Jane Johnson
li Put so Prevoditelj: Iva Šrot
Jane Johnson
li Put so Prevoditelj: Iva Šrot
1
K ao dijete imala sam wigwam u stražnjem vrtu naše kuće: krug tankog
žutog platna ovješen o središnji stup od bambusovine i pričvršćen klinovima na travnjak. Kad god bi se moji roditelji svađali, odlazila bih tamo. Izvaljena potrbuške, prstiju zabijenih u uši, intenzivno bih piljila u crvene životinje otisnute na njegovu dekorativnom rubu, sve dok nakon nekog vremena te životinje ne bi počele plesati i trčati, a ja bih otplovila daleko iz našeg vrta, na udaljene visoravni, odjevena u tuniku od jelenje kože, s perjem u kosi, poput hrabrih junaka iz filmova koje sam svako subotnje jutro gledala u obližnjem kinu na kraju ulice. Čak i u najranijoj mladosti više sam voljela boraviti na otvorenom, u svojem malenom šatoru, nego u kući. Taj šator bio je moj svemir. Prostran poput moje mašte, koja je bila beskrajna. Ali naša kuća, usprkos njezine pompoznosti i prostranosti svojstvenoj georgijanskom stilu, jednostavno se činila pretijesnom i prenatrpanom. Bila je pretrpana stvarima i ogorčenošću mojih roditelja. Oboje su bili arheolozi: ljubitelji prošlosti, okruženi kutijama požutjelih papira, drevnih artefakata, prašnjavih predmeta - krhkim, zapaljivim ljušturama izgubljenih civilizacija. Nikad mi nije bilo jasno zašto su se odlučili za mene: čak i najmirnija beba, dijete s dobrim kućnim odgojeni, najpažljivije dijete, narušilo bi umjetno stvoreni muzejski mir kojim su se omotali. U toj su kući živjeli odvojeni od ostatka svijeta, u svom balonu gdje zrnca prašine tiho trepere, poput umjetnog snijega u kristalnoj kugli. Ja nipošto nisam bila dijete koje bi se uklapalo u takav život, divlja kakva sam već bila, glasna, neuredna i tvrdoglava. Pretpostavljala sam grube igre s dječacima mirnim kodiranim razgovorima kakve su vodile ostale djevojčice. Imala sam lutke, no najčešće bi završile bez glave ili skalpirane ili zakopane na nekoj kasnije zaboravljenoj lokaciji u vrtu. Uopće me nije zanimala izrada modernih odjevnih kombinacija za ružičaste, čudno sklepane plastične manekenske lutkice s torzima poput kukaca i zlaćane kose, a koje su ostale djevojčice toliko štovale i obožavale. Ni vlastita odjeća nije me pretjerano zanimala: više sam voljela izrađivati projektile od blata i katapulte, naganjati svoje kompanjone u igri sve dok me trbuh ne bi zabolio od kombinacije smijeha i grčeva, te graditi tajna skrovišta i trčati uokolo polugola, čak i zimi. »Ti mala divljakušo!« majka bi me korila, dodajući riječima i glasni udarac po mojoj stražnjici. »Za ime Božje, odjeni nešto na sebe, Isabelle.«
Izgovorila bi to najozbiljnijim tonom, koliko joj je dopuštao njezin isprekidani francuski naglasak, kao da je vjerovala da će, upotrijebivši punu verziju mog staromodnog imena, na neki način u mene utisnuti trag civiliziranog ponašanja. Ali to joj zapravo nikada nije pošlo za rukom. Prijatelji su me zvali Izzy - sjajno je pristajalo mom unutarnjem kaosu, vječito odzvanjajući, uvijek nekako bučno - pravo iskušenje. U vrtu iza naše kuće moji prijatelji i ja igrah smo se kauboj a i Indijanaca, Zulu ratnika, kralja Arthura i Robina Hooda, naoružani mačevima i kopljima izrađenim od bambusovih štapova koje smo krali iz povrtnjaka, te izmišljenim lukovima i strijelama. Kada god bismo se igrali Robina Hooda, uvijek sam inzistirala da budem jedan od članova njegove bande odmetnika, ili barem šerif od Nottinghama - bilo što, samo da ne moram biti Maid Marian. U svim verzijama ove legende na koje sam naišla, Maid Marian nije radila ništa značajno, osim što bi je zatočili i/ili oslobodili, što mi uopće nije djelovalo pretjerano zanimljivo. Nisam željela biti cendrava zatočenica, željela sam se hrvati i mlatiti ostale bambusovim štapovima, u skladu s mojom grubom dječačkom prirodom. Sve to odvijalo se tijekom kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih: ženska emancipacija još nije pretvorila Maid Marian, Guinevere, Arwen i ostale pomirljive junakinje legendi u moćne heroine spremne na akciju. Uostalom, u usporedbi s drugim blijedim i ljepuškastim djevojčicama s kojima sam se družila, bila sam ionako preružna da bih igrala neku junakinju. No, nije me bilo previše briga, voljela sam biti ružna. Imala sam gustu, crnu kosu, prljavu kožu, žuljeve na tabanima i tragove zemlje pod noktima, što mi je uostalom savršeno odgovaralo. Kako sam samo urlala kad bi me majka natjerala da se okupam, kad bi me uhvatila ribati ugljenim sapunom ili pokušala otpetljati moju kosu. Kada smo imali goste, a povremeno jesmo, morala ih je unaprijed upozoriti: »Ne obraćajte pozornost na vrištanje, to je samo Isabelle. Mrzi pra ti kosu.« Tri desetljeća kasnije ne biste me uopće prepoznali. prepoznali. Onoga dana kad sam posjetila svog odvjetnika kako bih preuzela pismo koje mi je otac oporučno ostavio, na sebi sam imala klasično Armanijevo odijelo i Pradine štikle. Moja divlja griva ošišana je i izravnana u urednu frizuru do ramena, šminka mi je bila diskretna i stručno nanesena. Prljavštinu ispod noktiju zamijenila je praktična francuska manikura. Zapravo ironično - sada sam se predstavljala na način koji bi moja majka sasvim odobravala, da je još uvijek bila živa. Čak i meni samoj, koja sam osobno prošla svaki korak preobrazbe od prljave
male huliganke do pomno dotjerane poslovne žene, teško je bilo pomiriti te dvije oprečne slike. Pismo koje mi je ostavio bilo je kratko i misteriozno, što je bilo sasvim u skladu s njegovom naravi; moj otac bio je koncizan i prilično tajnovit čovjek. Tekst pisma glasio je: Draga moja Isabelle,
znam da sam te razočarao, razočarao, i kao otac i kao čovjek. Ne tražim oprost, pa čak ni razumijevanje. Ono što sam učinio nije bilo ispravno, znao sam to još onomad, a znam to i sada. Jedna kriva odluka vodi do sljedeće, koja pak vodi do sljedeće i sljedeće - čitav niz događaja koji vodi do katastrofe. Iza sve te silne katastrofe krije se neispričana priča, ali ja nisam taj koji će je ispričati. To je nešto što ćeš morati sama sastaviti u cjelovitu priču, jer to je tvoja priča, a ja je ne želim reinterpretirati za tebe, ili je pak uništiti kao što sam sve već uništio. Stoga ti ostavljam kuću, i još nešto uz nju. Na tavanu ćeš pronaći kutiju sa svojim imenom. U njoj se nalazi nešto poput »smjernica« za tvoj život. Znam da si oduvijek osjećala da ne pripadaš u svijet u kojem si odrasla, za što sam i sam djelomično kriv, no možda si do danas ipak nekako uspjela prihvatiti taj svijet. Ukoliko je to uistinu tako, zaboravi ovo pismo. pismo. Ne otvaraj spomenutu kutiju. Prodaj kuću kuću i sve što se u njoj nalazi. Neka uspavane zvijeri nastave svoj san. Pođi u miru, Isabelle, praćena mojom ljubavlju. Zbog onog malo što je vrijedilo. Anthony Treslove-Fawcett Pročitala sam to u odvjetničkom uredu u Holbornu, deset minuta brzog hoda od mog ureda, gdje sam radila kao izvrsno plaćena knjigovotkinja, dok su me odvjetnik i njegov vježbenik znatiželjno ucanom promatrali. U kuverti se također nalazio i svežanj ključeva na of uca kožnom privjesku. »Sve u redu?« odvjetnik me vedro upitao. Pomalo neobično pitanje upućeno osobi kojoj je upravo umro otac, iako nije mogao znati da svog oca uglavnom nisam viđala tijekom proteklih trideset godina - barem ne uživo. Toliko sam se tresla da sam jedva uspjela progovoriti. »Da, hvala«, odvratila sam, smušeno spremajući pismo i ključeve u torbicu. Skupivši
dovoljno odlučnosti, nasmiješila sam se tako vedro da bih svojim osmijehom zabljesnula i slijepu Pravdu osobno. Odvjetnik nije mogao skriti svoje razočaranje što nisam s njima podijelila sadržaj pisma. Zatim mi je predao mapu s papirima i stao brzo govoriti. Željela sam što prije izići van. Imala sam potrebu osjetiti sunce na svojoj koži, imala sam potrebu za otvorenim prostorom. Osjećal a sam kako me zidovi odvjetničkog ureda - s pretrpanim policama i ormarima prepunim spisa - jednostavno guše. Fraze poput »potvrda testamenta« i »zamrznuti računi« i »pravna procedura« zapljuskivali su me sa svih strana, poput izluđujućeg roja muha čije je zujanje odzvanjalo u mome mozgu. Usred odvjetnikove rečenice, otvorila sam vrata ureda, pobjegla na hodnik i sjurila se niz ni z stube. Bilo mi je četrnaest kad nas je otac napustio. Nisam plakala, nisam ispustila ni jedne suze. Njegov odlazak u meni je pobudio pomiješane osjećaje: mrzila sam ga zato što nas je ostavio, prezirala ga zato što je pobjegao i napustio nas, no povremeno sam osjećala napadaje tuge za ocem kakav je ponekad znao biti, osjećajući pritom neko olakšanje što ga više nema u blizini. Nekako nam je to olakšalo život, učinivši ga istovremeno hladnijim i siromašnijim. Majka nikad nije pokazivala očaj koji joj je njegov odlazak zasigurno prouzročio. Ona nije bila žena koja suviše pokazuje svoje osjećaje i nisam je baš uspijevala razumjeti - cijeli moj život ona je za mene ostala misterij. Moj otac, sa svojom eksplozivnom naravi i sklonošću koleričnim ispadima, bio mi je nekako više nalik - ali majka je bila savršena Ledena kraljica hladna i ljubazna, zainteresirana tek za vanjski dojam. Što se tiče mog odgoja, na sebe je preuzela ulogu nadgledanja mog napretka u školi, mog izgleda i mog ponašanja. Izljeve emocija smatrala je vulgarnima, a ja sam joj vjerojatno predstavljala predstavljala ogromno razočaranje sa svim svojim ispadima oduševljenja i bijesa. Obraćala mi se s nekom vrstom hladnog nestrpljenja i potisnutog očaja, vječito ponavljajući svoje zahtjeve za korekcijom mog ponašanja, kao da je riječ o patuljastom kruškinom drvetu kojeg valja stalno podvezivati kako bi raslo u skladu s određenim parametrima ispravne krošnje. Veći dio svojega života vjerovala sam da su sve majke takve. No, jednog dana kad sam se vratila iz škole, osjetila sam neku promjenu u atmosferi unutar našeg doma, neki prijeteći naboj, kao pred veliku oluju. Pronašla sam majku kako sjedi u polumraku s navučenim zavjesama. »Jesi li dobro?« upitala sam je, iznenada uplašena mogućim gubitkom i drugog roditelja.
Rastvorila sam zavjese, a grubo poslijepodnevno sunce obasjalo je njezine crte lica, čineći od njega plosnatu bijelu kabuki masku, preobrazivši je u stranu, zastrašujuću pojavu. Ta žena bez lica na trenutak je ostala nepomično zuriti u mene, kao u kakvog stranca. Zatim je konačno progovorila: »Među nama je sve bilo krasno, sve dok se nisi pojavila ti. Znala sam da ćeš sve pokvariti, od trenutka kad sam te prvi put uzela na ruke.« Zastala je. »Ponekad čovjek jednostavno zna. Rekla sam mu da ne želim djecu, ali toliko je inzistirao.« Promatrala me svojim tamnim očima, a ja sam bila zgrožena tihom zloćom koja je izvirala iz njih. Nastala je dugačka stanka, a ja sam osjećala kako mi srce divljački lupa. Nakon toga se nasmiješila i stala raspredati o rododendronima u vrtu. Idući dan ponašala se kao obično. S neodobravanjem je komentirala stanje moje školske uniforme (zaspala sam u njoj te je sada bila izgužvana i pokvarena), pokušala ju je skinuti s mene kako bi je nanovo izglačala, no ja sam samo brzo kliznula van. Od toga dana živjela sam kao da hodam po površini zaleđenog jezera, prestravljena da bi krhka, no naizgled čvrsta površina svaki čas mogla popustiti i progutati me u vrtoglavu tamu koju sam imala prilike vidjeti. Naravno, nitko drugi nije znao za naš čudan i napet odnos; tko je to uopće mogao naslutiti, i što bi uostalom mogli na to reći? Napuštena od jednog roditelja, prestravljena od još jednog mogućeg uvida u zastrašujuću prazninu drugog, shvatila sam da sam zapravo sama - i kako su godine prolazile, posvetila sam se vlastitoj samodostatnosti, ne samo u financijskom smislu već i u svim važnim aspektima života, odcijepivši se od potrebe i želje i boli, stvorivši oko sebe balon unutar kojeg nitko nije mogao prodrijeti. No te večeri za svojim kuhinjskim stolom, ponovno pročitavši pismo, znala sam da će moj balon uskoro prsnuti. Zaboravi ovo pismo. Ne otvaraj spomenutu kutiju. Prodaj kuću i sve što se u njoj nalazi. Neka uspavane zvijeri nastave svoj san. Je li ikada napisano oproštajno pismo koje vas može do te mjere zaokupiti? Što je, dovraga, mislio pod »uspavanim zvijerima«? Taj me izraz jednostavno opsjedao. Istodobno me ispunio misterioznim, duboko ukorijenjenim uzbuđenjem. Život mi je bio tako sređen, tako ustajao, i to jako dugo: ali osjećala sam val nadolazeće promjene. Idućeg dana u teretani punih sat vremena odlučno sam trčala, stepala, skijala i dizala utege. Istuširala sam se, odjenula Chanelov
kostimić i stigla pred vrata svog ureda točno deset minuta prije devet, baš kao i svaki drugi radni dan. Upalila sam računalo, proučila kalendar i sastavila popis dnevnih zadataka, odredivši svakome točno vrijeme i prioritet. U svim aspektima vlastitog života težila sam sigurnosti, i u skladu s dobrom starom izrekom Benjamina Franklina vjerovala sam kako su u živom izvjesni tek smrt i porez. Kako me se posao pogrebnika nije pretjerano dojmio, odlučila sam se za ono potonje. Kao knjigovođi velike korporacije, poslovni mi se život sastojao od glatko uhodane rutine koja se ponavljala iz dana u dan. Većinom bih napuštala ured oko pola sedam, sjela na podzemnu i tramvaj koji bi me odbacili kući, zatim bih složila neki jednostavan obrok i čitala knjigu, pogledala bih vijesti na televiziji i legla spavati, sama, nešto prije jedanaest sati. Povremeno bih otišla do grada naći se s nekim od svojih prijatelja, ili pak s potpunim strancem. Ponekad bih otišla do Westwaya ili Castlea kako bih vježbala slobodno penjanje, uspinjući se poput demona, jedini obol izgubljenoj Izzy zarobljenoj u mom tijelu. I to je, ukratko, bio moj život. Ništa me nije vezalo za djevojčicu kakva sam nekoć bila. Osim Eve. Poznavala sam Eve od svoje trinaeste godine kad je s ocem do selila u naš kvart. Eve je bila sve ono što ja nisam: lijepa, pametna i sofisticiranima od nas ostale djece, koji smo si pokušavali probiti uši zihericama kako bismo se, prilično zakasnjelo, pridružili punk revoluciji. Eve je nosila prave Vivienne Westwood hlače na preklop i poderane majice znalački zavezane oko struka - u kombinaciji s svojom maslačak žutom kosom, nalikovala je na Debbie Harry. Svi su voljeli Eve, ali iz nekog je razloga odabrala upravo mene kao svoju prijateljicu te sam se stoga odlučila obratiti Eve tog prvog subotnjeg jutra po primitku očeva bombastična pisma. »Dođi do mene«, rekla sam. »Potrebna mi je moralna podrška.« S druge strane slušalice začuo se zvonki smijeh. »Za to me zasigurno ne trebaš! Daj mi pola sata, doći ću ti pružiti nemoralnu podršku. To je puno zabavnije.« Došla je sa mnom na sprovod i plakala sve dok joj oči nisu postale crvene od suza, dok sam ja čitav sprovod prestajala kamena lica. Ljudi koji me nisu poznavali mislili su da je ona Anthonijeva kći. »Bio je stvarno drag, taj tvoj otac«, izustila je sada, vrteći šalicu kave u ruci. »Sjećaš li se kad mi je Tim Fleming slomio srce?« Tim Fleming imao je sedamnaest godina kad je nama bilo trinaest, klošario je uokolo duge kose i odjeven u kožnu jaknu. Izlasci s njime
značili su frku, a to je bilo upravo ono što je Eve priželjkivala, i što je u konačnici i dobila. Nacerila sam se. Tko bi to mogao zaboraviti? »Tvoj otac me pogledao onim svojim pogledom znaš već«, nakosila je glavu i prodorno me pogledala izbuljenim očima - bila je to apsurdno pretjerana imitacija njegovog najzačuđenijeg pogleda, no istovremeno nevjerojatno precizna, »da bi zatim rekao: ›Lijepa cura poput tebe, a tratiš svoje vrijeme na takvog luzera.‹ To je bilo tako smiješno, čuti takav izraz iz usta tvog oca s onim njegovim gospodskim naglaskom: jednostavno sam prasnula u smijeh. A to sam mu i osobno rekla, sljedeći put kad sam ga srela, sjećaš se? ›Protratila sam svoje vrijeme na luzera kao što si ti!‹« Prisjetila sam se Eve kako je krupnim koracima došetala do Tima Fleminga koji je stajao ispred kioska s kebabom, gdje se to subotnje podne motao s ostatkom svoje ekipe, i sasula mu tu rečenicu u lice, dok joj je njezina plava kosa vijorila oko glave poput transparenta. Djelovala je tako vedro i prkosno, a ja sam bila tako ponosna na nju. Ipak, njezina priča nije ono prvo čega se prisjetim kad pomislim na svoga oca. Pročitala je pismo, mršteći se od silne koncentracije, da bi ga zatim stala čitati ispočetka. »Čudno«, izustila je pružajući mi pismo. »Kutija na tavanu, ha? Što misliš, možda je u njoj leš tvoje majke koji lagano trune? Možda uopće nije umrla u Francuskoj.« Složila je neku gotičku grimasu. Crni tuš ispod njezinog lijevog oka lagano se razmazao. Imala sam strašan poriv da ispružim ruku i obrišem ga, ne iz nekih lezbijskih poriva, već iz čiste potrebe za urednošću. »A-ha, otišla je u Francusku. Možeš si misliti.« Istog trena kad sam upisala fakultet, kao da je iznenada oslobođena svih dužnosti prema meni, majka je mom ocu prodala svoj udio u kući za neki astronomski iznos (ja nisam čak ni znala da su ostali u kontaktu), da bi zatim odselila natrag u Francusku. Dvaput sam je posjetila prije nego što je umrla, i svaki je put bila distancirana i vrlo pristojna kao da razgovara s nekom znanicom koju je slučajno srela u prolazu. Oba puta osjetila sam mračne sjene ispod naizgled uglađene vanjštine, svjesna da će te sjene, iziđu li na površinu, ponovno pokazati svoje monstruozne zube i svoju želju za uništenjem. Mislim da nam je objema laknulo nakon što sam odlučila više je ne posjećivati. Eve me suosjećajno potapšala po ruci. »Kako se ti osjećaš glede svega ovoga?« »Ne znam.« Što je bila istina.
»Ah, ma daj, Iz. To sam samo ja - tvoja emocionalno zgažena prijateljica Eve. Sa mnom nema potrebe za svim tim maskama.« »Da ti budem iskrena, njegova me smrt prilično šokirala. Kad sam ga zadnji put vidjela na televiziji, izgledao je sasvim dobro. Ali novac od prodaje kuće dobro će mi doći.« Na trenutak je djelovala zgroženo. Zatim mi je uputila usiljeni smiješak kakav biste uputili trogodišnjaku koji je slučajno (ili ne) zgazio žabu. »Vjerojatno se još uvijek osjećaš prilično tupo, od sveg tog šoka. Neki ljudi istoga trena spoznaju svu veličinu smrti - drugima treba nešto više vremena. Kasnije će uslijediti tuga.« »Najiskrenije, Eve, mislim da neće. Otišao je iz mog života kad mi je bilo četrnaest. Ovo vražje pismo njegov je prvi pokušaj kontakta sa mnom otkako je otišao. Što bi čovjek trebao osjećati prema ocu koji mu je složio rako nešto? Bez obzira koliko bogat bio.« Moj je otac zaista završio život kao bogataš, iako nije tako izgledalo na početku. Arheologija nije jedno od onih zanimanja kojima ćete se obogatiti. Imao je iskrenu strast prema drevnoj prošlosti, prezirući moderni svijet kao leglo svih zala, što zapravo i ne čudi, s obzirom na to da je stasao u mladog znanstvenika odmah nakon Drugog svjetskog rata, svjestan svih užasa i nehumanosti koje je oslobođenje razotkrilo. Kad je tijekom pedesetih upoznao moju majku na arheološkom iskapanju u Egiptu, nije joj bio u stanju platiti ručak. Ona je, s druge strane, bila francuskog plemićkog podrijetla, s lijepom kućom u prvom parišk om arondismanu i malenim dvorcem u Lotu. Zajedno su putovali svijetom, od jednog drevnog nalazišta do drugog. Posjetili su iskopine zigurata u Dur Untašu i neko se vrijeme pridružili Kelsovim arheološkim iskapanjima u Bethelu. Vidjeli su iskopavanje neolitskih lubanja u Jerihonu i divili se crvenom gradu u Petri. Vidjeli su Imhotepovu stepenastu piramidu i Grad mrtvih u Saqqari, proveli su neko vrijeme šećući između rimskih ruševina u Volubilisu, posjetili Abalessu, drevni glavni grad Hoggara. Njih su dvoje bili, kao što su i sami voljeli reći, akademski nomadi, uvijek negdje na tragu znanja. A onda sam se pojavila ja i zauvijek okončala njihove radosne pothvate. Moj je otac dobio posao istraživača u trenutku kad se pokrenuo novi medij zvan televizija - uskoro su sve obitelji u Velikoj Britaniji svoja večernja druženja provodile okupljene oko televizijskog pr ijamnika. Ubrzo mu se posrećilo te je napravio svoj prvi javni proboj, preuzevši vođenje jednosatne televizijske emisije nakon što se jedan voditelj razbolio. Dobro mu je krenulo - ubrzo je postao pravi miljenik britanskog gledateljstva, zahvaljujući svom pomalo staromodnom akademskom
držanju. Bio je naočit, no njegova pojava nije previše odvlačila gledateljsku pozornost, muškarac kojeg su žene obožavale gledati, a muškarci slušati, dok je širio zarazni entuzijazam za svoje omiljene teme. Postao je David Attenborough arheologije - povijest je učinio zabavnom, a Britanci su oduvijek obožavali povijest - smatrali su da sva povijest pripada upravo njima. S ekrana je širio dobro raspoloženje i ogromnu sreću što svoju strast može podijeliti s drugima. Sjećam ga se kako je u jednoj svojoj emisiji zgrozio kustosa British Museuma nataknuvši na glavu kacigu iz Sutton Hooa, koja mu se pritom zaglavila. Drevni narodi bili su daleko sitnije građe od današnjih ljudi, promrmljao je, boreći se s kacigom, da bi naposljetku pramenovi njegove tamne kose ostali stršiti u zraku. Ljudi su ga obožavali zbog takvih gafova - oni su ga činili ljudskim i pristupačnim, na taj je način približavao teme svojih emisija običnom pučanstvu. Bilo mi ga je vrlo neobično vidjeti kako se kreće po televizijskom ekranu nakon što je odšetao iz našeg života, kao da se ništa nije dogodilo. Najgore od svega bilo je to što nikad nisam mogla predvidjeti otkuda će se sljedeći put stvoriti - postao je javna institucija, nacionalno blago. Bilo je prilično lako izbjegavati programe o povijesti i arheologiji, ali čak i kad bih promijenila program i naletjela na neku dobrotvornu akciju za neki zaboravljeni dio afričke divljine, odjednom bi se pojavio on, prstima gladeći svoju podivljalu kosu i apelirajući na donatore da uplate novac. »Hajde«, rekla je, skočivši sa stolice i zgrabivši svoju torbicu. »Idemo do kuće.« Spazila je moj izraz lica te je brzo dodala: »Mogle bismo napraviti procjenu vrijednosti kuće prije prodaje. Sastaviti upute za agente, vidjeti što treba raščistiti i slično. Prije ili kasnije morat ćeš to učiniti, stoga zašto ne sada kad sam ti ja na raspolaganju? Malo moralne podrške, nisi li to tražila?« Bacila sam pogled preko njezinog ramena u kišom natopljeno dvorište, gdje su se dvije mačke opasno odmjeravale, jedna na zidu, druga na krovu spremišta. Ona navrh spremišta priljubila je uši skroz uz glavu - draga, ratobornija, stisnuta uza zid, izgledala je spremna za veliki skok. Brzo sam došetala do prozora i zakucala na staklo. Obje mačke okrenule su se prema meni, neprijateljski žutog pogleda. Mačka na krovu spremišta ustala je i protegnula svoje stražnje šape, zatim prednje, da bi potom elegantno skočila na puteljak. Ona ratoborna stala je nezainteresirano lizati šape. Ah, ti ljudi - što oni znaju? Iznenada sam se prisjetila mačka kojeg smo imali kad sam bila dijete - Max, skraćeno od Doktor Maximus ibn Arabi, gipka zvijer velikih ušiju i glatkog krzna boje pijeska, nalik na pustinjsku lisicu - kako je znao ležati
izvaljen u mom pješčaniku u samom dnu vrta, trepćući u smjeru sunca, kao da se nalazi u majušnoj, ali ipak beskrajnoj pustinji. S osam godina upitala sam oca zašto naš mačak ima tako neobično ime. Mačke mojih prijatelja imale su jednostavna opisna imena poput Crni, Točkica ili Čarapica. »To zapravo i nije njegovo pravo ime«, odgovorio je ozbiljnim glasom, kao da će mi upravo razotkriti jednu od najbolje skrivanih svjetskih tajni. »Niti je on tek običan mačak. On je reinkarnacija nekog drevnog znanstvenika, a njegovo pravo ime glasi Abu abd -Allah Muhammad ibn-AIi ibn Muhammad ibn al-Arabi al-Hatimi al TTaa ’i. I zato ga zovemo Max.« To i nije bilo neko objašnjenje. Ali svaki put kad bi me taj mačak pogledao, osjećala sam kako me promatra ispod vela mudrosti sakupljene tijekom brojnih stoljeća. Možda bi druga djeca bila iznervirana takvim konceptom, no ja sam bila fascinirana. Ležala bih u vrtu dotičući vrhom nosa vrh Maxove njuške ne bih li vidjela hoće li ta mudrost preskočiti razmak između nas dvoje međusobno povezanih bića. Potpuno sam zaboravila ne samo tog mačka već i sam osjećaj čarolije i obećanja i mogućnosti koji je taj mačak budio u djetetu kakvo sam nekoć bila. Prisjetivši se, doživjela sam sebe kao sasvim drugačiju osobu od one naivne osmogodišnjakinje pune povjerenja - no, možda me je njezina sjena još uvijek čekala ispod krova kuće u kojoj sam pro vela svoje djetinjstvo, spremna na ponovno sjedinjenje. »U redu«, izustila sam, kao da je riječ o nekoj iznenadnoj odluci. »Krenimo.«
2
K renule smo mojim autom. U onim rijetkim prigodama kad bi me netko
drugi vozio, moja desna noga vječito je visjela nad fantomskom kočnicom - morala sam čvrsto stisnuti zube kako ne bih povikala »Pazi!« ili »Žuto je!« Promatrala sam druge sudionike prometa u retrovizoru, krajičkom oka, predviđajući njihov sljedeći korak. Dlanovi su me svrbjeli od želje da uhvatim mjenjač ili preuzmem kontrolu nad volanom. Za mene se bas i nije moglo reći da sam opušten putnik. Prešle smo rijeku kod Hammersmitha, nekako izmanevrirale oko prenatrpanog rotora te se spustile na A40 u smjeru West Enda, pretekavši usporene vikendaše u njihovim obiteljskim vozilima. Presjekavši put stražnjim ulicama u blizini Regent ’s Parka, nabasale smo na dvojicu muškaraca koji su upravo ukrcavali devu u nešto nalik na povišenu prikolicu za konje. Ili su je možda iskrcavali, dostavljali u zoološki vrt? Bilo je to teško procijeniti. Deva je bila jednogrba i djelovala je kao da je na rubu strpljenja. Čvrsto je ukopala svoje široke, debeljuškaste prednje noge u drvenu rampu i nije se željela pomaknuti ni u kojem smjeru. Prije skretanja za Gloucester Road, pogledala s am u retrovizor i vidjela je kako i dalje nepomično stoji, sasvim ukipljena. Dvadeset minuta kasnije stigle smo do kuće probivši se kroz prometni čep u Hampstead Villageu. Nisam bila ovdje otkako sam sve to napustila s osamnaest godina, s razbijenim iluzijama o dobrohotnosti svijeta koji me okružuje i sa svega sto funti koje sam maznula iz majčine radne sobe kako bih preživjela dok mi ne stigne prva rata sveučilišne stipendije. »Daj mi nekoliko minuta, molim te«, zamolila sam Eve, ostavljajući je da sjedi u autu parkiranom u dvorišni. Kuća me motrila kradom kroz svoje zaškurene prozore. Ako me je i prepoznala, nije to ničime pokazala. No ja sam se prisjetila svega u vezi s njom: uzorka koji omotani bršljan stvara oko oluka i grimizno crvene nijanse koju poprima u jesen, nakon čega dobiva bolesne pjege i konačno se pretvara u bolesno žuto lišće koje u svom godišnjem odumiranju preplavljuje naš vrt. Prisjetila sam se rododendrona čije su isprepletene grane skrivale brloge mog djetinjstva i glatkih dijelova kamenog puteljka koji je vodio do ulaznih vrata kuće, izlizanih od prolaska tisuća stopa. Bila je to kuća u georgijanskom stilu, a njezine proporcije godile su oku odrasle osobe koja danas stoji ispred nje. U djetinjstvu mi se činila glomaznom - sada mi se činila dostatnom, ali svakako ne enormnom;
impresivnom, ali ne zastrašujućom, kao da se nekako stisnula tijekom vremena. Mimo sam je promatrala, svjesna da ću je prodati. Nisam čak ni željela ući. Unutra me čekalo previše sjećanja, i to ne samo u kutiji pohranjenoj na tavanu. Umjesto da uđem, skrenula sam na puteljak koji je vodio do stražnjeg vrta, promatrajući poznati pejzaž, jedva dišući, u strahu da bi jedan pokret ili zvuk mogli otjerati nježne sjene koje su i danas tamo obitavale. Činilo mi se da ću, šuljajući se pokraj zaklona od guste tise, iznenaditi šestogodišnju sebe, bosu i osunčanu, kose ispletene u neuredne indijanske pletenice, dok pobjedonosno uživam u svojem najnovijem otkriću: kišnoj glisti ili punoglavcu nespretno iskopanom iz kamenjara. Ili da ću, zaklopim li oči, iznenada čuti ciku i viku naše male bande dok se natjeravamo s plastičnim pištoljima između cvjetnih nasada. No jedini zvuk koji sam mogla čuti bio je uspaničeni cvrkut kosa visoko u krošnji cedra, prodoran i zvonak. Nastavila sam hodati, duboko u vlastitu prošlost. Jezerce pokraj kojeg sam satima ležala izvaljena potrbuške, špijunirajući lijeno vrludanje ukrasnih šarana kroz mračne dubine, sada je bilo bez sjaja, prekriveno travom i zaraslo u slak i travu. Bio je tu i kamenjar, koji je danas nalikovao na slučajno razbacanu hrpu kamenja prekrivenog puzavcem, koprivom i maslačcima. Moj otac ni u mlađim danima nije bio neki vrtlar - moja majka je bila ta koja se trudila prirodu držati pod kontrolom. Oboružana dugačkim vrtlarskim škarama, vrtlarskim rukavicama i malenim kliještima, nalikovala je na kakvog srednjovjekovnog viteza spremnog na borbu s malenim, ali napornim zmajem. Očito se već godinama nitko nije pozabavio vrtom. Šetajući kroz visoku travu, napola sam očekivala da ću naletjeti na svoj stari wigwam poderano i izblijedjelo žuto platno koje vijori obješeno o kostur od drvenih stupova poput umirene Marie Celeste 1 , krpenu prostirku i igračke razbacane na istom mjestu gdje sam ih iznenada misteriozno napustila. Došetala sam do mjesta gdje je stajao prije mnogo godina, no nije se nazirao ni smeđi krug usred travnjaka koji bi ga odavao nakon što smo ga razmontirali i pospremili preko zime. Kao da nikad nije ni postojao, baš kao ni to nasmijano dijete vedrih očiju.
1
Marie Celeste (ili Mary Celeste) naziv je misterioznog trgovačkog jedrenjaka koji je 1872. pronađen kako napušten plovi posred Atlantskog oceana u smjeru Gibraltara, unatoč dobrim vremenskim prilikama, iskusnoj posadi, dobrom plovnom stanju broda i obilnim zalihama hrane.
Tamni oblaci nadvili su se nada mnom dok sam stajala ukopana prisjećajući se i počelo je kišiti. Gurnuvši ruke duboko u džepove kaputa, odvukla sam se natrag do Eve. »Hajd’mo onda«, izustila sam. »Uđimo unutra.« Izbjegavala sam spomenuti tavan što sam dulje mogla, iako sam uhvatila Eve kako svako malo pogledava u tom smjeru, svaki put kad bismo prošle kroz hodnik ili uz zavinute stube. Nakon tri sata uspjele smo sastaviti grubi popis stvari u kući, usredotočivši se na namještaj, slike i nešto vrjednije predmete koje su moji roditelji sakupili s raznih strana svijeta. Nisam smogla snage ući u nekadašnju spavaću sobu svojih roditelja. Moja soba nalazila se u istom hodniku. Oprezno sam otvorila vrata. Sve je bilo upravo onakvo kakvim sam to ostavila prije mnogo godina, osim što je sada sve bilo prašnjavo i nekako izblijedjelo. Na zidovima su visjeli posteri grupa The Slits i Crass i The Rezillos, bijesna glazba za bijesnu curu, u ormaru hrpa nabacane odjeće koja je vjerojatno ponovno u modi u nešto ofucanijim ulicama u okolici Camdena. Zatvorila sam vrata. Bilo je to razdoblje u mojem životu kojem se nikad više ne želim vratiti, jedno poglavlje knjige koju želim zauvijek ostaviti zatvorenom. Ponovno na hodniku, ustanovila sam kako je Eve već spustila ljestve koje vode na tavan. »Znaš da moraš«, oprezno mi je priopćila. Znala sam da je u pravu. Nije bilo načina da se to izbjegne. Stala sam se uspinjati. Čula sam da postoje ljudi s morbidnim strahom od tavana. Postoji bezbroj priča o duhovima i poludjelim ljudima koji se skrivaju u zabačenim, tamnim mjestima unutar naših kuća - sjajni psihološki simboli koji predstavljaju Ja i ono Drugo, simboli mračne strane naše osobnosti koje se plašimo, iracionalni dio svijeta koji ne možemo razumjeti te stoga zaziremo od njega. No, moje ruke položene na ljestve nisu se tresle zbog tavana. Nisam se bojala duhova, Prestravila sam ostalu djecu u školi pričajući im priče o osvetoljubivim duho vima i hodajućim mrtvacima. Nemam pojma odakle mi te priče, osim što znam da sam kao dijete bila opsjednuta jezovitom maštom i naoružana vrlo otpornim želucem. Kada je susjedov terijer bio pregažen na ulici, a ja vidjela njegova crijeva kako su u razlijepila po asfaltu poput ogromnih
bijelih crva, nisam pobjegla i rasplakala se, već sam samo ostala stajati, potpuno očarana. Tko bi rekao da pseće tijelo sadrži takve stvari? Svoju sljedeću priču o duhovima začinila sam ovim gnjusnim detaljima, nakon čega je Katie Knox povraćala usred grma ruža. Od tada sam jako dugo radila na potiskivanju svoje suviše bujne mašte, ukrotivši je za svijet u kojem žive računovođe i slični odrasli ljudi. Ono čega sam se bojala dok sam ulazila u taj mračni prostor prekriven paučinom bili su mrtvi ljudi koji bi mogli ponovno ovladati mnome preko stvari koje će naškoditi mom umu, a ne mome tijelu. Na vrhu ljestvi potražila sam džepnu svjetiljku koju je moj otac obično ostavljao desno od otvora - tamo je i bila, na istom mjestu kao i uvijek. Na rubu svjesnoga zvonila mi je uspomena na to kad sam se posljednji put uspela na tavan, ali sam je odgurnula natrag u mračne predjele mozga odakle je došla. Pritisnula sam prekidač i zraka svjetla prošarala je tavanski prostor. Kutije. Posvuda kutije. A što sam očekivala? Usamljenu kutiju koja čuči posred ogromne praznine i čeka samo mene? Uspela sam se preko ruba i krenula koračati po drvenom podu u potrazi za kutijom s mojim imenom. Reći ću samo jednu stvar o svom ocu - stvarno je bio organiziran. Pretpostavljam da sam tu osobinu naslijedila od njega. Zapitala sam se, pogledom prelijećući uredne etikete i jasnoću njegovog arhiviranja, je li znao da će umrijeti, i ako jest, koliko dugo? Bile su tu kutije s knjigama, sort irane prema temi, kutije s cipelama, kutije s arheološkim spisima, kutije sa starim papirom. Konačno sam je pronašla. Vjerojatno sam već dva ili tri puta prošla pokraj nje, jer je bila daleko manja nego što sam očekivala - možda pod utjecajem Evine stravične priče o tome kako ta kutija sadrži ostatke tijela moje majke. Sagnula sam se. Isabelle, pisalo je na poklopcu očevim karakteristično izduženim rukopisom. Papirić na kojem je bilo ispisano moje ime požutio je od starosti, a tinta je već prilično izblijedjela. Pitala sam se koliko dugo ta kutija već stoji ovdje. Pažljivo je oblijepljena samoljepljivom vrpcom, tako da je nisam mogla raskupusati na samom licu mjesta, istresti njezin sadržaj na pod i jednostavno odšetati. Podigla sam je. Bila je lagana, ali kako sam je nakrivila, nešto se unutra pomaklo i otkoturalo na drugu stranu kutije, uz tupi udarac. Što bi, zaboga, moglo proizvesti takav zvuk? Zabuljila sam se u kutiju kao da sadrži lubanju ili pak osušenu ruku. Ah, Iz, prestani, odlučno sam si rekla, obujmivši kutiju nadlakticom. Bilo je prilično nespretno silaziti niz ljestve sa samo jednom slobodnom rukom, ali uspjela sam. Eve je pohlepno odmjerila kutiju. »Hajde više, otvori je.«
Odmahnula sam glavom. »Ne sada. Ne ovdje.«
3
R asprostrijevši
se na preko više od petnaest tisuća četvornih kilometara, London obuhvaća ogromnu površinu. U taj prostor naguran je veći dio njegovih osam milijuna stanovnika: u nizovima viktorijanskih i edvardijanskih kuća, u društvenim zgradama izgrađenim tijekom sedamdesetih, u modernim tornjevima od stakla i čelika, šireći se po beskrajnim predgrađima. Tijekom proteklih dvadesetak godina kupovala sam i prodavala stanove diljem Londona, vječito u pokretu, seleći se uvijek u smjeru zapada. Nikad se ni na jednom mjestu nisam predugo zadržavala; obožavala bih svaku nekretninu godinu -dvije, a zatim bih ponovno počela osjećati nemir, neku vrstu nesređenosti. I kad bih konačno završila s renovacijom i preuređenjem i preusmjerila svoj fokus prema vanjskom svijetu, ponovno bi se javila ta nejasna nelagoda. Bez obzira na to gdje se nalazila, bez obzira na atraktivnost lokacije ili ljubaznost susjeda, uvijek bih osjećala neku vrstu nepripadanja. Svaki put kad bi me zasvrbio taban, uhvatila bih se kako zavirujem u izloge agencija za prodaju nekretnina, svjesna da je došlo vrijeme da se spakiram i produžim. Imala sam sreće što se tržište nekretnina uvijek kretalo u skladu sa mnom, prema naprijed i prema sve višem standardu. U tom sam se procesu uspjela uspeti od garsonijere u Nunheadu, s gljivicama izraslim između kupaonskih pločica, do jednosobnog stana u Brockleyju, te nešto ljepših dvosobnih i trosobnih stanova u viktorijanskom stilu u Batterseau i Wandsworthu, pa do starinske kuće skrivene u stražnjim ulicama Chelseaja - da bih konačno završila u prilično velikoj nekretnini u krajnje jugozapadnom dijelu grada, najdalje moguće od kuće mojih roditelja, a da još uvijek mogu reći da živim u Londonu. Nešto manje od četrdeset minuta otkako smo punim gasom napustile Hampstead ponovno smo se našle u Barnesu, prošavši kroz čitav niz precijenjenih kvartova namijenjenih srednjoj klasi. Oba ova kvarta mirisala su na novac, naslijeđeni i novostečeni, a ja sam u tih nekoliko trenutaka, parkirajući svoj mercedes u dvorištu, mrzila vlastitu verziju roditeljske kuće i to gotovo jednakom žestinom kao i njezin izvornik. Nisam o tome željela govoriti s Eve - ne bi me razumjela, čak i da sam to uspjela nekako sročiti. Eve je obožavala stvari, obožavala ih je na opipljiv, senzualan način, kao da one popunjavaju prazninu u njezinu
životu koja je zapravo trebala biti namijenjena suprugu i djeci. Dvaput se udavala, no nije mogla imati djecu. Ponekad sam se pitala ispunjavam li i ja dio te njezine praznine, jer znala je biti prilično zapovjednički raspoložena kada ne bih zadovoljila njezina očekivanja, kao da izigrava majku, iako to nikad nije mogla postati, a ja njezino dijete. Raščistila sam stol i odložila kutiju. Djelovala je prilično apsurdno i neprikladno u tom okruženju sjajnog inoksa i poliranog granita moje moderno uređene kuhinje: komad starog smeća skupljen s ceste. Oštrim nožem prošla sam uz rub kutije, promatrajući kako se papir i ljepljiva vrpca odvajaju. Isa, pisalo je s jedne strane proreza, a belle s druge. Eve i ja nadvile smo se nad kutiju. Na prvi pogled, unutra se nazirala tek hrpa prašnjavog starog papira. Pažljivo sam ih izvadila: djelovali su toliko krhko, da sam se bojala kako će se raspasti u ruci. Prvi list bio je malen i svijetlozelene boje - moja majka bi tu boju nazvala eau de nil. Papir je bio očito mnogo puta presavijan. S jedne su se strane nalazile neke čudne žvrljotine koje je bilo nemoguće dešifrirati s obzirom na starost tinte. Preokrenula sam list i na njemu pronašla neki nerazumljiv naslov. Nešto kao Maroc... Što god da je slijedilo, zagubilo se u pregibu papira. Činilo se da je riječ o nekom starom službenom dokumentu, jer sam naišla na nekoliko riječi koje su očito bile otisnute. Uspjela sam pročitati provi... i neku riječ koja je počinjala s hegir... Ali što god još bilo napisano ili otisnuto na tom listu papira, s vremenom je nestalo, ishlapilo unutar kutije. Na trenutak mi je proletjelo kroz glavu kako sam možda, otvorivši kutiju, dopustila tim informacijama da uteknu, i da one sada lebde u zraku oko nas, nevidljive, ali pune značenja. Izmišljene gluposti! Dodala sam tanku zelenu ceduljicu Eve. »Ovo nam baš i neće koristiti.« Preokrenula je papirić, podigla ga u smjeru svjetla i stala škiljiti. »Maroc: to na francuskom znači Maroko, zar ne?« izustila je nakon nekog vremena. »I je li ovo neki pečat?« U donjem kutu nalazio se maleni urezani pravokutnik. U njemu je bila neka sličica, ali čak ni pod najoštrijim svjetlom halogenih lampi nismo mogle dokučiti njezin sadržaj. Odložila sam taj list. Slijedio je svežanj tiskanih papira, s posmeđenim rubovima, tekst je očito bio napisan na pisaćem stroju, jer određenim su slovima nedostajale uvijek iste crtice, a kod drugih je pak uvijek na istom mjestu bilo ispunjenih dijelova, i ta bi točka ponegdje probila papir. Moj je otac oduvijek imao tešku ruku. Bilješke vezane uz grobno nalazište pokraj Abalesse, glasio je naslov na samom vrhu stranice. Preletjela sam pogledom preko teksta, mršteći se, upijajući fraze poput zbrčkana hrpa kamenja, inače poznata kao
»redjem« i često se može naći u Sahari. S dna prve stranice zaskočila me riječ kostur. Pažljivo sam uzela članak, okrenula stranicu i naglas čitala Eve: Prema riječima svjedoka, kostur pustinjske kraljice bio je umotan u crvenu kožu ukrašenu listićima zlata. Ležala je koljena priljubljenih na grudi, položena na ostacima drvenih nosila i pričvršćena vezicama ispletenim od vrpci raznobojne kože i platna. Glava joj je bila prekrivena bijelim velom s tri nojeva pera, na ušnim su joj resicama bila dva smaragda, na jednoj ruci imala je nanizanih devet zlatnih narukvica, a na drugoj osam srebrnih. Na gležnjevima, vratu i oko struka imala je razbacane perlice karneola, ahata i amazonita... Preskočila sam dio i zatim nastavila: Profesori Maurice Reygasse i Gautiers iz Etnografskog muzeja vjeruju da su se na ovoj arheološkoj lokaciji nekoć nalazili ostatci legendarne kraljice Tin Hinan. »Čovječe!« uskliknula je Eve. »Ovo su sjajne stvari.« Zaklopila je oči. »Gotovo da možeš omirisati pustinju, nije li tako? Blago i legendarna kraljica Sahare. Ovo zvuči kao dio radnje filma Indiana Jones i ukleti hram! Ali kakve to ima veze s tobom?« Slegnula sam ramenima i osjetila laganu mučninu. »Nemam blagog pojma. Prema tonu ovih zabilješki čak nisam ni sigurna je li moj otac sudjelovao u tom iskapanju.« Odložila sam papire: imala sam osjećaj kao da putujem kroz vrijeme unatrag, promatrajući izbušena slova »o« i opipavajući otisak strojem ispisanih znakova na poleđini papira. Bila je to neka vrsta poruke upućene meni, poruka s druge strane ovoga svijeta poruka od kraljice Sahare i mog oca. Osjetila sam kako me pecka koža na stražnjoj strani vrata, kao da se dlake na vratu dižu, jedna po jedna. Posljednji preostali predmet u kutiji bio je očito ono nešto što se pomaklo kad sam podigla kutiju na tavanu. Bila je to pamučna vrećica višestruko obavijena komadićem špage. Činila se prilično teška, puno teža nego što sam očekivala. Iznenada sam osjetila žmarce kako mi struje kroz ruku, kao da mi je predmet prouzročio neku vrstu elektrošoka. »Misliš li da je riječ o nekom predmetu s grobnog nalazišta?« Eve me je znatiželjno upitala. Počela sam se tresti - da li od uzbuđenja ili od užasa, teško mi je bilo procijeniti. »Mislim da ovo nije dobra ideja«, izustila sam ispustivši vrećicu natrag u kutiju, uguravši u nju potom i ostatak spisa. Zatvorila sam razrezani poklopac i na kuriju položila nož kako bi ostala zatvorena. Sve je ovo suviše čudno i mistično. I tako tipično za mog oca. Sjetila sam se što je jednom prilikom rekao na televiziji: »Valja poticati dječju znatiželju. Ponudite li djetetu znanje servirano na tanjuru, ostavit će ga da se osuši, žudeći za nečim drugim, zabranjenim. Dopustite m u da samo
iščeprka svoj komadić znanja uz pomoć jednog ili dva mudra naputka i naučit će nešto za cijeli život.« Eh, ali ja stvarno mrzim kad mi se serviraju ovakvi vražji naputci. Cijela stvar osmišljena je da me privuče i zaludi, no ja mu to neću dopustiti. »Neka uspavane zvijeri nastave svoj san«, napisao je u svom pismu - možda je to upravo ono što bih trebala učiniti. »Samo će te još više izluditi ako je ne otvoriš.« Znala sam da je u pravu. Na trenutak sam se borila sa svojim iracionalnim strahovima, zatim duboko udahnula, uklonila nož s kutije, gurnula ruku u kutiju i izvadila platnenu vrećicu. Hitro, prije nego sam se stigla predomisliti, otpetljala sam vezicu i istresla sadržaj na dlan, zagledavši se zajedno s Eve u predmet koji je ležao u mojoj ruci. Bio je to puni komad srebra, debljine otprilike pet milimetara pri vrhu i šireći se prema dnu do debljine od jednog centimetra, a cijeli je predmet bio velik oko četiri centimetra. Krugovi crvenog stakla ili nekog poluprozirnog kamena ukrašavali su njeg ov središnji dio, a u uglovima su bih urezani dijagonalni nizovi tajanstveno složenih uzoraka. Na vrhu je bila pričvršćena ispletena kožna vezica. Uhvatila sam vezicu i predmet mi je skliznuo niz prste, njišući se poput viska s jedne na drugu stranu, dok su crveni krugovi reflektirali svjetlost boje rubina. U okruženju moje moderne kuhinje predmet je djelovao nevjerojatno strano i neprimjereno. »Ah, lzzy«, izustila je Eve šaptom, očiju širom otvorenih od silnog čuđenja. »Ovo je nestvarno.« No njegova težina i masivnost učinili su predmet u mojoj ruci vrlo stvarnim - ali što taj predmet uopće predstavlja? Eve je uzela predmet i stala ga pomno proučavati. Iz nekog čudnog razloga, bez tog predmeta u ruci osjećala sam se nevjerojatno bestjelesnom. »Mislim da je to ogrlica«, rekla je nakon nekog vremna. »Ali kako samo barbarski izgleda!« Namrštila je nos. »Nije baš m oj stil - a nije ni tvoj, ljubavi.« Istina - ovaj neobični predmet definitvno je bio beskrajno daleko od onoga što je ona nazivala »mojim stilom«. Podigla sam platnenu vrećicu, a iz nje je izvirio komadić papira. Istresla sam ga i pročitala tekst napisan očevim urednim rukopisom: »Hamajlija, vrijeme i mjesto podrijetla nepoznati, moguće iz plemena Tuarega; srebro, karneol, koža.« Osjetila sam kako se ježim. Je li ova stvarčica dio kraljičina grobnog blaga spomenutog u očevu arheološkom članku? Gurnula sam je natrag u
vrećicu, zagledavši se u izbočinu koja se nazirala ispod platna. Naglo sam je ubacila natrag u kutiju osjećajući prilično nelogičan strah, kao da bi me predmet mogao ugristi. Što li sam to donijela u svoj dom? Željela sam pobjeći van, iskopati rupu ispod puteljka i zakopati predmet, zajedno sa svim spisima koje mi je otac ostavio. * * *
Te sam noći, prvi put nakon mnogo godina, sanjala. Kroz uski prorez mog vela vidim palmino drveće, a moje srce treperi. Prošla sam cijelu pustinju i preživjela. Alhamdulillah, Ispred mene, ostali članovi karavane hodaju ravnomjernim korakom u plavim haljama posutim pijeskom i prašinom, čvrsto omotani velo vima kako bi se zaštitili od vjetrova koji su oljuštili tanku patinu boje s djedova sedla i razderali svežnjeve tereta vezanog na leđima naših životinja. Trepnuh, a pokraj mene projuri stado gazela, njihovi sjajni bijeli kusovi plešući uranjaju i izranjaju iz crvenih granitnih oblutaka. Trepnuh ponovno, i odjednom se nalazimo u širokoj udolini, u podnožju dubokog tjesnaca, a nešto me promatra. Lav, veći od svih lavova, sada me promatra s ruba stijene! Vrisnuh uspaničeno. Pogledavši ponovno, uviđam kako je riječ o prirodnoj ljepoti, brojne deve urezane su u ružičastocrveni kamen Božjom rukom, a dojam veličine dodaju im kolibe razbacane po padinama ispod njih i sićušne u crno odjevene figure žena koje njeguju obradive površine terasastih vrtova. Jedna drska duša obraća se Sulejmanu pitajući ga što smo donijeli. Kad je odgovorio da su to sol i proso, spustila je pogled. Stara je poput moje bake, oči su joj obrubljene kajalom. »Nemate nakita?« pitala je. »Nemate zlata?« Prošla su vremena zlata i robova. Današnja vremena su teška. Ušavši u naseljenu oazu, čuje se mujezin kako zove na adhan. Vodimo deve do karavanseraja, neki muškarci odlaze na molitvu, ali ja želim vidjeti tržnicu. U suku, majstori kuju željezo nad otvorenom vatrom. Zaobilazim ih u širokom luku - imadani 2 kanaliziraju duhove. Starci sjede na dekama i prodaju piramide začina, povrće i, čudo nad čudima, kožne papuče, žarko žute, žute poput sunca. Odjednom ih zamišljam na svojim nogama, kako li samo blistaju. Ovakve će papuče zasigurno impresionirati lijepu Mantu. 2
Imadan je naziv za kovača ili kakvog drugog zanatliju u Tuarega.
U sljedećem trenutku hvatam se za svoju srebrnu hamajliju ne bih li se nagodila za cijenu. Kao kakvim čudom, odnekud se stvori Azelouane. »Što ti pada na pamet? Ta hamajlija vrijedi stotine pari papuča, možda čak i tisuće! Što bi te drugo moglo zaštititi od zlog utjecaja Kel Asufa?« Spustivši pogled, ugledala sam žute papuče na svojim stopalima. Žuljaju me - nove su, pretijesne, ali u njima sam izgledala poput vladarke. Sada je noć i mi sjedimo okupljeni oko vatre, umotani u deke, a Ibrahim mi priča: »Bog je stvorio pustinju kako bi imao neko mjesto na kojem se može opustiti. No ubrzo se predomislio. Stoga je pozvao Južni vjetar, Sjeverni vjetar i ostale vjetrove i naredio im da se ujedine, što su oni i učinili. Zagrabio je šaku zračne smjese i tako nastane - na slavu Alaha, na užas njegovih neprijatelja i na korist čovjeku - deva. O noge joj je zavezao suosjećanje, na leđa položio sedla, o bokove jo j je zavezao bogatstvo i naposljetku joj je o rep pričvrstio sreću. Pustinja i deva Božji su dar ljudima.« »Allahu akbar«, govorim, jer znam da će mu biti drago. »Bog je velik.« Zastao je na trenutak, da bi se zatim ponovim nagnuo. »Oni koji se rode u Velikoj pustinji nikad ne mogu biti slobodni - bez obzira koliko daleko putovali, bez obzira kamo pošli. Duhovi su uvijek uz njih, ta bića što su nastanjivala ovaj svijet prije početka vremena, prije stijena i pijeska. Čuvaj se Kel Asufa - nosi svoj veo visoko - prekri; svoj nos i usta. Ti duhovi vole tjelesne otvore - vječno su u potrazi za ulazom u naša tijela. Kada vršiš malu nuždu, služi se svojom haljom kao šatorom, a kada vršiš veliku nuždu, čini to ondje gdje je pijesak netaknut. »Uočit ćeš njihove tragove budeš li pažljivo promatrala. Između pješčanih dina ponekad možeš vidjeti spiralu pijeska koja se bez razloga uzdiže uvis. Ondje gdje sif dine budu namreškane poput zmija, možeš jasno vidjeti gdje su njihove kandže zagreble zemlju. Obrati pozornost na promjene kuta sunčevih, ali i mjesečevih sjena, na mreškanje ili vrtlog, na savršene sitne krugove što se pojavljuju na površini od vlati trave koju je vjetar sasvim priljubio uz do - posvuda ostavljaju svoje tragove. Uvijek uza se imaj svoju hamajliju - ona će te čuvati od svih nedaća, i uvijek pamti; pustinja je tvoj dom.« Probudila sam se prije svitanja, usta su mi bila neobično suha, grlo kao ispunjeno pijeskom, a u nosnicama sam osjećala neobičan mošusni miris. Neko sam vrijeme ostala ležati, uživajući u glatkoj hladnoći svog londonskog kreveta - no bilo je teško odagnati osjećaj da umjesto ručno
izrađenog svilenog prekrivača i luksuznih plahti od egipatskog pamuka koje su me prekrivale, negdje iz dubine sobe vreba smrdljiva deka od devine dlake.
4
Očito sam i opet zaspala, jer kad sam ponovno pogledala na sat, deset
je sati već bilo prošlo - nešto sasvim nepojmljivo u mom strogo uređenom svijetu. Pohlepno sam ispila dvije čaše vode, stavila kuhati kavu te odjurila niz ulicu po svoj primjerak Sunday Timesa. Kad sam se vratila, odjednom me zahvatio takav nemir da nisam bila u stanju pročitati ni pola naslovne stranice. Osjećala sam se puna neke energije koja me tjerala da trčim i skačem, da se rastežem i penjem. Nazvala sam Eve. »Haj ’mo na penjanje.« Da je kojim slučajem postojala ikakva druga mogućnost, neovisna o geografskom položaju grada u kojem živim, tada bi moj izbor vjerojatno bio visoka morska hrid ili šetnja kroz močvaru do mjesta koja drugi ljudi rijetko posjećuju. Tamo bih mogla slobodno visjeti s ruba stijene držeći se rukama ili pak puzati uz tu suncem obasjanu stijenu, radosno se smijući ogromnim prostorima što zjape ispod mojih nogu - no, najbliža takva opcija za slobodno penjanje bila je udaljena nekoliko sati, stoga sam se morala zadovoljiti polusatnom vožnjom do westwayskog zida za slobodno penjanje. Dok sam čekala da se Eve pojavi, potražila sam na internetu značenje riječi »hamajlija«. Rječnik je ponudio sljedeće: Hamajlija (amulet) 1447., amalettys, lat. Amuletum (Plinije) ogrlica ili broš koji se nosi kao zaštita od zle magije, bolesti i sl. Nepoznatog podrijetla, možda u vezi s glagolom amoliri, što znači odbiti, odnijeti, ukloniti. U engleskom je jeziku ponovno zabilježena tek 1601. godine; u 15. stoljeću koristila se u srednjovjekovnom francuskom. Namrštila sam se nad ovom definicijom, nakon koje i dalje nisam bila ništa pametnija. Možda ta ogrlica uopće nije bila neki arheološki nalaz. Možda je to tek predmet koji se prenosio s koljena na koljeno u obitelji moje pokojne majke, iako ne mogu zamisliti moju petite chic majku Francuskinju kako na sebi nosi takav nakit, niti mogu zamisliti da, onako hladno pragmatična, pribjegava praznovjerju. Namjeravala sam također provjeriti imena Tin Hinan i Abalessa, no jednostavno nisam mogla dugo sjediti na jednom mjestu - morala sam se
kretati, pronaći ispušni ventil za čudovišnu energiju koja me ispunjavala. Na kraju sam utrčala u auto i pokupila Eve na uglu ulice. Zid za penjanje bio je pretrpan - sa svih su strana visjeli ljudi obješeni o užad, poput zaglavljenih pauka; na ziđu za vježbanje dječje društvo, koje je dobilo besplatnu poduku u sklopu nečije rođendanske zabave vrištalo je iz petnih žila od uzbuđenja i straha, a na samom dnu dvorane ozbiljni su se solo penjači i penjači bez užadi žustro bacali na rješavanje složenijih problema. Zrakom se kovitlao oblak kredaste prašine puneći u trenu pluća prisutnih. Sjećam se te dvorane dok je još bila tek neugledna vanjska stijena - tek osnovni zid i nekoliko ploča s metalnim osloncima odakle se mogao vidjeti ubrzani promet na nadvožnjaku ceste A40 - sa samog vrha stijene mogli ste iznenaditi vozače našavši se iznenada na istoj razini s njima. Danas se to pretvorilo u najmoderniju dvoranu za penjanje s petnaestmetarskim prozračno bijelim zidovima od poliuretana pričvršćenima za donju stranu osvijetljenog nadvožnjaka poput cirkuske arene, pružajući vam svoju punu visinu i nudeći osjećaj izloženosti. Za vrijeme studija upisla sam se u klub slobodnih penjača, ali nikad nisam uživala u osjećaju podređenosti, pogotovo kad je riječ o momcima iz kluba, koji su se na stijeni voljeli praviti važni, razmećući se svojom superiornom snagom i gradom ramena, urlajući upute nama slabašnim ženicama dok smo se mučile naciljati zadane nam oslonce, ili bi se pak njihali poput mladih majmuna na svoj razmetljivo bahati način. Nakon što smo savladale tehniku užeta, neke od nas iskrale bi se do tvrde ploče da isprobamo vlastitu ravnotežu i nešto kompliciranije korake. Ross Myhill, najveći šovinist među njima, uspeo bi se do vrha iste ploče jednostavnim sistemom oslanjanja na pukotine i namjerno se popisao pred nama, poput psa koji označava svoj teritorij. Nikad se više nismo penjale s muškarcima. Promatrala sam Eve kako se uspinje uz poprečni zid. Imala je dobru tehniku i plesačke pokrete. Kretala se vješto zaobilazeći kvrge i izbočine nad glavom, povremeno uzmičući ili oprezno ispipavajući stopalom. Slijedila sam je. Od dizanja utega i cikličkih treninga u teretani, bila sam brža i jača te sam je ubrzo sustigla. Nakon što sam tri puta prešla poprečni zid, podlaktice su mi postale tvrde poput drveta. Eve me pogledala ispod oka. »Imaš viška energije ili mi se to čini?« »Tako nekako.« Osjećala sam se puna elana i bila sam spremna na sve. Ovako zagrijane, navukle smo pojaseve i uhvatile svaka svoje uže,
uspinjući se trasama različitih težina, pričvršćujući vijke n a licu mjesta i spuštajući se prema dolje nabildanih mišića i s osjećajem lakoće. Uživala sam u treningu na stijenama za slobodno penjanje. Sviđala mi se njihova patvorenost, svođenje vanjskog avanturističkog sporta na igraću ploču punu šarenih oslonaca, označenu francuskim tehničkim terminima, s pravilima i protokolima, i sve to u strogo kontroliranom okruženju. Uspinjanje u vanjskim uvjetima zahtijevalo je puno više stručnost, rizik i procjenu, i potpuno povjerenje u svog planinarskog partnera. To mi je oduvijek predstavljalo problem - staviti svoj život u ruke drugog ljudskog bića. Na zidu u dvorani za penjanje vjerovao si da će ti partner držati uže i da ga neće pustiti ako ti padneš - ali čak i da na trenutak izgubi koncentraciju i dalje je bila mala vjerojatnost da ćeš poginuti, uz svu stručnu asistenciju i mekane strunjače. Kratak sam predah iskoristila za kupnju osvježavajućeg hladnog pića i energetskih pločica sa sušenim voćem. Kad sam se vratila, ugledala sam Eve sagnutu nad časopisom koji je netko ostavio na stolu. Podigla je glavu i pozvala me da se približim. »Vidi ovaj članak o nekom mjestu koje nazivaju novim rajem za slobodne penjače - mjesto je vrlo opušteno, vrijeme je savršeno, a penjanje izgleda prekrasno. Vidiš ovu vrlet - fantastična linija 5a prolazi točno ispred nje. Zove se Lavlje lice ili tako nekako.« Moj se pogled doslovno prikovao za fotografiju otisnutu na duplerici. Stijena je bila ružičastocrvene boje, poput krajolika koji mi se ukazao u snu, a tu je bila i upravo ona stijena koja se nadvila nad glave trgovaca iz karavane, s jasno uklesanim obrisima nekog Disneyjeva lava. Na trenutak svijet se zavrtio oko mene. Nosnice su mi bile ispunjene mirisom šafrana, a koža je bila vruća i prašnjava. Postala sam svjesna neobičnog ritma u svojoj glavi, poput polaganog bubnjanja, a krv u ušima na trenutak je postala toliko glasna da mi se činila poput zahuktalog mora ili poput vjetra što divlja nad pješčanim dinama, a ja sam ponovno čula tu besmislenu riječ, i ponovno i ponovno: Lallawa, Laltawa, Lallawa... Trepnula sam i protresla glavom. Eve se zapiljila u mene. »Jesi li dobro?« »Što? Ja...« Namrštila sam se. Ponovno sam se zagledala u fotografiju. To je samo neko mjesto, ponavljala sam si, neko mjesto na svijetu, mjesto koje je netko fotografirao za potrebe nekog članka o penjanju. Što tu može biti tako uznemirujuće? »Nalazi se u Africi«, nadodala je Eve. »Odnosno, točnije, u jugoistočnom dijelu Maroka, udaljeno jedan dan od Sahare.«
Pogledala sam je, zatim ponovno promotrila sliku. Osjetila sam kako mi se trnci uspinju uz kralježnicu do vrha vrata, sve dok nisam osjetila intenzivno zujanje u glavi. »Maroko?« ponovila sam za njom, a glas mi je zvučao kao da dolazi s nekog drugog kontinenta. Maroko, zemlja zlata i začina, te možda odskočna daska za »priču« koja se spominje u očevom pismu. Sama pomisao bila je intrigantna, opojna. Odjednom me zapljusnuo čitav val mogućnosti, odagnavši u trenu sve dotadašnje sumnje. »Idemo«, izustila sam iznenadivši nas obje. »Pođimo tamo, Eve. Uzet ćemo godišnji, otići na penjanje, možda se čak provozati pustinjom. Mogla bih sa sobom ponijeti hamajliju - malo ćemo se igrati detektiva, doznati nešto o njoj...« »Što te je spopalo?« Eve me promatrala izbuljenih očiju. »Ne znam.« Osmijeh mi je lagano splasnuo. Osjećala sam se zbunjeno, obuzeta silinom ideje za koju se čak i nije činilo da je moja. »Ne znam želim li saznati nešto više o toj hamajliji. Uostalom, nikad me nije zanimala Afrika.« Osjetila sam glavobolju kako se razlijeva kostima moje glave - kao da su oprečne sile unutar mene odlučile razbiti mi lubanju. Na putu kući zahvatio me snažan napadaj migrene u kombinaciji s bljeskovima i treperenjem neonske rasvjete u mojoj glavi. Nekako sam uspjela doći kući, kao da mi automobil ima automatsko navođenje, U kuhinji sam dograbila čašu vode i krenula prema kupaonici gdje sam znala da ću pronaći Migraleve, tablete protiv migrene. Ali tamo, posred kuhinjskog stola, zatekla me ona ista kutija, na onom istom mjestu gdje sam je ranije ostavila. Iz neobjašnjivog razloga uhvatila sam se kako odlažem čašu na stol i ponovno uzimam platnenu vrećicu. Ham ajlija je skliznula na moj dlan gdje se ugodno smjestila. Bilo je nečeg ohrabrujućeg u njezinoj kompaktnosti, u osjećaju njezine težine na mojoj ruci, kao da je bila izrađena upravo za mene. Iznenada sam je stavila oko vrata. Ležala je položena na moja rebra, teška, ali ne i neugodno teška. Dok sam treptala, imala sam osjećaj da se neonski bljeskovi u mojoj glavi pretvaraju u sjajne srebrne gazele što jure ispred mojih zatvorenih kapaka. Konačno sam se zaputila potražiti Migraleve. Ušavši u kupaonicu, nisam palila glavno svjetlo, već one malene lampice oko ogledala. Svjetlost žarulja obasjala mi je lice, ostavljajući pozadinu u sjeni. Nikad do tada nisam pretjerano cijenila njihov neobičan učinak. Izgledala sam kao da me netko izrezao i nalijepio
negdje drugdje, uz neku sasvim drugačiju pozadinu. Moje lice i oči jednostavno su sjali povrh tamnoplave majice koju sam imala na sebi, baš kao i moja hamajlija. Zajedno smo postali nadstvarni, dok je ostatak svijeta bio mračan i neprepoznatljiv, Nakit koji sam inače nosila bio je jedva primjetan, nikad razmetljiv. Nikad dosad nisam posjedovala nešto što bi poput ove hamajlije tako jasno naglašavalo svoju prisutnost. Ali pristajala mi je. Sada sam to mogla vidjeti. Bilo je nečeg moćnog u njezinim čvrstim linijama, nečeg beskompromisnog i individualnog u njezinom otvorenom naglašavanju vlastitog etniciteta. Po prvi put nakon dugo vremena bila sam prilično zadovoljna svojim odrazom u ogledalu. Izgledala sam kao drugačija ja: markantna i samouvjerena. Od svoje majke Francuskinje naslijedila sam nešto tamniju put. Medu blijedim zlaćanoružičastim djevojčicama u privatnoj školi, kamo su me slali od jedanaeste do šesnaeste godine, u onom najosjetljivijem razdoblju djetinjstva, stalno sam osjećala da ondje ne pripadam. Rugali su se mojoj različitosti, ismijavali su moje meke tamne dlačice na rukama, ismijavali žičano crnilo moje kose. Mrzila sam ih zbog toga - a uskoro sam počela mrziti i samu sebe. Grudi su mi narasle brže nego ostalim vršnjakinjama, baš kao i tamni trokut koji se stao formirati u mom međunožju. Počela sam se skidati u kutu, okrenuta leđima. Uvijek sam posljednja izlazila na hokejsko igralište i bila posljednja koja bi ušla pod tuš. Počela sam se izgladnjivati, uživajući u spoznaji da se moje obline svakim danom sve više smanjuju. Nitko nije ništa primijetio, i to dulje vrijeme - nitko osim Eve, no ona je mršavost smatrala modnim krikom, a ne problemom. Jednog sam se dana zatekla u kuhinji, svjesna nečijeg odmjeravanja, da bih ustanovila kako me promatra vlastiti otac. »Smršavjela si.« Kimnula sam glavom, nezainteresirano. Bilo mi je trinaest godina i bila sam prilično nespretna, a to nije bila jedna od tema o kojoj sam željela razgovarati. »Nije ti to dobro, znaš. Mršave žene«, složio je grimasu, »nisu privlačne. A ti si prekrasna mlada djevojka. Mlada žena. Ne bi se trebala sramiti tijela koje ti je Bog podario.« Njegov komentar prilično me zbunio. Nitko me do tada nije nazvao »prekrasnom«, što sigurno ni sama nisam mislila o sebi. Ali bila je to jedna od onih rečenica kojima nisam mogla vjerovati, ne iz usta mog oca. Ne misle li, uostalom, svi roditelji da su upravo njihova djeca prekrasna?
Položila sam ruku na obraz i promatrala svoj odraz u ogledalu. Prekrasna. Nisam se smatrala čak ni izdaleka privlačnom, i to već dulje vrijeme, ali moj je odraz govorio nešto sasvim drugo. Sjala sam u ogledalu. Za to je bila zaslužna hamajlija - osvijetlila me svojom svjetlošću. Ne sjećam se kako sam provela ostatak dana. Možda sam gledala televiziju; možda se vratila osvetnička migrena. No, sjećam se da bi svaki put kad bih zatvorila oči preda mnom, u mojoj mašti, iskrsnuo drugačiji krajolik. U jednom sam trenutku jasno, poput halucinacije, ugledala lice djevojke prodornih crnih očiju koja me dodirnula po ramenu kao da mi želi nešto reći, no ja nisam dovoljno obraćala pozornost. Ponavljala je moje ime, iznova i iznova. Samo što to uopće nije bilo moje ime. Riječ je zvučali strano, sasvim nepoznato - slog ponavljan do granice apsurda. Napregnula sam se kako bih je bolje čula i činilo mi se kao da mi se netko obraća i priča mi priču koju ne mogu sasvim jasno čuti...
5
Pod drvetom, visoko iznad planinske udoline, sjedila je neka djevojka
promatrajući krajolik. Imala je vrlo dojmljivo lice, snažno i izražajno, s izduženim ravnim nosom, prodornim crnim očima i drskom bradom. Nitko je nikada nije nazvao lijepom niti ju je uspoređivao s delikatnim pojavama - poput mjesečine, krhke paučine ili sitnih i elegantnih ptica pjevica što lepršaju kroz zvjezdano nebo. Muškarci koji su joj se i pokušavali (neuspješno) udvarati izgovarali bi svoje nespretne stihove o divljim devama i pustinjskim vjetrovima, o prirodnim pojavama nad kojima teško da bi ikada mogli steći kontrolu i uzaludno su se trudili pronaći rime s kojima bi se slagalo njezino ime (Mariata), a ona im je uzvraćala stihovima grubim poput pješčane oluje. I oni bi se ubrzo povukli. Već je neko vrijeme mirno sjedila i zurila u prostranstvo pred sobom, kao da nastoji proniknuti u nešto izvan svoga dosega. Drvo se nalazilo na vrhu stjenovitog brežuljka - na obzoru se poput sjenovite pojave nazirala planina Bazgan, po kojoj je pleme s kojim je sada živjela i dobilo ime. Na ovoj nadmorskoj visini zrak je bio svjež i ovjenčan mirisom divljega timijana i lavande, no unatoč tome osjećala se blizina pustinje, koja se prostirala s druge strane brda. Sjedeći rako sasvim usredotočena, odjednom se sagnula i u pijesku pokraj svojih stopala stala rukom oblikovati neki znak. Dok je tako šarala, na obraz joj je sletjela jedna muha, da bi se ubrzo zatim pojavile stotine muha, čitav proziran oblak muha. Rukama ih je otjerala. »Proklete bile sve muhe ovoga svijeta.« Čemu uopće služe te gadure sa svojim besciljnim letenjem i glupim zujanjem? I u tolikom broju, tisuće njih, posvuda, po hrani, životinjama, bebama. Da je Bog žena, na svijetu zasigurno ne bi bilo muha. Učinilo joj se da čuje majčin glas kako je grdi zbog izgovorenih riječi: Mariata, ne smiješ govoriti takve stvari, imaj poštovanja! Ali njezina je majka umrla, a ona je bila tek uljez u domu očev e sestre. Uzdahnula je i svjesno vratila svoje misli na pjesmu koju je pokušavala sročiti. Pojavila se slika - upravo ju je pokušavala uobličiti u riječi, kada je začula nekog kako se približava. Kosti i prašina! Zgurila se u sjenu drveta. Ako je sada prekine, stihovi tek nastajuće pjesme isparit će poput pljuvačke na vrućem kamenu. A bude li pjesma dobra, Sarid će joj platiti, pa kada putujući kovač ponovno navrati, moći će kupiti naušnice
koje su joj zapele za oko. Bila joj je to prva narudžba - a ako uspije, sigurno će ih biti još. Ponižavajuće je raditi za plaću, no usprkos gnušanju, sada je ovisila o tuđoj milostinji. Njezina tetka Dassine i ostale žene iz plemena Kel Bazgan odnosile su se prema njoj bez imalo poštovanja, pogotovo poštovanja kakvo osoba njezina staleža zaslužuje. Čak su od nje očekivali da vlastitim rukama muze koze - da ih veže glavu o glavu i navlači njihova vimena! Bilo je to stvarno odvratno. Svatko zna da su takvi zadaci prikladni samo za ruke neke iklan. No unatoč njihovom nedostatku poštovanja, Mariata je tog trenutka požalila što se toliko udaljila od ostatka plemena. Načas je umirila dah. To je vjerojatno tek stado koza, ali u ovoj pokrajini bilo je i bandita, koji su dolazili noću kako bi krali deve ili koze, a odnedavno su počele kružiti priče o seljacima ubijenim dok SU radili na polju, o brutalnim napadima na čitav a sela - a ona je sada sama i udaljena od svog tabora. Začulo se pucketanje grančice pod nečijim nogama, a trenutak kasnije ugledala je muškarca s velom nehajno prebačenim preko ramena. Samo po tom detalju znala je da je sam i da ne očekuje ikoga sresti. P o ležerno prebačenom velu i opuštenom položaju glave Mariata je znala da to nije bandit, već Rhossi, poglavičin nećak. Jedino je Rhossi bio toliko samouvjeren da misli kako je imun na duhove. Koža joj se naježila od same pomisli na njega. Rhossi je bacio oko na nju otkako ju je njezin otac ostavio s plemenom Bazgan - osjećala je kako je njegov pogled proždire svaki put kada bi prolazila taborom, plesala s ostalim djevojkama, uvježbavala korake za svadbene plesove ili kada bi noću sjedila uz vatru. Sada je uopće nije pogledao - zurio je u do dodirujući nešto vrhom sandale. Možda ipak samo prođe. Promatrala ga je kako se sagiba i dodiruje suhu travu po kojoj je ranije prošla. Zatim jc podigao glavu, okrenuo se prema njoj i šeretski se nasmiješio. »Je li ti dobro tamo u sjeni, Mariata ult Yemma?« Fiksirao ju je pogledom, cereći se. »Bogu hvala, dobro sam, Rhossi ag Bahedi«, odvratila je, pridižući rub marame preko donjeg dijela lica. Zurila je u njega preko ruba marame, bijesna što ju je pronašao. Razvukao je usne u širok osmijeh. Zubi su mu bili oštri i razmaknuti. Ostale djevojke smatrale su ga lijepim i često mu upućivale svoje čeznutljive poglede - ali Mariati je nalikovao na šakala, onako izdužen i tajnovitog, proračunatog i hladnog držanja, čak i onda kada se smiješio. »Jesi li u miru, Mariata?«
»U miru sam. Jesi li ti u miru?« »S Božjim blagoslovom, u miru sam, inšalah.« Poljubio je vlastite dlanove, spustio ih niz lice i dotaknuo si grudi tik iznad srca i dalje zadržavajući pogled na njoj. Bila je to vrlo pristojna i pobožna gesta, ali u njegovoj izvedbi djelovala je nekako lascivno. Mariata ga je prostrijelila pogledom. »Jesi li ti muškarac, Rhossi ag Bahedi?« »Naravno«, odgovorio je samouvjereno. »Mene su učili da samo maleni dječaci i drznici hodaju svij etom nepokriveni velom. Što si ti od toga dvoga?« Rhossi se još šire nacerio. »Pokrivam se velom samo u nazočnosti sebi nadređenih, Tukalinden.« Tukalinden. »Malena princeza«. Tako su je prozvali neki članovi plemena - oni koji su poštovali njezino podrijetlo - jer obitelj njezine majke potjecala je izravno od Tin Hinan i njezine kćeri Tamerwelt, poznatije pod imenom Zečica - ali iz Rhossijevih šakalskih usta te su riječi zvučale prilično sarkastično. Mariata se uspravila. Čak i mljevenje prosa činilo se bo ljim od gubljenja vremena s poglavičinim nećakom, čak i mužnja koza ili sakupljanje izmeta za potpaljivanje vatre bilo je bolje od ovoga. Krenula ga je zaobići, no on ju je uhvatio za rame. Njegovi su se prsti zabili duboko u njezine mišiće i ona osjeti bol. »A što je ovo u pijesku, Mariata?« Nožnim palcem dotaknuo je simbole koje je ranije ispisala trudeći se osmisliti pjesmu - tek poneka riječ kako bi zadržala slike u sjećanju, među njima i yar, prekriženi krug, yagh, zatvoreni križ i yaz, simbol slobode i muškarca. Stao ili je sumnjičavo proučavati. »Jesi li to pokušavala baciti neku čaroliju?« Stegnuo ju je još snažnije. »Bacaš li ti to neke čini?« Glupan. Ne zna čitati. I to muškarac od dvadeset šest ili dvadeset sedam ljeta! Gotovo starac. Da kojim slučajem zna čitati, ugledao bi Kiiarino i Saridovo ime - imena para koji će se vjenčati idući mjesec prepoznao bi ideograme koji označavaju palmino drveće i žito, pticu i vodu. Nastajuća svadbena pjesma ovim je riječima veličala Kiiar: Njezina je koža poput palmina drveta. Žitni vrt, akacija u cvatu. Njezine su pletenice poput krila ptice Njezina sjajna kosa namazana mašću: U njoj se odražavaju sunce i mjesec. Oči su joj okrugle poput prstena na vodi Kada je namreška bačeni kamenčić.
Ali Rhossi to nije mogao razumjeti. Sve vrijeme protratio je vježbajući mačevanje i jahanje na devi kako bi zadivio djevojke, nije se trudio naučiti čitati - njemu ti simboli nisu predstavljali ništa više od običnih črčkarija - nije ih raspoznavao kao jezik, uopće ih nije mogao raspoznati, a ono što nije mogao razumjeti plašilo ga je. Znao je da žene obično rabe slične simbole kao neku vrstu čarolija, uglavnom bezopasnih - ali ne uvijek, i stoga će ga pustiti da vjeruje što god ga volja, u skladu s vlastitim neznanjem. Uostalom, ako stvarno povjeruje da je riječ o nekoj čaroliji, možda je ostavi na miru. »Možda.« Sa zadovoljstvom je promatrala Rhossija, koji je dodirnuo svoju hamajliju kako bi otjerao zlo oko, da bi potom, obuzet bijesom, nogom kompulzivno obrisao sve simbole. Mariata je vrisnula i nasrnula na njega, no on ju je odgurnuo prema drvetu i ona se srušila na tlo. »Ne želim nikakve čarobnjake u svom plemenu!« uzviknuo je zatrpavajući simbole pijeskom, brišući ih jedan po jedan. Od pjesme nije ostalo ništa. Mariata je bila svjesna da je se nikada više neće moći prisjetiti u cijelosti. Da je znala ikakvu čaroliju, u ovom bi je trenutku primijenila: poslala bi Rhossija demonima, prizvala bi duhove Kel Asufa da mu izjedu um. Željela je pljunuti na njega, željela ga je ozlijediti, ali nije, jer imala je prilike ranije vidjeti kojim žarom mlati svoje robove. Ustala je i bijesno otresla prašinu sa svoje halje. »Tvojem plemenu?« »Uskoro će biti.« Njegov ujak, poglavica Musa ag Iba, imao je bolne priraslice na želucu, a one su nastavljale rasti bez obzira na lijekove koje je uzimao. Prema tradiciji njegova naroda, vodstvo plemena prenosi se na sina njegove sestre. »I sav si ovaj put prevalio samo da mi to priopćiš?« »Ne, naravno da nisam. Kako sam mogao znati da si ovdje usred ničega i da bacaš čini?« »Ali slijedio si me, zar ne?« Rhossi je spustio pogled ne odgovorivši. Umjesto toga, uhvatio ju je za ruku, izvinuo je i pritisnuo visoko između njezinih lopatica, pridignuvši je prema sebi. Njegovo lice sada je bilo toliko blizu njezinom da se pretvorilo u mrlju, a na licu je osjećala njegov vrući dah. Mogla je osjetiti duhove kako teku iz njegova tijela, njihovu vatru i njihovo ludilo.
Njegove usne zatim su se našle na njezinima. Čvrsto je stisnula usnice i stala se otimati ne bi li mu pobjegla, no on se samo nasmijao. »Ako te želim poljubiti, poljubit ću te. Kada postanem amenokal, svi ljudi iz pokrajine Aïr odgovarat će samo meni. Žene će moliti da ih uzmem kao svoju treću ili četvrtu ženu, pa čak i kao robinju! Zar ti misliš da si bolja od njih?« Držao ju je posve blizu, promatrajući je. Zatim joj se unio u lice, mračna pogleda. »Ili možda misliš da si bolja od mene?« Iz njezinih se očiju mogao pročitati odgovor. Bile su neustrašive, tamne i drske. U tom je trenutku jasno vidjela kako je mrzi jednakim žarom kojim je i priželjkuje. »Vrijeme je da naučiš da nisi!« Uhvatio ju je za kosu i stao vući njezine svilene, crne pramenove. »Držiš se tako visoko, djeci puniš glave svojim glupim pričama, hvališ se podrijetlom svoje obitelji, uzvisuješ Kel Taitok iznad nas kao da smo mi neko prljavo sužanjsko pleme. Vrijeme je da te netko nauči pameti...« Zabio je svoju slobodnu ruku snažno među njezine noge i stao joj povlačiti halju prema gore. Pritisnuta uz njega, Mariata je bila izbezumljena od bijesa. Dotaknuti neku ženu bez njezina dopuštenja bio je tabu: nešto zabranjeno. kažnjivo progonom iz plemena, pa čak i smrću. Dolinom je odjednom odjeknulo zavijanje nekog divljeg psa, zatim još jednog i još jednog. Nešto ih je uznemirilo: obično su ležali izvaljeni poput isušenih žutih strvina u nepravilnim hrpama u sjeni kamene uzvisine, dok su haratini kopali, plijevili i zalijevali svoje vrtove na drugom kraju doline. Zavijanje se nadvilo nad dolinu poput lešinara uzdignutog strujom vrućeg zraka, da bi zatim iščezlo. Ali to zavijanje uništilo je Rhossijev trenutak nadmoći: podigao je pogled, odgurnuo Mariatu i brzim korakom produžio do ruba klisure, zaklanjajući oči dlanovima ne bi li ugledao što je to zaokupilo pažnju pasa. Držeći se na priličnoj udaljenosti, i Mariata je potražila položaj s kojeg bi imala dobar pogled na dolinu, no jedino što je mogla vidjeti bili su obrisi ljudskog lika koji se uspinjao planinskim putem, obrisi koji su se s vremenom izoštrili u ženu umotanu u crni šal i u dugačku izlizanu plavu halju, pognute glave i zgrbljenih ramena kao da na njima nosi teški teret. Mariata je nije prepoznala, što i nije bilo čudno, jer priključila se plemenu Bazgan prije svega nekoliko tjedana. Rhossi je piljio u ženu kao da je ugledao duha. Mariata je promatrala kako popravlja svoj šal i hitro ga mota oko glave i lica sve dok nije ostao tek maleni prorez kroz koji su se nazirale njegove sjajne oči. Djelovao je uplašeno.
Kao da ju je taj lagani pokret privukao, žena je načas pogledala prema njima, a Mariatu su iznenadile ženine godine, lice nalik na vreću bora i koža tamna poput akacije. Djelovala je tužno i iscrpljeno - činilo se kao da su je neke moćne sile natjerale na ovo naporno putovanje, uz ovaj strmi i stjenoviti puteljak, na teritorij tuđeg plemena. Tjera li je glad, pitala se Mariata? Ili nosi neke vijesti? Stranci uvijek sa sobom donose neku priču. Odjednom, kao da je riječ o najprirodnijoj gesti na svijetu, Rho ssi je zgrabio kamen i zavitlao ga u smjeru nepoznate starice, i to punom žestinom. Pogodio ju je. Starica je bolno jauknula, zateturala, izgubila ravnotežu poskliznuvši se na odlomljeni komad stijene i pala punom silinom. Istog trena, Rhossi se dao u bijeg, ostavivši Mariatu ukopanu na mjestu, učinivši je tako suučesnicom u nedjelu. U šoku, netremice je zurila u ranjenu ženu. Vidjevši da žena ne ustaje, pribrala se i počela spuštati nizbrdo kroz grmlje, trnje i stijene. Stigavši konačno do ranjene žene, zatekla ju je kako uz bolno stenjanje pokušava sjesti. »Salaam aleikum«, pozdravila je Mariata. Mir s vama. »Aleikum as salaam«, odvratila je starica. I s tobom mir. Glas joj je bio grub, nalik na graktanje vrane. Ruka poput koščatih pandži uhvatila se za Mariatinu halju, dohvatila rame i starica se pridigla, a Mariata joj je pomogla da uspravno sjedne. Marama spala sa ženine glave otkrila je grivu tamnih pletenica pažljivo ispletenih i pričvršćenih komadićima šarene kože, ukrašenih perlicama i školjkama. Ponegdje je bila upletena i pokoja srebrna nit - to nisu bili ukrasi, već kosa obojena godinama. Oči koje su sada promatrale Mariatu bile su tople smeđe oči, bez naznaka mutne mrene - iako usađene u dubokim sunčanim borama. Činilo se da ova nepoznata žena i nije tako st ara. »Jeste li dobro?« upitala je Mariata. »Hvala na pitanju, dobro sam.« Žena se stresla od bola, pokušavajući pomaknuti ruku, a kroz halju, na mjestu gdje ju je pogodio kamen, počela se nazirati krv. »Krvarite. Dajte da pogledam.« Dok se Mariata sagibala da promotri ranu, starica ju je uhvatila za bradu i pomno joj se zagledala u lice. »Ti nisi odavde.« Bila je to tvrdnja, a ne pitanje. »Dolazim s planine Hoggar.«
Žena je klimnula glavom i naklonila se iz poštovanja: bila je to staromodna gesta, danas rijetko viđena, jer ljudi su počeli zaboravljati stare tradicije i staru hijerarhiju. »Ime mi je Rahma ult Jouma, a ti mora da si kći Yemme ult Tofenat.« Oči su joj zablisrale. »Već osam dana tumaram naokolo ne bih li te pronašla.« Mariata je bila vidno zbunjena. »Zašto biste takvo što uradili?« »Imala sam čast poznavati tvoju baku. Ona je bila žena s nevjerojatnim moćima.« Mariatina baka umrla je prije dosta godina. U blijedom sjejćanj u ostala joj je slika visoke, grandiozne žene prekrivene srebrom, prilično zastrašujućeg izgleda, bijesna pogleda i nosa zavinutog i oštrog poput orlova kljuna. »Kakve moći?« »Tvoja je baka znala kako razgovarati s duhovima.« Mariata je širom otvorila oči. »Stvarno?« »Bila je vrlo vješta s riječima i tjerala je demone. A sada nužno trebam onog koji to umije. Umire mi sin. Netko mu je poslao zle uroke opsjedaju ga duhovi. Posjetili su ga i pokušali mu pomoći svi vračevi i travari iz pokrajine Adagh, posjetili su ga svi marabuti i stručnjaci za Kur’an, svi bokaye - čak i putujući čarobnjak iz Tinbuktua. Ali nitko mu do sada nije uspio pomoći. Dočepali su ga se duhovi Kel Asufa, a njih nije briga za Kur’an ili ljekovite trave. Njegovo stanje zahtijeva pomoć stručnjaka, zato sam i prevalila toliki put ne bih li te pronašla.« »Bojim se da ja ne poznajem nikakve čarolije«, reče Mariata. Potajno je bila počašćena. Bilo joj je drago što je žena smatra drugačijom od ostalih žena iz plemena Bazgan. »Ja vam ne mogu pomoći - ja nisam iscjeliteljica. Ja sam samo pjesnikinja.« Rahma ult Jouma razvukla je lice u grimasu. »Ha, što ja tu mogu. Znam samo ovo: kada sam bacala kosti, one su pokazale ime tvoje bake.« »Ali ja nisam moja baka.« »Ti si posljednji izdanak njezine loze. Moć Stvoritelja nasljeduju sve žene u tvojoj obitelji.« Ova je starica sasvim sluđena, sirota, suncem opaljena skitnica, obična baggara, pomislila je Mariata, jer pustinja je izludila mnoge koji žive unutar i oko njezinih vatrenih granica. Ustala je i odmakla se korak unatrag. »Znate, uistinu mi je žao, ali ja vam ne mogu pomoći. Nemam nikakvu čarobnu moć.«
Rahma ju je uhvatila za ruku. »Izdaleka sam došla da bih te pronašla.« »Žao mi je.« Pokušala se izvući, ali starica je nije puštala. »Nije mi jasno kako ste uopće znali da sam ovdje?« »Putujući kovač koji je stigao u naše selo pričao nam je o ženi iz plemena Iboglan, koja sada živi s Bazganima. Vrlo profinjena mlada dama - izduženih kostiju i vrlo asfar - zatražila je da se za nju posebno izrade naušnice sa simbolom zeca. A samo žene iz Tamerweltine loze zatražile bi takav simbol.« Kovači su putujući naširoko i nadaleko raznosili vijesti i glasine. To, dakle, sve objašnjava. Mariata je rukom zaklonila lice. Istina je da je njezina boja kože bila nešto svjetlija od kože žena iz južnijih plemena, a zec je životinja s kojom su ona i žene iz njezine obitelji imale posebnu vezu. »Kovač je ispričao da ju je otac ostavio s plemenom Bazgan nakon što joj je umrla majka. Također, i da joj poglavičin nećak poklanja puno pažnje, iako ga ona ničime ne potiče.« U tom trenu starica je pljunula u pijesak. Ispljuvak je bio krvav: vjerojatno se u padu ugrizla za jezik. Mariata je skrenula pogled u stranu, pomalo posramljena. »A kako ste znali da sam ovdje gore, tako daleko od tabora?« »Putem sam srela jednu visoku djevojku koja je u dolini čuvala koze. Ona mi je rekla kamo si pošla.« To je najvjerojatnije bila Tata. Mariata je s njom podijelila svoj kruh na putu prema planini, a pastirica joj je za uzvrat dala nekoliko divljih smokava. Čini se da se sudbina urotila protiv nje. »Jedino je ona znala da sam ovdje.« »Izuzev onog muškarca koji me gađao kamenom.« Mariata je posramljeno klimnula glavom. »Vjerojatno sin Bahedija, Musinog brata.« »Rhossi, da. Odakle to znate?« Muškarci iz različitih plemena raspoznavali su se po načinu nošenja šala - dodatni čvor, povišeno čelo, dulji rep - ali moći prepoznati nekog pojedinca iz drugog plemena, i to s takve udaljenosti? To zasigurno nije moguće. »Njegovi su ga postupci i ponašanje odali. On je kukavica. I po tome nalikuje ostalim muškarcima iz svoje obitelji.« Svatko tko bi se drznuo na takav način govoriti o članovima amenokalove obitelji bio bi prisiljen svoje riječi obraniti mačem. Sva sreća, bile su same. Iako je Mariata čula priče kako ponekad i vjetar
prenese uvrede sve do onog uvrijeđenog. Na taj su se način nastavljale razmirice između pojedinih obitelji. »Znači, poznajete njegovu obitelj?« Rahmin izraz lica postao je prilično oprezan. »Moglo bi se tako reći. Pođimo, nemamo vremena za gubljenje. Dug je put do moga sela.« Mariata se nasmijala. »Ali ja neću poći s vama! Uostalom, trenutačno niste u stanju poći na tako dugo i naporno putovanje. Izgledate kao da danima niste ništa jeli ni pili. A sada ste i ozlijeđeni - pogledajte, krvare vam stopala.« Rahma je spustila pogled prema dolje. Istina - između nožnih prstiju tekla je krv ostavljajući mrlje na iznošenoj i prašnjavoj koži njezinih sandala. »Pođite sa mnom do našeg tabora. Potrudit ću se da vam daju hranu i vodu te krevet za jednu noć, a sutra vas jedan od muškaraca može otpratiti natrag do vašeg sela.« Starica je pljunula na do. »Nikada više neću nogom kročiti u pleme Kel Bazgana - došla sam ovamo s velikim predrasudama.« Mariata je uzdahnula. Kakva dvojba! Nije mogla ostaviti ženu što je prevalila toliki put ne bi li je pronašla i koja je k tome još i ozlijeđena. »Pođite sa mnom do haratina - oni će se pobrinuti za vas.« Rahma ult Jouma se nasmiješila. »Kakva diplomatičnost. Baš si nalik na svoju baku.« Potapšala je Mariatu po ruci. Hamtini, koji su obrađivali vrtove za plemenske poglavice, podigli su u dolini naselje okruglih koliba izrađenih od riječne trstike, blata i kamenja. Oni su boravili u dolini tijekom cijele godine, dok je ostatak plemena živio tradicionalnim nomadskim načinom života, putujući duž drevnih saharskih putova, od jedne oaze do druge. Vraćali su se tek u doba žetve da pokupe ljetinu koja im pripada, ostavljajući haratinima tek jednu petinu žetve kao naknadu za njihov rad. Iako su već bili navikli na posjete nadglednika Muse ag Ibe, radi provjere kako napreduje spremanje zimskih zaliha, pogled na dvije plemenske žene koje ulaze u selo bez pratnje ostavio je sve bez daha - čak su se i djeca prestala igrati i netremice se zagledala u njih. Nekoliko starijih haratinskih žena okupljenih u krug gnječilo je žito u mužaru. Njihova crna koža bila je siva od leteće brašnaste prašine, a opuštena koža njihovih nadlaktica tresla se sa svakim novim udarcem. Ugledavši Mariatu i Rahmu, zaustavile su se u pola radnje. Dvije mlade žene koje su tkale ćilim na uspravnom tkalačkom stanu provirile su kroz rebrenice razvučenih niti u smjeru novopridošlica. Tamna i ozbiljna lica ispresijecana nitima šarene vune.
Čak su i stariji muškarci prestali s pletenjem svojih košara. Nastao je potpuni tajac. Napokon je jedan od muškaraca polagano ustao i krenuo prema njima, uzdignute glave i prodornih očiju. Na sebi je imao staru polupanu halju - nije djelovao poput starješine unatoč svom autoritativnom držanju. Pristojno je pozdravio i zatim se zagledao u svoje gošće čekajući objašnjenje. Mariata je objasnila kako je Rahmi potrebna pomoć iscjelitelja, hrana i piće. »Nemam vam trenutačno čime uzvratiti, ali doći ću kasnije s nešto srebra za vas.« Starješina se nasmijao. »A što će nama srebro? Radije traži malo milosti za moje ljude od amenokala - to bi nam bila najveća nagrada.« »Bojim se da amenokal ne razumije značenje riječi ›milost‹«, reče Rahma. Starješina je djelovao iznenađeno i više nije progovorio ni riječi. »Na žalost, nisam u položaju da se založim za vas kod amenokala«, Mariata će obazrivo. »Ali donijet ću vam čaja i riže.« Muškarac je položio dlan na grudi i naklonio se. »Hvala, to bi bilo sasvim prihvatljivo.« Mariata se okrenula prema Rahmi. »Sutra ću vas posjetiti.« »Svakako to učini - moramo požuriti.« »Ali ja neću poći s vama.« »Ah, mislim da ipak hoćeš. Osvrni se oko sebe. Možeš li dokučiti što se ovdje događa?« »Kako to mislite?« sa zanimanjem upita Mariata. Ovo je bilo jedno sasvim obično haratinsko selo, otrcano i jadno sklepano, »Osvrni se, zaista, pogledaj malo. Zar ne vidiš da gladuju?« Mariata se osvrnula, po prvi put zagledavši se u detalje haratinskog života. Djeca su imala ogromne oči, trbusi su im bili natečeni, ruke i noge tanke poput čačkalica. Odrasli su djelovali iscrpljeno, kao da su napola mrtvi od pretjeranog rada, a šareni uzorci njihovih halja kao da su se podrugivali njihovim očima bez sjaja, njihovim upalim obrazima i očajnim izrazima lica. Rahma je rukom pokazala u smjeru ćilima koji su žene upravo tkale. »Čak i ovo će im Musini ljudi uzeti. One su samo dobile vunu i traženi uzorak - Kel Bazgan će prodati taj ćilim za veliki novac, a haratini neće dobiti ništa.« Zatim je prišla starijim ženama obrativši im se na njihovom jeziku, a one su joj odgovorile. Pozvala je Mariatu da joj se pridruži.
»Vidiš li ovo? Za izradu vlastitog brašna imaju samo pokvareno žito, ono malo zrnja što su uspjele prebrati među ljuskama - to nije čak ni petina onoga što im je ugovorom propisano. A vidiš li onu djecu koja se tamo igraju?« Između koliba dvoje se male djece svjetlije puti igralo u blatu, dok ih je dvoje nešto starije djece, naslonivši se na zid kolibe, promatralo umornim pogledom. Mariata je potvrdno klimnula. Rahma pucnu jezikom. »Izgledaju li ta najmlađa djeca kao ptavi haratini? Ne bih rekla, s obzirom na njihovu svijetlu put. Čini mi se da je mladi Rhossi naširoko posijao svoje sjeme. Prvo dijete napravio je na silu, kažu mi žene - druga je djevojka od one prve naučila kako valja pregovarati.« Na povratku u tabor, Mariata je ponovno prošla pokraj djevojke koja je čuvala koze i po prvi je put primijetila koliko ih je mnogo - crnih i smeđih, oštriganih i šarenih, bijelih i riđih - dok tako mileći između drveća u dolini brste sve lišće i zelenilo. Na prilazu taboru naletjela je na stado ovaca. Ovce privezane zajedno, a janjad ostavljena da slobodno trčkara, jer se ionako nikad ne udaljava predaleko od svog tora. Janjad je izgledala debeljuškasto i vrlo živahno, a bilo ih je toliko da ih se nije moglo ni izbrojiti. Na obzoru su se pojavili i šatori, a pored njih i iznimno vrijedne deve - čvrste i mišićave magbrabis i dugodlake berabish deve, niske sive drar i mehari, cijenjene bijele deve s čadske visoravni Tibesti. Mehare su bile veliki luksuz, skupe igračke za bogataške sinove, koji su ih rijetko kada koristili za ono za što su uzgojene: za brzo putovanje kroz pustinjska bespuća i pljačkanje drugih plemena ili karavana. Umjesto toga oni su se njima samo utrkivali, kladeći se u ishod utrke. Znala je d a dvije bijele deve uzdignutih glava i prevrtljiva ponašanja pripadaju Rhossiju. Niski šatori plemena Kel Bazgan izvana su djelovali kao prilično skromno i jednostavno utočište, ali u njima su žene čuvale svoje blago: šarene ćilime, meke janjeće kože, rezbarene stolice i krevete, kutije srebrnog nakita, vunene halje, papuče i sandale ukrašene bakrenim zakovicama, prekrasno obojene kožne torbe s resama. Na istočnoj strani ženskih šatora, njihovi su muževi čuvali svoj najvrjedniji imetak: sablje od toledskog čelika, načinjene prije više od tri stoljeća, koje se prenose S generacije na generaciju Bazgana, teherots i grisgris, debele srebrne narukvice i bogato ukrašena sedla. Tamo su se nalazile i kutije riže, vreće prosa, brašna, staklenke ulja i maslina i teglice sa začinima kupljenim na sjevernim tržnicama. Žene su bile punašne - djeca debela. Čak su i psi bili
uhranjeni. Samo su siromašni bili mršavi. Pleme Bazgan možda ne uži va status legendarnog Kel Taitoka, ali ipak su bili prilično imućni. Dok se tako osvrtala, Mariati se činilo kao da sve to vidi prvi put - po prvi put bilo joj je stvarno neugodno. Nikada do sada nije razmišljala o velikoj razlici između života njezina plemena i života haratina o kojima njezino pleme ovisi. Te su joj se različitosti do danas činile sasvim prirodnima. Oni su bili aristokracija, a haratini njihovi uzdržavatelji, plaćeni za svoje usluge. Da oni možda i nisu tako dobro plaćeni, ili da su dapače vrlo slabo plaćeni, nije joj do tada palo na pamet. Dok je te večeri sjedila s ostalim ženama uz logorsku vatru i uživala u začinjenoj janjetini i mirisnom kruhu koji su za njih to poslijepodne ispekli njihovi robovi, odjednom se sjetila da uopće nije vidjela nikakve stoke u okolici haratinskog naselja. Bila je prilično sigurna da se nitko od njih večeras, baš kao ni ostalih dana u mjesecu, neće osladiti mesom. Od te su joj spoznaje komadići janjetine zapeli U grlu i stala je kašljati. »Nije ti dobro, Mariata?« upitala ju je tetka Dassine. Bila je to žena oštra pogleda, ali i oštra jezika. »Izgubila sam tek«, uzvrati Mariata, prigušenim tonom. Yallawa, koja je sjedila pokraj Dassine, hladno je odmjerila Mariatu okrenuvši se svojoj susjedi. »Oni iz plemena Kel Taitok jedu samo najmekše gazele - naše jadne ovce nisu dovoljno ukusne kraljevskoj nam rođakinji.« Mariata je odgurnula ostatak obroka. »Nisam gladna, iako sam danas srela mnoge koji gladuju.« Žene su je znatiželjno pogledale. »Što, neke prosjake?« Dassine je upita. »Ne, vaše vlastite haratine«, Mariata joj je kratko odbrusili »Trbusi njihove djece natečeni su od izgladnjelosti. Čak su i odrasli mršavi poput čačkalica.« Okupljene oko vatre stale su se došaptavati. Mariata je uspijevala čuti tek pokoju riječ, ali mogla je primijetiti neprijateljske poglede ostalih žena. Konačno joj se obratila Yallawa. »Ovo nije tema o kojoj bi trebale raspravljati neuke mlade žene«, rekla je i uputila joj jedan od svojih hladnih pogleda. »A posebno je neprikladno da mlada žena ovisna o milostinji drugih izražava ovakva glupa i nepoželjna mišljenja.« »Nisam ja kriva što mi je majka umrla i što mi otac kroči Putem soli. Osobno nikada ne bih odabrala doći ovamo, ali nisam imala izbora.« Dassine se unijela Mariati u lice. »Kada je moj brat uzeo tvoju majku za ženu i kada smo doputovali na njihovo vjenčanje, Kel Taitok su nas
tretirali kao da smo njihovi podanici koji su im se došli pokloniti. Žene su nam se iza leđa smijale zbog naše tamnije boje kože i izrugivale se našoj svečanoj odjeći, našem nakitu i načinu na koji naši muškarci nose šalove. Samo si ti umišljaj i hvali se okolo svojim uzvišenim precima, ali tvoja me obiteljska loza nimalo ne oduševljava. Imaš sreće što si dovoljno lijepa da si uspjela privući pažnju Awinog uzvišenog sina: taj bi spoj možda mogao ukrotiti tvoju oholost.« Mariata je ustala i bez riječi napustila društvo, svjesna da na ovakvu uvredu ne bi mogla odgovoriti na pristojan način. Na putu prema šatorima, u širokom je luku zaobišla muškarce okupljene oko druge vatre, no ipak je uspjela uočiti kako se Rhossi ag Bahedi odvojio od ostatka skupine. Ubrzala je korak, ali on ju je sustigao; postavio se ispred nje, blještavih tamnih očiju. »Prošeci sa mnom.« »S tobom nikamo ne bih pošla svojevoljno.« »Učini onako kako ti kažem, ako si svjesna što je dobro za tebe.« »Otkada muškarci imaju pravo naređivati ženama što da rade?« »Požalit ćeš ne učiniš li kako ti kažem.« »Sigurna sam da ću požaliti ako te poslušam.« Zgrabio ju je za ruku. »Nadam se da nikome nisi rekla ono što nisi trebala reći.« »Nemam pojma o čemu govoriš.« Lagano ju je protresao. »Ti savršeno dobro znaš na što mislim.« »Ah, misliš da svima kažem kako si hrabro bacio kamen na bespomoćnu staricu?« »Je li mrtva?« upitao je, pomalo oprezno. Mariata ga je znatiželjno promatrala. »Zašto bi nasljednik visokog poglavice brinuo o sudbini jadne zalutale baggare?« Rhossi joj je uputio bijesan pogled. »Baggara, da, ona je samo to. Ali je li preživjela? Smjesta mi reci.« »Radosna sam što vas mogu izvijestiti da njezinom smrću niste uprljali svoje ruke.« Rhossi ju je konačno pustio. »To mi je drago čuti.« Nije baš zvučao iskreno. »Gdje je ona sada?« Mariata je načas zastala. »Nastavila je svojim putem«, konačno je odgovorila i primijetila olakšanje na njegovu licu. »A i ja ću sada poći svojim.« Široko je zijevnula. »Današnji događaji sasvim su me iscrpili.« »Otpratit ću te do šatora tvoje tetke.«
Mariata se nasmijala. »Za tako kratku udaljenost zaista mi nije potrebna pratnja.« »Svejedno.« Uhvatio ju je pod ruku i odveo je u smjeru šatora. »Da nisi nikada nikome spomenula tu ženu, čuješ li me?« »Tko je ona da si tako zabrinut da se ne bi doznalo njezino podrijetlo?« Stisnuo je vilicu. »Nitko važan.« Na samom ulazu u Dassinin šator Mariata je zastala. »Laku noć, Rhossi.« Oslobodivši se njegova stiska, pognula se i ušla u šator. Zapalila je svijeću i kleknula kako bi namjestila svoj krevet. Izvezeni prekrivač, koji je donijela od kuće, sada je ležao prebačen preko okvira kreveta prekrivač je bio s juga Maroka i stvarno ga je voljela. Redovi izvezenih crvenih deva, neprepoznatljivih onome tko ne razumije njihovu geometrijsku apstrakciju, marširali su na pozadini od zlatnih niti, a na rubovima su stilizirani cvjetovi činili zvjezdastu kompoziciju, poput pločica mozaika koji je jednom prilikom vidjela u Tamanrassettu. Upravo taj predmet, više od bilo čega drugoga, podsjećao ju je na dom. Napustili su ga u takvoj žurbi. »Ponesi samo one stvari koje možeš nositi u ruci«, otac joj je brzo dobacio. »Tetka Dassine dat će ti sve što ti bude potrebno, ne želim da nam tegljenje tvojih stvari preko čitave pustinje uspori karavanu.« Za sobom je ostavila tucet finih halja, zimskih čizama, ukrašenih sandala i remena, brojne šarene marame i šalove, i janjeće i fine kozje kože koje je majka sačuvala za nju kako bi od njih izgradila vlastiti šator kada se bude udavala. Sve što je ponijela sa sobom stalo je u jednu drvenu kutiju koju je držala tik do kreveta - njezin nakit, kozmetika, nožić i dodatna halja. Odjeća koju je imala na sebi i prekrivač za krevet bili su jedino što je imala na ovome svijetu - ili barem na ovome mjestu. Rukom je prešla preko veza osjetivši čežnju za svojim domom i nevjerojatnu usamljenost. »Jako lijepo.« Okrenula se, no prije nego što je uspjela vrisnuti, nečija joj je ruka prekrila usta. Osjetila je smrad ovčjeg loja i dima logorske vatre. »Koga ćeš sada pozvati? Tvoj otac i tvoja braća na pola su puta preko Sahare i vuku deve natovarene stošcima soli, baš kako i priliči priprostim trgovcima. Svoju tetku? Ona te ne može podnijeti. Sestrične Anu i Nof u? Obje me opsjedaju godinama, a uopće nisu zanimljive - proste su poput običnih volova što vuku teret. Svi muškarci strahuju od mog ujaka, a ja sam njegov izabrani nasljednik. Ti si uljez u ovom plemenu, Mariata, dok
sam ja nasljednik visokog poglavice. Nitko neće ni prstom maknuti da bi me zaustavio. A kad završim, što misliš, čijoj će riječi vjerovati?« Rhossi joj je zabio lice u krevet, i držao je tako, zajahavši je, dok se ona gušila pod njegovom težinom. Nije mogla vikati, nije uopće mogla disati. Sljedeće čega je bila svjesna bio je hladan zrak sa stražnje strane njezinih nagih bedara i jedna ruka koja joj je pokušavala raširiti noge i čiji su se nokti zarivali u njezino nježno meso. »Ne opiri se«, rekao joj je. »Uživat ćeš - djevojkama se uvijek svidi kada se jednom priviknu. Samo budi mirna, prokleta bila.« Njezinu vrisku progutao je krevet. »Ne brini oko djeteta - nećeš ga morati ubiti - bit ćeš moja žena. Nećeš biti osramoćena.« U jednom je trenutku njegov stisak popustio, a Mariata je osjetila kako je prožima duh - osvetnički, bijesan duh nadljudske snage. Ispustila je životinjski krik, grub i grlen, dok se izvijala i uzmicala. Oslobodila je svoju desnu ruku i divljački zamahnula laktom, pogodivši Rhossija ravno posred lica. U tom času sve je stalo. Uspjela se uspraviti i navući halju preko gležnjeva. Iz škrinjice pokraj kreveta izvukla je maleni bodež i ispružila ga ispred sebe, hvatajući dah i spremna upotrijebiti ga. Rhossi ju je promatrao razrogačenih očiju. Opipao je svoje lice. Ruka kojom je opipao usta bila je krvava i on ju je u šoku promatrao kao da ta ruka i ta krv pripadaju nekome drugome. Pljunuo je, a na prekrasan se prekrivač otkotrljao jedan zub, umrljavši ga drugačijom nijansom crvene. Gledao je u nevjerici, a zatim uperio pogled u Mariatu. Lagano je zajecao, a onda stao plakati. Skočio je na noge i pobjegao iz šatora. Mariata je ostala gledati za njim. Zatim se osvrnula po šatoru i krenula prikupljati stvari koje bi joj mogle zatrebati. Sat vremena kasnije stigla je do haratinskog naselja. »Nikome ne govorite da ste vidjeli Rahmu ili mene«, oprezno je naputila seoskog glavešinu. »I obećajte mi da će svi u selu, uključujući djecu, ispričati istu priču. Kaznit će vas ako saznaju da ste nam pomogli.« Dala mu je rižu, brašno i čaj koje je ukrala iz Dassinina šatora. Zatim je uzela Rahmu pod ruku i odvela je do dvije lijepe bijele i potpuno natovarene mehare koje su nekoć pripadale Rhossiju ag Bahediju, a ko je su ih sada pokorno čekale pod svjetlom gotovo punog mjeseca.
6
Jesam li ja to sinoć prije spavanja zaboravila skinuti hamajliju? Čovjek bi
pomislio da ju je prilično teško zaboraviti, uzevši u obzir njezinu masivnost. Ali idućeg jutra kada sam se probudila imala sam je oko vrata. Kad sam spustila noge iz kreveta, imala sam osjećaj kao da sam istovremeno na dva mjesta, ali ni u jednom od njih sasvim prisutna. A kada sam konačno razgrnula zavjese, londonsko sunce djelovalo mi je nekako blijedo, kao da je netko zamijenio žarulju od sto vata štednom žaruljom navodno iste jačine. U podzemnoj željeznici na putu do posla po prvi sam put postala svjesna silnih tona kamena, zemlje, kanalizacije i zgrada koje pritišću tunel kroz koji smo upravo prolazili sasvim neprirodnom brzinom. U nastojanju da si odvratim pozornost od te prilično nelagodne pomisli, stala sam se ogledavati po vagonu. Reklama za odmor u Egiptu, niz deva s pješčanim dinama i piramidama u pozadini, povoljni letovi do Marakeša... Skupina stranih žena ušla je na postaji u Knigbtsbridgeu i stajala njišući se u ritmu kretanja vlaka, a kroz proreze na njihovim crnim nidžabima nazirale su se samo oči uokvirene crnim kajalom. Jedna od njih gledala je ravno u mene obraćajući se pritom svojoj prijateljici, da bi zatim cijela skupina stala zuriti u mom smjeru. Prilično zbunjena, uhvatila sam primjerak odbačenog Guardiana i nasumce ga otvorila. Na stranici s vijestima iz svijeta za oko mi je zapeo odjeljak sljedećeg sadržaja: »Četvoricu talaca, zaposlenike francuske nuklearne tvrtke Areva, otela je separatistička skupina nigerskog Pokreta za pravdu, kako se naziva skupina tuareških boraca za slobodu.« Tuareg ta me je riječ potpuno zaokupila. Bila je strana, meni sasvim nepoznata, ali istodobno i nekako poznata. Učinilo mi se da sam nedavno negdje naišla na nju i da je iz nekog razloga bila iznimno važna, ali nisam mogla iščupati neku smislenu poveznicu iz svog prilično zbrčkanog uma. »Glasnogovornik te skupine izjavio je da su četvorica zatočenih talaca ›pri dobrom zdraviju‹ te da ih dobro čuvaju u Aïru, zoni sukoba u Nigeru.« Iznenada sam se sjetila svoje majke koja mi je svojedobno pričala o ogromnim zalihama urana pronađenim u tadašnjoj francuskoj koloniji Nigeru, zahvaljujući kojima je Francuska postala nuklearna sila. Ah, da, Niger. U mislima sam je mogla čuti kako svojim otegnutim naglaskom pokušava izgovoriti ta dva strana sloga: Niiiidžeer. Djed s majčine strane tamo se prilično obogatio rudareći, baš kao i u ostalim
francuskim kolonijama. Odnosno, kako sam mu to svojedobno sročila u jednoj od svojih bijesnih tinejdžerskih rasprava, »obogatio se silujući afričke resurse«. Moje mladenačko političko zalaganje uskoro je bilo zamijenjeno ponešto introvertiranom anksioznošću, da bi je zatim zamijenio oprezan konzervativizam koji mi je pomogao da prebrodim godine studija računovodstva i sretno uplovim u svoju udobnu karijeru. Osjetivši kratke trnce nelagode, nastavila sam čitati. »Tamo gdje su nekoć naše obitelji gonile svoju stoku na ispašu i napasale svoje deve, danas se ne nalazi tek industrijsko bespuće. Nitko nas nije pitao za dopuštenje, nismo dobili nikakvu kompenzaciju. Ukrali su našu zemlju, ukrali su naše izvore prihoda i buduće naslijede naše djece. Naši su ljudi ostali bez ičega, sasvim očajni. Ne želimo nauditi ovim taocima - samo želimo izreći svoje mišljenje i po prvi put zadobiti pozornost svjetske javnosti. Mi ne želimo vaše nuklearne bombe, mi ne želimo vaše rudnike. Samo želimo slobodno živjeti na zemlji naših predaka.« Članak završava podsjećanjem čitatelja da je britanski premijer Tony Blair 2002. godine u dokumentu koji je kasnije nazvan »Škakljivi dosje« tvrdio da je Saddam Hussein želio kupiti velike količine nigerskog urana za izradu oružja za masovno uništenje, a što je poslužilo kao ključni argument britanskog opravdavanja »napada upozorenja« na Irak, uz prikaz malene i prilično nejasne karte navedenoga područja. Zaškiljila sam i stala proučavati kartu, osjetivši podmuklu napetost u stražnjem dijelu glave. Konačno, u nemogućnosti da se usredotočim na sitno ispisane nazive pojedinih mjesta, protresla sam novine i pročešljala ih do rubrike o kulturi. Tamo sam, kao da ga je podmetnula neka nestašna sila koja me odlučila mučiti, naišla na fotografiju skupine velom ogrnutih muškaraca s pomnjivo i nedokučivo zamotanim turbanima, nalik na one muškaraca iz mojih snova. Naslov je glasio, »Pustinjski blues naišao na zlato«, nakon čega je slijedila pohvalna recenzija novog albuma skupine tuareških glazbenika koji nastupaju pod imenom Tinariwen. Tuareg. Konačno sam se sjetila gdje sam ranije susrela tu riječ. U očevom opisu mogućeg podrijetla hamajlije. Naježila sam se. Cijeli sam dan imala osjećaj nekog tihog mrmljanja u svojoj glavi, kao da netko vodi dugačak dijalog s nekim dijelom mene, meni sa svim nedostupnim, u nekoj drugoj prostoriji, meni iza leđa, tik izvan dosega moga sluha, na nekom meni stranom jeziku. U nekim sam se trenutcima
uhvatila kako zurim u nizove brojki kao da su ispisane hijeroglifima ili punskom abecedom, potpuno nemoćna da ih uhvatim za glavu ili rep. Vrativši se kući, uključila sam svoje prijenosno računalo i stala tražiti letove za Maroko. Godinama nisam putovala izvan Velike Britanije. Strah od letenja bio je samo jedan od razloga - jednostavno nisam imala društvo za putovanje, Eve se tek nedavno razvela. A put do Afrike, to je prilično dug let, zar ne? Bliže je nego što misliš. Ovaj put učinilo mi se kao da taj glas dolazi izvan mene, kao da se nalazi na nekom drugom kraju prostorije. Protresla sam glavom i posvetila se potrazi za najpovoljnijim letovima. Zatim sam, izvrsivši planirani zadatak, otvorila kutiju i izvadila očeve strojem pisane bilješke. Bilješke vezane za grobne iskopine pokraj Abalesse Abalessa (geografska dužina 22°43’ 60N, geografska širina 6°1’ 0E, na nadmorskoj visini od 3000 stopa) nalazi se gotovo u samom srcu velike pustinje. Teren je neravan i stjenovit. Kada je Byron Khun de Prorok 1925. godine otkrio ovo nalazište, u početku je bilo previđeno jer je djelovalo k ao tek još jedna od onih zbunjujućih hrpa kamenja koje se inače nazivaju redjem, a koje su prilično česta pojava u Sahari. Prvotnim iskopavanjem pronađen je oveći spomenik, 80 stopa dug i 75 stopa širok, zidan drevnom tehnikom suhozida od brižljivo odabranog i naslaganog kamenja. Nepravilnost same strukture i grubost stila zidanja upućuju na berbersko podrijetlo, a ne rimsko, kao što je ranije navođeno (vidi kasnije bilješke). Unutar vanjskih zidova nalazi se predvorje i brojne prostorije, a u najvećoj od njih pronađena je grobnica. Prema riječima svjedoka, skelet pustinjske kraljice bio je umotan u crvenu kožu ukrašenu listićima zlata. Ležala je koljena priljubljenih na grudi, položena na ostatcima drvenih nosila, pričvršćena vezicama ispletenim od vrpci raznobojne kože i platna. Glava joj je bila prekrivena bijelim velom s tri nojeva pera, s dva smaragda na mjestu ušnih resica, na jednoj ruci imala je nanizano devet zlatnih narukvica, a na drugoj osam srebrnih. Na gležnjevima, vratu i oko struka imala je razbacane perlice karneola, ahata i amazonita. Iz navedenih pojedinosti dalo se pretpostaviti da je riječ o ženi visokog podrijetla. Profesori Maurice Reygasse i Gautiers iz Etnografskog muzeja vjeruju da su se na ovoj arheološkoj lokaciji nekoć nalazili ostaci legendarne kraljice Tin Hinan.
Tin Hinan (u prijevodu, »Ona od šatora«) bila je utemeljiteljica i duhovni vođa pustinjskih nomada koji sami sebe nazivaju Kel Tagelmust (»Ljudi od vela«) ili Kel Tamacheq (»Oni koji govore tamašek«). Arapi ih nazivaju Tuarezima. Tuareg je arapski termin, a prema nekim izvorima znači »odbačeni od Boga«, jer se ovaj nomadski narod snažno opirao islamskoj invaziji tijekom 8. stoljeća. Prema njihovoj mitologiji, Tin Hinan potječe iz berberske regije Tafilalt na jugu Maroka, a hodala je tisućama milja preko cijele pustinje, sasvim sama, ili, prema jednoj drugoj legendi, u pratnji jedne ženske sluškinje, sve do planine Hoggar, gdje je zasnovala svoje pleme. Dodijeljena joj je titula Tamenokalt (m.r. amenokal, ž. r. uzima berberski nastavak »t« na početku i kraju), a poznata je čak i modernim pripadnicima plemena kao »Majka svih nas«. Aristokratski Tuarezi tvrde da imaju dokaze da potječu izravno od nje. De Prorok je među grobnim predmetima u grobnici pronašao i drvenu zdjelicu za devino mlijeko. Na njezinu dnu nazirao se otisak zlatnika s likom cara Konstantina II. (337. - 340. n. e.). Način pokopa nije dosljedan muslimanskim običajima (Arapi s istočne obale donijeli su islam u ova područja tijekom 8. stoljeća). Također je pronađena savršeno očuvana glinena svjetiljka klasičnog rimskog stila, očito korištena i prilično potamnjela od dima i čađe. Stručnjaci procjenjuju da ovaj tip svjetiljke potječe iz 3. ili 4. stoljeća. Prema navedenim pojedinostima možemo s određenom sigurnošću zaključiti da ovo grobno nala zište vjerojatno potječe iz 4. stoljeća naše ere te se, dakle, podudara s vremenom kasnog Rimskog Carstva. Hamajlija koju smo pronašli na navedenom nalazištu nalikuje na tcherote koje su muškarci i žene iz tuareških plemena nosili kao talismane kako bi se obranili od raznih uroka, ali ne mogu razumjeti kako je moguće da su ga arheološke ekspedicije iz 1925., a zatim i one iz tridesetih i pedesetih godina, uspjele previdjeti. Pronašli smo je u predvorju, na samoj površini, a čini se da uopće nije oštećena. Dodatno, na sebi nosi neke simbole koji potječu iz regije Adagh, a krugovi karneola novijeg su datuma od perlica karneola pronađenih na grobnom nalazištu. Na kamenom zidu iznad same hamajlije pronašli smo natpis koji sam prepisao u daljnjim bilješkama - no nitko ga nije uspio dešifrirati, a samo podrijetlo navedenog predmeta ostaje zagonetkom. Ispod samog teksta slijedio je niz neobičnih simbola ispisanih plavom tintom.
Skinula sam svoju hamajliju i stala je ozbiljno proučavati. Držim li ja to u svojoj ruci dio grobnog blaga legendarne kraljice ili je riječ o još dubljem misteriju?
7
U žurbi da što prije pobjegne iz tabora i izbjegne bijes Rhossija ag
Bahedija, Mariata je do tora s devama uspjela ponijeti samo jedno sedlo, i to ono koje je donijela sa sobom od kuće, iz Alhaggara. Bilo je to prekrasno sedlo koje je naslijedila od svoje prabake, izrađeno od kože i rezbarenog drveta te ukrašeno metalnim dekoracijama i bakrenim čavlima. Sjedeći u njemu, osjećala se poput princeze kakvom se i smatrala. Nije ga željela ponuditi starijoj ženi, ali se iz pristojnosti ipak natjerala da to učini. Rahma ga je ovlaš odmjerila i nasmijala se. »Misliš da mi treba ta stara nepraktična stvar?« Cmoknula je jezikom sve dok deva nije svinula koljena, a zatim je zakvačila svoje sandale o uže, uhvatila životinju za donju usnu i prebacila nogu preko devina vrata te se ugodno smjestila na devin hrbat ispred njene grbe. Jednu je nogu ostavila svinutu ispod stražnjice umjesto sedla. Pogledala je prema tlu i uhvatila Mariatin pogled pun divljenja. »Moj otac imao je samo kćeri - u teškim vremenima i ja sam jahala s karavanom.« Mariata je sumnjičavo odmjerila svoju devu. Proputovala je cijeli put od Alhaggara do Aïra, ali većinu vremena sjedila je u palankinu, kako i dolikuje ženi njezina staleža. »Povuci joj glavu prema dolje«, uputila ju je Rahma... Mariata je posluša, a dobro istrenirana životinja spusti se na koljena. »Izuj cipele i drži ih u krilu. Potapšaj je po desnoj strani vrata kada želiš da skrene lijevo, odnosno po lijevoj kada želiš da skrene desno. Položi tabane na njezin vrat kako bi osjetila njezine pokrete. Na taj način možeš upravljati devom i bez uzda. Kada želiš da kasa, udari je po stražnjici, ali ne prejako, jer bi mogla krenuti u galop, ili joj pak zabij pete u vrat, ili najbolje oboje. Ako želiš da stane, povuci je za uže oglava. A ako je želiš natjerati da sjedne, samo je lagano potapšaj po stražnjoj strani glave i glasno zasikći. Spremna?« Mariata je zamahnula konopcem oglava, no deva se samo muklo oglasila. »Kako da je pokrenem?« Jahale su cijele noći, kroz strme rijekom ispresijecane usjeke i stjenovite putove, u smjeru sjeverozapada. Mjesec je sjao s neba bez ijednog oblačka, dajući svemu srebrni obris. Čulo se glasanje šakala i
odgovor njegova druga, njihovi krikovi parali su planinu i Mariati ulijevali strah u kosti. Osvrtala se na svaki noćni zvuk, očekujući potjeru, ali potjere nije bilo. Iza njihovih leđa uzdizao se planinski lanac Bazgan, stjenovit i moćan; u dolini ispod sebe mogle su vidjeti tokove rijeka kako gmižu niz stepu u smjeru juga - neke od njih svjetlucale su na mjesečini, dok su druge bile isušene. »Tamo dolje«, reče Rahma, mašući lijevom rukom u neodređenom smjeru, »na udaljenosti od pola dana jahanja, nalazi se Agadez, prolaz prema Ténéré .« Ténéré - odnosno »Praznina« na njihovom jeziku, ili jednostavno »Pustinja« - preko tisuću milja golih stijena i pijeska. Čak i sada, u ovom trenutku, Mariatin otac i braća prolazili su njome, krećući se dijelom drevne trgovačke rute između Fezzana i Egipta i drevnog Songhai carstva. Već stoljećima karavane kroz Ténéré prenose zlato, slonovaču, pamuk, kožu i robove do velikih civilizacija s oba kraja ove rute, ali njezini slavni dani odavno su bili stvar prošlosti - danas su karavane uglavnom prenosile sušeno povrće i vreće prosa u zamjenu za stošce soli i sitnu zaradu koja bi im ostala nakon naporna pogađanja s Kanurima koji su držali rudnike, i nakon što bi platili putarinu narodima kroz čiji su teritorij prolazili i iz čijih bunara su crpili vodu. Trgovce su ponekad napadali pljačkaši, ponekad bi pješčane oluje i živi pijesak - fesh- fesh progutali čitave karavane, ostavljajući za sobom tek njihove kosti koje bi izranjale na površinu puno godina kasnije. Ponekad bi im se izgubio ama baš svaki trag. »Hoćemo li zaći u Ténéré?« Mariata je upitala. Sama pomisao ispunila ju je mješavinom iščekivanja i nemira. Izložena noćnom zraku, dok joj se tijelo njihalo u ritmu devina neobična hoda, sada je po prvi put uvidjela da zapravo uopće nema pojma kamo su krenule. Znala je samo ono što joj je Rahma ispričala kada su se tek srele - da je hodala osam dana ne bi li je pronašla. Rahma se blago nasmijala. »Zaboga, ne!« Nije joj otkrila ni riječi više, da bi zatim nastavile jahati u tišini. Prošle su kroz visoravan Aïr, izbivši u široke vadije koji su se spuštali prema podnožju doline koja se protezala pred njima - sasušena riječna korita prepuna škriljevca gdje su deve lagano gazile gnječeći šljunak pod svojim velikim kopitima. Izašavši iza brežuljaka što su im se protezali iza leđa, sunce je bacalo svoje duge crvene zrake preko cijelog krajolika i
obasjavalo drveće akacije svojom vatrom. Ali Rhossiju i dalje nije bilo ni traga. Kako se krajolik sada širio u prostranu ravnicu, Rahma je udarila svoju devu koja je istog trena ubrzala korak. Okrenula se i pogledala preko ramena. »Hajde!« požurivala je Mariatu. »Sigurno nas slijede, s obzirom na vrijednost deva koje si im ukrala - moramo se što vise udaljiti od njih.« Mariata je nervozno udarila svoju devu po stražnjici, no ona je samo okrenula glavu i stala je promatrati svojim velikim uspavanim očima, djelujući istovremeno nadmoćno i kao da se beskrajno dosađuje. »Molim te«, stala ju je preklinjati zabivši svoje pete u devin vrat, »kreni malo brže.« Cijeli jedan dan svijet je bio zelen i siv, beskrajan niz vegetacije i kamena, no zelenilo je postupno prešlo u smeđe tonove, a vegetacija se uskoro svela na šikaru i požutjelu travu. Prolazile su brisanim prostorom koji se sastojao samo od golih stijena i potpuno crnog šljunka i bio tek začinjen trnjem, niskim grmljem i gdjekojim drvetom tamariske, tamo gdje je bilo dovoljno vode. Idući dan uslijedio je pijesak, val za valom zemljanog tona oblikovan vjetrovima. Mariata je zurila u točku gdje su se nebo i pijesak spajali u svjetlucavu izmaglicu, osjećajući kako joj um plovi u smjeru udaljene crte horizonta. Prožimao ju je slatki mir, opuštajući joj mišiće i gladeći njezine kosti. »Prekrasno«, prošaptala je. »Tako je prekrasno.« Rahma se nasmiješila. »I baš kao i sve prekrasne stvari, prilično smrtonosno ako mu ne iskažeš poštovanje koje zaslužuje.« »Cijeli ovaj put prešla si pješice?« »Jesam.« Mariata je zatresla glavom, fascinirana. »Ti mora da istinski voliš svoga sina.« »Da, volim ga.« »Pričaj mi o njemu. Je li lijep? Je li plemenite krvi i je li pjesnik? Nosi li plavu boju? Je li mu koža obojena indigom s njegova vela? Putuje li pustinjskim putovima? Ili je možda ratnik sa slavnim mačem čije ime izvikuje dok njime maše u svojim bitkama?« Starica je cmoknula jezikom. »Sve ste vi mlade djevojke potpuno iste - šašave romantične sanjalice. A i momci su jednako nezgodni - ne, još su i gori, sa svojim snovima o ratovima i ludorijama. Jedino što ću ti za sada
reći jest da leži na samom rubu smrti. Ako umre, više od toga nije ti nužno znati - ako preživi, moći ćeš ga sama pitati.« Mariata je bila vidno razočarana. »Zar mi nećeš reći čak ni njegovo ime?« »Zove se Amastan.« »Ali kako mu glasi puno ime?« Rahma je uzdahnula. »Tako mnogo pitanja.« »Kad već prelazim pustinju, bilo bi u redu da znam nešto o onome zbog kojega poduzimam ovo putovanje.« Starica je dulje vrijeme šutjela, zureći u divljinu i škiljeći zbog jarke svjetlosti. Konačno je progovorila: »Ime mu je Amastan ag Musa.« »Kao Musa ag Iba, amenokal, visoki poglavica plemena iz oblasti Aïr?« »Bogu hvala, nije nalik svome ocu.« »On je amenokalov sin?« Starica je potapšala svoju devu po zatiljku i glasno zasiktala. Sasvim poslušno deva se zaustavila i spustila na koljena, a ona je lagano skliznula na do. »Drugim riječima, on je Rhossijev bratić?« Mariata je inzistirala. »Ne sudi mog Amastana prema onome što znaš o ovom drugom. Sve dok se nije rodio Rhossi, moj je sin bio Musino najveće veselje. Bilo je dovoljno da spomene neku stvar i istog trena bila bi njegova - neka lijepa sitnica, najbolji komad mesa, drveni mač. Amastan je bio Musin prvorođeni sin, njegov nasljednik - obožavao ga je od prvog trena kada ga je ugledao, zbog čega je Rhossi bio nevjerojatno ljubomoran. Dok je moj dječak rastao, stalno sam na njemu nalazila masnice i porezotine koje nije mogao zaraditi u običnoj igri, a jednom je prilikom došao kući s jasnim otiscima prstiju na vratu, kao da ga je netko pokušao udaviti. Nikada nije rekao ni jednu riječ protiv Rhossija, ali majka uvijek zna.« »Je li to bio razlog zašto si otišla?« Rahma je čvrsto stisnula usne. »Sada ćemo malo hodati«, rekla je Mariati. »Hodati?« Mariata će užasnuto. »Moramo dopustiti devama da se odmore.« Otpila je velik gutljaj vode iz mijeha i zatim ga dodala Mariati, da bi potom omotala svoj šal oko glave, poput muškog tagelmusta. Zatim je nastavila brzo hodati, sasvim uspravnih leđa, vodeći svoju devu na konopu.
Mariata je napola sišla, a napola pala sa svoje deve, te učinila isto što i starica, omotavši svoj tamni šal oko glave, sve dok joj nisu bile vidljive samo oči. Nenaviknuta na veo, činio joj se neudobnim i zagušljivim, ali čim je zakuhao prvi vjetar s pješčanih dina, shvatila je čemu služi. Čestice pijeska šibale su joj kožu, peckale joj oči. Vruć pijesak pržio joj je stopala kroz njezine tanke sandale, a tijelo joj je bilo ukočeno i nespretno nakon silnih sati provedenih na devinim leđima. Usprkos svojim godinama i Rhossijevu napadu Rahma se kretala laganim korakom, kao da svaki dan poduzima ovakva putovanja. Hoda poput muškarca, pomisli Mariata, poput karavandžije ili lovca, i nije se mogla prestati diviti toj starici koja je bila tako jaka i tako odlučna. Kako se vjetar pojačavao, Rahma se prebacila s bočne strane svoje deve, ne bi li je ona barem djelomično zaštitila od naleta vjetra. Mariata je učinila isto. Hodale su tako sve dok sunce nije sasvim izišlo. Još uvijek ni traga potjeri. Mariata je hodala sve dok nije pomislila da više ne može, a zatim je nastavila još malo. Hodala je kao u transu, ili u snu, noge su joj se automatski kretale, a ruka joj je bila povezana s devom preko pletena ulara - hodala je sve dok nije prestala biti svjesna nelagode koju je osjećala na samom početku ovog dana. Oslobodivši se svih tjelesnih potreba, Mariatin je um naširoko lutao. Zašto je krenula na ovo suludo putovanje sa ženom koju je tek upoznala, i to u tako bizarnim okolnostima? Je li stvarno bilo toliko strašno ostati s plemenom? Da je zazvala upomoć, netko bi joj sigurno došao pomoći, bez obzira na Rhossijeve riječi. Zaštita žena njezinom narodu bila je svetinja - žene su bile cijenjene iznad svega. Njezin strah od Musina nećaka sasvim joj je pomutio razum i natjerao je da donese sulude odluke. No onda se sjetila izgladnjelih haratina i divljeg temperamenta visokog poglavice za kojeg su svi tvrdili da umire. A kada on umre, Rhossi će postati poglavica i tada je više nitko neće moći zaštititi od njega. Pa on je čak pokušao zadaviti amenokalova sina! Neko vrijeme razmišljala je o tome. Što god da se dogodilo između Rahme i Muse, mora da je bilo prilično ozbiljno - amenokalov razvod od žene, ili još gore, njezin razvod od njega, bila je prilično neobična stvar. Osjećala je da je u pitanju neki skandal. Sve te misli rojile su se u njezinoj glavi poput moljaca što lete prema vatri, ponekad nestajući u mraku, a ponekad ulijećući u plamen i suludo kružeći. Rahma se konačno okrenula prema njoj i rekla joj neš to sasvim nečujno. Mariata je podigla glavu. Pred njima su stajale palme,
podrhtavajući u vrućem zraku. Je li to neko priviđenje, pitala se. Čula je da se pustinja voli poigrati ljudskim umom, naročito kada je riječ o putnicima novacima. »Oaza«, Rahma je ponovila, ovaj put nešto glasnije. »Oaza Doum. Sada smo već na pola puta.« Polile su deve vodom i dopustile im da pasu. Napunile su vodene mjehove, a dok se Rahma ispružila u sjeni kako bi malo odspavala, Mariata je namakala noge u hladnoj vodi guelte, promatrajući u void odraz datuljinih palmi i blještavog neba. Kakav mir! Nikada do tada nije osjetila takav mir. Ranije, uvijek su bili trenutci dolaska i odlaska članova obitelji i susjeda, buka djece, koza i pasa, beskrajan niz svakodnevnih kućanskih obveza. Ona je bila Mariata ult Yemma, kći Fatime, kći Osmana, sestra i sestrična i član plemena. Zatim je bila nećakinja Dassine, uljez iz plemena Taitok iznenada ubačen među pleme s visoravni Bazgan, otrgnuta iz svoje domovine i smještena među potpunim strancima, a kako su joj članovi Kel Bazgana bili stranci, sada joj se činilo da ih ima tako mnogo, s njoj nepoznatim imenima, podrijetlom i pričama koje nije poznavala, dok su miljeli taborom, razgovarali, dovikivali se, kretali za poslom o kojem ona nije ništa znala. Ali sada, u ovom trenutku, postojala je samo ona - Mariata - i Rahma, čvrsto usnula, žena koju je upoznala tek jučer i za koju je nisu vezale ni plemenske ni obiteljske dužnosti - i pustinja, prekrasna, svečana i vječna. Ovaj trenutak slobode, savršenstva, nadimao se u njoj sve dok se nije osjetila sasvim laganom, kao da bi mogla odlepršati niz pozlaćeni zrak poput krhke sjemenke... Nije bila svjesna koliko je vremena prošlo u takvom razmišljanju, ali iznenadan oštar zvuk prenuo ju je poput udarca dvaju kamena tik do uha. Iznenada, poput mačke koja samo izgleda kao da spava, a zapravo drijema otvorenih očiju, Rahma je naglo skočila na noge. »Mariata, uzmi svoju devu. Odmah, požuri!« »Zašto?« »Nemamo vremena za pitanja. Brzo!« Mariata je potrčala i odvezala devu, a zatim stala pokraj nje držeći je za konop, neodlučna, ne znajući što joj je činiti. »Popni se, popni se! Kreni prema visokim pješčanim dinama i pričekaj me ondje; tamo te sigurno neće tražiti, pijesak je predubok. Kreni!« »A što s tobom?«
»Samo radi što ti kažem, curo, ili smo obje mrtve.« Mariata je napokon uspjela natjerati devu da klekne i čim se uspela na nju, deva je krenula u galop, kao da je intuitivno predosjetila njezinu želju. Udarila ju je po stražnjici i deva je ubrzala korak da se svuda oko nje prašio pijesak. Dine su se uzdizale pred njima, ogromni brjegovi živog pijeska. Usmjerila je životinju u pravcu križanja dviju najvećih dina i svom snagom svoje volje uspjela je natjerati da prijeđe preko hrpta velike dine. Zatim se bacila s devinih leđa i ne sačekavši da se ova sagne te stala puzati naprijed kako bi bacila pogled s vrha dine. Oaza se činila miljama udaljena, puno dalje od udaljenosti koju je upravo prešla u tako kratkom vremenu, i na trenutak nije uopće uspijevala uočiti Rahmu i njezinu devu. Osjetivši nadiruću paniku, očajnički je pregledavala krajolik: izgubi li Rahmu, osuđena je na propast. A onda je krajičkom oka ugledala neko kretanje. Rahma, desno u daljini, njezina deva u divljem galopu, dok joj nezgrapne noge lete u svim smjerovima. Mariata je promatrala njihovo kretanje u smjeru isročnog ruba dugačkog niza dina gdje je i sama upravo ležala, da bi joj zatim sasvim nestala iz vida. Uslijedio je drugačiji zvuk, nekako podmukao i bučan. U smjeru oaze velikom brzinom kretalo se neko prašnjavo vozilo - kamion, a u stražnjem dijelu kamiona nekoliko muškaraca u tamnoj odjeći i s puškama usmjerenim u nebo. Mariata se sledila. Je li moguće da je Rhossi zatražio pomoć vladinih ljudi kako bi se domogao svojih deva? Kako bi je vratio natrag u pleme? Osjetila je grč u želucu. Pa valjda Rhossi ne bi radi toga angažirao policiju? Njihov narod živio je izvan teritorijalnih granica i državne jurisdikcije, i tako tisućama godina. Mariata je ležala sasvim napeta od iščekivanja, čekajući da se nešto dogodi, nešto što će odrediti njezinu sudbinu. Samo da me ne ugledaju, izrekla je u sebi, da bi zatim brzo popravila svoju molitvu samo da nas ne ugledaju. Samo neka odu svojim putem ne ugledavši nas... Prošlo je nekoliko otkucaja srca, svuda oko nje bila je tišina, samo je čula zvuk kolanja krvi u svojim ušima. Činilo se da čak i njezina deva uvida nužnost potpune tišine - izvalila se u hladnu sjenu pješčane dine koju sunce još nije uspjelo zahvatiti, uzdignute glave i pogleda usmjerenog u neodređenom pravcu, a čudna prozirna membrana njezina trećeg kapka titrala je naprijed i natrag kako bi se riješila zrnaca pijeska. Džip se zatim ponovno pojavio u vidokrugu, ubrzano se udaljavao od oaze dobro utabanim putom u smjeru istoka, koji je slijedio nekoliko
stotina metara. Zatim je iznenada skrenuo, baš na mjestu gdje su Rahma i njezina deva skrenule prije nekoliko trenutaka. Mariati je zastao dah zatim joj je srce stalo tući tako snažno kao da želi pobjeći iz prsnoga koša. Promatrala je kako se džip stao uspinjati uz dinu, da bi se zatim zaglavio u mekom i dubokom pijesku. Dvojica muškaraca skinuli su puške koje su im visjele prebačene preko ramena i stali pretraživati tlo. Vidjela ih je kako dodiruju površinu pijeska, žučno raspravljaju i konačn o se odlučuju za uspon, dok se ostatak muškaraca bacio na iskapanje vozila iz pijeska. Obojica muškaraca na sebi su imali hlače, a ne halje zapadnjački stil odijevanja - a na glavama su imali kape umjesto turbana. Izgledaju poput pauka ovako mršavi, tamni, brzi i opasni, pomisli Mariata dok su se uspinjali uz dinu. Uskoro joj je oblak pijeska zamaglio pogled na njihovo kretanje. Što da učini? Da li da skoči na svoju devu i stane bježati prije nego je ugledaju ili da sačeka u nadi da će je zaobići? Upravo je odlučila ponovno sjesti na devu i pobjeći dok još može, kada je začula neko siktanje. Mariata se instinktivno podigla na noge znajući da bi je ugriz zmije otrovnice mogao ubiti. »Lezi!« Bila je to Rahma, koja je vodila svoju devu na uzici napravljenoj o d svezane tkanine koju je pričvrstila devi oko čeljusti. Mariata se poslušno ispružila na vrući pijesak. »Tko su oni?« prošaputala je. »Vojnici.« »Vojnici? Kakvi vojnici?« »Vojnici su sada posvuda. S one strane«, pokazala je lijevo, »nalazi se odnedavno nezavisna država Mali. S druge strane«, mahnula je udesno, »Niger. Na sjeveru, Alžir. Svi oni imaju vojsku koja se kreće ovim područjem. Pronašli su vrijedne rude - i sve nabrojene vlade željet će se domoći pustinje. Čupat će zemljinu utrobu, uništavati zemlju naših predaka - i sve će nas pobiti ako im budemo stajali na putu.« Uzela je još jedan komad tkanine i hitro zavezala čeljust druge deve. Na taj način životinja neće sasvim utihnuti, ali barem će lagano prigušiti njezino zavijanje koje bi ih moglo izdati. »A sada, ako ne želiš umrijeti, hitro me slijedi.« Povela je Mariatu niz pješčanu padinu, držeći razmak od vrludavog vrha dine kako ih ona dvojica vojnika ne bi ugledala, a kako su se kretale, Rahma je vrhom palmina lista brisala tragove njihova prolaska. Tako
nešto ne bi moglo zavarati nomada u izvidnici - ali iz pristojne udaljenosti, dina je izgledala relativno netaknuto. Spuštajući se niz mekani pijesak, naletjele su na duboku udolinu između pješčanih brežuljaka, a Rahma ih je zatim odvela do još jednog sjecišta gdje su se s obje strane uzdizale visoke dine. Rahma je svoj konop dobacila Mariati. »Ovdje me sačekaj.« Zatim je iščezla, uspinjući se bočno uz visoku dinu kako bi izvidjela kretanje njihovih progonitelja. Mariata je prigrlila koljena na grudi. Vojnici. Muškarci naoružani puškama. Neprijatelji. Do tada nikada nije ni pomišljala da bi mogla imati nekog neprijatelja, nekoga tko je zaista želi ubiti. Naravno, postojale su međuplemenske razmirice, dvoboji i sukobi - ali te su se stvari ticale isključivo muškaraca. Nitko do tada nije nekoj ženi zaprijetio nasiljem - osim Rhossija. Ali čak je ni Rhossi nije mogao toliko zastrašiti poput ovih anonimnih muškaraca odjevenih u uniforme. Prvi put otkako su zašle u pustinju, osjetila je istinski strah.
8
Sjene su se počele izduživati u dolini kada se Rahma konačno pojavila,
koračajući krupnim korakom, ruku podbočenih o struk i bijesno šutajući pijesak. Izgledala je kao jedan od duhova divljine, prašnjave halje i bijesnih iskričavih očiju. Mariata je čvrsto obgrlila svoja koljena, pritisnuvši ih još snažnije na grudi. »Jesu li te napali?« upitala je plaho. »Jesi li ozlijeđena?« Starija žena jedva ju je pogledala i samo joj je kratko naredila: »Uzjaši svoju devu.« Odvezala je devu i vješto je zajahala. »Jesu li otišli?« Mariata je ponovno pokušala doznati nešto više sustigavši svoju suputnicu, no Rahma joj je uzvratila tek kratkim »da«, a zatim čvrsto stisnula usne i zagledala se ravno ispred sebe, izgubljena u vlastitim mislima, mislima koje su joj naborale čelo poput zakučastog labirinta. Mariata je još nekoliko puta pokušala načeti temu vojnika, dok su prelazile dinu za dinom pa zatim jahale kroz pješčanu ravnicu, ali starica se držala tajnovito i jedva da je progovorila i riječ tijekom dva iduća dana. Pred kraj trećeg dana nakon što su napustile oazu, sunce se kretalo prema zapadu, spustilo se i palo iza obzora, ukravši sa sobom crvenilo krajolika i ostavljajući ga ljubičastim i prohladnim. Izlazeći mjesec napunio je pijesak svjetlošću i bojio usamljeno trnovito drveće pokraj kojeg su prolazile sablasnim srebrilom. Mariata još nikada nije vidjela ovakav krajolik - činio se beskrajan, nemilosrdan, a one su i dalje jahale. Kako je do postajalo ravnije, doimalo se puno čvršće pod nogama, s malenim busenjem koje je prodiralo kroz sve brojnije kamenje. Na dijelu gdje su veliki kameni blokovi oblikovali uzdignute i usamljene hridi, Rahma konačno zaustavi svoju devu. »Ovdje ćemo prenoćiti«, najavila je. »Ne možemo se noću uspinjati planinom, duhovi predaka na mjesečini postaju osvetoljubivi.« Čak i najdobroćudniji duhovi mijenjali su svoju prirodu kako se spuštala noć. Mariata je, zureći u sjenovite planine, tiho izgovorila riječi koje bi je mogle zaštititi od opasnog djelovanja zlih duhova. Bilo je teško dokučit i što je nebo, a što zemlja, ali u mraku nije mogla vidjeti ni traga naselju, vatri ili kakvoj svjetiljci. Nazirale su se samo sjene razasute posvuda oko njih, kao da ih je pobacao neki div kojem je dosadila igra.
»Ovo je drevno, magično mjesto, prepuno baraka«, Rahma joj je tiho pojasnila. »Ovdje smo sigurne od duhova.« Stijene su bile uistinu velike, no Mariati nisu djelovale nimalo čarobno ili blagoslovljeno. Zaklopila je oči, prilično iscrpljena. Bolio ju je svaki mišić, svaka vlas na glavi. Nadala se da će noćas prileći u zaklonu šatora - željela je odmoriti svoje obraze na mekom jastuku, pokriti se dekom i spavati danima. Bila je toliko izmoždena da ju je umor zanosio te se morala uhvatiti za obližnji kamen da ne bi izgubila ravnotežu. Dnevna vrućina sasvim je iščezla iz kamena - pod njezinim prstima djelovao je hladno i grubo - grubo i hladno, ali nekako živo... Kroz glavu joj je iznenada proletio čitav niz slika: žena čije suze ostavljaju tamne mrlje na halji boje indiga, dijete okrugla lica što se privija uz majčine skute, bljesak sablje bačene u zrak, srebro što blješti na plavetnilu. Umotana beba s velikim tamnim očima bespomoćno leži na pijesku. Nago tijelo muškarca što se diže i spušta dok podrhtavajuća svjetlost svijeće obasjava konture njegove stražnjice. Šokirana, širom je otvorila oči. »Što je?« kratko ju je upitala Rahma uhvativši je za ruku. »Nešto si vidjela?« Nejasno posramljena, Mariata je odmakla ruku. »Ne, ništa. Samo sam umorna.« Uzela je svoj pokrivač s deve i legla na tlo, ali san nije dolazio. U njoj se komešao čitav svijet, kao da još uvijek hoda - osjećala je kako joj se vrti u glavi. Sa svih strana navirale su slike - naoružani muškarci s puškama na ramenima, Rhossijevo iskeženo lice, kostur pokraj kojeg su prošle u pustinji, kosti koje su ogoljeli strvinari, kosti izblijedjele na suncu, izgladnjela djeca, žena u suzama - sve dok joj se nije smučilo od tolikog jada. Kada se uspravila kako bi razbistrila misli, ostala joj je samo jedna pomisao: da je sama na svijetu, ostavljena na milost i nemilost, bez ikoga da je zaštiti, osim ove čudne, lude starice. Visoko na nebu zvijezde su i dalje sjale, nezainteresirane za njezinu nedaću. U očima su je zapekle suze samosažaljenja, i tada začu glas. Sjeti se tko si, Mariata. Sjeti se svog naslijeđa. Ti u sebi nosiš sve nas: mi smo uvijek s tobom, cijelim putem do Majke svih nas. Sjeti se tko si i ne očajavaj... Te noći Mariata usnu san. Ponovno je bila u planinskom lancu Hoggar; njegovi nazubljeni vrhovi dizali su se u sjajno plavo nebo, a ona je promatrala svoju majku kako plete Azazovu kosu. Kada je posljednji
put vidjela svog brata, bio je visok i mršav, gotovo odrastao muškarac, odjeven u svoju halju i plavi veo, no u njezinu snu on je i dalje bio dječak, okruglih, nasmiješenih očiju i široko razmaknutih prednjih zubi, a ona se prisjećala kako su zajedno trčali u krug oko starijih žena i kako su smišljali priče kada bi jedno od njih dvoje bilo uhvaćeno u nedjelu. Baye, njezin najmlađi brat, puzao je po pijesku sasvim gol. Majka je bila tako lijepa, pomisli Mariata, promatrajući njezine brze i vješte ruke i profinjene kosti njezina lica obasjane sunčevom svjetlošću. Koliko je dugo promatrala tu mirnu scenu, nije znala: nalazila se u snovitom vremenu. Iza Yemmine glave okupili su se visoki oblaci - sunce je padalo i dizalo se, padalo je i dizalo se dok je majka plela Bayine prve pletenice, pružajući ruke preko svoga rastućeg trbuha. A onda je zahvati sjena, ona pogleda u smjeru neba i nasmiješi se, a svijet se načas zaustavi. Kakav je to bio osmijeh! Mariata bi ga mogla promatrati čitav dan, čitavu noć. Bio je tako pun ljubavi, tako pun užitka. Na trenutak se zapitala što je izmamilo taj blaženi osmijeh na licu njezine majke, a zatim ugleda sebe kako hoda pokraj svoga visokog oca noseći košaru smokava, smokava za kojima je njezina majka žudjela tijekom ove, za nju posljednje trudnoće. I tada je znala, ono što je oduvijek znala: da je njezina majka voli, da je nije svojevoljno ostavila samu na ovome svijetu - i da uvijek pazi na nju. Prve zrake sunca na licu probudile su Mariatu i na trenutak nije znala gdje se nalazi - znala je samo da se osjeća osvježenom i mirnom. Dok se protezala, njezini zglobovi nisu pucketali niti su se bunili - kada je stala na noge, bila je stabilna, a njezini mišići nisu se žalili. Možda ipak ima nešto u onome što je Rahma rekla o ovom kamenju, pomisli ona možda stvarno ima neku moć. Složila je svoj prekrivač i krenula izbliza promotriti jednu od stijena. Tri četvrtine ogromne stijene nalazilo se u sjeni. Obišla ju je, diveći se njezinoj veličini i svježini koju je njezina sjena pružala. Ali nakon što ju je potpuno zaokružila, otkrila je kako je njezina istočna strana sada obasjana svjetlošću izlazećeg sunca. Posred stijene, protežući se od da pa sve do njezina vrha, petnaestak stopa u visinu, bila su uklesana slova i simboli na drevnom jeziku njezina naroda. Pognula je vrat. »Danas smo pokopali Majida, hrabra čovjeka, Tatina supruga i oca Rhosse, Elage i Houna«, stajalo je na jednom natpisu. Sljedeći natpis glasio je samo: »Sarid voli Dinbiden, koja ne voli njega.« Treći je natpis bio začetak neke pjesme. »Asshet nan-nana shin ded Musa, tishenan n ejil -di du-nedwa«, čitala je naglas. Kćeri naših šatora, kćeri Muse, sjetite se večeri našeg odlaska...
Još jedan natpis, napisan ukoso prema gore, pročitala je isprva kao: »Ljubav je vječna, iako život nije.« Zatim je shvatila da se te riječi mogu protumačiti i kao: »Duga ljubav vrjednija je od života.« Namrštila se, ne mogavši se odlučiti za točno značenje ispisanih simbola. Treća moguća interpretacija bila bi: »Tamo gdje pronađeš ljubav, tamo ostani.« »Poetično, zar ne?« Mariara se okrenu i ugleda Rahmu tik do sebe. »Tko je ispisao ove simbole - ljudi iz tvog sela?« Starija se žena nasmijala. »Neke od ovih natpisa ispisali su članovi plemena Kel Nad, ›Ljudi prošlosti‹. Nitko ne zna koliko su stari - oni ovdje stoje toliko dugo da se čak ni najstariji ljudi ne sjećaju kada su i kako dospjeli na ovu stijenu. Stariji su od sjećanja njihovih roditelja, baka i djedova.« Mariata se namrštila. »Ali djeluju tako... novo.« Bila je to prilično neprikladna riječ, pogotovo iz usta djevojke koja se smatrala pjesnikinjom. Željela je reći da su osjećaji u tim napisima isti kao oni što ih njezin narod osjeća svaki dan. »Prošlost je uvijek s nama«, reče Rahma. »I svi su ljudi isti, u svojoj biti, bez obzira na to jesu li suvremeni ili drevni.« jutros je djelovala nešto vedrije, radujući se vjerojatno trijumfalnom povratku kući s potomkom Začetnice. Mariata iznenada osjeti nervozu zbog onoga što se od nje očekivalo. Napustiti Kel Bazgan i nije bila neka teška odluka u danom trenutku. Učinila je to bez puno razmišljanja o budućnosti, ali prelazak preko pustinje prilično joj je ispraznio um. Nastojala je ne razmišljati o tome. Svi su ljudi isti, u svojoj biti, ponavljala je u glavi. Nemam se čega bojati. Ušle su u selo, a starija žena pozdravljala je sve koji su izišli ne bi li je vidjeli (a bilo ih je mnogo), makar iz daljine, s najvišom razinom poštovanja. »Dobro sam«, odgovarala je na sva pitanja. »Hvala na pitanju, dobro sam.« Zatim bi ih upitala o njihovoj obitelji i novostima, pozorno slušajući odgovore, iako su oni uglavnom zvučali isto: dobro sam, moja žena je dobro, moji sinovi su dobro, moje kćeri su dobro, Bogu hvala. Na kraju bi se okrenula, pokazala u smjeru Mariate i predstavljala je: »Mariata ult Yemma ult Tofenat, kći Kel Taitoka, dolazi s planine Aïr gdje je živjela s Kel Bazganima, a sa mnom je prešla Tamesnu kako bi posjetila mog sina i iz njega istjerala zle duhove koji ga opsjedaju.« Primijetila je da je početno poštovanje koje bi iskazali na spomen Mariatine plemenite loze i njezina putovanja ubrzo bilo zamijenjeno
snuždenim izrazima lica na spomen Amastana, ali svi odreda bili su ljubazni i poželjeli joj sreću i blagoslov da je štiti od svih zlih duhova na koje bi mogla naići. Rahma je razgovarala s majušnom ženom tamnije puti odjevenom u crveni veo, žena je naglo otrčala i vratila se koji trenutak kasnije sa zdjelicom riže pomiješane s mlijekom. »Da mu malo padne vrućina«, rekla je, a Rahma se složila, uzevši zdjelicu. Mariata je požudno zurila u zdjelicu osluškujući kruljenje vlastita želuca. »Moramo ga vratiti u nešto smirenije stanje«, govorila je Rahma onoj drugoj ženi, a njoj se činilo da su maleni izgledi za kakav doručak prije nego obiđu bolesnika. Prošle su pokraj ograđenog prostora u kojem su pilići trčali i kljucali, što je Mariatu prilično iznenadilo: nomadski narodi nisu držali piliće koji ne mogu prehodati pustinju ili je pak preletjeti, a deve i magarci ionako su uvijek prenatrpani da bi još ponijeli i teret kokošinjca. Također je zamijetila i određeni broj trajnih nastambi razasutih naseljem, a neke od njih mogle su se podičiti i bujno zasađenom vegetacijom - tu i tamo uočila je koje drvo smokve ili nasade rajčice. »Zar tvoje pleme više ne putuje Putem soli?« znatiželjno je upitala. »Neki od njih putuju. Među nama ima i nekoliko karavandžija, ali prije dvije godine pustinja nam je progutala čitavu karavanu, a bolest je prošle godine odnijela i nekoliko deva. Siromaštvo i nemir natjerali su veliki broj naših haratina i robova u bijeg prema gradovima, a u tome ih potiče i nova vlada - život je težak, a bit će još i teži. Našem će narodu trebati mladi ljudi poput Amastana više nego što su nam ikad kroz našu povijest trebali mladi naraštaji muškaraca. Bez njega i njemu sličnih osuđeni smo na čeprkanje po prašini.« Mariata je bila zapanjena. »Ali mi smo gospodari pustinje, a ne neki siromašni seljaci!« »Naše ponosno naslijede uskoro neće vrijediti ništa ako s e stvari ovako nastave.« Posljednji mještanin na kojeg su naišli bilo je neko čudno stvorenje s ovlaš smotanim tagelmustom, koji je, na Mariatino iznenađenje, razotkrivao pola lica puti boje ugljena i s teškim srebrnim naušnicama što su visjele s obje ušne resice. Ova neobična osoba sada je uhvatila Mariatu za ruke i čvrsto ih stisnula. Mariata je ovu naglost pripisala činjenici da dotična osoba očito ne pripada »Ljudima s velom« pa se suzdržala da se ne istrgne iz tog snažnog stiska. To joj vjerojatno ne b i pošlo za rukom čak i da je pokušala, jer taj ju je stranac stisnuo nevjerojatnom žestinom. Ali kada je progovorio, bio je to glas dječaka
kojemu glas još nije mutirao, a njezina ruka koju je pritisnuo na svoja prsa začudo je napipala nešto nalik mekoći ženskih grudi, što je Mariatu sasvim zbunilo. »Ah, kći Hoggara što nam stiže iz daleka. Dobro nam došla, dobro došla u Teggart.« »Hvala ti«, reče Mariata i pristojno se nakloni, pokušavši još jednom izvući svoje ruke, bezuspješno. »Prekrasna djevojka, duhovi uzimaju razne oblike. Čuvaj se melankolične ljepote Kel Asufa kako te ne bi zavela. Vidim da si divlje prirode, a divlja priroda priziva divljinu. Nadam se da si cijela u glavi.« Izustivši ove nadasve enigmatične poruke, neobična osoba pustila je Mariatinu ruku i nastavila dalje svojim putem. Mariata je ostala zuriti u njegovom smjeru. »Što je mislio pod time? I je li on uopće muškarac?« »Tana?« Rahma se nasmiješila. »Nemamo riječ za ono što Tana jest. Čula sam strance kako je zovu homefemme, ali to joj zapravo uopće ne pristaje. Recimo da ju je Bog dvostruko blagoslovio. U njoj se skriva savršena simetrija spolova i ona je jedna vrlo nevjerojatna osoba. Ponekad zna više od običnih ljudi. Ona je bila kći našeg kovača, dok je selo još bilo dovoljno bogato da drži svog vlastitog kovača, a nakon što je on umro, ostala je s nama i nastavila provoditi neke dužnosti enada.« Inadani su bili kovači i majstori mističnih rituala - lokalni kovač nadgledao je brojne ceremonije, ubijao je žrtvene kozliće, up ravljao vatrom i izrađivao predmete od željeza koje ni jedan Kel Tagelmust, a pogotovo ni jedna žena nije smjela dodirnuti. »Zar ona ne može izliječiti Amastana?« »Obišla ga je jednom nakon njegova povratka, poslije čega mu se više nije željela približiti.« Mariata je u tišini probavljala ovu informaciju. Nakon nekog vremena upitala je: »A što je mislila kada je govorila o cijeloj glavi?« »Tako ponekad kažemo za zrele ljekarske pomoćnike, kada njihovo znanje postaje cjelovito.« Mariata je ponovno osjetila napad panike, »Ali ja ne znam ništa o liječništvu! Nikada se nisam školovala ni za što.« »Neke se stvari ne mogu naučiti, to je dar s neba, dar koji teče našim žilama.« Rahma ju je uhvatila pod ruku, kao da se bojala da bi joj mogla pobjeći, a Mariatu je iznenada ispunio užasan strah, strah da je Rahmin sin možda sasvim lud, da mu na usta izlazi pjena kao bijesnom psu, da je nasilan. Bojala se da možda izgleda sasvim normalno, samo što mu u
očima plešu duhovi. Bojala se da mu neće moći pomoći, da će se unatoč njezinim velikim precima ispostaviti da je ona tek obična djevojka. A ta ju je mogućnost zapravo najviše plašila. Iza zadnjih šatora, koliba i torova prostirao se maslinik, a iza njega, preko šljunkom posute zemlje, bio je podignut privremeni zaklon između dva drveta tamariska, tek jednostavan okvir od granja prekriven dekama i starim vrećama u kojima su se nekoć čuvale žitarice. U sjeni tog zaklona Mariata je mogla vidjeti sjenu muškarca u crnoj halji i čvrsto stegnutom tagelmustu koji je ostavljao vidljivim tek malen dio njegova lica, malen prorez kroz koji se nazirao par tamnih, tupih očiju. Muškarac je sjedio na tlu prekriženih nogu, nepomičan, ruku stisnutih u krilu. Nije se ni pomaknuo dok su mu prilazile niti se potrudio pozdraviti ih. Uopće nije reagirao kada je Rahma čučnula pokraj njega i položila mu ruku na obraz. »Blagoslovljen bio, Amastane, sine moj. Izgledaš bolje nego kada sam te ostavila, sigurna sam u to. Uzmi malo riže i mlijeka da ohladiš višak vrućine što čuči u tebi.« Položila je zdjelicu na do, pokraj nedirnute porcije kruha i datulja. Nije ju ni pogledao. »I pogledaj, donijela sam ti još nešto, posjetioca izdaleka. Mariata ult Yemma ult Tofenat iz plemena Kel Taitok, ona je izravni i pravi potomak Tin Hinan. Prešla je cijelu Tamesnu kako bi te upoznala. Zar nećeš ustati da je pozdraviš i zaželiš joj dobrodošlicu kako i priliči gospodaru kuće?« Nastojala mu je ugoditi, primijeti Mariata, jer ovo nije bila nikakva kuća, a on očito nije bio gospodar ničega, čak ni vlastite pameti. Zagledala se u ono malo uskoga tamnog lica što se naziralo kroz tanak prorez njegova vela, primijetivši samo vrlo istaknute kosti, lijepo oblikovane obrve i blijede bore oko očiju u kontrastu s osunčanom kožom njegova bezizražajna lica. Sada kada su mu se sasvim približile, mogla je vidjeti da uopće ne djeluje zastrašujuće te se konačno stala opuštati uz veliko olakšanje, sve dok nije skrenuo pogled s da u koje je do tada fiksirano piljio i zaustavio ga na njezinu licu. Kažu da gazele okružene lovcima često ostanu paralizirane i skamenjene, iako bi, da se uspiju pokrenuti, bez imalo truda mogle pobjeći svojim progoniteljima. Mariata se upravo tako osjećala dok ju je Amastan promatrao - skamenjena, prestravljena do srži vlastita bića i sasvim bespomoćna.
Odjednom se suočila s najizražajnijim očima koje je ikada srela. Oči su mu bile izdužene i bademaste, bile su to oči pjesnika, a ne ratnika ili luđaka. Onoga trena kada ju je pogledao, jedino o čemu je mogla razmišljati bio je njegov pogled, dubok i taman poput vode što se nazire na dnu bunara - posljednje vode u sezoni prije nego što bunar presuši, a oni koji o njemu ovise ostanu žedni i na kraju umru od žeđi. Mariatino srce stalo je ubrzano kucati. Osjetila je stezanje mišića u nogama, kao da je žele odnijeti daleko, vrlo daleko, ogromnom brzinom, neovisno o njezinoj volji. Unatoč tom osjećaju ostala je stajati na mjestu kao ukopana. Zatim je taj trenutak prošao. Iznenada, Amastanove oči ispunile su se suzama, suzama koje su se nakupljale, prelijevale i zatim nekontrolirano klizile. Bilo je šokantno vidjeti muškarca kako plače. Muškarci su bili prilično suzdržani u svojim emocijama - bio je to sastavni dio asshaka, kodeksa ponosa i doličnog ponašanja. Mariata je osjetila kako joj srce hrli prema njemu. Neke žene jednostavno imaju neodoljivu potrebu da poprave nanesenu štetu; to su žene koje osjećaju odgovornost za vraćanje poretka u svijet koji ih okružuje - čak i ako je riječ o sasvim malim stvarima poput pranja odjeće, metenja šatora ili pak ponovnog pletenja potrgane košare. Mariata sebe nikada nije doživljavala kao jednu od tih žena. Ali pred sobom je vidjela muškarca kojeg je život sasvim prepolovio i iznenada je osjetila poriv da ponovno spoji ta dva rastrgana dijela. »Koliko je dugo u ovakvom stanju?« upita Mariata dok su se ona i Rahma vraćale u selo. Kako se razdaljina između nje i opsjednutog muškarca povećavala, njezino je srce ponovno uhvatilo svoj uobičajeni ritam otkucaja, ali i dalje je osjećala njegovu prisutnost, kao da su međusobno povezani uzetom koje se zatezalo svakim novim korakom. Rahma neko vrijeme nije progovorila ni riječi. Naposljetku je stigla do ogromne stijene. Tu se zaustavila i sjela okrenuvši lice prema suncu, a Mariata je sada ugledala jedva primjetan trag osušenih suza na njezinim obrazima. »Kući ga je vratila njegova deva, kao da je znala put, iako je izbivao više od godinu dana. Visio je prebačen preko njezinih leđa, sasvim nesvjestan. Nije znao gdje je; oči su mu bile širom otvorene, ali nije bio u stanju prepoznati ni svoju rođenu majku. Bio je natopljen krvlju. Pomislila sam...«, glas joj je načas utihnuo. »Pomislila sam da je mrtav... ili smrtno ranjen. Ostao je i bez mača - ›kosioca‹ koji je pripadao mom bratu, njegovom anet ma, a prije toga njegovom anet ma. Nikada se ne bi svojevoljno odvojio od tog mača - on je bio sav njegov ponos. Nije imao ništa sa sobom - ni hrane ni vode. Uopće mi nije jasno kako je uspio
preživjeti, osim ako ga duhovi nisu održali na životu iz svojih vlastitih razloga.« »Ali sa sobom je imao jednu stvar. Držao ju je stisnutu u svojoj desnoj ruci. Pokušali smo mu razmaknuti prste, ali nasrnuo je na nas poput podivljale zvijeri. Još uvijek to čuva. Uvjerena sam da ćemo ga spasiti uspijemo li mu oduzeti taj predmet. Sigurna sam da duhovi Kel Asufa crpe svoju moć iz tog predmeta. Isprobali smo sve: travarice su mu nudile sredstva za spavanje, ali nije ih htio uzeti. Enad mu je pjevao pjesmu vjetrova, bubnjali smo o bubnjeve kako bismo plesom otjerali zle duhove, ali ništa nije pomoglo. Marabuti su molili za njega i o njegove halje zakvačili stihove iz Kur’ana. Mogla sam im odmah reći da to neće djelovati - svukao ih je sa sebe u napadu bijesa i trčao uokolo sasvim gol! Čarobnjak iz Tinbuktua okružio je njegov šator čudotvornim zapisima koje je donio s juga - Amastan ih je potpuno ignorirao i legao je na spavanje, sakrivši svoju desnu ruku pod tijelo. Svatko tko mu je pokušao otvoriti šaku susreo se sa suludim bijesom divljih duhova koji su se nastanili u njemu. Takav je već više od tri mjeseca - neće moći još dugo izdržati.« Mariata se ugrizla za usnu. »Želim ti pomoći, ali ne znam što bih ja mogla učiniti.« Rahma se okrenu prema njoj. »Zaplakao je kada te ugledao, Mariata; bila je to prva ljudska emocija koju je iskazao otkako se vratio.« Uzdahnula je i ustala, djelujući odjednom iscrpljeno. »Još kao dječak Amastan je obožavao poeziju«, nastavila je. »Volio je pisati pjesme i stihove, lokalne djevojke bile su opčinjene njegovom vještinom s riječima. Sve odreda željele su se udati za njega, ali on se nije želio ženiti prije nego što prohoda do Arbre de Téné ré, vidi more i dotakne snjegove najviših planina.« Mariata se nasmiješila. Ovakav joj se romantičan pristup prilično sviđao. »A što je od toga uspio postići?« »Sve troje. Postigavši ove ciljeve, naposljetku se zaručio. Za jednu djevojku s planine N’Fughas. Otišao je po nju kako bi je upoznao sa mnom i sa svojom bakom prije nego se vjenčaju. Naime, moja je majka bila suviše stara i bolesna da bi putovala. Umrla je prije nego što se stigao vratiti. Što je vjerojatno i bilo bolje za nju.« Mariata je osjetila snažan ubod nelagode čuvši ove vijesti. Bio je zaručen? Podsjetila je samu sebe da je se zapravo ne tiče što se muškarac kojeg uopće ne poznaje planirao trajno vezati, ali nešto u njoj osjetilo je snažno razočaranje. »A gdje li je ona, njegova ljubljena?«
Rahma je skrenula pogled. »Ne znam. Nitko ne zna. Čini se da je nestala. Ali od srca te molim da ne slušaš seoske glasine.« Prije nego je Mariata uopće stigla razmisliti o ovom neobičnom zahtjevu, Rahma je hitro nastavila. »Riječi su najsnažnije magijsko oružje - tvoja je baka to jako dobro znala. Snaga riječi prenosila se s koljena na koljeno tvoje obitelji, još od vremena Majke svih nas - kako bi inače uspjela pridobiti ostale da joj se pridruže u pustinji i zasnuju naš narod? Ona je bila tek obična djevojka - nimalo starija od tebe - obična djevojka iz jednog prašnjavog sela na jugu Maroka. Ali u sebi je imala takvu snagu da je napustila sigurnost sređenog utočišta kako bi započela novi život u divljini. Da bi tako nešto postigla, sigurno se morala družiti s duhovima Kel Asufa, postati jedan od njih ili ih pak pridobiti za sebe, jer oni su joj pomogli da oblikuje naš narod. Ta njezina moć prenosila se ženskom linijom u njezinoj obitelji, baš kao i ostale slične vrijednosti, dakle sigurno si je i sama naslijedila. Nemam izbora nego vjerovati u to ili će Amastan zauvijek biti izgubljen. Hoćeš li mu pomoći? Sjesti s njime i pričati mu priče, slagati stihove protiv zlih uroka, utišati duhove i pridobiti ih da slušaju tvoju volju. Pokušati ga uvjeriti da ispusti taj predmet što ga drži stisnuta u svojoj desnoj ruci. Hoćeš li to učiniti?« »Pokušat ću«, reče Mariata dok ju je istodobno izjedao veliki strah. Amastan se vratio u selo, natopljen krvlju i bez svoje zaručnice. Ne bi smjela slušati govorkanja. Iznenada se prisjetila jedne narodne priče iz okolice planine Aïr koja se često uvečer pričala uz logorsku vatru Iferouanino krvavo vjenčanje. Prema toj priči, lijep i bogato urešen stranac ujahao je u selo, na veliko oduševljenje lokalnih djevojaka, i nakon nekoliko tjedana odabrao je najljepšu od njih koju je zatim zavodio lijepim riječima i vrlo brzo se vjenčao njome uz blagoslov njezine obitelji - ali tijekom prve bračne noći iz šatora mladenaca začula se strašna buka i djevojčino tužno zavijanje. Starješine su zabrinuto tresle glavama - bilo je prilično nerazumno od mladoženje da već prvu noć zahtijeva od mlade da mu udovolji. Dijete začeto pod mjesečinom prokleto je do kraja života. Ništa dobra od toga. I zaista, kada je jedna od starijih žena iduće jutro posjetila par kako bi im uručila doručak, dočekao ju je strašan prizor - šator preplavljen krvlju, kosom i kostima, a ni traga mladencima. Mladenkina braća pronašla su tragove velike divlje mačke te su je stali slijediti sve do njezinog planinskog brloga, a nakon teške borbe, uspjeli su je ubiti. U njezinoj utrobi pronašli su ostatke svoje sestre, ali ni traga mladoženji, iz čega su zaključili da je prelijepi stranac zapravo biće što mijenja lik, duh divljine, čiji se iskonski oblik oslobodio u svadbenoj noći.
Neprestano se pitala - je li i Amastan još jedno takvo čudovište? Je li on, opsjednut dž inom, ubio svoju voljenu? Nije željela saznati - ali ipak, morala je znati. Rahma ju je odvela do svog šatora. Bio je to vrlo lijep šator sastavljen od više od stotinjak kozjih koža. »Donijela sam ih sa sobom kada sam se razvela od Muse ag Ibe«, objasnila je prije nego je Mariata stigla upitati. »Njih, dvanaestogodišnjeg Amastana i jednog starog magarca koji je već odavno mrtav. Prokleti marabut presudio je da se moram odreći svoje nevjestnine iako je moje pravo bilo da ih zadržim. Rekao mi je da mi je Bog odredio da istrpim to što je Musa uzeo drugu ženu i da se nemam pravo razvesti zbog takve sitnice. Pokazala sam mu masnice na svojim rukama i nogama, a on se samo nasmiješio i rekao mi kako muževi ponekad moraju tući svoje žene da bi ih podučili pravilnom ponašanju. Od tog vremena vratila sam se starim korijenima. Taj marabut je danas mrtav, a Musin želudac zadaje mu strašne bolove, koliko čujem.« Mariata ju je prostrijelila pogledom. »Bacila si kletvu na njega?« »Bacila sam kletvu na oboje. Samo što je Musa oduvijek bio jako snažan muškarac. Jako dugo je izdržao.« Mariata je osjetila trzaje iznutra. »Ako si u stanju manipulirati duhovima, zašto ne spasiš Amastana?« Rahma se ogorčeno nasmiješila. »Postoji određena ravnoteža u svemiru - mislim da me na ovaj način duhovi žele tome podučiti.« Tijekom nekoliko idućih dana Mariata je oblačila bijelu halju i maramu koje je posudila od Tane - za sreću i kako bi na taj način uspostavila ravnotežu s crnilom Amastanove duše - i odlazila svaki dan provesti neko vrijeme sjedeći s Amastanom, smišljajući stihove najprije u sebi, a zatim ih recitirajući naglas. Činilo se da mu njezina prisutnost ne smeta - štoviše, činilo se da je uopće ne primjećuje. Nije više bilo suza, nije bilo onih pogleda od kojih zastaje srce, nije bilo naznake duhova koji su ga opsjedali. Čak i ako je čuo njezinu poeziju i njezine priče, nije to ničim pokazao - nakon nekog vremena Mariati se njegova pojava činila smirujućom, čak i inspirativnom. Uskoro je počela skladati najljepše pjesme svog života, baratajući riječima i oblikujući ih u složene stihove koji su u sebi sadržavali svu punoću zvučne čarolije. Neke od njih zapisivala je grančicom po tlu, a mnoge je čuvala u glavi. Ni jedan od njezinih stihova nije imao neki značajniji učinak na bolesnika.
Svakoga dana odnosila je netaknutu hranu koju mu je donijela prethodnoga dana. Kako je mogao živjeti bez jela? Mora da ga pokreću neke druge sile, razmišljala je, nešto natprirodno, možda čak i bogohulno. A onda je jednog dana zatekla prevrnutu zdjelicu i mlijeko razliveno po tlu. Ovako nešto bilo je zabranjeno, bio je to jasan znak zlih duhova na djelu. Na tlu oko prevrnute zdjelice ispisala je zaštitničke formule protiv uroka ne bi li nekako poništila zle utjecaje. Nekoliko dana kasnije dobila je mjesečnicu. Marabut bi je zasigurno potjerao da čuči u svom šatoru, ali Rahma se samo nasmijala. »Sada imaš najveću moć - krv je moćnija od utjecaja duhova.« I zaista, kada je toga dana donijela Amastanu njegovu zdjelicu mlijeka i riže, podignuo ju je s tla i pojeo. Učinio je to prstima lijeve ruke, što je bilo prilično nezamislivo. Sve vrijeme držao je stisnutu svoju desnu šaku, a Mariata je primijetila da bi mu zglobovi desne ruke problijedjeli svaki put kada bi ih odmjerila, kao da je još jače stiskao šaku. Jednog dana, nadahnuta drevnim natpisima na stijenama pokraj kojih su Rahma i ona prošle zadnje noći svojeg putovanja pred dolazak u selo, Mariata je složila sljedeće stihove i stala ih naglas recitirati: Kćeri naših šatora, kćeri Muse, Sjetite se večeri našeg odlaska Sedla naših žena sjede spremna na devama Žene pristižu, svečane u svojim haljama Medu njima je i Amina, sa svojim sjajnim očima I Houna, s novim šalom omotanim oko glave. Prekrasna Manta, svježa poput palmine mladice... »Ne!« Njegov vrisak probio joj je uši i načas zaustavio srce. Mariata je skočila na noge, iznenada prestravljena grčem na Amastanovu licu koje se borilo s nekom snažnom emocijom. Napola je očekivala da će mu sada iz usta iskočiti očnjaci, na rukama izbiti pandže, a kroz kožu probiti krzno - ali, ispustivši taj krik, djelovao je iscrpljeno i ponovno se povukao u sebe. Otvorio je svoju desnu šaku, a ona je načas ugledala predmet skriven u njoj.
»Manta, ah, Manta«, prošaptao je, ili se Mariati barem tako učinilo. Očiju sklopljenih od boli, pritisnuo je predmet skriven u šaci na svoje čelo. Bila je to neka hamajlija, vidjela je, čvrst kvadrat nekakvog metala sa središnjim dijelom ukrašenim krugovima karneola i nizovima ugraviranih šara. Na njemu je bilo nešto sasušeno, poput hrđe.
9
N a raspolaganju sam imala čitav niz slobodnih dana - nisam koristila
godišnji već više od tri godine. Prilično uplašena, otišla sam do šefa i zatražila šest tjedana, od toga tri neplaćena. Na vlastitu sramotu, iskoristila sam očevu smrt kao izgovor za tako dug odmor - valjalo je pripremiti njegovu kuću za prodaju, a nakon toga potrebna mi je bila promjena okoline. Richard je pristao takvom brzinom da mi je cije la stvar djelovala pomalo uvredljivom. Osjećala sam grižnju savjesti, ali bacivši pogled na kutiju, ponovno sam osjetila kako se u meni budi iščekivanje. Odlazim u Afriku, slijedeći ono što je moj otac nazvao »smjernicama« na putu vlastita života - vratit ću hamajliju na kontinent s kojega potječe i ponovno probuditi tu uspavanu zvijer. U atlasu sam potražila Abalessu i otkrila da je označena kao maleno mjesto na jugu Alžira. Maroko - Alžir: Tafraout - Abalessa. Uzimajući u obzir veličinu tamnog kontinenta, udaljenost između ovih mjesta nije djelovala previše zabrinjavajućom. Imajući na raspolaganju tri tjedna, Eve i ja mogle bismo se zaputiti na jug u Saharu, na najveličanstvenije od svih putovanja. Bila sam prilično nestrpljiva u svojoj želji da što prije krenemo, kao što sam nekoć bila nestrpljiva prije izlaska na ispite. Željela sam da što prije započnu, kako bih se konačno mogla prestati brinuti, željela sam se naći usred samog čina, umjesto da od njih u svojoj glavi gradim zastrašujuće predodžbe. Zapravo sam samo željela prestati razmišljati. Usmjerila sam svoju neiscrpnu energiju na pitanje prodaje kuće, posvetivši se kolutovima ljepljive vrpce, beskrajnim i beskorisnim izvještajima, jamstvima i dokumentima koje je zahtijevao novi izmijenjeni zakon. Organizirala sam procjenu umjetnina i njihovu aukciju, a žarim je došla na red i tvrtka za raščišćavanje koja je počistila ostatak stvari iz očeve kuće. Angažirala sam jednu agenticu i zatim slušala njezine žalopojke o lošem stanju kuće i nužnosti da se preuredi u nešto modernijem stilu kako bi privukla »pravu vrstu« kupaca, o unajmljivanju namještaja i sobnog bilja, o tome kako je dobro prije dolaska potencijalnih kupaca nasprejati kuću lažnim mirisom kave i svježe pečenog kruha. »Postoji li i miris svježe pokošene trave okupane suncem kojim bismo mogli namirisati vrt?« sarkastično sam je upitala dok smo stajale na rosulji promatrajući šikarom zaraslu divljinu koja je
nekoć bila povrtnjak. Odmjeravala sam je dok je probavljala moj prijedlog. »Sjajna ideja«, izustila je mudro, uzela svoju bilježnicu i zapisala navedeni prijedlog, potpuno nesvjesna mog izbezumljenog pogleda. Na dan našeg zakazanog leta probudila sam se u pet sati ujutro, preznojavajući se i urlajući jer su me ostavili na vrelom pustinjskom suncu, preslabu da bih dopuzala do udaljene vode. Uspravila sam se u krevetu, dok mi je srce divljački lupalo. Odakle mi sada ta slika? Je li riječ o snu potaknutom mojim strahom od letenja ili je posrijedi nešto sasvim neobjašnjivo? Nastojala sam ne razmišljati ni o jednoj od te dvije mogućnosti, a dok sam pažljivo pakirala hamajliju i preostali sadržaj kutije, zajedno s putovnicom, u svoju ručnu torbu moj prijašnji strah zamijenio je osjećaj iščekivanja. Ispostavilo se da nismo bile jedine penjačice koje su se namjerile na Maroko. U redu za registraciju putnika na londonskom Gatwicku, pored uobičajenih turista u potrazi za sunčanijim krajevima i obitelji s uplakanom djecom, ugledale smo i četiri ili pet timova koji su sa sobom nosili vreće s užadi i ostalom penjačkom opremom, uključujući i nekoliko podloga za penjanje. Većinom su imali dvadesetak godina i djelovali su mi bolno mladi onako odjeveni u poderane Fat Face traperice i šarene majice, djevojke sa svijetlom kosom ispletenom u dreadlockse a dečki s kožnim narukvicama. Probile smo se gurajući svoja kolica do početka reda, gdje je Evina vreća s opremom pala uz veliki tresak na betonski aerodromski pod. U nju je bila ubacila kompletnu opremu, natrpavši je do vrha, tako da joj je vreća težila barem jednu tonu. Eve je uspravila vreću i pokušavala je vratiti natrag, kada se iznenada pojavio neki mladi čovjek i bez pola muke utovario njezinu vreću na kolica, a zatim se okrenuo prema nama i nasmiješio se. Lice mu je bilo široko i nekako dobronamjerno, kosa svijetla, a jedno titravo oko, cjelokupnom je dojmu pridavalo nešto pomalo gusarsko. »Hej, ja sam Jez«, izgovorio je s jakim šefildskim naglaskom. »Uočili smo vas dok ste prilazile redu i prokomentirali: penjačice! Odmah smo znali. Bilo je očito po vašim kretnjama. Nije li tako, Miles?« Njegov prijatelj bio je koju godinu stariji i nešto skladnijeg izgleda. Klimnuo je glavom, pomalo sramežljivo, ne želeći se upuštati u razgovor. »Ruksaci su vas odali.« Jezu se jamačo svidjela Eve.
»Idete na Tafraout?« Eve se nasmijala, a njegova očaranost postala je prilično očita. »Da. A vi?« »Naravno. Najbolja lokacija za penjanje u ovo doba godine, a i manja je gnjavaža od ostatka Maroka.« »Doduše, pokušali su nam uvaliti one sagove«, podsjetio ga je Miles. »Očajnički su nas željeli namamiti u svoje dućane. Naganjali su nas duž cijele ulice!« Jez se nasmijao. »Da, odjeveni u Tuarege. A bili su Tuarezi koliko i mi. Doduše, sag je bio stvarno lijep. Stavio sam ga u sobu - svaki me dan podsjeća na Maroko.« Bili su ugodno društvo pa smo sjele s njima na kavu u jednom od kafića na odlaznom terminalu. Razmjenjivali smo priče o usponima koji su nas se dojmili, o stjenjacima koji su nam se svidjeli, o raznim dogodovštinama, padovima i izbjegnutim padovima. Začas je došlo vrijeme za polijetanje, a ja nisam ni imala prilike razmišljati o svom strahu od letenja. Ovako kratak let proći će u tren oka putniku koji nije prestravljen od pomisli da bi se mogao srušiti s neba kao buktinja zapaljenog avionskog goriva, no nama koji u glavi neprestano vrtimo takvu sliku pojam vremena postaje mučno subjektivna stvar, a minute se razvlače u beskrajnu paniku sa svakim drhtajem aviona - i što god o tome mislile razne aviokompanije, osobi s istinskom fobijom od letenja neće pomoći ni bogata ponuda pića ni duty - free robe. »Mislim, stvarno mi nije jasno«, reče Eve, promatrajući me kako naizmjence stišćem i opuštam šake, »kako se samo hrabro bacaš na najopasnije uspone, a istovremeno se potpuno izbezumiš od samog sjedenja u avionu. Hajde, prolistaj malo turistički vodič, to će ti odvratiti pozornost.« Kao što su nam ispričali Jez i Miles, u okolici Tafraouta nalazili su se silni kilometri stijena, tisuće označenih staza i tisuće ruta koje je tek trebalo otkriti. Listanje vodiča i biranje mogućih ciljeva odvuklo mi je pozornost, ali stalno sam se iznova vraćala na fotografiju stijene neobična izgleda poznate pod imenom »Assgaour«, odnosno »Lavlja glava«. Svakako bismo se trebale uspeti rutom uz sam nos Lavlje glave osjećala sam to u svojim kostima. Ta me ruta jednostavno vukla - bio je to veliki izazov, ritualni prolaz u samo srce Afrike. Dodirnula sam hamajliju skrivenu u svom džepu i strahovi su se povukli. Čak i kada sam začula škljocav zvuk izvlačenje kotača tijekom našeg spuštanja prema Agadiru, nisam istog trena pomislila na slobodni pad i vatrene lopte, već
sam smireno ugurala vodič za penjače u svoju torbicu, a kada su kotači konačno udarili o pistu, nisam se skamenila. Na aerodromu se ispostavilo da su se svima već pojavili njihovi unajmljeni vozači, jedino smo Eve i ja ostale čekati prijevoz. Dezorijentirane nakon iscrpne granične kontrole, stajale smo ispred aerodromske zgrade na žarkom suncu dok je Eve zivkala broj koji je zabilježila na zadnjoj stranici svog dnevnika. Dobivajući tek niz pištavih tonova, eksperimentirala je s pozivnim brojevima sve dok konačno nije dobila vezu te objasnila na svom zbrčkanom francuskom kako se naš prijevoz nije pojavio. Žena s druge strane telefonske žice nešto joj je odgovorila, a njezino lice iznenada je poprimilo izraz očaja. »Plus lentement!« zajaukala je i uvalila mi mobitel u ruku. Tijekom našeg dugog i prilično nejasnog razgovora ispostavilo se da je Eve, trudeći se organizirati prijevoz telefonom iz Londona, naručila taksi za ponoć, a ne podne. Midi, minuit. Uzdahnula sam. Eve je cijela situacija bila nevjerojatno smiješna - osim onog dijela kada se ispostavilo da nemaju slobodnih automobila sve do navečer. Eve me pogledala, pogođena i ogorčena, dok sam joj prenosila ovu prilično nezgodnu informaciju. »Hej, cure!« Srebrnoplavi peugeot 206 zaustavio se pokraj nas. Miles je bio za volanom, Jez je spustio prozorsko staklo i nasmijao nam se. »Pođite s nama!« Odmahnula sam rukom. »Ne, stvarno, nema potrebe. Sredile smo auto, samo će doći po nas nešto kasnije.« Malo kasnije... odnosno osam sati kasnije. Ali Jez je već izašao iz auta i stao ukrcavati Evin ruksak u već ionako pretrpan prtljažnik, a Eve je krenula sjesti na stražnje sjedalo. »Hej!« dobacila sam joj. »Znaš da će nam trebati vlastito vozilo, za Saharu.« Pogledala me preko ramena. »Uvijek imamo opciju unajmljivanja automobila kada stignemo u Tafraout.« Slegnula sam ramenima, ispričavajući se ženi u agenciji za unajmljivanje automobila i sjela pokraj Eve, pritisnuta gomilom nabacanih naprtnjača u stražnjem dijelu malenog automobila. »Bit će vam stvarno udobno«, reče Miles pomalo oklijevajući, kao da baš i nije bio pretjerano oduševljen što smo mu se još i mi natovarile, no uskoro se malkice oraspoložio dok smo prolazili kroz gradić pretrpan svim mogućim prijevoznim sredstvima: autobusima, automobilima, skuterima, biciklima, magarećim zapregama, vozilima različitih brzina i
prilično nepredvidljivih smjerova kretanja, a sve to u kombinaciji sa stotinama pješaka koji su svi odreda željeli prijeći cestu na najnezgodnijim mjestima, zaustavljajući se pritom posred kolnika kako bi usput porazgovarali s vozačima automobila ili magarećih zaprega. Bilo je tu muškaraca karakternih lica, u dugačkim haljama i naborane kože boje oraha, pokrivenih i umotanih žena, djece u pastelnoj odjeći, djevojčica u bijelim školskim kutama ili trapericama sa šarenim maramama. Sa svih strana čule su se automobilske trube; ljudi su se dovikivali, smijali, zviždali, magarci revali. Iz hrđavog mercedesa koji nas je tijesno pretekao treštala je neka arapska glazba, visoki glas pjevačice probijao se kroz zvuke bubnjeva. Prošli smo pokraj čitavog niza trgovina - voćarnica, trgovina s bojama i alatom, željezarija i pekarnica, prodavaonica sagova, madraca i slamnatih prostirki, trgovina s bijelim plastičnim vrtnim namještajem i trgovina s gumama naslaganim po pločniku - i jedne koja je očito prodavala samo plavo obojene metalne tačke. Upravo sam se okrenula prema svojim suputnicima kako bih im ukazala na tu neobičnu pojavu, kada sam na drugoj strane ceste uočila mazgu koja je vukla dugačka kola natovarena masakriranom olupinom prastare dacie. Na haubi automobila, na nekakvom improviziranom sjedalu, sjedio je muškarac s uzdama u rukama - iza njega, u samom kosturu automobila sjedile su tri pokrivene žene odjevene u crno. Nekako sam očekivala da će formalnim mahanjem pozdraviti gomilu, otkrivajući dugačke bijele rukavice kakve ima britanska kraljica. »Vidi ovo!« dobacila sam im, no Milesov pogled bio je prikovan za cestu jer je, nastojao izbjeći sudar s kojom od tisuća prepreka na našem putu, a Jez i Eve bili su zaokupljeni žučnom raspravom o nekom bendu za koji nikad nisam čula. Kada su konačno uspjeli odvojiti poglede, hibridno vozilo i njegovi putnici bili su daleko za nama i već zamijenjeni nizom općinskih zgrada, stražarskom kućicom s naoružanim i uniformiranim muškarcima i dugačkim oker zidinama neke utvrde koja je istovremeno djelovala povijesno i moderno. Uskoro se pred nama otvorio ruralni krajolik - kilometri poljoprivrednih površina pod plastenicima i mrežama protiv ptica, polja čili papričica i palmi s bananama, maslinici, nasadi naranči i limuna, palme otežale pod bogatim grozdovima datulja. Pred nama se protezalo beskrajno prostranstvo koje je postajalo sve suše i crvenije. Skupina žena odjevenih u purpurne, žute i crne halje vidljivo se isticala u kontrastu s narančastom bojom zemlje koju su obrađivale. Bodljikave kruške, kaktusi i grmoliko trnje tvorili su prirodne živice između polja na kojima bi u hladu osamljena drveta sjedio poneki pastir, motreći mršave ovce i
crne koze kako brste ono malo vegetacije što bi je uspjele pronaći. Bila je to prilično sablasna međuzona gdje je sve - drveće, stijene, cesta i polja bilo prekriveno bjelkastom prašinom, označavajući prijelaz između priobalnog područja i visoravni. Odmah nakon znaka za kamenjar Atlas, na mjestu gdje je veliko brdo bijelog kamena odgrizeno s dvije strane kao da su se dva diva trudila progutati cijelo brdo, skrenuli smo s glavne ceste i zaputili se duž dugačkog uspona u smjeru plavičaste planine skrivene u izmaglici na horizontu. Peugeot se probijao u prvoj i drugoj brzini meljući cestu duž čitavog niza uskih i oštrih zavoja. Pogled koji je pucao pred nama bio je zapanjujuće lijep, s ogromnim potencijalom za tragične nezgode, te smo naposljetku svi ušutjeli, tek povremeno komentirajući strmoglavi ponor s naše desne strane. »Kako se uopće dva automobila mogu mimoići na ovakvoj cesti?« upitala je Eve zapanjeno, upravo u trenutku kada je iza ugla prema nama domilio visoki, nestabilno natovareni kamion ukrašen hamajlijama i slikama palmina drveća i deva, te smo ubrzo saznali - tako da se uklonite s ceste u prvu udubinu u stijeni na koju naiđete kako biste izbjegli nadolazeći promet, jer ćete se u protivnom frontalno sudariti s osobom koja umjesto u opreznu vožnju svoju vjeru polaže u sudbinu. Moja je noga u stražnjem dijelu auta svom snagom nagazila na nepostojeću kočnicu. »Eh, ovo je bilo jebeno blizu!« Jez se okrenuo kako bi provjerio jesmo li u redu. Nastojala sam svoje misli odvratiti od sumnje u ispravnost povjeravanja vlastita života u Milesove ruke i posvetila se povezivanju krajolika sa zemljopisnom kartom ovog područja nabavljenom u knjižari Stanfords u Covent Gardenu. Karta je bila tiskana u Maroku i prilično se razlikovala od standardnih zemljopisnih karata na kakve sam inače navikla. Nije bilo skale, boje su bile drugačije, ceste su bile jedva razaznatljive u čitavom nizu kontura terena, a pojedina berberska imena zvučala su toliko egzotično da ih nisam mogla izgovoriti čak ni u sebi: Imi Mqourn, Ida Ougnidif i Tizg Zaouine. Nakon nekog vremena romantična ljepota krajolika i čisti luksuz promatranja nazubljenih obrisa, odronjenih masiva, kamenih visoravni i presahnulih riječnih tokova obrubljenih stablima badema, umjesto da se moram koncentrirati na cestu, lagano su me zaveli i umirili. Nisam očekivala da bi Maroko mogao biti tako krasan - iako njegova ljepota nije pripadala uobičajenom inventaru mekih zelenih obronaka i proplanaka engleskog krajolika, već njegovom grubom, divljem i nazubljenom srodniku. Ljudi koji obitavaju u ovom području zacijelo su i sami pomalo grubi, divlji i nazubljeni,
pomislila sam tada - jednostavno moraju biti takvi kako bi preživjeli na ovakvom mjestu. Prošli smo prijevoj Tizi-n-Tarakatine u trenutku kada je sunce započelo svoje lijeno spuštanje prema liniji horizonta; zrak je bio bistar, a sjene oštre i indigo plave boje, dok smo pregovarali sa zavojitom cestom što se izvijala kroz kamenjar, a zatim zaokrenuti iza jednog zavoja i izbili u dolinu. Ostala sam bez daha. Pred nama se otvorila veličanstvena dolina Amelne, sterući se dalje prema horizontu, ograđena ogromnim zidom planinskog lanca Jebel el -Kest koji se uzdizao u nebo s njezine desne strane. »Vidite li onu stijenu tamo gore?« Miles nam je dobacio preko ramena pokazujući rukom u smjeru stjenovitog zida. Slijedila sam liniju njegova prsta sve do navedene stijene. Čak i na prvi pogled djelovala je masivno. »Klasična Joe Brown 5b staza vodi kroz njezinu sredinu - zove se Srednji put. Sjajan uspon - strm i zahtjevan, i s nevjerojatnim pogledom.« Nasmiješila sam se. Njegov entuzijazam bio je zarazan i nekako je bilo baš tipično da taj vrlo staloženi jorkširski penjač, zasigurno Jezov uzor, nadjene ovoj stazi tako prozaično ime pored svih onih egzotičnih berberskih imena od kojih vam se zaplete jezik. Dok smo se spuštah niz dolinu, čak se i Miles malo oraspoložio i stao nam pokazivati sve pravce kojima su se penjali ili željeli penjati: Velika pahuljica, Stari prijatelji, Bijela kula, Crni zavoj, Crni uspon, Velika stijena i Agonizirajući Arete. Cijelim putem uz nas su se uzdizali ogromni zidovi od crvenih stijena. Od same pomisli da ću se njima penjati osjetila sam svrbljenje dlanova, a zatim znojenje, dok su se u meni izmjenjivale nervoza i fascinacija enormnom duljinom tih penjačkih ruta - neke od njih bile su duže od tristo metara. U životu se nisam upustila u tako dug uspon - moje penjačko iskustvo svodilo se na penjanje po britanskim stijenama i uglavnom se radilo o kraćim usponima. Čak i dulji uspon uključuje najviše stotinjak metara engleskog granita obasjanog blagim suncem, dok more oplahuje podnožje stijene, a na vrhu vas čeka sladoled koji možete kupiti u prikolici na parkingu. Ovdje se penjete od jutra do mraka po afričkoj vrućini, na sasvim nepoznatim stijenama, u zemlji koja nema spasilačku službu, a na vrhu vas zasigurno neće dočekati štand sa sladoledom. Krišom sam promotrila Eve kako bih snimila njezinu reakciju na ova čudovišna stjenovita lica, ali ona je u penjanju bila nešto neiskusnija od mene i očito još nije shvaćala težinu izazova pred nama. S obzirom na njezin nedostatak iskustva, vjerojatno ću ja morati biti ta koja donosi većinu odluka i vodi cijeli uspon. Odjednom sam se zgrozila
pomisli da ću se morati penjati sama s njom na ovakvom mjestu. Iako sam inače uvijek imala potrebu za kontrolom, težina ovakve odgovornosti iznenada mi se učinila prevelikom. Možda i nije tako loše što smo se povezale s ovim dečkima - ako ništa drugo, oni barem poznaju ove stijene i čitavo područje. Možda bismo se za početak mogli penjati u četvero, dok se ja malo ne priviknem. Živci su mi još uvijek radili kada smo stigli do samog kraja doline, a Jez se okrenuo prema nama i nasmiješio. »Vidite ono gore?« upitao nas je mašući rukom kroz prozor u smjeru najviše stijene u cijelom lancu. »Sutra vas vodimo t amo. Oduševit će vas, je li tako, Miles?« Miles nam je dobacio pomalo prezriv pogled preko ramena. »Smatrajte to našim poklonom - vodeni uspon u pratnji eksperata. Zauzvrat nas možete počastiti večerom.« »Da, i to cijeli tjedan.« Jez je namignuo, ili mu se to samo lagano spustio njegov usporeni kapak? »Stvarno je prekrasna šetnja, divan pogled. Parkirat ćemo se kod Assgaoura, proći kroz ruševine jednog drevnog sela, a zatim krenuti jednom od kozjih staza u smjeru stjenjaka. Trebat će nam dobrih nekoliko sati, osim ako se ne odlučite pretrčati stazu, što smo prošle godine i učinili. Stani načas, Miles, neka cure malo vide.« Miles je zaustavio auto na neasfaltiranom dijelu ceste i svi smo izišli van, sretni što konačno možemo malo protegnuti noge nakon trosatne vožnje. U usporedbi s onim u klimatiziranom automobilu, zrak se vani činio vrućim i suhim, noseći sa sobom mješavinu mirisa, mirisa zemlje i mirodija. Zaklopila sam oči i upijala miris koji se nije mogao usporediti ni s čim što sam ikada onjušila u Velikoj Britaniji. No, taj je miris djelovao nekako poznato. »Pa i nije tako strašno, zar ne?« Osjetila sam ruku na svom ramenu i naglo se trznula. Miles me intenzivno promatrao. Imao je nevjerojatno plave oči, a iz nekog razloga to mi je bilo sasvim neobično. Nekoliko trenutaka zurila sam u njega kao da je riječ o izvanzemaljcu, sve dok nije skrenuo pogled od nelagode, pogledavši u pravcu Jeza koji je upravo pokazivao Eve razne uspone. »Oprosti, ne, nije to u pitanju«, odgovorila sam. »Otplovila sam miljama daleko.« »Dugačka je to ruta, većina njih su takve. Tristotinjak metara. U vodiču stoji da je riječ o usponu 5 A, ali to baš i nije tako. Valja se probiti kroz neke klimave dijelove staze - znaš ono, zabiti klin, a ako ti se ne sviđa, potražiti neki drugi oslonac.«
Oboje smo se nasmijali, a trenutak nelagode bio je iza nas. »Pogledaj«, rekao je, »nevjerojatno, zar ne? Baš kao u onom crtiću. Neki ga ljudi ne uspijevaju vidjeti, a i nešto ga je lakše uočiti obasjanog suncem. Kada ga jednom spaziš, nemoguće ga je ne vidjeti svaki put kada pogledaš u smjeru te planine - to je nešto poput Čarobnog oka.« Zagledala sam se. Tamnocrvena stijena dizala se iznad naselja razbacanih kućica od blata u nijansama ružičaste i zemljano crvene, čineći malenu bijelu džamiju i sićušno drveće gotovo patuljastima. Ogromna nakupina stijena piramidalnog oblika djelovala je kao da je naslagana, stijena na stijenu, a njihove nazubljene rubove naglašavale su indigo plave sjene. Bilo je teško procijeniti njihovu veličinu - cijela stvar djelovala je ogromno. Prema Milesovim uputama, slijedila sam liniju velikog grebena koji se nalazio desno od ruba najvišeg vrha te je nastavila pratiti pogledom prema gore. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da uočim ono što mi je želio pokazati, a kada mi je konačno pošlo za rukom, nisam mogla odvojiti pogled. Tamo! Dva duboko zasjenjena oka, dugačak nos i zaobljena njuška - lavlja glava - ona lavlja glava. Bilo je prilično bizarno i sasvim nedvojbeno. Srce mi je počelo lupati kao ludo. Zaklopila sam oči, a u mojoj glavi, kao nalijepljeno preko slike lava, pojavilo se ponosno lice nekog mladića, crnih očiju i intenzivna pogleda...
10
Tafraout je bio prepun crnookih muškaraca, ali ni jedan od njih nije bio
muškarac iz mojih sanjarija. Ipak, valja priznati da je lokalno berbersko stanovništvo bilo iznimno lijepo, izražajnih, zanimljivih lica i izduženih figura. Promatrala sam ih kako šeću gradićem u svojim prašnjavim haljama, razgovaraju i puše, smiju se šalama i doskočicama, držeći se povremeno za ruke. »Oni to ovdje često rade«, komentirao je Miles, pokazujući glavom u smjeru dvojice starijih muškaraca u haljama s kapuljačom i karakterističnim žutim papučama koji su hodali držeći se za ruke. »Da, bili smo pomalo zabrinuti kada smo prvi puta došli ovamo«, dodao je Jez. »Mislili smo da su svi odreda guzni banditi.« Eve je prasnula u smijeh. »Kako ste samo prosvijećeni. Uostalom, meni je taj njihov običaj baš simpatičan. Lijepo je što muškarci iskazuju svoje osjećaje i da nemaju problema s javnim pokazivanjem osjeća ja prema svojim prijateljima i svojoj obitelji. Vjerujem da bi svijet bio puno ljepše mjesto kada bi svi hodali uokolo držeći se za ruke.« Jez je pogledao prema Milesu podignutih obrva. »Jeste li za šetnju?« »Dapače.« I tako su krenuli niz ulicu, držeći se za ruke, trudeći se impresionirati svoju publiku. Lokalno stanovništvo stalo ih je promatrati, isprva zbunjeno, da bi se zatim široko nasmijali. Nekolicina dječaka u dresovima Manchester Uniteda koji su napucavali loptu na ulici ispred kafića gdje smo pili kavu i listali svoje vodiče uprli su prstom u njih i prasnuli u smijeh, a zatim su krenuli slijediti ih niz ulicu oponašajući njihovo držanje s priličnom uvjerljivošću. »Nisam baš sigurna što su ovime htjeli postići«, prokomentirala sam sve obrativši se Eve, iako mi je bilo drago što se nitko nije našao uvrijeđenim zbog njihova glupiranja. Moj prvi dojam o ovome gradiću bilo je ugodno iznenađenje. Nisam baš bila sigurna što očekivati od mjesta gdje planiramo odsjesti jer sam do dolaska ovamo vidjela tek fotografije okolnog područja i samih uspona. Možda sam očekivala oronulo selo nalik na ona koja smo vidjeli podno Lavlje glave, nekako sablasna i kao da nisu s ovoga svijeta. Tafraout je većim dijelom bio moderan gradić - glavnu ulicu kojom smo ušli u gradić krasili su nizovi niskih kuća čija su prizemlja iskorištena za
razne uslužne djelatnosti - bilo je tu trgovina i kafića, tri džamije i maleni hotel na brežuljku. Stigli smo sa zalaskom sunca i na ulicama nismo mogli vidjeti puno žena. »Vjerojatno su sve u kućama i kuhaju večere za svoje muškarce, kao prave dobre kućanice«, komentirala je Eve, no ja baš i nisam bila tako uvjerena u njezinu tvrdnju. Nekoliko žena koje sam do tada uspjela vidjeti radile su u polju ili su se pak vraćale iz polja, umotane od glave do pete u tradicionalne crne halje karakteristične za ovo područje i namještene na način da pokažu svu ljepotu i kompleksnost veza na rubovima. Na nogama su nosile crvene kožne papuče i vukle se pognuto pod teretom kosara s raznim biljem koje su očito prikupljale kao stočnu hranu. Držanje stoke u ovakvom je području zacijelo vrlo zahtjevan i težak posao. Prošavši dolinu, jedina vegetacija koju sam zamijetila uz put bili su kaktusi, palmino drveće u sasušenom riječnom koritu i neko čudnovato zgrbljeno drveće koje nisam mogla prepoznati, a koje je bilo razbacano po narančastocrvenom krajoliku u pravilnim i vrlo razmaknutim intervalima, te sam mogla samo zamišljati kompleksno korijenje koje ispod zemlje označuje teritorij pojedinog drveta, granajući se u svim mogućim smjerovima u očajničkoj potrazi za vodom. Usprkos svim modernim detaljima ovog mjesta - ljekarnama, automobilima, satelitskim antenama - ovo je očigledno bila regija na granici s pustinjom, stjenovita, sušna i prašnjava, i ovdje sigurno nije bilo lako živjeti. U vodiču sam pročitala da većina muškaraca iz ove regije tijekom godine radi u udaljenim gradovima diljem Maroka, donoseći sa sobom berberske vrijednosti poput mudrosti, odlučnosti i snažne poslovne etike kojima doprinose uslužnim djelatnostima u Casablanci i Marakešu, a zarađeni novac šalju kući svojim obiteljima. Lavlja glava koju smo ugledali povrh ove doline navodno čuva njihove žene, djecu i starce dok oni rade u tuđini - i doista, većina muškaraca koje smo vidjeli u mjestu bili su starije dobi ili pak djeca. U ovakvom društvu od žena se očekivalo da budu prilično snažne i samostalne. Promatrala sam dvije žene koje su se upravo vraćale s tržnice noseći ogromnu košaru punu povrća, svaka za jednu ručku. Zaustavile su se kako bi prozborile nekoliko riječi s muškarcima koji su stajali pokraj pekarnice - jedan mlađi muškarac uzeo je ruku starije žene i poljubio je, da bi joj zatim pustio ruku, a svoju položio na vlastito srce. Bila je to gesta iz četrnaestog stoljeća, ostatak davno izumrlog viteštva. Uhvatila sam se kako se smiješim, a osmijeh mi je ostao na licu i kada su te dvije žene nastavile hodati prema nama, zaokupljene svojim razgovorom. Kako su se približavale, starija je žena zastala u razgovoru, kao da je osjetila moj pogled, da bi zatim svojom slobodnom rukom hitro velom zakrila lice, prekrivši svoja usta i nos, a njezin je primjer slijedila i njezina
prijateljica. Ubrzale su korak i prošle pokraj nas okrenutih glava. Ostala sam nevjerojatno razočarana njihovim postupkom kojim su me jasno označile kao turista, običnog uljeza u njihov svijet. Što sam, naravno, i bila. Čini se da je međukulturalno povezivanje dečkima bolje pošlo za rukom. Nešto niže niz ulicu Jez i Miles pridružili su se svojim oponašateljima u nabijanju lopte, a pridružilo im se i nekoliko starijih muškaraca, dovikujući se i smijući se, trčeći i haklajući s iskrenim veseljem kakvo se može vidjeti samo kod male djece. »Ah«, reče Eve. »Nogomet - taj univerzalni jezik.« Sjedile smo i opušteno pijuckale kavu, promatrajući svijet oko nas. S druge strane ulice, dvije mačke - prugaste, tigraste zvijeri prodornih žutih očiju i izduženih šapa - ležale su u sjeni brijačnice radeći isto što i mi. Metar dalje, jedna je kuja ležala izvaljena na bok i okružena štencima koji su je upravo sisali. Ljudi koji su izlazili iz trgovine pažljivo bi zakoračili preko njih, iako sam negdje pročitala da muslimani ne vole pse jer ih smatraju prljavima. Sve je bilo nekako opušteno - i sama sam osjećala kako svakog trenutka postajem sve opuštenija, malena čvrsto stisnuta Isabelle u meni topila se komadić po komadić. Te smo večeri jeli u malenom restoranu koji je Miles otkrio tijekom svojeg prvog posjeta, ustanovivši kako ga dijelimo s još barem tri penjačka tima. Neki su od nas već posjetili hotelski bar, jedino mjesto u gradu s dozvolom za prodaju alkohola, i bili su lagano pripiti. Bilo je tu dosta smijuljenja i dovikivanja kada smo zakoračili u mrak uske uličice obrubljene nizovima starih nastambi. Ulazna vrata restorana osvjetljavala je bogato ukrašena lanterna, a sama vrata bila su uokvirena cvjetovima hibiskusa i bugenvilije. Na vanjskom zidu restorana primarnim je bojama bilo naslikano ogromno, nasmiješeno sunce prikladan simbol ovoga gradića i njegova stava prema životu. Miles je zakucao na vrata, a nekoliko trenutaka kasnije otvorio ih je visok muškarac odjeven u plavu berbersku halju i s crvenim turbanom na glavi. Oči su mu sjajile dok nas je odmjeravao - tucet zapadnjačkih penjača u poderanim trapericama i majicama koji ispuštaju alkoholne pare u svježi noćni zrak, žene besramno nepokrivenih kosa - a ja sam se pitala što li misli o nama ovako bučnima, prljavima i bez imalo poštovanja - nevjernici, svi od reda - da bi zatim uhvatio Jeza i Milesa u snažan zagrljaj kojim je nekako obuhvatio i ostatak skupine te nas sve uveo unutra.
»Moj dom, vaš dom!« izjavio je na engleskom s vrlo primjetnim naglaskom, a mi smo nahrupili unutra, prethodno uredno skinuvši svoje čizme i cipele, te posjedali gdje nam je bilo rečeno, na taburee i klupice s jastucima oko nekoliko niskih okruglih stolova. Uz svjetlo svijeća koje su titrale na zidnim štukaturama i prekrasnim brokatnim dekoracijama, gostili smo se začinjenom lećom i pogačama, spektakularnom janjetinom sa suhim šljivama i bademima i mirisnom piletinom s kuskusom ukrašenom šarenim povrćem i grimiznim umakom koji nas je sve zadivio, a čiji smo recept pokušali dobiti. Vlasnik restorana počešao se po nosu. »Obiteljska tajna«, rekao nam je. »Sadrži mješavinu s više od dvadeset različitih začina. Ako vam odam kako se pravi, nećete više imati razloga da dolazite. Nestat će čarolije. Tajnovitost je vrlo važan sastavni dio života, zar ne?« Rekavši to, pokupio je naše prazne tanjure i dugim koracima krenuo prema kuhinji, njišući skute svoje plave halje. Eve i ja pogledale smo se uzdignutih obrva. »Stvarno poseban čovjek, zar ne?« »Vrlo markantan«, složila sam se zamišljeno. U ovih nekoliko sati koliko smo provele u ovom mjestu, srele smo ljude koji su djelovah skromno, samouvjereno i opušteno, što je bilo i te kako privlačno ženama naviklim na drski individualizam londonskih muškaraca i njihovu potrebu za dokazivanjem kojom su prikrivali vlastitu duboko ukorijenjenu nesigurnost i nepovjerenje. »Ne trošite svoju energiju«, reče Jez, promatrajući nas sa smiješkom dok smo se mi trudile uhvatiti još koji pogled kroz kuhinjska vrata. »Netko je stigao prije vas. Prošle smo godine upoznali njegovu ženu.« Razgovor je neizbježno skrenuo na temu penjanja i na planove za predstojeći dan. Bili smo prilično miješana grupa - po dobi, sposobnostima i ambicijama. Uz nas dvije bile su tu još tri druge žene od kojih je jedna bila sijeda i otprilike pedesetih godina, a ostale dvije (Jess i Helen) nešto mlade i s tendencijom pokazivanja više mesa nego što je to pametno, a uz Jeza i Milesa bilo je tu još pet muškaraca: dvojica sredovječnih frajera i tri mlađahna komada koji su se hvalili novim rutama koje su došli osvojiti. »Kilometri stijena po kojima se još nitko nije uspinjao«, komentirao je onaj plavokosi. »Tucet puteva koji samo čekaju da ih netko otkrije.« Govorio je kao da se nalazi u prednjem redu osvajačke vojske koja upravo namjerava silovati sve djevice nekog omanjeg grada.
Helen se nagnula preko stola i zatreptala svojim okicama u smjeru Jeza. »Ovdje mi sve zvuči nekako teško i naporno. Mislim, ti usponi. Jess i ja pitale smo se biste li ti i Miles sutra bih spremni povesti nas sa sobom, s obzirom na to da ste već bih ovdje, mislim, da nam budete vodiči. Da nas malo uputite u te stijene?« Priznala je da se nikada nisu penjale na otvorenom. Miles je složio prilično zgroženi izraz lica, no Jez je bio nešto ljubazniji. »Sori, cure, rado bismo, ali sutra sa sobom vodimo Eve i Iz. Mogle biste isprobati penjanje s osloncima na granitnoj stijeni, postoji čak i nekoliko jasno označenih staza, možda biste ih trebale isprobati tehnički su zahtjevne, ali nisu opasne.« Helen mi je dobacila pogled čiste ženske ljubomore, prilično drzak i vještičji. Slegnula sam ramenima - ovo nije moja bitka, dušo - dok je Eve vidno uživala u situaciji. »Da, sutra se uspinjemo na Lavlje lice«, rekla im je, teritorijalno položivši svoju ruku na Jezovo bedro, a ja sam promatrala kako mu se lice naglo umirilo u nastojanju da sakrije svoju reakciju. Netko se sažalio nad djevojkama - stariji muškarac s naočalama, blijeda i ozbiljna lica, koji je ovdje doputovao sa svojom suprugom, gospodom kratke sijede kose, i šogorom. »Mi se sutra planiramo penjati odmah iznad Oumsnata«, objasnio je Helen. »Tamo se nalazi jedna stijena za kratki uspon s puno sjajnih uvodnih ruta - slobodno nam se pridružite.« Primijetila sam da Helen ne kani tek tako odustati, no naš je razgovor srećom prekinuo dolazak vlasnika restorana koji je na velikom pladnju nosio srebrni čajnik i tucet čaša. Slijedila ga je neka plavuša u marokanskoj tunici i trapericama koja nas je sve dobro odmjerila i zatim razvukla usne u osmijeh, uživajući u našem iznenađenju što je iz berberske kuhinje izišla žena europskog izgleda umjesto tipične žene u crnoj halji. Vlasnik je stao energično ulijevati čaj od mente s ogromne visine, praveći pjenu u ukrašenim staklenim čašama koje nam je podijelila njegova žena, zajedno s majušnim keksićima od badema. Stigavši do mene, zaustavila se i prignula. »Prekrasno. Jeste li to ovdje nabavili?« Sasvim sam zaboravila da na sebi nosim hamajliju - penjači su bili suviše zaokupljeni svojim sportskim ambicijama da bi je komentirali. Prešla sam prstima preko nje, a ona je odjednom stala isijavati toplinu, kao da je upila toplinu svijeća i hrane, pohranivši je u svojim crvenim staklastim krugovima. »Ah, ne. Bio je to... poklon.«
»Znate li išta o toj ogrlici?« »Nešto malo«, oprezno sam odgovorila. »Rekao bih da nalikuje na Moack«, dobaci Jez. »Što ti kažeš, Miles?« Miles je složio neku grimasu, prilično nezainteresiran. »Tko se još danas uspinje s Moackom? Vražja starudija.« »Tata mi je poklonio svoj - bio je to najbolji alat ikada«, Jez veselo dobaci. Supruga vlasnika restorana nasmiješila se. »Sumnjam da je ovo izrađeno u Sheffieldu«, reče, precizno odgonetnuvši njegov naglasak. »Izgleda kao da je napravljena u pustinji ili barem nadahnuta nakitom pustinjskih plemena. Tafraout se nalazi na jednoj od drevnih trgovačkih ruta na putu između Sahare i Taroudanta i obale. Na nakitu izrađenom ovdje može se uočiti snažan utjecaj juga.« »Iz pustinje? Jeste li sigurni?« Nasmijala se. »Oprostite, ne, zapravo i nisam - ja i nisam neki stručnjak. Ali raspitajte se malo po mjestu, Mhamid drži dosta sličnih ogrlica na svom štandu u suku. I Houcine također. Pitajte njih ako želite saznati nešto više o toj ogrlici.« Uz rame joj se pojavio suprug, fiksirajući me svojim sjajnim crnim očima. »Najbolje da porazgovarate s Taïbom, mojim bratićem. On je stručnjak za starine, on radi u Parizu« - Paree - »ali trenutačno je u Tafraoutu na odmoru. Mogu vam ugovoriti sastanak ako želite.« »Ne, ne, hvala - jako ljubazno od vas, ali ipak ne«, rekla sam, crvena u licu, a on je slegnuo ramenima i nastavio točiti čaj. Osjetila sam kako su se svi zagledali u mene, osjetila sam težinu njihovih pogleda, težinu koja me je vukla prema dolje, vukući prema dolje i moju ogrlicu. Brzo sam progutala slinu i zažmirila. U meni se javila panika, poput crnog vala, strašnija od bilo kojeg uspona koji sam odlučila osvojiti, strašnija od onog osjećaja kada sam na pola uspona Bubble Memory zapela zaglavivši se između napola trulog vapnenca i nestabilnih potpornja. Osjetila sam val vrućine, zatim hladnoće, a srce mi je lupalo iz sve snage. U grlu sam osjetila vlastitu žuč. Progutala sam je i natjerala se da ravnomjerno dišem. Vrati se natr ag u svoju kutiju, bijesno sam naredila svojoj panici. Vrati se natrag u moju podsvijest, gdje odlažem stvari za koje ne želim da iziđu na površinu. Omotala sam hamajliju rukom i osjetila je kako pulsira zajedno s mojim bilom, sve sporije i sporije. Kad sam ponovo otvorila oči, ustanovila sam kako me zapravo nitko ne promatra, čak ni Eve. Posebno ne Eve - hvatala se za svaku Jezovu riječ, naginjući se prema njemu cijelim tijelom, širom otvorenih usta i očiju što su sjajile takvim žarom da sam morala skrenuti pogled. Imala sam osjećaj kao da sam ih uhvatila
gole i znojne. Osjetila sam neku nejasnu nelagodu i zgražanje, kao da na neki način osobno odgovaram za njezine postupke. Sklonila sam hamajliju ispod pulovera i stala ulagati ogroman trud kako bih se ponovno vratila u tijek razgovora. Te sam noći loše spavala, budeći se u više navrata zbog tužnog zavijanja pasa i ranojutarnjeg poziva na molitvu. Ležala sam u svom uskom krevetu i osluškivala Evino ravnomjerno disanje na drugom kraju sobe. Komadići sna titrali su i mučili me na samom rubu svijesti, i koliko god sam se trudila vratiti se u taj san, on je jednostavno iščeznuo, ostavivši me s osjećajem neobjašnjivog straha i jeze, kao da se tik izvan mog vidokruga dogodilo nešto strašno, nešto što će utjecati na moju sudbinu - neka vrsta upozorenja ili zloslutnog predviđanja.
11
M ariata je sjedila napola klečeći na petama u zaklonu od palmina lišća
nedaleko od tabora i promatrala enadove vješte ruke kako obraduju komad željeza nad plamenom, toliko vrućim da je njegova svjetlost izgledala gotovo bijelom u samom središtu plamena. Čekić se dizao i spuštao nad predmetom u ritmu koji ju je gotovo uspavao. U samom procesu obrade metala bilo je nečeg iskonskog što ju je fasciniralo fasciniralo i istodobno odbijalo, ako ćemo pravo, a isto je osjećala i u vezi s enadom. Iako su prošli već tjedni otkako je doselila u svoj novi dom, i unatoč činjenici da je gotovo svaki dan odlazila u kovačnicu kako bi promatrala enada na djelu, Mariata i dalje nije bila sigurna što bi mislila o Tani, njezinim velikim rukama i njezinim malenim, ali nedvojbeno ženskim grudima, njezinom nemarno prebačenom velu i muškoj odjeći. Ženama je bilo zabranjeno raditi s metalom nad otvorenom vatrom - bio je to tabu, čak i da neka žena samo sjedi i promatra sam proces - ali Tana nije bila obična žena, baš kao ni Mariata, a enad i njezina vještina silno su je privlačili. Je li to možda bilo stoga što je pronašla paralelu između vlastitog skladanja poezije i Tanina umijeća oblikovanja željeza i srebra, dok je neumorno čekićala i kritičkim okom napadala nesavršenosti, bacajući se iznova na metal bijesnim udarcima, sve dok se ne bi sasvim pokorio njezinoj volji? Ili se pak poistovjetila s ovom neobičnom osobom koja je jednim dijelom pripadala plemenu, a drugim bila izvan njega? Ili je možda nakon silnih sati pravednih uz Amastana trebala društvo neke druge osobe koja je i sama komunicirala s duhovima te je mogla shvatiti sav napor i zahtjevnost takvog rada. Ili je to možda bilo stoga što je osjećala da se može riješiti sapetih duhova otpuštajući ih u enadovu vatru. U svakom slučaju, predmet koji je Tana trenutačno obrađivala pokazao se nešto zahtjevnijim nego što je očekivala. Žena kovač uhvatila ga je svojim preciznim kliještima i stala ga kritički promatrati, a svjetlo vatre pridavalo je strašan crveni odsjaj tom inače beskompromisnom licu. Bio je to neki ključ veličine dlana, svinut i nazubljen po dužini - po završetku odgovarat će pomno izrađenoj bravi na kojoj je Tana radila prethodnoga dana, bravi koja će biti stavljena na veliku drvenu škrinju namijenjenu poglavičinu blagu. Enad ga je sada podigla u razinu lica i zurila u Mariaru kroz otvoreni krug na njegovu vrhu, krug koji je predstavljao svijet. Na drugom kraju ključ je završavao polumjesecom koji je predstavljao beskrajno nebo. »Je li ti išta do sada rekao?«
Mariata osjeti kako se zacrvenjela. Spustila je svoj pogled na novčić kojim se igrala, jedan od brojnih novčića iz hrpice srebrnih komadića koje je enad namjeravala istopiti za izradu sljedeće narudžbe nakita. »Jutros, kada sam mu donosila kašu, progovorio je.« Ali nije rekla Tani da je te svoje prve riječi upućene izravno njoj (jer neobuzdani izljevi bijesa ili straha nisu se računali, ti izljevi iz dubine nekog mračnog mjesta njegova sjećanja, potaknuti nekim stihom njezine poezije ili pak nekom njezinom kretnjom, erupcije koje su je često plašile i tjerale je na bijeg) popratio laganim dodirom njezine nadlanice, dodirom koji je doživjela kao sijevanje munje kroz vlastitu srž. Tanino mirno lice nije odavalo nikakvu reakciju. »Jesi li sigurna da je to Amastan progovorio, a ne tek duhovi u njemu?« Mariata okrene novčić i svom se silom usredotoči na njega. Tek nakon nekoliko trenutaka zurenja u novčić, uvidjela je da ne gleda tek slučajan raspored linija i gravura, već složeni uzorak, nizanje stvari što pripadaju svijetu živih, a ne mrtvom metalu. Slike izrađene na sagovima i maramama bile su nešto sasvim drugo: tekstil potječe od živih bića, od ovčje vune i devine dlake, ili od stabljika pamuka što rastu uz rijeke. Ali slike na metalu, tu nešto nije bilo u redu. Preokrenula ga je, odmjerila i ponovno preokrenula. S jedne strane nalazila se ptica grabljivica s dvije glave i raširenim krilima čije se perje širilo poput prstiju ruke - s druge strane nazirao se profil neke prilično debele osobe neodređenog spola čija je glava bila okrunjena nizom neobičnih simbola koji su se protezali duž cijelog ruba novčića. »Tko je ovo?« upitala je držeći novčić u zraku. »Je li ovo muškarac ili žena?« Tana se namrštila. »Je li to tako važno?« Mariata još nikada nije vidjela slikovni prikaz neke osobe, uostalom ni bilo kojeg drugog živog bića, na kojem bi osoba izgledala kao u stvarnom životu. Oni koji su slijedili novu vjeru smatrali su takvo što bogohulnim, a svaku imitaciju Alahova djela nedostatkom poštovanja čak i simboli koje su tkali u svoje sagove bili su visoko stilizirani: trokuti su predstavljali deve, rombovi stoku, točkasti krugovi žabe, koje su označavale plodnost. U svakom slučaju nikada do sada nije vidjela nešto izrađeno tako detaljno da su se mogle razaznati kovrče ili pak nabori halje prebačene preko ramena. Zagledala se u srebrni novčić iz još veće blizine. Oznake na rubu novčića nisu bile nimalo nalik na tifinagh - ali iz nekog je razloga bila sigurna da su označavale neki jezik. Kako je to znala, nije joj bilo jasno - bio je to tek jedan trenutak prepoznavanja. »Možda. Bila sam znatiželjna. Samo sam željela znati.«
Enadov osmijeh sada se još više raširio, iako su joj oči i dalje djelovale hladno. »Svi žele znati je li to muškarac ili žena. To je jedno od onih pitanja koje uvijek osjećam na njihovim usnama i kako leti iza njihova jezika poput pčele koja zuji vlastitom važnošću. Kako možemo saznati? Hoćemo li joj se noću ušuljati u šator i promatrati je dok se svlači kako bismo vidjeli koje spolne organe ima? Hoćemo li je saletjeti u gužvi i opipati je kroz odjeću, praveći se kako smo samo u prolazu?« Mariata je zinula od nevjerice. »Oprosti, uopće to nisam mislila. Samo sam se pitala zašto je na ovom novčiću neka osoba i tko bi to mogao biti.« »Taj novčić je talir, a žena prikazana na njemu zvala se Marija Terezija. Ona je bila velika kraljica. Novčić je iskovan za vrijeme njezine vladavine, tijekom osamnaestog stoljeća prema kršćanskom računanju vremena.« »Nisam nikada čula za nju.« Tana se nasmijala, a njezine teške srebrne naušnice zavrtjele su se reflektirajući svjetlost vatre. »Ah, dakle, dijete Tin Hinanine plemenite loze vjeruje kako na svijetu postoji tek jedna velika kraljica, je li? Onda će ti biti velika novost kada ti priopćim, Mariato od planine Hoggar, da na svijetu postoje brojne velike kraljice, baš kao i mnoge zemlje za koje nikada nisi čula. Ova ovdje bila je kraljica - i više od toga, ona je bila carica. Sveta rimska carica, kraljica Mađarske, Bohemije, Hrvatske i Slavonije, nadvojvotkinja Austrije, vojvotkinja Parme i Piacenze, velika vojvotkinja Toskane, majka Marije Antoanete, francuske kraljice i supruge Luja XVI., kojoj je vlastiti narod odrubio glavu.« Mariata nije čula ni za jednu od ovih zemalja osim za Francusku njihova strana imena prošla su pokraj nje ne impresioniravši je, ali ovaj posljednji detalj natjerao ju je da se zgranuto zapilji u Tanu. »Odrezali su joj glavu?« »Uz pomoć giljotine - velikog oštrog noža koji se povlačenjem konopa spušta velikom brzinom.« Tana pljesnu rukom o nadlanicu, tako snažno da je Mariata poskočila. »Ali ako se glava odvoji u smrti od ostatka tijela, ta će duša zauvijek lutati. Uhvatit će je duhovi Kel Asufa i ona će postati jedan od njih, jedan od Ljudi divljine.« Nije bilo strasnije sudbine od te. Stresla se od same pomisli na tako nešto - i da se tako strašna stvar dogodi jednoj ženi, k tome kćeri jedne velike kraljice. Gotovo da je osjetila hladnu oštricu na vlastitu vratu...
»Bili su to okrutni ljudi.« Tana nakrivi glavu razmišljajući o tome. »Svijet je prepun okrutnih ljudi, što u potpunosti odgovara duhovima Kel Asufa.« »Odakle znaš sve te stvari?« »Misliš li da sam ovdje proživjela cijeli svoj život? Putovala sam posvuda, puno dalje nego što uopće možeš zamisliti.« »Mislila sam da je ovo tvoj dom.« »Inadani su oduvijek puno putovali. Mi smo glasnici i vjestonoše Kel Tamacheqa, baš kao što smo i kovači i stvaratelji. U sebi nosimo sva znanja naših plemena, a znamo i stvari koje ni oni sami ne žele znati.« Mariata nije znala što da misli o ovoj potonjoj izjavi, te je stoga upita: »Jesi li putovala Putem soli?« Tana uze turpiju i stade brusiti grubi rub ključa. »I doslovno i simbolički.« Osmijeh joj je nekako splasnuo. »Moj je otac bio putujući kovač koji je često putovao zajedno s karavanama - moja majka bila je robinja iz ovog plemena. U početku su me tretirali kao dječaka. Možda uopće nisu bili svjesni moje tajne - majka me držala pokrivenom i nazivala sinom. A tko bi posumnjao u majčin sud? Od oca sam izučila zanat i često sam putovala s njime. Zajedno s azalayima prešla sam preko Djoufa, pokupila sol u Tawdenniju i prenosila je do Adagha i Aïra, čak i do tvoje domovine u planinskom lancu Hoggar. A tada sam dobila mjesečnicu i počele su mi rasti grudi.« Mariata se nagnula prema naprijed, sasvim fascinirana. »I što si onda učinila?« »Za početak sam si omotala krpe između nogu i odlazila mokr iti u osamu. Nikome nisam dopuštala da vidi moje tijelo. To i nije bilo tako teško - u pustinji se nitko ne pere niti svlači svoje halje. Ali onda sam se zaljubila u jednog karavandžiju.« »Jesi li mu rekla?« Turpija je brusila i brusila. »Što, da ga volim? Ili da nisam kao ›drugi muškarci‹?« Zastala je na trenutak. »Ni kao druge žene, kad smo već kod toga. Ne, nisam mu rekla ništa od toga, iako sam mu upućivala takve teleće poglede da me stao noću izbjegavati. Tijekom tog dugog putovanja, iako me sunce pržilo poput vatre i nije bilo dovoljno vode za sve, nisam pomišljala da bih mogla umrijeti od vrućine ili žeđi, već od ljubavi. Svaki put kada bih ga pogledala, a on skrenuo pogled, osjećala sam kako mi oštri bodež probada srce. Kada se smijao u društvu drugih muškaraca, a zatim naglo utihnuo kada bih ja prolazila, jecala sam u sebi. Kada smo stigli do njegova sela, najavio je kako se planira vjenčati svojom
rođakinjom, otišla sam sama u pustinju, svalila se na pijesak moleći Alaha da mi pošalje smrt. Baghi n’ mout, rekla sam mu. Ja sam spremna došao je moj čas. No, on me nije odveo u smrt, i evo sada sam ovdje, dovoljno sretna na svoj način. Prihvatila sam svoje mjesto u svijetu i činjenicu da nikada neću biti ničiji muž ili žena. Ali unatoč tome, znaj da razumijem što znači voljeti nekog muškarca.« Mariata se osjećala poput komadića šarenog stakla kojim se Tana koristila u svojim kreacijama - osjećala se prozirnom pred Taninim orlovskim okom. Srce joj je stalo ubrzano kucati - osjećala je kako joj bilo snažno titra oko novčića koji je držala stegnutog u šaci. Tana odloži ključ i turpiju. »Takva vatrena ljubav ne može biti dobra, dijete moje. Pustinja leži izvan tebe - zašto je unosiš u sebe?« »On treba nekoga tko će ga voljeti«, reče Mariata, ne pogledavši je. »Njegova ga majka sasvim dovoljno voli«, reče hladno Tana. »Prešla je cijelu Tamesnu ne bi li me pronašla, uvjerena da bih mu ja mogla pomoći. Moram mu pomoći - jednostavno moram! A on će ozdraviti, ja to jednostavno znam.« »Ti si još vrlo mlada, a mladi nikada ne slušaju starije, pogotovo kada je u pitanju srce.« Tana zatrese glavom. »Do sada si već sigurno imala priliku čuti glasine. Mislim, osobno nisam neki zagovornik glasina tijekom svog dugog života i sama sam često bila njihov predmet - ali ono što ti želim reći, dijete moje, jest da se moraš čuvati Amastana. On na sebi nosi miris smrti. Jednostavno ne miriše na sreću i sumnjam da je jedan od onih koji svojim bližnjima donosi sreću.« Mariati su se nakostriješile dlačice na vratu. »Moraš se zapitati zašto ga duhovi slijede«, nastavi enad. »Možda ga progone zbog tuđih života koje je sa sobom odnio ili onih koje tek kani?« Mariata je zurila u nju, u potpunoj nevjerici. Nije mogla ni pomisliti da bi Amastan nekome oduzeo život - jednostavno nije. »Da, opsjedaju ga duhovi, to stoji - oni nastanjuju njegove snove. Ali nije on za to kriv«, reče Mariata smireno. »Oni se okupljaju oko onog predmeta što ga drži u svojoj desnoj ruci.« »Jesi li uspjela vidjeti što je to?« »To je nekakva hamajlija. A na njoj je sasušena krv.« Enad lagano prosikće, ili je to bio tek nenadani nalet plamena u vatri. Zatim izusti: »Kada je tek došao u selo, bio je vrlo nalik svome ocu - jezik mu je bio oštar poput zmijskoga i bio je ispunjen ljutnjom. Čovjek teško može odagnati prvi dojam o nekome.« Ustala je i zaputila se u drugi dio
kovačnice. »Ali trebala sam mu pomoći kada mi je pristupio s tom hamajlijom. Svaki postupak ima svoju posljedicu - stvari nas progone kasnije u životu.« Iz neugledne kožnate kutijice Tana je izvadila vrećicu na crnoj vrpci i objesila je Mariati oko vrata. Mirisala je neugodno na dim, a prignuvši glavu da pogleda vrećicu, Mariata je bila sigurna da je unutra spazila nešto nalik na pileću nožicu te još neke druge neprepoznatljive predmete. »Gris-gris će te zaštititi od onoga što ćemo sada pokušati«, najavi Tana. »Ali zahtijevam tvoju riječ da nikada nikome nećeš pričati o ovome što ću sada učiniti. Dovoljno je nezgodno biti enad koji baš i nije sasvim muškog spola da tome dodajemo još i optužbe za čaranje koje bi dodatno mogle naškoditi mojem ugledu.« Mariata je širom otvorila oči. »Ti si i čarobnjak?« »Ne, dijete moje, zapravo i nisam. Samo povremeno razgovaram s duhovima. Ali u ovom plemenu ima nekih ljudi koji bi voljeli pronaći bilo koji razlog da me protjeraju iz plemena, iako sam zapravo samo jedno slabašno ljudsko biće.« Ova visoka žena kovač Mariati i nije djelovala slabašno - baš nimalo, sa svojim mišićavim rukama, velikim šakama i dojmljivom visinom, sa svojim prodornim zlatno -smeđim očima koje su djelovale tako svijetle u usporedbi s njezinom kao ugljen crnom kožom. »Dođi, idemo posjetiti tvog Amastana, a ja ću vidjeti što mogu učiniti.« Vidjevši ih kako prilaze, Amastan je popravio svoj veo i naslonio se na zid svog zaklona. Poput psa koji strahuje od batina, pomisli Mariata. Dok su mu prilazile, nije spuštao pogled s Tanina lica. »Amastan ag Musa. Došlo je vrijeme da pustiš tu hamajliju.« Izgovorivši te riječi, žena kovač zaputila se ravno do njega i ispružila ruku s dlanom prema gore. Amastanove oči toliko su se raširile da se mogla nazreti bjeloočnica ispod i iznad njegovih tamnih zjenica. Zatim je pritisnuo svoju desnu ruku na grudi, držeći lijevom rukom čvrsto zategnut veo što mu je zakrivao lice, kao da mu veo služi kao štit protiv utjecaja enada. Ostali su dulje vrijeme nepomično stajati. Zatim je Tana stala ponavljati magičnu formulu na nekom jeziku koji Mariata nije razumjela, iako je među nepoznatim ritmičnim riječima čula Amastanovo ime, ponovljeno nekoliko puta. Izvadivši ispod svoje halje komad srebra na dugačkoj uzici, stala ga je njihati naprijed-nazad ispred njegova lica. Mariata je
promatrala kako mu oči bježe s jedne na drugu stranu, zarobljene kretanjem privjeska. To je potrajalo toliko dugo da je Mariata odjednom osjetila umor. Zatim je začula Tanu koja je prestala sa svojim melodičnim recitiranjem i vrlo razgovijetno izgovorila: »Hamajlija je to što te čini zatočenikom, Amastan ag Musa. Moraš je pustiti. Duhovi u njoj moraju biti pušteni na slobodu - okrutno je prema njima, baš kao i prema tebi, da ih držiš tako zarobljene. Ne tražim od tebe da mi predaš tu hamajliju - znam da me se plašiš, baš kao i duhovi koje čuvaš. Ali možda ćeš je htjeti predati onoj čije je srce otvoreno prema tebi.« Pozvala je Mariatu da mu pristupi. »Pusti tu hamajliju, Amastane ag Musa. Dopusti, Mariati ult Yemmi, kćeri loze Tin Hinan, da je primi. Položi hamajliju u njezinu ruku. Učini to sada.« Nekoliko otkucaja srca zrak je visio težak i netaknut između njih dvoje. A tada, poput čovjeka u polusnu, Amastan rastvori prste svoje desne ruke i pruži joj talisman. Ne zaustavljajući privjesak u svom kretanju i ne odvojivši svoj pogled od Amastana, Tana tiho reče: »Uzmi je, Mariata. Uzmi hamajliju iz njegove ruke, požuri. Zaštićena si od svih duhova, dajem ti riječ - ali samo mu je ti možeš uzeti. Medu vama postoji odnos povjerenja.« Mariata je oklijevala. Što ako iz hamajlije izađu duhovi i progutaju je? Hoće li je proganjati ostatak života? Hoće li poludjeti, biti odbačena od društva, osuđena na život izvan zajednice, protjerana kao kakav bolesni pas u neki otužni zaklon poput Amastanova? Otjerala je takve misli - jedino je ona mogla spasiti Amastana. Tana joj je tako rekla i, unatoč njezinu čudnom izgledu, Mariata joj je vjerovala. Spustila se na koljeno pred njega, brzom kretnjom uzela hamajliju ovješenu na dugačkoj uzici ukrašenoj blještavim crnim perlicama i stisnula je u šaku. Na trenutak je osjetila kako hamajlija pulsira u njezinoj šaci, kao da kanalizira svoju moć s Amastana na nju - da bi zatim ta povezanost pukla. Amastanov hipnotizirani pogled skrenuo je s enadova privjeska na Mariatu. Promatrala ga je kako se mršti i zuri u svoju praznu šaku, gdje se još uvijek nazirao otisak hamajlije. Lice mu je postalo još mračnije. Zatim je podigao glavu, pogledom zaobišao Tanu i zapiljio se u Mariatu. Spustivši svoju glavu tako da je Mariata zaklanjala Tanin pogled, uklonio je drugu ruku sa svog lica, puštajući veo da sklizne. Mariata se uhvatila kako zuri. Bilo joj je to tek drugi put u životu da je ugledala golo lice odrasla muškarca, ali Amastanov postupak ukazivao je na ranjivost, bio je to poklon namijenjen njoj, za razliku od Rhossijeva arogantnog ignoriranja prikladnog ponašanja. Nije uopće sličio svome bratiću - kosti
njegova lica bile su daleko profinjenije, a obrazi koji su se nazirali povrh njegove grube brade bih su umrljani plavom bojom. Pred njom je sjedio muškarac koji je proputovao svijeta, propuhan pustinjskim vjetrovima, zaklonjen tagelmustom čija se puderasta indigo boja preslikala na njegovu kožu. Zatim je pognuo glavu i rukom opipao grubu bradu na koju nije bio navikao, da bi potom polaganim i vrlo odmjerenim kretnjama ponovno omotao svoj veo i čvrsto ga zategnuo preko lica. »Biste li zamolili moju majku da mi pošalje stvari za brijanje i zdjelicu vode kako bih vidio tko sam sada?« upitao je nakon nekoliko trenutaka. »Možete je uvjeriti da neću upotrijebiti nož kako bih njime prerezao vlastiti grkljan.« Od toga dana Amastan se vratio u pleme, iako se uglavnom držao za sebe, razmijenivši tek tu i tamo koju riječ s ostalim muškarcima. Ljudi su ga s početka izbjegavali, upućujući mu tek poglede preko ramena kada su bih sigurni da ih ne može vidjeti. Njegova majka odnosila se prema njemu kao prema bolesniku koji se oporavlja, donoseći mu posebnu hranu i čuvajući svoje komade mesa za njega. Bila je vrlo zadovoljna Mariatom, kojoj je pripisivala Amastanov čudesan povratak samome sebi. Mariata isprva nije znala kako bi se ponašala - nije mogla Rahmi priznati što je enad učinila jer ni sama nije sasvim razumjela što se toga dana dogodilo. Tana se poslužila nekom vrstom neobične čarolije duhovi su iščezli sami od sebe, ispustivši hamajliju, Amastanu se povratio razum, ili je pak sam od sebe iz nekog samo njemu znanog razloga odlučio prekinuti svoj dugi i uznemirujući period osamljenosti svako od ovih objašnjenja moglo je biti istinito. I tako se Mariata samo smješkala i govorila kako joj je drago što je Amastan prizdravio i što mu je mogla biti od pomoći. »Možeš ostati s nama koliko god želiš«, rekla joj je Rahma, kao da je, uostalom, Mariata imala neki drugi izbor. »Ti si mi poput kćeri koju nikada nisam imala.« »To je vrlo ljubazno od vas«, uzvrati joj Mariata, svjesna formalno joj upućenog poziva, no starijoj ženi jednostavno nije mogla pogledati u oči: znala je vrlo dobro da ne želi biti prihvaćena kao Amastanova sestra. Njegovu hamajliju sada je ispod svoje halje nosila ona, sapravši krv s nje, priljubivši je tik uz srce.
12
Z le slike koje su me progonile u snovima te prve noći u Tafraoutu ostale
su u meni poput neugodnih titraj a koji su se povremeno javljali tijekom naporne dvosatne šetnje kroz spektakularni stjenoviti teren na putu do podnožja Lavlje glave. Tijekom iduća četiri sata, dok smo se uspinjali stazom od kojih tristotinjak metara podijeljeni u dva tima - Miles i ja, a za nama Jez i Eve - penjala sam se dužinu po dužinu uspona, nešto opreznije nego inače, osjećajući kako me i dalje progone moji uznemirujući snovi. Koračala sam s pretjeranom preciznošću, savjesno provjeravajući svaki oslonac prije nego bih punom težinom zagazila na njega, povlačeći osiguranje na svakom sidrištu, kako se navodi u penjačkom priručniku, provjeravajući čvorove i kopče na pojasu s neurotičnom pozornošću, svjesna da izluđujem Milesa preko svih granica strpljenja. Zapravo, bilo je sasvim jasno da bi se puno radije uspinjao sam s Jezom, brzim alpinističkim stilom. Imao je sreće što sam barem mogla odraditi svoj dio posla, izmjenjujući se s njim u vođenju uspona, izvršavajući vlastite dužnosti s relativnom učinkovitošću. Eve, kao najsporija i najneiskusnija od nas četvero, nije ni trenutka vodila uspon, te je stoga Jez bio primoran voditi cijelim putem, što je značilo sporo i naporno povlačenje užadi na svakom sidrištu, odnosno dodatne petljancije i usporavanja. Posljednje dvije etape uspona Miles je gunđao i psovao sebi u bradu, unatoč prekrasnom suncu te uglavnom solidnom i prilično elegantnom usponu. Ali kada smo stigli do prekretnice podno ogromnog i nesavladivog svoda stijene, s izduženom kosom površinom nestabilne stijene čiji su se gornji slojevi ljuštili u tankim plahtama zbog dugogodišnje izloženosti vrućini i hladnoći, nestrpljivo je uspuzao bočno duž nje, ne zaustavljajući se da postavi ikakvo osiguranje za mene koja sam ga slijedila. Bijesno sam izvlačila uže. Izdužene kose površine bile su jednako opasne i za onoga koji slijedi i za onoga koji vodi. Kada padate s vertikalnog uspona, uže je uvijek iznad vas, tako da u najgorem slučaju padate svega metar ili dva ali kada padate s kose prečnice penjući se drugi u nizu, izvisit ćete skroz od točke pada pa sve do ispod točke gdje je voda uspona postavio sidrište, što je u mojem slučaju značilo dobrih dvadesetak metara niže. Ne mogavši se suzdržati, pogledala sam dolje, što inače činim bez ikakvog straha, i ustanovila da se ispod prečnice nalazi duboki usjek i da će poda mnom, kada konačno zakoračim, zjapiti provalija čistog pada od kojih pedesetak metara. Tako sam barem procijenila jer je bilo nemoguće izračunati točnu visinu. Pod sobom sam mogla vidjeti tek sićušne zelene
točke drveća u kontrastu s narančastoružičastim tonom stjenovitog podnožja, a pod njima neke još sitnije crne točke nalik na mrave, iako je vjerojatno bila riječ o kozama. Vratila sam pogled prema gore, no Miles je sada već sasvim iščezao, uspentravši se preko litice, a njegovo uže bilo je potpuno mirno. Pogledala sam ulijevo. Daleko ispod sebe mogla sam vidjeti Jezovu plavu maramu kako poskakuje dok je savladavao uspon. Eve uopće nisam mogla vidjeti zbog izbočenosti stijene. Bila sam potpuno sama. Došla sam u napast da sačekam Jeza da se uspne do sidrišta; bilo mi je nekako hladno i mračno u sjeni stjenovitog svoda. Bilo je to prilično nezgodno mjesto, pogotovo kada je čovjek suočen s nezgodnim usponom što slijedi. Nakon nekoliko minuta uže se zatreslo tri puta, što je bio znak da je Miles stigao do sigurnog mjesta i postavio sidrište. Otpustila sam uže iz spravice i promatrala kako gmiže uz stijenu, sve dok se nije sasvim zateglo na mom pojasu. Ponovno je zatresao uže tri puta. Bio je to signal da me ima privezanu za sidrište. Drhtavih ruku pokupila sam opremu koja je osiguravala donje sidrište i jednom povukla uže. Penjem se! Dotakla sam hamajliju obješenu o stražnji dio pojasa, za sreću i kako mi ne bi smetala, te se potom bacih na prečnicu. Krenula sam puzati duž stijene, svjesna svoje potpune izloženosti. Bila sam prilično udaljena od osiguranja - jedan pogrešan potez i izvisit ću sa stijene, što bi u najboljem slučaju moglo rezultirati oderanom kožom ruku i lica, a u najgorem bih mogla toliko opteretiti sidrište, da naposljetku oboje sletimo u provaliju. Drhtaj ruku preselio se u mišiće podlaktice, a potom i u moja bedra i koljena. Balansirala sam na pet centimetara izguljene stijene, bez hvata za ruke, zalijepljena s oba dlana za kvarcit, što je u najmanju ruku bilo prilično opasno. Priberi se, Izzy, bijesno sam si ponavljala. Za ime Božje, daj se priberi. Osigurana si uzetom i nećeš umrijeti. Ali mogla bih... Napravila sam još jedan bočni potez oslanjajući se o stijenu. Još uvijek nikakvog poštenog potpornja. Još jedan potez - zakvačila sam se nožnim prstima za jednu pukotinu. Maleni komad otkrhnuo se pod pritiskom mog stopala i otkotrljao se niz stijenu. Čuo se lagani klik, klik, klik dok se kotrljao, a potom tišina, dok je letio u provaliju. Počela sam se tresti. Daj se jebeno priberi, Izzy, pa to je samo uspon 5a. Pogledala sam prema dolje i oslonila svoju lijevu nogu što sam bolje mogla, kako bih desnom mogla povući idući potez i konačno prijeći preko stijene. Ništa, odnosno ništa solidno. Ništa solidno morat će poslužiti. Napeta kao puška, spremala sam se prebaciti težinu na drugu nogu, kada
sam iznenada spazila užad. Metri i metri užadi visjeli su između mene i mog nevidljivog osiguravatelja - ozlojeđeni Miles nije povlačio užad brzinom kojom je trebao. Viknula sam u njegovom smjeru: »Napni uže!« ali moje riječi otkotrljale su se poput kamenčića u prazan prostor. Prenapeto uže ionako bi mi narušilo ravnotežu, rekoh samoj sebi. Do vraga. Duboko sam udahnula kako bih se malo primirila i prebacila težinu na desnu nogu... Komad kvarcita veličine cigle odlomio se pod mojom vodećom nogom, a ja sam stala padati udarajući o stijenu, suviše brzo da bih uopće stigla vrisnuti ili osjetiti bol dok sam svom snagom udarala o stijenu, gležnjem, obrazom, nosom, kukom, koljenom, čelom... Začuo se neki bestjelesni vrisak, oštar i nestvaran - dolazio je iz velike udaljenosti, ili se sve to odvijalo u mojoj glavi? Nisam mogla točno odrediti. Očekivala sam pad u provaliju nakon što pod mojim nogama ponestane stijene, ali onda, uz trzaj koji mi je umalo izbacio kuk, pad se naglo zaustavio. Visjela sam onako s boka i zurila niz planinu. Kako bizarno. Da me zaustavila užad, sada bih bila okrenuta prema stijeni ili od nje, a ne ovako s boka, pod tako neobičnim kutom. Pogledala sam prema gore. Užad, dvije debele ružičaste i plave zmije, ležala je opušteno uz stijenu, visoko iznad mene, u kontrastu s intenzivno crvenim kvarcitom, i potpuno nezainteresirana za moju sudbinu. Visjela sam i dalje u istom položaju ne usuđujući se pomaknuti, zapravo, uopće se ne usuđujući disati. Dakle, nije me zadržalo uže, već moj pojas. Vjerojatno se neka gurtna na pojasu zakačila za šiljatu stijenu. Ponovno me uhvatila panika - te gurtne nisu osmišljene da podnose veliku težinu - uskoro će to što me zadržalo puknuti, a ja ću sletjeti sa stijene i to će biti kraj. Polagano sam okrenula glavu kako bih promotrila što me to zaustavilo. Vid mi je bio lagano zamagljen, a glava mi je odzvanjala od primljenih udaraca. Zbunjena, prvih nekoliko trenutaka nisam mogla vjerovati vlastitim očima. Iako bizarno i gotovo nemoguće, činilo se da se hamajlija zaglavila u procjepu i da sada visim s njezine uske kožne vrpce pričvršćene uz pomoć malog karabinera zakvačenog o gurtnu. Zurila sam u nevjerici u ovu kombinaciju uzroka, posljedice i čiste sreće. Potom sam se nagonski okrenula kako bih se uhvatila rukama i nogama za stijenu, te na taj način rasteretila taj prilično krhak predmet. Dovoljan bi bio samo jedan pošteni potporanj, bilo kakav uhvat. Bože, hvala ti. U trenu kada sam konačno izdahnula, kožna vezica koja je držala amajliju iznenada je puknula. Prislonila sam lice o stijenu, dok mi je srce lupalo tolikom silinom da se činilo kao da će me njegovo čekićanje odbaciti od klimavog planinskog potpornja.
Naznaka ponovne opasnosti brzo je umirila moju izbezumljenu glavu. Brzim pokretima pričvrstila sam dio opreme u pukotinu, provukla zamku kroz pojas, ukopčavši se, da bih potom zatvorila matičar. To mi je dalo dovoljno hrabrosti da ponovno pogledam svoju hamajliju. I dalje je stajala na istom mjestu, zaglavljena svojim najširim dijelom, dok se sunce ljeskalo na komadiću srebra. Djelovala je prilično udobno smještena, kao da je bila osmišljena upravo za ovaj trenutak u vremenu. No, silina udarca lagano ju je deformirala; mogla sam vidjeti da je sada presavinuta i nekako čudnog izgleda. Vjerojatno je više neću moći izvući iz pukotine. Morat ću je ostaviti za sobom u znak žrtvene zahvale Lavljoj glavi, koja je još jednom pružila svoju legendarnu zaštitu jednoj ženi. Ispružila sam ruku prema njoj, prešavši prstima po njezinom vanjskom bridu u znak pozdrava - a hamajlija je iskliznula ravno na moj dlan. Tresući se, pospremila sam je u džep planinarskih hlača, zatvorivši ga metalnim patentom da bude na sigurnom. Snažno odagnavši strah, pokupila sam opremu i nastavila se penjati prema Milesu, dok mi je srce tuklo kao u ptice koja se našla u zamci. Okomito penjanje bilo je daleko jednostavnije od bočnog. Kada sam se konačno ukazala povrh stijene na koju je postavio sidrište, on je još uvijek namotavao užad. »Uspori malo«, reče mi. »Nikako da te sustignem.« Uzdisao je i stenjao dok me ukopčavao u sidrište, da bi me potom po prvi put pošteno pogledao. »Zaboga, na što to sličiš, što se dogodilo?« Položila sam dlan na obraz i napipala krv. Iznenada sam ustanovila kako su mi razni dijelovi tijela prilično ozlijeđeni i bolni. »Ah...« Nisam uspjela izgovoriti ni riječi. Spustivši pogled, u glavi sam osjetila snažno pulsiranje. Na koljenu, kroz planinarske hlače, šikljala je krv, ali, iako me je boljelo, instinktivno sam znala da to trenutačno nije moja najteža ozljeda. Sada kada se povukao adrenalin potaknut padom i očajničkom potrebom da se domognem sigurnosti sidrišta, osjetila sam tupu bol u lijevom gležnju. Oprezno sam povukla nogavicu hlača kako bih procijenila učinjenu štetu. Gležanj je bio prilično natečen, a meso se groteskno prelijevalo preko ruba moje planinarske cipele. Ubrzo sam ustanovila da mi zglob neće podnijeti težinu tijela. Došlo mi je da povratim. Miles je bio zgranut. »Isuse, što si to uradila? Kako si uopće uspjela prijeći ovaj uspon s takvom nogom? Možeš li je pomaknuti?« Zurio je u ozlijeđene tetive, no nije pokazivao nikakvu namjeru da izbliza promotri moj gležanj. Primijetila sam kako mu je pogled spuznuo stijenom niz dugačku, grbavu padinu planine pod nama i znala sam da sada razmišlja o otežanim okolnostima silaska, sputan u svom pohodu jednom
ozlijeđenom ženom. Prešao je rukom preko lica, u gesti koja je sasvim jasno govorila: Ovo nije bio dio mog plana. »Podvezat ću gležanj«, rekoh kratko, bijesna na sebe što sam uopće dopustila da dođe do ovako glupe situacije, bijesna što sam se prepustila na milost i nemilost potpunom strancu. »Povezat ću ga i obuti planinarsku cipelu kako bi mi učvrstila zglob.« Miles se uhvatio za usnu. »Nisam siguran da će to biti izvedivo.« Djelovao je potpuno izgubljeno. Potom je podesio sidrište i stao se uspinjati preko stjenovitog plašta kako bi imao bolji pregled nad usponom drugog tima. Tamo je uostalom i trebao postaviti sidrište, pomislih bijesno, kako bi imao bolji pregled nad mojim usponom. No, sada nije imalo smisla tražiti krivca - uostalom, sama sam kriva što sam pala. Nisam dobro procijenila ključni oslonac u trenutku kada sam zakoračila punom težinom, unatoč silnom oprezu s kojim sam se uspinjala do tog kobnog trenutka. Penjući se, čovjek prilično rano nauči preuziman odgovornost za vlastite pogreške, kao i živjeti s njihovim posljedicama. Bila je to jedna od onih stvari koja me najviše privlačila kod ovog sporta - uzroci i posljedice bili su sasvim jasno definirani, kako bi to uostalom i trebalo biti u životu, iako uglavnom nije. Miles se vratio do sidrišta pun olakšanja. »Jez stiže za nekoliko minuta.« Potom je sjeo i nijemo stao iskapčati svoju opremu i slagati je na gurtnu, pognute glave kako bi izbjegao kontakt očima. Ostatak vremena proveli smo šutke. Vrijeme je strašno sporo prolazilo. Petnaestak minuta kasnije Jezova plavom maramom pokrivena glava provirila je s ruba stijene. Smiješio se od uha do uha, očito uživajući u marokanskom suncu koje mu je milovalo leđa, u dodiru ugrijane stijene pod prstima i svježem zraku pod nogama, u delikatnosti svakog pokreta. Kada me ugledao, onako razbijenu, osmijeh mu je naglo skliznuo s lica. »Jebemu miša, Izzy, što se dogodilo?« Pričekala sam da se uspne do sidrišta te sam mu potom ponudila pažljivo dotjeranu verziju događaja. Nije imalo smisla spominjati da je Miles propustio osigurati uspon ili njegov nedostatak strpljenja i komunikacije. Jez je s glave skinuo rubac i navlažio ga s nešto vode iz naprtnjače, u namjeri da mi očisti lice. Odgurnula sam njegovu ruku, dohvatila rubac i sama obrisala krvavo područje oko nosa. »Nije slomljen?« Niječno sam zatresla glavom. »Problem je u njezinu gležnju«, dobaci Miles tupo zureći u krajolik. Da smo se slučajno našli na Everestu, pomislih, vjerojatno bi me
prepustio sudbini i ostavio usred zone smrti da se borim za vlastiti život. Ali Jez je bio drugačijeg kova. Iskusnom rukom prešao je preko nakupine natučenog i tekućinom ispunjenog tkiva, a ja sam bezuspješno nastojala da se ne trzam od bola. »Možeš li micati nogom?« Bilo mi je jasno da ne mogu, a sam pokušaj urodio je glasnim stenjanjem. »Do vraga, Izzy, čini se da ti je gležanj prilično sjeban.« U šoku sam otvorila usta, a on je šaljivo namignuo, kako bi mi makar dijelom olakšao. »To je bio samo tehnički izraz. Samo ti sjedi mirno i prepusti stvar doktoru.« Naglim trzajem razderao je rubac na dva dijela i povezao njegove krajeve, a moj je gležanj začas bio stručno podvezan. »Mislila sam ponovno navući planinarsku cipelu kako bih ga još malo učvrstila.« Jez je bio prilično skeptičan. »Bojim se da je više nećeš moći izuti. Daj da pogledam.« Trenutak kasnije skinuo mi je penjačicu, zakvačio je za stražnji dio pojasa, podesio vezice na mojoj cipeli za penjanje kako bi je uspio navući preko ozlijeđenog gležnja i potom je zavezao što je čvršće mogao, a da se pritom ne onesvijestim. Vidjevši boju mog lica, prijateljski me potapšao po ramenu. »Već ćemo te nekako spustiti dolje, ne brini.« »Stvarno mi je žao«, rekoh, iako je ta isprika došla teška srca. »Svjesna sam da ovo baš i nije najbolji početak vašeg planinarskog odmora. Nadam se da ne vjerujete u zle predznake.« Miles je sve vrijeme šutio. Jez samo slegnu ramenima. »Nezgode pri penjanju prilično su česta stvar. Zato ga i volimo, zar ne?« Izvukao je malo užeta, napravio osmicu, osigurao se preko pojasa i spustio na mjesto s kojeg može vidjeti Eve koju je osiguravao. Promatrala sam ga dok ju je bodrio uzdignutim palcem i pitala se kako će se ona snaći s kosom prečnicom, a kada se konačno pojavila na vrhu stijene, širom razrogačenih očiju od koncentracije i panike, primijetila sam da su joj gurtne na pojasu pravilno pričvršćene - Jez je očito dobro osigurao cijelu dužinu uspona. Razmijenili su nekoliko tihih rečenica koje nisam uspjela pohvatati, a potom se Eve uspela do sidrišta i ukopčala. »Zaboga, Iz, tako mi je žao. Kaže mi Jez da misli kako je možda slomljen.« To stvarno nije bilo ono što sam željela čuti. Sranje. Sada sam zaista nadrapala. Na silu sam se nasmiješila. »Možda nam je ovo izvrsna prilika za vježbanje tehnike spašavanja, što kažeš?« Miles je postavio Jeza za predvodnika i on se spustio prema grebenu, naoružan opremom i zamkama te vrlo važnim izrazom lica. Vratio se nešto kasnije, pužući preko ploče poput raka. »Dobro«, reče, »spustit
ćemo te preko ove dionice i potom preko rub a - pretpostavljam da imamo dovoljno užeta da te spustimo do gornjeg dijela usjeka. Potom se Eve može absajlati do tebe da ti pravi društvo, dok Miles i ja raspremimo opremu i uspnemo se zadnju dužinu uspona, pa ćemo se onda spustiti prijevojem do vas dvije. U redu?« »Bit će dobro«, rekoh uvjereno. »Samo me spustite do usjeka, a ja ću se od tamo već nekako spustiti do auta, pa makar mi trebalo tjedan dana, i to na guzici. Dovrši uspon, Eve, prekriži ga sa svog popisa. Ne brini se za mene.« Bila je prilično zgranuta. »Ne mogu to učiniti. Ne mogu te samo tako ostaviti.« »Najozbiljnije, radije bih se sama nosila sa situacijom, nema potrebe da vam svima pokvarim dan, zar ne?« rekoh. Zvučalo je daleko hrabrije nego što sam se uistinu osjećala. Pripremanje užadi za absajl prilično je potrajalo. Nisu mi dopustili da im pomognem; u trenu sam spala od statusa iskusne penjačice do invalida, postavši običan teret koji valja spustiti s ruba staze. Kip tjela sam iznutra i nastojala ne razmišljati o onome što slijedi: spuštanje, traženje medicinske pomoći i, ako je gležanj uistinu napuknuo, provođenje ostatka odmora kao beskorisna prtljaga u moru dosade. Kombinacijom skakutanja i puzanja stigla sam do litice i pogledala dolje. Bio je to prilično dugačak spust. Nadala sam se da će šezdesetmetarsko uže doseći do da, no s ove je točke bilo prilično teško procijeniti dokle seže uže, s obzirom da je stijena na jednom dijelu bila izbočena, da bi se potom na drugom dijelu ponovno uvukla. Jedini način da saznam je li uže dovoljno dugačko bio je da se prepustim absajlu. Naslonila sam se na ugrijanu stijenu, preznojavajući se dok sam promatrala Jeza kako na krajevima veže čvorove (činilo se kao da se i njemu iste misli vrte po glavi), da bi potom stručno namotao uže i bacio ga u provaliju. Načas smo oboje zaustavili dah, osluškujući kako bismo čuli zvuk udarca o do, ali u ključnom trenutku iznenada se začuo meket koza. Jez se nacerio. »Hej, čini se da sam upravo ubio našu večeru!« Pružio mi je uže privezano za sidrište. »Jedino mi nije jasno«, reče mi tiho, »kako to da nisi pala skroz do dna. Primijetio sam da Miles uopće nije postavio osiguranje po prečnici.« Nisam mu željela ispričati o hamajliji. Ono što se zaista dogodilo, sada se činilo nestvarnim, suviše neobičnim da bi mi itko povjerovao. »Zahvaljujući pojasu«, rekoh vedro. »Zakvačio se za stijenu i zaustavio moj pad.«
Tiho je zazviždao. »Stvarno imaš sreće što si živa.« Nisam željela nastaviti razgovor. Glava mi je sada već pucala od bola, a agonija ozlijeđenog gležnja širila se pulsirajući kroz bedro, pa sve do samog središta mene. Osjećala sam napadaje slabosti i povraćanja, da bih se ponovno vratila u stvarnost kao uskipjela vreća živaca i krvi koja titra na stijeni. »U redu«, rekoh kratko. »Krenimo.« »Pokušaj pronaći neki hlad gdje ćeš nas pričekati. Spustit ćemo se za kojih sat vremena.« Nagnuo se prema meni i provjerio kopče na mojem pojasu, spravicu za spuštanje i matičare. »Pazit ću na Eve«, dobaci iznenada. »Eve se sama zna pobrinuti za sebe.« »Znam, naravno. Ona je neovisna moderna žena i sve to. Ipak, rado ću pripaziti na nju, stvarno mi je prirasla srcu.« Njegovo usporeno oko sada je bilo širom otvoreno, iščekujući moju reakciju - cijelim svojim bićem bio je usredotočen na moj odgovor. Što je uostalom čekao, moj blagoslov? Uspjela sam izvući smiješak. »Sretno s time.« Odvukla sam se do ruba stijene i prepustila užadi. Absajlanje me oduvijek plašilo - taj početni iskorak u prazno, poput Lude u tarotu, prepuštajući sve slučaju i čvrstom sidrištu - ali kada sam konačno krenula i nije bilo tako strašno. Prvih sam dvadesetak metara poskakivala kao padobranac, dok sam još mogla ostvariti neki kontakt sa stijenom, a potom sam ostala visjeti u zraku poput pauka na svojoj svilenoj niti. Spuštala sam se dio po dio, nastojeći ne pregrijati spravicu za spuštanje, razgledavajući okoliš, tražeći moguće mjesto za svoje spuštanje. Nisam uspijevala uočiti krajeve užadi na jarkoj stjenovitoj podlozi, a onda sam iznenada shvatila zašto. Krajevi užadi slobodno su visjeli na pet metara od zemlje, na mjestu gdje se usjek naglo pretvarao u nešto nalik na isušeni tok slapa. Ponovno mi se zavrtjelo u glavi. Jesam li možda zadobila potres mozga? Samo mi je još to nedostajalo. Do vraga. Nema šanse da uspijem normalno doskočiti s pet metara visine, ne s ozlijeđenim gležnjem. Svezala sam lađarac i ukopčala užad u pojas kako bih se načas zaustavila i promislila. Jez me sada više nije mogao vidjeti jer sam spuznula ispod izbačenog dijela stijene. Pogledala sam prema dolje. Mogu li se nekako zanjihati na užetu kako bih sletjela nešto dalje u usjek, pitala sam se. Bojim se da neće ići, tako bih samo nategnula uže i udarila o stijenu... »Hej!«
Bio je to nečiji glas, negdje ispod mene. Okrenula sam se na užetu i pogledala prema dolje. Dvoje ljudi u tradicionalnim marokanskim haljama, okruženi stadom crnih koza i nekoliko čupavih ovaca, u društvu jednog tamnosmeđeg magarca natovarenog bisagama. Muškarac koji je maločas uzviknuo zaklonio je pogled od sunca i ponovno povikao nešto na jeziku koji nisam mogla razumjeti. Potom je sasvim jasno viknuo: »Voulez -vouz de l ’a ide?« Da, trebala mi je pomoć, ali što je on mogao učiniti? Zaboga, pa visjela sam na užetu! »Oui, merci!« uzvratila sam, ponajprije iz osjećaja pristojnosti. Muškarac se uspeo uz usjek i dobacio mi na francuskom: »Vidite li onaj izbačeni dio stijene?« Pokazao je na stijenu iznad svoje glave, a kada sam pogledala prema dolje, uspjela sam vidjeti da se deset metara ispod mene uistinu nalazi izbočina u stijeni iza koje se nalazila neka špilja. Možda bi mi uže moglo poslužiti do tamo, no stijena je bila rasječena te bi stoga bilo prilično teško naciljati izbočinu. Ipak, odgovorila sam potvrdno. Muškarac je odjurio do svog magarca, prekopao po bisagama, vrativši se trenutak kasnije s komadom užeta otežanim jedn im kamenom. Potom je skinuo halju, otkrivši traperice i majicu kratkih rukava, te se stao vješto uspinjati uz stijene, s užetom prebačenim preko ramena, sve do navedene izbočine. Kada se okrenuo licem prema meni, smiješeći se, primijetila sam da je to uistinu jedan od lokalnih Berbera, unatoč vrlo uglađenom francuskom naglasku. Ispod prljavobijelog turbana nazirala se put boje oraha, sjajne crne oči i oštre jagodične kosti karakteristične za ovu regiju. »Možete li se još malko spustiti?« Otpustila sam čvor na užadi i spustila se još bliže, da bih potom omotala užad oko noge kao kočnicu i kako bi mi barem jedna ruka ostala slobodna. Adrenalin i snažna koncentracija na tren su odagnali bol i vrtoglavicu. Dobacio mi je uže otežano kamenom, a ja sam ga spretno uhvatila. Bio je to konopac za vezivanje magarca, otrcani komad starog plastičnog užeta dijelom raspleten i izblijedio od sunca, a njegove plastične niti grubo su bockale moje dlanove. »Povući ću vas u smjeru izbočine.« Krenuo me vući prema sebi uz pomoć konopca za magarca, sve dok mu užad mog absajla nije bila na dohvat ruke. Usidrena, spustila sam se još nekoliko posljednjih metara slobodnog užeta, sve dok nisam konačno stajala na stjenovitoj izbočini, doduše na jednoj nozi. »Slomila sam gležanj«, rekoh pokazujući svoju lijevu nogu. Cbeville cassé e. »Barem se tako čini.«
Lice mu je bilo vrlo mirno i ozbiljno, a potom je dobacio nešto na svom jeziku drugoj osobi koja ga je čekala dolje. Ispostavilo se da je riječ o ženi čija je kosa bila pokrivene plavom maramom na zatiljku zavezanom u čvor. »Moja sestra dovest će magarca starom kozjom stazom«, reče pokazujući mi gdje izbočina nestaje iza velikog drveta koje je izgledalo kao da raste ravno iz stijene. Bol i olakšanje sada su bili toliko intenzivni da sam samo klimnula glavom. Petljavim prstima uspjela sam se osloboditi užadi absajla i potom snažno potegavši uže dala do znanja Jezu da sam sišla. Promatrala sam užad kako se kao u nekoj čaroliji povlači uz stijenu i na koncu sasvim nestaje. Nedugo nakon toga mora da sam ostala bez svijesti, jer se ne sjećam da se pojavila žena, da su mi skinuli naprtnjaču i natovarili me na magarca, a ne sjećam se ni kozje staze niz stijenu do dna usjeka. Ono čega se sjećam od našeg puta javljalo se u letimičnim živim slikama, poput fotografija ili izoliranih kadrova nekog filma: kaktus s prekrasnim bijelim cvjetovima, gušter koji je nestao u sjeni pukotine jednim zamahom svoga šarenog repa, jedna malena crna koza koja njušku prislanja na moj nos dok me znatiželjno promatra svojim žutim očima. Ružičastocrvene stijene u velikim blokovima i stupovima, usamljene gromade i zidovi kanjona prošarani razbacanim mrljama sive i zelene, ispresijecani svjetlom i sjenom. Maleni puževi snježnobijelih kućica nalik na kamenčiće kvarca, plosnato ljubičasto cvijeće boje ametista, lirski šum tihog razgovora ovo dvoje ljudi u kontrapunktu s prodornim meketom koza. Osjetila sam kako se zloslutni lik planine koja me slomila lagano udaljava, a potom sam opet izgubila svijest.
13
Tijekom
idućih nekoliko tjedana pleme je postupno prihvaćalo Amastanov povratak u njihovu zajednicu na svoj pristojan i nadasve ljubazan način, prihvaćajući barem naizgled njegov oporavak nakon duge i misteriozne bolesti. Do kraja njegova oporavka nitko nije spominjao uzrok ili samu prirodu njegova donedavna ludila - prestale su glasine o sudbini njegove drage koju je ostavio za sobom u planini. A on je ponovno bio nalik sebi samome - duhovi su ga konačno napustili, otjerala ih je djevojka s planine Hoggar i bili su iznimno ponosni što je Mariata sada postala dijelom njihova plemena. Mariata je odjednom bila prihvaćena od drugih žena, dapače, poticale su je da zauzme svoje mjesto među njima. Nakon antagonizma Kel Bazgana bilo je pravo olakšanje biti prihvaćena - tim više što je ovdje njezino podrijedo primljeno s dozom poštovanja. Ovdje je nitko nije ismijavao ili je nazivao Tukalinden Malena princeza - uz prijezirno napućene usne ili podsmijeh, pa iako je bila svjesna da je pravi katalizator u Amastanovu ozdravljenju zapravo bila Tana, Mariata je ustanovila kako joj nimalo ne smeta što svi vjeruju da ga je upravo ona izliječila. Starije žene nosile su joj datulje i slušale njezinu poeziju s velikim divljenjem, donoseći sa sobom i bubnjeve te skladajući glazbu kao pratnju njezinim stihovima, glazbu u kojoj su svi sudjelovali; majke su je molile da njihovu djecu podučava pisanju pisma tifinagh, a neudane djevojke dolazile su je tražiti komadiće papira koje bi mogle zataknuti u svoje hamajlije - one nešto religioznije tražile su je da im napiše stihove iz Kur’ana kako bi ih nosile sa sobom za sreću, one praznovjernije tražile su od nje da im napiše ljubavne formule i stihove kojima bi otjerale tehot ili zlo oko. Zauzvrat su joj nudile savjete. »Trebala bi se udati i ostati s nama«, reče Kadija. »Ne budi smiješna«, opomenu je Nofa. »Mariata potječe od Kel Taitoka, zašto bi se ponizila i udala za muškarca iz plemena Kel Teggart?« Djevojke su na ovo stale potvrdno klimati glavama, dok se nije javila bijesna Yehali: »Naši muškarci nisu ništa lošiji od onih s planine Hoggar! Visoki su i zgodni, a težak ih je rad dodatno otvrdnuo. To ih je učinilo mišićavima u tijelu i ozbiljnima u duhu.« »Preozbiljnima, u Ibrahimovu slučaju!« neka od njih dometnu, i sve redom stadoše se smijati. »Ali njegov brat Abdulah dobar je čovjek, a Akli
je dobro društvo. Ne mora se udati ako ne želi pokvariti svoju plemenitu lozu.« »Ali ona sigurno želi plesati!« »Ah, ako želiš plesati, onda je Kheddou pravi za tebe.« »On previše voli plesati«, dometne Nofa, i sve se prekriše ve lima preko usana i stadoše se glasno smijati, a Mariata odjednom shvati da ovdje rabe riječ ples misleći pritom na nešto sasvim drugo te se zacrveni. »Ah, sve smo mi plesale s Kheddouom u svoje vrijeme«, složi se Tadla. »On je stvarno sjajan plesač. Ali morat ćeš požuriti ako se želiš zadovoljiti s njime, jer idući se mjesec ženi Leïlom.« »Sirota Leïla, imat će pune ruke posla s njime«, dometnu Nofa podrugljivo ozbiljna, a sve djevojke shvatiše dvostruko značenje njezinih riječi i odvališe se smijati njezinoj duhovitosti. Mariata zatrese glavom hihoćući. Bile su stvarno sjajna skupina, te žene Kel Teggarta - sve odreda naporno su radile, jer bez robova i haratina da im odrade dnevne poslove nije im preostajalo puno vremena za zabavu, ali kada bi si povremeno dopustile zabavu, činile su to stvarno sa srcem. Tadla uzdahnu. »Ovdje stvarno nije lako naći dobra muža, istina je. Izgubili smo brojne muškarce na Putu soli, a drugi su otišli u planine. Zaista nema puno kvalitetnih muškaraca.« »Zaboravila si na Bazua.« »Predebeo je.« »Muhamed?« »Suviše religiozan.« »Azelouane?« »Suviše star.« »A tu je i Amastan ag Musa«, dometne neka od njih. »On je ipak amenokalov sin. On ne bi narušio Mariatinu plemenitu lozu.« Nastala je stanka, kao da svaka od njih važe svoje riječi prije nego ih izrekne. Nakon nekog vremena progovori Yehali: »On je vrlo zgodan, taj Rahmin sin. Ima stvarno prekrasne ruke«, i nakon toga sve se djevojke stadoše nadovezivati na njezine komplimente. »On je najbolji pjesnik u ovome kraju. Pobijedio je sve u abalu godinu prije nego su se pojavili skakavci.«
»A i on znade plesati - ne, mislim zaista plesati, ne budi tako bezobrazna, Nofa, potpuno ćeš šokirati Mariatu. Ima vrlo elegantna stopala i u stanju je skočiti visoko poput gazele.« »A i najbolji je u utrkivanju devama.« »Znade baratati mačem.« »A i sjajno gada!« »Puno je proputovao.« Iz svega ovoga Mariata je saznala da je Amastan prije nego što je »otišao«, kako su to djevojke oprezno sročile, bio vrlo cijenjen posjetitelj njihova sela, navraćajući tek povremeno na svojim godišnjim trgovačkim proputovanjima kako bi posjetio obitelj, a pritom je i djevojkama donosio darove. Bio je popularan i obožavan, pravi muškarac za kojeg su se sve odreda željele udati. I naravno, bile su vrlo tužne kad su doznale da je negdje drugdje pronašao svoju mladu. A onda... Tadla promijeni temu razgovora. »Ha, možda ipak ne Amastan. On ne donosi sreću, a ovih nam je dana svima potreban muškarac koji sa sobom nosi sreću, ha, Nofa?« »Sretan i bogat muškarac«, složi se Nofa s njom. »S barem pet deva.« »Deset!« Mariata je pustila njihovim šalama da je ogrnu poput oblaka. Nije joj bilo potrebno njihovo uzdizanje Amastanovih vrlina kako bi je zainteresirale, jer u posljednje je vrijeme ionako mislila na malo što drugo. Ali bilo joj je neobično što ostale djevojke nisu primijetile pažnju kojom ju je obasipao posljednjih nekoliko tjedana i na tome im je bila zahvalna. Svaku večer potražio bi je sa zalaskom sunca i tada bi pošli zajedno u šetnju i razgovarali - jednom joj je čak uhvatio ruku i okrznuo je svojim usnama. Kada bi je pogledao, osjećala je kao da je njegove oči žare - to i nije bio neki ugodan osjećaj, ali svejedno je žudjela za njime, a dan ne bi bio dobar ako ne bi završio s njegovim pogledom upućenim njoj s njegova mjesta za muškom vatrom dok je ona sjedila s ostalim ženama oko njihove vatre. Postavši dijelom njihove zajednice, Mariata je prihvatila način života kakav bi joj nekoć bio ispod časti. Podredila se tihom dnevnom ritmu, svakog je jutra ustajala u zoru kako bi pomogla pomusti koze, a u dane kada nije pratila životinje na ispašu bila je zadovoljna što može ostati u selu i s ostalim ženama mljeti žito za dnevnu tagellu, slušajući njihovo brbljanje i tračeve, zabavljajući ih vlastitom poezijom dok spravljaju i ispijaju beskrajne lonce zelenog čaja. Vjerojatno su joj upravo ta
jednostavnost i opojna praktičnost novih rutina donijeli neuobičajeni osjećaj mira. No ipak, svakog jutra prije nego što bi se zaputila s kozama ili pak prionula ostalim dnevnim zadatcima, odšetala bi do najviše točke povrh sela i zurila u smjeru istoka, ne bi li na vrijeme ugledala Rhossija ag Bahedija u slučaju da dolazi po nju i svoje deve kako bi ih odveo natrag u planinu Aïr. No jednog je dana shvatila kako je već prošlo punih pet mjeseci otkako je pobjegla iz plemena Kel Bazgan, pa ako do sada nije uspio povezati njezin nestanak s pojavom njegove omražene tetke, ili pak natjerati haratine da mu povjere informacije koje su čuvali, malo je bilo vjerojatno da bi se mogao iznenada pojaviti posred Teggarta. Za njezino dobro, Rahma je organizirala da se dvije prilično prepoznatljive deve odvedu na sajam deva daleko na sjever, u gradić Goulemime, gdje su im lagano izmijenili žigove plemena Bazgan i prodali ih po sjajnoj cijeni, jer je bila prilična rijetkost da se dvije bijele tibesti deve takve kakvoće pojave na sajmu u tom dijelu zemlje. Sav novac od prodaje deva dala je Mariati, što i nije bio malen iznos, čak i nakon što su trgovci uzeli svoj dio, a odbila je i malenu proviziju za vlastitu ulogu u organiziranju prodaje. »Ti si sada žena bez igdje ikoga, a kao što znam iz vlastitog iskustva, teško je biti žena bez obitelji i imetka. Možda ćeš poželjeti dio novca uložiti u karavanu kada se azalayi ponovno zapute, možda ćeš dio željeti povjeriti Amastanu kada se ponovno počne baviti trgovinom.« Mariati se tako nešto nije činilo suviše izglednim jer u razgovorima s Rahminim sinom tijekom nekoliko proteklih tjedana on i nije pokazao neku namjeru da se ponovno vrati na Put soli - iako ga baš i nije uspjela potaknuti da govori o ozbiljnim stvarima. Svaki put kada bi se približila nekoj opasnoj temi, on bi iznenada utihnuo i povukao se u sebe. Ali ponovno je načela tu temu kada su te večeri šetali uz rijeku. »U svoje sam vrijeme vidio sasvim dovoljno starih trgovačkih putova«, reče, a njegov tihi glas bio je u suprotnosti s pjevom žaba, čiji su glasovi bili kreštavi i prepuni želje. »Nikada više neću putovati trgovačkim putovima.« »Pričaj mi što si tamo vidio«, stade ga preklinjati sjajnih očiju. »Tvoja majka jednom prilikom mi je rekla kako si se zakleo da ćeš prehodati do Arbre de Ténéré, vidjeti more i dotaknuti snijeg na najvišim planinskim vrhuncima - a rekla mi je i da si sve navedeno doista uspio ostvariti.« Amastanove oči svjetlucale su crvenim odsjajem zalazećeg sunca, ali kako mu je ostatak lica bio zaklonjen prikladno povezanim velom, Mariata nije uspjela pročitati izraz njegova lica. Zatim je sjeo na kamen i stao pričati kao da se obraća nekoj publici, sve vrijeme vrteći po rukama
sasušenu grančicu oleandra, kao da mu ta ponavljajuća radnja pomaže dozvati vlastita sjećanja, a ona se istog trenutka prisjeti pripovjedača koji je jednom davno posjetio njezin dom u planini Hoggar, došavši s vrećicom oblutaka od kojih se svaki odnosio na jednu od njegovih sjajnih priča te im ponudio svoju vrećicu da žene same odaberu priču koju žele čuti. Amastan je govorio s jednakim autoritetom. »Prošao sam pustinju kamena, pustinju stijena i pustinju pijeska starim sam putovima prešao hodajući i jašući na devi. Vidio sam sunce kako se diže poput vatre nad morem pješčanih dina - vidio sam noć kako je ukrala sve boje ovoga svijeta ostavljajući za sobom sablasno sivilo, dok su na nebu sjale zvijezde poput bourijevih dragulja. Nosio sam indigo iz bojadisaonica u Kanu, proso i datulje do Ingala i Ghata te natrag, vidio sam zlatne tržnice Tafilalta i prešao moćni Adas - tamo sam vidio onu čistu bijelu tvar što je nazivaju snijegom i koja unatoč svojoj hladnoći prži kožu poput plamena. U slavnom gradu Marakešu koračao sam glavnim trgom i bio napadnut grajom rasplesanih dječaka i fakira što krote zmije i ptica što govore, mađioničara i stotina iscjelitelja i šarlatana. Vidio sam beskrajno plavetnilo oceana kod Agadira, koji se poput nepreglednih pješčanih dina sjaji i mijenja pod dodirom vjetra, baš kao što to čini i naš pijesak. Slijedio sam utabane trgovačke putove kroz gorje Anti Atlas, od utvrđenih zidina Taroudanta, preko moćnih Jebel el Kest, sve do prekrasne oaze u kojoj se skrio gradić Tafraout... »Dok smo prelazili Veliku prazninu na putu prema solanama u Bilmi i Kauaru u Sudanu, ugledao sam čuvenu Arbre de Téné ré - usamljeno drvo akacije uspravljeno poput neke drevne promatračnice usred najokrutnije pustinje na svijetu. Nasi su azalayi okružili to drvo i odali mu počast kao što to karavandžije već stoljećima čine - to drvo opstaje, nezainteresirano i trnovito, usamljeno i otvrdnulo, usred užasne pustinjske žege, kao talisman za preživljavanje naših ljudi. Priča kaže da će, propadne li Arbre, propasti i Ljudi od vela. Želio sam ga vidjeti, makar jedanput, kako bih se uvjerio da i dalje živi. Ali to je bilo prije pet dugih godina, a sudeći prema onome što sam imao prilike vidjeti od tada, bojim se da umire ili je možda već sada mrtvo.« Grančica je glasno pukla u njegovoj ruci i čak su i žabe utihnule na taj reski zvuk. Amastan je ostao sjediti zureći u daljinu, kao da na prostranom crvenkastom nebu vidi najcrnja proročanstva. Mariata uzdahnu, kao u transu. »Da sam muškarac, zacijelo bih provela život na devinim leđima, putujući od jednog do drugog čuda.« Amastan se ogorčeno nasmiješio vrativši se u stvaran svijet. »Ah, ti malena skitnice - kako je samo romantičan tvoj pogled na ovaj svijet!
Naučio sam vrtjeti riječi poput derviša, začarati, zamutiti stvarnost. Rijetko ćeš čuti nekog pjesnika kako pjeva o teškoćama iskopavanja urušena bunara, o smradu istrunulih strvina i izmeta pronađenih u samim temeljima - o odurnom okusu mutne vode koju si prisiljen piti kako bi se održao na životu, o užasnim bolestima koje te muče, o tome kako ti se koža pretvara u staru životinjsku kožu stavljenu letećim česticama pijeska, a stražnjica ti je toliko nažuljana na drvenom sedlu da ti je lakše hodati nego jahati iako ti vruće do probija kroz potplate sandala. Nikada ne pišu pjesme o tome kako čak i u najvećoj divljini žišci nekako pronađu put do tvog kruha, a sasušeni komadići kozjeg mesa postaju tako tvrdi da na njima možeš polomiti zube, jer jednostavno nemaš vode u koju bi ih mogao namočiti, a i slina ti se sasvim sasušila. A ne pišu ni stihove o tome kako jezik otiče sve dok ti se ne učini da su ti usta ispunjena nagužvanim pamukom i kako te strah i žeđ tjeraju na mržnju i nepovjerenje prema svakom strancu. A nitko ni ne spominje škorpione, stršljenove, šakale ili razbojnike. Bojim se da azalay i nije neko mjesto za djevojku.« Mariata se naroguši. »Podcjenjuješ moje mogućnosti.« »Podcjenjujem li? Zar nisi čula onu poslovicu koja kaže da ni žene ni koze nemaju potrebnu čvrstinu da bi mogle prijeći pustinju?« »A kako onda misliš da sam dospjela ovdje?« zahtijevala je Mariata, uhvativši se na njegov mamac. »Ne zaboravi da sam rođena u planinskom lancu Hoggar i da sam daleko putovala ne bih li dospjela do planine Aïr, a zatim sam prešla Tenere ne bih li uvjerila džinove da te ostave na miru! A nikada ne smetni s uma i da sam potomak izravne loze Majke svih nas, koja je na nogama prešla tisuće kilometara pustinje kako bi začela nas narod!« Do kraja ove tirade, obrazi su joj se zažarili, a šake stisnule u bijesne pesnice. Amastan je bio oduševljen - mogla je to zamijetiti u naborima kože oko njegovih očiju. Zatim je ispružio ruku i ubrao intenzivno ružičasti cvijet oleandra s visokog grma iza njihovih leđa i nagnuvši se prema naprijed, zataknuo joj ga za uho; bila je to tako netipična intimna gesta, da je Mariatino lice porumenjelo nijansom još intenzivnijom od samoga cvijeta. Kada je ponovno progovorio, glas mu je bio nježan. »Kada je Tin Hinan krenula na svoje epsko putovanje, putovala je kroz krajolik prekriven travom; drveće akacije širilo je svoje sjenovite grane, a svuda oko nje pasle su antilope i gazele. Tada to nije bila pustinja, već sam rajski vrt.« Mariata se zabulji u njega. »Kako je to moguće? Pustinja je vječna. Pustinja je plameno srce svijeta, kolijevka u kojoj je započeo sav život. To
svatko zna. Čak i džinovi potječu odavde, a oni su bića vrućine i plamena, vatreni duhovi - kako su oni mogli poteći s livade?« »Mogao bih te odvesti do špilja u Tassili i pokazati ti crteže na stijenama što su ih za sobom ostavili Kel Nad, Ljudi prošlosti, lovci koji su slikali životinje koje su lovili - antilope i gazele, prugaste konje i žirafe, bića karakteristična za savanu i ravnicu - a naši stari vjeruju kako su ti crteži nastali čak i prije vremena Majke svih nas.« Mariata svrne pogled. To nije bilo ono što je ona željela čuti. »O tim su prizorima samo sanjali«, odvrati prkosno. »I sama sam vidjela takve slike u špiljama svoje domovine. Vidjela sam Bijelu Damu od Inawanghata kako na svojoj glavi pronosi rogati mjesec, s rijekom zvijezda što se protežu podno rogova, i sjeme što svijetli u njezinoj utrobi i pada joj iz ruku. Je li i to neka slika koju su naslikali prema stvarnom životu?« »Ah, tu si me uspjela dobiti s tom tvojom ženskom logikom. Možda u tebi ipak ne kuca srce pjesnika.« »Ja barem imam srce«, odvrati Mariata, iznenada sasvim netaktična. Amastan je naglo ustao, kao u žurbi, i stao se udaljavati krupnim koracima - a onda, kao da se naglo predomislio, okrenuo se na peti, hitrim se koracima vratio i nadnio se nad nju. »Da nisi nikada više rekla nešto takvo!« bijesno je prosiktao. »Nikada.« Uzeo joj je cvijet iz kose i bacio ga u prašinu, bijesno ga zgazio i hitrim koracima iščeznuo u suton. Iduće večeri nije došao, a tako bijaše i one sljedeće te ona zaspi u suzama. Trećeg jutra ustade prije izlaska sunca, pomuze koze, odvede ih do njihovih kozlića te ih povede na ispašu pokraj rijeke. Tamo je ugrabila nekoliko hladnih riječnih oblutaka i položila ih na svoje kapke, držeći ih tako sve dok se crvenilo nije povuklo, a ona više nije izgledala kao natečena žaba. »Žao mi je.« Naglo se okrenula. Amastan se odvojio od debla drveta, poput sjene proizašle iz druge sjene. Zavezao je svoj veo visoko povrh čela - izgledao je visok poput drveta, još i viši. Djelovao je visok poput neba. Kajal mu je učinio oči još sjajnijima. »Nisi spavala?« Mariata zatrese glavom, ne pouzdaj ući se u vlastitu snagu da sroči odgovor.
»Nisam ni ja. San mi ne nudi zaklon koji drugi u njemu nalaze.« Utihnuo je, djelujući zamišljeno. Nakon dulje stanke, on izusti, »Ja nisam dobar za tebe. Nisam dobar ni za jednu ženu. Ali neću te više gnjaviti.« Zurila je u njega u potpunoj nevjerici. »Zašto mi govoriš takve stvari? Uživam u vremenu koje provodimo zajedno. Imala sam... nadala sam se...« Nije se usudila izreći što joj leži na srcu. »Ne nadaj se ničemu, Mariata. Preopasno je.« »Opasno?« Okrenuo se od nje. Kada ju je ponovno pogledao, učini joj se da u njegovim očima ponovno vidi ono ludilo. Kada je ponovno otvorio usta, pomislila je da će iz njih izići životinjski krik, ali sve što je izgovorio, tako tiho da je jedva uhvatila njegove riječi, bilo je: »Imam srce, ali ono je rastrgano na dva dijela.« On i dalje misli na svoju mrtvu dragu, pomisli Mariata i osjeti veliku bol u tijelu. »Što misliš pod time?« upita ustrašeno. Amastan spusti svoje izduženo tijelo na kamen pokraj nje. »Volio bih da je svijet drugačije mjesto, Mariata. Volio bih da mogu izbrisati prošlost.« Zastao je načas, promotrivši je, da bi zatim ponovno skrenuo pogled. »Volio bih početi iz početka. Oženiti se, imati djecu - biti sretan.« Rekao je to gotovo šaptom. »Ali ne mogu.« »Ne možeš?« ponovila je za njime. »Svijet nije onakav kakvim sam ga zamišljao prije godinu dana, a ni ja više nisam onaj muškarac.« Između njih nastade tajac, a u tom trenutku sunce se uspne iznad horizonta i izlije svoje crvenilo svuda oko njih. Rijeka podno njihovih nogu tekla je crvena poput krvi. Mariata nježno progovori: »Svijet nikada nije isti. Sve je u pokretu, i mi se moramo kretati. Ima jedan potočić što teče niz kamenje u blizini našeg zimskog tabora gdje sam živjela kao dijete. Dok sam još bila sasvim mala, položila sam niz kamenčića uz rub njezina toka - a kada smo se iduće zime vratili do našeg tabora, potražila sam svoje kamenčiće, ali njih više nije bilo. Stoga sam naslagala nove kamenčiće - no iduće su zime i ti oblutci nestali. Tražila sam ih posvuda, uvjerena kako se netko poigrava mnome, ali kamenčićima nije bilo traga. Naposljetku sam shvatila da se tok potočića pomiče postrance, šireći s e svake godine za pedalj. Ali znala sam da će kada postanem starica taj potočić biti sasvim drugačiji od onoga koji sam tada promatrala. Ništa na ovome svijetu ne stoji u mjestu, Amastane, a kako se mijenja svijet oko nas, tako se i mi mijenjamo. Iz dana u dan postajemo drugačije osobe jer nas mijenja naše vlastito iskustvo. Danas više nisam ono naivno dijete
koje je napustilo svoje stanište na planini Hoggar.« Uputila mu je znakovit pogled, no on je samo okrenuo glavu. »Ono što govoriš možda je točno«, uzvrati joj, »ali stvari koje sam vidio suviše su me promijenile. Stvari koje sam uradio.« Zastao je na duže vrijeme. »Ovo što ću ti sada povjeriti nisam namjeravao nikome ispričati. To nisu stvari kakvima obiluju poezija i pjesme. Ali te stvari već predug o nosim u sebi, a tebi ionako dugujem istinu.« Duboko je udahnuo i polagano izdahnuo. »Posljednja žena koju sam volio umrla je, i to na najgori mogući način.« To je to, pomisli Mariata. Sada će mi ispričati kako ju je ubio, a ja ću ga konačno upoznati u pravom svjetlu, upoznat ću čudovište kakvo je bio. Poželjela je pobjeći - ali ovo je morala saznati, stoga ipak odluči ostati. »Njezina smrt tišti moju savjest«, započne, potvrdivši njezine najgore strepnje - ali priča koju je izvukao iz sebe, riječ za sljedećom mučnom riječi, nije bila nimalo nalik na ono što je očekivala čuti. Upoznao je Mantu još kao dječak kada je zajedno s karavanom prolazio kroz njezino selo. Nevjerojatno ga se dojmila, jer nije bila sramežljiva poput drugih djevojaka - poljubila ga je prije odlaska, a dodir njezinih usana živio je s njime kroz duge zimske mjesece dok je putovao pustinjom. Novcem koji je zaradio kupovao bi joj darove - naposljetku, tijekom njegova trećeg posjeta treću godinu za redom, obećala je da će se udati za njega. Poklonio joj je hamajliju kako bi zapečatio njihove zaruke. »Ona ju je trebala čuvati.« Mariata osjeti težak komad srebra kako joj pritišće kožu. Podigla je ruku kako bi ga dodirnula kroz tanku pamučnu tkaninu svoje halje. »Ti je sada imaš na sebi.« Trznula se od osjećaja krivnje osjetivši njegov pogled na sebi. »Ne želim je natrag - ona donosi nesreću. Ni ti je ne bi trebala nositi nije donijela sreću onoj koja ju je posljednja nosila.« Mariata izvadi hamajliju od ispod svoje halje i skine je preko glave. Ležala je položena na njezinu dlanu, zvjezdano svjetlo na crnim perlicama njezine uzice, i oni se oboje zagledaše u nju. »Ali ja je volim«, reče ona nježno. »Kako može nekome donijeti nesreću? Pogledaj ispisane simbole što označavaju tefok, sunce, evo ovdje i ovdje.« Prstima je prošla preko krugova karneola. »Crvena boja označava sreću.« Ozbiljan izraz preleti Amastanovim licem. »Otvori je«, reče.
Mariata promotri talisman, okrećući ga na sve strane. Zadjenula je nokat u prorez na vrhu i dnu hamajlije, ali ona ostade u jednom komadu, ništa se nije pomaklo. Odvinula je krugove karneola i pritisnula izdignutu središnju bravicu - ništa. Okrenula je hamajliju na drugu stranu i potražila neki otvor sa stražnje strane, ali ne pronađe nikakvo rješenje. »Kako?« Amastan pruži ruku i povuče središnju bravicu u stranu. Mariata je promatrala hamajliju koja je konačno ponudila svoju tajnu - svoj skriveni pretinac u kojem se nije nalazilo ama baš ništa. Podigla je pogled ustanovivši kako se Amastan nije ni pomaknuo, a njegovo je lice bilo vrlo blizu njezinoga - osjećala je toplinu njegova daha dok je izdisao zrak. »Ovdje nema ničega«, reče ona, ustvrdivši ono očigledno. »Otišao sam do enada - do Tane - da je zamolim da unutra stavi neku zaštitničku poruku. Ali ona... ona je dodirnuvši hamajliju ugledala nešto. Znala je nešto. Pokušala mi je oduzeti hamajliju, rekla mi je da ju je dotaklo Zlo oko. Bio sam bijesan. Uzeo sam je natrag, silom, i napustio njezinu radionicu sipajući uvrede. Odlučio sam posjetiti mambuta i kupiti joj neke stihove Kurana, ali nikako da to učinim. Ne znam što me zapravo spriječilo - vjerojatno neko praznovjerje. Ili ponos. Mislio sam da će dar sam po sebi biti dovoljan, da je moja ljubav dovoljno jaka da je zaštiti.« Zatresao je glavom. »Ne znam što sam točno mislio. Bila je tako sretna kada sam joj uručio hamajliju. Vrlo je stara i izrađena od najfinijeg srebra. Nosila ju je sve vrijeme, sve dok...« »Sve dok?« Što god da je slijedilo, morala je to čuti. Amastan je ponovno zastao. Mogla je čuti njegovo uznemireno disanje dok se pokušavao smiriti. »Ova nova vlada, koja sebe naziva nezavisnom, sačinjena je od muškaraca s juga koji nas mrze više od svega. Optužuju nas da smo porobili njihove pretke, izrabljivali njihov narod - odlučili su to iskoristiti kao izgovor za naš progon. Određeni elementi u našoj vladi koriste svoju moć protiv nas, nametnuvši nam proizvoljne granice, braneći našim ljudima da ih prelaze bez dokumenata koje su sami proglasili nužnima - ali kakve Tuarezi imaju veze s granicama i dokumentima? Odavno smo putovah naširoko i nadaleko, od Sahela do mora. Tko su oni, sa svojim ruskim puškama i zapadnjačkim uniformama, da si dopuštaju nazivati nas ›neciviliziranim barbarima‹, pokušavajući nam nametnuti svoj način života? Oduvijek su mrzili naš narod, zato što smo mi slobodni, a oni siromašni, zato što odbijamo živjeti u prljavštini njihovih gradova, podrediti se njihovim pravilima, biti zarobljeni unutar njihovih granica. To što rade nazivaju ›zakonom‹, ali
njihov zakon nije ništa više od ubojstava i podređivanja drugih. Oni su najobičnije kukavice!« Udario je šakom o stijenu. »Svaki oblik otpora koriste kao svoj izgovor za napad na starce, nenaoružane žene i djecu.« Glas mu je zapeo u grlu - pogledavši ga postrance, Mariata opazi njegove oči što se cakliše od zatomljenih suza. Manta je živjela u jednom selu na sjeveru zemlje, povjeri joj Amastan. Rekla mu je da je bilo nekih nevolja, uglavnom beznačajne prirode. Ohrabreni promjenom vlasti i francuskim povlačenjem, stanovnici zaselka Songhai krenuli su pljačkati sve čega su se mogli domoći, koliko god to skromno bilo - krali su stoku, zalihe hrane, prekrivače, čak i kuhinjski pribor. Ljudi su se žalili, ali nikada nisu uputili službenu prijavu. Sirile su se glasine o nepravdi i brojnim napadima. Mladi muškarci koji su putovali putem soli ili pak odlazili u lov, po povratku kući nailazili su na uništene domove, na opljačkane ili izvrijeđane majke i dragane, ali nije bilo nikakvih službenih posljedica. Drugdje su se događale i gore stvari. Ljudi su nestajali, odvođeni su na »ispitivanje«. Stare razmirice ponovno su isplivale na površinu - trovani su bunari, uništavane žetve. Mladi muškarci iz okolnih plemena nastojali su se suprotstaviti - ali nedostajala im je zajednička strategija, koordinacija snaga, uspjeli bi organizirati tek manje odmazde za brutalnost nad njihovim narodom, što je samo dodatno pogoršalo stvari. Ali i to je bilo bolje od ničega. Amastan se pridružio skupini pobunjenika u planinskom lancu N’Fughas. »Slijedili smo primjer Kaocena, heroja prve pobune - borili smo se kao šakali, ne kao lavovi. Napadali bismo i bježali i usput nanosili što više štete.« Zastao je duboko uzdahnuvši. Rukom je prešao preko lica. Jednog su dana doznali za prodor vojske u zabite dijelove juga gdje je živjela Manta. Glasine su bile uznemirujuće - silovali su žene kako bi oskvrnuli krvnu liniju Tuarega, a tuarešku djecu na silu su odvodili u grad. Pokušao je nagovoriti ostale suborce da mu se pridruže na njegovu putovanju, ali oni su bili zaokupljeni vlastitom borbom te se stoga zaputio sam put juga. »Želio sam je dovesti ovamo kako bih je sklonio od nevolje.« Zažmirio je. Nebo što je visjelo nad njima bilo je blijede i nemilosrdno plave boje. Mariata je osjećala da bi se nebo moglo sručiti na nju ispusti li makar i jedan jedini zvuk. Amastan je napokon nastavio, tupa glasa od potisnutih emocija, pogleda usredotočenog na neku udaljenu točku rijeke. »Cijelu sam noć jahao uz podnožje planine, trzajući se na svaki zvuk. Iz nekog neobjašnjivog razloga nikada se u životu nisam toliko plašio. Kada bi prolazak moje deve natjerao neku ptičicu u bijeg, srce bi mi zastalo od
silnoga straha. Svaka sjena djelovala je zlokobno. Krajolik s kojim sam se tijekom silnih godina putovanja dobro upoznao u mraku je djelovao kao neki novi svijet, prepun ifrita i ghûla, i osvetoljubivih duhova umrlih duša. Nanjušio sam njezino selo prije nego što sam ga uspio ugledati. Ne mogu ti opisati neuobičajena svojstva tog smrada - nikada ga ne bi mogla zamisliti. Da si ga ti namirisala kao što sam ga namirisao ja, taj bi ti smrad ostao zauvijek pohranjen u sjećanju. Nikada ga neću moći isprati iz svojih nosnica. Taj smrad uznemirio je i moju devu - nije željela nastaviti. Nevoljko je vukla papke, poput kakve mazge. Njezino zavijanje paralo je noćni zrak. Morao sam se služiti snagom vlastite volje kako bih je uopće pokrenuo. Čak i u mrklom mraku mogao sam osjetiti zagrobni pokrov što je lebdio u zraku - tmasti, crni dim odvratna okusa koji mi se razlijevao jezikom poput gustog loja. Iz sela nije dopirao ni jedan zvuk nije se čuo lavež pasa ni meket koza, uokolo vatre nije bilo nikoga. Pomislio sam da su ljudi možda napustili selo, povukli se više u planinu... »Dok sam se približavao, u zraku sam osjetio smrad benzina. Taj smrad nije slutio na dobro. Što će Tuarezima benzin? Bio je to sasvim strani smrad. Osjetila su mi se dodatno nakostriješila od zlih slutnji. Želio sam se okrenuti i otići. Ali znao sam da to ne mogu učiniti. »Na ulazu u selo ugledao sam hrpu naslaganog kamenja. Zamalo sam prošao mimo nje bez ikakva razmišljanja - ali mjesečina je iznenada bacila više svjetla. Na hrpi su bile naslagane glave, a ne kamenje. Od šoka sam se srušio s deve - udario sam o tlo i ostao tako ležati do sljedećeg svitanja. »Tamo su bile naslagane trideset i četiri glave, da budem sasvim precizan. Prebrojio sam svaku od njih. Trideset četvero ljudi čije će duše zauvijek lutati. Osjećao sam njihovu prisutnost u zraku koji me okruživao, njihovo bijesno komešanje. Mantina je glava bila trideset i prva. Sjedio sam s njezinom glavom u krilu. Ona, koja je bila tako lijepa, tako puna života, sada je svedena na hladno meso, okrvavljeno i raskomadano. Njezine sjajne oči sada su bile tupe i staklaste...« Riječi su mu načas zastale u grlu, a onda se, poniknuvši u svoju nutrinu, natjerao da nastavi. »Preklinjao sam njezin duh da govori sa mnom, no on je samo prijekorno šutio. Nisam bio ondje da je spasim, a hamajlija koju sam joj poklonio kao zaštitu nije učinila ništa da odvrati zlo što je snašlo njezino selo. »Pronašao sam hamajliju, još uvijek je visjela na njezinu mrtvom tijelu - nisu je spalili kao što su spalili ostale ljude, koze i stoku, razbacane usmrdjele udove izrezane mačetama. Ne želim reći ni riječ
više o tome u kakvom je Manta bila stanju kada sam je pronašao. Svim sam se silama trudio spojiti njezinu glavu s onime što je ostalo od njezina tijela, ali ti se komadi tijela više nisu dali spojiti, ma koliko ja urlao i naricao nad njima. U tom me trenutku konačno napustio razum, po mene su došli duhovi Kel Asufa i više se ničeg drugog ne sjećam. Nemam pojma kako sam se uspio vratiti u Teggart - ne znam kako sam uspio preživjeti, jesam li uopće jeo, pio ili spavao. Prestao sam biti ljudsko biće. Nisam bio ljudsko biće sve dok se nisi pojavila ti i zagledala se u moje oči. Pomislio sam da si ti ona, da mi se vratila. A onda sam shvatio da nisi.« »I zato si zaplakao«, Mariata uze njegovu ruku u svoje krilo - no, učinivši to, napale su je strašne slike Amastana kako sjedi usred masakriranog sela s odrubljenom glavom svoje drage u krilu, govoreći joj poput luđaka i gladeći njezinu mrtvu kožu. Sljedeće čega se sjećala bio je vlastiti bijeg - trčala je kao da je progone tisuće džinova. Nije stala sve dok nije stigla do sela - a kada se konačno našla u Rahminu šatoru, osvrnula se oko sebe, sasvim izbezumljena, ne shvaćajući kako se ondje zatekla.
14
G dje li se to nalazim? Zatreptala sam i pokušala se usredotočiti, ali
glava mi je bila nekako mutna, a tlo mi se pomicalo pod nogama, i prije nego što sam uspjela išta poduzeti, počela sam nekontrolirano povraćati, svijajući se i grčeći, sve dok nisam osjetila kao da će mi želudac izaći van na usta. »Comment allez-vous?« Glas je bio vrlo ljubazan, ali pitanje sasvim apsurdno. Progutala sam preostalu žuč i pokušala se ponovno orijentirati. Postupno mi je sinulo da putujem na magarcu, lica okrenuta prema dolje. »Možemo li, molim vas, stati?« upitala sam tiho. »Pouvonsnous arrêter?« Uzevši u obzir trenutačne okolnosti, neki udaljeni djelić mene čestitao mi je što sam dovoljno prisebna da pokušavam komunicirati na dva jezika. Nekim čudom svijet oko mene prestao se micati, a mučnina se stala povlačiti. Čvrste ruke pomogle su mi da se udobnije smjestim na magarcu, a zatim mi se pred očima ukazalo neko nepoznato, tamno lice. »Ç a va? Vous allez bien?« upitao me, a ja sam se prisjetila mladog muškarca u izvornoj odjeći koji mi je pomogao sići s planine. »Kamo me vodite?« upitala sam prilično nezahvalno, osjetivši paniku što sam opet prepuštena tuđoj milosti. »Do Nanine kuće,« odgovorio je. »Nana?« »Naša baka, Lalla Farma. Ona je poznata iscjeliteljica i travarka. Ovdje rastu neke trave kakvih nema u cijelome svijetu, a Nana je stručnjak u njihovu korištenju.« Uhvatila me još žešća panika. »Ne, ne, to mi uopće neće pomoći«, rekla sam, odvaživši se na strogi i samouvjereni ton koji sam primjenjivala na svojim privremenim pomoćnicima koje bi mi slali na zamjenu kada je moja asistentica bila odsutna. Govorila sam polako, pretjerano naglašavajući pojedine slogove. »Jako ljubazno od vas, ali ne hvala. Trebate me odvesti u bol-ni-cu. Da mi naprave ren- gen.« Muškarac se nasmijao - ali što je tako zabavno u želji da posjetim bolnicu sa sumnjom u slomljeni gležanj? Skupila sam snage i ponovila svoj zahtjev. »Gledajte, potrebno mi je snimiti gležanj i staviti gips kako bi mi kosti pravilno zarastale. Bojim se da mi nekoliko biljaka neće
zacijeliti ovakvu ranu.« Ali moj se spasilac samo bez riječi okrenuo na drugu stranu i tada mi proleti glavom da njegov francuski možda i nije tako tečan kao što mi se u početku činilo. Uzdahnula sam. Preko njegova ramena mogla sam vidjeti ulaz u neko srednjovjekovno selo - hrpica nastambi istog crvenoružičastog tona kao i stijene koje ih okružuju, kao da su i one same dio prirodnog krajolika. Nastambe su imale ravne krovove i malene željezom okovane prozore, a neke od njih bile su toliko stare da se činilo kako se mrve u prvobitno stanje kamena i zemlje. Teško da ću ovdje pronaći bolnicu. Žene odjevene u crno zastale su u svojim poslovima, rezanju bilja i kopanju, kako bi nas u tišini promatrale svojim umornim i kao ugljen crnim očima. Suprotno njima, djeca su trčala oko nas, dovikujući nešto i smijući se prizoru Europljanke na magarcu. Okružile su nas koze i ovce, mekećući i blejeći u svojoj zbunjenosti - ovo nije bilo njihovo uobičajeno vrijeme za povratak s planinske ispaše. Što li se to zbiva? Ogroman bijeli pijetao nasađen na zidu nakostriješio je svoju crvenu krestu u našem smjeru - njegov kokošji harem kljucao je i čeprkao po prašini ispod njega. »Ovdje nema bolnice«, reče muškarac tek razgovora radi, potvrdivši moje najgore strahove, »barem ne onakve na kakvu ste navikli. Nemamo strojeve za rengensko snimanje, a doktor... hm«, zaustavio se na tren, »moja je baka stručnija od bilo kojeg doktora. Dolaze je konzultirati ljudi iz Taroudanta i Tiznita - čak i iz Marakeša.« Misli su mi poletjele u budućnost i već sam se vidjela kako hodam sa štapom zbog krivo zaraslih tetiva - ne, dopunio je moj frenetični mozak, s umjetnom nogom koja zamjenjuje onu bez koje sam ostala zbog trovanja krvi i gangrene do koje je došlo zbog korištenja nekog čudnog bilja... »Za ime Božje!« zavapila sam na rubu histerije, osjećajući kako gubim i ono malo kontrole, sada i u budućnosti. »Potreban mi je liječnik!« Nitko nije obraćao pozornost na mene, osim odrpane djece s tamnim, prodornim očima. Njima sam se činila nevjerojatno zabavnom. Djevojka koja je vodila magarca predala je uže mladiću i otrčala ispred nas vičući: »Lalla Fatma! Lalla Fatma!« Žene različite životne dobi i izgleda provirivale su iz svojih zemljanih nastambi kako bi vidjele čemu tolika buka i ugledavši mene, Europljanku, navlačile bi svoje velove kako bi zaklonile kosu i lice kao da bih ih svakog časa mogla napasti svojom kamerom, kao što to čine ostali neupućeni t uristi. Nekoliko trenutaka kasnije, magarac se zaustavio ispred zida premazanog istom ružičastocrvenom nijansom kao i ostatak sela. Moj me spasilac spustio s magarca i uhvatio u naručaj, otkrivši mi začudnu snagu
skrivenu u njegovu koščatu tijelu, te me stao nositi kroz vrt prepun mirisa narančina i limunova cvijeta, maslina i ruža. Hodao je utabanom zemljanom stazom, a zatim me prenio preko praga, prignuvši se pritom gotovo do pola svoje visine kako bi prošao kroz niska ulazna vrata. Kontrast između jarkog sunca i mračne unutrašnjosti bio je toliko intenzivan da sam na trenutak pomislila kako sam oslijepjela. Kada su mi se oči konačno priviknule, ustanovila sam da je velika prostorija prepuna žena zabavljenih nekim domaćinskim poslom ili pak naslonjenih leđ ima o zid, u živahnom razgovoru popraćenom živim gestikuliranjem njihovih kanom oslikanih ruku. Jedna je žena nešto mljela u velikom kamenom mužaru; druga je dodavala ugljen na vatru nad kojom se nalazio stari bakreni čajnik ispuštajući paru; treća je prebirala po zdjeli leće čisteći mahunarke od zaostalih kamenčića; četvrta je prela vunu. Peta je žena prilično debela - na niskom okruglom stoliću sastavljala nekoliko zemljanih zdjela uz pomoć djevojke koja je ranije vodila magarca niz planinu. Kao da mi sve ovo nije bilo dovoljno, za nama su kroz vrata uletjele i četiri koze glasno mekećući. Jedna od žena ustala je, dograbila metlu i obrativši se svakoj kozi poimence - Teaza! Imshi! Tufila! Azri! istjerala ih van iz prostorije. Ponovno mi se zavrtjelo u glavi. Velika je žena ustala i obratila se ostalim ženama. Jedna po jedna, ustajale su, ljubile joj ruke iz poštovanja i napuštale prostoriju, ostavivši tek nas četvero. Buku i komešanje zamijenila je nagla i napeta tišina. Muškarac me pažljivo posjeo na madrac položen na du, ali starija ga je žena stala žestoko grditi, sve dok mi nije namjestio ležaj od mekih jastuka. Ležala sam tamo, zureći gore prema njoj, ne znajući što mi je činiti ili kazati. Bila je vrlo neobična izgleda, tamne kože i vrlo impresivn a držanja - za razliku od ostalih žena, odjevenih u obične crne halje, na sebi je imala dugačku plavu košulju, a preko nje narančasto -crni prugasti svileni veo, svezan oko njezinih bujnih grudi i prebačen preko glave. Oko vrata je nosila ogrlicu od jantara, a svaka je perla bila veličine jajeta teške srebrne naušnice visjele su joj s istegnutih ušnih resica. Rukavi njezine donje halje bili su podvinuti, otkrivajući snažne mišićave ruke ukrašene srebrnim narukvicama koje su zveckale dok mi se gestikulirajući obraćala. »Marhaban, marhaban!« uskliknula je, da bi zatim stala glasno razgovarati s parom koji me doveo k njoj. Dok su njih troje bih zabavljeni prilično žustrom raspravom, dobila sam priliku ogledati se oko sebe. Ogromne staklenke s uljima bile su poredane duž čitava dva zida, tako velike da bi se u njima komotno mogao sakriti Ali Baba s čitavom četom svojih razbojnika; pokraj njih bile su poredane vreće nečega,
pretpostavljam žita, brašna ili riže, a duž neravnih zidova kolibe nanizale su se razne staklenke, kutijice i limenke - starinske limenke Tedeyja, Lyonsa i kineskog čaja - koje su, sudeći po njihovoj ambalaži i proizvođaču, zasigurno datirale iz predratnih vremena, iako je pozlata i dalje sjala svježim sjajem. A tada me zapahnula jedna sasvim n ova spoznaja - deseci različitih mirisa, neki od njih odbojni, a neki opori. Medu njima sam jasno uspjela prepoznati miris životinjskog izmeta, lanolina, ulja za kuhanje, začinskog bilja i znoja - i povrh svega neki sasvim neprepoznatljiv i nadasve stran miris. U glavi mi se vrtjelo od bola, zvukova i mirisa te začudnosti cijele situacije - ponovno su me stali salijetati valovi mučnine praćeni crnim bljeskovima koji su značili skori ponovni gubitak svijesti. Mladić je kleknuo pokraj mene i nježnim pokretima podigao mi glavu. »Nana kaže da sam bio jako nepristojan i da vam se moram ispričati.« Položio je dlan na svoje grudi. »Ime mi je Taïb« - Tie-yeeb - »a ovo je moja sestra Hasna.« Glavom je pokazao u smjeru vitke, ozbiljne djevojke koja je stajala iza njega. »Ovo je kuća moje bake, Lalla Fatme.« Prepoznavši vlastito ime u nizu stranih riječi, starija žena naklonila je glavu i potapšala se po svom pozamašnom poprsju. »Fatma, eyay, Fatma«, ponovila je. Promatrali su me pogledima punim iščekivanja. Na trenutak se nisam mogla sjetiti vlastita imena. Uz herkulovski napor, ipak sam uspjela izvući te podatke iz glave. »Isabelle Treslove Fawcett«, izustila sam promatrajući njihove prazne izraze lica. »Isabelle«, korigirala sam se, i naposljetku, sasvim odustavši, rekla: »Izzy.« Nato su sve troje prasnuli u smijeh. Baka Fatma pustila je tihi zvuk zujanja, a svi su se stali još više smijati. Osjećala sam se potpuno izgubljenom. »Oprostite«, dobaci konačno Taïb. »Izi je berberski naziv za muhe te proklete dosadne životinje.« Proklete i dosadne - blago meni. Taïb se ponovno okrenuo svojoj baki i nastavio brbljati na svojem, meni sasvim nerazumljivom jeziku. Rukama je pokazivao kroz vrata u smjeru planine, upirući zatim u mene, bila sam i dalje pod punom penjačkom opremom, a starija me žena promatrala u čudu. Rekla je nešto glasno i vrlo naglašeno, udarila se šakom po dlanu, zatresla glavom. Poruka je bila jasna: ah, te moderne Europljanke koje misle da mogu raditi isto što i muškarci! Verati se po planini. I što je sljedeće? Zar je uopće čudno što se ozlijedila?
Rezignirano je mahala rukama, da bi zatim hitro odšetala do Hasne kako bi nadgledala što djevojka priprema iznad vatre. Koji trenutak kasnije miris ruže i nečeg neobično gorkog izmiješah su se s ostalim slojevima mirisa u prostoriji. Pročistivši na taj način zrak oko njih, položila je debelu ovčju kožu na do i sjela prekriženih nogu na postavljenu prostirku, elegantnim i odmjerenim pokretima žene koja je desetljećima trenirala bedrene mišiće, i bez puno daljnjih priprema, položila je ruke na moj ozlijeđeni gležanj. Moj se vrisak odbijao o zidove, ali nitko se na to nije pretjerano osvrtao. Umjesto u moj gležanj zagledali su se u moje planinarske cipele marke Solomon, kao da je riječ o nekom sasvim stranom predmetu. A one su uistinu bile zastarjeli model, te moje omiljene gojzerice stegnute čvrstim vezicama skrivenim iza navlake od goretexa zakvačene metalnim zatvaračem. Neupućenom oku te su cipele zacijelo djelovale nedokučivo, kao da ih je sasvim nemoguće otvoriti bile su to čarobne cipele. Taïb je izvadio nož nakanivši ih razrezati kako bi ih otvorio. »Ne!« nagnula sam se prema naprijed unatoč mučnini, pokazujući mu gdje se nalazi zatvarač kojim će razotkriti tajnu mojih cipela. »Mais doucement, s’ il vous plaî t. Tr é s doucement.« Poštujući moj zahtjev, povukao je zatvarač, raspetljao vezice što je šire mogao, te vrlo pažljivim pokretom svukao moju planinarsku cipelu što je, unatoč njegovoj pažljivosti, ipak izmamilo gorke suze na moje lice. Iz nekog čudnog razloga, tada mi je predao moju cipelu. Prigrlila sam je na grudi poput talismana. Lalla Fatma obujmila je ozlijeđeni gležanj rukama, da bi zatim nevjerojatnom vještinom imobilizirala tetivu, istovremeno preispitujući svojim iskusnim prstima oteklinu uzduž cijelog gležnja. Sve je to boljelo, ali ni upola onoliko koliko sam mislila da će me boljeti, » La bes, la bes, la bes«, mrmljala je neprekidno, kao da me želi ohrabriti. Uskoro sam se uspjela opustiti - što je nesumnjivo bila greška. Sljedeće čega sam bila svjesna bio je njezin zahvat jednom rukom oko mojega gležnja, dok je drugom stala okretati i vući moje stopalo, sve dok nisam začula najglasniji škljoc u životu, kao da je netko ispalio metak. Osjećala sam kako tonem u grimizno more, nije to bila bol, već nek i duboki primarni osjećaj, kao da je taj zvuk potaknuo bujicu adrenalina, vukući me sa sobom u duboki crveni ponor. Taj osjećaj uskoro je zamijenio snop snježnobijele svjetlosti, netko je zapljeskao i čuo se žamor ljudi. Kada sam ponovno otvorila oči, ustanovila sam da je starija žena vidno zadovoljna obavljenim poslom, kao da je upravo postigla nešto što će dodatno ojačati njezin sjajan ugled. Ostale žene vratile su se kao na
poziv u prostoriju, a ona im je smjesta stala zapovijedati, plješćući rukama kako bi ih ubrzala, a nakon trenutaka napete tišine, prostorija je ponovno bila ispunjena bukom i komešanjem. Hasna je baki dodala zdjelicu s gustom zelenom smjesom, a starica je hitro razbila jaje, ispila bjelanjak, umiješavši žumanjak u već postojeću smjesu. Zdjelicu je odložila na do pokraj plamenika kako bi zadržala toplinu, da bi zatim ustala i s jedne od polica dohvatila glinenu posudu čiji je poklopac bio zapečaćen voskom. Upotrijebivši silu, uspjela je otvoriti posudu, a zrak je istog trena zapljusnuo oduran smrad, pokvaren, natruo i neopisivo gadan. Pomirisala je sadržaj s odobravanjem, da bi zatim uronila ruku u posudu i izvadila šačicu neke tamne mase. Potom mi se nasmijala širokim osmjehom, otkrivajući ozbiljan nedostatak zuba, i ispružila ruku sa smrdljivim sadržajem. Ne dolazi u obzir da joj dopustim da mi se približi s tom vještičjom smjesom. Stala sam uzmicati prema zidu. »Ne«, izustila sam tresući glavom. »Ne, ne. Vode, molim vas, samo malo vode.« Taïb joj je preveo, no njegova baka nije htjela ni čuti. »Oho, oho«, ponavljala je. »Aman, oho.« Zaprijetila mi je prstom. A tada je svom svojom nevjerojatno brutalnom snagom zgrabila moj gležanj i stala ga premazivati tom smrdljivom masom, nanoseći je dugim čvrstim potezima. Nakon što me je prošao osjećaj gađenja, ustanovila sam kako mi ova smjesa pruža priličan osjećaj ugode; bila je to neka vrsta dubinske masaže tkiva koja je iz moje ozljede izvlačila vrućinu šireći je duž cijele noge, nakon čega je sasvim nestala. Možda je ta žena stvarno znala što radi. Zglob se sam od sebe lagano trznuo. Pomaknuo se! Dakle, ipak nije slomljen, pomislih s iznenadnim naletom nade, iako me je i dalje luđački bolio. Zatim je nanijela debeo sloj tople zelene smjese, u to kao udlagu utisnula šaku trske i omotala cijelu stvar vrpcama izderanim iz Taïbova ponuđenog bijelog turbana. »Dva tjedna«, prevodio mi je. »Ne smijete stati na tu nogu iduća dva tjedna. Ozlijedili ste ligamente, a možda i tetivu, ali kosti su vam ostale cijele.« Bile su to dobre vijesti, u usporedbi s mojim scenarijem o trajnom gubitku čitave noge - ali ne baš tako dobre kada je u pitanju aktivan planinarski odmor. Nisam čak uspjela završiti ni taj jedan uspon, pomislih ogorčeno. Napravila sam grimasu, a zatim sam joj zahvalila, prisjetivši se pristojnih manira koje mi je usadila moja majka Francuskinja. »Tanmirt, Lalla Fatma.« Bilo je to sve što sam do tada uspjela savladati od njihova jezika, ali starica je bila oduševljena. Odletjela je do vreća prislonjenih na zid i vratila se s nečim tamnim kestenjastocrvene boje. Taïb je nastojao prikriti osmijeh, poput
mađioničara ozbiljna lica koji svojoj publici dopušta da načas vidi zeca, da bi zec zatim netragom nestao. Zurila sam u njega, dok mi se starica obraćala, rastvorivši šaku kako bi mi ponudila svoj dar. Iz dobre stare pristojnosti ispružila sam ruku, da bi je zatim zgroženo povukla. »Skakavci«, preveo mi je Taïb, nastojeći zadržati smijeh. »Skakavci se hrane samo najfinijim biljem i imaju veliku snagu u svojim skakaćim nogama. Ako ih pojedete, njihova će snaga prijeći u vaš gležanj i on će još brže zacijeljeti.« »Ne dolazi u obzir da pojedem skakavce«, rekoh, odgurujući nježno, ali prilično odlučno Lalla Fatminu ispruženu ruku. »Ali oni su sušeni i posuti šećerom. Vrlo su ukusni«, nastavi Taïb. »Ovdje ih jedemo umjesto bombona. Ovako.« Ubacio je jednog u usta i stao ga žvakati, a ja sam ga promatrala, zapanjena, da bih zatim prasnula u smijeh ugledavši njegov zgađeni izraz lica dok je ispljunuo napola sažvakani ostatak skakavca na dlan. »Dobro. Prilično su odvratni. Mislim da ćemo oboje morati razočarati Nanu.« Njegova je baka pogledavala čas u njega, čas u mene, cmoknula jezikom i napustila prostoriju. Jesam li je nehotice smrtno uvrijedila? Stvarno nisam mogla znati. No, nekoliko trenutaka kasni je vratila se s nečim sjajnim što mi je stala pričvršćivati oko gležnja. »Baraka«, izgovorila je, kao da bih ja trebala znati što to znači. »Baraka.« »Za sreću«, preveo mi je Taïb. »Kako bi otjeralo zlo oko i pomoglo u zacjeljivanju. S obzirom na to da ne želite jesti skakavce, ovo bi vas trebalo zaštititi.« Nagnula sam se da pogledam. Ondje, zakvačen tankim crnim vezicama za moj povez, visio je maleni četvrtasti komadić srebra. Srce mi je stalo naglo lupati. Otvorila sam džep na svojim hlačama, izvadila hamajliju i ispružila je na dlanu kako bi je pokazala starici. »Pogledajte.« Taïb i njegova baka zagledali su se u divovsku verziju predmeta pričvršćenog na moj gležanj, da bi zatim stali ubrzano razgovarati, prignutih i priljubljenih glava, njezina pokrivena intenzivnim crno -narančastim svilenim šalom, a njegova kratko ošišane kose prošarane kojom sijedom. Bio je nešto stariji nego što sam isprva mislila. »Vrlo su slične, zar ne?« upitala sam, razgovora radi. Taïb je podigao pogled. »Dolaze iz različitih regija. Ova manja pripada našim mauretanskim predcima, a ova druga potječe negdje s juga, rekao bih. Obje su očito tuareškog podrijetla. Odakle vam ta hamajlija?« »Bio je to... poklon.«
»Vrlo skup poklon. Ovo je vrlo lijep primjerak. Znate li odakle potječe?« »Mislim da je pronađena u blizini neke pustinjske grobnice«, rekoh neodređeno, jer se nisam mogla sjetiti imena žene spomenute u arheološkim bilješkama. »Grob neke žene čije je ime značilo ›Ona od šatora‹ ili nešto slično.« »Ne mislite valjda na Tin Hinan?« upitao je. To mi je ime bilo poznato. »Da. To je to ime. Ali ovaj predmet možda nema nikakve veze s njom.« Taïb je pažljivo promotrio hamajliju. Zatim je zatresao glavom. »Ne može biti toliko stara - mora biti da je riječ o nekoj slučajnosti«, promrmljao je sam sebi u bradu. »Bih li je mogao otkupiti od vas?« Je li to bila neka pristojna šifra kako bi me natjerali da poklonim hamajliju njihovoj obitelji u znak zahvalnosti što su me spasili? Odjednom me uhvatio neki sasvim iracionalni bijes - samo su me doteglili do ove stare vještice sa smrdljivim smjesama i primitivnim ljekarijama. Hamajlija je bila moja i neću se tako lako odvojiti od nje. Čvrsto sam je stegnula u šaci. »Nije na prodaju.« Slegnuo je ramenima. »Znate, čak i ako joj ne uspijemo dokazati podrijetlo, mogla bi postići dobru cijenu. U Parizu. Tamo ima puno kolekcionara zainteresiranih za ovakve predmete - izvorni rad inadana, a ne tek bezvrijedne moderne kopije.« Pogledala sam ga ispod oka. »Čini se da vi dosta znate o ovoj hamajliji.« »Mislite, dosta za jednog sirotog zaostalog Berbera?« kratko se nasmijao. »Zapravo sam se vratio u regiju samo kako bih posjetio svoju sestru Hasnu«, glavom je pokazao u smjeru djevojke koja se samo nasmiješila, »Nanu i ostatak obitelji. Ostalo vrijeme bavim se sjevernoafričkim starinama, uglavnom u Parizu.« Odjednom sam shvatila tko je on u stvari i osjetila se kao budala. On je bio onaj rođak kojeg mi je spominjao vlasnik restorana. »Ah«, uskliknula sam. »Vi ste taj Taïb.« Kada je postalo sasvim jasno da ne kanim dodatno pojašnjavati svoj neobični komentar, upitao me je: »Smijem li je pogledati izbliza? Stvarno je to sjajan primjerak.« Oklijevajući, krenula sam mu predati hamajliju, ali u tom trenutku, iznenada se nešto pomaklo u njezinoj unutrašnjosti. Okrenula sam je i promotrila. »Oh! Čini se da je pukla. To mora da se dogodilo kada sam pala.«
Iznenada osjetih mučninu. Ova mi je hamajlija spasila život, a sada je bila oštećena. Taïb se nadvio nad moj dlan. »Nije oštećena - pogledajte.« Središnja bravica pomakla se s mjesta, mora da ju je udarac prilikom pada lagano gurnuo u stranu. Iza nje nalazila se druga razina tajne, njezin skriveni pretinac. Sada sam potpuno zaboravila na svoju ozljedu, jer u tajnom se pretincu skrivao maleni zamotak nečega nalik na papir, ili pergament, ili čak papirus, ili što god na što su ljudi u prošlosti zapisivali svoje poruke. Drhtavim prstima, pokušala sam ga izvući, ali očito je predugo bio unutra - jednostavno se okamenio. »Vi pokušajte«, pružila sam je Taïbu, ali njegova baka položila mu je ruku na rame i rekla nešto vrlo glasno i hitro, što mu je na lice izmamilo izraz zapanjenosti. »Nana je praznovjerna. Kaže da je najbolje da pustimo umrle da počivaju u miru.« »Umrle?« »To je samo uzrečica. Da ne zadiremo u prošlost. Boji se da bi smotak mogao sadržavati zle čini, neko prokletstvo za koje ne želi da prijeđe na njezinu obitelj.« Neka uspavane zvijeri nastave svoj san. Iznenada sam se prisjetila riječi očeva pisma. Nema šanse! Odlučno sam stala petljati po uskom otvoru sve dok mi na dlan nije ispao smotak papira. Očekivala sam one čudne trnce u prstima koje sam osjetila kada sam prvi put dotakla hamajliju, ali ništa od toga. Papir je djelovao vrlo krhko, nekako krto bojala sam se da će se razmrviti čim ga stanem odmotavati, ali jednostavno sam morala saznati njegov sadržaj. Pažljivo sam ga razmotala. Što sam očekivala da ću unutra pronaći? Nešto poput poruke iz boce s tekstom »Pomozite mi!«? Zurila sam potpuno zbunjena u arhaične simbole - među njima i jedan krug prekrižen vodoravnom linijom, poput znaka za zabranu ulaska; trokut s jednom crtom što viri iz njega, poput odbačenog kišobrana; stilizirani lik muškarca s uzdignutim rukama; slovo X sa zatvorenom gornjom i donjom stranom; simbol poput prevrnutog stola za piknik; dva manja kruga, jedan povrh drugoga. Činilo se da se simboli protežu s jedne na drugu stranu i od vrha prema dolje, vješto isprepleteni, kao da žele izbjeći upletanje nekog uljeza sa strane, primjerice mene. Pogledala sam Taïba. »Znate li kakvi su to simboli biste li ih mogli pročitati?« Niječno je zatresao glavom. »To je tifinagh, pisani oblik jezika pustinjskih plemena, koji se održao zahvaljujući tuareškim ženama iz
plemena Kel Tamacheq. Ali, znadem li ja to pročitati?« Zatresao je glavom. »Moja je obitelj tuareškog podrijetla, ali oni koji su znali čitati tifinagh odavno su pokopani.« »Čak ni vaša baka ne zna to pismo?« Uočila sam kako se starica sagiba kako bi bolje vidjela što smo pronašli - njezine širom otvorene oči odavale su dojam da nešto zna, ali to želi zadržati za sebe. Zatim je podigla ruke kao da želi otjerati zle utjecaje, okrenula se i udaljila. Nas dvoje promatrali smo je dok se pognula kako bi izašla kroz niska ulazna vrata, zakoračila u dvorište i iščezla iz našeg vidokruga.
15
M ariata je izbjegavala Amastanovo društvo nakon njegova teškog
priznanja. Nije znala što bi mu rekla. Zašto nije mogla pronaći prikladne riječi? Zašto nije mogla odgovoriti na njegovu veliku žrtvu što joj se odlučio povjeriti? Kakva je ona to pjesnikinja - štoviše, kakva li je žena? Njezina nemogućnost da razgovara s njime nanosila mu je dodatnu bol vidjela je to u načinu na koji ju je promatrao, da bi zatim hitro skrenuo pogled - među njima je vječno titrala Mantina sjena. Mariata ju je zamišljala onakvom kakva je nekoć bila: živahna i samouvjerena, ljepša od većine žena, neka vrsta buntovnice koja se ne boji poljubiti mladića koji joj se sviđa i spremna mu je povjeriti svoje srce iako ga jedva poznaje. Drugim riječima, djevojka poput nje same. Stvorivši ove poveznice, bilo joj je još teže ponovno pristupiti Amastanu - da mu pristupi, na neki čudan način bila bi to izdaja mrtve žene i njihove tragične ljubavi koju su nekoć dijelili. Tjedan dana poslije Amastan je otišao sa skupinom lovaca na sjever potražiti divljač za svadbenu gozbu Lede i Kheddoua. Prvih nekoliko dana osjećala je olakšanje što nije izložena stalnom podsjećanju na njegovu prisutnost, no uskoro joj je počeo tako jako nedostajati da je osjećala kako će joj srce okameniti ne bude li prilike da ga uskoro vidi. Kao neka vrsta osvete zbog njezine žarke čežnje, Manta je stala opsjedati Mariatine snove noć za noć, tjerajući je da se budi oblivena znojem. Čula je njezin bestjelesni glas, vidjela njezino obezglavljeno tijelo kako se kreće samo od sebe, dok bi se njezina glava dokoturala tik pod Mariatine noge, otvarajući svoja usta kako bi joj pokazala okrvavljenu hamajliju koju je Mariata sada nosila... Jedno jutro, Rahma je sjela pokraj nje dok je ona razvlačila tijesto za dnevnu tagellu. »Kćeri moja, izgledaš mi umorno.« Mariata je morala priznati da baš i ne spava dobro, »U posljednje je vrijeme nešto toplije nego inače«, potvrdi Rahma, napola se smiješeći, što je Mariati jasno dalo do znanja da i Rahma zna kako vrućina nije jedini razlog. Kada je Rahma još jednom spomenula mogućnost da joj sin ponovno krene na put soli, Mariata svom snagom udari tijesto. »Mislim da se tvoj sin više nikada neće vratiti među karavane.«
Rahma je načas prestala mesti prašinu i pijesak s kamena i stala pozorno promatrati Mariatu. »Što ti je rekao? Je li ti ispričao što se dogodilo s Mantom?« Čak i sam spomen njezina imena zadavao joj je ogromnu bol, ali nije ništa odgovorila. Nije bilo na njoj da ispriča tu priču, čak i da je za to imala snage. Rahma nastavi inzistirati. »Mislim da bismo to morali saznati, ali ti si ta koja ga to treba upitati, oduvijek je svoje tajne skrivao od mene, i dok je bio dijete. Kada mu je ujak s pet godina poklonio nož, sakrio ga je u pijesku iza našeg šatora kako mu ga ne bih pronašla i oduzela. Kada je ozlijedio koljeno igrajući se sa starijim dječacima, bio je suviše ponosan da bi mi to ispričao kako mu ne bih zabranila da se i dalje igra s njima sasušena krv zalijepila mu se za hlače, a on ju je skrivao punih tjedan dana, sve dok mu pamuk nije zarastao u ranu. Još uvijek nosi taj ožiljak.« Djelovala je nekako tužno. »Obećaj mi, Mariata, da ćeš pokušati doznati. Obećaj mi, zbog nas obiju.« Mariata ju je začuđeno pogledala. »Zašto to tražiš od mene?« »Primijetila sam kako ga gledaš.« Odmahnula je rukom kako bi preduhitrila njezino moguće poricanje. »Obje ga volimo. Kada se vrati u selo, učinit ću sve da ti pomognem u tome, a ti ćeš učiniti sve što je u tvojoj moći da pomogneš meni. Uz nas dvije Amastan će dobiti ono što mu je potrebno.« »A to je što?« Rahma ju je promatrala napola spuštenih očiju. »Ostat će ovdje uz nas i zasnovati obitelj koja će ga ponovno podići i pružiti mu nadu potrebnu da iznova izgradi svoj svijet.« »Bojim se da za to nije spreman«, reče Mariata umornim glasom. »U stvari, prilično sam sigurna da još nije spreman, sa mnom ili s bilo kojo m drugom ženom.« »Onda ćemo se morati potruditi da ga neki događaji preteknu«, reče Rahma stisnuvši usne. Na svadbu su počeli stizati gosti iz šire okolice, iz udaljenih mjesta poput Tafadeka i Iferouanea - tetke i bratići, braća i ujaci, te stari prijatelji. Upregnute su sve snage kako bi se gosti nahranili i ugodno smjestili - zaklano je nešto koza i pilića, iako ih stariji ljudi nisu htjeli jesti, smatrajući ih tabuom. Za desert je spravljeno jelo od kuhanih skakavaca posutih šećerom - bila je to prava poslastica.
Nekoliko dana kasnije vratili su se lovci s dosta zečeva, brojnom šarenom divljom peradi što obitava u okolnim brdima i dvije gazele koje su uspjeli uloviti na visoravni povrh njihova sela. Ostarjeli ovan, označen za klanje u slučaju da se lovci vrate praznih ruku, ipak je pomilovan. Seoski muškarci šalili su se na račun toga, a jedan od njih objesio mu je kožnu hamajliju oko vrata kako bi bio blagoslovljen barakom i svi su se sjajno zabavljali. Svi, osim Rahme i Mariate, jer Amastan se n ije vratio s ostalim lovcima. Pošao je svojim putem, rekli su im lovci, ali nisu znali kamo. Mariata se pokušala zaokupiti pripremama za svadbenu svečanost, ali srce joj je bilo negdje drugdje. Provela je jutro pekući kruh za kruhom - tukući tijesto i ostavljajući ga da se diže na zagrijanom kamenu. Čitavo vrijeme održavala je vatru, sve dok ne bi ostao samo žar, a onda bi žeravicu od svake vatre zgurala na stranu i polagala kruh u vrući pijesak kako bi se ispekao ispod užarenog ugljena, okrećući ga u pola pečenja. Taj je proces zahtijevao koncentraciju, pa iako je Amastanovo izbivanje u njoj ostavilo nepopunjivu prazninu, bila je vrlo marna i zaslužila je pohvale starijih žena koje su već gotovo pola stoljeća pekle svadbene kruhove. Poslijepodne, kada je postalo prevruće za spravljanje hrane ili kretanje pod žarkim suncem, žene su se povukle u šatore kako bi se naspavale ili brbljale i birale odjeću i nakit za predstojeću večer, te kako bi nanijele kajal i kanu, dok su se muškarci povlačili u sjenu drveća na drugoj strani sela. Dok je Nofa kanom oslikavala mladenkine ruke i stopala uzorkom ognjenog plamena i cvijeća, Leila je preklinjala Mariatu da joj isplete kosu na način kako to rade plemena s planine Hoggar, što je ženama Kel Teggarta djelovalo glamurozno i nezemaljski. Sati su prolazili u udobnoj omami pletenja pletenica i brbljanja, a nakon što su vidjele rezultate, sve su neudane djevojke željele sličan tretman, no Mariata samo odmahnu rukom. »To je samo za mladenku - kako da se ona osjeća posebnom ako ćete sve izgledati isto?« Djelovale su tako razočarano da je naposljetku pristala nekim mladim djevojkama preplesti kose na nešto drugačiji način. Zaboljeli su je prsti prije nego je stigla do kraja naguranog reda i tamo pronašla četverogodišnjeg Idrissu koji nipošto nije želio propustiti zabavu u kojoj je sudjelovala i njegova starija sestra. »I meni«, zahtijevao je. »Želim da i meni ispleteš kosu.« Iako umorna i povrijeđena srca, Mariata se morala potruditi da prikrije smiješak. Poput sve ostale djece u plemenu, imao je samo jednu pletenicu koja se uzdizala s vrha obrijane glave, te mu Mariata dohvati
pletenicu. »Ali, Idrissa, ako ti ispletem kosu uz glavu kao što sam uradila tvojoj sestri, za što će te uhvatiti anđeli ako padneš?« Gledao ju je zamišljeno, a zatim se lukavo dosjetio. »Uredi mi kosu kao što si uredila Tarichat, a ja ti obećavam da ću biti vrlo pažljiv kako ne bih pao. A onda mi je sutra možeš ponovno urediti kakva je sada.« Sve djevojke prasnuše u smijeh. »Ovaj će sigurno biti trgovac.« »Već je sada u stanju postići tešku pogodbu«, složi se Mariata. »Ali znaš, Idrissa, uredim li ti kosu kao što sam je uredila Tarichat, izgledat ćeš kao djevojčica i svi će ti se dječaci smijati.« Idrissa je ozbiljno promislio o ovoj mogućnosti i zatim izjavio: »Ne želim izgledati kao djevojčica.« Izrekavši ovo, napustio je njihov šator, smijući se i vičući kako bi se priključio bučnoj igri ostalih dječaka koji su se igrali sa psima i štapovima s druge strane kozje staje. Mariata se i dalje smiješila dok je napuštala šator, sve dok nije postala svjesna da je netko promatra. Okrenula se. Iza nje su bili ženski šatori što su odzvanjali smijehom - no sve su žene bile zaokupljene svojim radosnim zadatcima i nisu obraćale pozornost na nju. Njoj zdesna nalazile su se staje i djeca u igri, slijeva napušteni maslinik, ispred nje prostor u kojem su muškarci ispijali čaj, pušili i razgovarali. Nitko nije ni pogledao u njezinu smjeru. Ponovno su je prošli trnci te se okrenula prema masliniku. Vrlo polako, kao da pokušava odgonetnuti neki davno zaboravljeni jezik, oči su joj spazile nepomičnu siluetu visoka muškarca, a njegova tamna halja pravila je sjenu u kontrastu sa sivo -zelenim lišćem. Bilo joj se iznenada ubrzalo - čak i s ovako velike udaljenosti nije mogla ne prepoznati Amastana. Zašto je samo tako stajao i promatrao je? Svuda uokolo bila je buka i gužva oko priprema za vjenčanje - ljudi su se smijali i pjevali, prenosili lonce i kuhaći pribor, hranu, sagove i bubnjeve u smjeru prostora za slavlje. On je djelovao kao neki stranac, promatrač sa strane, izdvojena nepomična točka usred silnog komešanja. Mariata je osjećala kako je srce vuče njemu, kao da je na uzici. Moram poći do njega, pomisli. Moram razgovarati s njime, zacijeliti jaz između nas, i to upravo danas. Tresla se od neodlučnosti - u tom času netko zakorači ispred nje. Bila je to Tana, ruku krvavih od pripremanja mesa. »Nemoj«, izusti, intenzivno zureći u Mariatu. »Što?« »Nemoj poći do njega. Pusti ga na miru.« »Ali nisam ništa učinila«, reče Mariata, iznervirana. Kako je enad mogla čitati njezine misli? Rukom je posegnula za hamajlijom skrivenom ispod halje.
Ništa nije moglo pobjeći Taninu oštrom pogledu. »Vidim da je već ionako prekasno. Ovaj ti talisman neće pomoći, a mene uistinu ne moraš tjerati. Ponovno ću ti reći: ne idi do njega. To neće izići na dobro.« »Uopće ne znam o čemu govoriš. Upravo sam nakanila Leili pomoći u odabiru nakita.« »U tome joj mogu pomoći njezine sestre.« »Zašto razgovaraš sa mnom na ovakav način, kao da sam neki uljez, osoba kojoj ovdje nije mjesto?« Tanin je pogled bio mračan i neprobojan, a njezine tajne skrivene iza njega. »Iznutrice životinja pokazale su mi smrt i smjesta sam te došla upozoriti. Moraš otići. Možeš uzeti moju mazgu.« Mariata ostade piljiti. »Što? Čiju si smrt vidjela?« Ali enad se već udaljavala. »Kamo da pođem?« Mariata zavika za njom, no enad joj nije odgovorila. Osjetila je navalu vrućine, a zatim hladnoće. Tanu je smatrala svojom prijateljicom, još jednim strancem kojeg je pleme prihvatilo, baš kao i nju. Ali pogled žene kovača nije zračio prijateljstvom, baš kao ni njezine uznemirujuće riječi, unatoč ponuđenoj mazgi. Je li stvarno tako žarko željela da Mariata napusti pleme? Je li doista u iznutricama ugledala smrt, i je li to bila njezina vlastita smrt? Iznenada je pogodi jedna druga pomisao, još strašnija od prve - možda je Tana ugledala Amastanovu smrt, a ona, Mariata, na neki je način bila njezinim uzrokom, te je stoga morala smjesta otići. Tijekom dugih sati slavlja, uz radosnu glazbu i ples, kroz ritual krađe mladenke i zatvaranja mladenaca u Leïlin novi šator, Mariata je osjećala kako joj se enadove riječi neprestano vrte po glavi, ispreplećući paukovu mrežu misli u kojima se osjećala zarobljenom poput muhe. Kada je sunce konačno zašlo, nije se uspijevala zagrijati. Uhvatila se kako se trese čak i u trenutcima kada je sjedila pokraj vatre, a srce joj uopće nije bilo u pjesmi, iako je voljela pjevati. Dok je plesala, činilo se kao da pleše uz neki sasvim drugi ritam od onog uz koji su plesale ostale djevojke - kao da pleše uz zvuke udaljenijih bubnjeva, u znatno sporijem i ustrajnom ritmu. Tijekom natjecanja u poeziji stihovi joj nisu dolazili na usta uobičajenom lakoćom - izgubila bi nit, zaboravila riječi poveznice koje je trebala slijediti - ostala je svezana jezika. U jednom trenutku presrela je pogled što su ga razmijenile Yehali i Nora, pogled koji je bio vrlo jasan, a po Mariatu i vrlo bolan. Što li je večeras s Mariatom? Ništa joj ne polazi za rukom - uz nju svi ispadamo glupi! U jednom je trenutku uhvatila čak i Amastanov upitan pogled, zamijetivši
lagano mrštenje kroz prorez njegova vela. Naposljetku to više nije mogla podnijeti pa se lagano iskrala i napustila skup. Iz šatora je pokupila ono malo stvari s kojima je došla te mijeh za vodu, što joj sigurno nitko neće zamjeriti, i nešto malo kruha što ga je tog dana ispekla. A tada je, kao u transu, odšetala iz naselja u smjeru enadove kovačnice i malena dvorišta u kojem je držala svoju mazgu i našla se pokraj stupa za koji je životinja bila privezana. Zagledala se u mazgu koja joj je uzvratila nezainteresiranim pogledom, dok su joj oči svjetlucale u mraku. »Ah, tu si, a i ja sam tu«, šapnu joj Mariata. »A kamo ćemo poći, tko bi to mogao znati?« Mazga na to pitanje, naravno, nije imala odgovora, no iza njezinih leđa začulo se neko micanje, a zatim začu tihi glas: »Odvest ću te kamo god želiš poći.« Kada se okrenula, iza nje je stajao Amastan, a njegova indigo plava halja stopila se s bojom noći. »Želiš li i ti da odem?« »Ja? Ne.« »Iako sam bila okrutna prema tebi?« Nije ništa odgovorio, a njoj se učini da u njegovim očima vidi malenu iskru osmijeha. Čulo se zujanje noćnih kukaca, noćni povjetarac s rijeke donosio je zvukove parenja žaba. Naposljetku je rekao; »Okrutnost i dobrota, dobrota i okrutnost. Tko će ih razlikovati? Odbaci ih u zrak i vidjet ćeš da su one tek dvije različite strane istog novčića.« Mariata se namršti. »Večeras si sigurno primijetio da nisam raspoložena za igre riječima ni za zadirkivanja kao da sam kakvo dijete.« Sa zemlje je pokupila mazgine bisage, namjestila ih životinji preko leđa i u njih rasporedila svoj skromni imetak. Tada se uzdahnuvši okrene Amastanu. »S obzirom na to da ionako namjeravam otići, nastojat ću biti sasvim jasna. Kada sam prvi put došla u vaše mjesto, došla sam s namjerom da pomognem čovjeku za kojeg su svi vjerovah da je poludio, ubojici kojeg su opsjedah džinovi i koji je najvjerojatnije ubio svoju dragu u navali zlih duhova. Tvoja je majka pješice prešla Tamesnu ne bi li me pronašla, uvjerena da bih joj ja zahvaljujući svojem podrijetlu mogla pomoći - ali uskoro je postalo sasvim jasno da u sebi ne posjedujem nikakve čarolije jer ti nisam mogla pomoći. Tana je ta koja te oslobodila duhova, a ne ja - a to je učinila za moje dobro, a ne tvoje. Zato što... ah, to je tako teško...« Prešla je rukom preko lica i hitro nastavila, gotovo šaptom: »Znaš, nije se sažalila nad tobom, već nada mnom.« Dobacila mu je pogled pun straha, ne bi li vidjela kako će reagirati na tu rečenicu, ali on uopće nije ničim odavao da je razumije. »A onda si mi ti ispričao
istinitu priču o onome što se stvarno zbilo... s Mantom. Otvorio si mi svoje srce, a ja, umjesto da sam ti pokazala suosjećanje kakvo zaslužuje osoba koja je prošla takve užase, ja sam jednostavno pobjegla, poput djeteta što bježi od priče o čudovištima! Toliko si dugo u sebi čuvao ta strašna sjećanja, a ja... ja sam pobjegla. Sramim se zbog toga. Možda ipak nisam tako odrasla kao što sam mislila, ali usprkos tome ne bi me treba o zadirkivati kao kakvo dijete.« »Dojam koji ostavljaš na mene nije dojam djeteta, u to te uvjeravam«, reče Amastan ozbiljnim glasom. »Zapravo me uznemiruješ.« »Ja uznemirujem tebe?« »Bio sam siguran u svojem mraku, skriven od svih. Tamo me nitko nije mogao dotaknuti, a moji su demoni bih moj štit za obranu od svijeta. A onda si se pojavila ti, i svojim si sjajnim očima i britkom poezijom probila taj štit. Možda je Tana bila ta koja je potjerala demone, ali ti si im, Mariata, otvorila vrata za bijeg. Tvoja me pojava dirnula, a tvoja tišina plašila. Kada mi se ne bi obratila ni pogledala me, osjećao sam kao da će me ponovno progutati mrak. Osjećao sam da ne postoji nada. I kada su se lovci zaputili u lov, pošao sam s njima. Želeći se udaljiti od tebe, od plemena, od svega. A onda sam se odvojio od lovaca i nastavio sam. Hodao sam daleko, bez hrane, bez vode, čekajući da po mene dođe smrt. Ali dok sam tako sjedio čekajući, shvatio sam da se svijet kreće oko mene kao da sam ja u njemu sasvim nevažan, ništa važniji od grančice ili kamenčića. Oko mene su skakutale pustinjske vjeverice, zakopavajući prikupljene oraščiće i zalijevajući ih kako bi označile svoju zalihu, a dok sam tako nepomično sjedio, doživljavale su me kao neku neživu prepreku koju moraju preskakati. Pokraj mene je prošao gušter, a njegove su se noge kretale takvom brzinom da su jedva doticale vruće do, i vidio sam prije njega poskoka što je iskočio iza kamena i ščepao ga u svoje ralje. Kada je pala noć, ležao sam na leđima i promatrao zvijezde što su se vrtjele iznad mene, promatrao sam Vodiča s trozvjezdanim štapom kako nebeskim svodom vodi konstelacije zvijezda, osjećajući se istodobno jednako velikim i jednako sićušnim kao jedna od tih točkica svjetlosti. I tada sam shvatio da vjerojatno nisam mogao ništa učiniti da spasim Mantu - nema te čarolije kojom sam mogao otjerati njezinu smrt. Shvatio sam da je plan univerzuma suviše velik da bi ga promijenio jedan običan čovjek, da možda uopće ne postoji svijet duhova, čarolija i zlih čini, te da ljudi o njima govore iz straha, jer nisu u stanju prihvatiti okrutnu istinu - da smrt i opasnost sve vrijeme vrebaju svuda oko nas i da ne postoji način da ih rastjeramo. Da je život kratak, težak i nepredvidljiv, ali zvijezde - ti maleni svjetleći dragulji razasu ti u tami -
one su vječne. Možda je upravo to ono mjesto kamo odlazimo kada sve završi. Vjeruješ li ti u to, Mariata? Hoćemo li i mi, kada jednom umremo, postati zvijezde - te malene nakupine svjetlosnog praha na nemilosrdnom polju crnila? Ili samo odlazimo pod zemlju i tamo trunemo?« Mariata je zurila u njega, pomalo nezadovoljna, ne znajući što bi mu točno odgovorila. Na trenutak joj se učinilo da su njegove misli bile okrenute prema njoj, prema ljubavnim pitanjima koja mogu razumjeti samo muškarac i žena. Ali onda je zakoračio u opasan živi pijesak. Odgojena je da vjeruje u duhove - u džinove u svim njihovim oblicima. Raspravljati o njima na ovakav način značilo je prizvati ih u velikom broju, a u ovo doba noći sigurno ih neće posjetiti dobri džinovi, već duhovi Kel Asufa, Ljudi divljine, oni što su zavodili razum živućih i odvlačili ih od njihovih obitelji i sigurnosti logorske vatre, pretvarajući ih u šakale, nemilosrdne strvinare divljine; ifriti i demoni, duhovi noći; ghûli, osvetoljubivi duhovi potlačenih i prokletih što se zadržavaju nad mjestom njihove prerane smrti, gladni tuđe boli kako bi ublažili svoju vlastitu; qareeni, osobni demoni uvijek spremni primljivu umu došapnuti neku nedoličnu želju i tako zavesti neku dobru dušu na krivi put. I sve te priče o zvijezdama i smrti, odakle mu sada to? Baka ju je podučila kozmologiji njihova svijeta, uokvirivši svaki element pričama i poezijom iz njezina vremena, a koje su kružile već generacijama. Znala je da zemljom hodaju nemirne duše umrlih, da tijelo valja ukopati odmah nakon smrti, neoskvrnuto i lica okrenutog prema istoku, a grob valja natkriti sa sedam plosnatih kamenova kako bi duša ostala na mjestu, i s nešto bodljikavog granja kako divlje zvijeri ne bi rastrgale pokopano tijelo. Fizičko tijelo zasigurno trune u zemlji - vječno okruženo smrću smrću koza i pasa, deva i male djece - bilo je nemoguće poreći tu činjenicu. Ali život duhova bio je nešto sasvim drugo. Sljedbenici nove vjere govorili su o nekom nebuloznom raju rezerviranom za duše odabranih - ali ljudi poput njezine bake ili Rahme, koji su odbijali poziv islama, imali su nešto mračniju i elementarniju sliku svijeta. Ali nitko od njih nikada nije spominjao duše u zvijezdama. Suludi koncept mrtvih što vise s beskrajnog neba poviše njezine glave činio joj se istovremeno revolucionarnim i odbojnim - razum joj se opirao i samoj pomisli na takvo što. Zatresla je glavom. »Noću nitko ne bi smio govoriti o takvim stvarima. One samo prizivaju zlo.« Dotaknula je hamajliju obješenu oko vrata. Amastan se nasmiješio. »Još uvijek nosiš moju hamajliju.« »Nosim je od onog trena kada smo ti je oduzele.«
»Nekoć sam vjerovao da su u njoj skrivena sva zla ovoga svijeta.« Zakoračio je prema njoj, dohvatio niz blještavih perlica na kojima je visjela te je izvukao povrh njezine halje. »Ali sada kada je vidim na tebi, znam da to ne može biti istina. Raduje me što je nosiš, Mariata.« Uputio joj je smirujući pogled. »Prije Mante nitko nije dotaknuo moje srce. Mislio sam da više nikada i neće.« »A sada?« upita ga nesigurno, razotkrivši čežnju u svojim očima. Stajao je u tišini, toliko dugo da Mariata pomisli kako ga je suviše pritisnula, prešla granicu poštovanja. Uzeo ju je za ruku, okrenuo njezin dlan i stao ga pomno promatrati. »Tako malena ruka«, reče, pritisnuvši njezin dlan na svoje usne. Kroz meku tkaninu vela osjetila je toplinu njegovih usana na svojoj koži, pomislivši da će je izdati koljena. »Pođi sa mnom«, konačno je izustio i odveo je prema rijeci.
16
Z vuk dječjeg vrištanja trgnuo me iz ugodnog drijemeža. Okrenuvši se,
ugledala sam maleno plavokoso dijete ispruženo na puteljku, gdje je očito palo, kako lica ljubičastog od bijesa udara šakama o tlo. Njegova prilično iznervirana majka, jednako plava, energično je projurila duž cvijećem urešene hotelske terase da ga podigne. Iza njihovih leđa, vrhovi visoravni Amelne blistali su obasjani suncem - Lav je djelovao kao da drijema na vrućini. »Dosađuje se nasmrt! Uopće ne razumijem kako si mogao i pomisliti da bi ovo moglo bilo dobro mjesto za odmor; ovdje nema nikakvih aktivnosti za djecu!« dobacila je preko ramena svome mužu, proćelavom tipu zagledanom u silne zemljopisne karte rasprostrte na njihovu stolu, nekoliko metara udesno od mene. Rekavši to, ljutito je domarširala natrag do stola i nimalo nježno spustila vrišteće dijete muškarcu u krilo. Muškarac ga je odmjerio zbunjenim pogledom, kao da uopće ne zna što mu je to u krilu. Zatim je posegnuo rukom preko stola, dohvatio s pladnja jedan keksić od badema i ugurao ga djetetu u usta. Sasvim iznenađeno, dijete je iznenada prestalo urlati. Potajno sam suosjećala s djetetom. Kada bih znala da će mi ovakav ispad upaliti, i sama bih u trenu učinila isto. Ali u blizini nije bilo nikoga tko bi me podigao s poda, otresao prašinu s mene i uvalio mi keksić od badema ne bih li ušutjela. Ako ništa drugo, mogu se sama poslužiti keksima od badema - prije nego što sam zadrijemala naručila sam čaj od mente s pripadajućim mu keksićima, na koje sam otplovivši u svijet snova sasvim zaboravila. A dječak koji je posluživao bio je očito suviše pristojan da bi me probudio. Natočila sam čašu čaja, već sasvim rashlađenog i narančaste boje od pretjeranog stajanja, a otpivši gutljaj, ustanovila sam da je postao i gorak, poput otrova. Tri dana mog neprocjenjivog odmora provela sam kljucajući u hotelu posred Tafraouta, odnosno na njegovoj terasi, odmarajući gležanj, dok su se ostali zaputili u avanture. Prvog dana nakon što me Taïb spasio s klisure i donio natrag u hotel, Eve je ostala sa mnom, no moj osjećaj krivnje zbog dosade koju se tako gorljivo trudila prikriti bio je strašniji od tereta moje vlastite dosade, a kako to jednostavno nisam više mogla podnijeti, poslala sam je neka se pridruži Milesu i Jezu. Drugi sam dan na neki način čak i uživala u slobodnom vremenu bez ikakvih obveza i potrebe da nekamo odem. Sjedila sam na terasi, licem
okrenuta suncu poput cvijeta željnog topline, osjećajući kako mi se živci konačno opuštaju od čvrstih spona kojima su bili vezani. Promatrala sam impresivan krajolik, zadivljena što sam po prvi put na kontinentu s kojeg je potekao sav ljudski život. Već pri samom pogledu na te ogromne nepregledne postojane stijene kvarcita, naslagane stupove narančastocrvenog granita i jarko zelene akcente oaze u dolini, bilo mi je lako zamisliti kako se ovdje razvijao život još od pradavnih vremena beskrajne kolone ljudi i životinja, putujući da bi trgovali svojom robom, mijenjali svoj urod i izrađene predmete za onu robu koju nisu mogli sami izraditi ili uzgojiti. Promatrajući lokalne stanovnike kako sporim korakom obavljaju svoje dnevne poslove, odjeveni u dugačke halje i s pokrivalima za glavu - marame za žene, turbani za muškarce - koje ljudi ovoga kraja nose već stoljećima, zamišljala sam sebe ne kao turista, nego kao putnika kroz vrijeme, putnika koji ne samo da je proputovao silne avionske milje već i nekoliko milenija. Ali prvotno oduševljenje tim novim spoznajama uskoro je počelo splašnjavati i ubrzo sam požalila što sam, nakon što je Taïbova baka odradila svoju neobičnu čaroliju, a on me dopratio do hotela, bila tak o otresita prema Taïbu. Mislim, zapravo me i nije dopratio u doslovnom smislu riječi - inzistirao je da me prenese s magarca do predvorja hotela, kao što mladoženja unosi mladenku preko praga. Ta me pretjerana bliskost toliko iznervirala da sam doslovce iskočila iz njegova naručja i bila krajnje nepristojna prema njemu, ne želeći dopustiti recepcionaru stroga izraza lica da cijelom prizoru pripiše predznak nečeg nedoličnog. »Doći ću sutra ili prekosutra po vas, ako želite, da vas provezem autom po našem kraju«, velikodušno se ponudio. Odbila sam ga i sada mi je bilo žao. Pogledala sam na sat. Tek je prošlo tri. Nevjerojatno kako vrijeme sporo prolazi kada čovjek nema pred sobom neki koristan cilj. Bacila sam se na čitanje vrlo hvaljenog vodiča, nadajući se pronaći neko skriveno poglavlje koje još nisam pročitala, ali naravno da sam do sada već progutala svaku njegovu stranicu. A pročitala sam i knjigu koju sam uz vodič ponijela sa sobom - biografiju Gertrude Bell - te sam u očaju prekopala Evinu prtljagu, pronašavši tek neko žensko štivo od kojeg sam odustala već nakon dvije stranice nepovezanog naklapanja o cipelama i frajerima. Posao i njegove obveze obično su me pritiskali poput žičane strukture korzeta - tijekom godišnjeg odmora, posao bih najčešće zamijenila penjanjem koje je sa sobom nosilo svoju strukturu i rutinu. Bez te dvije strukture, osjećala sam se sasvim pogubljeno - poput bezoblične, nedefinirane meduze. Mrzila sam taj osjećaj bespomoćnosti,
osjećaj praznine unutarnjih resursa. Jesam li zaista takav robot, programiran dosadnim repetitivnim rutinama modernoga zapadnjačkog poslovnog života, da nisam u stanju pronaći neki drugi način zabave ovako ograničena iskrenutim gležnjem? Kako to polazi za rukom drugim ljudima opterećenim znatno većim hendikepima? Bijesna na samu sebe, odlučila sam se spustiti u grad kako god znadem i umijem. Možda bih mogla posjetiti neku od trgovina nakitom koje je spomenula žena iz restorana, dodatno se raspitati o hamajliji. Zahvaljujući svom relativno dobrom poznavanju francuskog jezika, mogla bih čak zapodjenuti i neki razgovor o lokalnom okruženju, o njihovoj kulturi i običajima. Ili bih mogla malo pronjuškati štandovima omanjeg suka koji sam uočila dok smo nabavljali namirnice onoga dana kada smo krenuli na Lavlju glavu. Tko zna kakve bih sve zanimljivosti mogla pronaći u zemlji u kojoj iz zabave jedu skakavce? Podmazavši se ovim prmiamljivim planovima, bila sam spremna za akciju. Prije negoli sam se stigla predomisliti, ostavila sam na pladnju dvadeset dirhama za čaj, ubacila vodič u torbu i pažljivo ustala, balansirajući na zdravoj nozi. Zatim sam oprezno položila ozlijeđenu nogu na tlo i pokušala dio težine prebaciti na nju. Isuse! Nogom su mi prostrujali vrući trnci i natjerali me da glasno uzdahnem. Uhvatila sam se za stol, čekajući da se bol povuče, i koji trenutak kasnije bol je popustio. Ali kada sam pomakla nožne prste kako bih zakoračila, nešto manji val bola prodro je do moje potkoljenice. Jao meni ako ču morati provesti još jedan dan u ovom vražjem hotelu, ma još samo jedan sat... Napravila sam prvi korak, a zatim još jedan. »Mademoiselle?« Glas je došao s leđa. Okrenula sam se ne razmišljajući, izgubila ravnotežu i složila se na pod, udarivši pritom gležnjem o metalnu nogu stolca i zaderavši licem po šljunku razasutom po puteljku. Bol me sveo s civiliziranog ljudskog bića na dijete prljava jezika. »Sranje! Koji vam je kurac da mi se tako šuljate s leđa i nenadano mi se obraćate? Isuse, prokleti gležanj. Isuse Kriste!« Divljala sam i psovala u sjajnoj maniri engleskih penjača, sve dok bijes i bol nisu sasvim iscurili iz mene. Sve to vrijeme, maleni dio mene, poput sićušnog demona što sjedi na ramenu i šapće u uho, podsjećao me da sam dolje u mjestu vidjela muškarca bez nogu kako se kreće na nekoj dasci s kotačima, šaleći se s lokalnom djecom koja su trčkarala uz njega; staricu koja je bila gotovo sasvim prelomljena od nekog opakog oblika skolioze kako okreće glavu pod nekim čudnim kutom, smiješeći se svakome kraj koga bi prošla, poželjevši im dobar dan i baraku; bolno mršavog dječaka koji je nasred
ulice pao s magarca ravno na glavu, a zatim se ponovno pridigao kao da je sačinjen od opruga, otresavši prašinu sa svoje halje i smijući se, ne bi li time zanijekao činjenicu da mu se svi smiju i da ga zapravo jako boli. A evo mene, tek s iskrenutim gležnjem, izvodim scene, kao što bi rekla moja majka. Izzy, ne radi scene. Kao da je to neki najveći grijeh. Podigavši pogled, ustanovila sam da me čak i plavokoso dijete promatra otvorenih usta. »Samo ti daj«, divljački sam prosiktala iz svog nimalo uzvišenog i nadasve neudobnog položaja na neravnoj zemlji. »Dobro pogledaj, sinko, ovako izgleda kada odrasli rade scene. Zašto i ti ne naučiš štogod krasnog anglosaksonskog vokabulara pa da možeš još bolje šokirati svoje bezlične buržujske roditelje?« Netko me uhvatio ispod pazuha, podignuo s da i spustio u stolicu, a zatim je uslijedilo komešanje raznih aktivnosti i bujica meni sasvim nerazumljivog berberskog jezika, a nekoliko trenutaka kasnije iz hotela je istrčao i konobar s vrčem vode i bijelim ručnikom, da bi potom netko pažljivim pokretima čistio moje lice, mrmljajući na ohrabrujućem francuskom: »To je samo ogrebotina, ništa strašno.« Odgurnula sam ručnik, bijesna zbog ovog upada u privatni prostor. »Ostavite me na miru!« »Oprostite mi, samo sam vam želio pomoći.« To je naravno bio Taïb, pod naborima turbana njegovo je lice bilo ozbiljno od silne usredotočenosti. »Oprostite«, rekoh, iznenada posramljena vlastitom pretjeranom reakcijom. »Samo mi je dosta toga da stalno ovisim o tuđoj pomoći.« »Pomislio sam da biste možda željeli poći sa mnom do sela u brdima, da upoznate jednu vrlo staru ženu koja možda može odgonetnuti natpis skriven u vašoj hamajliji.« Zabuljila sam se u njega. »Stvarno?« Iznenada me obuze neko čudno nepovjerenje. Mogu li vjerovati tom čovjeku kojeg sam tek neki dan upoznala? Možeš li vjerovati ijednom muškarcu? provocirao me glas u mojoj glavi. Duboko sam uzdahnula i odbacila tu bezvrijednu misao. »U redu...« »Dosadilo vam je izležavati se na suncu, zar ne?« Nasmiješila sam se, osvojena. »Tako nekako.« Sjeo je pokraj mene i stao me pozorno promatrati. »Europljani jednostavno nisu navikli besposleno sjediti.« Nasmijao se. »Mi Marokanci u stanju smo danima ne raditi apsolutno ništa. U Parizu samo radim, radim, radim - po cijele dane, a ponekad i noći. Ovdje«, raširio je ruke pokazujući na gradić i veličanstvene planine, »ponovno postajem svoj. Usporavam tempo, a ponekad se sasvim zaustavim. Ustajem kasno,
uživam u dugom i usporenom doručku, a zatim sjedam u neki kafić i družim se s prijateljima. Posjećujem sve susjede i rođake koji su mi nedostajali dok sam bio u gradu, nadoknađujem propuštene priče, zajedno provodimo vrijeme. Promatram sunce koje stijenama mijenja boju. Puno spavam, ili pak sjedim i promatram svijet koji se kreće oko mene. Ali vidim da je vama teško priviknuti se na takav ritam.« Zatresla sam glavom. »Ne mogu podnijeti da ne radim ništa. To me potpuno izluđuje.« »Baš šteta. Moglo bi vam koristiti.« Prostrijelila sam ga pogledom, ali sam ipak odlučila držati jezik za zubima. »Dakle... vratimo se na staricu. Gdje je ona i kako ste je pronašli?« »Ona živi u jednom selu na jugu, udaljenom nekoliko sati vožnje, u mjestu zvanom Tiouada. Nana ju je poznavala u djetinjstvu. Ona je... daljnja rođakinja.« »I zna čitati tifinagh?« Slegnuo je ramenima. »Tako mi Nana kaže. Uostalom, što možete izgubiti? Barem ćete provesti vrijeme s jednim od najšarmantnijih sinova Tafraouta, a usto ćete i razgledavati prekrasan krajolik. Rekao bih da je to sasvim dobra ponuda.« »Je li?« Uputio mi je lukav pogled ispod trepavica, koje su bile, primijetili lagano iziritirana, dulje od mojih. »To mi često govore.« »Moram li platiti tu privilegiju?« Već sam bila navikla na očekivanja lokalnog stanovništva koje je s osmijehom i priličnim žarom, a pod izlikom da im čine uslugu, deralo turiste. Taïb je djelovao uvrijeđeno, nastojeći to hitro prikriti. »Ako želite, možemo podijeliti troškove benzina«, kratko je rekao i ustao, spreman poći. »Možda će vam trebati kaput. U brdima zna biti prohladno nakon zalaska sunca.« Promatrala sam ga dok se brzim koracima udaljavao prema hotelskom parkiralištu, osjetivši laganu nelagodu. Potom sam odskakutala i odšepesala do svoje sobe da pokupim planinarsku jaknu. Vrativši se do parkirališta, ustanovih da od Taïba nema ni traga ni glasa. Nekolicina standardnih unajmljenih automobila ostavljeno je da se prže na suncu - prastari renault hotelskog upravitelja stajao je udobno parkiran u sjeni smokvina drveta. Osim njega, bio je tu još i prazan dacin kamionet i blještavi crni terenac. Unatoč kratkom vremenu provedenom
u Maroku, mogla sam s udaljenosti od stotinjak metara razlikovati automobile lokalnog pučanstva od onih u vlasništvu stranaca. Taïb je vjerojatno otišao napuniti rezervoar kako bi se pripremio za vožnju, zaključih. Stoga sam bila prilično iznenađena kada je terenac napravio krug i zaustavio se ispred mene. »Volkswagen Touareg«, izustih, smještajući se na suvozačevo mjesto. »Odlučili ste se za njega zbog imena?« »Naravno da nisam«, uzvratio je hladna izraza lica dok smo kretali zavaljeni u kožna sjedala klimatiziranoga luksuznog automobila. Počeli smo se spuštati od hotela niz izduženi brijeg: pokraj modernih kuća obojenih u zemljane tonove, pokraj internet kafea s rukom ispisanim natpisima u izlogu, pokraj dućana u kojem se prodaju lokalni antikviteti, pokraj nekog starca bočno zavaljenog na iscrpljenu mazgu i kamiona koji je iskrcavao stotine kašeta nekog gaziranog pića u već ionako pretrpano skladište. Istegnula sam vrat da bolje pogledam. »Visokokalorična Cola«, primijetila sam. »Strašno.« »Ah, da«, uzvrati Taïb. »Ovdje nitko ne voli dijetnu verziju - ljudi su ovdje odgojeni da doživljavaju šećer kao vrijednosnu valutu. Pijete li Colu light, znači da ste siromašni. Iako im je cijena potpuno identična. Znate, nekoć smo trgovali šećerom: marokanski šećer koristio se širom svijeta. Ljudi još i dandanas mladencima poklanjaju šećerne stošce, a daruju se i u drugim posebnim prilikama. Moja majka još uvijek čuva stošce od svog vjenčanja, kao i onaj koji je dobila prigodom mojeg rođenja.« »Stvarno?« upitah zainteresirano. »Šećerne stošce? Nisam još nikada vidjela nešto takvo.« »Vidjet ćete.« U centru grada posvuda ste mogli vidjeti školarce kako uzbuđeno čavrljaju krećući se u grupicama po troje ili četvero; dječaci u trapericama i majicama kupljenim na tržnici s lažnim Nikeovim tenisicama na nogama, a djevojčice, tanke i tamne, u hlačama i bijelim kutama, kao da su došle na konferenciju apotekarskih pripravnica. Gotovo ni jedna od njih nije imala pokrivenu glavu, iako su ostale žene koje sam imala prilike vidjeti - njihove majke, tetke ili starije sestre - bile ogrnute propisanim crnim haikom koji je prekrivao sve osim njihovih lica, živahnih ruku i stopala u šarenoj obući. Muškarci su sjedili u kavanama nanizanim uz cestu, dimeći, ispijajući čaj i razgovarajući, dok su očima lijeno pratili svaki detalj uličnog života. Atmosfera je bila opuštena, nitko se nije trgao od posla, izuzev osoblja kafića. Taïb se zaustavio na glavnom trgu i izišao iz automobila, ostavivši me samu.
Ogledala sam se oko sebe. Uz jednu stranu trga bili su nanizani prašnjavi dućani. Izloženi su bili sagovi čije su žarke boje dnevno blijedjele na suncu dok ne bi poprimili nijanse karakteristične za stare fotografije, prugaste vunene pelerine i halje s kapuljačama predebele za nošenje igdje osim na Južnom polu; ornamentima ukrašene sablje i bodeži, srebrni nakit i krupne perle naslagane na izlizane ploče od filca, bakreni čajnici prekriveni zelenom patinom, gomile velikih glinenih posuda nalik na one koje sam vidjela u kući Lalla Fatme - uglavnom roba za turiste koja je zahvaljujući svojoj izlizanosti djelovala autentično. Postalo je zagušljivo u autu - okrenula sam ključ, upalila motor i spustila staklo. Dok se staklo spuštalo, pokraj mene su prošla dva tinejdžera na starom rasklimanom biciklu, a jedan od njih okrenuo se preko ramena i zagledao se u mene. Rekao je nešto prijatelju koji je sjedio naprijed nogu skvrčenih na guvernalu, hrpica koljena i laktova, da bi se zatim okrenuli i ponovno prošli pokraj mene u suprotnom smjeru. »Gazelo!« jednoglasno su mi dobacili i produžili dalje, cerekajući se. Gazela? Je li to bila neka šifrirana uvreda ili pak kompliment? Nisam imala pojma. Pretpostavila sam da je to ipak bolje nego da mi je netko dobacio »Nilski konju!« ili »Slonice!«, ali ipak... Osvrnula sam se i ustanovila da je njihov komentar natjerao neke muškarce u obližnjem kafiću u smijeh. Ostali su me promatrali svojim lijenim crnim pogledima i potpuno nečitljivih izraza lica. Odahnula sam ugledavši Taïba koji se upravo vraćao prema autu, zaokupljen žučnom raspravom s nekim čovjekom u kraljevski plavoj halji ukrašenoj sitnim zlatnim vezom i s ogromnim crnim turbanom. Razmjenjivali su bijesne grlene povike poput oružane vatre divlje mašući rukama. Taïb je zatim zgrabio svog kompanjona za rame, a ja sam pomislila kako će sada uslijediti tučnjava no, trenutak kasnije oni su se srdačno zagrlili i prasnuli u glasan smijeh. Očito nisam znala protumačiti verbalni i neverbalni jezik ove kulture. Stigavši do automobila, Taïb je otvorio vrata i pokazao mi svog kompanjona. »Ovo je moj rođak Azaz.« Iako su pripadali istoj obitelji, nisu bili nimalo nalik. Dok je Taïb bio izduženih kostiju i vilice, Azazovo lice krasili su veseli debeljuškasti obraščići i ogromni brkovi poput onih Saddama Husseina. »Dobro došli, dobro došli«, rekao je, snažno stisnuvši moju ruku. »Dobro govorim engleski, a i francuski i njemački - svi turisti dolaze meni po savjet. Žao mi je zbog vaše nezgode na Lavljoj glavi.« Bila sam prilično iznenađena. »Zar već svi u Tafraoutu znaju za nju?« upitala sam, pomalo bijesna.
»Oh, da«, uvjeravao me. »Svi! Svi znaju za mladu Engleskinju koja se ozlijedila na planini. No, sretni smo što se naš lav pobrinuo za vas i poslao vam Taïba u pomoć.« »Zapravo sam samo napola Engleskinja - otac mi je bio Englez, majka Francuskinja.« »Mislim da su vam se prijatelji prilično zabrinuli kada vas nisu mogli pronaći spuštajući se s Lava!« »Zar znate i njih?« »Naravno! Poznajem sve penjače koji dolaze ovamo. Jako puno Engleza! Upoznao sam Joea Browna i Chrisa Boningtona, kao i novinare koji pišu turističke vodiče i članke o penjanju - svi dolaze k meni, a ja im pričam o obližnjim planinama i usponima. I da, poznajem vaše prijatelje, Milesa i Eve, i njezinog dragog supruga Jeza.« »On nije njezin suprug«, dometnuli. Činilo se da Azaz uopće nije šokiran ovom informacijom, upravo suprotno - glasno se nasmijao i pljesnuo rukama. Djelovale su uhranjeno i vrlo meko, primijetila sam, i bile prekrivene neobičnim srebrnim prstenjem. Ovo sigurno nisu bile ruke alpinista. »Ah, mi smo ovdje prilično otvorena uma, prilično smo opušteni. Zvat ćemo ga njezinim copainom, njezinim jako dobrim prijateljem.« Azaz se odmaknuo. Krajičkom oka zamijetila sam kako je razmijenio pogled s Taïbom, da bi zatim obojica ušli u auto, Azaz na stražnje sjedalo, iako se toliko nagnuo naprijed gurnuvši glavu između naših sjedala da se činilo kao da sjedi sprijeda zajedno s nama. On i Taïb nastavili su brbljati na berberskom jeziku, ne trudeći se prevoditi mi, dok smo se udaljavali iz grada, vozeći se uzbrdo u smjeru visoravni. Počela me hvatati lagana panika: kamo sada opet idemo? Nisam se mogla sjetiti čak ni imena sela prema kojemu smo se zaputili - kako ću sada poslati poruku Eve, kao neku vrstu predostrožnosti? Ponovno mi je sinulo da zapravo ne znam ništa o Taïbu, a kamoli o njegovu rođaku. Što ako me odvezu u neku zabit i podvrgnu mučenju? Hoće li mi ostaviti tijelo u divljini da ga rastrgaju šakali i lešinari? Ima li ovdje uopće lešinara? Sjetila sam se muškaraca u kafiću uz cestu i njihovog tajnog pakta s dječacima na biciklu - ukoliko sada nestanem, hoće li se cijela zajednica zatvoriti, praveći se kao da ništa ne znaju, na isti način kao što je i njihova arhitektura skrivala brojne tajne iza svojih visokih zidova i griljama zaklonjenih prozora? »Moram javiti svojoj prijateljici Eve kamo smo krenuli, da se ne bi zabrinula«, glasno sam izrekla, prekinuvši njihov razgovor.
»Nema potrebe«, uvjeravao me Taïb. »Svi znaju da ste pošli s nama u Tiouadu - tamo je večeras fichta.« »Što?« Ali oni su samo nastavili brbljati. Teetvada, Teeooada. Kako se to uopće piše? Počela sam tražiti mobitel po torbi, pronašla ga, uključila i baš kad sam nakanila Eve napisati poruku, iznenada se začuo glasni beep, a na ekranu se pojavila sličica kuverte. Čini se da sam ja dobila poruku. Otvorila sam je. NEKI MOMCI POZVALI SU NAS NA VEČERU U NJIHOVO SELO. NADAM SE DA SE NE LJUTIŠ! VIDIMO SE KASNIJE, EVE Sjajno. Upravo sam joj naumila odgovoriti, kada je signal nenadano zatitrao i sasvim nestao. Još bolje. »Što je fichta?« upitala sam kada je njihov razgovor na čas utihnuo. »Une f ête, slavlje, zabava!« »Veeeelika zabava«, dometnu Azaz s ogromnim osmijehom. »Puno glazbenika, i svi će biti jako veseli. A Taïb i ja ćemo svirati.« »Svirati?« »Bubnjeve. Agwal i tamtam; a Mohammed će donijeti gangu...« Gangu? Je li on to možda mislio ganju? Kakva li će to biti zabava? Ponovno mi je porasla razina panike. »A gdje su vam oni, mislim, ti vaši bubnjevi?« zapitkivala sam. »Tamo otraga, iza Azaza.« Okrenula sam se. Iza stražnjeg sjedala bila je gomila nabacanih stvari - nekakve deke i kutije, kašeta, i zaista, dva velika neprepoznatljiva predmeta, prekrivena trošnim šarenim prekrivačem. »Mislila sam da ćemo samo navratiti do te starice kako bismo je upitali u vezi s onom hamajlijom i da se odmah nakon toga vraćamo u mjesto.« Taïb se okrenuo prema meni, sav u čudu. »U Maroku nitko ne ›navraća‹ u posjet«, glatko mi je odbrusio. »Mi smo poznati po svojoj tradiciji gostoljubivosti. Tamo će biti hrane i čaja i glazbe...« »A koliko će sve to skupa potrajati? Moram se u neko doba vratiti u hotel.« »A vi imate tako puno drugih obveza.« Prostrijelila sam ga pogledom, crvena od bijesa. Znala sam da ispadam prilično nezahvalna i da pregrubo reagiram na ljubazan poziv i priliku da upoznam stvaran život lokalnog stanovništva - ali na to nisam
bila spremna dok sam osjećala kako mi izmiče kontrola nad situacijom. Na trenutak sam razmotrila mogućnost da zatražim od njega da se okrenemo i da me vrati natrag u Tafraout - ali zaista, kao da me tamo išta čekalo? Silni sati izležavanja na terasi dok se sunce spušta ispod horizonta i za sobom ostavljala sjene, solo večera u ne pretjerano dobrom hotelskom restoranu... Zaboga, Izzy, kudila sam samu sebe, daj malo živi. Prihvati ovu priliku. Na silu sam se nasmiješila. »U redu, zvuči sjajno.« »Svidjet će vam se«, obećavao mi je, a zatim su Azaz i on nastavili glasno čavrljati na svom nedokučivom jeziku. Berberski jezik bio je prilično izražajan, prepun grlenih glasova i zvukova proizvedenih duboko u grlu, a zvučao je nekako brzo i agresivno, baš kao i svi strani jezici kojima ne vladate. S izražajnom gestikulacijom koja je pratila čak i najobičniji razgovor dvoje prijatelja ili rođaka, jezik je djelovao kao da su sugovrnici stalno na rubu svađe, no nakon nekog vremena njihova mi je komunikacija počela djelovati smirujuće, more buke bez značenja, uz nju sam se mogla sasvim isključiti i kroz prozor mirno promatrati kako se smjenjuju slike krajolika. A kakav je to samo bio krajolik. Prostran i grbav, kao na velikom filmskom platnu, prostirao se pred nama poput nekog obećanja ili prijetnje. U Velikoj Britaniji ne postoji ništa toliko veliko ni tako pusto. Čak je i ravnica kroz koju smo se vozili bila spektakularna, prošarana ogromnim stijenama koje su vremenske prilike izrezbarile u nevjerojatne oblike: petmetarske gljive s nekoć masivnim potpornjima koje su vjetroviti naleti pijeska sveli na peteljku jabuke, ogromne cilindre nalik na gomilu debelih palačinki naslaganih jedna na drugu, goleme stošce s istaknutim dijelovima sličnima orlovu kljunu, zaobljene forme nalik na sklupčane zečeve i uspavane žene, te tucet uzdignutih tornjeva. Taïb me potapšao po ruci i pokazao mi u smjeru jednog izdvojenog i impresivnog primjerka. »Vidite li ovo? Taj kamen nazivamo Aglaïn.« Na stražnjem sjedalu, Azaz se zagrcnuo od iznenadne navale smijeha. »A što to znači?« upitala sam, a zatim sam glupavo poželjela povući pitanje jer je odgovor bio groteskno očit. »Pimpek s mudima«, odgovorio mi je, dok mu je iz očiju provirivala nestašnost.»Žene koje žele imati djecu pješače sve do ovamo kako bi ga dotakle.« Azaz se odmah nadovezao. »I stvarno djeluje! Moje su rođakinje dobile puno djece nakon što su posjetile Aglaïn.«
»Želite li da skrenem tamo kako biste ga dotakli?« Taïb me nedužno upitao. »Ovaj auto može podnijeti i najzahtjevniji teren.« »Ne!« eksplodirala sam. »Ne želim. Kakve primitivne gluparije!« »Vi već imate djece?« činilo se da Azaz ne igra istu igru kao njegov rođak, ali bila sam svejedno prilično iznervirana. »Ne.« »Ali prilično ste stari za nekoga tko još nema djece«, nastavio je, nesvjestan uobičajenih društvenih normi i moje rastuće panike. »U mojoj kulturi žene imaju vlastitu karijeru«, uzvratila sam mu prilično hladno. »I smatramo da je to jednako važno kao i imati djecu.« »Ništa nije jednako važno kao djeca«, ozbiljno je prokomentirao, a ja sam okrenula glavu od njihovih ispitivačkih pogleda. Koji trenutak kasnije skrenuli smo ulijevo i cesta se uskoro stala uspinjati uz čitav niz vrlo oštrih zavoja okružena sa svih strana vrtoglavim crvenim stijenjem. Skrenuli smo do samog vrha kako bih imala što bolji pogled na kraj kroz koji smo prošli, a njego va me prostranost ostavila bez daha: golema i gotovo pusta površina sirove stijene, razbacano ogromno zaobljeno kamenje i nešto rijetke vegetacije, sve bez žive duše ili kuće u blizini. Tamo negdje daleko mogla sam nazreti mračan i nedostupan zid masiva Jebel el -Kest što se protezao duž doline Amelne, očarana činjenicom da se nazubljene crte Lavljeg lica mogu vidjeti čak i s ovolike udaljenosti. Nije ni čudo što je ono postalo dijelom lokalne mitologije - uz ovakvu markaciju nitko se nije mogao izgubiti čak ni usred ove divljine. Zamišljala sam davno prošle trgovce, umorne od puta kroz pustinju prema sjeveru, s devama natovarenim zlatom, slonovačom i nojevim perjem, kako izbijaju na ovu planinu kojom se sada probijao Tuareg, kako uzimaju smjer ravno prema La vljoj glavi s olakšanjem u grudima, ohrabreni mišlju na bujnu zelenu oazu nakon silnih tjedana, možda čak i mjeseci naporna puta. S druge strane planinskog tjesnaca krajolik se ponovno sasvim promijenio šireći se u prekrasnu zavojitu dolinu presječenu neko m ogromnom, a danas nestalom rijekom čiji je tok za sobom ostavio oštre crvene stijene što podsjećaju na ne tako maleni Grand Canyon ogoljenih slojeva izloženih svačijem pogledu, poput dijagrama u udžbeniku geologije. Ali ovdje nije bilo velike rijeke Colorado, u stvari nije bilo ničega što bi upućivalo na snagu riječne struje koja je morala stvoriti ovako impresivan procijep, jer na samom dnu riječnog korita nije bilo ničega osim suhog stijenja, glatkog i bijelog od drevnog protoka vode. Stali smo se spuštati, s naše jedne strane bio je čisti ponor, s druge
masivne i nestabilne stijene tu i tamo ukrašene malenim narančastim zvjezdastim cvijećem i bodljikavim patuljastim divljim smokvama. Koze su svojim škiljavim očima promatrale naš prolazak dok smo gmizali po cesti poviše presahle rijeke. Ubrzali smo uz grbavi prijevoj, a naše su gume dizale oblake prašine sakrivši put kojim smo došli. U jednom nadrealnom trenutku imala sam osjećaj da se moja budućnost vodeći me u nepoznato proteže preda mnom poput uskog traka sa šljunkom pomiješanog asfalta ispred nas, a moja prošlost polagano, ali sigurno biva izbrisana, pretvarajući se u pepeo i prašinu.
17
Stigavši konačno do Tiouade, pred nama se ukazao prilično čudan spoj
trošnih starih nastambi i modernih na brzinu sklepanih zgrada. U usporedbi s Tafraoutom, mjesto je djelovalo pogođeno siromaštvom i prilično otrcano, selo što balansira na samoj oštrici noža nemilosrdne egzistencije. Sve oko nas bilo je suho, suho, isušeno. Prošli smo pokraj tora u kojem je stajao jedan magarac privezan istanjenim starim konopom za stup. Pridigao je glavu i tupo nas pogledao, ne očekujući ništa od života, te na taj način izbjegavši mogućnost razočaranja. U njegovom toru nisam mogla uočiti nikakvog zelenila, ni jedan list, ni jednu biljku: konop kojim su mu privezati noge djelovao je kao najjestivija stvar u krugu njegova dosega. Selo je bilo napušteno, grilje zatvorene, vrata zaključana, čak su i željezne rešetke na obveznoj trgovini namirnicama bile spuštene - ništa se nije micalo. Korozijom nagrizeni automobili pekli su se na poslijepodnevnom suncu, na ulicama se nisu igrala djeca, nije bilo divljih pasa ni mačaka izvaljenih u sjeni papirastih listova eukaliptu sova drveta zasađenog na glavnom trgu. Selo svakako nije djelovalo kao mjesto na kojem bi se mogla razriješiti neka tajna, mjesto u kojem obitava jedina čuvarica davno izgubljenog jezika - zapravo nije uopće odavalo dojam da netko u njemu živi. Činilo se kao da se cjelokupno stanovništvo okupilo na vijećanju usred dana i nakon poduže rasprave donijelo dugo odgađanu odluku da napuste selo i prepuste ga suši i pustinji, nakon čega su pokupili svoje torbe i nešto skromne imovine te se zatim uputili u potragu za boljim životom na nekom drugom mjestu - mjestu s više vode i vegetacije. »Kamo su svi nestali?« konačno sam upitala. »Vidjet ćete«, uzvrati Taïb kratko. Vozili smo se pokraj niza administrativnih zgrada ispred kojih je opušteno visjela crveno-zelena marokanska zastava. Netko je ispisao veliki grafit s tekstom VIVE LE TIFINAGH! Živio tifinagh! Pokraj tog natpisa, na najudaljenijem zidu, crnom bojom bila je iscrtana stilizirana figura, razmaknutih nogu i uzdignutih ruku, lik koji je istovremeno djelovao prkosno i delirično. Iz nekog razloga taj mi se crtež činio poznatim. Upitala sam Taïba što taj crtež predstavlja. »Berberski ponos«, odvrati Taïb zagonetno. »Taj simbol naziva se Aza - to je simbol Amazigha«, - Amazir - »simbol Slobodnog naroda«.
»Stvarno?« probudila mi se znatiželja. »A tko predstavlja taj Slobodan narod?« Taïb se mračno nasmijao. »Mi smo taj narod. Berberi su bili izvorni narod sjeverne Afrike. Prije dolaska Rimljana i puno prije dolaska Arapa ovdje smo živjeli mi, sa svojim vlastitim jezikom i kulturom, vlastitom vjerom i uvjerenjima. Arapi su pristigli iz istočnih pustinja tijekom sedmog stoljeća, donoseći sa sobom islam poput vatrenog mača. Arapski osvajači zabranili su korištenje berberskog jezika i tifinagh znakovlja čak je i govorenje berberskog jezika kod kuće postalo nekom vrstom subverzije. Ali Berberi su ponosan narod, a kako su uvijek živjeli na granici preživljavanja, znaju kako se oduprijeti najgorem. Opirali su se i bivali brutalno potiskivani. No, oni su se svejedno nastavljali boriti, čitav niz stoljeća, tvrdoglavo se opirući ujedinjenju s Arapima, a zatim s Francuzima. Utemeljen je berberski separatistički pokret. U vrijeme prošlog kralja, Hasana IL, svatko tko je podržavao berberski pok ret riskirao je premlaćivanje ili još goru kaznu. Ali što jače nagaziš na zmiju, to će te više željeti ugristi.« »Tako je«, dometne Azaz, njegovo inače vedro lice iznenada se uozbiljilo. »Bila su to loša vremena. Mnogi su ljudi nestali preko noći.« »Azazov otac bio je član separatističkog pokreta, ali nikada se nije prihvatio oružja - njegova jedina djelatnost unutar pokreta bila je zagovaranje slobodnih izbora. Preminuo je u zatvoru«, reče Taïb mračno. »Danas više nitko ne spominje te stvari. Novi je kralj nešto drugačiji. Napredniji je od svojega djeda, Mohammeda V., ili oca, Hasana II. Svjestan je da ukoliko od Maroka želi učiniti uspješnu modernu državu, mora izbjeći neslogu i političke nemire.« Zaokrenuli smo za ugao i naletjeli na stado mršavih ovaca k oje su blokirale cestu. Nisam mogla vjerovati vlastitim očima - gdje im je pašnjak? Nigdje se nije mogla vidjeti ni jedna nijansa zelene boje. Zaista, životinje ovoga kraja mora da su jednako otporne kao i sam narod. Gotovo ih je bila šteta jesti. »Zašto taj pokret nije naišao na veću podršku naroda?« upitala sam. Taïb se načas zamislio, lupkajući prstima po volanu složenim nepoznatim mi ritmom dok smo čekali da se ovce sklone s puta. »Većina marokanskog stanovništva berberskog je podrijetla, ali mnogi od njih danas sebe ne doživljavaju Berberima. Ne mogu si to priuštiti. Prošlo je stoljeće bilo posebno teško. Francuzi su kolonizirali Maroko i crpili njegove resurse. Ratovi su dolazili i prolazili - njihova neizbježna posljedica bilo je siromaštvo. Ako želite napredovati u životu, morate dobro vladati arapskim i francuskim jezikom. Ukoliko govorite berberski,
ljudi vas smatraju neobrazovanim seljakom i odnose se prema vama u skladu s tim. Mladi naraštaji odustali su od životarenja na selu - sele se u gradove i prihvaćaju zapadnjački način života. Postali su dijelom sustava, umjesto da se bore protiv njega.« Uzdahnuo je. »Moja obitelj je sjajan primjer, iako je Lalla Farma ostala jedini doticaj s našim naslijeđem. Izgubili smo vezu sa starim jezikom i načinom života. Čak i u najzabačenijim mjestima ljudi više ne čitaju i ne pišu tifinagh. Uspjeli smo jezik održati na životu u njegovom govornom obliku, ali odavno smo prestali rabiti njegov pisani oblik. Danas barem postoji volja da se to pismo ponovno počne podučavati u školama - današnji kralj proglasio je amazigh kulturu ›nacionalnim blagom‹. Ali šteta je već odavno počinjena - smatram da je velika sramota što ne možete samo tako došetati do nekog stanovnika Tafraouta i upitati ga za značenje teksta vaše hamajlije, da to danas više nitko nije u stanju učiniti, iako je riječ o pisanom obliku našeg vlastitog jezika, dijalektu koji svakodnevno koristimo.« Do tog objašnjenja, uopće nisam uviđala da su jezik koji me okruživao sa svih strana i oni čudni simboli ispisani na smotuljku koji smo pronašli u hamajliji ikako povezani. Odjednom mi je sinulo zašto mi je lik ocrtan na zidu djelovao tako poznato - bio je to jedan od simbola ispisanih na mojem misterioznom smotuljku. Kako neobično - ova me neočekivana poveznica istovremeno oduševljavala i zbunjivala. Posljednja je ovca konačno stupila na stjenoviti rub ceste, a mi smo skrenuli lijevo i nastavili voziti duž neasfaltiranoga puta, dok su gume automobila glasno mrvile šljunak. »A kakva je uloga Tuarega u cijeloj toj priči?« upitala sam. Taïb je stručno izbjegavao rupe na cesti, okrećući volan lije vo-desno. »To je dobro pitanje. Nekoć smo svi mi bili jedan te isti narod - Berberi su bili rasprostranjeni diljem cijele sjeverne Afrike, od Maroka na zapadu, pa sve do Egipta na istoku. Ali nakon što su Rimljani osvojili Maghreb, dio lokalnog stanovništva se predao, dio se opirao, a dio se povukao u pustinju. Tuarezi su bili ti koji su se povukli u pustinju. Živeći tamo izvan svih političkih granica i nadzora, uspjeli su izbjeći čak i pljačkaški raspoložene Beduine, a ponijeli su sa sobom korijene naše kulture, uključujući i naše drevno pismo. Oni su danas jedini zaštitnici tifinagha, posebno kada je riječ o njegovoj drevnoj uporabi, kao na natpisu u vašoj hamajliji.« »St varno mislite da je riječ o predmetu velike starosti?« »Stil izrade same hamajlije nedvojbeno je vrlo tradicionalan. Ali ono što morate znati o Tuarezima jest da je njihov stil života gotovo do nedavno ostao nepromijenjen tijekom cijelog tisućljeća. A posljednja
generacija pretrpjela je veliku sušu, glad i progon - njihov se broj drastično smanjio. I naravno, moderni svijet i njegov način života ipak ih je uspio zahvatiti. Kada sam vam rekao da vaša hamajlija djeluje vrlo staro, pri tome sam mislio na njezin oblik, koji se nasljeđivao s naraštaja na naraštaj kovača, s oca na sina, tijekom brojnih stoljeća. Dakle, vaša je ogrlica neodređene starosti, mogla bi biti stara tisuću godina, ili možda stotinjak, ili čak manje od toga. Teško je reći. Prepoznajem njezine motive, ali morao bih znati nešto više o mjestu njezina pronalaska kako bih joj odredio starost. Natpisi u njoj trebali bi nam dati neku jasniju sliku. A za to nam je potrebna Lallawa.« »Ah«, uskliknu Azaz, nedvojbeno obradovan spomenom njezina imena, »Lallawa. Ona pravi najukusniji m’smen na cijelom svijetu!« Lallawa. To sam ime nebrojeno puta čula u svojim snovima. Osjetila sam hladne trnce u predjelu srca. Ali Lallawa nije otvorila vrata kada smo zakucali. Taïb je provirio kroz prozor, glasno izvikujući njezino ime. »Postala je prilično nagluha«, povjerio mi je, »a i dosta spava.« No, iznutra i dalje nije bilo odziva. Pošli smo do stražnje strane malene ciglene kućice, obojene zemljanocrvenom bojom, baš kao i susjedne kuće, i tamo zatekli potpuno prazan tor. U prašini se naziralo pokoje kokošje pero i sasušeni kozji izmet, ali ni traga nekom živom biću, izuzev teškog mirisa koji je isparavao na poslijepodnevnom suncu. Azaz se namrštio i rekao nešto Taïbu, koji je na to zatresao glavom. »Ni traga njezinim životinjama - a bila je tako ponosna na njih. Tu nešto nije u redu. Idem potražiti Habibu. Ona će sigurno znati što se zbiva.« »A tko je Habiba?« Je li to bio samo moj dojam ili ga je ovo pitanje uznemirilo? »Ona je... jedna rođakinja«, odgovorio je sa zadrškom. »Moja i Azazova rođakinja. Lallawa je nekoć živjela s Habibinom obitelji.« Odvezli smo se natrag niz prašnjavi puteljak, natrag do napuštenog gradića, pokraj administrativnih zgrada sa subverzivnim grafitima. Prošavši glavni trg, zaustavili smo se u sjeni zida sa šarenim muralom koji je u sebi obuhvaćao likove iz Disneyjevih crtića, slavne nogometaše i elegantne zavijutke natpisa na arapskom. »Habiba radi ovdje kao učiteljica«, pojasnio mi je Taïb dok smo se ponovno iskrcavali iz automobila. Osjećala sam kasno poslijepodnevno
sunce kako poput čekića udara o stražnji dio moje glave i tada mi je sa zakašnjenjem sinulo da nisam ništa jela, odnosno, još gore, ništa pila već satima. Taïb mi je prišao sa strane i bez ijedne riječi ili mog dopuštenja, obgrlio me oko struka kako bi mi pomogao pri kretanju. Zaustila sam nešto u znak protesta, zatim malo bolje promislila i utihnula. Samo mi je pokušavao pomoći, a naša se sjenka razvukla školskim dvorištem - no unatoč tome osjećala sam nelagodu zbog njegove blizine, osjećala sam njegov bok oslonjen na moj, žilave mišiće koji su se napinjali u njegovim ramenima, toplinu njegova tijela kroz tanku pamučnu halju. Pri ulasku u školu - malenu zgradu do čijeg su ulaza vodile rasklimane drvene stube - Azaz je ušao prvi. Nestao je u mraku školskog hodnika, a koji trenutak kasnije začula sam uobičajenu staccato bujicu berberskog jezika, popraćenu glasnim dovikivanjem i smijehom. Taïb mi je pomogao uza stube i uveo me u gostoljubivu sjenu unutrašnjosti. Unatoč kasnom satu, tridesetero-četrdesetero djece različite dobi bilo je nagurano u jednu jedinu prostoriju. Smiješili su se od uha do uha na prizor poskakujuće turistkinje, a njihovi nevjerojatno bijeli zubi blještali su u mraku prostorije. Nekolicina mladih rukama su prekrili usta u čuđenju, oduševljeno zureći u mene - ostali su mi dobacivah riječi koje nisam mogla razumjeti, smijući se glasno. Njihov učitelj, mršavi muškarac krupnih iskrenih očiju i odjeven u prašnjavu smeđu halju poput kakvog svećenika, konačno im je pokazao da se malo smire i utišaju, a oni su se koliko-toliko primirili. Zatim se okrenuo Taïbu i Azazu, uhvativši se u živahnu i intenzivnu raspravu. Osvrnula sam se oko sebe. Nakon što su mi se oči privikle na slabašnu svjetlost, ustanovila sam koliko su djeca međusobno različita. U Tafraoutu, udaljenom svega nekoliko sati vožnje, sva su djeca izgledala jednako - koža boje bijele kave i sjajna crna kosa. Ovdje su bile zastupljene sve boje koje možete zamisliti pod suncem, osim najsvjetlije europski bijele kože. Jedna djevojčica crnomodrih očiju i lijepa poput arapske princeze u svojoj pastelnoj marami i s naušnicama od perlica imala je kožu blijedu poput moje zimi; djevojčica pokraj nje imala je kožu boje ebanovine, pravilnu okruglu glavu i kosu spletenu u složene nizove pletenica. Pokraj nje sjedio je dječačić od kojih šest godina, gotovo upola manji i mlađi, oštrih jagodičnih kostiju i profinjenih crta lica tipičnih za lokalne Berbere; pokraj njega sjedilo je neko vilenjačko biće neodređena spola, sasvim izbrijane glave, izuzevši jednu dugačku pletenicu koja se spuštala s njegova zatiljka. Nekoliko djece na sebi je imalo pamučne majice koje su izgledale kao da su nekoć pripadale nekome drugome,
štoviše možda su čak i prošle kroz nekoliko ruku, iako je većina bila odjevena u tradicionalne halje blijedo plave i senf žute boje. Učionica je bila besprijekorno čista, što je i te kako imalo smisla s obzirom na to da su svi sjedili na podu. Po zidovima su bili povješani dječji ručni radovi: crteži kuća, nasmiješenog sunca i čičaglišastih čovječuljaka kakve možete vidjeti u svim školama svijeta, a između njih povješani su primjerci veza i malenih ručno tkanih sagova istih jednostavnih geometrijskih šara kao i oni što sam ih vidjela na tafraoutskoj tržnici kako blijede na suncu. Netko me stao povlačiti za rukav. Pogledala sam prema dolje i ugledala malenu djevojčicu kojoj su nedostajala dva prednja zuba kako mi se smiješi. » Asseyez-vous, madame! « inzistirala je, vukući me prema jastuku ceremonijalno položenom na do ispred cijelog razreda. Nespretno sam se gnijezdila, a čim sam se uspjela smjestiti, djeca su navalila na mene poput skakavaca, smijuljeći se, brbljajući i zahtijevajući moju pažnju, kao da im je moje spuštanje na njihovu razinu dalo dopuštenje da me tretiraju kao jednu od njih. Jedna se djevojčica spontano spustila u moje krilo. »Bonjour! « pozdravila me svojim piskutavim glasićem i crnim sjajnim očima uprtima u mene. »Bonjour « , uzvratila sam, pomalo nesigurno. Nisam se mogla sjetiti kada sam posljednji puta dotakla neko dijete, a kamoli da je neko dijete s takvom sretnom samouvjerenošću skočilo u moje krilo. »Kako se zoveš?« Ništa drugo nije mi padalo na pamet. »Voyez! « zahtijevala je od mene, turivši svoju bilježnicu ispred mog nosa. Na stranici je krupnim i neravnim rukopisom bilo ispisano pet jednostavnih simbola: maleni krug, okomita linija, veliki krug s točkom u sredini, maleni krug, veliki krug presječen okomitom linijom. »Mon nom!« slavodobno je izjavila. »Hasna.« Zbunjeno sam pogledala Taïba. »Napisala je svoje ime? Na tif inaghu?« Ponosno se nasmiješio. »Da, Habiba nije ovdje, a zamjenjuje je Abdelkader, samo danas. Što je u stvari sjajna sreća: on je jedan od začetnika berberskih studija. Zašto mu ne pokažete hamajliju?« Sada kada je konačno došlo do toga, shvatila sam da zapravo ni sama nisam sigurna želim li razotkriti misterij sadržaja moje hamajlije. Što ako je na smotuljku zapisano tek neko ime, ime nekog davno preminulog muškarca ili žene, ime koje više nikome ništa ne znači, a posebno ne meni? Što ako u sebi nosi neku prastaru kletvu kao što je sugerirala Taïbova baka? Srce mi je stalo brže kucati, a zatim još brže. Ali s njihovim pogledima uprtim u mene i budući da sam prešla sav raj pur upravo s
tom namjerom, činilo se krajnje apsurdnim ne predati hamajliju. Izvadil a sam je iz torbe i predala Taïbu koji je oprezno pomaknuo središnju bravicu u stranu i zatim pažljivo istresao krhki smotuljak papira na svoj dlan. Abdelkader je uzeo papirić i razmotao ga, a okomita bora posred njegova čela dodatno se produbila dok je zurio u složeni natpis. U školskoj učionici zavladala je neuobičajena tišina, kao da su i djeca na neki način osjetila da je riječ o događaju od velike važnosti, kao da će se sada pred njihovim očima dogoditi neka malena čarolija, ali samo ukoliko budu tihi, vrlo tihi. Nitko se nije ni pomaknuo - činilo se kao da su svi prestali disati. Nakon nekog vremena, učitelj je okrenuo komadić papira i stao ga promatrati s druge strane. Odšetao je do prozora i promotrio papirić prema svjetlu - vratio se do prednjeg dijela učionice i stao šetkati s jedne na drugu stranu. Djeca su ga promatrala širom otvorenih očiju i puna očekivanja. Dlanovi su me počeli svrbjeti i znojiti se, na isti način kao kada razmišljam o nekom zahtjevnijem usponu. Naposljetku je duboko uzdahnuo. »Ovo nadilazi moje ograničene sposobnosti čitanja tifinagha«, rekao mi je na svojem preciznom francuskom. »Naravno, mogu prepoznati neke znakove - ali slova se poprilično razlikuju od mjesta do mjesta s obzirom na ogroman prostor na kojem se tifinagh koristio, a koji u konačnici obuhvaća polovicu kontinenta! Dodatno, nisam siguran kojim bi se smjerom poruka trebala čitati - ne, ne, nemojte se smijati, nije to tako jednostavna stvar. Slova natpisa su ukrižana i nisam siguran s koje strane valja početi. Zdesna nalijevo je češća varijanta, ali stariji natpisi čitali su se s dna prema gore. Uostalom, jezik se izvorno rabio za pisanje po stijenama, stoga pisanje s dna prema vrhu ima i te kako smisla. I, naravno, Tuarezi koriste najstariju i najčistiju verziju jezika sasvim izbjegavajući samoglasnike. Od tada su se oblici tifinagha znatno mijenjali, kako geografski, tako i lingvistički. Bojim se da ovo nadilazi moje znanje.« Raširio je ruke u znak isprike. Taïb mu je rekao nešto na njihovom jeziku, a Abelkader se počešao iza uha, klimnuo glavom i ponovno se zadubio u papirić, pokazujući nešto, da bi se potom obojica zagledali u hamajliju. Azaz je zatim nešto upitao i sva su trojica istovremeno stala glasno govoriti. Uopće mi nije bilo jasno kako su se uspijevali sporazumjeti, ali činilo se da im komunikacija ipak nekako polazi za rukom. Djeca su sada već postala prilično nestrpljiva, baš kao i ja. »Što je?« upitala sam znatiželjno. »O čemu razgovarate?« Konačno, bila je to moja hamajlija.
Taïb se okrenuo prema meni. »Oprostite. Abdelkader je mišljenja da je ova hamajlija prilično stara i definitivno tuareškog podrijetla - jer ne zamjećuje moderne dodatke abecedi uvedene kako bi nadomjestili one zvukove i slova koje izvorno pismo nije dopuštalo. Samoglasnike, primjerice: starije verzije tifinagha rijetko označavaju samoglasnike koje koristi današnja abeceda. Sve je to prilično zamršeno...« Nije dovršio misao, kao da je cijela stvar suviše složena da bi je neka žena mogla razumjeti. Bila sam prilično bijesna, a on, kao da je to intuitivno osjetio, podigao je ruke u znak obrane i nadodao: »Rekao nam je i da je Habiba zajedno s Lallawom koja je vrlo bolesna. Sve žene u selu brinu o njoj na smjene. Bilo bi lijepo da je makar odemo pozdraviti kada smo već ovdje.« Habibin je dom bio jednostavan i skroman, omanja dvokatnica s malenim prozorima prekrivenim prašnjavim željeznim griljama i ulazna vrata okružena tvornički izrađenim pločicama. Vrata su bila otvorena Taïb je ušetao unutra, izvikujući njezino ime. Iz sobe je istrčala neka žena, prebacujući veo preko glave. Vidjevši tko je gost, izraz lica promijenio joj se od zabrinutog do potpuno oduševljenog. Taïb je zakoračio prema njoj i poljubio je četiri puta u obraz, pomalo zbunjujući pozdrav, intiman i topao, bez uvijene rezerviranosti za koju sam mislila da je tipična odlika muško -ženskih odnosa u ovoj zemlji. Promatrala sam kako i dalje drži njegove ruke u svojima dok su razgovarali, zbijenih glava, i osjećala sam se kao kakav voajer. Zatim je pogledala preko njegova ramena i ugledala mene, na trenutak stisnuvši oči. Kada se Taïb ponovno okrenuo prema nama, djelovao je vrlo ozbiljno. »Lallawa je teško bolesna, ali Habiba kaže kako moramo ući unutra i pozdraviti je.« Ton njegova glasa dao je naslutiti kako nam je to možda posljednja šansa. »Pričekat ću ovdje vani«, rekla sam. Habibin pogled učinio me uljezom koji prodire u privatni svijet tuđe bolesti i patnje. Ali Taïb nije htio ni čuti. Nakon što je Azaz pozdravio svoju rođakinju, rekla bih nešto manje intimno, Taïb me uveo u dnevnu sobu. Tamo je već sjedilo šest žena odjevenih u crne halje i marame, zavaljenih na niskim trosjedima prislonjenima na tri zida malene i mračne sobe, a između njih, na prostirci složenoj na tlu, ležalo je nepomično tijelo. Izgledale su poput vrana okupljenih oko neke strvine, ali čim su ugledale Taïba i Azaza, nestalo je turobnog raspoloženja i one su naglo ustale i stale brbljati. Posvuda su padali poljupci i stiskale su se ruke, a Taïb je zatim kleknuo pokraj polegnute žene. Spustila sam pogled. Na trenutak mi se učinilo da
je mrtva, da bi zatim podigla ruku i potapšala ga po obrazima. Azaz je također kleknuo, a žena je okrenula glavu, čas prema jednom, čas prema drugom, i nasmiješila se kao da joj je lice od gume. Koža joj je bila boje potrošenog ugljena, kao da ju je život već djelomično napustio. Bjeloočnice su joj je bile nezdrave intenzivno žute boje, a zjenice mliječnosive i prekrivene mrenama. Azaz mi je rekao neka priđem, a ja sam čula vlastito ime dok je Taïb objašnjavao tko sam. Kleknula sam, prilično nespretno. »Selam«, izustila sam, koristeći se s ono malo riječi koje sam pokupila iz omanjeg rječnika u stražnjem dijelu vodiča i ispruživši ruku. Njezini prsti okrznuli su moju ruku, nježno poput krhkog i papirnog krila leptira... »Selam alejkum, Lallawa.« Oči prekrivene mutnim filmom pažljivo su me promotrile, a njezini prsti stisnuli su se oko mojih poput kandži. Pokušala sam izvući ruku, ali ona me je i dalje držala iznenađujućom snagom za osobu pogođenu teškom bolešću. Napućila je usne kao da želi nešto reći, ali zvuk koji je izašao bio je više grgljanje nego neka suvisla riječ. »Pokaži joj hamajliju«, nagovarao me Taïb. »Jesi li siguran? Djeluje mi teško bolesna i ne želim je gnjaviti time.« »Ne, molim vas«, Habiba se pojavila kraj Taïba, položivši mu ruku na rame gestom koja je istovremeno djelovala opušteno i posesivno. »Podsjetit će je na dobar život koji je proživjela. Razveselit će je, ozbiljno vam kažem.« Izvadila sam hamajliju, a ruka slična kandžama potražila je moju i prinijela hamajliju tako blizu svog lica da je njezin dah zamaglio srebro. Zatim ju je pritisnula na svoje usne, uzdahnuvši. Kada je ponovno položila glavu na jastuk, jedan kut usana izvinuo se prema gore, dok je drugi ostao opušten, a ja sam tek tada shvatila da je vjerojatno ranije doživjela moždani udar. Ispustila je neki neodređeni zvuk, namrštila se i ponovno pokušala. »A... dra.« »Adagh?« Taïb ju je upitao, a ona je klimnula glavom. Otvorio je tajni pretinac hamajlije, izvadio komadić papira i vratio mi hamajliju, zatim je pažljivo razmotao papirić i izravnao ga pred staricom. Habiba je zatresla glavom. »Neće moći pročitati - sada je već skoro slijepa.« Ali starica je djelovala odlučno. Promatrali smo je kako škilji i mučeći se pridiže glavu s jastuka, kao da joj je čitanje natpisa predstavljalo fizičku borbu. Dotakla je znakovlje i nešto promrmljala. Taïb se prignuo bliže, tako da je papirić sada bio svega koji centimetar udaljen od njezina lica. Mogla sam vidjeti frustraciju u njezinim očima
dok se pokušavala bezuspješno usredotočiti - na kraju joj je iz oka potekla velika suza, slijevajući se u širokom luku niz jednu stranu nosa. »Prestani«, rekla sam blago. »Samo je uznemiravamo.« Taïb je nježno potapšao staricu po obrazu i ponovno sjeo na pete. »Tanmirt, Lallawa. Tanmirt.« Ponovno je smotao papirić i pospremio ga u hamajliju položenu na mom dlanu. Njegovi su prsti dotakli moje, a ja sam osjetila iznenadni električni naboj kako se uspinje mojom rukom. Zbunjena ovim osjećajem, prilično sam sporo reagirala kada me Habiba dotakla po ramenu. »Dođite«, rekla je. »Pođite sa mnom.« Slijedila sam je van iz sobe, pokraj žena odjevenih u crno koje su me znatiželjno promatrale svojim sjajnim crnim očima, niz dugačak hodnik iz kojeg su brojna vrata vodila do drugih malenih i mračnih soba, sve dok naposljetku nismo izašle u maleno četvrtasto dvorište nepravilno nadsvođeno trskom kroz koju se probijalo sunce, bacajući oštre bijele zrake u kontrastu s tamnim sjenama. Posred dvorišta nalazila se suha fontana. Habiba me je usmjerila prema fontani, pritisnula sklopku na zidu i uz ponešto buke pokrenula se pumpa tjerajući uski mlaz vode kroz crijevo spojeno na fontanu. »Žao mi je što ste prešli tako dalek put bez željenog rezultata. Vid joj je počeo slabjeti prije nekoliko mjeseci, a posljednji udar, čini se, još ga je dodatno pogoršao. Ovdje možete oprati ruke i svoju hamajliju«, rekla mi je. »Tekuća voda umirit će duhove.« Duhove? Koje praznovjerje. Ali ipak sam se nekako dovukla do fontane i učinila kako mi je rečeno, oprala ruke, a zatim vlažnim prstima protrljala rezbareno srebro i staklo, nastojeći spriječiti dotok vode u skriveni pretinac hamajlije. Bilo je nečeg neobično utješnog u ovom ritualu - iako je to možda bilo tek zbog svilenkastog dodira hladne vode na mojim dlanovima usred tako vrućeg dana i nakon depresivnog ozračja bolesničke sobe. Habiba mi je dodala ručnik, a ja sam oprezno obrisala ruke i hamajliju. »Stvarno je prekrasna«, rekla mi je. »Lallawa ima slične komade nakita. Sjećam se kada je živjela s nama, ja sam tada još bila dijete. Pronašla sam njezin nakit skriven ispod madraca, izvadila ga i isprobala svaki komad nakita ogledavajući se u zrcalu. Osjećala sam se poput tuareške princeze, no ona me je uhvatila na djelu i pljusnula.« Osmijeh joj je preobrazio lice. »Vrištala sam i otrčala do majke kako bih se potužila, no ona mi je rekla da me Lallawa udarila s punim pravom, jer je vlasništvo svake žene samo njezino vlasništvo, bez obzira koliko malen
bio njezin imetak. Ona je vrlo stara, Lallawa - nitko ne zna koliko joj je godina, pa čak ni ona sama. Imala je vrlo dug život, a i vrlo dobar, s obzirom na sve što joj se u životu dogodilo. Stvarno je obožavala pustinju. Prije njezinog posljednjeg moždanog udara obećala sam joj da ću je odvesti da još jednom vidi pustinju...« Glas joj je načas zastao, a ja sam primijetila da se bori sa suzama, da bih na trenutak i sama osjetila peckanje u vlastitim očima. »Obećala sam joj da će prije smrti još jednom putovati Putem soli. Ali, kao što vidite, sada je preteško bolesna.« »Putem soli?« »Pustinjskim putovima do rudnika soli u samom srcu Sahare. To su putovi kojima su trgovci putovah zajedno sa svojim karavanama deva. Putovi do i od tržnica na kojima su se kupovali i prodavali robovi, mijenjali za sol i drugu robu. Za Tuarege on često znači ›put života‹ ili čak ›put smrti‹. A ponekad istovremeno označava sve to. Grozno mi je što ne mogu učiniti za nju tu posljednju stvar - zbog toga će joj biti puno teže mirno umrijeti. Ali vaša hamajlija donijela joj je komadić pustinje.« Osjetila sam nešto vlažno na svom licu i koji trenutak kasnije ustanovila da su se suze što sam ih osjetila u očima stale spuštati niz obraze. Nisam se mogla prisjetiti kada sam posljednji put plakala - takav oblik sentimentalnosti odavno sam počela prezirati. Djelić mene bio je bijesan zbog ovakvog izljeva emocija, ali drugi dio mene - neki novi aspekt moje osobnosti koji sam uspjela razviti, ili koji sam možda odavno potisnula - nije osjećao sram. Habiba se pak okrenula i stala sakupljati listiće mente iz prepune gredice ispred kuhinjskih vrata. Zatim mi je pokazala da uđem unutra, a ja sam je promatrala dok je pripravljala čaj: zakuhala je vodu iznad jedinog plinskog plamenika, zagrijala srebrni čajnik, dodala šačicu crnog čaja, punu šaku svježeg mentinog lišća i tri velika prutića šećera. »Blagi Bože, zar u svaki čaj od mente stavljate toliko šećera?« Sjetila sam se silnih šalica čaja od mente koje sam ispila otkako smo stigli u Maroko i lagano se naježila. Nasmijala se. »Zapravo sam bila prilično oprezna sa šećerom zbog vas - vi Europljani ne volite previše šećera - primijetila sam da se čak i Taïbov ukus promijenio otkako je odselio u Pariz.« U njezinu se glasu osjetila neka oštrina dok je izgovarala ovo posljednje, a ja sam se zapitala čemu ta oštrina i jesam li to samo umislila. »Odlaze li svi mladići iz ovog područja? Mislim, za poslom.« »Ovdje je prilično teško skrpati kraj s krajem. Vidjeli ste i sami: zemlja je oskudna i isušena, a svakim je danom još siromašnija i suša.
Ovdje nema posla, nema novca, nema luksuza. I da, mladi muškarci - a danas često i mlade žene - odlaze kako bi stekli neko obrazovanje i pronašli posao da mogu slati novac onima koji su ostali kod kuće. Tako mi to radimo ovdje u Maroku.« »Teško je onima koji ostaju«, rekoh, promatrajući je kako prvu šalicu čaja izlijeva natrag u čajnik i miješa sastojke. »Posebno ženama.« »Svima je teško. Ponekad se više nikada ne vrate.« »Poput Taïba?« Prostrijelila me pogledom. »Taïb i ja bili smo obećani jedno drugome još u djetinjstvu.« »To su prilično duge zaruke.« »Odlučili smo odgoditi vjenčanje dok ne prikupimo dovoljno sredstava za podizanje vlastitog kućanstva. Otišla sam u Agadir kako bih nastavila sa svojim obrazovanjem i školovala se za učiteljicu - Taïb je otišao u Francusku. I da, tamo je i ostao. Sviđa mu se njihov... životni stil, rekla bih.« Način na koji je rekla »životni stil« nosio je sa sobom ogromnu težinu neodobravanja, a ja sam u tome mogla čuti sav prijezir islamskog svijeta prema nastranom, sebičnom i raspuštenom zapadnjačkom načinu života. Isprovocirana, upitala sam: »Dakle, vi ste sada školovana učiteljica, a on je zaradio dovoljno novca da se uokolo vozika u sasvim novom automobilu - što vas onda sprječava da se vjenčate?« Čvrsto je stisnula usne, kao da želi zadržati odgovor, da bi zatim bijesnim pokretom ulila mlaz zapjenjene zlataste tekućine u prvu od ukrašenih čaša poslaganih na pladnju. »Što si vi umišljate, tko ste vi da nas prosuđujete? Nije uvijek stvar u novcu«, odgovorila je drsko. »Ja danas više ne polažem nikakva prava na Taïba, osim obiteljskih veza koje su i ranije postojale. Savršeno ste slobodni spavati s njime, ukoliko to želite.« »Spavati s njime« zapravo je moj eufemizam. Njezina uporaba francuskog glagola baiser došla mi je kao pljuska u lice. Ugledala sam pobjedonosni izraz u njezinim očima dok je izgovarala tu riječ - zatim se okrenula, zgrabila pladanj s čajem i odlučno odmarširala do salona gdje su žene-vrane očekivale svoje osvježenje, ostavivši me da šepesavo posrćem iza nje, onako šokirana i izvan sebe od bijesa. Poželjela sam je zgrabiti za ramena i zavrtjeti, tako da njezin ubojito sladak čaj poleti u svim smjerovima i upitati je što je točno mislila tom opaskom? Naravno, nisam učinila ništa slično, već sam ponizno sjela na rub jednog trosjeda i lagano pijuckala taj odvratni čaj, ne pogledavši je
više i ne obrativši joj se, baš kao ni ikome drugome u prostoriji. A nije ni bilo potrebe - nastavili su mljeti na svojem vražjem jeziku, ne osvrnuvši se ni na trenutak na moju prisutnost. Ali, svako malo mogla sam primijetiti tupi pogled umiruće žene kojim me fiksirala, nevjerojatno intenzivan pogled, bez treptaja i vrlo uznemirujuć. Laknulo mi je kada smo puno sati poslije konačno otišli.
18
Činilo se kao da ti je kod njih bilo prilično nelagodno«, reče Taïb kada
smo sjeli u auto. Slegnula sam ramenima. »Ponukalo me je na razmišljanje.« Polagano je klimnuo glavom. »Da, znam kako je to. I ja imam puno toga o čemu bih trebao razmisliti. Više od toga nije dao naslutiti. Habibin me je napad prilično potresao, iako je moj prvobitni bijes zbog njezine uvrede odavno splasnuo. Zaključila sam kako je riječ o ljubomornoj ženi koja me doživjela kao prijetnju i pitala sam se nisu li ona i Taïb i dalje u nekoj vrsti formalne veze, unatoč svemu što mi je ispričala. Njihova je međusobna srdačnost djelovala iskreno, ali teško mi je bilo procijeniti koliko je emocija njihov pozdrav s poljupcima pokušao sakriti, odnosno koliko je emocija bilo sadržano u njemu. I je li ona u njegovim gestama prema meni iščitala nešto čega uopće nije bilo? Ili je njezino neprijateljstvo poteklo iz osjećaja da ga je izgubila zbog Francuske i njezinih žena? S obzirom na ograničavajuće okolnosti, zakopana u tom prašnjavom malenom selu, u ovoj depresivnoj kući, okružena staricama škiljavih očiju i njihovom umirućom gošćom, potpuno sam mogla razumjeti njezin osjećaj frustracije. Kako je lako zavidjeti modernoj Europljanki koja pleše (bolje rečeno, šepa) ruku pod ruku s muškarcem za kojeg si se planirala udati. Zavodljivo je razotkrivene kose, s Longinesovim satom na preplanulom zapešću i Pradinom torbicom obješenom o rame, žena koja se može (ako poželi) zadovoljiti gdje god joj odgovara, bez ikakve društvene cenzure ili drugih neželjenih posljedica. Ali jedna me pomisao neprestano progonila - da možda ipak nije bila riječ samo o ljubomori, već da je njezin napad na mene u sebi sadržavao i duboko ukorijenjeni oholi prijezir. Što li je Habiba vidjela u meni što je potaklo takvo gađenje? Mis lila sam da sam bila pristojna i puna poštovanja, unatoč svojoj zapadnjačkoj odjeći i nepokrivenoj glavi. Istina, nisam govorila njezin jezik, a prilično je uvriježeno strance koji ne razumiju i ne govore jezik tretirati kao neznalice. Ali čini se da to nije bio jedini problem: njezin stav nije bio samo ignoriranje, već prilično oštar napad. Njezin stav uključivao je osudu, kao da je u meni vidjela osobu koja je donijela pogrešne odluke u životu, nekoga tko je skrenuo s puta istine u moralnu kaljužu. Iznenada sam shvatila kako sam navikla da me ljudi tretiraju s određenom dozom poštovanja. Kretala sam se u svijetu gdje sam
percipirana kroz određeni društveni spektar, određenu profesionalnu hijerarhiju. Na poslu me određivala uloga unutar tvrtke, autoritet ko ji sam nosila sa sobom, važni klijenti s kojima sam surađivala i moja izvrsna plaća koju sam zarađivala. Čak i izvan posla, na ulicama glavnog britanskog grada, navikla sam na ljude koji su tumačili znakovlje mojeg izgleda - moju njegovanu kosu, moje manikirane ruke, moju skupu odjeću, moje diskretne, ali vrlo profinjene modne dodatke, moje uglađeno ponašanje i moje samopouzdanje - izvlačeći zaključak o mojem položaju na društvenoj ljestvici. Uvidjela sam da čak i ja sama temeljim osjećaj vlastite vrijednosti na tim plitkim tričarijama. Ali tko je zapravo Isabelle Treslove-Fawcett? Tko sam ja uistinu? Promatrana iz blizine, ta sigurna zgrada djelovala je krhko, a iza njezinih zidova osjećala sam se potpuno neodređeno, poput sna o sebi samoj. Novac kao takav bio je dobar, ali novac sam po sebi nije značio ništa - on je samo značio sretan pakt s budućnosti. Ali što je, uostalom, bila moja budućnost? Nisam imala obitelj, svega nekolicinu prijatelja i nikakvu vjeru; nisam vjerovala u Boga ili u bilo što drugo izvan vlastitog iskustva. Uvidjela sam da sam se cijeli život zatvarala od ostatka svijeta, držeći njegove nepredvidljive i teške elemente na pristojnoj udaljenosti da me ne bi ranili, ogradila sam se zidom financijske neovisnosti i poslom koji nije uključivao nikakvo unošenje emocija. Znala sam da postoje valjani razlozi za moju obrambenu kulu koju sam tako brižljivo izgradila da me štiti, a strategija koju sam odabrala dovela me neozlijeđenu ovako daleko u životu - ali Habiba je sada zatresla njezine temelje. A tu je bila i ta starica koja je polagano kopnjela položena na pod dnevne sobe. Način na koji je Lallawa prihvatila svoje posjetitelje, s takvim daškom elegancije, prilično me dirnuo, način na koji je srdačno uhvatila ruke svojih gostiju, sve vrijeme održavajući iskrivljeni smiješak na svom blagom licu iscrpljenom od silnih briga. Razmišljala sam o tome kako joj se lice precizno okretalo u mojem smjeru tijekom tih neugodnih sati što sam ih provela u mračnoj sobici, kao da se i ona zapitala nad mojim identitetom, pa čak i nad mojom vrijednosti. Kako li se ona mora osjećati, iščupana iz svog pustinjskog doma i smještena u mjesto poput Tiouade? Kako joj je ležati tamo i žudjeti da još jednom prije smrti vidi blijedu ljepotu pustinjskih dina kako bi si olakšala dušu u širokom otvorenom prostoru kakvog se sjeća još iz svoje mladosti, no umjesto toga život joj krade jedno osjetilo za drugim, zatvorivši je unutar četiri mračna zida s niskim stropom, dok u nju pilje žene -vrane, a služi je Habiba drska jezika?
Taïb i Azaz bih su neuobičajeno tihi, izgubljeni u vlastitim mislima dok smo se vozili prašnjavim cestama koje je zalazeće sunce obojilo u ljubičasto. U tišini, izvijajući se povrh tihog struganja guma po neravnom terenu, čula sam naše sljedeće odredište i prije nego što sam ga ugledala - duboki zov bubnjeva što se probija kroz sumrak praćen piskutavim žičanim instrumentom ili ženskim glasom napetim do krajnjih granica. Zaustavili smo se pokraj visokog zida neke zgrade - kada je Azaz otvorio vrata da izađem, buka se činila zaglušnom. Taïb je prislonio svoja usne tik do mojeg uha - osjetila sam njegov vreli dah na svom vratu dok mi je govorio: »Dobro došla na pravu berbersku fichtu!« Trenutak kasnije uzeo me u naručje i postali smo dijelom prilično neuobičajena prizora. Desetci lanterni visjeli su s drveća već okićenog plodovima šipka i naranče, a njihov je plamen titrao s pokretima tijela što su plesala ispod njih - muškarci s turbanima i u lelujavim haljama, žene očiju uokvirenih kajalom i sa sjajnim srebrnim naušnicama, ruku oslikanih kanom njišući se u ritmu koji je strujao iznad njihovih glava. Djeca su razigrano trčkarala među gomilom, odjevena u svečanu odjeću - dječaci u bijelim tunikama i žutim papučama, djevojčice u šarenim kaftanima, najmanja djeca ogromnih crnih očiju i krezubih osmjeha, vješajući se o majčine crne skute i izvezene velove. Skupina muškaraca odjevenih u prugaste halje s bijelim turbanima i ceremonijalnim bodežima udarala je u čitav niz bubnjeva, odašiljući moćan i složen ritam u noć, ritam koji prijeti da će u cijelosti progutati svaki trag individualnosti u blizini. Potpuno izbezumljena, ogledala sam se oko sebe u potrazi za nekom utješnom poznatom točkom za koju bih se mogla uhvatiti, ali nije mi bilo spasa. Uz sam rub vrta, poslagane na niske sjedeće garniture i drvene stolice, sjedile su iste onakve starice nalik na vrane, poput onih okupljenih u salonu Habibine kuće - odjevene od glave do pete u crno, a ruku poput kandži stisnutih oko malenih čaša s čajem. Taïb me spustio na prazan jastuk pokraj skupine nasmijanih djevojaka zaokupljenih brigom oko mlade braće, da bi me zatim napustio. »Ostani ovdje«, rekao je, kao da sam uostalom i imala neki drugi izbor. »Začas se vraćam.« Kada sam podigla pogled kako bih ga promotrila dok se probijao kroz gužvu, osjetila sam na sebi sjajne crne oči starica kako me fiksiraju, prodorne i znatiželjne. Uhvatile su me da ih gledam i načas zadržale pogled na meni, a zatim nastavile brbljati poput svraka, dobacujući mi oštre poglede i tresući prstom u znak neodobravanja. Točno sam znala što misle - zahvaljujući Habibi dobila sam povlašten uvid u mišljenje
lokalnih žena. Osjetivši užasnu nelagodu pred njihovim prijekornim pogledima, stala sam kopati po torbici u potrazi za mobitelom, ne bih li ponovno pokušala poslati poruku Eve - dala bih u tom trenu sve na svijetu za malo prijateljske komunikacije na vlastitom jeziku - ali umjesto telefona, na dlan mi je ispala hamajlija. Opipala sam njezine četvrtaste bridove, a zatim je položila na dlan, onako čvrstu i poznatu, i nekako utješnu. Rukom mi je pro strujao nenadani val vrućine, natapajući moju kožu, a ja sam iznenada stekla dojam da stvari možda i nisu tako crne, da možda ipak nisam neprijatelj koji je nepozvan kročio na privatno slavlje, stranac u stranoj zemlji, okružen neprijateljskim Drugačijim, već ipak dobrodošla gošća. Ne, i više od toga: da sam na neki način i ja dio tog slavlja, jedna među mnoštvom, da su bubnjevi koji su tako glasno bubnjali da je njihov zvuk odzvanjao u nutrini moje prsne kosti zapravo dio mene, a lupanje mog srca nadopunjavalo je taj ritam. Kada se Taïb konačno uspio probiti natrag do mene, sjedila sam veselo s jednom djevojčicom u krilu, dok mi je druga marljivo plela pletenice, a ja sam pljeskala i klimala glavom u ritmu glazbe kao da to činim čitav život. Nasmiješio mi se i elegantno spustio na do pokraj mene, noseći prepun tanjur hrane. Za njim je došao Azaz, sa srebrnim vrčem, zdjelicom i bijelim ručnikom prebačenim preko ruke. Kleknuo je pokraj mene i natočio vode kako bih mogla oprati ruke. Kako pažljivo od njega! Nasmiješila sam mu se dok sam prala i brisala ruke, a on je uzvratio osmijeh, ponovno oraspoložen, a zatim ispraznio zdjelicu. Djeca su se rastrčala u raznim smjerovima, ali tek nakon što im je Taïb iz svojih ušiju izvadio hrpice badema, što ih je natjeralo u oduševljeni smijeh. »Sjajan trik«, primijetih uz zvuke glazbe. »Imam puno nećakinja i nećaka. Puno sam vježbao.« »Nikada nisi poželio imati vlastitu djecu?« Dodao mi je tanjur vruće janjetine i povrća s velikim komadom pogače položenim na njegov rub. Iz hrane se uzdizala mješavina mirisa začina i voća, a nosnice su mi se trznule gotovo kao kakvom psu. Promatrao me dok sam jela, ne odgovorivši na moje pitanje, a ja sam bila tako zaokupljena ukusnom hranom, tako bogatom i sjajno uravnoteženom - sočno janjeće meso ukrašeno mekim i slatkim suhim šljivama, čili i češnjak pomiješani s aromama koje nisam znala prepoznati, okusi koji su nekako podsjećali na ružine latice i sandalovinu, ili na začine koji nisu imali imena osim onog što su im nadjenuli Berberi koji su ih koristili - da sam sasvim zaboravila da nije odgovorio na moje
pitanje, sve dok nisam progutala više od pola obroka. Pridigla sam glavu, osjećajući krivnju zbog vlastite pohlepe, i našla ga kako me pozorno promatra, lagano zabavljen prizorom. Progutala sam zalogaj. »Nemaš djece?« ponovila sam pitanje. »To je prilično osobno pitanje.« »Je li? Meni je danas prilično osoban dan. Tvoja rođakinja Habiba bila je prilično osorna prema meni.« Nadignuo je obrve. »Bila je osorna?« Nisam željela baš sasvim otkriti što mi je rekla - bilo je to suviše sirovo, suviše neugodno, kao da sam ga na neki način željela šokirati, nametnuti mu se prilično neuobičajenim putem, »Rekla mi je i da ste vas dvoje bili zaručeni.« Lice mu se sasvim umirilo, zatvorilo i udaljilo, kao da je navukao neprobojne zavjese. »Bili smo«, odgovorio je nakon podulje stanke. »Bilo je to prije puno godina.« »I što se onda dogodilo?« »To se tiče samo nje i mene i naših obitelji, to nije tema o kojoj bih volio raspravljati sa strancima.« Sada mi je stvarno sve rekao. Naslonila sam se unatrag, uvrijeđena, dok se Taïb bacio na ostatak jela. Nakon nekog vremena, ustao je, pokupio prazan tanjur i bez riječi nestao u gomili. Koji trenutak kasnije vratio se s bubnjem nalik na veliki def pod rukom i držeći u rukama još jedan bubanj sastavljen od dvije glinene posude prekrivene kožom. Onaj veći dodao je Azazu, a zatim su sjeli prekriženih nogu na prostirku posred dvorišta i stali udarati živahan sinkopirani ritam. Uskoro je tucet muškaraca napravilo širok krug oko njih dvojice, dodajući i razrađujući ritam vlastitim glazbalima ili jednostavnim pljeskanjem. Visoki mladić s instrumentom nalik na bendžo prišao im je i sjeo pokraj njih, dodavši svoju žičanu džezersku notu melodiji koja je prožimala čitav skup. Promatrala sam Taïba dok je zatvorenih očiju pjevao i svirao, izgubljen u glazbi. Imao je ugodan tenor, produhovljen i upečatljiv, a pjevao je nesputano i sa strašću, od čega su mu nabrekle žile na vratu. Iz nekog razloga, to me prilično iznenadilo - do tog trenutka nije me se doimao kao strastveni muškarac ni kao muškarac s dovoljno karizme da pokrene cijeli skup u pjesmu. Ljudi su počeli plesati, muškarci su se plješćući pomakli korak ili dva u stranu, da bi se zatim ponovno primakli krugu. Mlađe žene tresle su se potpuno odjevene u nedužnom trbušnom plesu, zabacujući ruke, a starije žene njihale su se i drmale i smijale, ne djelujući više kao opake vrane kakvima su se ranije činile. Pjesma se
nastavljala i protezala, stapajući se u sljedeću pjesmu i zatim u još jednu. Netko je donio čaše pune čaja od mente, kolačiće s okusom badema, datulje i nešto što je nalikovalo na karamele, čime sam se nadobudno poslužila. Na moju žalost, ispostavilo se da ima okus drveta i pokupivši istog trena zadnju kap sline iz mojih usta, prenulo me je iz moga ugodnog sanjarenja. Pogledala sam na sat. Zaboga! Bila je već skoro ponoć. U kratkoj stanci uhvatila sam Taïbov pogled, a on je ustao i prišao mi. »Kada si mislio krenuti nazad?« upitala sam ga. »Morala bih se javiti Eve.« Djelovao je nekako daleko, zaokupljeno. »Naravno.« Rukom je protrljao lice. »Gledaj, morao bih se naći s nekime. Daj mi nekoliko minuta. Nazovi svoju prijateljicu i javi joj da je sve u redu i da ćeš se uskoro vratiti. Ovdje bi signal trebao biti dobar.« Trebao bi? Ovako usred ničega činilo se malo vjerojatno, ali kada sam izvadila mobitel, oznaka za jačinu signala bila je gotovo sasvim puna. Potražila sam Evin broj u adresaru i pričekala da odzvoni. I odzvoni. Oh, Eve, uzdahnula sam. Gdje ti si, dovraga? Trenutak kasnije, kao da je čula moju kritiku, podigla je slušalicu. »Halo?« »Eve? Ja sam?« Nekakvo komešanje, kao da je premještala mobitel s jednog na drugo uho. »Oh, bok, Iz.« Zvučala je pogubljeno, mutno i odsutno, kao da se upravo probudila. »Oprosti, nisam te željela probuditi. Samo sam te htjela zamoliti da ne zaključaš vrata, vratit ću se, iako dosta kasno.« U pozadini sam čula kako nešto govori, prilično prigušeno, kao da je rukom prekrila telefon. Pokušala sam se usredotočiti, ali oko mene je bilo previše brbljanja i smijeha. »Eve, je li to u redu? Jesi li ti okej? Jesi li se dobro provela?« »Što? Ah, da. Sjajno, hvala, stvarno sjajno.« A zatim, kao da ju je netko zaskočio iz zasjede, ciknula je, a njezin vrisak pretvorio se u glasan i nedvojben hihot. Uslijedio je još jedan bezuspješan pokušaj da prekrije slušalicu mobitela, a onda sam je sasvim jasno i razgovijetno čula kako govori: »Siđi s mene, Jez. Ne, siđi! Pssst, tiho, to je Izzy.« Zurila sam tupo u mobitel, kao da na njegovom malenom zaslonu mogu vidjeti projekciju naše nimalo impresivne hotelske sobe s dosadnim smeđim pločicama i debelim zavjesama. Jesu li zapalili jednu od mirisnih svijeća koje je Eve ponijela sa sobom kako se ne bismo morale predati poput talaca nemilosrdnoj žarulji od šezdeset vata koja je
bez sjenila visjela sa stropa? Jesu li spojili naša dva kreveta, pitala sam se, ili su se stisnuli na uskom Evinom madracu, isprepletenih golih udova, dok im je znoj ulaštio njihovu vježbanjem zategnutu kožu? »Ah, Eve.« Iznenada sam se osjetila umornom, sasvim iscijeđenom. »Što? Jesi li dobro? Gdje si?« »Vidi, nema veze - dobro sam. Sa Taïbom sam, na nekakvoj zabavi u jednom selu nešto južnije. Ne znam koliko će nam trebati da se vratimo, ali ne brini za mene, dobro?« Prekinula sam razgovor, prepuštena samoj sebi. Osvrnula sam se oko sebe na more čovječnosti u kojem sam ja bila tek malen usamljen otok. Neki su bubnjari zagrijavali kože svojih bubnjeva nad vatrom, a jedna skupina žena sada je svirala žičane instrumente neobična oblika nalik na malene viole, dok je ono malo budne djece cuclalo datulje. Taïb se vratio držeći se pod ruku s jednim starijim muškarcem sijede kose i gustih brkova. »Mustafa će te odvesti nazad u Tafraout«, reče bez oklijevanja. Djelovao je umorno, kao da je teškom mukom nagovorio Mustafu na taj zadatak. Buljila sam u njega, osjećajući se još izoliranije. »Ti mora da se šališ! Uopće ga ne poznajem. Ne znam baš ništa o njemu.« »On je moj ujak. S njime si potpuno sigurna. Osim toga, moja tetka i njezine tri kćeri također će putovati s vama.« »A ti ćeš ostati ovdje i zabavljati se do zore?« Duboko je uzdahnuo. »Ja ću odvesti Lallawu u pustinju. To je njezina posljednja želja, a ja imam dovoljno vremena i vozilo da to za nju i učinim.« Spustila mi se vilica. »Oh.« Čučnuo je pokraj mene. »Znaš, mislio sam te pitati bi li voljela vidjeti Saharu, s obzirom na to da smo udaljeni svega nekoliko sati od nje - ali onda sam pomislio da bi to bila isuviše luda ideja. Jedva da me i poznaješ, a Lallawa, unatoč svojem stoicizmu i hrabrosti, ipak zahtijeva određenu brigu, na koju te tvoja kultura nije pripremila, pa sam stoga zaključio da je možda ipak bolje da zamolim Mustafu da te odveze do hotela. Ali, ako ne želiš poći s njim...« Uzdahnuo je i bespomoćno raširio ruke. »Oprosti mi. Obećao sam da ću te vratiti natrag u Tafraout i dao sam ti riječ. Možemo sada krenuti, a ja ću sutra doći po Lallawu...« »Ne«, odgovorila sam kao da iz mene progovara netko drugi, netko prilično nagao. Vidjela sam, kao s nekog drugog planeta, kako je moja
ruka poletjela prema njegovim ustima ne bi li zaustavila bujicu riječi. »Ne, želim poći s tobom. I ja bih voljela vidjeti pustinju. S tobom i s Lallawom. Povedi me sa sobom u Saharu.« Bilo je to kao da vodim i osiguravam neki uspon, poput prvog koraka u prazninu na užetu za spuštanje. Tek tako, učinila sam to i zauvijek promijenila svoj život.
19
Tijekom dana i tjedana koji su uslijedili, Mariatine misli stalno su se
vrtjele oko njezina buđenja u taj novi čulni svijet u koji ju je Amastan uveo. Toliko je često razmišljala o tome, da se zapitala ima li njezin osobni demon pristup tim mislima i koristi li se možda njima kako bi je progonio na sasvim nov i nepredvidljiv način. Prisjećala se svakog detalja njihova susreta kao da halucinira, kao da ga nanovo proživljava, iznutra i izvana. Prisjećala se kako je Amastan, dok su ležali ispod oleandra čiji je opojni miris punio zrak nad njima, razm otao svoj tagelmust polaganim i smirenim kretnjama i kako je požudno promatrala crte njegova lica, otkrivene samo njoj tek po drugi put i u tako drugačijim okolnostima od onih prvih. Kako je priljubio svoj razotkriveni obraz uz njezin i kako je zadržala dah sve dok nije osjetila da bi se mogla onesvijestiti. Prisjećala se njegova vrela daha na svome vratu, a zatim i na svojim grudima. Sjećanje na taj događaj i dalje ju je punilo blaženstvom i iščekivanjem njegova idućeg dodira. Stala je drukčijim očima promatrati ostale članove plemena. Jesu li i oni doživjeli takvo čudo? Što ih je pozornije promatrala dok su obavljali svoje dnevne zadatke, to joj se takvo što činilo manje mogućim. Stari Taïb, primjerice, zavaljen na kamen dok obrađuje komadić šarene tkanine iglom i dretvom - je li mu srce ikada zaigralo tako snažno od samog pogleda na neku osobu, da mu se činilo da će mu izbiti rebra? Ili Nadia, njezino smeđe lice prošarano borama od sunca i smijeha, a čiji je suprug trgovao putujući - je li noću ležala u svom šatoru i razmišljala o njemu, ruku zaguranih između nogu? Ili pak mrzovoljna Noura sa svoje šestero djece, sigurno je osjećala nešto za Abdelrahmana, iako je to teško i zamisliti danas kada ih čovjek vidi kako se raspravljaju oko moljaca što su ušli u vunu ili zbog nedostatka šećera u njihovim zalihama. Nije mogla ni zamisliti da su se njih dvoje nekada gutali pogledima, kao što to čine ona i Amastan. A kada se tema u ženskom šatoru okrenula na Kheddoua i Leïlu, novovjenčani par, ton ostalih djevojaka nije odavao ljubomoru ili sjetu, već bestidnost i sirovost. Ali Leïline su oči sjale, a obrazi se rumenjeli kada je konačno izašla iz mladenačkog šatora, a Mariata je primijetila u danima koji su uslijedili kako bi se ona povremeno zagledala u daljinu ili u plamen vatre, tajnovito se smješkajući - i tada je znala da nije jedina na svijetu koja se tako osjeća. Svijet je bio okupan sjajnom maglicom - jedva da je bila u stanju razlikovati dan od dana.
Misli su joj letjele na sve strane tijekom svakodnevnih zadataka. Zagorio joj je kruh, pretjerano je hranila piliće, prespavala je svoj red da pomuze koze. Jedva je čekala da prođe dan - željela je jedino leći u mraku pokraj Amastana i osjetiti kako im krv zajedno kola. Povremeno je bila svjesna Tanina škiljava pogleda, ali enad joj više nikada nije spomenula napuštanje plemena, a Mariati se činilo da ništa ne može narušiti savršeni krug sreće u kojem je provodila svoje dane zaklonjena snagom vlastite senzualnosti. Nije se uznemirila čak ni kada je ugledala Amastana i ostale muškarce da razgovaraju s dvojicom u crno odjevenih stranaca koji su jedne večeri sa zalaskom sunca ujahali u njihov tabor, unatoč redenicima streljiva ukriž prebačenima preko njihovih grudi i unatoč puškama na leđima. Kada ju je posjetio te noći, kasnije nego obično, zaboravila ga je upitati tko su bili ti muškarci, a svaku joj je misao isprala silna požuda. No kada je stao zamatati veo prije povratka u muški dio tabora, položila mu je ruku na rame. »Tko su bili oni muškarci s kojima si razgovarao?« Amastan se naglo povukao u sebe. »Neki prijatelji. Bili su to prijatelji. Ništa čime bi se trebala zamarati.« Mariata se narogušila. »Zato što sam žena?« »Zato što te se to ne tiče.« »Ne govori tako! Sve što se tiče tebe tiče se i mene!« »Postoje neke stvari koje nikada nećemo moći dijeliti.« Osjetila je žestoki nalet ljubomore. »Misliš na Mamu?« »Zauvijek ću štovati sjećanje na nju.« »Natjerat ću te da je zaboraviš!« Privukla je njegovo lice prema svojem i stala ga strastveno ljubiti. Nakon nekog vremena Amastan ju je nježno odmaknuo od sebe. Obuhvatio joj je lice dlanom jedne ruke. »Nikada neću zaboraviti Man tu iako moje srce sada pripada tebi.« »Hoćemo li se onda vjenčati?« Zagledala se u njega zadavši mu priličan izazov. Ta riječ odzvanjala je u zraku između njih. Amastanov izraz lica bio je sasvim nečidjiv. Nakon nekoliko dugih otkucaja srca upitao ju je nježno: »Zar bi me zaista žena tvog podrijetla uzela za supruga? Znaš da ti ne mogu ponuditi ni bogatstvo ni časnu obiteljsku lozu.« »Stvorit ćemo vlastito bogatstvo i vlastitu krvnu liniju - zajedno. « Klimnuo je glavom. Zatim se oslobodio njezina zagrljaja i polagano ustao.
»Moram razmisliti o svemu ovome.« Izbjegavajući njezin pogled, nespretno je zavezao veo, kao da ne može dočekati da nestane iz njezina društva. Mariata je skočila na noge, stisnutih pesnica kao da će ga udariti umjesto toga, divlje je stala udarati svoju halju, otresajući prašinu, suho lišće i zgažene latice koje su se za nju uhvatile. Osjetila je toplu tekućinu koju je ostavio u njoj kako joj se cijedi niz unutrašnju stranu bedra. »Nema se tu što puno razmišljati«, procijedila je kroz zube. »Jesmo li se proteklih tjedana igrali dječje igre, liježući zajedno? Misliš li da je to meni neka sitnica, da se tako zadovoljavam gdje stignem? Ili sam možda odlučila usavršiti svoje vještine - naučiti plesati, kao što bi žene iz tvog plemena pažljivo sročile - koje će mi zatrebati prije nego krenem potražiti svog pravog supruga na nekom drugom mjestu?« Prostrijelila ga je pogledom. »Što umišljaš?« Amastan je podigao ruku okrenuvši dlan prema gore u nastojanju da je smiri. »Molim te, Mariata, nemoj tako. Ako ćemo pravo, uopće nisam razmišljao. Vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je blažena pomada nanesena na stare rane, ali nisam smio razmišljati samo o svojim sebičnim potrebama. Previše bismo toga mogli riskirati vjenčamo li se sada. Velik je to rizik za tebe i za sve nas.« Mariata ga je odmjerila s visoka, osjetivši moć svojih predaka, moć svih žena nad muškarcima. »Molim te, ne pokušavaj mi određivati što je najbolje za mene. I prije su neki muškarci u mom životu pokušali to učiniti, i to sasvim pogrešno. Kada sam bila još jako malena, braća su mi rekla da je najbolji lijek protiv ugriza škorpiona trljanje rane vrućim pijeskom, a to je baš ono najgore što možeš učiniti - prst mi je natekao poput jajeta. Kada mi je umrla majka, otac me odveo daleko od mojeg plemena i ostavio me na milost i nemilost Kel Bazgana, što je bila još gora pogreška. Ja sam bila ta koja je odlučila prijeći Tamesnu zajedno s tvojom majkom - ja sam bila ta koja je odlučila leći s tobom i ni s kim drugim, jer sam znala da bismo se trebah vjenčati. Jedino ja mogu znati što je za mene najbolje, a budući da me voliš kao što i ja volim tebe, ja tu ne vidim nikakve zapreke.« Uhvatila je hamajliju koju je nosila oko vrata i izjavila: »Uzimam tebe, Amastane ag Musa, za svojeg supruga za sva vremena i nosim tvoj talisman kao znak našeg zajedništva.« Zatim se sagnula i dograbila svoj šal, žestoko ga protresla i prekrila njime glavu poput udanih žena. »Vidiš? Sve je to vrlo jednostavno. Sutra ćemo poći do tvoje majke i objaviti joj naše zaruke, a ona će nam organizirati vjenčanje i poslati poruku mojem ocu i braći da se pridruže našem slavlju. Nema se tu što misliti.«
Amastan ju je dohvatio za ramena, ali to nije bio nježan zagrljaj. Njegovi prsti, napeti od potisnutog bijesa, žarili su se u njezina ramena. »Mariata.« Nije uspio do kraja omotati svoj veo - dugačak rep njegova tagelmusta visio mu je niz halju, ostavljajući njegove usne, koje su je prije nekoliko trenutaka pohlepno ljubile, ogoljene na noćnom zraku. Kutovi usana bili su mu svinuti nadolje. »Sada nije vrijeme za vjenčanja i slavlja. Predstoji nam rat - rat koji moramo dobiti ukoliko želimo da naš narod preživi. Ako pobjegnemo, ako posrnemo, više nećemo biti Slobodan narod, jer od nas neće ostati ni traga. Oni muškarci koje si noćas vidjela pripadaju skupini koju vlada naziva pobunjenicima - oni su članovi pokreta otpora usmjerenog na formiranje nezavisne države Tuarega Azaouada, koja će se protezati od Aïra i Adagha pa sve do tvoje planine Hoggar. Oni traže borce za svoj pokret, obilazeći sva sela u našoj regiji. Svi ćemo poći - ja i Kheddou, Ibrahim, Bazu, Amud, Azelouane, Illi, Muhamed, Gibril, Abdallah, Hamid i ostali - svi koji smo zdravi i sposobni. Jednostavno moramo, jer ako se mi ne usprotivimo i ako se ne budemo borili, ono što se dogodilo Manrinu selu dogodit će se i ovdje i diljem cijele regije Adagh. Ono što se dogodilo Manti - silovanje, ubojstvo i mrcvarenje tijela - moglo bi se dogoditi mojoj majci, mojim rođacima, mojim prijateljima. Moglo bi se dogoditi i tebi, Mariata, a to stvarno ne bih mogao podnijeti. Oni nas mrze. Žele nas uništiti, izbrisati s lica zemlje. Zamjeraju nam zrak koji udišemo i vodu koju pijemo. Naše postojanje ugrožava njih i sva njihova uvjerenja. Stoga se moramo boriti protiv njih jednakom okrutnošću kakvom se oni bore protiv nas - jer jedino vatrom možeš pobijediti vatru. Sada nam preostaje još jedino oružani otpor, iako ćemo morati prikupiti svu snagu i lukavost i baraku naših predaka ukoliko se želimo oduprijeti njihovom oružju, benzinu i njihovoj zloći. Moraš me pustiti da to učinim, Mariata - a kada dobijemo bitku i našim ljudima pružimo sigurnost, tada možemo razmišljati o braku. Tek tada bit će izgleda za sreću i nade u našu i budućnost djece koju ćemo imati.« Njegove oči gorjele su od bijesa i zanosa, kao da pred sobom vide tu budućnost. »A što će biti s Kheddouom i Leïlom? Prije nekoliko tjedana plesao si na njihovu vjenčanju i nisi spominjao nikakav rat.« »Ne mogu donositi odluke u ime drugih ljudi.« »Onda ne pokušavaj donositi odluke u moje ime! Ja nisam neko slabašno stvorenje koje treba zaštititi od zlog svijeta. Majka mi je uvijek govorila da sve važno u životu dolazi iz srca.« Nacrtala je krug na tlu s jednom točkom u sredini. »I sve se šire krećemo prema Krugu života, baš kao što horizont kruži oko tebe i tvoga plemena. Mi smo dio svega i sve je
dio nas. Ako treba biti rata, bit će rata«, rekla je bijesno, »ali zajedno ćemo se suočiti s njime, vjenčani pred očima svijeta. Ako si se ti odlučio boriti, borit ću se i ja. Daj mi koplje u ruku i zatakni mi sablju za pojas i borit ću se kao bilo koji muškarac. Ako sve mora završiti u moru krvi, neka me proguta taj val, a ako pobijedimo, dijelit ću s tobom pobjedu.« Oči su joj svijetlile u mraku, obasjane mjesečinom, kao da je ispunjena hladnom vatrom, a Amastanu se u tom trenu činila kao kakav elementarni duh, a ne tek žena od krvi i mesa. Mnogi muškarci zgrozili bi se pred takvim prizorom, ali Amastan je iznenada bio ispunjen ponosom zbog snage njezine odlučnosti i snage njezine ljubavi. Njegova muškost ponovno se rasplamsala. Što bi moglo stati na put takvoj snazi? Kada bi tko i pokušao, bio bi spaljen njezinom silinom - a neki esencijalni dio njega priželjkivao je taj žar. Zgrabio ju je u naručje i snažno poljubio. »Ti si prava lavica.« Zatresla je glavom, smijući se. »Lavica? Ne ja. Moja životinja zaštitnik je tek ponizni zec.« »Ponizan? Ne bih rekao. Zec je najplemenitija od svih životinja - baš kao i žena koja će postati mojom suprugom.« Iduće su jutro otišli do Rahme i objavili svoje namjere. Rahma je poljubila ruku sinu i pritisnula je na svoje srce. Zatim je prigrlila Mariatu. »Ah, kćeri moja, nisi mi mogla donijeti bolje vijesti!« Vidjevši ih okrenute jednu prema drugoj, Amastan je pomislio koliko su zapravo slične, izražajnih profila i sjajnih crnih očiju - poput dviju lavica koje se ne boje ničega, spremnih boriti se s čitavim svijetom da obrane svoje. Nisam ih uopće vrijedan, pomislio je bez riječi. Vijesti o zarukama proširile su se regijom poput skakavaca kroz ljetinu. Svi su brujali o tome. Mišljenja su bila podijeljena: iako je Mariata ostavila dobar dojam na pleme, neki su je smatrali odviše uzvišenom da bi se udala za muškarca iz plemena Kel Teggart, unatoč tome što je njegov otac bio amenokal plemena, iz regije Aïr. Stariji suseljani prisjećali su se svojih zamjeranja Rahmi kada se udavala za Musu ag Ibu. Klimali su glavama i coktali jezicima kada se vratila u pleme podvinuta repa i noseći sa sobom, nakon dvanaest godina života s čovjekom poznatim po svojoj okrutnosti, tek šator s kojim je svojedobno otišla, lipsalog magarca i uplakano dijete, prilično sitno za svoje godine i sklono ispadima bijesa. S vremenom se njihov dojam o Amastanu djelomično promijenio jer je izrastao u visoka i snažna muškarca, postao je majstor stiha i plesa, a
cijenili su ga i zbog njegovih lovačkih vještina - ali ostali su nepovjerljivi prema njegovim promjenama raspoloženja i njegovim odlukama, smatrajući ga čovjekom koji donosi nesreću i prečesto na sebe privlači zlo oko. Pomisao da bi se mogao skrasiti u selu zajedno sa svojom mladom činila ih je nervoznima - koliko će vremena proći, pitali su se, prije nego ga dobri džinovi ponovno napuste, a duhovi Kel Asufa dođu po njega i svakoga tko mu je preblizu? I tako su ga nastavljali pozdravljati, ljubazno po običaju, želeći mu sreću, baraku, dug život i puno djece, moleći u sebi da uradi ispravnu stvar i povede Mariatu ult Yemmu natrag u selo njezine majke, u dalekom planinskom lancu Hoggar. Što je, uostalom, i bilo prikladno s obzirom na njezino plemenito podrijetlo. Ali mlađe žene nisu dijelile zabrinutost svojih roditelja, baka i djedova i odnosile se prema Mariati kao prema bilo kojoj od njih uoči udaje za naočitog mladića. Oslikale su joj dlanove tamnom kanom, slikajući mjesece i cvijeće, kao i drugim zaručenim djevojkama. Idućeg dana smjesa se oljuštila i otkrila tamne crvenkastosmeđe uzorke preslikane na kožu, koje je Amastan cjelivao tijekom njihovih noćnih druženja. U privatnom zaklonu šatora, učile su je pjevati raskalašene pjesme i stihove od kojih je glasno praskala u smijeh, tako glasno da bi stara Nadia uletjela u njihov šator misleći da je jedan od jaraca odlutao kamo nije smio. Leïla je, izigravajući upućenu mladu suprugu, pozvala Mariatu na stranu kako bi joj otkrila tajne bračnog kreveta. »Prve bračne noći moraš se odupirati njegovim nasrtajima - on se prema tebi mora ponašati kao da ti je brat. To je ispravan način. Druge noći smije te poljubiti kao prijateljicu i zagrliti te dok spavaš - ništa više od toga. Tek treće noći smije se prema tebi ponašati kao muž prema ženi.« Zatim je nastavila objašnjavati, uz puno praktičnih detalja, što to točno podrazumijeva, no prilično se iznenadila opazivši da njezini živi opisi nimalo ne uznemiruju mlađu djevojku. Mariata joj je ozbiljno zahvalila na savjetima i nataknula jednu od svojih srebrnih narukvica na njezino tanko smeđe zapešće u znak prijateljstva. Leila je kasnije pričala Nofi i Yehali kako je Mariata od same pomisli na buduće bračne dužnosti djelovala uplašeno poput mlade gazele. Jedino što je narušavalo Mariatinu sreću bilo je to što pokraj nje nije i njezina obitelj s kojom bi podijelila tu sreću. Poslane su poruke svima koji su kretali u smjeru istoka i juga prema Bilmi u nadi da će netko naletjeti na njezina oca i braću. Putnike namjernike zapitkivali su jesu li ih možda sreli na svojem putu. Neki trgovci koji su bili na putu od Zindera do Timbuktua pričali su im da kruže glasine po funduqima, gdje trgovci obično prenoćuju na proputovanju kroz grad, o karavani koja se
vraćala iz rudnika soli u Bilmi i koja je nastradala u Ténéréu, karavani u kojoj je poginuo otac sa svoja dva sina, no nitko im se nije sjećao imena, a kako se takva priča mogla odnositi na većinu trgujućih ekspedicija, nitko te vijesti nije ozbiljno shvaćao. Mariata je, trudeći se da ne pokaže svoju zabrinutost, na kraju skupila hrabrost i pristupila ženi-kovaču kako bi joj protumačila znakove vezane uz te glasine. Pronašla je Tanu kako šije kožu u sjeni velikog tamariska na samom rubu sela. Boje predmeta koji je šila blještale su živo poput voća. Mariata se pitala kakav li je to predmet, sa svojim složenim motivima i ukrasnim resama - nikada još nije vidjela nešto tako lijepo i nije mogla skinuti pogled s tog predmeta. Tana ju je pozdravila ozbiljna lica. Nisu razmijenile ni riječi od Kheddouova i Leïlina vjenčanja. »To je torba za putovanje«, reče joj enad bez puno okolišanja, držeći je u zraku, dok su se rese njihale i poskakivale. »Trebat će ti.« »Trebat će mi?« »Ti krećeš na dugo putovanje.« Mariata se zapitala što to znači. Pokušava li je to žena -kovač ponovno natjerati u bijeg? S druge strane, ona je sama predložila Amastanu da nakon vjenčanja krenu na put do planine Hoggar, da prenesu vijesti njezinim rođacima, posljednjim izdancima majčine cijenjene obitelji i da ostanu s njima na obroncima brežuljaka iza Abalesse kako bi se sklonili pred nadolazećom zimom. Jedva je čekala da svom ljubljenom pokaže planine na kojima je odrasla, prodorne vrhunce koji su u zalazak sunca poprimali grimiznu boju i svježe, sjenovite izvore u kojima se voda zadržavala čitave godine. Amastan ju je ljubazno saslušao, no nije se želio obvezati. Nije to želio izreći naglas, no znala je da su mu misli zaokupljene sukobom koji je bjesnio sve bliže. Unatoč tomu bila je sigurna kako će ga uspjeti uvjeriti kada budu vjenčani, stoga nije inzistirala na tome da joj Tana pojasni svoje riječi, već joj uputi pitanje zbog kojeg je i došla. »Hoćeš li zaviriti u budućnost i reći mi vidiš li još uvijek mojeg oca i moju braću među živima?« Tanine prodorne oči zaustaviše se na Mariati, bile su tako snažne da se Mariati učini da je njezin pogled probada poput koplja. Enad naposljetku uzdahne i odloži kožni predmet koji je obrađivala. »Pođi sa mnom.« U mraku kovačnice Tana je kuhala čaj koristeći tebergelé i tinhert i neko drugo bilje koje Mariata nije mogla prepoznati. Čekićem je odlomila
komadiće stvrdnutog šećera i umiješala ih u lonac. Zatim je stala ulijevati čaj poput muškarca, s velike visine, a zlatna tekućina pjenila se u svom padu poput vodopada zimi. »Moraš ispiti čašu od svakog od tri ulijevanja«, odlučno je naredila Mariati. »Prva šalica snažna je pop ut života.« Sjela je nasuprot djevojci i pogurala čašu preko pladnja do nje, a Mariata ispije njezin sadržaj uživajući u složenom okusu aromatičnog bilja. Tana joj ponovno natoči čašu. »Druga je slatka poput ljubavi«, reče, a izrekavši ove riječi, odmjerila je Mariatu kao da je mrzi. Mariata prinese čašu usnama - i doista, ova druga čaša činila se slađom od prethodne. »A sada i posljednja čaša...« Tana je gurne prema Mariati, iščekujući. Mariata podigne čašu i stade promatrati listiće čaja kako pliv aju jantarnom tekućinom. Čaj se činio hladnijim i tamnijim od onog u prethodne dvije čaše - pretpostavila je da je malo duže kipio u loncu, a kada ga je stala ispijati, zamalo se ugušila. Odložila je čašu. »Užasnog je okusa.« »Moraš je ispiti do kraja.« Enad je ponovno sjela na pete i promatrala Mariatu ne trepnuvši sve dok nije iskapila i treću čašu. Zatim se zadovoljno nasmiješila i rekla: »Treća čaša gorka je poput smrti.« Mariata je još uvijek osjećala okus čaja na jeziku i na trenutak se zgrožena zapitala pokušava li je to žena -kovač otrovati, a nije joj nimalo laknulo kada je ugledala Tanu kako zatvara vrata teškom kožnom zavjesom, a u pijesak pokraj praga slaže niz gris- grisa. Cijelu kovačnicu obavila je tama. Mariata je ukočeno sjedila, ne usuđujući se pomaknuti, jedva dišući. Plamen vatre titrao je u mraku, a njezine izražajne crte lica iznenada su poprimile mračan i demonski izgled. Zatim je označila prostor na tlu poravnavši pijesak u pravilan kvadrat, a u svaki kut kvadrata smjestila je po jednu hamajlilju. Naposljetku je otišla do središnje grede koja je držala krov i pogledala prema gore. Blijeda dnevna svjetlost oprezno se probijala u prostoriju kroz otvor za dim osvijetlivši običnu kožnu vrećicu koja je visjela na kuki poviše njihovih glava. Čestice zraka oko vrećice kretale su se i svjetlucale, komadići prašine i pepela plesali su na propuhu dižući se spiralno uz vrećicu van u svijet. Vrtjeli su se i izvijali poput derviša, tako da je Mariata na trenutak pomislila da vidi duhove koji podrhtavaju na samom rubu inkarnacije trenutak prije nego ožive. Od nekog sastojka čaja počelo joj s e vrtjeti u glavi. Enad ispruži ruke, dohvati vrećicu i stade joj odmjeravati težinu. Unutra je nešto zazveckalo. »Što se nalazi u toj vrećici?« zapita Mariata, nastojeći prikriti strah.
Tana istrese dio sadržaja na dlan svoje velike smeđe ruke. Palcem je prelazila preko tih predmeta, razmišljajući. Zatim ispruži ruku kako bi i Mariata mogla vidjeti. Na dlanu je imala kamenčiće uglačane snagom vode kakvi se mogu pronaći na dnu rijeke. Ali, izvađeni iz vode, ti kamenčići gubili su sjaj i djelovali sasvim obično - Mariata je bila prilično razočarana, djelovali su tako obično. Zena-kovač vratila ih je natrag u vrećicu uz zveckanje. »Svaki od tih kamenčića u sebi nosi po jedan duh«, reče zadovoljno promatrajući Mariatu koja se lagano stresla od te pomisli. »Tako ih biram - duh svakog od njih zvao me je dok sam čeprkala po koritu u vrijeme suše. Opasno je birati oblutke dok rijeka normalno teče - svi znaju da je voda mjesto sastajanja duhova. Nisu toliko moćni kada su suhi i onda ih mogu nadzirati. Pročitat ću ti Putove života i Putove smrti, i vidjet ćemo što ćemo ugledati.« Dotakla je Mariatinu hamajliju, kucnuvši o nju tri puta, a zatim dotakla njezino čelo, ramena, stopala i ruke. Očito zadovoljna zaštitom koju joj je priskrbila, iz vrećice je izvukla šačicu kamenčića, bacila ih u zrak lijevom rukom, uhvativši neke od njih desnom. Neke je uhvatila u paru, a neke pojedinačno. Poslagala je te kamenčiće u okomitu liniju, poput uklesanih linija tifinagha na stijenju izvan njihova sela - jedan kamenčić, par, još jedan par, jedan kamenčić. Zatim je bacila u zrak drugu šačicu oblutaka, hvatajući ih i promatrajući sadržaj, dok su joj se usne pomicale kao da broji. S vremena na vrijeme zadigla bi obrve kao da se nečemu čudi, napućila usne ili se pak namrštila. Dva para i dva pojedinačna kamenčića slijedili su u nešto drugačijoj konfiguraciji, Djelovalo je kao da su nasumce poslagani, ali kako je žena kovač cijeloj čaroliji pristupila s velikom koncentracijom i pažnjom, Mariata je mogla zaključiti da se radi o nekom složenom sustavu odabira i prezentacije kamenčića koji jednostavno nije mogla dokučiti. Još oblutaka letjelo je u zrak, a preostali kamenčići poslagani su pokraj prve dvije linije: tri para i jedan usamljeni crveni kamenčić. Enad je nešto prosiktala i napravila grimasu, činilo se da nije bda zadovoljna. »Što vidiš?« upita Mariata ne mogavši više izdržati toliku napetost, ali Tana je samo zatresla glavom. »Ne prekidaj duhove dok rade svoj posao«, oštro joj je odbrusila. Oblikovana je i posljednja linija: dva para i jedan kamenčić, ovaj put crne boje, i posljednji par. Enad je sjela i stala zamišljeno promatrati svoj uradak. Podigla je usamljeni crveni kamenčić, okrenula ga i vratila na
mjesto. Njegova gornja strana sada je bila tamnosmeđa: cijela stvar sada je izgledala manje zloslutno. Ili možda još zloslutnije? »Tvoj otac i tvoja braća još uvijek koračaju Putem života, ali smrt ih slijedi u stopu«, reče konačno. »Bit će prolivene krvi.« Mariata nije znala kako bi točno shvatila ovu tajnovitu izjavu. »Živi su?« »Jesu.« Enad je rukom prošla preko konfiguracije četiri linije, ostavljajući u pijesku tragove svojih prstiju i pomičući kamenčiće velikom brzinom, kao da igra neku ubrzanu stratešku igru kakve su starci ponekad igrah s oblutcima, pokorivši neprijateljske redove u svega dva poteza kamenčićem. »Putovanja, putovanja, putovanja«, rekla je bijesno. »Pa, to smo ionako znah.« Činilo se kao da razgovara sama sa sobom. »Iz nepoznatog u poznato, iz poznatog u nepoznato. Neka žrtva, neka izdaja, nepredvidljivi niz događaja.« Podigla je bijeli oblutak i stala ga pomnije promatrati. »Što radiš tamo na Putu smrti ako predstavljaš novi život?« bijesno je upitala kamen, kao da će se odjednom stvoriti neka usta kroz koja će moći progovoriti. Naravno, kamenčić nije ništa odgovorio. Vratila ga je natrag na njegovo mjesto pa mršteći se podigla crni oblutak. »Duh koji obitava u ovom kamenu suprotan je«, rekla je. »On voli ometati moje čini i navoditi ih na krivi put.« Mariata je pričekala još koji trenutak. Zatim je upitala: »Što predstavlja taj crni kamen?« Tana uzdahnu. »Šansu. On potkopava cjelokupno čitanje.« »Znači li to da bi mogli biti mrtvi? Moj otac i moja braća?« »Ne, ne - ne vidim ni jednog člana tvoje obitelji mrtvog.« Stisnula je usne i dodala ispod glasa: »Vidim samo jako puno drugih ljudi.« »Što?« Mariata se nagnu prema njoj. »Što si rekla?« Enad je naglo ustala, rastvorila kožnu zavjesu i pustila sunce da ude u prostoriju. »Nije važno. Sve je već zapisano, a ja ne mogu ništa učiniti da to spriječim. Ne uspijevam vidjeti vrijeme ili mjesto, samo krv i oči. Smrt je izlaz kroz koji svi moramo proći - možemo samo moliti da nas ne snađe prerano, inšalah.«
20
N itko nije smatrao čudnim što smo skrenuli do Habibine kuće u tri sata
ujutro kako bismo pokupili Lallawu i odveli je u pustinju. Dapače, žene vrane smješkale su se i odobravale našu odluku da krenemo što prije. Starica je bila izvan sebe od sreće čuvši te vijesti. Uhvatila je Taïbove ruke i stala ih ljubiti, sve vrijeme nešto mumljajući. Čula sam je kako neprestano ponavlja riječ baraka. »To znači blagoslov«, Habiba mi je pojasnila. Činilo se da je naša prijašnja razmirica zaboravljena. Bilo joj je drago što vodimo Lallawu u pustinju, a mojim umom prostrujila je nezahvalna misao da joj je vjerojatno drago što Taïb i ja nećemo biti sami i što će ta starica biti neka vrst ćudoredne pratilje, poput duha što prisustvuje našoj gozbi. Ili je možda samo bila sretna što će se na nekoliko sati moći odmoriti od njegovanja starice. Žene-vrane povele su Taïba sa sobom kako bi pripremile doručak i neke osnovne namirnice za naše putovanje, a kada sam im se krenula pridružiti, Habiba me uhvatila za ruku. »Dođite mi pomoći oko Lallawe.« Trebalo nam je sto godina da odjenemo staricu, i to ne samo zbog moje nenaviknutosti na takvu proceduru. Lallawa je čvrsto odlučila da za svoje putovanje želi odjenuti najsvečaniju opravu i upravo je ta njezina odlučnost prouzročila naše kašnjenje. Mislila sam da će odjenuti karakterističnu crnu halju kakvu su na sebi imale ostale žene -vrane - ali ne. Poslala je Habibu da joj donese beskrajan niz stvari, dok je ona, prekriženih ruku, naglašavala svaki svoj zahtjev ispruženim prstom. Sama pomisao da će ponovno posjetiti svoju voljenu pustinju staricu je ispunila energijom, poput čarobnog goriva. Ostavši sama s Lallawom, nisam znala što bih joj rekla, s obzirom na vrlo ograničeni broj riječi koje smo obje mogle razumjeti. Uhvatila sam se kako se tupavo smiješim, jer me njezina prisutnost činila prilično nervoznom. Iznenada živnuvši, potapšala me po ruci i nešto mi promrmljala, da bi zatim dotakla svoj vrat i rukom u zraku napravila oblik kvadrata. Hamajlija. Izvadila sam je iz torbe, dodala je njoj u ruke, promatrajući kako je drži tik ispred očiju i okreće s jedne na drugu stranu, kao da želi proučiti svaki njezin detalj. Što li je ona uopće mogla vidjeti, pitala sam se? Je li mogla raspoznati oblik ogrlice ili nešto od ugraviranih oblika? Ili je samo željela opipati njezine dimenzije, staklene krugove i uzdignutu bravicu? Zapravo i nije bilo važno, jer osmijeh koji
mi je zatim uputila odisao je čistom radošću, a nakon što mi je vratila hamajliju, nepogrješivo je stisnula moje obraze tako nenadanim izljevom emocija da sam se umalo ugušila. Habiba se vratila ruku punih tkanine i s torbom ispunjenom raznim stvarima, a Lallawa se prepustila našoj njezi, poslušna poput djeteta. Presvukli smo je iz spavaćice koju je imala na sebi, a Habiba je izvadila veliki smotuljak tamnoplave tkanine blago metalnog sjaja. »To je tamelhaft«, pojasnila mi je, presavivši tkaninu po duljini i omatajući je oko staričina tijela, dok sam je ja pridržavala. »Vrlo tradicionalan odjevni predmet, danas sasvim staromodan.« Kada smo pričvrstile halju u ramenima uz pomoć dvije ukrasne srebrne igle, poravnala je nabore i odmakla se pola koraka. »Prekrasno.« Lallawa se nasmiješila prosvijećeno, a zatim ponosno potapšala jednu od te dvije srebrne kopce. »To su vrlo stari primjerci«, Habiba mi je pojasnila. »Danas je teško doći do tako kvalitetno izrađenih fibula.« Zatim je uslijedilo još nakita: par teških srebrnih naušnica, tucet narukvica, neke od njih tanke poput tračka svjetlosti, a druge masivne s krupnim geometrijskim uzorkom, dvije teške niske školjaka i tri majušne hamajlije koje je Habiba pričvrstila na različitim mjestima po svojoj Kalji. Na kraju je uslijedio i vezeni šal koji je prebacila preko staričine glave. Zanimalo me što označavaju motivi koji su se ponavljali na navedenim predmetima. »Jako puno trokuta.« Habiba se nasmijala. »Oštar kut trokuta tjera zlo oko, možda je čak i osmišljen kako bi probio to oko.« »Kako strašno!« Slegnula je ramenima. »Stariji ljudi zaklinju se u takve stvari: tvrde da posvuda oko nas vrebaju zli utjecaji. I to ne samo utjecaj zlog oka već i drugih zlih duhova - džinova.« Mora da sam izgledala prilično pogubljeno, jer se zatim nagnula prema meni i upitala me: »Niste čuli za demone?« Niječno sam zatresla glavom. A onda mi je nešto pala na pamet. »Osim ako niste mislili na ›genija‹, poput duha u Aladinu?« Ispričala sam joj skraćenu verziju priče iz 1001 noći koju sam posljednji put čitala u djetinjstvu. Namrštila se, a zatim nasmijala. »Ah, vi mislite na Aladina i svjetiljku koju mu je poslao maurski čarobnjak kako bi je pohranio u Alf Layla Wa Layla. Da, vaš › genij‹ zapravo je džin, velik i moćan duh s kojim se dade pregovarati, za razliku od onih zlih stvorenja u koja vjeruju naši stari, a koja uvijek vrebaju u zasjedi ne bi li slabe zavela na krivi put, pokvarila
im planove i hranu, smutila pamet. Gotovo sve što Lallawa sada ima na sebi osmišljeno je kako bi je štitilo od takvih duhova - od boje njezine halje do kajala kojim obrubljuje oči, pa čak i kane kojom su joj oslikani prsti.« Obratila se starici, a ona je stala živahno klimati glavom dajući podulje objašnjenje. »Kaže da joj je takva zaštita potrebna kada odlazi u pustinju, jer pustinja nije samo njezin dom, već i dom čitavog niza zlih duhova. Sretna je što vi imate svoju hamajliju da vas štiti. Ali inzistira da je objesite oko vrata.« »Stvarno?« izvadila sam je iz torbe i odmjerila u ruci. »To će je razveseliti.« Nevoljko sam objesila hamajliju oko vrata. Habiba ju je ozbiljno promotrila. »Dobro.« Njezino me odmjeravanje prilično uznemirilo. Hitro sam promijenila temu. »A što je s njezinim lijekovima?« Habiba se nasmijala. »Ne želi uzimati što joj je liječnik propisao, samo biljne pripravke koje spravljaju starije žene. Ali u posljednje vrijeme odbija išta piti.« »Bit će joj dobro, zar ne?« upitala sam nervozno. Iznenada mi je sa zakašnjenjem sinulo da možda i nije tako dobra ideja povesti ovako teško bolesnu ženu u najveću divljinu na svijetu. Habiba je odmah pročitala moj pogled. »Bit će sve u redu. Inšalah. A ako joj ne bude dobro...« Nemoćno je raširila ruke. »Taïb će se pobrinuti oko toga - on je vrlo sposoban. Vi ne morate brinuti.« Osjećala sam se prikladno ukorena shvativši kako me opet uhvatila u mojoj zapadnjačkoj sebičnosti. Ako ćemo iskreno, iznenada me prestravila blizina smrti. Ali ovim je ljudima smrt bila sveprisutni dio života, na način na kakav nama zapadnjacima nikada neće biti. Na zapadu je smrt bila skrivena, daleka i klinička, postala je veći tabu nego što je ikada bila, kao da će i sama pomisao da ne možemo kontrolirati sve na svijetu na neki način srušiti cjelokupnu klimavu fasadu koju smo izgradili oko sebe samih. Taïb je provirio kroz vrata. Djelovao je kao da se istuširao - glava mu je bila mokra, a na sebi je imao turban čiji je kraj opušteno visio niz njegov vrat, preko majice kratkih rukava i traperica koje je očito nosio ispod halje koju je sada zgužvanu držao ispod pazuha. Ugledavši Lallawu u njezinoj svečanoj halji, zasjao je od sreće. »T fulkit«, i što god to značilo, ’ licem joj se razvukao širok osmijeh. Zatim je pogledao u mene. Pogledom je okrznuo hamajliju, da bi se potom zaustavio na mom licu. »Prekrasno«, rekao je nježno i gledajući me izravno u oči, sve dok nisam svrnula
pogled. Zatim se sagnuo i uhvatio staricu u naručje, kao što je mene svojedobno prenio do hotela - ali dok sam ja bila ukočena i opirala se, Lallawa se tako široko osmjehnula da sam joj mogla vidjeti duboko u grlo. Oprezno smo je položili na stražnje sjedalo automobila, umotali u deke i pričvrstili uspravno uz pomoć sigurnosnog pojasa, a zatim smo se vratili u kuću po torbu s hranom i pićem koju su nam za put pripremile žene-vrane. Na izlazu, Habiba me stisnula u kratak i prilično snažan zagrljaj. »Hvala vam za ovo«, rekla je, gledajući me izravno u oči svojim tamnim pogledom. »Hvala vam. Oprostite što sam jučer bila tako gruba s vama. Ovo što vi i Taïb radite zaista je lijepo.« Zatim se okrenula, mahnula i ponovno ušla u kuću. »Vous allez bien, madame? « upitala sam staricu, iako sam znala da me ne razumije. Njezino majušno naborano lice zurilo je u mene prekriveno velom i silnim nakitom: izgledala je poput romske gatare otete s nekog sajma. Deka se stala lagano pomicati, iz nje je provirila ruka, smeđa poput majmunove šape, a koji trenutak kasnije uzdignula je palac u univerzalnoj gesti koja označava da je sve u redu. Napustili smo Tiouadu u trenutku kada se sunce uspelo iznad brežuljaka preplavivši automobil svojom jarkim zrakama. Ništa se nije pomicalo ove mirne zore osim skupine lastavica koje su se kupale u prašini pokraj ceste, da bi se zatim dignule u vis raširenih krila, prožetih svjetlošću koja ih je iznenada pretvorila u zlatna i čarobna bića, malene vatrene strijele na azurno plavom nebu. Okrenula sam se kako bih Lallawi pokazala ovaj prizor, ali njezina je glava već bila opuštena, a ruke sklopljene na grudima dizale su se i spuštale u ritmu njezina disanja. »Zaspala je«, rekla sam tiho Taïbu, a on se navirio u retrovizor. »Ne moraš šaptati - ona je ionako prilično nagluha.« »Sirotica, a i vid je lagano napušta. Muči je i glaukom, zar ne?« »Mrena, nesumnjivo... Život na pustinjskom suncu prilično teško pogađa oči«, složio se sa mnom. »Ali još uvijek malo vidi.« »Mislila sam da je potpuno slijepa. Nadam se da za nju ovo neće biti sasvim uzaludan izlet.« »Vidjet će ona pustinju, slijepa ili ne«, dometnu Taïb zagonetno. »To je dar koji dijeli s Ljudima od vela.« »Ljudi od vela?«
»Pleme Kel Tagelmust - ljudi koji nose veo. Tako sebe nazivaju pustinjski narodi. Rijetko kada koriste naziv ›Tuarezi‹.« »Ali ti si mi to sam rekao kada si mi pričao o podrijedu svoje obitelji. Rekao si mi da ste Tuarezi.« Gotovo nezamjetljivo je slegnuo ramenima. »To je neka vrsta kratice. To je zapravo riječ arapskoga korijena. Neki kažu da potječe iz regije po imenu Targa u Libiji, jer je naziv za jednog Tuarega ›Targui‹ - drugi tvrde da ona znači ›odbačeni od Boga‹ ili ›oni koje je Bog prokleo‹ - ali to je vjerojatno stoga što su se odupirali naletima beduina koji su tijekom osmoga stoljeća došli s istoka i sa sobom nasilno pronosili islam.« »A Plavi muškarci? Čula sam da ih i tako nazivaju.« »Cijenili su indigo boju halja i turbana više od svega, izuzevši deve: do kvalitetne indigo tkanine teško je doći i vrlo je skupa. Ona je u Africi stoljećima funkcionirala kao neka vrsta platežnog sredstva, a za izradu kvalitetne tkanine potrebno je puno truda: majstori bojitelji iz Hause boje tkaninu i deset puta, a zatim je tuku dok ne dobije sjaj svrakinih krila. Što se više boje koristi u procesu, to je bolja kvaliteta tkanine, što ujedno znači i da će se dobar dio boje preslikati na kožu, označavajući onoga koji je nosi kao pripadnika Kel Tagelmusta. Najnevjerojatnije od svega jest da ta boja zapravo štiti kožu - ona sprječava vlazi da ispari iz tijela, a žene se kunu i u njezina kozmetička svojstva. Zbog toga ih još nazivaju Plavim muškarcima.« »Ili Plavim ženama.« Nasmiješila sam se. »Ali Lallawa... oprosti mi... Lallawa je daleko tamnije puti od ostatka tvoje obitelji. Ne sličite si baš.« Čak i promatran iz profila djelovao je kao da mu je neugodno. »Ona zapravo i nije... dio naše obitelji, barem ne u onom izvornom smislu. Ona je iklan.« »Iklani« »Robinja.« »Robinja?« uhvatila sam se kako mi se ton glasa povisio za čitavu oktavu. Taïb je uzdahnuo. »Lallawu je Habibin pradjed kupio za nekoliko stožaca soli od trgovaca na jugu Alžira. Nitko ne zna točno odakle potječe, pa čak ni Lallawa sama - bila je sasvim maleno dijete kada su je zarobili. Vjerojatno je žrtva nekog plemenskog rata u Gvineji ili Obali Bjelokosti, zarobljena zajedno s ostalim članovima plemena i prodana putujućim trgovcima. To je, naravno, bilo u doba dok je još naša cjelokupna obitelj živjela pustinjskim životom, a Lallawa je bila mlada i snažna. Od tada je bila dio naše obitelji - iklani nisu tretirani kao robovi
na način na koji to Europljani zamišljaju, već kao punopravni članovi plemena. Dijelili su isti tabor, putovali istim teškim putovima, dijelili istu hranu - sami su birali svoje muževe i žene i odgajali svoju djecu, a kada bi ostarjeli i kada više nisu mogli raditi, o njima se skrbilo kao i o ostalim ostarjelim članovima plemena. I tako, kada je Habibin otac tijekom šezdesetih godina odlučio napustiti nomadski način života i skrasiti se u Tiouadi, činilo se sasvim prirodnim da i Lallawa pođe s njegovom obitelji. Rekla nam je da je oduvijek željela imati vlastitu kuću i vlastite životinje Habibina braća izgradila su joj kuću i podigli maleni tor prije negoli su otišli potražiti posao u Casablanci. Bila je jako tužna kada je napuštala svoju kuću, ali Habiba joj je pokušala objasniti da je sada jednostavn o preteško bolesna da bi mogla živjeti sama.« Zurila sam u njega, upijajući sve ove informacije. Kako je samo nezamislivo biti robinjom u današnje vrijeme, biti nasilno protjeran iz svog doma i odvojen od obitelji, biti odnesen i prodan kao kakav komad robe. Bilo mi je teško povjerovati da žena koja je preživjela takvu sudbinu živi danas, u dvadeset prvom stoljeću, i da upravo sada čvrsto spava na stražnjem sjedalu automobila u kojem sam se i sama nalazila. Teško mi je bilo prihvatiti taj koncept, a kamoli naći neko opravdanje, unatoč činjenici da je Taïb o tome govorio kao o nečem sasvim normalnom. »A kada je zapravo taj odnos, to ropstvo prestalo?« Bezuspješno sam se trudila prikriti zgražanje u svom glasu. Nakon podulje stanke Taïb je uzvratio: »To je zapravo variralo. Tuarezi su ljudi bez granica, stoga tradicionalno nisu bili podložni nikakvom obliku središnje vlade ili zakona, već samo svojim plemenskim poglavicama i vođama regionalnih bubnjarskih skupina. Moraš imati na umu i da je veći dio zapadne i sjeverne Afrike do relativno nedavno bio podvrgnut kolonijalnom nadzoru, i to uglavnom francuskom. Kolonizatori su većinom žmirili na problem ropstva, jednostavno se nisu željeli time zamarati. Tek nakon što su pojedine zemlje uspjele izboriti svoju neovisnost od kolonizatora tijekom šezdesetih godina prošlog stoljeća, ropstvo je konačno formalno zabranjeno, a tuareški način života odbačen, često vrlo nasilno.« »A kako se ti osjećaš u vezi s tim dijelom svoga naslijeđa?« upitala sam znatiželjno. Prostrijelio me pogledom. »A kako se ti osjećaš u vezi sa svojim naslijeđem? Budući da ti je majka Francuskinja, a otac Englez, usudio bih se pretpostaviti da i ti imaš određeni broj robovlasničkih predaka.« Ovaj njegov komentar baš i nije bio na mjestu, ali kako nisam znala što bih mu odgovorila, neko smo se vrijeme nastavili vozili u tišini kroz
prašnjave krajolike, pokraj tornjeva ruševnih stijena i isušenih riječnih korita obrubljenih grubom vegetacijom i pokraj povremenih neočekivanih eksplozija zelenih oleandara ili palmi. Nekoliko razbacanih naselja pokraj kojih smo prošli razotkrivalo je prilično otužan prizor: niske jednokatnice iste tupe crvenosmeđe boje kao i zemlja iz koje su izrasle. Što smo išli južnije, ti su zaselci bivali rudimentarniji, nailazili smo na sve više neožbukanih građevina, kao da je graditeljima ponestalo entuzijazma ili energije da dovrše posao s nešto žbuke i boje. Ovdje je čovjek izgubio bitku s prirodnim okruženjem, a njegov je utjecaj postajao sve manje uočljiv - idućih nekoliko kilometara nismo susreli ni jedno jedino vozilo. Oblaci prašine plesali su u zraku oko nas - čak i s uključenom klimom u automobilu, mogla sam je namirisati, onako aromatičnu i zemljanu, kako se lijepi za dlačice u nosu, prekriva unutrašnjost usne šupljine i svom težinom sjeda na sam vrh pluća. Prašnjavu ravnicu zamijenio je grub krajolik nalik na mjesečevu površinu, ogoljenih vrhova i nazubljenih izbočina isturenog škriljevca koji prodiru u tvrdu zemlju pod određenim kutom poput nasukanih brodova u moru stijenja, podsjećajući, unatoč drugačijem spektru boja i okruženju, na obalu sjevernog Devona kod Hartlanda i Sharpnosea, gdje sam se penjala jedno ljeto, a poslije praznovjerno odbijala ponovno se tamo vratiti. To je mjesto odisalo nekom turobnom, nedostupnom atmosferom, čak i u sunčane dane. Bila je to obala ukleta brodolomima i utapanjima, mjesto koje je od davnina začinjeno smrću i katastrofama. Tamo me pratio isti osjećaj kao i sada ovdje: da smo tek uljezi u prostor gdje prirodni svijet ne želi našu prisutnost, u prostor namjerno stvoren da bude što ružniji i nepristupačniji kako bi nas držao podalje. Bila sam još uvijek zaokupljena tom gotičkom mišlju, kada mi se Taïb iznenada obratio uskliknuvši: »Pogledaj!« Zaustavio je automobil na vrijeme da bih vidjela lisicu nevjerojatno kitnjasta repa kako se propinje u velikim galvanskim trzajima adrenalinom ispunjene energije i uspinje se uz glatku stijenu prestravljena zvučnom grmljavinom našeg dolaska. Promatrala sam je potpuno iznenađena i zadivljena - zadivljena njezinim raskošnim repom i gustim sjajnim krznom hrđavocrne boje, iznenađena činjenicom da tako vitalno i prekrasno stvorenje uspijeva preživjeti u ovom prašnjavom bespuću. Djelovala je kao maleno čudo života usred sveg tog mrtvila, što sam i rekla Taïbu. Nasmijao se. »Naravno da ovdje ima životinja! Zar si mislila da one ne postoje samo zato što ih ti nisi uspjela vidjeti, ili da zato što u ovom
području nema ljudi nema i nikakvih znakova života? Ova lisica živi ovdje zato što može loviti zečeve, a zečevi ovdje obitavaju zato što ima dobrog mekog bilja i sjajnih brloga koje mogu pronaći među stijenj em. Nastavi pozorno promatrati i ugledat ćeš ćukove i sove. A kada zađe sunce, čut ćeš glasanje šakala i divljih svinja. Krda gazela prolaze ovim dolinama na svom putu do zelenih pašnjaka na sjeveru zemlje. Kao što vidiš, život je svuda oko nas, čak i u najzabačenijim dijelovima pustinje.« »Kakva je to bila lisica? Još nikada nisam vidjela lisicu tako kitnjasta repa i tako tamna krzna.« Pogledao me s čuđenjem u očima. »Bila je to sasvim obična lisica«, uzvratio je. Nekoliko trenutaka kasnije crna ptica bijela repa preletjela je u niskom letu ispred automobila i nestala u granju bodljikavog drveta. »A što je ovo?« upitala sam. »Drvo je akacija. Ptica? Pojma nemam.« »Mislila sam da si upućen u sve tajne životinjskoga svijeta«, stala sam ga zadirkivati promatrajući ga kako se nakostriješio. »Naš narod ne dijeli europsku maniju za imenovanjem i kategorizacijom stvari«, prekorio me. »Mislite da nešto znate o nečemu samo zato što ste mu nadjenuli ime - ali da sam ti i rekao ime te ptice, bi li onda znala nešto više o njoj? Njezin naziv ne bi ti rekao ništa o njezinoj prirodi, zapravo ti ne bi rekao ništa važno - bila bi to tek umjetno stvorena riječ kojoj se domislio neki čovjek i proizvoljno je nadjenuo tom stvorenju, ne čineći ništa da ta ptica bolje leti ili leže više mladunčadi. To je samo još jedan oblik kolonijalizma, ta potreba za imenovanjem svijeta oko nas.« Ovo me prilično pogodilo. »Vidi, nisam ja ta koja je kolonizirala tu tvoju sirotu zemlju! Pa ja čak i ne volim svoju francusku stranu obitelji.« Vidjela sam kako mu je zatitrala usna i istog trena shvatila da sam progutala namjerno bačeni mamac. »Nego, Isabelle, pričaj mi o svojoj obitelji, svojem odrastanju.« »Radije ne bih«, odgovorili suzdržano. »Što, sada ćeš me kazniti jer sam bio oštar s tobom?« »Ma, nije to. Nego... zapravo, nema se tu bogzna što reći.« »To je najtužnije što netko može reći o svojem djetinjstvu. Kako možeš tek tako odbaciti svoje djetinjstvo?« »Tada sam bila sasvim drugačija osoba.«
»Kako je to moguće? Kada se osvrnem unazad i pogledam sebe s četiri, devet ili petnaest godina, vidim da sam i dalje ista osoba kakva sam nekoć bio - bez obzira šećem li ulicama Pariza ili tafraoutskog suka. Ništa nije bitno promijenilo ono što ja uistinu jesam. Samo sam naučio nešto više o životu, drugim ljudima i sebi samome. No, nadam se da putem nisam izgubio izvornu nevinost ili radost dječaka kakav sam nekoć bio.« Sjedila sam u tišini razmišljajući o njegovim riječima i zavideći mu na takvoj jednostavnosti, tolikoj jasnoći. Mogu li se uopće prisjetiti sebe s četiri godine? Mogla bih, kada bih se potrudila, i to prilično jasno malena Izzy, uvijek vani u vrtu, vječito izrađujući nešto: dvorce i skloništa i vjenčiće od tratinčica, kućice za crve i gnijezda za ptice koje ih nikada nisu koristile. Nasmiješila sam se, no moja sjećanja bila su obojena tugom jer više nisam bila ta ista Izzy. »Pričaj mi o svojem djetinjstvu«, rekoh umjesto toga i izbjegavajući neugodnu temu. I tako smo se nastavili voziti kroz beskrajnu pustoš raspuklih stijena i niskih kosih zidova i crnih piramidalnih brežuljaka koji su se uzdizali u maglici prašinom ispunjena zraka, dok je Lallawa tiho hrkala na stražnjem sjedalu, a Taïb mi pričao priče o svom djetinjstvu. Pričao mi je kako je bio predvodnik skupine dječaka koji su divljali po mjestu, krah voće iz voćnjaka, igrah se rata među stijenama, zavlačili se među magarce privezane uz tržnicu da bi ih odvezali i natjerali u brdo, a siroti ljudi koji su se vraćah s tržnice sa svojim zalihama hrane ustanovili bi kako im je prijevoz do kuće u udaljenim selima jednostavno nestao i tumara uokolo u svojoj glasnoj magarećoj zbunjenosti. Pričao mi je kako su znali pobjeći u planine s nešto malo hrane koju bi uspjeli ukrasti. Jednog dana bio je Taïbov red da donese kokoš, pa se ušuljao u susjedovo dvorište gdje su držali stoku i pobjegao s kokoši zaguranom ispod halje. Popeli su se u brdo i spremali se zaklati sirotu životinju, kad su ustanovili kako im je jedini nožić toliko tup da čak ni piljenje po njezinu vratu nije moglo prouzročiti neku veću štetu, već samo glasno kokodakanje. Na koncu se kokoš oslobodila i šepavo otrčala u divljinu, vrata izvinutog pod čudnim kutom i krila s kojih je ispadalo perje dok je trčala, a oni su se stali toliko smijati da nikome nije ni palo na pamet da potrči za kokoši. »Želim vjerovati da je ta kokoš još uvijek negdje u divljini«, reče Taïb, sjajnih crnih očiju, »i da je zasnovala dinastiju divljih planinskih kokoši iskrivljena vrata.« Na cesti s oznakama u smjeru Akke, Lallawa se iznenada probudila. Promatrala sam je kako se zgurila bliže prozoru, kratkovidno škiljeći, dok je ruku zalijepila za staklo i zamaglila ga svojim vrelim dahom. Rekla
je nešto Taïbu, a on je zaustavio automobil i predao mi kutiju papirnatih maramica na kojima je pisalo »Beauty« uz sliku sramežljive arapske princeze s perlicama ušivenima u maramu, kajalom uokvirenim očima i blago vidljivim brčićima. »Treba na... ma, znaš već što mislim.« Lallawa i ja uspjele smo obaviti cijelu stvar prilično dostojanstveno, unatoč mojem ozlijeđenom gležnju, njezinoj starosti, nemoći i očitoj nezgrapnosti. Ispod silnih metara tkanine zapravo je bila prilično krhka dok sam je pridržavala na putu do automobila, mogla sam napipati njezine kosti i zglobove, njezino opušteno meso i istrošene mišiće, a u meni se ponovno javila neka neodređena bojazan. Pogledala sam Taïba dok je udobno smještao Lallawu, no činilo se da upravo s njom dijeli neku privatnu šalu i nije me ni pogledao. Vidjevši njegov spušteni pogled i bore od smijanja što su mu krasile obraze dok je svoju pozornost potpuno usmjero na Lallawu, spoznala sam iznenada koliko mi je privlačan - ne samo fizički, onako snažna koščata lica i visoke stature, već i zbog načina na koji se obraćao starici, zbog iskrene topline i otvorena srca pokraj kojih su moje brige izgledale tako sitničave i sebične. Vozili smo se još nekih pola sata, kada je Taïb skrenuo s glavne ceste do Lisputnog vidikovca i kad smo baciti pogled preko ruba kosog zidića, pred nama se otvorio čudesan prizor. Ravno ispod nas protezao se niz oaza izniklih usred crvenog tla u svojoj živahnoj smaragdno zelenoj boji, a nakon tih oaza krajolik se izravnavao, sterući se u beskonačnost; beskrajni prekrivač od stijena i pijeska raširen preko cijelog svijeta. »Južno odavde nalazi se Akka, rudnik zlata, a iza njega prostire se Sahara.« Taïb je rukom zaklonio oči i zatim usputno dodao: »Taj rudnik zlata jedan je od najvećih u Africi.« Promatrala sam Lallawu koja je napravila neku grimasu i dotakla jednu od svojih hamajlija. »Čula je riječ ›Akka‹«, pojasnio mi je Taïb uz smiješak, opazivši moj zbunjeni izraz lica. »Ipak nije toliko gluha koliko sam mislio. A i dobro poznaje tu legendu.« »Legendu?« »Kada je tek otkriveno zlato u ovom dijelu Maroka, ljudi su sasvim poludjeli. Odrekli su se svojih žena i svoje djece, sve kako bi krenuli u potragu za zlatom. Provodili su čitave dane i noći kopajući i rujući. Opsjedala ih je pohlepa ili džinovi. Vidjevši to, Bog je poslao veliku poplavu preko cijele zemlje, nakon koje je još uslijedila suša i najezda skakavaca, da bi naučio ljude poštovati stvari o kojima ovisi njihov život. U našoj kulturi zlato znači nesreću. Bogatstvo sa sobom donosi samo nesreću, izrabljivanje i smrt.«
»Rekla bih da siromaštvo sa sobom nosi daleko više smrtnosti i nesreće od nešto malo zlata«, prokomentirala sam kiselo. »Ljudi nikada ne umiru od manjka zlata«, rekao je tiho. »Ali mnogi umiru u potrazi za zlatom, mnogi usput bivaju i pregaženi. Iz vlastitog iskustva rekao bih da nema tog bogataša koji je svoj imetak stekao na pošten način.« »A što ti onda radiš u Parizu, umjesto da si ostao ovdje i oženio Habibu?« upitala sam ga pomalo uvrijeđeno. »Prodaješ bogatim klijentima vrijedne primjerke vlastite kulture, zasigurno po prilično napuhanim cijenama?« Uputio mi je tako izravan pogled da je djelovao gotovo opipljivo. »Novac koji zarađujem prodajom tuareškog blaga vraća se natrag u tuarešku ekonomiju. Od naših smo prihoda osnovali putujuću školu kako bi nomadska djeca naučila vještine potrebne u modernom svijetu i kako bi zatim to znanje jednom prenijeli svojoj djeci. Uče povijest svoje kulture, prenose priče koje su čuli od svojih baka i djedova, zapisuju vlastitu usmenu tradiciju kako bi se održala za naraštaje koji dolaze. Također plaćamo i putujućeg liječnika koji povremeno posjećuje njihove tabore.« Zacrvenih se. »Oprosti.« »A što ti radiš, Isabelle, kada nisi na godišnjem odmoru i kada ne padaš s planina?« Dok sam mu objašnjavala prirodu posla korporativnog poreznog stručnjaka, uhvatila sam se kako me obuzima emocija koju nikada do tada nisam povezivala sa svojim poslom - bio je to duboki i sveobuhvatni osjećaj stida. Ponosila sam se svojim vrlo poželjnim popisom važnih klijenata, svojim poznavanjem rupa u poreznom zakonu, svojom marljivosti i lukavošću. Dok sam Taïbu objašnjavala posao kojim se bavim već gotovo dvadeset godina, osjećala sam kako me obuzima gađenje nad samom sobom i sustavom u kojem sam i ja igrala važnu ulogu. »Eto, time se ja bavim«, rekla sam, prilično umorna glasa. »Pomažem debelim mačorima da izbjegnu plaćanje poreza kojim bi vlada mogla poboljšati kvalitetu života običnog naroda, povećati povlastice siromašnima, platiti grijanje starijima, popraviti bolnice, škole...« »Debelim mačorima?« prekinuo me. U žaru razgovora prebacila sam se na mješavinu francuskog i engleskog jezika i ubacila engleski izraz za termin čiji francuski ekvivalent nisam poznavala.
»Les gros chats«, prevela sam mu, što ga je još više zbunilo. Pokušala sam mu dodatno pojasniti, sve dok konačno nije uskliknuo, »Ah, les rats dans un fromage! Oni pohlepni koji za sobom ne ostave ništa za druge.« Poput štakora u siru. Mračno sam klimnula glavom. Da, bio je to sasvim dobar opis, opis pohlepnih, izrabljivačkih, amoralnih korporacija s kojima sam imala čast surađivati. Ustanovila sam da očito već neko vrijeme njegujem duboko ukorijenjeni prijezir prema tim lukavim, samodopadnim poslovnjacima u ekskluzivnim odijelima i s bijelim osmjesima kupljenim kod privatnih stomatologa. Iskrcavali su se pred našim uredom iz svojih elegantnih limuzina s osobnim vozačem, a njihov se postotak u zagađenju okoliša mogao mjeriti s površinom Arktika. I dok su njihove bezlične globalne kompanije veselo kopale, bušile i slale mineralne zalihe zemalja Trećeg svijeta, njihova je društvena osviještenost vjerojatno bila kirurški odstranjena još pri rođenju u nekoj privatnoj klinici. Svi ti kapetani industrije upošljavah su me za izdašnu plaću i bonuse, koji su bili nekoliko stotina puta viši od prosječne britanske plaće, kako bih pronašla one klizave rupe u poreznom zakonu i utrpala njihov profit u »istraživanje« i druge mehanizme legalne utaje poreza. Odmakla sam se od toga na svega nekoliko tjedana, no odjednom sam se stala pitati hoću li se uopće moći vratiti tom poslu... Ova me spoznaja učinila vrlo nesigurnom i zbunjenom. Vozili smo se pokraj prašnjavih, ceradama prekrivenih kamiona kroz kilometre i kilometre suhog i nemilosrdnog pejsaža, kroz ružan moderan gradić Tatu i kontrolnu točku u Tissintu, gdje je Taïb proveo nekoliko nevjerojatno dugih trenutaka u policijskoj kućici dokazujući vlasništvo nad automobilom, pokazujući moju putovnicu i svoju i Lallawinu osobnu iskaznicu, pojašnjavajući našu zacrtanu rutu i odgovarajući na čitav niz naizgled nevažnih pitanja. Negdje ispred Fo ivm-Zguida Taïb je skrenuo s ceste i zaputio se neoznačenim putem. Automobil je konačno mogao pokazati svoje kvalitete kad je Taïb prebacio u pogon na četiri kotača boreći se sa stijenj em i kraterima. Na sve strane dizala se prašina. Nastavili smo svoj put, drmusajući se po neravnom terenu sve dok mi svi zubi nisu počeli škljocati. U sebi sam blagoslivljala činjenicu što imam malene grudi i dobar, podstavljeni grudnjak. Okrenula sam se prema stražnjem sjedalu i uhvatila Lallawinu ruku. »La bes?« upitala sam je jednom od malobrojnih fraza koju sam uspjela usvojiti, a ona mi je uzvratila s: »La bes«, smiješeći se poput kakve luđakinje. »La bes, la bes.«
Nakon jednog posebno opakog prijevoja zabrinuto sam upitala Taïba: »Hoće li se ovo još dugo nastaviti ili je to samo prečica do neke bolje ceste?« Prostrijelio me pogledom. »Zar si mislila da postoji neka autocesta do pustinje?« »Pa, nisam, ali...« Osjećala sam se prilično glupavo te sam zašutjela. »Bez brige, dobro poznajem teren, ali ovo sigurno nije cesta kojom putuju turisti.« »Događa li se ikada da ljudi krenu tim putem, ali se negdje izgube ili polude?« »Oh, da«, uzvratio mi je vedro. »To je vrlo čest slučaj. Turisti misle da je Sahara neka vrsta zabavnog parka. Dobro je za njih da nauče da to baš i nije tako.« »I što se onda događa s njima?« Nastavio je iskusnim okom pratiti teren pred sobom, no uočila sam kako mu se lice razvuklo u vučji osmijeh. »Zar nisi primijetila kosti razasute svuda oko nas?« Pokazao je rukom ulijevo, gdje se kroz stjenovitu koru i sabijeni pijesak probijalo neko pogrbljeno drvo. Uz njegov korijen bile su razasute... »Oh...«, zagledala sam se užasnuto, shvativši sa zakašnjenjem da zapravo zurim u hrpicu na suncu izblijedjelog pruća. Taïb se nekoliko idućih trenutaka smijao sebi u bradu. Posramljena, promatrala sam ga kako stručno mijenja brzine i nesvjesno sam skrenula pozornost na kontrakciju njegovih bicepsa, na njegovu glatku smeđu kožu prekrivenu nježnim kovrčavim crnim dlačicama, osjetivši pritom prilično neočekivan naboj užitka kako mi se slijeva niz kralježnicu. Inače sam mrzila da me netko drugi vozi, mrzila sam biti prepuštena tuđoj kontroli. Što mi se to sada događa? Je li to Taïb pokrenuo ovu promjenu u meni svojom spontanom samouvjerenošću i svojim sposobnostima, muškarac koji se izgleda nije plašio ničega, a ponajmanje vozanja umiruće starice i šepesave turistkinje kroz Saharu, ili je pak bila riječ o nečemu meni urođenome što je iznenada odlučilo promijeniti svoj karakter? Odjednom sam se stala osjećati poput krajolika kroz koji smo prolazili - u stanju tranzicije, zaglavljena između osjećaja kontrole i bespomoćnosti, civilizacije i divljine, poznatog i nepoznatog.
Ali trenutak kasnije moja razmišljanja prekinula je spoznaja da nam je mjerač benzina ušao u crveno. »Taïbe! Uskoro ćemo ostati bez goriva!« Dobacio mi je pogled potpuno imun na moju paniku. »Znam.« »Ne bi li nam bilo mudro okrenuti se i potražiti gorivo?« »Nema potrebe.« Nema potrebe? Hoćemo li se voziti na zrak, ili hodati? Zagledala sam se u strašno stjenovito bespuće koje se protezalo pred nama. Svuda oko nas prostirali su se upečatljivi prizori. Za sobom smo ostavili visoravan s koje smo došli, uzdignutu u magličastoj plavoj daljini - s obje strane kamenom posuti teren prekinut povremenom izbočinom ogoljene stijene - ispred nas ravna, sirova površina što se spaja s blijedoplavim nebom u magličastom sjaju toplinskog isparavanja. Zurila sam niz mrtvu kamenu ravnicu u potrazi za nekom točkom za koju bih se mogla uhvatiti, za komadićem života, ali pogled mi nije ništa nalazio osim beskrajnog stijenja i prašine. Izgledalo je to kao da se nepregledno more prije mnogo tisućljeća povuklo s ovog područja i ostavilo njegovo korito obnaženo pod nemilosrdnim okom žarećeg sunca. A kazaljka na mjeraču goriva sve vrijeme spuštala se sve niže i niže. Nakon nekog vremena Taïb je dohvatio mobitel iz bočnog pretinca, utipkao neki broj i stao razgovarati. Moderni je svijet svojim pipcima zahvatio i najzabitije predjele ismijavajući se pojmu »divljina«. Mene je pak, kao proizvod takva svijeta, ipak tješila spoznaja da nas samo jedan poziv dijeli od potrebne pomoći. Razmišljala sam o alpinistima zaglavljenim u opasnoj zoni Mount Everesta kako nazivaju spasilačku službu - a sada se činilo da ni Sahara više nije nedostupna. Dio mene bio je vrlo razočaran, kao da mi je netko ukrao mogućnost doživljaja pustinje. Ne slijedeći neku uočljivu oznaku, Taïb je skrenuo auto s putanje kojom smo se kretali u smjeru jedva zamjetne staze okomite na nju. Između beskrajnih razbacanih stijena stale su se pojavljivati površine pijeska, vegetacija je postala još rjeđa i još trnovitija, a drveće su zamijenili kaktusi i biljke izmučena izgleda. Teren se spuštao prema isušenom riječnom koritu iz kojeg se zatim uzdizao, a naš se automobil uspeo uz obronak korita poput pauka. Stigavši konačno do vrha uzvisine, u daljini sam ugledala malenu zelenu točku kako sjaji na pijesku. Što sam više gledala u nju, to se činila daljom i neraspoznatljivom, no Taïb je okrenuo auto u tom smjeru, a nakon nekog neodređenog vremena obrisi datuljinih palmi ukazali su se sasvim jasno u kontrastu s nemilosrdnim
plavetnilom neba, a voda podno njih činila se kao ploha srebrnog ogledala u kojem se odražavala savršena obrnuta slika. Taïb je parkirao automobil u njihovoj čudesnoj sjeni, a zatim smo pomogli Lallawi da izađe iz automobila. Promatrala sam je dok se pridržavala za užareni metal bočne karoserije, njušeći zrak, čvrsto zatvorenih očiju, kao da bi i najnejasnija slika mogla pokvariti preciznost preostalih osjetila. Konačno se okrenula prema Taïbu i rekla: »Zair Foukani.« Podigao je obrve od iznenađenja. »Točno zna gdje smo«, rekao mi je. Djelovao je potreseno. Nasmiješila sam se, klimajući glavom. Pa i nije neko čudo što je shvatila da smo u oazi - stajali smo u hladovini, a čak i ja bila bih u stanju namirisati vodu da sam se malo više potrudila. »Ne, ona zna našu točnu lokaciju - zna ime oaze u kojoj se nalazimo i smjer kojim moramo krenuti da bismo stigli do starog trgovačkog puta, Puta soli.« Osjetila sam kako me trese zimica, unatoč vrućini.
21
Jeli smo jednostavnu, ali ukusnu užinu koja se sastojala od kozjeg sira i
kruha, badema i datulja, obrok kakvim su se kroz stoljeća krijepile tisuće putnika zavaljenih ispod palmi. Štiteći rukom oči od blještavog pijeska, mogla sam zamisliti karavanu deva, čije se siluete naziru u kontrastu s blijedim nebom, kako se umorno vuče iz stiska Sahare, utješena naznakama hlada i vode. Ali na horizontu se nisu pojavile deve dok smo završavali naš slasni obrok, već nešto nalik na vojni džip, poput onih koje sam vidjela u crno-bijelim ratnim filmovima, a njegova bočna kaki karoserija bila je sva izrešetana, udubljena i prekrivena prašinom. Činilo se kao da je komadić pustinje dobio kotače i sada lagano klizi prema nama. Bismo li se trebali zabrinuti? U svojem sam vodiču pročitala prilično alarmantne priče o turistima napadnutima i opljačkanima usred pustinje; ukrali bi im i automobile, a njih ostavili da umru usred ničega. Dobacila sam pogled Taïbu, no on je već bio na nogama, a na usnama mu je zatitrao lagani osmijeh. Zatim je stao omatati turban oko glave. Džip se zaustavio pokraj našeg vozila, a iz njega su izašla trojica muškaraca. Na sebi su imali istu neobičnu kombinaciju istoka i zapada kao i Taïb - traperice i košulje upotpunjene turbanom, ali dok je Taïb svoj turban nosio prilično opušteno, ovim sam muškarcima mogla vidjeti samo oči, tamne i sjajne, kako proviruju kroz maleni prorez. Jesu li to nastojali prikriti svoj identitet? Osjetila sam nalet panike, okrenula se Taïbu nakanivši nešto zaustiti, no sada je i on omotao svoj turban na sličan način. Dvojica muškaraca krenula su prema nama i oni su s Taïbom razmijenili pozdrav klimanjem glave i nekom vrstom opreznog rukovanja, kao da su im se tek dotakli prsti i dlanovi, prilično različitim od vrlo srdačnog pozdravljanja kakvo sam uočila u berberskim selima. Treći je muškarac ostao u pozadini, držeći se na distanci. Njegove oči kliznule su prema meni, a zatim prema Lallawi. Pričekao je stanku u razgovoru, da bi se neočekivano glasno obratio Taïbu. Taïb je rukom pokazao prema meni, prilično nezainteresirano - ona je samo turistkinja - na što je muškarac klimnuo glavom, umiren, i zaputio se do stražnje strane džipa da bi izvadio nešto iz spremnika. Istegnuvši vrat, mogla sam vidjeti da im spremnik sadrži čitav niz naslaganih velikih limenih kanistara. Izvadio je tri kanistra, novac je razmijenjen, i dok ga je treći muškarac pomnjivo brojio, prva su dvojica pomagali Taïbu napuniti
rezervoar. Uljudno se pozdravivši kad je sve bilo gotovo, muškarci su se ukrcali natrag u džip i odvezli se. »Dakle, ovo je najneobičnija benzinska crpka koju sam ikada posjetila«, rekla sam mu dok smo napuštali oazu vozeći se u smjeru juga. »Tako mi to ovdje radimo«, reče Taïb tiho. Razmotao je turban te su mu nos i brada ponovno bili vidljivi. Smiješio se. Odmjerila sam ga sumnjičavo. »Tko su bili ti muškarci?« »Možda je bolje ne postavljati takva pitanja.« Nakostriješila sam se. »Voljela bih znati.« Pala mi je na um jedna misao. »Krijumčari?« Pogled mu je skrenuo s ceste i zaustavio se na meni, a zatim se ponovno vratio na put pred nama. »Ako tako želiš.« »Odakle nabavljaju gorivo?« Lagano je slegnuo ramenima, kao da je riječ o prilično glupom pitanju koje ne zavrjeđuje odgovor. »Alžir je jedan od najvećih svjetskih proizvođača nafte. Posvuda su izgrađeni veliki naftovodi i rafinerije. Tu i tamo nestane nekoliko barela...« Ilegalno gorivo. Ovdje ljude vjerojatno strijeljaju zbog toga. Naravno, ako ih uhvate. »Jesmo li sada blizu Alžira?« upitala sam nakon nekog vremena. »Sada smo u Alžiru.« »Što?« u čudu sam se zagledala u njega, sjetivši se iznenada Abalesse spomenute u očevim bilješkama. »Nisam vidjela nikakav granični prijelaz, nikakve kućice ili nešto slično.« »Ne možeš legalno prijeći iz Maroka u Alžir. Ta je granica zatvorena još od 1994. Zapravo, odnosi među nama zategnuti su još od Pješčanih ratova iz 1963. « »Zvuči kao neka Tolkienova priča!« Blago se nasmiješio. »Cijela je stvar vjerojatno imala puno vise veze s naftom nego s pijeskom. Ali, nije li to, uostalom, uvijek slučaj? Danas više nema rata, no situacija je i dalje napeta. Obje strane nastoje nadgledati granicu najbolje što mogu, ali ona je duga osamnaest tisuća kilometara nemoguće ju je nadzirati bez ogromne ljudske snage i uz velike troškove. Obje zemlje nastoje nadgledati granicu iz svojih vojnih baza pomoću moćnih teleskopa i slične opreme, ali ljudi im svakodnevno neopaženo prelaze s jedne na drugu stranu. Članovi pokreta otpora, teroristi, izbjeglice, nomadi.« »A što bi nam se moglo dogoditi ukoliko nas uhvate?« upitala sam bojažljivo, dok su mi kroz glavu prolazile slike prljavih alžirskih
zatvorskih ćelija nastanjenih štakorima. Udarili smo u neku kvrgu snažnije nego što sam očekivala, te sam lagano vrisnula. »Oprosti. Ali osvrni se oko sebe - ovo je pustinja. Smiješno je uopće i pomisliti da bi itko po ovakvom terenu bio u stanju nadgledati nešto tako apstraktno kao što je politička granica između dvije zemlje. Tko bi uopće mogao ›vladati‹ ovim teritorijem? Ovo je potpuna divljina - ona pripada svima nama. To je kao da netko odluči razapeti ogradu od bodljikave žice duž Atlantika i zabraniti ribama da se kreću izvan nje.« Promatrala sam pijesak koji se stao nakupljati u sve višim hrpama svuda oko nas, pitajući se u što li sam se to uvalila. Ali stvari su uskoro postale još gore, kada je naša pista sasvim iščezla. Taïb je vješto iskočio iz Touarega i ispustio nešto zraka iz guma, no kotači su i dalje proklizavali, desno i lijevo, kao da se vozimo po snijegu. Prošli smo kroz regiju čija je površina bila prekrivena sasušenim slojem gline, ponegdje razbijena šiljatim travama, da bismo se nakon jednog uspona iznenada našli u beskrajnom i statičnom moru pješčanih dina što su se protezale val za valom do u beskonačnost. Ostala sam bez daha. Ovaj je prizor bio prekrasan. Bila je to prva riječ koja mi je pala na pamet. Taj prostor nije bio prazan, ubojit ili zastrašujući, već jednostavno prekrasan. Za nekoga tko potječe iz grada praznina može biti prekrasna. Bilo je nečeg elegantnog u beskrajnom ponavljanju tih nanosa, oblina i nabora. Oči su mi slijedile te graciozne konture, a iz nekog čudnog razloga panika u mojoj glavi stala se povlačiti, umirena ponavljanjem sličnih oblika, naizmjeničnim smjenjivanjem svjetla i sjene, jasno definiranim prijelazima između jedne oštro usječene dine i one slijedeće. Ovaj repetitivni uzorak na čas mi je odvratio misli od spoznaje da usred tog veličanstvenog prostranstva očaj i smrt vrebaju iz zasjede, iščekujući one nepripremljene i neoprezne, možda čak i nas. Činilo se sasvim nevjerojatnim da smo u vremenskom rasponu od svega šest sati prešli iz relativne civilizacije berberskih sela s kućama i trgovinama, školama i šljunčanim cestama, do nečeg ovakvog. Tu sam misao podijelila s Taïbom. »Osam sati u quat ’ quat ’u , ali više od tjedan dana na devi ili pješice.« »Stvarno?« zazviždala sam, A kakva bi to samo bila šetnja, kakav test izdržljivosti, znanja i odlučnosti. A nalazili smo se tek na sjevernom rubu najveće svjetske pustinje. Bilo mi je sasvim nemoguće zamisliti kako su trgovačke karavane, prenoseći zlato i slonovaču, sol i nojevo perje, uspjele preživjeti u takvim uvjetima. Bio je to nevjerojatan uspjeh herojski snažnih ljudi. A onda se prisjetili da im zlato i slonovača, sol i
ptičje perje nisu bili jedina roba kojom su trgovali, već da su sa sobom iz pograničnih regija Sahare dovodili i tisuće robova. Okrenula sam se kako bih pogledala Lallawu i zatekla je kako me gleda. »Bidd!« iznenada je rekla, a Taïb je položio nogu na kočnicu, lagano je stišćući sve dok se nismo sasvim zaustavili. Zabrinut, okrenuo se prema Lallawi i nešto je upitao, a ona mu je hitro odgovorila. Još ju je nešto upitao, a odgovor je ovaj put izletio žustro i bijesno. Zvučalo je kao da joj je potrebna hitna stanka za obavljanje nužde, a ja sam u sebi zastenjala od muke, da bih se zatim ukorila zbog vlastite sebičnosti, otkopčala sigurnosni pojas i otvorila vrata automobila. Nakon sati provedenih u klimatiziranom vozilu promjena temperature bila je prilično šokantna i u svega nekoliko sekundi imala sam osjećaj kao da su mi se dlačice u nosu sasvim skorile. Sunce me udaralo po glavi poput čekića. Pomogla sam Lallawi da iziđe u taj paklenu kotao, trznuvši se od boli, jer sam greškom vlastitu težinu oslonila na ozlijeđeni gležanj. Stajala je tako, lagano se njišući, lica okrenuta prema nebu i zatvorenih očiju, dok joj se nakit presijavao na suncu, naglašavajući masni odsjaj indigo tkanine. Zatim se počela kretati prema naprijed. Istog sam je trena obgrlila oko struka kako bih je pridržala, no ona me samo lagano odgurnula. »Oho, oho!« Vukla je jedno stopalo za drugim, dok joj se pijesak slijevao u mlazovima preko kožnih papuča, a zatim je počela hodati - ne poput slijepe žene, ruku ispruženih ispred sebe da održi ravnotežu ili odgurne moguće prepreke, već poput osobe koja se probija kroz oluju, s velikom mukom i unatoč svim preprekama. Nakanila sam krenuti za njom, no Taïb me uhvatio za ruku. »Pusti je. Čvrsto je odlučila učiniti to. Neće pasti, a ako i padne, do nije tvrdo. Pusti je da to učini za sebe, to je ono što ona želi.« Promatrali smo njezino polagano kretanje sa sigurne udaljenosti, sve dok se iznenada nije srušila na koljena. Potrčala sam prema njoj, misleći da se onesvijestila, no ona je u tom trenu počela pjevati; bio je to eteričan pjev koji se uzdizao u nebo poput ptičjeg pjeva, a meni se u glavi niotkuda javila slika suncem okupanih lastavica, perja ispunjenog zlatnom svjetlošću - naježila sam se. Inadani kažu kako svaka stvar ima svoje vrijeme, Bube što gmižu, ptice što lete, Cvijeće što cvjeta s dolaskom kiše,
Ženska deva čiji su mladenački dani odbrojeni. Moji dani sada su mračni poput mojih noći, Tinad kaže da počinjemo i završavamo u tami, U tami vam sada dolazim, duhovi divljine, Vama koji ste me strpljivo čekali Čula sam vas kako me zovete noću kroz vjetrove. Vrijeme maslaca i datulja davno je prošlo A moji dani postali su mračni poput mojih noći, Sunce je zašlo poput vatre na zapadu, Došlo je vrijeme da se pridružim azalayima, Da slijedim dugačak i težak Put soli na putu do mog smiraja. Jesu li to uistinu bile riječi njezine pjesme ili tek neke riječi koje sam začula u svojoj glavi dok je pjevala? Ne znam do dana današnjeg - znam jedino da sam, dok su posljednje note odzvanjale zrakom, uhvatila svoju hamajliju i stisnula je tako snažno da su njezini rubovi ostavili crvene urezane tragove na mojem dlanu. Kada sam pogledala Taïba, vidjela sam kako mu se niz lice kotrljaju suze. Uopće se nije trudio zaustaviti ih ili sakriti; klizile su ostavljajući tamne mrlje na naborima turbana koji mu je visio ispod brade, a kada sam se ponovno okrenula prema Lallawi, ona je ležala na pijesku. »Što to ona radi?« šaptom sam upitala, no Taïb nije odgovorio. Došetao je do nje i kleknuo uz nju uhvativši je za ruku. Čula sam kako su razmijenili nekoliko tihih rečenica, a on je zatim ustao i prošavši pokraj mene produžio do automobila. Vraćajući se iz automobila, pod rukom je držao svežanj bijelog platna. Pokazao mi je da sjednem na pijesak, a on je sjeo pokraj mene, prebacivši bijelu tkaninu preko koljena i zureći u prazan prostor kao da nešto iščekuje. Sunce je nemilosrdno tuklo iznad naših glava, ostavljajući nebo bijelim od silne vrućine, preobrazivši more pijeska pod sobom u pomičnu paletu sive boje. Kolanje krvi u mojim ušima činilo mi se kao jedini zvuk na svijetu. Dograbila sam šačicu pijeska, toliko vrućeg da me pekao na nježnim mjestima gdje je hamajlija ostavila svoj trag, i pustila ga da mi klizi kroz prste. Milijun sitnih čestica, od kojih je svaka potekla iz neke stijene i nataložila se ovdje zahvaljujući pustinjskim vjetrovima u tajnovitom tisućljetnom procesu. Kao da se vrijeme sasvim usporilo i stalo, promatrala sam svaku česticu kako pada i stapa se s milijardama
drugih čestica, a zatim zagrabila još jednu šaku pijeska i pustila je da iscuri. Ta je radnja postala zarazna, opsesivna, to je ponavljanje bilo nužno za tjeranje panike koja me je sve više obuzimala. Nakon nekog vremena, spazila sam nešto krajičkom oka. Bio je to dugonogi crni kukac. Poskakivao je po pijesku poput vodenog skakavca koji se kreće zahvaljujući površinskoj napetosti jezera. Promatrala sam ga dok se pripremao popeti preko hrpice mekog pijeska koja se urušila čak i pod njegovim baletanskim nožicama. Uzdignuo se i pao. Gore, dolje. Uhvatila sam se kako ga snažno podržavam, kao da će mu snaga volje koju sam usmjerila na njega pomoći. Nakon nekog vremena pokušao je pronaći drugi kut uspona, a njegova upornost pomogla mu je da prijeđe tu zapreku i iščezne iz mog vidokruga, ostavivši za sobom tek niz hijeroglifskih tragova u pijesku. Koliko smo dugo čekali i kako je Taïb znao kada je došao kraj našem čekanju, zaista ne bih znala. Jednog je trenutka sjedio umrtvljen poput kamena, da bi već sljedeći trenutak raspetljao svoje dugačke udove, skočio na noge i pošao do starice. Dugo je zurio u nju ne govoreći ništa, a po njegovoj sam tišini znala da je Lallawa preminula. Srce mi je stalo žestoko lupati, ali što sam, uostalom, očekivala? Otkako smo napustili Tiouadu, ovo je bio jedini izvjestan i konačan rezultat našeg putovanja, nije li? Ona suvremena ja - Isabelle koja radi u londonskom Cityju i slijedi nametnuta pravila, koja nosi svoj u profesionalnu odoru i nastoji zaobići sirovu prirodu svijeta koji nas okružuje - bila je iznenađena činjenicom da sam dopustila da se tako nešto dogodi, da nisam od Taïba zahtijevala da ugura Lallawu natrag u auto, pa makar i protiv njezine volje, i odveze je do najbliže bolnice. Ali onaj stari, divlji dio mene, bio je ponosan na staričinu hrabrost i dostojanstvo, zavideći joj na predanosti u odlasku s ovoga svijeta. Došetala sam do Taïba i zagledala se u Lallawino mrtvo tijelo. Izraz njezina lica bio je nekako uzvišen, oči sklopljene a usne izvijene u lagan smiješak. Njezine hamajlije, ogrlice, narukvice i naušnice sjale su na suncu. »Evo«, reče Taïb. »Pomozi mi da je razodjenemo.« Zurila sam u njega zbunjeno. »Što?« »Moramo je oprati.« Osvrnula sam se. Da, baš kao što sam i mislila - nalazili smo se nasred Sahare. »Ali ovdje nema vode«, rekoh glupavo. Uzdahnuo je. »Samo mi pomogni da je svučemo.«
Do tada nisam nikada vidjela, a kamoli dotaknula nečije mrtvo tijelo. Neki gadljivi, praznovjerni dio mene bio je zgađen od same pomisli na takvo što, no Taïb me fiksirao svojim nemilosrdnim pogledom. »Ne mogu to sam uraditi, a prema našoj tradiciji, to bi trebala učiniti žena. Znaš, sada nisi u Londonu, prestani razmišljati kao Londončanka.« Progutala sam knedlu. »U redu.« Zajedničkim snagama pažljivo smo razmotali Lallawu iz njezine složene oprave, odloživši prethodno njezin nakit sa strane. Kada je bila već gotovo sasvim razodjenuta, Taïb je ustao. »Ne bi bilo prikladno da nastavim, stoga ću ti dati upute što ti je činiti. Znam da ti sve ovo teško pada, ali imaj na umu, Isabelle, da ovo činiš za Lallawu, poštuješ sjećanje na nju i naše tradicije. Najprije moraš isprati unutrašnjost njezine usne šupljine. Donijet ću iz automobila malo vode.« Donio je plastičnu dvolitrenku mineralne vode koju mi je dao u Tafraoutu, dok smo još bili u relativnoj civilizaciji, a gdje je bilo moguće kupiti stvari i nitko nije spominjao pokapanje preminulih robinja usred pustinje. Nije ostalo baš puno vode, tek dovoljno za ispiranje ust a mrtve žene. Preuzela sam bocu, smirila se i nježno položila ruku na staričino lice. Tijelo joj se još nije počelo kočiti i još uvijek je bila prilično topla, iako je to možda bilo od sunca. Dodirnuvši je, nisam doživjela šok gađenja koji sam očekivala, ali znala sam da bi mogao uslijediti. Otvorila sam njezina usta i suočila se s bezubom špiljom i sivim jezikom prebačenim unatrag. Nastojeći umiriti vlastitu maštu, ulila sam nešto vode u njezina usta, zaklopila oči i prstom protrljala po unutrašnjosti njezine usne šupljine. Činila se naizmjence glatkom i ljepljivom, a na trenutke sam prstom naletjela na tvrde izbočine poput stijena na dnu mora. Na kraju sam joj nagnula glavu i voda je iscurila, razlivši se po pijesku. »Sada navlaži ruku i tri puta joj umij lice.« Učinila sam kako mi je rekao. Treći put bilo je puno lakše. Oprala sam joj tjeme, opipavši njezine pletenice, onako grube i suhe i gibljive pod mojim prstima. »Sada zagrabi nešto čistog pijeska i nježno ga protrljaj po njezinim dlanovima i podlakticama, laktovima, stopalima i koljenima, i stalno trljaj slijeva nadesno.« Ovo je potrajalo neko vrijeme, a sve to vrijeme sićušni glas u mojoj glavi podsjećao me da rukama dodirujem kožu mrtve žene, kožu meni nepoznate boje i teksture koja se razlikuje od bilo koje kože koju sam u životu imala prilike dotaknuti. Pijeskom sam istrljala staričine noge,
osjećajući njezine mišiće kako se pod mojim dlanovima pomiču poput tijesta. Grudi su joj ležale na rebrima, ispuhane i opuštene. Pogledala sam Taïba. Skrenuo je pogled. »Da, moraš. Baš kao i ostatak njezina tijela.« Čvrsto sam stisnula vilicu i izvršila svoj zadatak bez pogovora, trudeći se svim silama ušutkati glas žene koja je u stvarnom životu izbjegavala bilo kakav ljudski dodir, a koja sada nije mogla shvatiti što joj se to događa. U jednom trenutku Taïb ju je okrenuo na trbuh, a ja sam joj »isprala« leđa i stražnjicu, da bi on nakon nekog vremena proglasio posao završenim pa smo je ponovno odjenuli i ukrasili nakitom. Ustala sam promatrajući je. Ponovno odjevena i ruku prekriženih na grudima, izgledala je mirno i impresivno, a ja sam osjetila iznenadan začudan izljev ponosa prema njoj i sebi samoj. Taïb je otišao do auta i vraćao se sa svežnjem bijele tkanine. »Ovo je njezin pokrov. Zamolila me da ga ponesemo sa sobom.« »Znao si, sve vrijeme si znao da će...« Klimnuo je glavom. »Ona je znala, a znao sam i ja. Ali da sam ti rekao da bi ovo mogao biti vrlo vjerojatan ishod, mislim da bi to za tebe bio puno naporniji dan nego što je bio, zar ne?« Teško je bilo ne složiti se s njime. Pomogla sam mu umotati Lallawu u njezin pokrov, sve dok njime nismo prekrili svaki djelić njezina tijela. Zatim se okrenuo i odšetao do automobila i vratio se koji trenutak kasnije s lopatom. »Zakopat ćeš je ovdje, sasvim samu?« Bilo je to prilično glupo pitanje - a što sam drugo mogla očekivati? Zašto sam obavljala ritualno pranje i zašto smo je umotali u njezin pokrov? Možda se neki djelić mene ponadao da ćemo je nakon svega ovoga ponijeti natrag do automobila i odvesti se natrag u civilizaciju. »Naravno. Ona je to željela.« »A što će na to reći vlasti? Zar ne moraš prijaviti njezinu smrt? Izvaditi smrtovnicu i sve te stvari? Zar neće doći do neke istrage ako samo tako nestane?« Uputio mi je značajno dug pogled. »Isabelle, zaboravi London i sjeti se gdje se trenutačno nalaziš. Lallawa je potekla iz pustinje i pustinja će je primiti natrag u svoj zagrljaj.« »Ali ona nije ›iz pustinje‹. Ona dolazi iz nekog potpuno drugog mjesta. Ukradena je odande i odvučena u pustinju«, rekoh tupo. »Zašto bi željela umrijeti u pustinji? Zašto misliš da bi željela biti pokopana u pijesku, daleko od onih koje zna? Ne razumijem. Ništa ne razumijem, ama baš ništa...« Zagrcnula sam se, odlučna da se neću slomiti pod emocijama.
Oklijevajući, dotaknuo je moje rame. »Ona je sama najbolje znala što želi, Isabelle. Zašto inače misliš da se odjenula poput kraljice? Bude li moja smrt upola tako dostojanstvena kada dođe moj red, smatrat ću se sretnim čovjekom.« Poput kraljice... Ta je fraza odjekivala u mojoj glavi. Poput kraljice, odjevene u nakit i svečanu odoru, pokopana u pustinjskom pijesku. Odgurnula sam ga. »Oh, Bože.« »Što je? Isabelle, što se dogodilo?« »Nešto... nešto čudno. Ja, ma, ne znam. Ignoriraj me. Samo sam malo uznemirena i to je sve.« Nadlanicom je dotaknuo moje čelo. »Lagana sunčanica. Trebao sam znati. Pođi i sjedni u auto, Isabelle, ja ću odraditi što treba.« Promatrala sam s prednjeg sjedala automobila kako je odmjerio i iskopao grob. Sunce se sada već počelo spuštati. Naposljetku sam se natjerala da izađem iz automobila i pomognem mu. Zajedno smo je položili u zemlju i prekrili njezin bijeli oblik pijeskom. Bdjela sam nad njom dok se Taïb bacio u potragu za kamenjem kojim bi prekrio njezin grob. Donio je sedam plosnatih oblutaka, jedan po jedan, koje smo s poštovanjem položili povrh njezina tijela. »Nek’ te zemlja lagano miluje, Lallawa«, rekao je tihim glasom. Ozbiljna lica skinula sam hamajliju, zadržavši je načas u ruci, a zatim sam je položila na njezin grob. »Da je čuva«, počela sam izgovarati, no moje riječi zaglušila je buka vozila koja su se probijala kroz pustinju u našem smjeru. Taïb je rukom zaklonio pogled od zalazećeg sunca. Zatim me zgrabio za ruku i povukao takvom žestinom da sam jauknula. »Vrati se u automobil«, naredio mi je. »Smjesta.« »Zašto? Tko su oni?« Hamajlija mi je visjela iz ruke, a sunce je natapalo njezine crvene staklaste krugove. »Samo se vrati u auto«, stao me grubo požurivati. Ali prije nego sam stigla učiniti što mi je naredio, pokraj nas su se uz ogroman oblak prašine zaustavila dva velika terenca iz kojih su izišli muškarci odjeveni u tamnu odjeću i s opuštenim turbanima, a neki su bili i naoružani. »Merde«, reče Taïb. »Mislim da smo u nevolji.«
22
V rijeme
je prolazilo. Djevojke su uvježbavale plesove i pjesme. Muškarci su se bavili svojim poslom i nitko nije spominjao ništa neobično. Mariatini ciklusi dolazili su i prolazili. Život se odvijao uobičajenim ritmom. Unatoč njezinu opiranju, poslana je vijest plemenu Kel Bazgan o skorašnjem vjenčanju, u slučaju da su njezin otac i braća prošli kroz njihovo selo na povratku iz Bilme. No, to nije bio jedini razlog. »Ja savršeno dobro razumijem tvoju suzdržanost«, reče joj Rahma umornim tonom, »ali, Mariata, tamo imaš tetke i rođake. Naša je dužnost obavijestiti ih o vjenčanju. Ukoliko to ne učinimo, možeš li zamisliti koliko će se naljutiti, kako će rogoboriti protiv nas, optužujući nas za skandal, a možda čak i za otmicu?« »A što će biti s Rhossijem? On je sigurno i dalje bijesan zbog onih deva.« Rahma se uozbilji. »Koje deve? Ja nemam pojma ni o kakvim devama. Vidiš li ti negdje dvije bijele mehari deve među ubogom stokom koju posjeduje siromašno pleme Kel Teggarta?« Rukom je zaklonila pogled kao da se ogledava. »Ja ih ne vidim.« Okrenula se prema djevojci. »Mariata, ako se želiš udati, to valja učiniti na prikladan način. U protivnom će te snaći uroci, a Amastan je već ionako pretrpio dovoljno nesreće. Uostalom, najvjerojatnije neće doći: suviše smo daleko, put je prilično neugodan, a znaju da kod nas neće naići na bogatu gozbu ili sjajan smještaj. Možeš li zamisliti svoju tetku Dassine ili Musine nove žene kako pristaju na takve uvjete?« Istina - Mariata ih nije mogla zamisliti. Ipak, osjećala je priličnu nelagodu od same pomisli na njih, a njezinu je brigu dodatno potkrijepio Amastanov nestanak, kada je zajedno s još nekolicinom mladih muškaraca navodno otputovao do tri dana udaljene tržnice gdje su kanili zamijeniti kozji sir i mlijeko, kožne predmete i životinjske kože za rižu, začine i med za njihovo vjenčanje. Prošlo je tjedan, deset dana, a oni se i dalje nisu vraćali. Nitko na to nije obraćao pozrnost. Članovi plemena laštili su pijeskom svoje srebro, istresali svoje najfinije halje i popravljali pokidane vezove, pleli kose i trljali maslac u kožu. Zaručnička kana na Mariatinim rukama isprala se do blijedosmeđeg traga, tankog poput čipke jedva vidljive na njezinoj tamnoj koži. Zatim se dio muškaraca vratio u selo, noseći namirnice i stošce šećera kao dar mladencima. Ali Amastan nije bio s njima. Baš kao ni Bazu
ili Azelouane, primijetila je. Bazu nije bio oženjen, a otac mu je putovao zajedno s azalayima - nikoga nije pretjerano brinula činjenica što se još nije vratio. »Vjerojatno se udvara onoj djevojci u Kidalu«, komentirala je Tadla, a sve djevojke prasnuše u smijeh. »Siromasi ne mogu birati!« »Ali zašto se Amastan ili Azelouane nisu vratili?« Sve su ušutjele. Noura je pogledala Nofu, koja je neprimjetno zatresla glavom. Ona je bila Azelouaneova nećakinja. Mariata je uhvatila njihovu razmjenu pogleda i osjetila kako joj je srce preskočilo. »Što je?« reče im. »Što mi pokušavate zatajiti?« Nofa se nagnula prema njoj i položila ruku na njezino rame. »Nije ništa. Ne zabrinjavaj se. Azelouane više nije onako mlad kao što je nekoć bio - vjerojatno su odlučili malo usporiti i produljiti svoje putovanje za dan ili dva.« Mariata nije dalje inzistirala na odgovoru, iako nije bila sasvim uvjerena. Azelouane možda nije bio u cvijetu mladosti, ali bio je otporan poput drveta akacije išibanog godinama, vjetrovima i naviknut da izdrži i najgore nedaće. Ne, sumnjala je da Amastanov izostanak nije imao nikakve veze s Azelouaneom, već da se samo predomislio u vezi s vjenčanjem, da mu je, prema riječima njezina naroda, jetra izgubila vatru. Ili je to ili mu se dogodilo nešto strašno. Zamišljala je da ga je deva zbacila sa sebe usred stjenovitog terena i da mu iz ušiju i nosa curi mlaz krvi. Možda su ga ubili razbojnici - ili, još gore, možda se nalazi u naručju neke druge žene u susjednom taboru. Znala je da su te njezine misli prilično iracionalne, ali jednostavno si nije mogla pomoći. Od njih nije mogla spavati ni raditi išta osim najjednostavnijih poslova, a čak je i njih uspjela zabrljati. Prizivala je Amastanovo ime zureći u vjedra riječne vode, ali voda joj nije željela otkriti svoje tajne. Noću bi odaslala svoj duh da ga potraži na putovima sna, ali i dalje nikakva odgovora. Ne mogavši spavati, šetala je taborom pod nijemim zvijezdama, sve dok je ne bi nanjušile koze i svojim meketom stale dozivati njezinu pažnju u nadi da će ih ranije pomusti ili pak nenadano nahraniti. Jedne noći, dok je na nebu sjao mjesec, tanak i zavinut poput bodeža, uspela se na brdo zapadno od njihova tabora sve do Orla i Zeca, dvije isturene stijene čiji se neobičan oblik nazirao na horizontu prkoseći džinovima, ne bi li ga negdje ugledala. Zapravo se i nije nadala da će pronaći Amastana, ali ovo se činilo boljim nego da sjedi kući skrštenih ruku - bilo je nečeg odvažnog i poticajnog u boravku na otvorenome dok je ostatak svijeta spavao, ne
osvrćući se na duhove Kel Asufa što lutaju tminom. Spazivši sjene dvojice jahača kako se u tišini uspinju uz brijeg, prilično se usplahirila, gotovo uspaničila. Jahači su se primicali, onako visoki i uspravna držanja, vodeći sa sobom još dvije deve natovarene raznim svežnjevima. Bih su zamotani u veo skroz do ruba očiju, a preko leđa su im bile obješene puške. Zurila je u nevjerici. Je li onaj prvi jahač nalikovao Amastanu? Teško je bilo prepoznati ga s takve udaljenosti. Je li onaj drugi možda Bazu ili Azelouane? Ili su to ipak samo razbojnici koji namjeravaju opljačkati njihov tabor? Tko god bili, za koji trenutak stići će do njezina skloništa. Trebala bi se povući, otrčati niz brijeg i dignuti uzbunu, ali spop ala ju je strašna znatiželja i znala je da se ne može samo tako okrenuti i otići, baš kao što ne može letjeti poput sove. Stoga se zavukla u hladan, taman i uzak procjep između dvije visoke stijene i ukipila se u prohladnom mraku priljubivši grudi uz stijenu tako snažno da je mogla čuti vlastito srce kako pulsira poput zarobljenog miša. Kada su jahači konačno stigli do samoga vrha, prepoznala je prvu devu koja je pripadala njihovu plemenu - bila je to ružna, proćelava mauretanska deva Bazu ag Aklija. Slijedila ju je velika blijeda životinja koja bi mogla biti deva koju su nazivah Taorka, a koja je pripadala Azelouaneu. Oči su je zapekle od razočaranja. A gdje je Amastan? Jedan je muškarac prozborio, a ona je po glasu znala da je riječ o starom, žilavom karavandžiji Azelouaneu. Jahači se zaustaviše i natjeraše deve da se spuste na koljena kako bi sjahali. Zajedno su sa sobom niz brijeg poveli treću i četvrtu devu. Tek tada je uočila da tamni obrisi na trećoj devi zapravo nisu svežnjevi, već neki muškarac - mrt av ili teško ranjen. Iz usta joj se oteo jauk, no muškarci su bili zaokupljeni pričom i nisu je čuli. Tijelo se pomaklo i podiglo glavu. Čak i s ovolike udaljenosti, čak i u ovakvim okolnostima Mariata je prepoznala Amastana. Bila je na rubu da iskoči iz svog zaklona, kada ga je začula da govori, prilično razgovijetno: »Pa dobro, nisam još umro«, a druga dvojica muškaraca glasno se nasmijaše. Osvrnuo se. »Prilično smo udaljeni od tabora. Što ako dođu...?« »Neće doći.« »Zvučiš prilično uvjereno.« Azelouane slegnu ramenima. »Ove stvari ne možemo držati u taboru. Ljudima se ne može vjerovati. Mišljenja su im podijeljena i sumnjičava. Ni sami ne znaju što žele. Ništa više nije kao što je nekoć bilo.« »Nitko ne smije saznati«, reče Bazu. Zvučao je nervozno.
»A kako ćemo im objasniti što se zbilo s mojom rukom?« Amastan je zvučao prilično nestrpljivo. »Nikome ne pokazuj svoju ranu.« » Čak ni Mariati?« »Pogotovo ne njoj. Ona je pripadnica Kel Taitoka - Kel Ahaggara. Oni s Hoggara lako se predaju - uvijek se predaju. Pomoćne snage s Hoggara koje su se borile na strani Francuza ubile su Firhouna kada je pobjegao iz zatvora u Gaou, otac mi je to ispričao.« »Azelouaneov otac borio se na strani Kaocena tijekom velike pobune«, napomenuo je Bazu Amastanu. Mariata se zavukla dublje u sjenu. Najradije bi iskočila iz zaklona i suočila se s njima, obranila čast svog naroda pred njihovim optužbama, ali sada im se nije usudila javiti - bilo je isuviše opasno. Bilo joj je prilično jasno što se dogodilo s Amstanom i što se nalazi u dva velika zavežljaja koje su sada skidali s četvrte deve. Stenjući od napora, Azelouane i Bazu spustili su prvi zavežljaj i položili ga na do uz tupi zveket. Azelouane se ispravio i osvrnuo oko sebe. Naposljetku je prstom pokazao u smjeru procjepa u kojem se skrivala Mariata. »Ovamo«, reče. »Između Orla i Zeca.« Oh, ne. Mariata je riskirala bacivši posljednji pogled na Amastana koji je sada barem stajao na vlastitim nogama, a zatim se zavukla duboko na sam kraj procjepa kamo nije prodirala mjesečeva svjetlost koja bi je mogla izdati. Bazu i Azelouane doteglili su prvi svežanj do ulaza u procjep, a ona je začula njegov tupi udarac u pijesak. Velikim zamahom Bazu ga je odgurnuo što je dalje mogao, sve do Mariatinih nogu. Što god da se nalazilo u tom zavežljaju, djelovalo je prilično teško i tvrdo, a kada ga je Bazu ponovno pogurnuo, zamalo je izgubila ravnotežu i pala ničice preko zavežljaja, no činilo se da je zadovoljan, jer se naposljetku povukao. Nekoliko trenutaka kasnije vratili su se s drugim zavežljajem koji su bacili na onaj prvi, pribivši je do struka uz stijenu. »Ovo bi trebalo biti u redu«, reče Azelouane. »Hajd ’mo sada dolje do tabora. Uz malo sreće možemo se pozabaviti devama i odspavati koji sat do izlaska sunca.« Čula je njihove korake u pijesku dok su se povlačili. Koji trenutak kasnije začula je glasno protestiranje deva i škripu drvenih sedala dok su se uspinjali na njih, da bi zatim otišli, a Mariata ostade sama u mraku zajedno sa zabranjenom robom. Znala je da ne bi smjela zaviriti. Trebala bi se iskobeljati preko onoga što se skrivalo u tamnim svežnjevima i otrčati natrag do sela, drugim
putem od onoga kojim su se oni zaputili. Ne bi smjela zaviriti - ali jednostavno je morala. Među Tuarezima su kružile brojne priče o znatiželjnim ženama koje su nastradale zbog virenja u tuđe lonce, ćupove ili kutije. O ženama koje bi zatim progutao džin, koje bi se pretvorile u vrane ili koje bi završile u ničijoj zemlji, gdje se moglo čuti tek beskrajno zavijanje vjetrom nošenog pijeska. Ali baš kao i te žene jednostavno si nije mogla pomoći. Oprezno se stala penjati preko zavežljaja, osjetivši kako se njihov kruti sadržaj pomaknuo pod njezinom težinom, sve dok nije došla do izlaza iz procjepa. Tamo je, dok je mjesec bacao svoje tanašno svjetlo preko njezina ramena, pažljivo razmotala prekrivač s donjeg svežnja. Ispod prekrivača pronašla je nekoliko teških crnih kanistara za koje nije znala što sadrže. Podigavši jedan od njih, začula je zveckanje malenih teških predmeta koji su se unutra pomicali. Mršteći se, vratila je kanistar na mjesto i pokrila ga prekrivačem, a potom se pozabavila drugim svežnjem. U njemu je bila hrpa gusto naslaganih predmeta od drva i metala čiji je neobičan crni oblik upijao mjesečinu. Mariata je uhvatila jedan od tih predmeta i zgrozila se. Istog trena znala je da je riječ o pušci, iako se uvelike razlikovala od onih koje je do tada imala prilike vidjeti. Nije sličila puškama koje su muškarci rabili za lov, a još manje na vješto ukrašeno starinsko oružje koje se koristilo u rit ualnim fantasie. Ova je puška bila daleko lakša i složenija, a i djelovala je daleko opasnije. Svojim ju je izgledom podsjećala na škorpiona. Na njezinu kundaku bila su ispisana neka slova koja su podsjećala na tifinagh, no nije ih znala pročitati, a ta ju je činjenica toliko uplašila da je istog trena spustila pušku prekrivši je ponovno prekrivačem. Oružje. Strano oružje. Ukradeno strano oružje. I čitavo brdo streljiva. Ponovno je kleknula. Ustanak. Veliki ustanak. Misli su joj letjele kao lude. Pobunjenici - pobuna. Slobodni narod - Imazighen - koji više nije bio slobodan. Riječi su joj odzvanjale u mislima, a ona je znala da je rat o kojem joj je Amastan govorio upravo počeo, znala je da on više nije samo promatrač, a samim time ni ona.
23
K amo si bio otišao?« Ležali su na svom tajnom mjestu, u udubini između oleandara, odmah pokraj rijeke. Žabe su utihnule, voda se gotovo sasvim povukla, isušena suncem koje je svakim danom sjalo sve nemilosrdnije, dok se Zemlja polagano vrtjela. Tamo odakle je potjecala sada bi se ljudi zaputili u planine, gdje je još uvijek bilo nešto vode u sjenovitim izvorima ili pak u ravnicu, gdje su njihovi haratini navodnjavali tlo, ali pleme Kel Taggart bilo je odviše siromašno da bi držalo svoje haratine, odviše slabo da bi ih spriječilo da napuste sela i odu u grad. Amastan ispruži ruku i ukloni kosu s njezina lica. Koža joj je bila ljepljiva od znoja dok je sjedila na njemu, raširenih nogu, a misterij spajanja njihovih tijela bio je skriven naborima njihovih halja. Prstom je prešao preko njezina čela i opipao joj obrise namrštenog lica, pomislivši pritom kako izazivaju sudbinu ovako bez zaklona i zaštite izloženi silnim zlim utjecajima što vrebaju noću. »Na tržnicu«, odgovorio je, trudeći se laganim pokretima ruke ublažiti njezino mrštenje. »Vidjela si što smo sve donijeli. Pomisli samo kako ćeš biti lijepa pokrivena maramom koju sam ti kupio. Školjke nanizane po njoj nazivaju se kauri i potječu s otočja koje se nalazi u blizini indijskog kontinenta, daleko na istoku. Trgovci su ih navodno prvi put donijeli u Afriku u vrijeme velikih faraona - zamisli, prije vremena Tin Hinan! Tko zna, neke od tih školjaka možda su starije čak i od tvojih predaka, starije od Majke Svih Nas. Sve ove silne godine koristile su su kao platežno sredstvo od Maldiva do Egipta pa preko Velike pustinje, sve dok nisu stigle u ruke najljepše djevojke ikada rođene. Kakav li će to samo prizor biti kada budu krasile glavu moje mlade na dan našega vjenčanja! Bijele su poput tvojih zuba, bijele poput bjeloočnica koje me sada gledaju s visine kao zvijezde na nebu. Kako li će sjati!« Mariata se ugrizla za usnu. Obožavala je kada joj se ovako obraćao, nižući riječi o egzotičnom svijetu koji neće nikada vidjeti, ali ovaj se put nije dala smesti. Ponovno ga upita: »Kamo si bio otišao? Osim do tržnice?« A kada joj nije isti tren odgovorio, stisnula je bedra takvom žestinom da se Amastan naglo trznuo. »Boli te, zar ne, ta tvoja ruka? Kako si je ono ozlijedio? Ajd’ me podsjeti.« Amastan je stade promatrati napola stisnutih očiju. »Nije u redu da tako ispituješ svojeg supruga. Na taj način umanjuješ moju čast.«
»Još uvijek nisi moj suprug, Amastane ag Musa. I uopće ti ne vjerujem da si pao s deve, ti koji si tako vješt jahač.« Pritisnuvši koljenom njegovu ruku, stala mu je podizati rukav sve dok ispod njega nije provirio bijeli zavoj. Ležao je mirno i dopustio joj da odmota skoreni sloj za slojem, sve dok nije stigla do tamne kraste koja je na blijedoj mjesečini djelovala crno. »Ovo uopće ne sliči rani od pada s deve.« »Zakleo sam se da ti ništa neću reći.« »Zato što su pripadnici plemena Kel Ahaggar izdajice?« Šok i nevjerica pokrenuli su ga. Uspio se pridignuti na lakat i maknuti je sa sebe. »Zašto si to rekla?« »Odakle ti puške, Amastane?« »Ti mora da si jedan od duhova Kel Asufa. Jesi li se preobrazila u sovu i neprimijećeno preletjela iznad naših glava? Jesi li poslala svoj duh da gmiže stijenjem u obliku guštera pećinara? Jesi li ti duh koji mijenja lik? Hoće li treće bračne noći, kada otvore naš šator, u njemu pronaći samo moje oglodane kosti?« Promatrao ju je s opreznim poštovanjem. Ili je to bio strah? »Pusti sada te gluposti«, rekla je prilično ishitreno. »Sve sam čula, znam što to znači. Ako nam predstoji opasnost, kao što kaže Tana, želim biti spremna na nju. Tuareške žene oduvijek su bile jednako žestoke i odvažne kao i njihovi muškarci. Nauči me baratati jednom od onih ukradenih pušaka, a kada za to dođe vrijeme, pokazat ću ti da Kel Taitok nisu ni izdajice ni kukavice!« Amastan ju je promatrao u čudu. A onda se nasmijao. »Kalašnjikovi nisu oružje za žene! Ni sam ne znam točno kako se njima rukuje, no Azelouane je obećao da će me naučiti kada moja ruka zacijeli. A kad mi ruka konačno zacijeli, ako to još uvijek budeš željela, naučit ću te rukovati puškom.« Iznenada se otrijeznio. »Ali, Mariata, ne mogu ti reći kako smo došli do tog oružja - preopasno je. Dođe li ta informacija u krive ruke, to bi moglo biti kobno po sve nas. Vjeruj mi barem ovaj put, hoćeš li?« Gledala ga je ravno u oči. »Hoću.« Što se više približavao dan njihova vjenčanja, Mariata je osjećala kako u njoj raste napetost poput nadolazeće grmljavine. Željela je da sve to što prije prođe, da njezino sjedinjenje s Amastanom postane javno i blagoslovljeno, kao da će legitimnost njihova sjedinjenja otjerati zle utjecaje koje je osjećala svuda oko njih. Njezino nestrpljenje postalo je opipljivo - mišići su joj se neprestano trzali i nikako nije uspijevala biti
mirna i pribrana, čak ni dok su preko nje vješali prekrasne tkanine kako bi odabrala tkaninu za svoju vjenčanu halju. »Ova indigo tkanina dolazi s tržnice u Kanou, baš kao i ova prekrasna zelena; pogledaj kako se sjaji!« »Zelena boja donosi nesreću«, netko je dometnuo, a zatim se svi zagledaše u Mariatu čekajući njezino mišljenje. Misli su joj nemirno vrludale i tek nakon nekog vremena shvatila je da je svi promatraju iščekujući odgovor. Čini se da one u svemu ovome uživaju vise od mene, pomisli. Što to sa mnom nije u redu? Svaka druga djevojka posvetila bi se i najmanjem detalju svadbenih priprema, proživljavala bi svaki trenutak odabira veza i kamenjem ukrašenih papuča, prebirala po narukvicama, naušnicama i birala uzorke slikanja od kane svjesna da će joj ovi trenutci ostati za cijeli život, da će ih se s radošću prisjećati kada se budu udavale njezine kćeri, a zatim i njezine unuke... Ali ona se nije mogla otrgnuti osjećaju nadolazećeg zla koji ju je prožimao i ispunjavao željom da se uda što prije, sada i ovdje, odjevena u bilo kakvu halju, bez ovakvih tričarija i ove silne pompe. Ali, zagledavši se u lica puna iščekivanja, u oči sjajne od dobrohotnosti i oduševljenja, uvidjela je da je vjenčanje na neki način osmišljeno kako bi obradovalo članove plemena više nego sam par, da je to događaj koji okuplja sve ljude u radosnom slavlju te da bi stoga bilo u redu da dolično odigra namijenjenu joj ulogu. »Ne bih zelenu«, konačno je izustila. »Ova indigo tkanina zaista je prekrasna.« »I vrlo tradicionalna«, dometnu Rahma s odobravanjem. Mariata je uhvatila njezin pogled. Uostalom, zašto ne bi ugodila svojoj budućoj svekrvi? Bio je to malen i vrlo jednostavan dar kojim ju je mogla obradovati. »Neka bude indigo.« Potom su uslijedili velovi i papuče i povezi s blještavim vezom, niske perlica, remenje i broševi - beskrajan niz malenih, ali ključnih odluka koje je valjalo donijeti. Ljudi oko nje raspravljali su o najsitnijim detaljima, a Mariata se osjećala kao u kakvom snu, kao da leluja iznad njih poput sjenke jer su joj misli bile negdje drugdje. »Više kajala. Potrebno ti je više kajala.« Mariata je kritički škiljila ogledavajući se u ogledalu. Oči su joj već ionako djelovale vrlo upečatljivo, a njezine su se bjeloočnice isticale u kontrastu s crnim zjenicama i antimonovim prahom. Djelovale su ogromno. »Zašto bi mi trebalo još kajala? U životu ga nisam nanijela u tolikoj količini.«
Nofa zatrese glavom kudeći je: »To je tvoje vjenčanje i svi će pričati samo o tebi. Biti ćeš meta za tehot, zlo oko slijedit će te kamo god pošla, stoga moramo nanijeti što više kajala kako bismo otjerali uroke.« Protrljala je srebrnim štapićem po malenoj kutiji, a potom ga izvadila i pažljivo otpuhnula višak. »A sada zaklopi kapke i dopusti mi da uradim posao kako valja.« Mariata je učinila kako joj je rekla, nije imalo smisla raspravljati se oko toga. Prethodnog je dana već provela pet sati dok su joj iznova plele kosu i kanom oslikavale ruke i stopala u znak zaštite, slušajući pritom djevojke kako glasno raspredaju o tome koji uzorak rabiti. Odavno je odustala od inzistiranja na vlastitom izboru; bila je odveć sretna, odveć obuzeta snom da će se uskoro udati za Amastana. A dan prije? Zamalo je glasno prasnula u smijeh od same pomisli. Kakav neobičan kontrast prema ovom lickanju i dotjerivanju, prema ovom svijetu žena. Dan prije, već sat nakon izlaska sunca, bila je s njim u brdima i naslonivši dugačku cijev lovačke puške na stijenu, učila je kako kontrolirati dah da metak ne skrene ukrivo, kako laganim pritiskom povući obarač, kako izbjeći oštar trzaj oružja nakon što ispali metak. Do kraja dana uspjela je pogoditi dva komada drveta i krhotinu nekog glinenog predmeta koju joj je Amastan postavio kao metu; ali pokretna meta bila je nešto sasvim drugo. Divila se Amastanovoj brzini i vještini kada je ustrijelio goluba, a zatim i divlju svinju koju su istjerali iz grmlja. »Što ćeš sada s njom?« upitala je zureći u to neobično stvorenje oštre dlakave stražnjice i izvrnutih papaka. »Možemo li je ponijeti sa sobom?« Stopalom je dotakla natkoljenicu životinje, činila se dobro potkoženom. »Ovdje ima dosta mesa.« »Ah ti malena poganko! Polovica plemena neće je htjeti ni dotaknuti, čak i više od polovice. Zar ne znaš da je svinjetina u islamu zabranjena?« »Ovo je svinja?« Mariata još nikada nije vidjela divlju svinju. Znatiželjno je stala promatrati zavinutu čekinjavu usnu s izbačenim oštrim kljovama. »Baš lijepa divlja svinja. Bez brige.« Znalački je potapšao jednu stranu svog nosa. »Već će je netko pojesti.« »Šakali!« Amastan se nasmijao. »Pa, mogla bi ih i tako nazvati.« Naposljetku je odvukao lešinu u jednu udubinu usred stijenja i naslagao kamenja povrh nje kako je strvinari ne bi otkrili. »Ne mogu dopustiti da samo tako odbacim ovako dobar komad mesa. Ne brini se, bit će iskorišteno.« Urezao je niz simbola na stijenu u čijoj se sjenovitoj unutrašnjosti nalazilo tijelo divlje svinje.
»Amastan vas poziva na gozbu«, Mariata smiješeći se pročita natpis zapisan tifinaghom. Prisjetila se sada tog natpisa, a licem joj se razvukao još širi osmijeh. »Vidi je, već razmišlja o trećoj bračnoj noći«, reče Bicha i laktom gurne Nofu kojoj je ruka poletjela ocrtavši kajalom dugačku crnu liniju skroz do Mariatina nosa, što je izazvalo smijeh i zvižduke okupljenih žena. Čitav tjedan pristizali su uzvanici: neki s darovima, većina bez. Mariata je bila iznenađena, nije poznavala nikog od njih. No, činilo se da ih Amastan sve odreda poznaje. Promatrala je način na koji ih je pozdravljao: prvo lagano popravljanje vela kao izraz poštovanja, zatim uzgredno doticanje dlanova i na koncu ruka pložena na srce. Bili su to uglavnom muškarci odjeveni u obične prašnjave halje, a djelovali su odviše ozbiljno za glazbenike iako su sa sobom nosili neke instrumente. »Tko su oni?« upitala je Rahmu, no starica je samo slegnula ramenima. »Rekao mi je da su to neki njegovi prijatelji.« Njezini tisaghsar, njezini svadbeni darovi, poslagani su na veliku plavu prostirku raširenu posred plesnoga podija - bila je tu rezbarena drvena kutija ispunjena začinima koju je dobila od muških članova plemena, jedna halja i jantarna ogrlica izrađena od perli veličine jajeta, vreća riže i vreća prosa, njezin vlastiti žrvanj, stručak planinske majčine dušice koju je toga jutra nabrala jedna starija pripadnica plemena, brusni kamen, nož s koštanim drškom, novi kožni mijeh za vodu, nekoliko lonaca, prekrivač, podmetač od trske i dvije kokoši, a toj pozamašnoj hrpi pridružila se i kudjelja snježnobijelog pamuka koju je Amastan donio s tržnice u Kidalu, te prekrasno urešen srebrni ukras za veo, dugačak kao ruka i težak poput češlja, a koji će nositi kada bude udana. Konačno je izašla na žarko podnevno sunce, odjevena u sjajnu plavu vjenčanu halju, lica premazanog žutom oker bojom, usana i očiju zacrnjenih kajalom, ruku i stopala ukrašenih izražajnim zavijucima kane, s velikim srebrnim naušnicama koje su joj otežavale ušne resice, uz srebrne hamajlije pričvršćene o njezinu halju za sreću i još tucet sjajnih narukvica nanizanih na obje ruke. Zatekla je žene kako podižu njezin svadbeni šator u blizini šatora koji je nekoć dijelila s Rahmom. U njega je bilo ušiveno barem četrdesetak kozjih koža; kako su samo uspjele sakupiti toliko koža i spojiti ih, a da ih nije uhvatila u njihovom tajnom poslu? Taj ju je prizor duboko potresao. Pleme Kel Teggart nije bilo bogato i zasigurno nije posjedovalo višak od četrdesetak koza. To što su učinile za nju, običnog uljeza bez obitelji, bilo je tako dirljivo da je iznenadila samu sebe briznuvši u plač.
Taclla joj pristupi užurbanim korakom, a njezino inače namršteno lice preobrazio je razdragan osmijeh. Nježno je privukla Mariatu u topao zagrljaj, ne pokvarivši raspored hamajlija ni Nofinu tako vješto, zahvaljujući desetljećima prikupljanom iskustvu, satima nanošenu šminku. »Hajde, hajde, slatko dijete, nemoj brinuti: danas je tvoj sretan dan i svi smo iznimno sretni zbog tebe. Donijet ćeš svima puno radosti i sreće i svježu krv u naše pleme, a moju si dragu prijateljicu Rahmu učinila ponosnom i sretnom ženom. Nije li tako, draga moja?« Mariata podigne pogled, pred njom je stajala Rahma brišući ruke o halju, dok joj je čelo sjalo znojem od naporna podizanja šatora i smijala se od uha do uha. »Znaš da ne smiješ ući u šator prije vjenčanja? To je znak najstrašnije nesreće. Sve prepusti nama. Uljepšat ćemo ga za tebe; ništa neće nedostajati. Izvezle smo novi sag za pod, pogledaj...« Mahnula je rukom i pozvala ostale žene, a one su otrčale i vratile se za nekoliko trenutaka s dugačkim smotuljkom koji su stale ponosno razmotavati. »Ja sam odabrala boje!« dobaci Noura. »Nisu li prekrasne? Lišaj kojim smo postigli ovu divnu zelenu nijansu sakupljen je gore u brdima; trebala nam je čitava vječnost da ga prikupimo, ali pogledaj, to je boja našeg Proroka. A za ovu plavu upotrijebile smo indigo, iskoristivši pritom sva znanja o bojenju tkanine! A za ovu bogatu crvenu koristile smo se lupinkama crvenog luka.« »A ja sam na njegovom rubu izvezla žabe«, reče Leila pokazujući trokute i točke koje su ukrašavale rub saga. Namignula je Mariati, a žene su stale hihotati; žabe su bile poznate po svojoj plodnosti, a bile su i simbol sreće jer su obitavale u vodi. »Potrudi se da ti krevet bude dobro smješten na ovom sagu i svom ćeš mužu roditi puno lijepih sinova!« Iznenada se začu galama popraćena navijanjem i žene trčeći krenu prema mjestu odakle je buka dolazila. Rahma uhvati Mariatu za lakat. »To je ritual prinošenja žrtve; dođi gledati.« U prostor namijenjen slavlju doveden je mladi bik kojeg okružiše plemenski mladići čvrsto stežući svoja najbolja ceremonijalna koplja. Narukvice na zapešćima sjale su na nemilosrdnom žarkom suncu. Junac je počeo uzmicati prema drugoj strani kruga, ali ponovno suočeno s gomilom, stao je trčati u krug, luđački kolutajući očima i propinjući se od straha, dok su ga njegove dugačke noge nespretno zanosile. Za vjenčanje Le’ile i Kheddoua nije bilo junca - takva je zabava previše skupa. No Amastan je godinama putovao i trgovao i prikupio dovoljno novca. Otkupnina koju je pripremio za svoju mladu bila je
pozamašna, iako je zapravo nije imao kome ponuditi. Stoga ju je plemenski amgbrar, stari udovac Rhissa ag Zayk, preuzeo na čuvanje dok se ne ukaže prilika da to blago preda Mariatinoj obitelji. Ukoliko se štogod dogodi Amastanu ili brak bude razvrgnut, taj novac treba poslužiti podizanju njihove djece. Amastan je istupio iz kruga i zakoračio u arenu, odjeven u ha lju indigo boje metalnoga sjaja, dok je čitav niz hamajlija krasio rub njegova tagelmusta. Koplje koje je držao prošlo je kroz ruke nekoliko generacija, no njegov je vrh bio zašiljen do smrtonosne oštrine. Mladi se bik zaustavio pred njime, trznuvši se i zaokrenuvši u suprotnom smjeru, kao da je u blještavim tog metala prepoznao svoju sudbinu. Krug se lagano razmaknuo da bi mu pružili više mjesta za bijeg, a on se zatim zaustavio na suprotnoj strani, odmjeravajući lik koji mu se opasno približavao. »Zašto kovač jednostavno ne uzme to siroto živinče i prereže mu grkljan?« upita tiho Mariata čvrsto stisnuvši Rahminu ruku. Starica se samo osmjehnula. »Čisto sumnjam da će jednogodišnji bik našem momku učiniti štogod nažao«, odvrati, no to nije bilo ono što je brinulo Mariatu. Nikada nije bila pretjerano gadljiva kada je u pitanju bilo ubijanje životinja, za jelo ili za sreću, no sada ju je obuzeo duboki osjećaj jeze, a enadove riječi snažno su odzvanjale njezinim mislima: »Bit će prolivene krvi...« Mladom će biku danas pustiti krv, ovako ili onako, no ona iznenada osjeti da ne bi mogla podnijeti taj prizor, usprkos tradiciji i živopisnosti obreda. »Nemoj!« uzviknula je, a gomila se u čudu okrenu prema njoj. »Osjećam da je ovakvo klanje loš znak«, izjavi. »Osjećam to ovdje...«, reče i pritisne dlan na slabine, odmah iznad jetre, na mjesto odakle dolaze najdublja i iskonska uvjerenja. Zurili su u nju, a ona po prvi put otkako je napustila pleme Kel Bazgana osjeti kako je obavija val neprijateljstva. Amastan je krupnim koracima prešao preko prostora za slavlje. Kad je bio udaljen nekoliko koraka od nje, zarinuo je vrh svoga koplja duboko u zemlju. »Ako ne želiš gledati ubijanje ove životinje, poštovat ću tvoj izbor.« Okrenuo se prema gomili i obratio im se. »Kao što znate, Mariata me spasila od duhova Kel Asufa. Ona može čuti želje duhova. Ako ona kaže da je klanje ovog mladog bika loš predznak, trebali bismo poslušati njezin predosjećaj.« Ljudi su stali mrmljati - mnogi od njih dotakli su svoje hamajlije. Ne žrtvovati junca na vjenčanju zbog nedostatka novca bila je jedna stvar no, okupiti se radi ritualnog klanja koje na kraju ne bude provedeno, to je
bilo nešto sasvim drugo. »Ovo nam neće donijeti ništa dobro«, reče jedan od okupljenih. »Žene se ne bi smjele miješati u muške obrede«, dometnu netko drugi. »Mislim da je sasvim jasno tko će biti gazda u ovom braku«, reče treći, na što mnogi okupljeni prasnuše u smijeh. Amastan je samo mirno zatresao glavom. »Šalite se vi koliko vam drago, ali suviše cijenim svoju mladu da bih je uznemirio na ovaj posebni dan. Ionako se na vatri već vrti jedna ovca za našu podnevnu mechoui, ima dovoljno mesa za sve i nema potrebe za dodatnim prolijevanjem krvi. Ovime želim pomilovati sirotu životinju.« Položio je ruku na srce, naklonio se Mariati, uzeo koplje i vratio se svojim drugovima, prepustivši hvatanje životinje onima spretnijima, koji su potom govedo odveli u staju. Rahma je potapšala Mariatu po ramenu. »Mislim da bismo trebale pokrenuti glazbu, što ti kažeš na to?« Klimnula je glavom u smjeru glavnog svirača, glazbenici su hitro dohvatili glazbala i zasvirali »Lovca i golubicu«, što je u trenu skrenulo pozornost okupljenih s neuspjelog pokušaja prinošenja žrtve. Tana je sigurnim korakom prešla preko prostora za slavlje i zaustavila se ispred Mariate: »Vrlo hrabro, mala moja, iako to u konačnici neće popraviti stvari.« Promotrila je djevojčinu halju i urese, nakrivivši glavu na jednu stranu poput orla što promatra plijen. »Izgledaš zadovoljavajuće«, napokon je izjavila. »Iako primjećujem da i dalje nosiš tu prokletu hamajliju.« Uistinu, Amastanova hamajlija imala je počasno mjesto posred Mariatinih grudi. Tana lagano dodirnu hamajliju, ali s dovoljno snage da je pritisne uz Mariatinu prsnu kost - i mehanizam se iznenada otvori. Prstom držeći sićušna vratašca otvorenima, enad ugura u otvoreni pretinac maleni smotuljak pergamenta te potom zatvori središnju bravicu. »Za život. To je zapis koji sam svojedobno trebala napraviti za Amastana, kada je to zatražio od mene. Možda će ovaj put ipak poslužiti svrsi. Ali to nije tvoj vjenčani dar.« Zatim naoko niotkuda izvadi prekrasnu kožnu torbu s resama, smaragdno zelene, grimizne i plave boje, koju je Mariata već ranije vidjela dok ju je enad šila ispod drveta tamariska. Prebacila je njezinu naramenicu preko djevojčine glave i ispod ruke namjestivši je na leđa, gdje je sjela kao salivena, unatoč teškom sadržaju. Istoga trena Mariatu uhvati znatiželja - izvinula se tako da joj je torba sada stajala prebačena
naprijed i diveći se prekrasnoj jasnoći boja, suncem urezanim motivima i sitnom vezu, krenula ju je otvoriti. »Sada nije trenutak da je otvoriš«, reče Tana, prilično strogo, vrativši joj torbu na leđa. »Sama ćeš znati kada će ti najviše zatrebati. Morat ćeš donijeti odluku kako bi spasila dva života. Mudro odaberi, koliko god ti se učini ta odluka teškom.« Potom se nasmiješila, izraz u njezinim prodornim starim očima iznenada se smekšao i ona ispruži ruku i potapša Mariatu po obrazu. »Pazi na sebe, malena.« Okrenula se i stala udaljavati. Mariata ju je pratila pogledom, pitajući se nad čudnim i nekako konačnim tonom te njezine izjave. Ali nije bilo vremena za promišljanja nad Taninim riječima, jer pojavio se marabut koji je trebao izvršiti obred vjenčanja. Razmijenili su kratke zakletve, svjedoci su ruku položenih na Kur’an govorili u njihovo ime, zatim su razmijenili darove i u nestvarno kratkom vremenu postali su muž i žena. Nakon formalnosti marabutova blagoslova, ostatak dana bio je prožet uobičajenim svadbenim veseljem. Pjevalo se i bubnjalo, a ovca koja se od jutra vrtjela na ražnju sada je slasno pojedena, zajedno s datuljama, začinima i kruhom. Slijedila je utrka deva, plesači sa sabljama pokazali su svoju spretnost i vještinu, a potom su neudane djevojke, odjevene u šalove ukrašene školjkama i krećući se malenim, ali vrlo preciznim koracima zaplesale prekrasnu ritualnu guedru, blagoslovljeni ples. I tako sve dok nije zašlo sunce, stariji se članovi stadoše njihati u transu, uljuljkani opetovanim ritmom pljeskanja, sve dok nije uslijedio crescendo. Glave se stadoše divlje njihati, a pletenice se razletješe u svim smjerovima, poput zmija što se propinju. Zrak je odisao barakom - mogla se osjetiti posvuda - veliki električni oblak sreće i pozitivne energije. Ljudi su je sakupljali za sebe dodirujući si međusobno ruke, gladeći svoje trbuhe, srca i glave. Ljubili su hamajlije, ljubili su djecu kako bi raširili baraku. Žene su radosno jujuškale. Amastan je pritisnuo Mariatine rake na svoje srce - konačno su bili vjenčani. Slavlje i glazba nastavljali su se. Muškarci su nad logorskom vatrom zagrijavali bubnjeve da ponovno napnu kože, spremni zasvirati brže plesove. Stariji ljudi ispijali su još jednu čašu pojačanog čaja, sladeći se šakom datulja da izdrže do sitnih jutarnjih sati; okupljah su se u manje skupine razmjenjujući glasine i puštajući mlade da si udvaraju zadirkujući se međusobno bez srama pred oženjenim članovima plemena. Mjesec je bio visoko na nebu kada su se na stjenovitom horizontu, istočno od tabora, ukazali obrisi ljudi - velike skupine jahača na devama. Prvi ih je uočio jedan od glazbenika kad se išao olakšati u grmlje i odmah
je dao znak za uzbunu. Bubnjari su stali posred ritma, a plesači su i dalje nervozno skakutali s noge na nogu. Amastan se tiho obratio Bazuu koji se iskrao u mrak. Slijedila S lijedila ga je nekolicina muškaraca. »Tko bi to mogao biti?« upita Mariata. U suprotnosti s blijedim okerom lica njezine kajalom uokvirene oči činile su se ogromne. »Ne bih znao«, uzvrati joj Amastan, čvrsto zategnuvši veo oko lica. »To mora da su neki zakasnjeli gosti kojima se oteglo putovanje. Ili možda ipak nisu. Mariata, pođi do našeg novog šatora. Ispred šatora naći ćeš mač zaboden u zemlju da otjera zle duhove. Donesi mi ga smjesta, hoćeš li?« »Baš mi i ne izgledaju kao neki duhovi«, reče ona sumnjičavo, no svejedno krene učiniti kako ju je zamolio. Starinski mač s drškom ojačanim bakrenom žicom i ukrašenim vrpcama raznobojne kože posudio mu je Azelouane. Maraita ga izvuče iz zemlje i čvrsto ga stegnuvši potrči do prostora za slavlje, dok ju je Tanina kožna torba cijelim putem udarala o leđa, a mač lupao o bedro, no Amastan više nije bio tamo gdje ga je ostavila. Zgrozila se kada ga je ugledala kako trči preko cijelog tabora u smjeru stijenja, s lovačkom puškom prebačenom preko leđa. Stajala je tako sa starinskim mačem u ruci, osjećajući se poput prevarene budale, a onda je potrčala za njim. Ostali muškarci također su zgrabili puške i stali trčati - muškarci koje prije nije vidjela, ili ih sada nije mogla prepoznati u njihovu ratničkom raspoloženju. Jahači su se, nimalo oklijevajući, nastavljali približavati, sve dok se nije začuo pucanj. »Tko ste vi?« povikao je stari amghrar, glasa piskutava kao u kakve žene. Nije se čuo nikakav odgovor ili ga možda oni nisu čuli. »To su džinovi«, dometnu netko. »Trebali smo zaklati mladog bika; duhovi su se razljutili i sada su došli po krv koju su očekivali primiti.« »Recite tko ste ili ćemo zapucati!« povikao je Amastan nešto glasnije. Jedan od muškaraca na devi stao se približavati. »Ime mi je Osman ag Hamid iz plemena Kel Ahaggar, a moja kći je Mariata ult Yemma. Stižem s muškarcima iz plemena Kel Bazgan i svojim sinovima, Azazom i Bayeom.« Mariata se zagrcnu. Dotrča do Amastana. »To je moj otac, moj otac i braća!« Zagledala se u mrak, nastojeći razabrati crte lica tro jice muškaraca koje tako dugo nije vidjela. Jesu li se jako promijenili od silnih putovanja pod pustinjskim suncem? Dolaze li s radošću proslaviti njihovo sjedinjenje ili pod stegom obiteljskih dužnosti? Njezin strah
zamijenila je iznenadna euforija kada je shvatila da zapravo više nije važno jesu li došli s blagoslovom ili ne - ona i Amastan sada su bili zakonski vjenčani i više ih nitko ni tko nije mogao razdvojiti. »Dobro došli!« uzviknula je. »Svi ste dobrodošli na naše svadbeno slavlje!« Vijesti se ubrzo proširiše - ljudi su se počeli smijati, napetost je nestala, glazbenici su se ponovno okupili. Poslali su nekoga da ubije kozu i ponovno potpali vatru, netko drugi odjurio je pristaviti čaj; gosti su zasigurno iz daleka i naporno putovali s obzirom na to da su stigli tako kasno, a prijeći Tamesnu Tamesnu nikada nije lako. Jahači su već gotovo ujahali do prostora za slavlje, kada se jedan od njih odvojio od grupe i približio se podrhtavajućem podrhtavajućem plamenu vatre. »Prije nego što nastavite sa slavljem, valja podmiriti dugove!« zaurla jedan grubi glas. Mariata se skamenila. Osjetila je kako je svojom hladnom rukom jeza sve jače steže. I prije nego je svjetlost vatre obasjala njegovo lice, prepoznala je Rhossija ag Bahedija. »Ova žena je kradljivica!« Rhossi je zaurlao na sav glas. »Ukrala mi je dvije deve - i još gore od toga, ukrala je moje srce!« Ljudi se stadoše zbunjeno pogledavati. Je li ovo neka šala ili ozbiljna optužba? Rhossi se uspravio na svom visokom sedlu, sve dok nije bio viši od svih nazočnih. »Mariata ult Yemma uzela je bez dopuštenja moje dvije prekrasne tibesti deve - a kao što svi članovi plemena Kel Bazgan dobro znaju, bila je i zaručena sa mnom. Njezin iznenadni nestanak bio je misterij koji je konačno razjašnjen - sada je jasno da ju je otela pripadnica Kel Teggarta. Stoga treba platiti dug časti. Nosim poruku amenokala regije Aïr, Muse ag Ibe. Rekao je kako je posrijedi sasvim jednostavna situacija koja ne mora izmaći kontroli. Vrati mi moje deve i djevojku, a ja ću poći svojim putem bez ikakvih i kakvih zamjerki.« Umiješao se Osman, okrenuvši svoju devu prema govorniku. Tihim, ali prilično odrješitim tonom rekao je: »Ništa takvo nisi spomenuo kada smo se zaputili na ovaj skup.« »Da sam ti to spomenuo, bi li me vodio cijelim putem preko Tamesne?« Pogled koji mu je Mariatin otac uputio govorio je sasvim dovoljno. Rhossi se bahato nasmijao. »Upravo tako. Recimo da sam samo izostavio taj detalj. Ali razgovarao sam o tome sa svojim ujakom, a kao što svi vrlo dobro znate, on je na samrti. A znate i što to u konačnici znači, za tebe i tvoju sestru, nećake i rođake.«
Osman je hladno odmjeravao Rhossija, sve dok mladić nije svrnuo pogled. Zatim je vrlo tiho, ali autoritativno rekao: »Prešao sam dalek put da bih pronašao svoju kćer, nadajući se da ću stići na vrijeme da je odgovorim od ovog vjenčanja. Da nisi pao s deve dok smo prelazili Doum, stigli bismo ovamo još jučer; da se nisi stalno žalio i tražio odmor nakon svake stanke kako bi pomadama mazao svoju nabijenu stražnjicu, a koristiš se s više jastuka za sedlo od kakve žene, stigli bismo dan ranije. Sada si se sjetio spomenuti neke ›zaruke‹, o kojima nisam imao pojma. A što se tiče deva, ta se stvar dade lako riješiti, za to nisi trebao prelaziti čitavu Tamesnu. Ti možeš govoriti u Musino ime koliko god te volja, možeš čak biti i idući poglavica Bazgana, ali Mariata je moja kći, a ako je imalo poštuješ, dopustit ćeš mi da riješim stvari onako kako to dolikuje.« Dotaknuo je devino tjeme i ona se istog trena spustila na koljena - sišao je s deve i odšetao do mjesta na kojem su stajali Amastan i Mariata, u tišini promotrivši cijeli prizor: Amastana s puškom u ruci, a Mariatu sa starinskim mačem. Na udaljenosti od nekoliko koraka Osman se zaustavio i uljudno naklonio. »Kćeri.« »Oče.« »Oče.« Nisu se zagrlili. »Mislio sam da sam te os tavio sigurno zbrinutu kod tetke Dassine, no čini se da si ti preuzela stvari u svoje ruke. Vijest o tvom skorašnjem vjenčanju stigla je do plemena Bazgan tek prije tjedan dana, i moram reći da je tvoja tetka prilično razočarana.« Mariati se zatresla vilica od bijesa. »Oče, nisam bila sigurna među članovima plemena Kel Bazgan. Odlučila sam ih napustiti i skrasiti se ovdje.« »Kada smo kod sigurnosti, na tu ćemo se temu još vratiti. No, čini se ala usred da si uistinu ukrala nešto što je pripadalo Bazganima kad si nest ala noći, nikome ne rekavši kamo si se zaputila - te su iste noći nestale i dvije deve. Što imaš na to reći?« Mariata stisnu usne. »Sada nije vrijeme da pričam o tim stvarima. Imala sam svoje razloge, a ako ti ih priopćim, razbjesnit ćeš se, ali ne n a mene. Recimo samo da ste ti i moja braća te muškarci koje ste poveli sa sobom dobrodošli na našu svadbu - ali Rhossi ag Bahedi nije dobrodošao, ni ovdje ni igdje drugdje gdje se budem nalazila.« Na njezine riječi Amastan je reagirao trzajem glave. »Rhossi?« Prsti su mu pobijeljeli od snažnog stiskanja puške. Mariata položi ruku na njegovu. »Ne sada.« Okrenu se ponovno prema Osmanu. »Oče, ovo je Amastan ag Musa, amenokalov sin i hrabar
muškarac, stoga ne razumijem zašto je tetka nezadovoljna mojim izborom, osim možda zbog toga što je nisam pitala za savjet. Ali poslali smo poruku duž trgovačkih putova kako bismo uspostavili kontakt s tobom i s mojom braćom, mojom najbližom obitelji, no nismo dobili nikakav odgovor pa sam stoga sama donijela odluku da se udam za Amastana, što je, uostalom, moje pravo.« Osman je polagano klimnuo glavom. »Stvari su se oduvijek tako rješavale, znam. Ali stvari se u svijetu mijenjaju isuviše brzo da bi se stari iv običaji stigli prilagoditi. Biti ću iskren, Mariata. Nemam ništa prot iv muškarca kojeg si odabrala, ali volio bih da odgodiš svoje vjenčanje i pođeš sa mnom - naš narod nalazi se u velikoj opasnosti, pogotovo u ovim krajevima, i zato sam došao da te povedem sa sobom na mjesto gdje ćeš biti sigurno skrašena.« Mariata se zagleda u njega u nevjerici. »Skrašena?« »Uzeo sam novu ženu. Ona živi u jednom gradiću u pokrajini Tafilalt na jugoistoku Maroka. Odustat ću od pustinjskih putovanja i skrasiti se tamo s njom. Zajedno s njezinim ocem pokrenuo sam posao. Ti i tvoja braća poći ćete sa mnom i započeti novi i bolji život.« »Maroko?« Mariata je piljila u njega sasvim zgrožena, no Amastan je istupio pred njezina oca. »Shvaćam vašu brigu za dobrobit kćeri, ali uvjeravam vas da je sada kada smo vjenčani njezina sigurnost meni najvažnija.« »Ali ovo je tek prva noć vašeg vjenčanja?« prekinu ih Rhossi. Govorio je glatko, no oči su mu bile krvave, a pogled je sijao vatru. Amastan je potvrdno klimnuo glavom. Rhossi se okrenu Osmanu. »Dakle, još nije prekasno, svi znaju da se tek treće noći brak može u potpunosti konzumirati! Povjerite mi brigu za svoju kćer i za njezinu sigurnost, gospodine, a ja ću zaštititi njezin život svom snagom pokrajine Aïr kada postanem poglavica.« Osman je zatresao glavom. »To je vrlo lijepa ponuda, Rhossi, ali ja sam odlučio da će poći sa mnom do Tafilalta.« »Nikamo ne idem bez svoga supruga, oče.« Pridružio im se još jedan muškarac - amghrar Rhissa ag Zeyk. Pozdravio se s Osmanom kako i priliči, a zatim je poglavica Kel Teggarta izustio: »Ovo dvoje mladih ispravno su vjenčani - vjenčao ih je marabut pred očima svih ovdje okupljenih. Amastan je dobar muškarac: poznajem ga veći dio njegova života i mogu jamčiti za njega.« »Poznavao sam ga dvanaest godina prije negoli se skrasio u ovoj rupi i pouzdano znam da je najobičniji crv!« eksplodirao je Rhossi.
»A ti, ti si oduvijek bio grubijan i obična kukavica, što može potvrditi svako dijete Kel Bazgana koje je bilo mlade ili slabije od tebe!« zaurla Amastan. Rhossi ga tada gurnu objema rukama u prsa; Amastan je zateturao i zamalo pao. Mariata se ispriječi između njih dvojice. »Prestanite s tim glupostima! Stidi se, Rhossi ag Bahedi! Ovo je moje vjenčanje, vrijeme za slavlje. Tko ne želi slaviti zajedno s nama, slobodno može napustiti ovaj skup, i to iz ovih stopa!« Amghrar se nasmiješio, njegove stare oči sjale su u svjetlu vatre pa iako se zapravo obraćao Mariati, pogled mu je bio uperen u Rhossija ag Bahedija. »Ne možemo tako umornim putnicima uskratiti gostoprimstvo, unatoč tome što smo siromašniji u materijalnim dobrima od moćnih Kel Bazgana. Uvidjet ćete da je naš tabor mjesto puno topline i ugode, pogotovo na ovaj sretni dan. Ostavite svoje razmirice po strani, molim vas. Osman ag Hamid, tvoja je kći zakonom vjenčana za ovog muškarca, i to svojom voljom - budi sretan zbog nje. Rhossi ag Bahedi, sutra ćemo razgovarati o nestanku tvojih deva, no vjerujem da i sam uviđaš u viđaš da u ovoj našoj ›rupi‹ nemamo nikakve tibesti deve. Živimo na rubu siromaštva, a naše su deve obične radne životinje, ne možemo si priuštiti igračke za bogataše.« Rhossi se pridigao. »Moje deve nisu bile ›igračke‹. Kupio sam ih kao rasne deve za parenje, bile su to deve najčistije loze. Prihod koji sam izgubio krađom mojih životinja neprocjenjiv je.« Amastan slegnu ramenima. »Ah, sad, ako je neprocjenjiv, ond a vjerojatno ne možemo ništa učiniti da ti ih nadomjestimo, čak ako su i zaista ukradene, u što iskreno sumnjam. Najvjerojatnije ih nisi dobro privezao pa su odlutale potražiti neki bolji dom gdje ih neće tući iz čiste obijesti.« »Ti vrlo dobro znaš da ih je ona ukrala!« bjesnio je Rhossi. »Može ti biti žena, ali samo da znaš, prije nego s tobom legla je sa mnom!« Zavladao je zgroženi tajac potaknut njegovom drskom tvrdnjom, a zatim je naveo suludu cijenu koju su mu dužni namiriti za ukradene deve, znajući da takvu cijenu nitko ne može platiti, osim možda sultana drevnog carstva Songhai, čije su palače zidovi sjah posuti zlatnim prahom. Svi okupljeni koji su čuli traženi iznos zagrcnuli su se. Rhossi je zadovoljno odmjeravao njihova zgranuta lica. »Ako mi to ne možete platiti, zadovoljit ću se uzevši samo ovu ženu, bila ona udana ili ne!« Mariata to više nije mogla podnijeti. »Ti si sasvim skrenuo s uma! Kao prvo, nikada nisam legla s tobom, a to uostalom i sam znaš; pokušao
si me silovati, što je bio sasvim dovoljan razlog da napustim pleme Kel Bazgana onako naglo i neprimjetno. Kao drugo, kada sam ti se opirala, udarila sam te svom snagom u glavu, a ti si stao plakati poput malene bebe. Kao treće, evo što imam reći u vezi s onim tvojim devama. Istina je da sam za bijeg iskoristila dvije životinje za koje sam znala da pripadaju tebi, a uzela sam ih kao naknadu za povrijeđenu mi čast, no prema mojoj računici, za tu uvredu i ovu drugu još goru, koju si mi upravo nanio tu pred svima, duguješ mi još tri deve! One deve koje sam ti uzela više nisu ovdje, prodane su na tržnici u Goulemimeu. Još uvijek čuvam novac koji sam za njih dobila - a to i nije neki iznos u usporedbi s tvojim napuhanim. Mislim da čak i nisu bile muškog spola ili su pak bile kastrirane - u svakom slučaju nisu bile za rasplod. Na svijetu postoje mnoge životinje koje izgledaju krasno i ponosito i koje se diče uzvišenim podrijetlom, no često se ispostavi da su prilično nesposobne kada je riječ o parenju!« Oko njih «e sada okupila čitava gomila: netko je prasnuo u smijeh i uskoro su svi muškarci Kel Teggarta stali navijati. Nije im trebalo puno kada su u pitanju bili muškarci plemena Kel Bazgan, a ono što je Rahma pretrpjela živeći s njima u pokrajini Aïr, mnogi su doživljavali kao uvredu za cijelo pleme. Izvan sebe od bijesa, Rhossi je zgrabio Mariatinu ruku i stao je silovito izvrtati. »Ispričaj svima istinu, ti mala kučko. Sama si raširila noge i uživala si u svakom trenutku! Vraćala Vraćala si se po još, noć na noć!« Trenutak kasnije Mariata osjeti kako joj netko snažno stišće drugo zapešće i otima mač koji je držala. Nastalo je naguravanje i odjednom su oba stiska popustila, ostavivši je samu, a Amastan je već zajahao Rhossija koji je ležao na tlu i pritiskao mu grkljan oštricom Azelouanova starinskog mača. Uslijedilo je komešanje. Začuo se pucanj koji je proparao noćni zrak. Nitko nije znao što učiniti, kako reagirati. Svi su na tren zastali, osvrćući se oko sebe, zbunjeni. Je li to doletio kamen ili je nečija puška greškom opalila? Još jedan pucanj prozujao je kroz zrak i netko je povikao, a zatim je uslijedio ogroman val buke, užasan neprobojan zid zvuka, a pojedinačne hitce zamijenila je vatra iz automatskog oružja. Kao u nekoj noćnoj mori, Mariata je vidjela Amastana kako pada na leđa, iznenada se otkoturavši s Rhossijevih grudi. Prednji dio njegove halje - izrađene od prekrasne i skupe indigo tkanine s odsjajem svračjeg perja - sada je na mjesečini odražavao drugačiji sjaj dok se svježa crna mrlja polagano širila. Ležao je nepomičan na tlu iza Rhossija ag Bahedija, ruku zabačenih iznad glave, ispustivši beskoristan starinski mač. U kontrastu s tvrdom i
tamnom podlogom, njegovi dlanovi izgledali su nekako blijedo i nježno, svijetli i meki poput cvijeta oleandra. Neka žena vrištala je njegovo ime, bez daha ili stanke - Amastane, Amastane, Amastane! - a Mariati se činilo kao da ta riječ uopće nema smisla, poput kakve izmišljene riječi u nekoj dječjoj rimi, i tek je nakon nekoliko beskrajno dugih trenutaka shvatila da čuje svoj vlastiti glas, onako lud i očajan. Taj zvuk uskoro je progutala strašna kakofonija: vika i plač i naricanje i naleti mitraljeske paljbe, a svuda oko nje ljudi su se rušili kao košeni snažnim vjetrom hvatajući se za glavu, vrišteći u šoku i agoniji i mlatarajući rukama u pokušaju da zadrže ravnotežu. Deve su zavijale; netko je protrčao pokraj nje s odjećom u plamenu bila je to Leila, Mariata ostade, zgrožena. A zatim se pojavio neki muškarac - ne, gomila muškaraca, stotine njih koji su nahrupili u njihov tabor poput mrava, bez velova, golih lica otkrivenih u mraku. Bacila se prema naprijed na tlo, gdje je maločas ležao Rhossi (gdje li je on sada, to joj se pitanje vrzmalo glavom, no nije imala odgovora, a i nije ju ni bilo briga) i stala potezati Amastanovu ruku. »Ustaj! Ustaj! Napadnuti smo!« Ali ruka mu je bila sasvim mlitava. Ležala je nepomično poput janjeta kojeg je to proljeće donijela na svijet umiruća ovca, nevjerojatno mlohava, opuštena i vlažna, kao da u njoj nije bilo ni tetiva ni mišića. No, ona ju je svejedno nastavila histerično tresti. »Amastane!« Samo se onesvijestio: znala je da to mora biti tako. Ležao je čvrsto sklopljenih očiju i spavao usred sveopćeg kaosa. »Amastane! Ustani!« Uspjela ga je uhvatiti ispod pazuha i pokušala ga pridići, ali bio je tako težak. Tako težak! Ta on je bio visok i koščat muškarac, žilav i okretan: zašto ga je onda tako teško pomaknuti? Um joj je sasvim otupio jednostavno nije mogla shvatiti. »Amastane!« urlala je na njega, prepuna bijesa i nadolazeće jeze. Netko ju je uhvatio i stao je vući. »Ne možeš mu više pomoći!« Zabila se petama u tlo i još čvršće stisnula mužev rukav prstima čvrstim poput kandži, svjesna da ga više nikada neće vidjeti ako ga sada pusti. »Ne!« vrištala je. »Ne!« Skupa indigo tkanina čvrsto se držala, okamenivši likove u čudnom prizoru natezanja - a onda se, uz zvuk paranja koji se mogao čuti usprkos općem kaosu, tkanina iznenada poderala, ostavljajući u njezinoj ruci tek maleni krvavi komad. Odvojivši je konačno, netko ju je zgrabio oko struka, podigao s da, prebacio preko ramena i počeo je odnositi.
Iz ovog neobičnog izokrenutog položaja vidjela je Rossija ag Bahedija kako vuče njezina brata Azaza s deve sve dok nije pao s nje sklupčavši se na tlu, vidjela je svog neprijatelja kako se uspinje na devu i divljački je udara sve dok se životinja nije pokrenula u bijeg. Vidjela je Bayea kako se prigiba i podiže Azaza na svoje sedlo, no ona je razmišljala samo o tome kako joj nije stalo, a trebalo bi, do sudbine drugih ljudi, čak i kada se radilo o vlastitoj braći. Ništa od toga nije joj se činilo stvaro, pogotovo promatrano ovako naglavce. Jedini prizor koji joj se činio stvarnim bilo je nepomično tijelo iza njezinih leđa koje svakim novim korakom postaje sve udaljenije, i koliko god se trudila, okretala glavu i izvijala vrat, nakon nekog vremena nije ga vise mogla vidjeti. Vidjela je kako jedan muškarac baca Tanu na tlo, dok joj drugi trga halju; vidjela je dvojicu tamnoputih mladića kako bezobzirno režu amghrarovo tijelo. Vidjela je Azelouanea kako se probija kroz masu, čvrsto stežući blještavi crni kalašnjikov, krvoločna izraza lica dodatno osvijeđjenog iskrama koje su frcale iz njegova oružja. Vidjela je Tadlu kako urla poput demona na uniformiranog muškarca koji je pokušavao dohvatiti maleno dijete što se skrivalo iza njezine halje. Posljednje što je vidjela bila je Rahma koja je hrabro mahala zapaljenom granom ne bi li otjerala svog napadača, no on je samo zakoračio unatrag, naslonio gotovo nemarnom kretnjom svoju crnu pušku sličnu škorpionu na bok i ispalio joj u lice rafal koji je rasvijetlio noć - zateturala je i pala, a drugi ju je muškarac uhvatio za dugačke pletenice i jednim potezom mjesečinom obasjane mačete odrubio joj glavu.
24
Tko ste vi i što radite ovdje?« Ovo pitanje ponovljeno je po drugi put, ali sada na francuskom. Taïb je stajao ruku dignutih u zrak. Muškarci koji su izašli iz prašnjavih terenaca nosili su turbane i velove, oči su im bile skrivene iza blještećih sunčanih naočala - a bili su i teško naoružani. Bila su sedmorica. Muškarac koji nam se obrat io - visok i žilav i tamnosmeđe puti - držao je poluautomatsku pušku uperenu u Taïba. Drugi je pušku uperio u mene. Nikada do tada nisam vidjela pušku - barem ne pravu, stvarnu pušku, u rukama osobe koja izgleda kao da ne bi imala većih moralnih dvojbi da ispali, ne jedan, već više metaka u mene i ostavi me da iskrvarim na pijesku. Začudo, nisam osjećala baš ništa, ni strah ni ljutnju - tek neodređenu bestjelesnu tupost, kao da se mozak prebacio u neko neutralno, automatsko stanje. »Došli smo ovamo kako bih joj pokazao pustinju«, odgovori Taïb. »Moja prijateljica je engleska turistkinja.« »Ovamo nitko ne zalazi! Ilegalno ste prešli granicu: turistički vodič nikada ne bi tako nešto preporučio. Tko ste vi? Pokažite mi njezinu putovnicu i svoju osobnu iskaznicu.« Njegova autoritarna samouvjerenost, čak i bez opipljive oružane potvrde, bila je neupitna. Taïb se hitro pokorio zahtjevu i predao mu moju torbu zajedno sa svojom osobnom. Muškarac je izvrnuo torbu na pijesak: kemijske olovke, šminka, četka za kosu, bilježnica, labello, novčanik, presavinuti papiri, putovnica, sručili su se na do podižući malene oblačke prašine. Muškarac se sagnuo i dograbio putovnicu, prelistao je i gurnuo u džep svoje košulje. Zatim je podigao novčanik i otvorio ga nacerivši se svojim kompanjonima. »Hrpa eura i nešto dirhama.« Dobacio je novčanik drugom muškarcu koji ga je spremio u džep. Zaustila sam da se usprotivim, no ipak sam zastala da malo bolje promislim. Tko su uopće ti muškarci? Kradu li njihovi policajci tako besramno? Čula sam brojne priče o korumpiranoj policiji i podmićivanju, no mislila sam da je to samo bakšiš, sitna korupcija. Ovi muškarci uopće nisu izgledali kao policajci ili bilo kakve službene osobe. Zapravo, bili su više nalik na one tipove od kojih je Taïb nabavio ilegalno gorivo, u prašnjavim pustinjskim čizmama, ostavljajući dojam namjerne anonimnosti.
Treći se muškarac zaputio prema meni. Njihao se u boku, opuštena i samouvjerena koraka. Hodao je kao da je gospodar ovog prostora ukoliko itko uopće može vladati pustinjom. Ako je i imao nekakvo oružje sa sobom, nisam ga mogla vidjeti. »Što je ovo ovdje?« pokazao je na pješčani humak prekriven sa sedam plosnatih kamenova. »Što ste zakopali ovdje?« Pogledala sam u smjeru Taïba, ne znajući što bih odgovorila. Muškarac je čizmom opipao do i pomaknuo jedan kamen. Ovaj njegov pokret iz nekog je razloga u meni probudila otupjele emocije. »Nemojte!« strogo sam zaviknula. Taïb je povikao nešto na svom materinjem jeziku, na što ga je jedan od muškaraca svom snagom udario kundakom puške i on se držeći se za glavu srušio na leđa. Ako sam uopće gajila ikakvu nadu da bi nas ti muškarci mogli ostaviti na miru i poći svojim putem, ona je u tom trenutku sasvim iščezla. Muškarac koji je djelovao poput vode stao mi se približavati. Osjetila sam kako mi krv ubrzano kola. »Što ste ovdje sakrili - drogu? Ili oružje?« grubo me upitao. »Reci ili ćemo ti upucati vodiča.« Bila sam toliko zaprepaštena da sam se nasmijala. »Ništa od navedenoga!« Taïb mi je dobacio s leđa: »Reci mu, Isabelle, ispričaj mu o Lallawi!« Podigla sam pogled prema čovjeku koji me gledao svisoka, onako stran i neprepoznadjiv u svojoj mješavini moderne i starinske odore. »Ovdje se nalazi tijelo jedne starice koju smo pokopali«, izrekla sam hladno i tupo. »Ime joj je Lallawa, ona je... rođakinja mog prijatelja Taïba. Željela je vidjeti pustinju posljednji put prije nego umre; doveli smo je ovamo, umrla je, a mi smo je pokopali. To je sve što vam mogu reći.« Muškarac je ostao piljiti u mene, a sjajne crne naočale činile su njegovu pojavu nekako neljudskom i uznemirujućom. »Još nikada u životu nisam čuo tako apsurdnu priču«, naposljetku je prezrivo zaključio. »Ali to je cijela istina!« Dobacio je nešto svojem drugu koji se spustio na koljena i stao razmicati kamenje naslagano na grob. »Zar nemate nikakvog poštovanja prema umrlima?« rekoh bijesno. Nitko se nije udostojao odgovoriti. Promatrala sam ih kako donose lopate iz svojih vozila, te prilično odlučno i metodično počeše raskopavati Lallawin grob.
»Stanite! Prestanite!« Pogledala sam Taïba, no on je i dalje sjedio na tlu pokraj parkiranih terenaca, glave obgrljene rukama, dok je jedan od muškaraca pretraživao njegov Touareg, bacajući na pijesak prekrivače, CD-ove i bubnjeve. »Zar ih ne možeš zaustaviti?« Polaganim pokretom podigao je glavu i pogledao me ravno u oči. »Izgleda li ti kao da bih ih mogao zaustaviti?« Njegov glas i držanje odavali su dojam tupog prihvaćanja situacije koju bi mogla promijeniti tek Božja intervencija. Počela sam taj stav doživljavati kao »inšalah stav« karakterističan za ovu regiju. Mislila sam da će prestati kopati kada ugledaju staričino umotano tijelo - ali ne. Nije im trebalo puno da pronađu tijelo umotano u bijeli pokrov. Predvodnik se sagnuo i razgrnuo pijesak s tkanine koja je prekrivala njezinu glavu, ali čak ni to nije mu bio dovoljno snažan dokaz, nego je smaknuo bijelo platno kako bi razotkrio staričino nepomično lice. Uočivši raskoš njezina nakita, razmotao je pokrov još niže, otkrivajući blještave hamajlije, prstenje i narukvice nanizane na prekriženim rukama. Netremice je zurio u Lallawin nakit tako da sam pomislila kako ga želi ukrasti. No, ostali su muškarci tiho mumljajući uzmaknuli korak ili dva, dodirujući ogrlice skrivene ispod svojih velova i rukama pokazivali neobične znakove tjeranja zlih duhova. Bio je to prilično jezovit prizor u smiraj dana, dok je svjetlost iščezavala s neba. Naposljetku, ne dodirnuvši nakit, vođa je povukao pokrov preko staričina tijela, zaurlao na svoje ljude, na što su se oni prilično nevoljko spustili na koljena, podigli Lallawu iz groba u kojem je tako kratko obitavala i položili je pokraj rake. Nisam mogla skloniti pogled s Lallawina tijela, tako nemarno ponovno izvađenog na površinu i s nekad besprijekorno bijela pokrova umazanog pijeskom, platna koje je Taïb tako pažljivo i dostojanstveno namjestio, a koje je sada bilo izgužvano i oskvrnuto njihovim gnjusnim postupkom. Jedva da sam prihvaćala pomisao da je zaista preminula, a još teže bizarnu činjenicu da sam i sama sudjelovala u njezinu ukapanju no vidjevši je ovako iskopanu, nemarno, ali istovremeno i s punim poštovanjem, u meni se nešto slomilo. Zaplakala sam i nastavila plakati, pogrbljena nad vlastitom hamajlijom, grcajući u jecajima koji su potjecali iz moje najskrovitije dubine - s onog mračnog mjesta koje sam namjerno ostavila neotkrivenim i neistraženim, zapečaćenim zajedno sa strašnim morbidnim blagom poput drevne piramide. Suze su nadolazile glasne i nasilne i sasvim neočekivane poput pustinjske poplave. Jednostavno ih nisam mogla zaustaviti. Činilo se kao da sam, napokon, uspjela izgubiti kontrolu nad samom sobom. Nisam čak ni znala zašto plačem. Možda je
to bilo zbog nepoštovanja iskazanog prema staričinu lešu, zbog šoka što je Taïb završio izudaran na tlu, možda zbg toga što smo se nalazili u rukama brutalnih i naoružanih muškaraca - ili je to možda bila tek kulminacija vrtloga emocija koje su me prožimale toga dana. Pukotina u odavno napukloj brani konačno je popustila, i to za sva vremena. Nitko nije obraćao pozrnost na mene, što je u tim okolnostima možda bilo i najbolje. Muškarci su nastavili sumanuto kopati zaokupljeni potragom za nečim za što su mislili da se nalazi u grobu. Taïb je i dalje sjedio pognute glave, kao da moli - njegov stražar zapalio je cigaretu čiji se tanki pramen dima izvijao u sutonom obojano nebo. Vođa je konačno progovorio i naoružani su muškarci odložili lopate. »Čini se da ste govorili istinu«, rekao je nevoljko i namršten. Njegov je francuski bio prilično grub, s oštrim afričkim akcentom i odavao je južnjačko podrijedo. Očito nije bio naučen za obiteljskih posjeta Francuskoj ni u preciznim marokanskim školama. »Ustanite i vratite se natrag u automobil.« Ustala sam uz veliki napor. »A što će biti s Lallawom? Zar ćete je ostaviti samo tako, izloženu šakalima?« »Nismo divljaci«, grubo je odgovorio i naredio svojim ljudima da ponovno pokopaju staricu. Polaganim korakom odvukla sam se do Touarega i sjela pokraj Taïba. Čuvar koji ga je nadgledao promatrao me kroz prorez na svom velu. Nije mogao imati više od dvadesetak godina i koža mu je bila meka, gotovo paperjasta, iako se među obrvama nazirala duboka bora, i još jedna u kutu usana. Dok je punim plućima uvlačio dim cigarete, promatrala sam kako mu se lica smješta u te bore, poput muškarca koji se zavaljuje na trosjed. Primijetio je da ga promatram pa je hitro, kao da sam ga uhvatila u nedoličnom ponašanju, navukao veo preko usana. Taïb me uhvatio za ruku i naletio na amajliju koja je i dalje bila stisnuta u mojoj šaci. Primijetila sam da se namrštio. »Na tvome mjestu objesio bih je oko vrata i sakrio ispod odjeće«, rekao je blago. Poslušala sam ga. »Nemoj se bojati«, dodao je. »Tko su ti ljudi? Što žele od nas?« Neprimjetno je slegnuo ramenima. »Teroristi, trabandisti, krijumčari - možda i nešto više od toga. Pretpostavljam da ćemo na vrijeme saznati.« Za čovjeka udarenog kundakom puške u glavu djeluje iznimno smireno i opušteno, pomislih, iako mu je čelo resila ogrebotina, a stalo je i otjecati kao da uzgaja rog. Nježno sam mu dodirnula čelo. »Jesi li okej?«
Potvrdno je klimnuo glavom. »Alhemdullilah.« Rukom je prešao preko lica, prstima dodirnuvši usne i potom grudi. Mladić s puškom u ruci tiho je prozborio: »Salama.« Uopće nisam znala što bih mislila o cijeloj situaciji. Osjećala sam se kao potpuni stranac, europski uljez u isključivo sjevernoafričkoj drami, no razmjena fraza na neki je čudan način djelovala umirujuće. Okrenula sam glavu i stala promatrati ostale muškarce kako ponovno polažu Lallawu u njezin grob. Brižnost s kojom su to činili prilično me iznenadila. Izravnali su iskopanu raku, rukama pažljivo otresli pijesak s Lallawina pokrova i potom položili njezino tijelo, rukujući njime kao da starica još uvijek diše. Sam vođa izravnao je nabore platna čvrsto zaguravši sve viseće krajeve ispod položenog tijela, baš kao što je to prije učinio Taïb. Vidjela sam kako je prignuo glavu i dotaknuo svoje čelo, a potom i srce. S iznenadnim hladnim povjetarcem koji se uzdigao s pijeska i razbarušio njihove šalove, do mene je dopirao i meki šapat izgovorenih riječi. Potom su zatrpah grob i poslagali kamenje, pokopavši tako Lallawu dublje i bolje nego što je to Taïbu i meni pošlo za rukom. Neko su vrijeme stajali u tišini oko groba, kao kod molitve. Meni su djelovah poput počasne garde te pomislih kako im Lallawa možda ipak neće zamjeriti iskopavanje. Već je gotovo pao mrak kada su se muškarci konačno okrenuli i zaputili prema automobilima. Dok su nam se približavali, Taïb je ustao sa sjedala, a ja sam iznenađeno primijetila kako je u međuvremenu ponovno omotao turban prekrivši veći dio lica i ostavivši otkrivenima tek oči. Vođa trabandista upitno ga je promotrio, a zatim rekao neš to čemu su se ostali muškarci gromoglasno nasmijali. Taïb se još jače uspravio i odgovorio na njihov smijeh, a iz njegova se držanja dalo zaključiti da pokušava opravdati svoj postupak. Razmijenili su čitav niz riječi; sada su se doimali nešto manje agresivno. Primijetila sam da su puške nemarno prebacili preko leđa i da nas više ne drže na nišanu. Hoće li nas sada pustiti da pođemo svojim putem? Nisam se usudila ni disati kako ne bih remetila ravnotežu koja je trenutačno lebdjela u zraku. A onda je netko nešto rekao, a Taïb je bijesno reagirao, gotovo na rubu urlanja. Položila sam ruku na njegovu, nadajući se da ću ga možda uspjeti umiriti, no on ju je samo otresao, kao da uopće nisam prisutna. »Što je bilo?« upitala sam uplašeno. »Što govore?« No umjesto Taïba, odgovorio mi je jedan od trabandista. »Poći ćete sa nama.« »Poći s vama, ali kamo?«
»Do našeg tabora.« »Ali zašto? Zar nas ne možete pustiti? Tko ste vi, uostalom?« Taïb se stao mrštiti u mom smjeru, dajući mi jasan znak da ušutim. Trabandistov pogled bio je zagonetan, dubok i ozbiljan poput jezera do kojeg ne dopire svjetlost. »Ne tiče vas se tko smo. Ali nas se i te kako tiče tko ste vi, Miss Isabelle Treslove-Fawcett.« Način na koji je izgovorio moje ime učinio ga je stranim i jedva prepoznadjivim. »Uđite u automobil.« Otvorio je stražnja vrata Touarega. Nakratko sam bila neodlučna. »A gdje je moja putovnica?« Bilo je to prilično glupo pitanje, tipično britansko i sasvim neprikladno situaciji u kojoj smo se nalazili. No, nitko se nije nasmijao. Trabandist se potapšao po džepu košulje. Zatim je pokazao Taïbu da ude, zaurlavši prilično jasnu naredbu, tako da je Taïb bez prigovora predao ključeve svojeg automobila. »Uđi u auto, Izzy«, tiho mi je dobacio. »Stvarno nemamo izbora.«
25
Prošla su četiri mjeseca od napada na tabor. Mariata se gotovo uopće
nije sjećala puta od Adagha do Imteghrena: jedva da je išta primjećivala, toliko je bila usredotočena na razdiruću bol. Dok su prolazili Vallé e de l’Azaouagh i Tamesnu, na putu ka sjeveru, nije željela ni okusiti hranu i okretala je glavu s gađenjem. Noću je otvorenih očiju ležala na prostirri zureći u zvijezde, čvrsto stišćući na srcu komadić sasušene i izlizane indigo tkanine. Jutrima su je braća nalazila u toj istoj pozi, i to ih je počelo plašiti. U trenutcima kada su bili sigurni da ih otac ne može vidjeti i ukoriti ponavljah bi magijske izreke za tjeranje uroka. »Ako vas vaša pomajka uhvati da se ponašate kao neuke baggare, sve će nas izbaciti iz kuće. Trebali bismo biti moderni ljudi, stoga se počnite navikavati na nove oblike ponašanja.« (Ali dok su prelazili Veliki erg, a pješčana je oluja prijetila da ih proguta, čuli su ga kako ponavlja sve moguće izreke kako bi umirio džinove.) Mariatina nova obitelj nije bila njome nimalo oduševljena. Slaba i mlit ava, tupih crnih očiju nalik na izgorjeli ugljen, djelovala je kao da bi svaki čas mogla umrijeti, što je uostalom i priželjkivala. Sve ono što ju je činilo Mariatom sada joj je bilo oduzeto: provodila je dane poput živog mrtvaca, žaleći za Amastanom, tražeći utjehu u svojim snovima. »Što ćemo učiniti s njom, Osmane?« navaljivala je njegova nova žena. »Rekao si da će biti od velike pomoći oko kuće i da će brinuti o Mami Erquii, no ona po cijele dane samo sjedi u dvorištu i pilji u zid; uopće je ne mogu natjerati da ude u kuću. Čini se da se boji stuba. Koje li gluposti?! Možeš li zamisliti kako ću joj teško pronaći dobra muža kada se pročuje da je luda i k tome prilično boležljiva?« »Već sam ti prije rekao, moja je kći plemenite krvi: ona je princeza Kel Taitoka. Nisam je doveo ovamo da je udam, već da je sklonim na sigurno.« Ajša mu uputi prezriv pogled, nadignuvši jednu od svojih elegantno iscrtanih obrva. Još uvijek se privikavala na svog novog muža i još nije bila sasvim sigurna do koje mjere može njime manipulirati. No, s vremenom će mu već uzeti mjeru. Dok je bio na poslu, postavljajući novi dućan zajedno sa svojim sinovima i njezinim ocem, Ajša, njezina baka Mama Erquia i mlada sestra
Hafida okomile bi se na Mariatu, maltretirajući je i zanemarujući njezino plemenito podrijedo. »Ustani, ti lijena seljanko!« baka bi urlala na nju, ali bez ikakva učinka. »Ona je poput pseta što ga je ugrizla muha pa po cijeli dan spava izvaljeno u blizini tržnice«, reče Ajša stisnuvši usne. »Misliš na one što ih povremeno sakupe na hrpu i potruju iza klaonice da se dalje ne množe«, složi se Hafida. Kako do tada nije imala priliku maltretirati neko ljudsko biće, sada je s užitkom bacala koštice pojedenih datulja na tihu sjedeću figuru, glasno se smijući kada bi se zalijepile za Mariatinu prašnjavu plavu halju. »Da je barem netko odvede iza klaonice. Pogledaj je dobro, to zamazano stvorenje, samo prlja moje dvorište!« stala se žaliti Mama Erquia. Lice joj je bilo smeđe, isušeno i krezubo, poput njuške ostarjelog majmuna izloženog u kavezu na tržnici. »Nomadi - najobičniji barbari i ništa više!« »Ali neki su nomadski muškarci vrlo lijepi«, usprotivila se Hafida. »Djeluju plemenito i vrlo dramatično pod onim indigo velom.« Bila je ljubomorna na svoju sestru, jer Osman je bio izrazito naočit i markantan muškarac u svojoj tuareškoj odjeći i s pustinjskim manirama, dok je njezin zaručnik bio podbuhao i dvostruko stariji od nje. »Istina, ne mogu se požaliti na Osmana«, reče Ajša. »Vrlo je pristojan i tretira me kao kraljicu. Jedino što bi se možda mogao malo češće prati. Ali njihove žene! Hodaju gradom kose izravno izložene muškim pogledima, a oči su im drske i izazovne. Čak sam ih vidjela kako pristupaju muškarcima i otvoreno, nasred ceste, razgovaraju s njima!« »Najobičnije pohotne kuje«, Mama Erquia pijunu na tlo. »Zadignut će svoju halju prvom koji naiđe, i to usred ulice. A muškarci trče za njima poput pasa dignutih spolovila. One ne znaju što je moral. U džamiji nisam vidjela ni jednu od njih.« »To će se promijeniti s ovom ovdje, jamčim ti«, reče Ajša značajno odmjerivši Mariatu. »Zamolila sam Lalla Zohru da nam idući tjedan dođe u posjet.« »Pozvala si ma’ allemu?« Hafidine su oči bile pune divljenja. »Djevojci je očito potreban odgoj. Treba je naučiti ponašanju pristojne mlade žene kako nam ne bi nanijela sramotu.«
Lalla Zohra bila je ogromna žena od glave do pete odjevena u crno. Došla je u kuću s primjerkom Kur ’ana u desnoj ruci, a u lijevoj je držala dugačku šibu kojom je dijelila packe mladim djevojkama kada nisu pozorno pratile poduku, bilo da je riječ o vezenju, religiji ili o nekoj moralnoj propovijedi. Sve djevojke Imteghrena imale su ožiljke od njezina strogog kažnjavanja - blijede polumjesece urezane na nadlanici, ili pak one nevidljive, sasušene kraste zauvijek urezane na duši. Hafidin ranije utisnuti strah od ma’alleme naveo ju je da izmisli obvezu na drugom dijelu grada i ostavi Ajšu samu, u raspoloženju lošijem no obično. A činilo se da joj se raspoloženje neće samo tako popraviti. »Salaam aleikum.« Ma’allema je sačekala koji trenutak, no Mariata ne uzvrati. Dobacila je upitan pogled Ajši. »Zar ne zna govoriti?« »U svakom slučaju, ne zna civilizirano komunicirati«, odvrati Ajša, napućivši usne. Ma’allema prijeđe preko dvorišta. »Dakle, Mariata, ime mi je Lalla Zohra i došla sam ti prenijeti riječi Proroka i svjetlo Alaha, kako bi se pomirila s njime i svojom obitelji te kako bi naučila dolično se ponašati. Mir s tobom.« Crne su se oči podigle i stale bijesno, prepune prkosa i očaja zuriti u stariju ženu. Tijekom svog dugog života Ma’allema je uistinu svašta doživjela ovakav oblik tihog prkosa nije je mogao pokolebati. »Kada te pozdrave starije i tebi nadređene osobe, curo moja, moraš se držati uvriježenih pravila ponašanja«, reče strogo. »Pokušajmo ponovno. Salaam aleikum, Mariata. Hajde, ponovi za mnom: wahai aleikum es salaam.« Ponovno je sačekala koji trenutak, ali uzvraćena tišina sada je bila obojena neprijateljskim nabojem. Iznenada je nastala pomutnja popraćena fijukom, potom se začuo glasan udarac šibe. Mariata ispusti glas iz dubine grla, poput ranjena vuka. Poput vuka je iskezila zube na ma’ allemu. Lalla Zohra dograbila je Mariatinu ruku i okrenula je prema Ajši. »Jesi li vidjela u kojem je stanju? Srami se, Ajša Saari. Zar joj ti i tvoja sestra niste mogle razviti potrebu za čistoćom dostojnom prave muslimanske kuće?« »Kako da je operem? Ne želi ni ući u kuću«, uzvrati Ijutito Ajša. »Do sada je živjela samo u šatorima i boji se krova nad glavom i stuba unutar kuće.« »Ako se netko ponaša kao divljak, to ti ne daje za pravo da dopustiš da se i nastavi tako ponašati. To je tvoja dužnost, dužnost dobre
muslimanke i nove majke ove jadnice. Ti si ta koja je moraš naučiti kako se ponašaju pristojni bogobojazni ljudi.« »Ja njezina majka! Tek je nešto malo mlađa od moje sestre! Ako je odlučila živjeti kao zvijer, ja ću je tako i tretirati.« Ma’allemine oči zabljesnule su od bijesa. Stajala je razmaknutih nogu, ruku položenih na široke bokove. »Prorok nas uči da biti dobar prema Božjim stvorenjima znači biti dobar prema sebi samom, a dobro djelo učinjeno za neku zvijer vrijedi jednako kao i dobro djelo učinjeno za drugo ljudsko biće, dok je okrutnost prema zvijerima jednako loša kao i okrutnost prema ljudima. Sjećam se da sam te još ja podučavala tim hadithima. No, iznad svega, svim svojim učenicama šibom urezujem važnost čistoće. Taharah, Ajša, Taharah! Srami se. Alah voli one koji mu se stalno obraćaju, on voli one koji su neiskvareni i čisti. Kako si mogla dopustiti da postane tako prljava? Hajde sada, donesi ručnike, trljačice i sapun. Vodimo je u hamam!« Mariata je namršteno hodala od kuće do hamama između svoje dvije čuvarice, sretna jedino zbog toga što se nalazi na otvorenom. Imteghren je bio prilično dosadan gradić, nekako siv i prašnjav. Ulice su bile pune pijeska koji je u gustim oblacima lebdio zrakom. Danas se čini gotovo nevjerojatnim da je taj gradić nekoć bio dio važnog srednjovjekovnog trgovačkog središta, Sijilmasse, na čijim se tržnicama trgovalo ebanovinom, slonovačom, začinima, uljima, parfemima, robljem i zlatnim blagom Songhajskog Carstva na putu do Marakeša, Meknesa i Feza, pa sve do mediteranskih luka i sjevernoeuropskih kraljevstava. Sada je cijeli gradić mirisao na kozji izmet, ulje za kuhanje i isparavanje dizelskog goriva. Mariata je zurila u njoj sasvim strana prometala što su se probijala kroz pretrpane ulice, rigajući odbojni crni dim i proizvodeći nevjerojatnu buku, te se instinktivno uhvatila za hamajliju. Prljave ovce i koze bezglavo su lutale među hrpama kuhinjskog otpada naslaganog na uličnim uglovima; u sjeni je ležala izvaljena skupina divljih pasa, a dok psi nisu gledali, divlje su se mačke iskradale iz sjene i grabile komadiće hrane iz kanti za smeće. Posvuda su nailazili na skupine ljudi: nevjerojatno debele žene umotane u halje i velove, prekrivene od glave do pete unatoč strašnoj vrućini i mršavi muškarci u prugastim haljama i sa žutim sandalama, sasvim otkrivenih lica. Mariati su ti muškarci djelovali glupo i slabašno, više kao dječaci nego kao odrasli muškarci. Čak i oni koji su imali bradu kako bi pokrili lice djelovali su joj bizarno, kao da ih je netko prekinuo dok su progutali tek pola crne ovce. Zurila je u te muškarce, a oni bi joj uzvraćali pogledom, osmjehujući se svojim širokim vlažnim ustima i pohlepnim očima, sve dok ne bi skrenula
pogled naježena od nelagode. Drevne zidine koje su okruživale ovaj gradić bile su izrešetane rupama iz prijašnjih ratova, iako Mariati uopće nije bilo jasno zašto bi itko poželio osvojiti ovakav grad ili ga pak obraniti. Neka ga proguta pustinja, pomisli. Neka ih pustinja sve proguta. Nije željela živjeti. Javna kupelj nalazila se u samom središtu gradića, pokraj suka i trgovačkih tezgi, u sjeni visokog minareta središnje džamije. »Skidaj tu odjeću!« naredi joj Lalla Zohra čim su ušle u svlačionicu. »Sve skidaj sa sebe - hajde.« Mariata prekriži ruke i stade ih promatrati. Već navikla na sve oblike prkosnog ponašanja, ma’allema odluči pozvati upraviteljicu javne kupelji da im se pridruži. Lalla Zohra bila je krupna žena, no u usporedbi s njom Kadija Chafni bila je ogromna - dvostruko šira u bokovima i grudima, žive i neposlušne kose pokrivene šarenom maramom i zuba koji su izbijali u svim smjerovima. Uhvativši pustinjsku djevojku nespremnu, uspjele su joj preko glave zbaciti kožnu torbu s resama koju je Tana izradila za Mariatu, te su zajedničkim snagama na silu uspjele strgnuti njezinu halju, dok je Ajša stajala po strani i promatrala ih s čudnim polusmiješkom. Uklanjanje hamajlije nije prošlo bez žešće borbe. Kada im je oduzimanje hamajlije konačno uspjelo, sve tri stajale su zacrvenjene i oblivene znojem. »Mala poganka!« izjavi Lalla Zohra promatrajući dugačku poderotinu na svojoj dželabi. Nedotaknuta, Ajša je zgrabila hamajliju za perlicama urešenu vezicu. Čak i u polumraku svlačionice crveni karneoli bacali su titravo svjetlo. »Pitam se koliko bi mi Ali dao za ovo ovdje«, promrmlja naglas. »Rekla bih da je čisto srebro.« Zohra joj zaprijeti prstom. »Ogrlica pripada djevojci, usprkos njezinom životinjskom ponašanju. A dobro znaš što Sveti Kur’an kaže o kradi i kradljivcima.« Ajša napravi uvrijeđeni izraz lica, a zatim pospremi amajliju u džep svoje halje, zajedno s vlastitim nakitom, »kako bi bila na sigurnom«. Smireno je skinula vlastitu halju i objesila je na svoju uobičajenu vješalicu, a Zohra i Kadija Chafni na smjenu su držale Mariatine ruke dok se ona druga svlačila. Mariata je u nevjerici zurila u tri razodjevene žene. Nikada do tada nije vidjela potpuno nagu ženu. »Pođi sa mnom, draga djevojko«, reče Kadija Chafni. »Tako ćemo te izribati da će ti se činiti da imaš sasvim novu kožu.« Okrenula se prema
Zohri. »Ajme, ali ona stvarno smrdi. Gdje li ste je pronašli? Zar spava u funduqu, zajedno s devama?« »Nisi daleko od istine. Ona dolazi iz jednog od onih pustinjskih plemena«, odgovori joj Ajša podrugljivo. »Ona je tuareška princeza, ili tako barem tvrde.« Kadija zatrese glavom u nevjerici i pucnu jezikom o svoje razbacane zube. »Ah, te pustinjske cure. One se nikada ne peru, neke se čak i boje vode. Kažu kako u vjedrima vode čuče džinovi, možete li vi to vjerovati? A tek kakvu li dižu galamu, to je uistinu strašno. Čovjek bi pomislio da je pranje neka vrsta mučenja, a ne čisti užitak.« »I dužnost«, dometnu Lalla Zohra strogim glasom. »Sveta dužnost.« Sasvim ukočenu i uz priličan otpor odvukle su je do saune. Tamo je vladala zaglušna buka koja se odbijala o sjajne pločice i kameni pod. Mariata se užasnuto osvrnula oko sebe. Kamo god da se okrenula, vidjela je gola tijela, sjajna od znoja i vode, crnu kosu što se u slapovima slijevala niz leđa i grudi. Činilo se gotovo nevjerojatno da su to one iste žene koje je ranije vidjela u gradu, umotane od glave do pete, neke tek s prorezom za oči, a koje su sada stajale u grupicama sasvim nage, drsko razotkrivajući čak i najskrivenije dijelove svoga tijela i to, nije mogla ne primijetiti, bez ijedne jedine dlačice. U njezinom narodu, iako su žene hodale nepokrivenih glava i bez vela, takvo razbacivanje vlastitim tijelom smatralo se skandalozno neprimjerenim. I dalje je preneraženo zurila oko sebe, sve dok joj iznenada Ajša nije izlila vjedro vruće vode na glavu. Hvatajući zrak, Mariata je p ljusnu i stade iz petnih žila prestravljeno urlati. Kada ju je upraviteljica hamama počela mazati gustom crnom smjesom spravljenom od maslina i blata, Mariata je svom snagom pokušavala odgurnuti ženine ogromne i napasne ruke. »Prestani se ponašati kao derište!« Lalla Zohra procijedi kroz zube, zarobivši Mariatina zapešća. »Ja sam odrasla žena, ostavite me na miru!« iz Mariatinih očiju isijavao je bijes. Bilo je to prvi put da su je čule da govori. Na trenutak, sasvim začuđene, prestale su je napadati. Zatim je Lalla Zohra izustila: »Ako želiš da se prema tebi ponašamo kao prema odrasloj osobi, bio bi red da se i ti počneš tako ponašati. Evo, uzmi ovo i operi se. Temeljito.« Dodala je Mariati šaku kremastog sapuna. Mariata je sumnjičavo namazala crnu smjesu na nadlakticu. Djelovalo je odvratno, sklisko poput žabljih jajašaca. Kako nešto tako
crno i gadno može očistiti tijelo? Čitav koncept opirao se bilo kakvoj logici. »A sada snažno trljaj!« Zohra joj pruži trljačicu izrađenu od čvorova užeta i nastavi promatrati kako Mariata sramežljivo prelazi njome preko nasapunane površine. »Još snažnije!« »Ovako.« Kadija je položila svoju ogromnu ruku na Mariatinu i stala trljati gore-dolje, sve dok joj koža nije bila sasvim oljuštena. »Vidiš?« reče ponosno. »Skinuli smo sloj prljavštine. Gledajte!« Okrenula se i stala pokazivati Mariatinu ruku svim ženama Imteghrena. »Pogledajte! Jeste li ikada do sada vidjeli toliko prljavštine? Pogledajte, ljušti se u velikim Listovima. Ispod sve te prljavštine mala će biti bijela poput Arapkinje!« Žene su se stale smijati i buljiti, sretne što je njihova znatiželja konačno, uz ovaj službeni poziv, mogla biti zadovoljena. Mariata im dobaci osoran pogled. »Što buljite? Umjesto da zurite u mene, pogledajte malo kakve ste, meke, blijede i debele poput spužvi!« Odgurnula je jednu ženu s ogromnim trbuhom koja joj se previše približila i iskesila prema ostalima zube, a potom je, dok su se žene povlačile natrag u oblake pare, prasnula u smijeh. »Što je, bojite se da bih vas mogla ugristi? Nije li to upravo ono što rade pustinjski ljudi, djeca Kel Asufa? Da, ja sam jedna od Ljudi iz divljine, i ponosim se time!« Izrekavši te riječi, iščupala je hamajliju iz Ajšina džepa i istrčala je iz saune, dograbivš prethodno svoju halju i torbu s resama. I ne pokušavajući se obrisati, odjenula se i trčeći napustila hamam, a pritom su je njezine duge crne pletenice udarale po leđima poput mokrih jegulja. Sa zalaskom sunca Osman ju je pronašao na cesti za jug, u smjeru Erfouda i Sahare. Zaustavivši se pokraj njezine deve u oronulom džipu, spustio je prašnjavi prozor. »Što ti pada na pamet?« »Ne želim ostati među tim ljudima.« »A kamo si naumila poći?« »U pustinju.« »Bez ikakve hrane?« »Imam vode«, odvrati mu tupo i pokaže na prastari mijeh prebačen preko leđa. »I hrane.« Vreća pljesnivoga kruha. »Uostalom«, zabacila je glavu, a njezina srebrna hamajlija zasjala je na zalazećem svjetlu, »više me nije ni briga hoću li preživjeti ili umrijeti; što god. da bilo od toga to zasigurno neće biti u onom odvratnom mjestu.«
Osman je izašao iz automobila i polagano obišao devu. Bila je to mauretanska deva, velika, smeđa i prilično oronula. Lupnuo je njezinu mlohavu grbu i opipao joj rebra, a potom je uhvatio uzde i stručnim pokretom podigao usnu, sve dok se nisu pokazali ogromni, prljavi zubi. Deva je stala revati protestirajući zbog tog ponižavajućeg postupka. Osman je pogleda izravno u oči i deva se umiri, ali kada je zamaknuo za njezin bok da joj promotri hrbat, naglo je i bijesno okrenula glavu prema njemu, nakrivljenih usana i spremna da ga ugrize. Ne gledajući, Osman ispruži ruku unatrag i udari je po njušci, od čega je deva samo iznenađeno zagrgljala. Pogledao je Mariatu, tresući glavom. »Kćeri moja, kad si već nakanila pobjeći u pustinju, učini to na devi koja neće osramotiti ugled Ljudi od vela. Zubi su joj truli, masne zalihe sasvim isušene, vrat joj se olinjao od silna jahanja. Ima najmanje devet godina. Tko ti je prodao tu hodajuću vreću kostiju?« Mariata ga odmjeri tupo poput deve. »Jednooki muškarac.« Osman zatrese glavom u nevjerici. »Taj šarlatan! Svatko zna da su deve koje na kraju dana ostanu na tržnici zrele samo za lonac. I što si mu dala zauzvrat?« Nije htjela odgovoriti. Osman stade lupkati devu po tjemenu sve dok se nije spustila na koljena i tek tada je mogao sa sedla skinuti svoju kćer. Iako se opirala, udarala i vrištala, smjestio ju je u džip. Devine uzde zavezao je za stražnji branik automobila i krenuo polagano, vrlo polagano natrag u Imteghren, s podignutim prozorima da Mariata ne bi mogla pobjeći. Kod kuće su je, usprkos njezinu protivljenju, zatvorili u sobicu s malenim prozorom pokrivenim željeznim griljama. Čula je okretanje ključa u bravi i dotrčavši do prozora, vidjela je oca kako odlučnim korakom napušta kuću, vodeći sa sobom i devu. Vratio se tek kad je mujezin zazvao vjernike na petu molitvu, ovaj put bez deve. U sobi do njezine tihi je razgovor prerastao u priličnu viku. Mariata je prislonila uho na vrata. »Ta drznica!« vikala je Ajša prilično uvredljivo. »Učinila je to samo kako bi mi napakostila. Taj je nakit bio tvoj vjenčani dar meni i ona to jako dobro zna. Ostavila me u hamamu sasvim golu, izuzevši donje rublje. Kakva sramota! Morala sam posuditi dželabu Kadije Chafhi, i sada sam toj krmači dužna uslugu koju će s velikim zadovoljstvom od mene tražiti. Uf! Mala kučka, upropastila mi je dan...« Osmanova reakcija bila je tiha i smirena, odviše tiha da bi je Mariata mogla čuti. Ipak, nasmiješila se, po prvi put nakon Amastanove smrti.
26
Z a krađu pomajčina nakita, koji je Osman uspio tek polovično vratiti od
jednookog prodavača deva, Mariata je svakodnevno bila kažnjavana na tisuće sitnih načina. Lalla Zohra dolazila bi svakog jutra čitati joj Kur an, a nakon prvotnog opiranja, Mariata je, na vlastito iznenađenje, počela uživati u pričama koje je sadržavao. Neke su je čak potakle na razmišljanja nevezana za masakr u njezinu selu i užasnu prazninu koju je silna osamijenost ostavila u njoj. Kao da je intuitivno osjetila da kazna nije dovoljno bolna, Ajša joj je neprestano zadavala nove i nove, sve brojnije zadaće. Mariata je morala očistiti, otresti i oprati svu odjeću, svaki komadić tkanine u kući, sve dok joj se zglobovi ruku nisu sasvim izgulili, a leđa je boljela do koštane srži. Oprala je sve odjevne predmete u kući, ili se barem tako činilo - pa čak i one koji do tada nisu imali prilike ugledati svjetlo dana. Nakon što je s time završila, Ajša je donijela pune naramke sagova i prekrivača, presvlaka za namještaj i jastučnica, kuhinjskih krpa, krpa za prašinu i prihvatača, a Mariata ih je i opet sve redom oprala i iščetkala, izvršavajući svoje zadaće bez puno razmišljanja, kao u polusnu. Fizičko kretanje, ma kakvo ono bilo, nekako joj je pomagalo da se oslobodi crnila u sebi, a i ušutkalo Ajšino neprestano prigovaranje. Jednog ju je dana njezin brat Azaz zatekao nad još jednim koritom odjeće u nizu, baš dok je bijesno pljuvala na grubi deterdžent. Promatrao je kako ispire i cijedi ogroman bijeli odjevni predmet koji je potom objesila da se suši na konopcu. »Što je, zaboga, ovo?« Skinuo je predmet s konopa i naslonio ga na sebe; bio je dvostruko širi od njega. »To su gaće Mame Erquie«, uzvrati Mariata, duboko uzdahnuvši. »Nosi ih ispod halje. Znaš, ovdje to tako rade.« Azaz još nije imao prilike saznati takve detalje jer djevojke iz Imteghrena nisu s njim željele imati posla i tjerale bi ga vičući svaki put kada bi im se približio. Nisu bile poput pustinjskih djevojaka. Napravio je grimasu i brzim pokretom prebacio gaće natrag na konopac. »Ta stara vještica! Zašto pereš njezino prljavo donje rublje? Ti si pripadnica Kel Taitoka, ovo je čista uvreda!« Mariata se umorno nasmiješila. »Misliš li da ja toga nisam svjesna?«
»Razgovarat ću s ocem - ne mogu se tako ophoditi s tobom!« Mariata skrene pogled. »Nikakve koristi od toga.« Ipak, kada su jednom prilikom Ajša i Hafida izašle iz kuće, a njihova pakosna baka hrkala u drugoj sobi, Mariata potraži svog oca. »Sa mnom se ophode kao da sam robinja«, reče umorno pokazujući svoje ispucale, crvene ruke. Osman svrnu pogled, posramljen. »Način života u Maroku prilično se razlikuje od našega, u ovom društvu nema robova. Ovdje svatko mora odraditi svoj dio ›posla‹.« Upotrijebio je riječ koja je Mariati bila potpuno strana - u tamašeku taj glagol uopće nije postojao. »Ali Ajša i Hafida ništa ne rade!« »One kuhaju, i to kuhaju dobro - čak si se i ti uspjela malo udebljati.« Pokušale su natjerati Mariatu da i kuha. No to je bio pokus koji je potrajao samo jedan dan. »Mrzim i njih i njihovu hranu!« Zgrabila ga je za ruku. »Dopusti mi da pođem kući, oče, natrag u Hoggar. Poći ću s prvom karavanom koja bude prolazila kroz Imteghren, neću uopće birati. Što se mene tiče, mogu me upakirati zajedno s robom - samo mi dopusti da odem.« No, on je odlučno ustrajao. »Ostat ćeš ovdje. Stari način života odumire, a mi se moramo prilagoditi promjeni. Osim toga, sukob između Maroka i Alžira znači da kroz Imteghren više ne prolaze karavane granice osiguravaju vojnici.« »Kakve veze sa mnom imaju njihove granice i ograničenja? Mi smo Ljudi od vela. Mi ne poznajemo granice, naša zemlja je gdje god se poželimo skrasiti, mi svoj teritorij nosimo u sebi.« Koliko je puta čula Amastana da izgovara ove riječi? Oči joj se ispuniše suzama. »Kako uspijevaš podnositi ovaj dosadni, nepromjenjivi život, okružen svim tim odvratnim ljudima?« Njegov izraz lica odavao je odlučnost - znala je da neće promijeniti svoj stav. A znala je i zašto. Svake noći, čak i u drugom kraju kuće, čula bi njegovo zadovoljno stenjanje i kreštave, ptičje povike njegove nove žene. Sve to podsjećalo ju je na život s Amastanom, na život koji joj je tako brutalno istrgnut iz ruku. Svake je noći sanjala kako liježe s njime uz rijeku i osjećala njegovu kožu pod svojim dlanom, toplu i glatku, dok su se njegovi mišići propinjali i pomicali pod njezinim dodirom, nakon čega bi se budila obraza mokrih od suza, uz duboku, tupu bol u želucu.
A kada su njezin otac i braća pošli na put u Marakeš po opremu za novu trgovinu, Mariata se našla potpuno prepuštena Ajšinoj milosti. Bez ikoga da je u tome spriječi, Ajša se prema njoj odnosila s podozrivim prijezirom, promatrala bi je kako obavlja zadane joj dužnosti i zadaće, istovremeno izmjenjujući pakosne komentare sa svojom sestrom. »Hafida, vidi je kako je nespretna s tim posuđem. U pustinji očito jedu s kamenja. To čak ni ona nije u stanju polomiti.« »Što misliš, rastu li ti štakorski repovi na njezinoj glavi sami od sebe? Možda umjesto mozga u glavi ima štakornjak.« »Meni to uopće ne izgleda kao kosa, sestro moja.« »A taj ogromni komad lima oko vrata, u životu nisam vidjela tako loše izrađenu ogrlicu. Sirotica, vjerojatno misli da ta ogrlica nešto vrijedi.« »Pretpostavljam da vjeruje kako u njoj živi neki duh, neki ifrit ili džin!« »To je prilično zaostao narod, ti nomadi, staromodni su i pravi su barbari. Što oni znaju o modernom svijetu? Pa oni uopće nemaju kuće, Hafida, možeš li ti to pojmiti? Žive u šatorima izrađenim od kozjih koža zajedno sa svojim kozama.« »Vjerojatno zato tako i smrdi.« »Ne brini, sestro, sutra je dan za njezino kupanje.« »Možeš li uopće zamisliti život bez električne energije ili tekuće vode.« Sestre su bile iznimno ponosne što žive u jednoj od prvih kuća s uvedenom strujom i vodom. »Nemaju tuševe.« »Nemaju automobile.« »Nemaju ni tržnicu, a posjeduju tek jednu jedinu smrdljivu haljinu.« »Što misliš, je li njezin otac legao s kozom kako bi se ona rodila?« Nastala je stanka, zatim se začula pljuska popraćena vikom, a Ajša je ledeno dobacila: »Ne govori tako o mome mužu.« Idući dan u hamamu Ajša stade kritički odmjeravati Mariatu dok se skidala. »Malkice si se udebljala, kćeri. Dobro ti pristaje.« »Moja majka bila je tuareška princeza, ali ona je sada mrtva«, uzvrati Mariata hladno. »Ne zovi me svojom kćeri.« Ajša slegnu ramenima. »Sviđalo se to tebi ili ne, ja ti sada zamjenjujem majku.« Nakrivila je glavu i stala ponovno odmjeravati
Mariatu. A zatim joj se između obrva pojavi bora. Okrenula se svojoj sestri. »Hafida, uhvati je načas.« »Zašto?« »Ne pitaj, samo uradi ono što ti kažem.« Hafida poslušno uhvati Mariatu za ruke. Ajša stade obilaziti Mariatu sa svih strana pomno je odmjeravajući. Uočivši djevojčine punije grudi i zaobljene linije tijela, stala se mrštiti. »Kada si imala posljednju mjesečnicu?« upita je strogo. Mariata je tupo pogleda. »Što?« »Menstruaciju, mjesečno krvarenje.« Mariata se zacrveni do samog korijena kose. »To se tebe ne tiče.« Ajša nije odustajala. »Ja sam tvoja pomajka i moraš mi odgovoriti. Dakle, prisjeti se, kada je bila posljednja?« Tajac. Mariata razmisli o pitanju, za vlastito dobro. Nije se mogla sjetiti kada je posljednji put krvarila. Ni jednom otkako je napustila Adagh, to je bilo sasvim izvjesno. Ali o tome nije puno razmišljala - imala je i suviše toga drugog na pameti, žalovala je. Sada, nakon što joj je Ajša skrenula pozornost, stala se preispitivati i promatrati na način kako to odavno nije činila - i tada joj postade sasvim jasno. Tek tako, znala je. Ta je spoznaja iznenada promijenila čitav njezin svijet, i to iz temelja. U njoj je zatitrao tračak topline šireći se iz trbuha u grudi i obuzimajući potom i njezino srce, sve dok se nije osjećala kao da gori - gori od nade. Amastane, oh, Amastane... Mora da se načas nasmiješila sebi u bradu, jer kada se ponovno usredotočila na Ajšu, ta ju je žena promatrala kroz rastuću bujicu bijesa. Pribravši se, odgovorila je: »Stvarno nemam pojma.« »Drsko derište!« Ajša je uhvati za nadlaktice i počne je tresti, sve dok joj se glava nije stala bacakati u svim smjerovima. »Razmisli, prokleta bila! Razmisli. Kada si zadnji put krvarila? Ovdje si već tri mjeseca: zar sve to vrijeme nisi krvarila? Jesi li bolesna? Meni ne izgledaš bolesno.« Agresivno se unijela Mariati u lice. »Jesi li se nekako uspjela iskrasti iz kuće i ponuditi muškarcima na prodaju?« Mariatine bjeloočnice iskočile su oko tamnih zjenica. Ne mogavši se riješiti Hafide, pljunula je u lice Ajši koja ju je svom snagom pljusnula, tako glasno da se zvuk odbio od pločica. Mariatino bijesno vrištanje privuklo je pozornost Kadije Chafhi, pa je i ona žustro dotrčala iz predvorja hamatna. »Što se ovdje zbiva? Zar opet imate problema s malom Tuarežankom? Ljudi će početi govorkati!«
»To zasigurno.« Ajša dobaci Mariati njezinu halju. »Navuci je smjesta idemo kući prije nego ljudi naslute tvoju sramotu.« No Mariata se uopće nije osjećala posramljeno - osjećala je tek uzvišeni, rastući ponos. Sklonivši se među sigurne zidove kuće, Ajša je postala neumoljivo nemilosrdna. Grozničavo se savjetovala s Mamom Erquiom, stručnjakinjom za takve situacije, na što je starica poslala jednog dječaka s magarcem da dovede iscjeliteljicu iz obližnjeg sela. Trebalo je nekoliko dugih sati da ta osoba konačno i stigne. Ajša je sve to vrijeme kipjela od bijesa, a Mariata se udobno smjestila u sobi, svjesna svog promijenjenog stanja. Iscjeliteljica nije bila iz Imteghrena, već iz Aït Khabbaša, polu nomadskog plemena s ruba pustinje. Bila je odjevena u plavu halju pričvršćenu velikim srebrnim fibulama i nosila znamenje istetovirano izravno na čelu: dvije dijagonalne linije prekrižene pri vrhu s tri točke položene u obliku trokuta povrh ukrižanih linija. Veliki šareni šal prekrivao joj je glavu i spuštao se niz leđa. Uveli su je u sobu u kojoj je Mariata bila zatvorena. Iscjeliteljica skine šal uz blagi naklon. Nakon što ju je ispipala sa svih strana, zaključila je da je mlada Tuarežanka trudna već četiri mjeseca, a možda i dulje. Ajša problijedi. U nevjerici i čuđenju prekri rukama usta. »Oh, moj Bože«, promrmljala je. »Moj Bože, što nam je činiti? Kakva li će to biti sramota za sve nas. Potpuno će nam uništiti ugled.« Okrenula se iscjeliteljici. »Što možete učiniti u ovoj situaciji?« Žena iz Aït Khabbaša, sjajnih, bistrih očiju, iskosa odmjeri Mariatu. »Mogu pribivati porodu kada do njega dođe.« Ajša je prostrijeli pogledom. »Ne, ne, pogrešno ste me razumjeli. Želim da to odstranite.« »Neću dopustiti da itko odstrani moje dijete«, Mariata tiho dometnu, iako nitko na nju nije obraćao pozornost. Iscjeliteljica je smireno promislila. »Odviše je poodmaklo da bih mogla učiniti išta drugo osim poroda.« Kad se našla izvan dometa Ajšina pogleda, žena kratko pogleda Mariatu ravno u oči. Jedan joj se kapak načas zaklopio, da bi se potom ponovno okrenula Ajši. »Bojim se da vam ne mogu pomoći.« Ajša je od muke zajecala. »Jeste li sasvim sigurni?«
»Sasvim. Žao mi je.« »I ti si mi neka iscjeliteljica, ti stara šarlatanko!« Žena iz Aït Khabbaša zatrese glavom hineći tugu i zabrinutost. »Što li će ljudi reći kada im ispričam? Tuaregova kći preteći će tebe i prva se poroditi u ovoj kući.« S veseljem protrlja ruke. Ajša napući usne. Zatim skine jednu od svojih zlatnih narukvica i dobaci je ženi. »Uzmi ovo i zatvori svoja usta. Čujem li samo šapat o ovome, poslat ću nekoga da te potraži. Usred noći. Čuješ li me?« Iscjeliteljica joj dobaci prezriv pogled. Zatim se okrenu prema Mariati i rekne joj nešto na njihovu izvornu jeziku. Mariata je uhvati za ruke i stade ih ljubiti smiješeći se, da bi potom poljubila svoje ruke i pritisnula ih na grudi. »Hvala vam«, odgovorila je istim jezikom. »Hvala vam.« »Gubi se van!« Ajša uhvati iscjeliteljicu za nadlakticu i zarivši joj nokte duboko u meso, gurala ju je u smjeru izlaza. Žena ni ne trepnu. Zaustavivši se na vratima, istrgne se iz Ajšina stiska i učini rukom neki složeni znak mrmljajući nešto dok je tako mahala zrakom. »A zaslužuješ i gore od toga!« Idućeg dana zatekli su na vratima neke čudne simbole iscrtane kredom. Ugledavši ih, Mama Erquia zamalo se onesvijestila od jeze. Naslonila se na vrata, rukama pridržavajući glavu. »Sehura«, ponavljala je, »sehura, sehura... Ja sam kriva, znala sam da je čarobnica. Dovela sam tešku žalost u našu kuću!« Ostatak jutra nije više progovorila ni riječi. A kad su se zaputile na tržnicu po povrće, Mariata je primijetila da ih ljudi koji su vjerojatno prošli pokraj njihovih vrata znatiželjno pogledavaju, a Ajši se nitko nije obratio s uobičajenom srdačnošću. Držali su se podalje od nje, kao da u sebi nosi neku zaraznu bolest. Vrativši se kući, Ajša, prilično natmurena, odmah se odrješitim korakom zaputila do staričinih odaja i upalila žarulju koja je sobu ispunila prodornom svjetlošću. »Ugasi to, ugasi to!« Mama Erquia prekrila je glavu rukama jaučući kako će džinovi sada doći po nju. Mariata se nasmiješila sebi u bradu. Danas se nije mogla pre stati smiješiti. Osjećala se kao da u sebi nosi plamen, kao da se u njezinoj utrobi stvara novi svijet. Ispostavilo se da stvari stoje upravo onako kako je i pomislila: iscjeliteljica je proklela kuću i postavila znakove na ulaznim vratima da privuku džinove koji onuda budu prolazili. No, prije nego je napustila kuću, blagoslovila je Mariatu i njezino dijete kako bi ih izostavila iz ove kletve. »Želim ti da rodiš zdrava i lijepa sina«, rekla je
Mariati. »Zdrava i snažna kakav je bio i njegov otac.« Zahvalna na tim željama, Mariata joj je izljubila ruke. Po povratku iz Marakeša, Osman jedva da je uspio prijeći preko kućnog praga, a Ajša se već okomila na njega. »Trudna je!« »Tko je trudan?« »Tvoja kći! Tvoja glupa i preglupa kći!« Uzdignuo je ruke u zrak ne bi li se obranio od njezinih nasrtaja, no ona ga je stala napadati sa strane, optužujući ga. »Jesi li ti to znao?« Osman uzdahnu. Zatim joj dobaci: »Nije nikakva sramota da žena nosi dijete svoga supruga.« »Kojeg supruga? Ona nema supruga!« Ajša je bjesnjela, ruku ustobočenih na bok. »Ne, sada ga nema - on je mrtav.« »Nitko ni na trenutak neće povjerovati u tu priču. Bolje bi joj bilo da pronađe muža, i to što prije - ne želim da ulica razvlači ugled moje obitelji.« »Ona je i dalje u fazi žalovanja zbog njegove smrti. A naše su žene oduvijek same odlučivale za koga će se, i hoće li se uopće udati. Ne mogu natjerati Mariatu da se ponovno uda ako to ne želi.« »Kakve su to gluposti! Kakav si ti to muškarac ako nisi u stanju upravljati ni svojom vlastitom kćeri?« »To nije naš običaj.« »Više ne živiš u šatoru kao kakva životinja, a tvoja kći više nije u poziciji da samo tako raširi noge bilo kome, koga odabere. Mi poštujemo određene tradicije i pod ovim krovom ja ne želim odgajati kopile!« Neki bi je drugi muškarac vjerojatno udario, no Osman je bio Tuareg, odgajan da poštuje žene, bez obzira koliko iritantne one bile. Okrenuo se i hitrim korakom odjurio u noć i vratio se tek kad su svi ukućani već pošli na spavanje. Ustavši idućeg jutra prije svih da provede neko vrijeme sama prije nego što je zahvate neizbježne dnevne zadaće, Mariata ga je pronašla umotanog u pokrivač usred boravka. Najprije je pomislila da je u kuću ušao neki uljez, neka lutalica s ulice, jer nikada do tada nije imala priliku vidjeti svog oca bez vela. A imao je i bradu! Takvo nešto bilo je prilična rijetkost u njihovu narodu. Ali kada je otvorio oči, prepoznala ga je. Prekrižila je ruke na grudima osjetivši priličnu nelagodu. »Dakle, rekla ti je?« Osman se pridigao s poda, dohvatio tagelmust i stao ga polagano i pažljivo omotavati, sve dok nije ponovno bio prikladno
pokriven. Činilo se da je tek sada bio u stanju razgovarati o tome. »Čestitam, kćeri.« Lagano joj se naklonio. »Nemam dojam da si previše sretan zbog toga.« »Nisam ni sretan ni nesretan. Ali prilično sam zabrinut za tebe.« »Pa i trebao bi biti, s obzirom na to da je tvoja nova žena odlučila potražiti nekoga tko bi mogao uništiti moju bebu!« Osman je djelovao kao da mu je prilično neugodno. »Bilo bi mnogo bolje, Mariata, da potražiš supruga. Nekog muškarca iz ovog kraja koji bi se brinuo o tebi i djetetu, kada se rodi.« Mariata se zgrozila. »Nikada! Kako ti takvo što može uopće pasti na pamet?« »Ajša neće dopustiti da s nezakonitim djetetom živiš pod njezinim krovom.« »Moje dijete nije nezakonito!« »Nije važno - u svakom slučaju, nemaš pokraj sebe muškarca koji bi mogao potvrditi da je dijete njegovo. Nemaš supruga koji bi te zaštitio. A u ovoj kući nisam ja taj koji odlučuje. Pokrenuo sam posao s Ajšinim ocem, a tu su i moja dva sina o kojima također moram voditi brigu. Najbolje što trenutačno možeš za sebe učiniti jest da potražiš muža koji bi te štitio pred očima društvene zajednice.« »Nije me briga što će ovi ljudi misliti o meni - prezirem ih sve odreda! Misliš li ti stvarno da bih pošla za nekog od tih golobradih muškaraca koji nemaju nikakvog poštovanja, nikakvog naslijeđa i nikakvog koda asshaka?« »Nemoj tako. Ovi ljudi možda imaju drugačije običaje od naših, istina je, no nekoć, prije mnogo stoljeća, svi smo mi bili jedan narod. Naš a začetnica potječe iz ove regije, iz vremena Rimljana - tvoja vlastita pretkinja, Tin Hinan. Tvoja krvna loza potekla je s ovih prostora, s ove grude.« Mariata je u nevjerici zurila u njega. »Odavde? Nije ni čudo što je napustila ove prostore, i sama bih hodala tisuće kilometara u smjeru pustinje samo da pobjegnem iz Imteghrena!« Njezin otac duboko je uzdahnuo. »Mariata, nije nikakva sramota udati se za muškarca iz Imteghrena.« »Nikada ne bih mogla nekog drugog muškarca predstaviti kao oca svoga djeteta. Radije ću živjeti na ulici.« Osman je rukom napravio znak zaštite od uroka. »Pazi što želiš, kćeri, da ti se ne bi ostvarilo.«
Osman se pomirio sa svojom novom ženom - noćnu tišinu kuće ponovno su parali njihovi ljubavni krici. Nekako su uspjeli postići kompromis. Ajša će svima objaviti da je njezina pastorka spremna za udaju - ali prema tuareškoj tradiciji, Mariatina će riječ biti presudna u odabiru supruga između ponuđenih joj mladića. »Nema vremena za gubljenje«, rekla je ozbiljno Hafidi. »Ako se na njoj već sada vidi da je trudna, kako će muškarac to dijete prihvatiti kao svoje, pogotovo bude li prerano rođeno?« »Najbolje bi bilo pronaći nekog muškarca koji baš ne zna brojki«, bio je Hafidin jedini savjet. Iz nekog razloga u Imteghrenu je bilo daleko više neoženjenih muškaraca nego neudanih žena. Nitko zapravo nije znao kako je došlo do tog nedostatka djevojaka za udaju, jednostavno je bilo tako. Usto, gradom su se proširile glasine da je Mariata, iako vrlo temperamentna, zapravo iznimno lijepa i brojne muškarce zaintrigirala je mogućnost da im vatrena mlada Tuarežanka postane ženom. Čuli su da su nomatkinje divlje u svakom pogledu, da nisu tako sramežljive i ukočene kao lokalne djevojke, a Mariatina reputacija (nesumnjivo stečena ispadima u hamamu) u potpunosti je odgovarala tom opisu, stoga su stali moliti svoje majke i tetke za dopuštenje da joj udvaraju. Na Mariatin užas, ispostavilo se da je prilično popularna. Odjevena u jednu od Ajšinih starih haljina pastelnih nijansi koje su isticale boju njezine kože, te s maramom koja je skrivala plemenske pletenice, promatrala je svoj odraz u velikom ogledalu posred Hafidine sobe. Očiju uokvirenih kajalom i s kremastim ružem koji joj je Hafida razmazala po obrazima, činilo joj se da izgleda poput ružnih plastičnih lutki kakve je vidjela na tržnici: umjetne lutke nalik na lažne minijaturne ljude. Njezin se duh protivio takvom postupku, no suzdržavala se. »Oni zapravo ne vide tebe«, tješila se bijesno, »već tek neku masku.« Uostalom, uskoro će otjerati svakog udvarača i njegovu, vrani nalik, majku. U to je bila sasvim uvjerena. Što dulje bude igrala po Ajšinim suludim pravilima, to će dulje njezino dijete biti na sigurnom. Njezina braća smatrala su čitav taj proces pokazivanja Mariate, a da bi je se što bolje prodalo, uvredljivim i ponižavajućim, a Mariata se sve to vrijeme nadala da će Azaz i Baye možda ipak uspjeti urazumiti oca, no uskoro su uvidjeli da Ajša ima veći utjecaj na Osmana nego njegova vlastita djeca. Ubrzo su počele dolaziti u posjete majke, tetke i rođakinje nekih lokalnih mladića. Provele bi možda sat vremena u društvu Ajše i njezine
bake pijuckajući čaj od mente i nabrajajući silne kvalitete svojih sinova i nećaka: tako lijep, tako marljiv, najstariji o d desetero ili osmero ili sedmero djece, tako dobar muškarac, tako pobožan i dobar s djecom, spretan s rukama, u stanju je za pravu mladenku platiti tri tisuće dirhama i k tome još dati nekoliko koza. Potom bi uveli Mariatu, prerušenu u neko strano biće, posjeli je među članica omražene joj nove obitelji, a ona bi se smješkala i klimala glavom divljajući u sebi dok su se žene raspitivale o njezinim vještinama. Znade li Mariata umijesiti fini kruh? Održava li kuću čistom? Ustaje li prije pijedova, je li vrijedna radnica? Znade li pripravljati kozji sir i presti vunu? Znade li vesti i šivati odjeću? Znade li pripremiti dobar kuskus i znade li tajni recept za harissa pastu? Znade li recitirati Kur ’an i drži li se ramazana i molitvi kao prava dobra muslimanka? A zatim, polušapatom, kao da ih ne može čuti ili kao da uopće ne sjedi s njima u društvu, je li ona čista djevojka i ima li netaknut himen? Na sva ta pitanja Ajša bi ili pogledala ravno u oči i odgovarala potvrdno, da, i da, i da, dok se Mariata crvenjela s ve do korijena kose, maštajući pritom kako sa sebe skida tu odvratnu posuđenu odjeću i mlati ih sve odreda velikom batinom urlajući tuareške ratne pokliče. Ali zbog dobrobiti svoga djeteta otrpjela je tu silnu sramotu i zatomila bijes. Potom su slijedili posjeti mladića. Prvi udvarač - Hasan Boufouss - odjeven u najfiniju bijelu halju za odlazak u džamiju i s fesom na glavi, pojavio se u pratnji dvije bake, oca i tri sestre. Hasanove ogromne buljave oči panično su razgledavale glatke zidove dnevne sobe, vitrinu s tanjurima i ukrasima, šareni sag i zasjenjene prozore i često bi svrnule pogled u smjeru otvorenih ulaznih vrata, kao da će Hasan svakog trena izjuriti kroz njih. Gurajući je ispred sebe, Ajša je uvela Mariatu u sobu. Tuarežankina marama stajala je ukoso, a obrazi su joj se rumenjeli kao da je ovom ulasku prethodila borba. Prezrivo je odmjerila okupljenu gomilu, a potom se okrenula prema Ajši. »Tko su svi ti ljudi?« Prekrižila je ruke na grudima. »Ne želim se upoznavati s njim dok me svi oni odmjeravaju.« Starice su razmijenile poglede. »Oprostite joj, vrlo je sramežljiva i nije navikla na naše običaje«, objasni Ajša, gurkajući Mariatu u leđa. »Ja jamačno nisam sramežljiva!« Mariata razgrnu iritantnu maramu, otkrivajući plemenske pletenice.
Okupljeni su zgranuto nastavili zuriti u nju, zaleđeni od šoka. Jedna od baka zgrabila je Hasana za ruku. »Ova u sebi nema ni trunke skromnosti«, izjavila je vukući ga da ustane. Mariata se nasmiješila i sklonila u stranu kako bi mogli proći. Dok ga je baka vukla za ruku, Hasan ju je slijedio poput tupavog teleta, povremeno se osvrćući i odmjeravajući Tuarežanku, kao da ona predstavlja uvid u neki zabranjeni svijet - svijet koji će mu zauvijek ostati nedostupnim. Sljedećeg dana, ne obazirući se na govorkanja o Mariatinu neprimjerenom ponašanju, a koja su se u hipu proširila gradićem, na njihova su vrata stigli Bachir Ben Hamdu i njegovi roditelji. Bachir je bio potpuna suprotnost svom bratiću Hasanu. Mariatu je zaprepastila neprimjerenost njegove odjeće. Ne samo da je imao razotkriveno lice poput ostalih lokalnih muškaraca već je na donjem dijelu tijela nosio odjevni predmet kakav bi njezin narod nosio tek kao donje rublje, a koji je usto bio besramno priljubljen uz tijelo razotkrivajući cjelokupnu anatomiju. Zurila je u njega, kamena izraza lica, pomno zadržavajući pogled na točki između njegove brade i struka dok je stajao ispod slike kralja Hasana II. i pozdravljao okupljene. Predstavio se imenom, dodajući kako mu je neizmjerno drago što ima priliku upoznati je, te kako se nada da će se uskoro moći još bolje upoznati. Ovaj posljednji komentar nije začinio namigivanjem ili kakvom drugom prostačkom gestom, ali osjetila je njegov vruć i znojan dlan dok su se rukovah, od čega se zgađena sasvim ukočila. Ajša je bila više nego oduševljena. »Ovo je sjajno prošlo«, izjavila je nakon što je otišao. »Mislim da će dati ponudu za tebe.« »Ponudu? Za mene? Što, zar sam ja deva koju se ovdje kupuje i prodaje?« Ajša se kiselo nasmijala. »Na žalost, nisi baš tako korisna.« Jednog od idućih dana na njihova je vrata zakucao nepoznat muškarac. Kod kuće nije bilo nikoga osim Mariate i Mame Erquie koja je spavala. Mariata je provirila kroz zatvorene prozorske rebrenice pokraj vrata. Pred vratima je stajao punašan muškarac odjeven u iznošenu smeđu halju, s okrvavljenom pregačom i vunenim šeširom nabijenim preko ušiju. Rukavi su mu bili prekratki, razotkrivajući pedalj krupnih dlakavih podlaktica, a ruke su djelovale prilično prljavo. Već na prvi pogled nije joj se svidio, pa je Mariata samo dobacila kroz rebrenice: »Tko ste vi i što želite?«
»Ime mi je Mbarek Aït Ali«, odgovorio je grubim glasom. »Došao sam razgovarati o jednom poslu s gospodaricom kuće.« »Ajša Saari trenutačno nije kod kuće, ali vratit će se uskoro«, reče Mariata strogim glasom, nadajući se da će čovjek otići. Oko njega se širio čudan miris, nekako prodoran i životinjski, a koji ju je sada zapuhnuo kroz rebrenice. Namrštila se od nelagode. »Pričekat ću je.« »Kako god vam drago«, odvrati Mariata. Muškarac nakrivi glavu. »S kime imam čast razgovarati?« Imao je vrlo tvrd naglasak i iz njegovih je usta čak i ova pristojna fraza djelovala pomalo sarkastično. Mariata se uspravi. »Ja sam Mariata ult Yemma od plemena Kel Taitok.« Muškarac se približio pola koraka i pokušao proviriti kroz rebrenice. Prestrašena, Mariata je ustuknula. »Vidim, ne lažu«, reče on nakon nekoliko trenutaka, da bi se potom udaljio smijuljeći se sebi u bradu. Kada se Ajša vratila kući, Mariata joj reče: »Tražio te neki muškarac. Kaže da se zove Mbarek Aït Ali.« Ajša se iznenadila. »Ali znao je da neću biti kod kuće – prošla sam pokraj njegove trgovine na suku prije sat vremena i pitao me kako je Mama Erquia.« Stisnula je oči mršteći se nepovjerljivo. »Jesi li ga pustila u kuću?« »Odvratno je smrdio«, uzvrati Mariata, »a na sebi je imao okrvavljenu pregaču - naravno da ga nisam pustila u kuću.« Nešto kasnije ponovno je uslijedilo kucanje na vratima, a Ajša otrči kako bi ih otvorila. Znatiželjna, Mariata ude u susjednu sobu ne bi li vidjela tko im to dolazi. Bio je to muškarac duboka glasa koji joj se činio poznatim. Razmijenili su uobičajene pozdrave, a onda je Ajša izjavila: »Mariata mi je rekla da ste navratili.« »Jesam«, odvrati muškarac. »Došao sam vam dati svoju ponudu.« Zvučio je vrlo samozadovoljno, »Ponudu?« »Vrlo važnu ponudu.« »Jeste li sigurni da ne biste radije razgovarali s mojim suprugom?« »Smatram da su za te stvari uglavnom zadužene gazdarice neke kuće. Na žalost, otkako mi je majka umrla, nemam ženske posrednice koja bi me mogla zastupati.«
»Pa«, reče Ajša, prilično zbunjena, »pretpostavljam da je onda u redu da uđete.« No, bacivši jedan pogled na njegove prljave cipele i iznošenu halju, uvela ga je u spremište radije nego u gostinsku sobu, a Mariata ih je na pristojnoj udaljenosti slijedila u stopu. Mbarek se sarkastično ogledao po spremištu. »Sve bračne pregovore vodite ovdje, gazdarice Saari?« upitao je zabavljajući se. »Bračne?« Ajša je djelovala prilično iznenađena. »Mislila sam da ste došli prodati meso.« Prisluškujući na skrovitom mjestu, Mariata se zagrcnu. Mesar? Jedan mesar drznuo se tražiti ruku princeze koja potječe od Tin Hinan? Sjetila se slike bezvratog muškarca u krvavoj pregači i glasno se nasmijala. Taj zvuk omeo je Ajšu. »Samo trenutak«, rekla je mesaru. »Pođite do salona, a ja ću nam pristaviti čaj.« U kuhinji, Ajša uhvati Mariatu kako pokušava pobjeći u dvorište. »Pođi sa mnom«, reče joj strogo. »I ponašaj se pristojno.« »Očekuješ od mene da budem pristojna prema jednom takvom muškarcu? Najobičnijem mesaru sa životinjskom krvlju na rukama i sužanjskom krvi što teče njegovim žilama?« Bijes je u njoj probudio generacije tuareške arogancije i oholosti. »Nisi u prilici da biraš!« izdere se Ajša na nju. »A sada pođi po maramu da sakriješ te očajne štakorske repove!« »Svjestan sam, nije baš primjereno da muškarac dođe u kuću punu žena i sam obavlja vlastitu prosidbu«, reče mesar iskapivši u jednom velikom gutljaju punu čašu čaja od mente, »ali nemam ni jedne rođakinje koja bi mogla u moje ime razgovarati o tako osjetljivim stvarima. Ispričajte me zbog mog običnog izgleda i nimalo uljudnog načina izražavanja. Volim sam voditi sve svoje poslove i to uvijek na vrlo izravan način.« Odložio je čašu na poslužavnik i nagnuo se prema naprijed sklopivši ruke. Mariata nije mogla ne primijetiti skorenu crnu krv ispod njegovih noktiju. Ako ništa drugo, pomisli prezrivo, primijetivši nagužvanu tkaninu ispod njegovih prašnjavih bosih nogu - koje su djelovale ogromne i nakazne i nekako prljavo žute u odnosu na nježne boje najboljeg saga u kući - barem je prije ulaska u kuću skinuo svoju okrvavljenu pregaču. »Dakle, u duhu časnog poslovanja došao sam izložiti svoju sjajnu ponudu za djevojku.« Klimnuo je glavom u smjeru Mariate, ali i dalje
pogledom fiksirajući Ajšu. »Ona je nomatkinja, znam, ali neću joj to zamjeriti. Siguran sam da ću je ubrzo dovesti u red, ha?« Raširio je ruke ispričavajući se. »A isto tako sam uvjeren da ste vi već odradili veći dio posla.« »Ponuda za djevojku?« Ajša ponovi za njim, prilično zbunjena. »Potrebna mi je druga žena.« »Druga žena?« »Prva žena mi je bolesna, a i suviše se udebljala i više ne može trčati za djecom.« »Možda bi vam bilo bolje da uposlite sluškinju nego da tražite drugu ženu«, reče Ajša kiselo. »O , da, učinio bih to, ali muškarac ima određene... potrebe. Osim toga, imamo samo kćeri, a sinovi će mi biti potrebni da preuzmu posao.« Mbarek stade izravno odmjeravati Mariatu obliznuvši usne. Zgadena njegovim debelim usnama koje su se sada sjajile poput iznutrica, Mariata vrisnu: »Ne bih bila druga žena ni kakvom kralju, a kamoli mesaru!« Ajša joj dobaci bijesan pogled, no mesar se samo nasmijao. »Nema potrebe da je ukorite u moje ime. Volim temperamentne žene. Platit ću vam dobar miraz za ovu vašu.« Zatim je otvoreno i bez imalo srama izrekao iznos od kojeg je Ajša ostala otvorenih usta. »Zaboga«, reče slabašnim glasom. »Zaboga«, i kao da joj je ponestalo riječi, nastavila je piljiti u njega. Mariata odluči iskoristiti priliku. »Ne možete samo tako kupiti princezu Kel Taitoka«, reče mu prezrivo. »Predlažem da odete do stočne tržnice i tamo kupite debelu, sočnu ovcu kako biste zadovoljili svoje... potrebe.« Sa zadovoljstvom je promatrala kako njegovo bezizražajno smeđe lice poprima nezdravu crvenu boju, nakon čega je naglo ustao, srušivši poslužavnik s čajem, i izjurio iz sobe. Sljedeći prosac, Omar Agueram, u pratnji svojih sestara posjetio ih je idućeg tjedna. Omar je bio prilično ugodan muškarac, visok i dobro građen, što je Mariatu podsjetilo na Amastana. Kada joj se nasmiješio, briznula je u plač, iznenadivši sebe, ali i sve prisutne. Sestre su se sjatile oko nje, brišući joj suze kako se ne bi razmazao kajal, i nježno je tapšući po ramenu. Kada se smirila, Omar je ponovno progovorio. »Imam vlastitu tesarsku radionicu«, pojasnio je. »Odmah pokraj zidina kazbe. Naslijedio sam je od oca koji je umro prošle godine. Otada sam vrlo naporno radio
kako bih povratio mušterije - otac je bio dugo bolestan, zbog čega je prilično kasnio s isporukama, stoga baš i nisam imao puno vremena baviti se sam sobom. Ali posao je sada krenuo i dobro mi ide. Imam više posla nego što uopće stignem uraditi, tako da sam nedavno zaposlio i dva pomoćnika. Spreman sam se okućiti i oženiti. A volio bih imati i djecu, puno djece.« Mariata osjeti kako joj ponovno naviru suze. Neka druga žena u njezinoj situaciji zadovoljila bi se ovim ljubaznim čovjekom i životom kakav joj nudi, no njezini snovi i dalje su visjeli razderani i uništeni. Potisnuvši suze, sjetila se vlastita plemenita podrijetla i digla čelo uvis. »Radije bih uzgajala koze«, reče hladno. Omar je djelovao prilično iznenađeno, no ona je bila nomatkinja, a njihov način života temeljito se razlikovao od gradskog, stoga je pokušao ponovno. Nagnuvši se prema naprijed, reče: »Ako želiš možemo imati i koze, a o djeci možemo razmišljati kasnije.« Nikakve koristi od njezina komentara, on je jednostavno bio previše dobar. Prestravljena da bi mogla izgubiti kontrolu i prihvatiti njegovu ponudu, Mariata istrči iz sobe. Prolazili su tjedni, a prosci su i dalje, jedan po jedan, hodočastili u kuću Saarijevih iako su priče o »tuareškoj princezi« bile prilično neprimamljive. Bio je tu maleni zdepasti mehaničar čiji su prsti boje šafrana bili umrljani nikotinom, zatim stariji nastavnik čija je žena nedavno preminula, pa vozač autobusa s upalim obrazima i sijedim brkom. Mariata je pokazivana svakom od njih poput kakve vrijedne ždrjebice; ali čak i kada bi se uspjela suzdržati i zadržati civilizirano ponašanje, njezine su oči vječito odražavale prijezir. Osim toga neke od rođakinja oštrijeg vida počele su primjećivati njezin natečen trbuh koji se sada već nazirao i ispod najšire halje u koju bi je odjenuli. Ajša je bila izvan sebe. Jednog jutra uhvatila je Mariatu posred dvorišta i satjerala je u kut. »Moraš se udati! U ovome gradu ne možeš roditi dijete, a da nemaš muža!« »Ali ja imam muža«, Mariata joj tupo odgovori. »On je mrtav! Mrtav, mrtav, mrtav!« Naglasila je svaku riječ upirući svojim lakiranim noktom u bujajuće grudi svoje pastorke. »On je mrtav, nema ga i neće se više nikada vratiti! Utuvi si to u tu svoju glupu, neobrazovanu glavu!« Pred Mariatinim očima vrtjela se iznova i iznova slika u kojoj Amastanovo beživotno tijelo pada u prašinu, dok mu se crna mrlja širi
svadbenom haljom. Njegov gubitak i gubitak zajedničke budućnosti rezao ju je poput ledenog pustinjskog vjetra. »On je možda mrtav«, reče tupo, iako se i samo priznanje ove činjenice Ajši činilo poput poraza, »ali ovo je njegovo dijete i neću dopustiti da ijedan drugi muškarac pomisli kako je to dijete njegovo.« »Rodiš li kopile, osramotit ćeš nam čitavu zajednicu!« vrištala je Ajša, »O ovome će se pričati odavde do Ouarzazatea!« dobaci Mama Erquia, uz odvratan osmijeh. »Reći ću ti još samo ovo«, reče Ajša i stade prijetiti prstom unoseći se Mariati u lice. »Ako se ne udaš, izbacit ću te na ulicu i pustiti glas da te svaki muškarac u mjestu može uzeti za svoju kurvu.« »Moj otac neće ti dopustiti da se tako ponašaš prema meni.« »Osman? Osman će uraditi ono što je najbolje za ovu obitelj. Što misliš kako će mu poći posao i kako će pronaći žene za svoje sinove kada se dozna da si kurva? Kažem ti«, reče unoseći joj se još više u lice, »rodiš li ovo dijete, uzet ću ti ga dok budeš ležala sasvim slaba nakon poroda i ubit ću ga vlastitim rukama. Zavrnut ću mu vratom kao da je pile i odnijeti njegovo smrdljivo malo tijelo do klaonice gdje divlji psi čekaju svoje kosti.« Koliko god zvučila nerazumno, od svih dosadašnjih Ajšinih prijetnji Mariati je ova zaista djelovala stvarno. Sklopila je oči. »Udat ću se za Omara«, čula je samu sebe kako govori slabašnim glasom. »Udat ću se za tesara, Omara Aguerama.« Žena je pogleda iskosa i zatim se nakašlja. »U jednu ruku možeš nizati svoje želje, a u drugu govna«, dobaci joj. »Pa ti vidi koja će ti se ruka prva ispuniti.« Ali povratne vijesti nisu bile dobre; Omar je pod pritiskom obitelji koja je načula glasine o Mariatinu stanju povukao bračnu ponudu. Poslao je ujaka da prenese njegovu ispriku Osmanu. »Omar se duboko ispričava što je djevojku doveo u tako nezgodan položaj, no čini se da trenutačno ipak nije u mogućnosti ženiti se.« Njegov ujak, muškarac od kojih pedeset godina koji je radio za caïda u lokalnoj administraciji, bio je prilično škrt na riječima. Stisnuo je Osmanu ruku, okrenuo se na peti i otišao. Ajša, koja je prisluškivala s druge strane vrata, potpuno je pobjesnjela. Naposljetku, ne mogavši podnijeti ženine suze, bijes i kreštanje, Osman se odrekao kćerina prava da sama odabere muža. Idućeg dana Ajša ju je prodala mesaru.
27
Te noći Mariata usnu neobičan san. Sanjala je nepoznatu ženu u nekom sasvim drugom vremenu. Čak i iz profila žena se činila vrlo visoka i impozantna, onako izdužena nosa i uzvišena držanja. Bila je odjevena u dugačku tamnu halju, ali glava joj nije bila pokrivena - duge crne pletenice slijevale su joj se niz leđa sve do struka. S ušnih resica visjele su smaragdne naušnice. Devet zlatnih narukvica resilo je njezinu izduženu ruku, osam srebrnih krasilo je drugu. Oko vrata i struka visjele su bogate niske perli karneola, agata i amazonka. Žena se okrenula. Sjajne crne oči, živahne u kontrastu s bljedilom kože, zurile su u Mariatu. »I mene su pokušali prodati«, reče joj. Njezin je tamašek imao neobičan naglasak, no jezik Ljudi od vela i dalje je bio jasno prepoznatljiv. »Pokušali su me natjerati da se udam protivno svojoj volji, i to za sina rimskog guvernera. Možeš li to zamisliti? Tražili su od mene da u svoju postelju uzmem stranca. ›Bila bi to velika čast za našu obitelj‹, govorili su mi, ›na taj se način povezati s Rimljanima.‹ S našim tlačiteljima!« Zabacila je glavu, a crne su pletenice poletjele na sve strane poput zmija. »Odbila sam i uslijedila je kazna. Zatočili su me sve dok nisam pristala na udaju. Učinila sam to na takav način da su pomislili kako su me konačno iscrpili i tako zaključili raspravu.« »Što si učinila?« upitala je Mariata u svom snu, iako je unaprijed znala odgovor. Lice te nepoznate žene odjednom se počelo udaljavati i postajati nejasno. U sljedećem trenutku njezina je obrva postala nešto izraženija, a umjesto nepoznate žene pojavilo se lice njezine majke; zatim su se nos i brada dodatno izdužili, a kožu izbrazdaše bore te Mariata ugleda svoju baku, nosa poput orlova kljuna i prodorna pogleda. Preko lica nepoznate žene prošao je čitav niz ženskih likova, jedan za drugim, sve brže i brže, lica starih i mladih žena. No neke crte lica ostajale su nepromijenjene - te kraljevske oči, oštre obrve, izražajne kosti kakvima se dičila i Mariata. »Imteghren sam napustila pješice«, reče joj Tin Hinan. »Otišla sam u divljinu. Hodala sam kroz polja i savanu, hodala sam preko pustinje, sve dok nisam došla do planina. To je trajalo mjesecima, no nisam odustajala, i na samom kraju tog mog putovanja, u podnožju moćnog Hoggara, postavila sam svoj šator. Tamo gdje sam se zaustavila, utemelji la sam svoj narod - Amazighrene, Slobodan narod. Tvoj narod. Ostani slobodna,
Mariata - ne daj da te prodaju u taj sramotni brak, ne daj svoje dijete u njihove ruke. Budi ponosna, budi jaka. Ti si moj rod, moja krv. Ja sam u tebi; ti me nosiš u sebi, baš kao i sve žene naše loze - nosiš moje riječi, moju moć, moju snagu. Vrijeme je da slijediš moje stope, da poduzmeš isto putovanje kakvo sam i sama davno poduzela. Sada će to biti puno teže. Pustinja je rasprostrla svoje pipke na sve strane, a dijete koje nosiš ponekad će ti se činiti više kao teret nego kao blagoslov. Ali ja ću biti s tobom na svakom koraku tvoga puta.« San o Tin Hinan pratio je Mariatu poput slike bake koja joj prigovara. Danima joj je prijetila prstom podsjećajući je stalno na njezinu bezizlaznu situaciju, potičući je na akciju iako joj više i nije bio potreban dodatni poticaj. Znala je da će napustiti kuću Saarijevih, Imteghren i civilizirani svijet; a znala je i da to mora učiniti prije ugovorenog vjenčanja. Iako joj je prvi poriv bio da jednostavno pokupi svojih nekoliko sitnica i iskrade se iz kuće ranom zorom prije nego se ostali članovi obitelji probude, znala je da to neće biti izvedivo. Takvu je grešku učinila kada se prvi put zaputila prema pustinji i ni u kom je slučaju nije željela ponoviti. Ovoga puta bit će potrebno nešto više tajnovitosti i sigurno puno više planiranja. Njezina odluka - a čučala je čvrsta i nepokolebljiva u njezinoj nutrini kao blizanac Amastanove hamajlije - bila je poput lijeka protiv užasa mogućega budućeg života s mesarom, na isti način kao što ju je hamajlija čuvala od zlih utjecaja svemira. Određen je datum vjenčanja. Na Mariatinu sreću mesarovi rođaci dolazili su iz Casablance, a tetka iz Marseillesa nije pristala doletjeti avionom (jer to nije prirodno), već je izabrala putovanje brodom koje prilično dugo traje. Ajša je bjesnjela i pokušavala nagovoriti mesara da odmah obave vjenčanje, a tek poslije organiziraju pir za rođake, no on je takav prijedlog smatrao nepriličnim. »Zašto predlažete nešto takvo?« Napuhao je obraze i zatim svom snagom ispustio zrak. »Postoji li razlog za toliku žurbu?« Ajša ga stade uvjeravati kako nema nikakva posebna razloga osim što su vremenske prilike u ovo doba godine povoljnije za rođake, pogotovo one starije, kojima bi nagle promjene noćnih temperatura mjesec dana kasnije mogle biti popriličan šok za organizam. Potom se odlučnim korakom zaputila do tržnice u potrazi za drvenastim korijenom pamuka. Stari travar pretvarao se kao da nije čuo njezino pitanje, pokušavao joj je prodati zmijsku kožu, za zaštitu od bolesti, sušene
kameleone i gušterove noge za tjeranje uroka, glogov korijen i lukovice vučjaka. Kako je uporno ustrajala u zahtjevu da joj proda drvenasti korijen pamuka, bijesno ju je otjerao. »Takve stvari protive se Božjoj volji!« Mariata je pak, kada god bi ugrabila priliku, otišla do tržnice, potražila putnike što se odmaraju u funduqu i objašnjavala im kako joj se braća spremaju prijeći pustinju te kako je stoga strašno zabrinuta, a potom bi pažljivo slušala njihove priče o urušenim bunarima i bolesnim devama, pješčanim olujama i živom pijesku. Neku drugu ženu možda bi pokolebale ove priče o nedaćama i propasti što vrebaju u pustinji, no Mariata je bila odlučna u svojem naumu; uzdajući se u samopouzdanje naslijeđeno od predaka, neumorno je postavljala pitanja, pažljivo pamteći odgovore. Od jednog putnika naučila je na što valja obratiti pozornost kada odabire devu, od drugog realnu cijenu koju će morati platiti za kvalitetnu devu. Iznos je, naravno, bio daleko veći od onoga koji bi ona mogla sakupiti, no nije joj padalo na pamet odustati zbog takve sitnice. To će se već srediti na najbolji mogući način. Obilazila je svaku devu, odmjeravajući ih od glave do pete i uspoređujući ih. Jednog dana, dok je i opet pomno razgledavala deve, muškarac ogrnut velom, čiju je devu upravo odmjeravala, nenadano je upita: »Sviđa li ti se?« Ovo je pitanje iznenadilo Mariatu. »Čini se u redu.« »Jako je ćudljiva, temperamenta i jednostavno prezire ljudski rod. Odvratno se glasa, ima otrovan ugriz i još k tome ne podnosi uopće nikakve naredbe. Drugim riječima, ista je kao i sve žene koje sam imao prilike upoznati.« Mariata prasnu u smijeh. »Ponaša se kao krasno i vrlo neovisno biće.« Nastala je kraća stanka. A onda trgovac progovori: »Već sam te ranije viđao ovdje u funduqu. Zašto dolaziš ovamo?« Mariata razveze već uvježbanu priču o planiranom pustinjskom putovanju svoje braće, a čovjek, slušajući je sumnjičavo, naposljetku reče. »Mora da ti je jako stalo do braće.« »I jest.« Mariata se zacrvenje. Hitro nastavi, dodajući sada i niz uljepšavajućih detalja i napomenuvši kako će njezinoj braći vjerojatno biti potrebna još jedna deva za karavanu, no već u pola priče bilo joj je jasno da se stari trgovac ne može tek tako prevariti. Prodorno ju je pogledao. »Ne čini to«, reče. Mariata ustuknu jedan korak. »Što to?« »Ono što ti vidim u očima.«
»A što vidite u mojim očima?« »Pustinju.« »Ja... ah...«, pokrenula se da ode, no čovjek je uhvati za ruku. »Oprosti. Previše vremena provedenog u pustoši izbrusilo mi je osjetila. Ta tvoja put i tvoje oči, ti si sigurno iz plemena Kel Taitok, zar ne? Rijetkost je vidjeti osobu takva uzvišena podrijeda u ovom mjestu.« Mariata je bila iznenađena kada je stao popravljati svoj veo, podižući ga prema gore kako bi sakrio još veći dio lica. Bila je to gesta velikog poštovanja, gesta kakvu već dugo nije doživjela. »Putujem na sjever i više mi nije potrebna ova deva, baš kao ni moja pustinjska oprema. Uzmi ih uz moj blagoslov.« Zabezeknuto je buljila u njega ostavši načas bez riječi. Naposljetku izusti: »Ali ja je ne mogu tek tako... uzeti.« »Razmisli preko noći. Ja ću i sutra biti ovdje.« Mariata otrča do kuće Saarijevih ispunjena istovremeno i strahom i uzbuđenjem. Je li to bilo ono čudo kojemu se nadala ili sve skupa djeluje predobro da bi bilo istinito? Ali kada je stigla do kuće, otkrila je kako je prst sudbine odradio još jednu intervenciju. Mama Erquia iznenada se teško razboljela - toliko teško i ozbiljno da je Ajša jurila po kući prikupljajući nužne stvari koje će im zatrebati na putu do bolnice u Meknesu. »Evo i tebe!« uskliknu njezina maćeha bijesno. »Hitro spakiraj svoje stvari!« Mariata jedva progovori. »Ja?« »U Meknesu ćemo ti odabrati vjenčanicu.« Bila je to posljednja stvar koju je Mariata željela učiniti, no također nije željela da njezina panika postane suviše očita. »Ne, ne«, reče. »Meknes je velik grad, bojim se tamo poći. Ti i Hafida sigurno ćete donijeti najbolju odluku kada je riječ o mojoj vjenčanici.« Zastala je u iščekivanju dok joj je srce snažno lupalo. Ajša cmokne jezikom. »Imaš pravo«, reče naposljetku. »Bolje da ostaneš ovdje i kuhaš muškarcima - svaki dan užinu i jedan obrok svake večeri nakon što zatvore trgovinu. Vratit ćemo se za tjedan dana, inšalah. Mama Erquia nikako ne želi propustiti tvoje vjenčanje.« I zaista, iako nije bila u stanju ni govoriti, starica je zlobno pogledala Mariatu prolazeći pokraj nje.
Idućeg su se jutra žene s Mamom Erquiom umotanom u prekrivače ukrcale u autobus za Meknes, a potom su kuću napustili i muškarci kako bi u uobičajeno vrijeme otvorili dućan, ostavivši Mariatu samu. Bilo je to prvi put da se našla sasvim sama u kući. Tišina je bila začudno napasna, kao da je neko biće čekalo svoj trenutak da konačno iskoči iz jedne od praznih soba i spriječi je u njezinu bijegu. Rastrčala se po kući u potrazi za stvarima neophodnima za veliko putovanje, što je uključivalo i svežanj novčanica koji je već ranije slučajno otkrila skriven u jednoj ukrasnoj posudi dok je čistila najviše police gostinske sobe. Činilo se da je svežanj sada nešto tanji, po čemu je zaključila da je Ajša sa sobom ponijela novac u grad, no i dalje je bila riječ o sasvim pristojnom iznosu. Svežanj novčanica ugurala je u torbu s resama koju je ponijela sa sobom iz Adagha, onu istu torbu koju je Tana izradila za nju, a u kojoj se nalazio onaj oštri nožić s koricama ukrašenim simbolima tifinagha, oštrilo, dva kremena, smotak užeta, tri svijeće, nekoliko manjih svežnjeva trava, agadeški križ, sjajni metalni cilindar čija joj svrha nije bila sasvim jasna i komadić Amastanove svadbene halje, skoren od krvi. Pojavila se u očevoj trgovini malo prije podneva, odjevena u svoju najbolju halju. Azaz i Baye sjedili su na prašnjavom pločniku ispred trgovine i kartali. Unutra su pak Osman i njegov tast Brahim presipali rižu iz platnene vreće u plastičnu posudu otpornu na grickanje štakora, a tri ili četiri mušterije, kojima se očito nije žurilo ponovo izaći na uskipjelu dnevnu žegu, lijeno su ih promatrale. Svi je odmjeriše u čudu, jer pojavila se tako nenadano, noseći u rukama veliku zdjelu i još vrećicu punu pogača prebačenu preko ruke. Nasmiješila im se, položila zdjelu i pogače na pult, a potom otvorila poklopac zdjele i lagano se naklonila. Mirisni oblak začinjene janjetine zapuhnuo je sve koji su se našli u blizini, a mušterije se sjatiše oko zdjele, zadovoljno njušeći pripravljeni obrok. Osman je promatrao svoju kćer u čudu. »Čini se da si do sada prikrivala svoje talente, Mariata«, reče mudro je odmjerivši, »ili si se sve vrijeme namjerno pred svojom maćehom pravila nevjestom?« Mariata uzvrati pogled pun nevinosti; bila je pravo oličenje kćerinske nedužnosti, pa otrči natrag u kuću sigurna da neko vrijeme nikome neće nedostajati. Stigavši kući, presvukla je odjeću, pokupila svoju opremu za put i umotala glavu u veo kako bi sakrila vlastiti identitet. Protrčala je kroz tržnicu, nastavljajući prašnjavim uličicama do funduqa, a srce joj je sve vrijeme divljački lupalo. Što ako su trgovac i njegova deva napustili funduq? Što ako nije zaista i mislio ono što je rekao?
I, odista, kada je konačno stigla do trskom natkrivenog mjesta gdje su putnici namjernici čuvali svoje deve i spavali umotani u prostirke u malenim ograđenim prostorijama uz rub štale, čovjeku kojeg je tražila nije bilo ni traga ni glasa. Hodala je uokolo sasvim omamljena, zureći u svako tijelo ispruženo u popodnevnom snu i nastojeći se prisjetiti što je tog čovjeka razlikovalo od drugih. Nije mu znala čak ni ime... »Kćeri Hoggara, ti to mene tražiš?« Od silnog olakšanja umalo su joj pokleknula koljena. Stajao je pred njom, visok i ravna držanja usprkos godinama, očima upijajući njezinu debelu halju za putovanja, čvrstu obuću i kožnu torbu prebačenu preko leđa. »Došla sam kako smo se dogovorili.« Bilo mu je jasno da želi što prije poći, ali ipak ju je ponukao da sjedne s njime i popije šalicu čaja u mirnom kutu funduqa gdje ih nitko nije mogao prisluškivati. Na malenom plameniku zakuhao je vodu za čaj i stao polagano i brižljivo pripremati čaj prema tuareškoj čajnoj ceremoniji, pripravljajući maleni srebrni čajnik terghele čaja, dok je Mariata kipjela od nestrpljenja. Naposljetku, ispijajući već drugu šalicu, reče joj ozbiljnim glasom: »Ako ti dadem svoju Moushi, to moraš shvatiti kao pozajmicu.« Mariata se uznemirila. »Ali rekao si da mi to poklanjaš!« »Moushi je žensko, a ne ›to‹.« Nagnuo se prema njoj. »Jesi li isplanirala svoj put? Znaš li gdje se nalaze skriveni izvori vode i gdje ćeš pronaći dovoljno ispaše da mi deva preživi? Daleki je put odavde do doma tvojih predaka - više od tisuću milja vranina leta, a ti nisi vrana. Teren koji moraš prijeći jedan je od najokrutnijih na čitavom planetu. Ona nije više u cvijetu mladosti i do sada je već puno pretrpjela, ne želim da putem ugine.« »Čini se kao da te više brine zdravlje tvoje deve nego moje zdravlje.« Oči starog trgovca na tren zasjaše. »Ona i ja zajedno smo preživjeli pet dobrih godina i prirasla mi je srcu. Proveo sam više vremena u njezinom društvu nego u društvu vlastite žene.« Zastao je načas. »Osim toga, ona nema potrebe bezobrazno mi odgovarati.« Mariata ga podsjeti na ružne riječi kojima je okitio svoju devu kada su se prvi put sreli. Zastao je razmišljajući. »Ah, da, istina je da sam to izrekao. Ali upravo smo bili završili naše putovanje do carinarnice, a ona je bila prilično... tvrdoglava. Istina, možda sam se malo krivo izrazio. Sada me je strah od pomisli da bih je mogao izgubiti podsjetio na njezine vrline...«
Mariata se bijesno zagleda u njega. »Točno znam što radiš!« eksplodirala je. »Najprije si me naveo da povjerujem u jedno, zatim s i izmislio problem kako bi se mogao natezati oko cijene, baš kao i ostali nevjernici u ovome mjestu.« Na isti se način ponijela tog jutra susjeda: skuhala je užinu koju je Mariata odnijela ocu, da bi potom zatražila dvostruku cijenu. Činilo se da se trgovac na njezine riječi pogrde nije nimalo uvrijedio, već je samo blago nastavio. »Usto, čini se da je tijekom našeg boravka ovdje razvila neku vrstu nježne privrženosti prema druge dvije deve u funduqu i bilo bi prilično okrutno razdvojiti ih.« Ovo je prelazilo svaku granicu, Mariata ustade i posegne rukom u torbu. Trenutak kasnije svežanj novčanica ležao je na prašnjavom du između njih. »Evo! Uzmi to za svoju jadnu, ružnu, hirovitu, moljcima izjedenu životinju!« Starcu se zatresoše ramena i neki čudan zvižduk začuo se iza njegova tagelmusta. Nije se ni pomaknuo kako bi podigao novac. »Sačekaj trenutak.« Prošlo je pola sata. Mariata se ushodala od nervoze. Četrdeset minuta prohujalo je u trenu. Promatrala je sunce kako se postupno uspinje duž krova od trske, a prugaste sjene lagano se izduljuju preko dvorišta poput mačaka koje se rastežu. Napustila je funduq i stala šetati okolnim ulicama, ali nigdje traga ni trgovcu ni devama. Ponovno je ušla i sjela u sjenu, čekajući, zaokupljena vlastitim mislima. Vjerojatno ju je jednostavno napustio, posramljen što se samo tako predomislio i prekršio obećanu riječ. Ili, što je još vjerojatnije, od samog početka nije ni mislio ozbiljno. Spopala ju je tjeskoba, vukući je prema dolje, cijedeći njezinu početnu odlučnost. Sama pomisao da se vrati u kuću i tamo provede još jednu noć hineći smirenost činila joj se krajnje odbojnom, no uskoro neće imati drugog izbora, morat će priznati vlastiti poraz, vratiti se kući, odložiti svoje stvari i suočiti se sa sumnjičavim pogledima članova obitelji dok im bude posluživala jelo koje neće ni upola biti ukusno kao ono jutrošnje. A potom će idućeg jutra ponovno morati sakupiti snagu, vratiti se na tržnicu da pronađe i na kraju nakon cjenkanja kupi neku drugu devu, opremi se za put i krene. Ustala je uzdahnuvši. Upravo u tom trenutku na vratima se ukazao trgovac. Ne razmišljajući više hoće li svojim postupcima privući pozornost, Mariata potrči preko funduqa čovjeku u susret. »Pomislila sam da si otišao...«, reče, no trgovac položi prst na svoj veo na mjestu gdje bi mu bila usta istovremeno pokazujući da ga slijedi van na vruću, nenatkrivenu ulicu.
Tamo je zatekla ne jednu, ne dvije, već tri deve - njegovu Moushi pa još jednu devu lijepa izgleda i treću grubu mauretansku devu. Kad je pucnuo jezikom, dvije prednje deve spustiše se na koljena, on zajaše onu po imenu Moushi i zastane pun iščekivanja. Mariata ga stade promatrati u čudu. »Što to radiš?« »Moushi neće poći u pustinju bez mene i njezinih ljubimica. Stoga se čini da ćeš imati društvo na svom putu do Hoggara.« Ovo svakako nije planirala, a nikako joj nije bio jasan njegov motiv da je prati na tom putovanju. To zasigurno ne čini kako bi je opljačkao jer je već ionako odbio ranije ponuđeni novac. Misli li je prodati kao robinju, ili još gore, prodati Francuzima? Bilo je Iako zamisliti čitav niz odvratnih mogućnosti. Pomnije ga je odmjerila. »Zašto to radiš?« »Misliš li ostatak dana provesti postavljajući sva ta silna pitanja, možda se i predomislim.« Ali Mariata se ne pomaknu s mjesta i ponosno nakrivi bradu. »Moram znati koji je tvoj razlog.« Trgovac ne reče ništa, no pogled mu vrlo rječito obuhvati njezin trbuh. »Nisam baš neki stručnjak za žene, ali pokušati prijeći pustinju sama, u tvom... stanju... zasigurno bi moglo završiti ne jednom, već s dvjema smrtima.« Zastao je na čas. Mariatu obli crvenilo. »Vidim da imaš orlovski pogled.« Ugrizla se za usnu, razapeta između vlastitog ponosa i potrebe. Naposljetku reče: »Moj se otac ponovo oženio jednom lokalnom ženom, a ona se sve vrijeme pokušavala riješiti sramote koju bi joj mogla nanijeti trudna pastorka. Najposlije me je uspjela prodati mesaru.« Stari trgovac duboko je udahnuo. »A tvoj je otac to dopustio?« »Potpuno je opčinjen novom ženom.« »Hoće li te slijediti?« Mariata nije ni pomislila da bi se tako nešto moglo dogoditi. Hoće li? Nije mogla ni zamisliti svog oca kako je ponovo slijedi jer će Ajša ionako biti presretna da je se konačno uspjela riješiti, ali što će biti s mesarom? Bijeg njegove buduće mlade zasigurno će za njega značiti veliku sramotu, a bila je sasvim sigurna da tako nešto neće lako podnijeti. »Netko od njih mogao bi pokušati.« Stariji trgovac načas se zamislio, a zatim klimnu glavom. »Žene našeg naroda ponosite su i tvrdokorne, ali čak i za Tin Hinan putovanje bi bilo naporno i prepuno raznih opasnosti. Izbile su razmirice oko granice između Maroka i Alžira - taj sukob nazivaju Pješčanim ratom. Moraš znati gdje je između ta dva teritorija najbolje prijeći granicu ako želiš izbjeći vojnike, a po mom mišljenju, njih je uvijek
dobro izbjegavati, pogotovo kada je riječ o ženi koja putuje sama. Na žalost nisu smješteni samo u graničnom području; njihova vozila mogu se zateći posvuda uz glavne putove prema Tindoufu. Nužno je poznavati manje poznate putove i skrivene izvore vode ako želiš putovati koliko toliko sigurno.« Mariata je u tišini probavljala izrečeno, prisjećajući se kako je čula ljude da proteklih tjedana pričaju o tom sukobu, ali jednostavno nije obraćala pozornost na njihove brbljarije. »Nije li to ipak previše, tražiti od nekoga tko je netom završio dugo putovanje pustinjom da prati nepoznatu ženu i vrati se ponovno u tu divljinu?« »Da te sad pustim ovako samu u Saharu, teško bi mi breme ležalo na savjesti sve dok me Alah ne bi pozvao kući.« »Ali zašto bi učinio tako nešto za neku strankinju?« inzistirala je Mariata. Starac se nasmiješio. »Ljudi od vela jedan su narod unatoč drevnim plemenskim razmiricama. Uostalom, da mi kažeš svoje ime, a ja tebi svoje, više ne bismo bili stranci. Ja sam Atisi ag Baye iz plemena Kel Rela.« Pleme Kel Rela. Zvali su ih još i Ljudi od koza i smatrali ih manje vrijednima zbog njihova niska podrijeda. Mariata dlanom dotakne svoje srce. »Ja sam Mariata ult Yemma, kći Tofenata, tisućita kći Majke Svih Nas. Čula sam da u jednoj verziji priče o mojoj pretkinji Tin Hinan na put prema Hoggaru kreće sa sluškinjom Takamom od koje potječe pleme Ke l Rela. Također sam čula i da se povijest može ponoviti na najneočekivanije načine. A čula sam i da prst sudbine ima moć i vještinu koja se može mjeriti s onom čarobnjaka.« Na trenutak su starom trgovcu zasjale oči. Zatim je polagano klimnuo glavom, kao da razmišlja o sasvim nedokučivim tajnama svemira. Noć brzo pada na jugu Maroka. U jednom trenutku krajolik je ispunjen grimiznom svjetlošću, svaka stijena, grm i uzvisina okupani su tinjajućom vatrom, a već idući trenutak sunčevo oko zlokobno namigne i nestane, odnoseći svaki tračak boje iz slike, ostavljajući je bljedunjavom i sivom. Mariata se njihala i lelujala na leđima svoje lijene deve; nenavikla na takve pokrete osjećala je bolove u leđima, njezina trtica neprestano je udarala o tvrdo sedlo, dok su joj šake pobijeljele od stiskanja starinskog drvenog drška sedla. Ispred nje išao je Atisi ag Baye, visok, uspravnih leđa, sjedinjen sa svojom devom i s ostatkom svijeta. Svaki put kada bi pomislila na neudobnost ovog putovanja, sjetila bi se sudbine koju je
ostavila za sobom u Imteghrenu, i kao pod dodirom čarobnog štapića, istog bi se trena uspravila, a sav bi bol nestao u hipu, barem na neko vrijeme. Jahali su polagano i jednolično, bez zastajkivanja, dobrih pet sati kroz niska pješčana brda, pješčane palmeraies i grubu vegetaciju južno od visoravni Tafilalt. Nakon nekog vremena ušli su u dolinu kojom su čitavo tisućljeće prolazile karavane na svom putu od pustinje prema moru. Usjek okružen stijenjem vapnenca bio je širok i dubok a mjesečina se ljeskala u vodenim površinama na samom dnu doline, povremeno se nazirući između njišućih palminih grana. Prolazili su pokraj brojnih malenih zaselaka čija je zlaćana svjetlost povremeno parala mrak, a podno zidina urušene kazbe uočili su šačicu muškaraca okupljenih ok o upaljenog plamenika na kojem se kuhao njihov večernji obrok. Miris jela dopirao je do Mariate, podsjetivši je na vlastitu glad. Atisi tihim glasom pozdravi muškarce, koji mu uljudno uzvrate pozdrav osvrnuvši se i sa zanimanjem promotrivši Mariatino blijedo nepokriveno lice, da bi se potom ponovno okrenuli svojoj večeri. Začula je vlastiti glas, molećiv poput sovina zova: »Zar ne bismo mogli načas stati i odmoriti se?« Uslijedila je dugačka stanka tijekom koje se tišina učinila teškom poput utega. Stari trgovac potom reče: »Informacija uvijek pronađe put do onih koji je traže. Ako ne želiš da te pronađu i vrate u Imteghren, moramo postići što veću razdaljinu između nas i Tafilalta.« Kada su se konačno utaborili da prespavaju noć, Mariata nikako nije uspijevala zaspati iako joj je svaka koščica žudjela za odmorom. Ležala je na leđima na gruboj prostirci od devine dlake i zurila u nebo. Tamo negdje odozgor Amastan je promatra dok njegov duh tumara udaljenim crnim nebom. Pogledom je pretraživala svaku nakupin u zvijezda ne bi li ga pronašla, no zvijezde su joj uzvraćale tek hladnim, nemilosrdnim sjajem. Mora da je ipak načas uspjela zaspati, jer kada je ponovno postala svjesna sebe, primijetila je da su se zvijezde pomakle, a nebo je počelo blijedjeti. Nedaleko od njih deve su se lagano budile i muklo rogoborile; jedna od njih podigla se na noge čim se pomolio rub zlaćanog sunca na istočnom horizontu, kao da je znala da je odmor završio i da mora nastaviti put. Atisi ju je iznenadio pripremivši nad malenom vatrom kašu. Donio joj je zdjelicu kaše i odmah se udaljio kako bi mogla jesti u miru. Čak i na putovanju nije bilo primjereno da muškarci i žene jedu zajedno, a ni da vide jedni druge kako jedu. Kaša je bila daleko bolja nego što je očekivala,
vruća i ukusna, s aromom papra. Jela je brzo jer je prohladna zora dodatno pojačala njezinu glad. Tog su jutra na putu za Merzougu susretali brojna vozila. Bili su to mahom trgovački kamioni oslikani crvenom i plavom bojom, pretrpani teretom i ukrašeni perlicama i plastičnim cvijećem, a s njihovih retrovizora visjele su hamajlije i stihovi iz Kur’ana. Vozači su ih promatrali s neskrivenom znatiželjom, a nakon što je pokraj njih protutnjao i treći kamion, Atisi je skrenuo s glavne ceste. »Sada se moramo udaljiti od uobičajenog puta. U Tahaniju ima jedna oaza. Krenut ćemo prema njoj i tamo se zaustaviti do sumraka. Po mraku ćemo lakše prijeći granicu. Potom krećemo prema Hamadi du Guir, gdje će deve cijelu noć moći uživati u ispaši. To će im biti posljednja dobra ispaša prije pustinje. A nakon toga«, raširio je ruke, »naši su životi u Božjim rukama.« Na vrućem podnevnom suncu Mariata se njihala u ritmu hoda deve potpuno nesvjesna monotonije sasušenih riječnih korita i raspucale zemlje koju su prolazili. Osjećala je sunce poput čekića koji ju neumorno udara posred tjemena, od čega joj se pojavilo pulsiranje u sljepoočnicama. Potoci znoja cijedili su joj se niz zatiljak i duž leđa. Težina nabrekla trbuha dodatno je opterećivala kralježnicu, neprestano izazivajući podmuklu bol, ali nije imala snage promijeniti položaj u sedlu, već je nastavila jahati kao u transu, uspavana monotonim kretanjem životinje pod sobom. Putem nisu sreli nikoga osim pastira sa stadom grubih crnih koza zabavljenih potragom za posljednjim komadićima vegetacije u ovom nimalo pitomom krajoliku. Jarac predvodnik, izrazito mršav i divljeg izgleda, nezainteresirano je pratio njihovo kretanje, odmjeravajući ih svojim stisnutim žutim očima, kao da zna da mu je stado na putu prema neizbježnoj smrti od gladi. Mariata se zapitala je li i njezino putovanje osuđeno na takvu sudbinu. Budi hrabra, ponavljala je u sebi. Ovo je tek početak putovanja, tek nekoliko beznačajnih sati unutar tjedana koji tek predstoje. Hoće li imati dovoljno ustrajnosti i snage da završi započeto putovanje kroz teren koji uskoro postaje još okrutniji i još više neprijateljski od jednolične stjenovite pustoši kojom su do sada prolazili? Nije li bilo suludo i pomisliti da će preživjeti ovako opasno putovanje? Je li bilo iznimno sebično i pokušati? Zar su je već počele proganjati sumnje, a jedva da su krenuli? Mariata dodirne svoju hamajliju kako bi uklonila crne misli koje su je salijetale, i baš tada nađoše se povrh stjenovite uzvisine s koje se prostirao pogled na zelene palme oaze Tahani u daljini.
Izvaljena u sjeni drveća, dok su vezane deve temeljito brstile ono malo zelenila što su ga našle, a Atisi ag Baye sjedeći na uzvisini promatrao približavaju li im se možda banditi ili vojska, Mariata konačno zadrijema prepustivši se snu. Ponovno je bila u pokrajini Adagh. Ritmični zvuk povjetarca koji njiše palmino lišće iznad njezine glave pretvorio se u udaljeni zvuk bubnjeva i pjevanje svadbenih pjesama, a ona više nije ležala na tvrdom du umotana u smrdljivi prekrivač od devine dlake, već na mekom krevetu usred svog bračnog šatora, uz zapaljene mirisne štapiće, umotana u mužev zagrljaj, udišući njegov topao i vitalan miris dok su priljubljenih tijela ležali ispod prekrivača ukrašenog nizovima geometrijskih crvenih deva koje su stupale na pozadini istkanoj od zlatnih niti. U odsjaju svijeće primijetila je preko Amastanova razotkrivena ramena stilizirane cvjetove na rubu prekrivača koji je podsjetiše na zvijezde s mozaika u džamiji u Tamanrassettu. Zadovoljno uzdahnu. Postoji li veća sreća od ove ? Čisto je sumnjala. Konačno su vjenčani i sada ih više nitko ne može razdvojiti; postali su jedno tijelo, muškarac i žena sjedinjeni kako bi jedno drugome bili oči i uši i srce. Zauvijek će ostati zajedno, imati tucet djece, zasnovati novu dinastiju i slaviti ime Tin Hinan. Sa svojim će stadima i devama putovati Putem soli do kraja života, seleći se od jedne plodne oaze do one sljedeće, slobodni od bilo kakvih ograničenja, živeći lagano na zemlji i u miru s duhovima. Obavila ju je ugodna toplina muteći joj misli. Zadovoljno je plutala, napola svjesna udaljenog bubnjanja i Amastanova pravilna disanja dok su mu se grudi nadimale tik uz njezine. Nakon nekog vremena začula je glas. Amastan joj se obraćao šapćući joj nešto na uho. S naporom se pokušala othrvati teškim valovima sna koji ju je progutao i pokušavala se probiti na površinu svijesti. Što li joj to govori? Nešto važno, nešto bitno... Borila se s nejasnoćom zvuka, naprežući se ne bi li bolje čula. »Mlada damo...« Nečija ruka na njezinu ramenu. Lice joj iznenada oblije hladnoća. Trznuvši se, naglo se uspravila. Ali ruka koja ju je dodirnula nije bila Amastanova, već ruka starog trgovca umorna izborana lica od silnih desetljeća putovanja, a hladnoća koju je osjetila bila je njegova sjena na njezinu licu. Tko li je on? Nekoliko trenutaka nije se mogla sjetiti, od paničnog lupanja vlastitog srca nije mogla razmišljati. Zatim se čovjek povukao, a uskipjela svjetlost ponovno je zapljusnu te stade škiljiti u smjeru sunca što se probijalo kroz palmine grane povrh njezine glave, kroz grane koje su zamijenile mračnu i ugodnu čahuru njezinog svadbenog šatora. Očajna, ponovno zaklopi oči u potrazi za snom,
nastojeći se usredotočiti na materijalne detalje koji bi joj pomogli da vrati taj san, ogrne se njegovom alternativnom stvarnošću i u njoj pronađe utjehu. Komadići tih prekrasnih slika povlačili su se poput izmaglice spaljene izlazećim jutarnjim suncem. Prekrivač, pomisli grozničavo, hvatajući se za kolone deva i zvjezdasto cvijeće. Na trenutak mogla je pod rukom osjetiti hladan dodir pamuka, s uzdignutom teksturom šavova. A onda se iznenada sjeti gdje je posljednji put vidjela taj bogati vez: bilo je to u šatoru njezine tetke Dassine u planinskoj regiji Aïr, one noći kada ju je Rhossi ag Bahedi pokušao silovati. Tamo se najvjerojatnije i danas nalazi, jer nije ga ponijela sa sobom u Adagh, nije ponijela gotovo ništa od svojih stvari prilikom bijega kroz Tamesnu, u društvu Rahme, Amastanove majke. Amastan.., Njegov gubitak iznova ju je potresao te ispusti grub jecaj popraćen gorkim suzama, još jednom slomljena gubitkom svake nade. Atisi ag Baye neprimjetno se povukao. Unatoč silnim godinama života koje je imao iza sebe, njegovo iskustvo sa ženama bilo je prilično ograničeno. Njihove erupcije emocije bile su mu čudnije i nejasnije od jednostavnog preživljavanja u pustinji. Stoga se povukao na pristojnu udaljenost i pripremio svoj maleni plamenik za pripravljanje čaja. Prema njegovom iskustvu, šalica slatkog zelenog čaja svakome popravlja raspoloženje; bio je to jedan od Alahovih darova čovječanstvu. Kada se konačno vratio, Mariatin napadaj plača lagano je popuštao iako su se na njezinim obrazima i dalje nazirali tragovi suza. Bez riječi joj je dodao šalicu, a ona je preuzme uz lagan naklon glavom kako bi iskazala svoju zahvalnost na njegovoj brizi i potom je, tupo zureći u tlo pred sobom, stade ispijati. Napokon je prekinula tišinu, rekavši: »Moram ti nešto ispričati. Nije ni lijepo ni ugodno, a događaji su takvi da ćeš možda požaliti velikodušnu ponudu da me provedeš kroz pustinju.« Glas joj bijaše grub i na čas je zastala nastojeći se pribrati. Atisi je tiho sjedio i čekao. Naučio se strpljenju kroz dugugodišnji rad s devama, koje su, nakon žena, zasigurno bile najkompliciranija stvorenja koja je Bog ikada stvorio. K tome, osjećao je naznake priče u zraku, a znao je da svaka priča zahtijeva određeni način pripovijedanja i da nema načina da je se požuri. I tako Mariata ispriča starom trgovcu svoju priču. Dok je opisivala Amastanovu bolest koju su prouzročili duhovi Kel Asufa, Atisi ag Bayeine guste sijede obrve nadigle su se sve do ruba turbana, a jednom je rukom neprimjetno dotaknuo malene kožne hamajlije obješene na uzici oko
vrata. Pričajući o ritualu koji je iz Amastana istjerao zle duhove, oprezno je natuknula kako za to nije bila zaslužna ona, već čarobna intervencija seoskog enada. »Enada? Ah, inadani su muškarci velike moći.« Atisi stade zamišljeno klimati glavom. »Istina je, znadu i manipulirati duhovima.« »Ah, ovaj enad nije bio muškarac«, reče Mariata. »Ženski enad?.« Začudio se. Ženama nije bilo dopušteno raditi sa željezom - to je bio tabu. Raditi sa željezom značilo je upravljati duhovima koji su živjeli u vatri, a to je moglo prouzročiti nepopravljivu štetu ženinoj sposobnosti da rada djecu. Dodatno, sve što bi takva žena dodirnula bilo je osuđeno na propast: ključ se ne bi mogao okrenuti u bravi, ili bi se pak zaglavio, alat bi se raspuknuo na pola, glava adze odletjela bi i ozlijedila neku životinju ili dijete, mač ili oštrica koplja slomili bi se u ključnom trenutku. To je, uostalom, svatko znao. Mariata je osjetila nelagodu nastavljajući: »Zapravo i nije bio žena.« »Ni muškarac ni žena?« Iznenada se ukočio, kao da se odjednom nečega prisjetio. »Sjećam se jednog enada i njegove žene čije dijete nije bilo ni dječak ni djevojčica, već oboje istovremeno. Putovali su s plemenom Kel Tedele. Pitam se je li moguće...« »Ona - uvijek sam joj se obraćala u ženskom rodu - ona se zvala Tana i bila je jedna od najzanimljivijih osoba koje sam ikada imala prilike upoznati. Ali živjela je s plemenom Kel Teggarr.« Stari trgovac uputi joj izravan pogled. »Živjela si s plemenom Kel Teggart?« Ona potvrdno klimnu. »Čuo sam da se nešto... strašno dogodilo tom plemenu.« Mariata otvori usta u namjeri da odgovori, ali njezina bujica riječi jednostavno je presušila. Osjećala se kao da joj je u grlu zaglavljen ogroman kamen, a njezini osjećaji udarali su o njega u nastojanju da iziđu na svjetlo dana. Umjesto riječi na oči joj ponovno navriješe suze. Atisi skrenu pogled. »Idem se pobrinuti za deve«, reče kratko. Naposljetku, dok joj je sumrak zaklanjao lice, Mariata ga pođe potražiti. »Ti si čovjek koji ne govori mnogo«, reče mu, »a ja sam ponosna žena, stoga me ne pitaj više od onoga što ti ispričam. Dijete koje nosim nije začeto u sramoti, već je dijete mojeg supruga, sina amenokala iz pokrajine Aïr koji je živio s plemenom Kel Teggart. Ime mu je bilo Amastan ag Musa i bio je moj mjesec i moje zvijezde,« Glas joj je načas zastao - bilo je to prvi put nakon Amastanove smrti da je izgovorila
njegovo puno ime, a izgovorivši ga naglas, odjednom je njegova smrt postala još stvarnijom. »Ne želim da naše dijete odrasta u sramoti i da o njemu brine neki mesar. Eto, ispričala sam ti sve što se imalo ispričati.« Atisi dulje vrijeme nije prozborio ni riječi. Zatim je duboko uzdahnuo, »Zasigurno si privukla puno ljubomore kada ti je netko ovako grubo bacio urok. Nadam se da će se udaljenost između tebe i tvoje zle sudbine povećavati sa svakim novim korakom dublje u pustinju. Inšalah.« Dok su čekali da se sasvim spusti mrak, Mariata otvori Amastanovu hamajliju, po prvi put nakon vjenčanja, i istrese smotuljak papira na svoj dlan. Pri svjetlu izlazećeg mjeseca pokušala je pročitati zaštitničku poruku koju je Tana ispisala za nju, ali nježnije linije bilo je teško razabrati - jedino je uspjela prepoznati svoje i Amastanovo ime. Na koncu je odustala; kakve god čarobne riječi sadržavao, nije uspio spasiti Amastanov život i stoga je bio sasvim beznačajan. Shrvana više no ikada prije, bila je spremna baciti beskoristan smotuljak. Ali učiniti to sada, ovdje, u carstvu i vremenu Kel Asufa, moglo bi privući još goru nesreću, stoga ponovno smota papirić u skriveni pretinac hamajlije i zatvori središnju bravicu. Dok im se iznad glava uzdizao tanašni mlađak, nastavili su svoj put kroz stjenovitu tamu u smjeru ceste kojom će prijeći preko problematičnog teritorija. Mariati je cesta izgledala poput mrtvog komada ništavila, nešto bijeda od terena koji ih je okruživao, umjetno poravnana i zaglađena, čovjekova mjerila nametnuta divljoj prirodi. Koliko je mogla vidjeti, ništa se nije micalo ispred njih, no kada su stigli do posljednje nakupine stijena prije same ceste, u daljini se pojaviše svjetla automobila. Iznenadna svjetlost obasjala je jednu stranu Atisijeva lica i ona u pogledu njegovih očiju opazi neizrečenu misao. Potom je okrenuo svoju devu prema njoj. »Skloni se iza stijene, hitro. Tamo ima dovoljno mjesta za jednu životinju, ali ne i za sve tri. Ako se zaustave, ja ću razgovarati s njima. Pazi da Moushi bude tiha i ma što da se dogodilo, ne izlazi iz zaklona.« Moushi je prilično nevoljko napustila svog gospodara i Mariata je morala upotrijebiti svu preostalu snagu da je natjera u stjenoviti zaklon. I to u zadnji tren, jer su se vozila upravo stala spuštati niz padinu, protutnjivši pokraj njih nevjerojatnom brzinom. Vireći iza stijene, Mariata je mogla vidjeti ostarjelog trgovca koji silazi s deve i razmata
svoj veo. Je li to učinio iz nepoštovanja prema vojnicima, pitala se, ili zato da ga se ne uplaše? Na trenutak se činilo da nisu spazili starca i dvije deve, ili da ih njegova prisutnost jednostavno nije zanimala. Potom se prednji džip zaustavio uz škripu kočnica. »Tko si i što radiš ovdje?« viknu jedan od vojnika uperivši svoju pušku u Atisija. »Pokaži svoje isprave!« Atisi je začuđeno zaustio. »Isprave?« upitao je promijenivši svoj naglasak kako bi nalikovao onom običnih seljaka. Muškarac je dao znak drugoj dvojici da izađu iz automobila. »Uzmite njegove isprave.« Dvojica vojnika prišla su mu cereći se. »On je samo jadan starac, izgubljen u pustinji.« »Nitko ne prolazi ovuda bez isprava. Kako možemo znati da nije možda marokanski špijun? I usput pretražite njegove torbe. Ne želimo ponoviti fijasko od prošlog tjedna.« Vojnici su stali revno pregledavati torbe. »Nema oružja«, konačno reče jedan od njih. »Idiote«, reče drugi uzimajući pušku prebačenu preko slabina Atisijeve deve. »Evo vidiš da ima pušku.« Mjesečina je obasjala starinski srebrni držak puške ukrašen simbolima, očit rad nekog starog kovača. Vojnici se stadoše nabacivati puškom podsmjehujući se. »Koja starudija«, reče jedan od njih, »to se uopće ne može smatrati oružjem. Vjerojatno bi ti raznijela glavu da pokušaš njome nekoga ustrijeliti.« Atisijeva vilica zatresla se kao da želi nešto reći, ali nije izustio ni riječi, nego je samo nastavio zuriti u do. »I što ćemo s njom, stari moj? Gdje su ti dokumenti?« »Nemam dokumente.« Namjerno je traljavo izgovorio ključnu riječ. »Svatko mora imati dokumente.« Atisi slegnu ramenima. »Ja ih nemam. Ja sam samo jedan ubogi starac odvojen od svoje karavane. Razboljela mi se jedna deva, a karavana je nastavila svojim putem.« »I ostavila tebe samog?« Atisi se smireno suočio s vojnikovim pogledom. »Sasvim samog.« »I to su mi neki prijatelji!« nasmijao se jedan od vojnika.
»Ma, pusti ga, Ibrahime. Ako ga ne ostaviš na miru, morat ćemo pisati izvještaj, a za to će nam trebati cijela noć.« »A što uopće ima u tim zavežljajima? Išta... korisno?« Drugi se vojnik namrštio. »Ima ječma, malo sasušenog mesa, datulja i neke sitne potrepštine. Bijedni provijant.« »Nema piva?« Atisi mu dobaci prezriv pogled. »Nema piva.« Ibrahim ga izravno pogleda u oči. »Ti si vrlo sretan čovjek. Nemamo vremena za gubljenje na ovakve jadne stare nomade.« Pogledao je u smjeru dvojice podređenih. »Ipak, oduzmite mu pušku.« »Nemojte!« Atisi bijesno viknu. »To je bila puška moga djeda.« Kako je posegnuo za puškom, vojnik koji ju je držao neočekivano je njome zamahnuo i to priličnom žestinom. Snažno je udario starca u sljepoočnicu i on se srušio na do uz mukli jauk. U tom trenutku Moushi ispusti krik koji je proparao noćni zrak. »Auauaaaaa!« Nagnula se prema naprijed zbacivši Mariatu, koja je izgubila kontrolu nad uzdama, jer joj se jedna noga saplela o tkaninu na sedlu. Oslobođena, Moushi je otrčala do svog gospodara, a treća deva, uznemirena neočekivanim raspletom događaja, okrenula je glavu unatrag, nekako se uspjela osloboditi povodca i potrčala preko ceste osvijetljena grubim svjetlima automobilskih farova, dok su joj noge poskakivale u svim smjerovima. Začula se pucnjava. Na trenutak Mariata ostade ležati na tlu u sjeni stijenja, primirivši se, a zatim je obuze paničan strah. Slike napada na njezino selo, slike koje je te večeri uspješno potisnula, sada su je stale opsjedati. Ponovno je pred svojim očima vidjela invaziju uniformiranih muškaraca, bljesak njihova oružja koji para noćno nebo; vidjela je Rahminu zapaljenu halju, vojnike koji obaraju Tanu na tlo, dok na njihovim tamnim licima titra mješavina požude i mržnje u svjetlu podivljala plamena. Ponovno je vidjela kako se tamna mrlja širi Amastanovom prekrasnom svadbenom haljom i misterioznu vlažnu i tamnu mrlju na svojim rukama dok ju je otac odvlačio od suprugova tijela. Silni užas pokrenuo je njezine umrtvljene udove. Otpuzala je do procjepa između stijena i stisnula se u malenu loptu osluškujući urlanje vojnika i njištanje Atisijevih deva, sve dok s e zvukovi nisu stopili u nerazgovijetnu buku koja je ukazivala na nasilje i brutalnost. Osjetila je kako u njoj raste potreba za snažnim vriskom. Djelić nje - onaj racionalni, koji je tražio preživljavanje pod svaku cijenu znao je da ne smije ispustiti taj krik, ali onaj drugi, divlji dio nje,
pokušavao ga je nadvladati. Oči su joj iskočile od silnog napora koji je morala uložiti kako bi se suzdržala; nagurala je kut svoje marame u usta samo da spriječi nadolazeći jecaj. Što li se događa sa starcem? Jesu li ga ustrijelili? Nije se usudila pogledati da je slučajno ne bi spazili. Ako su u stanju takvo što učiniti bespomoćnom starcu, što li su tek u stanju učiniti njoj? Začula je kako se približavaju koraci gazeći po škripavom šljunku i začula glasove na udaljenosti od svega nekoliko koraka. »Što li je ono tamo?« Mariata zaklopi oči. Ali nije mogla pobjeći od vlastitih, misli. Ponovno je vidjela vojnike kako paraju Taninu halju i hvataju je za grudi... Možda je samo ubiju, ako bude imala sreće. Hamajlija je pulsirala stisnuta među njezinim prstima, onako vruća i činilo joj se kao da joj maleni crveni krugovi prže kožu. Ne daj im da me vide... U njezinu vidokrugu pojavila se jedna noga, zatim ruka i glava pokrivena kapom. Osoba se sagnula, ispružila ruku i dograbila nešto s tla. »Prastara kožna torba. Valjda je pala s deve koja je pobjegla.« Zvuci stvari bačenih na tlo. Nečija čizma stala ih je gurati uokolo. »Što ima u njoj?« »Uobičajena bezvrijedna starudija koju ovaj narod vuče sa sobom. Nekoliko svijeća, komadić užeta, nekoliko oblutaka, prljava stara krpa, upaljač i prastari nož.« »Nož? Može li nam biti od kakve koristi?« »Prekriven je njihovim čarobnim simbolima.« »Ma to su samo neke riječi, ti praznovjerna budalo. Riječi nisu čarolija.« »Svejedno, ja ga neću podići. Čuo sam priče o tuareškim noževima s kletvama urezanim u njih. Noževima koji su oživjeli u ruci neprijatelj a i prerezali mu grkljan prije nego se uspio snaći.« »Za ime Božje. Daj da vidim.« U vidokrugu se pojavila i druga osoba. Sagnuo se, leđima okrenut Mariati. Nastala je kraća stanka dok je promatrao plijen. »Potpuno je tup. Koje smeće.« Odbacio je nož ponovno na tlo. »Čini se da je stvarno bio sam.« »A zašto mu je onda druga deva bila osedlana? Objasni mi to ako si tako pametan.« Stanka. »Vidio si kako se te deve ponašaju. Bi li volio ostati u pustinji bez druge osedlane deve ukoliko se tvoja deva uplaši i pobjegne?«
Na jedvite jade njegov se kolega na koncu složio s ovakvim objašnjenjem. »Vratimo se natrag. Ovo mjesto uplašilo bi i najodvažnijeg čovjeka. Mogao bih dati ruku u vatru da sam maločas čuo nekakvo disanje.« Mariata zadrži dah. »Svatko zna da pustinja ispušta vrlo čudne zvuke. Stijenje se zagrije preko dana, a zatim noću naglo ohladi i zbog toga se ljušti i puca. To objašnjava zvuk koji si navodno čuo.« Drugi muškarac nije prihvatio takvo objašnjenje, ali glasovi su se počeli udaljavati i uskoro ih više nije mogla razabrati. Nekoliko trenutaka poslije začuli su se ponovno oživjeli motori džipova, svjetla njihovih farova stala su kliziti u suprotnom smjeru, a nad stijenje se nadvila jeziva tišina. Tek nakon dugo vremena Mariata se izvukla iz svoga skrovišta i dopuzala do brisanog prostora, strahujući od prizora koji bi mogla zateći. Moushi je ležala krvava i nepomična uz rub ceste, no nije bilo ni traga Atisiju i drugim dvjema devama. Kao da su ih progutali džinovi. Mariata se osvrtala oko sebe, no svuda uokolo vidjela je isti prizor prazninu. Prazan mrak, jedva okrznut mjesecom koji se sklonio iza zavjese od oblaka. Zašto nije učinila ništa da pomogne starcu? Sada ga više nije bilo, možda je i mrtav, a ona nije učinila baš ništa, nego se sakrila popu t najgore kukavice. Rekao ti je da ostaneš u zaklonu, podsjetio ju je glas u glavi, no svejedno se osjećala posramljenom. Potpuno tupa, podigla je kožnu torbu s resama koju je dobila na poklon od Tane, taj posljednji podsjetnik na njezin prijašnji život. Sada je bila prazna, a donedavni sadržaj ležao je bezobzirno razbacan. Nakon nekoliko trenutaka grozničave potrage uspjela je pronaći oštrilo, kolut konopa, tri svijeće i nož koji je u vojniku izazvao praznovjerni strah. Tračak mjesečeva svjetla pomogao joj je da pronađe agadeški križ. Pronašla je i svežnjiće trava razbacane na sve strane, a naposljetku i kresivo; no kako da bude sigurna da su upravo ti kamenčići, među čitavim mnoštvom oštrog kamenja, oni pravi? Ugodno se iznenadila pronašavši u prašini odbačen srebrni cilindar koji su vojnici nazvali upaljačem. Ubacila ga je natrag u torbu, a zazveckao je neobično glasno u mračnoj tišini pustinje. Ali gdje se skrio komadić indigo tkanine? Iznenada joj je njegov pronalazak postao od životne važnosti. Rukama je pipkala po prašini i prevrtala kamenje ne razmišljajući o škorpionima koji se možda kriju ispod njih, kao da njezin život i život bića koje je raslo u njoj ovise upravo o pronalasku tog komadića tkanine. Potraga je potrajala nekoliko duljih trenutaka, ali na kraju ga je pronašla zapletenog u trnovit grm. Prislonila ga je uz lice,
udišući njegov poznati miris, a zatim poljubila tkaninu i pospremila je na sigurno. Čučnuvši, stade potom tupo zuriti preko ceste u smjeru juga. Tamo negdje ležale su Tinariwen, brojne pustinje, tisuće kilometara iskonski nepoznatog, divljina stijenja i prašine koja ne nudi ni zaklon ni hranu; pijesak ukrašen kostima davno preminulih: izgubljenih legija, predaka, drskih osvajača; val za valom pješčanih dina i moćnih ergova; bunari i izvori poznati samo stručnom oku madugusa koji predvodi karavane; podzemne rijeke koje teku tako duboko ispod površine da ni jedan trag njihova postojanja nije vidljiv običnom ljudskom oku. I sve to nije pripadalo nikome, tek demonima pustoši - duhovima Kel Asufa. Sada više nije imala ništa što bi je moglo zaštititi od sigurne propasti - ni vodiča, ni deve, ni hrane. Pred njom su se prostirali tek ludilo i očaj. S druge strane, iza njezinih leđa, nalazilo se ono poznato. Čak i ovako samoj bilo bi joj relativno lako pješice prijeći put kojim je u pratnji Atisija došla iz Imteghrena. Vrati U se ponovno u ruke maćehi, natjerat će je da se uda za prokletog mesara, da mu bude druga žena i sluškinja; ali na taj bi način ipak preživjela, kao i njezino dijete. Jednostavno nije imala izbora. Mariata se uspravi i prebaci kožnu torbu preko ramena. Odlučno okrenu lice put juga i stade koračati prema nepoznatom.
28
Izvan našeg terenca svijet je jurio takvom brzinom kakvu nisam mogla
ni zamisliti da postoji u ovoj gruboj divljini. Prislonila sam lice na hladno staklo suvozačeva prozora i zurila u duboku, zastrašujuću tamu. Kroz crnilo noći probijala se samo blijeda svjetlost farova osvjetljavajući tek obližnje konture pješčanih nakupina i brežuljaka, neobične divovske biljke i razasuto stijenje. Gume su povremeno proklizavale kao da smo na snijegu, a vozač bi ih opušteno vratio u prvobitan položaj iako je većim dijelom puta vozio pravocrtno, držeći nogu na gasu poput nekog tko u tančine poznaje svaki metar pustinje, što je vjerojatno i bio slučaj. Vozio je vođa trabandista, a na stražnjem su sjedalu sjedila dvojica njegovih ljudi. Taïba su povezli u drugom vozilu koje nas je slijedilo na nevelikoj udaljenosti. Nakon što je skinuo sunčane naočale, bilo mi je nešto lakše odrediti dob muškarca za volanom. Oko očiju nazirale su se duboke bore, a njegove obrve bile su prošarane sjedinama. Procijenila sam da ima oko pedeset pet ili vrlo uščuvanih šezdeset pet godina. Usprkos godinama djelovao je vrlo čvrsto i razgibano, čovjek koji se suživio sa svojim okruženjem, poput komadića drva koji je pustinja balzamirala iscijedivši na suncu i posljednju kap životnog soka i očvrsnuvši ga na vrućini poput željeza. Izgledao je kao čovjek kojeg se treba bojati i svaki put kada bi svrnuo pogled prema meni, osjećala sam kako me probada svojom prodornim očima, poput ptice grabljivice. »Jesi li bogata, Isabelie?« Zagledala sam se u njega zbunjena tim izravnim pitanjem. »Zašto vas to zanima?« Pokušao je prikriti neveseo smijeh. »Želim znati hoće li tvoja obitelj platiti lijepu svotu kako bi te dobili natrag.« »Dobili me natrag?« glupavo sam ponovila za njim. »Kako to mislite?« »Ako te žele dobiti netaknutu, tvoja će obitelj morati platiti otkupninu.« Otkupninu? I sama pomisao na tako nešto činila se apsurdnom, kao neki koncept iz bajke. Tko bi uopće želio platiti neku otkupninu za mene? Ali što sam uostalom mislila da se događa kada su me ovi naoružani muškarci ugurali u automobil usred ničega da bi me potom odveli još
dublje u pustinju, u smjeru nekog neimenovanog tabora? Naravno, mozak mi je konačno tupo odreagirao, pa nas su kidnapirali. Oteli su nas i sada traže otkupninu. »Želite reći da smo sada vaši taoci?« Trabandist se kiselo nasmiješio. »Pa, tako nekako. Nisam još sasvim odlučio. A i nisi mi još odgovorila na pitanje, Isabelie Tre slove-Fawcett. Oprosti mi, nisam se još sasvim upoznao s nijansama britanskog društvenog uređenja, ali ne označava li tvoje dvostruko prezime da dolaziš iz... kako da kažem, višeg sloja? Iz najbogatijeg sloja društva?« Došao je red da se i ja gorko nasmijem, »Bojim se da baš nemate sreće. Svi članovi moje obitelji preminuli su.« »Baš svi?« Uputio mi je prilično začuđeni pogled, a ja sam na trenutak imala nadasve bizaran osjećaj da sam te oči već imala prilike negdje sresti te sam svrnula pogled. Njihov položaj na njegovu licu bio mi je neobično poznat. Naježila sam se. Možda od straha? S obzirom na trenutačne okolnosti, bila bi to sasvim normalna reakcija, ali ako je to i bio strah, to nije bio onaj isti osjećaj jeze koji sam znala osjetiti tijekom teškog uspona, prije ispita ili u ranoj mladosti, u iščekivanju koraka na stepenicama... Brzo sam odagnala tu misao - čak i u trenutcima jasne i izravne opasnosti, upravo je sjećanje na te trenutke iz djetinjstva izmamilo kapi znoja na moje dlanove. »Ne postoji nitko tko bi platio moje oslobađanje.« »Ne vjerujem ti, Isabelle. Ni jednog jedinog trenutka.« »Majka mi je umrla od raka kada mi je bilo tek četrnaest godina. Otac je preminuo prije nekoliko tjedana. Nemam ni braće ni sestara.« »Strašno je izgubiti majku u tako ranoj mladosti, a žao mi je i zbog tvog nedavnog gubitka.« Zastao je načas, i baš kad sam pomislila da će me ostaviti na miru, dodao je: »Ali uvijek postoji netko tko je voljan platiti. Zar nisi udana?« Okrenula sam glavu i stala zuriti kroz prozor. Na neki čudan način ogromna praznina izvan automobila činila mi se manje uznemirujućom od rastuće napetosti unutra. Pomislih, možda bih trebala početi lagati ako želim spasiti vlastitu kožu. Jer ako zaista ne postoji nitko koga bi mogli natjerati da plati moju otkupninu, možda na kraju jednostavno odluče upucati me u glavu i izbaciti moje tijelo negdje u pustinji, poput kakvog balasta. Ali jednostavno nisam bila u stanju lagati. »Ne«, odgovorila sam nakon nekog vremena tupim glasom. »Nisam udana.« »I tvoj suprug je mrtav?« inzistirao je.
Nisam nikad ni bila udana.« Podigao je obrve u čuđenju. »Tako zgodna žena, a neudana? To je stvarno neobično.« Zgodna? Nikada u životu nisam tu riječ vezala uz sebe. »Jednostavno se nikada nisam odlučila na taj korak.« »Neubrana ruža«, reče zamišljeno. Iskreno sam se nadala da pritom ne misli na ono na što sam pretpostavljala da misli. »Pa, ne bih to baš tako nazvala«, rekoh, neoprezno se služeći svojim britanskim naglaskom. »Nema veze. Britanska vlada platit će otkupninu za tebe, siguran sam u to.« »Majka mi je bila Francuskinja. Imam dvostruko državljanstvo, što vjerojatno znači da će u mojem slučaju obje zemlje oprati ruke. K tomu, europske vlade imaju prilično čvrste stavove kada su u pitanju otmičari i kriminalci. Ne mogu si dopustiti da ih netko ucjenjuje, ako razumijete što mislim.« Primijetila sam kako mu se trznuo obraz, no nisam mogla procijeniti pokušava li on to prikriti smiješak ili podsmijeh. »Gospođice Fawcett, mislim da ćete uskoro otkriti kako postoji prilično neslaganje između onoga što vlade govore javno i onoga što rade u tajnosti.« Zvučao je kao da se dobro zabavlja. »Iako moram priznati da su Britanci u ovakvim situacijama puno nezgodniji od, recimo, Francuza. Javno će objaviti kako nisu spremni popuštati teroristima, jer tako nas vole nazivati, ali uvijek postoji mogućnost nagodbe ispod stola, kako mi to volimo reći. Malo bakšiša što prelazi iz ruke u ruku.« Teroristi? Naježila sam se od same riječi. Ovi muškarci nisu djelovali poput vjerskih fanatika, no ubrzo sam uvidjela kako je moje poimanje ovog termina fatalno obojeno načinom na koji moja kultura gleda na događaje u svijetu od 11. rujna nadalje, indoktrinirano slikama bradatih talibana naoružanih automatskim puškama AK 47 i slikama mladih britanskih Pakistanaca čije su mozgove isprali zaluđeni imami i njihove propovijedi koje nemaju puno veze s islamom. Ili je pak riječ o političkim teroristima iz organizacija kao što je FARC u Kolumbiji, koji su šest punih godina držali zatočene Ingrid Betancourt i njezine kolege i okrutno ih mučili? Srce mi je stalo snažno lupati. »A što ako ne uspijete sklopiti neku pogodbu?« rekoh naizgled bezbrižno, no podrhtavanje glasa smjesta me je izdalo. Dobacio mi je pogled »Tako nešto bilo bi... prilično nezgodno po tebe.«
Dakle, pomislih prilično trezveno, ako nitko ne bude voljan platiti, likvidirat će me. Cijela stvar djelovala je toliko nerealnom da sam se zamalo naglas nasmijala. »Zvučite kao da vam otmice nisu strane.« »Novac je vrlo važna stavka kada je u pitanju naš cilj.« »Vaš cilj?« Oteo mi se smijeh. »Zvučite kao da je riječ o karitativnoj akciji, a ne kriminalnoj radnji.« »Možeš naša djela i naš program nazivati kako god ti drago, meni to uopće nije važno. Moji ljudi često su nazivani ›pustinjskim gusarima‹. Odvajanje bogatuna od njihove nezaslužene imovine već dugo je naša omiljena zabava.« Upravo sam kanila prokomentirati njegovu nadasve zanimljivu izjavu, kada je jedan od muškaraca sa stražnjeg sjedala dobacio nešto na njihovom jeziku na što je vozač automobila grubo odgovorio, prebacivši se u trenu s urbanog i opuštenog načina komunikacije na napeto i agresivno štektanje. Čula sam zvukove telefoniranja, potom neko vrijeme nitko nije prozborio ni riječi, a tišina u automobilu bila je ispunjena napetošću oštrom poput razapete bodljikave žice. Bilo je proteklo već podosta vremena kad su farovi konačno osvijetlili nejasne konture niskih šatora okupljenih u udubini između dina, a naš se automobil, proklizavši kroz pijesak, zaustavio. Čim smo stigli, tamno odjevene siluete izmiljele su iz tabora. Trabandist je izdao čitav niz oštrih naredbi, a dvojica muškaraca odveli su me do jednog šatora. Morala sam se sagnuti, gotovo presaviti, kako bih ušla, a kad sam ušla, uvidjela sam da nemam drugog izbora nego sjesti na prostirku od trske i promatrati svoje otmičare. »Možete li barem donijeti moju torbu i malo vode?« upitala sam, no oni su me samo tupo promatrali ne razumjevši ni riječi. Sramila sam se vlastitog podrhtavajućeg glasa, sramila straha koji me stao obuzimati kada sam konačno shvatila realnost cijele situacije. Idućih sat vremena svim sam se silama trudila odagnati taj strah. Zaokupila sam se sitnim radnjama unutar mog malenog zatvora, sakupivši sagove i prekrivače koje sam pronašla na jednom kraju šatora i slažući ih u neku vrstu gnijezda koje bi me trebalo zaštititi od hladne pustinjske noći. Zurila sam u bezbrojne rojeve zvijezda što su sjale onako bijele i hladne na komadiću baršunastog neba uokvirenog šatorskim otvorom, pokušavajući prepoznati sazviježđa u nepoznatom mnoštvu, no prilično bezuspješno. Do tada sam u životu znala prepoznati tek Orionov pojas, valovitu liniju Velikih kola i titrave Plejade, ali nada mnom su se prostirale tisuće, možda čak i milijuni sitnih svjetala, daleko više od broja
na koji sam navikla, zbog čega sam se osjećala još više otuđena i izgubljena u svijetu koji me okruživao. Oko mene sve se činilo tako beskrajno, a ja sam bila tek maleno i beznačajno biće, omanja nebitna točkica života u ogromnom svemiru bez početka i kraja koji ne mari ni za što. Više nije bilo ničega što bi me moglo identificirati; bila sam izgubljena na tamnom kontinentu, udaljena tisuće svjetlosnih godina od svega onoga što me određivalo kao Isabelle Treslove -Fawcett, udaljena od svog mirnog doma pretrpanog ukusnim, skupim namještajem i brižljivo odabranim umjetninama, udaljena od svojih elegantnih poslovnih kostima i cipela s visokim petama, udaljena od posla unutar velike financijske tvrđave, udaljena od novca i ugleda koje mi je taj posao pribavio. Sada više nisam posjedovala ništa osim odjeće na sebi, a i ona je zaudarala na znoj. Pokušavala sam zaspati, ali prekrivači su bazdili na koze i suviše su me bockali, a tvrda mi je zemlja žuljala bok. Kroz glavu su mi ju rile brojne misli, ispremiješane slike posljednjih nekoliko dana: glavna ulica što se proteže kroz Tafraout prepuna muškaraca u haljama koji šeću držeći se pod ruku, žene što nose ogromne terete stočne hrane, Lallawa koja leži nasred sobe u Tiouadi i polagano umire pod mračnim pogledima žena-vrana, rasplesana djeca na zabavi, način na koji me Taïb pridržavao, njegove mišićave ruke pod mojim prstima... Upravo sam počela lagano drijemati, kada sam se odjednom prisjetila svog pada s Lavlje glave. Ugledavši crveno do kako juri prema meni, potpuno sam se razbudila, a srce mi je u grudima lupalo poput gumene lopte što odskakuje niz betonske stube. Upravo u tom trenutku uhvatio me iskonski strah, ščepavši me prije nego što sam se uspjela zaštititi od istine. Bila sam potpuno sama u nekom bezimenom dijelu najveće svjetske divljine, zarobljena među muškarcima koji su govorili najčudnijim jezikom koji sam imala prilike čuti - među muškarcima koji su skrivali svoj identitet iza nabora tkanina, koji su nosili poluautomatsko oružje kao da je riječ o običnom štapu i nazivali se gusarima, ne gnušajući se ni naziva »teroristi«. Nitko nije imao pojma gdje se nalazim i zapravo nikoga nije bilo ni briga, osim možda Taïba, koji je također bio zarobljen. Za moje oslobađanje tražit će novac od britanske vlade koja će odbiti platiti, a onda, nakon nekoliko tjedana ili mjeseci neuspjelih diplomatskih pregovora (ako uopće do njih dođe), najvjerojatnije će me silovati i ubiti, a nakon čega neće uslijediti čak ni nesuvisao pokop kakav smo priredili Lallawi. Kako sam se uopće našla u ovakvoj situaciji? Oduvijek sam živjela unutar strogo određenih granica, birajući najsigurniji i najkonzervativniji put, poduzimajući samo
društveno prihvatljive rizike i rizike unutar čvrsto ustaljenih pravil a i kodeksa ponašanja. Da barem nisam zagrizla očev mamac, ogorčeno sam razmišljala. Da barem nisam otvorila tu vražju Pandorinu kutiju skrivenu na tavanu, ništa od svega ovoga ne bi se dogodilo. I dalje bih bila Isabelle kakvu sam poznavala posljednjih dvadeset godina: samodostatna, uspješna i samouvjerena, nevezana ni za koga, kako bih izbjegla moguće razočaranje drugim ljudima. Osim... što si sve ove godine bježala od svojih uspomena, javio se tihi glas u meni, potiskujući sve što te ikada činilo malenom Izzy. Pretvorila si se u korporativnog robota, pokopala svoju osobnost, svoj žar i svoju savjest. Izgubila si svoju divljinu, izgubila si osobu kakvom si trebala postati. I sada, kada si konačno pronašla muškarca koji bi ti mogao pomoći da ponovno postaneš Izzy, biti ćeš izbrisana s lica zemlje, baš kao i on. Niz obraze su mi pojurile suze - suze samosažaljenja i straha za vlastiti i Taïbov život, suze žaljenja za svime što je moglo biti. Iznenadila sam samu sebe spoznavši da ne želim umrijeti, da mi je odjednom iznimno važno ostati na životu, zbog čega sam počela još jače plakati. Izvadila sam hamajliju skrivenu ispod majice, pritisnula je uz obraz i stala plakati poput izgubljenog djeteta. Još uvijek sam glasno šmrcala i patetično ridala omotana smrdljivim prekrivačem, kada se iznenada na mom ramenu našla nečija ruka. Od prestra vljenosti sam zamalo iskočila iz vlastite kože. »Izzy.« Podignula sam pogled. Bio je to Taïb. Lice mu je zaklanjala sjena šatora. Osjetila sam navalu olakšanja. »Živ si!« uskliknula sam. Zubi su mu blistali u mraku. »Zar si pomislila da sam mrtav?« Rukom sam obrisala nos. Nikada u životu nisam se osjećala tako izgubljenom. Gdje li je nestala hladna i zakočena Isabelle Tre sloveFawcett, upravo sada kada mi je najviše potrebna? »Da... ne. Ja... ne znam što sam mislila.« Uspravila sam se i rukom prošla kroz nakupinu slame koja je nekoć predstavljala moju kosu. »Jesi li dobro? Jesu li te ozlijedili?« »Malo su me stisnuli, ništa strašno. Mislim da su konačno prihvatili činjenicu da smo zaista ono za što se izdajemo. Oprosti mi, Isabelle, ja sam kriv za svu ovu zbrku. Nisam te smio voditi sa sobom. Bilo je to prilično glupo i naivno.« »Ali ja sam željela poći s tobom«, uzvratih tiho. »Sama sam preuzela taj rizik.«
»Ali pritom nisi znala kakve sve opasnosti vrebaju putem. Trebao sam te upozoriti, umjesto da se onako pravim važan.« »Praviš važan?« »Ono s benzinom u oazi. Bilo je to malo preseravanje; želio sam da pomisliš kako smo krenuli u divljinu bez benzina, a onda sam niotkuda stvorio krijumčare, poput čarobnjaka koji zaziva duha iz boce. Ali potpuno sam zaboravio koliko je krijumčarska mreža moćna i sveprisutna.« »Ne razumijem, kako to misliš?« - Duboko je uzdahnuo. »Iako stvari naizgled djeluju jednostavnima, ukradeno gorivo ne pada samo tako s neba. Njegova nabava, krijumčarenje i prodaja podrazumijevaju strogo organiziranu i vrlo predanu operaciju. Zapravo i nisam poznavao one momke u oazi, tu i tamo sam poslovao s njima. Oni očito imaju neke veze sa skupinom koja nas je zarobila, te su im vjerojatno dojavili naš opis i smjer kretanja. Da ti nisi bila u autu, ovo se vjerojatno ne bi dogodilo. Izzy, ti si za njih premija - bogata Europljanka koju štiti bogata europska vlada. Ti si koristan pijun u njihovoj igri.« Kako ironično, pomislih. U životu se nisam osjećala tako beskorisno i ne-europski. U mraku je zasjalo svjetlo zapaljene šibice. Okrenula sam glavu kako bih se primirila, no on me uhvatio za bradu i okrenuo moje lice prema sebi. Uz svjetlo malene voštanice koju je položio na prostirku između nas, Taïb se nagnuo prema meni i bez riječi mi stao brisati tragove suza. Zatim je prstom prešao preko mog čela. »Što li je uzrok ovoj bori, Izzy?« upitao me nježno. Ponovno je prešao prstom, vodoravno, a njegov dodir bio je poput vatre na mojoj koži. »A ovu? Duboka je poput plugom zaorane brazde.« Blago, poput pera, slijedio je duboku liniju koja se spuštala od korijena nosa do kuta usana. »Ili ovu? Ova ovdje vrlo je tužna linija. Da vidimo mogu li je otjerati.« Potom se približio s namjerom da me poljubi. Nisam si mogla pomoći: trznula sam se unatrag. I Taïb se odmaknuo, djelujući povrijeđeno. »Oprosti mi«, reče tiho. »Zanio sam se, nisam to smio učiniti. Zapravo me i ne poznaješ, a nalazimo se u ne baš zavidnoj situaciji, a ja sam tako bezobziran, glup...« »Ne, ja sam ta kojoj bi trebalo biti žao. To je jednostavno...«, zatresla sam glavom. »Ja se ne znam prepustiti. U tome leži čitav problem. Voljela bih da mogu. Ali jednostavno ne mogu. Ne mogu...«
Nekontrolirane suze ponovno su potekle niz moje obraze, vruće i neumoljive. Stala sam grubo trljati oči, kao da bih ih na taj način mogla natjerati da se vrate odakle su i došle. Taïb je svojim rukama obgrlio moju, u želji da spriječi ovaj maleni čin samoozljeđivanja. »Sve će biti u redu, Izzy. Zaista hoće. Oni nisu zli ljudi, bez obzira kakvima se čine. Oni su možda grubi i zaslijepljeni vlastitim uvjerenjima, ali neće ti nauditi, uvjeren sam. Nemoj plakati, molim te, nemoj plakati. Ne mogu te gledati ovako tužnu. Ti si prava lavica - ti si jaka. Vidio sam te kako se vereš uz stijenu, vidio sam kako si pala i zamalo poginula, i ni jednog trenutka nisi zaplakala. Pokopala si staricu i opet se ni u jednom trenu nisi povukla. Ti si nevjerojatno snažna, a da uopće nisi svjesna toga.« Okrenuo je moj dlan prema gore i preletio usnama preko njega. U nekom drugom trenutku svojega života - u bilo kojem drugom trenutku - izmakla bih ruku kao da me je pokušao opeći, ali možda zato što sam osjećala krivnju zbog prethodnog uzmicanja, dopustila sam mu da mi poljubi dlan. Ne sjećam se da mi je itko ikada poljubio dlan ili me tako nježno dodirnuo. Cijeli svoj odrasli život provela sam izbjegavajući intimnost s muškarcima - ako ćemo iskreno, mislim da su me plašili. Svrnula sam pogled na Taïbovu kratko podšišanu kosu, njegov crni zatiljak i kožu boje kave, osjetivši... što? Nije to bio strah, već neka vrsta nelagode. Izvukla sam ruku iz njegova stiska. »Nemoj«, rekao je i dalje držeći moju ruku. »Pogledaj, imaš ruku rašljara.« Zurila sam u njega kao da je sasvim skrenuo. »Imam što?« »Vidiš li ovu liniju ovdje?« Prstom je slijedio liniju koja se protezala vodoravno preko cijelog dlana, presijecajući ga napola. »Da?« namrštih se. »Jesi li ikada zapazila ovakvu liniju na nečijem dlanu?« »Nemam običaj hvatati ljude za ruku i proučavati njihove dlanove«, rekoh. Čitav razgovor poprimao je nadrealnu dimenziju. »Ta se linija gotovo uvijek nasljeduje. U našoj kulturi ona je visokocijenjena, smatra se da donosi veliku sreću.« »Sreću?« gorko sam se nasmijala. Sjetila sam se majčinih ruku, tako sitnih i urednih. Moje ruke, tamnije i široke poput lopata, uopće nisu bile nalik njezinima. Ruke mog oca... Pojavila se slika, nepozvana kao i uvijek, njegove blijede ruke na mojem trbuhu, spuštaju se sve niže i niže. Umalo sam se zagrcnula koliko je ta slika bila snažna. Potisnula sam je, baš kao što to činim i inače kada se pojave takve uspomene, no ova je bila snažnija od ostalih - ili sam možda trenutačno bila preslaba. Zaklopila
sam oči i ponovno mi je bilo četrnaest. Na sebi sam imala kratke hlače i majicu kratkih rukava poput one u časopisu Jackie. Bila sam vani na sunčanju i upravo sam ušla u kuću, onako vruća i mokra od znoja, ljepljiva od kreme za sunčanje, u potrazi za osvježenjem i malo hlada. Tamo, u kuhinji, otac mi se priljubio s leđa, pritisnuvši me uz sudoper, dok je iz slavine curio beskonačan mlaz vode, razrjeđujući umjetnu narančastu boju soka sve dok se čaša nije prelila, a tekućina u njoj sasvim izblijedjela. Neki dio njega, tvrd poput stijene, neumoljivo se trljao o moju stražnjicu, dok mi je obgrlio trbuh, kliznuvši rukom u moje hlačice. »Oh, Izzy«, dahtao mi je u uho. »Tako si prekrasna.« A onda me poveo na tavan... Boreći se sa željom da povratim, odgurnula sam Taïba. Ali on me jednostavno nije puštao. »Što je bilo?« upitao me je. »Izgledaš prestravljeno.« Zatresla sam glavom, nijema od ponovno proživljenog užasa. »Nije zbog tebe«, natjerala sam se da izgovorim. »Nije zbog tebe, nikako.« »Nego zbog čega?« »Ne mogu ti reći.« Ponovno sam se odmaknula od njega. »Nemoj. Molim te, ne gledaj me.« »Ali volim te gledati, Isabelle. Tako si lijepa.« Iz mene se oteo krik ranjene životinje. I baš poput ranjene životinje poželjela sam pobjeći u pustinju, širom otvorenih rana, leći na pijesak i pustiti da mi iscuri životna krv i da jednostavno... prestanem... postojati. Ali Taïb me nije puštao. »Reci mi, Isabelle. Što ti zadaje toliku bol? Teško je gledati te ovakvu.« »Ne mogu ti reći. Nikada nisam nikome rekla.« Gorko sam se nasmijala. »Nikada nisam imala neku osobu kojoj bih to mogla ispričati. Kada je čovjeku najteže, nema nikoga kome bi se mogao povjeriti naučila sam to još u najranijoj mladosti. Uostalom, previše sam se stidjela.« »Ništa što bi ispričala ne bi me moglo šokirati ili promijeniti moje mišljenje o tebi.« »Ne poznaješ me. Ne znaš ništa o meni. Da upoznaš stvarnu mene, ne bi to govorio. Prezirao bi me. Ne bi uopće želio biti n mojoj blizini.« Riječi su navirale same od sebe, potekavši divlje u opasnoj i nezaustavljivoj bujici. Pokušala sam ih zadržati, no one su nastavile navirati, iščupane iz same srži moje nutrine pomoću neke strašne, nepoznate sile.
A onda sam mu ispričala ono što do tada nisam nikome otkrila svoju mračnu i sramotnu tajnu koju sam tako duboko i dugo potiskivala u sebi od svog četrnaestog ljeta kada mi se život prepolovio na dva dijela. Do tog ljeta postojala je samo Izzy, malena, divlja, nevina Izzy koja se smijala i vikala, ne razmišljajući odviše prije nego što bi progovorila, koja se penjala po drveću i skakala sa zidova, bacajući se u život s prštavim entuzijazmom, uvjerena u vlastitu neuništivost. Nakon tog ljeta, ostala je samo Isabelle, slomljena i prestravljena Isabelle, prepuštena od jednog roditelja na milosti i nemilosti onom drugom, koja nije mogla razgovarati čak ni sa svojom najboljom prijateljicom o tome što joj se dogodilo u životu, koja je na sebe navukla tihu, bezličnu masku marljivosti, masku koja se toliko stopila s njom da je postala ženom kakvom je svi danas poznaju. Zgađena samom sobom, iščupala sam iz svoga života sve ono što me nekoć činilo malenim, divljim stvorenjem, a što je navelo moga oca da se prema meni ponese na tako neprirodan način, da bi zatim, zgrožen vlastitim postupkom, zauvijek nestao iz moga života. Postala sam tek pola one osobe u koju sam se mogla razviti - suzdržana, potisnutih emocija, plašeći se intimnosti i rizika, zauvijek uskraćena za radost i užitak. Tijekom čitave ispovijesti Taïbov tamni pogled ni na trenutak nije skrenuo s moga lica. Njegovo lice nije odavalo gađenje niti me je pokušao prekinuti ili dodirnuti. Samo me je slušao, kao što me nitko do tada nije slušao. Naposljetku je moj bunar riječi presušio ostavivši me šupljom poput tikve, kože napete poput površine bubnja preko praznine sadržane u mojim kostima. Taïb je okrenuo glavu i dugo, dugo šutio, spuštena pogleda, sve dok nisam bila sasvim sigurna da sam posramila i njega i sebe svojom gnjusnom ispovijedi. Potom je nježno rekao: »Jadna Isabelle, jadna Izzy. Tako strašna izdaja povjerenja i djetinje nevinosti, tako strašna manipulacija moći. Kako netko uopće može tako nešto učiniti nekom djetetu, a kamoli svojem vlastitom?« Njegove oči susrele su moje i vidjela sam plamen svijeće kako podrhtava u njima. »I sve ovo vrijeme mrzila si i krivila sebe zbog onog što ti je učinio.« »Oh, mrzila sam i njega, vjeruj mi«, rekoh ogorčeno. »Krivila sam ga i mrzila zbog toga.« »Ali istodobno si krivila i prezirala samu sebe.« Dok je to izgovarao, znala sam da je u pravu. Sve ove godine kažnjavala sam samu sebe gušeći vlastitu strastvenost, sputavajući je u korijenu. Prilagodila sam se društvenim normama, dopustivši svijetu srednje klase da me zatvori i uniformira unutar svoje ekonomske
strukture i trudila se da reguliram svaki aspekt vlastitog okruženja. I to mi je izvrsno polazilo za rukom. Užasavalo me sve što je bilo izvan moje kontrole - ali najviše sam ipak strahovala od sebe same. Polagano sam klimnula glavom. »U pravu si«, priznala sam. »Ali ne znam kako to promijeniti.« »Moj narod ima uzrečicu: ›Vrijeme ide samo prema naprijed, jučer je već iza nas.‹ Okreni se prema budućnosti, Izzy - prošlost je iza tebe.« Nesigurno sam se nasmiješila. »Voljela bih da je to tako jednostavno.« »Okolnosti su teške samo ako ih mi takvima učinimo.« »Ponekad se jednostavno nešto dogodi, a da nemaš nikakvu kontrolu nad time.« »Sada zvučiš kao moja tetka! Razboljela bi se i tvrdila da je to Božja volja, inšalah, i da ona tu ništa ne može učiniti, već jednostavno mora istrpjeti. Zbog toga bi joj se bolest samo dodatno pogoršala. Moju baku, koju si imala prilike upoznati, izluđivao je taj inšalah stav njezine sestre. ›Pa nismo lutke s konca!‹ vikala bi. ›Ustani i šetaj umjesto da se žališ na svoja začepljena crijeva. Pij puno vode, jedi smokve!‹« Nisam se mogla suzdržati i glasno sam prasnula u smijeh. Upravo sam se riješila svoje najgore i najmračnije tajne, tajne koja je otrovala čitav moj odrasli život, a on je načeo temu o tetkinom zatvoru i probavi. Kada sam ponovno svrnula pogled na njega, vidjela sam sjaj u Taïbovim očima i znala sam da je namjerno odabrao tu temu kako bi rastjerao mučno raspoloženje. Neprimjetno je klimnuo glavom i ponovno se uozbiljio. »Istina je da nas islam uči kako je Bog zacrtao naš životni put, a on je svemoguć i sveznajući. Ali to ne znači da nemamo pravo djelovati i reagirati. Svatko od nas odgovoran je za svoj način život, za način na koji se nosi s dodijeljenim mu okolnostima. Slobodni smo praktično djelovati i zapisana sudbina ne smije biti izgovor za naše pogrešne životne odabire. Uvijek moramo nastojati biti najbolja verzija sebe samih, kako u ovom, tako i u sljedećem životu. Tko zna što ti je zapisano u budućnosti, Isabelle? Tvoja budućnost mogla bi biti prekrasna.« »Ili vrlo kratka.« Usprkos ovim mračnim predviđanjima, nasmiješila sam se, a Taïb mi uzvrati osmijeh. Osjećala sam kako mi je ogroman teret spuznuo s leđa. Bacila sam pogled preko njegova ramena. Vani se pomolilo sunce: blijedi tračak nebeske svjetlosti nazirao se na komadiću pustinje koji je provirivao kroz pukotinu ukrug načičkanih tamnih šatora. Ispuzala sam
na hladni pijesak, uspravivši se kako bih promatrala sunčev blješteći rub što se lijeno protezao preko udaljenih dina, pretapajući njihovo sumorno sivilo u bogate i tople zlaćane nijanse. Pritom su se i procjepi između dina punili bojom dok ih je sunce zalijevalo svojom svjetlošću. Bilo je to nešto najljepše što sam ikada vidjela. Osjećala sam kako mi se um prazni, kako iz mene istječu svi stari strahovi i sjećanja, sve dok nisam postala lagana poput čestica sjajnog zraka, a između mene i neba i pijeska više nije bilo zapreka.
29
M ariata je hodala cijele noći. Mjesečina joj je bila naklonjena, ali
svejedno je povremeno posrtala, jednom čak i pala, oderavši koljena kroz grubu tkaninu halje; razbacane su stijene bile i te kako oštre. Hodala je kao u snu, hodala je kao da u glavi nema ni jedne druge misli osim one da mora nastaviti hodati. Zapravo je pokušavala uopće ne misliti, a svaki put kada bi se u njezinoj glavi javila sumnja, odagnala bi je prepuštajući tijelu da preuzme kontrolu i nastavi se kretati. Ipak, bila je svjesna gdje se nalazi i kojim smjerom valja krenuti, jer dok su se na nebu smjenjivale konstelacije zvijezda, u glavi joj je odzvanjao tihi glas i govorio neka zapamti raspored zvijezda Škorpionova repa, tako da je nesvjesno podešavala smjer kretanja u skladu sa Škorpionovom bodljom usmjerenom k jugoistoku. Dok je hodala u sebi je recitirala narodne pjesme, prisjećajući ih se iz djetinjstva, pjesme koje joj je recitirala baka i brojne tetke, pjesme koje su se mogle čuti pjevane oko vatre nakon povratka karavandžija s njihovih dalekih putovanja ili ratnika iz njihovih pohoda, komadići davno zaboravljenih besmislica koje su joj sada stale navirati u sjećanje: Dvije male ptice što na grani sjede, Jedna poput mene, druga poput tebe, Crna im krila i oči sjajne, Baci kamen i odletjet će s grane... Kamenje pod njezinim nogama bilo je neopisivo oštro. Zalila je što je obula sandale koje je donijela sa sobom iz Adagha, umjesto da je uložila novac u par crvenih kožnih čizama kakve nose žene iz plemena Aït Khabbaši, čizme s gumenim potplatima, koje prekrivaju gležanj i čvrsto se stežu preko rista. To je bila prava obuća za ovako naporno hodanje, gdje je svaki korak bio nepredvidljiv, a teren nazubljen i grub. Mučila se uspinjući se i spuštajući niz brežuljke i vukući noge osjećala je kako se šljunak kotrlja pod njima. Oh, moja devo, kako si moćna i snažna, Tvoja je grba tako teška od sala,
Jaši sada, draga moja, moja, jaši dalje... Ne, ova joj pjesmica zasigurno neće pomoći. Pokušavala je ne misliti na deve, jer ta je misao u njoj izazivala paniku i sjećanje na pretučenog Atisija. Tko zna što se zbilo s njim tamo uz cestu? Jesu li ga isprebijali na mrtvo i potom zarobili? Ili su ga jednostavno ubili i uklonili njegovo tijelo? Ponovno joj se u misli vrati slika ustrijeljene Moushi ispružene uz rub ceste i one druge deve što je svojim nezgrapnim koracima otrčala u nepoznatom smjeru. S tim slikama javila se i svijest o suludosti njezina usamljenog pothvata, ovako bez kapi vode ili komadića hrane. Ta ju je spoznaja neumoljivo proganjala. Prijetila je optužujućim prstom u pauzama između pjesama i rima kojima ju je Mariata pokušavala ušutkati. Umrijet ćeš, šaptala je između stihova. Umrijet ćeš bez obilježena groba. Mariata stisnu zube. Ušuti, borila se s unutarnjim glasom. Tek smo krenuli, i pred nama je dugačak put. Ako mi već prvi dan prijetiš smrću, čime ćeš me plašiti za tri, t ri, pet ili dvanaest dana? Prolazili su sati, zvijezde su kružile nebom, a ona je i dalje hodala, vukući se monotono kroz beskrajno ravan teren nazubljen sveprisutnim kamenjem koje joj je deralo sandale i izvrtalo gležnjeve, dok su joj listovi trpjeli trajnu bol. Škorpion se povukao do samog ruba svijeta i zatim nestao u ništavilu. Jedna po jedna, zvijezde su stale gubiti svoju bistrinu, a najposlije je i mjesec odustao od svoje dominacije nebom. Kada se konačno pojavilo sunce, dočekao ga je siv i turoban svijet. Bezbojan i blijed krajolik protezao se pred Mariatom, sumoran i nimalo blagonaklon. Dotad neodređeni obrisi razotkrili su svoju grubu jednoličnost oblika: kilometri visoravni posuti kamenjem, siva što se pretvara u bež, a potom, kako se sunce uzdizalo, u dosadnu prašnjavosmeđu boju. Srce joj je sasvim potonulo. Ovo mora da je Hamada du Guir, prostrana i ogoljela ravnica što se proteže stotinama milja između velikih ergova, pješčanih mora rasprostranjenih na istoku i zapadu. Na koju se god stranu okrenula, sve je bilo sasušeno poput tjedan dana starog kruha. Nigdje ni traga oazama o kojima su joj pričali karavandžije - nigdje ni naznake nekog zelenila. Zaklopila je oči, pokušavajući se prisjetiti priča koje je čula od trgovaca u funduqu, u funduqu, prebirući po informacijama koje je pohranila upravo za potrebe ovog putovanja. Sjećanja su stala navirati u malenim bujicama, poput podzemnih voda koje na trenutak izbiju na površinu pustinje njezina uma. Stjenovita pustinja mogla bi te ubiti. Propustiš li uočiti izvor vode, mrtva si. Igli, Mazzer i Tamtert dobra su odmarališta za
deve. Sunce ti mora biti povrh lijevog ramena. Pronađi stijenu nalik na rogove i prođi između njih. Kažu da čovjek može izdržati i do tjedan dana bez hrane i vode. Ali samo za hladna vremena i ako ti se Bog nasmiješi. n asmiješi. No, bio je tu i drugi, udaljeni ženski glas, koji ju je podsjećao: U Hamadi du Guir isušeni riječni tokovi protežu se sa sjeverozapada prema jugoistoku - slijedi njihov tok i stići ćeš do Doline oaza. Mariata otvori oči, pogleda u sunce i nastavi se kretati. Nekoliko sati kasnije, krajolik je i dalje bio nepromijenjen. Iako je odlučno grabila naprijed, horizont se činio jednako udaljen i potpuno isti kao i pri izlasku sunca. Vadiji koje je slijedila bili su tek udubine u prašnjavom du, nazubljene i odronjene, dna prekrivenog kamenjem zaobljenim od naleta pradavnih riječnih struja koje su za sobom ostavile tek osušeno stijenje, da bi nakon nekoliko kilometara naporna hoda i ti sasušeni riječni tokovi lagano nestali. U jednom trenutku naletjela je na područje bodljikavog zelenog bilja, što ju je natjeralo da ubrza korak, ali do oko tog zelenila bilo je jednako suho i prašnjavo kao i bilo koji drugi dio ove zloslutne divljine, a u pokušaju da ubere nešto lišća, izbola je prste. Nastavila je hodati usprkos boli u leđima. Sa svakim novim korakom trbuh joj se činio sve težim, ali se trudila ne misliti na mogući loš ishod. Prošlo je tek pola dana od posljednjeg obroka, uvjeravala se, tek pola dana otkako je popila posljednji gutljaj tekućine. Može to preživjeti - ona je ipak kći pustinje. Čovjek može preživjeti tjedan dana bez hrane hrane i vode, neumorno je ponavljala, dok su joj misli vješto zaobilazile srravične scenarije prisjećajući se priča koje s u muškarci pričali okupljeni oko vatre, nevjerojatnih priča o preživljavanju i ustrajnosti u trenutcima kada su pod njima umirale deve ili su im i m ih pak preko noći ukrali razbojnici, ostavljajući ih bez ičega. Uvjeravala je samu sebe kako je odlučna poput bilo kojeg muškarca i kako će joj ta odlučnost podariti izdržljivost, iako je povrh svega bila i trudna. Trudna lavica najopasnija je od svih zvijeri, prisjećala se priče jednog lovca. Ali onda se prisjetila kako su muškarci pričah da je to zato što bi ženka radije napala svog progonitelja i bila ubijena u tom pokušaju nego spasila sebe i svoje nerođeno mladunče. Nekoliko koraka dalje sjetila se i kako su se nasmijali na račun Alijeve trudne žene Hennu, koja je postala toliko mrzovoljna prema njemu da ga je jedne noći kada se ušuljao u njezin šator čak i izudarala cipelom po glavi. Iscrpljena, sjela je u sjenu poveće stijene i pokušala zadrijemati, ali san joj je bio isprekidan i mračan. Ponovno ustade i nastavi hodati, usprkos neumoljivom podnevnom suncu koje je poput čekića tuklo njezinu glavu.
Nije znala što joj je zapravo privuklo pozornost - je li to bila neka udaljena naznaka pokreta ili pak nova nijansa u spektru sivosmedih tonova - ali ugledavši devu, stala je kao ukopana, kao da ju je pogodio grom. Buljila je i buljila ne vjerujući vlastitim očima, uvjerena da je riječ o izmaglici ili igri svjetla i sjene. Ali zaista, u daljini je vidjela obrise deve koja se polagano kretala, pognute glave i u uzaludnoj potrazi za kojom vlati trave. Približivši se životinji, uočila je i neke druge detalje: preko njezinih leđa bila je prebačena crveno -plava deka, crni mjehovi za vodu, bijele vreće riže i brašna, svežnjevi sijena. Bila je to teretna deva Atisija ag Bayea, Gotovo je vrisnula od silnog uzbuđenja - prijeći preko pola puste hamade i usred ničega pronaći životinju koja im je pobjegla dan ranije bilo je pravo čudo! Poljubila je svoju hamajliju. Hvala ti, šapnula je, iako ni sama nije znala kome točno zahvaljuje. Je li to bilo djelo Tin Hinan, ili djelo pustinjskih duhova, ili je jednostavno sve ovo vrijeme nesvjesno slijedila trag izgubljene životinje, ili ih je neka nepoznata sila jednostavno obje namjerila na isti put - ništa više nije bilo važno. Bila je kći pustinje, i pustinja se pobrinula za nju. Ispunjena iznenadnim naletom energije, Mariata zadignu suknju i hitrim korakom stade se približavati životinji, trudeći se ostati izvan devina vidokruga. Bila je udaljena kojih dvadesetak metara od deve, kada je uočila još jedno biće pokraj nje: bio je to neki muškarac, ne, neki dječak. Naježila se unatoč vrućini. Stala im je prilaziti odlučnim korakom. »Hej, ti!« Dječak je bio iznimno mršav, kože tamne poput stijenja i ogromnih očiju. Zapanjeno ju je pogledao, izbečivši oči tako da su mu se vidjele bjeloočnice. »To je moja deva!« Brže od štakora što se uspinje uz stijenu dječak se popeo uz devin vrat, udobno se smjesti između tereta i potjera je u trk. »Ne!« Mariata potrči za njim, ali nabrekli ju je trbuh usporavao, a razbacano kamenje deralo tabane i izvrtalo gležnjeve. »Vrati se!« Ali deva je trčala kao da je progone ifriti, noge su joj bježale na sve strane, a pognuti vrat njihao se slijeva nadesno. Mariata je nastavila vikati sve dok nije ostala bez glasa, ali bez ikakvog učinka. Uskoro su deva i dječak postali tek točkica u daljini i iza njih je ostao samo oblak lebdeće prašine. Mariata ogorčeno uzdahnu. Osjećala se poput slonice, onako spora i nespretna, i nije ni čudo da su joj j oj uspjeli pobjeći. Jednako bijesna na samu sebe kao i na malog lopova,
Mariata nastavi hodati u smjeru kojim su pobjegli. Prije ili kasnije morat će se negdje zaustaviti - negdje mora postojati neki tabor. Dječak je izgledao kao haratin ili sin kakve iklan, koji izbjegava svoje dnevne obaveze. Ukoliko je njihov tabor negdje u blizini, bit će velikodušna i neće tražiti nikakvu odštetu za kradu i neugodnost što je morala hodati dodatnih nekoliko milja. U svakom slučaju, mogla si je dopustiti velikodušnost, jer će je u taboru sigurno ljubazno primiti - dočekat će je čajem i ukusnim obrokom. Kada čuju kome pripada ta deva, kada saznaju za njezino visoko podrijedo, sigurno će zaklati koju kozu, možda čak i ovcu, njoj u čast. Oraspoloživši se, Mariata nastavi hodati krupnim korakom i visoko uzdignute glave. Svaki put kada bi se približila kakvoj stjenovitoj uzvisini, uspela bi se poletna koraka, očekujući da će s druge strane ugledati tabor, oazu i pitku vodu, nasmijane žene i velom zakrivene muškarce pune poštovanja. Možda i oni kreću put juga u smjeru Hoggara, pa će se moći pridružiti njihovoj karavani. Satima je u glavi vrtjela ove ugodne misli, ali još uvijek ni traga dječaku i devi, osim povremeno razbacanog kamenja na čijem su se mjestu u prašini nazirali tragovi rasječenih devinih papaka. Teren joj se više nije činio tako grub: uspijevala je pronaći neku čudnu blijedu ljepotu u stjenovitom krajoliku, diveći se promjeni boja potaknutom zalazećim suncem, a koje je preobrazilo zemlju iz blijede bež boje pudera u topli oker gazelinih bedara, sve do bogate purpurno crvene boje krvi. Sunce je počelo bacati svoje izdužene sjenovite prste između stijenja, kad se Mariata, žedna i sasvim iscrpljena, uspela na još jednu stjenovitu uzvisinu. Ugledavši tri crna šatora, umalo je ciknula od veselja. Sjurila se niz padinu, dopuštajući sili gravitacije da je nosi, sve dok nije ustanovila da tamo, osim ta tri šatora, uistinu nema ničega. Gdje je ostatak plemena? Škiljeći kako bi bolje vidjela, uočila je tek šačicu bijednih koza, a ne stada potrebna za uzdržavanje pravog tabora. Šačicu koza i jednu jedinu devu. Jesu li to neki usamljenici ili pak ljudi odbačeni od ostatka plemena? Usporila je korak, pomalo nesigurna. A onda se začuo lavež pasa. Šest olinjalih pasa, ispod čije su se dlake nazirala rebra. Godine gladovanja i teškog života nisu nimalo doprinijele njihovom temperamentu ni iskazivanju dobrodošlice slučajnim gostima. Mariata se počela nervozno povlačiti. Njezino je pleme držalo lovačke pse - izdužene elegantne životinje koje su poslušno trčkarale uz nogu no pleme Kel Teggart jedva da je uspijevalo prehraniti sebe, a kamoli čopor divljih pasa. Psi se stadoše približavati pogrbljenog, prijetećeg držanja. Mariata stade kao ukopana. Potom se sagne, zgrabi kamen i baci ga na najbližeg psa. Pogodila ga je u plećku i pas odskoči unatrag bolno
zalajavši. Mariata dograbi još streljiva i zavitla drugi kamen među pse. Psi stadoše izbezumljeno skakati. Lavež im je postao još glasniji, no prestali su se približavati. približavati. Naposljetku je iz šatora izašao neki muškarac. Bio je visok i mršav, i crn kao noć. Iklan, pomisli Mariata s olakšanjem. »Otjerajte svoje pse!« doviknu mu zapovjedničkim tonom. Uz sluge uvijek mora postojati i gospodar. Muškarac ju je sumnjičavo odmjeravao. Doviknuo je psima i oni se udaljiše, povremeno se okrećući iz straha da bi na njih mogao doletje ti još koji kamen. Lavež pasa privukao je i ostale stanovnike šatora. Ovdje očito nije bilo gospodara; bilo je to miješano društvo, no nitko od njih nije bio pokriven velom. Ovo mora da su baggare, lutajući prosjaci, odrpani nomadi što žive na samom rubu društva. Čini se da im u životu baš i nisu cvjetale ruže. Među njima je prepoznala dječaka kojeg je ranije vidjela sa svojom tovarnom devom. Muškarac koji je primirio pse sagnuo se i ušao u šator. Nekoliko trenutaka kasnije iz šatora je izišao neki drugi muškarac, a za njim i žena s djetetom u naručju. Gledali su u smjeru Mariatina obrisa na rubu stijenja. Mariatin pogled na trenutak susretnu pogled žene i ona osjeti dodir čistog suosjećanja, gotovo opipljivog, kao da joj se duša pretvorila u perlicu što klizi po užetu čvrsto razapetom između njih dvije. Žena zatim stade vrištati: »To je duh! To je duh koji je oteo mog sina!« Krenula je prema Mariati, lica punog bijesa i boli. Mariata opazi djetetove udove kako mlohavo mlataraju sa svakim ženinim korakom i iznenada shvati da je dijete vjerojatno mrtvo, te da je njezina pojava niotkuda, iz divljine, u mračni suton - doba dana kada duhovi Kel Asufa kreću u svoju noćnu šetnju - potakla ženu da je zamijeni za nekog džina. Muškarci su uspjeli sustići ožalošćenu majku prije nego je došla do Mariate. Jedan od njih istrgnuo joj je iz ruku djetetovo tijelo i krenuo se vraćati prema šatorima, a ona, kao da nije mogla podnijeti to odvajanje od djeteta, stade ga pratiti u stopu, širom ispruženih ruku. Drugi se muškarac zaustavio i promatrao Mariatu. »Ja nisam džin!« povikala je, no grlo joj je bilo tako suho da su njezine riječi zvučale poput grubog nezemaljskog šapta pa se muškarac stade hvatati za hamajlije. Progutala je nešto sline pokušavajući suhim jezikom ovlažiti usne, da bi zatim približavajući se ponovila istu rečenicu. »Ja sam žena od krvi i mesa, žena iz plemena Kel Taitok. Ne bojte se. Prošle noći pobjegla mi je deva. Čitav dan je slijedim. Onaj tamo dječak«, upre prstom u dječaka iza muškarčevih leđa, »uzeo je moju devu. Možda je mislio da je zalutala ili da joj je vlasnik preminuo, možda ju je uzeo
kako bi brinuo o njoj. Koji god bio njegov razlog, došla sam po svoju devu i namirnice koje je nosila i bila bih vam vrlo zahvalna kada biste mi dali štogod vode i dopustili mi da prenoćim kod vas. Sutra ujutro planiram pokupiti svoju devu i nastaviti dalje.« Muškarac nije prozborio ni riječi, samo je odjednom iznenada čučnuo. Bila je to prilično neobična gesta i Mariata nije bila sasvim sigurna kako je protumačiti, sve dok nije ponovno ustao i bacio prvi kamen. Bezopasno joj je prozujao pokraj ramena razbivši se o stijenu iza njezinih leđa. Sljedeći kamen pogodio ju je u nadlakticu i ona vrisnu, više od šoka nego od bola. »Što to radite? Ništa vam nisam učinila !« Muškarac je dograbio još jedan kamen. »Deva je sada naša, gubi se.« »Vi ste obični lopovi!« »Gubi se ili ćemo te ubiti.« »Zar nemate nimalo poštenja? Zar nemate nimalo poštovanja prema pustinjskom kodeksu ponašanja?« »Jedini kodeks koji ova pustinja poznaje jest smrt.« »Bacit ću prokletstvo duhova na vas otjerate li me!« Mariata zamahnu hamajlijom u njihovom smjeru. »Dozvat ću na vas zlo oko i svi ćete umrijeti.« Muškarac je nastavi promatrati bezizražajnim pogledom. »I ovako i onako umiremo. Gubi se.« Treći kamen koji je bacio na nju izgubio je svoju snagu saplevši se o njenu halju - no on je već stao prikupljati novo kamenje, a i psi su se ponovno uzlajali, poskakujući na mjestu od nakupljene agresije. Mariata se okrenu na peti i stade se udaljavati. Ležala je satima u sjeni velike stijene razmišljajući što joj je činiti. Pomisao da je njezina deva tako blizu, a opet tako nedostižna, izjedala ju je. Nije željela tako je olako ostaviti s obitelji baggara, no nije znala ni kako je se ponovno dočepati. Razmišljala je o tome čitave noći, kipteći od bijesa dok je smišljala i odbacivala čitav niz suludih planova. Mogla je iskoristiti ovu prohladnu noć i otpješačiti na neko bolje mjesto, ali činjenica da se njezine zalihe hrane i vode nalaze na udaljenosti od svega nekoliko stotina metara držala ju je ukopanom u mjestu. Nešto u njoj govorilo je da će zasigurno umrijeti, i to vlastitom krivnjom, propusti li priliku da vrati svoju devu. Ljudi od vela smatrali su lukavost i snalažljivost jednako vrijednim kvalitetama kao i samu čast; biti toliko slab da dopustiš običnim skitnicama da te prevare značilo je priznavanje
vlastitog poraza i veliku sramotu. Je li i Majka Svih Nas na svom putu naišla na ovakvo poniženje? Iskreno je sumnjala. Što bi sada učinila njezina vrlo cijenjena pretkinja? »Tin Hinan«, prošaptala je u mraku, »vodi me svojom mudrošću i snagom.« Pritisnnula je hamajliju na čelo i osjetila hladan dodir srebra na svojoj koži. Koliko je dugo bila u tom položaju, nije znala, no nakon nekog vremena postala je svjesna tihog šuma na stijenama s lijeve strane. Prestravljena, zaustavila je dah. Jesu li je slijedili, hoće li sada ispuniti svoju prijetnju i ubiti je? Tiho je posegnula za kožnom torbom, iz nje izvadila nožić i stala iščekujući. iš čekujući. Zvuk je bio mekan, jedva čujan, kao da se nešto očešalo o stijene, kao blagi udarac ili komešanje. Zvuk se približavao. Mariata je čekala spremna, stisnutih zubi. Ne namjerava otići odavde bez borbe; neće dopustiti da je samo tako prevare. Kada se pred njom ukazao zec, stala je zuriti u čudu. Zec joj uzvrati začuđeni pogled, sleden od straha, uspravljenih ušiju i mišića spremnih za hitri bijeg. Sčepala ga je bez razmišljanja, uronivši svoje ruke u njegovo meko krzno, dok su njegove snažne stražnje noge mlatarale po zraku. Bio je tako topao i odlučan, tako nevjerojatno živ da ga je zamalo pustila da pobjegne, ali iskonski nagon u njoj ipak je prevladao. Nekoliko trenutaka poslije ležao je mlitav na tlu, dok se njegova tamna krv slijevala niz njezine ruke. Bio je prilično krupna životinja, čvrste grade i snažnih mišića. Promatrajući njegovo tijelo na blijedoj mjesečini, Mariati se od silne ljepote zacakliše oči: krzno meko poput svile, izduženi udovi i ogromne uši. Zatim se pribrala i odradila ono što je morala. Mariata je promatrala izlazak sunca s devinih leđa već kilometrima udaljena od nomadskog tabora. Životinja se preznojavala unatoč prohladnoj zori, baš kao i ona sama. No njezin ushit odagnao je tragove umora. Stavila je sve na kocku i pobijedila. Zadrhtala je prisjetivši se kako su se psi bacili na komade zeca koje je porazbacala u širokom luku, kako su se potukli za posljednji, najslađi komadić, njegovu glavu, te kako su iz šatora istrčali muškarci mlateći ih štapovima ne bi li umuknuli. Usred sve te zbrke, prikrala se ograđenom prostoru, iznenađena što je deva tako nevješto privezana, sa sedlom, zavežljajima i dekom neuredno razbacanima po du. Nedostajala je samo vreća brašna i stari kruh, primijetila je zadovoljno. Vreća s rižom stajala je naherena, a manji se dio sadržaja rasuo po pijesku - malena bijela zrnca svjetlucala su na mjesečini, poput biserja. Mariata je zatvorila rupu na vreći s malo sijena, provjerila jesu li mjehovi s vodom puni i potom ih prebacila preko leđa. leđa.
Deva ju je nadureno promatrala, uzdignuvši glavu i zakolutavši očima. Dovoljno sam se nahodala, poručivale su njezine oči, i ne pokušavaj me natjerati da ponovno hodam. Mariata je znala da su deve prilično tvrdoglave životinje, ali znala je i da će čvrsta ruka i odlučan stav na kraju ipak prevladati. Prisjetivši se kako je Rahma povezala devama njuške kada su nasred Tamesne naletjele na vojnike, prišla je devi te joj svojim velom povezala njušku prije nego je dobila priliku da zanjače. Životinju je ta radnja do te mjere iznenadila da je Mariata mogla u miru prebaciti svoje zalihe hrane i zajahati je. Deva je okrenula glavu i dobacila joj bijesan pogled, no Mariata je čvrstom rukom i snagom volje ipak osovi na noge i natjera je u nespretan galop. Sada se glasno smijala gladeći trbuh. »Ti si sin Tuarega, nemoj to nikada zaboraviti! Kakav ćeš ti biti pustolov jednoga dana ako naslijediš ono najbolje od svoje majke i oca. Nema te odrpane baggare koja će te prevariti ili pokrasti. Zahvaljujući naklonosti duhova i snazi vlastita uma, uvijek ćeš pobjeđivati!« Autoritativno je potapšala devu po zatiljku. Gunđajući, deva se spustila na koljena, dopustivši Mariati da sjaše. Uz rumeno svjetlo zore Mariata joj odveže veo zavezan oko gubice te joj pažljivo poveže noge da joj ne bi opet pobjegla. Potom su se okrijepile i osvježile, prije zasluženog odmora u sjeni raširenih grana usamljene akacije.
30
M ariatin snažan optimizam nije potrajao. Instinkt joj je danima govorio
da bi se trebala kretati u smjeru istoka, no ona ga je ignorirala jer joj se činilo suludim ne ići prema jugu. U potrazi za sjenom Jebel -el-Kable prošla je između oaza u Ougarti i Aguedalu i ne primijetivši da se nalazi u njihovoj blizini, a skrenula je greškom i u još jedan izduženi rukavac isušene Hamade du Guir. Na terenu kojim se kretala smjenjivah su se oronuli stošci crvene stijene i područja s čudnom tamnom patinom razasutom po du poput krhke glazure što sja na suncu i puca pod pritiskom teških devinih stopala. Nikakve biljke nisu uspijevale ovdje, čak ni najotporniji kaktusi ili euforbije, a deva je od nezadovoljstva njakala svaki put kada bi se zaustavili, okrećući uz puno muke glavu ne bi li dohvatila malo stočne hrane iz natovarenih zaliha koje su svakim danom bivale sve tanje. Bila je potpuno izgladnjela i Mariata primijeti kako je inače čvrsta grba upala i mekana, a zalihe masnoće gotovo sasvim istrošene. »Ne, Akacije!« reče strogo. Nije mislila vezati se za devu - bila je to obična deva za prenošenje tereta jednako učinkovita kao i vlastite joj noge - ali nakon dana i noći provedenih u njezinom društvu, podnoseći iste izazove, osjećala je neočekivanu nježnost prema toj smrdljivoj, tvrdoglavoj i nepredvidljivoj životinji. Ime je došlo samo od sebe - baš poput drveta akacije, a ova deva posjedovala je istu kvalitetu bodljikave izdržljivosti. Kada bi to bodljikavo drveće moglo izražavati svoje misli, bila je uvjerena da bi i ono gunđalo, njakalo, grgljalo i pljuvalo, baš kao i njezina deva. »Ako sve pojedeš sada, neće ti ništa ostati za poslije i onda ćeš požaliti zbog svoje pohlepe. Budi snažan i strpljivo, bez puno kuknjave, podnosi svoj teret, a nagrada će već uslijediti.« Snaga, strpljenje i izdržljivost - bile su to najviše vrijednosti njezina naroda. Nitko se nikada nije žalio na težak život u pustinji, ponos im to ne bi dopustio, jer žaljenje bi ih samo učinilo slabima. Umjesto žaljenja, natjecali su se u nabrajanju najvećih iskušenja kroz koja su morali prolaziti: bilo je tu priča o pješčanim bubama koje su otvorili zubima i sažvakali njihovo tijelo u gorku pastu, o zmijama otrovnicama koje su jeli sirove, o tome kako su pili vlastiti urin u trenutcima najgore krize. Sjećala se legendarne priče o trgovcu koji se odvojio od svoje karavane na putu za Sijilmassu i lutao bez hrane, s tek nekoliko gudjaja vode, kada je na njega naišla karavana trgovaca, pripadnika riječnog plemena. Kako
to već biva u pustinji, ponudili su mu svoje gostoprimstvo, malo sasušenog devina mesa i nešto vode, no on se samo nasmiješio, tapšući po svojim svežnjevima i uvjeravajući ih kako ima sve što mu je potrebno, ponudivši čak da im pripravi čaj. Situacija je objema stranama bila jasna, no ne želeći povrijediti starog putnika dajući mu do znanja da su svjesni njegova blefiranja, trgovci su nastavili svojim putem, a usamljeni je putnik preminuo već idućeg dana. Njegova priča živi još i danas, pet stotina godina kasnije. Uostalom, nije li to puno bolje naslijede, komentirali su muškarci iz plemena Kel Ahaggara, umrijeti časno, netaknuta ponosa, nego preživjeti nahranivši se zalihama ponuđenim od neprijatelja? Mariata baš i nije bila sigurna da bi njezina odlučnost bila tako nepokolebljiva. Da se sada odnekuda pojavi sam Rhossi ag Bahedi s mirisnom janjetinom i marelicama, vjerojatno bi se bacila na hranu i progutala sve do posljednjeg komadića prije nego što bi se sjetila da posjeduje takav luksuz kao što je ponos. Stoga i nije zamjerila svojoj devi što se pokušala domoći malo stočne hrane. Osjećala je kako joj se žlijezde slinovnice u kutovima vilice stišću i naprežu, no tijelo je bilo toliko isušeno da joj slina nije mogla poteći na usta čak ni pri pomisli na hranu. Nije otpila ni gudjaj tekućine od zalaska sunca. Jedan je mijeh već bio prazan i mlohav se pržio na suncu, a ono malo vode preostale u drugom mijehu bilo je mlako i bljutavo, kao da se voda u kozinu mijehu pretvorila u uzavrelu krv. Dijete ju je stalo udarati, jednom, dvaput, kao da se i ono žali na nedostatak ishrane. Položila je dlan na trbuh. »Lakše malo, mališa. Neće ti puno pomoći što udaraš mamu.« Nakon trinaest dana sasvim je ponestalo stočne hrane, a vode joj je preostalo još točno toliko da njome može ovlažiti Akacijeve nosnice, na što bi je nezahvalna životinja pokušala ugristi. Njuškala je njezine sandale, no one su bile odveć dragocjene da bi dopustila devi da ih pojede. Umjesto njih, Mariata ponudi prostirku od trske na kojoj je spavala, a deva je polagano žvakala, uloživši ogroman trud da svojim upornim žvakanjem samelje prostirku u suhu masu. Ona je pak pokušavala jesti nekuhanu rižu, umalo polomivši zube, a kada ju je samljela između kamenja, dobila je tek brašnasti prah koji joj je prekrivao unutrašnjost usne šupljine i bilo ga je nemoguće progutati ovako nepomiješanog s vodom. Sada je shvaćala zašto je Atisi na put poveo dvije ženske deve - njihovo bi ih mlijeko održalo na životu u tako teškim uvjetima, a potom se sjetila sirote Moushi izrešetane pokraj ceste pa stade proklinjati svoju sreću što je jedina preostala deva upravo mužjak. Čula je priče o trgovcima koji su u nuždi morali piti devinu krv,
isisavajući je iz vrata, no kada se približila Akaciju s nožićem u ruci, deva je otvorila usta i iskesila svoje krupne žute zube, jasno joj dajući do znanja da je spremna odgristi joj ruku približi li joj se još jedan jedini korak, barem je ona tako protumačila njezino bijesno njakanje, te je nekako uspjela uvjeriti samu sebe da stvari još uvijek nisu tako crne. Kada su se tog trinaestog dana zaustavili, izvrnula je sadržaj torbe i po stoti ga put pregledala u nadi da je možda previdjela nešto korisno. Očajnički je premetala po istresenim predmetima ne našavši ništa novo. Upravo kada je počela skupljati istresene predmete, uoči maleni prugasti oblutak. Bio je plavozelene boje s jednom jedinom bijelom vodoravnom prugom koja se protezala po njegovoj sredini - sasvim različit od crvenosmeđeg okoliša. Mariata podigne oblutak. Položen na dlan, gladak i malen, izgledao je poput jajeta neke ptice pjevice. Otresla je s njega zrnca pijeska i onda, bez nekog svjesnog promišljanja, stavila oblutak ispod jezika, gdje je upravo savršeno legao. Koji trenutak kasnije slina joj ispuni usta slijevajući se niz zube i ona je zahvalno proguta. Nastavila je sisati oblutak i premetati ga jezikom, što je pomoglo da joj usta čitavog dana ostanu vlažna i da tako nakratko zaboravi na žeđ, no to je bilo tek manje i samo privremeno olakšanje. Sklanjah su se sa sunca kada god su mogli, krećući se uz sjeno vitu stranu kamenih stožaca sve do sumraka, da bi potom hodali uz svjetlost voštanog mjeseca. Kretali su se u smjeru jugoistoka duž isušenih stjenovitih visoravni, nailazeći tek na presahnula riječna korita i biljke sasušene u prah. Akacije je hodao spuštene glave, sve sporije i sporije, sve dok na koncu nije sjeo na do, odbivši krenuti dalje. Mariata je strpljivo čekala, ali deva je nije htjela ni pogledati. Pokušavala ju je namamiti posljednjim zalihama stočne hrane, no deva je samo nakratko prezrivo pogleda i okrenu glavu, kao da joj želi reći - prekasno! Sada ćeš požaliti što si bila zla prema meni. Vukla je za povodac, no tvrdoglavost je Akacija učinila još snažnijim. Sjela je pokraj njega i uzdahnula. Pjevala mu je pjesmicu koju je njoj pjevala baka kada je bila sasvim malena, no deva je samo nastavila sjediti, grgljajući i grintajući i inatljivo razbacujući pijesak svojim repom. Mariata ustade i položivši ruke na bokove, stane ispred njega. Akacije se pretvarao kao da je ne vidi. Mariata se pomaknu u njegov vidokrug, tako da se morao jako potruditi da je ignorira. Ali deva ju je samo odmjerila tupim pogledom. »Potreban ti je odmor. Razumijem. I meni je potreban odmor. Ali ne možemo ovdje ostati - moramo nastaviti hodati sve dok ne pronađemo neku oazu ili izvor vode. Tada ćemo se odmoriti, a ti ćeš moći umočiti svoju glavu u svježu vodu i piti koliko te
volja i uživati u žvakanju palmina lišća i datulja. Ali sada moraš ustati, osoviti se na noge. Ako to sada ne učiniš, uginut ćeš. Ako ti ugineš, i ja ću umrijeti.« Zastala je na tren i dodirnula svoj rastući trbuh. »A sa mnom i moje dijet e.« Nakon nekog vremena, ne mogavši izbjeći njezin prodoran pogled, Akacije se osovi na svoje bolne noge, a Mariata nastavi hodati uz njega, vukući nogu za nogom. Bilo je nemoguće ne razmišljati o smrti. Misli su bile uskovitlane, poput kopca koji kruži oko svoga plijena. Spustili su se u dolinu u kojoj je pijesak bio nanesen u mekanom svijetlom sloju, poput saga. Iz pijeska je nešto izvirivalo. Čim je uočila taj predmet, deva je uzmakla u stranu, očajnički zavijajući. Mariata je zurila u kosti, sasvim izblijedjele na suncu, izglađene do visokog sjaja naletima pijeska, a srce joj počne malodušno lupati. Je li to sve što je preostalo od posljednjeg putnika koji je putovao ovim putem? Čeka li nju i Akacija ista sudbina? Strašna slika proletjela joj je glavom, slika sklupčanog kostura položenog postrance i prekrivenog valovima pijeska, s koljenima priljubljenim na prsa kako bi zaštitio maleni kostur skriven ispod rebara. Ta ju je slika ispunila odlučnošću. »Proklet bio!« rekla je devi. »Diži te noge. Naravno da ćemo preživjeti!« Ta je zapovijed vrijedila za nju jednako kao i za iscrpljenu životinju. Odlučna lica, Mariata nastavi vući sebe i životinju naprijed, iako je bila umorna, neizrecivo umorna, krećući sada ravno u smjeru istoka. Zašto je odlučila promijeniti smjer, nije znala, no ruka ju je svrbjela i pekla, a u glavi joj je zujalo od silnog skrivenog znanja. Tamo negdje nalazila se Dolina oaza o kojoj su pričali trgovci iz imteghrenskog funduqa, izdužena dolina koja se protezala od sjevera prema jugu, prekrivena drevnim izvorima i mnoštvom manjih oaza, a kroz koju je vodio tisućljetni trgovački put. Pronaći će je ili umrijeti. Hamadu je uskoro smijenio erg - beskrajno more pješčanih dina, svinutih poput srpa, čije je izdužene hrptove vjetar nemilosrdno oblikovao u oštre, kao nožem odrezane bridove. Zaustavila se na stijeni i zagledala se preko dina koje su se protezale pred njenim očima; blještavi izdignuti hrptovi izmjenjivali su se sa sjenovitim udubinama, poput pruga na sokolovim krilima i bila je svjesna da se nalaze na rubu Velikog zapadnog erga i da nemaju nikakve šanse za preživljavanje ako uskoro ne pronađu neki izvor vode. Akacije je kolabirao idućeg dana. Jednostavno su mu popustila koljena i on se strovalio u veliku hrpu, ispustivši istovremeno i iz usta i iz stražnjice ogroman oblak smrdljivog plina. Potom je nastavio sjediti zureći u prazno, kao da je na udaljenom horizontu ugledao vlastitu smrt
u obliku točkice koja mu se svakim korakom sve više približava. Mariata zavrisnu i baci se životinji oko vrata, zarivši lice u njezinu uskipjelu dlaku. »Ustani!« inzistirala je. »Osovi se na noge!« Od silne panike i straha postala je gruba. Šakama stade udarati devu, no ona uopće nije reagirala. Udarala ju je nogama i jecala bez suza, ali deva je i dalje nepomično sjedila. Naposljetku je legla pokraj Akacija, u sjenu njegova tijela, iščekujući kada će prestati disati. Čak se ni tada nije srušio, već je nastavio sjediti, nepomičan poput sfinge, u jednom trenutku živ, a već u idućem mrtav. Bilo je teško odrediti točan trenutak njegove smrti, jer se ništa nije promijenilo u njegovu držanju. Mariata ispruži ruku pred devinu njušku i ustanovi da više ne diše. Prislonila je obraz uz šuplja rebra, nije čula kucanje srca. Povukla ga je za njegove dugačke trepavice, no deva nije ni trznula. Na koncu je morala samoj sebi priznati tu strasnu istinu: deva je uginula i sada je ostala sasvim sama, predaleko od bilo koje poznate točke da bi se mogla okrenuti i potražiti pomoć. Bilo joj je potpuno jasno da neće preživjeti na ovakvom mjestu oslanjajući se tek na vlastite noge. Sjedila je leđima naslonjena na devinu lešinu tupo zureći u pijesak. Dakle, to je kraj, njezin i njezina nerođena djeteta. Bit će to prilično bijedan kraj, ali barem će umrijeti kako dolikuje Ljudima od vela, usred pustinje kojoj pripadaju. Te noći džinovi su došli po njezinu dušu. Čula ih je u naletima vjetra koji je zapuhao s dolaskom noći rušeći čitave bujice pijeska s ogromnih dina. Njihova pjesma u početku je bila tiha, neka vrsta tupog mumljanja koje je odzvanjalo u njezinim kostima i od čega su joj podrhtavala rebra, a zatim je bila posvuda oko nje, u zraku, u zemlji pod njezinim nogama, polagano bubnjanje života, bubnjanje koje je oduvijek postojalo, koje je bilo ovdje i prije postanka dina, i prije zelenih stepa što su se ovuda prostirale prije pustinje, kada su ovim područjima trčkarale gazele i žirafe, a svijet bio bujan i zelen, i kada je Bog stvorio džinove od vatre bez plamena. Njihova se pjesma pretvorila u buku, a zatim u zavijanje. Mariata dopusti zvuku da je prožme, istovremeno prestravljena i fascinirana. Duhovi Kel Asufa, Ljudi divljine - pjevali su njoj, jer su je prepoznali kao jednu od njih, jednu od onih što ne razgovaraju ni s kim, putujući kroz napuštena prostranstva. Došli su po nju. Na neki način doživjela je to kao olakšanje - više se neće morati boriti protiv ionako sasvim izglednoga kraja, a njezina će smrt biti prepuštena njihovoj milosti. Ustala je i dopustila vjetru i pijesku da je okupaju. Probudila se idućeg jutra s licem prislonjenim na trbuh mrtve deve. Omotao ih je pješčani prekrivač, ostavivši pritom veliki džep smrdljivoga zraka koji se ipak dao udisati - bez sumnje, čak i u smrti Akacije joj je
spasio život. Pridižući se na noge ispod pješčanog nanosa, Mariata se osvrne oko sebe, diveći se blijedoplavom nebu i blještavilu zlaćanih dina. Vjetar je te noći bio toliko jak da je krajolik koji ju je dočekao djelovao netaknuto i sasvim promijenjeno, kao da je neka divovska ruka ispreslagala sve postojeće utore i nabore. Nakratko osjeti žaljenje što njezina iskušenja na ovome svijetu još uvijek nisu završena, no tada osjeti snažan udarac u predjelu trbuha. Usprkos očajnoj situaciji, Mariata se naglas nasmije. »Zdravo, mališa! Zaključio si da me moraš podsjetiti da si ti tu unutra?« Osjetivši novi nalet energije, Mariata izvadi nožić iz svoje preko leđa prebačene torbe i stade ga oštriti na brusnom kamenu, sve dok mu oštrica nije bila istanjena poput mlađaka, te počne komadati uginulu devu. Napunila je jedan mijeh njezinom krvlju, oderala kožu, izrezak posljednje naslage masti, te dugačke komade mesa s ramena i stražnjice kako bi ih posušila. Uskoro su od sirotog Akacija ostale tek kosti, kopita i njegova velika, tužna glava. Mnogi bi joj zamjerili što je glavu ostavila netaknutom, ne dirnuvši u hranjivi mozak i sočne oči, no obuzela ju je neka nenadana sentimentalnost i jednostavno nije mogla oskvrnuti glavu svog dragog prijatelja čiji joj je trud spasio život. Pogladila je mrtvu životinju po zatiljku, zagladila pijesak pokraj njega i oštricom noža ispisala molitvu sljedećeg sadržaja: Neka tvoj duh luta svježim gueltama i bogatim pašnjacima, neka mir hladovine pruži spokoj tvojoj duši, Mariata ult Yemma zahvaljuje ti. Dijete Amastana ag Muse zahvaljuje ti. Nije bilo ni daška vjetra koji bi pomrsio oštro urezane simbole tifinagha. Koristeći grubu dlaku devina repa za potpalu i posljednji komadić njena sasušena izmeta umjesto ugljena, potpalila je smrdljivu vatru na kojoj je skuhala devino srce i jetra. Kako već danima nije jela, za ov aj joj je poduhvat trebalo prilično vremena. Bilo joj je sasvim nezamislivo da će morati tjerati samu sebe da jede, ali znala je da što više pojede, to će biti spremnija za nastavak putovanja. Pustinjski vjetrovi odnijeli su njezin prekrivač i te noći spavala je prekrivena oderanom i krvavom devinom kožom. Samu sebe iznenadila je vlastitom snalažljivošću - nikad nije bila poznata kao praktična osoba, ali i nikada do sada nije bila primorana oslanjati se isključivo na vlastitu domišljatost. Dva je dana ostala uz tijelo uginulog Akacija, kuhajući i jedući njegovo meso te pijući njegovu krv prije nego se zgrušala. Trave koje je Tana upakirala u njezinu vjenčanu torbu pomagale su joj da jede čak i onda kada više nije imala teka, odagnavši povraćanje ili težinu u želucu, što bi toliko mesa inače svakako izazvalo. Treće večeri, u zalazak sunca, sakupila je sasušene komadiće mesa u vreću izrađenu od devina želuca i
pričvrstila je na leđa uz pomoć komadića devine kože. Taj teret bio je težak i neugodan, ali značio je preživljavanje. Sada je na svojim leđima nosila Akacijevu grbu, a ona će joj podariti njegovu izdržljivost, uvjeravala je samu sebe i prebacila mjehove krvi sprijeda. Teturala je u smjeru jugoistoka orijentirajući se prema položaju zvijezda. Hodala je kroz regiju ravnog, sabitog pijeska koji je vjetar ostavio namreškanog u tisuće i tisuće sitnih valova. Ti uzorci, tako elegantni u svojoj savršenoj pravilnosti odvlačili su joj misli i odmarali oči. Požalila je kada se pijesak ponovno stao uzdizati, a ona se našla do gležnja u mekom pješčanom pokrovu, no dine su se uskoro ponovno izravnale, i ona se zatekla u području boje savršene devine dlake, koje se protezalo svuda oko nje i koje je narušavao tek poneki tamni kamen veličine dječje šake. Kada je konačno sjela da se odmori, podigla je jedan od tih kamena osjetivši kako njezinoj ruci daje težinu i značenje. Kamen joj se činio daleko teži od običnog kamena i znatiželjno ga je stala promatrati. Prošaran smeđom bojom i prošupljen kao da je izgorio u vatri, taj je kamen više sličio metalu nego stijeni i tada se prisjeti Amastanove priče o kamenju koje je tijekom oluja padalo s neba. Sjedili su na povišenom stijenju koje je zaklanjalo njihovo naselje od okrutne Tamesne promatrajući zvijezde dok padaju i za sobom ostavljaju srebrni trag na noćnom nebu. »Hodao sam jednim dijelom pustinje gdje su s neba pale stotine zvjezdanih srdaca«, rekao je, a ona je samo složila izraz lica koji je jasno govorio o njezinoj nevjerici. »Još jedna od tvojih nategnutih priča!« zadirkivala ga je, iako je obožavala slušati njegov glas, bez obzira koliko tema bila čudna. »Inšalah da se nikada ne zatekneš na tom mjestu. Mnogi su pokušali prijeći tu ravnicu, ali Al Djumsjab, zloslutni vjetar erga koji razdvaja drugove i uništava karavane, progutao ih je sve odreda. Sada su od njih ostale samo kosti što blješte na suncu, dok im duhovi lutaju pustošima zajedno s duhovima Kel Asufa i loptaju se željeznim srcima koja su pala s neba.« Tada je mislila da je riječ o još jednoj u nizu njegovih pjesničkih maštarija, a sada se prisjećala kako ju je jednom prilikom upitao vjeruje li da bi zvijezde što svijetle na nebu mogle biti duše umrlih. Odbaci kamen što dalje od sebe, ustade na noge i nastavi hodati što je brže mogla kroz polje zvjezdanog kamenja, a sa svakim novim korakom progonio ju je sve veći strah. Idućeg dana, dok se borila sa strmom dinom, poskliznula se, pala i otkotrljala niz padinu ostavši nepomično ležati. Lijeva ruka ju je boljela i pekla. Okrenula je dlan i stala ga promatrati. U samom središtu, na
mjestu gdje joj je dugačka ravna linija presijecala dlan, zabio se trn, tako duboko da je zašao potpuno pod kožu. Jastučić ispunjen tamnom krvlju širio se oko trna. Ignorirajući bol, Mariata pokuša istisnuti trn pritišćući okolno meso, ali uzalud. Pokušala ga je iskopati oštricom nožića, no trn se samo još dublje zaglavio. Da je imala snage, vjerojatno bi stala plakati od bola i ljutnje, no u njezinim očima više nije bilo suza. Sutradan joj je ruka natekla, oko same rane pojavili su se crveni jastučići upaljenog mesa. Sa svakim novim korakom ruka je bridjela i činila se tako teškom kao da nosi jedan od zvjezdanih kamenova. Nakon nekog vremena, osjećala je ranu kao da je smještena u samom središtu njezina bića, poput još jednog sirovog i pulsirajućeg srca, dok se ostatak nje činio beskorisnim poput vatre bez dima, zarobljen nekom čarolijom u ljudskom tijelu, ali spreman odletjeti istog trena kada netko ukloni te zle čini. Bila je već gotovo u bunilu kada je ugledala oazu. Vukla se prema njoj uvjerena da je riječ o priviđenju, toplinskoj izmaglici, iako još nije bila zora. No, što se više približavala, to je oaza bila jasnija, a zelenilo palmina drveća činilo se poput napada na njene oči navikle na beskrajnu paletu smeđih i crvenkastih tonova. Voda je odražavala plavetnilo neba poput ogledala, toliko mirna da je nalikovala čvrstoj tvari. Iznenada, s intenzivnom jasnoćom nalik halucinaciji, ugledala je sebe kako umače svoju žareću ruku u vodu, vidjela je kako joj voda prekriva dlan, ostavljajući vidljivim tek ručni zglob i osjetila je njezinu svježinu koja joj se u tom trenu činila većim blaženstvom od najljepših trenutaka u Amastanovu zagrljaju. Toliko je jasno zamišljala cijelu sliku da su joj se stvarnost i san potpuno pomiješali te se zamalo onesvijestila. Došla je k svijesti kada je konačno otpila gutljaj vode, no to nije bilo blaženstvo, već bolno žareći osjećaj. Grlo joj je bilo potpuno suho i stisnuto da je jedva progutala gudjaj - zapravo se gušila, podrigivala i povraćala. Na koncu je uspjela progutati nešto malo vode, a potom poput umirućeg bića odvukla svoje zavežljaje među sjenovito korijenje i zaspala u svježini tog sjenovitog zaklona. Probudiše je neki glasovi te se naglo uspravi, potpuno prestravljena. Tri deve pile su vodu s izvora izvijajući svoje vratove. Na drugom kraju oaze sjedila su tri muškarca i punila svoje mjehove. Činilo se da je nisu primijetili. Zahvaljujući tamnoj prašnjavoj halji i crnim mjehovima, uspjela se dobro pritajiti u sjeni palmi. Dio nje želio je povikati i zatraži ti pomoć, no ipak je prevagnuo onaj drugi, oprezniji instinkt. Sjela je naslonivši se na deblo palme i promatrala iščekujući. Motrila je dvojicu koji su se smjestili na tlu ispod palmi, odmarajući se, dok se onaj treći nemirno ushodao i bezuspješno ih pokušavao pokrenuti. Naposljetku je i
on sjeo, leđa naslonio na palmu i činilo se kao da spava. No Mariata se i dalje nije usudila pomaknuti. Dok je padao mrak, muškarci su naložili logorsku vatru i okupili se oko nje kako bi pripremili čaj i hranu. Miris kuhanja i hrane doplovio je do nje preko mirne vode, a njezin želudac stade glasno protestirati. Izvukla je iz torbe, napravljene od devina želuca, komadić mesa i stala ga žvakati, sve vrijeme žudeći za okusom zelenog čaja i šećera. Poskakujući plamen vatre osvijetlio je njihove obrise i Mariata opazi kako su dvojica prekriveni velom smotanim na način plemena s planine Hoggar, što joj je podarilo nešto hrabrosti da im se mrvicu približi. Šuljajući se kroz otpale palmine grane sa sasušenim smeđim lišćem, došla je do ruba svog zaklona, čučnula i nastavila osluškivati. Muškarac koji je na sebi imao razmotani veo djelovao je nezadovoljno. Nije mogao sjediti na miru, a činilo se i da ga smeta smirenost njegovih drugova. »Uopće mi nije jasno zašto smo se ovdje zaustavili!« reče im ponovno. »Uostalom, ja sam taj koji vas plaća - vi morate činiti ono što vam ja naredim!« Viši od dvojice velom pokrivenih muškaraca smireno ga je odmjerio. »Deve su nam iscrpljene, a i mi smo umorni.« Mariatino srce načas se umiri u grudima. Taj joj je glas bio poznat: bio je to njezin brat Azaz. »Možda je i dalje negdje ispred nas, možda je krenula nekim bržim putem!« Azaz uzdahnu. »Ne postoji brži put. Svi putnici u pustinji znaju da je Dolina oaza jedini siguran put kroz ovaj dio pustinje. Skreni s tog puta i pronaći ćeš samo sigurnu i brzu smrt.« Mesar Mbarek Aït Ali zamahnuo je rukama kao da pokušava odagnati zlo oko. »Molim Alaha da joj se tako nešto nije dogodilo, bila bi šteta tako sočne cure.« Na ovaj komentar drugi velom zaklonjen muškarac ustao je i nogom nabacao pijesak preko vatre, odajući dojam potisnutog nasilja. »Ovo je najobičnija potjera za divljim zecom.« Mariata začu kako mu je glas napuknuo poput glasa dječaka na rubu puberteta. Bio je to njezin mlađi brat, Baye. »Mora da joj je oluja zamela tragove ili se pak poslužila nekom čarolijom kako bi ih prikrila«, reče mesar. »Moja sestra nije nikakva čarobnica i prestani slušati gluposti koje govori žena našeg oca.«
»Pa gdje li je onda nestala? Je li samo tako netragom isparila? Nitko je nije vidio još od Douire, gdje je bila u društvu onog otrcanog starog trgovca.« »Možda su se razišli.« »Ili se možda bolje provode od nas ovdje«, dometnu mesar. »Što god bilo, ne odustajem sve dok je ne pronađemo. Ne vraćam se kući bez nje. Svi će mi se smijati. Još dan ili dva, kažem vam. Nastavit ćemo kroz pustinju,« Azaz i Baye razmijenili su poglede ne rekavši ni riječi. Naposljetku Baye pucnu jezikom. »Moja je sestra živjela prilično razmaženo; ona nije stvorena za lutanja po pustinji. Do sada se već sigurno vratila u Imteghren, sladi se kuskusom i smije se našoj nesposobnosti. Mislim da bismo trebali odustati od ove potrage.« »Stigli smo čak i dalje nego smo planirali, proputovali više kilometara od onog za što si nas platio. Kako stvari stoje, uhvati li nas alžirska vojska, nećemo dobro proći«, dometnu Azaz. »Mislio sam da vas nomade boli dupe za administrativne granice!« prezrivo će mesar. »Meni je stalo do moje vlastite guzice«, odgovori mu Azaz smireno. Mesar glasno udari šakom o dlan. »Ako vam povisim iznos za nekih stotinjak dirhama, možda ćete smoći još malo hrabrosti.« Azaz zatrese glavom. »Nije stvar samo u novcu. Jednostavno nemamo dovoljno zaliha da nastavimo put.« Pogled koji je uputio mesaru Mariati je bio prilično poznat. Još kao trogodišnji dječak bio je iznimno tvrdoglav, a njegovo bijesno urlanje moglo se čuti nadaleko izvan njihova tabora kada bi ga netko pokušao natjerati da na sebe navuče makar i najmanji komadić odjeće. Bijesno su zurili jedan u drugog, sve dok mesar nije prvi skrenuo pogled. »Misho sam da ćeš željeti poštedjeti svoju sestru tako naporna putovanja i vrlo izvjesne smrti.« Azaz mu drsko okrenu leđa. »Ima i strasnijih stvari na ovome svijetu od smrti u pustinji«, reče tiho, no jedino ga je Mariata uspjela čuti. Te noći, dok su spavali, prikrala im se i zgrabila jednu tassoufru, te posegnuvši u nju pronašla šačicu datulja. Bile su nepodnošljivo slatke, a kutovi njezine čeljusti već su s prvim grizom odaslali trnce ugode duž cijelog tijela. Nije se mogla suzdržati i sve ih je pojela, prikupivši ljepljive koštice u krilu kako bi ih kasnije sakrila među palminim korijenjem. Na
trenutak pomisli da bi im mogla ukrasti i jednu devu, no njezina su braća bili sjajni tragači, vrlo bi je brzo pronašli, i bez obzira na suosjećanje koje su osjećali prema njoj, dužnost ih je obvezivala da odrade posao za koji ih je mesar unajmio. Pouzdano neće htjeti osramotiti oca i suprotstaviti se njegovoj odluci. Ovaj podsjetnik na gnjusno lice i naporan temperament njezina udvarača dodatno je učvrstio Mariatinu odlučnost; neka pođu kamo im drago, ali bez nje. Možda se nalazi na samom rubu smrti, ali i to je bolje od mesarove blizine. Idućeg jutra svjetlo se polagano probijalo preko horizonta, počevši od tupe sivoplave boje koju je slijedio zagasito narančasti sjaj, da bi zatim postupno postajao sve sjajniji, šireći se poput poplave preko noćnog neba i gaseći zvijezde, jednu po jednu. Azaz je prvi ustao. Ispedjao se ispod svog prekrivača i zaputio ravno do vreća s hranom. Podigao je upravo onu tassoufru u kojoj su se nalazile datulje i stao zamišljeno procjenjivati njezinu težinu. Baye je došetao do njega. Sagnuo se i promotrio nabacani pijesak, a zatim pogledao svog starijeg brata. Azaz značajno klimnu glavom i položi prst na usta u znak šutnje. Obojica pogledaše u smjeru izvaljenog Mbareka. Azaz potom razbaca pijesak kao da briše tragove. Podigao je još jednu tassaufru, odšuljao se do sjene obližnje palme, sve vrijeme oprezno se ogledavajući i objesio je o granu kako ne bi bila vidljiva. Potom je prišao poleglim devama i odvezao onu najmanju. »Kada se probudi, reci mu da je jedna deva noćas odlutala«, došapnu svom bratu, »i da sam je ja otišao potražiti. Reci da ću vam se pridružiti kada je pronađem. Brzo raspremite naš tabor i krenite natrag istim smjerom kojim smo došli. Pričekajte me u brdima pokraj onog vadija s plavim oblutcima. Stići ću tamo oko podneva.« Uhvatio je devu za usnu i okrenuo joj glavu kako bi prebacio jednu nogu preko njezina vrata, a potom je natjerao da ustane. »Ako se ne pojavim do podneva, nemojte me čekati.« Nekoliko trenutaka kasnije muškarac i deva nestali su iz vidokruga. Baye se počešao po glavi i krenuo pripravljati čaj. Mesar je glasno prigovarao što se sada moraju vratiti natrag, i to bez jedne deve, ali sat vremena poslije on i Baye zaputili su se dalje, a Mariata osta sasvim sama u oazi. No nije zadugo ostala sama. Uskoro se na obzoru pojavila usamljena silueta muškarca na devi. »Mariata!« povikao je. Nije se javila ni izišla iz svoga zaklona. Azaz je dojahao do samog ruba vode i dopustio devi da pije. Napunio je mijeh i otpio moćan gutljaj. »Znam da si tu negdje«, reče tiho.
»Pronašao sam tvoje tragove pokraj naših zaliha hrane, a i sve datulje su nam nestale - osim ako kakav majmun nije ukrao crvene sandale m oje sestre s izrezbarenim potplatom...« Mariata je ustala i kročila iz sjene na sunce. »Neću se vratiti natrag s vama, stoga nemoj ni pokušavati.« Njezin glas, koji je nekoć bio toliko melodičan da su čak i odrasli muškarci plakali kada bi zapjevala, sada je zvučao grubo poput vraninog graktanja. Azaz odmjeri odrpanu pojavu ispred sebe. »Vidim da pustinja baš i nije bila previše obzirna prema tebi, sestro.« »U svakom slučaju obzirnija nego što bi to bio jedan mesar.« »A što će biti s djetetom?« Bio je to prvi put da je netko od njezine braće spomenuo njezino stanje; u Imteghrenu su samo okretali glavu i ne spominjući tu temu. Mariata položi ruku na trbuh, a beba, kao dresirana, udari o stijenku trbuha, i to ne jednom, već dva puta. Nasmiješila se i spustila pogled, odjednom iznenađena neuhranjenošću vlastitih ručnih zglobova i nadlanica kroz čiju se kožu nazirala svaka koščica. Znala je da joj se ispod halje vjerojatno naziru sva rebra i kosti zdjelice. Što bi Amastan rekao da je sada vidi, on koji je skidao njezinu halju pod nezainteresiranim okom mjesečine, prolazeći svojim prstima preko njezinih glatkih oblina? Pustinja ju je jednostavno ljuštila, sloj po sloj, poput iscjelitelja koji guli luk vučjakovine. Uskoro će od nje ostati samo tanka zelena pulpa. »Oboje smo dobro«, reče. »A kamo namjeravaš poći?« »Kući. Želim svoje dijete roditi na zemlji Kel Ahaggara.« »Dug je put do planine Hoggar, sestro, a ti si sasvim sama. Možda bi dvoje imalo nešto više šansi od tek jednog usamljenog putnika?« »Već nas je ionako dvoje«, nasmiješi mu se dirnuta njegovom nježnom ponudom. »Vrati se ostalima i ne spominji da si me sreo.« Azaz uhvati devin povodac i pruži joj ga. »Za tebe. A tamo gore na krošnji palme imaš i nešto hrane. Siguran sam da bi i naš otac tako učinio da je sada ovdje. Nitko ne može natjerati Tuarežanku da se uda protiv svoje volje.« Mariatine oči ispuniše se suzama. Spustila je glavu kako ne bi vidio da plače. »A što ako te kazne zbog gubitka deve?« U njegovu glasu čuo se osmjeh. »To je vrlo mala cijena. Istočno odavde nalazi se jedna cesta. Ne približavaj se toj cesti - onuda patroliraju vojna vozila na putu za Timimoun i Tindouf, ali nastoj u glavi
sve vrijeme pratiti smjer te ceste. Cestu možeš prijeći noću kako bi došla do visoravni Tidikelt gdje ćeš ugledati trorogu planinu, a potom iduća tri dana nastavi putovati prema istoku. Kada se sa zalaskom sunca pojačaju naleti vjetra, samo nastavi hodati. S tvoje lijeve strane pojavit će se Vodič i nastaviti putovati ispred tebe. U noćnim satima, kada nestane iza zemljina ruba, tebi iza leđa nalazit će se zvijezda Sjevernjača, a pred tobom kretat će se Kćeri. Na tom putu nailazit ćeš na izvore vode, no nema ih mnogo i prilično su udaljeni. Tlo će se postupno uzdizati; slijedi njegove obrise i dovest će te do Abalesse. Devino ime je Takama. Prilično je blage naravi, no ponekad zna biti tvrdoglava. Mislim da će ti izvrsno odgovarati.« Takama je bilo ime sluškinje koja je pratila njihovu pretkinju na putovanju kroz pustinju. Mariata podignu pogled, iznenađena ovom ironijom i bratovim nenadanim poklonom, a niz obraze joj se stadoše slijevati suze. »Tin Hinan zasigurno se ponosi muškarcima potcklima iz njezine obiteljske loze.« Uhvatila je devin povodac kao da joj je on izravna veza za život; pleteno uže istovremeno se doimalo masivnim i krhkim u dodiru s njezinom kožom. »Baš kao i ženama.« Dodirnuli su se dlanovima, a potom se Azaz okrenuo i stao udaljavati, uspravnih leđa i slobodno mašući rukama. Nekoliko trenutaka poslije iščezao je iz njezina vidokruga, pretvorivši se u sićušnu figuru što gipko trči kroz pijesak.
31
Ostali smo tri dana u njihovom taboru dok je svuda oko nas bjesnjela
pješčana oluja onemogućujući bilo kakvo kretanje. Zvučat će bizarno, no bila su to tri najljepše provedena dana u mom životu. Taïb i ja zaglavili smo zajedno u istom šatoru - bila je to situacija koju bih u bilo kojem drugom trenutku života smatrala krajnje klaustrofobičnom i namedjivom, no uteg straha i suzdržanosti koji sam vukla sa sobom veći dio svog odraslog života iznenada je nestao. Vjerojatno je važnu ulogu odigrao i polumrak šatora, pružao nam je savršenu kulisu za priznanja i razotkrivanja. Ležali smo izvaljeni na leđa, zureći u mrak iznad naših glava i postavljajući pitanja kakva ljudi obično postavljaju osobi za koju predosjećaju da bi mogla odigrati važnu ulogu u njihovu životu, blaženu mješavinu ozbiljnih i krajnje apsurdnih pitanja. Pitala sam Taïba zašto se nikada nije ženio, koliko je puta u životu bio istinski zaljubljen i što je pošlo po zlu, vjeruje li u život nakon smrti, je li ikada poželio imati djecu, što je naučio iz vlastitih pogrešaka koje je zasigurno činio u životu, kakvu glazbu voli, koje mu je omiljeno jelo, koja mu je najdraža uspomena, a koja najsmješnija šala koju je ikada čuo. Ležali smo jedno pokraj drugoga ne dodirujući se, smijali se, šaputali i drijemali. Naposljetku, priupitao me o mom životu u Londonu i o mojem djetinjstvu, a ja sam mu pričala o šatoru u našem vrtu, o tome kako sam se sa svojim prijateljima igrala rata te kako smo jurcali uokolo polugoli, mlateći se štapovima. »Pa ti si bila prava mala divljakuša«, reče smiješeći se. »Bila sam«, uzvratih tiho. »Ali bilo je to davno.« »Ali divlje traži divlje, Izzy. Vidim to u tvojim očima dok zuriš u pustinju - onaj divlji dio tebe i dalje obožava divljinu. Nije li to razlog što se baviš penjanjem, nije li to razlog što si došla u Maroko?« Nikada nisam razmišljala o tome na taj način, ali donekle je bio u pravu. »Zapravo sam došla ovamo zbog jedne kutije.« »Kutije?« Ispričala sam mu o očevoj ostavštini - o kuriji na tavanu i njezinu sadržaju koji smo Eve i ja otkrile otvorivši je. Potom sam se naglo uspravila. »Eve!« Okrenuo se prema meni širom razrogačenih očiju. »Što? Što je bilo?« »Eve, sigurno je izvan sebe od brige. Vjerojatno je alarmirala cijelu marokansku policiju koja me sada traži!« Stala sam mahnito kopati po
torbi u potrazi za mobitelom. Pronašavši ga, histerično sam pritiskala tipke. »Sranje!« Baterija je bila potpuno prazna. Bijesno sam ga zavidala preko cijelog šatora izgubivši i posljednji tračak samokontrole, a on je udario o platneno šatorsko krilo s krajnje nezadovoljavajuće mekim zvukom. Taïb je bez riječi posegnuo u svoj džep i dodao mi svoj telefon. Začudo, čak i ovdje u najvećoj divljini na kugli zemaljskoj bilo je signala, iako slabog. Iz trećeg pokušaja uspjela sam pogoditi Evin broj, no ona se nije javljala. Naposljetku se ipak javio neki udaljeni glas i upitao: »Tko je to?« »Eve, to sam ja - I zzy.« zzy.« »Iz! Dovraga, pa gdje si?« S početka mi je bilo prilično nevjerojatno da nam naši otmičari nisu oduzeli mobitele, no sada sam shvatila da je tako nešto zapravo bilo sasvim nepotrebno. Što sam joj mogla odgovoriti na to? »Dobro pitanje. Nemam ni najblažeg pojma. Negdje usred Sahare.« Njezin iznenađeni vrisak bio je toliko glasan da ga je čak i Taïb mogao čuti. Odmaknula sam slušalicu od uha dok se nije malo smirila, da bi joj zatim u najkraćim i najjednostavnijim crtama dočarala što nam se dogodilo. »Kidnapirani? Isuse, Izzy. Što da radim, da kontaktiram ambasadu?« Pokušavala sam smisliti odgovor, no u tom je času u naš šator ušao neki muškarac i vidjevši me da razgovaram telefonom, zgrabio ga je iz moje ruke i prekinuo vezu. Izderao se na svom agresivnom jeziku, ali jedino što sam uspjela razumjeti bilo je veck moi - no zato je njegova gesta oružjem bila sasvim nedvojbena. Bespomoćno sam se okrenula Taïbu. »Pođi s njime«, rekao mi je, a pogled koji mi je uputio zagrijao me iznutra. Vani se činilo kao da oluja lagano jenjava. Zrak je i dalje bio sivožut, prožet česticama pijeska čiji su se slojevi nataložili uz šatorska krila poput snježnih nanosa. Iako su mi i usta bila puna sitnih pješčanih čestica, mogla sam disati. Slijedila sam svog čuvara do najvećeg šatora, koji je bio crn i vrlo nizak, tako da sam se morala presavinuti u pasu kako bih ušla. Unutra je vođa trabandista ležao izvaljen na podlozi od trske, oslanjajući se na jedan lakat. Njegovo držanje podsjećalo je na držanje kakvog drevnog cara ili ratnog poglavice; jedino što ga je odavalo bila je skromnost okruženja u kojem se nalazio. Presvukao se iz prašnjave uniforme koju je imao na sebi onoga dana kada su nas zarobili u dugačku tamnu halju i široke platnene hlače ukrašene bijelim vezom; njegova
smeđa stopala bila su bosa, otkrivajući izdužene koščate nožne prste i široka otvrdnula stopala tipična za nekoga tko je u djetinjstvu rijetko nosio cipele. Glava mu je i dalje bila prekrivena plemenskim velom, otkrivajući tek njegove sjajne, tamne oči. Na niskom okruglom stoliću pokraj njega nalazile su se dvije čaše iz kojih se dizala para, ulupljeni plavi metalni čajnik, pogače naslagane u košaricu i zdjelica ulja. Pokazao mi je da sjednem i ja sam se nespretno spustila na koljena. »Dakle, Britanci tvrde da si francuska državljanka, a Francuzi kažu da si Britanka.« Izgledao je kao da ga cijela ta priča prilično zabavlja. Svojom slobodnom rukom gurnuo je jednu čašu čaja prema meni, a ja sam tek tada primijetila da u drugoj ruci drži najmoderniji satelitski telefon. »Čini se da nitko ne želi platiti otkupninu za tebe, Isabell e Treslove -Fawcett.« Izrekavši to, prezrivo mi je dobacio putovnicu, kao da želi poručiti: eto, sada vidiš koliko ti to ovdje koristi. Spremila sam je u džep, iako ni sama nisam mogla zamisliti neki beskorisniji predmet u ovoj divljini. Ne znajući što bih rekla, uhvatila sam svoju čašu čaja i usredotočila se na nju, no tekućina je bila toliko slatka i jaka da sam je zamalo pljunula. »Nije važno. Sve je to dio igre. Ja povučem svoj potez, a oni pariraju potezom kojim pokušavaju dobiti na vremenu i istovremeno dokučiti gdje se nalazimo i što š to im je sljedeće činiti... to je prilično ustaljeni obrazac obrazac ponašanja. Prave se da nisu zainteresirani, ali možeš biti sigurna da su sada već unezvjereni od panike, strahujući da bismo možda mogli kontaktirati s nekim medijima.« Gurnuo je košaricu s pogačama prema meni ne progovorivši više ni riječi sve dok oboje nismo završili s jelom. Bila sam fascinirana načinom na koji je ispod vela uzimao kruh, okrećući glavu na drugu stranu, kao da je sam taj čin suviše intiman da bi ga podijelio sa mnom. Satelitski telefon iznenada je zazvonio, pritisnuo je tipku i pažljivo saslušao sugovornika; odbrusivši brz odgovor, poklopio je slušalicu i skočio na noge dovikujući nešto svojim čuvarima. Red i mir odjednom su zamijenjeni bukom i naglim pokretom. U masivnom i organiziranom vrtlogu aktivnosti muškarci su raspremili šatore i složili ih na krovove svojih vozila. Ugurana sam u Touareg takvom silinom da uopće nisam stigla uočiti gdje je Taïb, jer naša su s u vozila krenula punom brzinom jureći preko utabanih pustinjskih staza, svako u svom smjeru. Žestoko tjerajući automobil preko grubog terena s jednom rukom na volanu, trabandist je istovremeno urlao naredbe u telefon. Progutao nas je ogroman oblak prašine dok smo se probijali kroz meki pijesak, nakon
čega je uslijedilo grubo poskakivanje po šljunčanoj ravnici, a sitni kamenčići udarali su o dno i tijelo automobila poput sitne mitraljeske vatre. Siroti Taïbov automobil, prostruji mojim zapadnjačkim mozgom. Njegov nekoć sjajni crni lak sada je vjerojatno sasvim uništen ovakvom vožnjom. Na trenutak sebično pomislih da je stvarno sreća što automobil nije moj. Ovu misao prekinulo je bučno zujanje iznad naših glava - vojni avion blijeda trbuha i maskirnih krila preletio je iznad nas, naglo promijenivši smjer i odletjevši u daljinu. Trabandist se oduševljeno nasmijao, a lepeza bora u kutovima njegovih očiju stisnula se u duboke procjepe. »Ha! Misle da nas brine njihov špijunski avion? Dok god si u našim rukama, nitko se neće usuditi napasti nas. Zamisli kakav loš publicitet bi im takvo nešto priskrbilo!« Zastao je na trenutak, kao da želi biti siguran da sam shvatila kako on, grubi pustinjski čovjek, dobro razumije koncept publiciteta, da bi potom prebacio u pogon na sva četiri kotača. Spuznuo je automob ilom niz strmi isušeni riječni tok, izvukao ga i nagario po nešto čvršćoj trasi uokvirenoj paperjastim drvećem tamariska. »Naravno, da ti se bilo što dogodi, oni bi jednostavno okrivili nas. ›Brutalno ubijena od otmičara -terorista‹, eto kako bi to predstav ili svijetu. Ali imamo mi i svoje simpatizere među svjetskim medijima.« Pogledao me je načas ispod oka. »Poznaješ li ti neke novinare, Isabelle?« Isabelle?« Uzvratila sam zapanjeno: »Ja? Ne.« »Ne poznaješ nikoga iz londonskog Timesa ili s BBC-ja? Nikoga iz Le Mondea?« inzistirao je. Bespomoćno sam slegnula ramenima. »Krećem se u sasvim drugim krugovima.« »Nema veze. Ti bi mogla napisati prilog za BBC -ove internetske stranice, a mogli bismo dodati i neke tvoje fotografije iz idućeg tabora.« Bio je toliko samouvjeren da je u meni izazivao inat. »Oteli ste mog prijatelja i mene, ukrali ste mu auto, vozite nas bogzna kamo - zašto bih vam uopće pomagala?« »Kada vidiš ono što ti namjeravam pokazati, poželjet ćeš učiniti što god je u tvojoj moći da pomogneš našoj borbi.« Njemu je sve to bilo čisto izlaganje činjenica - zatresla sam glavom u nevjerici i stala zuriti u krajolik koji se protezao pred nama, trudeći se suzbiti posprdni smijeh i zatomiti svoj prvotni bijes. Dok nas je gutala pustinja, ustanovila sam da mi je postalo sasvim svejedno kamo me vode i što planiraju učiniti sa mnom. Bilo je to izvan moje moći; ja za to ionako nisam bila odgovorna. Više se nisam osjećala ugroženom ili uznemirenom; bila sam prepuštena
silama daleko moćnijim od mene i jednostavno sam se pomir ila sa situacijom. Prepustivši se tijeku događaja, osjetila sam kako me obuzima spokoj kakav nikada do tada nisam osjetila. Kako neobično: je li taj marokanski inšalah stav bio zarazan? Ukoliko jest, čini se da sam se prilično zarazila. Taïbova baka bila bi bijesna na mene. Taïb - čak i najmanja pomisao na njega izmamila bi osmjeb. Ali, otkud sad to? Nakon nekog vremena našli smo se na pješčanoj ravnici nepravilno istočkanoj okruglim crnim kamenjem i ponekim osamljenim drvetom raširenih grana. Trabandist je zaustavio automobil podno jednog drveta da bismo izašli na zagušljivu vručinu. Dvojica čuvara sa stražnjeg sjedala izašla su kako bi se olakšali, te sam i sama odlučila slijediti njihov primjer, odabravši podeblje drvo akacije na odmjerenoj udaljenosti od automobila. Kada sam se vratila, vođa skupine podigao je s tla jedan kamen. Spontano ga je dobacio meni, kao da se igra loptom s nekim djetetom, a ja sam ga uhvatila i gotovo istovremeno ispustila, jer bio je daleko teži od onog što sam očekivala. Uzela sam ga ponovno u ruku i stala proučavati njegovu hrđavu šupljikavu površinu. »To je meteorit, ali moj narod naziva ih zvjezdanim kamenjem«, pojasnio je. »Smatra se da to kamenje donosi sreću.« »Pa to baš i nije neka sreća ako te takav kamen pogodi u glavu«, rekoh kiselo, a on prasnu u smijeh. »Ha, Isabelle Treslove -Fawcett, pa ti imaš pravi tuareški stav prema životu! Čak i u najgorim životnim okolnostima znaš pronaći humor.« Tuarezi. Kako mi to nije ranije sinulo? Ne znam točno što sam sve ovo vrijeme mislila; mislila sam da ostaje omotan velom kao nekom vrstom krinke, a ne iz kulturoloških razloga, mislila sam da je običan kriminalac koji samo pokušava prikriti svoj identitet. Odjednom mi je postao zanimljiv, iako me istovremeno spopala jeza. Kada je Taïb spominjao svoje tuareške korijene, bila sam očarana tom egzotikom, no sada su mi stala navirati sjećanja na majčine lekcije iz povijesti. Francuska ekspedicija pod vodstvom pukovnika Flattersa brutalno je masakrirana 1881. godine u alžirskom dijelu Hoggara kamo su došli trasirati potencijalni smjer transsaharske željeznice. Tuarezi su ih namamili u zasjedu usred planina i pobili ih, što oni, što nemilosrdna pustinja, sve do jednoga. Četiri stotine Tuarega na devama organiziralo je okrutan pohod na nešto kasniju i bolje pripremljenu ekspediciju Lamy Foureau, no taj su ih put Francuzi pokosili vatrenim oružjem, sve do posljednjeg ratnika i posljednje deve. Kao dijete uvijek sam ih zamišljala poput Cherokeeja ili Siouxa, Indijanaca koji se hrabro opiru modernizaciji i »napretku«, a kako sam se i u kaubojskim filmovima
oduvijek priklanjala Indijancima, Indijancima, tako sam i u ovom slučaju bila na strani Tuarega, a ne ukočenih Francuza koji su željeli porobiti i ukrotiti divljinu, baš kao što je i moja majka željela ukrotiti mene. Ali gledano unatrag, morala sam priznati da je oduvijek postojala i ona druga, mračna strana tih pustinjskih ratnika - njihova hladnokrvna okrutnost koja nije marila ni za što osim za vlastito poimanje časti i slobode. A sada sam i sama upala u taj stoljetni sukob drevnog svijeta protiv nove ere, postala sam pijun zarobljen negdje na pola puta. Onaj inšalah stav koji sam osjećala prije svega sat vremena lagano je nestajao. »Vi znate moje ime«, rekoh nakon dulje stanke, »ali ja ne znam vaše. Biste li bili tako ljubazni da mi se predstavite?« predstavite?« »Neki me zovu Fennec ili ›pustinjska lisica‹, drugi Tachelt ili ›bodljikava otrovnica‹«, reče, no to nimalo nije umanjilo moj navirući strah. »Zar nemate i osobno ime?« upitala sam, prisjetivši se kako sam svojedobno negdje pročitala koliko je važno da taoci uspostave neku vrstu emotivnog kontakta s otmičarima kako bi ih ovi doživjeli kao ljudska bića, a ne tek kao zatvorenike, a što bi u konačnici moglo spriječiti njihovo hladnokrvno ubojstvo. »Nikada ne otkrivam svoje Kel Tamacheq ime - godinama se već njime ne koristim.« »Zvuči kao da ga se sramite«, rekoh drsko, možda čak i previše drsko, jer sam primijetila da se nakostriješio, a brada mu se ponosito isturila. »Sramim? Nikada. Targujski je ponos na vlastito podrijetlo neuništiv i mi u svojim imenima nosimo imena naših predaka. Moj ponos je netaknut, bez obzira na nedaće koje su snašle naš narod, ali ja s voje ime i svoje naslijede želim zadržati za sebe. Moje je pleme dovoljno propatilo i ne želim da ih se dodatno proganja zbog moje povezanosti s njima.« Očito sam dotakla prilično bolnu temu. »Proganjani?« Pitala sam se u vlastitoj naivnosti tko bi mogao proganjati nomadsko pustinjsko pleme koje se nikada na jednom mjestu ne zadržava predugo, što ih čini, rekla bih, prilično pokretnom metom? Pogledala sam ga u nadi da će uslijediti neko objašnjenje, no njegov je pogled bio dalek, bolan i ogorčen, a potom je okrenuo glavu na drugu stranu i naredio svojim ljudima da mi donesu malo vode. Nekoliko trenutaka poslije vratili smo se u automobil, a uskoro su nam se pridružila još dva vozila s kojima smo se nastavili kretati u
konvoju, klizeći preko pijeska punim jedrima, poput brodova sa svih strana okruženih visokim valovima. Noć je već pala kada smo se ponovno zaustavili. Drijemala sam glave nespretno naslonjene na prozorsko staklo, a kada sam se konačno sasvim razbudila, dočekao me je mrkli mrak mjestimice prošaran malenim logorskim vatrama. Ovaj je tabor bio sasvim drugačiji od onoga koji smo napustili toga jutra. Prema meni je potrčalo nekoliko pasa radosno lajući u znak pozdrava, a posvuda je bilo ljudi, posebno djece, koja su još uvijek bila budna i trčkarala uokolo, unatoč rako kasnom satu. Bilo je tu i žena, zapanjeno sam primijetila, iako su se držale na priličnoj udaljenosti. Čula sam tugaljiv meket kozlića koji su dozivah svoje majke, odvojene od njih kako bi zadržale mlijeko. Odakle sam samo znala takve detalje - a znala sam ih sa stopostotnom sigurnošću - nisam imala pojma, ali naježila sam se od te spoznaje. Fennecovi čuvari otpratili su me do jednog zabačenog šatora i na njegovu ulazu razmijenili pozdrave sa stanarima, a onda su mi, odmaknuvši se, pokazali da uđem. Ušla sam u šator gotovo četveronoške, što i nije najdostojanstveniji način da upoznate prve Tuarežanke u svom životu. Zurila sam u njih i one u mene, međusobno odmjeravajući naše neobične pojave. Bila sam navikla vidjeti tafraoutske žene umotan e od glave do pete u crne halje kako sramežljivo skrivaju svoja lica od pogleda stranaca izbjegavajući izravan kontakt očima. Ali ove su me žene promatrale s otvorenom znatiželjom, a kada sam ih uhvatila na djelu, samo su se širom nasmiješile i nastavile brbljati uz snažno gestikuliranje, dok im se nakit njihao odražavajući svjetlost svijeća. Sjedile su poredane u niz, poput skulptura koje predstavljaju srednjovjekovni slikarski koncept tri čovjekova doba: jedna mlada i nevjerojatno lijepa žena, jedna žena srednjih godina i starica iskrivljena nosa poput velikog jastreba. Pitala sam se jesu li u kakvom srodstvu, s obzirom na to da su međusobno bile toliko opuštene. Pitala sam se što misle o meni: ženi u izgužvanoj i nesumnjivo prljavoj lanenoj košulji, dizajnerskim trapericama i skupim sandalama, s Longinesovim satom na ruci i diskretnim, gotovo nevidljivim naušnicama. Njihove naušnice bile su ogromne i dojmljive - veliki, naizgled neudobni komadi srebra oštrih geometrijskih oblika - no, one su ih nosile kao da su lagane poput perja. Sve odreda imale su različite varijante hamajlija nalik mojoj pričvršćene na tamne halje, na šarene izvezene košulje, na složena pokrivala za glavu ili, poput moje, obješene oko vrata na pletenim kožnim vezicama. Rukom sam posegnula za vlastitom ogrlicom skrivenom ispod košulje. Osjetila sam kako mi srce tuče pod prstima, kao da je skriveni
djelić mene znao, i prije mog svjesnog uma, da sam naletjela na nešto od velike važnosti, nešto što će zauvijek promijeniti moj život. Imala sa m nevjerojatan osjećaj da su me urota sudbine i okolnosti doveli do prekretnice, do samog središta misterija - no sada, na samom rubu razotkrivanja, shvatila sam da se bojim saznati pravu istinu. Jedan dio mene želio je upravo sada i ovdje izvaditi hamajliju i pokazati je ovim ženama ikonama, no iz nekog sam se razloga ipak suzdržala. Bila bi to prilično nedostojna gesta, suviše iznenadna i prenagljena za naš prvi susret vi ovako kasni sat. Prepustila sam se situaciji i promatrala ih kako mi namještaju ležaj na krevetu od konopa, odignutom nekoliko centimetara od zemlje, s improviziranim madracem od šarenih vunenih prostirki, i prije nego što sam se uspjela usprotiviti, već sam se nalazila ispod prekrivača. Kako mi je glava dodirnula ležaj, tako sam počela t onuti u san, misli su se preklapale, a mišići opuštali, ostavljajući me tek s onom nesvjesnom percepcijom koja je često oštrija od svih ostalih. Na trenutak sam bila svjesna tek njihovih utišanih glasova, poput šapta nošenog vjetrom, šuškanja lišća ili valova što zapljuskuju pješčanu plažu, da bi se potom zvukovi stopili u jedan, a u mojoj je glavi odzvanjala riječ Lallawa.
32
K ada sam ponovno otvorila oči, zrak je bio ispunjen svjetlošću, a ja sam
u šatoru bila sasvim sama. Lijeno sam se protegnula, osjetivši neobičnu opuštenost udova. Ne sjećam se kada sam se posljednji put tako dobro naspavala. Izašla sam iz šatora i osvrnula se oko sebe. Nalazili smo se u nekoj isušenoj dolini koju je nekoć davno morala oblikovati sada nepostojeća rijeka, a svuda uokolo mene bili su ljudi i šatori - desetci šatora i možda stotine ljudi. lj udi. Starci, čije prostrane halje i zabačeni turbani nisu mogli prikriti istanjene gležnjeve i tanahnu kožu ovješenu preko vidljivih kostiju. Djeca s natečenim trbusima i buljavim očima, obrijanih glava, osim jedne ili dvije pletenice. Skupina starijih žena koja je nadgledavala lonce nad otvorenom vatrom, dok su mlade žene ritmično lupale i mrvile nešto u velikim drvenim mužarima. Iza leđa sam začula tutnjavu, a onda ugledala kolonu prašnjavih kamiona. Kako su se približavali, žene su odložile svoje kuhače i drvene batove, pridigle svoje halje i krenule prema kamionima, onako tanahne i iznimno ravna držanja, dostojanstveno odbijajući da potrče. Muškarci su istovarivali vreće hrane - žito i rižu, tako se činilo, jednu vreću povrća, biljno ulje, datulje - dok su žene strpljivo čekale na svoj dio pošiljke. »Dobro jutro, gospođice Fawcett. Nadam se da ste dobro spavali.« Osvrnula sam se i pokraj sebe ugledala tuareškog vodu u društvu Taïba. Njegov sjajni zvjezdani pogled bio je uperen ravno u moje oči. »Kako si, Izzy?« Osjećala sam takvu radost i olakšanje što ga vidim da nisam mogla progovoriti. Uhvatila sam se kako ga želim dodirnuti, ne bih li se uvjerila da je doista ovdje, ali ipak me spriječila Fennecova nazočnost. Nadala sam se da iz mog osmijeha može pročitati što osjećam. »Dobro sam, hvala.« Još smo se neko vrijeme nastavili promatrati. Naposljetku sam svrnula pogled i lagano se pribrala. Okrenula sam se prema tuareškom vodi. »Kakvo je ovo mjesto?« upitala sam. »Izgleda kao izbjeglički logor.« »Moglo bi se tako nazvati. Ovim ljudima u svakom slučaju treba zaklon.« »Zar su ostali bez svojih domova?« »Ostali su bez svega. Svega, osim vlastitih života i vlastitog ponosa, ali glad i suša sada prijete i tome. Pođite sa mnom, želim vas upoznati s ljudima.«
Odveo nas je do strane logora gdje je neka žena, otprilike mojih godina, prela vunu, služeći se jednom rukom i jednom nogom. Njezina druga ruka završavala je batrljkom, a smeđa boja kože na tom je mjestu prelazila u ružnu i sjajno ljubičastu. Lice i vrat bili su joj prekriveni natečenim ožiljcima, a jedno oko sasvim zatvoreno. Fennec je kleknuo do nje i razmijenio pozdrave, a ona odloži vunu i ispruživši zdravu ruku, prstima dotaknu njegov dlan, što se istovremeno činilo kao formalna, ali topla gesta. Pokretom ruke, poput kraljice koja prima svoju dvorsku svitu, pokazala je Taïbu i meni da sjednemo. »Kella će vam ispričati svoju priču«, reče Fennec. »Naš narod odgojen je na način da se nikada ne žali niti pokazuje slabosti, stoga će njezina priča vjerojatno djelovati vrlo šturo. Vama prepuštam da je iščitate između redaka.« Kella je stala recitirati u dugačkim ritmičnim rečenicama koje su zvučale poput pjesme, lupkajući zdravom rukom o tlo kako bi naglasila određene dijelove priče, dok joj se glas melodično dizao i spuštao, pri čemu je Fennecov glas zvučao kao duboka pratnja njezinom sopranu. »Dolazim iz plemena koje ima nasljedno pravo na ispašu u okolici Tamazalaka. Jednog su dana banuli vojnici i odveli sve deve. Rekli su da posjeduju dokumente koji im daju pravo da nam ih oduzmu. Neki od mladića su se pobunili, pa su i njih odvezli u svojim kamionima. Nikada ih više nismo vidjeli. Kada su se vojnici ponovno vratili, u selu su zatekli samo žene, djecu i starce, ali to ih nije spriječilo da nas batinaju. Govorili su da se u našem selu buntovnici razmnožavaju poput škorpiona i zato bacili dvoje djece u bunar. Bili su to sinovi moje sestrične Mine. Čuli smo njihovo vrištanje dok su im se lomile kosti - i danas ih čujem svaku večer prije spavanja. Oni koji su preživjeli taj napad pobjegli su u pustinju, zajedno s preostalim životinjama. No, onda je nastupila suša, a životinje stadoše ugibati jedna za drugom. Naposljetku sam došla ovamo, alhamdulillah.« Sjedila sam tamo, duboko potresena, dok joj se Fennec zahvaljivao, a Taïb dotaknuo njezin dlan, očito dirnut pričom. »Hvala«, rekoh. »Merci bien i shokran«, a ona se nasmiješila i klimnula glavom, kao da nam daje znak da možemo poći, da bi se ponovno posvetila svojoj vuni. Potom nas je odveo do mlade žene sa šarenim turbanom okružene ženama u tamnim haljama. Nakon uobičajenog pozdrava, Fennec stade prevoditi dok je žena pripovijedala kako su iz tabora odveli njezina muža, pod optužbom da pripada pobunjeničkoj skupini, i na koncu ga i ubili. »Takve se stvari stalno događaju«, reče slegnuvši ramenima, no unatoč izvanjskom dojmu tobožnje ravnodušnosti, u njezinim se tamnim
očima, dok je govorila o svom pokojnom mužu koji je ostao visjeti na drvetu podno Tamjak planine, mogla nazreti duboka bol. Oprostivši se od nje, Fennec nas je vodio dalje. »C’est l’ enfer«, enfer«, reče Taïb, lica napetog od potisnutih emocija. Slijedili smo tuareškog vođu, a on se u jednom trenu okrenuo i vrhovima svojih prstiju prešao preko moje nadlanice. Bio je to tek lagan, jedva primjetan dodir, no ja sam imala osjećaj kao da mi je cijela ruka u plamenu. Dok smo prolazili logorom, Fennec nas je usput upoznavao s tužnim sudbinama ostalih žitelja: »Khabte je siroče - obitelj mu je pobijena u mjest u Adagh des Iforas. Namu su ugrabili vojnici i u svojim je barakama nebrojeno puta silovali - nakon čega je tri tjedna bila u komi. Ostavili su je usred pustinje, no pustinja se pobrinula za svoje čedo; pronašli smo je i doveli ovamo. Moktar je pripadnik plemena čiji su teritorij preuzeli Francuzi nakon što su u okolici Arlita pronašli uran; to se pleme raspršilo na sve strane jer se više nisu imali čime prehranjivati. Neki od njih prebjegli su u Alžir, da bi zatim i odande bili protjerani; danas ih možete vidjeti kako prose na ulicama Bamaka, gdje nas mnogi mrze. Kažu kako su njihovi preci nekoć bili naši robovi, a sad kada oni drže konce u svojim rukama, došao je čas da navuku čizme. Što zaista i čine, i to s nevjerojatnom količinom pakosti.« S druge strane kamiona pokazao nam je jednookog muškarca u prašnjavim vojničkim hlačama s crnim turbanom na glavi. »Elaga je preživio masakr u Tchin -Tabaradèneu.« Okrenuo se prema nama stisnutih očiju. »Čuli ste za Tchin-Tabaradène?« Taïb je izgledao kao da mu je pozlilo. »Znam ponešto«, reče tiho. »Ali nikada još nisam sreo nekoga tko je bio tamo.« Zatresla sam glavom i naslonila se na jedno vozilo, osjetivši istovremeno navalu topline i hladnog znoja. »Ako se odlučiš pisati članak o nama, Isabelle, bilo bi dobro da saznaš nešto o našoj povijesti«, reče Fennec promatrajući kolonu žena ruku ispruženih u iščekivanju hrane. Duboko uzdahne. »Nekoć smo bili najslobodniji narod koji je hodao ovim planetom - danas smo jedan od najsiromašnijih i najugroženijih naroda. Oduzeli su nam pašnjake i svedeni smo na prosjački štap. Kada su glad i suša poharali naš narod, hrana koju su nam slale humanitarne organizacije pokradena je i prodavana na crnom tržištu, i to od državnih vlasti. Stoga sada radije sam nabavljam pomoć za naš narod. Diljem naše izvorne postojbine iskapaju uran i naftu, pustinju su silovah zbog njezina bogatstva, no nama nije dana nikakva naknada za učinjenu štetu; umjesto toga, strani čuvari patroliraju granicama oko rudnika Arlit i pucaju u svakoga tko im se približi. Od silnog profita zarađenog eksploatacijom naše zemlje, je li išta
novca stiglo u naše ruke? Ni jedan jedini sou. Za naš narod nisu izgrađene ni škole ni bolnice, za nas nema poslova, nemamo svoje predstavnike predstavnike ni u vladi Malija, ni u vladi Nigera. Naši mladići su ili pritvoreni ili su se dobrovoljno iselili, tako da sva hrana odlazi starcima i djeci. Elaga i ja postali smo ishumar, nezaposleni višak bez doma i korijena. Poslušavši loš savjet, odazvali smo se Gaddafijevu pozivu i pošli u Libiju kako bismo pregovarali o budućnosti »Tuareške Republike«. To je bilo tijekom osamdesetih - Elaga je tada još bio mlad, ali ja sam bio dovoljno star da sam mogao biti i pametniji. No sve sam to vrijeme sanjao jedan san, san mog prethodnika Kaocena, san o tome da će se jednog dana naša plemena ujediniti i oformiti Azaouad - republiku u kojoj će se ljudi moći slobodno kretati i slijediti tuareški način života. Gaddafijeva obećanja bila su čista iluzija, a ja sam neko vrijeme vjerovao u tu iluziju. Kako bih zaradio za život, borio sam se na strani njegove vojske u Zapadnoj Sahari, u Čadu, Libanonu - bio sam toliko bijesan na cijeli svijet da sam bio spreman boriti se protiv bilo koga. A njemu je to bila tek stvar taštine i hira - sviđala mu se ideja da može poslati svoju plaćeničku vojsku kako bi pomogao svojoj braći Arapima u njihovoj borbi, iako se u konačnici sve svodilo na novac i usluge, od čega se ni jedno ni drugo nije vraćalo Tuarezima. Obećanja su sama od sebe isparila, što zapravo i nije bilo neko iznenađenje. Trebao sam upamtiti da je još Kaocen govorio kako Tuarezi nemaju saveznika na ovome svijetu. »Iz Alžira su nas protjerali 1990. godine, zajedno s ostatkom našeg naroda, ali ni jedna od susjednih zemalja nije nas željela primiti. Mali je tvrdio kako je to nigerski problem, Niger je odgovornost prebacivao na Mali. Na kraju je sklopljen sporazum, i Niger je bio prisiljen prihvatiti povrat osamnaest tisuća svojih stanovnika. Vjerovah smo kako ćemo se moći vratiti u našu domovinu u pokrajinama Aïr i Tamesna, no umjesto toga, smjestili su nas u rezervat rezervat u Tchin-Tabaradeneu. »To je bilo strašno mjesto - prljavo, pretrpano, vrvjelo je boleštinama, a prema nama su se krutno ophodili. Vojska je uživala u tome što se konačno domogla slavnih i neustrašivih Tuarega koji su im sada bili prepušteni na milost i nemilost. Bilo je tu premlaćivanja, silovanja i ritualnog ponižavanja - ostavljali bi starce potpuno gole nasred ceste, po prvi put u životu bez njihova nji hova vela, nezrele dječake tjerali tjerali su da hodaju četveronoške kao psi za zabavu vojnika.« Pogledao me ravno u oči. »Kada čujem priče o apelu zapadnog svijeta protiv nasilja u Abu Ghraibu ili Guantanamu, dođe mi da se nasmijem. Da je Zapad imao prilike vidjeti makar deseti dio onoga što nam se dešavalo u Tchin -Tabaradèneu, plakali bi od srama što se takvo
što može događalo u takozvanom civiliziranom svijetu. Ali Afrika je zaboravljeni kontinent, a mi smo jedan od zaboravljenih naroda.« Uhvatila sam se za hamajliju skrivenu ispod košulje, osjećajući se kao da sam zakoračila u minsko polje riječi koje svojim eksplozijama ubijaju i sakate. »Nisu nam dopuštali da izlazimo iz rezervata ni da školujemo svoju djecu. Naposljetku je nekolicina mladića prosvjedovala ispred policijske postaje. Ubijen je jedan vojnik, i to svojim vlastitim oružjem. To je bio izgovor koji su vlasti tako dugo čekale. Nenaoružani, iscrpljeni, umirali smo od bolesti i pothranjenosti - ali zbog ubojstva jednog vojnika, oni su na nas poslali čitavu vojsku, objavili stanje državne ugroženosti, poslali čitave bataljune, suzavac, padobrance. Naši kampovi sravnjeni su sa zemljom, bunari potrovani ili začepljeni. Pojavili su se usred noći, s mačetama i kanistrima benzina...« Glas mu je iznenada napuknuo, a pogledavši ga iskosa, primijetila sam kako mu oči sijevaju od bijesa. Taïb je stajao ukopan poput kipa, iščekujući nastavak. »Uspio sam pobjeći zajedno s još nekolicinom ljudi. Do dana današnjeg osjećam krivnju što nisam ostao - ali već sam imao prilike vidjeti takve prizore i dobro sam znao što slijedi. Elaga je osta o: imao je ženu i troje djece. Ja nisam imao nikoga - bilo mi je lako pobjeći. ›Borite se kao šakali‹, znao je govoriti Kaocen, i to je upravo ono što sam predlagao. Mudrije je napasti i pobjeći nego boriti se poput lavova, licem u lice, ali dio našeg naroda ima problem s takvom taktikom ratovanja. Za njih je to kukavičluk, a ne taktika; to su ljudi koji i dandanas štuju Tuarege koji su se 1963. odlučili sukobiti s malijskom vojskom jašući na devama, da bi svi odreda bili pokošeni poput žita. Bila je to sjajna gesta, ali prilično besmislena i osuđena na propast. Nije im se svidjelo to što sam predlagao. Oni koji su ostali pobijeni su ili teško ranjeni. Elaga je ostao bez svoje obitelji i bez jednog oka, a umalo i bez glave. Mnogi su ubijeni u prvom valu nasilja, a potom je uslijedilo formalno protjerivanje. Čak je bilo govora i o konačnom rješenju - da, tako su to nazivali - o potrebi da se riješe Tuarega, da nas jednostavno iskorijene iz društva. Stotine Tuarega potrpano je u kamione i odvezeno u pustinju u blizini Bilme. Taj smo put dobro poznavali, u davna vremena, nazivali smo ga ›Put soli‹. Većina onih koji su se zaputili tim starim karavanskim putem, ovaj put kao zatvorenici u vojnim vozilima, više nikada nisu viđeni.« »Blagi Bože«, tiho će Taïb. »Nisam imao pojma.« Rukom je obrisao lice, a ja sam opazila odbljesak sunca na njegovim vlažnim prstima.
»Izgubili smo gotovo dvije tisuće ljudi, iako su vlasti tvrdile da je riječ o svega šezdesetak žrtava. Mi koji smo uspjeli pobjeći osnovali smo koaliciju. Uputili smo službeno protestno pismo bivšim kolonijalnim silama, ali Francuska nam je okrenula leđa. Bili su odviše duboko povezani s dobavljačima nafte i urana da bi se željeli umiješati u naš sukob, nisu to htjeli ni onda kada su se za nas založili Ujedinjeni narodi. Pod pritiskom diplomacije vlada Nigera organizirala je suđenje počiniteljima, ali i to je bila čista prevara. Kada je na red došlo svjedočenje glavnog zlostavljača iz Tchin -Tabarad ènea, on se pohvalio kako je golim rukama zadavio nekog starca, a promatrači u sudnici stali su s odobravanjem dobacivati. Pokušali smo se osloniti na diplomaciju, ali uzalud. Izravno djelovanje postalo je naša posljednja i konačna nada. Nekoliko sam godina predvodio pobunjeničku skupinu u planinama, ali naši pohodi za neprijatelja nisu predstavljali ništa više od ugriza komarca.« Duboko je uzdahnuo. »Od tada su uslijedila brojna nevoljka primirja i prekidi vatre, pokušaji asimilacije, ali u biti ništa se nije promijenilo. Sada nastojim učiniti još ono malo što mogu za svoj narod, a to je približiti našu patnju ostatku svijeta.« Okrenuo se prema meni i prodorno me pogledao. »Možda ćeš sada bolje razumjeti zašto radim to što radim, Isabelle Treslove-Fawcett, te mi oprostiti na mojim grubim metodama.« Briznula sam u nekontrolirani plač, potaknuta njegovom pričom i tenzijama koje su me razdirale iznutra. U usporedbi s mračnom novijom povijesti Tuarega, moja tuga činila se beznačajnom, no istovremeno ta je tuga bila ogromna, svjetskih razmjera, kao da se u meni probudila snažn a plima suosjećanja. Fennec napola svrne pogled, očito zbog neugode koju je izazvao moj emotivni ispad. Onda se ponovno okrenu prema meni, zureći. Ne u moje lice, već niže dolje. Iznenada vidjeh da mi je otkopčan jedan gumb, vjerojatno posljedica mog kompulzivnog poigravanja prstima. Upravo u trenutku kada sam počela zakopčavati dugme kako bih zadržala vlastito dostojanstvo, zgrabio me jednom rukom za rame, a drugom dohvatio moju hamajliju. »Odakle ti ovo?« Sijevnuo je pogledom okrenuvši se Taïbu. »Jeste li to skinuli sa starice koju ste pokopali?« »Ne, ne, naravno da nismo!« Taïb je bio zgrožen od same pomisli, što je bilo sasvim razumljivo. »To je Isabellina hamajlija. Ispričaj mu, Izzy.« Fennec je izvukao ogrlicu iz moje košulje upravo u trenutku kada sam ustuknula korak unatrag. Kožna uzica - ista ona koja je podnijela moj
pad i spasila mi život na Lavljoj glavi - pukla je, a hamajlija se našla na prašnjavom tlu pod našim nogama. Usprkos godinama tuareški vođa bio je brži od mene. Poput zmije u napadu okomio se na hamajliju, zgrabio je i stao prevrtati po dlanu. Zatim je otvorio pretinac skriven iza malene bravice, kao da je posjedovao neko čarobno, ranije stečeno znanje o tajnom mehanizmu. Maleni smotuljak skliznuo je na njegov dlan. »Reci mi odakle ti ovaj predmet!« grubo je zahtijevao. »Moj... moj otac«, zamuckivala sam. »Otac mi je ostavio hamajliju svojom oporukom.« Potom sam mu pričala o kutiji na tavanu i o njezinu neobičnom sadržaju. »Razumijete, moj otac je bio arheolog. U mojoj torbici nalaze se spisi koje mi je j e ostavio.« Zagledao se u mene, ali samo nakratko; činilo se kao da ne može svrnuti pogleda s hamajlije i njezina sadržaja otkako ih je ugledao. Nakon duljeg razmišljanja stao se udaljavati žurnim krupnim koracima. »Pođite sa mnom«, dobaci preko ramena, kao da nas se tek sada sjetio. Koračala sam za njim, osjećajući se nekako nagom bez hamajlije, no istovremeno i tako laganom da bih mogla odlepršati poput sjemenke. U Fennecovu šatoru, istom onom u kojem sam bila dan ranije, i čudesno podignutom na ovom mjestu kao da je teleportiran zajedno sa svim i najmanjim detaljima, pokazao nam je da sjednemo, dok je on kopao po nekoj kutiji i pronašao konačno moju torbu. Dobacio mi je torbu. »Pokaži mi«, reče. Djelovao je grozničavo i učestalo je trljao li ce rukom potpuno izvan sebe. Izvukla sam presavinute spise i dodala ih njemu. Dok ih je rastvarao, nečitljivi zeleni formular ispao je na pod. Podigao ga je i stao proučavati. »Što je ovo?« »Stvarno nemam pojma«, iskreno sam odgovorila. Fennec je odbacio papirić i usredotočio se na strojno pisane stranice, koje je beskrajno dugo pregledavao. Naposljetku Naposljetku je gurnuo papire prema meni, uprijevši optužujućim prstom u dvije riječi. »Tin Hinan! Što piše ovdje o Tin Hinan?« Shvatila sam da su to jedine dvije riječi koje je prepoznao, i to s priličnom teškoćom, stoga sam u kratkim crtama prevela očeve spise, uvidjevši vlastite rupe u znanju francuskog kada su u pitanju riječi poput »nosila« ili »karneol« ili »amazonit«, koje je za divno čudo znao Taïb. »Dakle, ova je hamajlija pronađena kod grobnice Tin Hinan?« »Tako barem ovdje piše.« Osjećala sam priličnu nelagodu. Čini se da je moj otac ukrao važan povijesni artefakt iz grobnice tuareške kraljice.
Bio je najobičniji pljačkaš grobova, a ja kći tog istog pljačkaša. »Oprostite mi«, rekoh. »Stvarno nemam pojma zašto mi je ostavio tu hamajliju. Moj je otac obožavao zagonetke, obožavao je mistificirati stvari i provocirati ljude svojim nadmoćnim znanjem.« Ispričala sam im potom o pismu koje mi je ostavio kao posljednji pokušaj manipulacije. »Znao je da neću moći odoljeti i tek tako prepustiti stvari zaboravu.« Zastala sam na trenutak, nagnuvši se potom prema naprijed. »Možete li mi pročitati što piše na smotuljku? Čitate li tifinagh?« Moje ga je pitanje prilično razjarilo. »Naravno. Sva djeca odgajana kao pravi Tuarezi nauče čitati tifinagh još dok su u majčinu krilu.« Razmijenio je bijesan pogled s Taïbom. Fennec je potom izašao ispred šatora, čučnuo i rukom zagladio pijesak ispred sebe. Ključem od automobila iscrtao je niz simbola, provjeravajući kako su napisani na papiriću. Potom je zatresao glavom, mumljajući nešto sebi u bradu, i obrisao ono što je napisao. Okrenuo je komadić papira na bočnu stranu, pažljivo ga promotrio i ponovno stao pisati. Nakon nekoliko očito pogrešnih pokušaja, frustrirano je uzviknuo, skočio na noge i razbacao pijesak. »Slijedite me!« naredio nam je, a mi smo ga ponovno pratili duž cijelog logora, kao psi što uz nogu slijede svog gospodara. U hladu drveta pronašao je staricu iz šatora u kojem sam tu noć prenoćila. Slijedio je čitav ritual pozdravljanja, a ja sam, izgarajući od nestrpljenja, poželjela istrgnuti mu hamajliju i smotuljak iz ruke i gurnuti ih ženi pod nos. Srećom, prevladali su engleska rezerviranost i moj dobar kućni odgoj te sam se ograničila na nervozno cupkanje s noge na nogu. Fennec je konačno ipak prešao na stvar predavši joj hamajliju, nakon čega smo bili prisiljeni prisustvovati rastegnutoj pantomimi dok je starica pažljivo proučavala ugravirani uzorak i crvene krugove, izdignutu središnju bravicu i složeno isprepletenu kožnu uzicu koja je sada bila pokidana na dva dijela. Kada joj je Fennec pokazao skriveni pretinac, starica se raspričala poput uzbuđenog djeteta, promatrajući predmet iz blizine i radosno otvarajući i zatvatajući bravicu. Zatim su stali raspravljati o njegovoj sjajnoj izradi i mogućem podrijetlu, da bi konačno izvadio papirić, izravnao ga na svom dlanu i pružio joj ga na proučavanje. Pucnula je jezikom i stala izvijati glavu, najprije na jednu pa na drugu stranu, sve vrijeme nešto mrmljajući. Prstom je pokazala liniju simbola ispisanih od dna prema vrhu papirića. Ispisane su bile tri okomite linije, ukrižane s još tri linije koje su se protezale s jedne na drugu stranu. »Mariata«, reče starica naposljetku, a Fennec duboko izdahnu, kao da je čitavu vječnost držao svoj dah. Dotakla je drugu liniju. »Amastan«, reče.
Ni jedna od te dvije riječi nije mi bila poznata, ali zrak je bio ispunjen tako jakim emotivnim nabojem da sam se naježila, i odjednom sam znala što piše u trećoj okomitoj koloni. »Lallawa«, prošaptah, a oni me iznenađeno pogledaše. Oblila me vrućina, potom hladan znoj - počela sam se njihati. »Ey - yey«, reče starica, a glas joj je zvučao kao da dopire iz velike udaljenosti. »Lallawa.« Taïb me prihvatio obujmivši me rukom oko struka i osjetila sam njegov topao dah na svome vratu, što je umalo imalo suprotan učinak. »Jesi li ti to upravo pročitala? Lallawa? Ili si samo pogodila?« Bez riječi sam zatresla glavom. Nisam imala ni najblažeg pojma. Fennec se počeo tresti. Primijetila sam kako mu se trese ruka dok je starica okrenula papirić za devedeset stupnjeva. Ali s koje god strane pogledala, činilo se da je papirić nadmudruje. Naposljetku je digla ruke u zrak kao univerzalni znak poraza i izdeklamirala podulju žalopojku. Fennec je pokušao ponovno smotati papirić, no ruke su mu odviše drhtale. Starica je na koncu uzela papirić, brižljivo ga smotala natrag u njegovo gnjezdašce i potom zatvorila bravicu nad nerazriješenom tajnom. Ponovno smo protutnjali kroz čitav logor, i to takvom brzinom da sam do Fennecova šatora umalo ostala bez daha. »Što je ili tko je Mariata?« upitala sam. Promatrala sam kako su se povrh čela stisnule nakostriješene obrve tog starijeg muškarca, kao da želi potisnuti to pitanje. Okrenuo se od nas i uhvatio za glavu. I tada je taj čovjek - trabandist, vođa pobunjenika, borac veteran, tuareški poglavica, što god već bio, čovjek koji nam je upravo ispričao najstrašnije priče o progonu i silnom nasilju, bez trunke emocija u glasu - stao glasno ridati. Između njegovih razmaknutih prstiju stali su se širiti strašni zvuči, ispunivši skučeni prostor šatora ogromnom količinom boli. Bila sam šokirana, čak prestravljena što sam se našla u tako klaustrofobičnom prostoru s takvom bujicom sirovih osjećaja. Željela sam pobjeći na zrak i nastaviti trčati u nepoznatom smjeru, ali kao da me nešto ukopalo na mjestu. Prisjetila sam se kako mi je pričao da je njegov narod odgojen da se nikada ne žali i nikada ne iskazuje svoje slabosti, i zapitala sam se kako je moguće da jedna lijepa plemenska ogrlica i njezin skriveni pretinac imaju ovakav učinak na ovog snažnog i pomalo zastrašujućeg čovjeka. Ali, i dok sam si postavljala ta silna pitanja, znala sam ono čega sam oduvijek bila svjesna: da je moja hamajlija moćan
predmet, prožet čarolijom i otežan vlastitom dubokom i tragičnom poviješću.
33 Koža mog ljubljenog sjaji poput kiše na visokoj stijeni. Poput kise na visokoj stijeni Kada se rastvore natečeni oblaci Medu munjama i tutnjavom groma. Koža mog ljubljenog blješti poput bakra, Blješti poput bakra Koji nad vatrom oblikuju inadani. Ah! Obožavam sjaj njegovih jagodica Oštrih poput oštrice noža na večernjem svjetlu Kada razmota svoj veo, samo za mene.
Prisjećajući se, Mariatin glas sapleo se o zadnji stih i umalo joj navriješe
suze. Čisti gubitak vode, reče bijesno u sebi, da bi potom nastavila pjevati. Uostalom, ne smije pokazati svoje slabosti pred sinom. Sada je stalno bio s njom, osjećala ga je kako se miče, kao da želi pobjeći iz skučenog zatvora njezine maternice. Pjevala mu je ovu pjesmu nebrojeno puta, najprije šaptom, pa recitirajući, sve dok ih nije oboje uljuljala u neku vrstu transa. Devina stopala udarala su ritam, usporen i uzvišen: Koža mog ljubljenog sjaji poput kiše na visokoj stijeni. Tu je pjesmu napisala Amastanu dok su ležali pod svjetlom mjesečine uz rub rijeke u vrijeme kada su žabe najglasnije. One noći kada su napravih dijete. Nije mogla objasniti kako to s takvom sigurnošću zna - ali jednostavno je znala. Oči su joj se žarile, no bile su prevruće i presuhe da ispuste suzu; boljele su, ali ni upola kao njezino srce. »Dosta!« bijesno je zapovjedila samoj sebi i krenula naglas pjevati jednu drugu, sasvim drugačiju pjesmu: Udaljimo se od ljudskih naselja Iako obiluju vodom Jer voda i od najmudrijeg učini roba A meni je tek dvadeset i jedna.
Zastala je nad posljednjim stihom. Dvadeset i jedna. A koliko je njoj godina? Sada kada se zamislila nad time, shvatila je da zapravo ni je sigurna. Žene iz njezina plemena obilježavale su svako novo ljeto dodavanjem još jednog reda na ručno tkani sag, novom rezbarijom ili novom hamajlijom, no Mariata se ni na jednom mjestu nije dovoljno dugo zadržala da uradi ono što su djevojke običavale s dolaskom još jedne godine, a sada je shvatila da više ni sama ne zna koliko joj je godina. Ta ju je spoznaja iznenada strašno uznemirila. Činilo joj se kao da uopće nije svjesna sebe same, kao da je izgubila vlastiti identitet. A vlastiti identitet bilo je lako izgubiti u ovom ogromnom prostranstvu. Noću, pod zvijezdama, osjećala se poput najsićušnijeg stvorenja na ovom planetu, koje puže i gmiže poput malenih dugonogih pustinjskih kukaca kakve je viđala po pješčanim dinama, a nožice im jedva dotiču vruće do dok za sobom ostavljaju paperjaste tragove na pijesku. A i ti tragovi izbrisali bi se s dolaskom prvog laganog povjetarca. Sada se i sama tako osjećala, kao da se i najmanji trag njezina postojanja može jednako lako izbrisati. Kako bi ponovno uspostavila vlastiti identitet, Mariata stade prebirati duboko po svom sjećanju. Najprije se sjetila onog ljeta kada je napunila sedam godina - promatrala je žabe kako liježu mlade u guelti pokraj njihove ljetne ispaše; s osam godina bakina joj je sestra pokazala zvijezde dok su zajedno sjedile na nosu velikog Vuka što se izdizao povrh doline Outoul. S dvanaest godina pobijedila je susjedno pleme na natjecanju u poeziji, služeći se riječima koje mnogi od njih nikada nisu čuli, smišljajući bolje prijelaze i prikrivene uvrede na koje su pripadnici njezina plemena vrištali od oduševljenja. Dok je tako bez prestanka hodala, navirala su joj i druga sjećanja iz djetinjstva - u jednom se trenutku čak naglas nasmijala prisjetivši se kako je učila svoju mladu sestričnu Alinu hvatati smokve koje je bacala visoko u zrak, toliko visoko da bi je zamalo zaslijepilo sunce dok je pogledom slijedila njihovu putanju, hvatajući ih potom gotovo intuitivno dok su padale na do. Kako se samo smijala ta nestašna petogodišnjakinja i smijuljeći se utekla sa smokvom u ruci, a da bi spriječila Mariatu da joj oduzme smokvu, cijelu ju je progutala i gotovo se ugušila. Smokve... Osjetila je iznenadnu bolnu navalu sline u stražnjem dijelu usne šupljine, odjednom toliko željna smokava, da se umalo onesvijestila. Mora se dokopati smokava, i to sada, smjesta! Nije jela smokve otkako je napustila Hoggar, a jela ih je samo kada su prolazili kroz vrtove koje su obrađivah haratini, gdje su ta stabla srebrnkaste kore rasla u izobilju. Ali ovdje nije bilo smokava. Ni ovdje ni stotinjak milja uokolo. Znala je da je to sasvim objektivna činjenica, ali nešto u njoj - vjerojatno njezin
sin, nerazuman i zahtjevan kao što to samo djeca mogu biti - jednostavno nije moglo prihvatiti tu logiku stvari. Smokve - mora ih pribaviti pod svaku cijenu, što god morala učiniti da ih se domogne. Ako je to bio bebin zahtjev, ne dati mu ono što želi, značilo je riskirati pojavu tamne mrlje na njegovim leđima ili, još gore, na licu. Uvijek se u svakom taboru našlo poneko dijete s takvom mrljom koja je kvarila njegovu ljepotu, a buduće majke dobro su znale kako je jedini način da izbjegnu to da im dijete bude dodirnuto takvom mrljom bio da jedu ono što beba traži, bez obzira je li riječ o pepelu, soli ili čak devinu izmetu. Skinuvši torbu koju joj je ostavio Azaz, prekopala ju je skroz do njezinog dna i zagrabila posljednju šačicu datulja već nekoliko dana brižljivo čuvanih za slučaj nužde. Sve ostalo već je pojela, osim sasušenih komadića sirotog Akacija, koji su sada već toliko otvrdnuli na suncu da se bojala da bi mogla polomiti zube. Pravi se da je datulja smokva, ponavljala je bijesno, i ako budeš dovoljno čvrsto vjerovala, možda uspiješ zavarati i svoga sina. Sjeti se okusa smokve, sjeti se kako se njezina koža isprva opire tvojim zubima, prije nego šećerasto voće ispuni tvoja usta, sjeti se njezina soka, njezinih mekih sjemenki što zapinju između zubi... »Nemoj me više tražiti smokve«, reče tiho nakon nekog vremena svojoj bebi. »Nemam ih više.« Do sada ih je pratila sreća; pronašli su netaknutu ispašu na kosini jedne dine i Takama je tamo provela čitav dan pasući i zadovoljno mumljajući sebi u bradu, a vilica joj se micala slijeva nadesno dok je preživala tvrdu, suhu travu u otrovno zelenu kašu. Uspjeli su pronaći i vodu - čak i one izvore koji su bili tek malene rupe u tlu, gotovo sasvim nevidljive, urušene i zauvijek izgubljene za sve osim za one koji bi slučajno naletjeli na njih. Slijedila je bratove upute i dopustila je zvijezdama da je vode, okrenuvši lice suprotno od vjetra, a slijedila je i vlastiti instinkt, dopuštajući nogama da je nose u smjeru linije na njezinom dlanu. Ipak, imale su tek onoliko vode koliko su mala ženska deva i vrlo trudna žena mogle nositi, pa iako je Takamina grba stajala čvrsto i ponosito, Mariata se sve vrijeme brinula za zdravlje svoje deve, ako ćemo pravo, više nego za svoje vlastito. Pod žarećim suncem, kada bi se odmarale, ležala bi izvaljena na du i dlanom milovala svoj trbuh, opipavajući koliko je nabreknuo, gurajući maleni čvorić kože koji je inače bio skriven od pogleda - »tvoj maleni pustinjski izvor«, tako ga je nazvao Amastan liznuvši njezin trbuščić pa se noćni zrak činio još hladnijim na njegovom vlažnom tragu, da bi potom rinuo jezik duboko u njezin pupale, što bi je uvijek narjeralo da se izvija od smijeha. »Jednog dana«,
rekao je, »tvoje će dijete biti vezano na tebe kroz ovaj otvor, baš kao što si i ti nekoć bila istim putem vezana za svoju majku, a to dijete biti će moje, i nigdje na cijelome svijetu neće biti tako lijepog i tako voljenog djeteta.« Pitala se bi li mu se sada svidjelo njezino tijelo, ovako nezgrapno i otečeno do točke pucanja, s kožom napetom poput bubnja; bi li mu se svidjele njezine grudi, nekoć tako prkosne, a sada teške i nabrekle poput ovčjeg vimena, a tek njezine noge, natečene poput palmina debla i s gležnjevima nalik na vreće brašna... Ali, nikakve koristi od takvih misli; nastavila se umorno kretati, vukući nogu za nogom, u pratnji uzvišene Takame. Iznad njihovih glava prelijetali su avioni tolikom brzinom da je zvuk koji im je prethodio ostajao u zraku i nakon njihova nestanka. Činilo se da devu njihova prisutnost nimalo ne uznemirava, ali Maria ti su djelovali zloslutno, poput bića što ne pripadaju ni zemlji ni nebu. U ranim satima noći bez mjeseca, kada je čitav svijet bio zavijen u crno, prešla je cestu koju je Azaz spominjao a farovi automobila nisu se nazirali ni iz kojeg smjera. Napustivši Tanezrouft i slijedeći zvijezde, prešli su Erg el Agueïba. Iako mu nije znala ime, kada je sunce ponovno zasjalo, znala je da sada žari povrh najzabačenijeg kutka koji je ikada vidjela, povrh beskrajne pješčane zaravni povremeno istočkane smeđim izvorima soli i trnovitom vegetacijom, zaravni kojoj se čak ni Takama, koja do tada nije pokazivala neurotičnost svojstvenu ostalim devama, nije željela približiti. Nekoliko dana južnije od solne zaravni naišle su na veliko isušeno riječno korito i nastavile ga slijediti iduća tri dana, sve dok se Mariatine sandale naposljetku nisu raspale pa su bile prisiljene stati. Mariata je sjela na jednu stijenu posred riječnog korita promatrajući svoja žuljevita stopala. Nekoć je bila ponosna na svoja lijepa stopala - bila su tanašna i izduženih kostiju, a kada su ih za njezino vjenčanje ukrasili kanom, svi su se divili njihovoj eleganciji. Od tog vremena pustinja je naplatila svoj danak. U početku su od žuljeva nastale rane koje su naposljetku ipak uspjele zacijeliti, ali potom su se ponovno stvorili novi žuljevi. Sada je imala nove rane, a veliki komad otvrdnule kože sasvim joj je rastegnuo nekoć uske sandale, rastežući šavove sve dok konačno nisu sasvim popustili. Hitro ih je podvezala komadićima tkanine istrgnutim s halje prije nego ti ružni detalji stignu ostaviti mučan dojam i dozovu razmišljanja o tome kako još dugo neće moći plesati bosa. Kutovi usana nakratko joj zatitraše u prilično gorak osmijeh. Što su duže hodale, to je sve više obraćala pozornost na vremenske prilike, jer posljednjih su se dana stali nakupljati oblaci, a znala je da
uskoro slijedi razdoblje velikih kiša. »U pustinji više ljudi umire od utapanja nego od žeđi«, pričao joj je jednom prilikom Amastan, a ona mu se nasmijala u lice proglasivši ga budalom jer misli da bi mogla povjerovati u takvu glupost. »Vidjet ćeš«, odgovorio joj je kratko. Idućeg dana pošao je u drugi dio tabora i potražio starog Azelouanea koji joj je potvrdio tu nevjerojatnu priču. »Kada u pustinji konačno padne kiša, praćena je grmljavinom i velikim izljevima vode«, reče. »Kiša pada prejako i prebrzo da bi pijesak stigao upiti vodu, pa se stoga nakuplja u vadije koji prerastaju u bujice. Kada se oblaci počnu nakupljati, uvijek potražimo neku uzvisinu,« I dalje mu nije sasvim vjerovala i mislila je kako je Amastan nagovorio starog karavandžiju da joj proda tu priču, ali te su joj riječi sada ponovno odzvanjale glavom, a kako su dani bivali sve mračniji, odlučila je Takamu povesti do obronaka stjenovite doline. Put je bio daleko teži i polaganiji, jer morale su se probijati kroz stijene i između gromada, no uskoro je ustanovila da Takama ima izvanredan dar za pronalaženje najboljeg puta pa je naposljetku zajahala svoju devu i odmorila umorne kosti. Posljednjih su tjedana hodale jedna uz drugu jednostavno bila je suviše krupna da bi je zajahal a - i Mariati sada bi drago što je štedjela životinju, jer se Takama kretala vrlo pažljivo i oprezno, a to je samo još jače učvrstilo Mariatino uvjerenje da je deva u dobrom stanju. Njezina je intuicija nije prevarila: pred zoru su stale škropiti prve kapi, mrljavši prašnjave stijene svojim crnim tragovima, i uskoro su morale potražiti zaklon jer se kiša stala slijevati u ogromnim potocima. S uzdignutog brežuljka Maraka je u čudu promatrala kako se čitav zid vode stuštio u jedan vadi - ogromna bujica smeđe vode, pijeska i zemlje okupljenih u debelom velu njegovih nemilosrdnih brzaca. Da su nastavile hodati dolinom, i ona i Takama bile bi u sekundi odnesene bujicom vođe. Drhtala je, no je li to bilo zbog iznenadnog pada temperature ili od šoka zbog onoga što im se moglo dogoditi da su nastavile hodati uz vadi, nije znala. Dolazak kiša bio je katalizator za naglo bujanje života: iz svake udubine nicalo je bilje gurajući svoje glave u svijet, samo za Takamu koja ih je pohlepno kidala. Okružena ovim iznenadnim bogatstvom i živošću, sva Mariatina energija bila je usmjerena na njezino rastuće djetešce, jer trbuh joj se nadimao poput dizanog tijesta iako se činilo gotovo nevjerojatnim da može još rasti. Kada je točno začeto to divovsko dijete, pitala se, ali nije imala snage brojiti tjedne i mjesece do i neposredno prije Amastanove smrti. Izmorena, zgrbila se u sedlu pridržavajući se s obje ruke za njegovu izrezbarenu drvenu ručku i njišući se u ritmu
devina hoda. Iznenada je obuze strašan umor, umor kakav nikada do t ada nije osjetila. Tako su hodale danima, a onda, jednoga dana, osjeti nešto vlažno ispod svoje halje. Na trenutak pomisli da se pomokrila, iako posljednjih tjedana gotovo uopće nije mokrila, potom osjeti bolno stezanje u području trbuha, bol koji ju je presavinuo i ostavio bez daha. Trenutak kasnije bol je popustio, ali nije prošlo mnogo vremena do ponovnog napadaja, pa još jednog, i još jednog. U brdima lanca Adrar n ’Ahnet, Mariata je rodila dijete. Bila je vrlo staložena u vezi s porodom natjeravši samu sebe da se othrva panici. Čemu panika? Ionako nije bilo nikoga tko bi joj mogao pomoći. Razodjenula se i ponavljala riječi koje će otjerati džinove što dalje od njezinih ranjivih dijelova tijela. U pješčanoj udolini, između odronjenih crvenih stijena, u društvu tek svoje strpljive deve, obnažena pod užarenim okom sunca, Mariata je čučnula i tiskala, molila se i znojila, i kada se mjesec uspeo povrh planine Tinniret, a šakali se počeli dovikivati kroz noć, djetešce je konačno skliznulo na svijet. Tresući se od umora, Mariata je podvezala i odrezala pupkovinu, onako kako je vidjela da to čine žene njezina plemena. Pupkovina je bila dugačka i debela poput zmije; objesila ju je preko obližnjeg grma da se osuši. Posteljicu je zakopala da je ne nanjuše šakali, sve osim komadića koji je pojela kako bi djelić njezina djeteta uvijek bio uz nju, te kako bi se mogla boriti protiv duhova Kel Asufa budu li mu pokušali oteti dušu. Dijete je bilo snažno, ali tiho. Ležalo je na pijesku meškoljeći se kao da istoga trena želi prohodati. Mariata je rukom prešla preko djetetova lica i čvrsto stisnutih kapaka i busena crne kose koji se već osušio na laganom noćnom povjetarcu. Očistila ga je pijeskom i položila na mekanu kožnu torbu koju je za nju izradila enad. Svoj je nožić zarinula u tlo pokraj torbe da otjera duhove. Sve do rituala zaštite koji će se dogoditi šesti dan po rođenju djeteta i kada majka odabire ime, dijete je izloženo velikom riziku od džinova. Očistila se što je bolje mogla, a na mjesto gdje se porodila nabacala je svježi pijesak. Potom je odjenula svoju otrcanu halju, legla na do, sklupčavši se oko novog života koji su ona i Amastan stvorili. Dijete je brzo i glatko naučilo sisati, ne žaleći se ni trenutka, prihvativši težak zadatak preživljavanja kao da je bilo svjesno loših okolnosti koje im predstoje i ne želeći na sebe privući pozornost zlog oka. Tijekom idućih nekoliko dana Mariata se odmarala i prikupljala
snagu. Nije mogla prestati proučavati djetešce. Gugutala je nad njime i pjevala mu sve pjesmice kojih se mogla prisjetiti iz svog djetinjstva u Hoggaru, čak i one tužne, čak i one ratne. Kada bi djetešce otvorilo svoje poput sjenki tamne oči, Mariatu bi načas uhvatio strah, iako ni sama nije znala plaši li se djeteta ili strepi nad njegovom budućnosti. Kada se trećega dana Mariata pridigla, iznurena podnevnom vrućinom, ne bi li dohvatila malo vode iz mijeha što je visio s grma gdje se sušila i pupkovina, stotine bijelih prozirnih komadića uznemireno se raspršilo, eksplodiravši na svjetlu kristalno plavog neba. Nekoliko trenutaka zurila je u te komadiće, tek tada shvativši da su to zapravo maleni, krhki leptiri čija sićušna krilca sunce čini prozirnima, i taj joj prizor izmami osmijeh. »Ako vi uspijevate preživjeti u ovim uvjetima, i mi ćemo uspjeti«, prošapta. U predvečerje šestog dana Mariata ustade i tri puta svečano ophoda oko djeteta i deve kao oko improviziranog šatora. Nisu imali kozu ni nekog od inadana koji bi je žrtvovao za gozbu, stoga Mariata zamoli Takamu za par kapi krvi iz njezina vrata. Pazila je da rez ne bude predubok. Pružila je djetešcu prst s tih nekoliko kapljica krvi, no osjetivši njihov slani miris, ono je samo okrenulo glavu mlatarajući ručicama po zraku. Mariata uzdahnu, ali bila je uporna, sve dok dijete nije malkice liznulo njezin prst, i na taj je način otjerala duhove Kel Asufa iz njegovih usta. Potom je tankom grančicom iscrtala uzorak gusjih stopala u kutu očiju i na njegovu čelu, kako bi mu pogled i misli bili snažni. Kada se krv sasušila, okrenula je dijete na trbuh i oslikala šare duž leđa i nogu, za snagu i zaštitu. Upisala je njegovo ime povrh djetetove jetre, izrekavši ga šest puta naglas, da bi svijet znao njegovo ime, ime roditelja i pripadnost plemenu, postavši tako dio ženske linije njezine prethodnice Tin Hinan. Skinuvši svoju hamajliju, izvadila je smotuljak papira i pažljivo, jezika stisnutog zubima radi bolje koncentracije, sitnim je slovima ispisala ime novorođenog života pokraj imena onih koji su ga stvorili. Skinuvši s obližnjeg grma osušenu pupčanu vrpcu, pažlji vo ju je izravnala tukući njome po stijeni, zatim ju je izrezala u tri tanke uzice koje je tako vješto isplela da bi se čak i Tana divila njezinoj spretnosti. Uklonila je lijepu perlicama ukrašenu vezicu na kojoj je do tada visjela hamajlija, ponovno je zavezavši sebi oko vrata. Potom je hamajliju navela na svježe ispletenu kožnatu vezicu, pričvrstila je djetetu oko vrata i smjestila ga u svoju torbu. Bila je to sada najmoćnija hamajlija na svijetu i nije bilo toga što bi njezino djetešce čuvalo bolje od nje. Sedmoga dana odvezala je devu i izvela je niz dugačak isušeni vodeni tok koji se spuštao skroz do ravnice. U samom dnu doline naletjeli
su na izvor Aziba Amelloula i skupinu nomada koji joj doviknuše: »Isalan? Što ima novoga?« zadivljeni ljepotom njezina djeteta. Bili su to dragi, jednostavni ljudi i iako su bili siromašni poput crkvenih miševa, ustrajali su na tome da za nju prikolju jednu kozu. Prema Mariati su se ophodili kao da je kraljica, a Takama je puna dva dana uživala u dobroj ispaši zajedno s njihovim životinjama. Žene su govorile drugačijim dijalektom tamašeka od onoga na koji je Mariata bila navikla - njihova je intonacija bila gruba i nazalna, a samoglasnici rastegnuti. Zanimalo ih je zašto je sasvim sama i kamo se uputila. »Došla sam se poroditi u pustinji«, pojasnila im je, a oni su klimali glavama puni odobravanja - takva je bila nomadska tradicija. Pozvali su je da ostane s njima - novorođenče uvijek donosi sreću ali oni su putovali na sjever u pravcu Adrar Tissellîlîne. »Nije dobro da žena putuje sama«, rekli su. »Posvuda je previše razbojnika i vojnika što putuju na relaciji Tamanrassett i In Salah. Ako već ustraješ na tome da nastaviš dalje sama, drži se dalje od ceste. Oni ne slijede naš kodeks ponašanja - oni ne poštuju žene.« Mariata im zahvali na savjetu, a idućeg dana morali su poći dalje. Gledala je za njima sve dok i posljednja koza nije postala tek točkica u daljini, a onda prebaci dijete preko leđa i uhvati Takamine uzde kako bi je natovarila. Nomadi su joj očistili i pokrpali halju, najbolje što su mogli, zamijenivši otrcane rubove novim šarenim obrubom. Dali su joj i komadić čiste nove tkanine da umota dijete, novi veo i par starih cipela koje su joj pristajale gotovo kao salivene. Usto dobila je i nešto prosa, datulje, kozje mlijeko i sir. Primajući svaki od tih darova, potekoše joj suze - ovi ljudi, k tome još i stranci, bili su tako pažljivi prema njoj. Pokušavala ih je odbiti, znajući koliko malo imaju sami za sebe, no jasno su dali do znanja da ih njezino odbijanje vrijeđa, te je naposljetku od njih otišla bogata poput kakve princeze. Na Takaminim je leđima iduća dva dana putovala u smjeru jugoistoka, sve dok se na obzoru nije ukazao planinski lanac Hoggar, sa prepoznadjivim šiljatim vulkanskim visovima, istaknutima u zalasku sunca. Mariata se glasno nasmija. Uspjela je! Stigla je kući, usprkos svim nedaćama. Uzela je djetešce u naručaj, okrenuvši ga u smjeru planine. »Tamo leži tvoja domovina, janje moje malo, moja slatka smokvice, moja ljubavi.« Dok su se kretali u smjeru planine, pričala mu je legende Ahaggara; pričala mu je o ustanku Sanoussi, kada se pleme Kel Taitoka pobunilo protiv stranih osvajača; o legendarnoj ljepotici i pjesnikinji Dassine kojoj su se udvarali plemenitaši sa svih strana, a koja je odbila
udvaranje najmoćnijeg poglavice smatrajući ga ružnim; o masakru kod Tita; o lukavosti osvajača i hrabrosti ratnika. Pričala mu je o slikarijama iz Touhogine i Mertouteka, gdje elegantne gazele plešu na stijenama, i o Planini duhova, Garet el Djenoun. »Uskoro ćemo biti s našim narodom i sve će te žene slaviti i obožavati kao jedino novorođenče koje je prešlo Veliku pustinju.« Ali do kraja idućeg dana planinski masiv nije se činio ništa bližim. Prešli su Oued Tirahart i u Arabitu nagrabili nešto vode s Anouova bunara, diveći se uzorcima urezanim na tlu oko bunara, a bilo je tu koza, ovaca i deva, ali i magaraca i mazgi. »Ako ovdje ima magaraca, to znači da smo blizu naše domovine«, objašnjavala je djetetu, istovremeno uvjeravajući i samu sebe. Takama je glasno zanjakala i protresla vrat, uzdignuvši bradu prema nebu kao da se i ona slaže. Prešli su potočiće koji su tekli podno osamljenog vrha Tin -Adjar. Pred njima su se nalazili Abalessa i dolina Outoul, a poviše njihovih glava uzdizale su se planine u kojima živi njezin narod. Teren se postupno uspinjao, a slijedile su prekrasne stjenovite formacije koje su dramatično mijenjale boju kroz dan, polazeći od blijedog pješčanog okera u podne, preko zlaćane umbre, sve do vatreno grimizne u zalazak sunca. Mariata je zadivljeno dodirivala stijene, srca ispunjena radošću. Te su stijene djelovale tako pune energije, baš kao i ona sama. Idućeg dana, sa zorom se pojavio niski zloslutni oblak s juga te Mariata nezadovoljno uzdahnu. Ovdje baš i nije bilo neke mogućnosti zaklona, malo što ih je moglo zaštititi od velike pješčane oluje. Nema druge nego nastaviti. Natjerala je Takamu da se spusti na koljena, pažljivo pričvrstila dijete na njezina leđa, a potom i sama prebacila nogu preko devina vrata i udobno se smjestila u sedlu. Nasmijala se unatoč prijetnji nadolazeće oluje; bilo je divno ponovno biti pokretna i gipka, nakon što se posljednjih nekoliko tjedana osjećala poput trudne ovce. Uspjeli su preći tek nekoliko kilometara, kad ih je sustigao početak oluje, sipajući pijesak na sve strane, a Mariata osjeti zrnca pijeska među zubima unatoč čvrsto omotanom velu. Naleti pijeska bivali su sve snažniji i gušći. Naposljetku joj je postalo jasno da nema puno koristi od daljnjeg kretanja: moraju pronaći zaklon i skloniti se do prestanka oluje. Kroz nalete bockavog pijeska Mariata uoči brežuljak s bočnim otvorom nalik na špilju. Usmjerila je Takamu prema humku, i stigavši tamo, potapšala ju je po glavi da se spusti na koljena. Uspuzala se uz odronjenu stranu brežuljka. Bila je to doista špilja - Bogu hvala! Položila je djetešce u otvor špilje, potom se ponovno spustila da zaveže devu, dok joj je
pijesak šibao lice i ruke. Ali Takama je već sjela, čvrsto ukopavši stražnje noge kako bi se zaštitila od oluje. U unutrašnjosti špilje Mariata čvrsto prigrli svoje djetešce i podigne svoju od mlijeka otežalu dojku u smjeru djetetovih malenih, žednih usta. Do sada su imali nevjerojatnu sreću, kao da ih čuva sama Tin Hinan. Vani na otvorenome oluja je zavijala i vrištala poput tisuće gladnih džinova, ali unutra su bili na sigurnom. Mariata zapali jednu svijeću iz Tanine torbe. Rastopila je donji kraj druge svijeće plamenom one prve i prilijepila je na kamen. Isto je učinila i s prvom svijećom. Dvije su svijeće rasvijetlile cijelu špilju, prikazavši je kao nešto sasvim drugo, kao zaklon koji nije nastao prirodnim putem. Mariata se ogleda oko sebe, zadivljena. Nalazila se u kamenoj prostoriji, nedvojbeno oblikovanoj ljudskom rukom. Lagano se naježila. Nalazila se u grobnici ili na ulazu u grobnicu, jer j e u daljini mogla nazreti vrata koja su vodila nekamo dalje iz predvorja u kojem se skutrila. Shvativši to, željela je što prije odande nestati, pa makar i u pješčanu oluju. Ostala je samo radi djeteta; ispustilo je kratak, neartikulirani krik i stalo dizati ručice u zrak kao da pokušava uhvatiti nešto nevidljivo. Mariata istog trena pomisli kako je u grobnicu sigurno ušao neki džin, ili je sve vrijeme ležao tamo iščekujući neoprezne putnike. »Nestani! Ne prilazi nam!« vikala je, no njezin se glas gubio u zavijanju oluje. Naposljetku je spalila ostatke bilja koje joj je poklonila Tana i, pomiješavši njihov pepeo s nekoliko kapi krvi iz vlastita prsta, zamiješala smjesu kojom je ispisala formulu protiv zlih duhova - najprije na zidu, a potom i na papiriću hamajlije, i to tako da je niz simbola s imenima preuzeo simbole iz tri vodoravne linije stvorivši složeno, gusto tkanje. Zadovoljna, vratila je papirić u tajni pretinac hamajlije i položila ogrlicu na djetetove grudi. »Ova će te hamajlija pouzdano štititi od najgorih zala«, obećala mu je. Potom je briznula u plač, jer ni jedna formula na ovome svijetu nije uspjela spasiti njezinog Amastana. Idućeg jutra oluja je stala jenjavati iako je nebo i dalje bilo zloslutno žute boje, viseći sasvim nisko nad Hoggarom i zaklanjajući njegove slavne vrhunce. Uskoro će oluja ponovno ojačati, bila je uvjerena, i nije bilo puno vremena za gubljenje. Ali dijete je toga dana bilo neuobičajeno tvrdoglavo i odbijalo bilo kakvu suradnju. Vrpoljilo se u njezinom naručju poput planinskog zeca, odbijajući majčino mlijeko. Mariata naposljetku izgubi strpljenje. »Pa dobro, ako ne želiš jesti, znači da je gladovanje tvoj konačni izbor!« Čvrsto je umotala dijete u tkaninu, onemogućivši time njegovo nemirno bacakanje. Potom je izašla iz špilje kako bi se posvetila devi.
Ali Takami nije bilo ni traga. Mariata ju je dozivala ogledavajući se po okolnom krajoliku, ali uzalud. Nije bilo čak ni tragova u pijesku - oluja je sve do temelja zagladila. Uzdahnula je. Tako je kako je: prešla je hodajući i veće udaljenosti od ove koja joj sada predstoji, a staza ionako nije bila lagana pa je bila sigurna da će negdje putem naletjeti na Takamu. Srce joj se stegnulo - njih dvije do sada su toliko toga dijelile da je njezin gubitak za Mariatu bio vrlo bolan. Dohvatila je dijete i enadovu torbu, skinula veo u namjeri da napravi nosiljku za dijete, kada začuje zvukove nečijeg približavanja. Okrenuvši se na peti, ugleda trojicu muškaraca na devama kako vode četvrtu životinju. Bila je to Takama! Zamalo se sjurila niz humak njima u susret, no ipak se naglo pribrala. Bili su to muškarci plemena Kel Tamacheq i jahali su prekriveni velom. Nije imalo smisla istrčati pred njih kao kakva luda prosjakinja. K tome, oni nisu bili obični Tuarezi: jahali su na velikim bijelim meharama, noseći oružje i tradicionalne takoube privezane devama uz bok. Bili su stvarno lijep prizor dok ih je promatrala kako joj prilaze okupani suncem. Odlučila je sjesti uz rub grobnog humka, promatrajući ih puna iščekivanja. Njihov vođa jahao je prvi, pogleda usmjerenog na ženu čije je lice sjalo na vrelom suncu, promatrajući tu majku s djetetom u naručju. Promatrao ju je čitavu vječnost ne svrnuvši pogled. Zatim je progovorio: »Jedna ušljiva mauretanska deva nije dovoljna odšteta za dvije mehar e koje si mi svojedobno ukrala, ali uzet ću je kao polog za otplatu tvog duga. A jako dobro znam i kako bi mogla nadoknaditi ostatak.« Mariata osjeti kao da joj je netko zarinuo ledeni nož u utrobu. Srce joj stade bolno i neujednačeno kucati. Ostala je bez daha i nije mogla progovoriti ni riječi. Trojica jahača sjahala su s deva i počela se približavati. Onaj najviši s gađenjem je odmjerio umotano dijete. »To derište možeš odložiti u prašinu kamo i pripada«, reče Rhossi ag Bahedi. »Više ti neće trebati.« Opirala se svim silama, vrištala je, grizla i grebla - no bili su odviše jaki za nju. Odvukli su je iz grobnice; pokušavala se i dalje opirati, no oni su je zgrabili poput ustrijeljene gazele, prebacili preko Takaminih leđa i poveli sa sobom. Idućih tristotinjak metara Mariata je vrištala za svojim djetetom, ali kada je shvatila da se nemaju namjeru vratiti po njega, pribrala se i vrlo koncentrirano stala pamtiti svaki korak njihova puta, svaki kamen i biljku pokraj koje su prošli. Pamtila je svaku promjenu smjera, pamtila je uzorke na pijesku što ih ostavlja vjetar i položaj sjena
koji diktira sunce. Mjeseci provedeni u pustinji naučili su je mnogim stvarima - ali iznad svega naučili su je unutarnjoj snazi. Pred ulazom u tabor Rhossi je zbaci na tlo poput vreće riže, uspravivši se zamišljeno nad njom. Licem mu je zatitrao osmijeh. »Samo se pokušaj opirati ili vrištati i gadno ćeš požaliti. Ti si uboga, usamljena putnica koju smo spasili usred pustinje. Uzet ću te za svoju drugu ženu radi tvoje zaštite, jer imam dobro srce.« Te su riječi skliznule pored Mariate. Bile su sasvim beznačajne jedino do čega joj je bilo stalo bilo je njezino dijete. Već je skovala plan, no prije svega mora biti strpljiva. Što god da se u međuvremenu događalo, nije bilo važno. Netipično pitoma, dopustila je da je uvedu u tabor. Prošli su pokraj skupine privezanih deva i šačice muškaraca koji su okupljeni pušili; prošli su pokraj dva natučena džipa i nekolicine ljudi u europskoj odjeći. »Ne gledaj ih«, reče Rhossi ispod glasa. »Njih nije briga za ljude poput tebe. Njih zanimaju samo prašina i kosti, a ne živi ljudi.« Pred njima su bili šatori i još neki ljudi - uglavnom žene i poneko dijete. Nezainteresirano su je promatrali, no Mariata je zurila u prazno. Iza leđa čula je kako se pale automobili i odlaze uz veliku buku; činilo se da je ljude više zanimao njihov odlazak nego njezin dolazak. Odnosno, sve dok je nisu ugurali u dugački niski crni šator. Unutra se nalazila debeljuškasta crna žena s malenim ružnim ustima i uvučenom bradom nalik na zeca. Tamnim očima odmjerila je Mariatinu otrcanu pojavu i posjedničku ruku svoga muža na njoj, da bi potom uslijedila salva uvreda. »Što ti pada na pamet, dovlačiti mi baggaru u šator? Sigurno je puna buha, to se vidi već na prvi pogled. Smjesta je izvedi van prije nego uništi sve moje dobre stvari!« Rhossi se nasmija i snažno gurnu Mariatu, koja se sruši pred drugu ženu. »Smiri se, ženo - ili bih te možda sada trebao zvati ›prva ženo‹? Ovo je... Mina.« Bilo je to prvo ime koje mu je palo na pamet. Poslužit će. Bolje da nitko ne zna da je pripadnica moćnih Kel Taitoka nabasala njemu na put. »Ona će biti moja druga žena jer mi do sada nisi uspjela roditi sina, a ova je zasigurno plodna!« Odakle je to znao, nije želio pojašnjavati, ali ta je izjava bila dovoljna da žena novopridošloj uputi pogled pun prezira, istovremeno je odgurujući nogom. »Potrudi se da do zalaska sunca bude čista i uređena za mene ili ti se crno piše.« Slatko joj se nasmiješio, no ona drhteći ustuknu - znala je i predobro što to znači.
Prva žena, po imenu Hana, ispucala je svoje nezadovoljstvo na »Mini«, iako joj se ni u jednom trenu nije izravno obratila. Govorila je kao da priča zraku, komentirajući: »Jesi li ikada vidjela tako masnu i prljavu kosu? Trebali bismo je sasvim odrezati.« Ili: »Pitam se što vidi u njoj, mršava je poput štapa i smrdi kao jarac.« No, Mariata je mirno dopustila da s njome postupa kako god je volja ne ispustivši ni glasa, iako se Hana svojski potrudila da češljanje, ribanje i odstranjivanje dlačica budu što bolniji. Ništa nije bilo važno osim spašavanja njezina djeteta - to je postala neka vrsta formule koju je u sebi neprestano ponavljala tijekom kratkog obreda pred marabutom, tijekom svadbene »svečanosti« koja je ionako bila prilično tiha i kratka. Činilo se da nitko baš ne voli Rhossija ag Bahedija, a većina prisutnih očito je bila u srodstvu s njegovom prvom ženom, te su stoga dolazak nove, nepoznate žene smatrali uvredom za svoju obitelj. Uostalom, svi su se složili, bilo je prilično neobično da poglavica uzme drugu ženu, i to tako ishitreno. Ali uobičajeni kodeks ponašanja, s obzirom na brojne nemire i rastuću nesigurnost, tih je dana često bio zanemarivan. Muškarci su se složili da je nužno potražiti zadovoljstvo gdje god je moguće - čovjek nikada ne zna kada će ga zadesiti smrt. A valjalo je priznati i da je žena iznimno lijepa: ovako čista i odjevena u svježu halju i svadbeni nakit, pa makar i posuđen, bila je daleko zanimljivija izgleda od sirote Hane. Ali bila je mršava, premršava, jednoglasno zaključiše. Uskoro će se valjda malo popuniti i tada će biti prava ljepotica. A nije morao platiti ni novčića da je dobije - kako je samo dobro prošao! Žene nisu dijelile njihovo mišljenje makar nisu progovorile ni riječi. I pustinja je bolja od uloge Rhossijeve druge žene. Pa čak i od uloge njegove prve žene. Sve su one vidjele masnice na Haninu tijelu iako ih je pokušavala prikriti. A vidjele su i haratinke koje je Rhossi rado iskorištavao. Stoga, iako su više od svega voljele dobru svadbu, te noći nisu uživale u pjevanju i zvuku bubnjeva, i čim je Rhossi svoju novu ženu poveo u krevet, društvo se hitro razišlo. Kada ju je Rhossi razodjenuo, zureći u njezino napola izgladnjelo tijelo nabreklih grudi, ovješena trbuha i tanašnih udova, Mariata je poželjela nestati. A kada joj se podsmjehivao i s podmuklim oduševljenjem prisjećao trenutka napada u kojem je njegov bratić Amastan poginuo, dok se istovremeno silom zabijao u njezina tajna mjesta, ona je samo tupo zurila u tamne grede šatorskog krova, kao d a kroz njih pogledom može doprijeti do zvijezda. Sat vremena kasnije glasno je zahrkao, a ona se, navukavši svoju odjeću, iskrala iz šatora, pronašla Takamu i nestala u toj neobičnoj noći bez mjeseca.
Kako je uspjela pronaći put, ni njoj samoj nije bilo jasno - sve je izgledalo puno drugačije pod plastom noći, ali kada se nad planinama stalo buditi sunce, Mariata pred sobom ugleda uzdignutu zemlju i stijenje grobnice. Nije sačekala da se Takama spusti na koljena, već se samo bacila s nje i u trku udarila o do, lupajući bosim tabanima po ohlađenom kamenu. »Tu sam! Došla sam po tebe!« vikala je, ali dijete se nije oglasilo. Uspela se uz humak i zaletjela ravno do ulaza u grobnicu, ali njezina unutrašnjost bila je prazna. Stala je bolno plakati, a zvuk se kroz jeku širio prostorijom, odbijajući se od kamena. Izašla je van i puzala na sve četiri oko čitave grobnice, sve dok joj se ruke i koljena nisu sasvim raskrvarili. No, jedno je bilo sigurno - djeteta nije bilo.
34
Tri dana i tri noći Fennec je vozio kao opčinjen, natjeravajući Touareg
duž pustinjskih staza i kamenom optočenih ravnica. Svijet je prolazio pokraj nas u izmaglici, krajolik je vrtoglavo promicao stapajući se u međusobno razdvojene nizove boja, poput odjeće u centrifugi. Dio puta vozili smo po šljunčanoj cesti koja je bila još neudobnija od divljih staza. Fennec je imao običaj slijediti kamione, a onda ih pretjecati divljački se prestrojavajući natrag u kolonu, tako da mi je desna noga poput opruge neprestano pritiskala zamišljenu pedalu kočnice. Od toga ionako ne bi bilo puno koristi, kao što sam nakon nekog vremena shvatila, jer vozili smo se u automobilu čije su se komande nalazile s lijeve strane. Skrenuvši ponovno na divlje pustinjske staze, automobil je opet počeo poskakivati gore-dolje i zanositi se u stranu, motor se propinjao i brenčao, a moja me hamajlija lupkala o ključnu kost. Nakon još jednog u nizu snažnih udaraca, okrenula sam se prema Taïbu, no on je bio potpuno opušten, kao da ga ovaj vrhunski terenac nije koštao dvije godine naporna rada. Teško stečeno, lako izgubljeno. Fennecov poručnik, koji je sjedio pored Taïba, djelovao je prilično napeto, promatrajući kako tlo nestaje pod nama pri ovoj sasvim neprirodnoj brzini očiju širom otvorenih i okruglih poput kuhinjskih tava. »Možete li mi reći kamo nas vodite?« upitala sam još prvoga dana. Uložila sam priličan napor da progovorim, jer sam otvorivši usta, riskirala da zbog silnog drmusanja automobila razbijem zube. »Vodim vas da upoznate nekoga.« Je li takva tajnovitost doista bila potrebna? »Biste li mi mogli reći zašto?« »Saznat ćete kada stignemo.« I to je bilo sve što je Fennec izgovorio, sve dok nije zaustavio automobil ispod velikog stabla akacije, izašao iz auta i obavio dva telefonska razgovora. Djelomično sam razumjela onaj prvi koji se odvijao na francuskom, iako je sadržavao podosta psovki i kolokvijalnih izraza čije sam značenje mogla samo nagađati, no činilo se da se odnosi na uplatu novca koju netko mora izvršiti. Drugi je razgovor bio na meni sasvim nedokučivom jeziku pa se nisam ni trudila razumjeti ga. Okrenula sam se Taïbu. »Imaš li ikakvog pojma o čemu je riječ?« tiho sam ga upitala.
»On održava logor u kojem smo bili tako što plaća pourboire zapovjedniku lokalnog garnizona. Provjeravao je hoće li možda doći do neočekivanih smjena osoblja tijekom idućih dana i uvjeravao ga da je novac na putu. Što se tiče onog drugog razgovora, uhvatio sam tek poneku riječ - nešto vezano za izvidnice i policijske kontrole.« Slegnuo je ramenima. To me baš i nije previše umirilo. Srećom, ipak nismo naletjeli ni na jednu izvidnicu i nije nas zaustavila vojska ni policija, i ja sam se prepustila slijedu događaja i umoru koji me obuzimao. Nakon nekog vremena, natjeravši samu sebe da prihvatim svoj unutarnji inšalah, uspjela sam zaspati. Kada sam se probudila, svijet izvan automobila prestao je juriti, a blijedo i smireno sunce ukazalo se povrh stijene ukrašene kamenjem svih mogućih oblika. Uz malo mašte uspjela sam raspoznati sklupčanog zeca, a potom i orla - a tu su bih i muškarac u sjedećem položaju, divovska gljiva, izdužena pseća njuška. »Gdje li smo to?« upitala sam Taïba. Naravno, nije imao pojma. Parkirah smo automobil u sjeni stijenja i pješice krenuli uzbrdo. Fennec je odlučno koračao ispred nas, kao da želi svojim čizmama progutati tlo gutajući metar za metrom na putu do cilja. Mogla sam zamisliti koliko je žestok u borbi, koliko izdržljiv i usredotočen. Bilo mi je drago što su sada njegove oči sokolove uprte na stazu, a ne u mene - njegov je tempo bilo teško slijediti, pa sam pomalo trčala da bih ga sustigla. Taïb je trčkarao pokraj mene i činilo se da bi tako mogao nastaviti čitav dan, jedino je siroti poručnik očito patio - jasno se čulo kako teškom mukom udiše i izdiše zrak u svoja pušačka pluća dodatno opterećen poluautomatskom puškom i kanistrom vode. Tuareški vođa očito je znao gdje se nalazi i kamo ide - svaki put kada bi se našao pred nizom mogućih puteljaka što se šire među stijenjem, bez imalo bi oklijevanja odabrao onaj pravi. Nakon sat vremena naporna hoda, uglavnom uzbrdo, stigli smo do stjenovitog zidića. Pod nama se među stijenjem nazirao odbljesak vode, pješčana zaravan, tucet niskih crnih šatora i malena koliba iz koje se izvijao dim. Fennec je nizbrdicu koja je vodila do naselja prešao doslovce trčeći, a za njim je na sve strane frcalo odlomljeno kamenje. U životu sam se nebrojeno puta spuštala niz stijenje i smatrala se relativno spretnom, ali nikada nisam vidjela nekoga da se kreće tako gipko, poput divokoze. Kada smo mi ostali konačno stigli dolje, nije ga bilo nigdje na vidiku. Zato je gomila ljudi izašla iz svojih šatora i radoznalo nas promatrala.
Neustrašiva djeca, neustrašivih očiju i krezubih osmijeha trčala su za nama dodirujući našu odjeću i naše ruke kao da nas izazivaju, da bi potom, smijuljeći se, otrčala natrag do svojih prijatelja. Prstom su upirali u moje traperice koje su im se činile nevjerojatno smiješnima, skakali su oko Taïba i penjali mu se uz nogu, zahtijevajući od njega da ih »provoza«. Smijali su se i sirotom oznojenom poručniku s kalašnjikovom, a neki su dječaci dograbili štapove inscenirajući borbu. Jedna malena djevojčica ogromnih očiju i s dvije razigrane pletenice bila je opčinjena mojim satom i nije ispuštala iz ruku moje zapešće; zaneseno je pratila kretanje kazaljke s dijamantom u sredini koji je blještao na suncu. U nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu taj me je sat stajao dobrih dvije tisuće funti. Suludi iznos za jedan predmet koji samo pokazuje koliko je sati i ništa više, a zapravo je bilo dovoljno promatrati sunce i izduženost sjena na du. Nije mi padalo na pamet ništa što bi ovdje bilo beskorisnije, osim možda papirnatog novca kojim je kupljen. Nasmiješivši se, otkopčala sam kožni remen i predala joj sat, a ona je odjurila s njim, praćena ostalom djecom. Taïb je upitno zadigao obrve. »Nije li to bio Longines?« Poručnikovo zgranuto lice bilo je prizor za sebe. Pogledavši ga načas, prasnula sam u smijeh. Ali Fennecov iznenadni dolazak spriječio je da moj smijeh preraste u histeričan hihot. » Venez avec mo«, kratko je izustio i okrenuo se na peti. Prošli smo pokraj svih šatora pred kojima su se zračili šareni sagovi, žene kuhale ili tkale, muškarci prepletali ili šivali šarenu kožu. Na najudaljenijem dijelu naselja stigli smo do kolibe s upaljenom vatrom. Ušavši unutra, bilo je očito da je riječ o kovačnici. Posvuda je bio razbacan alat: čekići svih veličina, kameni nakovanj, šareno ukrašeni mijeh. Dijete koje je upravljalo njime promatralo nas je krupnim očima, a potom istrčalo iz kolibe, otkrivši još jednu osobu sagnutu pokraj vatre. Razigrani plamen rasvijetlio je kožu prošaranu dubokim borama, sjajne oči i busen kratko pošišane bijele kose, u jakom kontrastu s crnilom lica. Uspravivši se, bio je gotovo jednako visok kao Fennec, i gotovo jednako impozantan - njegov stisak bio je iznimno snažan za jednog starca. Poručniku s oružjem naređeno je da izađe, a mi smo se iz mraka i dima uputili prema stražnjem dvorištu prepunom cvijeća i raslinja. Jednim pogledom uspjela sam uočiti rajčice, paprike i čili papričice, komorač, naranče, nevene i bugenviliju. Bilo je to istinsko čudo, prava oaza obilja. »Vidim da vam se sviđa moj vrt«, reče kovač tanašnim i nježnim glasom koji nikako nije odgovarao njegovom stasu. »Oprostite mi što ne
nosim veo, to nije iz nepoštovanja, već stoga što ionako imam pravo tek na pola vela.« Fennec je tu izjavu očito smatrao smiješnom, a mene je odao moj tupi izraz lica, jer se kovač potom i sam nasmiješio. »Moje ime je Tana, a ljudi me nazivaju homme femme, iako više volim da mi se obraćaju kao ženi«, pojasnila je na izvrsnom francuskom. Od iznenađenja usta su mi se nesvjesno rastvorila u savršeno slovo O, i to ne samo stoga što nikada do tada nisam srela hermafrodita. »Nevjerojatno dobro govorite francuski«, rekoh, hvatajući se za bilo koju drugu temu kako bih prikrila prvotnu nelagodu. »Gdje ste ga uspjeh tako dobro savladati?« »Znam ja mnogo toga. Govorim i nešto malo songhaija - naučila sam da je vrlo korisno s lokalnim vlastima i humanitarnim organizacijama razgovarati na njihovom jeziku.« Pokazala nam je da sjednemo na šareni sag rasprostrt na tlu s okruglim srebrnim stolićem u sredini - malo dalje, srebrni čajnik već se grijao na plamenu. Stolić je bio prekrasno i vrlo detaljno ukrašen ugraviranim šarama i na njemu su se nalazile četiri čaše za čaj, kao da je znala da dolazimo. Ili je možda imala samo četiri čaše koje su uvijek stajale na tom stoliću. Skuhala je čaj i ceremonijalno ga ulijevala u naše čaše, a sve to vrijeme nitko nije progovorio ni riječi, kao da bi time prekinuli sveti ritual. Tana se naposljetku nagnula prema meni. »Čujem da se u vašim rukama nalazi jedna vrlo posebna hamajlija.« Pogledala sam Fenneca, a on oštro klimnu glavom. »U njemu se nalazi smotuljak s riječima ispisanih na tifinaghu.« »Ah, da, smotuljak.« Žena -kovač pozorno me promatrala. »Što znate o tifinaghu?« Morala sam priznati da znam vrlo malo. Zadigla je jedan kraj prostirke i iscrtala neko znakovlje na pijesku ispod nje, »Naš jezik zasniva se na svijetu u kojem živimo. Naravno, to vrijedi i za ostale kulture, ali naš predstavlja bitne životne pojmove na nešto izravniji način. Vidiš li sve ove ravne linije? To su štapovi - oni predstavljaju noge ljudi i životinja čiji se životi prožimaju u trajnoj međuovisnosti: koze, ovce i deve, gazele, šakali i lavovi. Križevi označavaju staze između kojih moramo birati, puteve koje odabiremo kroz pustinju života, naš životni put po kojem nas usmjeravaju sunce, mjesec i zvijezde. U našem narodu postoji izreka da sve važne stvari kreću iz srca i zatim se šire u svim smjerovima tvoreći Krug života, baš kao što i obzor svijeta kruži oko plemena i njegove stoke. Ali, znaš, sve se
na kraju vraća u srce. Ljubav je najsnažnija sila na ovome svijetu.« Otvorila je skriveni pretinac hamajlije, istresla papirić na svoj dlan i dugo ga promatrala. Potom se široko osmjehnula, vratila ga natrag i zatvorila središnju bravicu, čiji je klik zvučao nekako konačnim. »Nisam očekivala da ću ikada više vidjeti taj predmet. Ali drago mi je da ga ponovno držim u ruci, unatoč svoj zloj kobi kojoj je posvjedočio.« Prodorno me pogledala svojim tamnim očima. Zatim se okrenula Fennecu. »Jadno moje. Četrdeset godina u divljini - četrdeset godina okretao si leđa ljubavi, onome što najviše boli. Četrdeset godina poricao si da je srce središte svijeta. Nisi je nikada pronašao, zar ne? I zato si se vratio ovamo nakon toliko vremena. Ne, nemoj me krivo shvatiti - zahvalni smo na svemu što si za nas učinio, na svim novčanim darovima i humanitarnoj pomoći. Ali bilo bi još bolje da si nas povremeno i osobno posjećivao. Da si češće bio u doticaju s nama, mogla sam ti možda prištedjeti dvije godine jada.« Načas se prigušeno nasmijala. »Zašto uvijek sirota stara Tana drži sve konce u svojim rukama? No, dobro, uskoro ćemo isplesti cijelu priču, koliko god čudna bila.« Potapšala me po ruci. »Vidim, dijete moje, da ti je sve ovo vrlo neobično. Ostani tu gdj e jesi - postat će još čudnije.« Poput neke daleko mlađe osobe, gipko je ustala s prostirke i ušla u kolibu. »Što je pritom mislila?« upitala sam Fenneca. Zurio je u žareći ugljen malenog plamenika kao da u njemu može pročitati sve nužne informacije. Tresao se. Pogledala sam Taïba - prstom je prešao preko moje nadlanicc. »Ovdje čuči velika zagonetka, no mislim da će se uskoro razotkriti. Imaj strpljenja, Izzy.« Na vratima se začulo neko komešanje, a potom se ponovno ukazala Tana, ovaj put u pratnji nešto niže žene, duge crne kose prošarane sijedima, ispletene u prekrasne pletenice i punde. Dugačke srebrne naušnice krasile su joj ušne resice, spuštajući se sve do ramena, a bile su sastavljene od naizmjenično nanizanih krugova i naopako izvrnutih trokuta. Ruke i prsti bili su joj ukrašeni srebrom - duguljasti srebrni utezi visjeli su s krajeva marame zavezane oko glave, a tucet ukrasnih igala resilo je njezinu tamnoplavu halju. Ruke su joj bile oslikane toplom nijansom smeđe kane, baš kao i usne, koja se isticala na njezinoj blijedoj puti. U životu nisam vidjela tako elegantnu ženu. Izgledala je upravo onako kako sam zamišljala pustinjsku kraljicu u svečanoj odori. Ali pustinjska je kraljica odavno mrtva, a ova je žena bila i te kako živa. Promatrala nas je očima boje olujnog oblaka, iako se u njima nazirao tračak humora i mudre pronicljivosti koja je dala naslutiti teško stečeno iskustvo. Nos joj je bio izduljen i ravan, obrve guste, a brada je ostavljala
dojam odlučnosti na granici s inatom. Pomislih kako tu ženu nitko nikada nije nazvao ljepoticom - bila je odveć upečatljiva lica da bi je smatrali lijepom. Naočita - ta mi je riječ prva pala na pamet. Naočita - ona je bila sušto utjelovljenje te riječi. Svoj prodoran tamni pogled najprije je usmjerila prema meni, zadržavši se tako nekoliko trenutaka, a meni se učini da joj se zatresla brada. Potom je pogledala Taïba i klimnula glavom u znak odobravanja, da bi se naposljetku zaustavila na Fennecu. »Amastane«, izgovorila je prilično razgovijetno. »Ah, Mariata...«, tiho je uzdahnuo. Imena navedena u hamajliji. Zurila sam čas u jedno, čas u drugo, pokušavajući u svemu ovome pronaći neki smisao. Tana se prignula i dotakla me po ramenu. »Nisu se vidjeli punih četrdeset godina, a svatko od njih mislio je da je onaj dragi mrtav. Četrdeset godina prilično je dugo razdoblje da nekoga držiš u srcu, ali ne i u naručju. Pođite sa mnom. Trenutačno su jedno drugom dovoljni, pa ne bi bilo lijepo od nas da ih prisluškujemo.« Izašli smo iz vrta kroz cvjetni luk koji je odzvanjao zujanjem pčela. Nešto niže stigli smo do dubokog, većim dijelom isušenog riječnog korita u kojem su između bijelog stijenja ponegdje sjale zaostale lokve vode. »U mojoj mladosti ovdje je uvijek bilo vode u izobilju«, Tana će tužno. »Bilo je trske i žaba, a ptice su uvijek pjevale - bilo je i oleandra s prekrasnim ružičastim cvjetovima. Koliku sam djecu hranila ugljenom zbog trovanja oleandrom...« Zatresla je glavom. »Tako je to u životu - najljepše stvari često su najopasnije. Pogledajte samo ono dvoje - u životu nisam vidjela dvoje naočitijih mladih ljudi. Amastan je bio visok i vrlo uspravna držanja - takav je, doduše, i danas - s vrlo izražajnim očima, pjesničkim očima, kako sam ih nazivala, no vidjeli ste u što se pretvorio kada mu je život pokazao onu gorku stranu, Nije ni čudo što je odabrao upravo taj put koji je odabrao, dovoljno se toga nagledao još u djetinjstvu, prije nego je uopće stigao ovamo. Potom je u devetnaestoj godini života izgubio svoju prvu ljubav, a onda i svoju drugu u dvadeset trećoj - to ostavlja teške posljedice na čovjekovoj duši. Potom se odlučio boriti odavde do Levanta, i koje dobro mu je to donijelo?« Bilo je to retoričko pitanje. Taïb me uhvatio za ruku, a ja sam svoje prste omotala oko njegovih - bih smo potpuno obuzeti pričom. »A Mariata... Ona je bila prava mala princeza kada je stigla k nama, tvrdila je da njezina loza potječe još od drevne Tin Hinan, ali tko bi znao pravu istinu? Pripadnici plemena Kel Taitok rado se hvale takvim
neobičnostima. Uvijek sam tvrdila da je važnije biti svoj nego na svojim leđima pronositi tisuće slavnih predaka, ali naša je kultura oduvijek bila takva. A takva shvaćanja i te kako mogu sputavati čovjekov život.« Razmišljala je o potonjem, lagano nakrivljene glave, poput pametnog kosa koji proučava crva. »Ali opet, s druge strane, podrijetlo ti može pružiti čvrstinu i ponos potrebne da prebrodiš teške situacije. Sve ovisi s koje strane gledaš. Amastanova majka dovela ju je u naše pleme.« Potom nam je ispričala o ženi po imenu Rahma i njezinu sretnom braku s velikim poglavicom, sve dok se on nije odlučio oženiti drugom ženom. »To je prilično rijedak slučaj u našem narodu«, blago pojasni. »Monogamija. Jedan muškarac i jedna žena - jedno uz drugo, svojim očima, srcem i dušom. Tako to najčešće izgleda u tuareškom ustroju društva, a tako je i najbolje. Običaj mnogoženstva stigao je s istoka i samo uzrokovao nevolje. Žene mrze dijeliti svoje muškarce, a muškarci to nikako ne uspijevaju shvatiti. U svakom slučaju, Rahma je nakon razvoda od Muse izgubila sve osim Amastana, jedinog preživjelog djeteta. Obožavala je svoga sina - voljela ga je van svake pameti. Stoga, kada je izgubio razum, morala sam nešto poduzeti da i ona ne izgubi svoj. Poslala sam je u pokrajinu Aïr da potraži Mariatu. Bila joj je potrebna nek a aktivnost, a ja sam smatrala da bi joj to moglo pomoći. Među inadanima čovjek čuje stvari za koje drugi ne znaju - u stanju smo pročitati znakove kojih obični ljudi nisu svjesni. Ni jedna djevojka u našemu selu nije bila dovoljno lijepa ili pametna da bi privukla Amastanovu pozornost, ne nakon onoga kroz što je prošao. A ona je bila stvarno posebna - i danas je, uostalom, vidjeli ste i sami. Ljepotica, ne lijepa u klasičnom smislu riječi, već istinski naočita, što je ionako daleko postojanije od prolazne ljepote. Snažno, izražajno lice, a k tome još i snažna volja. Kako joj je mogao odoljeti? Danas mi je žao što tada nisam pročitala sve znakove koji su se odnosili na njihovu vezu - jednostavno sam učinila ono što mi se u tom trenutku činilo ispravnim. Nisam gledala dovoljno daleko u budućnost, a kada sam to konačno i učinila, već su bili nerazdvojni. Ljubav je snažnija od sudbine, nije li to nevjerojatno? Neki kažu da je snažnija i od smrti, ali zahvaljujući svojoj sretnoj zvijezdi, to još nisam dobila priliku provjeriti.« Tada nam je ispričala neobičan slijed događaja koji su razdvojili muškarca kojeg sam upoznala pod imenom Fennec, a kojeg je ona s gotovo majčinskom ljubavlju nazivala Amastan, i pustinjsku ženu Mariatu. »Vojnici su banuli u noći njihova vjenčanja. Naravno, već su tjednima lijegali zajedno - možda čak i mjesecima - što im ionako nitko ne bi zamjerio. Ljudi od vela prilično su fleksibilni kada su u pitanju takve
stvari. Samo nastojte da vas ne uhvate na djelu, naša je filozofija, a ako vas i uhvate, nastojte smisliti neku dobru priču kojom ćete nas zabaviti. Kada su se vjenčali, već je bila trudna. Udala se i ostala udovicom još istog dana - tako je barem godinama vjerovala. Jadna Mariata! Siroti Amastan! Ono što ga je zamalo ubilo nije bio metak, već udarac u glavu. Metak ga je pogodio ovdje«, rukom je pritisnula svoja prsa, ravno povrh srca, »no kada je pao pogođen metkom, toliko je snažno udario glavom, da je zamalo ostao na mjestu mrtav. Tjednima je bio bez svijesti, što je zapravo bila čista milost Božja. Već je jednom imao priliku svjedočiti posljedicama masakra, nije bilo potrebe da vidi još jedan, da vidi sve ono što sam ja vidjela.« Stresla se od užasa. »Bila je to uistinu strašna noć.« »A kako ste vi uspjeli preživjeti?« Taïb ju je upitno promatrao. Njezine su se usne izvile u grimasu. »Silovali su i pobili sve žene kojih su se uspjeli domoći. Ali kada su stigli do mene...« Zastala je načas. »Pa, recimo samo da nikada prije nisu vidjeli nešto takvo. Bih su sasvim zgroženi. Pobjegli su. U životu nisam bila sretnija što sam rođena drugačija od ostalih.« »Dakle, vi ste spasili Fenneca?« upitala sam. Podrugljivo se nasmijala na spomen njegova novog imena. »On je oduvijek bio pravi romantik. Nije više bio u stanju koristiti se svojim pravim imenom otkako je Mariata nestala. Vjerovala sam da će je pronaći i vratiti ovamo, ali život nije poput vode i ne slijedi uvijek liniju najmanjeg otpora, zar ne? Dugo mu je trebalo da se oporavi od rane zadobivene metkom i udarca u glavu - mjeseci. Kada je konačno ponovno mogao hodati i misliti, ona je već otišla - najprije ju je otac odveo u Tafilalt, a potom je sama otišla u pustinju. Prehodala je čitav put od juga Maroka, sve do podnožja planine Hoggar, sveukupno više od tisuću milja. A to je priličan poduhvat za jednu ženu, k tome još i trudnu.« Zurila sam u nju u nevjerici. »Prešla je cijelu pustinju? Sama?« »I k tome još trudna.« Tana značajno kiimnu glavom. »Kao što sam već napomenula, ona je žena nevjerojatno snažne volje. U svakom slučaju, saznavši konačno kamo su je odveli, Amastan se zaputio u Imteghren, no nje tamo više nije bilo. Pronašao je kuću u kojoj je živjela, pokucao, a vrata je otvorila nova žena Mariatina oca - nikog drugog nije bilo u blizini. Dovoljan joj je bio jedan pogled na otrcanog nomada koji postavlja nezgodna pitanja - istog trena bilo joj je jasno o kome se radi. Bez imalo oklijevanja rekla mu je da je djevojka preminula. Preminula je od bolesti, rekla je, i zalupila mu vrata ravno pred nosom. Raspitivao se uokolo, no svi su potvrdili njenu priču. Ono malo srca što mu je ostalo, u
tom trenu bilo je zauvijek slomljeno. Vratio se ovamo, nikako da se skrasi, te je naposljetku otišao u brda - progutao ga je pobunjenički duh.« »I kada ste konačno saznali da je ona još uvijek živa?« upita je Taïb. »Tek prije nekoliko godina. I ona je u međuvremenu promijenila ime. Čak i u najmirnija vremena, teško je pratiti ljude i njihovo kretanje kroz pustinju, a zamislite kako je kada još k tome promijene svoje izvorno ime?« Pucnula je jezikom i zatresla glavom. »Znala sam da je živa. Ovdje sam to osjećala...« Rukom je dodirnula srce. »A pročitala sam to i u kostima - ali koja korist od toga da mu to priopćim? Ionako me ne bi poslušao.« »A zašto je ona promijenila ime?« upitah znatiželjno. Tana se nagnu unatrag i zaklopi oči. »Sudbina je nestašna, a ponekad upravo zloćudna. Na samom kraju njezina pustinjskog putovanja dograbio ju je čovjek kojeg je mrzila najviše na svijetu - Rhossi ag Bahedi, nasljednik poglavice regije Aïr. Svojedobno se šuškalo da je Rhossi bio taj koji je nahuškao vojnike da napadnu naše pleme - šuškalo se, iako nikada nije službeno potvrđeno. No valja napomenuti da je Rhossi pobjegao tijekom napada na naše selo, i to prilično glatko s obzirom na okolnosti...« Uzdahnula je. »Dakle, uspio je pobjeći, a godinu dana kasnije dobio je upravo ono što je htio - Mariatu, s kojom je mogao činiti što god ga je bilo volja. Uzeo ju je za svoju ženu, odnosno za drugu ženu. Sirotica, toliko je držala do svoje plemenite loze i takvo poniženje mor a da joj je strašno teško palo, a i Rhossi se svojski potrudio da joj dodatno zagorča život. Pretpostavljam da vam je sada jasno zašto je promijenila ime. Na neki mu se način ipak uspjela osvetiti: nikada mu nije pošlo za rukom oploditi je, zbog čega su ga prilično ismijavali.« »A njezino dijete? Je li ga na kraju rodila? Je li preživjelo?« Taïb se doimao vrlo zainteresiranim. Činilo se da, za razliku od mene, prilično uživa u ovoj igri razotkrivanja. Nešto me izjedalo iznutra, duboko u meni, neki neodređeni osjećaj i nisam bila sigurna jesam li spremna suočiti se s njime. Tana je odmjerila hamajliju u svojoj ruci. »U njoj su upisana tri imena - Amastan, koji ju je prvi nosio, Mariata kojoj ju je poklonio...« »I Lallawa«, dometnuh. Klimnula je glavom s odobravanjem. »Pametna cura. I Lallawa. Da, Mariata je rodila svoje dijete - djevojčicu, što ju je prilično iznenadilo. Još u trbuhu, djetešce je bilo toliko aktivno da je bila sigurna kako je u pitanju dječak, čak mu je u mislima i nadjenula ime Amastan. Ali k ada je konačno rodila, ispostavilo se jasno kao dan da je ipak bila djevojčica.
Nazvala ju je Lallawa, duh slobode. Lallawa ult Mariata ult Yemma ult Tofenat. Sve do Tin Hinan. Upisala je njezino ime u hamajliju kako bi zaštitila svoje novorođenče - umotala je djetetovo ime u najmoćniji magični zapis koji sam ikada vidjela, povezavši duhove roditelja kako bi brinuli o djetetu, ispreplevši riječi, stvorivši mrežu sigurnosti, mrežu koja će spojiti njihove duše. Mislila je da do toga neće doći na ovome svijetu, već tek među zvijezdama, ali sudbina ponekad ipak ispravi svoje nestašnosti ispisujući svoj vlastiti conte de f é e.« Nagnula se prema meni. »Reci mi, dijete moje, odakle ti ta hamajlija?« Ispričala sam joj, promatrajući kako joj se licem razlijeva osmijeh, dugačak i zadovoljan. »Dakle, to je priča koju su ti podvalili? Dopusti da ti ispričam jednu drugu verziju. Mariata je rodila dijete, djevojčicu, upisala njezino ime u hamajliju i svezak je za sreću djetetu oko vrata. Rhossi, on je želio sinove. Ali djevojčicu, k tome dijete nekog drugog muškarca, to nije želio. Ostavio je dijete da umre u pustinji. No ona se vratila po njega, pobjegavši tijekom svadbene noći kako bi ga potražila na mjestu gdje je ostavljeno. U grobnici Tin Hinan - ah, ti putevi života i smrti, tako su elegantni i vječno isprepleteni. Ali, kada je stigla do grobnice, njezinog djetešca više nije bilo - tek otisci automobilskih guma i tragovi nogu. Nogu obuvenih u cipele kakvih nema u čitavom Maliju ili Nigeru. Bile su to stope jednog muškarca i jedne žene, ispričala mi je; on je bio znatno krupniji i teži od žene, čije je stopalo bilo tek nešto veće od stopala kakva djeteta.« Nisam mogla odvojiti pogled od nje - srce mi je sve vrijeme snažno udaralo, a mozak vrtio sulude misli kao: »Stopala moje majke bila su iznimno sitna, nosila je broj 33...«, a bila sam svjesna da nešto s tom rečenicom nije u redu. Tana me dodirnula po čelu. »Imaš onaj isti ozbiljni izraz koji bi se znao pojaviti i na njezinu licu kada se na nešto jako koncentrirala. Osim što bi se njezine obrve tada dodirnule - vidim da ti svoje oblikuješ kako bi to izbjegla. Da, draga moja, bez obzira što su ti ispričali, ti nisi bila njihovo dijete. Oni te nisu napravili. Pronašli su te u grobnici usred pustinje i ukrali.« Osjetila sam kako se svijet okreće. Treptala sam, gutala slinu i pokušavala se usredotočiti. »Kažeš da je žena bila Francuskinja, je li tako?« Potvrdno klimnuh glavom.
»Nekako su te uspjeli prošvercati iz zemlje.« Tana se načas zamislila. »Sigurna sam da postoji način za te stvari, pogotovo kada su u pitanju bogati Europljani... Bez obzira na Pješčani rat, te stvari nikada ne utječu na Europljane - oni žive u posve drugačijem svijetu od nas ostalih.« »Tvoj rodni list, Izzy,« Taïb će iznenada, upitno me pogledavši svojim toplim smeđim očima. Posegnuo je rukom u džep i izvadio komadić presavinutog zelenog papira. Zbunjeno sam zurila u papir posljednji sam ga put vidjela kada ga je Fennec, u naletu ljutnje, zavitlao preko cijelog šatora. »Čim sam ga ugledao, znao sam da je riječ o marokanskom rodnom listu. Vidiš li ovaj pečat?« Prstom je pokazao na izblijedjeli pravokutnik u samom dnu izblijedjelog zelenog papira. »To je Hasan II. - naš stari kralj. Otisak je prilično blijed, ali pokaži ga bilo kojem Marokancu i prepoznat će ga istog trena.« Nasmijao se. »Pa ti imaš marokanski rodni list!« Lažirani rodni list, pripremljen i ovjeren od nekog korumpiranog službenika za bakšiš. »Nije istina«, izustih tiho, gotovo šaptom. »Ovo nije moj rodni list. Ja nemam rodni list.« Osjetila sam kako mi radost polagano zamjenjuje prvobitnu zbunjenost, odbacujući svaku sumnju, ispunjavajući me postupno i nepovratno, poput vode izvučene na svjetlo dana iz dubine mračnog bunara. »Tana mi je rekla da ćeš doći.« »Kako je mogla znati?« »Znaš Tanu - poznaješ je bolje nego ja. Ona tako mnogo zna.« Stanka. »Znaš li da sam te sve ove godine nosila sa sobom, u svom srcu i povrh svog srca.« Otkvačila je srebrni broš pričvršćen posred grudi i odmotala kožnu vezicu koja ga je držala zatvorenog. Iz broša je izvukla komadić indigo tkanine umrljan hrdavo smeđom bojom i presložen kako bi stao unutra. Na trenutak se s ljubavlju zagledala u komadić tkanine, a zatim ga spustila na tlo između njih. »Ovo sam uspjela istrgnuti s tvog rukava kada su me odvlačili od tebe. Vjerovala sam kako je na toj tkanini posljednja kap tvoje životne krvi, sve dok nisam shvatila da nosim tvoje dijete.« Uputila mu je blještavi osmijeh. »Zar nisi prepoznao našu djevojčicu kada si je prvi put ugledao?« Tiho se nasmijala. »Zamisli, oteo si vlastitu kćer!« Zatresao je glavom. »Kako sam mogao znati? Nisam znao ni da si bila trudna, a povezati tako nešto u ovakvim okolnostima...« Ostavio je rečenicu nedovršenom. Bila je apsurdna. »Naravno da nisam znao.« Zastao je na trenutak, razmišljajući. »A ipak, znaš, bilo je nečega u njoj. Nečeg tvojeg.«
»Istog trena sam je prepoznala. Prepoznala bih je između tisuću žena. Ima tvoje oči.« Amastan osjeti kako mu se u očima nakupljaju suze. Obrisao ih je nadlanicom - asshak mu je nalagao da ne smije pokazati svoju slabost, čak ni pred vlastitom ženom. Ali suze su bile jače od njega, te im najposlije dopusti da mu se slijevaju niz lice u tkaninu njegova tagelmusta. »Ima tvoju bradu«, bilo je sve što je uspio reći. Mariata ispruži ruku prema njegovu obrazu. »Daj da te vidim. Daj da vidim tvoje prekrasno lice.« Povukla je njegov veo i stala ga promatrati, pohlepno upijajući svaki mišić i svaku poru njegova lica, svaku liniju i boru. »Ne marim za vrijeme koje je prošlo otkako smo se posljednji put vidjeli - ono je potpuno beznačajno. Za mene si ostao isti. Ti si moj Amastan, a ja tvoja Mariata. Nikada me više nemoj ostaviti. Obećaj mi to.« Nije bio u stanju izustiti ni riječi, stoga samo nijemo klimnu glavom i položi njezine ruke na svoje srce.
Dvije godine kasnije
S blijedog užarenog neba pustinjsko je sunce osvjetljavalo skupinu ljudi
u šatorskom naselju podignutom u podnožju planine. Krajolik je bio spektakularan - s jedne strane na obzoru su se uzdizali nazubljeni vulkanski visovi; s druge strane protezalo se dramatično more nepomičnog pijeska s naborima i usjecima zamrznutim u prostoru i vremenu. Na obližnjoj ispaši, živahnom smaragdu u kontrastu s crvenom okolinom, deve su mirno pasle ili sjedile, strpljivo zureći u prazno, dok su im vilice zadovoljno preživale s jedne na drugu stranu. Dolje, uz srebrni trak rijeke, stado crnih koza skakutalo je sa stijene na stijenu. Medu mladim kozlićima tu i tamo izbila bi poneka svađa, a meket starih jaraca što kude takvo razulareno ponašanje odbijao se o crveno stijenje. U udaljenom dijelu naselja, iza čitavog niza prašnjavih vozila, šačica djece okupila se ispred izduženog niskog šatora pozorno slušajući dvojicu muškaraca odjevenih u tradicionalne halje i velove. Stariji muškarac imao je vrlo izražajan profil i brižan pogled. Trenutačno je bio usredotočen na mlađeg muškarca koji je gestikulirao pun entuzijazma, da bi se potom sagnuo i vrhom zašiljenog štapa na pijesku iscrtao velike zavinute linije. Malko se odmaknuo kako bi promotrio svoj uradak, a potom se hitrim korakom udaljio, vrativši se nekoliko trenutaka kasnije s haljom prepunom oblutaka. Ispod halje nosio je uske traperice francuskog stila. Bacio je oblutke na tlo, podigavši veliki oblak prašine koji je natjerao najbližu djecu na kihanje i vrisku. Stariji muškarac dobacio je nešto na što su svi prasnuli u smijeh, a čak su se i crte njegova stroga lica na trenutak omekšale, čineći njegov izgled nešto blažim. Mladi muškarac položio je jedan crveni oblutak na putanju jedne od iscrtanih elipsa, a potom i još jedan, nešto krupniji i bijedi, položivši ga malo dalje. I ostalo kamenje pronašlo je svoje mjesto među iscrtanim koncentričnim linijama. Djeca su ga fascinirano promatrala, očito zainteresirana. Pričao je vrlo živopisno, pokazujući im najprije kamenje, pa nebo, a potom pustinju, da bi naposljetku širokim pokretom ruke obuhvatio čitavu skicu u pijesku prizivajući njihovu pozornost. Dvije žene sjedile su nedaleko, promatrajući ovu živahnu nastavu s mješavinom nježnosti, ponosa i užitka. Iz profila izgledale su kao međusobni zrcalni odraz, zahvaljujući žarkome suncu koje je izbrisalo bore s lica jedne žene i zamaglilo detalje lica one druge. Da nije bilo kontrasta u boji njihovih ispletenih kosa - jedna srebrna, a druga crna -
mogle bi proći kao sestre ili možda sestrične. Obje su na sebi imale široke plave halje koje ih hlade po vrućini, šarene marame, srebrni nakit i kajal kojim su naglasile svoje tamne, izražajne oči; jedna od njih na ruci je nosila sat, ali to nije bio statusni simbol, već obični plastični, digitalni sat, nadasve jeftin, ali koristan. Pogledala je na sat, ustala, pritisnula rukama donji dio kralježnice rastegnuvši se poput mačke, a onda se zaputila prema prostoru u kojem se odvijala nastava. Druga žena potapšala je svoju hamajliju - veliki komad graviranog srebra ukrašen svjetlećim crvenim krugovima - ponosno izloženu na grudima, da bi potom i ona ustala, prebacila dugački kraj svoje marame preko ramena i slijedila prvu ženu. »A što je ovo?« Mladi muškarac prstom je pokazivao bijeli oblutak, a djeca stadoše izvijati svoje majušne vratove. »Teliti?« upitalo je jedno dijete, okrenuvši se prema starijem muškarcu, iščekujući, ozbiljna lica, odgovor. Amastan se ponosno nasmiješio. »Tellit«, potvrdio je. »Mjesec«, ponovi Taïb. »La lune.« Dotaknuo je komadić ružičastog granita položenog na sljedećem elipsoidnom prstenu ucrtanom na pijesku. »A sjeća li se itko od vas što je ovo?« Djevojčica kose ispletene u šest pletenica prozborila je jedva čujnim šaptom. Taïb je rukama napravio gestu kao da je nije dobro čuo, a ona plaho ponovi. »Crvena zvijezda, da to je upravo to - Mars. Bravo, Tarichat.« Potaknuo ih je da crtaju svoje vlastite elipse i po njima slažu planete i pripadajuće mjesece, postavljajući pitanja i nudeći odgovore na mješavini engleskog, francuskog i tamašeka. A onda je netko nagazio na Veneru, spotaknuo se i izbacio Zemlju iz njezine orbite, te potom svi prasnuše u smijeh i stadoše dodavati nove planete i asteroide na mjesta gdje ih inače uopće nema. U tom trenutku, ogromna sjena sručila se nad pijesak i svi se okrenuše kako bi provjerili što je uzrokovalo taj fenomen. Jedan je dječak dobacio nešto i prasnuo u smijeh. Amastan se širom osmjehnuo, a ispod nabora crnog tagelmusta nazirali su se njegovi snježnobijeli zubi. »Kaže da si prouzročila pomrčinu sunca!« Taïb se približio novopridošlici, položivši ruku oko njezina proširena struka. »Kako ćemo ih naučiti gdje je njihovo mjesto u svemiru, kada se iznenada pojavi moja divovska žena i zakloni čitav Sunčev sustav?« Izzy ga nježno udari šakom u rame, što je djeci iz nekog razloga bilo iznimno smiješno. Mariata zatrese glavom. »Vi muškarci, uvijek ste opterećeni vlastitim mjestom u svijetu. Mi žene imamo sasvim druge brige.« Svojim sjajnim
crnim očima uputila je Amastanu izazovan pogled, a on joj se sramežljivo nasmiješio. Nekoliko trenutaka zadržala je pogled na njegovim očima, a potom položila ruku na nabrekli trbuh svoje kćeri. »Dakle, jesi li konačno odlučila?« Izzy joj uputi pogled upozorenja, ali Mariata nastavi ne obazirući se. »Gdje ćeš se poroditi?« »Nema se tu što razmišljati. Otići će u Pariz i to obaviti«, reče Amastan bez osmijeha. »Moja kći rodit će u čistoj, modernoj klinici gdje ne može doći ni do kakve pogreške.« Odmah do njega, Taïb je djelovao jednako ozbiljno. »Apsolutno. Izzy, već smo razgovarali o tome! Ne možeš se ovdje poroditi, to bi bilo sasvim suludo!« »Sasvim suludo!« ponovi Amastan. Stajali su rame uz rame - dvije polovice istog zrna graška. Izzy uhvati taj izraz u svojoj glavi, okrenu ga i stade proučavati, prilično zabavljena. Je li možda mislila reći »dva zrna graška u istoj mahuni«? Povremeno bi se uhvatila kako koristi izraze koje nikada prije nije koristila, da znade stvari koje nije imala otkuda naučiti, uzevši u obzir njezin europski odgoj. Bilo je to začudno, ali istovremeno sasvim normalno. Već se počela privikavati. »Vidi, znam sve argumente za i protiv, svjesna sam cijelog rizika - ali i sami znate da su žene tisućljećima rađale u pustinji! Ne - nemojte mi više ništa govoriti - još nisam ništa odlučila. Ali ne zaboravite da će Jean i Anne-Marie ta kođer biti prisutni.« Bilo je to dvoje putujućih francuskih liječnika, čiji je rad financirala zaklada koju su pokrenuli Taïb i Isabelle od njezine otpremnine i novca dobivenog prodajom njezinih dvaju londonskih rezidencija. Taïbova trgovina tuareškim nakitom i umjetninama s američkim i europskim sakupljačima također je bila sjajan izvor prihoda; Tana je dobar dio svojih inadan skih vještina prenijela mlađim generacijama, zadržavši ipak dio svojih tajni, a njihovi uradci bih su stvarno posebni i vrlo traženi. Mariata uputi svojoj kćeri pogled ispod oka, lukav i istovremeno pomalo ironičan. Izzy je jako dobro znala što taj pogled znači, a značio je: sama odluči i ne slušaj muškarce - što oni uostalom znaju o tim stvarima? Mi smo pustinjske žene i riskirat ćemo s pustinjom, Znajući da će naposljetku ionako biti po njezinom, mudro je promijenila temu. »A kako ćeš je zvati, jesi li se odlučila oko imena?« »Kako znaš da će biti djevojčica?« upita Amastan, blago provocirajući.
Mariatine usne razvukle su se u osmijeh. »O da, sasvim sam sigurna u to. Pročitala sam znakove.« Taïb zatrese glavom. »Ti uvijek sve znaš i prije nego ti išta priopćimo. Ne znam zašto uopće pitaš. Izzy i ja puno smo razgovarali i sinoć smo konačno odlučili.« »Žene će mi zauvijek ostati nedokučiva nepoznanica, pa makar živio vječno«, uzdahnu Amastan. Ozbiljna lica i pun poštovanja odmjerio je svoju ženu, razmijenili su poglede. Četrdeset godina, pomisli Izzy. Čak i nakon dvije godine nije se mogla priviknuti da je doista kći ovo dvoje nevjerojatnih ljudi. Osjećala se kao da je posudila nečiji tuđi život, zakoračivši u svijet bajki - i to bajki iz puno sretnijeg svemira od onog iz pera Perraulta ili braće Grimm. Hoće li i ona i Taïb ostati tako čvrsto povezani, tako živi nakon toliko mnogo godina, pitala se. Čitav koncept činio joj se nevjerojatnim, apsurdnim, ali istovremeno tako divnim. Zamisli koliko ćemo tada imati godina! Nasmijala se zamišljenoj slici, da bi potom uhvatila svog supruga kako je intenzivno promatra, zbog čega osjeti val topline u trbuhu. Ili se to samo beba malko pomakla. A onda opet... »Lallawa«, reče tiho, položivši ruku na svoj zaobljeni trbuh. »Osjećam da dugujem svijetu jednu Lallawu - zbog one starije koja je svoj život predala pustinji i za onu djevojku koja nikada nije dobila priliku odrasti s tim imenom.«
Pojmovnik adhan - muslimanski poziv na molitvu ifrit - zao duh ag - sin od ahal - tuareško slavlje Amazigh (pl. Imazighen) - Berberi, Slobodni narod amenokal - poglavica bubnjarskih skupina više plemena amghrar - plemenski starješina anet ma - ujak, važniji od roditelja asfar - tamašek izraz za »bljedoliki« asshak - tuareški kodeks časti i međusobnog poštovanja azalay - karavana trgovaca soli babouches - ručno izrađene kožne papuče baggara - skitnica, prosjak baraka - sreća barchan - vijugava dina nalik na polumjesec bokaye - čarobnjak koji upravlja duhovima, zapadna Afrika dzelaba (djellaba) - halja s kapuljačom džin (djinn, pl. djenoun) - zao duh, demon enad (pl. inadan, f. tinad) - tuareški kovač, često zadužen i za rituale bacanje čini erg - pješčano more fesh - fesh - živi pijesak fichta - berbcrsko slavlje funduq - zaklon za deve i putnike ghûl - zao duh guedra - ženski ritualni ples guelta - jezero vode stajaćice haik - tradicionalna ženska halja hamada - stjenovita ravnica haratin - poljoprivredni radnik Iboglan - tuareška aristokracija
iklan - šatorski robovi Kel Asuf - duhovi divljine kohl - kajal ma’allema - učiteljica religije i raznih domaćinskih vještina madugu - vođa karavane marabut - lutajući svećenik i učitelj religije mechoui - janjetina s ražnja mehari - vrhunska bijela deva, često se koristi u trkama msmen - berberske palačinke qareen - osobni demon redjem - grobni humak Sah’ra - arapska riječ značenja »smeđ« sehura - čarobnica sif - izdužena dina nalik maču suk (souq) - tržnica taglemust - tuareški veo koji nose muškarci tajine - zemljana zdjela za kuhanje, i jelo skuhano u njoj takouba - tuareška sablja tamašek (tamacheq) - govorni oblik taureškog jezika tamerwelt - zec tassoufra - vreća za držanje hrane teherot - hamajlija tefok - sunce tehot - zlo oko tifinagh - drevno tuareško pismo ult - kći od
Autoričina bilješka
Ovaj roman nastao je spajanjem dviju nadasve nadahnjujućih priča.
Prvo nadahnuće potječe iz mog otkrića da suprugova obitelj vuče korijene od mauretanskih nomadskih plemena koja su karavanama kroz pustinju pronosila srebro, začine i sol iz subsaharskog dijela Afrike da bi ih prodavala na tržnicama Maroka. Moje drugo nadahnuće bio je susret s jednom Francuskinjom koja je stigla u zabačeno berbersko selo u kojem živimo u potrazi za svojim ocem - tuareškim trgovcem s kojim je njezina majka, Parižanka, imala kraću aferu tijekom šezdesetih. Za svog je oca saznala tek na majčinoj samrti: cijeli život taj je podatak bio dobro čuvana i sramotna tajna. Provela je svoj život bez korijena i zbunjena u vezi s vlastitim identitetom, osjećajući se kao tek pola osobe i nikada se ne uklopivši u svijet u kojem je živjela. Nije na meni da ispričam ostatak njezine priče, ali želim joj zahvaliti na nadahnuću, jer da nije bilo toga, nikada ne bih napisala ovu knjigu.
