Jasmina Rodić
Dnevnik solerice o frajerima, godišnjim dobima & minusu na računu
Sadržaj
KOLEKCIJA JESEN/ZIMA Aktualni trend: mladi beogradski redatelj Moćni klasik: pariški diplomat
KOLEKCIJA PROLJEĆE/LJETO Ili doba ispitnih rokova ...na fakultetu i u ljubavi
KOLEKCIJA JESEN/ZIMA Ili krpanje sjenki i svog srca dugo u noć...
KOLEKCIJA PROLJEĆE/LJETO Muškarci: ta divna i okrutna stvorenja
Bilješka o autorici
K O L E K C I J A
J E S E N / Z I M A
Aktualni trend: mladi beogradski redatelj
Mo ć ni klasik: pariški diplomat
R
U J A N
~ČETVRTAK, 4.
RUJNA
Um je divno uzgajalište kontradiktornih impulsa, rekao je Thomas Paine. Vjerojatno nikad u životu ne bih čula za tog Painea da ga Chris In The Morning ne citira u petoj sezoni Života na sjeveru. Ima stari Thomas pravo. Za osobu koja se boji aviona, stvarno je čudno da sjedim tu gdje sjedim. U aerodromskom kafiću. Nikoga ne čekam niti sam ikoga ispraćala. Jednostavno, ponekad volim doći ovamo. Pijem čaj od mente i promatram farove aviona kako se probijaju kroz zamagljenu zagrebačku jesen. Konobar me gleda kao da sam poludjela jer sjedim već dva sata, bez prtljage, bez suputnika i bez ikakve namjere da se pomaknem. Ili barem naručim još jednu rundu i popravim mu promet. Možda bi imao više razumijevanja kad bi znao da moj čaj, uračunam li benzin potrošen do Plesa i natrag, stoji oko 40 kuna. Kad sam prije pet godina prvi put došla ovamo na piće, postojao je legitiman razlog na koji bi čak i moj prijekorno gledajući poslužitelj suosjećajno kimnuo glavom - pokušaj razbijanja straha od letenja. Za
jednu prizemljenu Bikicu, bivstvovanje među oblacima krajnje je neprirodna pojava. Kako je moguće da se ta nekoliko tona teška limena kutija uspijeva održati u zraku? I da joj je u stanju glave doći nešto tako nježno i krhko kao što je jato lastavica. Strah od letenja, ili točnije padanja, bio je dovoljno jak da cijelo djetinjstvo i prvu polovicu svojih dvadesetih uspješno izbjegavam aerodrome, sve dok mi urednica jedno jutro nije objavila kako za dva tjedna poslovno putujem u Varšavu i “nek se dotad izvolim izliječiti od svojih fobija kako znam i umijem!”. Pa sam odlučila pogledati svom strahu u krila i nagovorila dečka da odemo na Pleso. A tamo se, za ovim istim stolom, dogodilo ono što Paine naziva kontradiktornim impulsima. Uz neopisiv strah koji su limene beštije budile u meni, osjetila sam kako me preplavljuje sreća. Svidjela mi se aerodromska živost, pozitivna energija putnika, onih zadovoljnih što odlaze, kao i onih sretnih što su se vratili. Zračna luka Pleso iznenada mi se učinila kao predvorje New Yorka, Londona ili Cicleyja na Aljasci i sve što sam trebala napraviti jest svezati pojas na avionskom sjedalu i čekati da se ugasi lampica (iako tad još nisam letjela, sve sam temeljito proučila na netu, posebno sigurnosne upute stjuardesa prije polijetanja). Ma kako neugledan i minijaturan zagrebački aerodrom bio (u što ću se uvjeriti par godina kasnije, jurcajući onima u Londonu, Parizu i New Yorku), ostao mi je najdraži.
Nisam samo ja bila uzbuđena taj prvi put na aerodromu. Oko susjednog stola trčkarala je slatka djevojčica duge svijetlosmeđe kose, ispitujući mamu koliko još moraju čekati i može li dobiti princess-krafnu. Istu onu koju sam i ja mjerkala iza staklenog pulta, ali se nisam usudila naručiti zbog salmonelofobije usađene od strane suviše brižne majke. Njezina je očito hrabrija jer je bez razmišljanja pozvala konobara i uperila prst u smjeru staklene vitrine s kolačima. Pet godina kasnije, eto me, s vremena na vrijeme još uvijek sjedim tu, za istim stolom. Solo. Tomi i ja davno smo prekinuli. Iz nekih nostalgičnih razloga još smo se dugo nakon prekida znali naći na kavi na aerodromu. Sve dok nije došla nova djevojka i prizemljila ga. - Želi li mlada dama još nešto? - pita me sad već vidno iznervirani konobar, prekidajući moje gastroljubavne reminiscencije. Ma dovraga i crijevni nametnici! - Princess-krafnu molim! Da, još uvijek se bojim aviona i salmonele, ali sada, starija i hrabrija, redovito prkosim sili gravitacije, želučanim virozama i krivim frajerima. Ja o vuku, a Vuk na... SMS poruku. - What’s up, funny girl ;-) Vuk. Crvenokosi beogradski redatelj kojeg sam prije mjesec dana upoznala na Braču. Naravno, kako to već biva, posljednju večer prije povratka u Zagreb. Pomalo sliči na Roberta Redforda. Ni približno toliko lijep, ali
približno toliko šarmantan. - Jedem princess-krafnu. Odgovaram kratko i jasno. Danas mi se uopće ne da biti duhovita. - Znaš da će ti to otići u guzu? ;-) Baš mi treba frajer da mi broji kalorije. - Isuse, i što ćemo sad?! ;-) - Hm... nadam se, svašta nešto lepo. Hmm. Fakat je spretan s riječima. Vuk mi ne izlazi iz glave od one večeri kad je s društvom banuo u supetarsku konobu... onako slatko raskuštran, pjegav i crven kao njemačke turistkinje. Usprkos pocrvenjelom nosu i svim tim pjegicama koje su mu napale lice, ili možda baš zbog njih, nisam prestajala misliti na “tog Srbina”. Tako su ga, naime, prošlog ljeta oslovljavali na otoku. “Vidjela sam onog Srbina na rivi”. “Bio je i onaj Srbin na plaži”. Kao da je riječ o nekoj rijetkoj životinji, koja se ukazuje jednom svakih par dekada. Sredozemnoj medvjedici! Doduše, posljednjih dvadesetak godina bilo je vjerojatnije naletjeti na Sredozemnu medvjedicu nego na Beograđanina u Dalmaciji, no Vuk je volio pionirske pothvate. I tako seksi izgovarao to njihovo “bre”, na sav glas usred supetarske rive, kao da namjerno prkosi lokalpatriotima. Kad je te večeri, slučajno ili namjerno, sjeo baš za stol do mog, kraj ljeta dobio je novu neočekivanu dimenziju. Nakon tjedana intenzivnog postmorskog dopisivanja na relaciji Zagreb-Beograd, u jednom sam
trenutku podigla glavu i shvatila da je u međuvremenu stigla jesen. - Dolazim sutra. Hoćeš li me braniti ako ustaše napadnu ;-) Tipični Vuk, obožava provocirati. Otpisujem mu kako nema razloga za brigu jer: a) Moja se vikendica nalazi u cool i slatkom gorskokotarskom mjestašcu, naseljenom nadasve ljubaznim i toplim ljudima. b) Hrvati su općenito jedna miroljubiva i tolerantna nacija koja cijeni različitosti i nije osvetoljubiva. c) Ne škodi ni to što Vuk vozi auto američkih registracija. A onda mu tipkam vic o Nijemcu koji dolazi u Veliku Britaniju na godišnji, i kojeg na granici pitaju: “Ocupation?” “No, just visiting”, odgovara im. Nijemca, naravno, pretvaram u Srbina koji ide u Hrvatsku na odmor, a engleskog u hrvatskog carinika.
~ PETAK, 5.
RUJNA
Što spakirati za romantični vikend? Vuk je upravo poslao poruku da stiže za četrdeset pet minuta a ja otprilike isto toliko stojim pred ormarom i mahnito kopam u nadi da ću pronaći nešto što je istovremeno
casual, seksi i praktično u slučaju vremenskih nepogoda. Trenirka? Sjećam se da sam kupila jednu početkom devedesetih kad sam se upisala u teretanu, ali otad joj se gubi svaki trag, a i šuškavci su definitivno izašli iz mode. Jahače hlače, visoke kožne čizme i bijela dolčevita kratkih rukava. Savršeno! Kad bi u dotičnima actually mogla disati i saginjati te bez opasnosti od pucanja po šavovima. Traperice i običan T-shirt. Dosadno. Traperice i T-shirt s fotkom Depeche modea. To bi garant upalilo! Skužila sam da stalno stavlja njihove stvari na fejs, no jedina glazbena majica koju posjedujem je ona s fotografijom grupe New Kids On The Block, a sumnjam da bi ga to oduševilo. Haljinica, gumene čizme i traper jakna. Bingo! Slatko, seksi i znam gdje se nalaze sva tri artikla. Kad je oko podneva Vukov tamnozeleni kabrio stigao pred moj neboder, osjećala sam se kao Bridget Jones koja ide na mini-break s Danielom Cleaverom. Nos mu više nije crven, štoviše, lice mu je dobilo lijepu, ravnomjernu preplanulu nijansu, savršeni kontrast bež Tshirtu, snježnobijelim tenisicama i kosi koja je još malo narasla i posvijetlila od sunca. Bože, koliko je lijep. Možda čak i ljepši od Roberta Redforda. Dođe mi da zapjevam “The way we were”. Ljubi me u obraz, stavlja kofer u prtljažnik i otvara mi vrata suvozačkog mjesta. - Gde ćemo. Na neko... pecanje? - namiguje mi, mjer-
kajući moje gumene čizmake. S njim ovako prokleto zgodnim, bilo kamo. Možemo se cijeli vikend voziti ukrug po parkiralištu. Ili otići do Novog Zelanda. Sasvim svejedno, jer je jedini okoliš koji želim gledati Vukovo lice. Doslovce fizički osjećam kako se zaljubljujem. Gusjenice koje su se proteklih tjedana izlegle po stijenkama moje trbušne šupljine (svaki njegov SMS potaknuo bi rađanje nove), u procesu su metamorfoze i samo je pitanje trenutka kad će postati leptiri i napraviti nered u mojoj ionako nesređenoj glavi. Vikend je, bez pretjerivanja (ili dobro, možda s malo pretjerivanja) bio nalik reklami za Ralph Lauren kolekciju rana jesen/zima: Vuk kao mladi Robert u Abercrombie & Fitch vestama, RL polo-majicama i Diesel trapericama, i ja, u lepršavoj ljetnoj haljinici sa Zarine rasprodaje, za volanom njegovog cool kabrioleta s automatik mjenjačem. Mislim da sam se definitivno zaljubila u trenutku kad mi je dopustio da ga vozim. - Jesi li sigurna da ćeš umeti? Nije teško, ali... - Svašta. Naravno da znam! Mislim, koliko teško može biti voziti automatik?! Samouvjereno sjedam za volan, namještam retrovizor i stavljam mjenjač u položaj za rikverc. Isprva ide sasvim dobro: oprezno stišćem gas i auto polako kreće unatrag. Lagano stišćem kočnicu, okrećem se polukružno i izlazim na glavnu ulicu. Štoviše, krenulo mi je tako dobro da sam nakon par minuta vožnje poželjela malo ubrzati sa ziheraških trideset i pet kilometara na sat. A i
CD Depeche Modea je pretih pa istovremeno rukom tražim gumb za pojačavanje zvuka, a nogom stišćem gas. Osim što to nije bio gas. Automobil naglo koči, a Vukovo čelo sljubljuje se s prednjim staklom. - Ide, bre, ženo, da li si ti normalna - urla na mene, držeći se za glavu. - Oprosti. Stisnula sam krivu papučicu - odgovaram, pokušavajući ostati ozbiljna. Uzalud. Jednostavno se ne mogu prestati hihotati. Prvih me nekoliko sekundi gleda ozbiljno i ljuto, a onda se i sam počinje smijati. - Mrš nazad na suvozačko mesto, ti neuračunljivi stvore! Poslušno izlazim iz auta, dok on preskače na vozačevo sjedalo. Nema veze. Zapravo mi je draže biti suvozač jer je put do Bjelolasice u ovo doba godine praznik za oči. Pogotovo na ovako sunčan dan, kad se crvene, žute i narančaste nijanse prelijevaju po šumi kao da se netko igrao uljnim bojama. To je ona jesen čiju sam čast još prije par dana branila u sivom Zagrebu. Vuk cijelim putem desnu ruku drži na mom krilu (taj je automatik stvarno praktičan), dok iz zvučnika Dave Gahan pjevuši svojim seksi glasom: “I may appear to be constantly out of reach. I give in to sin because I like to practice what I preach.” Ovo je jedan od onih savršenih trenutaka koji bih, da je to moguće, buteljirala i čuvala u podrumu među sto godina starim vinima i igračkama iz djetinjstva. Trebalo nam je sat i pol do moje vikendice. Koliko
sam god kao klinka bila bijesna na starce što su odlučili napraviti vikendicu na lokaciji koju bi Englezi okarakterizirali kao “in the middle of nowhere”, sada sam im zahvalna. Zabačeno selo usred šume savršeno je mjesto za dovesti frajera na romantični vikend. - Čoveče, pa ovo je raj! Da sam na tvome mestu, ne bi se pomerao odavde - konstatira Vuk, istrčavajući iz auta i radeći počasni krug po livadi. Kuća je na stvarno lijepome mjestu: na vrhu brdašca okruženog borovima koji doslovce paraju nebo. Ne mogu se baš koncentrirati na prirodne ljepote jer pokušavam dokučiti: a) Koji od osam ključeva na mom privjesku pripada ulaznim vratima. b) Otkud mi uopće osam ključeva. c) Zašto Murphyjev zakon baš nikad ne omane. Uspijevam otključati tek iz osmog pokušaja. Kuća je još uvijek puna užeglog ljetnog zraka i zrnaca prašine koja lebde uokolo. Ispod prozorske daske pravo je groblje muha i noćnih leptira, a nema kuta u kojem pauk nije ispleo svoj dom i nakitio ga mrtvim mušicama. Tim Burton bi bio ponosan! - Pusti sad to - govori Vuk, čupa mi metlu iz ruke i tjera da sjednem pokraj njega na drvenu ljuljačku na terasi (došli smo na romantični vikend, a prva stvar koju sam JA napravila jest uzela metlu i počela mesti? Stvarno sam poremećena).
- Psss... čuješ li? - šapće, stavljajući mi kažiprst na usta. Zujanje. Muha. Pčela. Bumbara. Livada pulsira raznim oblicima života. Gotovo kao da smo na koncertu simfonijskog orkestra. Prvih pola sata samo sjedimo i slušamo, a onda otvaramo bocu vina i čokoladu te na smjenu jedemo, ljubimo se i pričamo. Tj., ja ga ispitujem, valjda profesionalna deformacija, a on odgovara. Odrastao je u malome mjestu na jugu Srbije i, da ga citiram, “iskoristio prvu priliku da otamo pobegne”. A prilika je bila - studij u Beogradu. Kaže kako se nikada nisu bolje provodili negoli za vrijeme bombardiranja, “kad nije bilo predavanja pa su po cele dane sedeli na Kališu i duvali”. A onda mu je sve to dojadilo pa je otišao s curom u New York. Gdje su se vjenčali. - To zvuči genijalno! Odmahuje glavom, konstatirajući kako se ispostavilo da ideja i nije baš bila genijalna jer su se nakon dvije godine razveli. - Nema veze, meni to svejedno zvuči cool. - Znači, pališ se na udaju? - Palim se na New York - A ja se palim na tebe - govori mi, igrajući se s pramenom moje kose. Dragi putnici, vežite se, JATo leptira polijeće. Kad se vratim u Zagreb, moram još jednom zahvaliti Marijani što me pozvala k sebi na Brač.
Nakon još par sati ljubljenja, otišli smo do Olimpijskog centra Bjelolasica na večeru. Hotel je pun košarkaša koji su došli na pripreme. Kad sam se vraćala s toaleta, apsolutno svaki dvometraš u hotelskom restoranu odšacao me od glave do pete. Male stvari čovjeka vesele. I nesigurnu curu. Potražila sam neki znak ljubomore ili nelagode na Vukovom licu, ali bezuspješno. - Malena, ulepšala si im veče. Sad će svi da te sanjaju. To mi se sviđa kod njega. Jebeno je samopouzdan. I ima taj prokleto dobar smisao za humor. Uvijek zna što treba reći. Ja sam s druge strane kraljica nesamopouzdanja. Zacrvenjela sam se, što od drskih pogleda, što od Vukovih komentara, i najradije bih se zavukla pod crveno-bijeli karirani stolnjak. Pa ga ponovno krećem rešetati pitanjima, tek toliko da skrenem pozornost sa sebe. - Prava si novinarka, stalno nešto zapitkuješ. A ti, šta je s tobom? Hm, što je sa mnom? - Ja nemam tako uzbudljiv život. U onom neboderu ispred kojeg si me dočekao živim od trećeg dana svog života. A za vrijeme zračnih napada na Zagreb nisam duvala travu na Zrinjevcu nego s mamom sjedila u podrumskom skloništu, jela bananu i pila sok. Negazirani. Dakle, u pitanju je jedna krajnje nezanimljiva egzistencija - konstatiram ozbiljno. - Dođi... dođi ovamo da te poljubim, egzistencijo
moja nezanimljiva. Košarkaši dižu glave iz tanjura s juhom, kao da su nanjušili da će biti neke akcije. Ljubi me, prvo u usta, pa u obraz, pa u oko. Miriše na žvake od lubenice. Mislim da bih mogla živjeti isključivo na lubenicama ostatak života! Vani je pao mrak kad smo završili s večerom, a kad u šumi padne mrak, to je najcrnji mrak koji postoji. Vuk vozi polako dok ja prepričavam kako je prije par godina tom cestom prošetala medvjedica s mladima. - Kakve su šanse da nam meca sad uskoči na stražnje sedište? - Male. Prije će nas zaskočiti neki lokalni pijanac. Al' fućkaš napade medvjeda i lokalnih pijanaca. S njima bih već nekako izašla na kraj. Mene više brine On. Vuk garant očekuje seks kad se vratimo u kuću. Ali može ga zaboraviti. Ja NE spavam s frajerima nakon prvog dejta (a ovo nam je objektivno prvi pravi dejt) ma kako mi napeti bili. Bojeći se kako bi me njegov beogradski šarm mogao natjerati da napravim izuzetak od tog pravila, poduzela sam sve mjere osiguranja. Ili preciznije: nisam se depilirala. Nema teorije da se skinem, ma koliko preklinjao! - Šta si ućutala, o čemu razmišljaš? Ha, bolje da ne znaš. - O Beogradu. Stvarno bih ga mogla posjetiti. Stvarno je čudno kad ležite u krevetu s frajerom kojeg ste vidjeli dva puta u životu. Zapravo bi bilo prirodnije
da se seksamo jer bi, ako ništa, to prošlo pod avanturu za jednu noć. Ali što je ovo? Dvadeset minuta sam stajala pred ogledalom u kupaonici razmišljajući što obući za spavanje s Vukom: poderanu široku majicu koja govori “tretiraj me u krevetu kao što bi tretirao ženu s kojom si dvadeset godina u braku”, seksi kompletić na cvjetiće koji govori “ja bih bila jebena i poštena” ili svoju staru Hello Kitty spavaćicu koja... hm, mudro šuti i smješka se. - Hello there, Kitty! - kaže mi Vuk dok s priličnom dozom neugode ulazim u krevet. - Znao sam da imaš Hello Kitty pidžamu! - Kako si znao? - Tako. Ti si tačno taj tip ribe. Hm, ne znam je li to kompliment ili uvreda. - I, Kitty, što misliš o ovome... ti i ja... prvi dejt, a već smo završili u krevetu. Namiguje mi i popravlja jastuk iznad glave. - Paaa, prilično čudna situacija. Čudnije bi bilo jedino da između nas legne medvjed. Ali kao što sam ti već rekla telefonom, činjenica da spavamo zajedno ne znači da ćemo “spavati zajedno” - konstatiram uvlačeći noge pod pokrivač. Osjećam njegovo hladno stopalo. - Zajebi sve to, ajmo se malo ljubiti! Osjećam olakšanje što je to predložio. Ne bih podnijela da me baš do kraja poslušao i da smo večer proveli u maniri starog bračnog para. Stvarno se lijepo ljubi... i mazi... i ne znam je li mu u međuvremenu
izraslo još deset ruku koje mojoj Hello Kitty pokušavaju reći goodbye. - Ne. Ne mogu. Nemoj... mmrn... ne, stvarno ne! - Neću... ne brini... samo malo... - Ali... ja stvarno... ne. Ne mogu! Skočila sam kao oparena kad se Vukova ruka približila mojim intimnim dijelovima. Okej, mislit će da nisam normalna. Ili da sam djevica. Moram pojasniti stvar. - Vidi, ne znam kako da ti ovo kažem ali... ne mogu spavati s tobom jer se nisam depilirala. A nisam se depilirala jer ne želim spavati s tobom. Mislim, zapravo želim, ali ne bih smjela. Ne poznajem te dovoljno i... Moje izlaganje prekida njegov smijeh. Doslovce se valja po krevetu i trese od smijeha. - Čekaj, znači ti se namerno nisi depilirala, iz straha da ne popustiš i da se ne kresnemo. Ahahahahaha, ovo je nešto najluđe što sam ikada čuo. Dođi ovamo, srce moje čupavo. Privlači me k sebi i ljubi. Kao mlađu sestricu koja je rekla nešto smiješno i simpatično. A onda ponovno gleda onim svojim pohotnim pogledom i moja Hello Kitty pidžama nakon petominutne borbe dobiva ulogu bijele zastave.
~ SUBOTA,6.
RUJNA
Probudila sam se oko deset. Kroz poluotvorena balkonska vrata čuje se zujanje livadarskog insektarija. Volim promatrati ljude dok spavaju. To je vjerojatno najiskreniji izraz lica koji mogu imati, pa ga ne škodi dobro proučiti. Vuk spava zatvorenih ustiju, čvrsto zatvorenih kapaka. Izgleda kao da ne želi da ga se, kako bi Srbi rekli, provali. Ima tanka usta. Obično mi se ne sviđaju frajeri tankih usana, ali, eto, njegova su mi baš slatka. Ima duge crvene trepavice. Uvijek me zanimalo imaju li crvenokosi frajeri crvenu kosu i tamo... dolje. Sinoć je bio mrak pa nisam mogla procijeniti a sada... bi stvarno bilo suludo da mu pokušam skinuti gaće. O, bože, ne mogu vjerovati o čemu razmišljam. - O čemu razmišljaš - pita me, trljajući oči. Kada bi me barem to prestao pitati. - O Kalemegdanu. Sigurno izgleda predivno. - I, da vidimo, o čemu je točno reč, dlake na sunce! - Zaboravi. Prije bih se zaklela na vječni celibat nego ti to pokazala. - Ti si, bre, totalno luda riba! Ne znam je li to kompliment ili uvreda. I ne usudim se pitati. Nakon doručka popili smo kavu u hotelu, prošetali do skijaške žičare, kupili zalihu soka od marelice i napolitanki, te ostatak dana proveli razvlačeći se po razvučenom trosjedu u dnevnoj sobi. Popodne je počela kiša. Vrijeme
kao naručeno za maženje i spavanje. Vrijeme u kojem vrijeme prestaje imati smisao. Ne mogu procijeniti koliko je sati, moglo bi biti šest popodne. Ili dva ujutro. Ležimo stisnuti jedno uz drugo, na boku, dok se na televizoru vrti odjavna špica Mućki (na vikendici nema signala pa uvijek ponesem zalihu DVD-ova). Ne želim se dignuti i ugasiti TV jer mi se po Vukovom disanju čini daje zadrijemao. Drži me čvrsto zagrljenu i sigurno bi se probudio da se pokušam pomaknuti. Njegovo disanje prati tempo mojih pluća. Ili možda obrnuto. Sinkronizirano dišem s nekim tko mi je donedavno bio potpuni stranac. Ljudsko tijelo je stvarno nevjerojatna naprava. Pohlepna, nepouzdana i nezahvalna stvarčica koja je u stanju odbiti darovani mu bubreg ili srce, čak i po cijenu smrti. Ali ponudi li mu se na pladnju cijeli organizam, ovako topao i pun života, halapljivo će ga poželjeti asimilirati. Odbijanje nije opcija. Želim Vukov bubreg, njegova pluća, jetra, mozak... I njegovo srce.
~ NEDJELJA, 7.
RUJNA
Nakon doručka krenuli smo natrag, prema Zagrebu i Beogradu. Nemam volje ništa pisati jer mi loše padaju rastanci. Pogotovo oni nakon kojih ne znaš što slijedi.
~ PONEDJELJAK, 8. RUJNA Prokleta mobilna telefonija. Dok su postojale samo fiksne linije, mogle smo si lagati kako je On sigurno zvao dok nas nije bilo kod kuće. Puno je gore sad, kad nas se može dobiti u bilo kojem trenutku. A mobitel šuti kao zaliven. I koja je to uopće fora da moramo čekati da se frajer prvi javi. Zašto ja ne bih njega nazvala? Zato što ne želim djelovati očajno. Iako jesam očajna jer već je prošlo dvadeset sati otkako smo se rastali, a od Vuka ni traga ni glasa, izuzev poruke da je sretno stigao. Javila sam u redakciju da neću doći na posao jer me boli trbuh. Što zapravo i nije laž jer me zaista boli želudac, od nervoze. Ponedjeljkom imamo kolegij i ja bih trebala predlagati nove teme ali potpuno sam dekoncentrirana i jedino što mogu predložiti jest paparazzo uhođenje izvjesnog beogradskog redatelja. Izvukla sam se iz stana samo na deset minuta, da prošetam Lajku i kupim žvake s okusom lubenice a onda vratila kući i nastavila piljiti u telefon. Oko dva popodne zaključila sam kako ću poludjeti i odlučila napraviti nešto korisno. Izvaditi stvari iz kofera. Što je bila pogreška. Vadim iz ruksaka Hello Kitty pidžamu i bacam je u pranje, a onda se predomišljam i vadim je van iz košare. Iako slabo, na njoj se još uvijek osjeti miris Vukovog parfema. Želim samo ležati, mirisati ostatke Vuka na svojoj odjeći i čekati da zazvoni jebeni telefon. Jebemti. Ne mogu vjerovati da sam se ponovno dovela u ovu situaciju. Da mi raspoloženje ovisi o jebenom mobi-
telu. A tako sam uživala u duševnom miru posljednjih mjeseci. Nitko mi se nije sviđao i to mi se počelo sviđati. Nema živciranja, iščekivanja, igranja igrica, igre pogađanja... nema redovitog depiliranja, pedikura, kupovanja donjeg veša. Biti solo i nezaljubljen je jedna divna ušteda vremena, živaca i novca. Nažalost, takva stanja kod mene kratko traju. Uvijek se nađe netko poput Vuka da mi poremeti duševni mir. Zvoni telefon. Srce mi počinje lupati kao luda. - Je li se javio? Danijela. Da mi je blizu, zadavila bih je što mi daje lažne nade. - Nije. I prestanite me maltretirati! - Okej, što si tako nervozna, javiti će se sto posto. Možda još spava. - Mo’š si mislit. - Joj, taj tvoj vječni optimizam Jesus, a tek te teorije o razlozima nejavljanja. Možda su ga oteli izvanzemaljci na Bajakovu. Ili je izgubio mobitel s mojim brojem. I pamćenje, pa ne zna koje ime i prezime potražiti na fejsu. Ulazim mu na profil. Nema nikakvih aktivnosti od petka prijepodne. To je dobar znak. Možda mu se stvarno nešto dogodilo, govorim Danijeli i moje raspoloženje se za trenutak popravlja. - Nadaš se kako ga je pregazio kamion jer bi to bila bolja opcija nego da te jednostavno više nije poželio nazvati. Stvarno si poremećena - Znam, jesam ali... teorija s kamionom bi mi stvarno
bila draža. Mislim, ne bih sad da ga baš ubije. Samo malo ozlijedi. - Ne mogu ovo više slušati, moram ići raditi, ajde bok. Tek što sam spustila slušalicu, otvorio se onaj prozorčić na Facebook chatu. - Hej, malena, kako ti je bilo spavati bez mene? Vuk! Život ponovno ima smisla. Naravno, ja sam cool i uopće nisam histerizirala oko njegovog javljanja. - Spavala sam kao beba. A ti? - Ne pitaj. Najradije bih pobegao nazad na onu tvoju Belolasicu. Baš nam je bilo lepo ;-) - S obzirom na to da si preživio noćenje pokraj čupavog Jetija, dobro je završilo ;-) - Luda si. Ali slatka. Moram da idem, čujemo se kasnije, ljubim te maleni! Tri uskličnika. On me ljubi :)
~ UTORAK, 9. RUJNA - Mala, kako je bilo? - pita me Frau, konspirativno se naginjući nad moj radni stol. To je pitanje postalo svojevrsna tradicija, naš mali obred, koji me neizbježno čeka nakon svakog godišnjeg odmora, vikenda, jednodnevnog izleta, pa čak i intervjua s nekim tko bi “mogao odgovarati”. Frau je najstarija lektorica u redakciji, a, osim
novinarskih pogrešaka, ispravlja i moje životne. Ili barem pokušava. Što god da mi se događalo, Frau to zna u ponedjeljak ujutro. Dobro, u ovom slučaju, u utorak. Ne znam, zapravo, zašto Frau zovemo Frau. Valjda zato što još uvijek ima onaj autoritativni gard bivše učiteljice/ravnateljice škole/partijske dužnosnice koja je “imala i svog vozača!”. Frau zna sve o meni. Zna da već dvije godine nisam imala ozbiljniju vezu i to je počinje ozbiljno brinuti. Boji se da ću završiti kao jedna od “onih” novinarki - koje se nikada nisu udale niti dobile djecu i kojima su s vremenom najbolje prijateljice postale boce žestice i šteka cigareta. - Bili smo na Bjelolasici i bilo je divno. Ima genijalni kabriolet i dao mi je da ga vozim, šetali smo po šumi, rekao je da... - Što ste jeli? - Što smo jeli? - Da, nadam se da si čovjeku nešto skuhala. Nisi ga valjda držala dva dana na sendvičima. Mala, molim te reci mi da si kuhala! - Pa... ovaj... nisam. Mislim, u hotelu blizu moje vikendice ima dobar restoran s domaćom hranom i... - Znala sam! Da si mi rekla da idete, ja bih ti napravila neke sarme da poneseš. No dobro sad, pustimo to, bili ste na vikendu, sve je bilo divno i krasno, on se vratio u Beograd i što sad? Što nam je sljedeći korak? Uf, znala sam da će me pitati za “sljedeći korak”. Frau je vrlo organizirana i sistematična, voli smišljati taktike,
planove i sljedeće korake, a pola stoljeća bračnog staža daje joj za pravo da bude sigurna kako, kad su muškarci, ljubav i veze u pitanju, zna sve! - Pa, ono, u kontaktu smo, čujemo se svaki dan (lažem, ali što ću). - Kada ćete se ponovno vidjeti? Je li te pozvao k sebi u Beograd? U tom mi je trenutku zazvonio telefon. Nikad se nisam više razveselila glasu glavne urednice. - Moram na desk, nešto me hitno trebaju... - Dobro, ali dođi kasnije do mene. Mala, ovo je ozbiljno, moramo razraditi taktiku za dalje. Ti ćeš sama opet sve zabrljati! - konstatira Frau i namiguje mi. Ostatak dana provela sam za kompjutorom, zatrpana poslom (utorak je dan kad završavamo broj) i papirićima sa svim radnjama koje moram obaviti: * Nazvati Gibonnija i poslati mu intervju na autorizaciju. * Upisati recepte u rubriku Poznati kuhaju. * Potpisati fotke u temama koje sam radila. * Nešto što sam našvrljala takvim švrakopisom da ne uspijevam pročitati. Gibonni je brzo odgovorio. Na sreću, nije puno toga mijenjao u odgovorima, pa sam oko sedam uvečer završila s poslom. Od Vuka ni traga ni glasa. On je jučer prvi poslao poruku. Možda očekuje da se danas ja njemu prva javim? Uh, kako me zamaraju ta pravila igre koja nema pravila. Pokušat ću izdržati do ponoći, a ako dotad ništa
ne pošalje, poslat ću ja njemu. U stanu je plus tristo. Još jedan ljetni dan koji je zalutao u jesen. Cimer leži na kauču, s ventilatorom uperenim u glavu. Stropoštavam se na kauč preko puta. - Rekao mi je Gibo da sam mu baš bila simpatična i da će mi “on pivati na svadbi, samo da mu javim kad se buden udavala”. - To ti je rekao samo zato što je prokljuvio da si problematični tip koji teško da će se ikada udati. - Fakat si bezobrazan! - Ae! Toni je najduhovitiji tip kojeg poznajem. Znamo se od trećeg razreda osnovne. On je moj tajni prolaz u labirint muškog uma. U kojem se često pogubim. - Okej, znači riješili smo glazbu za tvoju svadbu, a što je s mladoženjom? Kako to napreduje? - Polako ali...nesigurno. Ti si frajer, što misliš: on je meni jučer prvi poslao poruku, trebam li se ja danas njemu prva javiti? Ili da čekam? - Stara, čim si tako rano počela zbrajati, nešto ne štima u računici. - Znam. Zašto se ja svaki put uvalim u isto sranje... - Zato što svaki put polaziš od pretpostavke da su svi ljudi napravljeni od stopostotnog pamuka. Da su kvalitetni. A zapravo je oko nas gomila poliestera. Ljudi su uglavnom smradovi - konstatira Toni. U reklamnim pauzama CSI: Las Vegas dolazimo do zaključka kako bi bilo vrlo praktično da je na svakoga
prišivena etiketa sa sastavom i uputama o održavanju. Upoznaš nekoga i prvo provjeriš što mu piše na deklaraciji: da čovjek slučajno nije stopostotni poliester od kojeg ćeš se usmrdjeti ili, pak, neki hiperosjetljivi materijal poput svile, koji je kompliciran za održavanje. I tako okrećeš deklaracije sve dok ne naletiš na lijep model od finog pamuka koji se ne stisne ako ga, tu i tamo, slučajno ubaciš na šezdeset. Od Vuka ni traga ni glasa. Okej, sad je stvarno dosta čekanja. Bio pamuk ili poliester, moram malo misliti i na svoje živce. Nek’ sve ide k vragu, šaljem mu poruku, i to je to! Ali što da napišem? Nešto slatko i neobavezno. Što neće zvučati očajnički, prijeteće ili suviše ozbiljno. Ili kao da sam smišljala cijelu večer. Ma brzo ću ja to. Sljedeći put kad sam pogledala na sat prošlo je četrdeset pet minuta, a moja neobavezna poruka još nije bila smišljena. Pišem poruke pa ih brišem. “Hej, kakvo je vrijeme u Beogradu?”. Isuse, mogu li biti jadnija! “Hej, Hello Kitty pita za tebe”. Hm, ili u prijevodu Dalibora Matanića, “O’š se jebat”. Ne, to nije poruka koju mu želim poslati. “Hej, bila sam na depilaciji”. Čisto kao informacija. “Hej, što se radi?”. A što bi se radilo u pola jedan ujutro. “Hej, fališ mi”. Istinito ali suviše iskreno i rubno očajnički. “Hej, fakat nije okej da se cijeli dan ne javiš curi s ko-
jom si bio na romantičnom vikendu!”. Istinito, ali suviše iskreno i prekorubno očajnički. Ujedan ujutro više nisam imala ni snage ni pametnih ideja pa sam mu poslala sljedeću poruku: “Hej ti :)”. Za minutu je stigao odgovor. “Hej ti! :)”. Idem spavati. Jutro je pametnije od večeri. I ovih naših poruka.
L
I S T O P A D
~ SRIJEDA,1.LISTOPAD Sjedim u redakciji i proklinjem modernu tehnologiju. Zvoni mi mobitel. - Shvaćaš li ti da nam preostaje još samo par godina prije nego što i statistički upadnemo među usidjelice? Danijela. Upravo je pročitala članak u kojem autor spominje neko istraživanje koje je pokazalo da ženama nakon trideset pete godine šanse za udaju padnu za pedeset posto. - Znači gotove smo - odgovaram poluzainteresirano, mučeći muku s digitalnim diktafonom. Jesam li intervju koji sam radila uopće snimila ili sam ga upravo izbrisala? Hm. Za deset minuta ponovno mi je zazvonio mobitel. Danijela. Na kraju novina bio je neki članak o bakici koja se prvi put udala u stotoj. - Znači, ima nade. Super. Moram ići, imam posla, ajde bok - odgovaram. Hvala ti Svevišnji, pronašla sam izgubljenu snimku. Stvarno ima nade za izgubljene slučajeve! Kad smo kod izgubljenih slučajeva, gdje uopće tražiti čovjeka svog života? U kafiću očito ne jer, da citiram mamu, “tamo definitivno sve znam”. Tata je u par navrata
predlagao kazalište jer, kao, “tamo idu pristojni dečki”. Da, pristojni gaaaay dečki. Ili oni s curama. Internet? Društvo seksualnih perverznjaka. Na moru? Vuk se nakon one večeri javio još svega par puta, vjerojatno više iz osjećaja obaveze negoli želje. Ja se njemu iz principa više nisam željela javljati. Kulerski sam ga preboljela, piljeći u telefon i njegovu Facebook stranicu dok mi oči ne ispadnu i maltretirajući cimera analizama potencijalnih razloga zbog kojih se nije javio. Na kraju smo se složili kako se nije javio jer se muškarci boje pametnih i snažnih žena. A vrlo vjerojatno i dlakavih. Iako se dobro držim i sve sam kao i uvijek okrenula na humor, osjećam se prilično jadno zbog cijele situacije. Nisam trebala spavati s njim. Do jedan popodne uspjela sam pronaći izgubljeni intervju, prekucati ga na komp, ubaciti u sistem, te s Damirom otići u Blato. Taman nam je stigla pašticada kad mi je zazvonio telefon. I uništio ručak. - U redu. Da. Naravno. Evo odmah krećem. Tko ide od fotografa? Okej, vidimo se tamo! Spuštam slušalicu, ispuštam pet povezanih psovki i eksam ostatak vina. Damiru je sve jasno. - Na što su te poslali? - Gerard Depardieu snima neki jebeni film u Zagrebu. Znaš li išta o tome? - Pojma nemam. Moraš na set? - Aha. Na brzinu gutam dva komada mesa i komad kruha,
odlazim u toalet popraviti frizuru (ha, koju frizuru?!) i jurim prema Gornjem gradu. Nemam pojma kako se zove film, niti koga Gerard glumi pa panično zovem u redakciju da mi kažu barem osnovne podatke. - Navodno je potpisao neki ugovor po kojem ne smije davati intervjue. Ali ovi naši inzistiraju da netko nešto izvuče pa već tri dana u smjenama čekaju na setu. Stara, nemaš se zašto nervirati, ionako mu nećeš moći ni primirisati - govori Mare. To me malo umirilo, pa na set dolazim totalno kulerski: odstajati ću ta dva jebena sata na setu i otići kući. Miro je već tamo. Spustio je fotoopremu na pod i puši s ekipom zaduženom za rasvjetu na snimanju. - Bok, dečki, je li se zvijezda pojavila? - Je, snimaju od ranog jutra. Lik je nevjerojatno nadrkan. - Još bolje, to znači da neće davati izjave - zadovoljno konstatiram, mjerkajući vrećicu sa sendvičima koja stoji na stolu. Ona dva komadića mesa nisu mi ni približno bila dovoljna. - Jesi gladna? Slobodno uzmi. Ima i cuge! Dečki iz rasvjete su ful simpatični. Ovaj je zadatak zapravo piece of cake Nakon čašice žestice i sendviča s kulenom malo mi se počelo drijemati, ali uskoro ću kući. Ovo je zapravo super ispalo. Neću dobiti ništa pa nema potrebe da se vraćam u redakciju. Totalno cool! I prilično smiješno. Kad god popije, Miro počne imitirati domaće celebe: urlamo od smijeha dok nazalnim stilom pjeva
“Magla svuda, magla oko naaas”, pa mi u jednom trenu pada napamet kako bi ova buka mogla izazvati bijes ekipe sa seta. Još bolje. Skratiti će nam muke. Kao da sam prizvala nevolju, iznenada se otvaraju vrata vile u kojoj se snima film i iza njih se pojavljuje debeljuškasti tip s cigaretom u ruci. Osjećam kako mi se odsijecaju noge. - Miro, eno ga. Gerard. Eno ga stoji u vrtu! Miro prestaje pjevati i čupa aparat iz torbe. Za razliku od nas, dečki iz rasvjete nisu se previše uznemirili oko novonastale situacije. - On tako svako malo izađe zapaliti pljugu, ali nikad se ne makne dalje od vrata - govori mi jedan od njih. Iskreno se nadam da je u pravu. Bilo bi prilično nezgodno da baš ovaj put odluči napraviti par koraka više i da ga moram nešto pitati. Pada mi napamet jedino rečenica koju Hugh Grant izgovara u Notting Hillu. Ja: “Are there any horses in your movie?” Gerad: “No.” Ja: “Why?” Gerard: “Because it is hapening in space!” Tu gubi živce, izbacuje me sa snimanja te osobno zove moju glavnu urednicu, inzistirajući da mi da otkaz. Ako me itko pita u kojim novinama radim, moj će odgovor glasiti: “Horse & Haund”. - Jebote, stara, meni se čini da lik ide u našem smjeru. I da gleda u tebe - šapće mi Miro, čiji je aparat u stavu mirno. I meni se čini da Gerard gleda ravno u mene. Hm, ovo
bi moglo biti prvi put u povijesti da novinar vrišteći pobjegne od celebrityja. Ali to je jedini poriv koji trenutno osjećam - pobjeći što dalje od ove sramote u nastanku. Nemam pojma kako se zove film. Niti o čemu se radi. Okej, Jasmina, nema veze. To sve možeš poslije naći na Googleu. Uostalom, naše čitateljice ionako ne zanima film nego njegov privatni život. Ne mogu vjerovati svojim očima. Eto ga. - Ok, lady, what do you want to know? Reci nešto. Jasmina, reci nešto, nemoj samo stajati tu kao neka tuka. - Is this your first time in Zagreb? Ne vjerujem da sam ga to pitala. Valjda najgluplje novinarsko pitanje u univerzumu. Samo još fali da ga pitam je li probao štrukle. O, moj Bože, zemljo otvori se. Ali Gerard mi se smješka. Govori kako ide u kombi dovršiti cigaretu i obaviti par poziva, pa će mi reći sve što me zanima. - But no pictures. Pokazuje u smjeru Mirinog aparata. - It’s a deal. No pictures! - odgovaram i govorim Miri da spremi aparat u torbu. Okej, imam tri minute da smislim neko normalno pitanje. Mare mi je rekla da je tu već dva tjedna. Što radi kad ne snima? To nije loše pitanje. Jebeš ga, ubaciti ću i te štrukle, više je nego očito da čovjek voli jesti, možda mu se svidjelo nešto od lokalne kuhinje. E da, i hotel, ove moje će garant zanimati u kojem je hotelu.
Gerard izlazi iz kombija i ponovno dolazi do mene. Ima neke smiješne borosane na nogama i ne izgleda kao glumačka zvijezda nego prije kao pretili pacijent s gastroenterološkog odjela koji je zbrisao u vrt popušiti pljugu i maznuti si fileke koje mu je žena prošvercala u bolnicu. Dobro je. Moje pitanje je upalilo: priča mi kako svako jutro prije početka snimanja pliva u bazenu Intercontinentala, a navečer gleda TV. Par puta je prošetao po centru i jako mu se svidjelo. Zagreb is a really cute town. Bla, bla, bla... Nakon pet minuta čavrljanja ispričava se i govori mi kako se mora vratiti na set. Fuf, ovo je dobro prošlo. Štoviše, pomalo sam ponosna što je od svih novinara dao izjavu baš meni. Ovi iz redakcije će poludjeti kad čuju da sam uspjela doći do njega. Ili točnije, on do mene. Teškom se mukom suzdržavam da ne nazovem Vuka i ne pohvalim se kako mi je upravo uletio Gerard Depardieau
~UTORAK, 14.LISTOPAD - Hej, malena, pa gde si ti? Vuk. - Oho-ho, pa ti si živ - otpisujem i stavljam smajlija koji namiguje na kraj. - Vidim, i ti si. Ništa se ne javljaš - on će. - Ja spadam u nesigurnu kategoriju cura koje prate tko je kome poslao zadnju poruku. Na tebi je bio red - ja ću. - Ma, šta mi to napriča. Vođenjem računa tko je kome poslao poruku postajemo emotivni knjigovođe - on će.
- Moram paziti da brojke u knjigama štimaju. Inače plaćam visoku cijenu - ja ću. Pet minuta kasnije zazvonio mi je mobitel, ali nije mi padalo na pamet da mu se javim. - U Ladureeu sam, ne mogu sad pričati;-) - otpisujem i spremam mobitel u torbu jer se red pred pultom smanjio. Sad je još samo pet Japanki ispred mene: sve glasno pričaju u isti glas i mahnito kupuju makarone, ružičaste kutije pune čaja, svijeće s mirisom čokolade... Imam love za točno šest makarona (Laduree je jebeno skupa slastičarnica). Iako volim samo one čokoladne, uzet ću i po jedan s lavandom, pistacijom, jagodom, limunom i vanilijom, jer tako šareni divno izgledaju u ukrasnoj kutiji i super će izgledati na fotkama. Čudno je to kad vam se javi netko koga ste već “sahranili” u svojem srcu. Drago mi je, ali mi je ujedno i svejedno. Pogotovo zato što mi je urednica “prepisala” najbolju moguću terapiju protiv ljubavnih i ostalih vrsta boli - trodnevni put u Pariz. Poslovni doduše, ali svaki izgovor je dobar. Maneken s kojim sam trebala napraviti intervju javio mi je da će biti slobodan tek predvečer pa mi je neplanirano uletio dan bez obaveza. Fotograf je otišao tražiti neki dio za svoj aparat, a ja sa svojim krenula u istraživanje. Nema ljepšeg godišnjeg doba za putovanje i fotografiranje od jeseni. Nakon užarenog ljeta u kojem vrijeme kao da stoji ili se lijeno vuče bez cilja i plana, najesen sve živne: nove izložbe, nove predstave, nove knjige, nove modne kolekcije... i stari, ali puno
ljepši ljudi, kojima su more i sunce barem nakratko vratili volju za životom. Pogotovo frajeri, prezgodni osunčani primjerci “made in France”, koji obožavaju nositi šalove u jarkim bojama i pričati na mobitel izgledajući užasno važno. Parižanke su mi, s druge strane, prilično neinspirativne i dosadne u svojim skupim cipelama ravnih potplata i jednobojnim kombinacijama. “Francuzi i patke imaju jednu sličnost: muški primjerci puno su atraktivniji od ženskih”, šaljem Živi poruku. Ne stižem pročitati odgovor jer se teta iza pulta dere prema meni: - Vous desirez? - Six macarons, s’il vous plait! To je otprilike sve što znam reći na francuskom (to i voulez vous coucher avec moi, ali to čuvam ako naletim na Vincenta Casella). Izlazim iz Ladureea sa svojom lijepom novom svijetlozelenom vrećicom i na mapi grada, u španjolskoj četvrti, tražim Rue de la Bucherie. Na broju 37 nalazi se Shakespeare & Co, knjižara/hostel za boeme. I romantičarke. Čitala sam o njoj prije par godina u nekim stranim novinama i oduševila se vidjevši da imaju one starinske drvene ljestve i crnog mačora za kućnog ljubimca. U knjižari su navodno, među ostalima, prespavali Anais Nin i Henry Miller, i to mi je bilo dovoljno da padnem na PR i poželim je vidjeti. Srećom pa sam sa sobom ponijela kišobran jer je po putu opet, po peti put od jutros, počela kiša. Nimalo me ne smeta: kratka je i slabašna a nakon nje
redovito grane sunce pa još ljepše zabljesnu savršeno ofarbane fasade. Šaljem cimeru poruku: “Pokušala sam pronaći barem jednog Mamića pedera, ali ništa. Ovi Francuzi su stvarno dosadni”. Za pet minuta stiže mi odgovor: “Ima li barem koji Mamić Srbin?”. Možda bih trebala malo ohanuti s tim SMS-anjem jer sam u roamingu, ali stalno pronalazim nešto novo ili zanimljivo što imam potrebu podijeliti. U knjižari je polumrak. Izmorene suncem, oči su se tek privikavale na tamu, pa mi je trebalo malo vremena da ga primijetim: slatkog crnog mačora sklupčanog na Rushdiejevoj knjizi. Dakle, on ipak nije samo dobra PR izmišljotina već stvarno postoji. Nije, doduše, baš lud za maženjem. Dopušta da ga pogladim po vrhu glave, a onda zijeva i nezainteresirano se okreće na drugu stranu. Prostor je stvarno cool. Starinski, s jednostavnim drvenim policama od poda do stopa, prepunim knjiga na engleskom i francuskom (srećom, pa nisam alergična na prašinu jer je ovdje očito i ona dio folklora). Bilo bi stvarno filmski ovdje upoznati nekoga. U stilu scenarija Nore Ephron: ona je solo, on je svježe razveden, oboje su u fazi čitanja Salingerovih knjiga i istovremeno posežu prema Lovcu u žitu. U pozadini svira Make someone happy Jimmyja Durantea. Ili tako nešto. You made me happy Sometimes you made me glad You know you got the brand Of kisses that I die for
You know you made me love you. Ponekad se pitam jesam li jedina luđakinja koja hoda svijetom stalno iščekujući da joj se “to” napokon dogodi. Potražila sam među knjigama Lovca u žitu, pričekala da mi blagajnica na prvu stranicu udari Shakespeare & Co. štambilj, a onda izašla na ulicu. Ponovno je počelo kišiti. Bilo bi fora upoznati nekoga dok čekam da prestane. Ali nemam vremena čekati jer uvečer idem na UNESCO-ov domjenak. Zgrada UNESCO-a u Parizu izgleda kao svemirski brod iz SF filma snimljenog šezdesetih godina. Najviše me fasciniraju jajolike narančaste telefonske govornice u predvorju, pa gnjavim Petra da me fotografira ispred njih. Domjenak nalikuje sceni iz starog filma o James Bondu: retro dvorana prepuna starijih muškaraca u skupim odijelima, konobari u bijelim rukavicama koji nose pladnjeve prepune cuge i ugodna glazba u pozadini. Od koje se, nadam se, neće čuti kruljenje u mom želucu. Pojela sam samo onaj jedan čokoladni makaron čitav dan i gladna sam kao pas, ali ne volim jesti u ovakvim situacijama jer nisam spretna kad je fingerfood u pitanju. U nadi da ću barem malo ubiti glad, ispijam drugu čašu vina, malo šetkam po dvorani, a onda zaključujem kako ne mogu izdržati i tražim pladanj s kanapeima. Uostalom, šanse da sljedeće nedjelje završim u Red Carpetu u kojem me fashion-guru ismijava zbog haljine zaflekane majonezom stvarno su minimalne. Ali je zato namaz od lososa maksimalno dobar pa po-
kušavam zgurati još tri kanapea na salvetu (da ne moram ponovno tražiti konobara). Prokleta pohlepa. Prekasno shvaćam da je to nemoguće i gledam kanape kako juri prema podu. Lososom prema dolje. Brzo se saginjem i pokušavam ga vratiti na salvetu, prsti mi upadaju u losos, sad više ne mogu pojesti ni druga dva jer sam treći prljavi stavila na vrh i bijesna sam kao ris. Sve skupa bacam u smeće, nadajući se kako je cijeli incident prošao nezapaženo. Ali nije. Pokraj telefonske govornice stoji slatki smedokosi dečko i smješka mi se. Hm, ili mi se smije. Smješkam se i ja njemu, a onda okrećem glavu i pokušavam zbrisati na drugu stranu dvorane, gdje stoji Petra, s kojom sutra moram napraviti intervju. Kad smo telefonski dogovarale susret u Parizu, očekivala sam dosadnjikavu beskrvnu štrebericu (valjda tako zamišljam sve znanstvenice), a dočekala me zabavna, opuštena djevojka neukrotivih tamnosmeđih lokni, s kojom sam s guštom brbljala o šopingu, frajerima i putovanjima. - Jesi li stigla na Eiffelov danas - pita me. - Ma, kakvi, bilo je milijun ljudi u redu. Nije mi se dalo čekati - odgovaram. Kaže mi da imam lijepu haljinu, pa je nagovaram da sutra ujutro, prije leta, odemo zajedno do Diablessa, mog omiljenog butika u Parizu. Prekida me neki muški glas. - How are you ladies enjoying our party? Slatki dečko koji mi se maloprije smješkao. - It is very nice. But some people dont know how to eat. They keep droping food on the floor - odgovaram,
pokušavajući okrenuti incident na šalu. - It is not their fault. Salomon is a very perky fish, you know - odgovara slatki dečko. Zove se Eliott, iz Tel Aviva je, i već godinu dana radi za UNESCO. Prezgodni židovski diplomat koji živi u Parizu. Možda ipak ima boga! Iznenadna Vukova poruka prijepodne nakratko me vratila u state of mind da možda za nas još ima neke nade, ali, budimo realni, ništa od toga. Taj Beograd je ionako vjerojatno bezvezan i prljav grad. Ali zato Pariz... Pariz je grad mogućnosti! Oko jedanaest uvečer prebacujemo se s pristojnog i prilično uštogljenog diplomatskog partija na razuzdani modni tulum u restoran na vrhu zgrade u centru (ali ne prije nego što sam Eliottu dala broj telefona i dogovorila kavu za drugo jutro). Umjesto sivih odijela i tamnocrvenih kostimića, ekipa na ovom partyju odjevena je u neonske nijanse, resice, kožu, bajkerske čizme i slično. Pokraj mene stoji Philippe Starck sa svojom predivnom curom, za koju mi netko šapće “da joj je mama iz Karlovca”. Alkohol teče u potocima, glazba trešti kao luda, a pripiti gay manekeni izvijaju se na plesnom podiju, podsjećajući me na vitke gazele u kasu. Među njima je ijedno poznato lice: Tin, PR iz Zagreba s kojim smo doputovali i koji Pariz poznaje kao vlastiti džep. Maše mi i zove da im se pridružim, a onda se okreće prema nekom tko stoji iza njega i počinje vrištati: “Oh my gooood! It is you! Man, I adore you!”. Od reflektora ne mogu razaznati kome se divi, pa prilazim bliže. Vidi vraga. Brian Adams. Isuse,
koliko je nizak. Dođe mi do ramena. A danas uopće nisam obukla visoke pete. Tin nastavlja vrištati i vadi fotoaparat, pa kreće redaljka: svi se slikamo s Brianom. Prvo Tin, pa ja, pa moj fotograf, pa kolegica iz druge redakcije. Pa njezin fotograf. Brian je veoma strpljiv i tolerantan, čak mi se nasmijao kad sam se sagnula dok smo se fotkali, prokomentiravši: Wow, you are very tall! Nakon desetak minuta pristojno pozdravlja jake (ili u najmanju ruku jako pripite) snage balkanskih medija i odlazi prema liftu. Tin me vuče za ruku u njegovom smjeru, vrata lifta se otvaraju, Brian ulazi, Tin, mašući sa suzama u očima, dramatično viče: “Brian, everything I do, I do it for you!” Okej, vrijeme je za spavanje :)
~SRIJEDA, 15.
LISTOPAD
Stojim na travnjaku ispred Eiffelovog tornja i čekam Eliotta. Avion mi kreće kasno popodne pa imam vremena za jednu brzinsku kavu prije pakiranja. Dobro će mi doći s obzirom na to da sam legla tek u tri i da mi treba kofeinski shoot da dođem k sebi. Vidim ga kako dolazi kroz drvored. Presladak je. Sliči na onog Noaha Wylea iz Hitne službe. Prepričavam mu sinoćnju scenu s Tinom i Brianom Adamsom, a onda prelazimo na turističke teme. Nije nikada bio u Hrvatskoj pa mu nabrajam gdje bi sve trebao
otići: Split, Hvar, Dubrovnik, Plitvička jezera, Istra... - What about Zagreb? Your town - pita me. - Boooooring - odgovaram, okrećući očima. Stvarno sam nikakav lokalpatriot. Više se osjećam kod kuće u ovom slatkom cafeu u koji smo sjeli, negoli u bilo kojem zagrebačkom kafiću. Ima goleme prozore koji gledaju na Toranj i sav je u drvetu, što mu daje toplinu. Hm, a i nisam baš sigurna da kod kuće ima ovako slatkih dečki. Inače ne padam baš na frajere u odijelima jer mi djeluju strogo i ozbiljno, ali Eliott ima nježnu dječačku facu, koja ublažava stroge linije njegovog skupog odijela. Ne puši. Nije naručio pivo već negaziranu vodu i espresso. Ima savršeno ravne bijele zube. I diplomatsku putovnicu. Frau bi bila oduševljena. Rekla bi da je to savršeni materijal za ženidbu. I to ne neki obični pamuk nego najfiniji kašmir. Naručujemo još jednu kavu. Pa još jednu. Zašto, o zašto zadnji dan na putu uvijek ispadne najbolji. Prokleti Murphyjev zakon. Sat i polje prošlo u trenu i Eliott se morao vratiti na posao. Otpratio me do taksija, rekao da mu se obavezno javim kad sljedeći put dođem u Pariz i poljubio... negdje na pola puta između obraza i usta.
~ PETAK, 24.
LISTOPAD
Zagreb me počinje deprimirati. Nakon svakog izlaska osjećam se kao poslije dejta s jako pristojnim, ali dosadnjikavim frajerom: ništa mu ne mogu zamjeriti, a
svejedno samo želim pobjeći kući. Možda je to zato što sam previše “dejtala” posljednjih desetak godina pa me više ništa ne može previše iznenaditi niti zabaviti. Znam točno koji frajer izlazi u koji kafić, gdje se skupljaju umjetnici, koja su omiljena mjesta šminkera, kamo zalaze manekenke i nogometaši. - Ovom bi Mišku trebali napraviti brončani odljev ispred birtije, lik već petnaest godina sjedi za istim stolom svaku večer. Zapravo, sve bi ove likove iz Preradovićeve i Bogovićeve trebalo odliti - govorim Toniju dok trusimo drugu rundu jegera u Pušleku. Nije da sam ja išta bolja od Miška. Konobar me više i ne pita što pijem već mi odmah donosi jeger s ledom, bez limuna i čašu vode. Posljednjih mi godina Kožarićevo sunce sve više nalikuje na zatvoreničku kuglu koju su mi svezali oko noge, pa ne mogu mrdnuti nigdje dalje od bermudskog trokuta: Preradovićeva - Bogovićeva - Teslina. Depresija se pogoršava nakon povratka iz neke metropole. Pariz me dokosurio. Sve što želim je ponovno nekamo otputovati. - Ajmo u Beograd! - Kad? - Sutra ujutro. Sjednemo na vlak i odemo! Netko drugi bi samo okrenuo očima, ali u cimerovim vidim sjaj. Narednih pola sata radimo plan. Hvala Bogu na smartpheoneu: brzo smo pronašli jeftini hotel u centru, Queen hotel zvuči obećavajuće. - Hoćeš li javiti Vuku da dolazimo? - Ne pada mi na pamet, tko ga šljivi! Još da pomisli
kako sam došla zbog njega. Molim te, Bože, daj da ga sretnemo!
~SUBOTA, 25.
LISTOPAD
Ne vjeruj hotelima s fancy imenima. Nema ništa kraljevski u vezi s Tonijevom i mojom sobom. U kadi je crna rupa kroz koju bi čovjek mogao upasti u svemir, posteljina je poderana, televizor ne radi, a na tapisonu ima toliko mrlja da bi Horatio Caine imao što raditi cijelu godinu. Tješim se cijenom. Dvadeset eura noćenje. Cena, prava sitnica. - Koga briga za kadu i televizor. Vani je pravi program! - komentira cimer, otvarajući prozor. Koji gleda na preružnu dvorišnu zgradu poluotpale fasade. Nakon sedam sati truckanja u oronulom vlaku, taksista koji nas je opljačkao na putu do hotela i vjetra koji nenormalno puše sivim beogradskim ulicama, pitam se je li moja ideja ipak bila pogrešna. Ne. Moja ideja bila je briljantna! Pogotovo nakon dva dupla jegera koja smo strusili za šankom Pastisa. Jedina ulica za koju smo čuli u Beogradu prije dolaska bila je Strahinjića bana. Slavna “silikonska dolina”. A od milijun kafića u njoj, ovaj mi se najviše svidio. Valjda zbog drvene klupe ispred, na koju su naslagane karirane dekice. Taj mi se prizor učinio drugačiji od “glamuroznog” mramor, kamen i željezo dizajna ostalih kafića u ulici, pa sam nagovorila Tonija da uđemo. A i podsjetio me na
onaj francuski cafe u kojem sam sjedila s Eliottom. Možda i zbog glazbe. Žamor se miješao s pjesmom Je Ne Veux Pas Travailler Pink Martinija, dok je gomila prezgodnih cura i dečki čavrljala za stolovima. Da ne znam, mogla bih pomisliti da sam negdje u Rue St. Honore. - Čini li se meni ili su ovi Srbi fakat zgodna nacija? I nitko nije u trenirci! Valjda zbog svih tih srpskih filmova i serija, prosječnog Srbina zamišljala sam kao Srđana Todorovića u Rodama: trenirka, zlatni lanac, fejk sat. I puno govori “brate”. Ali ovdje takvima ni traga. Ovdje svi izgledaju kao Vuk. Hm, a mislila sam da je on neka iznimka. - Pošalji mu poruku, bilo bi fakat glupo da negdje naletimo na njega, a da mu se nisi javila. Uostalom, čovjek ima auto, neka nas malo proveze po gradu! Da sam trijezna, vjerojatno bih ostala pri svome i ne bih mu se javila, ali, na sreću ili žalost, nisam. Minutu nakon što sam mu napisala kako sam “eto, ja stigla u Beograd”, zazvonio mi je telefon. Vuk zvuči razdragano, kao da smo se jučer rastali i da je baš čekao da mu se javim. No, dobro, suviše mi je lijepo da si kvarim raspoloženje starim zamjeranjima. Pokupio nas je na Terazijama oko jedanaest uvečer, spustio krov na kabriju i provozao nas gradom. Toni sjedi otraga, a ja naprijed, s Vukovom rukom u svom krilu. Beograd je stvarno impresivan. Pogotovo noću, kad mrak prekrije ciganske potleušice i oronule fasade, a reflektori osvijetle mostove,
široke bulevare i zgrade ambasada. Moram priznati da je stvarno dobar domaćin - pokazao nam je sve kvartove, od Dedinja do Novog Beograda. Toni i ja vrištimo ispred Saveznog izvršnog veća. Kakva predivna građevina! Vuk zna tko ju je sagradio i koje godine. Razmišljam što bih ja njemu mogla reći da se vozimo po Zagrebu. “Ovo je katedrala, ali nemam pojma kad su je sagradili”. Ili: “Ovo je zgrada Centralnog komiteta, koja se nalazi preko puta moje osnovne škole”. Hm, tko li je ono napravio skulpturu Bana Jelačića? Možda je dobro što ga nisam morala voditi po Zagrebu. Oko pola jedan u noći ostavlja nas ispred hotela. Malena, a što misliš o tome da prespavaš kod mene? - šapće mi na izlazu. Sve najbolje. I sve najgore. - I da se odreknem ovakvog kraljevskog smještaja? Ne dolazi u obzir - odvraćam i namigujem. Da, rado bih se ponovno ušuškala s Robertom Redfordom, ali onda bih se ponovno morala nervirati oko toga hoće li me nazvati ili ne. Ili izgovarati rečenicu: your girl is lovely hubble. Oko pola dva ujutro zažalila sam zbog odluke. Toni hrče tako da se zidovi tresu. Mogu zaboraviti spavanje.
~NEDJELJA, 26.
LISTOPAD
Popili smo cijeđenu naranču, pojeli quich i malo popričali
s gazdom Pastisa (čini mi se da Beograđani posebno vole Zagrepčane), a onda prošetali do Kalemegdana. Dan je savršen, a pogled na Savu i Dunav s tvrđave predivan. Jedva smo pronašli slobodnu klupu i izvalili se na sunce. - Mislim da bih mogla ovdje živjeti. - S Vukom? - I bez njega. Ovdje je sve nekako... veselije. Ljudi su bolje volje. Svi se zabavljaju. Svugdje svira neka glazba. Dobro sad, možda ne baš Mozartova, ali... - moje lamentiranje prekinuo je zvuk harmonike. Nekoliko metara od nas grupica staraca zaplesala je kolo. Cupkaju nasred Kalemegdana i vrte maramicama, a ljudi prolaze pokraj njih kao da je to najnormalnija stvar na svijetu. Toni vadi fotoaparat. - Hahahahaha, pazi ti ekipu! A onda su se odnekud stvorili i ciganski trubači. Glavni trubač ima zlatne zube i zalizanu garavo crnu kosu, koja mu svako malo pada u oči. I od glave do pete je odjeven u bijelo. Nije Kusturica morao puno izmišljati. - Gde ste, ustaše ;-)? Poruka od Vuka. - Ustaše su ustale i sjede na Kalemegdanu, a onda će na ručak. U Dva konja. Ili tri. Tako nešto. - Pravi ste turisti, nema šta. U restoranu je prilična gužva. Vuk je imao pravo - uglavnom strani turisti. Pogotovo ako u dotične uračunam Slovence i Hrvate. Toni i ja jedemo suhe šljive, pijemo rakiju od dunje i čitamo meni. Točnije, on ga čita
jer ja ne znam ćirilicu. - Kad smo već kod srnetine, kako ti je bilo vidjeti Vuka? Je li te ponovno puklo? - Nije, prošlo me... Hvala Bogu! Lažem kao pas. Nakon ručka ukrcali smo se u vlak za Zagreb. Mrzim nedjelje uvečer. Jednakim intenzitetom kojim sam ih mrzila kao klinka. Ponekad još uvijek sanjam kako nisam napisala domaću zadaću, naučila zemljopis ili ponijela šestar.
~PONEDJELJAK, 27.
LISTOPAD
Urednica urla jer sam zaboravila staviti neke važne podatke u tekst. Ovim intenzitetom nije se na mene derala ni profesorica hrvatskog u srednjoj, a ta je žena bila prilično grlena. Ispričavam se i pokušavam joj objasniti da sam u pet ujutro doputovala iz Beograda pa nisam baš najprisebnija, ali džabe. Naposljetku odustajem i skrušeno čekam da završi svoju opernu ariju, pa da ubacim u tekst ime dvorca u kojem su se Tom Cruise i Katie Holmes vjenčali i - odem na kavu. Mome mentalnom miru ne pomaže ni Damirovo nagovaranje jedne domaće zvijezde da ispriča kako joj je bilo na liposukciji. - Ma neee, mi ćemo to napraviti s ukusom. Mislim, vi sad zaista izgledate prekrasno. Voljeli bismo da vaše iskustvo pomogne našim čitateljicama. Slušam ga kako lupeta i paralelno kopa najsmješnije
moguće face, pa želim izaći iz sobe prije negoli prasnem u smijeh i uništim mu potencijalnu temu. - Kaj god, vi debeli? Pa vi nikada niste bili debeli! A sad ste... ma kao prava manekenka! To je previše. Dajem mu znak da siđe dolje kad završi i izlazim. Novinarski kafić je krcat jer pada kiša pa se nikome ne da van. Društvo za stolovima podijeljeno je po redakcijama. Za prvim stolom do šanka sjede dečki iz autopriloga: oni vječno pričaju o kubicima i autotrkama, jako su simpatični i uvijek pozdrave u prolazu (s jednim sam čak bila i na dejtu, ali mi nije bilo kemije). Za šankom cuga ekipa iz crne kronike dnevnih novina. Dotični su se očito previše uživjeli u svoj posao pa i sami izgledaju kao pogrebnici ili serijski ubojice. Oni ne komuniciraju ni s kim, osim s čašicom žestice koja je od ranog jutra ispred njih. Tu su i cure iz marketinga, koje u seksi kompletićima i štiklama izgledaju kao Charliejevi anđeli. I nikada, ama baš nikada nemaju masnu kosu. Njih u prolazu škicaju dečki iz sportske rubrike, punokrvna muška ekipa koja si voli dobro pojesti, popiti i prokomentirati komade. Za najizoliranijim stolom, udaljenim od ostalih, sjede politički novinari. Ozbiljni, zabrinuta pogleda i prosijede kose (čak i oni mladi), uvijek razgovaraju o nečemu ispod glasa. A tu smo i mi: ekipa iz ženskog tjednika, koja nema vremena oprati kosu niti pratiti politička zbivanja u zemlji jer mora pratiti svaki korak poznatih. Tko se rastao, tko se oženio, tko koga vara...
- Jesi li je zvala, što kaže? - Ništa. Izderala se da kako se usuđujem pitati je tako nešto i spustila mi slušalicu. - Isuse, nama bi fakat trebali dati beneficirani radni staž za stres koji doživljavamo. - Što se na tebe dere, nisi je ti prevarila nego onaj kreten od muža?! - Nemojte tako, jadna žena, nije njoj lako! Istina, ja bi poludjela da sam poznata. Da me, recimo, nazove neka novinarka i krene ispitivati je li me Vuk nazvao i jesmo li u vezi. Dovoljno je što me prijateljice maltretiraju s tim pitanjima. I što se on ne javlja. Jedina koja me više ne ispituje za Vuka je Frau. Otkako sam se vratila iz Pariza, ona smišlja plan kako da postanem žena židovskog diplomata. Nemam joj srca reći da sam proškicala Eliotta na fejsu i da ima curu.
S
T U D E N I
~PONEDJELJAK, 3.STUDENOGA - Hej ljepotice, došao sam u Zagreb, tu sam do petka, javi se za kavu. Jako bih te volio vidjeti ;-) Slavimir. Još jedan tip koji ne dopušta da mu cura stane na put dobrom provodu. Izlazili smo kratko prije godinu dana, dok mi, onako, više usput, nije spomenuo kako je u vezi. Trebala sam odmah znati da nešto mulja jer je izbjegavao kave u centru i svaki put inzistirao na tome da dođe u moj kvart. Kad bolje promislim, mogla sam odmah znati da je zauzet jer su svi uobičajeni signali bili tu: a) Kad smo sjedili na kavi, nikada nije držao mobitel na stolu. b) Kad god bi mu zazvonio mobitel, uvijek bi se dignuo od stola i izašao van razgovarati. c) Inzistirao je na tome da pričamo o meni i izbjegavao otkrivanje podataka o sebi. d) Otkazivao je planove u zadnji tren s najglupljim mogućim objašnjenjima (teti se pokvario televizor pa ga mora ići popraviti u osam navečer jer ona ne može živjeti bez sapunica).
A onda jedan dan, valjda umoran od izmišljanja novih nebuloza, rekao kako se ne možemo vidjeti jer mora curu odvesti na aerodrom, te prilično entuzijastičnim tonom dodao kako naredna tri dana ima prazan stan pa možemo chilati kod nje doma?! Što više upoznajem muškarce, to su mi manje simpatični. Otpisala sam mu kako neću moći na kavu jer ujutro moram na poslovni put. Mislim, i put do posla je poslovni put, zar ne?
~SUBOTA, 22.
STUDENOGA
- Suviše si nagla. Želiš da sve bude odmah i onako kako si ti to zamislila... Maco, ti si poput mene... Klasični emotivni siledžija! - govori mi Zvezdana dok u pola jedan ujutro, u krajnje neprikladnoj obući, šljapkamo po rastopljenom snijegu Gospodar Jovanove. Kimam u znak odobravanja njezine dijagnoze mog ljubavnog života, a onda mrdam nožnim prstima provjeravajući jesu li na mjestu ili su otpali od beogradske zime. Zveki nastavlja s psihoanalizom. - Kako je moguće da smo pored tolikog mnoštva, nevjerojatne raznolikosti i mogućnosti izbora, sklone da ufiksiramo nešto, jedno, Jednog kao jedino moguće, bez čega ništa nema smisla. Kakav glupav fokus! Ne bismo smjele same sebi uskraćivati druge mogućnosti... Osim toga, iskustveno je potpuno provereno i potvrđeno: oče-
kivanja nas sputavaju da osetimo i iskusimo stvari kakve jesu! Pada mi na pamet film Igmanski marš i scena u kojoj liječnici partizanima na živo režu smrznute prste. Kako je nekome uopće palo na um puštati takve horore u nedjelju poslijepodne? Ili je to krajem osamdesetih spadalo pod žanr “obiteljske drame”. U onim američkima, uglavnom je netko umirao od raka. U balkanskim se umiralo od rata. Dobro je, prsti su na mjestu. Barem zasad. Izbezumljeno tražim prezime Jovanović na portafonu i zvonim. Prvo se čuje buka tuluma, a onda i Jovin glas kako se veselo pokušava probiti kroz nju. - Jasmina je. Mionina prijateljicaaaa - vičem što jače mogu, jer ako me ne prepozna i ne pusti u zgradu, ja ću se, tu i sad, na mjestu smrznuti. - Uđiteeee - odvikuje Jova, a ja iste sekunde mahnito nasrćem na vrata. Samo se želim dokopati njegove dnevne sobe. Ma kako zadimljena bila. Još jedan vikend u Beogradu. Vuk me zeza da me nikada ne bi pustio da dođem ovamo da je znao kako će tako završiti. Očaranošću. S njim nije upalilo, ali s Beogradom jest. Zaljubili smo se jedno u drugo na prvi pogled, i ja koristim svaki slobodan vikend da mu se vratim. U samo mjesec dana udomaćila sam se do te mjere da imam svoj najdraži kafić, najbolje prijateljice i svoju žurku - Jovinu žurku. Jova nas, kao i svaki put, dočekuje na vratima: ljubi Zvezdanu pa onda mene. Miona je već tu. - Znate proceduru!
Pokazuje rukom prema kuhinji. Jova jednom do dva puta mjesečno u svom stanu na Dorćolu organizira tulum: upad je besplatan ako znaš šifru (ime prijatelja koji je na listi njegovih stalnih gostiju), a cuga se plaća. Naručujemo dvije medice od Jovine supruge koja ju prodaje u njihovoj minijaturnoj kuhinji i s plastičnim čašama pokušavamo probiti put do dnevne sobe. Stan je krcat ljudima. Zidovi žuti od dima prepuni su velikih crno-bijelih fotografija mlade Margite i Milana (Jova je osamdesetih bio svojevrsni službeni fotograf EKV-a), namještaj je starinski, masivan, prepun knjiga i tamnih okruglih mrlja na mjestima gdje ekipa ostavlja mokre plastične čaše. - Jao, nadam se da smo pogodile dobar vikend! govorim Zvezdani i Mioni i popravljam kosu, moleći boga za nekog zgodnog mladog beogradskog glumca. Na Jovine žurke, naime, rado navraćaju umjetnici: glazbenici, redatelji, slikari, fotografi, novinari, pisci, glumci, grafički dizajneri, koreografi i da, glumci, moja omiljena demografska skupina kad je zaljubljivanje u pitanju. Kad su, pak, godine u pitanju, ekipa je prilično šarolika - od osamnaest do sedamdeset (prevladava generacija u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima, pa se među njima uvijek osjećam užasno mlado). Jedini je problem što ove žurke nisu baš uvijek čuvene, to jest prilično variraju u kvaliteti. Ponekad se desi super sklop, kad naleti Sergej Trifunović, Rundek koji ima koncert u Beogradu, Srđan Dragojević... ili se iz Pariza u rodni grad
na vikend vrati anonimni mladi srpski intelektualac koji studira politologiju na Sorbonni. I mmm, fenomenalno se ljubi :) Kako li se ono zvao? Mišo, čini mi se. Tada za cijenu dvije medice od Jeline žurke možete dobiti što god poželite - avanturu s rock-zvijezdom, glumcem po izboru ili idolom iz djetinjstva, intelektualno nadjebavanje do jutra, plesanje do iznemoglosti ili, po mogućnosti, sve troje. A ima i onih subota kad se sve krivo sklopi, pa vas u dnevnoj sobi, u kojoj jedva dišete od količine nikotina, davi ostarjeli playboy (koji vam nije bio idol u djetinjstvu), jer ste vi jedino svježe meso u sobi prepunoj razvedenih žena i starih cura kojima se oči cakle od tko zna kojeg opijata (ježim se od same pomisli da bih jednog dana, ako stvari pođu u krivom smjeru, mogla biti jedna od njih), a sa zidova promatraju izgubljene oči rock & roll mrtvaca i sve što želite je pobjeći kući što prije. Zagreb kak’ imam te rad. Tad. Ali ova subota obećava. Stanje prepun! Ljudi su nagurani u kuhinji, po sobama, u WC-u, ispred WC-a, sve je živo i veselo i, da, obećavajuće. Treba samo zauzeti dobru poziciju s pogledom na ulazna vrata, jer najbolji frajeri obično dolaze zadnji. I, naravno, izbjegavati susrete s pogledima ostarjelih playboya. Stale smo u kut. Pogled prema ulazu savršen, kao prvi red do mora. - Gdje smo ono stale? A, da, ja sam klasični emotivni siledžija - konstatiram i namigujem Zvezdani. - Maco, ja te, bre, razumem, iste smo. Ali to ne valja. Bezveze gubiš energiju. Treba pustiti stvarima da idu pri-
rodnim tokom, a ako ne idu, onda ne idu. Pustiš to lepo i ideš dalje. Razumeš? Ne daj da te uvuče u fokus netko tko ne daje isti... Balans, balans, balans! Uskladi svoje davanje s primljenim... Ne zaslužuje svako sve što ti možeš i želiš dati i pružiti. Razumijem. Ali džabe mi. Ja sam se u stanju zaljubiti nakon dvije kave. Ne onako malo, nego se totalno zaludjeti i uvjeriti sebe kako je upravo to čovjek mog života. Pod jednim uvjetom. Čovjek mog života mora biti emotivno suzdržan. To je moja droga. Ja sam rejection junky. Ako pokaže preveliku dozu zainteresiranosti, proporcionalno tome moja opada. Ali ako je pametan i zna igrati, praviti se ili zaista biti nedostupan, poluzainteresiran, gleda me požudno, ali hladno, e tad mi postaje apsolutno neodoljiv. Emotivni siledžija u meni navlači radno odijelo. Jupi! Eto novog angažmana, zahtjevnog projekta na kojem treba raditi. Ja ću ga natjerati da se otvori, pokaže emocije, zaljubi se u mene preko svake mjere... Činjenica da su moji projekti uglavnom završavali neuspješno, uopće me nije obeshrabrivala. Barem ne dugoročno. Štoviše, na neku me čudnu foru samo još više palila. Kod sljedećeg će upaliti. Mora! Stvarno sam imala namjeru saslušati Zvezdaninu teoriju o tome što radim pogrešno, kad se na ulaznim vratima pojavio raskuštrani dečko u tamnozelenoj parki. - Tko je ono? - prekidam Zvezdanu. - Koje? - Onaj tamo tip, niži, mršavi, malo sliči na Vincenta
Casella... Priča s Jovom. - Aaaa, misliš na Vladu! - kaže mi ona. - Aha. Što radi Vlada? - Svira gitaru u “Neočekivanoj sili koja se iznenada javlja i rešava stvar” - dere se Miona, pokušavajući nadglasati gramofon. Mmmm. Vlada. Oko tri ujutro Vlada je rešio stvari i pitao me broj telefona.
~NEDJELJA, 23. STUDENOGA Prošla je ponoć, sjedimo na foteljama. Vlada i ja, jedno preko puta drugog. Na podu ispod Vladinih nogu spava Rex, njemački ovčar. Naslijedio ga od tetke kad je otišla živjeti na Novi Zeland, jako je star i teško diše. Stan je sasvim mali, dvadeset i sitno kvadrata, na šestom, zadnjem katu zgrade bez lifta. Propisno sam se zadihala do gore, da bih, kad sam se konačno popela na šesti kat, shvatila kako se ne sjećam što mi je Vlada ono rekao, koje prezime piše na vratima. Nisam ga mogla nazvati jer on “ne vjeruje u mobitele”, pa mi nije preostalo ništa drugo nego u jedanaest uvečer zvoniti od vrata do vrata (ukupno troja na katu) dok ne pozvonim na prava. Srećom, već mi se na prvima ukazao on. Natočio nam je po čašu vina i pozvao me da sjednem u njegovu dnevnu/spavaću sobu/kuhinju u kojoj je bilo užasno vruće i zagušljivo, ali nekako ugodno i gostoljubivo. - Nemaš televizor - pitam.
Bože, kakvo glupo pitanje. Ne mogu vjerovati da sam ga to pitala. - Nemam. Ali zato imam gramofon. On mi ne dopušta da se ulijenim jer svako malo moram ustati i okrenuti ploču - odgovara sa smiješkom i pušta nam album Joy Divisiona. Ljubili smo se s prekidima (okretanje ploče i to), uspješno sam se obranila od svih ozbiljnijih seksualnih napada (nakon onog s Vukom, zarekla sam se kako više nikada neću spavati s frajerom na prvom dejtu), a ujutro su me Rex i on otpratili kroz park do Mionine kuće. Vani je bilo savršeno bijelo i tiho, a stari Rex se jako razveselio gurnuvši njušku u duboki snijeg u maniri šteneta. Pitam se hoće li mi poslati neki SMS. A onda se sjetih da nema mobitel. Možda bih ja trebala nazvati njega? Emocionalni siledžija nikad ne spava ;)
~SRIJEDA, 26.STUDENOGA - Mala, što ima, kako je bilo u Beogradu? - Paaa, upoznala sam kod Jove na žurci jednog slatkog dečka i... - Čim se bavi? - prekida me usred priče. - Svira u bendu - odgovaram polutiho, znajući što slijedi. - Mislim, bend je stvarno poznat i uspješan u Srbiji. A i šire... - pokušavam ublažiti udarac.
- Svira u bendu? Kakav je to posao?! Mala, ti se pod hitno moraš uozbiljiti! Godine idu! Kakav bend? Kako će taj uzdržavati obitelj? - dere se Frau, dok ja zamišljam kako žari i pali na sjednicama Centralnog komiteta. U crvenom kostimiću by Žuži Jelinek. - Čiju obitelj? - odgovaram zbunjeno. - Pa, recimo, vašu, da se sutra vjenčate i dobijete djecu, od čega biste, reci ti meni, živjeli?! Od tvoje velike novinarske plaće? Ili možda od njegovog tamburanja? - Frau, ne mislite li da malo skačete pred rudo? Pa tek sam ga upoznala - odgovaram, pokušavajući djelovati uvjerljivo. Jer ruku na srce, ja sam Blanka Vlašić među skakačicama pred rudo. Kad god upoznam nekog tipa, radim istu stvar. Vizualiziram našu zajedničku budućnost. U one tri minute u kojima je Vlada išao okrenuti stranu Joy Division ploče, vizualizirala sam budućnost. Punu odricanja. Jer život s Vladom značio bi život bez televizije (totalna depresija za jednu ovisnicu o tom divnom žmirkanju i buci s ekrana), manjak materijalnih dobara, jer Vlada nema stalne prihode (totalna depresija za jednu ovisnicu o haljinicama, DVD-ovima i putovanjima), kao i odricanje od uživanja u malim stvarima, poput prigovaranja dečku kako vozi (jer Vlada ne vozi). Možda bi netko očekivao da će me takva vizualizacija instantno ohladiti, ali nije. Svoj sam san samo malo prilagodila postojećoj situaciji. Vidjela sam se kako s Vladom i njegovim bendom idem na turneju po bivšoj Jugi i ponosno ga
gledam iz prvog reda dok svira na Exitu. Već bih ga nekako nagovorila da kupimo plazmu i preselimo se u zgradu koja ima lift. Do trenutka dok se Vlada vratio iz kuhinje s pivom u ruci, u mojoj smo glavi slavili petu godišnjicu braka na rock festivalu. On je postao najbolji gitarist u Srbiji, snimio CD sa Stingom na njegovom imanju u Italiji i - u velikom intervjuu koji je dao MTV-u (i to ne ovom lokalnom Adria, nego pravom) - izjavio kako smo mu ja i naše troje djece najveća inspiracija. Dotle smo Trudie i ja malo šopingirale po Milanu. - Mala, čuješ li ti mene? Frau je grubo prekinula moje sanjarenje. - Kako se uopće zove taj bend - pita me. - Neočekivana sila koja se iznenada javlja i rešava stvar! - ponosno recitiram. - I, je li ti se ta neočekivana sila javila otkako si se vratila u Zagreb? - Pa, ovaj, nije. Ali znate, on nema mobitel, pa... - Znači, nije rešila stvar - tužno konstatira Frau. - Znala sam da od tog Beograda nema kruha. Srećom pa ideš u New York. Mala, ne vraćaj mi se bez dobrih vijesti, jesi čula?! Želim da nekoga tamo upoznaš! To je grad za tebe! Kao i prošli put, i ovaj će moje ljubavne jade ublažiti putovanje. U grad o kojem sam godinama sanjala. Koga briga za Vuka i Vladu kad na mene čeka gospodin York. New York!
P
R O S I N A C
~SUBOTA, 27.PROSINCA Otkako sam odrasla, mrzim novogodišnje dočeke. Svi su dosadni, isforsirani i nikada niti jedan nije dostigao jednostavnu ljepotu onih u bakinoj i dedinoj kući u Ogulinu. Scenarij je uvijek bio isti: nakon cjelodnevnog ludovanja po snijegu (da, u to vrijeme je, actually, bilo snijega u prosincu), projektiranja iglua (da, mama i ja izgradile smo pravi pravcati, koji je imao vrata i malecki prozor) i pravljenja snješka, uvečer bi me na jedvite jade uvlačili u kuću na večeru, istom mukom kojom “normalnu” djecu ljeti izvlače iz mora. Nakon obiteljske večere (čitaj: pečene svinjetine i francuske salate), mama bi se počela spremati za odlazak na doček. Voljela sam je gledati kako se šminka i igrati njezinim parfemom, čija mi je bočica izgledala poput neke čarobne stvarčice iz Tisuću i jedne noći. Krajem osamdesetih sve su urbane mame u bivšoj Jugi mirisale na Opium, a mene je, izuzmemo li fascinaciju pakiranjem, od njega hvatala užasna mučnina. Oko deset uvečer, mama i tata krenuli bi na doček, a ja,
ušuškana u krevet u Sarah Key pidžami, s uzbuđenjem čekala da počne Superman. Baka i deda nisu baš marili za superheroje. Dedina omiljena noćna aktivnost, koja se nije mijenjala ni 31. 12., bila je slušanje minijaturnog radija koji bi prije spavanja stavio na prsa i slušao razne emisije dok ne utone u san. Baka bi popušila još dvije-tri pljuge uz prozor, a onda se bacila na raščišćavanje stola. Najljepša stvar bila je što me nitko nije tjerao u krevet. Na Staru godinu pustili bi me da ostanem budna dokad želim i to je bio najkul novogodišnji dar koji sam ikada dobila. Osim možda ovoga. Moje reminiscencije na djetinjstvo prekida Tonijev glas. - Planiraš li ikada skinuti noge s te prečke? - Ne. - Do Amerike ćeš ih držati gore? - Aha. I pusti me na miru, čovječe božji! Pokušavam objasniti cimeru da ne mogu držati noge na podu aviona jer onda osjećam vibracije motora i čim se malo promjene, u teškoj sam panici da ćemo se stropoštati u mračni Atlantik. Koliko sam zavoljela aerodrome, toliko još uvijek mrzim avione. - A što ako ti se počne piškiti? - Izdržat ću. Jedino zbog čega mi se smrt u avionskoj nesreći čini barem donekle privlačnom solucijom jest neopisiv smrad nogu koji se već sat vremena širi iz stražnjeg dijela aviona, u kojem je grupica turista odlučila grupno skinuti cipele. Uz sve to, začepile su mi se uši. Gledam snimku
leta na kojoj se vidi koliko još imamo do obale. Pu-no. Ovaj jeger uopće ne djeluje, jer me svakih sat vremena uhvati lagani napad panike. Pokušavam ga obuzdati razmišljajući o onome što me čeka - dva tjedna novogodišnjih praznika u New Yorku. I to besplatnih! Spavamo kod cimerovog prijatelja, a kartu su mi poklonili starci. Najljepši novogodišnji dar ikada! Koga više briga za Vuka, Vladu, Eliotta i ostale sa Starog kontinenta, iz stare godine. Ovo će biti najbolji doček u mom životu, predosjećam to. Na Staru godinu ujutro klizat ću ispred Rockefeller centra, a navečer gledati Mariah Carey live na Times Squareu. Ne, ja se jednostavno ne smijem stropoštati u more prije nego što vidim božićni izlog robne kuće Macys!
~UTORAK, 30.
PROSINCA
Sjedim na bež trosjedu ispred kamina i gledam kroz prozor. Vani je prava zimska idila. Pahulje se igraju u zraku, zavlače prolaznicima u ovratnike i skupljaju u uglovima prozora: prizor koji je najljepše gledati iz tople sobe. A ova u kojoj se nalazim nalikuje raju. Barem onome kakav zamišljam. Ralph Lauren butik u Aveniji Madison. Uronila sam ruke u bijelu krznenu dekicu, pjevušim božićnu melodiju koju puštaju na CD-u i zamišljam kako bi bilo lijepo ovdje živjeti. Molim Tonija da me fotka ispred kamina, ali naš fotosession prekida crnac nalik
onome iz Paklenog šunda, upozoravajući me kako je slikanje zabranjeno. Kimam glavom. - Of course, we understand, I am very sorry! Čekamo da okrene glavu pa radimo još par fotki. Može Balkanac s Balkana, al ne može Balkan iz Balkanca. Jedno je sigurno: ne izlazim odavde bez barem jedne RL stvarčice upakirane u ovu njihovu divnu ukrasnu vrećicu. Mora postojati nešto u ovoj trgovini što stoji manje od sto dolara i što će mi omogućiti da po deseti put od jutros izgovorim čarobne riječi: “Gift rap it!” U New Yorku smo već tri dana, ali iskreno, još nisam pošteno digla pogled da razgledam sva ta čuda moderne arhitekture. Glava mi je uglavnom zabodena u malo prizemnije stvari: ladicu s Victoria’s secret gaćama za tri dolara, košaru s plišanim igračkama na popustu u Disney Storeu (napikirala sam jednog Plutona obučenog u soba, kojem nos svijetli u mraku), kolica s perecima i hotdogom u Central parku... Toni me uzalud preklinje da odemo u neki muzej. Pitam ga ima li tamo što na popustu. - Ti se, majke mi, moraš liječiti od šopingholizma! Obećavam mu da ćemo nakon ručka otići u muzej. Ako me pusti da odaberem koji. - Isuse, sad ćeš garant iskopat neki Manolo Blahnik muzej. - Ne brini, neću. Totalno sam razočarana MB butikom. Nakon svih onih hvalospjeva na njegov račun u Seksu i gradu očekivala sam čudo, a dočekala me bezvezna trgovina veličine
kutije šibica, u sporednoj uličici. - Ne zanimaju me cipele, zanimaju me dinosauri. I leptiri! Sljedeća postaja - American Museum of Natural History. Toni je paraliziran od straha dok prolazimo kroz staklenik prepun leptira. Mislim da bi se bolje nosio s TRexom, nalik onome čiji je kostur izložen u predvorju muzeja, nego s ovim malim “nepredvidljivim stvorenjima” koja mu ulijevaju strah u kosti lepršajući oko glave. Na sreću, nije izgubio smisao za humor. - Bilo bi bolje da smo otišli vidjet Blahnikov postav. Cipele me barem ne mogu napasti. Za razliku od cimera, ja sam oduševljena i silno želim da mi neki od tih veličanstvenih kukaca sleti na rame ili ruku. Eto, upravo ovako zamišljam unutrašnjost svog trbuha kad se zaljubim: kao retro staklenik prepun egzotičnih leptira. Ali ovi njujorški, kao za vraga, uporno me ignoriraju i pokušavaju sletjeti na Tonija. Tipično. Kao u onoj poslovici o sreći koja je poput vjetra: kad joj okreneš leđa gura te naprijed, a ako pokušavaš ići prema njoj, ne da ti da napraviš ni koraka. Pričam cimeru svoju vizualizaciju trbušne šupljine. - Ti reci što hoćeš, ali leptiri su opasni. - Jesu. Pogotovo oni u trbuhu! Cijelu noć nisam spavala. Što od Tonijevog hrkanja dijelimo bračni krevet u podrumu Johnove kuće (preuređenom u sobu za druženje, pored kreveta je biljarski stol) - što od užasne grlobolje. Iako je ovo jedna od najtoplijih
njujorških zima posljednjih godina, ja sam se uspjela razboljeti. Redovito mi padne imunitet kad sam uzbuđena (a uzbuđena sam uvijek kad putujem), pa sam dosad imala gnojnu upalu grla u Parizu, Pragu i Londonu. Ova je definitivno najgora do sada: imam osjećaj da mi netko zabija igle u krajnike. U pola tri ujutro više ne mogu izdržati: šuljam se da skuham čaj. Kuhinja je klasična američka, sa širokim drvenim pultom u sredini (prepunim brojeva žutog časopisa o celebima, na koji je Johnova mama pretplaćena), najvećim frižiderom koji sam ikad vidjela i izlazom u vrt. Johnovi ne žive u New Yorku već u Boontonu, gradiću s oko osam tisuća stanovnika, četrdesetak minuta vožnje udaljenom od Manhattana. Boonton je Americi dao dva velikana: glazbenika Dona Edwardsa, zvanog Raspjevani kauboj, i Jima Lewisa, urednika časopisa o Muppetima. Mogu se zamisliti da živim ovdje i uređujem časopis s Miss Piggy na naslovnici. Gradić je smješten usred prekrasne šume države New Jersey, a uvečer svijetli kao Betlehem zato što se građani natječu tko će okititi kuću s više lampica. Chevy Chase je početnik za Boontončane :) Napravila sam čaj i izašla na terasu. Nije hladno. Zapravo je sasvim ugodno (vjerojatno zato što imam temperaturu). Snijeg svjetluca na granama i glavama djedova mrazova, sobova i malih Isusa u susjedovom vrtu. Sutra ili, hm, zapravo danas, zadnji je dan u godini. Na prošlu Staru godinu poželjela sam dečka. Očito nisam bila dovoljno precizna. Ove godine Djedu Mrazu moram dati
malo podrobniji opis: želim dečka koji želi ozbiljnu vezu, ima stalni posao i zdravstveno osiguranje, u slobodno vrijeme svira u bendu ili režira serije. I sliči na Roberta Redforda ili Vincenta Casella. I Brad Pitt dolazi u obzir. Čudna je ta Stara godina. Svi su kao veseli što će je se riješiti i od ranog jutra slave njezin kraj, veličajući onu koja dolazi. Ja bih se osjećala prilično glupo da me pregazi tramvaj baš u onoj godini zbog koje sam organizirala vatromet, pa svaku dočekujem s dozom opreza i suzdržanosti. Stara je bila sretna godina jer smo je, ako ništa drugo, preživjeli. Nova se tek treba iskazati. Zahvaljujući čaju s medom, vatromet u mom grlu malo se umirio. Oko četiri ujutro uvukla sam se natrag u krevet, s nadom da Djed Mraz postoji. Ili barem da će Toni prestati hrkati.
~SRIJEDA, 31.
PROSINCA
Cijeli smo dan proveli hodajući - Village, Soho, Ground Zero... Progutala sam dva andola, plus neki američki sirup za grlo i Manhattan mi je u bjelkastoj temperaturnoj izmaglici. Hvala bogu, barem je prestalo puhati. Oko četiri popodne sjeli smo na kasni ručak u pizzeriju u Maloj Italiji. Na ulaznim vratima je golemi vijenac od borovine ukrašen crvenom mašnom, na kojem piše: “Sretan Božić”, a odmah ispod “Najbolja pizza u New Yorku”. Možda to zaista jest najbolja pizza u New Yorku, ali kod nas ne bi
prošla ni u zadnjoj rupčagi u Dragonošcu Donjem. Rajčica je neprirodno crvene boje, baš kao i šunka, mozzarella je bijela poput Snjeguljičina tena, ali imam osjećaj da su svi sastojci uzgojeni u istoj epruveti u labosu, gdje su previše vremena posvetili boji, a premalo okusu. Razmišljam o pizzi s rukolom i pršutom iz Karijole na Trešnjevci i po prvi put otkako smo došli osjećam nostalgiju za domom. Da, ljubav definitivno ide kroz želudac. - Ako mislimo slaviti Novu na Times Squareu, moramo stati u red čim pojedemo. Za par sati ga zatvaraju i tko dotad uđe, ušao je. Pomisao da bih trebala stajati na hladnoći od pet do deset uvečer (za kad je najavljena Mariah Carey) jednako mi je privlačna kao pizza koju upravo jedemo. Grlo me i dalje rastura, a kako se približava noć, sve mi je gore i gore. Jedino za čim čeznem je naš mali topli podrum. - Bi li se jako ljutio da gledamo Mariah iz kreveta? Vidim razočaranje u cimerovima očima, ali na sreću, i on vidi temperaturu od minimalno četrdeset stupnjeva u mojima, pa oko pola šest sjedamo na bus za Boonton i napuštamo Manhattan koji se upravo počeo zagrijavati za najveći provod u godini. Iz svih kafića trešti glazba, pripita ekipa pjeva za šankom, ulicom prolaze maškare (tematski partiji su uvijek in), cure u haljinama na šljokice i turisti sa srebrnim i zlatnim papirnatim klobucima na glavi, na kojima piše “Happy New Year”. U busu za Boonton vlada grobna tišina. Toni i ja sjedimo u prvom redu iza vozača, koji očito nije presretan činjenicom da mora raditi
na Staru godinu jer nas je prije pet minuta preko razglasa upozorio da se prestanemo smijati. “Ometamo ga u vožnji”. Malo me zatekao. Za razliku od poslovično nadrkanih Hrvata, Amerikanci su prilično simpatična i ljubazna nacija (možda zato što većina radi na postotak), pa me ovaj negativac za volanom, jedini antipatični Amer kojeg sam susrela dosad, podsjetio na dom. Da nije crn kao ugljen, ladno bi mogao proći pod Hrvata. Jednog od onih koji je u stanju prebiti nekoga zbog parkirališnog mjesta ispred Mercatora. Šutimo do Boontona, a na izlazu zastajem kod vozača i s najvećim mu mogućim osmjehom govorim: - Želim da ti nova godina bude najgora u životu, ti antipatični nadrkani stvoru! Toni vrišti od smijeha. U pet minuta prije ponoći ležimo u krevetu i pijemo šampanjac. Na televiziji live prijenos s Times Squarea: Dick Clark i Mariah čekaju da se spusti ona bliješteća kugla. Kad je kazaljka otkucala dvanaest, cmokćem Tonija u obraz i žicam ga daljinski. Najednom od petstotinjak programa mora biti Superman. Sretna nova godina!
S
I J E Č A N J
~PONEDJELJAK, 5.
SIJEČNJA
- I, mala, jesi li pronašla Facu? Ili smo te džabe slali tamo - pita me Frau. Povratak u realnost loše mi je sjeo. Čarobne njujorške božične izloge zamijenili su zagrebački, u kojima je još uvijek domet dekorativnog izražavanja šuškava srebrna traka nabačena preko cipela i torbi. Hvata me tuga dok prolazim pokraj izloga Name, pogotovo kad se sjetim onih u robnoj kući Macy’s - s minijaturnim željeznicama koje jure niz izlog, raspjevanim djedovima mrazovima i sobovima veličine pravih. Dođe mi da uđem i ponudim teti iza blagajne da im besplatno okitim izlog. Umjesto u slatkom kafiću u Sohou, poslijepodne sjedim u zalogajnici preko puta redakcije, u kojoj se umjesto Franka Sinatre i Bing Crosbyja ore Mladen Grdović i Mišo Kovač. Jedina stvar koja mi je u Americi istinski nedostajala vezano uz Hrvatsku bila je - hrana. Nakon svih onih prezačinjenih hot-dogova, fejk pizza i kava koje serviraju u papirnatim čašama veličine lavora (a imaju i okus kao da su potekle iz dotičnog), zaželjela sam se prave turske kave, pizze koja actually ima okus pizze i pečene piletine hruskave
kožice. Pa nakon posla (i raporta kod još jednom razočarane Frau), jurim na Trešnjevački plac. - Molim vas pola pileta, daje malo više reš... I ako mi ga možete razrezati. Stavljam dvadeset kuna na pult i čekam da mi ga prodavač spakira. Ruka mi je već krenula prema vrećici u koju je bacio Tonijev i moj ručak, kad me upitao: “Vi često ovdje kupujete, zar ne?” Nisam sigurna je li to bilo pitanje ili konstatacija. Zbunjeno kimam glavom. - Pa, ovaj, da. Često. Skoro svake nedjelje, a ponekad i u tjednu. - Znam. Zapamtio sam vas. Zapravo, već vas dugo želim pozvati na kavu, ali nikako da skupim hrabrosti... A i uvijek je red iza vas, pa mi je neugodno. Na sreću, danas ste došli kasno pa nije gužva - govori mi i namiguje. Buljim u njega kao tele u šarena vrata (jer ga zapravo nikad ranije nisam dobro pogledala), mumljam nešto u stilu “ma dajte, zapamtili ste me? Stvarno prečesto jedem pečene piliće” i smijem se na silu. I pilićar se smije, od srca. - Mogu li vas pozvati na kavu? Danas ne mogu jer me nema tko zamijeniti, ali recimo, sljedeći vikend, kad opet dođete po ručak - govori mi i namiguje, ja kimam glavom, govorim, naravno, sljedeći put, grabim pile s pulta i bježim glavom bez obzira. Posljednje stvar koju sam očekivala tog dana bio je poziv na dejt. Pogotovo od njega. Što je najgore, lik je, što bi Ameri rekli, sort of
sexy: ima trideset i nešto, visok je, crn, u bijeloj kuti koja bi mogla proći pod doktorsku da nije masnih mrlja od ulja u kojem se peče meso. Ali nažalost, nije doktor nego prodavač pilića. - Stara, pa taj lik je genijalac! Kuži da nedjeljom ujutro sve solo cure u gradu dolaze po piliće, pa je odlučio namaknuti koji seksi batačić za sebe - govori mi cimer dok, pola sata kasnije, žvačemo batake za kuhinjskim stolom. - Samo se ti smij, ali sljedeći vikend ti ideš na plac! Toni se ne zaustavlja već razvija teoriju o tome da pilićar zapravo nije pilićar nego bogati vlasnik lanca prodavaonica pečenih pilića, koji traži ženu koja ga neće voljeti zbog njegova novca nego zbog njega, pa je izmislio identitet pilićara, a onda podiže batak i svečano konstatira: - Moraš reći Frau da si ipak pronašla Facu. Faca s placa!
~UTORAK, 6.SIJEČNJA Da je vani minus u rangu onoga na mom računu, nastupilo bi novo ledeno doba. Ali, eto, usred zime u Zagrebu pere južina, svi su nervozni i jedina je dobra vijest da je sjela plaća. Prpošno sam otrčala na bankomat razmišljajući kako ću provesti popodne. No umjesto buntića šuškavih novčanica, bankomat je ispljunuo minimalističku poruku šokantnog sadržaja: “Nedovoljno sredstava na računu”. Ali, kako?! To je nemoguće! Znam da sam u New Yorku
prilično potrošila, ali gdje je nestala cijela moja plaća?! To mora da je neka zabuna! Uletjela sam u banku kao furija i drhtavim glasom ispričala curi iza šaltera što se dogodilo. Suosjećajno me pogledala (ipak nisu sve šalteruše iste) i počela kuckati po tipkovnici tražeći neko objašnjenje. Imala sam osjećaj da mi svaki “kuc” probija mozak. Nakon pet minuta koje su trajale kao tri godine duboko je uzdahnula i krenula mi objašnjavati što se dogodilo. Plaće nisu proknjižene pa se smanjio prosjek zarade... minus prepolovljen... fale neki papiri... može se riješiti. Sve što sam čula bilo je “može se riješiti”. Preplavio me val olakšanja. Simpatična cura uputila me - osobnom bankaru. Uvijek sam se pitala što uopće ti likovi rade u našoj sirotoj državi, koja je njihova funkcija. Definitivno ne savjetuju ljudima kako golemi višak sredstava na svojim računima iskoristiti za kupnju dionica dobrostojećih hrvatskih tvrtki. Vjerojatno rade upravo ovo: objašnjavaju ljudima zašto su im preko noći smanjili minus i kako se iz gabule izvući njihovim krasnim nenamjenskim kreditom. Umjesto hrvatske varijante Georgea Costanze (kako zamišljam osobnog bankara), u staklenom odjeljku dočekao me slatki dečko u odijelu (tri do pet godina mlađi od mene). Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je: da je ovo film, sad bismo se zaljubili, maznuli svu lovu s računa (naravno, ne moga) i pobjegli u Meksiko. Ali nije me zaprosio. Umjesto toga malo je kuckao i rekao da će mi sutra, ipak, biti vraćen stari minus. Nikad nisam mislila da ću biti sretna što sam u dubokom minusu, ali eto, osvanuo
je i taj dan. Drugo jutro na mail mi je stigla obavijest osobnog bankara da mogu podići lovu. Napisala sam mu “hvala” i dodala pet srdaca. A sad - trk po skupe čokoladice i Vogue. Nikad neću naučiti.
~SUBOTA, 1 O.
SIJEČNJA
(ZAPRAVO VEĆ NEDJELJA) SMS, vrijeme 3.58 ujutro čukspavamalohrčemalonenepravilanjedostajesizakavufran Vratila sam se iz Limba oko tri ujutro i taman utonula u prvi san kad je stigla ta gomila spojenih slova bez smisla. Možda su i imale smisao, ali u četiri ujutro bila sam preumorna da ga otkrivam. Oko podne otvaram oči. Još tri nove poruke i dva propuštena poziva. I ta slova od jutros. Pokušavam ih složiti u nešto smisleno. “Ćuk spava. Malo hrče, malo ne, nepravilan je dosta. Jesi za kavu. Fran.” Fran? Fran koji me sinoć cijelu večer ignorirao. Tek bi me povremeno, kad bih otišla na šank po piće, prostrijelio onim svojim ugljen-crnim očima, a onda nastavio piljiti u svoju pivu. Cijelu večer nismo prozborili ni dvije riječi. Zapravo, prozborili smo točno toliko, uzme li se u obzir da sam, kad nas je Čuk upoznavao, ja rekla “Jasmina”, a on “Fran”. Ostatak večeri provela sam pričajući s Čukom
kojeg znam s hodnika jer radi u susjednoj redakciji. Ni u ludilu mi ne bi palo na pamet da mu se sviđam. Fran je kao mumija stajao sa strane i - pio. Ne kužim je li namjerno spojio ta slova ili mu ne radi tipkovnica. Otpisujem: jesamzakavu, kad?
~NEDJELJA,11.
SIJEČNJA
Našli smo se oko pola osam uvečer na Cvjetnom trgu. Neopisivo je hladno. Popili smo po kuhano vino u Marpiju, a onda krenuli napraviti đir po centru. Koji je završio dva sata kasnije, kad smo se preko Cmroka spustili na Britanac. Nikada u životu nisam ovoliko hodala na minus pet. A da mi uopće nije bilo hladno:) Primjećujem da Fran jako često govori ''čovječe'',''kužiš'' i ''stara'' . Slova ''š'' i ''č'' posebno naglašava. - E, stara, je 1’ kužiš da stalno nekaj pjevušiš sebi u bradu? Ne kužim :) Ja si pjevušim u bradu, a Fran je zarastao u svoju. Veliku crnu bradu. Izgleda kao Crni Čovjek koji bi mogao Hlapiću ukrasti čizme. Malo me brine ta brada. Nikada se nisam ljubila s frajerom koji ima bradu. A ovo zapravo nije brada. Ovo je bra-du-ri-na! - Kuiš, stara... Mislim, ovaj... Ja tebe ne bum sad nikad poljubil... Nakon sve ove priče, ono, kak’ da ja sad to napravim - govori mi. Ili bolje rečeno zamuckuje. Fran
je deset godina stariji od mene, ali to se, ono, kuiš, uopće ne kuži. Ili barem ja ne kužim. A ne kužim ni kako može biti toliko sramežljiv s obzirom da je glumac. Puštam ga da malo odmakne naprijed, a onda povlačim za ruku i, kuiš, ono, ljubim ga :) Ta brada zapravo i nije neki bed. Opet je neviđeno hladno pa mi daje svoj šal. U koji svaku noć prije spavanja uranjam nos. Šal smrdi na cigarete koje Fran puši. Lucky Strike.
~SRIJEDA,14.SIJEČNJA Pada snijeg. Jupi! Fran: Ljubavi. Ja: Molim. Fran: I, kaj, ti si sad došla do mene. Ja: Aha. Fran: Pa to je, onak, baš dobro... Mislim... Mi, tu... Ja: Pa, je, baš dobro. Fran: Ljubavi? Ja: Da? Fran: Je 1’ mi sad, kao, furamo? Na tavanu je toplo. Električna grijalica širi onu prejaku, bolesnu vrstu topline od koje mi se čini da dobivam temperaturu. U sobi je polumrak, gori samo stolna lampa i baca sjenu na predivan starinski stol. Fran mi objašnjava kako je to stol A. B. Šimića i kako ga je dobio na dar od rođaka. Malo se ljubimo i mazimo, a onda radimo špa-
gete za večeru. U zimskim jaknama, jer u kuhinji nema grijanja. Ni u kupaonici. Zapravo, jedini izvor topline u čitavoj kući je grijalica na tavanu. Otkako se rastao, Fran živi u vikendici svojih staraca u selu pokraj Zagreba, a kao i svaka vikendica, i ova je poludovršena, namještena od starih komada namještaja, rasparenih tanjura i šalica. Sve je raspareno osim nas. - Da, mi sad, kao, furamo - odgovaram i počinjem se hihotati.
~SUBOTA, 17.
SIJEČNJA
Jedini je problem što furanje s Franom znači da paralelno furam i s njegovim frendovima Čukom, Zakom i Veljkom, ili mi se barem tako čini jer su ta trojica sveprisutna. Fran to objašnjava činjenicom da su oni njemu puno pomogli kad se razvodio, pa je sad red na njega uzvratiti uslugu. Mene iskreno nerviraju ta vječna kukanja o bivšim ženama i alimentacijama, ali nemam izbora. Franje zaljubljen u svoje prijatelje. A ja sam zaljubljena u njega. - Što se nerviraš. Ionako ne kužim što ti je u njemu napeto. Star je i izgleda kao jeti. I kako se uopće možeš ljubiti s njim uz onoliku bradurinu?! Nego, kaj misliš, da si smućkamo votku i cedevitu? Mislim, jedino je još to ostalo od cuge - pita Danijela. Stojimo u kuhinji Franova prijatelja koji, otkako se
razveo, skoro svaki vikend radi tulume. Eksam odvratnu kombinaciju votke i cedevite od naranče u nadi da će mi odvratna atmosfera u kojoj se nalazim postati manje odvratna. Žao mi je što sam je nagovorila da dođemo ovamo. Svi su pijani i nadrogirani, a Fran se izgubio negdje prije pola sata i nemam pojma gdje je. Sasvim je drugačiji prema meni kad smo nasamo nego kad je s društvom. Društvena verzija Frana nimalo mi se ne sviđa. Ni njegovo mi se društvo ne sviđa. Ne moraju mi ništa reći, dovoljno je da me neka od njegovih prijateljica pogleda pa da znam točno što misli (oh, još jedna glupa Franova klinka u nizu). Kako mrzim te intelektualne snobice. Odustala sam od potrage i već bila na izlazu kad se odnekud stvorio i primio me za ruku. - Kamo ćeš? - Kući. - Kaj ti je, stara, kaj briješ? Privlači me k sebi i pokušava poljubiti, što me dodatno ljuti jer smrdi na travu i pivu. - Ostani s dečkima. Ja idem kući. Čupam ruku iz njegove, mašem Čuku iako sumnjam da me u alkoholnoj izmaglici uopće percipira i izlazim iz stana. Fran izlazi za mnom. Petnaest minuta se raspravljamo ispred zgrade, a onda govorim Danijeli da može ići jer će me on odvesti kući. Svojoj. - Ej, samo se, please, nemoj glasno smijati, stara mi
živi tu, iza ovih vrata, pa kuiš... Ono, da nas ne čuje... Fran je prepijan da vozi do vikendice pa odlazimo u njegov stančić u centru. Šuljamo se stepenicama na zadnji kat, u stan od 15 kvadrata u kojem je Fran živio dok je bio na faksu. To je zapravo preuređen tavan iznad stana njegove majke. Muškarac od četrdeset godina se šulja da ga ne čuje mama. Svašta. U stanu se osjećam kao Alisa u zemlji čudesa koja je popila napitak i sve se oko nje iznenada smanjilo. Sa svojih 176 centimetara uopće se ne mogu ispraviti u toaletu. Poluzgrbljena se gledam u ogledalo. Možda sam ipak trebala otići kući s Danijelom. Fran je prilično pijan, u stanu je hladno, situacija je užasno čudna. Ujutro me odvezao kući i znala sam da se više neće javiti.
V
EL J A Č A
~PONEDJELJAK, 2.
VELJAČE
- Ma, njemu ti je sad užasan bed. Ono, ti si njemu draga i sve to, ali... Ipak se tek nedavno razveo. Nije ti on spreman za nešto ozbiljnije, stara. Malo smo nas dvojica pričali i zaključili smo da je tih deset godina razlike dosta, ipak si ti još nezrela. Nego, kak’ ti je u redakciji? Stojim s Čukom za šankom Limba i ne vjerujem što čujem. Njegov prijatelj, četrdesetogodišnjak koji se u tri ujutro šulja po stepenicama, je konstatirao kako sam JA nezrela?! Ko ga šljivi. Moram se iskulirati u vezi s tom situacijom oko Frana jer sam postala totalno rastresena na poslu. - Na posluje super. Izuzmemo li incident s Momčilom Momčilovićem. - Ko ti je taj? - Ma, Bajaga. Ili je barem trebao biti. Prepričavam Čuku što se sinoć dogodilo u redakciji. Trebala sam napisati tekst o Bajaginu koncertu u Zagrebu,
i sve bi bilo okej da prije toga nisam s Danijelom pričala o svadbi nekog mafijaša Milana Momčilovića, na kojoj je navodno pjevala Ceca. Pa sam, umjesto Momčilo Bajagić, u tekst uredno napisala kako je Momčilo Momčilovič Bajaga održao genijalan koncert, što je prošlo i dežurnog urednika i lektore. Nitko nije skužio... osim ekipe sa Stojedinice koja se cijelo jutro zajebavala na račun tog članka. Ozbiljno se moram pribrati i shvatiti na neke kombinacije jednostavno ne idu skupa. Votka i cedevita. Fran i ja. Hvala ti, bože, da sam Frau prešutjela cijelu ovu epizodu s njim. Odsad ću se posvetiti karijeri!
OŽUJA K
~SUBOTA, 14.OŽUJKA “Vucaram svetom dva prazna oka, zurim u lica prolaznika. Koga da pitam, gladan i mokar, zašto se nismo sreli nikad? Il’ je već bilo? Trebao korak? Možda je sasvim do mene došla. Al’ja, u krčmu svratio gorak, a ona ne znajući-prošla. Ne znam. Ceo svet smo obišli u žudnji ludoj podjednakoj, a za korak se mimoišli.”
Danas je rođendan Mike Antića. Napravila sam ono što radim svake godine na taj dan: izvukla njegovu zbirku pjesama i naslijepo otvorila stranicu. Umislila sam si da mi je to kao neka ljubavna prognoza za bližu budućnost. Prošle sam godine otvorila “Čarobnu pjesmu”. Stihovi su bili obećavajući - govorili su o “čizmama od sedam milja, putovanju na čudotvornom tepihu i hrabrosti svemirskih brodova koji će krenuti sutra na nova nepoznata sunca”. Nakon toga sam u kratkom roku otputovala u Pariz, New York i Beograd, i stvarno počela vjerovati da Mika i ja imamo neku božansku vezu. Ali ova nova prognoza ubila me u pojam. “Ceo svet su obišli... a za korak se mimoišli”. Dovoljno da ostatak popodneva provedem suznih očiju na kauču. - Možda sa mnom stvarno nešto nije u redu. Možda sam ukleta. Možda me netko već za korak mimoišao ili sam ja nekoga mimoišla za korak, i to je to. Moj cimer nije previše tolerantan kad je kukanje u pitanju. - Znači, da upotrijebimo seinfeldovsku terminologiju: No soup for you! Gađam Tonija jastukom. - Ti nemaš nimalo sućuti prema starim curama. - Ne lupetaj. Tebi su se nudile razne vrste supa i juha, ali si izbirljivija od Gordona Ramsayja. - Nisam. - Jesi. - Nisam.
- Okej, krenimo redom. Kako se zvao onaj tip, onaj bankar? - Pričao je samo o burzama. Bilo mi je dosadno. - Pisac? - Nema vozački. Ni zdravstveno osiguranje. I hvali se okolo da je ševio tikve u mladosti. - Onaj instruktor joge/vegetarijanac? - Nije mi dopustio da naručim ćevape u njegov stan. - A slatki dečko iz Autopriloga? - Priča samo o autima. - Fitness trener? - Ne razlikuje ''ije-je'' i ''č'' od ''ć'' . - Odvjetnik? - Kriminalno loše se ljubi. I škrt je. - Zgodni susjed? - Ima curu. - Onaj s psom koji te stalno gleda? - Nije zgodan. - Novinar? - Nije dovoljno ambiciozan. I stalno kuka zbog posla. - Prodavač pilića? - Prodaje piliće! - Da rezmiramo: tražiš ambicioznog bankara sa zdravstvenim osiguranjem i vozačkom dozvolom, kojeg zanima umjetnost, genijalno se ljubi, zgodan je, razlikuje “ije-je” te zna ispeći i spreman je pojesti pile? - I odvjetnik dolazi u obzir. - Stara moja, defininitivno ćeš ostati sama. No soup of
that sort on the menu!
~UTORAK, 17.OŽUJKA Nije toliko teško biti solo kad si solo, koliko je teško biti solo kad si u društvu. Svatko smatra kako ima pravo reći što misli o mom “slučaju”. Bez da ih pitam. A neki smatraju da imaju pravo i nešto poduzeti. Bez da me pitaju. Primjerice, moj zubar. Kad me Danijel pozvao da se nakon poslijepodnevnog čišćenja kamenca spustimo iz njegove ordinacije na kavu, isprva nisam ništa posumnjala. Vršnjaci smo, a i dugo je hodao s mojom prijateljicom pa smo s godinama postali bliski (ili barem bliži od klasične relacije pacijent - doktor). No, umjesto u lokalnu birtiju ispod njegove ordinacije, inzistirao je da sjednemo u PIF. I cijelo vrijeme bio nekako dekoncentriran, pogledavajući malo na sat, malo prema Cvjetnom trgu. - Što je tebi danas, sav si na iglama? Umjesto odgovora, uputio mi je grinchevski osmijeh. Odmah sam skužila koliko je sati. - Nisi valjda?! - Znam da ti to mrziš, ali frajer je genijalan. Zgodan je, zubar je... Ono, skoro je super koliko i ja! Kad ga upoznaš, zahvalit ćeš mi. I zaboraviti tog svog... Lava. - Vuka! - Whatever!
- Ne, neću ti zahvaliti nego ću te zadaviti. I rekao si tom liku da dođe u PIF? - Aha. Evo ga! Osjećam kako mi crvenilo udara u lice i najradije bih pobjegla, ali je prekasno. Danijelov prijatelj već je na metar od našeg stola i maše nam. Da sam znala, naručila bih neku žesticu, a ne kavu. Zemljo, otvori se i progutaj me. Mrzim namještene i slijepe dejtove. A pogotovo kombinaciju dotičnih. Kundera je napisao da se, ako ljubav treba biti nezaboravna, oko nje od prvog trenutka moraju okupljati slučajnosti kao ptice oko Franje Asiškog. “U nužnosti nema čarolije”. Duboko sam vjerovala u to. Do maloprije. - Baš je zanimljivo što sam slučajno prolazio ovuda i kao slučajni prolaznik naletio na vas dvoje. Drago mi je, Stjepan! Ajde, tip barem ima smisla za humor. Pružam mu ruku. Hm. Čvrst stisak. To mi se sviđa. - Drago mi je što smo se upoznali, slučajni prolazniče! Danijel umire od smijeha. Možda mu ovo i nije bila sasvim loša ideja. Stjepan se čini kao prilično okej dečko. S lijepim smeđim očima i punim usnicama. Mama bi blistala od ponosa da dobije zeta zubara. Kad joj se već nije ispunila životna želja da se udam za veterinara (što bi bila velika ušteda za naš budžet i količinu kućnih ljubimaca). Ostali smo sjediti sat i pol, i odigrali igru prema svim pravilima do kraja. Prvo sam ja otišla u toalet i dala
Stjepanu vremena da kaže Danijelu svoje dojmove. A onda je on napravio isto. Danijel je sjedio poput kakvog mudraca između nas dvoje, s blaženim osmijehom na licu. - Ja sam genijalan. Ja sam najbolji provodadžija u univerzumu! Sviđaš mu se. A i on se tebi sviđa, priznaj! Priznajem. Priznajem da sam se kući vratila prilično dobro raspoložena. - Opa, otkud sad taj osmijeh? Got some soup? - Ovo je potencijalno najfinija pileća juhica koja krijepi organizam i vraća snagu. Prezgodni zubar! - Uopće ne sumnjam da ćeš i njemu naći manu. Recimo, nije položio B kategoriju za vožnju. Ili priča samo o karijesu - konstatira cimer.
~PETAK, 20.
OŽUJKA
Još gore. Priča samo o bivšoj curi. Koja ga je prevarila i ostavila. Naš prvi dejt pretvorio se u spiritističku seansu prizivanja duhova bivših. On je prvi počeo, a ja sam zdušno prihvatila. Već dva sata sjedimo u kafiću i pričamo o Ireni (njegovoj bivšoj) i Vuku. Danijel je najgori provodadžija u povijesti. Ili barem ima najgori tajming za spajanje ljudi. Nakon dva sata i šest rakija, Stjepan je zaključio kako njegova bivša i moj bivši ne zaslužuju toliko pažnje i kako smo mi super osobe. Ja sam se složila.
- Molit će oni nas jednog dana da ih uzmemo natrag konstatirao je polupijano, a onda me pokušao poljubiti. O, bože, zadavit ću Danijela kad sljedeći put dođem skidati kamenac. Blind dates suck!
K OLE K C I JA PR OLJE Ć E /LJE TO
Ili doba ispitnih rokova... na fakultetu i u ljubavi
~UTORAK, 31.
OŽUJKA
Ima nečeg starinski dekadentnog u hortenzijama. Zamišljam Dickensovu Miss Havisham za dugim stolom i male sive miševe kako se natjeruju oko njezine vjenčane torte, rušeći vazu punu hortenzija. - Jesi li znao da postoji samo jedna vrsta tog cvijeta? A koje će biti boje, ovisi o tlu. Što je tlo kiselije, cvjetovi su tamniji - šapćem Toniju koji mi drži stražu dok mažnjavam susjedove hortenzije. - Veoma zanimljivo, ali ajde požuri, čini mi se da netko izlazi na terasu. Do kuće smo nastavili lamentirati u kojoj mjeri okolina utječe na naše “boje”. I Toni i ja posljednjih smo godina potamnjeli od kiselog zagrebačkog tla. Toni se zbog toga odlučio presaditi u Madrid. Malo mu zamjeram što me ostavlja. Ispratili smo ga kostimiranim “Mad Men” partyjem, poklonili mu pernicu, bojice i komplet školskih bilježnica (u Madridu je ponovno upisao prvu godinu faksa, ovog puta arhitekturu) i drugog jutra odvezli ga na aerodrom. Okej, sad počinje pravi solo život. Falit će mi. Koga ću sad žicati da mi u pola noći ode u McDonald’s po dupli Nesquik McFlurry, s kim ću se nedjeljom ujutro muvati po Britancu, a navečer pljuvati likove iz Red Carpeta. Kome ću u čaj, umjesto šećera, usuti sol, krasti vješalice iz ormara i kukati o ljubavnom životu. Mogu ja to! Samo mi treba mini make over za novi
početak. Pa sam, kad je otišao, ofarbala sobu i kupila malo novog namještaja. I nabavila novu cimericu, Lajku. Bila sam sigurna da između farbanja stana i šetanja Lajke neću imati vremena deprimirati se zbog Tonijevog odlaska, ali se ta prokleta emotivna previranja uvijek nekako uspiju ugurati u dnevni raspored. Čime ih utišati? Recimo... Kuhanjem! Evo nečega o čemu stvarno nemam pojma.
Kupila sam piletinu i bocu vina, a u dućanu delikatesa začine u slatkoj platnenoj vrećici na kojoj je pisalo Pro- vance (i koja je koštala kao da je u njoj suho zlato, a ne malo suhe trave). Tu prvu subotu nakon što je Toni otišao u Madrid, brižni su me prijatelji kao svježe ucviljenu samicu odreda zvali na ručak. I pali u nesvijest kad sam im rekla da ne mogu jer kuham. Ručak je ispao sasvim solidno. Ne pravi od kuhanja nauku :)
TRAVANJ
~SUBOTA,4.TRAVNJA Nebojša je još tamo negdje u svojoj desetoj godini shvatio da ga curice iz razreda apsolutno ne zanimaju. U sedamnaestoj je imao prvo seksualno iskustvo s nekim Grkom na moru. A ono čega se bojao više od analnog razdjevičenja dogodilo se u njegovoj dvadeset i osmoj. Suočenje s roditeljima desilo se jednog nedjeljnog jutra, nakon što je Nebojšin “prijatelj” izašao iz spavaće sobe da ode u toalet, a Nebojšina majka uletjela u sobu i ispalila: “Sine, jeste li vas dvojica homoseksualci?” - I što si joj odgovorio? - pitam ga dok se guramo kroz beogradski gay klub Apartman. Beograd je postao moja droga i više ne mogu zamisliti vikend bez njega, pogotovo otkako je Toni otišao i svaku se večer vraćam u prazan stan. Apartman zapravo nije klub već stan od stotinjak kvadrata na vrhu zgrade pokraj Brankovog mosta, preuređen u “specijalizirani” noćni klub, koji je u tri ujutro vrvio ljudima. Kako gay, tako i strejt (jer dobar provod je dobar provod). Trudila sam se izrazom lica potvrditi ozbiljnost situacije u kojoj se Nebojša našao, ali vizualizacija njegove majke, sitne simpatične ženice u kućnom ogrtaču, koju sam poznavala, kako pita svog sina je li peder, u kombinaciji s Nebojšinim teatralnim prikazom iste, plus tri jegera, bila je previše. Počela sam se histerično smijati, a onda ponovila: “Majke ti, što si
odgovorio kevi?” - Pitao sam je bi li podatak o mojoj seksualnoj orijentaciji utjecao na naš odnos. Zacrvenjela se i počela mucati kako nju to zapravo uopće ne zanima, ali ju je ćale nagovorio da me pita. Naravno, ćale je dotle hrabro pušio u svojoj sobi - govori mi, i sam vrišteći od smijeha. - A što nije rekla gay. Homoseksualac zvuči tak nekako ozbiljno i strogo - pitam ga, promatrajući dvije lezbijke kako se ljube. Jedna je prelijepa, ista Angelina Jolie. - Ma njezina generacija ne zna taj izraz... A peder joj je valjda zvučalo previše uvredljivo. Trudila se biti politički korektna - konstatira Nebojša, dodajući kako je sretan što je njegovo analno razdjevičenje, ipak, boljelo više od suočenja s roditeljima. P. S. Bože, koliko je te večeri u Apartmanu bilo zgodnih homoseksualaca, gayeva i pedera.
~PONEDJELJAK, 13.
TRAVANJ
- Mala, previše ideš u taj Beograd i previše tulumariš. A rezultata nema. Ni na kojem planu! - konstatira Frau, prijeteći me gledajući ispod oka. Bit će Frau, bit će. Imam naučiti još samo par strana i gotova sam! Lažem kao pas. Ili ne, ako se “par strana” može smatrati svih petsto pedeset stranica zadnje knjige za zadnji ispit na Pravu, koji sam prijavila za sljedeći mjesec, a koju
nisam ni takla. Stvarno nisam kriva. Imala sam najbolju namjeru učiti za vikend, ali osvanula je prva sunčana i topla subota nakon tjedana zagrebačkog sivila i nisam joj mogla reći ne. Kad sam se popodne nakon kave i ručka u gradu vratila kući, uhvatio me umor pa sam odlučila odrijemati pola sata. A kad sam se probudila, bilo je već devet uvečer i taman su počinjale reprize Mučki. Nedjelju ujutro tradicionalno idemo na sajam antikviteta, i to se ne propušta. Kupila sam si knjigu “Njihovi dani”, o privatnom životu druga Tita i njegove drugarice Jovanke (bogami je stari stvarno znao uživati u - da citiram autora - “rijetkim trenucima odmora”), a Silvija mi je kupila i poklonila Antologiju jugoslavenskog pjesništva. Onda smo strusili po dvije kave i kiflice iz Dinare i komentirali novi šešir Tanje Torbarine. Obožavam nedjelje na Britancu! Oko dva sam napokon došla kući, uzela knjigu i počela učiti... kad mi je pogled pao na prašinu na ormaru. Jednostavno, nije bilo druge nego pospremiti stan. Učit ću navečer. Čim završi serija. A kad, ono, eto ponedjeljka. - Čim danas završim s poslom, uhvatit ću se knjige. Frau koluta očima. Oko sedam navečer konačno sam doška kući i sjela za radni stol. Što mi bi da upišem Pravo. Danas mi je zbog toga prilično krivo, ali što je - tu je. Da sam bilo koji drugi horoskopski znak, vjerojatno bih već odavno digla ruke, tamo negdje nakon osme godine studiranja, ali tvrdoglava
Bikica ne odustaje. Ima da dobijem tu diplomu, pokažem je roditeljima i Frau, a onda s gnušanjem ubacim u ladicu i zaboravim na one mučne sate koje sam provela učeći. Koje sate, pitao bi sad moj otac. Okej, koncentracija mi nije baš jača strana, ali upornost jest. Štoviše, mislim da sam za ovoliki studentski staž uz diplomu zaslužila i zlatni sat. Možda čak i penziju. Uostalom, ipak sam ja radila i studirala. Hm, više radila negoli studirala, ali dobro. Eto me na kraju, samo me jedan ispit dijeli od titule akademske građanke. O, bože, koliko je dosadna ova knjiga. Podcrtala sam najvažnije dijelove, popila tri kave i jedan čaj, škicnula pet minuta reality showa na Entertainment channelu, okej možda deset, uglavnom učim već tri sata, a nisam se maknula s treće stranice. Ovo je strašno. Dosadno. Uostalom, što fali srednjoj stručnoj spremi. Da mi uz diplomu garantiraju plaću od deset tisuća eura mjesečno ili penthouse na aveniji Madison, vjerojatno bih imala više elana, ali budimo realni, koja će mi biti realna korist od diplome? Moći ću preseravajućim i nadmenim tonom izgovarati VSS na sljedećem popisu stanovništva. I jednog se dana, ako bude sreće, derati na svoju djecu kako sam “ja i radila i studirala, za razliku od njih, malih razmaženih i lijenih crva”. Hm, vidiš, možda ta diploma i ima nekog smisla. Popet ću se na nju i gledati ljude svisoka! ;). “Noćni radnik je radnik koji, prema rasporedu radnog vremena, redovito tijekom jednog dana radi najmanje tri
sata u vremenu noćnog rada, odnosno koji tijekom kalendarske godine radi najmanje trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnog rada”. Zakon o radu, članak 48., stavak pet. K vragu. To me podsjetilo na činjenicu da je sutra utorak i da nam je u redakciji deadline i da ću kad dođem kući oko ponoći biti, well, dead.
~NEDJELJA, 19.
TRAVNJA
Zavidno gledam Lajku kako blaženo spava na mom krevetu. Da sam barem pas. Pa da ne moram ići u školu. Za osam sati sjedit ću u kabinetu profesora iz Radnog prava i odgovarati zadnji ispit. Ako odmah na ulazu ne padnem mrtva od srčanog udara. Na smrtovnici će pisati da sam umrla od prekomjerne količine nesavladivih zakonskih članaka i turske kave. I Albert drijema negdje na krevetu, ušuškan u skriptu zaštiti radnika koji su privremeno ili trajno nesposobni za rad. I ja sam privremeno nesposobna, kako za rad tako i za polaganje ispita. Srce mi lupa kao ludo, imam podočnjake do poda, a želudac mi izgleda kao brodski čvor. Moram do jutra ponoviti još dvjesto pedeset stranica knjige. I odspavati barem jedan sat. Da sam barem pas. Samo bih spavala, jela i lajala na obaveze.
~PONEDJELJAK, 20.
TRAVNJA
Spavala sam punih 45 minuta i ponovila punih trideset i osam stranica. Ostatak noći sam se vrtjela po krevetu i sanjala čudan san u kojem me glavna urednica ispituje zakonske članke o otkaznim rokovima i otpremninama. A ja, naravno, nemam pojma. Izgledam kao da su me pretukli s nekoliko uvezanih zakona, a tako se otprilike i osjećam. - Što šiziš, pa to ti je zadnji ispit, naravno da će te pustiti! - govorim samoj sebi dok paradiram ispred ormara, pokušavajući složiti neki ozbiljni outfit za ovu prigodu. Nakon dvije neželjene asocijacije (outfit broj jedan: socijalistička tajnica, outfit broj dva: odvjetnica iz porno filma), odlučila sam se za outfit broj tri: Ally McBeal! Ne prestrogo, ne preseksi, nego - slatko! Slažem kosu u punđicu (masna kosa izgleda puno elegantnije kad je podignuta) i stavljam crveni ruž. Ako umrem od zatajenja srca, da barem budem pristojno izgledajući leš. Ispred profesorova kabineta je dvadesetak studenata. Desetak godina mlađih od mene. Čavrljaju o prethodnim rokovima i profesoru koji je navodno prilično strog. Ja nemam pojma ni kako dotični izgleda jer sam konzultacije propustila zbog intervjua koji nisam mogla odgoditi. Vjerojatno je neki dosadni starkelja koji pila po fusnotama i poglavljima knjige za koja zna da ih nitko nikad nije pročitao. O, bože, kako ću pasti ovaj ispit.
- Kolegice, uđite! - govori mi simpatični crnokosi dečko, par godina stariji od mene. Izgleda da ipak nisam jedina tridesetogodišnja studentica na faksu. Ulazim u kabinet, zatvaram vrata, vadim indeks iz torbe i predajem ga... Što crnokosi dečko radi na profesorovu stolcu? Smješka se gledajući moju zabezeknutu facu, otvara indeks, a onda mi govori: - Sjednite, ne bojte se, neću vas ugristi! - Vi ste... ovaj .. .profesor? Ali tako ste... mladi! Hm, ili sam ja tako stara. Tek kad sam izgovorila rečenicu, shvatila sam koliko mora da je glupo zazvučala. Dovoljno glupo da mi namjerno postavi teško pitanje i sruši me. No ponekad se isplati biti blesavo iskren. Profesor se počinje smijati, a onda me pita: - S obzirom na vaše godine i status izvanrednog studenta, pretpostavljam da ste zaposleni. Gdje radite? Okej, barem ću na prvo pitanje znati odgovor. - Novinarka sam u jednom ženskom listu: vjenčavam, razvodim, razotkrivam preljube, pratim modne trendove - govorim pokušavajući biti duhovita. - Ma, dajte?! To zvuči zanimljivo. Znači, družite se s poznatima, idete na premijere, tulumarite... Pretpostavljam da nemate određeno radno vrijeme kao ostali? Super mi je kako ljudi zamišljaju novinarski posao. Kao neki bonvivanski hobi. Navečer zaružim s Filipom Juričićem i ekipom iz Larinog izbora, ujutro spavam do jedanaest, pa malo svratim u redakciju, napišem riječ ili
dvije, pa onda odem na frizuru prije odlaska na premijeru kazališne predstave i besplatno jedem nakon nje. Okej, eventualno je ovo zadnje istinito, ako odmah ne moram trčati natrag u redakciju. A uglavnom moram. - Imamo fiksno radno vrijeme od devet do pet. Plus večernji zadaci i rad vikendom. - Odlično! Mislim ne za vaše slobodno vrijeme, očito, ali za ovaj ispit. Jer sigurno znate nešto o noćnom radu Vau. To čak i znam! - Noćni radnik je radnik, koji prema rasporedu radnog vremena redovito tijekom jednog dana radi najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, odnosno koji tijekom kalendarske godine radi najmanje trećinu svog radnog vremena u vremenu noćnog rada - ispaljujem kao iz topa. Profesor otvara indeks i vadi štambilj. Gotovo je! - Čestitam, kolegice, položili ste. Javite mi se da se dogovorimo za diplomski. I donesite mi drugi put te vaše novine da ih malo prolistam - govori mi najdraži čovjek na svijetu, moj spasitelj, izbavitelj iz ralja Pravnog fakulteta koji mi je pojeo mladost. Konačno sam slobodna!
~SUBOTA, 25.
TRAVNJA
Zahvaljujem mami i tati što mi nisu prestali prigovarati sve ove godine. Zahvaljujem svom savršenom vidu, koji mi je omogućio prepisivanje s hiper-malih šalabahtera. Zahvaljujem Jacobs Cronat Gold kavi na svim onim
večerima u kojima me održavala budnom. Zahvaljujem svom nepostojećem ljubavnom životu posljednjih mjeseci, zbog koji sam se mogla posvetiti studiranju. I na kraju, najvažnije, zahvaljujem pčelama koje su sudjelovale u procesu stvaranja ove divne tekućine! derem se i podižem medicu u zrak, dok Toni (došao je u Zagreb na tjedan dana), Živa, Danijela i Damir umiru od smijeha. Proslavljamo kraj mojih studentskih muka u Pušleku. - Živjeli, cici! A di ti je zlatni sat? Mislim, što jest, jest, zaslužila si ga! - pita moj ex cimer. - Polako. Dobit ću ga kad napišem diplomski, ali dosta sad o tome. Pijmo! Dva sata, tri kafića i puno medica kasnije isteturali smo iz Sedmice odlučni nastaviti provod, a Damir je kao sljedeću lokaciju predložio Ludnicu. - Jesi li ti poludio? Cajke? Umjesto odgovora, Damir i ja smo Toniju na uho zapjevali Cecinu “Moj Beograde” (to je jedino što znam iz njezinog opusa), a onda sam ga podsjetila na to kako je ovo moja večer, a oni moji gosti, pa moraju ići gdje im naredim. Pokorno su kimnuli glavom, uz Tonijevu opasku daje “on zapravo toliko pijan da mu je svejedno što sluša”. Onda je iskrsnuo novi problem: nitko od nas nije imao pojma gdje se ta Ludnica točno nalazi. Nazvala sam kolegu za kojeg znam da je tamo čest gost, koji ne samo da nam je objasnio kako doći do tamo, već se ljubazno ponudio rezervirati nam stol.
- Nismo baš prikladno odjevene. Imamo viška odjeće! - komentira Živa, dok na parkiralištu Ludnice pokraj nas prolaze tri cure u minijaturnim verzijama mini haljine i štiklama od, hm, meni se čini par metara. - Možda nemam dekolte, ali ću uskoro imati diplomu! Ove su još bile u pelenama dok sam ja padala ispite kod Kurtovića! - komentiram slavodobitno, gurajući Damira i Tonija prema ulaznim vratima. Na kojima je naljepnica s prekriženim crtežom čovjeka u trenirci i natpisom: “Zabranjen ulaz u trenirkama”. - Eto, vidiš, Živa, sve je okej, nismo u trenirci! Da bar jesmo. U Ludnici je plus tristo stupnjeva i milijun ljudi, a ja sam u trapericama, čizmama i vesti u kojoj umirem od vrućine. Ne mogu je skinuti jer ispod imam samo grudnjak. Doduše, plesačica pokraj mene također ima samo grudnjak i nitko se ne buni, no njezin je puno atraktivniji. Baš me zanima ima li celulita. U ovom je polumraku to teško procijeniti, no povremeni bljeskovi mogli bi poslužiti kao rasvjeta. Ako se još malo približim njezinim nogama. - Da pogodim, zanima te ima li celulita - namiguje mi Živa. I nju zanima isto pa se obje približavamo plesačici i prilično indiskretno piljimo u njezinu guzicu. Ha! Ima! Fakat, i to ono, poprilično. Ta nam je nakupina masnih stanica uljepšala večer, a i Vedran se stvarno potrudio i rezervirao nam najbolji stol u klubu, na kojem nas je čekala boca cuge. I to nije bilo sve. Na velikom zidnom
platnu projektorom je bilo ispisano “Ludnica pozdravlja Jasminu, Danijelu, Živu, Damira i Tonija”. Gotovo pa bih sa sto postotnom sigurnošću mogla reći da nikada nitko u povijesti Sedmice i Ludnice nije bio u istoj večeri na ta dva mjesta. Rijetko je tko toliko svestran kao mi
S
V I B A N J
~SUBOTA, 2.
SVIBNJA
Prilično je čudno uživati u suboti bez grižnje savjesti. Zadnjih dvanaestak godina, otkako sam kročila na Pravni fakultet, nije prošao vikend a da me nije mučila grižnja savjesti što ne učim. U onim rijetkim trenucima kad bih nekim čudom ostala kod kuće i stvarno učila, mučila me grižnja savjesti što ne tulumarim s ostatkom društva. Ali, eto. Tko čeka, dočeka! Mogu raditi što poželim, tulumariti s kim poželim i dokad poželim! Jedini je problem što se ekipa osula po putu. Većina je u ozbiljnim vezama, mnogi su poženjeni i poudani, a neki su već i u pelenama do grla. Okrenula sam šest brojeva i baš nitko ne želi večeras van. Flora kaže kako izlazi zadnjih 15 godina i jednostavno treba pauzu. A i sinoć je bila vani s ekipom i zaružila do jutra. Dalija je u vezi s nekim oženjenim tipom kojem je žena otišla na vikendicu pa večeras planiraju seks - gastro - filmski maraton. Damir je na poslovnom putu. Živa je otišla u Ivanić kod staraca. Danijeli je došao dečko iz Beograda. U deset uvečer digla sam ruke od cijele stvari, skinula
se u pidžamu, napravila si nesicu i po stoti put odgledala “Frankie &Johnny”. Johnny: You don’t have to be afraid anymore. Frankie: I am. I’m afraid. I’m afraid to be alone, I’m afraid not to be alone. I’m afraid of what I am, what I’m not, what I might become, what I might never become. I don’t want to stay at my job for the rest of my life but I’m afraid to leave. And I’m just tired, you know, I’m just so tired of being afraid. Uvijek cmoljim kad na kraju počne Claire de Lune. I kad Frankie prizna Johnnyju koliko zapravo ima godina.
~NEDJELJA, 17.
SVIBNJA
- Lijepa si, pametna, imaš diplomu, dobro, skoro pa je imaš (btw, kad predaješ diplomski?!), svoj stan, novi auto... još ti samo nedostaje dečko. Želim ti da se uskoro zaljubiš. Sretan rođendan! Ovo je petnaesta rođendanska čestitka od jutros u kojoj mi bližnji i daljnji žele da se zaljubim ili udam ili rodim, ili sve od navedenog. - Kako mi idu na živce s tom udajom. Stvarno su dosadni - govorim Danijeli dok u supermarketu tražimo svjećice za moju rođendansku tortu. Na koju bih najradije napisala: “Odjebite od mene s udajama i rađanjem. Hvala. Živjeli!” - Stvarno nisu normalni. Očekuju od osobe koja još
uvijek želi puhati ružičaste svjećice na torti da postane majka i supruga. Koješta - konstatira Danijela pa se obje počinjemo hihotati. Stavljam paketić svjećica u košaru. - Koliko da ih uzmem, dva? Dvadeset svjećica. To izgleda pristojno, zar ne? - Budimo realni, toliko ih maksimalno i stane na tortu! - namiguje mi. Ubacujem još jedno pakiranje u košaru, a onda mjerkam Hello Kitty papirnate tanjure. Nema teorije da perem suđe iza dvadeset gostiju. - Da se nisi usudila! - prijeti mi odvlačeći me od police s dekorom prema odjelu s delikatesama. -A što si uopće planirala staviti na te tanjure? Ili misliš jednom tortom od lješnjaka nahraniti dvadeset usta? - Mislila sam uzeti neke nareske i svratiti na Trešnjevku po slane kiflice. Danijela se mršti. - Nemaš više tri godine pa da ti gosti na rođendanu jedu mini hrenovke i bobi štapiće. Trebaš nešto finije, ljepše... Npr., tri vrste namaza - sa sirom, pelatima i tunom! To svi vole. - Super, osim što ja u životu nisam napravila namaz od tune. Kako se to uopće radi. Otvorim konzervu tune i... dalje guglam? - Ne brini, ja ću ih napraviti, samo mi nabavi sve sastojke. Nakupovale smo hrpu hrane, napuhale balone i otišle na frizuru.
Oko osam su stigli prvi gosti. Dobila sam gomilu ružičastih božura, Chanel 5 i knjigu “Igranje s odraslima” Sophie Dahl. Namaz od tune je senzacionalan. Ovo će biti genijalan tulum! Pola deset. Ovo je katastrofa! U dnevnoj sobi razvila se debata na temu dojenja (sad znam što je mastitis, mada sam mogla živjeti i bez toga), dok se u kuhinji raspravlja o Švicarcima. Ne visokim zgodnim bogatim Švicarcima, nego onim malim podlim zbog kojih su se stambeni krediti udvostručili. Nemam ni mastitis, ni kredit u Švicarcima pa se osjećam pomalo suvišno. Na vlastitom rođendanu. Nije mi pomogla ni druga kriška torte. Sad je osjećam suvišno i debelo. Kada su svi odrasli i gdje sam ja bila dok se to događalo? I zašto se uopće moralo dogoditi kad smo se svi tako dobro zabavljali dok smo bili nezreli. Još do prije nekoliko godina na mojim se rođendanima plesalo po stolovima, eksalo žestice i vikalo policajcima koji bi došli stišati tulum da se skinu (lako ih čovjek zamijeni za stripera). Tri sam puta morala ići sucu za prekršaje zbog kršenja javnog reda i mira. Tri! Ali ta su vremena ponosa i slave iza mene. Ovaj je “tulum” toliko tih i miran da nema teorije da uleti murija. Obučena ili gola. Možda je stvarno vrijeme da prestanem puhati svjećice. Ako su drugi mogli odrasti, mogu i ja. Ne, neću puhati svjećice! Vadim tortu iz frižidera i stavljam je na stol dok mi društvo pjeva “happy birthday”. Dobro sam se držala
sve dok nisam uzela fotić da je slikam za uspomenu prije rezanja. A onda sam se rastužila. Rođendanska torta bez svjećica izgleda tako žalosno i pusto. Ali mogu ja to. Moram! Taman sam se spremala zabiti nož u nju i prekinuti svoje muke kad je Danijela vrisnula: - Cici! Jesi li normalna? A svjećice! Ipak ti je ovo jubilarni dvadeseti! Pao mi je kamen sa srca. Pet minuta kasnije svi smo stajali ozareni oko moje osvijetljene torte, s osmi jesima od uha do uha. Rasti. Ne odrasti :)
~ČETVRTAK, 28.
SVIBANJ
- Ma kaj se brineš. Znaš što bi ti rekla moja baka: pa nije se valjda baš tvoj utopio! - konstatira Ines nakon što sam joj povjerila kako sam, pušući svjećice na torti, za rođendan poželjela - vezu. Umorila sam se od izlazaka, dejtanja, esemesanja, čekanja da me netko nazove, lažnih nada i loših blind dateova. Ali počinjem se bojati da njezina baka ipak nije u pravu i da se možda baš moj nesuđeni dečko ipak negdje utopio. - Ne lupetaj. Pa ljeto još nije ni počelo. Tko zna koga ćeš upoznati na moru!
~L
I P AN J
, 1 . SRPANJ
Na moru nisam upoznala nikoga. U crnoj kronici sam čitala o nekoliko mladića koji su se utopili duž obale. To me dodatno oneraspoložilo.
K
O L O V O Z
~PONEDJELJAK, 31.
KOLOVOZA
Posljednjih dana nisam baš koncentrirana na poslu. Svako malo pogled mi s monitora bježi prema crtežu mladenke iz crtica Mrtva mladenka Tima Burtona. Aleksa mi je obećao pokloniti njezinu figuricu kad se nađemo. Slatka mala kosturica, s dugom jarko plavom kosom i vjenčanim velom. Aleksu sam upoznala preko fejsa. Živi u Beogradu (sve se u mom životu u zadnje vrijeme vrti oko toga grada), radi kao art direktor u jednom muškom magazinu, a u slobodno vrijeme crta grafite. Na fotkama na fejsu vidim debeljuškastog dečka velikih plavih očiju, u komičnoj havajskoj košulji. I s dvije sisate plavuše u naručju. Nisam baš pala na prvu. A i ne volim mlađe. No, to neobično virtualno prijateljstvo s vremenom se intenziviralo. Od povremene jutarnje, naša je komunikacija brzo prerasla u svakodnevnu i cjelodnevnu, a Aleksa ju je završavao - crtežima. Prvi crtež koji mi je poslao (mailom) zvao se “Aleksa i Jasmina traže smisao života”. Na njemu stojimo na pješčanoj plaži, a Aleksa u ruci drži detektor metala. Drugo jutro stigla je “Riba na daljinu”: nacrtao je sebe i mene i autocestu od moje kose, po kojoj
klizi njegov motor, a u kutu piše 400 kilometara. Gledam sliku i razmišljam je li 400 km, koliko cca ima od mog do njegovog stana, previše. Zasad se još zezamo na račun toga: “Eto me po tebe nakon posla pa idemo na kafu.” Popodne sama pijem kavu, onu to go i hodam po gradu s kretenskim smiješkom na licu - 400 kilometara, pih, sitnica! Prepiska je iz dana u dan sve intenzivnija. I intimnija. Nedjelja Ja: Znači dobro si se zabavio na Povetarcu. Aleksa: Uuuuu, kako smo se darvinizovali. Ja: Darvinizovali? Aleksa: Darvinizovanje - evolutivni povratak na nivo majmuna bez svesti i društvenih normi uz pomoć velikih količina alkohola! Ponedjeljak Aleksa: Bejbebebeee, što radiš? Popravio sam motor... Uf, 4 dana bez konja, pa to je da poludiš. Ceo Beograd je zatvoren zbog radova. Busting my ass off za kompom. Ti? Ja: Čekam da mi se grafičar smiluje pa da prelomimo nešto. Kao i u životu, i u mojoj redakciji je jedan grafičar na pet žena. Aleksa: Ja bih za tebe odmah napravio mesta pa da prelomimo nešto ;-)
Utorak Ja: Ne želim ti izjaviti ljubav, ali želim podijeliti s tobom današnji status na Mikinoj stranici: “Volim te zato što si zaista tako, ko i ja, balava za divne stvari”. Aleksa: Hahahahahaha, balavice moja... Zato ćemo se ti i ja menjati za blokčiće i olovke dok smo živi. Ja: Rasti, ne odrasti! Srijeda Aleksa: Jasminaaaaaa. Želim tvoj lik i delo na chatu! Ja: Ne mogu na chat, urednica mi svako malo ulazi u sobu. Ako još budeš u redakciji iza pet, onda ću moći... Ako ne, čujemo se sutra. (Tako mi i treba kad sam uopće pristala sjediti s vratima iza leđa) ;) Aleksa: Hahahahahaha, ajde ljubim te, radi pa ćemo se čuti. Već ćemo ukrasti neko vreme. P.S. Obožavam kad mi napiše da me ljubi. To mi zvuči tako starinski :) Četvrtak Aleksa: Kako je Adolf? Ja: Nije Adolf, nego Albert. Evo ga, leži pokraj mene i prede. Aleksa: I ja bih na njegovom mjestu. Petak Aleksa: Imaš lepe fotografije. Podsećaš me na neku Francuskinju.
Ja: Francuskinju? Aleksa: Da. Na onu iz polužute blende koja paše uz kabrio iz šezdesetih. Haljinica zvonasta. Punđica. Mali torbičak. I mali kabrio. Ja: Daaa? :) Aleksa: Žuta blenda, ti u trenču, bela suknjica, viri deset cm ispod. Ulaziš u triumph cabrio, vreme dešavanja 1950. Frenš rivijera, kameni pločnik i žbun ruža na ulazu pored masivnih drvenih vrata... Svidio mi se taj opis. Dovoljno da u sljedeći petak sjednem na autobus za Beograd. Dogovorili smo da se nađemo u deset uvečer u njegovoj omiljenoj kafani Drvo Javorovo. Drvo Javorovo. Kako to romantično zvuči.
~PETAK, 11.
RUJNA
Autobus za Beograd vukao se kao puž. U pola deset smo tek stigli do granice. Živčana kao pas, šaljem Aleksi poruku da kasnim i da se stvarno ispričavam, on otpisuje da nema veze jer je u Drvcu s drugarima. U pola dvanaest konačno prelazimo Brankov most. Na brzinu se tuširam, oblačim tamno- plavu haljinicu i s Mionom sjedam u taksi. Nisam željela sama doći na dejt koji bi se mogao pretvoriti u propast, pa sam sa sobom povela Mionu i Nebojšu. Rekla sam Aleksi da neću doći sama. Unaprijed smo se dogovorili da, ako itko od nas dvoje skuži kako
mu drugo nije napeto, popije piće i ode dalje sa svojim društvom. No hard feelings. Klasično sparna beogradska večer. Vračarom jure rasklimane zastave i džipovi zatamnjenih stakala, taksist ne prestaje pričati, pita me kako je u Zagrebu, spominje svoju tetku koja živi u Puli, Miona okreće očima, ja pokušavam iščupati sjajilo iz torbe. Samo da ovo ne bude kao s Piscem. - Dvesta pedeset dinara. I pozdravite mi Zagreb! Ostavio nas je ispred dvorišnog ulaza. Kafanica Drvo Javorovo ima slatku dugačku terasu s drvenim stolovima. Terasa je prazna. Kroz prozor vidim Aleksu naslonjenog na šank. To mora biti on jer, osim konobara, ni u kafiću nema nikoga. Kucam na prozorsko staklo (to mi se čini simpatičnije nego da mu banem s leđa), mašem konobaru i pokazujem na Aleksu. On se okreće. Zgodniji je nego na slikama s fejsa. Četrdeset i pet minuta kasnije, Aleksa i ja se ljubimo za drvenim stolom Kafanice Drvo javorovo kao da Miona, Nebojša i ostatak svijeta ne postoje. Na stoluje petnaestak praznih čašica medica i ne znam je li to zbog svih tih medica ili zbog Alekse, ali imam osjećaj da se ljubim s najslađim stvorenjem u univerzumu. Dok se ljubimo, po glavi mi se, kao neki animirani film, vrte njegovi crteži. Detektor metala na pijesku je upravo zazvonio. Smisao je pronađen! Aleksa i Jasmina su ga zajedno pronašli. Aleksa će uskoro upaliti svoj motor i krenuti prema Zagrebu po autocesti od moje kose! Ili još
bolje, ja ću se preseliti u Beograd koji toliko volim. Da, Blanka Vlašić još jednom skače pred rudo, obarajući sve rekorde! A onda, kao da to nije dovoljno, kao u nekoj turističkoj reklami za noćni život Beograda, u kafanicu ulaze Cigani. Aleksa mi namiguje i šapće da naručim što god želim. Govorim mu da nemam dinara, i osjetim kako mi nešto gura u ruku. Svoj novčanik. Vadim 500 dinara, nemam pojma je li to premalo ili previše i dajem ih Ciganinu u ruku. Imam osjećaj da ne bi ni trepnuo da cijeli novčanik zataknem violinistu za žicu. Kada bih znala kako se to radi. Aleksa naručuje Mito Bekrijo, “što mi dušo ne dođeš, da me kući povedeš, da ti svoje srce predam. Ovako mora da izgleda raj.
~SUBOTA, 12.
RUJNA
Sunce proviruje u sobu kroz najgornji, jedini otvoreni red roleta. Brojim mu tetovaže. Ima jednu na leđima, pri dnu vrata ijednu na ruci. Ukupno ih ima sedam, ali iz ove perspektive vidim samo dvije. Osjeti se miris trave od sinoć. Ili bolje rečeno, od jutros, jer je već bilo iza pet kad smo došli u Aleksin stan. Ja taksijem, on motorom. Imam fobiju od velikih motora, pa mi je nakon bezuspješnog nagovaranja, dao 500 dinara i izdiktirao taksistu svoju adresu. Novi Beograd. Ulica ratnih heroja. Žrtava fašizma. Ili tako nešto. Vožnja je prošla kao u nekoj magli. Sjećam
se Alekse na motoru, kako vozi pokraj mog prozora. Koji sam bezuspješno pokušavala otvoriti. Upravo idem u stan nepoznatog muškarca. Može me silovati, ubiti i baciti u kontejner za smeće. Nema veze, ja sam ionako već u raju. Dvije tetovaže su mi nestale iz vidokruga jer se Aleksa okrenuo prema meni. Isuse, mora da izgledam kao čudovište, s razmazanom maškarom. Srećom, nije otvorio oči pa se iskradam iz kreveta i ulazim u kupaonicu. Loch Ness je pristojno izgledajući u odnosu na mene. Jebena vodootporna maškara, nemoguće ju je skinuti bez losiona. Oči su mi crvene od trljanja. Otvaram ladicu po ladicu, iako znam da nije pristojno kopati po tuđim stvarima, ali ovo je case of emergency. Češalj. Bingo! Haljina mi je potpuno zgužvana od spavanja. Nagovarao me da je skinem i obučem neku njegovu majicu, ali sam odbila. Široki T-shirt dodaje barem pet kilograma :) Muškarci imaju fetiš na cure u muškim majicama ili košuljama, što je razumljivo jer Cindy Crawford zaista ubitačno dobro izgleda u tome, ali, hm, ja ću radije ostati u haljinici. Izlazim iz kupaonice i na prstima ulazim u dnevnu sobu. Da bane murija, imali bi što vidjeti. Miriše kao u nekom amsterdamskom kafeu, a na stoliću je otvorena limena kutija s natpisom “Najlepše želje”. Puna trave. Otvaram prozor jer mi je muka od mirisa (ja, naime, u životu nisam zapalila joint) i gledam kroz prozor. Predivan sunčan dan. Plus tristo. Koliko je uopće sati? Tražim po sobi neki sat, ali ga nema. Ali zato na komodi stoji preslatka mala figurica Mrtve mladenke iz
crtića. I Aleksa i ja obožavamo Tima Burtona. - Uzmi je - govori mi pola sata kasnije, ljubeći me u kosu. Miriše turska kava i kroasani po koje je otrčao u dućan dok sam se tuširala. Nemam mu srca red kako ne doručkujem pa nasilu guram komad kroasana u usta. Nisam gladna. Ja nikada nisam gladna kad sam zaljubljena.
KOLEKCIJA JESEN/ZIMA
I l i krpanje sjenki i svog srca dugo u noć.
~PETAK, 25.
RUJNA
Živim subotom i nedjeljom. Živim za subote i nedjelje. Tjedan potpuno ignoriram, dolazim u redakciju, pišem, obavljam telefonske pozive, idem na intervjue, skidam intervjue s diktafona, odlazim kud, spavam i križam dane do petka popodne kad ću sjesti na autobus i otići kući. Aleksinoj. I mojoj. Jedini smisao danima u tjednu daju njegove poruke i pozivi. Ne zanimaju me kave, izlasci, druženja, nemam živaca gledati televiziju, mrzim sve dane u tjednu osim petka. Petak je moj sveti dan. Praznik. Trebala bih pisati diplomski. Dogovorili smo se da ću, kad ga napišem i obranim, uzeti dva tjedna godišnjeg i doći u Beograd. Ali ja ne mogu pisati diplomski, jer ne mogu razmišljati ni o čemu osim o Aleksi. Lažem mu kako sam pri kraju. Lažem i Frau kako sam skoro pa gotova s diplomskim, jer joj je jedina veća preokupacija od moje udaje, moja diploma Pravnog fakulteta. No ja ovog tjedna pogotovo ne mogu razmišljati o studiju jer imam većih briga. - Sljedeći vikend idemo kod mojih staraca na ručak. Žele te upoznati. Aleksina poruka u inboxu me preplavila srećom (nije normalno biti ovoliko sretan, stvarno, mislim nije u redu prema drugim ljudima, običnim smrtnicima), ali i panikom. Srećom, što je nakon jako kratke veze predložio tako nešto ozbiljno, jer da, upoznavanje sa starcima govori da misli ozbiljno. I panikom, jer, budimo realni,
idem na “procjenu”.
~UTORAK, 29. RUJNA Prije nekoliko mjeseci uspjela sam si definirati koji je to prijelomni trenutak u životu mlade žene u kojem ona iz nezrelih kroči u zrele godine. Isprva mi se činilo da je to nešto tipa - kad diplomira, kad se zaposli, postane majka, uda se... Nešto iz palete događaja za koje se u svakoj bolje opremljenoj papirnici može naći prigodna čestitka. Ali budući da poznajem neke stalno zaposlene supruge i majke koje bi se teško mogle nazvati oličenjem zrelosti, ništa iz palete nije mi se učinilo dovoljno jakim dokazom. Pa sam odlučila stvar sagledati iz druge, površnije, perspektive: modne. Shvatila sam da žena postaje zrela kad postane samopouzdana. Kad više ne mora za svaki prvi dejt, nečiji rođendan, tulum ili vjenčanje juriti u grad po novu haljinu. Kad je u stanju stati pred ogledalo u svojoj staroj haljini, sa “starom sobom” i zaključiti: curo, fenomenalno izgledaš! Meni se to još nije dogodilo. Sve iluzije o možebitnoj zrelosti razbile su se istog tjedna o blagajnu Manga, na kojoj sam kupila novu haljinu za upoznavanje Aleksinih staraca. Eto me, opet imam četrnaest godina i histeriziram što obuči za prvi dan škole i kakav ću dojam ostaviti. Užas. Kakav mentalni poraz. Kakva sam ja šaka nesigurnog jada. Koja, hm, uopće ne izgleda loše u narančastoj
Mangovoj haljinici na preklop.
L
I S T O P A D
~SUBOTA, 3.
LISTOPADA
Ljeto je završilo. Tri kapi kiše i vozači automobila počinju se vući kao kornjače, iz straha da ne oštete limene oklope, koje još uvijek otplaćuju na kredit. Nebo se zatvorilo, Zagreb je stavio svoju uobičajenu sivu kapu na glavu, svi su nervozni i nadrkani. Listopad i nije neki bog zna kakav mjesec za bilo što. Listopad je najljepši mjesec u godini. Listopad je najljepši mjesec u mom životu. Šećemo Njegoševom ulicom držeći se za ruke. Njegoševa je moja najdraža ulica u Beogradu. Ima drvored lipa, slatku voćarnu na uglu, pekaru Hleb i kifle u kojoj tati svaki put prije povratka u Zagreb kupujem slatko od šumskih jagoda. I dućan s gramofonskim pločama. Govorim Aleksi da bih voljela da jednog dana tu živimo. U petokatnici od crvene cigle, na uglu Njegoševe i Baba Višnjine. Tko li je uopće ta Baba Višnja? Smije se slušajući moje hvalospjeve o Beogradu. - Vidjet ćeš kad budeš tu živjela, neće ti sve više biti tako bajno. Ali ja znam da hoće. Bit će savršeno. Unajmit ćemo stan na Vračaru, ja ću nastaviti raditi, ali kao freelancer,
ujutro ću pisati tekstove na laptopu u Pastisu i piti cijeđeni sok od naranče i grejpa, onda skoknuti na tržnicu, naravno, imat ću svoju bakicu kod koje ću kupovati domaći kajmak i povrće, a onda kuhati ručak. Napokon ću naučiti kuhati! Popodne, kad Aleksa dođe s posla, jurcat ćemo Košutnjakom na njegovom motoru (razbit ću taj strah, znam da mogu), gledati zalazak sunca na dunavskim i savskim splavovima, piti medice u Drvu Javorovu, šetati zemunskim kejom, ići na večere kod Đače i Silvije i vikendima gurati novac Ciganima u violine. - Aleksa, imaš li štogod - pita Dača, zavaljen u svoj novi trosjed. Silvija i on prije tjedan dana uselili su u genijalan novi stan na Vračaru. -Jasmina ne voli kad duvam. Rešio sam da prestanem - odgovara. Meni je malo neugodno, mrmljam da nisam ja nekakva babaroga, da je on slobodan čovjek, neka duva ako ga veseli... Dača i Silvija se smiju. I ja se smijem i glumim kako nisam zabrinuta. A jesam. Jako sam se zabrinula kad sam jučer u pola pet ujutro ustala jer mi se piškilo i iza poluzatvorenih vrata dnevne sobe opet osjetila miris trave. Intenzivan miris. Aleksi je bilo malo neugodno, rekao mi je kako nije mogao zaspati pa mora zapaliti i pritvorio vrata još više “da mi ne ide dim”. Nakon toga više ni ja nisam mogla zaspati. Ujutro sam ga pitala ne misli li da malo previše puši. - Mislim, tri puta na dan je stvarno, ovaj, puno. Možda
si ti zaljubljen u mene jer si pod utjecajem droge - zezam ga. - Trava nije droga. To mi je samo pomagač, da se opustim nakon napornog dana. Ali okej, u pravu si, možda malo preterujem. Kad dođeš na godišnji u novembru, prestajem! U ponedjeljak mi je mailom stigao novi Aleksin crtež: ja u automobilu, putujem prema Beogradu, sa svim svojim životinjama (na stražnjem sjedalu nacrtao je zeca i kornjaču, na suvozačevom su Lajka i Albert), a na kraju puta on i - limena kutija “Najlepše želje”. - Jako smiješno - odgovaram.
~NEDJELJA, 4.
LISTOPADA
Sjedimo u dnevnoj sobi Aleksinih roditelja i osjećam se kao totalni kreten. Zašto nisam obukla traperice i majicu, zašto sam se obukla kao da idem u jebeno kazalište? Totalno sam overdressed i ljudi sigurno misle da im sin hoda s teškom tukom. Uf! A tako su dragi i ljubazni. Neću ga ni pitati što su rekli o meni. Ne želim znati. Nakon ručka smo se izljubili, prvo nas dvoje i njegovi roditelji, a onda još jednom nas dvoje. Bože, koliko mrzim nedjelju popodne. Ujutro se Zagreb probudio siv. Ali meni je granulo sunce kroz prozorčić na Facebook chatu. - Rekao je stari da si zgodna. I da hvala bogu što voliš
jesti jer mu se gade sve one anoreksične probiračice. Kako je bio ponosan kad si na ručku maznula onu svinjsku kožicu. Fuf, dobro je. I was saved by the bell, ili da budem preciznija: I was saved by the pork belly. Možda sam nezrela i nemam samopouzdanja, ali zato imam dobar apetit!
~PONEDJELJAK,19.LISTOPADA U ponedjeljak u podne u inboxu me čekala nova Aleksina poruka: - Gde si. Nema te. Gde si, čekam te, dođi, dođi, dođi. - Bila sam na snimanju akrobatskih pilota u Lučkom. Ludnica. - I, jesi skočila iz aviona? - Nisam, frka me. - Poleti, Vendi. Vreme je. I poletjela sam. Više nego ikad i sa kime. Uhvatio me za ruku onu večer u kafanici Drvo Javorovo i odletjeli smo sve do Nedođije. Aleksa je bio Petar Pan, a ja sam voljela izgubljene dječake kojima je trebalo pokrpati sjenku. Vikendi su prolazili u slatkoj izmaglici koja je mirisala na medice, roštilj i kajmak. Po kišnom vremenu ušuškali bismo se u stan, naslonila bih se na njegovo rame i promatrala kako crta kosturske glave i razne životinje u svoju bilježnicu. Sunčane vikende provodili smo s njegovim i
mojim prijateljima po restoranima i kafićima zanimljivih imena: Ana i četiri pištolja, Violeta, kućo stara, Poslednja šansa, Manjež... Dane u tjednu preživljavala sam zahvaljujući smiješnim porukama i crtežima koje mi je i dalje slao. Na najnovijem je bio on: stoji naslonjen na lampu na ulici, puši cigaretu i čeka. Naziv crteža zvao se “Ona piše diplomski”. Bio je već kraj listopada, a ja još uvijek nisam napisala niti jedno jedino slovo. Aleksa me uhvatio za ruku i poletjela sam visoko. Previsoko. A onda se iznenada, usred sunčanog neba Nedođije, na mjeraču dobrih misli i vilinske prašine upalila lampica na kojoj je zasvijetlila riječ “prazno” i odjednom sam sa sto na sat jurila prema zemlji, bez najave, bez padobrana i bez Petra. Pardon, Alekse. Prizemljenje je bilo bolno.
~UTORAK, 3.
STUDENOGA
Da nešto nije u redu osjetila sam dva tjedna prije kraja. Taj se vikend nismo mogli vidjeti jer sam dobila napad bubrežnog kamenca i bilo me strah putovati. Prokleto bolno. Ali prava će bol tek uslijediti. Aleksa je cijeli tjedan bio nervozan i malodušan. Njegove poruke više nisu bile duhovite nego depresivne, činilo mi se da su se i prorijedile, umjesto u pola deset ujutro, prvu bi mi poslao tek oko podneva, i uglavnom su bile neosobne - pričao bi o tome koliko ima posla, kako
mu svi u redakciji idu na živce, da bi najradije dao otkaz i otišao živjeti u Dubai. Kakav sad Dubai? A što je s Njegoševom? I sa mnom? Kad sam ga kroz zezanje pitala “misli li povesti mene u tu groznu zemlju punu pijeska u kojoj se ne služi alkohol”, rekao je “naravno”. Zazvučalo je vrlo neuvjerljivo. A bila je tu i neka Ana s Facebooka, koja mu je posljednjih tjedana lajkala svaki status, pjesmu i fotku koju bi stavio na zid. Ili mi se barem tako činilo. Pokušala sam joj ući u profil, ali bio je zatvoren. Na sreću, imale smo jednog zajedničkog prijatelja, koji je igrom slučaja sjedio sa mnom u redakciji. Bilo bi bolje da ga nisam zamolila da ode na njezinu stranicu jer me to doku-su-ri-lo! Cura je bila prelijepa, na onaj nenametljiv način: lijepa brineta, jedna od onih koje savršeno izgledaju u običnim trapericama i T-shirtu, Zagrepčanka kao i ja. Statusi pametni i simpatični, izbor glazbe odličan. Lijepa i pametna cura. Bože, koliko mrzim taj sklop. Narednih dana i moje su poruke Aleksi postale depresivne i malodušne. Ana mi je stalno bila pred očima. Bila sam sigurna da se zaljubio u nju i da mi nema snage to reći. Pa radi ono što muškarci uvijek rade u takvoj situaciji: ponaša se grozno prema meni u nadi da ću ja ostaviti njega. Osjećala sam kako se udaljenost među nama povećava sa 400 na 400 tisuća kilometara.
~P
E T AK
, 13.
STUDENOGA
Postojala je slabašna šansa da sam sve umislila i da moj dečko jednostavno prolazi loš period na poslu, a ja sam samo nesigurno žensko koje mu izmišlja ljubavnice na fejsu. Kiša nije prestajala padati cijelim putem do Beograda. Beograd je siv. Prvi put u životu i meni se čini ružnim, dok se naš rasklimani autobus spušta prema stanici. Žbuka je otpala s oronulih zgrada, na tramvajskoj stanici stoje ljudi sumornih izraza lica, s crnim i sivim kišobranima, i sve izgleda kao loš crno-bijeli film. Očajnički tražim malo boje u gomili. Nakon sedam sati vožnje bila sam premorena, s čvorom u želucu veličine kometa. Na radiju je svirala odvratna muzika. Ja sam se osjećala odvratno. Možda nisam trebala doći. Možda smo cijelu stvar trebali završiti telefonski. Ali još sam se nadala da će sve biti okej. Veze na daljinu nisu lake. To su me svi upozorili. Sad je još trebalo pronaći taksi po ovoj kiši. - U Aleju ratnih heroja, molim. Čim je Aleksa otvorio vrata, u nos mi je ušao poznati miris. Marihuana. Nisam je morala pušiti da bih bila smirena i sretna. Bilo je dovoljno da osjetim njezin miris. Trava jednako Aleksa. Aleksa jednako sreća. Preplavila me sreća. Ostali smo stajati tako zagrljeni na vratima dvije, tri minute, slijepljeni jedno za drugo, bez riječi. Čvrsto me stiskao, i ja njega. Da, sve je ipak u redu. Umislila sam Anu i prekid.
Ostatak dana protekao je kao i obično. Našli smo se s Dačom i Silvijom na ranoj večeri, Aleksa je valjao fore, svi smo se smijali, a oko deset smo otišli u Drvo Javorovo. Konobarica me zamijenila za njegovu bivšu curu Maju, što mi je prilično laskalo, jer sam je već ranije škicnula na fejsu i - stvarno je komad. Zaspala sam prilično mirna i zadovoljna, razmišljajući kako se, kad se vratim u Zagreb, moram primiti diplomskog.
~SUBOTA, 14.
STUDENOGA
Probudila sam se oko deset. Nigdje mi se ne žuri, ovaj put ostajem u Beogradu duže. Do utorka. Ovo je prvi put da ne mrzim nedjelju popodne. Aleksa je već ustao, sprema sprejeve s bojama u ruksak. Za pola sata trebao je na stanici pokupiti prijatelja, jer su to popodne imali dogovoreno crtanje u nekoj napuštenoj tvornici. Prišla sam mu s leđa i pomazila ga po kosi. Stresao se kao da ga je opekla struja, mrmljajući kako je bio u pekari i donio mi doručak, da je kafa na stolu, i da će se vjerojatno vratiti kasno popodne. Trudio se praviti da je sve u redu, ali znate kad imate onaj osjećaj da ama baš ništa nije u redu. Ono jučer je bio izraz grižnje savjesti, a ne ljubavi. Sav pijesak Dubaija upravo se sručio na mene i počeo me gušiti. Ana mi je ponovno pred očima. I ja mrmljam da nisam gladna, da ću ostati kod kuće gledati TV i da se lijepo provede. Još sam ga jednom pomazila po kosi i otišla u kupaonicu. Prsti na rukama bili su mi ledeni. Srce mi je tuklo sto na
sat. Dobila sam napad panike. On će me ostaviti. Možda danas, možda sutra, možda u poruci za tjedan dana. A ne, toliko dugo ne mogu čekati. Umrijet ću. Ostala sam u kupaonici sve dok nisam čula kako se zatvaraju ulazna vrata. Izašla sam, napravila krug po stanu, upalila TV, ugasila TV, a onda se vratila u kupaonicu oprati kosu. Lakše mi je nositi se sa sranjima u životu kad imam čistu i urednu kosu. Isfenirala sam je i nazvala Mionu da joj ispričam što se dešava. Pozvala me da dođem na kavu, ali je vrijeme bilo stvarno odvratno i nije mi se dalo izlaziti. - Mislim da preteruješ. Na osnovu ničega si izvela najgori mogući scenarij. Okej, možda je čovek malo loše volje, ali, draga, ovo je Srbija, tu svaki dan imaš milion razloga da budeš depresivan. Sad ste dovoljno dugo zajedno da pred tobom može pokazati i neraspoloženje. To je zapravo dobar znak. Imalo je smisla to što mi Miona govori, ali... Ne, on me želi ostaviti. U pet popodne, kad se Aleksa vratio kući, ja više nisam bila ja, nego žena mumija. Izgubila sam dar govora, kao što ga uvijek izgubim kad se nečega jako bojim. Rekao je kako nas ostatak ekipe crtača čeka na ručku u Supermarketu pa sam se na brzinu otišla obući. U autu nismo prozborili niti riječ. Nakon tri minute vožnje upalio je radio i do daske pojačao Rolex sweep. Na sreću, jer je atmosfera u autu bila odvratna. Obožavam Supermarket. Beogradski koncept store -
butik - galerija - kafić - restoran, naspram kojeg mi pariški Colette izgleda bezveze. Tri dečka u kutu sviraju jazz, čuje se zveckanje noževa i vilica, super odjevene žene i muškarci pijuckaju piće za dugim šankom, harlekin doga blaženo spava pokraj prozora. Raspoloženje mi se malo popravilo. Aleksini prijatelji grafiteri sjede za najdužim stolom. Jugoslavija u malom: ima ih iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije... Tu je i neka ekipa iz Zagreba, koju poznajem iz viđenja. Gledam Aleksu kako zabavlja društvo, maše rukama i prepričava kako su jednom bježali od murije kad su crtali grafite, svi se smiju, naručuje se druga runda cuge, pa treća. Aleksa sjedi preko puta mene. Prošla su dva sata, a da me niti jednom nije dotaknuo, štoviše, čini mi se da izbjegava moj pogled. Muka mi je od svega i najradije bih pozvala taksi i otišla kući. Ili još bolje, na autobusnu stanicu. Ne mogu govoriti. Zapravo, nemam potrebu govoriti. Sjedim za tim stolom kao neka mumija, odgovarajući kratko i bezvoljno kad me netko nešto pita. - Hoćeš li mi sada reći koji je tebi kurac? - pita me dok mašemo zagrebačkoj ekipi na odlasku. Kad malo bolje promislim, upravo se izderao na mene usred Knez Mihajlove. U tom momentu prestajem biti tužna i osjećam kako u meni raste bijes. - Koji je meni kurac? Radije mi reci koji je tebi kurac posljednja dva tjedna? Postao si hladan i malodušan, kad sam dobila bubrežni napad jednom si me taj dan nazvao da pitaš kako sam, kad god se čujemo moram slušati kako
je sve u kurcu i kako ništa nema smisla. A ja, Aleksa? Imam li ja smisla u tvom životu? Ako više nema, reci mi! I otkud sad taj jebeni Dubai? Sada i ja urlam nasred Knez Mihajlove. Ja koja prezirem parove koji urlaju po ulici. Cijela mi je situacija pomalo smiješna. Osjećam se kao da izgovaram rečenice iz neke sapunice. “Imam li ja smisla u tvom životu?” Jesus, gdje sam iskopala tu patetiku? Umjesto da se priberem, postajala sam sve patetičnija. - Želiš li da se spakiram i odem? - pitam ga suznih očiju dok ulazimo u stan. - Ne želim. Želim da prestaneš biti razmažena tatina princeza koja želi da joj život stalno bude bajka. Oprosti što ti nisam posvećivao sve svoje vreme poslednje dve sedmice, ali znaš, Jasmina, ja imam i nekih problema u životu. Recimo, dao sam trideset tisuća evra ušteđevine kao polog za stan u zgradi koja se nikada nije izgradila. Lik je pobegao i ja taj novac više nikada neću vidjeti. Kapiraš? Verovatno ću do smrti živeti u nekom jebenom unajmljenom stanu. U ovoj jebenoj zemlji bez perspektive. Ti ne znaš ništa o tome jer si od matoraca dobila trosobni stan s mašnom. Kao i Jovana, iste ste. Nemate pojma kako stvari funkcionišu jer ste sve u životu dobile servirano na tanjuru. Jovana je Aleksina bivša žena. Nije ju previše spominjao. Znala sam da su se rastali prije tri godine, da je ona psihijatrica i da su imali vjenčanje u balonu na njezinom imanju pored Beograda. I da ju je zaprosio tako što je
preko cijelog zida jedne zgrade napisao: “Oš se udat?” - Kakve sad veze ima Jovana s ovim? - vrištim na njega. Ako nešto ne podnosim, to je kad mi netko kaže da sam razmažena. Urlam na njega kako nisu sve kćeri jedinice po defaultu razmažene i kako je to najgluplja predrasuda na svijetu, i kako me uostalom ne zanima kakva mu je bila bivša žena. Primjećujem da me napola sluša jer nešto traži po sobi. - Ispod stolića je. Tamo si je jutros ostavio - odgovaram što sarkastičnije mogu. Naravno, riječ je o limenoj kutiji “Najlepše želje”.
~NEDJELJA, 15.
STUDENOGA
Kad smo se tek upoznavali, Aleksa mi je u jednom telefonskom razgovoru rekao kako ima problema s kontrolom bijesa. Kako, kad poludi, počinje vrijeđati i urlati, i kako mu kasnije bude žao, ali si jednostavno ne može pomoći. “Mada je većina ljudi na koje planem to zapravo zaslužila.” Sjećam se što sam mu na to rekla. Kako ne mora brinuti jer ja nikada neću napraviti išta što bi moglo proizvesti njegov bijes. Ne znam što je tog dana bio okidač: prazna kutija “Najlepših želja”, činjenica da je posljednji joint smotao rano ujutro (a sad je već bila večer) ili nemogućnost da ikako, osim svađom, završi vezu koju više nije želio. Ispred mene je sad stajao potpuni stranac, divljak, koji je lupetao gluposti o tome kako ga više nijedna žena neće
uništiti na način na koji je to napravila njegova bivša, da je on meni dao sve, a ja sam glumila ledenu zagrebačku kraljicu, da je “bio spreman imati dete sa mnom, ali je sreća što nema, jer nikome ne bi poželio takvu razmaženu egoističnu majku”... Spomenuo je i jednog prijatelja s kojim sam se jednom prilikom vraćala automobilom iz Beograda. Bio je kraj mjeseca pa nisam imala love za povratnu kartu, a on se ponudio da se besplatno s njim vratim. Upoznala sam Aleksu s njim, kad me skupio ispred McDonald’sa pokraj njegove kuće. - Šta je, bilo ti je lepo s njim u autu pa si me zato onako brzo skinula s telefona. Ha? Poželjela si da put traje duže - lupetao je, a ja nisam mogla vjerovati što mu se vrti po glavi. Nikada prije nije pokazao niti zrnce ljubomore. Pritom se znojio. Ne malo, nego luđački: znoj mu je u grašcima kapao s čela dok je urlao na mene, majica mu se lijepila za kožu. U jednom sam trenutku pomislila kako bi me mogao udariti. I poželjela da to napravi jer ću tad znati da je kraj. Pa sam mu se namjerno unijela u lice i rekla da nije normalan. Odskočio je metar unatrag, kao da se i sam boji da bi me mogao ošamariti. To me na neku čudnu foru ganulo. Što je usred nekontroliranog ispada bijesa, na koji me još prije tri mjeseca upozorio, ipak uspio sačuvati dovoljno kontrole da ne prijeđe granicu s koje nema povratka. Barem ne meni. Suze su mi počele frcati, kleknula sam mu pod noge i počela moliti da se smiri, da prestane vikati. No to je u njemu probudilo još goru
reakciju, u očima sam mu mogla vidjeti gađenje prema mojoj slabosti. Ili svojoj. - Pogledaj na što ličim. Pogledaj što si od mene napravila. Želim da odeš. Želim da odmah odeš iz mog stana! - zaurlao je, i sam na rubu suza. Više ništa nisam govorila. Niti pokušavala reći. Na brzinu sam skupila stvari i istrčala iz stana, nadajući se kako me ispred neće dočekati murija, jer je bilo pravo čudo što je već netko od susjeda nije pozvao. Iz taksija sam nazvala Mionu i pitala mogu li kod nje prespavati. Nisam ni oka sklopila.
~PONEDJELJAK, 16.
STUDENOGA
Javit će se. Sigurno.
~UTORAK, 17.
STUDENOGA
Nemoguće da samo ovako nestane iz mog života. Kad se smiri, molit će me za oprost.
~SRIJEDA,18.STUDENOGA Sutra ujutro će me čekati mail u inboxu! Sto posto.
~ČETVRTAK, 19.
STUDENOGA
Zašto se ne javlja?
~ PETAK, 20. STUDENOGA Situacija me ubijala. Aleksa je nestao iz mog života kao da nikada nije postojao. Nije se želio javiti na telefon. Nije odgovarao na poruke. Blokirao me na fejsu. Ne skinuo s liste prijatelja, nego blokirao. Prvih tjedan dana nakon prekida pravila sam sve idiotarije koje možete napraviti nakon prekida: a) Slanje patetičnih poruka - check! b) Slanje “ajmo ostati prijatelji” poruka - check! c) Slanje bijesnih “vrati mi moje stvari” poruka check! Ali bezuspješno. U jednom sam trenutku odlučila pokupiti ostatke svog ponosa s poda, dati otkaz jebenoj Glenn Close u mojoj glavi i odustati. Šaljem mu posljednju poruku. Ovaj će put zaista biti posljednja. - Znam da sam već rekla da ću te pustiti na miru, ali sad stvarno hoću. Jebi ga, ja sam tvrdoglava Bikica pa mi treba malo duže da odustanem. U svakom slučaju... te volim. Zbogom. Nema odgovora. “U svakom slučaju te volim?!” Bože, kakav tres. Nije ni čudo da mi se nije javio. Kada sam postala tako
patetična? Dok sam se nadala da će se Aleksa ipak javiti, još me držala neka snaga, no nakon deset dana šutnje, slomila sam se. Kao nikad u životu. Počela sam dobivati redovite napade panike. Svaki dan u pola pet. Kako se približavalo vrijeme povratka kući iz redakcije, tako je rastao moj strah od samoće. Svi su se u redakciji vraćali nekome: Vanja dečku, Slavica i Ana tati, Zrinka mužu i djetetu, Željka sinu. Ja sam se vraćala u prazan stan. Nisam imala volje ni snage tražiti novog. Neću više nikada nikoga naći. Nikada se više neću ovako zaljubiti. Ostat ću sama do kraja života. Umrijet ću a da me nitko neće voljeti. U pola pet, kao navijene, počele bi mi sijevati crne misli, i suze bi samo počele teći. Ni stvari koje bi inače palile, ovaj put nisu. Ni Mika Antić nije pomagao, a ako mi on nije uspio pomoći, neće nitko. Uzalud sam si svako jutro kao mantru ponavljala njegove stihove: “Pa sve kad trne i sve kad svene kad tmurno izgleda svet oko mene, u meni živi sto vatrometa, nekakvog šarenijeg i lepšeg sveta”. Osim što nikakav šareniji i ljepši svijet nije bio na vidiku. Samo tuga, čemer i samoća. Nakon tjedan dana situacija je postala nepodnošljiva. Bilo me strah vratiti se kući pa sam zamolila mamu da ostane kod mene par dana. Onda je sljedeći tjedan, u smjenu tješitelja, došao tata koji se trudio biti podrška. “Taj lik je idiot.” “Reci mi adresu, otići ću tamo i razbiti ga.” “Ma pogledaj kako izgleda
(držeći u ruci Aleksinu sliku), kao neki podbuhli pivopija.” S mamom sam napravila grešku i tijekom analize (jedne od milijun) Aleksine osobnosti, spomenula kako mislim da je previše pušio travu i kako to radi zato da smiri bijes koji je očito u njemu. - Marihuanu? Pa on je narkoman! Ti si hodala s narkomanom?! - zaderala se mama. O ne! Kakva greška u koracima. Ja, zapravo, nisam željela razgovarati o Aleksi ni s mamom ni s tatom. Ja samo nisam podnosila tišinu svog stana. Bilo mi je dovoljno da neko živo biće diše u drugoj sobi, pa da mi bude lakše. Pomagao je i vrući čaj od mente. Pila sam ga na hektolitre, uvjerivši sebe da ima neku čarobnu moć izlječenja.
~PONEDJELJAK, 23.
STUDENOGA
- Zašto vam trebaju tablete za smirenje, imate neki stres na poslu? - pita me doktorica opće prakse. - Nemam - odgovaram šmrcajući. Posao? Koga briga za posao. Kao da bih ikada bila na rubu samoubojstva zbog nečeg tako trivijalnog. - Ostavio me dečko za kojeg sam se mislila... - ne uspijevam dovršiti rečenicu, jer me počinje gušiti plač. Doktorica me grli, govoreći mi kako će sve biti u redu, da sam lijepa i mlada i da ću imati još sto prilika. - Nisam... šmrc... više... šmrc... tako... šmrc... mlada...
- Ma, dajte, molim vas, pa koliko vam je, dvadeset pet, šest? - Trideset i jedna. Na čelu joj se odjednom stvorila ona velika vertikalna bora. To nije dobar znak. Na trenutak je ušutjela, a onda je bora nestala kako se i pojavila. - Ne budalite! Cijeli je život pred vama! Što bih ja dala da ponovno imam trideset. Ma i četrdeset! Ostala sam u ordinaciji punih dvadeset i pet minuta. Definitivno rekord. Obično samo ujurim i izjurim s receptom za antibiotike protiv upale grla ili uha. Ali upala srca zahtijeva temeljitiju obradu pacijenta. Uostalom, koliko sam puta ja satima sjedila, čekajući da joj se neki penzioner prije mene izjada. Pitala me po čemu je ovaj prekid gori od drugih. Zašto me baš ovaj toliko pogodio. Opisala sam joj san koji sam neku večer sanjala. Moj jajovod kao veliko stoljetno stablo na kojem visi još svega nekoliko listova. I surovi jesenski vjetar koji šiba po njima, prijeteći da ih otpuše. U drugom snu Aleksa je tetovirao Anino ime na svoju nadlakticu. U trećem nisam mogla pronaći slobodnu i čistu zahodsku školjku (mislim da taj san nije imao toliko veze s Aleksom i mojim biološkim satom, koliko s litrom čaja od mente koji sam popila prije spavanja). Ili preciznije, nespavanja. Poderala je papirić na koji mi je zapisala ime biljnih tableta za spavanje koje mogu kupiti u apoteci i napisala recept za tablete za smirenje.
- Ništa se nemoj uzrujavati. Popij svaku večer jednu
prije nego što odeš u krevet, dobro se naspavaj i puno šetaj da ti mozak dobije kisika i prestane voziti po kružnom toku tih glupih misli. Stvarno mi je pomogao razgovor s njom. Skoknula sam do apoteke po lijek. Vadim papirić iz kutije i čitam terapijske indikacije. Indiciran je u liječenju: Anksioznosti (check), nesanice udružene s anksioznošću (check), mišićnog spazma (check, osjećam kako me nešto steže oko srca). Vau, moje prva tablete za smirenje. Odrastam!
~NEDJELJA, 29.STUDENOGA Postoje ta “ sigurna” mjesta. “Sigurni” okusi. “Sigurni” mirisi. “Sigurni” zvukovi. I, naravno, “sigurni” ljudi. Svi mi imamo neki svoj interni Program zaštite. Pametni znaju kamo se mogu sakriti od svega: u mamino krilo, bebin potiljak, Njegov zagrljaj, pod dekicu, pokraj svog mačka, u veliku čokoladu s lješnjacima... Od prekida sa Aleksom, svaki petak popodne jurim na svoje sigurno mjesto. U Ogulin. Među sigurne okuse soka od bazge, domaćeg ajvara i pekmeza od šljiva, sigurne mirise pileće juhe i palačinki... I među svoje “sigurne” ljude. Kasno je popodne i kuća je utihnula: mama je u šetnji sa psima, a baka drijema u dnevnoj sobi. Čuje se samo pucketanje drveta u peći i lupkanje kišnih kapi po oluku kraj prozora.
Na prstima ulazim u bakinu spavaću sobu i zatvaram vrata iza sebe, pazeći da je ne probudim. U desnom kutu je krevet, a u lijevom dva starinska ormara od punog drveta. Otvaram oba širom i duboko udišem. Čini mi se da je u njima isti zrak koji sam izdahnula još kao djevojčica, kad bih poskrivećki, dok baka i deda spavaju, otvarale ormare, proučavajući stvari na vješalicama i policama. Ništa se u njima nije promijenilo. U lijevom ormaru je bakina roba. Gotovo svaki komad odjeće prepoznajem s neke stare fotografije. Zelena kućna haljina u kojoj me svakog jutra, dok smo još svi skupa živjeli, češljala prije vrtića (na fotki ja mala i mamurna, baka u ogrtaču, s pljugom u ustima i četkom u ruci:). Duga svijetloplava haljina na naramenice s fotke iz Tribunja, gdje smo bile na moru. Bež pulover koji je nosila kad smo pozirale kraj dedinog bež renaulta 4. Prolazim prstima po reveru dedinog odijela. Nitko ga nije imao snage maknuti kad je umro. A sad to više i ne želimo. Ovako se čini da je deda Slavko još uvijek tu. Upalio je renault i otišao do rijeke u ribe ili pomaže susjedu zakrpati ogradu. Desni ormar je “za kuću”: u njemu stoje uredno posložene i popeglane krpe i ručnici, posteljina, stvari pripremljene za bolnicu (pidžama, nove papuče i ogrtač u najlonskoj vrećici) i kutija na kojoj piše “mala Mina”. Vadim je van i stavljam na krevet. Svi moji outfiti iz svih obiteljskih albuma nalaze se u ovoj kutiji. Bijeli kompletić na volane koji mi je tata donio iz New Yorka. Ružičasta vesta s mojim inicijalima, koju mi je mama
ištrikala kad sam krenula u prvi razred. I zelene tajice, dio kostima iz jedne od kazališnih predstava koje sam režirala na našem tavanu. Potpuno sam zaboravila na to. Prvi put u zadnja dva mjeseca, imam potrebu iskreno se nasmiješiti. Nije se Šerbedžija prvi dosjetio ljetnog teatra. Ja sam se time aktivno bavila još krajem osamdesetih, za vrijeme školskih praznika. Odabrala bih predstavu (obično po nekoj knjizi koja me te godine fascinirala), podijelila uloge među djecom iz susjedstva i svakog ih prijepodneva tjerala na probe. Poslijepodne bih se posvetila izradi scenografije. To me najviše veselilo. Bakin je tavan zgodno podijeljen na dvije polovice širokom drvenom gredom, savršenom za postavljanje dviju plahti koje su glumile kazališnu zavjesu. Mami (koja je ostala u Zagrebu raditi) telefonski bih referirala što mi sve treba donijeti kad bude dolazila u petak popodne: - Mali kazetofon na baterije. - Dva metra svijetloplavog materijala koji će glumiti nebo. - Dva paketa kolaž papira iz kojeg ću izrezati mjesec i zvijezde. - Paketić špenadli da ih mogu pričvrstiti na materijal. - Što više praznih kutija iz dućana, koje ću izrezati u oblike drveta, kuća i ograda. Cijeli bismo vikend zajedno izrađivale kulisu, a do sljedećeg petka bili bi gotovi i kostimi. Mama nije imala ništa protiv kostimiranja cijele moje glumačke postave,
jer je bila u fazi učenja šivanja, i to joj je dobro došlo kao vježba. U nedjelju popodne publika bi se polako počela okupljati: u prvom redu sjedili su mama i tata, baka i deda, a u ostalima roditelji ostalih “glumaca”. Plus moja daljnja rodbina, ako bi se zatekla na kavi. U pet popodne zastor bi se digao, a glavna zvijezda (ja), odjevena u zelene tajice i zelenu košulju, započela bi svoj monolog: - Jedne lijepe večeri u kući gospođe i gospodina Darling dogodilo se čudo. U dječju sobu Wendi, Michaela i Johna uletio je maleni dječak odjeven u lišće. Zvao se Petar Pan! Onda bi na pozornicu izašli Nina (Wendy), njezin mlađi brat Igor (Michael) i naš vršnjak Zoran iz kuće preko puta, u ulozi Johna. Let the show begin! Predstava bi, naravno, završila ovacijama i općim oduševljenjem, što zbog činjenica da smo pokazali raskošan glumački talent, što zbog činjenice da je na tavanu ljeti bilo plus tristo, pa su svi bih presretni što je umjetnička tortura završila. I danas često, kad odem u kazalište, izlazim iz njega osjećajući se jednako - sretna što je gotovo. Pospremam stvari natrag u kutiju. Zelene tajice stavljam na vrh, razmišljajući kako sam zapravo već od malih nogu imala fascinaciju Petrom Panom. Stvarno, koja sam ja Wendi :)
~SRIJEDA, 3.
PROSINAC
- Sjediš li ili ležiš? - pitam Sinišu. - Sjedim. Ali fotelja je fakat udobna. Pijemo kavu u kafiću preko puta moje redakcije. Taman mi je počela pauza za ručak, a njemu završila seansa kod psihijatrice. Pomalo sam razočarana činjenicom da u ordinaciji u koju ide svake srijede već dva mjeseca ne postoji neki genijalni dizajnerski kauč. Koliko to plaća, trebao bi postojati. - Koliko ti ima godina psihijatrica? - nastavljam sa zapitkivanjem. - Kaj ja znam, pedesetak, tak nešto. Zašto pitaš? - Pa ono, bilo bi inspirativnije da svoje probleme pričaš nekom zgodnom komadu od trideset i koju, zar ne? - Jebote, Jasmina, pa nije to speed dejting. Hm. S obzirom da klasična terapija šopingom ovaj put nije pomagala, razmišljala sam da preinvestiram ta sredstva u nekog kvalitetnog psihoterapeuta. Više nisam bila na rubu samoubojstva, i čak sam ponovno počela spavati, ali pribojavala sam se mogućnosti da mi se ponovno, s nekim drugim, desi ovakav totalni raspad sustava. Trebala mi je neka teretana za srce s iskusnim instruktorom. Osim što ja ni u običnu teretanu nisam otišla više od deset puta u životu jer mi niti jedan osobni trener nije valjao. Prvi je bio suviše okrutan, tjerajući me da vježbam do iznemoglosti, drugi je bio totalno dekoncentriran (zbog ljubavnih problema) pa sam mogla zabušavati koliko god sam htjela, a treći mi se počeo upucavati (to mora da je bila ljubav s njegove strane jer ne mogu vjerovati da se ikome
sviđam onako crvena i zapuhana). I tako bi svaki put odustala nakon dva, tri treninga. Ali stvarno nije bilo do mene. - Stara moja, nije ni s psihijatrima puno bolja situacija. Ima ih svakakvih - konstatira Siniša koji je trenutno na svom četvrtom psihijatru. - Prvi je bio okrutan k’o taj tvoj instruktor, ubijao me u pojam na svakoj seansi pa sam krenuo još jednom paralelno, čisto da dobijem i drugo mišljenje. Taj je, pak, bio suviše blag i nakon nekog vremena shvatio sam da mogu manipulirati njime kako se sjetim. A i nerviralo me što moram iste stvari ponavljati dva puta. - Da razjasnimo ovo, ti si jednog psihijatra varao s drugim?! - pitam ga i počinjem se smijati kao luda. - Aha. Onda sam ih obojicu ostavio i našao si trećeg. E taj je bio fenomenalan, ali je nakon pola godine otišao u penziju zbog bajpasa i preselio se na more. I eto me opet na početku. Dovoljno mi je što me ostavljaju dečki, stvarno ne znam bih li podnijela da me napusti moj psihijatar. Preinvestiranje je, ipak, bilo loša ideja. Nakon posla idem u Zaru. Ona neće nikamo tako skoro ;)
~PETAK, 5.
PROSINAC
Faber-Castell olovke u boji prilično su skupe. Ušla sam u dućan s namjerom da si kupim cijeli set, onakav kakav im
stoji u izlogu, ali cijena me obeshrabrila pa sam izabrala samo dvije: jednu u čokoladnosmeđoj i jednu u puderrozoj nijansi. Prodavačica ih ubacuje u škarnicl, pitajući me je li to za nekog školarca-budućeg umjetnika, a ja glavom. Sram me priznati pravi razlog zbog kojeg sam upravo pljunula pedeset kuna na dvije drvene olovke. Aleksa. Crta Faber-Castell olovkama. Znam, na prvi pogled prilično mazohistički poriv - želja da posjedujem stvari koje me asociraju na osobu koja me povrijedila. Dugo sam razmišljala o tome i zaključila kako je u pitanju nešto sasvim drugo: naime, kako je vrijeme odmicalo, tako su mi se mane mog bivšeg činile sve manjima. Moj je mozak, nažalost ili na sreću (još nisam sigurna), strukturiran tako da briše ružne i pamti isključivo lijepe trenutke, a određeni su im predmeti, okusi i mirisi u trenu davali živost. Baš kao što su mi žvake od lubenice bili pojačivači Vukova okusa, tako su i preskupe FaberCastell bojice bile svojevrsni link na Aleksu. Onog prvog, genijalnog Aleksu u kojeg sam se zaljubila... I na kojeg sam još uvijek voljela misliti na bezvezan dan poput ovog. Sinišin psihijatar vjerojatno bi mi rekao da ne čeznem za Aleksom već za osjećajem sreće koji sam nakratko imala s njim. I bio bi potpuno u pravu! Trpam škarnicl u torbu i smišljam što ću dalje. Dan zapravo nije bezvezan do kraja. Štoviše, peti mi je, inače, najdraži datum u mjesecu. Petog stiže plaća i ja sam ga davno, kad sam dobila stalni posao i kad mi je na račun sjela prva plaća, pretvorila u svoj intimni praznik. Ili da to
još preciznije dočaram: na taj sam dan sama sebi drug Tito koji umjesto u skupim kubanskim cigarama uživa u precijenjenim belgijskim čokoladama, kupuje fina odijela (okej, haljinice) i časti se najfinijim jelima. Pritom naravno slaveći sve radnike koji se vrijedno bore za svoj kruh. Kad smo već kod hrane, moram svratiti do dućana s delikatesama po maslinovo ulje s tartufima. Što je sto kuna za druga Tita. - I, trošiš pare, a? Sms od Ine. Moje nove cimerice, također novinarke. Otkako se doselila, stan ujutro fino miriše na tursku kavu, a frižider je pun maslinovog ulja, domaćeg pršuta i prefine višnjevače. Lijepo je živjeti s Dalmatinkom :) Zezam ju da je preuzela ulogu mog supruga jer mi stalno prigovara kad kupim nešto novo pa od nje stalno moram sakrivati vrećice iz Zare i H&M-a. Znam da to radi u najboljoj namjeri, pokušavajući spriječiti da moj četveroznamenkasti minus prijeđe u peteroznamenkasti ali ne želim je opterećivati pa - lažem! - Vrlo umjereno - otpisujem i ulazim u Delicije. Stvarno je nevjerojatno da ovako minijaturna bočica stoji sto kuna, ali obožavam tartufe, a osim toga, dovraga, i ja vrijedno radim i zaslužujem se počastiti. Da dobijem na lotu, kupila bih apsolutno sve u ovom dućanu: paket čokolada s lavandom i ružmarinom, bocu Veuve Clicquot Rosea, rakiju od kruške i onaj talijanski sir koji dozrijeva u nekadašnjem rudniku zlata u talijanskoj provinciji Varese. I zato valjda košta kao da je od zlata.
Oko osam uvečer konačno sam došla kući. - Što si kupila? Na sunce! - pita moja Savjest. Vadim bočicu ulja. - Samo to? - Samo to! Dvije drvene Faber-Castell bojice pritajile su se na dnu moje torbe. Zajedno s Massimo Dutti haljinom:)
~ČETVRTAK, 31.
PROSINCA
U komodi pokraj kreveta moj hrčkasto-vjeveričasti alter ego cijele godine marljivo skuplja raznorazne idiotarije koje šatro imaju neku emotivnu vrijednost. Nakon svega što se desilo, trebala sam veliko pospremanje. A i zadnji je dan u godini. Vrijeme da se srede stari računi. Barem oni emotivni. Iščupala sam gornju ladicu, sjela na krevet i počela razvrstavati: emotivno smeće od običnog. Prazna kutija Lucky Strike koje je pušio Fran - emotivno smeće koje će ipak završiti u običnom smeću. Aleksini crteži - emotivno smeće. I najvrjednija stvar koju posjedujem. Propusnica za koncert Zdravka Colića - obično smeće. Ulaznica s koncerta Pepersa - emotivno smeće. Upaljač s logom Crvene Zvezde koji je Vuk zaboravio na Bjelolasici pa sam ga zadržala - emotivno smeće. Nakon pola sata, u običnom smeću bila je samo ona kutija Lucky Strikea. Koju sam na kraju izvukla i vratila u ladicu. Toliko o pospremanju.
- Nemaju oni u Muzeju propalih veza toliko soba, koliko ja imam propalih ljubavi - govorim Ini. - Cici moja, ti bi mogla razviti biznis, cijeli lanac muzeja propalih veza po svijetu. Kako se zvao onaj Čeh s kojim si hodala? A tek aleja slavnih u tom muzeju... Pisac, Glumac, Redatelj. Što ću kad sam slaba na umjetnike. Možda sam, umjesto novinarka, trebala postati kustosica.
S
I J E Č A N J
~SUBOTA, 9.SIJEČNJA - Što bi tvoji kolege novinari dali da znaju gdje si večeras - govori mi Luka i toči drugu rakiju. Gledam noćna svjetla Zagreba s petnaestog kata nebodera u Trnskom i na trenutak mi se čini da živim u sasvim ljepuškastom gradu. Da mi je netko prije pola godine rekao da ću sjediti u Lukinoj dnevnoj sobi, mislila bih da ima bujnu maštu. Kad smo se prošlog ljeta upoznali na Sarajevo film festivalu još je bio sretno oženjen muškarac s četvero djece (mada sretno oženjeni muškarci ne bi trebali gledati žene onako kako je on gledao mene te večeri). Upoznao nas je zajednički prijatelj, fotograf, i, iako se među nama nije desilo ništa osim pogleda, znala sam da je samo pitanje vremena kad će se desiti. Nakon povratka u Zagreb, čuli smo se oko intervjua o novom filmu koji je snimio, ali smo oboje držali poslovnu distancu. On je bio oženjen. A onda sam krajem kolovoza upoznala Aleksu i više nitko na svijetu osim njega nije postojao. Ali kolovoz je prošao. Došao je siječanj, Aleksa je postao past tense, a ja sjedim preko puta najseksi frajera u Hrvatskoj. Koji se
upravo odselio od žene. Imaš pravo, što bi moje kolege dale da znaju tu informaciju, mislim si. To je materijal za naslovnicu. Dnevna soba je gotovo prazna. Samo TV i prilično neudoban dvosjed. Bilo bi smiješno da sad počne neki film u kojem Luka glumi. - Hoćeš da se prebacimo u spavaću sobu. Nemam krevet, ali imam jako udoban madrac - govori mi i namiguje. Ne, hvala. Ovdje mi je sasvim udobno – odgovaram i smijem se. Priča mi kako još nema namještaja jer se doselio tek prije nekoliko dana i kako je sretan kao malo dijete jer je napokon razriješio situaciju koja ga je dugo mučila. Nije bio sretan u braku. Osjećao se kao u kavezu. Čeznuo je za slobodom. Smatra kako je bilo jedino fer da posluša svoje srce i ode. Da oslobodi sebe. I svoju ženu. - Tvoja žena ima četvero djece. Ona nije i više nikada neće biti slobodna. Na taj način o kojem ti pričaš odgovaram, osjećajući potrebu da je zaštitim. Jedini je problem što osjećam i potrebu da ga poljubim, a on kao da mi čita misli. Ili samo nije želio slušati kako branim njegovu uskoro bivšu, pa se bacio na mene, počevši me ljubiti. Iscurili smo iz premalene fotelje na pod i umalo prolili bocu rakije. Guram ga od sebe, sklanjam bocu na sigurno i pitam je li u braku bio vjeran. - Metalno da. Fizički... Većinu vremena - odgovara, a onda se opet baca na mene kao lav na komad mesa.
Strastveno i predano. Ina ne zna da sam ovdje. Ubila bi me. Ona je rekla kako se ovo sa Aleksom dogodilo jer sam trebala naučiti lekciju - da ne skačem pred rudo i svaki put naglavačke u vezu. I da je sad vrijeme da malo budem sama sa sobom! Ali ja sam jednostavno previše društvena osoba. Lažem joj da sam izašla na kasno piće s prijateljicom. To me malo brine jer Luka ima trodnevnu bradu i usta i nos su mi potpuno crveni. Nadam se da će spavati kad dođem kući. Ja užasno loše lažem. Ali bila je budna kad sam oko dva ujutro došla kući. - Igraš se vatrom, to ti je jasno - govori mi dok crvenim kao trogodišnjakinja koju su našli s prstima u pekmezu. - Znam - odvraćam. Ali zapravo ne znam. Što je loše u tome da se malo zabavim? Da potisnem Aleksu koji bi mi uvečer još uvijek često navraćao u misli. Da se poseksam nakon cca 75 dana (nije da brojim:). Znam da ovo s Lukom ne može biti ozbiljno. On je tek izašao iz desetogodišnjeg braka i naravno da mu se ne žuri natrag u “kavez” zvan veza. Da, apsolutno mi je napet, a očito i ja njemu... Zašto bježati od toga? - Zato što se ti, budimo realni, Jasmina, svaki put vežeš za tipa nakon što popijete više od dvije kave. Ma, puno sam rekla. Nakon jedne kave! - govori mi Ina. - A što ako pijemo rakiju? - pokušavam biti duhovita.
~SUB
OTA,
23
SIJEČNJA
- Rodićeva, kako je u inozemstvu? - stiže mi SMS od Luke. Nismo se vidjeli dva tjedna, jer je snimao film u Budimpešti. Sinoć je stigao u Zagreb. Taman kad sam ja krenula prema Beogradu. Bojala sam se povratka u Aleksagrad, ali Miona je slavila rođendan i nisam to željela propustiti. A i načula sam da Aleksa ima novu curu. Pa ko ga jebe. Dosta je bilo patnje. Dva mjeseca nisam gotovo ništa jela i osam kilograma se istopilo samo od sebe. Barem je nečemu poslužio. Patnja mi je došla kao neki beauty tretman. Frajeri su se posljednjih tjedana lijepili za mene više nego ikada. Šaljem Luki povratni SMS: “Gun klub. Tribute to Joy Division. Sergej Trifunović upravo pjeva Love will tear us apart. Kako prigodno. Što ima kod tebe?” - Ne pušim. Dvanaest dana. Život intenzivan. Krenuo na tečaj joge. Četrdeseti rođendan uskoro... Ina je i dalje zabrinuta da će ovo s Lukom loše završiti. Ja joj uporno ponavljam kako sam potpuno svjesna da to među nama nije ozbiljno i nigdje ne vodi. Štoviše, Luka me svako malo na to podsjeti (“nemoj, molim te, samo ništa očekivati od mene”).
~NEDJELJA, 31. SIJEČNJA Sljedeći vikend on je bio poslovno u Beogradu. - Lukičević, kako je u inozemstvu? - šaljem mu SMS. - Sjajno! P. S. Ove Beograđanke su jebeno zgodne - odvraća mi. Njegov me komentar štrecnuo. Iako si službeno nismo ništa, neslužbeno se redovito drpamo na njegovome madracu, pijemo jegere po lokalnim birtijama, razmjenjujemo lascivne i nelascivne poruke, tračamo hrvatske i srpske celebe, moje bivše frajere, njegovu bivšu ženu... Neslužbeno smo ipak nešto i ja stvarno ne želim slušati o beogradskim ljepoticama. Ljuta sam, pa narednog dana na njegove poruke odgovaram samo s “da” ili “ne”. Izbacila sam smajlije iz poruka. A ja, inače, uvijek stavim smajli na kraj. Skužio je da nešto ne štima jer mi se već dva dana, otkako se vratio, umiljava na sve moguće načine: pjeva mi na telefon, piše kako mu je užasno lijepo sa mnom. I kako imam dobro dupe.
~PONEDJELJAK, 8.
VELJAČE
Nazvao me Luka i ozbiljnim glasom pitao možemo li se naći u Mercatoru pokraj moje firme kad završim s poslom. On je u blizini. Govorim može i zaokrećem polukružno natrag u smjeru Radničke. Pričekao me pred ulazom, cmoknuo u obraz, a onda rekao: - Jasmina, ja sam se zaljubio.
Osjećam kako mi srce počinje sumanuto lupati i boja navire u obraze. Primičem šalicu s kavom ustima u nadi kako neće primijetiti da sam se zacrvenjela, srčem kavu, namještam smiješak broj šest i veselim glasom pitam: “Okej, u koga?” Znala sam da me nije pozvao u opskurnu birtiju na prvom katu Mercatora da mi priopći kako sam ja žena njegovog života. Vjerojatno je u pitanju neka od zgodnih Beograđanki koje mi je spomenuo u poruci. Ne mogu vjerovati da me zbog toga nazvao. Nije li mogao napraviti ono što bi napravio svaki normalni frajeri - jednostavno me prestati zvati? Ili mi reći da nije spreman za ozbiljnu vezu. Lagati. Kao pas! Ali ne. Luka ne prestaje. Počinje mi potanko prepričavati kako je upoznao tu curu u petak navečer na tečaju joge. U jebeni petak. Prije dva i pol dana. I kako ne zna ni kako se zove ni što radi, ali su se na kraju tečaja svi zagrlili, i tako je on zagrlio nju i osjetio je energiju među njima. I tako su stajali zagrljeni petnaest minuta. Bez riječi. Jebena joga. I jebena energija. I jebena radikalna iskrenost. Počinjem se histerično smijati. Kažem Luki da je ovo prvi put da me ostavio frajer s kojim - nisam ni bila u vezi. Pitam ga zašto mi uopće sve ovo govori. - Želim biti iskren prema tebi. Mislim da ti to zaslužuješ. - Ne, ja to ne zaslužujem! Ja zaslužujem neku lijepu laž! - Daj prestani, Jasmina. To te sad samo puca ego.
Jebeni fucking učitelj joge. Lukin guru. On je kriv za sve ovo. On i njegove teorije o radikalnoj iskrenosti i oslobađanju od ega i pozitivnoj energiji i ljubavi i slobodi i... Isuse, čujem Inu kako mi govori: Rekla sam ti! Reklaaaa saaam tiiii! Reklaaaaaaaa saaaaaaam tiiiiii!!!!!!!! Počinjem se još histeričnije smijati. A onda se uozbiljujem. Ja: Postoji li još neka djevojka, pored mene, s kojom si se družio u posljednje vrijeme? Luka: Postoje. Ja: Jesi li i njih obavijestio da si se zaljubio? Luka: Nisam. Još. Ja: Ali planiraš? Luka: Da, mislim da je fer da im kažem razlog zašto se više ne možemo družiti. Iznenada u zgodnim Beograđankama iz spornog SMS-a vidim supatnice. Ja: Mogu li te nešto zamoliti? Luka: Reci. Ja: Slaži im. Reci kako nisi spreman za ozbiljnu vezu. Nema potrebe da spominješ tu curu. Luka odmahuje glavom lijevo-desno i počinje mi objašnjavati kako on više nikada nikome ne želi lagati i kako je svaka istina, ma kako okrutna ili teška bila, bolja od laži. Muka mi je od svega pa pogledom tražim konobara jer mi sad već stvarno treba jeger da sve ovo probavim... Konobar upravo stavlja cugu na susjedni stol... Za kojim sjedi moja glavna urednica. O, jebemti! Pa što će mi se još dogoditi?!
Tog sam jutra predala svoju novu kolumnu u kojoj opisujem kako se s Glumcem valjam po madracu unajmljenog stana u koji se preselio nakon što se odselio od žene. Urednica mi maše. Iz pogleda joj vidim da joj je sad sasvim jasno da je Luka Glumac. I da je Glumac Luka. Konobar: Izvolite? Ja: Dupli jeger molim. Ostala sam sjediti s Lukom još 45 minuta. Čovjek nakon nekog velikog šoka valjda otupi. Iznenada mi je sve postalo svejedno. Od Mercatora do Novog Beograda.
~SUBOTA, 6.
OŽUJKA
“Životinje se mogu dramatično zaljubiti. Životinja koju su odgojili pripadnici druge vrste, kad odraste, često će željeti pripadnika te vrste kao svog partnera. Kada je Tex, ženka ždrala koju su odgojili ljudi, bila spremna za parenje, odbila je mužjake ždralove. Umjesto toga, privlačili su je bijelci prosječne visine i tamne kose. S obzirom na to da su ždralovi u izumiranju, smatralo se važnim dovesti Tex u uvjete pogodne za umjetnu oplodnju. Da bi se to postiglo, tamnokosi bijelac George Arcibald proveo je tjedne udvarajući se Tex. ‘Moja je dužnost bila da šetam s njom, tražim gliste, branim naš teritorij...’ Trud je bio uspješan, umjetna oplodnja je uspjela i Tex je postala mama.” (“Emocionalni život životinja”, Jeffrey Moussaieff i Suasan McCarthy).
Trenutno se osjećam kao Tex - odbijam pristojne ždralove i stalno jurim pogrešnu mušku vrstu. Nakon posljednjeg debakla s Lukom, zarekla sam se da naredna tri mjeseca neću izaći niti s jednim frajerom, da neću dati broj niti jednom frajeru, da neću čak ni pogledati u smjeru nekog frajera. A eto me, ležim između dva frajera. Gay frajera, doduše. Nebojša mi je došao u posjet sa svojim novim dečkom, prezgodnim slikarom Markom, kopijom Javiera Bardema. Ležimo na tepihu u mojoj dnevnoj sobi i listamo novine - Nebojša i Marko hrvatske, ja srpske, koje sam zamolila da mi donesu iz Beograda. Zove me tata. Ustajem i trčim u drugu sobu. Ne želim da čuje muške glasove jer će me pitati tko je to kod mene, a ako mu spomenem Nebojšu i Marka, dobit će živčani slom. Užasno ga nerviraju te “pederčine” s kojima sam se počela intenzivno družiti u zadnje vrijeme. Jer kao, tko će mi prići “kad sam stalno s nekim tetkama u društvu”. Ne mogu mu objasniti da ja NE ŽELIM da mi itko priđe. Nakon Vuka, Alekse i Luke, više nemam snage dobiti još jedan udarac u želudac. Srce. Ego. Štogod. Treba mi mir. - Nemoj da se nerviraš. Sve je to deo velikog ljubavnog kastinga, razumeš? - Ne razumem - odgovaram zbunjeno. - Nebojša ustaje i počinje teatralno mahati rukama. - Dakle, zamisli da si režiser i da pokušavaš pronaći glumca za glavnu ulogu u svom sledećem filmu. Filmu za koji si sama napisala scenario i za koji želiš da bude remek-delo tvog života. Nešto posebno!
- Dobrooo... - Dakle, zamisli sebe kako sediš u gledalištu nekog starinskog pozorišta dok se na pozornici izmenjuju potencijalni kandidati. Nećeš se zadovoljiti prvim glumcem koji izađe na scenu, zar ne? - Pa... ovaj... neću - pokunjeno odgovaram. - Naravno da nećeš! Jer iako prvi savršeno pleše step i peva, prilično je neuverljiv u izražavanju emocija. Drugi je lep kao slika, ali stalno zaboravlja tekst. Treći je suviše bahat i misli da je već zvezda oko koje svi treba da skaču. Četvrti je povučen i nesiguran... Ili, da skratim, niko od njih nije dovoljno dobar. - Nije - samouvjereno uzvikujem! Nebojšin dečko plješće. - I šta sad? - nastavlja Nebojša. - I šta sad? - pitam zabrinuto. - Pa, ništa, kasting traje sve dok na pozornicu ne izađe Pravi: koji zna da peva i da pleše, koji je lep, ne zaboravlja tekst i ne ponaša se kao razmažena zvezda. E tome daješ glavnu ulogu! Sad i ja počinjem pljeskati, oduševljena teorijom koju je razvio. Sigurna sam da mi se, kad konačno pronađem Pravog za svoju glavnu ulogu, smiješi barem jedan Oscar. Ako ne i više.
KOLEKCIJA PROLJEĆE /LJETO
Muškarci: ta divna i okrutna stvorenja
~PONEDJELJAK, S.
TRAVNJA
- Zašto čuvaš tu ciglu? - pita me cimerica dok zajedno kopamo po ladicama pokušavajući pronaći moj zagubljeni pasoš. “Cigla” o kojoj priča je moj prvi mobitel tigrastog uzorka i veličine cigle, koji sam dobila od tate u vrijeme kad su ga rijetki imali. Dugo je se nisam sjetila jer je godinama stajala zatrpana stvarima u donjoj ladici komode. - Zato što me podsjeća na prvu godinu faksa i Morena - odgovaram dok mi kroz glavu prolaze flashbackovi: tadašnji dečko i ja sjedino na kavi u Iličkom trgu, ja vadim mobitel i provjeravam je li mi stigla poruka (iako nema od koga, jer nitko od mojih prijatelja te 1994. još nema mobitel), pola birtije ljubomorno gleda u mom smjeru. Ja uživam. Osjećaj nadmoći je lijep osjećaj. Bilo je lijepo dok je trajalo. A kratko je trajalo. Uskoro su svi nabavili mobitele, puno manje i ljepše od mojih, pa je cigla završila u ladici. Posljednjih dana njezina života bila sam iznimno okrutna prema njoj: molila sam boga da mi ispadne pa da imam izgovor zamijeniti je boljim modelom, sramila sam je se i skrivećki čitala poruke te jedva čekala da je se riješim. Naposljetku sam joj hladnokrvno iščupala srce, to jest memorijsku karticu i bacila je u ladicu. I eto je sada ponovno u mojim rukama. Toliko mi je draga da mi dođe da je pomazim po tipkama. Koliko su samo poruka ispisale. Mobiteli su se pojavili taman negdje u vrijeme kad sam
prestala pisati dnevnik. SMS poruke, dobivene i primljene, postale su svojevrstan produžetak dnevničkih zapisa, uspomene “zipane” u malom formatu, od koji su se neke s memorijskom karticom selile dalje, u nova “tijela”, a druge, manje važne ili više bolne, ostajale pohranjene na starom uređaju. Kad malo bolje promislim, svaki put kad sam željela napraviti rez s nekim ili nečim u svom životu, prvo bih promijenila mobitel. Onaj stari, čija je memorija bila prepuna poruka koje nisam imala srca obrisati, a koje su blokirale prostor (kako telefona tako i mene) za nove poruke i nove ljude, završavao bi u - ladici. Crni Sony Ericsson - veza s Vukom. Crni Blackberry - veza s Aleksom. Srebrni Samsung - Fran.
~SRIJEDA,2.SVIBNJA Nisam baš na “ti” s računima. Ne volim ih plaćati, ne volim ih otvarati, ne volim ih dobiti pa iz tog razloga rijetko otvaram poštanski sandučić. Otvarala bih ga češće kad mi bi netko poslao razglednicu, ali taj je običaj nažalost iščeznuo tamo negdje kad i telefonske govornice. Poštar je prokužio moju računofobiju pa više i ne pokušava zvoniti kad stigne ona žuta ili zelena obavijest. Samo ih ubaci u sandučić. Zato mi je čudno što mi jutros tako dugo leži na zvonu. Ne pada mi na pamet otvoriti mu, jer sam u kupaonici i taman sam oprala kosu. Uključujem fen u struju ali - struje nema. Možda bih, ipak, tu i tamo
trebala baciti pogled na oglasnu ploču u prizemlju. Vjerojatno opet nešto rade. Jedino mi je čudno što čujem da netko ulazi u lift. Kako je moguće da lift radi? Otvaram vrata, a s kvake na pod pada mali bijeli papir. Obavijest HEP-a: isključili su mi struju zbog neplaćenog računa! Ali to je nemoguće! Gadovi! Sjećam se da sam platila prije... Hm, kad je to ono bilo? Ili je to, ipak, bio račun za grijanje? Kopam po ladici u koju ubacujem sve plaćene račune i nakon pola sata pronalazim potvrdu o uredno plaćenom računu. Za siječanj. Sad je tek ožujak. Nemoguće je da bi me tako brzo isključili. - Di ti, čovječe, živiš!? Zar nisi čula da po novom isključuju nakon dva mjeseca - govori mi Mare dok me hvata panika. Petak je. Vikend bez televizije i kompjutera? Ne, to stvarno ne mogu zamisliti. Oblačim se, stavljam maramu na glavu i jurim u Elektru. Osim što nemam pojma gdje se Elektra nalazi. Opet zovem Mare. - U Gundulićevoj, kokoši jedna neodgovorna! Ali ne možeš tamo platiti račun, moraš u poštu. - Ali ja ne znam gdje mi je račun - odgovaram, u još većoj frci. Odlučujem ipak otići u Gundulićevu, na šalter informacija. Ustvari nemam izbora, jer nitko u Elektri ne diže jebenu slušalicu. Pola sata kasnije stojim u gusjenici pred šalterom na kojem piše da im za deset minuta počinje pauza. Ubit ču se ako mi spusti ono staklo pred nosom. I ovako kasnim u redakciju. Na sreću, uspijevam se probiti do tete šalteruše prije njezine pauze. Daje mi
dvije uplatnice pa jurim u poštu. Kad sam već tu, mogla bih nekome poslati razglednicu :)
~PONEDJELJAK, 17.
SVIBNJA
- Sretan ti rođendan. Sad si godinu starija. I znaš gdje je Elektra;) - SMS čestitka od Marijane. Duhovito :) Vozim se prema bolnici u Vinogradskoj i slušam Severinine “Tridesete”. Kad se samo sjetim s kojim sam ih nestrpljenjem čekala. Iz više razloga. Prvo, mama mi je uvijek govorila kako se ona u životu najbolje, najljepše i najsamopouzdanije osjećala u svojim tridesetima. Drugo, umjesto njezin porculanski ten, ja sam povukla genetsko naslijeđe s tatine strane i u pubertetu rogoborila s prištićima, a mama me uvjeravala kako će sve proći - kad uđem u tridesete. Epizoda iz srednje škole: ležim na krevetu i ridam jer mi je dan prije rođendanske proslave izbio vulkan na bradi. Mama daje sve od sebe da me utješi: “prikrit ćemo ga puderom” (nakon čega je sličio na Himalaju), “na tim vašim tulumima je ionako mrak, nitko ga neće primijetiti” (vraga, najveće face uvijek se naguraju u kuhinju pod neku ogavnu neonsku lampu koja nema milosti za nesavršene), “izgled nije važan” (mama, na kojem planetu ti živiš?!). Jedina rečenica u kojoj je bilo nade, ne za sutradan ali barem za budućnost, glasila je: “strpi se još
malo, s trideset ćeš imati savršen ten i samopouzdanja na bacanje”. Istina, otkako sam ušla u tridesete, ten mi je puno bolji, samopouzdanja imam više, ali na bacanje? Ni približno. Dobila sam, doduše, malu zadovoljštinu: sve one miljenice Majke prirode savršenog tena, počele su muku mučiti s prvim borama, pa izbjegavaju neonska svjetla u kuhinjama i liftu kao vrag tamjan. Moja mašćenju sklona koža konačno se pokazala od koristi. Bore su mi još uvijek nepoznanica. Kad uđete u tridesete shvatite nešto utješno: svi imaju komplekse. Možete biti i prelijepa žena, sa zavidnom karijerom i super mužem, pa da u vama promigolji crv nesigurnosti. I to u najglupljem momentu. Primjerice, dok rađate. - Sve su moje prijateljice porodili muški doktori i onda ja budem te nesreće da dobijem ljubaznu i prelijepu doktoricu. Nitko ne bi smio biti tako odvratno savršen priča mi Tea kojoj sam došla u posjet u bolnicu. - Bila si ljubomorna na ženu koja te porađa? - Znam da zvuči suludo, ali moraš uzeti u obzir okolnosti: žuta sam kao limun od bolova, raščupana i znojna, s mužem iznad glave koji me bezuspješno pokušava umiriti, a u tom trenutku u sobu ulazi ona: prelijepa, savršeno ispeglane kose, u bijeloj uskoj kuti. Svako sam malo pogledavala u Stjepana da vidim gleda li je, i razmišljala: ako sad izvali neki vic da je impresionira, zadavit ću ga čim ovo naše dijete izađe!Na sreću, Stjepan je preživio. Očito nije ispričao niti jedan vic.
L
I P A N J
~PETAK, 30.SRPNJA Ljeto u Zagrebu pakleno je vruće. Preživjela sam ga isključivo zahvaljujući svakodnevnom vizualiziranju prvog kolovoza kad mi počinje godišnji. A onda mi je jutros, dva dana prije mog spasa, urednica priopćila kako se on odgađa do daljnjeg jer je premalo ljudi u redakciji. A eto, ja sam jedina solo i bez djece pa mi je – da je citiram - ionako svejedno kad ću na godišnji. Pokušavam joj objasniti da ću, budem li otišla na more tek krajem kolovoza, vjerojatno zauvijek ostati solo i bez djece (jer u tom terminu idu isključivo penzioneri), ali uzalud. Više me ne sluša već nabraja što sve moram napraviti do ponedjeljka. Bijesna sam kao ris. Kažnjena jer sam solo! Da kojim slučajem imam muža i dvoje dječurlije, sad bih se blaženo brčkala negdje na Jadranu. Ovako ću naredne dane provesti u redakciji, na telefonu, ispitujući poznate gdje ljetuju i moljakajući ih da mi pošalju slike (ili ja njima fotografa). Mrzim takve zadatke jer me, naravno, uglavnom skidaju s telefona, više ili manje ljubazno. Oliver: Mala, a ća me daviš, eto me u Vela Luci, taman san izija ribu. Šerbedžija: Ne mogu sad pričati, pomažem Angelini i Bradu da siđu s broda. Glumica koju neću imenovati: Ja želim pričati isključivo o svojim ulogama (žena je ukupno glumila
u tri sapunice i pet reklama). Goran Navojec: Što se vas tiče je li moj sin naučio plivati? U pola osam uvečer, nakon petnaest neuspješnih i dva uspješna poziva, dogovaranja snimanja starlete u badiću na Zrću, i političara kako u opuštenom izdanju karta belu s prijateljima, napokon izlazim iz redakcije. Zapuhuje me val vrućine, zraka ima samo u tragovima, a kafić preko puta, inače krcat novinarima i urednicima, sablasno je prazan (vidim samo dežurnog urednika iz popodnevne smjene kako pije veliko pivo i tupo gleda u daljinu). Jedini zvuk koji daje naslutiti da u ovom gradu ipak ima i živih, zvuk je televizora. U starim zgradama na Vrbiku prevladava penzionerska populacija, čija su primanja dovoljna samo za jednu, starinsku metodu klimatizacije sustav propuha. Sustav je jednostavan: rolete spustite do pola, širom otvorite balkonska vrata i sve prozore, pogasite svjetla u kući te molite boga da, osim komaraca, uđe i malo svježeg zraka. Vučem se prema kući s noge na nogu (auto mi je već tjedan dana na popravku) uz zvučnu kulisu glazbe iz središnjeg Dnevnika, koja sinkrono dopire iz svih stanova. Čak i da želim ubrzati, ne mogu, zbog žulja na desnom stopalu. Skidam sandale i pokušavam hodati bosa, ali asfalt je cijeli dan upijao vrućinu pa osjećam kako mi doslovce gori pod petama. Nema veze, nikamo mi se ne žuri. Nitko me ne čeka kod kuće. Nemam čak ni s kim popiti kavu jer su svi moji na moru. Što li sad radi Angelina - hrani brijunske muflone ili se vozika u onoj
Titovoj limuzini? Gadura. Zamislila sam se, pa sa zakašnjenjem primjećujem srebrni džip koji polako klizi s moje lijeve strane. Kao da me prati. Okrećem glavu. - Što ti mala još radiš u gradu? Marko. Dopola je spustio staklo na suvozačevom mjestu, nagnuo se prema prozoru i radoznalo me promatra onim svojim zakošenim crnim očima. - Pišem članak za Pulitzera o broju badića koje su Ava i Simona ponijele na more. - Ajde upadaj, odvest ću te kući. Kad sam imala deset godina, bila sam smrtno zaljubljena u Marka. Njegova baka naša je susjeda, a njegovi i moji starci bili su godinama kućni prijatelji. Mojoj sreći nije bilo kraja kad bi mama spomenula da “popodne dolaze Hitreci”. Marko je bio razmaženi sin jedinac, tri godine stariji od mene, jedan od onih klinaca kojeg bi moja baka okarakterizirala kao mangupa, a ja kao najzanimljivijeg dječaka na svijetu. S najljepšim očima na svijetu: crnim kao svemirska crna rupa, u koju djevojčica može upasti i nikada više ne pronaći put natrag. Moja zaljubljenost nije bila potpuno neutemeljena: kad je Marku bilo pet godina, na zajedničkom je ručku izjavio kako će “prestati rasti, pričekati mene da narastem i oženiti me!” Njegova ili moja mama prepričavale bi tu priču svaki put kad bismo se našli i ja sam im odlučila ispuniti želju: narasti i postati gospođa Hitrec! A onda su došle devedesete, rat, bolest Markovog oca, razvod mojih staraca. Narednih petnaestak godina Marka
bih viđala rijetko, kad bi došao u posjet baki ili kad bih mu pročitala ime i prezime u novinama za koje je pisao. Vjerojatno se više nikada ne bismo ponovno sreli da nisam dobila posao u istoj novinskoj kući u kojoj je i on radio. Jedno smo se jutro zatekli za šankom internog kafića i započeli neku komunikaciju, pa sam se ohrabrila i ispričala mu sve o tome kako sam trebala postati gospođa Hitrec. Umirao je od smijeha, kazavši kako nije u redu što mu to tako dugo tajim. Odgovorila sam kako to sad ionako više nije bitno, s obzirom da me nije čekao kao što je obećao, već se u međuvremenu oženio i dobio dvoje djece. A čuj, 176 centimetara je dosta. Tko bi te dočekao - odgovorio je i tutnuo mi u ruku svoju vizitku. - Javi se koji put za kavu! Nisam se javila. Imala sam feeling da bi to moglo loše završiti. - Što se nisi javila? - pita me dok se vozimo prema Cvjetnom naselju. - Imala sam posla. Ono, Ava i to. - Kako to da nisi na moru? - Ono, Ava i to. Pola redakcije je na godišnjem. - Imam ideju. Ste završili broj danas? - Aha. - I mi. Sutra brišemo ranije iz redakcija i idemo na kasni ručak! Nemoj ništa jesti... Ustvari mazni nešto sitno ujutro, jer ćemo se ubiti od klope na tom mjestu na koje te vodim.
- Hvala, ali ne mogu... Dogovorila sam neku kavu popodne i... - Otkaži. U četiri te čekam pred redakcijom - govori mi i ne dopušta da završim već vadi mobitel i nekoga zove. - Zdravo stari, kako ide... Aaa... aha... da, da. Čuj, imate li još onaj fini biftek na lageru. Fino, ajde mi, molim te, rezerviraj jedan stol sutra za pola pet, pet. Da, ma daaj... hahaha, naravno... Ajde vidimo se sutra, bok, bok, bok... Okreće se prema meni i namiguje. Već smo stigli pred neboder. Nema smisla da pokušam protestirati. Marko je prilično uporan kad si nešto zapili. Ionako mi je zapravo drago što ćemo se družiti. - Vidimo se sutra, nemoj puno jesti! - Neću.
~SUBOTA, 31.SRPNJA Nabadam komadić sirovog bifteka na željezni štapić i umačem - prvo u sol, pa u papar, onda u neki crveni umak za koji ne znam od čega je, i na kraju u posudu s vrelim uljem koju nam je donio konobar. Ideja da u restoranu sama pripremam svoj ručak ne bi mi se nimalo svidjela da sam gladna. Ali hrana je zadnje o čemu trenutno razmišljam. Marko je brži od mene i već je tutnuo dva štapića u lonac.
- Spora si. - Nisam, nego ti imaš više prakse u ovome od mene. U restoranu smo gotovo sami, Marko me pustio da izaberem stol, pa sjedamo na kraj terase, najbliže šumi, jer mi se čini da je to najhladniji kutak. Do sjevera grada od redakcije trebalo nam je desetak minuta. Ceste su prazne. Parkirališta su prazna. Zagreb je najljepši kad svi odu iz njega. - I, što si radila posljednjih dana. Je 1’ ti se javio onaj... kako se zove, onaj s kojim si izlazila... - Luka? Nije. Vjerojatno se oženio onom curom s tečaja i čekaju dijete. A možda je čak i dobio na lotu. Svim frajerima krene nakon mene - govorim smrtno ozbiljna. - Ma daj. U tom slučaju: oćeš furat malo sa mnom? Smijem se i provjeravam u kakvom je stanju moj biftek na štapiću. - Ma ta budala nema pojma što je propustila. Ti jesi dobitak na lotu. Znam da je to najtreš rečenica koju netko može izreći, ali brk mi se svejedno smije na njegovu opasku. - Nego, nisi mi rekla najvažniju stvar. - Koju? - Koliko je Ava ponijela badića na more? Prepričavam mu telefonski razgovor afektirajući poput nje, a onda prelazim na političara. Marko ga odlično poznaje jer radi u političkom tjedniku, pa mi prepričava detalje iz njegovog privatnog života za koje bi u mojoj
redakciji dali blago. - Znači nema ništa novo na vidiku, neki obožavatelj patera Zvjezdana Linića ili velečasnog Suca? - Nema. Soliram do daljnjeg. Nemam više živaca za budale. Marko je jako vješt u izvlačenju informacije koje ga zanimaju u vezi s drugim osobama. A još je vještiji u skrivanju onih veznih uz njega. Nakon pola sata shvaćam da sam mu ispričala apsolutno sve što mi se desilo u posljednje vrijeme, do najglupljih sitnica. - Otkako smo sjeli, ja nisam prestala brbljati. Oprosti. - Nemaš mi se što ispričavati. Uživam te slušati. A i nasmijavaš me jer svaka tvoja priča ima neku suludu i smiješnu poantu. - Istina, moj život je stvarno prilično smiješan. - Evo nje opet s tim sarkazmom. To je pozitivna stvar, da ništa o sebi ne uljepšavaš. Što na umu, to na drumu. Nema zakulisnih igara i glumatanja. Nemaš pojma koliko je to danas rijetko. Odlučujem promijeniti temu jer me priče o meni čine nervoznom, a i opet smo zakoračili na opasni teritorij. - Što ćemo za desert? - Što god želiš! Mada, preporučam ti čokoladni souffle, ovdje rade najbolji u gradu! Kad smo izašli iz restorana, već je pao mrak. Nakon sve te hrane i dvije čaše vina, lagano sam omamljena. I tužna što ćemo se za desetak minuta rastati. - Jesi li za kino?
- Kad? - Sad. Idemo do Branimira pogledati što igra od deset. Znam da bih trebala reći ne, ali moj moralni kodeks istopio se od vrućine, zalivene s previše alkohola, i ja kimam. Da mogu, zapravo bih sad, tu na parkiralištu, skakala od sreće što ova večer ipak još neće završiti. I Branimir centar je sablasno prazan. Što je dobro jer ne bih voljela da nas netko vidi zajedno. Sredina je ljeta i izbor filmova je očajan, ali menije potpuno svejedno. Marko stoji tik uz mene, osjećam miris njegovog parfema (ne znam kako uspijeva mirisati nakon cijelog dana). Što se mene tiče, možemo gledati i prijenos saborske sjednice. - Što misliš o ovome s Johnnyjem Deppom? - Sve najbolje - odgovaram i smijem se. U dvorani ima ukupno deset ljudi, uključujući nas dvoje. Godilo mi je ući u klimatizirani prostor sa sparine koja vani guši. Sjedamo u prvi red gornjeg dijela, gdje ima najviše mjesta za noge. Ne znam zašto smo kupili kokice jer ne mogu zinuti. Stavljam torbu na sjedalo pokraj sebe, stišavam mobitel i otvaram Coca-Colu. Mrzim reklame u kinu. Nemaju kraja, a nigdje ne možeš otići, barem ne kad u njemu ima ljudi. Onda još i foršpani za glupave romantične komedije. Do trenutka kad konačno puste film, obično pojedem kokice, popijem Colu i - počne mi se piškiti. Marko se smije dok mu objašnjavam svoju problematiku. Na sreću, ljeti se oglašivačima valjda ne isplati plaćati reklame pa film počinje gotovo odmah. Nakon petnaestak minuta mogu sa
sigurnošću reći da je nevjerojatno glup, ali to je potpuno nebitno. Markova ruka nalazi se desetak centimetara do moje, a kad se pomakne da uzme kokice, na trenutak dodiruje moju. Johnny Depp ili Vladimir Šeks, koga uopće briga tko je na velikom platnu. A onda u jednom trenutku, taman kad je Johnny otvorio vrata tajnog prolaza, osjetila sam Markove prste na svojima. Nježno ih je stisnuo, stavivši ruku na moje krilo. Nastavili smo gledati film kao da se ništa nije dogodilo, kao da je najnormalnija stvar na svijetu da se nas dvoje držimo za ruke. Nemam pojma što se desilo nakon što je Johnny otvorio tajni prolaz jer se paralelno otvorio još jedan - moj i Markov, koji se nije trebao niti smio otvoriti. Na izlazu iz kina pala mi je na pamet scena iz filma “Apartman” u kojoj Shirley Temple plače zbog oženjenog muškarca, a jedna joj starija žena govori kako “ljubavnice ne bi smjele nositi maskaru jer će im se svako malo razlijevati po licu”. Ja ne nosim maskaru. Stojimo u podzemnoj garaži, pored Markovog auta i gledamo se. - Ja bih najradije da ova večer nikada ne završi. Šutim jer ne znam što bih mu rekla. Ali on i ne očekuje nikakav odgovor već me povlači prema sebi i ljubi. Prvo u kosu, pa u čelo i na kraju u kut usana. Kao da testira hoću li uzmaknuti ili ne. Ne uzmičem. Ljubimo se pet minuta. Deset. Možda dvadeset. Savršeni trenutak prekida zvonjava Markovog telefona.
Kao neki božanski alarm da je to što radimo pogrešno i nemoralno. Od zvuka se trzam i naglo odmičem, ne želeći znati tko ga zove. - Molim. Da... Jesam... Kako je? Je li mu spala temperatura? Okej... Da, u redu, hoću, ajde moram ići... Sprema mobitel u džep i govori mi kako je Lukas na moru dobio vodene kozice. Kimam, smješkam se i gledam u pod. - Kasno je, mogao bi me odvesti doma. Nadam se da će s Lukasom sve biti okej. Javi kako je. Na putu do moje kuće oboje šutimo. Marko vozi jednom rukom, a drugom drži moju. Nekako grčevito, kao da se boji da ću mu pobjeći. I ja njega čvrsto držim jer ću uskoro, već sutra, morati pobjeći iz situacije u kojoj sam se našla. Ne želim biti ikome ljubavnica. Ne želim sudjelovati u nečijoj prevari. - Znam o čemu razmišljaš. I u pravu si. Ali mi ne radimo ništa loše. Ja sam prije mjesec dana odselio od Ane i vratio se kod staraca u stan. Ona i klinci su otišli na more. Među nama je gotovo, razumiješ. Ovi pozivi, to je druga stvar. Mi imamo dvoje djece zbog koje ćemo uvijek morati biti u kontaktu. Ali to nema veze s tobom. S nama. Ne pušta me da odem od njega dok mu ne obećam da ćemo se sutra vidjeti. - Jedino ako me primiš za ruku i prošetaš sa mnom po Cvjetnom trgu - odgovaram, znajući sve one priče o frajerima koji ljeti glume da su solo. - Po banu Jelačiću, ako to želiš!
~UTORAK, 1O.
KOLOVOZA
Držimo se za ruke i šećemo Maksimirom. Jedino mjesto u gradu na kojem još ima ljudi, pogotovo vikendima. Gotovo sam se preselila k Marku nakon one večeri. Svaki dan nakon posla dolazi po mene, odlazimo negdje na večeru ili naručujemo hranu u stan njegovih staraca (i oni su na moru). Ponekad prošećemo Maksimirom, Cvjetnim trgom ili se popnemo na Gornji grad. Očito nije lagao da se rastao sa ženom jer me ne skriva. Nema opskurnih birceva, zabitih restorana i kina u ponoć. Živimo kao svaki zaljubljeni par. - Što misliš, jesu li ove kornjače tu već par godina ili svako ljeto bacaju nove u jezero. A stare se sirote smrznu kad dođe zima. Sjedimo pored maksimirskog jezera i gledamo plutajući komad drveta na kojem se sunča tridesetak kornjača raznih veličina. - Nemam pojma. Moram priznati da nikada nisam razmišljao o tome. Znaš da nisam baš fan gmazova. Istina, kad smo prije pola sata šetali zoološkim vrtom, nisam ga uspjela nagovoriti da uđe u prostoriju sa zmijama. - Stvarno si papak. - Jesam. I ne sramim se toga! Škaklja me i dodaje: - To je isto kao da ja tebe tjeram da otvaraš poštanski sandučić. Duhovit je. I brz kad treba vratiti. Sviđa mi se što mu
mozak radi sto na sat i nikad ne znam gdje ću s njim završiti. Jednom me u ponoć odvezao na Medvedgrad, na Oltar domovine jer - da ga citiram - moram sprati grijehe nakon tog Srbina s kojim sam se petljala (i vidiš kako je završilo). - To se nikada ne bi desilo da si se spetljala s Crnogorcem. (Deda mu je iz Budve.) Sviđa mi se i što se bavimo istim poslom pa možemo zajedno tračati kolege. Oboje volimo jesti u krevetu pa svaku noć oko deset pravimo gozbu u njegovoj sobi. Nasmijava me trčeći gol po stanu s tacnom u ruci (nije baš atletski građen pa je tim smješnije). Marko je vjerojatno jedini muškarac pred kojim sam se toliko opustila da odem gola od kreveta do toaleta i pokažem svoju neatletsku građu. Više nisam ljuta na svoju urednicu. Dapače, zahvalna sam joj što mi je uništila planove za godišnji.
~SRIJEDA, 25.
KOLOVOZA
Dvadeset i peti kolovoz stigao je prebrzo. Slika koju nisam željela vizualizirati unaprijed za šest će sati, kad Marko siđe s trajekta, postati realnost. Ide na godišnji u svoju vikendicu na Hvaru, gdje mu ljetuju starci, djeca. I bivša. Ja ću biti na susjednom otoku, Braču, kod prijateljice. - Nemoj biti tužna. Viđat ćemo se i tamo, doći ću
brodom u Supetar. Grli me, a onda izlazi iz auta, otvara gepek i vadi minijaturnu vrećicu s mašnom. - Otvori. U vrećici je paketić, a u paketiću miris. Koji nikada prije nisam vidjela. Nicolai. Zvuči mi ruski. A sve što ima ruski prizvuk, meni je romantično. Špricam malo na vrat. - Mmm, fin je. I jak. - Rekla je žena u parfumeriji da ima egipatskog jasmina u njemu. I još nečega, ali ostalo nisam upamtio. Grlim ga i ljubim u obraz. - Hvala. Mislit ću na tebe svaki put kad se našpricam njime. (Kao da ionako ne razmišljam o njemu svaku sekundu u danu.) - Samo u obraz? Škrtico jedna! - Javi se čim stigneš. - Ma javit ću se i ranije. Vraćam se u redakciju živčana kao pas. Niti u jednom trenutku nitko od nas dvoje nije spomenuo temu Markove uskoro bivše žene koja ljetuje u njegovoj kući. U kojoj sobi spava? S njihovom djecom? Sama? Ne dijele valjda još uvijek krevet. Ne, to zasigurno ne. Rekao mi je da je gotovo. Svejedno, nisam presretna što će provesti deset dana pod istim krovom. Što ako se pomire? Dvoje djece i desetogodišnja povijest dovoljno su jak razlog. - Ma gluposti, naravno da se neće pomiriti. A deset godina staža samo ti ide u prilog, tko se uopće više voli
nakon deset godina. Ljudi si počni ići na živce već nakon dve, tri - konstatira Katja, kolegica s posla. Svejedno, nervozno šetkam po redakciji, pokušavajući se skoncentrirati da dovršim tekst koji sam započela. Nakon pola sata odustajem i s Katjom odlazim na piće u birc preko puta. Dva stola dalje sjedi dežurni urednik s istom napaćenom facom još od kraja srpnja. - Pogledaj njega, evo on je kao sretno oženjen s djecom. Ali reci ti meni izgleda li tebi ovaj čovjek sretno?! Meni ne. Meni izgleda kao nesretni očajnik koji se zapetljao u vlastiti život i ne zna kako se ispetljati. Tj. nema muda da se ispetlja. Da prereže konce. Marko barem ima muda! Naručujemo po jeger, onda još jedan i tek se oko pola osam uvečer vraćamo u redakciju. Alkohol i vrućina su me valjda omamili pa sam se opustila i nekako uspjela dovršiti tekst bez puno muke. Na predzadnjoj rečenici zazvonio mi je mobitel. - I, je I’ ti falim? - Ne. Zamijenila sam te gorim. Dokle si došao? - Do trajektne luke u Splitu. Ti meni fališ. - Pet. - Što pet ? - Ava je ponijela pet badića na godišnji. Pitao si me neki dan. - Hahahahahaha, ti nisi normalna.
~NEDJELJA, 29.
KOLOVOZA
Napokon godišnji. Sjedim na terasi, jedem sladoled i čitam Alana Forda. Posljednjih pet dana u Zagrebu osjećala sam se kao Bob Rock kad su ga natjerali da radi u Cvjećarnici u pustom i užarenom New Yorku u kojem su ostali samo pijanci i protuhe. Nije mi toliko stalo do plaže i kupanja koliko do nerada. Dugog spavanja. Škampa i dagnji na buzaru koje Marijanini roditelji tako savršeno pripremaju. Čitanja stripova. I pričanja s Markom. Otkako je otišao na more, zove me barem pet-šest puta dnevno i svaku večer oko ponoći. Ponekad pričamo i do dva sata ujutro pa sam se nekako umirila i prestala razmišljati o ostalim ukućanima u njegovoj kući na Hvaru. Šaljem mu SMS. - Bob Rock konačno se dočepao obale ;-) Minutu kasnije, zvoni mi mobitel. - Znači zli Broj jedan napokon ga je pustio na godišnji. - Aha. - Jesi se okupala otkako si došla? - Ma kakvi. Marko zna moj stav o plažama. Sve hladnije od trideset stupnjeva u vodi mi je prehladno, a sve toplije od trideset stupnjeva u zraku prevruće. Zato godišnji uglavnom provodim u birtiji na rivi, na terasi ili eventualno u šumici pokraj plaže. U more ulazim rijetko i ostajem kratko. Nikada se ne sunčam. Ali daleko od toga da ne uživam biti na moru. Nema mi ljepšeg zvuka od cvrčaka u vrtu.
Obožavam ići u ljetno kino, fotografirati stare kamene kuće obrasle bogumilom, gledati ribare kako isplovljavaju i penzionere koji na rivi svaku večer igraju Bingo. Mirisanje mora ispunjava me istom srećom kao da sam u njega zaronila. - Hoćeš li se okupati sa mnom kad dođem? - Hoćeš li doći? - Vidimo se za pola sata u Ben Quicku. Ti paše? Tipični Marko. Kod njega sve ide na ho-ruk i bez pripreme. Na brzinu skidam pidžamu, otvaram kofer i izvlačim jedinu nezgužvanu haljinicu. Bijela sam kao sir, a noge su mi pune uboda komaraca. Prije puta sam bila kod frizera na šišanju i pramenovima pa mi barem kosa izgleda pristojno. Tuširam se, oblačim, stavljam malo crvenog ruža i govorim Marijaninim roditeljima da se idem nači s kolegicom koja je došla na jedan dan i da ću se vratiti na vrijeme za ručak. Mare mi namiguje. - On? - On! Uzbuđena sam. Nismo se vidjeli četiri dana ali meni se to čini kao vječnost. Prerano sam došla do Ben Quicka pa sjedam, naručujem limunadu i zabavljam se gledajući fejs. - Jasmina? Heeej, otkud ti ovdje? Netko me tapše s leđa. Sanja iz marketinga. Najveća trač baba u cijeloj firmi. Vidi li me s Markom, do ponedjeljka će svi brujati da smo ljubavnici. Šaljem mu poruku da ga čekam iza crkve, desetak minuta ostajem čavrljati s babom-tračarom, a onda se ispričavam i ubrzanim kora-
kom odlazim što dalje od nje. - Jebeno ne mogu vjerovati. Od svih kafića na Braču, ta je koza morala sjesti baš u moj. - Uvijek ćete imati Ben Quick - govori mi Marko i namiguje. - Falila si mi, znaš. Jedva sam čekao da te vidim. Lijepa si. - Prije bih rekla ljepljiva. I bijela. Užas. A pogledaj sve ove ubode od komaraca. Izgledam kao da imam vodene kozice! Marko je preplanuo i barem kilu mršaviji nego kad smo se zadnji put vidjeli. Pustio je trodnevnu bradicu, kosa mu je kovrčava od mora i prezgodan je. - Možeš li ti ikada primiti kompliment a da ga odmah ne pokvariš? - pita me i ljubi. - Hm. Očito ne mogu. - Gdje ćemo? - Pojma nemam. U neki hlad. Park prirode Sutivan ima mini zoološki vrt i nekoliko lijepih sjenica u kojima se može popiti kava. U ovo vrijeme svi su na plaži ili na ručku pa je gotovo prazan. Što je dobro jer Marko i ja nismo skinuli ruke jedno s drugoga otkako smo došli.
~PETAK,3.RUJNA Osamdesetdevete sam sa starcima ljetovala u policijskom odmaralištu u Valbandonu. Bio je to raj za mene jedinicu,
jer smo iz Zagreba doputovali s još tri obitelji, od kojih je svaka imala po dvoje djece. Bio je to ujedno i raj za moje roditelje, jer sam kao jedinica ekstremno loše podnosila dosadu i samoću. Ali to je bilo najbolje ljeto ikada. Mi smo se, čopor djece iz Zagreba, po cijele dane kupali, igrali stolni tenis i čitali stripove, a uvečer skakali po čamcima privezanim u luci, naravno, pazeći da nas starci ne vide. Tu i tamo, netko bi se ipak prisjetio da postojimo i otišao provjeriti što radimo. Nastupilo bi urlanje nečijeg oca “da se istog trena maknemo s tih brodova jer će netko pasti, udariti glavom i utopiti se”, pa bismo narednih desetak minuta, dok ponovno ne bismo izmolili roditelje da nas puste do mora, morali mirno sjediti s njima na hotelskoj terasi. Terasi koja je smrdjela na pečene lignje i na kojoj su mi svi izgledali kao crveni zombiji. Barem oni na plesnom podiju. Na plavim pločicama obrubljenoj površini u sredini terase plesalo je petnaestak parova, uz pjevača u razdrljenoj bijeloj košulji za sintesajzerom. Plesali su dvokorak ili tako nešto, ali menije to više ličilo na usporeno geganje lijevo-desno. Gegali bi se tako priljubljeni, s glavama u suprotnim smjerovima, i izrazima lica osoba koje su si dosadile i odrađuju to više po inerciji nego po želji. Iako sam imala samo dvanaest godina, pomislila sam kako se nikada ni sa kim ne želim tako bezvoljno gegati. - Nikada se neću gegati. Nikada! - vičem Marijani koja me pokušava skinuti s čamca u supetarskoj luci. - Ti nisi normalna, silazi dolje budalo jedno, past ćeš u
more! Popila sam pet jegera i to na prazan želudac, što je bila prilično loša ideja. Sanja i Roberta stoje na rivi i vrište mi od smijeha. Mare me uspijeva odvući s broda, a ja sjedam na zidić, vadim mobitel i šaljem Marku poruku: - Živa glazba na terasi punoj mrtvih ljubavi. Hoćeš li skakati sa mnom po brodovima? Osjećam kako mi iz želuca navire val mučnine. - Mare... Mislim da ću povratiti... - Ajme tuko jedna, dolazi ovamo! Vuče me prema pješčanoj plaži i drži mi kosu dok povraćam u more. Osjećam malo olakšanje. - Misliš li da se pomirio sa ženom? Nije mi je javio u ponoć. A uvijek se javi. Vjerojatno je zaspao. I prestani opsesivno razmišljati o toj silikonskoj tuki. Ona nije ništa više od potencijalne ekološke katastrofe. Žena je biološki nerazgradiva sa svim tim umecima u sebi. - Biološki nerazgradiva! - ponavljam, smijući se kao luda. - Imaš pravo. Ja barem nisam opasna za okoliš! - konstatiram i pokazujemo joj prstom da je vrijeme da mi ponovno podigne kosu. - Ti si, draga moja, najopasnija sama za sebe. O bože, više nikada neću piti. Do ujutro sam povratila još tri puta.
~SUBOTA, 4.RUJNA Ležim u zamračenoj sobi i pokušavam doći k sebi. Ulazi Mare i daje mi mobitel. - Dobro jutro, pijanduro. Imaš propuštenih poziva ko u priči. Više nisam mogla podnijeti zvonjavu. Ručak je za pola sata. Ajmo, ajmo, diž’ se! Teškom se mukom podižem u sjedeći položaj i gledam tko me zvao. Tata. Tri puta. Mama. Jednom. Urednica. Jednom. Marko. Stišćem zeleni gumb i zovem ga. Živa glazba, mrtve ljubavi, skakanje po brodovima. Što je bilo ono sinoć? - Tri jegera previše. Oprosti. - Tek sam jutros vidio. Sinoć smo se nacugali nakon ručka u konobi pa sam zaspao već u jedanaest. A ti, pijanduro, dokad ste ružili? - Pojma nemam. Uopće se ne sjećam jesmo li doma došle pješice ili na motoru. Užas. - Znači baš si se jako napila. Ono, riganje i sve? - Riganje. I sve! Marko se počinje smijati. Govorim mu da ću ga nazvati malo kasnije, kad se priberem. Moram se istuširati i upristojiti do ručka, ne mogu pred Marijanine roditelje u ovakvom stanju. - Još samo četiri dana. Veseliš li se što ćemo se vidjeti? Možemo opet na biftek i... Prekida ga neki dječji glas. A onda ženski.
- Moram ići, ajde bok - govorim mu i sklapam slušalicu. Ne želim znati čiji je to bio glas.
~SUBOTA, 11.RUJNA Ležim u krevetu i gledam Markovu nadlakticu. Više nisam bijela, ali njegova je koža još uvijek za barem tri nijanse tamnija od moje. Čvrsto spava pa ga mogu mirno proučavati. Kao neki izložak pod rendgenskom zrakom jutarnjeg sunca koje pada točno na krevet. Sinoć smo se oboje vratili s mora. On s Hvara, ja s Brača. Morao je nakratko u redakciju, a onda oko deset uvečer došao po mene. Crn je kao Cigan. Duplo je tamniji nego kad smo se zadnji put vidjeli u Sutivanu. Naginjem se i mirišem mu kožu. Sve više vjerujem u znanstveno objašnjenje ljubavi postoje ljudi koji mirišu na način koji nam paše i koji nas tjera da ih zavolimo. To uopće nije pitanje slobodne volje. Sinoć sam skupila hrabrosti i pitala ga što se dešava s njegovim razvodom. Hoće li ga pokrenuti? Odgovorio mi je na brzinu da zasad neće jer bi to bilo suviše stresno za djecu, ali sve su dogovorili... Ženi i klincima će ostati stan i fiat punto, on će zadržati džip... A onda promijenio temu. Nisam inzistirala na detaljima jer je to tema o kojoj ni ja ne volim pričati. Namjerno stvaram buku u stanu jer želim da se probudi. Već je skoro podne. Marko je u stanju spavati do pet
popodne. Ja se pak rijetko kad probudim kasnije od devet. Uzimam slamku iz kuhinje i škakljam ga po licu. - Gora si od moje Lare. Pusti me da spavam! - Neću. Ajmo negdje. - Gdje, vani je plus tristo. Koliko je uopće sati? - pita me i proteže se. - Deset do dvanaest. Podižem roletu do kraja i otvaram prozor. Zapljuskuje me val topline. Iako nije jutarnji tip, ne ljuti se na mene što ga tjeram da ustane. Zapravo, Marko se nikada ni na što ne ljuti, uvijek je dobre volje i nasmijan. Na njemu se teško može primijetiti kad ga nešto muči jer takve stvari drži za sebe. - Zašto mi nisi rekao da ti je stari završio na hitnoj dok ste bili na moru? Sasvim sam slučajno saznala tu informaciju, vozeči se u liftu s Markovom bakom i njezinom prijateljicom. - Nije bilo potrebe da te opterećujem takvim stvarima. Sve je okej. - Ali ja želim da mi kažeš takve stvari. Želim znati ako ti nisi dobro, ako ti nešto treba, nije bitno što, pomoć, utjeha, savjet... Razumješ? - Ma sve je okej, žilav je moj stari, neće on nikuda tako skoro. Nego, nije li ti malo vruće u toj spavaćici – govori i kažiprstom mi skida naramenicu s ramena. Tipično za njega. Zatvoren kao školjka. Sve će okrenuti na zajebanciju, seks ili hranu. Ne inzistiram na nastavku rasprave jer ne želim pokvariti zadnji slobodni vikend
prije povratka na posao. - Seksualni manijače! - Može trampa - ti meni seks, ja tebi... Dobro, gdje želiš ići? - Negdje u hlad na doručak. Gladna sam. - Ti si uvijek gladna - govori mi i cmokće me u trbuh. - Dogovoreno! Oko jedan smo otišli u Samobor na kremšnite, prošetali pokraj rijeke, a onda na putu natrag do Markovog stana stali u videoteci i posudili par filmova. Ostatak dana proveli smo u krevetu. I sve to reprizirali u nedjelju. U ponedjeljak ujutro otišla sam na posao, a Marko je ostao spavati.
~PETAK, 17.
RUJNA
- Vidjela sam je pred zgradom. Dovezla se pred zgradu u onom svom crvenom puntu i upalila sva četiri. Onda je došao on i pružio joj nešto kroz prozor. Nekakvu kuvertu... Srce mi počinje ubrzano lupati dok mi Katja prepričava scenu od tog jutra. - Jesu li se poljubili? - Ma kaj ti je, nisu. Vjerojatno joj je davao alimentaciju za klince. Svejedno osjećam kako me udara nervoza. U cijelom smo se prošlom tjednu vidjeli samo jednom jer je Marko u utorak navečer radio neki intervju u Ljubljani, a srijedu su
klinci prespavali kod njega jer je bivša imala nekih obaveza. U četvrtak sam ja zapela u redakciji i tek oko ponoći završila s poslom. - Idete danas negdje? - Idemo na ručak u jedan pa ćemo se dogovoriti za navečer - odgovaram i provjeravam koliko je sati. Našli smo se na terasi zalogajnice preko puta firme. Krcata je novinarima, više nema niti jedno slobodno mjesto, pa Marko predlaže pizzu u Karijoli. - Neću moći večeras. Zaboravio sam da nam kumovi slave godišnjicu, moram u Istru. - Kome vama? - Ani i meni. Naši vjenčani kumovi. Imam osjećaj da će mi srce izaći na usta i skočiti ravno pod Markov nož. - Samo malo. Ideš sam ili... - Okej, nemoj sad odmah popizditi. Idemo svi zajedno, Ana, djeca i ja, ali to stvarno ništa ne znači. Jednostavno ne možemo odbiti, to su nam kumovi koji su nam puno u životu pomogli. A stvarno je glupo da idemo svaki svojim autom, pogotovo zato što Ana užasno loše vozi. - Marko, jeste li se vas dvoje pomirili na moru? - Evo sad nje, zašto stvaraš dramu iz ničega? - Odgovori mi na pitanje. Da ili ne? - Ne, nismo. Ali nakon deset godina postoje neke stvari koje nas vežu, i pritom ne mislim samo na djecu. Imamo zajedničke prijatelje, rodbinu s kojom smo povezani...
Ne mogu ga više slušati jer mi se povraća. Ustajem od stola i izlazim van. Marko trči za mnom. - Jesi li ti poludjela. Što izvodiš? - Idem natrag u redakciju. Ja ti neću biti ljubavnica! govorim dok mi suze frcaju. - Kakva ljubavnica, pa stalno smo skupa. Stani, molim te, okej, ne moramo na ručak, odvest ću te natrag u redakciju, samo stani i smiri se. Na putu natrag oboje šutimo. Pokušava mi nešto reći, ali ga prekidam. - Znači ideš s njom u Istru? - Jasmina, to stvarno nije važno, nemoj dramiti... - U redu. Neću - govorim i izlazim iz automobila. A onda se okrećem, naginjem kroz prozor i dodajem. - Nemoj me više zvati, molim te.
~UTORAK, 19.
LISTOPAD
Užasno je kad nekoga s kim ste prekinuli srećete svaki dan. Kad bismo se sreli pred liftom, okrenula bih glavu. U kafiću bih sjela na suprotnu stranu od njega. Nisam željela čitati poruke koje mi šalje već bih ih odmah izbrisala. Pročitala sam samo jednu: “Kako možeš biti tako hladnokrvna prema meni”. Ne mogu. Ali moram. Instinkt mi je govorio da se moram zaštititi kako bih preživjela. I bila sam u pravu. Mjesec dana kasnije čula sam kako se pomirio sa ženom i vratio u stan na sjeveru grada. - Šteta. A činio se kao dečko koji ima muda - komen-
tira Katja. Ni ona ga više ne pozdravlja iz solidarnosti sa mnom. Pokušala sam joj objasniti kako to doista ne mora raditi jer ja ništa ne zamjeram Marku već sebi. Ne želim razgovarati s njim jer se bojim da ću popustiti. I vratiti se na početak. A to si više ne mogu priuštiti. Kako bih što manje mislila na njega, zatrpavam se poslom, predlažem po šest-sedam tema na kolegiju i prihvaćam sve fuševe. Kući se vraćam tek oko sedam-osam uvečer, umorna, prošećem Lajku i odlazim na spavanje. I tako svaki dan. Nakon mjesec i pol šutnje, dolazi mi poruka. - Žao mi je. Zbog svega. - Sve je okej, ne brini. Patnja je odlična za liniju.
~ Č E T V R T A K , 28.
STUDENI
- Morala sam pobjeći otamo. Tamo su sve sami stari i bolesni. Što ću ja među njima! - govori mi moja osamdesetšestogodišnja bakica koju su, na njezino inzistiranje, dovezli kući iz bolnice. Leži na krevetu, ruku i nogu tankih kao grančice vrbe, ali istog prodornog pogleda koji joj sijeva iz plavih očiju otkad znam za nju. - Nećemo više o mojoj muci. Kako si mi ti? Ima li koji momak na vidiku? Smijem se i odmahujem glavom lijevo-desno. - Joj bako, da ti znaš kakvi su ovi frajeri danas... - Znam, Mina, dušo. Niškoristi. Ali nemoj misliti da
ima neki bolji. To ti je sve isto. Važno je da dobiješ djecu, da ti život bude ispunjen njima... A koliko će brak trajati, ma to nije bitno. Da tvoj deda nije bio dobar prema meni, ja bih se bila rastala. Ne mogu vjerovati kako naprednu baku imam. Došla je kući iz bolnice točno na Dan žena, pa sam joj usput kupila cvijeće. Slažem crvene karanfile u vazu. - Uostalom, danas je sve drugačije. Bolje za tebe. Ne moraš ništa što ne želiš. Putuj. Meni je samo to žao, što u životu nisam imala prilike putovati. Da sam mogla, ja bih obišla cijeli svijet - od Afrike do Aljaske! Okrenula sam se na drugu stranu da ne vidi kako mi suze oči. Ta me rečenica nekako pogodila. Da mogu, iz ovih bih je stopa posjela u auto i odvezla u Pariz. Pokazala joj Eiffelov toranj i Seineu, a možda bismo čak produžile i do Londona. Ali ona je toliko slaba da više ne može prekoračiti ni par koraka do kuhinje. Iznenada me sram što sam toliko nezahvalna na svom životu. Na svim mogućnostima koje imam, a koje ona nije imala. Mazim je po kosi i govorim kako ćemo, kad ozdravi, nas dvije na put. Gdje god poželi! Moli me da joj upalim televizor. Na drugom programu je neka emisija o afričkim plemenima. - Evo, hoću da me tu odvedeš - govori mi i namiguje. - Naravno, ići ćemo u lov na lavove. Ali samo fotoaparatima - odgovaram i ljubim je u čelo. Moju feminističku avanturisticu :)
~SRIJEDA,1.PROSINCA - Kako ti ono kažeš, Tomo: osjećam se nedorečeno... Sjedimo u kafiću kod tete Nade, s bivšim kolegom. Ali Tomo i ja volimo povremeno navratiti kod nje i prisjetiti se starih vremena u gradskoj rubrici. Ima neka tajna veza među novinarima koji su počeli pisati u gradskoj rubrici. Osjećaj pripadnosti grupi koja je vještinu brusila među vodovodnim cijevima i štandovima s mrkvom i kupusom. Nas dvadesetak “guštera” maltene se tuklo za šest kompjutora u bučnoj redakciji, koja bi utihnula jedino kad bi se urednik zaderao, dok su se ostatak vremena miješali glasovi, zvonjava telefona i kuckanje po tipkovnicama. Ako sam radeći u gradskoj išta naučila, onda je to raditi u svim okolnostima. Sve što mi treba je prazan komp, šalica kave i - neki dobar font! Times New Roman mi je dosadan. Kad otvorim novi word file, prvo si namjestim neki sladak font tipa Segoe Print ili Limehouse ScriptRegular, pa se tek onda bacim na pisanje. Jedini je problem što ti malo atraktivniji fontovi odbijaju napisati slova č, š i ž. Kad sam došla doma, stavila sam novi status na fejs. “S fontovima imam isti problem kao s frajerima. Uvijek odaberem neki zanimljiv koji uporno odbija napisati slova koja želim. Pa mi tekst na kraju nema veze s mozgom. Ali što da radim kad su jednostavni fontovi neinspirativni”. U roku od pet minuta počinju mi stizati odgovori. Neven: Drž’ se Times New Romana... Predvidljivo, dosadno, ali s njim sigurno do cilja!
Branimir: Nije font kriv kaj bi vi cure na svaku glupost stavile kvačicu. Ana: Počinjem cijeniti preciznost dobrog starog Ariela. Dubravka: Ti si jedan font, on je drugi. Ako se slažete kao naslov i podnaslov, to je okej. Katarina: Zabavljaš se bez kvačice, al sa stilom... A kad ti dosadi, prebaciš se na pouzdaniji font. Pažljivo sam iščitala sve prijedloge i odgovorila: - Sebe vidim kao font koji ima razigranost Limehouse ScriptRegular i pouzdanost Times New Romana. Tražim li previše ako tražim isto? ;-)
~NEDJELJA, 12.
PROSINCA
Svake nedjelje navečer, dok perem zube i spremam se za spavanje, pod moj se krevet zavuče čudovište zvano Ponedjeljak. Uvlačim se pod poplun, osjećam da je tamo, ali ne usudim se pogledati. I onda me proganja, čitavu noć, vičući stvari od kojih ne mogu zaspati. Nisi platila raaaaaaačuuuune. Moraš se naručiti na servis autaaaaa. Kasniš tri mjeseca s cijepljenjem Lajkeeeee. Imaš još dva mjeseca da predaš i obraniš diplomski ili ćeš zauvijek ostati srednja stručna spremaaaaaaa. Opet si solo. Nikada nećeš imati muža i otpast će ti sve jajne staniceeeee. Pretvoriti ćeš se u usidjelicu s deset mačakaaaaaaa.
Trebala si sinoć skinuti intervju s diktafona a nisiiiiiii. Gdje mi je diktafon?! Usred noći ustajem i izbezumljeno kopam po torbi jer me hvata panika da se razgovor uopće nije snimio. Kako sam glupa i neodgovorna, trebala sam to provjeriti u petak. Isuse, izgubila sam diktafon, nema ga u torbi. Hm, ne, to nije torba koju sam nosila u petak. Jurim u dnevnu sobu i skoro padam preko Albertove košare u mraku. Evo torbe. I diktafona. Puštam traku. Fuf, dobro je. Ipak se snimio. Ali sad više ne mogu zaspati jer me šusnuo adrenalin. Pa počinjem razmišljati o svim ostalim obavezama koje me sutradan čekaju. Ja stvarno mrzim ponedjeljak. U nekom sam self help priručniku pročitala kako si čovjek za stvari koje ne voli raditi treba unaprijed smisliti nagradu ili motivaciju. Nešto zbog čega će mu biti lakše uhvatiti se u koštac sa svojim strahom. Nešto što će ga u vezi te obaveze ipak veseliti. Moram pronaći nešto vezano za ponedjeljak čemu ću se actually radovati. Bingo! Sjetila sam se supetarskih penzionera koji su svake večeri na rivi izvlačili brojeve i veselo cijukali. Nikada u životu nisam igrala loto, ali znam da se bingo izvlači ponedjeljkom jer ga igraju Željka i njezina mama! Pet je do osam uvečer. Čekam da miješalica na TV-u izbaci broj pa ga diktiram Željkinoj kćerkici Loreni koja ga zaokružuje na listiću. Lolina baka zadužena je za drugi listić. Željka nam radi čaj u kuhinji i pita jesmo li se obogatili. Ne ovog puta. Ali nema veze. Što bi rekao Delboy, this time next year, we’ll be millioners! Željkina mama
kupuje nam listiće za bingo. Ja svaki tjedan planiram otići po njih, ali mi se na kraju ne da. Ili zaboravim. Pa sam zamolila nju. Kod mene je u ljubavi slično kao u lutriji. Jako bih voljela dobiti, ali sam lijena uložiti u to i minimalni fizički trud, to jest odvući dupe do nekog kafića ili kluba. Kad bi se barem i frajeri izvlačili preko TV-a. Ponekad mi bude žao što su prošla vremena kad su roditelji birali za svoju djecu. Jer ja sam posljednja osoba na svijetu koja bi trebala imati slobodu izbora. Sve sam krivo odabrala - od faksa, preko automobila (terenac, troši kao Paris Hilton), pa do frajera (da citiram miss Jones: alcoholics, workoholics, emotional fuckwits...). Ili married with children. Ta sloboda izbora je ful precijenjena.
~PETAK, 31.PROSINCA - Kako ti se sviđa moj crtež? - u SMS-u me pita prilično zgodan autor crteža šalice za kavu, koji mi je faksom stigao u redakciju kad sam došla iz pošte (e to se zove biti maštovit). Znam da sam nakon brodoloma s Markom obećala cimerici kako ću prestati juriti iz jedne loše veze u drugu, ali... - Jako mi se sviđa ali... - otpisujem razmišljajući o Aleksi. - Ali što? - pita Crtač. - Ali čuvaj se frajera koji dobro crtaju. Kaže stara narodna. Ili sam ja to smislila nakon jednog dečka koji je jednako tako dobro crtao - otpisujem i na kraj rečenice
stavljam smajlić koji namiguje. - Hm, nisam te htio podsjećati na bivšeg nego pozvati na kavu, ali okej. - Ma never mind ali that. Kava, prodano! - šaljem mu poruku. - Kupljeno! Kad vam odgovara, mlada damo - uzvraća u sekundi. I tako ću opet skočiti u vrlo izvjesnu propast. Dotični Crtač je, naime, na glasu kao veliko zavodnik i mjenjač cura. Nema veze, jednom se živi. Uostalom, jedna kava mi ne može naškoditi, zar ne? Cijela situacija, toliko poznata, podsjetila me na scenu iz dokumentarca “Ta divna stvorenja”. Upisala sam naziv filma u Youtube i dodala “monkey and snake scene”. Ugodan glas TV spikera govori: “Majmun pojede sve gmizavo što nađe ispod kamena, a ako naiđe na zmiju jajožderku, onesvijestit će se. Vjerovali ili ne, kad dođe k sebi, opet će pogledati pod isti kamen i opet će se onesvijestiti.” Kao klinki mi nije bilo jasno zašto majmun ponovno diže kamen kad zna da je ispod njega zmija. “Majmunska posla”, prokomentirao je netko ispod klipa na Youtubeu. Na svu sreću, zmija nije otrovna. Ni danas mi nije jasno je li majmun zaboravan, znatiželjan ili samo glup. S druge strane, tko sam ja da mu sudim. Upravo se spremam ponovno dići kamen. Znatiželja je ubila mačku. Na sreću, ne i majmuna.
Bilješka o autorici Rođena u Zagrebu 1977. Diplomirala na Pravnom fakultetu iako je već na drugoj godini studija shvatila da je krivo odabrala fakultet. U 24. godini se počela baviti novinarstvom i prošla sve stepenice - od izvještavanja o cijeni salate na tržnici do intervjuiranja domaćih i stranih celeba. Posljednje četiri godine radi u redakciji časopisa Cosmopolitan, kao urednica lifestylea i autorica kolumne o životu jedne solo cure, na temelju kojih je nastala ova knjiga. Svaka sličnost s pravim osobama i događajima iz Dnevnika solerice je apsolutno namjerna. U slobodno vrijeme posvećena je spašavanju napuštenih životinja... i izgubljenih frajera. ~kraj~
