B. A. B. A. Paris Paris
Iza zaključanih Iza zaključanih vrata S engleskoga preveo engleskoga preveo DADO ČAKALO
SADAŠNJOST ampanjska boca udari o mramornu kuhinjsku ploču, što me natjera da poskočim. Š Bacim brzi pogled prema Jacku u nadi da neće primijetiti koliko sam nervozna. Pogledi nam se sretnu i on se nasmiješi. - Sjajno - oglasi se tiho. Uzme me za ruku i odvede prema gostima. Dok idemo hodnikom, primijetim da su nam Diane i Adam donijeli ljiljan u cvatu za naš vrt. Prekrasne je ružičaste boje, pa se ponadam da će ga Jack posaditi tamo gdje ga mogu gledati s prozora spavaće sobe. Već od same pomisli na vrt negdje iz dubine mi navru suze na oči. Brzo ih zatomim. Toliko je toga večeras u igri i moram se usredotočiti na sad i ovdje. U dnevnoj sobi polagano gori vatra u starinskoj peći. Već smo duboko zašli u ožujak, ali je zrak i dalje prohladan, a Jacku je važno da gostima bude što udobnije. - Kuća vam je doista posebna, Jack - kaže Rufus, ne krijući divljenje. - Zar ne, Esther? Rufusa i Esther ne poznajem. Oni su se tek doselili u četvrt i večeras ih vidim prvi put, put, što me me čini još j oš nervoznijom. nervoznijom. Ne Ne mogu mogu međutim eđutim razočarati razočarati Jacka, J acka, pa navučem navučem široki osmijeh na lice, moleći Boga da im budem simpatična. Esther mi ne uzvrati osmijeh. Vjerojatno ne želi brzati s ocjenom. Nije da joj zamjeram. Mada nema ni mjesec dana otkako je ušla u krug naših prijatelja, sigurno su joj već sto puta rekli kako je Grace Angel, žena sjajnog odvjetnika Jacka Angela, savršeni model žene koja ima sve - savršenu kuću, savršenog muža, savršen život. Da sam ja Esther, bila bih ednako sumnjiča sumnjičava. va. Primijetim da je netom iz torbe izvadila skupu bombonijeru i na tren me prožme dašak uzbuđenja. Ne želeći da ju uruči Jacku, kliznem prema njoj i ona mi ju instinktivno pruži. - Oh, hvala, izgleda fantastično - kažem joj zahvalno i položim bombonijeru na stolić kako bih ju kasnije otvorila kad dođe vrijeme za kavu. Zanima me ta Esther. Ona je čista Dianeina suprotnost - visoka, plavuša, vitka, suzdržana. Ne mogu si pomoći, ali odmah me je pridobila time što se jedina od svih koji su bili u našoj kući suzdržala komentirati koliko je lijepa. Jack bi uvijek naglašavao kako je kuću izabrao on i predstavio ju kao moj vjenčani poklon, tako da sam ju prvi put vidjela tek kad smo se vratili s medenog mjeseca. Premda mi je rekao
SADAŠNJOST ampanjska boca udari o mramornu kuhinjsku ploču, što me natjera da poskočim. Š Bacim brzi pogled prema Jacku u nadi da neće primijetiti koliko sam nervozna. Pogledi nam se sretnu i on se nasmiješi. - Sjajno - oglasi se tiho. Uzme me za ruku i odvede prema gostima. Dok idemo hodnikom, primijetim da su nam Diane i Adam donijeli ljiljan u cvatu za naš vrt. Prekrasne je ružičaste boje, pa se ponadam da će ga Jack posaditi tamo gdje ga mogu gledati s prozora spavaće sobe. Već od same pomisli na vrt negdje iz dubine mi navru suze na oči. Brzo ih zatomim. Toliko je toga večeras u igri i moram se usredotočiti na sad i ovdje. U dnevnoj sobi polagano gori vatra u starinskoj peći. Već smo duboko zašli u ožujak, ali je zrak i dalje prohladan, a Jacku je važno da gostima bude što udobnije. - Kuća vam je doista posebna, Jack - kaže Rufus, ne krijući divljenje. - Zar ne, Esther? Rufusa i Esther ne poznajem. Oni su se tek doselili u četvrt i večeras ih vidim prvi put, put, što me me čini još j oš nervoznijom. nervoznijom. Ne Ne mogu mogu međutim eđutim razočarati razočarati Jacka, J acka, pa navučem navučem široki osmijeh na lice, moleći Boga da im budem simpatična. Esther mi ne uzvrati osmijeh. Vjerojatno ne želi brzati s ocjenom. Nije da joj zamjeram. Mada nema ni mjesec dana otkako je ušla u krug naših prijatelja, sigurno su joj već sto puta rekli kako je Grace Angel, žena sjajnog odvjetnika Jacka Angela, savršeni model žene koja ima sve - savršenu kuću, savršenog muža, savršen život. Da sam ja Esther, bila bih ednako sumnjiča sumnjičava. va. Primijetim da je netom iz torbe izvadila skupu bombonijeru i na tren me prožme dašak uzbuđenja. Ne želeći da ju uruči Jacku, kliznem prema njoj i ona mi ju instinktivno pruži. - Oh, hvala, izgleda fantastično - kažem joj zahvalno i položim bombonijeru na stolić kako bih ju kasnije otvorila kad dođe vrijeme za kavu. Zanima me ta Esther. Ona je čista Dianeina suprotnost - visoka, plavuša, vitka, suzdržana. Ne mogu si pomoći, ali odmah me je pridobila time što se jedina od svih koji su bili u našoj kući suzdržala komentirati koliko je lijepa. Jack bi uvijek naglašavao kako je kuću izabrao on i predstavio ju kao moj vjenčani poklon, tako da sam ju prvi put vidjela tek kad smo se vratili s medenog mjeseca. Premda mi je rekao
da je kuća kao stvorena za nas, tek kad sam ju vidjela postalo mi je jasno zašto. Smještena na velikoj parceli na samom kraju sela, Jacku pruža toliko željenu osamu, baš koliko koliko i privilegirani privi legirani osjećaj osjeća j da posjeduje najljepšu ku kuću ću u Spring Eatonu Eatonu. I najzaštićeniju. Zaštićena je kompliciranim alarmnim sustavom i čeličnim roletama na prozorima prozorima u prizemlju. prizemlju. Nekom Nekomee može može izgledati izgledati čudno čudno da su one često spušten spuštenee tijekom dana, ali Jack svakomu tko pokaže zanimanje objasni da mu je, s obzirom na posao koji obavlja, obavl ja, sigurnost sigurnost jedna od najvažniji najvažnijihh stvari. Na zidovima zidovima dnevn dnevnee sobe visi mnog nogoo slik sli ka, ali gosti gosti ug uglavnom lavnom primjećuju primjećuju ogromno crveno platno iznad ognjišta. Diane i Adam, koji su ju već vidjeli, ne mogu odoljeti a da ju opet ne pogledaju. Rufus im se pridruži, a Esther sjedne na jednu od naših kožnih sofa bež boje. - Nevjerojatna je - kaže Rufus, opčinjeno promatrajući stotine sitnih poteza koji sačinjavaju većin veći nu slike. - Zove se Krijesnice Krijes nice - Jack ponudi objašnjenje, odvijajući žicu na čepu šampanjske boce. - Dosad nisam vidio ništa slično. slič no. - Naslikala ju je Grace - objasni im Diane. - Da ne povjeruješ. - Trebali biste vidjeti i ostale Graceine slike. - Jack prstima izvuče čep uz jedva primjetan zvu zvuk. k. - Zaista Zaista su posebne. posebne. Rufu Ru fuss se osvrne oko sebe po sobi ne skrivaj skrivajući ući zanim zanimanje. anje. - Jesu J esu li ovdje? - Nisu. Bojim se da su obješene na drugom mjestu. - Samo za za Jackove Jac kove oči - našali se Adam. Adam. - I Graceine. Zar ne, mila? - nadoveže se Jack smiješeći mi se. - Samo za tvoje oči. - Tako Tako je - složim slo žim se, okrenuvši okrenuvši glavu na drugu stranu. Pridružimo se Esther na sofi, a Diane ushićeno klikne vidjevši da Jack nalijeva šampanjac u visoke čaše. Zatim mi uputi pogled. - Osjećaš h se danas bolje? - upita. - Grace jučer nije mogla sa mnom na ručak er se nije osjećala dobro - okrene se prema Esther kako bi joj objasnio. - Ma to je samo migrena - kažem. - Nažalost, Grace im je prilično sklona. - Jack mi uputi suosjećajan pogled. Hvala Bogu da ne traju dugo.
- Ovo je već drugi put da se nisi pojavila - naglasi Diane. - Oprosti, žao mi je - kažem joj. - Ako ništa drugo, ovaj puta barem nisi zaboravila - nastavi ona šaljivo. - A kako bi bilo da se nađemo sljedeći petak kako bismo nadoknadile izgubljeno. Jesi li slobodna u petak, Grace? Nemaš zakazano kod zubara, pa da se sjetiš u zadnji čas? - Nemam. A ni migrenu neću imati, barem se nadam. Diana se obrati Esther: - Hoćeš li nam se pridružiti? Morat ćemo se naći u nekom restoranu u gradu jer ja radim. - Rado, hvala na pozivu. - Baci pogled prema meni, valjda da provjeri imam li što protiv toga, a ja joj se nasmiješim, osjećajući strašnu grižnju savjesti jer već sada znam da neću ići. Zamolivši sve za trenutak pažnje, Jack nazdravi Esther i Rufusu u znak dobrodošlice u susjedstvo. Podignem čašu i otpijem gutljaj šampanjca. Mjehurići mi plešu po ustima i preplavi me val sreće, koji bih voljela da se zadrži. Ali on ode kako e i došao. Pogledam prema Jacku koji nešto živo objašnjava Rufusu. On i Adam su Rufusa upoznali u golf klubu prije par tjedana i pozvali ga da im se pridruži u igri. Shvativši da je Rufus odličan igrač, ali nedovoljno dobar da ga porazi, Jack ga je odlučio pozvati na večeru zajedno s Esther. Promatrajući ih zajedno, očito je da Jack želi ostaviti dojam na Rufusa, a to znači da želi i da ja pridobijem Estherinu naklonost. To međutim neće biti lako, jer dok se Diane svemu divi, Esther se čini kompliciranijom. Ispričavši se, odem u kuhinju po kanapee koje sam ranije pripremila, a usput i da se pobrinem za završne detalje oko večere. Etiketa - Jack je tu jako pedantan zahtijeva da ne izbivam predugo, pa žustro istučem bjelanjak u zdjeli i njime dovršim sufle koji sam ranije pripremila. Dok žlicom pažljivo stavljam pjenu od bjelanjka u svaku zdjelicu, nervozno pogledavam na sat, pa složim zdjelice u banjomariju i gurnem sve u pećnicu, vodeći računa o vremenu. Uspaničarim se na trenutak da neću poloviti sve konce, ali se podsjetim da je strah neprijatelj, pa se saberem i vratim u dnevnu sobu noseći poslužavnik s kanapeima. Ponudim ih svima, iskreno zahvaljujući na komplimentima, jer sam svjesna da ih je čuo i Jack. On me, naravno, poljubi u čelo i složi se s Diane da sam doista vrhunska kuharica. Odahnem tiho s olakšanjem.
U namjeri da probijem led s Esther, sjednem pored nje. Jack to primijeti, pa preuzme kanapee. - Mila, nakon toliko truda, zaslužila si odmor - kaže, vješto balansirajući poslužavnikom na svojim dugim, elegantnim prstima. - Uopće nije bilo naporno - pobunim se, što je naravno laž, i Jack to zna jer je on birao što će se poslužiti. Obratim se Esther s očekivanim, sigurnim pitanjima: je li se snašla u susjedstvu, žali li što su napustili Kent, jesu li joj se djeca snašla u novoj školi. Nju međutim iz nekog nepoznatog razloga, čini se, smeta što toliko znam o njoj, pa se dodatno potrudim, pitajući ju kako se zovu njezini sin i kći, premda već znam da se zovu Sebastian i Aisling. Znam čak i koliko su stari, sedam i pet godina, ali se pravim da ne znam. Svjesna da Jack čuje svaku moju riječ, znam da se sad čudi kakvu to igru igram. - Vi nemate djece, je li? - pita me Esther, makar to više zvuči kao izjava. - Nemamo, još ne. Odlučili smo prije toga uživati nekoliko godina jedno s drugim. - Oh, pa koliko ste dugo u braku? - upita me pomalo iznenađenim glasom. - Godinu dana - priznam joj. - Prošli su tjedan proslavili godišnjicu - ubaci se Diane. - Ali ja još nisam siguran želim li dijeliti svoju prekrasnu ženu s bilo kime - doda Jack, dopunivši joj čašu. Pažnju mi odvuče nekoliko kapi koje promaše čašu i smjeste se na koljeno njegovih savršeno čistih hlača. - Nadam se da vas ne smeta što pitam - vrati se u igru Esther, ne odoljevši svojoj znatiželji - ali jeste li ijedno od vas već bili u braku prije ovog? Zvuči kao da želi čuti „da”, kao da će spoznaja da negdje u pozadini postoji neki nezadovoljni bivši ili bivša biti dokaz da ipak nismo savršeni. - Nismo. Nijedno od nas - odgovorim joj. Ona baci pogled prema Jacku i meni je jasno da se pita kako je nekome tako zgodnom uspjelo biti slobodan tako dugo. Osjetivši njezin pogled na sebi, Jack se dobrohotno nasmiješi. - Priznajem da sam se s četrdeset počeo plašiti da nikad neću naći savršenu ženu. Ali čim sam ugledao Grace, znao sam da je to ona koju sam čekao.
- Kako je to romantično - uzdahne Diane, koja dobro zna kako smo se sreli. - Već ni sama ne znam koliko sam žena pokušala namjestiti Jacku, ali nijedna mu nije bila po volji, sve dok nije sreo Grace. - A što je s tobom, Grace? - obrati mi se Esther. - Je li to i tebi bila ljubav na prvi pogled? - Je - odgovorim, prisjećajući se. - Bila je. Preplavljena sjećanjem, ustanem, možda malo prenaglo, i pred očima mi se pojavi Jackova glava. - Suflei - mirno mu objasnim. - Sad bi već trebali biti gotovi. Jeste li za to da svi sjednemo za stol? Diane ih požuri, rekavši da suflei ne mogu čekati, pa svi iskape čaše i upute se prema stolu. Esther se međutim zaustavi da bolje pogleda Krijesnice, a kada joj se Jack pridruži umjesto da ju požuri, ja odahnem jer sufleima će trebati još vremena. Da su već gotovi, sada bih bila na rubu suza zbog kašnjenja, naročito kad počne objašnjavati različite tehnike koje sam koristila slikajući ovo platno. Kad su naposljetku svi sjeli za stol pet minuta kasnije, suflei su bili savršeni za posluživanje. Dok se Diane divi, Jack mi se smiješi s druge strane stola i svima govori kako sam doista jako pametna. Tijekom ovakvih večera podsjeti me zašto sam se zaljubila u njega. Šarmantan je, zabavan i inteligentan, i točno zna što treba reći i kako. Budući da su Esther i Rufus novi u društvu, jako pazi da im razgovor uz suflee ide niz dlaku. Ohrabruje Diane i Adama da otkriju male tajne o sebi i tako razbiju led za nove prijatelje, poput stvari gdje kupuju i kojim se sportovima bave. Premda Esther pristojno sluša o njihovim aktivnostima u slobodno vrijeme, o imenima njihovih vrtlara i dadilja, o mjestima gdje se kupuje najbolja riba, svjesna sam da ju zanimam ja i da će se prije ili kasnije vratiti na pitanje zašto smo Jack i ja toliko čekali s brakom, sve u nadi da će saznati makar nešto što će nas prokazati kao manje savršene nego što se činimo. Na njezinu žalost, to se neće dogoditi. Esther pričeka da Jack razreže pečenje od bifteka u tijestu i posluži ga s gratiniranim krumpirima i medom glaziranim mrkvama. Tu je još i mladi grašak šećerac, koji sam istresla u vrelu vodu netom prije nego što sam izvadila biftek iz pećnice. Diane se čudi kako sve uspijevam uskladiti da bude posluženo u isto vrijeme i prizna da se ona uvijek odluči za curry kao glavno jelo jer ga može unaprijed pripremiti i samo u zadnji tren podgrijati za posluživanje. Voljela bih joj priznati da bih i ja radije to učinila, da cijena koju plaćam za ovako savršenu večeru jesu besane noći provedene u minucioznom kalkuliranju i planiranju. Ali poslužiti nešto
nesavršeno u ovoj kući jednostavno nije opcija. Esther mi preko stola uputi pogled. - I, gdje ste se onda Jack i ti sreli? - U Regent‘s Parku - kažem joj. - Jednog nedjeljnog popodneva. - Ispričaj joj kako je to bilo - nagovara me Diane, čije se blijedo lice zarumenilo od šampanjca. Oklijevam, jer sam tu priču već prije ispričala, ali Jack voli kad ju pričam, pa mi e u interesu ponoviti je. Srećom, Esther mi olakša stvar. Protumačivši moje oklijevanje kao suzdržanost, pritisne me: - Daj, molim te. - Pa, makar ću biti dosadna onima koji su je već čuli - krenem nasmiješivši se u znak isprike - bila sam u parku sa svojom sestrom Millie. Često odlazimo u park nedjeljom popodne, a te je nedjelje svirao neki bend. Millie obožava glazbu, pa se toliko uživjela da je ustala s klupe i počela plesati pred pozornicom. Netom je naučila plesati valcer, pa je plešući ispružila ruke pred sebe kao da pleše s nevidljivim partnerom. - To mi sjećanje prizove smiješak na lice i gorko zažalim što život više nije tako jednostavan, tako nevin. - Premda su ljudi obično obzirni i drago im je bilo vidjeti Millie kako pleše - nastavim - nekima je očito bilo neugodno, pa mi je postalo asno da moram nešto učiniti po tom pitanju, vjerojatno je pozvati da se vrati na klupu. Ali se jedan dio mene pobunio protiv toga jer... - Koliko je stara tvoja sestra? - prekine me Esther. - Sedamnaest - odgovorim, pa zašutim, ne želeći stvarnosti pogledati u oči. Skoro osamnaest. Esther podigne obrve. - Voli kad svi obraćaju pažnju na nju, je li? - Nije to, samo... - Sigurno je to. Mislim, ljudi obično ne ustaju da plešu u parku, zar ne? - osvrne se uokolo pobjednički tražeći potvrdu, ali joj svi izbjegavaju pogled. Osjetim sažaljenje prema njoj. - Millie ima Downov sindrom - objasni joj Jack, prekinuvši neugodnu tišinu za stolom. - To znači da je često prekrasno spontana. Estherino lice preplavi zbunjenost i nelagoda, a ja se razljutim što joj je netko rekao sve o meni, ali Millie nije ni spomenuo. - Kako bilo, prije nego što sam smislila što ću - uskočim da ju spasim od sramote - s klupe ustane ovaj savršeni džentlmen, priđe Millie, nakloni joj se i pruži ruke
prema njoj. Millie je, naravno, bila oduševljena, pa su tako počeli plesati valcer, dok su svi ostali zapljeskali, a zatim su ustali još neki parovi i počeli plesati. Bio je to zaista jedinstven trenutak. I naravno, ja sam se odmah zaljubila u Jacka zato što ga je omogućio. - Ono čega Grace u tom trenutku nije bila svjesna jest da sam ja primijetio nju i Millie u parku tjedan dana ranije i odmah se zaljubio. Toliko je bila pažljiva prema Millie, toliko nesebična. Dotada nisam imao prilike vidjeti takvu posvećenost, pa sam čvrsto odlučio da je upoznam. - A ono čega Jack u tom trenutku nije bio svjestan - nadovežem se - jest da sam i a njega zamijetila taj tjedan, ali mi nije palo na pamet da bi ga netko poput mene uopće zainteresirao. Zabavlja me kad svi kimaju glavom kao navijeni. Makar se može reći da sam privlačna, ljudi me zbog Jackove filmske ljepote smatraju sretnicom koju je uzeo za ženu. Ali to nije ono što sam htjela reći. - Grace nema druge braće ni sestara, pa je mislila da će me odbiti činjenica da će ona jednog dana biti jedina Millieina skrbnica - objasni Jack. - Kao što je odbila druge muškarce - naglasim. Jack zatrese glavom. - Naprotiv, činjenica da će Grace učiniti sve za Millie natjerala me je da shvatim kako je ona žena za koju ću se brinuti do kraja života. U mome poslu lako je razočarati se u ljudsku vrstu. - Sudeći po pisanju u jučerašnjim novinama, red je da ti ponovno čestitam - kaže Rufus podižući čašu prema Jacku. - Da, jako dobro - pridruži se čestitkama Adam, koji radi u istoj odvjetničkoj tvrtki kao i Jack. – Još jedna osuda u džepu. - Slučaj je bio prilično čist - skromno će Jack. - Makar se pokazalo malo težim dokazati da moja klijentica nije sama nanijela te ozljede zbog njezine sklonosti samoranjavanju. - Ipak, načelno govoreći, nije li uglavnom jednostavno dokazati zlostavljanje? upita Rufus, dok Diane objašnjava Esther da, ako već nije shvatila, Jack zastupa potlačene, točnije, pretučene žene. - Ne bih htio umanjiti vrijednost sjajno obavljenog posla, ali često su tu tjelesni dokazi ili svjedoci, zar ne? - Jackov forte je u tome da stekne dovoljno povjerenja kod svojih žrtava kako bi mu prepričali što se događa - objasni Diana, za koju sumnjam da je pomalo
zaljubljena u Jacka. - Mnoge žene se nemaju kome obratiti i boje se da im nitko neće vjerovati. - Također si da truda spremiti krivce u zatvor na dugo vremena - doda Adam. - Prema muškarcima za koje se pokaže da su nasilni prema svojim ženama ne osjećam ništa osim prezira - odlučno će Jack. - Dobiju upravo ono što i zaslužuju. - U to ime! - Rufus ponovno podigne čašu. - Dosad nije izgubio nijedan slučaj, zar ne, Jack? - kaže Diana. - Nisam, i ne namjeravam. - Neprekinuti niz pobjeda, to je zaista vrijedno divljenja - zamisli se Rufus, ne skrivajući divljenje. Esther pogleda prema meni. - A tvoja sestra, Millie, ona je dosta mlađa od tebe primijeti, vraćajući razgovor tamo gdje je prekinut. - Da, razlika među nama je sedamnaest godina. Millie je došla na svijet kad je mama već imala četrdeset i šest. U početku nije bila ni svjesna da je trudna, pa se nemalo iznenadila kad je shvatila da će opet biti majka. - Živi li Millie s tvojim roditeljima? - Ne, živi u jednom prekrasnom internatu u sjevernom Londonu, ali u travnju puni osamnaest, pa će ostati još samo do ljeta, što je šteta jer joj se tamo jako sviđa. - Pa kamo će onda? Tvojim roditeljima? - Ne. - Zastanem, jer znam da će ih ono što ću im reći preneraziti. - Oni žive na Novom Zelandu. Esther ponovi u nevjerici: - Novom Zelandu? - Da. Tamo su se povukli u mirovinu, netom nakon našeg vjenčanja. - A, razumijem - kaže ona, ali znam da ne razumije. - Millie će se doseliti k nama - objasni Jack i uputi mi smiješak. - Znao sam da će to biti jedan od Graceinih uvjeta da se uda za mene, i to onaj koji sam prihvatio s velikim zadovoljstvom. - Bogami, vrlo velikodušno od tebe - kaže Esther. - Ma kakvi, oduševljen sam što će Millie živjeti ovdje. To će našem zajedničkom životu dati novu dimenziju, zar ne, mila?
Podignem čašu i otpijem gutljaj vina kako ne bih morala odgovoriti. - Očito se dobro slažeš s njom - primijeti Esther. - Pa, nadam se da sam joj drag koliko je ona meni draga, makar joj je trebalo malo vremena da me zavoli otkad smo se Grace i ja vjenčali. - Zašto? - Mislim da ju je činjenica da smo se vjenčali zatekla nespremnu - objasnim. Jacka je obožavala od samog početka, ali kad smo se vratili s medenog mjeseca i kad e shvatila da će on cijelo vrijeme provoditi sa mnom postala je ljubomorna. Sad više nije. Jack joj je opet postao najdraža osoba. - Mogu zahvaliti Georgeu Clooneyju, koji me je zamijenio kao predmet Millie ina prezira - nasmije se Jack. - George Clooney? - ponovi Esther. - Aha - kimnem, zadovoljna što je Jack to spomenuo. - Svojedobno mi se strašno sviđao... - Nije li svima? - promrmlja Diane. - ...a Millie je bila toliko ljubomorna da je išarala cijeli kalendar s njegovim slikama, koji su mi prijateljice poklonile za Božić. Napisala je „Ne volim Georgea Clooneyja”, samo što je to napisala fonetski D-J-O-R-D-J K-U-N-I. Ima malo poteškoća s pisanjem slova „L” - objasnim. - Bila je preslatka. Svi se nasmiju. - A sada ne prestaje svima govoriti da mene voli, ali njega ne. To se pretvorilo u pravu mantru: „Tebe volim Jack, ali Đorđa Kunija ne” - nasmiješi se Jack. - Moram priznati da mi prilično laska biti u istoj rečenici s njim - doda skromno. Esther ga odmjeri pogledom. - Znaš, ti doista malo sličiš na njega. - Osim što je Jack daleko zgodniji - naceri se Adam. - Nećete vjerovati koliko nam je svima laknulo kad je oženio Grace. To je napokon dotuklo svakodnevna sanjarenja žena iz ureda o njemu. A i nekih muškaraca doda smijući se. Jack dobroćudno uzdahne. - Adame, to bi bilo dovoljno. - Ti ne radiš, je li? - okrene se Esther prema meni. U glasu joj osjetim prikriveni prezir koji zaposlene žene osjećaju prema nezaposlenima, pa osjetim poriv da se
obranim. - Radila sam, ali sam ostavila posao netom prije nego što smo se Jack i ja vjenčali. - Stvarno? - namršti se Esther. - Zašto? - Nije to bila njezina želja - umiješa se Jack - ali je radila na zahtjevnom položaju, a ja nisam htio da kad iscrpljen dođem doma nađem i nju jednako iscrpljenu. Bilo je možda sebično od mene što sam tražio od nje da ostavi posao, ali nisam se htio vraćati praznoj kući s teretom radne svakodnevice kao svih tih godina ranije. - A koji si posao radila? - upita me Esther, ne skidajući svoje blijedoplave oči s mene. - Radila sam u nabavi za Harrods. Bljesak u njezinim očima oda zadivljenost. To što me ne pita za pojedinosti daje mi do znanja da mi ne želi priznati, ne još. - Proputovala je cijeli svijet u poslovnoj klasi - nadoveže se Diane bez daha. - Ne baš cijeli svijet - ispravim ju. - Samo Južnu Ameriku. Dogovarala sam poslove s dobavljačima voća, mahom iz Čilea i Argentine - dodam, uglavnom radi Esther. Rufus me pogleda s divljenjem. - Mora da ti je bilo jako zanimljivo. - Je - kimnem - uživala sam u svakom trenutku. - Onda ti taj posao sigurno nedostaje. - Esther se ne predaje. - Zapravo, ne - slažem joj. - Kod kuće imam dovoljno posla. - A uskoro ćeš se morati brinuti i za Millie. - Millie je vrlo samostalna, a usto će većinu vremena provesti radeći u Meadow Gateu. - Vrtnom centru? - Da. Obožava biljke i cvijeće, i stvarno je srećković što su joj ponudili savršen posao za nju. - Pa onda, što ćeš ti raditi cijele dane? - Uglavnom isto što i sada; kuhati, čistiti, baviti se vrtom, kad vrijeme dopusti. - Morat ćete sljedeći put u nedjelju svratiti na ručak da vidite vrt - kaže Jack. -
Grace ima smisla za vrtlarstvo. - Mili Bože - prokomentira Esther onako ovlaš - toliko talenata. Ja sam presretna što su mi ponudili posao u St Polycarpu. Doma sam se počela strašno dosađivati. - Kad počinješ? - Sljedeći mjesec. Bit ću na zamjeni učiteljice na porodiljnom. Okrenem se prema Rufusu. - Jack kaže da imate ogroman vrt - zapodjenem razgovor, nudeći repete bifteka u tijestu, koji sam zajedno s povrćem držala na grijućoj ploči da se ne ohladi. Razgovor o uređenju vrta nastavi se bez mene. Dok se svi smiju i razgovaraju, primijetim kako čeznutljivo promatram ostale žene i pitam se kako je biti Diane ili Esther, koje ne moraju razmišljati što će biti s Millie. Odmah osjetim grižnju savjesti jer Millie volim više od svega i ne bih ju mijenjala ni za što. Već i sama pomisao na nju da mi snage i odlučno ustanem. - Jeste li svi spremni za desert? - pitam. Jack i ja pospremimo stol, i on krene za mnom u kuhinju. Uredno složim tanjure u sudoper da ih kasnije isperem, a on pospremi nož za rezanje pečenja. Desert koji sam pripremila pravo je umjetničko djelo: savršeno gnijezdo od bezea visoko gotovo devet centimetara bez ijedne napukline, ispunjeno tučenim devonskim vrhnjem. Izvadim prethodno pripremljeno voće i pažljivo posložim kriške manga, ananasa, papaje i kivija na vrhnje, pa dodam jagode, kupine i borovnice. U ruku uzmem nar i taj me osjećaj odnese u neko drugo, prošlo vrijeme i mjesto kad sam tople zrake sunca na licu i uzbuđeni žamor uzimala zdravo za gotovo. Zažmirim, sjetivši se života koji sam nekoć živjela. Svjesna da me Jack čeka s ispruženom rukom, dodam mu voćku. On ju prepolovi nožem i žlicom izvadi sjemenke te ih pospe po ostalom posloženom voću. Desert je sada spreman, pa ga odnesem u dnevnu sobu, dočekana usklicima odobravanja, koja potvrde da je Jackov izbor bio bolji od kolača s kestenom i čokoladom, koji sam ja namjeravala pripremiti. - Možeš li vjerovati da Grace nikad nije išla na satove kuhanja? - kaže Diane Esther uzimajući svoju žličicu. - Ovo savršenstvo u meni izaziva strahopoštovanje, ne misliš li? Makar zbog ovakvih stvari nikad neću stati u onaj bikini koji sam si kupila zastenje, zadovoljno se tapšući po trbuhu u svojoj modroj lanenoj haljini. - Uopće to ne bih smjela jesti, budući da smo si već rezervirali ljetovanje, ali toliko je slasno da ne mogu odoljeti!
- Kamo idete? – pita ju Rufus. - Na Tajland - odgovori mu Adam. - Namjeravali smo ići u Vijetnam, ali smo onda vidjeli slike Jacka i Grace s posljednjeg godišnjeg na Tajlandu, pa smo odlučili odgoditi Vijetnam za nagodinu. - Pogleda prema Diane i naceri se. - Čim je Diane ugledala hotel u kojem su odsjeli, više nije bilo dvojbe. - Znači idete u taj isti hotel? - Ne, nismo mogli dobiti rezervaciju. Nažalost, ne možemo si priuštiti da idemo na godišnji izvan sezone. - Iskoristi sve što možeš dokle god možeš - doda Esther, okrenuvši se prema meni. - I namjeravam. - Hoćete li i vi ponovno na Tajland ove godine? - pita Adam. - Samo ako uspijemo otići prije lipnja, što je malo vjerojatno, budući da me čeka slučaj Tomasin - odgovori Jack i uputi mi preko stola značajan pogled. - A potom će nam se pridružiti Millie. Zadržim dah, nadajući se da nitko neće predložiti da pričekamo pa povedemo Millie sa sobom. - Tomasin? - ponovi Rufus, podigavši obrve. - Čuo sam nešto o tome. Je li njegova žena tvoja klijentica? - Tako je. - Dena Anderson - nastavi Rufus razmišljati naglas. - Mora da je zanimljiv slučaj. - I jest - složi se Jack, pa se obrati meni: - Mila, ako su svi završili, zašto ne bi pokazala Esther slike s našeg zadnjeg godišnjeg na Tajlandu? Grlo mi se stisne. - Sigurna sam da ne želi gledati naše fotke s godišnjeg odgovorim, trudeći se da zvučim bezbrižno. Ali čak i ova blaga naznaka neslaganja je dovoljna za Esther. - Baš bih ih voljela vidjeti! - usklikne ona. Jack odgurne stolac i ustane. Uzme foto-album iz ladice i doda ga Esther. - Onda će Grace, dok ti pregledavaš fotografije, napraviti kavu. Prijeđimo svi u salon, tamo će nam biti udobnije.
Dok smo se vratili iz kuhinje s poslužavnikom kave Diane je već kliktala gledajući fotografije, ali je Esther uglavnom šutjela. Priznajem, fotografije su mahom fantastične, a one na kojima se pojavljujem mi doista laskaju: izuzetan ten, vitka kao da mi je dvadeset, u jednom od mnogih svojih bikinija. Na većini slika stojim ispred luksuznog hotela ili ležim na privatnoj plaži ili sjedim u baru ili restoranu sa šarenim koktelom i tanjurom punim egzotične hrane. Na svakoj se smijem u kameru, sva sam slika i prilika opuštene i razmažene žene, strašno zaljubljene u svoga muža. Kad su fotografije u pitanju, Jack je pravi perfekcionist, pa me slika u istoj pozi sve dok ne bude zadovoljan rezultatom, tako da sam naučila pozirati da me pogodi isprve. Ima nešto fotografija i nas zajedno, koje su napravili susretljivi stranci. Diane nas zadirkuje da na većini tih fotografija Jack i ja gledamo edno drugo s obožavanjem umjesto prema kameri. Jack natoči kavu. - Je li netko za čokoladu? - pitam, protegnuvši se nonšalantno, koliko je to izvedivo, prema bombonijeri koju je donijela Esther. - Mislim da nam je svima već dovoljno hrane - izjavi Jack pogledom tražeći potvrdu od ostalih. - Apsolutno - složi se Rufus. - Ja više ne mogu ni zinuti - zastenje Adam. - Onda ćemo to ostaviti za drugi put. - Jack ispruži ruku da mu dodam bombonijeru, i ja se već pomirim s time da nikad neću okusiti nijednu čokoladu, kad se oglasi Diane u znak potpore. - Da se nisi usudio; sigurna sam da imam mjesta za čokoladicu ili dvije. - Pretpostavljam da nema smisla podsjećati te na novi bikini - uzdahne Adam, odmahujući glavom u hinjenom očaju. - Apsolutno nikakvog - složi se Diane, izabravši čokoladicu iz bombonijere koju oj je dodao Jack i prosljeđujući ju meni. Izaberem jednu, ubacim u usta i ponudim Esther. Ona odbije, pa ubacim još jednu i vratim bombonijeru nazad Diane. - Kako ti to uspijeva? - pita me Diane, gledajući me s čuđenjem. - Molim? - Toliko možeš pojesti, a ništa ti se ne prima.
- Sreća - kažem, nagnuvši se da uzmem još jednu čokoladicu - i kontrola. Sat je već oglasio pola dvanaest kad Esther predloži da je vrijeme za pokret. U hodniku Jack pruža gostima kapute i dok ih pridržava Diane i Esther da ih obuku, ja se dogovorim s njima da se nađemo na ručku u gradu sljedeći petak u pola jedan u restoranu „Chez Louis”. Diane me pozdravi zagrljajem, a Esther mi pruži ruku. Kažem oj da se veselim ponovnom susretu na ručku. S muškim dijelom se poljubim i dok odlaze svi se zahvale na savršenoj večeri. Savršeno je riječ koja odjekuje hodnikom dok Jack zatvara ulazna vrata i sada znam da sam uspjela. Ipak, moram još provjeriti misli li i Jack isto. - Sutra trebamo krenuti u jedanaest - kažem, okrenuvši se prema njemu. - Kako bismo stigli na vrijeme odvesti Millie na ručak.
PROŠLOST ivot mi je postao savršen prije osamnaest mjeseci - onoga dana kad je Jack plesao Ž s Millie u parku. Dio onoga što sam rekla Esther je istina; ugledala sam Jacka u parku nedjelju prije toga i doista nisam mislila da bi ga netko poput mene zanimao. Prije svega, on je bio nevjerojatno zgodan, a ja tada nisam izgledala tako dobro kao sad. A tu je još bila i Millie. Dečkima s kojima sam bila u vezi ponekad bih odmah rekla za nju, a ponekad bih - ako su mi se jako svidjeli - spomenula da imam mlađu sestru koja je u internatu, ali bih pričekala nekoliko tjedana prije nego što kažem da ima Downov sindrom. Kad bi to čuli, neki nisu znali što bi mi rekli. Veza bi pukla i prije nego što bi rekli išta smisleno. Drugi bi pokazali zanimanje, pa čak i podršku, sve dok ju ne bi sreli. Jednostavno nisu doživljavali njezinu spontanost kao nešto prekrasno, za razliku od Jacka. Dva moja najdraža dečka su ostali u vezi sa mnom još dugo nakon što su sreli Millie, ali je čak i njima bilo previše prihvatiti da Millie zauzima ogroman dio moga života. Razlog za razlaz je uvijek bio isti. Ja sam Millie otpočetka obećala da će živjeti sa mnom kad dođe vrijeme da ode iz svojeg prekrasnog, ali preskupog internata i nisam ju namjeravala ostaviti na cjedilu. To je značilo da sam pola godine ranije morala ostati bez Alexa, čovjeka za kojeg sam mislila da ću s njime provesti ostatak života, čovjeka s kojim sam sretno živjela dvije godine. Ali kad je Millie napunila šesnaest, njezin skori dolazak počeo je visjeti nad njegovom glavom kao mač, i tako sam se u dobi od trideset i dvije godine ponovno našla sama i suočena s iskrenom sumnjom da ću ikad više naći muškarca koji bi nas obje prihvatio. Te nedjelje u parku nisam bila jedina kojoj je Jack zapeo za oko, ali sam svakako bila najnezamjetljivija. Neke su mu žene - uglavnom one mlađe - otvoreno upućivale osmijehe ne bi li mu privukle pažnju, dok su se šiparice smijuljile prekrivši lice rukama i uzbuđeno jedna drugoj šaptale da se sigurno radi o filmskoj zvijezdi. Starije su ga žene pogledavale s odobravanjem, a onda bi uglavnom svrnule pogled na muškarce pored njega kao da ne postoje. Čak su i muškarci zagledali Jacka dok je šetao parkom, jer njegova opuštena gracioznost jednostavno nije mogla ostati nezamijećena. Jedina osoba koja ga uopće nije primijetila bila je Millie. Zaokupljena kartanjem sa mnom, jedina joj je misao u glavi bila - pobijediti. Poput mnogih te nedjelje u kasnom kolovozu, sjedile smo na travi nedaleko od pozornice. Krajičkom oka sam primijetila kako se Jack uputio prema obližnjoj klupi, a
kad je iz džepa izvadio knjigu usredotočila sam se na Millie jer nisam htjela da me uhvati kako ga pogledavam. Dok je ona dijelila karte za još jednu partiju, odlučila sam da se radi o strancu, vjerojatno nekom Talijanu, koji provodi vikend u Londonu sa ženom i djecom koji su otišli vidjeti neki spomenik, pa će im se on kasnije pridružiti. Koliko se meni činilo, tog popodneva me nije ni pogledao, niti ga je smetalo kako Millie svaki čas vikne „štih!”. Nismo se dugo zadržale, jer sam ju morala vratiti u internat do šest, da se stigne pripremiti za večeru u sedam. I mada sam vjerovala da ga više nikad neću vidjeti, u mislima bih se stalno vraćala čovjeku kojega sam ugledala u parku i zamišljala da nije oženjen, da sam mu zapela za oko, da se zaljubio u mene i da se namjerava vratiti u park sljedeće nedjelje u nadi da će me ponovno sresti. Još od svojih tinejdžerskih godina nisam na taj način sanjarila o muškarcu. Shvatila sam da počinjem očajavati zato što se nikad neću udati i imati obitelj. Makar sam bila jako privržena Millie, uvijek sam zamišljala da ću do trenutka kad ona počne živjeti sa mnom već imati vlastitu djecu i da će ona biti dio moje obitelji, a ne moja edina obitelj. Bez obzira koliko ju volim, pomisao da ćemo ostarjeti same jedna s drugom ispunila me je užasom. Sljedećega tjedna, onda kada je u parku svirao bend, nisam vidjela Jacka sve dok nije došetao do Millie, koja je sama plesala pred pozornicom obgrlivši partnera kojeg e samo ona mogla vidjeti. U takvim trenucima me preplave osjećaji s kojima mi se teško nositi. Istodobno sam bila strašno ponosna na nju, budući da je uspjela savladati korake, ali sam imala i strašnu potrebu da ju zaštitim. Kad sam iza leđa čula smijeh, morala sam se uvjeriti da se radi o dobronamjernom smijehu, a čak i da nije tako, neće pokvariti Millie ino uživanje u onom što čini. Ipak, nagon da ustanem i vratim ju nazad na sjedalo bio je toliko snažan da sam se prezirala zbog njega. Tada sam prvi put poželjela da je Millie obična kao i svi drugi. Kroz glavu su mi proletjele slike kako bi mogli izgledati naši životi - moj život - i upravo u tom trenutku dok sam žmirkajući pokušavala odagnati suze nemoćnoga bijesa, ugledala sam Jacka kako prilazi Millie. Isprva ga nisam prepoznala pa sam, pomislivši da će zamoliti Millie da sjedne, ustala, spremna da ga u tome spriječim. Tek kad joj se naklonio i pružio ruku prema njoj shvatila sam da je to muškarac o kojem sam sanjarila cijeli tjedan. Dva plesa kasnije, kad je dopratio Millie do svojega sjedala, već sam se zaljubila preko ušiju. - Slobodno? - upitao je, pokazujući na sjedalo pored mojega. - Svakako - zahvalno sam mu se nasmiješila. - Hvala Vam što ste plesali s Millie, vrlo lijepo od Vas. - Bilo mi je zadovoljstvo - odgovorio je ozbiljno. - Millie jako dobro pleše.
- Dragi čovjek! - oglasila se Millie, promatrajući ga ozareno. - Jack. - Dragi Jack. - Trebao bih se bolje predstaviti. - Ispružio je ruku: - Jack Angel. - Grace Harrington - odgovorila sam, rukujući se. - Millie je moja sestra. Jeste li ovdje na odmoru? - Ne. Živim ovdje. - Čekala sam da doda „sa ženom i djecom”, ali nije, pa sam kriomice bacila pogled na njegovu lijevu ruku i kad sam vidjela da ne nosi vjenčani prsten preplavio me takav val olakšanja da sam se morala prizvati pameti i reći si da to ništa ne znači. - A Vi? Jeste li Vi i Millie došle vidjeti London? - Zapravo ne. Ja živim u Wimbledonu, ali vikendom često dolazim ovdje s Millie. - Živite zajedno? - Ne. Ona je preko tjedna u internatu. Trudim se da se što više viđamo vikendom, ali puno putujem poslom, pa to nije uvijek moguće. Srećom, ona ima prekrasnu njegovateljicu koja uvijek uskoči kad ja ne mogu biti s njom. Naravno, uskoče i naši roditelji. - Vaš posao zvuči zanimljivo. O čemu se radi, ako nije nepristojno pitati? - Kupujem voće. - Pogledao me upitno. - Za Harrods. - A putovanja? - Voće nabavljam iz Argentine i Čilea. - To mora da je zanimljivo. - I jest - složila sam se. - A vi? - Ja sam odvjetnik. Millie je naš razgovor dosadio, pa me je povukla za rukav. - Piti, Grace. I sladoled. Vrućo mi je. Nasmiješila sam se Jacku u znak isprike. - Bojim se da moramo poći. Još jednom hvala što ste plesali s Millie. - Dopustite mi da vas pozovem na čaj. - Nagnuo se tako da ga Millie, koja je sjedila s druge strane, može vidjeti. - Što ti misliš, Millie ? Jesi li za čaj?
- Sok - odgovorila je Millie, gledajući ga ozareno. - Sok, ne čaj. Ne volim čaj. - Onda sok - rekao je i ustao. - Idemo? - Ma ne - pobunila sam se - previše ste ljubazni. - Dopustite mi. Bilo bi mi drago. - Zatim se obratio Millie: - Voliš li kolače, Millie ? Millie je oduševljeno kimnula. - Aha. Volim kolače. - Onda je sve jasno. Prošetali smo parkom do restorana, Millie ruku pod ruku sa mnom i Jack sa strane. Kad smo se rastajali sat vremena kasnije, pristala sam se naći s njim na večeri u četvrtak i on je nedugo zatim postao stalan dio mog života. Nije se bilo teško zaljubiti u njega. Bio je nekako staromodan, što mi je bilo pravo osvježenje. Otvarao mi je vrata, pridržavao kaput i slao cvijeće. Zbog njega sam se osjećala posebnom, paženom i maženom, a najbolje od svega - obožavao je Millie. Kad smo u vezi bili oko tri mjeseca, pitao me hoću li ga upoznati sa svojim roditeljima. To me malo iznenadilo, budući da sam mu već spomenula kako nisam u bliskim odnosima s njima. Lagala sam Esther. Moji roditelji nisu htjeli još jedno dijete, a pogotovo ne Millie. Kao djevojčica toliko sam gnjavila svoje roditelje da mi naprave brata ili sestru da su me jednoga dana posjeli i rekli mi, grubo i bez okolišanja, da oni uopće nisu htjeli imati djece. Zato kad je moja majka, kojih deset godina kasnije, shvatila da je trudna, bila je prestravljena. Slučajno sam ju čula kako s ocem razgovara o rizicima kasnoga pobačaja i tek sam tada shvatila da očekuje bebu i strašno me je razbjesnilo da uopće razmišljaju o tome da se riješe brace ili sekice, koje sam oduvijek htjela imati. Stalno smo se prepirali. Oni bi mi objašnjavali da je trudnoća u dobi od četrdeset i šest, koliko je tad imala moja majka, jako rizičan poduhvat, a ja sam govorila da je u petom mjesecu trudnoće pobačaj zabranjen. A osim toga je i smrtni grijeh, jer su oboje bili katolici. S Bogom i osjećajem krivnje na mojoj strani nisam mogla izgubiti, tako da je moja majka nevoljko nastavila trudnoću. Kad se rodila Millie i kad joj je dijagnosticiran Downov sindrom uza sve druge poteškoće, nikako nisam mogla shvatiti zašto je roditelji odbacuju. Ja sam se u nju zaljubila na prvi pogled i nije mi bila ništa drugačija od ostalih beba, pa kad je moja majka pala u tešku depresiju, svakodnevnu brigu za Millie sam preuzela ja. Nahranila bih ju i presvukla prije odlaska u školu i ponovno za vrijeme školskog odmora za ručak. Kada je napunila tri mjeseca, roditelji su mi rekli da je daju na usvajanje i da
se sele na Novi Zeland, gdje su živjeli baka i djed po majčinoj strani. Oduvijek su govorili o tom odlasku. Ja sam toliko vrištala i vikala im da je ne mogu dati na usvajanje, da ću ja ostati kod kuće i brinuti se za nju umjesto da odem na fakultet, ali me nisu htjeli poslušati. Kad je postupak usvajanja krenuo, ja sam se predozirala. Bila e to čista glupost, nezreli pokušaj da shvate koliko sam ozbiljno mislila sve što sam rekla, ali je iz nekog razloga upalio. Tada sam već imala osamnaest godina, pa sam uz pomoć nekoliko socijalnih radnika dogovorila da ću ja biti glavna Milllieina skrbnica te da ću ju ja odgojiti, a roditelji će osigurati novčanu pomoć. Radila sam sitne korake. Kad se u obližnjem vrtiću našlo mjesto za Millie, počela sam raditi na skraćeno vrijeme. Moj prvi posao bio je u lancu supermarketa, na odjelu za nabavu voća. Kad je Millie napunila jedanaest, dobila je mjesto u jednoj školi koja mi se činila jednako lošim rješenjem kao da sam ju spremila u umobolnicu, pa sam, sva zgrožena, rekla roditeljima da ću naći nešto prihvatljivije. Provodila sam sate i sate s njom učeći ju da bude samostalna, što sumnjam da bi igdje drugdje naučila. Osim toga sam smatrala da joj se u društvo teško uklopiti, ne zbog njezine inteligencije već zbog toga što ima problema s jezikom. Naći normalnu školu koja bi uzela Millie bila je jedna duga i iscrpljujuća bitka, i edini razlog zašto sam ju napokon dobila jest jer je ravnateljica jedne škole bila napredna žena otvorena uma koja je i sama imala mlađeg brata s Downom. Privatni internat za djevojčice kojim je ravnala bio je savršen za Millie, ali i skup, a budući da ga moji roditelji nisu mogli platiti, rekla sam joj da ću troškove pokrivati ja. Poslala sam svoj životopis u nekoliko tvrtki s popratnim pismom u kojem sam bez uvijanja objasnila zašto mi treba dobar, dobro plaćen posao, i tako sam završila u Harrodsu. Kad je putovanje postalo dio posla - a tu sam priliku odmah zgrabila jer je putovanje značilo slobodu - moji roditelji nisu imali snage uzeti ju ni preko vikenda kad me nema. Posjećivali su je međutim u internatu, dok se za nju ostatak vremena brinula Janice, njezina njegovateljica. Kad se na obzoru pojavio novi problem - kud s Milllie nakon internata - obećala sam roditeljima da ću je ja preuzeti, tako da se napokon mogu odseliti na Novi Zeland. Od toga trenutka su brojali dane. Nisam ih krivila zbog toga; na neki svoj čudan način voljeli su i mene i Millie, baš kao i mi njih. Jedino što oni nikad nisu bili za roditelje. Budući da je Jack bio neumoljiv u inzistiranju da ih upozna, nazvala sam majku i pitala je možemo li svratiti sljedeće nedjelje. Bližio se kraj studenoga, pa smo poveli i Millie. Mada nas nisu dočekali širom rastvorenih ruku, vidjelo se da je Jack sa svojim finim manirama ostavio snažan dojam na majku, a ocu se svidjelo što Jacka zanima njegova zbirka prvih izdanja. Oprostili smo se ubrzo nakon ručka, ali dok smo
ostavili Millie u internatu, već je bilo kasno popodne. Kanila sam se vratiti kući jer sam imala gužvu na poslu oko priprema za put u Argentinu krajem tjedna, ali je Jack tada predložio da se prošećemo parkom Regent's. Odmah sam pristala, makar je već pao mrak. Ovaj se put nisam veselila putovanju. Otkad sam srela Jacka, ta silna putovanja koja je zahtijevao moj posao više mi nisu bila tako čarobna, jer sam imala dojam da smo jako malo zajedno. A kad smo bili zajedno, to je obično bilo u društvu prijatelja ili bi nam se prikrpala Millie. Nakon što smo neko vrijeme hodali šuteći, pitala sam ga: - Kako ti se čine moji roditelji? - Savršeni su - rekao je, smiješeći se. Namrštila sam se zbog njegova izbora riječi. - Kako to misliš? - Tako da su sve čemu sam se nadao da će biti. Pogledala sam ga, tražeći prikrivenu ironiju, jer je bilo očito da se naši roditelji nisu trudili oko nas. Onda sam se međutim sjetila kako mi je pričao o svojim roditeljima, koji su umrli nekoliko godina ranije i kako su bih užasno udaljeni, pa sam pomislila da mu se čak i ona mlaka dobrodošlica mojih roditelja mogla svidjeti. Nastavili smo hodati. Kad smo stigli do glazbene pozornice gdje je plesao s Millie, zaustavio me je. - Grace, hoćeš li mi učiniti tu čast i udati se za mene? - upitao me je. Kako mi nije bilo ni na kraj pameti da će me zaprositi, prva mi je pomisao bila da se zafrkava. Naravno, potajno sam se nadala da će naš odnos jednoga dana dovesti do braka, ali tek za godinu ili dvije. Možda zbog moje zadrške, privukao me i obgrlio. - Od prvog trena kad sam te ugledao kako sjediš na travi s Millie znao sam da si ti žena koju sam čekao cijeloga života. Više ne želim čekati ni trena da te oženim. Razlog zašto sam htio upoznati tvoje roditelje jest taj da zamolim tvoga oca za blagoslov. Mogu ti reći da mi ga je dao drage volje. Bila mi je zabavna ta pomisao da je moj otac tako spremno pristao dati moju ruku nekome koga je tek sreo i o kome nije znao apsolutno ništa. Međutim, dok sam tako stajala u Jackovu naručju, ushit zbog njegove prošnje kvarila mi je neka sitna i uporna tjeskoba, i baš kad sam odlučila da je to zbog Millie, Jack je ponovno progovorio: - Grace, prije nego što mi odgovoriš, želim ti još nešto reći. - Zvučao je tako ozbiljno da sam pomislila kako će mi priznati da je već bio oženjen ili da ima dijete ili neku strašnu bolest. - Želim da znaš da gdjegod budemo živjeli, uvijek ćemo imati mjesta za Millie.
- Nemaš pojma koliko mi to znači iz tvojih usta - rekla sam mu kroz suze. - Hvala ti. - Dakle, hoćeš li se udati za mene? - ponovio je pitanje. - Da. Naravno da hoću. Izvukao je prsten iz džepa, i uzevši moju ruku u svoju, stavio mi ga na prst. Kada? - šapnuo je. - Kad god želiš. - Spustila sam pogled na prsten s jednim dijamantnom. - Jack, prekrasan je! - Drago mi je da ti se sviđa. Pa što kažeš za ožujak? Prasnula sam u smijeh. - Ožujak! Pa kako misliš da ćemo organizirati vjenčanje u tako kratkom vremenu? - Ne bi trebalo biti teško. Već sam razmišljao o svadbi u Cranleigh Parku u Hecclescombeu. To je privatno imanje moga prijatelja. Istina, daje ga za proslave samo članovima obitelji, ali znam da to neće biti problem. - Zvuči čarobno - odgovorila sam sretno. - Dakako, osim ako ne želiš pozvati previše ljudi. - Ma ne, samo roditelje i neke prijatelje. - Onda je stvar dogovorena. Dok me je kasnije vozio kući, pitao me možemo li se sutra navečer naći na piću da razgovaramo o nekim stvarima prije nego što otputujem u Argentinu u srijedu. - Svrati sad do mene, ako želiš - ponudila sam mu. - Bojim se da ne stignem. Stvarno se moram vratiti. Sutra rano ustajem. - Žacnuo me osjećaj razočaranja. Primijetivši to, dodao je: - Ništa ne bih volio više nego da mogu svratiti i provesti noć s tobom, ali moram još večeras pregledati neke spise. - Ne mogu vjerovati da sam se pristala udati za nekoga s kime još nisam ni spavala - promrmljala sam. - No, što misliš da odemo nekamo na par dana, onaj vikend kad se vratiš iz Argentine? Odvest ćemo Millie na ručak, pa kad ju vratimo u internat idemo posjetiti Cranleigh Park i prespavati u nekom obližnjem hotelu. Čini li ti se to u redu? - Da - kimnula sam zahvalno. - Gdje ćemo se sastati sutra navečer? - Može li u baru hotela Connaught?
- Ako dolazim ravno s posla, mogu biti tamo oko sedam. - Savršeno. Većinu sljedećega dana provela sam pitajući se o čemu to Jack želi razgovarati sa mnom prije mog odlaska u Argentinu. Uopće mi nije palo na pamet da bi me mogao zamoliti da ostavim posao ili da bi se želio odseliti iz Londona. Pretpostavila sam da ćemo nakon vjenčanja nastaviti uglavnom po starom, osim što ćemo živjeti zajedno u njegovom stanu, budući da je bliže centru grada. Njegov me je prijedlog međutim potpuno ošamutio. Primijetivši moje zaprepaštenje, pokušao ga je objasniti time što sam ja sama jučer rekla da smo u posljednja tri mjeseca otkako se poznajemo jedva bili skupa. - Kakvog ima smisla vjenčati se, ako se nećemo nikad viđati? - upitao je. - Ne možemo nastaviti po starom. Točnije, ja to ne želim. Nečega ćemo se morati odreći, a budući da se nadam da ćemo imati djece, bolje prije nego kasnije... - Tu je zašutio. Ti želiš djecu, zar ne? - Da, Jack, naravno da želim - nasmiješila sam se. - Sad mi je lakše. - Primio me je za ruku. - Čim sam te ugledao s Millie znao sam da ćeš biti sjajna majka. Nadam se da neću morati predugo čekati da postanem otac. Zanijemila sam, preplavljena iznenadnom željom da nosim njegovo dijete. - Makar, možda ti želiš pričekati koju godinu - nastavio je nesigurno. - Nije to - odgovorila sam, povrativši se od iznenađenja. - Stvar je u tome da ne vidim načina kako da ostavim posao, barem ne dok je Millie u internatu. Znaš, ja joj plaćam račune, tako da neću moći ostaviti posao još godinu i pol. - Uopće nije u pitanju da nastaviš raditi još osamnaest mjeseci - rekao je odlučno. - Millie se može doseliti k nama čim se vratimo s medenog mjeseca. Pogledala sam ga s osjećajem krivice. - Koliko god volim Millie, zaista bih voljela da barem u početku ostavimo malo vremena za sebe. A njoj je tako lijepo u internatu da bi bilo šteta izvući je iz škole godinu dana prerano. - Zamislila sam se na trenutak. - Možemo li o tome razgovarati sa školom i vidjeti što oni misle? - Naravno. A možda bismo trebali pitati i Millie što misli ona. Da se mene pita, bio bih oduševljen da odluči odmah nam se pridružiti, ali ako svi misle da je najbolje da zasad ostane tamo gdje je, inzistiram da ja preuzmem njezine troškove. Na kraju krajeva, uskoro će mi postati šogorica. - Stavio je moju ruku u svoj dlan. - Obećaj da ćeš mi to dopustiti.
Pogledala sam ga bespomoćno. - Ne znam što bih ti sad rekla. - Onda ne reci ništa. Sve što trebaš je obećati da ćeš razmisliti o tome da daš otkaz. Ne želim uopće te ne viđati nakon što se vjenčamo. A sad mi reci kakve ti se kuće sviđaju. Volio bih znati, jer ako mi dopustiš, želio bih ti kupiti kuću iz snova kao vjenčani dar. - Nikad o tome nisam razmišljala - priznala sam. - E pa, razmisli sada, jer je to važno. Želiš li veliki vrt, bazen, puno soba? - Veliki vrt svakako. Bazen me toliko ne zanima, a što se tiče soba, njihov će broj ovisiti o tome koliko ćemo imati djece. - U tom slučaju, mnogo - nasmiješio se. - Ja bih volio da je to negdje u Surreyju, dovoljno blizu da svakodnevno putovanje u London bude podnošljivo. Što ti misliš? - Svejedno mi je, samo da si ti sretan. A što je s tobom? Kakvu ti kuću želiš? - Volio bih da je blizu nekog lijepog gradića, ali dovoljno daleko da nije bučno. Kao i ti, volio bih imati veliki vrt, po mogućnosti ograđen visokim zidom tako da se ne vidi unutra. Usto bih volio imati i radnu sobu i podrum da u njemu mogu držati stvari. To je to, u stvari. - Lijepu kuhinju - dodala sam. - Voljela bih lijepu kuhinju spojenu s terasom na kojoj možemo svakog jutra doručkovati i veliki kamin u salonu na prava drva. I sobu za Millie u žutom. - Hajde da isplaniramo kako će izgledati naša kuća iz snova - predložio je, izvadivši iz aktovke list papira. - To će mi pomoći kod odabira. Kad me je dva sata kasnije ispratio do taksija, već je napravio skicu prekrasne kuće s uređenim vrtom, terasom, tri dnevne sobe, kaminom, kuhinjom, radnom sobom, pet spavaćih soba - uključujući i onu žutu za Millie - tri kupaonice i mali okrugli prozor na krovu. - Izazivam te da nađeš takvu kuću dok se ne vratim iz Argentine - rekla sam mu smijući se. - Dat ću sve od sebe - obećao je, a onda me poljubio. Naredni su tjedni proletjeli poput vihora. Kad sam se vratila iz Argentine predala sam pismo ostavke i oglasila kuću na prodaju. Na putovanju sam si uzela vremena da dobro razmislim o svemu i bila sam uvjerena da ću, poslušam li Jacka,
dobro postupiti. Znala sam da se želim udati za njega, a pomisao da ću u proljeće već živjeti u prekrasnoj kući na selu i možda biti u drugom stanju s prvim djetetom ispunjavala me ushitom. Trinaest godina sam radila bez prestanka i ponekad se pitala hoću li sići s te pokretne trake, a budući da sam znala kako će Millie prije ili kasnije doći živjeti sa mnom i da više neću moći putovati kao dotada ili raditi do u sitne sate, počela sam zazirati od posla s kojim bih mogla završiti. Sada su odjednom nestale sve moje brige, i dok sam birala pozivnice za vjenčanje za prijatelje i obitelj, osjećala sam se najsretnijom osobom na svijetu.
SADAŠNJOST edantan kakav već jest, Jack se popne u sobu u deset i pol da mi objavi kako P odlazimo točno u jedanaest. Ne bojim se da neću biti spremna dotada. Već sam se istuširala, pa mi je pola sata dovoljno da se odjenem i stavim šminku. Tuširanje me malčice ohladilo od uzbuđenja koje me pralo još od buđenja u osam, jer nisam mogla vjerovati sreći da ću uskoro vidjeti Millie. Naučila sam uvijek biti na oprezu, pa se podsjetim da se još svašta može dogoditi. Moj izraz lica međutim ničime ne odaje Jacku kroz kakvu oluju osjećaja prolazim. Mirno je i pribrano i, dok me on propušta da prođem, djelujem kao svaka druga žena koja se sprema van. Jack me prati do susjedne sobe gdje držim odjeću. Priđem ogromnom ormaru koji se proteže cijelom duljinom zida, gurnem klizna vrata s ogledalom, otvorim jednu od ladica i izaberem grudnjak krem boje i odgovarajuće gaćice koje mi je Jack kupio prošloga tjedna. Iz druge ladice izvadim čarape boje kože, koje su mi draže od tajica. Jack me promatra sjedeći na stolcu dok ja skidam pidžamu i oblačim donje rublje i navlačim čarape. Zatim gurnem sljedeća klizna vrata i zastanem na trenutak da promotrim svu tu odjeću uredno složenu po boji. Već dugo nisam nosila svoju plavu haljinu, a nju Millie jako voli jer je boje mojih očiju. Izvadim ju iz ormara. - Odjeni krem haljinu - kaže Jack. Stvar je u tome da on više voli kad nosim neutralne boje, pa vratim plavu haljinu u ormar i obučem onu krem boje. Cipele mi stoje u prozirnim kutijama na policama u drugom dijelu ormara. Izaberem jedan bež par s potpeticama. Budući da se poslije ručka uvijek prošećemo, cipele bez potpetica bi možda bile praktičnije, ali Jack hoće da sam uvijek elegantna, bez obzira šećemo li se oko jezera ili smo na večeri s prijateljima. Navučem ih na noge, uzmem odgovarajuću torbicu s police i pružim ju Jacku. Zatim odem do toaletnog stolića i sjednem. Ne treba mi mnogo vremena da se našminkam: malo olovke za oči, nešto rumenila i dašak ruža za usne. Imam još petnaest minuta, pa da ispunim to vrijeme stavim lak za nokte. Među mnogim bočicama poslaganim po stoliću izaberem onaj dražesne ružičaste boje, pomislivši kako bi bilo dobro da ga ponesem sa sobom i namažem i Millieine nokte jer znam koliko to voli. Pričekavši da se lak osuši, ustanem, uzmem svoju torbicu iz Jackovih ruku i krenem niz stube. - Koji ćeš kaput nositi? - pita me kad stignemo u hodnik. - Vuneni, bež, mislim. Dohvati ga iz ormara i pridrži dok ga stavljam na sebe. Zakopčam se i izvrnem
džepove praćena njegovim budnim pogledom. On otvori ulazna vrata, a nakon što ih zaključa, ja krenem za njim prema autu. Premda se ožujak bliži kraju, zrak je još prohladan. Imam nagon da ga snažno udahnem kroz nos i progutam, ali se sjetim da je preda mnom još cijeli dan i ta me pomisao razveseli. Ovaj sam izlet izvojevala teškom mukom i zato ga namjeravam iskoristiti do kraja. Stigavši do auta, Jack pritisne dugme na daljinskom upravljaču i pokrene ogromna crna željezna vrata dvorišta. Zatim obiđe auto do vrata suvozača i otvori mi ih. Ja uđem, a neki džoger protrči pored kuće i baci pogled unutra prema nama. Ne poznajem ga, ali ga Jack pozdravi. Valjda zato jer nema zraka ili jer čuva snagu za trčanje, čovjek odzdravi mahnuvši rukom. Jack zatvori moja vrata i ni minutu kasnije nas izveze iz dvorišta. Velika se vrata zatvore za nama, a ja se okrenem da bacim pogled na prelijepu kuću koju mi je Jack kupio jer želim vidjeti kako izgleda drugima, izvana. Na putu prema Londonu razmišljam o sinoćnjoj večeri s prijateljima. Još se uvijek čudim kako mi je sve glatko prošlo kad je toliko stvari moglo poći po zlu. - Sufle ti je bio savršen - kaže Jack, dajući mi do znanja da nisam jedina koja razmišlja o sinoćnjoj večeri. - Mudro od tebe što si predvidjela da ćemo kasnije sjesti za stol i to uzela u obzir, zaista mudro. Esther te međutim izgleda ne voli previše. Pitam se zašto? Svjesna da moram pažljivo birati riječi, kažem: - Izgleda da ne cijeni savršenstvo. Taj mu se odgovor svidi. Stane pjevušiti neku pjesmicu, a ja se uhvatim kako razmišljam o Esther dok gledam kroz prozor. U nekim drugim okolnostima vjerojatno bi mi se svidjela, ali njezina nedvojbena inteligencija ju čini opasnom za nekog poput mene. Nije da ne cijeni savršenstvo kako sam u prvi mah pomislila, već je zbog njega sumnjičava. Do Millieinog internata nam treba gotovo sat vremena. Vrijeme provodim razmišljajući o Deni Anderson, Jackovoj klijentici. Ne znam mnogo o njoj, osim da se nedavno udala za bogatog dobrotvora, kojega cijene zbog angažmana u raznim dobrotvornim ustanovama, što se nikako ne uklapa u sliku osobe koja tuče ženu. Ja međutim i predobro znam kako izgled vara, pa ako je Jack nju pristao zastupati, to znači da ima čvrst slučaj. Izgubiti je riječ koju Jack ne poznaje, i to mi stalno napominje. S Millie se nismo vidjeli mjesec dana, pa me nestrpljivo čeka sjedeći sa svojom njegovateljicom Janice na klupi ispred ulaznih vrata škole sa žutim šeširom na glavi i
omotana žutim šalom. Žuta je njezina omiljena boja. Čim izađem iz auta, ona pojuri prema meni očiju suznih od olakšanja i ja je zagrlim čvrsto, svjesna da nas Jack promatra. Janice nam se pridruži, i čujem Jacka kako joj kaže da premda smo znali da će Millie biti razočarana, nismo se usudili doći u posjet sve dok se nisam potpuno oporavila od gripe koja me je pokosila. Janice ga uvjerava da smo dobro postupili i doda da je objasnila Millie zašto nismo mogli doći. - Istina, to joj je teško palo - prizna. - Obožava vas oboje. - I mi nju - kaže Jack, nježno se smiješeći Millie. - Reci zdravo Jacku, Millie – ponukam ju tiho, i ona se odvoji od mene i okrene prema Jacku. - Zdravo, Jack - kaže i široko mu se nasmije. - Ja sretna te vidim. - I ja sam sretan da tebe vidim - kaže on i poljubi ju u obraz. - Razumiješ zašto ti nismo mogli doći ranije, jel‘ da? Millie kimne. - Aha. Jadna Grace bolesna. Ali sad bolje. - Mnogo bolje - složi se Jack. - Imam nešto za tebe, Millie, zato što si bila tako strpljiva. - Gurne ruku u džep kaputa. - Pogodi o čemu se radi. - Agathi Christie? - Smeđe joj se oči zakrijese od zadovoljstva, jer ništa joj nije draže od slušanja krimića. - Mudrica jedna. - Izvadi audio-knjigu iz džepa. - Mislim da još nemaš Deset malih crnaca, zar ne? Ona odmahne glavom. - Ta ti je među najdražima - kaže Janice, smiješeći se. - Hoćemo li započeti još večeras, Millie ? - Aha - Millie kimne. - Hvala, Jack. - Nema na čemu - odgovori on. - A sada ću svoje dvije najdraže dame izvesti na ručak. Kamo bi htjela ići? - U hotel - bez oklijevanja kaže Millie. Znam zašto je izabrala baš hotel, kao što znam zašto će to Jack odbiti. - Kako bi bilo da odemo u restoran pored jezera? - nastavi on, kao da Millie ništa nije rekla. - Ili u onaj u kojem poslužuju one prefine palačinke za desert? Millieino se lice objesi. - Koji bi više voljela?
- Jezero - promuca ona, dok joj se pramenovi tamne kose njišu pred licem. Putem do restorana Millie je mučaljiva. Htjela je da sjednem straga pored nje, ali joj je Jack rekao da bi se onda osjećao kao vozač taksija. Kad smo stigli do restorana, Jack nađe mjesto za parkiranje, pa nas svaku primi za jednu ruku dok mu prilazimo puteljkom. Osoblje nas pozdravlja kao stare prijatelje er ovdje često dovodimo Millie. Pokažu nam okrugli stol u uglu, onaj pored prozora, koji Jack voli. Raspored sjedenja je uvijek isti: Jack je okrenut prema prozoru, a Millie i ja svaka s jedne njegove strane. Dok proučavamo jelovnik, protegnem noge ispod stola da dotaknem njezine. To je naš tajni znak. Jack za vrijeme ručka čavrlja s Millie, pokušavajući je dobiti da razgovara, pitajući je što je radila ovih vikenda kad je nismo posjetili. Millie odgovori da ju je Janice jednom odvela k sebi na ručak, jednom je izašla van na popodnevni čaj, a ednom ih je obje k sebi pozvala Janiceina prijateljica Paige. Ovo je tko zna koji put da sam zahvalna Bogu što Millie ima nekoga poput Janice da se nađe pri ruci kad mene nema. - Grace, dođeš šetati? - upita me Millie kad je ručak bio gotov. - Oko jezera. - Da, naravno. - Uredno smotam svoj ubrus i odložim ga na stol, pazeći da mi pokreti budu ležerni. - Idemo sad? Jack odgurne stolac. - Idem i ja s vama. Premda sam to i očekivala, i dalje me preplavi snažan osjećaj razočaranja. - Idemo sve okolo - upozori ga Millie. - Ne sve okolo - pobuni se Jack. - Prehladno je još da budemo tako dugo vani.
- Onda Jack ostane tu - kaže mu Millie. - Ja idem s Grace. - Ne - usprotivi se Jack. - Idemo svi. Millie svečano pogleda Jacka preko stola. - Sviđa mi se, Jack - kaže - ali mi se ne sviđa Đorđ Kuni. - Znam - kimne Jack glavom. - Ne sviđa se ni meni. - On gadan - kaže Millie. - Aha, jako gadan - složi se Jack. Millie prasne u smijeh, pa zastane, pa ponovno prasne u smijeh.
Šećemo tako oko jezera, Jack između Millie i mene. Jack kaže Millie da radi na tome da pripremi njezinu sobu kad dođe živjeti s nama, a kad ga ona pita hoće li biti žuta, on kaže „naravno da hoće”. Imao je pravo. Vani je već nakon dvadesetak minuta postalo hladno, pa krenemo prema autu. Millie je sad još šutljivija nego kad smo dolazili, i ja znam da se osjeća ednako frustrirano kao i ja. Dok se opraštamo, pita me hoćemo li je doći posjetiti sljedeći vikend. Jack odgovori da naravno da ćemo doći, a meni je drago što nas Janice može čuti.
PROŠLOST ad smo Jack i ja rekli Millie da ćemo se vjenčati, prvo što je pitala bilo je može li K biti djeveruša. - Pa jasno da možeš! - rekla sam joj i zagrlila je. - Ti se, Jack, slažeš, zar ne? dodala sam, iznenađena da ga vidim kako se mršti. - Mislio sam da ćemo imati skromno vjenčanje - rekao je nekako zajedljivo. - Pa i hoćemo, ali meni i dalje treba djeveruša. - Stvarno? - Pa, da - odgovorila sam, pomalo usplahireno. - Takva je tradicija. Tebi to ne smeta, zar ne? - Ne misliš li da bi to bilo malo previše za Millie ? - pitao me polušaptom. - Ako ti stvarno treba djeveruša, zašto ne zamoliš Kate ili Emily? - Jer hoću da to bude Millie - nisam popuštala, svjesna da nas ona promatra s tjeskobom. Nastao je neugodan tajac. - Onda neka tako bude - prekine ga sa smiješkom i ispruži ruku prema njoj. - Hajde, idemo tvojoj ravnateljici javiti dobre vijesti. Gospođa Goodrich i Janice su bile oduševljene kad su čule da ćemo se vjenčati. Nakon što je poslala Millie da opere ruke prije večere, gospođa Goodrich se složila da je za Millie najbolje da ostane u internatu još petnaest mjeseci, dok ne napuni osamnaest godina, što je uostalom i bio plan, premda je Jack uporno ponavljao kako bi on bio sretan i s time da se Millie odmah doseli k nama. Meni je bilo draže što je gospođa Goodrich predložila da bi bilo dobro da si uzmemo neko vrijeme nasamo i pitala sam se je li zapravo znala da želimo odmah osnovati obitelj. Nedugo zatim uputili smo se u Hecclescombe. Cranleigh Park je ispao upravo onako lijep kakvim ga je Jack opisivao. Savršeno mjesto za vjenčanje. Bila sam zahvalna Gilesu i Moiri, Jackovim prijateljima, što su nam dopustili da imamo svadbu u njihovoj prekrasnoj kući. Pretpostavljali smo da nikom od uzvanika neće smetati što se moraju voziti četrdesetak minuta iz Londona kako bi proveli poslijepodne i večer u ovako dražesnom mjestu, posebno zato što su se Giles i Moira ljubazno ponudili da ugoste sve one koji se neće htjeti vraćati u London poslije večere. Nakon što smo nekoliko sati proveli izabirući jelovnik za pedeset uzvanika u aranžmanu jedne
catering tvrtke iz Londona, zaputili smo se u hotel koji nam je Jack rezervirao dok sam oš bila u Argentini. Otišla sam se istuširati i kad sam izišla iz kupaonice željna ljubavi, nemilo sam se iznenadila što je Jack već čvrsto spavao na krevetu. Nisam ga imala srca buditi jer sam znala da je iscrpljen. Priznao mi je tijekom večere da je umalo otkazao vikend zbog silnoga posla koji ga je čekao, ali me nije htio razočarati. Kad smo se nakon par sati sna počeli meškoljiti bio je zgrožen činjenicom da je zaspao. Uzeo me je u naručje naručje i onda smo vodili ljubav. Iz kreveta se nismo micali najveći dio jutra, a nakon ležernoga ručka smo se zaputili nazad u London. Premda je to značilo da ga neću vidjeti cijeli tjedan, bilo mi e drago da smo uspjeli otrgnuti nešto vremena od ludnice zbog organizacije skoro nadolazećeg vjenčanja. To što neću vidjeti Jacka dalo mi je priliku da završim platno koje sam počela slikati za njega prije dva mjeseca. Budući da sam rijetko imala vremena raditi na njemu, već sam se pomirila s time da ću mu ga pokloniti kao vjenčani, a ne božićni poklon, što mi je bila prvotna namjera. Ipak, budući da je Jack bio zauzet zauzet svaku večer, a moji kovčezi spremljeni do daljnjega u ormar, ormar, uspjela spjel a sam ga dovršiti do Božića. Nadala sam se da će slikom, ako mu se svidi, ukrasiti neki od zidova našega novog doma. Zamišljala sam ju obješenu ponad kamina o kojem smo razgovarali. Slika je bila velika i na prvi pogled se doimala kao apstraktna kompozicija različitih nijansi crvene poprskane srebrom. Tek izbliza se moglo vidjeti da su te silne crvene trake bile stotine sitnih krijesnica, a samo smo Jack i ja znali da crvena nije dolazila od slikarske sl ikarske boje, već od ruža koji koji sam fiksirala fiksirala prozirnim lakom kad je slika sl ika već bila gotova. Nikad Nikad dotada nisam Jacku spomenu spomenula la da obožavam slik sli kati i da sam um umjetnica, jetnica, pa čak ni onda kad se divio jednom platnu obješenom u mojoj kuhinji. Zato kad sam mu na Božić priznala - nakon što sam se uvjerila da mu se poklon sviđa - da ne samo da sam sama naslikala Krijesnice Krijesni ce već i da sam to učinila stotinama vlastitih poljubaca, svaki put stavivši različitu nijansu ruža, obasuo me silnim komplimentima, i bilo mi je ako drago što sam ga uspjela iznenaditi. Bio je oduševljen da znam slikati i rekao mi e da, jednom kad se preselimo u vlastitu kuću, očekuje da sve zidove prekrijem vlastitim djelim djel ima. a. Svoju sam kuću brzo prodala. Zamolila sam Jacka da novac od prodaje uloži u našu novu kuću koju je pronašao u Spring Eatonu, ali je on to odbio, podsjećajući me da je kuća njegov vjenčani poklon. Spring Eaton je otkrio vozeći se jedne nedjelje kući od Adama i Diane. Tek tridesetak kilometara od Londona, to sanjivo selo činilo
mu se idealnim. Budući da je kuća trebala tek neke sitne zahvate prije useljenja, nije želio da ju vidim prije nego što se vratimo s medenog mjeseca. Gnjavila sam ga i kumila da mi ju opiše, a on se samo smiješio i govorio da je savršena. Kad sam ga pitala je li onak onakva va kak kakvu vu sm s mo zajedno zajedno nacrtali, svečano je odgovorio da naravno naravno da est. Rekla sam mu da želim novac od prodaje svoje kuće potrošiti da ju opremim kao moj vjenčani poklon njemu. Pristao je tek nakon upornog nagovaranja. Bilo mi je čudno kupovati namještaj za kuću koju nikad nisam vidjela, ali je Jack točno znao što želi, a ja mu nisam mogla naći zamjerke u ukusu. Posao sam ostavila mjesec dana prije vjenčanja, a tjedan dana kasnije, nakon što sam mu se u šali požalila da mi postaje zamorno ništa ne raditi, Jack se pojavio na mom kućnom pragu noseći kutiju s crvenom mašnom u rukama. Kad sam ju otvorila, iz nje su me me gledala dva oka tri mjeseca starog šteneta šteneta labradora. labra dora. - Jack, pa ona je predivna! - kliknula sam, vadeći kujicu iz kutije. - Gdje si je našao? Je li tvoja? - Ne, tvoja je - rekao je. - Da imaš nešto za raditi. - To ću svakako imati - nasmijala sam se. Položila sam štene na pod i ona je stala trčati hodnikom istražujući sve oko sebe. - Ipak, ne znam što ću s njom dok smo na medenom mjesecu na Tajlandu. Možda bismo mogli zamoliti moje roditelje da je pričuvaju, ali nisam sigurna sigurna da će pristati. - Ne brini, to je riješeno. Našao sam domaćicu koja će nam pričuvati kuću dok smo na putu. Ne želim da bude prazna, a trebao bi doći još neki namještaj, pa će ona živjeti u kući dok se ne vratimo i pričuvati našu Molly. - Molly? - Pogledala sam prema štenetu. - Hm, ime joj pristaje. Millie će biti ako drago, oduvije oduvijekk je željela psa. Millie Mill ie i Molly - zvuče zvuče kao sjajan sjaj an par. par. - Upravo to sam i ja pomislio - kimnuo je Jack. - Millie će ju obožavati. - A ti? ti? Hoćeš li ju ti obožavati? obožavati? - Naravno da hoću! - Uzela sam štene u naručje. – Već ju obožavam. - Nasmijala sam se kad me je počela lizati po licu. - Već se sada bojim da će mi je biti mrsko ostaviti kad budemo išli na Tajland. - Samo se sjeti koliko ćeš biti sretna kad ju ponovno vidiš. Mogu zamisliti naš ponovni ponovni susret - rekao je, smije smiješeći šeći se. se . - Jedva čekam da ju pokažem Millie! Ti si toliko drag, Jack. Nagnula sam se
prema prema njemu njemu i nježno nježno ga poljubila. - Molly je j e pravo društvo društvo za mene mene dok si ti cijeli cije li dan na poslu. Nadam se da u Spring Eatonu ima lijepih mjesta za šetnju. - Koliko god hoćeš, naročito uz rijeku. - Jedva čekam - sretno sam uzdahnula. - Jedva čekam da vidim kuću i jedva čekam da se udam za tebe! - Ja također također - rekao je uzvrativši uzvrativši mi poljubac. pol jubac. - Ja također. također. Sad kad sam se morala brinuti za Molly, posljednji tjedni su proletjeli u dahu. Dan uoči vjenčanja, pokupila sam Millie iz internata, pa smo ostavile Molly kod Jacka da u iste večeri odveze novoj kući kako bi se navikla na nju. Nije mi je bilo drago ostaviti ju, ali me je Jack uvjeri uvjerioo da je j e gospođa Johns, Johns, domaćica koju je našao našao da nam čuva kuću, izuzetno draga i da će rado pričuvati Molly do našeg povratka s Tajlanda. Nekoliko Nekoliko dana ranije uz uzela ela sam sobu u obližnjem obližnjem hotelu hotelu nak nakon on što sam ispratila ispr atila kamion za selidbe s posljednjim stvarima put Spring Eatona, tako da smo se Millie i a vratile u hotel da se pripremimo za sutradan. Večer smo provele namještajući svoje haljine i isprobavajući šminku koju sam posebno kupila za vjenčanje. Nisam htjela nositi tradicionalnu vjenčanicu, već sam kupila svilenu haljinu krem boje, koja mi je dosezala skoro do gležnjeva i savršeno pratila liniju tijela. Millie je također izabrala krem haljinu, ali s ružičastim pojasom u nijansu istim kao i buket koji će nositi na vjenčanju. Kad sam sutradan ujutro obukla haljinu, imala sam osjećaj da nikad nisam bila ljepša. Vjenčani su buketi već bih stigli u hotel; ružičaste ruže za Millie i slap tamnocrvenih za mene. Jack je po nas poslao auto da nas odveze do matičnog ureda. U edanaest je netko netko pok pokuucao na vrata sobe i ja j a sam poslala Millie da otvori vrata. - Reci im da ću izaći za koju minutu - rekla sam joj i požurila u kupaonicu da se posljednji poslj ednji put provjerim provj erim pred ogledalom. ogledalom. Zadovoljna izg i zgledom, ledom, vratila sam se sobu s obu i sagnula sagnula da poku p okupim pim svoj buk buket. et. - Izgledaš nevjerojatno. - Ispravila sam se, zbunjena, i ugledala Jacka na dovratku. Bio je tako lijep u svom tamnom odijelu i tamnocrvenom prsluku da mi je poskočilo srce. - Zapravo, gotovo gotovo jednako jednako nevjerojatn evjer ojatnoo koliko koliko i Millie. Millie je pored njega veselo pljesk pljes kala rukama. rukama. - Što ti radiš ovdje? - viknula sam, preplašena i sretna u isti mah. - Da se nije nešto dogodilo? Prišao mi je i uzeo me u naručje. - Nisam izdržao da te ne vidim. Samo to. A da,
imam nešto za tebe. - Pustio me je, zavukao ruku u džep i izvadio crnu kutiju. - Skočio sam jutros do banke da ju podignem. - Otvorivši kutiju, ugledala sam predivnu bisernu ogrlicu na crnoj podlozi od baršuna, a s njom i par bisernih naušnica. - Jack, pa to je prekrasno! - Pripadale su mojoj majci. Sve do sinoć sam zaboravio na njih. Pomislio sam da bi ih mogla danas staviti. Zato sam svratio. Naravno, ne moraš ako ne želiš. - Naprotiv, rado ću ih staviti - rekla sam mu, izvadivši ogrlicu i otkopčavši ju. - Dopusti meni. - Uzeo mi je ogrlicu iz ruke i stavio oko vrata. - Kako ti se čini? Okrenula sam se prema ogledalu. - Ne mogu vjerovati koliko dobro pristaju uz haljinu - rekla sam, dodirujući biserje prstima. - Čak su iste krem nijanse. - Skinula sam zatim zlatne naušnice i stavila biserne. - Grace zgodna... jako, jako zgodna! - smijala se Millie. - Slažem se - ozbiljno je rekao Jack. Zavukao je ruku u drugi džep i izvadio manju kutiju. - Imam nešto i za tebe, Millie. Kad je Millie ugledala biserni privjesak u obliku suze na srebrnom lančiću, ostala je bez daha od oduševljenja. - Hvala ti, Jack - rekla je zračeći srećom. - Ja stavim odma‘. - Tako si drag, Jack - rekla sam mu, stavljajući Millie lančić oko vrata. - Ali znaš li ti da je to loš predznak ako vidiš mladu na dan vjenčanja? - Pa, mislim da sam voljan riskirati - rekao je sa smiješkom. - Kako je Molly? Je li se lijepo smjestila? - Savršeno. Gledaj. - Izvadio je mobitel iz džepa i pokazao nam fotografiju Molly kako se skutrila i spava u svojoj košarici. - Znači, na podu su pločice - rekla sam zamišljeno. - Sad bar nešto znam o svojoj budućoj kući. - I to je sve što ćeš znati - dodao je, vrativši mobitel u džep. - Onda, hoćemo li? Vozača je nemalo iznenadilo kad sam mu rekao da me pokupi na putu do tebe, pa ako uskoro ne izađemo, mogao bi pomisliti da sam ti došao reći kako otkazujem cijelu stvar. - Ponudivši Millie i meni da ga primimo pod ruku, ispratio nas je do automobila, nakon čega smo se zaputili do matičnog ureda. Kad smo stigli, svi su nas već čekali, uključujući moje roditelje. Stvari iz kuće su
već spakirali za selidbu u Novi Zeland s namjerom da odsele dva tjedna nakon što se mi vratimo s medenog mjeseca. Malo me je zateklo da tako brzo odlaze, ali kad malo bolje razmislim, čekali su na to dugih šesnaest godina. Prošli smo se tjedan Jack i ja našli s njima na večeri, na kojoj su nam i službeno prepustih Millie, što znači da smo i pravno postali njezini skrbnici. Svi smo bili oduševljeni tim dogovorom, a moji su roditelji, možda iz osjećaja krivice što Jack preuzima sav financijski teret, rekli da će nam pomoći kako god znaju i umiju. Jack je međutim odrješito naglasio da ćemo nas dvoje brinuti o Millie i obećao mojim roditeljima da ona neće ni u čemu oskudijevati. Uzvanici su bili iznenađeni da vide Jacka kako izlazi iz auta zajedno s Millie i sa mnom, i dok smo se penjali stubištem prema matičnom uredu dobrodušno su ga zadirkivali da nije mogao odoljeti a da se ne provoza u Rolls-Royceu. Tata je bio moja, a Jack Millie ina pratnja, a mama je pod ruku uhvatila mog ujaka Leonarda, kojega nisam vidjela godinama. Taman sam se bila popela na vrh stubišta kad sam čula Milliein vrisak. Okrenula sam se i vidjela kako se kotrlja niza stube. - Millie! - vrisnula sam. Dok se zaustavila na dnu stepeništa sva skutrena u klupko, ja sam već bila na pola puta do nje. Činilo mi se kako mi treba čitava vječnost da se probijem do nje kroz okupljenu gomilu. Kleknula sam pored Millie koja je nepomično ležala, ne mareći hoće li mi se haljina zaprljati. - Sve je u redu, Grace, diše - rekao je Adam da me ohrabri, čučeći nasuprot meni, dok sam joj ja unezvijereno pipala bilo. - Sve će biti u redu, vidjet ćeš. Diane je nazvala hitnu, stići će za par minuta. - Što se dogodilo? - pitala sam drhtavim glasom, svjesna da pored mene čuče mama i tata. Rukom sam joj maknula kosu s lica, ne usuđujući se pomaknuti ju. - Grace, strašno mi je žao. - Digla sam pogled i vidjela Jackovo lice, bijelo poput papira. - Samo se spotaknula, mislim da je petom zapela za porub haljine, i prije nego što sam se snašao, već je počela padati. Pokušao sam ju uhvatiti, ali nisam uspio. - Sve je u redu - brzo sam mu odgovorila. - Nisi ti kriv. - Trebao sam ju čvršće držati - nastavio je on, sav očajan, provlačeći prste kroz kosu. - Trebao sam imati na umu da se ne snalazi najbolje na stubama. - Ne sviđa mi se kako joj je savijena noga - rekao je tata tihim glasom. - Čini se slomljenom. - O, Bože - jauknula sam. - Gledaj, dolazi k sebi. - Mama primi Millie za ruku.
- Sve je u redu, Millie - promrmljala sam kad se pomaknula. - Sve je u redu. Prva je pomoć stigla za nekoliko minuta. Htjela sam s njom otići u bolnicu, ali su mi mama i tata rekli da će otići oni, podsjetivši me da je ovo moje vjenčanje. - Ne mogu se sad udati - zajecala sam dok su Millie odnosili u kola hitne pomoći. - Naravno da možeš - prekinula me mama žustro - Millie će biti dobro. - Pa slomila je nogu - rekla sam plačući - a možda je ozlijedila još nešto što sad ne znamo. - Neću ti zamjeriti ako želiš otkazati vjenčanje - rekao je Jack mirnim glasom. - Ma nije to, samo ne znam kako da sad nastavimo s vjenčanjem kad ne znamo ni koliko je Millie ozlijeđena. Bolničari su se pokazali sjajnima. Vidjevši u kakvoj se situaciji nalazim, pregledali su Millie u kolima hitne pomoći što su bolje mogli i rekli mi da osim noge ne vide drugih lomova. Ako želim nastaviti s vjenčanjem, roditelji će mi moći javiti o svemu što se događa. Još su naglasili da će Millie čim dođe u bolnicu ići na rendgen, tako da ionako ne bih mogla biti s njom. Još uvijek zdvojna, pogledala sam prema Jacku, koji je tiho razgovarao s Adamom, i taj je pogled na njegov očajni izraz lica bio dovoljan da donesem odluku. Popela sam se u kola hitne pomoći i oprostila se poljupcem s Millie, koja je bila ošamućena. Obećala sam joj da ću ju posjetiti ujutro, dala roditeljima broj Jackova mobitela, jer sam svoj spremila u putnu torbu, i zamolila ih da me obavijeste čim bude kakvih novosti. - Jesi li doista sigurna da želiš nastaviti? - pitao me Jack zabrinuto nakon što su kola hitne pomoći otišla. - Ne čini mi se da je ikom stalo do slavlja nakon ovoga što se dogodilo Millie. Možda da pričekamo dok nismo potpuno sigurni da će sve biti u redu? Pogledala sam uzvanike, koji su išli od jednog do drugog, pitajući hoće li i dalje biti vjenčanja ili ne. - Mislim da će im biti u redu da nastavimo, ako je nama u redu. Zatim sam ga okrenula prema sebi. - Jack, želiš li se još uvijek vjenčati? - Naravno da želim, više od svega. Ipak, odluka je na tebi. - Onda se vjenčajmo. To bi i Millie željela - lagala sam, jer sam znala da Millie ne bi razumjela zašto smo se vjenčali bez nje. Zbog tog osjećaja da sam ju izdala opet su mi krenule suze, ali sam ih, zažmirivši, suspregnula da me Jack ne vidi takvu,
nadajući se da više nikad neću morati birati između njega i Millie. Svima je laknulo što ćemo se ipak vjenčati, a kad je mama nekoliko sati kasnije nazvala i rekla da je Millie dobro, zanemarimo li slomljenu nogu, osjetila sam slabost od olakšanja. Namjeravala sam prekinuti prijem i otići ju posjetiti još iste večeri, ali mi je mama rekla da čvrsto spava i da će ju analgetici koje je dobila vjerojatno držati do sutra ujutro. Dodala je da namjerava prenoćiti u bolnici, pa sam joj rekla da ćemo Jack i ja navratiti sutradan ujutro na putu za zračnu luku. Premda sam uspjela uživati u ostatku večeri, laknulo mi je kad su svi uzvanici otišli, a Jack i ja konačno krenuli put našega hotela. Budući da je Jackov auto ostao u Londonu, Moira i Giles su nam posudili jedan od svojih, tako da se sutradan možemo odvesti do zračne luke i vratiti u Spring Eaton nakon povratka s Tajlanda. Uvjeravali su nas da im s toliko automobila u garaži jedan neće nedostajati te da ga možemo vratiti kad god nađemo vremena. Stigavši u hotel u kojem smo trebali provesti prvu bračnu noć, ja sam odmah otišla u kupaonicu napuniti kadu vrućom vodom, pustivši Jacka da me pričeka uz čašu viskija. Dok sam ležala u kadi misli su mi se stalno vraćale na Millie i nisam se mogla othrvati osjećaju da mi je drago što je ovaj dan napokon prošao. Voda se počela hladiti, pa sam izišla iz kade i na brzinu se obrisala, jedva čekajući da vidim Jackovo lice kad me ugleda u svilenoj krem potkošulji i gaćicama koje sam kupila posebno za prvu bračnu noć. Obukla sam ih s drhtavim iščekivanjem, otvorila vrata i zakoračila u spavaću sobu.
SADAŠNJOST raćajući se kući nakon posjeta Millie, spomenem Jacku da moram nazvati Diane V do petka i reći joj da ne mogu izaći na ručak s njom i Esther. - Baš naprotiv, mislim da trebaš izaći - kaže on. Budući da je takvo što rekao već mnogo puta ranije, znam da to ništa ne znači. - Ionako si već dvaput otkazala. - Čak ni te riječi mi ne probude nadu. Kad mi međutim u petak ujutro kaže da odjenem svoju najljepšu haljinu, pitam se je li napokon došao trenutak kojemu sam se nadala. Misli mi lete takvom brzinom da se moram pribrati i podsjetiti svih onih prethodnih razočaranja. Ne dopuštam si povjerovati da bi se to moglo dogoditi ni dok sjedam u auto s Jackom, ali kad smo stigli do grada, ne mogu si više pomoći i počnem grozničavo planirati, prestravljena da ću propustiti i ovu priliku Tek kad je Jack parkirao auto na ulici ispred restorana i izašao van, shvatim koliko sam se prevarila. Diane i Esther već sjede u restoranu. Diane mi maše i ja krenem prema njoj, smiješeći se da sakrijem gorko razočaranje, svjesna Jackova dlana na mojim leđima. - Tako mi je drago da smo se ipak našle - kaže Diane, snažno me zagrlivši. Jack, baš lijepo od tebe da si nas svratio pozdraviti. Zar imaš pauzu za ručak? - Cijelo sam jutro radio od doma - kaže on - a budući da ne moram biti u uredu do popodneva, nadao sam se da ćete mi dopustiti da vam se prikrpam. Zauzvrat bih vas počastio, dakako. - U tom slučaju, bit će nam drago da nam se pridružiš - nasmije se Diane. - Ne bi trebao biti problem postaviti stol za još jednoga; ionako je za četvero. - Osim što sad nećemo moći razgovarati o tebi - našali se Esther. Dok Jack uzima stolac za drugim stolom, pomislim da sad neće moći razgovarati ni o nečem ozbiljnijem, čak i da je to htjela. Uostalom, to više nije ni važno. - Siguran sam da imate i zanimljivijih tema nego što sam ja - odgovori Jack sa smiješkom, smjestivši se nasuprot Esther i mahnuvši konobarici da donese još jedan pribor. - Grace bi ionako imala samo riječi hvale za tebe, pa ne bi bilo zabavno uzdahne Diane. - O, sigurna sam da bi našla kakvu zamjerku - oglasi se Esther, izazivajući me
pogledom. - Nije li tako, Grace? - Sumnjam - kažem. - Kao što vidite i same, Jack je prilično savršen. - Ma daj, ne može biti toliko savršen! Sigurno nešto ne valja! Namrštim se kao da razmišljam što bi to moglo biti, pa kao sa žaljenjem odmahnem glavom. - A-a, žao mi je. Ništa mi ne pada na pamet, osim ako se ne računa to što me zasipa cvijećem. Ponekad mi ponestane vaza. Diane, koja sjedi pored mene, uzdahne. - To nije mana, Grace. - Okrene se prema Jacku: - Ne bi li mogao dati koji savjet Adamu o tome kako razmaziti vlastitu ženu, što misliš? - Ti zaboravljaš da su Grace i Jack praktički još uvijek mladenci u odnosu na nas ostale - naglasi Esther. - Osim toga, još nemaju djece. Jednom kad se u vezu upletu svakodnevica i bebe, galantnost leti ravno kroz prozor. - Zastane na trenutak. - Jeste li prije braka dugo živjeli zajedno? - Nismo imali vremena za to - objasni Jack. - Vjenčali smo se nakon nepunih pola godine zajedničkog života. Esther podigne obrve. - Uh, pa to je jako kratko! - Čim sam shvatio da je Grace žena za mene, nije imalo smisla gubiti vrijeme kaže on, primivši me za ruku. Esther pogleda prema meni, iskrivivši kutove usana u osmijeh. - A ti, nakon što si se udala, nisi otkrila nikakvu mračnu tajnu? - Niti jednu. - Uzmem jelovnik koji mi je pružila konobarica i nestrpljivo ga otvorim, ne samo zato što hoću da Esther prestane s pitanjima o našoj vezi, već i zato što sam gladna. Pregledavam izbor jela i primijetim da nude goveđi file s gljivama, lukom i pomfritom. Savršeno. - Je li itko za nešto što makar malo deblja? - upita Diane s nadom u glasu. Esther odmahne glavom. - Žao mi je, ja ću uzeti salatu. - Ja ću goveđi file - kažem. - S pomfritom. A poslije toga vjerojatno i čokoladnu krem tortu za desert - dodam, svjesna da Diane želi čuti upravo to. - U tom slučaju, ja ću se pridružiti Esther sa salatom, a tebi s krem tortom - kaže ona veselo. - Želi li netko vina? - pita Jack, vječno savršeni domaćin.
- Ne bih, hvala - kaže Diane, a ja se potišteno pomirim s time da neću piti alkohol za ručak jer Jack nikad ne pije tijekom dana. - Ja sam za - kaže Esther - ali samo ako ćete ti i Grace. - Ja neću - odgovori Jack. - Imam još dosta posla za napraviti poslijepodne. - Ja hoću - kažem. - Bi li radije crno ili bijelo? Dok čekamo da nas posluže, krene razgovor o kvartovskom glazbenom festivalu koji se održava svake godine u srpnju i privuče ljude iz udaljenih dijelova grada. Složimo se da živimo dovoljno blizu da odemo na festival, a opet dovoljno daleko da nam ne smetaju tisuće ljudi koji na njega dolaze. Premda Diane i Adam uvijek idu na taj festival, Jack i ja još nismo bili, pa ona učas iznese svoj plan da odemo zajedno. Kroz razgovor o glazbi doznam da Esther svira klavir, a Rufus gitaru. Priznam da uopće nemam sluha, pa me Esther pita volim li čitati. Odgovorim da volim, makar ako malo čitam. Dok razgovaramo o knjigama koje nam se sviđaju, Esther spomene novi bestseler koji je upravo izišao iz tiska i pita jesmo li ga pročitali. Pokaže se da nitko od nas nije. - Želiš li da ti ga posudim? - pita me Esther dok nam konobarica stavlja hranu na stol. - Da, hvala. - Toliko me dirne činjenica da je knjigu ponudila meni, a ne Diane, da na trenutak zaboravim kako stoje stvari. - Donijet ću ti je poslijepodne - ponudi ona. - Petkom ne držim nastavu. Onda se sjetim. - Možda ćeš je morati ostaviti u poštanskom sandučiću. Ako sam u vrtu, a vjerojatno ću biti, neću te čuti da zvoniš. - Voljela bih jednom vidjeti taj tvoj vrt - kaže ona zaneseno. - Naročito nakon što e Jack rekao da imaš dara za vrtlarstvo. - Nema potrebe da voziš sve do nas - kaže Jack, vješto izbjegavši zamku. - Grace si može sama kupiti tu knjigu. - To mi stvarno nije teško. - Esther baci zadovoljan pogled na salatu. - Ovo izgleda divno. - U stvari, kupit ćemo ju odmah nakon ručka. Smith‘s je odmah tu iza ugla. - Ne radiš samo petkom ili i neki drugi dan? - pitam Esther kako bih promijenila temu. - Ne radim ni utorkom. Dijelim posao s još jednom učiteljicom.
- Voljela bih da i ja tako mogu - zavidno će Diane. - Teško je raditi puno radno vrijeme kad imaš djecu, ali se ne bih odrekla posla u potpunosti, što je u mome slučaju jedina druga mogućnost jer u mojoj firmi još nisu čuli za podjelu posla na više ljudi. Esther mi uputi pogled. - Ne mogu vjerovati da ti ne nedostaje posao. Hoću reći, imala si prilično uzbudljiv posao prije nego što si se udala. Pravim se zauzetom rezanjem odreska, jer mi teško pada kad me podsjećaju na prošli život. - Uopće mi ne nedostaje. Imam dosta posla i ovako. - Pa kojim se još hobijima onda baviš, osim slikanja, vrtlarenja i čitanja? - Malo ovim, malo onim - odgovorim, prekasno shvativši kako to jadno zvuči. - Ono što nam Grace ne želi reći jest da je sama skrojila dobar dio svoje garderobe - uplete se Jack. - Baš si je neki dan napravila dražesnu haljinu. - Stvarno? - pogleda me Esther sa zanimanjem. Navikla da brzo reagiram, niti ne trepnem na to. - Ma to je samo haljina koju nosim po kući - objasnim joj. - Ništa otmjeno. Ne krojim odjeću za večernje izlaske niti nešto jako komplicirano. - Nisam znala da si dobra s iglom - nadoveže se Diane zacakljenih očiju. - Tako bih voljela da znam šivati. - I ja - kaže Esther. - Grace, mogla bi me naučiti kako. - A da osnujemo krojački kružok u kojem bi ti bila učiteljica? - predloži Diane. - Bojim se da nisam tako dobra - usprotivim se - zato to ranije nisam ni spominjala. Ne bih željela da moram pokazivati što sam napravila. - Hm, ako šivaš jednako dobro kao što kuhaš, uvjerena sam da ti je ta haljina predivna! - Morat ćeš nam ju jednom pokazati - kaže Esther. - Hoću - obećam - ali samo ako ne budeš tražila da i tebi jednu napravim. To neprestano natezanje s Esther čini me napetom do te mjere da poželim preskočiti desert, što inače ne činim. Međutim, preskočim li ga, ni Diane ga neće htjeti, i to samo zato što je Esther obznanila da se dosita najela i nema više mjesta ni za što drugo, a to znači da ćemo uskoro završiti s ručkom. Odvažem za i protiv, ali na kraju prevagne neodoljivi zov čokoladne kreme. Otpijem još gutljaj vina u nadi da ću time spriječiti Esther da me još nešto pita, pa da će svoju pažnju usmjeriti prema
Diane, bare b arem m nakratko. nakratko. Kao da mi čita misli, Esther se obrati Diane s pitanjem kako joj je sin. Diane obožava pričati o njegovim prehrambenim navikama, što mi omogući nekoliko minuta odmora odmora dok se razgovor odvija odvij a o tome tome kako kako djecu dje cu nnajlakše ajlakše dobiti do biti da jedu povrće koje ne vole. Jack sve pažljivo sluša, kao da ga ta tema doista zanima, a ja se u mislima vratim Millie, zabrinuta kako će reagirati ako se ne pojavim sljedećeg vikenda, jer mi postaje sve s ve teže i teže objašnjavati joj j oj zašto me me nema. nema. Prije Prij e joj nikad nikad ne bih poželjela da je drugačija nego što jest. Sada ne prestajem žaliti što ima Downa, što je ovisna o meni, što ne može živjeti samostalno umjesto da mora dijeliti život sa mnom. Naglo Naglo se vratim u sadašnjost kad Diane Diane naruči desert za mene. Na Estherino Estherino pitanje pitanje o čemu čemu sam to sanjarila odgovorim o dgovorim da sam razm razmišljala išl jala o Millie. Milli e. Diane me me pita esmo li je vidjeli u posljednje vrijeme, pa joj odgovorim da smo ju posjetili prošle nedjelje i da nas je Jack odveo na fini ručak. Pričekam da jedna od njih dvije pita namjeravamo li ju posjetiti i ovoga vikenda, ali kako ne pitaju, nisam ništa pametnija po tom pitanju. pitanju. - Sigurno se veseli što dolazi živjeti s vama - kaže Esther dok nam poslužuju desert. - Da, veseli se. Jack se nasmiješi. - I mi se tome veselimo. - Kako joj se čini kuća? kuća? Posegnem za svojom čašom. - U stvari, još ju nije ni vidjela. - Pa zar se niste uselili uselil i prije pr ije gotovo gotovo godinu dana? - Jesmo, ali želimo da sve bude savršeno prije nego ju Millie vidi - objasni Jack. - Meni je izgledal izgledalaa prilično pri lično savršeno savr šeno kad kad sam ju vidjela vidjel a - ne odustaje odustaje Esther. Esther. - Soba joj još nije dovršena, ali se ja sjajno zabavljam radeći na njoj, zar ne, mila? - Na svoj užas, osjetim kako mi na oči naviru suze, pa se brzo sagnem, svjesna da me Esth Es ther er pomno pomno prom pr omatra. atra. - I, koje će biti boje? - pita Diane. - Crvene - kaže Jack. - To je njezina omiljena boja. - Zatim kimne bradom prema mom čokoladnom kolaču i kaže: - Hajde, mila, dovrši to. Primim žličicu u ruku, pitajući se hoću li moći. - Izgleda slasno - kaže Esther. - Pretpostavljam da ne bi podijelila sa mnom, ha?
Oklijevam, praveći se da odvagujem razloge za i protiv i pitajući se zašto se uopće trudim, kad ionako ne mogu prevariti Jacka. - Samo navali - kažem, ponudivši joj svoju vilicu. - Hvala - kaže ona i nabode komad torte. - Jeste li ti i Jack došli svaki svojim autom? - Ne, došli doš li smo smo zajedno. - Onda te ja mogu vratiti kući, ako želiš. - Ne treba, htio bih Grace odvesti kući prije nego odem u ured - kaže Jack. - Pa to ti nije baš usput - namršti se Esther. - Odavde možeš ravno na autocestu do Londona. Ja ću je odvesti kući, Jack, to mi uopće nije problem. - Veoma ljubazno od tebe, ali ionako moram pokupiti neke dokumente prije nego što se sastanem s klijentom popodne. - Zastane, pa doda: - Baš šteta što ih nisam ponio sa sobom, sobom, jer bih bi h ti rado prepustio da odvezeš Grace Grace doma. - Onda, drugi put. - Potom se Esther obrati meni: - Grace, što misliš da razmijenimo telefonske brojeve? Voljela bih vas sve pozvati na večeru, ali moram provjeriti provjer iti s Ru Rufu fusom som kada je slobodan. Sprema Sprema se na put u Berlin, ali ne zn znam am kad točno putuje. - Naravno. - Dam joj svoj fiksni broj telefona i ona ga upiše u mobitel. - A broj mobitela? - Nemam ga. Onaa se On s e izn i znenađeno enađeno trgne. trgne. - Nemaš Nemaš mobitel? obi tel? - Ne. - Zašto? - Jer ne vidim potrebe za njim. - Ali svi stariji od deset godina i mlađi mlađi od osamdeset ga ga imaju! imaju! - E, pa ja ga nemam - odgovorim veselo, usprkos sebi, zabavljena njezinom reakcijom. - Znam, to je nevjerojatno, jel‘ da? - kaže Diane. - Pokušala sam je uvjeriti da ga kupi, ali je uopće ne zanima. - Ali kak kakoo će te itko itko dobiti dobi ti kad si negdje vani? - pita se Esther Esther naglas.
Slegnem ramenima. - Nikako. - A to je, zapravo, dobro - suho će Diane. - Ja ne mogu ni u kupovinu, a da me Adam ili netko od djece ne nazove i kaže da im kupim nešto ili da saznaju kad se vraćam. Koliko sam već puta stajala na blagajni Tescoa pokušavajući utrpati svu robu u torbe i rješavati probleme kojima se nitko doma ne želi pozabaviti. - Ali što ako se nađeš u nekoj nevolji? - pita me Esther, uporno pokušavajući shvatiti. - Ljudi su se sasvim dobro snalazili i kad nisu imah mobitele - ustvrdim ja. - Jesu, tamo u srednjem vijeku. - Zatim se okrene prema Jacku. - Jack, kupi, zaboga, ženi mobitel mobitel!! Jack raširi dlanove kao netko tko tu ništa ne može. - Rado bih joj ga kupio, ali znam da ga ne bi koristila. - Ne mogu to vjerovati, ne nakon što shvati koliko su mobiteli praktični. - Jack ti kaže istinu, ne bih ga koristila - potvrdim. - Molim te, barem mi reci da imaš kompjuter. - Naravno da ga imam. - Možeš h mi onda dati svoju e-mail adresu? - Svakako:
[email protected]. jackangel @court.com. - Pa zar to nije Jackova adresa? - I moja isto. Esther podigne glavu i uputi mi preko stola upitan pogled. - Zar nemaš svoju vlastitu adresu adres u? - Što će mi? Jack i ja nemamo nikakvih tajni među sobom. A ljudi mi obično šalju e-mail kako bi nas oboje pozvali na večeru ili se radi o nečem što uključuje i Jacka, pa je jednostavnije jednostavnije da i on vidi poruku. poruku. - Naročito zato što mi Grace često zaboravi nešto reći - doda Jack, nasmiješivši mi se velikodušno. Esther nas zamišljeno promotri. - Vi ste stvarno kao sijamski blizanci, je li? E pa kako ti nemaš mobitel, pretpostavljam da ćeš se morati poslužiti papirom i olovkom da zapišeš moje brojeve. Imaš li kemijsku? - Nisam sigurna - kažem, premda znam da ju nemam, ali se pravim kao da ju
tražim. Posegnem rukom u torbicu koja visi na naslonu stolca, ali me ona preduhitri i pruži mi ju. - Isuse, imaš li ti išta u njoj? - Ne vučem prtljagu - odgovorim joj, otvorivši torbicu. Pogledam u nju, pa joj kažem: - Ne, nemam je, oprosti. - Nema problema, ja ću zapisati brojeve - kaže Jack, izvadivši svoj mobitel. Rufus mi je već dao vaš fiksni broj od doma, pa mi samo reci svoj mobitel. Dok ga ona recitira, ja ga očajnički pokušavam upamtiti, ali mi izmaknu posljednje brojke. Zatvorim oči u pokušaju da ih se sjetim, ali uzalud. - Hvala ti, Esther - kaže Jack. Otvorim oči i ugledam Esther kako me promatra znatiželjno preko stola. - Zapisat ću ga za Grace kad dođemo doma. - Trenutak samo – je li 721 ili 712 u sredini? - namršti se Esther. - Nikako da zapamtim koje je od to dvoje. Kraj je jednostavan za zapamtiti 9146, problem mi je ovaj dio prije toga. Diane, možeš li ti provjeriti kod sebe? Diane izvadi svoj mobitel i pronađe Estherin broj. - 712 je - kaže. - A, da - 07517129146. Jack, jesi li zapisao? - Jesam, sve je u redu. U redu, je li netko za kavu? Nema međutim više smisla, jer Diane se mora vratiti na posao, a Esther nije raspoložena za kavu. Jack zatraži račun, a Diane i Esther zbrišu do WC-a. I meni je sila, ali odustanem od toga da krenem za njima. Plativši račun, Jack i ja se pozdravimo s prijateljicama i krenemo prema parkiralištu. - I, jesi li uživala, moja savršena ženice? - pita me Jack, otvorivši mi suvozačka vrata. Ovo je jedno od njegovih trik pitanja koja dobro poznajem. - Zapravo, nisam. - Zar ni u desertu kojemu si se toliko veselila? Progutam knedlu. - Ne onoliko koliko sam mislila da hoću. - Sreća onda da ti je Esther pripomogla, zar ne? - Svejedno bih ga pojela - kažem mu. - I uskratila mi zadovoljstvo? Kroz tijelo mi prođe drhtaj. - Apsolutno.
On podigne obrve. - Varam li se ja, ili se u tebi opet budi onaj borbeni duh? To mi je baš drago. Da ti budem iskren, već mi je počelo biti dosadno. - Pogleda me izazivački veselo. - Samo hajde, Grace; čekam te.
PROŠLOST e noći, svoje prve bračne noći kad sam zakoračila u spavaću sobu iz kupaonice, T iznenadila sam se shvativši da je prazna. Pomislila sam da je Jack otišao obaviti telefonski razgovor i to me naljutilo; zar mu ima nečeg važnijeg od mene na dan vjenčanja? Ljutnju je međutim uskoro zamijenila tjeskoba, kad sam se sjetila da je Millie u bolnici i u roku od nekoliko sekundi sam se uspjela uvjeriti da joj se dogodilo nešto strašno, da su mama i tata nazvali Jacka da mu to jave, i da je on napustio sobu jer nije htio da čujem o čemu razgovaraju. Otrčala sam do ulaznih vrata i širom ih otvorila snažnim trzajem, očekujući da ću ugledati Jacka kako nervozno šeće hodnikom pokušavajući smisliti kako da mi prenese tragičnu vijest. No hodnik je bio prazan. Pomislila sam da se spustio u predvorje, pa sam - ne želeći gubiti vrijeme na potragu - prekopala prtljagu koju je vozač odnio u hotel, iskopala svoj mobitel i nazvala mamu na njezin. Čekajući da me spoje, sjetila sam se da bi mogla razgovarati s Jackom i da ju neću dobiti. Upravo sam se spremala prekinuti poziv i nazvati tatu kad sam čula da joj mobitel zvoni i zatim njezin glas. - Mama, što se dogodilo? - viknula sam i prije nego što je uspjela reći „bok”. Je li došlo do komplikacija ili nešto drugo? - Nije, sve je u redu - kazala je mama iznenađeno. - Znači, Millie je dobro? - Aha. Čvrsto spava. - Zastala je, a zatim me pitala: - Jesi li ti dobro? Zvučiš
uznemireno. Sjela sam na krevet s olakšanjem, kao krpa. – Jack je nestao, pa sam pomislila da ste ga možda nazvali i javili mu loše vijesti i da se povukao negdje razgovarati s vama - objasnila sam. - Kako to misliš „nestao”? - Hoću reći, nije u sobi. Išla sam se okupati i kad sam se vratila nije ga bilo. - Vjerojatno se spustio do recepcije po nešto. Sigurna sam da će se vratiti za koju minutu. Kako je prošlo vjenčanje? - Lijepo, stvarno lijepo, hoću reći, s obzirom da nisam mogla prestati misliti na Millie. Grozno mi je što nije bila tamo. Bit će tako razočarana kad shvati da smo se vjenčali bez nje.
- Sigurna sam da će razumjeti - pokušala me mama utješiti, ali me je samo razbjesnila time pokazavši koliko ju slabo poznaje. Naravno da neće razumjeti. Zgrozilo me što sam se našla na rubu suza, ali nakon svega što se dogodilo, to što je Jack ispario bila je kap koja je prelila čašu. Prije nego što sam prekinula, rekla sam mami da ćemo se naći ujutro u bolnici i zamolila ju da poljubi Millie u moje ime. Zatim, dok sam zvala Jackov broj, govorila sam si da se moram smiriti. Dotada se još nijednom nismo posvađali, a vikanjem na njega poput piljarice neću ništa postići. Nešto je moralo iskrsnuti, vjerojatno s njegovim klijentom, nešto što treba riješiti prije nego odemo za Tajland. Vjerojatno je i sam jako ljut što ga smetaju na dan njegova vjenčanja. Laknulo mi je kad sam čula da mu telefon zvoni, da ne razgovara s nekim, jer to bi moglo značiti da je problem - kakav god bio - riješen. Međutim, kad se nije javio, morala sam se suspregnuti da ne zaurlam od bijesa, pa sam mu ostavila poruku u glasovnoj pošti. - Jack, gdje si, pobogu? Daj me, molim te, nazovi. Prekinula sam vezu i stala nemirno šetati po sobi, pitajući se kamo je mogao nestati. Pogled mi je pao na sat na noćnom ormariću. Bilo je devet. Pokušala sam si objasniti zašto se Jack ne javlja na mobitel, zašto nije mogao prihvatiti poziv i pomislila da je možda netko od partnera iz kuće svratio do hotela da razgovara s njime. Deset minuta kasnije ponovno sam ga nazvala. Ovaj put se odmah javila glasovna pošta. - Jack, molim te, nazovi me - rekla sam oštro, uvjerena da je od mojega posljednjeg poziva ugasio mobitel. - Moram znati gdje si. Dohvatila sam putni kovčeg i sa zamahom ga bacila na krevet, otvorila i izvadila svoje bež hlače i majicu, koje sam kanila nositi sutradan na put. Navukavši ih na brzinu preko potkošulje i gaćica, spremila sam karticu od sobe u džep i izišla van, ne zaboravivši ponijeti mobitel. Nisam imala strpljenja pričekati dizalo, pa sam se spustila do predvorja stepeništem i uputila prema pultu recepcije. - Gospođa Angel, pretpostavljam? - obratio mi se mladić s druge strane pulta s osmijehom. - Kako Vam mogu pomoći? - U stvari, tražim muža. Jeste li ga slučajno vidjeli? - Jesam, sišao je prije oko sat vremena, nedugo nakon što ste se prijavili. Pretpostavljam da je krenuo uzeti nešto iz auta. - Jeste li ga vidjeli da se vratio unutra?
- Sad kad već to spominjete, nisam. Međutim, bio sam zauzet prijavom jednog gosta, pa je moguće da mi je promakao. - Pogled mu je skrenuo na mobitel koji sam držala u ruci. - Jeste li ga pokušali nazvati? - Jesam, ali mu je mobitel ugašen. Vjerojatno je u baru i utapa tugu što je sad oženjen čovjek - našalila sam se, smiješeći se. - Idem pogledati. Stigla sam do bara, ali Jacku tamo nije bilo ni traga. Provjerila sam u različitim prostorijama, u dvorani za fitnes i na bazenu. Krenula sam još provjeriti u dva restorana i usput ostavila još jednu zabrinutu poruku na glasovnoj pošti. - Ništa? - upitao me recepcionar smiješeći se sućutno kad me ugledao kako sama prolazim predvorjem. Odmahnula sam glavom. - Bojim se da ga nigdje ne mogu naći. - Jeste li provjerili da li Vam je auto još na parkiralištu? Tako ćete barem znati je li Vam muž u hotelu ili nije. Izašla sam na prednja vrata i krenula puteljkom koji vodi do parkirališta sa stražnje strane hotela. Auta nije bilo na mjestu gdje ga je Jack ostavio, ali ni nigdje drugdje. Ne želeći se vratiti u hotel kroz predvorje i ponovno se suočiti s recepcionarom, ušla sam na stražnja vrata i trčala stubama sve do sobe, moleći Boga da je Jack već tamo, da se vratio dok sam ga ja tražila uokolo. Vidjevši da je i kupaonica prazna, rasplakala sam se od muke. Rekla sam si da to što auta nema donekle objašnjava zašto se nije javio na mobitel, jer se nikad ne javlja dok vozi. Ali ako se morao vratiti u ured zbog nekog hitnog posla, zašto mi nije pokucao dok sam bila u kupaonici i to mi rekao? A ako me nije htio smetati dok sam u kadi, zašto mi barem nije ostavio poruku? Sve zabrinutija, nazvala sam ponovno njegov broj i ostavila plačljivu poruku da ću, ako se u sljedećih deset minuta ne javi, nazvati policiju. Naravno, policija je bila krajnja mjera, i odlučila sam prvo nazvati Adama, ali sam se ponadala da će na spomen policije Jack shvatiti koliko sam zabrinuta. To je bilo najdužih deset minuta u mom životu. I taman kad sam se spremala nazvati Adama, oglasio se moj mobitel, javivši da sam primila poruku. Uzdahnula sam nesigurno i kad sam vidjela da je poruka od njega, niz obraze su mi kliznule suze od olakšanja, tako da nisam mogla vidjeti što piše. Nije ni važno, pomislila sam jer sam znala što će pisati: da su ga iznenada pozvali, da mu je žao što sam se zabrinula, ali da mi se nije mogao javiti na mobitel jer je bio na sastanku, da se vraća uskoro i da me
voli. Posegnula sam za maramicom iz kutije na stoliću, obrisala oči, ispuhala nos i ovaj put pročitala poruku: „Ne histeriziraj, ne pristaje ti. Nešto je iskrsnulo. Vidimo se ujutro”. Ošamućena, sjela sam na krevet i stala ponovno čitati poruku, dvaput, triput, uvjerena da mi je nešto promaklo. Nisam mogla vjerovati da bi Jack napisao nešto tako okrutno i osorno. Dotada mi se nijednom nije obratio na ovaj način, niti je ikad digao glas na mene. Imala sam osjećaj kao da me je netko ošamario. I zašto se ne vraća sve do jutra? Pa valjda zaslužujem objašnjenje i makar ispriku? Obuzeo me je bijes, pa sam ga nazvala, tresući se od ljutnje, priželjkujući da se javi, a kada nije, prisilila sam se ostaviti poruku zbog koje kasnije neću zažaliti. Imala sam silnu želju da se nekome izjadam, i tada me otrijeznila spoznaja da nemam koga nazvati. S roditeljima nisam imala takav odnos da bih im mogla cmizdriti kako me je Jack ostavio samu prve bračne noći, a iz nekog razloga me je bilo sram reći našim prijateljima. Inače bih se povjerila Kate ili Emily, ali sam na vjenčanju shvatila koliko sam zapustila odnos s njima otkako sam s Jackom, pa nisam imala snage nazvati ni njih. Pomislila sam da nazovem Adama i pokušam od njega saznati zbog koga je Jack tako naglo trebao otići, ali budući da rade na različitim pravnim slučajevima sumnjala sam da bi on to mogao znati. A tu je dakako bio i taj osjećaj srama da naše prve bračne noći postoji itko Jacku važniji od mene. Brišući maramicom suze, potrudila sam se razumjeti ga. Ako se našao s nekim od kolega pravnika, razmišljala sam, i zapeo na nekom osjetljivom sastanku, sasvim je normalno da je ugasio mobitel nakon moga prvog pokušaja da ga dobijem, da izbjegne daljnje pozive. Vjerojatno me je namjeravao nazvati čim mu se ukaže prilika, ali se sastanak odužio izvan svakog očekivanja. Možda je tijekom kratke stanke poslušao moje poruke, pa je, razljućen mojim tonom, odgovorio jednakom mjerom, poslavši mi osornu poruku umjesto da me nazove. A možda je pretpostavio da ću, ako mi se javi, biti toliko uzrujana da se neće moći vratiti na sastanak dok me ne smiri. Ova su mi se objašnjenja činila dovoljno uvjerljivima, pa sam požalila što sam se ponijela tako histerično. Jack je imao pravo što se ljuti na mene. Već sam znala koliko njegov posao može utjecati na naš odnos. Sam Bog zna koliko je puta bio preumoran ili previše nervozan za seks, i on se za to već ispričao i molio me je za razumijevanje, jer je narav njegova posla takva da ne može uvijek biti tu za mene, ni fizički ni psihički. Bila sam ponosna što se zbog toga nikada nismo posvađali, ali sad sam pokleknula na prvoj prepreci. Sad mi je jedino bilo važno da vidim Jacka, da mu kažem koliko mi je žao, da
osjetim njegove ruke kako me grle i da ga čujem kako mi kaže da mi oprašta. Ponovno pročitavši poruku, pomislila sam da je pod onim da ćemo se vidjeti ujutro vjerojatno mislio na večeras u sitne sate. Mnogo smireniju, odjednom me je obuzeo umor, pa sam se skinula i zavukla u krevet, uživajući u pomisli kako će me Jack uskoro probuditi i voditi ljubav sa mnom. Još sam samo stigla poželjeti da Millie i dalje čvrsto spava, a onda sam i sama utonula u dubok san. Uopće mi nije palo na pamet da bi Jack mogao provesti noć s nekom drugom ženom, ali sutradan ujutro, kad sam se probudila negdje poslije osam i shvatila da ga oš nema, to mi je bila prva pomisao. Susprežući napadaj panike, dohvatila sam mobitel u nadi da ću zateći njegovu poruku, makar u kojoj mi javlja kad će se vratiti u hotel. Međutim, nikakve poruke nije bilo, a budući da je postojala vjerojatnost da je odlučio kratko prespavati u uredu kako me ne bi uznemiravao, nisam bila sigurna da li da ga zovem, bojeći se da ga ne probudim. Ipak, očajna potreba da ga čujem bila je ača, pa sam ga nazvala. Kad se oglasila sekretarica, duboko sam udahnula i, trudeći se da mi glas zvuči što normalnije i sabranije, ostavila mu poruku da mi javi kad da ga očekujem u hotelu i da na putu za aerodrom trebamo svratiti do bolnice. Zatim sam se istuširala, obukla, i čekala. Dok sam čekala, shvatila sam da uopće na znam kada nam je let. Kroz izmaglicu sam se sjetila kako je Jack spomenuo popodnevni let, pa sam pretpostavila da se na aerodromu moramo pojaviti sat ili dva ranije. Kada sam, gotovo sat vremena kasnije, napokon primila poruku od Jacka, njezin ton me je ponovno iznenadio. Nikakve isprike, nikakvog objašnjenja - tek naredba da se u jedanaest spustim do hotelskog parkirališta. Do trenutka kad sam, boreći se s dva kovčega i svojom ručnom prtljagom, uspjela ugurati u lift, želudac mi se već grčio od napetosti. Vraćajući ključ od sobe, bilo mi je drago da je na recepciji umjesto onoga mladića s kojim sam sinoć razgovarala bila neka djevojka, koja ne zna ništa o sinoćnjem nestanku moga muža barem sam se tome nadala. Nosač mi je pomogao odnijeti prtljagu do parkirališta. Rekla sam mu da mi je muž otišao natočiti gorivo te se uputila prema obližnjoj klupi, odbivši njegov prijedlog da radije pričekam u toplotne hotelu. Nisam htjela ponijeti svoj topli kaput sa sobom na Tajland, a budući da sam namjeravala iz hotela ući ravno u auto do aerodroma, na sebi sam imala samo jaknu, nedovoljnu za hladni vjetar koji je šibao parkiralištem. Kad se Jack pojavio dvadeset i pet minuta kasnije, već sam bila plava od hladnoće i na rubu suza. Zaustavio je auto na korak do mene, izašao iz njega i prišao mojoj klupi. - Upadaj - rekao je, uzevši kovčege u ruke i spremivši ih u prtljažnik.
Bilo mi je prehladno da bih se svađala, pa sam se uvukla u auto i naslonila na vrata, želeći jedino da se malko zagrijem. Čekala sam da prvi progovori, da kaže nešto - bilo što - da si barem donekle mogu objasniti zašto se osjećam kao da sjedim pored nekoga koga uopće ne poznajem. Međutim, on je šutio i to je trajalo sve dok nisam smogla snage pogledati ga. Hladni izraz njegova lica potpuno me je užasnuo. Očekivala sam bijes, napetost ili nervozu, ali na licu nije bilo ničega. - Što se događa, Jack? - promucala sam. Pravio se kao da me ne čuje. - Zaboga, Jack! - viknula sam. - Koji se kurac događa? - Lijepo te molim da ne psuješ - rekao je s prezirom. Pogledala sam ga sa zaprepaštenjem: - A što si očekivao? Nestao si bez riječi i ostavio me da sama provedem našu prvu bračnu noć, a onda me dođeš pokupiti s pola sata zakašnjenja, ostavivši me da se smrznem do kostiju! Pa valjda imam pravo biti ljuta! - Ne - prekine me - nemaš. Ti nemaš nikakva prava. - Ne pričaj gluposti! Imaš li nekoga, Jack? Je li u tome stvar? Jesi li zaljubljen u nekog drugog? Jesi li s njom proveo noć? - Sada ti pričaš gluposti. Ti si mi žena, Grace. Zašto bih imao drugu? Ne znajući što bih mu odgovorila, odmahnula sam glavom. - Ne razumijem. Imaš li problema na poslu, nešto što mi ne možeš reći? - Sve ću ti objasniti kad stignemo na Tajland. - Zašto mi ne možeš reći sad? Molim te, Jack, reci mi što ne valja. - Na Tajlandu. Htjela sam mu reći da mi je prisjeo Tajland s njime u takvom raspoloženju, ali sam se tješila činjenicom da će mi, jednom kad stignemo, barem objasniti zašto nam je brak tako loše započeo. Imala sam dojam da je njegovo raspoloženje povezano s nekim problemom na poslu i nisam se mogla otresti straha da ću ga takvog sve više viđati. Bila samo toliko zauzeta mišlju kako ću se priviknuti na brak s čovjekom kakvoga još nisam upoznala da mi je trebalo neko vrijeme da shvatim kako idemo ravno prema aerodromu. - A Millie ? - viknula sam. - Rekli smo da ćemo je otići posjetiti! - Bojim se da je prekasno za to - odgovorio je. - Trebali smo sići s ceste davno ranije.
- Ali napisala sam ti u poruci da moramo svratiti do bolnice! - E pa, budući da nisi ništa rekla kad si ušla u auto, pretpostavio sam da si se predomislila. Osim toga, nemamo vremena. - Ali let nam je tek poslijepodne! - Avion polijeće u tri, što znači da se moramo prijaviti u dvanaest. - Ali obećala sam joj! Rekla sam Millie da ću je ujutro posjetiti! - Kada? Kad si joj to rekla? Ne sjećam se toga. - Kad sam se oprostila s njom u kolima hitne pomoći! - Bila je sva smušena; teško da se uopće toga sjeća. - To ne mijenja na stvari! Osim toga, rekla sam mami da ćemo svratiti, i ona je to sigurno rekla Millie. - Da si prvo mene pitala, rekao bih ti da to neće biti moguće. - Kako sam te mogla pitati kad te nije bilo!? Jack, molim te, okreni se i vrati, imamo dovoljno vremena. Prijava za let možda i počinje u dvanaest, ali ćemo se moći prijaviti i mnogo kasnije. Obećavam ti da se nećemo dugo zadržati. Samo je želim vidjeti. - Bojim se da to ne dolazi u obzir. - Zašto si takav? - zavapila sam. - Znaš kakva je Millie, znaš da neće razumjeti ako se ne pojavim. - Onda je nazovi i objasni joj. Nazovi je i reci da si pogriješila. Od ljutnje sam briznula u plač. - Nisam ja ništa pogriješila - zajecala sam. Imamo dovoljno vremena, i ti to znaš! Budući da me nikad prije nije vidio da plačem, ponadala sam se da će shvatiti koliko se nerazumno ponaša, makar me je bilo sram što pribjegavam suzama. A kad je autom u zadnjem trenutku skrenuo s ceste prema izlazu za benzinsku postaju, obrisala sam oči i ispuhala nos, pomislivši kako će me ipak poslušati. - Hvala ti - rekla sam mu dok je zaustavljao auto. Ugasivši motor, okrenuo se prema meni: - Slušaj me, Grace, i slušaj me pažljivo. Ako želiš otići i vidjeti Millie, možeš. Lijepo izađi iz auta i uzmi taksi do bolnice. Ja ću nastaviti prema aerodromu, a ti ako odlučiš otići do bolnice, zaboravi na putovanje na Tajland sa mnom. To je sve.
Odmahnula sam glavom, a niz obraze mi je krenuo novi potok suza. - Ne mogu vjerovati - plakala sam. - Da me voliš, ne bi me tjerao da biram između tebe i Millie. - A ipak upravo to činim. - Kako da biram? - potišteno sam ga pogledala. - Pa volim vas oboje! On je samo razdraženo uzdahnuo. - Žalosti me što od toga praviš takvu dramu. Stvar je zapravo jednostavna. Zar ćeš doista odbaciti naš brak samo zato što se odbijam vratiti da posjetimo Millie sad kad smo već gotovo došli do aerodroma? Zar ti doista tako malo značim? - Ne, naravno da ne - rekla sam, progutavši slinu i suze. - A ne misliš li da sam bio dovoljno velikodušan ranije i da se nikad nisam žalio koliko vremena moramo provoditi s Millie svakog vikenda? - Bio si - odgovorila sam žalosno. Zadovoljan odgovorom, kimnuo je. - Dakle, što si izabrala, Grace? Aerodrom ili bolnicu? Svog muža ili svoju sestru? Mene ili Millie? - Tebe, Jack - rekla sam skrušeno. - Tebe, naravno. - Dobro. A sad, gdje ti je putovnica? - U torbici - promrmljala sam. - Daš mi je? Dohvatila sam torbicu, izvadila putovnicu i pružila mu je. - Hvala. - Spremio ju je u unutrašnji džep sakoa. Ne rekavši više ni riječi, ubacio e u brzinu, izvezao se s odmorišta i vratio nazad na autocestu. Usprkos ovome što se upravo dogodilo, još nisam mogla vjerovati da me neće odvesti da vidim Millie i pitala sam se, nije li ovo nekakav test, a budući da sam izabrala njega, ponadala sam se da će me sad odvesti u bolnicu. Međutim, kad sam shvatila da idemo u pravcu aerodroma, preplavio me je očaj, ne samo zbog Millie, već i zato što u proteklih šest mjeseci nisam ni naslutila ovo naličje Jackova karaktera. Nije mi palo na pamet da bi mogao biti išta drugo nego najljubazniji, najrazumniji muškarac u svemiru. Nagonski sam mu htjela reći da zaustavi auto i pusti me van, ali sam se bojala što bi se dogodilo da mu to stvarno kažem. S obzirom na njegovo raspoloženje, Bog zna bi li doista ispunio svoju prijetnju i otišao na Tajland bez mene. A da to učini, što bi to značilo za mene, za nas, za naš brak? Kad smo stigli na aerodrom, meni je već bilo mučno.
Dok smo čekali u redu za prijavu, Jack mi je predložio da nazovem mamu i kažem joj da nismo mogli navratiti do bolnice. Čim prije to učinim to će biti bolje za sve. Još zbunjena njegovim ponašanjem, učinila sam što mi je rekao. Umjesto mame avila se automatska sekretarica i nisam znala osjećam li nervozu zbog toga ili olakšanje. Odvagujući situaciju, odlučila sam da je možda i bolje što ne mogu razgovarati s Millie, pa sam ostavila poruku u kojoj sam objasnila da sam krivo shvatila kad je let i da ne bismo stigli svratiti do bolnice. Zamolila sam mamu da poljubi Millie za mene i da joj kaže kako ću je nazvati čim stignemo na Tajland. Kad sam završila, Jack se nasmiješio i primio me za ruku. Po prvi put u životu sam ju poželjela istrgnuti. Kad smo došli na red, Jack je objasnio hostesi da smo novopečeni mladenci i da smo imali grozno vjenčanje jer je djeveruša, koja ima Downov sindrom, pala niz stube i slomila nogu. Bio je toliko šarmantan da nam je hostesa dala prvi razred. To me uopće nije oraspoložilo - štoviše, to što je iskoristio Millie da osvoji hostesine simpatije samo mi se još više gadilo. Stari Jack nikada ne bi napravio ništa slično. Pomisao da ću s nekim tko se pretvorio u potpunoga stranca provesti dva tjedna činila mi se stravičnom. Ali ni alternativa - da mu kažem kako neću s njim na Tajland - nije bila ništa bolja. Kad smo prošli graničnu kontrolu obuzeo me je osjećaj da sam napravila najveću grešku u svom životu. Još me je više zbunilo kad je Jack u čekaonici sjeo pored mene, otvorio novine, i zagrlio me jednom rukom, kao da nema nijedne brige na ovome svijetu. Odbila sam šampanjac koji su nam ponudili, nadajući se da će Jack primijetiti kako nisam raspoložena za slavlje. On je međutim svoju čašu razdragano primio, ničime ne pokazujući da osjeća strašan jaz koji se otvorio između nas. Uvjeravala sam se da to što se dogodilo među nama nije ništa doli ljubavničke čarke, jamica na glatkoj i dugoj cesti bračne sreće, ali sam duboko u sebi znala da je stvar puno ozbiljnija. Očajnički razbijajući glavu mislima o tome gdje sam pogriješila, prisjetila sam se svega, od trenutka kad sam iskoračila iz kupaonice prije nepuna dvadeset i četiri sata, i tada mi e sinulo da je to možda bilo u trenutku kad sam ostavila one uspaničene poruke na mobitelu. No znala sam da to nije bio razlog; znala sam da je sve Jackova krivica, edino što sam bila preumorna da shvatim zašto. Odjednom sam postala nestrpljiva da uđem u avion, nadajući se da ću nakon četrnaest sati posluživanja i pažnje doći na Tajland boljeg raspoloženja. Budući da u čekaonici nisam htjela ništa pojesti, do ukrcavanja me je uhvatila očajnička glad jer sam zbog živciranja preskočila i doručak. Kad smo se smjestili u svoja sjedala, Jack je postao pažljiv i brinuo se da dobijem sve što poželim, tako da sam se ipak malo oraspoložila. Kako sam se počela opuštati, tako su mi se počele
sklapati oči. - Umorna? - pitao me Jack. - Aha - kimnula sam. - I strašno gladna. Ako zaspem, hoćeš li me probuditi kad dođe večera? - Naravno. Zaspala sam i prije nego što smo poletjeli. Kad sam napokon otvorila oči, kabina e bila u mraku i svi su izgledali kao da spavaju. Samo je Jack bio budan i čitao novine. Pogledala sam ga negodujući: - Zar ti nisam rekla da me probudiš za večeru? - Nisam ti htio smetati. Ali ne brini, za par sati će poslužiti doručak. - Ne mogu čekati do doručka. Nisam jela od jučer! - Onda zamoli stjuardesu da ti nešto donese. Strijeljala sam ga pogledom preko onoga strašnog jaza koji se otvorio među nama. U onom drugom životu, prije nego što smo se vjenčali, on bi sam pozvao stjuardesu. Kamo je nestao onaj savršeni kavalir? Zar je sve bila samo fasada koja je prekrila njegovu pravu narav plaštem dobrohotnosti i raspoloženja samo kako bi me osvojio? Svjestan mojega pogleda, odložio je novine. - Tko si ti, Jack? - tiho sam ga pitala. - Tvoj muž - rekao je. - Ja sam tvoj muž. - Primivši me za ruku, primakao ju je usnama i poljubio. - U dobru i zlu. U zdravlju i bolesti. Dok nas smrt ne rastavi. Zatim je pustio moju ruku i pritisnuo zvonce da pozove stjuardesu. Odmah je došla. - Molim Vas, možete li mojoj ženi donijeti nešto za jelo? Bojim se da je propustila večeru. - Naravno, gospodine - nasmiješila se stjuardesa. - Eto - rekao je Jack kad je otišla. - Zadovoljna? - Zatim je podigao novine, a meni je laknulo što ne vidi kako mi na oči naviru bijedne suze zahvalnosti. Kad sam dobila obrok, brzo sam ga pojela i zatim zaspala, nemajući posebne potrebe razgovarati s njime. Spavala sam sve dok avion nije počeo slijetati u Bangkok. Na vlastito inzistiranje, Jack je dogovorio sav aranžman za naše bračno putovanje sam, jer je htio da to bude iznenađenje za mene. On je na Tajlandu bio već nekoliko puta, tako da je znao najbolja mjesta za odsjesti. Makar sam mu nekoliko puta dala do znanja da me zanima Koh Samui, nisam imala pojma kamo zapravo
idemo. Zato sam se razočarala kad smo, umjesto da nastavimo prema domaćim letovima, krenuli prema parkiralištu za taksije. Nedugo zatim bili smo na putu prema središtu Bangkoka. Usprkos sebi, obuzelo me uzbuđenje zbog gradske vreve, makar je buka bila strašna. Još sam se više uzbudila kad je taksi usporio pred hotelom The Golden Temple jer je to bio najljepši hotel koji sam ikad vidjela. Umjesto da se pred njim zaustavimo, taksi je produžio dalje sve dok nismo stigli do solidnog ali ne i toliko luksuznog hotela nekih tristo metara niže niz ulicu. Predvorje je izgledalo bolje nego što je dala naslutiti hotelska fasada, ali kad smo došli u sobu i shvatili da je kupaonica toliko sićušna da se u njoj Jack jedva može istuširati, očekivala sam da će se odmah okrenuti i napustiti hotel. - Savršeno - rekao je, skinuvši sako i objesivši ga u ormaru. - Bit će sasvim dobro. - Jack, ti se šališ - rekla sam gledajući po sobi. - Zar je to najbolje što si možemo priuštiti? - Vrijeme je za buđenje, Grace. Izgledao je tako ozbiljan da sam se zapitala zašto mi već nije palo na pamet da je možda izgubio posao, i što sam više razmišljala o tome, bila sam uvjerenija da je to savršeno objašnjenje za takvu naglu promjenu ponašanja. Ako mu je ta vijest priopćena u petak navečer, razmišljala sam grozničavo, vjerojatno je u subotu otišao do ureda dok sam se ja kupala, kako bi sredio stvari s partnerima prije nego odemo na medeni mjesec. Naravno da mi ništa nije htio reći na dan vjenčanja, a moj posjet Millie bila je tek blijeda sjena u usporedbi s mukom kroz koju je on prolazio! Nije ni čudo da je htio pričekati sve dok ne stignemo na Tajland da mi objasni što se dogodilo, a budući da je zamijenio hotelsku rezervaciju za neku jeftiniju, čini se da mu nije uspjelo ispregovarati da dobije svoj posao natrag. - Što se dogodilo? - pitala sam ga. - Bojim se da je san završio. - Nije važno - ohrabrim ga, uvjeravajući samu sebe da je to možda najbolja stvar koja nam se mogla dogoditi. - Snaći ćemo se nekako. - Kako to misliš? - Pa, sigurna sam da ti neće biti problem naći drugi posao ili čak pokrenuti vlastiti ako želiš. A ako stvarno bude gusto, ja uvijek mogu ponovno početi raditi. Ne bi to bio isti posao kakav sam imala, ali sam sigurna da bi me ponovno uzeli za neko drugo radno mjesto.
Pogledao me kao da ga zabavlja to što govorim. - Grace, nisam dobio otkaz. Zagledala sam se u njega. - O čemu se onda radi? On je počeo žalosno odmahivati glavom: - Trebala si izabrati Millie, stvarno to mislim. Osjetila sam kako mi se žmarci spuštaju niz kičmu. - Što se događa? - ponovila sam, pokušavajući smiriti glas. - Zašto se ponašaš ovako? - Zar ti ne razumiješ što si učinila, zar ne razumiješ da si mi prodala dušu? I Millieinu, kad smo već kod toga. Naročito njezinu. - Prestani! - rekla sam mu oštro. - Prestani igrati igre sa mnom! - Nisu to nikakve igre. - Njegov smireni glas samo je izazvao paniku u meni. Počela sam zvijerati po sobi, podsvjesno tražeći izlaz iz ove situacije. - Sad je prekasno - dodao je - prilično prekasno. - Ne shvaćam - rekla sam, gušeći se u jecaju. - Što ti zapravo želiš? - Upravo ono što sam i dobio - tebe... i Millie. - Millie nisi dobio, a nisi dobio ni mene. - Zgrabila sam torbicu i pogledala ga bijesno. - Ja se vraćam nazad u London. Pustio me je da dođem do vrata. - Grace? Okrenula sam se polako jer nisam bila sigurna kako ću reagirati kad mi kaže ono što sam znala da će mi reći, da je sve ovo jedna glupa šala. Niti sam htjela da vidi olakšanje na mome licu, jer nisam mogla podnijeti pomisao na to što bi se dogodilo da me je pustio da prekoračim prag. - Što? - rekla sam hladno. Gurnuo je ruku u hlače i izvadio moju putovnicu. - Nisi li nešto zaboravila? Držeći je između palca i kažiprsta, njihao mi je njome pred nosom. - Bez ovoga se ne možeš vratiti u Englesku, znaš? U stvari, bez ovoga ne možeš nikamo. Ispružila sam ruku. - Vrati mi je, molim te. - Neću. - Jack, vrati mi putovnicu! Ne šalim se! - Čak i da ti je dam, kako ćeš do aerodroma bez novaca?
- Imam ja novce - odbrusila sam mu svisoka, sretna da sam uzela sa sobom neke bahte prije polaska na put. - Osim toga, imam i kreditnu karticu. - Ne - rekao je, odmahujući žalosno glavom - nemaš. Više ne. Hitro sam otvorila torbicu i primijetila da u njoj nema ni novčanika ni mobitela. - Gdje su mi novčanik i mobitel? Što si učinio s njima? - Bacila sam se na njegovu putnu torbu i prekopala ju ne bi li ih tamo pronašla. - Nećeš ih tu naći - rekao je, zabavljajući se. - Samo gubiš vrijeme. - Zar doista misliš da me možeš ovdje zadržati kao zatvorenika? Da me možeš spriječiti da odem? - E tu - rekao je svečano - dolazi Millie. Naježila sam se. - Što hoćeš time reći? - Gledaj na to ovako: što misliš da će se dogoditi s njom ako joj prestanem plaćati internat? Možda je smjeste u umobolnicu? - Ja ću platiti školarinu. Ostalo mi je dovoljno novca od prodaje kuće. - Ako se sjećaš, novce si prebacila meni da kupim namještaj za našu novu kuću, što sam i učinio. A što se tiče ostatka, e pa, on je sad moj. Tebi nije ostalo ništa, Grace, ni novčića. - Onda ću se vratiti na posao. A tebe ću tužiti za ostatak novca - zarežala sam bijesno. - Ne, nećeš. Prije svega, nećeš se vraćati na posao. - Ne možeš me spriječiti. - O, itekako mogu. - Kako? Ovo je dvadeset i prvo stoljeće, Jack. Ako se ovo doista događa, a nije samo neka bolesna šala, zar doista misliš da ću ostati u braku s tobom? - Mislim... zato što nemaš izbora. Hajde, sjedni malo, pa ću ti objasniti zašto. - Ne zanima me. Vrati mi moju putovnicu i dovoljno novca da se vratim u Englesku, i sve ćemo ovo zaboraviti kao strašnu pogrešku. Ostani ovdje koliko želiš, a kad se vratiš svima ćemo reći da smo shvatili kako brak nije za nas i da smo se odlučili rastati. - Hvala ti na velikodušnoj ponudi. - Zastao je na trenutak kao da razmišlja o njoj, a ja sam se uhvatila kako ne dišem. - Jedini je problem taj što ja ne griješim. Nikad
nisam i nikad neću. - Molim te, Jack - rekla sam očajno - molim te, pusti me. - Reći ću ti što ću učiniti. Ako sjedneš, sve ću ti objasniti, baš kao što sam ti obećao. A ako i nakon što čuješ što ti imam za reći odlučiš otići, pustit ću te. - Obećaješ? - Imaš moju riječ. Brzo sam odvagala mogućnosti i kad sam shvatila da ih nemam, sjela sam na rub kreveta, što dalje od njega. - U redu, nastavi. Kimnuo je glavom. - Međutim, prije nego što počnem, reći ću ti jednu tajnu, samo da shvatiš koliko ozbiljno to mislim. Pogledala sam ga nepovjerljivo: - Koju? Nagnuo se prema meni, a u kutovima usana mu je zatitrao osmijeh. - Nema domaćice - šapnuo je.
SADAŠNJOST rativši se kući nakon ručka s Diane i Esther, po običaju se popnem u svoju sobu na V katu. Čujem ključ kako zaključava bravu, a nekoliko minuta kasnije spusti se i roleta s vanjske strane kao dodatna mjera sigurnosti za nemoguć slučaj da nađem načina kako otključati vrata i spustiti se niza stube do hodnika. Sluh mi je već toliko osjetljiv zahvaljujući potpunoj tišini u kojoj živim - bez glazbe i televizije - da čujem i crna dvorišna vrata kako se otvaraju, a potom i grebanje guma po šljunku prilaznog puta. Za razliku od inače, ovaj put nisam uznemirena njegovim odlaskom jer sam danas jela. Jednom se nije vratio tri dana, tako da sam već bila spremna pojesti i sapun u kupaonici. Osvrnem se uokolo po sobi koja je moj dom već šest mjeseci. Skromna je: tek krevet, prozor s rešetkom i još jedna vrata, koja vode u malenu kupaonicu - moj jedini izlaz u drugi svijet u kojem su tuš, umivaonik, komadić sapuna i ručnik njegovi jedini ukrasi. Premda poznajem svaki centimetar ove dvije prostorije, ne prestajem ih pretraživati pogledom jer stalno razmišljam da mi je možda promaknulo nešto što bi mi moglo učiniti život podnošljivijim - možda neki klin kojim bih mogla izgrepsti poruku na rubu kreveta ili makar ostaviti nekakvoga traga u slučaju da odjednom nestanem. Ali nema ničega. Ionako mi Jack nije namijenio smrt. Ono što mi je namijenio mnogo je prepredenije, i kao i uvijek kad razmišljam o onome što dolazi, usrdno molim Boga da pogine u prometnoj nesreći vraćajući se kući s posla, ako ne oš večeras, a ono barem prije kraja lipnja kad će Millie doći živjeti s nama. Jer ednom kad dođe, bit će prekasno. Nema knjiga, nema papira i olovke s kojima bih mogla ubiti vrijeme. Provodim dane viseći u vremenu poput ljudske svjetiljke. Tako me barem Jack vidi. U stvarnosti međutim čekam i iščekujem da se ukaže makar i najmanja prilika. A morat će se ukazati, jer ako ne budem vjerovala u to, kako ću izdržati? Kako da nastavim s ovom travestijom u koju se pretvorio moj život? Danas sam gotovo povjerovala da mi se ukazala prilika, što je, kad bolje razmislim, bilo prilično glupo od mene. Kako mi je uopće moglo pasti na pamet da će me Jack samo tako pustiti da odem na ručak sama i iskoristim priliku da pobjegnem od njega? Vjerojatno zato što još nikad nije otišao tako daleko, već mu je bilo dovoljno da se poigrava s mojim nadanjima. Jednom me je prilikom, zbog koje sam se pred Diane morala praviti da sam zaboravila kako se trebamo naći na ručku, odvezao na
pola puta do restorana, a onda se okrenuo, smijući se mome zgrčenom izrazu lica od očajanja što mi je izmakla još jedna prilika. Često razmišljam o tome da ga ubijem, ali ne mogu. Prije svega, nemam čime. Ne mogu do lijekova, noževa ili bilo kakvog tupog alata, jer se pobrinuo za ama baš sve. Zamolim li ga za aspirin zbog glavobolje, a on ga se udostoji donijeti, pričeka me da ga progutam, tako da ga ne mogu sakriti i malo po malo, glavobolju po glavobolju, nakupiti dovoljno tableta da ga njima otrujem. Svaki mi obrok donese na plastičnom tanjuru s plastičnim priborom za jelo i plastičnom čašom. Kad pripremam večeru za goste on je uvijek sa mnom i pažljivo me promatra dok vraćam noževe na svoje mjesto, ne bih li koji sakrila kod sebe i upotrijebila ga kad se ukaže prilika. Osim toga, sam reže ono što je potrebno. A i kakva mi korist od toga da ga ubijem? Pošalju li me u pritvor ili zatvor, što će se dogoditi s Millie? Ipak, nisam oduvijek bila ovako pasivna. Prije nego što sam potpuno shvatila koliko sam bespomoćna, padale su mi na pamet sjajne ideje kako da pobjegnem od njega. Na kraju su se uvijek pokazale promašenima i svaki put bih platila groznu cijenu. Ustanem s mjesta na kojem sam sjedila na krevetu i pogledam kroz prozor na vrt. Rešetke su tako gusto postavljene da nema smisla razbiti staklo i pokušati se provući između njih, a izgledi da nađem pogodan predmet pomoću kojega bih se uspjela provući ravni su nuli. Čak i da nekim čudom pronađem nešto u rijetkim prilikama kad mi je dopušteno izaći iz kuće, ne bih ga mogla uzeti sa sobom jer je Jack uvijek sa mnom. On je moj čuvar. Zatvorski. Ne dopušta mi da ikamo odem bez njega, čak niti u restoranski WC. Jack misli da ću, ako me ispusti iz vida makar na dvije sekunde, iskoristiti tu priliku da nekome kažem u kakvoj sam nevolji, da zatražim pomoć, da pobjegnem. Ja to, međutim, ne bih učinila, više ne, osim ako sam sto-posto sigurna da će mi netko povjerovati, jer moram misliti na Millie. Ona je razlog zbog kojeg ne vičem upomoć na cesti ili u restoranu - ona i činjenica da je Jack daleko uvjerljiviji i vjerodostojniji od mene. Pokušala sam jednom i ispala potpuna luđakinja, dok je Jack pobrao silnu sućut što se mora nositi s mojim nesuvislim trabunjanjem. U mojoj sobi nema sata, ni onog ručnog, ali sam se već dobrano izvještila u procjeni vremena. Zimi je lakše jer noć pada rano, ali ljeti ponekad uopće nemam predodžbe koliko je sati kad se Jack vrati kući s posla. Moglo bi biti i sedam i deset. Koliko god to groteskno zvučalo, bude mi lakše kad ga čujem da se vratio. Otkad ga nije bilo tri dana, užasava me pomisao da ću umrijeti od gladi. To je namjerno učinio da me nauči pameti. Ako sam išta shvatila o Jacku, to je da je sve što čini i kaže promišljeno do posljednje pojedinosti. Ponosi se sobom što uvijek govori istinu i
uživa u tome da sam ja jedina koja zna što se krije iza njegovih riječi. Ono što je rekao na večeri, da će Milliein dolazak dati novu dimenziju našem životu tek je jedan primjer njegovih dvosmislenih izjava. Drugi je primjer izjava da ga e činjenica da ću učiniti sve za Millie natjerala da shvati kako sam ja žena za koju će se brinuti do kraja života. Koliko mogu procijeniti, večeras je došao kući oko osam. Čujem kako se ulazna vrata otvaraju i odmah zatvaraju, njegove korake, tresak ključeva o stolić u hodniku. Zamišljam ga kako uzima mobitel iz džepa i nekoliko trenutaka kasnije kako mobitel uz zveket pada na stolić pored ključeva. Zatim nastupi tišina, pa otvaranje vrata garderobe i zvuk vješanja sakoa. Dovoljno ga poznajem da znam kako će odmah otići u kuhinju i natočiti si viski, ali to znam samo zato što je moja soba iznad kuhinje, pa sam naučila razlikovati zvukove. Njegova večer je tek počela. I doista, koju minutu kasnije - nakon što je, pretpostavljam, pregledao poštu čujem ga kako ulazi u kuhinju, otvara ormar, vadi čašu i zatvara ormar. Čujem ga kako hoda do ledenice, otvori ju, povuče ladicu, vadi posudu za led; čujem krckanje posude i zvonki udarac kockica leda o dno čaše, jedne za drugom. Čujem ga kako odvrće slavinu, puni posudu za led, vraća ju u ladicu, zatvara ladicu, zatvara vrata ledenice, uzima bocu viskija koja stoji sa strane, odvrće čep, toči ga u čašu, vraća čep, vraća bocu otkud ju je uzeo, uzima čašu, promiješa led i viski u čaši. Nije da ga čujem kako otpija prvi gutljaj, ali ga mogu vidjeti u mislima kako to čini, jer uvijek prođe nekoliko sekundi prije nego što čujem njegove korake kad krene iz kuhinje u hodnik, pa u svoju radnu sobu. Možda mi večeras i donese nešto za jesti, ali jela sam za ručak, pa me nije briga ni ako mi ne donese. Kad se radi o mojim obrocima, nema tu nekog pravila i reda. Možda dobijem obrok ujutro, možda navečer, a možda ga uopće ne dobijem. Ako mi ga donese za doručak, to mogu biti žitarice i čaša iscijeđenoga voćnog soka ili neko voće i voda. Navečer to može biti obrok od tri slijeda i čaša vina ili samo sendvič i mlijeko. Jack zna da nema ničeg utješnijeg od rutine, pa ne dopušta ništa što bi i naličilo na rutinu. I premda toga nije svjestan, zapravo mi tako pomaže. Bez rutine nema opasnosti da se naviknem i prestanem misliti svojom glavom. A upravo to moram - misliti svojom glavom. Grozno je ovisiti o nekome da će ti zadovoljiti najosnovnije životne potrebe, makar, zahvaljujući slavini u kupaonici, barem neću umrijeti od žeđi. Istina, mogla bih umrijeti od dosade jer nemam čime ispuniti dane koji se protežu unedogled. Večere za goste, od kojih sam ranije toliko strepila, postale su mi neka vrsta zabave. Čak i uživam u sve većim izazovima koje Jack postavlja pred mene u pogledu jelovnika, jer
kad mi uspije, kao što mi je uspjelo prošle subote, taj okus pobjede čini mi život podnošljivijim. Takav je moj život. Nekih pola sata nakon što se vratio kući čujem mu korake na stubištu, a zatim i na odmorištu. Čujem ključ kako otključava bravu. Vrata se otvore i vidim na pragu svog prekrasnog muža psihopata. Pogledam s iščekivanjem prema njegovim rukama, ali ne drže pladanj. - Dobili smo e-mail od Millieine škole; žele razgovarati s nama. - Zastane kako bi me promotrio. - O čemu bi to htjeli razgovarati, pitam se? Protrnem od jeze. - Nemam pojma - odgovorim, sretna što ne može vidjeti kako mi srce sve jače lupa. - E pa, nema nam druge nego da doznamo, zar ne? Janice je izgleda rekla gospođi Goodrich da namjeravamo ponovno posjetiti Millie ove nedjelje, pa je ova predložila da navratimo ranije kako bismo popričali s njom. - Zatim nastavi: - Toplo se nadam da e sve u redu. - Sigurno je - kažem smirenije nego što se osjećam. - I bolje ti je. Zatim ode, zaključavši vrata za sobom. Premda mi je drago što je gospođa Goodrich poslala e-mail, jer to znači da ću opet vidjeti Millie, obuzme me nekakav nemir. Ovo je prvi puta da nas poziva da dođemo u školu na razgovor. Millie zna da ne smije ništa reći, ali se ponekad pitam razumije li što se doista događa. Sigurno nema pojma što je sve na kocki, jer ja joj to nikad ne bih rekla. Sve me više pritišće nasušna potreba da razriješim ovu noćnu moru u kojoj smo se našle - zahvaljujući meni - tako da se moram tjerati da duboko dišem kako me ne bi obuzela panika. Moram se podsjećati da imam još četiri mjeseca pred sobom da uhvatim priliku, ukaže li se, i izvučem nas iz ovoga, jer nam nitko drugi ne može pomoći. Jedine osobe koje bi to možda mogle, jer bi im neki iskonski nagon rekao da sam u nevolji, nalaze se na drugoj strani svijeta, i to ranije nego što su namjeravali zahvaljujući Jacku. Toliko je lukav taj čovjek. Vrlo, vrlo lukav. Sve što sam mu ikad rekla iskoristio e protiv mene. Da mu barem nikad nisam govorila koliko su mi roditelji bili užasnuti kad se Millie rodila ili kako su brojali dane dok nisam ispunila obećanje i uzela Millie k sebi tako da oni napokon mogu otići na Novi Zeland. To mu je dalo priliku da iskoristi njihov strah kako se ne bih predomislila pa da oni moraju preuzeti Millie na brigu. Onog vikenda kad me je zamolio da ga upoznam sa svojim roditeljima nije to
učinio zato da od moga oca isprosi moju ruku već da ga upozori kako sam rekla Millie da će ići s njima na Novi Zeland, jer da se ja hoću udati i osnovati vlastitu obitelj. Moj je otac umalo umro od iznenađenja, što je Jack vješto iskoristio da mu predloži da čim prije ode iz zemlje. Tako je vješto maknuo jedine ljude koji bi mogli pomoći. Sjednem na krevet, pitajući se kako da prebrodim ostatak večeri, a zatim i noći. San nikako da mi dođe na oči, jer sad mi nad glavom još visi i sastanak s gospođom Goodrich. Objektivno gledajući, to bi bila izvrsna prilika da joj istresem cijelu istinu, da me Jack drži u zatočeništvu, da namjerava činiti neizrecivo zlo Millie i da ju usrdno zamolim da mi pomogne i pozove policiju. Ali to sam već probala i iskusila. Jack bi iste sekunde smislio kako da me uništi, ako samo i zucnem nešto drugo na sastanku. Ne samo da bih završila posramljena i jadnija nego što sam sada, već bi se Jack pobrinuo da mi to i naplati. Ispružim ruke pred sebe; ne mogu smiriti njihovo drhtanje. Postane mi jasno ono što je Jacku bilo jasno od samog početka - da je strah najveća prepreka.
PROŠLOST ako to misliš? - pitala sam ga, sjedeći na rubu kreveta u našoj hotelskoj sobi, K razmišljajući zašto sam, u trenutku kad mi je rekao da biram idem li u bolnicu posjetiti Millie ili s njim na Tajland, još uvijek vjerovala da je dobar čovjek, usprkos svemu što se dogodilo do našeg vjenčanja. - Upravo tako kako sam rekao: nema domaćice. Uzdahnula sam, umorna od njegovih besmislenih zagonetki. - Što mi zapravo hoćeš time reći? - Želim ti ispričati priču. Priču o jednom dječaku. Želiš li je čuti? - Ako to znači da ćeš me pustiti da odem - da, baš bih je voljela čuti. - Odlično. - Privukao je jedini stolac u sobi i sjeo mi sučelice. - Bio jednom jedan dječak koji je živio u dalekoj zemlji s majkom i ocem. Kad je oš bio jako mali, dječak se bojao svog snažnog i moćnog oca, a majku je jako volio. Ali kad je shvatio da je majka slaba i beskorisna i da se nije u stanju zaštititi od oca, dječak ju je počeo prezirati. Radovao se užasu u njezinim očima kad bi ju otac odvlačio u podrum i zaključavao sa štakorima. - Ta spoznaja da njegov otac može utjerati toliki strah u kosti drugoga ljudskog bića pretvorila je dječakov strah u divljenje, i otac mu je postao uzor. Nije prošlo mnogo, a majčini su krici, koje je mogao čuti kroz daske na podu, postali glazba za njegove uši, a vonj njezina straha opojan miris. Toliko mu se to svidjelo da je počeo žudjeti za tim osjećajem, pa kad mu je otac prepustio uzde, dječak je sam odvodio majku u podrum, naslađujući se majčinim usrdnim zaklinjanjem da bude milostiv i da u ne ostavlja tamo samu. I dok bi se tako opijao glazbom i mirisom njezina užasa, poželio bi da to traje vječno. - Jedne noći, kad je dječak navršio trinaest godina, majka je uspjela pobjeći iz podruma dok je otac radio na zemlji. Dječak je shvatio da ako ode, više nikad neće čuti zvuk njezina straha, pa ju je udario kako bi ju zaustavio. Ona je vrisnula od bola, pa ju je udario opet. I opet. I što je više vriskala to ju je on jače udarao. Čak i kad je pala na pod nije se mogao zaustaviti. Gledajući njezino krvavo, smrskano lice, pomislio je kako je nikad nije vidio tako lijepu. - Čuvši majčino zapomaganje, otac je dotrčao i odgurnuo dječaka, koji je sjedio
na njoj. Međutim, bilo je prekasno, jer je već bila mrtva. Otac ljutito udari dječaka, ali mu dječak uzvrati. Kad je stigla policija, dječak im reče da je otac ubio majku i da u je on pokušao zaštititi. I tako je otac završio u zatvoru, na veliko dječakovo zadovoljstvo. - Kako je dječak odrastao, tako je počeo žudjeti za nekim svojim kome bi mogao tjerati strah u kosti kad god i kako god poželi. Nekime koga bi držao skrivenim od svijeta, nekime tko nikome ne bi nedostajao. Znao je da je teško naći takvu osobu, ali e bio uvjeren da će je naći bude li dovoljno uporan. I dok ju je tražio, tražio je i načina da zadovolji svoju žudnju. I znaš li što je učinio? - Odmahnula sam ukočeno glavom. - Postao je odvjetnikom koji se bavi slučajevima zlostavljanja u obitelji. A znaš li što je zatim učinio? Nagnuo se i prislonio usta na moje uho. - Oženio je tebe, Grace. Više nisam mogla disati. Cijelo vrijeme dok je govorio odbijala sam vjerovati da e taj dječak iz priče baš on, ali se sad nisam mogla prestati tresti. Cijela mi se soba zaljuljala pred očima, a on se naslonio i ispružio noge, zadovoljna izraza lica. - Eto, sad ti meni reci je li ti se svidjela priča? - N-nije - odgovorila sam drhtavim glasom - ali sam je poslušala do kraja. Mogu li sad otići? - Pokušala sam ustati, ali me on gurnuo natrag na krevet. - Bojim se da ne možeš. Prestravljena, počela sam plakati. - Obećao si. - Jesam li? - Molim te, molim te, pusti me. Neću reći nikome ovo što si mi ispričao, obećajem. - Naravno da ćeš reći. Odmahnula sam glavom. - Ne, ne, neću. Zašutio je na trenutak, kao da odvaguje. - Stvar je u tome, Grace, da te ne mogu pustiti jer te trebam. - Spazivši užas u mojim očima, čučnuo je pored mene i duboko udahnuo kroz nos. - Savršeno - izdahnuo je. Način na koji je to rekao samo me je još više prestravio i odmaknula sam se od njega. - Ne brini, neću te ozlijediti - rekao je, ispruživši ruku da me pogladi po obrazu. - Nisam te zato doveo ovdje. Ali, vratimo se malo na priču. Elem, dok sam tako čekao da nađem nekoga svoga, radio sam na tome da steknem ugled. Prvo sam smišljao koje
bi mi prezime savršeno pristajalo i tako postao Angel (anđeo). Dvojio sam da uzmem ime Gabriel, Gabriel Angel, ali mi se učinilo da bi to bilo malo previše, pa sam malo razmišljao i istraživao i tako saznao da se mnogi pozitivci u filmovima zovu Jack. Tako je nastao Jack Angel. Tada sam si našao i savršen posao. - Zadovoljan sobom, odmahnuo je glavom. - Nikako se ne prestajem čuditi toj ironiji - Jack Angel, zaštitnik zlostavljanih žena. Ali trebao mi je još i savršen život. Kad muškarac navrši četrdesetu bez žene na vidiku, ljudi se počnu svašta pitati. Možeš onda zamisliti što sam osjetio kad sam ugledao tebe i Millie u parku. Svoju savršenu ženu i svoju... - Nikad! - grunula sam. - Nikad ti neću biti savršena žena. Ako misliš da ću ostati u braku s tobom nakon ovoga što si mi ispričao, da ću imati tvoju djecu... Presjekao me je, prasnuvši u smijeh. - Djecu! Znaš li ti koja je najteža stvar koju sam morao učiniti u životu? Nije to bilo ubiti vlastitu mater ili poslati oca u zatvor. To mi je bilo jednostavno, zadovoljstvo zapravo. Ne, najteže što sam ikada morao učiniti bilo je jebati se s tobom. Kako samo to nisi primijetila, kako si mogla biti slijepa na sve moje izgovore? Kako nisi vidjela da kad sam se konačno poševio s tobom, da mi e to bio odvratan, neprirodan napor? Zato me i nije bilo sinoć. Znao sam da očekuješ da vodimo ljubav. Napokon, bila je to naša prva bračna noć. Ali i sama pomisao da ću opet morati prolaziti kroz to samo da održim privid bila je previše za mene. Vidiš, dakle, ne očekujem od tebe da mi rađaš djecu. Kad ljudi počnu postavljati pitanja, reći ćemo im da imamo poteškoća, a s vremenom će prestati postavljati pitanja jer je to nepristojno. Jedino što mi trebaš biti je moja žena, i to samo nazivno. Nisi ti moja nagrada, Grace, već Millie. Razrogačila sam oči: - Millie? - Da, Millie. Ona će savršeno zadovoljiti sve moje potrebe. Za šesnaest mjeseci bit će moja, i ja ću konačno imati ono čega sam se tako dugo morao odricati. Ona neće nedostajati nikome, osim tebi. Ne, ne namjeravam je ubiti - tu grešku neću ponoviti. Skočila sam na noge. - Zar ti doista misliš da ću ti ja dopustiti da Millie padne i dlaka s glave? - Zar ti misliš, kad bih ja to doista i htio, da bi me ti mogla spriječiti? - Potrčala sam prema vratima. - Zaključana su - rekao je s dosadom. - Upomoć! - viknula sam, udarajući šakom po vratima. - Upomoć! - Učini to još jednom i više nikad nećeš vidjeti Millie - zarežao je. - Vrati se i sjedni. Izbezumljena od užasa, nastavila sam lupati po vratima i vikati upomoć.
- Upozoravam te, Grace. Sjeti se što sam ti rekao o spremanju Millie u umobolnicu. Znaš li koliko mi je jednostavno to urediti? - Pucnuo je prstima. Ovoliko. Bijesno sam se okrenula prema njemu. - Moji roditelji to nikad ne bi dopustili! - Zar ti stvarno misliš da će oni dotrčati iz svog udobnog Novog Zelanda kako bi e spasili i poveli sa sobom? Čisto sumnjam. Nema te osobe, Grace, koja može spasiti Millie. Čak ni ti. - Ja sam njezina zakonska skrbnica! - dreknula sam. - Baš kao i ja. A ja imam i dokument koji to potvrđuje. - Nikad ne bih pristala da je smjeste u umobolnicu! - A što ako se dokaže da ni ti nisi zdrave glave? Kao tvoj muž, ja bih postao odgovoran i za tebe i za Millie i mogao bih činiti što me je volja. - Pokazao je na vrata. - Evo, izvoli, nastavi lupati po vratima i vikati upomoć. To će mi biti temelj za dokazivanje ludila. - Ti si taj koji je lud - prosiktala sam. - Očito. - Ustao je, odšetao do noćnog ormarića, izvukao telefon iz utičnice, izvadio nožić iz džepa i presjekao žicu. - Dat ću ti malo vremena nasamo da dobro razmisliš o svemu što sam ti kazao, a kad se vratim ponovno ćemo razgovarati. Hajde, sjedni sad na krevet. - Neću. - Ne budi naporna. - Nećeš me zaključati u ovoj sobi! Prišao mi je polako. - Ne tjeraj me da te ozlijedim iz jednostavnog razloga što se možda neću moći zaustaviti. Ali ako budem morao, ozlijedit ću te. - Podigao je ruke, a a sam ustuknula, očekujući udarac. - Osim toga, ako umreš, što će onda biti s Millie? Ukočila sam se od straha kad je spustio ruke na moja ramena, misleći kako će me uhvatiti za gušu. On me je međutim grubo odvukao i gurnuo na krevet. Laknulo mi je da me nije zadavio i da sam još uvijek živa. Kad sam se sabrala čula sam kako se vrata otvaraju i skočila s kreveta, ali je on kliznuo kroz njih i zatvorio ih za sobom prije nego što sam ga uspjela sustići. Udarila sam šakom po vratima i zazvala ga da me pusti van. Čula sam njegove korake u hodniku, a kad je njihov zvuk zamro, stala sam zvati upomoć. Vikala sam i vikala, ali se nije pojavio nitko. Izbezumljena, spuznula sam na pod i plakala.
Prošlo je dosta vremena prije nego što sam se sabrala. Ustala sam i prišla klizećim vratima koja vode na balkon, ali ih nisam mogla otvoriti, koliko god snažno vukla. Istegnula sam se koliko sam mogla da vidim što ima preko balkona, ali osim plavoga neba i krovova zgrada nisam vidjela ništa drugo. Naša je soba bila na šestome katu na kraju dugačkog hodnika, tako da s jedne strane nije bilo susjedne sobe. Zato sam prišla suprotnome zidu i snažno udarila nekoliko puta, ali nitko nije odgovarao s druge strane, pa sam pretpostavila da je većina gostiju otišla razgledavati grad. Napokon, bilo je rano poslijepodne. Razmišljajući što da učinim, sjetila sam se naših kovčega na krevetu i počela kopati po njima ne bih li pronašla nešto čime ću se izvući iz sobe. Nije bilo ničega. Moja pinceta i škarice za nokte su nestali. Uopće mi nije bilo jasno kako je Jacku uspjelo izvaditi ih iz mog nesesera, a da ga ja nisam vidjela. Međutim, budući da je neseser bio u mojem kovčegu, pretpostavila sam da ih je Jack izvadio i prije nego što smo napustili Englesku, najvjerojatnije još u hotelu, dok sam bila u kupaonici. Ponovno su mi grunule suze na oči pri pomisli da sam se samo dvadeset i četiri sata ranije radovala braku niti ne sluteći kakve me strahote čekaju. Potiskujući osjećaj panike koji me je gušio, natjerala sam se razumno promisliti što mogu učiniti. Zazivati pomoć lupajući po zidu koji me dijeli od susjedne sobe nije imalo smisla sve dok ne čujem da su se njezini gosti vratili. Palo mi je na pamet da gurnem poruku ispod vrata u hodnik u nadi da će ju netko zamijetiti i biti dovoljno znatiželjan da ju pročita. Ali u mojoj torbici više nije bilo ni penkale, ni ruža, ni olovke za oči. Jack je predvidio svaki moj potez. Počela sam mahnito pretraživati sobu ne bih li našla bilo što korisnoga. Nije bilo ničega. Poražena, sjela sam na krevet. Da se nisu čuli daleki zvukovi otvaranja i zatvaranja vrata u hotelu, pomislila bih da je napušten. Ma koliko ovi zvukovi bili utješni, užasavao me osjećaj izgubljenosti. Bilo mi je teško povjerovati da se ovo stvarno događa; čak sam pomislila da sam se našla u nekoj izopačenoj televizijskoj emisiji u kojoj ljude dovode u nemoguće situacije, a gledatelji promatraju kako se u njima snalaze. Iz nekog razloga, ta mi je ideja da sam na ekranu i da me gleda milijun ljudi pomogla da se malo odmaknem od svega i objektivno sagledam koje su mi opcije. Znala sam da ako budem razmišljala o stravičnoj Jackovoj priči neću moći ostati sabrana. Zato sam legla na krevet i usmjerila sve misli na ono što ću učiniti kad se Jack vrati - što ću mu reći, kako ću se ponašati. Osjetila sam kako tonem u san i premda sam mu se pokušala oduprijeti, kad sam ponovno otvorila oči bio je već mrak. Do mene je s ulice dopirao zvuk noćnog života. Ustala sam s kreveta i prišla vratima.
Ni sama ne znam zašto - možda zato što sam još bila sanjiva - primila sam kvaku i pokušala ju okrenuti. Kad sam shvatila da vrata nisu zaključana i da su se odmah otvorila, bila sam toliko iznenađena da mi je trebalo neko vrijeme da se priberem. Pokušavajući shvatiti što se dogodilo, sinulo mi je da zapravo uopće nisam čula zvuk zaključavanja kad je otišao, već sam uzela zdravo za gotovo da su vrata zaključana, pa ih nisam ni pokušala otvoriti. Sjetila sam se također da ni u jednom trenutku nije rekao da će me zaključati - to sam sve sama umislila. Pomislivši koliko sam se uspaničarila i kako sam lupala po vratima i zidu, obuzeo me sram. Mora da je Jack umirao od smijeha dok je odlazio. Na oči su mi grunule bijesne suze. Žmirkajući, podsjetila sam se da su kod njega moja putovnica i novčanik, i da sam, s obzirom na okolnosti, njegova zatočenica. Ako ništa drugo, međutim, mogla sam izaći iz sobe. Tiho sam otvorila vrata i, strepeći da Jack vreba na mene u hodniku, natjerala se pogledati niz njega. Bio je prazan. Vratila sam se u sobu, pronašla cipele, uzela svoju torbicu i izašla. Potrčala sam prema dizalu, ali sam se pri pomisli da bih mogla naletjeti na Jacka u njemu predomislila i krenula niz stube. Preskakala sam ih, ljuta na sebe što sam izgubila toliko vremena misleći da sam zaključana. Kad sam stigla u hotelsko predvorje prepuno ljudi osjetila sam ogromno olakšanje. Duboko sam udahnula da se smirim i odlučno prišla recepciji gdje smo se tek nekoliko sati ranije Jack i ja prijavili. Bila sam sretna što je noćna mora nestala. - Dobra večer, mogu li Vam pomoći? - obratila mi se nasmiješena, mlada recepcionarka. - Možete, hvala. Htjela bih nazvati britansko veleposlanstvo - odgovorila sam, trudeći se zadržati smirenost. - Moram se vratiti u Englesku, ali sam izgubila putovnicu i novac. - Oh, jako mi je žao - rekla je ona skrušeno. - Možete li mi reći broj svoje sobe? - Ne sjećam ga se, ali znam da je soba na šestom katu. Zovem se Grace Angel i došla sam danas popodne s mužem. - Soba 601 - potvrdila je, pogledavši na monitor. - Znate li možda gdje ste izgubili putovnicu? Možda u zračnoj luci? - Ne, imala sam je sa sobom kad smo stigli u hotel - odgovorila sam, nasmijavši se nesigurno. – Nisam je zapravo izgubila; kod muža je, zajedno s novčanikom. On mi ih je uzeo, i sad se ne mogu vratiti u Englesku. - Pogledala sam ju molećivo. - Možete li mi ikako pomoći?
- Gdje Vam je muž, gospođo Angel? - Nemam pojma. - Htjela sam joj reći da me je zaključao u sobu, ali sam se na vrijeme zaustavila, jer je to bila moja uobrazilja. - Otišao je prije nekoliko sati i uzeo moju putovnicu i novce sa sobom. Slušajte, biste li mi mogli nazvati britansko veleposlanstvo, lijepo Vas molim? - Pričekajte samo na trenutak da porazgovaram s upraviteljem. - Uputivši mi osmijeh pun razumijevanja, otišla je do čovjeka koji je stajao malo dalje od nas. Dok mu je objašnjavala o čemu se radi, bacio je pogled prema meni i ja sam mu se kiselo nasmiješila, po prvi puta svjesna da sam neuredna. Požalila sam što se nisam sjetila presvući iz svoje zgužvane odjeće. Kimajući glavom, nasmiješio mi se uljudno, a zatim je primio slušalicu i počeo nazivati. - Smjestite se negdje udobno dok ne riješimo problem - predložila je mlada recepcionarka, vrativši se meni. - Ne treba, hvala. Vjerojatno ću i sama morati razgovarati s nekim iz veleposlanstva. - Shvativši međutim da je upravitelj poklopio slušalicu, krenula sam prema njemu. - Što su rekli? - Sve je u redu, gospođo Angel. Sjednite i odmorite se dok čekate. - Znači li to da dolazi netko iz veleposlanstva da me pokupi? - Kako bi bilo da samo sjednete na trenutak? - Grace? - Naglo sam se okrenula i ugledala Jacka kako žuri prema meni. - Sve je u redu, Grace, ovdje sam. Osjetila sam kako me prožima strava. - Makni se od mene! - kriknula sam. Okrenula sam se prema recepcionarki, koja me preplašeno gledala. - Pomozite mi, molim Vas, ovaj je čovjek opasan! - Sve je u redu, Grace - rekao je Jack umirujućim glasom i žalosno se nasmiješio upravitelju. - Hvala Vam što ste mi javili da je ovdje. Hajde, Grace - nastavio je kao da se obraća djetetu - vratimo se nazad u sobu da se lijepo naspavaš. Sutra ćeš se osjećati mnogo bolje. - Ne želim spavati! Samo se želim vratiti u Englesku! - Svjesna da nas ljudi gledaju sa znatiželjom, pokušala sam spustiti ton. - Vrati mi moju putovnicu, Jack. I novčanik i mobitel - rekla sam mu, ispruživši ruku. - Odmah. Uzdahnuo je. - Zašto mi to uvijek činiš?
- Vrati mi moju putovnicu, Jack. Odmahnuo je glavom. - Vratio sam ti putovnicu još na aerodromu i ti si je spremila u torbicu, kao i uvijek. - Ti dobro znaš da nije u torbici - rekla sam i položila ju na pult recepcije. Pogledajte i sami - obratila sam se recepcionarki, a glas mi je drhtao od uzbuđenja. Počela sam ju istresati na pult. - Nema ni pasoša ni novčanika. On ih je uzeo i... - zastala sam, iznenađena što vidim i jedno i drugo kako ispadaju iz torbice zajedno sa šminkom, četkom za kosu, paketićem vlažnih maramica, mobitelom i bočicom tableta koje nikad prije nisam vidjela. - Ti si ih tamo spremio! - viknula sam, optužujući Jacka. - Vratio si se dok sam spavala i spremio ih unutra! - Okrenula sam se prema upravitelju: - Kunem vam se da ih prije nije bilo u torbici. Uzeo ih je i izašao, uvjerivši me da sam zaključana u sobi. Upravitelj me zbunjeno gledao. - Pa vrata se mogu otvoriti iznutra. - Mogu, ali me je on prevario da mislim kako su zaključana! - Još dok sam to izgovarala, bilo mi je jasno koliko zvučim histerično. - Mislim da mogu objasniti - ubacio se Jack, protresavši u ruci bočicu s tabletama. - Zaboravila si uzeti svoj lijek, zar ne? - Nisam ja na nikakvim lijekovima; to nisu moji lijekovi. Ti si ih stavio unutra! dreknula sam. - Sada je stvarno dosta, Grace - prekinuo me odlučnim glasom. - Pričaš gluposti! - Možemo li mi kako pomoći? - ponudio se upravitelj. - Želite li čašu vode? - Možete - rekla sam. - Nazovite policiju. Ovaj je čovjek opasan kriminalac! Nastao je zaprepašteni tajac. - Istinu vam govorim! - dodala sam očajno, jer su iza mene ljudi počeli šaputati. - Ubio je vlastitu majku. Molim Vas, nazovite policiju! - Upravo na takvo ponašanje sam Vas upozoravao - uzdahnuo je Jack, obrativši se upravitelju. - Nažalost, ovo joj nije prvi ispad. - Primio me za podlakticu. - Hajde, Grace, idemo. Otresla sam se. - Molim vas, samo pozovite policiju! - Mlada me recepcionarka gledala s nelagodom. - Molim Vas! - kumila sam. - Govorim vam istinu! - Slušaj, Grace - prekinuo me Jack, hineći iscrpljenost. - Ako doista želiš nazvati policiju, samo izvoli. Ali sjeti se što se posljednji put dogodilo. Nismo mogli
napustiti zemlju dok nisu istražili tvoje tvrdnje i kad su ustanovili da je sve uobrazilja zaprijetili su da će nas tužiti za lažnu prijavu. A to je bilo u Americi. Nisam siguran da će policija u ovoj zemlji biti toliko dobronamjerna. Raskolačila sam oči. - Kakav posljednji put? - Iskreno vam savjetujem da u ovo ne uvlačite policiju - rekao je upravitelj zabrinuto. - Naravno, osim ako za to nemate dobar razlog. - Imam itekako dobar razlog! Ovaj je čovjek opasan! - Ako gospođa Angel doista želi otići, možda bi bilo najbolje da nazovemo taksi da je odveze do zračne luke, budući da je pronašla svoju putovnicu - predložila je nervozno mlada recepcionarka. Zahvalno sam ju pogledala. - Da, da, svakako to učinite! - rekla sam i počela trpati stvari natrag u torbicu. - Odmah ga nazovite. - Zar ćeš doista igrati ovu igru do kraja? - pitao me Jack, kao da se miri sa sudbinom. - Itekako! - Onda mi ne preostaje ništa drugo. - Okrenuo se prema upravitelju: - Iskreno Vam se ispričavam zbog ovog ispada. Možete li reći nekom od osoblja da isprati moju ženu do sobe da pokupi svoju prtljagu? - Naravno. Kiko, hoćeš li ispratiti gospođu Angel do sobe dok ja zovem taksi? - Hvala Vam - rekla sam i krenula za Kiko do dizala nesigurnim korakom, jer su mi se noge tresle od uzbuđenja. - Mnogo Vam hvala. - Nema na čemu, gospođo Angel - odgovorila je ljubazno. - Znam da mislite kako sam vjerojatno luda, ali vas uvjeravam da nisam nastavila sam, osjećajući da joj dugujem makar kakvo objašnjenje. - Sve je u redu, gospođo Angel, ne morate mi ništa objašnjavati. - Nasmiješila se e i pozvala dizalo. - Morate nazvati policiju - rekla sam joj. - Kad odem, nazovite policiju i recite im da je moj muž, gospodin Angel, opasan kriminalac. - Uvjerena sam da će upravitelj sve to riješiti. Vrata od dizala su se otvorila, i ja sam ušla za njom, svjesna da mi ni na trenutak nije povjerovala da je Jack opasan ili kriminalac. Nije mi međutim bilo važno, jer
sam odlučila sama nazvati policiju čim sjednem u taksi. Stigle smo na šesti kat i ja sam krenula za njom niz hodnik prema našoj sobi. Izvadila sam ključ iz torbe, otvorila vrata i uzmaknula, odjednom neodlučna da uđem. Bezrazložno međutim, jer je sve bilo kako sam i ostavila. Prišla sam svome kovčegu i prekopala ga da izvadim izvadim čistu odjeću. odjeću. - Bit ću brza - rekla sam i povukla se u kupaonicu. - Idem se samo presvući. Svukla sam se na brzinu, malo osvježila vodom i ponovno obukla. Dok sam umotavala prljavu odjeću u klupko, osjetila sam se fizički i mentalno osnaženom. Ne želeći više gubiti ni trenutka, otvorila sam vrata, ali i prije nego što sam zakoračila iz kupaonice, sijevnula je neka ruka i gurnula me natrag dok mi je druga začepila usta da uguši krik. - Jesi li uživala u onom malom scenariju koji sam ti namjestio? - pitao me Jack, unijevši mi se u lice. - Ja sam silno uživao, a što je još bolje, ubio sam dvije muhe ednim udarcem. Prije svega, ti si se pred desetcima ljudi pokazala neuravnoteženom osobom. Upravo u ovom trenutku, upravitelj piše izvještaj o tvome ispadu. Drugo, nadam se da si sad naučila da sam uvijek korak ispred tebe. - Zašutio je, kako bi mi njegove riječi sjele. - Evo što ćemo sad učiniti. Ja ću maknuti ruku s tvojih usta, ali ako ispustiš i jedan glas, našopat ću te s dovoljno tableta da te ubijem i onda ću tvoju smrt prikazati kao samoubojstvo jedne neuravnotežene žene. Dogodi li se to, kao Milliein jedini preživjeli skrbnik, održat ću svoje obećanje i dovesti je da živi u našoj krasnoj kući sa mnom. Jedino što onda tebe neće biti tamo da ju zaštitiš. Jesam li bio asan? asa n? Kimnu Kimnula la sam. - Izvrsno. Maknu Maknuoo je j e ruk r ukuu s moji usta i odvuk o dvukao ao me iz kupaonice do d o kreveta. kreve ta. - Sada me pažljivo poslušaj. Svaki put kad pokušaš pobjeći, bilo da lupaš na vrata ili il i se obratiš nekome nekome ili il i se jednostavno jednostavno daš u bijeg, bije g, cijenu za to to će platiti pl atiti Millie. Zbog ovog sad pokušaja, na primjer, neću ti dopustiti da je posjetiš za vikend nakon što se vratimo, koliko god to ona očekivala. Učiniš li i sutra kakvu sličnu glupost, nećemo otići ni narednog vikenda. Trebam li govoriti dalje? Tvoju ćemo odsutnost opravdati nekim gadnim želučanim smetnjama koje si pokupila na Tajlandu, a ta može trajati tjednima. Dakle, ako želiš ponovno vidjeti Millie u neko dogledno vrijeme, predlažem predla žem ti da činiš sve što ti kažem kažem.. Počela sam se nekontrolirano tresti, ne samo zbog prijetećega glasa već i zbog strašne spoznaje da sam, vrativši se u sobu po kovčeg, propustila svoju možda jedinu priliku pril iku da mu pobjeg pobje gnem. nem. Nije mi trebao taj kovčeg, kovčeg, mogla sam s am sasvim mirno mirno otići i bez njega, njega, ali kad ga je Jack spomenu spomenuoo činilo mi se sasvim sasvi m razum razumno otići otići po njega. njega. Da
nije predložio da me netko isprati, možda bih i posumnjala u njegove motive. A da sam ranije shvatila kako vrata nisu zaključana i da nisam zaspala, ne bi mi bio mogao vratiti putovnicu, mobitel i novčanik u torbu. - Vjerojatno se pitaš bi li stvar ispala drugačije da si napravila nešto drugo, priznaj priznaj - rekao je, j e, zabavljajući se. - Da ti skratim muk muke: e: odgovor je: j e: ne bi. Ispalo bi isto. Da si se spustila u predvorje prije nego što sam ti stigao vratiti putovnicu, novčanik i mobitel, stavio bih ti ih u kovčeg nakon što bi napustila sobu. Trebala si već shvatiti da sam te cijelo vrijem vrij emee držao na oku. oku. Onda Onda bih pred svima rekao da si ih vjerojatno zametnula, pa bih zamolio upravitelja da te otprati do sobe da ih potražiš. Stvar je u tome, Grace, da te dobro poznajem. Znam kako ćeš se ponašati. Znam što ćeš reći. Znam čak i to da ćeš prije nego što odemo iz Tajlanda opet pokušati pobjeći, što će dakako biti veoma glupo od tebe. Ali s vremenom ćeš naučiti, jer nemaš drugog izbora. - Nikad - zajecala zajecal a sam. - Nikad Nikad ti se neću predati. - E pa, živi bili pa vidjeli. A evo što ćemo sad učiniti: naspavat ćemo se i sutra ujutro spustiti na doručak. Kad budemo prolazili pored recepcije, ti ćeš se ispričati za svoj ispad i naglasiti kako se ne želiš vratiti u Englesku. Poslije doručka, za vrijeme kojega ćeš me zaljubljeno promatrati, ja ću napraviti nekoliko lijepih fotografija izvan hotela, tako da možemo pokazati prijateljima koliko ti je lijepo bilo ovdje. Zatim ćeš se ti, mila, dok ja budem sređivao neke stvari, otići sunčati na balkon, tako da do povratka povratka u Eng Englesku lesku dobiješ dobije š lijep lij ep ten. ten. Krenuo je odvezivati cipele. - Nakon svog ovog uzbuđenja, odjednom se osjećam umornim. - Ja nemam namjeru spavati s tobom u istom krevetu! - Onda spavaj na podu. I ne trudi se bježati, stvarno nema smisla. Uzela sam pokrivač s kreveta i sjela na pod, umotavši se u njega, ukočena od straha. Premda mi je nagon govorio da dam petama vjetra čim mi se ukaže prilika, razum mi je govorio da će biti mnogo jednostavnije pobjeći i riješiti ga se zauvijek ako se strpim do povratka u Englesku. Pokušam li opet pobjeći ovdje na Tajlandu i ne uspijem, razmišljala sam, ne želim ni pomisliti što će mi učiniti. Mislio je da me poznaje, poznaje, da zna što ću učiniti. učiniti. Predvidio Predvi dio je da ću ć u još jednom j ednom poku pokušati šati pobjeći. pobj eći. Jedino što sam mu mogla učiniti jest da ga izbacim iz ravnoteže, natjeram ga da povjeruje kako me je porazio. Koliko god se željela maknuti od njega, moj najvažniji cilj bio je vratiti se u Eng Englesku svojoj Millie. Mil lie.
SADAŠNJOST edjeljno je jutro i vozimo se prema Millieinome internatu. Toliko sam nervozna od strepnje o čemu to gospođa Goodrich želi pričati s nama da mi je sad drago što Jack utros nije donio doručak. Nije donio ništa niti jučer, što znači da nisam ništa jela još od ručka u restoranu u petak. Ne znam zašto mi ne želi dati jesti, ali je to vjerojatno zato što mi je Esther pomogla s desertom, a on to smatra varanjem, jer je dobro znao da nakon njegovog spominjanja Millieine sobe neću biti u stanju sama dovršiti desert. U ovom bolesnom svijetu koji je Jack stvorio za mene ima mnogo stvari koje ne smijem, a jedna od njih je bacati hranu. Srce mi počne lupati čim smo ušli u ured gospođe Goodrich, tim više jer nam se pridruž pridr užila ila i Janice sumornog sumornog izraza lica. Bu Budući dući da još nismo nismo vidjeli vidjel i Millie, pretpostavljam da ona ni ne zn znaa da smo smo Jack i ja ovdje. Srećom, Srećom, nisam se trebala brinuti brinuti - oni nam samo samo žele reći da joj je školski školski liječnik lij ečnik propisao propis ao sredstvo za smirenje koje uzima prije spavanja, jer inače ne može zaspati. - Hoćete reći da uzima tablete za spavanje? - pitam. - Da - odgovori gospođa Goodrich. - Dakako, davali bismo ih uz Vaše dopuštenje dopuštenje i samo samo po potrebi. - Ja nemam ništa protiv. Što ti kažeš, mila? - obrati mi se Jack. - Ako je to za Millieino dobro. - Ne, nemam ništa protiv, ako liječnik smatra da joj trebaju - kažem polako. Jedino ne bih htjela htjela da d a postane ovisna o lijekovim l ijekovimaa za spavanje. - Nadam se da joj j oj liječnik l iječnik nije nije propisao propis ao ništa snažno snažno - kaže kaže Jack Jac k. - Ma ne, nikako, ove se tablete mogu dobiti bez recepta - odgovori gospođa Goodrich i otvori jednu mapu mapu sa stola, izvadi list li st papira i pruž pr užii ga Jacku. - Hvala. Samo ću zapisati naziv, ako se slažete. - U stvari, morala sam joj dati jednu tabletu sinoć jer mi je izgledala posebno uznemireno - doda Janice dok Jack zapisuje naziv tableta u svoj mobitel. - Nadam se da je to u redu. - Naravno - potvrdim. - Već imate moje pismeno dopuštenje da učinite sve što smatrate nužnim dok mene nema. - Ono što nas malo brine je - nadoveže se gospođa Goodrich - postoji li neki
razlog zašto bi Millie odjednom imala poteškoća sa spavanjem? - Zatim nesigurno zastane. - Je li vam se učinila tjeskobnom ili nesretnom kad ste ju posjetili prošli vikend? Jack odmahne glavom. - Meni se činila istom kao i uvijek. - I meni isto, makar je bila malo nezadovoljna što nismo otišli u hotel na ručak dodam. - Taj je hotel iz nekog razloga njeno omiljeno mjesto, dok se Jacku i meni više sviđa restoran pored jezera. Međutim, brzo se oraspoložila. Gospođa Goodrich razmijeni poglede s Janice. - Pitale smo se da razlog možda nije taj što još nije vidjela kuću - kaže. - Sumnjam - požurila sam odgovoriti. - Hoću reći, ona razumije da bismo mi radije da ju vidi kad bude potpuno gotova, a ne da je pola kuće pregrađeno najlonom za prašinu i ljestvama. Osim ako nije nešto tebi rekla, a da ja ne znam, mili? - Ma kakvi - potvrdi Jack - ali ako ju to muči, bit ću više nego sretan da nas posjeti čim završimo njezinu spavaću sobu. Jedino čega se bojim jest da će se zaljubiti u nju i neće htjeti otići - doda sa smijehom. - Ja mislim da nju muči pomisao da mora napustiti ovo mjesto - kažem, bez obzira što mi je srce potonulo. - Ipak je ovo bio njezin dom već sedam godina i tu je bila sretna, zaista sretna. - Zapravo imate pravo - kaže Janice, kimnuvši glavom. - Nije mi to palo na pamet. - A posebno je vezana uz Vas. Možda je možete nekako uvjeriti da ćete uvijek ostati u kontaktu, da ćete je nastaviti viđati i kad ode - nastavim. - Naravno, ako to i sami želite. - Kako da ne! Millie mi je kao mlađa sestra. - U tom slučaju, kažete li joj da ćete ju redovito posjećivati kad se preseli k nama, sigurna sam da ćete joj otkloniti bilo kakve strahove. Jack se smiješi potpuno svjestan što sam upravo učinila. - A ako Millie kaže bilo što, ma kako Vam se činilo nebitnim, ali Vas zabrine, svakako nam to recite. Mi samo želimo da Millie bude sretna - nadoveže se. - Pa samo mogu ponoviti da je Millie velika sretnica što ima vas dvoje - zaključi gospođa Goodrich. - Sretnici smo nas dvoje - skromno ju ispravi Jack. - U stvari, s Grace i Millie u svom životu, smatram se najsretnijim čovjekom na svijetu. - Zatim ustane. - Sada
bismo možda mogli izvesti Millie na ručak. Premda će vjerojatno opet biti razočarana što je ne vodimo u onaj hotel, rezervirao sam stol u jednom novom restoranu. Navodno imaju izvrsnu hranu. Ne želim se previše nadati. Ako nas Jack vodi na novo mjesto, znači da ga je već provjerio. - Idemo danas u hotel? - pita Millie puna nade kad smo došli po nju. - U stvari, ima jedan novi restoran u koji bih te htio odvesti - odgovori joj Jack. - Ja najviše volim hotel - naroguši se Millie. - Drugi put. Hajde, idemo. Millie natmureno krene s nama prema automobilu, vidljivo ljuta što ne može ići u hotel. Uspijem ju primiti za ruku i stisnuti je, a ona se potrudi malo odobrovoljiti, svjesna da joj time kažem da bude oprezna. Tijekom ručka Jack pita Millie zašto ne može navečer spavati, a ona mu kaže da čuje muhe kako joj lete oko glave. Pita ju je li joj pomogla tableta koju joj je sinoć dala Janice, a ona kaže da jest, da je jako dobro spavala - „kao beba”. On joj na to kaže da smo pristali na to da ih uzima kadgod joj budu trebale. Millie pita je li se Molly vratila. Meni se stisne grlo, kao i svaki puta kad pomislim na Molly, pa joj Jack pažljivo odgovori da se vjerojatno neće vratiti, da ju je, izgleda, pronašla neka curica koja ne zna da je Molly pobjegla i jako ju voli. Obeća joj da će ju odvesti da sama izabere novo štene čim doseli kod nas. Millieino se lice ozari od sreće, a ja osjetim strašnu potrebu da dohvatim nož sa stola i zarijem mu ga duboko od srce. Jack to, čini se, osjeti, pa dlanom poklopi moju ruku i zamoli konobaricu da odnese tanjure. Konobarica se nasmiješi kad vidi koliko smo privrženi jedno drugom. Nakon deserta Millie objavi da mora na zahod. - Samo izvoli - kaže Jack. Millie pogleda prema meni. - Ideš sa mnom, Grace? Ja ustanem i kažem: - Aha, moram i ja. - Idemo svi - kaže Jack. Krenemo za njim do WC-a, čiji je raspored upravo onakav kakvog sam zamišljala: jedan WC za žene i jedan za muškarce, vrata do vrata. Ženski je WC zauzet, pa čekamo svi troje - s Jackom u sredini - da se oslobodi. Kad iz njega izađe žena, Jack me čvrsto primi za lakat da mi slučajno ne bi palo na pamet da joj kažem kako je moj muž psihopat.
Millie nestane u WC-u, a žena nam uputi smiješak. Točno znam što vidi: dražestan par koji se ne može odvojiti ni sekunde jer je strašno zaljubljen. I ponovno shvatim u kakvoj se beznadnoj situaciji nalazim. Sad me već hvata očaj da nitko nikad neće početi sumnjati u apsolutno savršenstvo naših života. Svaki put kad se nađemo s prijateljima, čudim se koliko su blesavi da doista vjeruju kako se Jack i ja nikad ne svađamo, da se slažemo u apsolutno svemu, da ja, jedna inteligentna tridesetdvogodišnjakinja bez djece mogu biti zadovoljna s time da po cijele dane sjedim kod kuće i izigravam domaćicu. Žudim za nekim tko će postavljati pitanja, tko će biti sumnjičav. Odmah pomislim na Esther. Možda bih trebala paziti što želim. Postane li Jack sumnjičav zbog njezinog propitkivanja, mogao bi zaključiti da ju nekako potičem na to i još više mi zagorčati život. Da nije Millie, rado bih pristala na smrt umjesto na ovaj život kakav imam. Ali isto tako, da nije Millie, ja se sad ne bih našla u ovoj situaciji. Jack mi je sam to rekao: Millie je ona koju želi, ne ja.
PROŠLOST oga jutra na Tajlandu, nakon što sam prethodne noći saznala da sam se udala za T čudovište, nije mi se žurilo da se Jack probudi jer sam znala da ću od toga trenutka morati početi igrati svoju životnu ulogu. Najveći sam dio noći provela psihički se pripremajući na to, prihvativši da ću se, ako se vratim u Englesku živa i zdrava, morati pred njim pretvarati da sam slomljena i preplašena žena. Što se tiče straha, nije me brinulo da ću se morati pretvarati jer me je doista i bilo strah. Bit će mnogo teže pretvarati se da me je slomio, jer sam po prirodi borbena. Međutim, budući da je Jack već predvidio da ću još jednom pokušati pobjeći dok smo na Tajlandu, čvrsto sam odlučila da neću. Odlučila sam da je važno da povjeruje kako sam se već predala. Čuvši ga da se budi, čvršće sam se umotala u svoju deku i hinila da spavam, u nadi da ću ukrasti još malo vremena da se odmorim. Čula sam ga kako silazi s kreveta i prilazi mjestu gdje sam se skutrila uza zid. I ne gledajući, znala sam da me promatra. Koža mi se naježila i srce počelo tako brzo lupati da sam bila sigurna kako osjeća moj strah. No nakon nekoliko trenutaka se odmaknuo. Otvorila sam oči tek kad sam čula da e otvorio vrata kupaonice i krenuo se tuširati. - Znao sam da se praviš da spavaš - čula sam njegov glas odmah pored sebe i kriknula od iznenađenja. - Hajde, ustaj. Moraš se ispričati na recepciji, sjećaš se. Istuširala sam se i obukla pod njegovim budnim okom. Tješilo me to što ga ne zanimam u erotskom smislu, kako mi je sinoć priznao. - Tako - rekao je, kimnuvši s odobravanjem zbog mog izbora haljine. - Sad još samo navuci i osmijeh na lice. - Kad siđemo - promucala sam, želeći to odgoditi. - Odmah sad! - odbrusio je odlučno. - Hoću da izgledaš kao da si zaljubljena u mene. S mukom sam progutala slinu i polako se okrenula prema njemu, ne vjerujući da ću biti u stanju to učiniti. Ali kad sam ugledala nježni izraz na njegovom licu dok me gledao u oči, obuzeo me osjećaj izmještenosti, kao da je sve što se dogodilo u posljednjih četrdeset i osam sati bilo tek san. Nisam mogla sakriti žudnju koju sam osjetila, i kad sam ugledala njegov nježan osmijeh, nasmiješila sam mu se nazad, ne mogavši si pomoći. - Bolje - rekao je. - Neka takav i ostane za vrijeme doručka.
Zgrožena sama sobom što sam, makar na sekundu, zaboravila tko je on, zarumenila sam se od srama. Jack se nasmijao, primijetivši moje crvenilo. - Gledaj na to ovako, Grace: činjenica da te još uvijek privlačim samo će ti olakšati da igraš ulogu zaljubljene ženice. Onako posramljenoj navrle su mi suze na oči, pa sam okrenula glavu. Grozila sam se od pomisli koliko je njegova ljepota u nesrazmjeru sa zlom u njemu. Ako je mene mogao prevariti - ako je mogao, makar na sekundu, natjerati me da zaboravim sve što znam o njemu - kako će meni uspjeti uvjeriti bilo koga da je on vuk u janjećoj koži? Dizalom smo se spustili u hotelsko predvorje i kad smo prolazili pored recepcije Jack me je odveo do upravitelja i stajao pored mene, obgrlivši me rukom, dok sam se a ispričavala za sinoćnji ispad. Lagala sam da sam zbog promjene vremenske zone zaboravila uzeti lijek na vrijeme. Bila sam svjesna da me Kiko promatra s druge strane pulta i ponadala se da joj nešto - možda neka vrsta ženske solidarnosti - govori kako je ono sinoć bilo stvarno i s razlogom. Možda je i požalila kad se sinoć odjednom u sobi pojavio Jack dok sam se presvlačila u kupaonici i rekao joj da može ići. Završivši sa svojom isprikom, bacila sam pogled prema njoj, želeći joj dati do znanja da je ovo samo gluma i da ipak nazove veleposlanstvo. Ona je međutim, baš kao i ranije, samo skrenula pogled. Upravitelj je dobroćudno otklonio moju ispriku i osobno nas ispratio na terasu do stola okupanog suncem. Premda nisam bila gladna, natjerala sam se pojesti nešto, er sam bila svjesna da moram čuvati snagu. Dok smo doručkovali, Jack je vodio razgovor o planovima kako ćemo provesti dan tako da nas čuju ljudi sa susjednih stolova. Dakako, ništa se od toga nije dogodilo. Nakon doručka Jack me je odveo niz ulicu do onog hotela s pet zvjezdica koji sam dan prije zamijetila iz taksija. Napravio e nekoliko fotografija sa mnom na ulazu hotela, natjeravši me da se smiješim - što mi e i uspjelo zahvaljujući lijepim sjećanjima u društvu s Millie. Zatim me je otpratio nazad do naše hotelske sobe. - Htjela bih nazvati Millie - rekla sam kad je zatvorio vrata. - Možeš li mi vratiti mobitel, molim te? Odmahnuo je glavom. - Bojim se da ne mogu. - Obećala sam mami da ću nazvati - bila sam uporna - a želim i čuti kako je Millie. - A ja želim da tvoji roditelji pomisle kako se sjajno zabavljaš sa mnom na
medenom mjesecu i da ti je Millie potpuno isparila iz glave. - Molim te, Jack. - Prezirala sam taj svoj molećivi ton u glasu, ali sam morala znati je li Millie dobro, a još očajnije sam htjela čuti mamin glas, samo da me uvjeri da svijet u kojem sam nekad živjela još uvijek postoji. - Ne. - Mrzim te - procijedila sam kroz stisnute zube. - Naravno da me mrziš - rekao je. - Ja ću sad izaći na neko vrijeme, a ti ćeš me pričekati na balkonu, tako da dobiješ dražestan ten s kojim ćeš se vratiti kući. Zato se pobrini da imaš pri ruci sve što ti treba, jer se više nećeš moći vratiti u sobu kad odem. Trebalo mi je malo vremena da shvatim što govori. - Zar me stvarno namjeravaš zaključati na balkonu!? - Upravo to. - Zašto ne mogu ostati u sobi? - Zato što te u njoj ne mogu zaključati. Pogledala sam ga preneraženo. - A što ako moram na WC? - Nećeš moći. Zato to obavi sada. - Pa koliko te neće biti? - Dva, tri sata. Možda četiri. A ako ti slučajno padne na pamet da zoveš pomoć s balkona, toplo ti savjetujem da to ne činiš. Bit ću u blizini. Osluškivat ću te i promatrati. Zato ne čini nikakve gluposti, Grace, upozoravam te. Zbog načina na koji je to rekao prošla me je jeza, ali kad je otišao, teško sam se nosila s iskušenjem da ne vičem upomoć s balkona iz svega glasa. Pokušala sam zamisliti što bi se u tom slučaju dogodilo i zaključila da čak i da mi neki ljudi dotrče u pomoć, pojavio bi se Jack oboružan uvjerljivom pričom o mojim mentalnim tegobama. Ako bi netko i odlučio provjeriti moje navode da sam zatočena i da je Jack ubojica, trebali bi mu tjedni da ih potvrdi. Ja bih možda i mogla prepričati Jackovu priču, a policija bi možda i uspjela pronaći slučaj u kojem je muž nasmrt pretukao ženu, a koji bi odgovarao mojoj priči i tako doći do Jackova oca, ali čak i da on potvrdi da je njegov sin zapravo počinio taj zločin, teško da bi mu netko povjerovao nakon trideset godina, a vjerojatnije je da je Jackov otac ionako mrtav. Usto, kako sam mogla znati da je ta priča istinita? Zvučala je stravično uvjerljivo, ali mi je Jack isto tako mogao lagati samo da me prestraši.
Balkon na kojem sam trebala provesti sljedećih nekoliko sati gledao je na terasu sa stražnje strane hotela. Odozgor sam mogla vidjeti ljude kako se motaju oko bazena, neki da bi plivali, a neki da uhvate sunca. Shvativši da bi Jack mogao biti među njima i svakako me držati na oku bolje nego što bih ja mogla njega, odmaknula sam se od balkonske ograde. Na balkonu su se nalazila dva neudobna drvena vrtna stolca koja ostavljaju rešetkaste tragove na nogama ako predugo sjediš na njima. Bio je tu i jedan stolić, ali nije bilo podstavljene ležaljke koja bi mi čekanje učinila udobnijim. Srećom, sjetila sam se ponijeti ručnik, pa sam od njega napravila jastuk i stavila ga na edan stolac. Jack me je pričekao jedva toliko da stignem uzeti bikini, kremu za sunčanje i sunčane naočale, ali ne i da uzmem knjigu koju sam ponijela sa sobom. Ionako nije bilo važno; znala sam da se neću moći usredotočiti na nju, ma koliko uzbudljiva bila. Nakon samo nekoliko minuta provedenih na balkonu osjećala sam se kao lav u kavezu, što je samo podgrijalo moju želju da pobjegnem, tako da mi je laknulo što je soba do naše prazna, jer u suprotnome ne bih mogla odoljeti iskušenju da zazovem pomoć. Cijeli taj tjedan na Tajlandu bilo je pravo mučenje. Jack bi me povremeno odveo na doručak, ali ne uvijek. Po njegovom odnosu s upraviteljem, shvatila sam da je redovni gost ovoga hotela. Kad bismo i otišli na doručak, Jack bi me odmah nakon toga vratio u sobu i zaključao na balkonu sve dok se ne vrati, a onda bi me pustio da obavim nuždu i pojedem što mi je donio za ručak. Sat ili dva kasnije, natjerao bi me da se vratim na balkon i nestao sve do večeri. Ma kako sve to bilo grozno, neke su mi stvari činile boravak podnošljivijim. Dio e balkona uvijek bio u sjeni u koju sam se mogla skloniti, a budući da sam inzistirala, Jack mi je donosio vodu u boci, mada sam morala biti štedljiva s njom. Nikad me nije puštao nasamo duže od četiri sata u komadu, ali mi je to vrijeme bolno sporo prolazilo. Kad više ne bih mogla podnijeti usamljenost, dosadu, strah i očaj, zatvorila bih oči i mislila na Millie. Koliko god se željela maknuti s balkona, kadgod bi me Jack odlučio izvesti van ne zato što bi se sažalio nada mnom već da snimi prigodne fotografije - to su bili tako ružni trenuci da sam se često radovala povratku u svoju hotelsku sobu. Jednom me je izveo na večeru u prekrasan restoran u kojem me nije prestao fotografirati kroz sve faze objeda. Drugo je pak poslijepodne naručio taksi, pa smo četiri dana obilaska nagurali u četiri sata za fotografiranje, koje je dakako trebalo svjedočiti kako se dobro provodim. Jednoga me popodneva odveo u valjda najbolji hotel u Bangkoku u kojem nam je nekim čudom osigurao pristup privatnoj plaži, a ja sam se morala presvlačiti iz jednog
bikinija u drugi da izgleda kao da su slike napravljene dan za danom. Pomislila sam da Jack vjerojatno ovdje provodi dane dok mene drži na balkonu. Nadala sam se da će se osoblje našega hotela zapitati zašto me tako rijetko viđaju, ali kad me je Jack ednoga jutra odveo na doručak, samo su me uljudno pitali osjećam li se danas bolje i tada sam shvatila da im je rekao kako ne idem u obilaske jer imam želučanih tegoba. Najgore od svega kod tih izleta u normalan život bilo je što su mi ulijevali neku nadu, jer bi se u javnosti Jack pretvorio u onoga muškarca u kojeg sam se bila zaljubila. Na primjer, ponekad bi tijekom objeda, za kojeg bi on izigravao pažljivog i dražesnog muža, zaboravila tko je zapravo. Da nije bio tako dobro društvo, možda bih se i brže sjetila, ali čak i kad bih se sjetila, bilo mi je toliko teško tu sliku zatvorskog čuvara poistovjetiti s muškarcem koji me gleda s obožavanjem s druge strane stola da bih gotovo povjerovala kako sam sve umislila. Zato mi je dvostruko teže padao svaki povratak u grubu stvarnost, ne samo zbog razočaranja, već i zbog srama što sam podlegla njegovom šarmu. Počela bih se unezvijereno osvrtati oko sebe tražeći izlaz, neko mjesto kamo bih mogla pobjeći, nekoga kome bih se mogla povjeriti. Čim bi to primijetio, Jack bi me pogledao silno se zabavljajući i rekao mi: - Bježi! Daj samo, otrči onom čovjeku, ili možda onoj tamo ženi i reci im da te držim zatočenom, da sam čudovište i ubojica. No prije toga se osvrni malo oko sebe. Osvrni se po ovom prekrasnom restoranu u koji sam te doveo i razmisli. Pomisli na finu hranu koju jedeš i fantastično vino u svojoj čaši. Izgleda li ti to kao da si zatvorenica? Izgledam li ja kao čudovište i ubojica? Ne bih rekao. Ali ako želiš, ti samo daj, neću te sprječavati. Baš sam raspoložen za malo zabave. - Ja bih na te riječi zatomila suze i podsjetila se da će sve biti jednostavnije kad se vratimo u Englesku. Početkom našeg drugog tjedna na Tajlandu pala sam u takvu depresiju da sam se edva suspregnula da ne pokušam pobjeći. Ne samo zbog pomisli da ću još šest dana čamiti na balkonu, već i zbog toga što mi je doprlo do svijesti koliko je beznadan moj položaj. Više nisam bila toliko uvjerena da će mi u Engleskoj biti tako jednostavno pobjeći od Jacka, tim više što će tamo na njegovoj strani biti njegova reputacija uspješnoga odvjetnika. Sad mi se i s britanskim veleposlanstvom na Tajlandu činilo da imam bolje izglede da ga prijavim nego s lokalnom policijom kod kuće u Engleskoj. A to nije bilo sve. U protekla tri dana, nakon što je navečer otključao balkonska vrata i pustio me u sobu, Jack bi ponovno krenuo van i rekao mi da će se uskoro vratiti te da ne pokušavam bježati jer će to odmah primijetiti. Ovaj put svjesna da mogu otvoriti vrata sobe iznutra i otići strašno sam se mučila i prizvala svu snagu volje da ne odolim nagonu da pobjegnem. Kao da bi to išta promijenilo. Prve se večeri vratio
nakon dvadeset minuta. Druge nakon sata. Treće je večeri međutim ostao vani sve do edanaest, i ja sam shvatila da me navikava na to da sve duže ostanem sama. Pitala sam se vrijedi li pokušati, budem li imala dovoljno vremena da stignem do britanskog veleposlanstva. Znala sam da se pri tome ne mogu osloniti na hotelsku upravu kao i da bez pomoći neću stići daleko, ali me je činjenica da je soba do nas još od vikenda zauzeta tjerala na pomisao da zamolim susjede za pomoć. Nisam imala pojma otkuda su, jer je zid prigušivao glasove do neprepoznatljivosti, ali sam osluškujući glazbu koju puštaju pretpostavila da se radi o nekom mladom paru. Danju bi uglavnom bili odsutni - na Tajland nitko ne dolazi da vrijeme provodi u hotelskoj sobi, osim ako nije zatvorenik poput mene - ali kad su bili u sobi, povremeno bi netko od njih izišao na balkon da popuši cigaretu. Sudeći po silueti koju bih vidjela kroz pregradno staklo, pretpostavila sam da se radi o muškarcu, a ponekad bih ga i čula kako zaziva ženu na eziku koji mi je izgledao kao španjolski ili portugalski. Osim toga, činilo se da većinu večeri provode u sobi, pa sam zaključila da se radi o mladom bračnom paru na medenom mjesecu i da ostaju u sobi voditi ljubav. Tih bi večeri, osluškujući zvukove lagane glazbe kroz zidove, osjetila kako mi na oči naviru suze, jer tako je trebalo biti i meni. A onda sam, kad se Jack četvrte večeri nije vratio sve do ponoći, postala sigurna u svoju teoriju da me postupno navikava na samoću, uvjeren da se neću usuditi bježati. Nisam imala pojma gdje provodi to vrijeme, ali bi se uvijek vratio sjajno raspoložen, pa sam pretpostavila da je posjećivao nekakvu javnu kuću. Dotada sam - provodeći sate i sate na balkonu razmišljajući u dokolici - već zaključila da je zbog onoga što mi e rekao o seksu sa mnom zapravo homoseksualac i da često dolazi na Tajland kako bi se prepustio onome čemu se ne usuđuje prepuštati kod kuće kako se ne bi doveo u situaciju da ga netko ucjenjuje. Znala sam da mojoj teoriji nešto nedostaje jer ne bi bio kraj svijeta i da netko dozna da je homoseksualac, ali nisam uspjela otkriti što. Pete sam večeri, nakon što se nije vratio u sobu sve do dva ujutro, ozbiljno počela odvagivati svoje opcije. Ostalo nam je još pet dana do povratka u Englesku, a osim što mi se to vrijeme činilo beskrajno dugim, u meni se počela javljati i bojazan da možda i nećemo otići tako skoro. Toga sam jutra, sve nervoznija što se uopće nisam avila Millie, zamolila Jacka da mi obeća kako ćemo ju posjetiti čim se vratimo. Njegov me je odgovor - da toliko uživa u našem bračnom putovanju da razmišlja o produljenju - natjerao u tihi, zatomljeni plač. Rekla sam si da se samo igra sa mnom, da me pokušava izbaciti iz ravnoteže, ali sam se osjećala toliko bespomoćnom da sam većinu dana provela plačući.
Do navečer sam već bila čvrsto odlučila da ću pobjeći. Da nisam bila uvjerena kako su par u susjednoj sobi Španjolci, a ne Portugalci, možda bih i odustala, ali budući da sam naučila ponešto španjolskog tijekom svojih putovanja u Argentinu, bila sam sigurna da ću ih uspjeti uvjeriti kako mi pomoć doista treba. U odluci mi je pomogla i činjenica da se radi o paru, dakle i o ženi kojoj se mogu obratiti. Štoviše, bila sam uvjerena da već znaju da sam u nevolji, jer je muškarac, kad je toga popodneva izašao na balkon da popuši cigaretu, zazvao zabrinuto ženu i rekao joj da čuje kako netko plače. Zbog straha da ih Jack ne vidi kako se naviruju preko balkona, budući da nisam mogla znati promatra li me odnekud, zatomila sam jecaje i potpuno se umirila tako da pomisle da sam se vratila nazad u sobu. Nadala sam se međutim da će mi to što su me čuli da plačem kasnije dobro doći. Nisam ništa poduzimala sve dok nije prošlo tri sata od Jackova odlaska. Već je bilo iza jedanaest, ali sam zaključila da je par još budan jer sam ih mogla čuti kako se kreću po sobi. Pazeći da se ne ponovi prošli fijasko s putovnicom i novčanikom, provjerila sam torbu, kovčeg i sobu. Kako ih nisam pronašla, otišla sam do vrata sobe i polako ih otvorila, moleći se u sebi da ne naletim na Jacka u hodniku. Nije ga bilo, ali sam od straha da se svaki tren ne pojavi stala lupati na vrata španjolskoga para snažnije nego što sam namjeravala. Čula sam muškarca iza vrata kako gunđa, vjerojatno ljut što netko smeta u ovo doba. - ¿Quién es? - javio se s druge strane. - Ja sam vaša susjeda. Molim vas, možete li mi pomoći!? - ¿Qué pasa? - Možete li otvoriti vrata, molim vas? Uto sam čula jasan zvuk dizala kako se zaustavlja na katu na dnu hodnika i počela ponovno lupati na vrata. - Požurite! - viknula sam, a srce mi je skočilo u grlo. - Molim vas! - Kako se pomaknula reza na vratima, a vrata dizala počela otvarati, tako sam kao raketa uletjela u njihovu sobu. - Hvala vam, hvala vam! - zapijukala sam. - Ja... krenula sam, ali mi je glas odmah zamro jer sam, užasnuta, pred sobom ugledala Jacka. - Da budem iskren, očekivao sam te i ranije - rekao je smijući mi se u prestravljeno lice. - Već sam počeo misliti da sam te krivo procijenio i gotovo povjerovao da si ipak poslušala moj savjet i odustala od bježanja. Naravno, za tebe bi bilo bolje da jesi, ali meni onda ne bi bilo ovako zabavno. Moram ti priznati da bih bio razočaran da je sav moj trud bio uzaludan. Kao krpa sam se složila na pod, tresući se od užasa. On je čučnuo pored mene. -
Da pogodim, - tiho je rekao - mislila si da je u susjednu sobu došao par iz Španjolske, zar ne? A kad ono samo ja. Razmisli malo jesi li ikad čula ženu da odgovara? Glas koji si čula došao je s radija. Nisi ju vidjela ni na balkonu, ali si ipak povjerovala da postoji. Dakako, nisi znala da pušim - to mi nije navika - niti da govorim španjolski. Zastao je, pa nastavio tihim glasom, gotovo šaptom: - Također sam ti rekao da bi bilo veoma glupo od tebe da pokušaš pobjeći dok smo još na Tajlandu. A sad kad već esi, što misliš da ću ti učiniti? - Radi što hoćeš - odgovorila sam kroz jecaje - više me nije briga. - Hrabre riječi, ali sam uvjeren da to ne misliš. Na primjer, siguran sam da bi se prepala da te odlučim ubiti, jer bi to značilo da više nikad nećeš vidjeti Millie. - Nećeš me ubiti - odbrusila sam s više samopouzdanja nego što sam ga osjećala. - Imaš pravo, neću. Barem ne zasada. Kao prvo, trebam te da učiniš za Millie ono što ona ne može učiniti sama za sebe. - Ustao je i pogledao me odozgo hladnim pogledom. - Ovdje te, nažalost, ne mogu kazniti, jer ti nemam više što uskratiti. Ali zato što si sad već drugi put pokušala pobjeći, nećemo otići posjetiti Millie ni prvi ni drugi vikend nakon povratka u Englesku. - Ne možeš mi to učiniti! - viknula sam. - O, itekako mogu. Štoviše, upozorio sam te da hoću. - Pružio je ruku prema meni i podigao me na noge. - Hajde, idemo. - Otvorio je vrata i gurnuo me u hodnik. Vrijedilo je platiti dodatnu sobu - rekao je, zatvarajući vrata za sobom. - Gospodin Ho, to će reći upravitelj, imao je puno razumijevanja za to da uzmem sobu samo za sebe s obzirom na tvoje mentalno stanje. I, kakav je osjećaj sad kad znaš da sam te cijelo vrijeme promatrao? - Ne tako dobar kao kad te budem ispraćala u zatvor - zarežala sam. - To se, Grace, nikada neće dogoditi - rekao je, uguravši me nazad u našu sobu. A znaš li zašto? Jer sam blistavo čist. To je bio najgori trenutak u moja dva tjedna boravka na Tajlandu. Ne toliko zbog toga što nisam uspjela pobjeći, već više zbog toga što sam po drugi put upala u Jackovu klopku, koju mi je tako vješto složio. Pokušala sam shvatiti zašto si je dao toliko truda da mi smjesti, budući da inače nisam namjeravala bježati. Možda mu je ednostavno dosadila moja poslušnost, a možda se radilo i o nečem mnogo zlokobnijem; budući da si je uskratio zadovoljstvo da me slomi fizički, možda si je htio priuštiti zadovoljstvo da me slomi psihički. Sama pomisao da će se moje zatočeništvo pretvoriti u neku vrstu psihološke igre ledila mi je krv u žilama. Čak i da
se ukaže nova prilika za bijeg, uvijek bih se bojala da je Jack osmislio cijelu stvar. U tome sam trenutku shvatila da ako ne pobjegnem od njega čim sletimo u Englesku, još prije nego što napustimo zračnu luku, iz kuće će mi biti mnogo, mnogo teže pobjeći. Susprežući očaj, natjerala sam se da razmišljam o tome što mogu učiniti, možda već u avionu ili čim sletimo na Heathrow. Obratim li se nekoj od stjuardesa u avionu čim uzletimo i kažem joj da me Jack drži u zatočeništvu, hoću li uspjeti ostati sabrana i kad me optuži za uobrazilju? Što ako izvuče izvještaj hotelskog upravitelja kao dokaz? Što ću onda učiniti? Ako uspijem zadržati mir i kazati im da Jack meni i sestri sprema veliko zlo, hoću li ih moći uvjeriti da ga provjere dok smo još u zraku? A ako mi i to uspije, hoće li moći utvrditi da je varalica ili će shvatiti da je Jack Angel uspješni odvjetnik koji brani zlostavljane žene? To nisam mogla znati, ali sam čvrsto odlučila da ću reći svoje i podjednako čvrsto odlučila da ću, ako nitko ne bude slušao, napraviti takav metež kad stignemo na Heathrow da će me morati odvesti ili u bolnicu ili u policiju. Nisam previše o tome razmišljala kad smo uzletjeli i kad sam nedugo zatim počela padati u san. Međutim, kad smo sljedećeg jutra sletjeli, bila sam toliko ošamućena da su me morali smjestiti u invalidska kolica da izađem iz aviona i jedva sam uspijevala prevaliti nekoliko nerazumljivih riječi preko usta. Mada nisam mogla čuti što Jack govori liječniku koji me je došao pregledati jer sam bila ošamućena, primijetila sam da u ruci drži bočicu tableta. Svjesna da mi prilika za bijeg curi kroz prste, posljednjim sam snagama pokušala zatražiti pomoć dok su me vozili kroz graničnu kontrolu, ali sve što je izlazilo iz mojih usta bili su nerazgovijetni zvukovi. U autu je Jack zavezao moj pojas, a ja sam se mlitavo naslonila na vrata, nesposobna oduprijeti se snu. Bila sam bespomoćna. Kad sam ponovno došla k sebi, Jack mi je na silu u usta nalijevao jaku kavu koju je kupio na aparatu na benzinskoj postaji. Kava me je malo razbistrila, ali sam i dalje bila smušena i dezorijentirana. - Gdje smo? - pitala sam, zaplićući jezikom i pokušavajući se uspraviti. - Još malo pa smo doma - odgovorio je uzbuđenim glasom od kojega me prožela eza. Vratio se nazad u auto i dok smo se vozili, ja sam pokušavala shvatiti gdje smo, ali nisam prepoznala nijedno ime mjestašaca kroz koja smo prolazili. Nakon otprilike pola sata, auto je skrenuo na neku stazu. - Ha, evo nas, draga ženice - rekao je, usporivši. - Nadam se da će ti se svidjeti. Zaustavili smo se pred ogromnim, crnim, dvokrilnim dvorišnim vratima. Malo niže, vidjela su se manja jednokrilna crna vrata sa zvonom u zidu. Jack je izvadio
daljinski upravljač iz džepa, pritisnuo dugme i velika su se dvokrilna vrata otvorila. Kuća koju sam ti obećao kao vjenčani poklon. Reci, kako ti se čini? Isprva sam pomislila da mi se priviđa od sredstva koje mi je Jack podvalio. Onda sam shvatila da stvarno gledam u istu onu kuću koju smo zajedno nacrtali na listu papira u baru hotela Connaught, istu onu kuću koju mi je obećao pronaći, sve do okruglog prozorčića na krovu. - Vidim da si ostala bez riječi - nasmijao se, uvezavši se u dvorište. Kad smo se zaustavili pred ulaznim vratima, izašao je iz auta, obišao ga i otvorio mi vrata. Ja sam međutim ostala sjediti, pa me je primio ispod pazuha i bez puno obzira izvukao iz auta i odvukao do trijema. Otključao je ulazna vrata i gurnuo me u hodnik, zalupivši vratima za sobom. - Dobrodošla kući - narugao mi se. - Nadam se da ćeš ovdje biti veoma sretna. Hodnik je doista bio prekrasan, s visokim stropom i fantastičnim stubištem. Vrata zdesna bila su zatvorena, baš kao i dvokrilna vrata slijeva. - Sigurno želiš da ti pokažem kuću - nastavio je. - Ipak, ne želiš li prije toga vidjeti Molly? Gledala sam ga netremice. - Molly? - Da, Molly. Nemoj mi reći da si već zaboravila na nju. - Gdje je ona? - pitala sam ga uznemireno, ne mogavši vjerovati da je se nisam nijednom sjetila na Tajlandu. - Gdje je Molly? - U spremištu. - Otvorio je vrata s desne strane stubišta i upalio svjetlo. - Tamo dolje. Dok sam se spuštala za njim u podrum, prepoznala sam pločice s fotografije na kojoj se vidi Molly u košarici. Jack je zastao pred vratima. - Unutra je. Ali prije nego što uđeš, bolje uzmi ovo. - Dohvatio je rolu vreća za smeće koja je ležala na polici, otrgao jednu vreću i pružio mije. - Mislim da će ti trebati.
SADAŠNJOST remda mi dani prolaze sporo, uvijek se začudim kako je brzo došla nedjelja. Danas P se međutim osjećam potišteno, jer se nemam čemu veseliti. To je samo moja pretpostavka, ali čisto sumnjam da će me Jack odvesti u posjet Millie budući da smo već dvije nedjelje zaredom bili u posjetu. Ipak sam se istuširala za slučaj da me iznenadi, pa sušim i tijelo i kosu malenim ručnikom koji mi Jack dopušta držati u kupaonici. Veliki ručnici za kupanje i sušilo za kosu luksuz su iz nekog davno prošlog vremena, baš kao i odlasci frizeru. Sušiti se malim ručnikom zimi je gnjavaža, ali nije sve za zlo. Neizložena vrućini i škarama, kosa mi je postala duga i sjajna, i uz malo domišljatosti uspijevam ju zavezati u čvor da mi ne smeta. Nije uvijek bilo ovako loše. Kad smo prvi put došli u kuću, imala sam mnogo ljepšu spavaću sobu sa svakojakim stvarima da si skratim vrijeme, a koje mi je Jack postupno uskraćivao nakon svakog pokušaja bijega. Prvo sam ostala bez kuhala za vodu, zatim bez radija, a potom i knjiga. Ostavši bez razonode, dosjetila sam se ubiti svakodnevnu dosadu igrajući se odjećom iz garderobe, isprobavajući različite kombinacije samo zato što nemam pametnijeg posla. Nakon još jednog neuspjelog bijega, međutim, Jack me je preselio iz te sobe u susjedni sobičak, ogoljen od svega osim kreveta. Čak si je dao truda postaviti rešetke na prozor. Ostavši bez garderobe, morala sam se osloniti na njega da mi svako jutro donosi odjeću. Uskoro sam se odrekla i toga prava i sada, osim kad izlazimo van, po cijele dane i noći nosim pidžamu. To što mi donosi čistu triput na tjedan ne može mi razbiti monotoniju, tim više što su sve pidžame uvlas iste. Isti je kroj i ista - crna - boja, i ni po čemu se ne razlikuju. Jednom, ne tako davno, sam ga pitala mogu li za promjenu dobiti haljinu da ju nosim preko dana, a on mi je donio zavjesu iz moga starog stana i rekao mi da si ju sama skrojim. U tom je trenutku mislio kako je to smiješno jer nisam imala ni škare, ni iglu, ni konca, ali kad me je sutradan vidio kako ju nosim omotanu poput saronge i kako uživam u promjeni u odnosu na pidžamu, ljutito mi ju je oduzeo, iznerviran mojom domišljatošću. Otuda njegova šala pred Esther i drugima o meni kao krojačici koja radi vlastitu odjeću. Voli me dovoditi u neugodne situacije i gledati kako ću se snaći s nekom njegovom izjavom ležerno ubačenom u razgovor u nadi da ću se toliko spetljati da me može kazniti. Ali ja sam postala prilično dobra u improvizaciji. Zapravo se iskreno nadam da će me Esther i ostale cure podsjetiti na to da osnujemo krojački kružok jer će me ovaj put Jack morati izvlačiti iz te zavrzlame. Za početak mi možda slomi ruku ili zdrobi prste između dovratka i vrata. Zasada me još nije tjelesno ozlijedio, mada povremeno imam dojam da bi volio.
U neko doba poslijepodne čujem zvono na dvorišnim vratima, pa skočim s kreveta i prislonim uho na vrata. Prvi put da se događa nešto uzbudljivo nakon dugo vremena, jer nitko ne dolazi nenajavljen. Osluškujem hoće li Jack nepoznatoga gosta pustiti u kuću ili barem pitati što želi. U kući se međutim ne čuje ništa. Znam da se pravi da nas nema kod kuće. Na njegovu sreću, izvana se kroz dvorišna vrata ne može vidjeti parkirani auto u dvorištu. Nepoznat netko pozvoni još jednom, ovaj put nestrpljivije, i meni odmah padne na pamet Esther. U posljednje sam vrijeme puno razmišljala o njoj, uglavnom zbog načina na koji e ponovila broj svoga mobitela u restoranu prošli tjedan. Što više mislim na to, to sam uvjerenija da je shvatila da ga želim ponovno čuti, a dođe li ikad do toga da ću tražiti nečiju pomoć, to će svakako biti od Esther, a ne od Diane, mada ju duže poznajem. Ostala sam bez svih prijateljica, čak i Kate i Emily, za koje sam mislila da će uvijek biti tu za mene. Oni rijetki i kratki e-mailovi koje mi je Jack izdiktirao, a u kojima sam im oduševljeno govorila kako je divno biti u braku i rekla da sam prezauzeta kako bih se našla s njima, brzo su ih ohladili od daljnjeg dopisivanja. Ove godine nisam dobila ni rođendansku čestitku od njih. Riješivši se mojih prijateljica, Jack mi sada dopušta da odgovaram na ostale emailove koji su upućeni isključivo meni - mahom od roditelja ili Diane - kako ne bi morao on, ali samo zato da zvuče autentičnije, mada nisam sigurna koliko mi to uspijeva dok mi on puše za vratom kad pišem. U takvim prilikama odvede me u svoju radnu sobu, što mi je dobrodošla i svakako izglednija prilika nego bilo gdje drugdje da se obratim nekome, budući da su tamo računalo i telefon. Kad god sjednem za stol, srce mi počne brže kucati čim mi se na dohvat ruke nađu računalo i telefon jer se uvijek nadam da će Jack biti dovoljno dugo zauzet nečim drugim da stignem dohvatiti telefon, otipkati 112 i povikati u očaju da trebam policiju. Ili brzo otipkati poruku kome god trenutno pišem i pritisnuti gumb „pošalji” prije nego što me stigne zaustaviti. Iskušenje je veliko, ali je Jack uvijek na oprezu. Stoji iznad mene dok pišem i provjerava svaku poruku prije nego što mi dopusti da ju pošaljem. Jednom mi se ukazala prilika kad je netko pozvonio na dvorišnim vratima dok sam pisala, ali umjesto da ode do interfona i provjeri o kome se radi, Jack uopće nije reagirao, kao što ne odgovara na telefon dok sjedim za računalom. Ipak, osim razočaranja koje osjećam dok me ispraća nazad u moju sobu zbog još jedne propuštene prilike, osjećam i nešto gotovo kao zadovoljstvo, ponajviše kad se javim roditeljima. Umalo da povjerujem vlastitim lažima o vikend-izlascima s Jackom, posjetima prekrasnim vrtovima, kućama na selu, mjestima u kojima nikad nisam bila i nikad neću, a ipak ih opisujem do u najsitnije pojedinosti. Međutim, iza svakog uspona
dolazi pad, i to težak pad, i kad me prođe ushit osjećam se potištenije nego ikad. Zvono se ne oglasi i treći put, pa se vratim nazad na krevet i legnem. Osjećam silan nemir u sebi i odlučim meditirati da se opustim. Naučila sam se meditirati nedugo nakon što me je Jack preselio u ovu sobu iz čistoga straha da ću poludjeti od cjelodnevnog besposličarenja. Postala sam toliko dobra u tome da mi ponekad uspije odlutati na nekoliko sati; barem mi se tako čini, ali je vjerojatno puno manje. Obično počnem tako da zamišljam Millie i sebe kako sjedimo u prekrasnome vrtu, a do nogu nam je psić. Ne mislim na Molly, jer moram misliti samo lijepe misli želim li se opustiti. Danas se međutim ne mogu opustiti jer jedino što mogu zamisliti je Esther kako odlazi autom. U svojoj sam usamljenosti postala praznovjerna, pa tako i ovo uzimam kao znak da sam sve krivo shvatila i da Esther nije ta koja će mi pomoći. Nekih sat ili više nakon zvonjave čujem Jacka kako se penje uza stube i pokušam odgonetnuti dolazi li opet igrati neku igru sa mnom ili mi samo donosi zakašnjeli ručak. On otključa vrata. Ne nosi pladanj, i ja sa pripremim na još jednu od njegovih sadističkih igara, tim više što vidim da drži neku knjigu. Obuzme me snažna želja da skočim i otmem mu je iz ruke, ali zadržim prazan izraz lica i ne gledam u knjigu, već se pitam kakvo mi sad mučenje sprema. On je svjestan da žudim za nekim štivom. Nebrojeno sam ga puta preklinjala da mi da barem novine jednom na tjedan kako bih barem znala što se događa u svijetu da ne ispadnem potpuni kreten kad izađemo van na večeru. Zato sad ni ne očekujem drugo nego da mi ponudi knjigu i onda povuče ruku kad posegnem za njom. - Imam nešto za tebe - krene. - Što? - pitam ga trudeći se djelovati potpuno nezainteresirano. - Knjigu. Hoćeš li je? Ovo Jackovo pitanje mrzim najviše na svijetu jer sam osuđena na propast bez obzira rekla ja da ili ne. - Ovisi - kažem, mrzeći se što samo produžavam svoju agoniju pokušavajući ga zadržati što dulje, jer barem imam s kime pričati. - O čemu? - O naslovu. Ako je naslov Moj život s psihopatom, ne zanima me. On se nasmiješi. - U stvari, to je ona knjiga koju je preporučila Esther. - I ti si mi je odlučio kupiti? - Ne, ona ju je ostavila. - Zastane na trenutak, pa nastavi: - U normalnim okolnostima odmah bih ju bacio u kantu, ali je s njom došla i dražesna pozivnica na
večeru u subotu nakon sljedeće, s postskriptumom da jedva čeka čuti tvoje mišljenje o knjizi. Zato ti toplo preporučam da je pročitaš dotada. - Nisam sigurna hoću li naći vremena, ali ću dati sve od sebe - odgovorim mu. - Samo ti izazivaj - upozori me. - Postala si toliko vješta u izbjegavanju kazni da će mi biti dovoljan i najmanji razlog. Jack izađe, a ja, ne mogavši više čekati, otvorim knjigu i pročitam prvu stranicu da dobijem predodžbu o čemu se radi. Odmah mi je jasno da ću se zaljubiti u nju i već se ljutim na pomisao da ću ju završiti za dan ili dva. Pitam se je li pametnije pričekati prije nego što se udubim u nju ili da se ograničim na poglavlje na dan, ali budući da uvijek postoji šansa da će je Jack uzeti prije nego što ju dovršim, smjestim se na krevet, veseleći se najboljim satima koje ću provesti nakon dugo vremena. Čitam već sat vremena kad primijetim da je riječ koju sam upravo pročitala - „u redu” izdvojena od drugih. Pogledam malo bolje i vidim da je lagano osjenčana olovkom. To mi se učini poznatim, pa se vratim nekoliko stranica unatrag i pronađem drugu riječ - „sve” - također osjenčanu, ali tek toliko da nisam uvjerena da bih ju primijetila da nisam tražila osjenčane riječi. Vratim se još nekoliko stranica unatrag i nađem novu riječ - „li” - koju prepoznam kao ono što mi se ranije učinilo poznatim, makar sam u tome trenutku zatamnjenje pripisala tiskarskoj pogrešci. Sad sam već znatiželjna, i nastavim listati knjigu te napokon uočim osjenčano „Je” već prema početku knjige. Spojim sve riječi: „Je li sve u redu”. Srce mi počne ubrzano kucati pri pomisli da mi Esther šalje poruku. Ako je to stvarno istina, mora toga biti još. Sve uzbuđenija, pregledam ostatak knjige ne bih li našla još osjenčanih dijelova i pronađem „treba”, „li”, „ti”, a na predzadnjoj stranici knjige „pomoć“. Ushićenje koje me obuzme zbog toga što je nekako prepoznala da sam u nevolji i da želi pomoći kratkog je daha jer kako da joj odgovorim kad nemam pristupa ni nečemu tako običnom kao što je olovka. Čak i da ju imam, ne bih znala što odgovoriti. Samo „da”, ne bi bilo dovoljno; „da, pozovi policiju” bilo bi besmisleno, jer sam na svojoj koži naučila da ih Jack ima u džepu. Baš poput osoblja u tajlandskom hotelu, smatraju me manično-depresivnom ženom koja je sklona svog privrženog muža i sjajnog odvjetnika optuživati da ju drži zatočenom. Čak i da se pojave pred kućom nenajavljeni, Jack bi našao jednostavno objašnjenje za moju sobu ili bilo koju drugu sobu u kući. Ionako mi neće dopustiti da vratim Esther knjigu prije nego što ju pregleda, kao što uvijek pregledava moju torbu prije izlaska da vidi je li prazna. Odjednom mi sine da mi ne bi ni dao knjigu u ruke, a da je prethodno nije dobro
pregledao, što znači da su dobri izgledi da je primijetio osjenčane riječi. Ta me pomisao zgrozi i zbog toga što bi Esther mogla biti u opasnosti. To također znači da moram jako pažljivo birati riječi kad se ponovno vidim s njom, svjesna da joj ne mogu odgovoriti na poruku na isti način, jer će Jack pažljivo osluškivati svaku izgovorenu riječ. Vjerojatno će očekivati da kažem nešto poput „Mislim da je autorova poruka čitatelju bila prilično pogođena”. E pa, bit će razočaran. Možda sam ispala glupa jednom, ali više neću. Vjerojatno će biti teško odgovoriti na Estherinu poruku, ali neću klonuti duhom. Zahvalna sam joj već i na tome što je tako brzo shvatila ono što nitko nije - ni moji roditelji, ni Diane ni Janice, ni policija - a to je da Jack nadzire svaki moj pokret. Namrštila sam međutim pri pomisli da ako ona sumnja da me Jack nadzire, onda sigurno pretpostavlja i da nadzire sve s čime dolazim u dodir. Ako je shvatila da Jack nije bezazlena osoba, zašto je spremna riskirati da ju otkrije kad nema konkretnih dokaza koji bi potkrijepili njezine sumnje? Vratim se nazad na čitanje, nadajući se da ću u knjizi pronaći nešto što će mi reći kako da komuniciram s Esther, a da to Jack ne primijeti. Sad kad je na tako čudesan način doprla do mene, ne mogu je iznevjeriti. Još uvijek razmišljajući kako da joj odgovorim na poruku, u neko doba navečer čujem Jacka kako se penje uza stube, pa brzo zatvorim knjigu i odložim ju na krevetu podalje od sebe. - Već si ju završila? - pita me, kimnuvši bradom prema knjizi. - Nisam, teško mi se uživjeti u nju - slažem. - Nije moj uobičajeni tip knjige. - Dokle si stigla? - Nisam daleko. - E pa potrudi se dovršiti ju do večere sljedećeg tjedna. Zatim ode, a ja se opet zabrinuto namrštim. Ovo je već drugi put da inzistira na tome da ju pročitam prije večere kod Esther, što mi govori da je svjestan osjenčanih dijelova te se nada da ću sama sebi iskopati grob. Napokon, to je i sam na neki način priznao, rekavši mi ranije da sam postala prepametna za svoje dobro, da jedva čeka i najmanji razlog da me kazni, pa se ne čudim koliko ga je razveselila Estherina poruka i koliko se nasmijao na taj njezin pokušaj da mi pomogne. S druge pak strane, što više razmišljam o svemu, to mi se više čini da mi je nešto promaknulo. Onda se sjetim koliko je vremena prošlo od zvonjave na dvorišnim vratima do trenutka kad je Jack donio knjigu u sobu i sine mi da riječi nije osjenčala Esther, već Jack.
PROŠLOST olly je, po svemu sudeći, bila mrtva ne duže od nekoliko dana, jer joj se tijelo još M nije počelo raspadati. Jack se u tom pogledu pokazao vrlo pametnim: ostavio joj je nešto vode, ali ne dovoljno da preživi dva tjedna dok se mi ne vratimo kući. Grozno sam se šokirala kad sam ju ugledala mrtvu. Iz Jackova pakosnog pogleda dok je otvarao vrata podrumske sobe sam shvatila da nešto sprema - da ju je ostavio zavezanu dva tjedna ili da nije tamo - ali nisam očekivala da će ju ostaviti da umre. Kad sam ugledala to sitno tjelešce kako leži na podu, isprva sam pomislila da mi se priviđa od tableta koje mi je podvalio jer mi se još uvijek mutilo u glavi. Međutim kad sam kleknula pored nje i shvatila da joj je tijelo hladno i ukočeno, pomislila sam u kakvoj je patnji to jadno biće umrlo. U tom sam se trenutku samoj sebi zaklela ne samo da ću ubiti Jacka, već se i pobrinuti da pati makar jednako koliko i Molly. On se pravio kao da je iznenađen mojom žalošću i podsjetio me da mi je još na Tajlandu rekao da nema nikakve domaćice, a meni je bilo drago što nisam obratila pažnju na to. Da sam još onda shvatila na što misli, ne znam kako bih progurala kroz ta dva tjedna. - Drago mi je vidjeti da ti je stalo do nje - rekao je dok sam klečala pored Molly i plakala. - Nadao sam se da će tako biti. To mi je važno zato da shvatiš koliko bi ti oš teže bilo da umjesto Molly tako nađeš Millie da leži na podu. A umre li Millie, ti bi morala zauzeti njezino mjesto. Kad malo bolje razmisliš, nikome ne bi doista nedostajala, a ako bi i netko pitao za tebe, odgovorio bih da si se nakon smrti svoje drage sestre odlučila odseliti svojim roditeljima na Novi Zeland. - A zašto ne mogu odmah zamijeniti Millie ? - pitala sam kroz jecaje. - Što će ti ona? - Nju će mi biti mnogo lakše zastrašiti nego tebe. Osim toga, s Millie ću imati sve što mi treba na licu mjesta, i neću više morati ići na Tajland. - Ne razumijem - rekla sam, brišući suze s lica nadlanicom. - Zar nisi išao na Tajland zbog seksa s muškarcima? - Seksa s muškarcima? - Pomisao mu se učinila urnebesno smiješnom. - Da me to zanima, mogao bih ga upražnjavati i ovdje. Ali me ne zanima. Gledaj, mene seks kao takav ne zanima. Razlog zašto idem na Tajland je taj što tamo mogu zadovoljiti svoju najveću strast, a da pritom ne zaprljam ruke, razumiješ? Ne, ja sam tamo više kao
gledatelj... i slušatelj. - Podigla sam pogled prema njemu potpuno zbunjena, a on se sagnuo i unio mi se u lice: - Strah - šapnuo je. - Ništa nije poput straha. Volim ga gledati, doticati, njušiti. A posebno volim njegov zvuk. - Osjetila sam njegov jezik na svom obrazu. - Volim čak i njegov okus. - Gadiš mi se - prosiktala sam. - Ti si čisto zlo, jedan od najgorih ljudi koji su ikada postojali. A ja ću ti doći glave, Jack, obećavam ti. Prije ili kasnije. - Nećeš, ako se ja prije dočepam Millie, što i namjeravam. - Znači, namjeravaš je ubiti? - rekla sam slomljenim glasom. - Ubiti je? Kakva mi korist od nje mrtve? Ne namjeravam je ubiti, Grace. Samo ću je malo preplašiti. A sad, hoćeš li pokopati ovo pseto ili da ga bacim u kantu za smeće? Dakako da nije ni prstom mrdnuo da mi pomogne, već je samo stajao i gledao kako Mollyno tijelo zamatam u vreću za smeće i sva uplakana odnosim ga u prizemlje, prolazim kroz kuhinju i izlazim na terasu, o kojoj sam mu toliko pričala da ju želim. Pogledom sam prešla preko ogromnoga vrta, tresući se od šoka i zimice, razmišljajući gdje da ju pokopam. Budući da me je slijedio u stopu, Jack pokaže prema živici u dnu vrta i naredi da u pokopam iza nje. Obišavši živicu ugledam lopatu koja me je spremno čekala na tlu. Ponovno sam zajecala pri pomisli da je Jack već bio pripremio i lopatu za Molly na mjestu gdje ju trebam zakopati. Dok smo mi bili na Tajlandu, ovdje je padala kiša, tako da je tlo bilo mekano, ali mi je kopanje učinila podnošljivim tek pomisao da grob kopam njemu, a ne njoj. Kad sam iskopala raku, izvadila sam Mollyno tijelo iz vreće za smeće i stisnula ga uza se, pomislivši kako li ću reći Millie da je Molly mrtva. - Nećeš ju oživjeti, makar je držala ovako zauvijek - rekao je polako. - Daj više svrši s time. Nisam htjela da mi ju otme iz ruku i bezobzirno baci u raku, pa sam ju nježno položila u nju i zatrpala zemljom. U tome sam trenutku spoznala sav užas onoga što se malo prije odigralo. Bacila sam lopatu i jurnula iza drveta da se ispovraćam. - Morat ćeš malo ojačati taj svoj želudac - komentirao je dok sam brisala usta nadlanicom. Od tih riječi osjetila sam navalu paničnoga straha. Otrčavši nazad do lopate, dohvatila sam ju i krenula na njega, podigavši ju visoko iznad glave s namjerom da ga dotučem njome do smrti. Ali nisam mu bila dorasla; digao je ruke, dohvatio lopatu i iščupao mi je iz ruku, tako da sam posrnula. Uspravivši se, stala sam bježati i vikati upomoć iz svega glasa. Onda sam kroz gustu krošnju ugledala prozore
najbliže kuće i stala trčati prema njoj u nadi da će netko čuti moje vikanje. U trku sam tražila izlaz iz vrta i shvatila da su zidovi kojima je okružen previsoki da se popnem preko njih. Udahnula sam duboko da ponovno vrisnem iz sve snage, svjesna da mi je to jedina prilika, ma kakva bila. Zrak mi je iz pluća izbacio udarac po leđima tako da sam umjesto vriska samo zaroktala. Dok sam padala licem prema dolje, Jack mi je stavio ruku na usta kako bi me ušutkao. Zatim me ispravio trzajem tijela i drugom mi rukom savio moju u laktu iza leđa, tako da sam bila potpuno bespomoćna. - Čini mi se da ti se ne žuri previše ponovno vidjeti Millie - šapnuo mi je grubo u uho i odgurao me nazad u kuću. - Zbog tvojih pokušaja bijega na Tajlandu već si se odrekla prava da ju vidiš sljedeća dva tjedna. Zbog ovoga je nećeš vidjeti ni treći tjedan zaredom. A ako ponovno pokušaš išta slično, nećeš je vidjeti cijeli mjesec. Pokušala sam se oteti, mahnito vrteći glavom da oslobodim usta od njegove ruke, ali je njegov stisak samo postao čvršći. - Jadna Millie - uzdahnuo je hineći tugu dok me je snažno gurao preko terase sve do kuhinje - mislit će da si je napustila, da više nemaš vremena za nju otkad si se udala. - Zatim je spustio ruku i odgurnuo me od sebe. - Slušaj me, Grace. Ukoliko ne učiniš nikakvu glupost, spreman sam biti dobar prema tebi. Napokon, to je i u mome interesu. Znaj ipak da se neću libiti oduzeti ti svaku privilegiju koju sam ti dao ako me razljutiš. Jesi li me razumjela? Drhteći od umora ili posljedica tableta ili šoka, naslonila sam se uza zid i nijemo kimnula glavom. - Tako. A sad, prije nego što ti pokažem ostatak kuće, vjerujem da se hoćeš istuširati. - Od jada i zahvalnosti ponovno su mi krenule suze. - Pa nisam ja čudovište - rekao je mršteći se. - Barem ne u tom smislu. Hajde, pokazat ću ti gdje je tvoja kupaonica, a kasnije i ostatak kuće, kad se osvježiš. Krenula sam za njim u hodnik, pa uza stube, gotovo i ne primjećujući stvari oko sebe. Otvorivši jedna vrata, uveo me je u svijetlu i prozračnu sobu u blijedozelenoj i krem boji. Na bračnome sam krevetu prepoznala neke od pokrivača i jastuka koje sam izabrala onoga dana kada smo zajedno išli kupiti namještaj za kuću. U ovom neprijateljskom okolišu izgledali su kao stari znanci koji su me došli utješiti. - Sviđa li ti se? - Da - rekla sam oklijevajući. - Dobro. - Djelovao je zadovoljno. - Kupaonica je ravno kroz sobu, a svoju ćeš odjeću naći u garderobi. – Zatim je pogledao na ručni sat. - Imaš petnaest minuta.
Zatvorio je vrata za sobom. Ja sam se znatiželjno zaputila do ogromnog ormara s garderobom, koji se protezao duž cijeloga zida s lijeve strane. Povukla sam klizna vrata i ugledala odjeću koju sam poslala u kuću, a koja mi nije trebala za Tajland. Majice i džemperi ležali su uredno složeni na policama, a donje je rublje bilo spremljeno u ladice napravljene posebno za njih. U drugom dijelu ormara našla sam svoje mnogobrojne cipele uredno složene u svijetle plastične kutije. Sve je izgledalo tako normalno da sam se opet osjetila izmješteno iz prostora i vremena. Jednostavno nisam mogla povezati ovu prekrasnu sobu koju je Jack dao urediti za mene i dopuštenje da se istuširam s nedavnim događajem i nisam mogla odagnati osjećaj da ću - ako sad legnem na krevet i malo odspavam - kad se probudim shvatiti da je sve bila noćna mora. Prišla sam prozoru i pogledala van. Prozor je gledao na dio kuće u kojem se nalazio vrt s tek posađenim ružama. Dok sam uživala u pogledu na cvijeće i mirnome popodnevu, puhnuo je vjetar i ponio crnu vreću za smeće, koja se zaplela u ružin grm. Bila je to ona ista vreća u kojoj sam odnijela Molly u vrt. Kriknula sam, odmaknula se od prozora i poletjela prema vratima, shvativši da sam protratila vrijeme umjesto da sam pokušala pobjeći. Povukla sam ih prema sebi i taman kad sam namjeravala potrčati prema hodniku na vratima se stvorila Jackova ruka i prepriječila mi put. - Krenula si nekamo? - pitao me umilno. Gledala sam ga, a srce mi je htjelo iskočiti iz grudi. - Nisi valjda razmišljala o tome da odeš, ha? Sjetila sam se Millie i kako bi bila nesretna da je ne posjetim sljedeća tri tjedna, pa sam odlučila da ne želim riskirati još jednu kaznu. - Ručnici - promumljala sam. Ne znam gdje su ručnici. - Da si potražila u kupaonici, našla bi ih. Požuri, ostalo ti je još samo deset minuta. Zatim je zatvorio vrata, a ja sam otišla u kupaonicu. Tamo je bila tuš kabina u razini poda, a k tome još i kada, umivaonik i zahodska školjka. Na jednom niskom kredencu stajali su naslagani mekani ručnici, a u njemu čitav izbor bočica sa šamponom, regeneratorom i gelom za tuširanje. Odjednom me obuzme očajnički poriv da sperem sa sebe prljavštinu koja mi se uvukla u svaku poru tijela - takav sam osjećaj imala. Svukla sam se, pustila vodu na tušu i, oboružavši se svime potrebnim, stala pod tuš. Vodu sam namjestila na najvreliju koju sam mogla izdržati, našamponirala kosu i dobro istrljala tijelo. Imala sam osjećaj da više nikad neću biti čista. Ostala bih i duže pod tušem da se nisam bojala da će me Jack iščupati ispod tuša čim istekne mojih deset minuta, pa sam zatvorila slavinu i brzo se osušila ručnikom.
U ormariću ispod umivaonika našla sam paketić četkica za zube i pastu te preostale dvije dragocjene minute iskoristila na četkanje zuba sve dok mi nisu prokrvarile desni. Požurila sam u sobu, otvorila ormar, skinula jednu haljinu s vješalice, uzela grudnjak i gaćice iz ladice i brzo se obukla. Vrata su se otvorila dok sam zakapčala haljinu na patentni zatvarač. - Tako - rekao je. - Ne bih baš volio da sam morao ući u kupaonicu i izvući te ispod tuša, ali bih to učinio da sam morao. - Pokazao je bradom prema ormaru: - Stavi nešto na noge. Malo sam oklijevala, a onda izabrala cipele s niskom petom umjesto papuča, makar bi mi one bile udobnije, nadajući se da ću se u cipelama osjećati stabilnije. - A sad idemo u obilazak kuće. Nadam se da će ti se svidjeti. Krenula sam za njim niz stube, pitajući se zašto mu je uopće stalo hoće li mi se sviđati ili ne. Premda sam u sebi odlučila da neću pokazati oduševljenje, razum mi je govorio da bi mi bilo u interesu pokazati zadovoljstvo za kojim je očito žudio. - Trebalo mi je dvije godine dok nisam uredio kuću upravo onako kako sam htio rekao je kad smo stigli do predvorja. - U zadnji sam tren morao napraviti neke preinake na koje nisam računao. Na primjer, kuhinja u početku nije vodila na terasu, ali sam je onda dao napraviti jer mi se to učinilo odličnom idejom. Na sreću, za ostalo sam te uspio navesti na postojeće stanje - nastavio je, potvrdivši time ono što sam već i sama pretpostavila; da me je onoga dana kad me pitao da mu opišem kakvu bih kuću željela vješto naveo da opišem kuću koju je već bio kupio. - Sjeti se kako si rekla da želiš WC u prizemlju za goste, ali kad sam ti predložio cijelu garderobu, odmah si se složila. - Otvorivši vrata zdesna, pokazao mi je garderobu u kojoj je bio ormar, veliko ogledalo i zaseban WC. - Jako mudro - rekla sam, misleći na njegovu manipulaciju. - Da, doista - složio se. Nastavili smo niz hodnik, gdje je s iste strane zida otvorio druga vrata. - Moja radna soba i knjižnica. - Uspjela sam na brzinu pogledom preletjeti preko sobe: zidovi su bili prekriveni policama za knjige od poda do stropa, a u niši s desne strane se nalazio masivni stol od mahagonija. - U ovu sobu nećeš morati često zalaziti. - S druge strane hodnika je otvorio velika dvokrilna vrata, koja sam već ranije primijetila. - Dnevna soba s blagovaonicom. - Pridržao je vrata, pozvavši me da uđem. Bila je to jedna od najljepših prostorija koju sam ikad vidjela. Pogledom sam samo preletjela preko niza od četiri francuska prozora koji su vodili na ružičnjak sa strane, visokog stropa i elegantnog lučnog nadvoja kroz koji se ulazilo u blagovaonicu, jer mi je pažnju odmah privuklo
ognjište iznad kojeg su visjele Krijesnice, slika koju sam napravila za Jacka. - Izgleda savršeno, slažeš li se? - rekao je. Sjetivši se koliko sam ljubavi i truda uložila u nju, činjenice da se slika sastoji od stotina poljubaca, obuzela me je neka mučnina. Naglo sam se okrenula i vratila nazad u hodnik. - Nadam se da to ne znači da ti se soba ne sviđa - rekao je namrgođeno, isprativši me. - Zašto bi te uopće bilo briga sviđa li mi se ili ne? - zarežala sam. - Ja nemam ništa protiv tebe osobno, Grace - rekao je strpljivo i nastavio hodati niz hodnik. - Kao što sam ti već objasnio na Tajlandu, ti si samo sredstvo za postizanje cilja o kojem oduvijek sanjam, pa je i normalno da prema tebi osjećam jednu vrstu zahvalnosti. Zato bih htio da tvoj boravak ovdje bude što ugodniji, barem dok ne dođe Millie. A kad ona dođe, bojim se da će ti biti izrazito neugodan. Naravno, i njoj. E sad, jučer nisi stigla dobro pogledati kuhinju, zar ne? - Kroz otvorena kuhinjska vrata ugledala sam pult za doručak o kojemu smo razgovarali i četiri blistava barska stolca. - Ah, Millie će se stolci jako svidjeti! - uskliknula sam, zamišljajući ju kako se okreće na njima. U tišini koja je nastupila sručilo mi se na glavu sve što se dogodilo, tako da mi se počelo vrtjeti i osjetila sam kako se rušim. Krajičkom oka vidjela sam kako Jack pruža ruke da me uhvati i pokušala ih odgurnuti prije nego što sam se onesvijestila. Kad sam otvorila oči, osjećala sam se toliko okrijepljenom da mi je prva pomisao bila kako sam na godišnjem odmoru. Osvrnuvši se oko sebe, još uvijek pospana, ugledala sam na stoliću pored kreveta uređaje i sve što je potrebno za napraviti čaj i kavu, pa sam zaključila da se nalazim u hotelu, ali nisam znala gdje. Skočila sam s kreveta i otrčala do vrata da ih otvorim. Tada sam shvatila da sam zaključana, pa sam počela lupati po vratima i vikati Jacku da me pusti van. Brava je škljocnula i vrata su se otvorila. - Zaboga, Grace - rekao je ne skrivajući razdraženost. - Mogla si me samo dozvati. - Kako se usuđuješ zaključavati me! - viknula sam, a glas mi je drhtao od bijesa. - Zaključao sam te za tvoje dobro. Da nisam, bila bi dovoljno blesava da ponovno pokušaš pobjeći, i onda bih ti morao uskratiti još jedan posjet Millie. Okrenuo se i posegnuo za poslužavnikom koji je stajao na stoliću ispred mojih vrata. A sad, ako se malo odmakneš unatrag, dobit ćeš nešto za jelo. Spomen hrane zvučao je primamljivo. Već sam bila zaboravila kad sam
posljednji put objedovala, ali to je svakako bilo puno prije nego što smo odletjeli s Tajlanda. Otvorena vrata međutim izgledala su još primamljivije. Odmaknula sam se na stranu, ali ne unatrag kako je naredio i pričekala da uđe u sobu, a zatim se zaletjela na njega, izbivši mu poslužavnik iz ruku. Uz tresak i lomljavu porculana te njegove bijesne uzvike istrčala sam na stubište, sjurila se niz njega preskačući stube i stuštila u hodnik, prekasno shvativši da sam u mrklome mraku. Potražila sam prekidač pri dnu stepeništa, pa kad ga nisam našla, krenula pipati duž zida, sve dok nisam došla do kuhinjskih vrata. Širom sam ih otvorila i shvatila da je i kuhinja u mraku. Sjetila sam se četiri francuska prozora koja sam dan ranije vidjela u dnevnoj sobi i krenula hodnikom pipajući uza zid sve dok nisam došla do dvokrilnih vrata. Zbog potpunog mraka, bez ijednog tračka svjetla koji bi dopirao kroz prozore, i zbog potpune tišine u cijeloj kući, kroz tijelo mi je odjednom prostrujao osjećaj jeze. Srce mi je stalo lupati od pomisli da Jack može biti bilo gdje, da se možda kradom spustio niz stepenište i da sad možda stoji na korak iza mene. Ušavši u sobu, spuznula sam na pod iza jednog vratnog krila, skvrčila se privukavši koljena na grudi i iščekivala kad će me zgrabiti njegove ruke. To me je iščekivanje i pomisao da me neće potražiti dok mu to ne bude odgovaralo toliko izbezumilo da sam požalila što sam uopće bježala iz svoje donekle sigurne sobe. - Grace, gdje se skrivaš? - čula sam ga kako pjevuši negdje iz hodnika, što me je oš više prestravilo. Mogla sam čuti kako njuška zrak u onoj tišini. - Hmm, obožavam miris straha - šapnuo je. Mekanim je koracima prešao hodnik i kad mi se približio, ja sam se čvršće stisnula uza zid. Koraci su se zaustavili, a ja sam naćulila uši ne bih li otkrila gdje se nalazi. U tom sam trenutku osjetila njegov dah na svojim obrazima. - Buu! - šapnuo je. Briznula sam u plač od olakšanja što je ovo mučenje napokon završilo, a on je prasnuo u smijeh. Do mene je doprlo zujanje i u sobu su prodrle prve zrake zore, a ja sam, podigavši glavu, ugledala Jacka s daljinskim upravljačem u ruci. - Čelične rolete - objasnio mi je. - Svaki prozor na prizemlju ih ima. Čak i da ti nekim čudom uspije pobjeći iz sobe dok sam na poslu, siguran sam da nećeš naći načina da izađeš iz kuće. - Pusti me Jack - zamolila sam ga usrdno. - Molim te, samo me pusti da odem. - Zašto bih to učinio? U stvari, mislim da ću uživati ovdje s tobom, posebno ako opet pokušaš pobjeći. Barem ću se malo zabaviti dok ne dođe živjeti s nama Millie... Znaš, već sam počeo žaliti što nisam uredio da nam se doseli čim se vratimo s medenog mjeseca. Zamisli samo - mogla bi biti tu svakoga trena.
Oštro sam udahnula. - Zar doista misliš da bih dopustila Millie da priđe i blizu kuće? - dreknula sam. - Ili da se ti približiš njoj? - Meni se čini da smo o tome već razgovarali na Tajlandu - rekao je glasom punim dosade. - Čim prije prihvatiš da je stvar već krenula i da nema toga što ti možeš učiniti da je zaustaviš, to će biti bolje po tebe. Ne možeš mi pobjeći. Ti si sad moje vlasništvo. - Ne mogu vjerovati da doista misliš kako ćeš se izvući s time! Ne možeš me vječno držati skrivenu od svih. Što je s mojim prijateljima, našim prijateljima? Zar nismo dogovorili večeru s Moirom i Gilesom kad im vratimo auto? - Reći ću im isto ono što namjeravam reći u Millieinom internatu. Usput budi rečeno, sada je nećeš vidjeti četiri tjedna. Reći ću im da si pokupila gadan virus na Tajlandu i da se ne osjećaš dobro. A kad ti ipak dopustim da posjetiš Millie, motrit ću svaki tvoj pokret i čuti svaku tvoju riječ. Pokušaš li ikome reći što se događa, platit ćete i ti i Millie. Što se tiče tvojih prijatelja, e pa nećeš baš imati vremena za njih, budući da si sad sretno udana, a kad prestaneš odgovarati na njihove e-mailove, oni će te polako zaboraviti. Naravno, to neće biti odjednom. U početku ću ti dopustiti da održavaš kontakte s njima, ali ću pregledati svaki tvoj e-mail prije nego što ga pošalješ, da ti ne bi slučajno palo na pamet da digneš uzbunu. - Zatim je rekao: - Ali čisto sumnjam da ćeš biti toliko glupa. Do toga trenutka uopće nisam sumnjala da ću mu uspjeti pobjeći ili barem nekome javiti da me drži u zatočeništvu, ali način na koji mi je ovo rekao, kao da govori o životnim činjenicama, prožeo me jezom. To njegovo apsolutno uvjerenje da će se sve odviti upravo onako kako je zamislio po prvi put me je navelo da posumnjam u vlastitu sposobnost da ga nadmudrim. Dok me je ispraćao u sobu uz obavijest da sutra ne očekujem nikakav obrok, jedino o čemu sam mogla razmišljati bilo je to što je učinio Molly i što će učiniti meni pokušam li ponovno pobjeći. Nisam si mogla priuštiti rizik da ne vidim Millie još tjedan dana, a još mi je bilo teže pri pomisli kako će se ona osjećati kad se ne pojavim sljedećih nekoliko nedjelja. Na ideju da se pretvaram kako sam dobila upalu slijepog crijeva, tako da Jack nema izbora nego da me odvede u bolnicu došla sam zahvaljujući grčevima u trbuhu od gladi. U bolnici će se već naći netko tko će me saslušati. Kad mi je sutradan napokon donio hranu kako je i obećao, večer je već bila odmakla, što znači da nisam ništa stavila u usta više od četrdeset i osam sati. S teškom sam se mukom suzdržavala da ne
pojedem više od nekoliko zalogaja, a zatim sam se uhvatila za trbuh i zajaukala da me boli, zahvalna na grčevima zbog kojih je moj bol izgledao stvaran. Na moju žalost, Jack je ostao potpuno ravnodušan, ali kad me je sljedećega jutra zatekao presavijenu u struku, pristao je donijeti aspirin koji sam zatražila, ali me je natjerao da ga progutam pred njim. Do večere sam se već previjala i valjala po krevetu, a noću sam lupala šakama po vratima sve dok se nije popeo i pitao me zašto proizvodim toliku buku. Rekla sam mu da me neizdrživo boli i zamolila da pozove hitnu pomoć. On je to odbio rekavši da će pozvati liječnika ako me i sutradan bude boljelo. To nije bilo ono što sam htjela, ali je ipak bilo bolje nego ništa, pa sam stala pažljivo planirati što ću reći liječniku kad dođe, svjesna - nakon iskustva s Tajlanda da si ne mogu priuštiti da zvučim histerično. Nisam međutim predvidjela da će Jack sve vrijeme dok sam s liječnikom biti prisutan i dok sam glumila bol svaki put kad bi mi prstima pritisnuo trbuh, mahnito sam razmišljala, svjesna da ako ne iskoristim pravi trenutak sva će moja gluma i izgladnjivanje biti uzalud. Kad sam zamolila liječnika da porazgovaramo nasamo, dajući naslutiti da je moj bol možda povezan s ginekološkim tegobama, ozarilo me pobjedničko veselje kad je zamolio Jacka da nakratko izađe iz sobe. Poslije sam se pitala zašto mi nije bilo čudno da je tako lako popustio i napustio sobu, ne zabrinuvši se što će se dogoditi ako ostanem nasamo s liječnikom. Nije mi postalo sumnjivo ni kada sam liječniku u dahu dala do znanja da me muž drži zatočenom, a on je to saslušao sa smiješkom punim razumijevanja. Tek kad me je počeo ispitivati o mom, kako se izrazio, „pokušaju samoubojstva” i takozvanoj povijesti depresije, tek tada sam shvatila da se Jack pobrinuo pokriti sve mogućnosti i prije nego što je liječnik došao u moju sobu. Užasnuta njegovim pitanjima, stala sam ga preklinjati da mi povjeruje, da Jack nije onakav kakvim se predstavlja i prepričala mu njegovu priču da je još u djetinjstvu rođenu majku prebio nasmrt i namjestio ocu krivicu. Ali još dok sam mu to govorila mogla sam se čuti kako zvučim neuvjerljivo, a kad mi je počeo pisati recept za Prozac, postala sam tako histerična da sam samo potvrdila ono što mu je Jack rekao, a to je da sam manično-depresivna osoba koja stalno traži pažnju. Za tu je tvrdnju imao čak i pisani dokaz - primjerak liječničkog izvještaja koji govori o onom slučaju moga predoziranja i pismo upravitelja tajlandskog hotela u kojem opisuje moj ispad one večeri kad smo stigli u hotel. Shrvana neuspjelim pokušajem da liječnika uvjerim kako govorim istinu, ponovno me obuzeo očaj da je zadatak koji sam si zadala nemoguće obaviti. Ako ne mogu uvjeriti stručnjaka da razmisli malo o onome o čemu govorim, kako će mi to uspjeti s bilo kim drugim? Štoviše, kako ću s bilo kime moći slobodno razgovarati,
kad mi Jack neće dopustiti komunicirati s vanjskim svijetom ako ga on pritom ne kontrolira? Počeo je čitati e-mailove koji su bih upućeni meni, a kad mi nije diktirao što da odgovorim onda bi mi stajao iznad glave i čitao svaku riječ koju bih napisala. Budući da sam bila zaključana u svojoj sobi danju i noću, ljudima nije preostalo drugo nego da mi ostave poruku na telefonskoj sekretarici, osim kad je Jack bio prisutan pa bi se avio. Na zamolbu da razgovaraju sa mnom on bi im odgovorio da sam pod tušem ili vani u kupovini i da ću ih nazvati kad se vratim. A, naravno, kad bi mi i dopustio da im se javim, pažljivo bi slušao sve što govorim. Ja se pak nisam usudila pobuniti, jer me je pokušaj razgovora s liječnikom stajao još dva preskočena posjeta Millie, a usto mi je uskratio aparat za čaj i kavu u sobi. Znala sam da ću se morati ponašati uvlas onako kako mi Jack kaže ako ju uskoro želim ponovno vidjeti. Barem neko vrijeme. I tako sam šutke prihvatila ograničenja koja mi je nametnuo. Kad bi mi donio hranu, a obično ju je donosio ujutro i navečer, trudila sam se ponašati umilno i ponizno, sjedeći mlitavo na svom krevetu. Kako se približavao odlazak na Novi Zeland, moji su roditelji počeli sumnjati u priču o čudnovatom virusu koji sam navodno pokupila na Tajlandu, a što je bilo razlog da ne mogu posjetiti Millie. Kako bi ih odvratio od posjeta, Jack im je rekao da bi virus mogao biti zarazan, ali sam ja zaključila da je razlog njihovih sve češćih telefonskih poziva zabrinutost da sam, udavši se, izgubila zanimanje za Millie. Vidjela sam ih samo jednom prije odlaska, kad su na brzinu svratili da se oproste, i tada sam, dok smo obilazili kuću, po prvi puta vidjela ostale sobe na prvom katu. Jack je mislio na sve, to mu priznajem: ne samo da me je natjerao skloniti sve moje stvari tako da moja soba izgleda kao gostinjska, već je i svu moju odjeću rasprostro po svojoj sobi da izgleda kao da i ja tamo spavam. Toliko sam svojima željela kazati istinu, moliti ih da mi pomognu, ali s Jackovom teškom rukom na ramenu nisam smogla hrabrosti. Možda bih im i uspjela nešto reći da nisam vidjela Millieinu sobu. Dok su oni zadivljeno uzdisali gledajući svijetložute zidove, prekrasan namještaj i krevet s baldahinom nakrcan bijelim jastucima, meni je izgledalo nevjerojatno da bi si Jack dao toliko truda da je stvarno imao zle namjere prema Millie. Ta mi je soba dala neku nadu da je Jack negdje duboko u sebi još uvijek sačuvao zrno ljudskosti. Da će kontrolirati mene, ali da će Millie ostaviti na miru. Tjedan dana nakon što su moji otišli, Jack me je konačno odveo u posjet Millie. Prošlo je pet dugih tjedana od našeg povratka s Tajlanda i dotada je Millieina noga već zarasla i mogli smo ju odvesti na ručak. Međutim kad sam ju napokon vidjela, to
više nije bila ona ista sretna djevojčica koju sam ostavila u Engleskoj. Roditelji su mi bili spomenuli da je Millie bila teška dok smo mi izbivali, a ja sam to pripisala njezinom razočaranju što nije mogla biti moja djeveruša. Također sam znala da mi zamjera što ju nisam otišla posjetiti čim sam se vratila s medenog mjeseca, jer mi je u telefonskim razgovorima - s Jackom koji mi je puhao za vrat uglavnom odgovarala jednosložnim riječima. Premda sam ju brzo pridobila suvenirom koji mi je Jack dopustio da joj kupim na aerodromu kao i novom audio-knjigom Agathe Christie, pravila se da Jack ne postoji. Primijetila sam da Jack kuha u sebi, tim više što je Janice prisutna. Dala sam joj naslutiti da je Millie ljuta zato što nismo poveli Molly sa sobom, ali budući da se Millie uopće nije bunila kad smo joj rekli da e Molly ostala kopati lukovice po vrtu, nisam zvučala uvjerljivo. Kad joj je Jack u pokušaju da spasi stvar rekao da nas vodi u novi hotel na ručak, odgovorila je da ne želi ići nikud s njim i da ne želi da on živi s nama. Janice je diplomatski pokušala smiriti situaciju tako što je otišla s Millie po kaput, a Jack je odmah iskoristio njihovo odsustvo da mi zaprijeti kako će se pobrinuti da više nikad ne vidim Millie ako ona ne promijeni svoj stav. Pokušavajući naći novi izgovor za Millieino ponašanje, rekla sam mu da je iz njezine izjave da ne želi njega s nama očito da još nije shvatila da će Jack kad se vjenčamo biti sa mnom sve vrijeme i da ju smeta to što me mora dijeliti s njim. Sama ni sekunde nisam povjerovala u to što govorim - Millie je jako dobro znala da biti u braku znači živjeti s nekim - ali sam znala da moram otkriti što se točno krije iza Millieine netrpeljivosti prema Jacku prije nego što on izgubi strpljenje i provede svoj naum da ju smjesti u umobolnicu. Međutim, nisam imala predodžbu kako ću razgovarati s njom nasamo kad je on uvijek uza me i prati svaki moj pokret. Prilika se ukazala u hotelu u koji nas je Jack odveo na ručak. Nakon objeda, Millie me je zamolila da ju ispratim do WC-a. Shvativši da je sad pravi trenutak da razgovaram s njom, ustala sam, ali je Jack rekao Millie da je savršeno sposobna to obaviti sama. Millie se nije dala i govorila je sve glasnije i glasnije, tako da Jack nije imao kud. Zato nam se pridružio. Kad je shvatio da je ženski WC na kraju hodnika kamo nas ne može ispratiti a da ne upadne u oči, povukao me za ruku i rekao šaptom od kojeg me je prošla jeza da ništa ne smijem reći Millie - ni bilo kome drugom, kad smo već kod toga - i da će nas čekati na početku hodnika. Još mi je zaprijetio da se ne zadržavamo previše. - Grace, Grace - povikala je Millie čim smo se našle same. - Jack loš čovjek, ako loš čovjek. On gurnuo mene, on mene gurnuo niz stube! Stavila sam joj kažiprst na usta da ju utišam i preplašeno se osvrnula oko sebe.
To što su odjeljci bili prazni bila je prva sretna okolnost nakon dugo vremena. - Ne, Millie - šapnula sam u strahu da Jack ipak nije prešao hodnik i sad stoji izvan vrata i prisluškuje. - Jack to ne bi učinio. - Gurnuo mene, Grace! U vjenčanoj kući, Jack mene jako gurnuo: ovako! - rekla e i gurnula me ramenom da mi pokaže. - Jack mene povrijedio, slomio nogu. - Ne, Millie, nije! - pokušala sam ju utišati. - Jack je dobar čovjek.
- Ne, ne dobar - nepokolebljiva je bila Millie. - Jack loš čovjek, jako loš čovjek. - Ne smiješ to govoriti, Millie! Nadam se da nisi nikome to rekla. Jesi li, Millie?
Jesi li rekla nekome ovo što si meni sad rekla? Odrješito je odmahnula glavom. - Ti kažeš uvijek prvo reci Grace. Ali sad kažem Janice da Jack loš čovjek. - Ne, Millie, ne smiješ. Ne smiješ nikome reći! - Zašto? Grace ne vjeruje meni? Misli su mi letjele sto na sat. Što da joj kažem? Dotad sam već naučila za što je sve Jack sposoban i odjednom mi je sve imalo smisla, naročito kad sam se sjetila da e nije htio za djeverušu. - Gledaj, Millie... - primila sam ju za ruke, svjesna da će Jack postati sumnjičav ako se predugo zadržimo. - Hoćemo se igrati? Jednu tajnu igru samo za tebe i mene? Sjećaš li se Rosie? - pitala sam ju, misleći na njezinu izmišljenu prijateljicu iz djetinjstva koju je krivila za sve vlastite prijestupe. Snažno je kimnula. - Rosie radila loše stvari, ne Millie. - Tako je - rekla sam ozbiljno. - Bila je jako zločesta. Na Millieinom se licu pokazao takav izraz krivice da mi se oteo osmijeh. - Ja ne volim Rosie, Rosie loša, kao Jack. - Ali nije te Jack gurnuo niz stube. - Je - odbrusila je tvrdoglavo. - Ne, nije. Bio je to netko drugi. Pogledala me sumnjičavo. - Ko? Očajnički sam se pokušala dosjetiti nekog imena: - George Clooney. Millie je izbuljila oči: - Đorđ Kuni? - Aha. Ti ne voliš Georgea Clooneyja, jel‘ da?
- Ne, ne volim Đorđa Kunija - složila se. - E pa, on te je gurnuo niz stube, a ne Jack. Čelo joj se namreškalo od mrštenja. - Ne Jack? - Ne, nije Jack. Tebi se sviđa Jack, Millie, jako ti se sviđa. - Protresla sam ju. Jako je važno da ti se Jack sviđa. On te nije gurnuo niz stube, već George Clooney. Razumiješ? Moraš voljeti Jacka, Millie, zbog mene. Pažljivo me pogledala. - Ti bojiš? - Da, Millie, bojim se. Zato te molim, reci mi da ti se Jack sviđa. To je jako važno. - Jack mi se sviđa - rekla je poslušno. - Tako, Millie. - Ali ne sviđa Đorđ Kuni. - Ne, George Clooney ti se uopće ne sviđa. - On loš, on gurnuo mene niz stube. - Tako je. Ali to ne trebaš govoriti ljudima. Ne smiješ ljudima govoriti da te je George Clooney gurnuo niz stube. To je naša tajna, baš kao i Rosie. Ali moraš ljudima govoriti da ti se sviđa Jack. To nije tajna. I moraš govoriti Jacku da ti se sviđa. Razumiješ? - Razumijem - kimnula je. - Moram reći Jacku da mi sviđa. - Da. - Kažem mu da ne volim Đorđa Kunija? - Da, i to mu možeš reći. Nagnula se bliže meni i šapnula: - Ali Jack Đorđ Kuni, Đorđ Kuni Jack. - Tako je, Millie. Jack je George Clooney, ali samo ti i ja to znamo - potvrdila sam šaptom. - Razumiješ li što ti govorim? To je tajna. Naša tajna. Kao i Rosie. - Jack loš čovjek, Grace. - Da, Jack je loš čovjek. Ali i to je naša tajna. Ne smiješ ju nikome reći. - Ja neću živjeti s njim. Ja bojim. - Znam.
- Šta ćeš napraviti? - Još ne znam, ali naći ću neko rješenje. - Obećavaš? - Obećavam. Opet me pogledala u oči. - Grace tužna. - Da, Grace tužna. - Ne brini, Millie ovdje. Millie pomogne Grace. - Hvala ti - rekla sam i zagrlila ju. - Sad se sjeti Millie : ti voliš Jacka. - Ne zaboravim. - I ne smiješ govoriti da ne želiš živjeti s njim. - Neću. - Tako, Millie. Kad smo izašle, zatekle smo Jacka kako nas nestrpljivo iščekuje. - Gdje ste vi tako dugo? - pitao je, netremice me gledajući. - Ja dobila menzes - odgovorila je Millie, kao da se pravi važna. - Treba mnogo vremena za menzes. - Hoćemo li se malo prošetati prije povratka? - Aha, ja volim prošetati. - Možda putem nađemo sladoled. Sjetivši se što sam joj maločas rekla, pogledala ga je ozareno: - Hvala, Jack. - E, pa izgleda da joj se vratio dio dobrog raspoloženja - primijetio je Jack dok e Millie skakutala ispred nas. - Dok smo bile na zahodu objasnila sam joj da smo ti i ja sad vjenčani i da je normalno da si sad stalno sa mnom. Shvatila je da me sad mora dijeliti s tobom. - Nadam se da je to sve što si joj rekla. - Naravno da jest. Dok smo ostavljali Millie u internatu sat vremena kasnije dočekala nas je Janice. -
Čini se da si se lijepo provela, Millie - rekla je, smiješeći se. - Jesam - složila se Millie i okrenula prema Jacku: - Sviđaš mi se Jack, ti dobar. - Drago mi je da tako misliš – kimnuo je on glavom, pogledavši prema Janice. - Ali ne sviđa Đorđ Kuni. - To mi je u redu - odgovorio je. - Ni meni se ne sviđa. Millie je na to zaurlala od smijeha.
SADAŠNJOST ečeras smo pozvani kod Esther i Rufusa, a sutra idemo posjetiti Millie. Sigurna V sam u to, jer je Janice jučer sama nazvala da provjeri s Jackom dolazimo li. Ispada da ima obiteljski ručak koji ne može propustiti, a nitko se ne može brinuti za Millie ako se mi ne pojavimo. Budući da nas nije bilo prethodna tri tjedna, meni se međutim čini da je to samo izlika. Čini mi se da joj je pomalo dosta toga da se ne pojavljujemo i ne izvodimo Millie van i čudi me da Jack na to nije obratio više pažnje. Svojim kažnjavanjem riskira da Janice posumnja u našu privrženost Millie. Budući da mi to ide na ruku, neću mu ništa reći. Možda zato što znam da ću sutra vidjeti Millie, osjećam se manje uznemireno nego inače kad izlazim na večeru. Večere kod prijatelja podsjećaju me na hodanje po minskom polju jer uvijek moram paziti što činim i govorim pred Jackom, da to kasnije ne bi iskoristio protiv mene. Drago mi je da nisam upala u njegovu klopku s osjenčavanjem riječi u Estherinoj knjizi, ali moram jako paziti da joj ne kažem nešto što bi on mogao krivo shvatiti. Knjigu mi je uzeo jutros kad je donio doručak, a ja sam se smijala u sebi zamišljajući ga kako uzalud lista stranice ne bi li našao nešto što će me kompromitirati poput neke riječi koju bih podcrtala noktom. Očito ga je iznerviralo što nije našao apsolutno ništa, jer je većinu dana proveo u podrumu, a to je uvijek loš znak. A meni onda bude veoma dosadno. Više volim kad se kreće po kući, jer se zabavljam prateći njegovo kretanje iz sobe u sobu i po zvukovima koji dolaze odozdo zamišljam što u tom trenutku radi. Znam da je sad u kuhinji i da si je upravo napravio šalicu čaja jer sam nekoliko minuta ranije čula kako puni kuhalo vodom i onaj klik kojim se kuhalo isključuje kad voda zavri. Zavidim mu. Od mnogih stvari koje mrzim u zatočeništvu jedna je da si ne mogu napraviti ni šalicu čaja kad poželim. Nedostaje mi moje kuhalo i zalihe vrećica čaja i mlijeka koje sam ranije imala na raspolaganju. Sad kad pomislim na to, Jack je u početku bio tamničar široke ruke. Sudeći po suncu koje je krenulo silaznom putanjom po nebu, bit će da je oko šest sati navečer, a budući da smo dogovorili biti kod Esther u sedam, Jack bi svaki tren trebao doći i pustiti me u kupaonicu u susjednoj sobi da se spremim - onu koja je nekad bila moja. Ne čekam dugo prije nego što čujem njegove korake na stepeništu. Trenutak kasnije čujem ključ u bravi, i vrata se otvore.
Ugledavši ga na vratima, kao i svaki puta do sada, zaprepaštena sam koliko normalno izgleda, jer mora postojati nešto što će ga odati - makar šiljate uši i rogovi i upozoriti ostale na njegovu zloću. On se povuče da me propusti, a ja se spremno zaputim prema kupaonici, sretna što imam priliku urediti se, staviti nešto drugo osim crnog, nešto drugo osim papuča. Povučem klizna vrata ormara i pričekam da mi Jack kaže što da obučem. Kad ne kaže ništa, znam da se poigrava sa mnom ulijevajući mi lažnu nadu da će meni prepustiti izbor odjeće, e da bi mi naknadno rekao da to skinem. Možda zato što sam prozrela njegovu prevaru s knjigom, odlučim se kockati i izaberem haljinu koju nikad ne nosim jer je crna. Skinem pidžamu. Premda mi nije ugodno dok me Jack gleda kako se presvlačim, nemam izbora, jer sam odavna izgubila pravo na privatnost. - Postaješ koščata - primijeti Jack dok oblačim donje rublje. - Možda bi mi češće trebao donositi hranu - predložim mu. - Možda i bih - složi se. Obukavši haljinu, pomislim da sam se ovaj put možda ipak prevarila. - Skini to - kaže on, kad sam ju počela ravnati rukama. - Stavi onu crvenu. Odglumim razočaranje i skinem crnu haljinu, zadovoljna što sam ga uspjela nadmudriti, jer je crvena haljina upravo ono što sam htjela obući. Navukavši ju, osjetim neko samopouzdanje, valjda zbog boje. Priđem toaletnom stoliću, sjednem pred ogledalo i pogledam se u njega po prvi put u posljednja tri tjedna. Prvo što primijetim na sebi jest da bih trebala počupati obrve. Koliko god prezirem izvoditi ovakve rituale pred Jackom, izvadim pincetu iz ladice i dam se na posao. Morala sam se izboriti za pravo da depiliram noge, objasnivši mu da ne mogu izgledati savršeno ako su mi noge dlakave. Srećom, pristao je dodati paketić voštanih traka u mjesečnu zalihu ono malo potrepština koje mi donosi. Kad sam uredila obrve, stavim šminku. Da istaknem haljinu izaberem svjetliji ruž nego inače. Ustanem, odem do ormara i pregledam kutije s cipelama, tražeći crvenocrne cipele s petom Stavim ih na noge, izaberem prikladnu torbicu s police i predam mu je u ruke. On ju otvori i pregleda da nisam slučajno u protekla tri tjedna uspjela prokrijumčariti olovku i papir iz zrakopraznog prostora i kroz zidove ih nekako uspjela staviti u torbicu. Vrativši mi je, odmjeri me od glave do pete i kimne zadovoljno. Koje li ironije da je to više nego što neke žene dobiju od svojih muževa. Kad smo se spustili u hodnik, Jack izvadi iz ormara moj kaput i pridrži mi ga dok ga oblačim. Vani u dvorištu mi otvori vrata automobila i pričeka da uđem. Dok ih zatvara, proleti mi kroz glavu misao da je prava šteta što je takva sadistička svinja, jer
ima savršene manire. Kod Esther i Rufus dolazimo s ogromnim buketom cvijeća i bocom šampanjca, koje Jack uruči Esther zajedno s knjigom. Mogu samo pretpostaviti da ju je prethodno vratio u prvotno stanje. Esther me pita što mislim o knjizi, a ja joj odgovorim isto što sam rekla i Jacku, da mi je trebalo vremena da ju pročitam, budući da inače ne čitam takve knjige. Njezina me nekako pretjerano razočarana reakcija iznenadi, pa se zapitam da ipak nije ona bila ta koja je osjenčala riječi. Pokušavajući sakriti uznemirenost, pogledam ju s iščekivanjem. Njezino mi lice međutim ničim ne pokaže da sam propustila priliku, pa mi srce prestane lupati. Prolazimo kroz kuću do mjesta gdje nas čekaju Diane i Adam, a Jack me obujmi oko struka. Ne znam je li to zbog njegovih sitnih ustupaka ili zbog toga što sam uspjela odjenuti ono što sam željela, ali sam se i prije nego što smo završili s aperitivom i krenuli prema stolu počela osjećati kao normalna žena na normalnoj večeri, a ne kao zatočenica na izlasku sa svojim tamničarom. A možda je to samo zbog toga što sam pretjerala sa šampanjcem. Dok uživamo u slasnoj večeri koju nam je pripremila Esther, svjesna sam da Jack s druge strane stola primjećuje kako jedem i pričam mnogo više nego inače. - Izgledaš mi zamišljeno, Jack - primijeti Esther. - Baš sam razmišljao koliko se veselim što će Millie doći živjeti s nama - kaže on. To je njegov način da me pozove na red. - To bi trebalo biti uskoro, zar ne? - pita Esther. - Sedamdeset i pet dana - uzdahne Jack veselo. - Jesi li ti svjesna toga, Grace? Još samo sedamdeset i pet dana do trenutka kad će Millie useliti u svoju dražesnu crvenu sobu i postati dio naše obitelji. Upravo sam krenula otpiti gutljaj vina kad su me presjekle njegove riječi, tako da sam naglo zaustavila ruku i malo se tekućine izlilo preko ruba čaše. - Ne, nisam bila svjesna - odgovorim, čudeći se samoj sebi kako mogu tako poslušno sjediti dok mi vrijeme curi, čudeći se kako sam mogla zaboraviti, makar na trenutak, u kakvoj se očajnoj situaciji nalazim. Sedamdeset i pet dana - zar je stvarno ostalo samo toliko vremena? Još važnije, kako ću u tako malo vremena stići smisliti plan za bijeg od Jacka, ako mi to nije uspjelo u tristo sedamdeset i pet dana, koliko je prošlo od našeg povratka s medenog mjeseca? Usprkos grozoti kroz koju sam prošla na Tajlandu i kasnije kod kuće, tada još uopće nisam sumnjala da ću uspjeti pobjeći prije nego što Millie dođe živjeti k nama. Nakon svakog neuspješnog pokušaja tješila sam se da će biti još prilika. Ima međutim već šest mjeseci da nisam ni pokušavala.
- Ne daj se smesti, Grace - kaže Jack, kimnuvši prema mojoj čaši vina uz osmijeh. Pogledam ga tupo, a on podigne čašu. - Nazdravimo Millieinom dolasku k nama - kaže Jack i pogleda sve za stolom. - U stvari, zašto ne bismo nazdravili samoj Millie? - Dobra ideja - kaže Adam, podižući čašu. - Za Millie! - Za Millie - ponove svi, kucnuvši se čašama, a ja jedva uspijevam obuzdati napadaj panike. Svjesna da me Esther promatra sa zanimanjem, i ja brzo podignem čašu, nadajući se da nitko neće primijetiti kako mi se ruka trese. - Dok smo još pri slavljeničkom raspoloženju - najavi Adam - predlažem da podignemo čaše još jednom. - Svi ga pogledaju sa zanimanjem. - Diane očekuje bebu! Brata ili sestricu Emily i Jasper! - Pa to su sjajne vijesti! - kaže Esther, i svi za stolom se pridruže čestitkama. Što ti kažeš, Grace? Ja, na svoj užas, briznem u plač. Zapanjeni, svi zašute, a ja pri pomisli na kaznu koju će mi Jack smisliti zbog gubitka samokontrole počnem još snažnije plakati. Grčevito se trudim prekinuti ovaj izljev suza, makar je to nemoguće, pa postiđeno ustanem, svjesna da me Diane, koja sjedi pored mene, pokušava utješiti. Ipak, onaj koji me zagrli je Jack - a što mu drugo preostaje? Čvrsto me privine uza se, nasloni moju glavu na svoje rame i stane mi šaptati utješne riječi. Ja zajecam još snažnije, razmišljajući što bi bilo da je bilo onako kako sam ja to zamišljala. Po prvi puta poželim dignuti ruke od svega i ednostavno umrijeti jer me odjednom preplavi previše toga, a izlaza nema na vidiku. - Ne mogu više ovako - kažem Jacku kroz jecaje, ne mareći čuje li nas tko. - Znam - odgovori on brižno. - Znam. - Učini mi se kao da je svjestan da je pretjerao i na sekundu iskreno povjerujem da će sve na kraju biti u redu. - Da im kažemo, što misliš? - Jack podigne glavu. - Grace je prošli tjedan imala spontani pobačaj - objavi svima. - A nažalost to nije njezin prvi. Svi preneraženo uzdahnu i utihnu na trenutak, a onda uglas stanu skrušeno izražavati sućut. Premda sam svjesna da se njihovi topli izrazi suosjećanja i razumijevanja odnose na spontani pobačaj koji nikad nisam imala, to mi donese neku utjehu, pa se saberem. - Žao mi je - promrmljam Jacku u nadi da ću time razvodniti njegovu bijes s kojim ću se morati suočiti kasnije.
- Ne budi blesava - kaže Diane, tapšući me po ramenu. - Voljela bih da si nam rekla. Sad mi je strašno žao što je Adam izletio s objavom moje trudnoće. - Ne mogu više ovako - kažem, i dalje se obraćajući Jacku. - Bit će ti puno lakše počneš li sve jednostavno prihvaćati - odgovori on. - Možemo li barem izostaviti Millie iz ovoga? - pitam ga očajnički. - Bojim se da ne možemo - kaže on ozbiljno. - Millie ne mora znati, zar ne? - nadoveže se zbunjeno Esther. - Pa nema smisla uznemiravati je - namršti se Diane. Jack im se okrene: - Naravno, imate pravo. Bilo bi glupo reći Millie o Graceinom pobačaju. Mislim da je sad najbolje da Grace odvedem doma. Nadam se da nam nećeš zamjeriti što smo ti pokvarili druženje, Esther. - Ma dobro sam - zbrzam, ne želeći napustiti sigurnost Estherine i Rufusove kuće, er sam svjesna što me čeka kad dođemo kući. Oslobodim se Jackova zagrljaja, zgrožena činjenicom da sam uopće u njemu uspjela tako dugo naći utjehu. - Stvarno, sad sam dobro i htjela bih ostati. - Odlično. Baš mi je drago. Grace, molim te, daj sjedni. - Estherine oči govore mi koliko ju je sram zbog njezine oštre primjedbe koja me je potakla na suze i koliko se sad osjeća krivom što mi je spomenula Dianeinu trudnoću. - Žao mi je - kaže mi tiho, dok sjedam na stolac. - I zbog spontanog također. - Sve je u redu - kažem. - Pustimo to sad. Dok ispijam kavu koju nam je poslužila Esther, užasnuta da sam mogla biti toliko glupa i zaboraviti na oprez, trudim se kao nikada dosad. Svjesna da se moram iskupiti želim li sutra vidjeti Millie, nježno pogledam Jacka i svima objasnim da je razlog zbog kojega sam se rasplakala taj što sam se na trenutak prepala da Jacku neću moći dati ono što najviše želi na svijetu - dijete. Dok napokon ustajem od stola spremna za polazak, svjesna sam da se svi dive kako mi je tako brzo uspjelo vratiti svoj šarm i osjećam da sam Esther sada mnogo draža nego prije, što može samo biti dobro, pa makar zahvaljujući mojoj nesavršenoj maternici. Stvarnost me sustigne tek u autu na putu prema kući. Jackova mračna šutnja jasno mi govori da će mi - koliko god ispravila početnu grešku s obzirom na ostale - skupo naplatiti moju glupost. Pomisao da neću vidjeti Millie mi je toliko nepodnošljiva da mi suze same naviru na oči. Ne mogu vjerovati u kojeg sam se slabića pretvorila. Po dolasku kući Jack otključa ulazna vrata i uđemo u hodnik.
- Znaš, nikad nisam imao sumnji u ovo što jesam - kaže mi zamišljeno i pridrži mi kaput dok ga skidam. - Ali večeras, dok sam te držao u zagrljaju i dok su svi dijelili tvoju bol zbog spontanog pobačaja, osjetio sam, makar na trenutak, kako je to kad si normalan. - Mogao bi biti! - zavapim. - Mogao bi biti kad bi to stvarno htio! Jack, mogao bi zatražiti pomoć, ja znam da bi ti to pomoglo! On se naceri na moj izljev. - Problem je u tome da ne želim pomoć. Volim to što esam, jako to volim. A još ću više to voljeti za sedamdeset i pet dana, kad Millie dođe živjeti s nama. Šteta što je nećemo vidjeti sutra. Gotovo da mi i nedostaje. - Molim te, Jack - preklinjem ga. - E pa, jasno je da ne mogu prijeći preko tvog jadnog ispada večeras, pa ako doista želiš sutra vidjeti Millie, znaš što ti je činiti. - Nisi mogao podnijeti to što nisam pala u tvoju bijednu zamku, je li? - kažem mu, znajući da me je pokušao iznervirati tijekom večere spomenuvši kako će Millie doći živjeti s nama. - Bijednu zamku? - Da, tako je. Bijednu. Zar nisi mogao smisliti ništa bolje od osjenčavanja riječi u knjizi? - Stvarno si postala prepametna za svoje dobro - obrecne se. - Ovako ili onako, zaslužila si kaznu. Žalosno odmahnem glavom. - Ne, nisam. Dosta mi je. Ne šalim se, Jack. Dosta mi je. - Ali meni nije - kaže on. - Ni blizu. U stvari, još nisam ni počeo. Vidiš, u tome i est problem. Što sam bliže tome da dobijem ono na što tako dugo čekam, to više žudim za tim. Došao sam do točke kad mi je čekanja dosta. Dosta mi je čekanja da nam se doseli Millie. - Zašto ne bismo ponovno otišli na Tajland? - kažem mu shrvano, užasnuta od pomisli da će predložiti da se Millie doseli i ranije nego što je planirano. - Tebi bi to dobro došlo. Nismo bili tamo od siječnja. - Ne mogu. Uskoro imam na sudu slučaj Tomasin. - Ali jednom kad Millie dođe živjeti s nama nećeš moći putovati - naglasim s namjerom da učvrstim svoj položaj i zadržim Millie u sigurnosti škole dokle god je to moguće.
On me pogleda kao da se zabavlja. - Vjeruj mi, jednom kad Millie dođe živjeti s nama, neću to ni željeti. Hajde sad, miči se. Tresem se toliko snažno da jedva hodam. Dođem nekako do stepeništa i zakoračim na prvu stubu. - Krenula si u krivom smjeru - kaže on. - Osim, naravno, ako sutra ne želiš vidjeti Millie. - Zašuti na trenutak, kao da mi daje izbora. - Pa, što si izabrala, Grace? - pita me glasom povišenim od uzbuđenja. - Razočaranu Millie... ili podrum?
PROŠLOST tkad mi je Millie rekla kako ju je Jack gurnuo niz stube pritisak da nekako O pobjegnem bivao je sve veći. Premda sam joj obećala da neću nikome reći, nisam bila sigurna da njoj neće izletjeti pred Janice ili da će čak sasuti istinu Jacku u lice. Ne vjerujem da mu je ikad palo na pamet da je Millie shvatila kako pad nije bio samo slučajnost. Millie je lako podcijeniti i, zbog načina na koji govori, pretpostaviti da tako i razmišlja, ali je Millie daleko pametnija nego što drugi oko nje misle. Nisam mogla ni zamisliti što bi Jack učinio da sazna kako ona dobro zna što se dogodilo toga dana. Pretpostavljam da bi odbacio njezine optužbe jednako vješto kao što je odbacio moje i nastojao sve uvjeriti da je ljubomorna jer sam sada s njime, pa nas pokušava rastaviti lažnim optužbama. Jedino što me održavalo u životu u ta sumorna vremena bila je Millie. Djelovala e tako opušteno u Jackovom društvu da bih ponekad pomislila kako je zaboravila da u je gurnuo niz stube ili da se barem pomirila s time. Ali kadgod bih si rekla da je to možda i najbolje za nas, ona bi izjavila ono što je ubrzo postalo njezina mantra: „Sviđa mi se Jack, ali mi se ne sviđa Đorđ Kuni”, baš kao da zna o čemu razmišljam i želi mi dati do znanja da se ona drži svog dijela pogodbe. Zbog toga sam osjećala još snažniji pritisak da se i ja držim svojega dijela te sam počela planirati svoj sljedeći potez. Nakon onoga što se dogodilo kad sam pokušala od liječnika zatražiti pomoć, odlučila sam da ću se sljedeći put pobrinuti da bude što više ljudi oko nas. Što više, to bolje. I kad sam ponovno bila spremna pokušati, zamolila sam Jacka da me odvede u kupovinu, nadajući se da će mi se ukazati prilika da zatražim pomoć od nekog trgovca ili prolaznika. Dok sam izlazila iz automobila, ugledala sam policajca koji je stajao tek nekoliko metara od mene i pomislila sam kako su mi molitve napokon uslišene. Čak je i način na koji me je Jack čvrsto primio kad sam se pokušala osloboditi od njega dao na težini činjenici da sam u zatočeništvu, i kad je policajac žurno reagirao na moje pozive upomoć, iskreno sam se ponadala da je mojoj patnji kraj, sve dok nije rekao sljedeće: - Je li sve u redu, gospođo Angel? Od toga trenutka nadalje svojim sam ponašanjem samo potvrdila ono što je Jack već ranije bio rekao lokalnoj policiji, a to je da njegova žena pati od mentalnog poremećaja te je sklona izazivati nerede na javnome mjestu i optuživati ga da ju drži zatočenom. I tako, dok me je čvrsto držao za ruke kojima sam dotada mlatarala, Jack e rekao policajcu, dovoljno glasno da ga okupljena gomila čuje, da slobodno svrati i
pregleda kuću koju ja nazivam zatvorom. Gomila nas je promatrala i žamorila o mojoj umobolnosti, samilosno gledajući prema Jacku. Uto je došlo policijsko vozilo i dok sam plačući u očaju sjedila na stražnjem sjedištu s policajkom koja me je pokušavala umiriti nježnim riječima, policajac je pitao Jacka kako mu ide posao sa zaštitom pretučenih žena. Kad je sve bilo gotovo i ja sam se ponovno našla u sobi za koju sam mislila da je nikada više neću vidjeti, činjenica da je tako lako pristao odvesti me u kupovinu samo mi je potvrdila što sam pretpostavljala još dok smo bili na Tajlandu, a to je da perverzno uživa u tome da mi daje lažan osjećaj da sam ga nadigrala i da mi onda oduzme tu moju pobjedu. Uživao je pripremajući moj pad, veselio se svojoj ulozi dragoga i izmučenog muža, naslađivao se mojim porazom, a kad je sve bilo gotovo, zabavljao se kažnjavajući me. I ne samo to: njegova vještina predviđanja mojih poteza značila je da je svaki moj pokušaj otpočetka osuđen na propast. Prošla su još tri tjedna do ponovnoga susreta s Millie. Jack joj je to objasnio rekavši joj da sam bila previše zauzeta posjetima prijateljima, što ju je samo povrijedilo i zbunilo, a ja joj nisam imala prilike opovrgnuti njegovo objašnjenje jer se nije odvajao od nas. Odlučna u namjeri da ju više nikada ne razočaram, počela sam hodati po jajima, samo da je mogu redovito posjećivati. Ali umjesto da svojom poslušnošću ugodim Jacku, činilo se kao da mu to ide na živce. Međutim, upravo kad sam pomislila da sam ga krivo procijenila, rekao mi je da će mi zbog dobrog ponašanja dopustiti da ponovno slikam. Duboko sumnjajući u njegovu iskrenost i namjere, nisam mu htjela pokazati koliko mi je to drago te sam mu preko volje dala popis stvari koje će mi trebati, ne usuđujući se nadati da će doista i donijeti ono što sam zatražila. Sljedećega dana međutim, Jack se pojavio s pastelama i svakojakim uljanim bojama, ne zaboravivši štafelaj i novo platno. - Imam samo jedan uvjet - rekao je, dok sam se radovala starim prijateljima. - Ja biram temu. - Kako to misliš? - namrštila sam se. - Slikat ćeš ono što ti ja kažem: ništa više i ništa manje. Pogledala sam ga podozrivo, pokušavajući prozrijeti ne radi li se opet o još ednoj njegovoj igri. - Ovisi o tome što želiš da naslikam - odgovorila sam. - Portret. - Portret? - Da. Već si slikala portrete, zar ne?
- Nekoliko. - Odlično. Dakle, želim da naslikaš portret. - Tvoj? - Da ili ne, Grace? Instinkt mi je govorio da ne pristanem, ali sam toliko željela ponovno slikati, toliko željela ispuniti svoje dane još nečim osim čitanjem. Premda mi se gadila pomisao na to da slikam njegov portret, rekla sam samoj sebi da mu se sigurno neće dati da mi pozira satima. Barem sam se tome nadala. - Samo ako mogu raditi prema fotografiji - rekla sam, osjećajući olakšanje što sam se dosjetila rješenju. - Dogovoreno. - Zavukao je ruku u džep. - Možeš li početi odmah? - Zašto ne? - odgovorila sam, slegnuvši ramenima. Izvukao je fotografiju i gurnuo mi je pred lice. - Bila je jedna od mojih klijentica. Nije li prelijepa? Kriknula sam i odskočila od njega i od fotografije, ali je on nemilosrdno krenuo za mnom, luđački se cereći. - Ma hajde, Grace, ne budi sramežljiva, dobro je pogledaj. Napokon, sljedećih nekoliko tjedana imat ćeš je prilike dobro promotriti. - Nikad - pljunula sam. - Nikad je neću naslikati! - Ma naravno da hoćeš. Pristala si, zar si zaboravila? A dobro znaš što se dogodi ne održiš li svoju riječ. - Netremice sam ga gledala. - Tako je: Millie. Želiš je vidjeti, zar ne? - Ne, ako je ovo cijena koju moram platiti - odgovorila sam stisnutoga grla. - Oh, oprosti, trebao sam napomenuti „Želiš je uopće vidjeti, zar ne?” Siguran sam da ne želiš da skonča u nekoj umobolnici, je li tako? - Da je nisi ni pipnuo! - viknula sam. - Onda se bolje prihvati slikanja. Uništiš li ovu fotografiju ili ju bilo kako unakaziš, cijenu će platiti Millie. Ne oslikaš li ju vjerno na platnu ili se budeš pravila da to nisi u stanju, cijenu će platiti Millie. Svaki ću dan doći provjeriti kako posao napreduje, i ako budeš odugovlačila, cijenu će platiti Millie. A kad završiš s ovom slikom, naslikat ćeš još jednu, pa još jednu, sve dok ne odlučim da mi je dosta.
- Dosta čega? - pitala sam ga kroz jecaje, svjesna svog poraza. - Jednoga dana ću ti pokazati, to ti obećajem, Grace. Jednoga dana ću ti pokazati. Slikajući to prvo platno nisam prestajala plakati. Gledati to otečeno, krvavo lice iz sata u sat, iz dana u dan, proučavati taj slomljeni nos, prerezanu usnu, modricu na oku do najmanjeg detalja i preslikati to na platno bilo je više nego što sam mogla podnijeti i često bih imala žestoke napadaje povraćanja. Znala sam da moram sačuvati zdrav razum i naći načina da se nosim s traumom slikanja nečega tako grotesknog, pa sam s vremenom otkrila da ako ženama na slikama koje su uslijedile dam imena i gledam onkraj tih ozlijeđenih lica i zamišljam kako su izgledale prije, da ću se bolje moći nositi sa stresom. Pomogla mi je i pomisao da Jack nikad nije izgubio nijedan takav slučaj, što je značilo da su se žene s fotografija - sve do jedne, njegove klijentice - ipak uspjele otrgnuti od svojih nasilnih partnera, a to me je samo osnaživalo u namjeri da se i ja otrgnem od Jacka. Ako je njima uspjelo, uspjet će i meni. Bit će da je prošlo više od tri mjeseca od našega vjenčanja kad je Jack odlučio da smo proveli dovoljno vremena isključivo jedno s drugim te da bismo se opet trebali početi družiti s ostalima da ne izazovemo sumnju. Jedna od prvih večera na kojima sam bila je ona kod Moire i Gilesa, ali budući da su oni zapravo bili njegovi prijatelji, ponašala sam se upravo onako kako mi je naložio i odigrala svoju ulogu dražesne i zaljubljene ženice. Ta mi je uloga bila mučna, ali sam shvatila da ću, ako mi ne počne vjerovati, ostati zauvijek zaključana u svojoj sobi i time drastično smanjiti sve izglede za bijeg. Da sam dobro učinila, shvatila sam nedugo nakon večere kad mi je rekao da ćemo večerati s njegovim kolegama s posla. Navala adrenalina koju sam osjetila čuvši da se ne radi o prijateljima već kolegama bila je dovoljna da me uvjeri kako će to biti savršena prilika da ga se oslobodim, budući da će mi oni prije povjerovati nego prijatelji kojima je Jack već zamazao oči. A uz malo sreće, Jackov uspjeh u firmi mogao bi značiti da postoji netko tko jedva čeka priliku da mu zarije nož u leđa. Znala sam da to moram izvesti uvjerljivo. Jack me je već izdrilao kako da se ponašam u društvu drugih ljudi: nema odvajanja na svoju ruku, makar i na zahod, ne smijem ni za kim otići u drugu sobu, čak i ako samo pomažem nositi pladnjeve, ne smijem zapodijevati razgovor ni s kim zasebno i ne smijem izgledati nikako drugačije nego savršeno sretno i zadovoljno. Trebalo mi je neko vrijeme da razradim taktiku. Umjesto da zatražim pomoć pred Jackom, koji se sjajno snalazio s optužbama, odlučila sam da je bolje pokušati nekome doturiti pismo u kojem ću sve reći, jer mi to povećava izglede da ne ispadnem
histerična luđakinja. I doista, s obzirom na Jackove prijetnje, to mi se činilo najboljim načinom. Međutim, domoći se makar i najmanjeg komadića papira pokazalo se nemogućom misijom. Od Jacka ga nisam mogla izravno zatražiti jer bi odmah posumnjao u moje namjere i ne samo da bi odbio, već bi me od toga trenutka držao na oku poput jastreba. Jedne noći palo mi je na pamet da izrežem odgovarajuće riječi iz knjiga koje mi e donosio. S pomoću škarica za nokte iz nesesera uspjela sam izrezati riječi „molim”, „vas”, „pomozite”, „mi”, „zatočena”, „sam”, „pozovite”, „policiju”. Tražila sam načina kako da ih spojim po redu. Konačno sam se sjetila staviti komadiće papira edan na drugi, tako da na vrhu bude „molim”, a na dnu „policiju”. Bio je to tako sitan svežanj papira da bi se lako mogao previdjeti kao bezvezni papirići, koje bi primatelj bacio, pa sam odlučila povezati ga jednom od svojih ukosnica iz torbice sa šminkom. Onaj kojemu se u ruci nađe svežnjić povezan ukosnicom, razmišljala sam, sigurno će biti dovoljno zaintrigiran da obrati pozornost. Budući da čitatelj nikako ne bi smio taj svežnjić otvoriti pred Jackom, nakon mnogo razmišljanja odlučila sam ostaviti svoj poziv upomoć negdje na stolu kad večera završi, tako da ju čitatelj pronađe kad mi već odemo. Nisam imala pojma gdje će se ta večera odigrati, ali sam molila Boga da bude u nečijoj kući, a ne u restoranu, gdje postoji daleko veća opasnost da svežnjić pokupi osoblje zajedno s drugim ostacima raspremajući stol. No kad je došlo vrijeme, moj se plan smrvio u prah. Bila sam toliko obuzeta time gdje ću ostaviti svoj dragocjeni svežanj riječi da sam zaboravila na to da ga prvo moram prokrijumčariti pored Jacka. To me nije previše brinulo sve do trenutka kad je došao po mene. Promatrao me dok sam navlačila cipele i uzela torbu, a onda me pitao zašto sam tako nervozna. Premda sam se pravila da je to zbog toga što ću upoznati njegove kolege, nije mi povjerovao, posebno stoga što sam većinu upoznala na našem vjenčanju. Pretražio mi je odjeću, natjeravši me da izvrnem džepove, a onda je zatražio da mu predam torbicu. Nije me iznenadila njegova ljutnja kad je pronašao ukosnicu, a kazna je bila upravo onakva kakvom je zaprijetio. Odveo me je u praznu sobu, oduzeo sve povlastice i počeo me izgladnjivati.
SADAŠNJOST ako sam se probudila u podrumu, moj um odmah vapi za dnevnim svjetlom ne bi li K podesio moj unutarnji sat ili za nečim što će me uvjeriti da nisam napokon potpuno prolupala. Jacka ne čujem, ali osjećam da je tu negdje; da me osluškuje. Vrata se odjednom otvore. - Morat ćeš se pokrenuti ako želiš stići na vrijeme da pokupimo Millie na ručak kaže on, dok se ja polako pridižem. Znam da bih trebala biti zadovoljna što ipak idemo, ali zapravo mi je sa svakim posjetom Millie sve teže. Otkad mi je rekla da ju je Jack gurnuo niz stube, Millie očekuje od mene da nešto učinim. Sad već počinjem zazirati od dana kada će uspjeti uvjeriti Jacka da nas odvede u hotel, jer ne želim joj reći da još nisam smislila rješenje. Prije godinu dana nisam mogla ni zamisliti da bih ovako dugo ostala zatočenom. Znala sam da će biti teško pobjeći od Jacka, ali ne i nemoguće. A sad imam tako malo vremena. Sedamdeset i četiri dana. Muka mi je i od same pomisli na Jacka koji odbrojava dane do Millieina dolaska u našu kuću; poput djeteta koje nestrpljivo iščekuje Božić. Kao i obično, Millie i Janice nas čekaju na klupi. Izmijenimo nekoliko riječi. Janice pita je li nam bilo lijepo na vjenčanju prošli vikend te kad smo bili u posjeti prijateljima prije dva tjedna, a Jack prepušta meni da smislim laž kako je vjenčanje bilo u Devonu, jako zgodno vjenčanje, i da smo veoma uživali u okrugu Peak, gdje žive ti naši prijatelji. Šarmantan kao i uvijek, Jack kaže Janice da je srce što nam je omogućila da iskoristimo još ovo malo vremena nasamo prije nego što nam se pridruži Millie, a Janice odgovori da joj to uopće nije problem, da obožava Millie i da će rado uskočiti kad god nam bude potrebno. Zatim doda da će joj Millie jako nedostajati kad ode i ponovi svoje obećanje da će nas često posjećivati. Jack će se, naravno, pobrinuti da se to nikad ne dogodi. Pitamo kako je Millie, pa nam Janice kaže da se zahvaljujući tabletama koje joj je propisao liječnik dobro naspava noću, što znači da je opet ona stara tijekom dana. - Oh, oprostite - ispriča se, pogledavši na sat. - Bojim se da vas moram ostaviti. Majka će me ubiti ako joj zakasnim na ručak. - Moramo i mi - kaže Jack. - Možemo li danas u hotel, molim vas? - usrdno će Millie.
Jack zausti da kaže nešto, ali prije nego što nam objavi da nas vodi nekamo drugamo, ubaci se Janice. - Millie mi je rekla sve o hotelu i kako joj se tamo jako sviđa, pa mi je obećala da će nam svima na satu u ponedjeljak ispričati kako je bilo, je li tako, Millie? Millie oduševljeno kimne. - Već nam je pričala o restoranu pored jezera i o onome u kojemu poslužuju palačinke, pa se sad veselimo priči o hotelu. A gospođa Goodrich razmišlja da odvede osoblje škole u taj hotel povodom kraja školske godine - doda - pa je od Millie zatražila da o tome napiše izvještaj. - Trebamo ići u hotel za gospođu Goodrich - potvrdi Millie. - Onda nam nema druge - odgovori Jack, sakrivši ljutnju iza dražesnoga osmijeha. Za vrijeme ručka Millie veselo razgovara, a po njegovom svršetku kaže da mora na zahod. - Hajde, onda - kaže joj Jack. Millie ustane. - Grace, ideš sa mnom. - Nema potrebe da Grace ide s tobom - odlučno će Jack. - Ti si potpuno sposobna otići sama. - Imam menzes - glasno objavi Millie. - Trebam Grace. - U redu, onda - popusti Jack, prikrivajući gađenje. Odgurne stolac i ustane: Idem i ja s vama. - Jack ne smije u ženski zahod - ratoborno ga upozori Millie. - Namjeravao sam vas samo dopratiti do zahoda. Ostavi nas na početku hodnika uz upozorenje da se ne zadržimo dugo. Pored umivaonika stoje dvije gospođe i veselo brbljaju perući ruke. Millie od nestrpljenja cupka s noge na nogu, čekajući da odu. Ja razbijam glavu razmišljajući što da joj kažem, nešto što će ju uvjeriti da sam pronašla rješenje. Zapanjena sam kako li se samo domislila da uvuče Janice i gospođu Goodrich u priču, ne bi li natjerala Jacka da nas odvede u hotel. - Ovo ti je bilo jako mudro, Millie - kažem joj čim one gospođe zatvore vrata za sobom. - Moram razgovarati - ušutka me ona šišteći.
- Što se događa? - Millie ima nešto za Grace - šapne i zavuče ruku u džep, pa iz njega izvadi maramicu. - Tajna - nastavi, pružajući mi ju. Pomalo zbunjeno razmotam maramicu, očekujući da ću u njoj naći kakvu perlicu ili cvijet, a onda shvatim da je to puna šaka malih bijelih tableta. - Što je to? – pitam ju, mršteći se. - Za spavanje. Ja ne uzimam ih. - Zašto ih ne uzimaš? - Ne trebaju mi - odgovori mi prijekorno. - Ali one ti pomažu da bolje spavaš - pokušam joj strpljivo objasniti. - Ja spavam odlično. - Aha, sad spavaš, zbog ovih tableta - ne dam se smesti. - Prije toga nisi, zar se ne sjećaš? Ona odmahuje glavom: - Ja se pravim. - Praviš se? - Aha. Pravim da ne mogu spavati. Pogledam ju zbunjeno. - Zašto? Ona mi rukom zatvori dlan u kojem držim maramicu. - Za tebe, Grace. - Oh, pa to je dražesno od tebe, Millie, ali meni ne trebaju. - Aha, Grace trebaju. Za Đorđ Kuni. - Georgea Clooneyja? - Aha. Đorđ Kuni je loš čovjek. Đorđ Kuni mene gurnuo niz stube. Đorđ Kuni pravi tužnu Grace. On loš čovjek, jako loš čovjek. Sad je na meni red da zatresem glavom. - Bojim se da ne razumijem. - Aha, ti razumiješ - nepopustljiva je Millie. - To jasno. Mi ubijemo Đorđ Kuni.
PROŠLOST ljedećega smo mjeseca ponovno otišli na Tajland, ali se nisam usudila ponovno S bježati. Znala sam da će Jack ako išta pokušam biti u stanju urediti da nestanem dok smo još tamo. Otišli smo u isti hotel kao i prvi puta, dobili istu sobu, a dočekao nas je i isti upravitelj. Samo Kiko više nije bilo. Dane sam provodila kao i prvi puta, zaključana na balkonu ili u sobi, a van sam mogla samo kad smo se trebali fotografirati. Osjećaj na ovom drugom putovanju bio mi je čak i gori nego prvi put jer sam bila svjesna da kad nije sa mnom, Jack uživa u strahu neke druge osobe. Nije mi bilo jasno na koji se to način zadovoljava, ali sam pretpostavila da se radi o nečem što ne može dobiti u Engleskoj, a imajući na umu njegovu priču o svojoj majci, pitala sam se ne dolazi li na Tajland mlatiti žene. Bilo mi je nezamislivo da se može izvući s time, ali mi je jednom spomenuo da na Tajlandu možeš sve kupiti novcem - pa čak i strah. Možda je to razlog zašto sam ga tjedan dana nakon povratka kući opalila bocom vina po glavi u kuhinji, pola sata prije nego što su se na večeri trebali pojaviti Diane i Adam, sve u nadi da će dovoljno dugo biti u nesvijesti da stignem pobjeći. Nisam ga međutim lupila dovoljno snažno, pa je, kuhajući od bijesa, uspio sačuvati dovoljno pribranosti da ih nazove i otkaže večeru, izvlačeći se na moj iznenadni napadaj migrene. Dok je spuštao slušalicu i okretao se prema meni, jedini strah koji sam osjećala bio je onaj za Millie, jer meni više nije imao što uskratiti. Nisam se uplašila za sebe ni kad mi je rekao da će mi pokazati Millieinu sobu, jer sam pretpostavila da u je ogolio od prekrasnog namještaja koji smo joj kupili, baš kao što je učinio s mojom sobom. Dok me gurao niz hodnik, savinuvši mi grubo ruke iza leđa, preplavio me osjećaj duboke žalosti zbog Millie, jer je to bila soba o kojoj je oduvijek sanjala. No umjesto da me odvede na prvi kat, on je otvorio vrata koja su vodila u podrum. Luđački sam se opirala da me ne odvede niz stepenište, ali se nisam mogla nositi s Jackovom snagom, tim više što ga je gonio slijepi bijes. Ni u tome trenutku nisam imala pojma što me dolje čeka. Tek kad me je odvukao pored sobe u kojemu je držao Molly kroz nešto što je izgledalo poput spremišta i zaustavio se pred čeličnim vratima, vješto skrivenim iza polica, tek tada sam počela osjećati pravi strah. Nije to bila neka soba za mučenje, što mi je prvo palo na pamet, jer u njoj nije bilo nikakvih sprava za mučenje. Nije imala nikakvoga namještaja i cijela je bila oličena bojom krvi - uključujući pod i strop. Bila je grozna i zastrašujuća, ali to nije bilo ono što me je natjeralo da kriknem od užasa.
- Dobro je pogledaj - zarežao je zvjerski - nadam se da će se Millie svidjeti baš kao i meni, jer je ovo soba u kojoj će prebivati, a ne ona dražesna soba na prvome katu. - Zatim me snažno pretresao. - Dobro je pogledaj i reci mi, što misliš, koliko će se preplašiti kad se nađe u njoj. Pogledom sam letjela po prostoriji samo da ugledam bilo što drugo osim tih zidova na kojima su visjeli portreti žena koje me je natjerao da naslikam. - Misliš li da će se Millie svidjeti slike koje si naslikala samo za nju? Što misliš, koja će joj se najviše svidjeti? Ova? - Jednom me je rukom primio za zatiljak i snažno mi pritisnuo lice na jedan od portreta. - Ili možda ova? - Zatim me je odvukao do drugoga zida. - Kakav prekrasan ručni rad, ne misliš li? - Zastenjala sam i čvrsto zatvorila oči. - Nisam ti još htio pokazati ovu sobu - nastavio je - ali sad je i sama možeš okusiti. To se ne bi dogodilo da me nisi odalamila bocom. Još jednom me je grubo gurnuo i potom izašao iz sobe, zalupivši vratima za sobom. Osovila sam se na noge i potrčala prema vratima. Shvativši da nemaju kvake, stala sam udarati šakama po njima i vrištati da me pusti van. - Možeš vrištati koliko god želiš - čula sam kako mi dobacuje s druge strane vrata. - Nemaš pojma koliko me to uzbuđuje. Ne mogavši svladati strah - strah da me više nikad neće pustiti van i da će me ostaviti da ovdje skončam - počela sam histerizirati. Nedugo zatim više nisam mogla disati jer sam počela hiperventilirati, tako da sam od bola u prsima klonula na koljena. Shvativši da me obuzima napadaj panike, pokušala sam mu se othrvati i povratiti disanje, ali je Jackov sadistički smijeh s druge strane vrata samo pogoršao stvar. Suze su mi curile niz lice i, nesposobna da ponovno prodišem, iskreno sam povjerovala da su ovo moji posljednji trenuci na životu. Pomisao da ću prepustiti Millie Jacku na milost i nemilost bila je nepodnošljiva, a onda mi je kroz glavu proletjela slika nje sa žutim šeširom i šalom oko vrata i uhvatila sam se za nju, želeći da mi to bude posljednje što ću sa sobom ponijeti u grob. Trebalo je proći neko vrijeme prije nego što sam primijetila da se bol u prsima povukao i da mogu dublje disati. Nisam se usudila micati da slučajno ne doživim još edan napadaj. Ostala sam zato skutrena s glavom na koljenima, misleći samo na svoje disanje. Osjećaj olakšanja što sam još uvijek živa, da još mogu spasiti Millie, dao mi e snage da podignem glavu i potražim neki drugi izlaz iz ove sobe. U njoj međutim nije bilo niti prozorčića. Stala sam dlanovima pipati zidove i micati slike u nadi da ću otkriti neki prekidač kojim bih otvorila vrata. - Gubiš vrijeme - čula sam Jacka kako razvlači slogove i to me je trgnulo. - Ne
možeš otvoriti iznutra. - Od same pomisli da je on s druge strane vrata počela sam se ponovno tresti. - I... kako ti se sviđa soba? - podbadao je. - Nadam se da ti je u njoj barem toliko lijepo koliko i meni s ove strane dok te slušam. Jedva čekam da čujem Millieino mišljenje o njoj. Nadam se da će biti glasnija od tebe. Odjednom me je preplavio umor, pa sam legla na pod i sklupčala se, začepivši uši prstima da ga ne moram slušati. Usrdno sam se molila da me savlada san, ali mi žarko svjetlo u sobi nije išlo u korist. Dok sam tako ležala na podu, trudila sam se ne razmišljati o tome da me Jack nikad neće pustiti iz ove paklene jame koju je pripremio za Millie. Onda sam se sjetila kako sam u jednom trenutku zbog prekrasne žute sobe iskreno povjerovala da je negdje duboko u njemu ipak ostao zapreten trag ljudskosti i počela plakati što sam mogla biti tako glupa.
SADAŠNJOST uljim u Millie, pa u tablete u ruci, nesigurna jesam li ju dobro čula. - Millie, ne B možemo to. - Aha, možemo. Moramo - kaže ona, odlučno kimajući glavom. - Đorđ Kuni loš čovjek. Preplašena time kamo nas ovaj razgovor vodi i svjesna da nas Jack čeka, ponovno zamotam tablete u rupčić. - Mislim da ih moramo baciti u zahod, Millie. - Ne! - Ne smijemo činiti zlo, Millie - kažem joj. - Đorđ Kuni čini zlo - mračno će ona. - Đorđ Kuni loš čovjek, jako loš čovjek. - Da. Znam. Čelo joj se namršti. – Ali ja brzo dođem živjeti s Grace. - Da, tako je. Uskoro ćeš doći živjeti sa mnom. - Ali ja neću živjeti sa lošim čovjekom. Mene plaši. Mi ubijemo lošega čovjeka, mi ubijemo Đorđa Kunija. - Žao mi je Millie, ali ne smijemo nikoga ubiti. - Agata Christie ubije ljude! - kaže ona povrijeđeno. - U Deset malih crnaca ubije mnogo ljudi, a gospođa Rogers umre od lijeka za spavanje. - Možda - prekinem ju odlučno - ali to su samo priče, Millie. Pa znaš da jesu. Pa ipak, još dok joj govorim da ne smijemo, kroz glavu mi proleti pitanje ima li ovdje dovoljno tableta da Jacka makar omame dovoljno dugo da stignem pobjeći. Zdrav mi razum govori da čak i da ih je dovoljno, izgledi da ih Jack nekako unese u sebe gotovo su ništavni. No, usprkos onome što sam upravo rekla Millie, svjesna sam da ih nikad ne bih bila u stanju baciti u zahod jer ove su tablete prvi tračak nade nakon mnogo vremena. Osim toga, znam da štogod odlučila napraviti s njima - odlučim li išta - Millie s time ne smije imati ništa. - Ipak ću ih baciti u zahod - kažem joj i uđem u jednu od pregrada s WC školjkama. Povučem lanac i dok voda ispire školjku brzo gurnem rupčić u rukav, ali se odmah prepadnem da će Jack primijetiti ispupčenje i pitati me što je to. Izvučem rubac
iz rukava i počnem gledati gdje bih ga mogla sakriti kod sebe. Ne mogu ga staviti u torbu, jer ju Jack uvijek pregledava prije nego što ju odložim, a ne mogu ga sakriti ni u grudnjak ili gaćice, jer me uvijek promatra dok se svlačim. Sagnem se i gurnem zgužvani rupčić u cipelu, čvrsto ga utisnuvši u prostor za nožne prste. Sad imam problema ponovn ponovnoo navu navući ći cipelu cipel u i svjesna sam da će mi biti još teže teže kad krenem krenem hodati, ali se osjećam nekako sigurnijom znajući da su tablete skrivene ovdje, a ne negdje na mome tijelu. Nemam još pojma kako ću ih izvaditi iz cipele ukaže li se prilika, pril ika, ali tješi me već i sama sama spoznaja spoznaja da ih i h imam imam.. - Grace glupa! - kaže mi Millie ljutito kad izađem iz zahoda. - Sad ne možemo ubiti Đorđa Kunija! - Tako je, Millie, ne možemo - složim se s njom. - Ali on loš čovjek! - Da, ali mi ne možemo ubijati zle ljude. To je protuzakonito - objasnim joj. - Onda reci policiji da Đorđ Kuni loš čovjek! - To ti je dobra ideja, Millie - odgovorim, pokušavajući ju umiriti. - Reći ću policiji. polici ji. - Sad! - Ne, ne sad, ali al i uskoro. uskoro. - Prije nego dođem živjeti s tobom? - Aha, prije nego dođeš živjeti sa mnom. - Reći ćeš policiji? Primim ju za ruku. - Millie, imaš li povjerenja u mene? - Ona nesigurno kimne. Onda ti obećajem da ću naći rješenje prije nego što dođeš živjeti sa mnom. - Obećaješ? - Da, obećajem - potvrdim, susprežući suze. - A sad mi moraš obećati jednu stvar. Moraš Moraš mi obećati obe ćati da ćeš i dalje čuvati čuvati našu tajnu tajnu. - Sviđa mi se Jack, ali mi se ne sviđa Đorđ Kuni - odvergla ona, još uvijek ljuta na mene. - Tako je, Millie. A sad ćemo izaći i vratiti se Jacku. Možda nam kupi sladoled. Međutim Međutim,, čak joj ni pomisao pomisao na sladoled, sl adoled, koji obožava, ne popravi raspoložen raspol oženje. je. Kad pomislim s koliko mi je ponosa i uzbuđenja predala tablete pažljivo umotane u
rupčić, s koliko je dosjetljivosti pronašla rješenje za našu bezizlaznu situaciju, prezirem se što joj j oj ne mogu mogu jasno i glasno glasno reći re ći koliko koliko je j e nevjerojatn nevjeroj atna. a. S druge druge stran s trane, e, unatoč probuđenoj nadi koju sam osjetila dok sam skrivala tablete u cipelu, nemam pojma pojma kako kako ću ih iskoristiti. Šetnja do kombija sa sladoledom u obližnjem parku pokazala se toliko neudobnom zbog toga što su mi prsti noge stisnuti u cipeli da sam postala svjesna kako neću izdržati trosatnu šetnju. Millie je toliko potuljena da se bojim hoće li Jack shvatiti da se između nas nešto dogodilo dok smo bile na zahodu i početi postavljati pitanja pitanja na koja koja ona neće neće znati znati odg od govoriti. U pokušaju pokušaju da joj odvratim pažnju pažnju,, pitam ju koji će sladoled izabrati, a kad ona bezvoljno slegne ramenima, Jack me ispitivački pogleda. Čak i ako ranije nije ništa primijetio, primijetio, prom pr omjena jena njezinog njezinog raspoložen raspol oženja ja sad mu e zasigurno privukla pažnju. Sad pokušam njemu odvratiti pažnju i razvedriti malo Millie, pa predložim da odemo u kino. Osim toga, neću više morati hodati. - Bi li htjela ići u kino? - obrati se Jack Millie. - Aha - odgovori ona ravnodušno. - Dobro, idemo onda. Ali prije nego što odemo, hoću od tebe čuti što se dogodilo u zahodu. - Kako misliš? - postavi se Millie na stražnje noge, nespremna na ovo pitanje. - Tako što si bila vesela kad si otišla na zahod, a žalosna kad si izašla iz njega odgovori joj jo j on o n smireno. smireno. - Imam menzes. - To si znala i prije nego što si otišla na zahod. Hajde, Millie, reci mi što te je toliko uzrujalo - ohrabruje ju i nagovara, a mene prođu žmarci, vidjevši da je Millie neodlučna. Ne mislim da će mu sad odjednom priznati za tablete, ali je on tako dobar manipulator ljudima da se imam razloga bojati, a Millie je u ovome stanju ranjivija i lakše ju je navući. Osim toga, ljuta je na mene. Pogledam ju u nadi da ću joj uspjeti očima očima sign si gnalizirati alizirati da pazi što govori, ali ona izbjegava izbjegava moj pogled. - Ne mogu - odmahne Millie glavom. - Zašto ne možeš? - To tajna. - Na žalost, ne smiješ pred nama imati nikakvih tajni - kaže joj Jack kao da suosjeća s njom. - Zato mi reci, je li ti Grace rekla nešto što te uzrujalo? Millie, meni možeš reći. U stvari, moraš mi reći.
- Ona kaže ne - odgovori Millie, sliježući ramenima. - Ne? - Da. - Tako dakle. A na što Grace kaže ne? - Ja kažem njoj ubijemo Đorđ Kunija, a ona kaže ne - mračno će Millie. - Jako smiješ smiješno, no, Mill Millie. ie. - To To istina. i stina. - Stvar je u tome, Millie, da čak i ako to jest istina, istina, ne vjerujem da bi zbog toga bila tako tako neraspoložen eraspol ožena. a. Znam da ne voliš Georgea Clooneyja, Clooneyja, ali ti nisi glupa glupa i vrlo dobro znaš da ga Grace ne može ubiti. Zato te opet pitam: što ti je rekla Grace da te tako uzrujal uzrujala? a? U mislima mahnito tražim nešto što će zvučati dovoljno uvjerljivo. - Ako baš moraš znati, Jack, pitala me može li doći k nama i vidjeti kuću i ja sam joj rekla ne ubacim se, trudeći se zvučati ogorčeno. Jack se okrene prema meni, potpuno svjestan zašto želi držati Millie daleko od kuće. - Tako Tako dakle? - kaže. - Hoću vidjeti moju sobu - potvrdi Millie, dobacivši mi suučesnički pogled nekoga tko zna što treba reći. - Onda ćeš ju i vidjeti - objavi Jack, mahnuvši rukom poput čarobnjaka koji ispunjava želje. - Imaš pravo, Millie, imaš pravo vidjeti svoju sobu. U stvari, vjerojatno će ti se toliko svidjeti da ćeš zatražiti da nam se odmah doseliš i nećeš se više željeti vratiti u školu. školu. Ne misli mislišš li, li , Grace, da bi se upravo to moglo moglo dogoditi? dogoditi? - Je žuta? - pita Millie. - Naravno da je žuta - nasmiješi se Jack. - Hajde, idemo u kino. Moram svašta isplanirati. Sjedim u mraku kina s olakšanjem da mi nitko ne vidi suze koje su mi navrle na oči kad sam shvatila koliko sam bila neoprezna. Rekavši Jacku da je Millie htjela vidjeti sobu jer se nisam sjetila ničega pametnijeg, mogla sam samo ubrzati propast koja nas očekuje. Nakon onoga što mi je rekla u zahodu - da ne želi živjeti s Jackom čisto sumnjam da će se htjeti ranije doseliti, kao što je natuknuo Jack. Ali što ako to Jack sam predloži? Nakon što je sinoć rekao kako mu je dosta čekanja, lako bi mogao
to učiniti. A kako mu onda reći ne? Koji razlog i izgovor smisliti tako da Millie ostane u školi, na sigurnom? Čak i da smislim neki razlog, Jack me nikad ne bi podržao. Pogledam ga krišom u nadi da se uživio u film ili zaspao, ali mi njegov zadovoljni izraz lica govori da je već shvatio kako mu Milliein posjet kući ide na ruku. Mori me spoznaja da sam pokrenula nešto što bi moglo biti opasno za Millie, baš kao i činjenica da ne znam kako to spriječiti. I baš kad me je počeo obuzimati očaj zbog beznadnosti položaja u kojem se nalazim, Millie, koja sjedi pored Jacka podalje od mene, prasne u smijeh zbog nečega što se prikazuje na platnu kina i prizove me svijesti da ju moram spasiti od užasa koji joj sprema Jack, ma kakva bila cijena koju ću za to platiti. Po svršetku filma vozimo se prema internatu kako bismo ostavili Millie. Janice e već tamo i dok se rastajemo pita hoćemo li ponovno doći po nju u nedjelju. - Zapravo smo mislili dovesti Millie kući - kaže Jack smireno. - Krajnje je vrijeme da vidi gdje će živjeti, za ne, mila? - Ja sam mislila da želiš pričekati dok svi radovi nisu gotovi - naglasim, trudeći se da mi glas ne zadrhti od užasa što je već krenuo u akciju. - Pa do vikenda će i biti. - Ti rekao da moja soba ne gotova - zamjeri mu Millie. - Šalio sam se - objasni Jack strpljivo. - Htio sam te iznenaditi posjetom našoj kući sljedeći vikend. Što kažeš onda da te pokupimo u jedanaest sati i dovezemo kući? Bi li to voljela? Millie oklijeva, ne znajući što bi sad trebala reći. - Aha, ja voljela - odgovori oprezno. - Voljela vidjeti kuću. - I svoju sobu - podsjeti ju Jack. - Je žuta - kaže Millie, obrativši se Janice. - Moja soba žuta. - E pa, o svemu ćeš mi lijepo ispričati kad se vratiš - odgovori joj Janice. Ne mogu se sabrati i smireno razmišljati od straha da se Millie nikad neće vratiti i da će Jack smisliti neku ispriku poput kvara na automobilu ne bi li ju zadržao kod nas ili jednostavno objasnio Janice i gospođi Goodrich da je Millie zatražila da ostane s nama. Svjesna koliko mi je malo vremena preostalo da nešto učinim, mahnito razmišljam kako da skrenem kola koja su krenula nizbrdo, budući da je već prekasno da ih zaustavim.
- Dođite i Vi - čujem samu sebe kako pozivam Janice. - Tako ćete i sami moći vidjeti Millie inu sobu. Millie oduševljeno pljesne dlanovima. - Janice isto dođe! Jack se namršti. - Pretpostavljam da Janice ima pametnijeg posla za vikend. Janice odmahne glavom. - Ma ne, nije problem. Dapače, baš bih voljela vidjeti gdje će Millie živjeti. - Mogu li Vas onda zamoliti da je Vi dovezete? - zbrzam, ne bih li pretekla Jacka da smisli razlog zašto Janice ne bi mogla doći. - Oh, pa naravno! Bilo bi smiješno da Vi i gospodin Angel potežete sve do ovamo i onda se vraćate kući. To je najmanje što mogu učiniti. Samo mi recite svoju adresu... - Napisat ću Vam je - kaže Jack. - Imate li kemijsku olovku? - Bojim se da ju nisam ponijela - odgovori ona i pogleda prema mojoj torbici. Imate li je možda Vi? Ispričam se, niti ne pogledavši u torbu: - Žao mi je. - Nema veze, otići ću po nju. Janice ode. Bolno svjesna Jackova prodornoga pogleda, nisam u stanju odgovarati na Millieina pitanja o skorom posjetu našoj kući kojima me uzbuđeno zatrpava. Mogu fizički osjetiti njegov bijes što sam pozvala Janice i svjesna sam da ću morati smisliti genijalno uvjerljiv izgovor za svoj postupak. Ali ako Janice doista doveze Millie, prešutno svi prihvaćamo da će i vratiti Millie u dom, što umanjuje Jackove izglede da navede vodu na svoj mlin i zadrži Millie s nama. Janice se vrati s kemijskom i papirom, pa joj Jack napiše našu adresu i preda joj papirić. Ona ga presavije i spremi u džep te - vjerojatno zato što je naučila da stalno odgađamo posjete u posljednji trenutak - ponovi dogovor za sljedeću nedjelju, drugoga svibnja. Čuvši taj datum, nešto mi padne na pamet i primim se za njega kao za slamku spasa. - Baš mi je palo na pamet: hajde da sve odgodimo za nedjelju poslije. Millieino se lice objesi i ja se brzo okrenem prema njoj. - Tako možemo proslaviti i tvoj osamnaesti rođendan. On pada desetog svibnja podsjetim ju. - Zar ti to ne bi bilo drago, Millie? Želiš li proslaviti rođendan u svojoj novoj kući?
- S tortom? - pita ona. - I balonima? - S tortom, svjećicama, balonima, sa svime - odgovorim i zagrlim ju. - Sjajna ideja - usklikne Janice, a Millie razdragano cikne. - Osim toga, tako ćemo imati više vremena da kuću dovedemo u potpuni red dodam, oduševljena što mi je uspjelo kupiti si još malo vremena. - Što ti misliš, Jack? - Mislim da je to sjajna zamisao - odgovori on. - Baš si se dobro dosjetila. No, hoćemo li sad? Kasno je, i večeras još imamo nekog posla, mila, zar ne? Raspoloženje zbog toga što sam ga uspjela nadmudriti mi odmah splasne, jer točno znam na što misli. Ne želeći da primijeti koliko me je pogodio ovim riječima, okrenem se i poljubim Millie za rastanak. - Vidimo se u nedjelju – kažem joj, premda znam da mi to Jack neće dopustiti zato što sam pozvala Janice. - U međuvremenu se počni pripremati za svoju rođendansku proslavu. Imaš li nekih posebnih želja? - Veliku tortu - nasmije se ona. - Jako veliku tortu. - Pobrinut ću se da ti Grace napravi najljepšu tortu na svijetu - obeća joj Jack. - Ti mi sviđaš, Jack - kaže mu ona razdragano. - Ali ti se ne sviđa George Clooney - dovrši on. Zatim se obrati Janice: - U stvari, toliko joj se ne sviđa da je zamolila Grace da ga ubije. - Nije smiješno, Millie - namršti se Janice. - Ma samo se šalila s tobom, Jack - dodam ja smirenim glasom, znajući da je svjestan koliko Millie mrzi kad ju se kori. - Ipak, ne bi se smjela šaliti s takvim stvarima - ne popušta Janice. - Razumiješ li me, Millie? Ne bih te htjela tužiti gospođi Goodrich. - Meni žao - kaže Millie pokunjena izraza lica. - Mislim da si previše slušala priče Agathe Christie - nastavi prijekorno Janice. Žao mi je, ali je ovaj tjedan nećeš moći slušati. - Bilo bi bolje da sam šutio - pokajnički će Jack, a Millieine se oči napune suzama. - Nisam te htio uvaliti u nevolje. Ugrizem se za usnicu da mu ne dobacim nešto ljutito, iznenađena da mi je uopće palo na pamet proturječiti mu. Prošlo je već mnogo vremena otkad sam to prestala, naročito u javnosti.
Umjesto toga obratim se Janice i kažem: - E pa, sad je stvarno vrijeme za polazak. - Zatim se još jednom zagrlim s Millie za rastanak. - Razmisli malo koju bi haljinu željela nositi na proslavi, pa mi reci sljedeći tjedan – kažem joj u nadi da ću je malo oraspoložiti. - Kada želite da dođemo devetoga? - pita Janice. - Oko jedan? - odgovorim protupitanjem, tražeći pogledom Jackovu potvrdu. On odmahne glavom. - Čim ranije tim bolje, zar ne? Osim toga, jedva čekam da pokažem Millie njezinu sobu. Zašto ne u dvanaest i trideset? - Odlično - nasmiješi se Janice. Vozeći se kući, pokušam se pripremiti za sve što me čeka. Jack neko vrijeme šuti, možda zato što zna da je iščekivanje njegova izljeva bijesa ponekad gore nego kad on provali, makar ne i uvijek. Govorim si u mislima kako si ne smijem dopustiti da mi strah pomuti misli, već da se usredotočim na to kako da preusmjerim njegovu ljutnju. Odlučim da je najbolji način taj da ga natjeram da pomisli kako sam se predala, da sam izgubila svaku nadu. Tješim se mišlju da hinjena apatija i neće izgledati tako neuvjerljivo, upravo zbog činjenice da me je posljednjih mjeseci obuzela letargija zbog koje sam si toliko zamjerala, a eto sada bi mi mogla i poslužiti. - Nadam se da si svjesna kako si pozvavši Janice da dođe samo pogoršala stvari - kaže on, nakon što je odlučio da sam se dovoljno dugo znojila u iščekivanju njegova bijesa. - Razlog zašto sam je pozvala je taj da može reći gospođi Goodrich kako imamo savršenu kuću za Millie - izgovorila sam umorno. - Zar doista misliš da će se internat u kojem je Millie provela sedam godina samo tako oprostiti od nje, a da ne provjeri kamo ide? On kimne s odobravanjem. - Jako plemenito od tebe. Ali to mi nameće pitanje zašto si upravo sad odlučila biti plemenita, s obzirom na okolnosti. - Pretpostavljam zato što sam prihvatila da ne mogu spriječiti neizbježno odgovorim mu mirnim glasom. - U stvari, ima već neko vrijeme da sam se pomirila s time. - Pustim da mi jecaj prekine rečenicu. - Neko sam vrijeme iskreno mislila da ću smisliti način kako da se izvučem. Nije da nisam pokušala, ovako i onako. Ali ti si uvijek bio korak ispred mene. - Drago mi je da si to shvatila - kaže. - Makar, priznajem da mi nedostaju tvoji uzaludni pokušaji bijega. Ako ništa drugo, barem su me zabavljali.
Osjetim iskricu sitnog zadovoljstva što sam uspjela prevariti Jacka. To me uvjeri da ga mogu prevariti opet, da mogu okrenuti situaciju u svoju korist, loše u dobro. Ne znam još točno kako ću okrenuti Millein posjet kući za ručak u nešto dobro, ali na koncu konca, to je samo ručak. Bit će mi već dovoljno teško suočiti se s njezinim oduševljenjem kad vidi kuću i u njoj provede nekoliko sati. Ne mogu ni zamisliti koliko bi mi bilo teško nositi se s time iole dulje od nekoliko sati znajući što joj Jack sprema, a ja još ne znam hoću li naći rješenje koje sam obećala Millie. Bolni me nožni prsti tjeraju da skinem cipelu, ali se ne usuđujem zbog straha da e neću uspjeti ponovno navući bez problema kad dođemo do kuće. Sa skorim posjetom tablete koje mi je dala Millie dobile su novo značenje. Namjeravala sam ih ostaviti u cipeli na sigurnom dok ne dođe vrijeme da ih upotrijebim, ali više nemam taj luksuz što se tiče vremena. Želim li ih iskoristiti, morat ću ih nekako unijeti u svoju sobu, gdje će mi biti pri ruci. Međutim, s Jackom koji prati svaki moj pokret to bi se moglo pokazati nemogućim. Ostatak puta provedem razmišljajući što da učinim. Jedini način da mi tablete posluže je taj da Jacku podmetnem dovoljnu količinu koja će ga onesvijestiti. Ako se prokrijumčariti ih u sobu već čini nemogućim, kako ću ih tek onda podmetnuti Jacku? Govorim si da nema smisla razmišljati toliko unaprijed, već da mi je pametnije ići korak po korak i usredotočiti se na ovo što se događa sad i ovdje. Kad smo stigli kući, baš u trenutku dok skidamo kapute, zazvoni telefon. Jack se avi, kao i uvijek, a ja stojim i čekam, kao i uvijek. Nema smisla da produžim prema svojoj sobi i pokušam izvaditi tablete iz cipele jer će me Jack slijediti. - Danas je dobro, hvala na pitanju, Esther - čujem njegov glas. Nakon kratke zbunjenosti, preplavi me sjećanje na prethodnu večer i shvatim da se to Esther raspituje kako sam. Jack zastane na trenutak. - Da, upravo smo ušli u kuću. Izveli smo Millie na ručak. - Onda opet zastane. - Reći ću Grace da si zvala. Ma naravno. Sad ću ti je dati. Ne želim pokazati koliko sam iznenađena što mi Jack predaje slušalicu u ruke, ali to me doista iznenadi, budući da on obično svima koji žele razgovarati sa mnom kaže da se sad ne mogu javiti. Pretpostavljam međutim da se sad više ne može izmotavati pred Esther i reći da sam pod tušem ili da spavam, budući da joj je maloprije rekao kako smo tek ušli. - Bok, Esther - kažem oprezno. - Znam da ste tek ušli u kuću, pa neću dugo. Htjela sam samo provjeriti kako si, mislim, s obzirom na sinoć.
- Dobro sam, hvala ti na brizi - kažem joj. - Mnogo bolje. - Moja je sestra isto pobacila prije prvoga djeteta, pa znam kako te to može emocionalno iscijediti - nastavi ona. - Svejedno, nisam trebala svoje loše raspoloženje prenijeti na sve ostale odgovorim, svjesna da me Jack pažljivo sluša. - Jednostavno mi je bilo teško slušati o Dianeinoj trudnoći. - Naravno da je teško - sućutno će Esther. - Samo želim da znaš da ako ti treba netko za razgovor, tu sam. - Hvala ti - kažem. - Jako lijepo od tebe. - Onda, kako je Millie? - pita me, očito želeći utvrditi naše novo prijateljstvo. Budući da sam uvijek sumnjičava prema njezinim pitanjima, spremam se zaključiti razgovor rečenicom „Dobro je, hvala ti na pozivu. Nažalost moram ići napraviti Jacku večeru”, ali se onda predomislim i nastavim razgovarati upravo onako kako bih nastavila da živim normalnim životom. - Vrlo je uzbuđena - odgovorim, smiješeći se. - U nedjelju iza ove doći će sa svojom skrbnicom Janice na ručak kako bi napokon vidjela kuću. U ponedjeljak će navršiti osamnaest, pa spremamo malo rođendansko slavlje za nju. - Baš lijepo! - oduševljeno će Esther. - Nadam se da ćete mi dopustiti da joj donesem čestitku. Željela bih joj i nešto pokloniti, žuti šešir možda. Namjeravam joj reći kako bismo radije da ovaj prvi put proslava bude u zatvorenom krugu nas četvero, ali da je dobrodošla posjetiti Millie kad se useli, no onda mi sine da se to nikad neće dogoditi. Bude li se sve odvijalo po Jackovom planu, držat će ju po strani, jer kako bi mogao dopustiti da ju netko vidi ako ju namjerava držati zatočenom? A kad više ne bude mogao odgađati posjete s izgovorom da je Millie bolesna, reći će da stvar nije išla i da je Millie provela previše vremena u internatu da bi se navikla živjeti s nama, pa ju je zbog toga prebacio u jedan odličan dom na drugom kraju zemlje. Daleko od očiju, Millie bi ubrzo nestala i iz svačijeg srca, i sad mi je jasno da što je više ljudi sretne, to će je biti teže skrivati. Ipak, moram biti oprezna. - Jako lijepo od tebe - kažem s namjernom zadrškom. - Imaš pravo, Millie je stvarno zaslužila pravu proslavu za ovako važan rođendan. Znam da bi bila presretna da upozna tvoju djecu. - Oh, Bože, nisam te namjeravala nagovarati da organiziraš proslavu za Millie ili da pozoveš Sebastiana i Aisling! - klikne Esther s nelagodom u glasu. - Htjela sam tek
predložiti da svratim na brzinu i predam joj čestitku. - A zašto ne? Diane i Adam su oduvijek htjeli upoznati Millie. - Da budem iskrena, Grace, mislim da se nitko od nas ne želi nametati - odgovori Esther zbunjenim glasom koji dotada nisam čula. - Ma kakvo nametanje. To je odlična zamisao. Kako ti zvuči tri popodne? Tako
ćemo Jack i ja moći prvo ručati nasamo s Millie i Janice. - Pa, ako si sigurna u to... - odgovori Esther nesigurno. - Aha, Millie će biti oduševljena - potvrdim, kimnuvši glavom. - Vidimo se onda devetoga. - Veselim se tome. Bok, Esther, hvala ti što si nazvala. Prekinem razgovor i pripremim se na rafalnu paljbu. - Što se ovdje, dovraga, događa? - prasne Jack. - Jesi li ti to upravo doista pozvala Esther na nekakvu rođendansku proslavu za Millie? - Nisam, Jack - odgovorim umornim glasom. - Esther smatra da moramo napraviti pravo rođendansko slavlje za Millie, a zatim se sama pozvala na njega, zajedno s djecom. Znaš kakva je; gotovo da mi je naredila da pozovem i Diane i Adama. - Zašto nisi rekla ne? - Jer mi ta uloga sve teže pada. Previše sam se naučila biti savršenom domaćicom, uvijek reći pravu stvar, baš kao što si me ti naučio. Međutim, ako ih ti želiš nazvati i otkazati stvar, samo daj. Naši su se prijatelji ionako pomirili s time da nikad neće sresti Millie. Nisu li Moira i Giles rekli da jedva čekaju upoznati se s njom? Koji si izgovor smislio za njih, Jack? - Mislio sam im reći da su tvoji roditelji odjednom shvatih koliko im nedostaje njihova prelijepa kćer, pa je otišla živjeti s njima na Novi Zeland - odgovori on. Prestravljena njegovom odlučnošću da drži Millie podalje od svačijih očiju, sad sam potpuno sigurna da želim nastaviti s organizacijom Millieinog rođendana. - A što ako moji roditelji odluče svratiti ovamo za Božić? - pitam ga. - Što ako samo banu, očekujući da vide Millie? - Čisto sumnjam da bi to učinili. Dotada, uostalom, ona već možda posustane i umre, makar se nadam da neće. Bilo bi jako nezgodno da izdrži tek nekoliko mjeseci,
nakon toliko truda koji sam uložio u sve. Brzo mu okrenem leđa da ne vidi koliko sam problijedjela, i jedino što mi drži noge da ne pokleknu je ubojiti bijes koji mi ispuni srce. Stisnem šake, a on se, primijetivši to, nasmije. - Tako bi me rado ubila, zar ne? - Bih, prije ili kasnije. Ali prvo bih htjela vidjeti kako patiš - kažem mu jarosno, ne mogavši si pomoći. - Samo se ti nadaj - odgovori, zabavljen idejom. Svjesna sam da moram biti koncentrirana i da su sve manji izgledi da će Millie u očima naših prijatelja doista postati živa osoba, a ne netko koga poznaju iz tuđih priča. Također sam svjesna da će Jack ako posumnja da doista želim rođendansko slavlje nazvati Esther i reći joj da ipak želim zatvorenu obiteljsku proslavu. - Samo ti otkaži proslavu, Jack - namjerno mu kažem glasom kao da sam na rubu suza. - Ne znam kako bih ju izdržala praveći se da je sve u redu. - E, onda je to savršena kazna za to što si uopće pozvala Janice. - Nemoj, Jack, molim te - molećivo mu odgovorim. - Oh, obožavam kad me moliš - uzdahne on - posebno kad je učinak suprotan od onoga koji si htjela. A sad, u svoju sobu; moram organizirati proslavu. Možda to i nije tako loša zamisao. Ljudi će barem jednom imati prilike doista upoznati Millie, a ja ću, velikodušan kakav jesam, ostaviti još bolji dojam. Objesim namjerno ramena i nevoljko se pred njim uputim uza stube, vukući noge, u nadi da sad savršeno oslikavam očaj. U garderobi polako skidam odjeću, razmišljajući kako ću odvratiti Jackovu pozornost dovoljno dugo da izvadim tablete iz cipele i sakrijem ih kod sebe. - Onda, jesi li rekao susjedima da osim što imaš manično-depresivnu ženu imaš i
mentalno zaostalu šogoricu? - pitam ga izuvajući se i svlačeći odjeću. - Zašto bih to učinio? Ionako je nikad neće upoznati. - Objesim odjeću na vješalicu u ormaru i uzmem pidžamu s police. - Pa vidjet će e u vrtu kad bude rođendanska proslava - odgovorim dok navlačim pidžamu. - Iz njihove se kuće ne vidi u vrt - ukaže mi na očito. Posegnem prema kutiji za cipele. - Mogu, ako su na prozoru na prvome katu. - Kojem prozoru?
- Onom koji gleda na naš vrt - kažem, kimnuvši glavom prema prozoru. - Onom tamo. - Dok on okreće glavu u tom smjeru, ja čučnem, stavim kutiju za cipele na pod i uzmem cipele. Jack izvije vrat. - S onog prozora ne mogu vidjeti u vrt - kaže dok vadim maramicu iz cipele. - Predaleko je. Još uvijek čučeći, zataknem maramicu za pojas pidžame, spremim cipele u kutiju i ustanem. - Onda nema razloga za brigu - odgovorim, vraćajući kutiju s cipelama u ormar. Krenem prema vratima, moleći Boga da maramica ne sklizne i da se tablete ne raspu po podu. Jack me isprati, a ja otvorim vrata svoje sobe i uđem, iščekujući da će me Jack naglo povući nazad i pitati me što sam to zagurala za pojas. On međutim zatvori vrata za mnom. Ne usuđujem se vjerovati da mi je doista uspjelo, ali kad čujem ključ u bravi, osjetim takvo veliko olakšanje da mi popuste noge i spuznem na pod, sva se tresući. Ipak, budući da uvijek postoji mogućnost da mi je Jack dopustio da pomislim kako sam se izvukla, brzo ustanem i gurnem maramicu pod madrac. Zatim sjednem na krevet i pokušam pojmiti da mi je u posljednjih petnaestak minuta uspjelo više nego u posljednjih petnaest mjeseci, i to samo zahvaljujući Millie. Uopće me nije zgrozilo to što očekuje od mene da ubijem Jacka jer je ubojstvo uobičajena stvar u detektivskim pričama koje sluša i jer ona uopće nema pojma što doista znači ubiti nekoga. U njezinoj glavi je granica između jave i sna često nejasna, a ubojstvo je samo jedan od načina rješavanja problema.
PROŠLOST aj prvi put bilo me je sram kako sam se držala Jacka kad me je napokon pustio iz T sobe u podrumu. Provela sam jednu dugu noć punu strave, koja je bila tim gora jer sam bila svjesna da sam sama pridonijela toj noćnoj mori. Dotada nisam imala jasnu sliku što Jack namjerava s Millie. Znala sam da računa na strah, ali sam bila uvjerena da ću je moći zaštititi od najgoreg, da će se moći skloniti kod mene i da ću cijelo vrijeme biti s njom. Premda mi je Jack rekao da želi osobu koju može sakriti, nije mi ni palo na pamet da namjerava Millie držati zaključanu u onoj groznoj sobi u podrumu kako bi se naslađivao njezinim strahom kadgod poželi. Dovoljno mi je već bilo znati koliko je izopačen, ali strah da će me ostaviti tamo da umrem od žeđi, kao što je učinio s Molly, da neću izdržati dovoljno dugo da spasim Millie, taj strah me je slomio. Zato sam, kad je napokon ujutro otključao vrata, bila već suluda od zahvalnosti i obećala mu da ću učiniti apsolutno sve što traži od mene, samo da me ne vraća natrag u podrum. Prihvatio je moje obećanje i pretvorio ga u igru. Počeo mi je davati zadatke za koje je znao da ih neću moći ispuniti, samo kako bi imao izgovor da me ponovno odvede u podrum. Prije nego što sam ga udarila bocom, Jack bi mi dopustio da sama smislim što će biti za večeru kad nam dolaze prijatelji, i ja bih birala jela koja sam već puno puta pripremala. Od toga trenutka, međutim, on je određivao jelovnik i uvijek bi se pobrinuo da izabere najkompliciranija jela. Ako jelo ne bi ispalo savršeno - bilo da se radi o mesu koje se nije dovoljno skuhalo ili o prekuhanoj ribi odveo bi me u podrum čim bi gosti otišli i zaključao me preko noći. Dotada sam bila prilično samopouzdana kao kuharica, ali sam pod takvim pritiskom počela raditi takve početničke greške da nam je večera kad smo pozvali Esther i Rufusa zapravo bila prva u pet mjeseci koja je protekla glatko. Čak i kad smo odlazili prijateljima na večeru, ako bih rekla ili učinila nešto što se Jacku nije svidjelo - jednom, na primjer, nisam mogla pojesti desert - odvukao bi me u podrum čim bismo se vratili kući. Svjesna koliko ga moj strah veseli, trudila sam se ostati mirna, ali kad bi mi to uspjelo, on bi samo ostao stajati s druge strane vrata i glasom napuklim od uzbuđenja govorio mi da zamislim Millie unutra, sve dok ga ne bih počela preklinjati da prestane.
SADAŠNJOST ošao je dan proslave Millieinog rođendana. Baš kad sam počela misliti da se Jack D uopće neće pojaviti i pustiti me u susjednu sobu da se obučem, čujem njegove korake kako se penju uza stube. - Vrijeme je za slavlje! - čujem ga, i vrata se širom otvore. Izgleda mi toliko uzbuđeno da se pitam što skriva u rukavu. Ne mogu si međutim dopustiti da mi to zaokupi misli. Premda sam sretna s postignutim napretkom u protekla dva tjedna, važno je da budem smirena, danas više nego ikad ranije. Uđem u svoju staru sobu i otvorim ormar, nadajući se da će Jack izabrati nešto lijepo da nosim za Milliein rođendan. Haljina koju izabere postala mi je prevelika, tako da sad naglašava koliko sam smršavila. Vidim da se Jack mršti, ali mi ne kaže da obučem nešto drugo, pa pretpostavljam da ga više zabrinjava cjelokupni dojam koji ostavljam. Pogledavši se u ogledalo, primijetim da mi je lice koščato, zbog čega mi oči izgledaju ogromne. Stavim malo šminke i, kad sam gotova, krenem niza stube za Jackom. On je pripremio ručak koji ćemo imati s Millie i Janice i naručio hranu za popodnevnu proslavu, ne dopustivši mi da ju sama pripremim kako sam predložila. Sve izgleda savršeno. On baci pogled na svoj sat, pa se zaputimo u hodnik. Ukuca šifru na kutijici na zidu i čujem zujanje dvorišnih vrata koja se otvaraju. Nekoliko minuta kasnije čuje se brujanje automobila koji se približava. Jack se uputi prema ulaznim vratima i otvori ih upravo u trenutku kada Janice zaustavi auto. Iz auta izađu Janice i Millie. Millie pohrli prema meni, odjevena u zgodnu ružičastu haljinu i s ružičastom vrpcom u kosi. Janice se uputi za njom laganim korakom, pažljivo razgledavajući oko sebe. - Prekrasno izgledaš, Millie – kažem joj, zagrlivši ju. - Volim kuću, Grace! - usklikne ona zažarenih očiju. - Je prekrasna. - Svakako je - doda Janice s divljenjem, slijedeći Millie. Rukuje se s Jackom, a potom i sa mnom. Millie se okrene prema Jacku: - Kuća prekrasna. On joj se elegantno nakloni. - Veoma mi je drago da ti se sviđa. Pođimo unutra, pa ću vam je pokazati. Ili možda ipak želite prvo nešto popiti? Mislio sam da popijemo jedno piće na terasi, osim ako vam se ne čini da je vani prehladno.
- Terasa zvuči odlično - kaže Janice. - Bolje da iskoristimo lijepo vrijeme, jer neće potrajati. Uđemo u hodnik, pa kroz kuhinju izađemo na terasu, na kojoj nas čekaju limenke s pićem i voćni sokovi, koji se hlade na ledu. Čaše su već postavljene, tako da se Jack neće morati vraćati u kuhinju po njih i ostaviti mi malo vremena nasamo s Janice i Millie. Budući da nam popodne dolazi toliko ljudi, Jack me neće moći cijelo vrijeme držati na oku. Pijuckajući, zapodjenemo nevezani razgovor. Millie ne izdrži dugo sjediti na mjestu. Previše je uzbuđena, pa krene razgledati vrt. I mi krenemo pokazivati vrt Janice, pa ju sustignemo. - Želiš li vidjeti svoju sobu, Millie? - upita ju Jack. - Nadam se da će ti se svidjeti. - Ja volim žutu - kaže ona razdragano. Nas četvero krenemo uza stube i Jack otvori vrata velike sobe u kojoj spava i u kojoj po prvi put vidim stvari koje očito pripadaju meni - svilenu haljinu, bočice parfema i neke časopise - ne bi li ostavili dojam da ovdje spavam i ja. Kad Millie zatrese glavom i kaže da to nije njezina soba, on joj pokaže jednu od gostinjskih soba koje je uredio u plavoj i bijeloj boji. - Kako ti se čini? - pita on. - Je lijepo, ali nije žuto - odgovori ona s oklijevanjem. On krene prema sobi u kojoj sam ja ranije boravila. - A kako ti se čini ova? Millie odmahne glavom: - Ne volim zeleno. Jack se nasmiješi. - Čini se onda da to nije tvoja soba - Janice se pridruži ovoj igri. – Možda je ona tamo - kaže, upirući prstom prema vratima niže niz hodnik. Millie potrči i otvori vrata, ali se pokaže da je to kupaonica. - Zašto ne pokušaš s onim vratima? - predloži Jack, pokazavši na vrata moje sobice za stvari. Millie ga posluša. - Je grozna - kaže, namrštivši se na pogled unutra. - Ne sviđa se. - Grozna je, zar ne? - složim se. - Ne brini, Millie, samo se šalim - nasmije se Jack. - Postoje još jedna vrata koja nisi otvorila, ona nasuprot velike spavaće sobe. Hajde, pogledaj u nju.
Millie otrči nazad niz hodnik na odmorištu, otvori vrata i usklikne oduševljeno. Dok smo mi prišli vratima, ona je već razdragano skakala po krevetu, a ružičasti skuti plesali oko nje. Toliko je sretna da mi se oči počnu puniti suzama. Suspregnem ih, podsjetivši se što je sve na kocki. - Izgleda da joj se sviđa - kaže Jack, okrenuvši se prema Janice. - A kome se ne bi svidjela? Predivna je! Jack uspije nagovoriti Millie da izađe iz sobe tek kad joj obeća da će dobiti ručak. Spustimo se nazad u prizemlje. Na putu do blagovaonice, Jack pokaže Millie i Janice ostatak kuće. - Što tamo? - upita ga Millie, pokušavši otvoriti vrata podruma. - Zašto zaključano? - Ova vrata vode u podrum - odgovori joj Jack. - Što to podrum? - To je tamo gdje se drže stvari - kaže on. - Mogu da vidim? - Ne sada. - Nakon stanke, doda: - Ali kad dođeš živjeti s nama, rado ću ti ga pokazati. Ne mogu se pokrenuti, ali mi njegov dlan čvrsto pritisnut na leđa ne ostavlja izbora. Ručak je jednostavan i sastoji se od hladnih odrezaka i salata, a dok mi pijemo kavu, Millie zamoli da ponovno razgleda vrt, pa svi prenesemo šalice na terasu. - Nadam se da odobravate dom koji smo namijenili Millie - kaže Jack, izvlačeći stolce za Janice i mene. - Svakako - Janice kimne glavom. - Sad mi je jasno zašto ste čekali da se završe svi poslovi prije nego što Millie vidi kuću. Doista je nevjerojatna. Pretpostavljam da e tu bilo puno posla. - Pa, istina, nije baš bilo jednostavno živjeti cijelo vrijeme s radovima, ali je vrijedilo, zar ne, mila? - Vrijedilo je - složim se. - Gdje će biti Millieina proslava, vani ili unutra? - Mislio sam je smjestiti u blagovaonicu, ali je vrijeme tako dražesno da bismo e možda mogli preseliti van na terasu. Tako bi se Millie i druga djeca mogli igrati u vrtu.
- Nisam znala da ste još nekoga pozvali - razdragano će Janice. - Htjeli smo napraviti pravo slavlje za Millie, pa smo pomislili da bi trebala upoznati naše prijatelje - objasni Jack. - A nadamo se da će se druga djeca, makar su mlađa od Millie, prema njoj odnositi kao prema starijoj sestri. - Zatim pogleda na svoj ručni sat. - Zakazali smo za tri, pa možete li malo pričuvati Millie dok Grace i ja sve pripremimo? Janice kimne: - Dotle ću je malo urediti za proslavu. - Prije nego to učinite, imam nešto za nju. - Jack pozove Millie u dnu vrta. Millie, ako odeš u dnevnu sobu, tamo ćeš iza jednoga stolca pronaći kutiju. Hajde, budi draga pa mi je donesi. Millie nestane u kući, a ja se trudim ne brinuti što joj je to namijenio, uvjeravajući se da sigurno neće učiniti nekakvu glupost pred Janice. Ipak, osjetim veliko olakšanje kad Millie otvori kutiju i iz nje izvadi dugačku žutu satensku haljinu zajedno sa širokim pojasom. - Krasna je, Jack - kažem mu, mrzeći se zbog osjećaja zahvalnosti, a dok mu se Millie baca u zagrljaj žacne me stari osjećaj žaljenja kad se sjetim kako je sve moglo biti drugačije. - Drago mi je da ti se sviđa. - Janice me pogleda iznenađeno. - Zar mu nisi pomogla u odabiru? - Bojim se da nisam. Jack je preuzeo sve pripreme za Milliein rođendan na sebe. Ali, kao što vidiš, snalazi se besprijekorno i bez mene. - Zašto ne biste odveli Millie gore u sobu da se presvuče? - predloži Jack. Hajde Millie, idi s Janice. Čim se one povuku, Jack mi se obrati: - Neka uživa dok može. Imam dojam da joj se njezina prava soba neće toliko svidjeti, što misliš? Elem, vrijeme je da pripremimo stol. Jack istegne ionako dugačak drveni stol na svoju najveću dužinu tako da svi mogu komotno sjesti za njega - devet odraslih i petero djece. Dok selimo čaše i tanjure iz kuhinje na terasu, trudim se da me njegova opaska o Millieinoj stvarnoj sobi ne omete u onome što namjeravam učiniti poslijepodne. - Kako ti se čini? - pita Jack, pogledavši na stol nakrcan hranom. - Lijepo je - odgovorim, diveći se zastavici i balonima koje je objesio po terasi. - Millie će biti oduševljena.
Upravo u tom trenutku pojave se Millie i Janice, kao naručene. Millie je ozarena u svom novom ruhu, s vrpcom u kosi. - Kakva prekrasna mlada dama! - usklikne Jack, natjeravši Millie da se zarumeni od zadovoljstva. Pogledam ju s osjećajem tjeskobe, nadajući se da ju Jack neće potpuno šarmirati. - Hvala ti, Jack. - Millie se ogleda, oduševljena svime što vidi. - Je prekrasno uzdahne. - Izgledaš dražesno, Millie - kažem dok joj prilazim. Ona mi se baci u zagrljaj. - Ja ne zaboravim on loš čovjek - šapne mi na uho. - Imaš pravo, Millie, Jack je vrlo drag čovjek - odgovorim joj kroz smijeh, svjesna da je Jack primijetio kako mi šapće. Millie kimne potvrdno. - Jack dragi. - Uto zazvoni na vratima. - Počinje slavlje! - kaže ona razdragano. Jack me primi za ruku gestom koja je sve samo ne izraz ljubavi, pa se uputimo prema ulaznim vratima. Pustivši Esther, Rufusa i njihovo dvoje djece u kuću, provedemo ih kroz kuhinju na terasu i upoznamo ih s Janice i Millie, koje su ostale na terasi. Taman kad su pohvalili Millie kako prekrasno izgleda, na vratima se pojave Moira i Giles, a nedugo zatim Diane, Adam i njihova djeca. - Čuli smo vas da ste vani, pa se nismo ni trudili zvoniti na vrata - objasni Diane uz poljubac. Toliko je ljudi koje Jack mora pozdraviti, toliko ljudi mora upoznati jedne s drugima, da nema načina da me cijelo vrijeme drži na oku. Shvatim kako imam napretek prilika da šapnem Diane u uho: „Pomozi mi, Jack je manijak”, ali čak i kad bi Diane prepoznala uzbuđeni ton u mome glasu, pomislila bi da se šalim ili da mislim na Jackovu rastrošnost kod pripreme savršenoga slavlja za Millie. Jack me povede sa sobom u kuhinju da uzmem šampanjac za odrasle i šarene sokove za djecu, a dok sjedim za stolom, pritisak njegove ruke me upozorava da čuje apsolutno sve što kažem dok on razgovara s drugima, baš kako samo on umije. Millie krene otvarati rođendanske darove. Nemam pojma što smo joj mi kupili, budući da se nisam usudila pitati kako se ne bih uznemirila i poremetila relativno stanje smirenosti koje sam uspjela postići u posljednja dva tjedna. Kao i obično, Jack opet nadiđe samoga sebe kupivši Millie krasan srebrni medaljon s ugraviranim slovom „M”.
- Zgodno! - ozarena će Millie, podigavši ga visoko da ga svi mogu vidjeti. - To ti je, zapravo, od mene, jer Grace ima svoj poseban poklon za tebe nadoveže se Jack. Millie me pogleda upitno, a ja joj se nasmiješim, nadajući se da je izabrao nešto lijepo. - Naslikala je nekoliko dražesnih slika za tvoju novu sobu, je li tako, mila? Osjetim kako mi je sva krv nestala iz lica i čvrsto se primim za rub stola. Millie uzbuđeno pljesne rukama. - Mogu vidjeti? - Još ne možeš - odgovori Jack kao da se ispričava. - Ali dok se doseliš k nama one će te dočekati u tvojoj sobi, to ti obećajem. - O kakvim se slikama radi? - upita Rufus. - Portretima - odgovori Jack. - K tome veoma realističnim; Grace ima sjajno oko za detalje. - Grace, jesi li dobro? - upita me Esther sa zabrinutim pogledom. - To je od vrućine - uspijem odgovoriti. - Nisam navikla na nju. Jack mi doda čašu vode. - Popij, mila - kaže mi zabrinuto. - Bit će ti bolje. Svjesna da me Millie tjeskobno promatra, otpijem gutljaj vode. - Sad je bolje – kažem joj. - Otvori ostale poklone, a onda se možete igrati nečega. Moira i Giles su joj kupili srebrnu narukvicu, a Diane i Adam srebrnu kutijicu za nakit. Ja sve to jedva primjećujem jer mi je teško ostati pribranom. Osjećam kako me Esther znatiželjno promatra, ali ovaj put mi je svejedno je li primijetila da sam uznemirena. - Esther, zar ti nećeš Millie dati naš poklon? - upitaju Rufus. - Oh, pa naravno - pribere se Esther i pruži Millie poklon u prekrasnom omotu. Nadam se da će ti se svidjeti - kaže joj uz smiješak. Millie ga razmota i otkrije veliku crvenu baršunastu kutiju s poklopcem dražesno ukrašenim šljokicama i staklenim perlama. Upravo to je ono što Millie obožava, i dok ona uzdiše od oduševljenja, ja se priberem i zahvalno se nasmiješim Esther. - To ti je kutija da u njoj čuvaš stvari - objasni joj Esther. - Kupila sam ti onu koja odgovara tvojoj novoj sobi. Millie joj se ozareno nasmiješi. - Je žuta - kaže ponosno. - Moja soba je žuta. Esther se zbuni. - Zar nije crvena?
Millie odmahne glavom. - Žuta. To moja najdraža boja. - Mislila sam da ti je najdraža boja crvena. - Žuta. Esther se okrene prema Jacku. - Nisi li ti rekao da ćeš Millieinu sobu urediti u crvenoj boji jer je to njezina omiljena boja? - Ne, ne vjerujem da jesam. - Jesi, Jack, rekao si - potvrdi Diane. - Tako si nam barem rekao kad si nam se prikrpao na ručku u gradu. - Eh, pa ako sam to rekao, duboko se ispričavam. Bit će da sam u tome trenutku mislio na nešto drugo. - Ah, rekao si to više nego jednom - uporno će Esther. - Kad ste nam došli na večeru, rekao si da jedva čekaš da Millie vidi svoju crvenu sobu. - Zatim pogleda prema meni. - Nije li upravo to rekao, Grace? - Bojim se da ne pamtim - promrmljam. - Pa, je li to doista važno? - kaže Jack, kimnuvši prema Millie, koja je sva zauzeta spremanjem drugih poklona u tu kutiju. - Vidite da joj se sviđa. - Ipak, čudno je da si se dvaput zabunio - primijeti Esther, vidno zbunjena. - Nisam toga bio svjestan. - No, dobro. Pretpostavljam da je mogu vratiti i zamijeniti žutom - doda Esther nesigurno. - Molim te, nemoj - kažem joj. - Jack ima pravo. Millie ju već obožava. Narednih deset minuta promatram Jacka i drago mi je što su se njegovi napori da me izbaci iz ravnoteže izjalovili. Istina, to nitko nije ni primijetio, osim možda Esther. U jednome trenutku, ona svrati pogled s Jacka na crvenu kutiju sva namrštena i odjednom se okrene prema meni. - Nadam se da ti neće smetati ovo što ću te sad pitati, Grace - kaže mi - ali jesi li doista dobro? Jako si blijeda. - Dobro sam - potvrdim. - I ja sam to primijetila - kimne glavom Diane. - Osim toga, dosta si smršavila. Nisi valjda na dijeti? - Nisam, samo u posljednje vrijeme nemam mnogo teka.
- Možda bi trebala otići liječniku. - Hoću - obećam. - Jack, moraš se više brinuti za nju - kaže Esther, pogledavši ga kritički. - To mi je namjera - odgovori Jack i uz smiješak zavuče ruku u džep jakne, pa izvadi omotnicu. - Ne vidim razloga da Millie bude jedina koja će danas dobiti poklon. - Adame, gledaj i uči - zavapi Diane. - Izvoli, mila - kaže Jack i uruči mi omotnicu. - Hajde, otvori. Poslušam ga i ugledam dvije avionske karte. - Hajde, Grace, ne drži nas u neznanju - opet zavapi Diane. - Kamo te Jack vodi? - Na Tajland - odgovorim polako, prestravljena od pomisli da će sve što sam uspjela srediti nakon što mi je Millie dala tablete biti uzalud ako odemo na put. - Koja sretnica - kaže Moira, smiješeći mi se. - Čini mi se da si htjela nešto reći, Grace - došapne mi Esther. Brzo podignem glavu. - Uh, samo sam jako iznenađena. Hoću reći, prekrasna gesta, Jack, ali zar doista imamo vremena za put? - Pa rekla si da želiš još jednom otići na odmor na Tajland prije nego što Millie dođe živjeti k nama - podsjeti me tonom koji sugerira da ja Millie smatram teretom. - Ali rekao si da nećemo imati vremena. Zar nisi spomenuo da te čeka slučaj Tomasin? - Jesam, ali danonoćno radim na njemu ne bih li ga završio dotada. - Kad idete? - upita Giles. - Rezervirao sam karte za peti lipnja. Adam ga iznenađeno pogleda. - Zar će slučaj Tomasin tako brzo biti gotov? - Nadam se. Sljedeći tjedan ide na sud. - Bez obzira na to, ovaj slučaj nije tako jednostavan, ne misliš li? Sudeći po novinskim napisima, muž joj je kristalno čist. Jack podigne obrve. - Zar je moguće da vjeruješ svemu što pročitaš u novinama?
- Ne, ali je dosta zanimljivo tumačenje da se radi o namještaljci i da se ona namjerila smjestiti mužu zato što ima ljubavnika. - To je još jedna potpuna izmišljotina. - Znači, uvjeren si da ćeš ga dobiti na sudu? - Apsolutno. Još nisam izgubio nijedan slučaj, pa nemam sad namjeru počinjati. Adam se zatim okrene meni: - A što ti misliš, Grace? Sigurno si čitala novine. - Ja? Ja mislim da je muž kriv ko‘ vrag - odgovorim, razmišljajući što bi sad oni rekli da znaju kako jedva da imam pojma o čemu pričaju. - Oprosti, ali ja ga ne mogu zamisliti kao nekog tko tuče žene - kaže Diane. Uopće mi ne odgovara po tipu. - Jack mi kaže da su takvi najgora sorta - odvratim onako ovlaš. Esther sijevne očima prema meni. - Bit će da je jako uzbudljivo imati muža koji se bavi ovako poznatim slučajevima - obrati mi se, gledajući me izazivački. - Da budem iskrena, Jack mi rijetko govori o svome poslu kad dođe kući, a još manje mi govori o pojedinostima svojih slučajeva kako ne bi povrijedio obavezu čuvanja tajne svojih klijenata. Sigurna sam da je to i kod vas tako, Diane. - Okrenem se Jacku, hineći zabrinutost. - Nego, da nastavimo razgovor o odmoru; ne bi li bilo bolje da odgodimo putovanje sve dok Millie ne bude mogla putovati s nama? - Zašto? - Pa, ako postoji mogućnost da se slučaj ne okonča na vrijeme. - Okončat će se. - Ali što ako se ne okonča? - ne dam seja. - Onda ćeš ti otići prva, a ja ću za tobom. Zapiljim se u njega. - Nećemo otkazati svoj odmor, Grace. Vidiš da su i drugi rekli da ti treba odmor. - I ti bi me stvarno pustio da idem sama, bez tebe? - kažem, svjesna da to on nikada ne bi dopustio. - Naravno. Esther ga pogleda s odobravanjem. - Veoma širokogrudno od tebe, Jack. - Uopće ne. Hoću reći, zašto da svojoj prekrasnoj ženi uskratim odmor samo zato
što ja ne mogu ići? - Ja se uopće ne bih bunila da joj pravim društvo dok tebe nema - ponudi se Diane. - Ne želim ti kvariti veselje, ali nemam namjeru izostati - kaže joj Jack i ustane. Grace, trebam tvoju pomoć u kuhinji, mila. Krenem unutra za njim, ne vjerujući koliko su stvari krenule u krivom smjeru. - Ne izgledaš mi jako zainteresirana za odlazak na Tajland - kaže mi, dodajući mi svjećice za tortu. - A ti si bila ta koja je predložila put. - Samo mi se sad ne čini najsretnije vrijeme, s obzirom na tvoj sudski slučaj. - Dakle, misliš da bi najbolje bilo otkazati? Preplavi me silno olakšanje. - Svakako. - Ne misliš li onda da bi se Millie mogla doseliti i ranije, sljedeći tjedan, na primjer? U stvari, mogla bi ostati već danas, a ja bih se mogao odvesti po njezine stvari ovaj tjedan dok se ona smjesti u svojoj dražesnoj crvenoj sobi. Što ti misliš, Grace? Da odem na terasu i predložim to? Ili ćemo ipak na Tajland sljedeći mjesec? - Ići ćemo na Tajland sljedeći mjesec - odgovorim tupo. - I mislio sam da ćeš to reći. A sada, gdje su šibice? Teško se oteti osjećaju beznađa koji me obuzeo dok pjevam „Sretan rođendan ti” u zboru s ostalima i plješćem Millie koja puše u svjećice. Osvrćem se oko sebe i gledam kako se svi smiju i zezaju, dok ja bezuspješno pokušavam shvatiti kako se moj život pretvorio u noćnu moru koju nitko prisutan ne može ni zamisliti. Da sad iznenada odlučim privući njihovu pažnju i da im kažem kako je Millie u velikoj opasnosti od Jacka, da ju on namjerava držati zaključanu u groznoj podrumskoj sobi sve dok ne poludi od straha, da je on u stvari ubojica koji me drži zatočenom posljednjih petnaest mjeseci - nitko mi ne bi povjerovao. A kako bi na to odgovorio Jack? Da je tek kad smo se već oženili shvatio da sam bila mentalno bolesna, da je to postalo vidljivo tek na našem medenom mjesecu kad sam ga optužila da me drži zatočenom pred cijelim hotelskim predvorjem, da će upravitelj toga hotela, naš ovdašnji liječnik te policija sigurno potvrditi kako sam neuravnotežena. Da sam posljednjih petnaest mjeseci bila izuzetno zahtjevna, napose zato što me je morao svuda pratiti iz straha što ću izvesti u avnosti. Čak i da me Millie uzme u obranu i optuži ga da ju je gurnuo niz stube, on bi navukao zgrožen izraz lica i rekao da sam ju ja vjerojatno uvjerila u to. Zašto bi onda ovdje okupljeni ljudi vjerovali mojoj priči a ne Jackovoj, kad ona zvuči daleko
uvjerljivije? Pojedemo tortu i popijemo još šampanjca. Millie i djeca se nastave igrati, a mi ostali brbljati oko stola. Teško mi je usredotočiti se, ali kad čujem Janice da će joj biti veliko zadovoljstvo posjećivati Millie u našem prekrasnom domu, zgrabim priliku da ju uhvatim za riječ. - Zašto odmah ne dogovorimo datum? - obratim se i ostalima. - A možda bismo mogli odvesti Millie i drugu djecu na glazbeni festival i napraviti piknik u parku. Izgleda da se dobro slažu. Ne počinje li festival početkom srpnja? - Sjajna ideja! - oduševi se Diane. - A je li netko zainteresiran da odemo do zoološkog vrta? Svojima sam obećala čim završi škola. - Millie bi bila presretna - odgovorim s namjerom da joj popunim kalendar. - Prije nego što se potpuno zaneseš, Grace - prekine me Jack - imam još jedno iznenađenje za tebe. Zapravo, za tebe i za Millie. Preplavi me hladan znoj. – Još jedno iznenađenje? - Ne budi toliko zabrinuta - našali se Moira. - Poznavajući Jacka, sigurna sam da se radi o nečem lijepom. - Nisam ti još htio ništa govoriti - nadoveže se Jack kao da se ispričava - ali dok ti smišljaš što ćeš sve činiti preko ljetnih praznika, moraš znati da tebe i Millie vodim u Novi Zeland kako biste posjetile roditelje. - Novi Zeland! - uzdahne Diane. - Mili Bože, oduvijek sam htjela ići na Novi Zeland. - Kada? - zamucam. - Pa, mislio sam da pustimo Millie nekoliko dana da se privikne na kuću te odemo sredinom srpnja - kaže on. - Ali Millie bi trebala početi raditi u vrtnom centru u kolovozu - odgovorim, pokušavajući prozrijeti što ima na umu. - Nema smisla odlaziti tako daleko na par tjedana. - Siguran sam da se neće ljutiti ako počne raditi s tjednom ili dva zakašnjenja, posebno ako im objasnimo razlog. - Ne misliš li da bi to bilo previše za Millie da putuje na Novi Zeland netom nakon što se doseli? Ne bi li bilo bolje otići za Božić?
- Mislim da će biti oduševljena - ubaci se Janice. - Sanja o odlasku otkad smo radili školski projekt o Novom Zelandu, netom nakon što su se vaši roditelji tamo preselili. - Kad bih ja otišla na Novi Zeland, nisam sigurna da bih se željela vratiti - doda Diane. - Kažu da je otok prekrasan. - Slažem se, postoji takva opasnost - složi se Jack. - Millie bi ga mogla toliko zavoljeti da poželi ostati sa svojim roditeljima. Karte su se počele otkrivati i sada shvatim da već priprema Millieino povlačenje iz društva. - Nikad to ne bi učinila - zapalim se. - Prije svega, ne bi htjela ostaviti mene. - Ali što ako i ti odlučiš ostati? - upita Jack šaljivo, ali meni je savršeno jasno da priprema teren i za moj nestanak sa scene. - Neću - odgovorim. - Nikad te ne bih mogla ostaviti, Jack, znaš i sam. Ali bih te mogla ubiti, dodam u sebi. U stvari, izgleda da ću morati.
PROŠLOST na hrpica tableta pod mojim madracem dala mi je novi vjetar u leđa. Po prvi put u O posljednjih šest mjeseci bijeg od Jacka postao je stvarna mogućnost i osjećala sam poniznu zahvalnost prema Millie za ono što je učinila i natjerala me da se pokrenem. Svjesna s koliko je mara prikupila ove tablete, odlučila sam da ju neću iznevjeriti. Međutim, ovaj put sam morala pažljivo planirati. Nemali problem bio je taj što nisam znala o kolikoj se točno dozi radi. Čak i ako ih uspijem podvaliti Jacku, nisam imala pojma koliko će im trebati da počnu djelovati, a niti kako će djelovati na njega. Koliko je tableta dovoljno da ga onesvijeste? Toliko nepoznanica, toliko pitanja „što ako”. Stala sam razmišljati o načinima kako da ih stavim u Jackovo piće. Jedina prilika kada zajedno pijemo bila je kad smo na nekoj večeri s drugim ljudima, a ako želim da mi plan uspije, morat ću mu ih podmetnuti ovdje u kući dok smo sami. Provela sam noć razmatrajući sve mogućnosti i do sutradan navečer kad mi je donio večeru uspjela sam smisliti kako ću to učiniti. Teren je međutim trebalo početi pripremati odmah. Pobrinula sam se da me zatekne kako očajna sjedim na krevetu, leđima okrenutim vratima. Kad se nisam okrenula da uzmem poslužavnik, što sam inače činila, položio ga je pored mene na krevet i otišao bez riječi. Bilo mi je teško sjediti pored hrane, budući da nisam jela od ručka s Millie dan prije, ali sam čvrsto odlučila da neću jesti. Dan kasnije, nije se ni potrudio donijeti mi hranu, ali, budući da je poslužavnik i dalje bio kod mene, a glad me je još više morila, bilo se teško oduprijeti iskušenju. Ipak, kadgod bih osjetila da popuštam i poželjela pojesti komadićak, samo da umirim bolni želudac, zamislila bih onu sobu u podrumu i Millie u njoj. Odmah bih očvrsnula u odluci. Trećega dana, Jack mi je donio doručak, vjerojatno zato što mi nije donio hranu dan ranije. Kad je primijetio da je poslužavnik s dva dana starom hranom i dalje nedirnut, pogledao me znatiželjno. - Nisi gladna? Odmahnula sam glavom. - Ne. - U tom slučaju, odnijet ću tvoj doručak natrag u kuhinju. Otišao je, ponijevši oba obroka sa sobom. Bez hrane pored sebe bilo mi je lakše. Kako bih zaboravila na kruljenje u želucu stala sam meditirati. Kad ni do vikenda
nisam stavila u usta ništa od onoga što mi je donio, uključujući i vino, Jack je postao sumnjičav. - Da nisi na nekom štrajku glađu? - upitao me, zamijenivši nedirnuti poslužavnik drugim sa svježim obrokom. Bezvoljno sam odmahnula glavom. - Samo nisam gladna, to je sve. - Kako to? Nisam mu odmah odgovorila. - Valjda zato što dosada nisam vjerovala da će do ovoga doći - priznala sam, nervozno čupkajući pokrivač na krevetu. - Nekako sam si cijelo vrijeme zamišljala da ću ipak naći načina da spasim Millie od tebe. - Da pogađam, mislila si da će dobro pobijediti zlo ili da će se pojaviti princ na bijelom konju i spasiti tebe i Millie od grozne sudbine. - Tako nešto - odgovorila sam uz prigušeni jecaj. - Ali to se neće dogoditi, zar ne? Millie će nam se doseliti, a ja neću moći ništa učiniti da to spriječim. - Ako ti je to ikakva utjeha, nikad nisi ni mogla. Ipak, drago mi je da si počela prihvaćati ono što je neizbježno. Naposljetku, tako će ti biti lakše. Kimnula sam prema čaši vina na poslužavniku koji je upravo donio, pokušavajući zanemariti piletinu i krumpiriće koji su me mamili. - Pretpostavljam da mi ne bi ponudio viski umjesto vina, je li? - Viski? - Da. - Nisam znao da piješ viski. - A ja nisam znala da si psihopat. Samo mi ga donesi, Jack - nastavila sam, pospano trljajući oči. - Znala sam ga popiti s ocem, ako baš želiš znati. Osjetila sam kako me promatra, ali sam i dalje držala glavu pognutom da bih izgledala što jadnije. On je izašao iz sobe, zaključavši vrata za sobom. Nisam dakako znala hoće li mi donijeti viski koji sam zatražila, a miris piletine bio je tako primamljiv da sam počela polako brojati u sebi, obećavši si da ću, ako se ne pojavi dok nabrojim do sto, pojesti sve što je na pladnju. Nisam međutim nabrojala ni do pedeset kad sam čula njegove korake na stepeništu. Kod šezdesetice su se otključala vrata, i ja sam zatvorila oči, svjesna da ću se rasplakati ako mi sad ne donese taj viski, jer će sva muka kroz koju sam prošla uskraćujući si hranu biti nizašto. - Izvoli.
Otvorila sam oči i ugledala plastičnu čašu koju mi je pružio. - Što je to? - pitala sam ga sumnjičavo. - Viski. - Pružila sam ruku, ali je on povukao čašu. - Prvo jedi. Nećeš mi biti ni od kakve koristi budeš li preslaba da se brineš za Millie. Premda sam promrzla od njegovih riječi, bila sam svjesna da sam na pravom putu, jer do toga trenutka nije nijednom popustio mojim zahtjevima, čak ni onda kad sam ga zamolila da mi da veći ručnik da se obrišem. Pretpostavila sam da si ipak ne može dopustiti da mi se nešto dogodi sad pred ciljem, što znači da će biti popustljiviji prema mojim zahtjevima pod uvjetom da ne pretjerujem. Doživjela sam to kao veliku pobjedu i, premda sam namjeravala izdržati još neko vrijeme bez hrane, pomislila sam da ako želim da mi Jack donese još viskija, moram pristati na kompromis. Htjela sam međutim da mi ga donese čim se vrati s posla i da mu postane navika da mi ga natoči kadgod ga natoči i sebi. - Zamolila sam te za viski jer sam se nadala da će mi otvoriti tek - rekla sam mu, držeći ruku i dalje ispruženom. - Onda, mogu li ga dobiti? Očekivala sam da će me odbiti, ali mi je nakon kratke stanke ipak pružio čašu. Približila sam ju usnama, hineći kako samo to želim. Od mirisa mi se digao želudac, ali sam barem bila sigurna da se radi o viskiju, a ne o nečemu drugom. Svjesna da me promatra, otpila sam gutljaj. Dotada nikad u životu nisam popila ni kapi viskija, tako da me je njegov rezak okus potpuno iznenadio. - Ne odgovara ti? - upitao me zajedljivo, a meni je postalo jasno da mi nije povjerovao kako volim viski i da mi ga je dao samo da otkrije što se doista krije iza mojeg zahtjeva da mi ga donese. - Jesi li ti ikad popio viski iz plastične čaše? - uzvratila sam, otpivši još jedan gutljaj. - Vjeruj mi, okus mu nije isti. Možda bi mi ga sljedeći put mogao donijeti u staklenoj čaši. - Opet sam prinijela čašu ustima i iskapila ju do dna. - A sad pojedi nešto - rekao je, gurnuvši poslužavnik prema meni. Omamljena viskijem, stavila sam poslužavnik u krilo. Hrana je izgledala tako primamljivo da bih mogla počistiti cijeli tanjur u petnaest sekundi. Bilo mi se teško suzdržati da se ne bacim na nju, ali sam se natjerala jesti sporo, praveći se da mi nije ukusno to što jedem. Pojela sam tek polovicu, pa odložila nož i vilicu. Ne znam tko je time bio više razočaran, ja ili Jack. - Zar ne možeš pojesti još malo? - pitao me namršteno. - Ne mogu, oprosti - rekla sam bezvoljno. - Možda sutra.
Otišao je, ponijevši poslužavnik sa sobom i, premda me još mučila glad, okus pobjede bio je daleko slađi od svega što sam u tom trenutku mogla pojesti. Jack nije glup. Nakon što sam sljedećega dana opet preskočila obrok, odlučio me e udariti tamo gdje najviše boli. - Otkazat ću naš sutrašnji posjet Millie - rekao je, podigavši netaknuti poslužavnik. - Nema smisla voditi je na ručak, ako ti nećeš jesti. Znala sam da postoji rizik da me neće odvesti da vidim Millie, ali sam bila spremna na tu žrtvu. - U redu - odgovorila sam, slegnuvši ramenima. Njegov mi je iznenađeni pogled potvrdio kako je očekivao da ću ga uvjeravati da sam dovoljno dobro da odemo i bilo mi je drago što sam ga zatekla nespremnog. - Millie će biti jako razočarana - uzdahnuo je. - E pa, neće joj biti prvi put. Zamislio se na trenutak. - A da ti ne smišljaš neku glupost kako bi me natjerala da otkažem Millieinu rođendansku proslavu, ha? Nisam očekivala da će doći do toga zaključka, budući da je bio daleko od istine, ali sam pomislila kako bih to mogla okrenuti u svoju korist. - Zašto misliš da bih to htjela učiniti? - pitala sam ga da dobijem na vremenu. - Ti reci meni. - Možda bi se, jednom za promjenu, trebao staviti u moj položaj. Pojavi li se Millie ovdje, mogla bi se zaljubiti u kuću. Što misliš kako ću se ja onda osjećati, znajući što joj spremaš i svjesna da ne mogu ništa učiniti da to spriječim? - Da pogodim - odgovori on, praveći se da razmišlja - ne tako dobro? Natjerala sam se da zasuzim od samosažaljenja. - Da, tako je, Jack, ne tako dobro. Zapravo, tako loše da bih radije umrla. - Znači ovo je ipak neka vrsta štrajka glađu. - Ne, Jack, naravno da nije. Znam da će me Millie trebati, znam da moram sačuvati snagu. Ali ne mogu si pomoći što nemam teka. Sigurna sam da u ovakvim okolnostima mnogi ljudi također ne bi imali teka. - Podignem glas za oktavu: - Imaš li ti uopće pojma kako je meni iz dana u dan? Ne mogu birati što ću pojesti ili kad ću esti? Imaš li ti uopće pojma kako je to kad se moram oslanjati na tebe za apsolutno sve, da ponekad moram čekati dva ili tri dana na hranu jer si ti odlučio da me treba
kazniti ili se ne želiš gnjaviti time da mi nešto doneseš? Ne može se reći da si jako velikodušan tamničar, Jack! - Možda nisi trebala toliko pokušavati pobjeći - obrecne se on. - Da nisi, ne bih te morao zatvoriti u ovu sobu i mogla si sasvim pristojno živjeti sa mnom. - Pristojno! Tako što bi mi nadzirao svaki pokret? Ti uopće ne znaš što ta riječ znači! Hajde, Jack, kazni me. Ne daj mi hranu, baš me briga. Ne budem li opet jela cijeli tjedan, barem ću biti toliko slaba da neću moći biti na Millieinoj rođendanskoj proslavi u nedjelju. - Bolje ti je da opet počneš jesti - zaprijetio mije, shvativši koliko sam u pravu. - Ili što, Jack? - odgovorila sam izazovno. - Ne možeš me natjerati da jedem, znaš i sam. - Zašutjela sam, a onda nastavila: - Ali budući da nije dobro za Millie da umrem, a niti za tebe, zašto nam oboma ne učiniš uslugu i natočiš mi viski svaku večer kad točiš i sebi, pa mi se možda malo vrati i tek. - Ja sam taj koji ovdje određuje kako će biti, zapamti to - podsjeti me Jack. Ipak, barem po pitanju hrane više nije bio on taj koji određuje stvari. Shvativši da me treba zdravu, počeo mi je izlaziti ususret. Pobrinula sam se da nikad ne pojedem previše, jer mi je bilo važno da misli kako sam doista izgubila tek, ali mi je također bilo važno da pojedem dovoljno da zaslužim malo viskija koji bi mi donio kad bi se vratio s posla. Do Millieinog rođendanskog slavlja postala sam uvjerena da ću postići svoj cilj prije nego Millie dođe živjeti s nama, što bi bilo za dva mjeseca, osim ako nešto ne prekine rutinu kojom mi Jack svaku večer donese čašicu viskija.
SADAŠNJOST tojim pred kućom s putnom torbom pored nogu. Velika dvorišna vrata za vozila su S zatvorena, ali su mala vrata - ona kroz koja sam izišla - odškrinuta. Čujem kako prilazi Estherin auto, pa se okrenem prema kući i kratko mahnem. Ona se zaustavi pored mene, izađe iz auta i otvori prtljažnik. - Mogla sam ući autom do kućnog praga, znaš - prigovori Esther, pomažući mi da stavim prtljagu u auto. - Mislila sam da će ovako biti brže. Hvala ti što si me došla pokupiti, s obzirom da sam te tako iznenada zamolila. - Nikakav problem - nasmiješi se ona. - Ali moramo požuriti da stigneš uhvatiti let. - Dok zatvara prtljažnik, ja ponovno mahnem i otpuhnem jedan poljubac prema kući te zatvorim mala dvorišna vrata za sobom. - Žao mi je što ne može sa mnom - zbrzam. - Mrzim ga ostavljati kad je tako potišten. - Nije li ovo prvi slučaj koji je izgubio? - Je. Mislim da je to razlog zašto ga je to toliko pogodilo. Međutim, bio je uvjeren da je muž kriv, inače uopće ne bi uzeo ovaj slučaj. Na nesreću, Dena Anderson nije bila iskrena s njime i prešutjela mu je neke stvari poput činjenice da ima ljubavnika. - Čini se da je taj ljubavnik pravi krivac. - Ne znam mnogo o pojedinostima, ali pretpostavljam da će mi ih ispričati kad mi se pridruži. Baš je to smiješno; prije sam bila navikla putovati sama po svijetu, a sad mi smeta pomisao na nekoliko dana koje ću provesti sama na Tajlandu. Toliko sam se navikla da je Jack uvijek uza mene da ne znam što on misli da ću raditi sljedeća četiri dana. - Lijepo se odmoriti, pretpostavljam. - Radije bih da sam ga pričekala, ali on nije htio popustiti - nastavim - a znam da se s njim nema smisla prepirati kad jednom nešto čvrsto odluči. - Pogledam prema njoj. - Znaš, nije uvijek tako savršen. - To njegovo inzistiranje da odeš na odmor prije njega ne čini ga nesavršenim podsjeti me ona.
- Pretpostavljam da imaš pravo. Kad mi je rekao da ne bi uživao na odmoru znajući koliko ga papirologije čeka po povratku bolje sam ga razumjela. On se na odmoru mora opustiti, posebno zato što nam je ovo posljednji odmor udvoje. Zato i nije čudno da će radije ostati i dovesti spise u red, makar mi se čini da mu ne bi toliko smetalo pospremanje nakon odmora da je dobio slučaj - kažem potišteno. - Vjerojatno više voli lizati rane nasamo - složi se ona. - Znaš kakvi su muškarci. - Stvar je u tome da smo se nadali napraviti dijete na Tajlandu, što je još jedan razlog zašto se želi potpuno opustiti. Sad je pravo vrijeme - priznam joj, zarumenivši se malo u licu. Esther skine ruku s upravljača i stisne moju kao znak ohrabrenja. - Iskreno se nadam da će vam uspjeti. - Pa, ako uspije, ti ćeš biti prva kojoj ću to reći - obećam joj. - Jedva čekam da dobijem Jackovo dijete. Bio je toliko razočaran kad sam zadnji put pobacila. Trudio se djelovati snažno preda mnom, ali ga je to doista pogodilo, tim više što nisam odmah nakon toga mogla zanijeti. Rekla sam mu da za takve stvari treba vremena, da mi se tijelo prvo mora oporaviti, ali ga je počelo brinuti da je problem u njemu, zbog njegovog zahtjevnog posla, zbog stresa i svega, razumiješ? - Misliš li da će nam htjeti svratiti na večeru ili nešto preko vikenda? - Iskreno, mislim da će radije ostati kod kuće i rješavati svoje papire. No, možete ga pozvati, makar nisam sigurna da ćete ga uspjeti dobiti, jer sljedećih par dana se ne namjerava javljati na telefon. Još ga čeka suočavanje s medijima po izlasku iz suda danas popodne i zna da će ga zajahati sljedećih nekoliko dana. Ipak, uvijek mu možeš ostaviti glasovnu poruku na telefonu. Rekao mi je da to učinim ako ga ne uspijem dobiti, posebno zato što smo u različitim vremenskim zonama. - Znači, pridružit će ti se u utorak? - Aha. Zapravo, u srijedu rano ujutro. Hvata večernji let u utorak, ali mi je spomenuo da će možda odgoditi za dan ili dva. Ipak, mislim da se šalio, barem se nadam. - Dakle, imaš samo četiri dana da ih provedeš sama. Bože, što bih dala da ja dobijem četiri dana mira! Treba li i njega odvesti na aerodrom u utorak? Rufus bi ga mogao odvesti. - Ma ne treba. Adam se već ponudio, ali će se Jack odvesti autom i ostaviti ga na aerodromu. Trebat će nam za povratak kući. Vraćamo se oko šest ujutro i ne želimo nikoga gnjaviti da nas pokupi tako rano.
Čudim se samoj sebi kako mi lako ide ovo ćaskanje na putu prema aerodromu. Očekivala sam da će mi biti daleko neugodnije, ali Esther se očito zadovoljila razgovorom o najobičnijim stvarima. Pita me mogu li ona i djeca otići posjetiti Millie preko vikenda i možda ju izvesti na popodnevnu užinu. Sjetivši se kako su se Millie i Aisling dobro slagali na rođendanskom slavlju, zahvalno prihvatim ponudu, sretna što će Millie imati posjetitelje dok me nema. Esther me zamoli da javim Janice kako će svratiti u nedjelju i ja obećam da hoću. Stigle smo na aerodrom petnaest minuta ranije od predviđenog. Esther me ostavi na „odlascima” i oprosti se sa mnom veselo mahnuvši rukom. Ja uđem u zgradu terminala, pronađem pult British Airwaysa, prijavim prtljagu i uputim se prema čekaonici za odlaske. Sjednem u kut i pričekam da najave moj let.
PROŠLOST o Millieine rođendanske proslave nisam mislila da ću doista poželjeti ubiti Jacka. D Istina, sanjala sam o tome, ali bi me hladno jutarnje sunce otrijeznilo od pomisli da ubijem ljudsko biće. Vjerojatno je to i bio razlog zašto mi je propao pokušaj da ga onesvijestim onom bocom. Previše sam se uplašila da ću ga prejako udariti i ubiti. Osim toga, da sam ga ubila, potpuno je izvjesno da bih završila u pritvoru dok čekam suđenje, što bi se grozno odrazilo na Millie. Zato sam ga samo htjela onesvijestiti dovoljno dugo da stignem pobjeći. Međutim, istog trenutka kad je spomenuo da vodi Millie i mene na Novi Zeland, znala sam da ću ga morati ubiti bez obzira na posljedice, jer bijeg ne bi bio dovoljan. - Znači, to je tvoj plan - rekla sam mu ogorčeno nakon što smo mahnuli Millie i Janice po svršetku rođendanske proslave. - Zatvorit ćeš nas u kuću, praviti se da smo na Novom Zelandu, i zatim se ponovno pojaviti sam i reći svima da smo Millie i ja ipak odlučile ostati tamo, premda ćemo cijelo to vrijeme provesti u podrumu. - Više-manje točno - potvrdio je. - Osim što je malo presloženo zatvoriti kuću i praviti se da nisam u njoj, tako da ću smisliti neki izgovor, na primjer da sam morao ostati i poslao vas kao prethodnicu. Na kraju ću morati toliko dugo odgoditi put da više neće imati smisla da vam se pridružim, jer ćete se ionako uskoro vratiti. A onda, baš kada krenem na aerodrom da vas pokupim, primit ću tvoj poziv u kojem ćeš mi sa suzama u očima javiti da je Millie odbila ući u avion i da si se ti rastrgana između ljubavi prema svojem dragom mužu i ludoj sestri odlučila također ostati. A ja, drag kakav već jesam i znajući koliko ti je teško ostaviti Millie, svima ću reći da sam ti dopustio da ostaneš još malo. Jedino što će se „još malo” pretvoriti u „još mnogo” sve do onog tužnoga dana kad ćeš me nazvati i reći mi da se više nećeš vratiti. A budući da ćeš mi tako slomiti srce, ljudi se neće usuditi spominjati tvoje ime preda mnom i naposljetku će zaboraviti da ste ti i Millie ikad i postojale. - A moji roditelji? - nisam se predavala. - Kako ćeš njima objasniti naš nestanak? - Vjerojatno ću ih jednostavno ubiti. A sad, nazad u svoju sobu. Okrenula sam mu leđa da ne vidi koliko me je prepao. Bilo mi je jasno da hitno moram naći izlaz iz ove situacije, da moram ubiti Jacka. Vratim li se sad u sobu, propustit ću još jednu priliku. Došlo je vrijeme da pokrenem drugi dio svog plana. - Mogu li još malo ostati ovdje? - pitala sam ga.
- Ne. - Zašto? - Znaš ti dobro zašto. - Kad sam ti zadnji put pokušala pobjeći? Pogledaj me, Jack! Zar doista misliš da ti predstavljam opasnost? Jesam li u posljednjih pola godine činila išta drugo osim što sam se nastojala ponašati savršeno? Zar doista misliš da bih riskirala ponovni odlazak u podrum? - Priznajem, podrum je imao željeni učinak na tebe, ali ipak ćeš sad otići gore u sobu. - Mogu li se onda barem preseliti u drugu sobu? - Zašto? - A što ti misliš zašto? Zato jer više ne mogu gledati u ista četiri zida iz dana u dan, eto, zato! - U redu.
Pogledala sam ga iznenađeno. - Stvarno to misliš? - Aha. Hajde, vodim te dolje u podrum pa onda gledaj u njegova četiri zida. Ili se možda predomisliš i zaključiš da tvoja soba i nije toliko loša? - Mislim da moja soba i nije toliko loša - ponovim tupo. - Baš šteta. Vidiš, ja mislim da je soba u podrumu predugo bila prazna. Hoćeš da ti nešto priznam? - Nagnuo se prema meni i stišao glas do šapta: - Bilo mi je teško, ako teško, pustiti Millie da ode nakon proslave. Mnogo teže nego što sam mislio da će biti. U stvari, bilo mi je tako teško, da ću predložiti da se doseli k nama čim se vratimo s Tajlanda. Što ti misliš o tome, Grace? Zar ne bismo bili jedna prekrasna, sretna obitelj? Postalo mi je kristalno jasno da ne samo što ću morati ubiti Jacka, već ću ga morati ubiti prije puta na Tajland. Premda mi je spoznaja da imam jako malo vremena bila zastrašujuća, također me je natjerala da se usredotočim. Penjući se pred njim uza stube, već sam smišljala sljedeći potez. - Kad mi doneseš viski, ostani i popij jedan sa mnom - predložila sam mu dok sam se svlačila. - Zašto bih, pobogu, to učinio?
- Zato što mi je dosta biti skutrena sama u sobi dvadeset i četiri sata i zato jer želim s nekim razgovarati - odgovorila sam ravnodušno. - Imaš li ti pojma kako je to? Ponekad imam dojam da gubim razum. U stvari, tako bi mi bilo lakše. Zatim podignem glas: - A što bi ti onda učinio, Jack? Što bi učinio da poludim? - Bez brige, nećeš poludjeti - odbrusi on, gurnuvši me u moju sobu i zatvorivši vrata za mnom. - Mogla bih! - viknem za njim. - Baš bih mogla! I donesi mi viski u staklenoj čaši! Ne znam je li razlog taj što mi je odbio svaki drugi zahtjev ili taj što se zabrinuo da bih stvarno mogla poludjeti, ali se nakon desetak minuta vratio noseći dvije čaše. - Hvala ti - rekla sam, otpivši gutljaj. - Mogu li te nešto upitati? - Samo daj. - Radi se o onom slučaju Tomasin. Čovjek se oženio glumicom, zar ne? Dena nešto? Čini mi se da sam pročitala nešto o tom slučaju, još dok si mi dopuštao da čitam novine. - Dena Anderson. - Znači, ona je optužila muža da ju tuče? - Ne mogu s tobom razgovarati o slučajevima. - Ipak, izgleda da su svi danas znali o tom slučaju, pa ili nisi bio dovoljno diskretan ili je to postalo javna stvar - usprotivila sam se argumentima. - Ne daje li taj čovjek većinu svojih primanja za dobrotvorne svrhe? - To ne znači da ne tuče ženu. - Što je Adam htio reći kad je spomenuo da ona ima ljubavnika? - Adam me samo htio isprovocirati. - Znači li to da ima istine u onom što kaže? - Nimalo. Jedan od tabloida izmislio je tu priču da bi je diskreditirao. - Zašto bi to učinio? - Jer je Antony Tomasin dioničar u tom tabloidu. A sad, ispij do kraja, nemam ti namjeru ostaviti čašu u sobi. Kad je otišao, uzela sam smotuljak s tabletama ispod madraca i otvorila ga. Izbrojala sam tablete; bilo ih je ukupno dvadeset. Nisam imala pojma je li to dovoljno
da ga ubije, posebno zato što ću i sama morati uzeti nekoliko, prije svega zato da otkrijem koliko su snažne, a zatim i da vidim kako se rastapaju u tekućini nakon što ih zdrobim. U zahodu sam otkinula dva listića toaletnog papira s role i nakon podužeg razmišljanja spremila četiri tablete između njih u nadi da će to biti dovoljno da me onesvijesti, a da se ne razbolim. Listiće sam stavila na pod i zdrobila ih nogom što sam bolje umjela. Nisam imala čašu ili šalicu da u njih stavim zdrobljene tablete, pa sam uzela čep od bočice sa šamponom i dodala vode. Zdrobljene su se tablete donekle otopile, ali ne dovoljno, tako da mi je bilo jasno da ću morati smisliti način da ih zdrobim u finiji prah. Popila sam ih i nakon petnaestak minuta osjetila kako tonem u san. Spavala sam čvrsto četrnaestak sati i kad sam se probudila osjećala se donekle ošamućeno i nevjerojatno žedno. Budući da Jack ima gotovo dvostruko više kila od mene, pretpostavila sam da bi osam tableta imalo otprilike isti učinak na njega, ali da šesnaest tableta ne bi bilo dovoljno da ga ubije na licu mjesta. To me je strašno pogodilo, jer je značilo da moram pronaći načina da ga dokrajčim kad bude u nesvijesti. Premda sam željela da umre, nisam bila sigurna da ću, kada do toga dođe, biti u stanju sići u kuhinju, uzeti nož iz ladice i zariti mu ga u srce. Odlučila sam ne razmišljati toliko unaprijed i umjesto toga se usredotočila na to kako da pridobijem Jacka da mi malo duže pravi društvo kad mi navečer donese viski. Reći ću mu isto što sam rekla i malo prije - da ću poludjeti ako ne budem imala s kime razgovarati cijeli dan. Nadala sam se da će se na kraju dovoljno opustiti da sam počne donositi viski, baš kao što se opustio na Millieinom rođendanskom slavlju, jer, ne opusti li se, neću mu imati prilike podmetnuti tablete. Priliku sam dobila onoga dana kad se pokazalo da slučaj Tomasin neće biti tako ednostavan kako je Jack očekivao. Tjedan dana nakon početka suđenja, dok sam sjedila na krevetu ispijajući viski koji mi je donio i slušala kako se žali na broj karakternih svjedoka koje je dovukao Antony Tomasin, rekla sam mu da izgleda kao da bi mu dobro došlo jedno piće, pa se spustio u prizemlje da si ga donese. Od toga je dana nadalje svaku večer donosio dvije čaše, a kad se počeo zadržavati dulje nego ranije, bilo mi je jasno da želi razgovarati o onome što se toga dana dogodilo na sudu. Nijednom nije ulazio u pojedinosti vezane uz slučaj, ali sam iz onoga što je rekao uspjela shvatiti da je Antony Tomasin pripremio čvrstu obranu i doveo mnoge utjecajne ljude da svjedoče o njegovoj dobroj naravi. Slučaj se počeo otezati i ja sam pretpostavila da je Jack otkazao naš put na Tajland ili ga barem odgodio, budući da ga nijednom nije spomenuo. Večer uoči predviđenog odlaska na put, Jack se popeo u moju sobu s već
uobičajene dvije čaše viskija. - Ispij - rekao je, pružajući mi čašu. - Moraš se spakirati. - Spakirati? - Da. Sutra idemo na Tajland, sjećaš se? Pogledala sam ga užasnuto. - Pa kako možemo na put, kad ti slučaj nije gotov? promucala sam. - Bit će sutra - odgovorio je mračno, vrteći svoju čašu viskija. - Nisam znala da porota već zasjeda. - Zasjedaju već dva dana. Obećali su donijeti presudu sutra do ručka. Pogledala sam ga pažljivo i primijetila da mu se lice objesilo. - Pobijedit ćeš, zar ne? Otpio je većinu viskija. - Glupa kurva, lagala mi je. - Kako to misliš? - Ipak je imala ljubavnika. - Znači, on je taj. - Ne, muž je - odgovorio je tupo, jer se nije mogao natjerati da kaže bilo što drugo, čak niti meni. - Pa onda nemaš o čemu brinuti, zar ne? Iskapio je čašu do kraja. - Nemaš pojma koliko mi je drago da sutra idemo na Tajland. Ako nisam uspio uvjeriti porotu, to će biti prvi slučaj koji sam izgubio i novinari će navaliti. Već vidim naslove: „Pali anđeo” ili nešto podjednako banalno. No, dobro, jesi li gotova? Vrijeme je da se spakiraš. Dok sam pred Jackom vadila odjeću iz ormara u susjednoj sobi nadala sam se da neće primijetiti koliko sam potresena. Ubacivala sam odjeću u kovčeg potpuno nesvjesno, razmišljajući samo što će se sutra dogoditi kad se vrati sa suda. Morat ću ga ubiti puno ranije nego što sam planirala jer sam blesavo računala na to da ćemo putovanje otkazati do daljnjega. Srećom, i on je bio obuzet mislima, ali znajući koliko voli pobjeđivati, morila me je pomisao na raspoloženje u kojem će se sutra vratiti kući. Izgubi li, mogao bi inzistirati na tome da se odmah uputimo na aerodrom kako bi izbjegao novinare, premda nam je let trebao biti tek navečer, što bi značilo da neću imati vremena podmetnuti mu tablete. Te sam se noći molila Bogu kao nikad prije.
Podsjetila sam ga na sva zla koja je Jack dotada počinio i na sva zla koja tek namjerava počiniti. Sjetila sam se Molly i kako ju je zaključao i ostavio da umre od žeđi. Sjetila sam se sobe u podrumu. I tada mi je odjednom sinulo rješenje za moje probleme. Točno sam znala što moram učiniti da budem sigurna da je mrtav. Plan je bio savršen, toliko savršen da ako upali, nitko me neće moći optužiti za zločin.
SADAŠNJOST očela sam se opuštati tek kad je avion uzletio. Svjesna sam da se neću prestati P osvrtati čak ni u Bangkoku. Sumnjam da ću se ikad riješiti osjećaja prijetnje. Ni činjenica da je Millie na sigurnom u internatu ne može mi otkloniti strah da će nas se Jack nekako dočepati. Razmišljala sam i o tome da ju povedem sa sobom. Htjela sam reći Janice da je Jack ustupio Millie svoje mjesto u avionu i zamoliti ju da ju doveze na aerodrom, ali je ipak bolje da ju ne uplićem u ono što slijedi. Bit će mi već dovoljno teško ostati pribrana, a kamoli da još moram paziti na Millie. Nakon svega kroz što sam prošla u proteklih nekoliko sati, čak me i najmanja sitnica može izbaciti iz ravnoteže koju tako teško održavam. Ipak, stalno se podsjećam da ću si moći dopustiti trenutak opuštanja kad stignem na Tajland i skinem masku iza zatvorenih vrata. Proći kroz graničnu kontrolu na bangkoškom aerodromu noćna je mora, a strah da će me Jack svaki tren uhvatiti za rame sve je veći, makar je potpuno nemoguće da se tu nađe prije mene. Ipak se uhvatim kako sumnjičavo gledam u lice taksista prije nego što uđem u njegovo vozilo, da ne bih ugledala Jackovo. U hotelu me toplo dočeka gospodin Ho, upravitelj koji je napisao ono pismo o meni i koji je sad izrazio čuđenje što dolazim sama. Ja se jednako iznenadim da nije primio e-mail gospodina Angela u kojem ga moli da se pobrine za mene dok on ne dođe. Gospodin Ho mi odgovori da će mu to biti zadovoljstvo i izrazi žaljenje kad mu priopćim da su moga muža zadržale radne obaveze sve do srijede. Mogu osjetiti upraviteljevu neodlučnost. Pita me je li moguće da je moj muž, gospodin Jack Angel, isti onaj gospodin Angel kojega spominju u engleskim novinama u vezi sa slučajem Tomasin? Priznam mu, u strogom povjerenju, da su taj gospodin i moj muž ista osoba i da se nadam da mogu računati na njegovu diskreciju, jer bismo radije da nitko ne zna gdje odsjedamo. On mi odgovori da je jučer na međunarodnim vijestima čuo kako je gospodin Tomasin oslobođen, a kad mu ja potvrdim tu informaciju, kaže da je gospodin Angel zasigurno razočaran odlukom. Ja mu odgovorim da jest, da je gospodin Angel vrlo razočaran, napose stoga što mu je to prvi izgubljeni slučaj. Dok me gospodin Ho upisuje u registar gostiju, pita me kako se a držim - nježno kimnuvši glavom i misleći na moje mentalno stanje - i je li mi let bio dobar. Odgovorim mu da mi je bilo teško zaspati, a on mi kaže da najmanje što može učiniti za tako dobrog gosta kao što je gospodin Angel jest da nam ponudi apartman umjesto sobe. Osjetim takvo olakšanje što se neću morati vraćati u onu sobu u kojoj
sam shvatila da sam se udala za čudovište da ga poželim poljubiti. Gospodin Ho inzistira na tome da me osobno otprati do apartmana. Sine mi da se možda uvijek pitao zašto uzimamo manju sobu s obzirom da je Jack tako poznati odvjetnik, pa se potrudim objasniti mu da moj muž voli anonimnost kad je na odmoru, umjesto da privlači pozornost razbacujući se novcem. Ne objasnim mu to baš tim riječima, ali on odmah shvati bit. Nakon što se gospodin Ho povukao, upalim televizor i potražim kanal Sky News. Čak i u Aziji je slučaj Tomasin privukao veliku pozornost, pa sad prikazuju Antonyja Tomasina kako se obraća novinarima po izlasku iz sudnice, što se dogodilo jučer. U pozadini se vidi Jack, kojega su također opsjeli novinari. Budući da nemam snage to više gledati, odmah ugasim televizor. Vapim za tušem, ali prvo moram obaviti dva telefonska razgovora: prvi s Janice, a drugi s Jackom, kako bih im javila da sam sretno stigla. Nasreću, oba broja znam napamet - Jackov još otkad sam ga prvi put srela, a Janicein zato što mi je to najvažniji broj na svijetu. Bacim pogled na sat. Ovdje je sad tri popodne, što znači da je u Engleskoj devet ujutro. Pobrinem se da kao žena Jacka Angela prvo nazovem njega. U jednom trenutku me obuzme panika kad shvatim da je tijekom prošle godine mogao u bilo kojem trenutku promijeniti broj telefona, ali osjetim olakšanje kad mi se javi njegova glasovna pošta. Duboko uzdahnem i pripremim se izrecitirati poruku kakvu bi ostavila zaljubljena žena, onakvu kakvu bih i sama ostavila da se ostvario moj san. - Zdravo, mili, ja sam. Znam da si mi rekao da se možda nećeš javiti, ali sam se ipak nadala da hoćeš. Kao što možeš čuti, već mi nedostaješ. Nego, jesi li ti još u krevetu? Nema veze. Stigla sam sretno i znaš što? Gospodin Ho se toliko sažalio nada mnom jer sam stigla sama da nam je dao bolju sobu! Nije da će me to usrećiti, budući da nisi sa mnom. Kako bilo, nadam se da te novinari ne proganjaju previše i da uspijevaš rješavati papirologiju. Ne radi previše i, nađeš li vremena, nazovi me u sobu 107 ili ću te ja ponovno pokušati dobiti kasnije. Volim te. Do skora. Poklopim slušalicu i nazovem Janice na mobitel. Subota je ujutro, pa su ona i Millie dosad već doručkovale i zaputile se prema štalama gdje Millie uči jahati. Janice se ne javi odmah, pa mi srce počne lupati od straha pri pomisli da se Jack nekako uspio dočepati Millie. Ipak mi se na kraju javi. Dok razgovaram s njom, sjetim se spomenuti joj da će sutradan navratiti Esther s djecom. Zatim se čujem s Millie. Već to što znam da je na sigurnom, makar zasada, podigne mi raspoloženje. Zatim odem do kupaonice. Tuš stoji u kutu, skriven iza mutnoga stakla kabine, što znači da se neću moći tuširati budući da postoji mogućnost, koliko god neznatna, da kad izađem iz nje zateknem Jacka kako stoji preda mnom. Svrnem pogled na kadu i
izračunam da ću, ako ostavim vrata kupaonice otvorena, imati dobar pogled na dnevnu sobu i ulazna vrata. To me umiri, pa napunim kadu, skinem odjeću i oprezno uronim u vrelu vodu. Dok mi se voda penje do ramena, napetost koja me je obuzela i držala još od trenutka kad sam jučer u tri popodne čula Jackove korake kako ulaze u kuću stane popuštati i ja provalim u snažan plač koji mi razdire cijelo tijelo. Dok sam se pribrala, voda u kadi postala je toliko hladna da se tresem. Izašavši iz nje, ogrnem se jednim od dva bijela hotelska ogrtača i uđem u spavaću sobu. Gladna sam kao vuk, pa uzmem u ruke jelovnik s hranom koju mogu naručiti u sobu. Znam da ću prije ili kasnije morati izići van, želim li ostaviti dojam da je sve u redu, ali još nemam snage za to. Naručim veliki sendvič, ali kad stigne, strah me je otvoriti vrata, makar i s lancem na dovratniku, da ne bih s druge strane ugledala Jacka. Umjesto toga zamolim da mi ostave poslužavnik pred vratima, što i nije neko rješenje, er bi on i dalje mogao vrebati u hodniku, čekajući priliku da me ugura unutra čim otvorim vrata. Smognem ipak hrabrosti da ih otvorim taman toliko koliko je potrebno da uvučem poslužavnik. Smatram to velikim uspjehom pa poželim naručiti i bocu vina uz sendvič kako bih proslavila. Podsjetim se ipak da će biti dovoljno vremena za slavlje kasnije, kad sve bude gotovo, nekih pet dana od sada, ako se nisam preračunala. Hoće li sve tada biti gotovo ili neće ne mogu znati. Barem ne zasada. Nakon što sam pojela sendvič, raspakirani se i pogledam na sat. Tek je pet i pol, a budući da nitko ne očekuje da ću se sama spustiti na večeru prve noći u hotelu, mislim da je pametnije ostati u sobi do kraja dana. Odjednom se osjetim iscrpljeno, pa legnem na krevet, ne očekujući da ću biti u stanju zaspati. San me međutim prevari i kad sljedeći put otvorim oči, soba je u potpunom mraku. Iskočim iz kreveta sa srcem u grlu i razletim se po sobi paleći sva svjetla. Svjesna sam da više neću moći zaspati od straha da sljedeći put kad otvorim oči ne ugledam Jacka kako stoji iznad mene, pa se pomirim s time da ću noć provesti budna u samotnom društvu s vlastitim mislima. Kad napokon svane jutro, ja se obučem, dohvatim telefon i nazovem Jackov broj. - Zdravo, mili. Nisam se previše nadala da ćeš se javiti jer je kod tebe u Engleskoj dva ujutro, pa vjerojatno spavaš, ali sam ti htjela ostaviti poruku da me čuješ kad se probudiš. Htjela sam te nazvati i ranije sinoć, ali kad sam legla u šest navečer, tako sam zaspala da sam se probudila tek prije deset minuta, što ti samo govori koliko sam bila umorna! Sad ću se spustiti na doručak, a nakon toga nemam pojma kako ću provesti ostatak dana. Možda odem u šetnju, ali ću se najvjerojatnije zadržati na bazenu. Hajde me nazovi kad se probudiš. Uvijek mi možeš ostaviti poruku na recepciji, ako me nema u sobi. Toliko se osjećam daleko od tebe, što zapravo i esam, naravno. Kako bilo, volim te i nedostaješ mi. Ne zaboravi me nazvati.
Nekako se spustim na doručak. Gospodin Ho je u smjeni. Pita me jesam li dobro spavala, a ja mu odgovorim da jesam. On predloži da doručkujem na terasi, pa krenem kroz predvorje, prisjetivši se Jacka kako me vodi do blagovaonice, čvrsto me držeći šakom za nadlakticu i šapćući mi prijetnje u uho. Na terasi se poslužim voćem i palačinkama, pa sjednem za stol u kutu, pitajući se e li itko ikoga drugoga uspio tako prevariti kao Jack mene. Djeluje mi nestvarno da ni u jednom trenutku neću imati prilike bilo kome priznati kroz što sam sve morala proći, razotkriti za kakvo sam se čudovište bila udala, barem ne ako sve prođe kako bih željela. Jedem polako da ubijem vrijeme i za to vrijeme shvatim da ako se dovoljno izvijem mogu vidjeti balkon sobe na šestom katu na kojem sam provela tolike samotne sate. Sjedim na terasi već sat vremena, žaleći što nisam ponijela nikakvu knjigu sa sobom. Sjediti tako usamljeno bez ikakve zabave može nekome izgledati sumnjivo, budući da nema mnogo ljudi koji na odmor odlaze bez knjige, osim ako ne odlaze u žurbi. Sjetim se da sam s Jackom prošla pored nekog antikvarijata kad me vodio na fotografiranje ne bismo li ostalima mogli pokazati kako smo se divno proveli u Bangkoku, pa odem iz hotela i krenem u potragu za njim. Brzo sam ga našla. Volim takva mjesta, ali mi se čini da ću previše upadati u oči budem li se zadržavala, pa kupim nekoliko knjiga i vratim se u hotel, čudeći se što se osjećam relativno sigurno na mjestu na kojem sam doživjela takve strahote. U sobi se presvučem u bikini i spustim do bazena, oboružavši se knjigom i ručnikom. Dok izlazim iz bazena, nakon prve runde plivanja, primijetim da neki muškarci gledaju u mome smjeru i pripremim se priopćiti im da će mi se muž pridružiti za dva dana ako mi se odluče obratiti. Ubijam vrijeme do tri popodne čitajući i plivajući, a onda se zaputim s terase u sobu kako bih ostavila razočaranu poruku Jacku na telefon. - Jack, ja sam. Nadala sam se da ćeš me dosad nazvati, ali vjerojatno još spavaš, što je zapravo dobro, jer sam se brinula da ćeš se uništiti radeći dvadeset i četiri sata na dan. Cijelo sam jutro provela na bazenu, a sad se idem prošetati. Nazvat ću te kad se vratim. Volim te. Zadržim se u sobi nešto više od sat vremena, a zatim se zaputim u predvorje hotela i na izlasku s ulaznih vrata mahnem gospodinu Hou, koji, čini se, radi dvadeset i četiri sata na dan. Neko se vrijeme šećem uokolo, da bih se potom našla na tržnici, gdje dio vremena provedem kupujući svilene marame za Janice i Millie. Kupim i nekoliko razglednica. Naiđem na jedan kafić; pa u njemu naručim bezalkoholni koktel. Malo čitam svoju knjigu, napišem razglednice i razmišljam kako ću ispuniti sljedećih
nekoliko dana. Vratim se u hotel, gdje me odmah po ulasku zaskoči gospodin Ho s pitanjem je li mi lijepo. Priznam mu da sam pomalo izgubljena bez Jacka i upitam ga može li mi rezervirati kakav izlet za sutradan. On spomene neki izlet s obilaskom starih hramova i spavanjem na koji idu neki hotelski gosti i pita me jesam li zainteresirana da im se pridružim. To mi se čini savršenim rješenjem, ali mi je važno da ne ispadnem previše zainteresirana, pa glumim neodlučnost i pitam ga kad se točno vraćamo, budući da bi Jack trebao doći u srijedu ujutro. On mi obeća da ću se vratiti u hotel u utorak navečer i nakon još malo nagovaranja pristanem otići na izlet. Budući da ću se morati rano probuditi, dodam, vjerojatno ću večerati u sobi, a on potvrdi da je to dobra zamisao. Zatim se popnem nazad u svoju sobu i ponovno nazovem Jacka. - Zdravo, dragi. Još nisam primila poruku od tebe, pa se pitam da nisi otišao na ručak kod Esther. Rekla je da će te pozvati. Rekla sam joj da ćeš vjerojatno biti prezauzet ili ćeš se htjeti odmoriti. Kako bilo, htjela sam ti samo javiti da sam odlučila otići na jedan dvodnevni izlet do nekih hramova. Ide se sutra rano ujutro. Gospodin Ho mi ga je predložio, a to mi je dobar način da ubijem vrijeme dok ti ne dođeš. Grozno mi je što se nećemo moći čuti do utorka navečer, to jest tebi utorka popodne. Čvrsto sam odlučila kupiti mobitel kad se vratimo u Englesku! Ali nazvat ću te čim se vratim u hotel i nadam se uhvatiti te prije nego što odeš na aerodrom. Mislila sam te dočekati kad sletiš, makar si mi rekao da ne dolazim, da ćeš se snaći do hotela, ali možda se ipak predomisliš nakon što ne budeš sa mnom četiri dana! Jedva čekam da te vidim i, samo da znaš, više si neću dopustiti da odem na put bez tebe, bez obzira koliko imaš posla. Eto, idem spakirati par stvari za izlet. Jako te volim, ne zaboravi to. Čujemo se u utorak i ne radi previše! Sljedećega jutra na izletu priključim se jednom simpatičnom sredovječnom paru. Oni me prihvate nakon što im objasnim da sam sama jer čekam muža da mi se pridruži. Razgovaram s njima o Jacku i sjajnome poslu koji čini štiteći žene od nasilnih muževa, i to s takvim uvjerenjem da gotovo sama sebi povjerujem. Oni zbroje dva i dva, budući da čitaju novine, i ja im priznam da je Jack Angel moj muž. Srećom, dovoljno su diskretni da ne spomenu slučaj Tomasin, makar vidim da ih to svrbi. Promijenimo temu i ja im pričam o Millie, o tome kako se veselimo njezinom dolasku da živi s nama i kako sam strašno zahvalna što imam tako divnog i širokogrudnog muža. Pričam im o svojoj kući, o Millieinoj žutoj sobi i o slavlju koje smo joj organizirali za osamnaesti rođendan prije nekoliko tjedana. Do povratka u hotel, nešto kasnije navečer u utorak nego je bilo planirano, toliko smo se sprijateljili da, opraštajući se, prihvatim njihov poziv da se nađemo zajedno na večeri kad on dođe.
Vrativši se u sobu, pogledam na sat. Ovdje je gotovo jedanaest, što znači da je u Engleskoj pet popodne. Jack je vjerojatno već krenuo put aerodroma, pa ga nazovem na mobitel i opet mi se javi glasovna pošta. Ovaj put se pobrinem da zvučim uzrujano. - Jack, ja sam. Upravo sam se vratila s izleta hramovima; malo smo kasnili s povratkom. Ne mogu vjerovati da se još ne javljaš na telefon. Nadam se da to ne znači da još uvijek radiš, jer bi uskoro trebao krenuti na aerodrom da uhvatiš let, osim ako već nisi krenuo. Molim te, daj me nazovi čim primiš ovu poruku, tek toliko da znam da sve ide po planu i da letiš večeras. Znam da si mi rekao kako nećeš odgovarati na pozive, ali ipak očekujem da mi se javiš barem jednom prije nego što kreneš na put! Nadala sam se i da ćeš mi ostaviti kakvu poruku u hotelu. Ne želim ti prigovarati, ali me tvoja šutnja počinje brinuti. Nadam se da ona ne znači kako mi izbjegavaš reći da se nećeš pojaviti do četvrtka, je li? Kako bilo, molim te nazovi me čim dobiješ poruku. Ne brini da ćeš me probuditi, bit ću budna! Pričekam nešto više od sat vremena i onda ga ponovno nazovem. Opet me prebaci na glasovnu poštu, pa mu ostavim poruku da sam to opet ja i da me nazove. Pola sata kasnije, ponovno nazovem i samo uzdahnem prije nego što spustim slušalicu. Odem do svoje torbice i izvadim Jackovu poslovnu posjetnicu i nazovem njegov ured. Javi mi se recepcionar, a ja mu, ne predstavivši se, kažem da me spoji s Adamom. - Bok, Adame, Grace je. - Grace! Kako si? Kako je na Tajlandu? - Ja sam dobro, a Tajland je prekrasan kao i uvijek. Nadala sam se da ću te zateći u uredu, nadam se da ne smetam? - Ma kakvi. Upravo sam završio sa sastankom s klijentom, hvala Bogu. Radi se o ednom od onih slučajeva koje bih rado preskočio, ali je njegova žena čvrsto odlučila da ga potpuno opelješi, a meni je žao čovjeka. No, jasno, osjećaje tu držim po strani doda, smijući se. - Da, to ne bi bilo dobro za posao - složim se s njim. - Slušaj, neću te zadržavati, samo sam te htjela pitati jesi li uopće vidio Jacka preko vikenda ili barem razgovarao s njim, jer ga nikako ne mogu dobiti i sad se već počinjem brinuti. Znam, rekao mi je da se neće javljati na telefon zbog novinara, ali sam mislila da će se javiti barem meni. Možda se javio tebi? Adam neko vrijeme šuti, pa me upita: - Čekaj, hoćeš mi reći da je Jack još uvijek u Engleskoj? - Da, barem do navečer. Sjećaš se, hvata večernji let, barem se tako nadam.
Spomenuo je da će možda morati odgoditi let do četvrtka, ali nisam to uzela za ozbiljno. Problem je u tome što ga ne mogu dobiti na telefon. - Grace, nisam imao pojma da je Jack ovdje. Mislio sam da je na Tajlandu s tobom. Mislio sam da je otišao u petak navečer, odmah nakon presude. - Nije, natjerao me je da odem prva. Rekao je da prvo hoće srediti sve papire jer da se nema snage nositi s njima kad se vratimo. - Ha, mislim da to mogu razumjeti. Nema ništa gore od toga da se vratiš s odmora i zatekneš zaostatke s posla, a još je teže kad se moraš nositi sa slučajem koji si izgubio. Pretpostavljam da je prilično utučen. - Moglo bi se tako reći - priznam. - U stvari, nikad ga nisam vidjela tako potištenog, što je i razlog zašto sam htjela ostati s njime. Međutim, rekao mi je da bi radije ostao sam, da će mu trebati više vremena da dovede stvari u red ako ostanem i da ćemo onda oboje propustiti odmor. I eto, sad sam tu gdje jesam. - Onako između nas, nikako nisam uspio shvatiti zašto je uopće uzeo taj slučaj. - Možda je dopustio da mu se osjećaji upetljaju u posao - pretpostavim. - Stvar e međutim u tome, Adame, da si ti morao znati da je ostao u Engleskoj, jer nisi li mu ti ponudio da ga večeras odvezeš na aerodrom? - Kada? - Pa, u petak, pretpostavljam; kad ti je rekao da će on ići kasnije. - Oprosti, Grace, ali ja nisam razgovarao s Jackom od petka ujutro, prije nego što e otišao sa suda, mada mu jesam kasnije ostavio poruku na glasovnoj pošti da mu izrazim sućut zbog izgubljenog slučaja. Što mi hoćeš reći, da se nisi čula s njim otkad si otišla? - Da, nisam. U početku me to nije previše brinulo jer me je upozorio da se neće avljati na telefon, a ja sam ionako bila na nekom izletu posljednjih par dana. Očekivala sam međutim da će mi ostaviti neku poruku u hotelu i potvrditi da sve ide po planu za večeras. Mislila sam da je možda već i otišao na aerodrom, znaš i sam kakva je gužva na cesti kad je špica, ali stalno dobivam samo njegovu glasovnu poštu. Znam da mi se neće javiti ako vozi, ali me sad to već brine. - Možda je zaboravio prebaciti telefon na javljanje, ako ga je stavio na glasovnu poštu u petak. - Možda. Slušaj, Adame, neću te više zadržavati, sigurna sam da je sve u redu. - Hoćeš da nazovem nekoga i saznam je li se itko čuo s njime preko vikenda? Bi
li te to umirilo? Pobrinem se da mi se u glasu čuje veliko olakšanje. - Da, to bi svakako pomoglo. Probaj s Esther. Kad me vozila na aerodrom spomenula je da će pozvati Jacka na ručak preko vikenda. - Smatraj to učinjenim. - Hvala ti, Adame. Nego, kako su Diane i djeca? - Svi su dobro. Daj mi malo vremena da obavim par telefonskih poziva pa ću ti se javiti. Koji ti je broj tamo? Pročitam mu telefonski broj s hotelskog bloka za pisanje koji se nalazi na noćnom ormariću pa sjednem na krevet i čekam. Pokušam čitati, ali mi je teško usredotočiti se. Oko pola sata kasnije Adam me nazove i kaže da nije dobio nikoga tko se čuo s Jackom preko vikenda, makar ga je nekoliko ljudi vidjelo u uredu prije nego što je otišao na sud. - I ja sam ga pokušao dobiti nekoliko puta, ali se svaki put javi glasovna pošta, a to se dogodilo i Esther kada ga je pokušala dobiti. Svejedno, to ne mora ništa značiti. Kao što sam ti već rekao, vjerojatno je samo zaboravio prebaciti telefon na pozive. - Ne vjerujem da se to dogodilo, posebno zato što zna da ću ga htjeti čuti. Još mi e nešto palo na pamet: zašto bi mi rekao da si mu ponudio prijevoz na aerodrom ako nisi? - Možda me je namjeravao pitati, ali se predomislio. Slušaj, ne brini, siguran sam da je sve u redu. Siguran sam da će ti doći večerašnjim letom. - Što misliš, hoće li mi ovi iz British Airwaysa reći je li se prijavio na let ili nije, ako ih nazovem za par sati i pitam? - Ne, neće, osim ako se ne radi o nečem hitnom. Povjerljivost podataka o putnicima. - Onda ću, izgleda, morati pričekati do sutra ujutro - uzdahnem. - Kad ga vidiš, pošteno ga izgrdi što te je toliko zabrinuo. I reci mu da mi pošalje SMS da znam da je stigao. - Možeš li mi onda dati svoj broj mobitela? - Adam mi ga izrecitira, i ja ga zapišem. - Hvala ti, Adame. Opet ne mogu spavati. Sutradan rano ujutro lijepo se odjenem i našminkam, pa se spustim u hotelsko predvorje. Gospodin Ho je opet na recepciji. Pretpostavi da sam
sišla pričekati Jacka i kaže mi da to može potrajati, budući da su veliki redovi na graničnoj kontroli, a potrajat će i vožnja taksijem od aerodroma. Predloži mi da doručkujem, ali mu odgovorim da ću radije pričekati Jacka, jer će sigurno i on biti gladan kad stigne. Sjednem na jedno slobodno mjesto blizu glavnog ulaza da pričekam. Nestrpljivo pogledavam na sat i kad postane jasno da nešto nije u redu odem do gospodina Hoa i pitam ga može li saznati je li let iz Londona stigao na vrijeme. On provjeri na računalu i kad mi kaže da let zapravo kasni i da bi avion trebao sletjeti svakog trenutka, osjetim veliko olakšanje što još neko vrijeme ne moram glumiti paniku. Primijetivši moje olakšanje, gospodin Ho se nasmiješi, a ja mu priznam da sam se počela brinuti što se Jack ne pojavljuje. Vratim se nazad na svoje mjesto, a gospodin Ho mi donese vrč čaja kako bi mi bilo lakše čekati. Kad se ni nakon dva sata Jack ne pojavi, znam da je vrijeme da počnem hiniti nemir. Zamolim da mi dopuste nazvati s recepcije i dok tipkam Jackov broj, kažem gospodinu Hou da me je Jack upozorio kako će možda morati hvatati večernji let u srijedu, ali da me svejedno brine jer bi me onda nazvao da mi to javi. Kada dobijem njegovu glasovnu poštu, glas mi je potresen i suzan od razočaranja i uznemirenosti. - Jack, gdje si ti? Znam da ti je let kasnio, ali si već trebao stići. Nadam se da to ne znači da dolaziš tek sutra. Ako je ipak tako, mogao si me barem upozoriti. Imaš li ti pojma koliko si me zabrinuo jer se ne javljaš već četiri dana? Čak i da se nisi htio aviti, mogao si me barem nazvati. Sigurna sam da si primio moje poruke. Molim te, Jack, nazovi me. Grozno mi je ovako samoj ovdje a da ne znam što se događa. Sad sam u hotelskom predvorju, ali ću se vratiti nazad u svoju sobu. Poruku možeš ostaviti i kod gospodina Hoa na recepciji. Volim te. Poklopim slušalicu i primijetim da me gospodin Ho promatra sa suosjećanjem. Predloži mi da ipak odem na doručak, a kad mu odgovorim da nisam gladna, on mi obeća da će me odmah pozvati ako Jack nazove, pa pristanem otići nešto pojesti. Hodajući prema terasi, naletim na Margaret i Richarda, onaj par s kojim sam išla u posjet hramovima, i oči mi se napune suzama dok im objašnjavam da se Jack nije pojavio. Govore mi da ne brinem i podsjete me da me je upozorio kako će možda kasniti, pa me stanu nagovarati da dan provedem s njima. Kažem im da ću radije ostati u hotelu još nekoliko sati za slučaj da se Jack ipak javi ili samo pojavi, ali ako se to ne dogodi, da ću im se pridružiti poslijepodne. Uputim se u sobu i nazovem Adama. Lakne mi kad se ne javi, jer mi više odgovara ostaviti poruku u kojoj mu javljam da Jack nije bio na tom letu. Kasnije se spustim dolje i pridružim Margaret i Richardu, pobrinuvši se da mi lice odaje veliku
zabrinutost zato što mi se Jack ne javlja, a posebno kad im kažem da sam ga nekoliko puta bezuspješno pokušala dobiti na mobitel. Oni su toliko dobri prema meni da sam sretna što ih imam u blizini kako bi mi olakšali brige. Vrijeme koje provodim s njima povremeno prekidam neuspješnim telefonskim pozivima, svaki put moleći Jacka da mi se javi. Navečer me moji novi prijatelji ne žele pustiti da sama prosjedim večer u žalosti, pa večeramo zajedno. Za vrijeme večere veselo spomenu koliko bi voljeli upoznati Jacka sutradan ujutro. Naposljetku se oko ponoći vratim u svoju sobu i zateknem poruku od Adama u kojoj mi kaže da se ispričava što je propustio moj raniji poziv i pita me želim li da svrati do naše kuće i provjeri je li Jack tamo. Nazovem ga i kažem da bih mu bila zahvalna, ali kroz razgovor shvatimo da ako Jack namjerava uhvatiti večerašnji let, onda je već vjerojatno na putu za aerodrom. Stoga mu kažem da ne gubi vrijeme i da ću ga nazvati čim Jack stigne. Ponovno se našalimo kako ću mu dati jezikovu juhu jer nas je sve toliko zabrinuo. Ujutro dok čekam da Jack dođe s aerodroma društvo mi prave Margaret i Richard i naravno, svjedoče mojoj žalosti kad se on ne pojavi. Na Margaretin prijedlog pokušam saznati od British Airwaysa je li Jack uhvatio let, ali mi oni ne mogu pomoći, pa nazovem britansko veleposlanstvo. Sve im objasnim, a oni mi odgovore da će pokušati saznati što mogu, možda i zato što Jack nije nepoznata osoba. Kad me ponovno nazovu i potvrde da Jack nije bio na letu, ja briznem u plač. Uspijem se sabrati dovoljno brzo da im kažem kako mi se čini da nije ni kod kuće u Engleskoj, ali, premda su puni razumijevanja, oni mi odgovore da u ovome trenutku oni po tom pitanju imaju vezane ruke. Predlože mi da nazovem prijatelje i rodbinu u Engleskoj da ga oni pokušaju naći. Zahvalim im i spustim slušalicu. Zatim u Margaretinom društvu nazovem Adama glasom drhtavim od tjeskobe i prepričam mu što se dogodilo. On mi ponudi da odmah ode do naše kuće i nazove me pola sata kasnije da mi kaže kako stoji pred dvorišnim ulazom, ali da je sve zatvoreno i nitko ne odgovara na zvonjenje. Ja izrazim zabrinutost da Jack nije imao prometnu nezgodu na putu prema aerodromu, i premda me Adam pokuša umiriti riječima da će se raspitati, ja mu kažem da su mi u britanskom veleposlanstvu savjetovali da pokušam naći bilo koga tko je s njim bio u kontaktu otkad sam ja otišla i on se ponudi da se telefonski raspita. Dok čekam da mi se Adam ponovno javi, nazove me Diane kako bi me umirila, rekavši mi da Adam poduzima apsolutno sve što može kako bi pronašao Jacka. Razgovaramo neko vrijeme, a nakon što spustim slušalicu, Margaret me počne obzirno ispitivati što se dogodilo. U tom mi trenutku sine da ona i Richard vjerojatno
razmišljaju kako Jack ima još nekoga u svome životu, nekoga s kim je nekamo pobjegao od svega. Prestravljena, kažem im da mi to nikad nije palo na pamet jer mi nikad nije svojim ponašanjem dao naslutiti da bi mogao postojati netko drugi, ali dopustim da postoji i takva mogućnost. Morat ću razmisliti o tome, kažem im. Ponovno zazvoni telefon. - Grace? - Bok, Adame - javim se sa zebnjom u glasu, bojeći se onoga što mi ima za reći. Jesi li uspio nešto saznati? - Samo to da Jack nije primljen ni u jednu bolnicu koju sam nazvao, što je dobra vijest. - To svakako - složim se uz uzdah olakšanja. - Osim toga, nazvao sam sve ljude kojih sam se mogao sjetiti, ali izgleda da se nitko nije čuo s njime, barem ne u posljednjih nekoliko dana. Zato se bojim da smo opet na početku. Pogledam Margaret, koja mi kimne da me ohrabri na sljedeće pitanje. - Imam još nešto što te želim pitati, Adame - kažem mu. - Samo daj. - Postoji li ikakva mogućnost da Jack ima ljubavnicu, nekoga iz ureda, možda? prevalim pitanje brzo preko usana. - Ljubavnicu? Jack? - ponovi Adam u nevjerici što to uopće čuje. - Ma kakvi, naravno da nema. On to nikad ne bi učinio. I prije nego što je tebe sreo jedva da bi i pogledao neku ženu, a siguran sam da nakon toga nije uopće. Siguran sam da si i sama toga svjesna, Grace. Margaret, koja i ne čuvši shvati što mi je odgovorio, stisne mi ruku u znak potpore. - Ma jesam - odgovorim posramljeno - jedino što mi ne pada više nijedan drugi razlog na pamet zašto je nestao bez traga. - Možeš li se sjetiti bilo kojeg njegovog prijatelja ili poznanika koje ja ne poznajem? - Zapravo, ne mogu - odgovorim. - Čekaj malo, a što je s Moirom i Gilesom, njih si upoznao na Millieinoj rođendanskoj proslavi. Možda bi njih mogao nazvati. Jedino što nemam njihov broj. - Prepusti to meni. Kako se prezivaju?
- Kilburn-Hawes, mislim. - Nazvat ću ih i ponovno ti se javiti - obeća mi. Nakon pola sata ponovno me nazove i kad mi javi da se ni oni nisu čuli s Jackom, sva se izbezumim. Izgleda da nitko ne zna što da radimo. Svi se međutim slažu - i Margaret i Rachard i Adam i Diane - da je zasada prerano prijavljivati nestanak osobe, pa mi kažu da bi najbolje bilo da se sad pokušam naspavati i pričekati do jutra da se Jack pojavi. To se ne dogodi. Dan mi prođe u izmaglici, a gospodin Ho, Margaret, Richard i Adam preuzmu stvari u svoje ruke. Kažem im da se želim vratiti kući, ali me oni uvjere da mi je bolje ostati još jedan dan za slučaj da se Jack ipak pojavi. Rano poslijepodne - u Engleskoj je osam ujutro - Adam me nazove da mi priopći kako je razgovarao s lokalnom policijom i da će oni uz moj pristanak provaliti i pretražiti kuću ne bi li našli kakve indikacije gdje se nalazi Jack. Kad me policija nazove prvi puta, zamole me da se pokušam sjetiti trenutka kad sam posljednji put vidjela Jacka i ja im kažem da je to bilo kad me je Esther došla pokupiti i odvesti na aerodrom, da mi je mahnuo s prozora svoje radne sobe. Objasnim im da me nije bio u stanju sam odvesti na aerodrom jer je popio prilično veliku čašu viskija kad se vratio s posla i dodam da baš nisam bila oduševljena što idem sama na Tajland, premda me je Jack, kad je postalo izgledno da će se slučaj Tomasin odbaciti, upozorio da ću to vjerojatno morati učiniti. Oni mi odgovore da će mi se javiti čim prije. Pričekam njihov poziv u svojoj sobi u društvu Margaret, koja me drži za ruku. Znam da ću se još načekati dok ne primim vijesti koje očekujem, pa nakon nekog vremena kažem Margaret da bih išla spavati i legnem na krevet. Uspijem prespavati sve do dugo očekivanog trenutka. Čekala sam tu vijest otkad sam otišla na Tajland. Prvo netko pokuca na vrata sobe, a budući da ja ne reagiram, Margaret ustane i otvori vrata. Čujem muški glas, a onda mi priđe Margaret, položi ruku na rame da me prodrma i kaže da me netko želi vidjeti. Pridigavši se, vidim ju kako izlazi iz sobe i poželim ju pozvati da se vrati, da me ne ostavlja samu, ali mi čovjek već prilazi. Srce mi stane snažno lupati, a disanje mi postane plitko. Ne usudim se pogledati ga sve dok se malo ne priberem. Isprva ne dižem pogled već prvo što ugledam su njegove cipele. Skrojene su od kvalitetne kože i sjajno ulaštene, baš kako bi i trebale biti. On se predstavi, i dok mi se pogled penje primijetim da nosi tamno odijelo od lagane tkanine u skladu s prilikom i klimom. Pogled mi se digne do njegova lica. Ugodno je, ali ozbiljno, kako i treba biti. - Gospođo Angel? - ponovi on.
- Da? - glas mi zatreperi tjeskobom. - Zovem se Alastair Strachan. Dolazim iz britanskog veleposlanstva. - Okrene se malo i ugledam neku mladu ženu kako stoji iza njega. - A ovo je Vivienne Dashmoor. Možemo li razgovarati? Ja skočim na noge. - Ima li to kakve veze s Jackom? Jeste li ga uspjeli pronaći? - Jesmo... Točnije, pronašla ga je policija u Engleskoj. Lice mi preplavi izraz olakšanja. - Oh, hvala ti, Bože! Gdje je? Zašto mi se nije avljao na telefon? Je li krenuo ovamo? - Možemo li sjesti? - predloži mlada žena. - Naravno - odgovorim i ispratim ih u dnevnu sobu. Ja sjednem na kauč, a oni u fotelje. - Onda, gdje je sad? - pitam ih. - Hoću reći, je li krenuo ovamo? Gospodin Strachan pročisti grlo. - Žao mi je što Vam to moram priopćiti, gospođo Angel, ali bojim se da su gospodina Angela pronašli mrtvog. Buljim u njega očiju razrogačenih od šoka. Lice mi poprimi izraz potpune zbunjenosti. - Ne razumijem - zamucam. On se nelagodno promeškolji. - Bojim se da je Vaš suprug pronađen mrtav, gospođo Angel. Snažno odmahnem glavom. - Ne, to ne može biti, on dolazi ovamo... da mi se pridruži, tako je rekao. Gdje je on? - Glas mi podrhtava od navale emocija. - Hoću znati gdje je. Zašto nije ovdje? - Gospođo Angel, znam da Vam je veoma teško, ali moramo Vam postaviti nekoliko pitanja - uključi se mlada žena. - Želite li da Vam pozovemo nekoga, nekog prijatelja možda? - Da, da - kimnem. - Možete li pozvati Margaret, molim vas. Gospodin Strachan ode do vrata. Čujem prigušene glasove, a zatim ugledam Margaret. Na licu joj se vidi da je potresena, a ja se počnem nekontrolirano tresti. Kažu da je Jack mrtav - priopćim joj. - Ali to ne može biti, jednostavno ne može. - Samo polako - blago će ona, sjevši pored mene i zagrlivši me rukom. - Samo polako. - Možda bi nam dobro došla šalica čaja - kaže mlada žena, ustavši s fotelje. Priđe telefonu i razmijeni nekoliko riječi s nekim na recepciji.
- Zar je imao sudar? - pitam Margaret unezvijerenim glasom. - Zar se to dogodilo? Je li se Jack sudario na putu za aerodrom? Je li to razlog zašto nije ovdje? - Ne znam - tiho mi odgovori. - Mora da je to bilo - nastavim, kimajući glavom s uvjerenjem. Margaret pogleda prema gospodinu Strachanu. - Bojim se da ti ne znam ništa reći o tome. Počnem cvokotati zubima. - Hladno mi je. Ona skoči na noge s olakšanjem da ima prilike nešto učiniti. - Želiš li džemper? Je li u ormaru? - Da, mislim da je, ovaj, nije džemper već vesta, valjda. Ogrtač, mogu li dobiti ogrtač iz kupaonice? - Ma, naravno. - Ode do kupaonice, pronađe ogrtač, vrati se nazad u sobu i ogrne me njime. - Hvala ti - promrmljam zahvalno. - Je li tako bolje? - pita me. - Je. Ali Jack ne može biti mrtav, to mora da je neka greška, sigurno je greška. Srećom po Margaret, koja ne zna što bi mi odgovorila, u tom trenutku netko pokuca na vrata. Mlada žena ih otvori i uđe gospodin Ho u pratnji djevojke koja gura kolica s čajem. - Slobodno me pozovite budete li bilo što još trebali - obrati mi se tihim glasom. Osjećam njegov pogled na sebi dok napušta sobu, ali ne podižem glavu. Mlada se žena bavi sipanjem čaja u šalice i pita me hoću li šećera. - Ne, hvala. Položi šalicu s tanjurićem pred mene, i ja primim šalicu, ali se toliko tresem da se zalijem vrelim čajem po ruci. Vratim šalicu na tanjurić uz zveket. - Oprostite - kažem. Oči mi se napune suzama. - Oprostite. - Sve je u redu - zbrza Margaret te uzme papirnati ubrus i obriše mi ruku. Pokušam se sabrati. - Oprostite, nisam zapamtila Vaše ime - obratim se gospodinu Strachanu.
- Alastair Strachan. - Gospodine Strachan, kažete da je moj muž mrtav. - Pogledom od njega tražim potvrdu. - Bojim se da je to istina. - Možete li mi onda reći kako je umro? Hoću reći, je li umro brzo, je li još netko ozlijeđen u nezgodi, gdje se to dogodilo? Moram to znati. Moram znati što se dogodilo. - Nije bila prometna nezgoda, gospođo Angel. - Nije bila prometna nezgoda? - zagrcnem se. - Pa kako je onda umro? Gospodin Strachan odgovori s nelagodom: - Bojim se da nema lijepog načina da Vam ovo kažem, gospođo Angel, ali izgleda da si je Vaš suprug sam oduzeo život. Ja briznem u plač.
PROŠLOST im sam shvatila da ću se moći izvući s ubojstvom, ostatak sam noći provela Č planirajući pojedinosti, smišljajući način kako da dobijem Jacka da se nađe upravo tamo gdje treba kad dođe taj trenutak. Budući da mi je cijeli plan ovisio o tome da on izgubi slučaj Tomasin, povela sam se njegovim primjerom i predvidjela sve moguće ishode. Dobro sam promislila što ću učiniti ako pobijedi, pa sam na kraju odlučila da ću ga, dogodi li se to, svejedno drogirati i nazvati policiju dok je još u nesvijesti. Pokažem li im sobu u podrumu u kojoj me je držao zatočenom, možda povjeruju mojim riječima. Ne uspijem li mu podmetnuti tablete prije nego što odemo na aerodrom, morat ću ih nekako prokrijumčariti na avion i pokušati ih podmetnuti za vrijeme leta, pa zatražiti pomoć kad sletimo na Tajland. Nijedna od ovih opcija nije bila sjajna, ali treće nije bilo. Osim ako ne izgubi slučaj. Pa čak i onda, ništa mi nije moglo jamčiti da će donijeti čašu viskija sa sobom za utjehu. Sutradan, kada se trebala izricati presuda, jutro sam provela mrveći ostatak tableta u što finiji prah, a potom ga sakrila u tuljac od toaletnog papira, koji sam zagurala u rukav poput maramice. Kad sam naposljetku čula kako se otvaraju metalna dvorišna vrata i valjanje guma po dvorišnom šljunku u neko doba sredinom poslijepodneva, srce mi je počelo tako snažno lupati da sam imala osjećaj kako će mi iskočiti iz grudi. Napokon je došao i taj trenutak. Bez obzira je li pobijedio ili izgubio, neću čekati skrštenih ruku. Ušao je u hodnik, zatvorio ulazna vrata za sobom i pokrenuo mehanizam za spuštanje roleta. Čula sam kako otvara vrata garderobe, prolazi kroz hodnik sve do kuhinje, a potom poznati zvuk otvaranja i zatvaranja zamrzivača. Čula sam kako kockice leda udaraju o dno čaše i zadržala dah. Dvije čaše. Dok se penjao stubama, njegovi teški koraci rekli su mi sve što sam htjela znati. Stala sam mahnito trljati lijevo oko, tako da mi je do trenutka kad je otključao vrata izgledalo crveno i upaljeno. - Pa - pitala sam ga - kako je prošlo? On mi je pružio čašu. - Izgubili smo. - Izgubili? - rekla sam, primajući čašu. Ne trudeći se odgovoriti mi, primaknuo je svoju čašu usnama. Prestravljena da će ju cijelu iskapiti prije nego što mu uspijem podmetnuti tablete, skočila sam s kreveta. - Od jutros mi je nešto u oku - rekla sam mu, žmirkajući. - Možeš li ga pogledati?
- Što? - Možeš li mi samo pogledati oko na trenutak? Mislim da mi je uletjela mušica ili nešto. Dok mi je pregledavao oko, koje sam držala napola zatvorenim, izvukla sam papirni tuljac s prahom iz rukava i obujmila dlanom. - Pa što se dogodilo? - pitala sam ga, pokušavajući ga razmotati prstima. - Dogodilo se to da me je Dena Anderson preveslala - odgovorio je ogorčeno. Možeš li malo više otvoriti oko? Pazeći da mi pokreti budu neprimjetni, primakla sam drugu ruku u kojoj sam držala čašu ispod razmotanog tuljca i istresla njegov sadržaj u nju. - Ne mogu, boli me - rekla sam mu, miješajući prstom prah u čaši. - Možeš li ti? Pridržat ću ti čašu. Uzdahnuvši zlovoljno, dodao mi je svoju čašu i rastvorio mi kapke s obje ruke. Ništa ne vidim. - Da imam ogledalo mogla bih se sama snaći - progunđala sam. - Nema veze,
vjerojatno će proći samo od sebe. - Jack je pružio ruku da uzme svoju čašu i ja sam mu dala svoju. - Čemu nazdravljamo? - Osveti - rekao je mrgodno. Podigla sam čašu. - Onda, za osvetu. - Otpila sam pola čaše i laknulo mi je kad sam vidjela da je on učinio isto. - Nitko od mene neće praviti budalu. I Antony Tomasin će dobiti svoje. - Ali on nije kriv - usprotivila sam se, razmišljajući kako da ga dobijem da priča sve dok tablete ne počnu djelovati. - Kakve to veze ima s bilo čime? - Dok je ponovno prinosio čašu ustima, prestravljeno sam primijetila sitne bijele točkice kako plutaju u viskiju. - Znaš li ti koji je najbolji dio mojega posla? - Ne znam. Koji? - zbrzala sam. - Sjediti nasuprot svim tim pretučenim ženama i zamišljati da sam ja taj koji ih je pretukao. - Iskapio je i ostatak čaše. - A tek fotografije... Te divne fotografije njihovih ozljeda... Moglo bi se reći da je to jedna od ljepota mojega posla. Razjarena njegovim riječima, podigla sam čašu i prije nego sam se uspjela zaustaviti, zapljusnula sam mu lice ostatkom viskija. Njegov me je bijesni urlik, uz spoznaju da sam se zaletjela, gotovo paralizirao. Međutim kad je zamahnuo prema
meni, očiju još uvijek zatvorenih od bola, ja sam iskoristila njegovu privremenu sljepoću i gurnula ga iz sve snage. On se spotaknuo o krevet i tih nekoliko sekundi prije nego što se uspravio bilo mi je dovoljno. Zalupivši vratima za sobom, sjurila sam se niz stepenište u hodnik, tražeći mjesto gdje ću se sakriti, jer si nisam mogla dopustiti da me uhvati, još ne. Vrata moje sobe na katu otvorila su se uz tresak o zid. Dok se tutnjeći spuštao niza stube, ja sam ušla u garderobu i zavukla se u ormar, nadajući se da ću si time kupiti još nekoliko dragocjenih minuta. Ovaj me put nije dozivao pjesmicom. Umjesto toga, urlao je moje ime, obećavajući mi da će me tako ozlijediti da sam se počela tresti u svome skrovištu iza kaputa. Prošlo je nekoliko minuta. U mislima sam ga vidjela kako u dnevnoj sobi zagleda iza svakog komada namještaja. Iščekivanje je bilo nepodnošljivo, ali sam znala kako sa svakom minutom rastu izgledi da su tablete počele djelovati. Naposljetku sam čula njegove korake kako mi se približavaju iz hodnika. Noge su mi se pretvorile u gumu, a kad su se vrata garderobe otvorila spuznula sam na pod. Uslijedila je stravična tišina. Znala sam da je tamo, negdje ispred ormara i znala sam kako zna da sam unutra. Činilo se međutim da se zasada zadovoljava time da me pusti da strepim, uživajući u svakoj kaplji strave koja mi izbija na kožu. Ne znam u kojem mi je trenutku sinulo da ormar možda ima ključ, ali me je pomisao da će me zaključati u ormaru počela toliko gušiti da nisam imala zraka. Ne izvedem li i drugi dio plana, Millie neće biti spasa. Izbezumljena od užasa, bacila sam se na vrata ormara. Ona su se rastvorila uz tresak i ja sam pala Jacku pod noge. Mogla sam gotovo opipati njegov bijes dok me podizao s poda. Prestravljena da bi me doista mogao ozlijediti, stala sam preklinjati za milost, vičući da mi je žao i da me ne vodi dolje u podrum. Bulaznila sam da ću učiniti sve samo da me ne zaključa. Spomen podruma polučio je željeni učinak. Dok me vukao niz hodnik, toliko sam se snažno opirala da me je morao podignuti, a onda sam se opustila kao krpa kako bi pomislio da sam se predala. Iskoristila sam to vrijeme dok me nosio u sobu koju je s toliko mara pripremio za Millie da se usredotočim na ono što moram učiniti, tako da sam ga, kad me je pokušao baciti, zgrabila i držala se za njega svim silama. To ga je razbjesnilo i pokušao me je otresti sa sebe glasno psujući. Jezik mu se počeo zaplitati, i to je bio znak koji sam čekala. I dalje se držeći za njega, spuznula sam niz njegovo tijelo na pod i kad sam ga uhvatila za koljena, povukla sam ih prema sebi iz sve snage. Koljena su mu odmah popustila, tako da se zaljuljao, a ja sam izvukla i posljednji atom snage iz tijela da ga sapletem. Udario je snažno o pod i onako ošamućen od udarca i tableta ostao nepomično ležati nekoliko dragocjenih sekundi. Dok se pribrao, a sam već pobjegla iz sobe i zalupila vratima za sobom.
Dok sam trčala prema stepeništu, čula sam ga kako lupa šakama o vrata i razjareno urla da ga pustim van. Počela sam jecati od straha. Stigavši u hodnik, nogom sam šutnula vrata koja vode u podrum da ne čujem to urlanje. Zatim sam se, preskačući stube, popela u svoju sobu, uzela čaše i odnijela ih u kuhinju, trudeći se da ne čujem Jackove očajničke pokušaje da izađe iz podrumske sobe i samo mislim na ono što moram učiniti. Drhtavih ruku, oprala sam čaše, pažljivo ih obrisala i spremila nazad u kredenc. Zatim sam požurila nazad na kat, otišla u sobu, poravnala krevet, uklonila šampon, komadić sapuna i ručnik iz kupaonice i odnijela ih u Jackovu kupaonicu. Skinuvši pidžamu, ostavila sam ju u košari za rublje, otišla u sobu gdje mi je bila odjeća i brzo se obukla. Otvorila sam ormar i uzela nekoliko pari cipela iz kutija, nešto rublja i haljinu, vratila se u veliku spavaću sobu i rasprostrla ih po njoj. Vrativši se u sobu za presvlačenje, uzela sam putnu torbu koju sam prema Jackovoj zapovijedi spakirala noć ranije i spustila se u prizemlje. Nisam se brinula kako ću izaći iz kuće, jer mi nije trebao ključ da otvorim ulazna vrata, ali sam se zabrinula kako ću stići na aerodrom bez novaca. Pomislila sam da je Jack vjerojatno objesio sako koji je jutros nosio u garderobi, ali nisam htjela kopati po njegovoj odjeći da nađem novac, već sam se nadala da ću naći nešto novaca dok tražim putovnicu i avionske karte. Otvorila sam vrata njegove radne sobe i upalila svjetlo. Kad sam ugledala obje putovnice i karte uredno položene na radni stol gotovo sam uskliknula od olakšanja. Pored njih je ležala jedna omotnica i u njoj sam našla nešto bahta. Navukavši rukav veste preko prstiju, otvorila sam jednu ladicu, ali u njoj nije bilo drugog novca, a ja se nisam usudila kopati po ostalim ladicama. Uzevši svoju kartu, putovnicu i one bahte, vratila sam se u hodnik i, budući da nisam mogla na aerodrom bez novca, otišla u garderobu, pronašla njegov sako, pažljivo otvorila novčanik i izvukla četiri novčanice od pedeset funti. Taman sam htjela zatvoriti novčanik kad sam ugledala njegove vizitkarte i, sjetivši se da ću u nekom trenutku morati nazvati njegov ured, uzela jednu. Shvativši da nemam pojma koliko je sati, vratila sam se u kuhinju i pogledala na sat na mikrovalnoj pećnici. S užasom sam shvatila da je već pola pet i da je blizu vrijeme kad trebam krenuti za aerodrom kako bih uhvatila noćni let u sedam. Usprkos svom pažljivom planiranju, uopće nisam smislila kako ću otići na aerodrom. Pretpostavljam da sam imala na umu nekakav taksi. Zato sam se bolno prenula kad sam shvatila da nemam pojma koji je broj taksi službe. Javni je prijevoz bio isključen; najbliža željeznička stanica bila je petnaest minuta hoda od kuće, a meni nije padalo na pamet da privlačim pažnju vukući za sobom tešku putnu torbu na kotačićima duž ceste. Osim toga, sumnjam da bih tako stigla na vrijeme. Svjesna da mi vrijeme curi
kroz prste, vratila sam se u hodnik i podigla telefonsku slušalicu, razmišljajući postoje li još živi ljudi operateri. Razmišljajući koji broj da nazovem, sjetila sam se Esther. Ne vjerujući samoj sebi da se sjećam njezinoga broja, nazvala sam ju, moleći Boga da se javi. - Halo? Duboko sam udahnula. - Esther, ja sam, Grace. Smetam li? - Ma kakvi. U stvari, upravo slušam radio. Čini se da je Antony Tomasin oslobođen. - Zašutjela je na trenutak kao da ne zna što još da kaže. - Pretpostavljam da e Jack jako razočaran., Brzo sam razmišljala. - Je, prilično. - Jesi li ti dobro, Grace? Zvučiš mi nekako uzrujano. - Zbog Jacka - priznala sam. - Kaže da ne može na Tajland sa mnom večeras jer ima previše papirologije za obaviti. Kad je rezervirao karte, računao je na to da će slučaj već odavna biti gotov, ali se on razvukao zbog novih dokaza o tome da Dena Anderson ima ljubavnika. - Sigurno si jako razočarana! Ipak, uvijek možete otići i kasnije, zar ne? - U tome i jest problem. Jack hoće da ja odem još večeras, kako je i planirano, a on će mi se pridružiti u utorak, kad sve raščisti. Rekla sam mu da bih ga radije pričekala, ali on kaže da je glupo pustiti da obje karte propadnu. On bi, naime, morao kupiti novu za utorak. - Pretpostavljam da ne želiš ići bez njega. - Naravno da ne želim - odgovorim, nasmijavši se nesigurno. - Ali s obzirom u kakvome je raspoloženju, možda je tako bolje. Namjeravala sam nazvati taksi da me odveze na aerodrom. On me ne može odvesti jer je popio veliku čašu viskija kad je došao kući. No, problem je u tome što nemam broj taksi službe, a ne želim uznemiravati Jacka u radnoj sobi da mi dopusti da ga potražim na računalu. Zato sam tebe odlučila pitati znaš li broj neke taksi službe u blizini? - Hoćeš li da te ja odvezem? Djeca su se već vratila iz škole, a Rufus je cijeli dan radio doma, pa mi to nije nikakav problem. Bila je to posljednja stvar koju sam htjela. - Vrlo sam ti zahvalna, ali te ne mogu moliti da me voziš na aerodrom u petak navečer - odgovorim ne razmišljajući previše. - Nisam sigurna da ćeš tako lako dobiti taksi u tako malo vremena. Kad moraš
krenuti? - Pa, zapravo, čim prije, to bolje - priznam oklijevajući. - Moram se prijaviti do sedam. - Onda bi bolje bilo da te ja odvezem. - Ipak bih radije uzela taksi, ako mi samo daš broj. - Slušaj, ja ću te odvesti, stvarno mi nije problem. Tako ću se barem izvući od dosadnog kupanja djece. - Ma ne treba. - Zašto ne želiš da ti pomognem, Grace? Bilo je nečega u tome pitanju što mi je odmah zazvonilo na alarm. - Ma samo ti ne želim biti na teret, to je sve. - Nikakav teret - rekla je odlučno. - Imaš li sve spremno? - Imam. Spakirali smo se još jučer. - Onda samo idem javiti Rufusu da te vozim na aerodrom i začas sam kod tebe. Je li petnaest minuta u redu? - Savršeno - odgovorila sam. - Hvala ti, Esther. Reći ću Jacku. Spustila sam slušalicu, zgrožena mišlju na što sam to pristala. Nisam mogla ni zamisliti kako ću se pred nekim poput Esther moći praviti da je sve u redu.
SADAŠNJOST tjuardesa se nagne nad mene i prišapne: - Slijećemo na Heathrow za četrdesetak S minuta. - Hvala Vam. - Naglo me uhvati panika, pa se prisilim smiriti disanje, jer si ne mogu priuštiti da puknem pred sam kraj balade. Činjenica je međutim da, premda ni o čemu drugome nisam razmišljala otkad me je Margaret ispratila na graničnoj kontroli na bangkoškome aerodromu prije gotovo dvanaest sati, i dalje nemam pojma kako ću odigrati ulogu kad napokon sletim. Diane i Adam će me dočekati i odvesti me k sebi, pa moram dobro promisliti što ću im reći o svojim posljednjim satima s Jackom, jer što god im kažem morat ću ponoviti i na policiji. Uto se upali znak da moramo vezati pojas i avion se počne spuštati prema Heathrowu. Zatvorim oči i stanem se moliti da kažem pravu stvar Diane i Adamu, napose i stoga što je Adam bio osoba za kontakt s policijom otkad je pronađeno Jackovo tijelo. Nadam se da me ne čeka neko gadno iznenađenje. Nadam se da mi Adam neće reći kako policiji nešto smrdi oko Jackove smrti. Kaže li to, nemam pojma što ću mu reći. Sad mi jedino preostaje da improviziram. Problem je međutim u tome što ima jako mnogo stvari koje ne znam. Oduševljenje koje me obuzelo kad mi je gospodin Strachan rekao da je Jack sam sebi oduzeo život - jer je to značilo da mi je plan uspio i da sam se izvukla s ubojstvom - brzo je splasnulo zbog činjenice da je upotrijebio riječ „izgleda”. Ne znam je li odlučio biti oprezan s tom izjavom iz nekog vlastitog razloga ili mu je engleska policija dala naslutiti da to nije potpuno pouzdano. Ako su se već stali raspitivati među kolegama s posla i prijateljima, možda su zaključili da Jack i ne odgovora opisu samoubojice. Policija će me sigurno pitati znam li zašto bi si Jack oduzeo život, a ja ću ih morati uvjeriti da je za to bilo dovoljno da po prvi put u životu izgubi slučaj na sudu. Možda će me pitati jesmo li imali kakvih problema u braku, ali ako priznam da ih je bilo, makar im podastrijela sve pojedinosti, sigurno će početi razmišljati o umorstvu, a ne o samoubojstvu. Taj si rizik nikako ne mogu priuštiti. Gospodin Strachan mi je rekao da je Jack umro od predoziranja, ali me nije uputio ni u kakve pojedinosti, tako da ne znam gdje su točno pronašli njegovo tijelo, a ja sam smatrala da to nije prikladno pitati. A što ako se Jack uspio izbaviti iz podrumske sobe? Što ako je u njoj postojao neki skriveni prekidač za koji nisam znala? Što ako se, prije nego što je podlegao tabletama, uspio popeti na prizemlje do hodnika? Možda je čak prije smrti imao dovoljno vremena napisati poruku u kojoj me optužuje.
Bez ovih informacija, dolazim nepripremljena suočiti se s onim što slijedi. Čak i ako se sve odvilo po planu, pa je Jack pronađen u podrumskoj sobi, policija će me sigurno pitati otkud takva soba u podrumu, koja joj je bila svrha, a ja još nisam razmislila je li mi u interesu priznati da sam cijelo vrijeme znala za tu sobu ili to zanijekati. Priznam li da sam znala za sobu, morat ću smisliti uvjerljivu priču kako se radi o mjestu u koje je Jack zalazio prije nego što bi se uputio na sud kako bi se psihički pripremio i podsjetio koliko je njegov posao zaštitnika pretučenih žena vrijedan. Sklonija sam zanijekati da imam bilo kakvog pojma o toj sobi i njezinoj ulozi u našoj prekrasnoj kući. Naposljetku, budući da je skrivena u dubini podruma, sasvim je moguće da nisam znala za nju. S druge sam pak strane suočena s novom dilemom: što ako je policija iz nekog razloga uzela otiske prstiju u sobi? U tom bi slučaju našli i moje. Zato bi bilo pametnije reći im istinu - ne cijelu istinu, jer bi, otkrivši pravu svrhu sobe, okaljala Jackovu sliku odanog muža kakvim su ga svi smatrali i navela ih na pomisao da sam ga ubila kako bih zaštitila Millie. Sud bi se možda i pokazao suosjećajnim ili bi me pak smatrao nekakvom sponzorušom koja je ubila svoga relativno novog muža zbog njegova novca. Dok se spuštamo prema Heathrowu osjećam kako me sve više pritišće dvojba o tome koja je odluka prava i što treba reći. Čekanje na graničnoj kontroli je potrajalo. Dok prolazim kroz dvokrilna vrata, promatram lica ljudi koji dočekuju putnike, tražeći ona poznata - Adamovo i Dianeino. Toliko sam napeta da znam kako ću vjerojatno odmah provaliti u plač od olakšanja što ih vidim. Naravno, to će biti u skladu s mojoj ulogom ucviljene udovice. Umjesto Diane, međutim, ugledam Esther kako mi maše i obuzme me zebnja. - Nadam se da ti ne smeta - kaže ona, zagrlivši me. - Nisam danas imala ništa u planu, pa sam se ponudila da te ja pokupim i odvezem do Diane. Strašno mi je žao zbog Jacka. - I dalje mi se to čini nestvarnim - kažem, odmahujući glavom u nevjerici, jer sam iznenađena njezinom pojavom ostala bez suza koje sam se nadala proliti. - I dalje ne mogu vjerovati da je mrtav. - Mora da ti je to bio strašan šok - složi se ona, preuzevši moj putni kovčeg. Hajde, idemo u neki kafić. Mislila sam da odemo na kavu prije nego što krenemo kući. Ovo me još više pokunji, jer znam da će mi pred njom biti daleko teže glumiti ucviljenu udovicu nego pred Diane. - Ne bi li bilo bolje da odmah odemo Dianeinoj kući? Htjela bih razgovarati s Adamom, a moram otići i do policijske postaje. Adam kaže da detektiv koji vodi slučaj želi razgovarati sa mnom. - Ma samo ćemo zaglaviti u prometnoj gužvi u ovo doba ujutro, pa je bolje da
prvo popijemo kavu - odgovori ona i zaputi se prema dijelu s restoranima. Pronađemo neki kafić, i Esther krene ravno prema stolu u sredini prostorije okruženog bučnim školarcima. - Sjedni, idem nam donijeti kavu. Neću dugo. Nagonski bih htjela pobjeći, ali znam da ne mogu. Ako me je Esther došla pokupiti na aerodrom, ako je predložila da odemo na kavu, onda je očito da želi razgovarati sa mnom. Pokušavam ne podleći osjećaju panike, ali mi teško uspijeva. Što ako je pretpostavila da sam ubila Jacka? Što ako je nešto u mome ponašanju onoga dana kada me je odvezla na aerodrom u njoj izazvalo sumnju? Namjerava li mi reći da zna što sam učinila? Hoće li mi prijetiti da će me prijaviti policiji? Hoće li me ucjenjivati? Promatram ju dok plaća kavu, i dok se vraća prema našem stolu osjećam kako gubim živce. Ona mi sjedne nasuprot i stavi kavu pred mene. - Hvala - blijedo joj se osmjehnem. - Grace, koliko si ti upoznata s Jackovom smrti? - pita me, rastvorivši vrećicu šećera i isuvši ju u šalicu. - Kako to misliš? - zamucam. - Pretpostavljam da znaš kako je umro? - Da, predozirao se. - Tako je - složi se ona. - Ali nije ga to ubilo. - Ne razumijem. - Izgleda da je krivo procijenio potrebnu količinu tableta, pa je uzeo premalo. Tako da nije umro - hoću reći, barem ne od predoziranja. Odmahnem glavom. - Ne pratim te. - Dakle, budući da nije uzeo dovoljno tableta da se ubije, došao je k svijesti. - Pa kako je onda umro? - Od dehidracije. Namjestim užasnut izraz lica. - Dehidracije? - Da, oko četiri dana nakon što se predozirao. - Ali ako nije bio mrtav, ako je još bio živ, zašto jednostavno nije otišao popiti vode? - Zato što nije mogao. Znaš, tijelo mu nije pronađeno u glavnome dijelu kuće.
Pronašli su ga u sobi u podrumu. - Sobi u podrumu? - Aha. A najgore od svega, soba se ne može otvoriti iznutra, što znači da nije mogao izići van, čak ni kad ga je počela moriti žeđ. - Esther primi žličicu i promiješa kavu. - Izgleda, međutim, da je pokušao. - Jadni Jack - šapnem - Jadni, jadni Jack. Ne želim ni zamisliti koliko se napatio. - Je li ti ikako dao naslutiti da bi mogao učiniti takvo što? - Ne, uopće. Inače ga nikad ne bih ostavila. Sigurno ne bih otišla na Tajland da sam u bilo kojem trenutku pomislila da bi se htio ubiti. - Reci mi, kakav je bio kad se vratio iz sudnice? - Pa, bio je razočaran što je izgubio slučaj, naravno. - Jedino što nikako ne odgovara njegovom karakteru da si oduzme život. To je ono što bi ljudi mogli pomisliti. Dakle, izgleda da je bilo nešto više od razočaranja, ne misliš li? Hoću reći, nije li to bio prvi slučaj koji je izgubio? - Da, bio je. - Dakle, mora da je bio satrven. Možda ti je čak i rekao da je to kraj njegove karijere, ali si ti pomislila da to kaže tek tako, ponesen razočaranjem, pa nisi tome pridala posebno značenje. - Ja se zapiljim u nju. - Nije li upravo to rekao, Grace? Nije li ti rekao da misli kako je to kraj njegove karijere? - Je - odgovorim neodlučno, kimnuvši glavom. - Rekao je. - Znači da bi to mogao biti razlog zašto se odlučio ubiti. Jer se nije mogao suočiti s neuspjehom. - Bit će da je to razlog - složim se. - To također objašnjava zašto je toliko inzistirao da odeš. Htio te je udaljiti kako bi mogao uzeti tablete. Čini se da ih je uzeo brzo nakon što si ti otišla. Znaš li otkud mu? Hoću reći, je li povremeno uzimao tablete za spavanje? - Ponekad - iskušam sreću. - Nisu to bile one na recept ili tako nešto, već one što se kupuju bez recepta. Iste one kakve je uzimala Millie. Sjećam se kako je pitao gospođu Goodrich kako se zovu. - Činjenica da je znao kako se soba u podrumu ne može otvoriti iznutra ukazuje na to da je shvatio da nema dovoljno tableta, ali je i dalje bio ustrajan da se ubije -
kaže Esther i otpije gutljaj kave. - Policija će te gotovo sigurno pitati za tu sobu. Znala si za nju, zar ne? Jack ti ju je pokazao, nije li? - Da. Esther se stane igrati žličicom. - Također će htjeti znati čemu je služila ta soba. Po prvi puta Estherin glas ne zazvuči samouvjereno. - Navodno je oličena u crveno, uključujući strop i pod, a na zidovima vise slike brutalno pretučenih žena. Glas joj odaje nevjericu. Ništa ne govorim, već čekam da mi kaže što trebam reći policiji. Ona, međutim, šuti, jer mi ne zna ponuditi rješenje, pa sjedimo tako šutke neko vrijeme. Zato joj kažem ono što sam smislila u avionu. - Jack je koristio tu sobu kao neku dogradnju - kažem. - Pokazao mi ju je ubrzo nakon što smo uselili u kuću. Rekao je da mu dobro dođe u njoj provoditi neko vrijeme prije odlaska na sud, listati spise i pregledavati fotografije iz dokaznog materijala. Rekao je da mu slučajevi emocionalno toliko teško padaju da se ne može psihički pripremati u kući, što je i bio razlog da uredi posebnu radnu sobu u podrumu. Esther kimne s odobravanjem. - A slike? Osjetim navalu panike. Potpuno sam zaboravila na portrete koje me je Jack natjerao naslikati za njega. Esther me prodorno promatra, tjerajući me da se usredotočim. - Nisam vidjela nikakve slike. Bit će da ih je Jack objesio kasnije. - Pretpostavljam da ti ih nije pokazao jer su strašne i nije te htio preplašiti. - Moguće - složim se. - Jack je uvijek bio jako pažljiv u tom smislu. - Mogli bi te također pitati jesi li znala da se vrata ne mogu otvoriti iznutra. - Nisam. Bila sam u sobi samo jednom, pa nisam imala prilike ni primijetiti. Pogledam ju u oči, tražeći potvrdu da je to ispravan odgovor. - Ne brini, Grace. Policija će ti biti blagonaklona. Ne zaboravi da im je Jack napomenuo kako si psihički dosta osjetljiva, pa znaju da moraju s tobom postupati pažljivo. - Tu zašuti, pa nastavi. - Možda bi to mogla malo iskoristiti. - Kako znaš sve to: kako je umro Jack, gdje je pronađeno tijelo, za portrete, što će me policija pitati? - Adam mi je rekao. Sutra će sve izići u novinama, pa je mislio da se trebaš pripremiti. - Opet zašuti nakratko. - Htio ti je to i sam reći, ali sam mu rekla da smatram kako bih te ja trebala pokupiti na aerodromu, budući da smo ti i ja posljednje
