Kathleen Taylor
Ispiranje mozga ZNANOST KONTROLE UMA
Zagreb, ožujak 2006. prvo izdanje
Dr. Kathleen Taylor je istraživačica na o d j e l u za fiziologiju Sveučilišta u Oxfordu. G o d i n e 2002. Times Higher Education Supplement, č u v e n i Timesov podlistak z a z n a n o s t i v i s o k o o b r a z o v a n j e , dva puta joj je dodijelio n a g r a d u za najbolji z n a n s t v e n i esej.
Ispiranje mozga je njezina prva knjiga, o b j a v l j e n a je 2004. g o d i n e i ušla je u širi izbor za n a g a d u
Aventis 2005. g o d i n e , kao i u uži izbor z a n a g a d u MIND. Bilješka 0 prevoditeljici: Martina Čičin-Šain prevodi s e n g l e s k o g i talijanskog jezika od 2001. g o d i n e . O v o je n j e z i n šesti prijevod za Algoritam.
Kathleen Taylor Ispiranje m o z g a Naslov izvornika B r a i n w a s h i n g : T h e Science o f T h o u g h t Control C o p y r i g h t © Kathleen Taylor, 2004 Brainwashing: The Science ofThought Control izvorno je objavljena na engleskom jeziku 2004. Prijevod je objavljen uz suglasnost Oxford University Press. Brainwashing: The Science ofThought Control was originally published in English in 2004. This translation is published by arrangement with Oxford University Press. Prevela s engleskoga Martina Cičin-Šain Urednica Irena Miličić Lektura Zora Radić
Sadržaj Slike
7
Predgovor
9
Prvi dio: Mučenje i zavođenje
15
1.
Rođenje riječi
17
2.
Bog ili skupina?
45
3.
Moć uvjeravanja
75
4.
Nada u ozdravljenje
99
5.
"Ja predlažem, ti uvjeravaš, on ispire mozak"
115
6.
Ispiranje mozga i utjecaj
135
Drugi dio: Izdajnik u glavi
145
7.
Mozak stalne mijene
147
8.
Mreže i novi svjetovi
175
9.
Vihor emocija
199
10.
Moć odupiranja ili "stani i promisli"
223
11.
Ah, ta sloboda!
249
Treći dio: Sloboda i kontrola 12.
Žrtve i grabežljivci
273 275
13. Tvornice umova
293
14.
Znanost i noćna mora
311
15.
Zauzimanje obrambenog stava
329
Bilješke
359
Reference
383
Preporuke za daljnje čitanje
403
Rječnik
405
Kazalo
• 413
Kazalo slika Slika 1.1
"Ispiranje mozga"
19
Slika 1.2
"Reforma uma"
20
Slika 7.1
Dva neurona povezana sinapsom
Slika 7.2
Stanica i njezin svijet
Slika 7.3
Sinaptički prijenos
156
Slika 7.4
Prikaz ljudskog mozga
158
Slika 9.1
Proces obrade emocija
211
Slika 9.2
Anatomija emocije
216
Slika 9.3
Veze između područja mozga uključenih u obradu emocija
219
Slika 10.1
Prefrontalni korteks i prednji dio cingularnog korteksa
224
Slika 10.2
Područja uključena u obradu pokreta očiju
228
Slika 10.3
Mapa pokreta očiju u gornjem kolikulu
229
Slika 10.4
Jednostavni i složeni vidni podražaji
232
Slika 10.5
Kako mozak kontrolira sakade
238
Slika 10.6.
Utjecaj podataka osobne povijesti na pokrete očiju
239
Slika 10.7
Aktivnost prefrontalnog korteksa tijekom vremena
241
Slika 11.1
Neckerova kocka
258
151 152-153
Predgovor Dok sam pisala ovu knjigu uočila sam da se reakcije ljudi na to što radim mogu gotovo uvijek svrstati u jednu od dvije kategorije. Oni iz prve, mnogo veće, skupine govorili su: "Kako fascinantno!" i postavljali mnogo pitanja. Oni iz druge skupine reagirali su s podsmijehom. "Ispiranje mozga? Jasno ti je valjda da je to glupost, zar ne?" Očito ne mislim tako jer inače ne bih napisala ovu knjigu, no u svakom slučaju treba reći da ispiranje mozga asocira na nešto sumnjivo, možda čak i degradirano. Poput svijesti i emocija, donedavno ga se smatralo nedostojnim znanstvene pozornosti - proizvodom poremećenih teoretičara zavjere ili, u najboljem slučaju, neobičnih političkih okolnosti. Ali ispiranje mozga je mnogo, mnogo više od toga. U njegovoj biti leži jedna zloćudna ideja: san o potpunoj kontroli nad ljudskim umom, ideja koja na ovaj ili onaj način utječe na sve nas. Ispiranje mozga krajnje je kršenje prava na privatnost, jer se njime nastoji kontrolirati ne samo nečije ponašanje nego i razmišljanje. Ono budi naše najdublje strahove, prijeti gubitkom slobode, pa čak i identiteta. Ipak, o ispiranju mozga znamo iznimno malo. Pedesetih godina dvadesetog stoljeća istraživanja na tu temu bila su u punom zamahu, no s obzirom na to koliko je znanost otada napredovala kad je riječ o razumijevanju mozga i njegova funkcioniranja, krajnje je vrijeme da ponovno bacimo pogled na taj tajanstveni i zastrašujući fenomen. Ova knjiga je podijeljena na tri dijela. Prvi dio: Mučenje i zavođenje (od prvog do šestog poglavlja) fokusira se na povijest i socijalnu psihologiju ispiranja mozga. Sam izraz se izvorno odnosio na političke programe u komunističkoj Kini i Koreji, ali šteta je bila dopustiti da propadne tako dobra ideja, pa nije prošlo dugo, a svaka aktivnost koja je imala veze s promjenom mišljenja našla se na udaru optužbi za
10
Ispiranje mozga
navodno ispiranje mozga. Jesu li takve tvrdnje opravdane? Ispiranje mozga istražuje nekoliko područja: religiju, politiku, oglašivačku industriju i medije, obrazovanje, mentalno zdravlje, vojsku, kazneno-pravni sustav, nasilje u obitelji i mučenje. U prvom dijelu otkrivamo da je ispiranje mozga ekstremni oblik društvenog utjecaja, čije mehanizme socijalni psiholozi sve više istražuju i sve bolje razumiju, te da taj utjecaj može uvelike varirati u svom intenzitetu. Nadalje, istražujemo niz situacija koje uključuju pojedince, male skupine i čitava društva, a u svim tim situacijama vrste utjecaja koje nazivamo "ispiranje mozga" karakteriziraju primjena sile, prijevara ili oboje. Vidjet ćemo također da strah koji nas hvata od pomisli na ispiranje mozga, strah da bi nam netko mogao slomiti um, a onda ga preoblikovati prema nečijim tuđim specifikacijama, crpi svoju snagu iz naše sklonosti da sebe poimamo kao slobodne, racionalne pojedince koji sami donose vlastite odluke. Rado mislimo da je naš um čvrsta i solidna, čista i nepromjenjiva zasebna jedinica, što veoma podsjeća na religijski pojam besmrtne duše. Draže nam je vjerovati da um, poput dijamanta, zadržava svoj oblik dok pritisak na nj raste, sve dok se konačno (pod teretom ispiranja mozga) ne rasprsne na komadiće. Obično vjerujemo da snaga uma potječe iz razuma, pa zato emocije smatramo slabostima. Usto, o sebi razmišljamo kao o osobama koje imaju slobodnu volju, koje odlučuju hoće li ili neće pasti pod tuđi utjecaj. Da bismo shvatili jesu li naši strahovi od ispiranja mozga opravdani, trebamo provjeriti jesu li ta uvjerenja točna. To znači da trebamo bolje razumjeti ljudski mozak, pa se zato Drugi dio: Izdajnik u glavi (od sedmog do jedanaestog poglavlja) bavi neuroznanošću. Želim vas upozoriti da je to najteži dio knjige. Jednostavno je nemoguće govoriti jezikom neuroznanosti a ne ići u detalje - mozak se ne da svesti na natuknice. U taj dio uključen je vodič za početnike (Neuroznanost u kratkim crtama na str. 106), dijagrami i minimalan broj stručnih izraza. No navela sam brojne primjere i možda će vam se činiti da nemaju baš svi toliko veze s ispiranjem mozga. Imajte strpljenja, postoje razlozi za to. Kao prvo, nema izravnih znanstvenih dokaza o tome što se događa u mozgu za vrijeme ispiranja: iz etičkih razloga takva je istraživanja nemoguće provesti. Kao drugo, moramo upoznati normalan rad mozga kako bismo mogli naći logičan smisao u abnormalnim procesima koji su prisutni kod ispiranja mozga. Teme
kojima se bavi Drugi dio - promjene u mozgu, uvjerenja, emocije, način na koji mozak generira postupke, samokontrola i slobodna volja - toliko su složene da bi svaku trebalo opširno objašnjavati. Stoga sam riskirala skretanje s teme kako bih nešto razjasnila. Drugi dio pokazuje da predodžba o umu kao nečem solidnom i statičnom vodi u zabludu. Um je sličniji podatnoj glini nego dijamantu. Mi, ljudi, nismo nepokolebljivo neovisni pojedinci, na čijoj nepopustljivoj racionalnosti se temelji toliko toga važnoga (poput doktrine krivične odgovornosti, koja smatra da su oni kojima se sudi postupali slobodno i donosili racionalne odluke). Ne, ljudska bića se rađaju a zatim izgrađuju; samomodeliraju se, naravno, ali uvelike nas oblikuju i društvene okolnosti - osobito ideje koje preuzimamo od društva i emocije s kojima ih preuzimamo. Podcjenjujemo to do koje mjere čak i blagi oblici utjecaja mogu promijeniti naš način razmišljanja i ponašanja. Treći dio: Sloboda i kontrola polazi od te nove ideje i istražuje njezine implikacije kada je riječ o ispiranju mozga. U dvanaestom poglavlju govori se o pojedincu i postavlja pitanje što neke ljude čini žrtvama a neke grabežljivcima - zašto su neki podložni ispiranju mozga, a druge mami njegov zlonamjerni potencijal. U trinaestom se poglavlju isto to pitanje postavlja u odnosu na društvo. Koncept ispiranja mozga, koji se od samoga početka povezuje s totalitarnim režimima, duboko je politički, pa koji su dakle društveni činitelji kontroliranja uma? Četrnaesto poglavlje okreće se budućnosti i pita kakav utjecaj znanstveni napredak može imati na tehnike ispiranja mozga. I na kraju, bavim se pitanjem koje je možda najvažnije od svih: možemo li se oduprijeti ispiranju mozga? Tvrdeći da je najbolja obrana poduzimanje mjera predostrožnosti, govorim o načinima na koje svatko od nas može povisiti razinu osobne zaštite protiv neželjenih pokušaja utjecaja na naš um. No sami pojedinci ne mogu mnogo učiniti. Ispiranje mozga nije čarolija, prečac do kontrole uma. To je složeni fenomen koji pustoši mozak služeći se postojećim psihološkim procesima koje znanost danas sve bolje razumije. I dok to možda zvuči umirujuće, iz toga slijedi da ne postoji čarobno rješenje koje bi mogli primijeniti "anti-ispirači mozga". Ispiranje mozga ponajviše je društveni i politički fenomen, pa ćemo i
12
Ispiranje mozga
najbolji način obrane od njega pronaći na razini društva: samo politika može do maksimuma povećati zaštitu. Da bismo se obranili, trebamo dati prednost odredenim političkim pristupima - onima koji naglašavaju važnost osobnih sloboda - a izbjegavati sustave mišljenja koji kulturu, organizaciju ili društvo vrednuju više nego pojedinca. Ispiranje mozga stoga kulminira, što možda iznenađuje, s raspravom o politici. Kroz cijelu knjigu nastojala sam odgovoriti na neka od pitanja mnogih ljudi koji su pozitivno reagirali kada su čuli naslov moje knjige: što se dogada tijekom ispiranja mozga? Je li ono stvarno? Kako funkcionira? Dogada li se još uvijek? Kako ga možemo zaustaviti? Trebam dodati i neke tehničke napomene. Prvo, oznaku [s/'c] kao potvrdu neobično napisanih riječi stavila sam samo uz suvremene citate. John Milton je, primjerice, pisao u vrijeme kada engleski pravopis još nije bio standardiziran. Drugo, kurziv u citatima izvoran je, osim ako nije naznačeno drugačije. I treće, engleski jezik predstavlja problem onima koji žele pisati spolno neodredenu prozu: 'on ili ona' je nezgrapno, 'on/a' nakazno. Povremeno sam upotrijebila 'on ili ona', ali ondje gdje je takvo rješenje bilo previše nespretno u većini slučajeva pribjegla sam zamjenici muškog roda. Dijelom zbog jednostavnosti, ali većinom iz povijesnih razloga: ispiranje mozga izvorno se pojavilo kao ratno oružje i većina ljudi koji su se s njime susreli ili bavili - kao oni koji su ga provodili, oni koji su ga iskusili ili pak istraživali - bili su muškarci. Red je na zahvalama. Željela bih zahvaliti svima koji su pridonijeli, ma kako neizravno, u nastanku ove knjige - uključujući učenjake citirane u tekstu, čije sam goleme izvore informacija opljačkala i, nadam se, uspješno ih iskoristila. Za sve nedostatke kriva sam samo ja, no nedostataka je manje nego što ih je bilo zahvaljujući velikoj pomoći koju sam imala. Posebno hvala profesoru Quentinu Skinneru i doktorici Helen Sutherland koji su ljubazno i strpljivo čitali dijelove teksta, savjetovali me i ustupili mi izvornu gradu. Doktor Peter Hansen također je komentirao neka poglavlja. Doktor Xuguang Liu zaslužan je za ideograme u Prvom poglavlju, gospodin Alan Taylor za sliku u Desetom poglavlju, Andy Bennett za fotografiju planina na slici 10.3, a u Vijeću Europe pomogli su mi razriješiti jednu dvojbu. Doktorica Kathy Wilkes bila je velikodušna u savjetima koje mi je dala i vremenu koje mi je posvetila; njezina prerana smrt 2003. godine bila je veliki
gubitak za mene kao i za mnoge druge. Iskrenu zahvalnost dugujem i doktoru Timu Littlewoodu i njegovim kolegama, bez kojih ova knjiga nikada ne bi bila napisana. Nakladnik Oxford University Press pružio mi je veliku priliku, a posebno zahvaljujem Michaelu Rodgersu i Marshi Filion na krajnje velikodušnom ohrabrenju i nadahnuću, potpori (kad je bilo potrebno) i kritici (isto tako). Abbie Headon, Debbie Sutcliffe i Michael Tiernan također su mi mnogo pomogli. Troje recenzenata prvobitnog nacrta knjige - profesor Elliot Aronson, profesor Miles Hewstone i "Recenzent B" - dali su pažljivo sročena i konstruktivna mišljenja koja su mi bila iznimno korisna prilikom oblikovanja knjige; vrlo sam im zahvalna na korisnim informacijama. Profesor Hewstone usto je pročitao i kompletnu prvu verziju; njegovi su mi komentari bili od neprocjenjive vrijednosti. Profesor John Stein zaslužuje zahvalnost zato što mi je pomogao da uopće proučim neuroznanost, a želim istaknuti i ulogu Sveučilišta Oxford, ustanove koja me puno toga naučila (ne samo o neuroznanosti) i u kojoj sam našla velik dio motivacije za pisanje ove knjige. Naposljetku, zahvalnost koja se ne da opisati riječima dugujem Alison Taylor, Davidu Tayloru i Gillian Wright, na njihovoj postojanoj pomoći i strpljenju pri oblikovanju Ispiranja mozga. Njihovo zalaganje pomoglo je da promjene nabolje ne doživi samo ova knjiga, nego i autoričin um. Njima, koji su najviše utjecali na mene, posvećujem ovu knjigu. U ovom trenutku pisci obično kažu kako je "pisanje ove knjige bilo putovanje prepuno otkrića". Iskreno se nadam kako je moje putovanje tek početak; no pisanje Ispiranja mozga svakako me mnogočemu poučilo. Nadam se da ćete i vi uživati na ovom putovanju, baš kao što sam uživala i ja.
Prvi dio Mučenje i zavođenje
17
Rođenje riječi
Poglavlje prvo
Rođenje riječi Sustavno i često prisilno eliminiranje iz čovjekova uma već formiranih ideja, osobito političkih, kako bi drugi sklop ideja mogao zauzeti njihovo mjesto; taj proces, shvaćen kao svojevrsno prisilno preobraćenje, kojem neki totalitarni režimi podvrgavaju političke disidente. Definicija pojma "ispiranje mozga" u Oxfordskom rječniku engleskog jezika
Namjera je radikalno promijeniti um, tako da njegov vlasnik postane živa lutka - ljudski robot - a da se ta strahota ne vidi izvana. Cilj je stvoriti mehanizam od krvi i mesa, s novim uvjerenjima i novim misaonim procesima umetnutim u zarobljeno tijelo. Tu je zapravo riječ o potrazi za porobljenim narodom u koji se, za razliku od drevnih porobljenih naroda, moguće pouzdati da nikada neće dići pobunu, da će uvijek poslušno slijediti naredbe, baš kao što kukac slijedi svoje instinkte. Edward Hunter, Brainwashing
Izraz "ispiranje mozga" rođen je u vrtlogu rata. I to ne Drugog svjetskog rata, kao što bi se možda očekivalo - iako se retrospektivno primjenjivao i na nacističke metode - nego Korejskoga rata. Taj je ratni sukob izbio 1950. godine, kada je Sjeverna Koreja, uz potporu kineskog komunističkog režima, napala Južnu Koreju, u koju su tada još mladi Ujedinjeni narodi poslali medunarodne snage. U Sjedinjenim Državama, glavnome sudioniku tih združenih snaga, ubrzo su opazili da se nešto čudno dogada s američkim vojnicima koje bi zarobio
Lh
Ispiranje mozga
neprijatelj. Neki su iz logora za ratne zarobljenike izlazili kao naizgled preobraćeni komunisti, spremni osuđivati domovinu i veličati maoistički način života. Dakako, fenomen zatvorenika koji su bili prisiljeni hvaliti svoje uznike nije bio nov. No neki od tih vojnika su nastavili sa svojom bizarnom - i strastvenom - nelojalnošču čak i nakon što su se oslobodili komunističkih šaka. Iznervirani njihovim ponašanjem i zabrinuti zbog potencijalnog štetnog djelovanja na moral, u Sjedinjenim Državama počeli su istraživati ono što je operativac CIA-e Edward Hunter pedesetih godina službeno okrstio kao "ispiranje mozga". Sam Hunter veoma jasno izražava svoje negativne reakcije opisujući jednu žrtvu tog neobičnog novog fenomena. Oni koji su ga ispitivali bili su zbunjeni i užasnuti ne samo onim što je rekao [...] nego i neprirodnim načinom na koji je govorio. Njegov se govor doimao kao da je snimljen na ploču koju treba odsvirati od početka do kraja, bez promjene ili stanke. Činilo se kao da ga neka čudna, neprirodna prisila tjera da nastavi s cijelim tijekom misli, od početka do kraja, čak i kada bi to postalo apsurdno. Primjerice, govorio je kako nisu na njemu primjenjivali silu čak i nakon što je ga je netko upozorio da su ga vidjeli okovanog. Nije [...] više bio sposoban služiti se slobodnom voljom ili se prilagoditi situaciji za koju nije bio uvježban; morao je nastaviti po svom kao da njime upravljaju samo i isključivo instinkti. To je bila partijska disciplina proširena na um; u tome je bilo elemenata transa. Obuzimala me jeza od toga. Hunter, Brainwashing , str. 14-15.
Da rat, kao i druge ekstremne situacije, mogu ljudima učiniti čudne stvari bilo je poznato već stoljećima. William Shakespeare govori o ludilu rata; Biblija također. U novije doba, knjiga Williama Sarganta Battle for the Mind, napisanal957., potanko opisuje njegov rad kao liječnika i psihijatra s veteranima Drugog svjetskog rata. Mnogi od tih ljudi patili su od onoga što se nekoć zvalo "šok od granate" ili "borbena iscrpljenost", a danas je poznato pod imenom posttraumatski stresni poremećaj. Sargant bilježi ekstremne promjene ličnosti, neobuzdane fluktuacije raspoloženja i ponašanja, uznemirujuće povećanu sugestibilnost i gubitak samokontrole koji se manifestirao i kod vojnika i kod
Rođenje riječi civila koji su doživjeli traumatska iskustva. Bilo je jasno da ratni stres može imati katastrofalno djelovanje na ljudski mozak. Ali ispiranje mozga više je od neuroze ili psihoze. Takva stanja mogu biti izazvana u sklopu procesa ispiranja mozga, no ona su samo jedan korak na putu do cilja - a cilj je prisiliti žrtvu da podlegne propagandi onih koji mu ispiru mozak. Knjige Edwarda Huntera, Brain-washing in Red China i Brainwashing, i same lijepi primjeri propagande, naglašavaju namjernu, rutinsku zlobu komunističkog neprijatelja. Ispiranje mozga karakterizirano je isključivo u negativnom smislu, kao svojevrsno mentalno silovanje: žrtvi ga na silu nameće napadač čija je namjera razoriti njezinu vjeru u prijašnja uvjerenja, napraviti od nje praznu ploču kako bi mogla usvojiti nova uvjerenja.
Podrijetlo i srodnici Sama riječ, prema Hunteru, prijevod je kineskog pojma xi-nao ili hsinao (kineski ideogrami prikazani su na slici 1.1). To je bio kolokvijalni izraz za szu-hsiang-kai-tsao ("reforma uma"; vidi sliku 1.2), izraz kojim su kineski komunisti službeno nazivali svoje metode. Međutim, pojam hsi-nao ili "ispiranje srca" pomoću meditacije, mnogo je stariji od komunizma. Hunter tvrdi da potječe od vremena Meng K'oa (na zapadu poznatog pod imenom Mencius), konfucijanskog mislioca iz četvrtog stoljeća prije Krista. Ako je to točno, riječ je o ranom primjeru duge tradicije u kojoj se metafora pranja i čišćenja primjenjuje na ljudski um, duh ili dušu. Na engleskom jeziku tu tradiciju dobro ilustrira Lucy Hutchinson, pjesnikinja iz sedamnaestog stoljeća, koja je pisala dugo nakon Menciusa, ali gotovo tri stoljeća prije Edwarda Huntera. Ta predana kršćanka, nakon što je prevela djelo filozofa Lukrecija i ocijenila ga kao "blasfemično protivna Bogu", piše kako je "držala
Slika l . i . Kineski ideogrami za pojam xi-nao, koji se prevodi kao "ispiranje mozga"
Slika 1.2. Kineski ideogrami za pojam shu-hsiang-kai-tsao, koji se prevodi kao "reforma uma"
prijeko potrebitim uteći se izvoru Istine kako bi isprala sve ružne, grube dojmove i očvrsnula um snažnim lijekom protiv svih otrova ljudskog uma i mudrosti u koji sam zagazila".1 Nije baš rekla "ispiranje mozga" ali gotovo da jest. Hutchinsonova, međutim, svoj pojam koristi u pozitivnom smislu - izvor (kršćanske) Istine koji ispire njezin mozak i čisti ga od pokvarenosti prouzročene prevođenjem poganina Lukrecija. Mnogi Maovi sljedbenici također su svoje tehnike "preodgoja" i "reforme uma" doživljavali u pozitivnom svjetlu, budući da je njihov cilj bio izribati i oprati otrov imperijalističkih i reakcionarnih misli. Kao što kaže psihijatar Robert Jay Lifton u svom utjecajnom djelu na tu temu, "osobito je važno da budemo svjesni toga da ono što mi smatramo nizom postupaka prisilnog manipuliranja, kineski komunisti smatraju iskustvom koje oplemenjuje, uspostavlja sklad i koje je u znanstvenom smislu terapeutsko"} Pejorativni smisao koji
mi danas povezujemo s preodgojem, reformiranjem uma i ispiranjem mozga potekao je od SAD-a, Maovog tadašnjeg protivnika, iskrivljujući izvorno značenje.
Rođenje izraza "ispiranje mozga" odražavalo je potrebu da se etiketiraju pojave koje su se smatrale zastrašujućim novim opasnostima. Ta je potreba postajala sve veća sa sovjetskim montiranim procesima tridesetih godina, kada su diskreditirani bivši vode Komunističke partije s naizgled neobjašnjivom iskrenošću javno osuđivali cijelu svoju karijeru, politiku i uvjerenja. Kada su se Amerikanci u Kini i Koreji počeli slično ponašati, trebalo je hitno pronaći objašnjenje. Etiketa koju je ponudio Edward Hunter bila je dovoljna da prekrije papirom, ako ne i da ispuni, taj konceptualni jaz: sama činjenica da postoji ime za tajanstvene stvari koje su se događale u kineskim zarobljeničkim logorima ublažila je strah od nepoznatog u američkoj javnosti. Neki tvrde i da
je pojam ispiranja mozga omogućio Amerikancima da izbjegnu suočiti se s idejom, impliciranom u kršćanskoj doktrini istočnoga grijeha (i posljedicama Hirošime i Nagasakija), da su i oni sami sposobni počiniti veliko zlo. Kao što opažaju Scheflin i Opton u knjizi The Mind Manipulators., ispiranje mozga "zvuči kao objašnjenje", naizgled prebacuje odgovornost drugamo i uklanja potrebu da bolje pogledamo same sebe; ta sposobnost da umiri čini ga "neobično privlačnom idejom". Ispiranje mozga izvorno je koncipirano kao proces koji kontrolira država, a primjenjuje ga totalitarni režim na disidentima, bilo da je riječ o vlastitim građanima ili strancima. No takav je izraz bio previše koristan da bi ostao na svom izvornom političkom terenu, te se "ispiranje mozga" kao pogrdni izraz uskoro počeo primjenjivati na manje skupine, pa čak i na pojedince. Izrazito politička narav izraza "ispiranje mozga", odražava jedno od središnjih pitanja o ispiranju mozga. Postoji li ono doista, ili je riječ o totalitarnoj fantaziji koju je izmislio američki novinar, želeći opisati opasnost koja prijeti od jedne strane kulture? U svakom slučaju, taj se izraz danas često koristi kada se usputno želi ocrniti bilo kakav pokušaj utjecanja na tudi um. Oglašavanje i mediji, obrazovanje, religija i profesije koje se bave mentalnim zdravljem - svi su oni bili optuženi za ispiranje mozga, čime se širilo i devalviralo značenje Hunterova izraza. Robert Lifton žali zbog toga što "skupine koje se protive praktički svemu, od fluoridiranja vode za piće do zakona o mentalnom zdravlju, neodgovorno rabe taj izraz optužujući svoje stvarne ili zamišljene protivnike".3 Njegova je knjiga prvi put objavljena 1961., samo jedanaest godina nakon što je termin "ispiranje mozga" ušao u jezik. Danas, međutim, ispiranje mozga često nije ništa više od usputnog pogrdnog izraza koji se često koristi u ironičnom smislu.4 No u grozničavoj antikomunističkoj paranoji koja je pedesetih godina vladala u Sjedinjenim Državama ispiranje mozga bilo je sve samo ne olako shvaćeno. Ispiranje mozga pobuđivalo je golemi strah - strah od gubitka kontrole, slobodne volje, pa čak i identiteta.5 Omraženo kao još jedan smrtno opasni oblik Crvene opasnosti, ubrzo je poslužilo kao način da se dolije ulje na vatru bijesa javnosti. U tom smislu slično je konceptu zla - još uvijek popularnog jednostavnog objašnjenja - i starijim konceptima vještičarenja i demonske opsjednutosti koji progone Ameriku još od salemskih suđenja vješticama i prije toga.6 Iako je ideja o opsjednutosti gubila na snazi kako se društvo sve više sekulariziralo,
moguće je da je ispiranje mozga zapravo njezin sekularni ekvivalent - opsjednutosti kao ispiranja mozga od strane natprirodnog, umjesto ljudskog faktora djelovanja. Dakako, koncept ispiranja mozga povremeno se pojavljivao u svijesti javnosti sve od trenutka svog nastanka, obično kao reakcija na neke dogadaje popraćene velikim publicitetom, koje naizgled nije bilo moguće nikako drugačije objasniti: kao jedino preostalo objašnjenje, veo navučen preko jedne od mnogih rupa u našem razumijevanju samih sebe. Kao što je već rečeno, Hunterov pojam nije se pojavio niotkuda. Ljudi pokušavaju jedni drugima promijeniti um još otkako su prvi put postali svjesni da ga imaju. Cesto su to radili s najboljim namjerama: grčka riječ eucryyeAiov (euangelion) - dobra poruka - dala nam je "evangelizam", dok je od latinske riječi propago - širiti, saditi - došao naziv za congregatio de propaganda fide, vijeće kardinala Rimokatoličke crkve koje nadgleda misije u inozemstvu. "Edukacija" potječe od educere - što doslovce znači "izvlačiti"; "reedukacija" je jednostavno drugi pokušaj tog istog. Slično tome, "reforma uma" ima pozitivan prizvuk poboljšanja spoznajnih sposobnosti. "Indoktrinacija", koja je poprimala sve negativnije značenje otkada je u sedamnaestom stoljeću ušla u engleski jezik, dolazi od latinske riječi doctrina, koja znači korpus znanja ili nauka. A "kondicioniranje" koje je proslavio Ivan Pavlov, dresirajući pse da počnu sliniti na zvuk zvona,7 potječe od riječi condicere: imenovati, odrediti ili dogovoriti. Sirenje dobrih vijesti, izvlačenje onog najboljeg iz ljudi, učenje, dogovaranje. Sto bi moglo biti bezazlenije od toga? Samo "prisilno uvjeravanje", približni sinonim za reformu uma kojim se služi psihijatar Edgar Schein u svojoj istoimenoj knjizi, nagovještava mračniju stranu metoda utjecaja.8 Ako se netko ne slaže s vama, možete ga, naravno, ubiti, no to je riskantno. Već su najranije skupine ljudi tražile alternativne metode. Lifton ih razlikuje četiri: prisilu, opomenu, terapiju i ostvarenje. Prisila kaže: "Moraš se promijeniti onako kako mi to kažemo, inače..."; ta metoda može uključivati smrt kao krajnju kaznu. Opomena se poziva na argumente višeg moralnog autoriteta: "Trebao bi se promijeniti, u smislu koji mi predlažemo, kako bi postao bolja osoba." Terapija kaže: "Možeš se promijeniti, uz naše vodstvo, kako bi postao zdrav i oslobodio se patnje." Napokon, ostvarenje kaže: "Možeš se promijeniti, i s vremenom izraziti svoj puni potencijal, ako si spreman suočiti se s
novim idejama i pristupima." Poput mnogih metoda uvjeravanja, reformiranje uma kakvo prakticiraju kineski komunisti služi se elementima iz sve četiri kategorije. Međutim, ono što Lifton naziva "ideološkim totalizmom" - sklonost k ekstremnim načinima razmišljanja prema načelu "sve ili ništa", karakterističnim za totalitarne režime - "u većoj se mjeri oslanja na prve dvije", prisilu i opomenu. U vrijeme kada su plemena počela pokoravati druga plemena, sve vrste umijeća uvjeravanja već su bile na cijeni. U starozavjetnoj Knjizi Izlaska (4:10-16) piše kako je Mojsije, kada se suočio s planom koji je Bog pripremio za njega, molio da ga izuzme rekavši: "Ja sam u govoru spor, a na jeziku težak." Bog mu odgovara: "Zar Aron, Levijevac, nije tvoj brat? Znam da je on vrlo rječit... Neka on mjesto tebe govori narodu." Još ranije u biblijskoj povijesti nalazimo Abrahama, najvećeg židovskog patrijarha, kako u jednom trenutku pregovara s Bogom oko sudbine grada Sodome i uspijeva izvući obećanje kako će grad biti pošteđen nade li se u njemu barem deset nevinih ljudi. To polemično ponašanje prolazi nekažnjeno, iako - na žalost Sodome - u gradu nalaze samo jednog dobrog čovjeka, Abrahamova nećaka Lota. Ipak, "tako se Bog, dok je zatirao gradove u ravnici u kojima je Lot boravio, sjetio Abrahama i uklonio Lota ispred propasti" (Postanak 19:29). Uvjeriti Svemogućeg da promijeni mišljenje postignuće je o kojem suvremeni "frizeri informacija" mogu samo sanjati. (Može se uočiti da je, kao i u slučaju reforme uma, u Starome zavjetu mnogo lakše naći primjere prisile i opomene nego terapije i samoostvarenja). Kako su carstva rasla, a teret upravljanja njima postajao sve veći, sve je veća bila i potreba za kontroliranjem podaničkih naroda. Vojno nasilje bilo je krajnja prijetnja; ali vojska nije mogla biti svugdje. Usto, kao što su ustanovili u Rimskom Carstvu kada su se sukobili sa Zidovima, stvaranje prevelikog broja mučenika moglo je biti kontraproduktivno. U nekim sustavima, poput Perzijskoga Carstva (oko 550.-330. pr. Kr.) zauzimali su pragmatično liberalan stav: plaćaj porez, čuvaj mir, a tvoji bogovi i običaji su tvoja stvar. Drugi su bili više diktatorski nastrojeni. Svaka kultura je razvila vlastite oblike sve sofisticiranijih načina kontrole: špijunske mreže, upravne hijerarhije koje su vodile računa da novac od poreza nesmetano dotječe, metode prisile ili podmićivanja mjesnih voda te pravne i društvene institucije. Mnogi od njih uvelike su se oslanjali na metode prisile kao što je mučenje, koje je moglo biti
brutalno fizičko ili suptilnije, psihičko. Iz tog bogatog naslijeđa prisile potječu mnoge tehnike koje se povezuju s ispiranjem mozga: štoviše, crta koja razdvaja ispiranje mozga i psihološko mučenje može biti tako tanka da je nema smisla niti povlačiti. Ovom ću se temom opširnije baviti u petom poglavlju.
Aspekti ispiranja mozga Jasno je da treba reći nekoliko stvari o terminu "ispiranje mozga". Prvo, želimo li razmišljati o ispiranju mozga ne možemo izbjeći raspravu o politici: to je dvoje međusobno isprepleteno. Ispiranje mozga, baš kao i Bog, ljubav ili sloboda, različitim ljudima znači različite stvari, ovisno o njihovom podrijetlu i prioritetima. To samo po sebi ne diskreditira ovaj izraz. Kad bismo mogli objasniti sve različite mehanizme kojima se ljudi služe kako bi jedni drugima promijenili mišljenje, bi li nam još uvijek bio potreban Hunterov izraz? Mislim da bi. Možda postoje ateisti koji su u stanju izbjegavati riječ "Bog", deterministi uvjereni da je slobodna volja iluzija i koji nikada neće reći "odlučio sam" te fiziolozi koji umjesto strastvenih izjava kažu: "Draga, doživljavam navalu hormona", ali većina nas ipak se služi jezikom ljubavi, izbora i vjere - pa i onda kada je ta vjera sasvim slaba. Slično tome, uporaba termina podrazumijeva više od procesa koji ga možda objašnjavaju. Drugo, ispiranje mozga javlja se u više različitih aspekata. Osim političke funkcije koju ima kao pogrdni izraz, može se koristiti i kao funkcionalni opis jednog ili više znanstvenih procesa za postizanje takve kontrole. Oni skeptici koji tvrde da su sve to "budalaštine" protive se ideji da takvi znanstveni procesi postoje: da je ljudski um ikada bio u potpunosti pod nečijom dominacijom kao što se to sugerira u Mandžurijskom kandidatu, čiji protagonist ispranog mozga ubija kada mu tako narede, čak i kada je meta djevojka koju neizmjerno voli.9 Skepticima ću se vratiti kasnije. Zasad vrijedi istaknuti da takvi prigovori zanemaruju sve osim krajnje mehaničkih aspekata ispiranja mozga. No ispiranje mozga nije samo niz tehnika. Ono je također i san, vizija krajnje kontrole ne samo ponašanja, nego i razmišljanja, o tome kako bi bilo posjedovati tajne vještine kakve imaju Cigani Matthewa Arnolda:
... umijeća da bismo po želji vladali Svim što mozak satka čovječji. A povezat mogu se u misli kakve god. Arnold, The Scholar-Gipsy, stihovi 45-7.
Ispiranje mozga ambicioznije je od običnog uvjeravanja i u njemu je prisutniji element prisile. Usto, za razliku od svojih starijih srodnika, kao što je indoktriniranje, postao je usko vezan za suvremenu, mehanističku tehnologiju.10 Riječ je o sistematičnom procesu koji se primjenjuje na neposlušnima i koji, ako je uspješan, preoblikuje sam njihov identitet. Takvo povezivanje masovne tehnologije sa psihološkim ili fizičkim zatiranjem ljudskih bića jedno je od najgnusnijih naslijeđa dvadesetog stoljeća - Auschwitz i Hirošima bacili su tamnu sjenu na poslijeratne godine. San o stjecanju kontrole može biti moćna determinanta akcije; takve snove ne bismo smjeli olako zanemariti. Konačno, pojam ispiranja mozga može se pojaviti i kao jedino preostalo objašnjenje, paravan iza kojega skrivamo bezdan svog neznanja. Pozivamo se na nj kada nemamo drugog objašnjenja, ili kada nismo motivirani tražiti drugo objašnjenje.11 Kada se suočimo s nekom izvanrednom pojavom, kao što je dobrovoljno masovno samoubojstvo ili naklonost nekih žrtava otmice prema otmičarima, prvi nam je poriv mrtve iz Jonestowna ili Patty Hearst opisati kao ljude kojima je ispran mozak; moramo tu pojavu nekako nazvati, a ne znamo kako bismo je drugačije nazvali. Na Jonestown ću se vratiti u sljedećem poglavlju, dok će priča o Patty Hearst biti prvi od pet primjera koji ilustriraju kako se koncept ispiranja mozga koristio tijekom pedeset godina od njegova nastanka.12
Analiza slučaja: Patty Hearst Dana 4. veljače 1974. organizacija koja je sebe nazivala Symbionese Liberation Army (SLA) otela je Patriciju Hearst, nasljednicu i unuku moćnoga američkog medijskog magnata Williama Randolpha Hearsta. Nekoliko tjedana držali su je zatvorenu u ormaru, vezanih ruku i s povezom na očima, tukli, prisiljavali na seks i prijetili joj smrću. U međuvremenu, SLA je od tvrtke Hearst Corporation tražila otkupni-
nu, i to ne samo u novcu, nego i u donacijama hrane u vrijednosti više milijuna dolara, a zahtijevali su i oslobađanje dvojice svojih članova koji su bili u zatvoru zbog ubojstva. Dana 14. travnja iste godine Patty Hearst izazvala je senzaciju sudjelujući u oružanoj pljački banke u San Franciscu zajedno sa članovima SLA. Kada su je naposljetku uhitili, u rujnu 1975., nakon najmanje još jedne oružane pljačke i okršaja s policijom u kojem je poginulo šest članova SLA, kao svoje zanimanje navela je "urbano gerilsko ratovanje" i objavila svoja revolucionarna uvjerenja. Na njezinu suđenju, glavno pitanje je bilo je li u vrijeme pljačke djelovala dobrovoljno. Dvostruki .argument obrane - da je bila prisiljena na to i da su joj isprali mozak - dovela je ispiranje mozga u središte pozornosti. Optužba je tvrdila da ako je u vrijeme pljačke banke djelovala pod prisilom, znači da joj nisu isprali mozak, a ako su joj isprali mozak, nije ju trebalo prisiljavati. Optužba se također usredotočila na očevidne činjenice: da je Patty mjesecima živjela odvojeno od članova SLA; da je imala nekoliko prilika za bijeg - i vatreno oružje; da na snimci pljačke banke u San Franciscu izgleda kao da točno zna što radi; i da se četrdeset i dva puta pozvala na Peti amandman (pravo da odbije odgovoriti na pitanje ako bi je odgovor mogao inkriminirati ili biti opasan za nju). Porota se priklonila optužbi i poslala Patty Hearst u zatvor.13 Jesu li Patty Hearst isprali mozak? Njezin slučaj ilustrira četiri važna aspekta kad je riječ o konceptu ispiranja mozga: njegovu svrhovitost, "kognitivnu razliku" između žrtvinih uvjerenja prije i poslije navodnog ispiranja mozga, vremenski okvir u kojem dolazi do promjene uvjerenja i već spomenuto pribjegavanje ispiranju mozga kao "jedinom preostalom rješenju".
Svrha Ispiranje mozga je namjeran čin, to jest namjera onoga koji vrši ispiranje mozga dio je biti ispiranja mozga. Ta namjera ne mora biti zla - onaj koji vrši ispiranje mozga može iskreno vjerovati da će žrtva imati koristi od "preodgajanja" - no hoćemo li neki čin osuditi kao zlonamjeran uvelike ovisi o perspektivi, pa zlonamjernost nije najhitniji element. Ono što je važno jest da je postupak smišljen i proveden s ciljem da se žrtva promijeni.
Međutim, namjerni pokušaj da se promijeni nečiji um sam po sebi ne čini ispiranje mozga, inače bi američke vlasti pedesetih godina uhitile svakog odvjetnika u zemlji (u sustavu pravosuđa kakav je američki ili britanski, koji podrazumijeva sukob dviju suprotstavljenih strana, ključnu ulogu igra sposobnost da se promijeni mišljenje porote ili suca). Što je još potrebno? Možemo razlikovati tri druge važne komponente koncepta ispiranja mozga.
Kognitivna razlika Prva od njih je neobičnost novih uvjerenja u odnosu na stara. Zamislite fanatičnog nogometnog navijača koji tvrdi da su mu isprali mozak u namjeri da ga uvjere kako je kapetan njegove omiljene momčadi zapravo najbolji nogometaš na svijetu. Vjerojatno ne bi naišao na mnogo suosjećanja ili zanimanja okoline. Ali mlada američka nasljednica koja je prvo oteta, a zatim uhvaćena u oružanoj pljački posve je druga priča. Nesklad između njezina dotadašnjeg života u raskoši i ideala Symbionese Liberation Army bio je tako golem da je ispiranje mozga postalo popularno objašnjenje u vrijeme njezina suđenja. Vrijedi također napomenuti da novostečena uvjerenja žrtve ispiranja mozga mogu ali ne moraju biti uvjerenja kojih se u trenutačnim okolnostima "razumno" držati. Za ljude u kineskim logorima za reformiranje uma prihvaćanje prevladavajućeg (komunističkog) sustava mišljenja bilo je jedini izlaz iz ekstremne deprivacije i torture. Pa ipak, neki su se javno nastavili držati tih "neprijateljskih" uvjerenja čak i kada su se vratili u Sjedinjene Države. S obzirom na animozitet koji je u to vrijeme vladao prema svemu što ima veze s komunizmom, to nije bilo baš mudro. Uvjerenja stečena ispiranjem mozga, baš kao i ona stečena uobičajenijim metodama, ne moraju biti u interesu onome tko ih zastupa. U nekim slučajevima mogu biti zapravo štetna.
Vremenski okvir Uvjerenja i osobnost neprestano se mijenjaju kako čovjek sazrijeva. Moje uvjerenje o postojanju Djeda Božićnjaka danas je dijametralno suprotno uvjerenju koje sam imala kad sam bila dijete. Jesu li mi odrasli isprali mozak? Ne. Jednostavno sam odrasla i s vremenom postupno prihvatila činjenicu da osoba kao što je Djed Božićnjak ne postoji. No
uzmimo za primjer mog prijatelja Keitha, čija je kršćanska vjera izuzetno jaka. Kada bi Keith na mjesec dana nestao i zatim se vratio kao žestoki ateist, posumnjala bih da je bio pod nečijim neprimjerenim utjecajem. No u slučaju da Keitha ne vidim deset godina, to što je izgubio vjeru najvjerojatnije bih pripisala prirodnim uzrocima. Drugim riječima, što je kraće vrijeme promjene - između starih i novih uvjerenja - to je vjerojatnije da je došlo do nekog oblika ispiranja mozga.
Jedino preostalo rješenje Naposljetku, kao što je ranije rečeno, termin "ispiranje mozga" (kada ne predstavlja uvredu) često je u funkciji "jedinog preostalog rješenja", na koje se obično pozivamo samo onda kada se naizgled ne nudi nijedno drugo objašnjenje. U slučaju Patty Hearst, argument da joj je bio ispran mozak poslužio je kako bi se premostio jaz između njezina dotadašnjeg života kao potomka uzorne kapitalističke dinastije i njezina naizgled dobrovoljnog priključivanja radikalnoj i nasilnoj ljevičarskoj skupini. U obzir treba uzeti i dva druga aspekta ispiranja mozga. Prvi od njih je snaga uvjerenja i njihova povezanost s emocijama, kako za vrijeme samog ispiranja mozga tako i poslije, kad žrtva reagira na napad na njezina nova uvjerenja. Ljudi koji rade sa žrtvama kultova često opažaju da su nova uvjerenja povezana sa snažnim emocijama. Racionalno osporavanje takvih uvjerenja teško je, ako ne i nemoguće. Žrtva ne samo da svako takvo osporavanje doživljava kao napad, nego odbija svaku racionalnu raspravu; svoja nova uvjerenja smatra "svetima" i izvan dosega razuma. To je nešto što u odredenoj mjeri svi mi činimo, ali otpor navodne žrtve ispiranja mozga može biti ekstreman. Sadržaj novih uvjerenja može njenoj okolini također djelovati bizarno - premda je i to stvar perspektive. Cesta je pretpostavka da ispiranje mozga podrazumijeva prelazak s jednog niza čvrstih uvjerenja na drugi. No to ne mora nužno biti slučaj. Amerikanci, šokirani svojim sunarodnjacima ispranih mozgova, pretpostavili su da je početna vjera u američki način života bila jednako snažna kao i vjera u komunizam koju su ti ljudi kasnije prihvatili. To može i ne mora biti točno. Amerikanci su bili pobjednici Drugog svjetskog rata; njihov način života bio je sve dominantniji. U relativno slobodnom društvu koje je upravo dobilo rat i u kojem se sloboda i
individualnost doživljavaju kao važni ideali, uvjerenja ne moraju biti tako čvrsta kao u autoritarnom društvu koje vanjski svijet doživljava kao prijetnju, kao što je to bio slučaj s kineskim komunistima. Treba također napomenuti da su u slučaju one nekolicine ljudi koji su se u Sjedinjene Države vratili kao preobraćenici na komunizam, njihova čvrsta stajališta s vremenom počela blijediti, što je često bilo popraćeno sve većom zbunjenošću te u nekim slučajevima mentalnom bolešću. Drugi aspekt je primjena sile i terora, to jest element prisile u prisilnom uvjeravanju. Kod ispiranja mozga kakvo su navodno prošli američki zarobljenici u Koreji, primjena sile bila je itekako bitna. Stražari su htjeli slomiti svoje zarobljenike; u tu svrhu služili su se i psihičkim i fizičkim metodama mučenja. Međutim, iako je sila često sastavni dio ispiranja mozga, to nije nužno. Mnogi kultovi zavode svoje žrtve ljubavlju, a ne brutalnošću. Usto, izrazito je teško definirati što je sila a što nije, kao što pokazuje slučaj Patty Hearst. Ono što najviše zbunjuje kod nekih žrtava navodnog ispiranja mozga jest njihovo žestoko inzistiranje na tome da posjeduju slobodnu volju, da su odabrali svoju sudbinu, a ne da su je bili prisiljeni prihvatiti. Moj sljedeći primjer jasno ilustrira ta dva aspekta ispiranja mozga. Također pokazuje da se mnoge od tehnika koje se povezuju s izrazom Edwarda Huntera nadovezuju na mnogo starije metode, osobito one koje se primjenjuju kod mučenja. Riječ je o jednom nesavršenom primjeru ispiranja mozga koji se dogodio gotovo četiri stoljeća prije nastanka samog termina. Žrtva je bio engleski protestantski nadbiskup i teolog Thomas Cranmer.14
Analiza slučaja: Thomas Cranmer Nadbiskup Cranmer bio je vodeći učenjak i protestantski reformator za vrijeme vladavine Henrika VIII. Nakon što je na englesko prijestolje došla Henrikova kći Mary, žestoka katolkinja, Cranmer je 14. rujna 1553. dospio u londonski Tower. Rođen 1489., imao je više od šezdeset godina, starac prema tadašnjim mjerilima. Na suđenju zbog izdaje, održanom 13. studenoga bez prisustva branitelja, osuđen je na smrt. No zbog Cranmerove simbolične važnosti za protestante i krhke vlasti kraljice Mary, njegovo smaknuće je odgođeno. Umjesto toga, pokušali
su ga sustavnim nastojanjima natjerati da se javno odrekne svoje vjere i prihvati katoličanstvo. U ožujku 1554. Cranmer i dvojica drugih zatvorenika, biskupi Latimer i Ridley, prebačeni su u Oxford. Otada pa do svoje smrti, dvije godine poslije, Cranmer je živio u neprestanoj neizvjesnosti, a kvaliteta njegova života mijenjala se u velikim i nepredvidivim skokovima. Bio je u vlasti drugih ljudi koji ga nisu lišili samo slobode nego i povlastica koje su mu mnogo značile, kao što su knjige. Odvojili su ga od bliskog kruga prijatelja na koje se oduvijek oslanjao. Osamljen, ponižen i prestrašen, podvrgnut je intenzivnom psihološkom pritisku, uključujući javne osude, povjerljive pokušaje uvjeravanja i teološke rasprave koje su predstavljale napad na njegovo intelektualno i duhovno samopouzdanje. Povremeno bi taj pritisak prerastao u otvoreno teroriziranje, kao kada su ga prisilili da gleda kako Latimer i Ridley u mukama umiru na lomači. Taj ga je prizor užasnuo; pokoleban, počeo je potpisivati potrebne dokumente. Zatim je saznao da njegov pomirbeni potez neće biti nagrađen i da se uzalud nada kraljičinoj milosti. Uvjeren da njezina strogost znači da je njegov pokušaj da je udobrovolji neadekvatan, slomio se i u potpunosti se odrekao svojih uvjerenja. Zauzvrat, prihvaćen je i toplo primljen u Katoličku crkvu. Svećenici koji su dotad bili njegovi progonitelji, počeli su se prema Cranmeru odnositi s naklonošću, kao prema spašenome grešniku. Iako ga je smrt i dalje čekala, duša mu je bila spašena. No, to nije bilo dovoljno. Ne samo da mu nisu ni na koji način omogućili da izbjegne smrtnu kaznu (ipak zastrašujuće bolnu pomisao, ma kako snažna bila vjera u besmrtnost vlastite duše), nego su njegovi tamničari, kako se čini, napravili i dvije kobne pogreške. Prvo, dopustili su mu da kontaktira sa svojom sestrom, protestantkinjom snažne vjere. Nije poznato što mu je rekla, ali teško da je okrijepila njegovo preobraćeničko samopoštovanje. Druga je pogreška bila oštra reakcija jednoga od svećenika kada se Cranmer rasplakao sjetivši se svoga sina. "Otac" se narugao tugujućem ocu; je li Cranmer u svojoj boli bio svjestan te ironije? Srdačna dobrodošlica na koju je naišao preobrativši se, tako važna očajnički osamljenom starcu, morala se iznenada doimati tako lažnom. Malo
sućuti moglo je biti dovoljno da ga pridobije, ali taj brutalni prezir prema njegovoj boli potkopao je sve rezultate prijašnje prisile. Cranmerova nelagoda zbog vlastitih psiholoških akrobacija zacijelo je porasla - a budući da mu nisu ponudili milost, nije imao što izgubiti. Na užas svojih tamničara, prije smaknuća održao je govor u kojem porekao svoje ranije odricanje od vjere, te je umro iznimno hrabro i bez kajanja. Cranmer je mjesecima prolazio ono što bismo mogli nazvati psihološkom torturom. Lišili su ga povlastica, prijatelja i naposljetku nade, napadali njegove intelektualne temelje - i sam njegov identitet kao vjernika protestanta. Gledao je kako mu kolege skončavaju istom onom užasnom smrću kakvom su i njemu prijetili. Strah, tuga, osamljenost - jasna je ključna uloga emocija i prisile. Čini se da su intelektualni napadi na njegova uvjerenja uzdrmali Cranmera, ali to nije bio jedini razlog njegovoj odluci da se pokori svojim tamničarima. Pokorio se zbog strahovitog pritiska kojem je bio izložen: vječno neizvjesna sudbina, gubitak knjiga i prijatelja koje je volio, strah i užas koje je doživio vidjevši kako mu kolege žive spaljuju. U tome su igrale ulogu i pozitivne emocije, budući da se Cranmer još uvijek nadao da će popuštanjem udobrovoljiti kraljicu i tako izbjeći smrt na lomači. Svladan i iscrpljen svim tim snažnim osjećajima, odlučio se za jedini mogući izlaz iz tog vrtloga: poslušnost. Slično tome, čini se da su kasnija dva snažna emocionalna podražaja - susret sa sestrom i svećenikov prezir prema Cranmerovim očinskim suzama - najviše doprinijela neuspjehu njegova prisilnog preobraćenja. Cranmerov primjer pokazuje da se tehnike ispiranja mozga nisu odjednom stvorile u Korejskom ratu. One su dio duge tradicije prisilnog uvjeravanja koje je često uključivalo fizičku i psihičku torturu. Kao što ćemo vidjeti u petom poglavlju, mnoge metode koje se koriste kod ispiranja mozga usavršavale su se stoljećima i u Cranmerovo doba već su bile dobro razvijene. Nesigurnost kao psihološko oružje; izloženost skupini ljudi koji žele preobratiti žrtvu na svoja uvjerenja; udaljavanje žrtve od prijašnje sredine i od svake mogućnosti da potvrdi stara uvjerenja, primjerice u razgovoru s prijateljima; prijetnja smrću, tjelesnom boli ili jednim i drugim; osamljnost, nedostatak privatnosti i žrtvin osjećaj da ne može upravljati vlastitom sudbinom - svime time su se sasvim smišljeno služili svećenici zaduženi za Thomasa Cranmera.
Situacija u kineskim logorima za preodgoj, na suprotnoj strani svijeta i četiri stoljeća poslije, bila je vrlo slična. Zatvorenici su bili odsječeni od doma i od prijatelja, katkada izolirani i od drugih zatvorenika, katkada pod prijetnjom smrću ili fizičkim maltretiranjem. Cesto im je vlastita sudbina bila nejasna, kao što je bila i Cranmeru većinu vremena što ga je proveo u zatočeništvu. Pojedince bi obično smještali u skupinu "vjernika" i podvrgavali dugotrajnim raspravama, zahtijevajući od njih da detaljno kritiziraju sebe i ostale članove skupine. Cilj toga kritiziranja, koje su trpjeli i kineski građani, a ne samo ratni zarobljenici, bio je "iznošenje političkih i ideoloških stajališta" te "prevladavanje pogrešnih misli, ispravljanje različitih ideoloških pogrešaka, podizanje partijske svijesti kod članova Partije te pomaganje drugovima."15 Dnevnici, ako su ih zatvorenici trebali voditi, bili su javni dokumenti: pregledavali su se na satancima kako bi se procijenio ideološki napredak; skučeni životni uvjeti posve su onemogućavali privatnost. I konačno, kao što su naglasili mnogi istraživači, samo beskrajno ponavljanje jednih te istih stvari otupljivalo je um onih koji su prolazili kroz reformiranje. Satima i satima svakoga dana, katkada mjesecima ili čak godinama, partijski je aparat kroz predavanja, postere, emisije ili grupne rasprave, neprestano prenosio svoje ideološke poruke. Cista je iscrpljenost nedvojbeno doprinosila psihološkoj predaji žrtava. Zacijelo je i Cranmer u svojim dugim i zamornim verbalnim duelima s katoličkim teolozima osjećao jednaku iscrpljenost.
Žrtve i njihova okolina Čovjek nije samotno biće. Bertrand Russell, Povijest zapadne filozofije
Jedan od očiglednih zaključaka koji se mogu izvesti iz literature o ispiranju mozga jest da je ono, kada se tumači kao proces - opaka i zastrašujuća čarolija koja slobodne građane pretvara u zombije - u biti društveni proces koji zahtijeva barem dvoje sudionika. Ljudski mozak neprestano se mijenja pod utjecajem signala iz svijeta koji nas okružuje, ali opažanje ptičjeg pjeva, mirisa svježeg kruha ili zvuka automobila u prolazu ne nazivamo "ispiranjem mozga". Za taj izraz treba nam jedan
ili više faktora prisilnog utjecaja, a što god se događa prilikom ispiranja mozga, kao i prilikom bilo kojeg oblika uvjeravanja, podrazumijeva društvenu interakciju između onoga koji provodi ispiranje mozga i njegove žrtve. Budući da mi ljudi do danas nismo bili u stanju izravno mijenjati tuđi mozak (osim primitivnim metodama koje uključuju noževe, metke, lijekove i poneku lobotomiju),16 morali smo se oslanjati na neizravne metode: mijenjati signale koje mozak prima. To je moguće učiniti samo tako da se manipulira fizičkom ili društvenom okolinom žrtve. Mijenjanje tuđe sredine nešto je što svi mi radimo: svi smo mi vršitelji utjecaja - no pritom postoje različiti stupnjevi. Ispiranje mozga je krajnost. Onaj koji ga provodi želi steći potpunu kontrolu nad svijetom svoje žrtve kako bi s vremenom mogao kontrolirati i njezin um. Za ljude koji slijede san o kontroli vjerojatnije je da će pribjeći ekstremnim metodama uvjeravanja protivno volji žrtve. Isto vrijedi i za države. Prve opisujemo kao psihopatske ličnosti, druge kao totalitarne, no oni imaju mnogo zajedničkih značajki. I jedni i drugi skloni su apsolutnim pojmovima i crno-bijelom poimanju svijeta; i jedni i drugi priklanjaju se nauku da cilj opravdava sredstvo te pokazuju poguban prezir prema svojim žrtvama. Sam izraz "ispiranje mozga" potekao je iz jednog totalitarnog režima, a zahvaljujući totalističkim pojedincima, kao što ćemo vidjeti u drugom poglavlju, kad budemo govorili o kultovima, taj je izraz ušao u široku primjenu. Pa kako to totalitarni režimi, ili pojedinci, nastoje ostvariti svoje snove o kontroli? Kad je riječ o državama, Robert Lifton17 identificira osam psiholoških tema karakterističnih za reformu uma i, tvrdi on, totalitarne ideologije općenito (vidi Tablicu l). 1 8 Kontrola miljea je pokušaj da se uspostavi dominacija "ne samo nad komunikacijom pojedinca s vanjskim svijetom (svim onim što vidi i čuje, čita i piše, doživljava i izražava), nego i - prodiranjem u njegov unutarnji život - nad onim o čemu možemo govoriti kao o njegovoj komunikaciji sa samim sobom". Mistična manipulacija podrazumijeva manipuliranje osobom kako bi se "izazvali specifični obrasci ponašanja i emocija, tako da se čini kako su se isti pojavili spontano, unutar same sredine. Mistična manipulacija često se poziva na neku višu svrhu ili natprirodni autoritet: sudbinu, povijest, Boga, predodređenost, božanski
ili polubožanski status organizacije koja vrši kontrolu u ime nekog natprirodnog autoriteta. Tu je zatim zahtjev za čistoćom, koji proizlazi iz binarnih opozicija neodvojivih od totalističke misli: partija/ne-partija; komunist/imperijalist; osoba/ne-osoba; dobar/zao. Baš kao što u Životinjskoj farmi Georgea Orwella krilatica "četiri noge dobre, dvije noge loše" životinjama postaje vodeće "bitno načelo", tako u drugim ideologijama stereotipni dualizam dobra i zla vodi do destruktivnog (i nerealnog) zahtjeva da elemente izvan odabrane sfere treba eliminirati, kako ne bi kontaminirali one koji su spašeni. Četvrta Liftonova tema je kult ispovijedi - uskraćivanje privatnosti pojedinca i veličanje ispovijedi koja je sama sebi svrha i koja služi kao sredstvo izrabljivanja i kontrole, a ne utjehe. Nadalje navodi sveto znanje, koje poput mistične manipulacije uključuje moralnu/duhovnu mistiku, koja se u ovom slučaju primjenjuje na temeljne postavke ideologije. Kao sveto znanje, te se postavke smatraju moralno neupitnima - sam čin preispitivanja može preispitivača pretvoriti u "ne-osobu" - i znanstveno točnima; "na taj način temeljna moralna vizija postaje temeljno znanje". Opterećivanje jezika je proces otupljivanja uma kojim se "najdalekosežniji i najsloženiji ljudski problemi sažimaju u kratke, krajnje pojednostavljene fraze koje djeluju neupitno, koje se lako pamte i lako izražavaju", a čiji je cilj suzbiti neovisno razmišljanje. Ti "klišeji za dokidanje misli" impliciraju jedinstvo skupine, nadzor Partije nad jezikom i, na kraju, nad čovjekovim mislima. Na kraju, Lifton navodi još dvije karakteristike totalističkih režima: prvenstvo doktrine pred osobom - ideju da je doktrina istinitija i stvarnija od bilo čega što proživljava pojedinac - i krojenje sudbine: pravo Partije, koje joj prema njezinu uvjerenju pripada, da odlučuje o sudbini ne samo svojih pristalica, nego i ne-ljudi izvan svog područja utjecaja. To pravo proistječe iz uvjerenja Partije da postoji samo jedan put do istine - "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni" (Ivan 14:6) - da ona jedina poznaje taj put i da lažne puteve treba eliminirati. Poput mnogih varijanti kršćanstva (uz iznimku kalvinizma, koji vjeruje u predestinaciju) reforma uma vjerovala je da je ne-osobu moguće preobratiti u osobu. Stoga u načelu nije polazila od pretpostavke da treba uništiti ne samo lažne puteve nego i pojedince koji te puteve slijede. U tome se razlikovala od nekih drugih ideologija, medu kojima je najozloglašeniji nacizam: kao što
je konstatirao povjesničar Daniel Goldhagen,19 jedan od najotrovnijih elemenata nacističke ideologije bilo je vjerovanje da su Zidovi, zbog svoje biologije, neiskupljivi. Tablica i. Osam totalističkih tema Roberta Liftona l.
Kontrola miljea
Kontrola k o m u n i k a c i j e p o j e d i n c a s v a n j s k i m s v i j e t o m , stoga i n j e g o v a p o i m a n j a stvarnosti.
2.
Mistična manipulacija
Izazivanje određenih obrazaca ponašanja i e m o c i j a tako d a s e d o i m a j u s p o n t a n i m .
3-
Zahtjev za čistoćom
Vjerovanje da elemente izvan odabrane s k u p i n e treba eliminirati kako ne bi onečistili um pripadnika skupine.
4-
Kult i s p o v i j e d a n j a
Inzistiranje na i s p o v i j e d a n j u kako bi se pravo p o j e d i n c a n a privatnost s v e l o n a m i n i m u m .
5-
Sveto znanje
P o i m a n j e t e m e l j n i h i d e o l o š k i h d o g m i kao m o r a l n o n e u p i t n i h i z n a n s t v e n o t o č n i h , č i m e se p o v e ć a v a n j i h o v prividni autoritet.
6.
Opterećivanje jezika
S a ž i m a n j e s l o ž e n i h ideja u kratke fraze n e u p i t n o g p r i z v u k a , "klišeje z a d o k i d a n j e misli."
7-
Prvenstvo doktrine
Ideja da je d o g m a istinitija i stvarnija od bilo čega što pred o s o b o m proživljava p o j e d i n a c .
8.
Krojenje s u d b i n e
Pravo da se kontrolira kvaliteta ž i v o t a i krajnja s u d b i n a , kako p r i p a d n i k a s k u p i n e , tako i o n i h koji to nisu.
Analiza slučaja: velečasni Luca Lifton svojih osam tema jasno ilustrira kad govori o slučaju velečasnog Francisa Luce, talijanskog svećenika koji je već nekoliko godina živio u Kini kada su ga uhitili i podvrgnuli reformiranju uma. Luca se našao u svijetu koji je bio u svakom smislu kontroliran, u kojem je komunistička doktrina bila nedodirljivo pozitivna, a zapadni imperijalizam stereotipno
negativan. Njegova sudbina našla se u rukama ljudi koji su zahtijevali od njega da se očisti od svake nepoželjne misli. Lifton detaljno opisuje njegov slučaj; ja ću ga sažeti u nekoliko glavnih točaka. Velečasni Luca bio je svjestan da bi ga mogli uhititi - zbog njegova prijateljstva s drugim svećenikom, velečasnim C., koji je sudjelovao u antikomunističkim aktivnostima - i unaprijed je planirao svoju obranu. Za vrijeme prvog ispitivanja bio je prkosan i kritizirao je svoje tamničare. Oni su odgovorili tako što su ga počeli lišavati sna i nanositi mu fizičku bol. Ispitivali su ga noću, dok su mu ruke bile u lisicama, a noge lancima vezane za utege od deset kilograma. Bio je prisiljen sjediti uspravno na podu, ispruženih nogu; kada više ne bi mogao izdržati u tom položaju, "naslonio bi se, a tada bi mu težina pala na zglavke okovane na leđima. Kada više nije mogao podnositi bol od tog neugodnog položaja i lisica koje su mu se usijecale u kožu, prvi put je počeo pomišljati na predaju i kompromis." Kada ga nisu ispitivali, boravio je u tijesnoj, goloj ćeliji zajedno s drugim zatvorenicima, odabranima zbog njihove pokornosti. Rečeno im je da će njihova pomoć u reformiranju Lucina uma ubrzati njihovo oslobađanje. Njihova dužnost, koju su zdušno obavljali satima bez prekida, bila je da ga zasipaju bujicom pitanja i optužaba zbog njegovih aktivnosti i uvjerenja, zahtijevajući od njega priznanje i oštro kritizirajući svaku njegovu riječ. Prisiljavali su ga da stoji sve dok mu noge nisu otekle i inficirale se, i gotovo neprestano su ga držali budnim (jednom prilikom dopustili su mu da spava nakon što se onesvijestio). Izdržao je tako mjesec dana, a za to vrijeme izrekao je nekoliko potpuno lažnih priznanja i postao tako zbunjen da se uz velike teškoće mogao sjetiti što je priznao. "Bio bih rekao gotovo sve što su od mene tražili", ispričao je kasnije Liftonu kako mu je bilo kad je došao do te točke." Nakon mjesec dana, sudac je naredio da se Luci skinu okovi i dopustio mu da odspava dva dana, izrazivši nadu da će mu to pomoći da smisli bolje priznanje. Kada nije to učinio, tako su ga strahovito tukli po leđima da je ostao fizički bespomoćan. Liječnik koji ga je pregledao rekao mu je da mu je kralješnica slomljena, ali da će s vremenom zacijeliti. Ostali zatvorenici iz ćelije ponašali su se, blago rečeno, bešćutno. Premda je s vremenom primio liječničku pomoć zbog dekubitusa, prošlo je više od godinu dana dok nije ponovno prohodao.
Za to vrijeme, neprestano kritiziranje i psihološko maltretiranje, koje je bilo jenjalo neposredno nakon što je ozlijeđen, ponovno se nastavilo, a njegova izvorna priznanja su odbačena. Naposljetku se odlučio za jedini izlaz kojeg se mogao sjetiti: stvarne događaje prikazao je tako da su ga teretili više nego što je to zapravo bio slučaj. To pretjerivanje njegovi su tamničari dočekali s odobravanjem i poticali su ga da sve više i više piše o sebi. Zatvorenike koji su dotad s njim dijelili ćeliju zamijenili su novima, a stari režim psihološkog maltretiranja ustupio je mjesto psihološkom pritisku da prizna svaku "lošu misao", a naročito da osudi Katoličku crkvu, što je Luca dotad odbijao učiniti. Počeo je izmišljati "loše misli", izražavajući, primjerice, naklonost prema američkom predsjedniku Harryju Trumanu, koju nikada nije osjećao. Rezultat je bio dobrohotnije ponašanje njegovih ispitivača, koje se izmjenjivalo s neprestanim kritiziranjem ponašanja Crkve. To je za Lucu bilo psihičko mučenje, ali "sve je više gušio bilo kakav unutarnji protest i počeo se izražavati oprezno i, kad je god bilo moguće, na način sukladan s komunističkim stajalištem." Usto, nastavio je prepravljati svoje priznanje. Nagradili su ga nešto slobodnijim režimom i nadom u oslobođenje, ali očekivali su još i da napiše pismo u kojem se odriče svojih prijašnjih aktivnosti, te da pomogne novim zatvorenicima da priznaju. Učinio je što su od njega tražili, a nakon svega su ga fotografirali, snimili kako naglas čita svoje priznanje, oslobodili ga i protjerali iz Kine, tri i pol godine nakon što su ga zatvorili. Bio je slab i posramljen, trudio se shvatiti sve ono što je propatio. Bio je kritičniji nego prije prema misiji Katoličke crkve u Kini, žaleći za životom koji je nekoć ondje vodio i svjestan da je prošao kroz važnu osobnu preobrazbu. Velečasnom Luci iskustvo reformiranja uma proširilo je vidike. Premda ne bez duboke nelagode, bio je u stanju prihvatiti i integrirati velik dio komunističkih kritika na račun njegove voljene Katoličke crkve - primjerice da su svećenici živjeli razmjerno raskošno, te da su se u nekim slučajevima čak upuštali u sukob s komunistima. Postigao je to najvećim dijelom tako što je izoštrio razliku između svojih temeljnih vjerskih načela, koja su preživjela reformiranje uma, i ponašanja Crkve i njezinih svećenika, koji iz svega nisu izašli potpuno čisti. Njegova tolerantnost prema novim idejama omogućila je njegovom umu da se promijeni, ali ne i slomi, izvrgnut šoku reformiranja, tako da je uspio
na kraju izaći relativno netaknut. Kao što pokazuje analiza sljedećeg slučaja, nisu sve žrtve reformiranja uma bile te sreće.
Analiza slučaja: velečasni Simon Velečasni Simon bio je katolički svećenik koji je već dvadeset godina živio u Kini, gdje je predavao prirodne znanosti, kad su ga uhitili i podvrgnuli reformiranju uma.20 Otvoreno je kritizirao komunizam i isprva je bio krajnje prkosan na ispitivanjima. No duboko je volio Kinu i užasavao se pomisli da bi je morao napustiti. Isto tako, bio je vrlo savjestan, zbog čega je je bio sklon osjećati krivnju zbog događaja koje bi drugi smatrali beznačajnima - primjerice zbog razgovora s američkim vojnim obavještajcem. Usto, zatvorsko okruženje omogućilo mu je da živi među Kinezima na način koji je prije toga smatrao nedostižnim. Kombinacija snažnih pozitivnih i negativnih emocija bila je prejaka - i postigla je cilj. Shvativši da bi se priznanjem grijeha protiv komunista mogao osloboditi osjećaja krivnje i na neki način se približiti Kini koju je obožavao, pokorio se. Za razliku od velečasnog Luce, pokoravanje velečasnog Simona bilo je sve samo ne površno. Nakon oslobođenja, u razgovoru s Robertom Liftonom, bio je žestoko kritičan prema svojim katoličkim kolegama zbog njihovih antikomunističkih "izvrtanja". Također je poricao da je u zatvoru trpio nasilje (unatoč izvještajima drugih zatvorenika) i s velikim žarom je hvalio komunizam. Kao i velečasni Luca, velečasni Simon zadržao je svoja najdublja vjerska načela. Za razliku od velečasnog Luce, žalostilo ga je to što komunisti vjeruju kako jedan čovjek ne može istodobno biti komunist i katolik. Također je vjerovao da katoličanstvo može mnogo naučiti od komunističkih metoda. Ne treba ni govoriti da su njegovi bivši kolege bili zgranuti njegovim idejama. Ipak su ga primili natrag, nadajući se da će se s vremenom vratiti svojim starim uvjerenjima. Čini se da je ta nada bila previše optimistična - velečasni Simon razgovarao je s Liftonom tri i pol godine nakon što je prošao iskustvo reformiranja uma i u to vrijeme njegova privrženost komunizmu nije pokazivala znakove slabljenja. Usporedba ovih dviju priča pokazuje kako razlike u osobnosti mogu utjecati na podložnost neke osobe ispiranju mozga. I velečasni Luca i
velečasni Simon bili su duboko religiozni, visokoobrazovani ljudi koji su voljeli Kinu i Kineze. No velečasni Simon bio je kao osoba emotivniji i manje fleksibilan: Robert Lifton opisuje napetog, ljutitog muškarca, sklonog snažnim osjećajima, koji često razmišlja u okviru "sve ili ništa". To su bile slabosti koje je tako dobro iskoristila reforma uma. Posljednji primjer kojim sam odlučila ilustrirati ispiranje mozga izmišljen je. Dolazi iz knjige napisane 1948., dvije godine prije nego što je taj izraz službeno ušao u engleski jezik. Pa ipak, postala je poznata na cijelom engleskom govornom području kao briljantan roman i zastrašujuće upozorenje na opasnosti totalitarizma. Ispripovijedana u trećem licu, ova priča izbjegava problem nepouzdane naracije koji je prisutan kada ispiranje mozga opisuju žrtve ili američki propagandisti koji su ih promatrali. Teško da ćete igdje drugdje naći bolji opis.
Analiza slučaja: 1984. Osamljeni Orwellov protagonist Winston Smith živi u svijetu kojim dominiraju tri zaraćene supersile: Oceanija, Eurazija i Orijentazija. Njegov dom, nekadašnji London, nalazi se u Oceaniji, a on radi za niže razine totalitarne vladajuće Partije. Njegov posao je falsificiranje podataka iz prošlosti, tako da se partijska politika, čak i onda kada izravno proturječi prijašnjoj politici, doima kao da je cijelo vrijeme bila dosljedna. On sudjeluje u divovskome naporu da se kontrolira sama povijest, a to je potrebno zato što Partija samu sebe predstavlja nepogrešivom: "[nikada se] ne smije priznati ni jedna izmjena u partijskoj dogmi i političkom savezništvu. Mijenjati mišljenje, pa čak i vlastitu politiku, predstavlja priznanje slabosti."21 Ali Partija se ne ograničava samo na manipuliranje povijesti. Liftonovih osam tema (vidi tablicu 1) očito se i tu mogu primijeniti; Partija je snažan primjer ideološkoga totalizma. Kontrola miljea osigurava da članovi Partije u svakom trenutku života budu podvrgnuti strogom discipliniranju. Svaki dom ima "telekran" na kojem se preko kanala pod partijskom kontrolom emitiraju sve informacije o vanjskom svijetu. Taj kanal je dvosmjeran i funkcionira kao potencijalni špijunski portal u službi vlasti. Misaona policija može u bilo kojem trenutku gledati bilo čiji telekran. Potiču se redovite provale masovnih emo-
cija (Dvominutna mržnja), kada se režirana histerija mržnje i straha usmjerava protiv partijskih neprijatelja. "Od člana Partije se očekuje da nema osobnih osjećaja i da neprekidno živi u oduševljenju. Očekuje se da gori u neprekidnom žaru mržnje prema stranim neprijateljima i domaćim izdajnicima, u stalnom trijumfu zbog pobjeda i u stalnom samoponiženju pred snagom i mudrošću Partije. Zlovolja koju stvara njegov prazan i nezadovoljavajući život namjerno se usmjeruje na van i raspršuje uz pomoć takvih doskočica kao što je Dvominutna mržnja, a razmišljanja koja bi u njemu mogla pobuditi kakav skeptički ili buntovnički stav unaprijed se ubijaju u njemu rano stečenom unutarnjom disciplinom." U namještenim događajima poput Dvominutne mržnje očituje se planirana "spontanost", karakteristična za mističnu manipulaciju i mahnito samokažnjavanje kao element kulta ispovijedi. U međuvremenu, zahtjev za čistoćom odjekuje cijelom 1984. Winstonova zadaća je pročišćavanje povijesti. Partija glorificira svog vodu, Velikog Brata, i njegovo sveto znanje ne može se dovoditi u pitanje. Čak i kada doktrine od danas na sutra proturječe same sebi, još uvijek imaju prednost pred osobnim iskustvom. Winstonov posao tako zahtijeva od njega da prihvati, pa čak i potkrepljuje, učenje da je Oceanija u ratu s Eurazijom i da je oduvijek bila u ratu s Eurazijom, iako se on sjeća vremena kada je Orijentazija bila neprijatelj. Usto, Partija nedvojbeno kroji sudbinu određujući tko ima pravo na život ili smrt. Winston je pobunjenik kojega progone uspomene. Iz svoje pobunjeničke perspektive opisuje procese kojima Partija kontrolira misli. Jedan od takvih procesa je modifikacija jezika. Partija postupno uvodi Novozbor, reduciranu verziju engleskog jezika u kojem "opasne" riječi kao što je "sloboda" više ne postoje. Zamisao je da će bez riječi kojima se mogu izraziti određeni pojmovi, sami pojmovi izblijediti i nestati: ''Svrha novozbora nije da proširi, nego da suzi opseg mišljenja." One riječi koje preostaju ideološki su opterećene značenjem, što je jasan primjer Liftonovih klišeja za dokidanje misli. No stvarna snaga i užas Partije leži u nesigurnosti. Winston nikada ne zna tko je na njegovoj strani - svatko je potencijalni potkazivač. Sto je još gore, ne postoje zakoni, pa ništa nije, strogo uzevši, protuzakonito; ipak, svako odstupanje od ideologije može biti kažnjeno, a kazna se
sastoji od odstranjivanja - ljudi jednostavno nestanu. Nitko ne zna što jest a što nije opasno, tko su pripadnici Misaone policije, niti kako se obraniti od lažnih optužaba - tako da svi žive u neprestanom strahu i, budući da Partija kontrolira sve informacije, u krajnjem neznanju. Winston, koji se maglovito sjeća da je nekoć bilo drugačije, čezne za prijateljem, nekim s kim bi mogao razgovarati, nekim tko će ga razumjeti. To je samo po sebi misaoni zločin, a ta ga spoznanja tjera na sve neopreznije ponašanje. Nakon nekog vremena vlasti ga ščepaju. Winstona muče, slamaju i "preodgajaju". S mržnje i straha prema Velikom Bratu, on se preobraća na ljubav. Ali to je dobro, sve je u najboljem redu, borba je završila. Pobijedio je samoga sebe. On voli Velikog Brata. Orwell, 1984.
Ispiranje mozga kao proces Orwellova spartanska proza uvodi nas u svjetove, kako žrtava metoda prisila, tako i onih koji ih primjenjuju. On ilustrira svrhovitost Partijskih metoda kontrole, kognitivnu razliku između Winstonovih uvjerenja prije i poslije njegova preobraćenja, te razmjerno kratko vremensko razdoblje u kojem dolazi do preobraćenja. Jasno je da je Winston izložen sili, snažnim emocijama, ponavljanju, te psihološkoj i fizičkoj torturi, kao što je to bio slučaj sa Cranmerom, Patty Hearst i svećenicima Lučom i Simonom. Winstonova muka kulminira "najgorom stvari na svijetu", kada ga odvedu u danas legendarnu Sobu 101 i zaprijete mu ostvarenjem njegova najvećeg straha. Za Winstona to je pomisao da će mu štakor izjesti lice - i to je ono što ga navodi da se potpuno pokori. Komunističko reformiranje uma također je uključivalo velik emocionalni pritisak. Kineski studenti poslani na sveučilište za preodgoj našli bi se u skupini u kojoj se disidentska misao neprestano napadala. Svaki oblik ponašanja u svakom trenutku se mogao naći pod kritikom drugih studenata, a samokritika, jedan od ključnih aspekata reforme uma, neprestano se poticala. Nije bilo privatnosti; predavanja su često trajala satima, a tijekom dugih dana obuke koji su se sastojali uglavnom
od predavanja i seansi samokritiziranja, emocije su znale doći do usijanja. Jedan bivši student kojega je Hunter intervjuirao spomenuo je visoku stopu samoubojstava na učilištima za reformiranje uma. Lifton, koji je razgovarao sa četrdesetero Kineza i zapadnjaka koji su prošli reformiranje uma, potanko opisuje učestale prijetnje i fizičko mučenje kojima su im nastojali slomiti otpor. On ih opisuje slično kao i Orwell, kao što pokazuje slučaj velečasnog Luce. 1984. ilustrira i neke karakteristike koje navode ljude da nešto proglase ispiranjem mozga, a ne samo uvjeravanjem. Kao prvo, vrstu uvjerenja koja je prihvatila navodna žrtva. Osim što su uglavnom vrlo različita od prijašnjih, mogu biti u neskladu sa stvarnošću, s većinom drugih uvjerenja, ili čak štetna za žrtvu (recimo, kada su pripadnici neke vjere izloženi progonu). Partija stvara vlastitu stvarnost, koja može imati malo ili nimalo veze s onim što se doista događa u svijetu. To je jasno prikazano u 1984. kroz opise besmislenih kvota, pobjeda koje nikamo nisu odvele i beskonačnog rata protiv neprijatelja koji se proizvoljno izmjenjuju. Druga karakteristika žrtava navodnog ispiranja mozga je njihova emocionalnost. Mogu zvučati nesuvislo u komunikaciji s rođacima ili nepoznatim ljudima, ili mogu reagirati izrazito neprijateljski na svaki pokušaj preispitivanja njihovih novih uvjerenja. Na kraju knjige, Winston se sjeća svojih prijašnjih stavova kao "okrutnog, nepotrebnog nesporazuma!", a sebe kao "tvrdoglavog" i "samovoljnog". Edward Hunter navodi citat iz komunističke propagandne drame u kojoj jedan student ljutito izjavljuje: "Nisam mogao vidjeti ubojitu oštricu iza maske američkih učitelja i profesora; nisam mogao čuti topove i bombe iza njihovih glazbenih filmova. Sada temeljito poznajem i razumijem cijelu situaciju."22 Promjena u ponašanju može se doimati tako ekstremnom da se, primjerice, rodbina pripadnika kultova, često žali kako taj član njihove obitelji "jednostavno više nije ista osoba". Winston se na kraju 1984. svakako doima kao osoba bitno drukčija od od nemirnog protagonista kakav je bio ranije u knjizi. Vatra koja ga je držala u danima otpora ugasila se; njegovi interesi sveli su se na banalnosti svakodnevnog života. Nestali su istina, sjećanje i povijest; njihovo mjesto zauzeo je vječni telekran i visina računa u kavani.
Ispiranje mozga kao ideja Zar je čovjeku uvijek kao u naše dane, pred očima bio svijet [...] u kojem se ljubav prema redu miješa s tiranskom sklonošću? De Tocqueville, O demokraciji u Americi
Pojam "ispiranje mozga" često služi kao jedino preostalo rješenje. No pojavom nekih novih tumačenja umanjuje se potreba za takvim konceptima, a termin "ispiranje mozga" postaje sve suvišniji. U ostatku knjige razmotrit ćemo nekoliko alternativnih objašnjenja za različite situacije koje su se u razdoblju otkada je izraz skovan etiketirale kao "ispiranje mozga". Vidjet ćemo da psihologija - osobito socijalna psihologija - i neuroznanost mogu pružiti značajan uvid u to kako ljudi utječu jedan na drugoga, počevši od usputnih, kratkotrajnih utjecaja koje na njih imaju svakodnevni razgovori, pa do posljedica mučenja i prisile koje im zauvijek promijene život. Analize pojedinih slučajeva nisu ponudile nikakve dokaze o postojanju "čarobnog" procesa zvanog "ispiranje mozga", iako su mnogi (uključujući vladu Sjedinjenih Država) potrošili mnogo vremena i novca tragajući za takvim procesom. Umjesto toga, studije upućuju na zaključak da je ispiranje mozga, kao proces, najbolje smatrati zbirnom imenicom za različite metode utjecaja na um neke osobe bez njezina pristanka, a koje suvremena znanost sve bolje razumije. Postoji, međutim, još jedan aspekt ispiranja mozga za koji su takva tumačenja irelevantna - njegova konceptualna priroda potencijalne totalitarne prijetnje. Tu se opet vraćamo Orwellu. Za vrijeme Winstonove agonije preobraćenja, njegov mučitelj O'Brien iznosi konačnu i izrazito evangeličku konstataciju o povezanosti ispiranja mozga i totalitarizma: Kad nam se konačno predaš, to mora biti tvojom vlastitom slobodnom voljom. Mi ne uništavamo heretika zato što nam se odupire; sve dok se odupire, mi ga ne uništavamo. Mi ga obraćamo, osvajamo njegovu dušu, preoblikujemo ga. Istjerujemo iz njega sve zlo i sve iluzije, privodimo ga našoj strani, ne samo prividno, nego istinski, dušom i tijelom. Prije nego što ga ubijemo, pretvaramo ga u našeg
čovjeka. Mi ne možemo dopustiti da igdje na svijetu živi pogrešna misao, ma kako bila potajna ili nemoćna. Orwell, 1984.
Ta izjava, koja jezovito podsjeća na ono što se dogodilo Thomasu Cranmeru, krajnja je totalitaristička fantazija: ne samo ponašanje, nego i svaka pojedina misao u svakom pojedinom mozgu na cijelome svijetu prilagodava se jednom jedinom ideološkom formatu. To je glad čovjeka da postane istinski nadčovjek, ne da postane Bog pun ljubavi kojeg štuju kršćani niti milostivi Alah kojeg slave muslimani, nego Bog - ludi diktator. To je zahtjev za savršenstvom koji guši svaku mogućnost slobode, promjene ili skretanja sa zadanog puta. Osim potpunog uništenja, teško je zamisliti užasniju koncepciju od ove, koja u sebi ima nešto od čega čovjeka hvata jeza i što nije prisutno u pojmu pukog uništenja.
Sažetak i zaključci Demistificiranje ispiranja mozga, tog ekstremnog procesa promjene, može možda poslužiti da se istakne mnogo toga o načinu na koji funkcionira običan ljudski um. Naime, faktori koji se mogu kombinirati tako da nasilno prouzroče takvu naglu promjenu možda su isti oni koji zapravo i formiraju naš karakter, samo što se pritom drugačije kombiniraju, djeluju tijekom dugog razdoblja i mi ih nismo svjesni. To bi nas moglo natjerati da umjesto fasade preispitamo temelje. Denise Winn, The Manipulated Mind
U ovom poglavlju predstavili smo pojam ispiranja mozga i istražili njegovu povijest u funkciji pogrde, jedinog preostalog objašnjenja, opisa jednoga ili više procesa i opasne ideje. U kasnijim poglavljima postavit ćemo pitanje je li ova vrhunska totalitaristička fantazija ikada bila ostvarena. Pitat ćemo i bi li se ikada mogla ostvariti. Nadalje, razmotrit ćemo samu ideju ispiranja mozga, ljudski san o totalnoj kontroli. Sto ta ideja govori o nama i našoj slobodnoj volji? I kako možemo umanjiti stravične posljedice do kojih dolazi kada ljudi pokušaju ostvariti taj san?
Poglavlje drugo
Bog ili skupina? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? (Rimljanima 8:31)
Još od pedesetih godina, otkada je prvi put formalno utvrđen, koncept ispiranja mozga proveo je velik dio svoga života na rubovima popularne kulture. Vrebao je u filmovima i trilerima, izložen sve snažnijem preziru akademskih krugova, a u javnosti se spominjao obično kao reakcija na neke ekstremne traume, kao jedino moguće objašnjenje neke naizgled neobjašnjive pojave. Takve traume nisu slučajne; uzrokuje ih jedna ili više osoba, obično vodenih političkim ili vjerskim motivima. U ovom poglavlju zapitat ću se što je to u takvim motivima, te u društvenim i psihološkim kontekstima u kakvima prosperiraju, što ih čini tako opasnima.
Kleta moć Kad je o Zapadu riječ, najgora takva trauma novijeg doba dogodila se u Sjedinjenim Američkim Državama, 11. rujna 2001., kada se mlažnjak pun putnika zabio u jedan od dva nebodera Svjetskog trgovačkog centra u New Yorku. Prvih nekoliko minuta svijet je pretpostavljao da se dogodila strašna nesreća - sve dok još jedan zrakoplov nije pogodio i drugi neboder. Treći je pogodio Pentagon, a četvrti je oboren u Pennsylvaniji u trenutku kada su putnici, nakon što su putem mobilnih telefona čuli za ranije napade, pokušali svladati otmičare. Oba su se
tornja Svjetskog trgovačkog centra srušila, a konačna bilanca poginulih popela se na nekoliko tisuća. Oni koji su, poput mene, čuli za priču i gledali kako se uživo razvija na televiziji neće lako zaboraviti kako je reporterima glas drhtao od nevjerice dok su nastojali shvatiti to što vide. Na ljudima koji su osobno proživjeli taj dogadaj, kao i na cijelom američkom narodu, 11. rujna ostavio je strahovite ožiljke. U prvim danima nakon tragedije, osim potrage za tijelima žrtava i nekim koga će okriviti, neki su glasovi opisali dogadaje od 11. rujna kao jedinstveno zao čin. Ali jasno, kao što su neki odmah potom istaknuli, to nije bilo tako. Ne samo da se već bio dogodio pokušaj napada na Svjetski trgovački centar (povezan s Al-Qaidom, istom radikalnom islamističkom skupinom koju će okriviti za 11. rujna), nego je Amerika već ranije iskusila terorizam na vlastitom tlu i to od ruke vlastitih građana. Dana 19. travnja 1995. Timothy McVeigh je iz političkih motiva aktivirao eksploziv u vladinoj zgradi u Oklahomi, usmrtivši pritom 168 zaposlenika i građana i ranivši njih više od 500. A sam McVeighov napad bio je tek posljednji u genealogiji terorističkih događaja motiviranih političkim i/ili religijskim razlozima, genealogiji koja obuhvaća cijeli svijet i seže u prošlost mnogo dalje od 1950. godine. Otkada se taj izraz pojavio, elementi iz tog mračnog niza uvijek su iznova poticali rasprave o ispiranju mozga; ni 11. rujna nije bio iznimka.
Religija i politika Ono što ga iskupljuje isključivo je ideja [...] kao i nesebično vjerovanje u tu ideju - nešto što se dade uspostaviti, i čemu se može klanjati, i prinijeti žrtvu... Joseph Conrad, Srce tame
Na postreformacijskom Zapadu religija i politika težile su sve većem razdvajanju (barem u načelu), kao što je sadržano, primjerice, u Ustavu Sjedinjenih Država i u francuskoj politici odvajanja Crkve i države.1 Ali, kao što pokazuje Al-Qaida, u mnogim zemljama to nije slučaj. Ta disparatna organizacija, na čijem čelu se nalazi bogati saudijski disident Osama bin Laden, opisuje se kao "radikalno islamistička", no osim što
ima za cilj širenje svoje verzije islama, ona također otvoreno zastupa političke ciljeve vezane za ograničavanje zapadnjačke, osobito američke, hegemonije. Na primjer, bin Ladenov cilj uklanjanja američkih trupa iz Saudijske Arabije politički je cilj, barem djelomično motiviran vjerskim razlozima, budući da se smatra da Amerikanci profaniraju sveto tlo. Politika i religija tako su čvrsto isprepletene u tom, kao i u mnogim drugim sukobima, da ih postaje nemoguće razdvojiti. Sekularni komentatori u Britaniji, naviknuti na religiju znatno otupljene oštrice, često zapažaju neobičnu žestinu vjerskih sukoba. Pa ipak, moglo bi se raspravljati o tome treba li za to kriviti isključivo religiju. Čak i razdvajanje religijskih od drugih motiva može biti teško. Na primjer, u slučaju Sjeverne Irske, koji se još uvijek često navodi kao primjer arhetipskog vjerskog sukoba, dvije glavne zajednice razdvojene su složenim skupom motivirajućih sila koji uključuje preokupacije o statusu, ljudskim pravima i demokratskim obvezama, kao i neke druge, u većoj mjeri atavističke strahove jedne strane da će je ona druga ugnjetavati, preplaviti, pa čak i eliminirati. No ne može se poreći da postoje određeni motivi, uključujući religijske i političke ideale, koji mogu ljudska bića navesti da počine zastrašujuća zvjerstva. Ti motivi, premda na prvi pogled vrlo različiti - usporedite borbu za liberte u Francuskoj revoluciji sa baskijskim nacionalizmom ili borbom Al-Qaide za Alaha - ipak imaju neke zajedničke značajke. Služe se apstraktnim, dvosmislenim i vrijednostima opterećenim idejama, povezuju ih sa snažnim emocijama, a nastalu sintezu koriste kako bi opravdali ocrnjivanje svojih neistomišljenika.
Ideje I politika i religija pozivaju se na određene centralne ideje (sloboda, država, Bog) koje su tako izrazito apstraktne da ću ih nazvati "eteričnima". Eterične ideje tako su neodređene da ih različiti ljudi obično mogu tumačiti na veoma različite načine (teoretičari politike opisuju političke eterične ideje, poput slobode i jednakosti, kao "suštinski sporne").2 Zbog te neodređenosti teško ih je propitivati u racionalnoj raspravi; sudionici u takvoj debati mogli bi se zapravo naći u igri gluhih telefona. Govornici se često služe velikim riječima kako bi prikrili neostvarivost, skrivene "kvake" ili druge zamke svojih nakana i ciljeva, ili u nadi da
će pobuditi emocionalnu reakciju kod svoje publike, što će povisiti razinu njezine privrženosti njihovu planu.3 Osim što su apstraktne i neodredene, eterične ideje su i opterećene vrijednostima (više o toj temi u devetom poglavlju). Budući da im se pripisuje vrhunska važnost, one sa sobom nose golemu količinu akumuliranog emocionalnog tereta, te potiču osjećaj superiornosti u vjernicima.
Emocije I dok apstraktna narav eteričnih ideja omogućava njihovim pristalicama da izbjegavaju usredotočivanje na teškoće s njihovim ostvarivanjem (recimo, kako možemo sa sigurnošću znati što Bog želi, ili kada ćemo točno postići slobodu), ti koncepti nisu odvojeni od stvarnosti. Daleko od toga: oni stječu svoju moć time što su povezani s konkretnim, izrazito emotivnim primjerima. Ljudski mozak funkcionira tako da povezuje dva podražaja koja istovremeno percipira, a vješt govornik znat će to iskoristiti tako što će, primjerice, povezati percipiranu ili stvarnu nepravdu s nekom eteričnom idejom. Ovdje vidimo kako John Milton, nedugo nakon Engleskih građanskih ratova, povezuje donekle apstraktno pravno-političko pitanje - je li Parlament imao pravo smaknuti kralja Charlesa I. - s prizorima koji bude uspomene na rat, razaranje i krvoproliće: ... što ima naš rođeni kralj moliti, on kojega toliki svečani zavjet, korist i čast obvezuje da radi za dobrobit svog naroda; zašto bi on, prezirući zakon i parlament [...] nakon sedam godina ratovanja i ubijanja svojih najboljih podanika, sada kad je pobijeđen i zarobljen, mislio da treba izbjeći ono što se ne da osporiti, poput kakva božanstva, dok tolike tisuće palih kršćana leže u neznanim grobovima, svojim poklanim tijelima zagađujući cijelu zemlju i vapeći za odmazdom nad živima koji su ih trebali osvetiti? Milton, The Tenure of Kings and Magistrates
Posljedice Eterične ideje često su umrljane krvlju. Budući da se cijene više od ljudskoga života, one ujedno i olakšavaju procese koji vode do toga da,
kao prvo, cilj postane opravdanje za sredstvo i, drugo, da se oni koji ne prihvaćaju nadmoćnost tih ideja počnu percipirati kao da su zbog toga manje ljudi.4 Drugim riječima, eterične ideje potiču totalistički način razmišljanja koji je opisao Robert Lifton (vidi prvo poglavlje). Njili se, znači, može - a to se i prečesto čini - iskoristiti za opravdavanje terorističkih zločina. Žrtvama, ili nama koji gledamo sa strane, može se činiti nezamislivim da ljudska bića mogu jedna drugima činiti takve stvari, da mogu svjesno i mirno zabiti avion pun ljudi u neboder, dići u zrak hotel ili pogledati djetetu u oči, a onda mu prosuti mozak. Nastojeći pronaći objašnjenje, služimo se izrazima kao što su zli, sumanuti ili - ako zamišljamo neki element kontrole - ispranoga mozga. Također reagiramo neprijateljski, katkada i represivno, pretvarajući tako sebe u jasnu vanjsku prijetnju koja doprinosi jačanju emocionalne predanosti terorista. Upadljivo je da se u Engleskoj - zemlji čija slika o sebi (koja može i ne mora biti točna) odavno uključuje toleranciju i nesklonost burnim strastima - službena religija s vremenom sve više udaljavala od one evangeličke žestine kakva se povezuje s grandioznim vizijama. U tom smislu nepovjerenje prema velikim idejama Engleskoj je dobro poslužilo: posljednji ideološki sukob širokih razmjera u kojem su apstraktne religijske ideje igrale glavnu ulogu dogodio se 1688., kada se protestant Vilim Oranski sukobio s katoličkim kraljem Jamesom, vladarom Škotske i Engleske. Današnja Anglikanska crkva mnogo polaže na detalje. Djeluje rame uz rame sa socijalnim službama i vladinim inicijativama koje pružaju potporu lokalnoj zajednici, pomažući na bezbroj maštovitih načina - od toga da u siromašnim područjima otvara centre za poduku informatičkih i drugih vještina koje olakšavaju ljudima da nadu posao, do toga da svećenici posjećuju zatvore i pomažu najsiromašnijima. Rezultat? Službena engleska Crkva, kojoj mnogi spočitavaju manjak strastvenosti, čini mnogo dobra (više od mnogih svojih kritičara). Usto, u Engleskoj se iznimno rijetko dogada da netko bude ubijen zbog vjere. Ono što je rečeno o religiji vrijedi i za politiku; dok pišem ovu knjigu, Britanija je u fazi kada postoji malo bitnih ideoloških neslaganja medu glavnim političkim strujama. Čini se da su vodeći ljudi u državi manje zaokupljeni grandioznim vizijama nego složenim praktičnim problemima svakodnevnog upravljanja zemljom. Mnogi se žale, sma-
trajući da je zbog toga politka postala dosadna a građani apatični, te da ljudi, osobito mladi, nalaze druge ventile za oslobađanje energije. Je li to loše? Možda, ali kada politika postane uzbudljiva, posljedice često znaju biti krvave. Poneseni uzbuđenjem borbe za plemeniti cilj, ljudima često postaje mnogo lakše počiniti zvjerstva koja promatrače mogu navesti da kažu: "Zacijelo im je ispran mozak!" Uzmimo za primjer posljednji put kada je politika u Britaniji bila doista uzbudljiva - Građanske ratove iz sedamnaestog stoljeća, koji su odnijeli na tisuće života. Mnogi bi u svako doba radije izabrali apatiju nego takvu vrstu političkog angažmana. Nažalost, mir je tek pusti san za sve one dijelove svijeta u kojima religijski ili politički motivirane skupine ubijaju, ranjavaju i teroriziraju ljude, katkada uključujući i vlastite članove. Kako bismo pobliže ispitali procese kojima takve skupine stječu svoju (često veliku) moć, moramo razmotriti neke konkretne primjere. Odabrala sam dva svjetski poznata i arhetipska primjera kultova - u kojima su religijski i politički motivi, premda nisu bili jedina pokretačka sila, igrali značajnu ulogu. Oba su započela s plemenitim, pa čak i utopijskim idealima i oba su nastala u Sjedinjenim Državama, zemlji slobodnih i ponosnih zagovaratelja prava pojedinca; to nisu priče u kojima su krivci neki demonski "drugi" iz tuđinskih kultura. Oba su slučaja završila ubojstvom, raspadom kulta i traumom za obitelji žrtava. I jedan i drugi kult tako su dobro poznati da ću ih ovdje opisati samo u glavnim crtama. Uvelike sam se oslonila na opis Mansonove Obitelji iz knjige The Mind Manipulators Scheflina i Optona, te na Black and, White Shive Naipaula koja govori o masakru u Jonestownu.
Kultovi manjeg opsega: Obitelj Manson Charles Milles Manson imao je djetinjstvo za kakvo se često eufemistički kaže da ga je "obilježila nesreća". Taj sin šesnaestogodišnje prostitutke, koja se nije na njega obazirala ni onda kad nije bila u zatvoru, seljakao se od jednih do drugih rođaka koji su ga primali preko volje. Godine između svoje devete i trideset i druge uglavnom je proveo u popravnim domovima ili zatvorima koji su, unatoč atmosferi nasilja, njegovom životu dali strukturu koja mu je nedostajala u vanjskome svijetu. Razvio
je žilavost potrebnu za opstanak, a stekao je i neke druge vještine: bio je izvanredno vješt "društveni kameleon", to jest kod njega je ekstremno bila razvijena sposobnost koja je prisutna kod većine ljudi i koja nam omogućava da se ponašamo onako kako ljudi s kojima smo u interakciji žele da se ponašamo. (Tko od nas barem jedanput nije bio zbunjen vlastitim smjernim ponašanjem u prisutnosti šefa, ili neočekivanom kompetencijom u nekoj situaciji koja je zahtijevala kompetenciju?) Osim te interpersonalne prilagodljivosti, Manson se zainteresirao i za alternativne religije i filozofiju: okultizam, istočnjački misticizam, scijentologiju. Kada su ga, unatoč njegovim molbama da ostane u zatvoru, godine 1967. pustili na slobodu, Manson se u svojoj trideset i drugoj godini našao usred hipijevske kulture šezdesetih. Odjednom je našao ljude koji su bili spremni voljeti ga, prihvatiti ga, pozorno slušati svaku njegovu riječ (a zahvaljujući stečenim teoretskim znanjima mogao je držati dojmljiva predavanja o temama o kojima su htjeli slušati). Razumio je što ljudi oko njega žele i znao je kako im to pružiti. Ta vještina, usavršena u zatvoru, gdje je bio prisiljen naučiti kako preživjeti i držati se dalje od nevolja, omogućila mu je da brzo stekne vlast nad djecom cvijeća; njegova sposobnost da im čita misli doimala se gotovo natprirodnom. Okupivši oko sebe skupinu koja se sastojala uglavnom od žena, osnovao je Obitelj, kult posvećen slobodnoj ljubavi i bespogovornom obožavanju njegova vode. Žene koje su pristupale kultu prolazile su obred inicijacije - seksualni odnos s Mansonom, a on ih je usto poticao da govore o sebi, kako bi saznao i iskoristio njihove slabosti. Neke od tih djevojaka imale su, primjerice, vrlo kompliciran odnos sa svojim očevima; Manson im je govorio neka se pretvaraju kako je on njihov otac, a zatim bi vodio ljubav s njima. To identificiranje Mansona kao "oca punog ljubavi" ne samo da je udaljavalo djevojke od njihovih prijašnjih života (gdje je spolni odnos s vlastitim ocem bio strogo zabranjen), nego im je i Mansonovo odobravanje postajalo iznimno važno. Pružao im je ljubav koja im je nedostajala. Godinu dana, koliko je Manson pokušavao ostvariti glazbenu karijeru, trajao je i san. No njegov je pokušaj propao. Naposljetku će barem nakratko postići svoj cilj - da stekne slavu usporedivu sa slavom Beatlesa, no u to vrijeme je počeo uviđati da to neće biti na istom području. Nije poznato je li ta spoznaja utjecala na pomračenje njegove
vizije. Zna se da je kontaktirao sa sotonističkim skupinama, da je počeo govoriti o nadolazećem Armagedonu i da se počeo služiti nasilnijim metodama kontrole unutar Obitelji. Izolirani od vanjskog svijeta, ovisni 0 Mansonu koji im je pružao potrebno emocionalno ispunjenje, članovi Obitelji prepustili su mu vlast nad svakim aspektom svog života. On se pak služio drogama, agresivnim ispitivanjem i neprestanim ponavljanjem svojih doktrina kako bi tu vlast potvrdio. Također se počeo otvoreno identificirati s religijskim simbolima - Kristom, Bogom i Vragom - i uvoditi u Obitelj bizarne rituale za koje kažu da su uključivali ubijanje životinja, pijenje njihove krvi te simuliranje ubojstva i nasilja. Čini se da je u određenom trenutku Manson zaključio da nadolazeća apokalipsa ne stiže dovoljno brzo i da je treba malo pogurati. Rođen je koncept Helter Skelter - krvava revolucija koja će, vjerovao je, iznjedriti novi svjetski poredak - a Manson je svojoj Obitelji dao zadatak da je provedu. Tijekom dvije noći u kolovozu 1969. svoj su krvavi pohod započeli zvjerskim ubojstvom sedmero imućnih stanovnika Los Angelesa, uključujući i jednu ženu u visokom stupnju trudnoće, glumicu Sharon Tate. Suočena s izbodenim i pretučenim tijelima, riječima "PIG", "WAR" 1 naravno, "HEALTER SKELTER" [sic] napisanim krvlju, te dokazima da su se ubojice otuširale i nešto pojele prije nego što su otišle s mjesta zločina, javnost je reagirala šokom, strahom i nerazumijevanjem. Kada su uslijedila uhićenja, zbog nepostojanja veze između ubojica i žrtava događaj se doimao još bizarnijim. Vidjevši kako te mlade žene mirno izjavljuju kako su izmasakrirale Sharon Tate i njezino nerođeno dijete, ljudi su se počeli hvatati za slamku u potrazi za objašnjenjima. Usto, optužba se suočila s problemom da Manson nije bio osobno prisutan za vrijeme ubojstva. Tvrdnja da je isprao mozak svojim mladim sljedbenicama kako bi one prihvatile "filozofiju smrti" doimala se kao očigledno rješenje. No, prihvativši ispiranje mozga kao argument, optužba se našla u dilemi. Htjeli su za ubojstvo optužiti i Mansona i njegove sljedbenice, tako što će tvrditi da je on, time što im je isprao mozak, odgovoran za ono što su učinile. Međutim, ako je Mansonovim djevojkama mozak bio ispran, kako su mogle biti odgovorne za ubojstva koja su očito počinile? U to vrijeme optužba je zaobilazila taj problem, a u tome
joj je pomogla obrana koja tu dilemu nije naglasila, kao i činjenica da optužene nisu podnijele nikakve dokaze o neuračunljivosti i smanjenoj uračunljivosti. Kalifornijski prizivni sud je u svojoj presudi zauzeo isto stajalište kao i Niirnberški prije njega, izjavljujući da pritisak skupine, pripadnost kultu ili potpadanje pod utjecaj karizmatičnog vode nije dovoljno da osobu oslobodi kaznene odgovornosti. Sud se također složio s time da vodu treba smatrati odgovornim. Potvrđene su presude za teško ubojstvo, a Charles Manson poslan je ponovno u zatvor, ovaj put doživotno. Manson je svoje interpersonalne vještine usavršio do visoke razine, ali bez skupine koja je srasla s njime teško da bi postigao takvu ozloglašenost. Skupine i mehanizmi koji vladaju untar nje nalaze se u središtu svake religije i politike. Istražit ćemo koji su to psihološki mehanizmi u temelju procesa nastajanja i razvoja takvih skupina, no prije toga osvrnimo se na analizu drugog slučaja.
Kultovi šireg opsega: Masakr u Jonestownu Jonestown je bio zajednica koju je godine 1977. u izoliranoj prašumi Gvajane utemeljio velečasni Jim Jones. Taj je potez bio reakcija na sve lošije odnose između njegovog Hrama naroda, utemeljenog 1956. i grada San Francisca, gdje je bio smješten. Poput Charlesa Mansona, Jim Jones je bio karizmatičan i, barem u početku, njegovi su ga sljedbenici smatrali čovjekom koji je gotovo u nadljudskom smislu pun ljubavi. Hram naroda propovijedao je bratstvo, život u komuni, siromašnima je pružao socijalnu pomoć i osjećaj pripadnosti. U prvim danima postojanja mnoge je svoje ideale provodio u djela, vodeći impresivan broj programa socijalne pomoći. U samodostatnoj Americi u doba hladnoga rata, takvo je socijalističko ponašanje zacijelo pridonijelo da društvo počne sumnjičavo promatrati Jonesovu organizaciju. No za svoje sljedbenike Jones je bio mesija kojeg je Bog poslao na zemlju da izgradi utopiju. I doista, mnogi koji su posjetili Jonestown nakon njegova utemeljenja u ljeto 1977. napustili su ga uvjereni da su zavirili u raj na zemlji. Čak su i neki prebjezi iz Jonestowna naveliko hvalili etičke standarde ponašanja koji su ondje postojali. Život je bio težak dok je vatreni kršćanski propovjednik nastojao izgraditi svoju
zemljoradničku komunu, ali Jones je dobro odabrao mjesto. Tako izoliranu i teško dostupnu, komunu je bilo lako kontrolirati, a osjećaj neprijateljske vanjske prijetnje, kako fizičke tako i društvene, tjerao je stanovnike da se drže zajedno. A Gvajana je u to doba bila pogodno mjesto za provođenje takvih eksperimenata. Pod vlašću Forbesa Burnhama, koji je sve više naginjao diktatorskom modelu vladanja, zauzimala se za ideale slične idealima Hrama naroda. No u praksi, kao što kaže Shiva Naipaul u svojoj knjizi Black and White, gvajanska vlada imala je "neobičnu mafijašku značajku, koja u sebi istodobno može sadržavati vrhunski prezir prema moralnim vrijednostima i ideološku motivaciju" - svi su bili do te mjere usredotočeni na Burnhamovu ličnost da je vlada postala tek nešto više od institucionalizacije "njegovih manija, žudnji i fantazija, [...] projekcija njegova hira". Jedna od tih fantazija bila je paranoja: u vrijeme masakra, vojni budžet Gvajane bio je četiri puta veći od budžeta za zdravstvo. Burnham je pružio dobrodošlicu Hramu naroda u svojoj zemlji, a Jim Jones ga je zauzvrat otvoreno podupirao. No bilo je onih koji nisu tako blagonaklono gledali na novi pothvat. Štoviše, jedna od glavnih značajki priče o Jonestownu je izrazita polarizacija debate o toj organizaciji. S jedne strane, raj; s druge, nezamisliv pakao. Prebjezi i rođaci Jonesovih sljedbenika organizirali su se u skupinu tzv. Zabrinutih rođaka. Shiva Naipaul iznosi uvjerljive argumente o tome kako su njihovi licemjerni nastupi, kao i njihova opsesivna želja da ocrne Jonesa, bitno utjecali na eskaliranje osjećaja progonjenosti unutar Jonestowna. Osobito su prebjezi bili uvjereni u vlastitu moralnu superiornost, a pritom ih je jačala spoznaja da oni sami, budući da im je mozak bio ispran, ne snose nikakvu odgovornost za bilo kakve svoje ili tuđe postupke u Jonestownu (čovjek se zapita kako su uopće uspjeli prebjeći). Glasine o komuni širile su se brzinom svjetlosti: da je Jones majstor prijevare i manipulacije; da posjeduje demonsku moć kontrole tuđeg uma; da muči svoje sljedbenike; čak i da je došao u posjed atomske bombe i da kani zagospodariti svijetom. U studenom 1978., nakon mjeseci rastuće paranoje i u fizički sve težim uvjetima života, Jonestown se našao stjeran u kut. Jones je bio ozbiljno bolestan, a u komuni se govorilo o smrti, o nedjelima američkog društva prema Crncima i siromašnima, o izrabljivanju, rasizmu i fašizmu. Nakon mnoštva sudskih tužbi, tvrdnji i opovrgava-
nja te upozorenja prebjega da je Jones naoružan do zuba i da planira masovno samoubojstvo, kongresmen Leo Ryan poveo je delegaciju Zabrinutih rođaka i novinara u posjet Jonestownu. Avion delegacije sletio je u Gvajanu 14. studenog. Kamion pun naoružanih ljudi napao ih je iz zasjede; kongresmen Ryan bio je medu stradalima. Četiri dana poslije Jones je proveo u djelo dobro uvježbani plan za samouništenje. Pripadnicima kulta, iscrpljenima od loše ishrane, bolesti i napornog fizičkog rada, možda se činilo da im utopija izmiče iz ruku. U svakom slučaju, čini se da su se tek malobrojni pobunili protiv Jonesove odluke da organizira masovno samoubojstvo zaslađenom otopinom cijanida. Umrlo je više od devetsto ljudi.
Psihologija kultova Fanatici svoje snove snuju, i snivajuć tkaju Raj za neku sljedbu. John Keats, The Fall of Hyperion
Svaki kult, politički ili vjerski (utoliko koliko se to dvoje može razlikovati) je jedinstven; i premda bi se moglo reći da su velike svjetske religije počele kao kultovi, većina ih se s vremenom toliko institucionalizirala da su izgubile mnoga obilježja kulta.5 Međutim, kao što ilustriraju naše dvije analize slučaja, postoje neki fenomeni koji su obično prisutni i u kultovima i u religijama (barem u njihovima prvim danima). Oni uključuju strogu podjelu na vođu i sljedbenike; pobunu protiv službene vlasti; paranoju koja se javlja dok se novi pokret nastoji etablirati; simplicistički, dualistički način razmišljanja poput onoga koji je Robert Lifton konstatirao u komunističkoj ideologiji (podjela na dobre i zle, vjernike i heretike, spašene i proklete); te sklonost ka utopijskom razmišljanju. Konačno, kultovi se razlikuju od religija i mnogih drugih skupina po čestim i nasilnim slučajevima samouništenja.
Vođe i sljedbenici Jones je, kao i Manson, bio karizmatični vođa koji je smatrao (ne bez razloga) da ga progone, koji je imao nesretan život - to jest odrastao
je u siromaštvu, u razorenoj obitelji, iskusio diskriminaciju i sve ono što donosi pripadnost socijalno ugroženim slojevima društva.6 Kako je vrijeme prolazilo, čini se da su se i jedan i drugi sve više približavali rubu mentalne bolesti. U kultovima obično vlada atmosfera prožeta intenzivnim emocijama, a osjećaj izolacije i paranoje hrani se drogama i/ili seksom te snažnim društvenim silama. Kako se voda i sljedbenici sve više udaljavaju od stvarnosti, kult dolazi pod sve veći pritisak nesuglasja između svog svijeta (gdje je voda Bog i sve je dobro) i vanjskoga svijeta (gdje voda ne postoji i svatko je neprijatelj). Sljedbenici kulta obično svoje vode smatraju božanskima, ili barem vjeruju da ih je poslala neka viša sila (Bog, sudbina, povijesne sile ili nešto drugo, ovisno o eteričnoj ideji koja se uklapa u njihovo poimanje svijeta) kako bi promijenili svemir. Dob, stvarna i psihološka, još je jedan faktor relevantan za kultove. Mnogi sljedbenici najčešće pristupaju kultovima u tinejdžerskim ili ranim dvadesetim godinama, kada se još nisu formirali kao odrasle osobe - dok se još ne osjećaju sasvim ugodno u vlastitoj koži, dok tragaju za vlastitim identitetom i osjećajem sigurnosti koji im kultovi mogu ponuditi. Cesto ih opisuju kao izgubljene osobe kojima je teško i artikulirati, a kamoli zadovoljiti svoje potrebe. Usto, mnoge od tih potreba su neugodne starijim pripadnicima odbačenog, većinskog društva: kao što ilustrira slučaj Jonestown, mnogi sljedbenici kultova su idealisti koji iskreno i strastveno traže ne samo duhovno prosvjetljenje nego i priliku da pomognu drugim ljudima. Kult nije samo put do iskupljenja; on nudi priliku da se izrazi dobrota u ciničnom i neprijateljskom društvu. Za razliku od općeprihvaćenih religija, kult nudi uzbuđenje koje sa sobom donosi osuda od strane establišmenta. Suvremeni kultovi razlikuju se od religija na još dva načina. Prvo, kultovi se često doimaju više orijentirani na mlade, naglašavajući svoju novost i radikalizam. Tako je možda dijelom zbog činjenice da su članovi uglavnom mlađi, a dijelom zbog suvremenog fetiša mladosti, premda postoji i duga tradicija pridobivanja mladih koja seže u prošlost barem do arhetipskog vode kulta, Hamelinskog svirača (legenda nastala u srednjem vijeku). Drugo, kultovi općenito provode mnogo strožu kontrolu informacija. "Dok religija podrazumijeva slobodu, to jest svojevoljan pristanak i upućenost onih koji stupaju u neku vjeru, ljudi koji pristupaju nekim sektama možda jesu slobodni kada ulaze,
ali pritom nisu upućeni. Jednom kad postanu upućeni, obično više nisu slobodni."7
Buntovništvo i paranoja Kultovi obično uključuju odbacivanje općeprihvaćenih učenja i autoriteta (primjerice Mansonovo fokusiranje na alternativne religije, od scijentologije do sotonizma, ili Jonesovo odbacivanje američkog kapitalizma). Budući da je takvo odbacivanje povezano sa snažnim emocijama (neki frojdovac bi to mogao opisati kao edipovski konflikt, dio procesa kojim se netko definira kao neovisna osoba), čini se da članovi kulta često pretpostavljaju kako će odbačeni vanjski svijet reagirati jednako emotivno i uzvratiti udarac. Tako se rada osjećaj paranoje koja je izrazito kohezivna i u mnogim slučajevima (kao u Jonestownu), barem djelomično opravdana.8 Obitelji članova, primjerice, često su spremne mnogo toga učiniti kako bi svoje potomke vratili na pravi put, bez obzira na to jesu li potomci pravno punoljetni ili nisu. Sedamdesetih godina, proces deprogramiranja otetih pripadnika kultova razvio se u živahnu industriju, a promatrači su deprogramiranje ozbiljno kritizirali, tvrdeći da je sličnije ispiranju mozga nego postupci samih kultova.9
Jednostavnost i čistoća Pripadnici kultova skloni su demonizirati sve izvan kulta, čime opravdavaju nasilje, te ga čak pretvaraju u nužnost. Imaju apokaliptičnu viziju društva kao zlog i pokvarenog, vide ga kao svijet koji treba prvo uništiti, da bi mogla nastupiti budućnost o kojoj sanjaju. Jonesove sljedbenike zabrinjavalo je sve - od kloniranja, preko steriliziranja do psihokirurgije; sve su to bila potencijalna oružja u rukama rasističkih fašista za koje su vjerovali da će uskoro preplaviti Ameriku. Tom svijetu osuđenom na propast pripadali su svi koji nisu dijelili njihova uvjerenja - sve takve ljude kult smatra nečistima. Godine 1972. Jonesov Hram naroda je u svojim novinama reagirao na neprijateljski članak objavljen u jednim drugim novinama tvrdnjom da će "zaslužena kazna stići sve one koji se odvaže stati na put Hramu".10 Za razliku od njih, pripadnici kulta su medu spašenima, kreposni sve dok mu pripadaju. Satiričar Tom Lehrer, ciljajući na folk-glazbenike koji pišu prosvjedne pjesme, dobro je uhvatio taj stav samodopadne uvjerenosti:
Mi smo vojska narodnjačka, Nikome od nas nije svejedno. Mrzimo siromaštvo, nepravdu i rat, A ne kao vi, normalnih stado bijedno. Lehrer, "The Folk Song Army"
Razmišljanje fiksirano na budućnost Kultovi, kao i religije, obično nude nekakvo obećanje: utopijsko vjerovanje koje nastoji dokazati da je sadašnjost nevažna u usporedbi s blistavom budućnošću koja se nudi Božjim odabranicima. Poput mnogih apstraktnih ideja, vizije kultova nisu samo neodredene, nego i prikladno neprovjerljive, osim ako, naravno, kult ne odredi konkretan datum kraja svijeta.11 Drugim riječima, utopijski način razmišljanja eterične ideje čini još eteričnijima, a time i opasnijima.12 Kao što je istaknula Hannah Arendt, "nema boljeg načina da se izbjegne rasprava nego da se neki argument oslobodi od kontrole sadašnjosti i da se kaže kako će samo budućnost pokazati njegovu vrijednost."13 Za Mansona, kao i za Jonesa, nadolazeća apokalipsa postala je opsesija. Vjerovao je da je odabran kako bi započeo revoluciju koja će do nje dovesti. No njegov koncept Helter Skelter nije bio originalan. Vode kultova često naglašavaju svoju navodnu originalnost, no istina je da se jedne te iste ideje uvijek iznova pojavljuju. Štoviše, kada usporedimo Mansonova ubojstva s biblijskom Knjigom Otkrivenja (temeljnim zapadnjačkim obrascem apokalipse koji je izvršio snažan utjecaj na Mansona), te se ideje doimaju žalosno beznačajne - tek kao bijedan pokušaj igranja Boga. U izvornoj viziji (Knjiga Otkrivenja 16), za koju se Manson nadao da će je Helter Skelter najaviti, obećani su nam "kobni i bolni" čirevi, mora i rijeke koji postaju "kao krv mrtvačeva", oganj, bol i tama, suša, grom i munja, neviđeno snažan potres i velika tuča. To se zove apokalipsa.
Nasilan kraj I na kraju, sklonost samouništenju jedan je od aspekata kultova koji izaziva duboku zabrinutost javnosti. Kod mnogih organiziranih skupina može se uočiti uobičajeni razvojni put: rođenje, rast, razdoblje stabilnosti te postupno propadanje; no neki kultovi umjesto toga završavaju
katastrofom. To su oni najpoznatiji; njihova smrtna agonija skreće na njih pozornost javnosti. Ubojstva Mansonove Obitelji, masovno samoubojstvo i ubojstvo u Jonestownu, ugandski "Pokret za ponovnu uspostavu Deset Božjih zapovijedi", Waco i Red Sunčeva hrama - svi su oni dospjeli na svjetske naslovnice i svi su bili nepoznati izvan svojih užih zajednica sve dok nisu, u slučaju Waco i doslovno, nestali u plamenu. Dvadeseto stoljeće iznjedrilo je mnoge strahote, no to je i vrijeme znanstvenih nastojanja da se te iste strahote shvate. S razvojem psihologije pojavila su se istraživanja u kojima se psihološka metoda prvi put počela primjenjivati na proučavanje ljudskih skupina. Otada je socijalna psihologija naučila mnogo o tome kako skupine nastaju i održavaju se, te o pritiscima koji pojedince drže na okupu ili ih razdvajaju. Ovo nije udžbenik socijalne psihologije i ja neću ići dalje od toga da sažeto iznesem neke od aspekata goleme literature na tu temu.14 Ali socijalna psihologija, premda se još uvijek nije pozabavila ispiranjem mozga, uvelike nam može pomoći da ga shvatimo. Nigdje to nije jasnije nego kad promatramo skupine kao što su kultovi.
Zašto su skupine tako važne? Individualizam je moćna doktrina koja je bila iznimno utjecajna u razvoju zapadne civilizacije. Vidjeti svoj odraz u njegovu ogledalu znači s divljenjem gledati jedno ponosno neovisno biće, svoje ja čvrsto poput stijene. S obzirom na važnost koja se pridaje individualizmu i s obzirom na to da ću toliko govoriti o negativnom utjecaju nekih skupina, vrijedi se zapitati zašto su skupine ne samo važne nego i najvažnije, osobito kada je riječ o eteričnim idejama. Odgovor nalazimo u jednom od najutjecajnijih argumenata suvremene filozofije - Wittgensteinovoj kritici ideje o privatnom jeziku:15 Zamislimo sljedeći slučaj. Želim pisati dnevnik o ponavljanju određenog osjeta. Radi toga ga povežem sa znakom "O" i upisujem taj znak u kalendar za svaki dan kad imam taj osjet.
Znak O predstavlja riječ u mom privatnom jeziku - riječ za "određeni osjet". Samo ja znam što znači. Ali kako znam što znači? Mogu li pokazati taj osjet? Ne u običajenom smislu. Ali taj znak izgovaram ili ga zapisujem, te istodobno usredotočujem svoju pozornost na taj osjet - i time ga takoreći pokazujem u sebi. - No čemu taj ritual? Jer izgleda da se radi samo o tome! Definicija svakako služi tome da se utvrdi značenje nekog znaka. - Pa dobro, to se postiglo upravo usredotočenjem moje pozornosti, jer na taj način u samome sebi utvrđujem vezu između znaka i osjeta. - Ali "utvrđujem je u samome sebi" može značiti samo: taj mi postupak omogućava da ubuduće točno zapamtim vezu.
Znam što znači O zato što se njime služim na isti način kao i prije - kako bih se referirala na osjećaj koji doživljavam. Ali kako mogu biti sigurna da je osjećaj oba puta isti? Opće je poznato da su osjećaji neodređeni, osobito kada se tiču neke procjene. Ima li uopće smisla reći da je radost koju doživljava moj brat dok drži svoju kćer u naručju jednaka u dva dana za redom, a kamoli da je ista kao radost koju osjeća moj otac kad zagrli mene? Samo zato što naš javni jezik sve troje naziva "radošću" ne znači da moj otac osjeća isto što i moj brat. Slično tome, ja ne mogu biti sigurna da se točno sjećam svog osjećaja i da ne koristim O svaki put na drugačiji način. Drugim riječima: No u ovom slučaju nemam kriterij za ispravnost. Moglo bi se reći: što god će mi se činiti točnim, točno je. A to samo znači da ovdje ne možemo govoriti o "točnome".
Kako bih provjerila koristim li O svaki put na isti način, ne mogu se osloniti na vlastitu prosudbu, zato što se to mjerilo može promijeniti a da ja to ne primijetim. Samo ako usporedim način na koji ga ja koristim s načinom na koji ga koriste drugi, mogu pronaći objektivan kriterij. Značenje nije nešto što nam se nameće izvana; riječi imaju ono značenje u kojem ih mi koristimo. Jezik mora biti zajednička, javna aktivnost u kojoj svakom sudioniku drugi sudionici služe kao referentna točka. Isto vrijedi i kad odlučujemo što mislimo o eteričnim idejama koje
se, na kraju krajeva, izražavaju jezikom. Moramo se referirati na ono što su drugi rekli i što misle o njima - ne samo zato što jedno ljudsko biće ne može postići niti predočiti znanje akumulirano u različitim društvima tijekom stoljeća moralnih rasprava (zašto ponovno izumljivati kotač?), nego i zato što se ne možemo pouzdati u to da ćemo precizno zapamtiti svoje (evaluativne) osjećaje. Zato je san o kontroli tako smrtonosan - kako za one koje opsjeda tako i za njihove žrtve - kada prijeđe u krajnost. Trebamo oko sebe imati stvari (i ljude) koji su izvan naše kontrole, zato što je njihova neovisnost jedino što nam omogućuje da budemo sigurni kako smo i dalje u dodiru sa stvarnošću - da provjerimo, kao što kaže Wittgenstein, da su naše misli i riječi kojima se služimo kako bismo ih oblikovali još uvijek "točne". Trebaju nam skupine drugih ljudi kako bismo mogli vjerovati vlastitom jeziku, procijeniti i upamtiti svoje procjene ideja koje razumijemo služeći se tim jezikom. Međutim, kao što je gore navedeno, kad je riječ o našim najmoćnijim eteričnim idejama, dolazi do teškoća kada skupine dođu do proturječnih zaključaka oko toga što ti "suštinski sporni" pojmovi znače. Ne trebamo ući u fiktivni svijet 1984. kako bismo pronašli situaciju u kojoj "rat je mir" ili "sloboda je ropstvo"; naš vlastiti svijet pun je takvih situacija. Određene skupine katkada namjerno nastoje manipulirati javnim mišljenjem, no katkada pak grozničavo i nepomirljivo vjeruju vlastitim opisima. Kada naiđemo na takvu strast, često posežemo za etiketom "kulta".
Struktura kulta Kao što je ranije rečeno, kult je hijerarhijski uređena skupina: obično ima jednoga vođu i određeni broj sljedbenika (koji mogu biti različitog statusa: novak, iniciran, vođin miljenik i tako dalje). Voda i sljedbenici donose u kult različite potrebe i izvlače iz njega različite oblike zadovoljstva. Psihološkim rječnikom govoreći, vođe potežu pitanje karizme, sljedbenici pitanje ovisnosti. I jedne i druge u skupini povezuje zajednički "kognitivni krajolik" - sustav ideja, vjerovanja, stavova i osjećaja. U kasnijim poglavljima detaljnije ćemo se pozabaviti vodama i sljedbenicima. Čini se, međutim, da postoje neki psihološki mehanizmi koji djeluju u svim vrstama skupina, bez obzira kako arbitrarno one
bile definirane. Postoje također i neki mehanizmi koji su zajednički mnogim kultovima. Sada trebamo razmotriti metode kojima se kultovi služe kako bi nametnuli usklađenost vjerovanja medu svojim pripadnicima, te ih usporediti s totalističkim metodama koje se primjenjuju u ispiranju mozga.
Vlastita i vanjska grupa Istok je istočno, Zapad je zapadno, i sresti se nikad neće. Rudyard Kipling, The Ballad of East and West
Od najniže razine osjetilnih procesa pa do našeg odnosa prema drugim ljudskim bićima, grupiranje je jedna od temeljnih aktivnosti našeg mozga. Istodobnost ili blizina mogu biti dovoljne za to, kao što pokazuju mnoge vidne iluzije. Ako čujemo neki zvuk otprilike u isto vrijeme kada ugledamo neki predmet, pretpostavljamo da taj predmet proizvodi taj zvuk, osim ako već nismo naučili drugačije. Svrstavamo stvari u skupine ili kategorije, a tijekom života usvajamo bezbrojne kategorije pojmova. Njima se služimo kako bismo ubrzali svoje tumačenje svijeta. Ako mogu prosuditi da neki novi predmet spada u kategoriju "mačke", istog trenutka su mi dostupni raznovrsni ranije pohranjeni podaci o tom novom predmetu ("jede meso", "može ogrepsti", "ne bih mogla njome komotno zavitlati u svojoj kuhinji") tako da ih ne moram nanovo otkrivati. Na taj način znatno štedim vrijeme i stječem određenu prednost u borbi za opstanak. Otvorite li bilo koju knjigu iz popularne neuroznanosti, vjerojatno ćete naići na neku verziju izjave u kojoj se veliča nepojmljiva složenost ljudskoga mozga. Zbog te zamršenosti, ljudi su jedna od najkompliciranijih stvari s kojima čovjek mora izlaziti na kraj. Ako ne želimo da naše socijalne interakcije postupno zamru, trebaju nam prečaci. Na tu ćemo se heuristiku vratiti u sljedećem poglavlju, kada pogledamo na koji su je način iskoristili oglašivači kako bi nas rastavili od naše plaće. Zasad možemo reći da je kategorizacija jedna od strategija za kojima posežemo. Ako definiram neku osobu kao pripadnika neke grupe, spoznaje o toj grupi utjecat će na moje reakcije na tu osobu.
Kao što je istaknuo Wittgenstein, pojam bez pojmovnih granica, bez mogućeg protuprimjera, toliko je stanjen da nema značenja."' Ovdje je ključna riječ "mogućeg"; stvarni protuprimjeri mogu ili ne moraju postojati. Mogu vas definirati kao pripadnika grupe "ljudi koji obavljaju nuždu", iako znam da u praksi ta grupa nema protuprimjera: svako ljudsko biće izlučuje otpadne tvari. Koncept "ljudi koji obavljaju nuždu" značajan je zato što mogu lako (to jest da se logički ne zapletem) pojmiti ljudsko biće koje to nikada ne čini: filmovi su puni takvih ljudi. Slično tome, kad se radi o grupama, sam čin definiranja grupe - nas - implicira mogućnost, a obično i stvarno postojanje, "onoga što nije grupa" - njih. Čini se da je ta sklonost definiranju vlastite (mi) i vanjske (oni) grupe, za koju socijalni psiholozi smatraju da leži u srcu predrasude, tako temeljna ljudskim bićima da će druge ljude dijeliti na one koji su "vani" i one koji su "unutra" na temelju zapanjujuće umjetnih kriterija: ne samo prema spolu, dobi, izgledu ili uvjerenjima, nego čak i prema onim kriterijima koji se očigledno arbitrarno primjenjuju u psihološkim eksperimentima.17 Općenito, čini se da prirodne grupe (one koje se ne formiraju, poput eksperimenata socijalne psihologije, u svrhu istraživanja), potiču privlačnost medu svojim članovima. Ta privlačnost nije ograničena na romantične osjećaje ili seks: radije se družimo s ljudima "koji nas nagrađuju"18 i koji su "nam slični na vrlo temeljnoj razini, u smislu zajedničkih uvjerenja, interesa, podrijetla i vrijednosti".19 Isto tako, vjerojatno ćemo osjetiti privlačnost prema ljudima (ili predmetima) koji su nam blizu, fizički ili funkcionalno (primjerice u svijetu kompjuterske komunikacije): čini se da sama činjenica što se s nekim često srećemo utječe na to da nam se više svide.20 Ljudska bića u socijalnoj interakciji sklona su usklađivati držanje tijela, pokrete, način govora i izraze lica, a da toga obično nisu svjesni, zbog čega njihovo ponašanje i raspoloženje postaje sve sličnije. Elaine Hatfield i suradnici u svojoj knjizi nazivaju taj proces "emocionalna zaraza" (emotional contagion).11 Zaraza povećava percipiranu sličnost, a tako i uzajamnu privlačnost. Dakle, očekivali bismo da pripadnici kultova često dijele ne samo uvjerenja i interese već i da imaju slično podrijetlo i slične temeljne vrijednosti. Očekivali bismo također da pripadnost kultu ispunjava potrebe - donosi zadovoljstvo - kako vođi, tako i sljedbenicima. Detaljne
analize kultova, primjerice The Making of a Moonie Eileen Barker, upućuju na taj zaključak. Bilo da se grupa formira na prirodan način ili ne, ona može znatno utjecati na razmišljanje i ponašanje. Čini se da ljudi procjenjuju pripadnost nekoj grupi kroz odnos cijene i koristi, uspoređujući nagrade koje im donosi pripadnost grupi s naporom koji moraju uložiti u njezine aktivnosti. To ih može navesti da se jako potrude ući u neku grupu ili da izbjegnu neku drugu. (Taj trud može utjecati na vrijednost koju netko pripisuje pripadnosti nekoj grupi: grupe u koje je teško ući izazivaju veću predanost i to je razlog zašto neke imaju tako strašne obrede inicijacije.)22 Jednom kad postanu pripadnici, grupa i dalje na njih utječe putem normi i pravila koja u njoj vladaju. Kao što ističu Parks i Sanna u Group Performance and Interaction: "Norme nam govore koje će postupke drugi pripadnici grupe tolerirati, a koje neće." Na primjer, upuštanje u spolni odnos na svečanosti dodjele sveučilišnih diploma nije izričito zabranjeno propisima, ali svi prisutni znaju da se to ne radi. Pripadnicima grupe također se dodjeljuju uloge koje definiraju ponašanja koja se od njih očekuju - recimo, uloga blagajnika dobrotvornog društva. I norme i uloge imaju istu heurističku funkciju kao i ranije opisane kategorije: ubrzavaju i izgladuju odnose medu pripadnicima grupe, a grupu čine djelotvornijom i ugodnijom sredinom. Svako ljudsko biće pripada mnogobrojnim zasebnim grupama, a one se međusobno razlikuju po tome koliki prostor kognitivnog krajolika zauzimaju: drugim riječima, po važnosti koju imaju za svakog svog pripadnika. Nogometaš s dugoročnim ambicijama drugačije će gledati na članstvo u amaterskom nogometnom klubu nego igrač koji se samo želi malo rekreirati. Isto tako, pripadnost dvjema različitim grupama može jednoj te istoj osobi značiti različite stvari. Moja bi se šurjakinja definirala i kao "računovotkinja" i kao "stanovnica Birminghama", no pripadnost prvoj grupi čini veći dio njezina identiteta nego pripadnost drugoj grupi. Kultovi zahtijevaju mnogo više vremena i energije svojih pripadnika nego mnoge svakodnevne grupe: kao da se nadvijaju nad najvećim dijelom njihova kognitivnog krajolika, ako ga čak i potpuno ne prekrivaju.
"Ja" i njegov svijet Ali čovjek, gordi čovjek, Zaodjenut u jadnu, krhku vlast, i koji Ne pozna to što misli najbolje da pozna— Bit svoju staklastu. William Shakespeare, Mjera za mjeru
Ta ideja o kognitivnom krajoliku - psihološkom prostoru u kojem svatko od nas obitava - usko je vezana s idejom o našem ja. Jednako kao što pripadamo mnogobrojnim različitim skupinama, tako i sebe definiramo na mnoge različite načine. Pitanje što bi ja zapravo moglo biti, stoljećima se smatra važnim filozofskim pitanjem. Rene Descartes poimao ga je u kršćanskoj tradiciji kao jedinstveni mentalni objekt, zauzimajući stajalište koje sam ranije označila metaforom "dijamantnog uma".23 Prema suvremenim idejama, čovjekovo ja daleko je više pluralistično i promjenjivo. Na tu temu ću se vratiti, ali zasada ću reći samo to da će stajalište o ljudskom ja u ovoj knjizi biti uvelike u skladu sa pluralističkim stajalištem: definirat ću ga kao ukupan niz svih uvjerenja sadržanih u pojedinačnome mozgu. To znači da se obično odredujemo samo djelomično - kao "znanstvenici", "državljani te i te zemlje" ili što već. To činimo namjerno; osim što bi nabrajanje svih naših uvjerenja predugo trajalo, mi ne želimo o sebi razmišljati kao o ljudima koji obavljaju nuždu. No naše pripadnosti skupinama, bilo da ih priznajemo ili ne, čine velik dio našeg kognitivnog krajolika, a uvjerenja vezana za njih tvore velik dio našeg ja. To ima jednu važnu implikaciju: što nam je skupina važnija, to je vjerojatnije da ćemo se ponašati kao da je skupina ekvivalentna našem "ja", pretpostavljajući da korist ili prijetnja skupini predstavlja korist ili prijetnju nama. Jedno od najbolje potvrđenih otkrića s područja socijalne psihologije je "pristranost u vlastitu korist". Favoriziramo sami sebe - svjesno, ako mislimo da će nam to proći, no često to radimo nesvjesno - bilo da je riječ o raspodjeli resursa ili tumačenju postupaka. Isto vrijedi i kad je riječ o našim omiljenim vlastitim grupama, tim produžecima nas samih. Na primjer, skloni smo pripisati vlastiti uspjeh (ili uspjeh pripadnika vlastite grupe) unutarnjim faktorima ("dobio sam posao zahvaljujući svojim sposobnostima"), a uspjeh pripadnika vanjske grupe
vanjskim faktorima ("poslodavac igra golf s njegovim ocem"). Kad je riječ o neuspjehu, stvar je obrnuta ("ja nisam dobio posao zato što je poslodavac imao predrasude prema meni", a "on nije dobio posao zato što je lijen"). To favoriziranje vlastite i ocrnjivanje vanjskih grupa najjasnije se vidi u ubojitoj snazi nekih predrasuda. U kultovima ta pojava može poprimiti ekstreman oblik, kada se pripadnici vlastite grupe glorificiraju kao "spašena" Božja djeca, dok se pripadnike grupa izvan kulta demonizira i proklinje, tako da se sama nepripadnost počinje percipirati kao moralna mana. Evolucijski gledano, ti mehanizmi imaju smisla. Skupina sačinjava velik dio neposrednog okoliša neke jedinke; favoriziranje pripadnika skupine stoga potiče dobru volju i jača koheziju, definiranu kao "rezultat svih sila koje djeluju na pripadnike kako bi oni i dalje ostali angažirani u skupini."24 Vjerojatnije je da će vam ostali pripadnici skupine u budućnosti pomoći ako ste vi u prošlosti pomogli njima, pa zato ima smisla davati im prednost pred pripadnicima vanjskih grupa. U slučaju Jonesovog Hrama naroda, vanjska grupa je bila neprijateljski nastrojena od početaka razvoja kulta. Jonesovi sljedbenici posvetili su mu svoj život; nije imalo smisla tratiti vrijeme i energiju na poboljšanje odnosa sa svijetom koji ih je, prema njihovu shvaćanju, htio uništiti. Ljudi su često neprijateljski raspoloženi prema onima čije se ideje razlikuju od njihovih; kao što pokazuje fikcionalni primjer Roberta Heinleina Stranger in a Strange Land, čak i kada je različitost vode kulta ispočetka naizgled prihvaćena, netolerancija lako izbija.
Pritisci grupe Grupe na okupu drže različiti faktori, uključujući i ono što se percipira kao uspjeh grupe u ostvarivanju ciljeva koje je sebi zadala (ili katkad neuspjeh u ostvarivanju istih, kao što mogu posvjedočiti mnogi nogometni navijači), važnost grupe u očima njezinih pripadnika i mjera u kojoj su ciljevi grupe sukladni njihovim pojedinačnim ciljevima, međusobna simpatija pripadnika, te vanjske sile (mjera u kojoj se osobni ciljevi mogu lakše ostvariti izvan ili unutar grupe).25 Jednom kad su se obvezali grupi, pripadnici često prilagođavaju vlastita uvjerenja i vrijednosti kako bi bili sličniji uvjerenjima i vrijednostima drugih
pripadnika; razlike iritiraju i prijete dojmu solidarnosti. To vodi do jednog od najuobičajenijih problema s kultovskim načinom razmišljanja: pomak u stvarnosti. Pripadnici kulta koji su niže u hijerarhiji bit će skloni mijenjati svoja uvjerenja u skladu s uvjerenjima pripadnika višeg statusa, a osobito vode kulta; obrnuto se ne dogada. Ako su vođina uvjerenja u skladu sa stvarnošću, to će koristiti drugim pripadnicima: njihov kognitivni krajolik točnije će predstavljati stvarnost. Nažalost, vođe se često drže uvjerenja koja nimalo nisu u skladu sa stvarnošću i koja mogu postati to ekstremnija što ih sljedbenici više potiču. Sklonost mnogih vođa kulta prema apstraktnim i neodređenim idejama, koje je stoga teško osporavati, može još više umanjiti vjerojatnost usklađivanja sa stvarnošću, dok izrazita kontrola miljea koju kult provodi nad svojim pripadnicima znači da sama grupa uglavnom određuje stvarnost koja ostalima služi kao mjerilo. To se vidi u fenomenu "grupnog mišljenja" koji je navodno bio prisutan u zloglasnom fijasku oko Zaljeva svinja. Niz katastrofalnih poteza vlade Sjedinjenih Država doveo je do napetosti u odnosima između SAD-a i Kube, napetosti koja će dovesti do ruba nuklearnog rata. Karizma američkog predsjednika Johna Fitzgeralda Kennedyja, činjenica da su se presudni sastanci održavali iza zatvorenih vrata, snažno antisovjetsko raspoloženje onih koji su donosili odluke, te važnost apstraktnih ideja kao što je "budućnost slobodnoga svijeta" - sve je to pridonijelo procjeni političke situacije koja je bila krajnje nerealistična i zamalo kobna.26 Kultovi su obično izrazito kohezivni, njihovi pripadnici imaju brojna zajednička uvjerenja, obavljaju iste radnje i obrede, katkada čak i nose jednaku odjeću. Zahvaljujući emocijama koje kult potiče među svojim članovima te simplicističkoj naravi mnogih njegovih doktrina, kultovska uvjerenja postaju primamljivo jednostavna, a pritisak da ih se usvoji vrlo jak. Kada se netko obveže preuzeti određeno uvjerenje, odricanje od istog neugodno je u bilo kojoj situaciji, jer to znači da se odriče dijela vlastitog identiteta. Suočenom s neodobravanjem bliskih prijatelja i obožavanog vode, čovjeku može biti praktički nemoguće napustiti ih. Kako grupa postaje sve kohezivnija, a njezina važnost u životima pripadnika sve veća, tako se povećava i razlika između grupe i vanjskoga svijeta. Grupa prakticira sve jaču kontrolu granica kako bi se zaštitila od uljeza. To može uključivati "devijantno" ponašanje - staklasti pogled, ksenofobičnost ili agresivnost - prema svakom pripadniku druge grupe
kojeg percipiraju kao prijetnju. To pak izaziva neprijateljstvo pripadnika vanjskih grupa, što još više pojačava koheziju. Pripadnost grupi može pružiti dva umirujuća osjećaja: da pripadnik nije sam i da nije odgovoran. U izrazito kohezivnim grupama, grupa može postati zasebni entitet koji ima vlastitu moć djelovanja. Voda postaje personifikacija grupe, preuzima ulogu natprirodnog zaštitnika i oslobađa pojedinca potrebe da donosi vlastite odluke. Ako je grupa snažna, ta difuzija odgovornosti može biti jedan od najopasnijih mogućih fenomena, jer može sniziti prag tolerancije prema nasilnim postupcima. Konkretno, smanjuje normalna društvena ograničenja (primjerice strah pojedinca da će biti okrivljen i kažnjen) koja bi odvratila većinu ljudi. Racionalna spoznaja da postoje ljudi koji ne bi odobravali ono što netko predlaže da se učini znatno se razlikuje od života medu ljudima koji jasno pokazuju svoje neodobravanje. Zatvorenost Mansonove Obitelji zapravo je izolirala njezine pripadnike od neposrednog doživljaja neodobravanja za koji su racionalno znali da ga mogu očekivati ako počine ubojstvo. Između pohranjehih informacija o tome što će društvo misliti o njima kao ubojicama i poruka koje su primili iz svoje sredine, prevagnulo je ovo drugo: da će im ubojstvo donijeti društveni ugled i prednosti unutar grupe, da buduće žrtve zapravo nisu ljudi (nisu jedni od nas), te da oni sami zapravo, pojedinačno, nisu odgovorni za ta ubojstva.
Jesu li kultovi totalitarni? U prvom poglavlju govorili smo o kriterijima koje je odredio psihijatar Robert Lifton kako bi procijenio je li neki sustav mišljenja totalitaristički ili nije (vidi tablicu 1). Pomoću tih kriterija možemo vidjeti da se mnogi opasni kultovi mogu opisati kao totalitarni. Kontrola miljea i mistična manipulacija tipične su značajke, a njihovo provođenje olakšavaju kultovski obredi i izoliranost karakteristična za mnoge kultove (Jonestown, u srcu gvajanske prašume, jasan je primjer). Zahtjev za čistoćom manifestira se u obredima, primjerice obredima inicijacije, te u naglašenoj dihotomiji između vlastite i vanjske grupe. Praksa ispovijedanja vrlo je prisutna u životu mnogih pripadnika kultova, primjerice kroz grupnu molitvu, a u skladu s tim je i neosporiva narav
kultovskih doktrina: Liftonovo sveto znanje. Opterećivanje jezika česta je pojava, što će pokazati čak i letimičan pogled na kultovsku literaturu, a od pripadnika se i prečesto očekuje da, ako je potrebno, daju život za očuvanje kulta. To stavljanje doktrine ispred osobe ide rame uz rame s krojenjem sudbine - pravom koje si uzimaju mnogi vode kulta da odlučuju o sudbini svojih sljedbenika. Manson nije zapravo ubio svoju Obitelj, ali Jim Jones je donio odluku koja je okončala život stotina njegovih sljedbenika.
Je li pripadnicima kultova ispran mozak? Kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, ispiranje mozga ima nekoliko aspekata: može poslužiti kao uvreda, proces, simbol (eterična ideja) ili pak funkcionira kao jedino preostalo objašnjenje. Rado ćemo se nabaciti blatom na kultove, koje mi ostali spremno proglašavamo vanjskim grupama, a kada se s njima susretnemo, iz lijenosti posežemo za jednostvanim objašnjenjem; služimo se izrazima kao što je "ispiranje mozga", koji ih označavaju kao drugačije, ali koje zapravo ne razumijemo. Sam izraz "kult" dobio je negativne konotacije, iako postoje dokazi da barem neki kultovi mogu prilično pozitivno djelovati na svoje pripadnike: smanjiti tjeskobu i poboljšati emocionalno stanje, reducirati uporabu droga, okrenuti ih zdravijoj ishrani i manje stresnom načinu života.27 Dakako, mnogi kultovi povećavaju razinu stresa kod svojih pripadnika, postavljajući pred njih ekstremne zahtjeve za promjenom načina života - primjerice odricanje od svjetovnih dobara - ali nude i mehanizme koji ublažavaju tjeskobu, primjerice snažnu pozitivnu povratnu informacija od drugih pripadnika kulta. U prvom poglavlju konstatirali smo i nekoliko značajki koje su često prisutne u slučajevima navodnog ispiranja mozga, uključujući korištenje emocija i bizarna uvjerenja koja je moguće usvojiti. Za kultove su uobičajeni sustavi vjerovanja koji nisu povezani sa stvarnošću ili koji idu na štetu vjernika: Mansonovi sljedbenici završili su u zatvoru, Jonesovi su oduzeli sebi život. Nova uvjerenja koja pripadnik kulta može usvojiti često se znatno razlikuju od starih (možemo tako čitati o slučajevima nekoć predanih kapitalista koji su se odrekli sve svoje imovine zbog vizije o socijalističkoj utopiji). No taj bi dojam mogao
biti površan ako u pojedinca postoje neke dublje, neispunjene potrebe koje pripadnost kultu zadovoljava. Ljudi izvan kulta često govore o promjeni osobnosti koja se dogodila u šokantno kratkom razdoblju, te o teškoćama u komunikaciji s pripadnicima kulta, koji su ili neprijateljski nastrojeni ili gluhi na svaki argument. Mnogi kultovi koriste snažne emocije kako bi se pojačala predanost pripadnika grupi. Jednom kad se kult učvrsti, mogu se primjenjivati metode prisile kako pripadnici ne bi otišli (Zabrinuti rođaci tvrdili su da se to dogodilo u Jonestownu). Međutim, kao što argumentira Mare Galanter, pripadnici kulta ne usvajaju kultovska stajališta uvijek protiv svoje volje, štoviše, "kod dobrovoljnih preobraćenja kontakt se mora održavati na suptilan (ili prijetvoran) način, bez prisiljavanja pojedinca da se pokori stajalištima grupe". Kao što je ranije rečeno, kultovi se međusobno uvelike razlikuju. Neki se služe prisilom, neki varkom, neki jednostavno uspješno igraju na određene potrebe ljudi. Većina ih u određenoj mjeri odražava osobnost vođe. Tako, na primjer, nešto paranoičniji vođa povećava rizik da kult postane opasan. A što je s tehničkim pojedinostima: što znamo o ispiranju mozga kao procesu? Vidjeli smo da se mnogi od najstrašnijih aspekata kultova mogu objasniti kroz istraživanja socijalne psihologije koja se bave pitanjima kohezije grupe, emocionalnog zbližavanja i difuzije odgovornosti. Čini se da ne postoji neki konkretan proces po imenu "ispiranje mozga", različit od tih drugih psiholoških procesa. To jest čini se da su sile koje djeluju u ekstremnim kultovima, kao što su Mansonova Obitelj i Jamestown, tek moćnije verzije sila koje nalazimo u mnogim drugim ljudskim grupama. Uvjerenja vezana za grupe dio su čovjekovih uvjerenja o sebi: što je grupa važnija, to se nadvija nad većim dijelom kognitivnog krajolika svojih pripadnika. Ti kognitivni krajolici nisu neiscrpni - čak i ono najfinije izbrušeno, dobro razvijeno unutarnje ja ograničen je izvor blaga. Drugim riječima, kako grupa preuzima sve veći i veći dio unutarnjeg ja, njezini pripadnici sve manje i manje sebe definiraju kao neovisna bića. Kada grupa postane jedino što je važno, kada se osobna odgovornost rasprši unutar grupe, vođa može postići razinu totalitarističke kontrole dostojnu Velikog Brata. Nema ničeg čarobnog u tom procesu. Oni koji su sudjelovali u atomskom napadu na Hirošimu opisivali su ga sa strahopoštovanjem, reklo bi se čak i u religioznom tonu (slavna reakcija Roberta Oppenheimera - "Postah
Smrt, uništavač Svijeta" - uzeta je iz Bhagavad Gite, hinduističkog svetog teksta).28 Pa ipak, posljedice su se mogle predvidjeti - kao što su ih i predvidjeli fizičari koji su nam dali atomsku energiju. Nije bilo nikakve čarolije u bombi bačenoj na Hirošimu: ona je slijedila zakone fizike. Nije bilo ni čarolije u zraku Jonestowna. Sto se tiče simboličkog aspekta ispiranja mozga kao sna o kontroli, svakako ga možemo uočiti u mnogim kultovima. Kada nastupi apokalipsa, kult je onaj koji će preživjeti i baštiniti novu dispenzaciju Providnosti, a ostatak svijeta će izumrijeti ili će u najboljem slučaju biti porobljen. Ovdje i sada, vođa kulta obično inzistira na sve strožoj kontroli života svojih sljedbenika, često ih potiče da o njemu govore kao o Bogu ili Božjem predstavniku na zemlji. Štoviše, ta tendencija prema "puzećem, kapilarnom prodiranju kontrole" karakteristična je za religije i političke sustave jednako kao i za najnasilnije i najautodestruktivnije kultove.29 Ukratko, ispiranje mozga kao tajanstvena psihološka metoda suvišno je kad želimo objasniti kultove. S druge strane, ispiranje mozga kao fantazija o kontroli krajnje je relevantna.
Zbog čega neke grupe postanu opake? Ne vjerujem onome što se ne može izraziti; to je izvor sveg nasilja. Jean-Paul Sartre, Što je književnost
U ranije navedenim primjerima govorilo se o nekoliko faktora koji pridonose tome da neka grupa postane opasna za sebe ili za druge. Jedan od njih je izolacija, psihološka ili fizička. Nedostatak povratne informacije iz vanjskog svijeta ne samo da pripadnicima grupe otežava da uoče skretanje od moralnih normi, nego i pojačava njihov osjećaj ugroženosti: kao što zna svako dijete, prazninu sobe mnogo je lakše naseliti užasima ako je soba mračna, nego kada gori svjetlo i cijeli je njen sadržaj vidljiv. Kad je riječ o opasnim grupama, prijetnja vanjskoga svijeta njihovom kolektivnom egu može se doimati golemom. Kao što pokazuje slučaj Jonestowna, ta paranoja nije uvijek sasvim neopravdana; oni koje grupa percipira kao svoje neprijatelje katkada joj doista žele doći glave.
Važna je i veličina grupe. U ljudskim grupama, čini se da do točke preokreta dolazi kad broj pripadnika premaši otprilike 150. Robin Dunbar smatra kako se "u grupama te veličine naredbe mogu izvršavati a neposluh kontrolirati na temelju osobne odanosti, u izravnoj komunikaciji jedan na jedan. U većim grupama to postaje nemoguće".30 Čini se da "jednom kad zajednica premaši brojku od 150 ljudi, postaje sve teže kontrolirati pripadnike samo kroz pritisak grupe". Umjesto toga mora se uspostaviti formalna upravljačka hijerarhija, u protivnom će se grupa podijeliti na međusobno suprotstavljene podgrupe i izgubiti koheziju. Stoga je vjerojatnije da će manje grupe na štetan način ostvarivati svoja uvjerenja, kao što već godinama znaju teroristi svih političkih usmjerenja. Mnogi vjerski ili politički pokreti strukturirani su kao "društveni kometi": malobrojna jezgra predanih vjernika koji vuku za sobom oblak manje privrženih sljedbenika (kampanje za prava/zaštitu životinja jedan su od takvih primjera). To upućuje na zaključak da bi se otrov malih grupa mogao neutralizirati tako da se poveća broj pripadnika, u nadi da će zakulisne borbe riješiti problem. Nažalost, obično se događa da se grupa podijeli - ali samo na još otrovnije grupe. Drugi relevantni faktor nalazimo u vrsti ideja kojima se takve grupe često priklanjaju. I njihovi ciljevi i njihovi demoni obično su eterični, a stoga i izrazito vrijednosni. Budući da su te ideje povezane sa snažnim emocijama, lakše pobuđuju privrženost. Osim toga, jačaju osjećaj o superiornosti grupe - pripadnici vjeruju da su oni jedini spašeni, dok su svi drugi prokleti. Pa ipak, taj osjećaj povlaštenosti ide rame uz rame sa snažnom sviješću o ugroženosti, koja proizlazi iz spoznaje da je njihova grupa samo jedno malo svjetlo u moru tame. (U petom poglavlju ta će se opasna kombinacija visokog mišljenja o sebi i prijetnje istome ponovno pojaviti kad budemo govorili o značajkama onih počinitelja koji lako pribjegavaju fizičkom nasilju.) Taj osjećaj ugroženosti pomaže čvršćem povezivanju grupe. Opet se vraćamo na religiju i politiku, koje se temelje na mnogim eteričnim pojmovima, kao stvorenim za podizanje emocionalne temperature svojih vjernika. Možda je to razlog zašto se zvjerstva tako često povezuju s religijskim ili političkim motivima. No ono što je opasno jest apstraktna, neodređena narav tih ideja, a ne njihov konkretni sadržaj. Uvjereni ateisti često optužuju religiju da je prouzročila smrt velikog broja ljudi, navodeći kao argumente vjerske ratove i
fundamentalistički terorizam.31 Pa ipak, najgora masovna ubojstva u ljudskoj povijesti, ona koja su osramotila dvadeseto stoljeće, bila su motivirana uvjerenjima ateističkog sadržaja. Staljinovu vladavinu straha obilježila je opća zabrana djelovanja vjerskih institucija, kao i milijuni mrtvih. Kulturnu revoluciju, čije se žrtve također procjenjuju na desetke milijuna, predvodio je ateist Mao Zedong, dok Crvene Kmere pamte po poljima smrti, a ne po njihovoj vjeri.32 Koja religija ima toliko krvi na savjesti? Spomenute ideologije - nacizam, te sovjetski, kineski i kambodžanski komunizam - bile su smrtonosne barem dijelom zato što su njihove ideje bile eterične, a ne zato što su bile "ateističke" ili "vjerske".33 Isto vrijedi i za politiku. One ideologije (grupe, pojedinci) koje se oslanjaju na eterične ideje, olakšavajući tako totalitarni način razmišljanja, opasnije su od onih koje se na takve ideje ne oslanjaju.
Sažetak i zaključci Grupe su jedan od temeljnih oblika ljudskog postojanja. Često na svoje pripadnike djeluju korisno i umirujuće. Iako pripadnost kultu na Zapadu podrazumijeva prihvaćanje načina života koji se znatno razlikuje od onoga koji nudi kapitalističko okružje, katkada može biti od takve koristi za psihičko i fizičko zdravlje pripadnika da bismo takvu pripadnost gotovo mogli smatrati dobrim racionalnim izborom, valjanim protuotrovom za kapitalizam. Međutim, činjenica da kultovi zauzimaju tako različitu perspektivu od društva u kojem se nalaze dovodi u pitanje temeljne pretpostavke tog društva i izaziva negativnu reakciju koja se katkad može pretvoriti u ekstremno neprijateljstvo, osobito među rođacima pripadnika kulta. Pokret protivnika kultova ustanovio je da izraz "ispiranje mozga", od samog nastanka zagađen smradom propagande, može poslužiti kao dobar argument protiv neprijatelja. Ni strah protivnika kultova nije posve neopravdan. Grupe, naročito one s malo pripadnika, mogu postati krajnje opasne. To se može dogoditi osobito onda kada su izrazito kohezivne, kada je pripadnost grupi iznimno važna pojedinačnim pripadnicima (možda zbog subjektivnog ili stvarnog progona od strane neke vanjske grupe) i kada se apstraktne, neosporive ideje združe s izrazito snažnim emocijama. Budući da su apstraktne, neodređene ideje i snažne emocije karakteristične za vjerski i
politički sustav mišljenja često se povezuju s opasnim grupama - onima čiji su pripadnici spremni napasti ili ubiti pripadnike vanjske grupe. Takve grupe pokazuju obilježja totalitarističkog načina razmišljanja. Služe se s više različitih procesa kako bi privukli i zadržali nove pripadnike. Neki od tih procesa mogu imati naizgled takvu privlačnu moć da zarade etiketu ispiranja mozga, no čini se da ih je sve moguće objasniti u okviru socijalne psihologije. Promotrimo li ih malo pažljivije, često možemo otkriti da su na djelu mehanizmi karakteristični za ljudske grupe, te dokazati na koji način pripadnost takvim kultovima ispunjava najdublje potrebe kako voda tako i sljedbenika. U idućim poglavljima vidjet ćemo kako se opasnost od takvih grupa može smanjiti na najmanju moguću mjeru. Detaljno ćemo razmotriti osobine koje neke ljude čine vodama a druge sljedbenicima; i vratit ćemo se na san o kontroli. No prije toga, vrijeme je da razmotrimo optužbe za ispiranje mozga u dvije nešto uobičajenije situacije: u oglašavanju i medijima, te u obrazovanju.
Poglavlje treće
Moć uvjeravanja Sed nihil est tam incredibile, quod non dicendo fiat probabile [Ništa nije tako nevjerojatno da govorničkom vještinom ne bi moglo postati prihvatljivo] Marko Tulije Ciceron, Paradoxa Stoicorum, "Predgovor"
U prvom poglavlju vidjeli smo kako ispiranje mozga može biti intenzivno, osobno, bolno i strašno kada se sila primjenjuje s ciljem kontrole uma, kao što je to slučaj u nekim kultovima. Međutim, optužbe za navodno ispiranje mozga odnose se i na dva sasvim drugačija područja ljudskog djelovanja: medije i reklamiranje te sustav obrazovanja. Težnja za mijenjanjem tuđeg uma prisutna je u oba slučaja, premda iz različitih razloga, a jednom i drugom se pripisuje velika moć. No za razliku od nasilnog ispiranja mozga, tu se češće prikrivene metode uvjeravanja. Oba su područja zasnovana na odredenom nizu uvjerenja o svijetu - ideologiji koju ujedno prenose drugima. Ta ideologija definira društvene uloge pojedinaca kao podanika države, govori im koje je njihovo mjesto u statusu quo. Sama ideologija ne mora se nikad eksplicitno izraziti, a pojedinci koji prenose reklame ili lekcije ne moraju biti ni svjesni da potkrepljuju odredena uvjerenja, no samim time što je prikrivena, poruka u pozadini je još snažnija. Drugim riječima, obrazovanje i mediji dio su onoga što je marksistički filozof Louis Althusser nazvao "ideološkim aparatom" države; oni održavaju i reproduciraju (usađuju mladim članovima) uvjerenja onih koji vladaju državom. Ideološki aparati mogu se služiti prisilnim ili prikrivenim metodama, ili jednim i drugim, kako bi nametnuli svoje poruke; u usporedbi s nasilnim
ispiranjem mozga, reklamiranje i obrazovanje rijetko pribjegavaju prisili. Predstavljaju li oni onda ispiranje mozga prikrivenim metodama, ili tu uopće nije riječ o ispiranju mozga? Kako bismo odgovorili na te navode, moramo se svakim od njih pojedinačno pozabaviti.
Reklamiranje i mediji Reklamiranje se može opisati kao znanost zaustavljanja ljudske inteligencije dovoljno dugo da se od nje izvuče novac. Stephen Leacock, The Garden of Folly, "The Perfect Salesman"
Dinastije su na Zapadu izašle iz mode. Dvadeseto stoljeće trebalo je biti stoljeće jednakosti, vrijeme u kojem će zasluge biti važnije od podrijetla, a moć će biti u rukama naroda. Pa ipak, dok su se neke od starih dinastija rušile, stvarala se jedna nova. Dvojica njezinih pripadnika, svaki za sebe, u znatnoj će mjeri formirati profil tog stoljeća, a njihov utjecaj traje i u sljedećem. Sigmund Freud dao nam je pojam suvremenog seksa, a njegov nećak Edward Bernays pojam modernog reklamiranja. Ovo nije knjiga o povijesti reklamiranja, niti detaljna analiza metoda kojima se oglašivači služe kako bi nas zaveli i naveli da kupimo njihove proizvode.1 Umjesto toga, razmotrit ću metode uvjeravanja kojima se služe trgovci, vlade i drugi stručnjaci za nagovaranje - ono što socijalni psiholog Robert Cialdini naziva "oružjima utjecaja" - kako bih bacila svjetlo na optužbe o ispiranju mozga. U svojoj knjizi Influence, Cialdini dijeli taktike uvjeravanja na šest oružja utjecaja (osim čistog pozivanja na interes osobe koju treba uvjeriti, što se podrazumijeva). Kao prvo, zamka obveze i dosljednosti iskorištava činjenicu da volimo sebe smatrati dosljednima. Stoga, ako nas uspiju nagovoriti na jednu manju obvezu, mnogo je vjerojatnije da ćemo poslije prihvatiti i veću, koju možda zapravo nismo htjeli, ako ta veća obveza logično proizlazi iz svoje manje prethodnice. Cialdini navodi primjer telefonskih poziva u kojima se traže dobrovoljni prilozi, kada pozivatelj započne razgovor tako da vas pita kako ste. "Pozivateljeva namjera nije samo da se prikaže kao ljubazan i brižan. Namjera mu je navesti vas da reagirate - kao što obično reagirate
na takva pristojna, površna pitanja - vlastitim pristojnim i površnim odgovorom: 'Jako dobro' ili 'Dobro, hvala'. Jednom kada ste javno izjavili da je sve u redu, pozivatelju postaje mnogo lakše stjerati vas u kut kako bi vas natjerao da pomognete onima kojima nije sve u redu." Testiranja ove teorije, prema kojoj je ljudima koji su se izjasnili kao zadovoljni "neugodno pokazati se škrtima kada su već priznali da žive u dobrim uvjetima", pokazala su da je taj postupak vrlo djelotvoran. Drugo oružje utjecaja iskorištava reciprocitet: našu sklonost da osjećamo obvezu prema osobi koja nam je nešto dala, bez obzira kako trivijalan ili neželjen bio taj dar. Zbog te obveze postajemo otvoreni prema uvjeravanju darivatelja, a da bismo se riješili tog osjećaja, možda ćemo pristati na to da uzvratimo mnogo većim darom od onoga koji smo primili. Jedan takav primjer, o kojem raspravljaju socijalni psiholozi Anthony Pratkanis i Elliot Aronson u knjizi Age of Propaganda je pokret Hare Krishna, čiji su pripadnici uspješno povećali svoj sve manji prihod tako što su svakome koga su zamolili za novčani prilog prvo darovali cvijet. Dva druga široko rasprostranjena oružja utjecaja oslanjaju se na autoritet i simpatičnost osobe koja uvjerava. Primjer autoriteta je korištenje televizijskih glumaca koji glume liječnike (ali nemaju nikakvih liječničkih kvalifikacija) u reklamiranju medicinskih proizvoda. Oni nemaju autoritet, ali ipak imaju utjecaja. (Na autoritet ću se vratiti u četvrtom poglavlju.) Primjer simpatičnosti je korištenje filmskih zvijezda, sportaša i širokog osmijeha u reklamiranju doslovce bilo kojeg proizvoda. Cialdinijeva zadnja dva oružja utjecaja primjenjuju načela nestašice i "društvenog dokaza". Prvi od njih koristi naš instinkt koji nam govori da je ono čega ima malo zacijelo vrijedno, tako da na umjetan način ograničava dostupnost ili naglašava nestašicu ("ograničena serija", "ponuda traje do isteka zaliha", itd.). Prema načelu društvenog dokaza, umjesto da sami razmislimo o nečemu, jednostavno idemo za stadom, vodeći se pretpostavkom da kad toliki ljudi nešto žele, valjda su u pravu. Unatoč nekim katastrofalnim promašajima (povijest burze na Zapadu nudi mnoge primjere), ta pretpostavka često dobro funkcionira, kao i pretpostavke u temelju ostalih pet oružja utjecaja. Zato su se i razvila: kao heuristične spoznaje koje nam štede vrijeme i umni napor. Katkada,
kada smo dovoljno motivirani, zastanemo i razmislimo o utjecajima kojima smo izloženi. Kada to ne činimo, mogu nas iskorištavati koliko im drago. Rječnik Merriam-Webster daje dvije definicije ispiranja mozga. Prva,
slična definiciji iz Oxfordskog rječnika engleskog jezika navedenoj u
prvom poglavlju, glasi: "Nasilno indoktriniranje koje ima za cilj navesti nekoga da se odrekne temeljnih političkih, društvenih ili vjerskih uvjerenja i stavova i prihvati njima suprotne, uniformirane ideje." Druga definicija kaže: "Uvjeravanje putem propagande ili vještinom prodavanja." Ono što druga definicija ima zajedničko s prvom je vršenje pritiska kojim se želi nadjačati žrtvina sposobnost racionalnog razmišljanja o vlastitoj situaciji i uvjerenjima. To je ono što dobra reklama nastoji postići: nadjačati razum. Ostavi li se osobi vremena i prostora da promisli: "da, to je jako lijepo, ali ja taj proizvod ne želim niti ga trebam", to znači neuspjeh. Reklama će zato nastojati izravno zaokupiti emocije, u nadi da će zaobići taj racionalniji pristup poruci koja se nastoji prenijeti. Cesto je pristup takav da prvo izazove negativnu emociju (krivnju, strah), a zatim ponudi kupnju proizvoda kao jedini, ili najlakši, način da se ukloni ta emocija. Ili će pak proizvod povezati s nekom pozitivnom emocijom, nastojeći potaknuti pretpostavku da će kupnja tog proizvoda izazvati ugodne osjećaje. Glasna glazba, šarene boje, brz ritam - sve se to može upotrijebiti kako bi se obeshrabrila kritička analiza reklame, tako da se pozornost gledatelja skrene s činjenice da je riječ samo o reklami, jednom od načina prodaje nekog proizvoda. Nešto sofisticiranije reklame služe se humorom kao poticajem: kad nekoga nasmijete, to je sjajan način da ga pridobijete na svoju stranu. O kojoj god metodi se radilo, cilj je isti: ne razmišljajte o našem proizvodu (jer biste mogli zaključiti da ga ne želite), nego samo upijte poruku da ćete posjedovanjem našeg proizvoda podići kvalitetu svog života. Možemo li reći da ovo eksploatiranje naših emocija i naše lijenosti predstavlja ispiranje mozga? Kao što sam već rekla, u reklamnoj industriji obično ne postoji mogućnost prisile. Najviše što se većina oglašivača može približiti prisili jest široka medijska kampanja, blanket coverage za njihove proizvode, no to nije isto što i zaokupljena publika. Gledatelj može, barem u načelu, promijeniti televizijski kanal, baciti reklamnu brošuru, ustati i skuhati čaj. Mnogi ljudi to čine. Ovisno o
mediju, stupanj slobode se može smanjiti (teže je izbjeći reklamne panoe, primjerice). No nema otvorene prisile da nešto gledamo ili kupimo. Ispiranje mozga u literaturi često se prikazuje kao mučenje s ciljem prisile, ali ono što leži u srcu pojma - namjerno i manipulativno mijenjanje tuđih uvjerenja - ne mora se nužno postizati silom. Reklamiranje nije prisila, no riječ je o namjernom pokušaju promjene nečijeg mišljenja. Tvrtke ne promoviraju slučajno svoje proizvode, a njihov glavni cilj je povećati svoj profit uzimajući novac od kupaca. Tvrtke često tvrde kako su uočile potrebu za svojim proizvodom i da jednostavno zadovoljavaju tu potrebu. Tko može poreći da potrebe treba zadovoljiti? Pa ipak, trebali bismo biti sumnjičavi prema toj eksploziji potrošačkih potreba. S obzirom na posobnost našeg mozga da povezuje snažne emocije s apstraktnim idejama, relativno je lako povezati neki proizvod s nekom temeljnom željom. Tu nije riječ o potrebi za konkretnim proizvodom, nego za zadovoljenjem te temeljne želje; no mi prihvaćamo proizvod kao zamjenu (a onda se možda pitamo, kad ga donesemo kući, zašto smo nekako razočarani). Tradicionalni primjer, danas nešto rjeđi u mainstream reklamiranju, jest metoda u kojoj se automobili reklamiraju tako da se neka polugola žena ispruži preko haube (pretpostavljalo se da su ciljna publika heteroseksualni muškarci). Automobili su strojevi koji služe da nekoga udobno prevezu od točke A do točke B, a uglavnom su svi međusobno slični po dizajnu i konstrukciji. Lijepa žena izvaljena preko poklopca motora mogla bi oštetiti lak i ne bi pomogla aerodinamici pa makar skinula svu odjeću. Također, nadobudni mogući kupac nije mogao očekivati da će u mjesnom autosalonu naići na takav prizor iz mašte. Ne, oglašivači su pretpostavili da će njihovi kupci povezati određenu hrpu metala i plastike sa spolnom željom. Implikacija je jasna: kupnja tog proizvoda zadovoljit će spomenutu želju i popraviti vaš spolni život. U takvim reklamama susreću se Freud i Bernays - u sotonskom zagrljaju, neki bi rekli. Veza između reklamiranja i obećanog ispunjenja želja nije, razumije se, ograničena smo na temeljne želje. Moguće je stvoriti nove potrebe - različite od potreba za nadomjesnim proizvodima. Štoviše, broj novih ljudskih potreba koje su se pojavile u dvadesetom stoljeću trebao bi nas
uvjeriti da je barem ljudska kreativnost živa i zdrava. Jedan od primjera, koji je odredenim tvrtkama bio krajnje koristan tijekom godina, jest primjer bioloških žudnji, drugim riječima, ovisnosti. Ljudska bića, osim ako doista nemaju sreće, ne rađaju se s biološkom potrebom za nikotinom, drogom ili drugim tvarima koje izazivaju ovisnost. Međutim, konzumiranje tih tvari može poremetiti biokemijsku ravnotežu organizma, stvarajući potrebu (kako bi se ponovno uspostavila ravnoteža) ondje gdje prije nije postojala. U tom slučaju, proizvodi koji se prodaju nisu zamjenski: oni izravno ispunjavaju potrebu ovisnika. Snaga tih potreba, kao i lakoća s kojom se ovisnost razvija, učinili su te proizvode krajnje profitabilnima. Reklamiranje u svakom slučaju cilja na promjenu uvjerenja. Oglašivač želi izmijeniti vaš kognitivni krajolik tako da vaša prethodna ravnodušnost, odbojnost ili potpuno neznanje o robnoj marki X ustupi mjesto nekom pozitivnijem stavu prema njoj. U idealnom slučaju, odjurit ćete kupiti proizvod što je prije moguće. Realno gledajući, možda će postojati veća vjerojatnost da ćete ga kupiti sljedeći put kad ga vidite u supermarketu; možda ćete ga kupiti umjesto proizvoda robne marke Y, ili ćete ga "samo probati". Teoretski, uspješna reklama promijenit će nečije mišljenje u vrlo kratkom razdoblju, s rezultatom da ćete vi, svjesno ili nesvjesno, povjerovati kako će kupnja tog proizvoda ispuniti neku vašu potrebu. To uvjerenje može biti u raskoraku sa stvarnošću (koliko je kupnja onog automobila utjecala na vaš spolni život?) i krajnje štetno za vaš račun na banci. Međutim, rijetko se događa da neka reklama, čak i uspješna, promijeni više od nekolicine uvjerenja, a koliko znam, nije zabilježen nijedan slučaj da je gledanje neke reklame nekome promijenilo osobnost. Prema tome, globalni učinak na kognitivni krajolik opisan u slučajevima ispiranja mozga ne može se usporediti s moći reklame: tu je riječ o eroziji, a ne o potresu. No onima koji reklamiranje opisuju kao ispiranje mozga obično nije namjera izdvojiti neku konkretnu reklamu. Oni osuđuju kumulativno djelovanje koje veliki broj reklama s vremenom vrši na naše kulturno okruženje. Isti se argument iznosi i kad je riječ o nasilju na televiziji, u filmovima i novinama. Nijedno pojedinačno krvavo ubojstvo ne može prouzročiti neosjetljivost današnje mladeži, nijedna pojedinačna reklama za slatko ne može kod iste te mladeži prouzročiti pretilost, ali ukupni utjecaj vizualnog nasilja može biti velik. Je li ta tvrdnja valjana?
Zapravo, postoje mnogi dokazi da modeli svijeta u kojem živimo, kakvi se prikazuju u masovnim medijima, imaju značajan utjecaj na nas. Ti prikazi "stvarnog života" - koji mogu, poput kultističkog pogleda na stvarnost, imati malo sličnosti sa stvarnim životom - mogu oblikovati naše ponašanje na načine koje možda ne prepoznajemo. Studije provedene u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama, primjerice, dosljedno pokazuju da postoji strah od kriminala koji nije proporcionalan sa stvarnim izgledima da netko postane žrtva, ali koji odražava razmjere pozornosti koja se u medijima pridaje kriminalu. Televizijske emisije donose krajnje iskrivljene verzije stvarnosti. Kao što Pratkanis i Aronson ističu u Age of Propaganda, u svijetu televizije lijepi ljudi su mnogo uobičajenija pojava nego u stvarnome životu, jednako kao liječnici i odvjetnici, dok su pozitivni uzori u vidu znanstvenika, starijih ljudi, invalida ili etničkih manjina mnogo rjeđi. Svi mi mislimo da znamo kako to nije stvarno, pa ipak studije iz Sjedinjenih Država jasno pokazuju da ljudi koji više gledaju televiziju imaju iskrivljeniji, u većoj mjeri rasistički pogled na svijet nego oni koji manje gledaju televiziju. Televizija može utjecati ne samo na stavove, nego i na ponašanje.2 To nas vraća na raspravu iz prvog poglavlja o ispiranju mozga kao metodi promjene tuđih uvjerenja, konkretno na opažanje da su se vršitelji utjecaja dosad morali oslanjati na neizravne metode uvjeravanja, promjenom žrtvine okoline. Ono što kritičare reklamiranja brine nije toliko mistična - i mitska - moć svojstvena pojedinim reklamama. Ne postoji nikakav čarobni proces koji može sve one koji gledaju reklamu u kojoj se veliča robna marka X osuditi na to da nezadovoljni lutaju svijetom dok se ne domognu tog proizvoda. Činjenica da se ljudi katkad ponašaju kao da im samo odredeni proizvod može upotpuniti život (posjetite trgovinu igračkama neposredno prije Božića ako u to sumnjate) nije posljedica čarolije, nego posljedica djelovanja jednog od Cialdinijevih oružja utjecaja (u slučaju trgovine igračkama, riječ je nestašici postignutoj namjernim ograničavanjem zaliha). Ne, ono što kritičarima smeta jest ideja da okolina koja nastaje pod utjecajem reklamiranja i medija oblikuje naš um na suptilne načine koje ne prepoznajemo. Možemo izabrati bilo koji od stotina časopisa iz obližnjeg supermarketa - pa ipak rijetko zastenemo i zapitamo se zašto svi ti časopisi toliko govore o seksu i tjelesnoj privlačnosti, zašto lica s naslovnica u tako maloj mjeri predstavljaju čitateljstvo, zašto se o
nekim temama piše detaljno, dok se druge potpuno zanemaruju. Netko donosi te odluke i donosi ih imajući na umu profit, no to ni u kojem slučaju nismo mi. Drugim riječima, kritičari se boje da pod utjecajem reklama i medija naša okolina postaje sve manipulativnija. Netko (ili više njih) - mediji, vlada ili koji vam je već omiljeni bauk3 - umjesto nas odlučuje kojim temama ćemo se baviti, diktira ne samo što ćemo misliti, nego o čemu ćemo misliti. Opet ću citirati Pratkanisa i Aronsona: "Zamislite nekoga tko na televiziji neprestano gleda reklame u kojima se uzdižu kvalitete Chevroleta i Fordova. Malo je vjerojatno (u većini slučajeva) da će zbog bilo koje pojedine reklame ta osoba promijeniti mišljenje o tome koji joj je automobil draži. Međutim, vrlo je vjerojatno da će zbog velike doze reklama za automobile poželjeti kupiti automobil, praktički ne uzimajući u obzir druge načine prijevoza." Tako velika doza u gledatelja unaprijed usađuje kriterije prema kojima će on poslije, kao kupac, najvjerojatnije prosuđivati neki automobil. Takvi kriteriji lijepo se mogu primijeniti na nerealistično puste ceste kakve se vide u mnogim reklamama za automobile, ali ne moraju biti tako relevantni za gust promet s kakvim će se većina vozača mnogo vjerojatnije suočiti. Svaka takva reklama dodaje tračak predrasude protiv javnog prijevoza, a te se predrasude s vremenom nakupe, pomažući korisnicima da ostanu čvrsto zalijepljeni za svoja automobilska sjedala.
Svijet some Kada se detaljnije pozabavimo strastvenim stajalištima, u njihovu korijenu često nalazimo strah. Mislim da je strah onih koji reklame i medije optužuju za "ispiranje mozga" srodan strahu koji motivira samo ispiranje mozga - a to je užasavajući strah od gubitka kontrole, pa i identiteta. U prvom poglavlju smo već vidjeli kako je George Orwell prikazao taj strah. Drugi slavni roman dvadesetog stoljeća koji nam se podmuklo zavukao pod kožu dao je ime strahu koji osjećaju kritičari reklama. Ono glasi Vrli novi svijet.
Baš kao i 1984., distopija koju je Aldous Huxley opisao u svom romanu iz 1932. je totalitaristička. No njezina totalitarna narav nije tako otvorena kao u Orwellovom svijetu, nego je skrivena pod krin-
kom slobode izbora. U Orwellovom svijetu potrebe se kanaliziraju ili potiskuju; u Huxleyjevu svijetu se ispunjavaju. Ljudima koji u tom svijetu žive, kao ni anđelima na nebu, ništa ne nedostaje. Sami mogu odlučiti kada će uzeti somu, savršenu pilulu sreće; sami mogu odabrati, u određenoj mjeri, svoje prijatelje i aktivnosti. No budućnost svakoga od njih, njihovo mjesto u društvu, genetički je određeno još prije njihova rođenja. Oni čine ono što društvo od njih zahtijeva, a većina ih više nema sposobnost uopće zamisliti kako bi bilo činiti išta drugo. Ta moćna ideja - da ćemo ukoliko se pojavi neki faktor utjecaja koji će nam ispuniti svaku potrebu postati njegovi robovi - odražava se u jednom od aspekata tog golemog straha od kultova koji obuzima one koji nisu njegovi pripadnici. Kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, voda kulta, između ostalog, ima moć da svojim sljedbenicima ispuni potrebe: pojedinci se pridružuju kultovima zato što ondje nalaze nešto što drugdje ne mogu dobiti. Isti takav strah - da se možda približavamo pitomom "svijetu some" iz Huxleyjeva romana - može se uočiti i kod kritičara reklamiranja. Kao što sam Huxley kaže u predgovoru svojoj knjizi: "Sigurno djelatna totalitarna država bila bi ona u kojoj svemoćna izvršna vlast političkih glavešina i njihove vojske upravljača kontrolira populaciju robova koje nije potrebno prisiljavati jer oni vole svoje robovanje. U današnjim totalitarnim državama zadaća da neki zavole svoje robovanje dodijeljena je ministarstvima promidžbe, masmedija i učiteljima. No njihove su metode još sirove i neznanstvene". To je, znači, pitanje koje se otvara kada se mediji optužuju za ispiranje mozga. Živimo li, ili bismo uskoro mogli živjeti, u Svijetu some? Prijeti li nam opasnost da postanemo poput građana starog Rima, koje je osuđivao njihov suvremenik Juvenal, da se odreknemo sposobnosti samostalnog funkcioniranja kako bismo slijedili bilo koga tko nam pruži panetn et circenses (kruha i igara)?4 Mogu li se sve naše potrebe (ili onoliko koliko ih treba kako bismo ostali pitomi) ispuniti s pilulama sreće, ili ako ne izravno ispuniti, onda usmjeriti prema profitabilnoj potrošnji? Može li nam kontrola informacija isprati mozak toliko da jurimo za određenim željama (za novim automobilom, najnovijom modom itd.) i zaboravimo druge potrebe (za dugoročnim razmišljanjem i autonomijom uma)? Kada bismo živjeli u takvom svijetu, bismo li bili savršeno slobodni ili savršeno porobljeni?
Prvo što treba reći o tom strahu jest to da on nije nov. Nalazimo ga na kraju devetnaestog stoljeća u obliku prelijepih, prostodušnih Eloija, dalekih potomaka ljudi, koji žive u raju gdje su im sve potrebe zadovoljene. Wellsov protagonist, posjetivši ih u vremenskom stroju prema kojoj je priča dobila naslov, na svoj užas otkriva da je njihova idila zatrovana: Eloi služe kao hrana Morlocima, podzemnoj rasi koja je također potekla od ljudi. Otprilike desetljeće prije toga, isto gađenje nalazimo i kod Friedricha Nietzschea, u slavnom Zaratrustrinom opisu budućnosti naše vrste: Evo! Pokazujem vam posljednjeg čovjeka\ "Sto je ljubav? Sto je stvaranje? Sto je čežnja? Sto je zvijezda?" - tako pita posljednji čovjek i trepće očima. Zemlja će zatim postati mala, i po njoj će skakutati posljednji čovjek, koji sve čini malenim. Njegov je rod neistrebljiv kao i rod kukaca; posljednji čovjek živi najduže. "Pronašli smo sreću" - kažu posljednji ljudi i trepću očima. [...] Oboljeti i biti nepovjerljiv za njih je nešto grešno. [...] Od vremena do vremena malo otrova: to stvara ugodne sne. A najposlije mnogo otrova, kako bi umiranje bilo lako. Još se radi, jer rad je zabava. Ali paze da ih zabava ne bi istrošila. [...] "Pronašli smo sreću" - kažu posljednji ljudi i trepću očima. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra
Drugo što treba reći o strahu od Svijeta some jest da se on usredotočuje na slobodu. Ljudi u Svijetu some, poput Nietzscheovih posljednjih ljudi, postigli su sreću. Danas nam neprestano govore da je sreća onaj veliki cilj za kojim bismo svi trebali juriti, pa zašto nam se onda od tih distopija okreće želudac? Zašto se slažemo s Miltonovim Sotonom kada kaže da je "bolje biti vladar u paklu nego sluga u raju"?5 Čini se da nismo skloni slobodu vrednovati kao sreću nego kao viši cilj, unatoč nastojanjima suvremenih autoriteta da nas uvjere u suprotno. "Život,
sloboda i imetak", "liberte, egalite, fraternite", "Život, sloboda i potraga za srećom": ta tri uvjerenja, tri slogana revolucionara u Engleskoj, Francuskoj i Americi, oblikovala su suvremeni Zapad, a u svima njima sloboda zauzima središnje mjesto. Erich Fromm je u Strahu od slobode rekao da se bojimo slobode jednako kao što je i želimo (sloboda može zahtijevati napor ili čak bol), ali ambivalentan stav ne umanjuje važnost koju pripisujemo toj specifično ljudskoj vrednoti. Ima li naš strah od Svijeta some ikakvog temelja u današnjoj stvarnosti? Približavamo li se nekom suptilnom totalitarizmu poput onoga koji nas tako zaprepaštava u Vrlom novom svijetu? U prvom poglavlju govorila sam o osam tema koje je identificirao Robert Lifton - kontroli miljea, mističnoj manipulaciji, zahtjevu za čistoćom, kultu ispovijedanja, svetom znanju, opterećivanju jezika, prvenstvu doktrine pred osobom i krojenju sudbine - a koje bismo mogli očekivati u totalitarnoj sredini (vidi tablicu 1). Međutim, govoreći o reklamiranju, odmah smo naišli na problem. Amerikanci u Koreji mogli su uprijeti prstom u kineski komunistički sustav i na Maoa kao na izvor svojih nevolja. No gdje je naš faktor utjecaja, naš poglavica Morloka, tko nama ispire mozak?
Kontrola uma bez kontrolora Zamisao da svi naši izvori reklama odgovaraju jednom umu koji ih kontrolira zvuči nategnuto.6 Umjesto toga, čini se da imamo situaciju sličnu evoluciji: očit proizvod stvaranja, ali odsutnost stvoritelja (za čitatelje kreacioniste, evolucijska teorija ne određuje strogo da stvoritelj mora biti odsutan, nego da On ne mora biti prisutan kako bi se dogodio proces prirodnog odabira). Ta analogija s evolucijom navela je biologa Richarda Dawkinsa da uvede pojam memetike, "izrazito genetičku" metaforu za kulturni prijenos. Memetika ideje shvaća kao "meme" koji se mogu replicirati i oponašanjem prelaziti s jednog na drugi mozak.7 Mnogi su ljudi prihvatili evolucijski pogled na kulturu i kulturne ideje ne pozivajući se konkretno na neke od kontroverznijih tvrdnji memetike, ali mem je neodoljivo korisna skraćenica, pa ću ga i ja iskoristiti u smislu te (slabije) evolucijske analogije. Ono što takve analogije tvrde jest da se ideje mogu širiti, mijenjati, stapati i razilaziti
bez potrebe za sveobuhvatnim djelovanjem. Kako ta odsutnost stvoritelja - posrednika djelovanja - utječe na Liftonovih osam tema? Odgovor je - veoma malo. Kontrola miljea postaje standardizacija miljea: umjesto nametnute partijske kontrole, imamo selekcijske pritiske na kulturne proizvode (novine, reklame i slično) koji ih tjeraju da s vremenom postanu sve sličniji. Činjenica da mnogi od naših medija postaju sve globalniji, i da ih u krajnjoj liniji kontrolira oligarhija mogula koji i sami imaju mnogo toga zajedničkog, samo ubrzava taj proces. Zbog imperativa prodaje, medijski radnici postaju okorjeli sljedbenici mode, a prezaposleni ljudi koji traže "laku informaciju" - vijesti u obliku zvučnih natuknica ili novinskih naslova - stvaraju potrebu za pojednostavljivanjem koja zna biti uznemirujuće slična ideološkom zahtjevu za čistoćom. Pedofili su, da navedemo jedan od aktualnih primjera, uvijek zli, a njihove žrtve su uvijek nevine. Rijetko ćete naći tabloid koji ozbiljno shvaća ideju da na pedofile, kao i na "normalne" ljude, utječe njihova prošlost i okolina. A što je s Lolitom, Nabokovljevim provokativnim djetetom? U teoriji, nema je nigdje na vidiku; no u praksi, ona švrlja ulicama naših gradova i stranicama naših modnih časopisa. Kult ispovijedanja također je popularan, a "stvarni" ljudi izlažu svoje živote u medijima, i za to su dobro plaćeni. Uvelike smo izgubili pravo na šutnju, bilo da smo suočeni s policijom ili s televizijskom kamerom. Opterećivanje jezika osobito je često u reklamiranju, gdje riječi kao što su "novo" i "neophodno" imaju značenje koje daleko nadilazi izvorno (često vidim reklame za "neophodne" proizvode, a još nikad nisam osjetila da mi ijedan od njih nedostaje). Elementi svetog znanja prisutni su u modernim dogmama koje masovna kultura rijetko pokušava osporiti, kao što je ideja da su Britanci naročito tolerantni, a mističnu manipulaciju možemo naći u pozivanju na apstraktne ideale koji bi nas trebali navesti da se emocionalno angažiramo čim ih čujemo (izrazi kao što je seksizam i multikulturalnost primjeri su toga). I konačno, imamo vlade koje u znatnoj mjeri mogu krojiti sudbinu (kao što bi mogli posvjedočiti, kad bi im to bilo dopušteno, Amerikanci koji čekaju izvršenje smrtne kazne ili strani državljani zatvoreni bez sudskog procesa nakon 11. rujna) i javne medije koji imaju zastrašujuću kontrolu nad odlučivanjem, ako ne o životu i smrti, onda barem o sudbini nečijeg ugleda. Jedina potencijalna iznimka je Liftonova sedma
tema, prvenstvo doktrine pred osobom, a to je zato što je na Zapadu individualizam sam po sebi tako moćna doktrina. Ukratko, čini se da postoji razlika ne u vrsti, nego u stupnju; postoje tendencije prema totalitarnom načinu razmišljanja, ali one trenutačno nisu tako ekstremne kao što bi mogle biti. Možda se nalazimo na putu za Svijet some, ali još nismo stigli onamo. Neki glasovi još uvijek osporavaju uvjerenja koja je većina već prihvatila i protive se intelektualnoj standardizaciji. Također, mnogi ljudi odolijevaju potrošačkom snu ili ga tretiraju samo kao dio života kojem se isplati težiti. Na reklame gledaju sa zdravim skepticizmom, pažljivo slušaju političke argumente i ne vjeruju većini onoga što pročitaju u novinama. U pozadini njihovih misli čuči svijest o motivima manipulatora i drži ih na oprezu. Možda nisu čitali Roberta Cialdinija, ali ipak su motivirani da zastanu i razmisle, a to je, kao što ćemo vidjeti u kasnijim poglavljima, temelj otpora tuđem uvjeravanju. Jedno od ograničenja sadašnje moći reklamiranja je u tome što masovni mediji za komunikaciju ne mogu ciljati konkretnog pojedinca, iz jednostavnog razloga što ne znaju dovoljno o svojim potrošačima. Hoće li netko nasjesti na prodavačevo verglanje ovisi o nekoliko faktora, počevši od toga što se prodaje. Moja reakcija na evangeličkog kršćanina koji me pokušava nagovoriti da dođem u crkvu razlikuje se od moje reakcije na zastupnika koji mi telefonski nudi povoljnu kupnju nove kuhinje, iako će oba pokušaja utjecaja najvjerojatnije biti neuspješna. U slučaju telemarketinga, pokušaj da na mene utječu presjeći ću tako da kažem kako nisam vlasnica stana nego podstanarka. Evangelista ću pak dočekati s podužim popisom razloga zašto ne idem u crkvu, zato što sam u prošlosti detaljno razmišljala o religiji. Kupnja nove kuhinje toliko je nevažna u životu provedenom u tuđim kućama da o tome rijetko uopće razmišljam, a kamoli podrobno. Uspjeh metode utjecaja ovisi o tome što se prodaje, ne samo po sebi, nego utoliko koliko je relevantno za mene. Čak i kad je riječ o očito univerzalnoj robi, kao što je novac, stupanj relevantnosti - a tako i uspjeh metode utjecaja - varirat će od osobe do osobe. Ne bi svatko, pa čak ni na gramzivom Zapadu, prihvatio ponudu gotovog novca bez ikakvih obveza. Osobnost i prošlost ciljane osobe također će utjecati na to kako će ona reagirati na neku metodu utjecaja. Neki će ljudi negativno reagirati
ako prodavač koristi izraze kao što su "morate to imati" ili "neophodno" i draži im je pristup koji naglašava njihovu slobodu izbora. Neki će bolje reagirati na pristup koji se temelji na autoritetu ("kupite ovo, koristit će vam"), neki na šarmantnog prodavača ili prodavačicu ("kupite ovo da mi udovoljite; rado biste mi udovoljili, zar ne?"), neki n.i impliciranu prijetnju ("ne kupite li ovo, ugrozit ćete svoje zdravlje") i tako dalje. Štoviše, osobnost onoga koji prodaje također je vrlo važna za uspjeh nekog pokušaja utjecaja. Možda ćemo spremno darovati novac dragoj starici koja se zalaže za prava životinja, a samo proći kraj neobrijanog mladića ozbiljna lica koji skuplja priloge za pomoć Africi. Pa ipak, njezinim se novcem možda financiraju bombe s čavlima, dok njegov vjerojatno spašava živote djece. Kao što su opazili Cialdini i drugi, simpatičnost je snažno oružje utjecaja.
Analiza slučaja: tekstualno uvjeravanje Ono što se prodaje, da tako kažemo, djeluje u interakciji s osobnošću i prošlošću ciljane osobe i vrši utjecaj na nas (uspješno ili ne). Hoćemo li zastati i razmisliti ovisi o jedinstvenom osobnom kontekstu koji uključuje ne samo trenutačne podražaje nego i lako dostupne uspomene, omogućujući nam da se poslužimo prošlošću kako bismo interpretirali sadašnjost. Kao primjer, pogledajte sljedeći tekst: na postupak žene koja svoje dijete vozi u školu i natrag ne gleda se kao na čin majčinske brižnosti nego kao na jedinstvenu demonstraciju sebičnosti. Za dobro našeg društva, za dobro gospodarstva, za dobro naše vlastite djece, majku "vozačicu djece" treba nagovoriti da promijeni ponašanje.
Ovaj odlomak mi pokušava prodati odredeni niz ideja. Ali ja ne mogu započeti s tumačenjem poruke ako se ne poslužim velikom količinom pozadinskog znanja. Moram znati što znači riječ kao što je "voziti" i razumjeti da se ona ovdje odnosi na vožnju automobila, a ne nekog drugog prijevoznog sredstva. Osim toga, mogu posegnuti za sjećanjima na druge tekstove, informativne emisije, rasprave s prijateljima ili bilo čime što mi govori da u Velikoj Britaniji traje debata o tome trebaju
li majke koje voze svoju djecu u školu smanjiti gužve u prometu i poboljšati zdravlje svoje djece tako da ih potiču na pješačenje ili vožnju biciklom do škole. Prije nego što sam pročitala ovaj odlomak nisam naišla na izraz "vozačica djece", ali njegovo je značenje savršeno jasno iz konteksta. Nakon te temeljne interpretacije, sada mogu započeti s procjenom argumenata u okviru onoga što ja mislim o tom pitanju. Ta će procjena biti pod utjecajem faktora koji potječu iz mog osobnog iskustva: mojih stavova o djeci i prometu, o tome stanujem li u blizini neke škole ili ne, i o tome što osjećam dok čitam tekst. Međutim, sam tekst također utječe na mene, premda toga ne moram uvijek biti svjesna. Jedan takav primjer u ovom odlomku je kontrast između meke i tople "majčinske brižnosti" i, s druge strane, oštre i hladne "sebičnosti", koji me suptilno navodi da stanem na stranu napadnute majke, a protiv onih koji joj žele ograničiti pravo na vožnju. Drugi je naglasak na ponavljanju generalizacija ("za dobro...", "društvo", "gospodarstvo", "vozačica djece". Netko tko je sklon apstraktnim imenicama možda će uživati u rečenici koja ih je puna; mi ostali osjećamo distancu, bezličnost. Konačno, tekstovi obično nisu izolirani poput ovoga primjera. Riječ je o citatu iz članka objavljenog u dnevniku Observer 8 u kojem se očito kritizira stav izražen u odlomku. Pročitala sam i druge članke Davida Aaronovitcha i dovoljno često čitam Observer da bih poznavala njegov liberalni štih. Članak se nalazi u rubrici s komentarima, a znam da je to mjesto na kojem novinar ima slobodu jasnije dati do znanja svoje stavove, pa bih očekivala napis koji brani liberalno stajalište. Osim toga, dio mog kognitivnog krajolika je i uvjerenje, kao što Jacob Talmon kaže u The Origins of Totalitarian Democracy, da liberalna misao "pretpostavlja kako je politika stvar pokušaja i pogreške, a političke sustave smatra pragmatičnim izumom ljudske domišljatosti i spontanosti". Poput Roberta Liftona (vidi poglavlje 1.) i drugih, Talmon stavlja liberalni pragmatizam u opreku s totalitarističkom sklonošću prema apstraktnom i apsolutnom. Ja, prema tome, ne tumačim onu provalu apstraktnih imenica kao nešto što se odnosi na Aaronovitchevo (liberalno) stajalište, nego kao nešto što predstavlja (i na suptilan način ocrnjuje) suprotno stajalište. Sve te pozadinske informacije, i još više od toga, na raspolaganju su mi dok čitam Aaronovitchev članak ili bilo koji drugi tekst. Vi imate drugačije, premda jednako bogato mnoštvo
pozadinskih informacija koje su svojstvene samo vama. No vjerojatno je da i vi i ja rijetko izravno pristupamo tim kognitivnim bazama podataka: život je prekratak, i previše truda treba uložiti svaki put kad zastanemo i promislimo, da bismo redovito "crtali" konotacije. Češće se događa da veze ostanu neprimijećene, osim kao općenit dojam o tonu ili prizvuku teksta koji dodaje emocionalnu nijansu - odobravanja ili neodobravanja - spisu koji je u našoj glavi arhiviran pod imenom Aaronovitch, D. Drugim riječima, emocije služe kao prečaci koji nam omogućuju da sažmemo sadržaj svojih kognitivnih baza podataka, bez potrebe da ih izravno pretražujemo. Na tu važnu temu vratit ćemo se opet u devetom poglavlju. Kad je riječ o psihologiji uvjeravanja, poruka stručnjaka je da odrasli, ako su motivirani, barem mogu odoljeti oružjima utjecaja. Možemo izbjeći zamke obvezivanja, odbiti uzvratiti na isti način, zanemariti utjecaj autoriteta i simpatičnosti onih koji nam žele nešto prodati, odlučiti da nećemo kupiti neki proizvod samo zato što ga kupuju svi ostali ili zato što je dostupnost nekog proizvoda umjetno ograničena kako bi se stimulirala potražnja. Dio straha koji je neodvojiv od izraza "ispiranje mozga", osim onoga da ćemo izgubiti kontrolu i sam identitet, jest strah od toga da su procesi, koji god oni bili, presnažni: da nitko nije siguran. Sto se tiče pojedinačnih pokušaja utjecaja, svi smo mi podložni moći uvjeravanja reklama, ali toj moći ni u kom slučaju nije nemoguće odoljeti. Nažalost, taj utješan zaključak se ne odnosi na medije, širi ideološki aparat čiji je reklamiranje samo mali dio. Reklame nas informiraju o proizvodima i većina ih je relativno iskrena kad je riječ o njihovim ciljevima. Za informacije o ostatku svijeta, osim onih sićušnih djelića koje izravno percipiramo, presudno ovisimo o različitim sustavima masovne komunikacije koji sačinjavaju današnje izvanredno moćne medije. To je pravo mjesto gdje optužba za ispiranje mozga počinje držati vodu. Sjetite se Liftonovih osam tema. Kontrola miljea najvidljivija je nakon krupnih dogadaja kao što je bilo uništenje Svjetskog trgovačkog centra, koji zatim potpuno ispune sve novine, radio, televiziju i internet; ali ona je na diskretniji način prisutna u beskrajnom svakodnevnom ponavljanju istrošenih tema i zatupljujuće sličnih formata (magazini o stilu života dobar su primjer). Zahtjev za čistoćom i pojednostavljenjem složenih argumenata, kult ispovijedanja i opterećivanje jezika očite su značajke
bilo kojeg tabloida, a oni ni u kom slučaju nisu ograničeni samo na tabloide. Sto se tiče svetog znanja, mistične manipulacije, prvenstva doktrine pred osobom i krojenja sudbine, treba samo pogledati kako se mediji odnose prema onima koji dovode u pitanje njihovu hegemoniju. "Sloboda tiska" i "interes javnosti" prikazuju se kao neosporive istine, privatnost pojedinca pada kao žrtva u lovu na priču, ruše se osobni ugledi. Kao što ćemo vidjeti u trinaestom poglavlju, mediji mogu biti moćno oružje masovne kontrole.
Obrazovanje We don't need no education, we don't need no thought control Pink Floyd, Pink Floyd - The Wall
Došli smo do obrazovanja, onog procesa u kojem država učvršćuje svoj stisak na umove mladih. Dakako, formalna naobrazba samo je dio utjecaja koji oblikuju dijete u odraslu osobu: poruke koje dobiva od roditelja, a osobito od vršnjaka, medija i oglašivača, kao i njegovo gensko naslijede - svi zajedno utječu na to kakva će ta odrasla osoba biti. No obrazovanje je, barem u teoriji, standardizirano iskustvo dostupno svakom djetetu. Ono je također i javni proces, koji ostavlja posljedice na cijelo društvo, uključujući i one koji u obrazovanju sudjeluju u minimalnoj mjeri. Manje ću vremena posvetiti obrazovanju nego reklamiranju zato što mislim da je to dvoje umnogome slično. Strah od ispiranja mozga ili "kontrole misli" kako su se izrazili Pink Floydi, ima isti temelj, iako je element kontrole - državu - moguće jasnije identificirati u obrazovanju. I obrazovanje i reklamiranje su masovni procesi kojima je cilj oblikovanje tuđih uvjerenja, koji se primjenjuju na gotovo sve dobne skupine i koji naveliko iskorištavaju našu sklonost da pribjegavamo heuristici kako bi sebi olakšali život. U oba slučaja raspravljamo o motivima i metodama onih koji vrše to oblikovanje. Obrazovanje se razlikuje od reklamiranja u tri važna aspekta: razvojnom, strukturalnom i motivacijskom. Prva od tih razlika možda je više u načinu prezentiranja, nego što je stvarna: obrazovanje je usmjereno
primarno na djecu, dok se reklamiranje koncentrira na odrasle. Postoje neka ograničenja kad je riječ o reklamama namijenjenim djeci, iako ona nisu tako stroga kao što bi mnogi voljeli; jedan od primjera koji trenutačno zabrinjava stručnjake je snažan utjecaj reklama za slatku i masnu hranu na djecu kojoj već prijeti opasnost od pretilosti. Isto tako, u posljednje vrijeme sve se češće ističe potreba za školovanjem odraslih "koje traje cijeli život". Unatoč tome, obrazovanje je iskustvo kojem su uglavnom izložena djeca, dok većina reklama cilja na odrasle: vozače automobila, vlasnike kuća i stanova, one koji mogu razvezati kesu. Obrazovanje se od reklamiranja i medija razlikuje i na strukturalnoj razini. Kao što smo vidjeli ranije, reklamiranje se često doima vrlo standardizirano (automobili na pustim cestama, žene u sablasno urednim kućama i tome slično). Pa ipak, ta je standardizacija nastala evolucijskim procesom koji se služi metodom pokušaja i pogreške, a ne procesom aktivnog oblikovanja; s vremena na vrijeme i dalje se pojavljuju katastrofalno loše reklame, na radost ostatka medijskog svijeta, koji im se onda zdušno ruga. Obrazovanje je mnogo više kontrolirano - učitelji se često žale da je previše kontrolirano i da previše vremena moraju trošiti na papirologiju kako bi zadovoljili vladinu birokraciju.9 Cilj je jednakost: sva djeca bi trebala dobiti slične temelje koji će ih pripremiti za budućnost. Moglo bi se reći da je treća razlika između obrazovanja i reklamiranja najvažnija za one koji su izloženi i jednom i drugom: njihov motiv. Glavni cilj reklamiranja je prodavanje proizvoda. Oglašivača ne zanima primarno korist koju će potrošač - kupac njegovog proizvoda imati, osim utoliko što naglašavanje koristi povećava prodaju. Glavni cilj obrazovanja je prometnuti djecu u građane, pružajući im, barem u načelu, vještine potrebne kako bi napredovali i pridonosili društvu (kao što kaže sadašnja krilatica britanske vlade - "stvaranje mogućnosti, oslobađanje potencijala, postizanje izvrsnosti").10 Louis Althusser, njegov učenik Michel Foucault i mnogi drugi tvrde da su škole, baš kao i zatvori, totalitarne sredine11 (moglo bi se reći da to osobito vrijedi za internate). Ma kako bilo primamljivo iznositi zajedljive primjedbe, takve su kritike samo djelomično opravdane. Društvena sredina škole doista može dokazati da djeca mogu biti izvrsni totalitaristi, neugodno vješti u kontroli jezika i ponašanja. Istu onu psihološku brutalnost koja je u nama izazvala mučninu dok smo čitali Gospodara muha Williama
Goldinga, koja svoje nesretne žrtve može natjerati na samoubojstvo u jednakoj mjeri konačno kao što je to bilo ubojstvo Pajceka, možemo vidjeti na dječjim igralištima diljem svijeta. Međutim, bilo koja škola samo je jedan dio života. Štoviše, nikakva škola ili ideologija odraslih nije upravljala ponašanjem Goldingove djece. Sve što im je trebalo da počnu krojiti tuđu sudbinu bilo je da postanu skupina izvrgnuta stresu i strahu. Obrazovanje podrazumijeva učenje činjenica i pravila. Činjenice tvore korpus znanja koji će djeci biti manje ili više koristan kad odrastu. Pravila su, međutim, ono što obrazovanju daje njegovu stvarnu moć. To je zato što se pravila, za razliku od činjenica, mogu generalizirati, to jest primjenjivati na nove situacije. Čini se da pravila najbolje učimo tako da vidimo kako funkcioniraju u praksi, to jest tako da prvo naučimo nekoliko činjenica. Odatle tradicionalni prikaz škole kao dosadnog mjesta u kojem učenike zatrpavaju činjenicama.
Obrazovanje i kritičko razmišljanje No obrazovanje, u svom najboljem obliku, poučava mnogo više od samih činjenica - ono nas podučava kritičkom razmišljanju: sposobnosti da zastanemo i promislimo prije no što djelujemo, kako ne bismo podlegli emocionalnim pritiscima. To nije kontrola uma, nego sama njezina suprotnost: oslobađanje uma. Ni najnapredniji intelektualac neće savršeno ovladati tom vještinom, ali i kad je nesavršena, ona omogućuje osobi da se ne povodi vječito za podražajima iz neposredne okoline, da ne reagira uvijek na najšarenije boje, najglasnije zvukove ili najzavodljivije reklame. Dopustiti da nas vode heurističke reakcije, neprestano se povoditi za instinktom i emocijama, znači odabrati prilično lak način života: razmišljanje je naporno, naročito za one koji mu nisu vični. Ali i emocije iscrpljuju, a kratkoročne reakcije dugoročno ne moraju biti najbolje za zdravlje i opstanak. Baš kao što posežemo za hamburgerima zato što nam je tako lakše, iako na taj način u arterijama nakupljamo masnoću koja nas jednog dana može ubiti, tako nam i oslanjanje na osjećaje može veoma naškoditi. Intelektualna sredina, barem na Zapadu i barem u teoriji, želi smanjiti moć te društvene tiranije (na to ću se vratiti u poglavlju 15.)
Njezini su ciljevi zapravo antitotalitaristički: podučiti dijete vještinama koje su mu potrebne da napreduje, dati prostora njegovoj sve većoj neovisnosti, osposobiti ga da procijeni utjecaje koji se međusobno bore za njegovu pozornost, i naučiti ga kako da zastane i promisli. Kršćani, slaveći Boga, kažu da je "Njegov sluga potpuno slobodan";12 u idealnom slučaju trebali bismo biti u stanju i obrazovanje sagledati u istom svjetlu - kao široki izbor koji nam se nudi, koji nama daje više slobode da razumijemo svijet i djelujemo u njemu. Primjerice, prema nacionalnom školskom programu u Velikoj Britaniji, napredni učenici povijesti dužni su osim britanske povijesti (obavezna tri povijesna razdoblja) učiti i europsku povijest (jedno razdoblje prije Prvog svjetskog rata), te svjetsku (jedno razdoblje prije i jedno poslije 1900. godine) Iz područja svjetske povijesti mogu se izabrati: islamske civilizacije (od sedmog do šesnaestog stoljeća); kineska dinastija Qin; carska Kina od prvog cara do Kublaj-kana; invazija Mandžuraca i pad dinastije Ming; Indija od razdoblja Mogulskog Carstva do dolaska Britanaca; peruanske civilizacije; urodenički narodi Sjeverne Amerike; crnački narodi Sjeverne i Južne Amerike; carstva Zapadne Afrike; Japan za vladavine šoguna; Japan za vladavine Tokugawa; Feničani; Mauri; Muhamed i Meka; islamska carstva u Africi; Sikhi i Marati; Zulu kraljevstva. 13
Prema nacionalnom školskom programu, od učenika se očekuje da "pokažu razumijevanje materije povezujući događaje i promjene u različitim povijesnim razdobljima i područjima, te uspoređujući strukturu društvenih, ekonomskih, kulturnih i političkih promjena. Učenici se služe izvorima informacija i vrednuju ih, služeći se svojim poznavanjem povijesti kako bi analizirali prošlost te objasnili na koje se različite načine ona može prikazati i protumačiti." Kada uzmete u obzir raznolikost ponuđenih područja istraživanja i kritičko razmišljanje koje podrazumijeva učenje višestrukih interpretacija povijesti, čini se da je suvremena Britanija dovoljno odrasla da shvati kako manipuliranje obrazovanjem iz ideoloških razloga može biti kontraproduktivno - u našem postmodernom svijetu koji se neprestano mijenja kruti obrasci totalističkog načina razmišljanja razotkrivaju se kao maladaptivni, to
jest kao oni koji ne doprinose dobroj prilagodbi. Jesu li, dakle, Pink Floydi pogriješili, ili samo nisu imali sreće u djetinjstvu? Ideali obrazovanja veoma se razlikuju od financijskih motiva koji pokreću medije: cilj obrazovanja je povećati našu slobodu. Ne samo prividnu slobodu da možemo birati između šireg asortimana automobila, nego slobodu da postavljamo ona pitanja koja oglašivač ne želi da postavljamo: o javnom prijevozu kao alternativi, dugoročnom zdravlju vozača, učincima na okoliš. Trebali bismo imati izbor da razmišljamo ili ne razmišljamo, ali i vještine koje nam trabaju da dobro razmislimo. Upravo su te vještine najdjelotvornije protiv metoda utjecaja, od najblažeg reklamnog oglasa do najopakije i prisilne kontrole uma; i te bismo vještine trebali tražiti od obrazovanja.
Obrazovanje i ideologija Prvo što ovdje moramo tražiti su vjerska i moralna načela; drugo je džentlmensko ponašanje; treće je intelektualna sposobnost. Thomas Arnold, "Obraćanje učenicima u Rugbyju"
Nažalost, obrazovanje i prečesto nije na visini tih plemenitih nakana. Ne samo da je često nedjelotvorno u poučavanju umijeća razmišljanja i kritičke analize nego je i neminovno osjetljivo na ideološku zloporabu, potaknutu iskušenjem da se oblikuju umovi budućih građana. Ekstreman primjer dolazi iz bivše sovjetske republike Bjelorusije, opisan u Irish Timesu (14. kolovoza 2003.) Ako još uvijek pretražujete izvatke iz britanskog nacionalnog školskog programa tražeći dokaze ideološke obojenosti, ovaj bi vam citat mogao dati jasniju sliku: Predsjednik Aleskandar Lukašenko jučer je zapovjedio da se iz svake tvrtke u Bjelorusiji odaberu nastavnici "ideologije" koji će educirati državne službenike. Taj njegov potez osuđen je kao indoktrinacija sovjetskog tipa. "Ulaženje u dušu i um drugih ljudi je, dakako, krajnje zahtjevna umjetnička forma, vrlo složen posao, što znači da ljudi (zaposleni u tim organizacijama) moraju biti visoko kvalificirani", izjavio je predsjednik Lukašenko na sjednici vlade posvećenoj ideologiji.
Ovaj blistavi primjer totalitarističkog stava nije svojstven samo predsjedniku Lukašenku. U nekim medresama muslimanske mladiće pripremaju za mučeništvo samoubilačkih bombaških napada. Neki rasisti uče svoju djecu da crnce treba odstraniti iz Velike Britanije, ako treba i silom. Neke škole u SAD-u protive se poučavanju teorije evolucije zato što proturječi biblijskoj priči o postanku. Odnos između obrazovanja i religije čest je uzrok kontroverzi, ali religija je samo jedan od izrazito očitih primjera ideologije. Postoje i mnogi drugi, no njihov bi opis oduzeo previše prostora, pa ću navesti samo još jedan: uznemirujući slučaj jednog neonacističkog nastavnika. Priča je smještena u jednoj školi u kanadskoj pokrajini Alberti. To je samo po sebi iznenađujuće: da odaberem nasumični uzorak svojih sunarodnjaka i zamolim ih da kažu koja država, po njihovom mišljenju, najvjerojatnije ima totalitarni obrazovni sustav, zacijelo ne bih skupila mnogo glasova za Kanadu. Pa ipak, karizmatični kršćanski nastavnik po imenu Jim Keegstra tako je uspješno podvalio svoja ekstremna antisemitska uvjerenja svojim srednjoškolcima da su oni u cijelosti progutali nacističku ideologiju koju im je servirao. Jedan je učenik "napisao da se bande nasilnika koje kontroliraju Zidovi voze naokolo, razbijaju glave djeci, siluju i utapaju žene, paraju muškarcima utrobu kako bi ovi iskrvarili do smrti",14 prije nego što predložio nacističko rješenje: genocid. U Kanadi? Kada su Keegstru maknuli iz škole nakon pritužbi roditelja, nastavnik koji ga je zamijenio pokazao je učenicima fotografije iz nacističkih logora smrti, da bi potom ustanovio kako učenici svaki njegov dokaz automatski odbacuju kao krivotvorinu. Jednog učenika su morali odvesti u posjet logoru Dachau prije nego što je promijenio mišljenje. A Keegstra nije djelovao tijekom 30-ih godina dvadesetog stoljeća, kada su se golema nacistička zvjerstva tek trebala rasvijetliti, nego nekoliko desetljeća poslije Drugog svjetskog rata. Njegov slučaj živo ilustrira kako obrazovanje može biti opasno kad ga se iskorištava za totalističke svrhe.
Sažetak i zaključci Ispiranje mozga je izraz koji se često primjenjuje na reklamiranje i obrazovanje, djelatnosti koje se bave mijenjanjem tuđih uvjerenja. Naravno, nijedna reklama ne može čovjeka koji slobodno razmišlja pretvoriti u potrošačkog zombija. Međutim, akumulirana masa po-
trošačke kulture preplavljena je neprovjerenim pretpostavkama koje su često krajnje stereotipne. Možemo za sebe misliti da smo imuni na takve predrasude, ali socijalna psihologija nudi mnoštvo dokaza koji upućuju na zaključak da nismo. A to što neka pretpostavka izmiče pomnijoj analizi ne znači da je samo zato trebamo i dalje ignorirati. Temeljne pretpostavke potrošačke kulture - da bogatstvo donosi sreću, da svaku potrebu možemo i moramo smjesta zadovoljiti, da je tjelesno savršenstvo naše pravo, pa čak i dužnost - postale su široko prihvaćene na Zapadu. Pa ipak, ima malo ili nimalo dokaza da smo sretniji ili sigurniji nego što smo bili. Dok reklame nastoje od nas napraviti dobre potrošače, obrazovanje nastoji od nas napraviti dobre građane. Kontrola koju obrazovanje ima nad mladim umovima učinila ga je lakom metom optužbi za ispiranje mozga, i nema sumnje da su ideološka načela nekog društva uočljiva kako u obrazovnom sustavu tako i u reklamiranju. Međutim, iako obrazovanje u praksi često zna iznevjeriti, njegov cilj je povećati slobodu pojedinca. Kupovanje raznih stvari može donekle učiniti isto, ali reklamiranje, prikazujući jedan nemoguć san, može nas također izložiti pritisku pretjerano visokih očekivanja. Poruka glasi: "Kupi ovo i bit ćeš sretan"; mi kupimo i ustanovimo da nismo nimalo sretniji. Za razliku od toga, obrazovanje sreću ne obećava izravno. Pa ipak, cilj mu je omogućiti pojedincu da bolje zarađuje, a to znači bolji pristup potrošačkom igralištu. U svom najgorem obliku, obrazovanje može iskvariti i oštetiti dječji um; u najboljem, omogućava nam da steknemo izvanredno vrijedno umijeće - sposobnost da stanemo i razmislimo, da preispitamo pretpostavke. Gušimo se u ogromnoj količini informacija, ali ako ih nismo u stanju razumjeti, izabrati i analizirati, ne možemo ih dobro ni iskoristiti. U sljedećem poglavlju govorit ću o još jednom području na kojem optužba za ispiranje mozga snažno odjekuje: o čudnom i uznemirujućem svijetu psihologije i psihijatrije.
Poglavlje četvrto
Nada u ozdravljenje Opisno etiketiranje neće doprinijeti razumijevanju uzroka. Robert. L. Taylor, Mind or Body
U prvom poglavlju vidjeli smo koja metafora leži u srcu pojma "ispiranje mozga": metafora vode koja čisti i razbistruje. Sada se okrećemo drugoj metafori koja je s njom tijesno povezana: metafori ozdravljenja. Otkada je izraz nastao postoje i analogije između ispiranja mozga i liječenja bolesnog uma. Edward Hunter, primjerice, pravi tu usporedbu već na početku svoje knjiga Brain-washing in Red China, kada opisuje kako je intervjuirao kineskog studenta Chi Sze-chena, koji je prošao reformiranje uma. Chijevi opisi bude Hunterova sjećanja na "najsuvremeniji sanatorij" u Americi, u kojem je Hunter jednom prilikom posjetio bolesnog prijatelja. Naročito se sjeća jednog psihijatra: Upravo je bio ostvario veličanstvenu pobjedu - pobjedu u bici za um jednog čovjeka - i osjećao je da sada može preporučiti otpuštanje svog pacijenta iz bolnice. [...] Taj je pacijent u djetinjstvu doživio jedan bolan dogadaj, za koji je liječnik znao, iako ne od samog pacijenta. Ne bude li u stanju smjestiti taj nesretni dogadaj u pravu perspektivu, složiti dijelove tako da njegov mentalni mozaik bude potpun, neće se moći reći da je sigurno izliječen. Nitko drugi ne može to učiniti umjesto njega; on to mora učiniti svojevoljno. Nije bilo valjanog razloga da pacijent prikriva dogadaj, budući da je rekao neke pojedinosti koje mnogo više razotkrivaju. Njegovo "izlječenje" može nastupiti samo ako iskreno prizna činjenice - ako "bude iskren", ako "reformira svoj um". Sve su to bili izrazi kojima
se služio i kineski student kojeg sam intervjuirao. [...] Osjećaji koji su me obuzeli u onoj najmodernijoj ustanovi, dok sam razgovarao s psihijatrom, bili su isti kao i osjećaji koje je u meni izazvala Chijeva priča: imao sam isti uznemirujući dojam da sam zakoračio na opasan teren. Chijevo iskustvo iz sjeverne Kine bilo je slično iskustvu pacijenata u američkoj ustanovi. Kao da je ona najnaprednija duševna bolnica sa svojim psihijatrima prestala liječiti duševno bolesne i počela liječiti samo zdrave, a da pritom nije promijenila terapiju.
Liječnici i demoni Mnogi komentatori su već isticali vezu između metoda "psihičkog liječenja" u psihologiji, psihoterapiji i psihijatriji, te prisilnih metoda ispiranja mozga i njegove preteče, mučenja. Ta veza može biti i obrnuta: oni koji primjenjuju prisilne metode uvjeravanja mogu svjesno opravdavati svoje postupke služeći se medicinskim modelom, te prisilu opisati kao nešto što koristi "pacijentu" (to jest žrtvi). Taj jezik "liječenja" i "zdravlja" može se miješati i s drugim modelima. Uobičajeni je model jezika "kajanja" i "grijeha" evangeličkog vjerskog preobraćenja, gdje je cilj spas pacijentove/žrtvine duše. Drugi je jezik bitke, poput onoga u ranije opisanom primjeru, koju vodi iscjelitelj/ispirač mozga protiv neprijateljskih sila (suparničkih ideologija) koje su preuzele ili iskvarile pacijenta/žrtvu. U tom slučaju cilj je osloboditi osobu tih lažnih učenja, praktički slijedeći izreku sv. Ivana "upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi" (Ivan 8:3). Ne treba ni spominjati da onaj koji vrši ispiranje mozga polaže monopol na istinu. George Orwell, uvijek izvanredno svjestan moći jezika, donosi jasne primjere kako te "kreposne" modele (izlječenje, spašavanje, oslobađanje) mogu kooptirati oni koji zlorabe moć. Tako se, na primjer, u 1984., mučitelj Winstona Smitha, O'Brien, služi eksplicitno medicinskim modelom kad opisuje što Partija želi postići kod Winstona. "Da ti kažem zašto smo te ovamo doveli? Da te izliječimo! Da te urazumimo! Moraš shvatiti, Winstone, kako nitko koga dovedemo na ovo mjesto ne odlazi iz naših ruku neizliječen. Nas ne zanimaju glupi zločini koje si počinio. Partiju ne zanima očiti čin: nama je stalo jedino do misli. Naše neprijatelje ne uništavamo, mi ih mijenjamo." Isti medicinski model izričito se koristi u kineskom komunizmu, odakle je izraz "ispiranje mozga" i potekao. Edward Hunter opisuje
dramu po imenu The Question of Thought, prvi put predstavljenu kineskoj javnosti 1949., koja nije bila namijenjena za strane uši i u kojoj se emocionalno prikazuje reforma uma. U toj drami, medicinski model alternativnih ideologija kao otrova za um miješa se s evangeličkim modelom reforme uma kao procesa preobraćenja. Pa tako voda skupine, gospođica Tsao, opaža sljedeće: Reakcionari su poraženi. Bolesni sada primaju terapiju: a ako i dalje ne priznaju, ako i dalje ne govore iskreno o svojoj prošlosti za vrijeme ovog razdoblja liječenja, ako još uvijek ne žele spasiti same sebe i pokajati se za svoje grijehe, ne mogu kriviti nikoga drugog nego sebe. Hunter, Brain-washing in Red China
Oni koji se služe totalitarističkim metodama uvjeravanja mogu poželjeti pojačati svoj kredibilitet usvajanjem jednog ili više tih kreposnih modela: međutim, mogli bismo reći kako je to u svakom slučaju različito od stvarnog liječenja (ili spašavanja, ili oslobađanja). Profesionalci koji se bave duševnim zdravljem, u najvećem broju slučajeva, svoju dužnost shvaćaju vrlo ozbiljno i daju sve od sebe kako bi pomogli svojim pacijentima, služeći se najboljim metodama liječenja koje su im na raspolaganju. Pa ipak, društveni sustav koji podvrgava duševne bolesnike određenim postupcima može imati golemu moć nad njima. Upravo te ovlasti dovele su do optužbi za ispiranje mozga.
Izazov antipsihijatrije Liječnici su se unutar svoje profesije oduvijek suočavali s kritikama. Postoje stručnjaci za mentalno zdravlje koji bi na retoričko pitanje Michela Foucaulta: "Sto je čudno u tome da zatvor nalikuje na tvornice, na škole, na kasarne, na bolnice, a da sve to opet nalikuje na zatvor?"1 odgovorili: "Ni najmanje." Prema mišljenju Foucaulta i vodećih ljudi antipsihijatrijskog pokreta iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kao što su R. D. Laing i Thomas Szasz, bit procesa kojima se neka osoba definira kao mentalno bolesna nije nužno ozdravljenje; tu je više riječ o moći koju država ima nad pojedincima koji se ponašaju
na društveno devijantne načine.2 Argument tih kritičara je da život u društvu izlaže neke ljude pritiscima koje oni ne mogu izdržati, što ih navodi da se ponašaju na način koji je štetan za njih i za druge. Laing ide tako daleko da shizofreno ponašanje definira kao 'specijalnu strategiju koju neka osoba izmisli kako bi mogla živjeti u situaciji u kojoj
joj je to nemogućeU idealnom slučaju, "izliječiti" te ljude značilo bi reformirati društvo tako da se uklone štetni pritisci; no lakše ih je definirati kao devijantne, lude ili bolesne. Taj jezik ih definira kao "ne-ljude", a to je, kao što smo naučili od Roberta Liftona (u prvom poglavlju), opasan potez. Ne samo da ne-ljudi mogu biti lišeni svojih prava, institucionalizirani i/ili podvrgnuti prisilnom liječenju (teoretski za vlastito dobro, ali uglavnom zato što društvu tako odgovara), nego zahtjev za čistoćom u široj skupini "normalnih" inzistira da ih se na taj način ukloni iz društva. Kao što kaže Thomas Szasz: Danas je prošireno uvjerenje da baš kao što neki ljudi pate od bolesti jetre ili bubrega, drugi pate od bolesti uma ili osobnosti; da su osobe pogođene tim "mentalnim bolestima" psihološki i socijalno inferiorne onima koji to nisu; te da o "mentalnim bolesnicima", budući da su navodno nesposobni "znati što je za njih najbolje", moraju brinuti njihove obitelji ili država, čak i ako takva skrb zahtijeva intervencije koje im se nameću protiv njihove volje ili zatvaranje u duševnu bolnicu. Cijeli taj sustav međusobno spojenih pojmova, vjerovanja i postupaka smatram lažnim i nemoralnim. Szasz, The Manufacture of Madness
Szasz ne govori da "čudno" ponašanje ne postoji. Ne govori čak ni to da ljudi koji se čudno ponašaju ne žele ili ne trebaju pomoć, dok nastoje, poput Shakespeareova Macbetha, "Iz svijesti uvriježenu iščupati tugu, U mozgu zapisane izbrisati smetnje."4 Szasz želi jasno reći da njegova kritika nije upućena psihoterapiji ili "ugovornoj psihijatriji" gdje pacijent slobodno stupa u ugovorni odnos i izravno plaća terapeutu za usluge mentalnog zdravlja, i gdje postoje kazne za terapeuta koji pribjegava sili ili prijevari. Meta njegove kritike je ono što on naziva "institucionalnom psihijatrijom", u kojoj je "institucionalni psihijatar birokrat čije usluge plaća neka privatna ili javna organizacija
(a ne pojedinac koji je njegov tobožnji klijent); najvažnije društveno obilježje takve psihijatrije je primjena sile i prijevare". Ono čemu se on prvenstveno protivi je prisila - pretpostavka da je neobično ponašanje neke osobe dovoljno opravdanje da se istu liši njezinih sloboda. Kao što kaže Laing: "Savršeno prilagođeni pilot bombardera može biti veća prijetnja opstanku vrste nego hospitalizirani shizofrenik koji umišlja da je bomba u njemu." Robin Dawes, pišući četvrt stoljeća poslije, povlači ista pitanja u svojoj knjizi House of Cards, u kojoj se tvrdi da prevelik dio psihologije i psihoterapije leži na znanstveno dvojbenim temeljima. Raspravljajući o postupku kojim Američko udruženje psihologa (American Psychological Association) daje dozvolu za rad svojim članovima, konstatira: Profesori i "organizacijski" ili "industrijski" psiholozi koji rade za tvrtke ili jedinice državnog sektora izuzeti su. Njihov argument je da takvi ljudi ne rade za individualne klijente same po sebi. Ta se ideja kosi s etičkim kodeksom APA-e, u kojem stoji da bi psiholog trebao raditi za pojedinca kojeg procjenjuje ili liječi. Dawes, House of Cards
Poput Szasza, Dawes ističe da takvi državni namještenici mogu imati veliku moć nad onima čije stanje procjenjuju. Ta moć može ići sve do razine krojenja sudbine, na primjer kada procjenjuju stanje osuđenih ubojica. Kao što primjećuje Dawes: "Za psihologe koji odlučuju da ubojice treba smaknuti kao "nepopravljive" [...] teško se može reći da rade u interesu tih ljudi." Oni rade za društvo koje je sklonije uklanjanju (fizičkom - metodom smrtne kazne, ili socijalnom - lišavanjem slobode) nego rehabilitaciji onih pojedinaca kojima odriče, kao što je Hitler odrekao Zidovima, bilo kakvu sposobnost iskupljenja. To podsjeća na totalitarističke stavove o kojima je bilo riječi u prvom poglavlju. Na drugom kraju spektra, nasuprot antipsihijatrijskih hipoteza o "društvenoj moći", leži sadašnji moćni biološko/medicinski model psihijatrije, koji tvrdi da su mentalne bolesti podskup fizičkih bolesti.5 To je nedvojbeno točno u slučaju više od tri stotine definiranih stanja iz službenog i često kritiziranog priručnika američke psihijatrije,
I diagnostics and Statistical Manual (DSM) ili njegovog ekvivalenta u europskoj psihijatriji, International Statistical Classification of Disea-
ses and Related Health Problems Svjetske zdravstvene organizacije.6 Kao što je opazio Dawes, neka stanja navedena u DSM-u, baš kao i bolesti, imaju "uzrok koji prilično dobro razumijemo, fiziološke su naravi, popraćena su odredenim oblicima ponašanja (simptomima) i imaju odredeni vremenski tijek". Psihotični simptomi koji katkad prate imunološki poremećaj lupus takve su vrste. I'a ipak, aktualna verzija DSM-a uključuje dijagnoze koje se protežu od poznatih (depresija, shizofrenija) do onih koje su upravo bizarne (na primjer, poremećaj tjelesne dismorfije, kada pacijenti traže da im se kirurškim putem odstrane zdravi dijelovi tijela). Neki "poremećaji" - kao što je poremećaj čitanja, poremećaj ponašanja i različiti poremećaji ličnosti - pokazali su se kao krajnje kontroverzni. Mnogi roditelji dislektične djece oštro bi se usprotivili ideji da njihovoj djeci treba postaviti psihijatrijsku dijagnozu, a mnogi komentatori poremećaja ličnosti zabrinuti su zbog toga što se cijela ličnost definira kao bolest. Tako je, na primjer, u slučaju antisocijalnog poremećaja ličnosti (i njegove "mlade verzije" poremećaja ponašanja), teško zamisliti kakva bi osoba bila bez svog "poremećaja"; isto ne vrijedi i u slučaju, recimo, halucinacija u shizofreniji. Kriteriji za antisocijalni poremećaj ličnosti uključuju prijetvornost, nesposobnost planiranja unaprijed, agresivnost, neodgovornost i odsutnost kajanja. Iako se antisocijalni poremećaj ličnosti dijagnosticira na temelju ponašanja, te iako su ovi termini zapravo opisi ponašanja, mnogim ljudima oni zvuče kao crte karaktera, i to vrlo neugodnog karaktera. Ljude koji "pate" od antisocijalnog poremećaja ličnosti (često nije jasno da doista pate od toga, barem dok im zakon ne stane na rep) katkada zovu psihopatima, iako je psihopatija izraz "definiran istodobno skupinom karakteristika osobnosti i socijalno devijantnim ponašanjem".7 Drugim riječima, psihopata se može ocijeniti kao osobu okrutnog, nemilosrdnog i prijetvornog karaktera, jednako kao i osobu koja se loše ponaša. Uopće nije jasno u kojoj se mjeri okrutnost, nemilosrdnost i prijetvornost mogu povezati s teškoćama u funkcioniranju mozga, ili pak liječiti lijekovima ili drugim metodama, kao što implicira biomedicinski model. Liječiti nekoga s poremećajem ličnosti bez njegova pristanka, "silom ili na prijevaru", znači opasno
se približiti prisilnom mijenjanju uma kakvo se povezuje s ispiranjem mozga. Neki komentatori protive se strogom odvajanju mentalnog zdravlja i ludila kakvo se implicira i u modelu društvene moći i u biomedicinskom modelu mentalne bolesti.8 Drugi su kritizirali prisilnu primjenu terapija kao što je lobotomija9 te osporavali djelotvornost farmakoterapije (primjene lijekova)1" ili psihoterapije.11 Suvremeni pokret za mentalno zdravlje ima u vlastitim redovima cijeli niz kritičara - pa ipak je uspješniji nego ikada prije. Zašto je tako? Mnogi odlučno prebacuju krivnju na "autoritet", jedno od Cialdinijevih oružja utjecaja opisanih u trećem poglavlju. Time se ne želi reći da je namjera stručnjaka za mentalno zdravlje vršiti pritisak na svoje klijente i varati ih; medu njima ima varalica, ali u golemoj većini su dobronamjerni. No onaj koji vrši utjecaj ne mora imati prijevaru na umu: autoritet može biti stvaran (liječnik koji zagovara neki lijek), jednako kao i lažan (glumac koji glumi liječnika u poznatoj televizijskoj seriji zagovara neki lijek). Stručnjaci za mentalno zdravlje smatraju da je njihov autoritet autentičan - država ga odobrava, a godine iskustva potvrđuju. Možemo opet citirati Dawesa, koji kaže da prihvaćamo njihov autoritet zato što "neprestano slušamo da su oni stručnjaci, zato što smo skloni prihvatiti riječi onih koji tvrde da su autoriteti". Kako bismo razumjeli zašto je autoritet tako moćno oružje utjecaja, trebamo se ponovno vratiti na socijalnu psihologiju.
Moć autoriteta hoc volo, sic iubeo, sit pro ratione voluntas [To je moja želja, moja zapovijed; moja volja je dovoljan razlog] Juvenal, Satire VI
S istraživanjem autoriteta započelo se na samim počecima socijalne psihologije, uvelike i zato što su neka od najvećih imena ove discipline došla u Sjedinjene Države bježeći od autoritarnog režima - točnije, nacističke Njemačke. Theodor Adorno i njegovi suradnici definirali su ideju "autoritarne ličnosti" (mjerenu Adornovom F-ljestvicom): osobe koja je pretjerano pokorna autoritetima i neobično neprijateljski
raspoložena prema svakome tko ne pripada istoj skupini. Tvrdili su da neka djeca pretjerano strogih roditelja preusmjere svoju prirodnu agresivnost na slabije mete, umjesto da je iskazuju izravno roditeljima. Kako ta djeca odrastaju, u njih se razvija psihološka sklonost da se pokoravaju autoritetu - koji simbolizira roditelje - potreba da budu u nekoj hijerarhiji i da uživaju položaj autoriteta u odnosu na druge. Premda je kasniji rad bacio sumnju na to što F-ljestvica zapravo mjeri,12 pojam autoritarnosti ostao je utjecajan. Istraživanje Miltona Rokeacha proširilo je tip ličnosti dalje od pristaša desničarskih ideologija (slovo " I " u F-ljestvici znači "fašizam"). Ne samo da su izrazito autoritarni pojedinci obično pokazivali visoku razinu dogmatičnosti i predrasuda, nego su takve ocjene postizali bez obzira na svoju sekularnu ili vjersku ideologiju. Velečasnog Simona, o čijem je preobraćenju na komunizam bilo riječi u prvom poglavlju, Robert Lifton je opisao kao autoritarnu ličnost. Rokeach je tvrdio da je bitan tip i struktura uvjerenja, a ne njegov konkretan sadržaj.13 Teorija autoritarne ličnosti uskoro je naišla na osporavanje. Kritičari su tvrdili da ta teorija s predrasudom pristupa "dinamici individualne ličnosti, čime podcjenjuje važnost aktualnih društvenih situacija u oblikovanju stavova ljudi",14 da zanemaruje sociokulturne i povijesne faktore koji utječu na predrasude, te da kao teorija individualnih razlika ne objašnjava nadmoćnu prisutnost autoritarnosti u društvima kao što je nacistička Njemačka. Usto, da su samo odredeni tipovi ličnosti podložni slijepoj poslušnosti, svatko tko ima sreće da živi u slobodnoj zemlji koja potiče liberalne roditelje mogao bi otkloniti svaku opasnost da se u njegovoj sredini pojavi neki diktator. Upravo to su mnogi ljudi i vjerovali - sve dok u Dvoranu slavnih psihologa nije ušao Stanley Milgram. U nizu slavnih eksperimenata osporio je ideju da su samo neki ljudi podložni autoritetu, pomičući tako fokus s ličnosti na ponašanje i pokazujući da bi čak i visokoobrazovani i liberalni američki studenti (tradicionalna suprotnost Nijemcima koji vole autoritet) bili spremni podvrgnuti ljude opasno jakim elektrošokovima ako bi takve bile upute psihologa. U tim eksperimentima, u kojima se tobože ispitivao učinak kažnjavanja na uspjeh u učenju, ispitanik je mislio da daje elektrošokove drugom dobrovoljnom sudioniku, "učeniku" (zapravo studentu-glumcu koji se pretvarao da prima elektrošokove). Ispitanik je studentu zadao gradivo koje je ovaj trebao
naučiti, a kada bi student kod provjere znanja napravio (unaprijed dogovorenu) "pogrešku", ispitanik bi mu dao elektrošok. Ako bi počeo oklijevati, eksperimentator bi ga poticao da nastavi. U okviru Cialdinijevih oružja utjecaja o kojima je bilo riječi u trećem poglavlju, vidimo da Milgram nije iskorištavao samo autoritet, nego i obvezu i dosljednost. Razina navodnog elektrošoka isprva je bila vrlo niska; kako je eksperiment napredovao postupno su jačali do opasne razine. Tako je ispitaniku bilo relativno lako preuzeti prvobitnu obvezu sudjelovanja u eksperimentu i prijeći prvih nekoliko razina elektrošoka. No svaki put kada je ispitanik pristao povećati razinu šoka, upadao je sve dublje u stupicu obveze i dosljednosti, zbog čega mu je bilo sve teže odbiti. Ovakvo hvatanje u zamku omiljena je metoda vršitelja utjecaja, zbog čega vojnike kojima prijeti opasnost od zarobljavanja i ispitivanja često uvježbavaju da daju svoje ime, čin i broj - i ništa više. Milgram je tražio od "psihijatara, postdiplomanata i profesora biheviorističkih znanosti, studenata druge godine i odraslih pripadnika srednje klase"15 da predvide koliko će ispitanika biti sasvim poslušno i dati onaj najjači, potencijalno smrtonosan elektrošok. Odgovori su se kretali oko jedan do dva posto, što je prilično dobra procjena broja sadista u stanovništvu. Nažalost, Milgram nije proučavao sadizam. U njegovim eksperimentima, čak je dvije trećine ispitanika bilo potpuno poslušno. Protivno stajalištu da se slijepa poslušnost može pripisati manjini koja ima "pogrešnu" ličnost, Milgram je zaključio sljedeće: To je možda najvažnija lekcija naše studije: obični ljudi, koji samo rade svoj posao i koji sami ne gaje nikakvo neprijateljstvo, mogu postati činitelji u strahovito destruktivnom procesu. Povrh toga, čak i kada destruktivni učinak njihovih postupaka postane sasvim očigledan, i kada se od njih zatraži da provedu u djelo postupke koji se protive temeljnim moralnim standardima, relativno malo ljudi u stanju je oduprijeti se autoritetu. Milgram, Obedience to Authority
Milgramovo tumačenje rezultata usredotočuje se na ono što je on nazvao "pomak prema pokoravanju". On je ljude (i druge vrste) zamislio kao bića koja mogu djelovati u dva stanja: "autonomnom" i "stanju
pokornog izvršavanja". Kada djeluju autonomno, ljudi su sebični i slobodni; njihovi postupci su pod njihovim nadzorom i služe njihovim potrebama. Kada bi se društvo sastojalo isključivo od takvih neovisnih pojedinaca, život bi se vjerojatno približio slavnoj Hobbesovoj viziji prirodnoga stanja: "usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak".16 Mi Igram tvrdi da samo koegzistiranje na istom području zahtijeva da takve jedinice ograniče svoje sebično ponašanje; moraju naučiti, primjerice, ne napadati jedna drugu. On vjeruje da ta inhibicija leži u temelju individualne savjesti. I .judi žive u krajnje kompleksnim skupinama, koje im donose znatne prednosti za opstanak. Jednom kad postanu dio složenog društvenog sustava, zajedno mogu postići mnogo više nego što bi mogli postići individualno. Društveni sustavi obično se organiziraju u hijerarhije, budući tla hijerarhija omogućava odredenom broju pojedinaca da njihovim postupcima koordinira netko tko je na višem položaju. Međutim, ta koordinacija (kontrola) može biti djelotvorna samo ako svaki pripadnik žrtvuje dio osobne autonomije, jer bi u protivnom individualna kontrola mogla doći u konflikt sa sistemskom kontrolom. To bi bilo neugodno za pojedinca i štetilo bi efikasnosti skupine. Zbog toga je potreban pomak u ponašanju i stavovima - pomak prema pokoravanju, kako ga opisuje Milgram: "Konkretno, osoba koja ulazi u sustav autoriteta prestaje sebe doživljavati kao nekoga tko djeluje vodeći se vlastitim ciljevima i počinje se smatrati posrednikom za izvršenje želja druge osobe." Primjer takvog razmišljanja nalazimo kod Toma Lehrera, koji na satiričan način prikazuje Wernhera von Brauna, jednoga od mnogih nacističkih znanstvenika koji su nakon Drugog svjetskog rata došli raditi za Amerikance: "Koga je briga gdje će pasti, jednom kad polete. To nije moja domena", reče Wernher von Braun za rakete. Lehrer, "Wernher von Braun"
U posljednjih nekoliko desetljeća na Zapadu je prisutan trend osporavanja tradicionalnih autoriteta. Liječnici, svećenici, radnici u javnom sektoru i političari - svi su donekle izgubili na vrijednosti. Kako su se
domene religije i javnog sektora smanjivale, kako su se mnogobrojni pipci New Agea uvlačili na područje medicine, tako se smanjivala moć tradicionalnih autoriteta. Pa ipak, autoritet, osim što je iznimno koristan onima koji ispiru mozak, i dalje je rašireno i nužno obilježje društava diljem svijeta. Poslušnost autoritetu usađuje se (i ovdje, kao i u prethodnom poglavlju posuđujem od Louisa Althussera) putem širokog spektra ideoloških i represivnih državnih aparata, uključujući - ali ne ograničavajući se na njih - obitelj, medije, vjerske i političke organizacije, te sustave obrazovanja i kaznenog pravosuđa. Budući da je ključna za održavanje svih ideologija, za poslušnost se može reći da je "metaideološka", to jest da je iznad i onkraj bilo koje pojedine ideologije. Pokornost se nagrađuje, često promicanjem na viši položaj u društvenom sustavu, "na taj način istodobno motivirajući osobu i perpetuirajući sustav". Neslaganje se ne odobrava i može se kazniti. Milgram opaža da ako želimo biti poslušni, moramo autoritet smatrati legitimnim i relevantnim: te su prosudbe ovisne o kontekstu, kao što su i zapovijedi autoriteta ovisne o kontekstu. "Dakle, u nekoj vojnoj situaciji, zapovjednik može zapovjediti podređenom da provede krajnje opasnu borbenu akciju, ali ne može mu zapovjediti da zagrli svoju djevojku." U krajnjoj liniji, autoritet će biti prihvaćen samo ako je sveobuhvatno ideološko opravdanje (kod Milgramovih eksperimenata to je stajalište da je znanost "legitiman društveni pothvat") također prihvaćeno. Dakle, poslušnost prema autoritetu nije slijepa poslušnost: ona ključno ovisi o psihološkom i društvenom kontekstu, te uvjerenjima određene osobe. Milgram sažima svoj rad nabrajajući nekoliko tema koje se stalno ponavljaju i koje karakteriziraju "stanje pokornog izvršavanja" poslušne osobe. Prva je koncentriranje na izvršavanje zadatka i tehničke pojedinosti umjesto na širu sliku ili moralno stajalište. Moralnost se usredotočuje na poslušnost, koja se definira kao sama po sebi dobra. Pojedinac je sklon veliku vrijednost pridavati disciplini, dužnosti, odanosti i sposobnosti - te su vrline "jednostavno tehnički preduvjeti za održavanje šireg sustava". Jezik se mijenja; eufemizmi skrivaju moralne implikacije postupaka. Odgovornost se raspršuje kroz hijerarhiju, a organizacije raspoređuju komponente moralno dvojbenih postupaka na pojedince: nacisti su pazili da oni koji biraju žrtve u logorima smrti budu daleko od ljudstva koje radi u plinskoj komori. Ljude se počinje tretirati kao
sredstvo, što se opravdava pozivanjem na "neki viši ideološki cilj"; nikakvo neslaganje, pa ni komentar, se ne odobrava. Zvuči poznato? U tim temama čuje se prizvuk Liftonove rasprave o totalitarizmu (vidi tablicu 1): jezik se opterećuje eufemizmima, doktrina postaje važnija od osobe kako se autonomija pojedinca potiskuje za dobro sustava, sveto znanje ideologije bespogovorno se prihvaća, a krojenje sudbine manifestira se u smrtonosnim elektrošokovima koji bi se (po svemu sudeći) davali nedužnim neznancima. Čini se da Milgramovo "stanje pokornog izvršavanja", izazvano priznavanjem legitimnog i relevantnog autoriteta, uvelike olakšava totalitarističko funkcioniranje. Drugim riječima, totalitarizam nije neka bizarna aberacija, nego trajna opasnost koji proizlazi iz istih onih psiholoških mehanizama koji nam omogućuju da uopće imamo uređeno društvo. Primjena tog zaključka na središnju temu ovog poglavlja vodi do sljedeće presude: u onoj mjeri u kojoj utjecaj stručnjaka za mentalno zdravlje ovisi o njihovu autoritetu, ti su stručnjaci izvrgnuti riziku totalitarističkog razmišljanja. Njihov posao je da mijenjaju tudi um. Može li se i njih onda optužiti za ispiranje mozga?
Totalitarizam i ispiranje mozga Strah od ispiranja mozga je strah od gubitka kontrole, pa čak i strah od gubitka vlastitog identiteta. Taj strah je izražen na različite načine u svakoj od domena ljudskoga života koje su se našle optužene za ispiranje mozga. Suvremena zapadna kultura proizvela je neke moćne simbole: Mandžurijski kandidat (politički), 1984. (medijski), Vrli novi
svijet (farmakološki) i The Wall Pink Floyda (obrazovni). Stručnjaci za mentalno zdravlje, koji etiketiraju, kontroliraju i liječe devijantno ponašanje, donose još jedan simbol: film Paklena naranča redatelja Stanleya Kubricka, ekranizaciju istoimenog romana Anthonyja Burgessa, u kojem mladog i nasilnog protagonista muče tako da ga podvrgavaju averzivnoj terapiji. Kao što smo vidjeli, pripadnici antipsihijatrijskog pokreta iz šezdesetih i sedamdesetih godina tvrdili su da institucionalna psihijatrija jest totalitarna: ne samo da služi širenju i održavanju ideologije onih koji imaju moć, nego to čini na okrutno represivan način. Je li to opravdano?
f
Robin Dawes, kao i drugi prije njega, tvrdi da stručnjaci za mentalno zdravlje doista previše ovise o moći autoriteta. A kada se autoritet združi s našom sklonošću da definiramo vlastite i vanjske grupe, njegovo djelovanje kao društvene sile može postati uistinu toksično. Međutim, to može biti više prirodna posljedica ljudske naravi, nego neporeciva činjenica o psihijatriji i psihoterapiji. Privatna terapija koja se naplaćuje izuzeta je, primjerice, iz kritika Thomasa Szasza: on zvoni na uzbunu samo kad nastupi prisila. Može se činiti da institucionalna psihijatrija ima totalitaristička obilježja, ali opet, totalitarizam nije pitanje stupnja, niti kategorizacija da/ne. A profesije koje se bave mentalnim zdravljem međusobno se uvelike razlikuju - od blagih i kratkoročnih terapija sa ili bez primjene lijekova, sve do zatvaranja u ustanovu i prisilnih operacija. Ne može se jednostavno ustvrditi da su sve terapije totalitarističke; neke su u većoj mjeri totalitarističke od drugih. Vezano za obrazovanje, u trećem poglavlju ustvrdila sam kako je ono, premda u stvarnosti često nije na visini ideala, u svom idealnom obliku antitotalitarno: nastoji povećati, a ne smanjiti osobnu autonomiju i intelektualnu slobodu. U svojoj knjizi Thought Reform and the Psychology ofTotalism, Robert Lifton iznosi analogan argument za psihoterapiju. Premda priznaje da "psihoterapija u svojim organizacijskim aspektima - kao i svaki drugi revolucionarni pokret, bio on znanstveni, politički ili vjerski - ima poteškoća u održavanju izvornog oslobadajućeg duha", on tvrdi da je "etos psihoanalize i psihoterapija izvedenih iz nje u izravnoj suprotnosti s etosom totalizma. Štoviše, pažljivo i blagonaklono istraživanje pojedinačnih ljudskih umova psihoanalizu izravno smješta u tradiciju onih zapadnjačkih intelektualnih struja koje su, povijesno gledano, učinile najviše u djelovanju protiv totalizma: tradiciju humanizma, individualizma i slobodnog znanstvenog propitivanja." Naglasak koji psihoterapija stavlja na ljudsku jedinstvenost svakako je čista suprotnost stereotipnim generalizacijama koje se primjenjuju u totalističkom načinu razmišljanja. Naravno, iznimno je naporno neprestano razmišljati na taj način - napokon, stereotipi postoje kako bi našem mozgu olakšali život - pa nimalo ne iznenađuje što psihoterapeuti, kao i pedagozi, mogu iznevjeriti svoje ideale. Nešto suvremeniji primjer od psihoanalize je bihevioristička terapija, čiji je cilj poučiti pacijenta djelotvornim načinima da ispita i promijeni nepoželjne ideje, kao što su "automatske misli" koje muče
depresivne pacijente. Te misli, "automatske" zato što same nepozvane "iskaču", najvećim su dijelom negativne, a karakterizira ih krivnja, osjećaj bezvrijednosti, samoprezira, pa čak i pomisao na samoubojstvo, liihevioristička terapija pomaže pacijentu da zastane i razmisli. Umjesto da nekritički prihvaća negativne misli (koje tako utječu na raspoloženje i ponašanje), pacijent uči kako da ih počne smatrati obilježjem depresije koje ne treba shvaćati jednako ozbiljno kao "normalne" misli. Tako se njihov utjecaj na raspoloženje i ponašanje može postupno smanjiti. Kao što ćemo vidjeti poslije, sposobnost da se zastane i razmisli karakteristična je za sve antitotalitarne "intelektualne struje" i otpor prema totalitarnim režimima. Cilj je biheviorističke terapije da pojača tu sposobnost i tako osnaži pacijentov osjećaj kontrole.
Sažetak i zaključci Profesije koje se bave mentalnim zdravljem govore nam o stvarima koje nastojimo zanemariti: o zastrašujućoj krhkosti te postupno izgrađene mješavine ideja koju nazivamo svojim ja. Snaga straha koji pobuđuju objašnjava zašto se na tom bojnom polju vodi tako žestoka bitka da se opovrgnu optužbe za ispiranje mozga. No kao što smo vidjeli u prvom poglavlju, ispiranje mozga ima mnogo aspekata - možemo ga gledati kao proces, simbol ili jedino preostalo rješenje. U ovom poglavlju vidjeli smo kako je, kad je riječ o profesijama koje se bave mentalnim zdravljem, socijalna psihologija mnogo toga objasnila, umanjujući potrebu za traženjem jedinog preostalog rješenja. Naše sve bolje razumijevanje oružja utjecaja, osobito autoriteta, te fenomena socijalne psihologije, kao što je difuzija odgovornosti, znači da čarobni proces ispiranja mozga možemo zamijeniti skupom znanstvenijih koncepata koji, premda ih još uvijek ne shvaćamo u potpunosti, mogu mnogo toga objasniti i predvidjeti. No razumjeti ispiranje mozga ne znači samo racionalno ga objasniti. Ono najužasnije u Paklenoj naranči nije visokoestetizirano nasilje njezinih nasilnika, nego ono što se jednome od njih čini u ime terapije. Mi ne razumijemo same sebe, a što manje razumijemo, to se više bojimo da nećemo moći zadržati svoje slobode suočimo li se s onima koji bi ih poželjeli ograničiti. Ispiranje mozga simbol je naše bespomoćnosti u sferi
našeg uma koji nam je toliko prirastao srcu. Ono napada naš osjećaj da je naše ja sakrosanktno, da je naš mozak jedino mjesto na kojem možemo biti na miru. Predstavlja duboku strepnju, koja je prisutna u svima nama, da ćemo se ponašati na način koji nam nije svojstven ili je izvan naše kontrole, ili da ćemo se u jednom trenutku probuditi i ustanoviti da smo učinili nešto strašno, poput lojalnih njemačkih građana kad su se probudili iz noćne more nacizma. Ispiranje mozga predstavlja mračnu stranu poslušnosti i sve dok se stručnjaci za mentalno zdravlje budu tako snažno oslanjali na autoritet, strah od ispiranja mozga neće moći uminuti. Štoviše, bilo bi bolje ne odagnavati ga, jer on motivira zdrav skepticizam koji nas potiče da izrazimo sumnju u autoritet, da svedemo na minimum primjenu sile u psihijatriji i preispitamo motive i metode onda kada se sila primjenjuje, da ograničimo pružanje pomoći na one koji tu pomoć žele ili trebaju, a da ostalo prepustimo zakonima koji nas sve obvezuju. Utoliko koliko nam psihijatrija i psihoterapija pomažu da bolje razumijemo same sebe, one su antitotalitarističke i vjerujem da su mnogi profesionalci s tog područja iskreno motivirani tim liberalnim duhom. Kao i obrazovanje, s kojim dijeli mnoge zajedničke ciljeve, terapija uma ima plemenite ideale, iako ih u stvarnosti možda ne uspijeva dostići.
Poglavlje peto
"Ja predlažem, ti uvjeravaš, on ispire mozak" Od prirode ovo nosimo u krvi Svi bi bili tirani - kad bi samo mogli. Daniel Defoe, The History of the Kentish Petition
U prethodnim poglavljima razmotrila sam navode o ispiranju mozga upućene na račun mnogih oblika društvene prakse: religije, politike, reklamne industrije, obrazovanja, psihijatrije i psihoterapije. Sve institucije koje ih utjelovljuju bave se mijenjanjem tuđeg mišljenja i predstavljaju ono što bi Louis Althusser nazvao ideološkim i represivnim aparatima države; nastoje širiti - silom, potajice ili uvjeravanjem - niz ideja koje utječu na ponašanje (drugim riječima, ideologiju). U ovom poglavlju, u nešto kraćem obliku i pozivajući se na ideje iz prethodnih poglavlja, razmotrit ću još dvije društvene institucije: vojsku i kazneno pravosuđe. U nešto dubljoj diskusiji o temeljnoj društvenoj jedinici, obitelji, poslužit ću se primjerom nasilja u vezi između odraslih ljudi kako bih progovorila o problemu ispiranja mozga "jedan na jedan". Napokon, razmotrit ću jednu od najzloćudnijih društvenih praksi: mučenje.
Vojska Vojnik stari brže nego pravnik ili filozof; u vojsci je čovjek više izložen klicama, koje oslabljuju i uništavaju, a bolje je zaštićen od misli, koje stimuliraju i čuvaju. H. G. Wells, Bealby
Oružane snage neke države pružaju toj državi primarno sredstvo i obrane i agresije prema onima koje državna ideologija definira kao neprijatelje, bilo unutarnje ili vanjske. Konkretna ideološka funkcija vojske jest da preobražava građane - koji uglavnom od malih nogu uče da je ubijanje nešto loše - u ljude koji su spremni ubiti. Kako bi to postigla, vojska ističe važnost poslušnosti autoritetu. Kao što su pokazali eksperimenti Stanleya Milgrama, čak i visokosocijalizirane, liberalne i inače blage ljude zastrašujuće je lako nagovoriti da naude drugima u ime nekog cilja, ako prihvaćaju autoritet koji im daje upute. Elias Canetti kaže da je taj "zapovjedni sustav možda najjasnije izražen u vojsci, ali da praktički ne postoji nijedna sfera civiliziranog života do koje zapovijedi ne sežu i ne postoji čovjek kojega ne dotiču".1 Afirmirana društvena uloga autoriteta - koja se vojsci dodjeljuje na temelju njezine uloge u obrani zemlje - olakšava njegovo prihvaćanje. Sveobuhvatno opravdanje za to obično pruža država, a ne sama vojska. Ovisno o situaciji, to opravdanje može biti jasno i konkretno: primjerice, nužnost obrane teritorija, svojih građana ili građana savezničkih snaga. Ako se ne može naći konkretno opravdanje, primijenit će se neka apstraktnija, koja će se pozivati na prijetnju slobodi, vrijednostima ili "našem načinu života". Kada je vjerojatno da će se opravdanja naći pod udarom kritika - to jest kada autoritet političara koji se za njih zauzimaju nije nužno prihvaćen - što su konkretnija, to bolje. Kada je politički autoritet snažan, eterične ideje su dovoljne. Ako se zna da su vojne akcije potrebne i da ih država odobrava, to može povećati poslušnost i ublažiti stres povezan s njihovim provođenjem. Kada stvari pođu po zlu, vojnici mogu reći da su samo izvršavali zapovijedi, kao što su se opravdavali nacistički vojnici nakon Drugog svjetskog rata. Vojnici neke države obično djeluju u okolišu u kojem mogu pretpostavljati kako njihove zapovijedi ne prelaze priznate
zakonske i političke okvire u kojima vladaju općeprihvaćena pravila. No ekstremne akcije poput ubijanja, čak i u ratu koji se vodi u skladu sa Ženevskom konvencijom, ipak mogu biti ekstremno stresne za one koji ubijaju. Vojska je stoga razvila nekoliko načina za ublažavanje stresa. Kao što bismo i očekivali, vojna izobrazba stavlja naglasak na poslušnost, odanost i disciplinu - vrline koje pomažu očuvati i propagirati aktualnu ideologiju te omogućuju difuziju odgovornosti u vojnoj i političkoj hijerarhiji. Visoka razina tjelesne aktivnosti dio je obuke, individualna misao je nepoželjna a osobna sloboda ograničena. Osobito kad je riječ o suvremenom ratovanju, izrazito naglašena primjena tehnologije može poslužiti kako bi se agresor, koji povlači okidač ili baca bombu, distancirao od žrtve koja je pogođena metkom ili raznesena bombom. Sto je distanca veća, to krvožedniji može biti agresor. Štoviše, kao što je zabilježila povjesničarka Joanna Bourke, opširna anketa provedena medu pripadnicima američke pješadije za vrijeme Drugog svjetskog rata pokazala je da "pripadnici oružanih snaga koji nisu napustili Ameriku najviše mrze neprijatelja, a da vojnici koji služe u Europi više mrze Japance nego oni koji su zapravo ubijali japanske trupe na Pacifiku".2 Ili, kao što je romanopisac John Buchan rekao osamdeset godina prije: "Više mržnje ima medu novinarima i političarima kod kuće, nego medu borcima."3 Tehnologija također omogućuje bavljenje kompliciranim aktivnostima koje zahtijevaju pozornost i vještinu. Takve aktivnosti pak vode do onoga što socijalni psiholog Roy Baumeister zove "razmišljanje na razini konkretnih operacija", koje opisuje kao "vrlo konkretan, uzak i krut način razmišljanja, fokusiran na sada i ovdje, na pojedinosti onoga što čovjek radi".4 Svatko tko je ikada bio potpuno zaokupljem nekom aktivnošću iskusio je to; Baumeisterov opis podsjeća na "stanje pokornog izvršavanja" Stanleya Milgrama o kojem je bilo riječi u četvrtom poglavlju. Filozof iz devetnaestog stoljeća, William Hamilton, navodi nekoliko primjera u svojoj Metafizici, uključujući i primjer grčkog matematičara koji je imao nesreću da se zatekne u Sirakuzi 212. godine prije Krista, kada su taj grad napali i osvojili Rimljani.
Arhimed je, kao što je dobro poznato, bio tako zaokupljen meditiranjem o geometriji da je napada na Sirakuzu postao svjestan tek kada je smrtno ranjen, a rimskim vojnicima koji su upali u grad doviknuo je: Noli turbare circulos meos [latinski za "ne smetaj", barem za matematičare].5
Psiholozi Robin Vallacher i Daniel Wegner stavili su tu nižu razinu razmišljanja o ponašanju u širi okvir koji nazivaju teorijom identifikacije ponašanja. Ta teorija počinje od opservacije da je većina postupaka neodređena, to jest da ih se može opisati na različite načine, služeći se različitim razinama opisa i različitom terminologijom. Tako, na primjer, o pokretima svog prsta mogu govoriti u okviru zglobova i kontrakcije mišića (mehanički opis u kojem se moj prst tretira kao stroj). Mogu pokret prsta opisati kao pritiskanje tipke miša (funkcijski opis pokreta koji upućuje na njegovu neposrednu svrhu - interakciju s mišem), ili mogu reći da sam pomaknula kursor do dijela teksta koji sam željela staviti u kurziv (namjerni opis koji se odnosi na moje stanje svijesti). Ta su tri opisa sasvim različita, ali sva tri opisuju jednu te istu aktivnost. Vallacher i Wegner tvrde da "iako ljudi mogu o svakoj akciji razmišljati na mnogo načina, obično o jednoj akciji razmišljaju na samo jedan način".6 To jest ja načelno mogu biti svjesna mnogih mogućih opisa pokreta svog prsta; ako bih morala, mogla bih navesti nekoliko njih. Međutim, u datom trenutku samo će jedan opis biti aktivan u mojim mislima i samo taj konkretan opis je relevantan za razloge zbog kojih postupam onako kako postupam. Kad pomičem prst, razmišljam o tome kamo želim premjestiti kursor; misli o mišićima i zglobovima ne zadiru u taj proces. Određeni pokreti prstiju - primjerice oni kojim se oružjem citja druga osoba - povezani su s moralnim opisima ("ubiti je pogrešno"). Ti opisi ovise o stajalištu da su ljudi sami po sebi cilj - vrijedne neovisne jedinke - a ne samo sredstvo koje može poslužiti za ostvarenje nečijih ciljeva. Ako bi moralni opis bio aktivan kad bih se spremala pomaknuti prst, to bi znatno umanjilo izglede da ću izvršiti akciju, budući da su moje moralne inhibicije snažne kad je u pitanju ubojstvo. Ako bih ipak željela ubiti osobu koju sam naciljala pištoljem, morala bih umjesto moralnog opisa aktivirati drugi opis. Fokusiranje na konkretne poje-
dinosti postupka umjesto na apstraktne implikacije pomoglo hi mi da lakše povučem okidač. Wegner navodi primjer nervoznog provalnik;) kojega omete vlasnik kuće u koju je provalio: Na taj način, akcija koja je u prvim fazama planiranja započela kao "zaštitit ću se" [tako što ću se naoružati], u žaru trenutka može se ostvariti kao puko "povlačenje okidača", da bi se tek u nekom kasnijem trenutku shvatila u širem i moralno obojenom značenju "oduzimanja života", lako je provalnik možda učinio sve što je potrebno kako bi se njegovo ponašanje naknadno moglo protumačiti kao namjerno [nošenje oružja, povlačenje okidača], izravna namjera ["oduzeti život"] nije morala biti u njemu prisutna unaprijed ili za vrijeme izvršenja same akcije. Wegner, The Illusion of Conscious Will
To fokusiranje na pojedinosti omogućuje ubojici da izbjegne razmišljanje o ljudskom statusu žrtve. Kao što kaže Baumeister: "Ne samo da im taj način razmišljanja pomaže da budu djelotvorniji, nego sprečava da se bilo kakav osjećaj krivnje" umiješa u izvršenje akcije. U tome je banalnost zla, kako se slavno izrazila Hannah Arendt. Opsesivno zanimanje za pojedinosti i birokraciju može znatno olakšati odluku o slanju ljudi u smrt, a isto vrijedi i za ubijanje u ratu. Kao što konstatira Joanna Bourke, priča o vojnoj obuci nije samo priča o poslušnosti bez razmišljanja. Vojnici doista jesu obučeni da budu poslušni, ali mnogi od njih ustraju na osobnoj odgovornosti za svoje postupke, a čak i neviđene neprijatelje poimaju kao ljudska bića. Da bismo shvatili zašto, trebamo se sjetiti da pripadnost vojsci nije uvijek prisilno i negativno iskustvo, osobito kada je služba dobrovoljna, a ne propisana. Uspješan vojnik imat će od vojske mnoge koristi: steći će dobru tjelesnu formu, tehničke vještine, društveni status, osjećaj grupnog identiteta i potpore koji može biti jednako jak ili jači od onoga što ga pružaju kultovi. Osobito u elitnim jedinicama, pripadnike uče da 0 sebi razmišljaju kao o superiornim bićima, a o svojoj jedinici kao o obitelji (u kojoj katkada nalaze više emocionalne potpore nego što su je ikada dobili u vlastitoj obitelji). Bourkeova, koja detaljno piše o Prvom 1 Drugom svjetskom te Vijetnamskom ratu, tvrdi da su se negativne
emocije poput mržnje smatrale manje djelotvornima u stvaranju dobrih vojnika, za razliku od ljubavi i prijateljstva, koje se poticalo. Mržnja negativno utječe na samokontrolu i efikasnost, pa vojnicima "ruka zna zadrhtati kad pucaju na neprijatelja"; ona također umanjuje sigurnost vojnika u pravednost njihove borbe, što pak pojačava nesigurnost i psihološki konflikt. Nasuprot toga, Bourkeova ističe da je ljubav prema suborcima izvrsna motivacija, "koju se općenito smatra najjačim poticajem za ubojitu agresiju protiv neprijatelja, koji se identificira kao prijetnja tom odnosu". Analogije s bratskom, očinskom ili čak seksualnom ljubavi koristile su se za opis bliskosti medu vojnicima. Te pozitivne emocije znale su biti iznimno snažne, a, kao u slučaju smrtonosnih kultova poput Mansonove Obitelji, gorljivo ozračje unutar skupine, s jasno definiranim vanjskim neprijateljem služilo je kao snažna motivacija i opravdanje za ubijanje. Je li vojna obuka ispiranje mozga? I ovdje, kao i u prethodnim poglavljima, mogu se uočiti različite primjene termina "ispiranje mozga": kao uvreda, proces(i), jedino preostalo rješenje ili totalitaristički ideal. Kritičari vojnih metoda obično imaju izrazito pacifističke namjere, ili žele smanjiti vojne ovlasti. Takvim kritičarima pojam ispiranja mozga služi kao uvreda kad govore o vojsci u kojoj obvezno služenje vojnog roka, budući da ispiranje mozga uključuje odricanje svojevoljnog izbora (moguće je zamisliti da netko dobrovoljno pristane na ispiranje mozga, ali uspješan čin ispiranja mozga eliminirao bi slobodu, što znači da bi izbor bio pod kontrolom onoga tko vrši ispiranje mozga). Premda vojna obuka može promijeniti ljude, ona ih ne pretvara u robote; štoviše, obično podrazumijeva visok stupanj osobne autonomije i slobode odlučivanja. U funkcionalnom smislu, procesi kojim se civili pretvaraju u vojnike bili su predmet intenzivnog proučavanja i socijalna psihologija sve ih bolje razumije. Možemo dodati i da socijalna psihologija, barem u Sjedinjenim Državama, velik dio financijskih sredstava dobiva od vojske. U skladu s tim, "ispiranje mozga" sve se rjeđe spominje kao jedino preostalo rješenje. Ako se shvaća kao pojam totalitarističkog ideala, ispiranje mozga može poslužiti kao upozorenje na opasnost od onih koji bi željeli proširiti vojne ovlasti na civilnu sferu, ograničiti građanske slobode i ojačati kontrolu države. Sve dok se ne istroši, može poticati javnost da vodi računa o mogućnosti represije. Na Zapadu, mnoštvo glasova
koji se deklariraju kao čuvari naše slobode često je više privid nego stvarnost; kao što smo vidjeli u trećem poglavlju, gdje se govori o reklamiranju, mišljenje medija često je krajnje homogeno, osobito u vrijeme krize. Vjerojatno nije zgorega imati nešto što će nas držati na oprezu od ideologije koja bi zadirala u naša prava. Ipak, zapadne države imaju mnoga važna obilježja koja ih čine netotalitarnima.
Kazneno pravosuđe Fiat iustitia, pereat mundus. [Neka se izvrši pravda, pa makar svijet propao.] (Izreka se pripisuje caru Svetog Rimskog Carstva Ferdinandu I.)
Još jedno područje gdje se često čini da država zadire u slobode svojih građana je sustav kaznenog pravosuđa. Zakoni definiraju kriminalitet ne samo u prihvaćenim okvirima (ubojstvo, silovanje, pronevjera), nego su te definicije katkada vrlo specifične i kontroverzne. Jedan od aktualnih primjera donose zbunjujući britanski zakoni o drogama, koji, uvelike iz povijesnih razloga, zabranjuju široko rasprostranjene droge marihuanu i ecstasy, dok toleriraju alkohol i duhan. Naravno, karikirana bi bila tvrdnja da od ecstasyja postanete raznježani, od marihuane samo zurite u strop, dok od alkohola postanete agresivni a od duhana vam bude zlo. Međutim, objektivna mjerenja statistike smrtnosti donose sličan argument, kao što dokazuje Richard Davenport-Hines u svojoj elokventnoj kritici zapadnjačke politike prema drogama, The Pursuit of Oblivion. Kritizirajući jednu grupu za pritisak čiji su pripadnici 1996. izjavili kako su "stotine Skota u protekloj godini umrle od droge",7 Davenport-Hines ističe sljedeće: "Stvarna brojka za 1995. godinu iznosi 251, uključujući 155 prekomjernih doza narkotika i 96 samoubojstava uzimanjem analgetika kao što je paracetamol, za razliku od 20.000 Skota koji su umrli od bolesti povezanih s duhanom i 4.000 koji su umrli od bolesti povezanih s konzumiranjem alkohola." Dakle, broj umrlih od narkotika (uključujući lijekove) u 1995. sačinjavao je manje od dva posto broja umrlih od duhana i manje od sedam posto broja umrlih od alkohola. Pritom ni godina ni država na koju se odnose podaci nisu nereprezentativne:
U Velikoj Britaniji godišnje oko 100.000 ljudi umire od bolesti povezanih s konzumiranjem duhana, 30-40.000 ih umire od bolesti i nesreća povezanih s konzumiranjem alkohola, a 500 od paracetamola. U prosjeku, zlouporaba heroina i sredstava ovisnosti inhaliranjem odnose svaki po 150 života na godinu, dok ih od /.louporabe amfetamina umire oko dvadeset pet. U prvih deset godina britanskog ravea, a na vrhuncu tog razdoblja oko 500.000 ljudi uzimalo je ecstasy svakog vikenda, ta je droga bila povezana s otprilike šezdeset smrtnih slučajeva: u prosjeku šest godišnje. Davenport-Hines, The Pursuit of Oblivion
Te brojke navode na sumnju da histerija povezana s ilegalnim drogama ne proizlazi iz racionalne procjene statističkih podataka, nego iz nekih drugih faktora. Tih droga se ne bojimo samo zato što mijenjaju stanje uma (i alkohol mijenja stanje uma), nego zato što ih se povezuje s mnogim nepoželjnim karakteristikama: siromaštvom, prljavštinom, društvenom izolacijom, nasiljem i kriminalom. Cesto ih se opisuje jezikom tabloida koji je obično rezerviran za mrske neprijatelje, serijske ubojice ili smrtonosne zaraze. Konzumenti droge prikazuju se kao opasni i prljavi; budući da nemaju uobičajenih društvenih kočnica jer su "ušlagirani" ili "ovisni", nepredvidivi su i zato ulijevaju strah. Njih, dakle, treba eliminirati, izolirati ili možda rehabilitirati (ni u kom slučaju legalizirati). Sva ta rješenja podrazumijevaju gubitak slobode i pretpostavku da konzumenti droge nisu u stanju postupati u svom najboljem interesu. To su značajke ideologijskog definiranja ne-osobe, autsajdera koji se nudi kao prihvatljiv fokus grupne antipatije. Golemi napor uložen je u promoviranje stajališta da su ilegalne droge zlo, a legalne nisu. Je li uzrok tome dijelom i činjenica da konzumenti droga uglavnom pripadaju najmanje moćnim društvenim skupinama, pa su stoga laka meta za državnu ideologiju? Poput svake druge skupine, i društvo je kohezivnije, sljedbenici poslušniji, a vode sigurniji kad imaju dobro definirane protivnike nad kojima se mogu gnušati. Zakoni protiv droge jedan su aspekt sustava kaznenog pravosuđa u kojem se funkcija zaštite, odvraćanja i redukcije štete doima neuvjerljivo. Ta neuvjerljivost općenito slabi potporu sustavu kaznenog pravosuđa, zato što ostavlja prostora za argument kako je glavna funkcija sustava povećati kontrolu države nad građanima. Michel Foucault tvrdi da: "Idealni bi domet
današnjeg kaznenog sustava bila beskrajna disciplina: propitkivanje kojemu ne bi bilo kraja, istraga koja bi se neograničeno nastavljala u podrobnom i stalno sve analitičkijem promatranju, suđenje koje bi u isto vrijeme značilo i vođenje dosjea koji se nikada ne zatvara..."8 Sto država pomnije regulira postupke nekog pojedinca, to se preciznije može predvidjeti ponašanje tog pojedinca i to djelotvornije vlada može voditi svoje poslove. Je li takva kontrola ispiranje mozga? Kao što je rečeno u prethodnim poglavljima, strah u srcu ideje o ispiranju mozga je strah od gubitka kontrole; od toga da će ne samo naši postupci nego i same naše misli postati predmet manipuliranja neke vanjske sile. Misli su i same po sebi već dovoljno neuhvatljive; što više gledamo, to više sumnjamo u vlast nad onim što nazivamo svojim ja. No čeznemo za tim da se možemo identificirati s onom viktorijanskom samouvjerenošću kakvu izražava W. E. Henley u pjesmi Invictus: Ja sam gospodar svoje sudbine: Ja sam kapetan svoje duše.
Ne želimo o sebi misliti kao o slamkama koje naokolo raznose vjetrovi slučajnosti, nego kao o racionalnim bićima koja djeluju slobodno i pažljivo slijede zadani kurs. Svijet možda nije potpuno predvidljiv; svoje postupke možda ne možemo potpuno predvidjeti ni mi sami, ali bolje i tako nego da ih predviđa netko drugi - naročito kada taj netko drugi svoju moć predviđanja koristiti kako bi nas kontrolirao i onemogućio ostvarenje onoga što je za nas najbolje. Ljudska bića možda se zarana socijaliziraju u duhu ideje poslušnosti, ali ako osjete da njihove postupke predviđa ili kontrolira netko drugi (osobito ako taj netko nije prihvaćeni autoritet) često reagiraju vrlo negativno. Taj fenomen je socijalni psiholog Jack Brehm nazvao "reaktancijom".9 Međutim, da bi došlo do reaktancije, "reaktant" mora vjerovati da je neka vrsta otpora moguća; u protivnom će prihvatiti set depresivnih i potčinjenih stavova i ponašanja (naučena bespomoćnost). Te reakcije - otpor ili naučena bespomoćnost - mogu se uočiti u različitim kršćanskim tradicijama kada je riječ o predodredenosti, ideji da Bog, vrhunski (svemoćni) kontrolor, cijelo vrijeme zna sud-
binu svakoga od nas. Mogu se naći i u reakcijama na njezin sekularni ekvivalent, doktrinu krutog determinizma (predodredenosti za ateiste) tvrdnji da je sve što radimo odredeno dogadajima koji su se zbili dugo prije našeg rođenja, unatrag sve do nastanka svemira. Neki kršćani naglašavaju Božje milosrđe: "U redu, On povlači sve konce, ali On te voli i želi ti najbolje. Budući da je sveznajuć, puno bolje od tebe zna što je za tebe najbolje, pa čemu se onda brinuti?" Drugi veću važnost pridaju ideji prema kojoj smo dužni poslušnost Bogu kao Autoritetu (//<- na onaj način koji nas zabavlja dok čitamo Njegove tamne stvari l'hilipa Pullmana, nego kao istinskom i jedinstvenom izvoru sveukupne moći), praktički zahtijevajući naučenu bespomoćnost. Ateistu, koji kaže: "Nitko ne povlači konce, ali smo svejedno lutke", teško je argumentirati dobrotvornost, budući da se uzrok i slučaj ne mogu personificirati, te on tradicionalno pribjegava fatalizmu ili nekoj verziji kompatibilizma, što je generičko ime za argumente kojima se nastoje pomiriti slobodna volja i determinizam (na tu temu ću se vratiti u jedanaestom poglavlju.) Sve te tradicije, ma kako međusobno različite, reakcije su na naš strah od gubitka kontrole, najveći strah koji se skriva u pojmu "ispiranje mozga".
Zlostavljanje u obitelji Dosada se u ovom poglavlju govorilo o situacijama koje uključuju društvene institucije i njihov odnos s pojedincem. Međutim, teoretičari koji raspravljaju o ideologiji često na svoj popis ideoloških aparata uvrštavaju i obitelj, tu "školu despotizma" (kako ju je opisao John Stuart Mill).10 Različite vrste zlostavljanja koje se mogu naći unutar obitelji mogu svesti odnos snaga moći na njezin najjednostavniji oblik: moć jednog ljudskog bića nad drugim. Temeljna društvena interakcija može biti jedna od najintenzivnijih i najštetnijih.11 Vješt zlostavljač zna se služiti svakim trikom iz repertoara vršitelja utjecaja - od autoriteta, preko zamki obveze, do čiste brutalne sile - tako da se čak i početno neznatna neravnopravnost u odnosu snaga s vremenom pretvori u tako golemu neravnotežu da zlostavljani partner praktički postaje rob. Stupanj kontrole koji takvi zlostavljači postižu nad svojim žrtvama veći je od onoga koji postiže bilo koja institucija koju smo dosad spominjali (uz mogući izuzetak
najekstremnijih kultova) i najviše se približava tradicionalnom poimanju ispiranja mozga. Sve što je potrebno jest neravnoteža potreba, kada žrtva cijeni partnerovu "ljubav" više nego on njezinu i spremna je pristajati na kompromise kako bi on bio sretan.12 Ona može biti naviknuta na socijalne interakcije u kojima na kompromis jednog partnera drugi uzvraća ustupcima; vjerojatno je i da je socijalizirana tako da se pokornije ponaša prema onima koji su joj društveno superiorni. Zlostavljač će paziti da se ponaša kao da je superioran u svakoj domeni koju ona poštuje: ako je ponosna na svoju inteligenciju, on će biti pametniji; ako je ponosna na svoju plaću, njegova će biti veća (ili će pronaći dobar razlog zašto nije). Također će nemilosrdno iskorištavati njezinu sklonost kompromisu, umanjujući vrijednost njezinih doprinosa i pretjerano ističući svaki ustupak koji sam napravi. Zlostavljanje jasno ilustrira postupnost psiholoških metoda kontrole. Ljudski mozak dobar je u detektiranju novih elemenata, ali postoji prag ispod kojeg nije u stanju otkriti promjenu, a poseban napor treba uložiti da bi se pratile percepcije tijekom dugog vremenskog razdoblja. To znači da mozak neće lako uočiti dugoročnu, kumulativnu promjenu ako je svaki pojedini korak te promjene vrlo sitan. Zlostavljač može od samog početka iskorištavati tu slabost i iskušavati partneričinu toleranciju na sitnicama, možda tako što će joj s vremena na vrijeme dobaciti poneku zajedljivu primjedbu. Žrtva zlostavljanja može ispočetka svako takvo potejenjivanje registrirati kao sitnicu ("Umoran je, imao je loš dan, nije tako mislio"), i osim ako ne uloži onaj dodatni napor i ne konceptualizira primjedbe kao dio cjeline (kao usklađenu kampanju zlostavljača, planiranu ili ne), neće ih uvijek uočiti - i neće biti svjesna njihovog kumulativnog djelovanja na njezino samopoštovanje. Sjećate li se urbane legende o kuhanju žabe: ako se voda zagrijava dovoljno sporo, žaba neće iskočiti i skuhat će se. Zlostavljač na sličan način postupno jača stisak svoje kontrole. Svaki put kad se njegova žrtva ne usprotivi, ne postavi granice svoje tolerancije i ne drži ih se, sljedeće omalovažavanje bit će za nijansu uvredljivije, polagano slabeći žrtvinu vjeru u vlastite sposobnosti i jačajući njezin doživljaj zlostavljačeve nadmoći. Ako je on fizički jači, ona će možda usvojiti naučenu bespomoćnost. Neprestano verbalno zlostavljanje usredotočeno na njezinu slabost, bezvrijednost i izoliranost potvrdit će takav oblik ponašanja. Možda će postati ovisna o zlostavljaču u svakom smislu, naročito ako
je zahtijevao od nje, kao što to čine neki kultovi, da prekine veze s prijateljima i obitelji. Ako se žrtva usprotivi, zlostavljač će se ispričati, zaigrati na svoj šarm, a onda će malo poslije pokušati ponovno. Ili će joj zaprijetiti: napuštanjem, siromaštvom, poniženjem, nasiljem nad njom ili njezinom djecom. Ako ona zaprijeti njemu, on će znati kako zaigrati na njezinu krivnju; predstava bespomoćnog dječačića često je vrlo djelotvorna. No kako veza bude napredovala, smanjivat će se izgledi da žrtva bude tako proaktivna. Neprestano ocrnjivanje njezinih sposobnosti od strane nekoga koga je nekad možda voljela, ili ga još voli, ali ga se počela i bojati, promijenit će njezinu sliku o sebi, sve dok ne bude više o sebi razmišljala kao o osobi koja je sposobna nekome zaprijetiti. Mi doista sebe vidimo onako kako nas vide drugi. Reći nekome da nema pojma o svom poslu, primjerice, djelotvoran je način da smanjite njegovu uspješnost u obavljanju istog tog posla. Zlostavljač može s vremenom partnericu tako promijeniti da se ona iz osobe koja normalno funkcionira pretvori u užasnuto stvorenje zarobljeno u stupici, čiji se kognitivni obzor toliko suzio da ne može ni pojmiti mogućnost bijega iz te situacije. Zlostavljači ne samo da kontroliraju koristeći se verbalnim ili emocionalnim zlostavljanjem i/ili fizičkim nasiljem, nego također kreiraju okolinu u kojoj žrtva sebe ne može doživjeti drugačije nego kao bespomoćno biće. Oni koji gledaju sa strane mogu se zaprepastiti kad vide što sve žrtva tolerira, ali to ne znači da ima nešto izuzetno u tome kako je ta osoba, bila ona žena, dijete ili muškarac, postala žrtva. Svi znamo da neke stvari često smatramo izuzetnima kad ne razumijemo proces kojim su nastale. Paun ili koraljni greben zadivljuju nas, ali kad bismo mogli poznavati njihovu povijest i povijest njihovih vrsta, svaki korak te duge evolucijske priče prihvatili bismo kao ni po čemu izniman, premda nam se iz ove perspektive doimaju kao čuda prirode. Ono što vrijedi za paune i koraljne grebene vrijedi također za zlostavljače i njihove žrtve.
Zlostavljanje i ispiranje mozga Kao što sam već spominjala u drugim kontekstima, socijalni psiholozi sve bolje objašnjavaju procese u temelju ispiranja mozga, pa je ono sve rjeđe u funkciji jedinog preostalog rješenja: tajanstveni proces postao
je niz manje tajanstvenih procesa. Još uvijek nam služi kao pogrdni izraz koji označava našu osudu odnosa u kojem zlostavljač kontrolira svoju žrtvu, a možda označava i naše nerazumijevanje specifičnih puteva razvoja ugnjetavačkog odnosa. Prihvaćamo, međutim, da bi se koraci tog razvoja u načelu mogli shvatiti; znamo da nije na djelu neki čarobni proces ispiranja mozga. Prepoznatljive su i sličnosti između ponašanja zlostavljača i totalitarnog režima, kako ga je opisao psihijatar Robert Lifton (vidi tablicu 1). Kontroliranjem miljea, zlostavljač nastoji dominirati sredinom 11 kojoj žrtva živi, podražajima koji dopiru do njezinog mozga, a time i sadržajem njezinih misli. Zlostavljači se također često služe kultom ispovijedanja, što znači da je žrtva potpuno lišena privatnosti i mora podnositi detaljan izvještaj o svojim postupcima i mislima. Totalitarne režime karakterizira konkretna i čvrsta ideologija. Oni prakticiraju mističnu manipulaciju i opterećivanje jezika te inzistiraju na svojim zahtjevima za čistoćom, svetome znanju i prednosti doktrine pred osobom. Ideologija je dobra, ono što joj je protivno je loše. Koja je onda ideologija zlostavljača? Poput svih drugih ideologija, i to je niz vjerovanja, u ovom slučaju usredotočen na superiornost zlostavljača. Zlostavljač će djelovati kako bi potvrdio ta uvjerenja, dijelom tako da maksimalno pojačava kontrast između svoje moći i žrtvine bespomoćnosti, dijelom tako da demonstrira svoju kontrolu nad njom, i na silu ako treba. Roy Baumeister je ustvrdio kako je mnogo vjerojatnije da će neki pojedinac biti nasilan ako ima visoko mišljenje o sebi i to se mišljenje nađe ugroženo, nego ako ima nisko samopoštovanje (njegova knjiga Evil raspravlja detaljno o toj tezi, koja je suprotna uobičajenom shvaćanju). Drugim riječima, nasilje je reakcija na prijetnju egu. Do te reakcije dolazi kada se osoba suoči s nekim pogledom na sebe koji je nepovoljan u usporedbi s njezinom vlastitom slikom o sebi. Ljudi koji imaju visoko samopoštovanje, a postignuća su im prosječna, imaju velike šanse da će naići na takvu prijetnju svom egu; oni koji su doista izvanredni i oni prosječni koji prihvaćaju svoju prosječnost neće biti tako često ugroženi. Ta teza implicira da će neproporcionalno velik dio nasilnih zločina počiniti pojedinci čije je samopoštovanje dostiglo psihopatsku razinu. Kao što kaže Robert Hare u Without Conscience, psihopati
imaju "narcisistički i neumjereno napuhan pogled na vlastitu vrijednost i važnost, zapanjujuće su egoistični, duboko uvjereni da je cijeli svijet dužan ispunjavati njihove želje i očekivanja. Psihopat sebe doživljava kao središte svemira, kao superiorno biće koje ima svako pravo živjeti prema vlastitim pravilima." Implikacija je točna: stručnjaci procjenjuju da psihopati čine jedan do dva posto stanovništva Sjeverne Amerike i da su odgovorni za otprilike polovicu ozbiljnih zločina. Kao što Hare komentira: "prevalencija psihopatije u našem društvu otprilike je jednaka kao i prevalencija shizofrenije, vrlo teškog mentalnog poremećaja koji duboko pogađa ne samo pacijenta nego i njegovu obitelj. No duševne boli i tjeskoba koje sa sobom donosi shizofrenija nisu velike u usporedbi s golemim štetnim utjecajem psihopata u osobnoj, društvenoj i ekonomskoj sferi života. Njihov utjecaj je velik i gotovo svatko se na ovaj ili onaj način može zaplesti u njihovu mrežu." Psihopatija je stanje koje još uvijek ne razumijemo dobro, no jasno je, izgleda, da se temeljne značajke tog sindroma mogu u različitim stupnjevima naći u općoj populaciji, uključujući zlostavljače. Možda nisu svi zlostavljači psihopati (premda neki jesu), no mnogi od njih imaju karakteristično visoko, ali ranjivo, samopoštovanje o kojem govori Baumeister, sklonost eksploatiranju (tretiraju druge ljude kao sredstva, a ne kao ciljeve) i nesposobnost empatije. Vratimo li se na analogiju između totalitarnih režima i zlostavljača, vidimo da zlostavljači, kao i režimi, prakticiraju različite oblike mistične manipulacije, svetog znanja i opterećivanja jezika, te da inzistiraju na čistoći i prvenstvu doktrine pred osobom. Prijetnje egu (izrazi alternativnih ideologija) minimaliziraju se što je moguće više (zahtjev za čistoćom). Totalistička ideologija osuđuje sve osim same sebe, pa će zlostavljač često opteretiti jezik simplicističkim, pogrdnim primjedbama, često neutemeljenim na stvarnom znanju, koje ocrnjuju ne samo žrtvu nego i njezinu obitelj, prijatelje, podrijetlo i stajališta. Psihološko i fizičko zdravlje žrtve nije toliki prioritet kao održavanje krhkog ega zlostavljača (prednost doktrine pred osobom), a žrtvi nije dopušteno preispitivati tu situaciju, iako zlostavljač ne mora dati nikakvo racionalno opravdanje za svoje ponašanje. Kao i sveto znanje, njegova superiornost uzima se zdravo za gotovo - prvo se tako postavlja on, a zatim i njegova žrtva - a mističnom manipulacijom zlostavljač se služi kako bi unutar veze utvrdio status što je moguće bliži statusu
svemogućeg, nadnaravnog bića. Konačno, za krojenje sudbine ne treba tražiti analogiju: zlostavljači se mogu poslužiti ubojitom silom protiv svojih žrtava - odraslih ili djece. U Engleskoj i Walesu, na primjer, vladine statistike pokazuju da približno 79 djece svake godine strada od nasilja. Većina tih ubojstava posljedica su nasilja u obitelji." Prihvatiti te argumente ne znači, dakako, poreći da su uzroci nasilnog ponašanja brojni i raznovrsni.14 Slično tomu, domišljatost koju ljudi pokazuju u svojim nastojanjima da kontroliraju jedni druge jednako je zadivljujuća kao paun ili koraljni greben, iako ne tako ugodna za gledanje. No pitanja čovjekovog ja, slike o sebi, kao i pitanja slobode, nalaze se u središtu svake rasprave o metodama kontrole uma. Kako bismo razumjeli mogućnosti kontrole uma, od presudne je važnosti da pobliže promotrimo te teme, što ću ja i učiniti u drugom dijelu knjige. No prije toga vratimo sa na primjer koji nam je još preostao.
Mučenje U prvom poglavlju, na primjeru Thomasa Cranmera vidjeli smo kako su metode koje se povezuju s ispiranjem mozga nastale iz metoda koje su se razvile za primjenu kod mučenja, dok je iskustvo velečasnog Luce poslužilo kao primjer kontinuirane primjene metoda mučenja kao dijela procesa ispiranja mozga. Kao što Peter Suedfeld ističe u svojoj knjizi Torture, takve metode imaju dugu povijest: "Iako ni u kom slučaju nije univerzalno, mučenje u svrhu izvlačenja priznanja od osumnjičenih za zločin primjenjuje se barem od razdoblja drevnog Egipta", uključujući grčku i rimsku civilizaciju te srednjovjekovno europsko pravo. Djelo Malleus Maleficarum ("Malj za vještice") objavljeno oko ili točno I486., daleko najpoznatiji srednjovjekovni vodič za lov na vještice, krcat je opisima metoda mučenja. U drugoj polovici osamnaestog stoljeća dolazi do općenitog opadanja broja dosudenih (javnih) mučenja i ponižavanja (Foucaultov Nadzor i kazna opisuje te promjene). Od 9. prosinca 2002. Ujedinjeni narodi na svojim internetskim stranicama bilježe da su tri četvrtine od ukupno 193 države pristupile ili su potpisale Konvenciju Ujedinjenih naroda protiv mučenja.15 Međutim, mučenje još uvijek "neslužbeno" koriste mnogi režimi. Izvješće za tisak Amnesty Internationala, jedne od najistaknutijih organizacija koje se
hore protiv mučenja i drugih oblika kršenja ljudskih prava, navodi da "godišnji izvještaj Amnesty Internationala za 2001. dokumentira smaknuća bez sudske presude u 47 zemalja; izvršenja smrtne kazne u 31 zemlji; "nestanke" u 35 zemalja; slučajeve mučenja i maltretiranja u 111 zemalja te zatvorenike savjesti u barem 56 zemalja." Amnesty "vjeruje da su stvarne brojke mnogo više".16 Treba također istaknuti da je mučenje donekle fluidan koncept, lako postoji opći konsenzus da je njegova glavna značajka namjerno nanošenje velike boli ili neugode, često od strane predstavnika Države, klasificiranje pojedinačnih slučajeva može se znatno razlikovati s obzirom na perspektivu. Proučavanje komunističkih metoda ispitivanja za vrijeme Korejskog rata pokazuje da su mnogi američki zarobljenici kineskih komunista "paklenskim mučenjem" smatrali zatvorsku hranu, i osobito činjenicu da se od njih očekivalo da obavljaju nuždu u javnosti, za vrijeme kratkih, odredenih razdoblja. Međutim, kao što ističu Hinkle i Wolff u Communist interrogation and indoctrination of "Enemies
of the States", "otvoreni zahodi i defekacija u javnosti su običaj u ruralnoj Kini i većina Kineza ne smatra to osobito neugodnim". Isto tako, "namjera kineskih komunista je zatvorenicima ponuditi ishranu jednaku onoj prosječnog kineskog seljaka ili vojnika".
U opisima "klasične" paradigme ispiranja mozga, primjerice onima koje donosi tvorac izraza, Edward Hunter, sličnost s mučenjem je očita. Uobičajene su bile različite metode psihološkog i fizičkog mučenja, unatoč činjenici da, kao što navode Hinkle i Wolff, "KGB gotovo nikada ne koristi lisičine ili lance i rijetko pribjegava batinama. Prave su batine, dakako, odbojne formalnim komunističkim načelima, a protivne su i propisima KGB-a. Tobožnji razlog za te propise je poštivanje komunističkih načela, a praktični razlog je činjenica da KGB smatra kako izravna fizička brutalnost nije djelotvorna metoda ako se zatvorenika želi natjerati na suradnju". No batine su samo jedan aspekt tjelesnog mučenja. "Još jedan oblik mučenja koji se često primjenjuje jest tjeranje zatvorenika da stoji za vrijeme cijelog ispitivanja ili da zauzme neki drugi položaj koji s vremenom postane bolan."17 Lišavanje sna, izolacija, ograničavanje vida, kretanja, ishrane, uriniranja/defekacije također se mogu koristiti. Takva praksa zamagljuje granicu između psihološkog i fizičkog muče-
nja. Njihovi učinci mogu biti katastrofalni, kao što je pokazao Arthur Koestler u Pomračenju o podne. Hinkle i Wolffe ističu da su "glavna obilježja režima izolacije u Kini jednaka kao i u Sovjetskom Savezu: totalna izolacija, krajnja dosada, tjeskoba, nesigurnost, iscrpljenost i neispavanost; neprihvaćanje, neprijateljsko postupanje i nepodnošljiv pritisak; nagrada i odobravanje kao reakcija na poslušnost" - popis faktora u kojima se miješaju fizički i psihološki elementi. Dakako, postoje i metode psihološke manipulacije koje ne uključuju fizičko mučenje, no fizičko mučenje nedvojbeno djeluje na psihu. Mučenje je totalitarno: kao i u slučaju ispiranja mozga, njegov krajnji cilj je dominacija nad žrtvom. U svojoj knjizi o mučenju u tri zapadne demokracije (Velikoj Britaniji, SAD-u i Izraelu), John Conroy navodi ciljeve mučitelja ovim redoslijedom: "dobiti informaciju, kazniti, prisiliti pojedinca da promijeni svoja uvjerenja ili odanost, zastrašiti zajednicu".18 Treći cilj najviše podsjeća na ispiranje mozga. Psiholog Ervin Staub konstatira da motivi za mučenje mogu biti pragmatični, primjerice zastrašivanje u svrhu jačanja političke kontrole, ili "u većoj mjeri psihološki", kao što je "osveta za stvarnu ili zamišljenu štetu ili želja da se dokaže vlastita superiornost i uzdigne sama sebe".191 opet, ovaj naglasak na kontroli podsjeća na želju za totalnom dominacijom koja karakterizira san o kontroli uma. Mučenje, kao i drugi ekstremni oblici nanošenja zla, mogu se, kaže Staub, "analizirati na tri razine. Na jednoj razini je psihologija pojedinih počinitelja. Na drugoj razini, počinitelji i donositelji odluka mogu se proučavati kao skupina. [...] Treća razina analize je istraživanje karakteristika kulture i povijesnih procesa unutar društva koji uzrokuju psihološke procese i motivacije za koje je vjerojatno da će dovesti do ekstremnih oblika nanošenja zla." Staub zatim raspravlja o društvenopsihološkim faktorima: poslušnosti autoritetu, razlikovanju vlastitih i vanjskih grupa, ulozi ideologije, difuziji odgovornosti i postupnoj, evolucijskoj naravi procesa kojim netko postaje mučitelj. Conroy također naglašava društvene aspekte mučenja. Primjerice, raspravlja o onome što naziva "kategorijom primjerenom za mučenje": mučenje ljudi koji pripadaju toj skupini prosuđuje se kao društveno prihvatljivo. Teoretski, da nas netko pita, svi bismo mogli reći da nitko ne bi smio biti podvrgnut mučenju; no u praksi, ljudi su fleksibilniji.
(ionroy tvrdi da je "lako osuditi mučenje kada je žrtva netko tko nije v.iš neprijatelj", da mučenje "ne izaziva mnogo protesta sve dok je definicija kategorije primjerene za mučenje ograničena na pripadnike nižih slojeva; što nam se ta definicija više približava, jača i naše protivljenje mučenju", da "kategorija ljudi koje društvo smatra primjerenima za mučenje ima tendenciju širenja", i da "ondje gdje je mučenje uobičajena pojava, sudstvo obično staje na stranu počinitelja, a ne žrtava". Drugim riječima, mučenje se često provodi u okolnostima u kojima počinitelj zna da društvo ili eksplicitno odobrava njegove postupke, ili pak zatvara oči pred njima. Cesto je prisutna "pretpostavka o pravednom svijetu": promatrači pretpostavljaju da vlasti koje provode mučenje zacijelo znaju što rade i da nije vjerojatno da su sadisti - to jest pretpostavljaju da je njihovo ponašanje racionalno i pravedno. Stoga promatrači zaključuju, svjesno ili nesvjesno, da je žrtva mučenja zacijelo zaslužila takav tretman i da je riječ o osobi vrijednoj prezira. Taj zaključak može dovesti do ekstremnog neprijateljstva prema žrtvi, kao što pokazuje putnik iz pjesme Roberta Browninga: Ne vidjeh nikad tako mrska divljaka: Sigurno je opak kad bol toliku zasluži. Browning, Childe Roland to the Dark Tower Came
Ta devalvacija nevinih je uobičajena, tragična popratna pojava mučenja.
Sažetak i zaključci Kao što je istaknuto u prethodnim poglavljima, ispiranje mozga je u znatnoj mjeri društvena pojava, koja zahtijeva i provoditelja i žrtvu. Sve društvene situacije razmatrane u ovoj knjizi uključivale su ideološke provoditelje, predstavnike onih oblika moći koji se u društvu općenito shvaćaju i prihvaćaju. Takav društveni pristanak, prešutan ili eksplicitan, pruža ključnu potporu za aktivnosti vršitelja utjecaja. Ispiranje mozga uključuje prikriveno djelovanje ili prisilu prije nego racionalno uvjeravanje. Ima mnogo sličnosti s mučenjem, iz kojeg se
razvilo, a mnogi opisi situacija navodnog ispiranja mozga uključuju psihološko ili fizičko mučenje. I ispiranje mozga i mučenje imaju za cilj dominaciju nad žrtvom. Mučenje u manjoj mjeri vodi računa o dobrobiti žrtve nego ispiranje mozga - primjerice kada mučitelj unaprijed zna da će žrtva biti ubijena. Oboje, međutim, dijele totalistički mentalni sklop, promatraju žrtvu iz birokratske, a ne osobne perspektive, smatrajući je oruđem kojim se treba manipulirati. Isto tako, oboma je cilj eliminirati žrtvin neovisni identitet, jer je takva neovisnost nekompatibilna s totalnom kontrolom, bilo tijela ili uma. U sljedećem poglavlju istražit ću različite stupnjeve utjecaja, uvjeravanja i prisile, istražujući na koji način tehnike kontrole uma mogu varirati.
Poglavlje šesto
Ispiranje mozga i utjecaj Ljubav prema slobodi je ljubav prema drugima; ljubav prema moći je samoljublje. William Hazlitt, Political Essays, "The Times Newspaper"
U prethodnim poglavljima govorila sam o povijesti i razvoju izraza "ispiranje mozga" i njegovoj relevantnosti za nekoliko situacija koje uključuju promjenu mišljenja: vjerskim i političkim skupinama (drugo poglavlje), reklamiranju i obrazovanju (treće poglavlje), liječenju mentalnih bolesti (četvrto poglavlje) te oblicima društvene kontrole prisutnim u vojsci, sustavu kaznenog pravosuđa, pa čak i u osobnim odnosima (peto poglavlje). Sada je vrijeme da pokušamo iz tih primjera izvući neke zaključke o naravi ispiranja mozga. U prvom poglavlju bilo je riječi o razlikama između četiri načina uporabe izraza "ispiranje mozga" u više od pola stoljeća njegova postojanja. Raširena politička uporaba tog izraza kao uvrede uočena je i kritizirana još u šezdesetim godinama dvadesetog stoljeća, a jasno je vidljiva i danas. Moglo bi se reći da je ispočetka dominantna bila njegova uloga kao jedinog mogućeg rješenja, ali ta se uloga smanjivala kako je socijalna psihologija nudila konkretne teorije ne bili objasnila one oblike ljudskog ponašanja koji su tako zbunjivali Edwarda Huntera. Mediji još uvijek u određenim situacijama posežu za izrazom "ispiranje mozga", primjerice u izvještajima o kultovima, kada žele implicirati neku zlokobnu, okultnu aktivnost koja će zadovoljiti glad javnosti za senzacijama; no psiholozi bi vjerojatno većinom rekli da ispiranje mozga samo po sebi nije objašnjenje. Drugim riječima, ne postoji određeni
čarobni proces zvan "ispiranje mozga". Riječ je o zbirnom izrazu, kratici za niz konkretnih socijalno-psiholoških procesa od kojih neki ili pak svi mogu biti na djelu kada se "umijeće manipuliranja" primjenjuje u svrhu utjecaja na jednu ili više osoba.
Vrste ispiranja mozga kao što pokazuju poglavlja od drugog do petog, to ne znači da su sve situacije u kojima dolazi do promjene mišljenja jednake. Vjerski kultovi i političke stranke obično su ustrojeni hijerarhijski, s vodom i sljedbenicima čije se potrebe često međusobno nadopunjuju. Uspjeh tih društvenih institucija uvelike se oslanja na moć skupine; one se u svom djelovanju mogu služiti prisilom, i mogu zavladati kognitivnim krajolikom kako vođa, tako i sljedbenika. Služe se onim što nazivam "ispiranje mozga silom", u kojem su interakcije između žrtve i onoga koji provodi ispiranje mozga osobne i obilježene krajnjom prisilom, bilo da onaj koji provodi ispiranje mozga ima neki vlastiti cilj (kao u slučaju zlostavljanja djeteta ili partnera) ili pak djeluje kao dio većeg društvenog sustava (kao u slučaju komunističke kontrole uma). Prisila je mnogo manje prisutna u reklamiranju. Ondje gdje će kult možda pokušati svojim sljedbenicima nametnuti cijeli ideološki sustav, cilj svake pojedine reklame je da promijeni nekoliko konkretnih uvjerenja (povezanih s proizvodom). Reklamiranje također uglavnom odražava i djeluje unutar aktualno prihvaćene ideologije - većina reklama na britanskoj televiziji danas pretpostavlja pozadinu kapitalizma, konzumerizma i osobne slobode. Reklamiranje je strukturirano po principu "od jednog prema mnogima", to jest riječ je o obliku utjecaja koji stvara manjina i koji cilja, čak i kad je riječ o sofisticiranom ciljanom reklamiranju, na relativno nediferenciranu masovnu publiku. Takva struktura znatno je različita od strukture kultova. U reklamiranju je riječ o prikrivenom ispiranju mozga - pokušaji utjecaja pojedinačno su slabi, ali s vremenom se akumuliraju u golemim količinama i stvaraju pozadinsko znanje koje malo tko preispituje. Nijednu pojedinu reklamu ne možemo smatrati odgovornom za potrošačku kulturu kada ih svakodnevno viđamo na stotine. No uzmemo li ih zajedno, temeljna poruka imat će snažno djelovanje na naše razmišljanje i ponašanje.
Ispiranje mozga, nasilno ili prikriveno, dio je šireg spektra metoda utjecaja, od televizije do terorizma. Vratimo li se na metaforu kogni tivnog krajolika, možemo reći da pokušaj utjecaja može promijeniti nečiji unutarnji svijet na mnoge načine, od najblažeg nagovaranja - daška vjetra koji zaleluja travu - do katastrofalnih razmjera prisilnog ispiranja mozga - potresa ili erupcije vulkana. Mnogi ideološki aparati primjenjuju i nasilne i prikrivene metode: nasilje u obitelji jedan je od takvih primjera. A kao što ilustriraju prethodna poglavlja, mnogi osobni i društveni faktori utječu na narav i uspjeh svakog odredenog pokušaja utjecaja. U njih spadaju osobnost, stavovi i ponašanje ciljanog pojedinca te razlika između njih i ciljeva onoga tko vrši utjecaj, vremena i truda uloženog u metodu utjecaja, temeljnu ideologiju unutar koje se dogada pokušaj utjecaja i društvenih struktura kojima se utjecaj prenosi. Razina i vrsta prisile također je bitna, kao i relativna društvena moć mete i vršitelja utjecaja. Socijalni psiholozi proveli su opsežna istraživanja o utjecaju i društvenoj moći. Jedan od dobro poznatih sustava klasifikacije su oružja utjecaja Roberta Cialdinija (reciprocitet, obveza i dosljednost, društveni dokaz, simpatičnost, autoritet i nestašica) o kojima je bilo riječi u trećem poglavlju - sustav koji se izvodi prvenstveno iz domene marketinga i oglašavanja. Drugi sustav klasifikacije su "temelji društvene moći" Johna Frencha i Bertrama Ravena, koji se široko primjenjuje u organizacijskoj psihologiji/psihologiji radnog mjesta. French i Raven razlikuju šest izvora društvene moći: nagradu, prisilu, legitimnost, stručnost, referentnost i informaciju. Raven to tumači ovako: Promotrimo temelje moći koje bi nadređeni mogao iskoristiti kako bi potaknuo podređenoga da bolje obavlja svoj posao. To su: nagrada (ponuditi promaknuće ili povišicu u zamjenu za poslušnost); prisila (zaprijetiti nekom kaznom kao što je odbijanje od plaće za otkazivanje poslušnosti); legitimnost (naglasiti da nadređeni ima pravo propisati takvo ponašanje a podređeni ima obvezu poslušati); stručnost (nadređeni zna što je najbolje u ovom slučaju); referentnost (pozvati se na osjećaj uzajamnog identificiranja, tako [da] podređeni oblikuje svoje ponašanje po uzoru na nadređenog); i informacija (pažljivo objasniti podređenom zašto je promjena ponašanja u krajnjoj liniji poželjna). Raven, "Power/interaction and interpersonal influence"
Manipulacija može biti usmjerena na uvjerenja, emocije ili oblike ponašanja; može se oslanjati na moć, pritajeno djelovanje ili racionalno nagovaranje; može zavoditi ili prisiljavati, može u žrtvi izazvati zgadenost, uvrijeđenost, bespomoćnost - ili radost, zahvalnost i osjećaj osnaženosti. No u svakom slučaju će promijeniti mozak mete, kao što to čini svaki podražaj. Ispiranje mozga silom, kako ga opisuju Edward Hunter, George Orwell i drugi, uvelike se oslanja na prisilu i emocije, na nejednak odnos snaga i na intenzivne interakcije koje mogu nastati u skupinama, osobito malim. Ono oduzima mnogo vremena i znatno opterećuje resurse; to je također važan razlog, ako ne i važniji od moralnih skrupula, što se zapadne vlade njime ne služe ekscesivno. Za razliku od njih, male skupine poput kultova ili terorističkih ćelija mogu se služiti intenzivnim metodama zato što u mnogo većoj mjeri mogu kontrolirati žrtvinu okolinu. Usto, vanjski svijet može im poslužiti kao velika i vječita prijetnja pomoću koje će pobuditi strah u umu žrtve (liberalne, miroljubive i sigurne demokracije moraju se više truditi kako bi takvu taktiku učinili uvjerljivom). Ispiranje mozga nastoji postići promjenu ponašanja, ali ponašanje je u tome sekundarno: glavi cilj je promijeniti misli žrtava kako bi te misli bile u skladu s poželjnom ideologijom. Promjena bi trebala biti moguća bez obzira na to koliko se žrtva opire i koliko su različita bila njezina prijašnja uvjerenja. U idealnom slučaju, promjena u kognitivnom krajoliku žrtve tako je velika da ne utječe samo na ona uvjerenja koja se izravno tiču nametnute ideologije, nego na sva - ma kako trivijalna bila, tako da se svaki postupak i percepcija mogu reinterpretirati u svjetlu novih uvjerenja.
Ideje u pozadini ispiranja mozga Pojam ispiranja mozga je, kao što psiholozi kažu, i kognitivan i afektivan: temelji se i na razumu i na emocijama (a kao što ćemo vidjeti u drugom dijelu knjige, ta dvojakost nipošto nije apsolutna). Osjećaji su važni i mogu biti iznimno snažni. Ispiranje mozga budi strah od gubitka samokontrole, od toga da će nas netko iskoristiti i nama ovladati, da ćemo izgubiti vlastiti identitet. U tome je slično naredbodavnim halucinacijama, prijetećim glasovima koji mogu tako prestraviti oboljele od shizofrenije. Na razini društvenih odnosa, može se usporediti s
pijanstvom, utoliko što se metu može okriviti za slabo kontrolirane postupke (iako pijanac može vjerovati da zna što radi dok je pijan). Za razliku od pijanstva, ispiranje mozga nije samo napad na žrtvin osjećaj kontrole, nego i na njezin identitet. Zapovijed o djelovanju dolazi izvana, ali žrtva uspješnog ispiranja mozga nema takav dojam, pa će prihvatiti odgovornost za djela proizašla iz te zapovijedi. U tome se razlikuje od shizofrenije, gdje bolesnik unutarnje glasove koji nešto od njega zahtijevaju percipira kao vanjske (izvanzemaljci, CIA, Vrag ili nešto drugo). Pojam ispiranje mozga ima i kognitivnu komponentu: to jest temelji se na nekim idejama koje imamo o sebi. Te ideje su se povremeno pojavljivale kroz prethodnih pet poglavlja, ali mislim da ih vrijedi ovdje navesti i usporediti, budući da su od središnje važnosti za naše razumijevanje kontrole uma i problema koje ona nameće.
Ideja moći Moć se definira na različite načine, ali definicije se obično usredotočuju na sposobnost pojedinog provoditelja da postupa na odredeni način. Moć je, dakle, ograničena na područje djelovanja, osim ako niste Bog; puka ljudska bića neke stvari mogu učiniti, a neke ne mogu. Pojam moći blisko je povezan s pojmovima kontrole i utjecaja i može, kao što je rečeno ranije u kontesktu društvene moći, proizaći iz različitih izvora. Utjecajni psiholog David McClelland tvrdi da je motivacija moći, koju definira kao "unutarnju potrebu ili sklonost pojedinca da traži moć ili njegovu zaokupljenost postizanjem snažnog utjecaja na druge", jedan od tri osnovna motiva u temelju socijalnog ponašanja (druga dva su potreba da se postigne uspjeh te potreba za povezivanjem, to jest druženjem i prijateljstvom).1
Ideja promjene Moć nekog pojedinca ne ovisi samo o onome što radi, nego i o tome kako na njegove postupke reagiraju i kako ih interpretiraju drugi pojedinci. Društvena moć je sposobnost utjecanja na druge ljude, to jest sposobnost mijenjanja njihovih uvjerenja, stavova i ponašanja. Procesi kontrole uma u biti uključuju promjenu, jednostavno zato što svijet ljudskih bića nikada nije kooperativan koliko bi čovjek poželio.
Ideja kauzalnosti
Kao što je filozof David Hume pokazao u svom slavnom primjeru, kauzalnost je jedan od onih pojmova za koje mislimo da ih dobro razumijemo iako to uglavnom nije točno. Hume je rekao da nije naša moć rezoniranja, nego samo iskustvo "stalne i pravilne povezanosti" ono što nas navodi da izvodimo zaključke o uzroku i posljedici.2 To se osobito odnosi na predvidanje: Sljedeća dva iskaza daleko su od toga da budu ista: utvrdio sam da je ovaj predmet uvijek bio praćen takvim učinkom i predvidam da će drugi predmeti, koji su pojavom slični, biti praćeni sličnim učincima. Ako želite, dopuštam da se jedan iskaz može s pravom izvesti iz drugoga: štoviše, znam da se to uvijek čini. Ali ako inzistirate da tome da se do tog izvođenja dolazi slijedom nekog zaključivanja, želim da mi prikažete to zaključivanje. Hume, Istraživanja o ljudskom razumu
Daniel Dennett, pišući više od tri stoljeća poslije,3 razlikuje nekoliko faktora kojima se služimo kako bismo poduprli tvrdnje o kauzalnosti (kao što je rečenica "Billovo podmetanje noge uzrokovalo je Arthurov pad"). Medu njima su nužnost uzroka ("Da Bili nije podmetnuo nogu Arthuru, on ne bi pao"), dostatnost uzroka (Arthurov pad bio je neizbježan ishod Billovog podmetanja noge"), neovisnost (trebalo bi biti moguće pojmiti Arthurov pad odvojeno od Billova podmetanja noge, tako da jedno može postojati bez drugoga), i vremenska prethodnost ("Pouzdan način da razlikujemo uzrok od posljedica jest da opazimo kako se uzrok dogada ranije"). Dennett također konstatira da drugi faktori, kao što je fizički kontakt između uzroka i posljedice, ili naše vjerovanje da je uzrok ono što je djelovalo, "mogu pojačati naše samopouzdanje kada iznosimo sudove o uzročnosti". Možda ćemo biti manje uvjereni u te prosudbe kada neki događaj, primjerice, ima više uzroka, ali još uvijek se oslanjamo na koncept kauzalnosti. Pokušaji utjecaja ovise o ideji da će ponašanje osobe koja nastoji utjecati izazvati promjene u osobi koja je meta tog nastojanja.
Ideja odgovornosti Sposobnost da budemo priznati kao vlasnik ili izvor neke akcije ključna je i temeljna u našim socijalnim interakcijama. Zajedno s tim osjećajem aktivnog djelovanja dolazi pojam odgovornosti, preko kojeg se ljudska bića mogu pozvati na odgovornost za svoje postupke. Odgovornost je ključna za točno pripisivanje zasluga i krivnje, nagrade i kazne. Vjerojatno najanalitičniji tretman odgovornosti u svakodnevnom životu je onaj kojim se služi kazneno pravosuđe kada odlučuje je li neko djelo (ili izostanak djela) prijestup za koji je optuženik krivično odgovoran te stoga podložan kazni (može ga se pozvati na odgovornost). Britanski zakon razlikuje dvije komponente nekog prijestupa: actus reus i mens rea. Općenito govoreći, actus reus obuhvaća "vanjske"
elemente kao što je ponašanje optuženika i stanje stvari proizašlo iz tog ponašanja, dok se mens rea odnosi na "unutarnje" elemente kao što su optuženikove nakane i stanje svijesti. Te dvije komponente nije uvijek lako razdvojiti, kao na primjer kada je netko optužen za nošenje oružja za napad. Oružje je vanjski element, te stoga dio actus reus, ali "oružje za napad" se pravno definira kao "bilo koji predmet kojim je osoba koja ga ima u posjedu kanila ozlijediti drugu osobu";4 drugim riječima, nakana (mens rea) je ključna. Međutim, iako mens rea i actus reus mogu katkada biti uzajamno ovisni, obično je potrebno i jedno i drugo da bi se utvrdilo počinjenje kaznenog djela. "Osoba ne može biti kazneno odgovorna samo zbog određenog stanja svijesti." Takvo što ne postoji u britanskom pravu, ili barem ne još, iako sve veća medikalizacija osobnosti (o kojoj je bilo riječi u četvrtom poglavlju) potiče trend u tom smjeru.
Ideja unutarnjeg ja Odgovornost i djelovanje podrazumijevaju da je onaj tko djeluje odgovoran. To povlači problem definiranja takve osobe. Kada govorimo o slobodnom ljudskom djelovanju, obično se uzima zdravo za gotovo ideja unutarnjeg ja, tradicionalnog primatelja podražaja i izvora, kako misli, tako i djela. U sedamnaestom stoljeću, filozof Rene Descartes definirao je svijest kao najhitniji aspekt unutarnjeg ja: kao čistu, bestjelesnu i neovisnu o fizičkom svijetu. Prema tom stajalištu, naš je um bistar i kristalno čist, poput dijamanta. U novije doba, filozofi i
znanstvenici tvrde da je unutarnje ja, što god ono bilo, puno sličnije glini nego dijamantu: da je podložno oblikovanju, međusobno povezano s drugima i ovisno o fizičkoj stvarnosti, osobito fizičkoj stvarnosti ljudskog mozga. Društveni znanstvenici su u međuvremenu ustvrdili da sebe definiramo velikim dijelom na temelju naših uloga u društvu u kojem živimo i našim interakcijama s drugim ljudima. O tome kakva je predodžba unutarnjeg ja uvelike ovisi kako će netko pojmiti pokušaj da se ono promijeni; dijamantni um mnogo je teže promijeniti nego glineni. Stoga je pojam unutarnjeg ja važan za ispiranje mozga.
Ideja slobodne volje U središtu pojma actus reus je uvjet da je optuženik imao slobodnu volju kad je počinio djelo, ili izazvao stanje stvari koje sačinjava actus reus. U Criminal Law Jonathan Herring konstatira "temeljno načelo da takvo djelo mora biti željeno ili svojevoljno", to jest da "je optuženik morao biti u stanju suzdržati se od toga da postupi onako kako je postupio". Od tog uvjeta izuzeti su primjeri slučajnih postupaka i fizičkog prisiljavanja (u najstrožem smislu fizičkog guranja, ne prijetnje smrću), kao i automatizam i neuračunljivost. Automatizam se odnosi na postupke izvan svjesne ili razumske kontrole: primjeri uključuju refleksno grčenje mišića izazvano nekim iznenadnim događajem i djela počinjena s potresom mozga. Autoinducirani automatizam (kao posljedica uzimanja opojnih sredstava) ne predstavlja prihvatljivu obranu. Neuračunljivost je slična automatizmu, osim što su uzročni faktori unutarnji (bolest), a ne vanjski (iznenadan zvuk ili udarac u glavu). Ono što nije izuzeto je provokacija, reakcija na snažne osjećaje koji se povezuju, primjerice, s takozvanim zločinima iz strasti. U devetom poglavlju reći ću nešto više o snažnim osjećajima. Ono što vrijedi za pravni sustav, vrijedi i za ostatak društvenog svemira. Sloboda, kao što ćemo vidjetu u jedanaestom poglavlju, temeljna je ljudska vrednota. Povijesno orijentirani filozofi komentiraju relativno novu (iz sedamnaestog stoljeća) pojavu termina "svijest" (i consciousness) u engleskom jeziku: riječi koje označavaju slobodu dio su tog jezika barem od devetog stoljeća. Sam pojam slobode mnogo je stariji od njegove manifestacije u engleskom. Čak i danas, slobodna volja je predmet žestokih rasprava, vrebajući u središtu teorija o ljudskom ponašanju poput singulariteta u jednadžbi. Baš kao što dijeljenje
s nulom daje beskonačno mnogo mogućih vrijednosti, tako i skok u kotao slobodne volje može u čovjeku izazvati osjećaj da pluta u moru zbunjujućih filozofskih mogućnosti. Pa ipak, slobodna volja je od središnje važnosti za naše poimanje nas samih, osobito u suvremenom zapadnom svijetu. Štoviše, sastavni je dio problema ispiranja mozga, budući da ozbiljni oblici utjecaja predstavljaju potencijalnu prijetnju samo ako imamo slobodnu volju. U protivnom se čini kao da smo perle što klize niz beskonačnu nit uzroka, a svaki oblik utjecaja samo je još jedan od mnoštva uzroka u kauzalno determiniranom svijetu.
Sažetak i zaključci Gore opisane pojmove nemoguće je izbjeći kad raspravljamo o kontroli uma. Neki od njih, poput ideje promjene, doimaju se relativno neproblematični; drugi, poput slobodne volje, već stoljećima zbunjuju velike mislioce. No, današnji mislioci imaju jednu, po mom mišljenju veliku prednost u odnosu na svoje prethodnike. Ta prednost je u sve većim spoznajama o ljudskom mozgu i oblicima ponašanja koje nam je znanost dvadesetog stoljeća ostavila u naslijede. U prvom dijelu ove knjige opisani su mnogi primjeri toga kako je socijalna psihologija doprinijela boljem shvaćanju ponašanja, osobito ponašanja skupine. U drugom dijelu okrenut ćemo se neuroznanosti i čudima ljudskog mozga.
Drugi dio Izdajnik u glavi
Poglavlje sedmo
Mozak stalne mijene Jer nema čovjeka u koga bi duševni život bio tako snažan da ne bi uvelike bio pod utjecajem vanjskog svijeta. George Eliot, Middlemarch
U ovom dijelu govorit će se o znanstvenim temeljima na koje se može nadovezati rasprava o ispiranju mozga. Konkretno, velik dio ovog poglavlja bit će posvećen središnjem mehanizmu koji je na djelu prilikom metoda utjecaja - nastojanja da se promijeni nečiji mozak - što zahtijeva odredeni stupanj upućenosti u otkrića suvremene neuroznanosti.
Primamljiva znanost Neuroznanost, ili istraživanje ljudskog mozga, čedo je prosvjetiteljstva, rođeno iz uvjerenja da ništa nije izvan dosega znanosti.1 Poput svoje sestre genetike, odrasla je u dvadesetom stoljeću, a obje ih je zasjenila treća i starija sestra fizika, koja je promijenila živote svih nas, što dokazuje krv prolivena na njezinu oltaru. Genetika obećava još i veća dostignuća i hvališe se kako će jednoga dana osvojiti svijet. U usporedbi s tim razmetljivim tinejdžericama, neuroznanost je poput povučene Pepeljuge. No neki kažu da će baš ona nadmašiti svoje sestre i promijeniti ne samo svijet u kojem živimo, ne samo tijela s kojima se rađamo, nego i misli, osobe i kulture koje stvaramo. Neuroznanost nam je već počela govoriti da nismo onakva bića kakvima smo se oduvijek smatrali; da su neke od naših najdražih sva-
kodnevnih pretpostavki pogrešne. Velik dio naših kulturnih interakcija temelji se na dva nama draga pojma. Prvi je pojam čvrstoće: ideja da je naš um poput dijamanta, da se naša osobnost i sjećanja, jednom kad se formiraju, mijenjaju polako, ako se uopće i mijenjaju. Drugi je pojam slobodne volje: ideja da kontroliramo barem dio svojih postupaka (one koje nazivamo slobodnima), te da smo stoga i odgovorni za njih. Dakako, te su pretpostavke dosad već osporavali svjetski znanstvenici, filozofi i pisci. Čak i u ovoj knjizi vidjeli smo mnoge dokaze o tome kako se ljudi mogu promijeniti i kako ih se može kontrolirati. Pa ipak, ideje čvrstoće i slobodne volje i dalje imaju ogroman utjecaj, naročito na Zapadu. Britanski sustav kaznenog pravosuđa, na primjer, oslanja se na ideju slobodne volje kada procjenjuje nečiju odgovornost i određuje kaznu. Osim slobodne volje, pretpostavlja i čvrstoću: drži se da je osoba koja je u zatvoru zbog umorstva "ista osoba" koja je ubila, u smislu da se njezina osobnost u međuvremenu nije drastično promijenila. Ispiranje mozga - koje izaziva goleme promjene ličnosti i na taj način svoje žrtve lišava slobode djelovanja, ali ih ostavlja u uvjerenju da i dalje djeluju slobodno - također crpi snagu iz tih pretpostavki. Kako bismo shvatili što se događa kod ispiranja mozga, trebamo ih pobliže ispitati. Slobodna volja je tema jedanaestog poglavlja, a pretpostavkom čvrstoće pozabavit ćemo se nešto kasnije u ovom poglavlju. No prije toga, vrijeme je da posjetimo Neurosvijet.
Neuroznanost u kratkim crtama Otvorite li neku popularnu knjigu iz područja neuroznanosti, već negdje na prvim stranicama zacijelo ćete naići na rečenicu u kojoj se govori koliko milijardi neurona postoji u ljudskome mozgu. Prema jednoj popularnoj analogiji, broj mogućih veza između tih neurona uspoređuje se s brojem atoma u poznatom svemiru. S obzirom na to da većina ljudi teško može pojmiti tako gigantske brojeve, ja neću iznijeti ni jednu od te dvije konstatacije. Umjesto toga, pokušat ću na drugačiji način dočarati silnu složenost koja postoji u našoj glavi: metaforu planeta Zemlje. Znanost i računalna grafika pomogli su nam da zamislimo kako je naš svijet nastao, stopivši se u golu, rotirajuću stijenu s jezgrom
od rastaljenog željeza. Novorođena Zemlja bila je izmučena potre sima, vulkanima i udarima meteora, a te velike promjene svojim su je utjecajem oblikovale. No kako se hladila, grubost koja je obilježila njezino rođenje ublažila se i uspostavila se geografija kakvu danas vidimo. U međuvremenu, bilo da je došla iz Svemira ili je nastala u najvećim dubinama oceana, pojavila se skupina kemijskih spojeva s jedinstvenom sposobnošću da samu sebe kopira. Otada naovamo život se održao, preživjevši komete, ledena doba i sve drugo s čime ga je svemir suočio. Zasad. Sličan tome je i razvoj svakog pojedinog ljudskog mozga. Promjene su na početku goleme, oblikuju naš, još uvijek fluidan, kognitivni krajolik, određuju glavne uzorke naše ličnosti. Udar meteora u toj fazi mogao bi imati katastrofalne posljedice na budući razvoj. Stvari se zatim postupno smiruju, žestina ranih emocija se hladi, promjene nisu više tako česte. I baš kao što je život pustio korijen na mladoj Zemlji a svaka vrsta potražila na njoj prostor za sebe, tako i mijazam kulture prekrije naš kognitivni krajolik, oblikujući ga na nebrojene načine. Misli, milijunski stanovnici tog svijeta neurona u njemu napreduju. Neke, baš kao i fosili, ostave trag; većina ih nestane u tišini. Poput živih bića, moguće je jasno razlikovati njihove različite vrste, a ipak, svaka je jedinstvena. I opet, baš kao i živa bića, misli se mogu replicirati, širiti se s jednog na drugi mozak, kao što ćemo se i mi jednoga dana možda širiti s jednog na drugi planet. Neki oblici života pošli su tako daleko da su razvili složena tijela, mozgove i oblike društvene interakcije. Koliko znamo, samo jedna od njih dosjetila se jezika i visokorazvijene kulture, no mnoge vrste kojima nedostaju te sposobnosti ipak su ostavile velik trag u svijetu oko sebe. No Zemlja, premda uvelike oblikovana postojanjem života, taj život sama ne treba. Ako jednoga dana nestanemo i za sobom povučemo sve drugo što živi, kao što predviđaju zloguki proroci otkada su ljudi shvatili pojam sudnjeg dana, Zemlja se neće prepustiti očajanju i propasti. Jednostavno će se okretati oko svoje osi, kao što je to oduvijek činila. Kao što kaže pisac Salman Rushdie: Podižemo pogled i nadamo se da će zvijezde pogledati dolje, molimo se da postoje zvijezde koje bismo mogli slijediti, zvijezde koje se
gibaju nebesima i vode nas prema našoj sudbini, ali to je samo naša taština. Gledamo galaktiku i zaljubljujemo se, ali svemir se za nas brine još manje no što se mi brinemo za njega i zvijezde ostaju u svojini stazama ma kako mi željeli da bude drukčije. Rushdie, Maurov posljednji uzdah
Isto vrijedi i za mozak. On neće prestati postojati ako ga njegov misaoni stanovnik napusti, ako misao i kultura iščeznu ili se nikad ne uspostave. Jednostavno će izgubiti gotovo sve ono što ga čini zanimljivim. Ostat će samo pustoš - ista onakva koju vidimo na bratskom planetu Marsu: podsjetnik na ono što je bilo, ili je moglo biti, i na ono što će biti kada naše zlatno doba prođe. Zamislite koliko posla treba obaviti kad se istražuje neki novi planet - ne samo da treba shvatiti sile koje su oblikovale kopno, more i klimu, nego treba popisati vrste i objasniti kako su se razvile. Otprilike jednaka količina posla nalazi se pred neuroznanstvenicima. Poput interplanetarnih pionira, istraživači mozga sa sobom donose oruđe i znanje: neuroanatomi izrađuju zemljovid mozga, neurofarmakolozi, neurofiziolozi, citolozi i neurogenetičari proučavaju njegove mehanizme, stručnjaci za slikovni prikaz mozga snimaju prekrasne snimke iz svemira, a nebrojeni drugi specijalizirani znanstvenici proučavaju sve, od spola do serotonina. Eksplozija istraživanja dovela je do neizbježnog fragmentiranja, zbog čega je neuroznanost u cjelini nemoguće sažeti. Postoje, međutim, neki općeprihvaćeni temelji, i o njima ću sada govoriti.
Od čega je sazdan mozak? Mozak, kao i živci u našem tijelu, sastoji se od neurona, stanica specijaliziranih za to da jedna drugoj prenose signale. Neuroni sadrže tekućinu (citoplazmu) u kojoj je mnogo različitih molekula, kao i središnje područje (jezgru), u kojoj se nalazi bitna mašinerija poput DNK (dezoksiribonukleinska kiselina), od koje se sastoje geni stanice. Svaki neuron može slati signale putem dugog nastavka koji se zove akson, a primati signale od drugih neurona putem kraćih nastavaka koji se zovu dendriti. Obično svaki neuron ima jedan akson i mnogo
dendrita, tako da može primati na tisuće signala od drugih stanica, ali slati samo jedan signal odjednom. Akson svakog neurona proteže se do drugog neurona (živci koji nam javljaju da su nam nožni prsti hladni imaju aksone duge metar ili više, od stopala do kralježnične moždine). Ali akson ne dodiruje stanicu koja prima signal. Između njih se nalazi sićušan razmak zvan sinapsa (vidi sliku 7.1). 2
Gdje neuroni žive? Neuroni mogu funkcionirati samo zato što svaka stanica živi uronjena u "juhu" koja vrvi česticama, to jest u cerebrospinalnoj tekućini (CFS). Neke od tih molekula su neutralne, dok druge, zvane ioni, imaju f
Slika 7.1. Neuroni se sastoje od tijela stanice - u kojem se nalazi mašinerija potrebna za funkcioniranje stanice - iz kojeg izbijaju mnogobrojni dendriti i jedan akson. Dendriti primaju signale od drugih stanica. Akson, koji može biti dulji od metra, omogućuje stanici da šalje signale drugim stanicama. Između završetka aksona i sljedeće stanice nalazi se sićušan razmak (pretjerano uvećan na slici). To je sinapsa, preko koje informacija prelazi s jedne na drugu stanicu.
pozitivan ili negativan električni naboj. Razlikuju se veličinom, od najmanjeg i najjednostavnijeg (ioni poput natrija, kalija ili klorida) do većih i kompliciranijih (poput bjelančevina, masnoća, lijekova, narkotika ili virusa). Hranjive tvari koje su mu potrebne za funkcioniranje
Slika 7-2.(a) Shematski prikaz neurona (zbog jednostavnosti, akson i dendriti nisu prikazani). Neuron okružuje stanična membrana koja sadrži jezgru i tekućinu - citoplazmu. lezgra sadrži stanične gene, recept za pravljenje bjelančevina. U citoplazmi se nalazi veliki dio mašinerije koja upravlja stanicom, proizvodi energiju, šalje bjelančevine od mjesta proizvodnje do mjesta na kojem su potrebne, popravlja štetu i generira električne signale koji duž aksona putuju do sinapse. Citoplazma sadrži mnogo iona (električno nabijenih čestica: na slici su prikazani kao mali sivi likovi). Kada neuron miruje (ne šalje signale), u citoplazmi postoji relativno veći broj negativnih iona nego u cerebrospinalnoj tekućini u kojoj neuron živi. Svaka stanica sadrži mnoštvo negativnih i pozitivnih iona, kao i mnogo molekula koje nisu električni nabijene.
(poput glukoze i kisika), mozak dobiva iz krvnih žila obloženih slojem od specijalizirane vrste stanica. Ta obloga sačinjava krvno-moždanu barijeru, ključnu zaštitu koja nadzire što može a što ne može ući u mozak (vidi sliku 7.2a).
Slika 7-2.(b) Presjek stanične membrane, koja se sastoji od dvostrukog sloja molekula fosfolipida. U membranu su usađeni receptori, složene molekule koje se mogu aktivirati kada se neurotransmiterveže na njih. Svaki receptor reagira samo na nekoliko određenih molekula, a to čini tako da promijeni oblik, što može potaknuti mnoge promjene unutar stanice, uključujući (kao što je pokazano na slici) otvaranje ionskoga kanala. Budući da je unutrašnjost neurona koji miruje negativno nabijena u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu, pozitivni ioni ulazit će u stanicu kroz otvoreni ionski kanal. To se događa zato što ih odbijaju drugi pozitivno nabijeni ioni - kojih ima više u cerebrospinalnoj tekućini - a privlače ih negativni ioni - kojih ima više u stanici. Slika prikazuje pozitivne ione (sivo obojene likove, čiji je smjer kretanja označen strelicama) kako ulaze u stanicu kroz otvoreni ionski kanal.
Iznutra i izvana
Ono što je za nas koža, to je za neuron stanična membrana, koja se sastoji od dvostrukog sloja molekula masti zvanih fosfolipidi. Poput državne granice, membrana definira oblik stanice i - barem u teoriji - priječi ulaz nepozvanima. U praksi, većina država ima mnogo pristupnih puteva od kojih su neki čuvani a neki nisu. Isto je i sa stanicama: fosfolipidna membrana puna je rupa. Neki od tih ulaza nisu čuvani, ali ulaz je moguć samo nekim molekulama, kao što su molekule vode i kalija; druge ulaze nadzire mehanizam takozvanih receptora. Oni trebaju primiti odredeni aktivacijski signal (koji obično šalje drugi neuron), prije nego što se vrata otvore i propuste molekule u stanicu (vidi sliku 7.2b). Preko stanične membrane neprestano se prometuje u oba smjera, a stanice, kao i države, imaju složene unutarnje mehanizme za postupanje sa svim onim što u njih ude.3
Kako neuroni funkcioniraju? Sve stanice razvile su mehanizme koje nazivamo ionskim pumpama. Baš kao što receptori reguliraju ulazni promet u stanicu, tako ionske pumpe uklanjaju određene ione (poput imigracijskih službenika koji protjeruju nepoželjne useljenike). Neuroni su postali osobito vješti u tom krijumčarenju iona preko granice, pa mogu precizno kontrolirati razlike u električnom naboju između svoje okoline (cerebralnospinalne tekućine) i svoje unutrašnjosti (citoplazme). Kada neuroni nisu zauzeti primanjem signala, njihova unutrašnjost je negativno nabijena u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu. Signali aktiviraju receptore koju puštaju pozitivne ione u neuron, što ga čini manje negativnim u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu i pokreće električni val - signal same stanice - koji se širi cijelom stanicom, sve do vrha aksona. Ispumpavanjem pozitivnih iona iz stanice, ona postaje jače negativno nabijena u odnosu na cerebrospinalnu tekućinu, pa se ravnoteža naboja vraća na negativnu, kakva je u stanju mirovanja, to jest stanica je spremna generirati sljedeći signal.
Kako neuroni komuniciraju? Kad je riječ o mozgu, sinapse su točke najveće aktivnosti. Preko tili sićušnih ponora, stanice razgovaraju jedna s drugom. Jezik kojim se služe je signalni sustav egzocitoze, to jest izbacivanja signalnih molekula. Kada električni signal stigne do kraja aksona, on potiče oslobađanje sićušnih paketića kemijskih spojeva poznatih pod imenom neurotransmiteri ili neuroprijenosnici (jer prenose signal s jednog na drugi neuron). Te molekule budu izbačene na put preko ponora, a neke od njih stignu do neurona na drugoj strani. Ondje nalaze receptore na površini neurona (na staničnoj membrani), koji samo čekaju da naiđe prava molekula. Naiđe li savršeni partner, smjesta dolazi do spajanja: poput ključa u ključanici, neurotransmiter se veže na molekulu receptora i natjera je da promijeni oblik. Kako se receptor preoblikuje, otvaraju se vrata u staničnoj membrani, a svaki kemijski spoj koji kroza nj može ući to i čini, mijenjajući električni status stanice i aktivirajući niz različitih sekundarnih signala (poznatih po imenu drugi glasnici). Nakon što pošalje poruku, neurotransmiter se odvaja, te ga recikliraju specijalizirane molekule - enzimi za ponovno unošenje molekula neurotransmitera koji vrebaju u sinapsi - a receptor se vraća u "pasivno" stanje i čeka sljedeći kontakt (vidi sliku 7.3).
Učenje Premda receptor može zauzeti svoj prethodni položaj, stanica u čijoj membrani se nalazi nikada više ne može biti ista. Katkada je promjena sićušna, no često se događa da bombardiranje molekula transmitera izazove trajne promjene, utječući ne samo na električni status stanice (koji može navesti stanicu da generira vlastiti signal) nego i na njezinu gensku mašineriju. Geni se mogu aktivirati ili deaktivirati; mašineriju koja čita te gene i izrađuje bjelančevine može se potaknuti da udvostruči napore ili da malo uspori. Te bjelančevine mogu biti novi receptori, koji će biti poslani na staničnu membranu. Ili ih se može zadužiti za obavljanje nekih zadaća unutar stanice. Oni će pak djelovati na unutarnji okoliš neurona, što može izazvati otvaranje ili zatvaranje drugih receptora u membrani... i tako dalje, u bezgraničnoj mreži međusobno isprepletenih uzroka i posljedica.
Slika 7.3 Procesi kojima neuron komunicira s drugim neuronom preko sinapse, sićušnog razmaka koji ih razdvaja. Slika 7.3.(a) prikazuje akson neurona koji šalje signal (lijevo) i dendrit neurona koji prima signal (desno). Na završetku aksona nalazi se više sićušnih kuglica ispunjenih molekulama neurotransmitera (crni trokuti). Kada signal neurona stigne do kraja njegova aksona, te kuglice se pomiču na staničnu membranu, gdje svoj sadržaj isprazne u sinapsu. Stanična membrana neurona koji prima signal sadrži više različitih molekula receptora (tri su prikazane na slici), a neke od njih povezane su s ionskim kanalima (jedan je prikazan na slici). Slika 7.3.(b) prikazuje jednu od molekula neurotransmitera (crni trokuti) kako se vezala za receptor na stanici koja prima signal. Ionski kanal povezan s receptorom se otvorio. Slika 7.3.(c) prikazuje recikliranje neurotransmitera. Jednom kada se molekula neurotransmitera odvoji od svog receptora, ionski kanal povezan s tim receptorom se zatvara, omogućujući neuronu koji prima signal da ponovno izbalansira električni naboj izvan i unutar stanice i bude spreman za primanje novog dolaznog signala. U međuvremenu, enzim za ponovno unošenje neurotransmitera u presinaptički element odvaja neurotransmiter od sinapse i prenosi ga natrag u stanicu koja je poslala signal, tako da se sposobnost stanice da komunicira sa susjednom stanicom neprestano održava.
Zašto je to važno? Zato što ukupni učinak često podrazumijeva prijemljivost stanice na buduće poruke. Pošalje li se, na primjer, više receptora na staničnu membranu, stanica će postati osjetljivija na neurotransmitere, pa će postojati veća vjerojatnost da će reagirati vlastitim signalom. I obrnuto, "povlačenje" receptora sa stanične membrane smanjit će izglede da će se neuron aktivirati pod utjecajem dolaznih signala. U toj sposobnosti stanica da mijenjaju snagu sinapsi koje ih dijele krije se tajna moći koju mozak ima da uči iz iskustva. Općenito govoreći, kada su dva neurona istodobno aktivna, sinapsa između njih će jačati. Kada se jedan neuron aktivira, snažna sinapsa povećat će izglede da se aktivira i drugi. Povezujući snagu sinapsi s razinom neuronske aktivnosti, mozak oblikuje svoj kognitivni krajolik u skladu s podražajima koje prima. Baš kao što voda koja teče tlom u njemu iskopa kanal, pa s vremenom protječe sve lakše, tako i signali teku od jednog do drugog neurona jačajući veze između njih, što olakšava protok budućih signala. Sto je češći ili jači dolazni signal koji se šalje nekim neuronima, to će jača postati veza između tih neurona. To je razlog zašto je ponavljanje ključna značajka metoda ispiranja mozga.
Tlocrt mozga Ljudski mozak je podijeljen, poput starinskih bogataških vila, na "gore" i "dolje". Ispod stubišta nalaze se subkortikalna područja, kao što su mali mozak (cerebellum), talamus, amigdala i gornji kolikul (o njima više nešto poslije), gdje se obavlja mnogo posla: rad srca, disanje, kontrola tjelesne temperature, mnogi aspekti kretanja, dio učenja i još mnogo toga čega uglavnom nismo svjesni. Mnogo je područja subkorteksa: neka obraduju dolazne (osjetilne) informacije, neka izlazne motoričke zapovijedi, neka informacije o trenutačnom položaju i stanju tijela (koje pridonose stanjima koje zovemo emocijama), a neka imaju složenije funkcije. Neću mnogo govoriti o subkorteksu: mnoge su knjige napisane o pojedinim subkortikalnim područjima, ali ova knjiga ne bi bila dovoljna ni da se ponovi djelić toga. Iznad se nalazi korteks, gdje obitava glamurozni element: čovjekovo ja, slobodna volja, svijest, pa čak i "božji modul" navodno imaju sjedište negdje na tom području. Korteks je podijeljen na dvije polovice, desnu i lijevu polutku, od kojih je svaka podijeljena na četiri glavna
područja ili režnja.4 Na zatiljku su smještena dva zatiljna (okcipitalna) režnja. Na dvije bočne strane nalaze se ne tako dobro poznati tjemeni (parijetalni) režnjevi, a ispod njih sljepoočni (temporalni) režnjevi, dok prednji dio mozga, koji je u ljudi izrazito razvijen, zauzimaju desni i lijevi čeoni (frontalni) režanj (vidi sliku 7.4). Svaki režanj dijeli se na više potpodručja, a čini se da vrste signala koje neuroni primaju variraju od režnja do režnja i od područja do područja. Signali iz očiju, na primjer, ulaze u korteks sa stražnje strane mozga, u zatiljne režnjeve, dok signali iz ušiju ulaze u sljepoočne režnjeve. Neuroni se razlikuju
Slika 7.4. Medijalni prikaz ljudskog mozga, s označena četiri glavna područja moždane kore ili korteksa (čeoni, sljepoočni, tjemeni i zatiljni režnjevi). Na medijalnom prikazu mozak izgleda kao da je presječen po sredini, to jest kao da mu je jedna polovica odstranjena, tako da se vidi unutrašnja površina preostale polovice. (Uobičajeni su i lateralni prikazi (npr. Slika 10.1(a)), na kojima je mozak prikazan postrance, tako da je prednji dio (čeoni režanj) okrenut lijevo, a stražnji dio (zatiljni režanj) je okrenut desno.) Moždana kora tvori naborani sloj iznad subkorteksa. Četiri glavna subkortikalna područja - talamus, mali mozak, gornji kolikul i moždano deblo također su označeni.
i po tome kakve signale šalju. U osjetilnim područjima, stanice šalju signale uglavnom u druga kortikalna ili osjetilna subkortikalna područja, dok one u čeonim režnjevima, zadužene za kretanje, šalju zapovjedne signale u subkortikalna izlazna područja: skupine neurona s brzom vezom prema kralježničnoj moždini, a time i prema mišićima.
Čvrsto unutarnje ja Nakon tog ubrzanog tečaja, vrijeme je da se vratimo na glavnu temu ovog poglavlja: pretpostavku čvrstoće unutarnjeg ja. Svi se katkad začudimo tome kako brzo djeca rastu, i doista, brzina promjena koje se dogadaju u djetetovu mozgu dramatična je. No skloni smo pretpostaviti da nakon odredene dobi naš mozak postaje praktički fiksiran, ne dogodi li se neka nesreća ili bolest. Primjer: kad ljudima kažu da je uzrok disleksije u mozgu, oni koji pate od te teškoće u učenju često očajavaju: "Znači, nema pomoći." Ako je u mozgu, smatra se da je zauvijek fiksirano. Znanstvenici nas poučavaju da čovjekovo ja ima veze s mozgom; u redu, znači da je onda i čovjekovo ja fiksirano i da se mijenja polako (tijekom godina) ako se uopće i mijenja. Pretpostavka čvrstoće može se tako javiti u dva oblika: jedan se odnosi na mozak, a drugi na čovjekovo ja. Prva pretpostavka je suvremena; potonja je mnogo starija. Mi odrasli znamo tko smo: mi smo ishodište svojih postupaka i vlasnici svojih misli. Samo zato što ne možemo dati filozofsku definiciju unutarnjeg ja, ne znači da nemamo snažan osjećaj vlastitog identiteta tijekom vremena. Ako imamo sreće, nikada nismo osjetili kako ti duboki temelji podrhtavaju, jer takvo iskustvo može biti jedno od najužasnijih na svijetu. Osjećaj unutarnje smrti, praznine na mjestu gdje bi naše ja trebalo zdravo napredovati, čini depresiju osobito strašnom, dok se od pomisli na cijepanje i rasipanje njihova unutarnjeg ja - bilo polagano, kao posljedica Alzheimerove bolesti, ili katastrofalno, kako može djelovati shizofrenija u punom zamahu - većini ljudi ledi krv u žilama. Bojimo se svega što može zaprijetiti našem identitetu: droge, bolesti, oštećenja mozga, novih tehnologija. Naročito se protivimo nastojanjima drugih ljudi da nas promijene: socijalnog inženjeringa, pokušaja utjecaja (koji su barem uglavnom privremeni) i ispiranja mozga (koje može ostaviti
trajne posljedice). Čak i kada se želimo promijeniti, prihvatiti savjete terapeuta i gurua, u nastojanju da ostvarimo san o novom i boljem načinu života, nastojimo promijeniti nešto u "nama", uvjereno očekujući da ćemo "mi" (isti "mi" koji smo pristupili terapiji) od toga imati koristi. Ispiranje mozga, onako kako ga obično zamišljamo, proces je koji uništava to očekivanje; u tome je dio onoga što u njemu plaši. No kad je riječ o mozgu, pretpostavka čvrstoće jednostavno je netočna. Mozak se neprestano mijenja: sve ono što percipirate, svaki podražaj koji primate putem osjetila, mijenja vaš mozak. Katkada ta promjena može biti dramatična. Neki od onih koji su bili toliko nesretni da dožive amputaciju nekog ekstremiteta, osjećaju ga kao "fantomski ud". Premda ga nema, fantomski ud čini se tako stvaran da osoba može u njemu osjećati jake bolove. Kako nastaje bol u fantomskom udu? Čini se da se dogada sljedeće: kada netko ostane bez nekog ekstremiteta - recimo šake - neuroni u onom dijelu korteksa koji je prije obrađivao signale iz šake prestanu dobivati uobičajene signale. Umjesto da svi ti neuroni iz "korteksa šake" samo dangube (neuroni imaju strogu radnu etiku), uključuju se u aktivnosti drugih, susjednih skupina neurona i počinju primati iste signale koje primaju oni. Budući da se "korteks šake" nalazi pokraj područja koje prima signale iz lica, nekadašnji "neuroni šake" postaju "neuroni lica". Ali područja mozga koja primaju signale od tih neurona nikako ne mogu znati da je došlo do promjene signala (da signali ne dolaze iz šake nego iz lica). Sto se njih tiče, signal od tih neurona znači da se nešto dogada sa šakom, a to može dovesti do bizarnog rezultata: kod ljudi s fantomskom šakom dodir po licu može izazvati osjećaj da netko dodiruje njihovu nepostojeću
šaku. 5
Nisu sve promjene u mozgu tako neobične kao u slučaju fantomskih udova. Neke su sitne i kratkotrajne i ne ostavljaju za sobom, kao što kaže filozof John Locke, "ni traga ni znaka više nego sjene što lete preko žitnih polja".6 Ali mnoge promjene, premda same po sebi male i neopažene, akumuliraju se, a njihovo ukupno djelovanje je dugotrajnije. Razmislite o tome kako se mišići prilagodavaju postupno sve manjoj težini, recimo, boce sirupa od brusnica. Čovjek koji pije sirup svaki put doda u vodu tako malu količinu da je svaka promjena u težini boce nezamjetljiva. Tek kada prvi put posegne za novom, punom bocom,
s iznenađenjem shvati da njegov mozak očekuje "praznu" težinu. Samo zato što ne opažamo neku promjenu, ne znači da je naš mozak ne registrira. Zapravo, mi ne opažamo veliku većinu onoga što se u svakom trenutku događa u našem mozgu. Zbog te sljepoće golemih razmjera, iz koje proizlazi pretpostavka o čvrstom unutarnjem ja, postajemo nerazumno konzervativni u svom shvaćanju onoga što hoće i onoga što neće utjecati na naš mozak. Znamo za utjecaj droga, bolesti i oštećenja, no ti su strahovi u manjini - a čak i kad je o tim stvarima riječ, nerado priznajemo promjene u vlastitom identitetu ("on" možda jest druga osoba otkada mu je ispran mozak, ali "ja" sam, što se mene tiče, ostao isti). Za svaki drugi faktor djelovanja pretpostavlja se da nema utjecaja na mozak - dok se ne dokaže suprotno. To konzervativno načelo povezano je s jednom od najutjecajnijih ideja zapadne misli: ideji kartezijanskog dualizma, doktrini dijamantnog uma, kako sam je ranije nazvala. Dualizam je ideja filozofa Renea Descartesa da je čovjekovo ja "stvar koja misli", tajanstveni entitet koji čini jednu (otmjenu) stranu stroge podjele na um, koji je uzvišen, i materiju, koja je niža. Ako je um toliko različit od tijela, kao što je vjerovao Descartes, očekivali bismo da promjena na tijelu nema nikakvog utjecaja na um. Već u sedamnaestom stoljeću bačena je sumnja na tu nepomirljivu dihotomiju. Filozofkinja Anne Conway (1631. - 1679.) patila je od strahovitih glavobolja. Vrlo dobro je znala kako tijelo utječe na um, a to je i rekla u svojoj glasovitoj kritici Descartesa, objavljenoj (posthumno) 1690. godine: Nadalje, zašto duh ili duša toliko pate kad tijelo trpi bol? Jer ako duša, kada je sjedinjena s tijelom, nije po svojoj prirodi materijalna ili tjelesna, zašto je ranjena ili ojađena onda kad je ranjeno tijelo, koje je po svojoj prirodi toliko drugačije? [...] Ali ako priznamo da su duša i tijelo od iste naravi i tvari [...] nestaju sve ranije spomenute poteškoće; i čovjek može lako shvatiti kako su duša i tijelo sjedinjeni u jedno... Conway, The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy
Descartes je bio mrtav u vrijeme kada je objavljen traktat Anne Conway, ali na pitanje boli upozorila ga je druga izrazito umna žena, princeza Klizabeta od Češke, s kojom se dopisivao. Kao što bilježe izdavači Anne Conway: "Descartes nikada nije odgovorio na to pitanje. Jednostavno je savjetovao Elizabeti da se metafizičkim stvarima ne posvećuje više od nekoliko dana godišnje, što zasigurno nikada nije predložio nijednom od muškaraca koji su u svojim pismima dovodili u sumnju neke aspekte njegove filozofije."7 No upravo je tvrdnja princeze Elizabete - da je bol izuzetak od dualističkog načela - odoljela kušnji vremena. Od sedamnaestog stoljeća naovamo povijest čovjekove misli o unutarnjem ja, tom krhkom čamcu koji svatko od nas gradi i njime plovi kroz život, uključivala je sve više takvih izuzetaka. Ne samo da je neuroznanost pokazala kako bol, droge, bolest i oštećenja mogu utjecati i na mozak i na čovjekovo ja, nego je popis faktora djelovanja proširila daleko izvan toga.8 Geni, hormoni, stres, Zemljino magnetsko polje, temperatura, Sunčeva svjetlost, dalekovodi, zračenje, hrana koju jedemo, pa čak i zrak koji dišemo... kakva li smo to mi ranjiva stvorenja, podložna tolikim vanjskim utjecajima, od kojih većinu uopće ne primjećujemo! Ah, uzvikuje kritičar, ali "ja" sam još uvijek u biti isti. Sve su to sitnice - feromon ovdje, organofosfat ondje - ništa od toga ne utječe na temeljnu bit mene. To je kartezijansko shvaćanje, prema kojem je naš um poput dijamanta, čist i distanciran, neokaljan prljavim svijetom koji nas okružuje. Poput dijamanta, naš um se može pod ekstremnim pritiskom ispiranja mozga razbiti na komadiće, ali slabije sile ne uspijevaju iskriviti njegovu strukturu. Je li kritičar u pravu kada se tako drži pretpostavke čvrstoće? U kojem trenutku se te sitnice pretvaraju u napad na identitet? Kako bismo odgovorili na to pitanje, trebamo razmotriti nekoliko primjera između te dvije krajnosti.
Hrana za mozak Sjetite se stanične membrane, prikazane na slici 7.2(b). Fosfolipidi od kojih se sastoji dugo nisu zanimali neuroznanstvenike, kojima su mnogo zabavnija bila nastojanja da razvrstaju različite tipove neurotransmitera i receptora pomoću kojih neuroni međusobno komuniciraju. Međutim,
sada se čini da su i fosfolipidi važni u tim neuronskim razgovorima. Konkretno, važno je koji se tip fosfolipida nalazi u staničnoj membrani. Neki tipovi su dugi i ravni, pa se mogu zbiti u čvrste redove, a drugi su valovitog, cik-cak oblika, pa između njih ostaje prostora (pažljivo pogledajte sliku 7.2(b)). Zašto nam je to važno? Zato što receptori u membrani trebaju prostora kako bi se izrazili. Ako su ograničeni čvrsto zbijenim molekulama fosfolipida, teže će promijeniti položaj kada se neurotransmiter veže na njih. To umanjuje učinkovitost i brzinu kojom stanice generiraju signale, a time se umanjuje i učinkovitost cijelog mozga. Drugim riječima, promijeni li se vrsta fosfolipida, to može imati velik utjecaj na funkcioniranje mozga. Kako bi mozak bolje funkcionirao, treba mu više valovitih fosfolipida, a manje onih dugih i ravnih. Ako uistinu vjerujete da je mozak fiksiran i nepromjenjiv, to se doima kao nešto neostvarivo. A zapravo je jednostavno, trebate samo jesti više plave ribe.9 Lipidni dio fosfolipidne molekule je njezin (ravan ili valovit) rep. Njega tvore masne kiseline (masnoće) koje mogu biti zasićene ili nezasićene. Zasićene masne kiseline, koje se mogu naći u industrijski obrađenim, trajnim namirnicama, proizvode ravne fosfolipide. Nezasićene masne kiseline, kojih ima u plavoj ribi, orasima i zelenom povrću, proizvode valovite fosfolipide. Sto je masnoća u našoj prehrani u većoj mjeri nezasićena, to su manje zbijeni fosfolipidi u našim staničnim membranama i to bolje naše stanice mogu prenositi signale. Budući da sve stanične membrane trpe od habanja, kao i cijeli naš organizam, mozak neprestano traži novi materijal kojim bi zakrpio membrane; stoga je prelazak na ishranu bogatiju nezasićenim masnoćama lak način da promijenimo mozak. A ta promjena može biti značajna. Dokazano je da uzimanje nezasićenih masnih kiselina koristi djeci koja imaju teškoće u održavanju pozornosti i odraslima koji pate od depresije ili shizofrenije.10 Visoka razina nezasićenih masnih kiselina u majčinom mlijeku jedan je od glavnih razloga zašto je dojenje tako dobro za razvoj djeteta.11 Ono što jedete, osobito ono što jedete u djetinjstvu, može prilično utjecati na to u kakvu ćete se osobu razviti. Čak i u odrasloj dobi promjena ishrane može imati velik utjecaj, kao što je pokazalo istraživanje
Bernarda Gescha i suradnika. U scenariju koji podsjeća na Paklenu naranču, dokazali su da se nasilno ponašanje medu osuđenim britanskim kriminalcima može smanjiti za gotovo četrdeset posto nakon nekoliko mjeseci tretmana.12 Burgessovi protagonisti prošli su averzivnu terapiju. Mladići u ovom istraživanju samo su uzimali jedan dodatak prehrani.
Sijevanje u mozgu Moj sljedeći primjer još je kontroverzniji. Tiče se sljepoočnih režnjeva, područja koja se nalaze na bočnim stranama glave, koja, između ostalog, upravljaju sluhom, jezikom i pamćenjem. Bolesnici koji pate od jedne vrste epilepsije koja zahvaća ta područja (epilepsija sljepoočnog režnja) katkada su neobično kreativni (vjeruje se da su od nje bolovali kompozitor Dmitrij Sostakovič, književnik Edgar Allan Poe i slikar Vincent van Gogh) ili doživljavaju snažna religijska iskustva (moguće je da su od nje patili sveti Petar i Ivana Orleanska).13 Epilepsija se javlja kada neuroni postanu tako hiperaktivni da neprestano šalju električne signale. Međutim, kreativnost i religijska iskustva javljaju se i kod nekih pripadnika opće populacije. Iako ti ljudi nisu epileptičari, smatra se da su neuroni u njihovim sljepoočnim režnjevima neuobičajeno aktivni, a taj fenomen naziva se "labilnost sljepoočnog režnja". Znanstvenici smatraju da čovjekov sljepoočni režanj može biti manje ili više osjetljiv na podražaje, to jest da labilnost može varirati od vrlo niske (ravnodušna inercija) do vrlo visoke, kao u slučajevima epilepsije sljepoočnog režnja. Pošavši korak dalje, istraživači poput Michaela Persingera pretpostavili su da duhovna iskustva općenito nastaju kao rezultat aktivnosti u sljepoočnom režnju.14 Dakako, podložnost religijskim iskustvima varira od osobe do osobe. Neki ateisti, primjerice, nikada nisu doživjeli religijsko iskustvo (i možda će radije odbaciti sva takva iskustva, poput čovjeka koji je rođen slijep i odbija vjerovati u zalaz sunca). Persingerovo istraživanje upućuje na to da su neki ljudi možda jednostavno "slijepi na Boga", možda iz genetičkih razloga: labilnost njihovog sljepoočnog režnja toliko je niska da nisu u stanju imati - reagirati na? - duhovne osjećaje.15
Istraživanje labilnosti sljepoočnog režnja ima još jednu implikaciju. Persinger izvještava o tome da je dobrovoljce uspješno inducirao u duhovna stanja, tako da je njihov desni sljepoočni režanj izložio složenom magnetskom polju. To upućuje na zaključak da bi se rcli gijsko iskustvo moglo dovesti u vezu s interakcijom između moždane aktivnosti i magnetskih polja iz okoline. S vremenom se može pojaviti tehnologija koja bi takva iskustva učinila dostupnima, pa bi ljudi koji možda nikada nisu imali religijsko iskustvo bili u stanju promijeniti, fizičkim sredstvom, taj temeljni aspekt svoje ličnosti. Zar njih takva pustolovina ne bi mogla promijeniti u jednakoj mjeri kao što se žrtva ispiranja mozga doima promijenjenom u očima njezinih prijatelja i članova obitelji? Tko zna koje sve aspekte nas samih ćemo u budućnosti moći mijenjati uz pomoć tehnologije.
Nesigurni temelji Kritičar koji se još ne želi odreći pretpostavke čvrstoće mnogo toga mora objasniti. Naš se mozak neprestano mijenja, a mijenjamo se i mi, iako to uvijek ne opažamo. Odlučan kritičar mora tvrditi da "ono što je moja bit" ostaje jednako bez obzira na promjene koje su se dogodile u mom mozgu, bilo kao posljedica djelovanja kemijskih spojeva, magnetskih polja ili čega drugog. Jesam li ja uistinu ista osoba kad imam poremećaj pažnje i kad ga nemam? A što je s kroničnom glavoboljom, depresijom, religijom, sumanutom idejom shizofrenika koji misli da je Bog, ili s onima koji pate od Cotardovog sindroma (kada je osoba uvjerena da je mrtva)? Očito, neki aspekti funkcioniranja mozga važniji su od drugih kada odredujemo što je to "ono što je moja bit". Pa što je onda moja bit, što je to tajanstveno ja? Neuroznanstvenici su ga znali smještati u onaj mali prostor između neurona.16 Prema tom stajalištu, čovjekovo ja je ukupna čvrstoća svih sinapsi u mozgu. Međutim, nije jasno koliko nam to govori o aspektima našeg ja koji nas najviše zanimaju: imamo dojam, uz isprike Georgeu Orwellu, da su sve sinapse jednake, ali da su neke jednakije od drugih. Doživljaj o postojanju unutarnjeg ja, kao što su istaknuli mnogi psiholozi, povezan je s određenim fenomenima. Među njih spada posjedovanje fizičkog tijela, sposobnost utjecanja na to tijelo i na svijet, društvenost (poveza-
nost s drugim ljudima) i svijest o sebi. Usto, čovjek mora biti svjestan ne samo svijeta i svog tijela, nego i vlastitih misli i osjećaja. Krenemo li dalje od tih temeljnih uvjeta, stupanj u kojem se čovjekovo ja smatra psihološkim entitetom različitim od drugih varira od osobe do osobe i od kulture do kulture, kao što čitamo u znamenitom članku Hazel Markus i Shinobua Kitayame.17 U zapadnim kulturama "čovjek sebe doživljava kao autonomnu i neovisnu osobu" (kako je konstatirao Roy Baumeister, taj naglasak na individualnosti pojavio se relativno kasno).18 Od Amerikanaca se, primjerice, očekuje da o sebi misle kao o pojedincima "čije ponašanje je organizirano, a na značenju dobiva tako da se referira na unutarnji repertoar misli, osjećaja i postupaka, za razliku od referiranja na misli, osjećaje i postupke drugih". Nasuprot njima, u mnogim azijskim i afričkim kulturama u većoj mjeri je prisutna ideja međuovisnosti - "čovjek sebe smatra dijelom sveobuhvatnog društvenog odnosa i svjestan je da je njegovo ponašanje određeno, u znatnoj mjeri organizirano i ovisno o onome što protagonist percipira kao misli, osjećaje i postupke drugih sudionika u tom odnosu".
Važnost pamćenja Fleksibilnost pamćenja postaje sve jasnija. Elizabeth Loftus, Our Changeable Memories
Pitajte bilo kojeg čovjeka, bilo kojeg podrijetla, kako zna da je ista osoba koja je bio jučer, i on će se u svom odgovoru vjerojatno pozvati na pamćenje. (U Mandžurijskom kandidatu, programirani ubojica nije se sjećao da su mu isprali mozak.) Pretpostavljamo da je naše čvrsto ja s vremenom ostalo isto zato što nas naše sjećanje navodi na zaključak da se nije mnogo toga promijenilo. Mi se uvelike oslanjamo na svoje pamćenje i itekako smo svjesni nekih njegovih nedostataka - kad se ne možemo sjetiti gdje smo ostavili ključeve, kad tražimo naočale koje su nam na nosu ili kad nam ime nekog poznanika jednostavno "ne dolazi". Možda smo čitali o pacijentu H. M. - proslavljenom u krugovima neuroznanstvenika nakon operacije u kojoj su mu, zbog epilepsije, odstranili veći dio sljepoočnih režnjeva, a s njima i sposobnost stvaranja
novih sjećanja - ili smo gledali film Memento, u kojem muškarac koji pati od amnezije nastoji dokučiti tajnu vlastitog postojanja. Takvi ljudi ne prepoznaju liječnike koje su vidjeli pola sata ranije, premda će možda prepoznati prijatelja iz djetinjstva: sjećanja iz vremena prije oštećenja na mozgu ostala su netaknuta. Noviji dogadaji, čak i vrlo potresni, poput vijesti o smrti roditelja, zapljusnu mozak i nestanu. Oni medli nama koje pamćenje tek povremeno iznevjeri užasavaju se na pomisao da bi ga mogli u potpunosti izgubiti - bilo da gubitak poprimi bizaran oblik, kao u slučaju amnezije pacijenta H. M. ili da slijedi postupniji i uobičajeniji put Alzheimerove bolesti. Navikavamo se na nesavršenosti u svom pamćenju, kao i svagdje drugdje, ali njegove povremene slabosti ne doživljavamo kao prijetnju svom unutarnjem ja. Kao što ističe neuropsiholog Daniel Schacter, slabosti pamćenja javljaju se u raznim oblicima. On navodi sedam "grijeha pamćenja": prolaznost, odsutnost, blokiranje, pogrešno povezivanje, povodljivosi, pristranost i ustrajnost. Prva tri su "grijesi propusta", slabosti na koje smo navikli i na koje se često žalimo. Prolaznost "se odnosi na slabljenje ili gubitak pamćenja tijekom vremena";19 odsutnost se manifestira kada nismo bili koncentrirani na neke informacije pa ih ne uspijevamo zapamtiti, a poslije nam zatrebaju; blokiranje pak podrazumijeva onaj frustrirajući osjećaj da se uspomena do koje nastojimo doći "tu negdje skriva, naizgled spremna izroniti ako još malo pročeprkamo, ali kad zatreba, ostaje baš izvan dohvata". Konačni grijeh, ustrajnost, obrnut je od prolaznosti. Uspomene, obično one koje se odnose na neugodniili traumatične dogadaje, ne daju nam mira ma koliko mi to željeli. U ekstremnim slučajevima mogu nam se nametati u obliku osjetilu ih "bljeskova", katkada tako živih da se osoba koja ih doživljava osjeća kao da ponovno proživljava istu traumu. Druga tri grijeha koje Shacter navodi također su česta, ali uglavnom ne mislimo na njih kada govorimo o slabostima pamćenja. Riječ je o grijesima djelom i oni se loše odražavaju na pretpostavku čvrstoće, a možda upravo zbog toga radije ne govorimo o njima. Shacter ili ovako opisuje: Grijeh pogrešnog povezivanja podrazumijeva pripisivanje sjećanja pogrešnom izvoru: odnosi se na slučajeve kada maštariju pobrkamo
sa stvarnošću ili kada pogrešno zapamtimo da nam je prijatelj rekao neki trivijalan podatak koji smo zapravo pročitali u novinama. Pogrešno povezivanje je mnogo češće nego što većina ljudi misli i ima potencijalno dalekosežne posljedice u kontekstu prava. S njime povezan grijeh povodljivosti odnosi se sjećanja koja su nastala u nečijem umu kao posljedica sugestija, sugestivnih pitanja ili komentara upućenih dok se ta osoba nastoji prisjetiti nekog prošlog iskustva. Baš kao i pogrešno povezivanje, povodljivost je osobito relevantna u pravnom sustavu, gdje može nanijeti veliku štetu. Grijeh pristranosti pokazuje do koje mjere naše znanje i uvjerenja utječu na to kako pamtimo svoju prošlost. Cesto se događa da mijenjamo, dotjerujemo ili čak iznova napišemo scenarij naših prošlih iskustava - ne znajući i nesvjesno - u svjetlu onoga što sada znamo ih vjerujemo. Schacter, Seven Sins
Grijehe propusta možemo odbaciti kao pogreške u nesavršenom sustavu pamćenja. Primjerice, govorimo o blokiranju kao da je pamćenje knjižnica u kojoj ne dolazimo do tražene knjige jer je knjižničari nisu u stanju naći. Grijesi djelom su drugačiji: mogu se dogoditi a da ih mi nismo svjesni, no oni nisu ni slučajnosti ni pogreške. Grijeh je naš, zato što mi, poput Partije u 1984., ponovno pišemo povijest, zamagljujemo granice između dogadaja koji su izvorno bili odvojeni i povezujemo ih, ili pak stvaramo sjećanja na događaje koji se nikada nisu dogodili. Implikacija da bismo mogli biti sposobni za takve grijehe kritika je ne samo našeg pamćenja nego i naše prosudbe - ne samo knjižnice nego i osobe koja je naručila knjigu - a kao što je pisac La Rochefoucauld zlobno konstatirao, "svatko se žali na vlastito pamćenje, ali nitko se ne žali na sposobnost prosuđivanja".20 S obzirom na grijeh pristranosti, nije ni čudo što imamo dojam da smo iz dana u dan isti. Naš mozak neprestano preoblikuje naša sjećanja kako bi nas učvrstio upravo u tom uvjerenju.
Shematsko ja Psiholozi su također komentirali fleksibilnost unutarnjeg ja, složivši se sa Shakespeareovim Jaquesom da "jedan čovjek igra mnoge uloge".21 Čini se da smo svi mi višestruke dramatis personae koje u različitim
društvenim situacijama igraju različite uloge. Te uloge, koje se nazivaju još i sheme, ne uključuju samo skupove ponašanja, nego i popratne misli, stavove i osjećaje.22 Shema stečena iskustvom u određenim pros lim situacijama, recimo u razgovoru s nadređenim na poslu, može se aktivirati svaki put kad se ista situacija ponovi, služeći kao prečac, tako da se ne moramo ponovno domišljati kako da se ponašamo. I ,judi aktiviraju dobro naučene sheme, a da toga nisu ni svjesni. Štoviše, mogu se smesti kada iskrenu namjeru da se razbije kalup ("Vrijeme je da kažem šefu istinu o njegovim upravljačkim sposobnostima") na kraju nadvlada shema ("On je ipak šef, iako ja sutra dajem otkaz"). Stresne situacije osobito uspješno evociraju sheme i potiskuju promišljenije oblike ponašanja. Ljudi su usto jako dobri u razvrstavanju u potkategorije, sposobnosti odjeljivanja različitih shema, tako da se, na primjer, sheme koje imaju veze sa šefom ne brkaju sa shemama koje imaju veze s djecom. To nam omogućuje da se u različitim prilikama ponašamo na vrlo različite načine, uz minimalan konflikt. Na taj su način službenici u nacističkim logorima smrti mogli aktivirati sheme koje se tiču dužnosti (i antisemitske propagande) dok gledaju kako djeca odlaze u plinsku komoru, a zatim otići kući, aktivirati shemu nježnog roditelja i maziti vlastitu djecu. Usto, čini se da postoje individualne razlike u sposobnosti razvrstavanja u podkategorije. Neki ljudi mogu svoje sheme držati u čvrsto zatvorenim ladicama, poput serijskog ubojice čiji susjedi kažu: "Ne mogu vjerovati! Tako drag čovjek, ne bi ni mrava zgazio!" Kod drugih su sheme fluidnije i nisu tako strogo odijeljene jedna od druge. Ako dvije sheme imaju zajedničke komponente, kao što se često dogada, aktivacija jedne može rezultirati aktivacijom one druge. U jednom slavnom primjeru iz psihijatrije, shizofrena pacijentica koju su zamolili da nabroji članove svoje obitelji rekla je: "Otac... Sin... Sveti Duh". U njezinom slučaju, shema obitelji preklapala se sa shemom Svetoga Trojstva. Većina nas bila bi u stanju ignorirati takve neželjene asocijacije, ali ona zbog svoje bolesti to nije mogla.23 Katkada dvije sheme mogu sadržavati nekompatibilna uvjerenja - recimo ako se odnose na vrlo različite situacije. Ako je jedna aktivna a druga nije, nekompatibilnost se neće primijetiti. Na taj način Peter,
odvjetnik koji se bavi kaznenim pravom, može aktivirati sheme koje se tiču važnosti ljudskih prava dok obavlja svoj posao, ali ih ne aktivirati dok kod kuće zlostavlja svoju ženu. Ukoliko nešto, ili netko, ne aktivira obje sheme istodobno, Peter nikada neće opaziti licemjernost svog ponašanja. (Čak i ako ga netko upozori, možda će pronaći način da zaobiđe problem, primjerice tako što će ustvrditi da je njegova žena, /.bog svojih postupaka, izgubila svoja ljudska prava.) Mi u nekom trenutku možemo biti svjesni samo sićušnog dijela shema koje imamo na svom repertoaru, a čak i najpromišljenija osoba neće otkriti sve njihove međusobne veze ili razmrsiti čvorove na mjestima njihova konflikta. Kao što je rekao pjesnik Walt Whitman: Protuslovim li sam sebi? Pa dobro, onda protuslovim sam sebi (Velik sam, sadržim mnoštva). Whitman, Pjesma o sebi
Jao za pretpostavku čvrstoće. Čini se da se "bit onoga što sam ja" od Descartesova jednog i bistrog toka struje svijesti pretvorilo u bezbrojne potočiće shema, stečenih zbirova misli, osjećaja i ponašanja. Jedan takav skup bit će aktivan u svakom datom trenutku, sačinjavajući naše "aktivno ja". Druge sheme su za to vrijeme pritajene, spremne preuzeti uzde kada se ukaže potreba - kada se iz profesionalne osobe "preodjenemo" u roditelja, iz brojke u nekom ustroju u izražajnog pojedinca. S obzirom na tu fleksibilnost i sposobnost za varijacije, čak i unutarnje proturječnosti, možda promjene koje se navodno dogadaju pri ispiranju mozga i nisu tako ekstremne kao što se čini. Ako je naš um dijamant, ispiranje mozga je sila koja djeluje od jednog do drugog ekstrema: ili ćemo joj se oduprijeti, ili će nas skršiti. Ali ako je naš um prilagodljiviji, ako je sličniji glini nego dijamantu, tada ispiranje mozga postaje pitanje stupnja, podložno psihološkom tumačenju kao i svaki drugi oblik utjecaja.
Sheme našeg mozga Kako se sheme mogu prevesti na jezik neuroznanosti? Jednostavno. Mozak je organiziran tako da se svaki pojedini neuron aktivira (odašilje električne signale) reagirajući na informacije koje prima. Međutim, to nisu informacije o kompletnim predmetima, nego o aspektima stvari i/, svijeta oko nas: boji, zvuku, pokretu, fizičkom osjećaju. Drugim riječima, pojedinačni neuron ne reagira na "predmet", pa na jeziku mozga niti ne predstavlja "predmet" nego jedno ili više njegovih obilježja. To u praksi znači sljedeće: ako govorimo o vidnom podražaju i ako se taj podražaj kreće preko vidnog polja, neki neuroni u vidnom korteksu odašilju signale a neki ne; neki odašilju signale kada se kreće ulijevo, ali ne i kada se kreće udesno; neki odašilju signale ako je riječ o nečem plavom, ali u manjoj mjeri, ili uopće ne, ako je riječ o nečem crvenom. Da bi se prikazao cijeli jedan predmet, kao što je tigar, potrebno je da se istodobno aktivira skupina neurona koji se često nalaze u različitim područjima korteksa: neki će reagirati na tigrovu boju, neki na pruge, neki na riku, a neki na signale iz subkortikalnih područja mozga koji upozoravaju na to da tijelo ulazi u stanje visoke pripravnosti. Oni koji imaju iskustva s tigrovima imat će dobro naučenu "shemu tigra". U psihološkom kontekstu, ta će shema obuhvaćati niz uvjerenja o tigrovima ("velike, prugaste mačke", "glasaju se rikom" itd.), stavova (npr. "strah!") i ponašanja (npr. "trči!"). U kontekstu mozga, skupine neurona koji reagiraju na percepcije tipa tigar već će biti povezane s drugim skupinama, od kojih neke reagiraju na emocionalne signale iz subkorteksa, a neke šalju signale mišićima koji sudjeluju u trčanju. Kako jačaju veze između svih tih neurona, shema kao cjelina postaje jasnije definirana i lakše se aktivira. Osobito je važno da veze budu jake između osjetilnih područja u stražnjem dijelu mozga i područja s prednje strane u kojima se generiraju pokreti, zato što jače veze povećavaju šanse za opstanak onome tko se nade u poziciji plijena, kada djelić sekunde može presuditi o životu ili smrti. Naime, ako je shema snažna, nema potrebe da se aktivira baš svaki neuron koji u njoj sudjeluje da bi se proizvelo odredeno ponašanje. Na taj način onaj tko se nade u takvoj situaciji može ranije poduzeti ono što treba kako bi se zaštitio od grabežljivca. S evolucijskog stajališta, bolje je riskirati pogrešku (zamijeniti šuštanje lišća s približavanjem grabežljivca), nego
završiti kao plijen dok čekaš da se svaki dio sheme aktivira ("Velika je, prugasta je, ne čujem nikakvu riku... auu! - prekasno!"). Bolje je imati snažne veze između neurona u shemi. Tada će biti dovoljno percipirati "prugasta" i "velika" da se aktivira ponašanje "trči!". Zbog toga ljudi koji su se zatekli u situacijama opasnima po život često kažu da su reagirali iznimno brzo i da nisu bili svjesni straha, šoka ili bola (a katkada niti podražaja na koji su reagirali), to jest da su toga postali svjesni tek nakon što su reagirali. Čini se, dakle, da sheme - naučeni obrasci razmišljanja i ponašanja - imaju svoju neuroznanstvenu inkarnaciju kao obrasci neuronskih veza. Sto su čvršće te veze, to će se lakše shema automatski aktivirati kada neki podražaj aktivira jedan ili više njezinih dijelova, i to će se brže evocirati misli ili ponašanje povezano s tom shemom. Kao što je ranije rečeno, veze između dva neurona jačaju kada su oba aktivna istodobno: češći i/ili jači aktivacijski podražaji učvrstit će vezu medu njima. Svako unutarnje ja - koje se u kontekstu znanosti poima kao ukupnost svih veza između neurona - uključuje zbir manje-više dobro naučenih shema (određenih obrazaca neuronskih veza koje se aktiviraju u određenim situacijama). Sto je jača (bolje naučena) neka shema, to više pridonosi našem cjelokupnom osjećaju sebe. Slabe sheme ne koriste se često i katkada im treba svjesno posvetiti pažnju. Neuronske veze u njima nisu čvrste i lako se mijenjaju, a promjena u takvoj shemi nas ili naše prijatelje ne bi navela na pomisao da smo se promijenili kao osoba. Najjače sheme koriste se često i uglavnom nesvjesno (mnoge predrasude, koje se s godinama nakupljaju, takvog su tipa). Njihove veze su vrlo čvrste i izrazito ih je teško mijenjati, pa ako bi se snažna shema naglo promijenila, mogli bismo posumnjati u promjenu u identitetu - promjenu koja je, povrh toga, izazvana utjecajem nekog vanjskog faktora. Upravo promjene koje se percipiraju kao one koje djeluju na nečije najjače sheme vjerojatno će pobuditi sumnju u ispiranje mozga.
Sažetak i zaključci Vratili smo se na razliku između nasilnog i prikrivenog ispiranja mozga, opisanu u ranijim poglavljima. Prikrivene metode, poput onih kojima pribjegava reklama za deterdžent, možda će promijeniti poneko periferno uvjerenje i ojačati slabu shemu koja povezuje taj deterdžent s nekim neodredeno pozitivnim osjećajima. To može ojačati nekoliko sinapsi u našoj glavi, ali mi to ne osjećamo kao promjenu svojeg unutarnjeg ja (premda, ukupno gledano, reklamiranje uvelike djeluje na nas). S druge strane, nasilno ispiranje mozga pobuđuje strah zato što prijeti snažnim shemama, bitnim značajkama našeg kognitivnog krajolika. Onaj koji provodi ispiranje mozga tvrdi da je naša najjača uvjerenja, misli i stavove koji su nam najbliskiji i koje nam je najteže mijenjati, moguće iskriviti u neke čudne nove oblike. Ako je reklamiranje erozija tla, ispiranje mozga je potres ili udar kometa: razorno uplitanje u naš unutarnji svijet. U četrnaestom poglavlju vidjet ćemo što nam neuroznanost govori o tome jesu li tako duboke promjene uopće moguće. No prije toga moramo se detaljnije pozabaviti uvjerenjima, emocijama i pitanjem kako ih mijenjamo.
Poglavlje osmo
Mreže i novi svjetovi Zlaćanu mrežu gdje se love muška srca Još čvršće nego mušice u paučinu. William Shakespeare, Mletački trgovac
Ispiranje mozga nastoji promijeniti tuda uvjerenja. Dakle, kako bismo razumjeli ispiranje mozga, nužno je razumjeti što su to uvjerenja i kako se mijenjaju. U prethodnom poglavlju objasnila sam kako se naše mentalne aktivnosti reprezentiraju u neuronskim vezama koje su združene u vrlo promjenjive obrasce i koji se s vremenom mogu grupirati u sheme, a to se događa ako su neuroni unutar obrasca mnogo puta izloženi nekom podražaju koji ih istodobno aktivira. Sto nam takvo shvaćanje moždanih aktivnosti govori o čovjekovim uvjerenjima? Za početak ću uvjerenjima pristupiti na tradicionalan način, kao mentalnim (a ne neuroznanstvenim) konstrukcijama, te saznati što psihologija o tome govori. Kako nastaju, koji faktori na njih utječu i kako ona utječu na ponašanje?
Što je uvjerenje? Uvjerenje je jedan od onih duboko ukorijenjenih pojmova koje intuitivno shvaćamo ali nam ih je prilično teško definirati. Uvjerenja mogu biti o predmetima ili o situacijama, a podrazumijeva se da onaj koji usvaja uvjerenje prihvaća konstatacije o tim predmetima ili situacijama kao istinite. Ako ja, na primjer, vjerujem da moj šef ima menadžerske
sposobnosti električne jegulje, ja tu procjenu, ma kako ona bila metaforična, uzimam kao valjanu reprezentaciju ponašanja mog šefa. To uvjerenje ovisi o mojim drugim uvjerenjima - o tome što su to dobre upravljačke sposobnosti, o tome kako se moj šef ponašao u prošlosti i o tome kako se ponašaju električne jegulje. Tijekom vremena, na temelju iskustva, moguće je da sam stvorila vrlo složenu mrežu takvih uvjerenja. Složenost te mreže, dakako, nije jamstvo da su uvjerenja od kojih se ona sastoji ujedno i istinita. S novim informacijama možda ću morati modificirati ili čak napustiti neko od njih. Na primjer, moja pretpostavka da električne jegulje samo lamataju naokolo - o kojoj ovisi metafora o upravljačkim metodama mog šefa - možda neće opstati nakon što pogledam dokumentarni film i saznam da su električne jegulje zapravo vješti i učinkoviti grabežljivci. Ako prihvatim zaključke iz dokumentarnog filma, morat ću promijeniti ne samo svoja uvjerenja o električnim jeguljama, nego i ono koja se tiče mog šefa. Drugim riječima, bilo kakva promjena jednog uvjerenja može povećati ukupnu razinu nedosljednosti u različitim dijelovima mreže čiji je to uvjerenje dio. Modificirano uvjerenje ("električne jegulje su učinkovite") sada je u konfliktu s drugim povezanim uvjerenjima ("moj šef je poput električne jegulje"), što rezultira stresnom situacijom koju je psiholog Leon Festinger nazvao "kognitivna disonanca".1 Čovjek je, dakako, sasvim sposoban održavati nekompatibilna uvjerenja - kako bi se inače toliki ljudi mogli protiviti pravu na pobačaj, a podupirati smrtnu kaznu ili obrnuto?2 Unatoč tome, često osjetimo nelagodu kada smo prisiljeni uočiti nekompatibilnost, osobito ako je riječ o uvjerenjima koja su nam važna. Disonanca koja nastaje zbog konflikta snažnih uvjerenja može postati velika motivacijska sila koja može zahtijevati promjene na cijeloj mreži ako želimo postići ukupnu dosljednost između uvjerenja od kojih se mreža sastoji. A dosljednost je krajnje poželjna vrijednost. Pretpostavka da naš svijet, ako već nije racionalan, barem nije eklatantno proturječan, temeljna je potreba koja je vrsti Homo sapiens bila od velike koristi tijekom stoljeća. Stoga ako opazimo da naša uvjerenja - za koja ipak držimo da predstavljaju stvarnu sliku svijeta - sadrže proturječnosti, možemo s opravdanjem pretpostaviti da je nešto pošlo krivo s našim reprezentacijama stvarnosti. Netočna uvjerenja mogu biti vrlo opasna za onoga čija su, što su mnogi pripadnici
kultova i članovi njihovih obitelji otkrili na vlastitoj koži. Zbog tog« će se ljudi često prilično potruditi da uklone nedosljednosti do kojih dode između njihovih dubljih uvjerenja. Kad je riječ o manje vrijednim uvjerenjima, ne treba uložiti veliki napor da bi se mreža izmijenila. Takva slaba uvjerenja obično su slabo povezana s drugima (ne znam mnogo o električnim jeguljama i ne provodim mnogo vremena razmišljajući o svom šefu). Najveći stupanj promjene uključuje samo ono uvjerenje o kojem se u nekom trenutku radi (moram promijeniti svoje negativno mišljenje o električnim jeguljama) i ona koja su s njime izravno povezana (moram svog šefa opisati na drugi način). Kako se odmičemo dalje od te žarišne točke, potreba za prilagodbom brzo se smanjuje (ne moram promijeniti svoju teoriju o tome što su to dobre upravljačke sposobnosti, niti svoje mišljenje o tome posjeduje li moj šef te sposobnosti). Slaba uvjerenja su dakle podredena stvarnosti, to jest ako se pojavi nova informacija koja bi zahtijevala da se ona promijene, ona će se i promijeniti, a osoba u tu promjenu neće morati uložiti poseban napor. No ako opasnost zaprijeti (zbog nove informacije koja traži da ga preispita) nekom od dubokih i čvrstih uvjerenja, ishod može biti znatno drugačiji. Čvrsta uvjerenja su čvrsta zato što su potvrđena ili u mnogo navrata, ili vrlo snažnim podražajima - ili i jedno i drugo. Najčešće su duboko usađena u kognitivni krajolik, isprepletena u mreži brojnih veza s drugim uvjerenjima. Ako netko predano vjeruje u Boga, to njegovo uvjerenje nije izolirano od svih ostalih; štoviše, ono mu pruža emocionalni temelj u životu. Mijenjanje takvih uvjerenja može biti iznimno teško. U ekstremnim slučajevima, čovjek kojemu stvarnost nameće promjenu uvjerenja može aktivno odbiti da prihvati stvarnost, te se povući u psihozu i u neke druge svjetove istkane od snova. Analogija s mrežom prikladna je kad o tome govorimo. Kad odbacujemo slabo uvjerenje, to je kao da smo izvukli nit s ruba mreže: na samoj mreži neće se uočiti razlika. Kad mijenjamo čvrsto uvjerenje, to je kao da smo izvukli jednu od osnovnih niti: cijela struktura mreže može se promijeniti, ili čak uništiti.
Jedna digresija: terminologija U ovom poglavlju zasad sam upotrebljavala dva termina kako bih opisala obrasce povezivanja uvjerenja: veze i mreže. Čitatelj je zacijelo opazio sličnost tih opisa s opisima shema iz prethodnog poglavlja. Sheme, kao i uvjerenja, odnose se na predmete i situacije; predstavljaju aspekte svijeta - ili nas samih - na koje možda želimo utjecati, te na metode kojima to možemo postići (planovi djelovanja). I uvjerenja i sheme utjelovljene su u uzorcima neuronskog povezivanja, a ukupnost njihovih međusobnih veza tvori naš kognitivni krajolik. Nedostaje nam neki općenitiji termin koji obuhvaća i sheme i uvjerenja: termin koji označava veze između različitih mentalnih objekata (uvjerenja, planova djelovanja itd.) Prihvatit ću metaforu mreže, to jest primijeniti termin "kognitivna mreža".
Snaga uvjerenja Da bismo shvatili zašto je tako teško promijeniti čvrsta uvjerenja, moramo prvo ustanoviti što je to što neko uvjerenje čini manje ili više čvrstim. Jednako kao i shema, neko uvjerenje je onoliko čvrsto koliko su čvrste veze između njegovih komponenti. Te komponente predstavlja električna aktivnost neurona koji primaju signale od drugih neurona ili od mnogih sučelja putem kojih mozak komunicira s ostatkom tijela i s vanjskim svijetom. Neuronski signali od osjetilnih ulaza protječu našim mozgom do izlaza čiji signali iz mišića upravljaju našim ponašanjem. Neuroznanstvenici najčešće navode i proučavaju klasični primjer vidnog podražaja koji izaziva reakciju. Jabuka reflektira svjetlo, koje pada na dvije Evine mrežnice, potičući nastanak signala (živčanih impulsa, to jest akcijskih potencijala) koji od mrežnice putuju duž aksona vidnog živca prema mozgu; ti se signali obraduju u vidnom području mozga, gdje se interpretiraju kao signal koji predstavlja jabuku (a ne samo obojeni uzorak), a zatim se šalju u područje za motoriku, koje pak šalje signale mišićima, što na kraju rezultira pokretom ruke koja poseže za jabukom. No taj proces prijenosa signala mnogo je složeniji nego što bi se dalo zaključiti iz tog primjera. Ulazni signali mogu stići do mozga iz vanjskih osjetilnih organa (kao što su oči), iz unutarnjih senzora (poput
onih koji nam služe za održavanje ravnoteže ili nam govore gdje su nam ruke i noge), ili pak iz raspršenijih izvora kao što je krvotok. Hormoni, lijekovi, narkotici, hrana ili kemijski spojevi koje oslobađa naš imunosni sustav - svi oni mogu dospjeti u cerebrospinalnu tekućinu u kojoj plivaju neuroni, te na taj način utjecati na aktivnost mozga. Slično tome, izlazni signali mogu kontrolirati mišiće naših udova, ili unutrašnje mišiće poput onih koji okružuju utrobu i pluća, ili pak same organe: izravno, putem živaca koji ulaze u te organe, ili neizravno, oslobađajući kemijske spojeve iz mozga, primjerice hormon rasta. Drugim riječima, i ulazni i izlazni signali mogu se sastojati od kemijskih spojeva (koji se mogu vezati na receptore na neuronima i tako utjecati na njih) ili od neuronskih signala (koji su i sami kemijski) koje prenose neurotransmiteri onako kako je opisano u sedmom poglavlju. Ta sposobnost neurona da reagiraju na utjecaj, ne samo neurotransmitera nego i drugih molekula u svom okolišu, znači da se veze između neurona, a tako i kognitivne mreže (uvjerenja, planovi djelovanja i slično), mogu razlikovati ovisno o stanju organizma kao i o signalima iz vanjskog svijeta. Emocije, kao što ćemo vidjeti u devetom poglavlju, su manifestacije ulaznih signala iz tijela, ali na njih mogu utjecati i manje vidno uočljiva stanja organizma. Jedan od primjera je odnos između hormona stresa i kognicije. Razina glukokortikoidnih hormona, koji utječu na percepciju stresa i sposobnost izvođenja složenih zadataka, varira u različito doba dana i od osobe do osobe. Neki ljudi ("tip ševe") u najboljoj su formi ujutro, a neki ("tip sove") optimum dosežu u drugom dijelu dana. Eksperimenti su pokazali da će se "sove" koje su prisiljene donositi socijalne prosudbe rano ujutro vjerojatnije oslanjati na stereotipe i predrasude nego ako iste prosudbe donose poslijepodne ili navečer. Isto tako, "ševe" donose promišljenije prosudbe ujutro, a sklonije su predrasudama navečer.3 Drugim riječima, koja ćemo uvjerenja u nekoj situaciji prizvati (i tako ih potvrditi) može varirati ovisno o razini hormona u našem krvotoku. Veze između neurona ovise o tempiranju njihovih ulaznih signala: kao što je rečeno ranije, neuroni se moraju aktivirati istodobno da bi veze između njih ojačale. Veze također ovise o učestalosti i važnosti (ili "upadljivosti") dolaznih signala koje ti neuroni primaju. Upadljivost je pritom relativna, a ne apsolutna veličina. Neuroni koji šalju signale reagirajući na jaku svjetlost ne signaliziraju apsolutnu jakost podražaja
kao što bi to učinio fotografov mjerač svjetla. Umjesto toga, služe se mnogim vezama s okolnim neuronima kako bi signalizirali relativnu jakost svjetla - razliku između svjetlosti i pozadine. Sto je veća razlika, ili kontrast, to je podražaj upadljiviji. To našem mozgu omogućava veliku fleksibilnost: možemo čitati izblijedjeli tekst nekog drevnog rukopisa u polumračnoj knjižnici, ili čitati roman dok ležimo na podnevnom suncu. Također možemo - a redovito nam se to i događa - pasti kao žrtve prodavača koji iskorištavaju načelo kontrasta. Robert Cialdini navodi primjer prodaje odjeće: Pretpostavimo da neki muškarac ude u pomodnu trgovinu muškom odjećom i kaže da želi kupiti trodijelno odijelo i džemper. Da ste vi prodavač, koje biste mu odijelo prvo pokazali kako biste ga naveli da potroši najveću svotu novca? U trgovinama osoblje dobiva uputu da prvo pokaže najskuplji artikal. Zdrav razum možda bi upućivao na suprotno: ako je čovjek već potrošio mnogo novaca na odijelo, možda neće htjeti potrošiti više na kupnju džempera; ali trgovci znaju bolje. Oni se ponašaju u skladu s onim što sugerira načelo kontrasta. Prvo prodaj odijelo, jer kada dode vrijeme za biranje džempera, čak se ni cijena onih skupih neće doimati visokom u usporedbi s cijenom odijela. Cialdini, Influence
Učestalost, upadljivost, tempiranje, ono što se nalazi u našoj cerebrospinalnoj tekućini... jačina naših sinapsi podložna je, kao i mi sami, mnogim utjecajima. Jedan faktor koji još nisam spomenula jest tehnologija - umjetni pokušaji da se promijeni jačina sinapsi. Na tu temu ću se vratiti u četrnaestom poglavlju. Također je važna i trenutačna snaga sinaptičkih veza kognitivne mreže, budući da su slabe kognitivne mreže sklone većim promjenama nego one čvrste. Još jedna sličnost između kognitivnih mreža i ljudskih bića u tome je što i jedni i drugi žive u zajednicama. Kognitivne mreže pod velikim su utjecajem svog okoliša: njihovo aktiviranje - putem podražaja ili drugih kognitivnih mreža - ovisi o onome što ih okružuje. (Upravo ta relativistička tendencija da sve utječe na sve ostalo ono je što znanost općenito, a neuroznanost konkretno, čini tako vraški kompliciranom.) Uzmimo za primjer neko nedovršeno umjetničko djelo, sliku ili simfoniju. Neki dijelovi su detaljno razrađeni (u njima je visoka gustoća
molekula boje ili glazbenih nota), dok su drugi samo skicirani (malo boje ili samo nekoliko orkestralnih ulomaka). U kognitivnom krajoliku, gustoću odreduje broj povezanih uvjerenja. Na područjima visoke gu stoće (kao što su, u mom mozgu, područja povezana s neuroznanošću) krajolik je lijepo definiran, sa čvrstim nakupinama gusto isprepletenih kognitivnih mreža, bogat detaljima. Na područjima niske gustoće (na primjer onima gdje se nalaze uvjerenja vezana za električne jegulje), samo nekoliko kognitivnih mreža ocrtava teritorij. Gustoća je važna zato što ulazni signali, kada stignu do kognitivne mreže, mogu aktivirati i obližnje kognitivne mreže u kognitivnom krajoliku. Sto su te druge kognitivne mreže bliže, to je veća vjerojatnost da će se i one aktivirati. A što se češće aktivira neka kognitivna mreža i one oko nje, to će sličnija biti snaga njihovih veza. Baš kao što su u prirodnim krajolicima nagibi uglavnom postupni (blagi obronci, obli brežuljci i lagane padine brojniji su na onim predjelima Zemlje koji su izloženi vremenskim uvjetima nego na stjenovitim područjima), tako se i u kognitivnom krajoliku "nagibi", to jest jačina veza, mijenjaju uglavnom postupno. Velike razlike u jačini obližnjih veza vjerojatnije će se naći na područjima manje gustoće, gdje se nije nakupilo mnogo uvjerenja. To su oni mračniji, neistraženiji kutci našeg uma, mjesta koja nisu bila pod velikim utjecajem atmosferilija našeg uma.
Atmosferilije uma: neuronska aktivnost i uloga svijesti Za stjecanje navike možemo reći da je slično stvaranju vodotoka. Bertrand Russell, Religion and Science
Sljedeće pitanje koje proizlazi iz analogije s kognitivnim krajolikom je ovo: kako se taj krajolik oblikuje? Sto su mentalni ekvivalenti atmosferskih sila i erozije? Odgovor je jednostavan: neuronska aktivnost oblikuje naš kognitivni svijet, baš kao što je voda oblikovala naš planet.4 No ta jednostavna konstatacija ima neke izvanredne implikacije. Kako bismo ih uvidjeli, analogiju između neuronske aktivnosti i vodenog toka treba odvesti malo dalje, a pritom se možemo poslužiti s pet općih opažanja o vodi i njezinom toku. Ta se opažanja odnose na veličinu kanala kojima voda teče, njihovu protočnost, brojnost, oblik i promjenjivost susjednih kanala tijekom vremena.
Širina kanala Zamislite spremnik ispunjen vodom koji ima jedan izlazni kanal (na primjer cijev ili rupu na stijenci). Ako je kanal uzak (ima mali presjek), voda će istjecati brže nego ako ja kanal širi (ako samo pritisnete cijev za polijevanje vrta i tako je suzite, voda će istjecati brže). Zamislite, nadalje, da je kanal načinjen od nekog materijala koji erodira i da se njegove stijenke polagano ispiru kako kroza nj prolazi sve više i više vode. S vremenom će se kanal proširiti, a brzina protoka smanjiti. Ali kako voda bude sporije protjecala, brzina širenja kanala (zbog erodiranja stijenki) također će se smanjiti. Na kraju voda neće više protjecati dovoljno brzo da bi mogla uočljivo utjecati na stijenke kanala. Drugim riječima, postoji uzročno-posljedična veza između veličine kanala i brzine protoka. Uz jednaku brzinu protoka vode, veći kanali mijenjat će se u manjoj mjeri od manjih. Ako na spremniku postoje dva izlazna kanala različite veličine, voda će jače istjecati kroz manji (koji će stoga vjerojatno više erodirati). Eto zašto je produbljivanje rijeka (to jest uklanjanje mulja) uobičajena metoda prevencije poplave. U toj metafori, protok vode odgovara kognitivnim mrežama, širina kanala jačini kognitivne mreže, a erozija odgovara metodama kojima mozak pojačava snagu sinapsi. Kada ih aktivira neki podražaj, snažne kognitivne mreže vjerojatno se neće promijeniti, a ako se i promijene, bit će to u manjoj mjeri nego kod slabijih kognitivnih mreža. Ja mogu u potpunosti promijeniti svoje mišljenje o električnim jeguljama nakon kratke televizijske emisije - bez mnogo napora i bez velike štete. Ali jako puno bi trebalo da me se uvjeri kako trebam promijeniti mišljenje o upravljačkim sposobnostima svog šefa, formirano na temelju višegodišnjeg promatranja.
Protočnost Kako voda teče preko tla, s vremenom troši prepreke na koje putem nailazi i ostvaruje bolju protočnost. Isto vrijedi i za neuronsku aktivnost. Neuroni koji se istodobno aktiviraju mijenjaju sinapsu koja se nalazi između njih, tako da signali mogu glatko teći od ulaza do izlaza. Taj proces, u žargonu Neurosvijeta poznat kao "automatizacija", način je na koji stječemo vještine - od pisanja do vožnje automobila. Sto je jača - uvježbanija - neka kognitivna mreža, to će lakše i brže signali protjecati putevima njezinih sastavnih dijelova.
Kao što ćemo vidjeti u desetom poglavlju, mozak ima specifične mehanizme kojim olakšava protočnost, usmjerujući tok signala prema odredenim područjima. To je kognitivni ekvivalent stavljanja palca na cijev za polijevanje vrta kako bismo isprali sasušenu grudu zemlje. Dijete koje uči pisati usmjerava pažnju na brižljivo i svjesno oblikovanje pojedinih slova, osjećaj koji ima u ruci i trag koji ostavlja na papiru. No u najjačim kognitivnim mrežama protok je tako brz i lak da može dovesti do djelovanja uz malo ili nimalo sudjelovanja svijesti. Odrasla osoba koja ispisuje riječ razmišlja o drugim stvarima - značenju cijele rečenice i kako ta rečenica podupire njezine argumente, o tome što bi drugo radije radila umjesto da piše ili što treba sljedeće učiniti. Nju ne zanima kako je riječ napisana. U nešto ekstremnijem primjeru, opće je poznato da vješti vozači mogu istodobno slušati radio, voditi razgovor ili čak zaspati na sekundu ili dvije, a sve to dok upravljaju lako zapaljivom hrpom metala po prometnoj autocesti pri brzini od sto trideset kilometara na sat. Vještine potrebne za vožnju autocestom automatizirane su do te mjere da procesi koji čine vožnju rijetko traže svjesnu reakciju. Štoviše, ako se vozač fokusira na ono što radi, može poremetiti laganu protočnost od mjesta ulaza do mjesta izlaza signala, pa gladak, vješt pokret može postati nespretan i zbrkan napor. Jedna od implikacija te metafore jest ta da će intenzivni, jednostavni podražaji vjerojatno izazvati bržu reakciju nego oni slabiji ili kompliciraniji. Kao što ćemo vidjeti u desetom poglavlju, kad se vratimo na pitanje kako mozak povezuje percepcije s pokretima, najjednostavniji podražaji mogu izazvati tako brzu reakciju da drugi dijelovi mozga nemaju vremena niti registrirati da je do podražaja došlo; možemo pokrenuti brz pokret očima, a da nismo svjesni ni podražaja ni samog pokreta. Intenzitet i jednostavnost znače brzinu, a isto vrijedi i za uvjerenja. Jača i jednostavnija uvjerenja teže je preispitati zato što se njihove kognitivne mreže često aktiviraju nesvjesno. Ona su poput kratkih, ravnih kanala kojima voda teče tako brzo da protekne prije nego što ju je moguće zajaziti. Mi se oslanjamo na tu sposobnost našega mozga da vodi računa o većini naših poslova ne zamarajući glavnu upravu. Većinu od onoga što radimo, radimo bez razmišljanja, ako "razmišljati" znači razmišljati svjesno. Kad naučimo neku vještinu, ili usvojimo novu ideju, ona
postaje automatizirana - smanjuje se vrijeme koje provodi u svijesti, oslobađajući glavnu upravu sa sjedištem u prefrontalnom korteksu, kako bi se ona mogla posvetiti drugim zadacima. I opet, vršitelji utjecaja razvili su brojne metode koje im omogućavaju da iskoriste automatsko razmišljanje, pravila koja smo naučili kako bi si prištedjeli trud da uvijek iznova preispitujemo svaku situaciju. (To je možda jedan od razloga zbog kojih Pratkanis i Aronson u svoj popis riječi koje potiču prodaju uključuju riječi "brzo" i "lako".)5 U ograničenoj ponudi = vrijedno; simpatičan = pouzdan; prema mišljenju stručnjaka = istinito; te i mnoge druge heuristike pomažu nam da se ne izgubimo u današnjem beskrajno složenom svijetu koji obiluje informacijama. Međutim, njih svakodnevno iskorištavaju i trgovci na malo, političari i drugi vršitelji utjecaja koji bi radije da mi ne razmišljamo pažljivo o njihovim tvrdnjama.
Broj kanala Ako postoji samo nekoliko kanala koji vode iz spremnika, iz njega se u određenom vremenu može prenijeti manja količina vode. Budući da brzina kojom voda teče kanalima ovisi o tome koliko je vode u spremniku, voda će brže protjecati kanalima ako ih je samo nekoliko (zato što više vode duže ostaje u spremniku), nego ako ih je mnogo (zato što većim brojem kanala više vode može brže isteći iz spremnika). To je razlog zbog kojeg je stvaranje alternativnih vodotokova (gradnja većeg broja kanala) uobičajen način prevencije poplave. S vremenom će se, dakle, brzina kojom kanali erodiraju, a koja ovisi o brzini protoka vode, smanjiti ako postoji mnogo kanala, a povećati ako je kanala malo. I opet, ono što vrijedi za kanale, vrijedi i za kognitivne mreže. Signali koji se prenose kroz jaku kognitivnu mrežu stići će do izlaza brže nego signali iste snage koji prolaze slabim kognitivnim mrežama (ali slabe kognitivne mreže pritom će se više promijeniti). Međutim, broj kognitivnih mreža na tom području kognitivnog krajolika (gustoća kognitivnih mreža) je važan: što je više raspoloživih kognitivnih mreža koje će prenijeti signal, to je slabiji protok aktivnosti kroz svaku kognitivnu mrežu, a manje su i promjene u jakosti kognitivne mreže. Psihološki gledano, to ima smisla. Kad dobijem nove informacije,
vjerojatnije je da ću promijeniti svoja uvjerenja iz područja u kojima nisam stručnjak (mjesta slabih kognitivnih mreža), te iz onih područja gdje trenutačno imam malobrojna uvjerenja (to jest malo raspoloživih kognitivnih mreža koje mogu prenijeti signal). Na područjima u kojima sam stručnjak postojat će visoka gustoća odavno uspostavljenih uvjerenja; kada ulazni signal dopre do tih područja, može aktivirati velik broj srodnih kognitivnih mreža, a svaka od njih pritom će se relativno malo promijeniti. Pogledam li polusatni dokumentarac o električnim jeguljama, moglo bi se promijeniti cijelo to područje moga kognitivnog krajolika, ali ako pročitam još jednu knjigu o neuroznanosti, premda bi mi za to trebalo i više sati, sigurno ne bi došlo do takvih seizmičkih promjena.
Susjedni kanali Zamislite da iz spremnika voda istječe kroz dva izlazna kanala. Ako je jedan kanal veći, voda će kroza nj teći sporije, a kroz drugi, manji, teći će brže. Stijenke manjega kanala će stoga brže erodirati (a kanal se proširiti), tako da će se brzina toka prije smanjiti, zbog ranije spomenutog odnosa između širine kanala i brzine protoka. Drugim riječima, veći kanal će se širiti polako, a manji kanal će se širiti brže (sustižući ga). Naposljetku će oba kanala biti slične veličine, a voda će u njima teći tako sporo da neće biti uočljivih daljnjih erozija. Kognitivne mreže mogu postići sličnu ravnotežu, dobro utvrđeno stanje u kojem se jačina njihovih veza više mnogo ne mijenja. S vremenom će susjedne mreže postati slične po jačini svojih veza, što će rezultirati protočnijim kognitivnim krajolikom. Svjesno razmišljanje o uvjerenjima pojačava taj proces i pomaže održati ukupnu dosljednost. Ako je Edward godinama vjerovao da su homoseksualci odvratni pervertiti, a zatim otkrije da je njegov obožavani i poštovani stariji brat homoseksualac, morat će se dobro potruditi kako bi racionalizirao konflikt koji iz toga proizlazi (kognitivnu disonancu) i izgladio hrapave rubove u svom kognitivnom krajoliku. No on će gotovo sigurno biti u stanju na neki način to racionalizirati, možda tako što će stvoriti potkategoriju "iznimnih homoseksualaca koji su u redu", u koju može smjestiti svog brata. Štoviše, motivacijski imperativ da smanji nedosljednost vjerojatno će ga spriječiti da razmišlja o bilo čemu drugom dok ne uspije otkloniti tu disonancu.
Zamršenost Zamislite vodu kako teče iz jednog (punog) spremnika u drugi (prazan) kroz jedan jedini kanal koji ih povezuje. Kao što smo već vidjeli, brzina i učinkovitost prijenosa vode ovisit će o veličini kanala. Međutim, važan je i oblik kanala. Jednostavan ravni kanal, koji pokriva najmanju udaljenost između ta dva spremnika, omogućava vodi koja brzo teče da učinkovito prelazi iz jednoga u drugi, te brzo napuni drugi spremnik. Ako je kanal zavojit, trebat će više vremena da voda iz prvog spremnika stigne do drugog i napuni ga. Ako ima mnogo odvojaka, pukotina ili rupa, voda će iz njega curiti, teći će sporo, i opet će trebati mnogo vremena da se napuni drugi spremnik. Drugim riječima, što je zamršeniji oblik kanala, to će voda slabije i sporije njime teći. Zamislite, kao i ranije, da voda erodira kanale kojima protječe. Jednostavnijim kanalima voda će brže teći i brže će ih erodirati, te će oni s vremenom postati širi od svojih zamršenijih pandana. Poput kanala, i kognitivne mreže mogu se razlikovati po svojoj zamršenosti. Jednostavne ideje, koje samo nekoliko komponenata i nekoliko asocijacija veže za druge ideje, trebaju relativno jednostavne kognitivne mreže. Kao primjer, razmotrimo moje trenutačno aktivno uvjerenje o jednome od meni najdražih fosfolipida (imajte na umu da sam školovana znanstvenica; nije svaki stereotip uvijek i lažan). Ja vjerujem da se ime mog omiljenog fosfolipida, premda ga obično nazivamo "faktor aktivacije trombocita" ili PAF, može pisati i kao "l-0-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin". To moje uvjerenje iznimno je slabo, budući da mi je, iz nekog čudnog razloga, formulu "l-O-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin" praktički nemoguće zapamtiti. Broj mojih asocijacija povezanih s kognitivnom mrežom u kojoj je kodiran "l-0-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin" prema mjerilima mozga je sićušan (u ovom trenutku mogu iskopati dvije), a sama kognitivna mreža, iako se možda ne bi reklo, relativno je jednostavna - što postaje očito kada je usporedim sa, recimo, svojom kognitivnom mrežom za "ispiranje mozga" - kompliciranom, višeznačnom idejom koja vrvi asocijacijama. Razmišljanje o ispiranju mozga aktivira svu silu drugih kognitivnih mreža; razmišljanje o "l-O-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolinu" aktivira malo toga, osim možda osjećaja umora. Ta je kognitivna mreža kratkovječna i u smislu da se može aktivirati samo
onda kada to ime vidim napisano, zato što ga nisam u stanju zapamtili. To nije slučaj i s dvije kognitivne mreže koje su s njom povezane. Jedna od njih je moja kognitivna mreža za "faktor aktivacije trombocita - koj.i je zamršena, budući da sam taj fosfolipid detaljno proučavala. Druga je mnogo neodredenija tvorevina - "onaj dugi izraz sa svim onim crticama, znaš ono, drugi naziv za faktor aktivacije trombocita" - koja zamjenjuje "l-0-alkil-2-acetil-sn-gliceril-3-fosforilkolin" u slučajevima kada mu ime ne vidim napisano. Sto je složeniji pojam, to je zamršenija kognitivna mreža koja ga predstavlja, što pak implicira da će naša najčvršća uvjerenja biti jednostavnija od onih slabijih. To je u skladu s našim iskustvom. Apstraktno uvjerenje da su svi tražitelji azila nepošteni jednostavnije je i lakše mu se čvrsto prikloniti nego kompliciranijem, ali točnijem i manje apstraktnom uvjerenju da su neki tražitelji azila nepošteni a mnogi nisu. Jednostavnija uvjerenja lakše je reprezentirati i zadržati u kognitivnim mrežama, baš kao što je novinske naslove jednostavnije zapamtiti od filozofskih rasprava, a jednostavnost katkada može biti privlačnija od točnosti. Iz tog je razloga Britanska nacionalna stranka (BNP) postigla nešto veći uspjeh na nedavnim gradskim izborima u Velikoj Britaniji, unatoč svojim ekstremnim stajalištima (za daljnju raspravu o propagandi BNP-a vidi deveto poglavlje). Poruke koje ta stranka odašilje jednostavne su i (nekim ljudima) privlačne; zbog njihove jednostavnosti lakše ih je prihvatiti. Jače, jednostavnije, apstraktnije kognitivne mreže također često imaju mnogo jači utjecaj na ponašanje. Da bismo vidjeli zašto, vratimo se na metaforu vode koja teče iz jednog u drugi spremnik kroz kanal koji ih povezuje. U toj metafori, voda u prvom, punom spremniku predstavlja količinu moždane aktivnosti koju potiče neki osjetilni podražaj, recimo bljesak svjetlosti. Drugi, isprva prazan spremnik predstavlja sustave u mozgu koji izravno kontroliraju ponašanje. Neki postupak koji nastaje kao reakcija na podražaj počinje kada voda dopre do tog drugog spremnika. Ako postoje dva kanala koja ih povezuju, od kojih je prvi kratak i ravan, a drugi vrlo zamršen, tada će drugi spremnik dobiti vodu (to jest neko ponašanje kao reakcija na podražaj aktivirat će se) iz kratkog i ravnog kanala (to jest jednostavnije kognitivne mreže).
Testiranje hipoteze Istraživanje metafore vodenog toka omogućuje nam da shvatimo što je to što kognitivne mreže općenito, a uvjerenja konkretno, čini jačima ili slabijima. Kognitivni krajolik je odraz svijeta u kojem živimo i taj ga okoliš oblikuje jednako kao što ga oblikuju obrasci genske aktivnosti u svakoj stanici. Ali mozak je jedno vrlo neobično ogledalo koje neke aspekte svijeta iskrivljuje, druge zanemaruje, a svaki ulazni signal koji primi filtrira na temelju prijašnjeg iskustva. Ogledala nemaju pamćenje, ali povijest nekog mozga ugrađena je u samoj njegovoj strukturi i neprestano utječe na njegove pretpostavke i predvidanja, tumačenja i nagađanja, akcije i reakcije, pa čak i na ono što vidi ili ne vidi. Dokazi upućuju na to da ljudski mozak, na temelju svog iskustva, neprestano donosi predviđanja - hipoteze - o svijetu koji ga okružuje. Ta očekivanja o tome kakav će svijet vjerojatno biti u bliskoj budućnosti mozak djelomično izvodi iz znanja o tome što je njegovo ponašanje postiglo u prošlosti. Kada mi čaša ispadne iz ruke, očekujem da će pasti na pod. Takva očekivanja mogu i ne moraju biti svjesna, no to ne umanjuje njihov utjecaj na ponašanje. Ja ću se automatski trznuti i pripremiti za udar, prije nego što čujem kako se staklo razbija. Hipoteze u moždanoj kori se stvaraju kada motorička kora pošalje motorički zapovjedni signal u kralježničnu moždinu i mišiće. Istodobno, isti signal se prenosi natrag u osjetilna i asocijacijska područja moždane kore, osobito ona u tjemenom režnju koja održavaju reprezentacije položaja tijela u prostoru. Ta informacija o nadolazećoj akciji koristi se za stvaranje reprezentacije položaja tijela kao da je do akcije već došlo - mozak predviđa gdje će se tijelo nalaziti, a to se predviđanje uspoređuje sa signalima iz samoga tijela kada se akcija i ostvari. Ako se signali poklapaju, problema nema. Ako se ne poklapaju, uvijek će se aktivirati neki alarmi, koji će navesti mozak da istraži što je uzrok tog nesklada (više o tome u desetom poglavlju). Mozak na isti način pristupa i svijetu koji nas okružuje. Neprestano nadgleda i predviđa ono što vidimo, ono što čujemo, te prati sve druge kanale kojima primamo informacije iz okoline. Čini se da se velik dio "testiranja hipoteza" - procesa u kojem mozak uspoređuje informacije koje prima s onima koje očekuje da će primiti - događa vrlo rano u procesu primanja osjetilnih podataka, prije nego
što ti podaci uopće stignu do moždane kore. Osjetilne informacije' putuju iz naših očiju, ušiju, vrhova prstiju itd., preko živaca do mozga, a osobito do talamusa, skupine jezgara u središtu mozga, čije ime potječe od grčke riječi za spavaonicu ili unutarnju komoru. Od talamusa, signali se šalju na daljnju obradu u različite dijelove somatosenzibilne moždane kore, a ta područja pak šalju signale natrag u talamus, uspoređujući i komentirajući signale koje dobivaju.6 Taj proces usporedbe djeluje kao stalni filter, usklađujući unaprijed stvorene predodžbe nastale u moždanoj kori s dolaznim signalima iz subkortikalnog talamusa, istodobno usklađujući ulazne signale s hipotezom moždane kore. To izglađivanje i modificiranje događa se i na razini same moždane kore, čija brojna područja neprestano komuniciraju. Ulazni signali nedvojbeno mijenjaju mozak koji ih prima, ali i oni sami mijenjaju se u tom procesu - prilagođavaju se kako bi se bolje uklopili u konture kognitivnog krajolika. Kao što je rečeno ranije, cilj je dosljednost na svim razinama: protočnost od ulaza do izlaza uz minimalna ometanja. Vratimo li se na analogiju vodenog toka, vidimo da voda traži najlakši put i da će prvo teći raspoloživim kanalima prije nego što izdubi nove. Signali koji ulaze u mozak također najčešće teku već postojećim kognitivnim mrežama. To, dakako, ne znači da se nove kognitivne mreže nikada ne stvaraju. Zapravo, dolazi do efekta prelijevanja: ako se novi ulazni podaci dobro ne poklapaju s postojećom strukturom u mozgu, protok informacija raspoloživim kognitivnim mrežama bit će slab. U tim slučajevima, kognitivne mreže će se ili prilagoditi, ili će se stvoriti nove koje će prihvatiti nastali višak, ili će se ulazni signali modificirati (primjerice, prilagodavanjem subkortikalnih filtera) dok ne budu više u skladu s očekivanjima mozga. Sto će se od toga dogoditi, ovisit će o jačini veza u raspoloživim kognitivnim mrežama. Slabije kognitivne mreže na zahtjevan ulazni signal obično reagiraju promjenom; kao što je rečeno ranije, one su podređene stvarnosti. Jače kognitivne mreže obično vode do daljnjih promjena ulaznih signala - i mogu dovesti do formiranja novih kognitivnih mreža kako bi se objasnile nove informacije. U tom slučaju stvarnost je podređena očekivanjima. Ljudi se razlikuju po tome s kojom lakoćom prihvaćaju zahtjevne informacije (što ovisi i o tome na što se odnosi neka zahtjevna informacija), no čini se da je opći prag tolerancije niži nego što bismo rado pretpostavili. Reklo bi se da ljudski rod ne može podnijeti previše stvarnosti.
Kao što su pokazali mnogi psihološki eksperimenti, ljudi doista često vide ono što očekuju da će vidjeti. Usto znaju biti nevjerojatno domišljati kada treba objasniti neugodne činjenice. Jeste li se ikada trebali pričom izvući iz neke škakljive situacije? Jeste li se ikada suočili s neočekivanim izazovom, recimo, kolege na radnome mjestu i ostali iznenađeni time kako ste rječito odgovorili na taj izazov, smislili neki novi i djelotvoran argument i natjerali neprijatelja na uzmak? Ljudska sposobnost pripovijedanja temeljna je u svim kulturama, a čini se da je potreba za konstruiranjem koherentnih priča - još jedan aspekt dosljednosti - univerzalna značajka naše vrste. Poput drugih značajki, u nekim slučajevima može biti ekstremna. Nakon oštećenja mozga, neki pacijenti pokazuju izvanrednu sposobnost izmišljanja priča, što je proces poznat po imenu "konfabulacija". Taj prilično grub izraz - takvi pacijenti ne lažu namjerno - odnosi se na često izvanredno komplicirana i nevjerojatna objašnjenja koja pacijent smišlja kad je suočen s nekom teško prihvatljivom informacijom. Tako, na primjer, pacijenti koji su pretrpjeli odredene vrste moždanog udara mogu razviti sindrom po imenu "anosognozija", kada nisu u stanju shvatiti koliko im je organizam oštećen, čak ni onda ako su potpuno oduzeti. Kad se nadu u situaciji u kojoj ne mogu izbjeći suočavanje s posljedicama - primjerice, ako ih njihov liječnik zamoli da hodaju - smjesta će početi navoditi svakakve razloge zašto ne bi trebali udovoljiti toj molbi. Još jedan primjer konfabulacije dobro je ilustrirao neurolog Oliver Sacks opisujući slučaj čovjeka s Korsakovljevim sindromom (poremećaj koji nastaje uslijed oštećenja mozga povezanih s kroničnim alkoholizmom i koji osobito pogađa pamćenje).7 Pacijent, koji se nije sjećao doktora (kojeg je ranije vidio), svaki put ga je krivo identificirao, donoseći svu silu pogrešnih zaključaka o Sacksovom identitetu i zanimanju. Iza svakog njegovog zaključka stajala je spremna pripovijest, a on se nije sjećao nijedne od svojih prethodnih grešaka. Trenutačni oblik našega kognitivnog krajolika ne samo da oblikuje ulazne signale koje primamo, nego utječe i na to kako reagiramo na njih. Mozak ne počinje filtrirati informacije na svojim subkortikalnim relejnim stanicama, nego mnogo ranije, kroz zaštitne oblike ponašanja kojima svi pribjegavamo kako bismo svijet održali onakvim kakav nam se sviđa. Kao što kažu filozofi, uvjerenja "funkcioniraju kao razlozi za djelovanje".8 Bilo da prepoznajemo razloge svog djelovanja ili ne,
naša uvjerenja i druge kognitivne mreže pružaju nam te razloge. Radije provodimo vrijeme s ljudima koji razmišljaju slično kao i mi, umjesto s onima koji naša uvjerenja preispituju, o vijestima se informiramo 1/ izvora koje odobravamo, neke knjige čitamo, ali s drugima nam se "ne da gnjaviti", a informacije koje bi mogle izbušiti rupe u našim pažljivo konstruiranim kognitivnim mrežama zanemarujemo ili izbjegavamo.
Implicitno uvjerenje i pogrešiva sigurnost Poimanje uvjerenja kao kognitivnih mreža može baciti svjetlo na različite aspekte moždanih funkcija. Tako se, primjerice, razlika između aktivnog i implicitnog (neaktivnog) unutarnjeg ja, o kojoj je bilo riječi u sedmom poglavlju, sada može shvatiti kao razlika između onih kognitivnih mreža u kojima je trenutačno prisutna neuronska aktivnost i onih kognitivnih mreža koje trenutačno nisu aktivirane. Ta razlika između aktivnog i implicitnog može se primijeniti i na uvjerenja. Kada komunicirate telefonom, vjerujete da je glas koji dopire iz slušalice glas osobe s kojom razgovarate: kognitivne mreže stvorene tijekom proteklih iskustava s tom osobom bit će aktivne u vašem mozgu. Također vjerujete da vam, kad spustite slušalicu, neće iskočiti zmaj iz lijeve nosnice, ali to je uvjerenje bilo implicitno dok vas ovaj tekst nije naveo da ga prvi put artikulirate. Jedna važna stvar koju treba reći jest da se uvjerenja, kao i druge kognitivne mreže, mogu formirati - i utjecati na ponašanje - a da njihov vlasnik toga nije svjestan. Mnogi pokušaji utjecaja iskorištavaju upravo tu osobinu ljudskog mozga da kradom nastoji oblikovati uvjerenja. Drugim riječima, dok vam pažnju odvlači prodavačevo brbljanje ili šarenilo reklame, vaš mozak formira nove kognitivne mreže ili jača one stare koje dovode u vezu proizvod i neku poželjnu kvalitetu kao što je ljepota, bogatstvo, društveni status ili seksipil. I mnoge se predrasude formiraju na taj način, nakon što mnogo puta doživimo kako naša obitelj, prijatelji, kolege ili mediji reagiraju na predmet predrasude. Ako društveni signali dolaze iz nekog istaknutog (to jest vrlo cijenjenog) izvora, ili su povezani sa snažnim emocijama, dotične kognitivne mreže mogu se vrlo duboko ukorijeniti. Međutim, osoba koja ima predrasudu vjerojatno će opaziti te signale i bit će svjesna svojih negativnih osjećaja
(dakako, ona te negativne osjećaje može ali i ne mora pojmiti kao predrasudu, to jest kao nedostojan aspekt svoga karaktera koji radije ne bi imala). Ako signali nisu izrazito upadljivi, ali su vrlo česti (ili ako predrasuda nastane u vrlo ranoj dobi), osoba koja ima predrasudu možda neće biti svjesna (ili se neće sjećati) signala, pa neće biti svjesna ni predrasude. Takvi stereotipi znaju biti osobito tvrdokorni, budući da je nužno ne samo promijeniti usađena uvjerenja, nego treba prvo uvjeriti osobu o kojoj je riječ da doista ima predrasudu. Još jedna implikacija tog pristupa jest da su uvjerenja i sjećanja, dva primjera kognitivnih mreža, sazdana od iste tvari: neuronskih veza. Uvjerenja bi se, dakle, trebala ponašati kao sjećanja. Istih onih "sedam grijeha" kojima je podložno pamćenje trebali bi važiti i za uvjerenja, a to doista i jest slučaj. Uvjerenja doista s vremenom blijede ako ih ne potvrđujemo (prolaznost); no veoma čvrsta uvjerenja, nastala, primjerice, iz nekih traumatskih iskustava, mogu nas trajno ograničavati (ustrajnost): dijete koje napadne pas može živjeti u uvjerenju da su psi opasni čak i nakon što sretne nekoliko pitomih i prijateljski nastrojenih pasa. Pogrešno povezivanje, povodljivost i pristranost također mogu djelovati na uvjerenja, kao što su pokazali tragični primjeri sindroma lažnih sjećanja: djeca i odrasli mogu postati uvjereni u stvari koje nisu istinite, i koje ni u kom slučaju ne mogu biti istinite, jer im netko svojim načinom ispitivanja nametne takva sjećanja. Čak se i rastresenost i blokiranje mogu dogoditi kod uvjerenja jednako kao i kod sjećanja. Jedan takav primjer je onaj iritantan osjećaj kada znate da imate mišljenje o nečemu, ali niste u stanju to mišljenje prizvati. U takvim situacijama nemoguće je razlikovati uvjerenje i sjećanje.
Moć vjere U drugom poglavlju govorila sam o eteričnim idejama, koje su apstraktne, neodređene i često vrlo opasne zbog toga što ih je moguće tumačiti na razne načine i povezati sa snažnim emocijama. Eterične ideje kodirane su u kognitivnim mrežama koje, bez obzira na različitost konkretnih pojmova kojih se tiču, imaju jednu zajedničku značajku: primaju malo ili nimalo informacija iz vanjskog svijeta, ali snažne signale primaju iz izvora unutar tijela, signale koje mozak interpretira kao
emocije. U sljedećem poglavlju pobliže ćemo se pozabaviti emocijama. Zasada ću reći samo da eterične ideje crpe snagu iz signala koji imaju malo ili nimalo veze sa svijetom onakvim kakav on jest u tom trenutku (emocije se mogu odnositi na uspomene ili sanjarije), umjesto iz signala koji potječu izravno iz tog svijeta i koji bi pomogli vraćanju u stvarnost. Budući da moć takvih kognitivnih mreža ne ovisi o informacijama izvana, argumenti koji se temelje na takvim informacijama imat će na njih malo ili nimalo utjecaja. Upravo ta kvaliteta vjere, "Certum est, quia impossibile", neosjetljivost na razum i realnost, ono je što eterične ideje čini potencijalno smrtonosnima i tako privlačnima za one koji žele drugima isprati mozak.9 Suvremeni kritičari religije sa stanovišta znanosti, poput Richarda Dawkinsa i Susan Blackmore, polaze od pretpostavke da je vjera, kako je gore opisana, sinonim za religiju. Potonju smatraju osobito virulentnim oblikom kontrole uma, mentalnom bolešću ili kulturnim virusom bez kojeg bi našoj vrsti bilo bolje.10 Blackmoreova tako u svojoj knjizi Stroj za mem konstatira da je "povijest ratovanja u velikoj mjeri povijest međusobnog ubijanja zbog vjerskih razloga", te tvrdi da je znanost superiorna religiji zato što "u srcu znanosti [leži] metoda koja zahtijeva provjeru bilo koje ideje. Znanstvenici moraju predvidjeti što će se dogoditi ako je neka teorija valjana, a zatim utvrditi je li valjana." Drugim riječima, ideje u znanosti nemaju mogućnost pretvoriti se u eterične ideje jer ih zauzdava činjenica da se oslanjaju na provjeru hipoteze. Nasuprot tome, religije "grade teorije o svijetu, a zatim sprečavaju njihovu provjeru": njihove ideje su u svojoj biti toliko eterične da svaki dodir sa stvarnim svijetom predstavlja potencijalnu prijetnju. Znanost funkcionira kao dobro ustrojen, a religija kao psihotičan mozak. Riječ je o strastvenoj optužbi. Uzimajući je u obzir, izbjegavat ću (kao što sam činila u cijeloj knjizi) očite opasnosti pretjeranog uopćavanja, budući da i znanost i religija obuhvaćaju golem raspon praktičnih elemenata i uvjerenja. Je li, dakle, ta optužba opravdana? Nije. Velik dio vjerske prakse ne bavi se apstrakcijama nego stvarnim životom, iskušavanjem novih pristupa socijalnim problemima, eksperimentiranjem s novim rješenjima, učenjem i primjenjivanjem ideja iz svih krajeva svijeta. Temeljne ideje su u svakom slučaju eterične - kako ćemo testirati ideju da Bog postoji? - ali to ne mora značiti da vjernik nije u doticaju sa stvarnošću. Kao što sam konstatirala u
drugom poglavlju, u dijelovima svijeta gdje život i nije tako lijep, mnogi vjernici pomažu ranjivima i izopćenima iz društva. Mnogi ustanove da se njihova vjerska uvjerenja s vremenom mijenjaju: neki izgube vjeru, neki steknu nove uvide. Da je religijska vjera potpuno eterična, potpuno neovisna o stvarnosti, kako bi se mogla mijenjati s iskustvom, što se tako često dogada? Razmotrimo sada neke od temeljnih ideja iz neuroznanosti: da mozak obraduje informacije, da generira svaki aspekt psihičkog života i da će stoga znanost naposljetku biti u stanju ponuditi lijek za bilo što - i za sve ono - što nam se na nama ne sviđa. Koji eksperiment bi mogao opovrgnuti ideju da mozak obraduje informacije, ili dokazati neki aspekt nas samih koji znanost o mozgu ne bi mogla (u načelu, s vremenom) promijeniti? Ako bi netko ustvrdio da postoji neka mentalna sposobnost - proces X - i rekao da se taj proces odvija neovisno o promjenama u mozgu, tu osobu ne bi pozdravili kao utemeljitelja nove znanstvene paradigme. S obzirom na konzervativnu narav većine znanstvenih časopisa, jako je malo vjerojatno da bi takvo istraživanje uopće bilo objavljeno. Spomenutoj bi osobi rekli da griješi, da je luda, ili oboje; da proces X ne postoji; ili, ako bi imala vrlo čvrste dokaze da postoji, rekli bi da "doista dolazi do promjena u mozgu za vrijeme procesa X, ali ih sadašnja tehnologija ne može detektirati". Neuroznanost ima svoje bitne, neosporive ideje, baš kao i religija. Mora neke svete pojmove uzeti zdravo za gotovo kako bi se mogla razvijati. Eterične ideje ne nalaze se samo u glavama vjerskih fundamentalista. Ni ateisti ni znanstvenici nisu na njih imuni. Kao što smo vidjeli u prvom i drugom poglavlju, važna je narav ideje - struktura kognitivne mreže - a ne njezin konkretan sadržaj. Medu onima koji se priklanjaju bilo kakvim uvjerenjima - moralnim ili političkim, vjerskim ili znanstvenim - uvijek se može naći zadrtih vjernika. Kod Susan Blackmore, povijest sukoba kao da staje na prijelazu u dvadeseto stoljeće, iako smo otada, kao što je spomenuto u drugom poglavlju, između ostalih imali maoizam, staljinizam i Crvene Kmere: ideologije koje nisu baš poznate po religijskom žaru i koje zajedno na savjesti imaju na milijune ljudskih života. Jest da je Bertrand Russell nacizam i komunizam definirao kao "nove religije",11 ali u nastojanju da "religiju" uklopi u svoj izrazito ateistički svjetonazor, razvukao je značenje te riječi izvan njezinih granica: u tim vjerama ne postoje
bogovi, duh ili duša, ne postoji zagrobni život. Ne može se reći niti da je pretjerano priklanjanje nekoj ideologiji ograničeno na domenu politike. Nije neobično da se znanstvenik intenzivno emotivno veže za svoju omiljenu teoriju i postane uvjeren u nju do stupnja koji se ne može opravdati raspoloživim dokazima. Simptomi te, vrlo ljudske, "bolesti" uključuju umanjivanje važnosti suprotnih dokaza napadom na one koji te dokaze iznose, reagiranje na kritiku agresijom umjesto razborom i iznošenje grandioznih tvrdnji o temama (poput religije) koje doživljava kao uvredu vlastih stavova (a te tvrdnje često otkrivaju stupanj neznanja koji bi bio neoprostiv na području govornikove specijalnosti). Eterične ideje uobičajena su posljedica koja proizlazi iz toga kako je ljudski mozak građen. Ako su one slabost, toj slabosti smo svi podložni. Kažem ako, zato što apstraktnost i neodređenost same po sebi nisu uvijek nepoželjne. Bilo koji matematičar mogao bi iznijeti argumente u korist apstraktnog razmišljanja. A što se tiče neodređenosti, ona je izvor fascinacije mnogim našim omiljenim kulturnim proizvodima, od osmijeha Mona Lise, preko nemogućih građevina M. C. Eschera, do Okretaja zavrtnja Henryja Jamesa.12 Eterične ideje, uključujući i one izvedene iz religije (ali ne samo njih), dale su nam mnogo toga što život čini boljim. Isto tako, u mnogim slučajevima dale su svojim sljedbenicima snagu da se odupru represiji i mučenju, da prežive u užasnim situacijama, da se oporave kad im se ukaže prilika, pa čak i da oproste. U svijetu bez vjere bilo bi mnogo manje raznovrsnosti da nas oduševljava, a u njemu bi bilo i mnogo manje bola. Svijet bez vjere vjerojatno ne bi bio tako različit od svijeta kakav danas imamo, budući da bi sekularne ideologije, kao i potreba za vjerom u njih, i dalje postojale. Vjera kao ideološko uvjerenje i vjera kao religioznost ni u kom slučaju nisu jedno te isto. Tolerantnost i dogmatičnost jednako je lako pronaći u laboratoriju ili sveučilištu kao i u crkvi, džamiji ili sinagogi. A ni znanstvena metoda ne jamči imunitet od eteričnih ideja i krajnosti u koje nas one mogu odvesti. Preispitivanje starih bogova u slučajevima kada nanose štetu - to je u redu, ali nije u redu ako se umjesto toga znanost ustoliči kao zamjensko božanstvo. Zbog veličanja ljudskog razuma, razdvajanja činjenica od vrednota (vidi trinaesto poglavlje), znanost na poziciji autoriteta donosi sa sobom dvije opasne pretpostavke: da je moral irelvantan i da znanstvenici imaju monopol na istinu.
S te pozicije lako je proširiti autoritet na bilo koju predrasudu koju znanstvenici slučajno imaju, zato što više nema pritiska koji bi ih tjerao da preispituju svoja uvjerenja (jer je moral irelevantan, a nijedno drugo stajalište nije dostojno da ospori njihova stajališta). Tako nastaju pošasti kao što je "znanstveni" rasizam, seksizam i ono što bismo mogli okrstiti "psihizmom" - diskriminacijom ljudi koji pate od poremećaja mentalnog zdravlja. Znanost se oslanja na metodu čiji rezultat ovisi o ulaznim podacima, a većina eksperimenata je kompleksna i vrlo otvorena za razne interpretacije. Ako ideje koje služe kao ulazni podaci (teorija koja se testira) izazivaju snažan emocionalni angažman, interpretacija će vjerojatno ići njima u prilog. Znanost na poziciji autoriteta - božanstvo koje ne nameće moralna ograničenja, samospoznaju i poniznost koje većina religija, u svojoj starosti i mudrosti, traži (premda uvijek i ne dobiva) od svojih sljedbenika - oslobađa znanstvenike sokratovskog problema samopropitivanja i omogućava im da izrazima svoje osobne zadrtosti pristupaju kao prihvaćenoj istini.
Individualne razlike: "što je jednom čovjeku vjera, to je drugom razum" Iz perspektive knjige o ispiranju mozga, jedna od najzanimljivijih implikacija onoga što nam neuroznanost i psihologija govore o uvjerenjima jest ideja o individualnim razlikama. Baš kao što neki ljudi imaju bolje pamćenje od drugih, tako ima i onih koji mogu lakše formirati nova uvjerenja ili mijenjati postojeća. Uvjerenja, kao i sjećanja, mogu biti manje ili više čvrsta. No postoje ljudi čija se cjelokupna ličnost doima krajnje dogmatičnom - oni naginju tome da vjeruju (u bilo što) snažnije nego drugi. Stupanj dogmatičnosti mogao bi ovisiti o razlikama u funkcioniranju odredenih sinapsi, možda uslijed genskih varijacija. Ako je tako, u budućnosti bi se možda moglo manipulirati stupnjem uvjerenosti. Geni koji utječu na snagu uvjerenja? Takva zamisao priziva maštarije o piluli protiv fundamentalizma, lijeku za ekstremiste svih mogućih usmjerenja. Godine 1960. psiholog Milton Rokeach objavio je svoju utjecajnu knjigu The Open and Closed Mind (Otvoren i zatvoren um), podnaslovljenu "Istraživanje o naravi sustava vjerovanja i sustava ličnosti", u
kojoj raspravlja o dogmatizmu ili zatvorenosti uma. Pojedinci koji su na testovima pokazali visoku razinu dogmatičnosti opirali su se ili su čak bili neprijateljski nastrojeni prema novim idejama, tjeskobnije su gledali na budućnost, bili su manje tolerantni prema dvosmislenosti, konkretniji u svojim razmišljanjima i manje fleksibilni u rješavanju problema nego osobe koje su pokazale nižu razinu dogmatičnosti. Pokazalo se da postoji neznatna ili nikakva korelacija između dogmatičnosti i inteligencije, ali da postoji snažna negativna korelacija između dogmatičnosti i kreativnosti. Krajnje dogmatične osobe često su u stanju oduprijeti se pokušajima utjecaja zato što su njihove kognitivne mreže tako snažne: Robert Lifton je konstatirao da je jedna od najuspješnijih i najmanje traumatiziranih osoba od onih koji su preživjeli kinesku i zapadnjačku reformu uma bio zapadnjak Hans Barker, predani katolički biskup.13 Zbog snažne vjere u sebe, izrazito dogmatični pojedinci mogu se drugima doimati kao vrlo karizmatični. Velika snaga njihovog uvjerenja privlačna je onima kojima takva snaga nedostaje, osobito onima koji aktivno traže sigurnost. Nasuprot tome, pojedinci koji nisu u tolikoj mjeri dogmatični pokazivat će kreativnost, otvorenost prema novim idejama, intuitivnost i fleksibilnost u razmišljanju i veći stupanj tolerancije prema drugim skupinama. Takvi pojedinci bit će vjerojatno povodljiviji i podložniji pokušajima utjecaja; neće imati tako snažan doživljaj sebe, a u svojoj vjeri bit će otvoreniji sumnji i preispitivanju. Ako se doimaju karizmatičnima, to je zbog kreativnosti, a ne zbog sigurnosti - riječ je o iskrenju ideja, a ne o plamenu vjere u sebe. Bilo bi lako donositi prosudbe u skladu s tim krajnostima i složiti se s Yeatsom kada kaže: "Najboljima manjka uvjerenja, dok najgori su puni strastvenoga žara."14 No situacija je složenija nego što bi se dalo zaključiti iz tih konstatacija. Krajnje dogmatični ljudi mogu nam se činiti kao vrlo karizmatični, a katkada, osobito u doba velike nesigurnosti, ta karizma može biti krajnje korisna. (Winston Churchill je možda promijenio tijek povijesti kada je 1940. godine utjecao na ministre u britanskoj vladi, koji su dotad bili na poziciji pacifističkog oklijevanja, i naveo ih da se jasno suprotstave Hitleru, što je dovelo do odbijanja njemačke ponude primirja.)15 Međutim, jednako karikirana bi bila izjava da izraženo dogmatični pojedinci obave stvari kako treba dok oni manje dogmatični razmišljaju o tome da bi ih trebalo obaviti.
Mnogi ljudi koji su radili u timovima prepoznaju stereotip inteligentnog kreativca koji je pun ideja, ali mu je pojam "rok" potpuno stran. Uspije li netko te vjetropiraste pojedince prisiliti da daju koristan doprinos, oni mogu promijeniti svijet - ali usput mogu i svoje kolege dovesti do ludila. Dakako, ni o dogmatičnosti ni o kreativnosti ne bismo trebali razmišljati neovisno o kontekstu. I jedna i druga dolaze zajedno s popratnim okolnostima i drugim karakternim osobinama određenog pojedinca i daju krajnji rezultat: to može biti rastreseni profesor ili karizmatični vođa kulta, odlučan administrator ili dosadni opsesivac. Oba ekstrema, kao i sve nijanse između njih, imaju svojih prednosti i nedostataka.
Sažetak i zaključci U ovom poglavlju predstavljen je pogled na čovjekova uvjerenja - pogled iz Neurosvijeta - koji donosi, vjerujem, neke uzbudljive uvide. No taj se pogled može učiniti i donekle uznemirujućim. Jesmo li mi doista u tolikoj mjeri zarobljenici svoje prošlosti, koje pokreće vlastita povijest i trenutačne percepcije, kao što naizgled sugerira takvo tumačenje? Sto je sa slobodnom voljom, tom singularnošću što leži u srcu tolikih teorija o ljudskoj prirodi? Na taj prigovor vratit ću se u jedanaestom poglavlju. Ispiranje mozga nas plaši zato što ta ideja pretpostavlja da naša najjača uvjerenja - spone koje koji naš um drže na okupu - netko drugi može iskriviti ili uništiti bez našeg pristanka. Je li moguće na takav način manipulirati ljudskim umom? Da bismo to saznali, moramo istražiti još dva aspekta funkcioniranja ljudskog mozga: emocije, i sposobnost koju imamo da zastanemo i promislimo.
Poglavlje deveto
Vihor emocija Srce bi preteklo tad jezik, čuvstva izlilo A1 u mraku ječi sad, Jeza ga hvata, a duša u vatri gori sva, Nade već nema nikakve dobra da će iznijet što. Eshil, Orestija: Agamemnon
Emocije su jedno od najmoćnih oružja u arsenalu ispirača mozga. Kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, pobuđivanje jakih emocija može učvrstiti povezanost pripadnika skupine, ideje dvojbene vrijednosti učiniti poželjnima, te katkad dovesti do kobnih posljedica. Čak i u slabijim oblicima utjecaja emocije igraju važnu ulogu. Sto je to u emocijama da su su one tako korisne onima koji vrše utjecaj? Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo istražiti kako emocije djeluju na mozak.
Univerzalni osjećaj Ponovno pogledajte gore navedeni citat iz Orestije. Još i prije nego što proročica Kasandra upozori na strahote koje će zadesiti Agamemnona i njegovu obitelj, kor zna da nešto nije u redu. Eshil je to tragično remekdjelo napisao prije gotovo dvije i pol tisuće godina, pa ipak, emocije koje opisuje trenutačno su prepoznatljive. Dvadeset i tri stoljeća kasnije, Edgar Allan Poe proslavit će se pričama kao što su "Jama i njihalo" i "Pad kuće Usher". I u tom slučaju lako razumijemo ono što likovi osjećaju:
Smjesta se digoh na noge, grčevito se tresući svakom žilicom [...] Znoj me svega probio, i u krupnim studenim grašcima stajao mi na čelu. Poe, "Jama i njihalo"
Pokušah kriknuti [...] ali nikakav glas nije izlazio iz upalih pluća što su, kao da ih pritiskuje kakva prijeteća planina, soptala i podrhtavala, sa srcem. Poe, "Prijevremeni pokop"
No zbog čega mi se naježila svaka vlas na glavi i sva krv sledila u žilama? Poe, "Berenica"
Srce koje lupa, jeza na koži, osjećaj gušenja, krv što se ledi u žilama. To je strah, koji su na vrlo sličan način opisala dva čovjeka na suprotnim polovima ljudske povijesti. I jedan i drugi podsjećaju na "ubrzani rad srca, visok krvni tlak, znojne dlanove i stopala" - opis Josepha LeDouxa, neuroznanstvenika i stručnjaka za istraživanje straha (The Emotional Brain). Drugim riječima, strah je povezan s odredenim fiziološkim simptomima (uključujući izraze lica) koji su tako specifični i nepromjenjivi da se emocija može prepoznati unatoč golemom vremenskom ili kulturološkom jazu. Druge emocije, kao što su ljutnja i gađenje, također karakteriziraju određeni fiziološki efekti. Ti su simptomi tako dosljedni da istraživači od Charlesa Darwina naovamo pretpostavljaju kako su barem neke emocije - strah, ljutnja, gađenje i radost, a možda još i tuga i iznenađenje - univerzalne značajke ljudske vrste. Situacije u kojima se izražavaju nisu svagdje jednake - Japanci se, primjerice, suzdržavaju od toga da izražavaju emocije u situacijama u kojima Amerikanci ne bi imali takvih inhibicija - ali sam način izražavanja emocija jednak je kod pripadnika svih rasa. Šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, Ekman i njegovi suradnici pokazivali su fotografije zapadnjačkih izraza lica pripadnicima nekih kultura koje ne poznaju pismo (plemena Sadong na Borneu i Fore u Novoj Gvineji) koji su prije toga imali minimalan
kontakt sa Zapadom. Bili su u stanju prepoznati emocije zapadnjaka, a kada su ih zamolili da naprave grimasu koja je tipična za neku emocionalnu situaciju (na primjer, "Umrlo ti je dijete" ili "Došao ti je prijatelj i sretan si zbog toga"), zapadnjaci su mogli lako prepoznati njihove izraze lica.1 Kad je riječ o tim temeljnim emocijama, čini se da mnoge tjelesne reakcije koje su s njima povezane nisu zajedničke samo svim ljudima, nego i nekim drugim vrstama, kao što je tvrdio i Charles Darwin u svojoj knjizi iz 1872., The Expression of the Emotions in Man and Animals. I ljutit pas i ljutit čovjek pokazat će zube kad su razdraženi, a krzno preplašene mačke nakostriješit će se baš kao i kosa na glavi iz Poeva opisa. S obzirom na te sličnosti, i na vrlo ranu dob u kojoj djeca počinju izražavati emocije, Darwinu se učinilo da bi vanjski aspekti temeljnih emocija mogli biti urođene reakcije. Drugim riječima, emocije su tijesno povezane s promjenama na tijelu. Kao što je rekao William James, utemeljitelj moderne psihologije: "Zamislimo li neku snažnu emociju, a zatim iz svijesti o njoj pokušamo ukloniti svaki osjećaj njezinih tjelesnih simptoma, otkrivamo da nije preostalo ništa,
nikakva 'tvar od misli' od koje bi se mogla sastaviti emocija, i da je sve što imamo hladno i neutralno stanje razumske percepcije."2
Osjećaji i fiziologija Primjedba da bi barem neke emocije mogle biti univerzalne nagovještava jedno važno pitanje o kojem se odavno raspravlja. Javlja li se prvo osjećaj neke emocije koji onda potakne tjelesne reakcije, ili se dogada obrnuto? Kartezijanac bi odgovorio da dogadaj u umu utječe na tijelo - a budući da uzrok prethodi posljedici, osjećaj dolazi prvi. Međutim, suvremena psihologija naginje suprotnom stajalištu. William James očito je mislio tako: Moja je teorija, naprotiv, da tjelesne promjene izravno slijede za percepcijom ekscitirajuće činjenice, a da naš osjećaj istih tih promjena dok se one događaju JEST emocija. Zdrav razum kaže: izgubimo bogatstvo, žao nam je i plačemo; sretnemo medvjeda, uplašimo se i bježimo; suparnik nas uvrijedi, naljutimo se i udarimo ga. Hipoteza koju ovdje treba obraniti jest da je taj redoslijed netočan [...], da
nam je žao zato što plačemo, da smo ljuti zato što udaramo, da nas je strah zato što drhtimo, a ne da plačemo, udaramo ili drhtimo zato što nam je žao, što smo ljuti ili nas je strah. James, Principles of Psychology
Neurolog Antonio Damasio mnogo je pisao o emocijama u svojoj trilo-
giji Descartesova pogreška, Osjećaj zbivanja i U potrazi za Spinozom. On
se slaže s Jamesom u tome da u slučaju emocija, vanjska manifestacija prethodi mentalnom dogadaju.3 Damasio rezervira izraz "emocija" za vanjske, tjelesne promjene, a izraz "osjećaj" koristi za unutarnje posljedice tih promjena. Neki mislioci tvrde da su svjesni osjećaji samo nuspojave moždane aktivnosti - da su lišeni svake funkcije i utjecaja, poput puža golaća koji se nade na putu kamionu. Damasio je nešto suzdržaniji. On tvrdi da nam emocije pomažu da procijenimo svijet oko sebe, tako što nam pružaju brzo raspoložive pozitivne ili negativne etikete za naše misli i percepcije. Te etikete naziva "tjelesnim markerima" - markerima "iz tijela" - zato što se, kako on tvrdi, pojavljuju kada povezujemo odredeno tjelesno stanje s odredenim mentalnim dogadajem. Baš kao što dijete koje ubode osa često u budućnosti na negativan način doživljava osu, tako se i kod osobe koja se, primjerice, naljutila suočivši se s nesposobnošću kolege na poslu razvije kognitivna mreža koja povezuje toga kolegu ne samo s pojmom nesposobnosti nego i s fizičkim simptomima ljutnje: ubrzanim radom srca, napetošću mišića čeljusti i tako dalje. Pri sljedećem susretu s istim kolegom, kognitivna mreža te osobe ponovno će se aktivirati, ubrzavajući rad srca, izazivajući napetost mišića čeljusti - i utjecati na odnos prema njemu. Cesto kažemo da smo neku uspomenu ponovno proživjeli, a to osobito vrijedi za uspomene na emocije: dok se sjećamo svoje ljutnje ponovno zapadamo u ljutnju. U slučaju nesposobnoga kolege, sjećanje na tu emociju može nas upozoriti na opasnost od buduće nesposobnosti, ali može nas i navesti na to da s njim ne uspostavimo dobre odnose.
Prečaci i podsjetnici Drugim riječima, emocije su prečaci - jezikom socijalne psihologije, oni su heuristika. Potiču nas da se ponašamo na odredeni način ili nas upozoravaju da se ne ponašamo na odredeni način; kad se ponovno nađemo u istoj situaciji podsjećaju nas da se naše tijelo prošli put osjećalo tako i tako. Emocije možemo svjesno iskusiti, možemo o njima razmišljati ili ih analizirati. One nas mogu posve svladati, ili nas mogu voditi, a da mi to ni ne znamo. Eksperimenti su pokazali da ljudi mogu biti pod utjecajem emocionalnih podražaja čak i kada te podražaje svjesno ne percipiraju. U jednom takvom eksperimentu sudionicima su pokazivali niz apstraktnih simbola koje ranije nisu vidjeli, te zatražili od njih da kažu koji simboli im se više sviđaju. Pokazalo se da njihova prosudba ovisi o tome je li prije simbola nakratko prikazano tužno ili sretno lice. Iako lica nisu bila vidljiva dovoljno dugo da ih promatrač svjesno percipira, ljudima su se simboli više sviđali kada bi uslijedili nakon sretnog lica.4 Velik dio našeg emocionalnog života odvija se na toj neprepoznatoj, nižoj razini. Tako, na primjer, proces emocionalne zaraze, o kojem je bilo riječi u drugom poglavlju, omogućava ljudima da vrlo brzo i precizno sinkroniziraju razgovor, svoje pokrete i izraze lica. Budući da su te promjene na tijelu povezane s nekim emocijama, a prema mišljenju Jamesa i Damasija, one im i prethode, emocije sudionika u svakoj društvenoj interakciji bit će pod utjecajem emocija druge osobe koja sudjeluje u komunikaciji. Pa ipak, ljudi uglavnom nisu svjesni u kojoj mjeri "hvataju", oponašaju i odražavaju tuda emocionalna stanja. Takvo dijeljenje emocija ima ulogu društvenog pritiska, olakšava društvenu prilagodljivost i pruža osjećaj pripadnosti. Usto, tako raspoređene istovjetne emocije hrane se jedna drugom. Društveno izražavanje emocija nije ni nasumično ni iracionalno; ono služi iznimno korisnoj svrsi.5 Kao i u slučaju uvjerenja, često nepristupačna narav naših emocija pomaže nam da uspješno funkcioniramo u svijetu. Nemamo vremena razmišljati o svakom osjećaju, baš kao što nemamo vremena analizirati svaku percepciju ili spoznaju - prečaci nam pomažu da od te goleme količine signala ne ostanemo paralizirani, previše smeteni da bismo donijeli odluku, jer bi to za nas bilo kobno. Međutim, kao što zna svaki menadžer koji drugima povjerava različite zadaće, to može biti
rizično koliko i korisno. Slično tome, vjerovanje vlastitim emocijama može nas udaljiti od stvarnosti, a može biti i opasno - osobito ako smo u doticaju s ljudima koji znaju kako manipulirati tim emocijama u svoju korist. Primjer takve manipulacije može se naći u ovoj deklaraciji jedne od marginalnijih britanskih političkih stranaka: Iako je Vlada ona koja prvenstveno snosi krivnju za to što su naši gradovi zatrpani tražiteljima azila, vijećnici BNP-a učinit će sve što je u njihovoj moći kako bi spriječili izbacivanje tražitelja azila na svoja područja [...] Iako ne vjerujemo da sadašnji val tražitelja azila ima ikakvo pravo boraviti u Britaniji, dok su ovdje, ustrajat ćemo na tome da se socijalna pomoć koju tražitelji azila dobivaju od lokalne zajednice vrati zajednici, i to tako što će ih se uposliti na čišćenju ulica i drugim poslovima od koristi za lokalnu zajednicu. To ne smije biti na štetu domaćih radnika koji već rade na poslovima održavanja čistoće - ima puno prljavštine koju valja očistiti. Takvo zaposlenje ne treba shvatiti kao bilo kakav pravni temelj za stjecanje prebivališta. Britanska nacionalna stranka, Deklaracija povodom britanskih izbora za gradska vijeća, svibanj 2003.
Zanemarujući stavove izražene u ovom tekstu, obratimo pažnju na izbor riječi u svjetlu onoga što smo naučili o kognitivnim mrežama i o tome kako nastaju. U osmom poglavlju bilo je riječi o važnosti tempiranja, intenziteta i učestalosti podražaja kako bi se ojačale te mentalne asocijacije. U gore navedenom kratkom odlomku, izraz "tražitelji azila" javlja se četiri puta. Jedine riječi koje se javljaju češće od toga su prijedlozi i veznici na koje obično minimalno obraćamo pažnju. U isto vrijeme čitateljev mozak prima odredene emotivne verbalne podražaje. Pozitivne riječi poput "naše", "lokalno", "korist" uvlače čitatelja u skupinu BNP-a. Negativne riječi - "izbacivanje", "prljavština", "krivnja", "šteta" - guraju tražitelje azila - tudu skupinu - što je moguće dalje. Obratite pažnju na naglašavanje metafore smeća, na početku upotrebom riječi "zatrpani" i "izbacivanje", a poslije i eksplicitno, inzistiranjem na tome da tražitelji azila trebaju raditi na fizičkim poslovima čišćenja i uklanjati prljavštinu koju su po svoj prilici za sobom ostavili dobri bijeli Britanci. Uočite također prisutnost eteričnih ideja: "moć", "zajednica", "pravni" i "tražitelji azila". Nema nastojanja da se napravi razlika između lopova i liječnika, ekonomskih imigranata i žrtava mučenja. Riječ je o tekstu
koji vam na sve načine pokušava prodati kognitivnu mrežu u kojoj je kodirana ideja da su svi tražitelji azila smeće. (Možda ćete poželjeti analizirati ovaj odlomak kao moj pokušaj da učinim suprotno.) Emocije potaknute odredenim riječima služe za učvršćivanje te kognitivne mreže. Drugim riječima, čak i slabe emocije pobuđene čitanjem nekog teksta mogu poslužiti za jačanje neke kognitivne mreže. Emocije koje se stvaraju za vrijeme nasilnog ispiranja mozga, primjerice u nekom kultu, daleko su intenzivnije; zbog toga je i njihova sposobnost jačanja kognitivnih mreža mnogo veća. Emocije proistječu iz tjelesnih stanja. Ta se stanja često mijenjaju pod utjecajem faktora kao što je oslobađanje hormona. Tako se, na primjer, adrenalin oslobađa kao reakcija na stresne ili opasne situacije, pripremajući organizam na borbu sa suparnikom ili za bijeg od grabežljivca. No iako se hormoni mogu osloboditi vrlo brzo, njihovo djelovanje ne prestaje odmah: imaju vrijeme poluraspada, poput radioaktivnih elemenata. Upravo zbog toga nam se može dogoditi da se nakon žestoke svađe tresemo dugo nakon što je drugi sudionik izjurio i zalupio vratima. Na isti način djeluje i velik dio propagande. Djelovanje emotivnih riječi traje dugo nakon što ih pročitamo, zahvaćajući našu percepciju okolnih riječi (na primjer, "tražitelji azila") na isti način kao što neregistrirana tužna ili sretna lica utječu na nečiju prosudbu apstraktnih vizualnih simbola. To "okliznuće" s vremenom može dovesti do pogrešnih asocijacija, kognitivnih mreža koje povezuju misli ili percepcije s osjećajima koje smo doživjeli u određenom trenutku - koji možda jesu, a možda i nisu bili izazvani onim što je već izazvalo misli ili percepcije. Svaka kognitivna mreža koja se aktivira dok još proživljavamo emociju može se njome obojiti: u tom smislu naši osjećaji ne prave razliku. Ako emocije u ljudima izazivaju neugodu, to obično nije zato što se boje da će steći nepravedno negativnu percepciju o tražiteljima azila. Ono što nas zabrinjava kod naših emocija njihova je moć. Vratili smo se na isti onaj strah koji održava bauk ispiranja mozga: strah od gubitka kontrole. Muškarac obuzet ljubomornim bijesom može ubiti ženu koju obožava; sram i strah mogu natjerati majku da uguši svoje izvanbračno dijete; očaj izazvan depresijom vodi u tragediju samoubojstva. Nije ni čudo što su stari Grci prikazivali emocije kao divlje zvijeri koje se pokušavaju oteti s lanca razuma, ili kao Furije koje tjeraju ljude u
propast. Naš strah je strah od toga da će nas odnijeti vihor, da ćemo se zateći u stanju u kojem nas, kao što se žali kor iz Orestije, "Jeza hvata, a duša u vatri gori sva", stanju u kojem možemo na razne načine raditi na štetu svojih racionalnih interesa. Zašto se nekim emocijama tako teško oduprijeti? Dio odgovora vjerojatno leži u tome što su temeljne emocije, kao što je opazio Darwin, u evolucijskom smislu stare. Služe kao glavni prekidači u hitnim slučajevima, u situacijama kada si ne možemo priuštiti da u potpunosti obradimo informacije, kada brzina reakcije može presuditi o životu ili smrti. Kad nas obuzme neka snažna emocija, ne možemo razmišljati ni o čemu drugom, ne možemo donijeti odluku da je nećemo osjećati niti je možemo odgoditi za neko prikladnije vrijeme. Negativne emocije, poput straha, osobito su zahtjevne. Kao što je rekao psiholog Alexander Bain: "Kada smo pod utjecajem snažne emocije, sve ono što nije s njom u skladu miče se s našeg vidika [...] poplava emocija katkada na trenutak odnosi sa sobom svaki trag njezine suprotnosti, kao da ta suprotnost ni u jednom trenutku nije bila dio stvarnosti."6 Vratimo li se na metaforu iz prošlog poglavlja, emocija je poput bujice koja svaki čas može provaliti. Naši postupci oslobađaju taj vodeni tok, čime se snizuje razina poplavnih voda i ublažuje disonanca izazvana snažnim emocijama. Oslobađanje od stresa koje prati tu katarzu može i samo biti ugodan osjećaj - to je jedan od razloga što se tako velik dio naše kulture razvio u svrhu stimuliranja naših emocija. Taj proces oslobađanja obično je umjeren i kontroliran, što je i poželjno: fiziološke promjene u temelju emocija stvorene su da budu kratkotrajne. U evolucijskom smislu, emocije su trebale služiti u hitnim slučajevima. Za izlaz iz opasne situacije vrijedilo je riskirati, primjerice, nagli porast krvnog tlaka. No kada stimulacija emocionalne reakcije postane kronična, te fiziološke promjene mogu izazvati kumulativno štetno djelovanje. Ljudi koji vam kažu da je stres štetan za zdravlje imaju pravo: visoka razina stresa povećava izglede za depresiju i podložnost infekcijama, a može dovesti i do gorih posljedica kod bolesti srca. U današnje vrijeme ne prijeti nam tolika opasnost da će nas pojesti grabežljivci, ali zbog svoje sposobnosti da snažne emocije povezujemo s apstraktnim idejama, možemo doživjeti stresnu reakciju na dogadaje ili predmete koje naši preci ne bi niti razumjeli.
Mozak pod stresom Sto se događa kada se nađemo pod stresom? U fiziološkom smislu, stres je višestruk fenomen. Kada se čovjek prvi put sretne sa stresnim podražajem, mozak mu reagira tako da aktivira živce u cijelom tijelu, ubrzava rad srca te potiče oslobađanje adrenalina i noradrenalina. To su hormoni koji pripremaju tijelo za "borbu ili bijeg" tako da pojačavaju dotok krvi u mišiće i mozak, pod njihovim utjecajem neuroni postaju osjetljiviji na dolazne signale a zjenice se šire kako bi oči bolje mogle vidjeti nadolazeću opasnost. Smanjuje se protok krvi prema organima kao što su želudac i koža, čiji metabolički zahtjevi nisu tako hitni, kako bi se uštedjeli resursi. Zatim slijedi oslobađanje glukokortikoidnih hormona koji djeluju na metabolizam, kako bi se više energije oslobodilo iz masnih zaliha i kako bi veća količina glukoze mogla doprijeti do mozga i opskrbiti ga energijom. Sve to aktiviranje iznimno je korisno za izbjegavanje grabežljivaca. No ako je stresni podražaj stalan, trajno visoka razina adrenalina i glukokortikoida može oštetiti srce i mišiće, povisiti krvni tlak i oslabiti imunosni sustav, uslijed čega takva osoba postaje podložnija infekcijama. U mozgu, kao što je već rečeno, stres povećava budnost, neuroni neprestano budno motre svaki dolazni signal. U normalnim okolnostima, mozak filtrira velik dio informacija prije nego što one dopru do moždane kore, ali za vrijeme stresne reakcije ti se filteri otvaraju pa ulazi mnogo više signala. Neuroni, međutim, imaju ograničenu sposobnost obrade podataka. Nadu li se u trajnom stanju uzbune, to će ih izmoriti i oni će sve manje reagirati na dolazne signale (taj fenomen se zove habituacija). To je negativna strana gladi našeg mozga za promjenom i novim stvarima - neurone jako uzbudi promjena u dolaznim podacima, ali ako signal ostane jednoličan, gube interes. Kao što u operi Johna Adamsa Nixon u Kini pjeva američki predsjednik - novo je tajanstveno. Oglašivači već stoljećima znaju za privlačnu moć svega što je novo i još uvijek to uspijevaju iskoristiti. U svojoj knjizi Age of Propaganda Pratkanis i Aronson kažu da "reklame koje sadrže riječi novo, brzo, lako, poboljšano, sada, odjednom, zapa-
njujuće i predstavljamo prodaju više proizvoda". Od tih osam riječi, njih pet - novo, brzo, lako, odjednom i predstavljamo - privlače nam
pogled zato što izravno naglašavaju promjenu.
Međutim, previše novih informacija izaziva osjećaj preopterećenosti, osobito ako su stalno prisutne. Tjelesna reakcija "bori se ili bježi" nije
se razvila kako bi izašla na kraj s ozbiljnim slučajevima kroničnog stresa, nego s kratkotrajnim opasnostima. Prefrontalni korteks, za koji se smatra da uvelike sudjeluje u reguliranju reakcija na stres, osobito je osjetljiv na teške stresne situacije kao što je zlostavljanje, naročito u djetinjstvu. To je vrlo bitno za ispiranje mozga, koje se oslanja na izazivanje stresa, zato što prefrontalna područja pružaju otpor metodama utjecaja, kao što ćemo vidjeti u desetom poglavlju. Stres izazvan u procesu ispiranja mozga može slomiti taj otpor. Stručnjaci koji se bave temom ispiranja mozga opazili su da taj stres neke žrtve podnose bolje od drugih, a razlog tome je činjenica da se individualne reakcije na stres uvelike razlikuju od osobe do osobe.7 Uzrok tim razlikama su genske varijacije i osobno iskustvo; još i prije no što se rodimo, naši geni djeluju u interakciji s faktorima iz okoliša i utječu na razvoj. Stres u ranoj dobi (čak i ako to znači da je majka izložena visokoj razini stresa za vrijeme trudnoće) može za cijeli život povećati osjetljivost odredenih područja mozga, kao što je prefrontalni korteks, na stresne podražaje.8 Ekstreman primjer individualnih razlika u osjetljivosti na stres nalazimo u istraživanjima antisocijalnog poremećaja ličnosti (antisocial personality disorder ili APD). Sudionici u jednom eksperimentu, muškarci od kojih su neki patili od spomenutog poremećaja a neki nisu, izloženi su socijalnom stresoru (trebali su u četiri minute pripremiti i održati govor). Istraživači su svakome od njih snimali mozak, mjerili veličinu prefrontalnog korteksa i temeljne reakcije na stres, kao što je brzina otkucaja srca.9 Sudionici s APD-om imali su znatno manji prefrontalni korteks i bili su pod znatno manjim stresom: u prosjeku im je srce bilo više od osam otkucaja na minutu sporije nego sudionicima bez APD-a. Unatoč fiziološkoj šteti koju mogu nanijeti, moć snažnih emocija da nadvladaju razborito razmišljanje katkada se shvaća kao korist. Pretjerano razmišljanje može paralizirati proces donošenja odluka, a u nekim slučajevima može dovesti i do depresije. Snažne emocije sužavaju fokus svijesti na ono neposredno, potičući kratkoročno razmišljanje i blokirajući dugoročnije, često negativne misli - negativne strane usputnih seksualnih odnosa, opasnosti koje donosi pušenje, probleme koje ćete sebi navaliti na vrat ako doista udarite svog šefa. Ako se ne želim zamarati posljedicama svojih postupaka, mogu se prepustiti emocijama, jer će mi to pomoći da ne razmišljam o njima. To,
dakako, ne znači da sve emocije sužavaju vidokrug. Umjerene emocije mogu pojačati predrasude, ali isto tako mogu poslužiti kao koristan vodič mijenjanju izgleda i značajki kognitivnog krajolika. Središnja tema Damasijeve knjige Descartesova pogreška jest da emocije često pomažu racionalnosti i da su od temeljne važnosti za naše uspješno funkcioniranje u društvu. Roboti, računala i androidi često se navode kao ideali logičkog obrađivanja informacija, ali malo je ljudi koji zaista žele biti roboti, računala ili androidi. Mi s pravom vjerujemo da su emocije od presudne važnosti u našem životu.
Emocije kao izlika Taj utjecaj koji emocije imaju na nas, tjerajući nas da gubimo kontrolu i činimo stvari koje ne želimo učiniti (to jest koje ne bismo učinili u trenucima veće trezvenosti) tako je dobro poznat da često zna poslužiti kao opravdanje za dvojbene postupke. Jesu li takva opravdanja valjana? Ovo je trenutak da razmotrimo kakvu uloga igra sjećanje na prošle dogadaje i tumačenje tih dogadaja kad ocjenjujemo vlastita emocionalna stanja. Menadžer koji je prisiljen opravdati uvrede upućene svojoj tajnici može se prisjetiti svoje tadašnje iznerviranosti i naknadno je protumačiti, pod pritiskom društvenog neodobravanja, kao nalet žestokog bijesa. Možda jednostavno laže, ali - budući da sjećanje na emocije iste te emocije može zapravo učvrstiti - možda iskreno vjeruje da je bio bijesan. Hoće li povjerovati da su ga emocije svladale pa se nije mogao suzdržati od uvreda, ovisit će o tome vjeruje li da emocije doista mogu nadjačati svaku racionalnu kočnicu. Evo što socijalni psiholog Roy Baumeister ima za reći o pojmu "neodoljivog impulsa" i njegovom suvremenom pratiocu, oštećenom genu ili genima koji mogu čovjeka učiniti pretilim, ovisnim, kriminalcem... U posljednje vrijeme naša je kultura sve sklonija idejama "neodoljivih poriva" i genetičkih uzroka ovisnosti. Ali u svim istraživanjima samokontrole, jedan se zaključak uvijek iznova ističe: ljudi zapravo pristaju na gubitak kontrole. Drugim riječima, dopuštaju sebi da izgube kontrolu i postaju aktivni sudionici u tome. Bilo da je riječ o prekidu dijete, alkoholnom orgijanju ili odustajanju od nekog neugodnog zadatka, obično osoba na neki način dopusti da se to dogodi. Isto vrijedi i za nasilje. Pojam neodoljivog impulsa done-
kle dovodi u zabludu, zato što većina nasilnog ponašanja zapravo nije rezultat neodoljivih impulsa. Ljudi dopuste sebi da izgube kontrolu. A čine to dijelom zato što nauče određene impulse smatrati neodoljivima [...] Primjerice, kad je riječ o prežderavanju ili opijanju, ljudi o tome govore kao da ih je neki presnažan impuls jednostavno učinio pasivnima i bespomoćnima. Pa ipak, dok takvi događaji traju, oni i dalje nabavljaju hranu ili piće, pripremaju ih za konzumiranje, stavljaju u usta i gutaju. To su aktivni a ne pasivni postupci. Odupiranje impulsu možda im je bilo preteško, ali oni se nisu jednostavno prestali opirati nego su počeli aktivno sudjelovati u udovoljavanju svojim žudnjama. Baumeister, Evil
Sto se tiče samokontrole, Baumeister tvrdi da kada popuštamo navodno neodoljivim impulsima, na neki način "biramo poraz", odlučujemo ignorirati ili zanemariti uobičajene kočnice, ili se staviti u položaj u kojem ćemo biti prisiljeni izgubiti kontrolu. Dakako, što su kočnice slabije, lakše ih je ignorirati. Kako one djeluju u mozgu, kako ih se može ojačati i imamo li pritom moć izbora - to će biti važne teme u sljedeća dva poglavlja. U međuvremenu recimo samo to da iako često ne možemo kontrolirati svoje emocije, moguće je da postupke koji iz njih proistječu možemo kontrolirati bolje nego što mislimo. No provođenje takve kontrole zahtijeva složeno, dugoročno razmišljanje, planiranje unaprijed, izbjegavanje situacija koje mogu izazvati snažne emocije te svijest o mogućim posljedicama - a sve su te sposobnosti oslabljene u trenucima kada naši snažni osjećaji zahtijevaju od nas da se fokusiramo na ono što je sada i ovdje. To sužavanje fokusa na neposrednu sadašnjost može se izazvati namjernim pobuđivanjem emocija, strategijom koja je privlačna vršiteljima utjecaja zato što uvelike potiskuje predomišljanje koje bi se inače moglo javiti kod žrtve.
Poplava u mozgu Sto se događa u mozgu kada osjećamo neku emociju? Sudeći prema onome što je dosad rečeno, čini se da emocije proizlaze iz promjena u organizmu. Stoga bismo očekivali da subkortikalna područja našeg mozga premošćuju jaz između tijela i moždane kore tako da moždanoj kori prenose informacije o tijelu. To prije svega zahtijeva jedno ili
više subkortikalnih područja koja će biti povezana i s kortikalnim područjima i s područjima koja nadziru izlazne signale, a smještena su na najnižim razinama mozga - u moždanom deblu. Ta područja mogu reprezentirati informacije povezane s konkretnim emocijama, pa ću o njima govoriti kao o područjima emocionalnih reprezentacija (vidi sliku 9.1). 10 Područja emocionalnih reprezentacija primaju dolazne informacije iz svijeta koje ih obavještavaju o detektiranim podražajima, kao što je približavanje grabežljivca. Još neodredeni, preliminarni signal velikom brzinom stiže iz talamusa; sporije, bolje obrađene verzije dolaze iz osjetnih područja kore. Područja emocionalnih reprezentacija usto primaju i reprezentiraju ulazne signale iz tijela koji im govore o pulsu, krvnom tlaku, razini hormona i tome slično. Neki od tih signala su
Slika 9.1. Shematski prikaz ulaznih signala koje primaju područja emocionalnih reprezentacija i izlaznih signala koje područja emocionalnih reprezentacija šalju u druga područja. Strelice označavaju smjer kretanja informacija, iako treba reći da je ovaj prikaz krajnje pojednostavljen; u praksi, neuronska komunikacija najvećim je dijelom dvosmjerna.
neuronski, to jest dolaze putem živaca koji povezuju unutarnje organe i mozak. Neki su endokrini (hormonski): neki neuroni imaju receptore koje hormoni mogu aktivirati, što tim stanicama omogućava da prate razinu hormona. Područja emocionalnih reprezentacija šalju izlazne signale u moždano deblo, što tamošnjim neuronima omogućava da reguliraju rad srca, disanje, funkcije želuca (odatle neugodne posljedice do kojih može doći uslijed velikog straha) i druge tjelesne funkcije o kojima obično ne razmišljamo mnogo, ali nam je važno da budu u punoj pripravnosti kada trebamo izaći na kraj s nekom hitnom situacijom. Područja emocionalnih reprezentacija također šalju signale hipofizi, maloj izbočini na bazi mozga koja regulira razinu hormona, a šalju informacije i u druga područja mozga, osobito u čeone režnjeve moždane kore, i tako stvaraju temelj za potpuno svjestan, protumačen doživljaj neke emocije.
Osjećaji za koje mislimo da ih trebamo osjećati Zašto naglašavam taj posljednji element? Zato što su istraživanja pokazala da način na koji tumačimo stanje svog tijela ne ovisi samo o tome što nam tijelo govori, nego i o tome što u tom trenutku mislimo. Godine 1962. psiholozi Stanley Schachter i Jerome Singer objavili su rezultate eksperimenta koji je, osim što je bio iznimno kontroverzan (opis slijedi), postao i klasik u stručnoj literaturi.11 Sudionici, kojima je rečeno da se na njima testira djelovanje kompleksa vitamina, zapravo su dobili injekcije adrenalina ili placebo (supstancu koja nema fiziološko djelovanje). Nekima je rečeno da će ih injekcija razbuditi (što i jest djelovanje adrenalina), nekima da će od nje osjetiti umor (što ni u kom slučaju nije djelovanje adrenalina), a nekima nije rečeno ništa o mogućim nuspojavama. Sto se dogodilo? Oni koji su dobili adrenalin osjetili su njegovo djelovanje. Ako im je bilo rečeno da će ih lijek razbuditi, nisu trebali drugdje tražiti uzrok svoje pojačane pozornosti: "To je od lijeka", bilo je dovoljno objašnjenje. Ali ako im prije toga ništa nisu rekli, ili su (krivo) obaviješteni da će od lijeka osjetiti umor, tada nisu mogli okriviti lijek. Morali su tražiti drugo objašnjenje za ono što im je tijelo govorilo.
Schachter i Singer lukavo su ponudili alternativna objašnjenja, oslanjajući se na ljudsku sposobnost da "preuzmu" emocije drugih ljudi. Sudionici nisu znali da je medu njima osoba koja zapravo radi s eksperimentatorima. Ta se osoba pretvarala ili da je vrlo sretna ili da je vrlo bijesna. Schachter i Singer su očekivali da će prisutnost očigledno sretne ili očigledno bijesne osobe (za koju su sudionici mislili da je također dobila lijek) omogućiti sudionicima da objasne ono što sami osjećaju. "On je dobio lijek i sretan je; Ja sam dobio lijek, znači da ono što osjećam mora biti sreća." Tako je i bilo. Način na koji su sudionici protumačili ponašanje lažnog sudionika utjecao je na unutarnje signale koje su dobivali od svog tijela (a koji su bili posljedica injekcije), tako da su sudionici protumačili te signale ili kao sreću, ili kao bijes. Ono što mislimo utječe na ono što osjećamo i obratno. Rezultati do kojih su Schachter i Singer došli ovim eksperimentom bili su i u etičkom i u znanstvenom smislu dvojbeni, kao što su mnogi psiholozi u međuvremenu istaknuli.12 Pa ipak, njihovo istraživanje i dalje je temelj svakog udžbenika iz socijalne psihologije. Jedan od razloga te trajne popularnosti možda je u tome što ono povezuje dvije domene koje se tradicionalno smatraju odvojenima: spoznaju i emociju. Kada osjetimo neku emociju, podražaji koji je pobuđuju i reakcije koje izazivaju u našem mozgu i tijelu djeluju u interakciji s našim pohranjenim "podacima osobne povijesti", tvoreći trajan proces procjenjivanja i tumačenja. Ta emocionalna hermeneutika služi nam da odredimo kako ćemo klasificirati ono što osjećamo. Fiziologija i psihologija djeluju interaktivno i jedna na drugu utječu kako bi proizvele cjelokupan osjećaj koji doživljavamo.
Sustavi emocija Ako osjećaj neke emocije proizlazi iz promjena u tijelu koje djeluju u interakciji s kognitivnim interpretacijama, a s obzirom da znamo da razmišljanje o nekoj emociji može istu emociju izazvati, očekivali bismo da komunikacija između područja emocionalnih reprezentacija i kortikalnih područja uključenih u obradu informacija vezanih uz emocije bude dvosmjerna. Budući da znamo da barem u određenoj mjeri možemo kontrolirati svoje emocije, očekivali bismo da kortikalna područja
uključena u obradu emocija budu u stanju ograničiti, to jest inhibirati, aktivnost nižih, subkortikalnih područja. Usto, emocionalne reakcije su komplicirane, uključuju mnogo različitih oblika ponašnja i dogadaju se 11 različitim vremenima - od početnih promjena u brzini rada srca do sporijih prilagodbi mišića lica koji rezultiraju režanjem ili osmijehom. Za sve to potreban je kompliciran sklop komandi koje se međusobno preklapaju: ni jedan jednostavni strujni krug ulaz-izlaz ne bi mogao biti dovoljno fleksibilan da pokrije sve te mogućnosti. I zaista, upravo su to neuroznanstvenici otkrili: višestruke interakcije različitih područja mozga od moždane kore do moždanog debla, sve u svrhu stvaranja fino ugođenog sustava za izražavanje emocija. Jednostavni krugovi koji su se razvili u jednostavnim organizmima kako bi im pomogli razlikovati grabežljivca od plijena; složeniji organizmi mogli su naučiti da je grabežljivac katkad izvan dometa, ili da je plijen nedostižan. Mi ljudi ne samo da možemo razlikovati prijetnju od obećanja nego možemo shvatiti na tisuće suptilnih nijansi žudnje i straha, nade i prijevare, ljubavi i bijesa. Postali smo izvanredni čitači misli - ne u telepatskom smislu, nego u smislu da možemo razlikovati osmijeh koji znači "Volim te" i osmijeh koji znači "Volim te, ali..." Kako bismo naučili malo više, moramo se okrenuti samim emocionalnim reprezentacijama.
Osjećajni mozak Duboko u svakoj moždanoj polutki, smještena ispod sljepoočnog režnja, nalazi se po jedna amigdala, nakupina stanica bademastog oblika. Neobične stvari se dogadaju kada se amigdala ošteti - slučajno, kao što se dogada rijetkim nesretnim ljudima, ili namjerno, u eksperimentima koji se rade na majmunima. Žrtve takvih oštećenja postaju neobično neustrašive, a katkad se upuštaju u intenzivnije oblike društvenog i seksualnog ponašanja. Majmun s oštećenjem amigdale vrlo je prijateljski nastrojen i tako je hrabar da će mirno posegnuti preko gumene zmije za zrnom grožđa, a zatim se još okrenuti kako bi pobliže promotrio zmiju. Majmun koji nema takvo oštećenje teško da bi posegnuo za zrnom grožđa a ni u kom slučaju ne bi dotaknuo zmiju. Čini se da oštećenje amigdale onemogućava majmunima (i ljudima) da povezuju predmete s emocijama. Vid im je normalan, ali čini se da nisu u stanju pojmiti emocionalno značenje onoga što su prepoznali.
Viht
>r cmocija
215
U galeriji katkad tragičnih slučajeva neuroloških poremećaja nalazimo još jedan dokaz važnosti amigdale. Capgrasov sindrom rijedak je i strašan poremećaj kod kojeg osoba vjeruje da njezini najdraži više nisu "pravi", nego da su ih zamijenili roboti ili varalice.13 Čini se da kod Capgrasovog sindroma oštećenje zahvaća veze između amigdale i kore sljepoočnog režnja (koji obraduje vizualne informacije, uključujući slike lica). Pacijent s Capgrasovim sindromom može prepoznati ljude kao normalne. Ali kada se pojavi neka voljena osoba, uobičajena toplina osjećaja - značenje koje to lice čini tako posebnim - izostaje: emocionalni signal nikada ne dopire do korteksa. Pacijent vidi nekoga tko izgleda poznato, ali pritom nema osjećaj bliskosti. Poput sudionika u eksperimentu s adrenalinom, koji su svoje osjećaje tumačili na temelju tuđih izraza lica, osoba koja pati od Capgrasovog sindroma tumači svoje bizarne dojmove referirajući se na nešto poznato: ideju glumca, varalice ili robota. Oboljeli od shizofrenije također se služe kulturalnim objašnjenjima za svoje zbunjujuće simptome, kao što je osjećaj da njihovi postupci nisu njihovi ili da njihovo tijelo kontrolira neki vanjski izvor (sumanute misli o tuđoj kontroli). U prošlosti je bilo uobičajeno da se Bog i Vrag navode kao izvori takve kontrole, ali na suvremenom Zapadu oni su dobili oštru konkurenciju: CIA-u i izvanzemaljce. S amigdalom je povezan hipotalamus, koji je pak povezan s hipofizom, žlijezdom na bazi mozga. Hipofiza, koju stimulira hipotalamus, odašilje različite hormonalne signale koji reguliraju, između ostalog, tjelesni rast i razvoj, spolni razvoj i menstrualni ciklus, glad i žeđ, te izlučivanje adrenalina iz nadbubrežnih žlijezda. Poput živca koji šalje signal mišiću, hipofiza djeluje kao ulazni signal iz mozga, ali ga u ovom slučaju ne prenosi akson živčane stanice nego molekule hormona. Oštećenje hipotalamusa može ozbiljno poremetiti reguliranje hormonalnog sustava i može imati mnoge destabilizirajuće učinke, od promjena u apetitu do napadaja bijesa. I amigdala i hipotalamus povezani su s područjem slikovito nazvanim periakveduktalna siva tvar (ili kraće, PAG). To područje šalje signale izravno u neuronske krugove moždanog debla, koje upravlja mnogim tjelesnim funkcijama: ono je "izlazna postaja" za neuronske informacije usmjerene prema tijelu. Ako se periakveduktalna siva tvar stimulira tijekom operacije na mozgu (koje se često obavljaju dok je pacijent
pri svijesti), osoba doživljava intenzivnu tjeskobu i strah od neminovne smrti, emocije koje nisu prouzročene samo iskustvom operacije. Amigdala, hipotalamus i PAG povezani su s nakupinama stanica koje se nalaze otprilike na sredini talamusa. Te stanice šalju informacije moždanoj kori, koja ih pak projicira natrag u talamus, hipotalamus, amigdalu i PAG (vidi sliku 9.2) Signali iz područja emocionalnih reprezentacija u medumozgu, kao što je amigdala, ne idu samo u motoričke neuronske krugove u moždanom deblu. Oni također mogu regulirati aktivnost odredenih jezgara moždanog debla... ciklus budnosti i sna, raspoloženje i opću razinu pozornosti. Iz tih jezgara polaze opsežne projekcije u sva područja mozga, a neurotransmiteri tih projekcijskih neuronskih puteva su dopamin, noradrenalin, serotonin i acetilkolin (mnogi narkotici koji utječu na promjene stanja svijesti i raspoloženja djeluju na te nespecifične uzlazne puteve). To je jedan od odgovora na pitanje zašto nas emocije tako duboko prožimaju i ne daju se lako ignorirati - i zašto su tako korisno oruđe u rukama vršitelja utjecaja. Kada nešto izazove emocionalnu reakciju, veći dio mozga može se mobilizirati
Slika 9.2. Medijalni (unutarnji) pogled na ljudski mozak, s označenim približnim smještajem glavnih područja koja sudjeluju u procesu obrade emocija.
kako hi se njome zaokupio, pa manje prostora ostaje slobodno za predomišljanje. Današnje metode skeniranja omogućavaju znanstvenicima da zavire u živi ljudski mozak dok on obavlja neku zadaću. Na tim slikovnim prikazima često se može vidjeti nekoliko sjajnih točaka koje svijetle na tamnoj podlozi - poput osvijetljenih prozora noćobdija na panorami usnula grada. U stvarnosti, obrasci neuronske aktivnosti prilikom obavljanja većine zadaća - pa i onih najjednostavnijih - mijenjaju se u svim dijelovima mozga. Kako bi shvatili toliku složenost, znanstvenici su odredili granicu koja obuhvaća razinu najvećih promjena, a sve ono ispod te granice prepušta se tami. Kada se, dakle, govori o "područjima mozga uključenima u...", to je kratica za "područja mozga koja se osobito snažno aktiviraju kod..." To ne znači da druga područja ne sudjeluju, već samo to da je naša sadašnja tehnologija u stanju baciti svjetlo samo na jedan djelić onoga što se dogada. To osobito vrijedi za subkortikalna područja: velika većina slikovnih prikaza obuhvaća područje moždane kore. Imajući na umu tu ogradu, koja su glavna područja moždane kore koja sudjeluju u procesu obrade emocija? Odgovor na to pitanje još je daleko; zasad postoji nekoliko kandidata koji obećavaju. Premda je posljednjih godina obavljen golem broj istraživanja na području neuroznanosti emocija, uloge koje tu igraju kortikalna područja još nisu dobro poznate. Ja ću ovdje iznijeti samo kratak sažetak tih saznanja.14
Kortikalni kandidati Brazdu između dvije polovice mozga - lijeve i desne polutke - premošćuje široka središnja traka od živčanih vlakana poznata pod imenom corpus callosum, a oko te velike tvorevine omotana je cingularna vijuga (cingularni korteks, cingularni girus). Prednji dio cingularnog korteksa (ACC), područje je koje su znanstvenici dosad pokušali dovesti u vezu manje-više sa svime za što je mozak zadužen, od potrebe za mokrenjem do osjećaja vlastitog djelovanja. Među pretpostavkama o tome što radi prednji dio cingularnog korteksa našli su se: nadzor nad nastankom pogrešaka, pozornost, planiranje djelovanja, reguliranje motivacije i rješavanje konflikata između drugih moždanih područja. Moguće je da
pomaže u pomirivanju kontradiktornih želja, kako se ne bismo potpuno blokirali i umrli od gladi zato što nismo u stanju odlučiti hoćemo li radije tjesteninu ili piletinu. Ispred prednjeg dijela cingularnog korteksa nalazi se prefrontalni korteks (PFC), još jedno mjesto koje neuroznanstvenici rado proglašavaju sjedištem onih moždanih sposobnosti koje još nisu pripisane drugim područjima. Otprilike u sredini prefrontalnog korteksa smjestio se medijalni prefrontalni korteks (mPFC), koji po svemu sudeći ima veliku ulogu u obrađivanju emocija. Kao što je slučaj s mnogim drugim područjima prefrontalnog korteksa, moguće je da mPFC regulira aktivnost nižih područja kao što je amigdala. Smatra se da je specijaliziran za učenje povezivanja postupaka i ishoda pa tako, primjerice, trenirani štakori zahvaljujući njemu uzimaju zdravo za gotovo da će nakon zvuka zvona uslijediti udar struje i mogu se koncentrirati na to da ga izbjegnu. Medijalni prefrontalni korteks je osobito važan kada se neka situacija promijeni; štakori kod kojih je oštećen teško uspijevaju naučiti da zvono koje je nekad značilo električni udar sada znači hranu. Brzim, temeljnim reakcijama posreduje se na subkortikalnoj razini; fleksibilnije ponašanje se postiže s dodavanjem novih slojeva neuronskih krugova. U prefrontalnom korteksu, malo iznad očnih duplji, nalazi se i orbitofrontalni korteks (OFC). I on je također tijesno povezan s amigdalom. To je područje bilo oštećeno u mozgu Phineasa Gagea kada mu je metalna šipka probila lubanju i nanijela mu ozljedu koja ga je od marljivog i pouzdanog čovjeka pretvorila u nesposobnu ruinu koja je nastupala kao cirkuska nakaza (vidi bilješku 16. o lobotomiji, uz prvo poglavlje). U knjizi The Emotional Brain Joseph LeDoux konstatira da ozljeda orbitofrontalnog korteksa, po svemu sudeći, utječe na "kratkotrajno pamćenje informacija koje se tiču nagrađivanja i onoga što je u nekom trenutku dobro ili loše, a stanice toga područja registriraju je li neki podražaj upravo rezultirao nagradom ili kaznom. Ljudi kojima je oštećeno orbitofrontalno područje postaju nesvjesni društvenih i emocionalnih signala, a neki od njih pokazuju i znakove sociopatskog ponašanja." Drugim riječima, čini se da orbitofrontalni korteks reprezentira vrijednost nekog podražaja u smislu nagrade i kazne, te da nam olakšava donošenje odluke kada se nađemo pred složenim izborom između različitih nagrada (ili kazni). Ako vrlo malom
djetetu ponudite izbor između toga da uzme mali komadić čokolade odmah, ili veći komad za nekoliko minuta, ono nije u stanju pričekati. Odrasli ljudi kojima je oštećen orbitofrontalni korteks pokazuju istu nesposobnost odgadanja zadovoljstva: žele sve, ali prije svega to žele odmah. Prednji dio cingularnog korteksa, medijalni prefrontalni korteks i orbitofrontalni korteks mnogobrojnim su vezama povezani sa sub-
Slika 9.3. Glavna područja mozga uključena u obradu emocija i njihove međusobne veze. Njihove funkcije nisu sasvim poznate, ali pretpostavke su sljedeće: medijalni prefrontalni korteks (mPFC) stvara asocijacije između postupaka i njihovih posljedica; prednji dio cingularnog korteksa (ACC) odgovoran je za motivaciju i konfliktne želje; orbitofrontalni korteks (OFC) reprezentira podražaje s obzirom na njihovu vrijednost kao kazne ili nagrade, a amigdala uči emocionalno značenje podražaja, ili ga povlači kada je podražaj poznat. Amigdala prima informacije 0 podražajima iz talamusa i korteksa, te šalje signale hipotalamusu i periakveduktalnoj sivoj tvari (PAG). Hipotalamus pak aktivira hipofizu koja mijenja razinu hormona, dok PAG šalje signale unutarnjim organima kao što je želudac ili krvne žile.
kortikalnim područjima koja kontroliraju emocionalne promjene u tijelu (slika 9.3 prikazuje neke od glavnih veza između kortikalnih i subkortikalnih područja). Oštećenje ili podraživanje subkortikalnih područja utječe na brze, automatske emocionalne reakcije. Utjecanje na područja korteksa imat će suptilnije djelovanje na interpretiranje emocija, na sporije, promišljenije načine izražavanja emocija i na fleksibilnost kojom se reakcije mijenjaju s promjenom okolnosti. Karl Marx bi možda rekao da emocije, kao i društva, podrazumijevaju moć iz baze (mozga) i kontrolu iz nadgradnje. Kao što je ranije rečeno, spomenuta područja nisu jedina uključena u proces obrade emocija. I drugi dijelovi mozga također u tome sudjeluju (smatra se da inzula, između ostalog, obrađuje bolne podražaje), ali njihovu ulogu tek treba u potpunosti shvatiti. No zna se da je za nastanak emocija potrebno da korteks i subkorteks, tijelo i mozak, surađuju na mnogim, međusobno povezanim razinama. Jednostavan krug podražaj - reakcija navest će vas da se ukipite prije nego što shvatite zašto; složenije kognitivne mreže prepoznaju slabo osvijetljenu ulicu ili zvuk koraka koji se približavaju; najzamršenije asocijacije povezuju mrak sa strahovima iz djetinjstva, zvuk koraka s filmovima strave i užasa ili kriminalističkim dramama. Neoštećeni mozak prožet je emocionalnim informacijama jednako kao što je souffle od limuna prožet limunom. Kao što kaže Antonio Damasio: "Osjećaji bola, užitka, ili nekog svojstva između temelji su na kojima počiva naš um [...] nezaustavljivo pjevušenje jedne istinski univerzalne melodije."15
Sveemotivni mozak Ljudi su najpodložniji propagandi onda kada se već nalaze u stanju visoke napetosti. Edward Hunter, Brain-washing in Red China
Emocije - osobito ako su negativne - prožimaju cijeli mozak. Različiti njegovi dijelovi koncentriraju se na različite aspekte emocija. Tako, na primjer, orbitofrontalni korteks najviše zanima nagrada i kazna, medijalni prefrontalni korteks bavi se povezivanjem postupaka i nji-
liovih ishoda, a amigdala dovodi u vezu različite predmete i njihovo emocionalno značenje. No te zamršene mreže koje međusobno povezuju ta (i druga) područja, jamče jedinstven doživljaj iskustva: kipteći bijes, ledenu smirenost, najcrnji jad ili neopisivu sreću. Jednom kad je povezan s takvim iskustvom, neki predmet ili misao ima sposobnost utjecati i na mozak i na tijelo, vršeći velik pritisak kako bismo djelovali, neusporediv s utjecajem manje intenzivnih spoznaja. Mozganje o teoriji relativnosti može vam pobuditi neka područja moždane kore, ali to se ne može usporediti s onim što ćete osjetiti ako vidite da vam je dijete u opasnosti. Međutim, emocije isto tako nemaju kriterija. Tjelesne promjene mogu se tumačiti vrlo različito, ovisno o situaciji i o osobi; a budući da izmjena emocionalnih plima i oseka može potrajati dulje od izmjene misli, veza između neke misli i njezine vrijednosti može se zamagliti jer se ista emocionalna vrijednost povezuje i s drugim aktivnim kognitivnim mrežama. U tome leži prijetnja. Ljudi su razvili izvanredno složene načine međusobnog komuniciranja. Izrazi lica, geste i, dakako, jezik, omogućavaju nam da vrlo precizno stimuliramo kognitivne mreže jedni drugima. Usto, možemo evocirati neku emociju koja će preplaviti mozak, pazeći da se istodobno aktivira i određena kognitivna mreža u kojoj je kodiran neki pojam; na taj način stvorit će se veza između to dvoje. Štakori lako nauče povezivati zvuk zvona s udarom električne struje. Ako se manipulira emocionalnim asocijacijama na riječi, ako se po kognitivnim mrežama prebire kao po žicama harfe, ljudi mogu naučiti uspostavljati kompliciranije veze: da su žene manje vrijedne, da su Zidovi prljavi, da su crnci glupi ili da su tražitelji azila ljudsko smeće. Emocije straha ili gađenja neprecizne su: ne ostaju ograničene na riječi koje su ih prvi put evocirale, nego procure i kontaminiraju druge riječi. Štoviše, možemo poći još dalje, kao što su to učinili Schachter i Singer, pa se poslužiti riječima ili situacijama kako bismo izazvali promjene u nečijem tijelu, a zatim toj osobi ponuditi gotovu interpretaciju značenja tih promjena. Ta interpretacija može, ali i ne mora imati bilo kakve veze sa svijetom kakav on jest.
Sažetak i zaključci Te osobine emocija - sklonost da se zadrže i nakon što podražaj prođe, njihova neodređenost i pritisak koji vrše - ono je što im daje moć manipuliranja. Kompetentan ispirač mozga ni u kom slučaju ne bi htio ostati bez njih. Emocije su povezane s eteričnim idejama čija ih apstraktna narav štiti od kontradikcija iz vanjskog svijeta koje bi ih mogle osujetiti. Zbog svega toga mogu imati veliku razornu moć, nadjačati svaku ideju koja je s njima u suprotnosti, ignorirati ili potisnuti svaki dokaz koji se ne uklapa, iskriviti realnost kako bi se prilagodila konturama kognitivnih mreža koje su pak čvrsto povezane energijom koja njima protječe. Emocije su nam potrebne - što će nam souffle od limuna bez limuna? Ali isto tako trebamo izbjegavati demone koji se rađaju kao posljedica njihove zloupotrebe. Samokontrola, koju smo kratko spomenuli u ovom poglavlju i koja je tijesno povezana s pričom o emocijama, nudi nam tradicionalni mehanizam za izbjegavanje takvih demona. U sljedećem poglavlju govorit ću o području mozga koje je, po svemu sudeći, najodgovornije za samokontrolu - prefrontalnom korteksu, te istražiti što nam taj najtajanstveniji dio mozga govori o tome kako ljudi oblikuju i mijenjaju svoje ponašanje.
Poglavlje deseto
Moć odupiranja ili "stani i promisli" Najveći mogući stupanj moralne kulture jest spoznaja da bismo trebali kontrolirati svoje misli. Charles Darwin, Podrijetlo čovjeka
Kao što je rečeno u proteklim poglavljima, pokušaji utjecaja javljaju se u mnogim oblicima - i nisu uvijek uspješni. Ako je čovjek dovoljno motiviran, često je u stanju zastati i promisliti prije nego što podlegne - može se prisjetiti zašto nešto ne treba kupiti, zašto ne treba u nešto povjerovati, odupirući se na taj način pokušaju utjecaja. No u slučaju ispiranja mozga, pritisak je ogroman. Onaj koji vrši ispiranje mozga mora nekako zaobići žrtvinu sposobnost samokontrole, tako da ona više nije u stanju stati i promisliti. Da bismo razumjeli kako se to može dogoditi, moramo razumjeti kako mozak primjenjuje tu svoju sposobnost. Područje moždane kore koje je najčvršće povezano sa sposobnošću "stani i promisli" jest izbočina koja se nalazi točno ispod našeg čela: prefrontalni korteks ili kraće, PFC.
Upravljanje mozgom Istraživači koji proučavaju prefrontalni korteks često uspoređuju njegovu funkciju s funkcijom glavnog izvršnog direktora u velikoj tvrtki. Analogija bi se trebala odnositi na ulogu vode (i na istu ću se metaforu
u ovom poglavlju vratiti nešto kasnije), ali mislim da ona može ići i dalje od toga. I prefrontalni korteks i glavni izvršni direktor obavijeni su daškom glamura, uzbuđenja i moći. I jedan i drugi troše velike količine ili cjelokupne (metaboličke ili financijske) resurse u odnosu na druge dijelove mozga/zaposlenike u tvrtki. I u oba slučaja većina nas nema pojma o tome što zapravo rade. Prefrontalni režnjevi smješteni su na prednjoj strani mozga, na vrhu korteksa koji je u čovjeka mnogo veći nego u naših najbližih rođaka primata.1 Ujedno su to i najtajanstvenija i najintrigantnija od svih područja mozga. Sve ono što ljudi rade, a neuroznanstvenici ne razumiju, svaka funkcija ili sposobnost koja nije lezijama, iglama ili skeniranjem pripisana nekom drugom području u mozgu, obično se pripisuje prefrontalnom korteksu ili njegovom anatomski bliskom suradniku, prednjem dijelu cingularnog korteksa (oni se često svrstavaju zajedno). Svijest, porivi, slobodna volja, unutarnje ja, donošenje odluka, složene misli i emocije, samokontrola i moral samo su neke od funkcija tog "zlatnog rudnika". Prednji dio cingularnog korteksa šalje i prima podatke iz mnogih područja subkorteksa u kojima se obrađuju emocije i o kojima je bilo riječi u devetom poglavlju - amigdale, periakveduktalne sive tvari
Slika 10.1. Shematski prikaz ljudskog mozga, (a) Lateralni (vanjski) prikaz s označenim približnim smještajem prefrontalnog korteksa. (b) Medijalni (unutarnji) prikaz s označenim približnim smještajem prednjeg dijela cingularnog korteksa.
i hipotalamusa. Stoga ga kratak zapovjedni lanac dijeli od živaca i hormona koji ljudskom tijelu daju moć reagiranja i izražavanja. Te moći, premda ih katkad svjesno kontroliramo, često imaju neugodnu osobinu da se otmu našoj kontroli, čemu može posvjedočiti svatko tko pati od napadaja panike. Tjelesni simptomi također mogu imati snažno motivacijsko djelovanje - bol je jedan od očitih primjera. Čini se da prednji dio cingularnog korteksa služi kao most između subkortikalnih područja koja obraduju to motivacijsko djelovanje i prefrontalnog korteksa. Poslužimo li se marksističkom metaforom iz devetog poglavlja, usmjerava moć iz baze do nadgradnje i kontrolu iz nadgradnje do baze. Uloga prefrontalnog korteksa opisana je na mnogo načina. Čini se da upravlja određivanjem slijeda, strukturiranjem i usmjeravanjem ponašanja, osobito u zahtjevnim ili novim situacijama. Vjeruje se da posreduje u odlučivanju između alternativnih opcija, interpretiranju mogućnosti i modeliranju potencijalnih budućnosti. Poriv da udarite svog šefa može na trenutke postati iznimno primamljiv, ali istodobno želite i zadržati posao. Dobro uvježban prefrontalni korteks spasit će vam karijeru, prisiljavajući vas da zastanete i promislite prije nego što zadate udarac. Čini se da ta sposobnost, tako bitna za civiliziran život, zahtijeva da prefrontalni režanj bude netaknut. Sposobnost "stani i promisli" omogućava nam također da se odupremo pokušajima utjecaja. Svatko tko bi želio na nekome vježbati ispiranje mozga mora prvo proći pokraj prefrontalne straže svoje žrtve. Važnost prefrontalnog režnja vidi se iz onoga što se događa kada on ne funkcionira kako treba. Oštećenje na tom području ne rezultira jasno vidljivim problemima u smislu u kojem, recimo, oštećenje vidnog korteksa rezultira sljepoćom. Pacijent s oštećenjem prefrontalnih područja može postići dobre rezultate na standardnim testovima moždanih funkcija. Phineas Gage, kod kojega je dio prefrontalnog korteksa oštećen u nesreći na radu (vidi bilješku 16. o lobotomiji uz prvo poglavlje), ostao je svjestan i racionalan: liječnik koji ga je prvi pregledao mogao ga je pitati što se dogodilo. Međutim, kao što je taj liječnik kasnije konstatirao: "Gage više nije bio Gage." U svojoj knjizi Descartesova pogreška Antonio Damasio piše da je Gage prije ozljede "imao osjećaj osobne i društvene odgovornosti [...] bio je dobro prilagođen u smislu društvenih konvencija i čini se da je u svojim
postupcima bio etičan. Nakon nesreće više nije pokazivao poštovanje prema društvenim konvencijama; njegova etika, u širokom smislu riječi, bila je narušena; pri donošenju odluka nije vodio računa o tome što bi za njega bilo najbolje i postao je sklon izmišljanju priča [...] Nije pokazivao znakove zabrinutosti za budućnost, niti je razmišljao unaprijed." Kao i ispiranje mozga, oštećenje prefrontalnog režnja mijenja ličnost, uglavnom nagore, a da sama žrtva nije toga svjesna. Ovisno o tome koje područje je oštećeno, posljedice mogu biti vrlo raznolike. Phineas Gage pretrpio je ozljedu orbitofrontalnog korteksa (donjeg dijela prefrontalnog korteksa, smještenog malo iznad očiju). Pacijenti kojima su oštećeni drugi dijelovi prefrontalnog korteksa mogu imati poteškoća s radnom memorijom, nemaju dobru sposobnost planiranja unaprijed ili prilagodavanja novim okolnostima. Katkada nisu u stanju stati i promisliti prije nego što djeluju (impulzivnost); katkada, jednom kad počnu djelovati, ne mogu se zaustaviti (ustrajnost). Sposobnost koju imamo da zastanemo i promislimo omogućava nam fleksibilnost. Zahvaljujući toj sposobnosti mi djelujemo, umjesto da samo reagiramo na podražaje. U kompleksnom svijetu koji se neprestano mijenja, fleksibilnost možda i nije od presudne važnosti (pauci nisu baš fleksibilni, a ipak su opstali). Ali nema sumnje u to da dugoročnom opstanku i darvinovskom imperativu prenošenja gena pogoduje fleksibilan mozak. Ljudska bića vladaju planetom, a pauci (hvala bogu) ne vladaju. Prefrontalni korteks ne komunicira izravno s vanjskim svijetom, ali prima informacije iz svih dijelova mozga. Čini se da djeluje kao točka susreta ili integracije; kao što kaže neuroznanstvenik Elkhonon Goldberg, "to je jedini dio mozga u kojem se dolazni signali iz organizma sastaju s dolaznim signalima iz vanjskog svijeta". Poput Marxove nadgradnje, njegova uloga je da kontrolira, da upravlja moćnim silama. Baš kao što je nadgradnja utjelovljenje ideologije na razini društva, tako i prefrontalni korteks provodi ideologiju mozga, donosi važne odluke i uspostavlja ravnotežu između suprotstavljenih poriva i sklonosti. Kako bismo razumjeli što rade prefrontalna područja, nužno je shvatiti kako njihove interakcije s drugim područjima mozga utječu na puteve kojima se percepcija pretvara u ponašanje. U nastavku ću opisati te interakcije služeći se primjerom jednog od najjednostavnijih pokreta - pokreta očiju.2 (Slični argumenti mogu se primijeniti i na kompliciranija ponašanja, kao što je pokret ruke ili promjena izraza
lica.) Kako bih opisala puteve koji vode od ulaznih do izlaznih signala, morat ću ići prilično u detalje, ali imajte strpljenja. Samo ako prefrontalni korteks smjestimo u njegov neuronski kontekst, moguće je shvatiti upravljačku funkciju mozga. Vidjet ćemo da nas stari kartezijanski model "dijamantnog uma" vodi u zabludu: umjesto jednostavnosti dijamanta, nalazimo svijet zapanjujuće složenosti, promjenjivosti i ljepote. Usredotočujući se na reduciranu paradigmu pokreta oka, nadam se da ću dočarati dio te misterije.
Rasplesane oči: raspodjela ovlasti u procesu kontrole oka Ljudi koji nisu slijepi uvelike se oslanjaju na svoju sposobnost vida. Vjeruje se da se u stražnjoj polovici naše moždane kore nalazi više od trideset odvojenih područja posvećenih obradi vizualnih informacija, od kojih su neka specijalizirana za boju, neka za percepciju dubine i tako dalje. Ravnotežu tih procesa obrade osjetilnih podataka održava sustav koji kontrolira pokrete naših očiju. Budući da obično nismo u stanju prepoznati neki predmet ako ne gledamo ravno u njega, moramo napraviti jako velik broj pokreta okom.' A to i činimo: više od deset tisuća puta na sat kad smo budni. Netko koga iznenadi snažan bljesak svjetlosti automatski će pogledati prema njemu, iznimno brzim pokretom očiju koji zovemo sakada (od starofrancuskog glagola saquer, što znači trznuti ili povući). Ako ste ikada promatrali nekoga kako gleda kroz prozor za vrijeme vožnje vlakom ili automobilom, vidjeli ste kako mu oči brzo trepere amo-tamo (refleksne sakade); ali da vi tako gledate kroz prozor, ne biste bili svjesni tih pokreta očiju: krajolik bi pokraj vas samo glatko klizio. Drugim riječima, mi uglavnom nismo svjesni sakada. No to ne znači da ne možemo kontrolirati pokrete oka. Ljudi su pravi stručnjaci za igru sakade: oči možemo pomicati kamo god želimo, kad god želimo.4 Kako ljudski mozak uspijeva tako vješto njima upravljati? Kao i u nekoj dobro vodenoj organizaciji, tajna je u djelotvornoj raspodjeli ovlasti. Zamislite odrastao ljudski mozak (i odraslo ljudsko biće koje je na uobičajen način priključeno na taj mozak) tijekom eksperimenta u laboratoriju za vizualnu neuroznanost. Vizualni podražaji prikazuju se na zaslonu računala i bilježe se pokreti očiju koji prate te podražaje.
Jednostavni podražaji, poput svijetle točke, mogu izazvati vrlo brzu sakadu. Složeniji podražaji, kao što su krajolici i lica, izazivaju sporiju reakciju. Sto je to što dovodi do takvih razlika?
Prva postaja: brežuljak Kada mrežnica na stražnjoj strani oka registrira podražaj, informacija se prenosi vidnim živcem do područja talamusa u kojima se obraduju vizualne informacije, a odatle u vidni korteks. U prošlim poglavljima već smo govorili o tome kako informacija stiže u vidni korteks dobrim dijelom obrađena. Dolazni signali u talamus uspoređuju se s hipotezama (koje se stvaraju na razini korteksa) o tome što mozak očekuje da će sljedeće vidjeti, a i dolazni signali i hipoteze prilagođavaju se ovisno o međusobnim nedosljednostima. Ako nema nedosljednosti, nema problema. Međutim, talamus nije jedini primatelj informacija iz oka. Te informacije stižu i do još jednog subkortikalnog područja, po imenu gornji kolikul (prema latinskoj riječi colliculus, što znači "brežuljak").
Slika 10.2. Medijalni prikaz ljudskog mozga na kojemu se vidi približan smještaj glavnih područja odgovornih za brze pokrete oka (sakade).
Gornji kolikul (SC) prikazuje vizualni svijet u dvije dimenzije, poput slike pejzaža. Međutim, dok umjetnik slika pejzaž tako da svaki njegov dio prikazuje pomoću boje (nebo = plavo, trava = zeleno i tako dalje), gornji kolikul zauzima drugačiji pristup. Na njegovoj slici različiti dijelovi prikazuju se s obzirom na pokrete koje oči moraju napraviti kako bi pogled dopro do njih. Kada se gornji kolikul stimulira elektrodama, to izaziva sakade. Kako se elektrode pomiču po gornjem kolikulu, veličina i smjer sakada postupno se mijenjaju. Dakle, u svakoj točki reprezentacije gornjeg kolikula kodirana je drugačija sakada, a u njoj
Slika 10.3. Neuroni u gornjem kolikulu reprezentiraju pokret oka s obzirom na veličinu i smjer tog pokreta. Na slici vidimo shematski prikaz te mape na fotografiji planine, kao da osoba gleda izravno u centar fotografije (ondje gdje se sijeku okomita i vodoravna crta). Ciljno mjesto, prema kojem će se usmjeriti nadolazeći pokret oka, označen je bijelim krugom, a pokret koji oko treba napraviti da stigne do cilja označen je podebljanom bijelom crtom. Neuronska aktivnost u gornjem kolikulu najveća je kod neurona koji reprezentiraju sakade prema ciljnom mjestu ili oko njega.
okolnim točkama kodirane su slične sakade. Gornji kolikul je glavno motoričko moždano područje za upravljanje pokretima očiju. Odatle signali idu u neurone u moždanom deblu koji izravno kontroliraju mišiće oko očiju. Kada podražaj aktivira mrežnicu, a time i gornji kolikul, aktiviraju se neuroni gornjeg kolikula koji reprezentiraju one sakade koje su potrebne da bi se oči okrenule prema tom podražaju. Ako je podražaj jednostavan, poput bijele točke na tamnoj podlozi, neuronska aktivnost gornjeg kolikula bit će velika na jednom mjestu (onom mjestu koje reprezentira pokret koji treba napraviti da bi se pogled usmjerio prema toj točki), a zanemariva na svim drugim mjestima. To je jednostavno: samo usmjerite pogled prema točki. Aktivira se brza sakada, pogled skače na novo mjesto - sve je već obavljeno prije nego što je osoba uopće svjesno opazila točku. Drugim riječima, jednostavne informacije obraduju se brže. Zbog toga se demagozi, vode kultova, oglašivači i ispirači mozga i trude da njihove poruke budu što je moguće kraće i jednostavnije: na taj način povećavaju izglede da će aktivirati brzu, automatsku reakciju prije no što njihova žrtva nade vremena da zastane i promisli. No, složeni podražaji predstavljaju problem. Zamislite da onom čovjeku u laboratoriju za vizualnu neuroznanost pokažu sliku pogleda koji se pruža s mog prozora: ogradni zid susjedova vrta preko kojeg padaju grane ruže penjačice i kalifornijskog ljiljana, iza njega se vide ruže i drveće, a na njemu jedna od njegovih mačaka sjedi i stražari ne bi li ulovila koju pticu (vidi crtež na slici 10.4(b)). Na mapi aktivnosti gornjeg kolikula posvuda će biti šiljaka koji će odgovarati svim onim mjestima u koja se može gledati: lijevo za penjačicu, ravno za kalifornijski ljiljan, desno za mačku, malo naviše za ruže i još malo više za drveće. Ali oči se mogu pomicati samo prema jednome mjestu istodobno, zbog čega nastaje paralizirajući konflikt: svi neuroni gornjeg kolikula nadmeću se za kontrolu nad očnim mišićima, ali nijedan od njih je nema. Dakle, s obzirom na to da se naš svemir ne sastoji samo od svijetlih točaka na tamnoj podlozi, kako uopće uspijevamo pomicati oči? Drugim riječima, kada odjednom ne bismo mogli razmišljati nijednim drugim dijelom mozga osim gornjim kolikulom, toliko dugo bi nam trebalo da donesemo bilo kakvu zanimljivu odluku da bi čak i najstrpljiviji vršitelj utjecaja s gađenjem odustao.
Lateralna inhibicija Izlaz iz tog škripca je posredovanje. Kako bi riješio sukobe između svojih neurona, gornji kolikul se služi mehanizmom zvanim lateralna inhibicija, određujući koji će od njih pokretati oči. Svaki neuron gornjeg kolikula šalje inhibicijski signal svakom drugom neuronu. Sto je neki neuron aktivniji, to više slabi aktivnost drugih neurona. Kada neki jednostavan podražaj izazove jedan oštar šiljak (akcijski potencijal) na mapi aktivnosti gornjeg kolikula (vidi sliku 10.4(a)), aktivni neuroni zapravo inhibiraju sve druge neurone koji žele pomaknuti oko prema točkama koje su daleko od podražaja i lako odnesu pobjedu u borbi za kontrolu očnih mišića. Ako postoji mnogo šiljaka (kao u slučaju složenog podražaja prikazanog na slici 10.4(b)), onaj najveći (koji odgovara najupadljivijem dijelu podražaja) s vremenom će nadjačati i potisnuti svoje suparnike, zapravo ih tjerajući da prestanu prigovarati na onaj pokret oka koji je u njemu kodiran. Baš kao što vode kulta potiskuju suprotstavljena stajališta, tako će i najveći šiljak naposljetku zavladati krajolikom gornjeg kolikula, ali proces generiranja pokreta oka potrajat će mnogo duže. Sažeto rečeno, informacija o nekom podražaju vrlo brzo stiže do gornjeg kolikula. Ako je podražaj jednostavan, uslijedit će brza sakada. Ako je podražaj složeniji, neće doći do nikakvog pokreta. Umjesto toga, gornji kolikul pristupa lateralnoj inhibiciji - procesu konzultacija kojim pušta svoje neurone da se međusobno bore, sve dok se ne pojavi jasan pobjednik. Srećom, ne moramo čekati da gornji kolikul riješi svoje sukobe da bismo mogli pogledati oko sebe, jer bismo u suprotnom već odavno izgubili evolucijsku bitku za opstanak. Programiranje i izvođenje tipične sakade, čak i ako je prizor vrlo pretrpan detaljima, traje samo djelić sekunde. To je zato što se, dok traje sjednica odbora gornjeg kolikula, vizualni podražaj koji je bio povod te sjednice obraduje i drugdje. Boja, dubina, kontura, veličina, pokret... Prve razine procesa obrade osjetilnih podataka u talamusu i vidnom korteksu podsjećaju na skupove raznih odbora od kojih se svaki usredotočuje na malo drugačije aspekte dolaznih informacija. Rezultate svoje obrade zatim puštaju u dva golema sustava za obradu vidnih informacija (M i P sustav), koje neuroznanstvenici tradicionalno nazivaju put "što" i put "gdje'V Mi ćemo se koncentrirati na put "gdje" koji u većoj mjeri ima veze s pokretima očiju. No prije toga reći ćemo nešto i o putu "što".
Slika 10.4. (a) Svijetla točka na tamnoj podlozi, krajnje jednostavan vizualni podražaj koji će vjerojatno izazvati brzu sakadu. (b) Nešto kompliciraniji vizualni podražaj: crtani prikaz mačke na zidnoj ogradi vrta.
Što je "što"? Put "što" šalje informacije iz vidnog korteksa u sljepoočni režanj. Tu informacija prolazi još mnoge analize novih neuronskih odbora. Uvelike pojednostavljeno, njihov zadatak je prepoznavanje: identificiranje i klasificiranje onoga u što oči gledaju. Kako se neuronski signal širi sljepoočnim režnjem, on reprezentira sve sofisticiranije pretpostavke o naravi vizualnog podražaja. A na svakom stupnju te su pretpostavke dostupne drugim područjima mozga i pod utjecajem su njihovih izvještaja. Kada nešto nije u redu u nekoj tvrtki - slab radni učinak, nizak moral ili nešto slično - ljudi često za to okrivljuju lošu internu komunikaciju. Dakako, zaprepašćujuće efikasne reakcije mozga dijelom su rezultat njegove interne komunikacije, koja je izvrsna. Amigdala, jedan od glavnih primatelja informacija iz sljepoočnog režnja, ne mora čekati finalni izvještaj u kojem se potvrđuje da je predmet u lijevom vidnom polju doista automobil koji se približava (uključujući boju, model i broj registarske tablice). Već prvi nagovještaj da bi se moglo raditi o autu, ma kako dokazi za to bili oskudni, potiče reakciju izbjegavanja (i jak osjećaj straha). U velikom dijelu naše evolucijske prošlosti nije bilo automobila, ali opasni grabežljivci koji znaju loviti iz zasjede vrebali su naše pretke relativno donedavno (u nekim dijelovima svijeta još uvijek je tako). Mozak koji može potaknuti brzu reakciju na temelju malobrojnih indicija tu i tamo je mogao svog vlasnika navesti da se bez razloga baci u zaklon ili dade u bijeg; ali takav mozak ujedno je u stanju ranije uočiti opasnost pa je imao više izgleda da opstane. Cjelokupan postupak prepoznavanja dokona je aktivnost kojoj se pristupa sa sigurnog mjesta.
Druga postaja: zid Dosta je bilo o tome što je "što"; na redu je "gdje". .Iz vidnoga korteksa, sljedeća postaja na putu "gdje" je tjemeni režanj, točnije stražnji parijetalni korteks ili, kraće, PPC. Naziv "parijetalni" dolazi od latinske riječi paries, što znači pregradni zid. Ondje se nalaze područja specijalizirana za kontrolu brzih pokreta očiju. Poput gornjeg kolikula, stražnji parijetalni korteks kodira vizualni svijet; njegovi neuroni reprezentiraju
mjesta u prostoru s obzirom na pokrete koje oko treba napraviti kako bi ih ugledalo. Za razliku od gornjeg kolikula, stražnji parijetalni korteks prima već dobro obrađene informacije, ne samo iz vidnoga korteksa, nego i iz mnogih drugih područja mozga. Moglo bi se reći da je to odbor s vrlo pretrpanim dnevnim redom. Iz sljepoočnih režnjeva tako stižu informacije o najnovijoj sakadi, kopija zadnje zapovijedi za pokretanje očiju. Centri za jezik u sljepoočnim režnjevima šalju informacije o verbalnim zapovijedima (recimo da je eksperimentator sudioniku dao uputu da pogleda ulijevo). Prve pretpostavke o onome što oči gledaju stižu iz vidnih područja sljepoočnog režnja i počinju pokretati pohranjene asocijacije o predmetima i o tome kakav odnos osoba ima prema tim predmetima ("ona tamna mrlja s desne strane mogla bi biti mačka; volim mačke"). U međuvremenu, područja u kojima se obrađuju emocije (vidi deveto poglavlje) izvještavaju o tome kako se osoba osjeća u tom trenutku ("u ovom laboratoriju za vizualnu neuroznanost baš je stresno; da se barem mogu opustiti"). Sve te i druge ulazne informacije djelovat će na mapu aktivnosti stražnjeg parijetalnog korteksa. Neke (poput osjećaja stresa) imat će slično djelovanje na sve neurone stražnjeg parijetalnog korteksa. Druge (poput eksperimentatorove upute o gledanju ulijevo) povećat će aktivnost neurona koji kodiraju nakanu o gledanju ulijevo, a potisnuti aktivnost neurona koji kodiraju nakanu o gledanju gore, dolje ili udesno. U osmom poglavlju govorili smo o tome kako neuroni u talamusu provode testiranje hipoteza, uspoređujući signale iz očiju sa signalima iz korteksa koji kodiraju ono što mozak očekuje da će vidjeti. Isti proces usporedbe događa se i u stražnjem parijetalnom korteksu, koji uspoređuje dolazne signale iz vidnog korteksa ("nešto je na lijevoj strani") sa signalima iz drugih područja mozga ("pogledaj desno, zašto ne, neka se onaj štreber u bijeloj kuti iživcira"), i na obje te strane šalje izvještaje o njihovim razlikama, tako da u skladu s tim oni mogu prilagoditi svoje aktivnosti. Baš kao u talamusu, dolazi do povećanja sličnosti između uzoraka aktivnosti u stražnjem parijetalnom korteksu, vidnom korteksu i drugim područjima mozga koje je podražaj aktivirao. Početni signal koji stigne do gornjeg kolikula može u sebi sadržavati mnogo mjesta koje vrijedi pogledati. Te višestruke mete zbunjuju
gornji kolikul, što rezultira izostankom bilo kakve neposredne sakade. Međutim, kada vizualni signal stigne do stražnjeg parijetalnog korteksa, proces testiranja hipoteze već je isključio neke od tih meta, a povećao privlačnost drugih ("rado bih pomilovao mačku, ali ne i ružu penjačicu"). Lateralna inhibicija između neurona stražnjeg parijetalnog korteksa još će više zaoštriti njegovu mapu aktivnosti. U međuvremenu, stražnji parijetalni korteks šalje signale gornjem kolikulu, čime se sa svojim preciznijim mišljenjem uključuje u vijećanje koje se ondje odvija. I opet je inhibicija važna. Neuroni u stražnjem parijetalnom korteksu koje je aktivirao podražaj s lijeve strane, pojačavaju aktivnost neurona gornjeg kolikula u kojima su kodirane lijeve sakade, a smanjuju aktivnost onih u kojima su kodirani pokreti u drugim smjerovima. Katkada ta promjena može biti odlučujuća i potaknuti sakadu. Gornji kolikul je poput tima prodavačkog osoblja u velikoj tvrtki, čiji je zadatak da na temelju rezultata istraživanja tržišta odluče koji bi od širokog asortimana novih proizvoda (to jest sakada) trebali prodavati. Osim ako istraživanje tržišta ne ide znatno u prilog jednom proizvodu, a protivi se svima ostalima, članovi tima možda neće moći odlučiti koji proizvod odabrati. Sljedeći korak je dati preporuku vodi tima (stražnji parijetalni korteks). Ako voda tima kaže: "Treba odabrati proizvod G", proizvod G bit će i odabran. Ako ne, voda tima će se posavjetovati sa svojim nadređenim. Informacija će se slati na sve višu i višu razinu u hijerarhiji, sve dok se ne donese odluka.
Treća postaja: izlazna komanda Isto vrijedi i unutar svakog pojedinog ljudskog mozga. Ako doprinos stražnjeg parijetalnog korteksa nije dovoljan da potakne pokret oka, signal ide dalje, do čeonih polja za očne pokrete - područja na čeonim režnjevima. I ondje procesi uspoređivanja i lateralne inhibicije pomažu izoštriti signal, smanjujući još više broj vidnih meta. Dotada će već izvještaji iz sljepoočnog režnja biti precizniji ("to bi stvarno mogla biti mačka"). Medu asocijacijama koje su potaknuli ti izvještaji bit će kognitivne mreže u kojima su kodirana uvjerenja o prikadnosti objekta i planovi djelovanja. "Milovanje mačke umiruje"; "Pruži ruku i pomiluj je"; "Prvo je pogledaj da se uvjeriš da je mačka"; "Pažljivo
pogledaj, uvjeri se da želi da je netko pomiluje." Svaka od tih aktiviranih kognitivnih mreža priložit će svoj glas dokazima koje razmatra odbor čeonih polja za očne pokrete (kao što će i sudjelovati u vijećanjima koja traju u stražnjem parijetalnom korteksu i gornjem kolikulu). Ako su "mačje" kognitivne mreže aktivnije od drugih kognitivnih mreža (to jest ako zahvaljujući prošlom iskustvu osoba ima mozak koji mačke smatra zanimljivijima od zidova, cvijeća ili drveća), tada će čeona polja za očne pokrete vjerojatno donijeti odluku da pomaknu oči prema mački. Pritom će lateralna inhibicija opet odigrati svoju ulogu, a izlazni signali čeonih polja za očne pokrete utjecat će na gornji kolikul baš kao što su na njega djelovali izlazni signali stražnjeg parijetalnog korteksa, navodeći ga da aktivira sakadu prema mački. Na svakom stupnju procesa kontrole pokreta oka - od gornjeg kolikula, preko stražnje tjemene kore do čeonih polja za očne pokrete - gornji kolikul će potaknuti kretnju ili neće. Sto će od toga učiniti, ovisit će o aktivnosti njegovih neurona i djelovanju lateralne inhibicije, kao što je ranije opisano. No lateralna inhibicija odvija se između, jednako kao i unutar, stražnjeg parijetalnog korteksa, čeonih polja za očne pokrete i gornjeg kolikula. Baš kao što neuron gornjeg kolikula koji kodira lijevu sakadu inhibira sve druge neurone gornjeg kolikula, tako "lijevi" neuroni u stražnjem parijetalnom korteksu inbibiraju sve neurone u stražnjem parijetalnom korteksu, čeonim poljima za očne pokrete i gornjem kolikulu koji kodiraju pokrete u drugim smjerovima, a ekscitiraju lijeve neurone u čeonim poljima za očne pokrete i gornjem kolikulu. I obrnuto. Ako su uzorci aktivnosti u stražnjem parijetalnom korteksu i čeonim poljima za očne pokrete slični (drugim riječima, ako se dolazne informacije poklapaju s onim što mozak očekuje da će vidjeti), signali koje ta područja šalju u gornji kolikul bit će jasni pa će uslijediti brza sakada. Ako uzorci nisu dovoljno slični, pregovori između stražnjeg parijetalnog korteksa, čeonih polja za očne pokrete, gornjeg kolikula i drugih područja odvijat će se uz primjenu lateralne inhibicije, a svako će područje prilagođavati svoju aktivnost kako bi bila što sličnija uzorcima aktivnosti u drugim područjima. Sto taj proces dulje traje, to će sakada biti sporija.
Posljednja postaja: glavni kolodvor - prefrontalni korteks Ako je vizualna informacija stigla kroz vidni korteks do stražnjeg parijetalnog korteksa i čeonih polja za očne pokrete, a još nema pokreta, znači da je vrijeme za konzultacije s upravom. Do trenutka kada se aktivira prefrontalni korteks, informacije iz sljepoočnog režnja već će aktivirati brojne kognitivne mreže u kojima je kodirano pohranjeno znanje. To se znanje odnosi na predmete u prizoru koji se trenutno nalazi pred očima, ali uključuje i mnogo više - mnogo toga što nikada ne dopre do svijesti. Kako se ponašati u laboratoriju neuroznanstvenika; kako reagirati kada eksperimentator kaže "pogledaj ulijevo"; zašto bi trebalo poslušati njegove upute; zašto mačku na slici nije moguće pomilovati; stav prema mačkama - sve to znanje, i više od toga, postaje dostupno kada se aktiviraju relevantne kognitivne mreže. Prošlo iskustvo uspostavilo je veze koje pohranjeno znanje (podatke osobne povijesti) povezuju s aktualnim signalima. Prefrontalni korteks djeluje kao filter koji omogućava da naše znanje utječe na ono što se spremamo učiniti. Ljudi s oštećenim prefrontalnim korteksom često mogu prizvati informacije o tome kako se treba ponašati u određenoj situaciji, ali ne mogu to ponašanje i provesti. Kod njih je prekinuta veza između znanja i ponašanja.6 Kao što je rekao neurolog koji radi s takvim pacijentima: Vrlo je uznemirujuće čuti nekoga od tih pacijenata kako inteligentno rezonira i uspješno rješava konkretan problem koji se tiče socijalnih situacija, onda kada ga treba riješiti u laboratoriju, kao test u obliku hipotetičke situacije. To može biti isti problem koji osoba neposredno prije toga nije bila u stanju riješiti u stvarnom životu i u realnom vremenu. Takvi pacijenti pokazuju opširno znanje o socijalnim situacijama u kojima su se tako neprimjereno ponijeli u stvarnosti. Znaju koje su premise problema, kako bi se sve moglo postupiti i koje bi bile vjerojatne posljedice - neposredne i dugoročne - tih postupaka. U stanju su logično upravljati takvim znanjem. Ali ništa od toga ne pomaže onda kada im najviše treba, u stvarnome svijetu. Damasio, Looking for Spinoza
Još jedanput inhibicija eliminira neke moguće mete pokreta oka a potiče druge. Još jedanput se hipoteze, očekivanja, stavovi i sjećanja (podaci osobne povijesti) mozga uspoređuju s dolaznim signalima iz stražnjeg
Slika 10.5. (a) Shematski prikaz glavnih područja koja sudjeluju u stvaranju brzih pokreta oka. Sakade se generiraju preko niza preklapajućih ulazno-izlaznih neuronskih puteva. Na slici (b) putevi su razdvojeni (okomita strelica s lijeve strane predstavlja smjer sve veće složenosti kognitivne mreže i sve dulje vrijeme potrebno da se vidni podražaj obradi i da se na njega reagira sakadom). Najbrže sakade generiraju se kada informacija 0 vizualnom podražaju stigne do gornjeg kolikula (SC) i potaknu pokret oka. To se može dogoditi kad je podražaj vrlo jednostavan (kao na slici 10.4(a)). Može se dogoditi i kada osoba očekuje podražaj i unaprijed zna u kom smjeru pogledati. Sporije sakade se događaju kad signali iz mrežnice ne aktiviraju odmah gornji kolikul. Vizualna informacija tada ima vremena stići u kortikalna područja - vidni korteks i stražnji parijetalni korteks (PPC), čeona polja za očne pokrete (FEF), inferotemporalni korteks (ITC) i prefrontalni korteks. Koje od tih područja će se aktivirati ovisi 0 vizualnom podražaju: 0 njegovoj složenosti i 0 tome poklapa li se s onim što mozak očekuje da će vidjeti.
Slika 10.6. Ilustrira kako važnu ulogu prošlo iskustvo može imati kada treba donijeti odluku o tome kamo pogledati. Fotografija gore lijevo prikazuje oca koji u naručju drži svoje novorođeno dijete. To je složena slika na kojoj ima mnogo potencijalnih meta za sakade. Sljedeća fotografija (gore desno) prikazuje kako bi sliku mogao reprezentirati gornji kolikul, čiji neuroni snažno reagiraju na jako svjetlo. Područja na mapi gornjeg kolikula, to jest mjesta na kojima dolazi do visoke aktivnosti neurona, prikazani su bijelo; područja na kojima su neuroni neaktivni prikazani su crno. Najsvjetlija područja izvorne fotografije su očeva ruka i dio njegova lica, svjetlo iznad njegove-glave, djetetova odjeća te (u manjoj mjeri) ostatak očeva lica i zastor na desnoj strani. Jasno je da nijedna sakada ne bi mogla doprijeti do svih tih mjesta istodobno. Slika dolje lijevo prikazuje ona područja izvorne fotografije koja su od interesa za neurone inferotemporalnog korteksa, područja sljepoočnog režnja u koji se pohranjuju prošla iskustva vizualnih doživljaja. Inferotemporalni korteks snažno reagira na ljudska lica, a osobito je zainteresiran na područje oko očiju. Taj naglašeni interes je odraz činjenice da nam oči drugih ljudi (osim ako nismo autistični) služe kao primarni izvor socijalnog znanja. Neuronska aktivnost će stoga najvjerojatnije biti najveća u područjima koja primaju i obrađuju informacije koje dolaze od očevog lica, a osobito od njegovih očiju (djetetove crte lica manje su vidljive). Signal inferotemporalnog korteksa će stoga dati svoj glas za sakadu koja se fokusira na očeve oči, omogućavajući detaljniju analizu njegova izraza. Taj glas će vjerojatno pomaknuti jezičac na vagi neuronske aktivnosti gornjeg kolikula u korist sakade prema očevim očima, kao što je prikazano na donjoj desnoj slici (ciljno mjesto je označeno bijelim krugom do kojeg vodi podebljana bijela crta, to jest nadolazeća sakada).
parijetalnog korteksa i čeonih polja za očne pokrete. Ako podaci osobne povijesti snažno signaliziraju - primjerice, ako se osoba koja gleda sliku sjetila da joj je eksperimentator rekao da pogleda ulijevo - tada će signal iz prefrontalnog korteksa u stražnjem parijetalnom korteksu, čeonim poljima za očne pokrete i gornjem kolikulu olakšati reprezentacije koje se odnose na lijevu stranu u prostoru, potiskujući aktivnost drugih neurona. Ako se, pak, osoba osjeća buntovno, ili je zaboravila uputu, ili doista voli mačke, tada će dolazna informacija biti dominantna i potaknut će desnu sakadu (prema mački). Očekivanja i sjećanja varirat će u skladu s time: "Želim pogledati mačku"; "Lijeva strana je tako dosadna"; "Vrijeme je da pokažem onom štreberu tko je ovdje glavni". Naposljetku će se u pregovorima (u kojima sad već većina mozga može sudjelovati) postići dovoljan konsenzus kako bi se generirao pokret oka. No malo je situacija u našem svakodnevnom životu koje nam zadaju toliko nevolja. Uglavnom se odluke donose na razini gornjeg kolikula, stražnjeg parijetalnog korteksa ili čeonih polja za očne pokrete.
Stani i promisli: sveobuhvatna funkcija Prefrontalni korteks često se opisuje kao mjesto u kojem se realizira sposobnost mozga da zastane i promisli: on inhibira pokret kako bi osigurao više vremena za razmatranje daljnjih informacija. Posreduje između aktivnog pristupanja pohranjenom znanju i primjene tog znanja, u međuvremenu zadržavajući poriv za djelovanjem. Međutim, ono što prefrontalni korteks radi samo je vrh ledenog brijega u odnosu na slične funkcije koje izvršavaju druga područja mozga, kao što su stražnji parijetalni korteks i čeona polja za očne pokrete. Prefrontalna područja mogu prizvati više informacija iz naše prošlosti; ona reagiraju kasnije, a budući da primaju ulazne signale iz tolikih drugih područja, njihova aktivacija izazvana nekim podražajem obično traje znatno dulje (vidi sliku 10.7). Upravo ta produljena aktivacija čini temelj kratkotrajnog pamćenja, omogućavajući nam da upamtimo značajne informacije (recimo telefonski broj) prije nego što na njih reagiramo (pronađemo komad papira ili nazovemo broj). Nema, međutim, razlike u naravi (osim u tempiranju i dolaznim signalima) između onoga što radi prefrontalni korteks i onoga što rade
čeona polja za očne pokrete ili stražnji parijetalni korteks. Neuroni iz sva ta tri područja aktiviraju odgovarajuće neurone u gornjem kolikulu (putem sinapsi usavršenih iskustvom), a potiskuju aktivnost neurona u kojima su kodirana različita mjesta na vizualnom prizoru (neuroni stražnjeg parijetalnog korteksa) ili pokrete prema tim mjestima (neuroni čeonih polja za očne pokrete). Gornji kolikul sprečava da pokrete oka jednostavno aktiviraju najaktivniji neuroni. Umjesto toga, prvo moraju svoje kolege navesti da ušute (to jest da se deaktiviraju). Ta potreba za međusobnim savjetovanjem, koja sprečava da naše oči mahnito trzaju od jedne do druge točke, temeljni je oblik sposobnosti "stani i promisli", koja se oslanja prvenstveno na osobine neposrednog vizualnog ulaznog signala. Katkada je taj signal dovoljan da izazove sakadu, ako je meta osobito privlačna (na primjer svijetla točka na tamnoj podlozi). Ako nije, nastupa daljnja obrada (kako to
Slika 10.7. Približan prikaz neuronske aktivnosti (okomita os) tijekom vremena (vodoravna os) u četiri kortikalna područja (stražnji parijetalni korteks, čeona polja za očne pokrete, inferotemporalni korteks i prefrontalni korteks) koja sudjeluju u pokretu oka. Vizualne informacije prvo aktiviraju stražnji parijetalni korteks (PPC). Aktivacija dovodi do brzog porasta neuronske aktivnosti za kojom slijedi sporiji povratak na polaznu razinu. Slični uzorci neuronske aktivnosti mogu se vidjeti i u čeonim poljima za očne pokrete (FEF) i inferotemporalnom korteksu (ITC), ali ta se područja aktiviraju kasnije. No sva tri područja šalju signale prefrontalnom korteksu (PFC) od trenutka kada se aktiviraju. Budući da reagiraju svaki u različito vrijeme, produljuje se aktivnost u prefrontalnom korteksu izazvana njihovim signalima.
zovu neuroznanstvenici) ili razmišljanje (kako to zovu ostali). Ulazni signal dopire do vidnog korteksa, zatim protječe mozgom, od stražnje do prednje strane, dvjema velikim rijekama - bržim putem "što", koji odreduje sljedeći pokret oka, i sporijim putem "gdje", koji posreduje u prepoznavanju predmeta. Oba završavaju u prefrontalnom režnju, a cijelo vrijeme neprestano komuniciraju preko sinapsi, razmjenjujući svoje sve točnije pretpostavke o tome kako će se oči pomaknuti ("gdje") i u što će gledati ("što"). Stražnji parijetalni korteks može dovoljno fokusirati dolazni signal kako bi njegov izlazni signal gornjem kolikulu potaknuo pokret. Ako se to ne dogodi, mozak će "stajati i razmišljati" dovoljno dugo da mi to opazimo, kada tok neuronske aktivnosti bude stigao do čeonih polja za očne pokrete, a zatim do prefrontalnog korteksa.
Napor i prilagodba Proces kontrole pokreta oka opisala sam tako detaljno jer sam htjela pokazati da ne postoji ništa osobito čarobno u tome kako prefrontalni korteks funkcionira. On čini isto što i druga područja mozga, samo malo sporije i raspolažući s boljim informacijama, te omogućava prošlim iskustvima da igraju veću ulogu u odredivanju našeg trenutnog ponašanja nego što bi to bilo moguće s manje razvijenim prefrontalnim režnjem. Taj trajni utjecaj prošlosti na sadašnjost, koji jača kontinuitet percepcije tijekom vremena, može biti jedan od razloga zašto je čovjekov osjećaj unutarnjeg ja tako čvrst. Međutim, za velik dio našeg svakodnevnog ponašanja nije potrebno intenzivno aktiviranje prefrontalnog korteksa: puno se više oslanjamo na automatske rutine nego što bismo pomislili.7 Dobro razvijene kognitivne mreže u drugim dijelovima mozga, ojačane praksom, usmjeravaju tok neuronske aktivnosti od ulaznih do izlaznih signala. Nema potrebe gnjaviti glavnu upravu banalnim sitnicama kao što je disanje, hodanje ili vožnja automobila, kada se ti zadaci mogu povjeriti pododborima specijaliziranih kognitivnih mreža. Prefrontalni korteks je važan kada se suočavamo s novim stvarima i izazovima. Istraživanja pokazuju da je najaktivniji kada učimo neku novu vještinu. Kako nastupa automatizacija i olakšava izvođenje te vještina, njegova aktivnost se smanjuje. To je zato što kognitivne mreže
na nižim razinama (to jest one koje povezuju stražnji parijetalni korteks i gornji kolikul) jačaju brže nego kognitivne mreže na višim razinama. Sjetite se osmog poglavlja: jednostavnije kognitivne mreže jačaju u većoj mjeri nego što jačaju složenije, a kognitivne mreže koje se češće koriste jačaju u većoj mjeri nego one koje se rjeđe koriste. Kognitivne mreže na nižim razinama jednostavnije su od onih koje uključuju prefrontalni korteks (budući da je u njih uključen manji broj područja mozga), i češće se aktiviraju, zato što će mnogi rutinski zadaci aktivirati stražnji parijetalni korteks, ali ne i prefrontalni korteks. S vremenom će, dakle, prefrontalni korteks biti sve manje uključen u obrasce neuralne aktivacije izazvane postupcima koji su sve bolje poznati. Kao što je rečeno ranije, prefrontalni korteks, kada je aktiviran, šalje signale u druga područja u mozgu. Ti signali olakšavaju aktivnost u odgovarajućim kognitivnim mrežama (to jest onima koje povezuje prošlo iskustvo), a potiskuju aktivnost u drugim kognitivnim mrežama. Vratimo li se na analogiju vodenog toka iz osmog poglavlja, vidimo da takvo potiskivanje aktivnosti smanjuje curenje. Umjesto da se aktivnost raspršuje kroz cijeli niz veza, fokusira se na manji broj kognitivnih mreža, omogućavajući im da brže ojačaju. Na taj način, kao što je opisano u osmom poglavlju, prefrontalni korteks može djelovati kao palac na cijevi za polijevanje vrta, privremeno pojačavajući tok kroz odabrane kognitivne mreže, kako bi one mogle više ojačati. U tom smislu, prefrontalni korteks sam sebe ograničava: njegov cilj je smanjivanje vlastite aktivnosti. Isto vrijedi i za druga područja mozga. Ljudski mozak, drugim riječima, ponaša se kao da mu je svrha svesti na minimum količinu posla koji obavlja. Prefrontalna aktivnost je zamorna jer iskorištava veliku količinu resursa, a vršitelji utjecaja instinktivno to shvaćaju. Prodavači zato najradije i pribjegavaju metodi kojom se prefrontalni korteks prvo izloži elementu novine, a onda ga se bombardira tolikom količinom podražaja da izmorena meta pristaje na kupnju samo da umanji pritisak. Isto načelo djelotvorno su iskorištavali istražitelji u komunističkoj Kini, kao što smo vidjeli u prvom poglavlju. Robert Lifton opisuje jedno prilično uobičajeno iskustvo na primjeru Charlesa Vincenta, jednoga od sudionika u njegovom istraživanju, čiji je boravak u kineskom "centru za preodgoj" počeo tako da je proveo tjedan dana okovan i lišen sna. Ispitivanja, koja su trajala satima, odvijala su se uglavnom noću; danju
je bio izložen neprestanom vrijeđanju i fizičkom ponižavanju osmorice drugih zatvorenika. Naposljetku, "svladan iscrpljenošću, zbunjen i bespomoćan, prestao je pružati svaki otpor"8 i dao prvo od mnogih lažnih priznanja.
Svijest Osim što je aktivan za vrijeme umnog napora, vjeruje se da aktivacija prefrontalnog korteksa igra ključnu ulogu u svjesnom razmišljanju. To, dakako, povlači pitanje definiranja svijesti, a to je problem koji već tisućljećima zbunjuje mislioce. Umjesto da se zapletem u klupko teorije svijesti (čiji detalji, premda fascinantni, nisu bitni za ovu knjigu), zauzet ću simplicističko stajalište koje vjerojatno nije predaleko od onoga koje zauzimaju mnogi neuroznanstvenici.9 Prema tom stajalištu, postoje dvije vrste svijesti, koje ću ja nazvati "svjesnost" i "praćenje". Svjesnost je posljedica aktivnosti mozga, neprekidna je i obilježje je mnogih živih vrsta.10 Ne uključuje konkretan osjećaj o vlastitom unutarnjem ja, nego upravo njegovu odsutnost, zbog čega se cijeni u religijskim tradicijama kao što je budizam, koje izraženu samosvijest smatraju problematičnom. Na cijeni je i kod vršitelja utjecaja: prisjetite se stanja pokornog izvršavanja koje je opisao Stanley Milgram (vidi četvrto poglavlje), koje omogućuje osobi da se zaokupi detaljima i izbjegne razmišljanje o širim implikacijama svojih postupaka. Odredeni podražaji, osobito ako su poznati ili se vrlo često ponavljaju, vrlo su uspješni u poticanju stanja svjesnosti. Bit tog stanja uhvatio je T. S. Eliot u svom opisu "glazba tako duboko čuta/da se uopće ne čuje, već si ti sam ta glazba dok glazba traje".11 Praćenje je u većoj mjeri specijaliziran proces povezan s aktivnošću prefrontalnog režnja. Za razliku od svjesnosti, ono je isprekidano, a kada ga potakne neka nova ili zahtjevna situacija, zaranja u najaktivnije dijelove toka svjesnosti i uzima uzorke. Podražaji koji su tako složeni da imaju vremena aktivirati podatke osobne povijesti u mozgu najčešće će izazvati reakciju praćenja, dok jednostavniji ili vrlo poznati podražaji uglavnom to neće učiniti. Upravo ta svijest, u smislu praćenja, povezana je s aktivacijom prefrontalnog područja, što navodi na vrlo zanimljivu ideju da bi funkcija svijesti mogla biti minimaliziranje vlastitog posto-
janja.12 Praćenje nam omogućava da usitnimo misli na komade kojima je lakše rukovati, i kojima zatim možemo manipulirati, kombinirati ih i rekombinirati, pod uvjetom da na raspolaganju imamo potencijalno beskonačnu raznovrsnost ljudskih simboličkih sustava kao što je jezik ili matematika. Ta sposobnost uzimanja uzoraka osobito je korisna za pamćenje. Svjesnost, tok neuronskih aktivnosti kroz mozak, mijenja kognitivne mreže kojima teče bez potrebe za uplitanjem svijesti, na taj način ostavljajući trag svoje prisutnosti koji se neprestano mijenja. To je temelj za implicitno pamćenje, kojim možemo naučiti neku novu vještinu ili se možemo prilagoditi promijenjenoj težini boce sirupa od brusnica, a da to ne opazimo.^ Međutim, mi imamo i eksplicitno pamćenje, koje nam služi za učenje činjenica, pamćenje riječi ili prisjećanje na konkretne situacije. Sve to zahtijeva sposobnost uzimanja uzoraka. Kada moja sustanarka nastoji popraviti svoj vokabular talijanskog jezika, ona želi zapamtiti riječi i samo riječi. Ne treba joj detaljno sjećanje na kauč na kojem je sjedila, na miris krizantema iz obližnje vaze ili na zvuk susjedove kosilice. Ona mora biti u stanju usredotočiti se na jednu komponentu svjesnosti, isključujući sve ostalo. Ako je dovoljno motivirana, podaci osobne povijesti koji se odnose na zadatak učenja talijanskog slat će jake signale njezinom prefrontalnom korteksu i ona će biti tako usredotočena da možda neće ni čuti kad je budem pitala želi li nešto popiti. Ako nije dovoljno motivirana, možda će njezina svjesnost uzeti više uzoraka susjedovih aktivnosti u vrtu nego talijanskih glagola.
Osobni mozak Ako je praćenje povezano s aktivnošću prefrontalnog režnja, trebalo bi se javljati u različitoj mjeri u različitim mozgovima. Neki ljudi mogu biti svjesni više i duže nego drugi, čak i ako im je ritam budnosti i spavanja sličan. Prefrontalni režanj dokraja se razvije tek u kasnoj adolescenciji, te, baš kao i mišići, što više radi, bolje i funkcionira. Kao i mišiće, moguće ga je uvježbati kako bi bolje funkcionirao, u smislu bolje koncentracije i kratkoročnog pamćenja. Naobrazba i stalan i aktivan psihički život olakšavaju njegov razvoj, kao i izloženost novim
iskustvima i složenim okolinama. S godinama se nakupljaju slojevi pohranjenog znanja, što prefrontalnom korteksu daje još podataka osobne povijesti s kojima se može igrati. Baš kao što vježbanje jača mišiće, poboljšava zdravlje i štiti od bolesti, tako i korištenje prefrontalnog korteksa usavršava kognitivne mreže, poboljšava mentalnu fleksibilnost i štiti od metoda utjecaja. Postoje neki dokazi o postojanju spolnih razlika što se tiče prefrontalnih sposobnosti, to jest da se funkcije prefrontalnog korteksa razvijaju ranije u žena nego u muškaraca. Postoje i dokazi o pojedinačnim razlikama. Na primjer, razina neurotransmitera dopamina, koji ima ključnu ulogu u prefrontalnom korteksu, znatno varira ovisno o tome koju verziju odredenog gena ima neka osoba.13 Ljudi već uzimaju droge kao što su amfetamini, koji podižu razinu dopamina u prefrontalnom području, kako bi popravili raspoloženje i lakše razmišljali. Kako budemo bolje shvaćali genetiku i neuroznanost, možda će se razviti selektivnija i djelotvornija sredstva za poboljšanje kognitivnih sposobnosti. Možda će osiguravateljske kuće u budućnosti zahtijevati snimak mozga kako bi procijenili funkciju prefrontalnog režnja prije nego što izdaju policu, a vršitelji utjecaja će se rutinski služiti neuroznanstvenim istraživanjima kada budu planirali svoje kampanje (izraz neuromarketing već je skovan, iako je istraživanje na tom području zasad minimalno). U međuvremenu, pak, istraživanja o tome kako se prefrontalni korteks razlikuje od osobe do osobe tek su započela.
Sažetak i zaključci Pitanje kako funkcionira prefrontalni korteks od ključnog je interesa za istraživanje ispiranja mozga. Na početku ovog poglavlja rekla sam da ta najfascinantnija kortikalna regija provodi ideologiju mozga. To čini posredujući između prošlosti i sadašnjosti, omogućavajući razvoj složenih oblika ponašanja koja nisu impulzivna, nego ujedno odražavaju utjecaj akumuliranog znanja. Utjecaj prošlih iskustava pomaže stvoriti dojam kontinuiteta tijekom vremena, što pridonosi osjećaju čvrstoće o kojem je bilo riječi u sedmom poglavlju. Zdrav prefrontalni korteks, dobro podmazan naobrazbom i širokim iskustvom, omogućava nam da razmišljamo unaprijed, da se odupremo iskušenju (katkad) i da vidimo
dalje od neposrednog zadovoljstva, to jest da budemo svjesni dugoročnih posljedica. Sve su to sposobnosti kojima se možemo oduprijeti pokušajima manipulacije. U idealnom slučaju, ispiranje mozga zaobišlo bi ili uzurpiralo ulogu prefrontalnog korteksa, usmjeravajući neuronsku aktivnost prema kognitivnim mrežama za poželjna uvjerenja, a slabeći ili brišući prijašnja uvjerenja žrtve.jBi li se takva metoda ikada mogla približiti tom zapanjujućem stroju koji leži sklupčan na prednjoj strani ljudske glave? Tu ću mogućnost istražiti u četrnaestom poglavlju. No prije toga pozabavit ću se problemom toliko velikim da ljudi o njemu razmišljaju već dva tisućljeća, a on još uvijek vreba poput crne rupe u srcu pojmovnika, kako neuroznanosti, tako i psihologije. U ovom i prethodnim poglavljima opisivala sam mozak isključivo u smislu kauzalnosti. Ulazni signali stižu iz raznih izvora, proizvode učinak (u prefrontalnom korteksu i drugdje) koji pak izaziva reakcije. Još uvijek sasvim ne razumijemo sinaptičke mehanizme u temelju neuronske aktivnosti, ali nema ama baš nikakvog traga prostoru za čaroliju. Pa ipak, mi ljudi osjećamo u sebi nešto čarobno. To nešto zovemo "sloboda", a nekima od nas toliko je vrijedna da za nju i umiremo. U srcu slobode je osjećaj samokontrole - slobodna volja o kojoj je bilo riječi u prvom poglavlju: naše uvjerenje da smo mi na neki način, ma kako nesavršeno, gospodari svoje sudbine. Taj osjećaj vlasti je u srcu ispiranja mozga. Da nije njega, taj san o kontroli uma ne bismo smatrali iznenađujućim ili zastrašujućim, jer bi se pokušaji manipuliranja odvijali u okviru cijelog niza različitih uzroka. Pa ipak, ako sve što radimo ima svoj uzrok, kako možemo biti slobodniP^U sljedećem poglavlju pokušat ću odgovoriti na to pitanje.
Poglavlje jedanaesto
Ah, ta sloboda! I wish I knew how it would feel to be free Nina Simone, naslov pjesme
Na kraju šestog poglavlja govorila sam o šest ideja središnjih za ispiranje mozga. To su moć, promjena, kauzalnost, odgovornost, unutarnje ja i slobodna volja. Ispiranje mozga podrazumijeva moć nad žrtvom ili žrtvama, izazivanje promjena u razmišljanju i ponašanju. Te promjene mogu biti tako duboke da utječu na najjača čovjekova uvjerenja, srž njegova unutarnjeg ja. Ljudi kojima je ispran mozak više nemaju slobodnu volju: moraju postupati onako kako im ispirač mozga zapovijeda. Pa ipak, žrtve uspješnog ispiranja mozga nisu svjesne svog novog ropstva; još uvijek se smatraju slobodnim, odgovornim osobama koje same donose odluke i provode ih. Osim ako podatak da su bili podvrgnuti ispiranju mozga ne postane općepoznata činjenica, društvo će ih na isti način prosuđivati. To je bit ispiranja mozga: ideja da bi svaki naš pokret i misao mogao kontrolirati netko drugi (ili nešto drugo), a da mi toga nismo ni svjesni. Moć i sloboda djelovanja za koje pretpostavljamo da ih imamo u tom slučaju bili bi iluzija, a naš osjećaj kontrole bio bi slatka, ali u biti prazna konstrukcija našeg uma.
Problem slobodne volje Ispiranje mozga može se doimati kao neopravdan razlog za strah. Mi možda osjećamo da reklame i mediji nama manipuliraju, ali znamo što se dogada kada gledamo reklamu. Možemo otići u knjižaru i
kupiti knjige u kojima nam socijalni psiholozi govore kojih se trikova moramo čuvati, a čak i ako na kraju kupimo proizvode koje zapravo ne trebamo, u biti smo još uvijek slobodni. Zar ne? Pomislili bismo da je odgovor na to pitanje očito potvrdan. Napokon, toliku važnost pridajemo slobodi! Čini se da čak i glagoli u našem jeziku impliciraju moć djelovanja - ili suzdržavanje od djelovanja. Kiječ "mogu" jedna je od riječi koje su većini djece najomiljenije, a njezina privlačnost s djetinjstvom ne prolazi. Rano učimo kontrolirati vlastito tijelo, a riječ "mogu" naša je inicijacija u čaroliju slobodnog djelovanja, pa kad vidimo novu igračku, poželimo je i - gle! - naša ruka je već tu, poslušno nas služi, poseže i uzima. Otada pa nadalje, pretpostavka moći je naša temeljna pretpostavka - a naš život dug niz frustracija. Vjerujemo da nešto možemo sve dok ne otkrijemo da ne možemo, a kako raste naše znanje o svijetu, raste i popis ograničenja našoj slobodi. Većina nas uglavnom prihvaća većinu tih ograničenja, manje ili više dostojanstveno. Nalazimo nove vrijednosti - od sigurnosti do statusa, od zakona do ljubavi - i smanjujemo svoju slobodu kako bismo ispunili te druge želje. Možemo se čak uvježbati da preziremo ono čega smo se odrekli. Pa ipak, sloboda ostaje jedna od najmoćnihi eteričnih ideja na svijetu, a njezin krvlju natopljen stijeg vijori nad posmrtnim ostacima nebrojenih muškaraca i žena koji su je smatrali dovoljno vrijednom da za nju daju život. Tu je i pitanje odgovornosti. Ako je sloboda iluzija, kako nas se može smatrati odgovornima za naše postupke? Kao što je rečeno u šestom poglavlju, pojmovi slobode i odgovornosti bitni su elementi našeg pravnog sustava: to je razlog zbog kojeg je ispiranje mozga, kao argument obrane u slučaju Patty Hearst, to jest optužbe u slučaju sljedbenika Charlesa Mansona, u ono doba pobudilo toliko zanimanje i potaknulo takvu raspravu. Starija gospoda kojoj tinejdžer na ulici otme torbicu vjeruje da je napadač postupao po slobodnoj volji i da je mogao odlučiti ne napasti je. Sudac koji tog mladića osudi na društveno koristan rad kažnjava ga, što se doima kao besmislen, pa čak i okrutan postupak ako on nije djelovao slobodno. Sloboda nas nadahnjuje. Oslanjamo se na nju kada drugima pripisujemo odgovornost. Pa ipak, ideja da je sloboda iluzija ima vrlo drevno i ugledno podrijetlo. Kako bismo shvatili zašto ljudi tako nešto tvrde,
trebamo se okrenuti disciplini koja je istraživanju te ideje posvetila mnogo pozornosti i napora: filozofiji.
Sloboda i determinizam Bez moje sam privole na svijet došao I na njemu život u čudu gledao. Protiv volje idem, dakle što je svrha Dolaska, odlaska - ja bih rado znao. Ovo staro svratište što še svijet naziva Gdje se svjetlo s tminom vječno izmjenjiva, Ostatak je trpeze iza sto Džemšida, Grob je, gdje ko Behran sto cara počiva. Rubaije Omera Hajjama
U religioznoj misli, ideja da je sloboda iluzija javlja se u obliku predestinacije, koja kontrolu nad ljudskom sudbinom pripisuje nekom bogu ili bogovima. U filozofiji, govori se o "nužnosti" ili "determinizmu"; u popularnoj kulturi, kaže se: "Sranja se dogadaju" ili "Tako ti je to". Dok se nije pojavila kvantna mehanika i sve nas uznemirila, ta je ideja bila kamen temeljac znanosti. Ali u ovom našem vidljivom svijetu, kojim se bavi većina znanstvenika (i velika većina ljudskih bića), još uvijek ima tu funkciju - na njoj se temelji pretpostavka da je svijet dosljedan i stoga razumljiv. Determinizam kaže da svemir funkcionira prema odredenim pravilima, pravilima koje ljudska bića u načelu mogu razumjeti i pomoću njih predvidjeti budućnost. Kada bi svako pravilo bilo poznato, predvidanje bi bilo sto posto točno, zato što je svaki dogadaj u svemiru prouzročen dogadajima koji su mu prethodili. Kao što kaže filozof Peter van Inwagen, determinizam je teza da "u svakom trenutku postoji točno jedna fizički moguća budućnost".1 Ta budućnost je kauzalno determinirana svime što se dogodilo prije, pa zato ne može biti drugačija nego onakva kakvom se na kraju ispostavi. Ako je tako, što je onda s našim osjećajem da smo slobodni, da smo mogli nešto učiniti drugačije? Oni koji se bave pitanjem slobodne
volje obično nude jedno od tri odgovora. Deterministi odgovaraju da je slobodna volja iluzija, željeli mi to ili ne. Libertarijanci poriču determinizam, tvrdeći da neki naši postupci nisu dio mreže kauzalnosti. A kompatibilisti nastoje pokazati da i slobodna volja i determinizam mogu istodobno biti istiniti. Postoje dobri razlozi da povjerujemo determinizmu. Te je razloge nedavno dobro razmotrilo nekoliko autora, ali u ovoj knjizi nemam prostora za upuštanje u detalje.2 Reći ću samo da je pojam kauzalnog determinizma teško odbaciti. Mi se oslanjamo na to da će se svemir ponašati kako treba. Čak i u domeni razmišljanja i djelovanja, mi predvidamo, objašnjavamo i nagađamo na temelju pretpostavke da iza uzroka nužno slijedi posljedica. Napokon, ne želimo da naši postupci nemaju nikakvih uzroka. Ako se moja noga počne micati, a ja ne znam zašto, neću se razveseliti na pomisao da sam se oslobodila okova nužnosti i konačno dokazala lažnost determinizma. Pričekat ću da vidim hoće li se to ponoviti, da se uvjerim kako to nisam umislila. Zatim ću pažljivo potražiti mogući uzrok, a ako ga ne uspijem pronaći, otići ću k liječniku, a ne filozofu. Sloboda nije u djelovanju koje nema uzroka - zbog toga kvantna mehanika nije spasiteljica slobodne volje, kao što bi neki libertarijanci željeli da bude - nego u djelovanju kojemu sam ja uzrok.3 Kada se moja noga miče, volim misliti da to čini s razlogom, to jest zato što sam ja htjela da se pomakne. Ja sam imala želju, ja sam imala moć - i gle! - fiat motus. Biti slobodan znači biti u stanju ispuniti svoje želje, reći "ja mogu", a zatim to potvrditi s "ja činim". Moj postupak je slobodan ako sam mogla odlučiti da ga ne ostvarim. "Ali", kaže onaj dosadni determinist, "tvoje odluke i tvoje želje i same su bile do kraja determinirane nizom uzroka koji bi, kad bi ga slijedila dovoljno daleko, sezao sve do početka svemira. Tvoja odluka da pomakneš nogu oduvijek je bila predodredena." U tom slučaju gdje možemo pronaći slobodnu volju? Ako je slobodna volja iluzija, zašto je njezina uvjerljivost tako snažna? I što se dogada s moralnom odgovornošću i svim onim što s njom dolazi? Kako bismo odgovorili na ta pitanja, a time i shvatili kako ispiranje mozga djeluje na slobodu, moramo se prvo pobliže pozabaviti samom idejom slobode.
Kratka povijest slobode Iako je čovječanstvo oduvijek zaokupljeno pitanjem slobode, slobodu nije uvijek poimalo na isti način. U doba antike, stoički pisci tvrdili su da je građanin (muškarac, jer žene općenito nisu smatrali punopravnim građanima) slobodan ako je dobar i razborit, čak i ako živi u ropstvu. To je bilo zato što je biti slobodan značilo biti sposoban željeti ono što je dobro i razborito, to jest ne robovati lošim, nerazumnim željama. No neki su antički pisci to vidjeli kao zgodan način da se opravda status quo koji su oni smatrali duboko nepravednim. Sloboda, tvrdili su oni, u najmanju ruku zahtijeva odsutnost prisile. Drugi su išli još dalje, tvrdeći da sloboda nije samo odsutnost prisile nego odsutnost ovisnosti. Ako čovjek ovisi o dobroj volji nekog, recimo, pokrovitelja, čak i ako u praksi može raditi što želi, on nije istinski slobodan. Nema kontrolu nad pokroviteljem koji bi se u svakom trenutku mogao predomisliti. Istinska sloboda znači samodostatnost. To ne znači nužno i bezakonje, nego život u skladu sa zakonima koje je sam čovjek pomogao oblikovati. To je tražilo jedan oblik demokracije mnogo intenzivniji i neposredniji od ijednoga koji imamo danas, u kojem je svaki slobodan građanin izravno pridonosio u stvaranju novih zakona. Kao što uvjerljivo argumentira povjesničar političke misli Quentin Skinner, ta "neorimska" teorija slobode ponovno je preuzeta u razdoblju renesanse, a njezin najpoznatiji zastupnik bio je nadaleko utjecajni Niccolo Machiavelli.4 Postala je osobito popularna u Engleskoj, gdje su je pisci poput Johna Miltona iskoristili kako bi kritizirali ponašanje Charlesa I.5 Međutim, neorimske ideje pale su u drugi plan u doba Restauracije, kada sve veći utjecaj na političku misao ima Thomas Hobbes, njihov veliki protivnik, koji je tvrdio da slobodu nalazimo u odsutnosti prisile, a ne ovisnosti.6 Usto, zbog promijenjenih ekonomskih okolnosti samodostatnost je postajala sve nepraktičnija jer se sve više povećavala složenost i međuovisnost društva. Premda su neorimske ideje dio neprekinute niti političke misli - jedan primjer je djelo političkog filozofa iz osamnaestog stoljeća Jean-Jacquesa Rousseaua - u novije doba njihov utjecaj je izblijedio. Kako se definicija slobode sužavala, od neorimske odsutnosti moguće prisile (to jest prevrtljivog pokrovitelja) do hobbesovske odsutnosti stvarne prisile, tako se njezin domet proširio. U antičkom svijetu, zakoni
i nadležnost vlasti u načelu su se odnosili na svaki aspekt ponašanja. U današnje vrijeme, neke teokracije i diktature još uvijek se uklapaju u taj obrazac. No mnoge su vlade prihvatile ideju "privatne sfere", područja razmišljanja i ponašanja nad kojim vlast nema jurisdikciju, sve dok nisu narušena prava drugih ljudi. Ta ideja vodi do moderne opozicije klasičnom liberalizmu i autoritarizmu (koji u ekstremnim slučajevima postaje totalitarizam). Liberalizam teži ka širenju privatne sfere, uskraćujući pristup vlasti gdje god je to moguće, osim ako ponašanje građanina ne ugrožava druge građane. Autoritarizam tvrdi da ljudske institucije prestavljaju najmudrije, najpromišljenije aspekte individualne samokontrole (vlast kao prefrontalni korteks društva).7 Stoga bolje od nas mogu znati što je za nas dobro. Takvo stajalište sužava privatnu sferu (u totalitarnim režimima, svodi je na nulu). Liberalno-autoritarnu dihotomiju vjerojatno bi bolje bilo pojmiti kao spektar odnosa pojedinca i skupine koji obuhvaća raspon od političkih sustava (ili mislioca) koji glorificiraju slobode pojedinca (kao John Milton) do onih koji naglašavaju autoritet društvenih institucija (kao Thomas Hobbes). Koje mjesto će neko društvo zauzeti u tom spektru ovisi o tome koje shvaćanje ljudske prirode u tom društvu prevladava. Totalitarni režimi zagovaraju prvenstvo doktrine pred osobom (vidi tablicu 1); oni pojedinca smatraju relativno nevažnim u usporedbi sa stabilnošću "društva" - eterične ideje čije očuvanje postaje najvažniji cilj. Samokontrola se eksternalizira u političke institucije, zato što se u pojedinca nije moguće pouzdati da će djelovati za opće dobro. Osobno čovjekovo ja krajnje se sužava i svodi na oskudan entitet lišen svake privatnosti, kao što zahtijeva kult ispovijedanja. U idealnom slučaju, svaku kognitivnu mrežu u glavi svakog građanina uspostavili su faktori utjecaja u službi države - služeći se kontrolom miljea, mističnom manipulacijom, opterećivanjem jezika i drugim totalističkim metodama - a svaki podražaj koji aktivira te kognitivne mreže također je pod kontrolom države. Vodi se računa o tome da građani budu zaokupljeni poslom, jer to pomaže da budu impulzivni, čime se maksimalno smanjuju izgledi da će razviti dodatne - potencijalno subverzivne - kognitivne mreže; diktatori općenito nisu skloni ideji o dokolici bez nadzora (kada je o drugim ljudima riječ). Zbog potrebe za centraliziranom državnom kontrolom, pak, mnogi totalitarni režimi
postaju birokratizirani i nefleksibilni, čime se guši gospodarski rast i smanjuje kvaliteta života građana. Liberalni režimi očekuju više od svojih građana. Eterična ideja na kojoj se temelji njihova vlast je ideja individualne slobode. Posebno se naglašava važnost pojedinačnog čovjekovog ja, a mašta, kreativnost i privatnost visoko se cijene. Ograničavanje se internalizira na pojedinca, koji ima potpuno pravo na svoje kognitivne mreže, sve dotle dok drugi nisu ugroženi. U zamjenu za tu slobodu, od građana se očekuje da budu u stanju kontrolirati svoje ponašanje. Koje stajalište je pravilno? Jesu li ljudi neovisna bića ili strojevi kojima se može manipulirati, je li njihovo ja čvrsto ili je samo sjena? Za kompatibiliste, koji kažu da slobodna volja može postojati i da postoji istodobno s kauzalnim svijetom, još uvijek je moguće liberalno opredjeljenje. Ali za deterministe, za koje je slobodna volja samo iluzija, nema smisla eteričnu ideju slobode uzdizati na pijedestal, glorificirajući nešto što po njihovu mišljenju uopće nemamo. Stoga bismo očekivali da se determinizam povezuje s nešto autoritarnijim političkim stavovima. Čini se da to i jest slučaj. Kako je znanost napredovala u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća, povećao se i utjecaj determinističke misli na politiku. Deterministička teorija Karla Marxa o povijesnim silama dovela je do totalitarističih strahota komunizma, dok je biološki determinizam, koji je tvrdio da je rasa nepromjenjiva determinanta značaja, dao antisemitima još jedan otrovni argument koji je pridonio Holokaustu.8 No samo zato što determinizam može olakšati zločine protiv čovječnosti, ne znači da uvijek i hoće - ili da ga kao filozofsko stajalište treba odbaciti. Ako je slobodna volja iluzija, možda ćemo samo trebati reorganizirati svoju politiku kako bismo izbjegli pogubne ekstreme, ako je to moguće. No takav zaključak donekle ima funkciju jedinog preostalog rješenja, budući da može biti valjan samo ako je kompatibilizam pogrešan. Sljedeći je korak, dakle, vidjeti može li slobodna volja doista preživjeti u kauzalnom svemiru.
Slobodna volja i determinizam: nada u zajedništvo Dobro poznata novija obrana kompatibilističkog stava o slobodnoj volji jest Evolucija slobode ( Freedom Evolves) Daniela Dennetta. Kao što se može pretpostaviti iz naslova, Dennett tvrdi da sloboda nije apsolut, nije nešto što postoji ili ne postoji, nego stupnjevita sposobnost organskog života na planetu Zemlji, sposobnost koja je evoluirala od svojih skromnih početaka, baš kao i ljudi. On priznaje važnost slobode za naš život, ali kaže da ona ne mora biti moralni apsolut da bismo je visoko cijenili. Štoviše, upravo je taj crno-bijeli, totalistički pogled, koji jednu apstrakciju suprotstavlja drugoj, prema Dennettovu mišljenju izvor problema. Ako umjesto toga na slobodu gledamo kao na proizvod evolucije, onu staru, jalovu raspravu o slobodnoj volji i determinizmu zamjenjuje niz manjih pitanja na koja je lakše odgovoriti: Kako onda naši izumi, naši grijesi i pobjede mogu biti imalo različiti od prelijepih, ali amoralnih paukovih mreža? Kako se može jedna pita od jabuka, s ljubavlju pripravljena kao pomirbeni dar, imalo razlikovati, u moralnom smislu, od jabuke koju je evolucija "lukavo" stvorila da privuče neku životinju koja se hrani voćem i koja će, u zamjenu za malo fruktoze, rasprostraniti njezine sjemenke? Ako na to budemo gledali samo kao na retorička pitanja, implicirajući da bi samo čudo moglo razlikovati plodove našeg stvaranja od slijepih, nesvrhovitih kreacija koje stvaraju materijalni mehanizmi, tradicionalni problemi slobodne volje i determinizma i dalje će ostati tajne oko kojih ćemo kružiti u vrtlogu nerazumijavanja. Ljudska djela - djela ljubavi i genija, jednako kao i zločini i grijesi - jednostavno su previše udaljeni od onoga što se dogada u atomima, koji se gibaju nasumično ili ne, da bismo mogli jednim pogledom vidjeti kako ih možemo smjestiti u jedan koherentan okvir. Filozofi su tisućama godina nastojali premostiti taj jaz u jedan ili dva široka poteza, bilo tako da pokažu znanosti gdje joj je mjesto ili tako da pokažu ljudskom ponosu gdje mu je mjesto - ili tako da objave (ispravno, ali neuvjerljivo) da je nekompatibilnost očita samo ako ne idemo u detalje. Kad nastojimo odgovoriti na ta pitanja, kad ucrtavamo nečudesne puteve koji nas mogu odvesti od nesvjesnih atoma sve do slobodnih odluka o djelovanju, otvaramo put mašti. Dennett, Evolucija slobode
Prema Dennettu, sloboda je u sposobnosti predvidanja budućnosti. Ta sposobnost omogućuje nekom organizmu da vidi što slijedi i, ako prijeti opasnost, da je izbjegne. Izbjegavanje je moguće zato što su organizmi kao što su ljudi razvili sposobnost "da promijene svoju narav, što je njihova reakcija na interakcije s ostatkom svijeta". Ta promjenjivost leži u srcu slobode. Predvidanja se moraju praviti na temelju znanja. Naša sposobnost da znanje pohranjujemo i po potrebi ga prizivamo iz svoje prostrane memorije stavlja nam na raspolaganje obilje informacija na kojima možemo temeljiti svoje prosudbe o tome što će se dogoditi. Pamćenje usto pokriva širok vremenski raspon, pa možemo osjetiti posljedice onoga što se odavno dogodilo. Čaša se razbila zato što sam je ispustila, ali uzroci ljudskom ponašanju mogu biti dogadaji koji su se zbili mnogo godina ranije (na primjer, traume iz djetinjstva). Sa svom tom prošlosti na raspolaganju, utjecaji na naše ponašanje su znatno obogaćeni. Nismo više samo perle koje klize niz nit uzroka, impulzivna bića čiji je svaki postupak odreden dogadajem koji mu neposredno prethodi. Istina, jauknut ćemo ako nam netko stane na nogu; ali neće nas samo jedan jedini uzrok navesti da popijemo piće, slažemo prijatelju ili se zaljubimo. Naša sposobnost pohranjivanja znanja znači da možemo sami sebe mijenjati reagirajući na složena, dugoročna predvidanja budućnosti. Upravo zato što je svijet determiniran - uređen, predvidljiv - u stanju smo opažati njegove pravilnosti i na temelju njih predvidjeti što će se vjerojatno dogoditi. Ta moć predvidanja s vremenom je evoluirala; organizmi kod kojih se razvila imali su više izgleda za opstanak i razmnožavanje nego oni kod kojih se nije razvila. Organizmi koji su sposobni predvidjeti budućnost više nisu motivirani isključivo podražajima, jer kako njihovi unutarnji modeli budućnosti (predvidanja) postaju sve razvijeniji, to je vjerojatnije da će kognitivne mreže od kojih se ti modeli sastoje više utjecati na ponašanje (putem njihovih veza s područjima kao što je stražnji parijetalni korteks i prefrontalni korteks, kao što je opisano u desetom poglavlju). Drugim riječima, sama predvidanja postaju uzroci koji utječu na ponašanje. Takav organizam više ne živi u stanju trajne iznenađenosti, nego djeluje, barem djelomično, na temelju svojih očekivanja. Tako nastaje naša sposobnost da zastanemo i promislimo, bit našeg otpora raznim metodama ispiranja mozga.
Psiholog George Ainslie, u svojoj fascinantnoj knjizi Breakdown of Will, o toj interakciji između sadašnjosti i budućnosti govori kao o "meduvremenskom cjenkanju". Ono se odvija u unutarnjem ja koje nije jedinstveno, nego podsjeća na "unutarnju tržnicu" često suparničkih interesa.9 Prisjetite se moje rasprave o aktivnom i implicitnom unutarnjem ja iz osmog poglavlja. Aktivno ja je u svakom trenutku skup svih kognitivnih mreža čiji su neuroni u tom trenutku aktivirani. Međutim, u svakom trenutku mogu se aktivirati i druge - čak i kontradiktorne - kognitivne mreže. Primjer naizmjeničnog aktiviranja kontradiktornih kognitivnih mreža donosi Neckerova kocka, optička iluzija u kojoj se brzim slijedom aktiviraju dvije međusobno nekompatibilne kognitivne mreže (vidi sliku 11.1(a)). Kocka se može gledati kao da je okrenuta prema gore i udesno (slika 11.1(b)), ili prema dolje i ulijevo (slika 11.1(c)), ali ne i na oba načina istodobno. Aktivne i implicitne kognitivne mreže ostvaruju Ainsliejeve "interese". Katkada ti interesi idu prema ostvarenju zajedničkog cilja (kao što je opstanak). Katkada djeluju kao suparnici: jedan će biti aktivan u jednom trenutku ("neću više jesti čokoladu jer mi škodi"), samo da bi ga drugi zamijenio ("ona mi nudi slatkiš, bilo bi nepristojno odbiti"). Budući da su interesi povezani s očekivanim nagradama (to jest s dugoročnim zdravljem i kratkoročnim zadovoljstvom), o njima možemo razmišljati kao o faktorima utjecaja koji imaju za cilj pobrinuti se da ponašanje dovede do željene nagrade. Dugoročni interes traži apstinenciju od čokolade; kratkoročni interes traži čokoladu - odmah. Dok je dugoročni interes aktivan, on mora, kako bi došao do željene nagrade (dugoročnog zdravlja), biti u stanju utjecati na ponašanje tako da u što većoj mjeri onemogući prebjeglištvo (od dugoročnih interesa
Slika 11.1. (a) optički dvosmislena Neckerova kocka, (b, c) Dva načina na koje se ova iluzija može gledati, ali nikad istodobno.
na kratkoročne) kad god se na vidiku pojavi čokolada. Kao što kaže Ainslie: "Odisej koji planira kako će proći pokraj Sirena mora prema onom Odiseju koji ih čuje postupati kao prema zasebnoj osobi, na koju treba utjecati ako je to moguće ili je spriječiti ako nije." Ono unutarnje ja koje je trenutno aktivno (koje obuhvaća dugoročne interese) zapravo sklapa ugovor s onim unutarnjim ja koji će biti aktivni u budućnosti i koji prema tom ugovoru ne bi trebali prebjeći ako im se za to pruži prilika. Bez sposobnosti predviđanja budućnosti, međuvremensko cjenkanje bilo bi nemoguće, zato što dugoročni interesi ne bi nikada ni ušli u konkurenciju (ne možete mariti za dugoročno zdravlje ako ne možete pojmiti ono što je dugoročno). Sposobnost da zastanemo i promislimo omogućava našim dugoročnim interesima ne samo da se natječu s konkurencijom nego i da pobijede. Jasno, ne pobjeđuju uvijek. Snaga volje popustit će svaki put kada taj proces pregovora između sadašnjeg i budućih ja ne uspije spriječiti kratkoročne interese da ugrabe uzde ponašanja. Međutim, iskušenjima se katkad moguće oduprijeti. Velik dio vremena mi djelujemo impulzivno, reagirajući na okolinu, a da i ne primjećujemo što radimo. No katkada se aktiviraju oni ranije spomenuti podaci osobne povijesti, koji zadominiraju procesom i određuju kako ćemo postupiti. Upravo te kognitivne mreže, koje nisu uspostavljene pod djelovanjem sadašnje situacije, nego u nekom trenutku naše (katkada davne) prošlosti, provode u djelo Ainsliejeve međuvremenske ugovore. Ako neko trenutno aktivno ja, služeći se moći fokusiranja prefrontalnog korteksa, može dovoljno ojačati kognitivnu mrežu u kojoj je kodiran interes prehrane, tada će se ta kognitivna mreža u budućnosti aktivirati lako i snažno. Kada se na sceni pojavi čokolada, aktivna i ojačana kognitivna mreža prehrane služi kao podsjetnik na ugovor koji je potpisalo neko prethodno ja. Ako je jačanje bilo djelotvorno, čak i osobito slasna čokolada neće moći dovoljno aktivirati suparničke kognitivne mreže koje bi mogle nadjačati glad za zdravljem. Osoba u određenom trenutku, dakle, može - ako ima moć predviđanja - predvidjeti kako će se njezini budući ja vjerojatno ponašati. Ako su dovoljno motivirani, mogu provesti međuvremenske ugovore koji imaju za cilj vezati ta buduća ja za određene postupke. Dennett i Ainslie smatraju da upravo u toj moći da promijenimo svoja buduća ja trebamo tražiti slobodu. Dakako, nema jamstva da će se ugovori održati
(čokolada nam može biti jednostavno previše neodoljiva). Sa slobodom dolazi nesigurnost: naša predvidanja nisu sto posto precizna. Je li taj oblik slobode uskladiv s determinizmom? Jest. Uzrok navodi sadašnje ja na sklapanje međuvremenskog ugovora, uzroka koji buduća ja moraju uzeti u obzir kad odreduju kakvo će biti njihovo ponašanje. Relevantni uzroci uključuju kognitivne mreže koje izravno aktiviraju podražaji iz okoliša (koje reprezentiraju, primjerice, veličinu, oblik i miris čokolade), podatke osobne povijesti kognitivne mreže koje neizravno aktivira neki podražaj (recimo, reprezentacije čokolada iz prošlosti, znanje o nezdravim posljedicama čokolade) i kognitivne mreže koje reprezentiraju kako se tijelo osjeća (gladno, sito). Svi ti neuronski putevi i još mnogo toga, kao što je bilo riječi u prošlom poglavlju, utjecat će na to kakvo će na kraju biti ponašanje. Očit uzrok - prijateljica vam čokoladom maše ispred nosa - uzrokuje golem broj dogadaja u vašem mozgu, koji pak uzrokuju vaše ponašanje. No tako divovski broj dogadaja pruža nam velik broj mogućnosti, koje su sve uredno spremljene ispod lubanje koja u tom smislu podsjeća na Tardis, brod kojim putuje Doctor Who""'. Mehanizmi koji služe za uspoređivanje ili za rješavanje konflikata predstavljaju sredstvo kojim se to bučno more vjerojatnosti, poput Schrodingerove valne funkcije, svodi na jedan jedini determinirani ishod. Taj ishod je često predvidljiv (vaša prijateljica možda jako dobro zna da ne možete odoljeti čokoladi). Međutim, zbog složenosti i brojnosti neuronskih mreža koje su istodobno aktivne u tom procesu, nije uvijek predvidljiv. (Zato je biheviorizam, koji kaže da ako želite razumjeti ljudski um, tada su ulazni i izlazni signali - podražaji i reakcije - sve što znate i sve što trebate znati, bio koristan teoretski model za jednostavne podražaje, ali beznadno neprimjeren u kompliciranijim situacijama.) Katkada će podražaj izazvati predviđeno ponašanje (uzet ćete čokoladu). Katkada neće (nakon jučerašnjeg deprimirajućeg susreta s vagom, obećali ste sebi da više nećete taknuti nijedan slatkiš). Katkada ni vi, niti itko drugi, nećete znati zašto ste - ili zašto niste - uzeli ponuđeni slatkiš. To ne znači da vaše ponašanje nije imalo uzrok. To samo znači *
TARDIS (kratica za Time And Relative Dimension In Space) - brod koji može putovati kroz vrijeme i prostor. Veći je iznutra nego izvana (vanjski i unutrašnji dio su u različitim dimenzijama) i ima bezgranično mnogo unutrašnjosti.
da su uzroci bili komplicirani i da svijest nije imala pristup svakom od njih. Kao što sam već ranije rekla, mi ne želimo da naši slobodni postupci budu bez uzroka, nego želimo da ti uzroci potječu od nas. Ako kažete: "Uzela sam čokoladu zato što sam htjela" ili čak "zato što nisam mogla odoljeti", priznajete da je vaša želja za čokoladom bila uzrok vašeg postupka. Znači li to da niste postupili slobodno? Ako je odgovor potvrdan, znači da slobodno postupate samo onda kada nemate razloga za djelovanje, kada nemate nikakvih želja ili sklonosti. Ako umjesto toga kažete da je "željela sam čokoladu" sasvim u skladu sa "slobodno sam uzela čokoladu", tada vaši postupci mogu biti uzrokovani vašim željama, a opet biti slobodni. Slično tome, vaše želje proistječu iz složenih kombinacija događaja u vašem mozgu koji su pak uzrokovani golemim mnoštvom različitih faktora, od mirisa koji dopire do vašeg nosa pa do sjećanja na prošle susrete s različitim vrstama čokolade. Biste li radije htjeli da je obrnuto - i postupali nasumično, poput zbunjene marionete? Ako svoje želje, uvjerenja ili druge razloge opišete kao događaje u mozgu, to ih ne čini ništa manje vašima, niti postupke koji su iz njih proizašli čini išta manje slobodnima. Ali zar ti razlozi ne bi trebali biti svjesni? Ne, uopće - osim ako svoje ja ne poistovjećujete sa svjesnim ja i vjerujete da noću, kada zaspite, prestajete postojati. Kognitivna mreža koja nikada ne dopre do svijesti još uvijek može kontrolirati ponašanje, a katkada (recimo u slučaju sumanutih misli o tuđoj kontroli kod oboljelih od shizofrenije) svjesne kognitivne mreže mogu se protumačiti kao ne-vaše. Svijest, dakle, nije garancija autorstva. No zdrav mozak polazi od pretpostavke da je neki postupak vaš dok se ne dokaže suprotno. Samo zato što nisam bila svjesna da sam uzela žlicu iz ladice s priborom za jelo, ne znači da mi ju je netko drugi stavio u ruku. To jednostavno znači da je moj svjesni um imao pametnijeg posla. Kako se ta ideja slobode uklapa u svakodnevno poimanje slobodnoga djelovanja: "U istim okolnostima, mogao sam postupiti drugačije"? Strogi determinizam to poriče, budući da tvrdi kako "u svakom trenutku postoji samo jedna moguća budućnost".10 Ako vam prijateljica ponudi čokoladu i vi je uzmete, tada bi vaša reakcija u slučaju da se identična situacija ponovi opet bila ista: prema tome, niste mogli postupiti drugačije.
Uvjet "u istim okolnostima, mogao sam postupiti drugačije" pojam slobode čini neupotrebljivim u stvarnom svijetu, iz jednostavnog razloga što dvije situacije nikada nisu identične. Čak i ako bi se vanjski dogadaji ponovili, vi ste se u međuvremenu promijenili. Sjećate se prvog puta, a vaša sposobnost predviđanja omogućila vam je da učite iz iskustva. Predviđajući svoju slabost na čokoladu, možda ste ojačali neke svoje kognitivne mreže - one koje primjenjuju meduvremenski ugovor, to jest vašu odluku da se zdravije hranite. Ako se ikada zateknete u čokoladnoj verziji Beskrajnog dana, uvijek nanovo suočeni s istim slatkim iskušenjem, učit ćete iz iskustva, baš kao i Bill Murray u tom filmu. "Mogao sam postupiti drugačije" zapravo znači: "Mogao sam postupiti drugačije da sam to htio", ali time se krši uvjet "u istim okolnostima" (tada niste željeli drugačije postupiti; sada želite). Stoga bi možda bilo bolje zamijeniti: "Mogao sam postupiti drugačije" sa: "Sljedeći put bih mogao postupiti drugačije" (zato što sam se u međuvremenu promijenio, a ta promjena možda ima posljedice koje čak ni ja ne mogu predvidjeti). Prva izjava ne daje nam ništa korisno; druga nam daje slobodu. Sloboda, drugim riječima, leži u predvidivosti i promjenjivosti. Čokoladu uzimate slobodno ako ste mogli (u prošlosti) promijeniti kognitivne mreže u svojoj glavi tako da (sada) pristojno odbijete. Ako ste mogli (ali ste propustili) napraviti promjene koje bi spriječile vaše trenutačno ja da uzme čokoladu sada, tada je postupak uzimanja čokolade bio promjenjiv. Slično tome, sada možete i ne morate biti u stanju napraviti promjene koje će vas spriječiti da uzmete čokoladu kad vam sljedeći put bude ponuđena. Zelja da napravite te promjene i sama ima uzrok - u bezbrojnim međusobno isprepletenim kognitivnim mrežama u vašoj glavi. Neke od njih mogu biti aktivne ali nebitne (one koje vam pomažu da održavate automobil na cesti dok razmišljate o nečem drugom). Druge vas, međutim, podsjećaju na ono što ste to jutro vidjeli u ogledalu, na brojeve koji su poskočili iz vaše vage, na vašu želju da impresionirate potencijalnog partnera i tako dalje. To su sve razlozi - vaši razlozi - da se odreknete čokolade. Hoće li oni odrediti vaše ponašanje - to će pokazati samo vrijeme, vaš mozak i svijet oko vas. Ako osoba koja vam nudi čokoladu iznenada izvuče pištolj i kaže vam da je pojedete ili će vas ubiti, čak se i najjači meduvremenski ugovor može prekršiti u ime drugih interesa (osim ako niste spremni umrijeti kao mučenik za svoja načela).
Sposobnost trenutačnog ja da utječe na buduća ja također objašnjava konstataciju o samokontroli koju je iznio psiholog Roy Baumeister (i citiranu u desetom poglavlju): mi "biramo poraz", dovodeći se u situacije u kojima možemo očekivati da ćemo postupiti impulzivno, a onda kažemo: "Nisam si mogao pomoći!" Baš kao što možemo sastaviti neki meduvremenski ugovor za koji se nadamo da će utjecati na naša buduća ja, tako se možemo i pobrinuti za to da se nađemo u okolnostima u kojima postoji veća vjerojatnost da će meduvremenski ugovor biti prekršen (to jest odlučiti da ćemo na posao ići putem koji vodi pokraj naše omiljene slastičarnice). Meduvremenski ugovori mogu se sastaviti pod utjecajem dugoročnih ili kratkoročnih interesa, onih koji su blagotvorni za organizam ili - kao u slučaju ovisnosti - onih koji su aktivno štetni. Naša sposobnost da ih stvaramo, a koja uvelike ovisi o tome kako dobro funkcionira naš prefrontalni korteks, i sama će se mijenjati - sa starenjem, iskustvom, količinom rekreativnih droga koje konzumiramo i mnogim drugim stvarima. Uzroci se javljaju u mnogo različitih oblika. Neki su očigledno vanjski i jednako očigledno ograničavaju našu slobodu da postupamo kako želimo: mučenje, maltretiranje, represivni zakoni. Neki su unutarnji, kao, na primjer, bolesti mozga ili djelovanje droga, ali ih mi doživljavamo kao vanjske. Međutim, uzroci koji dolaze od nas samih razlozi su zašto odlučujemo postupati na određeni način. Oni ne ograničavaju našu slobodu; bez njih bi sloboda bila beznačajna. Upravo zato je ispiranje mozga tako zastrašujuće: na prijevaru nas navodi da mislimo kako su nova uvjerenja zapravo naša. Dakako, ono što definiramo kao naše može varirati. "Ako čovjek sebe učini doista sićušnim, može eksternalizirati praktički bilo što",11 tako da čak i njegove želje prestaju biti njegove i postaju nešto vanjsko, pretvaraju se u ograničenje njegove slobode. Ovisnosti i neke bolesti, poput anoreksije, često se tako doživljavaju: ja se smanjuje, odriče se slobode i tako izbjegava odgovornost. Ako se pretjera u tom procesu smanjivanja, prijeti opasnost da se ja svede na jednu kartezijansku točku, nebitnost koju vjetrovi sudbine bacaju amo-tamo i koja općenito pridonosi malo ili ništa. Ali ne mora biti tako: u doktrini determinizma nema ničega što nas prisiljava da budemo kartezijanski dualisti.
Sloboda i odgovornost Koje su posljedice za moralnu odgovornost kod ovakvog tumačenja slobode? Ništa katastrofično. Odrasli pripadnici društva polaze od pretpostavke da drugi odrasli imaju odredene meduvremenske ugovore (načela) koja utječu na njihove postupke. Za koja će se načela pretpostavljati da vrijede, to će varirati od osobe do osobe, ali oko nekih će vladati opći konsenzus. Kao vozači, na primjer, pretpostavljamo da je vozač iza nas vodio računa o tome da ne bude pijan, to jest da u njegovom slučaju važi načelo samoodržanja koje ga sprečava da se opije ako zna da će upravljati automobilom. Te općeprihvaćene pretpostavke - od kojih su neke i pravno formalizirane - omogućavaju društvenu interakciju i leže u temelju velikog dijela našeg svakodnevnog života. Od svake odrasle osobe očekujemo da bude svjesna tih načela i da su u njoj uspostavljeni odredeni meduvremenski ugovori, bilo formalnom naobrazbom, odgojem ili drugim iskustvima. Na temelju tih očekivanja predvidamo da će se odrasle osobe ponašati u skladu s općeprihvaćenim načelima, i u velikoj većini slučajeva naša predvidanja su točna. Kada nisu točna, razlog tome je često očit. Bolesti mozga ili vanjska prisila, primjerice, mogu dovesti do kršenja meduvremenskog ugovora, kršenja koje dotična osoba nikako nije mogla izbjeći. U tom slučaju se smatra da ta osoba nije postupala slobodno, pa nije ni odgovorna za svoje postupke. Kada razlog nije očit, pretpostavljamo da su postupak odredili neki unutarnji razlozi. To znači da je osoba mogla predvidjeti posljedice svog postupka, posljedice koje bi "svaku razumnu osobu" (prema poznatoj pravnoj formulaciji) navele da promijeni svoje ponašanje tako da postupi drugačije. Ako se osoba mogla promijeniti, a nije, držimo je odgovornom, osim ako ne ponudi uvjerljivo objašnjenje zašto nije mogla učiniti odgovarajuće promjene u svom ponašanju. Odgovornost podrazumijeva društvenu prosudbu, koja je, kao i druge društvene prosudbe, često pristrana. Socijalna psihologija je pokazala kako naša sklonost da pripisujemo odgovornost (u slučaju kada razlog nekog postupka nije očit) ovisi o dotičnoj osobi i konkretnom postupku. Osobu koja nam je draga prosudit ćemo kao odgovorniju ako je njezin postupak hvalevrijedan, a manje odgovornu ako je njezin postupak za osudu. Ako nam osoba nije draga, vrijedi obrnuto.12 Zakon bi, dakako, trebao biti nepristran prema onima koji se na sudu pojave u
svojstvu optuženika. No s obzirom na to da odluku o tome koliko nam je netko simpatičan donosimo i na temelju procjene koliko nam je taj netko sličan, čovjek se zapita može li se taj stupanj objektivnosti uvijek postići (primjerice kada je sudac postariji bijeli konzervativni muškarac, a optužena je mlada liberalna crnkinja). U tom smislu, dobrodošla su nastojanja da se sudstvo učini reprezentativnijim u odnosu na ljude koji su predmet prosuđivanja.
Osjećaj slobode Razmišljanje o Dennettovim i Ainsliejevim teorijama može u čovjeku izazvati odredeni stupanj nelagode. Argumenti su privlačni, način pisanja uvjerljiv, a opet, a opet... Cijela ta priča o predvidanju, meduvremenskom cjenkanju i ugovorima između sadašnjih i budućih čovjekovih ja - sve je to prilično suho i, je li, kognitivno. "Ja ne mislim da sam slobodna, ja se osjećam slobodna - ili ne." Ako je čitateljeva intuicija točna, ljudi imaju osjećaj slobode koji je u biti emocija. Kao što smo vidjeli u devetom poglavlju, emocije mogu imati kognitivnu komponentu, ali imaju i afektivan element: osjećaj koji služi kao motivacijski poticaj. Sto bi moglo izazvati takav osjećaj u ljudskom mozgu? Ima li smisla na naš osjećaj slobode gledati na taj način i, ako ima, čemu služi to što ga imamo? Ovdje se moram odvažiti na iskorak iz područja poznatog i zaći u sferu nagađanja. Ja vjerujem da na naš osjećaj slobode doista možemo gledati kao na emociju. Vjerujem da će neuroznanstvenici u ne tako dalekoj budućnosti biti u stanju identificirati fiziološke uvjete koji prate osjećaj slobode, kao što su to već počeli raditi s emocijom straha. Predviđam da će ti uvjeti uključivati stanje opuštenosti koje samo po sebi ispunjava zadovoljstvom, u velikoj se mjeri poklapa s drugim pozitivnim emocijama kao što je sreća i kojemu mogu posredovati isti mehanizmi u mozgu. (Možda se aktivnost tih mehanizama u jednom trenutku interpretira kao "osjećaj sreće", a u drugom kao "osjećaj slobode", ovisno o tome što se još istodobno događa.) To, između ostalog, implicira da sloboda može izazvati ovisnost, što bi nas moglo približiti odgovoru na pitanje zašto se ljudi koji su navikli na slobodu
često tako zdušno bore da je sačuvaju, dok se ljudi koji slobodu nisu nikad spoznali možda uopće neće za nju boriti. Sloboda ispunjava zadovoljstvom zato što podrazumijeva kontrolu. Prijetnju našem osjećaju kontrole doživljavamo kao nešto iznimno stresno; sloboda, dakle, podrazumijeva odsutnost stresa. Ovdje je nužno napraviti razliku između subjektivne i objektivne slobode. Kao što je već rečeno, od najranijeg djetinjstva naša polazna pretpostavka jest da smo slobodni - da možemo kontrolirati. Budući da je naš svijet u to vrijeme tako malen, objektivno možemo vrlo malo toga učiniti; ali još nismo počeli mnogo toga činiti, pa još uvijek ne znamo što sve ne možemo. Naš subjektivni osjećaj slobode je stoga velik. Jedno od većih postignuća civilizacije je trik kojim nas uči da usvojimo druge vrijednosti, kao što je društveni status, devalvirajući tako naš osjećaj slobode, tako da smo spremniji prihvatiti njezin gubitak. Dakako, ne odriče se svatko tako lako poriva za kontrolom. Poput drugih stvari koje ispunjavaju zadovoljstvom, sloboda potiče vlastiti rast, zato što se mozak navikne na odredenu razinu slobode kao što se navikne na odredenu dozu kokaina. Međutim, poriv za akumuliranjem slobode nije tako snažan kao poriv da se obranimo od njezina gubitka, poriv koji nazivamo reaktancijom (vidi peto poglavlje).13 Ljudi vrlo negativno reagiraju na gubitak slobode, baš kao što negativno reagiraju ako im netko oduzme njihovu drogu. U oba slučaja, njihova reakcija često uključuje traženje alternativnih izvora zadovoljstva. Zaposlenik kojemu iznenada kažu da više ne smije pušiti na radnom mjestu možda će pojačati svoj osjećaj slobode tako što će u radno vrijeme slati osobnu elektronsku poštu. Naoko, pušenje i dopisivanje nemaju nikakve veze jedno s drugim, no zapravo taj prkos u zaposleniku izaziva osjećaj slobode - osujetio je poslodavca baš kao što je poslodavac osujetio njega - i tako ublažio reaktanciju izazvanu poslodavčevim diktatom. Čemu, dakle, služi osjećaj slobode? Bi li organizmi sposobni za taj osjećaj imali prednost u odnosu na druge i o kakvoj bi prednosti u tom slučaju bila riječ? Ponovno nagađajući, mislim da je odgovor taj da osjećaj slobode služi kao sigurnosni signal. Govori nam da je sve pod kontrolom ili, ako ne sve, barem onoliko koliko je dovoljno da se zasad možemo opustiti. Naime, ako možemo kontrolirati svoju
okolinu, to znači da je možemo i mijenjati, pa osjećaj slobode signalizira promjenjivost. Ako osjetimo da smo postupili slobodno, taj osjeć;i| slobode govori našem mozgu da se može promijeniti tako da spriječi ili potakne slične buduće postupke (do kakve će promjene doći ovisit će o tome je li postupak doveo do nagrade ili kazne). Umjesto da ulaže trud u svjesno računanje stupnja promjenjivosti, naš mozak bilježi ishod svake situacije u kojoj smo pokušali postupiti na odredeni način. Sto je veći broj uspješnih ishoda, to je vjerojatnije da ćemo pomisliti kako taj postupak možemo slobodno izvesti. Protuteža osjećaju slobode je osjećaj reaktancije. To je signal prijetnje: nešto je izmaknulo kontroli. Javlja se svaki put kad se naša predvidanja ne ostvare, primjerice kada zaposlenikovo očekivanje da će moći pušiti naiđe na prepreku nove birokratske stvarnosti. Kada djelujemo, naš mozak donosi predviđanje da ćemo djelovati. To predviđanje stvara hipotezu koja se potom uspoređuje s dolaznim informacijama. Ako se predviđanje ne poklapa, javlja se signal o grešci koji poziva druga područja mozga da otkriju što je pošlo krivo. Taj signal o grešci je osjećaj reaktancije.14 On izaziva averziju, baš kao što osjećaj slobode izaziva zadovoljstvo. Ako sve ide kako treba (ako ne primimo signal o grešci), reaktancija nas ne muči i sebe smatramo slobodnima. Zato mogu vjerovati da sam postupala slobodno kad sam jutros iz ladice s priborom za jelo uzela žlicu, iako sam u tom trenutku bila svjesna samo svojih planova za danas. Da mi se u ruci umjesto žlice našla vilica, kao što se znalo tu i tamo dogoditi, moj mozak bi poslao signal o krivom predviđanju: očekivani vizualni dolazni signal ne slaže se s onim što zapravo vidim. U tom trenutku reagirao bi moj (prilično pospani) prefrontalni korteks, kontaktirao bi one podatke osobne povijesti u kojima su pohranjene informacije o tome zašto vilica nije prikladna za kukuruzne pahuljice i odredio plan djelovanja za vraćanje moje ruke u ladicu. U isto vrijeme moj mozak bi pripremio objašnjenje za to što sam prvi put uzela vilicu, kako bi me umirio i otjerao osjećaj nelagode (reaktanciju) izazvan otkrićem da svijet (barem onaj svijet žlica i vilica u mojoj ladici s priborom za jelo) nije onakav kakvog sam predvidjela. Jasno je da bi osjećaj slobode i njegov pandan reaktancija bili dobro sredstvo evolucijskog odabira. Organizam koji bi uvijek mislio da ima
kontrolu iako je nema, i obrnuto, imao bi manje izgleda da preživi nego organizam koji zna što može a što ne može promijeniti u svijetu oko sebe. Bolje je na raspolaganju imati lako dostupan, točan signal promjenjivosti, stvoren na temelju iskustva - ili, preciznije, signal reaktancije koji upozorava na moguću nepromjenjivost (neočekivan gubitak kontrole). Ta laka dostupnost omogućava našem mozgu da ne rasipa vrijeme i energiju na svjesno prizivanje pojedinačnih iskustava. Ako osjećaj slobode shvatimo kao emociju, on će ubrzati donošenje odluke baš kao i ostale emocije. Nađete li se, na primjer, na putu jurećem automobilu, zahvaljujući svom osjećaju straha ne biste se morali prisjećati kako ste postupili prošli put kad vam se to dogodilo ili filmova u kojima ste vidjeli kako su drugi reagirali u istoj situaciji. Slično tome, vaš osjećaj slobode kaže vam da ste, prošli put kad su vam preko telefona htjeli nešto prodati, bili u stanju odmah spustiti slušalicu, dok vam osjećaj reaktancije govori da ste se, prošli put kad vas je nazvao šef, nakon toga osjećali umorni i pod stresom. Ne trebate se sjetiti ni jedne od tih konkretnih situacija da biste osjetili kako vam raspoloženje pada sljedeći put kad vas šef nazove. Točan signal korisno djeluje na dva načina. Skraćuje vrijeme utrošeno na pokušaje da se promijeni nepromjenjivo (to bi se dogodilo kada bi signal reaktancije bio preslab, pa bi organizam živio u zabludi da ima kontrolu). Točnost također omogućava organizmu da iskoristi prilike koje bi inače propustio (ako bi signal reaktancije bio previše jak, zbog čega bi neka situacija koju je moguće kontrolirati bila procijenjena kao nepromjenjiva). Drugim riječima, točna procjena osjećaja slobode pomaže nam da optimalno iskoristimo mogućnosti a na minimum svedemo uzaludan trud. Ako je naš osjećaj slobode doista emocija koja nastaje u mozgu, iz toga proizlazi nekoliko zaključaka. Osjećaj slobode (i njegova suprotnost, reaktancija) razlikovat će se od osobe do osobe, baš kao što su neke osobe sretnije od drugih, a neke su pak sklonije bijesnim ispadima nego druge. Možda je zbog toga medu dobrovoljcima koji su sudjelovali u eksperimentu Stanleya Milgrama, premda su većinom poslušali zapovijed i davali snažne elektrošokove za koje su vjerovali da su autentični, uvijek bilo i onih koji su odbili poslušati.
Očito je da će se osjećaj slobode, na temelju iskustva, s nekim situacijama povezati a s nekima neće. Ista osoba može se osjećati slobodna u kući, a zarobljena na poslu, ili obrnuto. Kao i druge emocije, sloboda je također stupnjevito iskustvo, a ne jednoznačan osjećaj. Naš pojam o tome koliko smo općenito slobodni izvodi se iz ukupnog zbroja svih naših iskustava slobode (ili reaktancije), baš kao što naš pojam o tome koliko smo općenito sretni ovisi o broju i naravi sretnih i tužnih iskustava koje smo imali. Razmišljamo li o slobodi kao o emociji, sjetit ćemo se i istraživanja Singera i Schachtera (o kojem je bilo riječi u devetom poglavlju) u kojem su sudionici isti afektivni doživljaj (izazvan injekcijom adrenalina) na spoznajnoj razini drugačije protumačili, ovisno o situaciji. Slično tome, iste emocije možemo protumačiti ili kao, primjerice, olakšanje (ako smo upravo obavili liječnički pregled i saznali da smo posve zdravi), ili kao osjećaj slobode (ako smo upravo pušteni iz zatvora). Naša sposobnost da sami sebe mijenjamo omogućava nam i da neke slobode cijenimo više od drugih, poput zaposlenika koji nakon uvođenja zabrane pušenja na radnome mjestu zaključi da se ionako htio ostaviti cigareta. Sto smo više navikli na to da kontroliramo neku situaciju, ili što više cijenimo neku slobodu, to je jači osjećaj reaktancije kada se ta kontrola ili sloboda nade ugrožena, i to će naša reakcija vjerojatno biti snažnija. Socijalni faktori imaju golem utjecaj u određivanju razine slobode koju neki pojedinac osjeća, a postoje dokazi da su ti faktori naročito važni u ranom djetinjstvu, dok se mozak još uvijek ubrzano mijenja. Moguće je da se kroz iskustvo socijalizacije utvrđuju polazne vrijednosti i domet mnogih varijabla ličnosti. Tako, na primjer, trauma u djetinjstvu može izazvati veću bojažljivost kasnije u životu (visoka "polazna vrijednost straha"). Slično tome, nametanje većih ograničenja u ponašanju može rezultirati općenito manjim očekivanjem slobode, a time i manjom reaktancijom. Ako je, dakle, sloboda emocija koja nastaje u mozgu, to znači i da promjene u mozgu mogu utjecati na našu sposobnost da se osjećamo slobodnima. Abnormalne moždane funkcije već su dovedene u vezu s nekim poremećajima slobodne volje, kao što su sumanute misli da nama upravljaju svemirci (ili CIA, ili demoni) od kojih pate neki oboljeli od shizofrenije, ili nešto rjeđi sindrom "tuđe ruke". Kod tog bizarnog neurološkog poremećaja, pacijentova šaka, ili možda neki
drugi ud, radi pokrete koje pacijent doživljava kao svrhovite, ali izvan njegove kontrole. Ruka može, primjerice, tako čvrsto zgrabiti kvaku da je treba na silu odvajati, može svog vlasnika povlačiti za odjeću ili ga čak pokušati zadaviti.15 Sindromi poput ovih otvaraju mogućnost, već spomenutu u ovom poglavlju, da bi namjerno oštećivanje, ili manipuliranje nečijim mozgom na neki drugi način moglo utjecati na doživljaj slobode te osobe. Konkretno, ako odredena područja mozga pridonose osjećaju reaktancije, smanjenje aktivnosti tih područja moglo bi pojačati povodljivost, budući da signali koji inače upozoravaju na prijetnje slobodi više ne bi bili na raspolaganju. Neki neuroznanstvenici već su počeli istraživati pitanje slobode i slobodnog djelovanja uz pomoć suvremene tehnologije za skeniranje mozga. Znanstvenici iz jedne od tih skupina poslužili su se hipnozom kako bi istražili što se dogada u mozgu za vrijeme iskustva tude kontrole, to jest kada osoba osjeća da pokret koji je napravila nije njezin.16 Učinili su to tako da su hipnotizirali zdrave ispitanike i naveli ih da pokret ruke koji su sami napravili pripišu nekom vanjskom izvoru (koloturu za koji je njihova ruka bila vezana). Snimci mozga pokazili su da su područja parijetalnog korteksa, malog mozga i prefrontalnog korteksa bila aktivnija kada su ispitanici pogrešno pripisali pokret koloturu nego kada su mislili da su sami napravili pokret. Drugim riječima, čini se da je odredene karakteristike moždanih funkcija moguće dovesti u vezu s iskustvom tude kontrole na dosljedan i ponovljiv način. To je korak na putu ka razumijevanju kako nam naš mozak pruža osjećaj da djelujemo slobodno - ali samo korak. Treba riješiti još mnogo tehničkih i konceptualnih pitanja, a po svemu sudeći, taj put će biti dug.17
Sažetak i zaključci Bože, udijeli mi hrabrosti da promijenim ono što mogu Mirnoće da prihvatim ono što promijeniti ne mogu I mudrosti da uvidim razliku. Anonimni autor, Molitva za unutarnji mir
Ako je svijet i sve u njemu kauzalno determinirano, možemo li biti slobodni? Mislioci poput Daniela Dennetta i Georgea Ainslieja kažu da možemo, ako slobodu poimamo kao sposobnost da mijenjamo
svoja buduća ja, kao i svijet oko nas, a ta sposobnost ovisi o predviđanju budućnosti. No sloboda je više od puke spoznaje (predvidanja, meduvremenskih ugovora); sloboda je emocija koja proistječe iz moždane aktivnosti. Molitva za unutarnji mir, premda klišeizirana, ipak je prikladna: naš osjećaj slobode je emocionalni signal koji nam daje mudrosti da znamo koje stvari možemo, a koje ne možemo promijeniti. Ta emocionalna sila daje eteričnoj ideji slobode njezinu moć da svrgava diktatore, nadahnjuje revolucije i šalje ljude u smrt. Opet se vraćamo na ispiranje mozga, na san o kontroli uma - jer ako je sloboda emocija, tada se njome može manipulirati kao i ostalim emocijama. Ako naš osjećaj slobode, kao što sam pretpostavila, ugrozi signal koji javlja o prijetnji (reaktancija), umjetnim slabljenjem tog signala mogli bismo se osjećati slobodni onda kada to nismo. I obrnuto, jačanje reaktancije može osobu potaknuti da postupa onako kako inače ne bi postupila, kako bi obranila slobodu od onoga što percipira kao prijetnju - a taj je trik dobro poznat svakom demagogu koji drži do sebe. Prosudbe o slobodi, kao i prosudbe o tome jesmo li sretni ili nismo, nisu apsolutna da/ne pitanja. Ovisit će o okolnostima, o našem ukupnom raspoloženju, o tome tko od nas traži da donesemo prosudbu i tome slično. Manipulacije (bilo u svrhu jačanja ili potiskivanja reaktancije) mogu biti društvene, kao u slučaju žene koja kupuje tablete protiv glavobolje koje je vidjela na reklami, ili u slučaju eksplicitne molbe telefonskog prodavača da pristanete na nove pozive (što ne samo da ublažava reaktanciju nego i djeluje kao zamka obveze). Kao što su pokazala prethodna poglavlja, društvena manipulacija može vršiti svoj utjecaj na mnogo načina, od upadljivih novinskih naslova do divljačkog mučenja. Neke od tih metoda iznimno su moćne. Ali one su se razvijale stoljećima, metodom pokušaja i pogreške, a nisu proizašle iz temeljitog razumijevanja moždanih funkcija. Primjerice, mnoge metode koje se primjenjuju u situacijama ispiranja mozga razvile su se iz metoda mučenja. Posljednjih godina ne ovisimo više toliko o metodi pokušaja i pogreške. Nove tehnologije omogućile su neuroznanstvenicima dosad neviđeno dubok uvid u rad mozga. Dakako, treba još obaviti golem posao, ali jednu stvar je moguće jamčiti. Oni medu nama koji iz bilo
kojeg razloga žude za moćima kontrole uma neće čekati da znanost sve shvati, već će čim prije pokušati iskoristiti njezina otkrića kako bi manipulirali drugima. Opasnost od ispiranja mozga neće nestati. Kao što ćemo vidjeti u četrnaestom poglavlju, može se još i povećati. U trećem dijelu knjige govorit ću o tome što možemo učiniti, kao pojedinci i kao društvo, da umanjimo tu opasnost.
Treći dio Sloboda i kontrola
Poglavlje dvanaesto
Žrtve i grabežljivci Onaj koji drugima bi vladao, prvo treba Svoj gospodar biti. Phillip Massinger, The Bond-Man
Vrijeme je da rekapituliramo. Dosada smo govorili o povijesti i primjeni izraza "ispiranje mozga" otkada ga je godine 1950. skovao Edward Hunter. Budući da ispiranje mozga nužno uključuje mozak, malo dublje smo zavirili u neuroznanost, psihologiju i filozofiju, zamijenivši stari kartezijanski "dijamantni um" jednom mnogo fleksibilnijom i složenijom konstrukcijom. Naučili smo da se mozak i uvjerenja mogu promijeniti iznenada, ili pak polako, s vremenom. Do iznenadne promjene može doći kada energija snažnih emocija prodre u kognitivnu mrežu u kojoj je kodiran neki pojam i ojača je, tako da ona od obične ideje postane duboko uvjerenje. Spore promjene dogadaju se postupno i neprimjetno, kao što se stvara navika. Vidjeli smo i da mozak bilježi ono što može i što ne može promijeniti u svijetu oko sebe, i da taj signal promjenjivosti predstavlja temelj našeg osjećaja slobode i njegovog negativnog pandana, reaktancije. Reaktancija, koja upozorava na neposrednu prijetnju slobodi, najveći je izazov s kojim se suočavaju vršitelji utjecaja. Kad god imamo osjećaj da netko nama manipulira, reaktancija aktivira našu sposobnost da stanemo i promislimo, što je temelj naše sposobnosti da se odupremo pokušajima utjecaja. Dovoljno snažna iznenadna promjena, kao što je emocionalno zlostavljanje ili ispiranje mozga silom, nasilno nadvladava taj otpor, dok prikriveno
ispiranje mozga djeluje polagano, služeći se lukavijim metodama kako hi zaobišlo našu svijest o tome da netko pokušava utjecati na nas. U trećem dijelu knjige poslužit ćemo se dosadašnjim spoznajama kako bismo odgovorili na pet važnih i međusobno povezanih pitanja o ispiranju mozga. Prvo pitanje tiče se žrtava ispiranja mozga: zbog čega su mu neki ljudi osobito podložni dok mu se drugi uspijevaju bolje oduprijeti? Drugo pitanje odnosi se na metode ispiranja mozga: što možemo naučiti od neuroznanosti i psihologije o tome koje metode - i pojedinci - imaju više izgleda za uspjeh? Tim pitanjima ćemo se baviti u ovom poglavlju. Treće pitanje (tema trinaestog poglavlja) tiče se mogućnosti masovne kontrole uma. U četrnaestom poglavlju govorit ću o budućnosti ispiranja mozga i potencijalnom utjecaju novih tehnologija, te postaviti svoje četvrto pitanje: hoće li ikada biti moguće premostiti jaz koji sada postoji između sna o kontroli uma i njenih stvarnih dosega? U petnaestom poglavlju pozabavit ću se petim pitanjem: kako se oduprijeti ispiranju mozga i umanjiti opasnost koja od njega prijeti?
Svi smo mi pojedinci Jedna od tema ove knjige bila je i važnost individualnih razlika. Pojedini mozgovi, baš kao i pojedina unutarnja ja koja mozgovi generiraju, znatno se međusobno razlikuju po obliku i veličini, kao i po broju i vrstama sinapsi i kognitivnih mreža.1 Ne postoje dva identična mozga, bilo po strukturi ili po uzorcima aktivnosti. Za početak, ta raznovrsnost je posljedica činjenice što svi imamo drugačije gene. No djelovanje genetičkih varijacija znatno pojačava to što se geni uključuju i isključuju u različitim trenucima i u različitim dijelovima mozga. Dvije stanice unutar jednog embrija imaju istu DNK. No od jedne će možda nastati stanice kože i cijeli niz naraštaja prhuti, dok potomci druge stanice mogu završiti kao neuroni koji će električnim impulsima reagirati na poljubac ljubavnika. Kakva će biti sudbina tih stanica ovisi o tome kako će se upotrijebiti njihovi geni. Aktiviranje gena rezultirat će stvaranjem proteina koji može na razne načine djelovati na mozak, pa i tako da uključuje i isključuje druge gene. Geni se mogu uključivati i isključivati i pod utjecajem okoline: kemikalija, elektromagnetskih podražaja ili podražaja kojima
su naša osjetila izložena u svijetu punom različitih predmeta, ljudi i ideja. Kemijski spojevi mogu prodrijeti u mozak putem hrane, pića, lijekova, hormonskih promjena u organizmu ili infekcija. Ti kemijski spojevi mogu na razne načine utjecati na mozak i tijelo.2 Budući da se funkcioniranje živčanih stanica oslanja na elektricitet, one i geni koje sadrže mogu se naći pod utjecajem elektromagnetskih emisija.3 To je argument koji opravdava terapiju elektrošokovima u slučajevima vrlo teške depresije. Konačno, naš mozak prima podražaje koji ne samo da aktiviraju neurone nego i mijenjaju gene unutar njih. Priroda i društvo nerazmrsivo su povezani.4 Uz toliku raznovrsnost, uopće ne iznenađuje što se ljudski mozak ne isporučuje kao standardni model.
Naivci i cinici Ta raznovrsnost vrijedi jednako za psihološke karakteristike koliko i za fizičku strukturu - uključujući i one karakteristike koje predisponiraju za podložnost utjecaju ili od njega štite. Neki ljudi mogu proći torturu fizičkog mučenja i pritom se ne slomiti, naići na varalicu i ne nasjesti na njegove trikove. Znaju reći ne, zbog čega im prijatelji zavide, a trgovci i sakupljači dobrovoljnih priloga očajavaju. Da su se takvi ljudi susreli sa Stanleyjem Milgramom, vrlo rano bi se usprotivili njegovim metodama (kao što je manji dio sudionika u njegovom eksperimentu i učinio). Takvi ljudi imaju unutarnju snagu i vjeru u sebe koje ih štite od takvih oblika društvenog pritiska. Većina ljudi nema tu zaštitu. Iako možda mislimo da smo imuni, stvarnost nam neprekidno pokazuje da nismo u pravu. Nasjedamo na trikove varalica, prihvaćamo sumnjive ponude, kupujemo stvari koje ne želimo ili ne trebamo, dajemo novac u dobrotvorne svrhe za koje uopće ne marimo. Ako smo iskreni, naša povodljivost trebala bi nas navesti da se složimo s Robertom Cialdinijem, stručnjakom za tehnike nagovaranja, koji je svoju (vrlo utjecajnu) knjigu Influence započeo ovim riječima: Sada mogu slobodno priznati. Cijeli sam život bio naivčina. Otkad znam za sebe, padao sam na priče trgovaca, sakupljača novčanih priloga i davatelja ovih ili onih usluga. Istina, samo neki od tih ljudi
imali su nepoštene motive. Drugi - primjerice predstavnici odredenih dobrotvornih društava - imali su samo najbolje namjere. No to nije važno. Zabrinjavajuće često, na kraju bih redovito završio kao pretplatnik na časopis koji me ne zanima ili bi mi utrapili ulaznicu za bal zdravstvenih radnika. Cialdini, Influence
Pokušaji utjecaja stari su koliko i um na koji pokušavaju utjecati, pa nimalo ne iznenađuje što su današnje metode savršeno dorasle mozgovima koje ciljaju. Drugim riječima, na pokušaje utjecaja i pokušaje odupiranja utjecaju možemo gledati kao na dvije suprotstavljene strane u evolucijskoj utrci u naoružanju. Najnovija faza u toj utrci možda je naša sklonost da kupujemo i čitamo knjige socijalnih psihologa poput Roberta Cialdinija, ali ni to nije jamstvo da ćemo se moći zaštititi od oružja utjecaja. Ne sjetimo se uvijek da smo neovisna bića sposobna razmišljati svojom glavom; katkada smo previše umorni, previše zaposleni, previše lijeni ili previše slabi. No često se toga sjetimo - a za mnoge pokušaje utjecaja to nije ni važno. Nije mi važno koja će marka deterdženta za posude na kraju završiti pokraj mog sudopera, pod uvjetom da je taj deterdžent djelotvoran, pa posegnem za onim koji sam najčešće vidjela u reklami - osim ako nije osjetno skuplji od ostalih. Detaljno razmatranje relativnih prednosti svih tekućih sredstava za pranje posuda svakako bi bilo u granicama mojih sposobnosti - što bi ujedno bilo i fenomenalan gubitak vremena. Koga briga za to, ako je posude na kraju čisto?
Mijenjanje uvjerenja No katkada to jest važno. Katkada smo izmanipulirani tako da djelujemo protivno svojim interesima, bilo tako da se zadužimo kako bismo kupili nešto što nam zapravo ne treba, ili tako da pričvrstimo na sebe eksploziv kako bismo postali mučenici. Cilj ispiranja mozga je stjecanje kontrole i nad mislima i nad postupcima - u idealnom slučaju to znači ući u glavu žrtve. U četrnaestom poglavlju vidjet ćemo kako suvremena znanost može u doslovnom smislu to omogućiti. Međutim,
većina metoda utjecaja ne može izravno promijeniti mozak, pa umjesto toga mijenjaju okolinu u kojoj se mozak nalazi. Ta potreba da djeluju s distance stavlja dvije prepreke na put vršitelju utjecaja. Prva prepreka je vrijeme i velik trud potreban da se promijeni nečije uvjerenje, osobito ako promjena treba biti velika i dugotrajna. Raspirivanje snažnih emocija pritom može pomoći, ali nova uvjerenja ipak treba stalno iznova potvrđivati dok se osoba na njih potpuno ne navikne. Kada ih usvoji do te mjere da postanu automatska, izgledi da ih netko ili nešto ospori bit će znatno smanjeni. Sve dok ne dodu do sigurne razine ispod praga svijesti, te nove kognitivne mreže neće se glatko uklopiti u ostatak kognitivnog krajolika osobe izvrgnute utjecaju. A dok se ne prestanu isticati i privlačiti pozornost, uvijek postoji opasnost da osoba posumnja u njih. Ponajviše iz tog razloga kultovi često izoliraju svoje sljedbenike od njihova prijašnjeg života. Umanjujući vjerojatnost da će obitelj, prijatelji ili okolnosti aktivirati stare kognitivne mreže koje nisu u skladu s novim sustavom pravila, umanjuju moć starih ideja da ospore one nove. Prisjetite se da prilikom donošenja odluka, recimo o tome u kom smjeru pomaknuti oči, područja mozga međusobno pregovaraju pa se uzorci njihovih aktivnosti međusobno stapaju. Najjednostavnije rečeno, ako područje A glasa za pokret ulijevo, a područje B glasa za pokret nadolje, njihov konsenzus će vjerojatno stopiti u dijagonalnu sakadu usmjerenu nadolje i ulijevo. U tom procesu prilagodbe, veću težinu ima glas onih kognitivnih mreža koje su jače aktivirane; ako je aktivnost u području B veća nego aktivnost u području A, sakada će biti usmjerena više nadolje nego ulijevo. Dakle, kada se novi skup uvjerenja (povezanih s kultom) nametne (katkada vrlo drugačijem) uzorku koji je već postojao, uspjeh ispiranja mozga ključno će ovisiti o tome koliko su nove kognitivne mreže jače od starih. Izolacija smanjuje glasačku moć starijih kognitivnih mreža i omogućava emocionalnoj i psihološkoj manipulaciji kultovske sredine da postigne maksimalan učinak. Drugi problem s kojim se suočavaju vršitelji utjecaja jest taj da, osim ako dobro ne poznaju svoju metu, u odredenoj mjeri rade naslijepo. Njihov cilj jest da meta prihvati njihova uvjerenja, što je mnogo lakše postići ako ta uvjerenja nisu u neskladu s onim što meta već vjeruje. Kognitivne mreže koje se bolje uklapaju prihvatljivije su zato što u ma-
njoj mjeri pobuđuju razmišljanje pa ne zahtijevaju toliko napora. Što su moje kognitivne mreže sličnije vašima, imat ćemo više toga zajedničkog i tim bolje ćemo se vjerojatno slagati. Sto me bolje poznajete i što se naše ideje više poklapaju, to ćete veći utjecaj moći vršiti na mene. Vjerski ili politički preobraćenici često kažu da je njihov vođa rekao upravo ono što su oni mislili. Ta predodžba isprepletenih umova i sama može biti moćan izvor zajedničkog ushićenja koje jača emocionalno ljepilo što pokret drži na okupu i čini od njega koherentni entitet - skupinu, pleme ili kult, a ne samo određeni broj ljudi. No vršitelji utjecaja često ne znaju unaprijed u kakvom su stanju kognitivne mreže njihovih meta. Neki će nagađati na temelju svog pozadinskog znanja (onaj zastupnik koji mi je ponudio kuhinju po povoljnoj cijeni nije imao sreće: većina mojih susjeda doista jesu vlasnici svojih kuća). Neki će nastojati ispipati informacije dobro sročenim pitanjima; no to može djelovati kao znak upozorenja i potaknuti reaktanciju, ili pak može izazvati dosadu i potaknuti povlačenje. U spektru pojedinačnih sukoba od kojih se sastoji ova utrka u naoružavanju sredstvima utjecaja, pobjednici se mogu naći na obje strane. No u ekstremnim slučajevima, ispiranje mozga uz primjenu sile može skršiti otpor. A stupnjevitost prikrivenog ispiranja mozga može se prošuljati i pokraj najbudnije prefrontalne straže. Čak i tada, jasno je da su neki ljudi budniji, ili otporniji, od drugih. Koje su to značajke što čine neke mozgove podložnijima a druge sposobnijima da se obrane od utjecaja? Ono što smo saznali u drugom dijelu knjige upućuje na zaključak da otpornost mozga prema usvajanju novih uvjerenja potječe iz tri glavna, međusobno povezana izvora: broja već prisutnih kognitivnih mreža, snage tih kognitivnih mreža i naše sposobnosti da zastanemo i promislimo. Pozabavimo se sada svakim od njih pojedinačno.
Mijenjanje kognitivnih mreža
Broj kognitivnih mreža Bogat kognitivni krajolik, ispunjen kognitivnim mrežama i sposoban na različite načine i fleksibilno obrađivati podražaje koje prima, otežava posao onome tko želi ispiranjem mozga nametnuti nova uvjerenja. Poslužimo li se metaforom vodenog toka iz osmog poglavlja, vidimo
zašto bi to moglo biti tako. Ako voda može protjecati samo kroz nekoliko kanala, protjecat će brzo svakim od njih, a djelovanje erozije - koja širi kanale - bit će znatno. Ako je kanala više, tok će u svakom od njih biti sporiji, kao i njihovo širenje. Isto vrijedi i za kognitivne mreže. Sto je više alternativnih puteva na raspolaganju toku neuralne aktivnosti od ulaznog podražaja do izlazne reakcije, to će slabija biti svaka pojedina sinapsa. Upravo zbog toga dob, naobrazba, kreativnost i životno iskustvo, koji svi odreda obogaćuju kognitivni krajolik, obično štite od metoda utjecaja. Broj veza između neurona u jednom ljudskom mozgu nije fiksan; aktivno razmišljanje može proizvesti nove sinapse i upravo zato izreka "upotrebljavaj da ti ne zakržlja" vrijedi za mozak koliko i za mišiće. Kada je riječ o ravnoteži između dolaznih informacija i informacija pohranjenih u pamćenju (podataka osobne povijesti opisanih u desetom poglavlju) - u mlađem, manje obrazovanom, manje kreativnom ili manje iskusnom mozgu veća važnost se pridaje dolaznim informacija jer ta osoba ima manje bogatu osobnu povijest. Zbog toga postoji veća vjerojatnost da bude impulzivna i da reagira na neposrednu okolinu umjesto da zastane i promisli o tome. Stariji, bolje obrazovan ili iskusniji mozak sadrži više podataka osobne povijesti koji se mogu nositi sa podražajima iz neposredne okoline koji zahtijevaju djelovanje. U starije osobe i emocije mogu biti manje bolne - ako ni zbog čega drugog, onda zato što ih ne doživljava prvi put. Možda se zato kaže da putovanje širi vidike: nije važan sam čin putovanja, nego obilje novih iskustava koji se proživljavaju putem. (Putovanje na Ibizu zbog opijanja i seksa vjerojatno se ne računa, osim ako alkohol i seks nisu nedostupni kod kuće.) Um obogaćen raznovrsnim iskustvima, u kojem podaci osobne povijesti igraju veliku ulogu, postaje suptilniji, zna diferencirati, ne reagira lako na pritisak snažnih podražaja, što znači da ga je teže kontrolirati. Ako čovjek ima na raspolaganju veći broj kognitivnih mreža, to mu može pomoći da se odupre čak i najekstremnijim oblicima utjecaja. Žrtve mučenja često na prisilu reagiraju tako da aktiviraju neku kognitivnu mrežu do koje im je osobito stalo - religijsko vjerovanje ili misao na voljenu osobu - svim se silama drže za nju i nalaze u njoj oslonac. Upravo zato se u sofisticiranim oblicima prisile često izmjenjuju brutalnost i ljubaznost. Ljubav je najjači protuotrov za mučenje, kao
i za tolike druge oblike nanošenja boli, a tobožnja zabrinutost može slomiti otpor žrtve uspješnije nego bol. Jedan američki ratni zarobljenik u Koreji opisao je kako su ga više puta doveli "na prag smrti", a onda ga ponovno oživjeli. Unatoč činjenici da su ga upravo njegovi tamničari zamalo ubili, rekao je da nakon nekog vremena "postaneš zahvalan zato što su ti spasili život [...] u trenutku kad si bio na rubu smrti, oni su te spasili. Čine to dovoljno često da ta činjenica zavlada cijelim tvojim procesom razmišljanja, sve dok ne postaneš toliko zahvalan da učiniš sve što žele."5 S vremenom je spašavanje od smrti postalo snažnije oružje utjecaja nego sama prijetnja smrću.
Snaga kognitivnih mreža Zvuči paradoksalno, ali ponekad je teže isprati mozak koji ima manje kognitivnih mreža nego prosječan mozak. To se dogada onda kada su kognitivne mreže osobito dobro uspostavljene: vlastita čvrsta uvjerenja nude barem nekakvu zaštitu od trgovaca uvjerenjima. I u ovom slučaju pojedinci se međusobno razlikuju. Neki imaju čvrsta uvjerenja, ali nemaju toliku potrebu za onim što psiholozi zovu "potreba za kontrolom". Dovoljno su sigurni u sebe, pa nemaju osjećaj da su njihova uvjerenja ugrožena kada se susretnu s ljudima koji misle drugačije; tolerantno će ih poslušati, ali malo je vjerojatno da će promijeniti stajališta. Neki ljudi skeptični su i ne daju se uvjeriti čak i kada je riječ o uvjerenjima koja su općeprihvaćena u njihovoj zajednici; ne priklanjaju se čvrsto nijednoj ideologiji. A kod nekih je prisutna kombinacija sklonosti ka čvrstim uvjerenjima i potrebe da svoje mišljenje nametnu drugima. Takvi pojedinci imaju snažan doživljaj svog unutarnjeg ja - čvrsto se drže svojih uvjerenja - ali i njihova potreba za kontrolom također je velika. Kao što je ustvrdio socijalni psiholog Roy Baumeister (vidi peto poglavlje), zbog visokog ali krhkog samopoštovanja, te izrazito dogmatične osobe mogu agresivno reagirati na bilo kakvo osporavanje svojih stajališta. Međutim, dovoljno snažna metoda utjecaja može takvoj osobi nametnuti novo uvjerenje - koje će ona zatim često žestoko braniti.
Zloupotreba prefrontalnog područja: kako se zaobilazi funkcija "stani i promisli" ... nek' požali ovo jadno stanje Mukotrpne smrtnosti jadovite Koje vode nas u ružno rađanje Svih muka vlastitih; Još tovari i čemer povrh gluposti. Samuel Daniel, Certain Epistles, "To the Lady Margaret, Countess of Cumberland"
Sposobnost da zastanemo i promislimo Koliko ćemo uspješno otkriti i usprotiviti se pokušajima utjecaja, to ovisi, kao što je ranije rečeno, o bogatstvu našega kognitivnog krajolika. Ovisi i o tome koliko su snažno aktivirane naše kognitivne mreže: kada energija iz nekog intenzivnog i jednostavnog podražaja, ili snažnih emocija, protječe našim kognitivnim mrežama, neka akcija se može potaknuti prije nego što se stignemo zaustaviti. Kao što je jasno pokazano u drugom dijelu knjige, ljudski mozak ni u kom slučaju nije savršeno racionalan računalni uređaj koji je svjestan onoga što mu je u interesu i koji u skladu s tim donosi odluke. Čak i Vulkanci iz Zvjezdanih staza, uzori logičnosti, imaju svoje emocionalne epizode; a ljudi su mnogo manje vješti od Vulkanaca u ovladavanju svojim strastima. To što se taj njihov nedostatak često ispostavi kao prednost vjerojatno se može pripisati činjenici da su scenaristi Zvjezdanih staza ljudi, a ne Vulkanci, no to je ipak odraz našeg sve boljeg shvaćanja važnosti emocija.6 Kao što je rečeno u devetom poglavlju, one su temeljne komponente potrebne da bi čovjek uspješno funkcionirao. Ako su pretjerane, mogu biti problematične - svi znamo da ni u čemu ne valja pretjerivati - no bez njih proces donošenja odluka može jednostavno stati. Međutim, oslanjamo li se na emocije, to nas može navesti na krivi put. Zbog toga što služe kao prečaci do akcije može se dogoditi da prevagne odluka u korist kratkoročnog zadovoljstva umjesto u prilog veće ali i dugoročnije koristi. Emocije su, osim toga, donekle lišene kriterija. Njihova sposobnost da preplave mozak, uzrokujući promjene u mnogim međusobno povezanim područjima korteksa i subkorteksa, povezana je s time što relativno dugo traju. Za razliku od misli, osjećaji
se zadržavaju (za um/mozak kažemo da skače s teme na temu, a ne za srce). U devetom poglavlju rekli smo da to neslaganje između trajanja emocija i hitre preciznosti misli i jezika omogućava osjećajima koje je izazvala neka misao (riječ, fraza, slika) da pobude asocijaciju s nekim drugim, možda sasvim nepovezanim, konceptom, a to neslaganje vršitelji utjecaja često iskorištavaju. Individualne razlike u tome kako mozak obraduje emocije su stoga relevantne. Ljudi iskazuju široki spektar emocija - i razlikuju se po tome kakve su im emocionalne polazne vrijednosti. Neki su ljudi manje ili više osjetljivi, mirniji ili nagliji, opušteniji ili uvredljiviji, hrabriji ili plašljiviji od drugih. Kad gradimo odnos s nekom osobom, jedan od izazova na koje nailazimo jest učenje gdje su njezine utvrđene točke. Neke od tih razlika uvjetovane su genima. Geni utječu na razinu neurotransmitera poput serotonina, za koje se smatra da utječu na stupanj tjeskobe, no postoje i dokazi o tome da doživljaji iz ranog djetinjstva mogu utjecati na to koje će biti polazne vrijednosti mnogih emocija.7 Jedan od primjera koji se mnogo proučava je osjetljivost na stres, koja znatno varira od osobe do osobe. Vršitelji utjecaja često se služe stresom: nakon što kod svoje mete pobude neki oblik negativnih osjećaja - krivnju, strah, neku vrstu kognitivne disonance - ono ponašanje koje žele evocirati mogu predstaviti kao način oslobađanja od tog emocionalnog pritiska. Znaju da će ljudi po svoj prilici reagirati refleksno i razmišljati u stereotipima ako su pod stresom, nego ako imaju vremena bez žurbe razmisliti o svojoj situaciji. Individualne razlike nalazimo također u našem osjećaju slobode i njezinu pandanu, reaktanciji, koje, kao što sam ustvrdila u jedanaestom poglavlju, funkcioniraju kao emocije. Te početne vrijednosti mogu se odrediti kada dijete ima oko dvije godine, u dobi kada ljudska životinja otkriva osjećaj slobode - i općenito postaje naporna. Kao što je opazio Cialdini: "Većina roditelja kaže da u tom razdoblju kod svoje djece opažaju veću tvrdoglavost. Dvogodišnjaci su majstori kada se treba oduprijeti pritisku izvana, osobito roditeljskom. Recite im da naprave jednu stvar, oni će učiniti suprotno; dajte im jednu igračku, poželjet će drugu."8 U toj "najgoroj fazi" javljaju se prvi znakovi individualnosti i samostalnosti, kada dijete počinje sebe poimati kao odvojeno od svijeta koji ga okružuje, počinje ovladavati vlastitim tijelom i stjecati osjećaj
aktivnog djelovanja koji dolazi s tim. Dio tog procesa samoodredivanja zahtijeva detaljno shvaćanje društvenog okružja. Do većine potrebnih informacija dijete dolazi metodom pokušaja i pogreške: iskušava granice tolerancije osobe koja se o njemu brine kako bi naučilo što je prihvatljivo a što nije. (To je glavni razlog zašto se na seminarima za roditelje često preporučuje dosljedno ponašanje. Dijete koje nastoji shvatiti društvena pravila lakše će ih naučiti ako primjeri tih pravila slijede jasan obrazac.) Iskušavanje granica često uključuje i razinu reaktancije koja zna razbjesniti, dok dijete "brusi" svoju prvobitnu nihilističku pretpostavku da je sve dopušteno u realističniju verziju koja će biti u skladu sa stvarnim svijetom.9 Neka djeca, kao i neki odrasli, krotko prihvaćaju ograničenja. Druga se teško odriču sna o kontroli, premda će se većina djece s kojom se "nikako ne može izaći na kraj" naposljetku smiriti, pruži li im se prilika. Ponašanje vršnjaka i bliskih odraslih osoba ključno je u odredivanju hoće li dijete taj san ponijeti sa sobom u odraslu dob i ostatak ljudske vrste smatrati nečim što slobodno može iskorištavati ili će usvojiti nove slobode koje će nadomjestiti gubitak. Manipulira li netko našim osjećajem slobode, to može povećati našu osjetljivost na metode utjecaja i zbog toga se utjecaj koji stavlja naglasak na osobni izbor može neopaženo provući kroz inače čvrstu obranu. Čini se da stjecanje nove slobode ne utječe tako snažno na nas kao prijetnja onim slobodama koje imamo; općenito nam je draže kad nas nagovaraju, kad nenametljivo laskaju našem osjećaju kontrole, nego kada nas žele prisiliti da promijenimo ponašanje - i ta sklonost nije beznačajna. Kao ni druge emocije, sloboda/reaktancija ne postoji odvojeno od mozga i tijela. Osjećaj kontrole koji karakterizira slobodu i čiji gubitak potiče reaktanciju povezan je, kao i druge pozitivne emocije, s boljim tjelesnim i mentalnim zdravljem. Reaktancija potaknuta gubitkom kontrole, kao i druge negativne emocije, može izazvati bolest, pa čak i iznenadnu smrt u ljudi i životinja.10 Suptilan vršitelj utjecaja razumije da jednom kada nastupi reaktancija, meta je spremna pružiti otpor i mnogo ju je teže kontrolirati. Tada će možda odlučiti u svojim žrtvama izazvati osjećaj da one vladaju situacijom, recimo tako da izravno zatraži njihov pristanak - "Ako biste mi mogli posvetiti jednu minutu?" - ili tako da ubaci fraze poput
"vaša odluka", "vi birate", "o vama ovisi" u govor kojim vam nastoji nešto prodati. Proklamacije o slobodi često odražavaju stupanj do kojeg je sloboda zapravo ograničena. U govorima diktatora lako je naći priče o slobodi.11 Manje ekstreman primjer je sloboda izbora kakvu omogućuju mediji u Velikoj Britaniji i Americi i kojom se te zemlje toliko hvališu. Načelno govoreći, netko tko želi saznati najnovije vijesti može birati iz uzbudljivog mnoštva novina, televizijskih programa, radio-stanica, internetskih stranica i tako dalje. U praksi, svaka važna vijest otkriva temeljnu sličnost tih naizgled različitih izvora. Dakako da možemo birati hoće li naša informacija biti obojena liberalno ili konzervativno, hoće li biti stavljena u okvir države ili svijeta, hoće li biti izražena intelektualnim ili jednostavnim stilom. Ono što uglavnom ne možemo učiniti jest odrediti prioritete prema kojima će se nešto smatrati viješću, što znači da ne možemo utjecati na opcije koje nam se nude na izbor. Vaša podložnost ispiranju mozga (i drugim oblicima utjecaja) ima mnogo veze sa stanjem vašeg mozga, a ono će dijelom ovisiti o vašim genima: istraživanja upućuju na to da na funkcije prefrontalnog područja bitno utječe genetika.12 Nizak stupanj naobrazbe, dogmatizam, stres i drugi faktori koji utječu na funkciju prefrontalnog područja, sve to potiče simplicistički, crno-bijeli način razmišljanja. Ako ste zapostavili svoje neurone, propustili stimulirati svoje sinapse, tvrdoglavo se opirali novim iskustvima ili bombardirali svoj prefrontalni korteks drogama (uključujući alkohol), mučili ga nedostatkom sna, burnim izmjenama emocija ili kroničnim stresom, lako je moguće da biste podlegli totalističkim čarima prvog karizmatika na kojeg biste naišli. Upravo zato se toliki ljudi zbune kad mladi članovi njihovih obitelji pristupe kultu, postanu opsjednuti različitim modama i slavnim osobama i intenzivno se vezuju za često neprikladne uzore. No zloupotreba prefrontalnog područja nije ograničena samo na djecu i mlade. Zrelost, i imunost prema oružjima utjecaja koju ona može donijeti, u dosegu je mogućnosti svih nas - ali mi moramo donijeti odluku da ćemo se potruditi kako bismo postigli zrelost. Proširimo li metaforu kognitivnog krajolika, možemo reći da je njegovanje mozga slično njegovanju vrta; od početne divljine, cilj je stvoriti model koji će biti ugodan i nama i drugima. U prvim godinama našeg života, vrtlari su ljudi iz naše blizine: odrasli koji brinu o nama, braća i sestre,
prijatelji od kojih preuzimamo svoje prve utiske. Kako godine prolaze postajemo sve sposobniji preuzeti kontrolu, pojmiti sami sebe kao bića koja su jedinstvena na Zemlji, barem koliko znamo, po tome što smo sami svoji vrtlari. Tražimo druge ljude i iskustva koja će nam pomoći da postanemo ono što želimo postati; izbjegavamo stvari koje nas dovode u iskušenje, koje nam odvlače pažnju i skreću nas s puta, i to tako da učimo zašto baš i nisu toliko zanimljive. Odrastanje nam pomaže, jer s vremenom stvari postaju manje bitne. Dakako, buđenje kojim se čovjek rekonceptualizira kao biće sposobno samo sebe mijenjati ne događa se uvijek. Neki vrtlari cijeli život prespavaju i mogu postati velik teret za ljude oko sebe. Ali ne svi. No ako neki drugi vrtlar pokuša preuzeti vaš teren, bit će mu lakše nametnuti svoj model ako ondje zatekne neuredno polje korova nego dobro održavan vrt. Ono što vrijedi za vrtove i vrtlare, vrijedi i za ljudski mozak i za one koji se bave ispiranjem mozga - premda valja dodati da je mozak nezamislivo kompliciraniji od bilo kojeg vrta. I najbolje reguliran veliki mozak uvijek će ostati neusporediv sa skučenom urednošću kakvu možemo naći u nekim nemilosrdnijim hortikulturnim pothvatima. Govorili smo o tome koliko su emocije važne u pokušajima utjecaja i vidjeli smo kako, općenito govoreći, bogatiji mentalni svijet može poslužiti kao zaštita. No postoji i treći faktor: samospoznaja, svijest o tome da smo glina a ne dijamant. Ako znamo da možemo sami sebe mijenjati, tada znamo i da možemo njegovati svoje kognitivne mreže, oblikovati ih kao što bismo oblikovali vrt. Spoznaja da se mozak može promijeniti prvi je korak u pružanju otpora promjenama koje nam nameću drugi. Usput budi rečeno, zato je pile moguće hipnotizirati ako na tlu ispred njega povlačite crtu ili ako njišete prstom lijevo-desno, dok ljude uglavnom nije moguće na taj način hipnotizirati.13 Premda bi svatko tko je vidio kako to izgleda kada lijepa žena prolazi pokraj grupice mladića školskog uzrasta lako mogao posumnjati u postojanje tog evolucijskog jaza, većinu ljudi teže je hipnotizirati nego većinu ptica. Mi unaprijed znamo da se možemo mijenjati; pilići ne znaju.
Lovci na moć Nakon što smo razmotrili koji nas to faktori čine podložnima ispiranju mozga, možemo postaviti dopunsko pitanje: što čini dobrog vršitelja utjecaja? Prvi i najočitiji odgovor glasi: motivacija. Vršitelji utjecaja moraju htjeti promijeniti tuđe mišljenje. Za to je relevantna potreba za kontrolom, to jest početna vrijednost nečijeg osjećaja slobode. Sto je ta početna vrijednost viša, to će jača biti reaktancija u slučaju narušavanja te slobode, pa će veća biti i potreba za kontrolom okružja - osobito ljudi u tom okružju. Možda to donekle objašnjava zašto ljudi koji se tako žestoko bore za slobodu mogu tako lako postati okrutni diktatori jednom kada se cilj revolucije ostvari. Budući da je lakše steći osjećaj kontrole nad jednostavnijim stvarima (usporedite odgoj djeteta s upravljanjem državom), visoka razina potrebe za kontrolom obično ide zajedno s kognitivnim pojednostavljivanjem; onim što Robert Lifton naziva "totalističko razmišljanje". Jednostavnost je krajnje privlačna onima koji su sami zbunjeni - a takvih je mnogo - pa je često lakše poslati jednostavnu poruku nego "prodati" složeni argument. I za pojedince i za društva vrijedi tvrdnja da ostavljaju daleko bolji ukupni dojam ako se svi njihovi suprotstavljeni interesi mogu svrstati iza jedne jedine jasno prepoznatljive poruke. U praksi, većina pojedinaca, poput većine društava, već je previše strukturirana da bi im se moglo nametnuti jednu jedinu jednostavnu poruku. Oni koji nama upravljaju primjenjuju druge strategije: zadane misije, manifeste i, dakako, eterične ideje, čija je neodređenost sračunata da poveća njihovu privlačnost u javnosti. No u situacijama kada je vladajuće načelo kaos - osobni ili politički - jasnoća vizije koja prati totalistički način razmišljanja može se doimati kao jedini izlaz iz bezdana.
Karizma Kao što smo vidjeli u prethodnim poglavljima, vode često za velik dio svog utjecaja mogu zahvaliti jasnoj, jednostavnoj viziji. Karizma se definira kao "dar ili moć vodstva ili autoriteta; aura. Odatle, sposobnost osobe da u drugima pobudi odanost ili entuzijazam". Karizmu može znatno pojačati i dojam moći - tog najjačeg afrodizijaka, kako ju je nazvao Henry Kissinger.14 Karizmu pojačava i snažan doživljaj
unutarnjeg ja, te dojam odlučne usmjerenosti na jedan cilj. Prisjetimo li se da George Ainslie opisuje mozak kao borilište suprotstavljenih interesa, o čemu je bilo riječi u jedanaestom poglavlju, vidimo da je "usmjerenost na jedan cilj" dobar opis onoga što se dogada. Premda su interesi suprotstavljeni - "uzmi čokoladu" i "drži se dijete" - katkada je suradnja nužna zbog ograničenosti resursa; mi, ljudi, imamo samo jedan komplet udova. (Je li mozak hobotnice, koji na raspolaganju ima više udova, u manjoj mjeri kooperativan od našeg?) Sto je viši stupanj suradnje - što je više interesa koji streme jednom te istom cilju - to je osoba predanija ostvarenju tog cilja, i to se karizmatičnijom može činiti drugim ljudima. Osobe čiji um nije tako jedinstveno složan možda će zavidjeti na predanosti i prividnoj odsutnosti onog napornog unutarnjeg prepiranja kakvo je tipično za ljude sa snažnim osjećajem unutarnjeg ja. No jasnoća vizije nije dovoljna da bi netko postao karizmatičan: čovjek mora imati dovoljno socijalnih vještina i dovoljno vjere u sebe da u sljedbenika probudi odanost i entuzijazam. Bez te tečnosti na interpersonalnoj razini rezultat je samotna opsesija, čemu može posvjedočiti bilo koji koledž na Oxfordu. A čak ni to ne mora biti dovoljno. Kao što je ranije rečeno, karizmatsko vodstvo ne ovisi samo o osobnosti nego i o okolnostima. Voda mora pratiti Zeitgeist*. Slučajnost i tempiranje igraju veliku ulogu u određivanju hoće li neki nadobudni voda kulta završiti kao Manson ili kao Mojsije. Kao što Anthony Stevens i John Price tvrde u knjizi Prophets, Cults and Madness, okolnosti katkada zahtijevaju svježu perspektivu - nov način gledanja na staru situaciju ili problem. Ta sposobnost da se informacije prihvate i reorganiziraju na nov način dio je onoga što nas čini ljudima. Međutim, neki iznimno kreativni pojedinci osobito su vješti u onome što Anthony F. C. Wallace zove "preoblikovanje labirinta" - rekombiniranju elemenata svojih aktualnih ideja o svojoj kulturi (labirinta) u nov i dramatičan oblik koji, kako se čini, obećava rješenje dotad nerješivih problema.15 Ti ljudi mogu biti i skloni paranoji, često su to ličnosti snažne duhovnosti ili vjere u paranormalno, te mogu imati neobična vidna i slušna iskustva (recimo čuti glas kad nikoga nema u blizini). To su blaži oblici simptoma kakve srećemo kod shizofrenije, i doista, izrazita kreativnost dovodi Duh vremena (op. prev.)
se u vezu s povećanim rizikom od pojave psihoze i možda bipolarnog poremećaja.16 Cini se da izrazito kreativni ljudi drukčije razmišljaju, da se manje oslanjaju na tradicionalnu logiku a više na intuiciju. Uočavaju veze koje drugi ne uočavaju, a ta fleksibilnost stavlja ih u bolji položaj da se upuste u tu veliku unutarnju reorganizaciju koju predstavlja preoblikovanje labirinta. U neuroznanstvenom smislu, izrazita kreativnost dovodi se u vezu s većom labilnošću sljepoočnog režnja (vrlo velika aktivnost neurona u tom području mozga; vidi sedmo poglavlje). Moguće je i da mozak vrlo kreativnih ljudi - iako ne mora nužno biti veći - odlikuje čvršća unutarnja povezanost, to jest kreativni mozak možda ima veći broj sinapsi koje međusobno povezuju neurone, što ih im možda daje veću sposobnost povezivanja ideja na neobične i originalne načine. No kreativnost nije dovoljna za karizmu: mnogi vrlo kreativni ljudi nisu osobito karizmatični. Jednom kad osoba sintetizira novi labirint, ona mora u sebi imati dovoljno strasti da svoje nove ideje usvoji i da njihovo ostvarenje učini svojim jedinim ciljem - a usto mora biti sposobna razumjeti i ispuniti potrebe drugih (te na taj način privući sljedbenike). Iako stvarnost nakon nekog vremena obično sustigne onoga tko razmišlja totalistički i nametne se svima osim najtvrdokornijima, kratkoročno gledano, takvi ljudi mogu biti zastrašujuće uvjerljivi. Najbolji demagozi vode računa o tome da zadrže kontrolu, nikad ne zaboravljaju svoj cilj, a njihova uvjerenost u vlastito poslanje i aura moći može drugima ulijevati strah ili ih nadahnuti. Ako imaju manje skrupula od nas ostalih i ako u nama vide samo sredstvo za postizanje svog cilja, takvi ljudi mogu biti iznimno opasni. Djelotvoran ispirač mozga zna kako primijeniti pritisak, potencirati stres i zamor, bol ili izolaciju, snagu grupe i pritisak koji tjera na poslušnost, zna kako nadjačati mehanizam koji nas navodi da zastanemo i promislimo, tako da umjesto razuma slušamo svoje temeljne instinkte.
Sažetak i zaključci Kako se vaš mozak razvija, koje ideje upija, koje mode slijedi i koje snove smatra nedostojnima - sve je to duboko osobno i svojstveno samo vama. Male individualne razlike u osjetljivosti na stres, u konceptima
koje srećemo ili u tome kako s nama postupaju u najranijem djetinjstvu, mogu se s vremenom pretvoriti u velike razlike između odraslih ličnosti. Individualne razlike između odraslih ljudi proizlaze iz genskog naslijeđa, životnog iskustva i kognitivnih mreža u našem mozgu. No mnoge ideje koje utječu na nas nisu samo osobne. Naše društvene interakcije i naš kulturni kontekst, skupine kojima pripadamo, mora ideja u kojem od rođenja plivamo - sve to oblikuje nas i naše ideje u većoj mjeri negoli smo toga svjesni.17 U sljedećem poglavlju pozabavit ću se tim širim društvenim utjecajima, postavljajući pitanje kako oni potiču ili obeshrabruju pokušaje masovne kontrole uma.
Poglavlje trinaesto
Tvornice umova Baš kao što je dobrobit naroda važnija od dobrobiti jednoga, tako i dobrobit univerzuma ima prednost pred dobrobiti bilo kojeg stvorenja. Malleus Maleficarum (Malj za vještice)
Zamijenite li u gornjem epigrafu riječ "svemir" riječju "društvo", dobit ćete jezgrovit manifest totalitarizma... koji datira iz Europe petnaestog stoljeća. Tvrdnja da opstanak naroda ili vrste opravdava bilo koji stupanj individualne patnje društvena je verzija konsekvencijalizma, nauka prema kojem cilj opravdava sredstvo. Ta se ideja redovito povezuje s talijanskim renesansnim misliocem Niccolom Machiavellijem (1469. - 1527.), no iako su ga zbog toga oštro osuđivali, on nije bio njezin prvi zagovaratelj.1 Riječ "totalitarno", pak, krasi engleski jezik tek od 1926. godine (prema Oxfordskom
rječniku engleskog jezika). Ipak,
konsekvencijalizam je najviše došao do izražaja kod zagovaratelja totalističke misli - superdiktatora dvadesetog stoljeća kao što su bili Hitler, Staljin i Mao. Isto to stoljeće dalo nam je i "ispiranje mozga", dašak nade za diktatore diljem svijeta. Ispiranje mozga donijelo je nadu u pronalazak pouzdanih, znanstvenih metoda koje će omogućiti postizanje potpune kontrole nad ljudskim umom. No davno prije pojave suvremene tehnologije, prvosvećenici kontrole domišljato su primjenjivali cijeli niz metoda, od retorike do mučenja, kako bi drugima nametnuli svoju ideologiju. Uvjereni da upravo oni u rukama drže ključ najvećeg Dobra za kojim čovječanstvo mora tragati - bilo da to od njih traži Bog,
Aristotel, povijesne silnice ili neki drugi simbol autoriteta - ti vršitelji utjecaja oblikovali su klimu ideja u kojoj su živjeli. Kao što sam ranije ustvrdila, njihova nastojanja da promijene tuda mišljenja odjekuju do danas. Dosad je ova knjiga bila usredotočena uglavnom na takozvano ispiranje mozga silom, kakvo bi se moglo naći u nekom kultu ili zarobljeničkom logoru. No bilo je riječi i o podmuklijim oblicima manipuliranja, prikrivenom ispiranju mozga, kakvim se obično služe Sjedinjene Države kad žele proširiti odredene ideje nadajući se da će tako moći kontrolirati svoje građane. Da bismo razumjeli prikriveno ispiranje mozga, prvo moramo shvatiti zašto su ideje tako važne onima koji dominiraju u društvu, kako se one šire i zašto su tako moćne. Ta pitanja bit će u središtu ovog poglavlja.
Zarazne ideje Što je veća laž, veća je vjerojatnost da ljudi u nju povjeruju. Adolf Hitler, Meiti Kampf
Memetika, o kojoj je bilo riječi u trećem poglavlju, ideje uspoređuje s virusima i naglašava čovjekovu podložnost kognitivnoj zarazi. Memetika je novija artikulacija mnogo starije metafore ideje kao bolesti, koja pak nadopunjava jednu drugu metaforu (o kojoj je bilo riječi u četvrtom poglavlju) - onu koja ispiranje mozga uspoređuje s iscjeljivanjem. Kuran tako često opisuje nevjernike kao ljude koji imaju bolest u srcu (vidi, primjerice, suru 2:10). Dakako, čovječanstvo se oduvijek bojalo bolesti.2 Suvremena društva osobito strahuju od zaraznih bolesti: čak i one koje usmrte relativno mali broj ljudi mogu dospjeti na naslovnice diljem svijeta.3 Premda u evoluciji nalazimo primjere korisnih simbioza između ljudi i mikroorganizama, bakterije koje žive u našim crijevima ne dobivaju ni približno takav publicitet kao njihove smrtonosnije rođakinje, tako da je pojam zaraze, ukupno gledano, i dalje vrlo negativan. Zbog toga i metafora ideje kao zaraze, čak i u kontekstu navodno neutralne znanosti o memima, i dalje ima snažan pejorativni prizvuk. Memi kojima se zarazimo, bolest u našim srcima često su - i prečesto - ideje s kojima se oni koji o njima govore slučajno ne slažu. Religija
je prvorazredan primjer mema, prema riječima ateista koji nam je dao izraz memetika. Nevjera je bolest srca, kako piše u svetoj knjizi jedne od najvećih svjetskih religija. Kakvog li iznenađenja. Metafora ideje kao zaraze omogućava nekim znanstvenim autoritetima da ideologiju prikažu kao znanost, a nekim vjerskim autoritetima da je prikažu kao istinu. No ona služi i da se naglasi važnost ideja u ljudskoj kulturi. Ideje u našim glavama nisu samo črčkarije koje su neuroni iz dosade proizveli; one utječu na naše djelovanje - i naše interakcije.4 Mnoge kognitivne mreže koje su se ustalile u našim glavama ideje su koje dijele drugi pripadnici društva. Mozak u kojem obitavaju daje im jedinstvenu formu, baš kao što se svaka pojedina mačka razlikuje od ostalih, ali sve mačke imaju dovoljno zajedničkih značajki koje ih čine pripadnicama iste vrste. Jedna od izrazito varijabilnih karakteristika kognitivnih mreža je njihova sposobnost da pobude privrženost. Neke se mogu svrstati zajedno s "plahim uvjerenjima" Johna Betjemana.5 Druge pak mogu za one koje zaraze biti smrtonosne poput bilo kojeg virusa, ako ne i smrtonosnije. Imate li tu nesreću da se zateknete u istom avionu s osobom koja je zaražena virusom ebole, možda se nećete zaraziti; a čak i ako se zarazite, imate otprilike deset posto izgleda da preživite.6 Nađete li se u istom avionu s bombašem-samoubojicom koji je spreman umrijeti za svoju vjeru, izgledi da ćete preživjeti praktički padaju na nulu.
Ideje su važne Cogito ergo sum. [Mislim, dakle jesam.] Rene Descartes, Rasprava o metodi
Ideje koje usvajamo iz svijeta oko sebe, ili ih izgrađujemo kada se uspostave veze između dotad nepovezanih kognitivnih mreža, čine niti u bogatoj tapiseriji koju tka mozak, "taj začarani tkalački stan".7 To je materijal od kojeg smo satkani; naše ideje su dio nas. Uvjerenja nisu epifenomeni, puka pratnja sinaptičkoj pjesmi i plesu; ona su i prečesto dirigenti. To osobito vrijedi za eterične ideje, koje znaju kako
iskoristiti našu emocionalnu energiju. Kao što je rečeno u devetom poglavlju, emocije mogu služiti kao prečaci, hitan plan djelovanja koji zaobilazi našu funkciju "stani i promisli". (Čak i šefovi reagiraju na požarni alarm.) Kada se neka snažna emocija poveže s eteričnom idejom, zapravo dolazi do lažne uzbune. Manipulirani mozak reagira kao da je riječ o hitnom slučaju, ne zastaje da promisli i jednostavno se odlučuje za najočitiji postupak. Često je taj postupak ispravan u tim okolnostima: povlačimo se od vatre i bježimo od grabežljivaca. No postupak je katkada očit zato što ga je takvim učinio manipulator koji je i aktivirao lažni signal za uzbunu. Vršitelji utjecaja aktiviraju signal za uzbunu kako bi izvršili pritisak na svoje žrtve i naveli ih da postupe na odredeni način (koji može i ne mora biti u interesu žrtve). Dugo prije Adolfa Hitlera, ljudi zaraženi eteričnom idejom antisemitizma nisu samo tvrdili da su Zidovi prljavi. Predlagali su, i u mnogim slučajevima provodili, rješenja tog "problema", kao što pokazuje sramotna povijest odnosa prema Zidovima u Europi (uključujući Veliku Britaniju). Pogrdne tvrdnje koje su inspirirale naciste apsurdne su: pune logičkih rupa, nepotkrijepljene dokazima ili i jedno i drugo. Nekolicina hrabrih ukazivala je na to u ono vrijeme. No većina Nijemaca vjerovala je u ono što je htjela. U emocionalnom smislu, već su bili "obrađeni" - do te mjere zahvaćeni antisemitizmom raširenim u svojoj kulturi da je za njih eterična ideja židovstva bila nepovratno okaljana (najvećim dijelom obilježena strahom i gađenjem). Nacistička propaganda pala je na plodno tlo.8 Ni najčvršći mogući racionalni argument teško bi mogao ići protiv struje. Društva, kao i pojedinci, uvijek trebaju neki motivacijski faktor (bilo priznat ili nesvjestan) kako bi zastali i promislili. Ako prevagnu motivi koji odvraćaju od primjene funkcije "stani i promisli", kao što se to dogodilo u nacističkoj Njemačkoj, tada neka eterična ideja može izvršiti snažan utjecaj čak i kada je osobno iskustvo izravno pobija. Njemački Zidovi nisu bili nevidljivi. Mnogi su bili vrlo ugledni pripadnici mnogih profesija: čisti, pošteni, pouzdani. Ali negativni stereotip prljavog, bolesnog i zlobno gramzivog Zidova postao je toliko proširen, postao je u tolikoj mjeri dio kulture da je mogao nadjačati pojedinačne protivne primjere. Takve primjere moglo se prebaciti u drugo područje kognitivnog krajolika (moj prijatelj Daniel nije tipičan Židov"), ili ih se
moglo zanemariti i kontakt s njima svesti na minimum (na primjer tako da se uspostave geta), izbjegavajući tako susrete koji bi stereotip mogli dovesti u sumnju. Nacistički aktivisti otišli su mnogo dalje od toga, do te mjere reducirajući kvalitetu života Zidova da oni više nisu mogli održavati ni najosnovniji dojam ugleda. Prisiljeni izgledati prljavo i često podliježući bolestima, potvrđivali su nacističku predodžbu o židovstvu, još više jačajući uvjerenja svojih progonitelja. Bila je to opaka spirala sve intenzivnije dehumanizacije koja je završila masovnim ubojstvom. I ne samo ubojstvom, nego pokušajem da se ostvari cilj pročišćenja. A da bi se pročišćenje postiglo, trebalo je odstraniti izvor zaraze, i to metodom zakapanja i paljenja - dvjema tradicionalnim metodama za eliminiranje bolesti. Za predane naciste, emigracija Zidova nije bila prikladno rješenje; samo zatiranjem svakog njihova traga mogao se ukloniti izvor zaraze. Kada postoje jaki razlozi za vjerovanje u neku eteričnu ideju, njezina kognitivna mreža može toliko ojačati da deformira kognitivni krajolik, iskrivljujući ga kao što crna rupa iskrivljuje prostor-vrijeme. Budući da ustanovljene kognitivne mreže igraju veliku ulogu u filtriranju dolaznih podražaja, nove informacije uglavnom će se interpretirati tako da podupiru eteričnu ideju; što je jača kognitivna mreža, to ona jače djeluje na nečiju percepciju svijeta. Moguće je čak proizvesti dokaze koji je potkrepljuju, ili koji pobijaju njoj protivne dokaze. Čovjek niotkuda iz pjesme Beatlesa nije jedini koji vidi samo ono što želi vidjeti.
Društva i zajedničke ideje Ne želim biti ja, želim biti mi. Mihail Bakunin, pismo
Eterične ideje temeljne su za predodžbu nekog društva o sebi, baš kao što su temeljne za predodžbu pojedinca o sebi. Vjerojatno su i važnije, zato što pojedinac može crpiti uvjerenja i iz mnogih drugih izvora, primjerice tijela koje je fizički ograničeno i dobro definiranih načina djelovanja. Društva, koja nisu tako sigurna u vlastito utjelovljene, spremnije od pojedinaca pribjegavaju privlačnoj prividnoj jednostavnosti eteričnih ideja: slobodi, pravdi, jednakosti i svim njihovim krvlju natopljenim srodnicima. Društva u kojima vladine i druge institucije nisu tako čvrsto
uspostavljene u osobitoj su opasnosti; starija ili sigurnija društva ne trebaju toliko ovisiti o mnoštvu kojeg na okupu drže snažne emocije. To je dijelom zato što osjećaj sigurnosti uvelike pridonosi kvaliteti življenja, a kako se njihova kvaliteta življenja popravlja, ljudi više ne nastoje očajnički promijeniti svoj život. Reaktancija i druge negativne emocije nisu tako intenzivne; vršitelji utjecaja moraju se jače truditi kako bi ih potaknuli. Veći stupanj sigurnosti, bilo na razini pojedinca ili na razini društva, također širi toleranciju prema alternativama - tako nastaje veća raznovrsnost ideja, što pak obogaćuje (osobni ili društveni) kognitivni krajolik. Veća izloženost alternativnim mogućnostima mogla bi pomoći da se objasni jedna zbunjujuća činjenica vezana za terorizam, fenomen koji se često povezuje s ispiranjem mozga. Zapadni političari često teroriste proglašavaju iracionalnima, ljudima slabe naobrazbe i neznalicama, no istraživanja na Bliskom istoku upućuju na to da je naobrazba u najmanju ruku u pozitivnoj korelaciji s davanjem potpore terorizmu.9 Naobrazba ljudima pokazuje moguće alternative njihovoj aktualnoj situaciji: svaka na svoj način, i zapadnjačka sekularna naobrazba, kao i ona religiozna, naglašavaju krajnje poželjne vizije nekog boljeg svijeta. Te se vizije mogu razlikovati u pojedinostima, ali one sadržavaju mnoge zajedničke eterične ideje. (Islam tako veliča pravdu, sućut i ljubav prema bližnjemu - ideje vrlo bliske i drage zapadnim liberalnim demokracijama.) Kada su ponuđene takve ideje, kontrast u odnosu na svakodnevni život može postati još uočljiviji nego ranije, osobito ako se živi u izrazito kontroliranom ili korumpiranom društvu. Reaktancija, signal kojim mozak ukazuje na nesklad između ideje i stvarnosti, može biti iznimno snažan motiv djelovanja. Kada ih oblikuju i usmjeravaju već prisutne kognitivne mreže, ili vršitelji utjecaja (bilo vjerski ili svjetovni), san i žudnja stapaju se u visokozapaljivu smjesu. Bez sna, žudnja može ostati nefokusirana; bez žudnje, san može ostati bez otrova. Date li ljudima ciljeve, a ne ponudite im sredstva za ostvarenje tih ciljeva, izazvat ćete ih na prosvjed; onemogućite li im prosvjedovanje, dobili ste recept za nasilje; kako biste kontrolirali nasilje, morate se prikazati što nečovječnijima pred onima koje nastojite kontrolirati - što njima pak olakšava da o vama razmišljaju kao o "podljudima" i još se žešće okome na vas svojim nasilnim djelovanjem. Jedan od mogućih rješenja je da ljudima uopće ne ponudite ciljeve, to jest da ograničite mogućnost
naobrazbe i pristup globalnim medijima, ali u našem sve manjem i sve povezanijem svijetu teško da bi takav postupak uspio. Tako nešto bi bilo i u izravnoj suprotnosti s mnogim od najviših ideala kako liberalne demokracije, tako i najvećih svjetskih religija (premda to ne mora uvijek biti problem: kao što smo vidjeli, jedna od prednosti eteričnih ideja je njihova fleksibilnost). Mnoge društvene ideje prenose se izravno s osobe na osobu, katkada eksplicitno, a katkada implicitno. Na primjer, ako učitelji i učenici raspravljaju o smrtnoj kazni, učenici će naučiti nekoliko eksplicitno izrečenih činjenica (primjerice da je u Velikoj Britaniji posljednja žena obješena 1955. godine i da se zvala Ruth Ellis). No ta će rasprava također potvrditi nekoliko pretpostavki koje su proširene u društvu: da zločin treba kazniti (smrtna kazna: da ili ne), da država može zakonski nauditi nekoj osobi (smije li ići dotle da tu osobu i usmrti), i tako dalje. Te ideje mogu biti izražene eksplicitno - što je dobar način da se djecu potakne da ih preispitaju - ali često ostaju neizrečene. Te društvene kognitivne mreže su ideje koje su rasprostranjene medu pripadnicima društva, premda nisu nužno općeprihvaćene (u kojoj mjeri je neka ideja društvena ovisi o tome koliko je ljudskih mozgova zahvatila). One mogu biti eksplicitno navedene u ustavu, ili se pak mogu izražavati rijetko ili nikad; kako god bilo, njihov stupanj prihvaćenosti je ono što ih čini moćnima. Prihvaćanje se potiče pomoću aparata kao što je obitelj, koja prenosi ideologiju s jednog na drugi naraštaj (o tome je bilo riječi u petom poglavlju).
Medij-atori Praktički svako uvjerenje, valjano ili nevaljano, bez obzira na to stoji li iza njega uvjerljivo rezoniranje ili predrasuda, može se, putem namjernog manipuliranja ili nenamjernog iskorištavanja od strane vladajućih institucija, usaditi drugim ljudima koji će ga prihvatiti kao realistično. Murray Edelman, The Politics of Misinformation
U suvremenim društvima, kognitivne mreže se prenose i zamršenim globalnim mrežama masovne komunikacije: putem novina, radija, "pokretnih slika" i interneta. Vršitelj utjecaja koji nastoji isprati mozak
masama mora biti u stanju kontrolirati te medije, a totalitarne države ulažu mnogo napora u ispunjenje te zadaće (pogledajte kakvom pritisku su bili izvrgnuti privatni mediji u Srbiji za vrijeme diktatorske vladavine Slobodana Miloševića). No kako društva postaju sve složenija, počinju, poput stanica, sve više reagirati na vanjske utjecaje, čime postaju propusnija na nove ideje. Taj efekt globalizacije o kojem se mnogo govori (koji je i sam posljedica sve veće složenosti), otežava kontrolu - ako ni zbog čega drugog, onda zato što postoji više izvora ideja koje treba nadgledati, cenzurirati ili blokirati. Energija uložena u imunosni sustav društva je energija preusmjerena s metaboličkih funkcija, pa totalitarne ekonomije uglavnom stagniraju, što u većoj mjeri ubrzava njihovu propast nego bilo kakva neprijateljska propaganda.10 To ne znači da lak pristup informacijama ne može pomoći destabilizaciji neke totalitarne države; politički dogadaji uglavnom imaju više od jednog uzroka. Mediji, kao i sustav obrazovanja, mogu ljude upoznati s novim idejama, ponuditi alternativnu viziju (na primjer, viziju života na divnome Zapadu), širiti znanje ili preispitati općeprihvaćene stavove o mudrosti autoriteta. Hoće li se to doista i dogoditi, ovisi o motivima tog darežljivog širenja informacija. Sasvim pojednostavljeno, u državnim medijima uglavnom će se odražavati stavovi države i njezina želje za kontrolom, dok će se u privatiziranim medijima odražavati stavovi vlasnika i njihove želje za profitom. Mit o neutralnosti - ideja o tome da postoji gola, neinterpretirana činjenica - omiljena je meta postmodernista. Barem od slavnih dana Heideggera i Wittgensteina, mislioci su čekali u redu kako bi napali ideju da su činjenice, prema riječima Terryja Eagletona, "svima dostupne i neosporne, a vrijednosti osobne i proizvoljne".11 Eagleton je ovako sročio svoju kritiku: Očita je razlika između činjenice koja kaže: "Ova katedrala je sagrađena 1612. godine" i vrijednosnog suda o istoj katedrali: "Ova katedrala je sjajni primjer barokne arhitekture." Uzmimo da sam prvu tvrdnju izrekao dok sam američkoj turistkinji pokazivao Englesku i time je doveo u nedoumicu. "Zašto uvijek navodite datume nastanka tih vaših građevina?" mogla bi me upitati moja Amerikanka. "Čemu ta opsjednutost porijeklom? Društvo u kojemu ja živim ne vodi računa o datumima. Mi građevine dijelimo na one okrenute
sjeveroistoku i one okrenute sjeverozapadu." Ovakva primjedba možda bi mi pomogla da shvatim kako se moj način opisivanja temelji na na odredenom sustavu vrijednosnih sudova. Vrijednosni sudovi američke turistkinje razlikuju se od suda tipa: "Ova katedrala je sjajni primjerak barokne arhitekture", ali ipak jesu vrijednosni sudovi, pa ma kakvu činjeničnost ja u njima pokušao pronaći. Eagleton, Književna teorija
Tvrdnje se ne mogu promatrati odvojeno; one su uvijek u nekom društvenom kontekstu. Katkada je sam sadržaj tvrdnje očito manje važan od neverbalne informacije koju ta tvrdnja prenosi. Kada dešifriramo tvrdnje nekog prijatelja - ili čitatelja novina - oslanjamo se na brojne neverbalne društvene signale, i sve ih procjenjujemo prema njihovoj vrijednosti. Čak i kada čitamo, čitamo između redaka (kao što ilustrira rasprava o deklaraciji Britanske nacionalne stranke u devetom poglavlju). Informacija koja dopre do naših očiju, ušiju ili (ako čitamo Brailleovo pismo) vrhova prstiju, mora proći kroz minsko polje naših iskustvenih filtera, gdje je naša prethodna očekivanja tako temeljito prosijavaju da ona možda nikada ne dopre do visina svijesti. One informacije koje se probiju do moždane kore poslužit će nam za donošenje niza dobro razrađenih pretpostavki, hipoteza koje mogu biti pod nesvjesnim utjecajem raznoraznih faktora, od rasporeda riječi nabijenih emocijama do virusa u našem krvotoku koji će prouzročiti trovanje hranom. Gole činjenice nikada takve ne paradiraju našim kognitivnim krajolikom - uvijek se prekriju slojem hermeneutike kako bi sačuvale čednost. Taj sloj mi katkada učinimo krajnje prozirnim - matematika je jedan takav primjer - ali bio on tanak ili ne, uvijek je prisutan, neizbježno evaluativan. Filozofi vole reći da ne možete od "jest" dobiti "treba"; ali apstrakcija može ići u suprotnom smjeru, od "treba" prema "jest". Ako zanemarimo sve pozadinske okolnosti, ako usporedimo mnogo primjera i iz njih izvučemo zajedničke značajke, možemo doći do šturog simbola, do "činjenice". Drugim riječima, možda je "jest" samo jedan "treba" iz kojeg su iscrpljeni (gotovo) svi emocionalni sokovi. Nitko, pa čak ni najskrupulozniji urednik, ne može izbjeći vlastito stajalište. Trebamo li iz toga zaključiti da je svaki izvor vijesti pristran i da sve dotle dok smo svjesni njihove pristranosti istu možemo nekako
uzeti u obzir i kompenzirati je? Ne bi se reklo, prema teoretičarima medijskih studija, zato što se selektivna interpretacija ne sastoji samo od predrasude. John Street, primjerice, razlikuje ideju pristranosti od ideje "okvira".12 Pristranost je sustavna sklonost da se informacije selektivno ističu ili čak iskrivljavaju. Desno orijentirane novine tako mogu redovito donositi negativno obojene izvještaje o siromaštvu, podupirući ideologiju koja siromašne krivi za njihovu nesreću. Upravo zato što je pristranost tako sustavna, lakše ju je uočiti: katkada o čovjeku više govori informacija o tome koje novine čita nego odjeća koju nosi. Pristranost je usto lakše ispraviti ako su dostupni alternativni izvori vijesti, kao u društvima u kojima postoje raznovrsni i konkurentni privatizirani lokalni i državni mediji, čiji vlasnici imaju različit društveni profil. Čak i u tom slučaju, pritisak da se vijest pojednostavni, standardizira i uskladi s mišljenjem javnosti (ili mišljenjem vlasnika), snažna je sila čije djelovanje negativno utječe na raznovrsnost (o tome je bilo riječi u trećem poglavlju). Totalističko razmišljanje nije svojstveno samo bahatim državnim vladama. Kao što su neki već rekli, reguliranje medija ne bi se smjelo prepustiti nevidljivim rukama tržišta, između ostalog i zato što u tom slučaju mnogi faktori smanjuju izglede da će to tržište biti slobodno. Veliki škotski ekonomist Adam Smith, u čijem remekdjelu Bogatstva naroda suvremeni kapitalisti nalaze mnoga opravdanja za svoje postupke, vjerojatno ne bi odobravao suvremenu reklamnu industriju, gotovo incestuoznu bliskost novinara s novinarima i s političarima, golemu moć koja je koncentrirana u rukama nekolicine globalnih medijskih mogula, niti mnoge druge značajke suvremenih medija u Britaniji.13 Okviri su suptilniji i teže ih je uočiti nego pristranost. Osim toga, različiti medijski izvori često se služe sličnim okvirima. Prema Streetovim riječima: "Premda su okviri sredstva kojima se svijet vidi na određeni način, oni se razlikuju od pojma pristranosti po tome što ne predstavljaju samo jedno ideološko stajalište."14 Umjesto toga, u medijskim studijima naglašava se da su "novinarske priče" upravo to - priče. Poput drugih priča, imaju selektivnu narativnu strukturu koja se oslanja na duboko ukorijenjene pretpostavke (primjerice o uzroku i posljedici, moralu i društvenim odnosima) i izostavlja nebitne informacije. Pripovjedači, uključujući one koji izvještavaju o vijestima, na raspolaganju imaju nekoliko obrazaca i upotrijebit će onaj u koji
će se njihova priča najbolje uklopiti: "hrabri junak, "sporost birokracije", "nepomirljiv sukob" i tako dalje. Sa svakim obrascem povezan je i određeni jezični stil. Primjerice, ako neko dijete umre od bolesti, vjerojatno će biti opisano kao hrabro dijete koje je zadesila tragična sudbina, koje su krasile neupitne moralne kvalitete i koje je bilo na radost i ponos svojim, sada ožalošćenim, roditeljima. Dakako da je to dijete katkada znalo vrištati, duriti se ili mlatnuti svoju mladu sestru - djeca to čine - ali ta banalna opservacija ne uklapa se u okvir, pa se obično ne pojavljuje u takvim izvještajima. Ako dijete ubije neki neznanac, prisutni su elementi tragedije i moralnih vrlina, ali umjesto hrabrosti imat ćemo nevinost i njoj odgovarajuću dehumanizaciju ubojice. Okviri i pristranost produžeci su individualnih svjetonazora, zajednički pripadnicima društva. Štoviše, osobna i društvena stajališta su u interakciji i pod međusobnim utjecajem. Mediji tvrde da odražavaju stajališta svoje publike: kad je riječ o privatnim medijima, gdje vlada oštra konkurencija, motiv profita osigurava barem neki stupanj slaganja između izvora informacija i publike, a čak i u slučaju državnih medija mora barem donekle biti slaganja, inače će se pretvoriti u ruglo, kao što se to dogodilo u mnogim istočnoeuropskim državama za vrijeme komunizma. No, kao što je rečeno u trećem poglavlju, mediji također oblikuju mišljenje publike; različit stupanj izloženosti televiziji može tako proizvesti znatne razlike u stavovima. Street kaže da su vijesti, u smislu u kojem ih donose mediji, "proizvod potrebe za trgovanjem".15 Trgovina je jedan od drevnih aspekata ljudske interakcije; ekonomist Haim Ofek tvrdi da se "običaj razmjene pojavio prije 1,5 do 2 milijuna godina".16 No složenost suvremene trgovine mogla bi se usporediti sa složenošću upravljanja informacijama. Prve razmjene vjerojatno su bile interakcije licem u lice i odvijale su se unutar malih društvenih jedinica u kojima je svaki pojedinac računao na to da će mu skupina pružiti zaštitu a možda i pomoći da preživi. Ako bi se pojavio neki motiv za prijevaru, potencijalnog prevaranta vjerojatno , bi odvratila činjenica da u budućnosti ne bi mogao izbjeći svoje žrtve i njihovu osvetu, kao i prijetnja kazne od strane drugih pripadnika skupine. Usto, sudionici u razmjeni mogli su se služiti neverbalnim signalima i ritualima kako bi procijenili međusobnu pouzdanost. Premda je tradicija interakcije licem u lice opstala do danas (politički sastanci
na vrhu jedan su takav primjer), mnoge razmjene su ili neizravne i ne zahtijevaju nikakav ljudski kontakt, ili pak podrazumijevaju susrete s ljudima koje vjerojatno nikada više nećemo sresti. Život u mnogo većim skupinama, kao što danas živi većina zapadnjaka, oslabio je utjecaj skupine na pojedinca, pa je varanje postalo mnogo zanimljivija mogućnost. Takav način života utjecao je i na to da se više oslanjamo na informacije i na one koji nam ih pružaju. Nekritičko oslanjanje na medijske izvore je nužnost. Jednostavno ne možemo provjeravati svaku tvrdnju, pa stoga ili vjerujemo ili, ako je povjerenje narušeno, reagiramo s paušalnim cinizmom, koji je obično samo površan (u praksi, kad ne bismo vjerovali ničemu, to bi nas sasvim onesposobilo). Novinske organizacije znaju koliko je povjerenje važno, pa se zato toliko trude sebe prikazati kao vjerodostojne, nepristrane autoritete, istodobno ističući pristranost suparnika.17 Međutim, kao što kaže Street, "izvještavanje je oblik retorike, riječ je o uvjeravanju nas - čitatelja i gledatelja - da se nešto dogodilo".18 Kao takva, informacija koju primamo od medija dolazi prilagođena. Poput vode u slavini gradskog stanovnika, koja je već prošla kroz nečije vodovodne cijevi, vjerojatno mnogo njih. Mi možda biramo novine prema tome kojoj se strani priklanjaju, ali ne biramo okvir u koji će biti smještena odredena vijest. Možda nećemo ni primijetiti kako je informacija oblikovana i prilagođena da bi se uklopila u naše predrasude. Štoviše, svrha i jest da ne primijetimo, jer bi se inače u nama mogla aktivirati reaktancija, što bi bilo kontraproduktivno.
Karizma grupe Pripadnost bandi može zadovoljiti potrebe koje drugdje ne nalaze zadovoljenje, poput potrebe za sigurnošću, pozitivnom vezom s drugim ljudima, pozitivnim doživljajem unutarnjeg ja ili za osjećajem djelotvornosti. Ervin Staub, The Psychology of Good and Evil
U prethodnom poglavlju raspravljala sam o ideji da se karizma može dijelom dovesti u vezu s dojmom koji netko ostavlja o svojoj odlučnosti i predanosti cilju. Onima koji ostavljaju dojam da sve svoje napore ulažu u postizanje jednog jedinog jasnog cilja, drugi ljudi se mogu
diviti ili ih prezirati, ovisno o tome kakav je taj cilj, no toj njihovoj jednostavnosti i predanosti često zavide oni medu nama čiji je um u većoj mjeri sadržajno razjedinjen. Crno-bijeli svijet može izgledati tako prihvatljiv promatraču koji vidi samo nijanse sivog. Zašto ne biste preuzeli to uvjerenje i omogućili svom napaćenom korteksu da pode na zasluženi odmor? Odgovor bi mogao glasiti: "Zato što ne patite od neizlječive lijenosti mozga, krajnje sebičnosti i bezgranične gluposti", ali to bi bio samo dio odgovora. Neke ljude jednostavnost privlači ne samo zato što su lijeni, sebični ili glupi, nego zato što ih na to tjera strah, bijes ili frustracija - negativne emocije koje u njima pobuđuje svijet pun opasnosti. Prirodne ili društvene katastrofe mogu dovesti više ljudi u crkve; slaba vlada može stvoriti uvjete za pobunu naroda; gospodarske teškoće mogu povećati potporu ekstremistima. Kada je okolina nesigurna, bilo u političkom, gospodarskom ili fizičkom smislu, jednostavnost postaje sve privlačnija. Jednostavne, jasne, uvjerljivo izložene doktrine mogu ostaviti dojam na druge ljude i privući mnoge sljedbenike, osobito ako ti sljedbenici nemaju vlastitih strastvenih uvjerenja. Karizmatični voda koji se doima kao da svim srcem vjeruje u tu doktrinu vjerojatno će lakše uvjeriti druge ljude nego voda koji potanko razmišlja o svakoj pojedinosti i mozga o mogućim teškoćama i komplikacijama. Isto vrijedi i za društva. Jednostavne ideje popraćene dobrim publicitetom ostavljaju dojam jedinstva, a time i dojam odlučnosti u ostvarenju cilja. Eterične ideje kao što su istina, pravda, tolerancija i sloboda osobito su korisne za jačanje karizme nekog društva; njihova prikrivena neodređenost širi njihovu privlačnost i moguće ih je izraziti u nekoliko zvučnih riječi. Mediji tvore temeljni mehanizam putem kojeg neko društvo potvrđuje vlastitu sliku o sebi. Dojam konsenzusa, osobito u privatiziranim medijima, gdje određeni stupanj raznovrsnosti predstavlja normu, može dakle imati znatan utjecaj na građane koji konzumiraju proizvode tih medija, potičući konformizam i jačajući sposobnost vlade da kontrolira svoje građane. Nastup koji ostavlja dojam odanosti i jedinstva može biti koristan i na međunarodnoj pozornici. (Jedinstvo i odanost, dvije omiljene vrline kad je o skupinama riječ.) Većina besmislica koje se u medijima mogu čuti ili pročitati vezano za eterične ideje ne mora biti upadljivo štetna. No ono što se u medijima govori i piše može biti od goleme važnosti ako odražava oštre podjele u društvu. Stereotipne
izjave rijetko kada su od pomoći kada treba rješavati složene političke probleme. Uzmimo za primjer sljedeće tvrdnje: "Islam je istina"; "Muškarci su superiorni ženama"; "Sjedinjene Američke Države su zemlja slobodnih ljudi"; i "Komunizam je plemenit nauk". Svaka od tih izjava, ako je prihvate birači kojima je upućena, ojačat će u njima pozitivne predodžbe o sebi. Na svaku od njih moguće je uzvratiti jednako apstraktnom tvrdnjom: "Samo Isus nam pokazuje put do istine"; "Žene su dobrohotnije od muškaraca"; "Sjedinjene Države su izgrađene radom robova"; "Kapitalizam je najbolji". Ako vam je stalo samo do toga da se vaši birači bolje osjećaju (i usput da vam budu privrženiji), takve izjave mogu dobro poslužiti svrsi. No ako nastojite pomiriti, recimo, komuniste i kapitaliste, morat ćete se udaljiti od eteričnih ideja. Ne sloboda, nego uočljivo poboljšanje osobnih sloboda; ne jedna neosporna istina, nego priznanje da istina ima mnogo, da su obje strane povremeno kršile ljudska prava i kompromitirale vlastite ideale. Kao što smo vidjeli, čak i jedan ljudski mozak, u kojem suprotstavljene interese na suradnju prisiljavaju ograničenja ljudskog tijela, može sadržavati nekompatibilne ideje. Društva, čak i kada su polarizirana uslijed dugogodišnjih sukoba, nisu vezana tolikim ograničenjima. Tako je na Bliskom istoku moguće sresti Izraelce koji se žestoko protive politici svoje vlade prema Palestincima, Palestince koji žale zbog Izraelaca poginulih u napadima bombaša-samoubojica i pripadnike obiju zajednica koji zajedno rade na pomirenju i edukacijskim projektima. Ista različitost mišljenja može se naći i u drugim žarištima političkog sukoba, kao što je Sjeverna Irska, Sri Lanka ili Sudan. No ti oprečni glasovi rijetko se čuju. Ne uklapaju se u okvir "nepomirljivog sukoba" u koji se te priče obično smještaju.
Ispiranje mozga masama Prvo poglavlje ove knjige počinje s definicijom termina ispiranje mozga: "Sustavno i često prisilno eliminiranje iz čovjekova uma već formiranih ideja, osobito političkih, kako bi drugi sklop ideja mogao zauzeti njihovo mjesto." Kroz cijelu knjigu spominjala sam političku narav koncepta ispiranja mozga - političku u onom najtemeljnijem smislu koji
se odnosi na pojedince i skupine koje oni formiraju. Kad govorimo o metodama utjecaja, teoretski su moguće četiri kombinacije: da pojedinci utječu na druge pojedince, da pojedinci utječu na skupine, da skupine utječu na druge skupine i da skupine utječu na pojedince. Ispiranje mozga tradicionalno se povezuje s prisilom, ali primjena sile donosi i neke svoje probleme. Kad na nekoga primijenite silu, u svojoj žrtvi izazivate snažnu reaktanciju, tako da se njezini emocionalni instinkti angažiraju u nastojanju da obrane ugrožene slobode. Ako ispirač mozga primijeni dovoljno jaku prisilu da slomi žrtvin otpor, ona može ostati toliko traumatizirana da više normalno ne funkcionira i nije pouzdana (što je s njegovog stajališta još važnije). Kod američkih ratnih zarobljenika koji su se vratili iz Koreje zabilježen je visok postotak mentalnih bolesti. Moguće je silom prouzročiti opsežnu promjenu uvjerenja, ali ne može se računati na to da će ta promjena ostati stabilna: žrtvu bi trebalo stalno nadzirati i opetovano je prisiljavati. Kad je riječ 0 pojedincima, to zahtijeva goleme količine vremena i truda od strane onoga koji vrši ispiranje mozga, a iako žrtva može potisnuti svoja prijašnja stajališta, nitko ne jamči da se ona neće ponovno pojaviti ako se prisila ukine (u tom smislu se ispiranje mozga razlikuje od svog preteče mučenja, koje zahtijeva samo kratkoročnu primjenu nasilja, često sa smrtnim ishodom, i čiji je cilj pobuditi odredene oblike ponašanja, a ne promjenu uvjerenja). Takva interakcija postoji - primjere možemo naći u nasilju u obitelji. No zasada, velik trud koji treba uložiti u takav oblik ispiranja mozga odvraća one koji bi se možda u to upustili. Čak 1 ako se zadatak podijeli na pripadnike skupine, još uvijek su potrebni znatni resursi kako bi se kontrolirala i nadzirala jedna osoba, a kamoli mnoge. A što se tiče posljednje od četiri kombinacije, pojedinaca koji utječu na skupinu, prisilno utjecanje je malo vjerojatno, jednostavno zato što pojedinac nema na raspolaganju potrebne resurse. No postoji još jedna mogućnost, a to je prikriveni utjecaj. U tu široku kategoriju svrstavam suptilne metode reklamne industrije i medija, lažne utopije o kojima pričaju karizmatski vode i tehnologije čija je svrha manipuliranje umom (o tome više u sljedećem poglavlju). Prikrivene metode, ako su uspješne, imaju jednu veliku prednost nad nasilnim metodama: izbjegavaju problem reaktancije. Dakako, postoji opasnost da će žrtva učiniti nezgodnu stvar i opaziti prijevaru, što će kod nje izazvati ogorčenu protureakciju. Vršitelji utjecaja koji se služe
takvim metodama često igraju na to da će do tog trenutka oni već postići svoj cilj i već odavno biti daleko, tražeći nove naivce. Cilj im je stoga pobrinuti se da žrtva ne pojmi njihovo ponašanje kao pokušaj utjecaja. Prikrivene metode lakše je primijeniti nego silu, osobito u slučajevima kada promjena mišljenja treba biti samo privremena. Takvo djelovanje ne mora biti svjesno; zapravo je uspjeh vjerojatniji ako varalica vjeruje u ono što govori - ili se može uvjerljivo pretvarati da vjeruje. To nije tako proturječno kao što se čini; ima govornika koji dok iznose argumente čvrsto vjeruju u ono što govore. Njihova uvjerenost može i ne mora trajati duže od debate, dok se emocije ne stišaju; ali dok bura traje, oni su posve iskreni. Ljudi su razvili profinjena sredstva za otkrivanje laži, ali ona nisu ni u kom slučaju nepogrešiva. Prepoznati ljude koji vjeruju, pa makar i na trenutak, u laži koje upravo govore, njihovim je žrtvama ponekad nemoguće. No prikrivene metode predstavljaju problem ispiraču mozga koji želi postići kontrolu nad masom. U populaciji sastavljenoj od ljudi različitog podrijetla, različitih uvjerenja i želja, opasnost od otkrivanja znatno se povećava, naročito ako ta populacija ima pristup alternativnim izvorima informacija. Čak i u najrestriktivnijim današnjim društvima rijetko postoji samo jedan izvor istine. U idealnom slučaju, onaj koji vrši ispiranje mozga (bilo da je riječ o državi ili pojedincu) više bi volio da njegova ciljna populacija bude izolirana. Ako to nije izvedivo, još uvijek je moguće u njoj izazvati osjećaj izoliranosti, primjerice preuveličavajući opasnost od vanjskih prijetnji (to jest definirajući ili potvrđujući definiciju vanjskih grupa). Jasno etiketiran neprijatelj (na primjer "komunisti", "Al-Qaida") uvijek dobro dođe, osobito ako sami faktori neprijateljskog djelovanja nisu uvijek jasno prepoznatljivi: u tom slučaju se može aludirati na njihovu prisutnost u ciljnoj skupini, čime se izaziva još veća nelagoda. Onaj tko želi isprati mozak velikom broju ljudi htjet će da njegova ciljna skupina bude pod stresom ili zaokupljena - ili oboje, jer se time smanjuje vjerojatnost da će stati i promisliti, to jest usprotiviti se. S obzirom na opsežnost suvremenih društava, promjena mišljenja masovnih razmjera gotovo je sigurno nedostižan cilj za pojedinca koji nema potporu skupine. Kako bi privukao tu potporu, vršitelj
utjecaja poslužit će se metodama o kojima smo raspravljali u ovoj knjizi. Protkat će svoju retoriku eteričnim idejama, lukavo se služiti jezikom kako bi proizveo relevantne asocijacije u mozgu svojih žrtava, vodeći računa o tome da njegova doktrina bude jednostavna i da se lako pamti. Poput Sokrata u dijalozima koje prenosi Platon, možda će tražiti pristanak žrtava na svakom stupnju svog nastojanja da promijeni njihovo mišljenje.19 Premda mu je postići da njegove žrtve budu što nesretnije, tako da potraže "pomoć" koju im je on spreman pružiti, učinit će sve kako bi se prikazao simpatičnim, duhovitim i čovječnim. Na svaki pokušaj da se pobiju njegova stajališta reagirat će ismijavanjem radije nego silom, i naglašavat će ono što je njemu i njegovoj publici zajedničko. Može odavati dojam osobe koja je spremna sudjelovati u konstruktivnoj raspravi, ili je čak sklona samokritici (primjerice tako da organizira namještene rasprave u kojima će sudjelovati njegovi sljedbenici); no njegova poruka će uvijek biti ista, čak i ako se bude činilo da govori nešto što je toj poruci suprotno.20 U svakom slučaju će paziti da nikada ne ostavi dojam nesigurnosti, nego će jačati svoju karizmu prikazujući se kao odlučna i samopouzdana osoba. Na sve te načine pokušat će steći publicitet za svoj cilj, dobiti redovit pristup medijima, potaknuti ljude na raspravu, uvjeriti ugledne osobe da o njegovim idejama govore kao da nisu samo razborite, nego kao da ih u potpunosti uzimaju zdravo za gotovo. Ljudski mozak podešen je tako da uočava promjene, nesklad između pohranjenih iskustava i informacija koje u nekom trenutku prima. Vršitelji utjecaja to iskorištavaju kako bi privukli pozornost, predstavljajući se kao novi, jedinstveni, različiti. Negativna strana tog pristupa je u tome što će preveliki jaz između ideja koje žele nametnuti i onih koje se trenutačno nalaze u ciljnim mozgovima smanjiti vjerojatnost da nove ideje budu prihvaćene. S druge strane, male korake bit će lakše progutati. (Poduzmete li dovoljno malih koraka, možete uglednog pripadnika srednje klase pretvoriti u hladnokrvnog ubojicu.) Poznavanje ciljne publike također pomaže da se odredi stil prezentacije. Osim što će iskorištavati reakcije mozga na stres i promjenu, onaj koji ispire mozak htjet će razne oblike društvenog pritiska okrenuti u svoju korist. Povezujući odabranu vanjsku grupu s društveno neprihvatljivim i opasnim karakteristikama, kao što su sebičnost, izdajništvo, prljavština, bolest i štetno velika brojnost, on istodobno pojačava osjećaj ugroženosti
i odašilje svojoj publici umirujuću poruku da oni sami nisu sebični, nepouzdani, prljavi ili pak pošast na Zemlji.21 Sve to jednako vrijedi i za skupine i za pojedince, a ovisno o okolnostima, prikriveno ispiranje mozga može poprimiti mnoštvo različitih oblika.
Sažetak i zaključci Prikriveno ispiranje mozga, bez obzira na konkretnu metodu, ima svoja ograničenja, baš kao i prisilno ispiranje mozga. Nezgodna popratna pojava prikrivenih metoda je sumnjičavost (ako vi varate, zašto ne bi i oni?). Kako se kontrola pojačava, te metode mogu voditi do nasilja - u pokušaju da se s prijevare prijeđe na izraženo prisilno ispiranje mozga i da se tako osigura pokornost - jer se prikrivenim pristupom nikada ne može posve ublažiti paranoja. Drugi problem je taj što prikrivene metode, iako mogu funkcionirati neko vrijeme ili promijeniti jedan djelić kognitivnog krajolika, očito nisu u stanju u usporedivo kratkom razdoblju dovesti do sustavne transformacije uma za kakvu se tradicionalno optužuje ispiranje mozga. A kao što smo vidjeli u ovoj knjizi, čak i takve transformacije - premda katkad mogu biti dojmljive - moguće je objasniti u okviru socijalne psihologije. Ispiranje mozga kao promjena sustava mišljenja svakako je moguće; no nismo pronašli nikakve dokaze o ispiranju mozga kao čarobnom rješenju. A upravo je čarobno rješenje ono što treba kako bi san o kontroli, osobito o masovnoj kontroli, postao stvarnost. Iako su neki znanstvenici i stručnjaci nesumnjivo krivi za sudioništvo u najgorim zvjerstvima u suvremenom svijetu (to nije nova pojava; još su Arhimed i Leonardo da Vinci projektirali ratno oružje), sva njihova vještina nije bila dovoljna da bi se pronašla metoda koja jamči kontrolu uma - osim, dakako, fizičkog uništenja, metode poznate još otkako je Kain ubio Abela. No postoji nada za nadobudne. Znanost je tek nedavno počela otkrivati tajne ljudskog mozga; a znanje, barem potencijalno, jest moć. Možda se još pronađe neko čarobno rješenje. U sljedećem poglavlju razmotrit ću što bi to neuroznanost mogla ponuditi, možda već u relativno bliskoj budućnosti, onima koji sanjaju san o kontroli uma.
31
Znanost i noćna mora
Poglavlje četrnaesto
Znanost i noćna mora Ljudima se manipulira; ja samo želim da to manipuliranje bude djelotvornije. B. F. Skinner, intervju
U knjizi The Search for the "Manchurian Candidate" (U potrazi za
Mandžurijskim kandidatom), prvi put objavljenoj 1977., istraživački novinar John Marks opisuje kako je CIA-a, središnja američka obavještajna agencija, potrošila godine i godine - i goleme količine novca poreznih obveznika - u potrazi za pouzdanim metodama ispiranja mozga. Unatoč tome što priznaje da je velik dio CIA-inih istraživanja kontrole uma otišao mnogo dalje nego biheviorizam, njihov akademski pandan, Marks je zaključio da je potraga, koliko on zna, bila neuspješna - barem dotad. "Potaknuti strahom od komunističkih taktika, službenici Agencije istražili su to polje, započeli vlastite projekte i okrenuli se najnovijoj tehnologiji kako bi napredovali na tom polju. Nakon deset godina istraživanja, i uz neke prilično morbidne rezultate, CIA nije smislila nijednu metodu koju su mogli smatrati pouzdanom."1 Sposobnost Sjedinjenih Država da regrutira istraživače svjetskog glasa i da im prostora za napredak pokazala se vrijednom za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada su sudionici u Projektu Manhattan postigli ono što su mnogi u to doba smatrali nemogućim: stvorili su upotrebljivu atomsku bombu.2 Pa ipak, sav talent i energija koju su CIA-ine snage uložile tijekom mnogo duljeg razdoblja nisu bile dovoljne da slome tvrd orah kao što je kontrola uma. Možda je to doista bio pretvrd orah, a u tom slučaju strahovi koje je izazivalo ispiranje mozga mogli
su se mirne duše zaboraviti. No 1977. godine John Marks nije bio spreman opustiti se. "Najbolja obrana slobodnog društva protiv neetičnog modificiranja ponašanja je obznanjivanje u javnosti i podizanje svijesti [...] sada je prekasno da se tehnologija za promjenu ponašanja vrati u kutiju. Istraživači će zasigurno i dalje napredovati."3 lako CIA-ina istraživanja nisu postigla svoj krajnji cilj - stjecanje potpune kontrole nad mislima i postupcima neke osobe - Agencija je proučavala i primjenjivala mnoge metode: supstance koje mijenjaju stanja svijesti kao što je LSD, hipnozu, osjetilnu deprivaciju, a provodila je i "brisanje mozga", eksperimente koji su se sastojali od "snažnih elektrošokova, obično u kombinaciji s produljenim razdobljima sna induciranog lijekovima". Cilj takvih eksperimenata bio je pretvoriti um žrtve u praznu ploču kojoj će se zatim moći nametnuti nova uvjerenja. Neki od tih oblika mučenja poslije su napušteni - katkada iz etičkih razloga, no češće zato što nisu bili pouzdani. Žrtvi su se, na primjer, mogla izbrisati sjećanja, tako da bi ona postala zbunjena i pasivna, no nametanje novih uvjerenja pokazalo se težim od očekivanog. Druge metode, kao što je drogiranje, hipnoza i osjetilna deprivacija (to jest držanje kapuljače na glavi zatvorenika) još su medu nama. Usto, otkada je Marks napisao svoju knjigu, znanost je stekla mnoge nove spoznaje o ljudskom mozgu. Bi li buduća, ili čak sadašnja istraživanja na polju neuroznanosti mogla dati vršiteljima utjecaja oruđe koje im je potrebno da san o kontroli uma pretvore u stvarnost? To pitanje je tema ovog poglavlja.
Još jednom o mozgu Kao što smo vidjeli u sedmom poglavlju, temeljne jedinice svakog mozga njegovi su neuroni. Te sićušne stanice koje stalno plutaju u cerebrospinalnoj tekućini primaju, kombiniraju i prenose električne signale. Neuroni komuniciraju tako da izbacuju molekule neurotransmitera preko razmaka (sinapsi) koji ih dijeli. Neurotransmiteri djeluju u interakciji sa specijaliziranim molekulama (receptorima) na površini neurona koje primaju signal, utječući tako na njegovo ponašanje. Drugim riječima, neuroni - što znači i mozgovi - su elektrokemijski entiteti. Na njih utječe djelovanje mnogih molekula i električnih podra-
žaja (pa tako i djelovanje magnetskog polja, budući da su elektricitet i magnetizam dva aspekta iste pojave, kao što su u devetnaestom stoljeću pokazali Michael Faraday i James Clerk Maxwell). U praksi, utjecaji koji mijenjaju mozak uglavnom se svrstavaju u nekoliko kategorija koje odražavaju tradicionalna znanstvena razgraničenja. Fizikalni utjecaji uključuju radioaktivnost, elektromagnetsko zračenje (koje obuhvaća prikazivanje slika, promjene u temperaturi, magnetska polja i tako dalje) i u novije doba, kvantne efekte. Iako se o njima obično govori odvojeno, u tu skupinu spadaju i mehanički i organski utjecaji: kirurški zahvati, oštećenja i bolesti. Posljednje dvoje nije uvijek lako razlikovati: tumor na mozgu, na primjer, može svoj štetni utjecaj vršiti mijenjajući razinu kemijskih spojeva ili tako da fizički pritišće neurone, ili oboje. Kemijski utjecaji uključuju neurotransmitere, hormone, hranu, lijekove i narkotike (podrazumijeva se da se njihova djelovanja često preklapaju). Neki od tih agenasa djeluju izravno na neurone; drugi se u svoj aktivan oblik pretvaraju u organizmu. Neki djeluju na ravnotežu električnih sila između unutrašnjosti neurona i cerebrospinalne tekućine u kojoj neuron pluta; neki djeluju na staničnu membranu, a neki prolaze kroz membranu i mijenjaju unutarnji ustroj neurona. Kada takvo djelovanje obuhvaća i gene u neuronu, agens odgovoran za taj utjecaj obično se svrstava u kategoriju genetičkih utjecaja. I konačno, postoje društveni utjecaji: univerzalni opis za jezik, kulturu, međuljudske odnose i tome slično. Kao i u slučaju genetičkih utjecaja, smatra se da društvenim utjecajim posreduju promjene u elektrokemiji mozga. No u oba slučaja može biti vrlo teško (ili, s obzirom na našu sadašnju razinu znanja, jednostavno nemoguće) potpuno objasniti kako se to posredovanje odvija. Kada citolog kaže da se gen "uključi", on tumači jedan izrazito složen mehanizam koji su znanstvenici otkrivali tijekom godina i godina strpljiva eksperimentiranja (i koji još u potpunosti ne razumijemo). Kada neuroznanstvenik govori o "teoriji uma" ili "prepoznavanju lica", to tumačenje pokriva više pretpostavki a manje empirijskih dokaza, zato što je socijalna neuroznanost kompliciranija i slabije razvijena nego genetika. Unatoč tome, dok netko ne iznese suprotnu tvrdnju koju je moguće empirijski provjeriti, na snazi će vjerojatno ostati pretpostavka da svi utjecaji koji mijenjaju mozak djeluju, u biti, tako da mijenjaju elektrokemiju mozga.
Fizikalni utjecaji Kao što je u ovoj knjizi već rečeno, vršitelji utjecaja koji pokušavaju promijeniti neki mozak teoretski na raspolaganju imaju dvije mogućnosti: izravno djelovanje na sam mozak ili neizravno djelovanje na neposrednu okolinu mozga. U praksi, većina nastojanja posvećena mijenjanju uma uključivala je mijenjanje okoline. Mnogi CIA-ini pokušaji kontrole bili su neizravni: osjetilna deprivacija, metode ispitivanja po uzoru na sovjetski model i slično.4 Jedna od očitih promjena naše okoline koja (za razliku od eksperimenata osjetilne deprivacije) ima moć istodobno utjecati na velik broj ljudi jest širenje masovnih medija kao što su televizija i internet. Te tehnologije načini su primjene fizike koji su imali snažan utjecaj na suvremeni život. U svojoj knjizi Tomorrow's People, neuroznanstvenica Susan Greenfield nagađa da bi daljnji razvoj tehnologije masovnih medija u smjeru sofisticiranih oblika virtualne stvarnosti mogao stvoriti sve infantilnije, impulzivnije i asocijalnije potrošače čiju će svaku potrebu predvidati i ispunjavati uvijek budna informacijska tehnologija.5 Promijenite li svijet, tvrdi Greenfieldova, promijenit ćete i svijest koju o sebi imaju ljudi u tom svijetu. Promjene o kojima razmišljamo mi na bogatome Zapadu mogle bi iz temelja promijeniti ljudsku prirodu. U dvadesetom stoljeću, CIA-ina tehnološka postignuća nisu uključivala sustavnu sintezu lažnih svjetova. Neki od njihovih najkontroverznijih postupaka, kao što je brisanje mozga, išli su alternativnim putem izravne intervencije. Otkako su neurokirurzi poput Wildera Penfielda otkrili da se puštanjem struje kroz mozak pacijenta mogu pobuditi osjeti, pokreti ili sjećanja, oni pripadnici naše vrste koji imaju veliku potrebu za kontroliranjem smatraju da je vrlo uzbudljiva mogućnost ostvarivanje izravne kontrole nad nekim ljudskim bićem, primjerice putem implantata u mozgu ili tijelu.6 U novije doba razvile su se metode transkranijalne magnetske stimulacije (TMS), kojom se (privremeno) masovno utječe na neurone tako da se mozak izlaže djelovanju magnetskog polja. Bilo je pokušaja, donekle uspješnih, da se kontroliraju jednostavni oblici životinjskog ponašanja, a kao što je pokazao Penfield, na taj način bi se možda moglo pristupiti i jednostavnijim ljudskim ponašanjima. Kontroliranje bilo čega kompleksnijeg - kao što su pojedine ideje - pokazalo se nemogućim. Ljudska bića
jednostavno su previše različita i nepredvidiva, a današnja tehnologija mikroelektroda i neuronskih implantata previše je neprecizna da bismo mogli - barem zasad - osvojiti svijet u našoj glavi. Jedna od najvećih zapreka shvaćanju i kontroliranju ljudskih bića je ona tehnološka. Tehnologija za slikovni prikaz mozga omogućila je znanstvenicima da zavire u živi ljudski mozak, ali slika je i dalje previše mutna za detaljno manipuliranje umom. Metode poput funkcionalne magnetske rezonance (fMRI) polaze od aksioma da u najzaposlenijim područjima mozga dolazi do povećanog dotoka krvi, no prilično vremena prođe od trenutka kada se neuroni aktiviraju do trenutka kada krvne žile povećaju isporuku krvi. Mnoge kognitivne mreže dotada već odavno zabljesnu i ugasnu. Magnetoencefalografija (MEG) mjeri promjene u elektromagnetskom polju mozga; time se izbjegava problem vremenskog zaostajanja, ali MEG, za razliku od fMRI-ja ne može prodrijeti duboko u mozak. Nijedna od te dvije metode nije dovoljno precizna i u stanju je prikazati samo velike blokove neurona, no čak i pri tako slaboj rezoluciji, količina podataka koji se generiraju doseže granice današnje informacijske tehnologije i statističke analize. Koliko nam je poznato, ti metodološki problemi u načelu nisu nerješivi. No u praksi, tehnologija slikovnog prikaza mora prijeći još dalek put prije nego što bude mogla pomoći u preciznom kontroliranju uma.7 Unatoč tome, računalna tehnologija mogla bi se jednoga dana razviti dovoljno da možemo izolirati konkretne kognitivne mreže u živom ljudskom mozgu i pratiti pojedine neuronske krugove dok reagiraju na odredeni podražaj. Naše statističke metode možda će biti tako napredne da ćemo prilično precizno moći izdvojiti taj signal od okolne buke. Možda ćemo čak biti u stanju do te mjere poboljšati tehnologiju da će se nadziranje mozga moći prikriveno provoditi. Danas, da bi se mozak mogao skenirati, čovjeka treba staviti u nešto što podsjeća na golemu perilicu rublja. To klaustrofobično iskustvo nije lako prikazati kao nešto drugo, jer mozak koji se ispituje mora biti budan i mora mirovati da bi se dobili korisni rezultati. Drugim riječima, osoba mora aktivno surađivati, pa makar ta suradnja bila nevoljka. Osim toga, čovjekova svijest o tome da prolazi skeniranje iskrivljava uzorke njegove moždane aktivnosti. Prikriveni nadzor i analiza zahtijevali bi daleko sofisticiranije načine kompenziranja artefakata koji nastaju zbog gibanja tijela (npr.
disanja) od onih koji su danas dostupni; no to ne znači da će to uvijek biti nemoguće. Ako takvo prikriveno nadziranje ikada postane stvarnost, u arsenalu fizike mogle bi se pronaći metode pomoću kojih bi naši najbolji znanstveni umovi otkrili kako se može utjecati na kognitivne mreže koje se na taj način identificiraju. Zračni stroj Jamesa Tillyja Matthewsa, prvi poznati koncept stroja za vršenje utjecaja "funkcionirao" je tako da je fokusirao snažne zrake na mozak žrtve.8 Budući Zračni strojevi možda će s služiti elektromagnetskim zračenjem kako bi djelovali na neurone koji sudjeluju u aktivnosti odredenih kognitivnih mreža, ili ih čak uništili. Sićušni strojevi kakve nam obećava nanotehnologija mogli bi se unijeti u tijelo injekcijama, dodirom, hranom ili čak udisanjem, a bili bi programirani da traže i unište svoje neuronske mete ili da izmijene sinapse između njih. Možda će biti dostupna i precizna transkranijalna magnetska stimulacija kojom će se aktivna kognitivna mreža moći djelovanjem magnetskog polja natjerati na pokornost, ili će postojati nanoelektrode za ekstraosjetljivu kontrolu protoka iona, ili neke dosad neiskorištene metode iz kvantnog svijeta. Tko zna? Možemo reći kako je sigurno samo to da će, s obzirom na složenost ljudskog mozga, ljudska inventivnost omogućiti velik izbor budućim vršiteljima utjecaja.
Mehanički i organski utjecaji U tim ordinacijama budućnosti, ciljane intervencije na pojedinim kognitivnim mrežama mogle bi još uvijek uključivati operacije na živom mozgu. Dok bi neke od ranije opisanih fizikalnih metoda bile prikladne za prikriveno djelovanje - kada je žrtva relativno nesputana i, u idealnom slučaju, nesvjesna utjecaja - kirurške metode obično oslobađaju moć autoriteta (liječnika iza kojih stoji država) usmjerenu protiv pojedinca koji se smatra bolesnim ili antisocijalnim (značenje tih izraza može se potpuno preklopiti). Hoće li biti potreban pristanak pacijenta ili neće, to će uvelike ovisiti o tome kako će naša društva u budućnosti poimati sebe i do kojih eteričnih ideja će najviše držati. Sa ili bez pristanka, neurokirurzi-psihijatri u tim društvima vjerojatno će na raspolaganju imati mnogo suptilnija oruđa. I oni će možda koristiti
minijaturne robote, precizne lasere i neizmjernu računalnu moć kako bi uklonili grešne kognitivne mreže, problematična uvjerenja koja su dovela do disfunkcionalnog ponašanja njihovih pacijenata. Neuronski implantati - već danas tehnološki ostvarivi - mogli bi upozoriti na određeno ponašanje prije no što bi do njega došlo; djelovali bi poput unutarnjih metereoloških stanica, predviđajući nakupljanje pritiska u periakveduktalnoj sivoj tvari ili oluju u sljepoočnom režnju. Ili će možda genetička provjera novorođenčadi upozoriti na moguće opasnosti, pa će se pristupati preventivnim operacijskim zahvatima kako bi se smanjio rizik od ovisnosti o drogama, psihopatije, pedofilije ili bilo kojeg drugog stanja koje se smatra društveno neprihvatljivim. Implantati bi mogli djelovati tako da prilagođavaju razinu neurotransmitera ili kao zamjena postojećim enzimima (na primjer tako da ubrzaju razgradnju alkohola); mogli bi djelovati na unutarnje organe, to jest povećati ili smanjiti lučenje nekog hormona, mogli bi služiti kao cjepivo protiv ilegalnih narkotika ili kao sredstvo za reguliranje prehrane. S obzirom na to da današnji Zapad uglavnom prezire društvenu zrelost i veliča tehnološku inventivnost, čini se vjerojatnim da će nas ta naša sklonost da biramo ono što je lako umjesto onoga u što treba uložiti truda, da tražimo trenutačno umjesto dugoročnog rješenja, i dalje navoditi da i one probleme koji su uglavnom društvene naravi proglašavamo stanjima koje valja liječiti umjesto da pokušamo promijeniti samo društvo.
Kemijski utjecaji Drugi pristup proizlazi iz našeg sve boljeg razumijevanja bolesti. Jednom kada se problematične sinapse - one u sklopu problematičnih kognitivnih mreža - budu mogle razlikovati od drugih i kad se na njih bude moglo ciljano djelovati, možda ćemo moći utjecati na njih tako da izazovemo bolest neurona. Dovođenje virusa u blizinu stanice; remećenje stanične elektrokemijske ravnoteže dodavanjem električno nabijenih čestica; utjecanje na rad unutarnjih staničnih mehanizama ili čak izazivanje smrti stanice: sve su to metode koje bi se mogle upotrijebiti protiv pojedinačnih neurona ako identifikacija, dovođenje do cilja i kontrolirano uklanjanje postanu izvedivi. Na široj osnovi, kako budemo saznavali više o procesu učenja, možda ćemo biti u stanju identificirati kemijske spojeve koji igraju ključnu
ulogu u promjeni u sinapsi. Možda će jednoga dana biti izvedivo kemijsko brisanje mozga - resetiranje sinapsi na razinu početnih vrijednosti. I u tom slučaju najveći problem bi bio problem specifičnosti, jer na taj način potpuno izbrisano ljudsko biće vjerojatno ne bi bilo nikome od koristi. Specifičnost bi se mogla povećati primjenom lijeka koji bi "čistio" samo u blizini onih neurona koji su naročito aktivni za vrijeme odredenih misli i koji bi djelovao samo na aktivnim sinapsama (još jedan strahovit tehnološki izazov, budući da takvi neuroni mogu biti raspoređeni po cijelom mozgu). Lijek bi se mogao prilagoditi tako da mu se djelovanje omogući samo u odredenim, vremenski ograničenim okolnostima - recimo tako da se prvo dovede do ciljnih neurona kao neaktivan, naizgled bezazlen kemijski spoj koji bi djelovao kao prethodnica, a zatim bi se primijenili enzimi: prvo oni koji bi ga pretvorili u aktivan oblik, a zatim oni koji bi ga deaktivirali nakon što je šteta počinjena. Žrtva bi se mogla navesti na to da aktivira grešne kognitivne mreže ("Dakle, gospodine Jones, što je to što vam se sviđa u spolnim odnosima s malom djecom?"), a tada bi se lijek aktivirao i uklonio ih iz kognitivnog krajolika. Dakako da bi pritom nastala i kolateralna šteta na drugim kognitivnim mrežama, jer bi žrtvi misli lutale i u drugim smjerovima dok bi djelovanje lijeka trajalo. No svako društvo koje bi bilo spremno primjenjivati takve metode na svojim građanima kolateralnu štetu bi vjerojatno smatralo prihvatljivom cijenom. Na kraju krajeva, šteta bi se nanosila samo onima koji su, poput pedofila, ionako moralni izopćenici. Štoviše, nekim pedofilima bi možda bilo draže takvo kognitivno čišćenje nego mogućnost koju sada imaju: pretrpan i opasan zatvor pun neprijateljski nastrojenih zatvorenika.
Genetički utjecaji I'm the ghost in the machine, I'm the genius in the gene. The Divine Comedy, Gin-soaked boy
Kako se bude širilo naše razumijevanje biokemije i biologije stanice, budući neuroznanstvenici će nedvojbeno uzeti u obzir velik potencijal za vršenje utjecaja koji donose genetička istraživanja. O toj temi već su
ispisane stranice i stranice; srećom, javna debata ne ostaje više na mitu "geni su sudbina", nego se počinje priznavati neodvojiva isprepletenost gena i okoline.9 Osobito su zanimljive mogućnosti koje se otvaraju u neuroznanosti kao posljedica našeg sve spretnijeg manipuliranja genima. Umjesto da gube vrijeme u potrazi za genom homoseksualnosti, kriminalnog ponašanja ili genijalnosti, mnogi znanstvenici nastoje razumjeti kako geni koji se uključuju ili isključuju mogu utjecati na rast mozga, kako ga mogu mijenjati ili oštećivati. Ranije smo vidjeli na koji način bi se mogle pojaviti metode namijenjene za ciljano djelovanje na pojedine neurone u živom ljudskom mozgu koje bi zaobišle neuredne i komplicirane kirurške zahvate. No, budući da svaki neuron vjerojatno sudjeluje u više kognitivnih mreža, možda ćemo htjeti poštedjeti sam neuron i prilagoditi samo odredene sinapse. Neuroznanstvenici su već postigli odredeni uspjeh u nastojanju da odgovore na komplicirano pitanje kako se sinapse stvaraju i mijenjaju. Jednoga dana možda ćemo moći reorganizirati ili isključiti svoje kognitivne mreže na vrlo detaljnoj razini, tako što ćemo manipulirati pojedinim sinapsama u pojedinim mozgovima. Većina današnjih znanstvenika predvidjela bi da će blještavi reflektor znanosti u budućnosti rastjerati i posljednju izmaglicu onoga što je filozof Gilbert Ryle nazvao "duhom u stroju".10 Duša će tada postati tek relikt prošlosti, a um će biti čvrsto upleten u mrežu kauzalnosti. Naša sposobnost da kontroliramo genski materijal svakako će znatno doprinijeti tom procesu. Kad je riječ o mozgu, manipuliranje genima moglo bi nam pomoći ne samo u borbi protiv bolesti, nego i u tome da preciznije mijenjamo ili namećemo kognitivne mreže. Kako budemo otkrivali koji geni kontroliraju plastičnost sinapsi - a na tom projektu se već radi - možda ćemo moći kontrolirati koja će se uvjerenja usvajati, koliko će biti čvrsta, koje uspomene će se zadržati a koje zaboraviti, koji postupci će se moći pojmiti a koji će ostati nezamislivi. Možda ćemo čak otkriti kako možemo gene aktivirati na daljinu, čime bi se izbjegle prevelike štetne nuspojave i postigla veća preciznost u prostoru i vremenu. Otkrijemo li kako manipulirati kognitivnim mrežama, posljedice tog otkrića bi bile previše dalekosežne da bismo ovdje o njima mogli reći išta više od nekoliko natuknica. U tom slučaju mogli bismo ne
samo generirati određeno uvjerenje, nego i "srediti" da ne dođe do daljnjih modifikacija, stvarajući na taj način vrhunskog tvrdokornog dogmatika. Zamislite da su Jane i Dan dvoje predanih kršćana, da su oboje odrasli u imućnim obiteljima sa sličnom vjerskom tradicijom. Ako se neke od varijacija koje Jane čine fundamentalistom, a Dana liberalom mogu pripisati genetičkim razlikama, tada bi programi selekcije (prilikom rođenja ili ranije) mogli uključivati genske markere za snažna uvjerenja. Možda ćemo s vremenom biti u stanju pomoću precizne genske terapije promijeniti urođenu sugestibilnost, izdvajajući - ili uzgajajući - fanatike budućnosti. I obratno, možda ćemo moći stapati i preoblikovati dijelove svoga kognitivnog krajolika prema odabranim specifikacijama, proizvodeći tako dizajnerske umove za sebe ili svoju djecu. Kako bi bilo lijepo da Dan i njegova nova partnerica dokažu međusobnu privrženost tako da daju "konvertirati" svoja mišljenja. Kako bi bilo korisno ukloniti Janein strah od visina. Kako bi zastrašujuće bilo kada bi takva tehnologija postala dostupna prije nego što bi je bilo moguće otkriti, a ljudi ostali prepušteni beskrupuloznim "popravljačima" koji mogu izbrisati neposlušne pomisli a da njihov vlasnik toga nije ni svjestan. Možda će u medicini budućnosti postojati pribor za uređivanje mozga koji će pacijentu omogućiti da ukloni nepoželjne kognitivne mreže. Prvo: sumanute misli shizofrenika; samokritične misli depresivca; bolne bljeskove sjećanja izazvane posttraumatskim stresnim poremećajem. Kasnije: neposlušnu djecu, izvore društvenog stresa; fobičarev strah od neke bezazlene stvari. Još kasnije: pjesmu koju je netko čuo, ne podnosi je, a ona nikako da prestane zujati oko njegovih sljepoočnih režnjeva; malo zlobnije komentare bivše žene; sjećanje na šefovo omalovažavanje. Naši umovi počeli su gubiti privatnost onoga trenutka kada smo naučili čitati tuđe geste i izraze lica, a to salomejsko razotkrivanje ubrzalo se nastankom jezika. Ono se i dalje ubrzava, a u desetljećima što slijede moglo bi se ubrzati još i više, kako naše fizičke tananosti - prvo tekst i kontekst tijela, a zatim scenarij mozga - budu u sve većoj mjeri izloženi oku javnosti. Možda će zakon u budućnosti sadržavati odredbu o obaveznom prilagođavanju mozga, uklanjanju neprimjerenih misli kako bi se spriječilo neprimjereno ponašanje. Čak i prije nego što ta superspecijalizirana sredstva postanu dostupna, ljudi "od visokog rizika" mogli bi se pratiti i kontrolirati na daljinu, pomoću
implantata. Ako znanstvenici mogu, na primjer, pouzdano dovesti u vezu promjene u aktivnosti amigdale ili orbitofrontalnog korteksa s gubitkom samokontrole i nasiljem koje iz toga proizlazi (čak i ako se radi samo o jednom pojedincu), tada se te promjene mogu otkriti i mogu se poduzeti odgovarajuće protumjere kako bi se spriječilo ostvarivanje nasilja. Druga mogućnost je "ovisnički inženjering": korištenje implantata, kao što se ilegalne droge već koriste, za izazivanje ovisnosti o nekom slabo dostupnom kemijskom spoju, čime bi se postigla poslušnost žrtve prema onome tko dobavlja taj kemijski spoj. "Popravljanje" gena moglo bi imati i druge primjene. Zašto se upuštati u dugotrajnu i skupu kampanju protiv političkog protivnika kada se možete poslužiti virusnim vektorom (virusom u čiji je genski kod ubačena dodatna DNK) i pustiti da ga diskreditira vlastiti mozak? Neka vektor pošalje upute za aktiviranje nekih inače neaktivnih gena u prefrontalnom korteksu vašeg neprijatelja i zloćudni tumor koji će uslijed toga nastati može imati tako katastrofalno djelovanje na njegovo ponašanje da će se vaš problem riješiti uz minimalno ulaganje truda s vaše strane. Alzheimerova i Parkinsonova bolest i druge neurološke strahote (možda uključujući i neke koje tek treba otkriti) mogle bi se upotrebljavati kao oružje. Moguće je čak zamisliti da bi država mogla odredene zločine kažnjavati tako da namjerno izazove bolest u počinitelja. Dakako, primjena genetičke tehnologije kako bi se u osuđenih zločinaca, neprijatelja države ili pripadnika bilo koje druge vanjske grupe izazvala bolest - bio to rak, Creutzfeldt-Jakobova bolest, umjetna anoreksija ili neizdrživo bolan artritis - trebala bi se smatrati nehumanom i degradirajućom kaznom. No je li taj koncept toliko drugačiji, u moralnom smislu, od drugih oblika ljudskog ponašanja koji se nikada ne bi ostvarili da nije bilo tehnologije koja je to omogućila. Možda. Ali povijest nas podsjeća na Auschwitz i Tuskegee, na atomske bombe, biološko i kemijsko ratovanje, na četvorenje izdajica, spaljivanje živih "vještica" - i mnoge druge, jednako jezive primjere.11 Osudivanje ljudi na na smrt induciranjem bolesti, poput drugih teoretskih nagađanja u ovom poglavlju, ne prelazi nijednu etičku granicu koja već nije prijeđena. Štoviše, iako će genetička kontrola nesumnjivo proizvesti neke sofisticiranije metode, ona sama nam nije potrebna da bismo primijenili opću metodu. To je već davno učinjeno.
Društveni utjecaji Mnogi filozofi i religijski mislioci služe se idejom "vela percepcije" koji dijeli naš um i "istinsku" stvarnost, idejom o postojanju neprobojne barijere koja nas sprečava da ikada spoznamo svijet kakav on "doista" jest. Kao što smo vidjeli ranije, budućnost kakvu predvida Susan Greenfield budućnost je u kojoj je virtualna stvarnost tom velu dala čvrstoću, u kojoj se svatko može zatvoriti u svoj svijet obložen slojevima dosljednih i umirujućih zabluda kojima može sebi udovoljavati.12 Takav svijet mogao bi zadovoljiti san o kontroli time da nam naizgled omogući vladanje ne samo okolinom, nego i ljudima oko sebe. Okruženi virtualnim batlerima, uslužnim robotima i cyber-prijateljima koji se nikada ne žale i ne kritiziraju, nikada ne bismo morali kompromitirati svoj dragocjeni ego, nikada se ne bismo morali odreći blažene djetinje fantazije da smo posebni - da smo princ ili princeza, da smo odabrani. I dalje bismo bili, barem u svojoj glavi "u mirnoj točki vrtnje svijeta".13 Pretpostavlja se da bi neka ograničenja ponašanju ipak trebalo postaviti, barem za one rijetke slučajeve kada bi društvene interakcije bile potrebne, ali većinu vremena svatko od nas bi mogao biti gospodar svog malog lažnog svijeta. Savršen recept za stvaranje rase djetinjastih solipsista; ali ako bi strojevi oko nas uspješno mogli upravljati našim potrebama, tko bi to uopće primijetio, a kamoli mario za to? Kao što sam konstatirala u jedanaestom poglavlju, objektivna i subjektivna sloboda nisu iste. Katkada to opažamo, poput slikara iz Browningove pjesme Andrea del Sarto, koji kaže - "Naizgled tako slobodni, a zapravo čvrsto okovani!" - no često smo previše rastreseni, previše umorni, previše zaposleni ili previše lijeni da bismo opazili koliko smo sputani.14 Sigurnosne kamere na svakom koraku; vladini planovi da omogući čitanje naše elektronske pošte; supermarketi koji bilježe što kupujemo - ali moramo biti sigurni, a ako nemamo što kriti... a kako će nam drugačije naše trgovine pružiti uslugu po našoj mjeri, kakvu zaslužujemo? Osim toga, dobro živimo i možemo raditi stvari koje naši preci nisu mogli niti zamisliti. I onda se odričemo objektivnih sloboda i prihvaćamo njihove virtualne zamjene: biramo anonimno dopisivanje preko interneta umjesto razgovora s prijateljima; čitamo članke o slavnim osobama umjesto o tome kako se osloboditi pritiska grupe; prihvaćamo slobodu potrošača (trideset različitih vrsta
toaletnog papira, hura!) umjesto slobode da budemo nešto više od pukog potrošača. Dok postajemo sve više i više konformisti, u sve većoj mjeri predvidljivi prema mjerilima svih mogućih vršitelja utjecaja, ipak vjerujemo u individualističku poruku: da je svatko od nas slobodniji nego ikada prije. Futurologe zabrinjava i to što sofisticiranost vodi do atomizacije. Ta pesimistična doktrina tvrdi, najgrublje rečeno, da su drugi ljudi toliko naporni da ćemo, ako nam se pruži prilika, radije odabrati virtualne zamjene. Povlačenjem u svijet nastanjen lažnim prijateljima koji su programirani da nas vole, ostali bismo bez kočnica koje sada oblikuju ljudske ličnosti u zanimljive (i katkad donekle odrasle) oblike. Kao i kod oblutaka na plaži, blizina izgladuje oštre rubove. Život u lažnome svijetu smanjio bi, ili sasvim uklonio potrebu da izgladujemo svoj kognitivni krajolik - drugim riječima, da budemo društvena bića. Za mnoge ljudi, pomisao na gubitak stvarnih društvenih veza užasavajuća je. Njima osjećaj zajedništva, prijateljstvo i ljubav predstavljaju ugodu i nagradu, i oni te radosti smatraju onim što život čini vrijednim življenja. Svoje društvene obveze smatraju ključnim dijelom sebe samih; kada bi se te društvene obveze zamijenile cyber-entitetima, to bi velik dio njihova života pretvorio u laž. Drugima se pak može činiti da je bolje biti vladar u paklu nego sluga u stvarnome svijetu koji se baš i ne doima poput raja, osobito ako je pakao pun raznih udobnosti (a oni nisu imali previše sreće u ljubavi i prijateljstvu). I naravno, kako znanost bude sve više otkrivala tkanje koje stvara začarani tkalački stan, bit ćemo sve sposobniji stvarati nestvarne družbenike. Ako se kipar Pigmalion mogao zaljubiti u kip koji je izradio, možda našu potrebu za emocionalnim vezama mogu zadovoljiti replike isklesane iz informacija. U nekim slučajevima, privrženi cyber-drug bio bi puno bolji od stvarne alternative (djeca koja smrtno stradaju od posljedica nasilja u obitelji predstavljaju samo vrh ledenog brijega dječjih žrtava i previše realističnih ljudskih "skrbnika"). I napokon, svi mi sanjamo i maštamo, čitamo knjige, idemo u kino. Drugim riječima, poduzimamo korake kako bismo se izolirali od stvarnosti. Prijeći na život u lažnome svijetu značilo bi samo još zakoračiti kroz ogledalo. Čak i danas, moguće je potpuno se povući u vlastiti svijet. Pa ipak, većina ljudi ne čini taj zadnji korak, te žali ili prezire one koji se tako
povuku. Sanjarije nas spašavaju kad nas guši monotonija posla; uz pomoć knjiga, filmova ili droge možemo nakratko pobjeći; ali na kraju se vraćamo svom svakodnevnom životu. Kad se smjesti u društveni kontekst iz kojeg crpimo snagu, sama ideja o sveobuhvatnoj krivotvorini uznemiruje nas. Dok gledamo Trumanov Show Petera Weira stajemo na stranu Trumana, čovjeka koji od rođenja živi na razrađenom setu televizijske serije i koji ustrajno želi prozreti fikciju. Intrigiraju nas I9S4. i Vrli novi svijet, Platonova spilja i Descartesov zli demon, ali mi ih vidimo kao vizije užasa, a ne vizije raja.15 Naš osjećaj reaktancije, koji nas upozorava na neslaganje očekivanja i ishoda - i tako nas drži vezane za istinu - skandalizira se i na samu pomisao o tako golemom jazu između onoga što doista jest i onoga što se samo čini da jest. Pouka za nadobudne ispirače mozga je jasna: ljude je moguće nagovoriti da se odreknu objektivnih sloboda i da drugima prepuste kontrolu nad svojim životom, u zamjenu za prividne slobode. Drugim riječima, na to ih je moguće nagovoriti sve dotle dok su svjesni sloboda koje stječu, a dok s druge strane preziru, ili su posve nesvjesni, sloboda kojih se odriču. Naš osjećaj slobode možda i jest temeljna emocionalna reakcija, ali taj osjećaj smo naučili povezivati s određenim sposobnostima (da kažemo što mislimo, da idemo kamo hoćemo i slično). Kvaka je u tome da se alarmni signal u mozgu onesposobi tako da se te veze prekinu (ili da se spriječi njihovo uspostavljanje), tako da se reaktancija više ne aktivira kada se, primjerice, naruši pravo slobode govora. Tada neće biti emocionalne reakcije, neće biti vatre koju treba prigušiti - ili je silom ugasiti. Zasada su naše metode spore i neprecizne: opetovano umanjivanje važnosti sloboda o kojima je riječ, naglašavanje potencijalnih prijetnji koje čine tu slobodu neodrživom, odvraćanje pažnje na neki način koji izaziva ugodu i tako dalje. U budućnosti ćemo možda imati na raspolaganju alternativne metode koje će nama, ili onima koji nas budu kontrolirali, dati moć da odrede točan neuralni izvor neke asocijacije i da ga bez puno komplikacija uklone iz našeg uma. Kao što sam u ovoj knjizi više puta naglasila, osim genetičkih varijacija u ljudskoj DNK, postoje varijacije, kako strukturalne tako i funkcionalne, između pojedinih ljudskih mozgova. Veličina i smještaj kortikalnih nabora i fisura (udubljenja) različiti su od osobe do osobe; neki od nas obraduju jezik uglavnom u desnoj, umjesto u lijevoj moždanoj polutki, a kao što smo vidjeli u dvanaestom poglavlju, mogu postojati i velike
razlike u veličini mozga. Te i druge individualne razlike, kao što je to oduvijek slučaj s individualnim razlikama, prava su noćna mora za vršitelje utjecaja: što je pokušaj kontrole uma precizniji, to prilagodeniji mora biti pojedincu. Otkrije li se koji to neuroni, ili skupine neurona, ili koja se područja u Peterovu mozgu aktiviraju kad on razmišlja o tome kako će pretući svoju partnericu, to bi omogućilo da se u budućnosti postupcima manipulacije promijeni Peterova opaka navika. Ali što je s Paulom, Patrickom i svim ostalim muškarcima koji zlostavljaju svoje partnerice? Kad Paul i Patrick razmišljaju o zlostavljanju, možda se u njihovu mozgu aktiviraju ista područja kao i u Peterovu, ali možda i ne. No ako se kod njih i aktiviraju ista područja, vjerojatnost da će uzorak aktivnosti na razini pojedinih neurona ili skupina neurona biti dovoljno sličan Peterovu tako je mala da lekcije izvučene iz Peterova slučaja mogu biti beskorisne ako netko pokušava promijeniti Paula. Naravno, kao što je CIA jako dobro znala, neki ljudi su tako utjecajni da bi se u njihovu slučaju ciljana manipulacija itekako isplatila. No za masovnu kontrolu filter bi morao biti propusniji: recimo, djelovanje na cijela područja mozga umjesto na pojedine kognitivne mreže. Čak i taj nesofisticirani oblik utjecaja mogao bi biti koristan, naročito za pobuđivanje umjetnih emocija koje bi se zatim mogle povezati s konkretnim podražajima ("Malo ih drmneš po amigdali i isti čas će..."). Ta kombinacija izravne manipulacije mozga i neizravne manipulacije informacija koje ulaze u mozak mogla bi poslužiti kao korisno poboljšanje današnjih metoda, poput onih kojima se služe ekstremne političke stranke (vidi deveto poglavlje).
Pogled u budućnost Hoće li ljudska bića u budućnosti moći odoljeti pustošenjima svojih grabežljivije nastrojenih bližnjih? Hoće li grupni entiteti (države, plemena, zajednice ili kako se već budu zvali) ikada do te mjere ovladati znanjem neuroznanosti i socijalne psihologije da će moći manipulirati svojim pripadnicima od vremena prije rođenja pa sve do trenutka predvidenog za bezbolnu eutanaziju? Možemo li umaknuti distopijskim vizijama poput onih o kojima su pisali Orwell, Huxley, J. G. Ballard, Philip K. Dick i mnogi drugi, ili su prikazane u filmovima (Metropolis, Matrix, Istrebljivao, Zeleno sunce i tako dalje)? To će vrijeme pokazati.
Pa ipak, moram reći da ne mogu biti pesimistična poput tih distopista. Neuroznanstvenici moraju prevaliti još dalek put prije nego što budu mogli reći da su uopće počeli rješavati probleme koji se nameću zbog individualnih razlika u Homo sapiensa. Čudesna smo mi stvorenja mi, prljava, disfunkcionalna, teška ljudska bića - i našim tajnama još dugo neće biti dorasli ni najveći majstori manipulacije. Razlozi za optimizam mogu se naći i u suvremenoj zapadnoj civilizaciji, gdje je moguće prvo se pozabaviti s problemima koje nameće tehnologija. Ti su problemi, dakako, golemi, ali nisu nužno nerješivi. No pitanje je na koji način će se rješavati: hoćemo li to učiniti sami, svojom voljom, ili će nas na to prisiliti neki vanjski pritisak. Ljudski sustavi, poput ljudskog mozga, uglavnom ne vole ekstreme i na njih reagiraju samoispravljanjem. Ako padne zanimanje za proizvod, pada i cijena; ugasne li ljubav, nova ljubav se traži drugdje; ako se netko neprijateljski odnosi prema vama, imate poriv na mržnju reagirati mržnjom. Politički primjer je bahata sebičnost Zapada, koja je već oblikovala i ojačala protusile militantnog islamizma i antiglobalističkog pokreta. Zapadnjački naglasak na gospodarskom rastu i potrošačkom kapitalizmu, što podrazumijeva prenapučene megalopolise u kojima se ne vodi računa o starijim društvenim vezama, po svemu sudeći proizvodi prilično nesretne građane. Kada bismo mogli shvatiti zašto su ljudi nesretni, mogli bismo promijeniti očekivanja koja pridonose tom njihovom stanju, recimo tako da pojačamo prestižnost ideja zajedništva i uzajamne odgovornosti, a umanjimo važnost iluzije da će trošenje novaca riješiti sve naše probleme. Na međunarodnoj sceni, mogli bismo uvesti carinske reforme, podržati sustav međunarodnih zakona - i pobrinuti se da se ti zakoni provode. Općenito, trebali bismo se prestati ponašati kao najveći nasilnik na igralištu. Društvene ideje - slika koju ljudi i narodi imaju o sebi i drugima - velik su dio problema; one nam mogu pomoći i da dođemo do održivog rješenja. Možemo osporavati vrijednost ideja kao što je san o kontroli prije nego što im tehnologija da još više moći; također možemo usavršiti svoje ideale, kao što su pravda i sloboda, tako da pravednije postupamo prema drugima i na taj način uklonimo jedan od najvećih motiva za mržnju prema Zapadu i svemu onome što Zapad tvrdi da predstavlja. S obzirom na to da neuroznanost nije jedini izvor tehnološkog napretka, ta bi se mržnja uskoro mogla izraziti nuklearnim bombama i biološkim
oružjem. To nije ugodna pomisao i predstavlja dobar razlog da se nešto odmah poduzme. U međuvremenu, mnogi veliki mislioci došli su do zaključka de ćemo ljude naposljetku dokučiti. Ti su mislioci potaknuli ljude na Zapadu da sebe vide kao borce koji na prvoj crti bojišnice pružaju otpor sve moćnijoj državi koja pak sve više zadire u njihova prava, a ima pristup svim resursima što ih znanost može ponuditi. Iz povijesti znamo da su neki znanstvenici rado surađivali s moćnicima - a znanost, koja uvijek stavlja naglasak na ono što je novo, ne daje uvijek primjerenu težinu lekcijama koje se već daju naučiti iz povijesti. Ako se razviju nove metode kontrole uma, hoće li one ostati izvan dosega državnih vlasti, ili će znanstvenici surađivati s vlastima kako bi pomogli bolesnima, spriječili zločine, konstruirali bolja oružja ili što već? (Sjetite se tanke linije koja dijeli one bolesne i one drugačije, o čemu je bilo riječi u četvrtom poglavlju, i kako se lako politička opozicija može etiketirati kao kriminalna.) Ako i kada se to dogodi, našim potomcima bi bilo bolje da dobro paze na svoje slobode, ako još budu u stanju to učiniti. Možda bismo se mi već sada trebali zauzeti za njihove interese - a s obzirom na to kojom brzinom znanost juri naprijed, i za svoje.
Sažetak i zaključci One znanosti čiji je cilj istraživanje ljudskog uma sada imaju izravan pristup u njegovu unutrašnjost. Mogu pogledati što se skriva u živoj ljudskoj lubanji, toj kutiji od kostiju što balansira na tornju od kralježaka - i zapanjujuće precizno bilježiti promjene koje se u njoj dogadaju. Je li to Pandorina kutija, ili kutija užitaka iz Masefieldove knjige, to tek treba vidjeti, ali poklopac je odškrinut.16 U budućnosti ćemo možda ostvariti san o kontroli uma, barem toliko da budemo u stanju mijenjati pojedinačne umove. Koliko će vremena trebati da se razviju dovoljno precizne metode i hoćemo li ih ikada moći primijeniti u praksi, to nitko ne zna. U odredenom smislu to nije ni važno. Tehnologija nije najveći problem; ona može donijeti nepredviđene zapreke i napretke, ali njezin puni potencijal već je implicitan u snu o kontroli uma. Taj se san može mijenjati kako se bude približavao stvarnosti, ali promjena će vjerojatno
značiti skraćenje njegova dometa, jer ćemo usput naučiti da neke stvari jednostavno nisu moguće. Već sada znamo da je neostvariv san o potpunoj dominaciji, o moći koja je u stanju osigurati da "[nigdje] na svijetu [ne] živi pogrešna misao, ma kako bila potajna ili nemoćna".17 Kako bi se takav sveobuhvatan koncept mogao još više proširiti? Kao i uvijek, nije važna tehnologija nego ono što s njom činimo - a to ovisi o tome kakve ideje imamo, koja su uvjerenja općenito prihvatljiva u našoj sredini i tko odreduje što je pogrešno. Ako na različitost još uvijek budemo reagirali neprijateljski i sa strahom, ako se odreknemo slobode zbog sigurnosti i prihvatimo da su države te koje kontroliraju, a građani ti koji konzumiraju, tada će se metode manipuliranja primjenjivati na izopćenike iz društva. Ako sigurniji građani na tom stupnju ne budu prosvjedovah, oni koji budu primjenjivali metode kontrole uma nastojat će svoje pipke pružiti šire u društvo. Gdje da tražimo rješenje? Možemo li poduzeti neke mjere opreza i povećati izglede da ćemo mi i naša djeca, ovako nespretno individualni kakvi jesmo, preživjeti dvadeset prvo stoljeće s neokrnjenom slobodom razmišljanja? U sljedećem poglavlju bit će riječi o tome kako se možemo obraniti kao pojedinci i kao građani.
Poglavlje petnaesto
Zauzimanje obrambenog stava Spas koji mi pripisujemo nebu Cesto u nama leži. William Shakespeare, Sve je dobro što se dobro svrši
Pokušaji utjecaja, od najblažeg nagovaranja do najnasilnijeg ispiranja mozga, u jednakoj su mjeri dio ljudskoga života kao što su to svjetlost i propadanje. Kako bismo jedni s drugima živjeli, jedni druge moramo mijenjati. Od socijalizacije djece do kažnjavanja kriminalaca, ljudi i njihove kulture sadrže bezbroj izvora utjecaja koje je nemoguće izbjeći: u ljudskim glavama tkaju se ideje koje mijenjaju kognitivne mreže. Neke su bezopasne, neke su iritantne, neke su korisne. Neke od tih ideja, veličanstveno nadahnjujuće, bile su pokretač za stvaranje zadivljujućih čuda, od Bachove glazbe do opće teorije relativnosti. Neke druge, kao što je to san o kontroli uma, mogu biti pogubno zloćudne. U ovom poglavlju govorit će se o tome kako možemo umanjiti opasnost koja prijeti od tog sna i drugih sličnih njemu. Prvo ćemo vidjeti kako pojedinci mogu pojačati svoju otpornost na metode ispiranja mozga, a zatim ćemo prijeći na pitanje kako društva mogu zaštititi sebe i svoje građane.
Neprestani utjecaj Čak i kada bismo htjeli izbjeći svaki pokušaj utjecaja, jednostavno nemamo dovoljno kognitivnih resursa da bismo mogli otkriti i djelovati protiv ama baš svakog od njih. Prije nekoliko godina procijenjeno je da "prosječni Amerikanac danas pogleda 254 različite reklamne poruke na dan";1 taj broj još uvijek raste, a pritom govorimo samo o reklamama. Dodamo li tome još vijesti, internet, knjige i časopise, obitelj i prijatelje te poruke, eksplicitne i implicitne, koje primamo gledajući televizijske emisije, steći ćemo približnu sliku o golemim količinama informacija koji bombardiraju mozak svakoga od nas - informacija čiji je cilj promijeniti naše mišljenje. Da bismo to bombardiranje sveli na razinu na kojoj bismo mogli pratiti pojedinačne pokušaje utjecaja, morali bismo se prvo povući iz društva (odreći se kontakta s drugim ljudima, računala, televizije, radija i tiskanih medija), što je nedostižno svima osim najodlučnijim tragačima za samoćom. Vrlo je malo ljudi koji se odluče živjeti sasvim sami. Većina nas najčešće je izložena pokušajima utjecaja s dna spektra, za čije generiranje ne treba previše energije; tako su blagi - ili tako očiti - da se samo tu i tamo čini da im se isplati usprotiviti. Češće se jednostavno prepustimo struji, uvjereni da nemamo vremena, energije ili razloga postupiti drugačije. Ta ravnodušnost istodobno ide na ruku i predstavlja problem vršiteljima utjecaja. Ide na ruku onima koji žele neopaženo mijenjati mišljenja, služiti se polaganim i neprestanim ponavljanjem kako bi potvrdili implicitne pretpostavke ("konzumerizam je dobar", "vrijediš onoliko koliko posjeduješ" i tako dalje). Predstavlja problem onim vršiteljima utjecaja koji žele staviti naglasak na jednu poruku koja bi se trebala isticati medu svim ostalim, kada se cilja na nečiju sposobnost nadziranja i razmišljanja o informacijama, kako bi se poruka primila, razmotrila i inkorporirala u kognitivni krajolik onoga tko je meta utjecaja. U reklamnoj industriji, ta dva pristupa mogu biti prisutna u samo jednoj reklami: ušminkana površina privlači pažnju (služeći se dobrom pričom, humorom, izražajnom glazbom, bojama i slično), dok dublja struktura jača društvena uvjerenja ("žena kod kuće" promovira tradicionalne "obiteljske vrijednosti"; "muškarac u uredu" naglašava važnost plaćenog rada i tako dalje). Čak i ako površinski sjaj
ne uspije zaokupiti pažnju, ona dublja, obično konzervativna poruka će se potvrditi. Ravnodušnost, neznanje i zaokupljenost drugim stvarima štiti nas od mnogih pokušaja promjene mišljenja. Usto, vršitelji utjecaja ne djeluju u društvenom vakuumu. Načelo podjele rada, čiju je važnost za kapitalističko društvo prije više od dvjesto godina opisao Adam Smith u Bogatstvima naroda, navodi nas na to da nadzor pokušaja utjecaja velikim dijelom prebacujemo na stručnjake. Očekujemo od novinara da razotkriju slučajeve vladinih manipulacija; očekujemo od televizijskih vijesti da izvijeste o nedjelima novinskih urednika (i obrnuto); imamo agencije čiji je zadatak da reguliraju ono što vidimo na televiziji; i tako dalje. Naša očekivanja od različitih stručnjaka temelj su našeg povjerenja u njih, i sve dok im vjerujemo nemamo potrebu njihovo zalaganje udvostručiti na osobnoj razini.2 No u mnogim slučajevima pokušaji utjecaja mogu izbjeći i Scilu stručnjaka i Haribdu zaokupljenih ili ravnodušnih mozgova. Neki od njih se potajno prikradaju kako bi zaobišli našu obranu; drugi pribjegavaju sili. U budućnosti, kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, tehnologija će možda proizvesti još jedno oružje utjecaja: izravnu interakciju s ciljnim mozgom. Dakako, nećemo se htjeti oduprijeti baš svakom obliku manipulacije. Nitko nije tako savršen da ne bi mogao profitirati od novih ideja i svi vršitelji utjecaja ne snuju (ili rade) zlo. Ali ima i takvih. Kako se, dakle, možemo zaštititi?
Memsko cjepivo Nam et ipsa scientia potestas est. [Jer samo znanje je moć.] Francis Bacon, Religious Meditations, "Of Heresis"
Jedan od načina da onesposobimo oružje vršitelja utjecaja jest da poduzmemo preventivne mjere. Ako Jane, predana kršćanka, vjeruje da određene rock-pjesme sadrže u sebi Sotonine poruke, ona će u svojoj želji da izbjegne utjecaj Princa tame možda isključiti radio svaki put kada se te pjesme emitiraju, uništiti njihove snimke ili čak sudjelovati u javnom prosvjedu kojim se traži zabrana njihovog izvođenja u javnosti.
Druga mogućnost je da će slušati te pjesme i pomno ih analizirati, smatrajući da je bolje upoznati Neprijatelja. Možda će više pažnje posvećivati vjerskim obredima, u nadi da će predanim štovanjem zadobiti Božju naklonost i zaštitu. Možda će potražiti druge ljude sa sličnim stajalištima i potražiti neki savjet o tome kako se zaštititi od utjecaja zla (iz rock-pjesama ili bilo kojeg drugog izvora). Možda će čak osnovati vlastitu grupu koja će izvoditi kršćanski rock. Drugim riječima, Jane može poduzeti više različitih koraka kako bi što više umanjila djelovanje onoga što ona percipira kao malevolentno oružje utjecaja. Može izbjegavati situacije u kojima bi se mogla naći pod utjecajem; to podrazumijeva sklapanje meduvremenskog ugovora (vidi jedanaesto poglavlje) sa svojim budućim ja - prema tom ugovoru, "izbjegavanje rock-pjesama" smatralo bi se važnim ciljem. Može potražiti informacije kojima će obogatiti relevantna područja svog kognitivnog krajolika i pretvoriti sebe u krajnje motiviranog stručnjaka vještog u otkrivanju takvih pokušaja utjecaja. Ili se može početi još čvršće držati uvjerenja za koja zna da su u neskladu s porukom koju širi pokušaj utjecaja. Mijenjajući vlastito ponašanje, tražeći nove ideje ili društvenu potporu za uvjerenja koja su već njezina, Jane može iskoristiti svoja predvidanja o Sotoni, utemeljena na znanju, kako bi ga spriječila da utječe na nju. Ona se protiv ideja bori idejama, služi se odredenim uvjerenjima kako bi cijepila svoj mozak (a po mogućnosti i tude mozgove podložne utjecaju) protiv potencijalno invazivnih mema koje smatra štetnima. Ako je Jane snažno motivirana da očuva svoju kršćansku vjeru i otkloni zlo, njezine kognitivne mreže "za zlo" i "za vjeru" bit će povezane sa snažnim emocijama koje aktiviraju automatske reakcije na određene podražaje. Njezina čvrsta uvjerenja kontrolirat će velik dio njezina ponašanja, baš kao što se misli i postupci osobe koja boluje od anoreksije vrte isključivo oko hrane. Nove ideje, osobito one proturječne, teško će uhvatiti korijena u tom neprijateljskom krajoliku, u kojem energiju koja im je potrebna da ojačaju neprestano odvlače snažne kognitivne mreže koje služe kao "obrana vlastite zadrtosti". Unatoč svojim strahovima, Jane je vjerojatno sigurna od utjecaja rock-pjesama; lako je moguće da je više zabrinuta za druge ljude nego za sebe. Trebalo bi uložiti velik napor - ili bi se Sotona morao doista svojski potruditi - da se slomi vjera koja je štiti od pokušaja utjecaja kad se oni pojave.
Kao što smo vidjeli u slučaju biskupa Hansa Barkera, snažna uvjerenja često se pokažu kao dobra obrana protiv ispiranja mozga. No nismo svi tako čvrsti u svojim uvjerenjima kao Jane. Ne možemo se poslužiti obranom zadrtosti - ali to nas ne sprečava da poduzmemo druge mjere. Poput Jane, možemo predvidjeti vlastito i tude ponašanje. To znači da možemo iskoristiti znanje i/ili društvenu potporu kako bismo unaprijed umanjili djelovanje pokušaja utjecaja, ili kako bismo se zaštitili od njih kada se dogode. Ako Mary iz vlastitoga gorkog iskustva zna da nakon nekoliko čašica netragom nestaje njezina sposobnost samokontrole, tada je želja da izbjegne (vjerojatno katastrofalne) posljedice može navesti na to da prestane piti alkohol. Ona predvida svoje ponašanje u odredenoj situaciji i mijenja sebe kako bi takve situacije izbjegla - suprotno od "biranja poraza" o kojem je bilo govora u devetom poglavlju. Njoj je pošlo za rukom da one signale koji su je ranije navodili da pije poveže s novom kognitivnom mrežom - onom koja priziva uspomene na prošle neugodne situacije - i tako primijeni reakciju "stani i promisli". Slično tome, kada priznamo mogućnost da manipuliranje postoji, napravili smo prvi korak prema predvidanju svoje vjerojatne reakcije, što nam pak omogućava da svoj mozak i ponašanje promijenimo u skladu s tim.
Stani i promisli: protuotrov za utjecaj Kad se odupiremo pokušajima utjecaja, to često podrazumijeva aktiviranje reakcije "stani i promisli" (vidi deseto poglavlje). Kritičko razmišljanje, skepticizam i humor primjeri su takvih reakcija. Kritičko razmišljanje i skepticizam analiziraju poruku, provjeravaju logičnost njezinih argumenata, upotrebu emotivnog načina izražavanja, točnost činjeničnih izjava. Usto preispituju autoritet i motiv izvora poruke. 1 humor je način preispitivanja autoriteta, ali koji stavlja naglasak na emocije, a ne na argumente. Reakcije "stani i promisli" ovise o našoj "prikovanosti za stvarnost", o činjenici da je svatko od nas u svakom trenutku života neodvojivo povezan s kontekstom svojih sjećanja i istodobno uronjen u neprekidno iskustvo onoga što George Steiner zove "konkretan, doslovan, zbiljski, svakodnevni svijet".3 Na koji način će se ta dva elementa međusobno izmiješati, to ovisi o trenutku. Dok ste u kinu i gledate neki zanimljiv
film, vaš vizualni korteks vjerojatno radi punom parom a podražaji imaju prednost nad razmišljanjem. Dok u ljetni petak popodne sjedite na dosadnom sastanku u uredu, taj će se odnos vjerojatno preokrenuti, a vi ćete mislima odlutati u sanjarije. Ako mozak ne dobije dovoljno informacija koje će ga zaokupiti, okrenut će se svojim unutarnjim resursima pamćenja i refleksije. Ako su vam sjećanja lijepa, sve će biti dobro, ali ako ste u nekoj nesigurnoj i neugodnoj situaciji, recimo u zatvorskoj ćeliji, teško da će vam razmišljanje o vlastitim jadima podići moral. Jedno od rješenja je jačanje dotoka dolaznih signala. Ljudski mozak to radi automatski - zato čovjek kad je zaposlen ne opaža otkucaje sata, osim možda kada zapne na dosadnom sastanku. Ali traženje nečeg zanimljivog u svojoj okolini može poslužiti i kao eksplicitna strategija. U svojoj knjizi Brainwashing Edward Hunter opisuje kako su se američki ratni zarobljenici u Koreji služili svim tim metodama da bi se oduprli komunističkim ispiračima mozga. Neki zatvorenici, koji su mjesecima bili izolirani i lišeni svega što bi ih moglo zaokupiti, smišljali su i napamet učili pjesme - često duhovite - o svojoj situaciji, analizirajući zašto se s njima tako postupa i što njihovi tamničari nastoje postići. Neki su se služili maštom kako bi smislili uvjerljive laži za svoje ispitivače, pa se visokorizična strategija varanja neprijatelja pretvarala u igru u kojoj je cilj bio slagati a ne biti uhvaćen u laži. Svaki put kad bi uspjeli u tome, jačalo je njihovo samopouzdanje i odlučnost. Kako bi odagnali dosadu, neki su čak proučavali aeronautiku muha koje su oblijetale oko njih.
Prepoznavanje i odupiranje Koliko je vjerojatno da će društvo budućnosti inkorporirati znanost kontrole uma u politiku vladanja? Odgovor na to pitanje, vjerujemo, uvelike će ovisiti o odlukama koje ljudi donose danas. Scheflin i Opton, The Mind Manipulators
Nasilne metode, prikrivene metode i tehnologija tri su načina na koje vršitelji utjecaja mogu pokušati mijenjati tude mišljenje. Onaj tko se nade na meti trebao bi, kao prvo, uvidjeti da je izložen potencijalno
opasnom pokušaju utjecaja; time se aktivira dostatna reaktancija koja će potaknuti reakciju "stani i promisli". Ako se utjecaj vrši prisilnim metodama ili putem današnjih tehnologija, obično ga nije teško prepoznati. Kad je riječ o prikrivenim metodama, meta koja ima pristup zaštitnim idejama - čvrstim alternativnim uvjerenjima, skeptičnim, kritičnim stavovima ili ima iskustvo sličnih pokušaja utjecaja - može razviti način kako da ih prepozna, kao što je ranije opisano. No naša sposobnost da prepoznamo prijevaru ni u kom slučaju nije savršena.4 Osobito su problematični pokušaji utjecaja koji se dogadaju postupno, tijekom dugog vremenskog razdoblja, kao u slučajevima nasilja u obitelji o kojemu je bilo riječi u petom poglavlju; događa se da žrtva ne prepoznaje pokušaj utjecaja kao takav, osobito ako je snažno motivirana u tom smislu. No svoju imunost možemo pojačati na razne načine: možemo objaviti i kazniti primjere prijetvornog utjecaja; naučiti kako kritično razmišljati; možemo sudjelovati u javnim debatama ili učiti iz iskustva drugih ljudi. Pobrinemo li se za to da budemo načisto s vlastitim uvjerenjima, smanjujemo izglede da se ona modificiraju - sa ili bez našeg znanja. Pouka jedanaestog poglavlja bila je ta da ne postoji ništa, čak ni u doktrini znanstvenog determinizma, što nas sprečava da poduzmemo bilo koju od tih preventivnih mjera, jednom kad nam takva ideja padne na pamet. Mi smo činitelji, a ne pasivni primatelji, i svakako možemo promijeniti svoj mozak - ako radije ne bismo da nam ga promijene drugi. Isto tako možemo više naučiti o svom ponašanju i ojačati svoju odlučnost. Ako razumijemo vlastitu podložnost društvenim faktorima, privlačnost klasificiranja na vlastitu i vanjsku grupu, ako znamo da stresne reakcije jačaju stereotipe i tome slično, možemo postati svjesniji toga kako utjecaji djeluju na nas. Jednom kada smo prepoznali pokušaj utjecaja, drugi izazov je oduprijeti mu se. Uspjeh kradomičnog manipuliranja ovisi o njegovoj prikrivenosti. U slučaju da bude prepoznat, takav pokušaj utjecaja ne samo da će propasti, nego se može i obiti o glavu. Dok Jane oprezno čita pjesme na novom rock-albumu, prijateljica joj može reći da nema razloga za zabrinutost jer je istraga pokazala kako te sumnjive pjesme ne sadrže sotonske poruke. Ovisno o tome kakvo mišljenje ima Jane o svojoj prijateljici, ona to može jednostavno prihvatiti. No ako zastane i promisli, možda će zaključiti da je prijateljica samo želi
umiriti, te je upitati odakle joj ta informacija ili tko je proveo istragu. Ako izvor informacije ima legitiman autoritet (primjerice, ako je riječ o Janeinom mjesnom svećeniku), pokušaj utjecaja još uvijek se može pokazati uspješnim. No ako se ispostavi da je informacija došla od znanstvenika koji je poznat po svojim ateističkim stavovima, Jane je neće samo odbaciti: zbog toga što ne vjeruje izvoru informacije znači da bi se mogla još čvršće uvjeriti u opasnost rock-glazbe. Kao što je ranije rečeno, mnoge klasične situacije ispiranja mozga uključuju prisilu ili pravo pravcato mučenje. Prisila, koja se ne nastoji skrivati, izaziva reaktanciju i otpor koji se zatim mora nadvladati. Dovoljno motivirana žrtva može odoljeti čak i mučenju, bilo tako da se psihološki povuče iz situacije (disocijacija), ili tako da se drži jedne moćne misli ili slike (poput vjerskih mučenika koji meditiraju o Bogu kako bi izdržali bol). Jedna od alternativnih taktika može biti kratkoročno pokoravanje, kao što pokazuje primjer američkih ratnih zarobljenika u Koreji, koji su se naizgled preobratili na komunizam, da bi se nakon oslobađanja vratili svojim prijašnjim stavovima. Štoviše, ideolozi koji se služe prisilnim metodama često se nadu u nevolji jer je teško razlikovati pokoravanje od preobraćenja. U prethodnom poglavlju govorila sam o potencijalnoj ulozi novih tehnologija u ostvarivanju sna o kontroli uma. No tehnologija se često može upotrebljavati u više od jedne svrhe; osim toga, oni koji stvaraju i služe se tehnologijom nisu svi odreda željni vlasti nad drugima. Mnogi primjeri napretka u tehnologiji ljudskih sukoba slijede obrazac tipičan za evoluciju - obrazac utrke u naoružavanju u kojem svako novo oružje (ili način obrane) koji jedna strana razvije, druga strana ubrzo sustigne tako da razvije svoje oružje (ili način obrane). Manipulacija umom, koja je u biti sukob između mete i napadača, mogla bi nastaviti tu tradiciju. Možda će se obje strane nadmetati dok im ne ponestane resursa, ili će se možda političke okolnosti promijeniti kako ljudska bića budu prerastala san o ispiranju mozga (kao što se, na kraju krajeva, trudimo prerasti druge maštarije, poput ideje o rasnoj superiornosti koja je služila kao opravdanje za institucije ropstva). U međuvremenu, na području obrane mozga mogla bi se proizvesti svakakva čudesa, od antiindoktrinacijskih lijekova do "elektromagnetskih štitova" koji bi branih naš mozak od elektromagnetskih utjecaja.
Izobličenja uma Sada s pitanja samozaštite prelazimo na povezano pitanje o tome kako neutralizirati djelovanje ispiranja mozga u drugih ljudi. Ideje, kao i virusi, često se javljaju u nekoliko oblika različite jačine. One najmoćnije - odredene eterične ideje - tako su opasne da mogu zavladati, ili čak uništiti, zaraženi mozak. Poput virusa ebole, mogu svojim žrtvama prouzročiti golemu patnju - kako samim zaraženim osobama, tako i nevinim ljudima kojima te osobe nanose zlo. Za razliku od većine virusa, eterične ideje mogu biti rado prihvaćene, a čovjek koji ih prihvati može se svim silama opirati nastojanjima da se infekcija izliječi. Reakcije na kultove katkada znaju biti izraženo neprijateljske, a pritom se potcjenjuje činjenica da takve reakcije zapravo u velikoj mjeri ispunjavaju potrebe njihovih pripadnika, pobuđujući u njima istinsku, dobrovoljnu privrženost kultu. Osoba zaražena nekom eteričnom idejom pretvara se, u ekstremnom slučaju, u najfascinantniju od svih ljudskih deformacija - specijaliziranog fanatika. Dominantna kognitivna mreža crpi energiju iz suprotstavljenih mišljenja i postupno sužava horizonte te osobe. Kognitivni krajolik se iskrivljuje a vidokrug sužava. Sve se interpretira u odnosu na dominantnu ideju, što rezultira stvaranjem "mračne, ograničene Ličnosti".5 Tako, na primjer, tinejdžerka koja pati od anoreksije vjeruje da je dobro biti mršav. Mnogi od nas na suvremenom Zapadu vjerujemo u to, tko više, tko manje. No anoreksičarka je tako čvrsto uvjerena da njoj kontroliranje vlastitog tijela može postati važnije od zdravlja, pa čak i od života. Njezina usredotočenost na hranu i kontrolu unosa hrane, ispočetka opsesija u koju ulaže mnogo truda, s vremenom se pretvara u naviku koja je tako duboko ukorijenjena da praktički postaje sastavni dio njezine ličnosti. Reći da osoba koja pati od kronične anoreksije gotovo cijelo vrijeme razmišlja o hrani znači ne reći da za um takve osobe zapravo ništa nije važnije od kontrole unosa hrane. Kao i u slučajevima poremećaja ličnosti, postaje sve teže zamisliti kakva bi ta osoba bila kad ne bi imala taj problem. Jedna od najotrovnijih eteričnih ideja u ljudskoj povijesti jest koncept apsolutnog autoriteta koji ima prvenstvo nad svim drugim moralnim ili pravnim pitanjima. Bilo da je riječ o Bogu ili Partiji, Znanosti, Istini ili Državi, ta je ideja služila, i još uvijek služi, kao opravdanje za neka
istinski grozna nedjela. Prema toj ideji, koja ljude smatra sredstvom, a ne ciljem samim po sebi, ljudski život i kvaliteta života smatraju se manje vrijednima od nekog apstraktnog cilja. Bez obzira na to je li povezana s nekim eksplicitno totalitarnim režimom, to je jasan primjer totalističkog razmišljanja. Baš kao što osoba zaražena HIV-om može podleći upali pluća koja inače nije smrtonosna, tako su i eterične ideje osobito opasne u kombinaciji. Autoritet sam po sebi je ideja kojom se cijelo vrijeme služimo bez štetnih posljedica. No ako se ojača do razine apsolutnog autoriteta i združi s nekom totalitarističkom vizijom boljeg svijeta, rezultat može biti poguban: a rezultat je pojedinac koji vjeruje da je pozvan pretvoriti tu viziju u stvarnost, koji praktički ne razmišlja ni o čemu drugome i čiji su motivi, proizašli iz te vizije, jači čak i od instinkta za preživljavanjem. I neka ide dovraga svatko (kad je riječ o vjerskim autoritetima, i doslovno) tko mu se nade na putu. U najboljem slučaju, to je glasni, iritantni, nedokazani ekstremist koji kaže da bismo trebali ubiti znanstvenika da spasimo štene, ubiti pisca da obranimo vjeru ili ubiti milijune ljudi kako bismo uveli novi svjetski poredak. U najgorem slučaju, to je križar, militant, bombaš-samoubojica koji ne rasipa svoj bijes i frustraciju na dizanje galame, nego ih koristi kao gorivo za terorističko nasilje. Kako možemo smanjiti opasnost koja prijeti od tih iskrivljenih umova? Na to pitanje nema kratkog i jednostavnog odgovora, zato što sve eterične ideje nisu jednako smrtonosne i zato što energiju crpe iz različitih izvora. No to ne znači da smo pred njima bespomoćni. Eterične ideje su moćne zahvaljući dijelom svojoj apstraktnoj, neosporivoj jednostvnosti, dijelom tome što se uklapaju u druga, već prisutna uvjerenja a dijelom zato što su povezane sa snažnim emocijama. Kako bismo ih neutralizirali (barem dok nam tehnologija ne omogući izravnije metode mijenjanja mozga), možemo ih pokušati izravno osporiti, oslabiti povezana uvjerenja koja ih podupiru ili emocije koje im daju snagu, ili možemo pokušati spriječiti da uopće uhvate korijena.
Oslobađanje od stiska Zamislimo jednog mladog muškarca po imenu Sam, koji je opsjednut idejom da je ubijanje pripadnika susjednog plemena najbolji način da se ostvari sloboda za njegov narod. On je predan borac za slobodu i spreman je za nju umrijeti; sukob između dvije zajednice je dubok i traje već odavno. Stoga odlazimo k Samu (ili, ako smo pažljivi, šaljemo svoje predstavnike) i razgovaramo s njim o njegovim idejama. Slušamo ga dok iznosi svoja stajališta a zatim ukazujemo na neke teškoće koje smo uočili. Sto točno podrazumijeva pod "slobodom"? Sto misli, koliko bi ljudi trebalo ubiti i je li to praktično? Zar ne shvaća da bi pripadnici drugog plemena nakon toga samo postali tvrdoglaviji i agresivniji, i da bi obje strane ostale zarobljene u začaranom krugu nasilja? Ne čini li mu se da bi bolje bilo razumno pregovarati - i možemo li se mi ponuditi kao posrednici? Hoće li nas Sam pristojno saslušati, a onda zanemariti ono što smo rekli, ili će izravnije izraziti svoje mišljenje, to će vjerojatno ovisiti o njegovoj procjeni naše važnosti. Najmanje su šanse da će reći: "Hej, imate pravo, nikada nisam tako gledao na stvar; pođite što prije k momcima preko puta, prenesite im moje isprike i odmah ćemo započeti pregovore." Naravno, mi nismo članovi Samove vlastite grupe, a nismo ni vođe koji su planirali kampanju nasilja u kojoj sudjeluje Sam. Zato zamislimo da nam nekako pođe za rukom nagovoriti jednoga od tih voda, gospodina X, krajnje utjecajnog mislioca kojeg Sam obožava, da uvidi svoju zabludu i to kaže Samu. Hoće li se Sam u tom slučaju pokajati i odreći se nasilja? Vjerojatno neće. Uvjerenja koja su Sama učinila ubojicom eterične su ideje, čvrsto povezane s totalističkim načinom razmišljanja. Da bi uopće naveo Sama da ih prihvati kao svoje, gospodin X je te ideje morao prenijeti naglašavajući njihovu jednostavnost i apsolutni autoritet, čiji je on predstavnik. Ne može sada promijeniti mišljenje a da potpuno ne potkopa taj autoritet, prisiljavajući Sama da bira hoće li napustiti uvjerenja do kojih veoma drži, u koja je uložio toliko napora i energije, ili da zaključi kako je gospodin X smekšao, izgubio razum ili prešao na protivničku stranu. Lako je moguće da je Sam previše toga uložio u svoja načela da bi ih se odrekao uime složenosti, promjena i nesavršenosti stvarnoga života. Možda su upravo to i razlozi zbog
kojih je prihvatio ta načela; jedna od radosti eteričnih ideja u tome je što naizgled mogu sve objasniti i pojednostavniti. Ako netko podijeli svijet na jasno odredene "nas" i "njih", njegovi kognitivni resursi bit će pod mnogo manjim pritiskom nego ako prizna da se ljudi razlikuju u bezbroj detalja. Direktan izazov, bilo da dolazi od pripadnika vlastite ili vanjske grupe, možda i nije najbolji način da se neutraliziraju eterične ideje. Poput prisile, nailazi ravno na prepreku reaktancije. Potreban je suptilniji pristup u dužem vremenskom razdoblju. Jedan od načina je da se Samove eterične ideje tretiraju kao niz isprepletenih kognitivnih mreža u kojima odredena temeljna načela dijelom crpe snagu iz potpore drugih uvjerenja. Možda bi se ta potpora mogla oslabiti. Sam možda jednostavno nije sreo mnogo pripadnika neprijateljskog plemena, a u tom slučaju moglo bi biti korisno javno isticati njihovu čovječnost. Koristilo bi i ako bi se njegova agresija usmjerila prema manje štetnim ventilima (jedna od popularnih metoda u Britaniji zove se "nogomet"). Obrazovne i političke inicijative možda bi proširile njegove kognitivne horizonte, ponudile alternativu njegovom sadašnjem, ograničenom svijetu i dale mu poticaj da odabere miroljubiviji put. Takvo sporo i postupno djelovanje ne može samo od sebe postići rezultate. Kako bi funkcioniralo, treba pomoć drugog pristupa: treba pokušati ublažiti emocije koje Samovim eteričnim idejama daju snagu. To je vjerojatno najmanje popularna metoda, zato što je najteža. Podrazumijeva pokretanje otvorene javne rasprave kako bi se analizirali problemi (što znači da treba doista poslušati i Sama i njegove neprijatelje), a nakon toga bi uslijedile detaljne, često dugoročne i nedvojbeno skupe političke intervencije za rješavanje problema. Nikome se ne dogada da se jednog jutra probudi i pomisli: "U redu, danas ću biti svadljivi, zadrti fanatik." Ljudi prihvaćaju eterične ideje zato što su natjerani na to, zato što sile koje su izvan njihove kontrole izazivaju stresove i snažne emocije koje zahtijevaju simplicističku reakciju. Te ideje se nude i plasiraju u javnost, a ljudi ih prihvaćaju, doživljavajući ih kao rješenje svih problema ("kad bismo samo ostvarili slobodu, sve bi bilo u redu"). Sam želi bolji život za sebe i svoju djecu, želi ga toliko snažno da je spreman boriti se, upravo zato što je njegov sadašnji život tako beznadan. Ako se taj život poboljša - ako prestane ugnjetavanje susjednog plemena, ako se inzistira na tome da Samova prava treba
poštovati, ako se provedu demokratski izbori (i poštuju rezultati tih izbora) i osigura nezavisnost medija, ako se reformira agrarno zakonodavstvo i ako se općenito povećaju Samove slobode kao pojedinca - mnogo je vjerojatnije da će njegova uvjerenja oslabiti nego ako ga se pokuša silom ili nagovaranjem navesti na to. A što je s prevencijom? Jedan od načina da se smanji utjecaj eteričnih ideja jest da se ponudi mnogo drugih ideja koje će im konkurirati i da se inicira široka javna rasprava. Kada je riječ o situacijama koje uključuju ispiranje mozga, bilo da je riječ o terorističkim kampovima za obuku, kultovima ili nasilju u obitelji, njihova zajednička značajka nije samo usadivanje (najčešće malobrojnih) čvrstih uvjerenja, nego sužavanje horizonata koje prati taj proces. U osmom poglavlju vidjeli smo da postojanje većeg broja kognitivnih mreža obično slabi jačinu svake pojedine mreže. Mi na to možemo utjecati na razne načine. Omogućimo li širenje novih ideja i raspravu o njima, omogućimo li svakom građaninu školovanje i pristup neovisnim medijima, budemo li poučavali povijest, kritičko razmišljanje i socijalnu psihologiju - i to ne samo metodom zasipanja činjenicama, budemo li se informirali o drugim kulturama, poticali satiru, komentar i kritiku... stvorit ćemo bogatiji kognitivni okoliš koji može pomoći da oslabi privlačnost totalističkih shema. Dosad smo govorili o tome kako se pojedinci mogu oduprijeti zloćudnim idejama i onima koji ih žele prodati. Naglasila sam da možemo mnogo toga učiniti kako bismo se zaštitili. Kažemo li za neku misao ili ponašanje da su emotivni, to ne znači da ih je nemoguće kontrolirati; ako je ljudska spoznaja prožeta emocijama, kao što se tvrdi u devetom poglavlju, vrijedi i suprotno. Mi možemo promijeniti i svoje ciljeve i motivaciju koja nas tjera na ostvarenje tih ciljeva.
Otpor širokih razmjera: od pojedinca do društva Individualizam ima svoje granice. Katkada, primjerice, pojedinci mogu usvojiti i držati se uvjerenja koja su za njih štetna, ali sami ih se nisu u stanju otresti. Za njih ta uvjerenja imaju pozitivnu vrijednost (kognitivne mreže koje ih tvore povezane s pozitivnim emocijama kao što je osjećaj prijateljske bliskosti ili zadovoljstva). Drugim riječima,
emocija povezana s nekim uvjerenjem ne mora odražavati dugoročni interes osobe čije je to uvjerenje. Jedan od već spomenutih primjera je anoreksija. Tinejdžerka koja pati od anoreksije (najčešće je riječ 0 tinejdžerkama) može svoju vjeru u mršavost smatrati pozitivnom; gledajući sa strane, drugi je smatraju krajnje opasnom. Utoliko što bolesnici od anoreksije obično umiru mladi, imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i vode ograničen, često nesretan život, oni imaju pravo. Sto god anoreksičarka govorila, ona nije u pravu; njezino uvjerenje štetno je za nju. To je dio onoga što mislimo kad anoreksiju opisujemo kao mentalnu bolest: ljudi s anoreksijom nisu više u stanju djelovati u korist svojih objektivnih interesa (zdravlja, slobode, sreće...), zato što subjektivni interesi (mršavost i kontrola unosa hrane) u tolikoj mjeri dominiraju njihovim kognitivnim krajolikom da su sada to ciljevi koji upravljaju razmišljanjem i ponašanjem. Drugim riječima, kao što smo vidjeli u četvrtom poglavlju, etiketa mentalne bolesti djelomično je društvena prosudba. Kad zagusti, objektivno stajalište većine o tome što je za nekoga dobro a što loše jače je od subjektivne percepcije pojedinca o tome što je za njega dobro ili loše. U većini slučajeva te se dvije prosudbe (o objektivnim, odnosno subjektivnim interesima) poklapaju. Mi dajemo svoj glas za sreću, slobodu i samoostvarenje i očekujemo od drugih da učine isto.
Relativizam Dodao je da su njegovi preci Skiti bili jedini pošteni ljudi koji su ikada živjeli na zemlji; da jesu, doduše, često jeli ljude, ali da su njihov narod unatoč tome drugi veoma poštovali. Voltaire, Zadig
Ali tko kaže da većina ima pravo? Relativizam tvrdi da ne možemo uspoređivati kulture, da ono što je dobro za Petera ne mora biti dobro 1 za Paula, i da nijedno društvo Patricka ne može reći da je Paul u pravu a Peter nije. Relativizam se često primjenjuje na moral kako bi se potkopala ideja apsolutnog (često religijskog) moralnog autoriteta, a katkada se proširuje do tvrdnje o moralnoj neusporedivosti. To jest ako kultura A subotom uvečer tradicionalno peče na vatri neželjenu
djecu, prigovori kulture B trebali bi se smatrati valjanima za pripadnike kulture B, ali ne i za pripadnike kulture A; a u multikulturalnom društvu u kojem kulture A i B žive jedne pokraj drugih, zbog preosjetljivosti pripadnika kulture B ne bi se smjelo zadirati u tradiciju pripadnika kulture A.6 Ako je relativizam u pravu, iz toga jasno proizlazi da je anoreksičarkin cilj da bude što mršavija jednako valjan kao i želja njenih bližnjih da ona poživi, pa oni stoga nemaju pravo nametati joj svoja stajališta. Relativizam je doktrina koja se na prvi pogled čini potpuno razumnom: poštivanje tuđeg mišljenja u svakom slučaju je hvalevrijedan cilj. Ali relativizam nije pravi način za ostvarenje tog cilja. Štoviše, neke od njegovih posljedica tako su pogubne da bi ih svaki nadobudni ispirač mozga trebao objeručke prihvatiti. Na području medunarodne politike, na njemu se temeljio čvrst stav Zapada da treba ostati sa strane dok su države poput Sjeverne Koreje, Ugande i Konga, svaka na svoj način, ubijale, zlostavljale, mučile i, u nekim slučajevima, ispirale mozak svojim građanima (sjetite se, na primjer, onih strašnih dječaka-vojnika Božje vojske otpora u Ugandi). Primijeni li se na slučajeve pojedinaca koji pate od anoreksije ili nekih drugih mentalnih teškoća, relativizam vodi do situacije u kojoj se, kao što je ranije opisano, osobni izbor mora poštovati čak i kada je očito štetan. No u praksi najčešće osjećamo da to nije u redu, da imamo moralnu obvezu intervenirati. Tu dilemu rješavamo izuzimajući odredene pojedince iz relativističke tvrdnje da je svako stajalište jednako valjano. Činimo to tako da ih definiramo kao mentalno bolesne i lišimo ih svake osobne odgovornosti; ako nisu u stanju sami donositi odluke, tada je moralno prihvatljivo da drugi preuzmu kontrolu nad njima. Kao što smo vidjeli u četvrtom poglavlju, to je argument koji se koristi za opravdanje ispiranja mozga: "Bolestan si, ne znaš ni sam što misliš, pa ti mi moramo reći." Takva je logika krajnje dvojbena: netko tko pati od mentalne bolesti može donositi loše odluke na jednom području života, ali to ne znači da nije sposoban donositi bilo kakve odluke. Takva je logika također i vrlo opasna, jer potiče na primjenu prisile u pristupu mentalnim bolestima. I konačno, ona isključuje mentalno bolesne iz društva, pa oni postaju vanjska grupa, što za sobom vuče sve one negativne posljedice koje to podrazumijeva, i to ne samo za njihovo mentalno i fizičko zdravlje.
Neugodne posljedice nisu jedini problem s relativističkim argumentom. Kao što ističe politički teoretičar Steven Lukes, može mu se prigovoriti i na teoretskoj razini. Jedan od tih prigovora jest da se relativizam oslanja na pogrešno shvaćenu i zapravo neprimjenjivu ideju kulture [...] Kulture nikada nisu (da ponovim zgodnu frazu Isaije Berlina) "kutije bez prozora". One su uvijek otvoreni sustavi, mjesta osporavanja i heterogenosti, hibridizacije i križanja, čije granice su nužno neodređene. Nikada ne smijemo zaboraviti da pojednostavljenu percepciju unutarnje koherentnosti i međusobne različitosti kultura redovito nameću zainteresirane strane... Lukes, Liberals and Cannibals
Ljudi koji nastoje diferencirati kulture imaju za to svoje razloge. Usto, relativizam "ne može objasniti praksu moralnog kriticizma unutar pojedinih i između različitih kultura".7 A kažemo li da su "sve kulture iste" ne rješavamo probleme moralnih konflikata između njih (osim ako ne dodamo "ali neke su jednakije od drugih"). Još uvijek nam ostaju ubogi pripadnici kulture B koji su prisiljeni podnositi miris pečene djece. Relativizam podcjenjuje važnost očigledne istine da se i kultura A i kultura B sastoje od ljudi. Ljudi se mogu ponašati na iznimno mnogo različitih načina, ali to ne znači da su temeljne sile koje pokreću um različite u Teksasu i u Teheranu. Pojedinci se, dakako, mogu razlikovati po tome koliku važnost pripisuju temeljnim ciljevima, ali vjerojatno je da će postojati veliko slaganje oko toga što ciljevi jesu. Areopagitica Johna Miltona branila je slobodu objavljivanja, dok je Thomas Hobbes, potresen Engleskim građanskim ratovima, u Levijatanu sigurnost pretpostavio slobodi - no oba pisca visoko su cijenila obje te vrednote. Tijela i mozak ljudi općenito su slične grade i slično funkcioniraju, stoga i možemo prevoditi s jednog jezika na drugi ili (da se poslužimo primjerom iz devetog poglavlja) razumjeti i Eshilov i Poeov opis straha. Ljudi diljem svijeta pridaju vrijednost zadovoljstvu, sreći i slobodi, a ne vole kad ih boli, kad su nesretni i kada su pod tuđom kontrolom. Općenito bolje postupaju s rođacima nego sa strancima, smiješe se
prijateljima i žaluju za svojim mrtvima. Ubojstvo, mučenje i sakaćenje obično su zabranjeni, osim u strogo kontroliranim uvjetima (primjerice u ritualima), a većina žrtava nisu pripadnici vlastite^grupe. Poput tabua, općeprihvaćeni društveni ciljevi razvili su se tijekom stoljeća suživota. Ideje su se prilagodile društvenoj sredini - onome što ljudima odgovara - ili su nestale. Stoga se može očekivati da se u njima prilično točno odražava ono što većina ljudi zapravo želi. Obratite pozornost na izraze kojima se koristim: "većina ljudi", "obično". Individualne razlike su važne zato što različiti ljudi imaju različit "profil vrijednosti" (poput Miltona i Hobbesa). A čak i ako dva čovjeka imaju slične profile, njihove vrijednosti još uvijek mogu biti u sukobu, recimo ako i jedan i drugi visoko cijene pravo na život i vlasništvo, ali jedan mora krasti od drugog da bi preživio. Na razini pojedinca, ideje o vrednotama kao što je sloboda apstrahirane su od konkretnih primjera: sloboda da zarađujemo za život, da posjećujemo prijatelje, da na različite načine mijenjamo svijet. Kako se od pojedinca odmičemo prema skupini, od obitelji do susjedstva i dalje, do države, ideje postaju sve apstraktnije, eteričnije. Gube specifičnost i određenost, ali još uvijek se mogu povezati s pojedinim (katkada snažno emotivnim) iskustvima, i to je ono što eteričnim idejama daje moć da privuku pristalice. Kao što je bilo riječi u devetom poglavlju, sklonost procjenjivanju ljudskim je bićima u krvi. Zamolite li nekog pojedinca da procijeni, kao dobar ili loš, neki koncept (recimo, "život bez mučenja", "varanje"), to mu uglavnom neće predstavljati problem. No proces apstrahiranja neke ideje u eteričnu, koju će prihvatiti svi ljudi u nekoj skupini, zanemaruje toliko individualnih razlika da to vodi do jedne nesretne posljedice: eterične ideje ne mogu se jednostavno procijeniti kao dobre ili loše. (Kontrola uma je dobra kada nastojite odgojiti dijete, ali nije tako dobra kada vam uspiju preko telefona prodati nešto što niste htjeli ni trebali.) Umjesto da se zapletemo u uzaludan pokušaj nametanja vrijednosnog reda ameboidno bezobličnim eteričnim idejama, možemo pokušati umanjiti - ne širenje samih eteričnih ideja - nego njihovo štetno djelovanje. Kako to možemo postići? Pomoću metoda kojima se ljudi oduvijek služe - metoda politike.
Društvena kohezija Nijedan čovjek nije otok, sasvim sam za sebe. Donne, Devotions upon Emergent Occasions, "XVII Meditation"
Bez obzira na svoju kulturnu sredinu, velika većina ljudskih bića svoje najranije godine provodi u procesu socijalizacije. Uče što mogu očekivati od drugih ljudi, što činiti a što ne činiti, tko se može ubrojiti u "nas" a tko u "njih". Jedan važan učinak socijalizacije je izgrađivanje snažnih inhibitornih kognitivnih mreža povezanih s društveno neprihvatljivim ponašanjem. Na primjer, kao što opaža William Miller: "Svaki roditelj zna da jednogodišnjaci i dvogodišnjaci ne osjećaju nikakvo gađenje prema izmetu i tjelesnim izlučevinama i da mogu ostati blaženo imuni na gađenje koje im njihovi roditelji tako željno nastoje usaditi."8 Miller tvrdi da je "osjećaj gađenja ljudski i humanizirajući"; unatoč tome, "stvaran osjećaj gađenja treba prostora da se razvije". Isto vrijedi i za druge društvene tabue, kao što je ubojstvo, mučenje i drugi oblici ozbiljnog nanošenja zla. U većine ljudi, kognitivne mreže stvorene tijekom prvobitne socijalizacije snažna su barijera protiv ozbiljnog nanošenja zla.9 One služe kao prag koji se može prijeći samo putem ekstremno snažnih emocija. Međutim, kao što smo vidjeli u drugom poglavlju, pripadanje grupi, osobito ako je ta grupa izrazito kohezivna (poput Mansonove Obitelji), može oslabiti inhibitorne kočnice i pružiti dodatnu emocionalnu energiju za probijanje tih barijera. Autonomija pojedinih pripadnika grupe smanjuje se kako oni sve više djeluju u stanju pokornog izvršavanja, kako ga je nazvao Stanley Milgram (vidi četvrto poglavlje). Kako bi se smanjila šansa da se to dogodi, inhibitorne kognitivne mreže treba ojačati, a koheziju grupe oslabiti. Jedan od načina da se to učini jest ublažavanje posljedica koje prijete pripadniku ako tu grupu napusti. Te posljedice mogu pokrivati širok spektar - od smetnji i neugoda, preko izbjegavanja, sve do prijetnji smrću, a možemo ih ublažiti ako zahtijevamo da sve grupe djeluju unutar pravnog okvira koji podupire ljudska prava pojedinca. Drugi način je pobrinuti se da pripadnici grupe budu također i pripadnici drugih grupa, primjerice u sustavu obrazovanja ili na radnom mjestu, u kojima će biti izloženi alternativnim stajalištima. Najgore rješenje, kao što je naučila američka vlada u Jonestownu - a
zatim opet iznova u Wacou - jest uporno se sukobljavati s pripadnicima grupe i maltretirati ih; pretvorite li se u očigledno moćnog neprijatelja, samo ćete dodatno ojačati koheziju skupine. Drugi problem koji proizlazi iz izravnog napada na grupu je opasnost da se u pokušaju uništavanja onog lošeg uništi i ono što je dobro. Nisu sve eterične ideje otrovne. Katkada mogu biti od koristi društvu naiđu li na dostatno priznanje. Ono što treba učiniti jest štetne posljedice svesti na minimum, istodobno ostavljajući prostora za razvoj korisnih ideja. Ranije spomenuti relativistički argument ističe jednu važnu stvar: i prečesto se dogada da jedna grupa tlači drugu. Ali takve nepravde neće se ispraviti tako da se odredenim grupama daju odredena prava (da se pravo grupe A da peče djecu zaštititi od neodobravanja grupe B), jer to neizbježno vodi do daljnjih nepravdi na račun pripadnika vlastite i vanjske grupe, kao i do povećanja broja grupa koje se nadmeću za povlastice. Ako je pripadnost grupi A dovoljna da prođete nekažnjeno za ubojstvo, oni koji joj ne pripadaju htjet će oformiti svoje grupe, pa makar i samo zato da bi se zaštitili. U međuvremenu će pripadnici grupe A, videći da je njihov privilegirani položaj narušen, reagirati obrambeno i jačati unutarnju koheziju, a pripadnike drugih grupa poimat će sve negativnije i stereotipnije. Tako to biva. I kako se sve više grupa bude nadmetalo za ograničene resurse, a totalističko razmišljanje bude postajalo sve uvriježenije, nepovjerenje među grupama bit će sve veće, a ne sve manje. U svojoj knjizi Kultura i jednakost politički filozof Brian Barry uvjerljivo je pokazao da poticanje pripadnosti grupi (potez koji svakako neće smanjiti koheziju) nije najbolji način da se zaustave oblici grupnog zlostavljanja kakve on ondje opisuje. Umjesto toga, trebali bismo oslabiti stisak totalističkog razmišljanja tako da osnažimo temeljna prava pojedinca, kako nijedna grupa ne bi imala posebnih povlastica.10 Trebali bismo osigurati da grupe ostanu podređene zakonu, tako da nijedna doktrina grupe ne može zanemariti slobodan izbor pojedinca, bilo da je taj pojedinac član grupe ili ne. Trebali bismo zahtijevati da svaka takva doktrina bude otvorena za slobodnu raspravu, da glas svakog građanina vrijedi jednako, da cijena za napuštanje grupe nije pretjerano visoka i da nijednoj grupi ne bude dopušteno nametati svoju volju onima koji na to nisu dali svoj pristanak - ili su ga naknadno povukli. I konačno, budući da znamo da možemo sebe i druge mije-
njati tako da mijenjamo svoja uvjerenja, i zato što znamo da se protiv ideja najbolje boriti drugim idejama, trebali bismo javno raspravljati, poučavati i slaviti vrline antitotalitarnih ideologija, te upozoravati na one ideologije koje su dokazano zloćudne. Trebali bismo slaviti slobodu i moć slobodnog djelovanja, ideju da su ljudi sami po sebi svrha, a nikada samo sredstvo, trebali bismo veličati vrijednost svoje sposobnosti da učimo razmišljati o informacijama i djelotvorno ih analizirati, kao i neograničenu, nezatomivu složenost ljudskog iskustva i ideja do kojih držimo. Sloboda, djelovanje, "cilj a ne sredstvo", razmišljanje i složenost. Da bi nam bilo jednostavnije, i imajući na umu metaforu dijamanta koju sam upotrijebila u kritici kartezijanskog dualizma, presložimo malo početna slova tih riječi (Freedom, Agency, ends-not-means, Thinking, Complexity) i nazovimo to pristupom FACET. ' Da bismo vidjeli zašto takav pristup štiti od užasa ispiranja mozga, trebamo se prisjetiti lekcije iz prvog poglavlja - konkretno, da ispiranje mozga počinje s totalističkim razmišljanjem.
Mijenjanje politike Sloboda ima čari tisuću Sto robovi ih, niti sretni, nikad ne upoznaju. William Cowper, Table Talk
Za kraj, osvrnimo se još jednom na osam tema Roberta Liftona koje karakteriziraju totalitarne ideologije: kontrolu miljea, mističnu manipulaciju, zahtjev za čistoćom, kult ispovijedanja, sveto znanje, opterećivanje jezika, prvenstvo doktrine pred osobom i krojenje sudbine (vidi tablicu 1). Pogledajmo ih jednu po jednu da vidimo kako nam pristup FACET može pomoći.
Kontrola miljea Pristup FACET ne samo da daje prvenstvo pravu pojedinca u odnosu na pravo skupine,nego i stavlja naglasak na moć slobodnog djelovanja. Potiče razvoj kritičkog razmišljanja, a na druge kulture i skupine ne Engl, facet - faseta, ploha brušenog dijamanta ili kojeg drugog kamena (op. prev.)
gleda kao na zatvorene i kohezivne, nego kao heterogene i porozne. Na taj način slabi, umjesto da jača koheziju skupine, čime pak smanjuje vjerojatnost da će skupine moći provoditi kontrolu miljea. Ako potaknete ljude da na sebe gledaju kao na aktere koji su slobodni da promijene svoj život, vjerojatnije je da će se suprotstaviti totalističkom načinu razmišljanja koji ih ne smatra ciljevima nego sredstvima, kao i to da će se usprotiviti zadiranju u svoje osobne slobode.
Mistična manipulacija I u ovom slučaju pomoći će jači osjećaj slobode. Onome tko vrši ispiranje mozga teško je u potencijalnim žrtvama pobuditi snažne emocije kada one brzo reagiraju snažnom reaktancijom, a još mu je teže na prevaru ih navesti na pomisao da su te emocije spontane, kao što zahtijeva mistična manipulacija. Korisna je i vještina kritičkog razmišljanja, jer ona omogućava ljudima da bolje razumiju vlastita uvjerenja i motivacije, pa oni znaju prepoznati koja od tih uvjerenja i motivacija potječu od njih a koja od ispirača mozga. Sjetite se metafore iz dvanaestog poglavlja o mozgu kao vrtu, kada je rečeno kako je dobro održavan vrt teže redizajnirati. Ako mozak zna u što vjeruje a u što ne vjeruje, mnogo mu je teže nametnuti nove ideje.
Zahtjev za čistoćom Kod pristupa FACET, složenost se slavi kao vrlina, umjesto da se smatra porokom - ili se u najmanju ruku prihvaća kao prirodna činjenica. Čistoća je u redu ako se bavite dijamantima, ali jednostavno ne postoji nešto što se zove čisto ljudsko biće, idealan građanin, savršen pripadnik skupine. Ljudska bića jednostavno su previše komplicirana i previše promjenjiva da bi se uklopila - ili se bez prosvjeda zadržala - u pojednostavljenim kategorijama kakve smišljaju totalisti. Time zahtjev za čistoćom postaje besmislen, budući da kategorijama kao što su vlastita i vanjska grupa pridaje apsolutnu stvarnost. One nemaju takvu snagu; one su koncepti, a ne činjenice. Kako onda mogu, kao što to zahtijeva traganje za čistoćom, opravdati uzimanje ijednog ljudskog života? Zahtjev za čistoćom hrani se jednostavnim, eteričnim idejama. FACET nas podsjeća na opasnosti od pretjeranog pojednostavljivanja.
Kult ispovijedanja
Priznajući složenost čovjeka, FACET priznaje krajnosti i razlike između pojedinih ličnosti. Usto slavi slobode pojedinca - uključujući i slobodu da ne otkrivate svaku svoju misao ako to ne želite. Naglašavajući slobodu djelovanja i umijeće kritičkog razmišljanja, građanima daje moć da prozru totalističku netrpeljivost prema povučenim, neovisnim umovima koja se krije iza kulta ispovijedanja i da joj se suprotstave.
Sveto znanje FACET je pragmatičan pristup koji funkcionira po načelu pokušaja i pogreške. Poput znanosti, testira se u odnosu na ono što funkcionira, a svoja načela oblikuje na temelju pojedinačnih slučajeva iz stvarnosti. Za razliku od toga, totalitarističko razmišljanje stvarnost podređuje načelu, pragmatično promatranje pojedinih slučajeva podređuje apsolutnom autoritetu, a pojedinca podređuje skupini. Relativizam se, utoliko što tvrdi da kulturne razlike pobijaju temeljne sličnosti, oslanja na totalističke ideje kao što je moć skupine. Drugim riječima, pretpostavlja, što Steven Lukes osporava, da su "kulture" homogene i izrazito kohezivne skupine. One to nisu, što postaje očito ako ih usporedimo s istinski kohezivnim skupinama kao što je Mansonova Obitelj. Totalitaristi jako vole apsolute. Tako, na primjer, autoritet mora biti apsolutan da bi bio valjan. Pronalazak samo jedne kulture koja prakticira infanticid koban je za tvrdnju da su takve prakse moralno pogrešne (u bilo koje vrijeme i na bilo kojem mjestu), zato što je ta tvrdnja utemeljena na nekom moralnom autoritetu koji se smatra primjenjivim na cijelo čovječanstvo ("ubojstvo je grijeh zato što naše božanstvo tako kaže" - ili Priroda, Razum, a katkada čak i Znanost). Bez nekog takvog univerzalnog moralnog autoriteta, tvrde totalistički mislioci, nemamo razloga jednoj kulturi priznati, a drugoj osporiti neko pravo. No je li to točno? Ne nužno. Ako se više ne možemo osloniti na apsolutni autoritet, možda njegovu strogu čistoću možemo zamijeniti neurednijim i pragmatičnijim statističkim pristupom. Statistička predviđanja mogu biti jednako korisna, pa čak i korisnija od onih koja se izvode iz jednadžbi. Matematičke modele podupire snaga logike; jednom kada su prihvaćeni temeljni aksiomi jednog takvog modela, istine koje on jamči istinite su
u svim mogućim okolnostima. Statistički "zakon" koji kaže da kronično pušenje izaziva bolesti istinito je utoliko što za ljude koji godinama puše postoji veća vjerojatnost da će se razboljeti nego za ljude koji ne puše. To što neki godinama puše a ne razbole se, ne znači da pušenje ne izaziva bolest. Znači samo da postoje neki sretnici koji nisu toliko podložni bolesti. Ono što vrijedi za matematiku, vrijedi i za moral. Čini se da su neka moralna načela doista široko prihvaćena u ljudskim društvima. Činjenica da tu i tamo postoji poneki psihopat koji se uživa upustiti u orgiju serijskih ubojstava ili siluje svoju kćer ne opovrgava tvrdnju da ljudi obično ne odobravaju ubojstvo ili incest. Drugim riječima, ne trebamo zahtijevati apsolutnu čistoću i točnost u svakom pojedinom slučaju da bi nam ta tvrdnja bila informativna. Sličnost u temeljnim ljudskim potrebama znači da ono što funkcionira za većinu nas vjerojatno funkcionira i za vas (i obratno). Uvjerenja se dakle mogu procijeniti (bez obzira na to iz koje kulture su potekla) prema tome jesu li štetna ili nisu za osobu koja ih je usvojila ili za druge ljude; i to je ono što u praksi uglavnom radimo.
Opterećivanje jezika Vrednujući kritičko razmišljanje, pristup FACET pomaže građanima da postanu svjesniji toga kako vršitelji utjecaja manipuliraju jezikom. Naglašavajući slobodu i djelovanje, pruža im samopouzdanje da preispitaju simplicistička tumačenja i totalističke ideje, i da tako znatno otežaju nekome da kontrolira njihov um.
Prvenstvo doktrine pred osobom Pristup FACET potiče građane da prakticiraju što hoće, sve dotle dok poštuju neka ograničenja. Ta su ograničenja što je moguće manje definirana, a cilj im je maksimalno smanjiti sferu državne kontrole (ili kontrole neke druge skupine) i maksimalno povećati slobode pojedinca (a ne skupine). FACET ne tvrdi da smo svi isti; jednostavno kaže da bi nas sve trebalo jednako tretirati (kao građane), bez obzira na to kojim skupinama pripadamo. U tom smislu izrazito se protivi svakoj doktrini koja tvrdi da ideje ili skupine koje zastupaju te ideje trebaju imati prioritet pred ljudima koji se s njima ne slažu. Ispiranje mozga,
koje nameće ideje - silom, kradom ili pomoću tehnologije - nikada ne bi moglo naći opravdanje u okviru FACET-a. Inzistirajući na stajalištu da je stvarno ljudsko iskustvo važnije od ideala, pristup FACET ideje podreduje stvarnosti. U tom smislu on je odraz strategije koja na individualnoj razini mozgu daje najbolje izglede za opstanak: strategije koja s jedne strane podrazumijeva precizno uočavanje dogadaja iz okoline i prijemljivost na te dogadaje, a s druge strane dobro definirane ali fleksibilne kognitivne mreže. Totalističko razmišljanje, u kojem je redoslijed obrnut i eterične ideje se veličaju, može se usporediti s mozgom koji ne funekionira dobro, čije sve veće zanemarivanje vanjskog svijeta često može biti kobno. Čak i na udobnom i zaštićenom Zapadu, navodnom domu liberalne demokracije, vidjeli smo kako cijela društva postaju opsjednuta totalističkim razmišljanjem i svjedočili katastrofalnim posljedicama takve opsjednutosti. Istina, FACET je složen i pragmatičan pristup, i kao takvog teže ga je primijeniti nego totalitarne sheme. No za nas je on mnogo bolji, ako ni zbog čega drugog, onda zato što točnije odražava svijet kakav doista jest."
Krojenje sudbine Kao što sam već rekla, za ljude koji koji o sebi razmišljaju kao o slobodnima manje je vjerojatno da će prihvatiti autoritarni pristup. Ako ne prihvaćaju ideju da cilj opravdava sredstvo, i ako su u stanju uočiti rupe u totalističkim argumentima, manje je vjerojatno da će uopće predati moć nekom drugom. Čak i najbrutalniji diktator treba potporu javnosti ako želi dosegnuti onu razinu kontrole koja vodi do masovnih smaknuća. Primjenom FACET-a ta potpora ne bi sasvim nestala, ali bi oslabila.
Zašto usvojiti pristup FACET? Dosad je rasprava o pristupu FACET bila usredotočena na ideje. Međutim, kako se u ovoj knjizi već više puta pokazalo, ideje trebaju motivaciju koja će im dati moć. Eterične ideje, najmoćnije od svih, energiju dobivaju od emocija koje su tako snažne da čovjeka mogu motivirati da ubije, umre, ili oboje. Kako se, dakle, FACET može
ocijeniti prema kriterijima motivacije? Odgovor glasi da i prema tim kriterijima funkcionira. Daje pojedincima više slobode, a time (kao što je ustvrdio ekonomist Amartya Sen) ih potiče na razvoj i podiže njihovu kvalitetu života, što ih pak usrećuje.12 Naglašava slobodu djelovanja, pa građani osjećaju da u većoj mjeri kontroliraju svoje životne okolnosti. Složenost doživljava kao prirodno pruženu priliku, umjesto da je smatra prijetnjom naglašeno jednostavnim doktrinama. Ljude smatra ciljevima, a ne samo sredstvima, čime jača njihov osjećaj vlastite vrijednosti. Kad su ljudi sposobniji zastati i razmisliti, s time dolazi humor, tolerancija i unutarnji osjećaj moći. Konačno, pristup FACET je bolje dugoročno rješenje za sve napučeniji planet nego što su to totalitarne ideje koje se i prečesto oslanjaju na ubijanje, ispiranje mozga ili druge oblike zlostavljanja. Oni koji razmišljaju kratkoročno i mozak im nije "njegovan" mogu imati odredenih koristi od zlostavljanja drugih, ali u današnjem svijetu koji je sve bolje povezan postaje sve teže izbjeći pravdu, međunarodnu intervenciju, ili (na osobnoj razini) osvetnički raspoloženu rodbinu, pa te prednosti svakim danom postaju sve manje.
Primjena FACET-a u stvarnosti Primjena ovog pristupa u stvarnosti zahtijeva otvorenu raspravu, povjerenje javnosti u stručnjake i autoritete, te mehanizme - kao što su slobodni i neovisni mediji i sudstvo - za održavanje tog povjerenja, provođenje otvorenosti i ograničavanje ambicije prema apsolutnom autoritetu koji je mnogim vladama tako primamljiv. Zahtijeva bolju naobrazbu i strogu primjenu zakona koji štite individualne slobode. Zahtijeva od nas da prihvatimo kako čovjekov um nije dijamant nego glina, da smo uronjeni u stvarnost života, zapleteni u klupko kauzalnosti, ali ne tako čvrsto da bismo bili posve bespomoćni. Moramo prihvatiti ono što nas uči znanost o kontroli uma: da je ljude moguće promijeniti - i da ljudi sami sebe mogu promijeniti - ako imaju pravu motivaciju, ideje i priliku. Katkada je taj zadatak toliko težak da je gotovo nemoguć, ali to ne poništava ideju o našoj iskupljivosti. To vrijedi jednako za pripadnike vanjske i vlastite grupe, za psihopate i bombaše-samoubojice, kao i za pristojne građane iz srednje klase.
Ništa od ovoga nije revolucionarno, barem ne na Zapadu. FACET je čvrsto usađen u tradiciju liberalne demokracije; u tom smislu kod njega nema ničeg novog. No dosad se dogadalo da totalitarne države istisnu liberalne demokracije, a isto se može dogoditi ponovno. Tradicije koje stavljaju naglasak na slobodu i toleranciju nikada neće biti tako sigurne na svom položaju da ćemo sve njihove luksuze moći uzimati zdravo za gotovo. A čak i u svom najboljem izdanju, liberalne demokracije su daleko od toga da ispune zahtjeve FACET-a. "Pusti snovi", kažu cinici. "Nametanje naših uvjerenja drugima", kažu relativisti. "Budalaštine liberalnih slabića", kažu desničari. I premda cijenim Voltairevo stajalište o slobodi izražavanja, dosad bi trebalo biti jasno da sve tri reakcije smatram zabludama.13 FACET je sve samo ne pusti san. To je pristup koji izbjegava univerzalne, grandiozne vizije, koji uzima u obzir različitosti medu ljudima, što znači da ideje prilagodava situaciji. Povrh toga, postoje jasni dokazi da povećanje ljudskih sloboda povećava kvalitetu života (Amartya Sen detaljno o tome raspravlja u knjizi Development as Freedom, a dovoljno je sjetiti se kako se tijekom devedesetih živjelo u Britaniji i, recimo, Bosni, ili usporediti kvalitetu života u Norveškoj i u Sjevernoj Koreji). Pretpostavka da drugi ljudi ne žele uživati ista prava i ugodnosti kakva uživamo mi na Zapadu istodobno zvuči uvredljivo i sebično. Kao naivni optimist i liberalni slabić, mislim da već imamo, ili da možemo naći, prikladno rješenje za neke od najgorih svjetskih problema. Drugo je pitanje imamo li političke hrabrosti da ta rješenja i provedemo. Vjerujem, međutim, da ćemo doista iskušati rješenja koja će se na kraju pokazati kao djelotvorna. To, dakako, neće biti savršena rješenja, jer nam je savršenstvo nedostižno - ali bit će dovoljno dobra da prevagnu nad terorizmom u svim njegovim oblicima. Koliko će ljudi pasti kao žrtve nasilja prije nego što smognemo dovoljno odlučnosti za primjenu tih rješenja, to uvelike ovisi o nama. FACET ne mora značiti nametanje škarta zapadnjačkog potrošačkog kapitalizma ljudima koji to ne žele. Smatrati ljude ciljem samim po sebi podrazumijeva pokazati poštovanje prema njima - dati im više slobode, a ne inzistirati da rade ono što i mi radimo. Medu ljudska prava ne ubraja se pravo na američki hamburger. FACET je također kompatibilan s nekim interpretacijama najvećih svjetskih religija, ako se na to palite. One interpretacije koje jesu neuskladive treba reinter-
pretirati ili ih odbaciti. Ako je nešto religija, kultura ili ideal, to samo po sebi ne ekskulpira za zloćudno ponašanje. Postoje neki ideali koji naročito zaslužuju da budu izbrisani s repertoara ljudskih ideala, i to što prije, to bolje. Ako neka religija, kultura ili tradicija (uključujući znanstvenu tradiciju) ustraje na svom pravu da čini zlo, da tretira ljude kao sredstvo za postizanje nekog ideološkog cilja, na njoj je da u najmanju ruku smisli prihvatljivije opravdanje od vjere, vjerskog autoriteta ili tradicije.14 Te riječi često se koriste onda kada netko želi spriječiti nastavak razgovora - kao klišeji za dokidanje misli (da se poslužimo frazom Roberta Liftona); ali njihov autoritet u pobijanju svih drugih argumenata valjan je samo ako ga se ne usuđujemo preispitati. Ako su neke ideje štetne za ljude, iznesimo ih na svjetlo dana, javno o njima raspravljajmo i nasmrt ih satirizirajmo, bez obzira na to odakle su potekle. Dakako da nije jednostavno promijeniti političku klimu i umanjiti razlog za vjerovanje u loše ideje - povlastice koje dolaze s "božanskim" autoritetom; nepravdu koja tjera u očaj one koji vjeruju u njih - ali nije ni nemoguće. A što se tiče kritike da je riječ o slabićkom pristupu, FACET je sve samo ne to. Doktrina koja na mjesto autoriteta stavlja pragmatizam ima neke čvršće implikacije. Za početak, od svojih građana očekuje zrelost, što znači da zahtijeva od njih ulaganje određenog napora. Osporava posebne zamolbe i postojeće interese; usto zahtijeva da se važnost kulturnih i vjerskih pitanja podredi pravima pojedinca. Njeguje li se raznovrsnost i neovisnost medija koji će po potrebi pozivati na odgovornost, vlade mogu zaboraviti na zahvalnost, a kamoli na laskanje javnosti. One su tu da postupaju krivo i da ih zato oštro kritizira puk koji je možda i sam lijen, apatičan i manje-više neorganiziran, ali koji neće zbog toga ublažiti oštricu svoje kritike. Žele li ovakvim pristupom ostvariti svoje univerzalističke ambicije, države koje ga budu usvojile morat će uskladiti rješavanje unutarnjih pitanja s dosljednom vanjskom politikom i biti primjer onima kojima vladaju, umjesto da pribjegavaju diktatu.
Sažetak i zaključci Određene situacije vrlo moćno djeluju na ljude, i ta moć mnoge navodi da se ponašaju na isti način. Ali čak i u najekstremnijim okolnostima, ono što ljudi jesu, njihove ličnosti i vrednote (a u slučaju skupina, njihova kultura), utječe na njihove reakcije. Mnogo je ljudi koji ne bi riskirali život kako bi drugoga spasili iz kuće u plamenu, no neki to čine. Ervin Staub, The Psychology of Good and Evil
Ljudska bića se u velikoj mjeri ponašaju onako kako se od njih očekuje. Država koja očekuje da njezini građani budu politički sofisticirani, relativno zreli i društveno odgovorni pojedinci, ima više izgleda da odgoji takve građane nego država koja prema svojim građanima postupa kao prema robovima ili djeci. Dobar obrazovni sustav, ekonomske i političke slobode te velikodušno širenje informacija o dugim ljudima - sve to može proizvesti građane koji svoje slobode rado uzimaju zdravo za gotovo i spremni su s drugima podijeliti svoje povlastice. Liberalni pristupi kao što je FACET nisu lišeni problema, ali bolji su od konkurentskih sustava u poticanju slobodnog protoka ideja, poboljšavanju kvalitete života i kad je riječ o pristupu problemu kojim se ova knjiga bavi - minimaliziranju štetnog utjecaja čvrsto usvojenih eteričnih ideja, tako da se zloporabe kao što je ispiranje mozga rjeđe događaju. Totalističko razmišljanje nikada još nije donijelo koristi koje uvijek iznova obećava svojim sljedbenicima. Pokušati umanjiti privlačnost totalističkih ideja znači odvraćati ljude od zloćudnih vizija kao što je san o kontroli uma, naglašavati slobode pojedinca i protiviti se onima koji pokušavaju slijediti taj san. U svemu tome nema ničeg novog. Mi već raspolažemo, ili bismo ih lako mogli steći, znanjem i sposobnostima za rješavanje barem nekih od naših najvećih društvenih problema, čak i uz sadašnja ograničena sredstva (osobito u zemljama u razvoju). Uz dovoljno motivacije, dovoljno dobre volje, možemo popraviti - premda ne i dovesti do savršenstva - svoja društva. Pa valjda možemo barem osloboditi svijet od užasa kao što su korejski zarobljenički logori ili Jonestown. Napravit ćemo korak u tom smjeru ako spoznamo moć vlastitih uvjerenja, opasnosti koje od njih prijete i ako naučimo kako ih možemo mijenjati.
U pisanju ove knjige, jedan od mojih ciljeva bio je da vas pokušam uvjeriti kako je ispiranje mozga nešto više od relikta paranoje koja je vladala pedesetih godina prošlog stoljeća, nešto više od uvrede s kojom se možemo nabaciti svaki put kad osjetimo da nas ugrožava tude mišljenje. Istinski predani kultovi i fanatični teroristi i dalje predstavljaju problem, a budemo li o njima razmišljali stereotipno, samo ćemo ga pogoršati. Ne možemo ih jednostavno odbaciti kao nešto sporedno, jer je šteta koju mogu počiniti, kao što je pokazao 11. rujna, u potpunom nesrazmjeru s njihovom brojnošću. Iz istog razloga trebamo razumjeti da ispiranje mozga nije ni vic ni misterij. Uzorne građane doista je moguće navesti da tragaju za snom o kontroli uma, sve do bezdana samoubojstva i ubojstva. Danas sve bolje shvaćamo funkcije i interakcije mozga, a ja sam pokušala pokazati kako nam te spoznaje mogu pomoći da shvatimo na koji način ispiranje mozga postiže svoje jezive rezultate. S razumijevanjem dolazi moć, ma kako nesavršena bila, kao i sposobnost da promijenimo svoj mozak, svoje postupke i svoju politiku tako da eterične ideje ne budu više tako kobno privlačne. Mi imamo tu moć. Trebali bismo je što bolje iskoristiti.
Bilješke Poglavlje prvo: Rođenje riječi 1
Hutchinson, Order and Disorder str. 3.
2
Lifton, Thought Reform and the Psychology of Totalism, str. 15.
3
Kako je ispiranje mozga postajalo popularnije, to je negativnija bila njegova reputacija u akademskim krugovima. No početkom pedesetih godina psiholozi i psihijatri sa sveučilišta još su bili spremni vezati svoje ime s istraživanjem ispiranja mozga, što je rezultiralo nizom studija o ratnim zarobljenicima iz Korejskog rata. Jednu od najpoznatijih studija vodio je Robert Lifton, profesor psihijatrije na Sveučilištu Yale, istraživač s velikim iskustvom na Dalekom istoku koji je prethodno istraživao psihološke posljedice atomske bombe bačene na Hirošimu. Lifton je također detaljno opisao povijesne, kulturne i psihološke procese u pozadini službenoga programa reforme uma koji su provodili kineski komunisti.
4
Jedan od primjera pretjerano slobodne uporabe dolazi iz dnevnika Guardian: "U ovo vrijeme opsjednutosti zdravom prehranom, u nekim je krugovima postala moderna pretpostavka da današnji nogometaš ne može sebe smatrati "pravim" ako mu mozak nije totalno ispran dijetetikom. Došlo je do toga da igrač uvečer liježe razmišljajući o zelenju" (Taylor, Ferguson has drive but not drink). Jesu li nogometaša danima mučili i prijetili mu, jesu li ga zlobno kritizirali, držali u neizvjesnosti i lišili ga privatnosti, kao neke od ljudi s kojima su razgovarali Lifton i Hunter? Naravno da nisu.
5
Dakako, taj strah naposljetku postaje sinonim za prihvaćanje vlastite smrtnosti; smrt nas lišava i slobode i identiteta. Teorija kontrole straha od smrti ide i korak dalje, tumačeći mnoge socijalno-psihološke fenomene, kao što su samopoštovanje i religioznost, u okviru čovjekove reakcije na strah od smrti. Detaljan uvod u tu teoriju može se naći kod Greenberga i kolega, u "Terror management theory of self-esteem and cultural worldviews".
6
Drama Arthura Millera The Crucible klasično je istraživanje antikomunističke paranoje u Americi iz pedesetih godina, prikazana kroz perspektivu Salema. Pavlovljev rad postao je široko poznat na Zapadu nakon što su 1941. godine objavljena njegova Predavanja o kondicioniranim refleksima, od kojih je svezak drugi, pod naslovom Kondicionirani refleksi i psihijatrija relevantniji za njegov rad na istraživanju kondicioniranja.
*
Schein i suradnici, Coercive Persuasion. Nešto dramatičnija kovanica je menticide (umocid) Joosta Meerlooa (npr. Meerloo, "The crime of menticide"), ali taj izraz nije dospio u široku uporabu.
9
Film Mandžurijski kandidat iz 1962. s Frankom Sinatrom u glavnoj ulozi, snimljen prema romanu Roberta Condona iz 1959. postao je kultni klasik. Priča govori o američkom vojniku kojega su oteli kineski komunisti, isprali mu mozak i pretvorili ga u programiranog ubojicu za svoj račun.
10
Suvremenu vezu između "ispiranja mozga" i "stroja" anticipirao je devedesetih godina osamnaestog stoljeća James Tilly Matthews, trgovac uvučen u burne političke dogadaje koji su u to vrijeme potresali Francusku i užasavali Englesku. Godine 1793., nakon Francuske revolucije i smaknuća francuskoga kralja Louisa XVI., dvije su se zemlje zaratile. Matthews je postao uvjeren u postojanje terorističke bande čiji je cilj raspirivanje i produljenje rata. Njihove metode oslanjale su se na Zračni stroj, stroj za utjecanje na ljudski um koji je mogao fokusirati snažno zračenje na žrtvin mozak i na taj način kontrolirati njezine misli. Matthews - kojega bi vjerojatno označili kao shizofrenika da je taj izraz u ono vrijeme postojao - zatvoren je u Zavod za umobolne Bethlem, poznatiji pod imenom Bedlam, nakon što je uzalud pokušao upozoriti vodeće političare na opasnost. Za vrijeme koje je proveo u Bethlemu, zapanjujuće detaljno je opisao članove bande i način funkcioniranja samoga Zračnog stroja. The Air Loom gang, knjiga Mikea Jaya, fascinantan je opis Matthewsovih ideja, njegovog sudjelovanja u Francuskoj revoluciji i odnosa koji je prema njemu imala tadašnja psihijatrija.
11
Ovaj se aspekt može spojiti s onim prvim, političkim - primjerice kada ljudi odbijaju uzeti obzir objašnjenja koja im se nude, ali su previše složena ili se ne uklapaju u njihov sustav mišljenja. Jedan od takvih primjera je odbijanje Sjedinjenih Država i Izraela da razmotre argumente koji govore da su strah, siromaštvo i potlačenost uvelike pridonijeli terorističkim aktivnostima medu pobunjenim Palestincima.
12
Moj opis slučaja Patty Hearst u velikoj se mjeri oslanja na onaj koji donose Scheflin i Opton u Mind Manipulators.
13
Predsjednik Jimmy Carter ublažio joj je kaznu 1979. godine, a konačno ju je pomilovao predsjednik Bill Clinton potkraj svog mandata. Na opisu Cranmerovih posljednjih dana zahvaljujem Diarmaidu MacCullochu i njegovoj knjizi Thomas Cranmer.
14
15 16
17 18
Hunter, Brain-washing in Red China, str. 192. Lobotomija je oblik psihokirurgije kojom se uklanjaju veze između prednjeg dijela i ostatka mozga. Bila je popularna četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali više nije u širokoj primjeni (za povijest psihokirugije, vidi Pressman, The Last Resort). Posljedice tog zahvata mogu biti emocionalna tupost, izrazito kratkoročno razmišljanje i nesposobnost koncentriranja - simptomi kakve je pokazivao Phineas Gage, vlakovođa iz devetnaestog stoljeća koji je čudom preživio kada mu je metalna šipka probila lubanju. Prije te nesreće, Phineas Gage bio je trezven i marljiv čovjek; poslije se pretvorio u drugu osobu, postao je nemaran i ravnodušan, nije bio u stanju na duže vrijeme zadržati posao. Neurolog Antonio Damasio u svojoj knjizi Descartesova pogreška raspravlja 0 slučaju Phineasa Gagea, uspoređuje ga s nekim suvremenim slučajevima i govori o implikacijama. Lifton, Thought Reform, str. 420-35. Riječ "ideologija", kao i riječ "igra", jedna je od onih riječi koje je lako koristiti, ali ih je teško definirati. Hannah Arendt ideologije naziva "izmima koji, na zadovoljstvo onih koji im se priklanjaju, mogu svaku stvar i svaki događaj objasniti deducirajući ga iz jedne jedine premise" (Arendt, Totalitarianism, str. 166). Ervin Staub govori o "viziji o idealno uređenom društvu" (Staub, The Psychology of Good and Evil, str. 17). Za uvod u temu ideologije, vidi Freeden, Ideology.
19
Goldhagen, Hitler's Willing Executioners.
20
vidi Lifton, Thought Reform, str. 207-21.
21
Orwell, 1984., str. 171.
22
Hunter, Brain-washing in Red China, str. 132.
Poglavlje drugo: Bog ili skupina? 1
Načelo je jedno, praksa nešto sasvim drugo. Vidi King, "Secularism in France", članak u kojem se raspravlja o politici francuske vlade, koji se također referira 1 na Sjedinjene Države. Više o ulozi religije, osobito protestantskog fundamentalizma u američkoj politici: Lieven, "Demon in the cellar" (u istom broju Prospecta kao i Kingov članak) te Armstrong, The Battle for God.
2
Za raspravu o pojmu "osporivosti" vidi Freeden, Ideology, osobito str. 52-4. Neodređenost, naravno, nije ograničena na eterične ideje, ali je "naročito uočljiva u političkom jeziku zato što se politika po definiciji tiče sukoba interesa" (Edelman, The Politics of Misinformation, str. 80.) Murray Edelman upozorava da je "značenje daleko nepostojanije nego što se to općenito misli, a takvi su i naši prikazi, vjerovanja i pretpostavke o svjetovima koje nastavamo" (str. 82).
I
4
5
Godine 1938., u pamfletu Propaganda Analysis pojavio se termin "glittering generalities" koji označava takvu vrstu manipulacije - pozivanje na emocionalno nabijene opće pojmove, povezane s pozitivnim vrijednostima, kako bi se zamaglio pogled na iznimke i probleme. Spomenuti pamflet objavio je Institute for Propaganda Analysis, utemeljen kako bi izvještavao javnost o propagandnim tehnikama i kako im se moguće oduprijeti). Više informacija o tome može se naći na internetskim stranicama organizacije, http://www. propagandacritic.com. Za uvod u filozofsku misao o ciljevima i sredstvima vidi Raphael, Moral Philosophy, naročito str. 55-66. Postoji opsežna stručna literatura na temu kultova, a vode se i mnoge rasprave o sličnostima kultova i religija. Poslužimo li se evolucijskim pristupom (vidi Stevens i Price, Prophets, Cults and Madness), mogli bismo reći da se kultovi razvijaju na sličan način kao i vrste - prolaze kroz razdoblja rasta populacije, stabilnosti (ili stagnacije), nestabilnosti, propadanja ili izumiranja izazvanog katastrofom, ovisno o okolnostima. Poput mnogih vrsta, mnogi kultovi se pokažu kao nedovoljno prilagodljivi svom okolišu te nestaju. Katkada je izumiranje postupno, kao u slučaju kulta izvanzemaljaca koji je opisao Leon Festinger i suradnici (vidi bilješku 11). Katkada, kao što se dogodilo u Jonestownu, izumiranje ima obilježja katastrofe. Najveće svjetske religije pokazale su dovoljnu sposobnost prilagodbe da opstanu do danas, premda bismo mogli reći da je konkurencija alternativnih ideja danas oštrija nego ikada. Pravni pristup sklon je pretpostaviti sličnost kultova sa sektama i religijama; većina europskih zemalja ne daje kultovima poseban pravni status, ali dopušta ih pod uvjetom da jamče slobodu savjesti i vjeroispovijesti.
6
Nisu nepoznati ženski vode kultova, ali u većini slučajeva riječ je o muškarcima. Stevens i Price u Prophets, Cults and Madness raspravljaju o mogućim razlozima zašto je tako.
7
Skupština Vijeća Europe je 22. lipnja 1999. prihvatila preporuku o tome kako bi se europske zemlje članice trebale odnositi prema sektama. Relevantno izvješće za tisak može se naći na http://press.coe.int/cp/99/351a(99).htm . Citat je uzet iz Cultic Studies Journal, The Council of Europe's Report on Sects and New Religious Movements. 7. Case-law on sects, koji se može naći na http://www.csj.org (pod Publications). Za detaljnu raspravu o paranoji u politici, uključujući politiku kultova i reakciju društva na njih, vidi Robins i Post, Political Paranoia. Vidi, primjerice, Ungerleider i Wellisch, "Coercive persuasion (brainwashing), religious cults, and deprogramming". Naipaul, Black and White, str. 226-7. When Prophecy Fails (Kad se proročanstvo ne ostvari) danas je legendarna analiza socijalnog psihologa Leona Festingera onoga što se dogada u kultu nakon što prođe tako određeni datum. Nakon početnog šoka, jer su doživjeli
8
9
10 II
12
13 14
razočaranje, pripadnici kulta reagirali su valom prozelitizma koji je bio u suprotnosti s njihovom prethodnom tajnovitošću i izolacijom. Dugoročno, međutim, taj je novostečeni entuzijazam presušio, a kult se postupno raspao. Za detaljnu povijesnu raspravu o tome do koje mjere razmišljanje fiksirano na budućnost može biti opasno, vidi Weitz, A Century of Genocide, u kojem se tvrdi da je utopizam bio važan faktor u nekima od najdestruktivnijih ideoloških pokreta dvadesetog stoljeća, uključujući nacizam, staljinizam i Crvene Kmere. Arendt, Totalitarianism, str. 44. Za pristupačan i sveobuhvatan udžbenik socijalne psihologije, vidi Hewstone i Stroebe, Introduction to Social Psychology.
15
Wittgenstein, Filozofijska istraživanja.
16
Wittgenstein, Filozofijska istraživanja.
17
18
19 20 21 22 23
"Paradigma minimalnih grupa", u kojoj se ispitanici dodjeljuju arbitrarno definiranim grupama o kojima ne znaju ništa (to jest ne znaju tko im još pripada), opisana je 1971. u znamenitom članku "Social categorization and intergroup behaviour" Henryja Tajfela i suradnika. Više o tome koliko plitki mogu biti kriteriji za svrstavanje u skupine govori Brown u "Intergroup relations", te Pratkanis i Aronson u Age of Propaganda, str. 216-23. Aronson i Linder, "Gain and loss of esteem as determinants of interpersonal attractivness". Parks i Sanna, Group Performance and Interaction, str. 11-12. Zajonc, "Attitudinal effects of mere exposure". Hatfield i suradnici, Emotional Contagion. Više pojedinosti u Cialdinijevoj knjizi Influence, str. 74-80. Descartesova krajnje utjecajna razmišljanja o čovjekovom ja mogu se pronaći u njegovim Odabranim filozofskim djelima, osobito u Raspravi o metodi i Meditacijama o prvoj filozofiji.
24
Vidi, primjerice, Galanter, Cults, str. 15.
25
Vidi Parks i Sanna, Group Performance and Interaction, str. 15.
26
Irvin Janis, koji je skovao izraz, donosi detaljnu raspravu o grupnom mišljenju u svojoj knjizi Groupthink.
27
Galanter, Cults, u drugom poglavlju opisuje neke od dokaza pozitivnog djelovanja kultova na zdravlje pripadnika. Oppenheimerove riječi citiraju Giovannitti i Freed u The Decision to Drop the Bomb, str. 197.
28
29
Primjerice u katoličanstvu, usporedi kratkoću Deset zapovijedi (Izlazak 20:317; 297 riječi u engleskom) ili Nicejski credo iz 325. godine (229 riječi) s
30 31
32
33
golemim tekstovima enciklika poput Arcanum divinae sapientiae (Katolička crkva, "Arcanum"; 8000 riječi), koja raspravlja samo o jednom uskom aspektu kršćanskog života: odnosu između braka, crkve i države. Dunbar, Grooming, Gossip and the Evolution of Language, str. 76. Za primjer "okorjelo ateističkog" stava prema religiji, vidi Dawkins, Sebični gen, str. 330-1. i Dawkins, Vragov kapelan. Uloga kršćanstva u nacističkoj ideologiji i dalje je predmet rasprava. Daniel Goldhagen tvrdi da je Holokaust, u kojem je stradalo otprilike šest milijuna Židova, bio motiviran ideologijom čiji su proroci "bili duboko antikršćanski i koji bi poslije rata bili uništili kršćanstvo" (Goldhagen, Hitler's Willing Executioners, str. 447-8). Za suprotno stajalište vidi Steigmann-Gall, The Holy Reich. Weitz, A Century of Genocide raspravlja o idejama koje leže u pozadini nekih od tih ideologija.
Poglavlje treće: Moć uvjeravanja 1
2
Za više informacija o povijesti i metodama reklamiranja, vidi povijest reklamiranja u Americi Stephena Foxa, The Mirror Makers te Age of Propaganda Anthonyja Pratkanisa i Elliota Aronsona ili Influence Roberta Cialdinija. Intenzivno medijsko pokrivanje određenih događaja povećava broj slučajeva oponašanja u sljedećim danima. Vidi Pratkanis i Aronson, Age of Propaganda, str. 147-8., gdje autori raspravljaju o radu sociologa Davida Phillipsa koji pokazuje da stopa ubojstava raste neposredno nakon boksačkih mečeva koji se prikažu na nacionalnoj televiziji. Čini se da su to "dodatna ubojstva" te Phillips predviđa da će "u četiri dana nakon sljedećeg meča za naslov prvaka teške kategorije koji se bude prikazivao u cijeloj zemlji, barem jedanaestero nedužnih američkih građana, koji inače ne bi umrli, postati žrtve hladnokrvnog ubojstva". (Pratkanis i Aronson, Age of Propaganda, str. 147.) Vidi i Salib, "Effect of 11 September 2001 on suicide and homicide in England and Wales".
3
Knjiga Jona Ronsona, Them, koja donosi njegova detaljna zapažanja o različitim ekstremistima, sadrži i velik izbor teorija zavjere.
4
Odnosi se na Juvenalove Satire X (stih 81.), napisane vjerojatno između 100. i 128. godine. Milton, Izgubljeni raj, 1:263.
5 6
Budući da su neki teoretičari zavjere u stanju povjerovati kako svijetom zapravo vladaju dvometarski gušteri, treba napomenuti da je "neuvjerljivo" možda odraz moje ograničene mašte. Međutim, čak i gušteri Davida Ickea love u čoporima, pa stoga ne odgovaraju opisu jednog uma koji sve kontrolira. Više detalja u knjizi Them Jona Ronsona.
7
Dawkins je prvi spomenuo meme u Sebičnom genu (The Selfish Gene). Detaljniji prikaz može se naći u knjizi Susan Blackmore Stroj za mem (The Meme Machine).
8
Aaronovitch, "Sins of the mother".
9
Je li središnja kontrola u obrazovanju dobra ili loša stvar, te bi li više prostora za razvoj rezultiralo i boljim obrazovnim sustavom - to su pitanja koja prelaze okvire ove knjige. Krilatica "stvaranje mogućnosti, oslobađanje potencijala, postizanje izvrsnosti" preuzeta je s internetskih stranica britanskog Ministarstva obrazovanja i stručnog osposobljavanja (http://www.dfes.gov.uk/) u siječnju 2004.
10
11
Foucault u knjizi Nadzor i kazna i Althusser u znamenitom eseju "Ideology and ideological state apparatuses" iznose svaki svoje stajalište.
12
Book of Common Prayer, (verzija iz 1662. godine; "Druga molitva za okupljanje, za mir", str. 80.) molitvenika koji je u šesnaestom stoljeću sastavio Thomas Cranmer.
13
Citati preuzeti iz nacionalnog školskog programa Velike Britanije, dostupnog na adresi http://www.nc.uk.net/index.html.
14
Glover, Humanity, str. 363.
Poglavlje četvrto: Nada u ozdravljenje 1
Foucault, Nadzor i kazna, str. 233.
2
Laing i Szasz, i sami kliničari, bili su vrlo utjecajni u pokretu "antipsihijatrije" (dijelu šire pobune tipične za Sjedinjene Države šezdesetih). Pripadnici tog pokreta smatrali su da bit institucionalne psihijatrije nije toliko u liječenju i pomaganju koliko u zagovaranju konformizma i društvene prisile.
3
Laing, The Politics of Experience str. 95.
4
Macbeth, 5:3, stihovi 43-4.; još jedna metafora promjene uma: misao se uspoređuje s tumorom, a umjesto o ispiranju, govori se o brisanju mozga.
5
Svaki tabor ima vlastite omiljene primjere iz prošlosti psihijatrije. Oni koji podržavaju biomedicinski model citiraju slučajeve u kojima je oštećenje mozga dovelo do psihijatrijskih simptoma, primjerice Korsakovljev sindrom (u kojem nedostatak vitamina BI uzrokuje zamjetljive lezije na mozgu, slabljenje mentalnih funkcija i ozbiljne teškoće s pamćenjem) ili delirij prouzročen infekcijama poput meningitisa. Zagovornici modela društvene moći navode zaključak Američkog udruženja psihologa u kojem se homoseksualnost redefinira i prestaje se smatrati bolešću. Također, skeptično skreću pozornost na sve veći broj sindroma navedenih u uzastopnim izdanjima kontroverzne psihijatrijske biblije, Diagnostic and Statistical Manual (DSM), od prvoga, objavljenog 1952.
b
7 8
godine, do aktualnog DSM-1V-TR (četvrto, revidirano izdanje) iz 2000. Vidi i lakše dostupan Synopsis of Psychiatry, autora Kaplana i Sadocka. DSM-IV-TR svrstava mentalne bolesti u šesnaest velikih kategorija, izuzimajući "druga stanja koja bi se mogla naći u žarištu kliničkog zanimanja" (to jest stanja izazvanih uporabom lijekova) i "dodatnih kodova" (žargon za "ne znam"). Hare, Without Conscience, str. 25. Vidi Bentall, Madness Explained.
* U povijesti psihijatrije bilo je puno terapija, kao što su inzulinska terapija i psihokirurgija, koje su pacijentima nanijele veliku štetu. U svom autoritativnom osvrtu na metode izravnih intervencija u mozak, fiziolog Eliot Valenstein upozorava na opasnosti koje donosi prevelika želja za brzim rješavanjem društvenih problema kao što je visoka stopa kriminala, koja "neke kreatore politike navodi na lažnu pomisao da će kirurške ili biokemijske intervencije znatno pridonijeti rješenju problema." (Valenstein, Brain Control, str. 353.) 10
Možda još uvijek nemamo pilulu za svaku boljku, ali terapija lijekovima danas je prvi izbor liječenja mnogih stanja, od shizofrenije do sramežljivosti. No nije sve bajno u tom farmaceutskom rajskom vrtu. Robin Dawes upozorava da: "Jednostavno ne znamo dugoročno djelovanje mnogih lijekova, iako znamo da neki mogu djelovati katastrofalno." (Dawes, House of Cards, str. 292.) David Healy, pišući o povijesti antipsihotika, zabrinut je zbog "sve većeg broja dokaza koji upućuju na to da je postotak uspjeha i kvota racionalnosti terapije po liječniku bila viša prije pedeset godina od onih koje karakteriziraju mnoge današnje liječničke prakse". (Healy, The Creation of Psychopharmacology, str. 4.) A Thomas Szasz, karakteristično bez uvijanja, tvrdi da je vjera kakvu mi imamo u aktualne metode liječenja nepoželjnih simptoma prisutna još od razdoblja Inkvizicije, pa i dulje od toga, te da vjerojatno danas nije ništa više utemeljena nego što je bila onda.
11
Sto se tiče psihoterapije, House of Cards Robina Dawesa opširno diskreditira ideju kako je psihoterapija temeljena na "kliničkoj prosudbi" vrijedna novca koji psihoterapeuti naplaćuju. Dawes iznosi argumente protiv suvremene "sklonosti da se svi problemi 'psihologiziraju' kao uvjetovani osjećajima" - bilo da osjećaje gledamo kroz frojdovsku optiku - kao nesvjesne porive, ili ih smatramo, u okviru onoga što Dawes prezirno naziva "New Age psihologijom", važnim determinantama samopoštovanja - te najvažnije svrhe modernog zapadnjačkog života. On tvrdi kako taj pokušaj da se svaki aspekt ljudskog života svrsta u kategoriju mentalnog zdravlja ne samo da je pobudio odredeni stupanj povjerenja u profesionalce koji nije opravdan znanstvenim dokazima, nego je i "doveo do neosnovanih i štetnih opsesija: opsesije samopoštovanjem, brzim postizanjem poželjnih ciljeva i nerealističnim osjećajem sigurnosti i superiornosti u odnosu na druge. Te opsesije nemaju povoljne posljedice za naše društvo" (str. 228). Nemamo pravo na neprestanu sreću, nije sve što
12
želimo odmah i raspoloživo, ne može se svaki problem riješiti tabletama ili terapijom i ne bismo trebah vlastitu odgovornost prebacivati drugamo (na roditelje zlostavljače, lošu školu, okolinu koja nas ne razumije), a istodobno osuđivati druge za njihove postupke. Ne bismo trebali, ali ipak to činimo. Adorno i suradnici saželi su svoje istraživanje o autoritarizmu u The Authoritarian Personality. Za sažetu i lucidnu kritiku koja propituje što F-ljestvica mjeri, vidi Krosnick, "Maximizing questionnaire quality".
13
Rokeach, The Open and Closed Mind.
14
Brown, "Intergroup relations", str. 484.
15
Milgram, Obedience to Authority, str. 48.
16
Hobbes, Levijatan, str. 89.
Poglavlje peto: "Ja predlažem, ti uvjeravaš, on ispire mozak" 1
Canetti, Masa i moć str. 547.
2
Bourke, An Intimate History of Killing, str. 158.
3
Buchan, Mr Standfast str. 209.
4
Baumeister, Evil, str. 268.
5
6
Odlomak koji govori o Arhimedu preuzet je iz Hamiltonove Metafizike, Predavanje 14., a citira ga James, The Principles of Psychology, str. 396. Wegner, The Illusion of Conscious Will, str. 159.
7
Davenport-Hines, The Pursuit of Oblivion, str. 397.
8
Foucault, Nadzor i kazna, str. 233.
9
Brehm i Brehm, Psychological Reactance.
10 11
12
Mill, "Podređenost žena", str. 160. Za uvod u problematiku zlostavljanja u obitelji, vidi internetske stranice Nacionalne koalicije protiv zlostavljanja u obitelji (National Coalition Against Domestic Violence, http://www.ncadv.org/problem/what.htm. Navela sam osobne zamjenice primjerene "tradicionalnom" prikazu ozbiljnih slučajeva zlostavljanja među odraslima. Razumije se da i muškarci mogu biti žrtve; istraživanja pokazuju da pripadnici obaju spolova mogu biti nasilni zlostavljači. Žene, međutim, obično prolaze lošije u obitelji: istraživanje britanske vlade o stopi kriminala za 2001./2002. pokazuje da se 44% nasilnih napada čije su žrtve žene događa u obitelji, dok je muških žrtava nasilja u obitelji bilo 7%. Podaci su dostupni na internetskim stranicama britanskog ministarstva unutarnjih poslova: http://www.homeoffice.gov.uk/rds/pdfs2/hosb702.pdf (vidi str. 56-7.)
13
l'rema podacima Nacionalne udruge za sprečavanje nasilja nad djecom, neobjavljena vladina statistika za 2000./2001. pokazuje da su roditelji glavni osumnjičeni u 78 % ubojstava djece. Broj ubijene djece godišnje nije se značajno mijenjao u posljednja tri desetljeća, otkada su dostupne komparativne statistike. Vidi izvještaj udruge pod naslovom Child Killings in England and Wales, dostupan na internetskim stranicama http://www.nspcc.org.uk/inform/ Statistics/childkillingsenglandwales.doc.
14
Interdisciplinarni uvod u literaturu o nasilju može se naći u zbirci eseja Violence and its Alternatives, urednika Manfreda Stegera i Nancy Lind. Za prikaz ove teme iz perspektive socijalne psihologije, knjiga Evil Roya Baumeistera laka je za čitanje. Wickedness, moralne filozofkinje Mary Midgley, također nudi korisne informacije. Fokus na političko nasilje donosi Violence, urednice Catherine Besteman, dok primjeri nasilnih zločina prikazani iz biološke perspektive uključuju The Psychopathology of Crime Adriana Rainea, te Base Instincts Jonathana Pincusa.
15
Cjelovito izvješće nalazi se na internetskim stranicama Ujedinjenih naroda: http ://l 93.194.13 8.190/pdf/report.pdf. Vidi izvješće za tisak Amnesty Internationala na adresi http://web.amnesty. org/web/ar2002.nsf/media/media?OpenDocument. Hinkle i Wolff, "Communist interrogation and indoctrination of 'Enemies of the States'", str. 134. Conroy, Unspeakable Acts, Ordinary People, p. 26. Staub, "The Psychology and culture of torture and torturers", str. 51.
16
17
IS 19
Poglavlje šesto: Ispiranje mozga i utjecaj 1
2
3 4
Frieze i Boneva, "Power motivation and motivation to help others", str. 76. Izvor citata je McClelland, Power. Hume, Enquiries Concerning Human Understanding and Concerning the Principles of Morals, str. 33. Dennett, Freedom Evolves, str. 71-2. Herring, Criminal Law, p. 40.
Poglavlje sedmo: Mozak stalne mijene 1
Ta izjava predstavlja pojednostavljeno tumačenje. Kao što ističe John Horgan u svojoj kritici neuroznanosti, The Undiscovered Mind, već su neki raniji mislioci proglasili mozak sjedištem uma. Ni ideja da ništa nije izvan dosega znanosti nije izvorno prosvjetiteljska. Međutim, obje te ideje znatno su se više razvile nakon prosvjetiteljstva.
2
3
Naziv "sinapsa" potječe od grčke riječi auv (sun: "sa", "zajedno") i d\|/i<; (hapsis: "spoj"). Kao i u slučaju državnih granica, stanična granična kontrola nije savršena: nepoželjni katkad mogu prodrijeti kroz fosfolipidnu membranu. No za razliku od ilegalnih imigranata, virus doista može preuzeti kontrolu, "oteti" stanicu i prisiliti je da proizvodi još virusa, što katkad rezultira smrću stanice, pa čak i cijelog organizma.
4
Izrazi "područje/područja", "regija/regije" i "režanj/režnjevi" često služe kao zamjenski izrazi za "korteks". U desetom poglavlju, govorit ću o prefrontalnom korteksu, prefrontalnim režnjevima i prefrontalnim područjima: svi se oni odnose na jedan te isti dio mozga.
5
V. S. Ramachandran, koji je proveo zanimljiva istraživanja na području fantomskih udova, opisuje svoje nalaze u knjizi Phantoms in the Brain, Blakesleeja i Ramachandrana.
6
Locke, An Essay Concerning Human Understanding, str. 148.
7
Conway, Principles str. xvii - xvii.
8
Jedan takav primjer je slučaj Phineasa Gagea iz devetnaestog stoljeća, o kojem je bilo riječi u četvrtom poglavlju. Nakon nesreće na radu, njegova se ličnost potpuno promijenila. Jedan od novijih primjera jest bolest anorexia nervosa, koja se obično smatra "psihološkim" poremećajem, ali koja katkad nastaje uslijed "fizičkog" oštećenja mozga (vidi Trummer i suradnici, "Right hemispheric frontal lesions as a cause for anorexia nervosa").
9
Ako baš nikako ne volite jesti plavu ribu, moguće je nabaviti i suplemente.
10
Za akademski pregled literature o fosfolipidima, masnim kiselinama, funkcioniranju mozga i liječenju poremećaja u mozgu, vidi Peet, Glen i Horrobin, Phospholipid Spectrum Disorders in Psychiatry and Neurology. Za manje stručan opis, vidi Taylor, "A recipe for healthy brain growth".
11
Koletzko i suradnici, "Višestruko nezasićene masne kiseline dugog lanca (LC-PUFA) i perinatalni razvoj" razmatra koristi nezasićenih masnih kiselina za rani razvoj.
12
Gesch i suradnici, "Influence of supplementary vitamins, minerals and essential fatty acids on the antisocial behaviour of young adult prisoners. Randomised, placebo-controlled trial". U tom istraživanju primijenjeni su isti visoki standardi kao i kod ispitivanja novih lijekova: sudionicima su nasumično podijeljeni suplementi ili placebo. Ni sudionici u eksperimentu ni istraživači nisu znali tko dobiva što, a samo sudionici koji su dobili suplemente ponašali su se znatno manje nasilno. Nažalost, taj snažan dokaz utjecaja ishrane na ponašanje zasad nije imao odjeka u vladinoj politici. Ljudi se još uvijek ne mogu riješiti ostataka kartezijanskog dualizma, pa se ideja o utjecaju hrane na organizam ne uspijeva probiti do mozga.
13
Više informacija o epilepsiji sljepoočnog režnja naći ćete u knjizi Eve LaPlante,
Siezed. 14
Za jedno od prvih objavljivanja Persingerove hipoteze, vidi Persinger, "Religious and mystical experiences as artifacts of temporal lobe function". Za informacije o istraživanju djelovanja magnetskih polja, vidi Cook i Persinger, "Geophysical variables and behavior: XCII"; također, De Sano i Persinger, "Geophysical variables and behavior: XXXIX".
15
To je zanimljiva suvremena varijacija drevne religijske doktrine o "Odabranom narodu", prema kojoj će nekolicina sretnih duša biti puštena Bogu, dok su drugi označeni da budu prokleti. Sveti Pavao, obraćajući se Rimljanima, govori o toj doktrini u okviru Božje milosti, po kojoj se pojedinci biraju (ili ne) za spasenje. "Tako dakle i u sadašnje vrijeme postoji Ostatak po milosnom izboru" (Rimljani 11:5). Oni koji nemaju tu sreću da budu odabrani, dodaje Pavao, "bili su zaslijepljeni (kao što je pisano: Dade im Bog duh obamrlosti, oči da ne vide, uši da ne čuju) sve do dana današnjega" (Rimljani 11:1 - 8). Možda je pospanost duha posljedica inertnog sljepoočnog režnja.
16
Jedan takav primjer je knjiga Josepha LeDouxa, Synaptic Self.
17
Izvorni članak Markusove i Kitayame iz 1991. objavio je Roy Baumeister kao urednik zbirke The Self in Social Psychology, a iz te verzije (str. 342.) uzeti su ovi citati.
18
Beumeister, "How the self became a problem". Promjena u poimanju čovjekovog ja možda je dijelom posljedica promjena na području tehnologije znanja (primjerice širenja tiskarstva), i promjena u načinu čitanja (od grupnog čitanja naglas do samotnog čitanja u sebi). Vidi Deibert, Parchment, Printing, and Hypermedia, naročito str. 98-101.
19
Schacter, The Seven Sins of Memory str. 4.
20
La Rochefoucauld, Maxims, 89.
21
Kako vam se sviđa, 2:7, stih 142.
22
23
Promjena shema predmet je mnogih istraživanja teoretičara socijalne kognicije, uglavnom vezano za stereotipe. Za uvod u socijalnu kogniciju, vidi Fiedler i Bless, "Social cognition". Bleuler, Dementia Praecox or The Group of Schizophrenias, str. 26.
Poglavlje osmo: Mreže i novi svjetovi 1
Festinger, A Theory of Cognitive Dissonance.
2
U Gallupovoj anketi provedenoj u lipnju 2003. pokazalo se da 47 posto Amerikanaca zauzima proturječna stajališta o tim temama, to jest da podupiru jedno, ali ne i drugo.
3
4
Bodenhausen, "Stereotypes as judgmental heuristics. Evidence of circadian variations in discrimination." Za dobro razjašnjenu raspravu o djelovanju vode na naš planet, vidi Zevenhuizen, Erosion and Weathering.
5
Pratkanis i Aronson, Age of Propaganda, str. 33. "Reklame koje sadrže riječi novo, brzo, lako, poboljšano, sada, odjednom, zapanjujuće i predstavljamo prodaju više proizvoda."
6
Za pregled teorija o interakcijama između talamusa i moždane kore, vidi Hillenbrand i van Hemmen, "Adaptation in the corticothalamic loop".
7
Sacks, "A matter of identity".
8
Dretske, "Belief", str. 83.
9
Ovaj citat iz Tertulijanove De Came Christi (O Tijelu Kristovu) često se pogrešno prevodi kao "Vjerujem [umjesto 'Sigurno je'] zato što je nemoguće". Vidi Evans, Tertullian's Treatise on the Incarnation-, sam citat je na str. 18-19.
10
Bowker, Is God a Virus? detaljna je kritika tvrdnji koje iznose Dawkins i drugi.
11
Russell, Religion and Science, str. 7.
12
Ta Jamesova pripovijest, poznata po svojoj dvosmislenosti, prvi put je objavljena 1898. Za uvod u psihologiju vizualnih umjetnosti, vidi Gombrich, Art and Illusion.
13
Priču o biskupu Barkeru i njegovom iskustvu s reformiranjem uma Lifton donosi u svojoj knjizi Thought Reform, str. 134-45. Biskup Barker još je zarana pokazivao veliku snagu vjere. Unatoč tome što je napravio neke ustupke za vrijeme trogodišnjeg boravka u zatvoru, nije odstupao od svojih središnjih vjerskih načela - napisao je ispovijed, ali je odbio u nju uključiti neistinite optužbe na račun Katoličke crkve.
14 15
Yeats, "The Second Coming", stihovi 7-8. David Aberbach raspravlja o karizmatičnom vodstvu Winstona Churchilla u knjizi Charisma in Politics, Religion and the Media.
Poglavlje deveto: Vihor emocija 1
Ekman i suradnici objavili su rezultate svojih istraživanja 1969. godine u članku "Pan-cultural elements in facial displays of emotion", u časopisu Science. Za pogled iz novije perspektive, vidi Scherer, "Emotion", str. 173-81.
2
James, The Principles of Psychology, str. 1067.
3
Za daljnju raspravu o tome što dolazi prvo, emocija ili izraz lica, vidi Damasio, Looking for Spinoza, naročito str. 65-73.
Ovo istraživanje objavili su Wong i Root: "Dynamic variations in affective priming". s • Za više informacija o emocionalnoj zarazi i ulozi emocija u društvenoj komunikaciji, vidi Hatfield i suradnici, Emotional Contagion ; Hewstone i Stroebe, Introduction to Social Psychology; te Ekman, Emotions Revealed. 6 Bain, The Emotions and the Will str. 20. Mormede i suradnici, "Molecular genetic approaches to investigate individual variations in behavioral and neuroendocrine stress responses". * Za pregled znanstvene literature o modelima prefrontalne reakcije na stres u životinja, vidi Sullivan i Brake, "What the rodent prefrontal cortex can teach us about attention-deficit/hyperactivity disorder". Za prikaz koji tu literaturu dovodi u vezu s time kako se osjetljivost na stres u ljudi programira u ranim fazama života, vidi Matthews, "Early programming of the hypothalamopituitary-adrenal axis". 9 Vidi Raine i suradnici, "Reduced prefrontal gray matter volume and reduced autonomic activity in antisocial personality disorder". Za općenitiji uvod u srodna pitanja, vidi knjigu Adriana Rainea iz 1993., The Psychopathology of Crime. 10 Tema reprezentacije već stoljećima misliocima ne da mira. Ja sam zauzela stajalište da ako neko područje mozga dobije podražaj pojavom predmeta X, to jest ako obrađuje informacije o predmetu X, tada se za to područje mozga može reći da sadrži reprezentaciju nekog aspekta predmeta X. ' Schachter i Singer, "Cognitive, social, and physiological determinants of emotional state". 4
2
3
4
s
Statistički gledano, dokazi u prilog Schachterove i Singerove hipoteze ni u kom slučaju nisu bili neoborivi, ali ta je hipoteza ipak postala strahovito utjecajna. Vidi Scherer, "Emotion", za osvrt na taj eksperiment i važnost koja mu se dan-danas pridaje. Više o Capgrasovom sindromu u Feinberg, Altered Egos, str. 32-41.; Tamam i suradnici, "The prevalence of Capgras syndrome in a university hospital setting". Joseph LeDoux u knjizi The Emotional Brain te Antonio Damasio u trilogiji Descartes' Error (Descartesova pogreška), The Feeling of What Happens (Osjećaj zbivanja) i Looking for Spinoza daju naslutiti koliko je cijela (zasad poznata) priča komplicirana. Damasio Looking for Spinoza, str. 3.
Poglavlje deseto: Moć odupiranja ili "stani i promisli" 1
Više o neuroznanosti prefrontalnih režnjeva potraži u Fuster, Memory in the Cerebral Cortex; Deacon, The Symbolic Species; ili Goldberg, The Executive Brain.
2
Za pregled novijih istraživanja i detaljniji opis eksperimentalnih dokaza koji podupiru naše sadašnje shvaćanje kontrole pokreta oka, vidi članak Paula Glimchera "The neurobiology of visual-saccadic decision making".
3
U mrežnici ljudskog oka, koja pretvara svjetlost u signale koje mozak može obraditi, nalazi se malo središnje područje zvano foveja, čija je uloga obrađivanje preciznih vizualnih podataka. U ostatku mrežnice nalaze se receptori svjetlosti koji mogu detektirati promjene (na primjer pokret) jednako kao i osnovne konture vizualnog okoliša. Taj sustav detekcije promjena hitro upozorava mozak na ciljna područja (kao što je treperenje svjetla u kutu vidnog polja), koja se zatim mogu detaljno ispitati pokretanjem očiju, tako da svjetlo iz ciljnog područja padne na foveju. Čak ni ljudski mozak nema dovoljno resursa da sve vizualne podatke koje istodobno prima obradi do one razine koja je potrebna da bi se prepoznao neki predmet. Evolucija je taj problem riješila pomoću foveje, koja poput malog reflektora frenetično skače s jedne na drugu točku i plete mrežu svijeta koji vidimo.
4
Ne samo da možemo odlučiti nešto pogledati, a zatim to učiniti precizno i brzo (voljna sakada), nego možemo slijediti predmet koji se kreće u tri dimenzije, pomoću rotacije (gore/dolje, lijevo/desno) i fokusa (naprijed/natrag). Možemo odlučiti neki predmet pogledati kasnije (odgodena sakada), a zatim usmjeriti oči prema pravom mjestu čak i ako predmet više nije ondje (sakada vodena pamćenjem). Možemo skrenuti pogled s nekog predmeta (antisakada), što je zadaća koju naši rođaci primati veoma teško svladavaju. Možemo pomicati oči kamo god želimo, kad god želimo, bez obzira na to imamo li u što gledati (iznutra generirana sakada). A to je samo način na koji reagiramo na predmete: gledanje drugih ljudi još je kompliciranije. Naš mozak, a da mi toga nismo ni svjesni, prilagođava naše oči tako da njima možemo izraziti veliki raspon emocija, od užasnutosti (netremičan pogled širom otvorenih očiju) do nelagode (oboren pogled). A možemo kontrolirati čak i te suptilne izražaje (izravan, otvoren pogled koji kaže "Iskren sam, vjeruj mi"), krivotvoreći svoje emocije u pokušaju da manipuliramo drugima, zatvarajući kapke na prozorima u dušu. A sve to rade samo dvije kugle ispunjene želatinom.
5
Čini se da područja sljepoočnog režnja doista više reagiraju na karakteristike nekog predmeta (na primjer kod prepoznavanja lica), dok se područja tjemenog režnja više fokusiraju na informacije o smještaju nekog predmeta. Međutim, podjela na "što" i "gdje" krajnje je pojednostavljena, budući da obrađivanje vizualnih informacija uključuje mnogo tokova koji su međusobno gusto isprepleteni i na svakom stupnju djeluju istodobno. Pokušala sam prikazati dio te složenosti, a pritom čitatelja ne zatrpati pojedinostima.
*
7
Više o ulozi prefrontalnog korteksa u upravljanju kontekstualnim informacijama, vidi Braver i Barch, "A theory of cognitive control, aging cognition, and neuromodulation". Stajalište da su automatske rutine daleko važnije nego što smo često svjesni, istaknuta je značajka socijalne psihologije, koja je usredotočena na to kako društveni faktori mogu utjecati na nas bez našeg znanja. Jedan od vodećih pristaša tog stajališta svakako je John Bargh. Za raspravu o njegovom istraživanju, vidi Bargh, "The automaticity of everyday life", zajedno s drugim člancima u The Automaticity of Everyday Life (uredio R. S. Wyer) medu kojima je Barghov središnji.
8
Lifton, Thought Reform, str. 23.
9
Vidi, primjerice, Block, "On a confusion about a function of consciousness".
10
Tvrdnja da je svijest kontinuirana ne uzima u obzir promjene koje se dogadaju za vrijeme sna, nije bitna za moje argumente i ovdje je iznesena zbog jednostavnosti. Postoje dokazi o tome da mozak može registrirati neke podražaje iz okoline čak i u dubokom snu, što upućuje na zaključak da bi izmjene budnosti i sna mogle biti dio kontinuuma svijesti, a ne dva kvalitativno različita stanja. No istraživanje sna i drugih promijenjenih stanja svijesti je izvan dometa ove knjige. Za više informacija, vidi Dement i Vaughan, The Promise of Sleep-, te Dietrich, "Functional neuroanatomy of altered states of consciousness".
11
Eliot, Četiri kvarteta ("The Dry Salvages", V., stihovi 27-9.) Premda je to stanje zaokupljenosti povezano s estetskim ushitom, zadubljivanje u neku aktivnost može biti i način da se izbjegne suočavanje s posljedicama te aktivnosti (vidi peto poglavlje).
12
Više o tom argumentu u Taylor, "Applying continuous modelling to consciousness".
13
Mattay i suradnici, "Catechol O-methyltransferase val ,58 -met genotype and individual variation in the brain response to amphetamine".
Poglavlje jedanaesto: Ah, ta sloboda! 1
van Inwagen, An Essay on Free Will str. 3.
2
Značajniji noviji radovi na temu slobode i determinizma uključuju Freedom Evolves i Illusion of Conscious Will, Daniela Dennetta i Daniela Wegnera; Benjamin Libet i suradnici (The Volitional Brain); te Robert Kane (kao urednik knjige Free Will, zbirke klasičnih filozofskih eseja na tu temu).
3
Više o kvantnoj mehanici, libertarijanstvu i slobodnoj volji, vidi u pronicavom komentaru Daniela Dennetta četvrtom poglavlju knjige Freedom Evolves. Skinner, "A third concept of liberty (the Isaiah Berlin lecture)". Zahvaljujem se profesoru Skinneru koji mi je dao reprint.
4
5 6 7
8
9
10 11 12
13 14
15
16
17
Vidi, primjerice, Milton, Areopagitica i The Tenure of Kings and Magistrates. Vidi, primjerice, Hobbesov Levijatan. Za raspravu o ulozi prefrontalnih područja u voljnom ponašanju, vidi Ingvar, "The will of the brain". O ulozi biološkog determinizma u antisemitskom i nacističkom razmišljanju raspravlja se u knjizi Daniela Goldhagena, Hitler's Willing Executioners. Ainslie konstatira da "ono što koordinira različite interese različitih ljudi jest ograničenost resursa". (Ainslie, Breakdown of Will, str. 41.) Ako sam ja antisocijalna, a moja prijateljica je iznimno prijateljski nastrojena, problema neće biti sve dok živimo odvojeno. Ako smo, pak, iz nekog razloga prisiljene stanovati zajedno, morat ćemo udovoljiti mojoj želji za tišinom i osamom, kao i želji moje prijateljice za socijalnom interakcijom. Ainslie tvrdi da istu koordinaciju unutar ljudskog mozga nameće činjenica da mozak izravno upravlja samo jednim tijelom, i da je ta koordinacija ishodište naše percepcije jedinstvenog unutarnjeg ja. Sto više naši interesi međusobno surađuju, to se mi više doimamo jednostranima. van Inwagen, An Essay on Free Will, str. 3. Dennett, Freedom Evolves, str. 180. Teorija atribucije proučava kako ljudi međusobno objašnjavaju uzroke ponašanja i kako pripisuju odgovornost. Za osvrt na ovo područje socijalne psihologije, vidi Fincham i Hewstone, "Attribution theory and research". Brehm i Brehm, Psychological Reactance. Kao što je rečeno u devetom poglavlju, neuronski temelj evaluacijskih signala (uključujući reaktanciju) još nije posve poznat. Moguća područja su prednji dio cingularnog korteksa, ventromedijalni prefrontalni korteks i bazalni gangliji, skup subkortikalnih jezgara za koje se smatra da su važni u donošenju odluke o djelovanju. Više informacija o ulozi bazalnih ganglija u signaliziranju procjene podražaja u Glimcher, "The neurobiology of visual-saccadic decision making". Za detaljniju raspravu o sindromu tuđe ruke i drugim poremećajima slobodne volje, vidi Spence, "Free will in the light of neuropsychiatry"; te komentare i Spenceove odgovore u istom svesku. Više detalja može se naći u knjizi "Delusions of Alien Control in the Normal Brain" Blakemorea i suradnika. Za raspravu o nekim konceptualnim pitanjima što se tiče eksperimentiranja s iskustvom tude kontrole, vidi de Vignemonta i Fourneret, "The sense of agency".
Poglavlje dvanaesto: Žrtve i grabežljivci 1
Istraživanja volumena ljudske lubanje (približna mjera za veličinu mozga) upućuju na to da veličina ljudskog mozga može varirati do 500 cm3 ili više (prosječni volumen je oko 1400 cm3). Za više informacija, vidi internetske stranice talk.origins: http://www.talkorigins.org/faqs/homs/a_brains.html.
2
Primjer kemijskog spoja s višestrukim djelovanjem je faktor aktivacije trombocita (PAF). Osim što aktivira trombocite, PAF igra ulogu u suzbijanju infekcija, reprodukciji te razvoju i funkcioniranju mozga. Više pojedinosti u Taylor, "The possible role of abnormal platelet-activating factor metabolism in psychiatric disorders".
'
Persinger, "The neuropsychiatry of paranormal experiences" osvrće se na radove koji podupiru tu tvrdnju.
4
Za više informacija o toj temi, vidi Ridley, Nature via Nurture. Hunter, Brainwashing, str. 118.
5 6
7
U drugom poglavlju knjige Star Trek on the Brain, autora Sekulera i Blakea, govori se o emocijama. Vidi, na primjer, Hariri i Weinberger, "Functional neuroimaging of genetic variation in serotogenic neurotransmission"; Mormede i suradnici, "Molecular genetic approaches to investigate individual variations in behavioral and neuroendocrine stress responses".
8
Cialdini, Influence, str. 210.
9
Maksima "Ništa nije istinito, sve je dopušteno" pripisuje se Hassan ibn al-Sabahu (1034. - 1124.), vodi radikalne ismailističke šijitske sekte. Vidi članak Nothing is True, Everything is Permitted na internetskim stranicama DISINFO, (www.disinfo.com/archive/pages/article/idl562/pgl/index.html). Budući da je izraženi stav u skladu s nihilizmom (koji tvrdi da se treba osloboditi svih moralnih ograničenja), referirala sam se na nihilizam.
10
Lefcourt, "The function of the illusions of control and freedom" osvrće se na istraživanja provedena na nekoliko životinjskih vrsta u kojima je potvrđena veza između gubitka kontrole i lošeg zdravlja. Za detaljniji pregled, vidi Schedlowski i Tewes, Psychoneuroimmunology, osobito str. 96-111.
11
Usporedba (prevedenog) teksta Hitlerove knjige Mein Kampf sa britanskim jezičnim korpusom pisanog i govornog jezika (British National Corpus; detaljnije na internetskoj adresi www.natcorp.ox.ac.uk) pokazuje da je relativna učestalost pridjeva "slobodan" u oba teksta podjednaka. Međutim, glagol "osloboditi" i prilog "slobodno" u Mein Kampfu se javljaju dva puta češće, a apstraktna imenica "sloboda" javlja se više od tri i pol puta češće nego u BNC-u. Hitler se znao efektno služiti eteričnim idejama.
12
Vidi, na primjer, Winterer i Goldman, "Genetics of human prefrontal function".
13
14
15
16
17
Oni koji bi htjeli saznati više o primjeni te neobične metode u peradarstvu možda će htjeti zaviriti u Three Ways To Hypnotize a Chicken, iz godišnjaka Old Farmer's Almanac, dostupnog na internetskoj adresi www.almanac. com/preview2000/hypnotize.html. Ova definicija karizme je jedna od dviju koje navodi Oxfordski rječnik engleskog jezika; druga glasi: "Poseban dar udijeljen milošću Božjom; vrlina, talent." Wallace, "Mazeway resynthesis" definira labirint kao ukupnost svih "kognitivnih preostataka prethodnih percepcija" (str. 170). Vidi još Stevens i Price, Prophets, Cults and Madness. Shizofrenija i bipolarni poremećaj (poznat i pod imenom "manična depresija") obično se nasljeduju (Potash i suradnici, "The familial aggregation of psychotic symptoms in bipolar disorder pedigrees"), a članovi takvih obitelji obično su izuzetno kreativni. Daniel Nettle raspravlja o vezi između kreativnosti i ludila u knjizi Strong Imagination. Konkretnim primjerima se bave Kay Redfield Jamison u knjizi An Unquiet Mind, Eve LaPlante u Seized i Sylvia Nasar u A Beautiful Mind, biografiji matematičara Johna Nasha. Te autorice konstatiraju vezu između kreativnosti i bipolarnog poremećaja, epilepsije sljepoočnog režnja, te shizofrenije. Više o sličnosti između simptoma prisutnih kod mentalno zdravih kreativnih ljudi i simptoma koje srećemo kod shizofrenije u Claridge, Schizotypy. Istraživanja javnog mnijenja tako konstantno pokazuju da se kriminal smatra jednim od najvećih problema. Pa ipak, dobrotvorna društva koja rade s prijestupnicima često ne uspijevaju dobiti novac iz javnih donacija. Kao što kažemo ispitanicima, ako kriminal i strah od kriminala doista toliko utječu na nas, zašto se to ne odražava u našim novčanim prilozima? Svaki odgovor na to pitanje nužno mora uključivati ideje koje prevladavaju u suvremenom britanskom društvu kad je riječ o kriminalu i kriminalcima - ideje o slobodi djelovanja, osobnoj odgovornosti i o tome mogu li se kriminalci popraviti ili ne.
Poglavlje trinaesto: Tvornice umova 1
2
Machiavellijev II Principe (Vladar), tiskan 1532., izazvao je mnoge kritike humanista poput Innocenta Gentilleta, čija je vrlo utjecajna knjiga Antimakijavelist objavljena 1576. Više o toj temi u Skinner, The Foundations of Modem Political Thought. Volume 1, naročito str. 128-38, 180-6, 250-1. Prijelaz sa srednjovjekovne na (ranu) modernu političku misao jasno je uočljiv ako usporedimo um iz kojeg je proizašao Malleus Maleficarum ("Ovdje se govori kako vještice opće s vrazima koje zovemo inkubi" str. 243.) s Machiavellijem, koji je svoju sofisticiranu političku teoriju napisao manje od pedeset godina poslije. Prema Crudenovoj Konkordanciji, u Bibliji se riječ "pošast" javlja isto toliko puta kao i riječ "hrana".
I 4
Jedan takav primjer je epidemija SARS-a iz 2003. Kada se dvoje ljudi sretne prvi put, sličnost u razmišljanju može više utjecati na to hoće li se slagati nego "očitiji" faktori kao što je rasno podrijetlo (Walker i Campbell, "Similarity of values and interpersonal attraction of Whites toward Blacks"; vidi i Rokeach, The Open and Closed Mind). Ljudi koji su u vezi prilagodit će svoje stavove kako bi bili više u skladu s partnerovim (Davis i Rusbult, "Attitude alignment in close relationships").
s
Fraza "plaha uvjerenja" citat je iz posljednjeg stiha Betjemanove pjesme "Huxley Hall" (John Betjeman Collected Works, str. 160.)
6
Preston, The Hot Zone, str. 29. Autor te pjesničke metafore je fiziolog Charles Sherrington. "Mozak se budi, a s njime i um se vraća. Kao da se Mliječni put upustio u neki kozmički ples. Ubrzo tvar u našoj glavi postaje začarani tkalački stan, s milijunima bljeskavih čunaka što tkaju uzorak koji stalno mijenja oblik, koji uvijek nosi značenje ali nikad ne potraje: promjenjiva harmonija poduzoraka" (Sherrington, Man on His Nature, str. 178.).
"
Daniel Goldhagen detaljnije o tome raspravlja u knjizi Hitler's Willing Executioners.
9
Vidi Atran, "Genesis of suicide terrorism"; Townshend, Terrorism.
10
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Amartya Sen u svojoj knjizi Development as Freedom istražuje odnos između ekonomskih i političkih sloboda.
II
Izvor citata je Eagletonova Književna teorija, str. 22. Izvrstan, premda zahtjevan uvod u djelo Martina Heideggera je Heidegger Georgea Steinera. Napomena o Wittgensteinu odnosi se na njegove kasnije radove, naročito na posthumno objavljena Filozofijska istraživanja.
12
Street, Masovni mediji, politika i demokracija, str. 32-33.
11
Smith, An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations.
14
Street, Masovni mediji, str. 34.
15
Street, Masovni mediji, str. 37.
16
Ofek, Second Nature, str. 120.
17
Primjer: internetsko pretraživanje dnevnika The Guardian (http://www.guardian.co.uk/Archive/), koji je liberalniji i više lijevo orijentiran od ostalih vodećih dnevnih novina u Britaniji, pokazalo je da je izraz "desni", koji se odnosi na vanjsku grupu, upotrijebljen gotovo dvostruko više puta (u prosjeku, od 1999. do 2002.) nego izraz "lijevi", koji se odnosi na vlastitu grupu. To jest The Guardian naglašava politiku svojih suparnika mnogo više nego što naglašava vlastita stajališta. Usput budi rečeno, "lijevo-desni" opis politike, koji datira iz razdoblja Francuske revolucije, neki komentatori smatraju manjkavim i zastarjelim (primjerice, vidi Freeden, Ideology, str. 79.). No sudeći prema
18 19
20
21
rezultatima ovog internetskog pretraživanja, ta se terminologija još uvijek često primjenjuje. Street, Masovni mediji, str. 35. Primjer sokratovskog dijaloga, citiran s kraja Platonovog Euthyphrona, dočarava tu ideju: Sokrat: "Valjda se sjećaš da nam se ranije u našoj raspravi 'sveto' i 'odobreno od bogova' nije činilo kao jedno te isto." Euthyphron: "Sjećam se." Sokrat: "Pa zar ne shvaćaš da sada kažeš kako je sveto ono što bogovi odobravaju? To valjda znači 'odobreno od bogova', zar ne?" Euthyphron: "Svakako." Sokrat: "Onda znači da je naš prijašnji zaključak bio pogrešan, a ako je bio ispravan, naše sadašnje stajalište nije ispravno." Primjer: Izjava "dakako da ne mislim da je religija potpuna besmislica; mora nečeg biti u tome kada je opstala još od vremena kada smo živjeli u spiljama" lako se može protumačiti kao: "religija je hrpa gluposti i trebala je odavno nestati". Knjiga Eliasa Canettija Masa i moć, koja mi je bila iznimno korisna u istraživanju ove teme, puna je fascinantnih rasprava o metaforama gomile (to jest vanjske grupe).
Poglavlje četrnaesto: Znanost i noćna mora 1 2
3 4
5
Marks, The Search for the "Manchurian Candidate", str. 155-6. Za "biografiju" Projekta Manhattan, vidi Richard Rhodes, The Making of the Atomic Bomb. Marks, The Search for the "Manchurian Candidate", str. 228. Jedna verzija istraživanja sovjetskih metoda ispitivanja, s koje je skinuta oznaka tajne, objavljena je 1956. godine: vidi Hinkle i Wolff, "Communist interrogation" (o čemu je bilo riječi u petom poglavlju. Budućnost kakvu opisuje Susan Greenfield oslanjat će se na metode utjecaja u jednakoj mjeri kao što se na njih oslanjamo i mi danas. Čak i ako ljudi u budućnosti budu sve tješnje povezani sa strojevima - postanu li samo pasivni, atomizirani primatelji sve složenijeg tehnološkog tetošenja - umijeće manipuliranja će i dalje imati važnu ulogu; samo će postati neizravnije. Preuzimanje i učitavanje utjecaja na mehanička sredstva (od pergamenta do osobnog računala) razreduje našu percepciju izvora utjecaja, ali ne i sam utjecaj - a može ga čak i ojačati. Možda ćemo radije poslušati računalo, ili neki tekst, nego drugo ljudsko biće. Računala na svojoj strani imaju autoritet prividne logičnosti, dok tekstovi, poput otkrića, obično dolaze zajedno s ugrađenim vjerovanjem
koje nas navodi da ih smatramo istinitima. Najčešće zaboravljamo da su ta sredstva samo silicijski produžeci (ili papirnati odrazi) njihovih stvaratelja koji diktiraju, uvjeravaju ili moraliziraju u svrhu ostvarenja nečijeg plana. Ako neki budući liječnik-računalo kaže nekom budućem pacijentu da promijeni način prehrane jer mu inače prijeti opasnost da padne mrtav zbog srčanog udara, to nije ništa manje pokušaj utjecaja samo zato što se vrši putem stroja. Penfield je opisao svoje istraživanje u Penfield i Rasmussen, The Cerebral Cortex of Man. U eksperimentima na životinjama pokazalo se da je metodama optičkog prikaza moguće promatrati aktivnost pojedinih neurona moždane kore. Nažalost, optički prikaz trenutačno zahtijeva zahvat na otvorenom mozgu i uporabu toksičnih boja, pa primjena na ljudima nije etički opravdana. H
" 10 11
12
13 14
Jay, The Air Loom Gang fascinantan je opis Matthewsovih ideja, njegovog sudjelovanja u Francuskoj revoluciji i odnosu ondašnje psihijatrije prema njemu. Vidi bilješku 1(10). Genetic Destinies Petera Littlea i Nature via Nurture Matta Ridleya dva su od mnogih istaknutih primjera. Ryle, The Concept of Mind, str. 15-16. Nacistički znanstvenici, od kojih je najozloglašeniji bio Josef Mengele iz Auschwitza, vršili su eksperimente (često smrtonosne) na židovskim zatvorenicima, a tu praksu je osudio Niirnberški kodeks koji su sastavili Saveznici nakon Drugog svjetskog rata. Da je odnos pobjednika prema ljudskim pravima bio, najblaže rečeno, fleksibilan, jasno se pokazalo u poslijeratnoj Americi, između ostaloga i na primjeru studije "Tuskegee", kada istraživači namjerno nisu liječili 399 afroameričkih muškaraca zaraženih sifilisom kako bi mogli pratiti tijek bolesti. Za pojedinosti o tim i mnogim drugim vladinim eksperimentima koji su se obavljali na ljudima protiv njihove volje, vidi internetske stranice Odbora za čuvanje sjećanja na žrtve studije Tuskagee (The Tuskegee Syphilis Study Legacy Committee) (http://hsc.virginia.edu/hs-library/historical/apology/report. html); Cornwell, Hitler's Scientists (osobito str. 356-66); Blum, Rogue State-, i Marks, The Search for the "Manchurian Candidate". Dakako, povlačenje iz svijeta stvarnosti u svijet zabluda glavno je obilježje psihotičnih sindroma kao što je shizofrenija, ali svi se mi služimo snovima kako bismo ublažili udarce stvarnosti. "Ljudska vrsta ne može podnijeti vrlo mnogo stvarnosti", kaže T. S. Eliot u Četiri kvarteta ("Burnt Norton", I., stihovi 45-46.) Klinički psiholog Louis Sass tvrdi da suvremeni zapadnjački život već ima neke značajke psihoze (Sass, Madness and Modernism), a u tom slučaju bi konstruiranje virtualnih stvarnosti kakvo predviđa Greenfieldova bilo nastavak trenda a ne radikalni odmak. T. S. Eliot, Četiri kvarteta ("Burnt Norton", II., stih 16.) R. Browning, "Andrea del Sarto", stih 51.
15
Slavna Platonova poredba spilje (Država, VII., str. 255-64.) Platon čovječanst vo uspoređuje sa zatočenicima u spilji koji vanjski svijet mogu spoznati samo tako da gledaju sjene na zidu. Descartesov zli demon, koji može stvoriti lažni svemir kako bi filozofa naveo na lažna uvjerenja, opisan je u drugom od njegovih Razmišljanja o prvoj filozofiji.
16
Masefield, The Box of Delights.
17
Orwell, 1984., str 239.
Poglavlje petnaesto: Zauzimanje obrambenog stava 1
Glad well, Točka preokreta, str. 98.
2
Pitanja koja se tiču povjerenja javnosti u stručnjake traže daljnju analizu, ali to bi me odvelo predaleko od teme ove knjige. Za pronicav uvod u temu povjerenja i poteškoća povezanih s povjerenjem, vidi O'Neill, A Question of Trust.
3
Ranije sam opisala kartezijanski model uma, koji na um gleda kao na zaseban sadržaj koji je Bog razdvojio od materije koja tvori ostatak svijeta. Na početku dvadesetog stoljeća Martin Heidegger iznio je svoju poznatu kritiku na Descartesov dualistički pristup, a Heideggerov središnji pojam Dasein George Steiner komentira u ovom citatu (Steiner, Heidegger, str. 83.) Heidegger je poznat po tome da ga je iznimno teško prevoditi, ali pojam Dasein (doslovno, "biti tu") otprilike izražava njegov doživljaj da su ljudi, kako kaže Steiner, začahureni u stvarnosti. Da bi netko uopće bio čovjek, nužno je da bude na svijetu. Prema Heideggeru, ljudska bića uopće ne mogu postojati odvojeno od "bivanja na svijetu". Puf i ode besmrtna duša, barem u onom obliku u kakvom se tradicionalno poima. Pojam "prikovanosti za stvarnost" nastoji izraziti upravo taj dojam neodvojive vezanosti.
4
Dvije knjige koje dobro opisuju naša ograničenja u otkrivanju prijevare su Telling Lies Paula Ekmana i Without Conscience Roberta Harea.
5
Philips, "On Controversies in Religion", str. 131.
6
Primjer pečenja djece na vatri može se doimati ekstremnim, ali treba imati na umu da su različite ljudske kulture prakticirale - a u nekim slučajevima još uvijek prakticiraju - ritualno žrtvovanje, pogubljenje spaljivanjem i infanticid ženske djece.
7
Lukes, Liberals and Cannibals, str. 8.
8
Miller, The Anatomy of Disgust, str. 12.
9
Kada proces socijalizacije pođe po zlu, posljedice mogu biti vrlo štetne za djetetovu sposobnost interakcije s vršnjacima. Neki istraživači sugeriraju da bi zanemarivanje/zlostavljanje u djetinjstvu moglo biti jedan od glavnih
10
11
faktora rizika za kasnije psihopatsko ponašanje (vidi, primjerice, Base Instincts Jonathana Pincusa). Ovdje iznesene misli o liberalizmu pod velikim su utjecajem Barryjeva pristupa, i mogu samo preporučiti njegovu Kulturu i jednakost. Za kritički komentar Barryjevih ideja, vidi Kelly, Multiculturalism Reconsidered. Želim naglasiti da ne izjednačavam liberalno razmišljanje sa zapadnom kulturom - i ni u kom slučaju ne povezujem totalističko razmišljanje isključivo s drugim kulturama. U svojoj knjizi The Origins of Totalitarian Democracy Jacob Talmon traži začetke modernog totalitarizma i nalazi ih u zapadnim izvorima iz osamnaestog stoljeća, primjerice kod Rousseaua. Iako je totalističko razmišljanje mnogo starije od Rousseaua, ono nije isključivo vezano ni za jednu kulturu, a totalitaristička pošast znala je napredovati u kulturama koje su međusobno vrlo različite, kao što su europska i kineska. A ni liberalizam nije svojstven isključivo suvremenom Zapadu. Islam se, primjerice, na Zapadu često doživaljava kao pretežno neliberalna religija; no islam ima svijetlu tradiciju tolerancije, učenosti, slobodne misli i poštovanja prema drugim kulturama. Na primjer, islamska područja srednjovjekovne Španjolske pružila su utočište Židovima koji su bježali od progona u drugim europskim zemljama, a takva velikodušnost nije se tako lako mogla naći medu europskim kršćanima. Kada su Ferdinand i Izabela, bračni par vladara Aragonije i Kastilije, 1492. godine osvojili Granadu i ujedinili Španjolsku pod katoličanstvom, španjolski Židovi bili su protjerani ili prisiljeni preobratiti se na kršćanstvo. Više detalja o tome donosi Armstrong, The Battle for God, str. 3-8.
12
Vidi Sen, Development as Freedom. Povećanje sloboda uključuje i ekonomsku domenu: omogućavanje temeljne sigurnosti vlasništva i smanjenje troškova transakcija povezanih s ekonomskim (i drugim socijalnim) razmjenama. U knjizi The Mystery of Capital, ekonomist Hernando de Soto raspravlja o važnosti takvih mjera za gospodarski rast.
13
"Ne slažem se s onim što govoriš, ali do smrti ću braniti tvoje pravo da to kažeš." Nije poznato je li Voltaire ikada doista izgovorio tu rečenicu, ali ona prikladno sažima njegove stavove kako su izraženi, primjerice, u Raspravi o toleranciji. Vidi, primjerice, Davvkins, "Dobri i loši razlozi za vjerovanje".
14
Reference Filmovi i glazba Adams, J. (1988.), "News has a kind of mystery". Album Nixon in China: highlights. Broj snimke: 7559-79436-9. Nonesuch Records. Beskrajni dan (1993.), redatelj H. Ramis. Columbia. Istrebljivač (1982.), redatelj R. Scott. Columbia TriStar Pictures. Lehrer, T. (1965.), "The Folk Song Army". Album That Was The Year That Was. Broj snimke: R/RS 6179. Reprise Records. Lehrer, T. (1965.) "Wernher von Braun". Album That Was The Year That Was. Broj snimke: R/RS 6179. Reprise Records. Mandžurijski kandidat (1962.), redatelj J. Frankenheimer. United Artists. Matrix (1999.), redatelji A. Wachowski i L. Wachowski. Warner Brothers. Memento (2001.), redatelj C. Nolan. Newmarket Films. Metropolis (1927.), redatelj F. Lang. Paramount Pictures Paklena naranča (1971.), redatelj S. Kubrick. Warner Brothers. Pink Floyd - The Wall (1982.), redatelj A. Parker. Sony/Columbia. Zeleno sunce (1973.), redatelj R. Fleischer. MGM. Trumanov Show (1998.), redatelj P. Weir. Paramount Pictures.
Knjige, časopisi, brošure i internetske stranice "Belarus leader orders teachers of 'ideology'", članak, Irish Times, 14. kolovoz 2003. The Holy Bible: Authorized King James version (1611./1957.) Glasgow, Collins World.
Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th Edition Text Revision: DSM-IV-TR (2000.), Washington, DC, American Psychiatric Association. "Druga molitva za okupljanje, za mir". The Book of Common Prayer (1662./1999.). London, David Campbell, str. 80. International Statistical Classification of Diseases and Related Health Problems. Tenth Revision: ICD-10 (1992.). Zeneva, Svjetska zdravstvena organizacija. Malleus Maleficarum: the classic study of withcraft (cca 1486./1986.), engleski prijevod M. Summers. London, Arrow. "Nicejski credo". The Book of Common Prayer (1662. /1999.). London, David Campbell, str. 470-1. Oxford English Dictionary (2002.), CD-ROM v. 3.0; drugo izdanje. Oxford, Oxford University Press. Kuran, tekst, prijevod i komentari (cca 632./2001), engleski prijevod A. Yusuf Ali, američko izdanje. Elmhurst, NY, Tahrike Tarsile Qur'an. Aaronovitch, D., "Sins of the mother'", članak, The Observer. 21. rujan 2003. Aberbach, D. (1996.), Charisma in Politics, Religion and the Media: private trauma, public ideals. Houndmills, Basingstoke, Macmillan. Adorno, T.W., Frenkel-Brunswik, E., Levinson, DJ., et al. (1950.), The Authoritarian Personality. New York, Harper and Brothers. Ainslie, G. (2001.), Breakdown of Will. New York, Cambridge University Press. Althusser, L. (1971.), "Ideology and ideological state apparatuses", Lenin and Philosophy and Other Essays, engleski prijevod B. Brewster. London, New Left Books, str. 121-73. Amnesty International, Amnesty International Report 2002: no trade-off between human rights and security, http://web.amnesty.org/web/ar2002. nsf/media?OpenDocument. Arendt, H. (1951.), Totalitarianism (Totalitarizam). New York, Harcourt, Brace and World. Armstrong, K. (2001.), The Battle for God: fundamentalism in Judaism, Christianity and Islam. London, HarperCollins. Arnold, M. (1853./1950.), "The Scholar-Gypsy". The Poetical Works of Matthew Arnold, urednici C.B. Tinker i H. F. Lowry. London, Oxford University Press, str. 255-62. Aronson, E. i Linder, D. (1965.), "Gain and loss of esteem as determinants of interpersonal attractiveness", Journal of Experimental Social Psychology, 1., str. 156-71. Atran, S. (2003.), "Genesis of suicide terrorism", Science, 299., str. 1534-9.
Bain, A. (1899.), The Emotions and the Will, četvrto izdanje. London, Longmans, Green, and Co. Bargh, J. A. (1997.), "The automaticity of everyday life". The Automaticity of Everyday Life. Advances in Social Cognition. Volume X, urednik R. S. Wyer. Mahwah, NJ, Lawrence Erlbaum, str. 1-61. Barker, E. (1984.), The Making of a Moonie: choice or brainwashing? Oxford, Basil Blackwell. Barry, B. (2001.), Culture and Equality: an egalitarian critique of multiculturalism (Kultura i jednakost). Cambridge, Polity. Baumeister, R. F. (1987.), "How the self became a problem: a psychological review of historical research ".Journal of Personality and Social Psychology, 52, str. 163-76. Baumeister, R. F., urednik. (1999.), The Self in Social Psychology. Philadelphia, PA, Psychology Press. Baumeister, R. F. (2001.), Evil: inside human violence and cruelty. New York, Owl Books. Bentall, R. P. (2003.), Madness Explained: psychosis and human nature. London, Allen Lane. Berlin, I. (1958./1969.), "Two concepts of liberty". U Four Essays on Liberty. New York, Oxford University Press, str. 118-72. Besteman, C., urednik. (2002.), Violence: a reader. Houndmills, Basingstoke, Palgrave Macmillan. Betjeman, J. (1954./2001.), "Huxley Hall ".John Betjeman Collected Works (New Edition). London, John Murray, str. 160. Blackmore, S. (2000.), The meme machine (Stroj za mem). New York, Oxford University Press. Blakemore, S.-J., Oakley, D. A., i Frith, C. D. (2003.), "Delusions of alien control in the normal brain", Neuropsychologia, 41., str. 1058-67. Blakeslee, S. i Ramachandran, V. S. (1998.), Phantoms in the Brain: human nature and the architecture of the mind. London, Fourth Estate. Bleuler, E. (1950.), Dementia Praecox or The Group of Schizophrenias, engleski prijevod J. Zinkin. New York, International Universities Press. Block, N. (1995.), "On a confusion about a function of consciousness", Behavioral and Brain Sciences, 18., str. 227-87. Blum, W. (2003.), Rogue State: a guide to the world's only superpower, drugo izdanje. London, Zed Books. Bodenhausen, G. V. (1990.), "Stereotypes as judgmental heuristics: evidence of circadian variations in discrimination", Psychological Science, 1., str. 319-22.
Bourke, J. (2000.), An Intimate History of Killing: face-to-face killing in twentiethcentury warfare. London, Granta. Bowker. J. (1995.), Is God a Virus ? Genes, culture and religion. London, SPCK. Braver, T. S. i Barch, D. M. (2002.), "A theory of cognitive control, aging cognition, and neuromodulation", Neuroscience and Biobehavioral Reviews, 26, str. 809-17. Brehm, S. S. i Brehm, J. W. (1981.), Psychological Reactance: a theory of freedom and control. New York, Academic Press. Britanska nacionalna stranka, Deklaracija povodom britanskih izbora za gradska vijeća, svibanj 2003. www.bnp.org.uk. Britanski nacionalni korpus pisanog i govornog jezika, British National Corpus (BNC) www.natcorp.ox.ac.uk. Brown, R. (2001.), "Intergroup relations". U Introduction to Social Psychology, urednici M. Hewstone i W. Stroebe, treće izdanje. Oxford, Blackwell, str. 479-515. Browning, R. (1855./1983.), "Andrea del Sarto". The Norton Anthology of Poetry, urednici A. W. Allison, H. Barrows, C. R. Blake et al., treće izdanje. New York, W.W. Norton, str. 737-42. Browning, R. (1855./1983.), "Childe Roland to the Dark Tower Came". The Norton Anthology of Poetry, urednici A. W. Allison, H. Barrows, C. R. Blake et al., treće izdanje. New York, W.W. Norton, str. 732-6. Buchan, J. (\9\9.1X956.), Mr Standfast. London, Penguin. Burgess, A. (1962./1972.), Clockwork Orange (Paklena naranča). London, Penguin. Cacioppo, J. T., Berntson, G. G., Adolphs, R. et al. urednici (2002), Foundations in Social Neuroscience. Cambridge, MA, MIT Press. Canetti, E. (1960./1973.), Crowds and Power (Masa i moć). London, Penguin. Carter, R. (2000.), Mapping the Mind. London, Phoenix. Cialdini, R. B. (2002.), Influence: science and practice, četvrto izdanje. Needham Heights, MA, Allyn and Bacon. Claridge, G. (1997.), Schizotypy: implications for illness and health. Oxford, Oxford University Press. Condon, R. (1959./1973.), The Manchurian Candidate. Harmondsworth, Penguin. Conroy, J. (2001.), Unspeakable Acts, Ordinary People: the dynamics of torture. London, Vision.
Conway, A. (1690./1996.), The Principles of the Most Ancient and Modern Philosophy, urednici A. P Coudert i T. Corse. Cambridge, Cambridge University Press. Cook, C. M. i Persinger, M. A. (2001.), "Geophysical variables and behavior: XCII. Experimental elicitation of the experience of a sentient being by right hemispheric, weak magnetic fields: interaction with temporal lobe sensitivity", Perceptual and Motor Skils. 92., str. 447-8. Cornwell, J. (2003.), Hitler's Scientists: science, war and the Devil's pact. London, Viking. Cruden, A. (1977.), Cruden's Complete Concordance to the Bible, revidirano izdanje. Cambridge, Lutterworth Press. Cultic Studies Journal, The Council of Europe's Report on Sects and New Religious Movements. 7. Case-law on sects, http://www.csj.org. Damasio, A. (1996.), Descartes' Error: emotion, reason and the human brain. London, Papermac. Damasio, A. (2000.), The Feelinf of What Happens: body, emotions and the making of consciousness (Osjećaj zbivanja: tijelo, emocije i postanak svijesti). London, Heinemann. Damasio, A. (2003.), Looking for Spinoza: joy, sorrow and the feeling brain. London, Heinemann. Darwin, C. (1872./1999.), The Expression of the Emotions in Man and Animals, urednik P. Ekman, treće izdanje. London, HarperCollins. Davenport-Hines, R. (2001.), The Pursuit of Oblivion: a global history of narcotics 1500 - 2000. London, Weidenfeld and Nicolson. Davis, J. L. i Rusbult, C. E. (2001.), "Attitude alignment in close relationships", Journal of Personality and Social Psychology, 81., str. 65-84. Dawes, R. M. (1996.), House of Cards: psychology and psychotherapy built on myth. New York, Free Press. Dawkins, R. (1976./1989.), The Selfish Gene (Sebični gen), novo izdanje. Oxford, Oxford University Press. Dawkins, R. (2003.), A Devil's Chaplain (Vragov kapelan). London, Weidenfeld and Nicolson. Dawkins, R. (2003.), "Dobri i loši razlozi za vjerovanje" u Devil's Chaplain (Vragov kapelan). London, Weidenfeld and Nicolson, str. 242-8. De Sano, C. P. i Persinger, M. A. (1987.), "Geophysical variables and behavior: XXXIX. Alterations in imaginings and suggestibility during brief magnetic field exposures", Perceptual and Motor Skills, 64., str. 968-70. de Soto, H. (2001.), The Mystery of Capital: why capitalism triumphs in the West and fails everywhere else. London, Black Swan.
de Vignemonta, F. i Fourneret, P. (2004.), "The sense of agency: a philosophical and empirical review of the 'Who' system", Consciousness and Cognition, 13., str. 1-19. Deacon, T. W. (1997.), The Symbolic Species: the co-evolution of language and the human brain. London, Allen Lane. Deibert, R. J. (1997.), Parchment, Printing, and Hypermedia: communication in world order transformation. New York, Columbia University Press. Dement, W. C. i Vaughan, C. (2001.), The Promise of Sleep: the scientific connection between health, happiness, and a good night's sleep. London, Pan. Dennett, D. C. (2003.), Freedom Evolves. London, Allen Lane. Department of Education and Skills, Department of Education and Skills: creating opportunity, releasing potential, achieving excellence, http://www.dfes.gov.uk. Descartes, R. (1988.), Selected Philosophical Writings, preveli na engleski J. Cottingham, R. Stoothoff i D. Murdoch. Cambridge, Cambridge University Press. Dietrich, A. (2003.), "Functional neuroanatomy of altered states of consciousness: the transient hypofrontality hypothesis", Consciousness and Cognition, 12., str. 231-56. DISINFO, Nothing is True, Everything is Permitted: a deconstruction of the last words ofHassan-i Sabbah, autor: Brian D. Hodges, www.disinfo.com/archive/pages/article/idl562/pgl/index.html. Dretske, F. (1995.), "Belief". The Oxford Companion to Philosophy, urednik T. Honderich. New York, Oxford University Press, str. 82-3. Dunbar, R. (1997.), Grooming, Gossip and the Evolution of Language. London, Faber and Faber. Eagleton, T. (1983.), Literary Theory: an introduction (Književna teorija). Oxford, Basil Blackwell. Edelman, M. (2001.) Politics of Misinformation. New York, Cambridge University Press. Ekman, P. (1985.), Telling Lies: clues to deceit in the marketplace, politics, and marriage. New York, W. W. Norton. Ekman, P. (2003.), Emotions Revealed: understanding faces and feelings. London, Weidenfeld and Nicolson. Ekman, P., Sorenson, E. R. i Friesen, W. V. (1969.), "Pan-cultural elements in racial displays of emotion". Science, 164, str. 86-8. Eliot T. S (1935./1974.), "Burnt Norton". Collected. Poems 1909 - 1962. London, Faber and Faber, str. 189-95. Eliot, T. S. (1941./1974.), "The Dry Salvages". Collected Poems 1909 - 1962. London, Faber and Faber, str. 205-13.
Eshil, Orestija, engleski prijevod, T. Hughes. London, Faber and Faber. Evans, E. (1956.), Tertulian's Treatise on the Incarnation. London, SPCK. Feinberg, T. E. (2002.), Altered Egos: how the brain creates the self. New York, Oxford University Press. Festinger, L. (1957.) A Theory of Cognitive Dissonance. New York, Row, Peterson and Co. Festinger, L., Riecken, H. W. i Schacter, S. (1964.), When Prophecy Fails: a social and psychological study of a modern group that predicted the destruction of the world. New York, Harper and Row. Fiedler, K. i Bless, H. (2001.), "Social cognition". Introduction to Social Psychology, urednici M. Hewstone i W. Stroebe, treće izdanje. Oxford, Blackwell, str. 115-49. Fincham, F. i Hewstone, M. (2001.), "Attribution theory and research: from basic to applied". Introduction to Social Psychology, urednici M. Hewstone W. Stroebe, treće izdanje. Oxford, Blackwell, str. 197-238. Foucault, M. (1977./1991.), Discipline and Punish: the birth of the prison (Nadzor i kazna). London, Penguin. Fox, S. (1984.), The Mirror Makers: a history of American advertising. New York, Morrow. Freeden, M. (2003.), Ideology: a very short introduction. Oxford, Oxdord Universily Press. Frieze, I. H. i Boneva, B. S. (2001.), "Power motivation and motivation to help others". The use and Abuse of Power, urednici A. Y. Lee-Chai i J. A. Bargh. Philadelphia, PA, Psychology Press, str. 75-89. Fromm, E. (1941./2001.), The Fear of Freedom (Strah od slobode) London, Routledge. Fuster, J. M. (1995.), Memory in the Cerebral Cortex: an empirical approach to neural networks in the human and nonhuman primate. Cambridge, MA, MIT Press. Galanter, M. (1999.), Cults: faith, healing, and coercion, drugo izdanje. New York, Oxford University Press. The Guardian, arhiva. http://www.guardian.co.uk/Archive. Gesch, C. B., Hammond, S. M., Hampson, S. E. et al. (2002.), "Influence of supplementary vitamins, minerals and essential fatty acids on the antisocial behaviour of young adult prisoners. Randomised, placebo-controlled trial." British Journal of Psychiatry, 181., str. 22-8. Giovannitti, L. i Freed, F. (1967.), The Decision to Drop the Bomb. London, Methuen. Gladwell, M. (2000.), The Tipping Point: how little things can make a big difference (Točka preokreta). London; Little, Brown and Company.
Climcher, P. W. (2003.), "The neurobiology of visual-saccadic decision making", Annual Reviews of Neuroscience, 26., str. 133-79. Cilover, J. (2001.), Humanity: a moral history of the twentieth century. London, Pimlico. Goldberg, E. (2001.), The Executive Brain: frontal lobes and the civilized mind. Oxford, Oxford University Press. Goldhagen, D. J. (1997.), Hitler's Willing Executioners: ordinary Germans and the Holocaust. London, Abacus. Golding, W. (1958.), Lord of the flies (Gospodar muha). London, Faber and Faber. Gombrich, E. H. (1977.), Art and Illusion: a study in the psychology of pictorial representation, peto izdanje. London, Phaidon. Greenberg, J., Solomon, S., i Pyszczynski, T. (1997.), "Terror management theory of self-esteem and cultural worldviews: empirical assessments and conceptual refinements". Advances in Experimental Social Psychology. Svezak 29., urednik. M.P. Zanna. New York, Academic Press, str. 61-139. Greenfield, S. (2000.), Brain Story: unlocking our inner world of emotions, memories, ideas and desires. London, BBC Worldwide. Greenfield, S. (2003.), Tomorrow's People: how 21st century technology is changing the way we think and feel. London, Allen Lane. Hamilton, W., (1870.-74.), Lectures on Metaphysics and logic, peto izdanje. Edinburgh, Blackwood. Hare, R. D. (1999.), Without Conscience: the disturbing world of the psychopaths among us. London, Guilford Press. Hariri, A. R. i Weinberger, D. R. (2003.), "Functional neuroimaging of genetic variation in serotonergic neurotransmission". Genes, Brain and Behavior, 2., str. 341-9. Hatfield, E., Cacioppo, J. T., i Rapson, R. L. (1994.), Emotional Contagion. Cambridge, Cambridge University Press. Healy, D. (2002.), The Creation of Psychopharmacology. Cambridge, MA, Harvard University Press. Heinlein, R. (1961.), Stranger in a Strange Land. New York, G. P. Putnam's Sons. Henley, W. E. (1875./1982.), "Invictus". U The Rattle Bag, urednici S. Heaney i T. Hughes. London, Faber and Faber, str. 215-16. Herring, J. (2002.), Criminal Law, treće izdanje. Houndmills, Basingstoke, Palgrave Macmillan. Hewstone, M. i Stroebe, W. (2001.), Introduction to Social Psychology, treće izdanje. Oxford, Blackwell.
Hillenbrand, U. i van Hemmen, J. L. (2002.), "Adaptation in the corticothalamic loop: computational prospects of tuning the senses", Philosophical Transactions of the Royal Society: Biological Sciences, 357., str. 1859-67. Hinkle, L. E., i Wolff, H. G. (1956.), "Communist interrogation and indoctrination of 'Enemies of the States'", American Medical Association Archives of Neurology and Psychiatry, 76., str. 115-74. Hitler, A. (1939.), Mein Kampf, prijevod na engleski, J. Murphy, nepročišćeno izdanje. London, Hutchinson and Co. u suradnji s Hurst and Blackett. HMSO, National Curriculum, http://www.nc.uk.net/index.html. Hobbes, T. (1651./1996.), Leviathan, urednik. R. Tuck, revidirano školsko izdanje. Cambridge, Cambridge University Press. Home Office, (Ministarstvo unutarnjih poslova), Istraživanje o stopi kriminala u Velikoj Britaniji za 2001.12002. http://www.homeoffice.gov.uk/rds/pdfs2/ hosb702.pdf. Horgan, J. (2000.), The Undiscovered Mind: how the brain defies explanation. London, Phoenix. Hume, D. (1777./1975.), Enquiries Concerning Human Understanding and Concerning the Principles of Morals, urednici L. A. Selby-Bigge i P. H. Nidditch, treće izdanje. Oxford, Oxford University Press. Hunter, E. (1951.), Brain-washing in Red China: the calculated destruction of men's minds. New York, Vanguard Press. Hunter, E. (1956./1959.), Brainwashing: the story of men who defied it. London, World Distributors (Manchester). Hutchinson, L. (1679./2001.), Order and Disorder, urednik D. Norbrook. Oxford, Blackwell. Huxley, A. (1932./1994.), Brave New World (Vrli novi svijet). London, Flamingo. Ingvar, D. H. (1994.), "The will of the brain: cerebral correlates of willful acts", Journal of Theoretical Biology, 171., str. 7-12. Institute for Propaganda Analysis (1938.), Propaganda Analysis. New York, Columbia University Press. Vidi http://www.propagandacritic.com. James, H. (1898./1992.), "The Turn of the Screw" (Okretaj zavrtnja). The Turn of the Screw and Other Stories. Oxford, Oxford University Press. James, W. (1890./1983.), The Principles of Psychology. Cambridge, MA, Harvard University Press. Janis, I. L. (1982.), Groupthink: psychological studies of policy decisions and fiascos, drugo izdanje. Boston, Houghton Mifflin. Jay, M. (2003.), The Air Loom Gang: the strange and true story of James Tilly Matthews and his visionary madness. London, Bantam Press.
Juvenal (cca 100. - 128./1940.), "Satire X". Juvenal and Persius, prijevod na engleski, G. G. Ramsay, Loeb Classical Library edition. London, Heinemann, str. 192-221. Kandel, E. R., Schwartz, J. H. i Jessell, T.M., urednici (2000.), Principles of Neural Science, četvrto izdanje. London, McGraw-Hill. Kane, R., urednik. (2002.), Free Will. Oxford, Blackwell. Kaplan, H. I. i Sadock, B. J. (1998.), Kaplan and Sadock's Synopsis of Psychiatry: behavioral sciences!clinical psychiatry, osmo izdanje. Baltimore, MD, Williams and Wilkins. Katolička crkva (1880./1981.), "Arcanum: Enciklika pape Leona XIII. o kršćanskom braku, 10. veljače 1880.". The Papal Encyclicals. Volume 2: 1878. - 1903., urednik C. Carlen. Wilmington, NC, McGrath, str. 29-40. Kelly, P., urednik. (2002.), Multiculturalism Reconsidered: "Culture and Equality" and its critics. Cambridge, Polity. King, T. (2004.), "Secularism in France", Prospect, 96., str. 64-8. Koestler, A. (1940. /1994.), Darkness at Noon (Pomračenje o podne) London, Vintage. Koletzko, B., Agostoni, C., Carlson, S.E. et al. (2001.), "Long chain polyunsaturated fatty acids (LC-PUFA) and perinatal development", Acta Paediatrica, 90., str. 460-4. Krosnick, J. A. (1999.), "Maximizing questionnaire quality". Measures of Political Attitudes, urednici J. P. Robinson, P. R. Shaver i L.S. Wrightsman. San Diego, Academic Press, str. 37-57. La Rochefoucauld, F. (1665./1959.), Maxims, prijevod na engleski, L. W. Tancock. Harmondsworth, Penguin. Laing, R.D. (1967.), The Politics of Experience; and, The Bird of Paradise. Harmondsworth, Penguin. LaPlante, E. (2000.), Seized: temporal lobe epilepsy as a medical, historical, and artistic phenomenon. Lincoln, NE, iUniverse.com. LeDoux, J. (1998.), The Emotional Brain: the mysterious underpinnings of emotional life. London, Weidenfeld and Nicolson. LeDoux, J. (2002.), Synoptic Self: how our brains become who we are. London, Macmillan. Lefcourt, H. M. (1973.), "The function of the illusions of control and freedom", American Psychologist, 28., str. 417-25. Libet, B., Freeman, A. i Sutherland, K. urednici (1999.), The Volitional Brain: towards a neuroscience of free will. Thorverton, Imprint Academic. Lieven, A. (2004.), "Demon in the cellar", Prospect, 96., str. 28-33.
Lifton, R. J. (1961.), Thought Reform and the Psychology of Totalism: a study of 'brainwashing' in China. London, Victor Gollancz.
Little, P. (2002.), Genetic Destinies. Oxford, Oxford University Press. Locke, J. (1689./1997.), An Essay Concerning Human Understanding , urednik R. Woolhouse. London, Penguin. Lukes, S. (2003.), Liberals and Cannibals: the implications of diversity. London, Verso. MacCulloch, D. (1996.), Thomas Cranmer: a life. London, Yale University Press. Marks, J. (1977./1991.), The Search for the "Manchurian Candidate". New York, W. W. Norton. Markus, H. R. i Kitayama, S. (1991 ./1999.), "Culture and the self: implications for cognition, emotion, and motivation". The Self in Social Psychology, urednik R. F. Baumeister. Philadelphia, PA, Psychology Press, str. 339-67. Masefield, J. (1935./1984.), The Box of Delights. London, Fontana Lions. Mattay, V. S., Goldberg, T. E., Fera, F. et al. (2003.), "Catechol O-methyltransferase val i5s -met genotype and individual variation in the brain response to amphetamine", Proceedings of the National Academy of Sciences USA, 100., str. 6186-91. Matthews, S. G. (2002.), "Early programming of the hypothalamo-pituitaryadrenal axis". Trends in Endocrinology and Metabolism, 13., str. 373-80. McClelland, D. (1975.), Power: the inner experience. New York, Wiley. Meerloo, J. A. M. (1951.), "The crime of menticide", American Journal of Psychiatry, 107., str. 594-8. Merriam-Webster, Meriam Webster Online Dictionary. 2002. http://www. merriam-webster.com. Midgley, M. (1984./2001.), Wickedness. London, Routledge. Milgram, S. (1974./1997.), Obedience to Authority. London, Pinter and Martin. Mill.J. S. (1869./1989.), "The Subjection of Women". On Liberty and Other Writings, urednik S. Collini. Cambridge, Cambridge University Press, str. 119-217. Miller, A. (1953./1968.), The Crucible. London, Penguin. Miller, W. I. (1997.), The Anatomy of Disgust. Cambridge, MA, Harvard University Press. Milton, J. (1644./1991.), "Areopagitica ".John Milton: a critical edition of the major works, urednici S. Orgel i J. Goldberg. Oxford, Oxford University Press, str. 236-73.
Milton, J. (1649./1991.), "The Tenure of Kings and Magistrates". John Milton: a critical edition of the major works, urednici S. Orgel i J. Goldberg. Oxford, Oxford University Press, str. 273-307. Milton, J. (1674./1991.), "Paradise Lost ".John Milton: a critical edition of the major works, urednici S. Orgel i J. Goldberg. Oxford, Oxford University Press, str. 355-618. Mormede, P. Courvoisier, H., Ramos, A. et al. (2002.), "Molecular genetic approaches to investigate individual variations in behavioral and neuroendocrine stress responses", Psychoneuroendocrinology, 27., str. 563-83. Nabokov, V. (1955./1997.), Lolita. London, Weidenfeld and Nicolson. Naipaul, S. (1981.), Black and White. London, Sphere Books. Nasar, S. (2001.), A Beautiful Mind. London, Faber and Faber. National Coalition Against Domestic Violence, The Problem. http://www.ncadv. org/problem/what.htm. National Society for the Prevention of Cruelty to Children, Child Killings in England and Wales. http://www.nspcc.org.uk/inform/Statistics/childkillingsenglndwales.doc. Nettle, D. (2002.), Strong Imagination: madness, creativity, and human nature. New York, Oxford University Press. Nietzsche, F.W. (1883.-92./1958.), Thus Spake Zarathustra (Tako je govorio Zaratustra), prijevod na engleski, A. Tille, urednici M. M. Bozman i R. Pascal. London, Dent; Dutton. Odbor Vijeća Europe za pravna pitanja i ljudska prava, Izvještaj o protuzakonitim aktivnostima sekti (Dokument 8373, 13. travnja 1999.) http://press.coe. int/cp/99/35 la(99).htm. Odbor za čuvanje sjećanja na žrtve studije Tuskagee (The Tuskegee Syphilis Study Legacy Committee), A Request for Redress of the Wrongs of Tuskegee. http://hsc.virginia.edu/hs-library/historical/apology/report.html. Ofek, H. (2001.), Second Nature: economic origins of human evolution. Cambridge, Cambridge University Press. Old Farmer's Almanac, Three Ways To Hypnotize a Chicken, www.almanac. com/preview2000/hypnotize.html. O'Neill, O. (2002.), A Question of Trust: the BBC Reith Lectures 2002. Cambridge, Cambridge University Press. Orwell, G. (1945./1951.), Animal Farm:a fairy story (Životinjska farma). Harmondsworth, Penguin. Orwell, G. (1949./1954.), Nineteen Eighty-Four: a novel (1984.). Harmondsworth, Penguin. Parks, C. D. i Sanna, L. J. (1999.), Group Performance and Interaction. Boulder, CO, Westview Press.
Pavlov, I. P. (1941.), Lectures on Conditioned Reflexes. Volume Two. Conditioned Reflexes and Psychiatry, prijevod na engleski, W. H. Gantt. London, Lawrence and Wishart. Peet, M., Glen, I., i Horrobin, D. F. urednici (2003.), Phospholipid Spectrum Disorders in Psychiatry and Neurology, drugo izdanje. Carnforth, Marius Press. Penfield, W. i Rasmussen, T. (1950.), The Cerebral Cortex of Man: a clinical study of localization of function. New York, Macmillan. Persinger, M. A. (1983.), "Religious and mystical experiences as artifacts of temporal lobe function: a general hypothesis", Perceptual and Motor Skills, 57., str. 1255-62. Persinger, M. A. (2001.), "The neuropsychiatry of paranormal experiences", Journal of Neuropsychiatry and Clinical Neurosciences, 13., str. 515-23. Philips, K. (1664./1990.), "On Controversies in Religion". The Collected Works of Katherine Philips: the matchless Orinda. Volume I: The Poems, urednik P. Thomas. Stump Cross, Essex, Stump Cross Books, str. 130-2. Pincus, J. H. (2001.), Base Instincts: what makes killers kill? New York, W. W. Norton. Platon (cca 360. pr. Kr./1987.), The Republic (Država), prijevod na engleski, D. Lee, drugo (revidirano) izdanje. London, Penguin. Platon (cca 380. pr. Kr./1993.), "Euthyphron". The Last Days of Socrates, prijevod na engleski, H. Tredinnick i H. Tarrant, revidirano izdanje. London, Penguin, str. 1-27. Poe, E. A. (1835./1982.), "Berenice" (Berenica). The Complete Tales and Poems of Edgar Allan Poe, Modern Library edition. London, Penguin, str. 642-8. Poe, E. A. (1839./1982.), "The Fall of the House of Usher" (Pad kuće Usher). The Complete Tales and Poems of Edgar Allan Poe, Modern Library edition. London, Penguin, str. 231-45. Poe, E. A. (1842./1982.), "The Pit and the Pendulum" (Jama i njihalo). The Complete Tales and Poems of Edgar Allan Poe, Modern Library edition. London, Penguin, str. 246-57. Poe, E. A. (1844./1982.), "The Premature Burial" (Prijevremeni pokop). The Complete Tales and Poems of Edgar Allan Poe, Modern Library edition. London, Penguin, str. 258-68. Potash, J. B., Willour, V. L., Chiu, Y. et al. (2001.), "The familial aggregation of psychotic symptoms in bipolar disorder pedigrees", American Journal of Psychiatry, 158., str. 1258-64. Pratkanis, A. R. i Aronson, E. (2001.), Age of Propaganda: the everyday use and abuse of persuasion, revidirano izdanje. New York, W. H. Freeman.
Pressman, J. D. (1998.), Last Resort: psychosurgery and the limits of medicine. New York, Cambridge University Press. Preston, R. (1994.), The Hot Zone. London, Doubleday. Pullman, P, (1995.), Northern Lights (Polarno svjetlo). London, Scholastic. Pullman, P. (1997.), The Subtle Knife (Tanki bodež). London, Scholastic. Pullman, P. (2000.), The Amber Spyglass (Jantarni dalekozor). London, Scholastic. Raine, A. (1993.), The Psychopathology of Crime: criminal behavior as a clinical disorder. San Diego, Academic Press. Raine, A., Lencz, T., Bihrle, S. et al. (2002.), "Reduced prefrontal gray matter volume and reduced autonomic activity in antisocial personality disorder". Foundations in Social Neuroscience, urednici J. T. Cacioppo, G. G. Berntson, R. Adolphs et al. Cambridge, MA, MIT Press, str. 1023-36. Raphael, D. D. (1994.), Moral Philosophy, drugo izdanje. Oxford, Oxford University Press. Raven, B. H. (2001.), "Power/interaction and interpersonal influence: experimental investigations and case studies". The Use and Abuse of Power, urednici A. Y. Lee-Chai i J.A. Bargh. Philadelphia, PA, Psychology Press, str. 217-40. Redfield Jamison, K. (1996.), An Unquiet Mind: a memoir of moods and madness. London, Picador. Rhodes, R. (1988.), The Making of the Atomic Bomb. London, Penguin. Ridley, M. (2003.), Nature via Nurture: genes, experience and what makes us human. London, Fourth Estate. Robins, R. S. and Post, J. M. (1997.), Political Paranoia: the psychopolitics of hatred, New Haven, CT, Yale University Press. Rokeach, M. (I960.), The Open and Closed Mind: investigations into the nature of belief systems and personality systems. New York, Basic Books. Ronson, J. (2002.), Them: adventures with extremists. London, Picador. Rushdie, S. (1996.), The Moor's Last Sigh (Maurov posljednji uzdah). London, Vintage. Russell, B. (1935.), Religion and Science. London, Thornton Butterworth. Ryle, G. (1949.), The Concept of Mind. London, Hutchinson's University Library. Sacks, O. (1986.), "A matter of identity". The Man who Mistook his Wife for a Hat. London, Picador, str. 103-10. Salib, E. (2003.), "Effect of 11 September 2001 on suicide and homicide in England and Wales", British Journal of Psychiatry, 183., str. 207-12 Sargant, W. (1957.), Battle for the Mind: a physiology of conversion and brainwashing. London, Heinemann.
Sass, L. A. (1994.), Madness and Modernism: insanity in the light of modern art, literature, and thought. London, Harvard University Press. Schachter, S. i Singer, J. E. (1962.), "Cognitive, social, and physiological determinants of emotional state", Psychological Review, 69., str. 379-99. Schacter, D. L, (2001.), The Seven Sins of Memory: How the mind forgets and remembers. New York, Houghton Mifflin. Schedlowski, M. i Tewes, U. (1999.), Psychoneuroimmunology: an interdisciplinary introduction. New York, Kluwer Academic/Plenum. Scheflin, A. W. i Opton, E. M. (1978.), The Mind Manipulators: a non-fiction account. New York, Paddington Press. Schein, E. H., Schneier, I., i Barker, C. H. (1961.), Coercive Persuasion: a sociopsychological analysis of the 'brainwashing' of American civilian prisoners by the Chinese Communists. New York, W. W. Norton. Scherer, K. R. (2001.), "Emotion". Introduction to Social Psychology, urednici M. Hewstone i W. Stroebe, treće izdanje. Oxford, Blackwell, str. 151-95. Sekuler, R. i Blake, R. (1999.), Star Trek on the Brain: alien minds, human minds. New York, W. H. Freeman. Sen, A. (1999.), Development as Freedom. Oxford; Oxford University Press. Sherrington, C. (1940./1963.), Man on His Nature. London, Cambridge University Press. Skinner, Q. (1978.), The Foundations of Modern Political Thought. Volume One: the Renaissance. Cambridge, Cambridge University Press. Skinner, Q. (2002.), "A third concept of liberty (the Isaiah Berlin lecture)", Proceedings of the British Academy, 117., str. 237-68. Smith, A. (1776./1998.), An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations: a selected edition (Bogatstva naroda), urednik K. Sutherland. Oxford, Oxford University Press. Spence, S. A. (1996.), "Free will in the light of neuropsychiatry", Philosophy, Psychiatry, and Psychology, 3., str. 75-90. Staub, E. (1990.), "The psychology and culture of torture and torturers". Psychology and Torture, urednik P. Suedfeld. Washington, DC, Hemisphere Publishing, str. 49-76. Staub, E. (2003.), The Psychology of Good and Evil; why children, adults, and groups help and harm others. New York, Cambridge University Press. Steger, M. B. i Lind, N., urednici. (1999.), Violence and its Alternatives: an interdisciplinary reader. Houndmills, Basingstoke, Macmillan. Steigmann-Gall, R. (2003.), The Holy Reich: Nazi conceptions of Christianity, 1919. - 1945. Cambridge, Cambridge University Press. Steiner, G. (1992.), Heidegger, drugo izdanje. London, Fontana Press.
Stevens, A. i Price, J. (2000.), Prophets, Cults and Madness. London, Duckworth. Street, J. (2001.), Mass Media, Politics and Democracy (Masovni mediji, politika i demokracija). Houndmills, Basingstoke, Palgrave. Suedfeld, P. (1990.), "Torture: a brief overview". Psychology and Torture, urednik P. Suedfeld. Washington, DC, Hemisphere Publishing, str. 1-11. Sullivan, R. M. i Brake, W. G. (2003.), "What the rodent prefrontal cortex can teach us about attention-deficit/hyperactivity disorder: the critical role of early developmental events on prefrontal function", Behavioural Brain Research, 146., str. 43-55. Szasz, T. S. (1970./1997.), The Manufacture of Madness: a comparative study of the Inquisition and the mental health movement. Syracuse, NY, Syracuse University Press. Tajfel, H., Plament, C., Billig, M. G. et al. (1971.), "Social categorization and intergroup behaviour", European journal of Social Psychology, 1., str. 149-78. talk.origins, Creationist Arguments: brain sizes, http://www.talkorigins.org/faqs/ homs/abrains.html. Talmon, J. L. (1961.), The Origins of Totalitarian Democracy. London, Mercury Books. Tamam, L., Karatas, G., Zeren, T. el al. (2003.), "The prevalence of Capgras syndrome in a university hospital setting", Acta Neuropsychiatrica, 15., str. 290-5. Taylor, D., "Ferguson has drive but not drink". The Guardian, 22. siječnja 2001. Taylor, K. (2001.), "Applying continuous modelling to consciousness", Journal of Consciousness Studies, 8., str. 45-60. Taylor, K., "A recipe for healthy brain growth: start with fish oil". Times Higher Education Supplement, 29. ožujka 2002. Taylor, K. (2003.), "The possible role of abnormal platelet-activating factor metabolism in psychiatric disorders". Phospholipid Spectrum Disorders in Psychiatry and Neurology, urednici M. Peet, I. Glen i D.F. Horrobin, drugo izdanje. Carnforth, Marius Press, str. 93-110. Townshend, C. (2002.), Terrorism: a very short introduction. New York, Oxford University Press. Trummer, M., Eustacchio, S., Unger, H. et al. (2002.), "Right hemispheric frontal lesions as a cause for anorexia nervosa: report of three cases", Acta Neurochirurgica, 144., str. 797-801. Ujedinjeni narodi, Status of Ratifications of the Principal International Human Rights Treaties, as of 09 December 2002. http://193.194.138.190/pdf/report.pdf.
Ungerleider, J. T. i Wellisch, D. K. (1979.), "Coercive persuasion (brainwashing), religious cults, and deprogramming", American Journal of Psychiatry, 136., str. 279-82. Valenstein, E. S. (1973.), Brain Control: a critical examination of brain stimulation and psychosurgery. New York, John Wiley and Sons. van Inwagen, P. (1983.), An Essay on Free Will. Oxford, Clarendon Press. Voltaire (1763./2000.), Treatise on Tolerance and Other Writings (Rasprava o toleranciji), engleski prijevod, B. Masters i S. Harvey, urednik S. Harvey. Cambridge, Cambridge University Press. Walker, W. V. i Campbell, J. B. (1982.), "Similarity of values and interpersonal attraction of Whites toward Blacks", Psychological Reports, 50., str. 11991205. Wallace, A. F. C. (1956./2003.), "Mazeway resynthesis: a biocultural theory of religious inspiration". Revitalizations and Mazeways: essays on culture change, volume 1, urednik R. S. Grumet. Lincoln, NE, University of Nebraska Press, str. 164-77. Wegner, D. M. (2002.), The Illusion of Conscious Will. London, MIT Press. Weitz, E. D. (2003.), A Century of Genocide: Utopias of race and nation. Princeton, NJ, Princeton University Press. Wells, H .G. (1895./1946.), The Time Machine and Other Stories (Vremenski stroj). Harmondsworth, Penguin. Wells, S. i Taylor, G., urednici (1986.), The Oxford Shakespeare. Oxford, Oxford University Press. Whitman, W. (1855./1975.), "Song of Myself". Walt Whitman: the complete poems, urednik P. Murphy. Harmondsworth, Penguin, str. 63-124. Winterer, G. i Goldman, D. (2003.), "Genetics of human prefrontal function". Brain Research Reviews, 43., str. 134-63. Wittgenstein, L. (1953./1974.), Philosophical Investigations (Filozofijska istraživanja), engleski prijevod, G. E. M. Anscombe, treće izdanje. Oxford, Blackwell. Wong, P. S. i Root J. C. (2003.), "Dynamic variations in affective priming", Consciousness and Cognition, 12., str. 147-68. Wyer, R. S., urednik (1997.), The Automaticity of Everyday Life: advances in social cognition. Volume X. Mahwah, NJ, Lawrence Eribaum. Yeats, W.B. (1921./1983.), "The Second Coming". The Norton Anthology of Poetry, urednici A. W. Allison, H. Barrows, C. R. Blake et al., treće izdanje. New York, W. W. Norton, str. 883. Zajonc, R. B. (1968.), "Attitudinal effects of mere exposure", Journal of Personality and Social Psychology Monograph Supplement, 9., str. 1-29.
Zevenhuizen, A. (1998.), Erosion and Weathering , engleski prijevod K. M. M. Hudson-Brazenall. London, New Holland.
Popis citata Arnold, The Scholar Gipsy, prev. Irena Miličić Conrad, Srce tame, prev. Vladimir Cvetković Sever, Zagreb, Globus Media d.o.o. Cowper, Table Talk, prev. Irena Miličić Daniel, Certain Epistles, prev. Irena Miličić De Tocqueville, O demokraciji u Americi, prev. Divina Marion, Zagreb, Informator, Fakultet političkih znanosti, 1995. Eagleton, Književna teorija, prev. Mia Pervan-Plavec, Zagreb, SNL, 1987. Eliot, G., Middlemarch, prev. Otilija Snajder-Ruškovski i Franjo Hartl, Zagreb, Matica hrvatska, 1959. Eliot, T. S., Izabrane pjesme, prev. Antun Soljan, GZH, 1991. Eliot, T. S., Pusta zemlja, prev. Antun Soljan i Ivan Slamnig, Zagreb, Zora, 1958. Eshil, Agamemnon, prev. Koloman Rac Foucault, Nadzor i kazna, prev. Divina Marion, Fakultet političkih znanosti 1994. Gladwell, Točka preokreta, prev. Tamara Slišković, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk, 2005. Hobbes, Levijatan, prev. Borislav Mikulić, Zagreb, Jesenski i Turk, 2004. Hume, Istraživanja o ljudskom razumu, prev. Kiril Miladinov Huxsley, Vrli novi svijet, prev. Stanislav Vidmar, Zagreb, Izvori, 1998. Lehrer, The Folk Song Army, Werhner von Braun, prev. Irena Miličić Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, prev. Danko Grlić, Zagreb, Mladost, 1983. Orwell, 1984., prev. Antun Soljan, Vrhovi svjetske književnosti, Alfa, Zagreb, 2001. Poe, "Berenica", Edgar Allan Poe: Priče, knjiga prva, prev. Giga Gračan, Zagreb, NZMH, 1986. Poe, "Jama i njihalo", Ukradeno pismo, prev. Nikica Petrak, Zagreb, GZH, 1983. Poe, "Prijevremeni pokop", Edgar Allan Poe: Priče, knjiga druga, prev. Giga Gračan, Zagreb, NZMH, 1986. Rubaije Omera Hajjama, prev. Safvetbeg Bašagić, Zagreb, Izvori, 1997.
Rushdie, Maurov posljednji uzdah, prev. Goran Vujasinović, Zagreb, Izvori, 2004. Shakespeare, Macbeth, prev. Josip Torbarina, Zagreb, Sysprint, 2000. Shakespeare, Mjera za mjeru, prev. Josip Torbarina, Zagreb, NZMH, 1987. Shakespeare, Mletački trgovac, prev. Mate Maras, Zagreb, NZMH, 1981. Shakespeare, Sve je dobro što se dobro svrši, prev. Antun Soljan, Zagreb, Globus media d.o.o.) Street, Masovni mediji, politika i demokracija, prev. Marijana Grbeša i Ivona Mendeš, Zagreb, Fakultet političkih znanosti, 2003. Whitman, Vlati trave, prev. Mario Šuško, Zagreb, Meandar, 2002. Wittgenstein, Filozofijska istraživanja, prev. Kiril Miladinov
Preporuke za daljnje čitanje Ispiranje mozga Tri važna i utjecajna djela na temu ispiranja mozga su Brain-washing i Brainwashing in Red China, dvije knjige Edwarda Huntera napisane novinarskim stilom, te nešto zahtjevnija Thought Reform and the Psychology of Totalism Roberta Liftona. Hunterove knjige prenose paranoično antikomunističko ozračje koje je vladalo u Sjedinjenim Državama pedesetih godina. Unatoč naslovu koji možda odbija, Liftonova knjiga je fascinantan prikaz programa reforme uma u komunističkoj Kini. U novije doba, The Search for the "Manchurian Candidate" opisuje istraživanja koje je CIA provodila na području kontrole uma.
Kultovi i socijalna psihologija Cults Marca Galantera psihološka je analiza ponašanja kultova, dok Them, nešto lakša knjiga Johna Ronsona donosi pogled na različite vrste ekstremista. Za detaljnu povijest fundamentalističkog razmišljanja, vidi The Battle for God Karen Armstrong. Za one koji žele saznati više o metodama utjecaja Influence Roberta Cialdinija te Age of Propaganda Pratkanisa i Aronsona dvije su vrlo čitljive knjige. Za psihološko istraživanje grupnog ponašanja vidi The Psychology of Good and Evil Ervina Stauba. Više o socijalnoj psihologiji općenito može se naći u Introduction to Social Psychology Hewstona i Stroebea, koja je dobar uvod u tu materiju.
Neuroznanost Brain Story Susan Greenfield i Mapping the Mind Rite Carter knjige su koje uvode u to područje. Detaljan teoretski pristup može se naći u Foundations in Social Neuroscience (Cacioppo i suradnici) ili Principles of Neural Science Kandela i suradnika.
Slobodna volja Freedom Evolves Daniela Dennetta dobar je, iako mjestimično prilično stručan, uvod u novija filozofska razmišljanja o slobodnoj volji. Free Will , koju je uredio Robert Kane, korisna je zbirka klasičnih eseja na tu temu. Primjer analize psihološke funkcije u ekonomskom okviru je knjiga Breakdown of Will Georgea Ainslieja, koja je također povremeno stručna, ali vrijedna truda. The Volitional Brain Benjamina Libeta i suradnika bavi se neuroznanošću slobodne volje.
Mediji i politika The Politics of Misinformation Murraya Edelmana te Masovni mediji, politika i demokracija Johna Streeta dobri su izvori informacija o iskrivljujućem djelovanju masovnih medija. "Two concepts of liberty" utjecajan je esej Isaije Berlina o liberalizmu, temi koju elaborira Brian Barry u Culture and Equality. Za upoznavanje sa suprotnim krajem političkog spektra, Totalitarianism Hanne Arendt klasično je djelo na ovom polju.
Rječnik Amigdala - mala subkortikalna jezgra usađena duboko u sljepoočni režanj (to jest postoji po jedna amigdala sa svake strane mozga). Ime je dobila po grčkoj riječi za badem, na koji navodno podsjeća svojim oblikom, a igra ključnu ulogu u obradi emocija. Vidi subkorteks. Antipsihijatrija - pokret nekolicine (pretežno američkih) psihijatara koji tvrde da je institucionalna psihijatrija mehanizam za provođenje državne kontrole i društvene prisile. U svom ekstremnom obliku, antipsihijatrija tvrdi da su duševne bolesti poput shizofrenije stanja prouzročena isključivo društvenim pritiscima. Antisocijalni poremećaj ličnosti - izraz koji opisuju kao "moderni psihijatrijski žargon za doista neugodnu osobu". Značajke ovog poremećaja uključuju agresivnost, bešćutnost, prijetvornost i ustrajno antisocijalno ili kriminalno ponašanje. Vidi psihopatija. Automatizacija - proces kojim mozak postaje vičniji nekoj aktivnosti ili upoznatiji s nekom mišlju. Bipolarni poremećaj (manična depresija) - oblik depresije, često povezan s izrazitom kreativnošću, koji može uključivati psihotične simptome kao što su halucinacija. Razdoblja teške depresije, u kojima osoba može postati suicidalna, obuzeta velikom krivnjom ili tako inertna da nije u stanju funkcionirati, izmjenjuju se s "maničnim" razdobljima u kojima je osoba puna energije, ništa se ne čini nemogućim, a nove ideje, planovi i aktivnosti dolaze zapanjujućom brzinom. Capgrasov sindrom - rijedak poremećaj do kojeg vjerojatno dolazi uslijed oštećenja veza između amigdale i korteksa. Ljudi koji pate od ovog sindroma imaju normalan vid i mogu prepoznati druge ljude, ali kod njih izostaje osjećaj koji obično prati pogled na poznatu osobu, pa je pacijent uvjeren da je njemu poznatu osobu zamijenio neki robot ili varalica koja se lažno predstavlja.
Cerebrospinalna tekućina - tekućina u kojoj živi mozak neprestano pluta (onaj mrtav pluta u formaldehidu). Služi kao medij preko kojeg neuroni prenose poruke jedni drugima. Cingularna vijuga (cingularni korteks, cingularni girus) - područje korteksa koje obavija unutarnju stranu svake moždane polutke, a ime je dobilo prema latinskoj riječi za pojas. Njegove funkcije su brojne i nisu dobro poznate, ali vjeruje se da cingularna vijuga igra ključnu ulogu u povezivanju subkortikalnih i kortikalnih područja te u integriranju informacija o svijetu s pohranjenim znanjem i svjesnošću o trenutačnom stanju tijela. Cotardov sindrom - rijedak neurološki sindrom kod kojeg osoba vjeruje da je mrtva. Čeona polja za očne pokrete - područje korteksa s prednje strane mozga koje sudjeluje u generiranju sakada i drugih pokreta očiju. Čeoni (frontalni) režanj - jedan od četiri glavna područja svake od dviju moždanih polutki (lijeve i desne). Čeoni režanj u ljudi zauzima većinu prednje polovice korteksa i sudjeluje, između ostalog, u planiranju i kontroli pokreta, donošenju odluka i kratkoročnom pamćenju. Determinizam - ideja da su budući događaji determinirani prošlima (to jest ne mogu biti drugačiji). Iz toga se često izvodi zaključak da slobodna volja ne može postojati, stajalište poznato kao "kruti determinizam". DNK (dezoksiribonukleinska kiselina) - molekula od koje se sastoje geni. Epilepsija sljepoočnog režnja - oblik epilepsije koji zahvaća sljepoočni režanj. Epilepsija je stanje u kojem neki neuroni (epileptički "fokus") postaju mnogo aktivniji nego obično, potičući val električnih impulsa koji se može proširiti cijelim mozgom i ozbiljno poremetiti njegove normalne funkcije. Epilepsija sljepoočnog režnja može se dovesti u vezu s iznimnom kreativnošću, snažnim religijskim ili drugim halucinacijama i shizotipijom. Vidi labilnost. Eterične ideje - pojmovi kao što su Bog, ljepota, pravda i sloboda, koji su opterećeni značenjem i mogu pobuditi vrlo snažne emocije. Izrazito su apstraktne i tako neodređene da za različite ljude mogu imati različito, pa i suprotno značenje. Naglasak koji se stavlja na različite eterične ideje donekle varira od kulture do kulture, ali same ideje izražavaju se, cijene i o njima se raspravlja u svim ljudskim društvima. FACET (Freedom, Agency, Complexity, Ends-not-means, Thinking) - kratica u kojoj su sažete glavne ideje čije usvajanje i širenje može pojedince i društva najbolje zaštititi od totalitarnog načina razmišljanja. Farmakoterapija - terapija primjenom lijekova.
Fosfolipidi - temeljni građevni elementi stanične membrane - staničnog ekvivalenta naše kože. Svaka molekula fosfolipida sadrži molekulu masnoće. Vrsta masnoće (zasićena ili nezasićena) određuje oblik molekula fosfolipida (valovit ili ravan), a time određuje i koliko se one čvrsto mogu zbiti. Sto su fosfolipidi zbijeniji, to je stanična membrana manje elastična, što pak smanjuje djelotvornost kojom neuroni mogu jedni drugima slati signale. Funkcionalna magnetna rezonanca (fMR) - vrsta slikovnog prikaza mozga koja služi za mjerenje promjena u dotoku krvi u određena moždana područja. Glukokortikoidni hormoni - hormoni, općenito, kao npr. testosteron i adrenalin, molekule su koje proizvode tjelesni organi, a djeluju na određenoj udaljenosti od mjesta nastanka. Glukokortikoidni hormoni, od kojih je najvažniji kortizol, proizvode se u nadbubrežnim žlijezdama i reguliraju stresnu reakciju organizma na ono što osoba percipira kao prijetnju. Gornji kolikul - jezgra smještena duboko u mozgu, nazvana po latinskoj riječi za "brežuljak"; ključan je za kontrolu pokreta očiju. Habituacija - fenomen kod kojeg se neuroni izmore ako su podvrgnuti trajnom podražaju, pa sve slabije reagiraju na dolazne signale. Inferotemporalni korteks - vidi sljepoočni režanj. Ispiranje mozga (engl. brainwashing) - izraz koji je 1950. godine skovao novinar i CIA-in operativac Edward Hunter kako bi opisao mehanizme kojima su kineski komunisti navodno iz temelja promijenili uvjerenja američkih zarobljenika. Od svog nastanka taj se izraz obično koristi za opis raznih situacija u kojima netko pokušava promijeniti tuđi um protiv njegove volje. Ja sam te situacije podijelila na dvije kategorije - nasilno i prikriveno ispiranje mozga (premda su obje zapravo dva aspekta jedne te iste stvari, a svaka pojedina situacija vjerojatno će sadržavati elemente jednog i drugog). Ispiranje mozga silom je brže, intenzivnije, a primijenjena sila može ići sve do mučenja, kako bi se nadvladala žrtvina reaktancija. Prikriveno ispiranje mozga je sporije, manje intenzivno i računa na to da će pokušaj utjecaja proći uglavnom nezamijećeno, tako da se reaktancija niti ne aktivira. Kognitivna disonanca - termin iz socijalne psihologije koji se odnosi na stres što proizlazi iz svjesnosti o konfliktu. Disonanca se može pojaviti kada nekompatibilnost između dva uvjerenja postane očita osobi čija ta uvjerenja jesu ili kada vršitelj utjecaja u njoj izazove negativne emocije kao što je krivnja: osjećaj stresa motivira nastojanja da se konflikt riješi. Kognitivna mreža - generički termin za mentalne objekte, koji obuhvaća kognitivne veze i sheme, misli, pojmove, uvjerenja, nade, želje, namjere i slično. Kognitivne mreže mogu biti aktivne ili neaktivne.
Kognitivni krajolik - mentalni okoliš u kojem su sadržane sve informacije pohranjene u mozgu neke osobe (vidi podaci osobne povijesti), kao i trenutačne mentalne aktivnosti. Za antropologe, taj termin pokriva otprilike isti teritorij kao i labirint Anthonyja F. C. Wallacea, premda uključuje trenutačne spoznaje, te povijest prethodnih obrazaca aktivacije živčanog sustava. Kompatibilizam - tvrdnja da slobodna volja i kauzalnost mogu postojati istodobno, to jest da determinizam ne isključuje postojanje smislenog i suvislog pojma slobodne volje. Konsekvencijalizam - tvrdnja da se postupci prosuđuju kao ispravni ili pogrešni prema svojim posljedicama, bolje poznata u obliku "cilj opravdava sredstvo". Korteks (moždana kora, siva tvar) - vanjski sloj mozga koji se sastoji uglavnom od gusto zbijenih živčanih stanica (neurona) i potpornih stanica (glije). Mozak se sastoji od dvije polovice (polutke), lijeve i desne. Lijevi i desni korteks podijeljen je na četiri režnja. Vidi čeoni režanj, zatiljni režanj, tjemeni režanj, sljepoočni režanj. Labilnost - neuroznanstveni termin koji opisuje koliko se lako neuroni aktiviraju. Nekim neuronima treba mnogo podražaja prije nego što reagiraju iole entuzijastično; druge, labilnije stanice mnogo će spremnije odaslati signal. Visoka labilnost u sljepoočnim režnjevima povezuje se s duhovnošću, shizotipijom i kreativnošću. Vidi epilepsija sljepoočnog režnja. Labirint - izraz koji antropolog Anthony F. C. Wallace definira kao "sve kognitivne preostatke prethodnih percepcija" (Wallace, "Mazeway resynthesis"). Labirint obuhvaća pojmove pojedinca o njegovoj kulturi. Kada se neki okoliš promijeni, primjerice nakon neke prirodne katastrofe, stari labirint više se ne može uklopiti u nove percepcije, što dovodi do golemog unutarnjeg stresa koji može dovesti do urušavanja labirinta a potom do njegova popravka ili formiranja novog. Vidi podaci osobne povijesti. Lezija - oštećenje na nekom području mozga, koje može biti izazvano bolešću (moždanim udarom ili tumorom), slučajno (kao u slučaju nesreće na radu prilikom koje je željezna šipka probila lubanju Phineasa Gagea), ili namjerno (primjerice kod lobotomije). Libertarijanstvo - nauk da je čovjekova slobodna volja neovisna od uobičajenih uzročno-posljedičnih veza, to jest da su barem neki ljudski postupci slobodni u smislu da ih nije uzrokovalo ništa drugo osim ljudske osobe o kojoj se radi. Lobotomija - oblik psihokirurgije, operativni zahvat kojim se presijecaju veze između čeonog režnja i ostatka mozga. Služila je kao terapija za niz psihijatrijskih poremećaja, ali je postala nepopularna nakon što se postavilo pitanje etičke opravdanosti.
Magnetoencefalografija (MEG) - oblik slikovnog prikaza mozga kojim se mjere male promjene u magnetskom polju mozga. Manipulacije umom - zbirni naziv za postupke kojima se nastoji promijeniti um drugih ljudi. Medijalni prefrontalni korteks (mPFC) - područje korteksa smješteno na sredini prednjeg dijela mozga, za koje se smatra da sudjeluje u sofisticiranoj obradi emocija i vrijednosnih sudova. Meduvremenski ugovor - pokušaj neke osobe da u odredenom trenutku (trenutku A) osigura da će u nekom budućem trenutku (trenutku B) postupiti u skladu sa svojim željama kakve su bile u trenutku A. Jedan takav primjer je odluka o odlasku na dijetu. Memetika - analogija između gena i ideja koja postulira da su ideje memi, entiteti koji mogu sami sebe replicirati (prelaziti s jednog na drugi mozak), mutirati i boriti se za resurse (publiku) baš kao i geni. Neuron (živčana stanica) - moždana stanica, temeljna jedinica svakog mozga. Neurotransmiteri - molekule putem kojih neuroni šalju signale jedni drugima. Orbitofrontalni korteks (OFC) - područje mozga smješteno iznad očnih duplji, koje sudjeluje u obradi emocija te u tumačenju i primjeni moralnih zakona. Oružja utjecaja - drugo ime za metode utjecaja, osobito povezano s psihologom Robertom Cialdinijem, čija knjiga Influence opisuje šest oružja utjecaja. To su: reciprocitet, obveza i dosljednost, društveni dokaz, simpatičnost, autoritet i nestašica. Periakveduktalna siva tvar (PAG) - područje subkorteksa koje sudjeluje u aktiviranju emocionalnih doživljaja. Podaci osobne povijesti (osobni "anamnestički" podaci, autobiografski podaci) - jedinstveno i personalizirano znanje pohranjeno u mozgu koje služi prefrontalnom korteksu i drugim područjima mozga za filtriranje i moduliranje dolaznih informacija, trenutačnih misli i planiranih aktivnosti. Vidi labirint. Praćenje - specijaliziran, isprekidan oblik svijesti povezan s osjećajem postojanja unutarnjeg ja. Praćenje uzima uzorke najaktivnijih područja moždane aktivnosti (to jest "zaranja" u svjesnost kada ga na to potakne neka nova ili zahtjevna situacija. To omogućava da se uzorci pohrane kao konkretna sjećanja. Vidi svjesnost. Prefrontalni korteks (PFC) - prednji dio čeonog režnja ljudskog mozga. Vjeruje se da prefrontalna područja nadziru aktivnost ostalih područja mozga i da
je prefrontalni korteks odgovoran za više funkcije, kao što je donošenje odluka i samosvijest. Pretpostavka o pravednom svijetu - pretpostavka (obično nesvjesna) da je svijet u biti pravedno mjesto na kojem vlada poštenje i čiji stanovnici (osobito oni na poziciji autoriteta) djeluju racionalno, a ako škode, čine to s dobrim razlogom. Ta pretpostavka može navesti na opasan zaključak da je osoba koja je očito povrijeđena ili pati zacijelo učinila nešto čime je to zaslužila. Psihofarmakologija - proučavanje djelovanja psihoaktivnih sredstava na psihološke fenomene kao što su tjeskoba i psihoza. Psihokirurgija - zbirni naziv za medicinske metode kojima se nastoje promijeniti psihološke karakteristike (poput poremećaja ličnosti i mentalnih bolesti) pomoću operacija na mozgu. Uobičajene metode su presijecanje veza između različitih područja mozga te rezanje ili spaljivanje (kauterizacija) odabranih dijelova mozga. Vidi lobotomija. Psihopatija - sindrom za koji je tipična ekstremna egocentričnost i nemilosrdno iskorištavanje drugih ljudi, te odsutnost svakog kajanja, a te karakteristike često prati šarm i visoka inteligencija. Psihopatija je posljednjih godina dijagnosticirana mnogima od najnasilnijih i najdestruktivnijih kriminalaca poznatih na Zapadu. Dok se antisocijalni poremećaj ličnosti obično dijagnosticira na temelju ponašanja, dijagnoza psihopatije odnosit će se i na karakterne crte. Neka istraživanja upućuju na to da psihopati možda nisu u stanju normalno obrađivati emocionalne informacije, ali uzroci tog sindroma nisu dobro poznati. Reaktancija - negativno emocionalno stanje potaknuto nečim što se percipira kao prijetnja osobnoj slobodi. Može motivirati iznimno snažno obrambeno djelovanje. Receptori - specijalizirane molekule smještene na neuronima ili unutar njih. Mijenjaju oblik kada ih aktivira molekula neurotransmitera, koja javlja neuronu da mu druga stanica šalje signale. Reforma uma/misli - prijevod izraza kojim su kineski komunisti opisivali svoje metode "preodgoja" (mijenjanje ponašanja i/ili uvjerenja) svojih neistomišljenika. Sakada - brz, skokovit pokret očiju. Shizotipija - osobina ličnosti koju karakterizira kreativnost i neobični obrasci razmišljanja i doživljaja. Uobičajene su kratke halucinacije, primjerice glas koji se čuje kada nema nikoga u blizini. Izražena shizotipija često se povezuje s vjerovanjem u paranormalne i/ili spiritualne fenomene. Vidi labilnost.
Slikovni prikaz mozga - skupni naziv za suvremene znanstvene metode koje uz pomoć tehnologije omogućavaju pogled u unutrašnjost živog ljudskog mozga - praćenjem, analiziranjem i prikazivanjem fenomena koji se mijenjaju ovisno o promjenama u aktivnosti mozga, kao što su lokalno električno ili magnetsko polje (na koje djeluju električni signali koje šalju aktivni neuroni). Vidi magnetoencefalografija, funkcionalna magnetna rezonanca. Sljepoočni režanj - jedan od četiri glavna područja svake od dviju moždanih polutki (lijeve i desne), smješten na bočnoj strani mozga. Sljepoočni režanj, između ostalog, sudjeluje u prepoznavanju i pamćenju predmeta, mjesta i ljudi, te u jezičnoj obradi. Donji dio sljepoočnog režnja, koji je, po svemu sudeći, osobito uključen u prepoznavanje predmeta, zove se još inferotemporalni korteks. Stražnji tjemeni (parijetalni) korteks - područje korteksa pri vrhu mozga koje povezuje percepcije s pokretima oka. Subkorteks - duboki dijelovi moždanih polutki, sastoji se od bijele tvari (vlakana koja međusobno povezuju neurone), u koju su usađene jezgre kao što je amigdala. Svjesnost - oblik svijesti koji je kontinuiran i koji ne uključuje konkretan doživljaj unutarnjeg ja. Prisutan je uvijek kada je čovjek zaokupljen nekom mišlju, meditacijom ili postupkom, ali ne obraća pozornost na ono što misli ili radi i ne pokušava to zapamtiti. Kada se vratite u stvarnost nakon što ste pročitali dobru knjigu ili odgledali film koji vam je potpuno prikovao pažnju, iz kojega pamtite samo najvažnije momente i opću "atmosferu" - i kad se poslije toga zapitate: "gdje je moje 'ja' bilo u svemu tome?", osvrnuli ste se na stanje svjesnosti. Vidi praćenje. Talamus - veliki skup jezgara u središtu mozga, koji prenosi informacije između korteksa i tijela. Tjemeni (parijetalni) režanj - jedan od četiri glavna područja svake od dviju moždanih polutki (lijeve i desne), smješten na vrhu mozga. Vjeruje se da tjemeni režanj igra važnu ulogu u koordiniranju pokreta prema željenim ciljevima, u percepciji i reprezentacijama položaja tijela u prostoru, te u integriranju tih elemenata s informacijama koje dobiva od osjetila kao što su osjetilo vida, sluha i dodira. Totalizam - sklonost ka crno-bijelom načinu razmišljanja, te antipatiji i ocrnjivanju onih koma su draže nijanse sive. Dok je ekstremno totalističko razmišljanje karakterističan porok totalitarnih režima, teško bi bilo pronaći neku osobu koja u nekom trenutku nije podlegla čari predrasuda i stereotipnog razmišljanja. Izraziti totalisti do neba hvale vrednote poput jednostavnosti, čistoće, odanosti i autoriteta, a manje su im drage liberalnije ideje poput slobode i raznolikosti.
Transkranijalna magnetska stimulacija (TMS) - metoda kojom se istodobno mijenja aktivnost velikog broja neurona izlaganjem nekog područja mozga djelovanju magnetskog polja. Vanjska grupa - termin iz socijalne psihologije koji se odnosi na univerzalnu ljudsku sklonost da ljude dijeli na "nas" (moje pleme, narod ili drugi zbirni entitet) i "njih" (autsajdere, pripadnike drugih skupina, neprijatelje). Vanjska grupa su oni. Na pripadnike vanjske grupe obično se gleda kao na ljude drugorazrednog statusa. U ekstremnim slučajevima (primjerice, odnosu nacista prema Zidovima) demonizira ih se kao "podljude" te ih se izuzima iz domene uobičajenih moralnih zakona. Vlastita grupa - termin iz socijalne psihologije koji se odnosi na univerzalnu ljudsku sklonost da ljude dijeli na "nas" (moje pleme, narod ili drugi zbirni entitet) i "njih" (autsajdere, pripadnike drugih skupina, neprijatelje). Vlastita grupa, to smo mi. Pripadnici vlastite grupe imaju povlašten tretman u odnosu na druge. Vidi vanjska grupa. Vršitelj utjecaja - osoba koja svjesno primjenjuje metode manipuliranja tuđim mišljenjem. Zatiljni (okcipitalni) režanj - jedan od četiri glavna područja svake od dviju moždanih polutki (lijeve i desne), smješten u stražnjem dijelu mozga. Zatiljni režanj sudjeluje prvenstveno u obrađivanju vizualnih informacija.
Kazalo Oznaka [r] - znači da je pojam objašnjen u Rječniku.
11. rujna 45,46,86,357 1984. 39,42,61, 100, 110,324. Vidi Orwel • Dvominutna mržnja 40 • mučenje i nasilje u 40, 41, 43, 100 • Novozbor 40 . OBrien 43, 100 • osam tema totalizma Roberta Liftona i 39 . Smith, Winston 39,40,41,42, 43, 100 . Veliki Brat 40, 41, 70
A Aaronovitch, David 89 Abraham 23
actus reus 141 Adams, John 207 Adorno, Theodor 105 Adornova F-ljestvica 105 adrenalin. Vidi Schachter i Singer • uloga u reakciji na stres 207, 212 Ainslie, George, b.l 1(9) 258, 259, 265, 270, 289 Al-Qaida 46, 47, 308 alkohol . kao droga 121,281,286,317, 333
• Korsakovljev sindrom i 190 • međuvremenski ugovori i 333 Althusser, Louis 75, 92,109,115 Alzheimerova bolest 160,167,321 Američko udruženje psihologa, b.4(5) 103 amigdala [r] 157,214,215,216,218, 219, 224, 233, 321,325 Amnesty International 129 anoreksija 263, 321, 332, 337, 342, 343 anosognozija 190 antipsihijatrija [r] b.4(2) 101 . Laing, R. D. 101 • Szasz, Thomas 101,102 antisemitizam 96, 169, 255, 296 antisocijalni poremećaj ličnosti [r] 104, 208 Arendt, Hannah 58, 119 Arhimed 118,310 Arnold, Matthew 24 Aronson, Elliot, b.8(5) 13, 77, 81, 184, 207 atomska bomba • Oppenheimerova reakcija na Hirošimu 70 • Projekt Manhattan 311 Auschwitz 25, 321 automatizacija [r] 182,183, 242
automatske reakcije, b,10(7) 172, 220, 227, 230, 242, 332 . aksoni 150,154, 156,215 • automatizam 142 • automatske misli u depresiji 111 • svjesnost [r] 244 autoritarizam 22,105,106, 131, 254, 255, 352 autoritarna ličnost 105 autoritet • FACET i. Vidi pristup FACET • kao eterična ideja 33, 337, 350 • kao oružje utjecaja 22,77,88, 113, 137 • kultovi i 57 • medicinski zahvati i 316 • mučenje i 129 • odupiranje 333 • osporavanje 108, 123, 338 • religija kao 295, 355 • u reklamiranju i medijima 304 • znanost kao 109, 195, 295
B Bain, Alexander 206 Barker, biskup Hans 197, 333 Barker, Eileen 64 Barry, Brian 347 Baumeister, Roy • neodoljivi impulsi i 209, 262 • o razmišljanju na razini konkretnih operacija 117 • povijest pojma unutarnjeg ja, b.7(18) 166 • ugroženo samopoštovanje i 127, 282 Bernays, Edward 76, 79 Beskrajni dan 262 Betjeman, John 295 Bhagavad Gita 71 Biblija . Ivan 34, 100
• Izlazak 23 • Otkrivenje 58 • Postanak 23 • Rimljanima 45 • Sodoma, biblijski grad 23 bihevioristička terapija 111 biheviorizam 260,311 bin Laden, Osama 46 bipolarni poremećaj [r],b.l2(16) 290 biranje poraza 210,263 bjelančevine 152, 157 Bjelorusija 95 Blackmore, Susan 193 Bliski istok 298, 306 bombaši-samoubojice 295, 306, 338, 353 Bourke, Joanna 117, 119 Božja vojska otpora 343 Braun, Wernher von 108 Brehm, Jack 123 brisanje mozga 312,314,318 Britanska nacionalna stranka 187, 204, 301 Browning, Robert 132, 322 budizam 244 Burgess, Anthony 110,164
c Canetti, Elias, b. 13(21) 116 Capgrasov sindrom [r] 215 cerebrospinalna tekućina [r] 151,152, 153,154,179,180,312 Charles I., kralj 48, 253 Churchill, Winston 197 CIA (Central Intelligence Agency) • Edward Hunter i 18 • istraživanja kontrole uma 311, 314, 325 • sumanute misli. Vidi sumanute misli o tuđoj kontroli
Cialdini, Robert • metode utjecaja i. Vidi oružja natjecanja • o kontrastu. Vidi upadljivost • o nepovjerenju 87 • o ranom djetinjstvu 284 • podložnost utjecaju 167 cingularni korteks [r] 216 citoplazma 150, 154 Conroy, John 131 Conway, Lady Anne 161 Cotardov sindrom [r] 165 Cranmer, nadbiskup Thomas 29, 30, 32,41,44,129 Crveni Kmeri 73, 194
č čeona polja za očne pokrete [r] 228, 235, 236 čeoni režanj [r] 159, 235. Vidi prefrontalni korteks čvrstoća, pretpostavka 148,159, 160, 161, 162, 165, 166, 167, 170
• okauzalnosti 140 • o slobodi i predviđanju 256, 257, 259, 270 deprogramiranje 57 Descartes, Rene • o svijesti 141,170 • trajni utjecaj na Zapadu 161 Descartes, Rene i dualizam 162 • cogito ergo sum 295 • determinizam i 263 • kritike na račun. Vidi Conway, Heidegger • metafora dijamantnog uma i 162, 227 • metafora zlog demona 324 • problem boli kod 162 • tvrdnje o dualizmu, b.7( 12) 161 • u totalističkom razmišljanju 55 determinizam [r] 24, 124, 251, 252, 255, 260, 261, 263. Vidi sloboda kao iluzija dezoksiribonukleinska kiselina (DNK) [r] 150,276,321,324
Diagnostics and Statistical Manual
D Damasio, Antonio • i William James o emocijama
202 • o ozljedama prefrontalnog korteksa 237 • o tjelesnim markerima 202 • Phineas Gage i, b.l(16), b.7(8) 225 • središnja uloga emocija 202, 220 Darwin, Charles 201,206,223 Davenport-Hines, Richard 121 Dawes, Robin 103,366 Dawkins, Richard, b.2(31) 85, 193 dehumanizacija 297, 303 demonskaopsjednutost 21 dendriti 150 Dennett, Daniel
(DSM), psihijatrijski priručnik 104 disleksija 104,159 disonanca. Vidi kognitivna disonanca DNK [r]. Vidi dezoksiribonukleinska kiselina dogmatizam • autoritarizam i 106. Vidi Rokeach • fanatizam 320, 337. Vidi bombaši samoubojice, terorizam • karizma i predanost cilju, b. 11 (9) 196, 289, 304, 309 • kreativnost i 197 • religija i 198,320,331,337 • simplicističko razmišljanje i 286. Vidi totalizam • tehnologija i 320
• ugroženo samopoštovanje i nasilje 282 • znanosti 193 dojenje 164 dopamin 216, 246 droga • alkohol. Vidi alkohol • britanski zakoni o 121 • cjepivo i 317 . kultovi i 52, 56, 69 • nikotin 80. Vidi pušenje • ovisnost i 80,122, 321 • statistike o zlouporabi 121 • stav društva prema 122 Drugi svjetski rat 17, 18, 28, 96 dualizam. Vidi Descartes i dualizam duhan. Vidi pušenje dvominutna mržnja 40
E Eagleton, Terry 300 Ekman, Paul 200 elektromagnetizam 276, 313, 315, 316, 336
• individualne razlike u "polaznim vrijednostima" 269 • kaoprečaci 90,203,283,296 • kao tjelesni markeri 202 • kognitivne mreže i 179,191, 202, 220, 275, 281,332 • prefrontalni korteks i. Vidi prefrontalni korteks . samokontrola i 120,138,210, 222, 223, 224, 247, 254, 321, 333 • sigurnost i 297 • sličnost medu kulturama 200 • sličnost medu vrstama 201 • sloboda i reaktancija kao 272 • stereotipiziranje i 34, 97, 347 . svijesti 201,208 • svjesnost 202 • ublažavanje kao otpor ispiranju mozga 342 • umjetne emocije 325 • u reklamama 78 • uzrok ili posljedica tjelesnih stanja 201,205 • Vulkanci i 283
Eliot, T. S. 244
emocionalna zaraza 63, 203
Elizabeta od Češke, princeza 162 Ellis, Ruth 299 Eloi 84 emocije 222 • aktivnost stražnjeg parijetalnog korteksa i 234 • Antonio Damasio o 202,209, 220 • Britanska nacionalna stranka, iskorištavanje 205 . dob i 201, 281, 286 • emocionalna zaraza 63, 203 • FACET i 222. Vidi pristup FACET . fiziologija 158,179,207 • humor 333. Vidi odupiranje ispiranju mozga
emocionalne reprezentacije (ER), b.9(10) 217 Engleski građanski ratovi 48, 50, 344 Eshil 199,344 eterične ideje [r] 295 • autoriteti 116 • emocije i 50, 72, 90, 192, 294, 338, 340 . ideologija i 73, 74,194, 296 • ispiranje mozga i. Vidi ispiranje mozga kao san o kontroli • kao kognitivne mreže 340 • mučenje i odolijevanje mučenju 195, 281 • neodređenost 47, 192, 195, 288, 305. Vidi osporivost
• odnos prema stvarnosti 192, 222, 345, 350 • opasnosti od 337 • pozitivni aspekti 195, 347 • razmišljanje fiksirano na budućnost i 58. Vidi utopizam . sloboda kao primjer 47,251,297 • terorizam i 49, 298, 341 . totalizam i 48, 71, 304, 339, 350 • u kultovima 71 . u religiji 72,298,338 • uvjerenja i 192,220,295,339 • u znanosti 194 • vrednovanje 345
F faktor aktivacije trombocita (PAF), b.l2(2) 186 fanatizam 320, 337. Vidi bombaši-samoubojice, terorizam Faraday, Michael 313 farmakoterapija [r] 105 filtriranje. Vidi testiranje hipoteze Forbes Burnham. Vidi Jones fosfolipidi [r]. Vidi masne kiselite i fosfolipidi Foucault, Michel 92, 101, 122, 129 Francuska revolucija 47 French, John i Raven, Bertram 137 Freud, Sigmund 76, 79 Fromm, Erich 85 funkcionalna magnetska rezonanca (fMRI) [r]. Vidi slikovni prikaz mozga
G Gage, Phineas, b.l(16), b.7(8) 218, 225 Galanter, Mare 70 geni analogija s kulturom. Vidi memi • DNK 150,276,321,324
• embrionalni razvoj i 276 • genetika, potencijal 313,317 • geni "za" određena stanja 209, 319 • manipulacija 320 • stanični mehanizam i 154,312 Gesch, Bernard, b.7( 12) 164 glukokortikoidni hormoni [r] 179, 207 Goldhagen, Daniel, b.2(32), b.ll(8) 35 Golding, William 93 gornji kolikul [r] 157,158, 228, 229, 230, 231, 233, 234, 236, 238, 240, 241, 242, 243
Gospodar muha 92 Greenfield, Susan, b. 14(5) 314,322 grupno mišljenje 67
H H. M., pacijent s amnezijom 167 habituacija [r] 207 Hamilton, William 117 Hare Krishna 77 Hare, Robert. Vidi psihopatija Hatfield, Elaine 63 Hearst, Patty, b.l( 13) 25,26,250 Heidegger, Martin, b. 15(3) 300 Heinlein, Robert 66 Helter Skelter 52, 58. Vidi Manson Henley, W. E. 123 hinduizam 71 Hinkle, Lawrence i Wolff, Harold, b.l4(4) 130 hipnotiziranje • kokoši 287 . ljudi 270, 287 hipofiza 212,215,219 hipotalamus 215,225 Hirošima 21, 25, 70 Hitler, Adolf 103,197, 293, 296
Hobbes, Thomas 108, 253, 254, 344 Holokaust, b.2(32) 255 hormoni • cingularni korteks i 225 • neuronsko praćenje razine 212 • stres i. Vidi hormoni stresa • zaostalo djelovanje 205 hormoni stresa • adrenalin 207. Vidi Schachter i Singer . glukokortikoidi 179,207 • noradrenalin 207,216 Hram naroda. Vidi Jones Hume, David 140 humor kao zaštita mozga 333, 353 Hunter, Edward • CIA i 18 • kao autor izraza "ispiranje mozga" 17,24,29 • kao propagandist 19 • o komunizmu 22 • opisi ispiranja mozga 18, 99, 130, 220 • o reformiranju uma 42 • o tome kako se moguće oduprijeti ispiranju mozga 334 Hutchinson, Lucy 19 Huxley, Aldous 82, 83, 325
I ideja "odabranika" 58, 322 ideologija • ateističke ideologije, b,13(20) 73, 194 . autoritarizam 22,29,131,254, 352 • autoritet 105 • definicije, b. 1(18) 75, 115 • eterične ideje i 73, 74, 194, 296
• ideološki totalizam. Vidi totalizam • kod zlostavljanja u obitelji 126 . komunizam 19, 28, 38, 73,100, 194, 255 • konzumerizam 79,87,97,136, 354 • Louis Althusser o 75,92,109 • poslušnost kao vrlina 109 • pristranost i okviri 304 • reforma uma 19,20, 22, 23, 27, 33, 34 • religija i 72, 96, 192, 294 • suparništvo ideologija kontrole uma 100 . u obitelji 124,299 • u obrazovanju 95 • uvjerenja i 75,127 . znanosti 193,295,350 imunosni sustav • analogija s društvom 300 • analogija s idejama. Vidi memi • lupus kao poremećaj 104 • utjecaj na mozak 179 • utjecaj stresa 207 individualizam • granice 341 • rano djetinjstvo i 284 • relativizam i 180,342,350 • utjecaj na zapadnu misao 59, 87, 93, 166 individualne razlike • u dogmatičnosti 196, 320 • u emocionalnim "polaznim vrijednostima" 269, 284 • u funkcijama amigdale i orbitofrontalnog korteksa 321 • u funkciji prefrontalnog korteksa 208, 245, 284 • u ličnosti 290. Vidi autoritarizam • u osjećaju slobode 284 • u podložnosti utjecaju 276, 277
• • • • •
u razini dopamina 246 u reakciji na stres 208, 284 ureaktanciji 268,280,288 u svijesti 245 u veličini i obliku mozga, b. 12(1) 276 inferotemporalni korteks [r] 238, 241. Vidi sljepoočni režanj internet 90, 129, 286, 299, 314, 322, 330 ioni 151,152,316 ionske pumpe 154 islam • kao eterična ideja 306 • kao religija 298,382 • ispiranje mozga. Vidi reaktancija • militantni/radikalni 46, 326 ispiranje mozga [r] . definicije 17,78,306 • dob i 56 • emocije i 28,31,41,47,48,72, 138, 275, 279, 283 . FACET i. Vidi pristup FACET • i dijamantni um 170 • izbjegavanje odgovornosti kod 21 • izolacija kao metoda 71,279, 290 • kao čarobni proces/rješenje 43, 70,81, 112, 127, 136,310 • kao eterična ideja. Vidi ispiranje mozga kao san o kontroli • kao iscjeljivanje 101, 294 • kao jedino preostalo objašnjenje 20, 22, 45, 69, 112, 120, 135 • kao proces(i) 24,32,41,69,70, 74,81,90, 101, 112 • kao pročišćenje 36, 99. Vidi Hutchinson • kao upozorenje 120. Vidi reaktancija . kao uvreda, b. 1 (3), b. 1(4) 21,24, 28, 44, 69, 120, 135
• kognitivna razlika i 26, 27, 41 . kultovi i 69, 75, 126, 136, 341, 357 • mučenje kao preteča 23, 29, 37, 100,129, 132, 271,307 • nasilje u obitelji. Vidi nasilje u obitelji • obrana od. Vidi odupiranje ispiranju mozga • odgovornost i 21, 52, 54,139, 249 • opsjednutosti 21 • podrijetlo izraza. Vidi Hunter • podrijetlo srodnih izraza 22 • politika i. Vidi pristup FACET • ponavljanje kao metoda 32,41, 52, 89,157, 330 • postupne promjene kod 125, 275, 335 . prikriveno 132, 191, 280, 294, 310, 352. Vidi reaktancija • religija i 78,100. Vidi kultovi • san o kontroli kod 33, 61, 71, 131, 143, 247, 271, 285, 310, 322 . silom 79, 136,137,138, 275, 294, 307, 352 . sloboda i 120,247,249,284,306, 322 • slobodno djelovanje i 139, 249, 335 • svrha 26 • tehnologija i 25, 293, 328 • vremenski okvir u 27,41 izolacija. Vidi ispiranje mozga Izrael. Vidi Bliski istok
J James, Henry 195 James, William 201
jesti treba 301 Jones, velečasni Jim 53, 54, 57, 346 • usporedba s Charlesom Mansonom 57, 58, 69
Jonestown. Vidi Jones Juvenal 83, 105
kognitivna disonanca [r] 176, 185, 206, 284
K
kognitivne mreže [r] • automatizacija i 182, 242, 279 • definicije i opisi 179 • emocije i 191,202,221,275,283, 332 • eterične ideje kao 192, 339 • faktor aktivacije trombocita i 186 • kod pokreta očiju. Vidi pokreti očiju • meduvremenski ugovori i 259, 262, 332 • metafora vodenog toka i. Vidi kanali • predrasude kao 191 • proturječja među 185, 296. Vidi kognitivna disonanca, Neckerova kocka • sinapse i 180,281,316 • sjećanja kao 192 • svijesti 172,183,191,261,279 • uvjerenja kao 196
kanali u metafori vodenog toka. Vidi kognitivne mreže . broj 184,281 • mijenjanje s vremenom 186 . oblik 186 • protočnost 182 • širina 182 • snaga uvjerenja i 157,182,188 kapitalizam • kao eterična ideja 306 • otpor kultova prema 28, 57, 70, 73 • potrošački kapitalizam u reklamiranju 87,97, 136,322,354 • u zapadnoj kulturi 326, 331, 354 karizma . definicije, b. 12(17) 288 • dogmatičnost i, b. 11(9) 196,289 • doživljaj sebe i 197, 289 • totalizam i 305 • vode 53, 55, 56, 61 Kartezijanski dualizam. Vidi Descartes i dualizam Katolička crkva, b.2(29) 22, 30, 37 kauzalnost • Daniel Dennett o 140 • kao stalna i pravilna povezanost 140 • kod emocija i osjećaja 201,210 • kod neodoljivih impulsa 263 • slobodno djelovanje i 123, 139, 141 • složenost u mozgu 62,148,217, 260 • složenost u neuronu 153 • u determinizmu 124, 143, 251 Keegstra, Jim 96 KGB 130 Koestler, Arthur 131
kognitivni krajolik [r] • iskrivljavanje kod snažnih uvjerenja 337 • pojam 61, 65, 177 • unutarnje ja i 65,70 kompatibilizam [r] 124, 252, 255, 256 komunizam • Edward Hunter o 22 . kao ideologija 27, 55, 73, 100, 194, 255, 303 • kao neprijatelj (Crvena opasnost) 21,27, 308,311 • kineski (u Koreji). Vidi Korejski rat • metode ispitivanja 130, 243 • reforma uma. Vidi reforma uma • sovjetski montirani procesi 20 konfabulacija 190
• razmišljanje fiksirano na budućnost 58. Vidi utopizam • religije i 55, 56, 280 • vanjski svijet kao prijetnja 57, 71, 138, 279 • vode i sljedbenici 55, 61, 66, 83, 136
kontrast. Vidi upadljivost kontrola miljea. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona Konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja 129 konzumerizam 79, 87, 97, 136 • kao zapadnjačka ideologija 354 Korejski rat 9, 17, 20, 29, 31, 85, 130, 282, 307, 334, 336, 343 Korsakovljev sindrom 365 korteks [r] 158,160,215 kratkoročno razmišljanje 208, 353, 361 kreacionizam 85, 96 kreativnost • dogmatičnost i 197 • i obrana mozga 197, 281 • kao liberalna vrednota 255 • mentalne bolesti i, b.l2( 16) 164 • uloga sljepoočnih režnjeva u 164 kritičko razmišljanje. Vidi stani i promisli, pristup FACET krojenje sudbine. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona krvno-moždana barijera 152 Kubrick, Stanley 110 kult ispovijedi. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona kultovi 74 • alternativni način života 73 • dob pripadnika 56 • emocije u 56, 69, 70 • eterične ideje i 72 • ispiranje mozga i 71,74,75, 138, 341 • Jonestown. Vidi Jones • kao društveni kometi 72 . koristi od 69, 73, 337 • Mansonova obitelj. Vidi Manson • nasilje i 58, 68
Kulturna revolucija 73 Kuran 294
L labirint [r],b. 12(15) 289 Laing, R. D. 101 lateralna inhibicija 231,235,236 lažni svjetovi. Vidi virtualna stvarnost LeDoux, Joseph 200,218 Lehrer, Tom 57,108
Levijatan 344 lezije [r] 224. Vidi Gage libertarijanstvo [r] 252 Lifton, Robert Jay 68, 85, 89, 90 • 1984. i 39 • biskup Hans Barker i 197 • Charles Vincent i 243 • metode uvjeravanja 22 • psihoterapija kao antitotalitarna
111 • reforma uma i 20,42 • totalizam i. Vidi osam tema Roberta Liftona • upotreba izraza "ispiranje mozga" 21 • velečasni Luca i 35, 36 • velečasni Simon i 38, 39, 106 lobotomija [r], b. 1 (16) 105, 218, 225. Vidi psihokirurgija Locke, John 161
Lolita 86 LSD 312 Luca, velečasni Francis 35, 37, 38, 129
l.ukes, Steven 344,350 lupus (sistemski eritemski lupus) 104
• faktor aktivacije trombocita (PAF) 186 • shizofrenija i 163
Li ljudska prava . Facet i. Vidi pristup FACET • grupe i 346 • Konvencija Ujedinjenih naroda protiv mučenja 129 • kršenje 306. Vidi Tuskegee, mučenje
matematika • apstraktno razmišljanje u 301 • Arhimed i geometrija 117 • kao sustav simbola 245 • statistika u usporedbi s 350 Matthews, James Tilly. Vidi Zračni stroj Maxwell, James Clerk 313 McClelland, David 139 McVeigh, Timothy 46
M Machiavelli, Niccolo, b,13(l) 253, 293 Magnetoencefalografija [r]. Vidi slikovni prikaz mozga mali mozak 157, 158, 208, 228 Malleus Maleficarum
129,293
Mandžurijski kandidat 24, 110, 166 manična depresija. Vidi bipolarni poremećaj manipulacije umom [r]. Vidi ispiranje mozga Manson, Charles Milles 50, 51, 68,69, 120, 250, 350 • usporedba s Jimom Jonesom 53, 55, 57, 58, 69 Mansonova obitelj. Vidi Manson Mao, Zedong i maoizam 18, 73, 85, 194. Vidi komunizam Marks, John 311 Markus, Hazel i Kitayama, Shinobu 166 Marx, Karl i marksizam 220, 226. Vidi komunizam Mary I., kraljica 29 masne kiseline i fosfolipidi 163, 164 • dojenje 164
medijalni prefrontalni korteks [r] 218, 219 mediji. Vidi reklamiranje i mediji
Memento 167 memetika [r]. Vidi memi memi 85, 193, 294, 295, 332 Mencius 19
mens rea 141 metafora dijamantnog uma . FACET. Vidi pristup FACET • dualizam i 161, 287 • mozak i 227, 275 • pretpostavka čvrstoće 148,159, 246 • samospoznaja i 287 • unutarnje ja kao 65, 141, 161 metafora duha u stroju 319 metafora električne jegulje 176, 177, 181, 182, 185 metafora vodenog toka. Vidi kanali metafora začaranog tkalačkog stana 295, 323 metafora zlog demona 324 međuvremenski ugovori [r] 259, 262, 264, 271, 332 Milgram, Stanley 106, 107, 109,110, 116, 117, 244, 268, 277, 346
Mill, John Stuart 124
• kao ideologija 34, 73,194
Milton, John 12, 48, 84, 253, 254, 344
• kršćanstvo i 34
mistična manipulacija. Vidi totalizam,
• razvrstavanje shema u potka-
osam tema Roberta Liftona
tegorije i 169
Mojsije 23, 289
• usporedba s reformom uma 34
Morloci 84,85
• Wernher von Braun 108
mozak • dijamantni um i 227, 275 • kao detektor promjena 125,161 • razlike u veličini, b. 12(1) 276 . složenost 62,148,217,260 . tlocrt 157 moždano deblo 158,211,212,214, 215,216,219, 228, 230, 238
Naipaul, Shiva 50, 54 nanotehnologija 316 naredbodavne halucinacije, Vidi sumanute misli o tuđoj kontroli nasilje i prisila • difuzija odgovornosti 112,117 • difuzija odgovornosti i 68, 70, 109, 131
mrežnica 178,228,230,238
• društvena moć i 138
mučenje • društveni stavovi prema 131 • eterične ideje i odolijevanje mučenju 195, 281 . fizičko 130, 131 • kao preteča ispiranja mozga 23, 29, 37, 100, 129, 271 • Konvencija Ujedinjenih naroda protiv 129 • psihičko 131 • psihološko 37 • statistika 130 . u 1984. 40, 41, 100 • u zapadnim demokracijama 131 multikulturalizam 343. Vidi relativizam
• funkcije mozga i 164, 320
N Nabokov, Vladimir 86 nacionalni školski program 94 nacizam • difuzija odgovornosti i 109 • ispiranje mozga i 17 . i Židovi 35, 103, 296, 297 • kanadski nastavnik i 96
• kao metoda utjecaja 22,271,275 • kod ispiranja mozga. Vidi ispiranje mozga silom • kod mučenja. Vidi mučenje • kultovi i 58,67 • nasilje na televiziji, b.3(2) 81 • neodoljivi impulsi i 209, 262 • politika i 298,340,354 • prehrana kao terapija, b.7(12) 164 • psihijatrija i 105, 343. Vidi antipsihijatrija • sloboda kao odsutnost 253 . u 1984. 44, 100 • ugroženo samopoštovanje i 127,
128, 282 • zlostavljanje u obitelji. Vidi zlostavljanje u obitelji naučena bespomoćnost 123,125 Neckerova kocka • optička iluzija 258 neorimska teorija slobode 253
neuromarketing 246 neuroni [r] 151, 152 • aksoni 150, 152, 154, 156, 215 • geni i. Vidi geni • membrana 154, 155,156, 163. Vidi masne kiseline i fosfolipidi • sinapse i. Vidi sinapse neurosvijet 148, 182, 198 neurotransmiteri [r] • djelovanje na neurone 157,163, 179 • primjeri 216,246,284 neuroznanost • eterične ideje u 192 • kompliciranost 180 • područja mozga koja sudjeluju u obradi emocija 221 • potencijalni razvoj 328 • primjer laboratorija za vizualnu neuroznanost 227, 230, 234, 237 • uvod u 158 Nietzsche, Friedrich 84 nihilizam, b. 12(9) 285 Nixon u Kini, mjuzikl 207 noradrenalin 207, 216 novozbor 40
o obrazovanje, b.3(9) 97, 113, 264 • FACET i. Vidi pristup FACET • kao ideologija 96 • kao obrana mozga 93, 111, 245, 281,286, 340, 346 • nudi alternativne vizije 300 • terorizam i 298 O'Brien 43, 100
Observer 89 odgovornost • difuzija 68, 70, 109, 112, 117, 131 • društvena pristranost 264 • i djelovanje 141
• ispiranje mozga kao izbjegavanje 21 • mentalne bolesti i 343 • pravni pojam 141,250 • pripisivanje 148, 250, 264 • sloboda i. Vidi sloboda odupiranje ispiranju mozga • dob i 245, 281, 286 • Edward Hunter o 334 • humor 333, 353 • kreativnost 197,281 • obrana vlastite zadrtosti 332 . obrazovanje 93, 110, 245, 264 • osporavanje 339 • prevencija 341 • rasprava 340,341,347,353,355 • reaktancija. Vidi reaktancija • skepticizam 87,113,282,335 • ublažavanje emocija 340 Ofek, Haim 303 Oklahoma, bombaški napad 46 okviri 302, 304, 306 Oppenheimer, Robert 70 opterećivanje jezika. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona orbitofrontalni korteks [r] 218, 220,
226 oružja utjecaja [r] • autoritet 22, 77, 88, 107, 113, 137 • društveni dokaz 77,137 • kao utrka u naoružanju 280, 336 • kontrast. Vidi upadljivost • nestašica 77, 137 • obveza i dosljednost 76, 107,137 • reciprocitet 77, 137 . Robert Cialdini o 76,81,105 • simpatičnost 77, 88, 90, 137 Orwell, George 34, 39, 41. Vidi
Životinjska farma, 1984 osporivost, b.2(2) 47,61,344
P Paklena naranča 110, 112, 164 Palestinci. Vidi Bliski istok pamćenje • "sedam grijeha" 192 • amnezija pacijenta H. M. 166 • eksplicitno i implicitno 245 • Korsakovljev sindrom i 190 • kratkoročno 245 • pristranost 167, 192 • sličnost s uvjerenjima 192 Pavlov, Ivan, b. 1(7) 22 pedofilija • odnos društva prema 86, 317, 318 Penfield, Wilder 314 periakveduktalna siva tvar [r] 215, 216, 219, 224,317 Persinger, Michael 164 Pink Floyd 91,95, 110 Platon • metafora spilje, b. 14(15) 324 . Sokrat i, b,13(19) 309 podaci osobne povijesti [r] 213, 237, 240, 244, 245, 246, 259, 260, 267, 281. Vidi testiranje hipoteze, međuvremenski ugovori podjela rada 331 područja mozga koja sudjeluju u obradi 221 Poe, Edgar Allan 164, 199, 201, 344 pokreti očiju, b,10(3), b,10(4) 227, 228, 229, 231,235, 236, 237, 238 Pokret za ponovnu uspostavu Deset Božjih zapovijedi 59 ponavljanje. Vidi ispiranje mozga poremećaj čitanja. Vidi disleksija poremećaji ličnosti 104. Vidi antisocijalni poremećaj ličnosti poremećaj ponašanja 104
posttraumatski stresni poremećaj 18, 320 praćenje [r] 244 Pratkanis, Anthony, b.8(5) 77, 81, 82, 184, 207 prava životinja 72, 88, 338 predanost. Vidi dogmatizam predestinacija 34,251 prednji dio cingularnog korteksa [r]. Vidi cingularni korteks predviđanje. Vidi međuvremenski ugovori • Daniel Dennett o slobodi i 265, 270 • determinizam i. Vidi determinizam • kontrola i 123 • pamćenje i 190, 257, 260 • sloboda i 251,265,267,333 • testiranje hipoteze i 188, 193, 234, 267 prefrontalni korteks [r],b.7(4) 158, 224, 238. Vidi Gage, odupiranje ispiranju mozga, stani i promisli • automatizacija i 183, 242, 279 • djelovanje stresa na 207, 284, 309 • individualne razlike u 208, 245, 284 • kao obrana od ispiranja mozga 208, 246 • kao provoditelj ideologije mozga 226, 246 • medijalni prefrontalni korteks 218,219, 220,219 • narkotici i 246 • neuroznanost prefrontalnog korteksa 247 • orbitofrontalni korteks 218,220, 226, 321,219 • oštećenja 237 • podaci osobne povijesti 213, 237, 244, 245, 246, 259, 260, 267
• razlike u razvoju s obzirom na spol 246 • samokontrola i 222, 254. Vidi stani i promisli • smanjivanje vlastite aktivnosti 243 • svijest i 246 preodgoj 20. Vidi reforma uma pretpostavka dijamantnog uma • ispiranje mozga i 170 pretpostavka o pravednom svijetu [r] 132 prikovanost za stvarnost 333 prisila. Vidi ispiranje mozga silom pristanak • društvena moć i 131 • ispiranje mozga i 198 • u kultovima i drugim grupama 56, 347 • u pokušajima utjecaja 271,285, 308 • u psihijatrijskoj terapiji 102,315 pristranost • odgovornost i 264 • okviri i 304 • u izvješćivanju, b. 13(19) 304 • u pamćenju 167, 192 • u reklamiranju 82, 304 • u vlastitu korist 65 pristup FACET [r] 357 privatna sfera 254 privatnost • gubitak kroz evolucijsku povijest 320 • kao liberalna vrednota 255 • kult ispovijedanja i 35, 254, 350 • kult ispovijedi i 34 • nedostatak 31,34,41,127,254 • onemogućavanje kod reforme uma 32, 41 Projekt Manhattan 311 propaganda
• antisemitizam 96, 169, 255, 296 • Britanska nacionalna stranka 187, 204, 301 • knjige Edwarda Huntera kao 19 • komunistička 42. Vidi The Ques-
tion of Thought
• podrijetlo riječi 22 • u definiciji ispiranja mozga 78 protestantizam 29,31,49 prvenstvo doktrine pred osobom. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona psihijatrija. Vidi stručnjaci za mentalno zdravlje psihizam 196 psihokirurgija [r], b.l(16), b.4(9) 33, 57,216,313,316 psihopatija [r] • analogija s totalitarizmom 33 • i antisocijalni poremećaj ličnosti 104 • prevalencija 128 • relativistička kritika morala i 351 • ugroženo samopoštovanje i 127, 128 psihoterapija, b.4(ll) 100, 102, 105, 111. Vidi Dawes pušenje 208,266,269,351 put "što" i put "gdje" 231
R Raven, Bertram 137 razvoj mozga kroz metaforu vrta 286, 349 reaktancija [r] • definicije 123, 266, 267 • individualne razlike u 268, 280, 288 • i sloboda 266, 269, 284, 307 • kao izazov vršiteljima utjecaja 275, 280, 298, 307
• povodljivost i 270 • preispitivanje uvjerenja i 339 • prisila i 307, 335
• temeljne pretpostavke 97,136, 330 . totalizam u 85,90
• utjecaj na zdravlje 285
• znanost, prikaz u medijima 81
receptori [r] 153, 154, 155, 156, 157, 163,179,212,312, 373 Red Sunčeva hrama 59 reforma uma [r] • biskup Hans Barker i 197, 333 • • • • • •
Charles Vincent i 243 Edward Hunter o 42 kao ideologija 19, 20, 22, 23 kao uvjeravanje 23 Robert Lifton o 42 totalizam u. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona • usporedba s nacizmom 34 • velečasni Luca i 35 • velečasni Simon i 38 reklamiranje i mediji 76 • "eksplozija potreba" i 79 • autoriteti 300 • Edward Bernays i 76, 79 • konzumerizam i 79, 136 • motiv profita i reklamiranje 79, 82 • nasilje na televiziji, b.3(2) 80 • povjerenje u medije 87, 304, 331 • pristranost u izvještavanju, b. 13(17) 301 • pristranost u reklamiranju 80 • reguliranje medija 302,331 • reklame za automobile 79, 82, 92, 95 • sloboda izbora 286, 322 • stvarnost, medijski prikazi 81, 90, 302 • televizija kao metoda utjecaja 77, 78, 81, 82, 105, 136, 137, 286, 303,314
relativizam 180, 342, 344, 347, 350, 354 religija • Anglikanska crkva 49 • biskup Hans Barker i 197, 333 • budizam 244 • dogmatizam i 192,320,331 • evangelizam kao pokušaj utjecaja 87 • hinduizam 71 • islam. Vidi islam . kao autoritet 34,124, 295 • kao bolest/psihoza 193, 294 • Katolička crkva 22 • kultovi i 55 • Lucy Hutchinson i 99 • nacizam i 34 • nadbiskup Thomas Cranmer i 30, 41, 44, 129 . politika i 46, 192, 306 • protestantizam 29, 49 • rock-pjesme i 331,332 • sljepoočni režanj i 164 • velečasni Luca i 37, 38, 129 • velečasni Simon i 38,41,106 • znanost i 192 • židovstvo. Vidi Židovi Rochefoucauld, Francois Due de la 168 rock-pjesme • Sotonine poruke u 331,332 Rokeach, Milton 106,196 Rousseau, Jean-Jacques 382 Rushdie, Salman 149 Russell, Bertrand 32, 181, 194 Ryan, kongresmen Leo. Vidi Jones Ryle, Gilbert 319
s Sacks, Oliver 190 sakade [r]. Vidi pokreti oka samokritika. Vidi reforma uma san o kontroli. Vidi ispiranje mozga Sargant, William 18 Schachter, Stanley i Singer, Jerome, b.9( 12) 212,269 Schachter, Daniel 167 Scheflin, Alan i Opton, Edward 21, 50, 334 scijentologija 51, 57 Sen, Amartya, b. 15(12) 353,354 serotonin 150,216,284 sheme • i kognitivne mreže 178 . nedosljednost u 176,177,185 • neuroni i 171,178 • opisi 173 • predrasude i 172 • uvjerenja u (primjer "tigra") 171 shizofrenija • Diagnostics and Statistical Manual i 104 • halucinacije 138 • kao reakcija na društveni pritisak, b. 14(12) 102 • masne kiseline i 163 • sumanute misli 269, 320 shizotipija [r] 289 Simon, velečasni 38, 39, 41, 106 sinapse [r] 151, 152, 156 sindrom fantomskog uda 160 sindrom lažnih sjećanja 192 sindrom tude ruke 269 Sjedinjene Američke Države • individualizam i 166 • Jim Jones i. Vidi Jones • Koreja i. Vidi Korejski rat • stavovi prema Japancima za vrijeme rata 117
• Zaljev svinja i 67 Sjeverna Irska 47, 306 Sjeverna Koreja. Vidi Korejski rat skepticizam • kao obrana od ispiranja mozga 87, 113, 333 Skinner, B. F. Vidi biheviorizam Skinner, Quentin 12, 253 slikovni prikaz mozga [r] • etički problemi 246 • i aktivno djelovanje 270 • tehnologija 315 sljepoočni (temporalni) režanj [r] 159 • epilepsija sljepoočnog režnja [r] 164 • kreativnost i 164 • labilnost 164 • područje mozga 164,167,214, 233, 234, 237, 239, 290 • put "što" i 231 sloboda • evolucija i 256 . FACET i. Vidi pristup FACET • individualne razlike u osjećaju 284 • ispiranje mozga i 120,247,249, 285, 307, 324 • kao emocija 272. Vidi reaktancija • kao eterična ideja 47, 250, 305 • kao iluzija 24, 250 • kao odsutnost prisile 253 • neorimska teorija slobode 253 • objektivna i subjektivna 266, 322 • odgovornost i 250, 264 • ograničavanje, utjecaj na zdravlje. Vidi reaktancija • predestinacija i 251 . predviđanje i 251,265,267,332. Vidi meduvremenski ugovori • promjenjivost i 263, 268, 275. Vidi meduvremenski ugovori • reaktancija. Vidi reaktancija
• • • • • •
samokontrola i 138,210 stoički pojam 253 svijest i 261 totalističko razmišljanje i 256 u ranom djetinjstvu 285 važnost za zapadnu civilizaciju 85, 143,148, 354
slobodna volja. Vidi sloboda Smith, Adam 302,331 Smith, Winston 39, 40, 41, 42, 43, 100 smrtna kazna • ideologija 299 • pobačaj i, b.8(2) 176 • posljednja žena obješena u Velikoj Britaniji 299 • prisila i 22, 86 Sodoma, biblijski grad 23 Sokrat, b. 13(19) 309 Sotona • Miltonov pogled na 84 • rock-pjesme i 331,332 • sotonizam 52, 57 specijalizirani fanatici 337 Staljin, Josif i staljinizam 73, 194, 293 stani i promisli 247 stanice. Vidi neuroni stanična membrana. Vidi masne kiseline i fosfolipidi Staub, Ervin 131,304,356 Steiner, George, b,15(3) 333 Stevens, Anthony i Price, John 289 stoička filozofija 253 stražnji tjemeni (parijetalni) korteks [r] 228, 235 • predvidanje i 257 . put "gdje" i 233,242 Street, John 302 stručnjaci za mentalno zdravlje. Vidi Dawes • biološko/medicinski model psihijatrije 103
• autoritet i 111 • diskriminacija mentalno bolesnih 196 • hipoteza društvene moći u psihijatriji 105 • prisila i 105, 343 • psihokirurgija i. Vidi psihokirur-
gija . psihoterapija 100, 102, 105, 111 studija "Tuskegee", b. 14(18) 321 subkorteks [r] 157,158, 171 sumanute misli o tuđoj kontroli 139, 215, 261,269 sustav kaznenog pravosuđa 10,109, 115, 121,122, 135, 141,148 suštinski sporne ideje. Vidi osporivost sveto znanje. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona svijest • automatizacija i 142, 242, 279 • Descartesov pogled na 141,161, 170 • emocije i 201,212 • funkcija 245 • individualne razlike 245 • kognitivne mreže i 172,183, 191,263, 279 . osebi 165,244,261 • osjećaj slobode i 261 • pamćenje i 245 • pojava riječi u engleskom jeziku 142 • prefrontalni korteks i 242, 244 • uvjerenja i. Vidi kognitivne mreže Svijet some 82 Svjetski trgovački centar. Vidi 11. rujna
Symbionese Liberation Army 25 Szasz, Thomas 101,102,111
T talamus [r] 157,158,189, 211, 216
Talmon, Jacob 89 teligija • protestantizam 31 teorija identifikacije ponašanja 118 terapija elektrošokovima 277 terorizam • bombaši-samoubojice 46, 96, 295, 306, 338, 353 . eterične ideje i 49, 73, 298, 341 • kao metoda utjecaja 137 • male skupine 72, 138 • obrazovanje i 298 . SAD i 46. Vidi 11. rujna testiranje hipoteze 188, 193,228,234, 235, 237, 267 The Question of Thought, drama 101 tjemeni (parijetalni) režanj [r] 158, 159, 188, 233. Vidi stražnji tjemeni (parijentalni) korteks totalitarizam 127, 254, 255, 293, 300, 338, 348, 350, 353 totalizam [r], osam tema Roberta Liftona • definicije 23, 35 . FACET. Vidi pristup FACET . kultovi i 57,67,68,69,85 • mentalne bolesti i 102,110 . u 1984. 39 • u reklamiranju i medijima 88 • zlostavljanje u obitelji i 129 transkranijalna magnetska stimulacija [r] 314,316 tražitelji azila 187,204,205,221
Trumanov Show 324
U ugandski kult. Vidi Pokret za ponovnu uspostavu Deset Božjih zapovijedi um kao dijamant. Vidi metafora dijamantnog uma unutarnje ja • aktivno i implicitno 191, 258
• kao "unutarnja tržnica" 258 • kao dijamant ili glina. Vidi metafora dijamantnog uma • kao skup uvjerenja 65, 113 • karizma i 197,288 • kognitivni krajolik i 65 • pretpostavka čvrstoće 148,159, 161,165,166 • rano djetinjstvo 284 • razlike u poimanju u različitim kulturama 166, 244 • sami svoji vrtlari 287 upadljivost 179,180,192,231 utjecaj • autoritet kao oružje utjecaja 88, 90, 105, 106 • ispiranje mozga kao. Vidi ispiranje mozga • oružja. Vidi oružja utjecaja • pristanak i pokušaji utjecaja 271, 285, 308 • Robert Cialdini o. Vidi oružja utjecaja • televizija kao metoda utjecaja 77, 78,81, 136, 286, 303,314 • utrka u naoružavanju metodama utjecaja i obrane od utjecaja 280, 336 • uvjerenja kao cjepivo protiv 331 utopizam 50, 53, 55, 58, 69 utrka u naoružavanju sredstvima utjecaja 280,336 uvjerenja • dogmatizam. Vidi dogmatizam • društvena moć i 139 • eterične ideje i 196,220,295, 337 • ideologija i 75,127 • iskrivljujuće djelovanje 296, 337, 339 • kao kognitivne mreže. Vidi kognitivne mreže
• kao razlozi za djelovanje 190, 296 • kao zaštita od utjecaja 332, 339 • kognitivna razlika u 26,27,41, 138 • nedosljednost u 177,185 • predrasude i čvrsta uvjerenost 191 • sličnost sa sjećanjima 192 • sličnost uvjerenja kao temelj bliskosti i kohezije 63, 66 . snaga 157,182,187,243 • stvarnost i 42, 67, 69, 176, 189, 350 • unutarnje ja kao ukupan zbroj 65 • u odnosu na mozak i unutarnje ja 181
V Vallacher, Robin 118 van Inwagen, Peter 251 vanjske grupe [r]. Vidi vlastite i vanjske grupe Veliki Brat 40,41,70 veo percepcije 322 vidni korteks 171, 225, 228, 231, 233, 234, 237, 238, 242 Vincent, Charles 243 virtualna stvarnost 314,322 virus ebole 295, 337 virusi. Vidi zaraza vlastite i vanjske grupe [r] 62 vojska 107,109,116,117,135 Voltaire, b,15(13) 342,354
Vrli novi svijet 82, 85, 110, 324 vršitelji utjecaja [r] 33 Vulkanci 283
w Waco, Texas 59, 347 Wallace, Anthony F. C. 289
Wegner, Daniel 118 Wells, H. G. 84, 116 Whitman, Walt 170 Wittgenstein, Ludwig • argument privatnog jezika 59 • važnost protuprimjera za smisao 60
z Zabrinuti rođaci. Vidi Jones zahtjev za čistoćom. Vidi totalizam, osam tema Roberta Liftona Zaljev svinja 67 zamršenost. Vidi kanali, oblik zaraza zaraza • analogija "virusa kao ilegalnih useljenika", b.7(3) 337 • kao metafora 337. Vidi memi . strah od, b. 13(2), b. 13(2) 294 • virusi kao oružje 317,321 • virusom ebole 295, 337 zatiljni režanj [r]. Vidi vidni korteks Zemlja kao metafora razvoja mozga 148, 181 zlostavljanje • totalizam i 124 zlostavljanje djece • statistika smrtnosti od, b.5(13) 129, 323 zlostavljanje u obitelji, b.5( 13) 129, 136, 170, 208, 323, 325 Zračni stroj 316
Zvjezdane staze 283
z Židovi • antisemitizam 96,169,296 • nacizam i 34, 96, 109, 113, 296 • povijest 23
Životinjska farma 34 živčane stanice. Vidi neuroni