Mali vodič kroz pisanje znanstvenog eseja
Da bismo precizno odredili težinu radova za zbornik Studentske bioetičke radionice, odlučili smo se za termin znanstveni esej. Znanstveni esej kraće je istraživačko djelo o određenoj temi, koje s jedne strane dopušta veću upotrebu proznog stila klasičnog književnog eseja, a s druge strane postavlja kriterije znanstvenog rada. Budući da zbornik SBR-a služi i kao uvod u znanstveno istraživanje i kao konkretna, valjana referenca, tada su priroda i format znanstvenog eseja idealni za postizanje željenih ciljeva. Za znanstveni esej načelno je potrebno kritički obraditi literaturu o odabranoj temi, pronaći najbolje reference i potom napisati analizu u obliku argumentiranog diskursa. Esej bi trebao predstaviti temu, raspravljati o njoj te dovesti do koncizno izvedenog logičnog zaključka, ma kakav bio. U ovom prilogu nalaze se osnovni elementi koje bi svaki esej trebao sadržavati, odnosno osnovne upute za dostizanje više razine znanstvene rasprave.
1. Struktura Znanstveni esej trebao bi: a) sadržavati glavnu misao koja se mora jasno izraziti. Idealno je rješenje izjašnjavanje glavne misli već u uvodu eseja, uglavnom poradi lakoće pretraživanja i praćenja teksta i za čitatelja, i za autora, ali to nije nužno i procjenjuje se prema potrebama autora. Glavna misao ne mora značiti jasan zaključak ili doneseno rješenje, ali svaka valjano obrađena tema nužno posjeduje središnju misao i motiv. Ukoliko si tijekom istraživanja ne možete predočiti glavnu misao, možda trebate istraživanju pristupiti iz drugog kuta.
b) postepeno, oprezno i temeljito doseći zaključak. Sadržaj eseja zasnovan je na argumentativnom izlaganju koje kreće iz temeljnih premisa – najčešće otvorenog pitanja o
problemu ili intencija autora – prema jasnom zaključku te se prilikom procesa izgradnje isprepliće u koncizan snop misli.
c) pokušati opravdano uvjeriti čitatelja u smisao i zaključak razmatrane problematike eseja. Za razliku od preglednih i sintetičkih radova, ovaj tip radova pokušava ponuditi uvid ili rješenje koje idealnog čitatelja navodi na re-evaluaciju dotadašnjeg stajališta. Drugim riječima, Vaš esej ima mogućnost ostaviti bitan trag na drugoj osobi, zbog čega je valjana argumentacija presudna. O tome kasnije u tekstu.
Struktura znanstvenog eseja sadrži: •
Naslov: Osmislite naslov tako da specifično opisuje sadržaj. Pripazite pritom da ne bude previše stručan kako bi ga mogla razumjeti šira čitalačka publika.
•
Sažetak: Može se shvatiti kao prvi pregled. Trebao bi ukratko sadržavati cilj, metode, rezultate i zaključak vašeg istraživanja. Obično ima oko 900 znakova. Može se koristiti i sažetak iz programske knjižice. Na kraju sažetka trebaju stajati riječi ključne za razumijevanje glavne problematike eseja. Iako ovome nisu skloni svi autori, današnji standard, nastao poradi lakšeg pretraživanja, uvelike je koristan, a zbog toga i ovdje potreban.
•
Uvod: Kojim pitanjem ste započeli istraživanje? Iz kojih ste pretpostavki krenuli? Zašto su bitne? Uvod koji je utemeljen u: 1) literaturi relevantnoj za Vaše istraživanje 2) analizi i određenju ključnih pojmova koje ćete koristiti i 3) određenju granica teme i postupka koje ćete koristiti,
stvara minimalnu informacijsku podlogu za lakše razvijanje istraživanja i za lakše razumijevanje čitanja. Uvod najčešće završava elaboracijom specifičnog pitanja kojim ste započeli istraživanje te nudi odgovor u skladu s rezultatima preliminarnog istraživanja. U ovom se koraku odgovor (hipoteza, educated guess) tek pretpostavlja.
•
Materijali i metode: Kako ste došli do odgovora na svoje pitanje? Ovo je korak u kojem opisujete način na koji ste odgovorili na postavljeno pitanje. Ovaj dio često uključuje opis metode istraživanja, može uključivati i informacije iz preliminarnog istraživanja. U ovaj dio još se ne stavljaju rezultati. S obzirom na raznovrsnost pristupa i studija koje zavise o Vašem studiju i interesima, ova sekcija teksta može i ne mora biti opisana, može i ne mora biti značajnije izražena, te može biti uključena i u sekciju Uvod.
•
Glavno tijelo eseja: Sadrži elaboraciju vaše teme te argumentiranje i potkrepljivanje dokazima i informacijama. Objašnjenje glavnih problema i isticanje bitnih momenata. Sagledavanje problematike iz različitih aspekata. Ovaj dio eseja trebao bi sadržavati naslove i podnaslove kako bi se čitatelji bolje i lakše snalazili. U ovom koraku potrebno je dokazati ili opovrgnuti pretpostavljeni zaključak (hipotezu) pažljivo slijedeći niz argumentacije, odnosno nije li hipoteze bilo, objašnjavati proces istraživanja koji je doveo do novih zaključaka.
•
Zaključak: Sadrži kratki pregled cilja eseja, sažima bitne momente iz glavnog tijela, završava i zaključuje argumentaciju, iznosi rezultate i vaše prijedloge za razrješenjem (bio)etičkih problema.
•
Popis literature: Treba navesti bibliografiju prema uputama priloženim uz ovaj vodič.
2. Argument Znanstveni esej strukturalno je utemeljen u argumentima i mora ih sadržavati! a) Što je to argument? Argument možemo razumjeti kao podupiratelja ili nosioca središnjeg iskaza, a koji nudi razloge za istinitosti premisa, odnosno zaključka. Pod nosioce istine shvaćamo primarno propozicije. Primjer: Hrast je stablo. – Argumentiraj! – Fiziološka istraživanja pokazuju da hrast pripada vrstama višegodišnjih biljaka, koje se sastoje od korijena, vidljivog debla i grana koje oblikuju krošnju, a u koje spadaju i smreka, jasen i vrba za koje smo već ustanovili da su stabla.
Bistrina misli i argumentacije postavljaju dobre temelje za jasan način pisanja. Treba slijediti logičku progresiju koristeći informacije i dokaze kako bi se podupro svaki korak argumentacije sve dok se ne dosegne logičan zaključak. b) Što se smatra dobrim argumentom ili čvrstim zaključkom? Kreće se od premisa i nastoje se slijediti objašnjavajući, koliko autor smatra da je potrebno, dok se ne dođe do sadržaja koji se može zaključiti. Sadržaj izvan zaključka mora se naglasiti otvorenim. Valjana argumentacija znači da se, prije svega, za svaku tvrdnju koja istraživanje pomiče u nekom smjeru nudi pojašnjenje/sveza/istraživanje. Argumentaciju se održava povezivanjem sljedećih premisa s prethodnima. Možemo si to slikovito predočiti kao guranje kuglice snijega prema vrhu brda. Kuglica raste masom, ostaje konzistentna, na vrhu se dovršava kao zaključak te potom pušta u nizbrdicu dijalektike s kritičkim čitateljima. „Skakanje na zaključak“ uslijed premalo dokaza, predrasuda ili nejasne logičke sveze česta je pogreška koju treba nastojati izbjegavati. Primjer: Svijet propada! – Argumentiraj! – Izlio se još jedan naftni brod! Lakše je reći što se ne smatra dobrim argumentom ili zaključkom. Npr. loše objašnjeni pojmovi, krivo upotrijebljeni termini, zaključci koji ne slijede iz premisa i slično smatraju se lošom argumentacijom i, posljedično, lošim zaključkom. Primjer: Hrast je cvijet. – Argumentiraj! – U proljeće možeš uočiti da dobije latice. Termine, pojmove, sintagme, mišljenja, itd. treba dobro definirati te objašnjavati zašto autor (Vi ili onaj na kojeg se referirate) time smatra tako. Koji su razlozi za i protiv (pro et contra). Izbjegavajte čisto deskriptivno iznošenje sadržaja tuđih istraživanja i studija iz tri razloga: 1) Rast deskriptivnog sadržaja proporcionalno smanjuje ispunjena kriterija bilo kojeg znanstvenog rada. 2) Znanstveni esej je rad koji mora doseći vlastiti zaključak. U ovom slučaju detaljnu elaboraciju bioetičkog problema s prijedlozima za rješenjem istog. 3) Rad se može smatrati plagijatom. Pročitajte upute za izbjegavanje plagiranja dostupne niže u tijelu teksta.
Valjalo bi izbjegavati zaključke poput „potrebno je više istraživanja na tu temu“. Više istraživanja je uvijek potrebno. Vaš je cilj u eseju doseći vlastiti, nezavisni zaključak. Kratki pregledi drugih istraživanja bez vlastitog, nezavisnog zaključka ne čine dobar esej, koliko god bio informativan i točan.
3. Uporaba drugih istraživanja u tekstu Ključno je podupirati premise s informacijama iz prethodnih istraživanja, što je čest slučaj čak i kada ste autor originalnog istraživanja. Uz citiranje samog istraživanja potrebno je kraćim opisom približiti relevantne rezultate i izravno objasniti zašto podupiru Vašu hipotezu. Uz bilo kakvo spominjanje činjenice ili termina koji nisu očiti ili široko poznati treba staviti referencu. Svaka važna informacija treba biti citirana na određenom mjestu u sastavu argumenta. Treba izbjegavati ponavljanje citata na manje relevantnim mjestima i držati se podalje od nevažnih ili manje važnih informacije. Zato se ne treba opisivati svaki detalj svakog istraživanja, već samo oni detalji koji su relevantni za pitanje na koje tražimo odgovor. Obrnuto, UVIJEK treba citirati važne podatke. Ako je nešto povezano s pitanjem rada, mora biti citirano i opisano, čak i ako opovrgava njegovu hipotezu. Proces je istraživanja zavodljiv i uvijek proniče šire i dublje u temu, povijest istraživanja i literaturu. Ponekad bi se moglo učiniti da morate prevaliti preko stotine knjiga da biste uopće začeli svoje istraživanje jer uočavate da se autori na koje se naslanjate sami oslanjanju na izobilje za koje možda niste nikada ni čuli. Težina posla ovisi o težini teme i rada na kojem radite, ali čak i pri doktorskim disertacijama, gdje je poznavanje povijesti problema često potrebno, nije potrebno čitati sve, nego se u punom smislu riječi oslanjamo na određena djela kao sintetički relevantna uporišta. To znači, primjerice, da ne moramo znati povijest rječničkog razvoja pojma dogmatizam ili djela koja je autor teksta za pojam sam obradio, da bih si dopustili služiti se aktualnim rječnikom znanstvenih pojmova u kojima nalazimo objašnjenje dogmatizma. Ali, ako
istražujemo rječničku ideologiju ili kanonizaciju dogmatizma, svakako ćemo se usmjeriti na povijest rječničkog razvoja pojma.
4. Dokaz Logika znanstvenih otkrića leži na generiranju liste mogućnosti (tj. hipoteza koje mogu, a ne moraju biti istinite) i nakon toga testiranja tih mogućnosti provođenjem eksperimenata. To je postupak u kojem prvo opovrgavamo netočne hipoteze, umjesto dokazivanja točnih. Ako tim postupkom opovrgnemo sve moguće hipoteze osim jedne, smatramo je najprihvatljivijom do sada. Ne smatramo je dokazanom sve dok se nad njom ne provedu mnoga istraživanja i ne podupre je velika količina podataka. Prema tome, dok jedno empirijsko istraživanje može biti dosljedno s određenom hipotezom, jako je rijetko da je samo po sebi dokazuje. Općenito kažemo: "ovo otkriće opovrgava hipotezu x", ili "ovo otkriće se uklapa u hipotezu y". Znanstvenici često izbjegavaju riječ "dokazano", osim u slučajevima gdje je logički zaključak nemoguće pobiti. U situaciji kada se susretnemo s lošim ili metodološki manjkavim istraživanjem, treba ga zanemariti, jer takvo istraživanje niti može opovrgnuti hipotezu niti je dokazati. Spekulativna istraživanja ili spekulativni prostori istraživanja nužni su i neizbježni za prirodan, konstruktivan razvoj bilo kakvog istraživanja bilo koje znanosti, koje uvijek na svojstven način zavise o spekulativnosti. Metalogičko istraživanje sveze Ja i Ne-Ja, biotehnološko istraživanje sekvenciranja GMO ili soc-etičko istraživanje utjecaja moderne umjetnosti na pedagoške postupke u školama nose karakterističnosti svojih struka koje moraju opstati, da bi istraživanje bilo kako je i namjereno. Pri analizi tekstova, urednici će ulaziti u diskurs svojstven svakog struci i nastojati očuvati njene karakterističnosti.
5. Kritičko razmišljanje Kritički razmišljati znači zauzimati stav sumnje, pažljivo proučavati činjenične temelje bilo koje premise, a tek ih onda analizirati, prihvaćati ili provoditi. Samo kritiziranje određene
studije (primjerice, zbog korištenje određene metodologije ili ograničavanje istraživanja na samo jednu skupinu) ne pokazuje kritičko razmišljanje. Važan dio znanstvenog istraživanja je odvajanje ključnih od sporednih faktora. Pretjerano kritiziranje onih sporednih je jednako loše za analizu studije kao i u potpunosti izostaviti kritičko razmišljanje. Mane neke studije mogu biti loše opisane metode, netočno navedene statistike i/ili zanemarene hipoteze i informacije, loša primjena logičkih načela ili argumentativne pogreške. U tom slučaju autori sugeriraju da prikazani rezultati ne pokazuju ono što znanstvenici koji su proveli studiju tvrde da pokazuju. Pronalazak alternativnih hipoteza koje mogu objasniti predstavljene podatke na drugačiji način jedan je od najkreativnijih i najzahtjevnijih aspekata znanstvenog istraživanja.
6. Jezgrovitost i jasnoća teksta Trebalo bi izbjegavati formulacije poput: „Vjeruje se da…“ ili „Znanstvenici vjeruju da…“ ili „Čini se da je generalni konsenzus…“. Umjesto toga bolje je navesti tko to vjeruje, tko su ti znanstvenici ili tko je dogovorio konsenzus. Pozivanja na opća mjesta u okviru fraze „zna se“ impliciraju pristranost i/ili neznanje. Uvijek bi trebalo navoditi imena autora na koje se pozivate. Obveza pozivanja je manje relevantna, što više smatrate da je neka informacija opće mjesto znanja onih čitatelja za koje rad pišete. Možete se okušati u izrazima poput: „Herman je tvrdio…“ (posebice ako se ne slažete s tvrdnjom), „Herman je pokazao…“ (posebice ako se slažete s tvrdnjom), „Herman je predložio…“ (ako se radi o hipotezi). Ako je tvrdnja Vaša vlastita to treba naglasiti te argumentirati na temelju čega se postavlja. Rečenična konstrukcija trebala bi biti jasna i jednostavna (ovo nije umjetničko djelo), trebali bi se izbjegavati kolokvijalizmi, a stručni termini što manje upotrebljavati. Oni termini koji su nužni za esej trebaju se objasniti u fusnotama.
Hiperbolički termini poput "ogroman", "nevjerojatan", "neponovljiv", te neke interpunkcije, poput "!", koja npr. češće nosi etički imperativ, rijetko imaju mjesto u znanstvenim spisima. Poželjno je da se zamjenice izbjegavaju, a riječi u izlaganju ponavljaju prema prethodnim svezama. Zamjenice su i prečest izvor mnoštva nesporazuma, naročito kada se tekst ne referira neposredno na prethodne rečenice, nego primjerice jedan paragraf kasnije. Primjer: Umjesto „Ljubav je i ljubomora. Stoga se njoj mora posebno govoriti“ uvijek je bolje „Ljubav je i ljubomora. Stoga se o ljubomori mora posebno govoriti.“ ili „Ljubav je i ljubomora. Stoga se o ljubavi mora posebno govoriti.“ „Rad“ nekog znanstvenika obično predstavlja cijeli njihov opus akademskog djelovanja, a ne pojedini članak ili disertaciju. Ako se želimo referirati na takav jedan određeni dio, onda se referiramo na "znanstvenu studiju" autora. Replikacija studije je ona studija koja koristi iste metode i dolazi do istih rezultata kao i prethodna. Korištenje istih metoda je "pokušaj replikacije", a korištenje istih metoda uz različite rezultate je "neuspjela replikacija". Ako se iste metode ne koriste, onda tu nije riječ o replikaciji niti pokušaju replikacije, već o posve različitoj studiji.
7. Plagiranje: Plagijat je iznošenje tuđih riječi ili ideja kao svojih vlastitih. Ako se otkrije, autor plagijata može izgubiti svako pravo na akademsku titulu ili biti izbačen sa sveučilišta. Postoje dvije osnovne vrste plagijata: •
izravni ili doslovni; te
•
neizravni plagijat.
Izravni ili doslovni plagijat je iznošenje tuđih riječi, citata ili ideja i zamisli kao da su vlastiti, bez navodnika i/ili reference. Uključuje doslovno preuzimanje tuđeg teksta i navođenje rada kao svoj.
Neizravan plagijat je parafraziranje tuđih riječi bez reference. Također, neizravni plagijat često se hoće nazvati i svaki onaj tekst koji sadrži više od približno 10% sveg citiranog/parafraziranog teksta. Dok je na seminarnim vježbama to donekle prihvatljivo, u znanstvenim istraživanjima koja grade karijere apsolutno je nedopustivo. Plagijat se izbjegava navođenjem potpunih i točnih referenci na pravilna mjesta. Ako se preuzima više od 4-5 tuđih riječi u nizu, potrebno ih je staviti u navodnike. Kad se prepričava tekst, obvezatno se mora staviti bilješku s bibliografskim podatcima o radu koji se koristio. Plagijat ne mora biti namjeran. Nekada se dogodi da autor slučajno iznese misao ili definiciju koju je već prije osmislio i izdao drugi autor. Zato sve samostalne zaključke treba provjeravati. Podudarnosti su uvijek moguće. Ako su opravdane, pridonose nekoj drugoj studiji. Također se mora paziti na pravilno smještene i napisane reference.
8. Ukratko: Postavite teze, iznosite argumente i donesite zaključak. Iznesite zaključak ili nabačaj zaključka u uvodnom dijelu rada. Ostatak eseja pokušaj je opravdanog uvjeravanja čitatelja u ispravnost Vašeg istraživanja, u njegovu smislenost, logičnost i činjeničnu dosljednost. Zaključni dio, gdje dolazi do dovršenja istraživanja u obliku zaključka, potvrđuje sadržaj izložen u uvodnim dijelovima eseja. Najvažnije je zauzeti određeni stav. Nije uvijek dovoljno reći: "nešto je takvo". Treba utvrditi zašto je takvo i pridonijeti isticanjem pozitivnih i negativne strana, ako ih ima.
9. Neke korisne stranice: •
Wikipedia contributors, Wiki How to do anything,
•
URL: http://www.wikihow.com/Cite-a-Dictionary (ovo se odnosi na rječnike,
ali postupak sastavljanja reference može biti koristan) •
URL: http://www.wikihow.com/Write-a-Hypothesis
•
URL: http://www.wikihow.com/Avoid-Plagiarism (upute za izbjegavanje
plagijata) •
MONASH University, URL: http://www.monash.edu.au/lls/llonline/writing/science/6.xml
•
Columbia University, URL: http://www.columbia.edu/cu/biology/ug/research/paper.html
•
Jim Deacon, URL: http://archive.bio.ed.ac.uk/jdeacon/writing/essays.htm
•
Bates College, URL: http://abacus.bates.edu/~ganderso/biology/resources/writing/HTWtoc.html
•
Harvard Guide To Using Sources, How to Avoid Plagiarism, URL: http://usingsources.fas.harvard.edu/icb/icb.do?keyword=k70847&pageid=icb.page342 057 (upute za izbjegavanje plagijata)
