Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan

KAKO POSTATI, BITI I OSTATI VEGETARIJANAC ILI VEGAN

1

Nakladnik Vegan u suradnji s udrugom Prijatelji životinja Izvornik The Livewire Guide to Going, Being and Staying Veggie! Copyright © Juliet Gellatley 1996. Copyright za hrvatsko izdanje: Vegan i Prijatelji životinja, Zagreb, 2007. Sva prava pridržana. Niti jedan dio ove knjige (osim u svrhu recenzije) ne smije se reproducirati ili umnožavati u bilo kojem obliku bez prethodne pismene dozvole nakladnika. Urednik Luka Oman Prijevod Irena Nedjeljković Igor Roginek Dejan Jerinić Lektura Dejan Jerinić Ilustracija i dizajn ovitka i web stranice Ksenija Kordić Razvoj weba Kristijan Tkalčec Prijelom Irena Bručić Tisak Lotusgraf CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 634516

2

Juliet Gellatley

KAKO POSTATI, BITI I OSTATI VEGETARIJANAC ILI VEGAN Drugo, dopunjeno izdanje

Ova knjiga objavljena je u suradnji s udrugom PRIJATELJI ŽIVOTINJA www.prijatelji-zivotinja.hr

Lipanj 2007.

3

4

SADRŽAJ Predgovor hrvatskom izdanju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Uvodna riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Prvi dio Životinjska farma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 1. Praščić na tanjuru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 2. Ptičja igra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .17 3. Strava baterijskih kaveza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21 4. Brojeći ovce . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25 5. Muuu i tebi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .27 6. Put prema bijedi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 33 7. Ona je napisala: “Ubojstvo” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .37 8. Mljackajuća čudovišta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Drugi dio Spašavanje svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 9. Hrana za budućnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 51 10. Planet na tanjuru . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .57 11. Riblja posla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .65 12. Ne dosađuj mi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .71 Treći dio Meso: moćni mit . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 13. Političko uvjeravanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 14. Meso je macho . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .83 15. Ali mi smo predodređeni da jedemo meso! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 16. Najzdravija hrana na Zemlji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 91 17. Prehrana ukratko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 Četvrti dio Zauzeti svoj stav . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .99 18. Prvi koraci za novopečene vegetarijance . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .101

5

19. Mašti na volju i bez okrutnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 20. Ostati miran kod kuće . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 111 21. Zauzeti se za svoje stavove u školi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 22. Prijatelji ili neprijatelji . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 Odgovori na najiritantnija pitanja koja će vam neizbježno biti postavljena . .127 Posljednja riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 Kontakt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .133 Preporučene knjige . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .137 Recepti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 139

6

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Nakon prvog hrvatskog izdanja knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan autorice Juliet Gellatley, objavljenog 2001. godine, izdavač Vegan i udruga Prijatelji životinja imaju zadovoljstvo ponuditi vam drugo, revidirano i dopunjeno izdanje! Ponukani velikim zanimanjem za ovu knjigu, napisanu ponajprije za mlađe čitateljstvo, ali korisnom svakome tko želi postati vegetarijancem ili veganom, kao i onima koji se takvima već smatraju, nije nam bilo teško donijeti odluku da uložimo trud i energiju u njeno ponovno objavljivanje. Uz obilje činjenica i zapanjujućih podataka, hrvatsko izdanje knjige Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan nudi vam i popis literature objavljene na hrvatskom jeziku koja će vam pomoći u vašoj transformaciji u suosjećajniju osobu, te dojmljiv broj recepata za ukusna jela kojima ćete zatvoriti usta onima što tvrdoglavo tvrde kako vegetarijanski svijet nije moguć. Da ne bismo duljili i zamarali vas nepotrebnim govorancijama, prilažemo mišljenje jedne od čitateljica koja nam je putem e-maila uputila svoj komentar nakon čitanja ove knjige: “Odlična je, a cijena koju sam za nju platila je neznatna. Knjiga vrijedi i vrijedit će više nego što bih to mogla opisati ili reći. Posebice mi se sviđaju odgovori na upravo ona pitanja koja mi postavljaju roditelji, ‘Gledaš kako pate životinje, a što je sa svim onim siromašnim ljudima? Meso postoji da ga jedemo, ljudi su ga jeli i prije.’ Da, jeli su ga, ali ljudi prije nisu imali zamjene za meso i nisu imali izbora. Životinje su prije bili veći prijatelji ljudima, a sada su samo prolazne stvari na koje ne treba obraćati pozornost. Uvjerena sam da će roditelji sigurno baciti pogled na knjigu, i iskreno se nadam da će se u njima nešto promijeniti.” Stoga, pročitajte i vi ovu knjigu, dajte je svojim roditeljima, prijateljima i poznanicima te im tako pomozite da se i oni promijene. Bolji svijet je moguć, a miran suživot ispunjen poštovanjem i tolerancijom prema svim bićima naša je budućnost. Prijatelji životinja

7

8

UVODNA RIJEČ

Sve počinje ovdje... s osnovnim vodičem Kako postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan. Ova knjiga će vas provesti kroz transformaciju iz mesojeda u vegetarijanca – kroz svaki korak tog puta. Na svako pitanje je odgovoreno, obrađena je svaka dvojba i svi su razlozi za zabrinutost razrađeni. Ako ste vegetarijanac već od prije, ova knjiga pružit će vam samopouzdanje i znanje potrebno da obranite vaša uvjerenja. Ako su vaši roditelji zabrinuti, ova knjiga će ih umiriti. Ako tražite podatke, ovdje ćete ih naći. Uzgoj životinja na farmama postao je skrivena industrija u kojoj su životinje zajedno natrpane iza zatvorenih vrata, daleko od radoznalih očiju. Prvi dio ove knjige unosi svjetlo u najmračnije kutke i prikazuje stvari onakvima kakve doista jesu. Kao što ćete otkriti, čak i životinje koje imate prilike vidjeti na poljima nisu tako zadovoljne kao što nam se želi prikazati – i one provode svoje živote u tuzi i skrovitosti. Sve više i više ljudi diljem svijeta odlučuje se prestati jesti meso i ribu u trenutku kada saznaju njihovu pravu cijenu – a to zasigurno nije ona koja je izložena u supermarketu! Drugi dio knjige osvrće se na stvarnu cijenu mesa: učinke koje životinjske farme imaju na okoliš; način na koji ribolov uništava oceane; te kako siromašni ljudi diljem svijeta gladuju kako bi se životinje na farmama mogle prehraniti. Zato nije niti čudno što je samo u Velikoj Britaniji više od pola milijuna mladih ljudi postalo vegetarijancima/veganima. Usprkos tomu, stari mitovi o jedenju mesa su opstali. “Nama je meso potrebno”, kažu neki. “Meso je zdravo! Mi smo predodređeni da jedemo meso!” Ja sam prekopala pola svijeta u potrazi za dokazima koji potvrđuju istinitost tih tvrdnji, i pogodite što? Tih dokaza nema. Ali, ono što sam uspjela pronaći jest mnoštvo znanstvenih i medicinskih dokaza koji pokazuju da su vegetarijanci zdraviji i da duže žive. Treći dio raščlanjuje činjenice od fantazija; stvarnost od besmislica. Odricanje od mesa i ribe nekada se smatralo čudnovatim ponašanjem, ali ga danas posvuda podržavaju liječnici i znanstvenici. No bez obzira na to,

9

postati, biti i ostati vegetarijanac ili vegan znači imati hrabrosti ustrajati u svojim uvjerenjima. Četvrti dio pomaže vam da se izborite za svoj stav u školi, kod kuće i među prijateljima. Pruža vam čak i sve informacije i potporu potrebnu u kampanji za spašavanje životinja. Kako ja sve to znam? Pa zato što sam sve to prošla! Postala sam vegetarijanka s petnaest godina! Otada provodim većinu svog radnog vijeka pokušavajući spasiti životinje, u razgovorima s tisućama mladih ljudi, te raznim kampanjama diljem Velike Britanije. Najvažnija stvar koju sam naučila je da jedna osoba može neke stvari promijeniti nabolje! Tijekom života, jedna osoba pojede 5 krava, 20 svinja, 29 ovaca, 760 pilića, 46 purica, 15 pataka, 7 zečeva, jednu i pol gusku i pola tone ribe. Koji bolji razlog možete imati da biste postali, bili i ostali vegetarijancem ili veganom?

10

I. ŽIVOTINJSKA FARMA

Htjela bih vas nešto upitati. Mislite li da životinje mogu osjećati bol ili strah, ili znati što znači kada je suviše vruće ili suviše hladno? Osim ukoliko niste pali s Marsa, odgovorit ćete – da, zar ne? Pa, zapravo, niste u pravu! Prema Europskoj uniji, organizaciji koja donosi mnoga pravila o postupanju prema životinjama u Velikoj Britaniji, životinje su doslovce ista stvar kao i CD-player ili frizbi. Po njihovom viđenju životinje su samo proizvodi – i nikoga nije briga hoće li ih se tretirati kao da su frizbi. Razlozi sežu daleko u prošlost. U vrijeme Drugog svjetskog rata, u Velikoj Britaniji i Europi bila je nestašica hrane, stoga, da bi se osiguralo preživljavanje ljudi, hrana je bila racionirana. Kada je 1945. rat završio, od farmera u Velikoj Britaniji i drugdje tražilo se da proizvode što više, kako nikada više ne bi došlo do nestašice hrane i gladi. Nije bilo gotovo nikakvih pravila ni regulacija i zakona, farmeri su se jednostavno složili s tim i napravili tako. Kako bi dobili što veći urod žitarica, upotrebljavali su ogromne količine gnojiva za tlo, i gomilu herbicida i pesticida protiv korova i nametnika. Također, da bi proizveli što je moguće više mesa, počeli su natrpavati velika mnoštva životinja u hangare. Bilo ih je tako puno da nije bilo dovoljno trave za ispašu za sve. Čak ni sa svim pesticidima i gnojivima farmeri nisu uspjeli uzgojiti dovoljno trave za ispašu svih životinja, pa su počeli uvoditi novu hranu kao, primjerice, pšenicu, kukuruz i ječam, većinom uvezenu iz drugih zemalja. Dodavali su i kemikalije u hranu kako bi kontrolirali bolesti, s obzirom da je tako veliki broj životinja na jednom mjestu predstavljao idealnu podlogu za uzročnike bolesti. Jednom kad su životinje bile zatvorene u hangare umjesto da slobodno šeću, farmerima je bilo lako odabrati one koje najbrže rastu i koje imaju najviše mesa, i kasnije uzgajati samo njih. To se zove selekcijski uzgoj i ponavlja se iz godine u godinu. Životinjama su također davali koncentriranu hranu kako bi

11

rasle još brže – to je uglavnom bila suha hrana načinjena od samljevene ribe i drugih životinja. Ponekad su sastojci tih koncentrata sadržavali čak i dijelove iste vrste životinja, dakle pilići su se hranili pilićima, krave kravama. Sve se to temeljilo na principu da se ništa od hrane ne baca. Kako su godine prolazile, novi načini uzgoja učinili su da životinje rastu brže i budu veće, jer što su rasle brže i veće, to se više novca moglo zaraditi prodajom njihovog mesa. Čitavo to vrijeme njih se zapravo tretiralo više kao frizbije nego kao životinje. Umjesto individualnih farmera koji su radili na zemlji kako bi zaradili za život, proizvodnja hrane postala je veliki biznis. Mnogi farmeri postali su ogromni proizvođači, a gradske kompanije ulagale su velike iznose novca u njih. Naravno, tražile su nešto zauzvrat – još više novca. Tako je uzgoj životinja postao industrija u kojoj je profit daleko važniji od načina na koji se s njima postupa. Danas je to poznato pod imenom “agribiznis”, a Velika Britanija je u tome vodeća zemlja u Europi. Proizvođači mesa postajali su veći i moćniji što ih je vlada manje pokušavala kontrolirati. Uloženi su veliki iznosi novca koji su potrošeni za opremu, mehanizaciju i automatizaciju koja je zamijenila radnike na farmama. I tako je britansko farmerstvo dospjelo tamo gdje je i danas – masovna industrija koja upošljava nekolicinu farmerskih radnika po jutru, manje nego ijedna druga zemlja u svijetu. Prije Drugog svjetskog rata, meso se donekle smatralo luksuzom, to je bilo nešto što su ljudi jeli jednom tjedno ili u posebnim prilikama. Danas proizvođači uzgajaju toliko životinja da je meso postalo nešto što ljudi svakodnevno jedu u ovakvom ili onakvom obliku – slanina, kobasice, hamburgeri, sendviči sa šunkom, pileći fileti – ono se nalazi čak i u nekim biskvitima, kolačima ili pecivima u obliku životinjskih masnoća. Mesni produkti su svugdje! Ali što je sa samim životinjama, njih oko 760 milijuna koje u Velikoj Britaniji svake godine budu ubijene zbog mesa. Ovaj dio osvrće se na ono što se događa životinjama koje završe kao mesni proizvodi u našim životima.

12

Prvo poglavlje

PRAŠČIĆ NA TANJURU

“U preradi mesa iskoristimo sve osim glasa: ‘Oink!’”, hvale se proizvođači kad pričaju o svinjama. Svaki i najsitniji detalj po pitanju svinja u potpunosti je razrađen, kao kad provjeravamo stavke na popisu stvari koje moramo obaviti: “Kako ih natjerati da: 1) rađaju najveći mogući broj praščića, 2) troše što je moguće manje energije, 3) jedu najmanju moguću količinu hrane, 4) postignu najveću moguću težinu, 5) se na njih potroši što je moguće manje novca?” Proizvođači su postavili i odgovorili baš na svako pitanje vezano uz uzgoj svinja, osim jednog: “Što je sa životinjama?” U Velikoj Britaniji ima otprilike 800.000 uzgojenih ženki svinja (krmača), a više od polovice smješteno je u oborima s metalnim rešetkama koji su tako skučeni da u njima životinja svojom lijevom i desnom stranom gotovo dodiruje rešetke ili betonske zidove. Sve kretnje koje unutra može napraviti su pola koraka naprijed, pola koraka unazad, a ako se pomuči, može i leći. Neke svinje prikovane su za pod velikim, širokim remenom oko vrata ili trupa da ne bi iskočile van. Svinje koje se ne kreću troše manje energije, pa se većina hrane koje pojedu pretvara u meso. U tim pregradcima nema čak niti stelje jer ona košta i morala bi se redovito održavati. Umjesto toga, svinje stoje na drvenim ili betonskim poprečnim gredama između kojih bi trebao padati njihov izmet. Negdje to funkcionira, a negdje baš i ne, pa kad krmača legne na pod, obično legne u nešto prilično odvratno. I nemoj vjerovati starim pričama da svinje vole gnoj i prljavštinu – ne, one to ne vole. U divljini se one valjaju po blatu, ali, vjerovali ili ne, blato ima slično djelovanje kao i blatna maska za lice kod ljudi. One definitivno ne vole stajati na drvenim ili betonskim pločama jer njihove noge nisu prilagođene tomu i zbog toga često za posljedicu imaju jake bolove u svojim nogama i leđima. Prolazila sam kroz hangare sa svinjama i svojim se očima uvjerila u uvjete u kojima žive. Gotovo sam poludjela suočivši se s toliko okrutnosti pod jednim krovom. Životinje koje prirodno žive zajedno u obiteljskim grupacijama, koje su

13

bistre i inteligentne, i radoznale poput pasa, vezane su u samotnom zatočenju. One su okružene stotinama drugih svinja, ali ih jedva mogu vidjeti, i ne mogu napraviti ništa osim jesti istu jednoličnu suhu hranu iz spremnika koji se nalazi pred njima – svaki dan, cijeli dan. Razlog zašto se pregradci za ženke nazivaju “suhi” nema nikakve veze s vremenskim prilikama. To samo znači da ženke u 16 i pol tjedana (koliko se tamo nalaze) ne proizvode mlijeko. Zapravo, u tom periodu one su trudne. Kad stigne vrijeme poroda, premještaju ih u tzv. “gajbe za prasenje”. Te jadne ženke svinja tretiraju se poput strojeva za rasplođivanje. Prisiljene su roditi pet legla praščića svake dvije godine i 12 do 13 praščića po leglu. Divlje svinje imaju potomstvo samo jednom godišnje i nikada nemaju toliki broj praščića. I za razliku od divljih svinja, ženke na farmama nikada ne dobiju šansu da budu prave majke. U gajbi za prasenje, jedna metalna sprava nalik ogromnom češlju sa široko postavljenim zupcima, razdvaja majku od praščića. Ona leži na svojoj strani, a ove rešetke je sprječavaju da dodiruje svoje praščiće i radi ono što želi. Praščići mogu doći do majčinih dojki da sišu, ali niti jedan drugi kontakt nije moguć. Koja je svrha ove čudne naprave? “Da bi se spriječilo da majka ne legne na svoje praščiće”, kažu proizvođači. To se ponekad može dogoditi u prvih par dana nakon rođenja kada su praščići još prespori da se na vrijeme izmaknu. Razlog je tome što su svinje s farme uzgojene tako da budu neprirodno velike i debele, pa ponekad padaju s nogu. Ali i malobrojni proizvođači koji dopuštaju svojim krmačama prirodniji život bez gajbe još uvijek uspješno posluju. Oni proizvođači koji upotrebljavaju ovakve gajbe kažu da ta naprava zapravo pokazuje koliko oni brinu za svoje životinje. To doista ima veze s brigom, s obzirom da u njihovoj novčanoj bilanci izgubljeni praščić predstavlja isto što i izgubljeni profit. Nakon tri do četiri tjedna dojenja, mališane odvajaju od majke i smještaju ih u boksove za praščiće koji su poslagani jedan iznad drugog. U divljini bi sisali još najmanje dva mjeseca. Promatrala sam praščiće kojima je dozvoljen humaniji život, skakali su uokolo na svježem zraku, naganjali jedan drugoga, prevrtali se i igrali izvodeći ludorije, baš kao i mali psići. Praščići na farmama nagurani su skupa i ne mogu se niti maknuti jedni od drugih, a kamoli igrati se. Od dosade i frustriranosti obično si međusobno počnu gristi repove, često uzrokujući strašne ozljede. Pa kako farmeri to sprječavaju? Jednostavno – praščićima odrežu repove

14

ili im povade zube. To je jeftinije nego osigurati im više prostora. Svinje mogu živjeti 20 godina i više, ali ovi praščići ne dožive više od pet ili šest mjeseci, ovisno o tome hoće li biti ubijeni za proizvodnju svinjskog mesa ili svinjske proizvode kao što su pite od mesa, kobasice, šunka ili slanina. Nekoliko tjedana prije nego ih usmrte, stavljaju ih u boksove za debljanje, još uvijek natrpane zajedno, još uvijek bez stelje i apsolutno bez ičega što bi mogli raditi. U SAD-u su 60-ih godina konstruirani “sanduci za slaninu” – u njima su praščići smješteni zasebno u golim kavezima koji su tako mali da se jedva miču u njima. To sprječava svinje da “troše” energiju na tjelesne aktivnosti, pa će se zato brže udebljati. Za majku nastavlja se život kakvog su joj namijenili. Čim joj oduzmu praščiće, sputavaju je remenom i puštaju na nju nerasta da je ponovno oplodi. Kada bi mogla birati, odabrala bi mužjaka kojeg želi, kao što je slučaj i kod većine drugih životinja, ali ovdje nema izbora. Nakon toga, ponovno ide u suhi pregradak na iduća četiri mjeseca potpune dosade dok iduće leglo raste u njoj. Ako ikada budete imali prilike vidjeti pregratke za ženke svinje, primijetit ćete da neke od njih glođu šipke iznad sebe. One to čine na osobit način, stalno ponavljajući iste pokrete. Životinje u zoološkim vrtovima ponekad čine slične stvari: primjerice uvijek iznova koračaju naprijed-natrag. Poznato je da je takvo ponašanje rezultat strahovitog stresa, što se u izvještaju organizacije “CRB istraživanja (koje podupire vlada) za dobrobit svinja”, uspoređuje sa živčanim slomom kod ljudi. Ni ženkama svinja koje nisu zatvorene u pregradcima život nije puno sretniji. One su obično strpane zajedno i također moraju proizvoditi što je više moguće praščića u tzv. “gajbama za prasenje”. Postoji tek neznatan broj svinja kojima je dozvoljen život na otvorenom prostoru, koji se naziva slobodna zona. Pa ipak, divlje svinje su nekoć diljem Britanije živjele u šumama koje su prekrivale više od pola države, sve dok ih nisu izlovili do istrjebljenja 1525. godine. Ponovno su uvezene 1850. godine, no ponovno su istrijebljene do 1905. Te svinje preživljavale su u divljini hraneći se orasima, korijenjem i crvima, i živjele su zajedno s ostalim svinjama. Ljeti su se sklanjale u hlad drveća, a gradile su velika skloništa od pruća i suhe trave kako bi se zagrijale zimi. Trudna ženka svinje sagradila bi i skrovište za svoje mlade, najčešće visoko oko jedan metar, a proputovala bi mnoge kilometre kako bi pronašla pogodan materijal za gradnju. Ako promatrate ženku u gajbi za prasenje, često ćete vidjeti kako traži uzak prostor za… nešto. To je stari nagon za građenje

15

skrovišta. A što su joj dali? Niti jedan prut, niti jedan stručak slame – ništa. Na sreću, od 1998. suhi pregradci za krmače su ilegalni u Velikoj Britaniji. Iako većina svinja još uvijek živi u prenatrpanim uvjetima, ovo je korak naprijed. Ali 40 posto sveg mesa koje se u svijetu pojede svinjskog je podrijetla. One se konzumiraju više i češće od bilo koje druge životinje i industrijski se uzgajaju diljem cijelog svijeta. Također, velike količine šunke i slanine koja se pojede u Velikoj Britaniji dolaze iz drugih zemalja (primjerice Danska) gdje se još uvijek ogroman broj svinja natrpava u pregradcima za svinje. Najveći korak naprijed za sve svinje bio bi kada bi ih ljudi prestali jesti! Tada bi se dogodilo nešto što bi imalo trenutni učinak – niti jedna svinja više ne bi prolazila kroz svu tu torturu samo zbog nas!

Kada bi mladi ljudi shvatili što podrazumijeva proizvodnja svinja na farmama, nikada više ne bi dotakli meso. - James Cromwell, farmer Hagget u filmu “Praščić Babe”

16

Drugo poglavlje

PTIČJA IGRA

Što mislite kako žive pilići? Ovdje govorim o pilićima koji se uzgajaju zbog mesa, a ne o kokošima koje liježu jaja, jer tu postoji razlika. Mislite li da žive u dvorištima na farmi, čeprkajući uokolo po slami? Lutajući po poljima i kupajući se u prašini? Nažalost ne! Današnji pilići koji se uzgajaju za pečenje (brojleri) natrpani su zajedno u skupinama od 20.000 do 100.000 ili više u jednom hangaru i nikada ne ugledaju niti jednu jedinu zraku svjetlosti. Zamislite golemi hangar s drvenim strugotinama ili nasjeckanom slamom na podu, a bez i jednog prozora. Kada tamo stave jednodnevne piliće, tamo naizgled ima puno mjesta po kojem trče male paperjaste loptice, uzimajući hranu i vodu iz automatskih korita. Jaka svjetla gore gotovo neprestano, u 24 sata gase se tek na 30 minuta. Razlog tomu nije da bi pilići mogli odrijemati. To je zato jer, ukoliko pilići nikada ne bi vidjeli mrak, a zbog kratkog spoja slučajno nestane svjetla, oni bi se uspaničili, pa bi neki od njih u metežu mogli biti nasmrt prignječeni. Nakon sedam tjedana, neposredno prije nego će biti ubijeni radi mesa, obmanom ih tjeraju da rastu duplo brže nego što je prirodno. Konstantno svjetlo je dio tog trika, jer tako jedu puno dulje i puno više nego što je normalno. Trik je i u hrani koju im daju. Ona sadrži neprirodno puno proteina kako bi im se povećala težina – a u toj hrani redovito ima mljevenih dijelova drugih pilića. A sada zamislite onaj isti hangar s potpuno odraslim pilićima. Svaka ptica teži nevjerojatnih 1,8 kilograma, a na raspolaganju ima prostor koji nije veći od kompjuterskog monitora. Slama i suharci sada se jedva mogu vidjeti, što nije ni tako strašno s obzirom da nisu zamijenjeni od prvoga dana kada su ptice dospjele u hangar, tako da su sada natopljeni izmetom koji se taložio sedam tjedana. Pilići su narasli tako brzo da još uvijek pijuču kao ptići i imaju plave oči kao da su se tek izlegli, ali veliki su kao odrasle ptice. Ako pažljivo pogledate, vidjet ćete da su neke ptice mrtve. Ostale se ne trude jesti i piti, već samo sjede i teško dišu. To je zbog toga što njihova srca ne mogu napumpati dovoljno krvi koja bi nahranila njihova ogromna tijela. Mrtve

17

i umiruće ptice sabiru i odbacuju svakog dana. Prema farmerskom magazinu “Poultry World” (Svijet peradi), oko 12 posto svih pilića umre na ovaj način – 72 milijuna svake godine – prije nego što ih uopće dohvati nož u klaonici. A ova brojka stalno raste. Također postoje i stvari koje ne možete vidjeti. Ne možete vidjeti da njihova hrana uvijek sadržava antibiotike koji su ovim pilićima svakodnevno potrebni kako bi se zaštitili od bolesti koje bi se u ovako prenatrpanim uvjetima proširile brzinom munje. Ne možete vidjeti da četiri od pet pilića imaju slomljene kosti ili deformirane noge jer im kosti nisu dovoljno jake da bi podnijele njihovu veliku težinu. I ne možete vidjeti da mnogi imaju opekotine, plikove i žuljeve na nogama, stopalima i grudima. To su čirevi prouzročeni amonijakom iz njihovog izmeta. Za bilo koju životinju je neprirodno da provede svoj život stojeći u vlastitom izmetu, a čirevi su samo jedna od posljedica. Jeste li ikada imali male čireve ili plikove na jeziku? Bolno, zar ne? E, pa, ove jadne ptice su često potpuno prekrivene njima. U Velikoj Britaniji je 1994. godine ubijeno 676 milijuna pilića, a većina ih je živjela u ovakvim grozim uvjetima zato jer, kako nam je rečeno, ljudi žele jeftino meso. Slična priča je i u drugim zemljama Europske unije. U SAD-u svake godine biva ubijeno šest milijardi pilića, od kojih je 98 posto uzgojeno industrijskim farmerstvom u uvjetima o kojima sam upravo govorila. Ali, kada je posljednji put netko upitao vas ili vaše ukućane želite li pileće meso koje košta manje od rajčice, a čija proizvodnja podrazumijeva tako veliku količinu okrutnosti? Nažalost, stručnjaci još uvijek istražuju načine na koje bi pilići još brže dobili na težini, kako bi ih se moglo ranije ubiti. Što brže rastu, to je gore za piliće, ali ne i za proizvođače koji će tako zaraditi više novca. Ne provedu samo pilići čitav život u prenatrpanim hangarima; ista je stvar i s puranima i patkama. Zapravo, purama je još i gore jer one još uvijek imaju mnoge urođene divlje instinkte, pa je zarobljeništvo za njih još veći stres. Kladim se kako mislite da je purica gegajuća bijela stvar koja izgleda kao lik iz posebnog izdanja nekog stripa. Pa, purice su zapravo vrlo zgodne ptice s crnim krilima, repom čija se pera presijavaju u crvenim, zelenim i bakrenim nijansama, te bijelom prugom preko krila. U nekim dijelovima SAD-a i Južne Amerike pure još žive u divljini. One se odmaraju na drveću, a gnijezde na tlu, ali morate biti vrlo brzi da biste uhvatili neku jer mogu letjeti brzinom i do 88 kilometara na sat, i tako prijeći kilometar i pol udaljenosti. Pure lutaju daleko u potrazi za sjemenkama, orasima, travom

18

i malim crvima za jelo. Ta velika debela stvorenja koja se proizvode za naše stolove, koja ne mogu letjeti, a jedva da mogu i hodati, kreirali su proizvođači odlučni u svojoj namjeri da ih stvore što većima i mesnatijima. No, ne uzgajaju se sve mlade pure u potpuno umjetnim uvjetima hangara kao pilići – neke stavljaju u poljske ambare s prirodnim osvjetljenjem i ventilacijom. Ali čak niti u tim poljskim ambarima mlade pure nemaju gotovo nimalo prostora, a i tu je pod natopljen njihovim vlažnim izmetom. Za pure je priča slična kao i za piliće – dok rastu, ptice pate zbog opekotina izazvanih amonijakom, konstantnih doza antibiotika, kao i od srčanih udara, te bolova jer njihove noge ne mogu podnijeti tako veliku težinu. Prenatrpanost dovodi do stresa i dosade, a kao rezultat toga pure kljucaju jedna drugu. Proizvođači su pronašli način na koji sprječavaju ptice da tako ozljeđuju jedna drugu – vrh njihovog kljuna odrežu užarenom oštricom kada su stare tek nekoliko dana. U divljini ili na mjestima gdje imaju dovoljno prostora oko sebe, pure ne kljucaju jedna drugu. Neke od najjadnijih pura su one predodređene za rasplod. One mogu biti teške i do 38 kilograma i znaju imati tako bolesne zglobove da jedva hodaju. Ne izgleda li čudno da ljudi, kada sjednu za stol na Božićnoj večeri, slave mir, oprost i sve dobre stvari u životu tako što prvo prerežu vrat nekom živom biću i ubiju ga? Dok mljackaju i komentiraju kako je purica ukusna, ljudi zatvaraju oči pred patnjom i nečistoćom koja je bila sastavni dio života te nesretne životinje. A dok režu njena velika prsa vjerojatno niti ne znaju da je ta velika komadina mesa pretvorila puricu u nakazu. Proizveli smo stvorenje koje se čak ne može ni pariti bez ljudske intervencije umjetnom oplodnjom. Za njih Božić i nije jako sretan!

19

20

Treće poglavlje

STRAVA BATERIJSKIH KAVEZA

Jedna moja četrnaestogodišnja prijateljica postala je vegetarijanka i prestala jesti jaja. Možete reći kako u tome ne vidite ništa neobično. Ništa, osim što je njezin otac jedan od najvećih proizvođača jaja u Europi. Njezin subotnji posao ujutro bio je obilaziti kaveze i iz njih uklanjati mrtve ptice! Ona je iz prve ruke saznala što podrazumijeva proizvodnja jaja. Zaboravite sve one slike koje prikazuju kokoši kako zadovoljno sjede na svojim jajima ili ih slijede sitni pijukavi pilići. Ptice koje proizvode 90 posto jaja u Velikoj Britaniji (i one u drugim zemljama Europske unije i SAD-a) pretvorene su u strojeve za proizvodnju jaja. One nisu nikada vidjele pijetla, zato 300 jaja koje izlegu svake godine nisu plodna, pa se iz njih nikada ne bi mogao izleći pilić čak i kada bi kokošima i dozvolili da sjedi na njima, što, naravno, ne dozvoljavaju. Dopustite da vas provedem kroz život jedne kokoši iskorištavane radi jaja (nesilice). Svega jedan dan nakon što su rođeni u velikim industrijskim hangarima, piliće razdvajaju po spolu; muške na lijevu tekuću traku, a ženske na desnu. Tekuća traka nosi muške piliće do sanduka u koji će biti odbačeni kao škart. Ove kokoši uzgajaju se isključivo za proizvodnju jaja i za preživljavanje s najmanjom mogućom količinom hrane, pa su vrlo mršave. Prema tome, muški pilići nisu dobri za meso, ne mogu leći jaja, zapravo nisu dobri ni za što, pa ih tvornica sve uguši plinom – njih 40 milijuna svake godine. A nekada ih zgnječe nasmrt – to samo ovisi o stilu pojedine tvornice. Ženski pilići se odvode u kaveze gdje ostaju dok ne navrše četiri mjeseca starosti kada mogu početi nesti jaja. Smještene su u žičane baterijske kaveze u grupama po pet pilića na prostoru od otprilike 45x50 centimetara, ne puno većem od mikrovalne pećnice. A sad malo matematike. Ako je kavez širok 50 centimetara, a raširena krila pilića su široka 76 centimetara, što to onda znači? To znači da već ni jedna jedina ptica nema dovoljno prostora da uistinu raširi krila, a pet ptica u jednom

21

kavezu nema apsolutno nikakve šanse za to. Samo u jednom hangaru može biti na tisuće kaveza u kojima se nalaze deseci tisuća kokoši – red za redom stisnutih ptica, kavez na kavezu, do četiri ili pet u visinu, odvojenih samo mrežastom žicom (u uzgoju jaja na farmama brojka od 20.000 kokoši po hangaru smatra se prilično malom brojkom). Prije nego što završe na tlu, izmeti ptica čiji su kavezi na vrhu padaju na one koje se nalaze ispod. Ako ikada budete imali tu nesreću da uđete u hangar s kokošima iskorištavanima radi jaja, budite spremni na smrad jer se ti hangari često ne čiste u periodu između 18 mjeseci i dvije godine – koliko traje život ptice. Nakon toga kokoši sporije proizvode jaja, pa ih ubijaju kako bi dobili prostor za nove ptice, iako bi one prirodno mogle živjeti još pet godina ili više. One na kraju završe u kockama za juhu, ili u mesnim pitama, ili u hrani za djecu, ili čak u školskim obrocima! Ako imate priliku, pogledajte kokoš koja šeće dvorištem. Ona se šepuri i šeće, grebući i čeprkajući tlo tražeći nešto fino za jelo razgrćući travu i zemlju snažnim kandžama na nogama. Gotovo nikad se ne prestaje kretati, luta daleko po poljima. Promatrajte je i kada želi snesti jaje. Tada ode negdje na osamu, povuče se u sigurnost daleko od ljudi, pa čak i od drugih kokoši. Kokoši su dobre majke koje se brinu za svoje potomstvo. Kada pilići dođu na svijet, ona na njih pazi kao na oči u glavi. Kud god ide, pilići je slijede i na prvi znak opasnosti ona im daje jedan poseban znak, a oni se sakriju u sigurnost pod njenim krilima. Kada je dan vruć, a majka se odmara, pilići se ponekad popnu na njena široka pernata leđa i tamo zaspu. Kakav savršen sunčani krevet! To su ista ona stvorenja koja zatvaramo u tanke kaveze gdje ne mogu imati niti jednu od gore navedenih stvari. Sve je u njihovim životima automatizirano – hrana, voda i skupljanje jaja. Kokoši u baterijskom kavezu imaju nakrivljeni pod kako bi se jaje otkotrljalo dolje do pokretne trake i udaljilo se od njih čim ga izlegu. Gledati kokoš kako nese jaje u takvom kavezu vrlo je tužan prizor. To može potrajati sat vremena, a kokoš će se patetično pokušavati skriti od drugih kokošiju gurajući se ispod njih i pokušavajući nestati iz njihovog vida. Farmeri će vam reći kako je to što kokoši nesu jaja pokazatelj da su sretne. To je isto kao reći da je sretan svatko tko ide na zahod; i jedno i drugo su tjelesne funkcije koje se ne mogu kontrolirati. Stoga nije iznenađujuće što kokoši iskorištavane radi jaja postaju frustrirane, što im je dosadno i što postanu gnjevne, i što zbog svega toga mogu

22

postati i agresivne. Tu će agresivnost nerijetko ispoljavati kljucajući druge kokoši u kavezu; zato im režu kljunove dok su još pilići kako bi spriječili ono što proizvođači zovu njihovim “lošim navikama”. Ljudi su nekada mislili kako su kljunovi slični noktima: komadići mrtve materije bez osjećaja. Ali istraživanja znanstvenika u Institutu za životinjsku psihologiju u Edinburgu pokazala su kako su kljunovi vrlo osjetljivi i sadrže mnoštvo živčanih završetaka. Kada im odrežu kljun, neki pilići umru od šoka, neki iskrvare, a moguće je da osjećaju amputaciju cijelog života. Ali kokoši iskorištavane radi jaja podvrgnute su i drugim nevoljama. Kombinacija nedostatka svježeg zraka i danje svjetlosti, plus uvjeti prenatrpanosti, te selektivni uzgoj doveli su do mnogih bolesti u uzgojnim hangarima. Bolesti poput peritonitisa jaja, Gumborove bolesti, prolapsije, leukemije, zaraznog bronhitisa, imaju za posljedicu jednu te istu stvar – nevolju, patnju i smrt za dva milijuna pilića svake godine. Jedna od najčešćih oboljenja među kokošima iskorištavanima radi jaja je bolest lomljivih kostiju koja rezultira pucanjem njihovih kostiju poput suhih grančica. Kokoši su se razvili od prašumskih divljih ptica koje u divljini izlegu samo oko 12 jaja godišnje. Kokoši u baterijskim kavezima izlegu oko 300 jaja godišnje, a kalcij koji bi im trebao služiti za izgradnju kostiju se iskoristi za stvaranje ljuske jajeta. Posljedica toga su slabe i krhke kosti koje se lako lome. Prema rezultatima istražnog povjerenstva Britanske vlade, trećina svih kokoši ima slomljene kosti. Kako li samo izgleda provesti tako čitav svoj život, pogotovo u prenatrpanom kavezu gdje si cijelo vrijeme izložen gužvi i naguravanju? Takav je dakle život kokoši iskorištavane radi jaja. Sveučilište u Edinburgu pregledalo je sve znanstvene studije i zaključilo kako “kokoši iskorištavane radi jaja pate” i da bi kaveze trebalo zakonom zabraniti. Svakoga tko kaže da nisu u pravu trebalo bi zatvoriti u kabinu telefonske govornice s četvero drugih ljudi na mjesec dana, a potom ga ponovno upitati! Danas većina jaja dolazi od kokoši s farmi. Nemojte da vas zavaraju riječi “prirodno svježa”, “svježa s farmi” ili pak “svježa iz prirode”. Osim ukoliko na kutiji ne piše “ekološki uzgoj” (free range), jaja koja kupujete stižu iz baterijskih kaveza. Nažalost, niti jaja iz “ekološkog uzgoja” nisu uvijek ono što bi trebala biti. Pravila ekološkog uzgoja nalažu proizvođačima da drže do 1000 ptica po hektaru zemljišta, ali ako bi kokoši htjele raditi sve što žele, protezati svoja krila i noge, trčati, kljucati, čeprkati, tražiti bube i sjemenke, bilo bi puno bolje da ih ima 250 po hektaru. Neki od velikih proizvođača strpaju tisuće kokoši u hangar,

23

naprave par malih otvora u njemu i to nazovu “ekološkim uzgojem”. Mnogi od pilića nikad niti ne izađu van, jer se boje prelaziti preko teritorija drugih ptica budući da se ne osjećaju sigurno, okružene tako velikim brojem drugih ptica. Za većinu kokoši iz ekološkog uzgoja život nije ništa bolji od života pura koje drže u drvenim štalama i uzgajaju ih za meso. Većina hangara sliči upravo tome; prenatrpana, prljava i smrdljiva. No bez obzira na sustav uzgoja, sve muške ptice još uvijek ubijaju kad su stare samo jedan dan.

24

Četvrto poglavlje

BROJEĆI OVCE

Uvijek su nam govorili da je dobro kada postoji konkurencija. Ona nam pruža izbor i raznolikost, a snižava i cijene. No kada su u pitanju ovce, konkurencija je njihove živote učinila samo još tužnijim i bolnijim. Ovce uvijek izgledaju tako zadovoljne dok pasu travu u prirodi, njihova djeca trčkaraju i skakuću uokolo puna radosti proljeća. Nemojte se zavaravati. Jer samo u Velikoj Britaniji četiri milijuna janjića ne preživi niti prvih nekoliko dana života. U Australiji, koja ima najviše ovaca na svijetu, čak 40 posto janjića umre u tih nekoliko dana. Najčešće od gladi. U Velikoj Britaniji i na Zapadu većina ljudi ne jede meso ovaca nego meso janjića. Prirodno vrijeme kada ovca na svijet donese svoje mlado je proljeće, ali zbog međusobne konkurencije farmeri pokušavaju dobiti janjiće što ranije – na kraju ili čak usred zime. Jer farmeri koji među prvima u sezoni počnu prodavati meso janjića, dobiju za njega više novca. Tijekom mnogo tisuća godina divlje ovce evoluirale su tako da ovuliraju (postanu plodne) i pare se ujesen, kako bi njihova djeca bila rođena pred kraj zime tj. kada je najgori dio zime već prošao i trava počela rasti. I s ovcama na farmama je potpuno ista stvar. Ali danas mnogi farmeri šopaju ovce hormonima kako bi zavarali njihova tijela da misle kako je jesen dok još traje ljeto. Pareći ovce puno ranije nego što je prirodno, oni potiču rađanje janjića usred najgoreg zimskog vremena. Ovce koje žive u nizinama tj. na običnim nizinskim poljima u Velikoj Britaniji, obično rode janjiće u hangarima. Ubrzo nakon rođenja janjiće iznose van, bez obzira na vrijeme. Farmeri također trudnim ovcama daju sredstva za povećanje plodnosti kako bi rodile dva ili tri janjića, iako prirodno rađaju samo jedno. To uzrokuje probleme jer ovca ima samo dvije sise. “Višak” janjića odmah se odvodi od majke i šalje na prodaju. Ovi zbunjeni, uplašeni, tek rođeni janjići, kojima je uskraćena topla majčina njega, iščekuju svoju budućnost drhteći na hladnoći. Podbadani i gurani od farmera koji žele vidjeti koliko su janjići debeli, bivaju prodani za

25

svega nekoliko funti. Neke kupuju vlasnici otmjenih restorana – ali, molim vas, objasnite mi, ako sami to možete razumjeti, kako to da netko danas može promatrati ta prestrašena blejuća stvorenja, a već sutra ih gledati na jelovniku kao “mladu pečenu janjetinu s češnjakom i ružmarinom”. Ono što farmeri žele postići jest da ovce na svijet donesu tri legla svake dvije godine. Da bi to postigli, moraju izobličiti prirodne ovčje instinkte kontrolirajući ih hormonskim tretmanima. To je početak farmerskog uzgoja ovaca i dugo vremena ih nećete moći vidjeti na poljima. Njihov dom će biti jedan veliki, prenatrpani, odvratni hangar. Ovce koje žive u brdovitom kraju, kao što su primjerice peninski brežuljci i velške planine, vode puno prirodniji život, sličniji onom u divljini. S njima se ne manipulira na isti način, ali zbog konkurencije i ovdje se stvari mijenjaju. Farmeri tjeraju sve više ovaca na brežuljke gdje nikada nije bilo dovoljno trave za ispašu. Da bi uštedjeli novac, smanjuju broj pastira koji čuvaju ovce i reduciraju dodatnu hranu koju su priskrbljivali za zimu. S obzirom da masno meso više nije u modi, proizvođači se također pokušavaju riješiti sloja masnoće ispod ovčje kože putem selektivnog uzgoja. Ali ta masnoća je, zajedno s dodatnom zimskom hranom, ono što pomaže ovcama zadržati toplinu dok zimi pušu hladni vjetrovi ili snježna vijavica. Iako sve više i više ovaca umire zbog ovakvog miješanja ljudi u njihovu prirodu, farmeri ih i dalje uzgajaju sve više i više, tako da sada samo u Velikoj Britaniji ima oko 45 milijuna ovaca. Nažalost, njihova budućnost nije sretna.

Posjetila sam roditelje kako bih im pomogla oko ovaca i pomogla sam jednoj ovci donijeti na svijet malo janje. Bilo je prekrasno. Idućeg dana jedan farmer nam je donio janjeću nožicu i sve mi se to činilo nekako pogrešno. Nisam to mogla uskladiti s onim što sam radila cijeloga dana – pomagala jednom novom životu da dođe na svijet, samo zato da bih ga bezosjećajno oduzela. Tada sam postala vegetarijanka. - Jakki Brambless, prva žena koja je vodila cjelodnevni program na BBC Radio 1

26

Peto poglavlje

MUUU I TEBI

Kako dobivamo mlijeko? Samo nemojte reći: “Od krava!”. Bi li vas iznenadilo kada biste saznali da je jedini razlog zbog kojega dobivamo kravlje mlijeko taj što krava ima tele – upravo kao što žena proizvodi mlijeko kad ima bebu? Velika razlika je u tome što bebu ne odvajamo od majke i ne upotrebljavamo njezino mlijeko za čaj. A baš to je ono što činimo kravama iskorištavanima radi mlijeka (muzarama), i činimo to svake godine do kraja njihova života. U svakom slučaju, ne bi li bilo lijepo kada bi krava proizvodila dovoljno mlijeka za nahraniti svoje tele, a da joj još uz to ostane i mlijeka koje bismo mi pili ili pretvorili u sir, jogurt, sladoled, maslac ili bilo što drugo što inače pravimo od mlijeka? Ali pogodite što – ona ustvari i ima toliko mlijeka! Jadne krave su tijekom mnogo godina selekcijskog uzgoja stvorene da danas proizvode deset puta više mlijeka nego što tele uopće može popiti. Ali mi još uvijek odvodimo tele od majke samo 24 sata nakon što se porodi da bismo uzeli svo njezino mlijeko – više od 10.000 litara od svake krave, svake godine. Kada jednom kad vidite majku kravu koja u panici gleda kako u hangar odvode njezino tek rođeno dijete (tele) da ga nikada više ne vidi; jednom kad čujete njezino tužno mukanje zbog tog gubitka, malo je vjerojatno da ćete na mljekarsku industriju gledati na isti način kao do tad. Ali to je samo početak priče o kravama iskorištavanima radi mlijeka koje su vjerojatno najviše zlorabljivane i zlostavljane životinje od svih koje se uzgajaju na farmama. Razlog zbog kojega one ne dobivaju baš puno suosjećanja leži u tome što njihov problem zapravo nije lako uočiti – krave na prvi pogled zapravo djeluju prilično sretne. Sve to izgleda tako lijepo i miroljubivo dok tiho žvaču travu ili leže na suncu preživajući (one svoju progutanu i poluprobavljenu hranu vraćaju nazad i ponovno je žvaču, što je razlog zašto krave mogu probaviti travu, a čovjek ne.) Ali idući put kada im se nađete u blizinu, negdje u polju – to su najčešće crno-bijela Frizijska goveda – pogledajte malo bolje. Pogledajte njihova vimena. Ti mliječno-reproduktivni organi su kod krava s farmi daleko veći nego što su ikada bili u divljih krava. Pogledate li dobro,

27

vidjet ćete da oni često utječu na način kravljeg hoda, jer ih veličina vimena prisiljava da više rašire svoje noge. Taj neprirodni način hodanja uzrokuje mnoge ozljede na njihovim nogama, pa mnoge krave šepaju. Ti problemi s nogama još više se pogoršavaju zbog betonskih podova hangara u kojima se krave drže preko zime. Kravlji papci nisu oblikovani za tako dugotrajno stajanje (čak i mjesecima) na betonu. Kao rezultat toga krave obolijevaju od bolesti koja se zove laminitis – upala opni s unutrašnje strane papaka. Boli li ih to? Profesor John Webster, upravitelj odjela životinjskog seoskog gospodarstva na Bristolskom sveučilištu, nama nikakvih dvojbi oko toga. On tvrdi kako studije nogu zaklanih krava pokazuju da gotovo 100 posto njih ima tu bolest koja ih deformira. On kaže: “Da bismo razumjeli bol laminitisa uzrokovanu ozljedama nogu, možemo zamisliti kako bi bilo da sve nokte na prstima naših nogu prikliještimo vratima, a nakon toga stojimo na vrhovima takvih prstiju.” Za krave s ekstremnim oblikom laminitisa nema lijeka i njih ubijaju. Ali krave iskorištavane radi mlijeka imaju i drugih problema. Pogledate li ih odostraga, primijetit ćete da im se sve kosti vide ispod kože. To često izgleda poput komadića tankog materijala prevučenog preko vješalice. To je zbog toga što takva krava ili daje mlijeko, noseći svoje dijete, ili čak oboje u isto vrijeme. Ne samo da proizvodi ogromnu količinu mlijeka devet mjeseci nakon rođenja teleta, nego je većinu tog vremena ponovno trudna, pa treba osigurati prehranu za novo tele koje raste u njoj. Svoj jedini odmor krava ima u vrijeme posljednja tri mjeseca trudnoće kada je farmer prestane musti kako bi svu svoju snagu mogla usmjeriti na razvitak svog nerođenog djeteta. S obzirom da krave moraju rađati svake godine, ovoj uobičajenoj praksi kažnjavanja nikada nema kraja. Divlje krave proizvode samo onoliko mlijeka koliko je dovoljno za njihovo tele – otprilike jednu desetinu količine koju proizvedu krave iskorištavane radi mlijeka – i kao rezultat toga one imaju tanko vime. Divlje krave ne zatrudne dok još uvijek hrane svoje dijete, jer bi im to oduzelo gotovo čitavu energiju i ugrozilo njihov opstanak. Za razliku od divljih krava, krave iskorištavane radi mlijeka troše toliko energije da su najčešće loše ishranjene, gladne i iscrpljene. Ta ogromna proizvodnja mlijeka stvara neprirodni pritisak na njihovo vime, a otprilike jedna trećina krava zbog toga dobije upalu vimena i infekciju. Ova bolna bolest zove se mastitis, a manifestira se curenjem tankog sloja gnoja iz kravinih bradavica. Nakon što rodi tek dva ili tri puta, tkivo u tijelu krave iskorištavane radi

28

mlijeka počinje propadati zbog prevelikog napora i loše ishrane. To je razlog zbog kojega ih ubijaju kad su stare između četiri i sedam godina, iako mogu živjeti i više od 20 godina. To bi bilo slično djevojci koja je fizički potpuno istrošena dok je još uvijek u svojoj tinejdžerskoj dobi. Ništa od toga se ne događa kravama koje se uzgajaju zbog proizvodnje mesa. Njihovo mlijeko ne uzima se za ljude, one proizvode točno onoliku količinu mlijeka koja je dovoljna za njihovu telad. Kao i divlje krave, one imaju tanko vime, a ne one nezgrapne stvari koje možete vidjeti na kravama iskorištavanima radi mlijeka, što znači da njihovo tijelo može apsorbirati sve hranjive tvari koje su im potrebne. Možda biste očekivali od proizvođača da, ugledavši iscrpljenu kravu iskorištavanu radi mlijeka, kaže kako je vrijeme da se ona odmori. Nema šanse! Mljekarske korporacije eksperimentiraju s hormonom koji se zove BST (bovin somatotropin) koji će natjerati krave da daju još više mlijeka – čak i do 40 posto više. Kroz selektivni uzgoj oni proizvode nove vrste krava koje će davati čak duplo veću količinu mlijeka. Izgleda da pohlepa ne poznaje granice! A što se događa s isluženim kravama iskorištavanima radi mlijeka? Šalju ih u klaonice i ubijaju za meso “niže klase” kao što su hamburgeri, pite, mesne kocke i, ponovno, školski obroci! Čovjek je jedina vrsta na ovom planetu koja pije mlijeko drugih životinja, što se onda događa s telićima? Niti jedan od otprilike milijun telića, koji se svake godine rode u Velikoj Britaniji, nikada ponovno ne vidi svoju majku nakon svega dan ili dva od svog rođenja. Oko 330.000 ženskih telića se zadrži radi zamjene svojih isluženih majki koje proizvođači ubiju. Neke od telića koji izgledaju snažnije zadrže i dozvole im da odrastu da ih se uzgaja radi njihova mesa. Ali većinu, njih oko 450.000 svake godine, šalju u prodaju dok su stari tek nekoliko dana, prije nego što mogu jesti krutu hranu ili piti bez da sišu majčino vime. Njihova je sudbina da postanu “teletina”. U Britaniji, ove životinje obično kupuju posebni distributeri koji ih šalju daleko u Francusku, Nizozemsku i Dansku. Teliće naguraju skupa u velike kamione, a kada stignu do svojih “novih domova”, ono što ugledaju nisu zelena polja, već mračni drveni boksovi s poprečnim daskama na kojima će stajati – drvena ćelija koja je tako skučena da telići ne mogu normalno niti leći, niti se okrenuti. Nema stelje, nema društva, samo tama i mučenje. Jedini razlog ovakvog sustava drvenih boksova je da bi držanje telića bilo što jeftinije. Ovi boksovi također su dizajnirani i tako da telići postanu anemični

29

– s manjkom željeza u krvi – kako bi njihovo meso ostalo dječje-bijelo. To znači da oni nikada ne vide danje svjetlo i nikada ne žvaču travu ili sijeno (što bi inače prirodno radili), zato jer bi i zbog jednog i zbog drugog njihovo meso poprimilo ružičastu boju, a ta boja mesa nije poželjna, iako bi bila prirodnija. Umjesto toga, telići su neprestano na dijeti koja se sastoji od mlijeka i vode bez ikakve vrste krute hrane. Stoga životinje ližu drvene gajbe ili gutaju vlastitu dlaku, toliko su očajne u traženju nečeg zadovoljavajućeg. Ponudite li im svoje prste, nezasitno će ih posisati kao i bilo što drugo, radi utjehe. Nakon 22 tjedna takve bijede, teliće izvode iz boksova i ubijaju. Zbog čega? Zbog njihova blijedog mesa za “gurmanske” večere u mondenim restoranima. Iako su drvene gajbe nelegalne u Velikoj Britaniji, sasvim je “u redu” poslati teliće u izvoz, a kasnije uvesti njihovo meso – što samo pokazuje kako ljudi mogu zaobići zakon radi vlastite koristi. Kampanje diljem Europe lobirale su za proširenje zabrane gajbi za teliće u Velikoj Britaniji i na sve ostale zemlje EU. Ministri poljoprivrede iz Europske unije prihvatili su prijedlog o postupnom izbacivanju gajbi iz upotrebe do 2008. godine. To je jedan pozitivan korak, no čak i kada gajbe budu izbačene, telići će još uvijek biti odvajani od svojih majki samo dan nakon rođenja. I dalje će ih držati anemičnima i nikada neće osjetiti sunce ili moći pasti travu; i još uvijek će imati samo onaj uski prostor površine 1,2 m2 u kojem će stajati – i moguće je da ni tada neće dobiti nikakvu stelju. Jedina stvarna razlika je ta da će, kad budu stari nekoliko tjedana, biti premješteni iz osame u prenatrpani tor s ostalim telićima. A što je s telićima koji se uzgajaju za proizvodnju mesa? U Velikoj Britaniji, kao uostalom gotovo svugdje drugdje u svijetu, takvo meso se dobiva od kastriranih muških telića koji se zovu junci. Dio goveđeg mesa dobiva se od krava iskorištavanih radi mlijeka, i takva goveda se uzgajaju zajedno, a često im je dopuštena paša na otvorenim poljima. No, telići se sve češće premještaju u pretrpane hangare kada navrše otprilike godinu dana, a hrane ih visokoproteinskom prehranom kako bi što brže rasli. U SAD-u, goveda koja se uzgajaju zbog mesa rijetko kada se mogu vidjeti kako lutaju uokolo kao u filmovima, jer ih uglavnom strpaju i hrane u velikim torovima na otvorenom. Amerikanci (za kojima odmah slijede i Australci) pojedu više goveđeg mesa nego bilo koja druga nacija, a 100.000 goveda se zakolje svakih 24 sata. U SAD-u se konzumira toliko goveđeg mesa da nema dovoljno zemlje na kojoj bi sve te životinje mogle ići na ispašu, pa zbog

30

toga goveda i zatvaraju u torove. Lakše je donijeti hranu i vodu do njih, pa se u svakom toru može naći natrpano stotine ili čak nekoliko tisuća životinja. To je samo još jedna vrsta industrijskog farmerstva. Telići imaju vrlo malo prostora u kojem se mogu kretati, k tomu još moraju čitavu godinu, ili više, stajati u vlastitom izmetu, živeći od visokoproteinske prehrane zbog koje će vrlo brzo dobiti na masi. I opet, životinje dobivaju i visoke doze antibiotika i drugih kemikalija kako bi se spriječile bolesti uzrokovane prenatrpanošću torova. Ovakav sustav uzgoja goveđeg mesa u Velikoj Britaniji uveden je 1987. godine. Postoje i druge metode uzgoja goveđeg mesa, a jedna od milosrdnijih je ona koja prakticira “sisajuća” stada. Telićima dopuštaju da ostanu s majkama do starosti od dvije godine, a prije nego što počnu pasti travu mogu posisati mlijeka koliko god žele. Životinje u takvim stadima u mogućnosti su imati međusobne odnose kakve bi imale i u divljini, i u određenoj mjeri se ponašati onako kako se stada ponašaju u prirodi. To jest, do trenutka kad teliće odvedu i ubiju! Jedna velika životinja, masivna i moćna kao krava, mogla bi prouzročiti pravi kaos među ljudima kada bi htjela, ali ona to ne čini. Umjesto toga, ona plaća strašnu cijenu za svoju krotkost. Mi odvodimo njeno mladunče od nje i doslovce je do kraja izmuzemo. Proizvođači su pretvorili kravu u stroj za mlijeko ili meso – što je čudno, s obzirom da nam nije potrebno niti jedno od toga.

Jedenje telećeg mesa je neoprostivo. - Gaby Roslin, TV predstavnica

31

Šesto poglavlje

PUT PREMA BIJEDI

Životinje obično ne ubijaju na farmama gdje ih drže, stoga ih moraju odvesti u klaonice. S obzirom da klaonice postaju sve veće i da ih ima sve manje, životinje prevoze sve dužim relacijama prije nego što ih ubiju. Kao rezultat toga, stotine milijuna životinja prevozi se kamionima po Europi svake godine. Nažalost, neke odvoze još i dalje, u razne države Sjeverne Afrike i Bliskog Istoka. Pa zbog čega se životinje transportiraju? Odgovor je jednostavan – zbog novca. Većinu ovaca koje se odvozi u Francusku, Španjolsku i ostale zemlje EUa ne odvodi se odmah na klanje, nego im prvo dozvoljavaju ispašu za tjedan ili dva. Je li to zbog toga da bi se oporavile od putovanja? Zato što je ljudima njih žao? Ne – to je zato da bi ih distributeri mogli reklamirati kao “francuske” ili “španjolske” ovce, deklarirati ih kao “domaći proizvod” i prodavati njihovo meso po višoj cijeni. Zakoni koji propisuju kako se treba postupati s farmskim životinjama razlikuju se od države do države. Primjerice, neke zemlje uopće nemaju zakone o tome kako se životinje smiju ubijati, dok druge, poput Velike Britanije, imaju propise o klaonicama. Po britanskom zakonu, životinje moraju biti omamljene prije nego što ih se ubije. To se uglavnom ne događa ili se propisi jednostavno ignoriraju. No, situacija nije ništa bolja, a negdje je možda još i gora, i u ostalim europskim zemljama gdje ponegdje doslovce ne postoji nikakva kontrola. U Grčkoj životinje mogu biti na smrt premlaćene čekićima, u Španjolskoj ovcama često lome kralježnicu odvijačem, u Francuskoj životinjama prerežu grlo dok su još sasvim pri svijesti. Možda mislite da Britanci, ukoliko su doista ozbiljni glede zaštite životinja, ne bi dopuštali da ih se izvozi u druge zemlje gdje ne postoji kontrola u klaonicama ili gdje je kontrola slabija nego u Britaniji. Ništa od toga. Farmeri smatraju kako je sasvim u redu izvoziti žive životinje u bilo koju državu koju izaberu da tamo budu ubijene na način koji je u njihovoj zemlji zabranjen. Samo u 1994. godini iz Velike Britanije je izvezeno oko dva milijuna ovaca i 450.000 telića za klaonice. Također je izvezeno oko 70.000 svinja. Međutim,

32

svinje obično umru na putu – uglavnom od srčanog udara izazvanog strahom, panikom i stresom. Nije čudno što je takav transport stresan svim životinjama, bez obzira na duljinu putovanja. Pokušajte samo zamisliti kako se na takvom putu može osjećati životinja koja nikada nije vidjela ništa osim tora u kojem su je držali ili polja na kojem je pasla. Iznenada ih podbodu, naguraju u kamion, a zatim ih satima prevoze negdje. Obično su odvojene od vlastitog stada i prisiljene biti zajedno sa životinjama koje ne poznaju – što je neprirodno za većinu životinja, a k tomu i vrlo mučno. I uvjeti u kamionima su također često odvratni. Većina kamiona upotrebljava metalne prikolice na dva ili tri nivoa. Urin i izmet od životinja koje se nalaze na višim nivoima padaju na one ispod. Nemaju vode, hrane ni stelje, samo metalni pod i sitne otvore za ventilaciju sa strane. Kada se vrata kamiona zalupe za njima, životinje se nađu na cesti patnje. Mogu putovati 50 ili više sati, biti izgladnjele, poludjeti od žeđi, biti udarane, šutane nogama, vučene za repove i uši ili podbadane električnim palicama. Organizacije za dobrobit životinja zaustavile su mnoge kamione sa životinjama, i gotovo u svim slučajevima ustanovili su da je propisano vrijeme trajanja transporta bilo prekoračeno, a hranjenje i pojenje ignorirano. Postoje također i brojni novinski izvještaji o kamionima koji su prevozili ovce i janjiće, ostavljene da se kuhaju na suncu bez vode, u kojima je čak i do jedne trećine životinja umrlo od žeđi i toplinskog udara. Životinje su nagurane skupa, drmusaju se svuda uokolo i u konstantnoj su patnji. Prema RSPCA – Royal Society for the Prevention of Cruelty to Animals (Kraljevskom društvu za sprječavanje okrutnosti nad životinjama) više od dvije trećine svih ovaca i janjića bude izudarano, neki teško, prije negoli stignu do klaonice, a oko milijun pilića svake godine biva ozlijeđeno kao rezultat zaglavljivanja njihovih glava ili nogu u transportne sanduke. Vidjela sam ovce i telad tako nagurane u kamionima da su im noge virile kroz ventilacijske otvore sa strane kamiona, očito uzrokujući nezamislivu patnju. Nezavisne organizacije kažu da su životinje ponekad nasmrt zgnječene. Za životinje koje izvoze, prava noćna mora može biti transport avionom, trajektom ili teretnim brodom, često po nemirnom moru. Ovdje uvjeti znaju biti izrazito loši, s nedostatnom ventilacijom, što sve rezultira pregrijavanjem i smrću od toplinskog udara i nedostatka vode. Zasigurno nije tajna na koji se način postupa sa životinjama za izvoz.

33

Mnogi ljudi su tome svjedočili, a neki čak snimili i video snimke kao dokaz. Ali zlostavljanje ne morate tražiti skrivenim kamerama; ono je svuda oko nas i svatko to može vidjeti. Gledala sam kada su ovce svom snagom udarali u lice jer su bile i suviše prestrašene da bi iskočile iz kamiona. Vidjela sam kako ljudi udaraju i gaze svinje nogama tjerajući ih da skoče s dva metra visokog, gornjeg nivoa kamiona, i to samo zato što su radnici na istovaru bili odveć lijeni da bi postavili rampu. I vidjela sam kako lome noge pri doskoku, a zatim promatrala gdje ih vuku i tjeraju u klaonicu. Svjedočila sam kada su svinjama lomili njuške željeznom polugom jer su zbog straha i prenatrpanosti grizle jedne druge. “To ih sprječava da razmišljaju o međusobnom napadanju”, rekao je čovjek koji im je to radio. Ali možda je najgroznija stvar koju sam vidjela film organizacije Compassion in World Farming (Samilost u svjetskom uzgoju) u kojem se prikazuje što se dogodilo s jednim mladim, potpuno odraslim bikom koji je na transportnom brodu slomio karlicu i nije mogao stajati na nogama. Istovarivači su biku na testise prislonili električni štap i pustili struju od 70.000 volti kako bi ga električnim šokom natjerali da stoji. Kada ljudi tako nešto rade drugim ljudima, to se zove tortura i svijet to osuđuje. Prisilila sam se gledati te ljude kako 30 minuta kontinuirano ozlijeđenoj životinji daju električne šokove i svaki put kad bi to napravili, bik je bolno mukao i koprcao se po palubi pokušavajući stajati. Naposljetku, zavezali su lanac biku za nogu i odvukli ga dizalicom, odbacivši ga na lučkom terminalu. Uslijedila je prepirka između kapetana broda i lučkog kapetana, a naposljetku je bik odvučen natrag i bačen na palubu, još uvijek živ, ali jedva pri svijesti. Čim je brod otišao iz luke, jadno stvorenje bačeno je u more da se utopi. Britanski sud kaže kako je sasvim legalno slati životinje da se suoče s ovakvim načinom zlostavljanja i tvrdi da u svim europskim državama postoje zakoni koji propisuju kako se životinje moraju transportirati. On tvrdi da europski inspektori provjeravaju provode li se ti zakoni. Ali ono što piše na papiru i ono što se događa u stvarnosti su dvije vrlo različite stvari. Istina je da ljudi koji bi trebali provjeravati stanje na terenu priznaju kako nikada nisu izvršili niti jednu jedinu provjeru na području čitave Europe. Jedan europski povjerenik je to potvrdio u svom odgovoru na pitanje Europskog parlamenta. 1995. godine u Velikoj Britaniji mnogim ljudima se toliko smučila trgovina u izvozu živih životinja da su izašli na ulice. Prosvjedovali su u britanskim lukama i na aerodromima kao što je Shoreham, Brightlingsea, Dover i Coventry, gdje su

34

životinje bile ukrcavane ili odvožene u druge zemlje. Pokušali su čak i direktnim akcijama zaustaviti kamione krcate telićima, ovcama i janjićima da dođu do luka i aerodroma. Unatoč činjenici da je javnost podržala prosvjednike, britanska vlada odbila je zabraniti trgovinu. Umjesto toga, objavila je uz veliku pompu kako se Europska unija dogovorila o zakonima koji bi, po prvi puta, kontrolirali transport životinja po Europi. A u stvari, sve što se učinilo bilo je samo službeno odobrenje onoga što se u stvarnosti već događalo. Primjerice, vremensko trajanje prijevoza ovaca uređeno je tako da ih se i dalje može transportirati 28 sati bez predaha – to je vrijeme potrebno da ih se preveze iz sjeverne u južnu Europu. Nije bilo nikakvih prijedloga za usavršavanje učinkovitosti inspekcije, pa stoga, čak i onda kad bi prijevoznici nastavili kršiti nove zakone, ne postoji nitko tko bi ih kontrolirao. Ali borba protiv izvoznika živih životinja nije prestala ovdje. Neki prosvjednici odlučili su i dalje ulagati napore suprotstavljajući se britanskoj vladi na sudovima, među kojima je i Europski sud. Ostali su nastavili prosvjedovati u lukama i na aerodromima, kao i na farmama gdje se životinje uzgajaju. Još je više onih koji su pokušali učiniti svijet svjesnim strašnog položaja životinja za izvoz. Kao rezultat tih nastojanja, izvoz živih životinja iz Velike Britanije u ostale europske zemlje vjerojatno će jednoga dana biti zaustavljen. Ironično, skandal sa smrtonosnom bolešću zvanom kravlje ludilo, zaustavio je izvoz teladi iz Velike Britanije 1996. godine. Britanska vlada naposljetku je priznala da su ljudi koji pojedu goveđe meso zaraženo kravljim ludilom u opasnosti, a bolest je po britanskim stadima bila vrlo rasprostranjena, pa ne čudi što su ostale zemlje odbile uvesti krave i teliće iz Velike Britanije (za više o kravljem ludilu pogledajte str. 74-76). No, još je uvijek malo vjerojatno da bi se trgovina životinjama među europskim zemljama mogla okončati u bliskoj budućnosti. Svinje će i dalje slati iz Nizozemske sve do južne Italije, a teliće će slati iz Italije u boksove u Nizozemskoj. Njihovo meso će se i dalje prodavati u Velikoj Britaniji i po cijelom svijetu. Ta trgovina patnjom je u samoj srži jedenja mesa.

35

Sedmo poglavlje

ONA JE NAPISALA: “UBOJSTVO”

Životinje ne utrčavaju veselo u klaonice, bacajući se na leđa, vičući, “Evo, odsijeci komad!”. Postoji jedna tužna istina s kojom se svaki mesojed mora suočiti: jedeš li meso, životinje će biti ubijene radi tebe. Način na koji će im smrt biti isporučena ovisi o vrsti životinje. Većinu životinja koje ljudi ubijaju zbog mesa čine pilići – čak 676 milijuna svake godine samo u Velikoj Britaniji. Odvode ih iz hangara u “pogon za preradu” – što je zapravo samo ljepši naziv za klaonicu! Sve je podešeno kao sat, s kamionima koji dolaze u točno dogovoreno vrijeme tijekom cijeloga dana. Piliće uzimaju s kamiona, a zatim ih naglavačke za noge pričvrste na tekuću traku. Isto se događa i purama i patkama. U tim pogonima za preradu pilića ima nešto zbilja čudno – sve je tako klinički i bezdušno. Uvijek su dobro osvijetljeni i, osim točno onog mjesta na kojemu se životinje kolju, prilično čisti, možda pomalo vlažni i sklizavi. Također su vrlo mehanizirani i automatizirani. Ljudi u bijelim kutama i kapama prolaze tuda govoreći jedni drugima “Dobro jutro”. Skoro kao da proizvode televizore ili konzerve graška. Ono što odaje o čemu se tu zapravo radi je dugi red drhtavih bijelih ptica, kojemu kao da nema kraja. Zapravo, ta pokretna traka uglavnom radi danonoćno. Prvo s čime se suoče nanizani pilići jest kupka u naelektriziranoj vodi. Kroz nju ih provlači pokretna traka tako da im glave mlataraju u vodi. Elektricitet bi ih trebao omamiti tako da onesviješteni stignu do iduće faze – rezanja vratova. Ponekad to rezanje vratova vrše krvlju umrljani ljudi s nožem. Ponekad to radi krvlju umrljan automatizirani stroj za klanje. Kako se pokretna traka kreće, pilići bi, navodno, trebali na smrt iskrvariti prije nego što budu uronjeni u takozvane spremnike za oparivanje – vrelu vodu u kojoj im otpadne perje. Dakle, to bi tako trebalo biti u teoriji. Stvarnost je često užasno drukčija. U onoj kupki koja bi ih trebala omamiti, neki pilići podignu glavu i ne budu uronjeni, pa su potpuno pri svijesti u trenutku klanja. Kada klanje vrši stroj, što

36

je puno češće u ovakvim slučajevima, oštrica je podešena na određenu visinu. Ali nisu svi pilići iste veličine, što znači da kraće ptice bude porezane po glavi, a više ptice po prsima. Čak i ukoliko ih zasiječe po vratu, većina automatskih strojeva ozlijedi stražnji ili bočni dio vrata, rijetko kada presiječe vratnu arteriju. U svakom slučaju, to nije dovoljno da ih ubije, već samo da ih strahovito ozlijedi. Milijuni ptica dospijevaju do spremnika za oparivanje živi, i budu doslovce nasmrt skuhani. Dr. Henry Carter, bivši predsjednik Kraljevskog koledža za veterinarsku kirurgiju (Royal College of Veterinary Surgeons), u svom izvještaju o klanju pilića iz 1993. godine kaže: “Postupci u odveć velikom broju klaonica za kokoši i ostalu perad ne jamče odgovarajuću omamljenost ptica, ostavljajući nepoznat broj živih i još uvijek svjesnih ptica koje dolaze do spremnika za oparivanje. Krajnje je vrijeme da političari i zakonodavci stanu na kraj praksi koja je tako neprihvatljiva i nehumana.” Klaonice za ubijanje većih životinja, primjerice janjića, ovaca, svinja i krava, prilično se razlikuju. I one sve više postaju automatizirane poput tvornica, ali automatizirane ili ne, one spadaju u neke od najužasnijih stvari koje sam ikad vidjela. Većina klaonica su zapravo veliki prostori u kojima odjekuju zvukovi, s velikim lancima i mrtvim životinjama koje vise sa stropa. Buka od zveketa metala miješa se s jaucima prestrašenih životinja koje ciče, muču ili bleje. Čuju se i zvukovi ljudi koji se smiju i međusobno šale. Sve te zvukove prekida “pucanj” specijalnih pištolja. Posvuda je voda i krv, a ako smrt ima svoj miris, to je baš ovaj miris – mješavina izmeta kojeg prestrašene životinje proizvode u velikim količinama, prljavština, otvorene utrobe i strah. Sve životinje koje se ovdje dovedu umiru od istog uzroka – gubitka krvi nakon klanja. Međutim, u Velikoj Britaniji, sve bi one prije toga trebale biti onesviještene. Za to se najčešće koriste dvije metode – električno ošamućivanje ili pištolj sa šiljkom. Evo na koji način bi ove metode trebale funkcionirati. Da bi se životinja ošamutila do nesvijesti, koljač joj na glavu pritisne električne hvataljke – nalik velikim škarama, sa slušalicama umjesto oštrica. Drži ih tako nekoliko sekundi i izlaže životinju elektrošoku. Onesviještene životinje – obično su to svinje, ovce, janjići i telići – tada bivaju podignute u zrak, pričvršćene lancem za jednu stražnju nogu. Tada im prerežu vratove. Taj postupak se zove “probadanje”, a zamišljen je tako da bi životinje trebale umrijeti prije nego im se vrati svijest. Pištolj sa šiljkom se obično koristi za veće životinje kao što su odrasla

37

goveda. Pištolj se prisloni životinji na čelo i izvrši se ispaljivanje. Metalni šiljak dugačak otprilike deset centimetara izleti iz cijevi, smrska čelo životinje i penetrira u mozak, onesvijestivši životinju. Za svaki slučaj, jedna metalna šipka uvuče se kroz rupu i njome se promiješa unutrašnjost mozga. Zatim se krava ili govedo podigne uvis, a grlo se raspori. Ono što se uistinu događa je često puno drukčije. Životinje istovaruju iz kamiona u redove torova. Jednu po jednu, ili u grupama, odvode ih do mjesta za onesvješćivanje. Prilikom upotrebe električnih hvataljki, životinje se često onesvješćuju pred ostalim životinjama. Ne vjerujte kada vam netko kaže da ove životinje ne osjećaju što će im se dogoditi; pogledajte samo svinje kako postaju sve uznemirenije i kako ih sve jače obuzima panika što se više bliži red na njih. Njihovo skvičanje je dovoljno da vas duboko potrese. Koljači su plaćeni po učinku, dakle, po broju životinja koje ubiju, stoga pokušavaju raditi što je moguće brže i često ne drže hvataljke na životinji dulje od jedne ili dvije sekunde. Kod janjića se često uopće ne zamaraju korištenjem hvataljki. Životinje koje su omamljene mogu kolabirati od šoka ili čak biti paralizirane, no one su često još uvijek pri svijesti dok ih kolju. Ja sam doista vidjela svinje kako vise naglavačke prerezanih grla, uspijevaju se iskoprcati iz lanaca i padaju na tlo oblivene krvlju, pokušavajući pobjeći. Goveda stjeraju u posebne torove za omamljivanje gdje se na njima upotrebljava pištolj sa šiljkom. Ako se to obavi propisno, životinje trenutačno gube svijest, ali to nije uvijek tako. Ponekad koljač pogodi pogrešno mjesto, pa krava bude u agoniji dok on pripremi pištolj i obavi drugi hitac. Ponekad se krava trgne pa i drugi hitac može promašiti. Ponekad, ukoliko se koristi stara oprema, šiljak iz pištolja ne probije lubanju krave. Svi ti loši pucnji uzrokuju mentalnu i fizičku agoniju kod životinja. Jedan nadzor, kojega je provela RSPCA, otkrio je da sedam posto životinja nije ispravno omamljeno. Kod snažnih, aktivnih mladih bikova, postotak je bio zaprepašćujućih 53 posto. Na jednom video snimku, koji je potajno snimljen u klaonici, svjedočila sam kako su u jednog jadnog telića pucali osam puta prije nego što je kolabirao. Na tom snimku vidjela sam i mnoge druge stvari od kojih mi je pozlilo; bezosjećajno, brutalno tretiranje bespomoćnih životinja koje se provodilo ne kao posljedica povremenih grešaka, već kao normalan način rada. Vidjela sam svinje kojima su lomljeni repovi dok su ih tjerali prema mjestu za omamljivanje; janjiće koje su zaklali bez ikakvog omamljivanja; jednu staru, preplašenu i uspaničenu svinju, koju je po klaonici poput konja za rodeo jahao

38

neki bešćutni mladi koljač. Za religiozna klanja, koja se ponekad nazivaju obredna klanja (prinošenje žrtava), primjenjuju se drukčija pravila. Kod židova to se zove “Shechita”, a kod muslimana “Halal”, ali u oba slučaja životinje nisu omamljene prije nego ih probodu, a može potrajati i do šest minuta prije nego izgube svijest i iskrvare na smrt. Metode obrednih klanja vuku korijene iz židovskih i islamskih učenja koja su stara tisućama godina. Za Halal klanje postoje točno određena pravila da nož mora biti oštar i ne smije imati nikakvih ureza i izbočina na oštrici. To je uvedeno iz brige za životinje kako bi se osiguralo da budu ubijene na najefikasniji mogući način, a ne da ih se reže do smrti. Uz to, životinje moraju biti ubijane jedna po jedna kako bi se spriječila panika. Životinje koje su ubijali nisu smjele biti onesviještene jer je postojala mogućnost da je životinja koja nije pri svijesti ustvari bolesna, a u to doba nije postojao način kojim bi se provjerilo njihovo zdravstveno stanje. U obje religije krv se smatrala nečistom i vjerovalo se da će životinja koja je pri svijesti puno učinkovitije ispumpati krv iz svog umirućeg tijela. No, istraživanja su pokazala da nema razlike je li životinja pri svijesti ili nije, a neke muslimanske klaonice prije klanja ipak omamljuju životinje. Mnogi židovi i muslimani protive se čitavom postupku klanja, i obrednom i bilo kojem drugom, pa su zbog toga postali vegetarijanci. Kao i mnogi drugi ljudi!

39

Jeste li znali?

BROJ ŽIVOTINJA KOJE GODIŠNJE UBIJAJU U VELIKOJ BRITANIJI RADI MESA: PILIĆI SVINJE GOVEDA OVCE PURE PATKE GUSKE ZEČEVI JELENI

– – – – – – – – –

676 milijuna 15 milijuna 3 milijuna 19 milijuna 38 milijuna 11 milijuna 1 milijun 5 milijuna* 10 tisuća*

(Podaci su pribavljeni od britanskog Ministarstva poljoprivrede i ribarstva, te Statistike o hrani iz klaonica za 1994. godinu, osim * za koje su podaci procijenjeni. Populacija Velike Britanije iznosi 56 milijuna ljudi.)

Ne bih željela ubijati životinje i ne želim da one budu ubijane u moje ime. Zbog toga što nisam upletena u njihovu smrt, osjećam kako imam sretni tajni savez sa svijetom i zbog toga spavam puno mirnije. - Joanna Lumley, glumica

40

Osmo poglavlje

MLJACKAJUĆA ČUDOVIŠTA

Užitku ubijanja, a potom i proždiranja živih stvorenja, kao da nema granica. Pomislili biste da bi stotine milijuna životinja ubijenih u Velikoj Britaniji trebalo biti dovoljno klanja i krvoprolića za svakoga, ali neki ljudi nisu nikada zadovoljni i uvijek traže drukčija iskustva – nešto novo što mogu pojesti na svom stolu. U posljednje vrijeme, na jelovnicima restorana pojavljuje se sve više i više egzotičnih životinja. Na njima se već nalaze nojevi, emui, prepelice, aligatori, klokani, morke, bizoni, jeleni – čak i morsko prase. Uskoro će tu biti sve što može hodati, puzati, skakati ili letjeti. Jednu po jednu, uzimamo životinje iz divljine i zarobljavamo ih. Bića kao što su nojevi, koji žive u porodičnim grupama i slobodno trče kilometrima afričkih ravnica, uhvaćeni su i strpani u malena, blatnjava polja ili hangare u hladnoći Velike Britanije. Od onoga trenutka kada je odlučeno da je u redu jesti određenu životinju, započinje proces promjene. Naposljetku se mijenja sve vezano uz život te životinje – kako živi, gdje živi, što jede, kako se razmnožava, kako umire. I svaki puta kada se promjena dogodi, dogodi se nagore. Krajnji proizvod ljudskog uplitanja obično bude jedno jadno, patetično stvorenje, u čije smo brisanje prirodnih instinkta uložili veliki trud. Životinje mijenjamo tako drastično da na kraju često ne mogu niti disati bez naše pomoći. A sposobnosti znanstvenika da mijenjaju životinje postaju svakim danom moćnije. S najnovijom od svih tehnologija – genetičkim inženjeringom – gotovo da ne postoje granice onome što možemo činiti. Genetički inženjering podrazumijeva mijenjanje biološke osnove koja čini sve životinje, i ljude također, upravo onakvima kakvi jesu. Kada pogledate ljudsko tijelo, možda vam se učini neobičnom pomisao da je ono izgrađeno po nekom nacrtu, ali ipak je tako. Svaka pjegica, svaki madež, visina, boja očiju i kose, broj prstiju na rukama i nogama, sve je to dio vrlo detaljne sheme. (Držim da to doista ima smisla. Kada neki tim graditelja stigne na komad zemlje na kojemu će sagraditi neboder, oni ne kažu: “U redu – ti kreni od onog ugla, ja ću početi ovdje, pa ćemo vidjeti kako će ispasti!” Oni imaju čitav niz nacrta u

41

kojima je razrađeno sve do posljednjeg vijka i čavla.) Na neki način, isto je i sa svim životinjama. Osim što za svaku životinju ne postoji samo jedan plan ili nacrt, nego milijuni njih. Životinje (uključujući i čovjeka) se sastoje od stotina tisuća milijuna stanica, a u centru svake stanice nalazi se jezgra. Unutar svake jezgre nalazi se molekula koja se zove DNK (deoksiribonukleinska kiselina) koja sadrži gene. Oni u sebi sadržavaju projekt izgradnje određenog tijela. Teoretski je moguće stvoriti cijelu životinju iz samo jedne njene stanice – nečega što je toliko sićušno da se bez mikroskopa ne može niti vidjeti. Kao što već vjerojatno znate, svaka je beba u početku svojeg razvoja samo jedna stanica koja se stvara u trenutku kada spermij oplodi jajašce. Ta je stanica mješavina gena, pola od muškog spermija i pola od ženskog jajašca. Stanica se umnaža i raste munjevitom brzinom, a geni su odgovorni za to kako će beba na kraju izgledati – oblik i veličina njezinog tijela, čak i brzina kojom će rasti. I opet, u teoriji je moguće miješati gene jedne životinje s genima druge, proizvevši nešto što je pola-pola. Još 1984. godine znanstvenici Instituta za životinjsku fiziologiju u Ujedinjenom Kraljevstvu bili su u mogućnosti stvoriti križanca između koze i ovce. Međutim, puno je uobičajenije uzeti sitne djeliće DNK ili jedan jedini gen iz neke životinje ili biljke, i umetnuti ga u drugu životinju ili biljku. To se obavlja u samom začetku njihovog života, kada je životinja tek nešto više od oplođenog jajašca. Kako životinja raste, novi gen postaje njezin sastavni dio, i malo po malo je mijenja na određeni način. Taj proces genetičkog inženjeringa je zbilja postao jako velik biznis. Ogromne multinacionalne kompanije troše milijune funti na istraživanja, najviše kako bi razvile nove vrste hrane. Prvi od takvih “genetski modificiranih proizvoda” sada se počinju pojavljivati u trgovinama diljem svijeta. 1996. godine u Velikoj Britaniji je izdano odobrenje da se u trgovinama smije prodavati pire od rajčice, ulje od uljane repice te kvasca za pravljenje kruha, a svi ovi proizvodi bili su izmijenjeni pomoću genetičkog inženjeringa. Ali niti jedna od tih trgovina – barem u Velikoj Britaniji – nema obvezu upozoriti vas koji su od tih proizvoda genetički izmijenjeni. Stoga biste, teoretski, mogli kupiti gotovu pizzu koja sadrži sva tri gore navedena hranidbena sastojka, a da to nikada ne saznate. Također vam nemaju obvezu reći jesu li neke životinje morale patiti zbog onoga što se spremate pojesti. A vjerujte mi, u genetičkim istraživanjima za proizvodnju mesa, neke su životinje uistinu patile.

42

Jedna od prvih poznatih katastrofa stvorenih genetičkim inženjeringom bilo je jedno jadno stvorenje u Americi nazvano Beltsvilska svinja. Ona je trebala biti super mesnata svinja, a kako bi postigli da što prije naraste, znanstvenici su u DNK obične svinje unijeli ljudski gen rasta. Ono što su stvorili bila je velika svinja u neprekidnoj patnji. Beltsvilska svinja imala je zglobove tako oboljele od kroničnog artritisa da je, kada bi pokušala hodati, uspjela samo puzati na koljenima. Nije se mogla osoviti na noge i većinu je vremena samo ležala, pateći od čitavog niza drugih bolesti. Očigledna katastrofa eksperimenta bila je svinja koju su znanstvenici pustili pred oči javnosti – kao posljedica istog eksperimenta stvorene su i druge svinje, no one su se nalazile u tako odvratnom stanju da su ih ostavili zaključane iza zatvorenih vrata. Ali lekcija Beltsvilske svinje nije zaustavila eksperimentiranje. Štoviše, genetičari su nakon toga napravili super-miša, dvostruko većeg od običnog miša. Ovaj miš je stvoren unošenjem ljudskog gena u DNK super miša, što uzrokuje ekstremno brzo napredovanje karcinoma. Znanstvenici sada iskušavaju isti gen u svinjama, no s obzirom da ljudi ne bi htjeli jesti meso koje u sebi nosi kancerogene gene, znanstvenici su taj gen preimenovali u “gen rasta”. U slučaju Belgijske plave krave, genetički inženjeri identificirali su gen odgovoran za povećanje mišićne mase kod krava i udvostručili je, čime su osigurali veće i mesnatije teliće. Nažalost, i tu se pokazala “druga strana medalje”. Krave rođene kao rezultat ovog petljanja imaju uže bokove i zdjelicu od normalnih – a to su upravo oni dijelovi tijela kroz koje telić treba proći prilikom rađanja. Nije teško zaključiti što se događa. Veći telić i uži prostor za rađanje često znači da je majci strahovito bolno roditi. Uglavnom, genetički izmijenjene krave uopće nisu niti sposobne rađati. Rješenje je da ih se otvori rezanjem (što se naziva carskim rezom) te da telića izvade. Ova operacija može se vršiti svake godine, ponekad prilikom svakog poroda, a svaki puta kad kravu ponovno razrežu, za nju to postaje sve bolnije. Na kraju nož više ne reže normalno meso nego zadebljano tkivo od ožiljaka kojem je potrebno sve više i više vremena da zacijeli. Znamo da je kod žena koje imaju višestruke porođaje carskim rezom (što se na sreću ne događa prečesto) operacija izuzetno bolna. Isto je i s kravama. Čak se i znanstvenici i veterinari slažu da Belgijska plava krava zacijelo trpi užasne bolove – no proces se i dalje nastavlja. Još nastraniji oblik petljanja napravljen je na Švicarskim smeđim kravama. Otkriveno je da te krave imaju genetičku sklonost prema određenoj

43

bolesti mozga. Ali začudo, kada se ta bolest rasplamsa, krave daju više mlijeka. Kada su znanstvenici locirali gen koji je uzročnik bolesti, oni tu spoznaju nisu upotrijebili kako bi izliječili bolest – umjesto toga, pobrinuli su se da i zdrave krave dobiju bolest, samo zato da bi davale više mlijeka. Zar to nije strašno? U Izraelu su znanstvenici otkrili gen u pilićima koji je odgovoran za vratove bez perja, kao i onog odgovornog za kovrčavo perje. Kombinirajući ta dva gena zajedno, stvorili su gotovo ćelavu pticu. Ono malo pera koje je imala bila su kovrčava, otkrivajući ispod toga golo meso. Razlog? Da bi proizvođači mogli uzgajati piliće na farmama u vrelini Negevove pustinje, gdje temperature dostižu kipućih 45°C. Pa kakve još male, slatke planove spremaju manipulatori genetskim inženjeringom? Neki projekti za koje sam čula uključuju istraživanja za proizvodnju svinja bez dlaka; eksperimente za stvaranje pilića bez krila kako bi ih se što više moglo natrpati u svaki kavez, kao i rad usmjeren na stvaranje bespolnih krava, te povrća sa ribljim genima. Znanstvenici insistiraju da je takav način mijenjanja prirode potpuno siguran. No jedna velika životinja, kao što je primjerice svinja, sadrži milijune gena; a znanstvenici su ih do sada preslikali najviše stotinjak. Kada se neki gen izmijeni, ili se ubaci gen neke druge životinje, oni nemaju pojma kako će ostali geni reagirati – o tome mogu samo nagađati. I nitko ne može reći kakve mogu biti dugoročne posljedice. (To je pomalo nalik građevinarima na našem imaginarnom gradilištu koji umjesto čelične grede postavljaju drvenu zato što drvena ljepše izgleda. Ona će možda uspjeti zgradu držati uspravno – no s druge strane, možda i neće!). Drugi zabrinuti znanstvenici napravili su neke prilično uznemirujuće prognoze o tomu što bi ova nova znanost mogla donijeti. Neki kažu da bi genetički inženjering mogao prouzročiti čitav niz novih bolesti na koje naše tijelo nije otporno. Tamo gdje se genetički inženjering koristi za modificiranje kukaca, neki znanstvenici misle kako bi to moglo rezultirati nekontroliranom najezdom nametnika. Multinacionalne kompanije odgovorne za uvođenje i poticanje ovakvih istraživanja nude sve moguće razloge zbog kojih se genetički eksperimenti moraju nastaviti. Oni kažu da će to rezultirati jeftinijom hranom. Neki čak izjavljuju da će biti moguće nahraniti sve gladne na svijetu. No sve su to samo izgovori. Jedan sveobuhvatni izvještaj Svjetske zdravstvene organizacije iz 1995. godine jasno je pokazao da već sada na svijetu ima dovoljno hrane za sve ljude;

44

a da su sasvim drugi ekonomski i politički razlozi prepreka da ta hrana dospije do onih kojima je potrebna. Ne postoje nikakvi dokazi koji bi upućivali na to da će novac uložen u genetički inženjering biti upotrijebljen za bilo što drugo, osim za stvaranje profita. Dugoročni rezultati genetičkog inženjeringa mogli bi završiti katastrofom, ali postoji nešto što mi već znamo – životinje već sada pate u utrci za proizvodnju što veće količine mesa na što brži i što jeftiniji mogući način.

45

46

II. SPAŠAVANJE SVIJETA

Neki ljudi kažu da je jesti ili ne jesti meso stvar osobnog izbora. Oni kažu da svatko ima pravo na vlastiti izbor i da im nije niti na kraj pameti govoriti nekome kako treba prestati jesti meso. Ja nisam jedna od takvih ljudi i reći ću vam zbog čega nisam. Dozvolite da vam slikovito objasnim. Ako vam netko ponudi tortu i kaže vam koliko u njoj ima šećera, koliko kalorija, kakvog je okusa i koja je njena cijena, možda se odlučite pojesti je. To će biti vaš izbor. Ako nakon toga završite u bolnici, a osoba koja vam je ponudila tortu kaže: “Usput rečeno, u torti ima i arsena!” taj će vam komad vjerojatno itekako prisjesti. Izbor je besmislen ukoliko niste obaviješteni o svim činjenicama koje utječu na vaš odabir. Kada se radi o mesu i ribi, ne govore nam gotovo ništa, a većina ljudi prilično je neupućena u činjenice. Tko bi vam povjerovao ako kažete da djeca u Africi i Aziji gladuju kako bismo mi mogli jesti meso? Što mislite kakav bi učinak bio kada bi ljudi doista znali da se trećina kopnene površine na svijetu pretvara u pustinje zbog proizvodnje mesa? Kakav bi to bio šok kada bi ljudi doznali da se više od pola svjetskih oceana približava točki ekološkog kolapsa zbog ribarstva? Ili, što je sa smrtonosnim trovanjem hranom koja se javlja u mesu? To su skrivene doze arsena u torti konzumenata mesa i ribe. To je stvarnost mesojeda. To je razlog zbog kojega ja nisam tiha vegetarijanka – jer je to i suviše važno.

47

Deveto poglavlje

HRANA ZA BUDUĆNOST

Evo jedne šaljive zagonetke za vas: koja je to hrana – što je više proizvodimo, to više ljudi umire od gladi? Odustajete? Odgovor je – meso! Većina ljudi neće tako lako povjerovati u to, ali to je istina. Razlog leži u tome što je meso nevjerojatno rasipan način proizvodnje hrane, a za proizvodnju jednog kilograma mesa prosječno se upotrijebi deset kilograma biljnog proteina. Umjesto toga ljudi bi se mogli hraniti direktno tim proteinima iz povrća. Razlog zbog kojega taj put vodi prema gladi je u tome što ljudi na bogatom Zapadu koriste tako puno svjetskih usjeva kako bi nahranili svoje životinje na farmama. No stvar je zapravo još i gora; zbog velike moći Zapada, on može insistirati na tome da neke manje bogate zemlje uzgajaju hranu za životinje na Zapadu, umjesto da je proizvode za svoj vlastiti narod. Pa, što je zapravo “Zapad” i tko su ti bogati ljudi? Zapad je dio svijeta koji ima kontrolu nad većinom novca i industrije, i ima najbolji životni standard. Sastoji se od europskih zemalja, uključujući i Veliku Britaniju, te SAD-a i Kanade, pa se ponekad spominje kao “Sjever”. Iako i “Jug” ima nekoliko bogatih zemalja kao što su Japan, Australija i Novi Zeland, većina zemalja na južnoj polutki su siromašne u usporedbi sa Zapadom. Oko šest milijardi ljudi dijeli ovaj planet, približno ih jedna trećina živi na bogatom Sjeveru, a dvije trećine na siromašnijem Jugu. Da bismo živjeli, svi koristimo zemaljske usjeve i prirodne proizvode – ali ne koristimo svi iste količine. Primjerice, dijete rođeno u SADu, tijekom svoga života upotrijebit će 12 puta više drveta, bakra, željeza, vode, zemlje itd., od djeteta rođenog u Bangladešu. Neki od razloga za ove razlike u bogatstvu leže daleko u povijesti. Stotinama godina ranije, vojske sa Sjevera osvojile su države na Jugu i pretvorile ih u svoje kolonije – zapravo, one ih sada posjeduju. To je učinjeno zbog toga što su južne zemlje bogate svim vrstama prirodnih resursa, uključujući i hranu. Europski kolonizatori iskoristili su zemlje koje su napali kako bi priskrbili proizvode potrebne za svoje industrije. Mnogim ljudima koji su živjeli u kolonijama oduzeta je zemlja ili su morali uzgajati usjeve za europske

48

kolonizatore. Također, tijekom tog perioda, milijuni ljudi u Africi bili su zarobljavani i odvođeni u Europu i Ameriku kako bi tamo radili kao robovi. To je jedini razlog zbog kojega je Sjever postao tako bogat i moćan. Kraj kolonijalizma nastupio je prije 40 ili 50 godina, nakon što su kolonije postigle svoju nezavisnost i to najčešće boreći se za nju. Iako su države poput Kenije i Nigerije, Indije i Malezije, Gane i Pakistana, tada navodno bile nezavisne, kolonizatori su ih ostavili siromašnima i ovisnima o Sjeveru. A tako je u mnogim zemljama i dan danas. Stoga, kada Sjever kaže da želi žitarice za svoju stoku, zemlje na Jugu nemaju puno izbora već ih moraju uzgojiti. To je jedan od nekoliko načina na koji južne zemlje mogu dobiti novac kako bi platile potrebnu tehnologiju i industrijsku robu, stvari koje mogu kupiti samo od Sjevera. Ali, proizvodi i novac nisu sve čega Sjever ima više od Juga. On također ima nepravedno velik udio u svjetskoj hrani. Uzmimo ponovno za primjer Bangladeš i SAD: prosječan dnevni unos kalorija za čovjeka u Bangladešu je 1930 kalorija, dok kod Amerikanaca iznosi 3650 kalorija. Procijenjeno je da minimalna količina hrane potrebne za normalno zdravlje iznosi 2360 kalorija dnevno. Dakle, možete vidjeti da prosječna osoba u Bangladešu ima premalo hrane, dok prosječni Amerikanac jede previše. A otprilike jedna trećina prehrane prosječnog Amerikanca je meso. Naravno, ne jedu samo Amerikanci velike količine mesa, situacija je ista i kod svih populacija na bogatom Sjeveru. U Velikoj Britaniji, prosječna količina mesa koju pojede jedan čovjek u godinu dana iznosi 71 kilogram. S druge strane, u Indiji je prosjek svega dva kilograma mesa po osobi. Prosječni Amerikanac pojede 112 kilograma mesa svake godine, a veći dio toga je goveđe meso. U SAD-u djeca između sedam i 13 godina starosti svakog tjedna pojedu skoro šest i pol hamburgera: a samo restorani brze hrane svake godine prodaju 6,7 milijardi hamburgera. Taj golemi apetit za hamburgerima odrazio se na cijeli svijet. Tek u ovom stoljeću, osobito poslije rata, ljudi su počeli jesti meso u velikim količinama – a mesojedi danas doslovce proždiru Zemlju. Vjerovali ili ne, na svijetu ima tri puta više životinja uzgojenih na farmama nego što ima ljudi – točnije 16,8 milijardi. Životinje imaju veliki apetit i mogu prožvakati čitavo brdo hrane. Ali veći dio onoga što uđe na jednom kraju izađe na drugom, pa je potraćeno. Sve životinje koje se uzgajaju za meso pojedu više proteina nego što ih proizvode – čak i one najproduktivnije. Da bi proizvele jedan kilogram mesa, svinje pojedu devet kilograma proteina iz povrća, dok pilići pojedu oko pet kilograma za jedan

49

kilogram mesa. Preostali kilogrami se uglavnom izgube u gnojivu. Samo u SAD-u životinje pojedu toliko pšenice i soje da bi se time moglo nahraniti 1,9 milijardi ljudi, što predstavlja otprilike jednu trećinu svih ljudi na svijetu ili pak čitavu populaciju Kine i Indije zajedno. Ali krava ima toliko da čak niti ova količina hrane nije dovoljna, stoga, kako bi ovi strojevi za preživanje i dalje mogli opstati, potrebno je uvesti još više stočne hrane iz inozemstva. SAD čak kupuje goveđe meso od siromašnih zemalja srednje i južne Afrike, a i te se životinje moraju hraniti na sličan način. Možda je najgori primjer gubitka na Haitiju, službeno jednoj od najsiromašnijih zemalja na svijetu, gdje većina ljudi mora preživjeti s 1900 kalorija dnevno. Veći dio najboljeg poljoprivrednog zemljišta koristi se za uzgoj jedne vrste trave koja se zove lucerna, a velike međunarodne kompanije avionom dopremaju životinje na Haiti kako bi pasle lucernu i dobile na težini. Životinje nakon toga ubijaju, a njihova mrtva tijela prevoze natrag u SAD kako bi priskrbili još više mesa za hamburgere. Da bi se osigurao prostor za američka goveda, obični ljudi s Haitija potisnuti su na planinske obronke gdje moraju obrađivati najneplodniju zemlju. Kako bi ovdje uzgojili dovoljno hrane za opstanak, oni prekomjerno iskorištavaju tu zemlju, dok ne postane neplodna i beskorisna, pa je na kraju jednostavno otpuše vjetar. To je jedan začarani krug zbog kojega ljudi na Haitiju postaju sve siromašniji. Ali nije samo američka stoka ta koja konzumira svu svjetsku hranu. Europska unija (EU) je najveći pojedinačni uvoznik životinjske hrane na svijetu – a 60 posto toga dolazi iz zemalja na jugu. Pokušajte zamisliti koliko bi prostora zauzela površina Velike Britanije, Francuske, Italije i Novog Zelanda zajedno. Na tolikom zemljanom prostoru u siromašnim državama svijeta uzgaja se hrana za europske životinje. A tu nisu uračunata polja koja se već koriste u Europi za ispašu i usjeve za proizvodnju stočne hrane. Ispaša i hranjenje 16,8 milijardi životinja koje se uzgajaju za meso crpi sve više i više svjetskog poljoprivrednog zemljišta. Još više zastrašuje činjenica da količina zemljišta za uzgoj hrane za ljude naglo opada, dok svake godine broj rođenih ljudi raste. Te dvije računice jednostavno se ne slažu. Kao rezultat toga, dvije najsiromašnije trećine planeta klize sve dublje i dublje u gladovanje kako bi poduprle onu najbogatiju trećinu. Svjetska zdravstvena organizacija je 1995. godine objavila jedan izvještaj pod naslovom “Premošćivanje velikih razlika” u kojemu su bile upotrijebljene snažne riječi,

50

i u kojemu je situacija opisana kao globalna katastrofa. Prema tom izvještaju, stotine milijuna ljudi na Jugu provode čitav svoj život u krajnjem siromaštvu, a otprilike 11 milijuna djece svake godine umre od bolesti uzrokovanih glađu. Razlike između Sjevera i Juga postaju sve veće, i ukoliko se stvari ne promjene, oskudica, siromaštvo i bolesti širit će se još brže tim dvjema trećinama svijeta. To silno rasipanje hrane i zemlje korištene za proizvodnju mesa nalazi se u srži ovog problema. Prema savjetniku britanske vlade za okoliš, gospodinu Crispinu Tickellu s Oxfordskog univerziteta, logistički je nemoguće prehraniti svjetsku populaciju od 5,6 milijardi ljudi hranom baziranom na mesu. Jednostavno nema dovoljno sredstava. Svega 2,5 milijarde ljudi – što je manje od polovice sveukupnog broja – može se prehraniti hranom u kojoj 35 posto kalorija koje ljudi konzumiraju dolazi iz mesa (upravo onakva hrana kakva se danas jede u SAD-u). Zamislite samo koliko bi se zemljišta sačuvalo i koliko bi se ljudi moglo prehraniti kada bi se svim biljnim proteinima koji se troše na ishranu životinja direktno nahranili ljudi. I prije nego kažete: “Ali ja ne jedem travu!” morate znati da ja ne govorim samo o travi. Oko 40 posto svjetske pšenice i kukuruza koristi se za ishranu životinja, a ogromne količine zemljišta namijenjene su uzgoju biljaka kao što su lucerna, kikiriki, repa i tapioka koje se koriste za ishranu životinja. Ta zemljišta bi vrlo lako mogla biti iskorištena za uzgoj hrane za ljude. Kada bi cijeli svijet jeo vegetarijansku hranu, a to su biljna hrana i mliječni proizvodi kao mlijeko, sir i maslac – Tickell tvrdi da bi u tom slučaju odmah bilo dovoljno hrane da se šest milijardi ljudi dobro nahrani. A, ukoliko bi svi postali vegani i odrekli se mliječnih proizvoda i jaja, svjetska populacija mogla bi se prehraniti na manje od jedne četvrtine zemljišta koje se trenutno koristi! Naravno da jedenje mesa nije jedini uzrok gladi u svijetu, ali jest jedan od najznačajnijih. Stoga nikada ne dopustite da vam netko kaže kako je vegetarijancima i veganima stalo samo do životinja.

Moj sin je uvjerio mene i moju suprugu Caroline da postanemo vegetarijanci ukazujući nam na to da kada bi ljudi u svijetu jeli žitarice, umjesto da njima hrane životinje na farmama, nitko ne bi gladovao. - Tony Benn, zastupnik Parlamenta Ujedinjenog Kraljevstva

51

Na površini zemljišta veličine pet nogometnih igrališta (što iznosi deset hektara), može se proizvesti: dovoljno MESA za nahraniti 2 čovjeka ili dovoljno KUKURUZA za nahraniti 10 ljudi ili dovoljno ŽITA za nahraniti 24 ljudi ili dovoljno SOJE za nahraniti 61 čovjeka

52

53

54

Deseto poglavlje

PLANET NA TANJURU

Svijet je toliko star da bi moglo biti jako teško dokučiti koliko dugo već postoji. Tu je nebo i sva stvorenja koja ga nastanjuju; oceani koji vrve mnoštvom raznih oblika života; biljke i životinje na površini tla, kao i one koji ruju i gmižu ispod

55

njega. Govorimo o pravom čudu! Jedan od načina kojim lakše možemo razumjeti “kada”, “kako” i “što” se događalo na vremenskoj skali, jest da čitav život svijeta sa skoro pet milijardi godina sabijemo u samo jednu godinu. Po takvom vremenskom računanju, sada je jedna minuta do ponoći 31. prosinca, a početak svijeta dogodio se prije gotovo točno dvanaest mjeseci, 1. siječnja. Upotrebljavajući ovu jednogodišnju vremensku skalu, nekoliko dana nakon što je svijet rođen, nastala je bakterija. Ali spužve su naselile mora tek deset mjeseci kasnije, u listopadu. Početkom studenog meduze su počele plivati uokolo, a pauci su počeli plesti svoje mreže. 25. studenog prvi puta su se pojavile ribe u vodi, a paprati su zakovrčale svoje listove na kopnu. Dinosauri su počeli vladati svijetom 1. prosinca, a 15 dana nakon toga su nestali. Prije samo četvrt sata, 15 minuta prije ponoći, pojavili su se ljudi. Industrijska revolucija počela je prije svega dvije sekunde, i u tom sićušnom vremenskom treptaju ljudi su svijetu prouzročili veću štetu nego sva druga bića koja su do tog trenutka živjela na njemu. A stvari postaju i gore. Veći dio vremena kojega smo proveli na planetu – oko pet milijuna godina ubrojimo li i naše najranije pretke – bili smo vegetarijanci. Životinje smo počeli loviti tek prije 1,5 milijuna godina. Riječima novinara Guardiana Colina Spencera, to je ekvivalent individualnom vijeku osamdesetogodišnjaka koji je bio vegetarijanac do svoje šezdeset i pete godine. Na prvi pogled može se činiti da nema puno veze između jedenja mesa i ogromnih ekoloških problema s kojima se svijet suočava, kao što su globalno zagrijavanje, širenje pustinja, nestajanje kišnih šuma i kisele kiše. Zapravo, proizvodnja mesa nalazi se u srži ovih kao i mnogih drugih globalnih katastrofa. Istina je da svijetu brzo ponestaje zemlje potrebne prehrani životinja za proizvodnju mesa. Ne radi se samo o tome da se jedna trećina kopnene površine u svijetu pretvara u pustinju, tu je i činjenica da se najbolja poljoprivredna zemljišta obrađuju tako intenzivno da počinju gubiti plodnost i više ne daju isti prinos žitarica. Nekada su farmeri “rotirali” polja, uzgajajući svake tri godine različitu vrstu žitarica, a četvrte godine nisu uzgajali ništa. To su nazivali “ostavljanje polja neobrađenim”. Ta metoda osigurala je da različite biljke svake godine apsorbiraju različite hranjive tvari i dopuštala je da se zemlja oporavi i obnovi svoju plodnost. Kako je potreba za životinjskom hranom porasla u godinama nakon

56

Drugog svjetskog rata, rotacijski sustav obrađivanja zemljišta počeo je iščezavati. Danas farmeri često uzgajaju iste usjeve godinu za godinom na istom tlu. To mogu izvesti jedino natapajući zemlju umjetnim gnojivima, te kontrolirajući pesticidima korov i insekte. Naposljetku, struktura tla počne se raspadati i postaje slaba i beživotna, te brzo erodira. Polovici sveukupnih poljoprivrednih površina u Velikoj Britaniji prijeti rizik da će ih odnijeti kiša ili vjetar. Povrh toga, u Britaniji ima toliko živica da bi se njima zemlja mogla okružiti tri puta. Šume koje su nekada pokrivale većinu britanskih otoka sada su srezane na manje od dva posto. Više od 90 posto britanskih jezera, ribnjaka i močvara je isušeno – sve zbog toga da bi se stvorila što veća polja za uzgoj što više usjeva za hranjenje što više životinja. Priča je više-manje ista i u drugim dijelovima svijeta. Moderna gnojiva baziraju se na dušiku, no, nažalost, sva gnojiva koja upotrebljavaju farmeri ne ostaju u tlu. Neka se ispiru u potoke, rijeke i jezera gdje dušik može izazvati otrovno “cvjetanje”. To se događa kada alge koje prirodno rastu u vodi počnu upijati prekomjerni dušik. Zbog toga što su nagnojene, alge počinju nekontrolirano brzo rasti, blokirajući ostalim biljkama i životinjama pristup sunčevom svjetlu. Takva cvjetanja mogu potrošiti sav kisik u vodi, gušeći vodene biljke i životinje nasmrt. Dušik dospijeva i u vodu koja ljudima služi za piće. Posljednjih godina to se dovodi u vezu s rakom i jednom bolešću koja se zove sindrom plave bebe i koja može biti smrtonosna jer kod novorođenčadi uništava crvena krvna zrnca koja prenose kisik. Britansko medicinsko udruženje procjenjuje da oko pet milijuna Britanaca redovito pije vodu s prevelikom količinom dušika. I pesticidi su problem, također. Ovi otrovi šire se polako ali sigurno putem hranidbenog lanca, koncentrirajući se svaki puta sve više i više, a kada jednom dospiju u tijelo, tamo i ostaju. Zamislite ovo: pesticidi se kišom ispiru s polja u najbliže jezero, pa neke kemikalije kroz vodu apsorbiraju korovi. Mali rakovi jedu korov i dan za danom u njima se nakuplja sve više otrova. Tada riba pojede puno otrovnih račića, pa otrov postane još koncentriraniji. Naposljetku neka ptica pojede puno ovih riba i otrov u njoj postane još jači. Stoga, prema podacima Britanskog medicinskog udruženja, ono što se u jezerskoj vodi pojavilo kao slaba otopina pesticida, kroz hranidbeni lanac može se intenzivirati do te mjere da postane 80.000 puta jače od početne koncentracije. Ista je stvar i s farmskim životinjama koje jedu usjeve prethodno prskane pesticidima. Otrov se koncentrira u životinjskom tkivu i postaje još jači

57

u ljudima koji jedu ove životinje. Zapravo, danas većina ljudi u svojim tijelima nosi ostatke pesticida. Međutim, taj je problem veći za mesojede jer su razine pesticida pronađene u mesu oko 12 puta veće nego u voću i povrću. Britanski Žurnal za kontrolu pesticida slaže se s tim da “je hrana životinjskog podrijetla glavni izvor ostataka pesticida u hrani”. Nitko još nije sasvim siguran kakav utjecaj na nas imaju ove koncentracije pesticida, ali mnogi su doktori (uključujući i one iz Britanskog medicinskog udruženja) krajnje zabrinuti. Oni strahuju da povećane razine pesticida pohranjenih u ljudskom tijelu mogu dovesti do raka i do smanjenja sposobnosti tijela da se odupre bolesti. Institut za komparativnu toksikologiju okoliša u New Yorku procjenjuje da svake godine više od milijun ljudi diljem svijeta oboli od trovanja pesticidima, a njih 20.000 umre od toga. Testovi na britanskim govedima su pokazali da dva od sedam uzoraka sadrže kemijski spoj dieldrin u razini višoj od one koju propisuju ograničenja EU. Svjetska zdravstvena organizacija vjeruje kako dieldrin može izazvati porođajne defekte i rak, te ga svrstava u kategoriju “krajnje opasnih” kemijskih spojeva. Američka vlada priznaje da su danas mliječni proizvodi, uz goveđe meso, glavni izvor visoko-otrovnih organskih pesticida na bazi klora pronađenih u ljudima. Postoje i drugi ekološki problemi. Zbog toga što se ogroman broj životinja na farmama diljem Europe i SAD-a drži u hangarima, danas ima toliko gnoja da nitko ne zna što učiniti s njim. Ima ga i suviše da bi se njime pognojila zemlja, a odveć je otrovan da bi ga se ispustilo u rijeke. Zovu ga “gnojnica” (što je samo ljepše ime za tekući izmet), a onoga koji je pohranjen u umjetnim jezercima zovu (vjerovali ili ne) “laguna”. Samo u Njemačkoj i Nizozemskoj ima tri tone uskladištenog tekućeg gnoja po svakom pripadniku populacije – što je vrlo blizu broju od 200 milijuna tona te tvari! Kroz složene serije kemijskih reakcija iz gnojnice isparava kiselina uzrokujući kisele kiše. U nekim dijelovima Europe tekući gnoj predstavlja najveći pojedinačni uzročnik kiselih kiša koje izazivaju strahovito uništavanje okoliša – uništavanje drveća, beživotnost rijeka i jezera, te oštećenje tla. Veliki dio njemačkih Crnih šuma umire, u Švedskoj su neke rijeke gotovo sasvim mrtve, a u regiji Pel u Nizozemskoj, 90 posto drveća uništeno je zbog kiselih kiša od svinjskog izmeta. Kada pogledate izvan Europe, štete u okolišu izazvane životinjama koje se uzgajaju za meso još su veće. Jedan od najvećih problema je sječa kišnih šuma kako bi se stvorio prostor za ispašu goveda. Divlje šume pretvorene su u pašnjake

58

za goveda čije meso se prodaje za hamburgere i mesne odreske u Europi i SAD-u. To se događa gdje god postoje kišne šume, no većina zemalja upletenih u to ipak se nalazi u Srednjoj i Južnoj Americi. Ovdje ne govorimo o tu i tamo ponekom posječenom drvetu, već o površini veličine Belgije koje se posiječe svake godine. Od 1950. godine polovica svih svjetskih kišnih šuma je uništena. To je jedan od najkratkovidnijih pristupa koji se može zamisliti, jer je tlo kišnih šuma izuzetno tanko i beživotno, pa stoga treba zaštitu svog krovišta koju čine krošnje drveća. Takvo tlo ima vrlo kratak vijek trajanja ukoliko se koristi za pašnjake. Nakon šest ili sedam godina ispaše, tlo više ne može uzdržavati čak ni travu, i pretvara se u prašinu. Sada biste mogli upitati kakve uopće koristi netko ima od kišnih šuma? Pa, te šume predstavljaju dom polovici svih bića i biljaka na ovom planetu. One su priroda u savršenoj ravnoteži, upijajući vodu od kiša, i reciklirajući svaki otpali list ili grančicu u hranu. Rastući, drveće apsorbira ugljični dioksid (CO2) i zamjenjuje ga kisikom, djelujući kao pluća planeta. Ova veličanstvena divljina osigurava gotovo 50 posto naših lijekova, a u njima se još uvijek otkrivaju nove biljne i životinjske vrste. Takav način postupanja s jednim od najvrjednijih svjetskih izvora čini se ludim, no neki ljudi, kao što su zemljoposjednici, njime su se jako obogatili. Drvna masa i meso koje prodaju osiguravaju velike profite, a kada zemlja postane beživotna oni jednostavno idu dalje, posijeku novo drveće i postaju još bogatiji. Plemenske skupine ljudi koji žive u šumama prisiljavaju da odu sa svoje zemlje, a ponekad ih čak i ubijaju. Mnogi završe u naseljima sklepanim od baraka gdje nemaju gotovo nikakvih sredstava za preživljavanje. Kišne šume uništavaju se tehnikom “posijeci i spali”. To znači da se najbolje drveće posiječe i proda, dok se ostatak sasiječe, sakupi i spali. A to doprinosi još jednom drugom problemu – globalnom zagrijavanju. Kada sunce zagrijava planet, jedan dio topline iznad zemljine površine zadržavaju plinovi koji čine zemljinu atmosferu (to je pomalo nalik nošenju kaputa kako nam zimi ne bi bilo hladno). Bez te topline naš planet bio bi hladno i pusto mjesto. Zato je određena količina topline dobra stvar. Ali previše topline izaziva probleme. To se zove globalno zagrijavanje, a događa se zbog toga što neki plinovi koje posredno proizvodi čovjek odlaze gore u atmosferu i tamo zadržavaju još više topline nad zemljinom površinom. Jedan od takvih plinova je ugljični dioksid (CO2), a on može nastati spaljivanjem šuma. Rezanje i paljenje kišnih šuma u Južnoj Americi stvara

59

tako velike vatre da ih je teško i zamisliti. Kada su astronauti prvi puta otišli u svemir i pogledali dolje na Zemlju, od svih umjetnih struktura mogli su golim okom vidjeti jedino – Kineski zid. Ali 1980-ih godina ugledali su još nešto što je napravila ljudska ruka – ogromne oblake dima koji lebde nad zapaljenom amazonskom džunglom. Dok kišne šume gore kako bi se stvorio prostor za stočarske farme, sav CO2 koji se stotinama godina pohranjivao u drveću i grmlju, oslobađa se i odlazi u visinu doprinoseći globalnom zatopljenju. Prema podacima vlada širom svijeta, samo ovaj proces uzrokuje jednu petinu sveukupnog globalnog zatopljenja planeta. Jednom kada šume postanu iskrčene, a stoka počne pasti, problem postaje još veći. Zbog svog probavnog sustava krave podriguju i ispuštaju vjetrove u ogromnim količinama. Pri tome oslobađaju plin metan koji je u zadržavanju topline 25 puta učinkovitiji od ugljičnog dioksida. Ako pomislite da jedno malo puštanje vjetrova više ili manje ne predstavlja problem, promislite ponovno. Na planetu ima 1,3 milijarde krava, a svaka od njih proizvodi najmanje 60 litara metana dnevno. To sveukupno iznosi 100 milijuna tona metana svake godine. To i nije tako malo puštanje vjetrića! Čak i gnojiva koja se raspršuju po zemlji doprinose globalnom zatopljenju jer proizvode dušične okside – plinove koji 270 puta učinkovitije zadržavaju toplinu od CO2. Nitko zapravo ne zna čime bi moglo rezultirati takvo zatopljenje. Ali ono što znamo jest da temperatura na Zemlji polako raste, pa se polarne sante leda počinju otapati. Na Antarktiku su temperature u zadnjih 50 godina u prosjeku porasle za 2,5°C, a nestalo je 8000 km2 sloja ledenih grebena. 1995. godine je u samo 50 dana nestalo 1300 km2 leda. Kako se led topi, a svjetski oceani postaju topliji, to će se sve više širiti, a razina njihove površine postajat će sve viša. Postoje mnoga predviđanja o tome koliko će se nivo mora podići, od jednog do pet metara, no većina znanstvenika danas vjeruje da je porast nivoa neizbježan. To znači da će nestati mnogi otoci diljem svijeta, kao što su primjerice Sejšeli ili Maldivi, a velika područja s malom nadmorskom visinom, pa čak i cijeli gradovi, kao što je Bangkok, bit će poplavljeni. Čak će i veliki dijelovi Egipta i Bangladeša nestati pod vodom. Prema podacima Ulsterskog sveučilišta, niti Britanija i Irska neće biti pošteđene. Postoji 25 mjesta koja se nalaze pod rizikom da budu poplavljena, uključujući Dublin, Aberdeen, obale Essexa, Sjeverni Kent i veliki dio

60

Lincolnshirea. Čak se ni London ne smatra potpuno sigurnim. Milijuni ljudi bit će prisiljeni pobjeći iz svojih domova i sa svoje zemlje – ali gdje? Jer već sada vlada nestašica zemlje! Možda je najvažnije od svih pitanja što će se dogoditi s vrhom i dnom svijeta? Postoje golema područja smrznutog tla oko sjevernog i južnog pola koja se zovu “tundre”, a predstavljaju izuzetno zabrinjavajući problem. U tlu tundri zaleđeni su milijuni tona plina metana, a kako se tundre zagrijavaju metan će se početi oslobađati. Što se više plina oslobodi, to će biti veće globalno zagrijavanje, a tundre će postajati toplije – i tako u krug. To se zove “izvjesna povratna reakcija” i vjeruje se da je nezaustavljiva kad jednom započne. Još uvijek nitko ne predviđa kakvi će biti rezultati toga, no malo je vjerojatno da će biti dobri. Nažalost, to nije kraj mesa kao globalnog uništavatelja. Vjerovali ili ne, pustinja Sahara je nekada bila zelena i bujna, a na njoj je rasla pšenica za Rimljane. Danas svega toga više nema, a pustinja biva sve veća, šireći se ponegdje i do 320 kilometara u svega 20 godina. Glavni razlog tome je pretjerana ispaša koza, ovaca, deva i krava. Kako se pustinja širi, stada idu dalje, proždirući gotovo sve pred sobom. I tako se ponovno stvara začarani krug. Kako biljke bivaju proždrte, a zemlja se suši, vremenske šablone se mijenjaju i sva kiša doslovce nestaje. To osigurava da, kada se zemlja jednom pretvori u pustinju, takvom i ostane. Prema Ujedinjenim narodima, jedna trećina svjetskih površina diljem zemaljske kugle ima tendenciju pretvaranja u pustinje zbog pretjerane ispaše. To je itekako visoka cijena za hranu koja nam zapravo i nije potrebna. Nažalost, proizvođači mesa ne moraju platiti cijenu čišćenja od zagađenja koje su uzrokovali: nitko ne optužuje uzgajivače svinja zbog štete izazvane kiselim kišama ili proizvođače goveđeg mesa zbog beskorisne zemlje koju stvaraju. Međutim, Centar za znanost i okoliš u New Delhiju u Indiji, proučio je različite vrste hrane i odredio njihovu realnu cijenu, koja uključuje i ovakve skrivene troškove. Oni procjenjuju da bi cijena hamburgera trebala biti oko 140 funti. Trebali biste naći puno tupoglavaca koji bi prodavali hamburgere po toj cijeni – i puno tupoglavaca koji bi ih kupovali! Većina ljudi zapravo zna vrlo malo o hrani koju jedu i o šteti koju veliki dio te hrane uzrokuje okolišu. Postoji jedan koncept američkih domorodaca po kojemu je život kao paukova mreža, a svaka je nit načinjena od različitih stvari – životinja, drveća, rijeka, oceana, kukaca, itd. Uništimo li jednu od niti, oslabit ćemo čitavu mrežu. A to je ono što smo počeli raditi.

61

Stoga, vratimo li se našoj evolucijskoj godini, s kazaljkama sata koje pokazuju jednu minutu do ponoći, mnogo toga ovisi o idućih nekoliko sekundi. Prema izjavama mnogih znanstvenika, jedan takav vremenski period koji je kratak kao životni vijek jedne generacije, bit će od vitalne važnosti u odlučivanju hoće li svijet kakvoga poznajemo opstati ili ne. To je zastrašujuće, ali svi mi možemo nešto učiniti glede toga.

Ne vidim nikakvo opravdanje u bivanju mesojedom. Držim da je jedenje mesa ekvivalent proklinjanju planeta. - Heather Small, pjevačica sastava M People

62

63

64

Jedanaesto poglavlje

RIBLJA POSLA

“Vegetarijanac sam, ali jedem ribu”. Jeste li ikada čuli nekoga da to kaže? Uvijek ih želim pitati o tome što oni misle da je riba – daleko srodstvo s mrkvom? Drugi rođak cvjetače? One zasigurno neće izrasti u vašem stakleniku! Jadna stara riba uvijek izvuče deblji kraj, a ja sam sigurna da je to povezano sa stavovima nekih pametnjakovića koji misle kako one ne osjećaju bol. Razmislite o tome samo na minutu. Ribe imaju jetra i trbuh, krv, oči i uši – zapravo većinu unutarnjih organa koje imamo i mi – ali ne osjećaju bol? Pa zbog čega onda imaju središnji živčani sustav, tu stvarčicu odgovornu za prijenos signala u mozak i iz mozga, uključujući i osjećaj boli? Naravno da ribe osjećaju bol – to je dio mehanizma za preživljavanje koji im je omogućio da opstanu nekoliko desetaka milijuna godina. Usprkos njihovoj sposobnosti da osjećaju, ne postoje nikakvi zakoni niti pravilnici koji propisuju način na koji se ribe smiju ubijati. S njima više ili manje možete činiti što vas je volja, a skoro svi to i rade. Većina riba bude ubijena tako da im se nožem izvadi utroba i to najčešće dok su još žive, ili ih bacaju u sanduke gdje ih puste da se uguše u potpuno stranoj okolini. Kako bih doznala više o ribolovu, jednom sam otišla na ribarski brod, a ono što sam vidjela mi se zgadilo. Otkrila sam mnogo zabrinjavajućih stvari, no najgora od svih bila je ona koja se desila velikoj plosnatoj ribi s narančastim pjegicama – ribi listu. Bacili su je u sanduk s ostalim plosnatim ribama, a četiri sata kasnije, doslovce sam je čula kako umire. Na to sam ukazala jednom od mornara koji je, ne razmišljajući ni trenutka, ribu udario toljagom. Pomislila sam, to je ipak bolje od dugotrajnog gušenja jer sam pretpostavljala da je bila ubijena. Nakon šest sati primijetila sam da joj se usta i škrge još uvijek otvaraju i zatvaraju pokušavajući doći do kisika. Njezina patnja trajala je deset sati. Otkrivene su i upotrijebljene sve moguće metode za lovljenje ribe. Na brodu na kojem sam bila upotrebljavali su veliku, tešku, otvorenu mrežu koja se zove koća. Teške grede zadržavaju mrežu na morskom dnu i kako ih brod vuče za sobom, one drobe i mrve pijesak preko kojega se povlače, ubijajući na

65

taj način stotine različitih oblika života. Dok se ribe vade iz oceanskih dubina, njihovi plivaći mjehuri mogu eksplodirati ili im oči mogu izletjeti iz duplji zbog razlike u pritisku. Ribe se često “udave”, jer su u mreži toliko zgnječene pod težinom ostalih riba da njihove škrge ne mogu funkcionirati. U mrežu su osim riba uhvaćena i mnoga druga stvorenja – uključujući morske zvijezde, rakove i ljuskare. Njih jednostavno lopatama bacaju natrag u more da umru. Usprkos tome, koćarenje je danas jedna od najuobičajenijih metoda ribolova na svijetu. Postoje neka pravila koja donekle propisuju način ribolova – uglavnom glede stvari kao što su veličina ribolovnih mreža i tko gdje smije loviti. To određuje svaka država individualno za svoja obalna područja. Države također imaju pravilnike o tome koja se količina i koje vrste ribe smiju loviti. To zovu riblja kvota. Ovo može zvučati kao razuman način za osiguranje od prevelikog izlova ribe, ali u stvarnosti to uopće nije tako. To je samo grubi pokušaj raspodjele preostale ribe. U Europi riblje kvote funkcioniraju otprilike ovako: uzmimo za primjer kolju (vrsta bakalara) i obični bakalar. Kada ribarski brod ulovi maksimalnu količinu kolje propisanu pravilnikom, trebao bi ih prestati loviti, ali može nastaviti loviti obični bakalar. S obzirom da kolje i obični bakalari zajedno plivaju, kada ribari bace mrežu, u njoj će se naći i kolje i obični bakalari. Ono što kapetan ponekad čini jest to da sakrije ilegalni ulov kolje u skrivenim dijelovima broda. Međutim, puno je vjerojatnije da će jednostavno biti bačene natrag u more. No, tu je problem – jer one su već mrtve! Procjenjuje se da se na taj način ubije čak 40 posto više kolje nego što je dozvoljeno ribljom kvotom. Nažalost ova luda pravila ne odnose se samo na kolje. Ona utječu na svaku vrstu ribe koja se nalazi u sustavu ribljih kvota. Na velikim otvorenim oceanima svijeta ili oko obala siromašnijih zemalja kontrola je vrlo slaba. Zapravo, postoji tako malo propisa da se iznenada pojavilo nešto što se zove ribolov biomase. U ovakvom načinu ribolova mreže sa vrlo sitnim okcima grabe iz vode sva živa bića. Ne preživljavaju čak ni najmanje ribe ili najsitniji morskih rakovi. Diljem Južnih oceana pojavio se jedan novi, osobito odvratan način ribolova nazvan “lov na peraje”. Meta su morski psi, a nakon što budu ulovljeni, odrežu im se peraje dok su još živi. Nakon toga ih bace natrag u more da umru od šoka ili utapanja. Ova sudbina svake godine snađe više od 100 milijuna morskih pasa. I sve to za juhu od peraje morskog psa koja se nudi u kineskim restoranima širom svijeta.

66

Još jedna od uobičajenih metoda ribolova podrazumijeva upotrebu zatvorenih mreža. Te mreže koriste se kako bi se formirao krug oko velikih jata iz kojih se izvlači sve, do posljednje ribe. Veličina otvora na mreži najmanjim ribama omogućava bijeg, ali toliko odraslih riba bude ulovljeno da se one koje umaknu ne mogu razmnožavati dovoljno brzo i nadoknaditi gubitak. Žalosno, ali ovakav način ribolova često uhvati u mrežu i dupine kao i drugi morske sisavce. Druge metode ribolova uključuju dugačke nizove užadi na kojima su pričvršćene tisuće mamaca, a protežu se nekoliko kilometara. Ova metoda se može koristiti na stjenovitom morskom dnu na kojemu bi se mreže potrgale u komadiće. Eksplozivi i otrovi kao što je izbjeljivač (varikina) također su dio napada na oceane, a i oni osim riba ubijaju puno više drugih morskih stvorenja. Vjerojatno najdestruktivnija od svih metoda ribolova je ona s mrežama potegačama. Napravljene od tankog, ali jakog najlona, ove mreže su gotovo nevidljive u vodi, i vise s površine prema dolje, formirajući takozvane “zidove smrti”. Ovo ime dobile su jer se velik broj stvorenja poput dupina, malih kitova, tuljana, morskih ptica, raža i morskih pasa zapliće u mreže i umire. Sve njih se odbacuje kao otpad jer je jedino što ribari zapravo žele – tuna. Samo dupina svake godine umire oko milijun zbog mreža potegača – utope se jer ne mogu doći do površine udahnuti zrak. Mreže potegače danas se koriste svugdje u svijetu, a nedavno su se pojavile u Velikoj Britaniji i Europi, gdje je duljina mreža ograničena na 2,5 kilometara. Daleko, usred velikih oceana kao što su Pacifik i Atlantik, gdje kontrole gotovo niti nema, mreže se mogu protezati čak i 30 kilometara ili još više. Ponekad se te dugačke mreže za vrijeme oluje otkinu od broda i plutaju uokolo nastavljajući zarobljavati i ubijati životinje. Naposljetku, kada ih pritegne težina mrtvih tijela, one potonu na morsko dno. S vremenom tijela istrunu i raspadnu se, a mreža ponovno ispliva na površinu oceana nastavljajući svoju besmislenu destrukciju. Komercijalne ribarske flote svake godine iz mora izvuku gotovo 100 milijuna tona ribe, od čega su mnoge ulovljene prije negoli su stigle dovoljno odrasti da bi se razmnožavale, što jamči da se oceani neće moći obnoviti. A svake godine situacija postaje sve gora. Svaki puta kada netko – poput Organizacije Ujedinjenih naroda za hranu i poljoprivredu (United Nations Food And Agriculture Organisation – UNFAO) – izda novo upozorenje o nastaloj šteti, ono se jednostavno ignorira. Svi znaju da oceani umiru, ali nitko ne želi biti prvi koji će prestati s ribolovom – oko tog biznisa vrti se i previše novca. Nakon Drugog svjetskog rata, svjetski oceani i mora podijeljena su

67

na 17 ribolovnih područja. Danas se devet od njih “suočava s katastrofalnim nestajanjem pojedinih vrsta”, kaže UNFAO. Preostalih osam područja su u gotovo isto tako lošem položaju, uglavnom zbog prekomjernog izlova ribe. Međunarodno vijeće za istraživanje mora (International Council for Exploration of the Seas – ICES) – vodeći stručni sustav u svijetu za mora i oceane – također je izrazito zabrinuto zbog onoga što se događa. Ono tvrdi kako su velika jata skuša, koja su nekada obitavala oko Sjevernog mora, sada komercijalno izumrla – nema ih dovoljno da bi ih ribari mogli loviti i prodavati. Zabrinjava također i činjenica da će u idućih pet godina jedna od najuobičajenijih europskih vrsta, bakalar, potpuno izumrijeti. Sve je to u redu – ako volite meduze. Jer meduze su, pribojava se ICES, sve što će preostati. No, ono što je još i gore je to da u mnogo slučajeva životinje ugrabljene iz mora i ne završe na nečijem tanjuru. One bivaju prerađene u gnojivo za bolji urod usjeva, ili ih upotrebljavaju za izradu sjajila za cipele i svijeća. Također se koriste i kao hrana za životinje na farmama, uključujući i ribe iz ribogojilišta. Možete li to vjerovati? Lovimo goleme količine riba, prerađujemo ih, pretvaramo u usitnjenu hranu i njome hranimo druge ribe! Potrebno je oko dva kilograma ribe iz mora da bi se proizvelo pola kilograma ribe u ribogojilištu, a preostali 1,5 kilogram se protrati. Neki ljudi smatraju da je uzgoj riba u ribogojilištima odgovor na probleme u oceanima, ali on je podjednako razoran kao i ribarstvo. Milijuni riba pakiraju se u kaveze na obalama svjetskih oceana, a priobalne mangrove močvare bivaju posječene zastrašujućim tempom kako bi se stvorio prostor za ta ribogojilišta. Na mjestima kao što su Filipini, Kenija, Indija i Tajland, nestalo je više od 70 posto mangrovih šuma – a sječa se nastavlja i dalje. K tomu još, mangrove su šume tako bogate životom da preko dvije tisuće raznih biljaka i životinja živi u njima. One su također i područja u kojima se rasplođuje 80 posto svjetskih vrsta morskih riba. Ove zadivljujuće površine su izvori života za mora, i ukoliko one umru, umrijet će i oceani. Ribogojilišta koja ih sve više zamjenjuju zagađuju vodu, prekrivajući morsko dno nepojedenim kuglicama hrane i izlučevinama koje guše sav život. Zatvaranje riba u kaveze čini ih podložnijima bolestima, stoga se ribama daju antibiotici dok se insekticidi koriste za suzbijanje parazita kao što su primjerice morske uši. Nakon svega nekoliko godina okoliš se uništi do te mjere da se ribogojilišta moraju premjestiti, uništavajući pri tom još više mangrovih šuma. U Norveškoj i Velikoj Britaniji – uglavnom u fjordovima i škotskim

68

jezerima, ribe iz ribogojilišta upotrebljavaju se za uzgoj atlantskih lososa. U svojoj prirodnoj okolini ove ribe slobodno plivaju i znaju lutati nadaleko i naširoko, od uskih planinskih potoka do dubina Atlantskog oceana i Grenlanda. One su toliko snažne da mogu preskakati preko slapova ili plivati uzvodno uz brzace. Ljudi su pokušali lišiti lososa ovih instinkta kroz uzgoj i zatvorili ih u metalne kaveze. Svi problemi onečišćenja odnose se na uzgoj lososa u ribogojilištima baš kao i na uzgoj drugih vrsta riba drugdje u svijetu, i daju svoj obol nestanku naših mora. Dok mora i oceani kolabiraju, ljudi nisu jedini na koje to utječe. Zamislite samo što se događa s pticama, tuljanima, dupinima i drugim stvorenjima kojima riba znači preživljavanje. Oni se već sada bore za opstanak, a budućnost im niti najmanje ne izgleda sjajno. Ne bismo li stoga trebali ostaviti ribu njima?

Ekološki razlozi za nejedenje ribe su ogromni. - Michaela Strachan, TV voditeljica

Osjećam se zbunjeno kada sagledam kolika se količina ribe isisava iz mora kako bi se priskrbila hrana za ljude i stoku. Sve je to tako nepotrebno. - Jeff Banks, dizajner i voditelj emisije Clothes Show

69

70

Dvanaesto poglavlje

NE DOSAĐUJ MI

Jeste li ikad doživjeli ovo? Otprilike 12 sati nakon što ste pojeli pileće meso počinjete se osjećati loše. To prerasta u oštre bolove koji vas probadaju od trbuha do leđa. Zatim dobivate eksplozivni proljev – ne možete ga zadržati i ne izlazite iz zahoda. Sada se osjećate zbilja bolesno! Imate vrućicu i počinjete povraćati. To traje nekoliko dana, a nakon toga se tjednima osjećate iscrpljeno. Zakunete se da više nikada nećete okusiti pileće meso! Ako je odgovor da, onda ste jedan od milijuna ljudi koji svake godine obole od trovanja hranom. I to vjerojatno zbog hrane životinjskog podrijetla. Devedeset i pet posto svih otrovanja hranom uzrokuju meso, jaja i mliječni proizvodi. Čak i preostalih pet posto uzrokuje voće i povrće kontaminirano mesom ili gnojivom. Veći su izgledi da će nas inficirati virusi i bakterije iz životinja nego iz bilja, iz jednostavnog razloga što su nam životinje biološki sličnije. Mnogi virusi i bakterije koje žive u životinjskoj krvi ili stanicama mogu isto tako, prilično zadovoljno, živjeti i u našim. Uzročnici trovanja hranom su bakterije i tako su male da ih se ne može vidjeti golim okom. Neke bakterije razvijaju se i rastu u živim životinjama, dok druge inficiraju meso tek nakon klanja zbog načina na koji se rukuje s mesom. U oba slučaja, od mesa koje jedemo sve više obolijevamo i te je bolesti teže liječiti. Prema službenim podacima, samo u Britaniji, svakog tjedna preko tisuću ljudi odlazi liječniku s nekom vrstom trovanja hranom. To iznosi otprilike 85.000 slučajeva godišnje, što vam se možda i ne učini mnogo uzme li se u obzir populacija Velike Britanije od 58 milijuna ljudi. Ali evo u čemu je kvaka! Znanstvenici procjenjuju da je riječ o deset do 100 puta većem broju slučajeva, ali se ljudi ne zamaraju odlaskom liječniku, već ostaju kod kuće i boluju. To je najmanje 850.000 slučajeva otrovanja hranom godišnje, od kojih 260 završi smrću. Bakterije odgovorne za sve te slučajeve imaju imena za koja će vam biti potreban medicinski rječnik, ali evo nekih koje će vas najvjerojatnije inficirati. Salmonela je odgovorna za otprilike stotinu smrti godišnje u Velikoj

71

Britaniji, a najčešće se može naći u svježim pilićima, jajima, patkama i puricama. Ona uzrokuje proljev i bolove u trbuhu. Još jedna opaka bakterija koja se nalazi u pilećem mesu i drugim vrstama peradi je campylobacter. To je ona koju sam opisala na početku poglavlja – štoviše, ona je najčešći oblik trovanja hranom, ali ubija jako rijetko. I od listerije umire stotinjak ljudi svake godine, a ona se može naći i u prerađenoj i smrznutoj hrani – kuhanom pilećem mesu, salamama, mekanim sirevima i kuhanom smrznutom mesu. Posebno je opasna za trudnice, a simptomi slični onima gripe mogu dovesti do trovanja krvi, meningitisa, pa čak i do smrti beba. Escherichia coli je poznata kao “bakterija iz hamburgera” jer se razvija u hamburgerima, mljevenom mesu i goveđim kobasicama. Trenutno, oko 50 ljudi godišnje umire od ove bakterije, a taj trend je u porastu i sve ga je teže zaustaviti. Liječnici su bakterijom E. coli zabrinuti do te mjere da je nazivaju superbakterijom. Ona uzrokuje upalu crijeva, a može dovesti do zatajenja rada bubrega. Jedan od razloga zbog kojih je tako teško kontrolirati sve bakterije koje se nalaze u mesu je taj što se ti organizmi konstantno mijenjaju kroz proces koji se zove mutacija. Ona je istovjetna evoluciji kod životinja – jedina razlika je što bakterije to rade daleko brže, umjesto stoljećima, one mutiraju kroz nekoliko sati. Mnoge od tih mutiranih bakterija umiru vrlo brzo, ali druge su iznenađujuće uspješne. Neke se čak uspijevaju oduprijeti svim lijekovima koji su uspješno ubijali njihove “pretke”. Kada se to dogodi, znanstvenici moraju naći nove lijekove ili postupke liječenja. Od 1947. godine, kada su otkriveni penicilin i ostali antibiotici, liječnici su bili u mogućnosti liječiti većinu infekcija uzrokovanih bakterijama, uključujući i trovanja hranom. Izgleda da su se danas bakterije promijenile i naučile kako izbjeći uništenje antibioticima. Postoji jedan tip infekcije bakterijom E. coli za koju doslovce nema nikakvog lijeka koji bi je izliječio. I to je ono što najviše zabrinjava doktore – postoji tako malo novih preparata koji mogu zamijeniti one stare, koji više ne djeluju. Jedan od razloga za širenje bakterija u mesu koje jedemo je i način na koji se postupa sa životinjama u klaonicama. Pomanjkanje higijene, voda koja prska svuda uokolo, goleme motorne pile koje režu trupla prskajući posvuda uokolo krv, mast i djeliće mesa i kostiju, sve to pomaže bakterijama da se rasprostru kao konfeti na vjetru. Profesor Richard Lacey, čovjek koji cijeli svoj radni vijek

72

provodi istražujući trovanje hranom, kaže: “Kada savršeno zdrava životinja bez virusa uđe u klaonicu, postoji velika mogućnost da će iz nje izaći kao truplo koje vrvi bolestima”. Zbog svoje povezanosti sa srčanim bolestima i karcinomima, i zbog zabrinutošću bakterijom E. coli, sve više i više ljudi odriče se goveđeg, janjećeg i svinjskog mesa i okreće se pilećem mesu kao zdravijem izboru. Zdravijem? U nekim postrojenjima za preradu hrane, kao što su tvornice za proizvodnju mesnih pita, područja za obradu pilećeg mesa odvojena su od drugih postrojenja velikim staklenim pregradama. I to iz straha da bi pileće meso moglo zaraziti ostalo meso – toliko bakterija ima u njoj! Vlada u Velikoj Britaniji ocjenjuje da je 43 posto sveg pilećeg mesa inficirano bakterijom koja se zove salmonela. Štoviše, pokusi na sveučilištima su pokazali da je taj broj puno veći. Većina ptica prirodno u svojoj utrobi ima male količine salmonele, zajedno s ostalim bakterijama. Zbog rizika od bolesti u hangarima u kojima se uzgajaju, kokošima se antibiotici daju svaki dan. Oni ubijaju neke bakterije koje bi se u protivnom mogle proširiti jatom. Međutim, to omogućuje drugim bakterijama da se razvijaju i rastu. Salmonela je jedna od tih bakterija i premda ne smeta kokošima, za nas ljude ona i nije baš tako bezazlena. Način na koji se kokoši prerađuju nakon što ih ubiju, praktički jamči prijenos salmonele i drugih organizama, poput campylobactera, s jedne ptice na drugu. Nakon odsijecanja glave, sve ptice bivaju uronjene u isti bazen s toplom vodom. Temperatura vode je oko 50°C i dovoljno je visoka da zbog nje pticama otpadne perje, ali ne i da ubije bakterije, koje se razmnožavaju u vodi. Slijedeći korak u procesu obrade nije ništa bolji. Utroba svake životinje vrvi raznim mikroorganizmima. Svim zaklanim pilićima utrobe se odstranjuju istom automatiziranom spravom koja nalikuje naoštrenoj žlici. Ona grabi iznutrice jednoj ptici za drugom – svakoj kokoši koja se nalazi na pokretnoj traci – šireći pri tom bolesti. Čak i kad se pileća trupla otpremaju u hladnjaču, bakterije ne bivaju ubijene, već ih se samo sprječava u razmnožavanju i razvijanju. Ali čim se meso odmrzne, bakterije se ponovno počnu razmnožavati. Službena priča glasi kako neće biti nikakvih problema ukoliko se pileće meso propisno prokuha, jer će salmonela biti uništena – u tome ima dosta istine. Ali ta priča je nepotpuna, jer kada odmotate nekuhano pile ili pileće komade, gotovo je sigurno da će se dio salmonele prenijeti na vaše ruke, a ta se bakterija može razvijati na skoro svemu što dodirnete, čak i na radnoj površini.

73

Način na koji se mesom barata u prodavaonicama također može prouzročiti probleme. Sjećam se kada sam jednom slušala ženu koja je radila u supermarketu kako priča o svom poslu. Rekla je da od svih stvari najviše mrzi skorup od peperminta. Nisam znala o čemu govori dok nije objasnila kako je skorup od peperminta mali, okrugli, gnojem ispunjeni čir prepun bakterija koji izgleda poput skorupa, na kakve je često nailazila kada su u trgovini rezali meso na komade. A što bi s tim učinili? Pa, jednostavno su odstranili gnoj, odrezali taj dio mesa i bacili ga u kantu. Kantu za smeće? Ne, nego u kantu za mljeveno meso. Ima još puno načina na koji možete pojesti zaraženo meso, a da to i ne znate. U zadnjih nekoliko godina novine i televizija objavile su mnoge otkrivene slučajeve o načinu na koji se barata s mesom. Događalo se da jadne stare krave, koje su okvalificirane neprikladnima za ljudsku prehranu jer su prepune bolesti ili lijekova, završile u mesnim pitama ili drugim proizvodima. Naravno da je to protuzakonito i zbog toga se takvo meso boji svijetlo-zelenom bojom, ali nekad se to ne provodi. (Dakle, ono zeleno za što ste mislili da je “peršin” u vašoj mesnoj piti bilo je...) A bilo je i slučajeva kada su supermarketi vraćali meso svojim dobavljačima jer je bilo pokvareno, a dobavljači samo odstranili dijelove koji su loše izgledali, oprali ostatak, zatim ga zamotali i ponovno prodali kao svježe, nemasno meso. Ne možete ocijeniti valja li meso samo po njegovom izgledu. A zašto to rade dobavljači? Predsjednik Instituta za zdravlje okoliša (Environmental Health Institute) ima odgovor: “Zamislite profit koji se može ostvariti kupovinom mrtve životinje, neprikladne za konzumaciju, za 25 funti, a zatim njezinom prodajom trgovinama kao zdravo meso koje vrijedi najmanje 600 funti”. Nitko ne zna koliko je ova praksa rasprostranjena, ali prema dokazima onih koji su je istraživali, zaključujemo da je vrlo uobičajena i da stvar postaje sve gora. Stvar koja najviše zabrinjava u svemu ovome je to da najlošije, najjeftinije i često zaraženo meso biva prodano onima koji kupuju puno i što jeftinije – bolnice, starački domovi i škole, gdje završava u obrocima. Nova, zastrašujuća bolest uzrokovana je nekom “stvari” koja dovodi do kravljeg ludila, ili da ju nazovemo pravim imenom, Bovina spongiformna encefalopatija – ili kraće BSE. Razlog zašto kažem “stvar” je zbog toga što znanstvenici ne znaju o čemu se radi. Postoji puno teorija o tome što bi BSE virus mogao biti, a najčešća je da se radi o prionu – čudnom malom proteinu koji

74

može mijenjati oblik, koji jedne minute može biti beživotan poput zrna pijeska, a slijedeće živ, aktivan i smrtonosan. Ali nitko ne zna točno o čemu se radi. Znanstvenici nisu sigurni čak ni kako se ta “stvar” odjednom pojavila kod krava. Neki kažu da su se zarazile od ovaca koje imaju istu vrstu bolesti, ali drugi se ne slažu s tim. Jedina stvar oko koje nema spora je način širenja zaraze. Kravlje ludilo je bila uobičajena bolest u Velikoj Britaniji jer su upravo tamo stoci, koje inače ne bi jela ništa osim trave, biljaka i lišća, počeli davati mljevene dijelove drugih goveda i ovaca, uključujući i mozgove, za koje se smatra da su sadržavali bakterije. Na taj način bolest se širi. Za kravlje ludilo nema lijeka. Ta bolest ubija krave, a može ubiti i ostale vrste životinja kao što su mačke, nerčevi, pa čak i jeleni koji se hrane zaraženim goveđim mesom. Postoji i slična ljudska bolest nazvana CJD (CreutzfeldtJakobova bolest), i vođene su žestoke rasprave o tome radi li se o istoj bolesti, dakle kravljem ludilu, i mogu li ljudi oboljeti konzumirajući zaraženo goveđe meso. Tijekom deset godina od kada je 1986. godine otkriven BSE, britanska vlada je tvrdila da se ljudi ne mogu zaraziti, da je CJD potpuno različita bolest – stoga je sasvim bezopasno jesti goveđe meso. Kao mjeru opreza, na kraju su rekli da se mozak, određene žlijezde, i živci koji prolaze kroz goveđu kralježnicu ne smiju jesti. Prije toga, ti su se dijelovi mljeli i upotrebljavali u proizvodnji hrane kao što su hamburgeri, mesne pite i goveđe kocke. Između 1986. i 1996. godine ustanovljeno je kako je najmanje 160.000 britanskih krava zaraženo kravljim ludilom. Te su životinje ubijene i uništene, a njihovo se meso nije koristilo za ljudsku hranu. Ipak, jedan je znanstvenik procijenio da je također bilo zaraženo još otprilike 1,5 milijun goveda, ali ona nisu pokazivala simptome. Čak i vlastiti podaci vlade Ujedinjenog Kraljevstva pokazuju da na svako govedo zaraženo kravljim ludilom za koje se znalo, postoje još dva za koje se ne zna. Meso svih tih životinja, iako zaraženo, bilo je pojedeno. U ožujku 1996. godine, britanska vlada je morala priznati. Rekli su da izgleda da uopće nisu bili u pravu i da se ljudi ipak mogu zaraziti virusom BSE. To je strahovita pogreška zbog koje su milijuni ljudi jeli inficirano meso. Postojao je čak i period od četiri godine prije nego što je proizvođačima naređeno da u preradi mesa ne koriste mozak i leđnu moždinu, a čitavo to vrijeme ovi visoko zaraženi dijelovi redovito su se konzumirali. Čak i nakon priznanja vlastite pogreške, britanska je vlada insistirala na tome da je učinila sve kako bi se opasni dijelovi goveda odstranili i da je stoga

75

za ljude sasvim sigurno da nastave jesti goveđe meso. Ali u jednom snimljenom telefonskom razgovoru, glavni veterinar organizacije Meat & Livestock Commision – nacionalne organizacije odgovorne za prodaju crvenog mesa, priznao je da se BSE virus nalazi svuda u goveđem mesu, uključujući i nemasne odreske. Ne zna se kakve učinke može imati dugoročno konzumiranje male količine zaraženog mesa. Zna se samo da je kod ljudi za pojavu prvih simptoma kravljeg ludila ili Creutzfeldt-Jakobove bolesti potreban period od deset do 30 godina, i da uvijek završava smrću nakon otprilike godinu dana. Veselit će vas kada vam kažem kako nikada nisam čula da je netko umro od trovanja mrkvom.

Prvo svjetsko spominjanje kravljeg ludila u literaturi? Sir Andrew Aquecheeck: Ponekad mi se čini da nisam pametniji od nekog kršćanina ili nekog običnog čovjeka: ali jedem puno goveđeg mesa i vjerujem da to šteti mojoj pameti. Sir Taby: Bez sumnje. - Iz “Bogojavljenska noć” Williama Shakespearea

76

III. MESO: MOĆNI MIT

Koje ste nacionalnosti, kako govorite, mnoge stvari u koje vjerujete i što jedete, samo su slučajnosti povezane s tim gdje ste rođeni. Jedan Austrijanac će vjerojatno biti lud za skijanjem, ali da je bio rođen u Americi to bi vjerojatno bio bejzbol. Možda volite jesti kruh s debelim slojem maslaca, ali da ste Talijan, vjerojatno biste preferirali maslinovo ulje. Većina Europljana i Amerikanaca redovito jede meso – možda još uvijek i vi – ali da ste rođeni kao Hindus u Indiji, ne biste znali niti kakvog je okusa. Stoga, moramo biti vrlo pažljivi kada koristimo riječi “prirodno”, ili “stvoreni smo da za to”, ili “to je u ljudskoj prirodi”. Ono što je “neophodno” ili “nagonski” za jednu osobu, drugoj osobi može značiti nešto potpuno suprotno. Većini ljudi u bogatim zemljama svijeta govori se da je prirodno jesti meso. Što to znači? Da smo rođeni kao mesojedi, da smo biološki programirani za to, da nas naš instinkt navodi da ubijamo životinje? Ali, idemo to preispitati. Pustimo na trenutak mašti na volju... Zamislite jednu mladu mačku u malom zatvorenom prostoru s mišem. Mačka će smjesta skočiti na miša i zatući ga nasmrt. U divljini bi ga potom pojela. Sad zamislite zatvoreni prostor u kojem su malo dijete i janje. Dijete će gotovo sigurno gladiti janje, igrati se s njim ili ga držati u naručju. Mislim da nema puno djece koja bi ga pokušala ubiti! U redu, to i nije baš najznanstveniji pristup, ali mislim da ste shvatili poruku. Sljedećih pet poglavlja bavi se time tko nam govori da je ispravno jesti meso i iz kojih razloga. Što je najbolje od svega, tako se uvijek pokaže zbog čega ti ljudi nisu u pravu. Od svih prigovora i mahanja prstom koje ćete doživjeti kao vegetarijanac, većina će biti zbog informacija iznesenih u ovom dijelu. Zato čitajte dalje!

77

Vegetarijanstvo nije nova ideja i sigurno nije modni trend! Evo što su ovi geniji u prošlosti rekli:

Doći će dan kada će ljudi na ubojstvo životinje gledati jednako kao što se danas gleda na ubojstvo čovjeka. - Leonardo da Vinci, 1452.-1519., umjetnik (naslikao Mona Lisu), znanstvenik, glazbenik, kipar, produktivan izumitelj i veliki borac za prava životinja

Sve dok ljudi masakriraju životinje, ubijat će i jedni druge. Zaista, onaj tko sije sjeme smrti i boli, ne može žeti sreću i ljubav. - Pitagora, 6. st.pr.kr. grčki filozof i matematičar (da, to je onaj što je otkrio sve one stvari o trokutima)

Životinje su moji prijatelji, a ja ne jedem svoje prijatelje. - George Bernard Shaw, 1856.-1950., veliki irski dramaturg

Naš zadatak mora biti da se oslobodimo... tako što ćemo prošiti krug suosjećanja na sva živa bića i cijelu prirodu u njezinoj ljepoti. - Albert Einstein, 1879.-1955., genijalni fizičar i vegetarijanac

78

Trinaesto poglavlje

POLITIČKO UVJERAVANJE

Nakon što ste pročitali sve ovo do sada, vjerojatno umirete od želje postaviti jedno pitanje: zbog čega, ako je meso tako loše kao što dokazi pokazuju, vlada ne učini nešto? To je dobro pitanje, ali na njega nije jednostavno odgovoriti. Kao prvo, političari nisu bogovi, oni su obična ljudska bića. Kojoj god stranci pripadali, njihov je primarni cilj doći ili ostati na vlasti. Ako nisu na vlasti, političari ne mogu ništa. Dakle, prva lekcija iz politike glasi: ne uznemiruj ljude koji imaju novac i utjecaj, i koji te mogu zbaciti s vlasti. Druga lekcija je: ne govori većinskoj populaciji ono što ne želi čuti, čak i onda kada bi to možda morali znati. Budeš li to radio, oni će jednostavno glasovati za nekog drugog. Mesna industrija je velika i moćna i većina ljudi ne želi znati istinu o jedenju mesa. I to su dva razloga zašto vlade zemalja ne govore ništa o tomu. Meso i mliječni proizvodi su daleko najveći i najbogatiji dio poljoprivrede, i snažna industrija. Vrijednost samo britanske stoke kreće se oko 20 milijardi funti, a prije skandala s kravljim ludilom 1996. godine, Velika Britanija je svake godine izvozila goveđeg mesa u vrijednosti i do tri milijarde funti. Zatim tomu dodajte proizvođače pilećeg, svinjskog i purećeg mesa i sve kompanije koje proizvode mesne prerađevine – hamburgere, mesne pite, kobasice itd. Ovdje govorimo o izuzetno velikim količinama novca! Svaka vlada koja bi počela govoriti ljudima da prestanu jesti meso ugrozila bi profit ovih kompanija, a one bi svoju moć i utjecaj upotrijebile protiv te vlade. Takav bi savjet također bio vrlo nepopularan kod većeg dijela javnosti; pomislite samo koliko poznajete ljudi koji jedu meso. To je, nažalost, realno stanje stvari. Vlade u svim državama sklone su gledati na uništavanje okoliša, glad u Africi, pa čak i na ljudsko zdravlje kao na dugoročne probleme o kojima trenutno ne moraju previše brinuti. Trošenje velike količine novca na ovakve stvari ne pomaže im da budu ponovno izabrani. Tek onda kada obični ljudi budu svjesni činjenica i počnu iznositi svoje zahtjeve, dogodit će se promjene. Mesna industrija također troši ogromne svote novca za reklamu, direktno govoreći ljudima svakoga dana, na sve moguće načine, da je dobro jesti

79

meso, da je to neophodno i prirodno. Na britanskoj televiziji bile su prikazane reklamne poruke pod nazivom “Meso za život” i “Meso, jezik ljubavi”, koje je platila organizacija Meat & Livestock Commission iz svog godišnjeg budžeta za marketing i oglašavanje, koji iznosi 42 milijuna funti. Peradarska industrija reklamira pileće, pačje i pureće meso. Postoji i stotine samostalnih tvrtki koje također zarađuju na mesu: Sun Valley i Birds Eye pileće meso, McDonald’s i Burger King hamburgeri, Bernard Matthews pureće meso, Mattesan’s hladni odresci, Danish šunka – lista je gotovo beskonačna, a količina novca golema. Dat ću vam samo jedan primjer – McDonald’s. Oni svake godine prodaju hamburgera u vrijednosti 26 milijardi američkih dolara, u 18.000 restorana u 89 zemalja širom svijeta. A poruka je uvijek ista – meso je u redu! Jeste li čuli priču o Pinokiju, drvenom lutku koji je oživio i koji priča velike laži? Svaki put kada bi izrekao laž, njegov bi nos postajao sve duži i duži, da bi na kraju izgledao poput dugačkog štapa. Priča je zamišljena kao upozorenje djeci da ne bi pričala laži. Trebala je biti napisana i za neke odrasle ljude koji prodaju meso, a evo i zašto. Proizvođači će vam reći da su njihove svinje daleko sretnije jer žive u zatvorenom prostoru, u toplim svinjcima, gdje imaju dovoljno hrane i gdje se ne moraju brinuti o kiši i hladnoći. Ali kao što zna svatko tko je pročitao prvo poglavlje, to je najobičnija laž. Svinje uzgojene na farmama su pod tolikim stresom i toliko im je dosadno da često znaju poludjeti. Odjeljak u mom supermarketu na kojemu se prodaju jaja ima umjetni slamnati krov s umjetnim pilićima. Kada malo dijete povuče jednu uzicu, začuje se snimka glasanja kokoši iskorištavane radi jaja. Na kutijama za jaja piše “Svježa s farme” ili “Svježa sa sela” i nacrtana je slika pilića u polju. To je laž kojom nas žele nasamariti! Bez da nam to direktno kažu, proizvođači nas navode na pomisao kako se kokoši šeću uokolo slobodne poput... pa, poput ptica. (Kako smo vidjeli u trećem poglavlju, to jednostavno nije točno.) “Meso za život”, kaže reklama. To je ono što ja zovem “polu-prešućena laž”. Naravno da možete živjeti s mesom kao dijelom vaše svakodnevne prehrane, ali koliko bi mesa prodali kada bi vam rekli cijelu istinu: “Meso za 40 posto više srčanih oboljenja”, što je, kako ćete vidjeti u šesnaestom poglavlju, cijela istina. Ali zbog čega bi netko govorio takve laži? Odgovor je, moji vegetarijanski, ili uskoro vegetarijanski prijatelji, vrlo jednostavan – novac! Istog trenutka kada se otvori mogućnost da se na nečemu zaradi hrpa novca, javlja se opasnost da se istina gurne po strani. A što se tiče životinja koje pate – pa, životinje nemaju

80

pravo glasa, zar ne? Ako vam se čini da sam nepravedna prema političarima, samo razmislite o cigaretama. Duhan je najveći ubojica na svijetu i trenutno je povezan s oko polovicom svih smrtnih slučajeva diljem zemaljske kugle. Preko 30 godina se zna da duhan uzrokuje rak i ostale bolesti. Štoviše, većina ljudi koji puše htjela bi prestati, ali ne mogu jer je duhan jedna izuzetno snažna droga. A što vlast radi u vezi s tim? Zapravo ne postoji niti jedna ozbiljna kampanja koja kaže “Nemojte pušiti”; cigarete se i dalje reklamiraju po glavnim ulicama diljem svijeta; možete ih kupiti svugdje i dovoljno su jeftine da ih se svatko može domoći. Zašto? Je li razlog možda u milijardama funti koje država svake godine ubire na porezu od duhana? Kao što vidite, kada je upleten novac, istina može biti skrivena ili čak duboko zakopana. Ali nitko vam je ne može oduzeti kada je jednom saznate! A istina je i moć, jer što više znate, bit će teže prevariti vas.

Veličina naroda i njegovog moralnog napretka može se ocijeniti prema načinu na koji se odnosi prema životinjama... Jedini način da živiš je da pustiš i druge živjeti. - Mahatma Gandhi, 1869.-1948., indijski borac za mir

Što više znamo o mesnoj industriji, više možemo učiniti da je zaustavimo. Znanje je zaista moć! - Damon Albarn, pjevač grupe Blur

Savjeti za odnos s roditeljima S roditeljima morate biti razumni – do određene granice! Problem je u tome što prepušteni sami sebi možete donijeti pogrešne odluke. Stoga budite načisto gdje možete vršiti utjecaj. Pomognite u kupovini i, istodobno, pokušajte se pobrinuti da vaši roditelji ne kupuju jaja iz baterijskih kaveza ili teleće meso itd. Ukoliko

81

ne pristanu, mogli biste: - Razumno popričati s njima. Mirno objasnite kako se tretiraju kokoši u baterijskim kavezima ili telići u hangarima i pokažite im puno slika koje možete dobiti od organizacija poput udruge Prijatelji životinja. Objasnite svojoj mami i tati da su odgovorni za patnje životinja nastave li kupovati ove proizvode. - Ukoliko supermarketi preskupo naplaćuju jaja s otvorenih farmi, kupujte uokolo. Prodavaonice zdrave hrane i tržnice su obično jeftinije. - Uistinu šokirajte svoje roditelje i ponudite se za pranje suđa i tijekom čitavog tjedna ukoliko ne budu kupovali jaja iz baterijskih kaveza, ne budu jeli teleće meso, i budu jeli više vegetarijanske hrane. Ukoliko to ne uspije, možete biti manje suptilni i: - Slučajno ispustiti iz ruke sva jaja iz baterijskih kaveza na kuhinjski pod. Potom istaknite da se takva jaja lakše razbijaju zbog loših uvjeta u kojima se nalaze kokoši koje ih nesu. - Ako je meso tabu-tema, zaboravite ga spremiti; umjesto toga ostavite ga blizu mačje posude za hranu. Oslikajte ili obilježite jaja tužnim licima kokoši i porukama u stilu “Pazi, salmonela!” ili “Izleglo se u patnji!”. Krišom zamijenite jaja iz baterijskih kaveza s onima iz otvorenih farmi kada nitko ne bude gledao. Nabavite brdo izvrsnih vegetarijanskih recepata i – naravno – pomozite u kuhanju.

82

Četrnaesto poglavlje

MESO JE MACHO

“Moj tata je beznadežan slučaj!” – to je najčešća pritužba mladih ljudi koji bi htjeli postati vegetarijanci. Prilikom pokušaja prelaska na vegetarijansku prehranu, očevi su uvijek oni koji su najtvrdoglaviji, koji imaju najmanje razumijevanja i koji najglasnije prigovaraju. Nakon što postanete vegetarijanac, često otkrijete da su majke spremnije saslušati argumente, a ponekad i same postaju vegetarijanke. Ako mame i prigovaraju, to je češće zbog toga jer ih brine dodatna gnjavaža oko jela ili pak zbog toga jer ne znaju što bi skuhale. Ali izgleda da veliki broj očeva nije ganut životinjskim patnjama, pa stoga na odricanje od mesa kaže – “Mora da se šališ!” Zbog čega postoji ta razlika? Postoji jedna stara uzrečica koju ponekad možete čuti kako je roditelji govore svojim sinovima kada se ozlijede; “Veliki dečki ne plaču!”. Pruži li im se mala prilika, sigurno će zaplakati. Pa, znači li to da su muškarci i žene stvoreni različiti, ili su pak naučeni da se ponašaju onako kako se ponašaju? Još od rođenja, neki roditelji svoje sinove potiču na macho držanje. Nećete čuti odrasle kako govore djevojčicama: “Tko je velika, jaka curica?”, ili “Tko je moj mali vojnik?”. A kako dječaci odrastaju, ista vrsta macho očekivanja se nastavlja. Sjetite se samo kakvim se imenima opisuju dječaci koji ne djeluju dovoljno macho – slabić, kukavica, pa čak i nekim prostim riječima. Ti se pogrdni izrazi često koriste kada neki dječak nije bio “dovoljno jak” ili je pokazao da se boji. Ponekad se to događa čak i kada dječak pokaže da suosjeća s nekim. Kako dječaci odrastaju, pojavljuju se nova očekivanja koja opisuju način na koji bi se trebali ponašati – stisnuti zube, ne pognuti leđa, ne dati se pokoriti. Ove uzrečice i izrazi, zbrojeni kroz životni vijek jedne osobe, postaju konstantan pritisak na čovjeka, namećući mu način općeg ophođenja. Muškarci, prema tim staromodnim porukama, moraju skrivati svoje osjećaje i ne pokazivati ono što uistinu misle. Ako vjerujete u ove gluposti, to znači da biti muškarac znači biti krut i bezosjećajan. To znači odbacivanje

83

osjećaja poput suosjećanja i brige kao nečega što je za mekušce, i to znači da muškarac nikada ne smije pokazati da mu je do nečega stalo. Naravno da nisu svi muškarci takvi. Postoje muški vegani, vegetarijanci i borci za prava životinja, koji su suprotnost toj bešćutnoj slici. Razgovarala sam s nekim ljudima koji su imali macho imidž, ali su ga naposljetku odbacili. Jedan moj prijatelj ubijao je ptice, zečeve i druge divlje životinje. Rekao mi je da bi osjetio krivnju svaki put kada bi pogledao bića koja je ubio. Osjećao se osobito loše kada bi neku životinju samo ranio, a ona bi uspjela pobjeći, vjerojatno da bi umrla sama i u velikoj boli. Grizla ga je savjest. Međutim, ono što ga je najviše zabrinjavalo bilo je to što je svoje osjećaje doživljavao kao znak slabosti – a to nije baš muževno. Bio je siguran da će, nastavi li pucati i ubijati životinje, jednog dana to moći raditi bez zabrinutosti, bez tog iritantnog osjećaja da je bezrazložno okrutan. Tada bi napokon bio poput ostalih lovaca koje je poznavao. Naravno da ih nije mogao zapravo poznavati jer, baš poput njega, ni oni nikada nisu izražavali svoje osjećaje. Tek kada mu je jedan kolega rekao kako je sasvim u redu ne željeti ubijati životinje, mogao si je priznati da ne voli lov. Rješenje problema bilo je jednostavno – nikada više nije otišao u lov, a prestao je i jesti meso kako nitko drugi ne bi morao ubijati životinje zbog njega. Većina očeva, čak i ako nikada u životu nisu uzeli pušku u ruke, nose neku vrstu ovakve zbunjenosti u sebi. Dio odgovora možda se nalazi daleko u našoj povijesti. Prvi ljudi su živjeli kao lovačko-sakupljačke zajednice, ali lov nije bio samo način priskrbljivanja dodatne hrane. Štoviše, lov je često bio vrlo slab i nedostatan način za prehraniti obitelj. Umjesto toga, ubijanje životinja postalo je usko povezano s muževnošću i hrabrošću. Primjerice, u plemenu Masai u Africi, mladi čovjek nije se smatrao pravim ratnikom sve dok ne bi potpuno samostalno ubio lava. Pravi posao pronalaženja hrane zapravo je zapadao žene, koje su brale voće, bobice, oraščiće i sjemenke. Drugim riječima, one su bile te koje su obavljale veći dio posla. (Neke stvari se nisu puno promijenile, zar ne?) Čini se da bi moderni ekvivalent ondašnjem lovu bio grupni muški odlazak u pivnicu ili na nogometnu utakmicu. Izgleda da se isti stav zadržao i do danas. Postoji još jedan razlog zbog kojeg muškarci jedu više mesa od žena i on izlazi na vidjelo svaki puta kada pričate s grupom mladih momaka. Oni doista misle da jedenje mesa, posebice crvenog, pospješuje izgradnju njihovih mišića.

84

Mnogi od njih vjeruju da bi bez mesa bili zakržljali i fizički slabi. Naravno, slon, nosorog i gorila pravi su primjer onoga što se događa kada se konzumira isključivo vegetarijanska hrana. Sve navedeno moglo bi biti razlogom zbog kojeg se, u odnosu na muškarce, otprilike dvostruko više žena odlučuje na vegetarijanstvo. Ukoliko ste djevojka vegetarijanka ili veganka, budite spremne na sljedeće uvrede – uključujući i one od nekih očeva: “To je samo zato što ste žene” – dakle odveć ste emotivne. “Niste racionalne” – što je samo drugačiji način da vam kažu kako je pogrešno brinuti se za to. “To je zato jer ste preosjetljive” – drugim riječima, niste dovoljno emotivno stabilne. “Ne znate činjenice” – zato što je znanost za muškarce. Ono što zapravo govore je da se ne ponašate kao “razborit” (neemotivan), “razuman” (bešćutan) muškarac! Pa, je li vam ikada trebao bolji razlog da postanete ili ostanete vegetarijanka?

Vegetarijanstvo je za slabiće? Nipošto! Martina Navratilova, legendarna tenisačica s osvojenih 166 naslova, i deveterostruka pobjednica Wimbledona – vegetarijanka. Robert Millar, jedan od najboljih svjetskih biciklista, pobjednik utrke Tour of Britain, osvojio je četvrto mjesto na utrci Tour de France, te drugo mjesto na utrkama Tour of France, Spain, Italy i Switzerland – vegetarijanac. Ed Moses, olimpijski osvajač dvije zlatne medalje na utrkama na 400 metara s preponama – vegetarijanac. Sorya Bonallie, svjetska prvakinja u klizanju – veganka. Mr. Muscle Men glavom i bradom – Dave Scott, šesterostruki prvak američkog triatlona Ironman Triathlon – vegetarijanac. Sally Hibberd, prvakinja Velike Britanije u mountain bike utrci – vegetarijanka.

85

Judy Leden, europska i svjetska prvakinja u jedrenju na zmaju – vegetarijanka. Carl Lewis, jedan od najboljih svjetskih sprintera – vegan.

86

Petnaesto poglavlje

ALI MI SMO PREDODREĐENI DA JEDEMO MESO!

Najčešći odgovor koji ćete dobiti kada nekome kažete da ste vegetarijanac je ovaj: “Ali mi smo predodređeni da jedemo meso!”. Raščistimo odmah jednu stvar: mi nismo predodređeni da jedemo meso. Ljudi nisu mesožderi poput mačaka; mi nismo čak niti svejedi kao primjerice svinje ili medvjedi. Ako stvarno mislite da smo predodređeni da jedemo meso, pokušajte se zatrčati u polje, skočiti kravi na leđa i ugristi je! Svojim zubima ili noktima ne biste joj uspjeli niti probiti kožu. Ili pokušajte podići s poda neko mrtvo pile i zagristi ga; mi jednostavno nemamo zube kojima bismo jeli meso, bez da ga prethodno ne skuhamo. Mi smo, zapravo, biljojedi – pri tom ne mislim da smo nalik nekom stvorenju kao što je krava, s četiri želuca koje čitav dan provodi preživajući travu. Krave su preživači; biljojedi jedu čitav niz raznolike hrane biljnog podrijetla, kao što su orašasti plodovi, sjemenke, korijeni, izdanci, voće i bobice. Kako ja to znam? Zato što su napravljene brojne studije o tomu što jedu majmuni. Gorila je, primjerice, čisti vegan. Ugledni doktor, David Ryde, nekadašnji medicinski savjetnik u Britanskom olimpijskom odboru, jednom je izveo mali eksperiment. Na medicinskom izlaganju prikazao je dvije slike. Prva je prikazivala ljudsku utrobu; a druga utrobu gorile. Zatim je zamolio svoje kolege da ih pogledaju i prokomentiraju. Svi prisutni doktori mislili su da obje slike prikazuju čovjeka i nitko nije mogao raspoznati da je riječ o gorili. Znam da ta teorija ne ide baš sjajno uz Nike trenirke, Benetton tenisice ili Vanish sredstva za uklanjanje mrlja, ali to je ono što zapravo jesmo – majmuni. Preko 98 posto naših gena istovjetno je genima čimpanze i svaki posjetitelj svemira koji bi pokušao utvrditi kojoj vrsti životinja pripadamo, smjesta bi nas kategorizirao kao neku vrste čimpanze. Oni su naši najbliži rođaci. Kakav užas, kad se samo prisjetimo svih odvratnih stvari koje im radimo u laboratorijima! Promatranje naših rođaka majmuna u divljini dobar je pokazatelj kako bi izgledala naša prirodna prehrana. Oni su gotovo u potpunosti vegani. Neki pojedu nešto mesa u obliku termita ili ličinki (vrlo ukusno), ali to zauzima

87

vrlo mali dio njihove sveukupne ishrane. Znanstvenica Jane Goodall živjela je s čimpanzama u džungli i proučavala ih deset godina. Ona je vodila zabilješke o svemu što bi pojeli i bila je u mogućnosti točno prikazati koliki je dio njihove prehrane bilo meso – to je bila količina jednaka zrnu graška na dan. Zapravo, to je tako malo, da su njihovi zubi i unutrašnji organi istovjetni onima kod životinja koje su isključivi vegani. Međutim, branitelji stava “mi smo predodređeni da jedemo meso” jako su se oduševili kada je prirodnjak David Attenborough na TV-u prikazao dokumentarni film o jednoj određenoj grupi čimpanzi kako love i jedu Colobus majmune. Rekli su kako je to dokaz da smo mesojedi po prirodi. Ne postoji pravo objašnjenje za tu grupu čimpanzi, ali doista izgleda da se radi o iznimci. Većina čimpanzi ne ide u potragu za mesom i nikad neće pokupiti žabu, guštera ili neko drugo malo stvorenje sa zemlje, iako su im nadohvat ruke. Pretpostavlja se da vole termite i ličinke zbog njihovog slatkog okusa. Dobar način na koji možemo odrediti čime bi se neka životinja trebala hraniti je da pogledamo njeno tijelo. Majmunovi zubi, kao i naši, uglavnom se sastoje od ravnih površina za mrvljenje i drobljenje. I naša čeljust je konstruirana da se kreće s jedne strane na drugu, kako bi olakšala taj proces. Obje ove karakteristike su obilježja usta konstruiranih za izlaženje na kraj s krutom, biljnom hranom prepunom vlakana. Zbog toga što je ovakva vrsta hrane teško probavljiva, taj proces počinje već u ustima, gdje se hrana miješa sa slinom. Prožvakana masa tada prolazi kroz tijelo veoma polako, klizeći kroz dugačka crijeva kako bi se svi nutricionistički vrijedni sastojci mogli apsorbirati. Mesojedi, poput mačaka, građeni su sasvim drukčije. Ne samo da imaju pandže kako bi mogle ugrabiti svoj plijen, već su i njihovi zubi oštri, bez ravnih površina. Njihova čeljust može se micati samo gore-dolje, u pokretima koji sijeku, a komade mesa gutaju brzo u velikim zalogajima. Unutrašnjost želuca mesojeda je kipuća masa kiselina koja može skinuti i boju s auta. Stvorena je da razgradi meso vrlo brzo kako se otrovi oslobođeni iz mesa koje truli ne bi apsorbirali u tijelo mačke. Njihova crijeva su kratka, razmotana u ravnu liniju dužina bi bila otprilike tri puta veća od njihova tijela, i stvorena su da štetne tvari izbace vani što je prije moguće. Zamislite što bi se dogodilo s komadom mesa kad biste ga ostavili na prozoru za sunčanog dana. Meso bi vrlo brzo počelo trunuti i proizvoditi

88

otrovne toksine. Taj isti proces može se dogoditi i u tijelu, zbog čega se životinje koje su stvorene da jedu meso rješavaju otpadnih tvari što brže. Ljudska probava je daleko sporija, jer su naša crijeva otprilike 12 puta duža od našeg tijela. Pretpostavlja se da bi to mogao biti jedan od razloga zbog kojega je rak debelog crijeva puno češći kod ljudi koji jedu meso nego kod vegetarijanaca. Očito je da su ljudi doista počeli jesti meso nekada davno u prošlosti, ali za većinu ljudi, do samog početka ovog stoljeća, meso je bilo relativno rijedak obrok i većina ga je jela svega tri do četiri puta godišnje, obično prigodom velikih religioznih proslava. Doista, tek nakon Drugog svjetskog rata ljudi su počeli jesti meso u tako velikim količinama – što bi moglo objasniti zbog čega su srčani udar i rak postali najveći ubojice među svim poznatim bolestima. Oni koji jedu meso služe se raznim izgovorima kako bi opravdali svoj način prehrane. Ali jedan po jedan, svi ti izgovori padaju u vodu. Najslabiji od svih je onaj da smo predodređeni da jedemo meso!

89

90

Šesnaesto poglavlje

NAJZDRAVIJA HRANA NA ZEMLJI

Što mislite, što bi se dogodilo kada ne biste jeli ništa osim mesa – svih vrsta mesa – i mliječnih proizvoda? Umrli biste, vjerojatno u roku od godinu dana. Što bi se dogodilo da jedete raznoliku vegansku ili vegetarijansku hranu, uključujući voće, povrće, grahorice, žitarice, orašaste plodove i sjemenke? Vjerojatno biste bili puno zdraviji od većine ljudi danas. To mora biti polazna točka za razumijevanje što je zdrava, a što nezdrava hrana. Pa ako vam itko ikada kaže da je meso neophodno za život, možete biti sigurni da taj ne zna o čemu priča. Zacijelo su vam poznati primjeri kada netko tko puši kao dimnjak, postaje svjetski autoritet po pitanju zdravlja kada se počne govoriti o vegetarijanstvu. Zdravlje je općenito najveća briga ne-vegetarijanskih roditelja, kada se mladi ljudi odluče odreći mesa. Roditelji često misle da ćeš bez svoje dnevne doze proteina iz mrtvih životinja usahnuti ili da će se na tebe okomiti čitava vojska boleština. Zapravo, trebalo bi im biti jako drago, jer svi dokazi upućuju na to da su vegetarijanci uglavnom daleko zdraviji od onih koji jedu meso. Sva najnovija istraživanja, uključujući i ono Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), kažu da ljudi čija je prehrana bazirana na mesu jedu dva puta više šećera i tri puta više masti nego što je dobro za njih. Ako imate između 11 i 16 godina, rezultati su još i gori, jer nevegetarijanci u toj dobnoj skupini jedu trostruko više nezdrave hrane. Dobar primjer takve nezdrave hrane koja deblja, i koja je prepuna šećera, su zaslađena gazirana pića, hamburgeri, pomfrit, i na kraju sladoled. Prehrana koja se bazira na ovakvim namirnicama je škodljiva, zbog onoga što je unutra, kao i zbog onoga što joj nedostaje. Pa počnimo s hamburgerima i pogledajmo što ima u takvom obroku, a da vam nije potrebno. Na vrhu popisa nalaze se zasićene životinjske masti – a u hamburgerima ih ima puno. Mast je samljevena zajedno s mesom, čak i kada izgleda nemasno. Zasićene životinjske masti upotrebljavaju se i u mliječnim proizvodima kao što je sladoled, a u njima se često prži i pomfrit, koji pri tom upije velike količine.

91

To ne znači da su sve masnoće nezdrave – to samo ovisi o tome koju vrstu jedete. U osnovi, postoje dvije glavne vrste masti – nezasićene, koje se uglavnom nalaze u biljnoj hrani, i zasićene, koje se uglavnom nalaze u hrani životinjskog podrijetla. Nezasićene masti su bolje za organizam od zasićenih i određena količina je neophodna u svačijoj prehrani. Zasićene masti, s druge strane, nisu potrebne, i možda je jedno od najvažnijih zdravstvenih otkrića svih vremena da su zasićene životinjske masti povezane s bolestima srca. Zašto je to toliko važno? Zato što su bolesti srca trenutno najčešći uzrok smrti muškaraca i žena na Zapadu. Meso, riba i mliječni proizvodi sadrže i tvar koja se zove kolesterol, koja zajedno s mastima uzrokuje tu “epidemiju”. Nasuprot tome, nezasićene masti kao maslinovo ulje, suncokretovo ulje i biljno ulje zapravo pomažu smanjenju začepljenja arterija, uzrokovana životinjskim mastima. Ne samo što sadrže stvari koje su štetne za vas, hamburgerima – zapravo, svim proizvodima spravljenim od mesa – nedostaju stvari koje su vam potrebne. U te sastojke ubrajaju se vlakna i pet izuzetno važnih vitamina. Vlakna su načinjena od krutih dijelova voća i povrća koje vaše tijelo ne može probaviti. Ne sadrže hranjive tvari i prolaze direktno kroz tijelo, ali su usprkos tomu neobično važna. Vlakna u crijevima stvaraju jednu masu koja im pomaže da bolje rade, tjerajući otpadne tvari iz organizma. Čini se kako vlakna djeluju poput četke koja čisti crijeva i probavni trakt (eto jedne ljupke predodžbe). Ako ima premalo vlakana, hrani će trebati više vremena da prođe kroz naša crijeva, omogućavajući štetnim tvarima da inficiraju tijelo. Nedostatak vlakana u kombinaciji s previše životinjskih masti uzrokuje još jednu bolest – rak debelog crijeva. Nedavna medicinska istraživanja su otkrila tri vitamina koji zaista pomažu zaštiti ljudi od preko 60 bolesti, uključujući i velike ubojice poput bolesti srca, moždani udar i rak. To su vitamin A (onaj tip koji se nalazi isključivo u biljnoj hrani), C i E, a oni se nazivaju antioksidanti. Ti vitamini su dobra stvar. Oni funkcioniraju tako da uništavaju molekule koje se zovu slobodni radikali (oni su loša stvar u tijelu, a ne neka ekstremna politička organizacija). Tijelo neprestano proizvodi slobodne radikale kao rezultat disanja, tjelesne aktivnosti, pa čak i probave. Oni su dio procesa poznatog kao oksidacija – istog onog koji uzrokuje hrđanje metala. Od ovih molekula vi nećete zahrđati, ali oni djeluju kao nekontrolirana grupa huligana – jure tijelom zalijećući se u stanice i oštećuju ih. Antioksidansi čiste tijelo od slobodnih radikala i tako sprječavaju štetu koja

92

može prouzročiti bolest. 1996. godine preko 200 različitih studija potvrdilo je zapanjujuće dobrobiti antioksidanata. Primjerice, Nacionalni institut za istraživanje raka i Medicinska škola Harvard objavili su da konzumiranje vitamina A, C i E iz svježeg voća i povrća smanjuje rizik od srčanih bolesti i raka. Ovi vitamini pomažu čak i održavanju vašeg mozga aktivnim i u poodmakloj dobi! Međutim, niti jedan od ova tri antioksidanta ne nalazi se u mesu. Meso također sadrži vrlo malo, ili uopće nema, vitamina D koji kontrolira nivo kalcija u krvi, i vitamina K koji pomaže zgrušavanju krvi. Jedini izvor ovih vitalnih zaštitnika zdravlja je voće i povrće, te sunčeva svjetlost, maslac, ili margarin u slučaju vitamina D. Tijekom 30 godina, veliki broj znanstvenih studija napravljen je i o tome kako prehrana općenito utječe na dobrobit ljudi. Te su studije bez sumnje pokazale da su vegetarijanska ili veganska prehrana najzdravije. Neke od tih studija uspoređivale su prehranu desetaka tisuća ljudi na međusobno vrlo udaljenim područjima, primjerice Kina i Amerika, Japan i Europa. Jedno od najvećih istraživanja proveo je Oxfordsko sveučilište u Velikoj Britaniji, a prvi rezultati bili su objavljeni 1995. Ta je studija pratila 11.000 ljudi tijekom perioda od 12 godina i dovela do zapanjujućeg zaključka da vegetarijanci imaju 40 posto manje svih oblika raka, 30 posto manje srčanih oboljenja, i puno manju mogućnost da umru prije negoli zađu u pozne godine života. Iste godine, jedna grupa liječnika iz SAD-a, po imenu Physicians Commitetee for Responsible Medicine (Liječnički odbor odgovornog liječenja), došla je do jednog još nevjerojatnijeg otkrića. Oni su prostudirali preko stotinu različitih istraživanja iz cijelog svijeta i na temelju rezultata tih radova zaključili su da vegetarijanci imaju 57 posto manje srčanih oboljenja i 50 posto manje svih vrsta raka. Otkrili su i da među vegetarijancima ima manje slučajeva povišenog krvnog tlaka, a oni koji su imali povišen tlak, bili su skloni manje ozbiljnim slučajevima. Da umirimo zabrinute roditelje, ovi liječnici također su došli do zaključka da se mozak mladih vegetarijanaca razvija potpuno normalno. Štoviše, u dobi od deset godina, djeca vegetarijanci imali su tendenciju da budu godinu dana mentalno napredniji od djece koja jedu meso! Argumenti tih liječnika bili su toliko uvjerljivi da je vlada SAD-a prihvatila činjenicu: “Vegetarijanci su odličnog zdravlja, namiruju sve elemente potrebne za normalan razvoj, a vegetarijanstvo

93

je prikladna prehrana za građane Sjedinjenih Američkih Država”. Uobičajeni argument ljudi koji jedu meso protiv istraživanja ovakve vrste je da su vegetarijanci zdraviji zbog toga što su uz to i manje skloni piću i pušenju. Taj argument ne stoji – jer ozbiljne studije (poput gore navedene) uvijek uspoređuju slično sa sličnim. Drugim riječima, one uspoređuju samo vegetarijance nepušače s nepušačima koji jedu meso i tako dalje. Ništa od ovoga ne sprječava mesnu industriju da reklamira meso kao najzdraviju hranu na svijetu. Premda je očito kako to nije istina, ta silna ekonomska propaganda može natjerati roditelje da se zabrinu. Vjerujte, proizvođači mesa ne prodaju meso kako bi ljudi bili zdraviji, oni to rade da bi zaradili veliki novac. U redu, a koje su bolesti od kojih obolijevaju vegetarijanci, a oni koji jedu meso ne obolijevaju? Nema ih! Prilično zadivljujuće, zar ne?

Postala sam vegetarijanka radi dobrobiti životinja, ali pojavile su se i neke druge dobre strane. Počela sam se osjećati zdravije – postala sam pokretljivija, što je važno za jednog sportaša. Osim toga, sada mi treba daleko manje sna, a budim se puno svježija i odmornija. Moja koža se poboljšala i imam više energije. Obožavam biti vegetarijanka. - Martina Navratilova, svjetska teniska prvakinja

94

Sedamanesto poglavlje

PREHRANA UKRATKO

Kada je riječ o davanju savjeta vegetarijancima glede prehrane, izgleda da mnogi ne-vegetarijanci misle kako su stručnjaci na tom području. Uglavnom nisu. Zapravo, postoji mali broj pravih stručnjaka u toj tematici. Međutim, ovdje ćemo na jednostavan način obraditi temu ishrane! Izgleda da su bjelančevine ono zbog čega ljudi brinu kada odluče postati vegetarijanci. Zabrinute mame i tate obično govore “A što je s bjelančevinama?”, kao da je to, odmah nakon dijamanata, najteža stvar koja se može pronaći u prirodi. Ne morate se brinuti za nedostatak proteina, u redu? Štoviše, veća je vjerojatnost da će vas u glavnoj ulici vašega grada pregaziti stampedo nilskih konja, nego da ćete sresti vegetarijanca koji pati od nedostatka bjelančevina. Bjelančevine su važne jer pomažu razvoju tijela. Popravljaju oštećenja u tijelu i bore se s infekcijama. Dobra vijest je što se mogu naći u skoro svakoj hrani, uključujući voće i povrće. Najbolji izvor bjelančevina su mahunarke. U njih se ubraja slanutak i leća, kao i svi članovi obitelji grahorica, kao što su grah, bob, pa čak i prebranac. Kada je riječ o bjelančevinama, vodeća biljka je soja, koja se koristi za čitav niz vegetarijanskih proizvoda, uključujući tofu, vegetarijanske burgere i kobasice, sojino mlijeko, pa čak i nešto što se zove TVP – textured vegetable protein (strukturirani biljni protein) – što zapravo i nije tako loše kako zvuči! Bjelančevine se također nalaze i u domaćim jajima, sirevima, orašastim plodovima, sjemenju, pa čak i u riži i u tjestenini. Bjelančevine su građene od različitih aminokiselina, a neka hrana, kao primjerice sojini proizvodi, mlijeko, sir i meso, sadrže sve aminokiseline. Ostala hrana sadrži samo neke od njih. Jednostavno hraneći se različitom vrstom hrane u vegetarijanskoj ili veganskoj prehrani osigurat ćete da se različite aminokiseline kombiniraju, a rezultat će biti – bingo! – savršena bjelančevina. To je nešto oko čega se slažu sve značajnije organizacije na svijetu koje se bave prehranom. Sve ove različite namirnice čak ne moramo jesti u istom obroku, jer naš organizam može pohraniti aminokiseline dok mu ne zatrebaju. U svojim prehrambenim smjernicama objavljenim 1995. godine,

95

američka je vlada osobito naglasila da vegetarijanci kroz svoju prehranu dobivaju sve potrebne bjelančevine. The British Medical Association (Britanska liječnička udruga), jedno od najcjenjenijih liječničkih tijela na svijetu, izrekla je tu istu stvar godinama ranije i bila je potpuno u pravu jer u svijetu nije zabilježen niti jedan jedini slučaj pomanjkanja bjelančevina uzrokovan vegetarijanskom ili veganskom prehranom! I zato kažem da se ne morate brinuti. Željezo je još jedna stvar zbog koje se roditelji ponekad uzrujaju – i to s dobrim razlogom. Ono je odgovorno za zdravlje crvenih krvnih stanica koje prenose kisik po tijelu. Nedostatak željeza, poznat kao anemija, znači da vaše tijelo i mozak ne dobivaju dovoljnu količinu kisika, što rezultira stalnim osjećajem umora i iscrpljenosti. To je danas jedan od najvećih prehrambenih problema u Velikoj Britaniji, osobito među ženama za vrijeme mjesečnice. Željeza ima u mesu, ali nalazi se i u čitavom nizu vegetarijanskih jela poput mahunarki, kruha od neprosijanog brašna, lisnatog zelenog povrća kao što je špinat, u sušenom voću – osobito u smokvama i marelicama – i kakau, što je dobar izgovor za tamanjenje obične čokolade! Željeza također ima i u tjestenini, bučinim i sezamovim sjemenkama, pistaciju, kasu-orasima, obogaćenim zobenim pahuljicama i kuhanom krumpiru. I opet, The British Medical Association ustraje na tome da “nedostatak željeza kod vegetarijanaca nije učestaliji nego kod ljudi koji jedu meso”. Znanstvenici sa Sveučilišta Surry proučavali su vegane u Velikoj Britaniji i njihovo zdravlje. U časopisu British Journal of Nutrition (Britanski časopis o prehrani) ustvrdili su kako je nivo željeza kod svih vegana bio normalan i kako su djeca odrasla na veganskoj prehrani bila savršena zdravlja. Zapravo, anemija se često javlja kada tijelo ima problema pri apsorbiranju željeza, a rjeđe u slučaju kada ga se ne uzima dovoljno. Vitamin C pomaže organizmu apsorbirati željezo, a na sreću, vegetarijanci i vegani skloni su ga uzimati u velikim količinama jer se on nalazi u većini zelenog povrća, krumpirima, rajčicama i južnom voću. Dodaje se čak i sokovima od naranče u tetrapacima i krumpirima za brzu pripremu. Novopečeni vegetarijanci često brinu zbog nedostatka kalcija – bespotrebno. Time što ćete postati vegetarijanac – odreći se mesa i ribe, ali i dalje jesti mlijeko, sir, maslac i ostale mliječne proizvode – nećete izgubiti ništa, jer u mesu jedva da ima kalcija. Kalcij je potreban za zdrave zube i kosti i pomaže radu mišića. Osim u mliječnim proizvodima, kalcija ima u orašastim plodovima i sjemenkama, mahunarkama, zelenom lisnatom povrću i obogaćenom sojinu mlijeku. Dakle, i vegani prilično dobro izlaze na kraj s tim.

96

Raznolika vegetarijanska ili veganska prehrana sadrži sve potrebne vitamine i minerale, stoga ne dozvolite da vam netko govori kako ćete odricanjem od mesa ostati uskraćeni za njih. Svaki vitamin ili mineral ima određeni zadatak, a većina ih može biti pohranjena u organizmu, tako da se ne moraju uzimati svaki dan, s tim da je vitamin C glavna iznimka. Upravo je manjak tog vitamina uzrokovao smrt od skorbuta kod moreplovaca na dugim plovidbama u ona davna vremena pomorstva jer bi im ponestalo svježeg voća i povrća. Kako nisu imali hladnjake, mornari bi u ono doba jeli plijesan koja je nastajala na kruhu, samo da bi dobili nešto svježeg zelenila! Međutim, s obzirom da vitamina C ima u gotovo svim svježim proizvodima, gotovo je sigurno da će on biti sastavni dio vaše prehrane. Službeno, potreban je vrlo mali dnevni unos vitamina C da biste ostali dobra zdravlja, ali što se više zna o njemu, izgleda da vitamin C zauzima sve važnije mjesto u borbi organizma protiv bolesti. Dakle, savjet mora glasiti – jedite što više svježeg voća i povrća. Vitamin za kojega često pitaju vegetarijance i vegane je vitamin B12, kojeg proizvode kukci u zemlji. Naši preci su taj vitamin dobivali jer su zajedno s neopranim povrćem jeli i ostatke zemlje koji bi se našli na njemu. Danas vegetarijanci dovoljno tog vitamina dobivaju iz mliječnih proizvoda, dok su vegani obilato opskrbljeni njime obogaćenom hranom kao što je sojino mlijeko, TVP i većina zobenih pahuljica. Neki ekstrakti kvasca su također dobar izvor. Naša jetra može pohraniti vitamina B12 za nekoliko godina, a potrebne količine su jako male – ekvivalent jedne milijuntinke grama dnevno. To znači da jedan dan možete obilato jesti, a nakon toga ne jesti ništa nekoliko dana. Što bi vam još moglo nedostajati odreknete li se mesa? Ništa! Za početak, meso nema vitamina C, a vitamina D, K i E ima malo ili ih uopće nema. Meso također ne sadrži beta karoten, kojeg naš organizam pretvara u vitamin A i koji nas štiti od bolesti. Zapravo, ima puno vitamina kojih u mesu nedostaje. Jedenjem dobre kombinacije voća, povrća i mahunarki, lako je dobiti sve vitamine koji su vam potrebni – samo nemojte živjeti na čipsu i bombonima! S druge strane, kompleks ugljikohidrata je stvar o kojoj gotovo nitko ne priča, kao da uopće nisu važni. A vjerujte da jesu. Ugljikohidrati se nalaze u žitaricama – uključujući kruh, tjesteninu, rižu, ječam i krumpir. Ti su ugljikohidrati broj jedan po važnosti, jer vaše tijelo opskrbljuju prijeko potrebnom energijom.

97

Puno ljudi misli kako jedenje ugljikohidrata uzrokuje debljinu, pa ih pokušavaju izbjegavati. Velika pogreška! Svaki autoritet na području zdravlja u svakoj zemlji, uključujući i Svjetsku zdravstvenu organizaciju, govori nam da ih jedemo što više. To su tvari koje bi trebale sačinjavati veći dio naše prehrane. A znate li što? U mesu ih uopće nema, što je razlog zbog kojega ih prosječan čovjek koji jede meso ne unosi dovoljno. Masti i ulja također su važni. Pomažu pri obnavljanju oštećenog tkiva, proizvode neke hormone i djeluju kao prenosioci vitamina. Svakome je potrebna mala količina masti i ulja, a prirodno se javljaju u većini sjemenki i orašastih plodova, i u nekih vrstama voća kao što je avokado – ulje se ne nalazi samo u plastičnim bocama. Ono što vašem tijelu nije potrebno su zasićene masti iz životinjskog mesa, a niti kolesterol koji ide uz njih. Napokon smo došli do najvažnijeg pitanja – što je točno uravnotežena prehrana? Jednostavan odgovor je – jesti što raznovrsniju hranu. Treba uključiti i ugljikohidrate i što više različitog voća i povrća. Probajte razne mahunarke, sušeno voće, gljive i specijalne proizvode za vegetarijance. Ne morate svakodnevno trpati sve to u jedan obrok – samo budite maštoviti u izboru hrane. U redu je ponekad pojesti brzu hranu, pa i povremeno se najesti stvari koje najviše volite. Ali zlatno pravilo je – što je veća raznolikost hrane koju jedete, to je prehrana bolja – ovo se odnosi i na one koji jedu meso. Istina je i to da će hrana koja je manje prerađena sadržavati više hranjivih sastojaka. Stoga, primjerice, kruh od neprosijanog brašna i smeđa riža imaju više vitamina, minerala i vlakana od bijelog kruha. Trebalo je puno vremena, ali polako do ljudi dopire poruka kako je vegetarijanska i veganska prehrana zdravija od one bazirane na mesu. I sve dotle dok budete svjesni što jedete, vaši roditelji mogu biti mirni i sretni jer imate jednu od najzdravijih prehrana na svijetu!

98

IV. ZAUZETI SVOJ STAV

Do sada smo vidjeli što se događa sa životinjama koje čovjek jede. Potpuno smo srušili mitove o vegetarijanstvu i razotkrili istinu o učincima jedenja mesa na ovaj planet i na ljudsko zdravlje. Ali što je s praktičnom stranom; kako doista postati, biti i ostati vegetarijanac? Ovaj dio obrađuje kako se vegetarijanstvo uklapa u sve ostale aspekte života, uključujući situacije kod kuće i u školi, s roditeljima, profesorima i prijateljima. Kada sam ja počela biti vegetarijankom, nisam mogla vjerovati da me ljudi ne slušaju kada im govorim istinu o jedenju mesa. Zapravo je bio čest slučaj da su ljudi vjerovali u ono što sam im govorila, ali jednostavno nisu željeli poduzeti ništa s tim u vezi. Dobra vijest je da danas ima daleko više ljudi kojima je stalo i koji se mijenjaju – to je razlog zbog kojega se vegetarijanstvo tako brzo širi diljem svijeta. Samo u Velikoj Britaniji ima preko pet milijuna vegetarijanaca i vegana – a preko pola milijuna ih je mlađe od 18 godina. Svejedno, ako nikada prije niste bili vegetarijanac, to može izgledati kao veliki korak. Kakav će to utjecaj imati na ono što jedete, što radite, s kim to radite, i gdje izlazite? Bez straha! Obradit ćemo prve korake za novopečene vegetarijance u prvom poglavlju ovog dijela. A ako ste vegetarijanac otprije, ovaj dio također pruža i osnovne podatke o tome kako objasniti i uvjeriti druge u svoje stavove. (Srećom, odavno su prošla vremena kada se mlade ljude moglo vidjeti, ali ne i čuti!) Ovaj dio također obrađuje i neke uobičajene dvojbe – započeti ljubavnu vezu s nekim tko jede meso, ili ne – i pruža najbolje načine kako se nositi s provokacijama… bez obzira od koga stizale! Što je najbolje, ovaj dio pomoći će vam da izvučete najviše od onoga što znate i pružit će vam potporu koja vam je potrebna kako biste se zauzeli za ono u što vjerujete.

99

100

Osamnaesto poglavlje

PRVI KORACI ZA NOVOPEČENE VEGETARIJANCE

Dakle, odlučili ste postati vegetarijanac ili vegan – i što ćete sad? Panika? Ni slučajno. Danas nas ima toliko da se na vas više neće gledati kao na nekakvog čudaka koji se bavi nekim neobičnim stvarima! U zadnje vrijeme čak i mnoge prodavaonice brze hrane nude bezmesne alternative mljevenim kravama. Vegetarijanac je osoba koja ne jede meso ili dijelove mrtvih životinja. To znači nema mesa; nema peradi – pilećeg i purećeg mesa itd.; nema riba ili drugih vodenih životinja – liganja, škampi ili rakova; i nema proizvoda iz klaonica kao što su želatina i životinjska mast. Vegan je onaj koji ne jede ništa što je životinjskog podrijetla, uključujući jaja i mliječne proizvode poput mlijeka, sira i maslaca. Vjerojatno najnejasnija stvar na koju se mora obratiti pozornost je želatina. Ona se zapravo nalazi u većini proizvoda za koje uopće ne bismo pomislili da imaju ikakve veze sa životinjskim mesom. Želatina je oblik jestivog lijepka i koristi se da poveže tvari u slatkišima, kao primjerice u gumenim i pepermint bombonima i svim mogućim vrstama slatkiša od slatkog korijena. Također se koristi i u nekim jogurtima i sladoledima, kao i u želeu. Želatina se dobiva kuhanjem ligamenata, tetiva, kostiju, svinjskih papaka, kopita krava i konja te kravljih rogova. U većini europskih zemalja, proizvođači na etiketi moraju navesti sve sastojke proizvoda, stoga pogledajte pakiranje želite li izbjeći želatinu. (S obzirom da se kravlje tkivo upotrebljava za proizvodnju želatine, to je od dvostruke važnosti ukoliko ste zabrinuti glede kravljeg ludila.) Možda će vam na početku biti naporno provjeravati naljepnice, ali ćete ubrzo upamtiti koji proizvodi sadrže želatinu, a koji ne. Ako na etiketi pročitate riječi “guar gum” ili “agar agar”, ne brinite se. To su vegetarijanske alternative za želatinu, koju koristi sve više proizvođača. Životinjska mast je upravo to – mast iz tijela mrtvih životinja. Kuhanjem se izdvaja iz kože i koristi se u nekim keksima, margarinu, kolačima, juhama i drugim proizvodima. Bubrežni loj je mast skinuta sa životinjskih bubrega. Srećom, sve je veća spoznaja da su mast i loj nezdravi, pa veliki broj proizvoda

101

danas sadržava samo biljne masti – i opet, na pakiranju proizvoda jednostavno provjerite sastav. Kako sam već rekla, čitanje etiketa može biti gnjavaža, ali postoje načini koji to mogu olakšati. Kada jednom upamtite da jedan proizvod ne sadrži životinjske sastojke, ne morate ponovno čitati njegovu etiketu. Postoje i proizvođači koji proizvode isključivo vegetarijanske proizvode, pa kad ih jednom otkrijete, njihove proizvode ćete moći kupovati bez brige. Ti se proizvodi još uvijek uglavnom nalaze u trgovinama zdrave hrane, ali sve se više prodaju i u mnogim supermarketima. Zapravo, veći dio hrane koju jedemo ne sadržava životinjske sastojke. U većini kuhinja i smočnica postoje prave zalihe vegetarijanskih namirnica, uključujući konzerve graha, žitarice, špagete i proizvode od tjestenine, povrće, voće, kruh, bezmesne juhe i namaze, uključujući i proizvode od kvasca. Stoga prije nego što vas uhvati panika da ćete ostati gladni, pronjuškajte po ormarićima i policama u svom domu i vidjet ćete što ćete sve naći – vjerojatno ćete se ugodno iznenaditi! Ako, pak, ne pronađete puno toga, vrijeme je da posjetite trgovine, gdje će vas dočekati toliki izbor da nećete znati otkuda početi. Supermarketi osobito, bili su brzi u izvlačenju novaca od sve veće pojave vegetarijanaca, i danas prodaju većinu sastojaka koji su vam potrebni za kompletan vegetarijanski objed. Neki supermarketi imaju i “posebne” vegetarijanske odjeljke, ali to je pomalo besmisleno jer se u tim trgovinama vegetarijanski proizvodi mogu naći gotovo na svim policama. Na odjeljku s konzerviranom hranom nalazi se sve moguće voće i povrće. Tu također ima i raznih grahorica i mahunarki – sve je to odlično za salatu i zamjenu za meso u kuhanim i pečenim jelima, lazanjama i pitama. Nije teško naći niti konzervirani kuhani grah ili kuhani grah sa začinima, pečeni grah s vegetarijanskim kobasicama, kao i gotova jela od tjestenine i biljne bolognese špagete (samo ih strpajte u lonac i podgrijte). Također ima i raznih vrsta juha u limenkama. U odjeljku sa suhom hranom pronaći ćete sve vrste tjestenine kao i vegetarijanske umake koje možete pripremiti s njima. I rezanci su ukusni i nije ih teško spraviti. Tu su i sve moguće vrste riže, sušenog krumpira, pura, pa čak i proizvodi za koje vjerojatno nikada niste čuli, kao bugarsko žito ili kus-kus. Možete čak naći i pakirane sastojke za pizzu. A sada prošećite s vašom košaricom do hladnjaka sa smrznutom hranom i uživajte u pogledu. Tu su vegetarijanske kobasice i burgeri, pite nalik mesnim

102

pitama, vegetarijanski odresci i okruglice, zamjensko meso, kao i gotova jela od tjestenine poput vegetarijanskih lazanja i raznih vrsta tjestenine sa zamjenskim mesom. Upute za pripremu ne mogu biti jednostavnije. Ukoliko ostatak vaše obitelji za objed priprema meso i povrće, možete jednostavno podgrijati neko od ovih jela umjesto mesa. Ono što ovim smrznutim jelima najčešće pruža “mesni” okus je pšenični protein (gluten), kao i strukturirani biljni protein (TVP) iz soje. Njega možete kupiti i zasebno u suhom mljevenom obliku ili u smrznutim komadima, pa od toga spravljati vlastita jela, na isti način na koji biste upotrijebili meso za pripremu jela s mljevenim mesom, s čilijem, kuhanih jela, bureka od mesa, mesnih odrezaka i tome slično. Ako nekoga bude zanimalo, TVP je zdraviji od mesa. Bogat je bjelančevinama i vitaminima, i sadržava malo masti. (A nitko nikada nije umro od trovanja hranom niti od kravljeg ludila zato što je jeo TVP!) Kao što možete naći TVP kobasice u supermarketu, vjerojatno ćete naći i čitav niz bezmesnih kobasica od povrća i tofua. Većina njih po okusu jezovito podsjeća na meso. Postoji i mnogo vrsta sušenih mljevenih mješavina kojima dodate vodu, oblikujete ih, a zatim ih ispržite. Čak i kao vegan ne možete pobjeći burgerima, a i njih ima različitih vrsta. Neki su načinjeni od isjeckanog povrća u obliku burgera, dok drugi imitiraju meso. Danas je potražnja za vegetarijanskim burgerima tako velika da ih puno supermarketa proizvodi pod vlastitom markom. Otkrila sam čak i “burgere na žaru” za koje jamčim da niti najuskogrudniji mesožder neće primijetiti kako ustvari nisu od mesa. (Kada jednom steknete malo više samopouzdanja u kuhanju vegetarijanskih jela, možda poželite spravljati vlastite burgere s pečenim kikirikijem od TVP-a.) Većina velikih supermarketa proizvodi i čitav niz svojih vlastitih gotovih vegetarijanskih jela, od curryja do lazanja, od pita sa sirom i špinatom do tjestenine s gljivama – sva ta gotova jela obično se drže u hladnjacima. Međutim, želite li se malo više pozabaviti kuhanjem, postoje neke dobre vegetarijanske kuharice s receptima koje će vam pomoći u tom poslu i koje lako možete naći na Internetu. Budite oprezni kada kupujete sireve, jer nisu vegetarijanski. Za proizvodnju mnogih sireva koristi se jedno sredstvo koje se dodaje mlijeku kako bi se usirilo. Većina tih sredstava proizvodi se od želuca zaklanih telića, i upotrebljava se pri proizvodnji vegetarijanskih sireva. Stoga na etiketi potražite natpis “vegetarijanski sir” ili “prikladno za vegetarijance”. Kod mnogih mekih sireva uopće se ne koriste sredstva za sirenje. Pa ipak, ukoliko niste sigurni, ili

103

etiketa nije sasvim jasna, ne bojte se pitati. Vjerovali ili ne, ni svi sladoledi nisu obvezno vegetarijanski. Mliječni sladoledi bez primjesa očito jesu, ali neki su spravljeni od “ne-mliječnih” masti, što može značiti da su one biljnog ili životinjskog podrijetla, a to na etiketi ne piše uvijek jasno. Da, pogodili ste – hladna svinjska krema u posudi! Kada tek postanu vegetarijanci, ljudi često dolaze u napast predozirati se sirom i ostalim mliječnim proizvodima. Pazite! Nije dobro pretjerati s takvom hranom jer na kraju ipak jedete jednu vrstu masti životinjskog podrijetla. Ako ste se odlučili izbjegavati sve mliječne proizvode kao i meso, u spas će vam ponovno priteći jednostavna i čudesno raznovrsna soja. Zamijenite kravlje mlijeko sojinim. Može se nabaviti u nekim samoposlugama i svim trgovinama zdrave hrane. Različite vrste sojinog mlijeka variraju u okusu, pa ako vam jedna vrsta ne odgovara, probajte drugu. Jedna od najpopularnijih je ona blago zaslađena s dodatkom soka od jabuke i oplemenjena kalcijem. Takvo mlijeko možete koristiti sa žitnim pahuljicama, u čaju, kavi i frapeu, baš kao što biste koristili i obično kravlje mlijeko. Ja sam bila ovisnik o čokoladi i još uvijek jesam! Jedino što sada volim običnu čokoladu, a ne mliječnu. I tu postoji razuman izbor u većini samoposluga i supermarketa, ali, dok ne upamtite koja je vrsta čokolade mliječna, a koja nije, vjerojatno će vam biti lakše otići u trgovinu zdravom hranom. Sir je obično prva stvar koja počne nedostajati ljudima kada postanu vegani. Međutim, možete kupiti i neke izvrsne veganske sireve, iako se još uvijek ne prodaju u samoposlugama. Zatražite u vašoj trgovini zdravom hranom da ih nabave ukoliko ih nemaju. Oni mogu biti tvrdi, sušeni, dimljeni, meki ili krem sirevi, a jedan od najboljih je meki krem sir koji ima ukus baš kao da je napravljen od kravljeg mlijeka. Kada budete pravili pizzu, pokušajte staviti malo više soka od rajčice, a malo manje sira – vrlo je ukusno. Postoji i nekoliko tipova veganskih sladoleda, ali njih je najbolje potražiti u trgovinama zdravom hranom. Zamijeniti maslac s alternativom je sasvim jednostavno, s obzirom da nije teško naći veganski margarin. U biti, danas postoji veganska alternativa za sve! Štogod tražili, kvaka je u tome da se ne oslanjate samo na supermarkete. Obvezno provjerite što ima u vašim lokalnim trgovinama zdrave hrane. Možda vas bude pomalo strah ući unutra po prvi put i možda vam bude neugodno jer ne prepoznajete pola namirnica u trgovini! U svakom slučaju, to se dogodilo meni. Ali djelatnici su obično vrlo uslužni i ukoliko ne možete naći ono što tražite, oni se pobrinu za

104

to. Trenutno na svijetu ima nekoliko milijuna mladih vegetarijanaca. Usprkos tomu, možda se u početku budete osjećali pomalo izolirano od svojih prijatelja koji jedu meso. Možda bude i puno pitanja koja ćete htjeti doznati. U tom slučaju, možete kontaktirati neku od mnogobrojnih organizacija za zaštitu okoliša ili promoviranje vegetarijanske hrane, koji bi vam mogli pomoći. Nije nužno postati članom neke od tih organizacija jer će većina njih biti sretna pomognu li vam bilo kakvim savjetom. Ne zaboravite nikada da ste vi potrošač i da kao pojedinac imate moć. Nemojte se bojati upotrijebiti je. Imate mogućnost birati što ćete kupiti, a što nećete, gdje ćete kupovati, a gdje ne i na koja mjesta ćete izlaziti. Uvijek su nam pričali o izboru, stoga, kada budete imali mogućnost izbora, iskoristite je! Ako postoje stvari koje vas uznemiruju, pišite odgovornim ljudima i institucijama. Ne dajte se nasamariti! Ako ne budete zadovoljni odgovorom, obratite se višim instancama. Ako se radi o nekoj tvrtci, pismo glavnom direktoru može biti puno djelotvornije nego pismo šefu odjela. I imajte na umu da će djelovanje u grupi s drugim ljudima imati dodatni učinak. Stoga, ukoliko se žalite na neki proizvod, možda jer popis sastojaka nije jasan, ne oklijevajte ljudima dati na znanje da ubuduće nećete kupovati taj proizvod i da ćete i svojim prijateljima reći neka učine isto. Odlučivši se postati vegetarijancem ili veganom, promijenili ste vaš način razmišljanja. Ova jednostavna činjenica vjerojatno će imati utjecaj na puno stvari – prijatelje, mjesta gdje izlazite i stvari kojima se bavite – primjerice, malo je vjerojatno da ćete postati pristalica lova na lisice! Gotovo je sigurno da ćete biti uvučeni u rasprave, čak i svađe, i bili vi svjesni toga ili ne, počet ćete utjecati na druge ljude, jednostavno izražavajući svoj stav o nečemu do čega vam je stalo. To je jedna od najjačih stvari koje itko može napraviti! I zbog toga biste se trebali ponositi! Kao novopečeni vegetarijanac krenuli ste putem promjena. Kraj tog puta je možda daleko, ali mi smo mu sve bliže.

105

106

Devetnaesto poglavlje

MAŠTI NA VOLJU I BEZ OKRUTNOSTI

Postavši i ostavši vegetarijancem, napravili ste jedan od najvažnijih koraka u svom životu. Unaprijedili ste svoje zdravlje, dali ste ogroman doprinos za poboljšanje života ljudi diljem svijeta i jako puno pomogli očuvanju okoliša. Također ste se pobrinuli za to da životinjska proizvodna traka patnje i smrti ne teče u vaše ime. Vi za budućnost činite daleko više od drugih ljudi. Naravno da ćete uvijek sretati one koji ne žele učiniti ništa. Kada ljudi saznaju da ste vegetarijanac, uvijek se mora pojaviti neki mudrijaš koji će vam reći kako se zbog toga što ste se odrekli mesa i ribe ništa neće promijeniti. Pogrešno! Sjetite se samo koliko ćete životinja spasiti tijekom svog života time što ih ne budete jeli: preko 850, kao i preko pola tone ribe. Kada poduzmete ovaj važan korak, katkad se dogodi da ljudi požele doznati više o ne tako očitoj, a ponekad i skrivenoj, okrutnosti prema životinjama koja ima svoju ulogu u svakodnevnom životu. Ovo poglavlje dotaknut će se nekih dodatnih pitanja i tema koje se mogu ticati vas kao vegetarijanca ili vegana, iako se s dobrim razlogom možete osjećati kao da već sada dovoljno činite. Jedan od očitih primjera koji se tiče mnogih vegetarijanaca je problem kože. Koža je nusproizvod mesa. Proizvođači ne ubijaju krave samo zbog njihove kože, iako je to još jedan dio životinja zbog kojega klanje donosi velike profite onima koji to rade. Koža je, kao što vjerojatno znate, postala vrlo moderna i upotrebljava se za mnoge stvari, primjerice za cipele, aktovke, torbe i za tapeciranje namještaja. Puno kože koje ljudi kupuju je meka koža – što je mekša, to je bolja za torbice i jakne. Ovakva koža ne dobiva se od krava već od telića. A najmekša koža dobiva se od nerođenih telića, kada se trudna majka zakolje u klaonici. Ta se koža najčešće koristi za rukavice, kao i za odjeću. Srećom, danas postoje milijuni materijala koji su imitacija kože. Proizvode od takvih materijala možete kupiti u mnogim trgovinama, ili čak naručiti poštom od specijaliziranih trgovina. Postoji i širok izbor ne-kožnih jakni, a s obzirom da ih puno dolazi iz Italije – najvećeg međunarodnog modnog

107

centra – doista su vrlo moderne. K tomu još, one su i puno jeftinije od kožnih jakni. Danas nije teško naći niti cipele koje nisu napravljene od kože. (Za dečke ih je malo teže naći, ali ih ima.) Zanimljivo je da najbolji izbor dobijete u jeftinijim prodavaonica. Stil je isti kao i kod kožnih cipela, samo što su ove jeftinije. Ljeti se cipele od platna ili traka sa sintetičkim đonovima mogu vidjeti posvuda. I, ponovno, ovakve cipele nisu skupe, a proizvode se po posljednjoj modi. Postoje također i specijalizirane prodavaonice kojima je jedini cilj prodavati moderne vegetarijanske cipele putem poštanskih narudžbi. Većina ovakvih trgovina se otvorila kada se pojavio stil Doctor Marten’s, a stvari koje prodaju su supermoderne. Cipele takvog stila često nisu ništa jeftinije od kožnih, ali možete dobiti cipele istovjetne Martensicama u žarkim bojama kao što su grimizna ili žuta. Vuna je donekle slična koži jer često donosi dodatni prihod uzgajivačima ovaca. Razlog zbog kojega neki ljudi ne žele nositi vunu je taj što prilikom striženja neke ovce umru od šoka, dok druge umru od hladnoće ako ih se ostriže prerano u godini dok još uvijek traje zima. (Ono što većina ljudi ne zna je da se i do 50 posto vune od koje se prave kaputi u žarkim bojama, džemperi, šalovi i rukavice, striže s tijela zaklanih ovaca). Srećom, pamuk se posljednjih godina vratio u velikom stilu, pa svi katalozi i trgovine odjećom imaju veliki izbor pamučnih džempera. Druga alternativa je akril, a ta je odjeća kao i pamučna, jeftinija od vune, i lakše se održava i pere! Ako ste odlučili ne upotrebljavati proizvode životinjskoga podrijetla, onda je očito da i krzno spada u tu kategoriju. Osim ukoliko vam roditelji nisu dobili glavni zgoditak na lotu, mala je vjerojatnost da ćete tulumariti u nekoj vrsti krznenih kaputa. Nažalost, puno trgovina još uvijek prodaje odjeću s malim krznenim ukrasima na ovratnicima jakni i kaputa. Krzno se može dobiti na samo dva načina: od životinja ulovljenih u divljini, ili od onih uzgajanih na farmama. U svakom slučaju, životinje pate, a postoji puno alternativa, uključujući i neke vrlo dobre imitacije. Priznajmo – biti vegetarijanac i oblačiti se u krzno jednostavno ne ide jedno s drugim! Neki vegetarijanci i vegani na svilu gledaju kao na problematično područje. Svila je materijal kojim se kukac dudov svilac zamota u čahuru kako bi se zaštitio tijekom procesa pretvaranja iz gusjenice u leptira. Problem je u tome što se to ne dogodi. Dok su još uvijek u svojim čahurama, gusjenice bacaju u kipuću vodu koja ih ubija, a svili omogućava da se odmota u duge niti. Od tih se

108

niti zatim pravi svilena odjeća koju posvuda možete naći u većim trgovinama. Ima još jedna, nešto drukčija, tema koja predstavlja problem nekim vegetarijancima i veganima. Ako idete u školu, od vas će se možda zatražiti da secirate životinju ili jedan njezin dio, kao praktični rad iz biologije. Međutim, u Velikoj Britaniji seciranje nije neophodno na ispitima za diplomu srednje biološke škole, niti na ispitima kod profesora tijekom godine. Stoga seciranje ne mora biti dio nastave – sve ovisi o tome žele li to nastavnici (i učenici). Iz tog razloga, škole u Velikoj Britaniji ne mogu natjerati učenike da sudjeluju u seciranju, niti im zbog toga mogu umanjiti ocjene. Za neke vegetarijanske učenike, seciranje ne dolazi u obzir. Prema njihovom viđenju, seciranje uči ljude da životinje tretiraju kao objekte koji im leže na raspolaganju. Životinje – obično miševi, u Americi čak i mačke i praščići – uzgajaju se, drže u zarobljeništvu, a zatim ubijaju samo da bi ih se razrezalo na satu biologije. Pitanje je bi li se na životinje trebalo gledati kao na pomagala pri učenju – ili kao živa stvorenja s osjećajima, kojima njihovi životi imaju vrijednost u njihovom vlastitom pravu? Seciranje je zamišljeno kako bi se učenicima pokazalo na koji je način struktura tijela u životinja povezana sa svojom funkcijom. Primjerice, prema položaju pluća može se naučiti kako ona rade. Međutim, ispiti sve više potvrđuju da seciranje nije ključno za razumijevanje ovog odnosa. Također postoje i brojne alternative u koje se ubrajaju kompjutorske simulacije, video projekcije, modeli, zidne mape, pripremljeni slajdovi i naravno dijagrami i knjige – sve ovo može pružiti podjednako dobar uvid u način na koji stvari funkcioniraju. Kao što znamo, životinje se koriste kako bi se testiralo koliko su bolni i opasni razni proizvodi poput sredstava za čišćenja pećnica i kupaonica, za dezinfekciju, za istrjebljivanje korova, itd., koji bi mogli doći u kontakt s kožom ljudi (uključujući naše oči, usta i nos). I usprkos sve većem broju kozmetičkih tvrtki koje ne koriste okrutne metode prilikom testiranja svojih proizvoda, neki veliki proizvođači još uvijek ulijevaju svoje proizvode životinjama u oči i mažu ih preko njihovog otvorenog mesa, uzrokujući nezamislivu bol i patnju. Jednostavnim nekupovanjem kozmetike i kućanskih preparata testiranih na životinjama, šaljete jasnu poruku njihovim proizvođačima kako ne podržavate ono što rade. Što više ljudi bude kupovalo “cruelty-free” proizvode (proizvode na kojima nisu korištene okrutne metode), to će više tvrtki okrenuti leđa testiranju na životinjama kako bi ostale u poslu. Pitanje je: kako možete znati koje proizvode kupiti? Pa, možete biti

109

sigurni u to da niti jedan proizvođač koji svoje proizvode testira na životinjama nije toliko hrabar da bi na etiketama svojih proizvoda napisao “Testirano na životinjama!”. Umjesto toga, potražite suprotno. Čitajte etikete i otkrijte koje su tvrtke jasno obznanile svoju odluku odricanja od testiranja na životinjama. A onda kupujte samo njihove proizvode. Većina tvrtki koje ne testiraju svoje proizvode na životinjama kažu to jasno i glasno! Kako biste bili 100 posto sigurni, možete se konzultirati i s Approved Product Guide-om organizacije British Union for the Abolition of Vivisection (Priručnik za odobrene proizvode Britanske unije za ukidanje vivisekcije). Što više mijenjate svoj život kako biste spriječili okrutnosti prema životinjama, možda sve više budete osjećali kao da ste jedina osoba na svijetu kojoj je stalo do toga. Istina je da danas ima puno ljudi kojima je stalo do istih stvari kao i vama, i koji žive u skladu s tim. S druge strane, možda vam se učini kako ima previše stvari o kojima biste trebali razmišljati, i kako je to što ste postali vegetarijanac već dovoljno. Možda vam se trenutno čini da je previše odreći se stvari kao što su koža ili vuna. To je sasvim u redu, i važno je da ne zaboravite kako time što ste vegetarijanac činite puno, puno više od većine ljudi.

110

Dvadeseto poglavlje

OSTATI MIRAN KOD KUĆE

Dom je tamo gdje je srce. Ponekad može biti i tamo gdje ima razmirica. Neki roditelji baš ne skaču od sreće kada im kažete da kanite postati vegetarijancem. Ništa za to, to nije njihova krivnja. Sve za što su oni krivi je vjerovanje u izmišljotine o vegetarijanstvu koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo – da nećete unositi dovoljno bjelančevina, da ćete oslabiti i umrijeti, da nećete izrasti veliki i jaki. Naravno, ništa od ovoga nije istina, pa ako imate takvih problema kod kuće, pokažite im Treći dio ove knjige. Roditelji koji se ne ponašaju po ovom obrascu obično spadaju u drugu kategoriju – u kategoriju “Ja ne želim kuhati dva ručka, ja ne znam što vi vegetarijanci jedete, nemam ja vremena za te hirove”. A možda je stvar u tome da se vaši roditelji ne žele suočiti s činjenicom da jedenje mesa uzrokuje neopisivu patnju i bol životinjama, pa izmišljaju sve moguće razloge zbog čega ne žele da se promijenite. Možda su roditelji koje je najteže uvjeriti u nešto oni koji otvoreno insistiraju na tomu kako neće dozvoliti svojoj djeci da postanu vegetarijanci. Ovakav odgovor najčešće imaju tate, a osobito oni koji o svemu imaju čvrsta stajališta. Njihova će se lica zajapuriti zbog “nerazumnih huligana koji ne drže ni do čega”, ali u istoj mjeri će se uznemiriti i zbog ljudi koji drže do svega. Nekad zaista ne možete pobijediti. Srećom, postoji jedna druga vrsta roditelja koja ima tendenciju da postane većina. To su oni roditelji koje zanima čime se bavite, zašto to radite i obično (nakon što se malo zabrinu po pitanju vašeg zdravlja) će vas potpuno podržati. Vjerovali ili ne, postoje načini na koje se uspješno možete nositi sa svakom vrstom roditelja. Glavna stvar je izbjeći kolebljivost. Glavni razlog zbog kojega roditelji prigovaraju je neznanje. Ako ne svi, onda većina roditelja, zaista vjeruje u ono što govori i ono o čemu brine kada je u pitanju vaše zdravlje i dobrobit – iako se ponekad, nažalost, radi o pokušaju zadržavanja kontrole nad vama. Misle da vas, ako vam nešto dopuste, više neće moći kontrolirati. Ono što

111

morate učiniti je da ostanete mirni i pokažete im kako nisu u pravu. Saznajte što točno brine vaše roditelje, a onda im pribavite informacije koje su rješenje za njihovu zabrinutost. Četrnaestogodišnja Sally Dearing iz Bristola mi je rekla: “Kada sam ja postala vegetarijankom, moja mama je totalno poludjela. Bila sam iznenađena tako snažnom reakcijom. Pitala sam je u čemu je problem? U biti, sve se svodilo na to da ona ne zna ništa o vegetarijanskoj hrani i prehrani. Zato sam joj rekla sve o bolestima koje se mogu dobiti jedenjem životinja i kako vegetarijanci puno manje obolijevaju od raka i srčanih oboljenja. Pobila sam sve njene argumente i na kraju je popustila! Kupila je i neke vegi-kuharice, a ja sam pomagala u kuhanju. U svakom slučaju – pogodite što? Nakon otprilike dvije godine i ona je postala vegetarijanka, a čak je i moj tata prestao jesti crveno meso”. Naravno da bi vaši roditelji mogli imati potpuno drukčije argumente, tvrdeći kako životinje imaju dobru skrb i da ih se humano ubija u klaonicama, pa nema potrebe za zabrinutošću. I opet, pokažite im istinu! Ono što ne smijete očekivati je kako će istog trena promijeniti svoje mišljenje. Novim informacijama treba vremena da sjednu na svoje mjesto, a roditeljima općenito treba malo više dok razmisle o svemu. Ono što se obično dogodi je da nakon nekoliko dana roditelji pomisle kako su pronašli rupu u vašim argumentima i ne mogu dočekati da vam kažu u čemu griješite. Mirno ih saslušajte, odgovorite na njihove argumente, pribavite još informacija i čekajte. Vratit će se po još. Ovo može trajati danima, tjednima, pa čak i mjesecima. Roditelji često misle kako je vaše vegetarijanstvo samo prolazni hir. Da to nije tako možete im dokazati samo ukoliko budete čvrsti u svojim uvjerenjima i držite ih se. Vjerujte, neće im trebati puno da vas shvate ozbiljno – ukoliko jeste ozbiljni! Znam to jer sam i sama to prošla. U početku se nisam s tim nosila baš najbolje. Mislila sam kako će biti dovoljno da objasnim svojim roditeljima istinu o načinu na koji se postupa sa životinjama, a oni će smjesta promijeniti čitav svoj život. Oni to nisu učinili – i umjesto da budem strpljiva, ja sam počela dizati glas, okrivljavati ih i govoriti im da su oni krivi za patnju i bol životinja. Naravno, oni su bili odgovorni za dio toga, ali to baš i nije bio najbolji način da ih uvjerim kako je moj prelazak na vegetarijanstvo sjajna ideja. Na kraju se moja mama prilično iživcirala – možda je to imalo neke veze s onim naljepnicama koje sam izlijepila po čitavoj kuhinji na kojima je pisalo “Upozorenje, u ovoj ambalaži nalaze se dijelovi mrtvih životinja”. Uzrujanost nije dugo trajala. No, ono za što je moja mama bila kriva bili

112

su pokušaji krijumčarenja sitnih, fino isjeckanih komadića mesa, obično pilećeg, u moju hranu, jer je mislila da ću bez toga oslabiti. Ali nanjušila sam što se događa i odbijala sam jesti kontaminiranu hranu. Moja mama je prestala sa svojom kriomičnom taktikom nakon otprilike mjesec dana. Kada joj je jednom došlo do mozga da sam se zauvijek promijenila, vodile smo duge razgovore, a ona je pokazala veliko razumijevanje – čak je i sama počela izbacivati veliki dio mesa iz prehrane. Ali što učiniti s tvrdoglavim roditeljima koji “neće trpjeti te gluposti u svojoj kući”? Ako ne urode plodom svi gore navedeni savjeti, sve ovisi o tome koliko ste napadačkog ponašanja spremni otrpjeti. Odbijete li jesti bilo kakvo meso i ribu, postoji velika vjerojatnost da će on, ili ona, s vremenom popustiti. U biti, kada vide kako se dobro razvijate na vegetarijanskoj ishrani, u određenom trenutku prihvatit će je kao zdrav način življenja. Neki mladi ljudi koje poznajem pronašli su kompromis sa svojim roditeljima. Nekad je takva ponuda došla od njih jer nisu više mogli trpjeti gunđanje, a ponekad od roditelja. Dogovor može biti da jedete ribu, ali ne i meso; ili da jedete pileće ili pureće meso koje ne dolazi iz baterijskih kaveza, ali ne i crveno meso. Kod nekih ljudi takav kompromis funkcionira; drugi ga smatraju neprihvatljivim. Nemali broj ljudi to doživljava kao polovičnu pobjedu i tako žive – ali samo za neko vrijeme. Ako ste suočeni s takvom situacijom, ja vam ne mogu reći što učiniti. Možete kompromis prihvatiti kao korak naprijed, ili se, pak, možete čvrsto držati svojih principa. Možete odlučiti pričekati da steknete veću kontrolu nad svojim životom prije no što se odlučite postati vegetarijanac. To je prilično teško, osobito kada znate da su prigovori neutemeljeni, kao kada su roditelji ustrajni u tome da je vegetarijanstvo nezdravo. Na kraju, samo vi možete donijeti konačnu odluku. Leanne McCrorie, petnaestogodišnjakinja iz Glasgowa, otkrila je kako je njezin tata postao problem kada se odlučila postati vegetarijankom. Ona kaže: “Moj tata me pokušao natjerati da ponovno jedem meso – izgledalo je kao da ne želi da se dokaže kako nije u pravu i doživljavao je kao osobnu uvredu to što ja ne želim biti poput njega”. Ali s vremenom se ugodno iznenadila zbog onog što se dogodilo. “Mama i tata počeli su jesti vegetarijansku hranu sa mnom i sada kažu da im se doista sviđa!”. Ono što može biti zbilja iritantno je kada vaši roditelji ili djed i baka krive vaše vegetarijanstvo za sve loše što vam se dogodi u životu. Judith Rushman,

113

petnaestogodišnjakinja iz North Londona imala je sljedeće iskustvo: “Ako bih se prehladila, moja baka bi rekla ‘Eto vidiš, znala sam – to je zbog te tvoje hrane’. Moja mama je spomenula vegetarijanstvo čak i kada sam slomila gležanj u školi!” Ipak, istina će se pokazati! Judithina obitelj je danas puno razumnija. “Trebalo je tri godine za to, ali moja mama danas doista shvaća da je meso nezdravo.” Ono što nekad može pomoći u takvom roditeljskom mrgođenju je da dovedete još jednu odraslu osobu koja će zagovarati vaš stav. Ako poznajete nekog odraslog vegetarijanca, pobrinite se da ta osoba dobije točnu informaciju o tome kako se osjećate i zamolite je da popriča s vašim roditeljima u vaše ime. Najveća vjerojatnost je da svi prigovori s kojima ste suočeni uistinu više imaju veze s dodatnom gnjavažom oko hrane nego s bilo čim drugim. Ponudite svoju pomoć pri kupovini i kuhanju, tako da vaši roditelji ne moraju razbijati glavu time što kupiti ili skuhati za vas. Ili još bolje, skuhajte obrok za cijelu obitelj barem jednom tjedno. Pomozite im tako što ćete otkriti koju je hranu brzo i lako pripremiti. Srećom, mnogi ljudi imaju više saznanja o vegetarijanstvu nego što su ga imali prije nekoliko godina, a mnogim roditeljima je drago kada im djeca postanu vegetarijanci. Kada bi to bilo tako teško, onda samo u Velikoj Britaniji danas ne bi postojalo preko pola milijuna tinejdžera vegetarijanaca.

Vegetarijanac sam jer ne mogu podnijeti taj grozan način na koji se životinje ubijaju samo radi hrane. Ako su vam roditelji problematični, samo im recite zbog čega ste vegetarijanac i pripremite se biti fleksibilni – nemojte se otuđiti od njih. Pokušajte pomoći oko nekih obroka. Na kraju će shvatiti da vegetarijanstvo spašava životinje i okoliš, i da je to ispravno! - Damon Albarn, pjevač grupe Blur

114

Dvadeset i prvo poglavlje

ZAUZETI SE ZA SVOJE STAVOVE U ŠKOLI

Mladi ljudi imaju svoja prava! Prema organizaciji Ujedinjenih naroda, imate pravo na obrazovanje, na zdravu hranu i na pristojnu zdravstvenu zaštitu. Imate i pravo na život – što je osnovno pravo da ne budete ubijeni. Kada diljem svijeta vidite ratove i razaranja, možda se ponekad zapitate što se dogodilo s tim pravima. Na Zapadu, mladi ljudi imaju svoja prava koja uzimaju zdravo za gotovo. U školi nitko ne očekuje da će musliman ili katolik ići na protestantski vjeronauk. Ako ste židov, imate pravo na to da vam se u školskom obroku ne posluži svinjsko meso, a ako ste katolik imate pravo očekivati ribu petkom. To su religijska prava, ali postoje i neka druga prava, kao primjerice pravo da se nekoga tko ima prigovor savjesti ne šalje u vojsku. Sve je to pitanje savjesti – da ne radite nešto što vrijeđa vaša osobna uvjerenja. Svatko bi trebao imati ta prava, bez obzira na godine. Međutim, možda ćete se u školi osjećati nesretno zbog nečega što se kosi s vašim uvjerenjima – a pri tome ne mislim na pisanje zadaće! To može biti nešto što stvarno vrijeđa vašu savjest. Od vas se može zahtijevati da učinite nešto što vi držite seksističkim ili rasističkim. Ili nešto što se protivi vašim uvjerenjima o pravu životinja da ne pate. O čemu god se radilo, imate pravo ne sudjelovati u tim aktivnostima jer su one protivne vašim uvjerenjima. Ali morate isplanirati kako to izvesti. Jedan od problema koji bi se mogao pojaviti je pitanje seciranja. Vi možda smatrate seciranje neprimjernim, ali osjećate kako vaša škola to zahtijeva od vas. Prva stvar koju treba učiniti jest da na početku godine pitate je li seciranje uključeno u redovan nastavni program iz biologije. Ukoliko jest, sljedeći korak je sakupiti što više informacija o toj tematici – o alternativi seciranju, o školskoj politici, te je li ta škola pravno ovlaštena uvrstiti vas u taj program. Najbolji način za to je da kontaktirate nacionalne ili lokalne organizacije koje će vas podržati i pružiti vam najnovije informacije.

115

U Velikoj Britaniji ne morate sudjelovati u takvim pokusima. Nastavnici vas na to ne mogu natjerati, niti vam zbog toga mogu umanjiti ocjenu. (Naravno, neki od njih vam to neće reći!) Međutim, možda otkrijete kako vaša škola ima običaj oslobađanja vegetarijanaca od prakse seciranja. Ono što bi trebalo učiniti je da isplanirate što reći, a zatim otići do svog nastavnika. Objasnite svoje stavove i zamolite da vam se pruži alternativa. Budite mirni i pristojni. Najgore što možete učiniti je dozvoliti da vas se uvuče u žučnu raspravu. Ukoliko vam je teško razgovarati s vašim nastavnikom, napišite mu pismo. Možete zamoliti i roditelje da napišu pismo i podrže vas u vašoj odluci. Puno nastavnika ima razumijevanja, osobito ukoliko im pružite priliku da organiziraju alternativne mogućnosti, umjesto da jednostavno na dan seciranja odlučite ne sudjelovati u projektu. Međutim, neki nastavnici nisu tako susretljivi i mogu odbiti poduzeti bilo što. U tom slučaju, možda bi bilo dobro razmisliti o organiziranju dodatne potpore. Jennifer Neal je srednjoškolka. Kada je imala 15 godina od nje je bilo zatraženo da secira štakora, i evo što kaže: “Štakori su bili mrtvi, stoga, kako bismo ih položili na leđa i razrezali im trbuh, morali smo im slomiti noge i probosti igle kroz njihove šapice. Nastavnik nam je govorio da ne mislimo o tome kako lomimo kosti, već tanke dijelove od plastike. Odbila sam sudjelovati u tome, a profesor me ismijavao. Sljedećeg dana pisala sam organizaciji Animal Aid i zatražila od njih letke i peticiju protiv seciranja, a onda ih razdijelila svom razredu. Iznenadilo me koliki se broj ljudi složio sa mnom, iako su mnogi već obavili seciranje! Veći dio mog razreda potpisao je peticiju, pa smo se sastali kako bismo odlučili što ćemo dalje učiniti. Nas desetak razdijelilo je peticiju ostalim razredima u školi, a potpise smo sakupljali tijekom velikog odmora. Na kraju je tri četvrtine učenika iz škole dalo svoj potpis. Tada smo dogovorili sastanak s glavnim profesorom biologije i uručili mu potpise. Također smo mu dali i knjižicu o alternativama seciranju i zatražili da te metode uvijek budu dostupne. Isprva nas je namjeravao uvjeriti kako tražimo probleme, ali mislim da je naša snaga i brojnost doista odigrala veliku ulogu jer nas je nakon nekog vremena ipak saslušao. Nakon tjedan dana, na satu je rekao kako će škola kupiti alternativna pomagala za sve koji ne žele sudjelovati u seciranju. Većina učenika je izabrala alternativne načine učenja, a naposljetku je škola postupno potpuno ukinula seciranje.”

116

Sve ovo nije samo teorija, to doista djeluje. Učenici u svim zemljama poput Velike Britanije ili Novog Zelanda stali su na kraj seciranju u svojim školama. Još jedna stvar s kojom biste se mogli suočiti u školi je pravo na vegetarijanski obrok. Neke škole su s vremenom napredovale, i poslužuju vrlo ukusne vegetarijanske obroke, a ako vaša škola nije jedna od tih, ne bojte se zatražiti bolji izbor. Ponovno sakupite što je moguće više informacija: što nude druge škole na vašem području, što organizacije poput WHO (Svjetska zdravstvena organizacija) misle o vegetarijanskoj prehrani i, naravno, upotrijebite informacije iz ove knjige. Započnite tako da vodite zabilješke o tome koja se vegetarijanska hrana nudi kroz tjedan dana ili više u vašoj školi. Kada političari žele promijeniti stvari, obično pokušaju saznati koliku potporu imaju. I vi možete učiniti isto. Možete napraviti anketu među ostalim učenicima kako biste istražili što oni žele, doznajte kakvi su stavovi nastavnika, ili čak i nekih roditelja. Saznajte koliko bi ih željelo pristojan vegetarijanski obrok svaki dan – tu vjerojatno neće biti samo vegetarijanci, mnogi mesojedi također žele mogućnost izbora. Konačno, naoružajte se receptima koji su prikladni za školske kuhinje, a zatim pođite do ravnatelja škole ili šefa kuhinje. Većina ih dobro reagira (doista!) i u jelovnik će uvrstiti barem jedan vegetarijanski obrok dnevno. Ukoliko ne budete imali sreće i susretnete se s reakcijom poput “Ne mogu se ja zamarati s tim vašim mušicama”, postoje i druge stvari koje možete pokušati. Roditelji mogu odigrati bitnu ulogu, stoga ih pokušajte uključiti. Budu li imali volje, zamolite ih da malo popričaju s ravnateljem; ovo obično čini čuda! Što više angažiranih roditelja i profesora, to bolje. I opet, uključite što više učenika i podijelite peticiju. Vaše je pravo biti vegetarijanac, a većina škola prihvaća obvezu da vam spravlja hranu – ali ako ne, dovedite ih u red! Graemeu Simmonsu, šesnaestogodišnjaku iz Brightona, definitivno je bila potrebna kampanja za bolje vegetarijanske obroke u svojoj školi. On objašnjava: “Kada sam postao vegetarijanac, upitao sam kuharicu koju hranu bih mogao jesti. Dala mi je zdjelu graška i juhu sa šunkom i rekla da iz nje izvadim meso! Nisam mogao doprijeti do njenog uma, pa sam otišao kod ravnateljice. Imala je dosta razumijevanja i priznala mi je kako su i neki profesori željeli vegetarijansku hranu. Ona se sastala s dobavljačima hrane za našu školu i od tada smo dobili izbor za jedan glavni vegetarijanski obrok dnevno. To nije Bog zna što, ali je ipak bolje nego da nam nude mrtve svinje!”.

117

Četrnaestogodišnja Laura Jones iz Oswestryja u pokrajini Shropshire otišla je i korak dalje. Njena škola svakodnevno nudi vegetarijanske i veganske obroke: “Kontaktirala sam vegetarijansku organizaciju Viva! kako bih dobila recepte i dogovorila sastanak s glavnom kuharicom. Nisam mogla vjerovati koliko je bila od pomoći; vegansku kuhinju je doživjela kao novi izazov, a njena hrana je fantastična. Jedini problem je što sada i oni koji jedu meso žele vegetarijanski izbor jela, pa moram stići u kantinu prije negoli se sve razgrabi.” Nažalost, nisu sve škole tako slobodoumne. Katherine Leaf, petnaestogodišnjakinja iz Glasgowa kaže da je njena škola: “sramotno nazadna što se tiče vegetarijanstva. U mojem razredu postoje tri vegetarijanca, ali ostali učenici i profesori nisu bili zainteresirani kada smo pokušali dobiti vegetarijanski izbor na jelovniku. Čak je i moja mama razgovarala s ravnateljem, ali na mene odjednom više nisu gledali samo kao na normalnu Kathy, već kao na nekakvu provokatoricu, a zatim su se moji prijatelji povukli iz kampanje. Rekli su kako je to zato što su odlučili nositi hranu od kuće, ali zapravo ih je bilo strah da se ne uvale u neprilike! Još uvijek ne mogu vjerovati da ravnatelj vegetarijanstvo shvaća kao neku vrstu osobne prijetnje”. Kada planirate kampanju, prvo se upoznajte pod kakvim je utjecajima vaša škola. Škole su obično pod velikim pritiskom od strane vlasti, koja preko poreza namiče novac za učiteljske plaće i upravlja školama. Ministarstvo prosvjete često određuje nastavni plan, veličinu razreda, ili čak i sadržaj lekcija. Na kraju, nastavnici i vodstvo škole odgovaraju Vladi za utrošeni novac i donesene odluke. Ako stvari u školama ne funkcioniraju kako treba, odgovornost obično snose nastavnici. Kada pokušavate ostvariti neke zahtjeve u školi, vi zapravo na neki način prkosite profesorskom autoritetu i kontroli. Neki mjerodavni ljudi u školi mogu reagirati razmišljajući “kad bi to bilo dobro za njih, mi bismo se toga već sjetili!”. Nastavnici su obično pod pritiskom svojih nadređenih i nemaju dovoljno energije ili volje da se nose još i s pritiskom s vaše strane. Mnogi neće tako reagirati, ali pripremite se za najgore. Želite li biti ozbiljno shvaćeni, morate dokazati nastavnicima svoju vjerodostojnost. Prva i najvažnija lekcija je, kako sam prije rekla, nabaviti činjenice i dokaze. Sljedeća stvar je snaga u brojnosti. Zapravo nije važno zbog čega se žalite – seciranje, školski obroci, bolji uvjeti – s autoritetima biste se trebali suočiti na, manje-više, isti način. Raspravljajte o problemu s prijateljima i kolegama iz razreda gdje god možete. Okupite oko sebe što više ljudi sa sličnim stavovima, dogovorite se na što se točno žalite i što

118

bi škola trebala poduzeti. Ukoliko ne iznesete jasne i lako razumljive zahtjeve, velika je mogućnost da se neće dogoditi ništa. Ponekad je apatija najveći problem u organiziranju potpore – ostali učenici ne žele se zamarati s tim. To može biti zbog toga što oni ne mare za iste stvari kao i vi, zato što ne znaju pravo stanje stvari ili zbog toga što se radi o onakvoj vrsti škole koja uništava svaku inicijativu. Ponekad učenici misle da su nemoćni i da ne mogu promijeniti ništa. Odgovor na apatiju je informacija i angažiranost. Pobrinite se da svi saznaju informacije koje su vam dostupne i pokušajte ih nagovoriti da aktivno sudjeluju u nečemu. To možete učiniti tako da oformite male grupe s posebnim zadacima, možda da saznaju što ostale škole na tom području rade po tom pitanju ili od kakvih biste sličnih grupacija i dobrotvornih organizacija mogli dobiti pomoć. Na kraju, možda otkrijete da ono što vas zabrinjava, ostale učenike uopće ne zanima. U tom slučaju možete nastaviti sami, ali zbog toga bi moglo biti teže postići uspjeh. Ako radite s drugima, važno je biti demokratičan i saslušati sva ostala stajališta. Ne dopustite da samo jedna osoba dominira sastancima ili umanjuje vrijednost ostalih u grupi. Potaknite svakoga da kaže što misli. Ali ne možete raspravljati unedogled, i doći će vrijeme kada treba donijeti odluku. I opet, učinite to u demokratskom duhu, a kada donesete odluku – držite je se. Ukoliko ignorirate većinsko stajalište, grupa će se vjerojatno razići. Također morate biti spremni na to da će neki od vaših pomagača napustiti grupu i ostaviti je na cjedilu na prvi znak konflikta. Sada kada znate da se to može dogoditi, pokušajte se pripremiti na to. Odlučite među sobom na što ste spremni pristati i koliko ste daleko svi skupa spremni ići kako biste to postigli. Kada se svi izjasne, svima je jasno što se podrazumijeva, a kada donesete odluku, recite grupi da svatko tko nije spreman slijediti tu odluku slobodno može odmah otići. To dobro naglasite. Vjerojatno nitko neće odustati u tom trenutku, a zbog toga će im biti teže da vas napuste kasnije. Kada ste se odlučili nešto napraviti – učinite to! Ako ne poduzmete ništa, vaše pristaše će izgubiti interes. Čak i ukoliko je vaš prvi zahtjev samo verbalna molba nastavniku, ozbiljno se prihvatite posla. Isplanirajte što želite reći, napravite bilješke o najvažnijim točkama kako ih ne biste zaboravili i razradite u glavi riječi koje kanite upotrijebiti. Možda će vam pomoći da vježbate na glas, kako biste bili samopouzdaniji tijekom razgovora.

119

Nakon sastanka, zabilježite datum i vrijeme, s kim ste razgovarali, kakve odluke su donesene i zašto. Ti detalji su vam potrebni kako biste se prisjetili svega kada o tome budete izvijestili grupu, i što je još važnije – jednoga dana možda se budete ponovno morali vratiti da biste dokazali što je rečeno i dogovoreno. Ukoliko je prvi sastanak bio neuspješan, svoje zahtjeve pismeno pošaljite nekome na višoj instanci. Budite pristojni i smireni, izbjegavajte agresivan konfliktan govor, jasno postavite svoje zahtjeve – razloge zbog kojih to zahtijevate i što očekujete da bude učinjeno. Očito, najviše mjesto na koje u školi možete ići je ravnatelj. Ako morate ići tako daleko, upotrijebite sva sredstva koja su vam na raspolaganju kako bi ostali učenici saznali novosti. Stavite obavijesti na oglasnu ploču, pišite o tome u školskim novinama, izložite to školskom vijeću, ukoliko ga imate, i osigurajte si što veću potporu. Ukoliko ni ravnateljem ne budete zadovoljni, s vašim zahtjevima možete ići čak i dalje: u odbor ili udrugu ravnatelja, ili čak Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa. Svaki put kada odete korak dalje, u vaše zahtjeve uključite i sve podatke iz prethodno poduzetih koraka – što je sve rečeno i što je do tada odlučeno. Situacija će se češće razriješiti ili će se postići kompromis prije nego što dođe do ove faze. Međutim, ako vaš zahtjev još uvijek nije uzet u razmatranje, postoji još načina da se nešto učini. Jedan od njih je pridobivanje publiciteta u lokalnim novinama, na radiju i televiziji. Ali budite vrlo oprezni prije nego što to napravite. Kada jednom krenete tim putem, naći ćete se u puno dubljoj vodi. Morate biti sasvim sigurni da je upravo problematika kojom se bavite ono što vam je važno, a ne slava. Također će vam trebati i puno potpore, jer kad jednom poduzmete taj korak, školi, odboru, ravnatelju ili bilo kome drugome, postaje vrlo teško predati se. Jedini način da se takva situacija riješi je kompromis – svaka strana mora popustiti u nečemu. Stoga se još jednom morate zapitati na kakve ste ustupke spremni pristati. Ukoliko se ipak odlučite poduzeti ovaj korak, novinska rubrika “Pisma čitatelja” su dobro mjesto za početak. To je zato što pisma čitatelja uglavnom ostaju u originalnoj formi i tiskaju se onako kako su napisana. Ukoliko vas novinar odluči intervjuirati, to je već nešto drugo. To bi moglo biti upravo ono što vam je potrebno, ali budite oprezni. Mediji često imaju vlastiti program, pa novinari mogu odlučiti napisati priču koju vi niste htjeli. Njima bi se mogla učiniti zanimljivijom priča o učenicima-mladim boljševicima koji provociraju “starije i bolje” od sebe. Znate već tu retoriku – “Vratite nam šibe! Toga nije bilo

120

u naše vrijeme! Za sve su krive te moderne grupe/piće/tinejdžerski seks. Gdje sve ovo vodi?”. Ako se to dogodi, znajte da ste pogodili u žicu – i da vjerojatno imate dobre šanse za uspjeh! Koliku god prašinu podigli i kako god daleko otišli, najvažnije je da nikada ne ispustite iz vida ono za što se borite. Većina ljudi poštuje uvjerenja, principe i hrabrost; gotovo nitko ne poštuje bukače! Tražiti promjenu znači dovoditi u pitanje autoritete, i to neće uvijek naići na dobrodošlicu. Svaki vegetarijanac, često da nije toga niti svjestan, čini to u određenoj mjeri. Ali čak i ukoliko ne dobijete svaku bitku, ostvarit ćete utjecaj na druge. Jednostavno iznoseći svoja uvjerenja zasadit ćete sjeme u umovima drugih ljudi, koje u budućnosti može utjecati na njihove stavove… po pitanju životinja, a možda i puno drugih stvari. Zato ne bojte se, neka se vaš glas i stavovi čuju.

121

122

Dvadeset i drugo poglavlje

PRIJATELJI ILI NEPRIJATELJI

“Čudno, ali kada sam ja postala vegetarijanka, brinulo me kako će na to reagirati moji prijatelji.” Ako se i vi tako osjećate, vjerojatno vam se sprema ugodno iznenađenje. Većina mladih ljudi smatra vegetarijanstvo pozitivnim korakom koji pošteđuje životinje. To ne znači da će vam se svi htjeti pridružiti, ali neki će barem početi razmišljati u istom pravcu! Georgina Harris, petnaestogodišnjakinja iz Manchestera, prisjeća se: “Svi moji prijatelji smatrali su kako je prelazak na vegetarijanstvo zbilja kul. I puno ih je znalo reći ‘O, da, i ja sam vegetarijanac’, čak i ako nisu bili!”. Naravno neizbježno ćete naići i na nekog gnjavatora koji će vas na patetičan način pokušati zadirkivati zbog vaših uvjerenja. “Hrana za zečeve – to je sve što ova jede”, ili “Ah, evo onoga koji voli zečiće”, vjerojatno nećete čuti ništa inteligentnije od takvih komentara. Najčešći uzrok takvom ponašanju je taj jer ste se istaknuli nečim. Potrebna je hrabrost da biste bili drukčiji od ostalih, a time ovim ljudima pokazujete da ste vi jaki, a oni nisu – i to ih muči. Budite spremni na neke macho budalaštine. Šesnaestogodišnjoj Leannei Smith prijatelj njenog tate popeo se na vrh glave: “Stalno mi je dosađivao kako sam i suviše emotivna i kako ne živim u stvarnom svijetu. Običavao se pravdati kako se samo zeza sa mnom, i premda je uvijek imao smiješak na licu dok me provocirao, ja znam da se nije radilo o šali – to je bila pakost. On je pokušavao insinuirati da sam slaba jer sam žensko. Često je običavao ići u lov, a jednog nedjeljnog popodneva došao je posjetiti mog oca i jednostavno bacio jednog mrtvog zeca na kuhinjski stol preda me, smijući se. ‘Evo jednog slatkog zečića za tebe.’ To mi se toliko zgadilo da sam mu po prvi puta, bez uvijanja, rekla sve što mislim o njemu, ali smireno. Mislim da je bio vrlo šokiran. Moj tata zasigurno jest, i mislim da nakon toga nije više vidio tog čovjeka.” Leannina priča ima pouku. Što god radili, ostanite sabrani! Neće proći puno vremena i svi će se naviknuti na to da ste vegetarijanac, a onda šale na vaš račun postaju dosadne i nestanu.

123

Najjača reakcija koju ćete vjerojatno primiti je istinsko zanimanje. Broj vegetarijanaca u Velikoj Britaniji i drugim zemljama vrtoglavo raste, pa budite spremni za pitanja poput “Što jedeš?”. Joanna Bates, dvanaestogodišnjakinja iz Northamptona, kaže: “Prijatelji su me isprva zapitkivali nedostaje li mi meso – sve dok nisu otkrili da im se moja hrana sviđa više od njihove. I počeli su meso dovoditi u vezu s mrtvim životinjama, pa je na kraju četvero od njih petero postalo vegetarijancima”. Neki koji bi htjeli postati vegetarijanci odustanu jer svi njihovi prijatelji žele izlaziti u lokalne restorane brze hrane. To je bio problem onda kada nije bilo vegetarijanske alternative, a čak se i pomfrit pržio u goveđoj masti. To samo pokazuje koliko snažan postaje pritisak od strane vegetarijanaca, jer danas većina velikih lanaca brze hrane prodaje vegetarijanske obroke i prži pomfrit u biljnom ulju. Odlazak kod prijatelja u posjet i nije tako velik problem kako bi vam se moglo činiti. Kada svi saznaju da ste vegetarijanac, većina roditelja se malo potrudi oko hrane. A vi im možete pomoći nekom jednostavnom sugestijom – kao primjerice, tako što ćete staviti vegetarijansku pitu u pećnicu zajedno s njihovom hranom, a zatim ponuditi drugima vegetarijansku pitu. Ako nitko ne bude htio uzeti, to i nije neki strašan problem; nećete umrijeti zbog toga. Prijatelji ponekad – a neprijatelji uvijek – pokušavaju naći rupu u vašim uvjerenjima. Zanimljivo, svatko misli kako se dosjetio originalnog načina za zadirkivanje: “Kladim se da bi pojeo životinju kada bi se našao na pustom otoku na kojem nema ničeg drugog za jesti!” Odgovor “Da, vjerojatno bih, ali s druge strane, vjerojatno bih pojeo i tebe da se nađeš tamo”, možda nema previše veze s modernom mesnom industrijom, ali nema niti pitanje. Iz dugogodišnjeg iskustva, napravila sam listu najčešćih i najiritantnijih pitanja koja će vam vjerojatno biti postavljena (pogledajte str. 127-129). Ako to, i sve ostalo, ne uspije, jednostavno otpilite gnjavatore! A sada, veliko pitanje. Je li u redu upuštati se u vezu s onima koji jedu meso? Ako nije, možda otkrijete kako vam je izbor pomalo ograničen. S druge strane, jedna savršena vegetarijanska osoba mogla bi se nalaziti baš iza ugla ili u sljedećem kafiću u kojega uđete. Ako želite upoznati vegetarijanca, pođite tamo gdje oni obično idu – u lokalne vegetarijanske ili ekološke udruge, ili udruge za zaštitu životinja – a godišnjicu ragbi kluba propustite. Ako želite upoznati vegetarijanku, princip je isti – razlika je samo u tome što će to biti daleko lakše jer ima dvostruko više vegetarijanki od vegetarijanaca.

124

S druge strane, mogli biste odlučiti izaći s nekim “mesojedom” i pokušati ga preobratiti. Upotrijebite sve tehnike koje ste koristili i kod roditelja – video snimke koje prikazuju kako životinje žive i umiru su obvezne, a možete ih nabaviti kod gotovo svih grupa za zaštitu životinja. Budite čvrsti i ustrajte na tomu da izlazite isključivo u ona mjesta gdje postoji vegetarijanski izbor u jelovniku. I sasvim je u redu da ponekad želite otići u isključivo vegetarijanske restorane – možda čak i polovicom svih izlazaka, jer vaši stavovi nisu ništa manje važni od stavova vašeg partnera. Ukoliko osoba s kojom ste u vezi odbije promijeniti svoje stavove o mesu, čak i nakon što ste pokušali baš sve, tada imate problem i morate donijeti tešku odluku. Ignorirati problem, ili nogirati tu osobu? S druge strane, poštuje li partner vaše stavove u tolikoj mjeri da ne jede meso barem dok ste zajedno, možda ste na putu k uspjehu. Upoznala sam neke vegetarijance koji čak ne žele niti razgovarati s onima koji jedu meso. Na taj način zasigurno nećete nikoga preobratiti na vegetarijanstvo! A puno je osoba preobratilo svoje partnere u pogledu prehrane – znam, jer govorim iz vlastitog iskustva!

Ne trebate ubijati kako biste imali potpun život. Ako vi ili vaši prijatelji želite postati vegetarijanci, vjerujte mi, to je puno lakše nego što mislite, i to je jedan predivan život. I, u svakom slučaju, vegetarijanci su bolji ljubavnici... - Margi Clarke, glumica

125

126

ODGOVORI NA NAJIRITANTNIJA PITANJA KOJA ĆE VAM NEIZBJEŽNO BITI POSTAVLJENA

Istog trenutka kada neki ljudi saznaju da ste vegetarijanac, vjerojatno će vas početi podbadati ili postavljati pitanja koja će držati ne samo genijalnima i originalnima, već tako jakima da će do temelja razbiti vašu vegetarijansku koncepciju. Sve sam ih već čula – stoga, evo nekoliko odgovora za demoliranje tih iritantnih sveznalica. Ako svi postanu vegetarijanci, što će se dogoditi sa životinjama – namnožit će se toliko da će nas pregaziti? Kako da ne! Kao da sve ove svinje i kokoši zatvorene na farmama uživaju u seksu po cijele dane. Farmeri kontroliraju broj rođenih životinja – ako ih ne jedete, oni ih ne uzgajaju. A što će se onda dogoditi? Sve će životinje izumrijeti! Naravno! Prije nego što se pojavio čovjek, uopće nije bilo životinja. Kako mi to ranije nije palo na pamet? Kako znaš da biljke ne osjećaju bol? (Kada vam se postavi ovo pitanje znat ćete da dobivate ovu raspravu.) Javi mi kada vidiš neki kupus kako vrišti i panično bježi ulicom. Bit ćemo svjedoci prve biljke s centralnim živčanim sustavom. Ali ja sam čuo da biljke plaču kada ih odrežeš? Ne, ne plaču! – čak ni kada gledaju brazilske sapunice ili filmove strave i užasa. Pretpostavlja se da zvuk zabilježen elektroničkim uređajima potječe od nekih plinova koji izlaze prilikom rezanja biljaka. Rezanje oslobađa pritisak unutar biljke, uzrokujući kretanje plinova prema otvoru, koji pri tom proizvode zvuk. Prirodno je jesti meso – mi smo predodređeni za to! Ako ne jedeš ništa osim mesa i mliječnih proizvoda, umrijet ćeš u roku od

127

godinu dana. Prosječni životni vijek vegetarijanaca je 80-ak godina. S druge strane, možda je prirodno da oni manje inteligentni umiru ranije – prirodna selekcija, u svakom slučaju. Ali meso je puno bjelančevina koje pomažu izgradnji mišića. Da, to je razlog zbog kojega je gorila – koji ne jede ništa osim biljaka – tako velik i snažan. Vegetarijanci jedu pileće meso, zar ne? Ne, ne jedu! Što misliš što je pile – daljnji rođak mrkve? I tek toliko da se zna, vegetarijanci ne jedu ni ljude, bez obzira na njihovu debljinu. (Isti odgovor može se primijeniti na pitanje o ribi i drugim morskim životinjama. Ili onome tko je postavio pitanje odgovorite pitanjem kada je zadnji put uzgojio skušu u svom vrtu.) Ti si samo jedna osoba, kakve veze ima to što činiš? O, ja samo spašavam živote 5 krava, 20 svinja, 29 ovaca, 760 pilića, 46 purana, 15 pataka, 7 zečeva i pola tone ribe. A što ti činiš? Ako svi postanemo vegetarijanci, neće biti dovoljno zemlje za uzgojiti silnu hranu koja nam je potrebna! Što misliš, tko jede više žitarica dnevno, ti ili krava? Kada bismo svi postali vegetarijanci, bilo bi nam potrebno upola manje zemljanih površina koje se danas koriste. Ako bi ljudi svi bili vegani, bilo bi potrebno manje od jedne četvrtine. Ali kakvog smisla ima biti vegetarijanac, ako nosiš kožu? Vegetarijanstvo ipak spašava stotine životinja više nego mesna prehrana, bez obzira što nosiš. Zašto vegetarijanci uvijek izgledaju nezdravo? Znači, Damon Albarn, Heather Small, Martina Navratilova, Moby, Pamela Anderson i Carl Lewis izgledaju kao da su na samrtnoj postelji? Zbog vegetarijanaca farmeri ostaju bez posla. Nije istina! Za uzgoj biljne hrane potrebno je više radnika, dakle, što ima više vegetarijanaca, biti će i više posla na farmama. Meso je danas mehanizirana industrija koja uzrokuje nezaposlenost. Da životinje nisu sretne ne bi se debljale.

128

Dakle, kada bi tebe zavezali lancima za pod u tijesnu betonsku ćeliju, gdje ne možeš ništa ni gledati ni raditi osim jesti, bi li i ti smršavio? Kokoši ne bi lijegale jaja da nisu sretne. To je isto kao da si rekao kako bi prestao ići na WC kada bi se osjećao potišteno. Kako znaš da su životinje nesretne, ili da im ne odgovara način na koji se s njima postupa? Kako ćeš ti znati da te pregazio autobus? Možda bi ti veselo otrčao u klaonicu pjevajući “ubij me, ubij me!”. Većina životinja ponaša se daleko razumnije od toga. Ali životinje se ne žale! Ne, životinje ne govore – za razliku od nekih ljudi koji ne znaju stati. Napravljeno je čitavo brdo istraživanja i, gle čuda, sva su pokazala da većina životinja uzgojenih na farmi pati. To se može naučiti samo na fakultetu, jel’ da? Što jedeš umjesto mesa? Pizzu, vegi-salame, pite, curry, vegiburgere, vegi hot-dog, lazanje, špagete, soju na stotine načina, kolače, tjesteninu... (nastavite dok vam ponestane daha...) Ali vegetarijanska hrana je dosadna. Možda, ako je ti pripremaš. Svi znamo da je obrok zanimljiv onoliko koliko i onaj koji ga priprema. Tvoji prioriteti su pogrešni. Ti više brineš o životinjama nego o ljudima. (To uvijek govore oni koji ne rade ništa kako bi nekome pomogli.) Konzumiranje mesa je usko povezano s oduzimanjem hrane siromašnima, i davanjem bogatima. Time što sam vegetarijanac, ne pomažem samo životinjama, već i svijetu i svim ljudima. Ali u tvom slučaju rado ću napraviti izuzetak. U redu je za odrasle da budu vegetarijanci, ali ne i za djecu. Svakako, pošteno je da i djeca dobiju svoj udio u srčanim oboljenjima. Na kraju krajeva, samo američka vlada i Britanska zdravstvena organizacija procjenjuju kako vegetarijanci imaju odlično zdravlje. Eno onaj koji voli male zečiće! Hura! Još jedan inteligentan komentar od gospodina Svinjske Kožice! Zašto ne uzmeš samo mali komadić mesa? Neću nikome reći! A ja neću nikome reći kako si ti glup. Čitaj mi s usana:

129

Ja obožavam biti vegetarijanac! (Nadam se i vi isto!)

130

POSLJEDNJA RIJEČ

Znači, vi ste vegetarijanac ili vegan – ili se spremati postati jednim od njih! Je li to kraj priče? Pa, ne mora biti. Ono što radite je sjajno i znači da niti jedna životinja više nikada neće biti ubijena za vas. Ali nadam se da vam je ova knjiga pokazala i kako stati u obranu svojih uvjerenja i promijeniti nešto na ovom svijetu. Kada sve skupa sagledate, izgovori koje ljudi imaju za jedenje mesa su upravo to – izgovori. Kažu da je to prirodno – ali mi znamo da nije. Kažu da se o životinjama dobro skrbi i da ih se ubija na human način – mi znamo da to nije istina. Tvrde da nam je meso potrebno kako bismo bili zdravi – a istina je upravo suprotno. Izjavljuju čak i to da trgovina mesom pomaže siromašnim zemljama svijeta – a zapravo ih uništava. (Vidjeli smo i kakav utjecaj mesna industrija ima na okoliš!) Pokušala sam objasniti zbog čega se ljude navodi da tako razmišljaju. Najvažnija stvar je da, postavši vegetarijancem, poduzimate veliki korak prema mijenjanju situacije nabolje. Odricanjem od mesa, ribe i proizvoda iz klaonica, svijetu objavljujete poruku kako brinete za budućnost. Zato što ste vegetarijanac, životinje više neće patiti zbog vas. Rekli ste “Ne” gladi i pomogli ste okolišu. Brinete za svoje zdravlje – i preuzimate odgovornost za ono u što vjerujete. Iznad svega, možete biti ponosni jer činite tako puno dok veliki broj ljudi još uvijek čini tako malo. A oni će učiti iz vašeg primjera. Bravo!

131

132

KONTAKT

Kontaktirajte Viva!-u Organizaciju Viva! (Vegetarians International Voice for Animals) utemeljila je 1994. godine autorica ove knjige, Juliet Gellatley. To je udruga za zaštitu životinja i promociju vegetarijanstva/veganstva s posebnim ogrankom za maloljetne članove. Ona nudi mnoštvo besplatnih informacija o svemu, od vegi recepata i prehrane do spašavanja životinja i planeta. Viva! aktivno provodi kampanje protiv industrijskog uzgoja životinja, ubijanja divljih životinja zbog mesa i kože, klanja i transporta živih životinja. Viva! također ima besplatne pakete o organiziranju kampanja za uvođenje vegetarijanskih obroka u škole, o tome kako preobratiti roditelje i DJELOVATI! (Kampanje za zaštitu životinja za tinejdžere). Viva! izdaje i Viva!LIFE časopis, a ima i uslugu dopisivanja za svoje mlade pobornike, kao i kontakte s udrugama mladih i odraslih diljem Velike Britanije. Ukoliko želite besplatan Go Veggie ili Go Vegan paket, ili odgovor na neko pitanje, ili ako se želite učlaniti u udrugu, kontaktirajte Viva!-u na nekoj od ovih adresa: U Velikoj Britaniji: Viva! 8 York Court Wilder Street Bristol BS2 8QH Tel: 0117 944 1000 Fax: 0117 924 4646 [email protected] www.viva.org.uk U SAD-u: Viva! USA PO Box 4398

133

Davis CA 95617USA Tel:(001)530 759 8482 (VIVA) Fax:(001)530 759 8487 [email protected] www.vivausa.org U Poljskoj: Viva! Poland Kopernika 6/8 00-367 Warsawa Poland Tel: 0048 22 827 8862 [email protected] www.viva.org.pl

Također kontaktirajte udrugu Prijatelji životinja Udruga Prijatelji životinja neprofitna je nevladina udruga, osnovana s ciljem promoviranja zaštite i prava životinja, te vegetarijanstva kao etički, ekološki i zdravstveno prihvatljivog životnog stila. Osim edukacije putem javnih akcija, informativnih štandova, predavanja i projekcija, prosvjeda, performansa i sl., kojima skreću pozornost na patnje životinja u prehrambenoj industriji, u laboratorijima, na farmama krzna, u lovu i ribolovu, u industriji zabave te promoviraju etički način života, Prijatelji životinja rade i na promjeni relevantnih zakona i pravilnika. Uz zagrebačku središnjicu Udruga trenutno broji 14 podružnica, a rad i djelovanje Prijatelja životinja, osim na domaćoj, zapaženi su i na međunarodnoj sceni na kojoj je Udruga ostvarila brojne uspješne kontakte i suradnje sa srodnim udrugama. Prijatelji životinja su članovi organizacija EVU (European Vegetarian Union), WSPA (World Society for the Protection of Animals) i ECEAE (European Coalition to End Animal Experiments), a usko surađuju i s najvećom svjetskom organizacijom za prava životinja PETA-om (People for the Ethical Treatment of

134

Animals). Želite li kontaktirati udrugu Prijatelji životinja, postati članom ili se aktivno uključiti u rad Udruge, kontaktirajte nas na: Prijatelji životinja Tel: 060 44 66 44 [email protected] ili posjetite neku od web stranica Udruge: www.prijatelji-zivotinja.hr www.MasovnoUbijanje.com www.VegeKit.com

135

136

PREPORUČENE KNJIGE

Neke od knjiga o pravima i zaštiti životinja te vegetarijanstvu koje možete nabaviti na hrvatskom tržištu ili kontaktiranjem udruge Prijatelji životinja: Naša braća životinje: razmatranje o etičnom življenju, Vegan u suradnji s Prijateljima životinja, Zagreb, 2007. Liječnici protiv pokusa na životinjama, Vegan u suradnji s Prijateljima životinja, Zagreb, 2006. Veganske salate, Branka Vukmanić, Genesis, Zagreb, 2005. Pisma o neljudskosti – 2. dio, Goran Majetić, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac, 2005. Doživljaji bijelog zeca i njegovi savjeti, Dragica Vitas, Eurofutura, Zagreb, 2005. Vječna Treblinka: Naše postupanje prema životinjama i holokaust, Charles Patterson, Genesis u suradnji s Prijateljima životinja, Zagreb, 2004. Potraži me ispod duge, Bernard Jan, Genesis, Zagreb, 2004. Kad slonovi plaču: emocionalni život životinja, Jeffrey Moussaieff Masson i Susan McCarthy, Algoritam, Zagreb, 2004. Život životinja, J. M. Coetzee, AGM, Zagreb, 2004. Vegan – Nova etika prehrane, Erik Marcus, Biovega, Zagreb, 2003. Meso – prirodni simbol, Nick Fiddes, Jesenski i Turk, Zagreb, 2002. Pisma o neljudskosti – 1. dio, Goran Majetić, Gradska knjižnica Ivan Goran Kovačić, Karlovac, 2002. Razlog za nadu, Jane Goodall, Biovega, Zagreb, 2001. Oslobođenje životinja, Peter Singer, Ibis-grafika, Zagreb, 1998.

137

138

RECEPTI

Ovdje možete naći neke recepte koji će vam olakšati brzi i učinkoviti prelazak na suosjećajni način prehrane, a više vegetarijanskih i veganskih recepata potražite na www.prijatelji-zivotinja.hr u rubrici Vegetarijanska kuharica.

Juhe i umaci Juha od mrkve s curryjem Sastojci: 6 mrkvi srednje veličine, narezanih na tanke kolutiće, 2 šalice povrtnog temeljca, mala glavica luka, 1/2 šalice sojinog mlijeka, 2 žličice curryja Priprema: Pomiješajte sve sastojke osim sojinog mlijeka i kuhajte dok mrkva omekša. Sve stavite u višenamjenski mikser i dobro izmiješajte. Dodajte sojino mlijeko i ponovo zagrijte da juha bude vruća. Juha od ječma i vrganja Sastojci: 100 g ječma, žlica soli, 10 g suhih vrganja, 3-4 žlice ulja, 300 g krumpira, 200 g korjenastog povrća (mrkva, celer, peršin), glavica luka; za posluživanje: žlica nasjeckanog peršina, žličica papra Priprema: Ječam dan prije namočiti, a zatim ga skuhati i ocijediti. Na ulju popeći narezano korjenasto povrće, a zatim krumpir narezan na kockice i očišćenu cijelu glavicu luka. Politi s 300 ml vode i kuhati na laganoj vatri 15 minuta. Na kraju kuhanja izvaditi luk. Suhe vrganje namočiti u hladnu vodu i ostaviti da odstoje deset minuta. Vrganje ocijediti, narezati na manje komadiće i dodati juhi zajedno s kuhanim ječmom i soli. Sve zaliti s litrom vruće vode i nastaviti kuhati još 15 minuta. Toplu juhu poslužiti posutu peršinom i paprom. Po želji, u juhu se može dodati 100 g šampinjona narezanih na ploške.

139

Variva i pirjana jela Gljive u umaku od rajčice Sastojci: 2 češnja češnjaka, 2 žlice maslinova ulja, 700 g šampinjona, 100 ml vode, žličica soli, papar, žlica koncentrata rajčice, žlica škrobnog brašna, 100 ml sojinog mlijeka, peršin Priprema: Nasjeckani češnjak kratko pržiti na maslinovu ulju. Dodati očišćene, oprane i narezane šampinjone i papar, te pirjati oko 20 minuta. Zaliti vrućom vodom u kojoj je provrela sol. Dodati koncentrat rajčice i škrobno brašno razmućeno u sojinom mlijeku. Dobro promiješati i ostaviti da provri. Na kraju posuti nasjeckanim peršinom i poslužiti s kuhanim valjušcima od krumpira. Makaroni s graškom Sastojci: 350 g makarona, 150 g graška, 150 g dimljenog tofua, 2 vezice vlasca, 90 g margarina Priprema: Kratko kuhati grašak u slabo osoljenoj vodi a zatim ga procijediti. Vlasac isjeckati i pirjati na 30 g rastopljenog margarina, dodati grašak i lagano kuhati deset minuta. Tofu narezan na ploške pomiješati s ostatkom rastopljenog margarina. Kuhane makarone ocijediti i staviti u zdjelu te dobro promiješati, dodati grašak i malo svježe mljevenoga papra. Grah s bademima Sastojci: 3 žlice suncokretovog ulja, 2 žlice maslinova ulja, 100 g luka, 3 češnja češnjaka, 800 g kuhanog graha, 2 žličice soli, žličica suhog mažurana, ljuta papričica, 50 g oguljenih badema narezanih na štapiće, žlica nasjeckanog peršina; 200 g kuhane integralne riže Priprema: Na mješavini suncokretovog i maslinovog ulja kratko popeći nasjeckani luk i češnjak uz dodanu žličicu soli. Politi s oko 50 ml vode i pirjati oko 5 minuta. Umiješati kuhani grah, posuti žličicom soli, mažuranom, narezanom ljutom papričicom i popečenim štapićima badema. Sve dobro izmiješati, kratko popeći i posuti peršinom. Poslužiti uz kuhanu rižu. Riža s porilukom Sastojci: 100 g riže, 300 g poriluka, žlica soli, papar, 50 ml ulja, nasjeckani peršin Priprema: Rižu skuhati u vrućoj vodi bez soli. Poriluk očistiti, oprati i narezati na

140

tanke kolutiće. Na vrućem ulju kratko popeći poriluk, a zatim dodati sol, papar i kuhanu rižu. Dobro promiješati i sve zajedno kratko popeći. Posuti nasjeckanim peršinom i poslužiti sa zelenom salatom. Palenta s umakom od gljiva Sastojci: 3 žlice maslinovog ulja, 200 g opranih i nasjeckanih šampinjona ili nekih drugih gljiva, sol i papar, 5 šalica vode, šalica instant palente Priprema: U velikoj tavi ugrijati maslinovo ulje. Dodati gljive, posoliti i popapriti te kuhati dok ne omekšaju. U međuvremenu skuhati 5 šalica vode. Neprestano miješajući, dodati palentu. Kuhanu palentu raspodijeliti u 4 zdjelice za jelo i preliti gljivama. Brudet od povrća Sastojci: 4 rajčice, 3 glavice luka, poriluk, 3 tikvice, žlica peršina, 3 češnja češnjaka, papar, sol, ulje Priprema: Na ulju popržite luk dok se ne zacakli, dodajte sitno narezano povrće, češnjak, peršin, papar i sol, pa dinstajte na laganoj vatri dok povrće ne omekša i dok se sok koji ispusti sasvim ne ukuha. Kada je gotovo, možete ga poslužiti uz rižu. Kroketi i vege odresci Pečene paprike punjene rajčicom, lukom i bosiljkom Sastojci: 4 crvene paprike, 1/2 kg rajčice, luk, šalica svježeg lišća bosiljka, 3 češnja češnjaka, oko 3 žlice maslinovog ulja, sol, papar Priprema: Ugrijati pećnicu na 200°C i u tankom sloju namastiti kalup za pečenje. Po dužini prepoloviti paprike, očistiti i posložiti u kalup. U zdjeli izmiješati nasjeckanu rajčicu, luk, bosiljak, usitnjeni češnjak, 2 žlice maslinovog ulja te sol i papar po ukusu. Napuniti paprike i peći oko 20 minuta, tj. dok paprika ne omekša. Ražnjići od sojinih komadića, šampinjona i povrća Sastojci: sojini komadići, luk i drugo razno povrće, soja sos, šampinjoni, brašno Priprema: Sojine komadiće prokuhamo i ocijedimo, povrće kao npr. luk, paprika, tikvice, patlidžan nasjeckamo i sve skupa nabodemo na štapić. Pripremimo marinadu od soja sosa, papra, mljevene paprike, češnjaka i drugih začina po

141

želji. Ražnjiće ostavimo malo da se mariniraju pa ih zatim pečemo na roštilju, u vrućem ulju ili ih pohamo. Popečci od cvjetače Sastojci: grašak, listovi špinata, krumpir, glavica cvjetače, 2 mrkve, brašno, mrvice, sol, papar, ulje za prženje Priprema: Povrće prokuhajte u slanoj vodi, ocijedite i sitno nasjeckajte, pa dodajte brašno umiješano u vodi, papar i sol, te sve dobro izmiješajte. Žlicom oblikujte mjerice smjese pa ih uvaljajte u brašno, zatim u vodu, brašno i mrvice, pa pržite na vrelom ulju da porumene. Pite, pizze, lazanje… Veganska pizza Sastojci: tijesto: 1,5 šalica brašna, vrećica instant kvasca, žlica ulja, malo soli; nadjev: manji patlidžan, manja rajčica, manja paprika, manji luk, šalica umaka od rajčice, 1/2 šalice kuhanog kukuruza (može konzerva), 1/2 šalice tofua narezanog na kockice mariniranog u soja-sosu, sol i ostali začini prema ukusu, ulje, masline Priprema: Patlidžan narezati na ploške i nasoliti. Umijesiti tijesto od brašna, kvasca, malo soli i vode, te ostaviti na toplom da se diže. Patlidžan stisnuti da izađe višak vode, osušiti i popržiti s obje strane na malo maslinovog ulja. Kratko popržiti papriku narezanu na kolute. Očistiti i nasjeckati ostalo povrće. Sve posoliti. Posoliti i začiniti umak od rajčice. Razvaljati tijesto i staviti ga na papir (ili lim) za pečenje. Nauljiti tijesto, staviti umak od rajčice, povrće i tofu, posuti kukuruzom, posoliti, na kraju posložiti kolute luka. Peći na maksimalnoj temperaturi pećnice oko 15 minuta (ovisno koju temperaturu postiže pećnica), dok tijesto ne dobije rumenu koricu. Kukuruzni njoki s preljevom od luka Sastojci: 400 g kukuruznog brašna, 400 g raženog brašna tip 1250, žličica soli, 600 ml vode; 150 ml bučina ulja, 200 g luka Priprema: Kukuruzno brašno opariti s malo kipuće vode, dodati raženo brašno, sol i s vodom umijesiti tvrdo tijesto. Tijesto razvaljati prst debelo, a potom ga narezati na kockice. Kockice tijesta kuhati u posoljenoj kipućoj vodi petnaestak minuta. Na bučinom ulju kratko popeći nasjeckani luk i preliti preko kuhanog

142

tijesta. Veganska pituljica Sastojci: oko 300 g (ili 7 komada) listova za burek bez jaja, 200 g luka, 400 g krumpira, 500 g tikve/tikvice, 100 g svježeg ili dimljenog tofua, 3 žlice sojinog vrhnja, 2 žlice soja sosa, ulje, sol, papar, muškatni oraščić Priprema: Povrće očistiti, oguliti i naribati. Dobro posoliti i ostaviti pet minuta. Uključiti pećnicu na 180°C. Tofu narezati, preliti soja sosom i izmrviti ga vilicom. Povrće iscijediti rukama da se odstrani višak tekućine. Dodati tofu, papar i muškatni oraščić. Svaki list/koru premazati uljem, staviti red nadjeva i smotati kao palačinku. Slagati na nauljeni lim. Na kraju još jednom sve premazati uljem i sojinim vrhnjem, posipati kurkumom (nije nužno). Narezati još sirovo na manje komade. Peći oko 40 minuta. Musaka s kiselim zeljem Sastojci: 2 glavice crvenog luka, 1 kg rezanog kiselog zelja, 2 žlice sezamovog ulja, 1/2 kg seitana special, 100 g dimljenog tofua Priprema: Na ulju propirjajte sjeckani luk i dodajte kiselo zelje, te na laganoj vatri sve pirjajte oko 30 minuta. Ako je zelje jako kiselo ostavite ga desetak minuta u hladnoj vodi prije pirjanja. Ocijedite i stavite pirjati. Vatrostalnu posudu ili dublju tepsiju namažite uljem, složite red zelja, pa red seitana narezanog na komadiće, pa drugi red zelja, te po vrhu naribani dimljeni tofu. Malo poprskati uljem i zapeći 30 minuta na temperaturi od 180°C. Poslužuje se uz domaće mlince od integralnog brašna. Ovako pirjano kiselo zelje odličan je prilog uz palentu – kukuruzne žgance, a može biti i prilog ili salata u bilo kojoj zimskoj kombinaciji. Prilozi, namazi… Salata od patlidžana i graha Sastojci: 2 žličice šećera, 2 žličice soka od limuna, 200 g patlidžana, pola žličice ulja, 200 g graha, 10 rajčica, 2 žlice korijandra, žlica prženog kikirikija Priprema: U velikoj zdjeli pomiješati šećer i sok od limuna, pustiti da odstoji oko deset minuta. Patlidžane narezati na tanke trake. Ispržiti na tavi pa staviti u mješavinu limuna i šećera. Skuhati grah, prebaciti u hladnu vodu, dobro osušiti i pomiješati s patlidžanom. Dodati korijandar, kikiriki i rajčice te poslužiti.

143

Prokulice s kukuruzom Sastojci: 500 g prokulica, 250 g kukuruza, malo papra i soli, mljevena paprika, žlica margarina Priprema: Prokulice prokuhati da omekšaju i ocijediti. Pomiješati prokulice i ocijeđeni kukuruz, dodati preostale sastojke, staviti margarin na tavu i zagrijavati na vatri sve dok se kukuruz ne ugrije. Veganska majoneza Sastojci: 600 g karfiola (koristiti samo cvjetiće, listovi se mogu koristiti za salatu), tofu – oko 280 g (najbolji za to je Sojalabos svježi, ne smije biti marinirani niti dimljeni), 1-2 dl sojinog vrhnja ili mlijeka (nezaslađenog), 1-2 dl biljnog ulja, 2 žličice soli, 2 žlice limunovog soka, velika žlica senfa Priprema: Karfiol istrgati na cvjetiće i potpuno skuhati da se raspada, te ocjediti. Voda od kuhanja može se upotrijebiti za juhu i sl. Tofu narezati na kockice i pomiješati u zdjeli s kuhanim karfiolom. Vilicom zgnječiti da nastane smjesa. Dodati ostale sastojke i dobro promiješati. Smjesu staviti u mikser za frape i miješati dok ne nastane kremasta majoneza (najbolje je mikserom miješati malo po malo u više navrata jer smjesa nije dovoljno tekuća da se miješa kao frape). Napomena: Majoneza ne može dugo stajati, pa ako je ne kanite upotrijebiti u slijedećih pet dana bolje je napraviti pola količine. Slastice Kruške u čokoladi Sastojci: 4 kruške, 100 g čokolade, šalica vode, 40 g šećera, malo margarina Priprema: Oguliti kruške i staviti ih cijele (s peteljkama) da se kuhaju u šalici vode kojoj je dodan šećer. Kuhati oko pola sata, izvaditi kruške i posložiti ih u zdjelice. Sirup u kome su se kruške kuhale ostaviti da se kuha dok se ne zgusne, a tada mu dodati čokoladu i margarin. Time preliti kruške i ostaviti ih da se ohlade i da se čokolada zgusne. Voćni kukuruzni muffini Sastojci: 500 g kukuruznog griza, 1,5 l vode, malo soli, 100 g suhog grožđa, 100 g suhih smokava, 100 g oraha, 100 g badema Priprema: Grubo nasjeckane suhe smokve, grožđice, orahe i bademe lagano umiješati pred kraj kuhanja palente. Ova količina oraha, badema, smokvi i grožđica se može povećavati. Peći u kalupima za muffine ili, ako nemate kalupe,

144

sve zajedno izliti u pleh i zapeći u pećnici na laganoj temperaturi. Ohladiti, izrezati na kocke i poslužiti uz svježi domaći sok. Sladoled od limuna i mente Sastojci: 300 ml slatkog sojinog vrhnja, žlica narezane mente, 60 g šećera u prahu, 2 vanilin šećera, 2 žličice naribane limunove korice, 60 ml limunova soka, 400 ml sojinog vrhnja za kuhanje Priprema: Slatko vrhnje istući, ali ne do kraja. Dodati mentu, šećer u prahu, vanilin šećer, limunovu koricu i limunov sok. Sve lagano izmiješati pa umiješati sojino vrhnje za kuhanje. Izliti u odgovarajuću pliću posudu za duboko zamrzavanje i ostaviti je u zamrzivaču preko noći. Sladoled poslužiti s voćnim preljevom po želji. Veganske krafne Sastojci: 1 kg bijelog brašna, paketić praška za pecivo, 100 g šećera, 50 g margarina izrezanog na tanke listiće, 3 dl sojinog mlijeka, vanilin šećer, prstohvat soli, marmelada po želji Priprema: Prosijte brašno i prašak za pecivo. U sredini brašna napravite rupicu u koju dodajte šećer, mlijeko s dignutim kvascem i prstohvat soli. Sve lagano izmiješajte. Izrezani margarin rasporedite po tijestu te izradite tijesto dok ne postane elastično. Tijesto pokrijte krpom i ostavite na toplom da se digne. Zatim ga razvaljajte na debljinu jednog centimetra. Čašom ili okruglim predmetom izrežite pokladnice i opet ih ostavite stajati dvadesetak minuta. Pržite ih lagano u posudi s poklopcem i dosta ulja. Prvo ih pržite s jedne strane, pokrivene, a kada ih okrenete na drugu stranu, posudu ostavite otkrivenu. Vadite ih šupljikavom žlicom i stavljajte na upijajući papir, a potom ih uvaljajte u mješavinu brašna i cimeta. Marmeladu uštrcajte štrcaljkom za kolače. Brzi kolač Sastojci: prašak za pecivo, šalica smeđeg šećera, šalica integralnog griza, šalica krupno mljevenih oraha, 1/4 šalice integralnog brašna, 1/2 šalice grožđica namočenih u 5 žlica ruma, sok od 1 naranče, 4-5 ribanih jabuka, 1-2 šalice ulja, 3 dl rižinog mlijeka Priprema: Posudu za pečenje srednje veličine namazati uljem i posuti krušnim mrvicama. Izmiješati sve suhe sastojke, dodati tekuće i napraviti homogenu smjesu. Izliti u posudu za pečenje i peći na 180°C dok se zarumeni.

145

Palačinke s čokoladom i orasima Sastojci: 100 g brašna, 2 dl sojinog mlijeka, žličica šećera, malo soli, 1 dl vode, ulje Priprema: U mlijeko mikserom umiješajte brašno, šećer i malo soli. Na teflon-tavu ulijte žlicu ulja. Kada se ulje ugrije, odlijte tako da tava bude samo zamašćena. Grabilicom od oko 1 dl razlijte smjesu po tavi. Nadjev: 50 g oraha, 100 g čokolade za kuhanje, 1 dl sojinog mlijeka, žlica margarina, 0,5 dl slatkog sojinog vrhnja Priprema: Orahe sameljite. Zagrijte žlicu margarina, dodajte čokoladu za kuhanje i miješajte dok se čokolada ne rastopi. Dodajte 1 dl sojinog mlijeka i žlicu šećera i kuhajte do vrenja. Ukloniti s vatre i dodati samljevene orahe. Palačinke premazati nadjevom, složiti u trokut i preliti slatkim sojinim vrhnjem. Anitina torta Sastojci za biskvit: 500 g brašna, 250-300 g šećera, cca. 400 ml sojinog mlijeka, vrećica praška za pecivo, vrećica vanilin šećera, šaka oraha/maka/lješnjaka/ rogača Sastojci za kremu: 500 ml sojinog mlijeka, 4 vrećice pudinga od malina (ili po želji), 8 žlica šećera, 100 g margarina Sastojci za žele: 250 ml soka od jabuke/maline/jagode/višnje, 2 vrećice pudinga od malina (ili po želji), 4 žlice šećera (po želji) Priprema: Sastojke za biskvit miješajte mikserom. Biskvit ispecite u pećnici zagrijanoj na 175°C. Prerežite ga na slojeve debljine oko 1 cm ili pojedinačno pecite sloj po sloj. Kremu pripremajte prema uputama na vrećici pudinga, a margarin umiješajte u hladan puding. Svaki sloj hladnog biskvita, prethodno namočenog mlijekom ili voćnim sokom, premažite ohlađenom kremom i želeom – na prvi sloj biskvita krema (i voće po želji), na drugi sloj biskvita žele (i voće po želji), a na zadnji sloj biskvita kremu, kojom premažite ostatak torte. Dekorirajte po želji voćem ili čokoladom.

146

Vegan i Prijatelji životinja zahvaljuju sljedećim sponzorima koji su potpomogli izdavanje ove knjige:

ANNAPURNA www.annapurna.hr

BIO-ZRNO www.bio-zrno.hr

BIOVEGA d.o.o. www.biovega.hr

ENCIAN d.o.o. www.encian.hr

REPRO-EKO www.repro.hr/ekorepro/infoeko.htm

RTL Televizija www.rtl.hr

SOJA LABOS d.o.o.

147