JEREMY NAYDLER - EGIPAT HRAM UNIVERZUMA
Predgovor Naslov ove knjige preuzet je iz odlomka Corpusa Hermeticuma, zbirke mističnih tekstova koji se pripisuju Hermesu Trismegistosu, »Triput velikom Hermesu«, kojega su Egipćani poznavali kao Thotha, najmudrijeg od bogova. U razgovoru s učenikom Asklepijem, kojemu opisuje simboličko značenje Egipta u duhovnoj povijesti svijeta, Thoth kaže: »Egipat je slika neba, ili, točnije govoreći, u Egiptu su sva očitovanja snaga što vladaju i koje su
aktivne na nebu prenesena na niže mjesto. čak i više od toga, ako se kaže čitava istina, naša je zemlja hram čitavog univerzuma.1 Trismegistos govori ove riječi uvodeći u proročanstvo, razloženo u dva dijela. Prvo govori Asklepiju da će doći vrijeme kada će Egipat, »hram univerzuma«, biti napušten. Ljudska bića postat će umorna od života i prestat će univerzum smatrati vrijednim poštovanja i čuđenja. Religija će se osjećati kao teret i ljudi će mraku davati prednost pred svjetlom. U to vrijeme bogovi će napustiti ljudski rod i više se neće čuti njihovi glasovi. Zemlja će postati neplodna, zrak bolestan i ustajao; na taj će način staro doba pasti na zemlju. Iako je proročanstvo prividno povezano sa sudbinom Egipta, ono obuhvaća veći povijesni proces od antičke egipatske civilizacije. Egipat - hram univerzuma Taj povijesni proces proteže se i u naše vrijeme i doista se čini da opisuje sudbinu Zapadne civilizacije. Možda ne griješimo kada njegove riječi pripisujemo Egiptu kao razdoblju suštinski različitom od našeg vremena. Kada se borimo sa smislom istrošene bogolikosti i okuženog svijeta, osjećam da je prvi dio proročanstva ispunjen: »Egipat je prestao postojati!« Ali tada dolazi drugi dio. Kada sve to prođe, kaže Trismegistos, obnovit će se ljudska svijest o svetom. čuđenje i štovanje ponovno će ispuniti ljudska srca. Nastupit će opće buđenje prema božanskom koje će uzrokovati da ljudska bića još jednom pjevaju neprekidne hvale i blagoslove. To će dovesti do novoga rođenja svemira, »svete obnove prirode ispunjene strahopoštovanjem«. Sve je to utvrđeno unutar okvira proročanstva o Egiptu, ali postalo je očito da sudbina Egipta uključuje ne samo sudbinu Zapadne civilizacije (na koju niti jedan dio modernog svijeta nije ostao imun) nego također i svu prirodu. Suočeni smo ovdje s idejom ogromnoga kozmičkog ciklusa unutar kojeg Egipat ima posebnu simboličku važnost, ali koji također uključuje i naše vrijeme na poseban i znakovit način. Jer danas živimo na onoj spojnoj točki kada je prvi stadij ciklusa -napuštanje hrama-vidljivo dovršen, ali drugi stadij - obnova hrama - tek započinje. U obliku proročanstva, Egipat u određenom odnosu predstavlja čitavo čovječanstvo i čitavu prirodu. U civilizaciji i duhovnom životu antičkoga Egipta nešto je dovedeno do izražaja te je takvo za sve nas u određenom trenutku naše evolucije. Drevni Egipat iskristalizirao je u sebi vrhunac čovjekova duhovnog postignuća i odnosa spram prirode, tako da to postaje djelom naše kulturološke biografije. Odgojeni smo u uvjerenju da naša era započinje s Grčkom na jednoj strani i s narodom Izraela na drugoj. Grci su nam dali znanost i razum, narod Izraela monoteizam. Na taj je način duša Zapada skovana pomoću herojske antipatije prema prijašnjoj epohi iracionalnog praznovjerja i razuzdanog poganizma. To je, međutim, slika našeg kulturnog identiteta koji je prolaskom vremena sve Predgovor Grci nisu u tolikoj mjeri započeli novo razdoblje znanosti i racionalizma već su iskliznuli iz stiska starijih nazora ili čak providnosti, čuvari koje su u antičkom svijetu bili Egipćani i prema kojoj je znanje o duhovnim moćima koje prožimaju svemir bilo ustrajno i pažljivo njegovano. Kako su Grci oslabili veze s tim starijim, usklađenijim modelom svijesti, morali su se intenzivnije usmjeriti na najjače ljudske osobine logike i osjetilne percepcije. Slično tomu, narod Izraela nije pronašao svoju monoteističku religiju u duhovnom vakuumu, već u zupcima kotača antičkoga panteističkog suglasja. S politeističkog stajališta, religija naroda Izraela bila je neshvatljiv minimalizam kojeg je čak i narod Izraela jedva shvaćao, a prihvaćali su ga jedino putem bolnog, često i nasilnog procesa ponovnog uređenja. Tradicionalna biografija zapadnjačkog uma, koja naše korijene vidi u Grčkoj i Izraelu, ne daje nam potpunu sliku. Cjelovita slika mora uključivati svijet iz kojega su Grci i narod Izraela krenuli. Duša Zapada starija je i mudrija nego što mi vjerujemo. U današnjem naporu ponovnog zadobivanja dubina duše, nužno je stoga da usmjerimo našu pozornost na plamteću kulturu koja je ležala s druge strane židovsko-grčkog horizonta. čineći to, ne samo da počinjemo obnavljati misao o našem širem identitetu, nego također stječemo sigurniju perspektivu o putu razvitka kojim smo polako i nesmiljeno kročili još od tih vremena. Egipat nas doziva kao izgubljeni dio nas samih. Pokušavajući doseći novu osjetljivost prema
duhovnim moćima što prožimaju naše živote, Egipat nam neizbježno dolazi u žarište pozornosti. Otkrivamo daje tamo novi i živi dijalog između neplodne duhovnosti modernih vremena i duhovnosti antike, pregrčkog i prežidovskog svijeta. Možda ćemo na naš moderan način shvatiti da ulazimo u područja iskustva prema kojem su Grci i narod Izraela osjećali nelagodu, ali s kojim su Egipćani bili potpuno bliski. Zbog toga je nastavak dijaloga s drevnim Egipćanima od neprocjenjive važnosti. Iako je njihovo doba prošlo, oni ipak mogu postati naši sudružnici i vodiči ako se odvažimo krenuti prema vlastitoj budućnosti. Egipat - hram univerzuma Naša modema svijest nije jednaka antičkoj. Trebali bismo je naučiti poštovati kroz dugačak proces razvitka. Da bismo danas obuhvatili drevnu egipatsku duhovnost, trebali bismo zanemariti značenje pridano neobičnom povijesnom procesu koji predstavlja kulturološku biografiju Zapada. Važnost antičkog Egipta danas počiva u činjenici da nas on podsjeća da naša moderna kultura ima dublje korijene nego što možemo pomisliti, dublje ne samo povijesno nego i duhovno. Izrezujući ovo korijenje, odlazimo k dubokom izvoru inspiracije i vodstva. Ali istodobno ćemo prepoznati da obnovljeni hram neće imati istu formu kao hram koji je napušten. Ne radi se, dakle, o našem »povratku« u Egipat. Danas imamo priliku ući u dijalog s egipatskim iskustvom, a time i s našim vlastitim duhovnim temeljima. Prepoznajući ove temelje, stvarni izazov je građenje budućnosti. Za nastanak ove knjige zaslužni su mnogi ljudi. Nemoguće ih je sve nabrojiti. Ali posebno zahvaljujem osobama bez čije pomoći i ohrabrenja ova knjiga ne bi uopće ugledala svjetlo dana. Zahvaljujem Sam Betts i Alison Roberts na čitanju prvih poglavlja i na brojnim korisnim savjetima; Vicky Yakehpar za veliku pomoć u prijepisu; Barrvju Cottrellu za mnoge vrijedne komentare i za predivno izrađene crteže. Zahvaljujem senzibilnom i strpljivom uredniku Cannonu Labricu iz Inner Traditions. Na kraju zahvaljujem prijateljima Louanne Richards i Ajit Lalvani koji su slušali važne dijelove knjige i koji su mi pružili neupitnu podršku. Metafizički krajolik METAFIZIčKI KRAJOLIK Blistavo sunce Ono što je u Egiptu na prvom mjestu i toliko upečatljivo jest sunce. Veličanstveno je. Nije poput našeg sjevernog sunca, često slabog i pobijeđenog od oblaka. Egipatsko sunce zapovijeda nižom atmosferom prožimajući je svojim sjajem. To je kraljevska nazočnost koja dominira čitavom zemljom. Toliko čisto, toliko blistavo je svjetlo koje proizlazi iz egipatskog sunca, da su antički Egipćani opažali u njemu nebesku nazočnost boga nazvanog Shu (Šu) o kojem se govorilo da »ispunjava nebo ljepotom«1. Najbliži ekvivalent blistavoj ljepoti Shuovog svjetla je atmosfera iznad oblaka što se može doživjeti na visokim planinskim vrhuncima i pogledom iz zrakoplova. Grci su tu višu atmosferu nazivali »eterom«. To je nebeski zrak, toliko finiji ili translucentniji od običnog zraka, da su Grci smatrali da u njemu žive bogovi. Eter se može doživjeti na planini Olimp kada se iznenada iskoči iz razine oblaka. No, u Egiptu se čini kao da čitava zemlja postoji u ovoj bogolikoj atmosferi. čovjek se osjeća mnogo bliži nebesima, nebeskom izvoru koji Egipat - hram univerzuma se obznanjuje u sveprožimajućem sunčevom sjaju. Zato je moguće shvatiti kako je ova zemlja nekoć svojim stanovnicima bila poznata kao ta neteru, »zemlja bogova«. Utjecaj sunca širi se također i na noć. Omamljujući zrak sunca zadržava čistoću što povlači zvijezde bliže zemlji. Izvan gradova, egipatske noći pripadaju zvijezdama. čitavo se nebesko tijelo nadvija nad zemlju, prekrivajući je svojim blistavim zagrljajem. Ovo tijelo pripada Nut, Shuovoj kćerki. Noću je moćna nazočnost zvijezdama ukrašene Shuove kćeri, kao što se njegova osjeća danju. I doista! Svakoga jutra Nut rađa sunce. Mitološki postoji odnos između Shua i Nut te između Nut i boga sunca Ra koji, iako je otac Shua, također biva rođen iz Nut. Prožimajuća kvaliteta svjetlosti koja karakterizira i dan i noć povezuje ova božanstva u krug međuovisnosti. No vrhovna nadmoć sunca nije upitna. Sunce je izvor života i amblem kreativnog duha koji prožima čitav svijet. Od najranijih vremena upućivane su himne bogu sunca Rau. Sjajan je tvoj izlazak, O živuće sunce, vječni gospodaru.
Blistav si, predivan, moćan, Ljubav je tvoja velika, beskrajna. Tvoje zrake obasjavaju sva lica. Tvoja sjajna boja daje život srcima Kada svojom ljubavlju ispuniš Dvije zemlje. Moćni Bog, koji je stvorio sebe, Koji je stvorio svaku zemlju, stvorio sve u njoj, Sve ljude, stada i jata, Sve drveće što raste iz tla; Oni žive kada svićeš za njih, Ti si majka i otac svega što si stvorio. Kada izlaziš njihove te oči promatraju A tvoje zrake osvjetljavaju čitavu zemlju; Svako srce kliče tvom pojavljivanju Kada si izašao kao njihov gospodar.2 Ovakvi osjećaji ne dolaze stanovnicima oblačne, maglovite zemlje. Malo iskustva imamo o kraljevstvu iza oblaka. Udišemo gušću atmosferu od egipatske. Možda bi bilo nemoguće našoj modernoj, svjetovnoj, znanstvenoj civilizaciji podići se u egipatskoj klimi, jer civilizacije, kao i biljke, propadaju i rastu iz određenog tla; rastu i razvijaju se u posebnom okruženju svjetla i mraka. U Egiptu kvaliteta samog svjetla djeluje kao profinjujući utjecaj na duhovni život, a antička kultura koja se tamo razvila bila je duboko svjesna svoje zahvale izvoru tog svjetla koji je »Dvije zemlje [Egipta] ispunjavao ljubavlju«. Rijeka i pustinja Nije samo kvaliteta svjetla imala dubok utjecaj na karakter Egipta. Također je važan jedinstveni krajolik dramatičnih suprotnosti, blizu postavljenih, ako ne i isprepletenih. Da nije Nila, Egipat bi bio pustinja. Da, zbog Nila je Egipat duga, duga oaza s obiljem vegetacije. Istina je da je sunce izvor života, ali toplina koja daje život i uzdižuće svjetlo egipatskog sunca dobivaju na vrijednosti jedino u dolini Nila. Iza granice rijeke Gospodar života prži zemlju nemilosrdnom pustinjskom vrućinom. »Egipat je«, kaže Herodot, »dar Nila«. Plodne vode Nila transformiraju sunčevu urođenu vatrenost u velikodušnu dobrohotnost. Dolina Nila predstavlja čudo za putnika sa sjevera. Biljke koje vidimo samo u grijanim staklenicima naših botaničkih vrtova tamo rastu u izobilju: banana i datulja, mango i mogranj. Tamo ie obilie, bogatstvo zelenila. Ali čovjek je uvijek svjestan Egipat - hram univerzuma da je to tek oaza. Pustinja je uvijek blizu, udaljena sedam kilometara, a negdje samo nekoliko stotina metara. U Egiptu se doista postaje svjestan strmoglavosti života. Život cvjeta u toj pogibelji; cvjeta kroz milost zemljopisnih okolnosti. Tako je Egipat domaćin ekstrema: s jedne strane preplavljujući život oaze, a s druge neukrotivo neprijateljstvo neplodne pustinje. Tamo je takva koncentracija života, a u isto je vrijeme okružuje neizreciva sterilnost. čovjek ostaje začuđen posebnom sudbinom tog krajolika koji u sebi nosi i plodnost i surovost. Ovdje, u tom jedinstvenom fizičkom okruženju, postaje se bliži iskustvu univerzalnih sila života i smrti, koje izražavaju svoje uzajamne antagonističke, ali i komplementarne uloge, nego bilo gdje drugdje na svijetu. Međusobno se nadmeću, bore, ali postoji i vrsta sklada u toj neprekinutoj tenziji sukoba jednoga unutar drugog. Niti jedno ne može istisnuti drugo, pa žive u stanju dinamičke ravnoteže. Drevni Egipćani svoju su domovinu nazivali Dvije zemlje. Smatra se da je to bilo područje Delte s jedne strane i ostatak doline Nila s druge. Ali široka i plodna ravnica Delte - Donji Egipat - i dugačka, ograničena dolina Gornjeg Egipta bile su izražaj dubljeg, pozadinskog polariteta. Od početka je Delta područje Horusa, dok je Gornji Egipat provincija Setha, njegovog velikog suparnika, opasnog za život i plodnost Nila, kojega svake godine treba pobijediti. Seth je gospodar pustinje; pustinja je njegova zemlja. Horus mu se uvijek suprotstavlja. Oni se vječno bore, a Seth gubi bitku. Isto kao što su dvije zemlje Egipta Sjever i Jug, jednako su to plodne Crne zemlje doline Nila i neplodne Crvene zemlje okolne pustinje. Koncepcija Dvije zemlje nosi dublje značenje od jednostavne zemljopisne podjele. U Egiptu fizički
krajolik ima metafizički odjek kojega su drevni Egipćani bili duboko svjesni: Dvije zemlje su dva protivna no ipak uzajamno Metafizički krajolik isprepletena kraljevstva života i smrti, duhovnog i nebeskog svijeta s jedne strane te svijeta bez životne materije s druge.3 Nije beznačajno to što ime Horus - na egipatskom Heru -znači »Onaj tko je iznad«. Horus je predstavnik Neba, dok je područje Setha neproduhovljena materija, kaos i smrt. Zato je taj krajolik ujedno raj i pakao, a oni su u međusobnoj borbi sjedinjeni u pretpostavljenoj ravnoteži i reciprocitetu. Egipatsko sunce, s translucentnim svjetlom koje daje život i suhom pustinjskom vrućinom, sadrži isti polaritet. Sunce koje dobrohotno sija na rascvjetanu dolinu Nila isto je ono koje prži pustinju. Takvo božanstvo, čije je vidljivo očitovanje sunce, Ra, sadrži u sebi svu dualnost. Ono je izvor i praotac onoga Iznad i onoga Ispod, Neba i Zemlje, Horusa i Setha. Svake noći Ra to potvrđuje ulazeći, prolazeći i konačno nadilazeći područje u kojem se nalaze razuzdane Sethove sile Podzemni svijet. Ovdje su Sethove sile očitovane kao suprotnost duhu koja negira život, ali kao takve, također su nužni preduvjet obnavljanja života i ponovnog duhovnog rođenja. čak i Seth, koji je u mnogim odnosima arhetip negativnosti, utjelovljuje određenu dualnost. Nikada nije smatran izrazito lošim ili zlim, već prije kao neophodna kozmička komponenta viđena kao potpunost. Ova dvojaka Sethova osobina može se doživjeti u egipatskoj pustinji. Ova je doista nemilosrdno vruća i nigdje se ne može pronaći zaklon od sunca. Ali u tom području stijena i tišine, gdje ptice ne lete, a životinje ne trebaju paziti na zmije otrovnice, postoji samoća koju dolina ne može pružiti. Dolinu Nila karakterizira izrazita društvena i prirodna plodnost. U antičkim, kao i u modernim vremenima, bilo je nemoguće doživjeti samoću u nastanjenom dijelu doline; tamo nije bilo divljih mjesta, šuma, zaklona, pustopoljina ili golemih brežuljaka koji bi pružili utočište. Dolina je cjelovito obrađivana. Tamo su ljudske i prirodne sfere postojanja stopljene u skladno jedinstvo, kao da su Egipat - hram univerzuma dijelovi iste društvene tvornice. Muškarci, žene i djeca rade zajedno sa svojim magarcima i volovima, sjede pod drvećem sa stadima ovaca, krava ili koza. čak se i bijele čaplje, okupljene na poljima - kao što su se oduvijek okupljale - miješaju s radnicima, poput domaćih životinja. Bogovi Egipta bijahu duhovni žitelji obrađene zemlje. Oni bijahu dio društvene tvornice doline Nila - svi osim Setha. On je oduvijek bio bog otpadnik, ubrajan kada je osoba stupila izvan društvenog jedinstva plodne zemlje u pustinju. U zastrašujućim prostranstvima pustinje, putnik može i ne mora stati na otrovnu zmiju, ali zato ne mora izbjegavati susret sa svojom samoćom. Tamo, u Sethovom području, daleko od utvrđujuće nazočnosti društva bogova, čovjek može iskusiti krajnju lišenost duha, što je preduvjet unutarnje obnove. U Egiptu je čovjek pod stalnim utjecajem ravnoteže i međuigre suprotnosti: života i smrti, obilja i neimaštine, svjetla i tame, dana i noći, društva i samoće. Svako je jasno opisano pa se vidi da antički Egipćani svijet nisu shvaćali izvan dualističkih izričaja. Njihov krajolik uči metafiziku ekvilibrija i suprotstavljenih načela.4 Postizanje ravnoteže Dviju zemalja, Horusa i Setha, onoga Gore i onoga Dolje, bila je središnja preokupacija egipatskog naroda, posebice kralja. Jedna od njegovih titula bila je »Dva gospodara«. U instituciji kraljevstva, a time diljem čitave zemlje, utjelovljeni su Horus i Seth držani u stanju ravnoteže.5 Poplava i suša Doživljavanje krajolika s odjekom metafizičke važnosti primjenjivo je i na ciklus godišnjih doba što je svake godine preobražavao zemlju. Danas to iskustvo možemo rnUnnch.iili.of! camn 11 ^ nnmnr raco imacrinaHip. ipr i zlilPVanip Metafizički krajolik Nila više nije u rukama bogova, već u rukama ljudskih bića. Egipatska godina bila je određena izlijevanjem i povlačenjem Velike rijeke, kako se Nil nazivao. Velika se rijeka smatrala, kao i sva vizualna obilježja antičkog Egipta, tijelom boga. Njegovo ime bilo je Hapi. Obično je prikazivan s muškim i ženskim karakteristikama, jer bio je majka hraniteljica obilnog života doline Nila. Hapi nije bio samo personifikacija rijeke. Kao da su u tim danima ljudi vidjeli kroz živi krajolik u kojem
su živjeli kraj i u skladu s energijama, silama i bićima kojih je on bio izraz.6 Zemlju s obje strane rijeke Egipćani su modificirali, prilagodili i maksimalno iskorištavali godišnje poplave. Usporedno s rijekom i pod pravim kutom na nju izgrađeni su mnogobrojni nasipi i kanali koji su dijelili dolinu na ogromnu mrežu bazena što se terasasto spuštala od Gornjeg Egipta na jugu do Donjeg Egipta na sjeveru. Svaki taj ogromni bazen formirao je okvir čitavog poljodjelnog područja koje je opet podijeljeno mrežom jaraka i brana, kanala i nasipa. Ciklus izlijevanja i povlačenja tako je djelovao kao načelo organizacije i podjele zemlje kao cjeline. Određivao je poljodjelni i politički poredak doline Nila u niz međusobno ovisnih područja.7 Započinjući u vrijeme zimskog solsticija, kada se Sirius uzdiže iznad horizonta, nabujale vode polako bi nadirale prema Delti. Napredovanje vala vode zazelenilo bi Nil obiljem vegetacije iz ekvatorijalnih močvara dalekog juga. Nekoliko bi dana Nil imao neugodan miris zbog raspadajuće vegetativne materije pa bi bogovi, ljudi i demoni zastajali od gađenja.8 Sa zelenim Nilom došao bi Oziris Pročistitelj, koji je smradom tjerao sve zlo prije nadolazeće poplave. Nekoliko dana kasnije nastupio bi drugi val, obojen crveno, s rđavim muljem što ga je rijeka donosila iz Etiopije. Ubrzo bi rijeka poplavila. Na jugu bi se Nil s dvanaest podigao na četrnaest metara, a sedam dana kasnije u Delti bi se podigao no r>cnT-r> mohra ličino Rncratp. hlimUSOm isminipnp irnHp Egipat - hram univerzuma bile su osobito slatke. Na antičkom festivalu koji je slavio poplavu, ljudi su se obredno kupali i pili tu vodu.9 Vode bi poplavile čitavu zemlju, dajući joj izgled ogromnog jezera ili mora. U prvom stoljeću je izlijevanje Nila opisao Diodor, a njegov opis jeka je Herodotovog od nekoliko stotina godina ranije. Kada se Nil izlijeva, čitava je zemlja pretvorena u more, a gradovi koji su jedini ostali iznad vode izgledaju kao otoci Egeana. Tada se u čitavoj zemlji prevozi vodom, a ne rijekom. Svatko tko od Naukrata kreće za Memfis prolazi pokraj piramida umjesto da slijedi uobičajeni put kraj Cerkasora i delte.10 Takva pojava poticala je osjećaje i straha i veselja. U »Tekstovima piramida« čitamo kako »Oni drhte, oni koji vide Veliku rijeku kako se valja; ali livade se smiju i obale rijeke cvjetaju«.11 Zastrašujuća sila nadolazeće poplave uništavala je sve na svom putu, razarajući dugačke obale rijeke i brišući granična područja. U slučaju prevelike poplave mogla su biti izbrisana čitava sela, a stoka i ljudi podavljeni. S druge strane, nedovoljna poplava, što je bilo uobičajenije, nosila je opasnost od gladi. Takvi slučajevi mogli su biti izbjegnuti kompenzacijom iz silosa koji su čuvali višak hrane od prijašnjih godina. Ali nekoliko takvih uzastopnih godina ozbiljno bi zaprijetilo glađu. Za razliku od rijeka Mezopotamije, godišnje izlijevanje Nila bilo je predivno i uglavnom potpuno dobrostivo. Pojavljujući se u najtoplije godišnje doba, poplava je bila druga potvrda mudrog uređenja univerzuma koji je stvorio ravnotežu između suprotnih sila. U mjesecima koji su prethodili poplavi, moć Setha vidljivo je rasla. čitava bi se zemlja osušila, tlo je pretvarano u prašinu, vegetacija bi uvenula. Životinje i ljudi Metafizički krajolik postajali bi tromi od vrućine, a Nil je postajao sve manji. činilo se kao da će zemlja uskoro biti apsorbirana u okolnu pustinju.12 U svakom trenutku godine kada je život venuo, destruktivna moć Setha bila je najbliže pobjedi. A tada bi vode Nila čudesno počele rasti, »nad voćnjacima se širio val kojeg je Ra načinio da nahrani sve koji žeđaju, ti [Hapi] daješ piti pustinjskim mjestima«.13 Taj događaj nikada nije prestao poticati Grke da posjećuju taj kraj i promatraju to čudo. Podizanje Nila je poplava koja zapanjuje one koji je vide i doima se sasvim nevjerojatno onima koji čuju za nju. Jer dok se druge rijeke smanjuju u vrijeme godišnjeg solsticija, postajući od tog trenutka pa nadalje sve manje i manje, samo se Nil počinje nadimati, njegove vode rastu, dan za danom, sve dok na kraju ne poplave gotovo čitav Egipat.14 Godišnji ciklus imao je tri godišnja doba: Oskudica (Shomu), od travnja do lipnja, Poplava (Akhet), od srpnja do listopada, i Izlazak ili Pojavljivanje (Provet), od studenog do ožujka. Dramatično je prikazivao središnji mit egipatske religijske svijesti - mit o Ozirisovoj smrti i uskrsnuću. Za vrijeme
suše Oziris je bio »izgubljen« ili »mrtav«. U to se vrijeme njegov sin Horus borio sa Sethom, a poplava je nagovještavala Horusovu pobjedu. Na temelju toga se Oziris, božanski izvor plodnosti i reproduktivne moći, mogao izdići iz stanja nesvjesnosti i impotencije. Bujanje biljnog života koje je prethodilo povlačenju voda bilo je fizička posljedica uskrsnuća Ozirisove duše.15 Ciklus godišnjih doba bio je nešto više od izvođenja faza mita o Ozirisu. Ponovno se odnosio na proces stvaranja univerzuma. Jer kada bi Egipat bio poplavljen, čitava bi se zemlja vratila u prvobitno stanje bezobličnosti što je prevladavalo prije početka stvaranja. Povlačenje vode i Egipat - hram univerzuma ponovno pojavljivanje zemlje bijaše sasvim očita inscenacija, u svijetu vremena i prostora, onoga što se pojavilo (i što se vječno pojavljuje) na samome Početku, u prvim stadijima emanacije prostorno-vremenskog svijeta iz neprostornog-nevremenskog, duhovnog kraljevstva. Preobrazbe godišnjih doba kroz koje je egipatski krajolik prolazio bile su na fizičkoj razini odraz metafizičkih realnosti. Orijentacije Smjerovi istoka i zapada, sjevera i juga, u Egiptu nikada nisu bili dvojbeni. Kroz devet stotina kilometara doline Nila postoji gotovo neprekinuta konstanta sjevernog toka rijeke. Tako je zemlja podijeljena na zapadnu i istočnu polovicu. Fizička podjela zemlje od strane Velike rijeke dobiva simboličko značenje kozmičkim i nebeskim događajem svakodnevnog rođenja boga Ra na istoku, njegovim putovanjem preko nebeskog Nila (kojeg je zemaljski Nil samo slika) i njegovim starenjem i silaskom u Kraljevstvo smrti iza stijenja zapadne pustinje. Istok i zapad stoga nisu samo fizički pravci; oni su mitološke i metafizičke orijentacije. Simbolizam sunčevog dnevnog ciklusa duboko se utiskuje u egipatski krajolik. Zapadna strana doline Nila morala je biti strana pogrebnih zdanja i hramova, jer tamo, iza zapadne pustinje, Ra silazi u Podzemni svijet. Istok mora biti strana ponovnog rođenja, novoga života, jer se svakoga jutra čitava zemlja okreće prema istoku, prema buđenju oživljujućih zraka novorođenog sunca. No, kao što je zemlja podijeljena na istočno i zapadno kraljevstvo, opisano jednako mitološki kao i zemljopisno, podijeljena je i na sjeverno, široko prostranstvo Delte i usku dolinu Nila na jugu. Gledajući prema jugu, dobivamo uvid u drugu tajanstvenu metafizičku zonu gdie se fizički Metafizički krajolik zemljovid spaja s mitološkim, kao što je to slučaj s istokom i zapadom. Izvor plodnih voda koje su natapale zemlju bio je suštinski mitološki: Egipćani su govorili da sveta rijeka dolazi na zemlju iz Podzemnog svijeta ili Dwata (Duata).16 Dwat (Podzemni svijet ipak je pogrešna interpretacija) je bio područje između zemaljskih i duhovnih svjetova i - kao što će kasnije biti opisano - bio je izvor cjelokupnog života, zdravlja i plodnosti za fizičko kraljevstvo. Odavde proizlazi povezanost Gospodara Dvvata Ozirisa s plodnim moćima poplave Nila. Gledajući prema jugu, ne podiže se samo Oziris, nego i čitav mit o Ozirisu. Drevni Egipćani doslovno su vidjeli Ozirisa kako se pojavljuje na južnom nebu u sazviježđu Oriona u razdoblju koje je neposredno prethodilo poplavi. Ali sama poplava bila je izravno naviješćena pojavom Iziđe u zvijezdi Sirius što se prelijevala u duginim bojama, malo poslije prve pojave Oriona na južnom horizontu. Govorilo se da su uzrok poplava Nila Izidine suze, prolivene zbog njezina napadnutog gospodara, koje su se u potocima izlijevale iz duginih boja te zvijezde u slabu i iscrpljenu rijeku. Ako se, gledajući prema jugu, pogled usmjeri prema Dwatu, iza njega se primjećuju zvijezde, sjeverne zvijezde koje nikada ne zalaze i koje su Egipćanima stvarale kozmičku sliku vječnosti. Bio je to neprekinuti luk zvijezda kojima su se blagoslovljeni mrtvi morali pridružiti, kraljevstvo iza Dvvata, stvarno kraljevstvo duha. Osoba koja stoji i gleda prema istoku u »arhetipskom« je položaju pomoću kojega su se antički Egipćani orijentirali u »Voljenoj zemlji« (ta-tneri). Jedan od izraza za sjever u stanovitom je odnosu s riječju koja znači »pozadina glave«. Riječ za »istok« ista je kao ona za »lijevo«, a riječ za »zapad« kao ona za »desno«.17 Niti u jednoj drugoj zemlji prostorni pravci nisu tako jasno definirani u krajoliku u kojem se čovjek »orijentira« kao nigdje drugdje na svijetu. Prostorni pravci pripadanje ovom krajoliku. Može se shvatiti kako je ovaj krajolik morao njegovati veliko povjerenje
u red univerzuma: tamo je Velika rijeka, tamo je sunce koje svakog dana putuje od istoka na zapad. Bez obzira na kojem se mjestu doline Nila čovjek nalazi, on je u središtu križa osovine kojeg opisuju Nil i njegove obale jednim krakom i putanja sunca drugim. Kad god se čovjek nalazi u dolini Nila, može zamisliti da su antički Egipćani osjećali da se uvijek nalaze u središtu metafizičkog univerzuma. Zanimljiva je činjenica da Egipćani svoju zemlju nisu prepoznavali samo kao središte svijeta nego također, u određenom smislu, i kao čitav svijet. Tako su svoju zemlju nazivali »ono što sunce okružuje«, podrazumijevajući da ona predstavlja čitav planet. Razlog tomu nije bilo neznanje o drugim zemljama izvan egipatskih granica, niti je to bio milostiv ili neuvažavajući stav prema drugim »stranim zemljama«. Bila je to posljedica osjećaja koji je karakterizirao odnos svih antičkih naroda prema zemlji: osjećaj da je u dijelu zemlje koju su nastanjivali bila nazočna sveukupnost.18 Ali više nego u bilo kojoj drugoj zemlji, zbog jedinstvenih klimatskih i zemljopisnih osobina, u Egiptu je takav osjećaj mogao narasti sa silom samoočitujuće istine. Međuprodirući svjetovi 2MEđUPRODIRUćI SVJETOVI Moderan putnik u Egiptu svjestan je svijeta prirode i odvojenog postojanja, što je suštinski strano svijesti antičkoga Egipćana. Najviše što mi možemo spoznati jest jeka onoga što je nekoć bio moćan rezonantni krajolik. Možemo to usporediti s dolaskom u koncertnu dvoranu nakon što su odsvirani završni tonovi simfonije, s tom razlikom da je naš dolazak na pozornicu uzrokovao utihnuće tonova. Bogovi za nas više nisu prisutni kao što su bili za antičke ljude, a važno je shvatiti zašto. U antičkim vremenima ljudi su imali osjećaj da je u dijelu svijeta kojega su nastanjivali cjelina doživljena kao sadašnjost. Svaka je zemlja bila pojmljena makrokozmički. U makrokozmičkom doživljavanju krajolika ljudi su vidjeli univerzalne, duhovne sile, aktivne i sadržane u pustinji i potopu, kretanju sunca, nebeskom svodu i kroz pojavni svijet. Fizički univerzum imao je vertikalnu dimenziju. Dosezao je duhovne realnosti koje za modernu svijest više nisu živo iskustvo. Ali za antičkog Egipćanina metafizički se svijet izlijevao u fizički i prožimao ga smislom. Moderna sviiest razvila se na takav način da je pristup Egipat - hram univerzuma vertikalnoj dimenziji postao manje ili više zatvoren. Za Egipćanina je svijest o vertikalnoj dimenziji bila stanje njegova životnog iskustva. Ali danas smo više vezani za »horizontalni« način percepcije, iz koje je iluminirajuća nazočnost bogova isključena. Prirodna posljedica tog razvitka je da smo sada mnogo svjesniji kako je dio svijeta u kojem živimo samo dio - jedan segment cjeline. I ako naš krajolik postane nadahnut simboličkom vrijednošću, spremni smo otkloniti to kao nešto subjektivno, jednostavno kao produkt sentimenta. Moderni racionalizam ustvrđuje da jedina objektivna vrijednost okoline (prirode) može biti ekonomska. Štoviše, svaki dio svijeta jednak je bilo kojem drugom dijelu. I tako dolazimo do naše koncepcije cjeline sastavljajući sve dijelove. Cjelokupnost je za nas jednostavno potpunost. Ne dolazi nam više prirodno da shvatimo sveukupnost kao uvijek prisutnu sadašnjost unutar dijela, jer svaki dio svijeta doživljava se kao fragment cjeline shvaćene čisto kvantitativno. Moderna geografija djeluje samo na »horizontalnoj« razini. To je »demokratizirana« geografija iz koje su izostavljeni svi metafizički i mitski elementi. Iako je možda izvan naših moći ponovno oživjeti i osjetiti antičko egipatsko iskustvo o njihovom svijetu, ipak je vrijedno barem pokušati. Ono što to iskustvo povlači za sobom nije ništa manje od potpuno drugačijeg odnosa prema prostoru i svemiru. Vanjski i unutarnji svemir Usprkos trajnim naporima modernih fizičara da promijene naš način razmišljanja o svemiru, većina nas razmišlja o njemu kao o spremniku ili kontejneru »u« kojem se nalaze fizičke stvari. Svemir je shvaćen kao neutralan medij bez ikakvih kvaliteta, unutar kojeg postoje objekti. Na tai sp narin Međuprodirući svjetovi ocrtava u pozadini naših misli. Ali, fokusirajmo se više na predmete koji su »u« svemiru nego na sam svemir. Usmjerimo li našu pozornost na svemir, bit će nam iznimno teško pojmiti ga. Doživjeti svemirska
tijela, doživjeti »prazan prostor«, gotovo je nemoguće.1 Doima se kao da pokušavamo shvatiti apstrakciju. Da bismo doživjeli prostor, moramo doživjeti svijet objekata ili stvari. I tako otkrivamo da prije nego što su predmeti »u« prostoru, prostor je »u« odnosu jednog predmeta prema drugom. Naše moderno doživljavanje prostorno srodnih objekata je doživljaj da se oni nalaze izvan nas. Kada upućujemo na apstrakciju koju nazivamo »svemir«, zapravo upućujemo na stanje našeg modernog doživljavanja svijeta, to jest na stanje njegove »izvan-ovdašnjosti«, onoga što je nama izvanjsko. Ako pojmimo prostorni svijet kao nešto što je uvjetovano vanjštinom, tada je to zato što doživljavamo sebe kao vanjske promatrače svijeta. Ali prostornost se ne mora nužno doživjeti na ovaj način. Očito je da se u antičkim vremenima prostor doživljavao ne jednostavno kao vanjsko stanje objekta, već i kao obznanjujuće različito stupnjevanje unutrašnjosti. Postojala su važna područja svemira koja su u cijelosti postojala iznutra, a u kojima su prevladavali sasvim drukčiji uvjeti, ali iz kojih su proizlazili vanjski svjetovi i u kojima je on sudjelovao. Indirektno, ljudska bića nisu doživljavala sebe samo kao promatrače vanjskoga svijeta. Na temelju toga što stvari imaju unutarnju dimenziju, ljudi su bili sposobni ući u njih na način koji danas nama nije poznat i blizak.2 Naravno, ova unutarnja dimenzija je simbolička ili okomita dimenzija. Ono što pripada toj dimenziji nije fizičko. Unutar nje smješteni su nefizički aspekti objekata koji imaju vanjski modus postojanja, također i nefizičke sile, energije bića koje mogu, ali ne moraju, biti očitovane u vanjskom prostoru ili svemiru. Egipat - hram univerzuma Umodernimvremenimaizraženajesklonostprepoznavanju takvih unutarnjih dimenzija kao nečega unutar nas. Nastoji ih se lokalizirati unutar ljudske subjektivnosti, jednako svjesne kao i nesvjesne. Nasuprot tome, u antičkim je vremenima unutarnji svemir prepoznat kao objektivnost, kao nešto što postoji neovisno o čovjekovoj psihi. Bilo je to kraljevstvo koje su ljudi zamjećivali ili u koje su se uputili, prije nego kraljevstvo ograničeno individualnom pa čak i kolektivnom ljudskom psihom. Ako bismo trebali ukazati na znakovitu razliku između moderne i antičke svijesti, bilo bi to sljedeće: gdje god moderna svijest osjeća da sadrži u sebi unutarnji svijet, antička svijest osjeća se okružena unutarnjim svijetom. Tamo gdje moderna svijest osjeća predmete sadržane u vanjskom prostoru ili barem međusobno odvojene prostorom »među« njima, antička svijest osjećala je da su predmeti sadržavali, te su zato mogli i objaviti, unutarnji, metafizički svemir. Bilo je to doživljavanje nesubjektivne, unutarnje dimenzije svijeta koji je hranio i održavao antičko simboličko gledište. Pad ovog načina doživljavanja svijeta, koji je doveo do toga da stvari postaju pojačano zamućene i nesposobne prenijeti bilo kakvu transcendentalnu vrijednost, nalazi se u pozadini razvoja svjetovnih, materijalističkih gledišta modernih vremena. Okrenimo se sada svemiru onako kako su ga doživljavali drevni Egipćani. Očitovani svemir Egipatski svemir primarno je podijeljen u tri kraljevstva: ravna, planinama ograničena zemlja, nebo iznad zemlje i atmosfera između neba i zemlje. Niti jedno od tih kraljevstva nije se smatralo jednostavno fizičkim; svako je očitovalo -----i.——• l~,^~.„„i„, nmn^Mncf Onicari pcn'natcU evpmir Međuprodirući svjetovi znači također opisati svijet božanskih bića čija je priroda opisana u njihovim pojedinačnim kozmološkim područjima. Ova su područja samo marginalno fizička, i onoliko koliko su fizička ona su i simbolička. Za Egipćane je niže kraljevstvo zemlje u svojoj cjelovitosti prikazano u liku Voljene zemlje. Bilo je oslikano kao široka naplavljena ravnica kroz čije je središte tekla Velika rijeka; s obje strane bila je omeđena planinskim lancima. Iza su bile smještene druge zemlje Srednjeg Istoka koje su diljem egipatske povijesti postojale na periferiji egipatskog univerzuma. Egipat je bio zemlja u žarištu makrokozmičkog kotača; zemlje iza Egipta nisu dobile metafizički status kao »slika neba« i zbog toga im nije pripisivana nikakva kozmička središnjost.3 Sve su one bile uronjene u jednu opću zamagljenost »stranih zemalja« koje su imale površinsko značenje u slici svijeta koji je bio suštinski simboličan.
Zemlja je bila poistovjećena s božanskim bićem Gebom. U jednom tekstu doslovno je opisana kao tijelo Geba na čijim leđima raste vegetacija i iz čijih rebara niču mladice ječma.4 Crtež 2.1 prikazuje Geba, zemaljskog boga, tijelo kojeg je prekriveno biljkama i trstikom. Na taj je način zemlja oživljena i ima dušu. Hodati po zemlji značilo je hodati po bogu. Ta slika zemlje kao boga sigurno nije zasnovana na senzualnoj percepciji, kao niti na logičkom razmišljanju. To je imaginativna vizija koja vidi kroz fizički krajolik u njegovu unutrašnjost. Antička egipatska teologija bila je u velikoj mjeri produkt višeg tipa percepcije koja se lako može pogrešno interpretirati kao imaginativna konstrukcija ili neka vrsta psihološke projekcije. Ali ona se doista sastoji od imaginativnog uvida u nevidljive sile i bića koja postoje u »unutarnjem svemiru« kojega moramo izraziti u simboličkim likovima. Takav se način svijesti može doimati kao nesposobnost opažanja zemlje, ali sigurnije je reći da je naša Derceociia umnožena iskustvom koje odjekuje na dubljoj Egipat - hram univerzuma razini duše. Na toj dubljoj razini »percepcije duše«, koja je različita od osjetilnog zapažanja, kako kazuje Henry Corbin, »univerzum arhetipskih slika doživljava se kao mnoštvo osobnih nazočnosti«.5 Na crtežu 2.1 vidimo Geba u tipičnom položaju. Gotovo je uvijek prikazivan na ovaj način kada je predočen kao duh zemlje. Vidimo ga u sličnom položaju i na crtežu 2.2. Njegova desna noga (a često i njegova desna ruka, kao na crtežu 2.1) obično je podignuta, a on leži na lijevom laktu i na lijevoj strani stražnjice. Lice mu je okrenuto Crtež 2.1. Bog zemlje Geb. Papirus iz Novog kraljevstva. prema zemlji, prividno u kretnji ravnodušnosti prema sudbini koja ga povlači u kraljevstvo materije. Geb se rijetko prikazuje kako gleda prema gore. Kao da je, s iznenađenjem ali i s tugom, njegov pogled uhvaćen od onoga što je ispod, a ne od onoga iznad njega. Iznad njega se nalazi njegova voljena pratilja Nut, božica neba. Crtež 2.2. Bog zemlje Geb u položaju koji sugerira predaju svijetu materije. Međuprodirući svjetovi Gebu kao da nedostaje vitalnosti. čini se kao da nije sposoban ustati. Ili možda kao da je tek sada došao na zemlju i pao s neke velike visine. Kako god da je prikazan, Geb simbolizira energiju koja leži iza svijeta materije, tradicionalno pasivnog u odnosu na svijet duha. U većini mitologija božansko biće povezano sa zemljom ženskog je roda i prepoznaje se kao pasivno ili receptivno u odnosu na boga neba. Zanimljivo je da ne samo da je u antičkom Egiptu bog zemlje muškoga roda, nego u njihovoj teologiji nema pasivnih božica. Gebov partner, božica neba Nut, energičnija je od njega. Bog se na tim prikazima pojavljuje kao čovjek koji je iscrpljen nakon vođenja ljubavi, što je, kao što ćemo vidjeti, jedan od načina na kojeg ga možemo shvatiti. Geb je prikazivan i u drugim obličjima. Najuobičajenija je forma guske, koja je bila glavna ptica nesilica u Egiptu sve do vladavine Tutmozisa III. Crtež 2.3 prikazuje Geba kao »Veliku gakušu« ili kozmičku gusku. Kao takav, njegovo mjesto u totalnoj shemi stvari drugačije je od položaja Geba iz prethodnih prikaza. Jer jaje svijeta u postojanje dolazi od kozmičke guske. Kozmička guska pojavljuje se kao androgini Stvoritelj svjetova kakvog susrećemo u heliopolijskoj kreativnoj teologiji kao Atum-Raa. Baš kao što iz guščjeg jajeta nastaje život, tako i od boga Geba na početku proizlazi život i uzima materijalnu formu. Ovi različiti načini oslikavanja Geba ne predočuju nam samo dva različita aspektaboga, većnas Crtež 2.3. Geb kao kozmička guska. Papirus Userhet. Osamnaesta dinastija. Egipat - hram univerzuma prirodom politeističkog razmišljanja po kojem bilo koji bog s prividno ograničenim funkcijama ili sferom djelovanja može biti pojmljen kao konačno božansko ili izvorom sveukupnog postojanja. Nebesku božicu Nut Egipćani su prikazivali kako gleda dolje na boga zemlje Geba. Obično se prikazivala kao gola žena s tijelom prekrivenim zvijezdama, kao na crtežu 2.4. Prstima nogu i ruku, ispruženima prema gore i dolje, doseže četiri kardinalne točke zemlje nad kojom se nadvija njezino tijelo ukrašeno zvijezdama. Dobar prikaz toga je crtež 2.5, koji božicu prikazuje postrance. Zanimljivo je da se i Geb i Nut uvijek prikazuju goli, što nije uobičajeno kod drugih božanstava
egipatskog panteona. Možda je razlog tome taj da su prvobitno bili pojmljeni kao ljubavnici. Ili možda to što se ova dva boga, više od bilo kojih drugih, bez ikakve zadrške pojavljuju imaginativnom oku; jer oni su se konačno predali očitovanom svijetu i ne skrivaju ništa od onih koji su sposobni gledati dalje od površine osjetilno perceptivnog svijeta. S ovim slikama Nut samo se djelomice zadovoljavamo osjetilnim fenomenom plavog danjeg neba ili mračne zvjezdane noći. Ali ovaj način prikazivanja nebeskog svoda nije samo imaginacija konstelacija projicirana na nebo. Više je to viđenje velikog kozmičkog bića kroz koje nastaju zvijezde, planeti i sunce. Na crtežu 2.4 dva bijela kruga sunčevog diska mogu se vidjeti na tijelu Nut, označavajući stadije na svom putu. Sunčev disk Nut guta na njegovom zalasku, a rađa ga zorom. Nut Crtež 2.4. Božica Nut gleda dolje na zemlju. Oslikani kovčeg. Dvadeset i prva dinastija. Međuprodirući svjetovi svijet duhovnih formi, kojeg simboliziraju zvijezde i planeti. U tom smislu ona predstavlja božansku nazočnost u čijem kozmičkom zagrljaju počiva čitav svijet. Njoj su pjevani sljedeći stihovi: O, velika koja si nastala na nebu, ti si dosegla moć, ti si dosegla snagu, i ispunila svako mjesto svojom ljepotom, čitava je zemlja tvoja, zaposjela sije, obuhvatila si zemlju i sve stvari svojim zagrljajem.6 Nut je kozmički predstavnik boga zemlje Geba. Ako je ona Velika majka koja odijeva sva bića u njihove duhovne forme, tada je Geb taj koji im daje materijalno utjelovljenje. Crtež 2.5. Božica Nut natkriljuje zemlju. Papirus Nisti-ta Nebet-Taui. Novo kralieastvn. Egipat - hram univerzuma Dva božanstva mogu se vidjeti kao dva načela: nebesko ili duhovno i zemaljski ili materijalni izvor u formama. Na crtežu 2.6 Geb poprima oblik zmijoglavog čovjeka pred likom Nut. Možda je to aluzija na primordijalnu prirodu boga ili možda na činjenicu da su zmije bića koja žive najbliže zemlji. Kako god shvatili ovo zmijsko obličje, primjećujem kako je Nut doista »obuhvatila zemlju« u svom sveobuhvatnom zagrljaju. Nebo i zemlja sami ne obuhvaćaju univerzum. Između njih postoji treći princip koji ih razdvaja i također posreduje između njihovih energija. To je atmosfera koju su antički Egipćani poimali kao oblik božanske nazočnosti - Shu. Shu je taj koji pruža uvjete za očitovanje svijeta stvarajući sredinu u kojoj bilje mora rasti, životinje se moraju kretati, a ptice letjeti. Kroz ovu posredujuću nazočnost svjetlo i dah života ulaze u univerzum. Tako je Shuov karakteristični pokret jednak oznaci, znaku oživljavanja vitalne energije, prikazanog tako da se ruke podižu visoko s obje strane glave, kao na crtežu 2.7. Na tom prikazu Shu na glavi nosi ogoljenu palminu grančicu, hijeroglif mladenačke krjeposti. Amblem kojeg Shu uobičajeno nosi na glavi je nojevo pero, koje kao hijeroglif ima zvučnu vrijednost shu (šu). Shu je (kao božica Maat, koja dijeli isti amblem) ponekad prikazan s krilima. Crtež 2.8 prikazuje ga u androginom obliku, sjedinjenog s bogom beskonačnog prostora, Hehom. On kleči raširenih krila između likova južnog vjetra (krilata lavica s nekoliko glava) i sjevernog vjetra (dvoglavi bik). »Ja sam Shu«, kažem, »dijete Atuma. Moja odjeća je zrak života, koji se oko mene sakuplja iz usta Amona, i otvara vjetrove na mom putu. Ja sam onaj koji čini mogućim svjetlost neba nakon tame... Međuprodirući svjetovi Moji koraci opasuju duljinu neba. Širina moje zemlje je utemeljenje.« Crtež 2.6. Geb i Nut. Papirus iz Novog kraljevstva.
Shu je uzrok polarizacije neba i zemlje na Iznad i Ispod. Njegov ka izraz je za način na koji se nebo drži odvojenim od zemlje, osiguravajući tako odvojenost između duhovnog i materijalnog postojanja. Shuov položaj nagovješćuje potrebu njegove stalne intervencije: kada bi napustio svoj položaj čak i na trenutak, nestala bi dualnost koja karakterizira očitovanje postojanja, a nebo i zemlja ponovno bi se sjedinili. Na crtežu 2.9 prikazan je odnos između triju božanstava koja čine tri sfere očitovanog univerzuma. Prizorom dominira božica Nut, dok umanjeni Geb leži ispod nje. Između njih stoji Shu podignutih ruku koje podupiru dva ovnoglava duha. Nebeska božica Nut prikazana je s većom i jačom Egipat - hram univerzuma nazočnošću od Shua i Geba. Shuove ruke podignute su kao da je podupiru, jer božica se lako može održati oslanjajući se na ruke i noge, kao što se vidi na crtežu 2.6. Ponekad Nut uzima obličje krave, a njezine četiri noge četiri su stupa kojima podržava nebo (crtež 2.10). Potpuno je jasno da je Shuova kretnja manje u odnosu s podrškom bilo kojoj potrebi božice, a više kao vlastiti impuls za popunjenjem prostora između nje i zemlje. Na crtežu 2.10 Geb više nije prisutan. Prema jednom mitu Shu je razdvajao Geba i Nut zbog vlastite ljubavi prema kćerki Nut. Ako ponovno pogledamo crtež 2.9, možemo se pitati jesu li Shuove ruke podignute magnetizmom grudi i stidnice Nut? Shu ulazi u prostor stvoren Gebovim odvajanjem od Nut. Stoji tamo kao stup, pružajući se u punoj duljini između neba i zemlje i potpuno dominirajući papirusa Nesitanebtashru. Dvadeset osim ako je Geb bio pridružen međuprostorom. Crtež 2.7. Bog Shu s rukom podignutom u ka pokretu. Detalj iz U usporedbi sa Shuom i Nut, Geb je iscrpljen. Ponekad je prikazan kao na crtežu 2.11, ali skoro je uvijek u ležećem položaju, besposlen i prividno bez aktivne energije. Obično je mnogo manji od pratilje Nut pa se dobiva dojam kao da ga ona okružuje. Vjerovalo se da su Geb i Nut izvorno sjedinjeni u primordijalnom zagrljaju, ali teško je zamisliti da su njihovi pojedinačni položaji drugačiji, i rima dinastiia. nioi. oriie neeo ona niemu. Na Međuprodirući svjetovi taj način njihovo odvajanje mora uključivati Gebovo otpadanje od Nut. Da je ovo bio slučaj možemo vidjeti na crtežu 3.5 u sljedećem poglavlju. Kozmološke slike triju božanstava sugeriraju očitu hijerarhiju u kojoj je božica neba dominantan lik. Shu i Geb kao da su manje bitni, kao da su pomoćnici Velike majke koja ih natkriljuje. No jasno je da Shu ima aktivnu i značajniju ulogu od ispruženog Geba. čini se kao da je Geb izbacio svoju božansku vitalnost u materijalni svijet. Kao bog zemlje, Geb Crtež 2.8. Bog Shu-Heb s ispruženim krilima između dva božanska vjetra. Novo kraljevstvo. Crtež 2.9. Očitovani svemir obuhvaća bogove Nut, Shu i Geba. Papirus Nesitanebtashru. Egipat - hram univerzuma je najpovezaniji s kraljevstvom vanjskog, fizičkog postojanja. Shu stoji između ovog kraljevstva i nebeskog ili duhovnog svijeta. Ovisan je o zemlji na koju oslanja svoje noge i o nebesima prema kojima su podignute njegove ruke. Shu predstavlja »u - između« kraljevstvo onoliko koliko odvaja nebo od zemlje, osiguravajući također i kontakt među njima. Na ovaj se način objavljuje metafizička shema u međusobnom odnosu tih božanstava i načinu njihovog karakterističnog prikazivanja. Egipatska kozmologija temelji se na podjeli očitovanog svemira u tri kvalitativno različita područja. Nisu to samo fizičke oblasti, već i metafizičke. One su tri reda postojanja kojima odgovaraju fizička područja i pomoću kojih su simbolizirani. Prema važnosti ih možemo podijeliti na: 1. Duhovno ili nebesko (Nut); 2. Srednje (Shu); 3. Fizičko ili zemaljsko (Geb). Fizička priroda Shuovog intermedijalnog ili srednjeg kraljevstva naznačena je činjenicom da su Shuove ruke često prikazane kao da ih u pokretu što daje život podupiru ovnovi duhovi. To možemo
vidjeti na crtežima 2.9 i 2.12. Na crtežu 2.12 ovnovi duhovi uzimaju obličje ba ptice ili duše ptica. Hijeroglif ovna ima zapravo temeljnu vrijednost »ba«. Njihovo često oslikavanje u srednjem području, koje zauzima Shu, naznaka je da se to na jednoj razini shvaćalo kao simboliziranje kraljevstva duše koje se nalazi između duha i materije. Razmatrajući ove kozmološke slike, postaje očito kako je antičkim Egipćanima fizički univerzum u određenoj mjeri bio transparentan s obzirom na duhovni svijet koji je ležao »iza«. Zato bi bilo pogrešno misliti da su oni fizički svemir tumačili of;,m^ Viorr>iafniip ip da su kroz simboličku sliku i Međuprodirući svjetovi Crtež 2.11. Geb, Nut i Shu. Papirus iz Dvadesete dinastije. Egipat - hram univerzuma Crtež 2.12. Shuove ruke podupiru dvije ovnoglave ba ptice. Kovčeg iz Novog kraljevstva. snagu imaginativnog zapažanja duhovni poredak kroz fizički učinili dostupnim i razumljivim. Ako se vodoravna zemaljska kozmologija antike pojavljuje u modernom kritičkom umu kao fizički naivna, moramo se podsjetiti da je prvenstveno u odnosu spram unutarnje, vertikalne dimenzije postojanja. Vodoravna zemaljska kozmologija bila je produkt intencija fundamentalno različitih od onih vezanih za našu modernu kozmologiju. Nije se namjeravao prikazivati fizički svemir, već simbolički prikazati metafizički red postojanja. Jer sva fizička naivnost imala je duhovnu dubinu koja je potpuno odsutna iz fizički usavršene, ali metafizički suhoparne moderne kozmografije. Antici su živjeli u svijetu u kojega se moglo ući i doživjeti ga u nutarnjoj dubini; moderni ljudi, zaboravivši tu dimenziju dubine, zadovoljavaju se mapiranjem beskrajnog detalja vanjske površine bogolikog svemira. Međuprodirući svjetovi Neočitovani svemir Predočena kozmologija drevnih Egipćana nije potpuna zbog toga što vodoravna zemaljska kozmologija također uključuje daljnje definiranje mnogo suptilnijeg područja »vertikalne dimenzije« koje moramo razmotriti. Crtež 2.13 prikazuje božicu neba Nut. Ali ovdje nedostaju Geb i Shu. Ova slika ima novo žarište u odnosu na koje Geb i Shu više nisu striktno relevantni. Naglasak je na odnosu nebeske božice i sunčanog boga Raa. Na lijevoj strani vidi se Nut kako guta sunce kada ono doseže zapadni horizont. Umjesto da se spušta ispod obzora, sunce ulazi u tijelo božice neba. Devet zvjezdanih bogova stoje štujući ovaj događaj. Sunce prolazi čitavom duljinom Nutinog tijela za vrijeme noćnih sati i ponovno se rađa na istoku kao mnogo veće i zamjetljivije (na desnoj strani). Ispod je prikazano kako šakali s pratećim bogovima vuku barku boga sunca. Crtež 2.13 detalj je »Knjige dana i noći« iz Novog kraljevstva koji se pojavljuje na nekim grobovima u Dolini kraljeva i na raznim papirusima iz tog razdoblja. Od posebnog je značaja jer pokazuje drugu, daljnju dimenziju svemira, iza one koju smo dobro razmotrili. Jer unutar Nutinog tijela nalazi se nevidljivo područje, u cijelosti izvan moći osjetilnog zapažanja. Kada sunce ulazi u to područje, ono se više ne može vidjeti jer je ušlo u svijet što postoji samo iznutra. Ovdje nema »vanjskog svemira« u kojem postaje očitovano. Gledajući s našeg modernog stajališta, sigurno ćemo reći: »Kada mi ne vidimo sunce, vide ga ljudi na drugoj strani svijeta. Zato ono još uvijek postoji u vanjskom svemiru, pa je u zabludi svatko tko kaže da ulazi u kraljevstvo iza granica osjetilnog zapažanja.« S točke gledišta antičkih Egipćana, ozbiljno bismo pogriješili glede sudbine sunca nakon dolaska do zapadnog horizonta. Iz duhovne i kozmološke perspektive, ciklus sunca nije samo ciklus fizičkog objekta, već Egipat - hram univerzuma Crtež 2.13. Putovanje sunca kroz Nutino tijelo. Detalj iz »Knjige dana i noći«. Odaja sarkofaga iz grobnice Ramzesa IX. Dvanaesta dinastija. je to suštinsko mitološki proces kojega simbolizira putovanje fizičkog sunca. Njihov odnos prema osjetilnom životu bio je takav da vanjska perceptivna površina fenomena bijaše konstantno prodiruća kako bi se koncentrirala na mitološku jezgru događaja koji su za njih bili vezani. Ono što se događa na sunčevom putovanju, čak i ako je opaženo osjetilima, Egipćanima ima značaj koji je dublji od osjetilnog zapažanja, jer sunce je vanjsko očitovanje boga. Životni proces ovoga boga za
njih je realnost koja je određivala ciklus sunca. Taj životni proces uključuje alternativan ritam očitovanja i povlačenja. U unutrašnjosti Dvvata bog prolazi kroz obnovu koja mu omogućuje da još jednom bude rođen u očitovanom svijetu. No mi u ime »objektivnosti« tretiramo osjetilno perceptivne događaje koje prepoznajemo kao subjektivne. čineći to, odstranjujemo živo srce realnosti i zadovoljavamo se praznom ljuskom što je ostala nakon što su bogovi protjerani iz iskustvenog svijeta. Osjetimo li poticaj za vrednovanjem antičkog egipatskog gledišta kao jedne fantazije smišljene zbog nepoznavanja fizičkih činjenica, bilo bi dobro pitati se Međuprodirući svjetovi koliko duboko seže naše znanje. Naše neuspješno vrednovanje egipatskog pogleda na svijet ne rezultira samo pogrešnim razumijevanjem, već također pomaže ovjekovječenju našeg znanja o metafizičkom aspektu realnosti kojega su oni intenzivno bili svjesni i kojeg ograničeni nadzor naivnog empirizma ne može obuhvatiti. Područje unutar Nutina tijela, u unutrašnjosti neba, jest Dwat ili Duat. Vidjeli smo da bi bilo pogrešno prevesti ovaj svijet kao »Podzemni svijet«. Sada bi trebalo biti jasno i zašto. Dwat na ovoj ilustraciji nije prikazan kao da se nalazi ispod zemlje, gdje bi se očekivalo da će Podzemni svijet i biti. On se nalazi unutar tijela neba. Manje je to Podzemni svijet, a više unutarnji svijet; to je dubok unutarnji svijet.7 Ako božica Nut, božica neba, simbolizira duhovni poredak postojanja, tada, polazeći od zvijezda koje prekrivaju njezino tijelo do nevidljive unutrašnjosti njezina tijela, ulazimo u duhovni poredak prema kojem se vidljive zvijezde izražavaju kretnjom. Ulazeći u njega, nestaju svi vanjski, zamjetljivi uvjeti. Kao što sunce prestaje biti zamjetno kada ulazi u Dwat, tako je i sa svim bićima nakon smrti. Poput sunca, sva bića gube svoju izvanjsku, očitovanu formu kada ulaze u Dwat. Iako se Dvvat može pojmiti kao vrsta mjesta, u stvarnosti je ono manje mjesto, a više »stanje postojanja« koje zadobivaju stvari kada gube fizičko postojanje a prije nego ponovno počnu egzistirati. Stoga tamo odlaze mrtvi i otamo dolaze živi. Uzdižući se na istoku, sunce je zapravo rođeno iz maternice Velike božice pa su tako i sva bića djeca njezine maternice, Dvvata. Sva bića koja nastaju u očitovanom svijetu dolaze iz Dvvata. To je mjesto njihove preegzistencije, mjesto prije njihova rođenja i mjesto na koje se vraćaju nakon što napuste svoju fizičku formu. Bog koji predsjeda Dvvatom nije Nut već njezin sin Oziris. On je gospodar Dvvata koji vlada ciklusima stvaranja i uništenja, rođenja i umiranja, ciklusima kojima su podvrgnuta sva Egipat - hram univerzuma bića. Odnos između Nut i Ozirisa prikazan je na crtežu 2.14, preuzetom iz mistične »Knjige vrata« iz Novog kraljevstva. Ozirisovo tijelo obavija se tako da mu nožni prsti dodiruju glavu, dok su mu ruke podignute do vrha glave gdje pružaju potporu Nut, koja stoji držeći sunčev disk. Natpis uz Nut kazuje: »Ovo je Nut, ona prima boga Ra.« Tekst koji okružuje Ozirisov lik kazuje: »Ovo je Oziris, on okružuje Dvvat.« Na crtežu 2.14, koji je ustvari detalj veće slike, dobiva se dojam da Oziris okružuje tajanstveno područje izvan kojega se nalazi Nut. čini se kao da je ovisna o Ozirisu, jer su njezine noge položene na njegovu glavu. Ovdje vidimo područje koje je »unutarnje« u odnosu na Nut u smislu dubljeg i tajanstvenijeg načina postojanja. Dvvat je stvorio bog Oziris koji ga okružuje i koji se pojavljuje kao lik koji nije svjestan božice. Sadrži čitav unutarnji način postojanja - što znači da ne pripada vanjskome svijetu koji je ograničen vremenom i prostorom - a ipak je temelj na kojem stoji božica. Ovdje se, naravno, prizor više ne sastoji od bogova očitovanog Crtež 2.14. Nut i Oziris. Iz »Knjige vrata«, odjeljak 12. Grobnica Ramzesa VI. Dvadeseta dinastija. Međuprodirući svjetovi svemira - Geba, Shu i Nut. Oziris nije alternativa i zamjena za Geba. Prije se radi o duhovnim silama, dubljima od onih koje božanstva očitovanog svemira mogu predstaviti. Dvvat kojeg Oziris okružuje duhovno je središte, izvor svih formi, kreativnih i destruktivnih sila kojima su sve forme podvrgnute. Kao što ćemo vidjeti u narednim poglavljima, Dvvat je, kao Podzemni svijet mrtvih, također i kraljevstvo psihičkih energija. Na crtežu 2.14 primjećujemo jednu zanimljivost. Oziris je na slici okružen vodom. I Nutina glava
počiva na površini mora u koje je Oziris uronjen. Ona drži sunce iznad vode, pa ono tako postoji u drugom elementu. Pogledajmo sada crtež 2.15, kojega je crtež 2.14 dio. Detalj je uzet s vrha, a u kontekstu čitave slike ispravna orijentacija detalja je obratna. Ispod je prostor kojega zauzima sunčev disk koji se proteže čitavom duljinom sunčeve barke. Nut je prikazana kako prima disk od Kheprera, skarabeja - obličje koje poprima Ra kada ulazi u očitovanje. Na bokovima Ra-Kheprera nalaze se Izida i Neftis koje nadgledaju njegovo rođenje, a do njih je, s obje strane, posada sunčeve barke. Sunčeva barka stvara prostor, vrstu zračnog mjehura, u moru koje se sada doima beskonačnim. Sunčeva barka omogućuje nastajanje svijeta unutar ovoga oceana. Ocean je personificiran likom koji sunčevu barku drži visoko, naznačujući daljnju razinu ovisnosti, dublji temelj za očitovani univerzum. Taj se lik zove Nun. Tekst kazuje: »Te ruke dolaze iz vode. One podižu tog boga (to jest boga Ra).8 Podižući boga i njegovu pratnju na sunčevu barku, ruke Nun podižu čitav svemir, koji živi u i kroz boga Ra koji daje život i udjeljuje svjetlost. Isti je prizor oslikan na crtežu 2.16, ali s jednom bitnom razlikom. Pokret Nun - toliko sličan Shuovom - sada se čini kao da stvara prostor u vodama, povučen natrag do granice svijeta. Ovo postavljanje kozmičkog mora na vanjsku granicu svijeta kao da najviše odgovara načinu na koji su ga Egipćani poimali. Egipat - hram univerzuma Crtež 2.15. Nun, primordijalni ocean podiže sunčevu barku. Iz »Knjige vrata«, odjeljak 12. Grobnica Ramzesa VI. Dvadeseta dinastija. Što je taj ocean? Kako ga shvatiti? U jedno možemo biti sigurni - antički Egipćani nisu doslovno vjerovali u postojanje vode kao što je Sredozemno more, a koje bi određivalo vanjske granice njihovog svemira. Vode Nuna imaju suptilniji način postojanja od voda koje susrećemo u fizičkom svijetu. Oba lika, Oziris i nevidljivo kraljevstvo koje Međuprodirući svjetovi Crtež 2.16. Podižući sunčevu barku, Nun stvara prostor u kozmičkim vodama. Papirus Khonsttmes. Novo kraljevstvo. okružuje, prikazani su unutar ovih voda, što nam ukazuje da vode imaju tajanstveniji način postojanja. Priroda Nuna toliko je neopisiva da je obično predstavljana u negativnim terminima - Nun je mračan, bezobličan, inertan.9 Nun je neostvareni potencijal postojanja, simboliziran bezobličnom fluidnošću velikog prostranstva vode. Voda najbolje simbolizira kvalitete Nuna, jer iako je izvor života, bez oblika je i određenosti. Na taj način postoji prije svih oblika, očitovanih i neočitovanih. Nun postoji raniie od svih boe-ova. Egipat - hram univerzuma Crtež 2.17. Kozmos, očitovan i neočitovan. Grobnica Setija I. Devetnaesta dinastija. ranije od Ozirisa, Dvvata i poznatog svijeta eksternaliziranog u vremenu i prostoru. U »Tekstovima piramida« stoji da Nun postoji »prije nego je postojalo Nebo« i prije onoga što je načinjeno kao postojano ili čvrstoj Suštinski je Nun neprepoznatljiv i nalazi se na granicama poznatog svijeta. Nun nije bog već je prije »supstancija i otac bogova«.11 Tako se čak ni za bogove ne može reći da poznaju Nun, jer Nun je neizbježni temelj i izvor samog postojanja. Na crtežu 2.17 prikazan je odnos Nuna i čitavog svemira. Ilustracija potječe s kenotafa Setija I i produkt je zrele teologije Novog kraljevstva (približno 13. stoljeće prije Krista). Prikazuje nebesku božicu Nut u njezinu uobičajenom položaju, sa Shuom ispod nje, kako stoji na zemlji (jednostavno se upućuje na »pijesak«). Sunčev disk Nut gleda s desne strane i on ulazi u njezino tijelo. Prolazeći kroz njezino tijelo, prolazi područje Dvvata i konačno se ponovno rađa. Novorođeni sunčev disk prikazan je na desnoj strani ilustracije, pokraj Nutinih stopala. Ovdje se nalaze sve glavne značajke antičke egipatske kozmološke slike: nebo, zemlja, intermedijalno područje, sunce, Dvvat. Ali u ovu je sliku uključeno nešto što inače izostaje na sličnim prikazima, a što je upotpunjuje. Međuprodirući svjetovi U desnom gornjem uglu, iznad i ispod Nutinog tijela, tekst opisuje Nun. Tekst je ovdje očito stavljen namjerno. Nalazi se izvan Nutinog dohvata. Tekst kazuje: Jednolična tama, vrelo bogova...
Kako gornja strana ovoga neba postoji u jednoličnoj tami, južne, sjeverne, zapadne i istočne granice koje su nepoznate, postavljene su u Vodama [Nun], u inertnosti. Nema tamo svjetla Ovna [tj. bog sunca Amon-Ra]: tamo se on pojavljuje čija područja jug, sjever, zapad i istok nisu poznata bogovima ni Duhovima, tamo nema svjetlosti.12 Ako je Dvvat prvi stadij neočitovane stvarnosti, Nun je još dalje od poznatog svijeta osjetimo zamjetnih formi. Dvvat udomljuje duhovne forme - ali sve se forme rastvaraju u mračnim vodama Nuna. Sve dok je Nun bezoblična praznina ili bezdan [prvobitni kaos], nalazi se s one strane kategorije znanja. Zbog toga može biti opisan jedino u negativnim terminima, kojima se misticizam vraća kada se kontemplira o izvoru postojanja. Kako bismo najbolje shvatili značenje Nuna u kozmološkoj i metakozmološkoj teologiji antičkih Egipćana i kako bismo potpunije razumjeli šire značenje svega o čemu smo do sada raspravljali, moramo se okrenuti mitovima koji govore o stvaranju. Egipat - hram univerzuma MITOVI O KOZMOGENEZI S obzirom na prirodu egipatskih gledišta, s njezinom kvalitetom i metafizički različitim redovima postojanja (označavaju ih bogovi), za očekivati je da mitovi o nastanku svijeta budu povezani s izražavanjem odnosa različitih redova postojanja, prije nego pokušaj predočenja jednostavnog fizičkog prikaza o podrijetlu svemira. Mitovi o stvaranju opisuju »vertikalnu« ontologiju koja se proteže od najuzvišenijih božanstava, udaljenih od fizičkoga svijeta, kroz bogove koji su sve više upleteni u zemaljsko kraljevstvo, pa sve do bogova koji nastanjuju ovo kraljevstvo. To znači da mitovi o stvaranju ocrtavaju hijerarhiju bića od Boga ili Apsolutnog Duha do materijalnih bića. No, to ni na koji način nije statička hijerarhija. To je prikazano kao slijed bogova ili bogolikih stanja univerzuma koji vode do očitovanog svijeta ili onakvog kakvog poznajemo. Način na koji se to događa opisan je na slikama koje predočuju odnose bogova: slike stvaranja, rođenja, sjedinjenja i odvajanja. Mitovi o stvaranju mogu se iščitavati na barem dva načina. S jedne strane oni ocrtavaju ontologiju koja opisuje odnos vanjskoga svijeta bogova i svijeta ljudskog doživljavanja. Na taj nas način pozivaju da zavirimo iza fizičkoga, u metafizički poredak na kojem je fizički zasnovan i iz čiiee izvora viečnn Egipat - hram univerzuma proizlazi. Kada bi aktivnost duhovnih bića koja borave u tim višim sferama nestala, svijet bi se tada okrenuo svom primordijalnom stanju. Postoji stalan i neophodan odnos između duhovnog i prostorno-vremenskog poretka, s time da je drugi potpuno ovisan o prvome. S druge strane, budući da je proces stvaranja proces emanacije vanjskoga svijeta duha u prostornovremenski matriks, u ovaj su proces prostor i vrijeme nužno uključeni, ali ne - »na početku« - kao prostor i vrijeme s kojim smo mi upoznati. Mitovi o stvaranju opisuju evolucijski proces - evolucija vladajućih duhovnih stanja u pretprostornoj prostranosti i prevremenskoj »vremenosti«. Kako ovo shvatiti? Za stare Egipćane, koji su gledali u daleku prošlost, uvjeti postojanja poimani su sasvim drugačije od uvjeta koji su prevladavali u njihovo vrijeme. Što su dalje gledali, tim više im se univerzum doimao kao unutarnji. Prostornost je rastvorena u rastući unutarnji i »fluidni« modalitet u kojem ne postoje vanjske odnosne točke. Izvorno stanje univerzuma bilo je u potpunosti unutarnje; sadržavalo je duhovna bića i kvalitete koje su ona nosila. Ako su ova bića opisana kao da imaju vanjski aspekt (primjerice Ra kao izvor svjetla koje daje život, Shu kao sjajni, zrakom ispunjeni prostor, ili Tefnut, njegova pratilja, kao vlaga), onda taj aspekt treba shvatiti kao očitovanje kvalitete koja je izvorno neočitovana. Drugim riječima, svjetlo, zrak i vlaga postojali su na duhovan i bogolik način. Oni nisu bili svjetlo, vlaga i zrak kakve mi danas poznajemo, jer svijet je tek trebao nastati.
Egipćani su također drugačije osjećali i prirodu vremena. Pratili su je sve dalje u prošlost. Vrijeme, kao i prostor, odbacilo je svoju vanjštinu. U dalekoj prošlosti vrijeme nije bilo određeno godišnjim ciklusima Nila, Sunca, Mjeseca i Siriusa. Nije još dobilo vanjske odnosne točke i mjereno je u odnosu na slijed bogova koji su vladali »nebeskim« Egiptom. Mitovi o komogenezi Ovo razdoblje bogova nazivalo se Prvim vremenom. Bilo je to »vrijeme« prije vremena koje je trebalo nastati u zemaljskom smislu. Kao što su definirali ontologiju, mitovi o stvaranju također su opisivali »metafizičku povijest« izlijevanja Božanstva ili Apsolutnog Duha u vanjsko očitovanje. Kroz to izlijevanje svijet prostora i vremena poprimio je sadašnji oblik. Antički egipatski mitovi o stvaranju stoga su potpuno različiti od moderne znanstvene kozmologije iz koje su ispušteni svi odnosi prema vertikalnoj dimenziji i koja - zbog pokušaja tumačenja stvaranja svemira iz čisto materijalističke perspektive - nije sposobna pojmiti svemir u prvobitnom duhovnom stanju.1 U antičkom Egiptu postojalo je nekoliko mitova o stvaranju iz nekoliko kultnih središta. Naše istraživanje naglašava tri najvažnija mita o stvaranju koji su u velikoj mjeri djelovali na arhetipske modele na kojima su zasnovane druge različite kozmogonije (naprimjer ona Amona u Tebi). Svi zajedno, oni stvaraju lijepu i potpunu priču o načinu na koji su shvaćeni neočitovani i očitovani svjetovi. Te tri kozmogonije razvijaju se kao kultni centri: tri boga - Ra, Thoth i Ptah - smještena su u Heliopolisu, Hermopolisu i Memfisu. Odnose se na heliopolijske, hermopolijske i memfijske mitove o stvaranju ili kozmogeneze, ali treba se uvijek sjetiti da ono što ih razlikuje nije toliko činjenica njihove emanacije iz različitih mjesta, već izražavanje različite perspektive kultova bogova štovanih na tim mjestima. Svaki od bogova imao je posebnu ulogu u panteonu bogova koja se odražavala u razvoju božanskog u izvanjskom. Iako nije moguće odrediti vrijeme nastanka mitova o stvaranju, moguće je odrediti njihovu formulaciju i formalizaciju u specifične tekstove. Prvo upućivanje na kozmogoniju Heliopolisa pojavljuje se u »Tekstovima piramida« u Starom kraljevstvu. Glavni izvor hermopolijske kozmogonije čine »Tekstovi sarkofaga« iz Srednjeg kraljevstva. Naše znanje o memfijskoj kozmogoniji Egipat - hram univerzuma potječe iz tekstova Kasnoga razdoblja, za koje se smatra da su kopirani iz ranijih izvora Novoga kraljevstva. Na taj način tri mita o stvaranju možemo smatrati »rasponom« čitave antičke egipatske povijesti. Premda se može tvrditi da je svaki od ta tri mita prevladavao tijekom određenog razdoblja, to nije razlog zbog kojeg smo se na njih usredotočili. Radi se o dubljem metafizičkom značenju u tri različita mita o stvaranju. Heliopolijska kozmogonija usredotočuje se na originalni čin egipatske samodefiniranosti kroz koji stvaranje svijeta postaje moguće, ali teško da se odnosi na stvaranje svijeta. Ona se u potpunosti koncentrira na duhovne događaje koji tomu prethode. Hermopolijska kozmogonija pak ističe način na koji je nebeska kreativna energija kanalizirana u svijet. I ona vrlo malo pažnje posvećuje fizičkoj razini, a uglavnom se fokusira na prijelaz s neočitovanog na očitovano. I, konačno, memfijska se kozmogonija primarno bavi utjelovljenjem nebeskog u materijalnu formu, pozorno se baveći detaljima inkarnacije duha u materiju. Glavni protagonist heliopolijske kozmogonije je Atum-Ra, bog nadmoćno povezan sa suncem. Za Egipćane je sunce, više od bilo kojeg drugog kozmičkog tijela, bilo slika koncentrirane snage ili moći nebeskog kraljevstva. U Hermopolisu je to bio Thoth, bog mjeseca, oko kojeg se kretala čitava kozmogonija. Odražavajući svjetlo sunca u mjerenim stupnjevima, Mjesec se može shvatiti kao kozmičko tijelo koje predstavlja prijelazno kraljevstvo između neba i zemlje. Memfijska kozmogonija oslikava boga Ptaha, povezanog prvenstveno sa zemljom i materijalnom razinom. Tri kozmogonije ne smiju se smatrati međusobno suprotstavljenima već prije kao kozmogonije koje oblikuju razvoj duha u materiju. Gledajući na taj način, tri kozmogonije skupa tvore uzvišenu imaginativnu metafiziku, usporedivu s metafizikom Upanišada. Mitovi o komogenezi Heliopolis Kozmogonija koja se razvila u Heliopolisu fokusira se na stvaranje univerzuma sa specifičnog stajališta svećenstva boga Ra. Od vremena Pete dinastije Heliopolis je bio glavno središte štovanja
boga Ra. Heliopolis na grčkom jeziku znači »Grad Heliosa«, a bog sunca Helios ekvivalent je boga Ra. Egipatsko je ime za Heliopolis bilo Yunu, često pisano kao »On« ili »Onnu«. Bilo je prikazano hijeroglifom koji označava potporanj ili stup. U hramovima sunca ranog razdoblja Starog kraljevstva taj kultni predmet bio je položen točno u središte otvorenog dvorišta u kojem je štovan bog. Heliopolijska kozmogonija stoga je kozmogonijska ili teološka shema s bogom Raom u središnjem položaju. U toj kozmogoniji opis izlijevanja vječnog svijeta čistoga duha u materiju započinje s Nunom. Na Početku postoji samo Nun, mračne i ponorne vode koje se pružaju u beskonačnost. U tom prvobitnom oceanu forme se međusobno ne razlikuju. Postoji samo prevladavajuća bezobličnost koja dostiže ništavnost s obzirom da se sve stvari stapaju u tom velikom moru Nuna. Mora se zamisliti kakvoća postojanja koje je prije prostora i vremena, gore i dolje, prije i poslije. Ništa se ne nalazi izvan bilo čega, jer sve je prirođeno svakoj drugoj stvari; zbog toga odvojene stvari ne postoje. Ovdje postoji primordijalno jedinstvo o kojemu je nemoguće govoriti u negativnim terminima. A ipak slika vode nosi pozitivno opažanje Nuna kao izvora života. Nun je različit i raznolik univerzum što postoji u stanju mogućnosti. Primordijalno stanje kojemu je nadjenuto ime Nun ponekad je prikazano kao velika zmija. Ali već prikaz zmije koja je mnogo manje uvijena mora biti viđen kao prvo očitovanje nečega iz oceana potencijala. Ova zmija zove se Nehebkau, što znači »Pribavitelj životnih energija«. U »Tekstovima piramida« Nehebkau govori: Egipat - hram univerzuma Ja sam izljev iskonske poplave [Nun], onaj koji izranja iz voda. Ja sam Nehebkau, zmija s mnogo zavoja.2 Nehebkau ima dvojaku vrijednost sličnu Nunu, jer zmijski zavoji obuhvaćaju životne energije cjelokupnog postojanja u stanje nerealizirane i neizražene mogućnosti, a u isto vrijeme osiguravaju dom, zaštitnički zagrljaj iz kojeg te životne energije mogu istjecati. Unutar zavoja zmije koja pliva u vodama Nuna počiva kreativni princip koji je iskra života; samo on može osloboditi životne energije koje se odražavaju u skrivenoj mogućnosti unutar Nuna. Egipćani su ovaj kreativni princip nazivali Atum, što znači »biti potpun«.3 Atum i Nun su vidovi uzvišenog Božanstva sadržanog u mnogostrukim potencijalima postojanja unutar njih samih. No, Atum je načelo koje inicira pokret od mogućnosti do ostvarenja, od iznutra prema van. Atum je taj koji aktivira životni potencijal Nuna i provodi ga u djelo. Na početku je Nun mirovao u vodama u stanju pasivnosti ili inertnosti jer ni na što nije mogao stati. Bijah sam u vodama, u stanju inertnosti, prije nego sam pronašao nešto na što bih stao ili sjeo, prije nego je Heliopolis bio utemeljen.4 Na crtežu 3.1 prikazane su vode koje poprimaju obličje velike zmije u kojoj Atum samuje, s licem okrenutim prema dolje. Atum izvorno nije različit od Nuna. Također se ne razlikuje ni od zmije. U »Tekstovima sarkofaga« Atum kaže: Ovio sam se oko sebe, Bijah okružen mojim zavojima, Onaj tko je načinio mjesto za sebe usred nienih zavoia.5 Mitovi o komogenezi Crtež 3.1. Atum unutar zavoja zmije. Papirus iz Devetnaeste dinastije. Ali dok sebi pravi mjesto unutar zmijskih zavoja, Atum počinje definirati sebe kao nešto drugačije ili različito. Tako se i unutar voda Nuna Atum počinje razlikovati od tih voda. Samodefiniranje Atuma unutar primordijalnog oceana prvo je kozmičko djelo koje uvodi niz kreativnih činova pomoću kojih uređeni svijet izranja iz originalnog oceana ili ponora. U činu samodefi-niranja Atumova se priroda mijenja. Atum nije više samo potpunost svega što jest u vodama Nuna. Atum je čin pomoću kojeg sve što jest nastaje. A budući da sve što jest nije drukčije od Atuma, nastanak toga nije drugačiji od Atumovog. Na taj je način Atumov čin samostvaranja istodobno čin stvaranja svijeta. U tom činu rođeno je načelo Postanka, a Atum se
naziva Kheprer, »Onaj koji nastaje«. Iz stanja čistog postojanja Atum uzima model Nastanka i u tom trenutku započinju taj proces i promjena (iako ne proces i promjena u vremenu kakve mi poimamo). Kheprer, »Onaj koji nastaje«, simboliziran je skarabejem, zbog njegove prividne sposobnosti spontanog regeneriranja iz kuglice balege. Na crtežu 3.2 Atum - još uvijek u zavojima zmije kojoj sada niče mnogo glava - s licem okrenutim prema gore, privlači sebi skarabeje. Radeći to, privlači sebi moć stvaranja, asimilirajući tako energiju Postanka. Na ovaj način Atum izranja iz voda Nuna i oslobađa se zavoja prvobitne Egipat - hram univerzuma Crtež 3.2. Atum, još uvijek u zavojima zmije, privlači sebi Kheprera. Iz »Knjige o onome što je u Podzemnom svijetu«, odjeljak 6. Osamnaesta dinastija. zmije. Atumovo izranjanje oslikano je na dva načina. Prvi ga prikazuje kao zemlju koja izlazi iz vode. U smislu Prve zemlje ili »Primordijalnog brda«, nešto se kruto oformljuje usred, sveprožimajuće fluidnosti velikog oceana. »Pozdrav tebi, Atume!« kazuje himna iz »Tekstova piramida«, »Pozdrav tebi, Kheprere, samostvoreni! Uzdižeš se u svojem imenu Visokog brda. Nestaješ u svojem imenu Kheprera.«6 Izranjanje Atuma kao visokog brda simbolički je ponavljano svake godine kada bi se prva zemlja pojavila iznad poplavljenih voda Nila (simbolički Nun). Druga slika Atumova pojavljivanja jest njegovo oslobađanje od zmijskih zavoja. On mora prerezati zmiju u bici tijekom koje Atum mijenja obličje u mačku ili mungosa kako bi ubio zmiju. To se može vidjeti na crtežu 3.3. Kada Atum ubija zmiju, iz njezinih kolutova niče sveto egipatsko stablo Stablo svijeta, u čijim granama nastaje čitav svijet. čin nicanja i nastanka Stabla svijeta, u onom trenutku kada Atum pobjeđuje zmiju, odgovara uzdizanju Prve zemlje iz Mitovi o komogenezi Crtež 3.3. Atum u obličju mačke ubija zmiju. Papirus iz Novog kraljevstva. voda ponora. To je naplavljivanje trstike na obale Prvobitnog brda. Trstika pušta korijenje i raste. Iz okolnoga mraka dolijeće ptica svjetla, svjetleća ptica velikih krila koja sjeda na trstiku. Ta predivna i začudna ptica što donosi svjetlo u tamu prvobitna je forma boga Ra. Po nekim verzijama svjetleća ptica slijeće na sveti Benben kamen (riječ benben u egipatskom se jeziku dovodi u vezu s »izljevom«) koji označava izvorni stup ili potporanj koji u Starom kraljevstvu postaje kultni objekt boga Ra. Svjetleća ptica koja sjedi na vrhu Prve zemlje može se vidjeti na crtežu 3.4. Ovo su dva uzastopna bogojavljanja Atuma: prvo, kao čvrstoća unutar fluidnosti, određenje unutar beskonačne mase Prvobitnog oceana, i drugo, kao svjetlo koje sija u tamu nepostojanja. Jednako kao što se pojavljivanje Prvobitnog brda ponavljalo svake godine s poplavom, tako se i osvjetljavanje svijeta simbolički ponavljalo svakog jutra s pojavljivanjem nakon noćne tame. Egipat - hram univerzuma Kheprer je povezan s pojavljivanjem svjetla kao i s izranjanjem zemlje. Ali, vezano za pojavu prvoga svjetla, Kheprer je povezan s Raom, božanstvom vidljivim u suncu. Zbog toga što Atum privlači sebi energije Kheprera, on se prikazuje kao Ra. Zato u »Knjizi mrtvih« čitamo: Ja sam božanska duša Ra koja proizlazi iz Nun... Nastao sam iz sebe usred Nun, u tome je moje ime Kheprer.7 Na taj je način Atum trostruk: Atum-Kheprer-Ra. Ova transformacija Jednog u Crtež 3.4. Ptica svjetla sjedi na trstici koja raste na piramidalno oblikovanom Prvobitnom brdu. Papirus Anhai. Dvadeseta dinastija. Tri - točnije govoreći Jednog u četiri, ako uključimo Nun - nije podložna definitivnoj logičkoj analizi. Moramo se oduprijeti našoj želji za daljnjim pojašnjavanjem. Samo tako krenut ćemo prema naprijed, prema fluidnom načinu egipatskog mišljenja i istini kako su je oni doživljavali. Ova materija drevne egipatske kozmogonije toliko je daleko od grube fizičke realnosti. Ona je pokazala modernoj zapadnjačkoj svijesti da bi pokušaj ukomponiravanja podvrgnute materije u
skladni sustav predstavljao odvajanje od njezina živog sadržaja. Moramo usvojiti više organski način razmišljanja u kojem se misaoni sadržaji pretaču, a ne stoje jedan izvan drugog. Nun je Atum; Atum je Ra; Atum-Ra je Mitovi o komogenezi Nun; a ipak su Nun i Atum očito različiti. I doista, njihova indirektna različitost je činjenica koja čini da se Atum razlikuje od Nun. Ali u tom činu samorazlikovanja pokreće se Atum i postaje Kheprer - pokret se upotpunjuje kada Kheprer »postaje« Ra. Ra je, recimo to tako, kraj tog procesa: četvrta hipostaza Jednog Božanstva. Ali Ra je u stvarnosti nazočan i aktivan u procesu vlastitog samorazvitka. U sljedećem odlomku izražen je predivan, međusobno zagonetan odnos njih četvero. Ja sam Atum u podizanju. Ja sam jedini Jedan. Nastadoh [Kheprer-Ra] u Nunu. Ja sam Ra u njegovom podizanju na početku... Ja sam Veliki Bog koji je nastao pomoću njega (Kheprer t'esef), Nuna, što jest, koji je stvorio njegovo ime »Supstancija [ili Otac] bogova«, kao bog.8 Ovakav tekst zaslužuje najdublje razmatranje. To je visoka metafizika prije u mitološkom nego u apstraktnom obliku, prizorište postavljeno za stvaranje bogova. Kao kreativno načelo, Atumova priroda je takva da on žudi izraziti svoju kreativnost. Izražavanje kreativnosti nužno je za njegov identitet. Atum mora biti produktivan, mora izliti svoje postojanje u svijet. Ja sam onaj koji je nastao kao Atum. U Heliopolisu je mojfalus postao ukrućen. Primio sam ga i došao do orgazma. Na taj su način rođeni potomci istih roditelja.9 Motiv masturbacije naznaka je Atumove androginosti. Atum je »Veliki On-Ona« koji je sposoban oploditi i začeti, a potom i roditi.10 Drugim riječima, načelo dualnosti je izvan Egipat - hram univerzuma Atuma. On postoji na nedualistički način, u podudarnosti sa svojom unutarnjom jedinstvenom prirodom. čin izbacivanja sluzi ili pljuvanja može se usporediti s masturbacijom. Ispljunuo si Shu. Iskašljao si Tefnut. Položio si svoje ruke oko njih kao ruke ka pa je tvoj ka rođen u njima.11 Oba lika izražavaju drukčiju vrstu djela od Atumovog originalnog »nastanka« kao Kheprera. Ovdje se radi o činu stvaranja prije nego o samodefiniranju ili samodiferencijaciji. Bogovi Shu ili Tefnut razdvojeni su od Atuma zbog toga što on mora staviti ruke oko njih da bi izlio u njih svoj ka. Atum je taj koji ih čini živima pa njihova odvojenost od njega ne uključuje potpunu neovisnost. Kada bismo upotrijebili jezik srednjovjekovne skolastike, rekli bismo da su Shu i Tefnut različite suštine ovisne o Atumu zbog njihovog postojanja; njihov odnos prema Atumu usporediv je s odnosom anđela prema Bogu u tomističkoj teologiji. U antičkim egipatskim svetim tekstovima bogovi su općenito prikazani kao »udovi« Božanstva. Tako na početku, kada kontemplira o stvaranju univerzuma, Atum kazuje Ponoru [Nun]: »U opuštenom sam stanju i vrlo umoran, moji ljudi još nisu oblikovani; da je zemlja živa razveselila bi moje srce i oživjela moje grudi. Neka moji udovi budu okupljeni da ga stvore i neka ta velika klonulost bude raspršena.12 Da bi »zemlja« (materijalni svijet) i »ljudi« (sva bića) nastali, Atum prvo mora sakupiti svoje udove društvo Mitovi o komogenezi bogova. Samo onda kada su Atumovi udovi skupljeni, zemlja može biti stvorena. U ovom tekstu pronalazimo i jačanje ideje da se razlog za stvaranje nalazi u Atumovoj nepotisnutoj kreativnosti. Božanska priroda nastoji se izraziti, nadići prvobitno stanje samoće, jer samo tada doživljava potpunu radost.
Stvaranje Shua i Tefnut ključni je korak u procesu evolucije svijeta. Shu, kao što smo vidjeli, predstavlja načelo zraka ili prostora. U jednom tekstu Shu kaže: »Ja sam taj prostor koji se ostvaruje u vodama, / Ja nastadoh u njima, ja sam rastao u njima, / Ali ja nisam izručen boravištu tame.«13 Shu je prostor, ali ne onakav kakvog mi doživljavamo, jer univerzum tada još ne postoji. Shua prije trebamo pojmiti kao načelo kroz koje se iz bezobličnosti primordijalnog jedinstva izdiže forma. Kroz Shua Atum može izraziti svoju kreativnu volju i dovesti u postojanje bogove i očitovani univerzum. Božica Tefnut je povezana s vlagom u smislu vlažne vulve; njezino značenje u terminima sekvenci stvaranja jest u tome da je ona ženski partner Shua. Androgini i biseksualni Atum, koji predstavlja načelo primordijalnog jedinstva, stvara iz sebe dualnost. Shu i Tefnut predstavljaju pojavu dualnosti - u obliku seksualnog polariteta - iz jedinstva. Ne samo da su oni Dva (međusobno različita), nego su i različitost iz izvornog Jednog. Na taj način Jedno postaje Tri. U kasnom papirusu Nesi Amon, ovaj numerološki aspekt vrlo je jasan: »Ja odaslah od sebe bogove Shua i Tefnut te od Jednog postadoh Tri.«14 Prvi stadij u procesu stvaranja tako ponavlja originalni proces samodiferencijacije unutar Jednog. Kao što se Atum razlikuje od Nun (Jedan = Dva) i time »postaje« Kheprer (Jedan = Tri), načelo stvaranja, tako ovdje Atum stvara Shua-Tefnut (Jedan = Dva) koji utjelovljuju u sebi načelo dualnosti (Jedan = Tri), sada izraženo seksualno, a time i kao stvaralačka moć. Egipat - hram univerzuma Kroz seksualno sjedinjenje rođena je nova generacija bogova. Na taj način dolazimo do treće faze u procesu stvaranja. Prva faza bila je samodiferencijacija kreativnog načela unutar prvobitnog Jedinstva (Jedno). Druga faza bila je samostvaranje iz ovog kreativnog načela (Atum) od Dva (Shu i Tefnut) koji je izvan Jednog. Treća faza u stvaranju bogova u skladu s načelom dualnosti jest utjelovljenje bogova Shua i Tefnut. Proces stvaranja sada je toliko daleko od uzvišenog Boga da Atum nije izravno uključen. Iz seksualnog sjedinjenja Shua i Tefnut rođeni su Geb i Nut. Geb je zemlja, Nut je nebo, ali ne bismo trebali o njima razmišljati kao o nebu i zemlji kakve kasnije doživljavaju ljudska bića. Jer Geb i Nut rođeni su zajedno u ljubavnom zagrljaju. Zemlja je izvorno sjedinjena s nebom. Između njih nema prostora; oni čine jedno biće, još uvijek nerazdvojeno jedinstvo, pa zato moramo zamisliti stanje koje je vladalo prije nastanka svijeta. Još nije bilo očitovanog univerzuma. Može se vidjeti da univerzum bogova u ovoj fazi, s rođenjem Geba i Nut, sada odražava potpuno razvijeno primordijalno jedinstvo Božanstva, jedinstvo Geb-Nut koje odgovara Rau: Nun Atum Atum - Kheprer Atum - Tefnut Ra Kada je izvorni Jedan postao četiri, postavljeni su uvjeti Mitovi o komogenezi Crtež 3.5. Razdvajanje Geba i Nut. Papirus Tameniu. Dvadeset i prva dinastija. Načinjeno je prizorište za sljedeću glavnu fazu: Stvaranje poretka očitovanog svijeta. To se ostvaruje činom dijeljenja, a ne spolnim stvaranjem. Na crtežu 3.5 vidimo lik Shua (s desne strane, kako podiže ruku ispred sebe) koji razdvaja Geba i Nut. To je potpuno drugačija slika od prethodne u kojoj Jedan postaje Dva. Na prvoj - Atum se stvara drugačije od Nun - vidimo Atuma kako izranja iz vode u formi brda. Slaveći vlastitu kreativnu moć, Atum se određuje kao različita hipostaza božanstva. U paralelnom motivu pobjede nad zmijom, nazočno je veselje u Atumovom krvavom trijumfu nad inertnim silama. U narednom stadiju Jedan postaje Dva - Atum stvara Shua i Tefnut vidimo da Atum masturbira i pljuje Dva iz sebe. Ovdje je motiv, barem djelomično, ugodna prokreacija. Ali u sljedećem prizoru, gdje Jedan postaje Dva, u kojem Shu razdvaja Geba i Nut, imamo sliku Jednog (Geb-Nut) podijeljenog izvanjskim posredovanjem (Shu) - čin koji nije izvor ugode već izvor boli. Jer to nije voljno djelo zaljubljenog para koji bi čitavu vječnost ostao sjedinjen. Kroz razdvajanje Geba i Nut od strane Shua, duhovni svijet konačno ulazi u očitovanje. S nebom
uzdignutim iznad zemlie i sa Shuom koii se nalazi između niih razdvaiainri ih. Egipat - hram univerzuma Crtež 3.6. Nastanak očitovanog svijeta. Papirus iz Novog kraljevstva. postavljeni su uvjeti da ono što je suštinski duhovno uzme vanjski oblik. U tom trenutku bogovi (koji su vjerojatno postojali kao dio sjedinjenja Geb-Nut) dobivaju vanjski oblik; oni uzimaju formu zvijezda koje sjaje na podignutom Nutinom trbuhu: »Ti [Nut] uzela si sebi svakog boga koji ima barku, da bi ih mogla postaviti na zvjezdano nebo.«15 Od posebnog je značaja Raov ulazak u očitovanje u formi sunca. Rođenje sunca ponekad je prikazivano kao izlijeganje ptice svjetla iz kozmičkog jajeta kojeg stvara »Velika gakuša« (kozmička guska). I ponovno je događaj duhovnog očitovanja portretiran kao ponavljanje ili dijeljenje onoga što je izvorno bilo Jedinstvo. Stoga je prisutan osjećaj rasq'epa koji prati dolazak u postojanje materijalnog svijeta. Slika Gebovog i Nutinog prisilnog razdvajanja pobuđuje ideju da svijet nastaje na osnovi boli. Bol i patnje su životna stanja očitovanog svijeta. Mitovi o komogenezi Ovaj je svijet prikazan na crtežu 3.6. Vidimo boga Atum-Raa u njegovoj sunčevoj barci kako plovi preko Nutinog tijela i kako ga s desne strane primaju otvorene ruke Dvvata. Iako je Atum-Ra stvoritelj bogova, Nut je majka svega što ulazi u očitovanje. U onoj mjeri u kojoj je Ra očitovan u suncu, njegova »kćer« (zapravo njegova unuka) Nut je nužno i njegova majka. S nastankom nebeskih tijela koja su iznad, zemlja koja je ispod također uzima vlastitim pravom egzistenciju kao biće. Odsad je zemlja pozornica svake daljnje duhovne evolucije. Na zemlji se ozakonjuje naredna drama bogova, ali sada u odnosu na prostorno privremene uvjete koji su nam poznati. Od podjele Geb-Nut nastaje četvero djece: Oziris, Izida, Seth i Neftis.16 Sva ova božanstva suštinski su kozmička; svakome je pridruženo kozmičko područje. Najočitiji je Oziris, povezan s Orionom i Mjesecom; Izida sa Siriusom; Seth s konstelacijom Thigh (naš Veliki medvjed); a Neftis sa sferom neba iza horizonta. Ono što je manje očito jest da je svatko posredovanjem ishodio energije koje su Egipćani doživljavali kao kozmičke emanacije. Zbog toga što danas ne mislimo o svemiru kao o nečemu što se nalazi »izvan« zemlje, teško nam je shvatiti da kvalitete dobra i zla, plodnosti i jalovosti, mržnje i predanosti, svađe i pomirenja itd., mogu biti kozmičke. Ali za Egipćane je sve što se događa na razini zemlje bila doslovce slika univerzalnih sila. Priroda heliopolijske teologije jedva dodiruje svijet osjetilno perceptivnih bića. Gotovo je u cijelosti fokusirana na bogove i na osnovno pitanje o tome koliko bogova proizlazi iz Jednog. S genezom devet bogova iz Jednog upotpunjena je stvaralačka teologija Heliopolisa. Broj devet, numerološki govoreći, jest granica koja se ne može prijeći a da se ponovno ne vrati na početak. Važno je naglasiti da se dolaskom Horusa (dijete Iziđe i Ozirisa) broj bogova penje na deset (što je ustvari sveti broj pridružen Horusu). Važnost broja deset i Egipat - hram univerzuma in u antičkim egipatskim tekstovima (crtež 3.7), kao i danas, simbolizira povratak na početak; jer Horus je mikrokozmička refleksija Atuma i on je bog kroz kojeg je povratak Jednog dovršen. Crtež3.7. Antički egipatski znakovi za jedan i deset. Hermopolis Kozmogonija Heliopolisa razvijena je u gradu koji je bio središte kulta boga Ra, uzvišenog božanstva vidljivog u suncu. Izražavala je teologiju svećenstva boga Ra prema kojoj je Atum stvoren odjednom, izričit i kreativan. Hermopolis, naprotiv, bijaše glavno središte kulta boga Thotha, čiji je odnos prema mjesecu usporediv s Raovim odnosom prema suncu. U hermopolijskoj kozmogoniji, od koje nije preostao niti jedan povezan ili suvisao tekst, postoji razlika u naglašavanju koja odražava različitost između ovih dvaju božanstava. U Hermopolisu je Thoth univerzalni demiurg. Jedno od obličja Thotha bio je sveti ibis (crtež 3.8). I kao takav izlegao je jaje svijeta u Hermopolisu.17 Ali u svojstvu »Gospodara mjeseca« i »Gospodara svijeta« Thothova se priroda najbolje objavljuje. U tom karakteru najjasnije je prikazana razlika između Atum-Raa i Thotha, koja predstavlja različite aspekte božanske kreativnosti.
Kao bog mjeseca, Thoth (kao što je često slučaj s bogovima mjeseca) je posebno bio vezan za regularnost i red univerzuma. Jedna od njegovih titula bila je »Onaj koji procjenjuje na nebu; onaj koji broji zvijezde; brojitelj zemlje i onoga što je u njoj; mjeritelj zemlje«.18 Vjerojatno je njegovo eeioatsko ime Diehuti uključivalo pojam »mjeritelj«.19 Kao Mitovi o komogenezi takav poprima značenje »božanskog uma«, univerzalnog načela kojeg su Grci nazivali Logos. I doista, Plutarh ga kasnije opisuje najbogolikijim od bogova, jer on je taj aspekt uzvišenog božanstva koji kanalizira izlijevanje božanske energije prema načelima sklada i proporcije, tako da svijet nastaje kao organizirani svemir.20 Zato je njegov ženski dio (ili pratilja) Maat, načelo reda, istine i pravde. Kao i Maat, Thoth je prenositelj nebeskih sila. On usmjeruje njihov uređeni izražaj u niža kraljevstva. Crtež 3.8. Thoth kao sveti ibis i kao babun s mjesecom na glavi. Novo kraljevstvo. Thoth se ponekad prikazuje kako usklađuje vagu u prizoru »Vaganja srca«. U toj ulozi uglavnom ima obličje babuna. Na crtežu 3.9 preminula osoba kleči na lijevoj zdjelici vage pokraj Maat, dok je njeno srce (u posebnoj posudi) na desnoj zdjelici vage pokraj Thotha. Između njih čuči zvijer Ammit koja proždire duše onih koji nisu uspjeli proći vaganje. Uloge Thotha i Maat su u suglasju s njihovom preokupacijom održavanja ravnoteže, sklada i simetrije. Vrlo Egipat - hram univerzuma je često Thoth (u formi ibisa) prikazan kako crta sveti amblem Maat - nojevo pero (crtež 3.10). Taj prikaz predivno izražava Thothov intenzivan poziv i predanost kvalitetama koje Maat predstavlja. Druga Thothova titula bila je »Gospodar Božanskih svjetova«. On je božanski um, kreativni instrument kojega je glas. Kroz svoj je glas Thoth kreativan. Maspero o tome piše: Za izgovorenu riječ i glas vjerovalo se da su najmoćnije od kreativnih sila, ne one koje ostaju nematerijalne kada odlaze s usana, već one koje su zgusnute, kažimo tako, u opipljive supstancije; u tijela koja su oživljena pomoću kreativnog života i energije; u bogove i božice koji žive ili su stvoreni jedru* nakon drugih. Svemir stoga nastaje kroz Thotha, univerzalnu inteligenciju, izgovoreni kreativni zvuk. Univerzum je stoga materijalizirani zvuk. Zbog toga je Thoth bio bog magije, presudan za ispravnost intonacije u izgovaranju inka-ntacije. Samo ako je glas bio »pravi«, magičar je mogao steći kontrolu nad suptilnim formati-vnim silama prirode. Thoth je bog koji vlada točnim izra-žajem kreativne energije tako da su one očitovane kao harmonična forma, ona koja istinski odražava svoj duhovni izvor. Kao demiurg ili stvoritelj svijeta ponekad je opisan kao »srce« ili »jezik« boga Ra.21 Srce odgovara inteligenciji, jezik snazi izražavanja - što ukazuje na to da kozmogonije Hermopolisa i Heliopolisa nisu bile suprotstavljene jedna drugoj, već da su se upotpunjavale. Svaka je isticala poseban vid božanske kreativnosti. Kao što smo vidjeli, dominantne slike korištene u heliopolijskoj kozmogoniji podastiru prođuMitovi o komogenezi ktivnost Apsoluta. Stvaranje se pojavljuje kroz razdoblje i izljev kreativne energije izražene u liku Atuma koji ejakulira ili iskašljava. Taj vid Božanstva savršeno je simboliziran konstantnim istjecanjem svjetla koje daje život i toplinesunca. Nasuprot tomu, kozmogonija Crtež 3.9. Thoth i Maat reguliraju Hermopolisa podastire vagu. Papirus Qenna. Novo zadržavanje i kraljevstvo. kanaliziranje nebeskog obilja tako da ono postaje očitovana, uređena i skladna forma. Središte te aktivnosti su broj i mjera. Mjesec koji odmjerava sunčevu svjetlost i odražava je prema zemlji u mjesečnom ciklusu prirodni je čin ovog božanskog aspekta. Kroz Thothovu regulatornu funkciju bogovi ili univerzalna načela vladaju svijetom te je svakom dodijeljena njegova vlastita sfera aktivnosti. Thoth »otvara mjesto« za svakog: Pozdrav tebi, Mjesece, Thoth, Biku iz Hermopolisa, boravitelju Hesreta, Koji otvaraš mjesto za bogove...
Ništa nije načinjeno bez tvojega znanja.22 Kao i svi mitovi o stvaranju, i hermopolijski započinje s Nunom, velikom fluidnošću nepostojanja iz koje se ništa ne može razlučiti. U sekvenci stvaranja Thoth šalje iskonski Egipat - hram univerzuma Crtež 3.10. Thoth crta amblem Maat. Papirus Taucherit. Dvadeset i prva dinastija. kreativni zvuk, dovodi u postojanje četiri boga i četiri božice unutar voda. Bogovi su prikazani sa žabljim, a božice sa zmijskim glavama. To možemo vidjeti na crtežu 3.11, koji dolazi iz hrama File. U gornjem desnom dijelu bog Ptah stoji na podnožju simbola Maat, motreći četiri boga i četiri božice, dok ispod njih Thoth s glavom ibisa čini isto. Značenje njihovih reptilskih i vodozemnih obilježja otvoreno je interpretacijama. Ali već smo vidjeli da se obličje zmije smatralo prvobitnim obličjem, pa je ona tako bila biće najbliže stanju koje je vladalo »na početku«. Žaba je prirodno bila povezana s kolektivnim životom što je izranjao iz vode. Stoga ove dvije vrste bića predstavljaju potencijalni život pretkozmičkog stanja. Osam bogova ili Ogdoada, kako su nazivani, nastaje u Hermopolisu, gradu koji je Egipćanima bio poznat kao Khumunu ili »Grad Osmorice«. Ogdoada nije dio stvorenog univerzuma. Ona predstavlja različite kvalitete neočitovanog, kako i naznačuju njihova imena: Mitovi o komogenezi Nun i Naunet: bezobličnost ili kaos. Kuk i Kauket; tama ili opskurnost. Heh i Hehet: beskrajnost ili neograničenost. Amon i Amaunet: skrivenost ili neočitovanost. Crtež 3.11. Ozdoada iz Hermopolisa. Hram File. Egipat - hram univerzuma Crtež 3.12. Babunoglavi Shu između Geba i Nut. Papirus Nisti-ta-Nebet-Taui. Novo kraljevstvo. Najranija aluzija na Ogdoadu nalazi se u »Tekstovima piramida«izrazdobljaStarogkraljevstva.23Kasnije/uSrednjem kraljevstvu, oni su stalni refren određenih dijelova »Tekstova sarkofaga«, gdje osiguravaju pozadinu za božansku kreativnu aktivnost.24 Ali u ovom je slučaju bogu Shuu pripisana uloga koju Thoth poprima u hermopolijskoj teologiji. Spominje se da bi Shu mogao biti ranija forma boga Thotha.25 Također nije nepoznato prikazivanje Shua s glavom babuna, kao na crtežu 3.12. Povučena je i paralela između boga Shua i Heke, koji su personificirali magiju. Tako se, primjerice, na crtežu 3.13, lik između Geba i Nut naziva »Heka, veliki bog, Gospodar neba«. Na njegovoj glavi je hijeroglif lavlje stražnje četvrtine koji je znak za »kreativni svijet«.26 Sve ove točke naznačuju da smo ovdje u dodiru s božanskom kreativnošću u intermedijalnom kraljevstvu koje simbolizira Shu. U ovom odnosu lunama teologija Hermopolisa u kontrastu je sa »solarnom« teologijom Hermopolisa. Mitovi o komogenezi Crtež 3.13. Heka, bog koji personificira magiju, na mjestu Shua. Sarkofag iz Dvadeset i vrve dinastije. Vratimo se Ogdoadi. čini se da niti jedna od kvaliteta koje simboliziraju četiri para bogova nije u sebi kreativna, već ih Thothovo umijeće transformira u njihove suprotnosti tako što ih okreće prema van pa svijet forme, svjetlo i ograničenja postaju očitovani. Pod vodstvom Thotha ovih osam prvobitnih božanstava plivaju skupa u Potopu i zajedno čine kozmičko jaje iz kojega izlazi Ra kao ptica svjetla, navješćujući stvaranje univerzuma. Oni naizmjence čarolijama iznose lotos iz vode, a kada se njegove peteljke otvore, vidi se da on pruža utočište sunčanom bogu kao nebeskom djetetu. Na crtežu 3.14 Heh i Hehet kleče na površini Primordijalnog oceana, s obje strane lotosa, pomažući pri rođenju mladog boga sunca iz cvijeta. Iznad boga sunca skarabej Kheprer podiže sunčev disk. Ovaj događaj rođenja sunca iz lotosa protumačen je u tekstu koji je zapisan na hramu Edfu: Egipat - hram univerzuma Vi [Osam] načinili ste iz svojeg sjemena klicu, i vi ste usadili to sjeme u lotos, izlijevajući plodonosnu tekućinu; bijaste pohranjeni u Nunu,
sažeti u jednom obliku, a vaš nasljednik uzima svjetlosno rođenje u vidu djeteta.27 Izlegnuvši se iz kozmičkog jajeta ili lotosovog pupoljka (crtež 3.15), Ra poprima ulogu stvaratelja s Thothom kao njegovim srcem i jezikom ili, kao što bismo mi rekli, njegovim umomikreativnomvoljom.Temaizranjanjaizprvobitnihvoda (kao ona u Heliopolisu) temeljni je kompleks hermopolijske Mitovi o komogenezi teologije stvaranja, usprkos različitosti od heliopolijske teologije stvaranja u drugim vidovima. U Hermopolisu je postojalo sveto jezero nazvano Jezero dvaju noževa, usred kojeg se nalazio otok po imenu Otok plamenova. Tu je izlegnuto kozmičko jaje, tu se dogodio čudesni izlazak boga iz lotosa, tu je svijet postao očitovan na početku vremena. Crtež 3.15. Solarno kreativno načelo rođeno je iz lotosa. Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. Metnfis Treća glavna kozmologijska shema potječe od svećenstva boga Ptaha i proizlazi iz njegovog kultnog centra u Memfisu. Iako je vjerojatno oformljena nakon heliopolijske kozmogonije, u Starom kraljevstvu, memfijsku kozmogoniju poznajemo s granitnog bloka iz Dvadeset i pete dinastije na kojem je upisan raniji tekst (vjerojatno iz Devetnaeste dinastije) po zapovijedi kralja Šabake (Shabaka).28 Za razliku od heliopolijske i hermopolijske kozmogonije, zasnovane na različitim vidovima predočitovanog božanstva, Šabakin tekst ističe kreativna djela Božanstva ili Apsolutnog duha kao Ptaha, potvrđujući prisutnost uzvišenog Božanstva u svim zemaljskim stvaranjima. Heliopolijska kozmogonija pažljivo razlikuje faze izlijevanja božanske supstancije. Svaka faza naznačuiedaljnjeudaljavanjekreativnogprocesa od uzvišenog Egipat - hram univerzuma Božanstva. Kraj tog procesa je stvaranje četiriju bogova: Ozirisa, Iziđe, Setha i Neftis. Hermopolijska kozmogonija prikazala je personificirane kvalitete božanstva u Ogdoadi prvobitnih bića, koju Thoth prvi dovodi u postojanje, a tada ih u ulozi uređivača univerzuma preobražava u temelje očitovanog univerzuma. U memfijskoj kozmogoniji naglasak se prenosi dalje prema aktivnom uključivanju Apsolutnog duha ili Boga u stvaranje univerzuma, jer Ptah je osobno uključen u stvaranje prema dolje, u »izranjanje ljudi, životinja, puzećih bića i svega drugog što živi«.29 Ptah je božanstvo koje je poimano kao davatelj forme ili oblikovatelj materijalnog svijeta. Zbog toga je bio glavni bog zanatlija i svih koji su radili s metalom i kamenom. Kasnije su ga Grci poistovjetili s crnim bogom kovačem, Hefestom.30 Ime Ptah vjerojatno znači »kipar« ili »graver«. Ptaha zato možemo shvatiti kao boga na radu u svijetu, boga koji svim bićima daje njihova obličja.31 Obično je prikazivan kako nosi priljubljenu okruglu kapicu majstora zanatlija, kao na crtežu 3.16. Tu stoji na ploči u obliku dlijeta, posebnom simbolu božice Maat. Povezanost Ptaha s materijalnim svijetom posebno je vidljiva u njegovom aspektu Ptah-Tatenena, »izlazeće zemlje«, što je možda upućivanje na Primordijalno brdo. Tatenen je ustvari bio bog, u mnogim vidovima usporediv s Gebom, i često - kao i Geb - bijaše prikazan zelenog lica i zelenih udova. Pridružen Ptahu, Tatenen postaje bog stvaratelj, povezan posebno s konačnom fazom izlijevanja Apsoluta u inertnu ali živu materiju zemlje. U himni Ptahu-Tatenenu čitamo: Ti si vezao zemlju, ti si sakupio svoje članove, ti si zagrlio svoje udove, i ti si pronašao sebe Mitovi o komogenezi u stanju Jednog koji načini svoje sjedište i koji je oblikovao Dvije zemlje?2 Znakovito je da se Ptah obično prikazuje kao mumificirani bog, poput Ozirisa, s kojim možda biva poistovjećen. Velik se dio Šabakina teksta bavi odnosom Ozirisa prema Ptahu. No Ptah nije povezan samo s Ozirisom već i sa Sokarom, bogom koji je vladao najdubljim područjem Podzemnoga svijeta. Memfijska teologija tako razmatra nebeski aspekt koji je najuključeniji u materiju, aspekt koji je žrtvovao duhovni način postojanja da bi se iskristalizirao u materijalnom. Šabakin tekst poistovjećuje Ptaha s uzvišenim Božanstvom. čitamo kako su unutar Ptaha nastali
Nun i Prvobitno brdo. Ali njihovo podrijetlo unutar Ptaha utvrđeno je bez mističnog pojavljivanja Prvobitnog brda iz voda Nuna. Možda se pretpostavljalo da je to već poznato. Od ove točke u tekstu ne spominje se eksplicitna kozmogonija. Prije su to kratke teološke ili metafizičke tvrdnje u odnosu Crtež 3.16. Mumificirani bog Ptah u svetištu. Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. Egipat - hram univerzuma na nužnu pozadinu kozmogonije. Ključna tvrdnja jest da je Ptah, »moćni Veliki«, izvor svega postojećeg te na taj način ekvivalent heliopolijskom Atumu. Takva kozmogonija počinje sljedećim riječima: »Tamo nastaje kao srce i tamo nastaje kao jezik nešto u formi Atuma.«33 Također se to može prevesti i na sljedeći način: »U obličju Atuma nastaje srce i nastaje jezik.«34 Prije ovoga »trenutka« Ptah je u cijelosti poistovjećen s Apsolutnim Duhom. Na taj način u prvoj emanaciji Apsolutnog Duha Ptah poprima formu Atuma. Kao Atum Ptah postaje kreativan dovodeći u postojanje dva organa kreativnosti: jezik i srce. Srce je organ misli, jezik organ govora. Vidjeli smo da su u hermopolijskoj kozmologiji svi organi pridruženi Thothu. U Šabakinu tekstu samo je jezik povezan s Thothom. Srce pripada Horusu. Zato samo kao trojstvo Atum-Horus-Thoth Ptah postavlja red stvaranja: Moćni Veliki Jedan je Ptah, koji prenosi život svim bogovima, jednako kao i njihovim kaovima, kroz ovo srce, pomoću kojega Horus postaje Ptah, i kroz ovaj jezik, kroz kojeg Thoth postaje Ptah.35 Prva bića dovedena u postojanje od strane trojstvenog Ptaha su društvo bogova, ustvrđuje tekst, koje treba prepoznati kao Ptahove zube i usne. Njegovo nebesko društvo dio je njega kao njegovi zubi i usne, koji odgovaraju sjemenu i rukama Atuma. [U tom mitu] Božansko Društvo izdiglo se kroz djelovanje njegovog sjemena i prstiju. Ali Božansko Društvo doista su zubi i usne u tim velikim ustima koje svim stvarima dadoše njihova imena.36 Mitovi o komogenezi Nebesko ili Božansko Društvo, ili Enneada, na taj je način drugačije od heliopolijske Enneade. Ona se izdigla kao posljedica Atumovog prokreativnog čina, dok je memfijsko Nebesko Društvo poistovječeno s prokreativnim činom. Horus i Thoth su asimilirani u Ptahovo biće jednako kao i čitavo društvo bogova. Duhovni svijet bogova činio je jednu cjelinu, s Ptahom kao stvoriteljem svijeta. Svi su oni instrumenti jedne uzvišene božje kreativne misli i njegovih djela. Značenje toga je sljedeće: Dok su heliopolijska i hermopolijska kozmogonija koncentrirane na emanaciju Apsoluta kroz nadolazeće duhovno stanje i na bogove koji su duhovni preduvjeti očitovanog univerzuma, memfijska kozmogonija - u tolikoj mjeri da bogove jednostavno prepoznaje kao instrumente stvaratelja - fokusirana je na konačni stadij emanacije Apsoluta u materijalno, a odgovornost za to preuzima Ptah. Zato stvaranje svega, i stvaranje bogova, treba biti pripisano Ptahu. On je Primordijalno brdo koje stvara bogove, iz kojega je sve došlo da li potop, božansko podržavanje života ili bilo koja druga stvar.37 Bogovi koji u heliopolijskoj i hermopolijskoj kozmogoniji stoje kao posrednici između uzvišenog Boga i stvaranja, ovdje su asimilirani u Božanstvo čija se važnost polaže na prisutnost Božanstva u stvaranju. Bog je »srce« i »jezik« cjelokupnog stvaranja. Srce i jezik prevladavaju nad [svim drugim] članovima, s obzirom da on [Ptah] je [kao srce] u svakome tijelu, [kao jezik] u svakim ustima, svih Egipat - hram univerzuma bogova, ljudi, zvijeri, puzajućih bića i svega što živi, dok on misli [kao srce] i zapovijeda [kao jezik] sve što požele?8 S obzirom da »u formi Atuma u postojanje dolazi srce i u postojanje dolazi jezik«, može se vidjeti
da je iz memfijske perspektive Atum (ili Ptah u formi Atuma) doveden dolje na zemlju i prepoznat unutar svog stvaranja. Tako u himni Ptah-Tatenenu čitamo: Vjetar dolazi iz tvojih nosnica, nebeska voda iz tvojih usta, a životni potporanj [tj. žito, ječam, itd.] proizlazi iz tvojih leđa; ti činiš da zemlja iznosi voće, a bogovi i ljudi imaju obilje. Naglasak na svojstvenost Ptaha proteže se izvan prirodnog svijeta u kraljevstvo ljudi. Šabakin tekst kazuje: I pravda je izvršena nad onime koji čini što voli, i provodi se nad onime koji čini zlo. Život se tako daje miroljubivom, smrt zločincu. Tako su načinjena sva djela i sve vještine. Ptahova uključenost u materijalni svijet razgranata je u detalje ne samo društvenog nego i religijskog života, prema određivanju oblika u kojem bogovi trebaju biti štovani i materijalnom iz kojih su njihovi kipovi izrađeni. On je dao rođenje bogovima, On je načinio gradove, utemeljio podjele provincija, Mitovi o komogenezi on je postavio bogove na njihovo mjesto, on je odredio njihova prinašanja, on je osnovao njihova svetišta. Načinio je njihova tijela sukladno željama njihovih srdaca. I tako bogovi uđoše u svoja tijela iz svake vrste drveta, iz svake vrste kamena, iz svake vrste gline, iz svake vrste stvari koja raste na njemu u kojoj su uzeli obličje.39 Svraćanje pozornosti na detalje isključivo je pravo Ptaha, koji je s ljubavlju uključen u materijalni svijet. Memfijska kozmogonija suočava nas s ispunjenjem nebeskog kreativnog procesa, konačnim utjelovljenjem božanske supstancije u materijalnu formu. Gledajući iz tog kuta, kozmogonije Heliopolisa, Hermopolisa i Memfisa ne pojavljuju se kao suparničke, već kao komplementarni aspekt veće kozmogonijske sheme u kojoj su naglašene različite faze emanacije božanskog u materijalno očitovanje. Egipat - hram univerzuma BILJEŽENJE VREMENA Moderno i antičko doživljavanje vremena Već smo vidjeli da je za Egipćane svemir imao unutarnju dimenziju. Uvjetovao je postojanje objekata ne samo u vanjskom, fizičkom svijetu, nego i u duhovnom, unutarnjem svijetu. Stvari i bića koji su postojali u unutarnjem svemiru prepoznati su kao stvarniji od onih koji su postojali u vanjskom. često su bili njihov izvor i arhetip. Jednako tako bilo je i s vremenom. No, da bismo shvatili egipatsko doživljavanje vremena, nužno je prvo ispitati naše moderno razumijevanje prirode vremena. Kao što govorimo o događajima koji se zbivaju »u« prostoru, govorimo i da se oni zbivaju »u« vremenu. Jezik koji rabimo navodi nas da vrijeme, kao i prostor, smatramo nekom vrstom kontejnera u kojem se događaji pojavljuju. Međutim, ne postoji »prazno« vrijeme u kojem se događaji odvijaju. Prije će biti da vrijeme postoji u međuodnosu događaja; bez događaja ne može biti vremena. Vrijeme, kao i prostor, omogućuje nam da razlikujemo događaje. Poredak Hnp-arfaia u vremenskoi sekvenci znači da oni dosežu *• Egipat - hram univerzuma relativnu neovisnost jedan od drugog. Svaki od njih ima svoje zasebno mjesto u »objektivnom«
vremenu shvaćeno kao kontinuitet koji teče od svakog zapisivanja »prošlosti« prema uvijek približavajućoj »budućnosti«. Ključ izvanjske funkcije vremena je da se taj kontinuitet broji. Vrijeme poimamo na temelju analogije beskonačno duge mjerne vrpce koja se polako ali neumoljivo odmotava i nasuprot koje su smještena zbivanja. Mi zapravo imamo prostorni pogled na vrijeme, što je nužno kako bismo osigurali da se događaji međusobno razlikuju i da bi se osigurala njihova međusobna neovisnost. No, mjerenjem vremena možemo »postaviti« događaje nasuprot kontinuitetu s kojim ne osjećamo nikakvu povezanost, kao ni duševni odnos. Posljedica toga je da se u vremenskoj sekvenci događaji ne samo razlikuju, nego i to da su - pomoću objektivizacije - odvojeni od nas. U našem modernom dobu koncepcija vremena postala je duboko, možda i nerazdvojno povezana s koncepcijom mjerljivosti i s aktivnošću mjerenja. Živimo u doba sata u kojem je vrijeme povezano s pomicanjem kazaljki ili s digitalnim brojkama. Vrijeme je za nas postalo nešto vrlo apstraktno. Ono je neutralno i u potpunosti jednolično. Više ne prepoznajemo vrijeme kao nešto što ima kvalitetu, a brojevi kojima »izražavamo« vrijeme nemaju svoje unutarnje Crtež 4.1. Sat iz 18. stoljeća koji još pokazuje odnos prema suncu (u gornjem polukrugu). Izradio Thomas Ogden, Halifax, 1750. Bilježenje vremena V* »¦ M O N značenje. Ako primjerice doživimo dva sata poslijepodne kao posebno važno vrijeme, tada znamo da nam je ono vrlo osobno. To je posljedica posebnog događaja u našem životu, a ne djelotvorno odražavanje prirode tog posebnog vremena. Svatko doživljava dva sata popodne na potpuno različit način, ali dva sata ostaju dva sata. Naše zajedničko upućivanje je prema jedinici ili nizu jedinica lišenih kvaliteta, koje prepoznajemo kao objektivno vrijeme. To je vrijeme koje govorimo jedni drugima, vrijeme koje držimo zajedničkim. Da bi vrijeme bilo objektivno, mora biti lišeno kvalitete. Digitalizacija satova u drugom dijelu 20. stoljeća služila je samo za naglašavanje tog doživljavanja vremena kao potpunog gubitka kvalitete. Stari satovi s kazaljkama i brojčanikom još uvijek imaju odnos prema svemiru. Gledajući kazaljke, može se, iako maglovito, osjetiti povezanost pomicanja ruku i pomicanja sata. U podne, kada se sunce nalazi nad našim glavama, »ruke« sata usmjerene su prema gore, a pomicanje kazaljki tijekom jutra i popodneva odražava putovanje Sunca oko Zemlje. Na crtežu 4.1, koji pokazuje rijetku uru iz 18. stoljeća, ova kozmička kvaliteta vrlo je izražena. Urar je u dizajn sata uključio i brojčanik kružećeg sunca koji naznačuje podne u zemljama koje su označene u gornjem polukrugu (London je točno u sredini). Moderan digitalni sat, međutim, oduzima našem doživljaju vremena čak Crtež 4.2. »Pulsirajući« elektronski sat načinjen 1970. godine. Elektronski digitalni satovi poput ovog počeli su se proizvoditi pedesetih godina u Švicarskoj. Hamilton Watch Cnmnanv. SAD. Egipat - hram univerzuma i ovu posljednju, umiruću jeku kozmičkih ciklusa. Vrijeme postaje niz trenutnih događaja u vakuumu. Bezličan digitalni sat može nam reći da je 12 sati, ali nas više ne podsjeća da se sunce nalazi iznad naših glava (crtež 4.2). Proces kojim je vrijeme reducirano na apstrakciju, na slijed jedinica izoliranih od cjelokupnog ljudskog doživljavanja, dio je općenitog procesa u razvitku ljudske svijesti u kojem doživljavanje kvaliteta postupno negira objektivno značenje. Ovaj je proces već bio uzeo maha do vremena kada je Galileo formulirao ono što je kasnije postalo filozofska razlika između primarnih i sekundarnih kvaliteta.1 Različitost daje ontološki prioritet onome što je mjerljivo, a ono što se ne može izmjeriti jednostavno je subjektivno. Instrumenti mjerenja stoga postaju glavna odnosna točka za psihu Zapada koja, školovana na moderan znanstveni način razmišljanja, uči ne vjerovati iskustvima koja ne mogu biti izmjerena. Sada je to vrsta odražavanja ove psihe koja smatra da mjerenje na neki određen način dohvaća objektivnu realnost. Naša psihološka sigurnost utemeljena je na ovoj sposobnosti mjerenja; to je ono što se nalazi u pozadini poziva da naše mjerne instrumente lišimo bilo kakvog upućivanja i kvalitete. Tendencija odvajanju kvantitativne forme od kvalitativne unutar ljudskog iskustva dovela je do modernog osjećaja da je osnova realnosti najmanja prostorna ili vremenska jedinica. Sada
razmišljamo tako da je, naprimjer, tjedan »sastavljen« od sedam dana, prije nego da je četvrtina mjeseca. Međutim, sve donedavno većina Europljana još uvijek je doživljavala kvalitativne vrijednosti različitih četvrtina lunarnog ciklusa. Tjedni su doživljavani kao faze tog ciklusa, a ne toliko kao akumulacije dana. Koliko je ljudi danas svjesno Mjesečevih faza? Koliko ih vjeruje da je takva svjesnost potrebna? Jer za modernu svijest doživljaj prolaska vremena potpuno je odvojen od bilo kakvog upućivanja na kozmičke događaje kao što je Mjesečev ciklus. Bilježenje vremena Kao što za tjedan kažemo da je »načinjen« od sedam dana, tako većina ljudi prepoznaje dan kao »načinjen« od dvadeset i četiri sata, sat od šezdeset minuta, a minutu od šezdeset sekundi. Sekundarno je da gradimo naš osjećaj o vremenu. Svako drugo nakupljanje vremena samo je akumuliranje sekundi, prije nego podjela većih vremenskih jedinica. Na taj ,su način veće jedinice lišene svojih kvaliteta, to jest svojeg kozmičkog odnosa. U naše moderno doba vrijeme, kao i prostor, postaje atomizirano. Sekunda je postala vremenski ekvivalent prostornog atoma. U sekundi dosežemo horizont kraljevstva kvalitete. Daljnje dijeljenje sekunde preslabo je da bi moglo nositi bilo kakvu zamjetnu kvalitetu. Nužno je odraziti vlastite pretpostavke o prirodi vremena da bismo shvatili kako je u Egiptu, gdje nije bilo satova, vrijeme bilo drugačije doživljavano. To ne znači da nisu postojale naprave za mjerenje vremena, već samo da sat, u onakvom obliku kakvog mi poznajemo, nije postojao. Vrijeme je bilježeno značajnim događajima kozmičke veličine - velikim ciklusima Sunca, Mjeseca, Siriusa, trideset i šest konstelacija Južnoga neba (takozvani dekani) i ciklusom Nila, koji je određivao godišnja doba. (Dodajmo i to da je postojao i kraljevski ciklus, koji će biti posebno obrađen u 5. poglavlju.) U Egiptu je najmanja formalna jedinica vremena bio sat. Ono što je bilo manje od te jedinice smatrano je »trenutkom«.2 Svaki sat pojedinog dana imao je prepoznatljivu kvalitetu i dosljedno tome bio je imenovan i pridružen bogu i božici.3 Crtež 4.3 prikazuje nam dvanaest noćnih božica sata. Njih šest stoji na vodi, a ostalih šest na zemlji. To je naznaka njihove povezanosti s dva elementa koji prevladavaju u Podzemnom svijetu a kojima one pripadaju. Nije sigurno da li dvanaest sati dana i dvanaest sati noći odgovara konstelacijama zodijaka. Međutim, oboje su u odnosu s dekanima i stadijima dnevnog sunčevog putovanja. S obzirom da je tijekom godine broj sati Egipat - hram univerzuma koji je pridružen danu i noći konstantan, dnevni sati morali su biti produljeni ljeti, a skraćeni zimi (Doba Izlaska), i obratno. Vrijeme je disalo poput živog organizma. Crtež 4.3. Dvanaest sati noći. »Knjiga vrata«, dio 3. Grobnica Ramzesa VI. Dvadeseta dinastija. Sunce i Mjesec Podjela dana i noći na sate bijaše svećenička podjela u religijske svrhe koja se uglavnom nije provodila izvan hramova. Za obične je ljude dan jednostavno bio podijeljen na jutro, sredinu dana i večer, ovisno o stadiju sunčevog putovanja. Ali ako je sunce bilo drevni egipatski ekvivalent modernog sata, utoliko što je reguliralo dnevne aktivnosti ljudi, tada je njihov cjelokupni odnos prema vremenu morao biti radikalno drukčiji od našeg. Daleko od prikazivanja apstraktnog niza brojeva, sunce je doživljavano kao da prolazi kroz različite kvalitativne promjene, od prividne slabosti izlazećeg sunca, veličanstvene snage podnevnog sunca pa do ublaženoga večernjeg sunca koje kao da je privlačilo u sebe svjetlo što ga je širilo tijekom dana. Pomoću ovih različitih kvaliteta sunca koie ie prolazilo nebom, oreooznavalo se vriieme dana. Bilježenje vremena No trebali bismo pitati: »Što je sunce predstavljalo drevnim Egipćanima?« Za sve u Egiptu - za svećenike i običan puk -Sunce nije bilo samo tijelo užarenih plinova; bilo je očitovanje nebeskog bića najvećeg sjaja i zračenja. Sunce nije bilo samo objekt na nebu; bilo je duhovni subjekt. Putovanje sunca od izlaska do zalaska shvaćano je kao izražaj prirode tog duhovnog entiteta koji je za Egipćane bio Veliki bog. U suncu se uzvišeni Bog pokazivao svijetu. Kroz sunčev dnevni ciklus simbolički je predstavljen život Boga. Baš kao što je u mitovima o stvaranju na početku, prije stvaranja, Veliki bog bio uronjen u tamu i
bezobličnost Nuna, tako je i prije izlaska sunca bio uronjen u mračnu noć koja je rastvarala formu. Sunčevo izranjanje iz noći bijaše simboličko uprizorenje originalnog istjecanja svjetla koje daje život na početku stvaranja svijeta. U zoru je sunce ponovno očitovalo kvalitete Kheprera u prvoj zori vremena. Novorođeno sunce također je prikazano kao dijete koje izlazi iz otvorenih latica mističnog lotosa koji raste Crtež 4.4. Sunčano dijete izranja u Primordijalnom oceanu iz lotosa. Novo kraljevstvo. (crtež 4.4). Egipat - hram univerzuma Svojim uzdizanjem na nebo, Izlazeći odbacuje mladenačku krhkost i uzima određeniju, moćniju, »stariju« formu boga Ra, čija priroda nije više »nastati« nego biti. Podnevno sunce izražava nebesku kreativnost boga Ra koja se nezadrživo izlijeva u svijet. Kroz Raa se pojavljuje svijet u svojim mnogostrukim obličjima; svijet duguje svoje postojanje Rau. Ali na kraju vremena svijet će se vratiti svom duhovnom izvoru - Atumu - baš kao što se i svaki individualan život, život svakog živog bića, svakog stvora, vraća u trenutku smrti svom duhovnom izvoru iz kojega je proizašao. »Staro« sunce na kraju dana ponavlja posljednju fazu u ciklusu stvaranja; povlači svjetlo u sebe, vraća božanstvenost vlastitoj naslijeđenoj svojstvenosti. Na crtežu 4.5 prikazano je jutarnje sunce kao Kheprer u formi kukca skarabeja, dok je večernje sunce prikazano kao čovjek s rogovima. Prikazi Kheprera i ostarjelog Raa nalaze se unutar kruga sunčevog diska, jasno demonstrirajući egipatsko žarište za duhovne realnosti koje su djelotvorne iza psihičkog fenomena sunčevog putovanja nebom. Zbog toga je dnevna liturgija u hramu slijedila kretanje sunca. Tri glavne službe vršene su pri izlasku sunca, u podne i na njegovu zalasku, obilježavajući tri glavne faze dnevnog sunčevog kretanja. Dnevni prolazak vremena bio je ritualiziran na ovaj Crtež 4.5. Jutarnja i večernja forma sunca. način- PrePoznat je Grobnica Merneptaha, Dolina kraljeva. kao ono što sadrži Devetnaesta dinastija. svojstveni sveti sadržaj. Bilježenje vremena Sauneron piše: »Svaki važan trenutak kretanja sunca povlačio je za sobom posebnu ceremoniju posvećenu zemaljskom utjelovljenju božanskoga sjaja.4 Dvanaest preobražaja sunca tijekom njegova putovanja nebom u Egiptu je činilo posebnu meditativnu temu.5 U »Knjizi mrtvih« nalazi se dvanaest poglavlja koja razlazu transformaciju solarnog načela koju revnosno oponašaju posvećenici sunčanog boga. Crtež 4.6 sa starijeg sarkofaga pokazuje ove transformacije u shematskom dijagramu. Putovanje boga sunca počinje zdesna, u obličju malog djeteta. Prolaskom kroz niz neobičnih metamorfoza bog konačno uzima formu starog i pogrbljenog čovjeka prikazanog na lijevoj strani, spremnog za ulazak u Podzemni svijet. Ključna točka ovoga prikaza jest da u kontemplaciji o promjenjivim kvalitetama sunca kroz dvanaest sati dana čovjek postaje sposoban stvoriti odnos s nebeskim subjektom koji vječno izražava te transformacije u vremenu. Kako s danom, tako i s noći. Ali ovdje je simbolizam više ezoteričan, jer putovanje sunca kroz dvanaest noćnih sati bijaše putovanje sunca kroz kraljevstvo koje se ne vidi, kraljevstvo koje se nalazi iza očitovanog svijeta, to jest Dvvat. U različitim mističnim tekstovima Novog kraljevstva prolazak sunca kroz noćne sate u područjima Dvvata detaljno je opisan. Najvažniji stadij ovoga putovanja bio je Raovo suprotstavljanje demonskoj zmiji Apofisu, koja je utjelovljivala snage mraka (crtež 3.7). Nakon što je pobijedio Apofisa, Ra je ponovno rođen kao Kheprer, izlazeće sunce. Običnim ljudima slabo su bile poznate individualne osobine noćnih sati. Ali sukob Raa s Apofisom u dubinama noći živio je u popularnoj imaginaciji kao slika ponoći, suprotnosti Raovoj podnevnoj veličanstvenosti. U Egiptu je vrijeme doživljavano imaginativno. Prolazak vremena svakoga dana i noći nije bio povezan s apstraktnim nizom brojeva što se izmjenjivao monotonom pravilnošću. Egipat - hram univerzuma Crtež 4.6. Dvanaest preobražaja solarnog načela tijekom dana. Sa sarkofaga u kairskom muzeju. Prije je to bilo dramatično putovanje sunčevih transformacija, doživljavano ne samo kao fizička objektivnost već i kao nebeska subjektivnost. Na višim razinama egipatskoga duhovnog života, nebeski subjekt doživljavan je kao nešto što boravi duboko unutar duše. Jedno od najuzvišenijih
iskustava dostupnih ljudskome biću bijaše postizanje jedinstva s Raom, a time i razumijevanje života sa stajališta Raovog putovanja. Dovoljno je ovdje ponoviti činjenicu da je za Egipćanina sunce bilo vanjska forma boga. Zato su njegov život i biće pripadali mističnoj domeni: području vječnog arhetipskog procesa što se suštinski nalazi iza vremena. U drevnom je Egiptu sunce postojalo u izravnom odnosu s vječnim. Ono što je ovdje rečeno o sunčevom dnevnom ciklusu u odnosu na doživljavanje vremena primjenjuje se na sve prirodne cikluse, jer se svaki prirodni ciklus shvaćao kao slika duhovnog procesa. Mjesec, primjerice, koji je upravljao poljodjelnim kalendarom i koji je određivao sve glavne svetkovine u godini, niie prepoznat samo kao fizičko tiielo. Bilježenje vremena Za antičku svijest je sve ono što je postojalo izvana bilo očitovanje unutarnje realnosti. Vanjski vidljivi ciklusi mjeseca bijahu izražaj unutarnjeg duhovnog procesa koji je utjecao na plodnost, rast i propadanje te je na taj način bio pod vladavinom boga Ozirisa. Međutim, mjesec je bio povezan s bogovima od kojih je najvažniji bio Thoth, čiju smo ulogu u stvaranju već spomenuli. Crtež 4.7. Sučeljavanje Raa i zmije Apofis u ponoćni sat. »Knjiga o onome što je u Podzemnom svijetu«, dio 7. Grobnica Ramzesa VI. Dvadeseta dinastija. Sirius Siriusovo »helijakalno« pojavljivanje u lipnju (izraz »helijakalan« upućuje na prvo pojavljivanje zvijezde nakon razdoblja nevidljivosti, kratko prije izlaska ili zalaska sunca) nagovještavalo je izlijevanje Nila. Sirius nije prepoznat samo kao daleko nebesko tijelo već kao očitovanje božanskog bića koje je vrlinom svoje nebeskosti obuhvaćalo svijet ljudi i prirode. Moderna kozmografija zadivljuje nas veličinom zvijezda, njihovom udaljenošću i malenošću našegplaneta. Ali samo u razdoblju kao što je naše, razdoblju koje daje ontološki Egipat - hram univerzuma prioritet kvantiteti, ove osobine dobivaju na važnosti. Antički su ljudi živjeli u univerzumu bogova; u takvom svijetu fizička udaljenost nije bila važna. Za njih je svemir obznanjivao unutarnje kao i vanjske realnosti; božanska bića živjela su u unutarnjim dimenzijama svemira nerazdvojiva od događaja koji su u unutarnjem životu ljudskih bića bili prepoznati kao važni i smisleni. Sukladno tomu, osjećalo se da postoji unutarnji odnos između Siriusa (Sopde) i zemaljskih vremenskih ciklusa. Nije to samo doživljavano s obzirom na helijakalni »izlazak Sopdea« koji je nagovještavao poplavu Nila. Štoviše, taj suptilan odnos između Siriusa i zemlje uzrokovao je da Egipćani utemelje svoj sveti kalendar na helijakalnom izlasku Siriusa. Događaj je određivao datum nove godine koji se zbivao svakih 365 Vi dana. Također je činio dio kompleksnoga kalendarskog sustava u kojem je sotički kalendar korišten u kombinaciji s kretanjem, civilnim kalendarom od 365 dana (to jest 36 x 10 dana - egipatski tjedan trajao je deset dana - plus 5 epagomenalnih ili umetnutih prijestupnih dana). Zbog toga što je civilni kalendar svake godine bio kraći od sotičkog za četvrtinu dana, civilna nova godina i sotička nova godina podudarale su se jednom u svakih 1461 godinu. To vremensko razdoblje važan je djelić mnogo većeg kozmičkog ciklusa uzrokovanog precesijom ekvinocija u kojem se položaj Sunca polako pomiče nasuprot pozadine konstelacija. Nakon 26 000 godina, proljetni izlazak sunca opisuje puni krug. Prema R. A. Schvvaller de Lubiczu to precesijsko razdoblje je, međutim, postupno smanjeno.6 On tvrdi da je 3000 godina prije Krista zamjetna precesija gotovo točno odgovarala osamnaestom sotičkom ciklusu, dok je danas nešto manja.7 Mora se upamtiti kako je moguće da su Egipćani Sunčevu ekliptiku dijelili na dvanaest zodijakalnih konstelacija, ali Bilježenje vremena da glavna odnosna točka bijaše 36 dekana - konstelacije na Južnome nebu. Precesija Sunca u odnosu na dekane uzimala bi upola manju duljinu u odnosu na sotičke cikluse, naime 730 godina po dekanu. To bi razdoblje odgovaralo kozmičkom tjednu, ako uzmemo njegovo trajanje za sunčevo napredovanje kroz zodijakalni znak kao kozmički mjesec (sjetimo se da je Egipćanima mjesec imao 3, a ne 4 tjedna). S obzirom na to da svaki dekan predstavlja božansko načelo, možemo pretpostaviti da su Egipćani »kozmičke tjedne« smatrali pojedinačnim prenositeljima različitih božanskih energija. Daljnje značenje dekana očituje se u činjenici da »kozmički dan« približno
odgovara vremenu od 73 godine (životni vijek ljudskoga bića), što znači da svaki naraštaj dolazi pod utjecaj jednog ili dva dekana. U antičkoj egipatskoj kozmologiji zvijezda Sirius ima središnji položaj. Prema Schwaller de Lubiczu »Sirius je za faraonski Egipat imao ulogu središnjeg Sunca kao i za čitav naš Sunčev sustav«.8 Može se pretpostaviti da je unutar hramova, iako to nije bio dio njihove egzoterijske kozmologije, postojalo ezoterijsko znanje o heliocentričnom sustavu. Sigurno je složenost egipatskoga kalendarskog sustava uključivala postojanje sofisticiranije kozmologije od sheme ravne Zemlje. Shema ravne Zemlje najbolje se može shvatiti kao izražavanje uloge metafizičke ontologije u kojoj je hijerarhijska priroda univerzuma izražena simboličkim likovima. Iza toga, međutim, kalendarski sustav imao je za cilj postaviti Egipat u red sa suptilnim kozmičkim energijama - svrha koja se nalazila iza ograničene namjere prikazivanja Zemlje kao ravne ploče. Iznad svega je kalendarski sustav pokušavao prilagoditi Egipat božanskom biću koje se očitovalo u zvijezdi Sirius, to jest Izidi, svepodržavajućoj majci univerzuma. U tekstu iz Kasnog razdoblja Izida eovori: Egipat - hram univerzuma Ja sam taj koji se uzdiže u Psećoj zvijezdi (Sirius), Ja sam taj koji nazivam božicu ženom. ...JA razdvajam zemlju od neba. Ja pokazujem putove zvijezda. Ja reguliram kretanje Sunca i Mjeseca.9 Izida se može vidjeti na crtežu 4.8 u svom očitovanju kao Sirius, »pokazujući putove zvijezda«. Ovdje je prate tri planeta, vjerojatno Saturn, Merkur i Jupiter. Izida drži ankh, simbol Crtež4.8. Izidapokazujeput zvijezda. Strop u grobnici Setija I. Devetnaesta dinastija. života, kao i papirus, koji simbolizira plodnost. Egipćani su Izidu-Sopde nazivali »Veliki pribavljač«. Da se takva titula mogla koristiti za zvijezdu toliko udaljenu od Zemlje naznaka je da Egipćani nisu samo poimali njezin vidljiv aspekt, nego i njezine unutarnje kvalitete. Od vremena »Tekstova piramida« Bilježenje vremena za Izidu-Sopde rečeno je da »priprema godišnju hranu« za kralja i čitav Egipat svake Nove godine.10 Nil Vremensko podudaranje godišnjeg helijakalnog pojavljivanja Siriusa i početka izlijevanja Nila bilo je simbolička pogodnost. Ono što je doživljavano izvana kao vremenska bliskost između dvaju prirodnih fenomena, razumijevalo se kao izraz duhovnog srodstva između dva božanska bića. Nil se prepoznavao kao fizičko obličje boga Hapija. Ali kada bi se Nil izlio, nije više bio samo Hapi. Smatrano je da nova duhovna sila ulazi u Nil u vrijeme poplave, jer su vode imale ispunjujuću i oplođujuću moć. Nosile su mulj o kojem je ovisila plodnost zemlje, mulj koji je ostajao na zemlji nakon povlačenja voda. Poplavljeni Nil više nije bio Hapi. Bio je Oziris, Izidin suprug, bog koji je vladao ciklusima plodnosti i rasta. Kada je Nil bio na najnižoj razini u mjesecima što su prethodili poplavi, Oziris kao oplođujuća moć bio je mrtav. U tim uvjetima Izida je žalila za svojim izgubljenim suprugom. Prema Plutarhu, Izida je zemlja, osušena zemlja, tlo prirode lišeno voda života.11 Na crtežu 4.9 Izida je prikazana sa svojim suprugom koji leži s licem okrenutim prema zemlji. Izida oslikava kozmičko božanstvo i božanstvo koje je duboko umiješano u sudbinu zemlje i njezinu plodnost. To je ista majka univerzuma koja na zemlji donosi život pri svom očitovanju u tajanstvenom sjaju zvijezde Sirius. Oplakivanje zemlje je kozmički događaj, jer moć stvaranja života izražena je diljem univerzuma. Egipat - hram univerzuma Crtež 4.9. Izida oplakuje Ozirisa. Hram božice Hathor. Dendera. Izidine suze, u njezinom kozmičkom aspektu kao Izida-Sopde, uzrokuju podizanje voda Nila, jer kroz Izidinu zabrinutost Oziris mitološki ponovno oživljuje i postaje moćan. Oziris je tada sposoban oploditi je i začeti Horusa. Na taj način, kada se poplavljene vode povlače, zemlja dolazi pod Horusovu zaštitu.12 Doba poplave (Akhet) tada zamjenjuje doba Izlaska ili Nastanka (Provet). Na crtežu 4.10 mladi se Horus pojavljuje među krilima majke Iziđe. Prizor se može protumačiti kao
slika prijelaza godišnjih doba koja odražava promjenu energije. Vladavinu Horusa karakterizira dualnost. Horus vlada suprotstavljen Sethu. Horus je zaštitnik života, jamac reda i sklada na zemlji. Seth je uništavatelj života, poticatelj nereda i kaosa. Tijekom razdoblja Izlaska, kada rastu stabljike žita, najbolje se primjećuje kontrast između dvaju univerzalnih sila. Crna zemlja, prošarana mrežom kanala i brana, marljivo obrađivana od strane seljaka, u malom predstavlja red koji rađa obilje. Pustinjska Crvena zemlja Setha ne može prikriti svoju suštinsku impotentnost. Ali kada je žetva gotova, na kraju sezone rasta, pustinjska neplodnost dobiva snagu: razdoblje Deficiencije ili Oskudice (Shomu) postaje vrijeme Bilježenje vremena najintenzivnijeg sukoba Horusa i Setha, između univerzalnih sila stvaranja i uništenja, reda i nereda, što se očituje u samom krajoliku. U vrućini mjeseca Shomu iz voda Nila nestaje oplođujuća moć. Oziris je usmrćen, a Seth prijeti da će Horusu oduzeti njegovo zakonodavno pravo na kraljevstvo. Na taj način mitološke realnosti preživjele su na materijalnom i vremenskom planu. Krajolik i njegove suštinske transformacije bijahu pozornica na kojoj se izvodila mitološka drama. Kraljevstvo mita je kra............................................. ljevstvo duhovnih sila zaCrtež 4.10. Horus se pojavljuje tvoreno u objektivne likove među zaštitničkim krilima majke likove koji prodiru iza Iziđe. Britanski muzej. subjektivnog života ljudskih bića prema univerzalnim realnostima. Mircea Eliade to sažima na sljedeći način: »Mit je vezan s ontologijom; govori samo o realnostima... Očito je da su te realnosti svete realnosti, jer sveto je ono što je nadmoćno stvarno.«13 Zbog toga što se događaji pojavljuju u vremenu, mogu se pojmiti kao da imaju transcendentno, mitološko značenje. Odnos Egipćana prema vremenu uključivao je asimilaciju vremenskog u transcendentalno vremensko, profanog u sveto, svijeta pojavnosti u svijet realnosti. Egipat - hram univerzuma Svetkovine bilježenja vremena Važnost koju su Egipćani pridavali proslavama festivala tijekom godine jasno naznačuje koliko je njihov odnos prema vremenu bio bitan. Jer priroda festivala u antičkom Egiptu bijaše uvijek usmjerena prema božanskom. Festivali su bili glavni način pomoću kojega su ljudi označavali prolazak vremena, ali njihova glavna uloga bila je da one koji su u njima sudjelovali prenesu u bezvremenski svijet bogova. Festivali bijahu sredstva pomoću kojih je stanovništvo moglo napustiti zemaljske veze i biti odvedeno u kraljevstvo mita. Kroz festivale je vrijeme obilježeno iskustvom transcendentnog vremena. Sudeći prema pričama koje su stigle do nas, festivali bijahu događaji koji su okupljali velik broj ljudi, stvarajući žive procesije, s psalmima, pjevanjem, plesom i pljeskanjem. Te procesije duž obala Nila pratila bi svećenička povorka svetih brodova koji su rijekom prevozili boga ili božicu. Moramo zamisliti atmosferu stvarne proslave s mnogo boja, sa stijegovima i zastavama što su lepršale iznad svjetine u zanosu (često obuzete vinom).14 Ali žar koji je obuzimao ljude bio je religioznog karaktera. Sve što je činjeno bilo je u vezi s bogovima. činjeno je u njihovu čast, da bi se zazvala, potvrdila ili proslavila njihova nazočnost. U središtu bijahu svećenici koji su izvodili žrtvovanja i obrede. Festivali su bili masovni događaji u kojima su sudjelovale čitave zajednice - muškarci, žene i djeca. Herodot govori o zapanjujućoj količini sudionika - sedam stotina tisuća nazočilo je svetkovini Bastet u Bubastisu. Ali festivali se nisu ograničavali samo na masovnost. Uz glasno i emotivno izvanjsko slavlje, postojao je i njihov tihi aspekt. Svaki glavni festival bio je također prigoda za prakticiranje ezoterijskih obreda u hramovima. U mnogim su slučajevima obredi imali inicijacijski karakter i uglavnom su izvođeni unutar konteksta Bilježenje vremena Ozirisovog kulta. Zato trebamo shvatiti da su se, uz buku na ulicama i duž obala Nila, u hramovima i njihovim svetištima zbivala intenzivna transformacijska iskustva. Opisat ćemo neke od glavnih festivala koji su povezani s trima godišnjim dobima koja je određivao ciklus Nila. Mnogo je festivala bilo vezano uz prijelaz iz jednog godišnjeg doba u drugo, ali mi
ćemo se fokusirati na one koji su izravno povezani s mitološkim događajima koje je na materijalnoj razini određivao ciklus Nila. Poplava U vrijeme ljetnog solsticija na noćnom bi se nebu pojavljivao Sirius. Taj »uspon Sopdea« prepoznat je kao stvarna Nova godina. Određivao je polaznu točku sotičke i lunarne godine, s time da je posljednja počinjala prvoga dana bez mjeseca (dan prije novog mjeseca), prije izlaska sunca i »uspona Sopdea«. Sveti egipatski festivali podudarali su se s Mjesečevim fazama. Egipćani su zapravo koristili tri kalendara: »krećući« civilni kalendar od 360 dana plus 5 nadodanih dana; sotički kalendar od 365 V4 dana, i lunarni kalendar koji je brojio 354 dana (dvanaest lunarnih mjeseci). Zbog kratkoće i nestalnosti mjesečevog ciklusa u odnosu na sotičku godinu, prijestupni mjesec od 11 dana umetan je svake dvije ili svake tri godine i bio je posvećen bogu Thothu. Uskoro po izlasku Siriusa Nil bi odgovorio i počelo bi njegovo izlijevanje. Poplavu Nila, mitološki, uzrokovale su Izidine suze. Festival koji je označavao početak godišnjeg doba Poplave (Akhet) postao je poznat kao »Silazak kaplje«. Prema Heliodoru i njegovim pisanjima iz 4. stoljeća prije Krista »ovaj je festival bio najvažniji egipatski obred«. Slavljen je u vrijeme ljetnog solsticija. Niti jedan drugi egipatski festival nije pobuđivao toliko gorljivosti i žara.15 Egipat - hram univerzuma Svetkovine bilježenja vremena Važnost koju su Egipćani pridavali proslavama festivala tijekom godine jasno naznačuje koliko je njihov odnos prema vremenu bio bitan. Jer priroda festivala u antičkom Egiptu bijaše uvijek usmjerena prema božanskom. Festivali su bili glavni način pomoću kojega su ljudi označavali prolazak vremena, ali njihova glavna uloga bila je da one koji su u njima sudjelovali prenesu u bezvremenski svijet bogova. Festivali bijahu sredstva pomoću kojih je stanovništvo moglo napustiti zemaljske veze i biti odvedeno u kraljevstvo mita. Kroz festivale je vrijeme obilježeno iskustvom transcendentnog vremena. Sudeći prema pričama koje su stigle do nas, festivali bijahu događaji koji su okupljali velik broj ljudi, stvarajući žive procesije, s psalmima, pjevanjem, plesom i pljeskanjem. Te procesije duž obala Nila pratila bi svećenička povorka svetih brodova koji su rijekom prevozili boga ili božicu. Moramo zamisliti atmosferu stvarne proslave s mnogo boja, sa stijegovima i zastavama što su lepršale iznad svjetine u zanosu (često obuzete vinom).14 Ali žar koji je obuzimao ljude bio je religioznog karaktera. Sve što je činjeno bilo je u vezi s bogovima. činjeno je u njihovu čast, da bi se zazvala, potvrdila ili proslavila njihova nazočnost. U središtu bijahu svećenici koji su izvodili žrtvovanja i obrede. Festivali su bili masovni događaji u kojima su sudjelovale čitave zajednice - muškarci, žene i djeca. Herodot govori o zapanjujućoj količini sudionika - sedam stotina tisuća nazočilo je svetkovini Bastet u Bubastisu. Ali festivali se nisu ograničavali samo na masovnost. Uz glasno i emotivno izvanjsko slavlje, postojao je i njihov tihi aspekt. Svaki glavni festival bio je također prigoda za prakticiranje ezoterijskih obreda u hramovima. U mnogim su slučajevima obredi imali inicijacijski karakter i uglavnom su izvođeni unutar konteksta Bilježenje vremena Ozirisovog kulta. Zato trebamo shvatiti da su se, uz buku na ulicama i duž obala Nila, u hramovima i njihovim svetištima zbivala intenzivna transformacijska iskustva. Opisat ćemo neke od glavnih festivala koji su povezani s trima godišnjim dobima koja je određivao ciklus Nila. Mnogo je festivala bilo vezano uz prijelaz iz jednog godišnjeg doba u drugo, ali mi ćemo se fokusirati na one koji su izravno povezani s mitološkim događajima koje je na materijalnoj razini određivao ciklus Nila. Poplava U vrijeme ljetnog solsticija na noćnom bi se nebu pojavljivao Sirius. Taj »uspon Sopdea« prepoznat je kao stvarna Nova godina. Određivao je polaznu točku sotičke i lunarne godine, s time da je posljednja počinjala prvoga dana bez mjeseca (dan prije novog mjeseca), prije izlaska sunca i »uspona Sopdea«. Sveti egipatski festivali podudarali su se s Mjesečevim fazama. Egipćani su zapravo koristili tri kalendara: »krećući« civilni kalendar od 360 dana plus 5 nadodanih dana;
sotički kalendar od 365 V4 dana, i lunarni kalendar koji je brojio 354 dana (dvanaest lunarnih mjeseci). Zbog kratkoće i nestalnosti mjesečevog ciklusa u odnosu na sotičku godinu, prijestupni mjesec od 11 dana umetan je svake dvije ili svake tri godine i bio je posvećen bogu Thothu. Uskoro po izlasku Siriusa Nil bi odgovorio i počelo bi njegovo izlijevanje. Poplavu Nila, mitološki, uzrokovale su Izidine suze. Festival koji je označavao početak godišnjeg doba Poplave (Akhet) postao je poznat kao »Silazak kaplje«. Prema Heliodoru i njegovim pisanjima iz 4. stoljeća prije Krista »ovaj je festival bio najvažniji egipatski obred«. Slavljen je u vrijeme ljetnog solsticija. Niti jedan drugi egipatski festival nije pobuđivao toliko gorljivosti i žara.15 Egipat - hram univerzuma lh «¦_'i Crtež 4.11. Hapi, bog Nila, nosi darove vode i cvijeća. Hram Horusa, Edfu. Na svojoj najpopularnijoj razini ovaj festival nije bio ozirijanski. Za većinu ljudi bila je to svetkovina u čast riječnoga boga Hapija, prikazanog na crtežu 4.11. Ovdje je on tipičan hermafrodit. Nosi ribarski pojas i vaze s vodom i cvijećem koje su njegov dar narodu Egipta. Zbog različitih stupnjeva razumijevanja božanskog, egipatski sezonski festivali nisu nužno bili ograničeni na kult jednoga boga. Bilo je moguće i prikladno da Oziris bude obuhvaćen na jednoj razini, a Hapi na drugoj. Hapi nije imao formalan hramski kult. Bio je bog koji je doista pripadao sloju narodne religije. Poznata himna Hapiju (do nas dolazi u nekoliko verzija) izražava intenzitet osjećaja na početku poplave i živopisno izražava proslavu. Pjesme svirane na harfi su za tebe, ljudi ti pjevaju plješćući rukama, mladi, djeca, vrište od radosti zbog tebe, svjetina se uljepšava za tebe; ti koji dolaziš s bogatstvima, uskrisuješ zemlju, činiš da sve cvjeta; oživljavaš srce trudne žene, o, ti koji voliš umnažanje u svim bićima. Bilježenje vremena Kada se ti uzdigneš do kraljevske rezidencije, ljudi se goste darovima livada, noseći mirisni lotos i svježe cvijeće. Dječje su ruke ispunjene cvijećem, ona zaboravljaju na jelo. Dobre su stvari posute oko kuća, čitava zemlja poskakuje od sreće. Kada se uzdigneš, Hapi, žrtve se prinose tebi, veliko prinašanje čini se za tebe. Ptice se za tebe tove, velikodušnost tvoja vraća se tebi. Žrtve se prinašaju svim bogovima od onog što je Hapi osigurao, birani mirisi, volovi, koze i pečene ptice. Radost je kada ti dolaziš, veselje je kada ti dolaziš, Hapi, radost kada ti dolaziš! Ti koji hraniš ljude i životinje svojim darovima s polja! Radost je kada ti dolaziš! Radost je kada ti dolaziš! Radost je kada ti dolaziš!16 Da bi se shvatio zanos ove himne, moramo se sjetiti da je u drevnom Egiptu uvijek postojala mogućnost da ne dođe do dovoljnog izlijevanja Nila. Uvijek je postojala zabrinutost da do poplave uopće neće doći. Postoje brojni podsjetnici na stanja gladi unutar egipatske povijesti. Nije mogla postojati nikakva sigurnost da će se odgovarajuća poplava dogoditi, Egipat - hram univerzuma a i vrijeme izlijevanja također je moglo varirati od godine do godine. Nije bilo teško zamisliti strepnju koja se širila narodom u godinama kasnog potopa. Na festivalu iz Gornjeg Egipta službeni
svećenik (ponekad i sam kralj) žrtvovao bi bika ili gusku, a tada bi u vode bacio zapečaćenu rolu papirusa s pisanom zapovijedi Hapiju da poplavi zemlju u odgovarajuće vrijeme.17 Time je zazvan autoritet Horusa (u kralju) kako bi se osiguralo da će bog rijeke djelovati u podudarnosti s univerzalnim načelom reda. Ali već smo vidjeli da se uz Hapija osjećala nazočnost drugog, moćnijeg božanstva, u nabujalim vodama Ozirisa. U »Tekstovima piramida« čitamo: O, Ozirise... povećan u Horusu, uputi se njemu, ne budi daleko od njega. Horus je došao da bi mogao prepoznati; okovao je Setha za tebe, i vezao ga, ti si njegova [Sethova] sudbina... Horus dolazi i prepoznaje svog oca u tebi, pomlađen u tvom imenu Mlade vode.18 Izlijevanje je ovdje opisano kao pomlađivanje Ozirisa. U mjesecu Shomu, kada je moć plodnosti Nila svedena na minimum, Oziris je očito impotentan i njegova energija odlazi iz voda. Plutarh opisuje ceremoniju izvođenja u kritično vrijeme prelaska: Tada bi svećenici, usred dugih tužnih ceremonija, prekrili pozlaćenu kravu crnim lanenim prekrivačem i pokazali je kao znak žaljenja s božičine strane (jer su smatrali da je krava lik Iziđe i zemlje) tijekom četiri uzastopna dana od sedamnaestog u mjesecu. Bilježenje vremena ...Noću devetnaestog dana odlazili bi do rijeke, a svećenici bi vadili svetu škrinju koja se nalazila unutar zlatne kutije. U to bi izlijevali nešto vode za piće koju su donijeli sa sobom, a ljudi koji bijahu tamo uzvikivaše: »Oziris je pronađen!« Tada bi plodnu zemlju pomiješali s vodom. Nakon što bi s time pomiješali dragocjene začine i mirise, oblikovali bi lik u oblik polumjeseca, i njega bi odjenuli i štovali, pokazujući da oni štuju te bogove [to jest Iziđu i Ozirisa] kao načela zemlje i vode.19 Crtež 4.12. Horusovo podizanje Ozirisa označuje početak poplave. Hram Hathor, Dendera. Ovi obredi imaju drevno podrijetlo. Obraćanje Izidi i Neftis, a ponekad i Horusu, te »pronalaženje« Ozirisa na Egipat - hram univerzuma obali rijeke opisani su u »Tekstovima piramida« - događaj je općenito lokaliziran »na obalama Nedeta«, pokraj Abidosa.20 Na crtežu 4.12 Oziris se podiže na jednoj strani, odgovarajući Horusu koji dolazi do njega, ispruženog na samrtničkoj postelji. Kao i s Kraljem ribara u legendi o Gralu, izlječenje ili uskrsnuće Ozirisa u mitološkom kraljevstvu ima posljedicu koja izravno utječe na fizičko. Kada se Oziris podiže, vode Nila, koje daju život, počinju ponovno teći. »Pronalazak« Ozirisa bio je i dio mnogo većeg Ozirisovog festivala održavanog u Abidosu. Drugdje su festivali koji su slavili podizanje Nila imali drugačije forme, ali suštinski je većina njih bila sličnog karaktera. Naglašavao se prelazak boga iz stanja nemoći u stanje koje daje život. Propisani rituali ovih festivala morali su se izvoditi s osjećajem stvarnog sudjelovanja u duhovnim događajima koji su poticali poplavu. Za antičke Egipćane ništa se u fizičkom svijetu nije pojavljivalo bez duhovnog uzroka. Uzrok izlijevanja Nila bilo je obnavljanje Ozirisove božanske snage koja je strujila u kraljevstvo života iz kraljevstva s one strane života (Dvvat), gdje se odvijalo njegovo uskrsnuće. U antičko doba izlijevanje Nila bijaše duhovni i fizički događaj. U onolikoj mjeri koliko je bio duhovan, pripadao je kraljevstvu mita te je zbog toga bio prijemčiviji za rituale, invokacije i izvođenje. Kako se time proslavljala njegova obnovljena nazočnost, obredi su dramatski zazivali duhovnu snagu koja se nalazila unutar poplave. Obredne radnje izvođene od strane svećenstva i puka odjeknule su u duhovnom kraljevstvu, kraljevstvu bogova i primarnih uzroka. Ne treba ih tumačiti samo kao religijsku praksu, nego i kao magijsku po svojoj namjeri i učinku. Kao dodatak tomu, ili kao daljnji aspekt Ozirisovog festivala, Heliodor naznačuje da se treća i u cijelosti ezoterijska proslava događala unutar svetišta hrama. Ovdje su inicirani imali »najjasnije
objave«, koje su nadilazile razinu mitološke Bilježenje vremena imaginacije.21 Ali iz Heliodorova izvješća ne možemo točno definirati što se stvarno događalo na tim tajnim inicijacijskim obredima. Izlazak U listopadu/studenom, na kraju razdoblja Akhet (Poplava), kada bi počelo povlačenje voda i otkrivanje muljem prekrivene zemlje, slavio se festival Khoiak. Zabilježen na zidinama hrama u Denderi kao osamnaestodnevni festival, slavio se u razdoblju bez mjeseca, kulminirajući smrću starog mjeseca i rođenjem novog ili mladog mjeseca. Svetkovina je istovjetna europskom proljetnom festivalu jer su se u to doba godine sijali pšenica i ječam, jednako kao i druge žitarice kojima je potrebno blaže vrijeme mjeseca Proyet (doba Izlaska ili Nastanka). čini se da je festival Khoiak imao prevladavajući ton Ozirisa. Ponavljao je dramu Ozirisova uskrsnuća i smrti. Za običan puk Oziris je bio zatvoren u žitu, kao njegova moć rasta. On je »stvarao žito od tekućine koja se nalazila u njemu kako bi hranio plemenitaše i običan narod«.22 U hramu File nalazi se reljef koji prikazuje božicu s kravljom glavom (Izida- Hathor-Sopde) kako izlijeva vodu iz vaze na crnu (naplavljenu) zemlju iz koje niče žito. Iznad žita, izdižući se iz njega, nalazi se obličje Ozirisove duše (crtež 4.13). Reljef prikazuje vjerovanje po kojem kao posljedica izlivene vode na zemlji ne raste samo sjeme, već je bujanje vegetacije također i »podizanje« Ozirisa.23 Dublji smisao toga jest da se sjeme prepoznavalo kao ukop ili pokop Ozirisa, što je stariji motiv od njegovog »uskrsnuća« u svijetu živih. Plutarhov izvještaj o procesu sijanja egipatskih seljaka potvrđuje ovo gledište: »Kada su rukama zarežali zemlju i ponovno je prekrili nakon što su razbacali sjeme, brinući se hoće li izrasti i dozrijeti, ponašali su se kao oni koji ukapaju i oplakuju.«24 To ne znači da se Oziris prepoznavao samo Egipat - hram univerzuma Crtež 4.13. Duša Ozirisa podiže se iznad žita. Hram Iziđe, File. kao bog vegetacije ili da je jednostavno bio poistovjećen sa žitom. čak je i za seljake njegov kult imao mnogo lica. Prije bismo trebali reći da je Oziris shvaćen kao moć svojstvena posijanom sjemenu. Oziris je bio snaga s kojom je životni potencijal sjemena postao očitovan u vanjskoj, vidljivoj formi biljaka. Oziris je upravljao procesom očitovanja kojim je ono što je postojalo duhovno stjecalo svoje fizičko utjelovljenje. Kada dotok životne sile u fizički svijet nije dobio svoje mjesto, Oziris je evidentno bio »izgubljen« ili »mrtav«. Ali kada su ti procesi stavljeni u pokret, onda je to posljedica aktivnosti (ili reaktivacije) Ozirisa s One strane. Božanska moć rasta, umotana u sjeme - do razmjera neostvarene potencijalnosti Bilježenje vremena - efektivno je mrtva. Jer da bi sjeme naraslo i očitovalo svoj unutarnji potencijal u vanjskoj formi, svojstvena božanska moć mora postati aktivna, i sve dok je tako rast biljke će objaviti nešto od božanske nazočnosti. Za Egipćane je postojao blizak odnos između mitološkog svijeta i svijeta prirode. U mitološkom svijetu prikazana je prava realnost u kojoj je sudjelovao svijet prirode. Mit o Ozirisu izražen je u likovima koji pristaju u dva svijeta. Kroz te likove mogao se doživjeti odnos između duhovnog i pojavnih razina. S tog stajališta trebamo pristupiti formalnim ritualima koji su karakterizirali festival Khoiak. Festival se otvarao dvadesetog dana Khoiaka ceremonijom oranja i sijanja u kojoj su dvije crne krave upregnute u plug izrađen od tamarisa; ralo je izrađeno od crnoga bakra. Dječak je išao za razbacanim sjemenom ječma na jednoj strani polja, za lanom u sredini i pirom na drugoj strani polja. Recitiralo se ritualno poglavlje »Sijanje polja«. Vjerojatno je ova ceremonija bila simboličko predstavljanje Ozirisove smrti i ukopa. Na nekim mjestima dječaka je pratio magarac, simbol Setha, koji je zatrpavao sjeme u zemlju. Ovaj i drugi rituali sličnoga oblika odvijali su se diljem Egipta, označavajući svečani početak oranja i sijanja stavljajući ove aktivnosti u mitološki kontekst. Možda je upućivanje na ovaj dio festivala to da su prizori oranja toliko često opisivani u papirusu »Knjige mrtvih« iz Novog kraljevstva kao standardni dio prikaza boravka umrlog u Dvvatu. S obzirom da je Dvvat mjesto transformacije i ponovnog rođenja, takva simbolička izvedba čežnje za Ozirisom
zasigurno je imala magijsku učinkovitost. Crtež 4.14 pokazuje pisara Anija kako ore u određenim područjima Podzemnog svijeta, često upućujući na ranije tekstove iz Srednjeg kraljevstva koji su pripadali Bijelom nilskom konju. Kao što ćemo vidjeti u 10. poglavlju, taj nilski konj bio je moguća aluzija na božicu Ipy, povezanu s ponovnim rođenjem duše. Egipat - hram univerzuma Paralelno s ovim ritualima, u hramovima se izvodio još jedan obred, kojeg poznajemo iz ptolomejskog razdoblja.25 Uključivao je punjenje šupljega zlatnog kipa Ozirisa (u mumificiranom obliku) mješavinom ječma i pijeska. Postupak se izvodio u nazočnosti božice Shenti (Šenti), prikazane u liku krave izrađene od pozlaćenog drveta egipatske smokve. Figura se zatim polagala u plitki kameni bazen i zalijevana je vodom tijekom devet dana. Devetog dana izložena je suncu neposredno prije njegova izlaska. Sljedećeg dana kipić s proklijalim sjemenom krenuo bi na ceremonijalno putovanje Crtež 4.14. Oranje s volovima, simbolički jednako kao i praktički zadatak. Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. po svetom jezeru hrama - putovanje koje je moglo trajati čak tri dana i nakon kojeg je kipić bivao pokopan u odaji nazvanoj »Kuća Sokara« (važan bog Podzemnog svijeta) iz koje bi tada bio uklonjen kip iz prethodne godine.26 Izvođenje ovoga rituala ni na koji način nije bilo ograničeno na svećenike i hramove. Vršili su ga (rabeći jednostavnije materijale) obični ljudi diljem čitave zemlje. Crtež 4.15 jedan je od mnogih prikaza ovoga rituala koji su došli do nas. To je bazni reljef s hrama File koji prikazuje rast žita iz Ozirisova tijela kao odgovor na natapanje vodom. Na crtežu 4.16 vidimo da je klijanje sjemena povezano sa spolnim buđenjem Ozirisa. Njegovo buđenje uključuje aktiviranje univerzalne Bilježenje vremena Crtež 4.15. Žito raste iz Ozirisova tijela. Hram Iziđe, File. Crtež 4.16. Klijanje sjemena zahvaljujući probuđenoj seksualnoj energiji Ozirisa. Papirus Jumilhae. Louvre, Pariz. seksualne energije iz koje se podiže čitav život. Tu energiju Oziris postiže u Dvvatu, odakle je usmjeruje u svijet. Ukop kipića događao se na dan »Ozirisove sahrane«, posljednjega dana Poplave.27 To znači da se nicanje sjemena iz Ozirisova tiiela zbivalo u pogrebnoj komori. U lunarnom Egipat - hram univerzuma kalendaru sahrana je odgovarala posljednjem danu bez mjeseca. Vjerojatno zbog toga što je prvi dan mjeseca bio danju pa se mjesec nije mogao vidjeti, Oziris je toga dana prepoznavan kao »izgubljen«. Sljedeći događaj u nizu rituala održavao se narednoga dana, na dan novog mjeseca.28 Taj događaj bio je podizanje djed stupa, simbola Ozirisova uskrsnuća i obnavljanja životnih moći. Ključni događaji ovoga rituala prikazani su u hramu Setija I u Abidosu. Na crtežu 4.17 djed je prvo prikazan s lijeve strane, gdje ga uz pomoć Iziđe podiže Seti. Na desnoj strani djedje podignut, a oko njegove sredine vezana je odjeća i predani su mu darovi. Simbolizam djeda vrlo je složen pa ga ovdje tek možemo dotaknuti. Na jednoj razini on predstavlja Ozirisovu kralježnicu. Kada leži na tlu predstavlja inertnost i beživotnost mrtvog Ozirisa. Kada je podignut predstavlja transformaciju u Gospodara života, izvor životne sile koja ulazi u ovaj svijet Crtež 4.17. Seti podiže djed stup. Hram Setija I, Abidos. Bilježenje vremena iz onoga s druge strane. Možda je izvorno imao snop žita pričvršćen u redovima. Time bi se opravdala činjenica da je opisivan kao »simbol moći u kojem je očuvana energija žita«.29 Međutim, ova naturalistička interpretacija djeda iskrivljuje njegovo dublje značenje kao amblema Ozirisa, tog vrhovnog boga psihičke domene - podizanje djed stupa također simbolizira ponovno rođenje duše. Podizanje djeda donosilo je novo godišnje doba Proyet i »otvaranje« godine. Unatoč njegovom pojavljivanju u petom mjesecu, događaj je prepoznat kao druga Nova godina.30 Za Egipćane je istjecanje životne sile u svijet prirode ovisilo o Ozirisovom uskrsnuću »na drugoj strani«, u duhovnom kraljevstvu Dvvata. Zbog toga je festival Khoiak smatran najpogodnijim vremenom za
krunjenje kralja; stupanje na prijestolje Horusa duboko je povezano s »uskrsnućem« Ozirisa. Hramski obredi okončani su s prvim danom novog godišnjeg doba Proyet. Toga dana bila je opća poplava festivala diljem Egipta.31 Ovaj događaj usporediv je s europskim svetkovinama Svibanjskoga dana. Teško je utvrditi u kojoj su se mjeri hramski obredi odražavali na proslave puka. Svi festivali bili su proslavljani s različitim stupnjem duhovnog sadržaja. Na popularnoj razini, Ozirisova svetkovina, s obzirom na razumijevanje dubljih misterija glede nazočnosti Ozirisa u prirodnom i duhovnom svijetu i na njegov odnos prema ljudskoj duši, znatno je varirala. Sudeći po Plutarhovim kazivanjima, možemo pretpostaviti da je masa ljudi iz stanja žaljenja i oplakivanja prelazila u stanje veselja, sukladno mukama i uskrsnuću boga. Žetva Treći glavni festival godine označavao je prijelaz iz doba Izlaska i rasta u doba oskudice. Svetkovina je odgovarala vremenu žetve u ožujku/travnju i slavljena je dva puta: Egipat - hram univerzuma jednom u osmom i jednom u devetom mjesecu egipatskoga kalendara. Dok je festival Khoiak započinjao s punim mjesecom i kulminirao ponovnom pojavom novoga mjeseca, svetkovina žetve vjerojatno je počinjala s novim mjesecom u mjesecu Renenutet (osmi mjesec). Za vrijeme novog mjeseca prvi su plodovi darivani božici po kojoj je ovaj mjesec i dobio ime.32 No glavna proslava u čast Renenutet padala je u vrijeme punog mjeseca.33 Renenutet je bila narodna božica. Štovana je u seoskim svetištima prije nego u hramovima. U vrijeme sakupljanja žita i gnječenja grožđa prinašani su darovi njezinim svetištima, gdje je prikazivana kao zmijoglava božica.34 Izidom. To je uključivalo i činjenicu da je, u onolikoj mjeri koliko je bila Neperova majka, bila i njegova supruga, s obzirom da je Neper (sa stajališta oficijelne religije) bio aspekt Ozirisa. Odnos Iziđe prema Minu ponekad je nosio istu vrstu dvosmislenosti kao i njezin odnos prema Horusu. Renenutet se prikazivala i kao zmija s glavom žene. Na crtežu 4.19 božica je prikazana kao kobra s glavom žene kojoj su štovatelji darivali cvijeće, voće i kolače. Crtež 4.18. Štovanje zmijoglave božice Renenutet. Novo kraljevstvo. Značajno je da je ponekad prikazana kako nosi još nezrelog boga Nepera, boga žita, kojega njeguje do njegove zrelosti (crtež 4.20). U kasnijim vremenima Renenutet je poistovjećena s Bilježenje vremena Crtež 4.19. Prinašanje darova Renenutet u obličju kobre s glavom žene. Stela iz Novog kraljevstva. Početkom devetog mjeseca, u vrijeme novog mjeseca, božanska nazočnost predsjeda žetvom koju od Renenutet preuzima Min. Obično prikazan kao ithopalički bog, Min je prvenstveno bog plodnosti. U Srednjem kraljevstvu Min je povezan s Horusom. često se upućuje na sinkretiziranog boga Min-Horusa čija je majka Izida. Međutim, Izida također može biti njegova družica, a Horus njihovo dijete. Faraon, živo utjelovljenje Horusa, imao je poseban odnos prema Minu. Na proslavi njegova krunjenja priređivani su ogromna procesija i slavlje u čast Mina, a to je ubrizgavalo Minovu kreativnu Crtež 4.20. Renenutet i Never, bog žita. Novo Egipat - hram univerzuma energiju u kraljevstvo i reafirmiralo snagu plodnosti diljem zemlje. Procesija i slavlje u čast Mina ponavljani su svake godine u vrijeme žetve. Crtež 4.21. Festival Mina: kralj se pojavljuje. Hram Ramzesa III, Medinet Habu. Minov festival počinjao je prvoga dana devetog mjeseca.35 Slijed događaja tog festivala pronalazi se ugraviran na drugom stupu Ramezeuma (Devetnaesta dinastija) i u drugom dvorištu hrama Ramzesa III u Medinet Habu (Dvadeseta dinastija). Usprkos tim predočenjima koja pripadaju Novom kraljevstvu, postoji upućivanje na »procesiju Mina« u mastabi iz Gize (Peta dinastija), koja kazuje daje ova svečanost također bila poznata i u Starom kraljevstvu.36 Premda pojedinosti Minovog festivala poznajemo iz tebanskih hramova Ramzesa II i III, oni su na sličan način proslavljani diljem Egipta u vriieme oočetka žetve u ožujku/travnju.37 Bilježenje vremena Festival je otvaran sjajnom procesijom u kojoj je kralj prenošen u Minovo svetište (crtež 4.21).
Tamo se palio tamjan i pred boga se izlijevalo žrtveno vino. Ovo otvaranje ceremonije uključivalo je još jednu, veću procesiju, koja je polazila iz svetišta hrama, a gdje su boga na drvenim stupovima nosili svećenici (crtež 4.22 - mogu se vidjeti samo glava i stopala svećenika). Procesiju su vodili svećenici noseći znamenja bogova i slike kraljevskih predaka. Iza njih je vođen sveti bijeli Minov bik. Iza njih je koračao kralj. Kada Crtež 4.22. Minov festival: bog u procesiji. Hram Ramzesa III, Medinet Habu. kralj nije bio nazočan, procesiju je predvodio glavni svećenik. Lik boga pratio je kralja; visoko podignutog, nosili su ga svećenici obrijane glave. Iza boga je slijedila druga skupina svećenika koja je nosila snopove loćike (dugolisnata Lactuta sativa), posvećene bogu i poznate u antičkom svijetu po afrodizijačkim svojstvima. Na kraju je išlo stanovništvo koje je pjevalo himne u čast boga. Na kraju putovanja (koje je vjerojatno završavalo u poljima), Min je bio položen na svoje prijestolje nazvano Egipat - hram univerzuma »stubište« pod baldahinom. Bogu su prinašani žrtve i darovi (crtež 4.23). Tada bi uslijedio glavni događaj ceremonije: kralj (ponekad glavni svećenik) simbolički bi požeo prvi klas žita, a tada bi ga pružio bogu. Ceremonija je završavala puštanjem četiriju vrabaca sa četiri kardinalne točke kompasa kako bi u sve dijelove Egipta odnijeli vijesti o Minovom festivalu i prosperitetu kralja. Kroz izvođenje ovih festivala bog Min postajao bi opipljiva nazočnost. Događalo se sjedinjenje mitološkog i prirodnog kraljevstva. Min je arhetipsko načelo plodnosti i regeneracije. Proslava festivala u njegovu čast imala je svrhu zazivanja i »dovođenja na zemlju« njegove snage. Posebno je važno to što je kralj na određenom stadiju ceremonije postajao živo Crtež 4.23. Paljenje tamjana Minu. Hram Ramzesa III, Medinet Habu. utjelovljenje boga. U njegovom biću upotpunjeno je stapanje arhetipskog i fizičkog kraljevstva. Budući da je jedna od glavnih kraljevskih uloga u Egiptu bila osiguravanje plodnosti Tomlio niacrmm cif>Hinif>nif> s hno-nm niie bilo samo simbolički Bilježenje vremena prikladno, već i nužno. Međutim, vremensko usklađivanje festivala plodnosti sa žetvom zahtijeva daljnje pojašnjenje. Da bi se shvatila priroda festivala žetve, potrebno je pogledati je u kontekstu Ozirisa. Kako je Oziris prepoznat kao životna sila unutar žita, slijedi da rezanje žita simbolizira njegovu smrt. Diodor Sicilski kazuje da su se poljodjelci udarali u prsa i oplakivali prvi svežanj odrezanog žita te u isto vrijeme zazivali Iziđu.38 U dramatskom Ramasseum papirusu, Oziris se pojavljuje kao ječam kojega gazi Seth u obličju magarca. Taj je prikaz opisan kao »komadanje boga«. Sličan obred mlaćenja žita, koji vjerojatno potječe iz vremena Pete dinastije, uključuje tjeranje junadi preko žita da bi se ono izgazilo. Možda je svrha ovoga bilo skrivanje mjesta Ozirisovog ukopa od strane Setha. Ali ako je rezanje i gaženje žita simboliziralo Ozirisovu smrt, zašto je festival žetve primarno festival plodnosti? Ključ razumijevanja festivala mora se nalaziti u odnosu Ozirisa prema Horusu. Važno je da su u ritualu opisanom u Medinet Habu kultni kipovi kraljevskih predaka (kolektivno Oziris) predstavljeni kao svjedoci onoga što se događa. Kroz Ozirisovu smrt Horus se uspinje na tron i sposoban je osigurati plodnost i prosperitet zemlje. Vidjeli smo da je barem od Srednjeg kraljevstva bog Min bio više povezan s Horusom nego s Ozirisom. Horus i Min dijelili su istu majku, Iziđu.39 Na festivalu je tada bilo naglašenije Horusovo utemeljenje nego Ozirisova smrt. Na taj je način u glavnoj ceremoniji kralj, živo utjelovljenje Horusa, pozdravljan kao »Min-Horus-Moćni«.40 Tako je u svakom Minovom festivalu diljem zemlje naglasak stavljen na obnavljanje životnog načela.41 To potvrđivanje načinjeno je zbog Ozirisove smrti, jer time je Horus postao posrednik između životnih sila i zemaljske sfere. Tada, preuzevši ovu ulogu, Horus postaje sposoban donijeti Ozirisovo uskrsnuće u Drugom svijetu. Festival žetve stoga je zasnovan na svijesti o složenosti odnosa između Dvvata i osjetilima zamjetnog svijeta prirode. Egipat - hram univerzuma U to vrijeme godine, dolaskom godišnjeg doba Oskudice (Shomu), festival je jamčio da su ti
međuodnosi korektno utemeljeni. Svetkovina je pružala jasan primjer toga kako su rituali namišljeni da utječu na dinamiku fizičkog i duhovnog svijeta. Ti su obredi suštinski magijski rituali kroz čije su izvođenje ljudska bića uzrokovala da određeni trenutak u vremenu bude stopljen s vječnim božanskim poretkom. Drugi žrtveni obredi mogu se promatrati na isti način. Vjerojatno je Ozirisovo uskrsnuće bilo simbolizirano, a time i potpomognuto, prosijavanjem žita u kojem su oblaci pljevnih ruža bili okrenuti prema nebu.42 Ako je stari bog žita bio asimiliran od strane Ozirisa, tekstovi koji potvrđuju njegovo ponovno rođenje u ovome vidu jednako su primjenjivi na Ozirisa. Naprimjer, u »Tekstovima sarkofaga« čitamo da je »bog žita onaj koji živi nakon smrti«.43 Postigavši ponovno rođenje, Neper postaje ozirificiran. Na crtežu 4.24 zdesna vidimo kako se prosijava žito, dok ga s lijeve strane volovi gaze prelazeći preko njega. Mlaćenje, skupljanje i prijevoz žita imaju simboličku vrijednost. Primjerice, koronacija drama iz Crtež 4.24. Mlaćenie i prosijavanje žita. Novo kraljevstvo. Bilježenje vremena Dvadesete dinastije uključivala je rituale s volovima koji gaze ječam u svrhu mlaćenja. Volovima upravlja Horus, koji kaže: »Uništio sam za tebe, o Ozirise, one koji su te ubili.« Izmlaćeno žito zatim je bilo sakupljeno i odneseno na leđima magarca, što simbolizira »Ozirisovo uspeće na nebo uz podršku Setha i njegovih saveznika«. U civilizaciji u kojoj je fizički svijet doživljavan kao transparentan u odnosu na božanski, prirodna ljudska odgovornost bila je osigurati da odnos između fizičkog i božanskog poretka ne postane zamućen kroz zanemarivanje svetih rituala. Festivali godišnjih doba služili su da bi se održala ta »prozirnost« između fizičkog i duhovnog svijeta. Mogu se shvatiti i kao namjerni napor donašanja periodičkog spajanja prirodnog i božanskog kraljevstva, tako da prelaženje vremena nastavlja odražavati vječne realnosti. Egipat - hram univerzuma BRAK MITA I POVIJESTI Vidjeli smo da je u antičkom Egiptu vrijeme doživljavano kao nepobitna vezanost za kozmičke i prirodne cikluse Sunca, Mjeseca, Siriusa i Nila. Vrijeme nije samo doživljavano kao suštinska kvaliteta, već je doživljavano u odnosu na bezvremensku dimenziju božanskih posrednika i bića koja se nalaze iza tih fenomena. Sva fizička tijela čijim je kretanjem ili promjenom označen prolazak vremena prepoznata su kao vanjske forme bogova. S obzirom da su bogovi vječni, bilježenje vremena u regularnim proslavama svetih rituala i festivalabijaše način pomoćukojeg je prolazni svijet periodički transcendiran. U antičkom Egiptu vrijeme je projicirano i asimilirano u vječni poredak koji se prostirao iza vremena. U ovom ćemo poglavlju istražiti egipatski odnos prema vremenu razmatrajući njihove stavove o povijesti. Ali da bismo dobili izravnu sliku o egipatskom stavu prema povijesti, moramo imati na umu da su obje koncepcije bile u izravnom odnosu prema antičkom egipatskom razumijevanju funkcije i svrhe kraljevstva, službe u kojoj je stapanje privremenog i vječnog institucionalizirano. Egipat - hram univerzuma Prvo vrijeme Već smo vidjeli da cikličko gledište o svjetovnosti u antičkom Egiptu znači da se vrijeme periodički sjedinjavalo s nevremenskim ili transvremenskim poretkom. U toj transvremenskojdimenzijibogovasvojurealnostimajuimitovi koji zapisuju djela bogova. Ali ako postoje transvremenska bića koja izvode djela, tada u određenom smislu mora postojati i »vrijeme« u kojem su utemeljeni božanski obrasci aktivnosti. Bogovi i njihova djela nisu podvrgnuti svjetovnoj vremenosti: mora postojati nadsvjetovno vrijeme u kojem postoje i žive, koje nadilazi povijesni tijek svjetovnog vremena. Tu nadsvjesnu ili nevremensku vremenost Egipćani su uvodili kao odnos prema Prvom vremenu. Koncepcija »nevremenskog« vremena istovremeno pobuđuje i mnogo i malo osjećaja o »neprostornom« prostoru. Poteškoće nastaju ako se kruto držimo pretpostavke da su i prostor i vrijeme izvanjska stanjajednogpredmetailidogađaja. No ako prihvatimo mogućnost da se prostor i vrijeme otvaraju prema unutarnjoj dimenziji, tada je kontradikcija očita. Baš kao što Dvvat
može'biti opisan kao unutarnji prostor zbog unutarnjeg načina postojanja bića koja borave u njemu, tako se i Prvo vrijeme može shvatiti kao »unutarnje vrijeme«, jer su događaji koji se pojavljuju u njemu duhovni arhetipovi onoga što se razvija u vanjskom vremenu. Doista, događaji što se zbivaju u vanjskom vremenu postižu punu stvarnost do mjere do koje ponovno izvana izvode događaje Prvog vremena. Prvo vrijeme doslovno znači »prva prigoda«. Na egipatskom tep znači »prvi«, a zepi »prigoda«. Prigoda naglašava prelazak iz nepostojanja, čiji je simbol Nun, u postojanje, ostvareno kada se Atum-Ra prvi pokreće u Nunovom primordijalnom moru. Taj trenutak započinje eru ili kozmičko stanje u kojem postoje samo bogovi. Prvo vrijeme Brak mita i povijesti stoga se ne odnosi samo na početni događaj božanskog izranjanja, nego i na čitavo mlado razdoblje bogova koje ono uvodi. čitava egipatska mitologija od buđenja Atuma do obrane Horusa i osvete Ozirisa pripada Prvom vremenu.' Sva djela bogova su djela Prvog vremena. »Prije« Prvog vremena postoji samo nezbivajuće i nepostojeće stanje Nuna. »Nakon« Prvog vremena nastaje povijest, gdje se samo jednom nužno moraju pojaviti događaji, jedinstveno i prolazno, a njima prethode i slijede ih potpuno različiti događaji. Pojavu Prvog vremena spominje i Mircea Eliade kao »ponovno dobivanjem neodređeno ponavljanje«.2 Prvo vrijeme je razdoblje koje je postojalo davno prije vremena za kakvo znamo da je nastalo i dimenzija postojanja koja ontološki prethodi onome u čemu su se događaji pojavili u svjetovnom vremenu. Prvo vrijeme je sveto vrijeme. Eliade kaže: »Uvijek ostaje jednako, nikada se ne mijenja niti se iscrpljuje.«3 Duhovna dimenzija u kojoj se sve aktivnosti i događaji zbivaju u svjetovnom vremenu mora sudjelovati ukoliko oni imaju stvarno i djelotvorno postojanje. Koncepcija Prvog vremena usporediva je s kraljevstvom u kojem egzistiraju Platonove ideje. U egipatskoj misli ne pronalaze se apstraktne ideje već živi bogovi i arhetipski odnosi među njima. Prvo vrijeme je kraljevstvo metafizičkih realnosti izraženo kroz simboličke slike i mitove. Ti se obrasci reflektiraju u zemaljsku svijest i potrebno je da sudjeluju u njoj ukoliko zemaljski događaji žele biti ispunjeni arhetipskom snagom. U Prvom vremenu Egipćani su postavili svoje predodžbe o savršenstvu - to je zlatno doba »prije negoli su se pojavili bijes, buka ili borba«.4 To ne znači da su mitološki događaji Prvog vremena slike sklada i mira; mogu se osjetiti antagonizam i borba kako bi se zauvijek riješilo pitanje reda, pravde i istine. Ovo posljednje uvijek prevladava u Prvom vremenu, dok u svjetovnom vremenu rješenja u korist reda, pravde i istine ne mogu biti zajamčena. r Egipat - hram univerzuma Maat Za koncepciju Prvog vremena bezuvjetno je vezana koncepcija 0 maat. Različito prevođena kao ispravnost, istina ili pravda, maat je red koji karakterizira mitološko kraljevstvo, kraljevstvo božanskih sila i posredovanja. Ako je Prvo vrijeme era tijekom koje bogovi izlaze iz izvornih primordijalnih voda, tada je maat urođena božanskoj emanaciji; jer karakteristika božanske emanacije jest da je ona uređena i određena prije nego kaotična. S jedne točke gledišta, Nun se može promatrati kao arhetip kaosa koji je uključen u nebeske snage reda univerzuma. Razvijanje poretka (reda) nebeskog svijeta u isto je vrijeme »utemeljenje maat umjesto nereda«.5 Ali Maat je više od koncepcije ili univerzalnog načela. Maat je biće, božica. Ona je kći Amon-Raa. često je prikazana kao predivan, krilati lik koji više izgleda kao anđeo. Kao da niti jedna životinja ne može prikazati njezine univerzalne i apstraktne osobine. Na crtežu 5.1 vidimo je ispruženih krila 1 s nojevim perom u kosi, amblemom kojeg dijeli sa Shuom (crtež 5.2), čime se sugerira da su ova dva božanstva blisko povezana. U »Tekstovima sarkofaga« kazuje se kako je na samom početku, kada se Atum želio učiniti različitim od voda Nuna, a time inicirati čitav proces stvaranja, Nun upozorio Atuma sljedećim riječima: Poljubi svoju kćer Maat, stavi je u svoj nos,
da tvoje srce može živjeti, jer ono neće biti daleko od tebe; Maat je tvoja kćer, a tvoj sin je Shu čije ime živi. Jedi od svoje kćeri Maat; tvoj sin Shu je taj koji će te uzdići.6 Brak mita i povijesti Crtež 5.1. Božica Maat. Grobnica kraljice Nefertari. Devetnaesta dinastija. U tekstu se Shuu pridaje aktivna uloga (»uzdizanje« Atuma), dok se Maat, Shuova sestra, doima više pasivno. Sugerira se da će Ra »jesti od svoje kćeri«. Ovdje, kao i drugdje, naznačeno je da se Ra doista hrani njezinom supstancijom.7 Stoga je Maat božica čije je postojanje sadržano u stalnom davanju njezine supstancije da bi nebeske snage mogle nastaviti raditi na skladan način. Ona je doslovno kruh od kojega Ra živi,8 pa je ona tako hrana za sve bogove koji su udovi boga Ra. Kojom bi se boljom hranom od istine bogovi mogli hraniti? Maat, kao koncepcija i božica, unutarnji je duhovni poredak univerzuma koji prožima Prvo vrijeme. Očitovani svemir u cjelini odražava unutarnji red. Zvijezde, planeti i godišnja doba, rijeke, biljke i životinje, u potpunom su skladu s Maat. Ali dok su u Prvom vremenu sile nereda vječne i zasigurno obuzdane, u svijetu prolaznosti ne može biti takve sigurnosti. Posebice je to slučaj s ljudskim društvom kojem izvana stalno prijete neprijatelji, a iznutra moralno propadanje. U takvom svijetu vječno kao da je zdrobljeno u komadiće, a povezujuće spone ovoga svijeta i Prvog vremena uvijek su krhke i nesigurne. Svijet vremena karakterizira mogućnost prije nego što neophodne istine prodru do kraljevstva Egipat - hram univerzuma duhovnog arhetipa. Zbog toga Maat u društvu mora biti stalno utemeljena i mora se utemeljivati uvijek iznova. U antičkom Egiptu zadatak utemeljenja maat unutar društvenog poretka bio je poseban kraljev zadatak. Gotovo bismo mogli reći da je njegova dužnost bila osigurati da uvjeti Prvog vremena budu očuvani u društvu. Tema društvenog raspadanja i obnavljanja maat od strane kralja bijaše pismena svakodnevica barem do Crtež 5.2. Bog Shu s nojevim perom Prvog međurazdoblja, ali u u kosi, simbolom kojeg dijeli s Maat. usmenoj tradiciji vjerojatno Grobnica Ramzesa III. Dvadeseta ima i ranije podrijetlo9. dinastija. Prema literarnoj tradiciji, prirođena sklonost ljudskoga društva da ispada iz maat rezultira razdobljem društvenog raspada na koje se obično upućuje kao na »problematična vremena«, a koje je karakterizirano zanemarivanjem hramova, društvenim borbama, urušavanjem sustava komunikacije i zanemarivanjem pravde.10 Tada na kralja pada dužnost da obnovi maat diljem zemlje. Tako je bilo i nakon godina Ehnatonove hereze tijekom koje su stare religijske tradicije sustavno napadane i uništavane. Tutankhamon je otjerao nered iz Dvije zemlje, i čvrsto postavio maat na njeno mjesto; Brak mita i povijesti sramno djelo prikazao je kao pogrešno i zemlja je postala ista kao u Prvo vrijeme.11 Bez obzira na »problematična vremena«, uvijek se očitovala politika pridošlog kralja »da načini procvat Egipta kao u Prvom vremenu, u stanju maat«.12 Središnji zadatak kraljevstva bio je izjednačiti društveni s kozmičkim poretkom. Zadatak je bio kraljev jer je on bio i čovjek i bog, koji je živio u vječnom kao i u svjetovnom kraljevstvu. Bio je sposoban sjediniti ih pomoću svoje urođene božanstvenosti koja se proširila prema najvišim razinama nebeske hijerarhije. Tako čitamo da je »Amenehmet II otjerao nered pojavivši se kao sam Atum«.131 sam božanstven, kralj je živio od maat skupa s drugim bogovima. Mogao je reći: »Učinih svijetlim maat koju Ra voli, ja znam da živi od toga; također je to i moj kruh; ja jedem od njegova sjaja.«14 U svim razdobljima egipatske povijesti pronalazimo tekstove koji potvrđuju kraljev izravan odnos prema maat i ispunjenje svete uloge stavljanja maat na mjesto nereda.15 Kroz posredovanje kralja, stoga, bilo je moguće da maat bude dovedena dolje, u ljudske i prirodne sfere. Ili, recimo to
drukčije: bilo je moguće da te niže sfere postojanja budu magijski projicirane u Prvo vrijeme i na taj način asimilirane u maat. Međutim, da se to dogodilo antiteza maat - isfet (općenito prevođeno kao »nered« ili »laž«) - morala je biti nadiđena ili istjerana iz zemlje. Zanimljivo je to da je Maat božansko biće, božica, dok njezina suprotnost nije ništa više od koncepcije. Nered i kaos mogu biti atributi bogova (naprimjer, kozmološki nered osobina je Nuna; moralni nered je karakteristika Setha), ali ne postoji bog Isfet, jer je bez pozitivnoga ontološkog statusa. Na obje strane Prvog vremena svijet se okreće prema neredu, bez obzira je li to prvobitni kaos Nuna ili su to mogućnosti koje prate svjetovnu egzistenciju. Maat je Egipat - hram univerzuma utemeljena jedino pri stvaranju. Ona je, u stanovitom smislu, sama supstancija Prvog vremena, a s obzirom da dolazi u svjetovno postojanje, Maat mora stalno biti obnavljana i ponovno utemeljivana nasuprot kozmološkim i moralnim tendencijama neredu. Maat jednostavno ne pripada metafizičkom kraljevstvu. Ona je također prisutna u moralnoj dimenziji ljudskih odluka i aktivnosti. Poremećena ljudska duša je ta koja čini krivo. I, kao što Petosiris utvrđuje: »Nitko ne doseže Zapad ako mu srce nije ispravno zbog toga što je činio maat.«16 Egipćani su stalno poticani da čine maat.17 čineći to, dolazili su bliže nebeskom kraljevstvu, kraljevskom načelu u njima samima, transcendirajući time ljudsko i nebitno. U knjizi pronalazimo »Pravedne« u prvom odjeljku Dvvata (crtež 5.3). Oni »govore maat« na zemlji, a sada »žive na maat«. Ra im govori: »Maat je vaša da biste mogli živjeti. Kruh je vaš predodređen vama, o Istinoljubivi (maatoliki).« A tumač Crtež 5.3. Pravedni koji su u Dzvatu. »Knjiga vrata«, odjeljak 1. Grobnica Ramzesa VI. ispravno utvrđuje: »Oni su gospodari svoje okrjepe, a ona je vatrena voda grešnima i zlima.«18 Božanska supstancija maat oduševljava jedino one čije su duše postale istinoljubive i pravedne. Onima koji se nalaze u proturječju s Maat, ili koji su u suprotnosti s Maat, ona je kao goruća tekućina. r-»~ c^Ar, io trobaln nostati očito kako su koncepcije Brak mita i povijesti Prvog vremena i maat djelovale tako da su drevni Egipćani prepoznavali svjetovnu prolaznost. Prolazni svijet je svijet »izvan« božanskog i vječnog, a po definiciji je »unutarnje«, duhovno kraljevstvo. Postoji urođena sklonost prema samovolji i nered u svijetu vremena koji stalno mora biti obuzdavan. Zemaljski svijet mora stalno biti povlačen i ponovno poravnavan s duhovnim, usklađen s maat. Za Egipćane je takav povijesni proces odstupao od maat te se morao vratiti natrag prema arhetipskim obrascima koji su se odnosili na Prvo vrijeme. Ne samo društveni poredak, nego su i moralni individualni životi ljudskih bića trebali biti svjesno dovedeni u vezu s maat ukoliko su željeli biti ostvareni u cijelosti. Uređenje vremena Zahvaljujući antičkoj egipatskoj sposobnosti da vrijeme vide kao nasljedno degenerativno, moderne koncepcije o progresu bile su im potpuno strane. Radije nego da gledaju naprijed u zlatnu budućnost, svoje Zlatno doba smjestili su u daleku prošlost u kojoj se vrijeme činilo proširenim. Zamislili su da se zemaljsko vrijeme potpuno asimiliralo u kozmičke epohe nezemaljskog trajanja, a svakom je upravljao veliki bog. Pod vladavinom bogova, kao i polubogova, te velike epohe nastavljane su u podudarnosti s ritmovima zvijezda, od kojih je najvažnija bila Sirius. Antička egipatska kronologija zasnivala se na vremenskim ciklusima povezanim sa Siriusom - ne samo na dobro poznatom dugom sotičkom ciklusu od 1460 ili 1461 godine, nego i na manjim sotičkim ciklusima koje ćemo uskoro razmotriti. činilo se kao da je egipatski Sirius bio nebeski posrednik između materijalnih i duhovnih razina. Uređujući vremenske periode u suglasju sa sotičkim Egipat - hram univerzuma ciklusima, svjetovna vremenost označavala je ili sudjelovala u svetoj vremenosti. Prema Manetonu, najpoznatijem antičkom kroničaru egipatske povijesti, prije nego što je neki smrtni kralj zavladao Egiptom, postojao je slijed od devetnaest bogova i polubogova koji su vladali
razdobljem od 13 870 godina. Na prvi pogled suma izgleda potpuno samovoljno određena, ali kada se razmotri u slijedu drugog sotičkog ciklusa, pokazuje se vrlo značajnom. Naime, obuhvaća točno devetnaest polusotičkih razdoblja od 730 godina ili devetnaest »kozmičkih tjedana«.'9 Dakle, svaki od devetnaest bogova i polubogova vladao je jednom polovicom sotičkog ciklusa. Slična tradicija zapisana je u »Knjizi Sotisa«, u kojoj razdoblje vladavine bogova (to razdoblje uključuje ljudske bogove-kraljeve) ima raspon od 36 525 godina. Taj se broj na prvi pogled čini besmislenim i prividno nema nikakve veze s Manetonovim predočenjem. Ali doista se sastoji od dvadeset i pet sotičkih ciklusa od 1461 godine.20 Očito je da su antički kroničari egipatske povijesti istu bilježili pomoću kozmičke formule. Prema tim tradicijama, prelaskom vladavine s boga na boga i od bogova na polubogove (ili »sljedbenike Horusa«, kao što to opisuje Torinski papirus - drugi veliki izvor antičke egipatske kronologije) postoji postupno smanjenje u duljini njihove vladavine. Tako je vladavina boga Ra u »Knjizi Sotisa« označena na punih 30 000 godina; dvanaest bogova koji slijede zajedno vladaju 3984 godine, a osam polubogova i 113 ljudskih bogova-kraljeva vladaju samo 2541 godinu.21 Druge kronološke sheme slažu se s temeljnim principom postupnog smanjenja duljine vladavine kako je kraljevstvo prelazilo iz nebeskih ruku u ruke bogova inkarniranih u ljudskome tijelu faraona.22 Kako se vladajuće razdoblje približavalo sadašnjosti, skala prema kojoj su mjerili postaje više liudska neeo kozmička. Brak mita i povijesti A ipak, zahvaljujući egipatskoj sklonosti prepoznavanju vremena, nisu mogli dopustiti povijesti da ispadne iz odnosa spram kozmičkih ciklusa, pa više »realistično« vrijeme zahvaća bogove-kraljeve usprkos zadržavanju kozmičke korespondencije. Svrha kronoloških zapisa koje su čuvali antički Egipćani nije bila samo povijesna (u modernom smislu te riječi) već također metafizička i simbolička. Njihova svrha bila je organiziranje svjetovnog vremena tako da ono odgovara nebeskom ili svetom vremenu. Prije dugog sotičkog ciklusa od 1460/1 godine, Egipćani su koristili kraći ciklus od 19 godina. Za vrijeme najranije faraonske povijesti, helijakalno uzdizanje Siriusa gotovo se točno podudaralo s julijanskom godinom od 365 lA dana. U devetnaestogodišnjem razdoblju (od 6939 dana) bila je samo jedna koincidencija helijakalnog podizanja Siriusa s novim mjesecom. Zahvaljujući najmanjem nesuglasju, prava koincidencija pojavljivala se svakih 76 godina (4 x 19), ali devetnaestogodišnji lunarni sotički ciklus bijaše dostatno točan za osiguravanje osnove rane faraonske kronologije.23 Iz razdoblja Novog kraljevstva potječe Torinski papirus, koji bilježi vladavine pet kraljeva Druge dinastije (jedine vremenske oznake iz arhaičnog razdoblja koje se čuvaju u papirusima), a koje se temelje na ovom devetnaestogodišnjem lunarno-sotičkom ciklusu. Neferkasokar: [nečitljivo]: 8 godina 1 11 godina / (8 + 11) = 19 Bebti: 27 godina (= 19 + 8) Nebka:19 godina Zoser: 19 godina O'Mara tvrdi da ovi nizovi »nisu slučajna izlistavanja realnih godina. Oni su racionalne konstrukcije izgrađene oko astronomskog fenomena.«24 Egipat - hram univerzuma U Torinskom papirusu prvenstvo je dano broju devetnaest, a taj se broj također razabire u Manetonovoj listi kraljeva. I u jednom i u drugom izvoru kraljevi su razvrstani u skupine od po devetnaest. Torinski papirus navodi 19 kraljeva od Menesa do Zosera (crtež 5.4). Maneton navodi 19 kraljeva Devete i Desete dinastije i 76 (4 x 19) kraljeva četrnaeste dinastije; također utvrđuje da su kraljevi Sedamnaeste dinastije zajedno vladali 151 godinu (simbolički 2 x 76), a kraljevi Trinaeste dinastije 453 godine (3 x 153).25 Korištenje broja devetnaest u organizaciji kraljevske godine i dinastičkom grupiranju smatra se odgovarajućim jer se smatralo da postoji povezanost između kralja i zvijezde Sirius. Baš kao što je Sirius bio nebeski posrednik između materijalnih i duhovnih razina, tako je i kralj bio zemaljski posrednik koji je u svojoj osobi sjedinjavao božanske i ljudske osobine. /-^-.x.j- c a r„.™^i Tn«;M^Ur. ^/miViiM Vlpvptntipsta dinnstiia
Brak mita i povijesti »Tekstovi piramida« potvrđuju bliski odnos kralja i Siriusa. Ponekad je kralj poistovjećen sa Siriusom, kao u sljedećem tekstu: »O, Merenre, ti si Velika zvijezda (Sirius), suputnik Rigela, onaj koji putuje nebom s Rigelom.«26 Drugdje se za kralja kazuje da je »sin Siriusa«: »Sirius živi, jer to je Unas koji živi, sin Siriusa.«27 U ovom slučaju Sirius bi mogao biti povezan s Izidom. Tada je sjedinjenje kraljevskogoca s Izidom, radi začećanjegova sina, bilo sjedinjenje koje se događalo u zvijezdama.28 Bez obzira je li kralj poistovjećen sa Siriusom ili je njegov pratilac, jasno je da je u određenom smislu ljudski dio nebeskog tijela. Prije nego je sokol postao kraljevski znamen, bio je zvijezda (rani dinastički kralj Škorpion bijaše doslovno »Zvijezda kralj Škorpion«). Egipatski kronološki zapisi bili su tako osmišljeni da je ova simbolička identifikacija odražavana stvaranjem duljine ili broja kraljevskih vladanja inkorporiranih u sveto ili kozmologijsko značenje broja devetnaest. Uz devetnaestogodišnji ciklus, relativno rana kraljevska lista Kamena iz Palerma (Staro kraljevstvo) i Manetonova kraljevska lista rabile su sedamnaestogodišnji ili tridesetčetverogodišnji ciklus povezan s istodobnom pojavom Siriusa, njegovim helijakalnim podizanjem i četvrtinom mjesečeve faze. Za vrijeme sedamnaestogodišnjeg razdoblja, ako se helijakalni izlazak Siriusa pojavljuje u konjunkciji s mjesečevom četvrtinom u godini prvoj, u godini sedamnaestoj podudara se s mjesečevom četvrtinom, a u godini trideset i četvrtoj s punim Mjesecom.29 To ne znači da je kraljevska lista Egipćana bila sasvim umjetna: vjerojatnije je da su Egipćani vladavine svojih kraljeva stavljali u odnos s kozmičkim ciklusima. O'Mara kazuje: Egipat - hram univerzuma Promatranje »realnih« datuma nije u skladu s našim načinom izražavanja, ali ne poništava egipatske kronološke zapise. Od Pete dinastije zapisi sadrže široke loze koje su pouzdane. To znači da je Prvo vrijeme brojano tako da odgovara brojevnim strukturama i da godine kraljeva i dinastija postaju dio geometrijske konstrukcije. Kronološke godine stvorile su razumljiv obrazac, što je bio bitan kriterij pouzdanosti unutar egipatskog koncepta vremena.30 Kronološki značajan broj korišten u egipatskim kronologijama je i broj 144. Umjesto moderne sklonosti k stoljeću, antički su Egipćani računali u 144-godišnjim razdobljima. I opet je ovaj broj u stanovitom odnosu sa sotičkim ciklusom, naime, razdoblje u kojem Sirius nastavlja izlaziti na isti dan civilnog kalendara. Tako, primjerice, Kamen iz Palerma (Staro kraljevstvo) povezuje Manetonovu Treću i četvrtu dinastiju u jedno razdoblje od 144 godine, dok Torinski papirus predočuje nekoliko dinastičkih cjelokupnosti koje sadrže standardizirani element 144 ili neki fragment toga: šesta dinastija: 181 godina plus nekoliko mjeseci = simbolički 182 (2 x 19 + 144) Jedanaesta dinastija: 143 godine plus nekoliko mjeseci = simbolički 144 Dvanaesta dinastija: 213 godina plus nekoliko mjeseci = simbolički 214 (144 + 70) Petnaesta dinastija (Hiksi): simbolički 108 godina (3A od 144)ae Nesumnjivo su Egipćani bili brižljivi kroničari. Klasični pisci potvrđuju činjenice da su vjerodostojno čuvali anale još od vremena svoje davne povijesti.31 Herodot, kojega nastojimo prepoznati kao prvog pravog povjesničara, nije oklijevao Egipćane proglasiti najboljim povjesničarima od Brak mita i povijesti svih naroda s kojima je dolazio u dodir. Redfordov detaljni studij faraonskih kraljevskih lista, anala i dnevnika prikazuje egipatske sposobnosti i oduševljenje čuvanjem zapisa.32 Unatoč tomu, čuvanje takvih zapisa - posebno u kontekstu faraona - bijaše univerzalno uključeno u simboličke zahtjeve. U teokratskoj državi, mitološka točnost uzimala je prednost nad svjetovnom korektnošću: ako je kraljevstvo mitološki sjedinjeno sa Siriusom, tada kronološki zapisi moraju odražavati tu činjenicu. Individualnim vladavinama i dinastijama pridruženi su kozmički odgovarajući brojevi prikladne simboličke vrijednosti. Svjetovno vrijeme tako je prilagođeno svetom vremenu. Povijesni ciklusi Naviknuti smo na naš sustav računanja vremena u kojem se povijesni događaji nižu linearno. Protežu se od stoljeća prije Krista pa do stoljeća poslije Krista, pa smo skloni zaboraviti
pretpostavke na kojima je takvo računanje zasnovano. Naše računanje vremena uključuje i Kristovo rođenje, inkarnaciju Boga u ljudsko obličje. Važnost ovog događaja za svjetsku povijest svaki put nesvjesno priznajemo kada spominjemo datum. Ako i naša duhovna orijentacija nije kršćanska, naša povijesna orijentacija neizbježno jest. Usprkos pokušajima da se oznake B.C. (prije Krista) i A.D. (poslije Krista) zamijene s B.C.E. (prije opće ere) i C.E. (opće ere), ostaje činjenica da je era koju držimo zajedničkom nepobitno kršćanska. Egipatsko gledanje na povijest, u ovom aspektu, nije drugačije od našeg. Jer i oni su datirali zbivanja u odnosu na inkarnaciju Boga u čovjeka. Standardna forma obraćanja kralju nije bila »Vaše veličanstvo« nego doslovno »Utjelovljenje« ili »Inkarnacijo«.33 Svaki je kralj bio utjelovljenje boga Horusa. Egipat - hram univerzuma Promatranje »realnih« datuma nije u skladu s našim načinom izražavanja, ali ne poništava egipatske kronološke zapise. Od Pete dinastije zapisi sadrže široke loze koje su pouzdane. To znači da je Prvo vrijeme brojano tako da odgovara brojevnim strukturama i da godine kraljeva i dinastija postaju dio geometrijske konstrukcije. Kronološke godine stvorile su razumljiv obrazac, što je bio bitan kriterij pouzdanosti unutar egipatskog koncepta vremena.30 Kronološki značajan broj korišten u egipatskim kronologijama je i broj 144. Umjesto moderne sklonosti k stoljeću, antički su Egipćani računali u 144-godišnjim razdobljima. I opet je ovaj broj u stanovitom odnosu sa sotičkim ciklusom, naime, razdoblje u kojem Sirius nastavlja izlaziti na isti dan civilnog kalendara. Tako, primjerice, Kamen iz Palerma (Staro kraljevstvo) povezuje Manetonovu Treću i četvrtu dinastiju u jedno razdoblje od 144 godine, dok Torinski papirus predočuje nekoliko dinastičkih cjelokupnosti koje sadrže standardizirani element 144 ili neki fragment toga: Šesta dinastija: 181 godina plus nekoliko mjeseci = simbolički 182 (2 x 19 + 144) Jedanaesta dinastija: 143 godine plus nekoliko mjeseci = simbolički 144 Dvanaesta dinastija: 213 godina plus nekoliko mjeseci = simbolički 214 (144 + 70) Petnaesta dinastija (Hiksi): simbolički 108 godina (% od 144)ae Nesumnjivo su Egipćani bili brižljivi kroničari. Klasični pisci potvrđuju činjenice da su vjerodostojno čuvali anale još od vremena svoje davne povijesti.31 Herodot, kojega nastojimo prepoznati kao prvog pravog povjesničara, nije oklijevao Egipćane proglasiti najboljim povjesničarima od Brak mita i povijesti svih naroda s kojima je dolazio u dodir. Redfordov detaljni studij faraonskih kraljevskih lista, anala i dnevnika prikazuje egipatske sposobnosti i oduševljenje čuvanjem zapisa.32 Unatoč tomu, čuvanje takvih zapisa - posebno u kontekstu faraona - bijaše univerzalno uključeno u simboličke zahtjeve. U teokratskoj državi, mitološka točnost uzimala je prednost nad svjetovnom korektnošću: ako je kraljevstvo mitološki sjedinjeno sa Siriusom, tada kronološki zapisi moraju odražavati tu činjenicu. Individualnim vladavinama i dinastijama pridruženi su kozmički odgovarajući brojevi prikladne simboličke vrijednosti. Svjetovno vrijeme tako je prilagođeno svetom vremenu. Povijesni ciklusi Naviknuti smo na naš sustav računanja vremena u kojem se povijesni događaji nižu linearno. Protežu se od stoljeća prije Krista pa do stoljeća poslije Krista, pa smo skloni zaboraviti pretpostavke na kojima je takvo računanje zasnovano. Naše računanje vremena uključuje i Kristovo rođenje, inkarnaciju Boga u ljudsko obličje. Važnost ovog događaja za svjetsku povijest svaki put nesvjesno priznajemo kada spominjemo datum. Ako i naša duhovna orijentacija nije kršćanska, naša povijesna orijentacija neizbježno jest. Usprkos pokušajima da se oznake B.C. (prije Krista) i A.D. (poslije Krista) zamijene s B.C.E. (prije opće ere) i C.E. (opće ere), ostaje činjenica da je era koju držimo zajedničkom nepobitno kršćanska. Egipatsko gledanje na povijest, u ovom aspektu, nije drugačije od našeg. Jer i oni su datirali zbivanja u odnosu na inkarnaciju Boga u čovjeka. Standardna forma obraćanja kralju nije bila »Vaše veličanstvo« nego doslovno »Utjelovljenje« ili »Inkarnacijo«.33 Svaki je kralj bio utjelovljenje boga Horusa,
Egipat - hram univerzuma Promatranje »realnih« datuma nije u skladu s našim načinom izražavanja, ali ne poništava egipatske kronološke zapise. Od Pete dinastije zapisi sadrže široke loze koje su pouzdane. To znači da je Prvo vrijeme brojano tako da odgovara brojevnim strukturama i da godine kraljeva i dinastija postaju dio geometrijske konstrukcije. Kronološke godine stvorile su razumljiv obrazac, što je bio bitan kriterij pouzdanosti unutar egipatskog koncepta vremena.30 Kronološki značajan broj korišten u egipatskim kronologijama je i broj 144. Umjesto moderne sklonosti k stoljeću, antički su Egipćani računali u 144-godišnjim razdobljima. I opet je ovaj broj u stanovitom odnosu sa sotičkim ciklusom, naime, razdoblje u kojem Sirius nastavlja izlaziti na isti dan civilnog kalendara. Tako, primjerice, Kamen iz Palerma (Staro kraljevstvo) povezuje Manetonovu Treću i četvrtu dinastiju u jedno razdoblje od 144 godine, dok Torinski papirus predočuje nekoliko dinastičkih cjelokupnosti koje sadrže standardizirani element 144 ili neki fragment toga: Šesta dinastija: 181 godina plus nekoliko mjeseci = simbolički 182 (2 x 19 + 144) Jedanaesta dinastija: 143 godine plus nekoliko mjeseci = simbolički 144 Dvanaesta dinastija: 213 godina plus nekoliko mjeseci = simbolički 214 (144 + 70) Petnaesta dinastija (Hiksi): simbolički 108 godina (% od 144)ae Nesumnjivo su Egipćani bili brižljivi kroničari. Klasični pisci potvrđuju činjenice da su vjerodostojno čuvali anale još od vremena svoje davne povijesti.31 Herodot, kojega nastojimo prepoznati kao prvog pravog povjesničara, nije oklijevao Egipćane proglasiti najboljim povjesničarima od Brak mita i povijesti svih naroda s kojima je dolazio u dodir. Redfordov detaljni studij faraonskih kraljevskih lista, anala i dnevnika prikazuje egipatske sposobnosti i oduševljenje čuvanjem zapisa.32 Unatoč tomu, čuvanje takvih zapisa - posebno u kontekstu faraona - bijaše univerzalno uključeno u simboličke zahtjeve. U teokratskoj državi, mitološka točnost uzimala je prednost nad svjetovnom korektnošću: ako je kraljevstvo mitološki sjedinjeno sa Siriusom, tada kronološki zapisi moraju odražavati tu činjenicu. Individualnim vladavinama i dinastijama pridruženi su kozmički odgovarajući brojevi prikladne simboličke vrijednosti. Svjetovno vrijeme tako je prilagođeno svetom vremenu. Povijesni ciklusi Naviknuti smo na naš sustav računanja vremena u kojem se povijesni događaji nižu linearno. Protežu se od stoljeća prije Krista pa do stoljeća poslije Krista, pa smo skloni zaboraviti pretpostavke na kojima je takvo računanje zasnovano. Naše računanje vremena uključuje i Kristovo rođenje, inkarnaciju Boga u ljudsko obličje. Važnost ovog događaja za svjetsku povijest svaki put nesvjesno priznajemo kada spominjemo datum. Ako i naša duhovna orijentacija nije kršćanska, naša povijesna orijentacija neizbježno jest. Usprkos pokušajima da se oznake B.C. (prije Krista) i A.D. (poslije Krista) zamijene s B.C.E. (prije opće ere) i C.E. (opće ere), ostaje činjenica da je era koju držimo zajedničkom nepobitno kršćanska. Egipatsko gledanje na povijest, u ovom aspektu, nije drugačije od našeg. Jer i oni su datirali zbivanja u odnosu na inkarnaciju Boga u čovjeka. Standardna forma obraćanja kralju nije bila »Vaše veličanstvo« nego doslovno »Utjelovljenje« ili »Inkarnacijo«.33 Svaki je kralj bio utjelovljenje boga Horusa, Egipat - hram univerzuma a smrću kralja Horus je dezinkarniran. Koronacija sljedećeg kralja bila je značajna prigoda još jedne reinkarnacije boga u ljudskom biću. S obzirom na kršćansko gledište, inkarnacija Krista bila je neponovljiv događaj koji je promijenio strukturu povijesti. Kao posljedica inkarnacije, mi sada živimo sve do Sudnjega dana »u godini našeg Gospodina«, anno Domini. Za Egipćane je inkarnacija Horusa bio događaj koji se uvijek iznova ponavljao. Koronacija novoga kralja bijaše početak novog vremenskog ciklusa koji je započinjao od pojedinačne Horusove inkarnacije. Zato se povijesno vrijeme računalo prema godini vladavine nekoga kralja, uz formulu »godina x vladavine kralja N...«. U Novom kraljevstvu događaji su datirani godinom kraljeve vladavine, u pratnji mjeseca, godišnjeg doba i dana.
Računanje je počinjalo iznova sa svakom vladavinom, jer svakom novom vladavinom prijašnji vremenski ciklus došao bi do kraja i utemeljila bi se nova era. Treba istaknuti da to nije bilo ustaljeno pravilo. Takva je praksa bila religijsko gledište svete službe kraljevstva. Kralj, kao inkarnirani bog, bijaše ključna spona između ljudskog i božanskog svijeta, prenositelj dobrohotnih energija između posljednjeg i prvog. Konačno, kralj je bio izvor dobrobiti za čitavu zemlju. Nije samo bio uzrokom procvata ljudskoga društva, već je uzrokovao i prirodne procese kao što su izmjena godišnjih doba, poplava Nila, rast žita i odvijanje stvari na pravilan i dobrohotan način.34 Drugim riječima, kralj je jamčio da će društveni i prirodni svjetovi biti usklađeni s maat. Smrću kralja, dakle, Egipat je ispadao iz maat. Međuvladavina je razdoblje u kojem je zemlja bila izložena silama nereda i kaosa. To je razdoblje moglo trajati nekoliko mjeseci, jer iako je novi kralj pristupio vlasti odmah nakon smrti svog prethodnika, koronacija - kozmički događaj - morala se podudarati s nekim prirodnim procesom Brak mita i povijesti cikličke obnove, kao što je početak poplave, ili opadanje vode nekoliko mjeseci kasnije. Opasnosti međuvladavine konačno su prevladane nakon koronacije, a tada je formalno mogla započeti nova era.35 Osjećaji olakšanja i radosti kojima su Egipćani pozdravljali novoga kralja jasan su indikator važnosti krunjenja kralja. Sljedeća himna, koja slavi ustoličenje Merneptaha, dobro ilustrira posljedice početka nove vladavine: Raduj se, ti čitava zemljo, dobro je vrijeme stiglo! Gospodar je imenovan u svim zemljama... Svi vi koji ste pravedni, dođite i vidite! Istina (Maat) obuzdala je laž. Prijestupnici su pali na lice. Gramzljivci su odbačeni. Voda je obilna, a Nil nosi veliku poplavu. Dani su dugi, noći imaju sate, a mjeseci dolaze u pravilan redoslijed. Bogovi su zadovoljeni i srca su njihova sretna, a život se provodi u smijehu i čuđenju.36 Događaj koji je ovdje opisan jest malo manje važan od ponovnog stvaranja, jer međuvladavina je doslovno predstavljala »kraj vremena«, kraj božanski uređene epohe. Kao da su vode Nuna ponovno progutale zemlju i ponovno postale podređene nebeskom organizacijskom načelu. Tako se ustoličenje (kao nešto različito od krunjenja) novoga kralja, odmah nakon smrti njegovog prethodnika, zbivalo u vrijeme izlaska sunca, u konjunkciji s Raovom dnevnom pobjedom nad snagama nereda. Iako je kralj bio inkarnirani Horus, prototip kralja uvijek je bio Ra, bog stvoritelj. Kralj, kao »Raov sin«, bijaše nasljednik boga stvoritelja koji je, kao i on, Egipat - hram univerzuma a smrću kralja Horus je dezinkarniran. Koronacija sljedećeg kralja bila je značajna prigoda još jedne reinkarnacije boga u ljudskom biću. S obzirom na kršćansko gledište, inkarnacija Krista bila je neponovljiv događaj koji je promijenio strukturu povijesti. Kao posljedica inkarnacije, mi sada živimo sve do Sudnjega dana »u godini našeg Gospodina«, anno Domini. Za Egipćane je inkarnacija Horusa bio događaj koji se uvijek iznova ponavljao. Koronacija novoga kralja bijaše početak novog vremenskog ciklusa koji je započinjao od pojedinačne Horusove inkarnacije. Zato se povijesno vrijeme računalo prema godini vladavine nekoga kralja, uz formulu »godina x vladavine kralja N...«. U Novom kraljevstvu događaji su datirani godinom kraljeve vladavine, u pratnji mjeseca, godišnjeg doba i dana. Računanje je počinjalo iznova sa svakom vladavinom, jer svakom novom vladavinom prijašnji vremenski ciklus došao bi do kraja i utemeljila bi se nova era. Treba istaknuti da to nije bilo ustaljeno pravilo. Takva je praksa bila religijsko gledište svete službe kraljevstva. Kralj, kao inkarnirani bog, bijaše ključna spona između ljudskog i božanskog svijeta, prenositelj dobrohotnih energija između posljednjeg i prvog. Konačno, kralj je bio izvor dobrobiti za čitavu zemlju. Nije samo bio uzrokom procvata ljudskoga društva, već je uzrokovao i prirodne procese kao što su izmjena godišnjih doba, poplava Nila, rast žita i odvijanje stvari na pravilan i
dobrohotan način.34 Drugim riječima, kralj je jamčio da će društveni i prirodni svjetovi biti usklađeni s maat. Smrću kralja, dakle, Egipat je ispadao iz maat. Međuvladavina je razdoblje u kojem je zemlja bila izložena silama nereda i kaosa. To je razdoblje moglo trajati nekoliko mjeseci, jer iako je novi kralj pristupio vlasti odmah nakon smrti svog prethodnika, koronacija - kozmički događaj - morala se podudarati s nekim prirodnim procesom Brak mita i povijesti cikličke obnove, kao što je početak poplave, ili opadanje vode nekoliko mjeseci kasnije. Opasnosti međuvladavine konačno su prevladane nakon koronacije, a tada je formalno mogla započeti nova era.35 Osjećaji olakšanja i radosti kojima su Egipćani pozdravljali novoga kralja jasan su indikator važnosti krunjenja kralja. Sljedeća himna, koja slavi ustoličenje Merneptaha, dobro ilustrira posljedice početka nove vladavine: Raduj se, ti čitava zemljo, dobro je vrijeme stiglo! Gospodar je imenovan u svim zemljama... Svi vi koji ste pravedni, dođite i vidite! Istina (Maat) obuzdala je laž. Prijestupnici su pali na lice. Gramzljivci su odbačeni. Voda je obilna, a Nil nosi veliku poplavu. Dani su dugi, noći imaju sate, a mjeseci dolaze u pravilan redoslijed. Bogovi su zadovoljeni i srca su njihova sretna, a život se provodi u smijehu i čuđenju.36 Događaj koji je ovdje opisan jest malo manje važan od ponovnog stvaranja, jer međuvladavina je doslovno predstavljala »kraj vremena«, kraj božanski uređene epohe. Kao da su vode Nuna ponovno progutale zemlju i ponovno postale podređene nebeskom organizacijskom načelu. Tako se ustoličenje (kao nešto različito od krunjenja) novoga kralja, odmah nakon smrti njegovog prethodnika, zbivalo u vrijeme izlaska sunca, u konjunkciji s Raovom dnevnom pobjedom nad snagama nereda. Iako je kralj bio inkarnirani Horus, prototip kralja uvijek je bio Ra, bog stvoritelj. Kralj, kao »Raov sin«, bijaše nasljednik boga stvoritelja koji je, kao i on, Egipat - hram univerzuma zauzimao isto »Atumovo prijestolje« ili »Raovo prijestolje«, dičeći se postignućem »onoga što nije načinjeno još od Raova vremena« i obnavljajući stanja »kakva bijahu na početku«.37 U egipatskoj teokratskoj državi povijest se kretala oko kralja jednako kao što se državna religija kretala oko boga Raa. Kralj, kao slika boga Raa na zemlji, bio je klin oko kojeg se okretala povijest. To što se kralj svakoga jutra uspinjao stubištem Kuće jutra istodobno s izlaskom sunca, što je opisan kao »sjajeći« poput Raa kad god bi se pojavio u javnosti, služilo je jačanju središnjeg položaja kralja.38 Na crtežu 5.5 Ramzes II »sjaji« s posebnog »prozora za pojavljivanje« u Abidosu, dok Nefertari stoji iza njega. Reljef bilježi Ramzesov sastanak s Nebvvenefom, visokim Amonovim svećenikom. Kao sunce, kralj nije bio samo u odnosu sa svojim službenicima i društvom, nego i u stanovitom odnosu sa svim događajima koji su se mogli pojaviti. Već smo razmotrili odnos kralja i Siriusa te činjenicu da je Sirius imao ulogu središnjeg sunca za čitav naš Sunčev sustav (poglavlje 4). Na ljestvici našeg Sunčevog sustava Ra je bio slika Siriusa, pa je kraljevo očitovanje boga Ra bilo zemaljska kopija istoga nebeskog sunca. Možemo vidjeti da ga se oslovljavalo s: »Ti, izlazeće sunce koje obasjavaš Dvije zemlje sa svim njihovim ljepotama! Ti, sunce ljudskoga roda koje protjeruješ tamu iz Egipta«.39 Proizlazi, dakle, da je vladavina svakoga kralja bila samo druga vrsta sotičkog ciklusa. Ako ih možemo tako označiti, moramo li biti iznenađeni time da, baš kao što duljina vladavine u kraljevskim listama odgovara višoj kozmičkoj realnosti, događaji koji se pojavljuju na zemaljskoj razini za vrijeme kraljeve vladavine moraju biti podvrgnuti simboličkim zahtjevima koje diktiraju kozmički i nebeski status kralja? Drugim riječima, povijest mora biti podložna višem mitološkom poretku ukoliko želi imati bilo kakvu stvarnu vrijednost. Brak mita i povijesti
Crtež 5.5. Ramzes II »sjaji« s posebnog »prozora za pojavljivanje«. Glava kraljice Nefertari može se vidjeti iza njegova ramena. Devetnaesta dinastija. Mitologizacija povijesti Kraljevski ciklusi kojima je odgovaralo povijesno vrijeme bili su ciklusi kojima je predsjedalo božansko biće - bog Horus - koje se inkarniralo u pojedinom ljudskom kralju. Realnost u kojoj je ovo nebesko biće postojalo bijaše daleko od slučajnosti koju volimo pripisivati »stvarnim povijesnim događajima«, apsorbirana u mitski arhetipski obrazac. U Starom kraljevstvu, sklonost ispuštanju čak i najvažnijih događaja iz službenih zapisa znači da je posrijedi manjak informacija o aktivnostima i postignućima kraljeva Starog kraljevstva.40 Kamen iz Palerma, naprimjer, zapisuje djela različitih kraljeva Starog kraljevstva koja se u cijelosti sastoje od zahvala i udobrovoljavanja bogova. Ne spominju se bitke, kopanje kanala, podizanje građevina ili proslava svetkovina, sve što je u Petoj dinastiji (kojoj pripada Kamen iz Palerma) vjerojatno držano previše prolaznim i previše zemaljskim da bi se smatralo vrijednim bilježenja.41 Sve dok se govori o kraljevskim analima Starog kraljevstva, treba priznati da su oni stvarne religijske kronike u kojima je individualnost kralja apsorbirana u mitološki prototip.42 Prema mitološkom prototipu nije samo vladajući kralj-bog rođen od boga, nego su i dezinkarnirani kraljevi također bogovi - bogovi koji su »otišli svojim kaovima« ili koji su sjedinjeni s Raom ili s Ozirisom.43 Kraljevi preci, u bilo kojem obliku, nisu smatrani dijelom prošlosti. Naprotiv, oni su još uvijek bili »prisutni«, ali na različitoj razini - nebeskoj razini. Na crtežu 5.6 ispred kralja se nalazi mali lik koji predstavlja živog Horusa. Veliki lik kralja predstavlja njegovog mrtvog pretka Mentuhotepa kojemu se moraju odati počasti da bi vladajući kralj mogao prosperirati (a time i čitava zemlja). Središnje obilježje egipatskog društva kao cjeline bilo je da se mrtve nije samo poštovalo, već se i očekivalo da interveniraju u poslovima živih.44 Sama smrt, koja je za mentalitet našega vremena najmoćnija demonstracija naše ranjivosti s obzirom na vrijeme, za stare Egipćane bila je samo prijelaz u vječno postojanje. U mnogim su vidovima živi i mrtvi u antičkom Egiptu stvarali jednu zajednicu, kao što je bilo i u drugim antičkim kulturama. S obrednog stajališta, egipatsko kraljevstvo bijaše formalno stapanje nebeskih moći predstavljenih u živom Horusu, njegovom neposrednom prethodniku, i živim Brak mita i povijesti Crtež 5.6. Kralj Mentuhotep I prima počasti svog nasljednika, živućeg Horusa Mentuhotepa U. Jedanaesta dinastija. kraljevim precima, koji bijahu uronjeni u kraljevsko biće Ozirisa. Kraljevstvo bijaše »dvostruko kraljevstvo«, uključujući i Horusa i Ozirisa u nužnom i recipročnom odnosu.45 Stoga je to bila služba koja je u jednom širokom opsegu funkcionirala na mitskom planu, iza povijesnih mogućnosti. Na tu razinu (ili na utjecaj te razine na zemaljsku) upućuje najveći dio faraonskih zapisa. Kraljevske liste koje su preživjele do danas bijahu (s izuzetkom Torinskog papirusa i Manetonove liste) prvenstveno kompilirane u obredne svrhe, to jest da bi predočile kraljevske pretke kojima se prinašalo od strane vladajućeg Horusa. Ono što ne izgleda kao ispravan kronološki slijed egipatskim kroničarima niie naivažniie. Egipat - hram univerzuma Primjerice, ponekad se nalazilo prikladnim liste kraljeva nekih dinastija postaviti obratno. Lista Tjuloy (ili Tjuneroy) iz Saqqare čuva imena više od pedesetorice kraljeva, ali samo su kraljevi Dvanaeste dinastije ispravno poredani.46 Dio popisa iz Saqqare prikazan je na crtežu 5.7. Poznate kartuše kraljeva Pete dinastije nalaze se u obratnom redoslijedu (gornji red). Crtež 5.7. Tjuloy lista iz Saqqare. Devetnaesta dinastija. Također se nije pridavala važnost potpunosti kraljeve liste: često se smatralo nužnim izostaviti mnoge kraljeve koji su iz nekog razloga bili manje značajni s obzirom na kultnu svrhu liste.47 čak i prividno objektivnije liste, kao ona Torinskog papirusa i Manetonova lista, bijahu daleko od vrste zapisa koje bismo nazvali čisto povijesnima. Ovdje je to potrebno istaknuti jer bismo inače mogli podleći napasti da previdimo ili jednostavno zanemarimo kao običnu propagandu znatno napadnije »poremećaje« povijesnih činjenica koje ćemo sada razmotriti. Ako u kraljevskim listama povijesne činjenice služe religijskim zahtjevima, tada preživjeli
faraonski zapisi o Brak mita i povijesti bitkama, pobijeđenim neprijateljima i herojskim djelima različitih kraljeva bijahu primarni u odnosu na zahtjev mita. Namjera je rijetko, ako ikada, povijesna. Kako ovo drugačije shvatiti? U Petoj dinastiji, u pogrebnom hramu kralja Sahurea, skupina libijskih poglavica prikazana je u svojstvu zarobljenika, zajedno sa stokom kao ratnim plijenom. Identičan prizor portretiran je dvije godine kasnije u hramu Šeste dinastije koji je pridodan piramidi Pepija II, a libijski poglavice imaju ista imena. I ponovno, dvije tisuće godina kasnije, isti prizor pronalazimo u hramu etiopskog kralja Taharke (oko 690. godine prije Krista).48 Ovo nije izolirani primjer mitologizacije povijesti. Ramzes III sastavio je popis svojih azijskih osvajanja; ali lista je replika liste Ramzesa II od stotinu godina ranije, a on je pak rabio listu Tutmozisa III, koji je živio 300 godina prije njegove vladavine.49 Takvo kopiranje povijesnih detalja služilo je u metafizičke svrhe njihove dehistorizacije: na taj način oni su podizani prema statusu mita koji se vječno ponavlja. Bez obzira tko bio neprijatelj, oni su uvijek isti. Etiopljani (prema jugu), Libijci (prema zapadu), Azijati (prema istoku) postaju simboli arhetipskih neprijatelja od kojih se egipatski kralj uvijek branio. Mitološki je neprijatelj Seth, jer u kojoj god formi dolazi, on još uvijek prijeti kaosom i destrukcijom. U prilog tome govori činjenica da su narodi koji su bili tradicionalni egipatski neprijatelji opisani na način koji jasno ukazuje na njihove sethovske osobine. Kada se spominju Azijati, uvijek se koristi prefiks »jadni« ili »bijedni«: Jadni Aam (Azijati iz južne Palestine) zlo mu je tamo gdje jest... On se bori još od Horusova doba, ali nikada ne osvaja niti je ikada osvojen: Egipat - hram univerzuma Iz tog razdoblja potječe opis Etiopljana: On okreće leđa kada se razgnjeviš na njega, a kada se povučeš on počinje s ljutnjom. To nisu ljudi vrijedni poštovanja; oni su kukavice, plašljivog srca.51 Nasuprot tome, kralj Egipta je nepobjedivi bog koji je od Prve dinastije prikazivan kako jednom rukom smrskava čela mitskih neprijatelja. Crtež 5.8 prikazuje legendarnog utemeljitelja Egipta, kralja Narmera, kako se na svoj način obračunava s nesretnim neprijateljima. Rani prikaz kralja u »ratničkoj pozi« nepobitno prikazuje kralja s bijelom krunom Gornjeg Egipta. U jednoj ruci drži žezlo, a drugom rukom hvata za kosu pokorenog neprijatelja. Crtež 5.8 drugi je primjer, a opisuje kralja Sekhmheta kako udara beduina sa Sinaja. Još jednom kralj s lakoćom nadjačava protivnika. Dok ovakvi prizori nesumnjivo slave stvarne povijesne događaje, bačeni su u jednu arhetipsku formu bogolike figure kralja koja mrvi bijedne protivnike. Kasniji reljefi iz Novoga kraljevstva stvarniji su utoliko što opisuju egipatsku vojsku koja pomaže faraonu. Ali jedva da odstupaju od mitske istine da je bog-kralj taj koji je odgovoran za poraz neprijatelja. Na crtežu 5.10, koji prikazuje poraz invazije Morskih ljudi, egipatska je vojska smiješno mala. Radi se o šačici strijelaca koji u umanjenom obliku stoje ispred gigantske figure kralja (u ovom slučaju Ramzesa III) koji stoji na hrpi neprijateljskih leševa i izbacuje strijelu za strijelom u zbunjenu masu napadača. čini se kao da masa personificira sile kaosa, što je velika suprotnost prostoru i auri mirnog samopouzdanja s egipatske strane. Mitološki nas takvi prizori vraćaju u poredak što ga je Ra ostvario u Prvom vremenu. Faraon nije samo Horus u konfrontaciji sa Sethom. On je također Raov sin, Raov lik Brak mita i povijesti Crtež 5.8. Kralj Narmer, utemeljitelj jedinstvene egipatske države, udara Neprijatelja. Narmerova paleta. Oko 3100. godine prije Krista. na zemlji, koji ponovno izvodi djela stvaranja. U Megiddo Pobjedničkoj himni Tutmozisa, kraljeva pobjeda ostvarena je zbog toga što je bio drag bogu Rau (ili Amon-Ra), koji mu je omogućio da pobijedi snage mraka u Stranim zemljama na rubu uređenog svijeta.52 Pobijedivši neprijatelja, kralj Egipta ponovno utemeljuje maat. Frankfort piše: »Pobjeda nije samo potvrda moći; ona je pretvaranje kaosa u red.« Potom nastavlja:
Egipat - hram univerzuma Crtež 5.9. Kralj Sekhmet udara neprijatelja. Reljef u Wadi Maghara. Treća dinastija. »Faraon ne djeluje samovoljno. On održava utemeljeni red (kojega je pravda bitni element) protiv naleta snaga kaosa. Ovo funkcionira neovisno o povijesnim događajima. To je vječna istina pa je zato glavni subjekt umjetnika u svim vremenima.«53 Djelovanja faraona ispunjena su mitskom snagom; ona nisu povijesne aktivnosti. Njihov izvor, bivajući mitološki, nalazi se iza povijesnih okolnosti u kojima one dolaze do izražaja. Brak mita i povijesti Kralj je izgrađen prema mitološkoj dimenziji čije značajke unosi u određene povijesne okolnosti u kojima se nalazi. Kada čitamo kako je Tutmozis III, za vrijeme kampanje u Siriji, ubio sedam lavova i zarobio dvanaest divljih mačaka prije doručka, ili kada je Amenhotep II napao sirijski grad bez tuđe pomoći, vrativši se sa šesnaest zarobljenika, dvadeset odrezanih ruku i šezdeset grla stoke (nakon čega se uplašeni grad predao), mi čitamo mit.54 Mit ne u smislu laži, već u smislu povijesne mogućnosti, iznenada otvorene Crtež 5.10. Ramzes III pobjeđuje Morske ljude. Grobnica Ramzesa III, Medinet Habu. pod utjecajem nebeskog; ono što nije bilo uobičajeno ovdje se događa, jer je uobičajeno u koliziji s neuobičajenim i podiglo se iz plana normale. Nadnormalna energija boga-kralja, strujeći iz mitske dimenzije, omogućuje mu da izvrši ljudsko junaštvo. Nepotrebno je reći da su takvi izvještaji bili čista Egipat - hram univerzuma propaganda kako bi se poduprla slika kralja. Jer smisao svega toga jest da ljudski kralj nije samo ljudsko biće već inkarnirani bog za kojega su bile moguće one stvari koje nisu bile moguće za obične ljude. Egipatski kralj živio je u nekoj drugoj vrsti realnosti za razliku od one u kojoj je živio običan čovjek. Dovođenjem te stvarnosti u dodir s »običnom« stvarnošću, zakoni koji se na nju odnose mogu biti transcendirani. Ovdje nije toliko u pitanju »povijesna činjenica« koliko dublje pitanje naše vlastite metafizičke orijentacije. Bitka kod Kadeša Uobičajeni primjer za to kako je obična povijesna realnost, pomoću mitske ili arhetipske realnosti, bila pobuđena kroz osobu kralja, pronalazimo u priči o bici kod Kadeša. Bitka kod Kadeša zbila se za vrijeme vojnog pohoda Ramzesa III protiv Hetita. Komemorativni reljefi i natpisi koji opisuju ovu poznatu bitku očuvani su na zidovima hramova u Abidosu, Luxoru, Abu Simbelu i Ramesseumu. To što je bitka zabilježena na zidovima hramova dovoljno je da nas upozori na njeno transpovijesno značenje. Dok priča o bici sadrži dovoljno povijesnih detalja za tijek događaja kojeg sa sigurnošću mogu rekonstruirati moderni znanstvenici, čisto povijesna rekonstrukcija ostaje uskraćena glede stvarnih događaja. Za Egipćane ništa što je kralj učinio nije bilo predstavljeno na razini svjetovnog vremena i povijesti: takvi povijesni događaji bili su istodobno mitološki. Natpisi kazuju kako je Ramzes umarširao u Siriju s vojskom od četiri divizije. Približavali su se Kadešu. Tada su uhvaćena dva špijuna iz hetitske vojske, a predstavili su se Egipćanima kao dezerteri. Kralju su dali lažne informacije o položaju hetitske vojske. Misleći da je neprijatelj daleko, Brak mita i povijesti Ramzes se na čelu stožera svoje vojske ulogorio na brdu sjeverozapadno od Kadeša gdje je »sjeo na prijestolje od finoga zlata«. Ubrzo su uhvaćena dva neprijateljska izviđača koji su otkrili da se ogromna hetitska vojska, pojačana trupama iz mnogih zemalja, nalazi sjeveroistočno od Kadeša, s pješadijom i konjicom »brojnijom od pijeska na obali«. Kralj je odmah poslao glasnike da obavijeste vojsku da žurno krene naprijed, ali vojska je bila već napadnuta, a kraljev logor uskoro okružen hetitskim bojnim kolima. U tom trenutku najveće opasnosti kralj je ustao kao »njegov otac«, bog ratnik Month, zgrabio je svoje oružje, navukao oklop, popeo se na kočiju i pojurio na neprijatelja. Niti jedan glasnik nije bio sa mnom, niti jedan kočijaš, ni vojnik, ni štitonoša; Moja konjica, moje konjaništvo povuklo se pred njima. Nitko od njih nije stao čvrsto da bi se borio s njima.55
Ramzes, sam i napušten od svojih trupa, izrecitirao je dugu molitvu »Ocu Amonu«, moleći za pomoć ovog velikog boga. Molitva završava sljedećim riječima: Prizivam te, moj oče Amone, Ja sam među vojskom stranaca; Sve su vojske poredane protiv mene! Ja sam sam, nitko nije sa mnom! Moje su me brojne trupe napustile, Nitko me od moje konjice ne traži; Ja ih stalno dozivam, Ali nitko od njih ne obazire se na moj poziv. Znam da mi Amon pomaže više od milijun trupa, Više od stotinu tisuća kočija, Više nego deset tisuća braće i sinova Koji su ujedinjeni kao jedno srce. Egipat - hram univerzuma Poslovi mnogih ljudi su ništavni. Amon je od veće pomoći nego oni.. 56 Amon je čuo molitve svog sina Ramzesa i obratio mu se kao da se nalazi pokraj njega: Nadalje, ja sam s tobom, Ja, tvoj otac, moja je ruka s tobom, Nadmoćniji sam od stotinu tisuća ljudi, ja sam gospodar pobjede, ljubitelj vrijednosti.57 Simboličko značenje pjesme postaje jasno kada se čita uz prateće reljefe.58 U Luxoru se oni nalaze nad pilonom na ulazu u hram. Na zapadnoj strani pilona Ramzes je prikazan kako sjedi na svom »tronu od finoga zlata«, okrenut prema zapadu i zalasku sunca (crtež 5.11). Zlato je, naravno, metal koji simbolizira sunce. To što Ramzes sjeda na zlatno prijestolje uoči početka bitke isticanje je njegovog statusa ljudskog predstavnika sunca na zemlji. Desno od njegova lika nalazi se drugi lik kralja, koji u kočiji juri u noć. Šest kočija dijagonalno se podižu prema zapadu, gdje susreću neprijateljske kočije na vrhu reljefa, odmah iznad figure Ramzesa u svojoj kočiji. Egipatski noćni sati počinjali su u šest poslijepodne, i to je kao da nas šest dijagonalno postavljenih kočija odvodi kroz prvih šest sati prema ponoći. čini se kao da ove kočije predstavljaju početne stadije bitke, sve dok Ramzes od zarobljenih izviđača ne sazna da je u strašnoj pogibelji. Sada, vjerovalo se da sunce svake noći, nakon što je zašlo na zapadu, mora proći kroz područja Podzemnog svijeta da bi se sljedećeg jutra ponovno uzdignulo na istoku. Noćni se sati strogo mogu shvatiti kao istovjetni stanjima putovanja Podzemnim svijetom. Kao zemaljski predstavnik solarnog principa, kralj odlazi u noć istovremeno odlazeći u Podzemni svijet. Bitka kod Kadeša Brak mita i povijesti Crtež 5.11. Ramzes, okrenut prema istoku, juri u noć. Hram Luxor, zapadno krilo pilona. događa se jednako u mitološkoj vremenskoj zoni Podzemnog svijeta kao i u realnom vremenu. Na istom krilu pilona ponovno je opisan kralj, djelomično postavljen nad prvom sjedećom figurom. Potpuna slika prikazana je na crtežu 5.12. Ali uočite da je drugi nadodani lik gotovo dva puta veći od prvog i da je okrenut prema istoku. Što taj drugi, nadodani lik, označava? Sugerirati da je to greška ili promjena koncepcije kipara bio bi prelagan odgovor, ali bi jamčio nepostojanje bilo kakve simboličke važnosti prizora. Jer, nakon odlaska u Podzemni svijet, kralj se kao sunce mora okrenuti prema istoku da bi nastavio svoje putovanje kroz noćne sate i dosegao zoru. To »okretanje« Egipat - hram univerzuma Crtež 5.12. Ramzes sse okreće prema istoku u trenutku velike opasnosti. Hram Luxor, zapadno krilo Pilona. kralja kao da doista odgovara trenutku velike opasnosti kada, odsječen od glavnine vojske, sazna da je okružen jačim neprijateljskim snagama. Odmah ispod kraljevih stopala mogu se vidjeti zarobljeni izviđači koji su mučeni kako bi otkrili gdje se nalazi hetitska vojska. U tom trenutku se Ra mora obratiti Amonu za pomoć. U »Knjizi o onome što je u Podzemnom svijetu«, mistični tekst iz razdoblja Novog kraljevstva govori o sunčevom putovanju kroz Podzemni svijet. Tijekom sedmoga sata, sata ponoći, Ra se susreće s demonskom zmijom Apofisom koja želi spriječiti njegovo daljnje napredovanje (vidi crtež 4.7). čini se da je to trenutak do kojeg je Ramzes sada došao. U toj točki njegova se aktivnost
prebacuje na istočno krilo pilona, jer tu je upisana molitva kralju Amonu. Iza se može vidjeti kralj na svojoj kočiji, koji sada juri od zapada na istok (prema zalasku Brak mita i povijesti Crtež 5.13. Ramzes juriša na Hetite. Hram Luxor, istočno krilo pilona. sunca) prijeteći uništenjem svih koji mu se suprotstavljaju (crtež 5.13). Kao što u taj sat Ra komada Apofisa, Ramzes komada Hetite, zemaljske dvojnike Apofisa. Na Raovom podzemnom putovanju, kao posljedica Apofisovog poraza, plima opozicije okreće se kao podrška njemu. I napokon, nakon što je ispunio ravnicu Kadeša mrtvim neprijateljima kroz dugu noć »klanja«, Ramzes vodi svoje snage u zoru, dok neprijatelj pred njime gubi zemlju. Schvvaller de Lubicz piše da su se simbolički »sve aktivnosti događale noću, kada je sunce ispod zemlje«.59 Nije važno ukoliko se bitka stvarno vodila danju. Priču o Bici kod Kadeša nećemo shvatiti ukoliko ne zavirimo iza činjeničnog, povijesnog opisa prema mitološkoj epizodi koja određuje događaj bitke i jamči njihov ishod. Simbolizam pjesme je kozmički. Egipat - hram univerzuma U hramu Abu Simbel zapis o bici završava kada kralj, petnaest godina kasnije, potpisuje mirovni ugovor, zapisan na srebrnoj tabli od strane neprijateljskog poglavice, dok se Ramzes ženi kćerkom svog neprijatelja. Njezin je otac predstavlja Ramzesu uz brojne poklone. Bračna stela u Abu Simbelu, koju je Ramzes dao ugravirati kao sjećanje na taj događaj, ustvrđuje da je njegova žena dobila ime »Ona koja vidi ljepotu Raa« - titula posljednjeg sata noći i »Knjige o onome što se nalazi u Podzemnom svijetu«. Prema Schvvaller de Lubiczu, nova kraljeva žena simbolizira mjesec, sada pun, »petnaest godina« nakon bitke.60 Brak tako simbolizira ne samo zemaljsko pomirenje suprotnih sila, nego i kozmičko jedinstvo suprotnosti, jedinstvo solarnih i lunarnih principa. Priča o Bici kod Kadeša dobar je primjer onoga što se može nazvati mitskom poviješću. Moderni instinkt, međutim, pažljivo je odvojio »povijesne činjenice« od »mitološke presvlake«. Kada se egipatskoj povijesti pristupa s modernim pretpostavkama o onome što je činjenica, a što fikcija, o onome što je stvarno, a što izmišljeno, uništeno je jedinstvo između mitoloških i povijesnih dimenzija koje su postojale u antičkom Egiptu. Ponovno ću citirati Eliadea: »Mit je usko povezan s ontologijom; govori samo o realnostima.«61 Egipćanima mitologija nije govorila samo o stvarnom. Govorila je i o najvišim realnostima. No kraljevstvo na koje se u mitu upućuje, duhovno je kraljevstvo iz kojeg potječu sve stvari i svi događaji na prirodnom planu. Povijest odvojena od mita je povijest odvojena od svog izvora. Ovo može dobro pokazati način na koji se povijest danas opisuje, ali egipatsko doživljavanje bilo je drugačije od našeg. U Egiptu su povijesni događaji postavljeni u odgovarajući mitološki okvir. Ali to nije činjeno nakon događaja, nego je bilo svojstveno određivanju pojave događaja. Drugim riječima, slijedom povijesti upravljano je pomoću projekcije u mitološkom kontekstu. Razvoj Bitke kod Brak mita i povijesti Kadeša i njezin pobjednički ishod bili su predodređeni zbog kraljevog mitološkog statusa kao predstavnika boga Raa na zemlji. Što se stvarno dogodilo kod Kadeša? Na to pitanje ne može se dati zadovoljavajući odgovor nabrajanjem »činjenica iz mitsko-povijesne priče«. Umjesto toga trebali bismo prvo istražiti naše vlastite pretpostavke glede »stvarnosti« i epistemološko stajalište na kojem je zasnovan moderni kult o činjenici. Od sedamnaestog je stoljeća glavni egipatski pogled na svijet izjednačio stvarno s osjetimo zamjetnim. Moderna činjenica je tvrdnja koja može biti podržana od strane osjetilnog dokaza. Ali sa stajališta antičkih Egipćana, moderno odvajanje činjenica od mita može biti jedino posljedica poremećene percepcije stvarnosti, jer su ispuštene najvažnije komponente bilo kakvog događaja - bogovi i mitovi. Kada pokušavamo odrediti što se »stvarno dogodilo« u povijesti, predmnijevanje da samo osjetilno zamjetno ima ontološki status nepobitno rezultira falsificiranjem egipatske povijesti kakvu su Egipćani doživljavali. Za njih mit nije bio fikcija. Arhetipska djela, dramatske intervencije i bogovi nisu čiste fikcije. Baš suprotno, oni su ih smatrali znatno stvarnijim od činjenica. Ono što se dogodilo kod Kadeša bio je spoj mitskih i povijesnih razina. U Egiptu su ovakva stapanja bila česta, a kada su se pojavljivala,
bila su namjerna. I doista, ona su trošila osnovu umjetnosti i znanosti po kojoj su Egipćani bili glasoviti, a koju zovemo magijom. Sada se moramo okrenuti toj temi - magiji. Egipat - hram univerzuma Teologija magije 6TEOLOGIJA MAGIJE Religija protiv magije Postoje velike prepreke u pristupu magiji kakva se prakticirala u antičkom Egiptu. Najočitije je naslijeđe europske religijske misli koja je, uvjetovana teologijom kršćanske crkve, stvorila duhovnu atmosferu u kojoj se magija promatra sa strahom i nepovjerenjem. Odnos Crkve prema magiji bio je i ostaje neprijateljski i pun osude. Početkom 20. stoljeća Katolička enciklopedija definira magiju kao »umijeće izvođenja aktivnosti izvan čovjekovih moći i uz pomoć sila koje su različite od Božanske« te je osuđuje, a svaki pokušaj njezina prakticiranja označuje kao »teški grijeh protiv vrlina religije, jer sva magijska izvođenja, ukoliko se izvode ozbiljno, zasnovana su na očekivanom posredništvu demona ili izgubljene duše«. Crkva ovdje govori za čitavo društvo, a na početku dvadeset i prvog stoljeća malo toga upućuje da su njezini stavovi prema magiji promijenjeni. Stoljećima je na kršćanskom Zapadu bilo kakav odnos prema duhovnom svijetu drugačiji od onog kojeg je odobravala formalna religija bio osuđivan. Tako je i magija - zajedno sa Egipat - hram univerzuma svojim »okultizmom« općenito - bila naširoko prepoznata kao opasan otklon od normi vjerovanja i štovanja koje je postavila i protežirala Crkva. Ono što je ovdje primjenjivo na kršćanstvo, odnosi se i na druge religije. Riječ religija postala je neodvojiva od onog što se prakticira u crkvi, džamiji ili sinagogi. Sigurnost koju su isijavale te institucije različitih monoteističkih pravovjerja u suprotnosti je s raširenim osjećajem nesigurnosti kada dolazi do prakticiranja magije. Ljudi su vjerovali da se u magiji sile tame i svjetla, zla i dobra, ne razlikuju najjasnije; a najgore je, kao što se vidi iz gornje definicije, da se smatralo kako magija uključuje zazivanje duhova. Podjela između religije s jedne strane i magije s druge produkt je promijenjenih odnosa prema duhovnom svijetu, za razliku od onog koji je postojao u antičkim vremenima. Ona je obilježila posljednje dvije tisuće godina, ali mi uvijek trebamo imati na umu da je samo tijekom tog jedinstvenog razdoblja zapadne povijesti - tijekom te jedinstvene povijesne i kulturne faze načinjena pukotina između okultizma i egzoterijske religije. Prije grčko-rimskog razdoblja, zapravo u grčko-rimskom razdoblju (premda sa znakovima rastuće dekadencije), religiozni život nije bio odijeljen od prakse u kojoj su dodirivane okultne moći i inicijatska iskustva. Religija i magija nisu bile razdvojene; religija je bila magijska. U našoj eri, postupno se razdvajanje može pratiti kao povijesno dokaziv proces: od propasti misterija i proročišta, koja u prvom stoljeću poslije Krista oplakuje Plutarh, kroz postavljanje kršćanstva kao državne religije Rimskoga Carstva i misionarske pohode Crkve za vrijeme mračnog razdoblja protiv ostataka staroga poganizma, do slamanja hereze u Srednjem vijeku i do smrtonosnih progona vještica u razdoblju renesanse. Okultizam je bio primoran otići u podzemlje. Toleriran je samo u zastrtim formama kakve je poprimao, primjerice, u alkemiji ili rozenkrojcerstvu. No, Teologija magije nikada nije zamro. Preporod okultnih znanosti u renesansi, usprkos opasnostima od crkvenih progona, može se vidjeti kao ponovna pojava učenja i praksi koje imaju pregrčke korijene. Corpus hermeticum, kojeg je preveo Ficino u drugoj polovici 15. stoljeća, prenio je magijska učenja egipatsko-perzijskog podrijetla.1 U renesansi pronalazimo više mistici sklonih molitelja koji nastoje zaliječiti raskol između formalne religije i magije. Znakovito je da Pico della Mirandola i Giordano Bruno apeliraju na papu da ponovno ujedini pravovjernost s magijom i hermetičkom tradicijom.2 Jacob Boehme izravno ustvrđuje: »Magija je najbolja teologija jer se pronalazi u svakoj pravoj vjeri. Glup je onaj tko je kleveće i osuđuje, jer on je ne poznaje te huli protiv Boga i sebe, i više je opsjenar nego što je teolog razumijevanja.«3 U modernijim vremenima iznimna proliferacija okultnog učenja ide prema mogućnosti da se dogodi postupno pomirenje religije i magije. Definicija magije
Riječ »magija« izvodi se iz grčke riječi magos. Tu su riječ Grci rabili za svećenike i putujuće vidovnjake iz područja Mezopotamije i Perzije. »Magi« se spominju u Evanđelju po Mateju (na grčkom magoif kao predstavnici duhovnog gledišta koje je u proturječju s grčkom i židovskokršćanskom duhovnošću. Grci su se bojali magoia jer su još uvijek bili u dodiru s moćima koje su najvećim dijelom bile izgubljene. Grčka riječ magos zapravo je izvedena iz staroperzijskog korijena mog, megh i magh, značenje kojeg je svećenik, mudrac ili izvrstan. Iz ove riječi potječe kaldejski izraz maghdim. Maghdim znači »sveta filozofija« ili »uzvišena mudrost«.5 Za VVaitea su ezoterijska mudrost, okultno znanje i transcendentalna filozofija izrazi koji označavaju magiju. Mnogo kasnije, definicija Paracelsusa savršeno odgovara Egipat - hram univerzuma ovom originalnom smislu: »Magija je najveća mudrost i znanje o nadnaravnim moćima (...) postignuto duhovnošću i sposobnošću da se osjete i vide duhovne stvari. «6 Iz perspektive etničkog, pregrčkog svjetskog poretka, kojeg su Egipćani bili glavni predstavnici, filozofija koju su utemeljili Grci bila je samo sjena prethodne svete filozofije ili maghdima. Prema Platonovim kazivanjima Egipćani su Grke smatrali djecom kada bi se raspravljalo o temi duhovnog razumijevanja.7 Dok je magija (u smislu znanja o nadnaravnom) u Grčkoj umrla manje ili više prirodnom smrću, religija naroda Izraela protiv nje se morala boriti i izbaciti je. Protiv nje se onda ponovno moralo boriti u kršćanskom razdoblju. A istodobno se na pojavu maga pri Kristovom rođenju može gledati kao na simboličku potvrdu da je njihovo vrijeme ustuknulo pred razdobljem u kojem je magijska svijest opala. Ono što je bio odgovarajući način odnosa prema duhovnom svijetu u jednoj epohi, postaje neodgovarajući način u drugoj. Posljednje dvije tisuće godina europske povijesti povlače za sobom razvitak posebno nemagijskih osobina znanstvene svijesti koja može funkcionirati neovisno o bogovima. Kako se to razdoblje približava svome kraju, ponovno ispitivanje i istraživanje magijskoga sve više dobiva na važnosti. Značajno je da Egipćani nisu imali riječ za religiju. Najbliža joj je riječ koja se općenito može prevesti kao magija - heka. A. H. Gardiner piše: »S egipatskog stajališta možemo reći da nije bilo stvari kao što je religija; postojala je samo heka, najbliži ekvivalent 'magijskoj moći'«. Poput maat, heka je načelo personificirano božanskim bićem. Za Egipćane je tipično da magiju prepoznaju kao nešto što je postojalo prije znanosti. čovjek mora doći u živ odnos s hekom da bi je upoznao. U »Tekstovima sarkofaga«, bog Heka ustvrđuje da postoji unutar prvobitne Atumove izreke pomoću koje nastaju bogovi.8 Sebe opisuje kao nebesku energiju koja štiti sve što je Bog odredio. U toj ulozi, kao kreativna moć sadržana u Teologija magije božanskoj riječi, Heka daje život bogovima te na taj način proglašava vlast nad njima. Ja sam onaj koji daje život društvu bogova, Ja sam taj koji čini što god poželi, otac bogova... Sve stvari bijahu moje prije nego ste nastali vi, o bogovi! Vi dođoste kasnije, jer ja sam Heka.9 Božansko biće Heka nije samo »otac bogova«; on je otac svega očitovanog. Jer Heka je sveprožimajuća moć koja podupire sve što postoji, materijalno i duhovno. Na crtežu 6.1 prikazan je bog Heka. U svojim stisnutim šakama drži dvije zmije, dijagonalno prekrižene preko njegova tijela. Na glavi mu je hijeroglif stražnjeg dijela tijela lava. Od Dvadesete dinastije ovaj je hijeroglif uobičajeno nadomještao fonetsko spelovanje božjeg imena. Njegova fonetska vrijednost je pe ili pehety, a ona može značiti »kreativni svijet«. Značenje nosi konotaciju moći ili snage - osobine koja definitivno pripada Heki. U poglavlju 3. razmatrali smo ilustraciju koja prikazuje Heku koji umjesto Shua podupire Nut (crtež 3.13). Natpis kazuje: »Heka, Veliki bog, Gospodar Neba.«10 Kroz ovaj čin razdvajanja neba i zemlje, onome što je suštinski duhovno omogućeno je da postane fizički očitovano." U društvu Shua i Thotha, ali sami sa svrhom koja im nedostaje, Heka je moć pomoću koje duhovno postaje
očitovano, jer on je povezujuća spona između Atuma i svega što nastaje iz Atuma. Da bi se shvatio Heka, moramo razmotriti ova dva povezana aspekta: Heka kao božansko-kreativna snaga koja podupire i prožima sve što postoji u duhovnom i materijalnom svijetu, i Heka kao sredstvo pomoću kojega Egipat - hram univerzuma su povezane različite duhovne i materijalne razine, a koje mogu utjecati jedna na drugu. U svom proučavanju egipatske magije francuski znanstvenik Christian Jacq piše: »Ova se magija može definirati kao suštinska energija koj a cirkulira u univerzumubogova jednako kao i u univerzumu ljudi. (...) Duh i materija razvijeni su iz iste supstancije. Važna stvar u magijskoj praksi je identificirati nit koja povezuje i sjedinjuje sva bića u lancu kozmičkog jedinstva.12 Cilj svete znanosti i magijske prakse je shvatiti, harmonizirati i aktivirati Heku u danim situacijama. Stoga slijedi da je put unutarnjeg razvitka preduvjet za sposobnost rukovanja magijskom Crtež 6.1. Bog Heka. Detalj moćL Jer osobnost ili ego ne mogu s papirusa Khonsu-Renep. zapovijedati bogovima: samo Heka Novo kraljevstvo. može- Tako Je ma§ onaJ tko Je sebe načinio kanalom za prijenos Heke. Stoga kralj Pepi kaže: »Nisam ja taj koji govori vama, vi bogovi; to je Heka koji vam govori, vi bogovi!«13 Kralj je, drugim riječima, sam »postao« Heka; samo na taj način on zapovijeda bogovima. Slika koja izražava integraciju magije u osobu jest ona koja prikazuje kako je osoba guta i probavlja, pa tako ona počiva u trbuhu pojedinca. U takozvanoj »Kanibalskoj himni« kralj mag jede heku bogova i »uživa kada je njegova magija u trbuhu«." Samo s time može načiniti svoj put kroz duhovni svijet. Ova tema neprestano se Teologija magije ponavljala u »Tekstovima piramida«, primjerice u sljedećem poglavlju: »Popet ću se i uzdići na nebo. Moja je magija u mom trbuhu. Popet ću se i uzdići na nebo.«15 U »Knjizi mrtvih« opetovano pronalazimo da je posjedovanje magije i magijskih »riječi moći« od bitne važnosti ukoliko se žele nadići brojne prepreke na koje se nailazi na putovanju kroz Dvvat. U poglavlju 24, putnik Podzemnim svijetom skuplja magiju pomoću sljedeće čarolije: Ja sakupljam magiju s ovakvog mjesta i od svakoga tko je ima, hitro kao hrt, brzo kao svjetlo... Obična stvarajuća magija, koja dolazi iz utrobe Majke, Bogo-zazivajuća magija, koja dolazi iz tišine, Bogo-grijuća magija, koja dolazi od Majke. Sada mi je ova magija dana sa svakog mjesta i od svakog tko je ima, hitro kao hrt, brzo kao svjetlo. Pomoću magije, posebno u smislu ezoterijskog znanja, putnik Podzemnim svijetom sposoban je proći kroz vrata Dvvata, pobijediti mnogobrojne monstrume i demonske sile koje se tamo susreću. Da bi sakupio magiju, nužno je imati mrežu u koju se može upregnuti heka, a tada je izbaciti naprijed. Na taj je način suprotstavljena zmija Apofis podjarmljena u devetoj podjeli »Knjige mrtvih« (crtež 6.2). Naglasak »Knjige mrtvih« nekako je drukčiji od ranijih »Tekstova piramida«, time što magija u »Knjizi mrtvih« ima veću ulogu u procesu unutarnje transformacije (kao u »Tekstovima piramida«), moć koja se postiže samo kada je takva transformacija izvedena. Suprotstavljene sile koje se Egipat - hram univerzuma
Crtež 6.2. Hvatanje i izbacivanje magije mrežom. »Knjiga vrata«, podjela 9. Grobnica Ramzesa VI. susreću u Dvvatu suštinski su psihičke prirode, a nadilaženje ili nadvladavanje tih sila odigrava se prije ulaska u nebeski svijet, što je glavno žarište »Knjige mrtvih«. Kao suprotnost tomu, »Tekstovi piramida« mnogo manje ističu putovanje prema sjedinjenju s božanskim. To je često opisano u jednoj dramatskoj sili uspinjanja, prije nego, kao u »Knjizi mrtvih« i drugim tekstovima iz Novog kraljevstva, u terminima dugog napredovanja kroz vrata i pilone, itd. Kraljevi »Tekstova piramida«, koji se već nalaze u Gornjem svijetu, rabe magiju da bi sebe načinili gospodarima u kraljevstvu bogova. Ovo je suptilna, ali značajna razlika u naglašavanju, jer ukazuje na činjenicu da je od vremena Novoga kraljevstva magija postala neophodan uviet za rad na unutarnioi transmutaciii. Teologija magije Heka je istinska božanska kreativna moć kojom na najdubljoj razini upravlja Atum-Kheprer. Kroz Heku je osoba sposobna ispuniti se kreativnom moći Atum-Kheprera, iza koje ne postoji ništa jače.36 Dakle, magija je tajanstvena božanska sila kroz koju duhovni i fizički univerzum postaju očitovani, a na taj način sila prožima i povezuje sve razine realnosti, od najviše do najmaterijalnije. Ali to je također - ovo je posebno važan aspekt načina na koji su drevni Egipćani shvaćali magiju sredstvo pomoću kojeg se ljudsko biće, i konačno cjelokupno stvaranje, vraća uzvišenom Bogu, neočitovanom izvoru svega postojećeg. U oba odnosa, heka je neposredno povezana s maat, »ispravnim poretkom« univerzuma utemeljenim na početku, koje je smatrano bitnim za usklađenje političkog, društvenog i moralnog života. Heka i Maat mogu se vidjeti zajedno, s obje strane boga sunca, na crtežu 6.3. Ovdje izgledaju kao brat i sestra, izvodeći suštinski iste pokrete u odnosu na solarni princip. ZaEgipćanejesvakopoistovjećivanjefizičkogsduhovnim, zemaljskog s nebeskim silama, zahtijevalo aktiviranje Heke i rezultat u Maat. Jer Heka je svepodržavajuća duhovna moć u osnovi stvaranja. Budući da se bolest prepoznavala kao nešto što nastaje kroz nesklad između duhovnog i fizičkog u ljudskome biću, nije iznenađujuće da je magija bila središnja komponenta liječenja. Aktiviranje magije Općenito govoreći, četiri su faktora nužna za aktiviranje magije: • mag ili magičar; • sveta slika ili lik; • svete riječi; • nbrpA-nn Hiplnvanip. Egipat - hram univerzuma Osvrnut ćemo se na svaki od ovih čimbenika, a zatim, u sljedećem poglavlju, razmotriti magijsku praksu u antičkom Egiptu. Magičar Iako tajna, magija je imala ogroman prestiž u antičkom egipatskom društvu, a njeni su praktičari bili jako uvažavani. Većina maga (premda ne svi) bijahu svećenici povezani s hramom. Pripadali su pravovjernoj hijerarhiji. Magičari su bili »temeljne figure«, utjecajni na svakom životnom području: u religiji, diplomaciji, državničkim poslovima, ratu, arhitekturi, poljodjelstvu i medicini. Općenito govoreći, bilo je nužno biti magičar da bi se zadržala visoka služba u državi. Razlog tomu je da je svrha svih državničkih aktivnosti bila osigurati da Egipat bude usklađen s maat, to jest osigurati da postoji skladan tok energije između razina postojanja, tako da ono što se iznosilo u društvenim i poljodjelnim sferama bude usklađeno s dobrohotnim duhovnim silama. Da bi osoba bila državni ministar, morala je imati neki odnos s hekom; jer kroz heku se postizala harmoničnost. Magičari su uvježbavani u učilištima svete znanosti koja su bila pridružena svim glavnim hramovima, kao što su srednjovjekovne škole bile pridružene katedralama. Učilišta su nazvana »Kuće života«, a u njima su se nalazile hramske knjižnice. Simbolički prikaz Kuće života nalazi se na crtežu 6.4 koji je skinut s papirusa za zaštitu Kuće života (Papirus Salt 825). U središtu se nalazi figura Ozirisa koji stoji unutar mumijskog kućišta i gleda prema hijeroglifu ankh u desnom kutu unutarnjeg pravokutnika. Kuća života je doslovno per (kuća) ankh (život); u stanovitom smislu Oziris je ključ značenja što je ta institucija stvarno predstavljala. Oko unutarnje ograde nalaze se hijeroglifi koji označuju imena
Teologija magije Crtež 6.3. Heka i Maat s obje strane Ra-Haraktea. Papirus Khensumosi. Novo kraljevstvo. različitih bogova - Thotha, Iziđe, Neftis i tako dalje. Oko vanjskog kvadrata prikazane su četiri kardinalne točke. Riječ koju u antičkom egipatskom prevodimo kao »magičar« doslovno znači »pisar kuće života«. Unatoč velikim kolekcijama knjiga za koje se zna da su čuvane u Kućama života, vježbe koje su one sadržavale ni na koji način nisu bile samo za učenje. Proučavanje svetih tekstova služilo je ne da bi se student upoznao samo s apstraktnim koncepcijama, nego i s nefizičkim energijama i silama koje su bile pod zaštitom netera ili bogova. Tako Ramzes IV utvrđuje da je proučavao pisane tekstove Kuće života kako bi otkrio tajne bogova.17 Ove se tajne ne mogu spoznati samo intelektualno. Trebamo Egipat - hram univerzuma n* 4Jt E \J -, o o3 * J U't Crtež 6.4. Simbolički dijagram Kuće života. Papirus Salt 825. Devetnaesta dinastija. pretpostaviti da su vježbe u Kući života prvenstveno bile eksperimentalne. Do nekih ideja kako je mogao izgledati ovaj trening može se doći razmatranjem činjenice da se od magičara tražilo da budu sposobni dovesti duhovne energije na fizičku razinu. Da bi se to učinilo, morali su se upoznati sa suptilnim razinama postojanja, zajedno s psihičkim energijama zbunjujućeg svijeta i razinama iza ovoga svijeta, kako onima gore tako i onima dolje. Prema Gardineru, »Knjige mrtvih« - koje su doista priručnici o svijetu psihičkih energija i o njihovim transmutacijama - »bijahu karakterističan produkt Kuće Teologija magije života«. U Kući života »pisane su medicinske i religijske knjige«.18 Za Egipćane je religija bila tema koja se nije mogla odvojiti od magije, s obzirom da su i bolest i zdravlje zahvaljivali svoj utjecaj duhovnim silama. Ponekad je bilo nužno odagnati demonske utjecaje u slučaju bolesti, i tada je magičar morao biti sposoban ne samo identificirati demonsku moć kojoj se morao suprotstaviti, već i zatražiti pomoć boga ili bogova da bi pobijedio tu moć. To je zahtijevalo visoki stupanj unutarnje čistoće: magičar je morao naučiti sigurno vidjeti u duhovnim sferama. Da bi to učinio, bilo je nužno da nauči prepoznati manje duhovne sile koje su opterećivale ljudsku psihu a koje su mogle poremetiti um i napasti tijelo - sile koje, u cijelosti spoznate, mogu poprimiti aspekt demona. Vježbe u Kući života bijahu ezoterijski trening, trening koji je omogućavao znanje o nevidljivom kraljevstvu kroz i pomoću unutarnjeg razvitka. No jedino stvarnim putovanjem u Podzemni svijet student je mogao spoznati što se tamo nalazi. Prirodu bogova mogao je shvatiti samo doživljavanjem svijeta bogova. Kuće života bile su inicijacijski centri u kojima se prolazilo kroz različite stupnjeve simboličke smrti i ponovnog rođenja. Zbog toga se u dijagramu Kuće života Oziris nalazi u središtu. Jer bez smrti u fizičkom i ponovnog rođenja u duhovnom magičar nije mogao djelotvorno funkcionirati u svijetu neteru i energije pod njihovom zaštitom donijeti u dobrostiv odnos prema fizičkom kraljevstvu. Velika je vjerojatnost da su tekstovi koje danas poznajemo kao »pogrebne tekstove« osmišljeni da bi ih mogli koristiti umrli. Tekstovi poput »Knjige mrtvih« i »Knjige o onome što je u Podzemnom svijetu« također su namijenjeni onima kojima je trebalo cjelovito znanje o Podzemnom svijetu. Tako u »Knjizi mrtvih« pronalazimo određene čarolije koje naznačuju da su pomoć onima koji su još uvijek »na zemlji«, fraza koja se ponavlja u »Knjizi o onome što je u Podzemnom svijetu«, gdje se eksplicitno utvrđuje da će razloženo znanie Egipat - hram univerzuma biti »korisno onome tko je na zemlji«.19 Zahvaljujući prirodi Kuće života i tipu učenja koje se nalazilo u njima te zahvaljujući fundamentalno teocentričnoj intenciji egipatskog društvenog poretka, možemo shvatiti kako su
vodeće figure establišmenta mogle potraživati pravo na napredan stupanj duhovnog adeptstva. Titule raznih visokorangiranih službenika jasno naznačuju da nisu bili obični birokrati ili političari u današnjem smislu riječi. Pronalazimo, naprimjer, da je ministar Ti iz Staroga kraljevstva nadzirao piramide i hramove sunca u Abu Siru, a nadzornik radova bio je također i »Gospodar tajni«.20 Većina knjiga-vodiča ne spominje ovu činjenicu za koju John Anthonv West kaže da je »shvaćena kao isprazno hvalisanje po kojem umrli uživa povjerenje kralja«. West nadodaje da titula, naprotiv, »upućuje na neku vrlo visoku razinu inicijacije«.21 Oukhotep, vezir Sesostrisa I iz Srednjeg kraljevstva, osim što je bio rizničar i jedini povjerenik kralja, bio je također »Jedini od svoje vrste i bez premca, koji je vladao tajnama koje samo jedan zna«.22 U Novom kraljevstvu vezir Tutmozisa III i Amenhotepa II, Rekhmire, opisan je ovim nazivima: »Ne postoji ništa na zemlji, na nebu ili u bilo kojem dijelu s one strane, o čemu on ne posjeduje znanje«.23 Ovo nisu primjeri ispraznog hvalisanja. To su formalne tvrdnje o razini postignuća koje je ostvarila dotična osoba, a svaka tvrdnja toj osobi pridružuje visok stupanj ezoterijskog znanja. Magičari su, dakle, klasa odvojena od ostatka društva, jer žive u izravnom kontaktu s bogovima. Usprkos tome zauzimaju najvažniji položaj unutar političkog i društvenog poretka. Egipatsko društvo bilo je teocentrično; ovisilo je o magičarima koji su ga održavali u skladu s bogovima. Osim ovih već prihvaćenih magičara, postojali su i oni koji su očito živjeli i prakticirali svoje umijeće na rubu društva, pa se možda bolje mogu opisati kao čarobnjaci ili šamani. O jednom takvom liku govori Papirus VVestcar. Njegove moći Teologija magije protežu se do umijeća kojima može ponovno pričvrstiti za tijelo odrubljenu glavu životinje, krotiti lavove i proricati budućnost.24 Može se također pretpostaviti da je svako selo imalo svog liječnika ili šamana, a koji nije bio vezan za neku instituciju.25 Svete slike i likovi Da bi se počela cijeniti uloga svetih slika i likova u egipatskom religijskom životu, nužno je shvatiti opseg kojim moderna zapadnjačka svijest još uvijek robuje drugoj zapovijedi boga naroda Izraela prema kojoj se ne smiju gravirati, klesati ili očitovati sličnosti s bilo čime na nebu i zemlji jer je Jahve jedini i ljubomorni bog. Ta ozbiljna opomena još uvijek ima moć nad našim umovima pa čak i nad našim moralnim osjećajem. Ali idolatrija je bila predmet određenog stadija evolucije svijesti. Postala je istaknuta u tom dubokom trenutku povijesti ljudske psihe kada bog naroda Izraela, nakon što svoj narod izvodi iz Egipta, objavljuje Deset zapovijedi. Duboko simbolički događaj odvođenja Izabranog naroda iz Egipta razvio je potpuno novi odnos ne samo prema božanskom nego i prema prirodnom svijetu.26 Ljubomorni bog naroda Izraela bijaše bog čija se priroda ne može predstaviti. Egipćani, s druge strane, fizički predstavnici bogova, bili su sposobni postati preplavljeni božanskim sadržajem. Egipćani nisu doživljavali bilo kakvo odvajanje duhovnog od fizičkog kraljevstva. U prirodi je postojalo malo toga što nije djelotvorno moglo priopćiti božansku moć. Zvijezde, sunce, mjesec, vjetar i zemlja - sve ovo bijahu bogovi ili izražaj bogova. Životinje, biljke, drveće, zmije - sve je bilo sposobno prenijeti božansku nazočnost. Za Egipćane je svijet prirode bio pun bogova, a svijet zemaljskih stvari jednako je mogao postati ispunjen božanskom moći. Određene forme i određene supstancije (od kojih su forme načinjene) mogle su osigurati djelotvorne Egipat - hram univerzuma medije za duhovne moći i njihovo očitovanje na fizičkom planu. Narod Izraela - a time i cjelovita židovsko-kršćanska tradicija - nakon prelaska Crvenog mora doživljava fizički svijet kao neproziran i nejasan, ne više sposoban prenositi božanski sadržaj. S vremenom je izgubljen osjećaj kontinuiteta između fizičkog i duhovnog koji je dopuštao razmjenu energije između dva svijeta. Fizičke stvari počele su se doživljavati samo kao fizičke. Više nisu bile otvorene prema unutarnjim dimenzijama. Jednostavno su postale »idoli«. Egipćani nikada nisu štovali idole i idolatrija za njih nikada nije bila aktualna. Zašto? Zato jer je idol fizički predmet i ništa više od fizičkog predmeta. U drevnom Egiptu nije postojalo ništa nalik idolima, jer egipatski mentalitet nije mogao pojmiti takvu predodžbu. Definirani riječima psalmista, idoli su produkti ljudske vještine; imaju usta, ali ne govore, imaju oči, ali ne vide, imaju uši, ali ne
čuju, imaju noseve, ali ne mirišu, imaju ruke, ali ne dodiruju, imaju noge, ali ne hodaju... Običan trik, reći ćemo. No važno je sjetiti se da je svijet antičkih Egipćana - za razliku od našeg bio oživljeni svijet od početka. Oni su počeli s različitog mjesta. To ne znači da su Egipćani »projicirali« subjektivni sadržaj psihe u svijet. Bili su svjesni objektivnih duhovnih sila koje su, iako shvaćene »iznutra«, boravile u unutarnjoj dimenziji koja je suštinski bliža psihičkoj. Argument što ga podastire C. G. Jung u knjizi Psihologija i religija i u drugim djelima jest da razvitak svijesti zahtijeva »povlačenje projekcije« i da »povratak psihi« svega što ima božanski i demonski karakter ne uspijeva uzeti u obzir duboku metafizičku osnovu antičkih »projekcija«.27 Historijski proces je proces introjekcije duhovnih snaga u psihu, što je za antike imalo ontološki status, neovisan i prioritetan u odnosu na psihu. Antici nisu projicirali svoje bogove u prirodu - oni su ih tamo poimali. Koprena još nije navučena preko unutrašnjosti svijeta od strane psihe apsorbirane u vlastitu subjektivnost. Teologija magije Crtež 6.5. Amenofis I objavljuje proročanstvo. Grobnica Amenmosea. Novo kraljevstvo. Za Egipćane je, dakle, bilo moguće postići sjedinjenje fizičke slike i duhovne snage koju je ona predstavljala. Kip božice Sekhmetna slici 6.6. nije bio samo fizički prikaz božice. Ovakvi su kipovi izrađivani s velikom pažnjom prema materijalu (tvrdi diorit) i formalnim obilježjima uklesanim u kamen. Nad kipom su izvođeni važni obredi, što je za posljedice imalo »otvaranje« prema posebnim duhovnim silama koje je božica prenosila. Kombinirajući vještinu zanatlija i izvođenje posebnih svetih rituala, kip je mogao postati fizički nosač kroz koji je božica očitovala opipljivu nazočnost na materijalnoj razini. To nije idolatrija; to je zazivanje - i razumijevanje - božanskog u i kroz materijalnu formu koja više nije samo materijalna forma, već je postigla duh »iznutra«. Osim naroda Izraela i ranih kršćana, ovaj je stav prevladavao antičkim svijetom. U Corpusu Hermeticumu, nanrimier. nalazi se diskusiia glede prirode boeova i niihovih Egipat - hram univerzuma očitovanja u »živim i svjesnim kipovima, ispunjenim dahom života i činiteljima mnogih moćnih djela«. Ovdje zapažamo potpuniju svijest o fizičkom svijetu od naše. Bogove se ne može razlikovati od njihovih kipova ili slika. Kada bi se to učinilo, antici bi to smatrali lažima jednako kao što bi za nas moderne ljude bilo smiješno raditi razliku između čovjeka i njegovog tijela. Dok je osoba živa, takve razdiobe nisu potrebne, što nam ukazuje da smo i mi također animisti, samo što patimo od reduciranog animizma, pa smo u opasnosti izgubiti i viđenje duše. Osjećamo da je potrebno potisnuti antički animizam, kao i prateće magijske nazore, kao dječja praznovjerja koja smo već nadrasli. Ali možda Crtež 6.6. Kip božice Sekhmet. j stoga gto je kompas našeg Karnak. Osamnaesta dinastija. animizma oslabljen, baš kao i naša percepcija o suptilnijim razinama postojanja. Mislimo da znamo više, ali u usporedbi s antičkim stajalištima znamo manje. Plotin, pišući na kraju razdoblja panteizma, upućuje na »one antičke mudrace koji su nastojali osigurati nazočnost nebeskih bića podizanjem svetišta i kipova«. Ti sveci, kaže, »daju uvid u prirodu Svega«, i nastavlja: Teologija magije Crtež 6.7. Prinašanje hrane i uživanje za vječnost. Stela Amtena. Staro kraljevstvo. Oni zamjećuju da, iako je ova Duša (Duša svijeta) posvuda prilagodljiva, njena će se nazočnost osigurati spremnije kada se razvije odgovarajuća posuda, mjesto posebno stvoreno za primanje nekog njenog dijela ili faze, nešto što bi je reproduciralo i služilo kao ogledalo za hvatanje njene slike.29 Nije samo fizički lik (dvo- ili trodimenzionalan) osigurao tijelo za već postojeći duhovni entitet. Likovi su također mogli postati fizička baza »misaonih formi« koje su pozivane u postojanje kroz prikaz na fizičkoj razini. U ovom slučaju su slike, urezivane na pogrebnim stelama, slikane na zidovima grobnica ili na papirusnim tekstovima, imale za učinak aktiviranje svog duhovnog dvojnika u višoj dimenziji. Prinašanje hrane prikazano je na crtežu 6.7; u aktivnost se pozivaju latentne duhovne forme koje reljef prikazuje. Likovi (kruh, meso, perad i tako dalje) bijahu pritom između dvije različite dimenzije postojanja. Slika je, zamišljanjem bitnosti supstancije, bila magijski transformirana iz obične slike u
Egipat - hram univerzuma Crtež 6.8. Prinašanje mlijeka Sekhmet. Hram Setija I, Abidos. sliku ispunjenu duhovnim sadržajem kojega portretira. I istovremeno je postala apsorbirana u tu duhovnu supstanciju na duhovnoj razini, a time joj omogućuje i daje pristup. Iskustvo mogućnosti združivanja fizičkog prikaza i duhovnih entiteta nalazi se u pozadini prakse poznate diljem antičkoga svijeta - u prinašanju bogovima i božicama. Na crtežu 6.8 kralj Setije I prinaša dvije vaze mlijeka božici Sekhmet. Prinašanje ovakve hrane može biti samo za duhovno biće, jer se smatralo da prinesena hrana ima duhovnu jednako kao i fizičku supstanciju. Sve u prirodi bilo ie slika duhovnog Teologija magije arhetipa. Razlika između stvarne fizičke i oslikane hrane je, s obzirom na taj mentalitet, malo važna kada se promatra iz perspektive njiihove podijeljene duhovne bitnosti. Jer prava je realnost smještena na duhovnoj razini i na taj se plan magijska svijest prvenstveno i odnosi. Sljedeći dobro poznat primjer ovakvog načina razmišljanja je rašireno korištenje služećih kipića (figurice ušabti ili ushapti) u pogrebnoj opremi umrlih, počevši od Srednjeg kraljevstva. Za kipove se smatralo da »oživljavaju na drugome svijetu i da obavljaju zadatke za vlasnika grobnice. Potpuno je očito da se nije očekivalo niti tražilo da ožive na fizičkoj razini, već da »odgovaraju« (ušabti znači »odgovarač«) u ime umrlog na duhovnom svijetu, ukoliko je osoba pozvana da obavlja svakodnevne neugodne poslove. Zbog toga su kipići često bili opremljeni poljodjelnim oruđem i na njima su bile ugravirane čarolije poput ove: O, ušabti, ako budem pozvan, ili ako se od mene traži da obavim bilo kakav posao koji se vrši u Podzemnom svijetu, trebate volontirati umjesto mene uvijek pri obrađivanju polja, punjenju kanala vodom i prenošenju pijeska s istoka na zapad. Reći ćeš - ovdje sam.30 Izgled tipičnog ušabta prikazan je na crtežu 6.9. Potpuno je jasno da se ovdje bavimo, skupa s magijskom figurom i čarolijom ispisanom na njoj, fizičkom osnovom duhovnih formi ili bitnosti. Figurice ušabti olakšavale su magijsko stvaranje formi na duhovnom planu, iako su one - gledano našim očima - postojale samo na fizičkoj razini. Razlog zbog kojeg su ušabti mogli biti djelotvorni jest to da su, za Egipćane, privlačili posebne duhovne energije odgovarajućim formama na fizičkoj razini. Za magijsku svijest svako obredno Egipat - hram univerzuma djelovanje na fizičkoj razini, svaka stvorena forma, svaka izgovorena ili napisana riječ, djelovali su poput magneta kojem je njegov duhovni dvojnik bio nezaustavljivo privučen. Svete riječi Da bi se shvatio egipatski stav prema riječima, neophodno je nadići neke duboko ukorijenjene pretpostavke o prirodi jezika. Te su pretpostavke zauzele europski um u Srednjem vijeku, za vrijeme kojeg su se odvijale duge i gorke rasprave o školama i unverzitetima glede metafizičkog statusa riječi. Protagonisti svih prepirki poznati su kao realisti i nominalisti. Ukratko, realisti su tvrdili da riječ koju rabimo za izražavanje stvari sadrži samu bit te stvari, a ona ima duhovnu realnost, kao suprotnost fizičkoj. Za realiste suštinu fizičkog Crtež 6.9. Ušabti. Novo objekta polaže ljudski um u koncepciji kraljevstvo. koju stvara o tom objektu. Koncepcija stvorena u umu tako je ukorijenjena u duhovnom svijetu kojem pripada suština objekta. Ovaj koncept tada je izražen u imenu koje daje stvari. Nasuprot realistima, nominalisti su proturječili takvoj »realnosti ideja«. Riječi su za njih bile prazni zvukovi bez ikakvog odnosa prema stvarima i bez ikakvog unutarnjeg značenja. Riječi se primjenjuju na stvari jednostavno kao pogodnost i olakšica ljudima koji ih koriste. I prije nego što naše koncepcije zauzmu neku duhovnu bit objekta, nominalisti su tvrdili Teologija magije da su one arbitrarno primijenjene na objekte. Značenje riječi koje označavaju neku koncepciju
određeno je samo na osnovi ljudskog dogovora, a one ne izražavaju ništa od unutarnje prirode stvari. Nepotrebno je reći da su nominalistička gledišta danas pobijedila, a u stoljećima prije našeg duboko su ukorijenjena u zapadnjački um. Ali ozbiljnost i okrutnost svađa između nominalista i realista u Srednjem vijeku uzrokuje da stanemo i razmotrimo povijesnu epistemološku relativnost našega modernog stajališta. Možemo dobiti nekakav dojam predsrednjovjekovne perspektive glede tog pitanja ukoliko se vratimo jednom od Platonovih dijaloga. U njegovom Kratilu pitanje metafizičkog statusa riječi postavljeno je da bi zaključno stalo na stranu realista, dok se ostatak dijaloga bavi razjašnjavanjem odnosa riječi prema duhovnim suštinama. U dijalogu se tvrdi da fonetske komponente riječi - suglasnici, samoglasnici i bezvučni suglasnici - izražavaju univerzalna načela ili energije koje su također očitovane u svijetu prirode. čitava se priroda može prepoznati kao materijalizirani zvuk, svako biće vidljivo utjelovljuje duhovno suglasje zvukova, pa su ljudska bića sposobna ponovno izraziti se jezikom. Izravni odnos postoji između zvukova koje izgovaramo i stvari kojima su naši izgovori upućeni.31 Naravno, to ne uključuje tvrdnju, po kojoj je jezik izvorno svet, da zvučni elementi od kojih je sastavljen ponovno izražavaju nebesku kreativnu moć koja je odjeknula na Početku. Kroz dijalog dobivamo dojam da je čitav subjekt svet: razmatranje točnosti naziva uključuje kontemplirajuće nadljudske moći.32 Platon je i vremenski i duhom bliži antičkom egipatskom stavu prema riječima. Egipćani su imali apsolutnu vjeru u božansko podrijetlo zvuka i njegovu kreativnu moć. U poglavlju 3. vidjeli smo da svijet, bića i stvari nastaju izgovaranjem prvobitnog zvuka. U memfijskoj teologiji, primordijalni zvuk izgovara Enneada bogova čiia ie uloga Egipat - hram univerzuma u stvaranju definirana riječima da su »zubi i usne u velikim ustima koja svim stvarima daju nazive«.33 Za Egipćane je svijet zvuk koji je načinjen materijalnim. Nije to bila apstraktna dogma; bila je to istina u prakticiranju magije. Izgovorena ritualno i s odgovarajućom intonacijom, svaka imenica, svaka riječ i pridjev poprimaju tjelesnost i život. Na svetom jeziku antičkog Egipta postoji, ili je postojala, mogućnost potpunog sklada verbalne forme i duhovnog sadržaja koji se izražava tako da ovo potonje može biti dovedeno u očitovanje od strane prvog. Više ne znamo kako se antički egipatski izgovarao - samoglasnici nam posebno nisu poznati. Ali prema Jamblihu, koji nije bio usamljen u ovom stavu, jezik Egipćana bio je »prilagođen svetom značenju« jer je izrastao kroz »miješanje imena bogova s njihovim vlastitim jezikom«. Jamblih prepoznaje antički egipatski kao jezik bliži izvornom »božanskom jeziku od njegovog majčinskog grčkog«.34 Razmatrajući Jamblihovo mišljenje, čovjek postaje svjestan kako je različit od našeg bio osjećaj za jezik u tim antičkim vremenima. Ako je jezik antičkih Egipćana bio »izveden iz same prirode stvari«, kao što Jamblih kaže da jest, tada je pružao osnovu eksperimentalnu osnovu - za čarolije kada ga je recitirao onaj koji je imao »pravi glas«, i mogao je dovesti u očitovanje nešto što je prije postojalo na duhovnom planu.35 Do nas su došle mnogobrojne priče koje govore o neobičnim postignućima magičara u ovome kontekstu. »Ono iza« često se doima kao fantastičan sadržaj što nije, međutim, čista fantazija. Prije se radi o metafizičkom učenju glede formativne snage zvuka. Naporno vježbanje u Kući života bio je preduvjet da magičar postane »pravi glas« za ona umijeća koja se nisu mogla postići bez neposrednog znanja o božanskim moćima. Magičar je morao naučiti prave nazive stvari, imena koja su im nadjenuli bogovi, da bi bio sposoban učinkovito aktivirati magiju. Drugim riječima, maeičar Teologija magije o §Jr=U ^s=^ ^^v^ ^^^^ ^^"^^ ?l Crtež 6.20. Vanjski oblik hijeroglifskog pisma nerazdvojivo je vezan za njegov unutarnji sadržaj. je morao prodrijeti do unutarnje božanske srži jezika, do tajanstvene potencije zvuka. Nije slučajnost da je Thoth, Gospodar govora, koji je na početku izgovorio primordijalne zvukove koji su izrasli u opipljive supstancije i tako dovedeni u postojanje, bio također izumitelj pisma. Jeruegipatskomhijeroglifskompismuključna je veza između zvukova i likova. Ono što fonogram36
čini jest zadržavanje veze između perceptivne forme i vrijednosti zvuka. Tako je hijeroglifsko pismo doslovno »sveto (hijeros) rezbarenje« (glypho). Postizanje majstorstva u hijeroglifskom pisanju uključivalo je inicijaciju u misterij odnosa između zvuka i forme. Također to znači postati inciran u ikonografiju izraženu u ideogramima.37 Prema Schvvaller de Lubiczu, »hijeroglifsko pisanje je konačni ezoterijski simbol pisanja u oblikovanju njegovih znakova jednako kao njihovih boja i položaja«.38 Egipat - hram univerzuma Crtež 6.10 primjer je hijeroglifskog pisma kakvo se pojavljivalo urezano na unutarnjim zidovima piramida Šeste dinastije. Tekst je namijenjen Enneadi Heliopolisa i može se prevesti na sljedeći način: O, ti velika Enneado koja si u Heliopolisu, Atum, Shu, Tefnut, Geb, Nut, Oziris, Izida, Seth i Neftis koje Atum, rađajući sebe, dovodi na svijet kroz projekciju vlastita srca u tvojem imenu Devet Lukova (čvorova). Niti jedan od vas nije odvojen od Atuma.39 Gledajući hijeroglife, a zatim gledajući prijevod pred sobom, možemo osjetiti neki pristup značenju teksta. Ali ne možemo izbjeći osjećaj da je nešto nepovratno izgubljeno kada su hijeroglifi pretvoreni u alfabetsko pismo. Kada ih usporedimo, ne čini li nam se naše pismo mrtvim? Bez obzira kakav pjesnički jezik koristimo u pokušaju prenašanja hijeroglifa, ne uspijevamo prodrijeti u živi sadržaj. Naše pismo produkt je drukčijeg mentaliteta. Njegova vanjska forma ne izražava nikakav simbol, ne skriva nikakve tajne, ne traži od svojih praktičara nikakvo poštovanje. Stav pun poštovanja što su ga antički Egipćani imali prema svojem pismu dokazan je u sljedećim riječima Amenofisa, sina Hapua, koji je živio u vrijeme Osamnaeste dinastije: »Upućen sam u Božju knjigu i gledam Thothovo oruđe (hijeroglifsko pismo); bijah pripremljen za njihove tajne i prekapao sam po njihovim teškim odlomcima.« Ili, prema tvrdnji Amenemhet Surera (također Osamnaesta dinastija), on je bio gospodar tajni nebeskih svjetova (to jest hijeroglifa).40 Kao i izgovorena riječ, i pisana se riječ može dovesti u postojanje ili može zadobiti moć nad bićima koja imenuje. Poput izrezbarenog ili oslikanog lika, pisana riječ može postati nadahnuta životom stvari ili bića koje prikazuje. Teologija magije Crtež 6.22. Primjeri hijeroglifa. Praksa sakaćenja hijeroglifa izrasla je iz doživljavanja pisane riječi kao da potencijalno živi. Na crtežu 6.11 hijeroglifi koji prikazuju opasne životinje su odrezani, presječeni napola i obezglavljeni da bi ih se učinilo bezopasnima. Za Egipćane su riječi doslovno dale život realnostima na koje su upućivale. Sve reprezentacije bile su sposobne postati predstavljene stvari. Iz tog razloga, u slučaju svetog manuskripta, doći u posjed manuskripta smatralo se dovoljnim za posjedovanje moći da pisana riječ bude jasna. Obredni činovi Kao dodatak svetim riječima i slikama, aktiviranje magije zahtijevalo je svete aktivnosti. Ono što aktivnost čini svetom jest postati ispunjen duhovnim sadržajem. Kao i s hijeroglifima, izgovorenom riječju ili simboličkom slikom, čovjekov pokret djeluje kao posrednik duhovne moći. Pokret postaje duhovno potentan, ispunjen inače nezamjetnim sadržajem, kao spužva ispunjena vodom. Sveta aktivnost je aktivnost izvedena ritualno. Što to neku aktivnost čini ritualnom? Što je to što je pretvara u obred? U srcu obredne aktivnosti jest činjenica da ona više nije osobna. Egipat - hram univerzuma Ritualna kretnja nije pokret te dotične osobe, individue koja ju izvodi. Slijed ritualnih položaja i djela ne izvodi osobnost nego ljudsko biće koje je postalo nosač heke kako bi se kroz tu osobu heka mogla aktivirati. Svećenik-magičar pretvara se u vrstu hijeroglifa ili slijeda hijeroglifa utjelovljenih u upravljujućim moćima koje transcendiraju razinu svjetovne realnosti. To je prevladavajući dojam egipatske umjetnosti koja portretira ljudska bića: ono što je prikazano su moćni ritualni pokreti i položaji koji ne izražavaju ništa od karaktera osobe, već prije pretvaraju osobu u sliku koja nosi
bogatstvo simboličkog značenja (crtež 6.12). Prikladno je stoga da je majstor magičar čitavog Egipta, kralj, živio život čija je svaka pojedinost bila ritualizirana. Prema Diodoru, svaki sat i dana i noći bio je isplaniran u skladu s obrednim zahtjevima njegove službe. To se protezalo od njegovih administrativnih dužnosti na njegov osobni život, koji je bio tako cjelovito uređen da je njegova sloboda hodanja, kupanja pa čak i spavanja s vlastitom ženom bila podvrgnuta kontroli.41 Točno je da su do Diodorovog vremena ovakve stvari postale ekstremne, ali one su ipak objavljivale temeljni stav prema obredu kojega su Egipćani uvijek imali. Aktivnost koja nije ritualizirana je ljudska: kroz ritualiziranu aktivnost ljudsko biće postaje prenositelj božanskog. Ritualna aktivnost je zazivajuća. Pomoću nje magičar zaziva duhovne moći. Ritualni čin događa se u duhovnoj dimenziji jednako kao i u fizičkoj. Rituali se zbivaju u kraljevstvu bogova; bogovi su neophodni svjedoci i sudionici svetih rituala - to je upravo ono što ih čini svetima. Zbog toga su drevni Egipćani i drugi narodi diljem antičkog svijeta (jednako kao i one tradicionalne kulture koje su preživjele, kao Coggi iz sjeverne Kolumbije) održavali svoje obrede ne samo radi dobrobiti svoje specifične ljudske zajednice, nego Teologija magije Crtež 6.12. Ritualni pokreti od kojih svaki nosi različito značenje i zaziva arhetipski modus. Gornji red, slijeva nadesno; upokorenje, radovanje i prinašanje. Donji red, slijeva nadesno: pozdrav, slavljenje, prinašanje. Različiti izvori iz Starog i Novog kraljevstva. za dobrobit svijeta kao cjeline. Jasno je da je obred krunjenja, naprimjer, za Egipćane imao kozmičko značenje. U riječima himne sastavljene za krunjenje Merneptaha, posljedice tog ljudskobožanskog događaja su sljedeće: Egipat - hram univerzuma Voda je obilna, a Nil donosi veliku poplavu. Dani su dugi, noći imaju sate, a mjeseci se izmjenjuju pravilnim redoslijedom. Bogovi su zadovoljni i srca su im sretna, a život se provodi u smijehu i čuđenju. Po Frankfortu, rituali uključivani u glavne festivale - kao primjerice podizanje djed stupa - nisu samo simbolički; oni su dio kozmičkog zbivanja; oni su čovjekov udio u tim događajima.42 To se mjerenje nalazi u pozadini prividno megalomanskih prijetnji koje su magičari upućivali bogovima koji nisu udovoljavali njihovim zahtjevima. Egipatski magičar bio je duboko svjestan međuodnosa božanskoga svijeta i ljudskoga. U ovom smo poglavlju vidjeli kako ove dvije sfere nisu doživljavane kao međusobno razdvojene na način na koji se doživljavaju danas. Uloga magičara bila je da žive u odnosu s nebeskim silama i da ih provode. Svemir kojeg je magičar bio svjestan primarno je duhovan, a samo sekundarno, izvođenjem, materijalan. Magičari su nastojali oživotvoriti svoje aktivnosti u duhovnoj dimenziji prema kojoj je njihova svijest bila usmjerena. Magijski ritual bio je most postavljen između fizičke i duhovne realnosti. 7MAGIJSKA PRAKSA U antičkim egipatskim tekstovima mogu se pronaći različite tehnike primjene magije. Razmotrit ćemo pet najvažnijih. Time će postati očito kako su u korištenje tih tehnika uvođeni različiti faktori. Zazivanje Prvog vremena Središnja magijska tehnika bila je zazivanje Prvog vremena. Egipćani su smatrali da je Prvo vrijeme bezvremensko kraljevstvo u kojem su bogovi izvodili arhetipske događaje. Prvo kraljevstvo je kraljevstvo mita, a time i duhovnih realnosti moćnijih od bilo čega fizičkog. Poistovjećujući zemaljski događaj s događajem arhetipskog Prvog vremena, prvi postaje ispunjen nadzemaljskim sadržajem. To se postizalo putem čina zazivanja pri čemu se nadzemaljska ili arhetipska realnost dovodila u svjetovnu, natapajući je Hnhnvnnm snaonm. Tehnika se iednakn Anhm mnžp nnisaH Egipat - hram univerzuma kao projekcija svjetovnog u arhetipsko, uzrokujući fuziju svjetovnog događaja s duhovnom
paradigmom. Kako god je opisali, baratamo sa suštinski jednim te istim magijskim činom: povezivanjem nebeskih i zemaljskih realnosti. Kroz primjere ove tehnike prolazimo kroz nešto što je bilo sasvim razumljivo za funkcioniranje kraljevstva. Kako je bog inkarnacija u ljudskoj formi, egipatski kralj živio je u dva svijeta, nebeskom i zemaljskom. Njegove kraljevske dužnosti morale su osigurati da mu aktivnosti budu izražaj unutarnjeg sjedinjenja tih dvaju svjetova u službi kraljevstva. Kao što smo vidjeli (poglavlje 5), pojava kralja na ceremonijalnim prigodama opisana je kao »isijavanje« - riječ je ista kao ona kojom se opisivala prva pojava boga Raa na Primordijalnom brdu.1 Kraljevo pojavljivanje time je simbolički sjedinjeno s vidljivom manifestacijom boga Raa u Prvom vremenu. Na crtežu 7.1 isijavajući (sjajni) kralj - u ovom slučaju Tutankhamon - prima upravitelja Etiopije Huya, koji stoji pred njim spuštenih očiju, držeći lepezu. Poput sunčevog diska, kraljevo čelo zaštićeno je božanskom kobrom koja pljuje vatru (uraeus). Kao i drugi bogovi, u desnoj ruci drži ankh, znak života. Njegov baldahin ukrašen je kobrama; ispod sjedišta se nalaze vivci, koji simboliziraju egipatski narod u izrazu zahvalnosti. Pokraj kralja su zapisana njegova imena: »Kralj Gornjeg i Donjeg Egipta«, »Bog Ra za sva bića«, »Sin Raa«. Kralj je ovdje prikazan kao izraz boga Raa na zemlji. U Papirusu Anastasi iz Novog kraljevstva nalazi se model za pismo kralju koji stječe njegovu solarnu prirodu: »Okreni svoje lice prema meni, o izlazeće sunce koje svojom ljepotom osvjetljuješ Dvije zemlje. O sunce ljudskoga roda, ti koje istjeruješ tamu iz Egipta... «2 Nije to laskanje. Bio je to protokol koji je imao posebnu magijsku ulogu. U brojnim tekstovima, ideje stvaranja, izlaska sunca i kraljevske vladavine stalno se stapaju. Tako je kralj povezan s primordijalnim kraljevstvom bogova, posebno s bogom sunca o kojem ovise život i napredovanje Egipta. Magijska praksa Crtež 7.1. Kralj kao izraz boga Raa pri audijenciji. Grobnica Huya. Osamnaesta dinastija. U istu svrhu, kraljev dan počinjao bi »ceremonijom pranja« koja je započinjala prije zore i u kojoj je kralj bio pran, kađen tamiannm. a za žvakanie su mu davane kuelice na trona. Svaki Egipat - hram univerzuma od ovih obrednih postupaka imao je magijsko značenje. Oni su odgovarali kozmičkom i mitološkom događaju ponovnog rođenja boga sunca iz voda Nuna (pranje), nastanku Horusa Obzorja (kađenje) i ponovnom rođenju u Gornjem svijetu (žvakanje na trona). Kralj se tada penjao stubištem Hrama jutra istodobno kako bi se njegov nebeski otac Ra pojavio iznad horizonta. Kao što je i sunce pročišćeno i ponovno rađano svakoga jutra u hramu ispod horizonta, da bi se tada popelo na nebo, i kralj je prolazio isti svakodnevni ritual. Na taj način ceremonija pranja projicirala ga je u Prvo vrijeme u ponovljenom stapanju vremenskih i vječnih realnosti kroz koje se njegov identitet kao slika Raa na zemlji svakodnevno utemeljivao.3 Brojni drugi rituali u kojima je kralj nanovo izvodio kozmičke ili nebeske događaje na zemlji, bijahu redovito izvođeni. Iz njihovog je izvođenja kraljevstvo crpilo iznimnu moć. Taj tip magije u kojem su ljudske aktivnosti bile izjednačene s nadljudskim mitološkim događajima bio je ključ uspješnog funkcioniranja kraljevstva. Magija je prakticirana kao sastavni dio uspješnog upravljanja egipatskom državom. Ona je zauzimala središnje mjesto u vođenju državničkih poslova. To uključuje daljnju razradu mističnog poistovjećivanja kralja s bogom Raom. U ratnim vremenima svećenstvo je izvodilo brojne magijske obrede. Jedan od njih poistovjećivao je neprijatelje s Apofisom, vodećim demonom Podzemnoga svijeta, glavnim Raovim suparnikom. Bilo bi nevjerojatno da ovakve obrede nisu izvodili magi svećenici koji su pratili Ramzesove snage kod Kadeša. Kao predstavnika sila uništenja i kaosa, Ra vječno protjeruje Apofisa u Podzemni svijet. To je mistični događaj, vječna istina izvedena u Prvom vremenu. Ovakvo magijsko poistovjećivanje egipatskih neprijatelja vodilo je tome da je njihov poraz od ruke faraona bio neizbježan. Na natpisu koji bilježi različite priče o bici kod Kadeša ne spominje se izvođenje magijskih obreda. Ali za sjedinjenje Magijska praksa arhetipskog obrasca događaja sa zemaljskom situacijom, kakvo je opisano u različitim kadeškim
natpisima, kompleks rituala gotovo je sigurno bio neophodan. Trebalo je načiniti model Apofisa i nerazdvojivo ga povezati s neprijateljem. Tada bi model bio udaran, siječen nožem, komadan i paljen,4 a svećenici bi izgovarali čaroliju »odbijanja zmije«: Povuci se, odmetnice, jer njegovo je svjetlo probadajuće. Ra je porazio tvoje riječi. Bogovi su tvoje lice okrenuli prema dolje; pantera je istrgnuta tvoje srce. Škorpion te je vezao; bol tvoj prouzročila je Maat. Padni, odstupi, Apofise, Raov neprijatelju.5 Na crtežu 7.2 prikazan je arhetip ovog rituala u kojem Apofis hvata i vezuje Selkit (božica škorpion) u Podzemnom svijetu. Njoj pomaže druga božica, koja lasom hvata njegov rep. Selkit zarezuje Apofisa na šest mjesta, uništavajući na taj način njegovu moć. Invokacija Prvog vremena bijaše zajednička i opća magijska praksa. Vidimo kako se koristi i u medicinske svrhe. U mitu Seth teško ranjava Horusa, kojega ozdravljuje majka Izida. Ovaj arhetipski obrazac mogao se primijeniti na pacijenta u lošem stanju u kakvom je bio i Horus. Kada su s njega skidani zavoji, pacijent se mogao poistovjetiti s Horusom. U sljedećem tekstu prvi zaziva događaj Prvog vremena: Slobodan je bio, slobodan uz pomoć Iziđe. Slobodan je bio Horus uz pomoć Iziđe, od sveg zla koje mu je nanio njegov brat Seth, kada je Seth ubio njegovog oca Ozirisa. Egipat - hram univerzuma Tada se pacijent molio Izidi: O, Iziđo, veliki magičaru, oslobodi me; izbavi me od sveg zla, štetnih i crvenih stvari; od božje bolesti i od božičine bolesti; od muške smrti i od ženske smrti; od muških neprijatelja i od ženskih neprijatelja koji će ustati protiv mene.6 Molitva je izgovorena kao da je pacijent Horus koji se obraća svojoj majci. Na taj način privučena je pomoć božice. Drugi primjer također uključuje događaj iz života boga Horusa. Kao dijete, mladi bog je u velikoj opasnosti kada izbije vatra. Njegova majka Izida, budući da nema vode pri ruci, gasi plamen mlijekom iz vlastitih grudi. Na taj je način mlijeko žene koja je rodila dječaka bio suštinski sastojak smjesa korištenih za liječenje opeklina.7 Pocakljena terakotna vaza, reproducirana na slici 7.3, oblikovana je kao žena s djetetom koje hrani jednom dojkom, dok drugu drži drugom rukom. Sačuvano je nekoliko vaza poput ove, a bile su namijenjene čuvanju mlijeka u medicinske svrhe. Crtež 7.2. Komadanje i vezivanje Apofisa. »Knjiga o onome što je u Podzemnom svijetu«, podjela 7. Grobnica Ramzesa VI. Magijska praksa Crtež 7.3. Vaza za čuvanje ljudskoga mlijeka. Louvre, Pariz. Brojni drugi primjeri mogu ilustrirati ovu fundamentalnu magijsku tehniku spajanja zemaljske situacije s mitskim elementom Prvog vremena. Djelotvornost ove prakse sadržana je u shvaćanju mitskoga kao prave realnosti, kao duhovnog spremišta i izvora obrazaca događaja koji se mogu pojaviti na zemaljskoj razini. Kada se potonje spoji s mitološkom paradigmom, svjetovno prolazi kroz radikalne transfnrmariip dnhivaiuri dio duhovnoe sadržaia. Egipat - hram univerzuma Poistovjećivanje s bogovima Druga tehnika usko vezana uz zazivanje događaja Prvog vremena, često njezin bitan dio, bila je praksa poistovjećivanja s entitetom Prvog vremena, naime s bogom. Već smo vidjeli da je poraz egipatskih neprijatelja Crtež 7.4. Anubis nad mumijom. zahtijevao da se ApoPapirusNekhtu-Amen.Novo fis manifestira u liku
kraljevstvo. neprijatelja, a bog Ra u kralju. Ako ova identifikacija nije bila ispravno provedena, zazivanje događaja Prvog vremena, Apofisovog vječnog poraza od strane Raa, nije bilo djelotvorno. Osim u kraljevskoj državnoj magiji, poistovjećivanje s bogovima bilo je neophodno ako se u potpunosti željelo uskladiti s energijom pojedinog boga ili s božanskim načelom. (Riječ neter neprikladno se prevodi našom riječju »bog«, jer ima mnogo suptilnije značenje od jednostavne osobnosti koju nastojimo povezati primjerice s grčkim ili rimskim bogovima. »Božansko načelo« vjerojatno je bliže egipatskom razumijevanju netera.) Na crtežu 7.4 Anubis, bog mumificiranja, naginje se nad mumiju. Ovo je uobičajena slika egipatske umjetnosti, posebno one Novog kraljevstva. često prelazimo preko nje ne zapažajući ništa više od: »Ah, Anubis, bog balzamiranja, nad mumijom!« Međutim, prisjetimo se činjenice da mumificiranje nisu vršili bogovi nego ljudska bića. Ili ne? Pri određenim stadijima obreda mumificiranja, svećenici Anubisa odgovorni za nrnces nosili su maske U obliku šakalove e-lavp Magijska praksa Jedna takva maska potječe iz Dvadeset i šeste dinastije, ali znamo da se ova praksa vršila još u najranijem povijesnom razdoblju.8 Na crtežu 7.5 svećenik koji nosi masku šakala vodi drugog svećenika. Nošenje šakalove maske očito je trebalo požuriti mističnu identifikaciju te osobe s bogom. Kada gledamo ilustracije pogrebnih rituala, trebamo zapamtiti da uvijek kada vidimo Anubisa , ustvari gledamo svećenika koji obnaša ulogu boga. Na crtežu 7.6 osoba koja podržava podignutu mumiju može se promatrati kao inkarnacija boga u ljudskom obličju. Svećenik prolazi kroz magijsku transformaciju u kojoj je postao bog. Možda, nakon svega, malo znači ako kažemo: »Ah, to je svećenik koji nosi masku šakala«, ili ako se vratimo originalnoj tvrdnji: »To je Anubis.« Ovaj primjer govori nam da su u antičkoj egipatskoj umjetnosti bogovi koji se često predstavljaju u ljudskom ili poluljudskom obličju zapravo ljudska bića koja magijom »postaju« bogovi. Ne želim reći da su svi oni bili ljudska bića s maskama. Jer iako se zna da su maske korištene u svrhu obredne identifikacije, nošenje maske bio je samo jedan, a nikada jedini način djelotvornog sjedinjenja s energijom pojedinog božanstva ili netera. Kao što smo vidjeli u poglavlju 6, antički Egipćani prepoznavali su svoj jezik kao sredstvo prenašania božanskih moći čija je vitalnost mogla doći do Crtež 7.5. Svećenik vodi drugog svećenika koji nosi masku Anubisa. Kasno razdoblje. Egipat - hram univerzuma izražaja u zvukovima i simboličkim slikama hijeroglifa. Stoga, uzimajući ime boga ili magijski obdarujući drugu osobu tim imenom, čovjeku je bilo moguće da odjekuje energijom tog boga. Znamo, primjerice, da su obredne pjesme Izidi i Neftis, pjevane u hramu Amon-Raa u Tebi, izvodile dvije djevice svojim tijelima u pokretu; glave su im bile ukrašene krilima, a u rukama su držale duguljaste bubnjeve; imena Iziđe i Neftis bijahu napisana na njihovim ramenima.9 U obredne svrhe, dvije su djevice bile poistovjećene s božicama ne samo kroz svoju ulogu nego i kroz moć imena. U »Knjizi mrtvih« postoji niz »Poglavlja o transformaciji« u kojima je putnik Podzemnim svijetom opskrbljen čarolijama za metamorfozu u različite životinje posvećene različitim neterima - lastavica (posvećena Hathor), sokol Crtež 7.6. Svećenik kao Anubis ili Anubis kao svećenik. Papirus T-funpfpr Osamnnpsfn rfinnsHin Magijska praksa (posvećen Horusu), krokodil (posvećen Sobeku), itd.10 Svako poglavlje je opskrbljeno slikom bića skupa s kompleksnom i visokomitološkom sekvencom misli s usavršenim mitološkim aluzijama. Pomoću kombinacije vizualiziranja svete životinje i uranjanja u metafizički i mitološki sadržaj, osoba kao da je imala mogućnost postati usklađena sa specifičnom energijom netera s kojom se željela sjediniti. Crtež 7.7 pripada jednom od tih poglavlja (poglavlje 86). Prikazuje lastavicu koja sjedi na vrhu brežuljka. Poglavlje za transformaciju osobe u lastavicu - božanska manifestacija Hathor započinje s: »Ja sam lastavica, ja sam lastavica. Ja sam škorpion, kći Raa.«
Upućivanje na škorpiona odnosi se na božicu Selkit (već smo je vidjeli kako vezuje i reže Apofisa). Tekst dalje opisuje kako putnik Podzemnim svijetom žudi biti na »Plamenom otoku«, drugim riječima na Prvoj zemlji koja je izvorno očitovanje boga Raa u primordijalnom oceanu Nuna. Za dosezanje tog blaženog stanja svijesti kojeg otok simbolizira, nužno je proći kroz vrata (i pored čuvara vrata) koji priječe put. Za postizanje ovoga cilja, tekst pruža mnogo moćnih izjava koje putnik Podzemnim svijetom treba ponavljati. Podastire, naprimjer, unutarnju čistoću putnika, jednako kao i visok stupanj ezoterijskoga znanja. Sve je to bitno za ono što se misli pod »postati lastavicom«, a time postati usklađen (kao što je lastavica) sa svetom energijom Hathor. Na različit, ali ipak sličan način, kralj je mogao, u različitim situacijama, pobuditi nadnaravnu energiju boga kao što je Seth, postavši ispunjen ogromnim destruktivnim potencijalom toga boga. U natpisu o Bici kod Kadeša Ramzes opisuje sebe kao nekoga tko je »poput Montha« i kaže da se pojavio neprijatelju kao »Seth velike snage« i »Baal osobno«. Za neprijatelje se kaže da govore: »Niti jedna djela čovjeka nisu kao njegova postignuća.«11 Slično tomu, Tutmozis III, drugi kralj ratnik, može biti opisan kao da ide u bitku sa »snagom Setha koia prožima niegove udnvp«12 Egipat - hram univerzuma Ovisno o okolnostima, u jednom trenutku osoba može tražiti poistovje-ćenje s jednim bogom, a u drugom trenutku s drugim. U praksi to znači da psiha postaje prožeta duhovnom snagom te da prolazi kroz trenutnu, možda čak i stalnu transmutaciju. Naše je polazište u vrsti kolektivne amnezije glede tih duhovnih sila s kojima su Egipćani bili toliko bliski. Nesumnjivo je bilo potrebno dugo razdoblje zaborava i neznanja da bi se razvio tip samoposjedujuće svijesti kakvu antički Egipćani nisu doživljavali. »Samoposjedujuću« svijest treba shvatiti kao svijest čiji su načini, osjećaji, misli i impulsi prepoznati kao da pripadaju osobi, prije nego da su izvedeni djelovanjem boga na dušu. Moderno vjerovanje da su sadržaji svijesti subjektivni u smislu »pripadanja« subjektu koji ih doživljava jest posljedica povijesnog procesa koji je započeo u antičko doba. Jedan od rezultata tog procesa je ideja o slobodi koja može biti primijenjena na unutarnji život. Ideja da smo slobodni izabrati kako ćemo djelovati i da zato moramo preuzeti odgovornost za naša djela jest izrazito postegipatska ideja, uobličena u 4. stoljeću prije Krista od strane Aristotela.13 Zbog toga mi danas ne možemo primjenjivati tehnike egipatske magije. S druge strane, zbog toga što naša moderna svijest nije bliska s duhovnim svijetom kojega su Egipćani očito bili Crtež 7.7. Vinjeta uz poglavlje 86 »Knjige mrtvih«, za transformaciju u lastavicu - sveta ptica Hathor. Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. Magijska praksa svjesni, važno je boriti se protiv moderne tendencije koja je pokušava učiniti beznačajnom smatrajući je praznovjerjem ili fantazijom. Naš je zadatak razviti sposobnosti koje će nam omogućiti, na temelju naše moderne »samoposjedujuće« svijesti, ponovno približavanje bogovima. Kao dodatak cjelovitom poistovjećenju s individualnim bogom ili božicom radi postizanja nadljudskih djela, uobičajena praksa bila je poistovjetiti dio po dio tijela s različitim božanstvima glavu, primjerice, s Horusom; udove s Horusovom djecom; druge dijelove sa Shuom i Tefnut.14 U »Knjizi mrtvih« pronalazimo svaki dio tijela poistovjećen s bogom - doslovno ulijeva u njega energiju tog boga. Moja kosa je Nun; moje liceje Ra; moje oči su Hathor; moje uši su Upuat; moje usne su Anubis; moji kutnjaci su Selkit; moji sjekutići su Izida božica; moje ruke su ovan, Gospodar Mendesa; moja prsa su Neith, Gospodarica Saisa; moja leđa su Seth; mojfalus je Oziris;
moji mišići su Gospodari Kheraha; moj obraz je Onaj koji je Veličanstven; moj trbuh i moja kralježnica su Sekhmet; moja stražnjica je Horusovo oko; moje bedro i moja zdjelica su Nut; moja stopala su Ptah; moje pete su živi sokolovi; ne postoji dio mene lišen boga; a Thoth je zaštitnik čitavog mojeg tijela.15 Egipat - hram univerzuma Crtež 7.8. Bogovi u koje se transformiralo tijelo. Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. Prvih sedam božanstava prikazano je na crtežu 7.8 koji pripada ovom tekstu. Oni su, slijeva nadesno: Nun, Ra, Hathor, Upuat, Anubis, Selkit i Izida. Nije teško zamisliti kako je, u bolesti ili u zdravlju, ovaj invokacijski slijed poistovjećenja imao osnažujući učinak na osobu. Suprotstavljanje demonima i zazivanje pomoći bogova Psihološka otvorenost Egipćana prema duhovnim utjecajima koji prožimaju njihov svijet ne znači da je osoba mogla postati opsjednuta bogom ili apsorbirati posebne kvalitete nekolicine bogova, nego i da je mogla biti opsjednuta neprijateljskim duhovima. Ako demon uđe u osobu, uobičajena posljedica je bolest. U takvim slučajevima najefikasniji način tretiranja bolesti bilo je upućivanje na njezin duhovni uzrok. Drevni Egipćani nisu shvaćali posebnost modernog stava prema bolesti koji bolest smatra posljedicom fizičkih uzroka kao što su virusi. Za njih je sve fizičko bilo posljedica ili vanjski izražaj duhovnog učinka. Ako je osoba oboljela, bolest je bila Magijska praksa znak duhovnog događaja. Doista, bolest je često smatrana neprijateljskim duhom ili očitovanjem demona koji je ušao u osobu. U tom slučaju, jedini učinkovit tretman bolesti bio je izravno se suprotstaviti demonu i istjerati ga. Učinkovitost liječnika zato je manje počivala na njegovim lijekovima, a više na njegovoj sposobnosti da izađe na kraj s demonom. To ne znači da lijekovi nisu bili bitni; bili su neophodni za liječenje tijela i duše. Ali ključna za efikasno liječenje bijaše duhovna moć koju su prenosili. VVeidemann piše: Pripremljeni lijekovi (...) dugovali su mnoga od svojih svojstava riječima izgovorenim za vrijeme njihove pripreme. Izlječenje nije nastupilo zahvaljujući lijekovima nego zahvaljujući pobjedi izgovorenih riječi i moćnih magijskih simbola nad demonom koji je ušao u čovjeka i uzrokovao njegovu patnju. S odlaskom demona, bolest je okončana.16 Glavna aktivnost liječnika odvijala se na duhovnoj razini. Liječnik je bio prvo pozvan do kreveta pacijenta gdje je morao identificirati demona koji je prouzročio bolest. Tada je pripremao odgovarajući lijek, obdarujući ga magijskom snagom putem recitiranja određenih čarolija. Svrha lijeka bila je da tijelo pacijenta učini osobito teškim i neugodnim staništem za demona, dok se istodobno izgrađivala snaga pacijenta.17 Prije pripremanja lijeka doktor se morao sukobiti s demonom. Zamislimo da pacijent boluje od ozbiljne prehlade. Liječnik tada mirno govori prehladi. Kazuje joj da za nju nema mjesta u pacijentovom tijelu, da se ondje osjeća nelagodno i da bi joj bilo bolje negdje drugdje. Govori joj da nema moć nad pacijentom, da je slaba i krhka te da uopće nema snagu. Doktor baca demona prehlade u stanje inercije, Egipat - hram univerzuma vodi ga u stanje nemoći i neobranjivosti. Iznenada, kada je demon konačno pripremljen, on uzvikne: Odlazi, Prehlado, sine Prehlade! Ti koji slamaš kosti, koji gnječiš lubanju, koji kopaš u mozgu, tako da bolest zahvaća sedam otvora glave koji su Raovi sluge i pjevači slave Thothove. Vidi, donio sam lijek protiv tebe!18 Liječnik tada ponavlja čitav proces nekoliko puta prije nego pripremi lijek, prvo mirno iscrpljujući demonovo samopoštovanje, a tada govoreći agresivno. Zamislimo da je to nemilosrdno psihičko
bombardiranje bilo dovoljno da se i najjači demon osjeti neudobno. Tada doktor daje lijek pacijentu od koga se zahtijeva da kaže riječi dobrodošlice kada ga primi: Dobrodošao, lijeku, dobrodošao, ti koji uništavaš probleme u mom srcu i u mojim udovima. Ova Horusova magija pobjedonosna je u lijeku.19 U i kroz lijek bog Horus ulazi u borbu s demonom. Na taj je način bolest projicirana kao aspekt Setha u Prvo vrijeme, gdje je njen poraz neizbježan. Horus je bio bog s posebnom moći nad ugrizom zmija otrovnica i ubodima škorpiona, jednako kao i nad ugrizima opasnih životinja. U Kasnom razdoblju Horus se često prikazuje kako stoji na jednom ili više krokodila, dok u rukama drži otrovne zmije, škorpione i opasne divlje životinje. Uz pomoć njegove uzvišene magije svi su oni dovedeni u stanje Magijska praksa krajnje bespomoćnosti. Na crtežu 7.9 pojavljuje se u tipičnoj pozi, stojeći na pokornom krokodilu i držeći u rukama škorpione i zmije, gazele i lava. Iznad njegove glave nalazi se maska boga Besa, čija je uloga u to vrijeme bila zaštita obitelji. S lijeve strane stoji Ra-Harakte na zmiji, a zdesna je lotos kojega nadvisuju dva pera, simboli pobjede nad silama smrti. Postupak tretiranja zmijskoga ugriza bio je sličan kao i u slučaju istjerivanja demona prehlade. Ali u ovom slučaju doktor zaziva boga Horusa; prvo izrađuje lik boga u drvetu - malog oslikanog drvenog sokola s dva pera na glavi. Recitirajući određene riječi moći, rabeći formulu »otvaranja usta«, liječnik je bio sposoban dovesti boga u kip. Drveni lik postao je ispunjen božjom nazočnošću koja se može nazvati »horusovom energijom«. Kip Horusa tada je prolazio kroz ritualnu proceduru koja se uobičajeno primjenjivala s likovima bogova. Bila je kađena, simbolički premazivana uljem, prinašao joj se kruh, pivo itd. Sve je to osiguravalo dobrohotnu nazočnost boga. Lik je tada pažljivo postavljen na lice osobe koju je ugrizla zmija ili na mjesto samog ugriza. Tada liječnik glasno izgovara: Isteci, o otrove! Rasprši se po tlu! Horus te proklinje, on te briše! On te mrvi pod svojim stopalima! Slab si i nisi jak, Ti se ne boriš, Slijep si i ne vidiš, Glava ti visi, I ne podižeš svoje lice. Vraćen si natrag I ne možeš pronaći svoj put. Egipat - hram univerzuma Crtež 7.9. Horus, pobjednik nad opasnim životinjama. Stela Metternich. Trideseta dinastija. Ti plačeš i ne veseliš se. Odlaziš puzeći, I više te se ne vidi. Tako govori Horus, veliki Magičar.20 Izravna konfrontacija s duhom demona nije bila samo ograničena na tretman bolesti. U »Knjizi mrtvih« postoje mnogobrojni primjeri »psihičkih situacija« u kojima je putnik Podzemnim sviietom morao identifirirafi i impnnmH Magijska praksa suprotstavljenog duha (nimalo lagan zadatak) te imati sredstva za izgovaranje riječi moći protiv njega.21 To je suprotan proces zazivanja boga ili božice iako, kao što smo vidjeli, može uključivati potonje. Umjesto da traži ispunjenje specifičnom duhovnom energijom, osoba je tražila oslobođenje od nje. Bilo je stoga nužno objektivizirati je, razlikovati je od sebe, a tada odagnati taj poseban utjecaj iz čovjekove psihe. Da bi se to učinilo, bilo je potrebno pozvati pomoć dobrohotnog duhovnog posredništva s dostatnom snagom za nadilaženje negativnog utjecaja. Prijetnje bogovima Magičar, međutim, nije uvijek imao ponizni ili zaklinjući ton prema bogovima. Po definiciji je majstor magičar bio potpuno upoznat s energijama i bio je stručnjak u baratanju božanskim
energijama. Heka je bila jača od bogova pa je magičar u suglasju s hekom bio sposoban ispoljiti kontrolu nad bogovima. Jacq ide toliko daleko da definira heku kao »kontroliranje moći«.22 U »Tekstovima piramida« kralj je, u ulozi majstora magičara, imao za cilj izvanredan autoritet u duhovnom svijetu. U takozvanoj »Himni kanibala«, magičar kralj opisan je kao zastrašujući kanibal: Nebo je tmurno, zvijezde se slijevaju, sazviježđa se tresu, svaka kost zemaljskog boga drhti... kada ga vide da se pojavljuje kao živi bog onaj koji živi na svojim očevima i hrani se svojim majkama. On ie onai koii iede ljude i živi u bobovima. Egipat - hram univerzuma On je taj koji jede njihovu magiju i proždire njihovu slavu. Najveći od njih su mu za doručak, srednje veliki za njegov ručak, a najmanji od njih za večeru.23 Slikovito prikazivanje jedenja često je korišteno u magijskom kontekstu za izražavanje predodžbe potpune integracije moći unutar osobe. Majstor mag bijaše sposoban postaviti se u središte svemira bogova (neteri), upijajući u sebe njihovu moć. U takvom položaju energije bogova bile su mu na raspolaganju. Izražavanje prijetnje bogovima može biti uvredljiv ili oskvrnjujući način postupanja, ali može biti shvaćen ako prihvatimo da je heka snaga o kojoj su ovisili bogovi te da je magičar bio sposoban djelovati s ili kroz heku. Primjer kako se to može raditi nalazi se u tekstu stele Metternich.24 Ovdje je Izida, koja je zajedno s Thothom tradicionalno božanstvo kroz koje je stjecana sposobnost baratanja hekom, opisana kao mahnita od boli jer je njezinog sina Horusa ubo škorpion. Ispustivši krik prema nebu, ona uzrokuje da veslači sunčeve barke prestaju veslati. Sunce se zaustavlja na nebu, a Izida prijeti da neće dopustiti sunčevoj barci nastavak putovanja ukoliko Horus ne bude izliječen. Zbog nemogućnosti zaustavljanja svog putovanja, Ra Izidi šalje boga Thotha, obdarenog potrebnom iscjeliteljskom moći. On joj govori: O, Izido, božice veličanstvena, ti koja imaš znanje kako koristiti usta, niti jedno zlo neće se obrušiti na dijete Horusa, jer njegova mu zaštita dolazi iz Raovog broda.25 Thoth tada izgovara riječi moći koje Horusa vraćaju u život. Magijska praksa Iz ovog primjera može se vidjeti da je magičar za uzrokovanje glavnog razdora u kozmičkom poretku trebao imati jedino dostatnu heku. Izida koristi svoje znanje o korištenju vlastitih usta za prisiljavanje boga Raa da pošalje Thotha i izliječi njezina sina Horusa. To predočuje način na koji heka može biti korištena za kontroliranje bogova. Kako priča uobličuje odnose između Iziđe, Raa, Thotha i Horusa, to je prototip Prvog vremena te je na taj način reaktivirana od strane magičaraisq'elitelja koji preuzima ulogu Iziđe. Da bi se shvatila uporaba prijetnji bogovima, bitno je znati da je u svijetu antičkog Egipta postojao kontinuitet između prirode i nadnaravnog, čak štoviše, osjećaj samolociranja unutar poretka nebesko-prirodnog svijeta. Egipćani nisu vidjeli sebe i prirodno-natprirodni svijet kao nešto što funkcionira odvojeno. Njihovo doživljavanje sebe u svijetu bijaše primarno kooperativno. U hramovima diljem zemlje ne može se govoriti o obožavanju ili štovanju bogova. Više je posrijedi izvođenje obreda koji su osiguravali odražavanje poretka svijeta. Svakodnevni izlazak sunca, ciklus godišnjih doba, poplava Nila - sve je to ovisilo o svetim ritualima izvođenim u hramovima i na svetkovinama. Kao što Henry Frankfort kaže: »Ponovno moramo upamtiti da takvi rituali nisu samo simbolički. Oni su dio kozmičkih događaja; oni su čovjekov doprinos (ili udio) tim događajima.«26 Zato egipatsku religiju moramo shvatiti kao magijsku. Magija uključuje svijest koja je kooperativna: tako bi povlačenje ljudskog sudjelovanja u kozmičkim i prirodnim ciklusima bilo
katastrofa i za prirodu i za bogove. Sljedeći primjer pokazuje kako su Egipćani smatrali važnim izvođenje obreda u hramovima za bogove. Ponovno se uključuje uporaba prijetnje kako bi se bogove prisililo na dobrohotnu intervenciju u slučaju liječenja. Osoba se nalazi u smrtnoj situaciji zboe trovanja. Magičar kazuje: Egipat - hram univerzuma Ako se otrov proširi tijelom, ako prodre u bilo koji dio tijela, neće biti prinašanja na žrtvene stolove u hramovima, voda se neće izlijevati nad oltarima, vatra se neće paliti u hramovima, stoka se neće odvoditi na žrtveni stol, niti jedan komadić mesa neće biti odnesen u hram. Ali ako otrov padne na zemlju, svi će hramovi biti preplavljeni srećom, bogovi će biti sretni u svojim svetištima.27 Sada možemo misliti da su ljudi jedina bića na koja ovakve prijetnje mogu štetno djelovati, jer bi izgubili dobru volju bogova. Ali za Egipćane su ljudske aktivnosti imale kozmičke posljedice, posebno svete aktivnosti izvođene u hramskim obredima. U velikoj mjeri bogovi bijahu ovisni od ljudskih bića čije su religijske aktivnosti uključivale mobilizaciju heke. Iz perspektive ovog šireg religijskog senzibiliteta moramo shvatiti uporabu prijetnji u magijskoj praksi. Ako doktor prijeti da će nebo pasti i svjetlo nestati ukoliko njegov pacijent ne bude izliječen28, to je moguće samo zato što su ljudska bića općenito doživljavana kao da se nalaze u srcu univerzuma. Nisu bila vanjski promatrači koji su gledali na svijet za koji su osjećali da mu ne pripadaju. Baš suprotno, bili su u tolikoj mjeri dio univerzuma da su potencionalno mogli izražavati izniman, nadnaravan utjecaj unutar njega. Ponovno uređena priroda U ovom poglavlju razmotrit ćemo određeni tip magijske prakse koji pospješuje pojave koje su naizgled suprotne zakonima prirode. Razmatrajući ovai rio maeiie. trpbamn Magijska praksa zapamtiti da ideja o neospornim zakonima prirode nije postojala prije znanstvene revolucije. Koncepcija prirodnog zakona - da postoje određena pravila kojima se priroda mora pokoravati - jest moderna ideja i karakteristična je za naš odnos prema prirodi. Možemo govoriti o zakonima prirode samo zato jer prirodu doživljavamo kao nešto izvan nas, ali i same prirode. Priroda koja postoji za moderni znanstveni svijet je priroda koja nema unutrašnjost, nema dušu. Tako sve što se događa u prirodi treba biti protumačeno u terminima slijepe »poslušnosti« zakonima - misao koja je u 17. stoljeću koncipirana kao zapovijed koju je Bog nametnuo svijetu prirode. čudnovato je to da je beživotna priroda koja se pokorava tim zakonima analogijom kontradiktorna. Jer, podudarnost prirodnog zakona jasno je zasnovana na odnosu živih građana prema njihovim vladarima. Razlog zbog kojeg se ta analogija prepoznaje kao prikladna jest taj da je čovjekovo doživljavanje Boga odvojeno od njegovog doživljavanja prirode. Duhovno se ne vidi unutar svijeta osjetilnog doživljavanja, već kao da zauzima odvojenu sferu. Stoga, povezanost između nebeskog i prirodnog kraljevstva može biti obuhvaćena jedino u izrazima najudaljenije i neosobne vrste odnosa; ne može postojati ništa prisnije od »zakona«. U antičkom je Egiptu doživljavanje odnosa između prirode i božanstva bilo drugačije. Sunce nije kružilo oko Zemlje zbog zakona, već kao izraz života sunčevog božanstva koje je prolazilo kroz različite duhovne faze Kheprera, Raa i Atuma, koji su shvaćeni kao dnevni sunčev ciklus. Sunce je bilo izraz božanskog. U prirodnu sferu prenosilo je unutarnji, duhovni život, kao što ljudsko lice prenosi nešto što se događa u njihovim dušama. Kako za sunce tako i za svu prirodu: ništa u prirodi nije bilo jednostavno »to« - sve je bilo oživljeno i živo. U takvoj prirodi nije u pitanju zakon, jer čovjekovo doživljavanje prirode je ustvari doživljavanje duhovnih Egipat - hram univerzuma entiteta aktivnih unutar fizičke domene. Odnos boga sunca prema suncu nije mogao biti odnos
zakonodavca, kao niti odnos duše prema tjelesnim pokretima; jedno se očituje kroz drugo. Duhovno ne nameće zakone fizičkom, već se izražava i kroz fizičko. Vjetrovi, naprimjer, pušući iz četiriju pravaca, bili su ustvari duhovi, i kao takvi su i prikazivani. Na crtežu 7.3 vidimo sjeverni vjetar prikazan s četiri lavlje glave, južni vjetar Zapadni vjetar Istočni vjetar Crtež 7.10. Duhovi četiriju vjetrova. Magijska praksa s glavom lava, zapadni vjetar sa zmijskom glavom, a istočni vjetar s glavom ovna. Na isti način kao što se demonu bolesti moglo suprotstaviti na duhovnom planu, tako se moglo suprotstaviti i duhovima vjetra. Zbog toga što su vjetrovi bili živi, oni koji su bili u dodiru s duhovnim svijetom mogli su im se obratiti. Kršćani poznaju priču o Isusovom stišavanju oluje na moru. U Evanđelju po Mateju čitamo kako je Krist ustao i prekorio vjetrove i more te je nakon toga nastupilo stišavanje. Događaj nije opisan - i ne može biti opisan - u izrazu Kristovog izokretanja »prirodnih zakona«. On je, dakle, »prekorio« vjetrove i more kao da su bili živa bića. I, naravno, bili su. Samo je naša moderna svijest ta koja pronalazi da je teško s njima osobno komunicirati.29 Događaj na Galilejskom moru nije bio toliko neobičan čak ni za Rimljane. Za vrijeme vojevanja pod Markom Aurelijem, egipatski sveti čovjek, nazvan Harnuphis, spašava rimsku vojsku od propasti izazvavši čudesnu oluju. Za vladavine Konstantina neki Sopater pogubljen je pod optužbom da je vezivao vjetrove magijom jer brodovi sa žitom iz Egipta i Sirije nisu mogli stići do Konstantinopolisa zbog nepovoljnih vjetrova.30 Diljem antičkoga svijeta, kao i u Egiptu, kontroliranje elemenata kroz magijsko zapovijedanje duhovima elemenata bijaše bitan dio magijske prakse. Kako s elementarnim duhovima, tako i s drugim važnim prirodnim božanstvima kao što su bogovi rijeka. U Egiptu je kraljeva posebna odgovornost bila da se Nil podigne u odgovarajuće vrijeme i do odgovarajućeg stupnja. To potvrđuju i tekstovi i obredi. Naprimjer, faraonu Merneptahu pripisuje se zasluga za veliku poplavu koja je pratila njegovo ustoličenje predivnim animističkim izrazima: »Nil me poštuje u svakom tjesnacu.«31 Znamo za važne obrede izvođene tijekom razdoblja Dvadesete dinastije koji su »promovirali« takvo »poštovanje« od strane rijeke. Prinašane su žrtve (obično bik i guska) rijeci Silsileh u ime kralja u posebnom obredu koji je Egipat - hram univerzuma također uključivao kraljevski dekret koji je zahtijevao da se Nil podigne.32 Naziv dekreta bijaše »Knjiga koja čini da Nil izađe iz svog izvora«. Na crtežu 7.11 vidimo boga Nila u svetištu na svom izvoru, unutar zaštitničkih zavoja kobre. U današnje doba velikih brana i tehnološkog sustava kontroliranja rijeke, klečanje u pećini podzemnog svijeta i potreba da mu se udovoljava žrtvama i kraljevskim dekretima još nas uvijek može dirnuti. Zapadnjački um tako je spremno i s toliko neznanja shvatio proces kojim su nježni duhovi prirode bili Crtež 7.11. Bog Nila kleči u svom zastrašivani i prisiljeni na podzemnom hramu. Hram Iziđe, odlazak da se možemo Plle osjetiti zaprepašteni i pitati se: »Što smo učinili? Što smo postali?« Kontrola nad elementima vjetra i vode dokumentirana je u Bibliji u dobro poznatoj priči o bijegu naroda Izraela iz Egipta. čitamo kako je Mojsije razdvojio vode podizanjem štapa i širenjem ruku nad Crvenim morem (na hebrejskom yam suvh, što znači More od trstike ili Močvara, vjerojatno papirusna močvara u području Delte). Tekst govori da je Mojsije raširio ruke nad morem. Jahve je izložio more tijekom čitave noći jakim istočnim vjetrovima i od mora je načinio suhu zemlju. Vode se razdvojiše, a sinovi Izraela krenuli su suhim tlom; vodeni bedemi bili su im i slijeva i zdesna. Magijska praksa Takva spektakularna obilježja magijske kontrole nad elementima nisu bila rezervirana samo za Mojsija i bogove Izraela. Nije beznačajno da je Mojsije odgojen u egipatskoj kraljevskoj obitelji, jer su magijske vježbe vjerojatno bile dio njegovog obrazovanja. Dijeljenje vode zasigurno je bila vještina koju su prakticirali egipatski magi još u Starom kraljevstvu. Papirus VVestcar kazuje kako je kralj Snefru iz četvrte dinastije (prethodnik poznatijeg Keopsa) uživao u odmoru od svojih državničkih briga i plovio lađom po svom kraljevskom jezeru. Lađu je veslanjem pokretalo dvadeset mladih djevojaka iz njegove palače. Tada je jedna od
djevojaka ispustila veslo. Rastužena je prestala veslati. S obzirom da je davala ritam djevojkama na toj strani lađe, one su prestale veslati, a lađa se počela kretati ukrug. Kralj Snefru nije mogao utješiti djevojku obećanjem da će drugo veslo zamijeniti ono izgubljeno pa je pozvao svog glavnog magičara Zazamankha. Zazamankh se požurio uvjeriti kralja da će sve biti u redu. Stupivši na čelo broda, počeo je izgovarati »riječi moći« nad vodom. Tada je povukao jednu stranu jezera, postavljajući je na drugu tako da se formirala vodena stijena. Papirus kazuje: »Što se vode tiče, bila je dvanaest lakata duboka u sredini, a dubinu od dvadeset i četiri lakta dosegla je nakon što je bila preokrenuta.« I uskoro se na dnu jezera otkrilo veslo. Nakon što ga je djevojka uzela, Zazamankh je ponovno izgovorio riječi moći nad vodama i vratio polovicu jezera koju je pomaknuo iz njezina pravog položaja.33 Modernom čovjeku, koji vodu vidi kao živu supstanciju poslušnu jedino nepromjenjivim zakonima prirode, ova se priča mora činiti kao obična fantazija. Za Egipćane, međutim, priča može biti vjerodostojna jer su sve u prirodi doživljavali kao nešto obdareno dušom pa stoga otvoreno utjecaju, osvjedočenju, čak i prinudi. Vrsta moguće interakcije između ljudskih bića i svijeta prirode proširivala se izvan onoga što Egipat - hram univerzuma se danas općenito smatra mogućim. Egipatski mag ulazio je u odnos s dušom ili duhom kao objektom; radeći s te osnove izravnim pozivom na dušu ili duhovnu razinu, bio je sposoban unijeti promjene u njezinom fizičkom ponašanju. Da li se događaj iz VVestcar papirusa »doista dogodio« manje je važno od toga može li se on shvatiti unutar konteksta antičkih egipatskih nazora. Dok su ovakvi događaji nerazumljivi u modernim znanstvenim terminima te stoga moraju biti neprihvaćeni od strane pripadnika znanstvenog pogleda na svijet, oni su u potpunosti kompatibilni s animističkim gledištima antičkih Egipćana. Ako je određeni tip fenomena neprotumačiv unutar određenog seta pretpostavki, ali protumačiv unutar drugog, tada bismo možda trebali preispitati primjerenost pretpostavki koje ne uspijevaju osigurati temelj za razumijevanje fenomena, prije nego ispitati realnost samog fenomena. Razmotrimo daljnji primjer iz priče o sukobu naroda Izraela i Egipćana. U Bijegu čitamo da Jahve govori Mojsiju da, ukoliko mu faraon zapovjedi da stvori čudo, on mora kazati Aaronu: »Uzmi svoj štap i baci ga pred faraona; neka se pretvori u zmiju.« Faraon je od Mojsija i Aarona zatražio da izvedu neko čudo, a Aaron mu učini na volju i baci štap koji se istog trenutka pretvori u zmiju (crtež 7.12). Priča iz Bijega dalje kaže da je faraon tada pozvao svoje mage da čarolijom učine isto. Očito je sposobnost pretvaranja štapa u zmiju bio u moći egipatskih maga. Poanta ove priče, onako kako kazuje Biblija, počiva manje u izvođenju čina transmutacije, a više u činjenici da je Aaronova zmija progutala zmije faraonovih maga, osiguravši tako superiornost Aaronovog boga. Iz egipatskih je izvora poznato da je transmutacija nečeg prividno neživog u nešto živo bila osnova prakse egipatskih maga. Bio je to dio umijeća svećenika-maga i prakticiran je svakodnevno. U hramovima, primjerice, lik faraona na zidinama hrama nostaie živ kroz svećeničku slnžhn Magijska praksa Crtež 7.12. Aaron pretvara štap u zmiju pred nepomičnim faraonom. Ovu su radnju s lakoćom izvodili magičari s faraonovog dvora. Razmatrali smo već (poglavlje 6) metafizička predmnijevanja u osnovi magijskog oživljavanja slika i kipova. Jer, u slučaju štapova koji postaju zmije, suočavamo se s nečim što je više od oživljavanja likova. A pitanja koja proizlaze jednako su enistemološka kao i metafizička. Egipat - hram univerzuma Iz rimskih vremena dolazi nam priča koju nam prenosi Lukijan. Radi se o grčkom putniku Eukratu koji je otišao u Egipat gdje je učio od pisara i svećenika. Na svom mističnom putovanju Eukrat je stigao do Tebe. Posrećilo mu se jer je dobio neke proročke stihove od jednog od Memnonovih kolosa. Na povratku susreće maga koji je dvadeset i četiri godine proveo u podzemnom svetištu gdje je učio Izidinu magiju. Taj je izniman čovjek bez opasnosti po svoj život mogao jahati na leđima krokodila i čini se da je razvio iznimne moći nad elementom vode. Kada je mag pozvao Eukrata u svoju kuću, ovaj je prihvatio, ali se nemalo iznenadio kada tamo nije pronašao niti jednog slugu. Iznenađenje je preraslo u čuđenje kada je mag uzeo metlu, prekrio je lanenom krpom te nad
njom počeo izgovarati riječi moći. Metla je »oživjela« i na magovu zapovijed obavljala sve poslove koje je on zatražio: kuhanje, metenje, pranje. Izgovorivši još neke moćne riječi, metla je ponovno postala metlom. Isto djelo transmutacije magičar je ponovio sa zasunom na vratima i tučkom. Svi znamo što slijedi, jer priča nam je poznata pod nazivom »čarobnjakov učenik«. Eukrat je u svojoj želji za stjecanjem vještine pažljivo slušao kada je magičar recitirao riječi moći nad tučkom i sam je ponovio formulu nakon što je magičar otišao. I gle, tučak je oživio: »Idi i dohvati mi nešto vode da mogu prati!« reče Eukrat. Tučak je zagrabio nešto vode. Ali Eukrat nije naučio kako zaustaviti tučak od donošenja vode. Donosio je sve više i više, a Eukrat je uskoro bio izvan sebe kada je magičareva kuća počela poplavljivati. U očaju je presjekao tučak na dva dijela. Ali, na njegov užas, sada su obje polovice donosile vodu i kuća se počela puniti vodom dvostruko brže nego prije. Katastrofa je spriječena pravovremenim povratkom maga. Lukijan je bio satiričar, ali rijetko kada su njegove priče bile čiste izmišljotine. U njima je često istinita osnova. Naravno, ova priča u cijelosti može biti izmišljena. Ali moramo Magijska praksa primijetiti da spada u istu kategoriju kao i biblijska priča o pretvaranju štapova u zmije. Hoćemo li je prepoznati jedino kao zabavu? Poznavajući široki animistički kontekst antičkih egipatskih gledišta, čini mi se da bismo trebali stati prije nego označimo ovaj tip magije jednostavno kategorijom fantazije. Pretpostavimo da su ljudi koji su bili prisutni na faraonovom dvoru doista doživjeli da se Aaronov štap pretvori u zmiju. Ako smo spremni prihvatiti da se takav susret Aarona, Mojsija i faraona dogodio, zašto nam je tada tako teško prihvatiti čudesni događaj? Razlog je taj da smo se toliko navikli doživljavati prirodu na način koji isključuje pojavu ovakvih događaja. Naša neživa priroda može se ponašati samo na određene ograničene načine, definirane takozvanim zakonima prirode. Koncepcija prirodnog zakona, međutim, izrasta u relativno novije vrijeme u izražaj specifičnog modernog doživljavanja prirode. To moderno doživljavanje prirode kao nešto »izvanjsko«, radikalno različito od onoga što doživljavamo kao »unutarnje« ili onoga što se odnosi na naš vlastiti individualni život duše, preduvjet je ideje o prirodi koja se pokorava neosobnim, objektivnim zakonima. Jednako je to preduvjet doživljavanja nas kao samoposjedujućih, samosvjesnih ega, sposobnih razlikovati ono što pripada našoj vlastitoj subjektivnosti od onoga što se događa neovisno o našoj psihi. Na taj način mi prepoznajemo stvari i događaje kao nešto što se događa »izvan nas«, nešto što se događa u sferi različitoj od misli, osjećaja, želja i intuicije, a što se očito događa u nama. Ali ta moderna diferencijacija subjektivnog unutarnjeg svijeta i vanjskog svijeta objektivnih činjenica je nešto što je nastalo kroz povijesni proces. Danas postoji razumijevanje vrste doživljavanja prirode kakvo nije postojalo u antičkim vremenima. Ljudska svijest nije uvijek bila onakva kakvom je doživljavamo danas. Jedna od najjasnijih naznaki toga iest činienica da se oriroda doživljavala animistički, to iest Egipat - hram univerzuma kao da ima unutarnju dimenziju, duševni život. Da bi takvo doživljavanje bilo moguće, granice ljudske svijesti morale su biti drugačije definirane. Možda bismo trebali reći - manje jasne definirane. Unutrašnjost nije bila ekskluzivna osobina ljudske duše nego kvaliteta koja se pripisivala i rijeci i vjetru i suncu. Sam animizam, međutim, nije dostatan za tumačenje magije koju sada razmatramo. Mora biti temelj tumačenja kojeg pokušavamo pronaći. Jer, ako prihvatimo da priroda i ljudska psiha funkcioniraju mnogo povezanije i da se priroda doživljava kao ono što ne postoji samo na fizičkoj razini već i na psihičkoj, tada imamo epistemološke uvjete koji nas mogu voditi do razumijevanja izvođenja takvih »čuda«. Jer shvaćanje da se priroda doživljavala jednako na fizičkom kao i psihičkom planu znači uključiti međupovezanost tih razina. Na taj način, a to je kritična točka, fizički događaji mogu se doživjeti s istim stupnjem vjerodostojnosti kao psihički događaji. Kao što smo vidjeli, demonima se izravno obraćalo, bogovi su mogli govoriti preko kipova, duhovni svijet bio je realnost koja je bila manje predmetom vjerovanja od ponovljenog iskustva. Ekspertiza magičarevog zakona leži u spajanju duhovnih i materijalnih razina u namjerno izazvano
i moćno združivanje. Magija nije funkcionirala isključivo na» fizičkoj ili psihičkoj ili duhovnoj razini, već na sve tri razine zajedno. Transmutacija štapova u zmije bila je jednako psihička i duhovna (to jest uključivala je bogove, netere), kao i fizički događaj. Odvijala se kroz stapanje triju sfera postojanja, u nizu događaja u kojima je bilo nemoguće razlikovati njihove ontološke razine jer su u tim magijskim aktivnostima bile sjedinjene. Ono što se dogodilo mogli bismo opisati kao suštinsko psihički ili halucinatorni fenomen. Ali bila bi to moderna interpretacija događaja koji su se zbili u potpuno različitom epistemološkom miljeu od onog koji prevladava danas. Da! Te stvari doista se Magijska praksa dogodiše, ali da smo s našom modernom sviješću bili tamo kao svjedoci, sumnjam da bismo doživjeli isto. Theodore Roszak jednom je ukazao na moderan primjer magijske transformacije koji je naglasio dilemu s kojom se suočavamo pokušavajući razumjeti epistemološke osnove egipatske magijske transmutacije. Na šamanističkoj seansi kojoj je nazočio antropolog, član Kanadske arktičke ekspedicije iz 1913-1918, svaki član eskimskog plemena vidio je kako se šaman Hugilak pretvara u polarnog medvjeda, kao dio obreda. Antropolog ih je ispitivao, a oni su inzistirali na tome kao na »nepobitnoj činjenici«. Antropolog nije vidio ništa takvog pa je događaj interpretirao kao kolektivnu halucinaciju. Roszak komentira: »Budući je empirička suglasnost u cijelosti bila protiv njega - i to s obzirom da su Eskimi zasigurno bolji autoriteti glede onoga što jest i što nije polarni medvjed -zaključujem da je njegova interpretacija pogrešna«.34 Ono što doživljavamo ovisi o našem modelu svijesti. Naše moderno prosuđivanje o onome što je »stvarno« i što nije »stvarno« uvjetovano je našom sviješću. Nazovite je kako hoćete -znanstvenom sviješću, objektivnom sviješću, promatračkom sviješću - ona je karakterizirana jasnom svjesnošću; potrebno je razlikovati ono što je unutar nas od onoga što je izvan nas. Moderna psiha definira sebe činom razlučivanja unutarnjeg od vanjskog, subjektivnog od objektivnog. Na taj način osjećamo da znamo gdje počinjemo i završavamo, imamo konačan osjećaj »Ja« kao suprotnost »ne-Ja«. U vrijeme antičkog Egipta ovaj model svijesti nije postojao. Još nije nastao. To znači da razlikovanje onoga što je bilo »stvarno« od onoga što »nije stvarno« bijaše drukčije od našeg doživljavanja. Vanjski i unutarnji svijet nisu bili strogo odijeljeni, i kao posljedica toga, doživljavanje psihičkog bilo je bogatije - bilo je stopljeno s unutarnjim, duhovnim kvalitetama koje danas volimo prepoznati kao subjektivne Droiekciie. U isto vriieme, doživliavanie duhovnoc biiaše Egipat - hram univerzuma konkretnije, objektivnije. Za nas su duhovni događaji vrlo osobni. U Egiptu su bili kolektivni. Postojalo je nešto što možemo nazvati »javnom imaginacijom« - javnim unutarnjim životom koji je omogućavao doživljavanje određenog reda ili poretka potpuno objektivno. Antropolog nije bio sposoban doživjeti šamanovu preobrazbu u polarnog medvjeda, a nesumnjivo bismo i mi bili u istom položaju kada bismo bili preneseni u prošlost, na faraonov dvor, i našom modernom sviješću promatrali magijsko natjecanje između Mojsija, Aarona i faraonovih magičara. Da smo bili nazočni dijeljenju Crvenog mora, možda ne bismo doživjeli ništa. Jer strukture realnosti nedjeljive su od svijesti koja ih doživljava. Zato krenimo na razmatranje sustava antičke egipatske psihe. 8INKARNACIJA DUŠE Bogovi i psiha Da bismo razumjeli način na koji je funkcionirala antička egipatska svijest, potrebno je napustiti mnogo naših pretpostavki vezanih za prirodu ljudske svijesti i odnos individualne svijesti prema objektivnom ili »javnom« svijetu. Događaji koje moderni um svrstava u čisto »unutarnje«, u subjektivnost neke individue ili grupe individua, za antičku su svijest imali mogućnost stjecanja vjerodostojne sile, jednake onome što doživljavamo kad doista zamjećujemo. Ne samo da vanjski događaji imaju »unutarnji« aspekt, nego i unutarnji događaji koje prepoznajemo kao one koji se zbivaju unutar psihe mogu biti doživljeni kao »vanjski« događaji. To znači da naš moderni osjećaj o onome što je »iznutra« i onome što je »izvana« u antičkom Egiptu nije postojao u smislu današnje podjele ili dihotomije. Tamo je postojala »javna imaginacija« koja je djelovala kao posrednik za
određeni tip doživljavanja koji više nije bio vjerodostojan za modernu psihu. U javnoj Egipat - hram univerzuma imaginaciji ljudi su mogli doživjeti stvar zajednički, tako da ona nije bila ograničena na privatni svijet individualne psihe, niti su ta doživljavanja bila osjetimo zamjetna. Stoga, suprotno našoj modernoj orijentaciji, neosjetilno zamjetni događaji nisu nužno bili ograničeni unutar subjektivnosti određene osobe, već su imali mogućnost stjecanja objektivnog i javnog statusa. čak štoviše, u različitim magijskim situacijama osoba je mogla biti poistovjećena s transpersonalnom energijom ili bogom do te mjere da je njihova psiha u cijelosti postala apsorbirana u transpersonalnu moć. Doživljavana je kao bog i mogli su je doživjeti i drugi. Kroz poistovjećivanje s bogom, osoba je mogla zadobiti sposobnost kojom se postižu stvari obično izvan opsega ljudskih mogućnosti. Sposobnost doživljavanja takvih nadnaravnih identifikacija bijaše isključivo pravo onih s magijskim znanjem. Izgleda da je za većinu ljudi odnos prema bogovima bio integralni dio dnevnog života. U Poglavlju 1 vidjeli smo da je priroda doživljavana kao nešto što je prožeto nebeskim energijama. Bogovi nisu bili negdje daleko. Oni su činili pozadinu za ljudsko svakodnevno doživljavanje prirode. Bogovi, međutim, nisu bili samo ograničeni na prirodu. Bog poput Setha mogao je biti doživljen kao očitovanje osobina pustinje i oluje, ali jednako tako mogao je biti očitovan u ljudskom nasilju, divljaštvu, svađalaštvu, pijanstvu i seksualnoj razuzdanosti. Niti jedna od ovih osobina nije nužno prepoznata kao zlo. Na isti se način Thoth može u prirodi doživjeti kao božanska nazočnost iza ili unutar mjeseca. Ali u ljudskoj psihi Thoth je jednako doživljavan kao sposobnost učenja, razmišljanje i mudro postupanje. Kako sa Sethom i Thothom tako i s drugim božanstvima -većina je doživljavana kao psihičke, a ne samo prirodne sile. čak i ako promišljeno zazivanje boga - ili namjeran pokušaj vlastitog projiciranja u energetsko polje vlastitog božanstva Inkarnacija duše - nije provedeno, postojao je naširoko prihvaćen osjećaj da su bogovi sile djelotvorne unutar ljudske psihe, koje manje ili više postaju nazočne u različitim osobama u različitim vremenima. Stupanj svijesti ili sigurnosti znanja o tim božanskim energijama nije morao biti razvijen u široj populaciji, ali činjenica je da su bogovi uveliko prisutni u psihi antičkih Egipćana. Ako prihvatimo da je poseban zadatak magičara bio razvijanje duha i pouzdanije svijesti o bogovima unutar okvira okultnog znanja i duhovnog treninga koji je stvarao »životopis« Kuće života, ne bismo smjeli zaboraviti razmjer u kojem je antička egipatska psiha bila prožeta bogovima. Veći dio ljudi, u doživljavanju psihičkog procesa, morao je osjećati povremenu ili čestu povezanost s bogom. Seth i Thoth dva su primjera. Ali egipatski panteon bio je iznimno velik. Možemo se pitati koliko je funkcija koje danas pripisujemo »našim vlastitim« sposobnostima mobilizacija božanske energije? Na ovo pitanje nije lako odgovoriti. U prvom redu, pogrešno je povezivati neke podudarnosti specifičnih funkcija i bogova (naprimjer nasilan osjećaj sa Sethom, stjecanje znanja s Thothom). Osoba može imati posebno blizak odnos s određenim božanstvom koje može inspirirati lanac misli, osjećaja i želja. I ponovno, različiti ljudi mogu doći pod utjecaj određene energije koja, poglavito zbog različitog duhovnog konteksta, može nositi energiju čitavog niza bogova. Zato bismo trebali biti oprezni kada pokušavamo okarakterizirati psihološke kvalitete s određenim pridruženim božanstvima. Mnogo je vrednije pokušati dobiti osjećaj za svakog boga ili božicu kao energetsko polje u kojem i izvan kojeg se antička psiha kretala. To se može učiniti pomoću promatranja i promišljanja slika, tekstova i obreda povezanih sa svakim od božanstava, a ovaj je zadatak izvan djelokruga ove knjige. Ukoliko želimo shvatiti svijet antičkih Egipćana, za nas nije bitno samo razmatranje činjenice da su bogovi shvaćeni Egipat - hram univerzuma Crtež 8.1. Procesija Hathorinih vosvećenika. Šesto stoljeće vrije Krista. unutar psihe, nego i razvijanje senzibiliteta kakvim su ih oni mogli doživjeti. Sljedeći primjer može biti od pomoći. Znamo da je Hathor, općenito smatrana božicom ljubavi, na festivalima slavljena glazbom, plesom i ispijanjem velikih količina vina. Na crtežu 8.1 vidimo procesiju Hathorinih posvećenika; s lijeve strane muškarac svira dvorednu frulu; ispred njega je naklonjena žena koja podiže svoju haljinu i
udara se dlanom po stražnjici u ritmu glazbe; pred njom je druga žena u dugoj haljini f s parom čegrtaljki koja puteno pleše; ispred nje muškarac svira liru. Procesija se kreće prema svetištu božice na način veselog prepuštanja. Taj način veselog prepuštanja je božičin. Doživljavan je u onim aktivnostima kroz koje je božica slavljena - u sviranju, plesu, erotici i pijanstvu. To ne znači da je Hathorina energija uvijek nazočna u tim aktivnostima. Kada pijanstvo postane ružno i destruktivno, prije će se osjetiti nazočnost boga Setha nego božice Hathor. No, tamo gdje je postojala lakoća duha, benevolentno pijanstvo, Egipćani su osjećali bliskost s Hathor. Slavljenje Hathor bijaše u isto vrijeme i zazivanje njezine nazočnosti. Slavlienici bi postali prožeti niezinim duhom, a Inkarnacija duše mi možemo slutiti da bi individualna osobnost slavljenika bila podignuta u stanje svijesti u kojem su on ili ona osjećali transpersonalnu energiju božice. Dok druga božanstva (čak i sama Hathor) nisu nužno doživljavana s toliko očitim napuštanjem samokontrole, svako antičko božanstvo moralo je imati moćan utjecaj na psihu. Baš zbog toga što su to bile transpersonalne sile, susret s božanstvom morao je osobu podići do psihičke razine u kojoj je njezin utjecaj individualnosti bio umanjen. Njihova kolektivna svijest otvarala se arhetipskim dubinama (i visinama) koje u našim modernim vremenima nastojimo smjestiti u kolektivno nesvjesno. Posljedica toga je da je njihov osjećaj ega bio razmjerno slabiji od našeg, zbog toga što je njihova kolektivna svijest bila otvorenija i prijemčljivija za transpersonalne energije kojih smo mi znatno manje svjesni.1 Proizlazi da je nadvladavanje kolektivne svijesti bogova bilo stanje - čak i nužan uvjet - razvitka modernog ega. Također, ako istražimo egipatske tekstove i ilustracije u kojima se upućuje na različite aspekte psihe, ne trebamo očekivati otkriće freudovske ili jungovske psihološke mape s kojom smo upoznati, već nešto potpuno drukčije. Važno obilježje antičke egipatske literature, religijske i nereligijske, jest da su kvalitete duše često smještene u određene dijelove tijela. Udovi, osjetilni organi, unutarnji organi, čak i zubi i kosti, doimaju se zaodjenuti psihičkim atributima. Svaki od njih nosi relativno specifične duševne kvalitete. To znači da, kada su Egipćani željeli izraziti kvalitetu želje, misli ili namjere, često su to činili kao da se radi o atributima određenog dijela tijela. Egipat - hram univerzuma Za osobine volje često se naznačivalo da pripadaju udovima: moćne noge i jake ruke obilježavale su snagu volje i sposobnost iznošenja želja. U »Knjizi mrtvih« nalazi se poglavlje »Stjecanje moći u nogama«, što se vjerojatno mora odnositi na jačanje kvalitete duše, uobičajeno povezane s donjim ekstremitetima. U Podzemnom svijetu putnik kaže: »Moji su koraci dugački, moja su bedra podignuta; prošao sam velik put i moji su udovi jaki.«2 U kontekstu Podzemnoga svijeta nije vjerojatno da bi takva tvrdnja bila čisto literarna. I doista, vinjete koje ilustriraju ovo poglavlje obično prikazuju ba ili dušu, putnika u formi ptice koja izlazi iz grobnice, koristeći kao sredstvo kretanja krila, a ne noge. Crtež 8.2, papirus Khare, tipičan je primjer toga. Kao što izraz »imati moć u nogama« treba biti shvaćen kao upućivanje na psihičko stanje osobe, jednako je i s izrazom »imati dvije ruke«. Naprimjer, kralj Sesostris I spominje važnost »posjedovanja dviju ruku«: »Vještina i budnost pripadaju onome tko je slobodan od tromosti. Sva djela Crtež 8.2. Ba (ili duša) s »moći u svojim rukama«. Papirus Khare. Osamnaesta dinastija. ff^ZTT pripadaju upućenom. Onaj tko ima dvije ruke učinkovit je...«3 »Imati dvije ruke« znači marljivo pristupiti poslu. Kako je s rukama i nogama, tako je i sa stopalima i šakama. Stopala su, kao i noge, nositelji volje, dok šake prenose čovjekov odnos prema drugima. Vjerovati nekome, naprimjer, doslovno je značilo »dati im svoje ruke«. Slično tome, Inkarnacija duše u »Knjizi mrtvih« osobine ruku mogu postati »ispunjenje čestitosti«. Ovaj način izražavanja možemo označiti jednostavno kao literarni sporazum koji izrasta izravno iz vizualne konkretnosti hijeroglifskog pisma. čak bismo mogli utvrditi da su Egipćani bili pozitivno
ograničeni hijeroglifskim sustavom pisma za izražavanje apstraktnih ideja na fizički način. Protivnici takve interpretacije trebaju imati na umu da jezik nije jednostavno nositelj izražavanja ostvaren mentalno, već da je to izražavanje mentalnosti. Budimo oprezni u izricanju mišljenja da je egipatski razum bio poput našeg; bio je ograničen hijeroglifskim pismom. Ili, rečeno drugačije, hijeroglifsko pismo bilo je odgovarajući medij za uobličavanje antičkoga egipatskog mentaliteta. Daleko od bilo kakve krutosti, on je reflektirao bogate simboličke načine poimanja i odnosa spram fizičkih i psihičkih sfera postojanja. Uočili smo već da ove dvije sfere nisu doživljavane kao razdvojene - onako kako ih danas nastojimo doživjeti. Sada je nužno ići dalje i ozbiljno razmotriti ideju da su psihičke osobine doista doživljavane kao da su »smještene« u različitim dijelovima tijela. Slikovni karakter hijeroglifskog načina pisanja omogućio je nenaporni prijevod ovog doživljavanja u pisanu riječ. Hijeroglifsko pismo, zbog toga jer je slikovno, nije stvorilo podjelu između konkretnog i apstraktnog, između »vanjskog« i »unutarnjeg«. I to nije učinilo jer ni antički egipatski mentalitet nije to učinio. Stalno smo suočeni s načinom izražavanja koji ističe činjenicu da je egipatski osjećaj »sebe« bio »distribuiran« u različite dijelove tijela. Osjetilni organi, udovi, unutarnji organi itd. kao da su imali vlastiti život do te mjere da imamo dojam da su funkcionirali vidljivo autonomno. Naprimjer, nos je taj koji diše, usta su ta koja govore, uho je ono koje čuje. U »Himni Merikarea« čitamo da bog stvara zrak kako bi »naše nosnice mogle živjeti«4 i uobičajeno je opisan - i portretiran Egipat - hram univerzuma Crtež 8.3. Bogovi daju život nosu Tutmozisa IV. Grobnica Tutmozisa IV. Dolina kraljeva. u ritualnim gestama - kao bog koji daje život nosu, kao da djeluje u interesu čitave osobe (crtež 8.3). Na Sehetepovoj steli čitamo kako »nos postaje hladan« kada je kralj bijesan. To je neobično živopisna fraza koja evocira sliku ljudi ispunjenih strahom. Kao posrednik straha, nos ima očitu i važnu funkciju u psihofizičkom sustavu. Pokoriti se pred bogom ili moćnom osobom, pri čemu je nos dodirivao zemlju, bio je način priznanja da je život te osobe ovisan o njegovom.5 Na sličan način pronalazimo usta koja govore ili ne govore.6 čak štoviše, zbog toga jer su usta ta koja govore, moralna kvaliteta onoga što je rečeno prepoznata je kao nešto što pripada ustima. Opća fraza korištena za opis poštene osobe bila je da ima »ravne usne« (pravilne usne). Usta su također Inkarnacija duše prepoznata kao ulazna ili izlazna točka života. Ceremonije oživljavanja kipova bijahu doslovno ceremonije otvaranja usta. Jednako tako, rituali za oslobađanje ba (ili duše) iz tijela u trenutku smrti zahtijevali su da usta budu otvorena. Događaj tog dugog i složenog obreda prikazan je na crtežu 8.4. Tu je opisan Nebseni, čija usta otvara čuvar ravnoteže koji pruža ruku prema njegovim ustima. Crtež 8.4. čuvar ravnoteže otvara Daljnja faza obreda Nebsenijeva usta. Papirus Nebseni. uključivala je uporabu Osamnaesta dinastija. svetog tesla, izrađenog od željeza, kojeg bi svećenik podignuo do usta umrlog i rekao: »Otvorio sam tvoja usta Anubisovim instrumentom, sa željeznim alatom s kojim su otvarana usta bogova.«7 Podizanje tesla do usta prikazano je na crtežu 8.5. Dok su drugi dijelovi tijela također uključeni u ove obrede, usta bijahu daleko najvažnija. Nekoliko poglavlja »Knjige mrtvih« posebno je posvećeno otvaranju usta ili »davanju« ustima osobe tako da bi »s njima« mogla govoriti u Podzemnom svijetu.8 Usta, dakle, bijahu obdarena važnim osobinama. Naznačena su kao simbolički predstavnik međuodnosa fizičkog i psihičkog kraljevstva, posrednik između života i smrti, između smrti i obnovljenog života. Skupa s ustima, u ritual »otvaranja usta« uključeno je i oko. Za vrijeme obreda otvarano je i oko, kao psihičko središte čovjekova zdravlja, dobrobiti i moći.9 U »Tekstovima piramida« nalazi se značajan stih: Egipat - hram univerzuma Unasovo utočište je u njegovom oku; Unasova zaštita je u njegovom oku; Unasova pobjednička snaga je u njegovom oku; Unasova moć je u njegovom oku.10 Oko, organ vida, također je i izvor unutarnje snage. U njemu se nalazila snaga osobe. Tako u
»Tekstovima piramida« čitamo kako kralj »polaže užas u oči svih duhova koji ga gledaju i u svakog tko čuje njegovo ime«.11 »U priči o Sinuheu« iz Srednjeg kraljevstva, o kralju se kaže: »Oko koje te gleda neće se bojati«.12 Nijansa značenja nije potpuno ista kao moderan opis nečega što ima (ili nema) zastrašujuće oči. Za antičke Egipćane oko je imalo i psihičke i magijske osobine, što znači da je upućivanje na oko bilo upućivanje na posebne značajke koje je oko posjedovalo. činjenica da ljudska bića imaju oči znači da ljudi mogu koristiti osobine pripisane oku. Ali ako je prepoznato kao biće po vlastitom pravu, postoji praktički Crtež 8.5. Otvaranje usta uz pomoć svetog tesla. Grobnica Pe-ta-Amen-Apeta. Novo kraljevstvo. kao neovisan duhovni arhetip. Personificiran je kao sveto wedjat oko, moćni simbol božanske kreativne i destruktivne moći koja je često korištena kao zaštita u egipatskoj religijskoj umjetnosti.13 Ponekad je prikazivan s krilima, kao na crtežu 8.6, s rukom kao da ističe neovisan status. Na crtežu 8.6, iz grobnice Novog kraljevstva, oko prikazuje kađenje s Inkarnacija duše rukom ispruženom prema Ozirisu. Ispod, vlasnik grobnice Pashedu diže svoje ruke u činu obožavanja. Ova iznimna slika ističe činjenicu da su oko Egipčani doživljavali kao obdareno svojstvenim prihičkim kvalitetama, jer bi drugačije simbolu wedjat nedostajala stvarna oživotvorenost. Zanimljivo je da uho nije postiglo neovisan simbolički status sličan oku. Za Egipćane je duhovni prototip oka bio suštinski kozmički - sunce i mjesec prepoznati su kao nebeske oči boga neba Horusa. Wedjat je personificirao te kozmičke oči. No uho nije imalo takav kozmički značaj. Unatoč tomu, ljudsko je uho, kao ljudsko oko, bilo prožeto posebnim psihičkim osobinama. Napose, uho je bilo organ kroz koji je mentalna sposobnost pozornosti usmjeravana u svijet, posebno u njegov duhovni poredak. Tako je slušanje imalo mnogo šire značenje nego što ga ima danas. čovjekov um, njegova mudrost, bijaše tamo gdje je bilo njegovo uho. Zato je bilo moguće da vezir iz Starog kraljevstva Ptahotep moli za »sluh« kao što bismo se mi mogli moliti za mudrost i izgovoriti da »Bog voli onoga tko čuje, a mrzi onoga tko ne čuje«.4 ZaEgipćanejedarsluha bio osnova zamjećivanja Crtež 8.6. Wedjat oko prinosi istine. Budući da je svijet darove. Grobnica Pashedua, Deir el nastao izravno kroz Medina. Egipat - hram univerzuma božanski izričaj, oko je, prije nego uho, bilo organ koji je otvarao um prema najdubljim razinama stvarnosti. Bog Ptah, koji je stvorio svijet kroz uobličenje nativnog zvuka svojim jezikom, također je bio bog »velik u slušanju«. Drugi bogovi su također opisani kao da »imaju uši« (primjerice Thoth, Izida i Horus) - fraza koja je značila da su bogovi bili vrlo mudri i vrlo suosjećajni jer su čuli potrebe ljudi kao i čitav nebeski sklad. Zbog toga mnogobrojne stele imaju na svojoj površini ugravirane uši kako bi se uvjerilo boga da obrati pozornost na molitvu ili poniznu molbu. Crtež 8.7 jedan je od tih primjera. Skupa s udovima i osjetilnim organima, unutarnji organi također su imali važan psihološki status kao centri psihičkog funkcioniranja. U »Maksimama Ptahotepa« trbuh je okarakteriziran kao sjedište impulzivnih želja, apetita i osjećaja. Trbuh može biti »hladan« ili »vruć« ovisno o impulsima koji su integrirani unutar šireg društvenog ili moralnog konteksta. Kleveta ili uvreda časti opisana je kao »izbacivanje osobe vrućeg trbuha«, dok je ljubazan čovjek onaj »hladnog trbuha«.15 U »Uputama Kagemniju« iz Starog kraljevstva, trbuh je opisan u terminima koji naznačuju da je vidljivo bio smatran poluautonomnim psihičkim centrom: »Bezvrijedan je onaj čiji je trbuh gramzljiv kada je vrijeme obroka prošlo / On zaboravlja one u čijoj se kući njegov trbuh skice.« U istom raspoloženju Ptahotep komentira: »čovjek od povjerenja (...) ne daje svom trbuhu da govori.«16 Istodobno se trbuh smatrao čovjekovim središtem moći. Već smo vidjeli kako su magičari integrirali magiju smještajući je u svoj trbuh: »Popet ću se i uzdići na nebo«, kaže kralj magičar, »moja magija u mom je trbuhu.«17 Moćni ljudi mogu se prikazati kao ljudi s velikim trbusima. Standardni način opisivanja važnog čovjeka je prikaz lika s ispruženom nogom, štapom u lijevoj ruci i žezlom u desnoj. Kipu na crtežu 8.8 nedostaje žezlo, ali on je očito važan čovjek s velikim trbuhom. Inkarnacija duše
Ono što je smješteno u trbuhu postaje uobičajeno ili instinktivno; ono što je jednom u trbuhu traje zauvijek. Ptahotep izražava trajnu naklonost tako da je doznačuje trbuhu: »Ljubav traje u trbuhu onih koji se vole.«18 Ovakavnačinpromatranja trbuha, kao mjesta potpuno integriranih kapaciteta, osjećaja i misli, ponovno susrećemo u razdoblju Novog kraljevstva, u »Uputama Amenemopea«, gdje se kaže: »Počivaj u kućici svog trbuha.«19 U negativnom kontekstu trbuh je očito u suprotnosti sa srcem. Crtež 8.7. Molitvena stela upućena Ptahu. Novo kraljevstvo. Onaj čije se srce pokorava trbuhu polaže svoj prijezir na mjesto ljubavi; njegovo je srce bijedno, tijelo mu je nepodmazano. Veličina srca je bogomdana, a onaj tko se pokorava svom trbuhu stječe neprijatelja.20 To da srce može biti »zavedeno trbuhom«21 znači da je uvijek postojao stupanj vrednovanja trbuha, na što ne nailazimo kada se radi o srcu. Fizički je srce na višem mjestu od trbuha, a ujedno i psihološki. Prepoznato je kao duhovni centar osobe, mjesto gdje će osoba doći najbliže svojem ka, Egipat - hram univerzuma Crtež 8.8..................... nema prijevoda !!!!!!! povezanim sa srcem: »Prati srce sve dok živiš... Ne uskraćuj vrijeme slijeđenju srca, jer to povređuje ka.«22 Na crtežu 8.9 Ani stoji s podignutim rukama u činu štovanja pred vazom koja simbolizira srce. Podignuta je na standardnom mjestu, ispred četiriju bogova koji sijede na pijedestalu s obličjem simbola maat. U »Knjizi mrtvih« Ani o svom srcu kaže: »Ti si ka unutar mog tijela koji stvara i osnažuje moje udove.«23 Ka bijaše izvorom čovjekove vitalne energije. Zanimljivo je da se fraza »prati srce« odnosi na osobu koja je postala energizirana. Za lovca koji se raduje rečeno je da »pere svoje srce«; izljev gnjeva doslovno se" može opisati (a tako vjerojatno i osjetiti) kao »pranje srca«.24 Oprezno srce je srce koje je postalo ispunjeno energijom tako da daje izražaj jakim osjećajima te se na taj način povezuje s ka. Ali srce je također bilo i središte kontemplacije. Prema Ptahotepu, »srce je ono koje poučava svog vlasnika u slušanju ili neslušanju«. Bilo je to »mjesto slušanja« gdje je čovjek mogao doći do dubljih razina razumijevanja i do životnog sklada. U srce se osoba otvarala maat. »Ja sam slušalac koji sluša maat, koji je polaže u srce.«25 Srce je također sjedište sjećanja i namiom Wnip niip u suprotnosti mogli bismo prevesti Inkarnacija duše kao želju koja nije frustrirana.26 No, prave želje srca prenesene su refleksijom i prilagođene maat, za razliku od impulsa koji proizlazi iz trbuha. Jer kao organ tijela najpovezaniji s duhovnom biti, srce Crtež 8.9. Ani obožava svoje srce. je suštinski čisto. Zato PaPirus Anl Osamnaesta dinastija. ga je potrebno zaštititi od pokvarenih i štetnih utjecaja i sklonosti. Stoga ponekad pronalazimo upozorenja da »prikrijemo« ili »zapečatimo« srce.27 Ideja o bitnoj čistoći srca povezana je sa srcem kao izvorom čovjekovog postojanja. U poglavlju 30b »Knjige mrtvih«, putnik Podzemnim svijetom obraća se srcu kao majci: Moje srce, moja majka, Moje srce, moja majka, Moje srce kojim dolazim u postojanje... Obraćanje prati molba srcu da ne bude protiv osobe kao svjedok na suđenju. Izgleda kao da je srce druga osoba unutar osobe. Na drugim mjestima pismenih ostavština iz Novog kraljevstva srcu se obraća kao uvijek prisutnom bogu koji pomaže osobi »ući u njezino svetište« kada ona njeguje mudrost.28 Srce je, dakle, dio čovjeka nepoistovjećen s bilo kojom od želja, odluka ili kativnosti u nepodudarnosti s maat. Srce bijaše neuništiv i nepokvarljiv dio osobe, te na taj način odvojeno od svega svjetovnog što bi moglo svjedočiti protiv njih. Egipat - hram univerzuma
»Neka moje srce bude uz mene«, moli putnik Podzemnim svijetom. »Neka bude uz mene, Neka bude u miru sa mnom.«29 Ovo preklinjanje iz »Knjige mrtvih« popraćeno je u Papirusu Nebseni vinjetom koja prikazuje boga Anubisa kako Nebseniju daje srce. Srce je uručeno Nebseniju kao veliko blago, a on ga prima s velikom zahvalnošću (crtež 8.10). Od svih dijelova tijela glava je najviše odgovarala osobi kao individualiziranom biću. Hijeroglif glave prikazuje čitavu osobu (ili, jednako tako, čitavog boga ili životinju). Legenda o Ozirisovoj glavi pokopanoj u Abidosu podudarala se s tvrdnjama Abidosa da je mjesto ukopa živoga boga. Budući da glava nosi naše individualne facijalne osobine, najprirodnije simbolizira čitavu osobu, jer je obdarena vrstom psihičke autonomije. Znakovito je da su antički Egipćani Crtež 8.10. Anubis Nebseniju predočuje njegovo srce. Papirus Nebseni. Osamnaesta dinastija. 0} ^ predstavljali ba (dušu osobe oslobođene tijela) kao pticu s ljudskom glavom. Glava je imala individualizirane značajke osobe kojoj je pripadao ba. Na crtežu 8.11 Nebsenijev ba prikazan je na tipičan način. Važno je da je osoba koja je putovala Podzemnim svijetom u stanju ba zadržavala svoju glavu. Tako Ani pjeva: Inkarnacija duše Ozirisova glava nije od njega odnesena, glava Ozirisa Anija ne treba biti uzeta s mene. Vezao sam svoje udove. Učinih se cjelovitim i zvučnim. Postadoh mlad. ]a sam Oziris, Gospodar vječnosti.30 Stoga povezujemo ka i srce, ba i glavu. Kada tijelo počnemo promatrati kao cjelinu, a ne kao da je sastavljeno od individualnih fizičkih komponenti, teško je oteti se dojmu da, kada Egipćani govore o njemu, govore o nečem praktički inertnom. Za njih su oživljeni dijelovi tijela -doslovno s dušom. Nosili su posebne vitalne i fizičke osobine. Ali tijelu kao cjelini nedostajala je ta duševnost. Jedan od uobičajenih izraza za tijelo bio je khat. Glede tog izvora, Budge kaže: »Fizičko tijelo čovjeka promatrano kao cjelina zvalo se khat, riječ koja je vjerojatno povezana s idejom o nečem podložnom propadanju. Riječ se također primjenjivala na mumificirano tijelo u grobnici, što znamo iz riječi 'Moje tijelo (khat) je pokopano'.«31 Kao »mumificirano tijelo« khat se može prevesti riječju »leš«. Crtež 8.11. Nebsenijevba, ptica s Druga riječ za leš bijaše ljudskom glavom. Papirus Nebseni. sha ili shat, često pisana s određenim znakom za komad mesa. Još jednom riječ evocira propadanje prije nego život. U »Tekstovima piramida« Egipat - hram univerzuma čitamo: »Duša (ba) nebu, tijelo (shat) zemlji.«32 Ove se riječi nisu primjenjivale za ruke, noge ili unutarnje organe, a kamoli za srce. Oživljeni dijelovi tijela nisu bili predodređeni za zemlju. No, čini nam se kontradiktorno da se samo za tijelo kao cjelinu smatralo da se vraća zemlji, jer su različiti dijelovi tijela bili ispunjeni psihičkim ili duhovnim kvalitetama, a one su nastavljale funkcionirati kao da su još uvijek povezane s organima ili udovima koji su za vrijeme života bili njihovi psihički nosači. Te duhovne osobine nisu osjećane kao dijelovi tijela u cjelini, već samo kao različiti članovi koji su skupa izgrađivali tijelo i ispunjavali ga životom. Smatrano bićem, tijelo je radije bilo primalačko nego obdareno životnim silama. Zbog toga se shat, kao i khat, može prevoditi kao »leš«.33 Nadilaženje razdijeljene psihe Sva ova razmatranja ističu nam da Egipćani nisu prema tijelu imali isti odnos kao mi. Različiti dijelovi tijela doživljavani su u određenom smislu koji je bio egzistencijski primarniji u odnosu na tijelo kao cjelinu. Stalno čitamo o oživljenim rukama, nogama, bedrima, plućima, trbusima i srcima, ali kada se sretnemo s tijelom kao cjelinom, uvijek mu nedostaje života. U tom odnosu postoji paralela između antičkih egipatskih gledišta o živome tijelu kao mnoštvu organa i udova i onoga što pronalazimo u ranoj grčkoj literaturi. Homerova riječ soma - kojoj se kasnije pridaje značenje
»tijelo«, nikada se ne koristi za označavanje živoga tijela, već samo za označavanje leša. Na živo tijelo uvijek se upućuje u množini riječima kao što su guia i meka, a obje označavaju udove.34 Stoga rani Grci nisu poznavali način na koji bi opisali psihičku funkciju neovisno o fizičkim organima kao što su srce. Dluća i dijafragma, s kojima su različite psihičke Inkarnacija duše funkcije doživljavane kao nerazdvojivo povezane.35 Isto se može reći i za narod Mezopotamije. Za njih su jetra, srce i glava bili važni psihički centri. U mezopotamskoj literaturi čitamo, naprimjer, o jetrama koje se »raduju« ili su »umirene«; srcima što »postaju jaka« ili »samilosna« i o udovima koji su u posebnom odnosu prema glavi.36 Postoji značenje svega ovog, a ono nije da je antička psiha zahvaćena neobičnim oblikom shizofrenije.37 Kao činjenicu moramo pojmiti jedinstvo svijesti, ali sa životom duše ne doživljene na isti način kao danas. U antičkim vremenima život duše doživljavao se više fizički nego što ga danas mi doživljavamo, jer moderna podjela između tijela i duše, »unutarnjeg« i »vanjskog«, nije još bila pobuđena. U normalnom, budnom stanju, udovi, organi i osjeti doživljavani su kao ispunjeni psihom, kao nositelji posebnih psihičkih funkcija. Niti jedan dio fizičkog tijela nije bio samo fizički, kao što niti jedan dio prirode nije bio jednostavno materijalan. Duša antičkih Egipćana može se opisati kao jedinstvo koje ima različitost poluautonomnih psihičkih funkcija razdijeljenih među različitim dijelovima fizičkog organizma. Zbog toga se na živo tijelo upućivalo u množini (shru = dijelovi), dok je tijelo u jednini bilo mrtvo, neživo tijelo. Svaki član živog tijela bio je nositelj karakteristika duše. Samo kroz inicijaciju ili nakon psihičke smrti više sjedinjena samosvijest, kakvu doživljavamo danas, mogla je podići se, kao dvojnik kojem je tijelo doživljavano »izvana« kao jedinstvo, ali kao takvo bijaše neživo. Moderno postkartezijansko38 dualističko doživljavanje sjedinjene unutarnje samosvijesti kao suprotnosti »vanjskom« fizičkom tijelu bijaše moguće u vremenima antičkog Egipta samo u onom što bismo mogli opisati kao stanje izvan tijela. To jest, Egipćani su morali prolaziti kroz radikalno ili traumatsko odvajanje od normalne psihofizičke svijesti da bi postigli pojačano doživljavanje sebe, onakvo kakvo mi danas uzimamo kao nešto sasvim Egipat - hram univerzuma normalno. Postizanje tog doživljaja bijaše jedan od ciljeva obreda inicijacije. U tom inicijatskom kontekstu uglavnom se treba promatrati psihoduhovna terminologija ka, ba i ankh. Ba se, primjerice, često prevodi kao duša. Dok se ba može smatrati individualiziranim psihičkim centrom usporedivim s našim modernim poimanjem duše, za Egipćane je ba uvijek bestjelesna duša, doživljena jedino u bestjelesnom stanju, kao što ćemo vidjeti u poglavlju 9. Daljnje razmatranje proizlazi iz našeg opisivanja egipatske psihe kao raspoređene među različitim poluautonomnim psihofizičkim funkcijama. Ovo također ima oslonac u fundamentalnom inicijatskom iskustvu. Moramo shvatiti da Egipćanima osjećaj centralnosti nije bio unutar uobičajene budne svijesti, kao što je danas nama. Poimanje duše kao psihičkog centra koji unutar nas obgrljuje različite funkcije kao što su razmišljanje, osjećanje, želja i namjera nije prikladno antičkim vremenima gdje ne postoji takva koncepcija o monocentričkoj duši. Ne samo da su te različite funkcije pridružene poluautonomnim, psihički napunjenim tjelesnim organima ili udovima, nego su u mnogim slučajevima misli, želje, osjećaji i namjere doživljavani kao emanacije ne ljudskih bića, nego bogova koji djeluju na ljudska bića. Gledano u tom svjetlu, mnogo je preživjelih molitvi za deifikaciju dijelova tijela (»Moja kosa je kosa Nuna. Moje lice je Raovo lice. Moje su oči oči Hathor. Moje su uši uši Upuata.« I tako se navode dijelovi tijela sve do stopala, da bi se završilo afirmacijom: »Ne postoji niti jedan dio mojega tijela koji nije dio nekoga boga.«) Te deifikacije mogu se promatrati kao sredstvo očuvanja integriteta psihe. Svaki poluautonomni dio morao je biti donesen u sferu božanstva koje je odgovaralo posebnom području psihičkog djelovanja. Kao što su bogovi bili nazočni u krajoliku - u pustinji, rijeci, biljci ili životinji -mogli su biti nazočni u dijelovima čovjekovog psihofizičkog -----:.™„ „ i^,, nrima i rukama. Ocrtavanjem bogova Inkarnacija duše na taj način postignut je veći osjećaj samointegracije.
Stupanj sigurnosti s kojim su ljudi mogli tvrditi da je unutarnje iskustvo njihovo vlastito, bij aše neophodno uključiv. To znači da je sveobuhvatno doživljavanje jedinstvene svijesti bilo slabije i krhkije nego što je danas. Procesom inicijacije ono se slamalo, da bi se zatim izgradilo jače i čvršće. Važnost inicijacijske ideje o fizičkom komadanju postaje razumljiva kada se promatra kao jedini način opisivanja iskustva o katastrofalnom fizičkom komadanju. Za svijest, kojoj su svi dijelovi tijela fizički ispunjeni, sakaćenje tijela kroz koje je prošao Oziris bijaše prototip psihičke fragmentacije koju je inicirani morao doživjeti na psihofizički način. Ovo fizičko sakaćenje bijaše za inicijante poput uvoda u reidentifikaciju s novim psihičkim središtem koji je transcendirao »razdijeljenu psihu«. Reintegracija tijela morala je uključivati dolazak do novog odnosa s nečijim »dijelovima«, odnosa u kojem je »posjedovanje« dijelova od strane osobe često naglašavano. Imaš svoje srce, o Ozirise; Imaš svoje noge, o Ozirise; Imaš svoje ruke, o Ozirise; Tako je i moje srce moje vlastito; Moje su noge moje vlastite; Moje su ruke moje vlastite. Stubište do neba za mene je postavljeno. Da se njime mogu popeti do neba; Uspinjem se na dimu velikog kađenja.39 Odnos prema »posjedovanju« kao da naznačuje novu razinu integracije dijelova pod ojačanim psihičkim središtem, fizički nelocirano: »Moji udovi koji su sakriveni ponovno su sjedinjeni«, kaže Unas, »jer krećem danas u pravom obličju živog duha.«40 Oblik samosvijesti na koji se upućuje (»živi duh«) jasno naznačuje ponovno sjedinjenje Unasovih dijelova. Egipat - hram univerzuma Dakle, Unasove inicijatske kušnje komadanja vode iskustvu višeg stupnja psihofizičke integracije i istodobno pojačavaju svijest o sebi kao o autonomnom »živom duhu«. Tako inicijatska kušnja uvodi tip jedinstvene samosvijesti koju nije moguće postići uobičajenom »razdijeljenom« samosviješću antičke, na dijelovima zasnovane psihe. Razlikovani su različiti stupnjevi jedinstvene samosvijesti. Doživljavani su kao posljedica težnje k inicijatskom putu razvoja. Sada se moramo okrenuti toj duhovnoj psihologiji. 9BESTJELESNA DUŠA Sada pristupamo duhovnoj psihologiji koja je prožimala egipatsku religijsku književnost. Literatura opisuje stanje budnosti koje se nije postizalo u uobičajenom budnom stanju svijesti već se doživljavalo na putu duhovnog razvitka prema samointegraciji i prosvjetljenju. Treba imati na umu da je u Starom kraljevstvu ovaj duhovni put bio rezerviran za kralja i malu duhovnu elitu. Sve do Novog kraljevstva nije mu bio omogućen širi pristup, a i tada je bio stvoren samo za mali dio populacije. Dakle, ono što slijedi mora se shvatiti kao ezoterijski put razvitka, različit od općenitije »popularne psihologije«. Ka Prva razina na tom putu razvitka bijaše susret s ka. Ka je bio izvor čovjekove vitalne energije i u mnogim se kontekstima može prevesti kao »vitalna sila«. Za obične ljude ova vitalna sila niip sp nsiprala kan emanaciia niihove vlastitp osobnosti Egipat - hram univerzuma nego kao nešto čime su oni obdareni iz vanjskog izvora. Bila je to djedovska ili baštinjena skupina koja je živjela u duhovnom svijetu kao izvor moći, u jednoglasju s ka energijom. Preci su bili oni koji su usmjeravali ovu energiju prema fizičkom kraljevstvu, ispunjujući vitalnošću ne samo ljudska bića nego i životinje i žito. Rundle-Clark kazuje: Preci, čuvari izvora života, bijahu rezervoar moći i vitalnosti, podržavanja života i rasta. Na taj način oni nisu bili samo bestjelesne duše nego još uvijek aktivne, čuvari života i sreće. Što god se dogodilo, da li dobro ili zlo, konačno je izvedeno od njih. Klijanje žita, povećavanje krda, snaga u čovjeku, uspjeh u lovu ili ratu,sve to bijahu očitovanja njihove moći i odobravanja.1 To je jedan od glavnih razloga zašto su grobnica i čitavo groblje na kojem je bila smještena bili
toliko važni za antički egipatski duhovni život. Jer u grobnici se događala ta vitalna promjena između mrtvih i živih. Ako su mrtvima prinašani hrana i molitve, bilo je to jednostavno zbog nekog pobožnog sjećanja na to tko su ti mrtvi bili. Bila je to potvrda tko su postali, naime čuvari i usmjeritelji ka energije. Zbog toga je grobnica poznata kao »mjesto ka«. Kada bi osoba preminula, rečeno je da »ide svom ka«, to jest ka skupini s kojom su sada postali spojeni. Kao uzvrat za darove i molitve, mrtvi bi tada usmjeravali dobrohotnu ka energiju prema svijetu živih. Važno je shvatiti da je za obične ljude »odlazak prema ka« bio doživljavan kao apsorpcija u skupinu predaka. Individualna samosvijest nije naglašavana, već prije razvodnjena izravnim dodirom s ka. Isto se ne može reći za kralja i društveno-duhovnu elitu blisku kralju (iako su s vremenom njihova duhovna iskustva zasigurno postala manje ekskluzivna i prihvatljiva). Kralj je odlazio svome ka u stanju svijesti koje mu je omogućavalo da asimilira, a ne da Bestjelesna duša bude asimiliran. U susretu sa svojim ka, njegova na dijelovima zasnovana samosvijest bijaše očuvana. I to očuvanje vodilo ga je doživljavanju ka kao vrste duhovnog dvojnika fizičkoga tijela. U »Tekstovima piramida« čitamo: O Unase, ruka tvog ka pred tobom je; O Unase, ruka tvog ka iza tebe je; O Unase, noga tvog ka pred tobom je; O Unase, noga tvog ka iza tebe je.2 Tako je kraljev ka zazivao ud po ud. Ovo zazivanje uključivalo je pojačavanje normalne psihofizičke budnosti prema iskustvu vitalnih ili eteričkih sila koje su prožimale fizički organizam. Drugdje čitamo da ka kao fizičko tijelo ima meso (afu).3 Prikazi kraljevskoga ka često su se jednostavno sastojali od druge osobe, kao da je duhovna forma ka bila egzaktna replika kraljevog fizičkog tijela i kao da su obje stvorene istodobno. Na crtežu 9.1 prikazan je bog Khum kako stvara kralja i njegov ka u jednom činu, na svom lončarskom kotaču. Crtež 9.1. Bog Khum stvara kralja i njegov ka u jednom činu. Hram Luxor. Egipat - hram univerzuma Ponekad jeprikazankraljkakoprinašažrWu,sasvojimpratećim ka koji hoda iza njega kao srednjovjekovni paž. Primjer toga vidimo na crtežu 9.2 gdje kraljica Hatšepsut (ovdje prikazana kao kralj s bradom) prinaša parfem u pratnji svojeg ka koji korača iza nje s rukama podignutim iznad glave. U tom, kao i u prijašnjem prikazu, ponovno vidimo opravdanje da se ka prevodi kao »dvojnik«, jer pojavljuje se ovdje kao drugi lik božice, noseći u desnoj ruci ankh, oznaku života, i pero maat. Dok smo naučeni vidjeti bogove prikazane na vrlo konkretan način, postoji nešto neobično i zbunjujuće kada vidimo nevidljiv aspekt ljudskoga bića prikazan toliko konkretno. Je li ka doista doživljavan na način da za osobu predstavlja nešto izvanjsko? Tekst iz piramide Unaša potvrđuje ovu interpretaciju. Unatoč tome što je suštinsko ljudska energija, posljedica koja je doživljena kao pojačavanje normalne psihofizičke budnosti, Crtež 9.2. Kraljica Hatšepsut, prikazana kao kralj, prinaša žrtvu. Hram Hatšepsut, Deir el Bahri. Bestjelesna duša ka nije postavljen iznutra već je poiman kao biće drugačije od kralja. Unasu je rečeno da potraži udove svog ka pred sobom i iza sebe, kao da su doista odvojeni od njegovih vlastitih udova. Kada su nam, dakle, predstavljeni likovi kao onaj do Hatšepsut i njenog ka, moramo pretpostaviti da nam to stvarno prenosi kraljevsko doživljavanje ka. čak i ako je ulogu ka preuzeo mladić u ceremonijalnoj prigodi kao što je ova, to ne oslabljuje već pojačava tlo za pretpostavku da je ka prepoznat kao neovisno biće, »druga osoba«, u određenom smislu izvan kralja. I iz umjetničkog i iz tekstualnog izvora jasno je da se kraljev susret s ka nije događao samo nakon smrti, što je bio slučaj s većinom ljudi. Kralj je bio svjestan svog ka za vrijeme života. Tako »Tekstovi piramida« kazuju da kralj u smrti nije putovao svom ka već s njime.4 Kralj je, dakle, živio na zemlji u stanju svijesti koje je za većinu ljudi bilo moguće samo nakon smrti. To jest u stanju svijesti ispunjenom ka energijom, ali s važnom razlikom da je to stanje svijesti on stvorio kao individua, dok je za većinu ljudi njihova individualna samosvijest bila apsorbirana u skupinu njihovih predaka. A onoliko koliko su doživljavali svoj ka tijekom života, locirali su ga izvan sebe
ili u svoje pretke ili, kao što ćemo vidjeti, u kralja ili neku drugu moćnu osobu. Zbog toga je kralj imao vlast nad ka energijom. Rečeno je da je »sjedinjavao srca« svih ljudi.5 Imao je nadzor nad silama prirode zbog svoje vlasti nad ka energijom.6 Ta iznimna moć kralja bijaše njegovo pravo putovanje u svijet mrtvih gdje je stjecao autoritet, »predajući kaove i otklanjajući kaove, polažući prepreke i otklanjajući prepreke«.7 Kao Horus, kralj se vezivao za mitološki odnos s čitavom zajednicom mrtvih, na čelu koje bijaše bog Oziris. Kao što je Oziris bio ovisan o Horusu zbog njegova oživljavanja na Onoj strani, i preci - posebno, ali ne isključivo, kraljevski preci bijahu ovisni o kralju. Kraljevstvo je smješteno kao središnja točka u recipročnom odnosu Egipat - hram univerzuma između zajednice živih i mrtvih, a kraljeva uloga bijaše glavno posredništvo između dvaju kraljevstva. Kako se kretanje ka energije odvijalo kroz ovu podjelu, osoba smještena na ovoj vitalnoj točki raskrižja stjecala je ogromne moći. U očima većeg dijela populacije, kralj je, kao i preci, bio spremište ka energije. Tako su opća imena za Staro kraljevstvo imala oblike »Moj ka pripada kralju« ili »Kralj je moj ka«.8 Za kraljev ka vjerovalo se da prožima čitavu zemlju i da svaku osobu pogađa na najintimniji način, jer kralj je osjećan kao nazočnost u srcu. U srcu antičkog Egipćanina bijaše ka energija boga Horusa, »Stanovnika srca«9, a kralj je bio njegovo utjelovljenje. On je bio ka Egipta, personifikacija ka doživljena u svakom čovjeku. Frankfort kazuje: »Egipćanin je doživljavao utjecaj kralja u svom biću kao središte svoje životne energije. To je ono što je on nazivao ka.w U zapovijedanju ka energijom kralj je doživljavao uzdizanje vlastite moći kao osoba, dok se ljudi nisu mogli izdignuti iznad kolektivne svijesti ka energije i osjećali su da je u tom odnosu njihova individualnost nadjačana. Na taj je način kralj postao individualno žarište kolektivne svijesti. Crtež 9.3. Ka kao duh čuvar kraljevskog djeteta. Novo kraljevstvo. Međutim, čak i u Starom kraljevstvu nije samo kralj postizao ovu razinu svijesti. Mogao je biti, formalno govoreći, jedinstven u ovom odnosu, ali drugi ljudi iz viših slojeva egipatskog društva - u onolikoj mjeri u kojoj su postali svjesni unutarnje poistovjećenosti s Bestjelesna duša Horusom - postizali su sličan individualiziran odnos prema svom ka. Postojao je »njihov« ka zato što su osjećali prošireni smisao sebstva. I možda jer je personificirao drugu osobu. Jer odnos prema tome postaje nedjeljiv od cjelovite uzdignute »Horusove svijesti« duhovno napredne individue. Stoga, ono što je vrijedilo za kralja, vrijedilo je i za društvenu elitu što se sastojala od viših »rangova« svećenstva i plemenitaša koji su često obnašali visoke svećeničke dužnosti. Izreke magnata Ptahotepa iz Starog kraljevstva jasno naznačuju da su osobe njegovog položaja djelovale u svjesnom skladu sa svojim kaovima11 te da je njihov odnos prema njihovim sljedbenicima usporediv s odnosom kralja prema općoj populaciji. Njihov je ka podržavao i održavao one u njihovoj neposrednoj blizini. Kao što Ptahotep kaže: »Tvoje uzdržavanje doći će iz njegovog (magnatovog) ka. Trbuh onog koga on voli je zadovoljan i tvoja će leđa biti zaodjenuta njime. A njegova će pomoć biti tamo i uzdržavati te... Načinit će za tebe dobru ruku (to jest, pomoći će ti).«12 Plemenitaši Starog kraljevstva često su bili duhovni adepti. Imali su velik broj učenika i podređenih. Njihovim podređenima je ka plemenitaša, jednako kao i ka energija predaka, bila njihova dobra (ili loša) sreća. Ali za kralja, društvenu ili duhovnu elitu kojoj je ka energija postala individualizirana, ka je više bio kao inspiratorni ili zaštitnički duh ili daimon. Kralj Pepi, iz Starog kraljevstva, govori: Dobro je sa mnom i mojim imenom; Ja živim s mojim ka. Tjera zlo što je preda mnom, otklanja zlo stoje iza mene.13 Na crtežu 9.3 ka je prikazan kao duh zaštitnik kraljevskog djeteta koji ga drži u sveobuhvatnom zagrljaju. Ovo nas podsjeća na heliopolijski mit o stvaranju u kojem Atum Egipat - hram univerzuma grli Shua i Tefnut, štiteći ih od rastvarajući!! moći Nuna i obdarujući ih vlastitom energijom: »Svojim ka polažeš svoje ruke oko njih / Tako je tvoj ka u njima.«14 Umjesto Atuma, ovdje imamo personificirani ka. Može se shvatiti kao dublja bit osobe koja počiva u božanskom svijetu. To
tumači kako je bilo prikladno prinositi darove kau kao da je božansko biće. U Novom kraljevstvu je odnos prema osobnom kau postao rašireniji. Tako molitva ka postaje standardni zapis u »Knjizi mrtvih«. Ona počinje: Pozdrav tebi, moj ka mojega života! Gle, došao sam pred tebe, uzdignut, oživljen, moćan i zdrav. Donio sam ti tamjan, i pročistio sam se njime, a s njime ću pročistiti ono što izlazi iz tebe.15 Crtež 9.4. Prinošenje hrane kau. Papirus Nesitanebtasheru. Dvadeset i prva dinastija. Bestjelesna duša Crtež 9.4 prikazuje vinjetu uz ovu molitvu s Papirusa Nesitanebtasherua. Na ilustraciji, usprkos većem stupnju personalizacije odnosa prema ka, ka je ipak prikazan apstraktno, kao dvije podignute ruke na pijedestalu ispred Nesitanebtasheruom. Ne pojavljuje se u potpuno ljudskom obličju, kao kraljevski ka iz istog razdoblja. Između ruku nalazi se žrtvovana hrana koja je prinesena kau. Možda se apstraktnost ka simbola, onako kako se pojavljuje na ovoj i drugim ilustracijama iz tog razdoblja, može shvatiti kao isticanje činjenice da ka zadržava temeljnu univerzalnost čak i kada je shvaćen osobno. Za bogatu elitu koja je imala pristup »Knjizi mrtvih«, ipak nije postao osobni daimon kao što je bio za kralja. To je univerzalna životna sila u odnosu na koju se mogao osjećati visok stupanj individualne moći, ali nikada nije tvorio dio osobnosti. Ostaje univerzalan. Iz tekstualnih dokaza vidi se da antički Egipćani (kraljevi, plemenitaši i pučani) nikada nisu imali osjećaj osobne identifikacije s kaom kakav su osjećali sa sljedećom komponentom duhovne psihologije koju moramo razmotriti - s baom. Ba Drugačiji osjećaji prate uporabu izraza ba od onih pridruženih izrazu ka. Samo se rijetko može prevesti kao »vitalna energija«, jer ima više unutarnje, suptilnije značenje. Koncepcija o ba odlazi s one strane životne energije, označavajući finiju, produhovljeniju psihičku silu. E. A. VVallis Budge, raspravljajući o odnosu ba prema ka, piše da ba »boravi u ka«, naznačavajući da, kako bi se dosegao ba, moramo posegnuti u unutarnji model postojanja.16 Ba se obično prevodi kao »duša«, ali ovaj je prijevod pogrešan budući da je ba bio aktivan samo u neuobičajenim Egipat - hram univerzuma psihičkim stanjima, kada uobičajena, na osjetilima zasnovana svijest više nije funkcionirala. Takva psihička stanja obično označavaju san, svijest nakon smrti i nefizički model svijesti postignut inicijacijom. Ba bijaše način na koji su ljudska bića bila očitovana u tim posebnim duhovnim okolnostima. Ba doslovno znači »očitovanje«, a izraz je primjenjiv pri različitim očitovanjima bogova: Bennu je Raov ba, sazviježđe Orion ili bik Apis Ozirisovi su baovi, sveti ibis je Thothov ba, itd.17 Ali dok bogovi, koji su čisti duhovi, mogu imati baove na fizičkoj razini, čovjekov ba je očitovanje na duhovnoj razini. Uporaba izraza, međutim, u svojoj primjeni na ljudska bića sugerira preciznije razumijevanje prirode baa. U »Tekstovimaa piramida« iz Starog kraljevstva, jedna od glavnih karakteristika načina na koji se izraz koristi jest da je često povezan s kretanjem. Kao vrsta pokreta povezan je s kretnjom između zemlje i neba. Kao što smo vidjeli iz Tekstova piramida, sudbina baa je nebo, kao suprotnost tijelu: »Ba nebu, tijelo (shat) zemlji.«18 Ba traži nebo - duhovni svijet u kojem počivaju bogovi - kao sokol koji se podiže prema suncu. U narednom tekstu, možda je ba odgovoran za rast krila duše koja će nositi osobu prema duhovnim visinama. Moja su krila narasla umjesto sokolovih, moja dva pera su od svetog sokola, moj ba me donio i njegova me magija opremila.19 Zbog toga što pripada vječnom nebeskom svijetu, osoba može ojačati svoj ba za vrijeme života stupanjem u duhovne aktivnosti. Tako je mudrac Ptahotep iz Starog kraljevstva rekao: »Mudar hrani svoj ba onime što traje.« Priroda ba je da je privučen prema onome što je vječno, jer to je njegovo mjesto podrijetla, njegov dom. Tako iz »Uputa Merikareu« (Staro kraljevstvo) čitamo: Bestjelesna duša Ba dolazi na mjesto koje poznaje, on ne pronalazi svoj prijašnji put, nijedna ga vrsta magije ne može zadržati, dolazi onima koji mu daju vodu.20 Crtež 9.5. čovjek i njegov ba. Papirus Soutimes. Novo kraljevstvo.
U mnogim obraćanjima bau u tekstovima iz Starog kraljevstva, imamo dojam da je njegova posebna krivnja putovanje prema njegovom duhovnom cilju. Nemamo nužno osjećaj da je stigao. Osoba će biti opisana kao da »izlazi u obličju živoga baa«11, izrazom koji je korišten do vremena Egipat - hram univerzuma Novog kraljevstva - ali sam ba je preliminaran uzvišenijem stanju svijesti. Ba se doima kao da je uvijek na putu: to je energija koja nosi osobu prema višoj razini postojanja. Kao sredstvo uspona prikladno je prikazan hijeroglifom ptice. Jednako tako prikazan je kao čovjek s glavom sokola. To što ba ima ljudsko lice - lice osobe kojoj pripada - ukazuje na drugu fundamentalnu razliku između ba i ka. Dok je ba relativno nedefinirana univerzalna životna energija, ba više pripada osobi. Na crtežu 9.5 čovjek drži svoj ba u krilu. U odnosu prema ka postoji više odvojenosti, kao i podložnosti. I ako je tamo bio zagrljaj, ka je taj koji će zagrliti čovjeka. Ali ono što je najznačajnije na ovoj slici jest sličnost dvaju lica. To nas dovodi do činjenice da je ba osoba, ali u drugoj formi. Ba se može definirati kao individua u izvantjelesnom stanju. Za većinu je ljudi doživljavanje ba bilo izvan dosega njihove budne svijesti. Doživljavanje ba je razumljivije i dostupnije s obzirom na čovjekov osjećaj o tome tko jest. Tako je bilo čak i ako se ba shvaćao kao da prožima i podržava fizički organizam u zdravlju i dobrobiti, a dodir s njime mogao je voditi do vrste pojačavanja na dijelovima zasnovanog osjećaja o sebi. Jer ka je, onoliko koliko je mogao biti objektivno shvaćen, uvijek bio različit i odvojen od osobe na način »drugog«. Ba, naprotiv, bijaše način na koji se osoba doživljavala kada je bila izvan sebe, izvan tijela. U slučaju baa, razmatramo dublju razinu psihofizičke sile koja nema isti stupanj neposredne povezanosti s fizičkim tijelom. Kroz ba osoba postaje odvojena od sebe, od psihofizičke samosvijesti. Dok kontakt s ka može voditi do pojačanja na dijelovima zasnovane psihologije, doživljavanje jedinstvene samosvijesti koju je ba predstavljao bijaše nespojivo s na dijelovima zasnovanom budnosti koja je karakterizirala normalan život. Treba zapamtiti da je psihologija koju razmatramo psihologija unutarnjeg razvitka, povezana s namjernim njegovanjem »abnormalnih« stanja svijesti. Ako doživljavanje Bestjelesna duša ka uključuje »svjesnost« o duhovnom izvoru životnih sila i prožimanju fizičkog tijela, doživljavanje ba uključivalo je svjesnost o fizičkom tijelu kao nečem beživotnom - lešu. Individualna samosvijest fo-stanja postignuta je u postavljanju prema razumijevanju tijela kao inertnog objekta. Dok je za vrijeme života ta izvantjelesna svijest morala biti izazvana, u trenutku smrti događala se spontano. Crtež 9.6 jedan je od mnogih slika koje prikazuju odnos ba prema neživom fizičkom tijelu. Ba se, odvojivši se od tijela, osjeća ponukanim pogledati propadajuće ostatke fizičkog organizma ispod sebe, kao da razlikuje sebe od njega. »Kada se ba uzdiže«, čitamo u »Knjizi mrtvih«, »čovjek vidi propadanje svojih kostiju, vidi kako mu tijelo trune i udovi se raspadaju«.22 »Uzdizanje« baa ovdje se čini nužnim za uključivanje svjesnosti psihofizičkog organizma u potpunu smrt. Ba je često prikazan kako luta oko grobnice. Na crtežu 9.7 ba čuči na vrhu grobne kapele, dok na crtežu 9.8 slijeće niz grobni kanal da bi posjetio mumiju. Poglavlje 89 iz »Knjige mrtvih« uključuje molitvu da ba vidi beživotno khat: »Neka pogleda moj khat, I neka počiva na mojoj mumiji. / Nikada neka ne bude podvrgnut propadanju.23 Crtež 9.9 vinjeta je ovog poglavlja i pokazuje kako ba gleda dolje na mumiju kao da ga nezadrživa fascinacija navodi da se ponovno vraća vidjeti fizičko Crtež 9.6. Ba gleda beživotno tijelo tijelo s točke vanjskog pod sobom. Papirus Teherera. Novo promatrača. kraljevstvo. Egipat - hram univerzuma Onoliko koliko je ba predodređen za nebo, njegov se različit način svijesti ipak podiže u odnosu na zemlju, jer kontinuirano teži uspostavljanju vlastitog identiteta putem ponovnog kontakta s tijelom da bi se doživio drugačijim od tijela. To je kao da je samosvijest koja je karakterizirala bastanjeprekrhkadabipodržala potpunu neovisnost tijela, već joj je ono potrebno kao vanjska odnosna točka da bi utemeljila vlastiti osjećaj postojanja. U Egiptu se normalno, budno svjesno, kao što smo vidjeli, nalazilo u psihofizičkom organizmu; nije postojao dobro definirani ego. Ba se stoga može shvatiti kao vrsta prefiguracije moderne ego svijesti. Stoga, pokušaj baovog podređivanja »duši«, pokušaj je kojeg treba odbaciti s obzirom da
ba jedini dolazi u neuobičajena izvantjelesna stanja. Ako su ta stanja uključivala stupanj znanosti za tijelo, ta je vezanost bila posebna i opisana je u stajalištu onog tko tijelo promatra izvana. Objektiviziranje tijela bilo je nužna pratnja bfl-stanja, barem na početku. Konačno odredište baa bio je nebeski svijet prema kojemu su ga njegova krila nosila. Prije nego krenemo na razmatranje baove destinacije, bitno je malo se pozabaviti njegovim odnosom prema zemlji. Bez obzira kolika bila težnja za zemljom, ba se vraća zemlji jer izvlači vlastiti osjećaj sebstva iz objektivizacije neživog tijela. Izrastavši iz objektiviziranog načina zamjećivanja, ba je bio Crtež 9.7. Ba čuči na vrhu grobnice. Papirus iz Novog kraljevstva. Bestjelesna duša 1 opažen ili shvaćen kao sjena ili khuibit. Zato što je izraz sjena poznat iz Jungove psihologije, moramo paziti da njegovu interpretaciju ne unesemo u drevnu egipatsku koncepciju. Premda je egipatska koncepcija sjene usporediva s Jungovom, one nisu jednake. Trebamo biti pažljivi da ih ne pomiješamo. Priroda sjena jest da one nastaju tamo gdje svjetlo pada na fizički predmet. U simboličkim izrazima, psihička sjena nastala je kao popratna pojava baovog posredničkog položaja između neba i zemlje. Okrećući se prema nebu, okreće se i prema kraljevstvu svjetla. Ali, okrećući se prema zemlji, ba nužno postaje svjestan sjene koja je pobuđena ovisnim odnosom prema fizičkom tijelu. Na crtežu 9.10 vidimo ba Arinefera u dvostrukom odnosu prema njegovoj sjeni. Na lijevoj strani slike ba ptica hoda po tlu, ali kao da je spriječena proći kroz crni krug sjene; iznad toga ba leti slobodan i kao da iz grobnice poziva sjenu, sada u ljudskom obličju. Ovdje vidimo dvije različite mogućnosti za ba. S jedne strane može biti povučen u prebliski kontakt sa sjenom i postati vezan za zemlju. S druge strane može donijeti oslobođenje 31 I Mi n Ili Crtež 9.8. Ba slijeće kroz krov grobnice. Papirus Nebquet. Novo kraljevstvo. Egipat - hram univerzuma rrtD7Qin Ra i tipna Onhnira Arinefera, Teba. Bestjelesna duša sjene iz grobnice. Sjena se možda najbolje može shvatiti kao predstavnik svih netransformiranih zemaljskih apetita i opsesija koje ba vežu za fizičko kraljevstvo i sprečavaju ga da krene dalje. Sjene love ba kao produkt svega u baovoj svijesti što nije sposobno prenijeti svjetlo. Budući da je sudbina baa postati u cijelosti proziran, sjeni mora biti naloženo da ode iz grobnice i da time bude podvrgnuta svjetlu kojemu je ba privučen. U poglavlju 92 »Knjige mrtvih«, Nebseni se moli Horusovom oku (iscjeljujućem oku kojemu Oziris daje novi život) da oslobodi njegov ba. On tada moli za oslobađanje njegove sjene: Kada vidiš suton, ti čuvaru Ozirisov, ne zadržavaj moj ba i ne zaustavljaj moju sjenu (Khaibit). Otvori put za moj ba i moju sjenu, tako da ona (ba) može vidjeti velikog boga (tj. Raa) u njegovom svetištu na dan suđenja.24 Akh Ako ba postoji između svjetova, sljedeća razina psihofizičkog postojanja ima svoj prirodni dom u kraljevstvu nebeskom. Akh, ponekad preveden kao »inteligencija«, dolazi na svoje u područjima duhovnog svjetla. Označen hijeroglifom ibisa s krijestom - ptice s tamnozelenim perjem prošaranim sjajnim zlatom - riječ akh prenosi pojam svjetla: »sjaj«, »osvjetljavanje«, »blistanje«.25 Budge akh
prevodi kao »sijajuće« ili kao »sjajeću formu«.26 Hijeroglif ibisa s krijestom prikazan je na crtežu 9.11. Egipat - hram univerzuma Crtež 9.11. Hijeroglif ibisa s krijestom. Dok nebesko arhetipsko polje kroz koje se ba kreće pripada bogu Ozirisu, gospodaru intermedijalnog područja ili Dwata, arhetipsko polje akha je svjetlom ispunjeno nebo kojim predsjeda bog sunca Ra. Jedinstvo s Raom smatrano je ciljem nebeskog uspona u »Tekstovima piramida« iz Starog kraljevstva. Postignuto je kada je kralj postao »sijajući«, zvijezda sjajećeg svjetla kroz univerzum, a time i »sin« nebeskog »oca« Raa. Tako Unas može proglasiti: O, Ra-Atume, ovaj ti Unas dolazi, neizbrisivi akh, gospodar nad mjestom četiri stupa. Sin tvoj dolazi tebi, ovaj Unas dolazi tebi.27 U mnogim su tekstovima, kao i u ovom, upućivanja na akh kombinirana s osjećajem dolaska u dom, povratka izvoru. Stanje postojanja akha je jedno od duhovnih značenja samo zato što je taj dodirnuo i postao sjedinjen s izvorom duhovnog svjetla. Akh je sjajeći jer je zasićen zrakama duhovnog svjetla što ga emanira od boga stvoritelja. U »Knjizi mrtvih« Ani kaže: Slava tebi, o Ra, kada se podižeš u Harmarkisu! Obožavam te kada vidim tvoje ljepote, i kada tvoje sijajuće zrake padnu na moja prsa... Prvobitni bože, od koga nastaju svi oblici, Bestjelesna duša ti progovaraš riječ, a zemlja je natopljena tišinom. 0 ti, Jedini, koji si nastao na nebu prije nego postojaše zemlja i planine... Učini da moje sjajeće obličje (akh) bude slavno, o, učini, Ozirise, mojba nebeskim... Na mene sijaj svojim zrakama svjetla, Oziris Ani, koji te voli.28 Ani moli: »O, učini, Ozirise, moj ba nebeskim.« Akh može biti shvaćen kao ba diviniziran i podignut na razinu postojanja iznad razine Ozirisova stanja. Glavna razlika između Raa i Ozirisa je ta da Oziris nema ključ vlastitog samoobnavljanja (jer on je ovisan o Izidi i Horusu), dok Ra ima. Akh je samoobnavljajući duh; u toj moći unutarnje autoregeneracije nalazi se obilježje njegovog božanskog statusa. U poglavlju 174 »Knjige mrtvih«, dominantno figurira tema ponovnog rođenja. Naslov ovog poglavlja je »Za uzrokovanje da akh izađe iz velikih vrata na nebu«. Ono sadrži sljedeće moćne riječi: Bog je rođen sada kada sam ja rođen; Gledam i vidim, postojim, podignut sam do svog mjesta, Izvršio sam ono što je naređeno... Ja sam lotos koji sija u Zemlji čistoće, koja me primila, 1 koja je postala moje stanište, pri nosnicama Velike Moći. Došao sam u Jezero plamenova i postavio sam maat na mjesto neispravnog.. .
neću se pretvoriti u crve, i neću vidjeti propadanje pred očima Shua. Imat ću svoje postojanje. Imat ću svoje postojanje. Živjet ću, živjet ću. Klijat ću, Klijat ću, Klijat ću, Probudit ću se u miru.30 Crtež 9.12 prati ovaj tekst u papirusu Nua. Tekst sugerira da klijanje iz duhovnog tijela ili sahu osigurava očuvanje na dijelovima zasnovane psihologije Bestjelesna duša Crtež 9.12. Stvaranje duhovnog tijela. Papirus iz Novog kraljevstva. i da je prenosi u više duhovno stanje (»moji će dijelovi imati vječno postojanje«). Ovo može objasniti zašto se tako često u literaruriPodzemnog svijeta upućuje na ruke, stopala, noge i šake. Dijelovi osobe ulaze u duhovno postojanje u duhovnom obličju. Jedan način doživljavanja tog iskustva duhovnog tijela koje prati ostvarenje razine svjesnosti naznačeno «A:/z-stanjem bijaše iskustvo takozvanog dvojnika na mnogo finijoj razini. Teško je, međutim, biti siguran u to kako su Egipćani shvaćali odnos između ka kao duhovnog dvojnika i sahu, s obzirom da ovi izrazi nisu rabljeni s jedinstvenim i jasno određenim mišljenjem. Dovoljno je ovdje istaknuti da vjerojatnost razvitka duhovnog tijela iz fizičkog odgovara jednako »ponovnim dijelovima« doživljavanja i metamorfoze ba u akh. Na taj način akh i sahu nastaju u isto vrijeme, a događaj označuje oslobođenje osobe iz Ozirisovog kraljevstva Podzemnog svijeta i grobnice. Crtež 9.13 pokazuje razvoj sahu, a tekst tumači da je to zahvaljujući Rau koji ga poziva da udiše nebeski zrak.31 Istodobno stvaranje sahu i akh opisano je u poglavlju »Knjige mrtvih« nazvanom »Poglavlje izlaska u dan, nakon prolaska kroz grobnicu«. U njemu putujuća duša govori: Prošao sam kroz Podzemni svijet (Divat), vidio sam svog oca Ozirisa, Raspršio sam moćnu tamu... Postao sam sahu, Egipat - hram univerzuma postao sam akh, postao sam opremljen (Aper), o svi vi bogovi i akhovi, načinite mi put.32 Izraz »postati opremljen« može se interpretirati kao da je osoba u posjedu svih svojih dijelova. U poglavlju 99 »Knjige mrtvih« nalazi se zanimljiv dijalog između putujuće duše i splavara koji bi je trebao prevesti preko rijeke. Splavar želi znati da li je putnik »opremljen«. »Opremljen sam«, odgovara putnik. »Jesi li izliječio udove?« »Izliječio sam udove.« »Što su tvoji udovi?« »To su moje ruke i noge!«33 Liječenje udova, obnavljanje dijelova raskomadanog tijela, tema je koja se provlači kroz svetu literaturu drevnog Crtež 9.13. Ra poziva sahu da udahne božanski zrak. Tutankhamonova grobnica. Bestjelesna duša Egipta. Vrhunac Ozirisove inicijacije uključivao je iskustva komadanja. »Raovo raščlanjeno« tijelo može se shvatiti kao suštinska komponenta »klijanja« sahu i postizanja stanja svijesti koje upućuje da je postao akh. Ukoliko je to postignuto, prolazi se iza Ozirisovog kraljevstva u kraljevstvo Raa. Bio je to konačni obred prolaska, prelazak nebeskog praga kojeg simboliziraju nebeska rijeka ili nebeska vrata. U sljedećem tekstu iz razdoblja Starog kraljevstva (piramida Tetija), akh je s jedne strane povezan s »ponovnim raščlanjivanjem« kralja (a time i s razvijanjem sahu), dok je s druge strane povezan s likovima koji prolaze kroz nebeska vrata, koji putuju nebom i postaju sjedinjeni sa zvijezdama. Umjesto boga Raa, ovdje Geb (otac Ozirisov) pozdravlja kralja: Ohol Ohol Podigni se, Teti! Uzmi svoju glavu, pokupi svoje kosti, skupi svoje udove, otresi zemlju sa svog mesa, uzmi ovaj kruh koji ne zaudara na plijesan, i svoje pivo koje se nije ukiselilo, i stani na vrata koja sprječavaju ulaz prostim ljudima.
čuvar vrata izlazi pred tebe, hvata tvoju ruku, odvodi te na nebo, tvom ocu Gebu. On se raduje tvom dolasku, daje ti svoje ruke, ljubi te, zbrinjava te, postavlja te na čelo akha, neizbrisivih zvijezda. Sada nam preostaje da pozornije razmotrimo putovanje duše s obzirom na simboličke predstavke svetih egipatskih tekstova. Egipat - hram univerzuma ^| f\ ORIJENTACIJA U A U PODZEMNOM SVIJETU Psiha, bogovi, kozmologija Stanja svijesti koja se odnose na ka, ba i akh doživljavana su u kontekstu duhovnog razvitka osobe. Integracija ka energije unutar individue bijaše instrument njenog oslobađanja od kolektivne svijesti; uključivala je jačanje osjećaja sebstva. Ovaj razvitak događao se u povezanosti s bogom Horusom. Na stupnju na kojem je nečija ka energija doživljavana kao nedjeljiva od individualne samosvijesti, osoba se iznutra osjećala poistovjećena s Horusom. Stanje svijesti na koje se odnosila riječ ba izraslo je kao popratna pojava različite vrste doživljavanja nekog iskustva koje je uključivalo odvajanje od tijela i uobičajene, na osjetima zasnovane svjesnosti. Izraz ba označava način svijesti oslobođen od fizičkih prinuda ili ograničenja, ali usprkos tome vezan za psihička stanja, od kojih se mnoga mogu izvesti iz vezanosti za fizički svijet. Ba je, stoga, egzistirao u odnosu i prema fizičkom i prema duhovnom svijetu. Nalazio se između njih, u Dwatu, koji je bio pod dominacijom boea Egipat - hram univerzuma Ozirisa. Doživljavanje baa povezuje se s Ozirisom, s kojim je sudbina baa konačno bila stopljena. Riječ akh označava stanje svijesti koje se jedino može steći kada se osoba oslobađa od svih tjelesnih vezanosti i psihološki postaje »čista«. Mnogo je naglasaka stavljeno na psihološku čistoću u literaturi koja se bavi Podzemnim svijetom, jer to je preduvjet ponovnog rođenja kao akh. Akh označava stanje unutarnje iluminacije i sjaja, kao da je osoba iznutra povezana s bogom Raom. Postavši svjestan kao akh, osoba je ostvarila vlastiti transcendentalni identitet s Raom. Egipatska ezoterijska psihologija može se zato shvatiti kao put razvitka na kojem se pojačavao čovjekov odnos prema bogovima Horusu, Ozirisu i Rau za vrijeme njegovog napredovanja kroz uzvišenije razine svijesti. Osoba se kretala kroz različite sfere utjecaja tih bogova na putovanju duhovnog samoostvarenja. U Poglavlju 2 pokušao sam pokazati da je antička egipatska kozmologija u biti metafizička slika svijeta. Bila je to ontološka mapa koja je obznanjivala različite razine postojanja - fizičku, psihičku i duhovnu. Sada se može ocijeniti da je duhovna psihologija koju smo razmatrali ucrtana na toj ontološkoj mapi. Fizičkom svijetu pripada fizičko tijelo podvrgnuto propadanju - khat. Ono što ga sprečava od raspadanja je ka energija koja ka ispunjuje životom. Nebeskom ili duhovnom svijetu pripada akh, vječni i sjajeći duh. Između neba i zemlje, između materijalnog i duhovnog kraljevstva, živi i kreće se ba. Sljedeća tabela prikazuje te odnose: Nebo akh duh U sredini ba duša ka vitalno tijelo Zemlja khat fizičko tijelo Orijentacija u podzemnom svijetu Odnos Horusa prema fizičkoj razini, prema kraljevstvu očitovanih formi, ulijeva u ovo kraljevstvo životnu silu, ka energiju. Horus, između ostalog, simbolizira očitovanje duha na fizičkoj razini. Kraljevstvo Ozirisa je kraljevstvo neočitovanih oblika i energija - Dvvat. To je kraljevstvo kojem
pripada ba i kroz koje putuje da bi postigao viši stupanj postojanja kao akh. Akh nastaje u sferi svjetla koje postoji iza Dvvata. To svjetlo je svjetlo čistog duha što se dovodi u postojanje iz ogromne kozmičke pozadine ne-bića. Ovdje, u nebeskom svijetu Raa, nalazi se izvor vječne kreativnosti, samoostvarujućeg i samoobznanjujućeg duha. Iz te perspektive slijedi da je putovanje kroz Dvvat bilo putovanje poduzeto u modelima svijesti koje je karakterizirano s ka i ba. Od njih je primaran ba. Vrlo se često ova dva izraza naizmjence koriste u literaturi o Podzemnom svijetu. Važno je sjetiti se da su antički Egipćani prednost davali fluidnosti misli nad rigidnim koncepcijama, jer kada misao postane fiksirana i kruta, ona više ne odgovara proživljavanju iskustva. Koncepcije o Podzemnom svijetu Iako se na Dvvat često upućuje kao na Podzemni svijet, treba napomenuti da je naš izraz »podzemni svijet« pogrešan prijevod onoga što su Egipćani smatrali Dvvatom (vidi Poglavlje 2). Riječ dioat označava jutarnje blijedo svjetlo ili zoru pred izlazak sunca. Dakle, treba se prevoditi kao »mjesto jutarnjeg blijedog svjetla« jer to je pravo izvorno značenje.1 U tom izvornom značenju nalazi se ideja o području između noći i dana, tame i svjetla. Zbog toga što nosi značenje jutarnjega slabog svjetla, to jednostavno nije samo polustanje između svjetla i tame. Postoji nagovještaj da tama ustupa mjesto svjetlu, pa je Dvvat područje u kojem osoba putuje iz mraka u svjetlo ili iz noći u dan. Egipat - hram univerzuma Ali riječ podzemni svijet ne koristi se samo za prijevod egipatskoga Dvvata. Postoje i druge dvije riječi koje se često pojavljuju u antičkim egipatskim tekstovima i koje se općenito prevode kao »Podzemni svijet«. Prva je amentet, što doslovno znači »skriveno mjesto«. Poput ideje maata, amentet je bio personificiran božicom velike ljepote. Ona je »Dama zapada« koja prima sunce kada ono ulazi u »tajanstveno područje« iza očitovanja. Amentet je vid kozmičke majke, božice Hathor ili Nut koja svake večeri guta i ujutro rađa sunce. Ono što je primjenjivo na sunce, primjenjivo je i na očitovani svijet kao cjelinu. Amentet je jednako područje u kojem forme nestaju pri smrti i uzdižu se u trenutku rođenja. Prema Plutarhovim kazivanjima, amentet je Egipćanima označavao »prostor koji daje i uzima«.2 Ako je amentet skriven ili neočitovan, svijet unutar kozmičke božice, tada je to neočitovani svijet pun potencijala. U njemu stvari ne postoje samo duhovno, a niti kao fizički uočljive pojave, već je to nevidljivo, ali ipak dinamično stanje metamorfoze i transformacije.3 Treća riječ, koja se uobičajeno prevodi kao »Podzemni svijet«, jest neterkhert, što u prijevodu doslovno znači »božanstvo ispod mjesta«. Hijeroglifi ne specificiraju što je to nebesko mjesto ispod. Može biti pod zvijezdama kao i pod zemljom. Očito je da su Egipćani to shvaćali jednako pod zvijezdama (to jest između neba i zemlje) kao i pod zemljom. Kako su zvijezde pokrivale tijelo nebeske božice Nut, Podzemni svijet bio je unutar njezina tijela kao i ispod nje, što smo već vidjeli. Također se smatralo da je zemljovidno bio smješten na zapadu, gdje sunce zalazi svake večeri, kao i na istoku, odakle sunce svakoga jutra izlazi iz Podzemnog svijeta. Vjerovalo se da i Nil izlazi iz Podzemnog svijeta pa ga je to smještalo na jug. Ljudski duhovi koji su putovali u svoj nebeski dom među sjevernim zvijezdama prolazili su kroz Podzemni svijet, što znači da je on također bio i na sjeveru. Možda je najvažnija stvar vezana za izraz neterkhert što on Orijentacija u podzemnom svijetu uključuje činjenicu da postoji područje »iznad« i »iza« njega. Bez obzira je li Podzemni svijet shvaćen kao da se nalazi iznad ili ispod zemlje, na ovoj ili drugoj strani neba, bez obzira nalazi li se na sjeveru, jugu, istoku ili zapadu, uvijek je na putu u više kraljevstvo. Trebalibismozapravo reći daje Podzemni svijet doživljavan kao sveprisutan. Ali zbog toga što nikada nije prepoznat kao fizičko mjesto, nikada mu nije određena točna fizička lokacija. Lokacija je bila psihička i mitografska. Pronalazimo da osoba ulazi u to mjesto uvijek kada se približava granicama uobičajene, na osjetima zasnovane svijesti. Zbog toga, kada koristimo riječ podzemni svijet u odnosu na antičke Egipćane, trebamo je razbiti sa sviješću da neodgovarajuće pokriva opseg značenja izvornog antičkog egipatskog koncepta. Dolazimo do toga da je postojalo vjerovanje kako svatko nakon smrti ulazi u Podzemni svijet,
poprimivši formu ka ili ba. Neki ljudi i za života mogu ući u Podzemni svijet. Bliskost s područjima Podzemnog svijeta bila je osnova znanja magičara i svećenika, jer ta su područja bila sastavljena od psihičkih energija kojima je bilo nužno ovladati ili ih preobraziti na putu prema duhovnom postignuću. Za razliku od mezopotamijskog »Mjesta bez povratka«, grčkoga Hada i izraelskog Sheola, egipatski Podzemni svijet nije bio mjesto gdje su oni koji su stupali u njega bili svedeni na sjenoliku egzistenciju, bez nade za promjenom ili kretanjem. Bilo je to mjesto kroz koje je osoba putovala, a njeno putovanje sastojalo se od niza poricanja i suđenja, a svako je - ukoliko je to bilo moguće rezultiralo unutarnjom transformacijom. Za vrijeme putovanja Podzemnim svijetom osoba je postajala sve više i više svoja, sve više i više usklađena s božanskim i svjetlom ispunjenom jezgrom nečijeg bića. U tom odnosu je egipatski Podzemni svijet bliži kasnijoj kršćanskoj koncepciji čistilišta nego mezopotamijskim, grčkim ili izraelskim podzemnim svjetovima ili pak kršćanskoj predodžbi o paklu. Egipat - hram univerzuma Glavni izvor znanja o Podzemnom svijetu je »Knjiga mrtvih« iz Novog kraljevstva, na koju smo upućivali već mnogo puta. Ni na koji način nije jedini izvor, jer je literatura o Podzemnom svijetu obilna, ali to je najslikovitija i najdostupnija zbirka tekstova. Kako će naredna prezentacija putovanja Podzemnim svijetom, barem većim dijelom, biti zasnovana na »Knjizi mrtvih«, neka preliminarna zapažanja mogu nam biti od koristi. Kao prvo, »Knjiga mrtvih« nije naslov pod kojim su drevni Egipćani poznavali ove tekstove. To je izum modernih egiptologa jer su tekstovi, napisani na rolama papirusa, pronađeni na tijelima umrlih. Stari Egipćani upućivali su na ove tekstove kao na »Knjigu izlaska u Dan (pert mehru)«, naslov koji je održavao koncept Podzemnog svijeta kao da se nalazi između dana i noći, sugerirajući također da je to mjesto iz kojeg osoba vjerojatno izlazi. Moderna »Knjiga mrtvih« sadrži gotovo dvije stotine »poglavlja«, od kojih su sva numerirana. Ova numeracija rad je egiptologa iz 19. stoljeća, posebno Lepsiusa, koji je numerirao različite odlomke na osnovi prilično kasnog, ali relativno potpunog papirusa. Posjedujemo velik broj papirusa, međutim niti jedan ne sadrži sva poglavlja. Ustvari, ne postoji cjelovita »Knjiga mrtvih« sa svim poglavljima. čak štoviše, Egipćani se nisu pridržavali ni fiksne sekvence odlomaka, već su oni varirali od papirusa do papirusa. Ono što pronalazimo je prividna zbrka poglavlja u svakom papirusu. Papirus Ani, primjerice, počinje s poglavljem 15, a zatim slijedi poglavlje 30. Tada dolazi poglavlje 1, a zatim redom poglavlja 22, 72, 17, 147, 146 i 18. Brojanje poglavlja stoga je samo sredstvo lakše identifikacije sadržaja svakog papirusa, a ni na koji način nije naznaka redoslijeda kojim bi se »Knjiga mrtvih« trebala čitati. Zapravo je vrlo teško odrediti bilo kakav »poredak događaja« na putovanju kroz Podzemni svijet. Papirusi nisu Orijentacija u podzemnom svijetu bili namijenjeni čitanju na taj način, već su prije putnika Podzemnim svijetom opskrbljivali nizom molitvi, izreka i likova koji su mu služili u različitim situacijama. Glavna svrha papirusa bila je omogućiti osobi otkrivanje »psihičkog prostora« u koji je došla i pomoći joj da prođe kroz njega. Ideja o stvaranju linearne sekvence ionako je bila strana egipatskom mentalitetu. Podzemnim je svijetom svaka osoba putovala drugačije, ovisno o ravnoteži psihičkih energija u njima. Imajući ovo na umu, možemo sada razmatrati neke od glavnih značajki putovanja Podzemnim svijetom u redoslijedu koji će, nadam se, prenijeti najveću arhetipsku silu. Otvaranje puta Prvi stadij putovanja Podzemnim svijetom je otvaranje vrata grobnice kako bi se ba mogao osloboditi svojeg utamničenja. Grobnica se simbolički može shvatiti kao fizičko tijelo i svijest zasnovana na fizičkim osjetima, koja je za antičke Egipćane bila svijest u kojoj je ba prikazan kao inertan. Za ba se vjerovalo da postaje aktivan u snu, kada je osjetima svijest potpuno umirena, ili u neuobičajenom izvantjelesnom stanju koje može biti uključeno u inicijacijski ritual. Također spontano postaje aktivan u smrti, kada normalna osjetima svijest nestaje. Ali potpuno oslobađanje ba »iz grobnice« ovisilo je o tome da li osoba ima »moć u nogama«. »Otvaranje vrata« bio je prvi
korak na dugom putovanju oslobađanja koji je od osobe zahtijevao marljivost i odlučnost. Crtež 10.1 pokazuje Anija kako otvara vrata svoje grobnice, omogućujući time odlazak svog baa. Kada je ba oslobođen, Ani polazi na dugo putovanje. Ilustracija prati poglavlje 92 »Knjige mrtvih«. Poglavlje 92 nosi naziv »Poglavlje otvaranja Egipat - hram univerzuma grobnice za Ba i Sjenu (Khaibit), izlaska u dan i stjecanja moći u nogama«. Ono počinje ovako: Mjesto zarobljeništva je otvoreno, ono što je zatvoreno je otvoreno, mjesto zarobljeništva otvoreno je mojemu ba... Moji su koraci učinjeni dugima, moja su bedra podignuta; Ja putujem duž velikog puta i moji su udovi jaki. Ja sam Horus... i put polazni otvoren je mojem ba. Zahvaljujući dostatnoj moći u nogama, putnik Podzemnim svijetom sposoban je okrenuti se od fizičkog svijeta i uputiti se prema horizontu koji označava granicu između svega poznatog i svega nepoznatog. Crtež 10.2 prikazuje Nua sa štapom u rukama kako se hrabro kreće prema Drugome svijetu iza horizonta. Taj prvi stadij putovanja, pronalaženje puta koji iz grobnice vodi u Podzemni svijet, zbiva se u području zvanom Restau. Izvorno shvaćen kao vrata između svjetova kroz koja ceremonijalno prolaze saonice boga Sokara (bog prikazivan kao mješavina boga Horusa i boga Ozirisa), Restau je kasnije zamišljen kao mjesto mnogih putova, a niti jedan se nije nužno otvarao putniku. Zato se smatralo preporučljivim pozvati u pomoć vodiča, a od svih bogova najpouzdaniji vodič tim putovima bio je Anubis, bog s glavom šakala, također poznat kao Upawet ili Wepwawet, što znači »Otvaratelj putova«. Šakali su živjeli na rubu pustinje u rupama u zemlji. Egipćani su zapazili da se njihov dom nalazi između civilizacije i divljine, da svoje jazbine kopaju između Gornjeg i Donjeg svijeta, između noći i dana, budući da je njihovo omiljeno Orijentacija u podzemnom svijetu vrijeme lova bio suton. Kipovi Anubisa uglavnom su bojani u crno i zlatno kako bi se simbolizirala šakalova svojstvena dualnost. Anubis je, dakle, skupa s Horusom, jedan od najvažnijih pomagača na podzemnom putovanju. Crtež 10.3, koji Crtež 10.1. Otvaranje vrata grobnice. pripada istom poglavlju Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. kao i crtež 10.2, iako je iz drugog papirusa, pokazuje Anubisa kako vodi za ruku Nakhta prema ulazu u Podzemni svijet. Ispred njega nalazi se drvo, vjerojatno egipatska smokva (Ficus sycomorus) posvećena božici Nut. Ona se često pojavljuje u smokvinim granama nudeći ba osvježenje u hrani i piću (crtež 10.4). Dobrohotna nazočnost Crtež 10.2. Nu kreće prema ženskog božanstva, bez Drugome svijetu. Papirus Nu. obzira je li u obličju Osamnaesta dinastija. Nut, Hathor ili Maat, povremeno je izostavljajuća značajka putovanja Podzemnim svijetom. Jer ona je personifikacija moralne istine i kozmičke harmonije u odnosu spram kojeg je putovanje - u svakom Egipat - hram univerzuma Crtež 10.3. Anubis vodi Nakhta prema ulazu u Podzemni svijet. Papirus Nakht. Osamnaesta dinastija. od njegovih stadija - načinjeno. Ako osoba izlazi iz odnosa s Maat, tada ne može nastaviti dalje. Na kraju putovanja dolazi se pred Maat u njezinoj sudnici i osobi se sudi s obzirom na njezinu čistoću. Do slike dvorane za suđenje doći ćemo kasnije. Ali u stanovitom se smislu čitavo putovanje odvija tamo, s Maat koja ocjenjuje svaku odluku i aktivnost koju netko čini.
Prolazeći kroz portal Podzemnog svijeta, početno je iskustvo potpuni mrak. To je jedan od glavnih znakova za putnike da ulaze u Podzemni svijet. Više nema svjetla razumijevanja ili nade. Sve što je osobu povezivalo sa životom ili srećom nestalo je. Putovanje Podzemnim svijetom započinje u tami, priječenjem svega što je prije pružalo ugodu i sigurnost u gornjem svijetu. Putnik kaže: Kakva vrsta mjesta je ovo u koje sam došao? Nema vode, nema zraka; Orijentacija u podzemnom svijetu neobjašnjivo je duboko; crno je kao najcrnja noć, i ljudi u njemu bespomoćno lutaju. Kako mogu pronaći zadovoljstvo ovdje kada je nemoguće zadovoljiti čežnju za ljubavi? Iz dubina okružujuće tame putnik čuje glas. To je glas boga Atuma koji je, u Prvom vremenu, dao rođenje sebi iz nedokučivog bezdana Nuna. Atum kaže: Dat ću ti duhovni sjaj umjesto kolača i piva; dio srca umjesto zadovoljavanja želja; a ti ćeš pogledati moje lice i ništa ti neće nedostajati.* Nakon što čuje ove riječi ohrabrenja, putnik stječe novu snagu za nastavak putovanja. Ali u Dvvatu, sve je obratno i okrenuto naopačke. Podzemni svijet je suprotnost poznatom svijetu (vidi poglavlje 2), on je kao zrcalni svijet gdje se ono poznato otkriva kao nepoznato. Crtež 10.5, iz grobnice Ramzesa XI, prikazuje putnika Podzemnim svijetom kako susreće zbrkani svijet. Postaje teško prosuditi na koji put treba stupiti, kojim putem krenuti. Jer zakoni Dvvata nisu zakoni fizičkoga svijeta. Više su poput zakona svijeta snova. Crtež 10.4. Putnika Podzemnim svijetom osvježava božica svetog drveta. Egipat - hram univerzuma Crtež 10.5. Nailaženje na zbrkani svijet. Grobnica Ramzesa XI. Dolina kraljeva. To iskustvo dezorijentacije i smetenosti nosi sa sobom posebnu opasnost obratnog hodanja Podzemnim svijetom. Upravo stoga što se ono gore doima kao ono dolje, a ono ispod kao da je iznad, preporučljivo je da se putnici Podzemnim svijetom naoružaju čarolijama protiv ove opasnosti. Mnoge od čarolija nalaze se u »Knjizi mrtvih«. Profilaktičke formule protiv jedenja vlastitog izmeta mogu se tumačiti u tom svjetlu, jer takva neugodna mogućnost jedna je od opasnosti od gubitka osnova orijentiranja.5 Crtež 10.6, također iz grobnice Ramzesa XI, ilustrira nelagodu onih koji su primorani, putem neznanja ili zapuštanja, putovati obratno, dok su oni iznad njih otkrili tajnu kako biti uspravan na putu i lagano se njime kretati. Orijentacija u podzemnom svijetu Sastavljanje karte Podzemnog svijeta Jedna koncepcija putovanja Podzemnim svijetom koju pronalazimo sve do vremena Starog kraljevstva jest ona koja se u velikoj mjeri zbiva u močvarnom području, u kojem je Crtež 10.6. Opasnost obratnog putovanja. Grobnica Ramzesa XI. prevladavajući element voda. Na to područje upućuje se kao na Polje prodora (ili jurnjave) (Sekhet Aaru). Od Srednjeg kraljevstva smatralo se vrlo važnim da oni koji putuju tim putem budu opremljeni mapom. Na dnu drvenih kovčega plemenitaša pronalazimo oslikane karte. Crtež 10.7 primjer je jedne od njih. Sva siva područja označuju vodu ili močvaru. Iz »Tekstova piramida« očito je da se Polje prodora smatralo mjestom pročišćenja.6 Tradicionalno je prepoznato kao mjesto Ozirisove vladavine, ali od Srednjeg kraljevstva to čitavo područje poznato je kao vladajuća domena boga Hotepa (ime Egipat - hram univerzuma Crtež 10.7. Mapa Polja prodora iz Srednjeg kraljevstva. Kovčeg iz tog razdoblja. se najprikladnije prevodi kao Mir). Tako je Polje prodora također i Polje mira. Vraćajući se mapi, čitamo da su tri otoka u gornjem lijevom popisu »Mjesto udaranja«, »Miroljubivo mjesto« i »Veliki«. Natpis pokraj njih (s desne strane) utvrđuje: »Biti bog Hotep, Orijentacija u podzemnom svijetu
Gospodar polja, s dahom života u (nečijim) nosnicama. Taj nikada neće umrijeti.« Ispod tri otoka tekst opisuje dimenzije tog područja kao »tisuću milja (morskih) u dubinu i širinu«, i nadodaje: »Nazvan je Rogovima Gospe pročišćenja.« Upućivanje na božicu s rogovima moguće je usmjeravanje na božicu-kravu Hathor, čiji je omiljeni krajolik bila močvara, gdje su divlje krave pasle među trstikom i papirusima. Zbog toga što je Hathor također bila kozmička božica koja je, kao i Nut, mogla biti prikazana kao slika neba sa zvijezdama na svom trbuhu, važno je shvatiti da naturalistički prikaz Polja prodora ima kozmičke asocijacije. Sljedeća četiri otoka nose imena »Miroljubivi«, »Crveni«, »Preplavljeni« i »Gospa od dvije zemlje«. Tekst ispod iznosi imena i dimenzije tog područja: »Bazen bijelog vodenog konja, tisuću milja dugačak«. Nadodane su i neke druge informacije: »U njemu nema ni riba ni zmija.« Upućivanje na bijelog vodenog konja podsjeća nas na drugu kozmičku božicu - božicu Ipy. U »Tekstovima piramida« čitamo kako Ipy doji kralja svojim božanskim mlijekom za vrijeme njegovog putovanja prema zvijezdama.7 Dostojanstvenici Srednjeg kraljevstva smatrali su da će slično učiniti i za njih. Sljedeći natpis u središtu mape kazuje: »Oranje i žetva ječma Donjeg Egipta i skupljena pšenica Božjeg posjeda. Nema zmija u njemu.« Lijevo od natpisa može se vidjeti brod s veslima, očito u mirovanju, na jezeru s dva otoka. Svaka mapa tog tipa ocrtavala je brod, usidren ugrubo na istom mjestu, koji je po svoj prilici čekao putnika da stupi na njega. Brod se smatrao suštinskim sredstvom transporta u nebeska područja za koja je putnik bio predodređen. Područje ispred (nadesno) broda naziva se »Onaj koji podiže oluju«. Ispod tog područja nalazi se drugo, u kojem se utvrđuje da brodom upravljaju četiri Horusova sina: Imsety, Hapy, Duamutef i Qebhsenuf. Ta pomoćna uloga je kontinuitet službe koju oni izvode u »Tekstovima piramida«, gdje se kaže Egipat - hram univerzuma da »dovode brod« kralju kako bi on mogao prijeći na obale S one strane. Oni također »vezuju i učvršćuju ljestve od užeta«, da bi se kralj mogao popeti do zvijezda, te doista imaju ulogu u osiguravanju da on postane »neizbrisiva zvijezda«.8 Uz ljestve od užeta, stepenice bijahu opće sredstvo uspona do nebeskog svijeta. Važna je jedna njihova karakteristika.9 Stepenice, skupa s brodom, uvijek su istaknute u mapama iz Srednjeg kraljevstva, pojačavajući dojam da je Polje prodora područje iz kojeg će slijediti daljnji uspon. Konačno, na dnu je »More bogova« gdje je »hladno za sve bogove«. More je toliko tajanstveno da »njegova širina i duljina nisu predočene čak niti Ozirisu«. Crtež 10.8. Dva puta. Kovčeg iz Srednjeg kraljevstva. Postoje brojne verzije ove mape iz Srednjeg kraljevstva. Ali sve one uglavnom ponavljaju relativno benignu sliku Polja prodora. Ne samo da ovdje nema zmija, već otoci i područja većinom nose benevolentna imena. čak štoviše, sredstva za putnika prema višim razinama osigurana su brodom i stepenicama. Otok nazvan »Mjesto udaranja« i područje nazvano »Onaj koji podiže oluju«, međutim, sugeriraju da to može biti područje patnje i neizvjesne opasnosti. Drugi tip mape koji se pojavljuje unutar kovčega Srednjeg kraljevstva prikazan je na crtežu 10.8. Crtež opisuje samo Orijentacija u podzemnom svijetu jedan segment veće sheme, upućujući na »Knjigu Dvaju putova«, koja je prekrivala čitavo dno kovčega. Fragment ocrtava »dva puta«, gornji plavi i donji crni. Međusobno su odvojeni dugačkim »Jezerom vatre«. Plavi put treba shvatiti kao vodeni put, a crni kao kopneni. Jedan ulazi s desnog kraja gdje se nalaze dvoja vrata, Vrata vatre i Vrata mraka (polukružni oblik). Iznad Vrata mraka na straži je ovnoglavo biće čudnog izgleda, mumificirano i naoružano nožem. Njegovo ime je »Onaj koji se suprotstavlja zločincu«. On je prvo u nizu neprijateljskih bića na koja se nailazi bez obzira na odabir puta. Mnoga od tih bića nisu prikazana; njihova prisutnost jednostavno je utvrđena u tekstu. Da bi ih se prošlo, putnik mora znati njihova imena te također potvrditi svoju povezanost s višim moćima. Naprimjer, suočivši se s Namrgođenim, Glasnim, Tlačiteljem, Drhtavcem i Onim koji je vruć, koji nastavljaju drugi zavoj gornjega plavog puta, putnik kaže:
Ja sam duh, Gospodar Duhova. Duh koji ja stvaram postoji kao Duh; ono što mrzim ne postoji. Ja sam onaj koji kruži oko svog jezera u vatri Raa, Gospodara Svjetla. Ja sam onaj koji stvara usta, koji objavljuje poluusta. Horusovo oko kruži oko mene, Thoth prelazi nebom ispred mene. Prolazim sigurno.10 Taj obrazac izazova i odgovora jedna je od glavnih karakteristika Podzemnog putovanja. Susrećemo ga u »Tekstovima piramida« iz Starog kraljevstva, kada zvjezdanog putnika izaziva veliki nebeski bik koji čuva nebeske ceste.11 Da bi se uspješno prošlo kraj bika, bitno je da osoba zna tko Egipat - hram univerzuma da »dovode brod« kralju kako bi on mogao prijeći na obale S one strane. Oni također »vezuju i učvršćuju ljestve od užeta«, da bi se kralj mogao popeti do zvijezda, te doista imaju ulogu u osiguravanju da on postane »neizbrisiva zvijezda«.8 Uz ljestve od užeta, stepenice bijahu opće sredstvo uspona do nebeskog svijeta. Važna je jedna njihova karakteristika.9 Stepenice, skupa s brodom, uvijek su istaknute u mapama iz Srednjeg kraljevstva, pojačavajući dojam da je Polje prodora područje iz kojeg će slijediti daljnji uspon. Konačno, na dnu je »More bogova« gdje je »hladno za sve bogove«. More je toliko tajanstveno da »njegova širina i duljina nisu predočene čak niti Ozirisu«. Crtež 10.8. Dva puta. Kovčeg iz Srednjeg kraljevstva. Postoje brojne verzije ove mape iz Srednjeg kraljevstva. Ali sve one uglavnom ponavljaju relativno benignu sliku Polja prodora. Ne samo da ovdje nema zmija, već otoci i područja većinom nose benevolentna imena. čak štoviše, sredstva za putnika prema višim razinama osigurana su brodom i stepenicama. Otok nazvan »Mjesto udaranja« i područje nazvano »Onaj koji podiže oluju«, međutim, sugeriraju da to može biti područje patnje i neizvjesne opasnosti. Drugi tip mape koji se pojavljuje unutar kovčega Srednjeg kraljevstva prikazan je na crtežu 10.8. Crtež opisuje samo Orijentacija u podzemnom svijetu jedan segment veće sheme, upućujući na »Knjigu Dvaju putova«, koja je prekrivala čitavo dno kovčega. Fragment ocrtava »dva puta«, gornji plavi i donji crni. Međusobno su odvojeni dugačkim »Jezerom vatre«. Plavi put treba shvatiti kao vodeni put, a crni kao kopneni. Jedan ulazi s desnog kraja gdje se nalaze dvoja vrata, Vrata vatre i Vrata mraka (polukružni oblik). Iznad Vrata mraka na straži je ovnoglavo biće čudnog izgleda, mumificirano i naoružano nožem. Njegovo ime je »Onaj koji se suprotstavlja zločincu«. On je prvo u nizu neprijateljskih bića na koja se nailazi bez obzira na odabir puta. Mnoga od tih bića nisu prikazana; njihova prisutnost jednostavno je utvrđena u tekstu. Da bi ih se prošlo, putnik mora znati njihova imena te također potvrditi svoju povezanost s višim moćima. Naprimjer, suočivši se s Namrgođenim, Glasnim, Tlačiteljem, Drhtavcem i Onim koji je vruć, koji nastavljaju drugi zavoj gornjega plavog puta, putnik kaže: Ja sam duh, Gospodar Duhova. Duh koji ja stvaram postoji kao Duh; ono što mrzim ne postoji. Ja sam onaj koji kruži oko svog jezera u vatri Raa, Gospodara Svjetla. Ja sam onaj koji stvara usta, koji objavljuje poluusta. Horusovo oko kruži oko mene, Thoth prelazi nebom ispred mene. Prolazim sigurno.10 Taj obrazac izazova i odgovora jedna je od glavnih karakteristika Podzemnog putovanja. Susrećemo ga u »Tekstovima piramida« iz Starog kraljevstva, kada zvjezdanog putnika izaziva veliki nebeski bik koji čuva nebeske ceste.11 Da bi se uspješno prošlo kraj bika, bitno je da osoba zna tko Egipat - hram univerzuma je i gdje ide te da potvrdi svoju sposobnost da tamo može stići. U odjeljku »Knjige Dvaju putova« vidimo da se jedan izazov od strane bika umnožio u niz izazova od strane čuvara zavoja, a svaki od njih ima zastrašujuća imena: Skakač, Vatreni, Ona od noža, Onaj koji proklinje, Gutač, Budni, Onaj koji je oštar, Onaj čije je lice zastrašujuće; ali sve su to primjeri demona iz gornjeg vodenog puta. Na donjem je putu manji broj demona čuvara, ali oni nisu manje zastrašujući. To su Nož Lice vodenkonja divlje snage, Odbojno lice koje živi na balegi, itd. Kako to biva s demonima gornjeg puta, i ovdje se putnici susreću s potvrdom odlučnosti i unutarnje čistoće. Glavna razlika između dvaju putova, međutim, nije toliko u broju demona, već u odnosu koji putnik ima prema Rau ili Ozirisu. čini se da je prolazak donjim kopnenim putem zahtijevao posebnu predanost Rau, dok se
prolazak gornjim vodenim putem povezuje s Ozirisom. Razlika između ova dva puta nikada nije jasno utvrđena. Do razdoblja Novog kraljevstva postala je apsorbirana u bogatu paletu likova i slika podzemnog putovanja. Unatoč tome, postoji temeljni kontinuitet u koncepciji Podzemnog svijeta sastavljenog od mnogih područja koja treba proći. U Novom kraljevstvu mape ističu posebne kvalitete različitih područja. Jedna takva karta, iz papirusa pisara Userhata (Osamnaesta dinastija), prikazana je na crtežu 10.9. Polje prodora ovdje je podijeljeno u petnaest »humaka« (uats) i jasno je da je veliki benevolentni aspekt ranijeg Polja prodora iz Srednjeg kraljevstva promijenjen u nešto zahtjevnije. Tekst počinje na desnoj strani i ide prema dolje kroz različita istaknuta mjesta, od kojih su neka doista teška. Primjerice, U-oblik na toj strani (sredina desno) područje je vatre nazvano »Rogovi vatre«, dok je odmah ispod »planina, iznimno visoka«. Trećim područjem od dna vlada bog koji se zlosutno naziva »Oboritelj riba«. Kao što ćemo vidjeti, putovanje Podzemnim svijetom u formi ribe Orijentacija u podzemnom svijetu Crtež 10.9. Polje prodora iz Novog kraljevstva. Papirus Userhat. Osamnaesta dinastija. bila je opasnost koju je valjalo izbjeći. U sredini lijevo, u području oblikovanom kao kuća, stoji natpis: »Ovdje počiva božanski uništavatelj duša«. Odmah ispod, u području S-oblika, nalazi se »Onaj od jurećih voda«. Gledajući mapu kao cjelinu, uočava se nazočnost nekoliko zmija među različitim humcima, a one pomažu u općoj atmosferi prijetnje kojom je mapa prekrivena. Egipat - hram univerzuma Dublji smisao ove i drugih mapa jest da postoji niz arhetipskih stanja duše kroz koja ba prolazi na svom putovanju Podzemnim svijetom, ali svako se stanje doživljava kao izvanjsko okruženje. U podzemnom svijetu ne postoji fizičko okruženje, jer to nije fizički svijet. Prije je to psihički svijet koji nastaje za osobu iz njenog vlastitog psihičkog stanja. Jednako kao u snu, osoba se pronalazi u situacijama i kontekstu koji odražavaju unutarnje stanje. Tako je u Podzemnom svijetu ono što je nekome predstavljeno kao vanjsko okruženje samo odraz vlastitih psihičkih energija. Mudrost stvaranja tradicije mapa je u tome da one ocrtavaju, kao psihičko okruženje, niz mogućih arhetipskih stanja duše. Osobi je tada omogućeno shvatiti »gdje se nalazi« i kretati se iz jednog područja u drugo. Napredovanje Podzemnim svijetom sastoji se od postupnog pročišćenja baa od onih elemenata koji su duhovno disharmonični. Na taj način »vanjsko« okruženje postaje postupno promijenjeno, manje prijeteće ili manje ružno, te ljepše i mirnije. Niti jedan od tih humaka nema negativna imena. Postoji humak duhova (ispod »planine, iznimno visoke«), a čitavo područje uvodi se kao »predivna skrivena zemlja (Amentet) gdje bogovi žive od kolača i piva«. Polje prodora je vjerojatno isprepleteno s višim svjetovima, a dobrostiva nazočnost uzvišenih duhovnih bića tamo se uvijek može osjetiti ukoliko za to postoji čovjekova otvorenost. Zbog toga u Novom kraljevstvu ima mnogo mapa Podzemnog svijeta koje ga prikazuju vrstom raja. Jer, potencionalno on to i jest. Crtež 10.10 iz Anijevog papirusa12 sadrži mnoga obilježja ranijih mapa iz Srednjeg kraljevstva - močvarnost Polja prodora, postojanje otoka, brodova, stepenica. Ali pokazuje također i Anija združenog s bogovima koji borave u tom području. S gornje lijeve strane on prinosi žrtve trima bogovima s glavama životinja, vesla u svojoj barci i obraća se nebeskom sokolu, simbolu Horusa. Ispod tri otoka tekst kazuje: »Biti u Orijentacija u podzemnom svijetu Crtež 10.10. Polja prodora kao Raj. Papirus Ani. Miru u Polju Mira i imati zrak u nosnicama.« Na sljedećem registru, ovdje poistovjećen s Ozirisom, Ani žanje iznimno visoko žitno klasje i mlati žito vodeći preko njega vola. Ruke drži podignute u štovanju pred Raovom pticom, sjedi držeći sveto kherp žezlo, a na desnom kraju vidimo tri ka znaka iznad dvije hrpe crvenog i bijelog žita, i tri akh ptice koje simboliziraju sjajeće duhove, ispred otoka na kojemu vjerojatno žive. Na trećem registru Ani ore. Upućeni smo da to područje pripada vodenkonju i da je »rijeka tisuću milja dugačka. Njena širina ne može se izreći. U njoj nema riba, niti zmija«. Konačno, u donjem registru, vide se usidrena dva broda, svaki sa stepenicama; tamo su dva otoka, a jedan ima treće stubište. Saznajemo da je bog ovdje Oziris te da je to područje »sjedište Egipat - hram univerzuma
sjajećih (akh)... blagoslovljenih mrtvih koji su savršeni«. Za njih se kaže da žanju pšenicu tri lakta visoku. Mapa poput ove navela je neke egiptologe da izjednače Polje prodora s Elizejskim poljem Grka.13 Ali važno je imati na umu da takvo pozitivno iskustvo o Podzemnom svijetu podrazumijeva da je osoba već prošla, da je potpuno transformirana, kroz proces pročišćenja koji je također bio središtem antičke egipatske koncepcije Podzemnog svijeta. Taj sunčani i dobrohotni aspekt okružuje samo one koji uđu u to tajanstveno mjesto na putovanju mračnim i sjenovitim okruženjem. Slike putovanja Stekavši kakav-takav dojam o nizu mogućih okruženja u Podzemnom svijetu iz prethodnih mapa, sada detaljnije možemo istražiti vrstu iskustva koju su putnici Podzemnim svijetom mogli dobiti. Kao dominantno voden, najpogodniji način putovanja bio je brodom. U drevnom Egiptu brod je bio primarno sredstvo transporta ne samo u močvarama nego također uzduž i poprijeko doline Nila, na rijeci i pridruženim kanalima. Vodeni putovi bijahu glavne arterije komunikacije, udobniji i brži način putovanja nego putovanje pješice ili na magarcu. U Podzemnom su svijetu vodeni putovi bili praćeni neugodnim saznanjem da se ispod nalazi smrtonosna opasnost u liku zmije Apofis. U nekim od tekstova Novog kraljevstva Raov brod doslovno je prikazan kako plovi preko valovitih leđa zmije. Crtež 10.11 (iz »Knjige mrtvih«) ne prikazuje zmiju već popratni tekst eksplicitno ukazuje na tenzije koje su osjećali putnici koji su, da bi došli do svog oca Ozirisa, morali putovati preko Apofisovih leđa. Tekst Orijentacija u podzemnom svijetu Crtež 10.11. Nu putuje svojim brodom kroz Podzemni svijet. Papirus Nu. Osamnaesta dinastija. je upućen »donositelju broda« čiji je identitet objavljen u posljednjoj strofi kao putnikov »sijajući duh« - taj dio osobe na kojeg se može osloniti da će vidjeti kroz ovaj zastrašujući dio putovanja. Budući da se ovdje ne radi o fizičkom brodu, brod se najbolje shvaća kao slika duhovne ili psihoduhovne kvalitete na kojoj se može počivati ili ovisiti da bi se prošlo kroz taj neizravan okršaj sa suprotstavljenom snagom Apofisa. O, ti koji donosiš brod, preko zlih leđa Apofisovih, donesi mi brod, priveži uže u miru, u miru. Dođi, dođi! Požuri, požuri! Jer ja sam došao vidjeti svog oca Ozirisa, Egipat - hram univerzuma Gospodara Crvenog Sutona, koji je vlast stekao s radošću srca. O, Gospodaru oluje, onaj koji upravlja, O, ti koji ploviš preko zlih leđa Apofisovih! O, ti koji zapovijedaš tajanstvenim brodom! O, ti koji okivaš Apofisa! Donesi mi brod, priveli uze za mene da bih mogao otploviti. Zemlja je zlokobna, zvijezde su neuravnotežene, i padaju na svoje lice, i nisu sposobne ponovno se podići. Doveden sam naprijed kao onaj koji je pretrpio brodolom. Neka moj Sijajući Duh, moj brat, dođe k meni, da bih potražio mjesto koje moj Duh poznaje.u Crtež 10.12. Splavar, Onaj koji vidi iza njega. Papirus Ani. Orijentacija u podzemnom svijetu U nekim je tekstovima stvaranje kontakta s donositeljem broda, sijajućim duhom, popraćeno poteškoćom. Više se ne radi s jednim entitetom nego s dva. Kao što postoji donositelj broda, koji će nam djelovati kao splavar što prevozi preko vode, postoji »čuvar broda«. čuvar broda je drugi aspekt sijajućeg duha, ali možda s dublje razine; zbog toga što je dublja, teže joj je pristupiti. čuvar je ponekad prikazan kao da spava, pa ga splavar mora probuditi. U sljedećem tekstu čuvar broda se naziva Aqen, dok se splavar naziva Mahaf, ime značenje kojega je »Onaj koji vidi iza sebe«. Prikazanje na crtežu 10.12 kao čovjek potpuno okrenute glave u odnosu na ostali dio tijela i u smjeru prema kojem putuje. Izraz podsjeća na one koji opisuju boga Ozirisa kao sazviježđe Orion na Južnome nebu. često je prikazivan kao čovjek u punom koraku koji putuje brodom s licem okrenutim tako da ono gleda iza njega (crtež 10.13). Ustvari gleda unazad, prema Izidi, nebeskoj kravi, koja kao zvijezda Sirius bijaše Orionov vjerni pratitelj. Između njih, na stabljici papirusa
sjedi njihov sin Horus. Ovo nagovješćuje povezanost splavara i boga Ozirisa, jednako kao i nebeski lokalitet za orijentiranje u vodama. Crtež 10.13. Izida, Horus i Oziris kao konstelacije na Južnome nebu. Hathorin hram, Dendera. Egipat - hram univerzuma U tekstu (na koji se upućuje u poglavlju 9) jasno je da putnik mora biti cjelovit i jasan te da, kao i Oziris, mora proći kroz proces komadanja. Dijalog sa splavarom počinje sljedećim riječima: Putnik: O, Mahafe, budući da si obdaren životom, probudi Aaena za mene, jer vidiš da sam došao. Mahaf: Tko si ti koji dolaziš? Putnik: Ja sam magičar. Mahaf: Jesi li cjelovit? Putnik: Cjelovit sam. Mahaf: Jesi li opremljen? Putnik: Opremljen sam! Mahaf: Jesi li izliječio udove? Putnik: Izliječio sam udove. Mahaf: Što su udovi magičaru? Putnik: Oni su ruke i noge? Mahaf: Budi oprezan! Kažeš li da ćeš prijeći na istočnu stranu neba? Ako prijeđeš, što ćeš učiniti? Putnik: Upravljat ću gradovima, vladat ću selima, poznavat ću bogate i davat ću siromašnima, pripremat ću kolač za tebe kada odeš nizvodno i pripremat ću kruh kada odeš uzvodno. O, Mahafe, obdaren si životom, probudi Aaena za mene, jer vidiš, došao sam. Mahaf još nije zadovoljan i postavlja sve zagonetnija pitanja na koja putnik odgovara jednako zagonetno. Na kraju odlazi probuditi Aqena i vraća se govoreći: »Ne budi se za mene.« Tada i putnik, odrekavši se Mahafove pomoći, uspijeva doći do Aqena i probuditi to sanjivo biće. Aqen: Stoje to? Spavao sam. Putnik: O, Aqene, kako si obdaren životom, donesi mi to, jer vidiš, došao sam. Orijentacija u podzemnom svijetu Aqen: Tko si ti koji dolaziš? Putnik: Ja sam magičar. Aqen: Jesi li cjelovit? Putnik: Cjelovit sam! Aqen: Jesi li opremljen? Putnik: Opremljen sam. Aqen: Jesi li zbrinuo dva uda? Putnik: Zbrinuo sam dva uda. Aqen: Što su dva uda magičaru? Putnik: To su ruka i noga. O, Aqene, kako si obdaren životom, donesi mi to, jer vidiš, došao sam. I tako vidimo da je isti dijalog vođen i s Aqenom. Ali Aqen sada tvrdi da brod nije opremljen. Nema palj za grabljenje vode iz čamca, križ jarbola, snast i sidro. Putnik mora pokazati da ima moć da osigura sve te stvari. Drugim riječima, putnik mora konstruirati ili rekonstruirati »raščlanjeni« brod. Možda je ovdje vrijedno napomenuti da veliki brodovi što su ukapani pokraj piramida u Gizi nisu ukapani cjeloviti, već u dijelovima. Vjerojatno su ti brodovi služili kao vozila za putovanja Podzemnim svijetom te ih je putnik morao sastaviti za putovanje Onostranim. Kada je posao sklapanja broda dovršen, slijedi konačna i nekako uznemirujuća izmjena replika između Aqena i putnika. Aqen: Imaš li moć nad onim što nisam donio, magičaru ? Taj veličanstveni bog će reći: »Jesi li mi prenio čovjeka koji ne zna broj svojih prstiju?« Putnik: Znam kako izbrojiti svoje prste; uzmi jedan, uzmi drugi, zatomi ga, otkloni ga, daj mi ga, budi prijateljski naklonjen prema meni; ne pusti da ode; nemaj sažaljenja prema njemu; učini Oko sjajno; daj Oko meni.15
Egipat - hram univerzuma Ovaj tajanstveni odgovor u vezi je s mitom u kojem je Horusovo oko izbio Seth, ali kasnije mu je nadomješteno potpunijim i boljim. U »Tekstovima piramida« postoji niz sekvenci koje na to upućuju: O, kralju, uzmi sebi Sethov prst, koji uzrokuje da jasno oko Horusovo vidi. O, kralju, uzmi sebi jasno oko Horusa, koje je osvijetljeno jagodicom Sethova prsta.16 Aqenovo unakrsno ispitivanje putnika najbolje je shvatiti kao način utvrđivanja u kojem se razmjeru putnik integrirao i preobrazio negativnu moć Setha te tako pospješio jasnoću viđenja. Dubina i složenost putnikovog odgovora najbolje će se razumjeti kada se shvati da zasun hramske karniše sadrži božanski lik na koji se upućuje kao na »Sethov prst«. čak štoviše, na Sethov falus koji emitira vatru ponekad se neizravno upućuje kao na njegov »prst«, čime bi se moglo protumačiti zašto putnik treba govoriti o »zatomljivanju« svoga prsta.17 Neobuzdan i nasilan aspekt energije libida koju Seth predstavlja mora biti ukrućen ili preusmjeren na pozitivan način da bi putnik prešao preko vode. Vjerojatno je voda ovdje poistovjećena s velikom nebeskom rijekom, Mliječnim putem, koji je naglašen u antičkom egipatskom razumijevanju nebeskog lokaliteta Podzemnog svijeta. Ali slika vode preko koje putnik mora prijeći univerzalna je u mitologiji Podzemnog svijeta. Voda predstavlja veliku prepreku koja se mora nadići da bi se postigla viša razina svijesti i da bi se osoba našla u drugačijem psihofizičkom okruženju. Nije toliko važno je li smješten na nebu ili negdje drugdje, već to da je prelazak preko vode bio važan za razvitak svijesti. Sjetimo se da prelazak preko vode na splavi uključuje potvrdu da ispred vode živi moćan protivnik Apofis. »Knjiga mrtvih« teško može počivati na Orijentacija u podzemnom svijetu jednostavnoj priči o prelasku kraljevstva psihičkih energija tako da se jednostavno uđe u brod i prijeđe preko. Putovanje ni na koji način nije lako, a poteškoće s kojima se putnik suočavao uključivale su niže likove kao što su monstrumi, demoni i divlje životinje, a sve njih postavljao je Apofis (ili suprotstavljena moć) kao konfrontaciju svijesti onog tko je tražio put prolaska kroz tu neugodnu zonu. Okrenimo se sada tim neprijateljskim susretima. Egipat - hram univerzuma UMUKE PODZEMNOG SVIJETA Zrak, voda, vatra Slikoviti prikaz prelaska preko vodenog područja brodom složen je i mnogoznačan. Već smo vidjeli da uključuje ideju o splavaru i čuvaru broda, jednako kao i skrivenu prisutnost suprotstavljene zmije Apofis ispod vodene površine. Sam brod je moćna simbolička slika sposobnosti duše da podnese kušnje i opasnosti. Zahtjev da osoba konstruira vlastiti brod jasna je naznaka da se podrazumijeva određeni stupanj duhovnog postignuća. Putnici moraju shvatiti sve detalje sklapanja broda, a moraju ga i sami sastaviti. Svaki dio broda ima svoje simboličko značenje i može se shvatiti kao personifikacija posebnih unutarnjih kvaliteta. Posebno je to jasno u slučaju plovidbe koja, hijeroglifski, označava zrak, vjetar ili dah. Podzemni svijet često je opisivan kao mjesto bez zraka.1 To je stoga što je jedini zrak koji se tamo može disati maat ili istina. Samo to podržava duh, budući da se smatralo da bogovi tamo udišu maat, nebeski zrak koji prožima univerzum. U onolikoj mjeri koliko je osoba živjela na zemlji zaboravljajući nebeski zrak. morala ie doživljavati Egipat - hram univerzuma 11 MUKE PODZEMNOG SVIJETA Zrak, voda, vatra Slikoviti prikaz prelaska preko vodenog područja brodom složen je i mnogoznačan. Već smo vidjeli da uključuje ideju o splavaru i čuvaru broda, jednako kao i skrivenu prisutnost suprotstavljene zmije Apofis ispod vodene površine. Sam brod je moćna simbolička slika sposobnosti duše da podnese
kušnje i opasnosti. Zahtjev da osoba konstruira vlastiti brod jasna je naznaka da se podrazumijeva određeni stupanj duhovnog postignuća. Putnici moraju shvatiti sve detalje sklapanja broda, a moraju ga i sami sastaviti. Svaki dio broda ima svoje simboličko značenje i može se shvatiti kao personifikacija posebnih unutarnjih kvaliteta. Posebno je to jasno u slučaju plovidbe koja, hijeroglifski, označava zrak, vjetar ili dah. Podzemni svijet često je opisivan kao mjesto bez zraka.1 To je stoga što je jedini zrak koji se tamo može disati maat ili istina. Samo to podržava duh, budući da se smatralo da bogovi tamo udišu maat, nebeski zrak koji prožima univerzum. U onolikoj mjeri koliko je osoba živjela na zemlji zaboravljajući nebeski zrak, morala ie doživljavati Egipat - hram univerzuma Podzemni svijet kao mjesto gušenja. U 54. poglavlju »Knjige mrtvih« putnik moli: »O, Atume, daj mi slatki dah koji je u tvojim nosnicama.«2 Molitva se nastavlja potvrdom da je putnik jaje Velike gakuše - zemaljska forma boga Geba, kao božanske guske koja polaže prvobitno jaje iz kojeg se stvara svijet na početku vremena: Ja sam Jaje koje je u Velikoj gakuši, i ja promatram i čuvam tu moćnu stvar koja je došla u postojanje i s kojom je bog Geb stvorio zemlju.3 Disati nebeski zrak znači svijetu, a na taj način je to Crtež 11.1. Ani nosi pečat, hijeroglif za zrak, nadajući se da će disati u Podzemnom svijetu. Papirus Ani. Osamnaesta dinastija. ponovno biti rođen u nebeskom ponavljanje suštinske prve faze stvaranja. Osoba se mora vratiti u jaje da bi ponovno proklijala kao živi duh, dišući zrak bogova4: »Isto kao što ono (jaje) klija, klijam i ja. Isto kao što ono živi, živim i ja.«5 Tako kaže Nu. Postoji mnogo poglavlja u »Knjizi mrtvih« koja osiguravaju da putnik ima zraka za disanje. Crtež 11.1 pokazuje Anija kako prinosi svojim nosnicama hijeroglifski pečat kada izgovara svoju molitvu, nadajući se ponovnom duhovnom rođenju. Dišući zrak bogova, osoba se nada da će izbjeći sudbinu hvatanja u mrežu koju bacaju tri babuna prikazana na crtežu 11.2. Babuni su se sakupljali Muke podzemnog svijeta Crtež 11.2. Tri babuna pokušavaju uhvatiti duše koje, putujući pod površinom vode, gube svoju ljudsku formu i uzimaju obličje zmije. Papirus Nefer-Ubenef. neposredno prije izlaska i zalaska sunca i glasno se glasali i plesali. Smatrani su čuvarima vrata istočnih i zapadnih planina kroz koje je sunce prolazilo na izlasku i pri povratku u Podzemni svijet. Babuni također bijahu svete životinje Thotha, boga mudrosti i snage znanja. Riba, živeći u elementu vode, bijaše lik neukosti i nerazvijene duše. Prema Herodotu, riba nije bila svećenička hrana.6 Značajno je da od šest hijeroglifa sa znakom ribe, četiri ima negativnu konotaciju - »odvratnost«, »smrad«, »leš« i »nezadovoljstvo«. Ako je Podzemni svijet vodeno mjesto, tada je zadnja stvar težiti putovanju kao riba. Element vode je za Egipćane bio element Egipat - hram univerzuma napučen Sethovim bićima - krokodil, vodeni konj i vodena zmija. I riba se prepoznavala kao Sethovo biće: nisu li tri vrste morskih riba pojele Ozirisov penis?7 Kako se dogodilo da se Oziris našao u Nilu? Zlom nakanom Seth ga je bacio u tamne riječne dubine u koje nisu mogle prodrijeti zrake sunca. Tamo je Oziris venuo kao »Utopljenik«8, onaj koga je nadvladala voda i koji nije imao zraka za disanje. Crtež 11.2 može se sagledati kao opis posebne opasnosti pri prolasku kroz Podzemni svijet: opasnost da nečiji ba ne čuva svoje ljudsko obličje niti da poprima očitovanje ptice, već da uzima formu ribe, jer je nečija psiha više usklađena s elementom vode nego s elementom zraka. Određena kazivanja efeškog filozofa Heraklita dovodimo u odnos s rečenim: »Za duše je smrt postati voda« i »Suha duša je najmudrija i najbolja«. Suha duša (ba) Nefer-Ubenefa prikazana je kako kleči, iznad i nalijevo do babuna, očuvavši svoje ljudsko obličje: jer Nefer-Ubenef (»predivan i sjajan«) je gospodar elemenata. Crtež 11.3 prikazuje Nakhta koji uspijeva pobjeći iz smrtonosne mreže. Ilustracija je prikaz otpornosti na hvatanje i obuzimanje negativnih energija. U poglavlju 153a »Knjige mrtvih« mreža
je opisana kao da s neba doseže zemlju. Nakht viče izazovno: O, vi ribari što se krećete u staništu vode, nećete me uhvatiti u svoju mrežu u koju hvatate trome! Nećete me uloviti u mrežu u koju hvatate lutalice! Izbjegao sam njezine zahvate, uzdignuo sam se kao Sobek (bog krokodil). Kao ptica, odletio sam od vas od vas koji ribarite sa skrivenim prstima.9 Muke podzemnog svijeta Nakht poznaje tajnu kako se promijeniti u pticu - ba pticu. Ali to je samo jedan od razloga zašto uspijeva biti neuhvaćen. Drugi razlog jest taj da poznaje imena svakog dijela te mreže i nastavlja demonstrirati svoje znanje do najmanjeg detalja. Svaki dio mreže predstavljen je kao dio boga vitlo je srednji prst Sokara, zaštitna spona bedrena kost Shemua, krilo je Izidina ruka itd. Neki su dijelovi oružja bogova, a drugi su neki predmeti koji pripadaju bogu. Nakht iznosi drugu, složeniju interpretaciju dijelova mreže i zaključuje kako slijedi. O, vi ribari... nećete me uhvatiti u svoju mrežu, nećete me uhvatiti u svoju mrežu, u koju hvatate trome, i lovite one vezane za zemlju, jer ja to znam. Znam to od njenih gornjih komešanja do njenih donjih težina. Crtež 11.3. Nakht izbjegava mrežu. Papirus Nakht. Osamnaesta dinastija. Egipat - hram univerzuma Ovdje sam. Došao sam s vitlom u svojoj ruci, moje je krilo moja ruka. Došao sam i ušao sam. ]a udaram i hvatam.10 Nakht dobro poznaje mrežu te dokazuje da ima moć nad njom. Ne samo da nije riba, već tvrdi da je kroz poznavanje mreže on ribar. Voda, međutim, nije samo simbol negativnog stanja svijesti koje sprečava udisanje nebeskog zraka. Ona je također simbol pročišćenja. Svaki egipatski hram imao je sveto jezero u kojem su se svećenici svakoga jutra ritualno prali prije ulaska u hram. Pročišćujući aspekt vode često je naznačen u kombinaciji s elementom vode. U mapi Dvaju putova iz Srednjeg kraljevstva (crtež 10.8) susreli smo se s »vatrenom rijekom« koja razdvaja gornji od donjeg puta. No, u Podzemnom svijetu također postoje »vatrena jezera«. Jedno Crtež 11 A. Jezero vatre. Muke podzemnog svijeta takvo prikazano je na crtežu 11.4 iz papirusa Ani. Jezero je ispunjeno gorućom vodom - ta činjenica nije naglašena samo crveno obojenom vodom, već i hijeroglifima na četiri strane jezera koji označavaju »vatru«. Babuni se ponovno pojavljuju na četiri strane jezera. Razlog tom pojavljivanju jest da je vatreno jezero mjesto Raovog rođenja. I doista, stvoreno je Raovim rođenjem. Prema egipatskom mitu o stvaranju, Raovo rodno mjesto smatralo se Prvom zemljom koja se pojavila iz mračnog Primordijalnog oceana Nuna. Prva zemlja - ponekad također oslikana kao lotos ili jaje - nazivala se i otokom vatre jer je bila osvijetljena Raovom blještavom nazočnošću. Takav je bio intenzitet Raovog prvog pojavljivanja u osvit vremena, kada su vode što okruživaše njegovo rodno mjesto upalile i zarobile vatru. Za Egipćane je Raovo rođenje iz velikog oceana bilo svakodnevan događaj - kada bi se zorom čitavo nebo osvijetlilo i pretvorilo u vatrenocrveno. Baš kao što su Thothovi babuni svakoga jutra uzbuđeno pozdravljali izlazeće sunce, pozdravljali su i prvo uzdizanje Raa iz Primordijalnog oceana, radujući se kada bi njegove zrake osvijetlile okolni mrak. U tom moćnom prvobitnom događaju putnik Podzemnim svijetom je projiciran kada dolazi do svetog jezera. Poglavlje 17 »Knjige mrtvih« upozorava: »Glede Jezera vatre, oni koji namjeravaju
prijeći preko njega, a koji su nečisti, past će dolje među noževe.«11 Jezero vatre prijeti da će odrezati sve ono nečisto u duši: »Stoga, ako osoba uđe u njega potpuno poistovjećena s onim svojim aspektima koji nisu obnovljivi i nesposobni su prenijeti Raovo svjetlo koje daje život, tada će patiti i prolaziti kroz muke slične onima kao da su raskomadani.« Takva sudbina živopisno je predočena u jedanaestom poglavlju »Knjige o onome što se nalazi u Podzemnom svijetu«, gdje su »Ozirisovi neprijatelji« prikazani kao rasječeni noževima i spaljeni. Egipat - hram univerzuma Ovdje sam. Došao sam s vitlom u svojoj ruci, moje je krilo moja ruka. Došao sam i ušao sam. Ja udaram i hvatam.10 Nakht dobro poznaje mrežu te dokazuje da ima moć nad njom. Ne samo da nije riba, već tvrdi da je kroz poznavanje mreže on ribar. Voda, međutim, nije samo simbol negativnog stanja svijesti koje sprečava udisanje nebeskog zraka. Ona je također simbol pročišćenja. Svaki egipatski hram imao je sveto jezero u kojem su se svećenici svakoga jutra ritualno prali prije ulaska u hram. Pročišćujući aspekt vode često je naznačen u kombinaciji s elementom vode. U mapi Dvaju putova iz Srednjeg kraljevstva (crtež 10.8) susreli smo se s »vatrenom rijekom« koja razdvaja gornji od donjeg puta. No, u Podzemnom svijetu također postoje »vatrena jezera«. Jedno Crtež 11.4. Jezero vatre. Muke podzemnog svijeta takvo prikazano je na crtežu 11.4 iz papirusa Ani. Jezero je ispunjeno gorućom vodom - ta činjenica nije naglašena samo crveno obojenom vodom, već i hijeroglifima na četiri strane jezera koji označavaju »vatru«. Babuni se ponovno pojavljuju na četiri strane jezera. Razlog tom pojavljivanju jest da je vatreno jezero mjesto Raovog rođenja. I doista, stvoreno je Raovim rođenjem. Prema egipatskom mitu o stvaranju, Raovo rodno mjesto smatralo se Prvom zemljom koja se pojavila iz mračnog Primordijalnog oceana Nuna. Prva zemlja - ponekad također oslikana kao lotos ili jaje - nazivala se i otokom vatre jer je bila osvijetljena Raovom blještavom nazočnošću. Takav je bio intenzitet Raovog prvog pojavljivanja u osvit vremena, kada su vode što okruživaše njegovo rodno mjesto upalile i zarobile vatru. Za Egipćane je Raovo rođenje iz velikog oceana bilo svakodnevan događaj - kada bi se zorom čitavo nebo osvijetlilo i pretvorilo u vatrenocrveno. Baš kao što su Thothovi babuni svakoga jutra uzbuđeno pozdravljali izlazeće sunce, pozdravljali su i prvo uzdizanje Raa iz Primordijalnog oceana, radujući se kada bi njegove zrake osvijetlile okolni mrak. U tom moćnom prvobitnom događaju putnik Podzemnim svijetom je projiciran kada dolazi do svetog jezera. Poglavlje 17 »Knjige mrtvih« upozorava: »Glede Jezera vatre, oni koji namjeravaju prijeći preko njega, a koji su nečisti, past će dolje među noževe.«11 Jezero vatre prijeti da će odrezati sve ono nečisto u duši: »Stoga, ako osoba uđe u njega potpuno poistovjećena s onim svojim aspektima koji nisu obnovljivi i nesposobni su prenijeti Raovo svjetlo koje daje život, tada će patiti i prolaziti kroz muke slične onima kao da su raskomadani.« Takva sudbina živopisno je predočena u jedanaestom poglavlju »Knjige o onome što se nalazi u Podzemnom svijetu«, gdje su »Ozirisovi neprijatelji« prikazani kao rasječeni noževima i spaljeni. Egipat - hram univerzuma Sveta Katarina kasnije govori: »Vatra pakla jednostavno je svjetlo Boga koje podnose oni koji ga odbijaju.«12 Okrećući se prema njemu i podvrgavajući se njegovoj vatri, bolovima pročišćenja, Jezero vatre gubi svoj destruktivni vid i postaje suštinsko sredstvo unutarnje transformacije. Tako u poglavlju 126 »Knjige mrtvih« pronalazimo sljedeću molitvu upućenu četvorici babuna: Pozdrav vama, vi četiri babuna, koji sjedite na luku Raovog broda, koji stvarate istinu Božjeg napredovanja, koji mi dodjeljujete moju slabost i moju snagu, koji smirujete bogove plamenom što proizlazi iz vaših nosnica,
koji dajete svete prinose bogovima, i zazivate prinašanja sijajućima, koji žive na maat, koji gutaju maat, čija srca ne pružaju utočište lažima, koji osjećaju odvratnost prema lažima; prćčistih zlo koje je u meni! Izliječih rane koje imah na zemlji! Pročistih sve zlo koje se hvata za mene!13 Zvijeri koje se suprotstavljaju Susret s babunima prvi je u nizu neprijateljskih susreta s različitim životinjama koje nastanjuju Podzemni svijet. Ponekad su životinjske forme koje putnik susreće neprepoznatljive. Toliko su monstruozne da u prirodi ne prepoznajemo slične oblike, jer energije psihe mogu biti ružnije i bestijalnije od bilo koje zvijeri koja živi u prirodi. Pristupiti takvim formama - bez obzira jesu li to oblici poznatih životinja ili nepoznatih čudovišta - znači pristupiti Muke podzemnog svijeta energijama koje prianjaju uz nečije psihičko zračenje i time postaju konkretizirane u Podzemnom svijetu. Putovanje kroz Podzemni svijet jest putovanje pročišćenja. Nadalje, ba se mora osloboditi onih elemenata svoje prirode koji su u nesuglasju s maat. Ovaj proces oslobođenja prikazan je u tri stadija. Prvo, sve negativne energije predočene su putniku kao autonomna sila, obično kao neka zvijer. Ovaj stadij može ubrzati samo svjesniji putnik koji je naučio kako blokirati energiju u posebnom vizualnom liku. Drugo, putnik i suprotstavljena sila ulaze u borbu. Protivnik želi ukrasti putnikovo srce, uzeti putnikovu magijsku moć ili ubiti putnikovu dušu - to jest odvojiti ba od svakog dodira s njegovim duhovnim izvorom. Cilj putnika, naprotiv, nije ubiti ili eliminirati protivnika, već zagospodariti njime. To je često simbolizirano »okretanjem glave« životinje koja dolazi ususret putniku. »Okretanje glave« može se shvatiti kao treći stadij procesa. Jer, izvršivši taj težak zadatak, osoba pobjeđuje - u svoje više svrhe - sve negativne energije koje su na početku bile u suprotnosti. To usklađivanje negativne energije - transformacija vlastitih demona u dobrohotne daimone, kako to moderni psiholozi kazuju,14 ključna je za čitavu predodžbu putovanja Podzemnim svijetom. Na crtežu 11.5 tri se krokodila iznenada pojavljuju na putu i izazivaju putnika (u ovom slučaju Nakhta), prijeteći da će ukrasti njegovu magijsku moć i uništiti njegovu dušu. Kako shvatiti slike ovih krokodila? Jedna od osobina ovoga bića je da vreba u dubinama rijeke ili kanala a da se njegova prisutnost ne primjećuje. Možete se osjećati sigurno, možete misliti da nema opasnosti jer ne vidite nikakav nagovještaj krokodilove prisutnosti. Krokodil ima sposobnost prikriti se izvan granica čovjekove budnosti, i to je ono što ga čini zastrašujućim. To je životinja koja može napasti iz potpune skrovitosti. Jednom kada se osoba nađe u stisku njegovih smrtonosnih čeljusti, njegova sudbina je odlučena: nema oslobođenja. Egipat - hram univerzuma Ovaj aspekt krokodilove prirode najvažniji je za putnika Podzemnim svijetom. Jer u njemu se osoba sukobljava s krokodilima na psihičkom planu, a oni izlaze iz dubina nesvjesnog i nastoje odvući neopreznog putnika. Sudbina duše je tada poput sudbine tijela na fizičkoj razini - biti odvučen u vode i postati hrana tom nemilosrdnom biću. Krokodilova glavna želja je oduzeti magijsku moć, što znači posjedovanje duše. Putnik se zato mora naoružati nožem i izgovoriti ove riječi moći: Crtež 11.5. Tri se krokodila pojavljuju na putu. Papirus Nakht. Vrati se! Odlazi! Odlazi, ti krokodilsko čudovište! Nećeš mi se suprotstaviti jer moja magija živi u meni! Neka ne izgovorim tvoje ime velikom bozu koii ie dopustio da se pojaviš!15 Muke podzemnog svijeta Putnik tada dokazuje da zna ime svakog krokodila. čineći to, on donosi svjetlo svjesnoga znanja
koje se odnosi na mrak i na zastrašujuće moći koje mu se suprotstavljaju. Je li to svjesno znanje trebalo držati na razini božanske svijesti Raa, čime putnik prijeti da će učiniti tako što će izgovoriti ime Velikog boga, a suparnici krokodili potpuno će nestati. Niti jedan krokodil ne može se oduprijeti Raovom gorućem sjaju. Sposobnost otkrivanja prave neprijateljeve prirode, a potom njegovog masovnog imenovanja, možda je simbolizirana dugim nožem što ga Nakht drži. To je nož raspoznavanja ili jasne svijesti koja nije otupljena ni strahom ni željom, već je izoštrena predanošću istini ili maat. Krokodili su izlanuli: »Tvoje je lice okrenuto prema maat.« Nakht tada izgovara riječi čaranja u kojima on sam prisvaja bit neprijatelja krokodila koji bi ukrali njegovu magiju. Pjevušeći riječi moći, on postaje vidno veći od svojih protivnika koji kao da se smanjuju pred njim. Na crtežu 11.6 drugi putnik demonstrira tehniku okretanja glava krokodila tako da oni gledaju u smjeru drugog puta. Ovaj položaj nije moguć kod krokodila na fizičkoj razini, ali nekoliko ilustracija iz antičkog papirusa potvrđuje tu mogućnost na psihičkoj razini. Ovdje prikazani krokodili dolaze putniku iz četiriju pravca. Da bi ovladao njima, putnik se mora poistovjetiti s posebnim božanstvom. Okrenuvši se na zapad, poistovjećuje se sa Sethom, bogom koji ima vlast nad svim krokodilima. Okrenuvši se na istok, on je Oziris, bog pobjednik smrti. Okrenuvši se na jug, on je Soped, zvjezdani bog povezan sa Siriusom i poznat po svojim oštrim zubima. Okrenuvši se na sjever, poistovjećuje se s Atumom, neiscrpnim izvorom kreativne energije. Poglavlje 32 »Knjige mrtvih«, poglavlje »za odbijanje krokodila«, završava predivnom potvrdom. Egipat - hram univerzuma Crtež 11.6. Okretanje glave krokodila koji dolaze iz četiri kardinalne točke. Papirus iz Trideset i šeste dinastije. Ono što postoji u pregibu je moje ruke, ono što još ne postoji u mom je trbuhu. Ja sam odjenut i opremljen tvojom magijom, o Ra... moje je lice otvoreno moje je srce na svom mjestu, i zmija uraeus je sa mnom dan za danom. Ja sam Ra, koji kroz sebe štiti sebe i ništa me neće oboriti.16 Osim krokodila, putnika Podzemnog svijeta mogu napasti i divlje svinje. Crtež 11.7 ponovno prikazuje Nakhta, sada naoružanog dugim kopljem, kako okreće glavu divlje svinje. Kao i na crtežu 11.6, koplje je zapravo harpun, oružje koje je Horus efektno koristio u sukobu sa Sethom. U »Knjizi mrtvih«, poglavlje 12, utvrđuje se da je Seth napao Horusa u formi crne svinje, nanijevši ozbiljnu povredu Horusovu oku - to jest njegovoj sposobnosti viđenja. Na ilustraciji svinja nije ubijena već je snaga njenog nasrtaja odvraćena vještom uporabom harpuna. Uočava se da je zmija također vezana uzetom. Ako se ne može okrenuti glava neprijateljske životinje, tada je njezino vezivanje najbolja moguća stvar. Kod zmija, međutim, postoje učinkovitija sredstva zauzdavanja njihove energije od doslovnog vezanja. Na crtežu 11.8 Ani svladava zmiju uz pomoć račvastog štapa za lov zmija s kojim hvata njezinu glavu dok jedno stopalo polaže na njezin rep. Vinjeta je iz poglavlja 10 »Knjige mrtvih«, ali Muke podzemnog svijeta Crtež 11.7. Odbijanje napada divlje svinje. Papirus Nakht. sljedeća koja je vjerojatno prati je ona iz poglavlja 39, »Za odbijanje zmije Rerek«, koja je u ovom poglavlju poistovjećena s Apofisom, vječnim protivnikom boga Raa. Sljedeći stadij okretanja glave zmije tako da se ona okreće prema drugom putu, prikazan je na papirusu iz »Knjige mrtvih«. Na crtežu 11.9, naprimjer, zmija je okrenuta i kreće se pravcem kojim je došla, dok u pratećem tekstu putnik recitira sljedeću čaroliiu: Crtež 11.8. Svladavanje zmije. Egipat - hram univerzuma Vrati se! Otpuži! Odlazi od mene, ti zmijo! Idi i budi utopljena u vodama Nuna!
Na mjestu gdje je tvoj otac zapovjedio da budeš zaklana. Odstupi od božanskog Raovog mjesta rođenja! Ti drhtiš sa strahom, jer ja sam Ra pred kime sve drhti. Vrati se, ti čudovište, pred strijele njegovog svjetla. Ra je nadjačao tvoje riječi. Bogovi su okrenuli tvoje lice prema natrag, Mafdet (božica pantera) rastvorila je tvoja prsa, Selket (božica škorpion) te okovala, Maat je dovršila tvoje uništenje.17 Inkantacija se nastavlja kako putnik poistovjećuje zmiju s Apofisom, a sebe s Raom ili slugom boga Raa - na taj način i s arhetipskom situacijom opisanom u »Knjizi o onome što se nalazi u Podzemnom svijetu«, kao što smo već razmatrali u kontekstu Bitke kod Kadeša (poglavlje 5) i egipatske državne magije (poglavlje 7). Kao što smo vidjeli, u ovom ezoterijskom Crtež 11.9. Okretanje zmije. Papirus Nefer-Ubenef. 7? tekstu iz Novog kraljevstva velika zmija nastoji spriječiti napredovanje Raa kroz područja Podzemnog svijeta. Zmija je prvo uhvaćena omčom, a tada su noževi zabijeni u ključne točke njezina tijela. Zatim je okrenuta u pravcu kojim Ra želi da putuje. Konačno, u dvanaestom poglavlju »Knjige o onome što se nalazi u Podzemnom Muke podzemnog svijeta svijetu«, Ra prolazi kroz zmijino tijelo, ulazeći kroz rep i bivajući »ponovno rođen« kroz zmijina usta. Slikovit prikaz koji se nalazi u »Knjizi mrtvih« glede kontrole i preusmjeravanja zmijine energije treba shvatiti u kontekstu narednog događaja, Raovog rođenja - na koji aludira tekst 39. poglavlja koji smo predočili. Ponovno rođenje Raa odgovara inicijaciji putnika Podzemnim svijetom u egzaltirano stanje Crtež 11.10. Koljač srca. Papirus Nefer-Ubenef. svijesti koje karakterizira one koji postižu unutarnje poistovjećenje s akhom ili »sijajućim duhom« u njima samima. Poglavlje završava intervencijom bogova na strani putnika, pružajući opomene i riječi ohrabrenja. Crtež 11.10 prikazuje daljnji sukob sa suprotnom silom -ovaj put poprima obličje monstruoznog stvora, pola životinje, pola čovjeka, koji prijeteći maše nožem pred putnikom. Za drevne Egipćane srce je bilo organ simbolički povezan s nečijim duhovnim identitetom (poglavlje 8). U biti je srce uvijek čisto. Ono živi na maat. Na ovoj ilustraciji čistoća čovjeka koji sjedi u živopisnom je kontrastu spram ružnog, razuzdanog stvora zloćudna izgleda, oblik kojeg kao da izražava krajnju pokvarenost ljudskih nagona. Takvi monstrumi, koji personificiraju neintegrirane animalne pojave, mogu ukrasti, raniti ili ubiti srce. Ponovno je Horusovo načelo ono što će zaštititi putnika od ovog posebnog tipa psihičkog napada. No to se ne postiže ubijanjem stvora, nego prilagođavanjem ili primjenom njegove moći. U poglavlju 29 »Knjige mrtvih« Egipat - hram univerzuma putnik ustraje u tome da je on Ubojica srdaca, lišavajući tako suparnika monstruma njegovog glavnog nauma. Moje je srce sa mnom i nikada neće dopustiti da bude odvedeno. Ja sam Gospodar srdaca, ja sam ubojica srca. Ja živim na Istini (maat), i moje je biće u istini. Ja sam Horus koji boravi u srcu, koji boravi u središtu tijela. Ja živim govoreći što je u mojem srcu, i ono mi neće biti uzeto. Moje je srce moje, i neće biti ranjeno. Nikakav užas neće me podjarmiti...
Ne počinili grijeha protiv bogova; neću trpjeti poraz; bit ću pobjednik.18 U »Knjizi mrtvih« mnogo je čarolija za osiguravanje sigurnosti srca. Osoba nije samo morala zaštititi srce od suprotnih sila koje su dolazile protiv njega iz razine neintegriranih ili degeneriranih instinkata. Samo srce, zbog prirođene čistoće, može stati protiv osobe na konačnom suđenju duši. Zato je uz srce vezana sudbina duše - kritična točka je da li je nečiji osjećaj samoidentiteta centriran u srcu. Ako nije, srce tada može osobu odbaciti kao stranca, kao da mu ne pripada, u trenutku dolaska u dvoranu za suđenje. Muke podzemnog svijeta Gledajući s tog stajališta, putovanje kroz Podzemni svijet bijaše suštinsko putovanje prema srcu, prema vitalnoj i vječnoj srži sebe samog. Na crtežu 11.11. Anubis daje Nebsenijevo srce njegovom ba. Značajno je to da Anubis, vodič duša kroz Podzemni svijet, ima ulogu onoga tko omogućuje duši da se udruži sa svojim srcem. U tekstu koji prati ilustraciju, putnik moli da on i njegovo srce budu sjedinjeni u Kući srdaca -Sudbenoj dvorani. Naredno upućivanje na »Jezero cvijeća« može se odnositi na lotosima ispunjeno jezero ponovnog rođenja, ponekad opisano na zidnim reljefima i slikama. Crtež 11.11. Anubis pruža Nebsenijevo srce Nebsenijevom ba. Papirus Nebseni. Osamnaesta dinastija. Neka moje srce bude sa mnom u Kući srdaca! Neka moje srce bude sa mnom u Kući srdaca! Neka moje srce bude sa mnom i neka ostane tamo, ili ja neću jesti Ozirisove kolače na istočnoj strani jezera cvijeća... Moja je budnost u središtu mog srca, Imam moć u svojem srcu, Imam moć u svojim rukama, Imam moć u svojim nogama, Imam moć učiniti sve što želim. Egipat - hram univerzuma Moj ba nije sputan mojim tijelom kao vrata Podzemnog svijeta (Amentet), ali ja ću ući u miru i ja ću izaći u miru.19 Vrata Podzemnog svijeta Slike putovanja Podzemnim svijetom koje smo razmatrali pretpostavljaju prirodno okruženje Polja prodora. Opasnosti elemenata, životinjskih i demonskih likova koji se suprotstavljaju putniku, opasnost su koja nastaje u prirodnom krajoliku, sličnom možda i samom Egiptu. Ali Podzemni svijet oslikan je i drugačijim slikovnim prikazima, koji ne pripadaju prirodnom krajoliku već svijetu unutar arhitektonskog prostora: pilonima, vratima i dvoranama hramova. Kako u ljudskom obličju tako i u srcu hrama - u njegovom unutarnjem prostoru - nalazilo se svetište gdje je bio bog. Za dolazak u unutarnje svetište i dolazak pred boga trebalo je proći kroz niz prepreka od kojih je posljednja bila u obliku masivnih zidina vanjskog pilona u sredini kojeg bijaše uzak prilazni put (vidi sliku 11.12). Velik dio populacije nikada nije stupio nogom u taj prostor. čitav je hram bio sveti prostor u koji su samo svećenici imali pristup. Do danas je iskustvo koje osoba ima kada se približava egipatskom hramu kao što je Luxor, prolazeći duž dugačke avenije sfinga, gdje se uzdižu zidovi pilona, osjećaj neizmjerne malenosti i poniznosti. čovjek se približava kući boga, a dvostruki pilon je simbolička barijera između profane svijesti, uhvaćene u mrežu svjetovnih preokupacija, i svijesti usmjerene prema svetom. Muke podzemnog svijeta Slika 11.12. Pristup hramu Luxor. »Kako su duboko morali biti potreseni ljudi koji su tamo stajali«, piše Gottfried Richter, .. .jer iskustvo koje je egipatski hram pružao prilazećima jest ovakvo: prvo su se morali susresti s ogromnim zidom, a tada proći kroz njega, tjerajući se na ulazak u unutrašnjost koja je mogla udomljavati ogromne i potpuno nepoznate opasnosti.20 Ušavši kroz vanjski pilon, osoba bi se zatekla u velikom otvorenom dvorištu. Iza bijahu drugi piloni od kojih je svaki na ulazu imao velika vrata od cedrovine, zatvorena za pridošlice. A iza pilona i dvorišta nalazile su se dvorane sa stupovima, predvorja i svetišta, a svako od njih bilo je zaštićeno sličnim teškim drvenim vratima u koja je umetnuta bronca, a koja su se morala sasvim otvoriti da bi posjetitelj
Egipat - hram univerzuma Slika 11.13. Dvorana i ulaz u Horusov hram u Edfuu. ušao. Niti jedan prag u egipatskom hramu nije se mogao prijeći nesvjesno. Put prema unutrašnjosti bio je putovanje s povećanom budnošću i svjesnošću da se dolazilo u svijet kojemu se nije pripadalo kao obično, smrtno ljudsko biće. Samo pomoću vrline onoga što je božansko u osobi, čovjek se usudio napredovati prema svetištu gdje boravi bog. Posljednji prag, prag pred svetištem, bijaše onaj kojeg je mogao prijeći samo značajan svećenik. Samo inicirani mogao je doći licem u lice s bogom. Obično je u antičkim vremenima osoba ulazila u hram samo kao dio skupine koja se polako kretala prema naprijed, noseći svete ambleme usred dima tamjana, plešući na glazbu sistruma i pjevajući himne. Prelazak preko svakog praga bio je Muke podzemnog svijeta obredni događaj koji je uključivao svečano lomljenje pečata na vratima prije nego su ista otvorena. Ali u Podzemnom svijetu tim se putem osoba kretala sama. Potpore grupe više nije bilo. Nije bilo tamjana, glazbe, niti procesije čiji je osoba bila dio. Svaka je osoba u potpunosti ovisila o svojim kapacitetima. Na taj je način slikovni prikaz putovanja kroz pilone i ulaze u Podzemni svijet imao snagu koja se lako mogla propustiti. Biti sam u velikom podzemnom hramu Ozirisa bilo je samo po sebi neobična i zastrašujuća situacija (slika 11.13). Ulaz ili vrata uključivali su dvije stvari. Prvo, da je netko došao nasuprot prepreci koja ga je sprečavala da napreduje iz prostora koji trenutno zauzima prema svetijem mjestu s druge strane prepreke (svetijem zato što je osoba napredovala prema unutrašnjosti hrama). Nisu samo vrata prepreka, nego čitav zid u kojeg su ugrađena vrata. Stoga je drugi smisao ovog slikovnog prikaza da postoji put kroz prepreku. Sada se postavlja pitanje: kako otvoriti vrata i proći kroz njih? Nije to samo problem okretanja kvake. Vrata imaju duhovne čuvare ili čak i sama mogu biti oživljena. Zato je neophodno pregovarati s tim duhovima kako bi se osobi dopustio ulazak. Kada se čovjek nađe pred zatvorenim vratima, prizor možemo usporediti s pronalaženjem puta koji blokiraju suprotstavljene životinje. U slučaju konfrontacije sa životinjom, ne može se postići nikakav napredak sve dok se ne ovlada suprotstavljenom silom i dok se ne »okrenu njihove glave« tako da njihove energije rade za osobu, a ne protiv nje. U oba je slučaja prepreka ili suprotstavljajuća sila ustvari sve ono u nečijoj psihi što sprečava potpunu usklađenost s maat. A značenje progresa je ovdje sve veće i veće u jednoglasju s maat, a time i čitavim nebeskim svijetom. Tamo, međutim, ostaje više razlika u naglašavanju dva tipa prikazivanja. Ako Egipat - hram univerzuma iEiHEDlil Crtež 11.14. Oživljena vrata pilona Podzemnog svijeta. Prikazano biće je njegov čuvar s glavom ptice koji u svojim rukama drži malu metlu. Papirus Ani. se putniku suprotstavlja krokodil ili divlja svinja, on nije u jasno određenoj svetoj lokaciji - negdje su u Dwatu i prelaze preko Polja prodora. Ali ako putnik nailazi na zatvorena vrata koja mu onemogućuju ulazak u dvoranu, on se već nalazi u »kući boga«. Na taj je način tamo pojačano žarište na uspinjućem događaju dolaska u dodir s božanskim. Crtež 11.14, iz Anijevog papirusa, pokazuje prva u nizu od deset vrata deset pilona koje Ani mora proći. Ulaz je oživljen. To je žensko božanstvo. Ali to božanstvo nije biće prikazano na ilustraciji. Ovaj posljednji je čuvar vrata. Ani se mora približiti ulazu i tada po vikati. Oslobodi mi put, jer ja te poznajem i znam tvoje ime, ja znam ime boga koji te čuva. »Gospa užasa s visokim zidinama, Muke podzemnog svijeta Velika Gospa, Gospodarica uništenja, čije riječi odvraćaju uništavatelje, i spašavaju putnika iz daljine.« Ime čuvara vrata je »Grozni«.21 Ispravno imenujući oživljenogduhavrataičuvara vrata, Ani demonstrira svoju svijest o procesu. To je očito zastrašujuće. Doći licem u lice s »Gospom užasa« koja je »Gospodarica uništenja« ne može ne biti duboko uznemiravajuće iskustvo. Vrijedno je još razmotriti ono što je ovdje doista uključeno. Razlog za činjenicu da je božanstvo
koje oživljava vrata ženskoga roda možda je taj da su dva tornja svakog pilona stari Egipćani poistovjećivali s dvije Ozirisove sestre - Izidom i Neftis.22 Dva tornja pilona zajedno su činila konkretni lik hijeroglifa horizonta, a za Iziđu i Neftis smatralo se da pomažu podizanju sunca iznad horizonta svake zore.23 Drugim riječima, asistirale su pri sunčevom rođenju svog brata Ozirisa. Sva ponovna rođenja pretpostavljaju prethodnu smrt. Zbog toga je prvi pilon Podzemnog svijeta nazvan »Gospa užasa«, Velika Gospa, Gospodarica uništenja, jer ovdje se putnik Podzemnim svijetom suočava sa svojim konačnim uništenjem. Crtež 11.15. Očitovanje Atum-Raa između dvostrukih vrhunaca planina horizonta. Kovčeg iz Dvadeset i prve dinastije. Egipat - hram univerzuma Koncepcija horizonta jedna je od najdubljih u antičkoj egipatskoj simboličkoj misli. Niz likova i tekstova vezanih za prolazak kroz ulaz pilona vjerojatno je najbolje shvaćen u odnosu spram toga. U egipatskom simbolizmu dvije su planine horizonta, između kojih izlazi sunce, shvaćene kao planinski vrhunci kozmičke planine - Primordijalnog brežuljka ili Prve zemlje - koja je razdijeljena kada se Atum-Ra prvi put očitovao kao svjetlo (crtež 11.15). Dvije planine su zapravo istočna i zapadna planina. Zovu se Bakhu i Manu. Odgovaraju, ili su najbliže po značaju, planinskim lancima istočne i zapadne strane doline Nila. Fizičko sunce tako nikada u stvarnosti ne izlazi između njih, već iza istočne planine (Bakhu), a zalazi iza zapadne planine (Manu). Slika sunca koje izlazi između dvije planine odgovara primarnom događaju samoočitovanja Amon-Raa na početku vremena. Ali to se također odnosi i na događaj koji je izvođen unutar hrama, naime očitovanje nebeskog na zemlji, između istočnih i zapadnih lanaca koji označuju egipatske granice. Kako bismo mi rekli, očitovanje božanskog u ljudskome biću traži da duša umre i bude ponovno rođena: da umre ono što je smrtno i da to bude izbrisano, te da bude rođeno ponovno sa sviješću o onome što je božansko u ljudskoj prirodi. I upravo je to značenje prolaska kroz vrata pilona u »Knjizi mrtvih«. Svaki put kada se prijeđe prag ulaska u pilon, osoba simbolički umire u vanjskom ili svakodnevnom svijetu i rađa se u okružju u koje je stupila. Prolazak kroz pilone uključuje približavanje bogu Ozirisu u čiji hram osoba ulazi. Budući da je taj hram više hram duše negoli je fizički hram, proces prilaženja Ozirisu je proces unutarnje metamorfoze pri čemu putnik doista ulazi u Ozirisov mit o smrti, komadanja tijela i ponovnog sastavljanja. Na prvom pilonu prelazi se prag koji povlači za sobom susret s »Gospom užasa«, koja je također »Gospodarica uništenja«. Ulaz u drugi pilon ne nosi nimalo lakše iskušenje. Muke podzemnog svijeta Ovdje se putnik suočava s »Gospodaricom svijeta, Onom koja proždire vatrom, Damom smrtnika, Onom koja je veča od svih ljudskih bića«. Njezin čuvar vrata naziva se »Onaj koji oblikuje kraj«.24 Putnik ovdje iskušava kako je to biti progutan od vatre. Mnogi od narednih ulaza upućuju na vatru, na gorenje, na odsijecanje - teme koje se više odnose na ezoterijsku »Knjigu vrata« iz Novog kraljevstva. Kod šestog pilona naznačuju se izlječenje i rekonstitucija. čuvar vrata šestog pilona nazvan je: »Onaj koji je bio sastavljen«. Kod sljedećeg pilona, božica ili oživljujući duh pilona zove se Crtež 11.16. Osmi pilon. »Ona koja odijeva slabog, Oplakuje Papirus Ani. ono što voli, Pokriva tijelo«. Osmi pilon, međutim, sugerira drugo nasilno bolno iskustvo. Božica se zove »Plamteća vatra, Neugasivi plamen, Ona čiji plamenovi daleko dosežu, Ona koja ubija bez upozorenja, Koju nitko ne može proći zbog boli koju uzrokuje«25 (crtež 11.16). Nakon toga, kod devetog pilona, uzdiže se »bogolika forma«. Iscrpljeni Oziris je odjeven. Ovo je možda aluzija na ponovno rođenje baa u liku božanskog. Ako se uspješno podnesu muke prolaska kroz inicijalno destruktivne pragove inicijacijskog iskustva, tada će biti ispunjeno obećanje o ponovnom rođenju, o podizanju u bogolikom obličju. Ozirisova priroda procesa prolaska kroz vrata Podzemnog svijeta detaljnije je oblikovana u drugom nizu tekstova i slika
Egipat - hram univerzuma povezanih s ulazima u dvorane, opisanih u poglavljima 144 (Papirus Nu) i 147 (Papirus Ani) »Knjige mrtvih«. Na crtežu 11.17, iz Papirusa Ani, prikazana su tri čuvara ulaza. S lijeve strane je čuvar s glavom zeca čiji je zadatak otvaranje i zatvaranje vrata. U sredini je zmijoliki stražar koji čuva vrata. S desne strane je glasnik s glavom krokodila koji najavljuje one koji prolaze kroz vrata. Zec u rukama drži klas žita, a druga dvojica noževe. Iznad vrata - to su prva od sedam vrata što vode u sedam dvorana kroz koje Ani mora proći - nalaze se simboli moći (was žezlo), života (ankh križ) i stabilnosti (djed stup). Da bi prošao tri duha čuvara, Ani mora dokazati da zna njihova imena. čuvar vrata zove se »Onaj čije je lice okrenuto unatrag, Od mnogih formi«. To nas ime odmah podsjeća na splavara i na samog Ozirisa. Stražar se zove »Prisluškivalac«. Objavitelj ili glasnik zove se »Bučni glas«. Sve dok osoba ne dokaže da poznaje njihova imena, duhovi će sprečavati njezino napredovanje, jer nije moguće proći kroz vrata Podzemnog svijeta nesvjesno. Uz to, putnik također mora načiniti niz potvrda, na gotovo isti način kakav smo vidjeli u »Knjizi Dvaju putova« u poglavlju 10. Ani kaže: Ja sam Moćnik koji stvara svoje svjetlo. Došao sam k tebi, Ozirise, obožavam te, pročišćen od svega što je prljavo u tebi. Uistinu, kažem, o Ozirise, ja sam deificiran. Ne dopusti mi da budem vraćen, ne dopusti da budem odveden pred zid plamena. Otvorio sam put Restau, Olakšao sam boli Ozirisa... Načinio sam put za njega u velikoj dolini, i on ima put. Kako sjaji Oziris!26 Muke podzemnog svijeta Anijevo putovanje kroz ove dvorane je putovanje Ozirisa. Na Anija se formalno upućuje kao na »Ozirisa Anija«. Iz duhovne perspektive, ono kroz što prolazi nije jednostavno niz dvorana, već niz stanja svijesti koja odražavaju (u skladu s ulazima pilona) stanje Ozirisa u ciklusu njegove smrti, raspadanje i ponovno rođenje. Oziris kružno plovi nebom u nazočnosti Raa. To je važno stoga što je Oziris tako opisan kada Ani dolazi pred ulaz u sedmu i posljednju dvoranu. Oziris počinje kako i završava. Ali, između prve i sedme dvorane, Oziris (ili Oziris Ani) mora otrpjeti vlastitu dezintegraciju i rekonstrukciju sa svime što ona obuhvaća. Prije druge dvorane Ani zaziva snagu Thotha, boga koji izmiruje antagonističke energije Horusa i Setha koje Crtež 11.17. Prva od sedam vrata u dvorani Podzemnog svijeta. su sukobljene za vrijeme Ozirisove smrti. Na trećem ulazu on se poistovjećuje s Gebom, sucem Horusa i Setha, a time i ključnom figurom u oživljavanju Ozirisa koji, na ovom stadiju, mora biti u zahvatu sila smrti i dezintegracije. Prije četvrte dvorane Ani se poistovjećuje s »moćnim bikom«, životinjom glasovitom u antičkom svijetu po svojoj seksualnoj i generativnoj snazi koja se sada počinje pokretati u Ozirisu. Kod pete dvorane Ani sakuplja sve dijelove Ozirisa, odlučno Egipat - hram univerzuma tjera Apofisa i »donosi kralježnicu«, simbol Ozirisovog uskrsnuća. Kod šeste Ani postaje »Osvetnik« Ozirisa, to jest postaje Horus, a ima i magičnu moć za pobjedu nad Sethom, kao i za Ozirisovo izlječenje. Konačno, na sedmom ulazu u sedmu dvoranu, Oziris je sada potpuno pročišćen i vraćen u stanje u kakvom je bio prije nego što je zakoračio u prvu dvoranu, »kružeći nebom« u nazočnosti Raa i »poznavajući sve stvari«. Prolazak kroz vrata i pilone ulaza u dvorane treba shvatiti u kontekstu duše ili ba, u potpunosti uključene u Ozirisov proces radi sjedinjenja s bogom. Jer vrata i piloni, ulazi i dvorane, pripadaju hramu samog Ozirisa. Prolazeći kroz njih, ostvaruje se sve veća bliskost s bogom. -I f% KRAJ PODZEMNOG LZ. PUTOVANJA
Dvorana Maat Na kraju putnik dolazi do ulaza kojega čuva bog Anubis.1 To je Anubis u svom obličju Upuata (»Otvaratelj putova«), koji prvo djeluje kao vodič do ulaza u Podzemni svijet. Sada su vrata pred koja putnik dolazi ulaz u Dvoranu Maat. Je li moguće da čitavo putovanje kroz Podzemni svijet do ove točke nije ništa drugo nego pristupanje ovom ulazu i da je svaki pristup sve do sada tek slika ovog velikog ulaza u Dvoranu Maat? I da je svaki čuvar slika Anubisa? U Anijevom papirusu, Ani počinje govoriti Anubisu o njegovoj bliskosti sa Sethom: Bijah na mjestu gdje ne raste drvo akacije, gdje ne postoji jako drvo s listovima, i gdje tlo ne donosi ni biljke ni travu. I uđoh u mjesto tajnih i skrivenih stvari, i ja govorih s bogom Sethom.2 Egipat - hram univerzuma Onzatim govori Anubisuosvojimduhovnimpostignućima. Ta izjava kao da uključuje niz referenci na incijacijske rituale u kojima je sudjelovao, vjerojatno u ulozi Horusa. Putovao sam do granica duše fba). Gospodar Djedu (tj. Oziris) dopustio mije da izađem kao ptica Bennu, da bih mogao imati moć govora. Prošao sam kroz izlijevanje rijeke. Prinio sam darove u mirisu... Bio sam u Abidosu u hramu Sateta3. Potopio sam brod svojih neprijatelja. Bio sam u Djedu (Busiris), glede onog što me primorava na šutnju. Postavio sam božanski lik (Sekhem) na njegova dva stopala. Vidio sam Stanovnika u Svetom Mjestu... Ušao sam u Restau, vidio sam skrivene stvari što se tamo nalaze. Konačno Ani kazuje Anubisu: »Seth mi je objavio stvari o sebi. Ja sam rekao: 'Neka se zdjelice vage pomoću tebe uravnoteže unutar naših srdaca'«.4 »Ti«, ovdje se obraća Anubisu. Vaganje je glavni događaj koji se zbiva u Dvorani Maat u koju Ani treba ući. Tekst kao da sugerira da je ono što se treba izvagati energija Setha na jednoj strani i Horusa na drugoj, u onoj mjeri u kojoj se nalaze unutar Anijeva srca. Prije nego mu se dopusti da uđe u Dvoranu Maat, putnik mora demonstrirati cjelovito znanje o vratima uz pomoć kojeg je postignut pristup do njih. U nekim papirusima to je dugačak proces u kojem se od putnika traži da imenuje svaki pojedini dio vrata. Ime svakog dijela ukazuje na to što vrata doista jesu. Dovratnici, naprimjer, »Visak istine« u papirusu Kraj podzemnog putovanja Nebseni, a zasuni »Jezik ravnoteže mjesta Maat« - oba se jasno odnose na proces vaganja u Dvorani Maat.5 čak i ako je ispravno imenovao različite dijelove vrata, putnika u činu prelaska preko praga u Dvoranu Maat izaziva pod na koji treba stati. »Neću ti dopustiti da stupiš na mene«, kaže pod. »Zašto ne?« pita putnik. »čist sam.« »Zato jer ne znam imena tvojih dvaju stopala s kojima bi trebao stupiti na mene.«6 Kada je ispravno imenovao svoja dva stopala njihovim tajnim i svetim nazivima, putnik konačno stoji u velikoj Dvorani Maat. Iako Dvorana Maat pripada slikovnom prikazu hrama, jer to je predvorje Ozirisovog svetišta, energije predočene u njemu su energije krajolika. četrdeset i dva boga, od kojih svaki predstavlja jedno od četrdeset i dva područja Egipta, ispunjuju dvoranu. Doima se kao da je sama dvorana egipatski krajolik, aktualno predstavljen božanskim osobama poredanim čitavom njegovom duljinom. Putnik ima živopisni uvid da Podzemni svijet nije toliko »drugi« svijet u području odvojenom od fizičkog, već da je to unutarnji, metafizički krajolik koji je u pozadini fizičkog. Duhovne sile koje su ovdje okupljene da testiraju i sude ba nisu ništa drukčije od duhovnih sila koje su aktivne u egipatskom krajoliku, izvučene u zagonetnim osobnostima četrdeset i dvaju boga. Ti su bogovi neugodno tihi. Na crtežu 12.1 (papirus Nebseni) prikazana je dvorana s četrdeset i dva suca. Stoje uspravno duž središta dvorane, okrenuti prema dva sjedeća lika božice Maat. U svojoj desnoj ruci ona drži žezlo istine, u lijevoj ruci ankh, križ života. Na njezinoj je glavi amblem nojevog pera kojeg četrdeset i dva boga također nose na svojim glavama. Egipat - hram univerzuma
mm : ,1.111.1. 1,1 JI. ! i i ,.,.......!,.......1 '.mL.I i IJU III IH!
M 1 Mili
II
- li
.1111 ;;;;;
'1 '1
! ¦ 1 ¦ ! i : ,l| J|„,...... |:,,. ¦ | \\\r\
Crtež 12.1. Dvorana Maat. Papirus Nebseni. Osamnaesta dinastija. Brojni papirusi ističu činjenicu da su četrdeset i dva boga u cijelosti usklađeni s Maat time što nose ili drže njezino pero. Crtež 12.2, s drugog papirusa iz Novog kraljevstva, prikazuje neke bogove koji također nose pero. Maat je bila prepoznata kao božanska supstancija kojom su se bogovi hranili (vidi poglavlje 5), a time je i izvor hranjenja i izvor života. Maat je božanski kruh koji osvježuje i odražava one koji su u skladu s njezinim bićem; ali onima koji nisu u Crtež 12.2. Bogovi u dvorani Maat nose pero Maat. Papirus Hor. Ptolomeisko razdoblje. Kraj podzemnog putovanja podudarnosti s njom, doživljavanje vatre je kao gutanje vatre.7 Sudbena dvorana je unutarnji prostor u koji se izravno dolazi pred ono što hrani božansko u osobi. U onoj mjeri u kojoj se transformirala nečija priroda tako da je dovedena u red s nečijom suštinskom jezgrom, postaje se svjestan da je ulazak u nazočnost Maat poput dolaska kući. Ali u onolikoj mjeri u kojoj je osoba izvan svoje božanske jezgre, iskustvo je bolno, jer pogled Maat je kao nož koji reže sva lažna poistovjećenja. Od putnika se traži da se pojedinačno obrati svakom bogu i da da dvostruku izjavu. Prvi dio izjave obično se naziva »negativnim priznanjem«, a sastoji se od izjave da osoba nije počinila nikakvo loše djelo. Putnik predstavniku Heliopolisa kaže: Pozdrav Onom čiji su koraci dugački, koji izlazi iz Heliopolisa. Nisam učinio ništa neispravno. A bogu Kheraba (grad pokraj Memfisa): Pozdrav Onom koji obuhvaća vatru, koji izlazi iz Kheraba. Nisam nikoga orobio.8 To je kao da je svaki bog bio povezan s područjem moralnog zemljopisa, kao i s fizičkim zemljopisom. U Podzemnom svijetu razotkrivena je moralna priroda sile koja oblikuje krajolik. čitavo putovanje podzemnim svijetom može se shvatiti kao da se ne događa nigdje drugdje nego u Egiptu, u psihičkoj ili psihoduhovnoj unutrašnjosti Egipta, Zemlje bogova. Egipat - hram univerzuma Putnik oslovljava boga u Hermopolisu: Pozdrav tebi, Božanski nosu, koji izlaziš iz Hermopolisa; nisam povrijedio niti jednog čovjeka. A tada bogu iz Qerneta, područja između Asuana i File: Pozdrav tebi, Proždiratelju sjene, koji izlaziš iz Qerneta. Nisam počinio ubojstvo, nisam nanio nikakvu štetu.9 I tako je oslovljen svaki bog koji predsjeda područjem psihičke unutrašnjosti Egipta. Ogroman je popis nepravdi koje putnik nije počinio. Uključuje krađu, varanje, loše seksualno ponašanje, laganje, obmanu i »jedenje nečijeg srca« (što možda znači nepoštenje). Također uključuje razna loša djela protiv prirode, kao što je zagađivanje vode i pustošenje plodne zemlje. Uključuje svetogrđa kao što je ubijanje svetih životinja, bogohuljenje i proklinjanje bogova te oskvrnuće svetih likova. U klasičnim papirusima Osamnaeste dinastije (kao što su papirus Nu, Nebseni i Ani), izlistana su četrdeset i dva pogrešna djela koja odgovaraju svakom od četrdeset i dva boga. Drugi dio dvostruke objave je, kao suprotnost negativnom priznanju, pozitivna objava. To je objava svega što je osoba učinila dobro i istinito i u skladu s Maat. Počinje tvrdnjom da putnik, kao bilo koji bog, živi na Maat i hrani se Maat. Dublji smisao ovoga je da je ba postao iznutra »neiskrivljen« tako da akh ili »sjajeći duh« zrači sve njegove impulse. Volja putnika je volja božanskog. Oslovljavajući bogove, izgovaraju se sljedeće riječi: Davao sam kruh gladnome, i vodu žednome, oblačio golog Kraj podzemnog putovanja i vozio lađom onog bez lađe.
Prinašao sam darove bogovima i žrtvovao Sijajućima. čistih sam usta i čistih ruku, onaj kome je rečeno »Dvostruko si dobrodošao« od strane onih koji me vide... Došao sam ovdje da bih bio svjedok istine (maat), i da bih stavio vagu u njeno ležište unutar Svete zemlje (Aqert).w Postizanje ravnoteže Tekst posljednjeg citata iz papirusa Nu, »Stavljanje vage u njezino ležište«, dovodi nas do središnje epizode čitavog putovanja Podzemnim svijetom. Ne bi se smjela prebrzo interpretirati u terminu poznatog »vaganja srca«, tako često opisanog u pogrebnim prikazima. Papirus Nu nigdje ne spominje vaganje srca već samo govori o uravnoteženju vage. U papirusu Nu nigdje se točno ne kazuje što je skala vage; čin stavljanja vage u njeno ležište kao da nosi čitav značaj ovog obreda Podzemnog svijeta. Tekst također nije popraćen bilo kakvom ilustracijom koja bi pokazivala vaganje srca.11 Pojam uravnoteženja zdjelica vage čin je koji ima unutarnje značenje i potvrđen je u različitim drugim izvorima. Papirus je nastao u ranom razdoblju Osamnaeste dinastije. To je jedan od najranijih papirusa »Knjige mrtvih«. U kasnom razdoblju Osamnaeste dinastije (»Knjiga vrata«, podjela 5) prizor suđenja prikazan je u dvorani Ozirisa (crtež 12.3). Oziris sjedi na tronu dok je pred njim mumificirani lik s vagom na ramenima. Mumificirani lik možda je stalak vage, ali zdjelice vage ne nose prepoznatljive likove već samo neki apstraktan sadržaj. Iza čovjeka s vagom predočene su Egipat - hram univerzuma Crtež 12.3. Stvaranje ravnoteže između Ozirisovih prijatelja i neprijatelja. »Knjiga vrata«, podjela 5. Grobnica Ramzesa VI. dvije scene. Ispod njega, na devet stuba, devet je blaženih ili transfiguriranih ljudskih duhova. Iznad njih je Seth u obličju divlje svinje. Dva babuna sa štapom tjeraju ga iz Ozirisove nazočnosti na brod. Babuni su po svoj prilici predstavnici Thotha. U desnom gornjem kutu Anubis nadzire neobične događaje. S obzirom da Anubis često podešava vagu u prizorima vaganja, njegova je nazočnost ovdje prikladna. Jer ono što je prikazano bit će utemeljenje ispravnog odnosa između Ozirisa, transfiguriranih duhova na stepenicama i Setha. Odmah ispod Ozirisa tekst kazuje da su njegovi neprijatelji »pod tabanima njegovih stopala«, dok su »bogovi i duhovi pred njim«. Iako neprijatelji nisu prikazani, njihov utvrđeni položaj pod Ozirisovim stopalima znači da su na Kraj podzemnog putovanja Crtež 12.4. Vaga s praznim zdjelicama. Papirus Khonsu-em-Heb. Dvadeset i prva dinastija. jednoj strani vage, dok su transfigurirani duhovi na drugoj. Mumificirani lik koji nosi vagu doslovno drži ravnotežu između transfiguriranih duhova i Ozirisovih neprijatelja. U prvom prizoru vaganja, na crtežu 12.4, Horus preuzima ulogu regulatora vage i mijenja položaj olovnice. Ilustracija potječe iz vremena Dvadeset i prve dinastije i nema sumnje da su zdjelice vage prazne. Pokraj njih je prikazan Thoth kako ispisuje preko Maat. Postoji mnogo drugih prikaza vage s praznim zdjelicama iz Dvadeset i prve dinastije i na kasnijim papirusima.12 Je li moguće da je pojam vaganja ili postizanje ravnoteže između suprotstavljenih sila bio simbolički i metafizički fundamentalan idealu usklađivanja s Maat? Je li moguće da je stvarno vaganje bilo manje važno od postizanja ravnoteže? U Poglavlju 1 vidjeli smo kako je antička egipatska koncepcija o njihovoj zemlji kao o »Dvije zemlje« izvedena iz nečeg što je iza geopolitičke podjele zemlje na područje Delte na sjeveru i dolinu Nila na jugu. Koncepcija je bila sasvim metafizička, jer prema mišljenju Henrija Frankforta Egipat - hram univerzuma .. .duboko ukorijenjenu egipatsku tendencijurazumijevanja svijeta u dualističkim terminima kao niza suprotnosti izvaganih u nepromjenjivom ekvilibriju. Na univerzum kao cjelinu upućivalo se kao na »nebo i zemlju«. Unutar te koncepcije »zemlja« je ponovno dualistički shvaćena kao »sjever
i jug«, »dio Horusa i dio Setha«, »dvije zemlje« ili »dvije obale« (Nila).13 Posebno je zanimljivo da je svetište u Memfisu, prijestolnici koju je izgradio legendarni utemeljitelj egipatske države Menes, nazvano »Ravnoteža dvije zemlje«. Tu ravnotežu održavao je kralj kojega se kroz egipatsku povijest nazivalo »Dva gospodara«. Glede te titule, Frankfort utvrđuje sljedeće: »Dva gospodara« bijahu trajni suparnici, Horus i Seth. Kralj je bio poistovjećen s oba boga, ali ne u smislu da je smatran inkarnacijom jednog ili drugog. Utjelovljivao ih je kao par, kao suprotnost u ekvilibriju. Odavde potječe antička titula kraljice Egipta: »Ona koja vidi Horusa i Setha.«14 Horus i Seth često su opisani kao vezani simboličkim biljkama sjevera i juga - papirusom i lotosom - oko hijeroglifa koji označava ujedinjenje (crtež 12.5). Za taj hijeroglif smatralo se da predstavlja dva plućna krila pričvršćena za dušnik, savršeni simbol dualnosti koji funkcionira u savršenom jedinstvu. Dva boga, prikazani svojim obilježjima, mogu se također vidjeti na slici 12.6, koja prikazuje iluminirajući obred Sed festivala u kojem je kralj simbolički obnovljen. S desne strane Seth daruje kralja Sesostrisa III, koji sjedi noseći bijelu krunu juga, odrezanu palminu granu koja označava mnogo godina, to jest dugu vladavinu. Na lijevoj strani Horus, noseći Kraj podzemnog putovanja crvenu krunu sjevera, čini isto. U takvim prikazima upečatljiva je savršena simetrija kompozicije. Naprimjer, na crtežu 12.6, hijeroglifi se nalaze ispred kralja s obje njegove strane, uključujući kartuše, a ispisani su tako da su zrcalni odrazi jedan dru8°g- ................................................... Ideja vaganja, a po- Crtež 12.5. Horus i Seth vezani skupa sebno ideja uravnoteže- biljkama sjevera (papirus) i juga nja arhetipskih načela (lotos). Bazni reljef iz table Senesreta I. Dvanaesta dinastija. Crtež 12.6. Krunjenje kralja na Sed festivalu. Lintel iz Nag el-Madamuda opisuje krunienie Senesreta III. Dvanaesta dinastija. Egipat - hram univerzuma polariteta i suprotstavljenosti, koja je izražena Horusom i Sethom, bila je vrlo aktualna u egipatskom načinu razmišljanja. Zato ne treba čuditi da je imala tako istaknutu ulogu u procesu vaganja duše. Prema J. G. Griffithsu, prototip na kojem je suđenje srcu zasnovano bijaše izravno suđenje Horusu i Sethu, rezultat kojeg je bilo njihovo pomirenje uz posredovanje Thotha.15 To što se suđenje odvija u Dvorani dviju istina (ili Dvije Maat) - predvorje Ozirisovog svetišta - snažno nam utiskuje ideju da je cilj Podzemnog putovanja bio dosezanje stanja unutarnje ravnoteže kroz prihvaćanje ili uravnoteženje dualnosti, a posebice pomirenje suprotstavljenih sila Horusa i Setha u vlastitoj prirodi. Crtež 12.7 lijepo prikazuje postignuća takvog pomirenja. Pokazuje vagu bez stalka koju drže Anubis i Horus. Na zdjelicama vage je lik Maat u Horusovoj desnoj ruci i prikaz osobe u Anubisovoj lijevoj ruci. Između njih je stilizirani portret uspravno stojećeg ljudskog lika. Bog Anubis je ambivalentan. Već smo vidjeli (poglavlje 10) kako Anubis poprima uloge vodiča putovima Podzemnog svijeta zbog svoje prirodne dualnosti. Tako je bilo i na samom početku antičke egipatske povijesti kada je Pe (prijestolnica juga, Sethova oblast) imala za svoj amblem šakala, kao suprotnost Nekhenu na sjeveru (kultno središte Horusa) čiji je amblem sokol. Ovo uključuje bliskost šakala i Setha, koji se može promatrati i u drugom kontekstu. Anubis, primjerice, bijaše »Gospodar pustinje« kao i Seth. On je bio sin Neftis, mračne Izidine sestre i nominalne pratilje boga Setha. U Ptolomejskom razdoblju razlika između Horusa i Setha više nije toliko jasna.16 U kasnom papirusu Jumilhae, naprimjer, Seth je sposoban transformirati se u Anubisa.17 Anubis se može shvatiti kao bog čija priroda udomljuje određenu fluidnost između sila svjetla i tame, Gornjeg i Podzemnog svijeta, života i smrti. U njemu se može doživjeti vrsta susrećućeg tla između suprotnih načela Horusa i Setha. Na crtežu 12.7 postoji sugestija, u tome što Anubis drži Kraj podzemnog putovanja zdjelicu vage s osobom koju vodi prema mjestu susreta energija tame i svjetla koje bog utjelovljuje. I onoliko koliko su one integrirane, osoba postiže ravnotežu s Maat koju održava Horus. Ovdje se
zapravo uključuje odnos između Anubisa i Horusa koji je eksplicitnije izražen u mnogim papirusima, gdje Anubis vodi putnike Podzemnim svijetom do prizorišta vaganja, a nakon uspješno dovršenog procesa Horus tada uvodi i predstavlja putnika Ozirisu (crteži 12.9 i 12.10). U terminima vaganja, Crtež 12.7. Anubis i Horus podupiru vagu. Crtež iz grobnice u Akhimu, Srednji Egipat. Rimsko razdoblje. Horus je u božanskom, dok je Anubis bog u pokretu između kontrastnih stanja postojanja. Mnogobrojni papirusi predočuju vaganje cijelog čovjeka, a ono što se često važe nasuprot njih je njihovo vlastito srce, uvijek predstavljeno malom posudom ili vazom. On, naravno, daje različitu perspektivu ideji postizanja ravnoteže. Srce je prepoznato kao dio osobe koji je suštinski čist. Srce je organ u kojem boravi Horus i koji je zato svojstveno usklađen s Maat.18 Ali kako sada shvatiti lik koji sjedi na drugoj strani zdjelice vage? Ideja vaganja čitave osobe nasuprot njezina srca ne može se odijeliti od antičkog egipatskog razumijevanja različitih dijelova fizičkog tijela - udova, unutarnjih organa, osjetilnih organa, itd. kao da svaki od njih ima određenu psihičku težinu.19 Antička egipatska psihološka i moralna ideja povezivala ie te dijelove sa željama, mislima, osiećaiima i * 1 Egipat - hram univerzuma Crtež 12.8. Osoba se važe nasuprot svog srca. Papirus Nabseni. strastima te ih savršeno uravnoteživala ili usklađivala sa središnjim organom - srcem. Kritično pitanje na putovanju Podzemnim svijetom bilo je: »Jesam li doveo svoje dijelove, a time i svoje psihološke funkcije, u sklad s najdubljim željama moga srca?« Ako je odgovor na to pitanje bio potvrdan, tada je srce prepoznalo da mu pripadaju i ravnoteža je ostvarena. Takvo pitanje izaziva nepobitnu zbunjenost kada dođe do suđenja u predvorju boga Ozirisa. Popratni tekst crteža 12.8 poprima obličje molitve koju putnik upućuje srcu: Moje srce, moja majko! Moje srce, moja majko! O, moje srce mog vremena na zemlji! Neka ništa ne stane protiv mene na suđenju u nazočnosti čuvara vage. Neka se ne govori o meni i o onome što činih: »On je radio stvari protiv Maat.« Neka ništa ne bude protiv mene u nazočnosti veliko? bosa, Gospodara Amenteta.20 Kraj podzemnog putovanja čuvar vage na crtežu 12.8 je Thoth. Prema mitu, on nije bio samo pomiritelj Horusa i Setha, već i onaj koji je rođen iz njihova jedinstva.21 I ponovno se ovdje implicira da je bazični ekvilibrij postignut između osobe i srca više temeljno uravnoteženje energija Horusa i Setha. Kada dolazimo do ilustracije koja prikazuje vaganje srca nasuprot Maat, važno je imati na umu te druge varijacije o onome što je na vagi. Ponekad na vagi nema ništa novo. Ponekad je nešto, ali to je čisto apstraktan simbol težine. Potom postoji mogućnost da je osoba vagana nasuprot Maat ili nasuprot svog srca. Ako je konvencionalnost pokazala da se srce vagalo nasuprot Maat, tada druge mogućnosti nisu nikada izgubljene nego su često pronađene kao varijante na općenitijoj temi postizanja ravnoteže. Na ilustraciji koja prikazuje vaganje srca nasuprot Maat, prikazane ili njezinim simbolom nojeva pera ili samom božicom, srce postaje predstavnik cjelovite osobe. Postavlja se pitanje: »Je li srce postalo uravnoteženo?« U Papirusu Ani vidimo da je Ani uputio Anubisu sljedeću molbu: »Neka uravnoteženje zdjelica vage od strane tebe bude unutar naših srdaca.«22 Dobro uravnoteženo srce je srce u kojem su psihičke sile dovedene u sklad s čovjekovom duhovnom suštinom koju simbolizira srce. Srce je, drugim riječima, Crtež 12.9. Vaganje srca. Papirus Hunefer. Devetnaesta dinastija. Egipat - hram univerzuma
potpuno inkorporiralo te sile i može ih tražiti kao svoje. Zbog svojstvene čistoće vlastite prirode, taj događaj doista označava upotpunjenje putovanja Podzemnim svijetom. Duša se smirila u svom srcu, a zbog toga što srce počiva u Maat, ono mora biti usklađeno s Maat. Neće biti prevagnuto necjelovitim ili ćudljivim impulsima koji mu ne pripadaju. Bit će, ustvari, savršeno usklađeno s Maat. Crtež 12.9 je klasičan primjer vaganja srca iz četrnaestog stoljeća prije Krista, iz papirusa Hunefer. Anubis vodi Hunefera do vage, a tada nastavlja s vaganjem njegovog srca nasuprot pera koje simbolizira Maat. Kraj Anubisa nalazi se čudovišni lik Ammit, trećinom krokodil, trećinom lav i trećinom vodeni konj. Ammitova glava okrenuta je prema Thothu koji zapisuje rezultat vaganja. Ako srce i Maat nisu u suglasju, Ammit, »žderač srca«, progutat će osobu čije ju je srce izdalo. Na tom prikazu, kao i na mnogim drugim prikazima, Anubis vodi Hunefera do vage (a on sam prilagođava olovnicu), dok na drugoj strani Horus prima i vodi Hunefera u Ozirisovu nazočnost. čini se kao da Anubis ne može dalje od određene točke. Manje ambivalentniji bog može preuzeti slučaj. Probuđeni Oziris I tako putnik doseže odredište dugog putovanja kroz Podzemni svijet. Kada konačno dođe pred Ozirisa, sljedeće se riječi mogu uputiti velikom bogu. Ovdje sam u tvojoj nazočnosti, o Gospodaru Zapada. Nema loših djela u mom tijelu. Nisam govorio laži. Niie bilo drmih srešaka. Kraj podzemnog putovanja Uzimam da mogu biti jedan od povlaštenih koji su u tvojoj pratnji, o Ozirise. Uzimam da mogu biti omiljen tebi, dobri bože. Uzimam da mogu biti voljen od tebe, Gospodaru Dvije zemlje. Uzimam da mogu biti opravdan pred tobom, o Ozirise,P Na crtežu 12.10 Oziris nosi krunu atef- specijalnu vrstu bijele krune Gornjeg Egipta s nojevim perom na svakoj strani. Nojeva pera krunu povezuju s božicom Maat. Vrlo često kruna je ukrašena sunčevim diskom, ukazujući na vezu između Ozirisa i Raa. U poglavlju 183 »Knjige mrtvih«, atef je opisan kao »Raova kruna«. Noseći je, svi bogovi dolaze naklonjeni pred pobjednikom, uskrsnulim Ozirisom, pružajući mu Maat.24 Tijelo Ozirisovo je zeleno, što znači da Crtež 12.10. Hunefer dolazi pred pobjednika Ozirisa. Papirus Hunefer. Egipat - hram univerzuma je čitavo tijelo obdareno snagom plodnosti. Ovdje je Oziris koji više nije pasivna žrtva Setha, već onaj koji je probuđen u novom životu. Buđenje Ozirisa je, mitološki, uloga Horusa koji silazi u Podzemni svijet gdje Oziris bespomoćno leži. Daje mu svoje iscjeliteljsko oko, grli ga zagrljajem koji ulijeva život i podiže ga iz stanja inercije.25 Putovanje kroz Podzemni svijet, kao što smo vidjeli, putovanje je duše koja u velikoj mjeri preuzima ulogu Horusa i pokušava nadići suprotstavljajuće Sethove sile. Te se sile pokoravaju kako bi se duša inspirirala da postigne ponovno rođenje koje se jedino može postići kroz Ozirisa. Na crtežu 12.10 suočeni smo s paradoksom odnosa između Horusa i Ozirisa. S jedne je strane Oziris cilj podzemnog putovanja, jer on sam je sredstvo baovog samonadilaženja. No, s druge strane, Oziris nije sposoban pomoći bau pri ponovnom rođenju sve dok sam ba, kao Horus, ne izliječi i ne podigne Ozirisa. Drugim riječima, postoji potpuna međuovisnost dvaju bogova. Također treba imati na umu da kada Seth, u ulozi demonskog inicijatora, ne bi prouzročio da Oziris iskusi smrt, ne bi bilo mogućnosti za baovo ponovno rođenje. U egipatskoj mitološkoj misli negativno je imalo važnu, čak i ključnu ulogu u totalnoj shemi stvari. Crtež 12.10 pokazuje nam dva događaja. Horusovo načelo vodilo je putnika Podzemnim svijetom u ovom slučaju Hunefera - kroz opasnosti i pogibelji kraljevstva, što je prijetilo da ga uhvati u stupicu energija koje su inkompatibilne s njegovom suštinom. Kroz nadilaženje ovih suprotnih sila,
a time i kroz istinsku povezanost s božanskim duhom unutar sebe, Hunefer je konačno dovedenpred Ozirisa,personifikaciju načela obnove. Ali upravo zbog toga što je pobijedio sve što mu se suprotstavljalo, on drži Ozirisa pobjednikom - sreće u Ozirisu odraženu sliku sebe ili one energije u sebi koja je ključ njegovog ponovnog rođenja. Njegovo putovanje kroz Podzemni svijet tako uključuje postupno oslobođenje Ozirisa Kraj podzemnog putovanja iz paralizirajućeg Sethov og stiska te kulminira u intenzivnom doživljavanju Ozirisa kao probuđenog. Znakovito je da na crtežu 12.10 Oziris sjedi na prijestolju što počiva na vodi. To je vidljiva referenca na vode Nuna iz kojih Atum izranja kao Prva zemlja u iskonskom Crtež 12.11. Horus je rođen s činu samostvaranja. Iz vode jei}ne Ozirisove strane. izrasta cvijet lotosa, simbol ponovnog rođenja, na kojem stoje Horusova djeca. Probuđeni Oziris je Oziris koji je realizirao svoju unutarnju povezanost s uzvišenim Božanstvom, samostvorenim duhom na izvoru svih bogova. Hunefer ovdje dolazi pred Ozirisa koji je vidljivo sjedinjen s Atumom u izvornom činu samopojavljivanja ili samoizranjanja. To je iskustvo ostvarivanja svijesti o vlastitoj duhovnoj obnovi. Prema mitu o Ozirisu, samo onda kada je Horus »podignuo« Ozirisa ovaj postaje sposoban za očinstvo. Izida se pojavljuje u obličju sokola i začima s Ozirisom Horusa. Oziris - odnosno njegovo sjedinjenje s Izidom - središnji je član Horusova rođenja. Na crtežu 12.11 vidimo kako Horus izravno proizlazi iz Ozirisova bedra, naznačujući da je ovdje načelo Iziđe inkorporirano unutar ležećeg lika Ozirisa. S lijeve strane je Atum koji nadgleda Horusovo ponovno rođenje, što se približava Atumovom činu samoobnavljanja. Dok se prizori poput ovog uvijek mogu interpretirati u terminima postživotnih iskustava duše, oni se više odnose na razinu mističnog iskustva za koje su Egipćani vrlo jasno vjerovali da ga je moguće postići u ovom životu. Jedan od razloga zašto je egipatska religija toliko često krivo shvaćena jest taj da su Egipat - hram univerzuma Crtež 12.12. Seti I podiže djed stup. Hram Setija I. Abidos. bogovi uglavnom u cijelosti odvajani iz domene ljudskog iskustva. Kada se shvati da su bogovi upleteni i povezani sa stanjima svijesti te da prate i vode razvitak svijesti, religija drevnog Egipta poprima nešto od svoje originalne snage. »Knjiga mrtvih« i mnogi drugi tekstovi koji obrađuju Podzemni svijet nisu produkt željene fantazije života poslije smrti, već su vodiči k razvijajućim, profinjenim i uzvišenijim razinama duhovne svjesnosti. Jedan od najraširenijih antičkih simbola za ponovno oživljavanje Ozirisa bio je djed stup - događaj kojeg je mitološki izvodio Horus, obično uz Izidinu pomoć. Djed stup, između ostalog, simbolizirao je kralježnicu boga Ozirisa. Podizanje stupa stoga simbolizira podizanje boga iz stanja inertnosti i Kraj podzemnog putovanja neaktivnosti u koje je zapao nakon štetnog Sethovog utjecaja. To što Horus (u ritualu kralj) treba izvesti djelo podizanja djed stupa zanimljivo je iz dva razloga. Prvo, potvrđuje činjenicu da je Ozirisovo načelo, koje predstavlja djed, uspavano sve dok ne intervenira Horus, uz pomoć Iziđe. I drugo, kada je jednom podignut, djed magijski uvodi novi život za Horusa. Na taj je način podizanje djed stupa bila ceremonija ključna za obnovu kraljevstva (crtež 12.12). Na crtežu 12.12, podignuti i oživljeni djed nosi kraljevsko znamenje u vidu krune atef - nojeva pera s obje strane sunčevog diska - koju štite Izida i Neftis s podignutim rukama koje označavaju koncentriranu pažnju. Iznad se nalazi sunčeva barka na nebeskim vodama. Ona sadrži djed kojeg štite dvije kobre. Uzdižući se iz njega polijeće krilati skarabej Kheprer, kao da je izbio iz svoje kukuljice. Iznad Kheprera je sunčev disk. Ovdje sunčev disk pobuđuje slikovni prikaz kozmogeneze, dolazak u postojanje čitave nove razine postojanja. Ako je Horus ponovno rođen kroz Ozirisa, njegovo ponovno rođenje objedinjuje mobilizaciju energija Atuma, Raa i Kheprera glavnih energija pomoću kojih božansko dovodi sebe u postojanje. Ilustracija ni na koji način nije jedinstvena. Postoje brojni slični prikazi u »Knjizi mrtvih« i u
različitim magijskim papirusima iz Novog kraljevstva koji se mogu promatrati kao meditacija na ovu točku dodira između probuđenog Ozirisa i solarnog načela, što je u antičkoj egipatskoj misli primarno načelo samostvaranja. Ova točka dodira je mjesto gdje kult Ozirisa vodi u Raov kult. čim ba postiže iskustvo dolaska do izvora vlastite egzistencije energije čistoga duha koja se sama puni simbolizira se pomoću Raa (u kojem su inkorporirani Atum i Kheprer) - ba je dosegao mogućnost samonadilaženja. Ostavivši vlastiti unutarnji sjaj, spoznaje najdublju prirodu sjajećeg duha ili akha. Solarna priroda tog događaja prikazana je na crtežu Egipat - hram univerzuma Crtež 12.12. Seti I podiže djed stup. Hram Setija I. Abidos. bogovi uglavnom u cijelosti odvajani iz domene ljudskog iskustva. Kada se shvati da su bogovi upleteni i povezani sa stanjima svijesti te da prate i vode razvitak svijesti, religija drevnog Egipta poprima nešto od svoje originalne snage. »Knjiga mrtvih« i mnogi drugi tekstovi koji obrađuju Podzemni svijet nisu produkt željene fantazije života poslije smrti, već su vodiči k razvijajućim, profinjenim i uzvišenijim razinama duhovne svjesnosti. Jedan od najraširenijih antičkih simbola za ponovno oživljavanje Ozirisa bio je djed stup - događaj kojeg je mitološki izvodio Horus, obično uz Izidinu pomoć. Djed stup, između ostalog, simbolizirao je kralježnicu boga Ozirisa. Podizanje stupa stoga simbolizira podizanje boga iz stanja inertnosti i Kraj podzemnog putovanja neaktivnosti u koje je zapao nakon štetnog Sethovog utjecaja. To što Horus (u ritualu kralj) treba izvesti djelo podizanja djed stupa zanimljivo je iz dva razloga. Prvo, potvrđuje činjenicu da je Ozirisovo načelo, koje predstavlja djed, uspavano sve dok ne intervenira Horus, uz pomoć Iziđe. I drugo, kada je jednom podignut, djed magijski uvodi novi život za Horusa. Na taj je način podizanje djed stupa bila ceremonija ključna za obnovu kraljevstva (crtež 12.12). Na crtežu 12.12, podignuti i oživljeni djed nosi kraljevsko znamenje u vidu krune atef - nojeva pera s obje strane sunčevog diska - koju štite Izida i Neftis s podignutim rukama koje označavaju koncentriranu pažnju. Iznad se nalazi sunčeva barka na nebeskim vodama. Ona sadrži djed kojeg štite dvije kobre. Uzdižući se iz njega polijeće krilati skarabej Kheprer, kao da je izbio iz svoje kukuljice. Iznad Kheprera je sunčev disk. Ovdje sunčev disk pobuđuje slikovni prikaz kozmogeneze, dolazak u postojanje čitave nove razine postojanja. Ako je Horus ponovno rođen kroz Ozirisa, njegovo ponovno rođenje objedinjuje mobilizaciju energija Atuma, Raa i Kheprera glavnih energija pomoću kojih božansko dovodi sebe u postojanje. Ilustracija ni na koji način nije jedinstvena. Postoje brojni slični prikazi u »Knjizi mrtvih« i u različitim magijskim papirusima iz Novog kraljevstva koji se mogu promatrati kao meditacija na ovu točku dodira između probuđenog Ozirisa i solarnog načela, što je u antičkoj egipatskoj misli primarno načelo samostvaranja. Ova točka dodira je mjesto gdje kult Ozirisa vodi u Raov kult. čim ba postiže iskustvo dolaska do izvora vlastite egzistencije energije čistoga duha koja se sama puni simbolizira se pomoću Raa (u kojem su inkorporirani Atum i Kheprer) - ba je dosegao mogućnost samonadilaženja. Ostavivši vlastiti unutarnji sjaj, spoznaje najdublju prirodu sjajećeg duha ili akha. Solarna priroda tog događaja prikazana je na crtežu Egipat - hram univerzuma Crtež 12.13. Točka dodira između probuđenog Ozirisa i solarnog načela. Papirus Khonsu-Renep. Novo kraljevstvo. 12.14 koji odražava crtež 12.11 (u grobnici Ramzesa VI oni su međusobno vrlo blizu). Horus se ovdje podiže iz tijela androginog Ozirisa, pod zaštitom Iziđe i Neftis. Horus ima glavu sokola i pun je snage. Pokraj njegove glave nalazi se sunčev disk. Ponovno rođeni Horus je sunčevo dijete. Zbog toga su Horus i Ra ikonografski toliko slični da ih je na prvi pogled nemoguće razlikovati. Doista, u ponovno rođenom Horusu dovedeni smo do horizonta gdje se susreću nebo i zemlja, gdje se međusobno miješa božansko i ljudsko. Kraj podzemnog putovanja Crtež 12.14. Ponovno rođenje Horusa iz Ozirisa. Grobnica Ramzesa VI. Ljudsko biće kao ponovno rođeni Horus ostvaruje unutarnji identitet s Raom. Crtež 12.15 jezgrovito objavljuje složenost teme ponovnog rođenja. Na tlu - ispod horizonta - leži mumificirano
Ozirisovo tijelo koje je probuđeno u novi život zrakama što proizlaze iz obratno okrenute sokolove glave Horusa. Iznad sokolove glave sunčeva barka nosi lik djeteta Horusa koji počiva na hijeroglifskom simbolu horizonta. Dijete Horus jednako je Raovom uzdizanju na istoku kao RaHorakhtu (»Ra-Horus-na-Horizontu«). Dijete štuje Thoth, a Izida vodi nebesku barku. Na sličnim ilustracijama mjesto Horusa djeteta zauzima uskrsnuli Oziris ili Kheprer.26 Ovdje je sunčev disk prikazan iznad glave sunčevog djeteta s velikim sokolovim krilima ispruženima na obje strane. U odnosu na ljudsku svijest, ono što je sada postignuto jest svjetlost duhovne osobine akha. Duhovno biće postalo je sijajuće. Ba je diviniziran kroz dovođenje u jedinstvo s izvorom svog postojanja samostvarajućim, samoobnavljajućim duhom. Kraljevstvo Ozirisa uspješno je transcendirano; sada je primarno iskustvo pomiješano s kozmičkim svjetlom koje emanira iz Ra. U »Tekstovima piramida« iz Starog kraljevstva postoji molitva koja upućuje na to mistično iskustvo: Egipat - hram univerzuma Neka sijam kao Ra, stavljajući na stranu sve lažno. Kroz mene, neka Maat stane iza Raa. Neka sijam svakoga dana, kao onaj koji je na obzorju neba.17 Crtež 12.15. Buđenje Ozirisa vodi do unutarnje identifikacije s ponovno rođenim Horusom i Raom. Kovčeg Hent-Taui. Novo kraljevstvo. Kraj podzemnog putovanja Ako se molitva ostvarila, putnik Podzemnim svijetom istinski je »izašao u dan«, a ta fraza se jednako može prevesti kao »dolazak u svjetlo«. Kada se dođe u svjetlo, putovanje Podzemnim svijetom je okončano jer je cilj putovanja postignut. Egipat - hram univerzuma POGOVOR Duhovni svijet antičkih Egipćana postojao je u nama dalekom razdoblju, ali ipak čini dio evolutivnog luka što ga je zapadnjačka svijest prošla u svom povijesnom razvitku. To je sloj našeg kolektivnog iskustva, a mi smo bogatiji zbog prihvaćanja ove drevne civilizacije kao dijela koji pripada našoj kolektivnoj povijesti i stoga kao dijela našeg šireg kulturnog identiteta. Ukrcani smo na evolutivno putovanje. Međutim, ono nas odvodi do tipa svijesti što je prevladavao u antičkim vremenima. Važno je da shvatimo i prihvatimo ovo putovanje kako bismo došli u ispravan odnos s antičkom egipatskom kulturom. Dvije zamke na ovome putu svakako treba izbjegavati. Prva je da ne podlegnemo nostalgičnoj žudnji za prošlim razdobljem i načinu svijesti koji nam danas više nije prikladan. Ukoliko budemo činili sve što je moguće da uzdržimo svjesnost o duhovnim snagama ili neterima, ako je to obnovljena svjesnost po cijenu slobode i psihičke autonomije pa time i odgovornost što definira naš moderni osjećaj o nama samima, tada poništavamo najvažnije stečevine zapadnjačkog povijesnog putovanja. Druga je zamka sadržana u tome da precijenimo vlastitu kulturu te da projiciramo naše moderno razumijevanje na antičko, smatrajući da su tadašnji ljudi mislili i osjećali na isti način kao i mi, ili da gledamo prezrivo na antičku kulturu, odbijajući je kao dio primitivnih vjerovanja i praznovieria koia smo odavno nadrasli. Pogovor Moderna egiptologija u velikoj je mjeri uhvaćena u ovu posljednju stupicu zbog odbijanja da se fokusira na strukturu antičke svijesti u korist koncentracije na ono što je više opipljivo i konkretno. Usprkos rastućem broju prevedenih religioznih tekstova, egiptolozi su manje zainteresirani za religijska iskustva koja su stvarali tekstovi od formalnosti običaja i rituala. Gubitak zanimanja za antičku svijest znači da je često način na koji su Egipćani vidjeli svoj svijet pogrešno shvaćen. Naprimjer, moderna znanost može opisati antičku egipatsku kozmogoniju kao rezultat težnje slične onoj koja se nalazi iza moderne kozmogonije, ali je jednostavno lažna, pa se na taj način ignorira pitanje kako je takva kozmogonija mogla biti istinita za antičke Egipćane. Egipatska povijest proučava se kao da je moguće naše moderne principe stvarnosti primjenjivati beskonačno u prošlo vrijeme, bez ikakve koncepcije da je priroda povijesnog događaja mogla biti drugačija u antičkim vremenima. U velikom dijelu moderne egiptologije postoji nedostatak psihološke razrade i neznanje
o metafizici i ezoteriji. Nepobitna posljedica jest da duhovnost antičkih Egipćana mora ostati zatvorena knjiga. Pridavajući našu pažnju iskustvenom životu i svijesti drevnih Egipćana, ne želeći se vratiti u njihov svijet niti biti rob modernih pretpostavki o onome što je važno i zanimljivo, istinito ili lažno, stvarno ili iluzorno, važnost antičkog Egipta mora se početi osjećati. U tom slučaju imamo mogućnost ulaska u dijalog s kulturom i mentalitetom koji je cvjetao u ranijoj fazi naše vlastite duhovne evolucije. To su kultura i mentalitet iz kojih smo izišli jači tijekom razvoja različite vrste duševnog života, u kojima imamo potrebu razlikovati sebe od drugih, unutarnje od vanjskog, subjektivno od objektivnog, i postati najrazvijeniji. Ali danas, kada su granice moderne duše pritisnute natrag, objavljujući unutarnje kraljevstvo objektivnih psihičkih činjenica i duhovnih arhetipova, rastući afinitet između nas i svijeta antičkih Egipćana sve više postaje vidljiv. Na taj način možemo postati svjesni dublje povijesne Egipat - hram univerzuma plime koja pada i diže se na razinama kolektivne svijesti suptilnije od površine razvitka povijesnih događaja. Nakon Napoleonovog pohoda na Egipat godine 1798, antička civilizacija postaje nam sve dostupnija. U pratnji Napoleonove vojske bilo je mnogo znanstvenika, crtača i umjetnika kojima je, unatoč porazu Francuza, dopušteno da i dalje ostanu istraživati. Posljedica toga je impresivan Description de VEgypte objavljen između 1809. i 1830. Kada je hijeroglifski sustav pisma bio otkriven (Champollionovo otkriće ključa dešifriranja zbilo se 1822. godine), otvoren je put za doživljavanje života drevnih Egipćana. Možda nije sasvim slučajno da se, u vrijeme kada Napoleon otvara Egipat, Europa otvara i drugim putovima. U Francuskoj se to primarno događa u društvenim i političkim pokretima koji se šire zemljom. Posljednja desetljeća 18. stoljeća bila su iznimno razdoblje europske povijesti u kojem su kopnile stare političke i društvene forme i rađale se nove - čak i nove nacije. Bilo je to vrijeme osnivanja nove Francuske republike i SAD-a. Ali nešto drugo je uzbuđivalo europsku psihu, a što nije pronalazilo svoj izražaj u političkoj i društvenoj domeni kao u sferi umjetnosti. U drugim zemljama, posebno u Engleskoj i Njemačkoj, otkriće antičkog Egipta podudaralo se s rođenjem pokreta romantizma. Romantizam je oglasio zoru novog senzibiliteta kroz koji su oživljavajuće sile prirode ponovno prepoznate. A prepoznate su pomoću novije, dobrodošle ljudske sposobnosti što postaje parola romantizma: imaginacija. U tekstovima pjesnika i pisaca kao što su Wordsworth, Coleridge, Blake i Shellev u Engleskoj te Schelling, Schiller, Novalis i Goethe u Njemačkoj, postoji početak nove faze u europskoj kulturi. Romantici jasno razlikuju imaginaciju od subjektivnije fantazije ili sanjarenja. To treba shvatiti kao višu sposobnost spoznaje, višu stoga jer je uz pomoć nje moguće postati svjestan nespoznatljivih sila u prirodi. Kroz imaginaciju, osoba je sposobna gledati u taj Pogovor »unutarnji svemir« s kojim su drevni Egipćani bili toliko bliski i u kojem su se kretale duhovne moći koje antici prepoznaju kao bogove. To ne znači daje imaginativna svijest romantika bila jednaka antičkoj egipatskoj svijesti. Jer do kraja 18. stoljeća nestao je osjećaj samoidentiteta, ideal samoodređenja, potpuno različit od onoga koji je postojao u antičkim vremenima, iako smo vidjeli da je bio prefiguriran u inicijatorni put razvitka. Do 18. stoljeća prosječna Europa je postala potpuno naviknuta na funkcioniranje s tipom samoposjedujuće svijesti koja je poprimila stupanj personalne autonomije koji bi se antičkom umu doimao kao bogohuljenje. Vremenska podudarnost Napoleonove vojne i znanstvene invazije na Egipat s rađanjem pokreta romantizma u Europi može se doimati beznačajnom. Dužnost modernog povjesničara, između ostalog, jest da se kloni svake beznačajne povijesne koincidencije. Ali ipak je razvitak sudbina civilizacija, kao i sudbina ljudskih bića, zasnovan na sinkroniji. Romantici mnogo duguju alkemijskoj i hermetičkoj tradiciji koja je ponovno postala aktualna za vrijeme renesanse, a koja je izvedena iz Egipta. Slobodno zidarstvo je jedna od tih ezoterijskih tradicija koja je imala velik utjecaj na kulturu, intelektualan i politički život osamnaestog stoljeća. činjenica da je Napoleon bio
slobodni zidar i da je imao veliku želju otkriti izvore masonske tradicije - vjerovao je da se nalaze u antičkom Egiptu - vjerojatno je poslužila kao veći motiv za pohod na Egipat od prozaične želje za proširivanjem njegovog carstva. Napoleon ni na koji način nije bio usamljen u vjerovanju da je antička egipatska duhovnost imala izravan utjecaj na moderno unutarnje traženje. Dobro je poznata činjenica da su George VVashington i većina otaca utemeljitelja SAD-a bili masoni. Ništa bolje ne simbolizira značaj koji je pridavan antičkom Egiptu u transformiranju zapadnjačke svijesti u osvit novoga doba od novog pečata SAD-a - novčanice od jednog dolara. Dizajn Egipat - hram univerzuma novčanice prethodio je Napoleonovoj invaziji na Egipat dvadeset i dvije godine. Prikazuje piramidu kojoj nedostaje vršni kamen ili piramidion. Možemo pretpostaviti da je to piramida Khufua (ili Keopsa). Iznad piramide se čudesno pojavljuje piramidion u bljesku svjetla. U središtu vršnog kamena nalazi se oko. Ispod piramide napisana je latinska izreka: Novus Ordo Seclorum, što znači Novi poredak. U pozadini ovog tajanstvenog dizajna nalazi se priča. Izvorno je velika piramida Khufua imala piramidion. Bio je popločen zlatom, a na svakoj od četiri strane bilo je naslikano plavo Horusovo oko. Kada bi sunce obasjalo piramidu, zlatno plavo oko reflektiralo bi zraku svjetla koja se mogla vidjeti miljama daleko. Kako se doba egipatske civilizacije bližilo svom kraju, svećenstvo je uklonilo piramidion i u tajnosti ga negdje sakrilo. Nitko ne zna gdje, ali prema priči jednoga će dana biti otkriven i ponovno postavljen na piramidu. Toga će dana biti utemeljen »novi poredak«, a on će odgovarati općem duhovnom buđenju. To je samo priča, ali ima osobitu snagu - kao i proročanstvo Hermesa Trismegistosa - jer utvrđuje da je povijest Zapada iznutra povezana s antičkim Egiptom. Mi povijestpromatramo kao linearan slijed u skladu s našim modernim osjećajem vremena, dakle kao putovanje kroz godine i stoljeća. Nastojimo negirati postojanje povezujuće niti između dvaju epoha. A opet svi znamo koliko je važno bilo ponovno otkriće grčke civilizacije krajem Srednjega vijeka. Utjecaj grčke znanosti, umjetnosti, filozofije i mitologije u to vrijeme doveo je do iznimnog i čudesnog procvata europske kulture nazvanog renesansa. No, ne možemo renesansu samo pridružiti utjecaju grčke klasične civilizacije na kasnu srednjovjekovnu Europu: trebala je biti pripremljena i preuzeta od ljudi koji su bili spremni koristiti je. Ponovno otkriće antičke Grčke koincidiralo je s pokretom europske duše. Promjene u svijesti već su se pojavile i omogućile ljudima da budu inspirirani i ispunjeni utjecajem klasicizma u jednom stoljeću, dok je Pogovor stoljeće prije prema istom bilo hladno i nezainteresirano. Danas je zapadna kultura u usporedivom stadiju prijelaza. Ali sada smo spremni ponovno se svrstati, kulturno i duhovno, uz os koja više nije judeokršćanska. Jer monoteistički i materijalistički imperativi dovršili su svoj zadatak i više ne određuju naše obzore kao prije. Duhovnost antičkog Egipta ponovno nam se obraća danas jer odjekuje dubokim impulsom u našoj modernoj kulturi, pobuđujući duhovnu obnovu. Ono što je naglašeno u pokretu romantizma u vrijeme ponovnog otkrića Egipta, sada se - dvije stotine godina kasnije - počelo ostvarivati. Došlo je vrijeme da počnemo prepoznavati činjenicu da krećemo u novu povijesnu i kulturnu fazu, os koja nas povezuje više s antičkim egipatskim nego s judeokršćanskim. U rastućem duhovnom preporodu naše kulture postoji izražena simpatija prema duhovnosti antičkog Egipta. Jer duša Zapada okreće se prema područjima iskustva o kojima nas antički Egipat mora poučiti. Zato postoji mogućnost za nastanak nove renesanse, usporedive s onom koja je pratila ponovno otkriće antičke Grčke. Ne radi se o povratku na antički model svijesti, već o ponovnom otkriću, na naš vlastiti način, druge polovice realnosti koje su Egipćani bili toliko intenzivno svjesni. Radi se o ponovnom otkriću naše druge polovice koja je u proteklim stoljećima bila izgubljena i zamračena. I kao Urthonove kćeri u Blakeovoj proročkoj pjesmi Amerika, pjesmi povezanoj s renesansom slobode i imaginacije o novom poretku, možemo reći: Poznajem te Pronađoh te i neću te pustiti; Ti si slika Boga koji boravi u tami Afrike i ti si sišla da bi mi dala život u predjelima mračne smrti.
Egipat - hram univerzuma BILJEŠKE često citirani radovi označeni su kraticama: AEL Mirium Lich, ed. Ancient Egyptian Literature. Vol. 1-3. Berklev: Universitv of California Press, 1975-76. KM E.A. VVallis Budge. Egipatska knjiga mrtvih (Papirus Ani): Egyptian Text, Transliteration and Translation. 1898. Reprint, New York: Dover, 1967. TS R.O. Faulkner. Tekstovi sarkofaga. VVarminster: Aris and Phillips, 1978. JEA Journal ofEgyption Arheology, London 1914. KAG Henry Frankfort. Kingship and the Gods. Chicago: University of Chicago Press, 1948. MAS R.T. Rundle Clark. Myth and Symbol in Ancient Egypt. New York: Harper Torchbooks, 1966., TP R.O. Faulkner. Tekstovi piramida. Oxford: Oxford University Press, 1969. Urk K. Sethe and W. Helck, eds. Urkunden des Agyptischen Egipat - hram univerzuma Predgovor 1 Asklepije. Poglavlje 1 - Metafizički krajolik 1 TS 76, navedeno u MAS str. 83. 2 Iako razmjerno kasna, himna iz 18. stoljeća zadržava slikovitost i stil starijih himni. Vidi Alexandar Moretove komentare ove himne u The Nile and the Egvptian Civilization, str. 36. Naš navod je iz »Kratka himna Atona« koju je iz prijevoda prilagodila Miriam Lichthein u AEL, vol. 2, str. 98. 3 Arthur Verluis, The Egyptian Mvsteries, str. 73; vidi također KAG, str. 19. 4 KAG, str. 19. Frankfort piše o »duboko ukorijenjenoj egipatskoj sklonosti prema razumijevanju svijeta u dualističkim pojmovima kao niza parova suprotnosti uravnoteženih u nepromijenjenom ekvilibriju«. Ti duboki korijeni nalaze se u egipatskom krajoliku. 5 KAG, str. 21. 6 Jeremv Navdler, The Future of the Ancient World, str. 11. 7 Moret, The Nile and Egyptian Civilization, str. 33. 8 Marshall Adams, The Book of the Master, str. 43. 9 Margaret Murrav, The Splendour That Was Egypt, str. 262. 10 Herodot, Povijest, 2.200. 11 TP1553-54. 12 MAS, str. 99. 13 »Himna Hapiu«, prilagođena iz prijevoda A. Erman, izdanje The Ancient Egyptians: A Sourcebook ofTheis Writin?s. Bilješke 14 Diodor Sicilski: Knjižnica povijesti, str. 136. 15 MAS, str. 100. 16 U »Velikoj himni Atona« piše: »Ti stvaraš Veliku rijeku u Dvvatu i dovodiš je kako želiš da bi održao ljudski rod.« U AEL 2, str. 88-99. 17 John A. VVilson, »Egypt« u H. Frankfort, Before Philosophy, str. 51. 18 Rudolph Steiner, World History in the Light of Antroposophy, str. 11. Poglavlje 2 - Međuprodirući svjetovi 1 Premda neki filozofi, posebice Immanuel Kant, tvrde da je to moguće. 2 Jeremv Navdler, Perceptions ofthe Divine in Nature, dio 1, »The Heart of the Lily«. 3 Egipat je tako opisan u Corpusu Hermeticumu. 4 Spiritual Body, Celestial Earth, str. 4. 5 Urk, vol. 4,146,14. 6 TP 782. 7 Vidi poglavlje 10 i raspravu o Podzemnom svijetu.
8 rbid. 9 TS 76, 79, 80. 10 TP 1040. 11 KM 17. 12 Natpis na stropu kenotafa Setija I u Abidosu. Prijevod prilagođen od James P. Allena, Genesis in Egypt: The Philosophy of Ancient Egyptian Creation Accounts. Poglavlje 3 - Mitovi o komogenezi 1 Njemački filozof G. W. F. Hegel i vizionarski utemeljitelj antropozofije Rudolf Steiner dva su istaknuta moderna mislioca koji su predočili detaljnu priču procesa duhovne evolucije - Hegel u apstraktnoj sekvenci filozofskih ideja, Steiner u nizu WnnWrph-iiVi imamnafi^tijVi u™^™-..-."-. Egipat - hram univerzuma 2 TP 1146. 3 Raspravu Atum vidjeti u Allen, Genesis in Egypt, str. 8. 4 TS 80, prijevod MAS, str. 38. 5 TS 312, prijevod MAS, str. 51. 6 TP 1587. 7 KM 85. 8 KM 17. 9 TP 1248. 10 TS 136. 11 TP 1652-1653. 12 TS 80. 13 TS 245, pr. MAS, str. 44. 14 Citirano u E. A. W. Budge, Egvptian Gods. 15 TP 785. 16 Ponekad je nadodano i peto dijete - Horus stariji (Har Wer na egipatskom ili Haroeris na grčkom), moćni bog neba. 17 Harrisov magijski papirus. 18 E. A. W. Budge: Egvptian Gods. 19 KM, uvod, str. CXVIII. 20 O Izidi i Ozirisu, 117.3 21 Budge, Egyptian Gods. 22 Haremhabova »Himna Thothu« u AEL, vol 2, str. 102. 23 TP 466. 24 U takozvanim Shu tekstovima (TS 75-81) 25 KM, str. CXVIII. Vidi također George St. Clair, Creation Records, str. 192-195. 26 Vidi MAS, str. 254, za raspravu o ovoj slici i njenom značenju. 27 Natpis s hrama Edfu 6, 11-12, citiran u Lucy Lamy, Egvptian Mysteries, str. 10. 28 Cjelovit prijevod ovoga teksta nalazi se u AEL, vol. 1, str. 51-57. 29 Šabakin tekst 54, AEL, vol. 1, str. 54. 30 Budge, Egyptian Gods. 31 Ibid., str. 500. 32 Himna Ptah-Tatenenu, Budge, Egyptian Gods. 33 Šabakin tekst 53. 34 Prijevod u MAS, str. 61. 35 Šabakin tekst 53-57. Bilješke 36 Šabakin tekst 55. 37 Šabakin tekst 58. 38 Šabakin tekst 54. 39 Šabakin tekst 59-61. Poglavlje 4 - Bilježenje vremena
1 E. A. Burtt, Metaphysical Foundations of Modern Phvsical Science. 2 Sir Alan Gardiner, Egyptian Grammar, str. 206. 3 Budge, Egyptian Gods. 4 Sarge Sauneron, The Priests of Ancient Egypt. 5 Ustvari,okošezdesetrazličitihlikovaRaovogtransformirajućeg putovanja zabilježeno je u »Tekstovima sarkofaga«, od kojih je dvanaest sačuvano u »Knjizi mrtvih« u takozvanim Poglavljima transformacije (poglavlja 76-88). Vidi Paul Barguetov komentar u Les Livres des Morts, str. 98. 6 Sacred Science, str. 177. Schwaller de Lubicz zasniva svoju kalkulaciju na Annuaire de Flammarion (1953), u kojem se kaže da je precesijsko razdoblje smanjeno za 11,4 godina po stoljeću. 7 18 x 1461=22 268. Godine 3000. prije Krista uočljiva precesija izračunata je na 26 280 godina. Danas je 25 780 godina. 8 Sacred Science, str. 28. 9 Himna Izidi iz hrama File. 10 TP 965. 11 Plutarh, O Izidi i Ozirisu, str. 38. 12 Ibid. 13 Mircea Eliade, The Sacred and the Profane, str. 95. 14 Herodot, Povijest. 15 Heliodor, Aethiopica 99. 16 Prijevod zasnovan na AEL, vol. 1, str. 208-209. 17 Maspero, Daivn ofthe Civilisation, str. 39. 18 TP 585-89. 19 O Izidi i Ozirisu. Plutarh pridružuje ovaj festival mjesecu Athyr, nekoliko mjeseci kasnije, kad su poplavljene vode prekrile zemlju. Prema Frankfortu, ceremonije koje opisuje održavale su se kraiem eodišnipp-Hnba Shnmn Virli R"A<"! ctr ^Q1 Egipat - hram univerzuma 20 TP 584,612,1008,1255-56,2144. 21 Aethiopica, 99. 22 Natpis na hramu u Denderi, citiran u KAG, str. 185. 23 MAS, 100-101. 24 O Izidi i Ozirisu, 70. 25 KAG, str. 291. 26 E. O. James, Myth and Ritual in the Ancient Near East, str. 50; A. M. Blackmann, Myth and Ritual in Ancient Egypt; S. H. Hooke, ed., Myth and Ritual. 27 KAG, str. 291. 28 R. A. Parker, The Calendars oj Ancient Egypt, str. 46-47. 29 Manfred Lurker, TheGods and Symbols of Ancient Egypt, str. 46-47. 30 Blackmann, Myth and Ritual in Ancient Egypt, str. 22. 31 Ibid. 32 G. Hart, A Dictionary ofEgyptian Gods and Godesses, str. 184. 33 Parker, The Calendars of Ancient Egypt, str. 39,58. 34 Lurker, Gods and Symbols. 35 Parker, The Calendars, str. 39-40. 36 Hart, Dictionary, str. 123. 37 Blackmann, Myth and Ritual, str. 27. 38 Diodor Sicilski, 1.14.2. 39 Hart, Dictionary, 122. 40 KAG, str. 190. 41 Za donos festivala žetve prema regenerativnom ciklusu vidjeti Alison Roberts, Hathor Rising:
The Serpent Power of Ancient Egypt, str. 82-96. 42 KAG, str. 186. Vidi također TP 308-309. 43 TS 100. Poglavlje 5 - Brak mita i povijesti 1 MAS, str. 263. 2 Eliade, Sveto i profano. 3 Ibid. 4 TP 1463. Vidi također TP 1040. 5 TP 1775b. Bilješke 6 TS 80. 7 TP 1775; TS 113. Regularno prinašanje Maat bogovima u hramu potvrđuje da je prepoznata kao hrana za bogove. 8 Natpis Speosa Artemidosa u J. H. Breasted, Ancient Records, 2.299. 9 Donald B. Redford, Pharaonic King Lists: Annals and Day Books, str. 259. 10 Ibid., str. 260. 11 Restaurirani stih iz Urk, 4.2026. 12 Urk, 4.1725.5, riječi Amenofisa III. 13 Urk, 7.27. 14 Ancient Records, 2.299. 15 KAG, str. 51-52; također H. Frankfortov Ancient Egyptian Religion, str. 54-55; S. Morenz, Egyptian Religion, str. 113 ff; i Redford, Pharaonic Lists, str. 295. 16 Citirano u Morenz, Egijptian Religion, str. 113. 17 Vidjeti »Upute Ptahotepa« i »Upute za vezira Kagemnia«; prijevod iz AEL, vol. 1. 18 »Knjiga vrata« u Piankoff, The Tomb ofRamses VI, str. 145. 19 Vidjeti F. G. Fleay, Egyptian Chronology, str. 93. 20 Patrick O'Mara, The Chronology of the Palermo and Turin Stone, str. 35. 21 Fleay, Egyptian Chronology, str. 58. 22 Ovo načelo ne nalazimo samo kod Manetona nego i u Torinskom papirusu iz Novog kraljevstva, shemi koju je zapisao Herodot i Eratostenovoj shemi koju je očuvao Euzebije. Vidi Fleay, Egyptian Chronology, str. 98-123. 23 O'Mara, Chronology ofthe Palermo and Turin Canons, str. 19-20. 24 Ibid., str. 21. 25 Za daljnje primjere vidjeti O'Mara, Chronology, pogl. 2. 26 TP 882. Vidi također TP 480. 27 TP 458. 28 TP 632. 29 O'Mara, Chronology, str. 27-32. 30 Ibid., str. 35. 31 Ibid., str. 40-42. 32 Theophrastus, De Capidibus, 24; Tatian, Orado Adversus Graecos, 38. Egipat - hram univerzuma 33 Redford, Pharaonic King Lists. 34 KAG, str. 45. 35 Ibid., str. 58. 36 Ibid., str. 102. 37 Papirus Sallier, 1.8.9. Prijevod prilagođen iz Blackmannovog Prijevoda u Ermanovoj knjizi The Ancient Egyptians. 38 KAG, str. 149. 39 James, Myth and Ritual, str. 88; KAG, str. 148,150-51. 40 Papirus Anastasi 2.5.6, prijevod u Erman, The Ancient Egyptians. 41 Sir Alan Gardiner u Egypt of the Pharaons piše: »U Starom kraljevstvu nedostaju službeni zapisi
o postignućima faraona; kraljevi bijahu bogovi, preuzvišeni i premoćni da bi brinuli da zapisi o njihovim djelima budu priopćeni njihovim podanicima...« (str. 55) 42 Redford, Pharaonic King Lists, str. 136. 43 Ibid. 44 Kralj nije samo bio Raov sin. Kraljevi se također nazivaju »sinovima Geba« (TP 483) ili Atuma (TP 395). Naprimjer TP 826, 1431; TP izreka 402, 405, 570; TP izreka 22, 25, 26, 27, 28, itd. 45 John A. VVilson, The Culture of Ancient Egypt, str. 131 i str. 167-168. 46 KAG, str. 32-33; također vidi poglavlje 11. 47 Redford, Pharaonic King Lists, str. 22. 48 Ibid., str. 19-20. Komentirajući listu Tyuloy, Redford piše: »Dok nije bilo sigurno da će bilo koji kraljev predak ispunjavati zahtjeve tog tipa prizora, apsolutna povijesna sigurnost nije imala prioritet.« (str. 23-24.) 49 Gardiner, Egypt of the Pharaons, str. 57. 50 Frankfort, Ancient Egyptian Religion, str. 48. 51 Tekst iz Srednjeg kraljevstva naveden u Egypt of Pharaons, str. 57. 52 Ibid. 53 »Bitka kod Meggida« u AEL, vol. 2, str. 33. 54 KAG, str. 9. 55 VVilson, Culture of Ancient Egypt, str. 195,200. 56 »Natpis bitke kod Kadeša« u AEL, vol. 2, str. 65. Bilješke 57 Ibid., str. 65-66. 58 Ibid., str. 70. 59 Za sljedeću interpretaciju zadužio me R. A. Schvvaller de Lubicz, koji razlaže Bitku kod Kadeša u svojoj knjizi Sacred Science, str. 126-137. 60 Ibid., str. 130. 61 Ibid., str. 133. 62 Sveto i profano, str. 65. Poglavlje 6 - Teologija magije 1 Za raspravu o Corpusu Hermeticumu i utjecaju na europsku misao vidi Corpus Hermeticum, izdanje Cid-Nova, 2004. 2 Versluis, Philosophv ofMagic, str. 4. 3 Ibid. 4 Matej, 2,1. 5 VVadi, Kamatov natpis u Gardinerovoj »Kući života«, JEA 24, str. 157. 6 Ibid., str. 178,159. 7 Naprimjer, KM 72; Piankoff, »Knjiga o onome što je u Podzemnom svijetu«, podjela 1, Grobnica Ramzesa VI, str. 239. 8 Grobnica Tia, Saqqara. 9 J. A. VVest, Travelers Key to Ancient Egypt, str. 171. 10 Grobnica Oukhotepa, citirano u J. A. VVest, Serpent in the Sky, str. 94. 11 Grobnica Rekhmirea, Teba. 12 Papirus VVestcar, u Erman, Ancient Egyptians, str. 40-44. 13 Bob Brier, Ancient Egyptian Magic, str. 34. 14 Za daljnju raspravu o važnosti duhovne i fizičke migracije naroda Izraela iz Egipta vidi Jeremy Naydler, Christ and the Gods, str. 9-16. 15 C. G. Jung, Psychology and Religion, str. 100-103. Za Jungova gledišta o evoluciji svijesti vidjeti također esej »Archaic Man« u Modern Man in Search ofthe Soul. 16 Plotin, Enneade, 4.3.11. 17 KlUfi Egipat - hram Univerzuma 18 Platon, Kratil, 424-427.
19 Ibid., 397c. 20 Šabakin tekst, 54. 21 Jamblih, On the Mvsteries of the Eguptians, Chaldeans and Assurians, str. 295-296. 22 Ibid. 23 Simbol kojim se predstavljaju glasovi govora. 24 Ideogram - slika kao pismeni znak. 25 R. A. Schvvaller de Lubicz, Sumbol and the Svmbolic, str. 47. 26 TP 1655. Za raspravu o tekstu vidi Schvvaller de Lubicz, Sacred Science, str. 191-192. 27 Urk, 4,1820,12-14; 4,1897,12. 28 Diodor Sicilski, 1.7 ff. 29 Frankfort, Before Philosophy, str. 34. , Poglavlje 7 - Magijska praksa 1 KAG, str. 150-151. 2 Papirus Anastasi. Adaptacija Ermanovog prijevoda iz Ancient Egvptians, str. 280. 3 James, Myth and Ritual in the Ancient Near East, str. 88. 4 Jacq, Egvptian Magic, str. 97. Za značenje ovih rituala vidi Kriech Ritner, The Mechanics of Ancient Magical Practice. 5 KM 39. 6 Jacq, Egvptian Magic, str. 110. 7 Ibid., str. 69-70. 8 Murray, Splendour That Was Egypt, str. 139. 9 »Bremmer-Rhind papirus 1«, prijevod R. O. Faulkner u JEA 22; str. 121-140. 10 KM 76-88. 11 "Bitke kod Kadeša" u AEL 2, str. 67. 12 "Anali Thutmosisa III" u AEL 2, str. 32. 13 Navdler, The Future ofthe Ancient World, str. 15 ff. 14 TP 148-49. 15 KM 42. 16 A. VViedemann, The Realms of the Egyptian Dead, str. 14-15. 17 Studij i interpretacija antičke egipatske farmakolopiie ni Bilješke izdaleka nisu potpuni. čini se da su mnogi lijekovi bili stvoreni na homeopatskim načelima. Papirus Ebers, jedan od najvažnijih izvora našega znanja o egipatskoj medicini, sadrži lijek za dijareju uzrokovanu smokvama, grožđem i bobicama bazge. To je jedan od primjera za koji se može reći da očituje homeopatske principe. Mnoge supstancije na koje upućuje Papirus Ebers nerazumljive su, pa to navodi Paula Ghaliounguia da u svom djelu House of Life: Magic and Medical Science in Ancient Egypt kaže: »Po našoj procjeni, u toj farmakologiji nalaze se prirodne supstancije čiji su nazivi tajni ili se ne otkriva njihov sastav. Naprimjer, 'skupocjena mast', 'borac lubanje', 'moje ruke drže', 'moje ruke hvataju', 'Thothovo pero', itd. (str. 140).« Drugi nazivi jednostavno su njihov narodni jezik ili žargon, kao naš »magareći rep« ili »naprstak«. Sastojci kao što su »štakorov rep«, »izmet muhe« i »krv muhe«, navedeni u Papirusu Ebers, mogu se danas krivo protumačiti. On sugerira da su ti nazivi narodni nazivi za biljke. Za druge lijekove koji su dugo bili smatrani apsurdnostima zato što su koristili zemlju, izmet životinja i mulj, danas se zna da imaju antibiotičke osobine. 18 Papirus Ebers, 763. 19 Navedeno u Gardiner, Egvptian Magic, str. 267. 20 Ibid., str. 264. 21 KM, 31-37. 22 Jacq, Egvptian Magic, str. 3. 23 TP 393-404. 24 Reproducirano u Budge, The Gods of the Ancient Egypt, vol. 2, str. 210 ff. 25 Prijevod adaptiran iz istog; str. 239.
26 Frankfort, Before Philosophv, str. 34. 27 Jacq, Egvptian Magic, str. 103. 28 Ibid. 29 Za kratku komparativnu studiju o antičkom animističkom pristupu vremenu i pogledima moderne meteorologije, vidi Naydler, Perceptions of the Divine in Nature, dio 2. 30 S. Sauneron, The Priests of Ancient Egypt, str. 167. Eunapius, Vitae Sophistorum, Aedesius 463. Didot, u J. G. Frazer, The Egipat - hram univerzuma primjere magije vjetra sa svih strana svijeta, a svaki izrasta iz animističkog pogleda na svijet. 31 Vidi Hymn on the »Accession of King Merneptah« u Erman, The Ancient Egvptians, str. 279. 32 KAG, str. 58-59. 33 Erman, Ancient Egvptians, str. 38-40. 34 Theodore Roszak, VVhere the VVasteland Ends, str. 473. Poglavlje 8 - Inkarnacija duše 1 Vidi Navdler, The Future of the Ancient World. 2 Natpis kralja Sesostrisa I (Srednje kraljevstvo), AEL, vol. 1, str. 127. 3 Upute kralja Amenemheta I (Srednje kraljevstvo), AEL, vol. 1, str. 127. 4 Himna Merikarea, prijevod W. K.Simpsona, The Literature of Ancient Egypt, str. 83. 5 Naprimjer, TP 484, gdje kralj štuje Boga »na svom nosu«. 6 Vidi Upute Kagemniju, 5.1, AEL, vol. 1, str. 63. 7 Prilagođeno iz KM. 8 KM 21-23. 9 KM. 10 TP 320. 11 TP 53. 12 »Priča o Sinuheu«, red 279, prijevod Simpson, Literature of Ancient Egvpt, str. 72. 13 Za složeni simbolizam ivedjata i odnos između njega i ereta (izraz koji se uobičajeno rabio za oko) vidi MAS 218-30. 14 Maksime Ptahotepa, uvod, red 40, epilog, red 546, AEL vol. 1, str. 63, 74. 15 Maksime Ptahotepa, 23. 16 Upute Kagemniju, AEL vol. 1, str. 60. Maksime Ptahotepa, 14. 17 TP 1318. 18 Maksime Ptahotepa, 21. 19 Upute Amenemopea, 3.13. AEL, vol. 1, str. 60. Maksime Ptahotepa, 14. 20 Maksine Ptahotepa, 14. Bilješke 21 Upute Amenemopea, 14.10. 22 Maksine Ptahotepa, 11. 23 KM 30B. 24 »Priča o rječitom seljaku«, B205, AEL, vol. 1, str. 177. Maksine Ptahotepa, 1 i 8. 25 Rela Intefa, Sentova sina (Srednje kraljevstvo) AEL, vol. 1, str. 122. 26 Za središte sjećanja vidi Maksine Ptahotepa, uvod u AEL, vol. 1, str. 63. gdje se kaže da prazno srce ne može pozvati prošlost«. Kao sjedište namjere vidi TP 311 gdje se kaže da prazno srce ne može pozvati prošlost. Kao sjedište namjere vidi TP 311 gdje Unasovo »stopalo« (što je volja) nije zadržano, a njegovo je srce nezbrinjeno. 27 Maksine Ptahotepa, 44 (i od 618). »Autobiografija Ankhtifra«, AEL, vol. 1, str. 86. 28 Upute Amenemopeu, 1.9. 29 KM 26. 30 KM 35. 31 KM, str. LVIII. 32 TP 474. 33 Kao što to Faulkner čini u TP 474.
34 Bruno Snell, The Discovery of the Mind, str. 5. 35 R. B. Onians, The Origins of European Thought, jedan je od najboljih izvora za ranogrčko razumijevanje duše. 36 M. Jastrovv, Religion ofBabylonia and Assyria, str. 323. 37 Što je nepobitno dokazao Julian Javnes, The Origins of Consciousness in the Breakdoivn ofthe Bicameral Mind. 38 Kartezijanski - koji se odnosi na filozofiju ili matematičke metode Descartesa. 39 TP 364-65. 40 Ibid. 318. Poglavlje 9 - Bestjelesna duša 1 MAS, str. 119. 2 TP 18. 3 Ibid. .372. Egipat - hram univerzuma 4 Ibid., 17. 5 Ibid., 267; vidi također 157. 6 Vidi također TP 507-10. 7 Ibid., 311. Vidi također 161 gdje je predavanje i otklanjanje kaova povezano s »ocjenjivanjem srca«. 8 KAG, str. 68. 9 KM 29B (Budge), 29A (Faulkner). 10 KAG, str. 63. 11 Maksime Ptahotepa, 7. 12 Maksime Ptahotepa, 27. 13 TP 908. 14 TP 1652. Vidi također poglavlje 3. 15 TP 148-49. 16 KM, str. LXIV. 17 KAG, str. 64. 18 TP 474. 19 TP 250. 20 Upute Merikareu, AEL, vol. 1, str. 103. 21 KM, LXIV. 22 KM 154. 23 KM 89. 24 KM 92. 25 Lamy, Egvptian Mvsteries, str. 24-25. 26 KM, str. LXVII. 27 TP 152. četiri stupa označuju četiri točke kompasa, a time i granice univerzuma. 28 KM 15. 29 Iz Papirusa Muthegepti, KM 174. 30 KM 154. 31 KM str. LIX. 32 KM 9. 33 KM 99. Poglavlje 10 - Orijentacija u podzemnom svijetu 1 A. Gardiner, Egvptian Grammar, str. 487. 2 Plutarh, O Izidi i Ozirisu.