Irina Kovačević MODERNI POGLED NA SVIJET I EKOLOŠKA KRIZA
1
Izdavač: Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja Banja Luka Za izdavača: Dr Duško Vejnović
Recenzenti: Dr Dragan Koković Dr Lazo Ristić Dr Miodrag Romić
2
Irina Kovačević
MODERNI POGLED NA SVIJET I EKOLOŠKA KRIZA
Banja Luka, 2012. 3
4
SADRŽAJ
UVOD ............................................................................................ 7 1. MODERNI POGLED NA SVIJET I MEHANICISTIČKA PARADIGMA Uvod ........................................................................................ 1.1. Moderna i mehanicistička paradigma ......................... 1.1.1. Antički pogled na svijet i odnos prema prirodi ........ 1.1.2. Srednjovjekovni odnos prema prirodnoj okolini ....... 1.1.3. Moderni pogled na svijet i odnos prema prirodi ....... 1.2. Moderna proizvodnja .................................................... 1.2.1. Racionalizacija i društveno djelovanje ...................... 1.2.2. Moderna tehnologija proizvodnje ............................. 1.2.3. Moderna proizvodnja i obrazovanje .......................... 1.3. Modernizacija, urbanizacija i industrijalizacija ......... 1.3.1. Modernizacija ............................................................ 1.3.2. Urbanizacija .............................................................. 1.3.3. Industrijalizacija ........................................................ Zaključak ................................................................................
15 16 16 19 26 47 47 52 61 63 63 66 71 75
2. EKOLOGIJA, DEMOGRAFIJA I EKOLOŠKA KRIZA Uvod ........................................................................................ 2.1 Ekologija i ekološka kriza .............................................. 2.1.1. Ekologija, socijalna ekologija i ekologizam ............. 2.1.2. Ekološki problemi i ekološka kriza ........................... 2.1.3. Kultura, antropocentrizam i negacije prirode ............
79 80 80 85 92 5
2.2. Demografska eksplozija i ekološki problemi ............. 2.2.1. Demografija, sociologija i ekologija ....................... 2.2.2. Stanovništvo i ekološki problemi ............................ 2.2.3. Nejednakosti i neodrživi razvoj .............................. Zaključak ..............................................................................
104 106 117 129 133
3. UMJESTO ZAKLJUČKA: MODERNA, MEHANIČKI NAPREDAK ILI NAZADAK ............................................. 135 SUMMARY ................................................................................ 153 LITERATURA ........................................................................... 165 INDEX ....................................................................................... 177
6
UVOD
Hiljadama godina čovjek utiče na prirodu. U novom dobu je ipak „izgubio osjećanje udomljenosti u svijetu“ i „kosmopolitsku sigurnost“. Više od jednog stoljeća „čovjek je sve dublje tonuo u krizu“ tako da više nije u mogućnosti „da savlada svijet koji je djelo njegovih ruku“. Svijet je postao „jači od njegovog tvorca“, on se od njega odvojio „i ima prema njemu odnos elementarne nezavisnosti.“1 Čovjek je u ovom svijetu postao nemoćan jer je za posljednja dva stoljeća stvorio kulturu i način proizvodnje u svijetu koje gotovo da više i ne može kontrolisati. Čovjekova vrsta, odnosno „ljudska rasa je pala na ispitu jer nije razumjela eksponencijalnu funkciju“ (Albert A. Bartlet). Jer, sve što ima konstantan rast tendira udvostručavanju i onda to liči na onu priču o rastu broja zrna pšenice na šahovskoj tabli. Prema toj poučnoj priči, car je želio da nagradi svoga savjetnika pa je na pitanje šta bi želio da mu pokloni, ovaj odgovorio da bi kao poklon želio nekoliko zrna pšenice. Caru je to izgledalo preskromno, pa ga je upitao koliko bi to bilo zrna pšenice, na što je savjetnik odgovorio tako da je cara zamolio da na prvo polje šahovske table stavi jedno zrno, na drugo duplo, tj. dva, na treće duplo, tj. četiri, na četvrto duplo, tj. osam, i tako redom sve po duplo do zadnjeg polja. Car je u trenutku bio obradovan savjetnikovom „skromnošću“, ali je ubrzo shvatio da toliko zrna pšenice nema u svom carstvu. M. Buber, Dva tipa vere; Problem čoveka, „Zepter Book World“, Beograd, 2000, str. 153, 154.
1
7
Ova poučna priča ilustrativno ukazuje na osobinu te „eksponencijalne funkcije“ koja može prevazići sve okvire i granice ukoliko se na vrijeme ne zaustavi. Upravo, naše sadašnje vrijeme i naše moderno doba pokazuju da ne može trajati i postojati beskonačni rast jer bi on doveo i već dovodi do alarmantnih posljedica kao što su nekontrolisana demografska eksplozija i preveliki broj stanovništva, te ekološki problemi i ekološka kriza koji proizlaze iz potrebe da se velikom broju ljudi obezbijedi hrana i energija i zadovolje različite potrebe koje zahtijevaju ogromnu potrošnju prirodnih resursa. Na tu činjenicu su upozoravali i teoretičari „granica rasta“ kada su prije gotovo pola stoljeća isticali da „ako se sadašnji pravci rasta u svjetskom stanovništvu, industrijalizaciji, proizvodnji hrane i iscrpljivanju prirodnih resursa nastave bez ikakvih promjena, granice rasta na ovoj planeti bi bile dostignute negdje u slijedećih sto godina.“2 Rečeno je to prije nešto manje od pola stoljeća što znači da nam prema toj tadašnjoj futurističkoj projekciji ostaje još nešto malo više od tog vremena dok ne iscrpimo prirodne resurse opstanka i života. Ali, zašto je to tako, i da li postoje neki uzroci koji su doveli do takvih enormnih problema? Naravno da postoje, i njih treba posebno dovoditi u vezu sa Modernom, mehanicističkom paradigmom i mehaničkim modelom života, tj. treba ih dovoditi u vezu sa – kulturom Moderne. Upravo, to i jeste bitan i sociološki problem. Kao nauku koja je nastala s ciljem rješavanja društvenih konflikata i problema i, u težnji da se riješe ti problemi koji su istorijski opterećivali razvoj društava, sociologiju dugo nisu ni interesovali ne samo priroda kao dio ljudske stvarnosti, nego i ekologija i ekološki problemi. Njen pristup izučavanja u smislu „kao da priroda ne postoji“ ili da je „njeno postojanje ne2
8
D. H. Meadows, Granice rasta, „Stvarnost“, Zagreb, 1973, str. 7.
upitno“, doveo je sociologiju do toga da se sasvim razumljivo našla u situaciji koja ju je učinila „nespremnom pred izazovima ekoloških problema savremenog društva.“3 Život na Zemlji nije nastao sa njenim nastankom. Zemlja je nastala prije četiri i po milijarde godina; negdje pola milijarde godina kasnije na planeti se pojavio život, a u sljedeće četiri milijarde godina život je postajao sve složeniji, raznovrsniji i domišljatiji, dok se prije oko milion godina nije pojavio čovjekov rod. Prije 6 ili 7 hiljada godina se počela razvijati civilizacija omogućujući da se izgradi ljudsko društvo, ljudski svijet, umjetnost, nauka, društvene organizacije i duhovna dostignuća. Čovjek je sve više proizvodio i napredovao da bi znatno kasnije zemaljsko ostvarenje držao kao taoca prije svega nuklearnog, ali i drugog razaranja, koje prijeti da će nas zavitlati natrag u neživu tamu iz koje je i ono poteklo. Ta prijetnja samouništenjem i uništenjem planete nije nešto što ćemo ostvariti jednog dana u budućnosti; ona je prisutna ovdje i sada, i nadnosi se svakog trenutka nad nama kao snažna opomena. Mašinerija destrukcije, devastacije i razaranja je potpuna, i kao zapeta puška samo čeka da neko zavedeno ili poremećeno ljudsko biće „pritisne dugme“, ili da neki neispravan kompjuterski čip odašilje instrukciju „pali“. Da toliko mnogo toga održava ravnotežu na jednoj tako malenoj tačkici – da se plod četiri i po milijarde godina može uništiti u jednom trenutku nemara – jeste činjenica u koju ipak moramo da vjerujemo. Pošto je ta neodrživost razvoja ne samo prijetnja već i moguća realnost, pitanje koje se pred nama kao ljudsku G. Mitić, Pre-ekološka sociologija i ekološka refleksivnost savremene sociologije, „Godišnjak za sociologiju“, Niš, br. 3, 2007, str. 61. Negdje, sve do sedamdesetih godina prošlog stoljeća su postojala pogrešna gledišta o neiscrpnosti prirodnih bogatstava koja se mogu neograničeno trošiti. Pod uticajem razvoja ekologije i ekološke misli, takva su gledišta već prevaziđena. 3
9
vrstu postavlja jeste da li će na Zemlji preovladati život ili smrt? Naravno, ovo nije retoričko i metaforičko pitanje nego, kako Šel dobro primjećuje, „bukvalni opis sadašnjeg stanja stvari.“4 Težnja za zadovoljavanjem stalno narastajućih potreba čovječanstva, za većim životnim standardom i profitabilnim ekonomskim razvojem, stvorila je mnogobrojne ekološke rizike i probleme održivog razvoja. Ali, zbog takvog više već neodrživog razvoja, u posljednje vrijeme se sve više govori i raspravlja o konceptu održivog razvoja što je sasvim i razumljivo s obzirom na činjenicu da upravo razvoj postaje sve više neodrživ. Upravo, održivi razvoj se određuje kao koncept razvoja koji se zasniva na uzdržanom korištenju prirodnih resursa koji, u okviru koncepta generacijske solidarnosti, omogućavaju i budućim generacijama isti nivo korištenja. On podrazumijeva ravnotežu između uzimanja i obnavljanja. Pojam neodrživog razvoja koristimo kao oznaku za razvoj koji dovodi do ugrožavanja prirodnih resursa i života i, polazeći od toga, mi ćemo na ovom mjestu govoriti o problemu, odnosno ekologiji neodrživog razvoja kao pretpostavci za razvijanje koncepta održivosti i održivog razvoja. Na koncept neodrživog razvoja ukazivali su mnogi istraživači. U tom pogledu oni okupljeni u Rimski klub još 1974. godine su ukazali na postojanje ograničene količine mineralnih i energetskih resursa i došli do zaključka da stopa industrijskog rasta nije spojiva sa količinom resursa, te da je neodrživ nivo porasta stanovništva, industrijalizacije, zagađenja okoline, proizvodnje hrane, iscrpljivanja sirovina, potrošnje resursa i nedostatka energije. Upozorili su na „granice rasta“ i međuzavisnost između porasta stanovništva, 4
Dž. Šel, Sudbina zemlje, “Vuk Karadžić”, Beograd, l987, str. 173-174, 111.
10
proizvodnje hrane i potrošnje reursa, te zagađenja životne sredine. Savremena ljudska civilizacija je ušla u treći milenijum sa globalnim ekološkim rizicima i ekološkim problemima kao što su oštećenje biosfere i njenih eko-sistema, globalna promjena klime, iscrpljenost prirodnih resursa, otpad, nekontrolisana upotreba nuklearne energije i nuklearne havarije, prirodne, socijalne i tehnološke katastrofe, narušeno zdravlje ljudi, strah i uznemirenost, itd. Sve su ove pojave posljedica dosadašnjeg razvoja modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije, odnosno Moderne. Oni su, s jedne strane, pozitivno omogućili povećanje životnog standarda a, sa druge strane, negativno uticali na kvalitet životne sredine i zdravlja. Ljudska društva zavise od mnogih resursa iz prirodnog svijeta kao što su vode, šume, životinjski i biljni svijet, resursa koji se ne mogu ili teško mogu obnoviti tako da se narušavanjem ekološke ravnoteže u njihovoj potrošnji stvara opasnost od njihovog potpunog iscrpljivanja i nestajanja. Ekološki problemi su i proizašli iz postojanja ugrožene i antropogeno determinisane povezanosti između čovjeka i prirode, i oni su se još više razvili i uvećali zahvaljujući čovjekovim korišćenjem hemijskih, bioloških i nuklearnih supstanci čija je primjena dovela do promjena broja živih vrsta i promjena u njihovim organizmima. Korišćenjem tih supstanci došlo je do ugrožavanja života na planeti Zemlji, ugrožavanja biodiverziteta i opstanka mnogih vrsta živih organizama. Takođe, te supstance su dovele do genetske izmjene kod živih vrsta, posebno kod čovjeka, koje mogu da dovedu i do nestanka ljudske vrste. Veliki broj problema koji pokazuju neodrživost ovakvog razvoja predstavljaju upravo proizvod Moderne i njene kulture, tj. modernog pogleda na svijet i mehanicističke 11
paradigme koji su i doveli do velikih ekoloških problema i ekološke krize. Moderni pogled na svijet i mehanicistička paradigma su proizvod i tekovina revolucije u načinu mišljenja koja se dogodila u XVII i XVIII vijeku a koja je i dovela do uspostavljanja nauke kao autoriteta u poimanju prirode i materijalne stvarnosti. Ta se revolucija naziva kopernikanskom, i ona će se kao stvarna naučna renesansa razvijati sa procesom nestajanja feudalnog srednjovjekovnog društva i njegovog načina života. Snažan interes za naučnim istraživanjima, eksperimentima i prirodi kao njihovom objektu posmatranja i djelovanja, potiskivaće teologiju i njene dogmatske spekulativne predstave koje nisu bile okrenute prema čovjeku već prema „onostranom“ i transcendentnom. Moderni pogled na svijet i mehanicističku paradigmu utemeljiće mnogi teoretičari a među njima posebno Bekon, Dekart, Lok i Smit. Svi će oni zajedno sa drugim misliocima u svojim teorijskim konceptima i stavovima, a naročito onim o racionalizaciji (Veber), praktično oblikovati Modernu, moderni pogled na svijet i mehanicističku paradigmu koji će stvoriti i razviti određenu kulturu i način života i tako dovesti do ekoloških problema i ekološke krize. Naravno, da bi takva kauzalno-genetička veza, odnosno relacija između uzroka (Moderne, modernog pogleda na svijet i mehanicističke paradigme) i posljedica (ekoloških problema i ekološke krize) bila stvorena, bilo je neophodno da se razvije način proizvodnje koji će povećati materijalna dobra i tako potvrditi mehanicističku paradigmu. Tako je nastala fabrika a sa njom moderna, savremena tejloristička i fordistička organizacija rada i proizvodnje. I sve je to zajedno povećalo proizvodnju materijalnih dobara koji su rapidno umanjili prirodne resurse i tako nužno stvorili čitav niz ekoloških problema i uslovili ekološku krizu. 12
1. MODERNI POGLED NA SVIJET I MEHANICISTIČKA PARADIGMA
13
14
UVOD Davne 1014. godine je nadbiskup Vulfsten rekao da je svijet „u hitnji i da se približava svome kraju“. Bez obzira na teološku pozadinu njegovog stava, što bi tek on danas rekao nakon jednog milenija i nekoliko stotina godina poslije utemeljenja moderne nauke, mehanicističkog pogleda na svijet, odnosno Moderne kao uzročnika ekoloških problema i ekološke krize? Nepismeni čovjek je hiljadama godina posjedovao našu Planetu prije pojave civilizacije. Proučavajući njegovu matarijalnu kulturu i tehnologiju može se steći slika o marljivom pojedincu koji se služi umijećima kojima obezbjeđuje način života koji mu je u tom periodu moguć. Pomoću tehnologije koju su napravili ljudi od prirodne sredine „s naporom dobivaju namirnice, krov nad glavom, odjeću i oruđa, što sve moraju imati da bi se održali (Herskovic).“5 S modernim dobom se odnos prema prirodi bitno promijenio. Moderni pogled na svijet je pogled na svijet koji se razlikuje od drugih pogleda na svijet - antičkog ili srednjovjekovnog. Ali, iako se međusobno razlikuju, ipak je za sve njih karakterističan jedan ambivalentan odnos prema prirodi i okolini. Utemeljeni na procesima racionalizacije, a pod uticajem razvoja procesa industrijalizacije, urbanizacije i modernizacije, ta je ambivalentnost još zaoštrenija kada je u pitanju moderni pogled na svijet i njegov izuzetno instrumentalizovani odnos prema prirodi koji je doveo do ogromnih ekoloških problema i razorne ekološke krize. C. R. Walker, Moderna tehnologija i civilizacija (uvod u ljudske probleme u doba strojeva), “Naprijed”, Zagreb, 1968, str. 19. 5
15
Prije nego što prikažemo osnovne komponente modernog, mehanicističkog pogleda na svijet i mehanicističke paradigme života iz kojih, naravno, proizlaze ekološki problemi i ekološka kriza, najprije ćemo se, iz bitno komparativnih razloga, osvrnuti na antički i srednjovjekovni pogled na svijet za koje je karakteristično da se razlikuju od modernog pogleda na svijet, odnosno Moderne i njene mehanicističke paradigme.6 Iako su pogledi na svijet bili međusobno različiti, ipak je njihov odnos prema prirodi bio gotovo isti – ambivalentan.
1.1. MODERNA I MEHANICISTIČKA PARADIGMA 1.1.1. Antički pogled na svijet i odnos prema prirodi U antičkom periodu je dominirao ciklički pogled na svijet. Heraklit je smatrao da je cikličko kretanje posljedica djelovanja prirodnih zakona; Platon u svojoj cikličkoj koncepciji zagovara smjenu oblika vladavine, a Polibije kao razloge promjena, smjena i vraćanja na monarhiju (od koje opet počinje nova faza promjena) vidi u samim suprotnostima. Tako se antičko vjerovanje da se sve ponavlja i ponovo započinje svoj razvoj našlo i u “maksimi poučnosti istorije za život (Historia est magistra vitae).”7 O ovome, u širem kontekstu eksplikacije „instrumentalizacije uma“, vidjeti u: B. Kovačević, Politička manipulacija (masovna kultura i politička vladavina), „Pravni fakultet“, Banja Luka, 1994. 7 Lj. Milosavljević, Pod/sticanje slobode (Novovekovna misao o društvu), Niš, 2008, str. 119-120. 6
16
Antički odnos prema prirodi i okolini bio je ambivalentan i protivriječan jer je u sebe istovremeno uključivao ljubav prema prirodi, ali i strah od nje, poštovanje božanstva u prirodi, kao i vladalačko mišljenje u odnosu na prirodu. Tako, na primjer, uz svjedočanstva postojanja ljubavi prema prirodi i “dirljivoj ljubavi prema životinjama”, istovremeno je postojala gruba i bezobzirna eksploatacija životinja. Antički ljudi su veoma voljeli ptice pjevačice ali su ih, isto tako, nemilosrdno lovili visoko cijeneći ptičije kulinarske specijalitete. Tada je postojao i običaj da se mladima poklanjaju životinje koje su onda korišćene za obuku lova i borbe životinja. Pored ptica, i rjeđe majmuna, antička ljubav prema životinjama uključivala je i pse kao domaće ljubimce.8 Ljubav prema prirodi odnosila se i na antičko postojanje smisla za ljepotu biljnog svijeta, gajenje cvijeća, pravljenje ukrasa i vijenaca od cvijeća i lišća, izgradnju i uređivanje parkova i bašti pred vilama i gradskim kućama u rimsko doba. I Grci i Rimljani su razvijali antički smisao i ukus prema lijepom – šumarcima, vodama i bregovima, morskim obalama i planinama. Pa, i ljubav prema selu predstavljala je oznaku postojanja ljubavi prema prirodi. S druge strane posmatrano, postojao je i strah od prirode. U šumama su živjeli vuci i medvjedi, “boravili” vještice i zli ljudi, nemilosrdni bogovi. Divlje rijeke i brzaci, nemirno i tajanstveno more, guste velike šume – sve je to doživljavano kao nešto što je za čovjeka veoma opasno mjesto boravka. Taj antički strah pred prirodom u stvari je bio strah pred bogovima koji su doživljavani za prouzrokovače pomračenja Sunca i Mjeseca, kao i nepogoda i prirodnih katastrofa: poplave, zeG. E. Teri, Priroda/okolina – Antika, u: Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme u pojedinačnim prikazima (Prir. P. Dincelbaher), „Službeni glasnik“ - Beograd, „CID“ – Podgorica, 2009, str. 463. 8
17
mljotresi i erupcije vulkana su za ljude djelovali zastrašujuće kako zbog posljedica, tako i zbog toga što su doživljavani kao znak poremećaja u odnosu između čovjeka i božanstva. Strah od prirode (bogova) povezan je sa poštovanjem božanstva u prirodi. U antičkom vjerovanju se poštovanje božanstva u prirodi javljalo u tri oblika: “a) u vidu prirodnih pojava, koje su shvatane kao izraz božanske volje i zlovolje (tu osim upravo pomenutih prodigija spadaju i predznaci izmoljeni prilikom prinošenja žrtava, augurska proroštva i horoskopi); b) u vidu prirodnih elemenata sa posebnim odnosom prema bogovima (to jest, u vidu životinja, biljaka, gajeva koji su bili sveti za određena božanstva); c) i pre svega u obliku neposrednog prisustva bogova u prirodi”9 I, konačno, antički period je bio prožet i pretenzijom gospodarenja prirodom i razvijanjem eksploatatorskog odnosa prema prirodi. Iako se smatra da je sa hrišćanstvom ovo gledište “osnažilo”, ipak je ono bilo prisutno i u antičkoj težnji za korišću i zaradom i gledištu o gospodarskom odnosu prema prirodi i bezobzirnom iskorišćavanju životinjskog svijeta. U tom smislu treba shvatiti antičko krčenje i iskorišćavanje šuma, navodnjavanje i odvodnjavanje, ispravljanje riječnih tokova, kanalisanje i dovlačenje vode za naselja, uspostavljanje saobraćajnih veza, poljoprivredno iskorišćavanje zemljišta i biljaka, rudarstvo i osnivanje naselja. Svi ti načini su dovodili do određenih “oštećenja u kvalitetu okoline”, mada tome tadašnja nauka još uvijek nije pridavala posebnu pažnju.10 I bez obzira na taj ambivalentni odnos prema prirodi i okolini, ipak u antičkom, predmodernom periodu nedovoljno znanje i slabo razvijene tehničke inovacije, nisu mogli poboljšati uslove radnom čovjeku, nego su doprinosile povećanju proIbid., str. 465 (podvukla I. K.). „Primerice, đubre je u antičko doba iznošeno u neposrednu blizinu kuća, mada je to već onda važilo kao neestetski i nezdravo“. Op. cit., str. 466. 9
10
18
duktivnosti rada. Produktivnost rada je bila proizvodni motiv, ali je u modernom periodu ona postala cilj za sebe. Ne samo neznanje i nedostatak naučnog znanja i metoda (načina) njegovog korišćenja, nego je i tradicija bila velika kočnica razvitka.11 1.1.2. Srednjovjekovni odnos prema prirodnoj okolini Pod uticajem teologije će se u srednjem vijeku razviti gledište o linearnom propadanju svijeta koji ima početak, sredinu i kraj. Biblijska priča o stvaranju, spasenju i strašnom sudu predstavlja koncepciju linearnog propadanja svijeta u kojem nije bilo mjesta mogućem napretku tako da svoje spasenje čovjek može “tražiti” samo na drugom svijetu. Čovjek mora raditi “za svoju dušu uznošenjem dobrote i mudrosti Boga, ili ‘imitiranjem’ Hristovog načina života”, ali “se ne može nadati postepenom poboljšavanju životnih uslova”, i “vjerovanje u svjetski progres je iluzija.”12 U hrišćanstvu postoji potpuno pesimistički odnos prema ovom svijetu kao svijetu zla, i po tome se razlikuje i od grčke, ali i novovjekovne filozofije za koje se blaženstvo i dobro može ostvariti i na ovom svijetu. Hrišćanstvo je prožeto eshatologijom i po ovom gledanju osim “ostvarenja neke svrhe, istorija ima svoj početak, kraj i razdoblja kroz koja prolazi, 11 Povijest rada (od starog Egipta do danas), „Grafički zavod Hrvatske“, Zagreb, 1987, str. 86. Tradicija, tradicija – kočnica razvoja! Na primjer, kada i danas u nekom selu pitamo što ljudi ne uvode nove, provjerene, agrikulturne metode poljoprivredne proizvodnje, tradicionalisti obično odgovaraju na sljedeći način: „tako se uvijek radilo, tako je radio moj pradjed, moj djed i otac, tako su radili svi moji preci, pa šta fali da i ja tako radim“. Ovakav odgovor nije nastao kao posljedica postojanja ekološke osviještenosti, već pritiska tradicionalističke svijesti. 12 G. Henrik fon Riht, Mit o progresu, „Treći program“, leto-jesen ‚89, str. 231.
19
koja obično odgovaraju dobima ljudskog života (detinjstvo, mladost, zrelo doba, starost). Započeta stvaranjem sveta, ona je prošla kroz nekoliko perioda, da bi se živeo ovaj poslednji započet Hristovim rođenjem, koji će se okončati strašnim sudom. Posle toga nastupiće postistorijsko vreme, večnost.”13 Svijet srednjovjekovlja je bio malen i autarhičan. I njegov grad je bio mali i u njemu je sve bilo blizu tako da se sve to pješke moglo obići; njegovi vidici su bili zatvoreni a prostor išaran asimetričnim granicama.14 S druge strane, seljak je živio na prostoru sela iz kojeg je rijetko izlazio i njegov sistem života bio je određen prirodnim ciklusima, dana i noći, godišnjih doba i prirodnih vremenskih prilika. U socijalnom pogledu, promjena njegove društvene pozicije rijetko je bila moguća jer “seljakov sin postaje seljak, slijed generacija liči slijedu prirodnih tokova”. Njegova kultura, vjera, simbolički oblici, “rađanje i smrt, svečanosti i rituali predstavljaju jedno jedinstvo koje se konkretizuje u mitosima religije” a “odlučujući odnosi u ljudskom životu se regulišu magičnim fiksiranim ritualima koji uspostavljaju smisaonu vezu između individualnih orijentacija i prirodnonadmisaonim kosmosom.”15 I mada je seljak živio u drugačijem i otvorenom prostoru, i čovjek grada i sela su vjerovali, i iz iskustva sasvim dobro znali, da ne mogu upravljati niti vladati prirodnim silama, već da im se moraju pokoriti i prirodi prilagoditi. Seljačka društva su statična i manje pokretljiva. Zbog teškog načina života, srednjovjekovnom seljaku je priroda bila nešto strano. Život seljaka je bio izložen stalnim pritiscima: gospodara – kojem je davao dadžbine i radnu obavezu, suseljanima - prema kojima Lj. Milosavljević, op. cit., str. 120. L. Mumford, Grad u historiji, „Naprijed“, Zagreb, 1968, str. 404-405. 15 R. P. Ziferle, Neprijatelji napretka, “Radio Sarajevo Treći program”, br. 66-67, 1990, str. 342. 13 14
20
je imao zajedničku radnu obavezu, i prirodi – „kojoj se trebalo suprostaviti da bi se očuvala vlastita egzistencija, jer ono što je seljaku bilo prijeko potrebno za život, morao je proizvesti sam sa svojom porodicom.“16 Ekološki posmatrano, u hrišćanskoj teologiji je zemlja čovjekovo vlasništvo, od Boga određena samo za njegovu korist i uživanje. Srednjovjekovno shvatanje svijeta je organsko shvatanje u kojem je, kako dobro primjećuje Merkan, tradicionalna predstava zemlje kao živog organizma i majke, zapravo, služila “kao kulturna kočnica koja je ograničavala djelovanje ljudskih bića”. Jer “niko nije voljan da kolje majku, kopa po njezinoj utrobi u potrazi za zlatom, ili da sakati njezino tijelo”. I “dok se smatralo da je zemlja živa i osjetljiva, svako provođenje destruktivnih radnji nad njom značilo je prekršaj ljudskog etičkog ponašanja.”17 Iako je u srednjem vijeku dominiralo teološko organsko shvatanje prirode koje je donekle kočilo ekonomski i privredni razvoj, ipak je i u Srednjem vijeku postojao ambivalentni odnos prema prirodi. I ovdje je šuma doživljavana kao nepristupačan i nekultivisan predio (terra inculta). Ona je bila i ostala, ali i doživljavana kao “teritorija asocijalnosti” jer su njoj živjeli razbojnici i pljačkaši, a politički progonjeni i vjerski sektaši, skitnice i osobenjaci u njoj tražili i nalazili utočište; plemići su šume doživljavali kao prostore zabave i lova kao zamjenu za ratne igre. I dok su šume pružale neograničene mogućnosti za razvitak, dotle su drugi prostori takvu mogućnost ograničavali. Pa, i pored toga, srednjovjekovni ljudi su razvijali sisteme izgradnje vodenica, odvodnjavanja i izgradnje kanala i ustava, podizali nasipe, isušivali močvarne prostore, krčili šume i to tlo pretvarali u poljoprivredna područja, naseljavali slobodne prostore, 16 17
Povijest rada, op. cit., str. 118. F. Capra, Vrijeme preokreta, “Globus”, Zagreb, 1987, str. 64. 21
itd. U skladu sa svojom kulturom, mentalitetom i filozofijom života, kao i raspoloživom tehnologijom i znanjem kojim su raspolagali, oni su ostvarivali određene zahvate u okolinu a “na okolinu je presudno uticala sve veća potražnja za ekonomskim resursima, pre svega za rudom, ugljem i drvetom.”18 Ti zahvati su doveli i do ekološkog zagađenja (povećane koncentracije prašine i pojave smrada u vazduhu, zagađenja vode, buke) tako da se pojavljuju i propisi koji su zabranjivali krčenje šuma u okolini solana i rudnika (1294) i upotrebu uglja u kovačnicama (1306). U ovom dvostrukom odnosu vladanja prirodom i postojanja nužne brige za nju, nalazi se i odnos prema životinjama. I one su apsolutno potčinjene čovjeku a to ubjeđenje proizlazi iz tadašnjeg dominantnog pogleda na svijet. Životinje imaju mjesto služenja ljudima: u radu, zabavi, religijskim i drugim ritualima (“prinošenja žrtvi”), mučenju i ubijanju. Pa, i privreda i ratna tehnika su koristile životinje (konje, lovačke pse, sokolove) više nego Antika. U agrarnim društvima je ekološka održivost implicirala etiku održivosti kako u svakodnevnom životu, tako i u odnosu prema budućim generacijama. Kao stabilna kultura, seljačka ekonomija i seljačko društvo su bili regenerativno društvo. U profesionalnom i stručnom pogledu u predindustrijskim društvima preovlađuju poljoprivrednici, ribari, rudari, nekvalifikovana radna snaga, i iz prirode nastoje izvući dobra i zato bitnu ulogu imaju poljoprivreda, šumarstvo, ribarstvo, rudarstvo, a moć imaju zemljoposjednici i vojska. Predindustrijsko društvo se poistovjećuje sa civilizacijom srednjeg vijeka i traje u periodu od propasti rimske imperije pa sve do prvih buržoaskih revolucija u Zapadnoj Evropi, dakle u hronološkom smislu, traje u periodu od V pa do XVIII vijeka. Njegova bitna kaH. Kinel, Priroda/okolina – Srednji vek, u: Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme u pojedinačnim prikazima, str. 470.
18
22
rakteristika je postojanje agrarnog društva (feuda, naturalne privrede, feudalne privatne svojine, nerazvijene podjele rada, sela kao osnovnog organizacionog oblika organizacije života ljudi, plemstva, sveštenstva i „trećeg staleža“ podvlašćenih kao klasno-socijalnih kategorija, države i religije kao sistema društvenog poretka i vladavine). Evo komparativne razlike između predindustrijskog i industrijskog tipa društva:19 TIP DRUŠTVA
predindustrijski
industrijski
Način proizvodnje
ekstrakcija i prerada prirodnih resursa
izrada proizvoda
Ključni Privredni sektor
primarni: poljoprivreda, rudarstvo, ribarstvo, šumarstvao prirodni: vjetar, voda, snaga mišića ljudi i životinja sirovine
sekundarni: prerađivačka industrija, trajna potrošna dobra, građevinarstvo, hemijska industrija vještačka energija: ugalj, nafta, električna enrgija, plin, nuklearna energija kapital
zanatska zanatlija, seljak, fizički radnik
mašinska inženjer, kvalifikovani radnik
zdrav razum, metod pokušaja i pogrešaka
iskustvo, eksperiment
okrenutost prošlosti
eksperiment, ad hoc prilagođavanja ekonomski rast19
Ključni pokretač proizvodnje Strateški resurs Tehnologija Kadrovski profil Metodologija rješavanja problema Vremenska orijentacija Ključni princip
tradicionalizam
Rudimentarni oblici naučnog znanja koje je imalo srednjovjekovno doba, a sa djelimičnom iznimkom elemenata D. Bel, Komunikacijska tehnologija, u: Budućnost pripada informatici, Zbornik radova, „SSOH“, Zagreb, 1984, str. 22. 19
23
geometrije i astronomije, uglavnom su se predavali po medicinskim školama. I osim neposrednog iskustva sa organizmom što su ga ljekari imali, želja za znanjem se širila postavljanjem niza pitanja o ljudskom tijelu i svijetu prirode, i ta pitanja su pomalo zahvatala oblasti medicine, antropologije, zoologije, botanike, minerologije, meteorologije, geografije, alhemijskih eksperimenata. Međutim, dominantna religijska zaokupljenost smrću i „zagrobnom životu“ sprečavala je mogućnost neposredne primjene religijskih apstrakcija na tehnologiju.20 Otuda izražena potreba za konkretnim istraživanjima, odnosno istraživanjima koja će ući u konkretnost. Istraživanje prirode je potpomogao izum srednjovjekovne tehnike – staklenih leća. Astronomska posmatranja golim okom nadopunio je izum teleskopa i tako se heliocentrička slika svijeta malo po malo počela prihvatati. Pored teleskopa, koji će promijeniti predstave o makrokosmosu, i upotreba mikroskopa će promijeniti predstave o mikrokosmosu. Ta dva proizvoda tehnike promijeniće religijske pojmove o zagrobnom životu, vječnosti, beskonačnosti i besmrtnosti jer su sada dovedeni u odnos sa stvarnim vremenom i prostorom. Ranije zatvoren, samodovoljan i autarhičan svijet hrišćanske teologije tehnički proizvodi su se pokazali ne vjerodostojnim.21 Strah od Crkve i njene Inkvizicije kočio je razvoj srednjovjekovne nauke i otkrivanja novih naučnih znanja. Od XV do XVII vijeka je ubijeno 9 miliona žena optuženih da su „vještice“. Astrologiju je, na primjer, sv. Augustin zajedno sa drugim hrišćanskim Sem monumentalnih katedrala i dvoraca srednji vijek nije nauci i tehnologiji donio nešto bitno novo. Naprotiv, od antičkih dostignuća u hemiji i fizici je crkvena mistika napravila magiju, od astronomije astrologiju, a prirodni se procesi objašnjavaju nadprirodnim bićem – bogom. M. Ivanović, Tri eseja o znanosti, Osijek, 2008, str. 126. 21 L. Mumford, Mit o mašini (Pentagon moći), „Grafički Zavod Hrvatske“, Zagreb, 1986, t. II, str. 28, i dalje. 20
24
teolozima, osudio kao pagansko praznovjerje nespojivo sa vjerovanjem u božju providnost. U takvim duhovnim uslovima će se pojaviti pokret humanizma i renesanse. Bio je to pokret koji se javio kao reakcija na srednjovjekovno stanje duha koje je bilo prožeto tradicionalizmom, učmalošću i sputanošću u životnim ispoljavanjima. Cilj je bio oslobađanje od crkvene dominacije, obnavljanje antičkog humanizma, grčke i rimske književnosti te, ekološki posmatrano, pokret koji je isticao postojanje jedinstva između čovjeka i prirode. Nastojeći da izgrade interesovanje prema prirodi i prirodnim naukama, tijelu i lijepim, ljudi renesanse su izrazili „rađanje jednog osećanja sveta koje će biti dominantno od italijanskog preporoda do prosvetiteljstva. Ono se manifestuje kao gubitak straha od onostranosti i probuđena nada u onostranost, u moć čoveka, čije delovanje proishodi iz njegove životne snage, a nije posledica Božje volje.“22 Insistiranje na odvajanju od religioznih uvjerenja i ubjeđenja istovremeno će omogućiti razvoj nauke, mehanicističke paradigme, moderne slike i pogleda na svijet. U tom smislu i treba naglasiti da je sa renesansom došlo novo shvatanje prirode, novi naučni metod, kao i novi stav ne samo prema nauci, nego i prema prirodi. Ona je sobom donijela i novu klasu - građanstvo koje će podsticati razvoj nauke, rada i proizvodnje. Sobom je donijela i novo shvatanje čovjeka koje će isticati vrijednost čovjeka i time se suprostaviti srednjovjekovnom teološkom shvatanju čovjekove grešne prirode. Kako je za srednji vijek ishodište bio Bog, za renesansu je to bio - čovjek koji aktivno razvija svoju djelatnost na svim područijima života: ekonomskom, političkom, umjetničkom, kulturnom, naučnom. 22
Lj. Milosavljević, op. cit., str. 13-14. 25
1.1.3. Moderni pogled na svijet i odnos prema prirodi Srednji vijek ima teološki, a novi vijek sekularni odnos prema prirodi. Poznato je da XVI i XVII vijek predstavljaju svojevrsnu prekretnicu u proučavanju prirode. Za materijalističku filozofiju XVII i XVIII vijeka je karakteristično shvatanje da svijet polazi od materije koja je vječna, neuništiva i koja se kreće u skladu sa svojim unutrašnjim mehaničkim zakonima. U političkom, ideološkom i socijalnom pogledu to je bilo doba uspona mlade buržoazije i njene potrebe za razvijanjem novih kapitalističkih proizvodnih odnosa čiji će razvoj biti podstaknut Modernom i mehanicističkim pogledom na svijet. Njoj je bio neophodan jedan sasvim novi pogled na svijet koji će srušiti autarhičnost feudalizma i njegov srednjovjekovni pogled na svijet i utemeljiti razvoj novog pogleda na svijet i njegove nauke koji će služiti praktičnoj svrsi nove društvene klase. Mehanicistička paradigma je proizvod i tekovina revolucije u načinu mišljenja koja se dogodila već u XV i snažno došla do izražaja u XVII i XVIII vijeku. To je kopernikanska revolucija, mada ima gledišta koja ističu „da to nije pravedno“ i da je „bolje i pravednije“ tu revoluciju u načinu mišljenja nazvati galilejansko-kartezijanskom revolucijom. Međutim, pošto je naziv galilejansko-kartezijanska revolucija teže izreći, onda naziv kopernikanska revolucija zvuči „mnogo bolje“ (Van Doren). Kopernikanska revolucija je dovela u pitanje teološku koncepciju prema kojoj je Bog stvorio Zemlju kao središte svemira a da je čovjek vrhovni predmet božanske pažnje. U odnosu na astronomske veličine koje su pokazivala optička pomagala nauke, a teleskop posebno, čovjekova se 26
statua od tada smanjila i sada je nauka, a ne teologija, postala „jedinim vjerodostojnim izvorom autentičnog i poštovanog znanja.“23 Utemeljenje mehanicističke paradigme vezano je za razvoj moderne nauke. Naučna renesansa se razvijala sa postepenim nestajanjem feudalnog srednjovjekovnog vjerovanja, teologije i načina života. Interes za naučna istraživanja, eksperimente i prirodu nužno je potiskivao teologiju i njene metafizičke i spekulativne rasprave koje nisu mijenjale čovjekov položaj na „ovom svijetu“. Za ovakav obrt u teorijskom mišljenju treba zahvaliti mnogim misliocima od kojih ćemo one najvažnije i pomenuti. A, kako se ovaj obrat naziva i kopernikanskim, najprije pomenimo – Nikolu Kopernika (1473-1543) čija knjiga De Revolutionis Orbium Coelestium (O kruženju nebeskih tijela) – 1543 - predstavlja početak novog, modernog doba i odvajanja nauke od teologije. Ova njegova knjiga, kao i Vazalov anatomski traktat De Humani Corporis Fabrica (1543), algebra Kordana Veliko umijeće (1545) Frakastorova teorija o bakterijama kao uzročnicima bolesti De Contagione et Contagioso Morbis, predstavljaju svojevrsnu naučnu i duhovnu uvertiru u Modernu. Mikroskop i teleskop će u XVII vijeku omogućaviti da se predstave o vidljivom i nevidljivom svijetu (galaksiji, mikroorganizmima) promijene i da se shvati da je Novi svijet daleko veći od onog kojeg su otkrili Kolumbo i Magelan.24 Pored Kopernika, značajni teoretičari Moderne, odnosno modernog mehanicističkog pogleda na svijet su: Leonardo da Vinči, Galilej, Kepler, Njutn, Bekon, Dekart, Lok, Smit i drugi. L. Mumford, op. cit., str. 34. L. Mumford, Mit o mašini (Tehnika i razvoj čovjeka), „Grafički Zavod Hrvatske“, Zagreb, 1986, t. I, str. 313. 23 24
27
Leonardo da Vinči (1452-1519) se može svrstati u preteču Moderne jer je, dok su španski konkvistadori uništavali hiljadama godina stvaranu domorodačku kulturu Centralne Amerike, slikao Mona Lizu i pravio futurističke crteže tenkova, podmornica i letećih mašina.25 Galilej (1564-1646), Kepler (1571-1630), Njutn (16421727), i drugi zaslužni su jer su uvođenjem posmatranja, mjerenja, matematičkih izračunavanja dali poticaj razvoju savremene nauke i istraživanju prirode. „Izgrađivanje moderne nauke i osporavanje srednjovjekovne teologije predstavljali su duboko mijenjanje opšteg stanja uma. Obnovljeni razvoj naučne misli i preoblikovano shvatanje svijeta podržavali su smjenu društva sveštenika i ratnika naučnim i industrijskim društvom. Nova znanja o prirodnim procesima omogućavali su naučnu organizaciju rada. U proizvodnji su se uvodili mehanički sistemi i parna mašina. U toku samo jednog stoljeća bile su razvijene kolosalne proizvodne snage kakve svijet do tada nije poznavao. Izgrađivao je fabrički sistem i društvo se suočavalo sa novim realnostima u svim oblastima života. Nauka je podržavala rušenje srednjovjekovnog feudalnog društva. Ali se od nje takođe tražilo da pruži principe za izgrađivanje novog industrijskog društva. Poslije razvoja matematike, astronomije, fizike, hemije i biologije, nametala se potreba za društvenom fizikom. Zasnovana je društvena teorija, ili sociologija, kao posebna oblast moderne naučne misli. Ona je uopštavala ostvarenja različitih oblasti nauke, pratila industrijsko napredovanje i razrađivala pojmove za uređivanje novog industrijskog društva na sličan način na koji su druge nauke razrađivale sadržaje osnovnih prirodnih 25 P. Džejms, N. Torp, Drevna otkrića, “Narodna knjiga Alfa“, Beograd, 2002, str. 7-8. 28
procesa. Zakoni društvene teorije trebali su poput zakona fizike ili anatomije, da djeluju snagom prirodnih sila.“26 Kepler je u svom Snu prije gotovo četiri stoljeća anticipirao svijet u kojem mi živimo danas. Njegova astronomska znanja izvedena iz preciznog praktičnog posmatranja, zakoni o planetarnom kretanju, astronomski zakoni, predstavljaju osnovu kasnijih istraživanja i utemeljenja mehanicističke paradigme i mehaničkog načina života. Njutnova je namjera bila da prirodu podvede pod matematičke zakonitosti što će prihvatiti teoretičari koji su utemeljivali duh Moderne. Frensis Bekon (1561-1626) je objavio djelo Novi organon (Novum Organum scientarium) u kojem se pokazao kao veliki protivnik tradicije ističući svoj čuveni stav da je „znanje moć“ i da u tom pogledu treba izgraditi „novi organon“, odnosno novo oruđe nauke ili novu metodu naučnog istraživanja koja će se osloboditi idola plamena, pećine, trga i pozorišta. Cilj nauke nije „puko naklapanje“ kao što je to karakteristično za grčku filozofiju koja je “djetinjasta” jer “čovjeka čini okretnim za brbljanje”, ali i nesposobnim i nezrelim “za stvaranje“, i u tom pogledu se na nju „ne može pozvati na jedan pokušaj koji bi nastojao olakšati i poboljšati čovjekov položaj“. Jer, „postoji samo jedan pravi i zakoniti cilj savremene nauke a taj je ovaj: da ljudskom životu pomogne novim otkrićima“. Zato treba pronaći oruđe ili metod kojim se neće postavljati pitanja zašto, već kako pomoći čovjeku da poboljša svoje uslove života. Ta nova naučna metoda mora odvojiti posmatrača od objekta posmatranja kako bi se dobilo “objektivno znanje”, a - “znanje je moć” – kojim bi se ljudima omogućilo da “zavladaju nad stvarima u prirodi, tijelima, medicinom, mehaničkim silama i nebrojenim sličnim stvarima.”27 26 B. Jevtić, Društvena alternativa: taorija naučno-tehnološkog razvoja, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989, str. 27-28 (podvukla I.K.). 27 F. Bekon, Novi organon, Zagreb, 1964, str. 12.
29
Cilj nauke je, dakle, ostvarivanje preobražaja materijalnih uslova života, olakšavanje čovjekovog položaja i „svega što je moguće“ kako bi se čovjekov život opskrbio izumima i bogatstvom. Nauka je nužna i bitna u čovjekovom životu jer ona vodi do „izuma bezbrojnih umijeća koja bi nam mogla poslužiti da bezbrižno uživamo plodove zemlje i sva njena dobra“. Bekon je, kao „otac eksperimentalne filozofije“ (Volter), „otac engleskog empirizma i svih modernih eksperimentalnih nauka“ (Marks), shvatio da nauka mora prihvatiti specijalizovanu podjelu rada i standardizovani, parcijalni način istraživanja kako bi postala produktivnijom i korisnijom.28 U razumijevanju prirode znanja isticao je značaj induktivne metode kao „novog oruđa“ (novum organum) i iskustva. Zato je smatrao da se treba osloboditi prepreka i pogrešaka u razumijevanju prirode znanja, a njih je vidio u idolima: plemena, pećine, pozorišta i trga. Idoli plemena se odnose na greške koje su karakteristične za sve ljude jer oni imaju univerzalnu sklonost ka pojednostavljivanju; idoli pećine odnose se na pogreške prouzrokovane individualnim značajkama, navikama mišljenja; idoli pozorišta na prepreke koje stoje na putu traganja za istinom, a idoli trga na greške prouzrokovane jezikom (različiti jezici stvaraju probleme te zato naučnici vole komunicirati matematičkim jezikom, ali da bi to bilo efikasno mora svaki čovjek usvojiti taj jezik kako ne bi došlo do izobličavanja u znanju). Bekon govori i o tri vrste ljudskih ambicija, kao širenju nečije lične moći nad vlastitom zemljom, moći jedne zemlje nad drugom zemljom, i moći i gospodarenja ljudskog roda „nad univerzumom stvari“, što bi, u ekološkom smislu, značilo i kao gospodarenje nad prirodom kao univerzumom. Kada je riječ o vladanju prirodom, Bekon cijeni praktična, 28
L. Mumford, Mit o mašini, t. II, str. 81.
30
korisna znanja koja mogu zavladati prirodom, zadovoljiti ljudske potrebe i poboljšati čovjekov položaj u svijetu. Zato je „prezirao spekulativna znanja i otvoreno isticao da ona nemaju nikakav naučni značaj“. Isticao je „da saznanje starih Grka obiluje riječima, ali je siromašno djelima, da je cilj njihovog saznanja bio usmjeren da odgovore na pitanje zašto se nešto dešava, a ne na pitanje kako nešto stvoriti“. Prema njegovom mišljenju, cilj naučnog sazanja „je pokoravanje prirode radi zadovoljenja čovjekovih potreba, odnosno radi ostvarenja blagostanja ljudi.“29 Tako se Bekon pokazuje kao pragmatičar modernog doba i, kako Rifkin dobro primjećuje, “idući put kad čujete nekog da kaže: ‘Pokušaj biti objektivan’ ili ‘Dokaži mi to’, ili ‘Daj mi činjenice’, sjetite se Frensisa Bekona koji je davne 1620. godine započeo nešto što će smatrati boljom osnovom za uređenje svijeta.”30 Rene Dekart (1596-1650) je utemeljio „geometrijsku metodu“ koja raščlanjuje operacije na manje sastavne dijelove kako bi se oni matematički shvatili. Podjela rada i fabrika špenadli, o kojoj će govoriti Adam Smit (znatno poslije njega i Tejlor, pa i Ford će podjelu rada primijeniti u svojoj fabrici automobila), predstavlja taj model primjene matematičkih operacija „u kojoj veliki broj vrlo malih koraka pridonosi postojanom napredovanju prema cilju.“31 „Knjiga prirode napisana je matematički“ – tvrdio je Galilej koji je volio da kaže „vidio sam to svojim očima“, što je značilo da naučnici trebaju biti kao naučne „nevjerne Tome“ i da sumnjaju u sve što se ne vidi (anđele, duhove). Na Bekonovo R. Radivojević, Sociologija nauke, „Fakultet tehničkih nauka“, Novi Sad, 1997, str. 67-68. 30 J. Rifkin, Posustajanje budućnosti, “Naprijed”, Zagreb, 1986, str. 25-26. 31 C.Van Doren, Povijest znanja: prošlost, sadašnjost i budućnost, „Mozaik knjiga“, Zagreb, 2005, str. 209-210. 29
31
insistiranje da treba stvoriti metodu kojom bi se čovjekov položaj u svijetu „poboljšao“ i kojom bi svijet podjarmio sebi, Dekart je istakao da je takva metoda - matematička. Zahvaljujući postojanju “opšteg razuma” nastaje “opšta nauka” (une science generale) a za Dekarta je to univerzalna matematika (mathesis universalis) koja se temelji na logičkoj metodi “jasnosti i razgovjetnosti” (clare et distincte): sve što nije jasno i razgovjetno mora se odbaciti kao nepostojeće i, stoga, neupotrebljivo. I, samo zahvaljajući tome što je “misleći subjekt”, čovjek postaje nadmoćan i neprikosnoven gospodar koji svijet pretvara u svoj predmet i svoje oruđe.32 Ključ za razumijevanje svijeta i njegovo podvrgavanje čovjeku jeste upravo – matematika. O tome Dekart kaže: “Razmatrajući stvar pažljivije, može se ipak uočiti da se sve ono, i samo ono, o čemu se red i mjere ispituju, odnose na matematiku, bez obzira na to traži li se takva mjera u brojevima, figurama, zvijezdama, zvucima ili ma kojim drugim predmetima, a iz tog slijedi da mora postojati određena opšta nauka koja će objašnjavati sve što se može istraživati o redu i mjeri, bez obzira na specifičnost sadržaja. Ova se nauka naziva već udomaćenim imenom univerzalne matematike. Ona treba da sadrži prve rudimente ljudskog uma i da svoju djelatnost proširi tako da istina izbija iz svakog predmeta”. Dekart za zaključak iznosi tvrdnju koja će postati aksiomom mehanicističke paradigme: “govoreći otvoreno, uvjeren sam da je ona (matematika) jače oruđe spoznaje nego i jedno drugo koje nam je ostavljeno u naslijeđe, budući da je ona izvor svih drugih spoznaja”. Dekartova razmišljanja predstavljaju jedno od najradikalnijih promjena u istoriji ljudske misli. Njegov trijumf odnosio se na izum metode pragmatičnog i uspješnog bavljenja materijalnim svijetom. Srž njegove saznajno-teorijske pozicije je upravo pi32
LJ. Tadić, Filozofija prava, “Naprijed”, Zagreb, 1983, str. 75, 77.
32
tanje metode saznanja, odnosno pitanje pronalaženja „najboljeg instrumentarija za adekvatnu spoznaju“ u cjelini „svega što nas okružuje i to u obliku puke ili apstraktne onostranosti“, tj. „prirode (a može i onoga što se zove: kosmos, sa Suncem, planetama, zvijezdama...).33 Ali, s druge strane posmatrano, njegova greška je što ta njegova Dekartova metoda vrijedi samo za materijalni svijet u kojem smo kao stanovnici materijalnog svijeta istovremeno i stanovnici „duhovne pustinje“, što predstavlja njegovu veliku grešku u razumijevanju onog bitnog.34 Polazeći od načela metodičke sumnje („mislim, dakle postojim“), Dekart je formilisao prvi princip filozofije koji će zapadno-evropskoj misli omogućiti razvoj Moderne u duhu kartezijanskog dualizma koji je odvojio duh od materije, subjekta od objekta, racionalnost od emocija, razum od mudrosti, znanje od vrijednosti. Ovakvo utemeljenje Moderne imalo je dublje implikacije manifestovane u uspostavljaju separatnog odnosa između društva i prirode i istovremeno supremacijskog odnosa društva nad prirodom. Tako se na prirodu počelo gledati kao na nešto što je sastavljeno od predmeta, odnosno objekata koji su odvojeni od ljudi. Mišljenje u znaku kartezijanskog dualizma je postalo duhovnom i praktičnom osnovom zapadne civilizacije u kojoj se čovjek, zbog svog razuma, tretira kao da je iznad prirode, da je priroda nešto eksterno i drugo u odnosu na ljudsku vrstu i da joj je podređena. Najvažnije ekološke posljedice su upravo nastale kao posljedica takvog novovjekovM. Kangrga, Spekulacija i filozofija od Fichtea do Marxa, „Službeni glasnik“, Beograd, 2010, str. 80. 34 C. Van Doren, op. cit., str. 200. Kartezijanski dualizam između objektivnog i subjektivnog je čak i daleko veći od dualizma hrišćanske doktrine o razdvojenosti između nebeskog savršenog i vječnog od zemaljskog, nesavršenog i grešnog. L. Mumford, Mit o mašini, t. II, „Grafički Zavod Hrvatske“, Zagreb,1986, str. 62. 33
33
nog načina mišljenja o potpunoj separaciji društva (čovjeka) i prirode, i supremaciji društva (čovjeka) nad prirodom.35 Dekart je svu prirodu pretvorio u običnu materiju što se kreće, sveo kvalitet na kvantitet i utemeljio metodu dominacije nad prirodom što je bio prvi stepen izrabljivanja, a zatim rata, ropstva, ekonomskih pljački, gusarenja, uništavanja okoline.36 Nauka ovog novog doba je tehnički određena i Dekart je smatrao da je umjesto spekulativne filozofije potrebno stvoriti novu filozofiju kao eksperimentalnu i praktičnu nauku koja će biti od koristi za život i koja će pomoći čoveku da bude gospodar prirode. U svom posmatranju uloge nauke Dekart govori o praktičnoj metodi koja bi donijela koristi u „gospodarenju nad prirodom“. U tom smislu ističe: „Opazio sam da je moguće doći do znanja vrlo korisnih u životu, te umjesto spekulativne filozofije koja se obično uči u školama, otkriti praktičnu metodu pomoću koje bi, poznavajući snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebesa i svekolikih tijela kojima smo okruženi, istom jasnoćom kojom razlikujemo razne zanate naših obrtnika, mogli tu snagu primijeniti na isti način za sve one potrebe kojima bi ona mogla poslužiti, te bismo time mogli postati gospodari i posjednici prirode.”37 Tako govori Dekart i, upravo, zato Mamford ističe da je to - „ekološki zločin” Rene Dekarta. Ovaj „ekološki zločin“ nije bio samo njegov jer on, eksplicitno ili implicitno, obuhvata svu liniju naučnih utemeljivača mehanicističke paradigme. Za sve je jednako karakteristična Dekartova zadnja rečenica koja ne sadrži jezik nezainteresovanog spekulativnog naučnika, nego je povezana sa socijalnim motivima koji od XVI vijeka igraju Lj. Despotović, Ekološka paradigma: prilozi zasnivanju političke ekologije, „Stylos“, Novi Sad, 2002, str. 127-128. 36 J. Riffkin, op. cit., str. 27; L. Mumford, t-II, str. 45 37 Cit prema: L. Mumford, Mit o mašini, t. II, str. 82 (podvukla I.K.). 35
34
sve bitniju ulogu u razvoju moderne zapadne civilizacije: u istraživanju i kolonizaciji, vojnim osvajanjima i mehaničkoj industriji. „Gospodari i posjednici prirode“ – zajednički su bili konkvistadori, trgovci – pustolovi, moreplovci, bankari, industrijalci i naučnici, vojni stratezi, osvajači svemira i svi drugi „koliko god se radikalno različitim činila njihova zvanja i ciljevi.“38 Dekartovo mišljenje je bilo racionalističko, a on „začetnik filozofije koja je pripremila epohu prosvjetiteljstva, onu koja će uspostaviti regnum homini i Boga detronizovati s pijedastala vrhovnog bića“. Ovoj racionalističkoj filozofiji takvo biće je „nepotrebno jer ona čovjeku postavlja zadatak da bude gospodar prirode“ čime „je apsolutizovana vrijednost razuma kao saznajna moć i komponenta ljudskog bića.“39 Džon Lok (1632-1704) je postavio pitanje “zašto je čovjekovo djelovanje tako haotično?” - odgovarajući da je to zato što su prekršeni prirodni zakoni, da je društveni poredak izgrađen na teocentričkoj iracionalnoj tradiciji i običajima. Zato religija ne može biti temelj društva jer je po svojoj definiciji Bog nepoznatljiv, a sve što je nepoznatljivo ne može da bude osnova utemeljenja vlasti i društvenog poretka. A, kako se društveni poredak ne može temeljiti na religiji, na čemu se onda može zasnivati pita Lok i odgovara: “Sada, kad smo napokon prekinuli s beskorisnim običajima i praznovjerjem, vidimo da društvo, budući da je sastavljeno isključivo od pojedinaca koji sami određuju vlastite ciljeve, ima jednu i samo jednu svrhu: da zaštiti bogatstvo svojih članova i da dopusti njegovo uvećanje”. Sebičnost, odnosno interes, predstavljaju osnovu organizovanja države. Društvo postaje materijalističko: cilj države je da osigura ljudima slobodu da vlast nad prirodom 38 39
L. Mumford, op. cit., loc. cit. Lj. Milosavljević, op. cit., str. 110. 35
iskoriste za stvaranje bogatstva. Država treba da potpomogne podjarmljivanje prirode, a “negiranje prirode put je prema sreći”. Ljudi su „gospodari i posjednici prirode“, priroda mora biti „osvojena“ i „protiv nje se mora boriti“ i „iznad nje izdići“, ljudi moraju postati “potpuno oslobođeni robovanja prirodi” i mogu “gomilati onoliko trajnih vrijednosti koliko žele”. Lokova filozofija društvenog i državnog poretka proglašava “smrt prirodi”, a o ovoj “crnoj ekologiji” Rifkin kaže: “Dok čita Loka s pozicija savremene brige za ekologiju, čovjek ima iritirajući osjećaj da on ne bi bio zadovoljan dok svaka rijeka na Zemlji ne bi bila pregrađena, svaka prirodna ljepota prekrivena oglasnim pločama i svako brdo pretvoreno u gomilu da bi se došlo do uljanih pločica. Lok zagovara proizvodnju i materijalizam tako kruto da osuđuje američke Indijance kao šačicu ljudi koji žive na jednoj od najbogatijih zemalja na svijetu, a ljudi će iskorištavati njena bogatstva: ‘Tamo se vladar velikog i plodnog područja hrani, stanuje i oblači lošije od nadničara u Engleskoj’. S Lokom je sudbina modernog čovjeka zapečaćena. Od doba prosvetiteljstva naovamo, čovjek je u traženju značenja i svrhe života sveden na hedonističke aktivnosti proizvodnje i trošenja. Čovjekove potrebe i težnje, njegovi snovi i želje, sve je to podređeno trci za vlastitim materijalnim napretkom.”40 Adam Smit (1723-1790) je smatrao da se interes treba temeljiti na uspjehu. Iz ekonomije Smit izbacuje moral a na njegovo mjesto stavlja – egoizam. Njegova teorija podređuju sve ljudske želje potrebi da se pomoću materijalnog bogatstva zadovolje čovjekove potrebe, i zato tu nema mjesta za etička nego isključivo za utilitaristička opredjeljenja.41 40 41
J. Rifkin, op. cit., str. 29, 32. J. Riffkin, op. cit., str. 33.
36
Smit je nastojao ekonomsku teoriju izgraditi na mehanicističkoj paradigmi: ekonomiju upoređuje s nebeskim tijelima koji se kreću u skladu s određenim zakonima prirode; poštivanje tih zakona rezultiraće ekonomskim napretkom. Ali, država kontrolom ekonomije narušava te zakone, tržište se ne razvija, ono se prigušuje. Pošto je uspjeh osnovni motiv ekonomske djelatnosti, onda je najefikasnija metoda organizovanja ekonomije “lese-fer” ideja da sve treba da ide svojim tokom i da se ljudima dopusti nesmetano djelovanje. Kako je interes u osnovi ljudskog djelovanja, onda čovjeku treba omogućiti da udovolji sebi, a udovoljavanjem samom sebi udovoljava i drugima i to koristi i drugima: “Svaki pojedinac neprestano ulaže sve svoje snage da bi pronašao najbolji način da uloži kapital kojim raspolaže. Tačno je da pri tom ima u vidu vlastitu korist, a ne korist društva. No, nastojanje oko vlastite koristi prirodno, ili bolje nužno, vode ga tome da prednost daje ulaganju koje je najbolje za društvo.” Kao što je poznato, nekoliko jednostavnih strojeva (poluga, klin, točak, osovina, kotur i vijak) bili su poznati i ljudi su ih koristili hiljadama godina gotovo na isti ili sličan način. Vremenom su postajali složeniji mada je, i pored razvoja praktičnog znanja, inovacije su na njima tekle veoma sporo. Jer, ipak ljudi nisu imali velika znanja o onome što su radili: čvrste navike i oskudno znanje su temelji tradicionalne hiljadugodišnje proizvodnje. Od XVII vijeka će Galilej, Dekart i Njutn zajedno sa velikim brojem drugih naučnika, takvo neznanje pretvoriti u znanje, tako da su ljudi konačno počeli shvatati zašto strojevi rade to što rade i kako bi se njihov rad mogao poboljšati da bi se zadovoljile ljudske potrebe. Tako su se otkrića u mehanici razvijala veoma brzo i brzo su uticala na nova otkrića. Shvatilo se da se efikasne i produktivnije strojeve moglo napraviti samo 37
uz pomoć energije, odnosno snažnijeg i boljeg izvora energije: ugalj i para počeli su pokretati industrijsku revoluciju. Sada je svaki stroj radio bolje, inovirani su im dijelovi pravljeni od čvršćih materijala (čelika) za još bolji i efikasniji rad. Prioritet u izradi dijelova za mehaničke strojeve dobila je proizvodnja nove vrste, kaljenog čelika u pećima zagrijavanim ugljem i koksom. Iako se za čelik znalo još od doba Spartanaca koji su ga koristili za izradu najboljeg oružja i oklopa, sada se on počeo upotrebljavati za izradu dijelova mašinskih postrojenja kako bi oni bili izdržljiviji i trajniji. Počeli su proizvoditi više a da ih se nije moralo mijenjati. Sada je to već dalo zamah boljoj i obimnijoj proizvodnji predmeta za tržište.42 Da bi proizvodnja bila još efikasnija, produktivnija i obimnija, bilo je neophodno još nešto učiniti: organizovati je na jednom mjestu i podijeliti poslove u njoj. Zato se smatra da je najvažniji mehanički izum XVIII vijeka bila – fabrika kao veliki stroj koji je povezivao ljude i mehaničke elemente kako bi se dobila količina roba koja je do tada bila nezamisliva. U 1776. godini Adam Smit objavljuje svoje djelo Bogatstvo naroda u kojem iznosi teoriju prema kojoj nadmetanje i konkurencija za bogatstvo među ljudima dovodi do napretka društva. U osnovi tog funkcionalnog sistema nalazi odnos između ponude i potražnje koji predstavljaju „nevidljivu ruku“ tržišnog mehanizma. U svojoj teoriji Smit polazi od osnovne tvrdnje da raspolažemo nagonom za stvaranjem bogatstva i da taj nagon, zajedno sa tržištem i podjelom rada koji se ostvaruju kroz trgovinsku razmjenu, predstavljaju društvenu mašinu stalnog ekonomskog razvoja. Smit je u svojoj knjizi oduševljeno pisao o velikoj produktivnosti male fabrike špenadli koja se temeljila na – podjeli rada. „Jedan čovjek izvlači žicu, drugi 42
C. Van Doren, op. cit., str. 207-208.
38
je ravna, treći siječe, četvrti šilji, peti brusi pri vrhu za glavicu. Za izradu glavice potrebne su dvije ili tri posebne operacije. Staviti glavicu na iglu je posao za sebe, pričvrstiti je još jedan, a staviti ih u omotač čak je poseban zanat... Vidio sam malu manufakturu takve vrste u kojoj je bilo zaposleno samo desetoro ljudi, gdje su neki zbog toga radili dvije ili tri posebne operacije. Ali premda su bili siromašni, i stoga loše opremljeni nužnim strojevima, mogli su, kad bi se potrudili, zajedno u a jednom danu načiniti pet i pol kilograma špenadli. U pola kilograma ima nešto više od četiri hiljade špenadli srednje veličine. Tih deset osoba, stoga, može zajedno u jednom danu načiniti nešto više od četrdeset osam hiljada špenadli... Ali da su radili svaki za sebe i nezavisno jedan o drugom... svaki od njih ne bi mogao napraviti dvadeset, možda čak ni jednu špenadlu dnevno...“ Za Smita je takva nova vrsta strojeva, fabrika, mogla proizvoditi mnogo proizvoda i biti izvor „opšteg blagostanja“. A može to biti samo zato što je rad – podijeljen. Upravo, podjela rada ne samo u jednoj fabrici, nego i unutar naroda i iznad naroda predstavlja izvor tog novog bogatstva. Na primjeru proizvodnje kaputa Smit kaže: „Pogledajte odjeću najobičnijeg zanatlije ili seljaka u civilizovanoj i naprednoj zemlji i vidjećete da je broj ljudi iskorišten u pribavljanju takvog proizvoda, koji čini tek mali dio industrije, vrlo velik. Vuneni kaput, na primjer, koji pokriva seljaka, koliko god bio hrapav i grub, proizvod je zajedničkog rada velikog mnoštva radnika. Ovčar, čovjek koji sortira vunu, češljač, čovjek koji boji vunu, drljač, prelac, tkalac, punjač, krojač te mnogi drugi, svi moraju udružiti svoje posebne vještine kako bi zgotovili čak i taj priprost proizvod. Koliko se, usto, trgovaca i prevoznika mora zasposliti...koliko još trgovanja i plovidbe...koliko graditelja brodova, mornara, izrađivača jedara, užara...“ Princip podjele rada nije otkriven u XVIII vijeku, već znatno ranije. Ali, ono što je novo jeste 39
praktična primjena tog principa u proizvodnji kako bi se proizvodnja predmeta znatno proširila i uvećala i postala efikasnijom i produktivnijom.43 Pored pomenutih teoretičara koji su svojim teorijskim i metodskim konceptima omogućili formiranje modernog pogleda na svijet i njegovog mehanicističkog modela života, pomenimo ukratko još jedan veliki duhovni pravac koji je, takođe, doprinio da se Moderna formira, a to je – prosvjetiteljstvo koje je duhovni nastavak racionalističke filozofije. Prosvjetiteljstvo odbacuje predrasude ističući značaj autoriteta znanja. Njegove pristalice su smatrale da je u znanju sadržana nadmoć, a da nadmoć porobljava. Ljudi od prirode žele naučiti upravo to kako je treba promijeniti da bi se zavladalo i njom, ali i ljudima, i ništa drugo i ne važi. Zato se prosvjetiteljstvo prema stvarima odnosi kao dikatator prema ljudima jer ih priznaje samo manipulisanjem. Instrumentalizacija uma predstavlja umstvenu, racionalnu moć praktičnog vladanja ljudima i prirodom.44 Poznati moto prosvjetiteljstva “usudi se da znaš” (Sapere aude) značio je to da je neophodno “vjerovati svom znanju”, tj. uopšte znanju, i zato je postao poticaj za nastajanja i postignuća modernog čovjeka.45 Veoma brzo se prosvjetiteljski pokret pretvorio u snažan antiteološki i antimetafizički pokret. “Veliki ljudi koji su u Francuskoj prosvjećivali duhove za predstojeću revoluciju, bili su i sami revolucionarni. Oni nisu priznavali nikakav spoljni autoritet, ma koje vrste bio. Religija, shvatanje prirode, društvo, državni poredak, sve je bilo podvrgnuto najbespoštednijoj kritici; sve je trebalo ili da C. Van Doren, op. cit., s tr. 208-209. M. Horkhajmer, T. Adorno, Dijalektika prosvjetiteljsta, Sarajevo, „Veselin Masleša“, 1974, str. 18. 45 E. From, Čovjek za sebe, “Naprijed”, Zagreb, 1977, str. 14. 43 44
40
opravda svoj opstanak pred sudom razuma, ili da se odrekne opstanka. Misaoni razum postao je jedino mjerilo koje se primjenjivalo na sve... Svi dotadašnji društveni i državni oblici, svi od starine naslijeđeni pojmovi bačeni su kao nerazumni u ropotarnicu; svijet se dotle rukovodio samo predrasudama; sve prošlo zaslužuje samo sažaljenje i preziranje. Sad je tek nastalo svjetlo, carstvo uma; praznovjericu, nepravdu, privilegiju i ugnjetavanje treba odsada da potisnu vječita istina, vječita pravda, prirodna jednakost i neotuđiva čovjekova prava.”46 Pod uticajem prosvjetiteljstva i mehanicističkog pogleda na svijet, metafizičke spekulacije su bile osuđene na nestanak, kult nauke je postao opšti, a metode prirodnog istraživanja su sada trebale da postanu univerzalno primjenljive i da čak obuhvate i analizu društvenih pojava (što je kasnije bio i motiv nastanka sociologije kao nauke o društvu). Tako se naša epoha razvijala upravo pod uticajem nauke, tehnologije i racionalne misli, čiji su izvori u sedamnaestovjekovnoj i osamnaestovjekovnoj Evropi. Zapadnu industrijsku kulturu uobličilo je prosvetiteljstvo – tekstovi onih mislilaca koji su se suprostavili uticaju religije i dogme i bili rješeni da ih zamjene jednim promišljenim pristupom praktičnom životu. Filozofi prosvjetiteljstva zastupali su jedno jednostavno, ali očigledno veoma složeno načelo: što smo više u stanju da racionalno pojmimo svijet i sebe same, to ćemo više biti u stanju da istoriju uobličavamo prema sopstvenim interesima i potrebama. U tom smislu se moramo osloboditi navika i predrasuda iz prošlosti kako bismo mogli da kontolišemo budućnost.47 K. Marks, F. Engels, Izabrana dela, t. II, “Kultura”, Beograd, 1950, str. 112-113. 47 E. Gidens, Odbegli svet: kako globalizacija preoblikuje naše živote, “Stubovi kulture”, Beograd, 2005, str 29. 46
41
Prosvjetitelji su bili opčinjeni ubrzanjem, dinamikom, kretanjem ka zadatim ciljem Univerzalnog oslobođenja. Međutim, nisu bili svjesni da taj isti put vodi porobljavanju čovjeka i njegovom odvajanju od prirode, a time i do – ekoloških problema i ekološke krize. „Ljudi koji su stvorili mehaničku sliku svijeta predvidjeli su mnoge stvarne izume u otkrića i strastveno željeli da se oni ostvare. Ali čak ni spekulativno nisu mogli naslutiti obeshrabrujući društevni ishod svojih nastojanja. Neposredni učinak novog mišljenja i postavki lišenih emocija bio je privremeno vrlo povoljan, jer je ohladio pregrijanu atmosferu teoloških rasprava koja je preostala od reformacije i protureformacije.“48 Od XIX vijeka su one snage što su vodile „civilizaciju“ počele snažnije razvijati jačanje centralne države, birokratije i obavezne vojne službe, te regimentacija industrijskog sistema, finansijske špekulacije, širenje imperijalizma i zloupotreba ropstva - negativne pojave koje su u ljudskom duhu romantični novi svijet potisnule mehaničkim Novim svijetom. Sada se pojavio novi bog i nova religija koji su opsjednuli ljudski um iz kojeg se razvila mehanička slika svijeta. Potiskujući romantičnu i organsku sliku svijeta, nova mehanička slika je sa svojom naukom i izumima, kao i njihovom tehnološkom primjenom a prema mjeri stroja, potiskivala svijet prirode. „Ta ideologija dovela je primat denaturiranom i dehumaniziranom okolišu, u kojem je novi tehnološki kompleks mogao cvasti a da ga ne sputavaju nikakvi ljudski interesi i vrijednosti, osim ovih same tehnologije. Veliki dio ljudskog roda i prebrzo će doslovce zaboraviti da je ikad postojao neki drugi okoliš ili neki alternativni način življenja.“49 48 49
L. Mumford, op. cit., t-II, str. 69. L. Mumford, op. cit., str. 27-28.
42
Zahvaljujući teorijskim gledištima racionalističkih mislilaca, između mehanicističke paradigme i modernog shvatanja nauke i tehnike postoji jedna kauzalno-genetička veza o čemu veoma ilustrativno piše Rifkin: „Prvo, u svijetu postoji precizan matematički poredak koji se može izvesti iz posmatranja kretanja nebeskih tijela. Na sreću, ovdje na Zemlji većina stvari je na primitivnom nivou i nalazi se u haotičnom i zbrkanom stanju. Zato ih treba preurediti da bi se u svijet unio isti red kakav, čini se, postoji u ostalom kosmosu. Pri tom se javlja pitanje: kako najbolje urediti prirodnu gradnju da bi se održala ista vrsta reda koji postoji u svemiru? Pretpostavlja se da je odgovor u tome da se za preuređivanje prirode upotrijebe naučni principi mehanike na način koji najbolje unapređuje materijalne čovjekove interese. Logičan zaključak te veličanstvene nove paradigme bio je jednostavan: što više gomilamo materijalnih dobara, to će svijet postati uređenijim. Progres je, dakle, gomilanje sve većeg materijalnog obilja, što će, kako se pretpostavlja, imati za posljedicu sve sređeniji svijet. Nauka i tehnologija su sredstva kojima se taj zadatak postiže. To je, najsažetije rečeno, osnovna praktična pretpostavka mehanicističkog pogleda na svijet... Eto, tako je izgledala ideja o progresu u mehanicističkoj eri. Sveden na svoju najobičniju apstrakciju, progres je viđen kao progres kojim su ljudi zauzdavali ‘lošije uređen’ svijet prirode da bi stvorili uređeniji umjetni okoliš. Ili, drugim riječima, progres stvara veću vrijednost u prirodi od one što je ona ima u svom prvobitnom stanju. U tom kontekstu, nauka je metodologija pomoću koje ljudi uče zakone prirode da bi je mogli podvrgnuti svojim čvrstim pravilima i propisima. Tehnika je, pak, primjena tih pravila na pojedinačne slučajeve, sa svrhom da se dijelovi prirodnog procesa pretvore u korisne oblike više vrijednosti, strukture i reda u prirodnom stanju. Mehanicistički pogled na svijet, svjetonazor matematike, 43
nauke, tehnologije, materijalizma i progresa, svjetonazor koji prisvaja pravo da objašnjava svijet u kojem živimo, počinje gubiti svoju vitalnost, jer se energetska podloga na kojoj je niknuo bliži smrti.”50 Treba napomenuti da je zbog svojih dostignuća mehanička slika svijeta bila prihvatljiva. Ali, ona je sobom nosila i slabosti – izbacila je čovjeka i zanemarila postojanje složene stvarnosti organizma što je bila posljedica nedostatka svijesti o ekološkoj složenosti svijeta. Tako je mehanizovana slika svijeta, koja je izbacila unutrašnju, subjektivnu i duhovnu stranu ljudskog bića i čovjekovog postojanja, izrasla „na čovjekov račun i na njegovu trajnu štetu.“51 Iako je mehanicistička paradigma davala snažan poticaj za razarajuće djelovanje na prirodnu okolinu, ipak je u periodu od XVII pa do XIX vijeka odnos prema prirodi bio različit. U shvatanju prirode u ranom Novom vijeku se ističu dva komplementarna obrasca: slika opale prirode, i predstava o harmoničnoj, uravnoteženoj prirodi. U elitnoj kulturi XVII vijeka dominira slika opale prirode. Ovdje se priroda shvata kao „izraz jedne aktivne volje koja stvara poredak“. Kao „marioneta“ priroda „visi o koncima koje Tvorac drži u rukama“ i zato je ona krhka, slaba i ugrožena raspadom i čovjek je „neprestalnim popravljanjem može usporavati, ali ne može zauvek zadržati.“ A, s obzirom da je priroda “škrta i jogunasta, čovek radom i naporom mora otimati od nje sredstva za život“. Kao takvo „opasno mjesto“, prirodu „treba podvrgnuti vladavini i oblikovanju“ i zato je „smemo bez ustručavanja iskorišćavati, preoblikovati, mučiti je i ekpsrimentalno istraživati, jer ona je puka pasivna građa.“52 J. Rifkin, op. cit., str. 34-35. L. Mumford, op. cit., str. 70, 79. 52 R. P. Ziferle, Priroda/okolina – Novi vek, u: Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme u pojedinačnim prikazima, str. 482. 50 51
44
Drugo gledište govori o „harmoničnoj prirodi“ koje će dominirati u XVIII vijeku. Ovo gledište posmatra prirodu prema slici njenog tvorca i zato je ona lijepa, harmonična, uravnotežena i usmjerena na čovjekovu korist. Kako ju je tvorac napravio kao savršenu mašinu koja se trajno može „održavati a da Bog ne mora da se neprestano upliće“ i „ako su se u realnoj prirodi, recimo u pejzažu, u zajednicama biljaka i životinja ili u kompleksnoj strukturi organizama mogli očitati predikati njenog tvroca, onda izučavanje prirode nudi poseban prilaz Bogu“. Tako će „knjiga otkrovenja“ biti zamijenjena „knjigom prirode“, a teološki pristupi prirodi će zamijeniti prirodnonaučni pristup (botanički, prije svega). S druge strane, na mjesto „dvorskog“ načela razumske kontrole i potčinjavanja prirode, doći će „građansko“ načelo „prirodnosti“ i spontane samoregulacije, jer prirodno stanje se ne doživljava više kao stanje svireposti i oskudice, već „unutrašnje harmonije, obilja i lepote.“53 U XIX vijeku dolazi do „raščlanjivanja i diferenciranja slike o prirodi.“ I u ovom periodu se „obrazac harmonične prirode“ povezuje sa drugim obrascima, a posebno sa prirodom kao „radikalnom subjektivnošću“ što će, recimo, predstavljati identitetnu i mentalitetnu osnovu ekološke i pravne misli o zaštiti životinja, misli koja je bila nepoznata prethodnim epohama. Takođe, priroda postaje i „politički borbeni pojam“ u okviru kojeg će ograničeni prirodni resursi morati „postaviti granicu socijalnom i političkom napretku u smislu beskrajne privrede“ na što je još upozoravao i Maltus. U kasnom XIX vijeku se ambivalentni odnos prema prirodi ogleda u, s jedne strane, „zaklinjanju u napredak po prirodnim zakonima“ a, s druge strane, u strijepnji „da se priroda kreće 53
Op. cit., str. 483-484. 45
naniže“ našta nas upozorava stav o entropiji i „toplotnoj smrti svemira“. Razvoj industrijalizacije, urbanizacije i modernizacije će još snažnije razviti subjektivnu percepciju prirode. Ubrzane promjene pejzaža i devastiranje prirodne okoline razviće žalbe i proteste „zbog estetskog pustošenja predjela“ čime su zahtjevi za zaštitu prirode doveli do pojave novih društvenih pokreta koji su „spas tražili u izlasku iz zajednice, u seoskoj komuni, u naseljavanju, u vegetarijanstvu, u kulturi nagog tijela i u okretanju ka onome što je elementarno“. Tako će se od ranog XX vijeka manje oblasti prirode staviti pod zaštitu zakona, ali ono što je trebalo da se zaštiti već je ubrzano i nepovratno nestajalo. Tako se „posle teogene prirodne krize u Apokalipsi i fiziogene krize u entropiji sada je antropogena prirodna kriza industrijskog sistema dospela pod nišan“. Iako je na kraju XX vijeka priroda izgledala velika, ipak se shvatilo da se ona može razoriti nespretnim rukovanjem. Novi društveni pokreti su isticali da je uspostavljanje „mira sa prirodom“ značajan „legitimni zadatak države“ te su, stoga, države osnivale ministarstva za zaštitu okoline, ali problem nije riješen. I dalje je ostala snažno prisutna strijepnja da ekološku krizu kao krizu okoline „neće moći biti moguće izbjeći na duži rok“. Jer, demografska eksplozija, razaranje prirodne okoline i sve veći i izraženiji nedostatak resursa u prvi plan su stavili – zahtjev „za novom konstrukcijom prirode“. A to, opet, implicira krah kulture Moderne i promjenu postojećeg mentaliteta i uspostavljanje kvalitativno drugačijeg mentaliteta i identiteta – holističke i bioetičke kulture.
46
1.2. MODERNA PROIZVODNJA 1.2.1. Racionalizacija i društveno djelovanje Pored ranije već navedenih teoretičara i pravaca koji su omogućili utemeljenje i afirmaciju Moderne, pomenućemo još jednog značajnog teoretičara, a to je – Maks Veber. Prema njegovom mišljenju razvoj savremenog društva se ne može temeljiti na tradicionalnim vrijednostima, vjerovanjima i običajima, već na – racionalnosti.54 Veber ističe da svim društvenim djelatnostima u modernim društvima upravlja princip racionalnosti koji se temelji na matematičkoj ideji računice, kalkulacije i efikasnosti: računica, racionalno rukovođenje i efikasno organizovanje industrijskog kapitalizma su potisnuli tradiciju kao osnovu utemeljenja tradicionalnog predindustrijskog društva. Upravo, sa industrijskim društvom se započeo naglo raspadati tradicionalni svijet praznovjerja, običaja, krutih navika i emocionalnosti, a započeo razvijati jedan sasvim novi i do tada nepoznati svijet efikasnosti i racionalnosti. Sada su ljudi počeli da razmišljaju pragmatično, „ekonomski” i kalkulantski: kako nešto uraditi jednostavnije i jeftinije, kako nešto uštedjeti ili jednostavnije organizovati i slično. U novoj organizaciji ne samo proizvodnje, nego i života, tradicionalne instutucije sa svojim vrijednoRiječ „ratio“ u latinskom jeziku ima više značenja, kao što su: „um“, „razum“, „zakon“, „pravilo“, „račun“, računanje“, „svota“, „broj“, „poslovna veza“, „promet“, „korist“, „interes“. „Pojam racionalizacije Veber najšire upotrebljava u svim ovim značenjima kao svojevrsnu sposobnost proračunljivosti ili kalkulabilnosti, sposobnost koja je razvijena u kapitalizmu i njegovom ekonomskom ’duhu’, ’svetovne askeze’ ili ’protestantske tike’.“ Lj. Tadić, Poredak, autoritet i sloboda, „Službeni glasnik“, Beograd, 2007, str. 380. 54
47
stima gube na značaju jer sada organizacije i birokratija organizuju društvo zato što je njihovo djelovanje racionalno. Upravo, time se pokazuje da se Veberova razmišljanja o racionalnoj organizaciji društva nalaze na tragu Moderne, te prirodno-naučne i kartezijanske tradicije koja je svoje korijene imala u Renesansi i Prosvjetiteljstvu, kao i u teorijskom mišljenju Bekona, Dekarta, Loka, Smita, i drugih teoretičara. Kao teoretičar koji je objasnio značaj fenomena racionalizacije - bez koje ne bi bilo ne samo evropske, nego i svjetske civilizacije - Veber se nalazi na tragu Moderne. Govoreći o ”racionalnoj spoznaji i racionalnom ovladavanju prirodom” Veber zapravo govori na isti način na koji govore i drugi teoretičari. S jedne strane, njegova su gledišta proizvod utemeljenja i razvoja Moderne a, s druge strane, i poticaj njenog daljnjeg razvoja. Upravo na tom velikom duhovnom prostoru Moderne i Veber će razmišljati o fenomenu racionalizacije. Temeljna i bitna karakteristika modernog Zapada, a i savremenih društva u odnosu na tradicionalna, je postojanje sve većeg stepena racionalizacije, kalkulacije, računanja i predviđanja, tj. veći stepen organizovanja života ljudi u skladu sa načelima - efikasnosti. Racionalizacija je pojava koja zahvata sva područja društvenog i ličnog života ljudi i ima izuzetno veliko značenje za povećanje proizvodnosti i efikasnosti ljudskog rada. Racionalizacija privrede, prava, države, nauke i društva u cjelini faktori su stvaranja i razvoja kapitalizma i osnovne su karakteristike po kojima se naša društva razlikuju od predindustrijskih, predkapitalističkih i predmodernih društava. Moderna privreda se smatra racionalnom zato što se rukovodi principima produktivnosti, racionalizacije i efikasnosti, uprave i organizacije. Zapadni svijet i njegov bilo koji, a posebno ekonomski sistem racionalizacije svoje postojanje duguju racionalno-legalnom 48
autoritetu i njegovoj birokratiji. Na području ekonomije se ovaj proces manifestuje u preciznom mjerenju rada proizvođača i ostvarenja veće količine proizvoda. Racionalizacija privrede, prava, države, nauke i društva je faktor stvaranja kapitalizma i bitna karakteristika po kojima se naša društva razlikuju od onih koja su im prethodila. Moderna privreda se smatra racionalnom po tome što se rukovodi principima najproduktivnije uprave i organizacije. „Veber je tačno zapazio da je i delatnost moderne birokratske uprave potčinjena kriterijumu kalkulabilnosti i efikasnosti kako u privrednom ’pogonu’ (’Betrieb’) tako i u klasičnom birokratskom ’nadleštvu’ (’Behörde’). Rečju, prisutnost tog kriterijuma oseća se i u jednakoj meri i u ekonomiji i u administraciji, odnosno u pravosuđu.“55 Temeljnu osnovu ekonomske racionalizacije na Zapadu Veber nalazi u „protestantskom duhu“ i njegovom religijskom elementu koji su za njega imali ključnu ulogu u razvoju kapitalizma na Zapadu. Dok su u drugim sredinama postojali iracionalni religijski sistemi (konfučijanizam, taoizam, hinduizam), dotle se na Zapadu razvijao racionalni religijski sistem kalvinizma (asketizma, puritanizma) koji je utemeljio razvoj kapitalizma. Govoreći o odnosu između religije i kapitalizma, Veber ističe da su Indija i Kina u svoje doba raspolagale značajnim naučnim i tehničkim znanjem, da su imali neke oblike preduzetništva, ali da im je nedostajala vrsta religije koja bi uticala na razvoj kapitalizma, što je uspjelo Evropi prije svega zahvaljujući asketskom protestantizmu, a kalvinizmu posebno. Kapitalistička privreda i proizvodnja u Evropi imaju svoje proizvodne korijene u religiji i religijskoj duhovnosti. Čovjekova sudbina je, poziv da radi i samo radi, i u svojim temeljnim načelima protestantizam sadrži ideju ispunjenja “poziva“. Udaljavanje od katoličanstva i protest prema njegovoj 55
Lj. Tadić, op. cit., str. 466. 49
spekulaciji razvija novi mentalitet ljudi u korist ”racionalnog duha”. Prelazak sa katoličanstva na protestantizam bio je uslovljen nekim faktorima: katolicizam je svojim asketizmom bio više otuđen od svijeta; protestantizam je unapređivao preduzimački i trgovački duh, duh rada i napretka gdje je rad shvaćen kao jedan zadatak, ali Bogom postavljen zadatak. „Dok je askeza bila iz manastarskih ćelija prenešena u pozivni život i počinjala da ovladava unutarsvjetovnim moralom, ona je, sa svoje strane, pomagala da se izgradi onaj moćni kosmos privrednog poretka, vezanog za tehničke i ekonomske pretpostavke mehaničko-mašinske proizvodnje“. Protestantizam je osuđivao dokolicu. Gubljenje vremena, zatim „prazno pričanje“, razonoda, prekomjerno spavanje duže nego što je neophodno za održavanje zdravlja (6-8 sati) i luksuz su moralno apsolutno za osudu.56 Polazeći od stava da ljudskim djelovanjem upravljaju značenja ili motivi, Veber je istakao da religijska značenja i ciljevi mogu usmjeravati ljudska djelovanja. Religija nije samo niti jednostavno uslovljena ekonomskim faktorima, nego postoji i obrnut i snažan uticaj kojim „ekonomska etika religije“ traži od svojih vjernika određeni tip ponašanja. Osnovna razlika između protestantizma i istočnjačkih religija je u – racionalnosti i racionalizmu. S obzirom da osnovnu suštinu kapitalizma čini trka za profitom, jasno je da kapitalistička organizacija proizvodnje mora biti utemeljena na birokratskoj racionalizaciji. U osnovi kapitalizma je „duh kapitalizma“ koji se sastoji od određenih vrijednosti, ideja, etičkih shvatanja i normativnih obrazaca mišljenja i ponašanja. Birokratija i proces birokratizacije M. Veber, Protestantska etika i duh kapitalizma, „Svjetlost“, Sarajevo, 1968, str. 190, 170-171.
56
50
predstavljaju za Vebera pravi primjer racionalizacije. Zato je i isticao da se ljudi okreću od tradicionalnih vrijednosti koje su zasnovane na iracionalnosti, sentimentalnosti, tradiciji, praznovjerju, običajima, religiji i krutim navikama, i da se sve više okreću prema racionalnim, kalkulantskim, proračunatim, efikasnim i interesnim orijentacijama ličnog i društvenog djelovanja. Tako je tradicionalno predindustrijsko društvo ustupilo mjesto modernom industrijskom društvu u kojem nema prostora za osjećanja, već za racionalni razvoj svega u društvu: ekonomije, politike, zdravstva, nauke, tehnologije, organizacije i upravljanja društvom. Racionalizacija ima za posljedicu efikasnu organizaciju društvene proizvodnje a pomoću birokratskog modela organizacije i uprave se mogu lakše razumjeti fabrika, preduzeće, vojna kasarna, državna uprava, velike prodavnice, supermarketi i megamarketi, univerziteti (veća prolaznost), sport (više pobjeda), itd. Birokratija obuhvata biznis, vladu, religiju, univerzitete i sve druge društvene oblasti, institucije i ustanove. Procesi racionalizacije su kapitalizmu omogućili ovladavanje ljudima. U njima je kapitalizam postajao i sve više militaristički jer se oslanjao na oružje državne vojske kad pregovorima nije uspio postići ciljeve. Na taj način su utemeljene osnove kolonijalizma i imperijalizma. Osima toga, „kapitalizam je svojim razvojem u sva područja života unio materijalističke poglede i hladnu računicu. To je bila podloga, precizna, uredna i naoko efikasna, na kojima se naslanjao složeni i blistavi kompleks baroknog života. Novi trgovački i bankarski slojevi naglašavali su metodu, red, vještinu, moć i pokretljivost – navike kojima se učvršćivalo efikasno upravljanje ljudima.“57 57
L. Mumford, op. cit., str, 408 (podvukla I.K.). 51
Kapitalizam zahtijeva veću racionalizaciju i porast birokratije koja nadzire ne samo prikupljanje poreza, nego i kompletnu organizaciju društva prema principima birokratske organizacije. Kapitalistički procesi racionalizacije imaju za cilj vladanje nad ljudima i prirodom.58 1.2.2. Moderna tehnologija proizvodnje U predindustrijskom periodu čovjek je subjekt rada i proizvodnje, njen organizator i kontrolor. Produktivnost rada je određena i ograničena snagom mišića kao i proizvođačkom sposobnošću, spretnošću i umješnošću. Proizvodnja je ograničena energetskim i informacionim elementima. Industrijska revolucija predstavlja prelaz iz perioda proizvodnje utemeljene na manuelnom radu u period mehanizacije. Sada ulogu „subjekta“ rada i proizvodnje pripada mašini dok čovjek zadržava ulogu receptora i subjekta odlučivanja. Djelovanje na prirodu prestaje biti ograničeno čovjekovim fizičkim sposobnostima jer je biološka pogonska energija zamijenjena energijom vjetra, vode, uglja i tečnih goriva. Ekološki posmatrano, period mehanizacije pokazuje izrazito postojanje ograničenosti energije i prirodnih resursa. Period mehanizacije je praćen stalnim tehnološkim usavršavanjima. Iako se često, ali pogrešno, tempocentrički misli da su tehnički izumi proizvodi modernog vremena, ipak treba napomenuti da neki tehnički izumi datiraju iz perioda prije naše ere. Evo nekih: Mersije je dobro primijetio da je birokratija „pretjerana, rastrošna i mučna“ i, iako je „glomazna“, poslovi se obavljaju sporo jer „preporuke, propisi, naredbe, registracije i svakojake formalnosti postale su isto toliko brojne koliko su i besmislene“. Cit. prema: L. Mumford, op. cit., str, 420. 58
52
Godina prije naše ere
Izum
20.000
kamene alatke, svjetlo od zapaljenog ulja
10.000
korištenje životinjskih koža za grijanje
8.000
bronzane alatke, oružje od slonovače, kvarca i bakra (Egipat)
7.000
bilježenje zapisa
5.000
točak (Sumerci), računske radnje (Mesopotamija); korištenje plovila na jedra Nilom i Eufratom
3.500
vage (Egipat)
3.000
astronomi određuju vrijeme ((Egipat)
2.000
upotreba gvožđa
1.000
oružje od gvožđa (Egipat); upotreba dijelova stakla kao sočiva (Kina)
800
vjetrenjače (Perzija)
300
vodenica (Grci); Arhimed ispitivao upotrebu poluge i zupčanika
100
žetelica (Kelti)
Kao što se vidi, „stari ljudi“ nisu bili neznalice nauke i zato je tempocentrizam ljudi XIX i XX vijeka – prema kojem je „ovo doba“ najznačajnije i predstavlja vrhunac tehnoloških dostignuća – ne samo pogrešno, nego predstavlja i izraz postojanja izrazite kulturne arogancije. Kao primjer razvijenije podjele rada koja je prethodila modernoj mašinskoj proizvodnji i modernoj tehnologiji proizvodnje, navešćemo za ilustraciju manufakturu srednjeg vijeka koja je „pogodovala mehanizaciji“. Riječ je o samostanima koji su se gradili blizu rijeka kako bi se koristili 53
vodom kao pogonskom energijom, a koji su tada „igrali veliku ulogu u razvoju strojeva“, a posebno u „raznovrsnoj primjeni vodenice“: „Rijeka ulazi u opatiju koliko joj to dopušta zid koji služi kao nasip. Ona se najprije ulijeva u žitni mlin gdje se veoma aktivno upotrebljava za meljavu zrnja pod težinom mlinskih kamenova i za potresanje finog sita kako bi se odvojilo brašno od mekinja. Otuda teče u susjednu zgradu i puni kotao u kojem se voda grije za pripravljanje piva koje redovnicima služi kao piće ako proizvodnja vina ne nagradi rad vinara. Ali rijeka još nije dovršila svoj posao, iz žitnog mlina se ona se odvodi do strojeva za valjanje platna. U mlinu ona je pripremila hranu za braću, a sad joj je dužnost da im napravi odjeću. Rijeka to ne odbija, niti odbija da obavi bilo kakav posao koji se od nje traži. Tako ona naizmjenice podiže i spušta teške maljeve i batove ili, tačnije, drvene pritiskivače strojeva za valjanje platna. Kada je svojim brzim vrtlozima pokrenula sve te kotače da se brzo okreću, ispušta pjenu te izgleda kao da i sama ima čvrstu površinu. Sada rijeka ulazi u štavionicu gdje posvećuje mnogo brige i rada pripremanju potrebnih materijala za redovničku obuću; tada se ona dijeli na mnogo malih rukava i marljivo tekući dalje prolazi kroz različita odjeljenja, traži posvuda one koji trebaju njezine usluge za bilo koju svrhu, bilo za kuhanje, okretanje, mrvljenje, natapanje, pranje ili meljavu, uvijek nudi i nikad ne odbija pomoć. Konačno, da bi sve obavila i zaslužila punu pohvalu, ona odnosi smeće i sve ostavlja čisto“ (Bertran Žile).59 Moderna tehnologija proizvodnje nastala je sa pojavom mehanizacije, odnosno onda kada je došlo do intenzivnije zamjene biološke energije efikasnijom energijom vode, vjetra, uglja i tečnih goriva. Značajna društvena posljedica pojave i upotrebe mehanizacije u procesu proizvodnje odnosila se na 59
C. R. Walker, op. cit., str. 36.
54
rasterećenje operatora od fizičkog zamora i umnožavanje moći obrade materijala. Tako se ona odnosila i na veliko povećanje produktivnost rada i proizvodnje. Na primjer, 2 su roba u Rimskoj imperiji proizvodila 7 kilograma brašna na čas, dok je vodeni točak u tom periodu mljeo 150 kilograma na čas, neprekidno i bez zamora. Znači da je mašina zamijenila 42 čovjeka na čas, što je za 24 časa iznosilo – 126 ljudi.60 Mehaničkom slikom svijeta su vladale ideje racionalnosti, reda, moći i predvidljivosti. Moderna je proizvod razvoja racionalnosti, a teoretičari Moderne su svojim teorijskim i metodološkim konceptima oblikovali i svijet budućnosti. ”Moderno doba je, napominje Rifkin, doba mašina. Preciznost, brzina i tačnost najveće su vrijednosti... Istorija za nas predstavlja neprestane vježbe iz mašinstva. Zemlja je kao gigantska mašina napravljena od najrazličitijih dijelova koje treba sklopiti u sistem koji funkcioniše. Nikad kraja tom poslu. Uvijek iznova treba razmotriti nove zamisli i uraditi nove poslove, a sve to zahtijeva neprestano premještanje dijelova i proširenje procesa. Progres je, tako, upregnut u nastojanje da se usavrši mašina. Neprestano je u toku spajanje i učvršćenje labavih dijelova, uklanjanje grešaka, i prodiranje procesa mehanizacije u svaki aspekt života. To je istorijski model našeg doba. Živimo po diktatu mašine, i mada smo prilično voljni priznati njeno značenje za naš fizički život, mnogo smo manje voljni uvidjeti kako je mašina prodrla u samo središte našeg bića. Mašina se u današnje vrijeme tako čvrsto ušančila u nama da je teško odrediti gdje ona završava, a gdje mi počinjemo. Čak ni riječi koje dolaze iz naših usta nisu više naše riječi, one pripadaju mašini. Mi ‘mjerimo’ odnose sa ostalim ljudima prema tome koliko smo ‘sinhronizovani’ s njima. R. Tomović, Odnos čovek-mašina, u: Sociologija rada, Beograd, 1973, str. 97. 60
55
Naši su osjećaji svedeni na dobre ili loše ‘vibracije’. Mi više ne započinjemo posao; umjesto toga ‘stavljamo se u pogon’. Izbjegavamo ‘trvenje’ na poslu i ‘uključujemo’ se umjesto da obraćamo pažnju. Kad govorimo o ljudskim životima, onda kažemo ili da oni ‘funkcionišu bez zastoja’ ili da se pojavio ‘defekt’. Ako je ovo drugo u pitanju, onda očekujemo da će po kratkom postupku biti opet uspostavljen red ili će biti potreban ‘popravak’.”61 Ko što smo vidjeli, XVI i XVII vijek predstavljaju svojevrsnu prekretnicu u proučavanju prirode. U političkom, ideološkom i socijalnom smislu to je doba uspona buržoazije i njene potrebe za razvijanjem novih kapitalističkih proizvodnih odnosa čiji će razvoj biti podstaknut mehanicističkim pogledom na svijet i mehaničkim modelom života. Njoj je bio neophodan jedan sasvim novi pogled na svijet koji će srušiti autarhičnost feudalizma i njegov srednjovjekovni pogled na svijet i utemeljiti razvoj novog pogleda na svijet i njegove nauke koji će služiti praktičnoj svrsi nove društvene i istorijske klase. Kao što smo vidjeli, jedan od uzroka ekološke krize i ekoloških problema se i odnosi na racionalnu industrijsku proizvodnju, odnosno moderni način proizvodnje poznat i pod nazivima – naučna organizacija rada, fordizam i tejlorizam ili, jednostavno i popularno rečeno, fabrička proizvodnja ili proizvodna traka. Industrijalizacija se temelji na razvoju nauke i tehnologije, a svi na ideji – racionalizacije. Kao posljedica praktične primjene podjele rada u proizvodnji pojavile su se nove tehnologije proizvodnje i novi načini organizovanja ljudskog rada – pokretne trake - kao tehnologije veoma racionalizovane proizvodnje. 61
J. Rifkin, op. cit., str. 23-24.
56
Racionalizovani proizvodni sistem tzv. „naučne organizacije rada“ (Scientific Management), racionalnog “naučnog upravljanja” je razvio američki inženjer Tejlor, a prvi primijenio Henri Ford u svojoj fabrici automobila. Ford i fordizam su bili shvaćeni kao svojevrsno „otjelovljenje Amerike u eri industrijske revolucije“ i „glavnim graditeljem novog društvenog poretka koji je nastao tokom prve dve decenije XX veka“. Čak su i u Rusiji bili prihvaćeni od strane Lenjina i boljševika.62 Za racionalizovani sistem „naučnog upravljanja“ je karakteristično postojanje formalnog sistema nadležnosti između radnog i vlasničko-upravljačkog dijela. U ovom obliku rada i upravljanja svaka aktivnost je programirana u svim radnim fazama gdje je uloga proizvođača manifestovana u spretnosti postizanja „programskih zadataka“. Ovo je oblik organizacije proizvodnje u okviru kojeg se proučava rad radnika tako što se detaljno raščlani industrijski proces proizvodnje: radni zadaci se rastave na najprostije jednostavne operacije-pokrete i mjere tako da se tačno utvrdi kako i na koji način treba da se najoptimalnije i najekonomičnije obavi radni proces i poveća produktivnost rada. Ovaj koncept organizacije rada i proizvodnje se temelji na dva osnovna principa: izgradnju najboljeg načina izvođenja radnih pokreta, i odvajanje nivoa rukovođenja i upravljanja od nivoa izvršenja, tj. monopola upravljanja (odlučivanja) i izvršavanja. Odvajanje duhovnog i fizičkog rada izvedeno je do kraja. Tejlor, kome je štoperica „bila njegova biblija“ (Bel), je organizaciju rada i proizvodnje zamislio tako da ona ima dvije bitne dimenzije. Jednu, koja se odnosi na utvrđivanje „najboljeg i jedino mogućeg načina za izvođenje svakog radnog pokreta“, i drugog, koji se odnosi na efikasno rukovođenje i upravljanje. 62
V. Sasman, Kultura kao istorija, „Rad“, Beograd, 1987, str. 220. 57
„Čitava gomila znanja koja se u prošlosti nalazila u glavama radnika u njihovoj spretnosti treba sada da bude izvučena, prosto ispražnjena iz njihovih glava i preneta u upravu. Uprava mora misliti i pripremiti rad na najdetaljniji način, zahtevajući od radnika da više ne proizvede svojom sopstvenom inicijativom, već da tačno do najmanjih sitnica izvršavaju dobijene naloge... Jedan od prvih zahteva za radnika koji je osposobljen da rukuje livenjem gvožđa kao redovnim zanimanjem jeste da treba da bude toliko glup i flegmatičan da više sliči volu nego ikojem drugom tipu.“ Jedini organizacioni problem rukovođenja odnosi se na to „kako da se dobije najbolja inicijativa od radnika“. Najbolja metoda da se to ostvari je metoda pritiska koja uključuje i „otpuštanje ili smanjivanje plate trvdoglavih radnika koji su odbili da sprovedu bilo kakva pobiljšanja, smanjenje plate po komadu, zapošljavanje neukih radnika, koje je lično proučavao uz obećanje da će, kada nauče kako se radi, uspeti da obave odgovarajući dnevni rad.“63 Sistem “naučnog upravljanja” je podrazumijevao racionalno poslovanje primijenjeno na području industrijske proizvodnje, ali je kasnije proširen i na druga područja.64 Tako se pokazalo da su tehnologija i Moderna u međusobnoj vezi, gdje su moć, brzina i vrijeme postali kriterij tehničkog napretka. Vrijeme se u Moderni nije izražavalo i doživljavalo „kao nešto kumulativno i trajno (duree), već kao skup određenog broja sekunda i minuta: ono je prestalo da bude vijek.“65 Marks je pisao o ulozi i značaju sata ističući da je „sat prvi automatski stroj primijenjen u praktične svrhe; pomoću sata F. Tejlor, Naučno upravljane, “Rad”, Beograd, 1967, str. 197, 249. Na primjer poslovanje fast-food industrije, odnosno tzv. mekdonaldizacija se upravo zasniva na racionalističkim principima: efikasnosti, mjerljivosti (isplativosti), kontrole, predvidljivosti. 65 L. Mumford, op. cit., str. 409. 63 64
58
stvorena je cijela teorija proizvodnje i pravilnog kretanja“. Vrijeme i tačnost su osnova uspješnosti i produktivnosti u industrijskoj revoluciji i industrijskoj proizvodnji. Bez sata, kao tehničkog proizvoda, industrijske revolucije ne bi ni bilo. U šesnaestom stoljeću je sat sa tornja srednjovjekovne tržnice preselio na policu iznad kamina gospodske kuće, da bi se u devetnaestom stoljeću smanjio i postao dijelom čovjekove odjeće bilo da je bio izložen na uvid ili se spremio u džep. Tako je tačnost prestala biti „kraljevska vrlina“ postajući nužnošću svakodnevnog života i posla u kojem je zavladala mehanizacija. Mjerenje vremena, ali i prostora, postalo je sastavnim dijelom organizacije rada i života i kontrole koju je zapadni čovjek proširio na cijeli svijet.“66 Kao tehnički proizvod sat je „model svih automata“. Jer, gotovo sve što se moglo postići i očekivati od automata, najprije je bilo riješeno u satu i satnom mehanizmu „Automatizacija vremena u satu predstavlja obrazac svih većih automatskih sistema.“67 Tehnološki napredak je, naravno zajedno sa naučnim napretkom, omogućio industrijski napredak, kao i razvoj Moderne. Između XII i XVI vijeka stvoreni su svi bitni pronalasci (vodenica, vjetrenjača, povećalo, štamparske presa, satni mehanizam) na kojima će se zasnivati cijeli niz izrade kasnijih alata i mašina. Svaki kasniji tehnički napredak industrijskog društva će se zasnivati na tim izumima. I upravo će taj tehnološki sistem izuma pružiti naučnicima XVII vijeka neophodna sredstva ostvarenja svjetske tehnološke revolucije. Od tog vremena pa do danas su se stvari mnogo promijenile kada je u pitanju tehnologija. Danas ona nesumnjivo pred66 L. Mumford, Mit o mašini (Tehnika i razvoj čovjeka ), „Grafički Zavod Hrvatske“, Zagreb, 1986, t. I, str. 314. 67 L. Mumford, op. cit., str. 315.
59
stavlja dominaciju, odnosno stavlja dominaciju i kontrolu nad stanovništvom u matičnim zemljama, ali i nad stanovništvom u drugim zemljama. Ostvarajući transfer tehnologije u nerazvijene zemlje multinacionalne korporacije stvaraju tehnološki imperijalizam: prodajom tehnologije, vezanošću kupca za prodavača tehnologije, određivanjem načina proizvodnje, kontrolom upotrebe tehnologije, itd. I to je, naravno, proizvod Moderne, kao što su i fizičke povrede, psihički zamor i otuđenje radnika, monotonija i dosada, alkoholizam i narkomanija, kao posljedica primjene pokretne trake kao tehnološkog proizvoda Moderne. Da bi kulturne obrasce Trećeg svijeta, koji podrazumijevaju samodovoljan način života, zamijenili kulturom i vrijednostima zapadnog potrošačkog društva, marketinške agencije putem globalne tehnologije i sredstva masovnih komunikacija propagiraju potrošnju kao cilj i način života stanovnika Trećeg svijeta. Cilj ima je da zapadni način života, koji je razoran po društvo i životnu sredinu, a po svojoj suštini neodrživ, nametnu stanovništvu Trećeg svijeta. S obzirom na probleme koje sobom nosi taj poduhvat je poduhvat – ekološke propasti.68 Razvoj mehanicističke paradigme života doveo je do toga da je čovjek postao rob nametnutih i artificijelnih potreba. U tom smislu su sredstva masovnih komunikacija sredstva nametanja takvih potreba, interesa, ideja, ideologija i vrijednosti. Sredstva masovnih komunikacija su sredstva indoktrinacije i manipulacije. Težnja za posjedovanjem, gomilanjem predmeta i materijalnih dobara, te porasti moći i vlasti nad ljudima, imanje a ne bivstvovanje ka stvaralaštvu i bogatstvu ljudskih odnosa, se smatra smislom i „kvalitetom života“. E. Goldsmit, Globalna trgovina i životna sredina, u: Globalizacija – argumenti protiv, „Clio“, Beograd, 2003, str. 110.
68
60
1.2.3. Moderna proizvodnja i obrazovanje Industrijska proizvodnja i industrijalizacija su uticali i na razvoj obrazovanja, ili, potpunije rečeno, posljedica postojanja Moderne, mehanicističke paradigme i mehaničkog modela života je i mehaničko programiranje obrazovanja kao bitne pretpostavke obavljanja rada u industrijskoj proizvodnji. Gotovo do početka procesa industrijalizacije, većina ljudi nije bila obrazovana. Pojava i razvoj industrijalizacije i urbanizacije, porast i razvoj gradova, novi oblik proizvodnje i podjele rada zahtijevali su specijalizovane oblike obrazovanja neophodnih za razvijanje znanja i vještina. Industrijalizacija je tražila novog, obrazovanog čovjeka. Masovno obrazovanje i jeste proizvod industrijalizacije. Mašine su imale potrebu za određenim „tipom ljudi“ koji će biti „dodaci“ toj istoj mašini, a taj „tip ljudi“ je stvaran u školi. Isto onako kako su mašine proizvodile one koji će te predmete i proizvoditi. Industrijalizacija je obrazovanju dala posebno značenje tako što moć obrazovanja uvećala, kao što se sada uvećala i potreba za pismenošću, specijalizovanim vještinama i političkom kontrolom narodne svijesti. Moć obrazovanja da oblikuje ljudske živote je novijeg datuma, onog vezanog za industrijsku revoluciju. Osnovane su škole u kojima su se istovremeno obrazovali i indoktrinirali ne samo radnici, nego i svi ostali, kao i stručnjaci u upravi industrije i vlade. Obrazovanje organizuje veći dio života odraslih osoba utičući u dobroj mjeri i na ostatak njihovog života. Ova moć obrazovanja je skorijeg datuma jer je obrazovanje, barem ono kakvo nam je danas poznato, tek nedavno proširilo svoj uticaj. Tokom većeg dijela ljudske istorije formalno obrazovanje nije postojalo niti je bilo potrebno.69 69
Dž. H. Tarner, Sociologija, „Mediterran“, Novi Sad-Beograd, 2009, str. 401. 61
Proces industijalizacije i širenje gradova uticali su u velikoj mjeri na razvoj sistema obrazovanja. Sve do prvih decenija XX vijeka, većina stanovništva nije imala nikakvog obrazovanja. Međutim, kako se industrijska privreda sve brže širila, javila se velika potreba za specijalizovanim obrazovanjem, za obrazovanom, sposobnom i specijalizovanom radnom snagom. Kako je obrazovni sistem postao univerzalan, sve više ljudi je sticalo znanje putem apstraktnog učenja (predmeta kao što su matematika, prirodne nauke, istorija, književnost i sl.), a ne, kao ranije, kroz praktično prenošenje određenih vještina. U modernom dobu, obrazovanje i stručne sposobnosti postali su važni za zapošljavanje i karijeru. Škole i univerziteti ne samo da utiču na širenje intelektualnih mogućnosti ljudi i njihov pogled na svet, već pripremaju nove generacije ljudi koje će uzeti učešća u privrednom i društvenom životu neke zemlje. Dok mnogi nastavnici u školama i na univerzitetima, u prvom redu, teže da omoguće do kraja zaokruženo obrazovanje, kreatori poslovne politike i poslodavci prije su zainteresovani za to da obrazovanje i programi usavršavanja budu u skladu sa privrednim profilom zemlje i zahtjevima za određenim zanimanjima. Brzo širenje zdravstvenog sistema zemlje, na primjer, dramatično bi povećalo potražnju za zdravstvenim radnicima, labaratorijskim tehničarima, sposobnim rukovodiocima i kompjuterskim stručnjacima koji su upoznati sa problemima u zdravstvu. Isto tako, široke promjene u tehnologiji proizvodnje neke fabrike dovele bi do povećanja potražnje za radnom snagom koja ima potrebne kvalifikacije. Iako većina stanovništva u industrijalizovanim zemljama obrazovanje prihvata kao gotovu činjenicu, trebalo je mnogo vremena da se razvije moderno obrazovanje, koje podrazumijeva nastavu za učenike u za to posebno izgrađenim školskim prostorijama. Vjekovima je formalni oblik obrazovanja do62
stupan samo malom broju ljudi, onima koji su imali vremena i novca da to sebi priušte. Prije otkrića štamparske mašine (1454), knjige su se teško ručno umnožavale, pa su stoga bile rijetke i skupe. U današnjim industrijalizovanim zemljama, stepen pismenosti je visok – to jest, skoro svako umije da čita i piše na osnovnom nivou. Štampana riječ i elektronska komunikacija, zajedno sa formalnom nastavom u školama i na fakultetima, postali su osnova našeg načina života.70
1.3.MODERNIZACIJA, URBANIZACIJA I INDUSTRIJALIZACIJA Modernizacija, industrijalizacija i urbanizacija izgradnje strahovito uništavaju šume, zemljišta, biljne i životinjske vrste dovodeći do sveopšteg zagađenja životne sredine. Ekološki problemi i ekološka kriza su povezani sa procesima modernizacije, urbanizacije i industrijalizacije. Sa njihovim intenzivnijim razvojem su se razvijali ekološki problemi i ekološka kriza. 1.3.1. Modernizacija Pojam „modernizacije“ (fr. modernisation) je u širu upotrebu u društvene nauke ušao nakon Drugog svjetskog rata. Pod tim pojmom se podrazumijeva proces promjene i transformacije nerazvijenih, tradicionalnih društava u razvijenije: modernizacija je proces koji u sebe uključuje ekonomske, E. Gidens, Sociologija, „Ekonomski fakultet“, Beograd, 2005, str. 495496. 70
63
tehnološke, političke, socijalne i kulturne promjene a, takođe, urbanizaciju i industrijalizaciju.71 Kao kompleksni proces modernizacija je pojava koja dovodi do višestrukih i višedimenzionalnih promjena u društvu, kao što su promjene na području: ekonomije – gdje se razvija tržište robe, rada i kapitala, razvija racionalna organizacija proizvodnje i povećava industrijska produktivnost rada koja dovodi do kvantitativnog povećanja proizvodnje a ona do povećanog ekonomskog razvoja, povećanja materijalnih dobara za zadovoljenje sve većih potreba (što će, naravno, uticati i na ekološke probleme); preobražaj načina proizvodnje i razvoj robno – novčane privrede i tržišta dovešće do povećanja socijalne i prostorne mobilnosti stanovništva; kulture i duhovnih vrijednosti – jer će nova naučna racionalnost i mehanicistička paradigma, filozofija rada, proizvodnje i života, dovesti do promjena mentaliteta ljudi, promjena ličnosti i njihovih vrijednosti i interesovanja koji će dovesti i do promjena načina života i društvenih vrijednosti, tj. do promjena stavova, mišljenja, ponašanja ljudi, standarda, stila i kvaliteta života; tradicionalne estetske i kulturne norme i vrijednosti će se brzo mijenjati, kao i dokolica koja će sve više biti pod uticajem masovne kulture; nauke – koja će se, pored teorijskih, okrenuti i prema empirijskim i eksperimentalnim istraživanjima za potrebe tehnoloških primjena u procesima proizvodnje; prosvjete i obrazovanja – koji zahtijevaju podizanje obrazovnih nivoa, ističu potrebu za obrazovanim proizvođa71 O ovome vidjeti u: B. Kovačević, L. Ristić, M. Knežević, Sociologija naselja, „Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske“, Banja Luka, 2009, str. 26 i dalje.
64
čima što za posljedicu ima uvođenje obaveznog državnog obrazovanja, ali i šireg stručnog i profesionalnog obrazovanja i usavršavanja; politike – na čijem liberalno-demokratskom području političkih sistema će se povećati participacija u demokratskim procesima i institucijama, te razviti mogućnost za izbor političkih alternativa; prava – gdje će se razviti elementi modernog društva, pravno utemeljeni svojinski odnosi, vladavina zakona, ljudska prava i slobode, pozitivno pravo koje će se odvojiti od običaja, i birokratska administracija organizovanja svih područja života modernih društava utemeljenih na pravnim normama; zdravstva – na čijem području će se obezbijediti veći nivoi zdravstvene zaštite i kulture zdravstva. Kao što se vidi, bitna karakteristika procesa modernizacije je razvoj znanja, obrazovanja, nauke, tehnike i tehnologije proizvodnje i tržišta, te preobražaj načina proizvodnje, shvatanja i života ljudi, preobražaj i promjene koje potiskuju tradiciju i njene vrijednosti, omogućavajući modernim društvima brži ekonomski razvoj i povećanje životnog standarda. Procesi modernizacije u sebe uključuju urbanizaciju i industrijalizaciju i svi zajedno sobom nose probleme i rizike, a jedan od njih se odnosi i na ekološke probleme i rizike. Jasno je da modernizacija sama po sebi ne znači napredak. U sebi ona nosi i destruktivne sadržaje, od destruktivne upotrebe tehnologije pa preko kolonijalizma do „sve dublje ekonomske provalije između svetova i vladavine totalitarnih poredaka do nezamislivog izliva iracionalnosti u svetskim ratovima.“72 72 M. Pečujlić, Globalizacija: dva lika sveta, „Gutembergova galaksija“, Beograd, 2002, str. 43.
65
1.3.2. Urbanizacija U sebe procesi modernizacije uključuju i – procese urbanizacije. Ako je prvi poznati grad Jerihon iz Palestine, onda je kao društveni proces urbanizacija započela prije gotovo osam hiljada godina. Sa pojavom prvih gradova kao razvijenih naselja započinje i proces urbanizacije. Započeo sa počecima nastanka prvih gradova, proces urbanizacije se sve intenzivnije i ekstenzivnije razvijao. Prema nekim statističkim podacima, u 1800. godini je u svijetu samo 3% stanovništva živjelo u gradovima, dok je prošle godine taj odnos broja stanovništva u selima i gradovima izjednačen na 50%. U 1950. godini su postojala 83 grada sa stanovništvom od preko jedan milion; 2007. godine ih ima 468. Istraživanja ukazuju da će se, ukoliko se nastavi ovakav urbanizacijski trend, svjetska urbana populacija udvostručavati svakih 38 godina. UN prognoziraju da će 2030. godine troje od petoro ljudi živjeti u gradovima, a porast će biti najdramatičniji u najsiromašnijim i najmanje urbanizovanim kontinentima - Aziji i Africi. Nastojeći da odredimo pojam urbanizacije poći ćemo od uobičajenog shvatanja prema kojem je urbanizacija proces preseljenja ljudi u gradove. Ovo, na izvjestan način prihvatljivo određenje, nije dovoljno niti potpuno jer se pojam “urbanizacije” ne odnosi samo na proces preseljenja ljudi sa sela u gradove i širenje područja gradova, nego i na urbanizaciju sela ili njihovu deruralizaciju i deagrarizaciju. Urbanizacija (l. urbas – grad) u etimološkom smislu znači upravo - grad. Suštinski posmatrano, to je širi pojam koji ne obuhvata samo pojavu, razvoj i promjene u gradovima, nego i promjene u ruralnim sredinama. Pojam urbanizacije je u uskoj vezi i neodvojiv je od pojma urbanost, pod kojim se podrazumijeva gradski način privređivanja, života i ponašanja, a suprotan je 66
pojmu ruralnost. Međutim, treba napomenuti da su u procesu urbanizacije grad i selo međusobno povezani: kao industrijski, trgovački, administartivni i uslužni centri, gradovi su mjesta socijalno-geografskih, političkih, kulturnih, ekonomskih i tehnoloških procesa, razvoja urbanog načina proizvodnje i života koji utiču na okolinu mijenjajući i oblikujući je. Upravo taj proces širenja urbanosti naziva se procesom urbanizacije.73 Tako se u širem smislu pod pojmom urbanizacije podrazumijevaju pojave kao što su: fizičko preseljenje seoskog stanovništva u gradove, migracije selo-grad i povećanje gradskog stanovništva; promjene koje se događaju sa prelaskom ljudi iz sela u grad (promjene privredne i društvene sredine), promjene načina života, životnog standarda, kulture, navika, običaja; širenja gradskog načina života na selu, odnosno proces potiskivanja ruralnog od strane urbanog načina života; nastanak i širenje gradova, širenje urbanih ideja i obrazaca života, te proces usvajanja urbanog načina života i proces širenja gradskog načina života na selu; proces teritorijalnog i prostornog širenja gradova i urbanih područja, i povećanja nivoa i opsega urbanog stanovništva u njima. Ono što je, sa stajališta naše teme objašnjenja uzroka ekoloških problema i ekološke krize važno napomenuti, jeste to da je dosadašnji proces urbanizacije proticao kroz određene periode, faze ili stadije. Jer, da bi se jednostavnije razumjeli ekologija i ekološki problemi neophodno je ukazati na odnose između društva i prirode koji, istorijski, tehnološki i civili73 M. Vresk, Grad i urbanizacija, „Školska knjiga“, Zagreb, 2002, str. 17; K. Ruppert, F. Schaffer, J. Maier, R. Paesler, Socijalna geografija, „Školska knjiga“, Zagreb, 1981, str. 91.
67
zacijski, u dosadašnjem periodu obuhvataju sljedeće periode razvoja: predindustrijski, i industrijski Predindustrijska društva su rodovska, plemenska i agrarna društva koja su bila u potpunosti zavisna i potčinjena prirodi, i koja su se prirodi prilagođavala. U predindustrijskom periodu je proces urbanizacije bio spor a stepen urbanizacije mali: udio gradskog stanovništva iznosio je 1/6 ukupnog stanovništva, gradovi su bili mali i autarhični, a veliki su se počeli razvijati kao metropole i centri država; dominantan je primarni sektor djelatnosti, socijalna mobilnost je bila mala a prostorne migracije su se odvijale na relaciji selo-selo, kao preseljenja ili seobe. Predindustrijski period je period u kojem nastaju prvi gradovi i to u tadašnjim civilizacijama – Palestine, prije 8000 godina, Mezopotamije prije 3500 godina, doline Nila prije 3200 godina, doline Inda, te doline Žute Rijeke. Gradovi tog perioda imaju svoja veoma specifične građevinske i ekološke karakteristike, a neki od njih su nastali planski, sa pravilnom mrežom ulica, upravnim i vjerskim objektima. Pod uticajem industrijske revolucije započinje tzv. industrijski period urbanizacije, intenzivna „urbana eksplozija“, velika koncentracija i porast stanovništva u gradovima, proces brzog razvoja gradova i stvaranja većih urbanih cjelina.74 M. Vresk, Osnove urbane geografije, „Školska knjiga“, Zagreb, 1990, str. 14. Period postindustrijske urbanizacije predstavlja poseban problem koji bi se odnosio na mogućnost rješavanja ekoloških problema i ekološke krize. Tzv. postindustrijsko («ekološko») društvo bi moralo pomiriti društvo i prirodu, odnosno potpuno promijeniti odnos prema prirodi i prirodu revitalizirati, ozdraviti i očuvati. U suprotnom, taj „period“ i ne bi bio kvalitativno poseban period, nego samo devastirajući nastavak industrijskog perioda urbanizacije, odnosno nastavak Moderne, tj. „pozna Moderna“. 74
68
Brojne tehnološke inovacije u industriji, saobraćaju, trgovini i komunikacijama uslovili su ekonomski i socijalni napredak. U ovoj fazi razvoja urbanizacije prevladavaju sekundarne djelatnosti, posebno industrija, što utiče ne samo na društvenoekonomske, demografske i društvene promjene, nego i na razvoj i izgradnju novih gradova, te razvoj starih gradova, kao i na urbane promjene u ruralnim sredinama. Potreba za radnom snagom i njena koncentracija u gradovima razvija prostorne migracije na relaciji selo-grad, stvara veće urbane cjeline i aglomeracije tako da je udio gradskog stanovništva oko 2/3 ukupnog stanovništva od kojeg oko 1/3 živi u velikim gradovima. Za razliku od predindustrijskog perioda, socijalna mobilnost je velika jer ljudi napuštaju poljoprivredu zapošljavajući se u nepoljoprivrednim djelatnostima, posebno industriji. Prema definiciji Ujedinjenih nacija urbanizacija ima dva aspekta: kvantitativni - odnosi se na koncentraciju i povećanje stanovništva u gradovima i urbanim prostorima, proces razvoja gradova koji je izražen u promjenama broja i obilježja stanovnika, u razvitku njihovih privrednih, socijalnih i političkih funkcija, u izgradnji i uređenju prostornih odnosa; to je faza urbanizacije i modernizacije za koju je karakteristično nastajanje i rast velikih gradova, aglomeracija i konurbacija, megalopolisa, metropolitenskih područja, urbanizovanih sela i regija koji su nastali kao posljedica demografske i urbane eksplozije, i kvalitativni - odnosi se na strukturne promjene u načinu života koje zahvataju i sela i ruralna područja, a koje se odvijaju upravo pod uticajem procesa urbanizacije; procesi urbanizacije šire urbani način života. 69
Urbanizacija je danas ne samo lokalni, nego i globalni proces koji zahvata sva područja svijeta. Zato su i posljedice urbanizacije brojne i na lokalnom i na globalnom nivou, a najznačajnije su: ekonomske – odnose se na razvoj proizvodnih snaga i primjenu industrijskih oblika i proizvodnje i u agraru, tj. odnose se na primat industrijske proizvodnje, urbanizacijske i saobraćajne procese povezane s njom; demografske – odnose se na koncentraciju stanovništva, porast i gustinu stanovništva koji određuju nivo i stepen urbanizovanosti; socijalne – odnose se na socijalnu segregaciju u gradskom prostoru (premještanje radnika na periferiju); klasnu determiniranost arhitekture, građevine i urbanizma; stambeni deficit; kulturne – odnose se na probleme akulturacije; razvoj i promjenu načina života, primarnih i sekundarnih grupa, socijalnu i prostornu mobilnost stanovništva, širenje i razvoj tzv. urbanog načina života i urbane kulture, povećanje stepena otuđenosti i devijantnosti, anomiju; prostorne - razvoj stihijske, neplanske, ali i planske izgradnje prostora, ulica, obradivih zemljišta, prostora za stanovanje, povećanje gustine izgrađenosti, tehničke složenosti, infrastrukturnih sistema i saobraćajnih mreža, te dominanaciju vještačke u odnosu na prirodnu sredinu; ekološke – odnose se na ekološke probleme, ekološke rizike i ekološku krizu. Kao prenosioci nove racionalnosti i praktičnih proizvoda Moderne, procesi urbanizacije i industrijalizacije su komplek70
sni i zahvataju ne samo gradove, nego i sela, šire se preko ruralnih prostora pretvarajući ih u urbana ili paraurbana povećavajući gradsko stanovništvo i urbani način življenja. I, dok se urbanizacija dešavala na uštrb sela, dotle se industrijalizacija događala na uštrb poljoprivrede.75 Ubrzani procesi industrijalizacije, urbanizacije i saobraćajne inftastrukture, kao i migracija, imali su za posljedicu i nekontrolisanu izgradnju prostora za stanovanje, kao i ekološke probleme. Za industrijska društva je karakteristično neracionalno iskorišćavanje i iscrpljivanje prirode i prirodnih resursa i stvaranje ogromnih ekoloških problema koji su doveli do ekološke krize koja ugrožava opstanak ne samo ljudske vrste, nego i drugih vrsta i života na Planeti. 1.3.3. Industrijalizacija Proizvod mehanicističke paradigme su industrijalizacija i industrijsko društvo. Naziv industrijski tip društva potiče od Herberta Spensera. Pod tim pojmom je podrazumijevao društvo u kome bi osnovni nosioci razvoja bili stručnjaci (naučnici, inženjeri, industrijalci) koji bi imali dominantnu ulogu u društvu koje bi se temeljilo na miru i koje bi bilo lišeno rata i birokratizma. Mehanicistička paradigma, odnosno mehanicistički, mehanički pogled na svijet je “stvoren za mašine a ne za ljude”. U tom pogledu i naziv industrijalizam služi kao oznaka za doba ekonomskog i tehnološkog napretka industrijskog društva kojeg karakterišu: mehanizovana proizvodnja, vrijednosti kao što su - strogost, disciplina i čvrsta pravila, profit a ne autentične I. Cifrić, Ruralni razvoj i modernizacija (Prilozi istraživanju ruralnog identiteta), „IDIZ“, Zagreb, 2003, str. 38. 75
71
potrebe, razvijeno i prošireno tržište, specijalizacija radne snage, urbanizacija i razvijeni saobraćaj, povećana potrošnja i povećanje ličnog i društvenog standarda. Industrijalizam je shvatanje i „ideologija“ koji se temelje na stavovima o neograničenoj proizvodnji predmeta i neograničenom rastu. U vrijednosnom smislu se temelji na materijalizmu, hedonizmu, utilitarizmu i vjerovanju u svemoć nauke i tehnologije. Raspadanjem feudalizma i stvaranjem kapitalizma stvoreno je slobodno tržište rada. Gradovi su počeli privlačiti veliki broj ljudi koji su proizvodno i radno organizovani kroz industrijski fabrički rad. Do kraja XVII vijeka osnovno oruđe za rad je bio ručni alat koga je pokretala ljudska radna snaga. Industrijska revolucija je započela u drugoj polovini XVIII vijeka u tekstilnoj industriji u Velikoj Britaniji, prije svega zahvaljujući razvoju prirodnih nauka, a zatim Vatovom otkriću parne mašine (1769) i mehaničkog razboja (1785). Industrijska revolucija započinje onda kada mašina alatljika izvrši operacije koje je do tada radnik obavljao. Sada stroj, od kojeg i polazi industrijska revolucija, zamjenjuje radnika koji rukuje jednim alatom, odnosno mehanizmom koji u istom momentu radi s masom istovjetnih ili sličnih alata, a kretanje prima makar i od jedne jedine pogonske snage.76 Upotreba mašina alatljika i čitav niz pronalazaka (mašine predilice, tkačkog automatskog razboja, prvih klipnih motora koji su omogućili isorištavanje mineralnih goriva i uglja, korištenje novih tehnoloških procesa koksiranja i proizvodnje čelika) predstavljali su veliku promjenu u korišćenju energije (vode, uglja, kasnije električne energije, nafte) bez koje ne bi tako brzo mogle napredovati proizvodne snage industrijskog društva. Upotrebom parne mašine i mehaničkog razboja došlo je do velikog porasta proizvodnje. Za ispumpavanje 76
K. Marx, Kapital, t. I, „Kultura“, Zagreb, 1947, str. 299, 318-319.
72
vode iz rudnika su korištene pumpe na parni pogon čime se proizvodnja uglja povećala, a sa primjenom lokomotive 1803. godine, parobroda, izgradnjom željezničkih pruga i uvođenjem željezničkog saobraćaja kako bi se roba lakše i brže transportovala, došlo je do burnog razvoja pratećih grana, poljoprivrede i trgovine posebno. Upotreba novih industrijskih strojeva će taj proces još više ubrzati. S tim u vezi, potrebno je pomenuti još jednu revoluciju, a ona se zvala – agrarna revolucija. Ona je, uz korištenje novih agrarnih mjera, omogućila porast proizvodnje hrane, a to je opet omogućilo porast stanovništva. Ta činjenica je sada sve više podsticala migracije iz sela u gradove gdje su ljudi očekivali da će naći posao i imati veći kvalitet života i životni standarad. Industrijalizacija razara ruralnost. U zapadnim društvima je globalizaciji prethodila industrijalizacija koja je, u stvari, bila „tehnička dimenzija modernizacije“ koja je pretežno negativno uticala na ruralnost koju je potisnula na periferiju razvoja. Tako su kolonizacija, industrijalizacija i globalizacija zapravo „tri oblika razaranja ruralnog svijeta.“77 Razvoj proizvodnih snaga doveo je do industrijske revolucije koja je još više razvila proizvodne snage proizvodnje, ali dovela i do razaranja prirode. Procesi industrijalizacije su najprije zahvatili Veliku Britaniju a zatim Zapadnu Evropu i Sjevernu Ameriku, najprije područja tehnologije i ekonomije, a zatim i ostala područja društvenog života. „Bilo je to vrijeme razvoja manufakture, koja će predstavljati socijalnu osnovu rađajuće moderne racionalnosti. Ovaj raskid sa zanatskom proizvodnjom, praćen mehanizovanjem i kvantifikovanjem procesa rada, usloviće pojavu moderne mehanike u 16. i 17. stoleću, a sa njom nastanak matematičko-mehaničkog pogleda na svet, razvoj indu77
I. Cifrić, op. cit., str. 34-35. 73
strije i veliki napredak prirodnih i tehničkih nauka, što će u 19. stoleću nauku učiniti glavnom proizvodnom snagom. Priroda sama, čudo prirode, već je bila predmet velikog zanimanja renesansnih naučnika (Galileja, Kopernika, Bruna, Keplera), a kult prirode rastao je uporedo sa potrebom njenog izučavanja, uprkos opasnostima koje su mogle da zadese posvećenike tog posla. U 17. stoleću dvojica rodonačelnika modernog duha i moderne epohe, Dekart i Bekon, svaki na svoj način, stvaranjem originalnih metoda, doprineli su daljim prodorima u tajnu prirode.“78 Industrijska revolucija predstavlja proces promjene proizvodnih snaga, odnosno prelazak sa manufakture na mašinsku i indusrijsku proizvodnju. Početak fabričkog sistema proizvodnje značio je potiskivanje ručnog rada od strane mašinskog. „Posljedica tog bila je na jednoj strani naglo padanje cijena svih manufakturnih roba, cvjetanje trgovine i industrije, osvajanje gotovo svih carinskih nezaštićenih stranih tržišta, naglo povećanje kapitala i nacionalnog bogatstva; na drugoj strani – još brže umnožavanje proletarijata, uništavanje svakog njihovog posjeda, lišavanje radničke klase svake sigurne zarade, demoralizacija, politička uzbuđenost...“79 Industrijska revolucija je imala i svoje naličje. U nemogućnosti da sebi obebijede kvalitetne uslove stanovanja i života, ljudi su bili prinuđeni da žive u sirotinjskim naseljima dok su u fabrikama radili u veoma teškim i nepodnošjivim uslovima, i krajnje neuslovnim prilikama: sa radnim danom do 14 i više sati, uključujući i nedjelju. Uslovi rada su bili teški, u početku sindikalna i pravna zaštita nikakva, a često su teške poslove obavljale žene i djeca (kasnije će se radno Lj. Milosavljević, op. cit., str. 74 (podvukla I.K.). F. Engels, Položaj radničke klase u Engleskoj, „Kultura“, Beograd, 1951, str. 20.
78 79
74
vrijeme ograničiti, a dječiji rad zabraniti, mada će nelegalno biti prisutan). Dirkem je uočio pojavu anomije u industrijskom društvu a sa njom su povezane brojne socijalno-patološke i psiho-patološke pojave i problemi. I, naravno, i ekološki problemi. Industrijska civilizacija se razlikuje od ranijih civilizacija. Ranije su (npr.civilizacija drevne Kine, Rima) bile regionalne i domet njihovog uticaja je bio ograničen na jedan dio svijeta. Te su civilizacije koristile neorganske izvore energije (vodu, vjetar) i njihov uticaj na prirodni svijet se uglavnom odnosio na promjenu izgleda zemljišnih površina. Naša, industrijska civilizacija je globalna. Ona, takođe, koristi neorganske izvore energije koji su modernoj industriji omogućili i dali moć koju nisu poznavale ranije tehnologije. ZAKLJUČAK Moderna, moderni pogled na svijet i njihova mehanicistička paradigma (čiji su samo spoljni i vidljivi izraz industrijalizacija i urbanizacija) doveli su do enormnih ekoloških problema i destruktivne ekološke krize. Oni su „proizvođači“ i generatori pojave i razvoja ekoloških problema i ekološke krize koje imamo. Filozofi prosvjetiteljstva su mislili da je posjedovanje moći bezopasno pa je i Marks isticao da „ljudska bića sebi prave jedino one probleme koje mogu da riješe“. Međutim, postoje i oni koji smatraju da se sa industrijom, urbanizmom i modernizacijom razvija nova moć koja je potpuno destruktivna jer dovodi do stvaranja čitavog niza problema uključujući i ekološke probleme i ekološku krizu. Ova 75
rasprava između optimista i pesimista još uvijek traje. Doista, tehnološke inovacije se stalno razvijaju u čovjekovoj želji da se oslobodi zavisnost od fosilnih goriva kako bi se umanjili ekološki problemi. Što će se desiti: novo mračno doba ili novo doba prosvijećenosti? Ili mješavina oba ta doba? Ova treća mogućnost je najvjerovatnija i u takvoj sistuaciji se mora gajiti nada da će ipak „prevagnuti strana doba prosvijećenosti.“80 Ali, do tada su stvari sasvim drugačije, što pokazuju i postojeći ekološki problemi i ekološka kriza. U industrijskom periodu čovjek se nije uspio prilagoditi prirodi nego, u skladu sa konceptom Moderne i mehanicističke paradigme, prirodu pokorava, instrumentalizuje, eksploatiše i uništava. Industrijsko društvo nije regenerativno već „degenerativno društvo“ koje dovodi do ekoloških problema i ekološke krize.
E. Gidens, Klimatske promene i politika, „CLIO“, Beograd, 2010, str. 270, 273. 80
76
2. EKOLOGIJA, DEMOGRAFIJA I EKOLOŠKA KRIZA
77
78
UVOD
Kao „nauka o životu“ – biologija ističe da je život na Zemlji nastao prije 4 i po milijarde godina iz elemenata vode, vodonika, azota, amonijaka i metana koji su povezivani u nove hemijske spojeve koji su doveli do stvaranja bjelančevina kao osnovne supstance stvaranja živog svijeta. Od prvih mikroorganizama pa na dalje, počeo se razvijati taj raznoliki živi svijet Zemlje i istovremeno prilagođavati na prirodnu okolinu. Darvin je tvrdio da su današnje biljne i životinjske vrste nastale iz jednostavnijih oblika u evolutivnom procesu u kojem su „najsposobniji preživljavali“ u surovoj „borbi za opstanak“. Iako njegovu teoriju mnogi osporavaju, ipak je ona nastojala da pokaže na ulogu i značaj mozga, ljudskog razuma i svijesti u evolutivnom procesu, dakle ulogu i značaj onih bitnih pretpostavki prema kojima se čovjek razlikuje u odnosu na druga živa bića. Ali, s druge strane, doprinos modernog pogleda na području medicine i ljudske ishrane je dovodio u pitanje Darvinov koncept o „preživljavanju najsposobnijih“: sada mogu preživjeti i oni koji nisu takvi što je, naravno, dovelo do demografske eksplozije stanovništva a time i povećanja ekoloških problema, ekoloških rizika i ekološke krize. Prije nego što ukažemo na pojam i elemente ekološke krize najprije ćemo se osvrnuti na pojam ekologije i posebno socijalne ekologije koja se i bavi problemom antropogeno determinisane ekološke krize. Tako ćemo ukazati na činjenicu da kultura (Moderne) proizvodi i produbljuje ekološke probleme i ekološku krizu, a da su oni i proizvod demografske eksplozije i nekontrolisane upotrebe i uništavanja resursa. 79
2.1. EKOLOGIJA I EKOLOŠKA KRIZA Iako je očigledno da su odnosi između društva (čovjeka) i prirode međusobno povezani jer svoj biološki, kulturni i civilizacijski opstanak temelje na postojanju prirode kao njihovog egzistencijalnog izvora, ipak ta činjenica nije bila jasna i razumljiva mnogima u dosadašnjem razvoju ljudskog društva. Za mnoge od njih je priroda shvaćena kao puko skladište materije, predmeta i dobara koje joj treba uzeti a ne kao uslov opstanka. Međutim, i ljudi i društva u potpunosti zavise od obnovljivih i neobnovljivih prirodnih resursa koji u sistemu narušenih odnosa i narušene ravnoteže u ekosistemima stvaraju opasnost od njihovog potpunog iscrpljivanja i nestajanja. Ekološki, ekologistički i holistički pristup predstavljaju potpunu promjenu u razumijevanju prirode i čovjekovog odnosa prema njoj. 2.1.1. Ekologija, socijalna ekologija i ekologizam Iako, na neki način, ekološki način razmišljanja susrećemo još u antičkom vremenu, u jonskoj filozofiji prirode, kod Talesa, Anaksimena, Anaksimandra, Anaksagore, Empedokla, Hipokrata, Teofrasta, Aristotela, i drugih, ipak, Grci, nisu znali za termin ekologija. Ekologija (gr. oikos - domaćinstvo, dom, kuća, stanište, prebivalište; logos - rasprava, izučavanje, nauka) je nauka o domaćinstvu, domu ili životnoj okolini. Kao drugi nazivi koji se za ekologiju pominju, su: nauka o životnoj sredini, naučna prirodna istorija, biologija eko-sistema. Upotreba naziva ekologija je u literaturi djelimično kontroverzna. Prvi put je ovaj naziv upotrijebio Darvin 1856. godine 80
u Porijeklu vrsta, dok je njemački biolog Ernest Hekel 1866. godine u knjizi Prirodna istorija stvaranja, odredio ekologiju kao naučnu poddisciplinu i posebnu granu zoologije koja se bavi istraživanjem odnosa između životinjskih vrsta i organske i neorganske sredine. Ekologija se bavi ,,istraživanjem o ukupnim odnosima životinje kako prema njenoj organskoj, tako i neorganskoj sredini”, odnosno proučavanjem sredine u kojoj žive sva bića; ekologija je “nauka o odnosima živih bića i njihove okoline”, odnosno nauka „o odnosima organizama i spoljašnjeg svijeta koji ga okružuje, u koju možemo u širem smislu ubrojiti sve egzistencijalne uslove.’’81 Najšečće se ekologija definiše kao nauka koja proučava odnose životinja prema okolnoj organskoj i neorganskoj sredini, te odnose u koje životinje dolaze prema drugim životinjama i biljkama, nauka o proizvodnji i raspodjeli organske materije, o gustini naselja organskih vrsta i o održanju ljudskim materijalnim potrebama i njihovom zadovoljavanju živog svijeta uopšte. Evo nekih definicija koje ističu da je ekologija nauka koja proučava i objašnjava: strukture i funkcije u prirodi, biološke sisteme na organizacionom nivou iznad vrste; interakcije koje uslovljavaju distribuciju i učestalost vrsta, populacija i životnih zajednica; načela koja upravljaju vremenskim i prostornim modelima koji ujedinjavaju organizme; zajednički život biljaka i životinja i njihovu zavisnost o prirodnim izvorima; harmoniju prirodne sredine i organizama u njoj; način života i koegzistenciju čovjekovog ponašanja sa florom i faunom, i sl. Dakle, kao što se moglo vidjeti, ekologija je nauka koja proučava interakcije vrsta u sredini ili okolini. Sredinu čine ekosistem, sociosistem (društvo) i tehnosistem (tehnologija i E. Haeckel, Generelle Morphologie der Organismen; Cit. prema: I. Cifrić, socijalna ekologija: prilozi zasnivanju discipline, „Globus“, Zagreb, 1989, str. 298. 81
81
tehnostruktura). Ekosistem, prirodu, odnosno prirodnu sredinu čine mikroorganizmi, hidrosfera (vodeni omotač), atmosfera (vazdušni omotač) i litosfera (tlo, zemljište), biljke i životinje. Prirodna sredina može biti živa (mikroorganizmi, biljke i životinje) i neživa (atmosfera, hidrosfera, litosfera). Kao biološka nauka ekologija je prolazila kroz različite faze ili periode razvoja, i taj je razvoj najprije i doveo do podjele na: autoekologiju (koja proučava odnose između pojedinih organizama ili njihovih grupa, u okviru iste ili različitih vrsta, kao i uslove u okolini u kojoj se nalaze), populacionu ekologiju (koja proučava strukturu i dinamiku populacija određenih vrsta), sinekologiju (kao nauka o zajednicama biljaka, životinja i mikroorganizama u njihovoj međusobnoj povezanosti, kao i njihovom povezanošću sa naorganskom okolinom). Kao takva, ekologija je postala nauka o ekosistemima, ali će antropogeni uticaj čovjeka na prirodu uključiti i društvo u centar ekoloških razmatranja. Ako su početna ekološka istraživanja bila više medicinski orijentisana, savremena će ekologijska istraživanja više pažnje posvećivati istraživanju uticaja čovjeka i ljudskog društva na prirodu i životnu sredinu. Tako će uključivanjem socijalne, ekonomske, kulturne, političke i drugih dimenzija, u modernom industrijskom društvu i civilizaciji, biti promijenjeno tradicionalno prirodno značenje ekološke situacije, što će dovesti do razumljive promjene u načinu mišljenja koje će sve više postajati „holističko“ (grč. holos - cjelina).82 Bitna područja ekologije su: ekologija biljaka – proučava odnos biljaka prema drugim biljkama i biljnog svijeta prema okolini; ekologija životinja – proučava odnose životinjskog svijeta prema okolini; kulturna ekologija – proučava 82 M. M. Mišković, Socijalna ekologija: sa ekološkim radionicama za decu predškolskog i mlađeg uzrasta, „Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača“, Novi Sad, 2009, str. 26.
82
prilagođenost, adaptaciju kulture prema prirodnoj sredini; humana ekologija – proučava odnose čovjeka prema okolini; socijalna ekologija – proučava uticaj čovjeka na prirodnu sredinu a pod uticajem rada i proizvodnje. Naziv socijalna ekologija se počinje upotrebljavati od dvadesetih godina prošlog stoljeća, a od strane Parka i Bardžesa (“Čikaška skola”) koji su pod ovim nazivom podrazumijevali ekološki okvir proučavanja društva, a prije svega planiranja izgradnje i razvoja gradova i velikih urbanih cjelina. Socijalna ekologija bi predstavljala nauku koja proučava uticaj čovjeka na prirodnu sredinu pod uticajem tehnologije, rada i proizvodnje, nauku koja proučava uzajamne odnose čovjeka i okoline. Tako posmatrana socijalna ekologija je kompleksna naučna disciplina čiji su bitni sljedeći aspekti: prirodni - prirodna okolina, prirodna stvarnost; ekonomski i naučno-tehnološki - dominantni način proizvodnje; društveni – društvo i društveni odnosi; kulturni - vrijednosti koje su dominantne i određuju odnos prema prirodi i društvu. Pored socijalnih sistema i odnos prema okolini (ekologija) je pretpostavka postojanja društva. Ekologiju ne treba shvatati samo kao nauku, nego i kao pogled na svijet, filozofiju života i etiku i stil života koji nastoje afirmisati autentične ljudske vrijednosti suprostavljene ekonomističkim vrijednostima proizvodnje, profita i razaranja svijeta. Pod uticajem industrijske revolucije i kapitalističkog načina proizvodnje, počinje se riječ ekologija koristiti i u široj upotrebi od 1873. godine, a od početka XX vijeka je ekologija priznata kao grana biologije koja proučava odnos živih 83
organizama i njihove sredine. Pored naučnog, ovaj termin zadobija sve više i političko značenje zbog značenja koje mu je, kao što i Hejvud dobro primjećuje, naročito od 60-tih godina pripisao narastajući pokret zelenih. Tako će se pojaviti i ekologizam kao društvena i politička struja koja ekologiji daje bitno mjesto ne samo u teorijskom mišljenju i nauci, nego i u praktičnom odnosu prema prirodi. Iako će naziv ove „nove“ ideologije biti obavijen i popriličnom nijansom konfuzije, ipak će on kritički prosuđivati raniji odnos prema prirodi propagirajući društveno uređenje u skladu i sa potpunim poštovanjem prirode. Tako se pokazuje da je ekološka teorija danas veoma značajna teorija, ali i da je suočena sa problemima a jedan se upravo odnosi na to da postojećem ekonomizmu i industrijalizmu treba suprostaviti kao alternativu ekologizam. “Kako je svjedočanstava o uništenju prirode sve više – promena klime usled globalnog zagrijavanja, smanjen procenat muške plodnosti usled zagađenja, iskorijenjivanje životinjskih i biljnih vrsta, itd. – potraga za alternativnim rastom – opsjednutog industrijalizma, sigurno će se intezivirati.“83 Kao idejna i teorijska orijentacija koja ekologiji daje istaknuto mjesto u ekološkom diskursu, ljudskoj refleksiji i djelovanju ekologizam kritički i negativno prosuđuje prijašnji odnos prema prirodi i propagira društveno uređenje u skladu i s potpunim poštovanjem prirode. U novije vrijeme pojam je proširen i na odnos čovjeka i prirode.84 83 E. Hejvud, Političke ideologije, „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“, Beograd, 2005, str. 279, 303. 84 ,,Ekologija za razliku od ekologizma, ne sadrži u sebi odbacivanje autoritarnih, tehnofašističkih rješenja... Odbacivanje tehnofašizma ne proizilazi iz nauke o prirodnim ravnotežama, već iz političkog i civilzacijskog izbora. Ekologizam koristi ekologiju kao polugu za radikalnu kritiku civilizacije i društva.“ A.Gorz, Ekologija i politika, ,,Prosveta“, Beograd, 1982, str.47.
84
2.1.2. Ekološki problemi i ekološka kriza Čovjekovu istoriju su pratile mnoge pošasti i „jahači smrti“, pratili mnogobrojni problemi i krize, ratovi, epidemije, prirodne katastrofe, nedostatak hrane, i slično. Ali, za razliku od ovih kriza i problema koji su pretežno bili ograničeni na lokalni ili regionalni nivo, danas se suočavamo sa globalnim problemima i krizama koje mogu da unište život na Zemlji. Jedna od njih odnosi se i na ekološku krizu. Ekološka kriza i problemi koji su s njom u vezi su proizvod načina proizvodnje koji je poremetio harmoniju, sklad i ravnotežu sa prirodom. U nastojanju da ostvari bolji i veći životni standard, čovjek je sve više iscrpljivao i uništavao prirodne resurse, uništavao biljne i životinjske vrste, ugrožavao eko-sisteme, smanjivao prostore obradivih površina, zagađivao životnu sredinu i ugrožavao ljudsko zdravlje. Sa ekološke tačke gledišta, umjesto da je čuvar biosfere, čovjek je zloupotrebio društvenu odgovornost i postao najveća štetočina Planete, uništavajući sve elemente eko-sistema i pretpostavke opstanka za mnoga bića, pa i za samoga sebe. Umjesto čuvara pretvorio se u dželata. Vidjeli smo da je, s jedne strane posmatrano, industrijalizacija omogućila povećanje nivoa životnog standarda, ali da je, sa druge strane posmatrano, negativno uticala na kvalitet životne sredine i zdravlje ljudi jer je dovela do ekoloških problema i ekološke krize. Kada govorimo o ovoj krizi u sferi ekologije, možemo je posmatrati na nivou planete, tj. kao krizu planetarizacije. Planetarizacija, ili globalizacija, koja se odvija u okviru tehnike i kroz nju, u okviru globalne zajednice i kroz nju, ne može se ostvarivati na nivou čovječanstva podijeljenog na nacije, imperije, rase. Moren kaže: „kriza planetarizacije je zapravo kriza čovječanstva, koje se ne uspijeva udružiti u čovječan85
stvo, te istovremeno kriza svijeta još uvijek nesposobnog da postane svijet, kriza čovjeka još uvijek nemoćnog da se ostvari kao čovjek...“85 Pored naziva ,,ekonomska kriza“ sve je više u upotrebi i naziv ,,ekološko-društvena kriza“, što znači da je ekološka kriza zapravo kriza čovjeka i društva, njihovog života i reprodukcije. Uništavanje prirodnih resursa dovodi u pitanje osnovnu supstancu ljudskih života jer priroda nije ništa drugo nego čovjekovo „anorgansko tijelo“. Razloge i uzroke ekološke krize nikako ne treba tražiti u jednoj determinanti, već u kompleksu uzroka kao što su: teorijski – antropocentrizam i materijalistička koncepcija čovjeka kao vladara nad prirodom; tretiranje prirode kao objekta iskorištavanja, stav o neuništivosti prirode, mehanicistička paradigma; kartezijanski dualizam (čovjek je subjekt, a svijet objekat kojim čovjek kao subjekt upravlja, vlada i manipuliše); naučno-tehnološki - razvoj prirodnih nauka, pronalasci, indstrijalizacija, urbanizacija, saobraćaj; shvatanje nauke kao objektivnog znanja (koje se ne brine za svoj cilj i smisao, i kao takvo lako postoje instumentalno sredstvo manipulativne moći i vlasti); društveni – stanovništvo; demografska eksplozija stanovništva; ekonomski - industrijska proizvodnja, način proizvodnje utemeljen na ekonomskoj logici profita i dobiti; kejnzijanski model privrednog razvoja koji bi se mogao svesti na stav: ekspanzija privrednog razvoja, puna zaposlenost i povećanje kupovne moći i potrošnja što bi, opet, omogućilo daljnje povećanje privrednog razvoja; 85
E. Morin, Kako izaći iz XX stoljeća, „Globus“, Zagreb, 1983, str. 287.
86
kulturni – zapadno-evropska kultura, vrijednosti i način života; čovjekov egoizam i neetički način razmišljanja po principu „poslije mene potop“; hedonizam, dokoličarski i potrošački mentalitet; reklama i mediji koji su povezani sa reklamom. Ekološka kriza nije samo posljedica ekonomske logike nekontrolisane proizvodnje profitabilnih proizvoda, nego i posljedica postojanja institucija koje podržavaju takav razvoj, kao i vrijednosti, ideologije i stila života koji podržavaju ili podupiru takav razvoj. Ekološka kriza je opsežna i katastrofalna i ispoljava na dva načina, kao: ekološki problem – čovjekovog uticaja na ekosisteme, i kao ekološka katastrofa – čovjekovih uticaja koji su doveli do ugrožavanja i razaranja ekosistema. Dakle, ekološkim problemima i ekološkoj krizi doprinijeli su mnogobrojni faktori vrijednosnog, filozofskog, naučnotehnološkog karaktera. Jedan od tih se odnosi na pogrešan stav o prirodi kao neiscrpnom izvoru sredstava za zadovoljavanje ljudskih potreba. Dva su pogrešna gledišta koja su zadobila položaj mita kada je u pitanju odnos prema prirodi: mit o neiscrpnosti prirode i mit o bezgraničnoj sposobnosti regeneracije i neuništivosti prirode. Oba mita su pogrešna i zato ih treba odbaciti jer nismo mi „gospodari“ prirode, nego njeni „podstanari“. Takođe i s tim mitovima treba odbaciti i koncept o ekonomskom i društvenom razvoju koji mora ustupiti mjesto holističkom konceptu koji se odnosi na probleme prirodne sredine i čovjekove okoline. Hiljadama godina su ljudi bili u ubjeđenju i vjerovanju da su zemlja, mora i atmosfera neuništivi. Danas se ne vjeruje u takvo gledište koje se pokazalo potpuno pogrešnim. Negdje sredinom XIX vijeka čovjek konačno stiče nadmoć nad prirodom, ali je to bila čovjekova Pirova pobjeda koja je 87
nastala “priznavanjem moći kao osnovnog i najcjenjenijeg odnosa među ljudima” (Horkahajmer-Adorno). Prevlast racionalizma i prosvjetiteljske vjere u čovjekov razum, dovela je do formiranja čovjekove nadmoći nad prirodom, njenog razaranja, degradacije i zagađivanja. Racionalizam je postao “masovni ubica” (Klavel). Kada je u pitanju odnos prema materiji, odnosno odnos prema shvatanju materije, ekologija se nalazi i u kontrastavu prema materijalizmu pa, stoga, i prema marksizmu. U osnovi mehanicističkog pogleda na svijet nalazi se težnja za apsolutnim vladanjem nad prirodom koja je posljedica dominacije „racionalnog“ i „instrumentalnog“ odnosa prema prirodi kao pukom objektu djelovanja nauke i tehnologije. Njegovu suštinu čini ubjeđenje da se u osnovi svakog napretka, odnosno progresa, nalazi model kvantitativnog rasta i razvoja koji podrazumijeva neprestalno gomilanje materijalnih predmeta čije uvećenje će dovesti do uređenijeg i stabilnijeg svijeta. Od dvanaestog do devetnaestog vijeka smatralo se da je priroda beskonačno data na neograničenu upotrebu čovjeku i da se povećanjem čovjekove moći nad prirodom smanjuje „ne civilizovanost“ prirode. Ekologija je ukazivala na pogrešnost takvog ubjeđenja: priroda nije neograničena i njena upotreba je ograničena. Odnosno, njena upotreba je ograničena potrebom održavanja ravnoteže u datom prostoru i vremenu, i zato su i pozitivni rezultati u odnosu čovek-priroda ograničeni samo ako se ne narušava, već održava ravnoteža u prirodi.86 Klasični marksizam (Engels i Lenjin) su propagirali ideju o materiji koja je po svojim formama složena, i u stalnom kretanju i transfrmaciji i – neiscrpna. Ekologija ne govori tako. Kao neobnovljivi resurs nafta (materija) koju trošimo i koju 86
M. Mišković, Socijalna ekologija, str. 110-111.
88
ćemo potrošiti u procesu sagorijevanja prelazi u neke plinove, ali da li će od njih ponovo nastati nafta, za to nemam čvrstog dokaza. „U odnosu prema prirodi, dugo vremena je vladalo mišljenje da su bogatstva Prorode nepregledna i nepresušna. Takav stav je podsticao razvoj u ekonomskom i materijalnom smislu. Potrošnja i luksuz su bili cilj naročito bogatih zemalja i ljudi koji su bezobzirno težili sve većem materijalnom bogaćenju. Nije postojala namjera niti želja da se tome stane na put da bi se zaštitili resursi i očuvao kvalitet životne sredine. Ekonomski rast i eksploatacija su opredeljenje razvijenih zemalja. Ostale zemlje samo žele da ih dostignu. Jednostavno, zavladao je potrošački mentalitet, koji utiče na iscrpljivanje prirodnih resursa i zagađivanje životne sredine. Govorilo se i smatralo, da nema razvoja dok iz fabričkog dimnjaka nešto ne ’puši’. Danas se zato bavimo liječenjem posljedica takvog razmišljanja i razvoja.“87 Euforija 60-70- tih godina je slavila privredna čuda, naučna i tehnološka dostignuća i razvijala optimističke prognoze o „boljem životu“ zasnovanom na korištenju „neiscrpnih prirodnih resursa“ i svemoći industrijskog naučno-tehnološkog napretka. Takva neshvatljiva euforija je istovremeno i insistirala na poboljšanom kejnzijanskom modelu privrednog razvoja (ekspanzija privrednog razvoja uz punu zaposlenost koji omogućavaju i stimulišu daljnu ekspanziju privrednog razvoja). Ali, ubrzo je ta euforija i nestala - nestali su i njeni ideali: potrošnja, društvo obilja i država blagostanja (welfare state) koji bi garantovali socijalnu bezbjednost i smanjenje socijalnih razlika.88 M. Pantelić i dr., Ekologija i zaštita životne sredine, Čačak, 2001, str. 116. 88 B. Grabovšek, Mirovni pokreti (i evrorakete između emocija i realne politike), „IIC SSO Srbije“, Beograd, 1987, str. 9. 87
89
Sasvim opravdana zabrinutost „propadanjem i zagađivanjem okoline nije se javila po prvi put tek krajem šezdesetih godina, niti je to što se toga tiče jedini odgovor našeg stoljeća. Zagađenje vazduha, zagađenje vode, kvarenje prehrane i drugi problemi okoline već odavno postoje kao javna pitanja, još od starih vremena kada su predstave o bolestima okoline bile daleko prihvaćenije no danas. Sva su ta pitanja ponovo izbila na površinu s industrijskom revolucijom - periodom koji je bio obilježen nicanjem gradova, rastom sistema fabrika kao i zagađenjem vazduha i vodenih tokova bez presedana. Danas se situacija drastično mijenja i to brzinom koja predskazuje katastrofu čitavog živog svijeta. Ono što se jasno ne shvata u mnogim javnim diskusijama o današnjoj ekološkoj krizi jest da se promijenila sama priroda problema, da je propadanje okoline direktno povezano s propadanjem postojeće socijalne strukture. Nije u pitanju jednostavno određena nesavjesnost ili dati spektar otrovnih tvari, već prije sama struktura moderne poljoprivrede, industrije i grada. Iz tog slijedi da propadanje okoline i ekološka katastrofa ne mogu biti otklonjene jedino umnožavanjem programa poput ,kontrole zagađenosti, koji se odnose na izvore prije nego na sisteme`. Da bi bilo usporedivo s problemom, rješenje mora povlačiti za sobom dalekosežne razvojne promjene u društvu i odnosu čovjeka prema čovjeku” (M. Bukčin). Priroda predstavlja objektivnu realnost koja postoji van i nezavisno od čovjeka. Čovjek živi u njoj, ona je njegovo „anorgansko tijelo“. Priroda je okvir čovjekovog djelovanja i života i zato mijenjajući i prisvajajući prirodu svojim potrebama čovjek mora voditi računa o zakonitostima koje u prirodi postoje. “Čovjek svojom sopstvenom aktivnošću omogućuje, reguliše i nadzire svoju razmjenu materije s prirodom. Prema prirodnoj materiji on sam istupa kao prirodna sila. On pokreće 90
prirodne snage svoga tijela, ruke i noge, glavu i šaku da bi prirodnu materiju prilagodio sebi u obliku upotrebljivom za njegov život. Time što ovim kretanjem djeluje na prirodu izvan sebe i mijenja je, on ujedno mijenja svoju sopstvenu prirodu (Marks).“89 Kao što Hejvud dobro primjećuje, tradicionalne političke ideologije koje su, naravno, samo “transparentni izraz“ djelovanja političkih partija, “nisu nikad smatrale ozbiljnim odnos između ljudske vrste i prirode” i zato je za njih “tipična pretpostavka da su ljudska bića gospodari prirodnog sveta, pa stoga smatraju da je priroda samo nešto malo više od ekonomskog resursa.“90 Polazeći od takvog pogrešnog ubjeđenja, globalni ekološki uticaji i problemi su vezani za međukontinenetalnu „razmjenu“ flore, faune i bakterija, kao i za intenzivnu eksploataciju prirodnih resursa, prije svega šuma, od strane evropskih kolonizatora. Međutim, tek od polovine XX vijeka može se u punom smislu riječi govoriti o globalnoj ekološkoj međupovezanosti koja, prije svega po posljedicama, prevazilazi lokalnu dimenziju. Njeni direktni uzroci su u industralizaciji i naglom porastu stanovništva a, takođe, i u potpunom iskorištavanju rezervi Zemlje, pretjeranom iskorištavanje energije i sirovina, razaranju životne sredine.91 Ukoliko čovječanstvo bude podražavalo ovaj način i stil života, a ne vidimo da će razviti drugačiju filozofiju života, u budućnosti će se ekološki problemi još više i snažnije uvećavati. Razvijena društva imaju manji postotak svjetskog stanovništva, ali proizvode veće ekološke probleme; njihovo stanovništvo znatno više troši nego stanovništvo nerazvijenih zemalja i zato i predstavljaju glavnog uzočnika narušavanja K. Marks, Kapital, „Prosveta-BIGZ“, Beograd, 1979, str. 138. E. Hejvud, op. cit., str. 285. 91 H. Grul, Jedna planeta je opljačkana, „Prosveta“, Beograd, 1975, str. 24-25. 89 90
91
ekosistema. Procesi globalizacije ekonomije i proizvodnje još više pojačavaju ove probleme jer bogati sele tehnologije u nerazvijene zemlje u kojima su jeftini radna snaga, sirovine i prirodni resursi, a ekološki propisi i zakoni nisu na nivou koji bi nužno zahtijevao vođenje brige o ekologiji. Takođe, i mediji potpomažu ovaj proces jer propagiraju „udoban život“ i reklamirajući proizvode stalno stimulišu potražnju za robom. Tako se povećava potrošnja roba koje doprinose zagađenju prirode. „Ljudi u toj meri mogu da naruše ravnotežu na planeti da bi na kraju mogli da dovedu do sopstvenog uništenja. Na planeti trenutno ima previše ljudi, a njihov broj i dalje raste, ali, na svu sreću, po opadajućoj stopi. Međutim, čak i ako se rast populacije zaustavi, nastavkom industrijalizacije u siromašnim zemljama svi ljudi će više trošiti. To će dovesti do povećanja ekološke krize koja će, bez sumnje, nastupiti u narednih nekoliko stotina godina.“92 Ekološki problemi su društveno determinirani problemi i njihovo rješavanje je društveno determinirano. Razaranje prirode i okoline je posredovano socijalnim faktorima, te se, zato, i ekološka kriza tretira socijalnim faktorom i ekološka rješenja se jedino mogu naći u socijalnim rješenjima. Ekološka alternativa jedino je moguća u okviru socijalne alternative.93 2.1.3. Kultura, antropocentrizam i negacije prirode Rekli smo već da je kultura Moderne kultura koja je dovela do ekološke krize. Zato se i postavlja pitanje: što je kultura? Evo jedne enciklopedijske odredbe prema kojoj je kultura „odgajanje, njegovanje, kod hrišćanskih autora, bogopoštova92 93
Dž. H Tarner, op. cit., str. 479 (podvukla I.K.). I. Cifrić, Socijalna ekologija, „Globus“, Zagreb, 1989, str. 83.
92
nje; postupak ili praksa obrađivanja tla; obrađivanje zemlje, zemljopodjelstvo; odgajivanje ili podizanje izvjesnih životinja (npr. riba); vještački razvoj mikroskopskih organizama, organizmi stvoreni na taj način; njegovanje ili razvoj (duha, sposobnosti, manira), usavršavanje ili poboljšavanje obrazovanja; stanje obrazovanja ili usavršavanja; intelektualna strana civlizacije; razvijanje ili posebna pažnja, ili izučavanje nekog predmeta ili stremljenja“ (Oksfordski riječnik). Prema Vilijamsovom mišljenju, kultura obuhvata „određeni način života koji izražava izvjesna značenja i vrijednosti ne samo u umjetnosti i znanju već i u institucijama i običnom ponašanju. Polazeći od takve definicije, analiza kulture predstavlja razjašnjavanje značenja i vrijednosti implicitno ili eksplicitno sadržanih u određenom načinu života, određenoj kulturi.“94 Odnos prema prirodi, hrana i način ishrane, način odijevanja i ophođenja, običaji, igre i svetkovine, norme i vrijednosti, umjetnost, jezik, muzika i dokolica, kao i odnos prema drugima - sve je to, kao način života, dio kulture društva. Pogledi na svijet se postepeno fomiraju, izgrađuju i mijenjaju tokom istorije, ljudskog društva i kulture. Uvijek postoji društveno-istorijska osnova pogleda na svijet. Mehanicistički pogled na svijet se razvio iz naučne revolucije XVII i XVIII vijeka koja je izazvala promjene u mišljenju i promijenila raniji pogled na svijet srednjovijekovnog hrišćanstva u svjetovni i mehanicistički, moderni pogled na svijet i njegovu kulturu. Kultura ima bitnu ulogu u oblikovanju načina života društva. Ona ima određene funkcije ne samo u odnosu na svoje pripadnike, nego i u odnosu prema društvu i svijetu u kojem se nalaze. Bitna funkcija kulture podrazumijeva postojanje odre94
Cit. Prema D. Hebdidž, Potkultura: značenje stila, Beograd, 1980, str. 18 93
đenog odnosa prema prirodi, a on implicira funkciju oblikovanja i mijenjanja prirode. Kao proizvodno biće čovjek je uvijek mijenjao prirodu, ali ta je promjena u modernom periodu dovela i do ekoloških problema i ekološke krize. Svaka kultura ima svoju istoriju i svoj kulturni identitet, odnos prema svijetu i drugim ljudima, kao i ekološki duh, odnosno obrasce praktičnog, materijalnog i spiritualnog odnosa prema prirodi. Kultura je način života pa, prema tome, i kultura mehaničke paradigme je način života. Kultura mehaničkog načina života kao kultura Moderne, odnosno kultura mehanicističke paradigme je potrošačka kultura, kultura kvantiteta a ne kvaliteta, to je, kako bi From rekao, kultura “imanja” (“imati”) a ne kultura bivanja (“biti”). Površno posmatranje, kao i svakodnevno iskustvo, pokazuju da je ekosistem narušen. Industrijska proizvodnja i mehanizacija poljoprivrede stvaraju velike, ogromne količine otpada, otrovnih gasova, radioaktivnosti, hemijskih supstanci, pepela, teških metala koji narušavaju procese obnavljanja zemljišta, vode, vazduha i osnovnu hemijsku ravnotežu u gornjem sloju atmosfere (npr. istanjivanje ozonskog omotača koji nas štiti od ljubičastih zraka). Zatim to dovodi do istrebljenja nekih vrsta u lancu ekosistema od kojih i ljudska vrsta zavisi, kao i do zdravstvenih problema. Problemu zagađenja vode i zemljišta se posvećuje manja pažnja od zagađenja vazduha, mada zagađenje vode i zemljišta mnogo više utiče na ravnotežu ekosistema. Oblici zagađenja vode i zemljišta su manje uočljiviji, ali su značajniji za opstanak ljudi i vrsta; zagađenje vazduha može da ljudima skrati život za nekoliko godina, ali zagađenje vode i zemljišta može da dovede u pitanje opstanak vrsta.95 95
Dž. H. Tarner, op. cit., str. 476-477.
94
Narušavanje ravnoteže i odnosa u ekosistemu predstavlja posljedicu postojanja jedne kulture, načina i filozofije života savremenog, modernog čovjeka. Ta je kultura danas dominantna i zato proizvodi ekološke probleme i ekološku krizu, ali takva kultura nije bila dominantna u nekim ranijim periodima razvoja ljudske civilizacije. Ilustrovaćemo to jednim primjerom koji se odnosi na pismo koje je nastalo kao odgovor indijanskog poglavice Sjetl 1854. godine a na ponudu predsjednika SAD da otkupi zemlju Indijanaca i da Indijance zauzvrat preseli u rezervat. Navešćemo ga u cjelini kako bi se izbjegao redukcionizam i izbjegla pogrešna interpretacija kada bismo ga navodili u njegovim dijelovima. I, tim prije, što je od strane Ujedinjenih Nacija pred kraj drugog milenija ovo pismo bilo proglašeno za jedno od najljepše napisanih pisama u istoriji ljudskog društva. “Kako se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu vazduha i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti? Svaki je dijelić ove zemlje svet mome narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka majušna buba sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi blijedolikog odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja ima je dala život. Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave travke su nam sestre; jelen, pastuh, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek - sve pripada istoj porodici. Kada Veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži. Veliki poglavica po95
ručuje da će nam pronaći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, neće to biti lako. Ova je nama zemlja sveta. Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda. Žubor vode glas je oca mog oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili. Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj; kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci, i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema majci-zemlji i prema bratu-nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš. Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilca u mušice. Možda zato što sam divlji – naprosto ne shvatam. Buka mi vrijeđa uši. Šta li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga, ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek 96
i ne razumijem mnogo...Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom močvare i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom. Najveće blago crvenoga čovjeka jeste vazduh. Sve živo dijeli isti dah - životinja, drvo, čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža vazduh koji udiše. Poput nekoga ko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam svoju zemlju, morate se sjetiti da nam vazduh dijeli svoj dah sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedu dao prvi dah, prihvatiće i njegov posljednji uzdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto na koje će bijeli čovjek moći doći da udahne vjetar, zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrićemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevaću da ispunite ovaj uslov; Bijeli čovjek se mora ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći. Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama hiljade bivola koje je blijedoliki ostavio ustrijelivši ih iz jurećeg voza. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bivola, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Šta je čovjek bez životinje? Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Šta god da zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je na svijetu povezano. Moraćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći će te da je zemlja bogata životom naših predaka. Moraćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju – da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe sama. Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada zemlji. To 97
dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica sjedinjena krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Što uradi sa tkanicom, čini i sa sobom. Čak ni bijeli čovjek, čiji bog kroči i govori s njime kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini. Možda smo ipak braća. Vidjećemo. Jedno znam sigurno, a to će i bijeli čovjek jednom morati shvatiti: naš bog je isti bog. Možda mislite da i njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali, nećete! On je bog ljudi i njegova je milost jednaka za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskvrnuti je, isto je što i prezreti njenoga stvoritelja. Bijelih ljudi će nestati: možda čak i prije ostalih plemena. Prljajte samo svoj ležaj i jedne ćete se noći udaviti u vlastitom izmetu. U svome ćete nestajanju plamtjeti u ognju boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva se sudbina nama čini bijednom. Ne razumijemo zašto se ubija bufalo, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog vonja, zašto je pogled na zelene bregove rastrgan žicama što govore. Gdje su guštici? Nema ih više. Gdje je orao? Otišao. Pravom življenju je kraj. Nastupa borba za opstanak”. Kao što vidimo, Indijančeva filozofija života nije antropocentrička niti ekonomistička kao filozofija života Bijelog, Modernog i Savremenog čovjeka. To je filozofija života koja ekološki i holistički, da se upravo poslužimo Fromovim pojmovima, “modus bivstvovanja” postavlja iznad antropocentričkog i ekonomističkog “modusa imanja“ koji je doveo do ekoloških problema i ekološke krize. 98
Pojam ekološke krize treba dovoditi u vezu sa posljedicama industrijske revolucije i demografskih problema, ali i sa pojmom krize uopšte. Prvo, krizu treba dovoditi u širu vezu sa samim čovjekom, njegovom biološkom reprodukcijom i potrošnjom. Drugo, pojam „krize“ treba dovoditi u vezu sa njegovim načinom proizvodnje koji podrazumijeva rasipanje i iscrpljivanje resursa. Treće, taj pojam se odnosi na ekološku krizu, tj. zagađivanje prirode i uništavanje biosfere kao osnovnih uslova života na Zemlji. Tako se pokazuje da kriza znači „krizu čitave civilizacije“ koja ne dovodi u pitanje samo industrijsko društvo, već i društvenu organizaciju zasnovanu na industrijalizaciji. Upravo, to znači da nikakvo rješenje savremene „ekološke krize“ nije moguće ukoliko ne dođe do radikalnih reformi ljudskog društva jer je „ekološka kriza“ zapravo proizvod krize načina proizvodnje, odnosno čovjekovog odnosa prema prirodi kao uslovu obezbjeđenja životne egzistencije. Ekološka kriza je – kriza kulture. Ova kriza kulture se pojavljuje kao posljedica čovjekovog razumijevanja i shvatanja odnosa prema prirodi. Taj odnos je temeljno „kulturni“ odnos, tj. čovjekov odnos prema prirodi koji proizlazi iz njegovog shvatanja svijeta i prirode, a on i proizlazi iz njegove dominantne kulture. Takav odnos prema prirodi nije bio karakterističan u predindustrijskom, feudalnom, antičkom i predantičkom periodu razvoja ljudske istorije. U tim periodima je kultura određivala drugačiji čovjekov odnos prema prirodi kao „domu“ ili mjestu za život. Naša kultura, koja je dovela do ekoloških problema i ekološke krize, je antropocentrička kultura. Atropocentrizam (grč. antropos - čovjek, lat. centrum - središte) je filozofski pogled na svijet koji koji predimenzionira značaj ljudskog bića u kosmosu smatrajući da je čovjek središte svijeta, najsavršenije biće evolucije koje ima pravo da gospodari prirodom, biljnim i 99
životinjskim, živim i neživim svijetom. Čovjek, tj. ljudski rod osnov i svrha postojanja svega postojećeg, čitavog ustrojstva svijeta i svih zbivanja u njemu. Prema antropocentričnom shvatanju svrha naše planete je da služi neiscrpnim ljudskim potrebama, a antropizacija okoline je započela sa samom pojavom čovjeka i njegovim uticajem na prirodu, onda kada je „sišao sa drveta“ i „intenzivnije“ počeo upotrebljavati vatru i kameno oruđe. Smatra se da je Sokrat utemeljio prvo anropocentričko etičko stajalište. Aristotel je na toj teorijskoj liniji istakao da ‘’jedino je ljudima svojstveno da imaju osjećaje dobra i zla, pravde i nepravde i druga osjećanja istoga reda’’, i da je priroda ‘’sve stvorila radi ljudi’’. Ciceron je opisivao različite primjere čovjekove vlasti u prirodi; Biblija ne daje odgovore na dilemu: da li je čovjek u odnosu na prirodu lovacgospodar ili pastir-sluga, iako ovakvo tumačenje Biblije nije karakteristično za jevrejski duhovni prostor u okviru kojega se Biblija shvata kao značajan izvor ekoloških poruka. U Svetom pismu ima poruka koje bi se mogle tretirati kao ekološke, a koje se odnose na zaštitu okoline, ipak one imaju sporedni značaj s obzirom na preovlađujuću antropocentričnu poruku. Antropocentrična etička pozicija je razvijena u filozofskoekonomskom i prirodno-naučnom (mehanicističkom) pogledu na svijet koji u sebi sadrži jednu imperijalnu, kolonizatorsku, instrumentalnu i porobljivačku ideologiju koja propagira ideju potpune eksploatacija prirode, a prvi arhitekti takvog pogleda na svijet i takve ideologije upravo su bili Bekon, Dekart,Njutn, Lok, Smit i dr.96 Kako je osnovni antropocentrički stav da priroda služi čovjeku, i kada se ovakvo pogrešno shvatanje poveže sa takođe 96
M. M. Mišković, op. cit., str. 73-74.
100
pogrešnim shvatanjem o neiscrpnosti prirode, odnosno resursa, onda je jasno zbog čega smo danas došli u nepovoljnu situaciju. Ovaj liberalno-kapitalistički i neoliberalni kapitalistički juriš na prirodu i ova „kaubojska ekonomija“ u svojoj osnovi imaju „bezobzirno izrabljivačko i nasilničko ponašanje“ (Bolding). Ali, pokazalo se da je naša planeta ograničena resursima i da buduća ekonomija mora voditi računa o ograničenom prostoru i ograničenim mogućnostima. U vrijednosnom smislu antropocentrizam se mora zamijeniti ekocentrizmom. A, to znači negaciju materijalizma i konzumerizma. Mehanicistička paradigma je dovela do kataklizme tako što je ugrozila kvalitetan život svojim rušilaštvom, eksploatisanjem prirode, odnosno degradiranjem prirode i života i tako dovela u pitanje i sebe i moderni svijet kojeg je konstituisala. Antropocentrizam u prvi plan stavlja čovjeka, a ekologizam i održivi razvoj u prvi plan stavljaju prirodnu okolinu i ekosistem. Ekologizam umjesto antropocentrizma, a to znači da umjesto sadašnjeg eksploatatorskog pljačkaškog zagađivačkog i materijalističkog-industrijskog društva treba stvoriti novi ekonomski i društveni poredak, tj. novo društvo koje će moći omogućiti ljudima da žive u harmoniji sa prirodom. Ono društvo koje bi bilo reproduktivno a ne destruktivno i degenerativno. Ekološki pogled na svijet je holistički (gr. holos – cjelina) pogled na svijet i kao takav je suprostavljen modernom pogledu na svijet jer posmatra čovjeka i društvo u njihovom interakcijskom i skladnom odnosu prema prirodi. Savremeni holistički pristup je pristup koji „ukazuje da su čovjekov položaj u svijetu i njegov odnos prema prirodi nedjeljiva cjelina“. Zato, u nastojanju rješavanja problema „nije dovoljno donositi parcijalna rešenja, već se neprestano pitati o cilju, smislu o 101
stvarnim potrebama i vrednostima.“97 Drugim riječima, to podrazumijeva promjenu filozofije života i – kulture. Da bi komparativna i kvalitativna razlika između mehanicističkog i ekološkog pogleda na svijet kao dva različita pogleda na svijet, filozofije, stila i načina života bila jasnija, navešćemo bitne razlike između mehanicističke paradigme neodrživog razvoja i ekološke holističke paradigme održivog razvoja: oderna paradigma (neodrživi razvoj) • antropocentrizam • tehnocentrizam • prosvjetiteljstvo • ljudska istorija je istorija beskonačnog napretka • ljudi imaju vlast nad prirodom i gospodari su u svijetu • priroda se prilagođava čovjeku • subjekt i objekt su odvojeni • dominacija nad prirodom • nema tehničkih i ekoloških ograničenja • znanje je odvojeno od vrijednosti • činjenice i vrijednosti nisu u vezi • etika i svakodnevni život su odvojeni • resursi su beskonačni • pretjerivanje • kvantitet • zadovoljavanje potreba isključivo sadašnjih generacija
Ekološka paradigma (održivi razvoj) • ekologizam • ekocentrizam • novi senzibilitet i nova duhovnost • ljudska istorija nije istorija beskonačnog napretka • ljudi su zavisni od prirode i nisu njeni gospodar • čovjek se prilagođava prirodi • nisu odvojeni • uzajamni odnos • ekologija određuje granice tehnike • znanje je utemeljeno na vrijednostima • činjenice i vrijednosti su u vezi • integrisani su • resursi su ograničeni • umjerenost • kvalitet • zadovoljavanje potreba sadašnjih i budućih generacija
D. Koković, Sociologija obrazovanja, „Matica Srpska“, Novi Sad, 1994, str. 405. 97
102
• generacijska ne solidarnost • neodgovornost • parcijalni pristup razvoju i životu • ekonomska utilitarnost i parcijalna racionalnost • specijalizacija • homogenost i dezintegracija • kvantitativni indikatori rasta • ekonomija neizdiferenciranog ekonomskog rasta • tržište kapitala, rada i roba • ekonomska cijena • takmičenje • autoritarna organizacija društva • imperijalizam • centralizacija moći • demokratija većine • partije • rat • industrijsko društvo
• generacijska solidarnost • odgovornost i etičnost • holistički pristup razvoju i životu • trajnost i opstanak, globalna i dugoročna racionalnost • multidisciplinarni pristup • raznovrsnost i integracija • kvalitativni indikatori rasta • ekonomija potpuno stabilnog kvalitativnog rasta • eko-tržište • ekološka cijena • saradnja • autonomna organizacija društva • emancipacija • decentralizacija moći • participativna demokratija • pokreti • mir •održivo društvo98
98
Kultura antičkog perioda obuhvata antički pogled na svijet i način života, kao što i kultura srednjeg vijeka podrazumijeva postojanje sebi svojstvenog srednjovjekovnog pogleda na svijet. Vidjeli smo da ona, zasnovana na niskom tehnološkom nivou, ipak nije omogućavala intenzivnije iskorištavanje i eksploataciju prirodnih resursa. Utemeljena na sasvim drugačijem pogledu na svijet, antropocentrizmu, modernizaciji, industrijalizaciji i urbanizaciji, kultura Moderne je omogućila profitabilizaciju i tržišnu orijentaciju koja je dovela do ekološke krize. Kultura Moderne, odnosno moderna kultura 98 Potpunije o ovome vidjeti u: Lj. Despotović op. cit; K. Malešević, Čovek protiv sebe (Ogledi iz socijalne ekologije), “Ekonomski fakultet“, Beograd, 2004; M. Mišković, op. cit.
103
je „zaražena“ racionalizmom, naivnom vjerom u progres i tehnički razum kao sredstva spasenja čovječanstva.99 Sociokulturna paradigma modernog perioda je ugrozila prirodu i dovela u pitanje ne samo kvalitet života, već i sam Život. Zato i jeste potrebna „nova metafizika“ (Pasmor) koja neće biti antropocentrična a, takođe, i nove vrijednosti, odnosno visoki kriteriji normativnih sudova zbog budućih naraštaja. Antropocentričku „etiku uspjeha“ je neophodno nadopuniti holističkom „etikom odgovornosti“. Da li je čovječanstvo danas spremno da napravi takav novi „kopernikanski obrt“? Naravno da nije što ćemo vidjeti na čitavom nizu primjera od kojih se jedan odnosi i na demografske probleme koje sobom nosi svjetska populacija a koji stvaraju i uvećavaju i ekološke probleme i ekološku krizu.
2.2. DEMOGRAFSKA EKSPLOZIJA I EKOLOŠKI PROBLEMI Jedan od temeljnih uzročnika ekoloških problema i ekološke krize je stanovništvo, odnosno veliki broj ljudi kojima je za život neophodna hrana, piće i energija. Na pitanja šta će biti sa stanovništvom, prirodnim sirovinama i okolinom do 2.000 godine, studija Global 2000 (SAD) je tada istakla sljedeće: broj stanovnika će se sa 4.5 povećati na 6.5 milijardi (90% na zemlje u razvoju); proizvodnja će se povećati za samo 15%; G. Myerson, Ekologija i kraj postmoderne, „Naklada Jasenski i Turk“, Zagreb, 2002, str. 8.
99
104
cijena hrane će porasti; površina šuma će se smanjiti za 40% (u odnosu na nešto raniji period); nestaće i izumrijeti 15-20% biljnih i životinjskih vrsta; zalihe vode će se smanjiti a kvalitet vode će se pogoršati; količina otpada, izduvnih gasova i pesticida će rasti do alarmantnog globalnog zagađenja i uništavanja nekih ekosistema. Bilo je to, dakle, prije deceniju i nešto, a što bismo tek rekli danas? I koje se, kao velike, promjene očekuju u budućnosti? Na početku druge decenije trećeg milenija se čovječanstvo nalazi pred velikim izazovima, ekološkim i egzistencijalnim, globalnim problemima kao što su: eksplozija čovječanstva (prema nekim prognozama, predviđa se da ljudska populacija sa sadašnjih 7 do 2025. godine dostigne brojku od 12 milijardi stanovnika; s tim u vezi je povezana i biološka evolucija koja se odnosi na produženje ljudskog vijeka koja je posljedica naučno-tehničkog progresa, poboljšanja kvaliteta ishrane, poboljšanja zdravstvenih, higijenskih i stambenih uslova života, životnog standarda, razvoja medicine (9000 g. pr. n. e. je prosječni ljudski vijek iznosio 25 godina, u Hristovo doba 30, a u periodu 2050 i 2060 se očekuje da će iznositi 90-95 godina); korišćenje „prljavih tehnologija“; neprestalne tehnološke promjene koje se odnose na stalne inovacije i korišćenje tehnoloških proizvoda u svim oblastima života; oštećenje biosfere i njenih ekosistema (prouzrokovano hemijskom industrijom, radioaktivnim zagađivanjem, radom termoelektrana na ugalj, uništavanjem ekosistema, i dr.), te iscrpljivanje prirodnih resursa i umanjenje količina mineralnih i energetskih sirovina; 105
otpad u ogromnim količinama (industrijski, poljoprivredni, radioaktivni i iz domaćinstava); zagađenje vazduha, zemljišta i vode; nestašica vode, nedostatak zdrave hrane; globalna promjena klime i pregrijavanje Planete koji se pojavljuju kao posljedica ubrzanog tehnološkog razvoja, potrošnje prirodnih resursa, fosilnih goriva i velike količine energije; uništenje mnogih vrsta biljnog i životinjskog svijeta i neprestalno ugrožavanje flore i faune; zdravstveni problemi, bolesti i oštećenja ljudskog zdravlja i ugrožavanje života; siromaštvo; beskućništvo ¼ svjetskog stanovništva; glad; ratovi, trka u naoružanju i ratna dejstva; nuklearni, hemijski i biološki udesi, terorizam, itd. 2.2.1. Demografija, sociologija i ekologija Porast stanovništva je veliki problem s kojim se čovječanstvo danas suočava, problem koji sobom nosi i stvara čitav niz drugih problema. Kako demografska ekspanzija, demografska eksplozija i porast stanovništva utiču na društveni poredak, međunarodni sistem i prirodu stvarajući velike ekološke probleme? Populacioni problemi nisu samo sociološki problemi, nego su i problemi populacije i ekologije pa su, upravo, zato po svojoj suštini i po svojoj prirodi – sociološki problemi. Naša planeta 106
upravo liči na svemirski brod koji je okružen atmosferom, i koji je napunjen i prepunjen putnicima koji svojim privrednim, ekonomskim i drugim aktivnostima, utiču na ovaj brod tako da njegovo putovanje lako može biti ugroženo. Koliko su ekološki problemi ozbiljni ilustrativno pokazuje slijedeći tekst Svemirski brod Zemlja:100 „Zamislimo da je Zemlja ogroman svemirski brod. Sa svim ljudima koji žive na zemlji ovaj brod putuje svemirom. Veze sa njihovim matičnim planetama su prekinute. Nema povratka. Putnici moraju da se zadovolje zalihama hrane, vode, kisika i energije koje su preostale na brodu. S porastom ljudi na brodu smanjuju se zalihe. Istovremeno se povećavaju količine otpada i štetnih materija. Život postaje sve teži, zraka za disanje je sve manje. Neke od putnika ovog svemirskog broda hvata panika. Oni predviđaju skori dolazak smrti uzrokovan gušenjem, nedostatkom vode i hrane, smrzavanjem. Ostali troše zalihe koje se bliže svom kraju i ne obaziru se na upozorenje. Oslanjaju se na to da će nekom nešto u posljednjoj minuti pasti na um, što će dovesti do spasenja svih...“
“Za čitanje teksta `Svemirski brod Zemlja` trebalo Vam je otprilike jedan minut. Tokom jednog minuta... ... desi se emitovanje ugljendioksida u ukupnoj količini od 38.000 tona, ... ljudi unište 3,5 kvadratnih kilometara šume, ... proizvedemo preko 15.000 tona smeća, ... 90 novih automobila dodatno optereti našu životnu sredinu, ... oko 60.000 tona zemlje biva naplavljeno, ... broj stanovnika na zemlji se poveća za 165, skoro jedan kvadratni kilometar prirodnih površina se izgubi gradnjom ili ograđivanjem, ... oko 40 ljudi umire od gladi.“100
Đ. Slijepčević, B. Ilić, Đ. Mitrović, Nova ekonomija u uslovima globalizacije i informatičkog društva, Banja Luka, 2008, str. 192.
100
107
Najznačajnije promjene se danas odnose na stalni rast stanovništva, njegovu organizaciju kroz industrijske oblike proizvodnje i, sasvim razumljivo, ekološke posljedice koje nastaju kao rezultat uticaja industrijalizacije i masovne proizvodnje i potrošnje na ekosistem. Pod čovjekovim uticajem izumrle su mnoge biljne i životinjske vrste a, pošto se problemi zagađivanja životne sredine sve više uvećavaju, ove promjene bi mogle dovesti i do nestanka sopstvene vrste. Za razliku od ostalih susjednih planeta, Zemlja je pokrivena „tankom opnom koja se zove život“. U okviru te tanke opne zajedno koegzistiraju biljke, životinje, mikroorganizmi i ljudska vrsta. Ali, upravo zbog velikog demografskog rasta ljudske vrste, kao i njenih proizvodnih i tehnoloških aktivnosti, taj tanki osjetljivi omotač života je u – opasnosti.101 S obzirom na probleme s kojima se susreću, demografija, ekologija i sociologija tijesno su povezane naučne discipline: demografija proučava stanovništvo, ekologija životnu sredinu, a sociologija društvo i društvenu organizaciju pa, prema tome, i to kako i na koji način ljudsko društvo, ili stanovništvo, utiču na druge oblike života i neživo okruženje, i kako oni utiču na ljude. Ekološku neravnotežu prouzrokovale su pojave kao što su razvoj novih tehnologija, urbanizacija i industrijalizacija, ograničenost prirodnih resursa, te demografska i urbana “eksplozija”, odnosno porast gradova i stanovništva u njima. Upravo zato što ukazuje na probleme Života (Prirode), ekologija je veoma značajna nauka i „nema drugih imperativa osim Prirode, ne tehnike; osim uslova života, ne i privrede; osim želje čoveka, ne i vašeg profita.“102 P. Kenedi, Priprema za dvadeset prvi vek, „Službeni glasnik“, Beograd, 1997, str. 37. 102 D. De Ružmon, Budućnost je naša stvar, „Književne novine“, Beograd, 1989, str. 38. 101
108
Svojevremeno je u svojoj teoriji o stanovništvu engleski ekonomista i sveštenik Maltus (1766-1834) isticao da se stanovništvo uvećava geometrijskom progresijom, a sredstva ishrane aritmetičkom, dakle, znatno sporije, te da ta pojava izaziva višak stanovništva, manjak hrane i glad, što za posljedicu ima stalne sukobe i ratove. Iako ovaj proces nije zahvatio sve zemlje, ipak je on doveo do stvaranja velikog jaza između razvijenih i nerazvijenih zemalja. Kad je Maltus pisao svoj Esej (1798) tad svjetsko stanovništvo nije imalo ni milijardu stanovnika, a do tada je ljudskoj vrsti trebalo hiljade godina da dostigne taj broj. Međutim, ubrzani rast stanovništva otpočeo je sa naučnotehničkim pronalascima, modernizacijom, industrijalizacijom i urbanizacijom. Tokom najvećeg dijela ljudske istorije na zemlji je živio relativno konstantan broj ljudi od 200-400 miliona; ali je za stotinu godina stanovništvo poraslo sa oko 1,6 milijardi stanovnika (1900. godine) na više od 6 milijardi 2000. godine. U manje razvijenim zemljama povećanje stanovništva prevazilazi količine resursa koje su te zemlje u stanju da stvore da bi ishranile svoje stanovništvo tako da dugoročne prognoze Ujedinjenih nacija ukazuju na to da će svjetsko stanovništvo dostići broj od 10 milijardi ljudi do kraja XXI vijeka, i u najvećoj mjeri porast će biti vezan za zemlje u razvoju. Evo statističkih podataka rasta stanovništva od prije dvadesetpet hiljada godina prije naše ere, pa do projekcije 2050. godine naše ere:
109
Period 25 25 000. godina p. n. e. 10 000. godina p. n. e. 1. godina p. n. e. 1000. godina 1500. godina 1650. godina 1750. godina 1850. godina 1900. godina 1950. godina 1975. godina 1990. godina 2000. godina 2010. godina 2020. godina 2050. godina
Broj stanovnika 3 miliona 4 miliona 200 miliona 275 miliona 450 miliona 500 miliona 700 miliona 1,2 milijarde 1,6 milijardi 2,55 milijardi 4 milijarde 5,3 milijarde 6,1 milijarda 6,8 milijardi 7,6 milijardi (predviđa se) 9,2 milijarde (predviđa se)
Noviji statistički podaci o najnaseljenijim zemljama pokazuju sljedeći rast stanovništva: Država
Broj stanovnika
Kina
1 322 570 000
Indija SAD
1 129 291 310 303 475 518
Indonezija
231 627 000
Futurističke projekcije broja stanovništva prema državama 2050. godine pokazuju sljedeće: 110
Država Indija Kina SAD Nigerija Indonezija Pakistan Brazil Bangladeš Filipini DR Kongo Etiopija Meksiko
Broj stanovnika 1,692 milijarde 1,295 milijarde 403 miliona 389 miliona 293 miliona 274 miliona 222 miliona 194 miliona 154 miliona 148 miliona 145 miliona 143 miliona
Porast stanovništva u državama istovremeno ubrzava procese urbanizacije tako da su najnaseljeniji gradovi na našoj Planeti sljedeći: Grad Tokio Njujork Siti Seul/Inčun Mumbai Džakarta Delhi Meksiko Siti/Toluka Sao Paolo Manila Osaka/Kobe/Kjoto Kairo Los Anđeles Kalkuta Šangaj Moskva
Država Japan SAD Južna Koreja Indija Indonezija Indija Meksiko Brazil Filipini Japan Egipat SAD Indija Kina Rusija
Broj stanovnika 34 450 000 20 420 000 20 090 000 19 380 000 19 300 000 18 560 000 18 410 000 18 130 000 17 320 000 17 280 000 16 000 000 15 350 000 14 580 000 14 530 000 14 000 000 111
Svi ovi podaci pokazuju porast – urbanog stanovništva. U drugoj polovini XX vijeka broj urbanih stanovnika na zemlji se učetverostručio: sa 737 miliona 1950. godine, na 3 milijarde krajem vijeka, što predstavlja polovinu svjetske populacije. Početkom druge polovine XX vijeka samo 29 od 100 ljudi je živjelo u gradovima. Takođe, samo su dva grada, Njujork i London, imali više od 8 miliona stanovnika. Poslednje godine XX vijeka na zemlji je postojao 391 grad koji je imao više od milion stanovnika, dok ih je 1990. godine bilo 288, a od tog broja 26 su megagradova sa više od 10 miliona stanovnika. Sredinom XX vijeka bilo je 5 metropolitenskih područja sa 5 i više miliona stanovnika. Podaci o urbanoj populaciji u industrijalizovanim sredinama pokazuju da je u periodu od 1970 – 1993. godine urbano stanovništvo poraslo za 208 miliona. U 1970. godini urbano stanovništvo u tim sredinama je predstavljalo 67% ukupnog stanovništva, 1993. godine 74%, a očekuje se da će do 2015. godine iznositi čak 81%. Veliki gradovi u zamljama u razvoju rastu mnogo brže nego što su ikada rasli gradovi u razvijenom svijetu. Kao prvom gradu koji je dostigao 1 milion stanovnika, Londonu je trebalo 130 godina da naraste na 8 miliona. Meksiko Siti je sredinom 20 vijeka imao oko milion stanovnika, a danas preko 20 miliona. U manje razvijenim sredinama urbana populacija narasla je pet puta od 1950. godine. Gotovo 40% svjetske urbane populacije 1950. godine živjelo je u manje razvijenim sredinama, a 1990. godine čak 61%. U periodu 1970-1993. godine urbana populacija u ovim sredinama se povećala za 930 miliona stanovnika. Dok je 1970. godine četvrtina stanovništva u manje industrijalizovanim sredinama bila urbana, 1993. godine to je iznosilo 36%, a u 21. vijek ulazi preko 50% urbanog stanovništva. Očekuje se da će 2015. 112
godini u gradovima manje razvijenog dijela svijeta živjeti čak 1,6 milijarda ljudi. Do 2025. godine u manje razvijenim sredinama biće četiri puta više urbanih stanovnika nego u razvijenom svijetu. Afrička urbana populacija raste po stopi od 5% godišnje, što znači da je za dupliranje dovoljno svega 12 godina. Na samom kraju 20. vijeka urbana populacija u zemljama u razvoju bila je skoro dva puta veća od one u industrijalizovanom svijetu. Ova stihijska i neplanska širenja urbanog područja, koja naseljavaju siromašni slojevi, često su veoma opasna, nesigurna i nezdrava mjesta kojih ima ih u okruženju gotovo svih velikih gradova. U njima je i visok udio djece, čak i do polovine stanovništva, koji žive u siromašnim bez higijenske, zdravstvene i socijalne zaštite.103 Prema futurističkim projekcijama rasta stanovništva, Ujedinjene nacije ukazuju da će povećanje stanovništva u nerazvijenim zemljama prevazići količine raspoloživih resursa koje one mogu da stvore za svoje stanovništvo. Njihove prognoze ukazuju na to da će svjetsko stanovništvo dostići brojku od deset milijardi ljudi do kraja XXI vijeka, a da će najveći porast zahvatiti upravo te nerazvijene zemlje i zemlje u razvoju. Maltus je jedan od onih teoretičara koji je razmišljao o načinu dovođenja u skladan odnos proizvodnju hrane i prehranu stanovništva. Primijetio je da se do pojave modernizacije (zanatstva, manufakture, industrije) stanovništvo sporo povećavalo jer je stopa mortaliteta, prouzrokovana prije svega ratovima i epidemijama, bila velika. U svom „zakonu o stanovništvu“ Maltus se predstavlja kao pesimističan mislilac. Maltus polazi od osnovne tvrdnje da se sva živa bića množe iznad granica mogućnosti obezbjeđenja prostora i Lj. Pušić, Održivi grad: ka jednoj sociologiji okruženja, „Slobodan Mašić“, Beograd, 2001, str. 93-95. 103
113
hrane, te da i čovjek podliježe istom tom prirodnom zakonu. Stanovništvo je ograničeno postojanjem životnih namirnica i raste sa rastom životnih namirnica, ako nije spriječeno djelovanjem kočnica. Ipak se u tom procesu stanovništvo razvija brže od mogućnosti prirode da mu obezbijedi hranu: stanovništvo raste geometrijskom (2,4,8,16,32,64) a hrana aritmetičkom progresijom (2,4,6,8,10,12). Evo kako to objašnjava: „Pretpostavimo da stanovništvo Ostrva broji sedam miliona i da je postojeća produkcija dovoljna za izdržavanje tog broja. U prvih 25 godina stanovništvo bi se povećalo na 14 miliona, proizvodnja hrane bi se takođe udvostručila. U sledećih 25 godina stanovništvo bi brojalo 28 miliona, a hrane bi bilo samo za 21 milion. Na kraju sledećeg perioda bilo bi 56 miliona stanovnika, a hrane samo za polovinu tog broja. Na kraju veka stanovništvo bi brojalo 112 miliona, a hrane bi bilo samo za 35 miliona ljudi, što bi njih 77 miliona ostavilo ispod egzistencijalnog minimuma.“104 Povećan broj stanovništva dovodi do oskudice hrane i do gladi. Pored gladi kao regulatora porasta stanovništva, Maltus je razmišljao o načinima prevazilaženja tih problema. U tom pogledu ističe mjere pozitivne kontrole (težak rad, bolest, epidemije) i preventivne kontrole (celibat, seksualnu apstinenciju, usporavanje brzine priraštaja stanovništva putem uzdržavanja od rađanja, odnosno kasnijeg sklapanja braka i osnivanja porodice sve do onog momenta kada su obezbijeđeni materijalni preduslovi za ishranu porodice, sugestiju porodicama da rađaju onoliko djece koliko mogu prehraniti). Prema Maltusovom mišljenju, siromaštvo nije predstavljalo proizvod društvenog sistema i načina raspodjele materijalnog Cf. B. S. Đurđev, Geografija stanovništva, „Univerzitet u Novom Sadu“, Novi Sad, 1998, str. 9.
104
114
bogatstva. Za probleme bijede i siromaštva okrivljavao je radničku klasu i siromašne zato što imaju mnogo djece, ali nemaju i uslove njihovog prehranjivanja. Kao sveštenik, protivio se vještačkoj kontroli začeća te upotrebi vještačkih sredstava i abortusa. Poslije njega će se neomaltuzijanci zalagati za masovnu upotrebu kontraceptivnih sredstava i razne druge mjere sprečavanja neželjenog začeća (sterelizaciju, abortus), odgađanje planiranja porodice, legalizaciju istopolnih brakova, kako bi se ograničio porast stanovništva. Pojedini predstavnici ovog shvatanja razvili su najreakcionarniji vid maltuzijanske koncepcije ističući da uskraćivanje zdravstvene zaštite siromašnima, masovno istrebljenje i genocid stanovništva pojedinih zemalja, pa čak i populacije izvjesnih kontinenata (ratovi, glad, bolesti, epidemije) dakle, sve što skraćuje život, a povećava stopu mortaliteta i smrtnost - predstavlja put ka spasenju čovječanstva. Tako se smanjuje broj stanovništva i navodno ponovo dovodi u ravnotežu sa raspoloživim sredstvima za život. Sljedbenici Maltusa tvrde da je rat značajni proces društvenog razvoja: prekobrojno stanovništvo ima potrebu za sredstvima za život a to dovodi do sukoba i rata. Suprotno ovom gledištu je ono koje ističe da rat ne izazivaju siromašni i gladni, već bogati i nezaježljiviji. Bez obzira na humana ili nehumana gledišta i kontroverzne prijedloge rješavanja demografskih problema, činjenica je da prekomjerno stanovništvo predstavlja i veliki ekološki problem i da je neophodno da se ono svede na broj koji ne ugrožava održivost razvoja. Maltusova predviđanja se još nisu ostvarila. Kao primjere suprotne njegovoj tvrdnji mogu se navesti i gusto naseljene a visokorazvijene sredine (Holandija, Japan, Hong Kong, Tajvan, Singapur) čiji su razvoj nauke i tehnologije omogućili veću produktivnost i na području proizvodnje hrane. Neka 115
istraživanja ističu da danas ima dovoljno hrane čak i za 57 milijardi ljudi, i da bi se njen obim mogao znatno i povećati kroz buduće razvoje nauke i tehnologije. Suprotno Maltusovoj pesimističnoj teoriji o stanovništvu, optimistička gledišta ističu da će čovjekova urođena domišljatost i sposobnost razmišljanja i proizvođenja, razviti nove tehnologije proizvodnje hrane i tako otkloniti crne prognoze o kojima je Maltus govorio. Koliko je Maltus pogriješio u svojim pretpostavkama, evo njegovog ilustrativnog primjera. Govorio je da je 1827. godine trebalo biti 2 milijarde ljudi; 1848 – 4; 1873 – 8, a 1998 – 256 milijardi, dok bi u toj godini bilo hrane za samo 9 milijardi ljudi. Kao što znamo, danas čovječanstvo nema 256 milijardi, nego 7 milijardi ljudi. Ipak, čovječanstvo danas brzo raste i od 1900. godine se gotovo učetvorostručila, a uduplalo od 1950. godine. Porast stanovištva imao je velike posljedice na očuvanje okoline, zdravlja, dostupnost vode i hrane, zaposlenje. Zato većina teoretičara smatra da će ono i dalje rasti i da će 2025. biti 12 milijardi ljudi na Planeti. Ukoliko bi se zadržao dosadašnji eksponenecijalni trend i uslovi razvoja koji su prouzrokovali populacionu ekspanziju, za 900 godina na zemlji bi živjelo 60 hiljada triliona ljudi. To je otprilike sto ljudi na kvadratni metar zemljine površine (kopno i more). Engleski fizičar Fremlin je izračunao da bi se ova ljudska masa mogla staviti u jednu neprekidnu zgradu od dvije hiljade spratova koja bi pokrila čitavu Planetu. Gornjih hiljadu spratova zauzimali bi samo sistemi koji bi ovu gigantsku kasarnu za stanovanje učinili sposobnom za funkcionisanje. Cjevovodi, vodovi, žice, dizalice itd, zauzimali bi otprilike polovinu donjih hiljadu spratova. To znači da za svakog čovjeka preostaje 3-4 kvadratna metra površine.
116
2.2.2.Stanovništvo i ekološki problemi U vrijeme industrijske revolucije (a od 1750. posebno) počinje znatniji porast stanovništva u Evropi, Americi i Australiji, gdje su emigrirali Evroljani. Od 1950. godine porast stanovništva u svijetu je veoma ubrzan (posebno u zemljama Afrike, Azije i Južne Amerike). Između rasta stanovništva i ekoloških problema postoji čvrsta spona, a da je to tako uzećemo za primjer - klimatske promjene. Globalna temparatura se povećava zbog oštećenja ozonskog omotača koji služi kao zaštitni sloj od sunčevog zračenja. Ta povećana temparatura stvara efekat “staklene bašte” i ozonske rupe izazvane velikom koncentracijom sumpornih, azotnih i hlorovodoničnih jedinjenja u atmosferi. Potvrđeno je da se prosječna temparatura na Zemlji povećala u prošlom stoljeću za 0,74 stepena Celzijusa. Prema nekim projekcijama temparatura će se povećati između 1,8 i 4 stepena Celzijusa, a posljedice globalnog zagrijavanja će osjetiti svi, siromašni, pogotovo Afrika, posebno. Međunarodni panel o klimatskim promjenama UN (International Panel of Climate Change - IPCC) navodi procjenu posljedica klimatskih promjena do kraja ovog vijeka u šest scenarija. Čak najpovoljniji scenario ne donosi dobro. Prema njemu bi predviđeno zagrijavanje iznosilo od 1,1-2,9 stepeni Celzijusovnih. To bi značilo da bi do kraja ovog vijeka nivo vode u okeanima bio podignut od 18-38 centimetara. Ali, ako bi se nastavio trend sadašnjeg nivoa potrošnje nafte, uglja i plina (koji dovodi do visokog nivoa privrednog rasta) – temparatura bi bila viša za 6 stepeni Celzijusovih. Tada bi nivo vode u okeanima bio povećan između 26 i 50 centimetara. Ipak, „najvjeratniji scenario“, u okviru sadašnjeg korištenja fosilnih goriva i energetskih izvora, a uz kontrolisan rasta 117
stanovništva, je takođe zabrinjavajući jer pokazuje povećanje temperature za 4 stepena Celzijusa, a povećanje nivoa vode u okeanima za 48 centimetara. Povećanje globalne temparature imalo bi za posljedicu povećanje broja i veličine ledničkih jezera, brže topljenje „vječnog“ snijega i leda, znatne promjene u ekosistemima Arktika i Antarktika, veće i brže lomljenje glečera, bujanje rijeka i kretanje nekih biljnih i životinjskih vrsta prema polovima. Kako povećanje temperature otapa led na polovima a podiže nivo okeana, a posledica će biti potapanje mnogih ostrva i priobalnih područja, te uništavanje plodnih površina većeg broja zemalja. To bi dovelo do podizanja nivoa podzemnih voda, poplava i drugih problema. Klima i industrijske aktivnosti neposredno utiču na vegetaciju što znači da se posljedice tih uticaja odražavaju na cjelokupni biljni i životnjski svijet i, naravno, na čovjeka. Povećanje globalne temparature bi dovelo do smanjenja sadržaja kiseonika u atmosferi što bi ugrozilo život na Planeti. Takođe, došlo bi do ugrožavanja opstanka pojedinih vrsta živih organizama, kao i onih koje na bilo koji način od njih zavise. Takođe, to povećanje temperature bi dovelo i do zdravstvenih problema, na primjer, širenja zaraza koje će prenositi insekti (komarci). Smatra se da među najzabrinjavajućim posljedicama djelovanja ne samo globalnog povećanja temparature, već i uticaja zagađujućih materija u vazduhu, vodi, zemljištu, biljkama i životinjama, je sve više oboljelih ljudi od novih savremenih bolesti koje su karakteristične za civilizaciju XXI vijeka, kao što su dijabetes, kardiovaskulane bolesti, infarkt, maligna oboljenja, sida, kao i povećanje stope mortaliteta, a kod dojenčadi posebno. Sve to utiče i na genetske promjene koje zahvataju žive vrste, uključujući i čovjeka, što bi, u krajnjoj liniji, moglo dovesti do nestanka ljudske vrste. 118
Povećanje nivoa okeanskih voda ne samo da bi poplavilo i potopilo priobalne gradove, nego bi to dovelo do velikih nestašica i migracija te mogućih sukoba i – ratova.105 Pored navedenih klimatskih problema koji mogu da utiču na demografske probleme, tu su i drugi problemi. Jedan od njih se odnosi na – društvene nejednakosti. Društvene nejednakosti se ponovo povećavaju, ali u „užasavajućoj mjeri“ (Bek). Na vrhu svjetskog stratifikacionog sistema nalaze se razvijene zemlje Evrope, SAD i Kanada, te nekoliko zemalja Azije (Japan, Singapur), dok se na njenom dnu nalazi preko milijardu ljudi sa „zaradom“ od 1 američkog dolara dnevno. To su izrazito siromašne osobe, to je – bijeda na svjetskoj sceni. Iako su se svjetska produktivnost rada i proizvodnje veoma povećali, ipak je i broj siromašnih povećan za 20%. Godine 1945. je američki bruto nacionalni proizvod bio veći od polovine svjetskog bruto proizvoda. U 1948. Godini su SAD imale 6,3% svjetskog stanovništva a 50% svjetskog bogatstva.106 Odnos između SAD i nerazvijenog dijela Azije je 1970. godine bio 1:42. Odnos i razlika između razvijenih, najbogatijih i nerazvijenih, najsiromašnijih zemalja je bio: 1820 – 3:1 1950 – 9:1 1913 – 11:1 1950 – 35:1 1973 – 44:1 1980 – 59:1 1992 – 72:1 E. Gidens, op. cit., str. 31-32. Cf. E. Todd, Poslije imperije (Eseji o razgradnji američkog sistema), „Bemust“, Sarajevo, 2004, str. 22; N. Čomski, Šta to (u stvari) hoće Amerika, „Institut za političke studije“, Beograd, 1995, str. 15. 105 106
119
Učešće 1/5 najsiromašnijih u svjetskom dohotku smanjeno je u periodu od 1960-1990 sa 4% na 1%. Jaz između prihoda građana najbogatijih i najsiromašnijih zemalja nikada nije bio veći. Taj odnos danas je porastao na više od 120:1, sa 50:1 koliko je iznosio šezdesetih godina prošlog veka. A 358 dolarskih milijardera posjeduje više nego što polovina čovječanstvo zaradi. Čak 1,5 milijardi ljudi preživljava sa manje od 2 američka dolara dnevno, a 1,2 milijarde sa manje od 1 dolara dnevno.107 Oko 1.3 milijarde ljudi nema pristup pijaćoj vodi, 3 milijarde nema pristup kanalizaciji, 2 milijarde nema pristup struji, itd. Ujedinjena nacije koriste izraz apsolutno siromaštvo kao oznaku za stanje u kojem ljudi nemaju dovoljno sredstava za preživljavanje. Izrazom svjetsko siromaštvo označavaju osobe koje zarađuju manje od 365 američkih dolara godišnje, a izrazom ekstremno siromaštvo stanje i situaciju u kojima osobe zarađuju manje od 275 američkih dolara godišnje. Prema podacima UN više od 600 miliona ljudi živi u uslovima ekstremnog siromaštva, a nekoliko stotina miliona na granici siromaštva. Prema podacima Svjetske banke (2000) gotovo 49% stanovništva Afrike južno od Sahare i 44% stanovnika južne Azije živi ispod granice siromaštva. Ujedinjene nacije koriste izraz indeks siromaštva kojim mjere bitne faktore u životu: dužinu životnog vijeka, nivo socijalne inkluzije (uključenosti). Ovaj su indeks prozvali indeksom bijede jer je pokazao da brojno stanovništvo u svijetu ima veoma niske prihode i male šanse za obrazovanje a velike za kratak život. Tako, na primjer, u Etiopiji više od 50% stanovništva je siromašno, mada je taj postotak velik i u nekim industrijski razvijenijim zemljama kao, na primjer, u Rusiji gdje 30% I. Cifrić, Moderno društvo i svjetski etos, „HSD i Zavod za sociologiju“, Zagreb, 2000, str.18-19.
107
120
stanovništva živi u siromaštvu a 14% spada u onu navedenu kategoriju ekstremnog siromaštva jer je lišeno osnovnih sredstava za život. Najveći broj siromašnih ljudi na svijetu živi u Africi. Ona ima 300 miliona siromašnih. Od 1968. godine stanovništvo Afrike se udvostručilo, dok je proizvodnja hrane manja za 20% u odnosu na onu iz 1970. godine. Pored navedenih oblika siromaštva, postoji još jedan oblik koji se zove dvostrukom deprivacijom, tj. dvostrukom lišenošću u stopi siromaštva, a odnosi se na žene i djecu koji su zastupljeniji u masi siromašnih osoba. Prema podacima Komisije UN za položaj žena (1996) žene čine 60% svjetske populacije, a raspolažu samo sa 10% svjetskog prihoda i samo sa 1% svjetskim bogatstvom mada rade 2/3 punog životnog vremena. A, s obzirom da se najsiromašniji i najbrže šire, jasno je da će žene i djeca i dalje ostati na najnižem nivou globalne socijalne stratifikacione ljestvice.108 Podaci govore o državama sa nacionalnim proizvodom iznad 30000 dolara po glavi stanovnika, kao i onima ispod 500, pa čak i samo 350 dolara. Više od milijardu ljudi dnevno ima na raspolaganju manje od jednog dolara, dok čak polovina čovječanstva (tri milijarde) raspolaže sa manje od dva dolara. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća su zarade u bogatim zemljama bile veće 30 puta u odnosu na zarade u siromašnim zemljama. U 2000. godini je na tzv. Samitu siromašnih u Havani rečeno da 20% stanovništva svijeta čine bogate zemlje u kojima su godišnje zarade 82 puta veće od zarada ostatka čitavog svijeta. Svega 360 osoba raspolaže ogromnim bogatstvom čiji je godišnji prihod jednak ukupnom prihodu 2,3 milijarde najsiromašniji na svijetu. Takođe, na tom samitu je rečeno da bogatstvo 3 najbogatija čovjeka na svijetu (Bila Gejtsa, osnivača i vlasnika Majkrosofta, Orakle Pari Alisona, 108
Dž. H. Tarner, op. cit., str. 455-456. 121
predsjednika Interneta i Pol Alena, suvlasnika Majkrosofta) iznosi 135 miijardi dolara što je više od zajedničkog bruto proizvoda 35 siromašnih zemalja.109 Bogata 1/5 čovječanstva raspolaže sa 80% svjetskog bogatstva, a 1/5 najsiromašnijih raspolaže sa 0,5% svjetskog bogatstva. U potrošnji resursa, velika je neusklađenost: 1/4 svetskog stanovništva troši 3/4 svetskih resursa. Dok 15% stanovništva raspolaže sa preko 75% bogatstva na Zemlji, demografska eksplozija postepeno donosi milijarde siromašnih. Kolike su nejednakosti, pokazuje i podatak od prije petnaestak godina (danas je to svakako još ekstermnije) da bogatstvo 358 najbogatijih ljudi donosi veći godišnji dohodak, nego 45% stanovništva najsiromašnijih.110 Godišnja zarada 1% najbogatijih na svijetu je ekvivalentna zaradi od oko 60% najsiromašnijih. Oko 5% najbogatijih na svijetu ima prihod koji je 114 puta veći od prihoda 5% najsiromašnijih. Oko 225 najbogatijih ljudi raspolaže imovinom oko 47 % svetskog stanovništva; samo jedan luksuzni hotel u Las Vegasu (3000 soba) košta 1,8 milijardi dolara, u vrijeme kada je neizvjesno kako će se ishraniti stanovništvo Afrike, koje će za godinu povećati na jednu milijardu i dok je za ishranu onih koji gladuju potrebno minimalno povećanje poljoprovredne proizvodnje od 25%. Izvještaji FAO govore da danas problem ishrane nije više samo regionalni, nego je i globalni: više od 800 miliona ljudi u svijetu gladuje, isto toliko pati od nedovoljne uhranjenosti, među njima više od 15o miliona djece mlađe od 5 godina, a 30 miliona ljudi godišnje umire od gladi. Od gladi svake godine Z. Petrović, Geopolitika hrane (Bitna razvojna komponenta društva u XXI stoleću, „Institut za političke studije, Centar Jugoistok“, Beograd, 2008, str. 41; V. Mićović, Globalizacija i novi svetski poredak, „Čigoja štampa“, Beograd, 2001, str. 186. 110 I. Ramone, Geopolitika haosa, Beograd, 1998, str. 139. 109
122
umre šest milona djece, mlađe od 5 godina. Komplikacije ove pojave veoma su nepovoljne, kako po zdravlje, tako i po kvalitet života, razvoj i perspektive jedne četvrtine čovječanstva. Dnevna potreba osoba za hranu iznosi 2350 kalorija, ali na svijetskom nivou se proizvede 2805 kalorija po osobi (54 zemlje ne mogu da ispune te zahtjeve). Prosječna kupovna moć 10% Amerikanaca sa dna ljestvice je veća od kupovne moći 2/3 svjetskog stanovništva.111 Polovinom 70-ih od hronične neishranjenosti patilo je 22% stanovništva Afrike, 27% Jugoistočne Azije, 13% Latinske Amerike, 11% Bliskog i Srednjeg Istoka, drugim riječima, petina stanovništva zemalja u razvoju. „Veliki broj ljudi u svetu gladuje, a možda 1/5 zemlje pati od neuhranjenosti. Mada, i pored toga što nam je brojnost porasla, manji procenat ljudi danas pati zbog nedostatka hrane nego početkom 20. veka. To neke podstiče na tvrdnju da će ljudska dovitljivost na kraju ipak naći rešenje za nedostatak hrane i pijaće vode. Neizbežno je da ćemo na kraju tražiti rešenje u tehnologiji.“112 Približno 20-25% ukupnog stanovništva planete Zemlje živi u uslovima gladi i nedovoljne i nepotpune ishranjenosti. Glad postaje sve veći problem zemalja trećeg svijeta. Nesrazmjera između stope na kojoj se uvećava stanovništvo ovih zemalja i količine proizvedene hrane, može dovesti do ekološke destrukcije i ugrožavanja biološkog opstanka ljudi u ovim zemljama, što će za posljedicu imati povećanu potražnju za hranom. Već godinama postoje brojne prognoze o mogućim kataklizmatičnim posljedicama neprestanog rasta stanovništva. Socijalne nejednakosti, razlike između bogastva i siromaštva se manifestuju i u razlici između prosječnog, najvišeg i najnižeg životnog vijeka: R. H. Wade, Tako to rade Amerikanci, u: Senka Rima nad Vašingtonom (Pro et contra), „Filip Višnjić“, Beograd, 2002, str. 242. 112 Ekologija, “Clio“, Beograd, str. 591 (podvukla I. K.). 111
123
Država 1.Japan 2.Hong Kong SAR 3.Island 4.Švajcarska 5.Australija 6.Španija 7.Švedska 188.Avganistan 189.Zimbabve 190.Angola 191.Lesoto 192.Sijera Leone 193.Zambija 194.Mozambik 195.Svazilend
Prosječni životni vijek 82,6 godina 82,2 godine 81,8 godina 81,7 godina 81,2 godine 80,9 godina 80,9 godina 43,8 godina 43,5 godina 42,7 godina 42,6 godina 42,6 godina 42,4 godine 42,1 godina 39,6 godina
U većini, manje razvijenih zemalja, zbog relativno naglog uvođenja savremene medicine i higijenskih mjera, došlo je do naglog pada mortaliteta. Zapadni stratezi i političari, svjesni uloge demografskog faktora u istoriji uspona i padova civilizacija, još od 70-ih godina XX vijeka nastoje zaustaviti, kako kažu, „razmnožavanje varvara“ ili drugim riječima, demografsku eksploziju u zemljama u razvoju. Veliki dio rasprava u vezi sa životnom sredinom i privrednim razvojem zavisi od – stila života i obrazaca potrošnje. Kako se potrošnja odnosi na dobra, usluge, energiju i resurse, jasno je da povećana potrošnja povećava i životni standrad ljudi ali i, sa druge strane posmatrano, ona dovodi i do negativnih posljedica koji se odnose na pretjerano trošenje resursa, iscrpljivanje prirodne okoline, devastaciju i degradaciju prirode, stvaranje velikih količina otpada i stvaranja čitavog niza ekoloških problema. 124
I sama potrošnja pokazuje izrazite nejednakosti između bogatih i siromašnih. Oko 20% najbogatijih za izdatke lične potrošnje izdvajaju 86% dohotka, dok kod 20% najsiromašnijih to iznosi svega 1,3%. Ili, 10% najbogatijih troši 58% ukupne energije, 84% ukupne količine papira, 45% ukupnih količina mesa i ribe, a i vlasnici su 87% svih motornih vozila. Tako se pokazuje da su sadašnji obrasci potrošnje veoma nejednaki i da veoma snažno utiču na životnu sredinu. Uzmimo za primer potrošnju svježe vode koja se udvostručila od 1960. godine; sagorjevanje fosilnih goriva se upetostručilo, a potrošnja drveta je za 40% viša nego prije dvadeset pet godine. Istraživanja UNDP (1998) pokazuju da su količine ribe u opadanju, da se divlje životinjske vrste istrebljuju, da se smanjuju rezerve vode a povećavaju količine otpadnih voda i štetnih izduvnih gasova, da se smanjuju prostori pod šumama, itd. Siromašni su i – nepismeni. U Vijetnamu 63%, Kambodži 62,2%, Laosu 43,4%. Šestina ljudi na planeti ne umiju da čitaju i pišu. S druge strane posmatrano, bogati su obrazovani i ne samo da shvataju značaj obrazovanja, nego i mogu da učestvuju u različitim programima njegovih cjeloživotnih oblika. Siromaštvo dovodi i do jedne veoma suptilne pojave osiromašivanja, do tzv. „odliva mozgova“ i egzodusa mladih obrazovanih osoba iz nerazvijenih u bogate sredine. „Želite da privučete nabolje mozgove iz ostalog sveta na vaše univerzitete, u vaše kompanije i istraživačke institucije. Pomažete srednju klasu u drugim zemljama i starate se da ona ima dobre materijalne razloge da podrže ovakav okvir.“113 Iskorištavanje je vezano i za besplatni „odliv mozgova“, obrazovanog i „najR. H. Wade, Tako to rade Amerikanci, u: Senka Rima nad Vašingtonom (Pro et contra), op. cit., str.239.
113
125
zanimljivijeg“ kapitala Juga, tranzicijskih zemalja, pa i Evrope, iz siromašnih u bogate zemlje, a SAD posebno.114 Nije jedini koji ističe, ali kanadski ekonomista Mišel Čusodovsaki lucidno tvrdi da smo na početku trećeg milenijuma suočeni sa problem globalizacije siromaštva: veliki broj ljudi je siromašan i nezaposlen, postoje brojni ratovi koji uništavaju privredu u resurse. Ali, siromaštvo nije posljedica nedostatka resursa već uništavanja nacionalnih privreda kroz sistem nametanja okrutnih reformi koje nameću moćne finansijske institucije kojima se uništavaju nacionalne privrede (istiskuju mali proizvođači dolaskom moćnih monopolskih firmi) ili čak i uništavaju države što za posljedicu ima osiromašenje ljudi.115 Siromaštvo i nejednakosti su zaoštrenija i manifestinija posljedica procesa globalizacije. „Zaista, statistika je zastrašujuća. Udeo najsiromašnije petine svetskog stanovništva u svetskom prihodu spao je od 1989. do 1998.godine sa 2,3 na 1,4 odsto. S druge strane, udeo najbogatije petine je narastao. U podsaharskoj Africi 20 zemalja ima niže realne prihode po glavi stanovnika nego krajem sedamdesetih godina dvadesetog veka. U mnogim manje razvijenim zemljama ekološka bezbednost i zakonodavstvo su slabi ili skoro uopšte ne postoje. Neke transnacionalne kompanije prodaju dobra koja su kontrolisana ili zabranjena u industrijalizovanim zemljama – lekove lošeg kvaliteta, štetne pesticide ili cigarete s visokim sadržajem katrana i nikotina. Moglo bi se reći da to više liči na globalnu pljačku nego na globalno selo. Pored 114 F. J. Radermacher, Ravnoteža ili razaranje (Eko-socijalno-tržišno gospodarstvo kao ključ svjetskog održivog razvoja), „Intercon – Nakladni zavod Globus“, Zagreb, 2003, str. 46, i dalje. Potpunije o odnosu između Sjevera i Juga vidjeti u: M. Vojnović, Savremeni kapitalizam, „IICSSO Srbije“, Beograd, 1986. 115 M.Ilić, Quo vadis srete? „Filip Višnjić“,Beograd, 2000, str. 265.
126
ekoloških rizika, s kojima je povezana, rastuća nejednakost je najozbiljniji problem s kojim se svetsko društvo suočava. Međutim, ništa nećemo postići ako prosto kažemo da je krivica na bogatima. Suštinski važan deo onoga što tvrdim u ovoj knjizi jeste to da se globalizacija danas samo delimično može izjednačiti s vesternizacijom.“116 Povećanje svjetskog stanovništva ne može biti održavano na našem sadašnjem načinu proizvodnje, životnim obrascima i stepenu potrošnje. Za obezbjeđenje života, povećan broj ljudi dovodi do uništavanja šuma, biodiverziteta, biljnih i životinjskih vrsta, sagorijevanja fosilnih goriva, isušivanja močvara, zagađenja vazduha, zemlje, voda, rijeka i okeana. U ovom procesu kontaminacije, deforestifikacije, te devastacije i degradacije, Zemlja je napadnuta sa dvije strane: prvo, od strane stanovništva razvijenih zemalja koje ima pretjerane i rasipničke navike (koje podupire dominantna profitabilna ekonomija) i, drugo, od strane stanovništva nerazvijenih zemalja koje teži povećanju sopstvenog niva potrošnje.117 Ako bi se stanovništvo nastavilo uvećavati po sadašnjoj stopi rasta, već iza 2600. godine bi se dogodilo to da bi se sva ljudska bića na Planeti „dodirivala“. Zato je demografski rast neophodno zaustaviti.118 E.Gidens, Odbegli svet: kako globalizacija preoblikuje naše živote, op. cit., str. 41- 42. 117 P. Kenedi, Priprema za dvadeset prvi vek, „Službeni list SRJ“, Beograd, 1997, str. 49. Nema jednostavnog rješenja, ali se svi slažu da se broj svjetskog stanovništva hitno mora svesti na razuman nivo koji Zemlja može podnijeti. Demografski stručnjaci, pogotovo oni sa zapada, nude kao rješenje, kombinaciju nekoliko mjera, kao što su odgađanje planiranja porodice, legalizacija istopolnih brakova, upotreba kontraceptivnih sredstava, sterilizacija, abortusi, a neki idu čak dotle da preporučuju i uskraćivanje zdravstvene zaštite siromašnima, pa i genocid, jer se njima povećava mortalitet i obara prirodni priraštaj. 118 D. De Ružmon, op. cit., str. 17, 18; I. P. Ehrlich, The Population Bomb, New York, 1968. 116
127
Postojanje rizičnog društva potvrđuju brojni primjeri akcidenata hemijske industrije, nuklearnih reaktora, mikroelektronike, genetskog inženjeringa, siromaštvo i bijeda. Veliki gradovi i megalopolisi imaju na svojim periferijama sirotinjska naselja bijede i siromaštva. Ljudi bez svog doma i siromašni su, prema Kastelsu, osnovni uzrok pada kvaliteta života i degradacije okoline, i to od paljenja šuma, zagađivanja rijeka, jezera i mora, pa sve do „bješnjenja epidemija.“119 Ova tvrdnja nije u cjelini tačna. Zapravo, tačno je da na razne načine siromaštvo ugrožavaju okolinu, ali nije jedini uzrok njene devastacije i ekoloških problema. Isto tako, uzrok degradacije okoline, ekoloških problema i ekološke krize je i – bogatstvo. Jer, kako razumjeti izmještanje prljavih, zagađujućih i opasnih tehnologija u nerazvijene i siromašne zemlje jeftine radne snage i sirovina, te „labavih“ ekoloških zakona, već kao činjenicu da i bogatstvo, odnosno bogate zemlje takođe doprinose ekološkim problemima, kao i siromašne zemlje (siromaštvo). Sve je više beskućnika (zbog porasta broja stanovnika i ostalih problema) koji su istovremeno uzroci i posledice ugrožavanja radne sredine, biodiverziteta i kvaliteta životne sredine. Već sada ¼ svjetskog stanovništva je bez krova nad glavom, a ¾ ispod standarda. Prema podacima UN oko 100 miliona ljudi u svijetu nema nikakav krov nad glavom. Beskućništvo nije karakteristika isključivo siromašnih zemalja jer se broj beskućnika povećava u razvijenim zemljama (SAD, Latinska Amerika, Srednja i Zapadna Evropa). Već preko 90% urbane populacije Etiopije, Malavija i Ugande, kao tri svjetske najruralnije zemlje, živi u sirotinjskim četvrtima. Svake godine “sirotinjske četvrti” dobiju novih 25 miliona stanara. 119
M. Castells, Moć identiteta, “Golden marketing”, Zagreb, 2002, str. 138.
128
Očekuje se da će 2030. godine preko 2 milijarde ljudi živjeti u sirotinjskim četvrtima. Kako veoma mali broj gradskih vlada u siromašnim zemljama u razvoju ima mogućnost da stalno rastućem stanovništvu u gradovima obezbijedi zemljište, komunalne usluge i opremu potrebnu za život, čistu vodu, sanitarije, škole i transport, jasno je da je posljedica takve ograničenosti povećanje broja bespravno sagrađenih naselja koja su prenaseljena. U njima nema neophodnih uslova za život, te su zarazne bolesti i smrt usljed postojanja nezdrave sredine česta pojava. Siromaštvo proizvodi frustracije, agresiju i nasilje i povoljno je tlo konflikata. Isto tako i – migracija. Siromaštvo siromašnog Juga tjera ljude u migracije prema bogatom Sjeveru, a to znači i do potencijalnih napetosti i konflikata. 2.2.3 Nejednakosti i neodrživi razvoj Demografski „boom“ je posljedica smanjenja stope mortaliteta djece, razvoja agrikulture, povećanja količine hrane i povećanja zdravstvenog i higijenskog stanja. On odražava postojeći međunarodni ekonomski poredak kao oblik neodrživosti ekonomskog razvoja, pokazuje postojanje velikih nejednakosti prouzrokovanim razlikama u postojanju moći na globalnim nivoima. Iako Ujedinjene nacije proklamuju ideju o pravednosti i održivom razvoju, odnosno ideju o pravednom održivom razvoju, ipak smo daleko od realizacije takve ideje upravo zato što u okviru postojeće geopolitičke stvarnosti i geografije moći Sjever iskorištava Jug na različite načine. U svijetu se nove internacionalne nejednakosti javljaju kao novi oblici socijalnih nejednakosti koji sobom nose rizike 129
jer nastaju upravo tamo gdje se preklapaju klasni i rizični položaji: u podnožju fabričkih dimnjaka, pored rafinerija, hemijskih fabrika i industrijskih postrojenja. Rizične industrije su izmještene u zemlje niskih zarada. Korporativna poljoprivreda koristi pesticide, fungicide i herbicide kako bi uvećala proizvodnju hrane i ostvarila enormne profite. Zato su hrana, voda, pa i vazduh, zagađeni tim otrovima i kao takvi ulaze u eko-sistem i njegove lance ishrane. Na međunarodnom nivou se bijeda podudara sa nedostatkom svijesti o rizicima. U Šri Lanki se DDT posipao golim rukama, a u 1993. godini na ostrvu Trinidad je registrovano 120 smrtnih slučajeva od kontakta sa pesticidima. „Zelena revolucija“, potpomognuta od visokorazvijenih zapadnih industrijskih zemalja, je povećala proizvodnju hrane za 30-40%, ali uz korištenje više stotina hiljada tona pesticida na poljima pamuka, pirinča, duvana i voća u Aziji i Latinskoj Americi. Tako, „u konkurenciji između vidljive opasnosti od gladi i nevidljive opasnosti od smrti od otrovnih supstanci“, upravo „pobjeđuje evidentna borba protiv materijalne bijede.“ Ta „borba protiv gladi i za autonomiju pravi štit iza kojeg rizici koji se ionako ne mogu opaziti potiskuju, minimizuju i time umnožavaju šire i konačno preko lanca ishrane vraćaju bogatim industrijskim zemljama.“120 Nejednakosti i neodrživi razvoj se nalaze u korelativnoj vezi. Proizvodnja i kapital se prenose ka mjestima gdje su radna snaga i resursi jeftiniji i gdje su ekološki zakoni blaži. U tim sredinama se povećanje profita zasniva na jeftinoj radnoj snazi i na ne postojanju kontrole izliva štetnih materija. Zato se proizvodnja seli prema sredinama gdje su radna snaga i sirovine jeftinije a vlade popustljivije kada su u pitanju ekološki zakoni. U ovom smislu se prepliću ekološki problemi istovremeno 120 U. Bek, Rizično društvo: u susret novoj moderni, „Filip Višnjić“, Beograd, 2001, str. 62-63.
130
kao globalni i lokalni problemi. I dok visokorazvijene zemlje na svom području kontrolišu stepen ekološkog zagađenja, dotle zemlje u razvoju spremno dočekuju one koji im zagađuju prirodnu sredinu tako što im izlijevaju otrovne i štetne materije u ekosisteme i što povećavaju emisiju gasova „staklene bašte“. Mnogi su problemi u svijetu danas povezani sa nejednakostima. U siromašnim zemljama ljudi traže bilo kakav posao kako bi imali nekakav prihod da bi se prehranili a njihove vlade teško uspijevaju da spriječe izbijanje snažnih unutrašnjih sukoba. Pa, i pored činjenice da se proizvodnja i kapital premještaju gdje su jeftiniji radna snaga i sirovine, i gdje je povoljnija politička klima, ipak su nejednakosti sve veće: bogati u bogatim zemljama postaju sve više bogatiji, a siromašni u siromašnijim zemljama – sve siromašniji. Pored nejednakosti, tu su i drugi problemi povezani sa nejednakostima – ratovi, revolucije, terorizam.121 Postojeći svjetski procesi su nespojivi sa održivim razvojem i ljudskim sposobnostima da gradi održivu budućnost jer današnje stanje u svijetu je stanje „globalnog aparthejda“. Ako, pored ostalog, 20% ljudi u svijetu raspolaže sa 80% prihoda, a 80% sa svega 20%, jasno je da takav odnos nejednakosti i razlike u finansijskoj moći, nije dobar i siguran za održanje mira i zato dugoročno ugrožava održivost.122 Na našoj Planeti se nejednakosti produbljuju. Možda pola milijarde živi udobno; ostali žive u siromaštvu, neimaštini i oskudici. U današnjoj globalnoj ekonomiji postoji duboko ukorijenjeni i postojani nesklad koji je „etički neprihvatljiv i politički neodrživ“. Iskorištavanje i eksploatacija stvaraju nejednakosti a sve zajedno proizvode - rizike. Nejednakosti i antagonizmi između onih koji su pogođeni rizicima i onih 121 122
Dž. H. Tarner, op. cit., str. 454, 455. F. J. Radermacher, op. cit., str. 123. 131
koji od njih profitiraju, samo označavaju postojanje rizičnog društva. Ignorisanje rizika jeste kulturno i političko tlo na kojem opasnosti i rizici „rastu, cvjetaju i napreduju“. U preklapanju i takmičenju industrijskih društava i rizičnog društva „na kraju pobjeđuje rizično društvo.“123 Rizici se odnose i na globalno zagrijavanje - čije se posljedice odnose na podizanje nivoa mora, pretvaranje plodnog tla u pustinjsko, širenje zaraznih bolesti, loše žetve, promjene klimatskih obrazaca; radijaciju – koja je nevidljiv, ali realan rizik, i odnosi se na korištenje atomskih bombi, nuklearne probe i havarije u nuklearnim elekranama (npr. Černobil, Fukušima), kao i na genetski modifikovanu hranu. Globalni poredak stvara tri vrste globalnih ekoloških problema, odnosno ekološke prijetnje koje su posljedica: bogatstva (ozonske rupe, efekat „staklene bašte“, genetski inženjering); siromaštva (sječa šuma, loše skladištenje otrova, niski standardi ekološke zaštite), i oružja za masovno uništenje (koje mogu upotrijebiti velike vojne sile, kao i pripadnici radikalnih pokreta i terorističkih grupa). Modernistički imperijalizam podvaja svijet na bogate i siromašne. “Da nema jeftinog i lakog raspolaganja sirovinama na drugim kontinentima, nikada ne bi došlo do industrijske ekspanzije i neobičnog bogaćenja imperijalista.”124 Upravo, to i jeste generator globalnih ekoloških problema koji stvaraju svjetsko rizično društvo i tako dovode do – neodrživog razvoja. Nerazvijenost, siromaštvo i bijeda su nespojivi sa koceptom održivog razvoja.
123 124
U. Bek, op. cit., str. 69, 67. R. J. Barnet, Mršave godine, „Globus“, Zagreb, 1983, str. 133.
132
ZAKLJUČAK Napredak čovjeka i porast stanovništva su se pojavili kao uzočnici ekološke krize i razaranja prirode, pa sam tim su i doveli u pitanje opstanak i čovjeka i njegove okoline. Dosadašnji istorijski napredak zapravo predstavlja uništavanje prirode čiji smo i sami dio. Ekološki problemi su uočeni kada se priroda zbog sopstvene nemogućnosti samoregeneracije i samopročišćenja od posljedica čovjekovog djelovanja, negativno odrazila na cjelokupan život na zemlji. Danas je više nego ikad ranije ugrožena povezanost čovjeka i prirode i taj se odnos mora promijeniti. Kao što Tarner tačno napominje, glavni problem u ekosistemu ne predstavljaju neke apstraktne osobe, nego konkretni ljudi „vi i ja, uz sva ostala ljudska bića“. Jer, sa porastom obima stanovništva rastu i industrijska proizvodnja i poljoprivreda kako bismo se mogli ishraniti. Sa rastom proizvodnje rastu i potrošnja i potrebe za „udobnim životom“ što za posljedicu ima sve veću proizvodnju, potrošnju, stvaranje smeća i sveopšte zagađenje. I, što više stvaramo smeća, to više i narušavamo ekološke procese i ugrožavamo prirodu u njenom ekološkom procesu obnavljanja vode, vazduha i zemljišta.125 Ekološki problemi i ekološka kriza su i problemi socijalne ekologije kao sociološke discipline. I, mada se sociologija nije dugo bavila ekološkim problemima i ekološkom krizom, ipak će intenzivni procesi industrijalizacije, urbanizacije i modernizacije (ne samo u okviru posebne discipline – socijalne ekologije, nego i uopšte) sociologiju „natjerati“ da se ozbiljno počne baviti ekološkim problemima i ekološkom krizom kao krizom Kulture, Civilizacije i Života. 125
Dž. H. Tarner, op. cit., str. 477. 133
U tom smislu su socijalna ekologija i sociologija u cjelini ukazale na ograničenost mehanicističke paradigme kao načina razmišljanja i modela života koji su doveli do ekoloških problema i ekološke krize. Svijet mehanicističke paradigme, zasnovane na redukciji i kvantifikaciji razdrobio je našu predstavu o životu i nasilnički podijelio naše iskustvo. U kulturi Moderne, odnosno u kulturi Zapada još od industrijske revolucije, rasla je ideja da malo veza postoji između predmeta u svijetu i pojednica. Prije toga doba čovjek je vjerovao da preko svojih misli može da utiče na materiju u okruženju. Sa industrijskom revolucijom su elementi prirode u očima ljudi izgubili životni kvalitet. Postali su predmeti koje je trebalo kategorizovati, imenovati, pokidati i ispitati.126
Dž. Roberts, Setova knjiga – priroda lične realnosti, „Beletra“, Beograd, 1990, str. 91. 126
134
3. UMJESTO ZAKLJUČKA: MODERNA, MEHANIČKI NAPREDAK ILI NAZADAK
135
136
Od kako postoji, čovjek je izložen rizicima kao što su elementarne nepogode – požari i suše, poplave i zemljotresi, snažni vjetrovi. Prosvjetiteljski optimizam o racionalnoj spoznaji svijeta i ovladavanja prirodom se u dobroj mjeri i potvrdio, ali je to „miješanje u Božje poslove“ u stvari „otvorilo Pandorinu kutiju“. Instrumentalni, osvajački i nasilnički odnos prema prirodi se vraća kao „bumerang proizvedenih rizika“ koji zadobivaju globalnu dimenziju, dovode do promjena u prirodnom poretku i remete „prirodne cikluse od kojih zavisi čovjekov zdrav život i opstanak na Zemlji“. Materijalni napredak će dovesti do iscrpljivanja prirodnih resursa i time učiniti da „ljudski život na ovoj jedinoj planeti koju za sada imamo“ postane „neizvjestan i opasan.“127 Upravo, to su i oni bitni razlozi zbog kojih je životna sredina postala predmetom interesovanja sociologije i sociologa. Naravno, nije reč samo o fenomenima koji spadaju u oblast nauke i tehnologije, s obzirom da je uticaj čovjeka na prirodu stvoren pod uticajem modernih tehnologija i industrijske proizvodnje, već je riječ i o modernoj industriji i tehnologiji koje su nastale u vezi sa određenim institucijama koje imaju društveno obilježje. Zato će spasavanje globalnog okruženja podrazumijevati ne samo tehnološku, nego i društvenu promjenu.128 Takva društvena i tehnološka promjena odnosi se i na sam pojam - napretka. 127 N. Kecmanović, Elementi vladavine: studije iz političke teorije, „Fakultet političkih nauka: Čigoja štampa“, Beograd, 2011, str. 373-374. 128 E. Gidens, Sociologija, op. cit., 647- 648.
137
Tradicionalne, predindustrijske civilizacije i društva nisu raspolagali pojmom napretka. Iz generacije u generaciju su ljudi svijet doživljavali kao cikličnu izmjenu prirodnih i društvenih ciklusa razvoja, ili kao promjenu u smislu linearnog nazadovanja, tj. u smislu da su svijet i ljudi u nekom momentu nastali i da će isto tako nestati. Sa modernim pogledom na svijet se pojam napretka ne samo pojavljuje, nego i intenzivnije razvija. Njega će posebno dovoditi u vezu sa industrijskim i tehnološkim „bumom“ koji je ljudima donio čitav niz proizvoda kojima su mogli zadovoljavati svoje potrebe, proizvoda koje nisu bili poznati ranijim generacijama. Tako se napredak dovodio u vezu sa naučno-tehničkom revolucijom koja je, opet, bez obzira na svoju pozitivnu stranu, sobom nosila i onu drugu, negativnu – povezanu sa padom kvaliteta života, egzistencijalnom ugroženošću i ugroženošću života na Planeti. Neki antropolozi, a posebno Alfred-Redklif Braun i Džejms Pričard, negiraju shvatanje o progresu u ljudskom društvu ističući da su istraživanja neevropskih društava pokazala da i ona nisu tako jednostavna pa se i teško mogu klasifikovati prema evolucionističkim shvatanjima. Funkcionalistička shvatanja tvrde da su i tzv. „primitivna društva“ u suštini „dobro funkcionisala kao integrativni sistem u posebnim društvenim i ekološkim uslovima.“129 Pojam napretka nije bio poznat „tradicionalnim“ i tzv. „primitivnim zajednicama“ koje su bile autarhične i ne posebno zainteresovane za inovacije i promjene. Te su zajednice dosta bile zatvorene i instinktivno su odbijale novine a posebno one koje su stranci donosili. Njihova autarhičnost i konzervativizam su im razvijali „osjećanja mizoneizma“ (Levi-Bril) ili mržnje Z. Golubović, Antropologija, u: Sociološki rečnik (Prir. A. Mimica i M. Bogdanović), „Zavod za udžbenike“, Beograd, 2007, str. 26. 129
138
prema novom. Zato su im se ustanove mijenjale veoma sporo a „promjene“ su prihvatali samo ukoliko ih predlože vlasti koje su uživale ugled i samo u obliku koji ih nije ugrožavao i uznemiravao. Grci nisu znali za napredak u našem savremenom ili modernom smislu riječi. Vjerovali su i svijet su doživljavali kao ciklično promjenjljiv, na bolje ili na lošije. I ljudima srednjeg vijeka je pojam napretka bio nepoznat; u hrišćanskom pogledu se „napredak“ odnosio, u skladu sa idejom spasa, na samousavršavanje kao božanskom cilju. Pa, iako je „običnim ljudima“ pojam napretka bio nepoznat, ipak su neki filozofi i teoretičari bili skloni da utvrde da neka vrsta progresa u istoriji i postoji, mada su ga na različite načine i razumijevali. Tako će, u prosvjetiteljskom duhu, Volter odbiti da govori o Edenskom, nego o ovozemaljskom vrtu i radu kao sredstvu napredovanja u istoriji. U tom smislu će Prosvjetiteljstvo će, na tragu ideje kulturnog optimizma i vjerovanja u progres i napredak u istoriji, između Razuma i Progresa, kao i Slobode i Progresa stavljati znak jednakosti. I mada je bilo suprostavljeno mitu, ipak je prosvjetiteljstvo proizvelo mit o napretku dovodeći njegov pojam u vezu sa ljudskim razumom koji doprinosi oslobađanju uma od dogme i čovjeka od prirode. Tirgo je smatrao da je napredak neograničen, dok je za Darvina organska evolucija upravo potvrđujući primjer i izraz napretka. Prema Veberovom mišljenju napredak je proces racionalizacije i „raščaravanja svijeta“, itd. Pojam napretka je proizvod XVIII vijeka u kojem se ne samo vjerovalo u napredak nego se vjerovalo i da je napredak – neminovan i neizbježan. Pojam „napretka“ je zapravo nastao sa industrijskom i naučno-tehničkom revolucijom. U suštini to je modernistički pojam „napretka“ ili „progresa“ koji se odnosi na ekonomski i materijalni razvoj. 139
U okviru perioda industrijske revolucije o pojmu napretku se može govoriti kao nedvosmilenom napretku: nauka je postala proizvodna snaga, razvijena je produktivnost rada i došlo je do promjena u sadržaju rada, stanovništvo je u visokorazvijenim zemljama povećalo potrošnju roba, poboljšalo životni standard i promijenilo način života i vrijednosti, rad djece je predstavljao izuzetak, pravni položaj zaposlenih je poboljšan a na mjesto ropstva i kmetstva došao je slobodan rad koji se u mnogim zemljama izborio za saodlučivanje u preduzećima. Došlo je i do promjena u obrazovanju, bržih promjena u društvima. Uvođenje novih tehnologija i izvora energije omogućili su pojavu masovne proizvodnje u XVIII vijeku. Moderna je proizvela posljedice i u poizvodnji i u društvu. Nove tehnologije i izumi su omogućili veću proizvodnju roba i širenje tržišta do nivoa svjetskog tržišta. Koncentracija rada i kapitala je omogućila povećanje stanovništva u gradovima, ali i podjelu na naselja bogatih i naselja predgrađa siromaštva. Promjene u društvu su pratile promjene u proizvodnji, tako da su nastale i eksploatatorska klasa buržoazije, kao vlasnika sredstava za proizvodnju, i eksploatisana klasa proletarijata, kao vlasnika radne snage. Pod uticajem industrijske revolucije došlo je do značajnih promjena. Mnogi koji su do tada živjeli u selima i bavili se poljoprivredom, sada su odlazili u gradove da bi radili u fabrikama. Oko industrijskih postrojenja su počeli da se grade – novi gradovi. Kao radna snaga unajmljivana su i djeca koja su radila duge smjene uz male nadnice. Takođe, korištena je i robovska radna snaga koja je iz Afrike dovožena u Ameriku. Vodena para je zamijenila vodu i vjetar. Promjena u vrsti korištenja energije odrazila se na razvoj transporta, korištenje lokomotiva na paru i željeznički saobraćaj. 140
Korištenje jeftinijih materijala, livenog i kovanog gvožđa, razvilo je nove tehnike izgradnje velikih građevina. Tako je sagrađen gvozdeni most u Engleskoj 1779. godine. Sve je to ulijevalo neki čudni optimizam kada je u pitanju razumijevanje napretka. Ali, ne samo tahnika, nego i naučni pogled predstavljaju „prije svega misao o moći – to jest, onaj tip misli kojemu je svjesno ili nesvjesno svrha da svojem posjedniku podari moć“ (Rasel). Ta moć je u spoju naučnog determinizma i autoritarne kontrole danas „ugrozila čovjekovo postojanje“ (Mamford) i tako dovelo u pitanje razumijevanje pojma napretka na što je ukazala i globalizacija ekoloških problema tako da se već u osamdesetim godinama prošlog vijeka shvatilo da je, kao što i Bek dobro primjećuje, predstava „linearnog rasta tehničke ili i organizacijske racionalnosti zastarjela.“130 Prema tome, s druge strane posmatrano, je napredak i sporan jer tehnički napredak nije temeljno poboljšao radne uslove zato što se povećana ekonomija profitabilnosti i produktivnosti rada - koja će i dovesti do ogromne produkcije roba za zadovoljavanje čovjekovih potreba a one do ekoloških problema - ostvarivala metodama strogog disciplinovanja radničke klase i inteziviranja rada. Zaposleni su ipak bili zakinuti kad je u pitanju dohodak, obrazovanje, stambene prilike, zdravstveni uslovi i dužina životnog vijeka. Socijalna ekskluzija je bila posljedica tehnološkog, kvantitativnog procesa napretka.131 Sve to postavlja čitav niz pitanja koji propituju pojam napretka. Kako Bekon nije sebi postavljao neka pitanja „jer je premalo znao“ mi moramo postaviti pitanja koja imaju bitno 130 U. Beck, Pronalaženje političkoga: prilog teoriji refleksivne modernizacije, „Naklada Jesenski i Turk“, Zagreb, 2001, str. 21. 131 Povijest rada, op. cit., str. 309-310.
141
značenje za propitivanje smisla i načina života. Da li smo sigurni da naučna i tehnička kontrola svih prirodnih procesa predstavlja djelotvoran način kojim se olakšava i poboljšava čovjekov položaj u svijetu? Ili, prema kojim „racionalnim kanonima“ i bekonovskim premisama se može „štedjeti vrijeme, smanjivati prostor, uvećavati moć“, umnožavati i uvećavati dobra, „obarati organske norme i prave organizme zamjenjivati mehanizmima koji ih simuliraju, ili enormno uvećavaju samo onu funkciju koju obavljaju?“132 Tako se i postavlja pitanje da li je „napredak“ – napredak ili nazadak? Da li je Inkvizicija sa svojim različitim metodama i sredstvima mučenja „i ingenioznim mehaničkim inovacijama predstavljala stvar napretka? Tehnički da; ljudski ne... autentični napredak zahtijeva i kontinuitet i očuvanje, a iznad svega svjesnu anticipaciju i racionalnu selekciju – antitezu našeg današnjeg kaleidoskopa množenja besciljnih novotarija.“133 O kakvom se „napretku“ radi kada „prvi put u istoriji jedna mala grupa ljudi je u stanju da bez presedana nanese štete ogromnih razmjera i da usmrti veliki broj ljudi.“134 Da li se prirodni resursi mogu neprestalno iscrpljivati, i da li oni dovode do proizvodnog „kraja rasta“? Ima li čovjek tolike domišljatosti da stvori resurse, i ima li tehnologija beskonačnu mogućnost proizvodnje novih resursa? Da li upotreba atomskih bombi kao nuklearnog L. Mumford, Mit o mašini, t. II, str. 131. L. Mumford, op. cit., str. 223. Kao primjer „očiglednog napretka“ Mamford uzima avion i kaže da savremeni „proroci progresa slave nadzvučni avion s njegovim fizički razornim eksplozijama, žestokim potresima živčanog sistema, zagađenjem zraka i eventualnim kvarenjem klime kao neizbježnim doprinosom napretku transporta, iako ne mogu ukazati ni na jednu jedinu funkciju (osim vojne i napadačke) koja se, u prošlosti, ne bi mogla adekvatno obaviti s većom udobnošću i sigurnošću, i tona manje uništavajući način i pri manjoj brzini“. Op. cit., str. 220. 134 W. Laqueur, Očekivana katastrofa, u: Senka Rima nad Vašingtonom (Pro et contra), op. cit., 2002, str. 39. 132 133
142
oružja u američkom ubijanju Japanaca i razaranju japanskih gradova Hirošime i Nagasakija 1945. godine, i atomski testovi predstavljaju – napredak? Kako su sve civilizacije kroz svoju istoriju vukle „traumatične institucije koje su pratile uspon svih drevnih sistema moći: ljudsku žrtvu, rat, ropstvo, prisilni rad, proizvoljnu nejednakost imetka i privilegija“ - je li to napredak?135 I, na kraju, zar je širenje homicida, etnocida, genocida, ekocida i, uopšte, biocida – napredak? Ako je tehnološki proces shvaćen kao put u dokolicu i potrošnju, onda je on samorazaran. U takvom razvoju civilizacije „ludo gomilanje“ se „mora urušiti i na kraju uništiti svoga tvorca“ (Vels). Za neke teoretičare je „napredak“ u stvari nazadak i nazadovanje ističući da „napredak“ predstavlja kontrolu ljudi. Kao rast, napredak je zapravo „hanibalizirajući rast“ (Radermaher). Tehnički napredak povećava društvene nesreće, doista ne na osnovu logike svoga unutrašnjeg razvoja, već uslijed sistema privatnog vlasništva (utopijski socijalisti). Frojd će istaknuti da razvoj civilizacije vodi razvoju mentalnog varvarstva koje će eksplodirati, a Benjamin da svaka etapa civilizacije ima naličje varvarstva. Industrijska civilizacija u sebi nosi sopstveno uništenje – decidan je Markuze. U drugoj polovini prošlog stoljeća je oblikovana „ideologija razvoja“ kao projekcija rasta zapadnog kulturnog i socijalnog obrasca u okvirima liberalizma i industrijalizma koji su zahvatili tadašnja oba bloka („istočni“ i „zapadni“) prenoseći se na nerazvijene zemlje. Razvoj podrazumijeva kvalitativno mijenjanje struktura sistema. Svaka promjena ne znači razvoj, razvoj uključuje i rast i danas se sve više ističe zahtjev za „kvalitativnim razvojem“ koji mijenja dosadašnji kriterij i pojam razvoja.136 135 136
L. Mumford, op. cit., str. 219. I. Cifrić, op. cit., str. 26. 143
Tehno-birokratski mit o napretku je industrijski rast shvatao kao stvaraoca ekonomskog razvoja, a ekonomski razvoj, opet, kao stvaraoca čovjekovog napretka. Tako je rast bio dokaz beskrajnog i beskonačnog napretka. Međutim, to je samo privid koji skriva tamnu stranu industrijskog razvitka: otpadni proizvodi se umnožavaju i pretvaraju u glavne proizvode rizika koje će biti sve teže ukloniti. I to se ne odnosi samo na vanjske posljedice industrijskog razvitka, kao što su zagađenost, štetne supstance i uništavanje okoline, nego se odnosi i na dimenzije svakodnevnog života u koje treba svrstati raspadanje društva, gubitak povezanosti sa drugim osobama i življenje prema vremenskom ritmu i organizacionim normama strojeva.137 Naučno tehnološki napredak uvećao je ekonomski rast, ali je doveo i do neželjenih posljedica kao što su ratna razaranja, povećanje nezaposlenosti, uništavanje prirode i ekološki problemi, neizvjesnost budućnosti, strahovite koncentracija moći, frustracije siromašnih ljudi, potčinjenost siromašnih zemalja.138 Tako se pokalazala da je dosadašnji naučno-tehnološki i ekonomski napredak u suprotnosti s humanim napretkom. Razvoj istorije je za neke ipak „dobitak“ a za neke „gubitak“. Jer ekonomske promjene, tehnološki razvoj, ratovi pa i sportska takmičenja, ne predstavljaju dobrobit i dobitak i za sve grupe, narode i nacije. Od prosvetiteljstva pa do danas „progres“ koristi onim grupama i nacijama koje mogu da iskoriste prednosti njegove nauke ali, istovremeno, „oštećuje druge koji su manje pripremljeni tehnološki, kulturno i politički da odgovore na promenu. Kao i kod industrijske revolucije u Engleskoj, tehnološki progres može imati prodoran učinak, 137 138
E. Morin, op. cit., str. 280. J. Attali, M. Guillaume, Anti-ekonomika, Beograd, 1978, str. 95.
144
tako da se vremenom poboljša standard života svih članova društva. Ipak to nikad nije bila zadovoljavajuće objašnjenje za nezaposlene tkače 1795. godine, niti ima izgleda da zadovolji njihove parnjake u svetu danas.“139 Progres ili napredak kako su ga mehanicistički model života i “naša na stroj orijentisana kultura” predstavili podrazumijeva „kretanje naprijed u vremenu.“ Naravno, „promjena nije vrijednost niti automatski proizvodi vrijednost, a ni novost nije dovoljan dokaz usavršenosti. To su samo poštapalice i oglasne krilatice od trgovačkih interesa: da se nešto proda. A što se tiče predodžbe da su tehnološke inovacije glavni izvor svekolikog ljudskog razvoja, to je samo otrcana antropološka bajka koja .... ne može izdržati obuhvatniju analizu čovjekove prirode i kulture. Kad moderni čovjek jednom shvati potrebu za kontinuitetom i selektivnom modifikacijom, a u svjetlu svojih vlastitih svojstava i ciljeva umjesto da slijepo konformira bilo prirodu bilo svojoj tehnologiji, imaće pred sobom mnogo novih mogućnosti izbora.“140 Neoliberalni kapitalizam je „kapitalizam katastrofe“ (N. Klajn). Teoretičari Moderne su temeljili pogled na svijet koji je praktički (proizvodno) povećao potrošnju, obim materijalnih dobara i usluga, skratio radni dan i povećao dokolicu, podigao životni standard miliona ljudi, ali nije uspio poboljšati kvalitet života i otkloniti ekološke probleme i ekološku krizu. Tehnološki proizvodi ostvaruju napredak samo ukoliko povećavaju raspon čovjekove slobode i dostojanstva. Napredak ili progres traba posmatrati u odnosu na kvalitet života. Da li nuklearna kriza u Japanu predstavlja napredak u poboljšanju kvaliteta života? Ili - izbacivanje radioaktivne vode u more a radioaktivne prašine u vazduh i lance ishrane? Plod „napretka“ 139 140
P. Kenedi, op. cit., str. 31. L. Mumford, op. cit., str. 228-229, 224. 145
je i medicinska industrija koja ubrzano raste zahvaljujući posljedicama opasnosti za zdravlje i kvalitet života ljudi. Ali, koliko će ta „hemijska terapija“ ugroziti zdravlje i kvalitet života budućim generacijama, to još sa sigurnošću ne znamo. Ne može se prihvatiti Bekonov, niti bilo čiji, racionalističkotehnicistički optimizam istaknut u vjerovanju da naučni napredak automatski vodi ljudskom napretku, humanizmu i čovjekovoj sreći. Govoreći o tome da podjarmljivanje i iskorištavanje prirode vodi ljudskoj „sreći“ jasno je da takav, potaknut industrijalizmom „napredak“, vodi do „crne ekologije“, odnosno „smrti ekologije“. Kriza nauke započinje sa Bekonovim zahtjevom za apsolutnim potčinjavanjem prirode i njenim podvrgavanjem čovjeku („crna ekologija“): „napredak“ devastira i degradira okolinu. Napredak se mora određivati i ekološkim kriterijima, kao što će se i proizvodnja morati podvrgnuti tim istim kriterijima. U protivnom, „napredak“ će završiti u nazatku a „progres“ u „regresu“ – naučno-tehnički progres i napredak mogu voditi društvenom i ekološkom regresu i nazatku. Stare, tradicionalističke ekonomije su „bile ekonomije recikliranja, dok je kapitalistička ekonomija – ekonomija rasipanja.“141 Naravno, i ne samo „rasipanja“, nego i devastiranja i razaranja prirodne okoline, ugrožavanja života i stvaranja ekoloških problema, rizika i ekološke krize. Zagađenje prirode, devastacija i degradacija, propadanje i razaranje ekosistema, veoma izraženi ekološki problemi i ekološka kriza proizvod su kapitalističkog načina proizvodnje, njegove nauke i tehnologije, kao i načina života koji je njihov proizvod, a koji je u funkciji ostvarivanja tog načina proizvodnje koji je u svom odnosu prema prirodi destruktivan. K. Kastorijadis, Četiri predavanja, “Treći program”, br. 143-144, 2009, str. 43 (podvukla I.K.).
141
146
Takav negatorski odnos prema priodi ne može se tretirati kao stvarni progres ili napredak te se, zato i postavlja pitanje: ne nalazi li se čovjek u opasnosti od savremene nauke i njene tehnološke primjene u proizvodnji? Savez, kapitala, industrije i nauke je izdao etiku nauke a „trgovačko shvatanje napretka“ je „odgovorno za neka od najvećih planetarnih zala“ i srljanje planete „prema globalnoj ekološkoj katastrofi.“ 142 Zato je neophodna holistička a ne antropocentrička etika kao nova kultura koja će dovesti u pitanje dosadašnji dominantni ekonomizam ne samo u procesu proizvodnje, nego i u sistemu razmišljanja i sistema vrijednosti. S obzirom na činjenicu da su promjene sastavni dio ljudske istorije neophodne su i promjene paradigmi, odnosno modela i obrazaca mišljenja, gledišta, uvjerenja i shvatanja koja su prisutna u istoriji. Kako naučna i tehnološka dostignuća veoma moćno utiču na naš život, jasno je da ti uticaji moraju dovoditi i do promjena naših paradigmi. Kako su dosadašnje promjene dovele i do velikih problema, uključujući i ekološke, jasno je da je neophodna i promjena paradigme koja je do tih problema i dovela. Dugo vremena je u svojoj istoriji čovjek u odnosu prema prirodi bio potpuno u podređenom položaju. Vremenom je počeo upotrebljavati razvijenija oruđa, graditi veća naselja i sa procesima modernizacije, industrijalizacije i urbanizacije započeo potpunije mijenjati prirodnu okolinu i prirodu sebi podređivati. Tako će u svom odnosu prema prirodi nastupiti značajan preokret jer će njegovi veći uticaji na nju istovremeno značiti i početak njenog većeg razaranja i propadanja, devastacije i degradacije. Veći broj stanovništva podrazumijevao je i povećanje potrošnje prirodnih resursa, a to znači i povećanje ekoloških problema. Čovjek je narušio 142
I. Ramone, str. 77. 147
ravnotežu i stvorio neravnotežu u prirodi koja bi mogla dovesti do takvih ekoloških problema i ekološke krize koji bi doveli do sopstvenog uništenja ljudske vrste. I, sve bi to bila posljedica razvoja mehanicističke paradigme, mehaničkog načina života i kulture koja iz njih proizlazi. Mehanicistička paradigma i pojava ideje progresa, omogućili su buran razvoj racionalizma, nauke i tehnološke svijesti u periodu od XV do XVIII vijeka koji su zatim i doveli do ekoloških problema i ekološke krize. Mehanicistička paradigma je razarala sve pred sobom. Redukovala je stvarnost na ono što se može mjeriti, dijeliti, množiti, kvanifikovati, analizirati, prodavati, kupovati, otimati, pljačkati. Beskrupulozno je iz svoje svijesti protjerala moral, etiku, kvalitet, duhovnost i slobodu, a u toj suludoj trci „razorili smo porodicu, tradiciju, društvo. Odrekli smo se svih apsoluta, osim apsolutne vjere u vlastitu sposobnost da probijemo sve granice naše fizičke stvarnosti.143 Moderna zapadna civilizacija poništila je i pokidala gotovo sve niti koje spajaju čovjeka i prirodu. U novovjekovnoj nauci i njenoj mehanicističkoj paradigmi, tj. u Moderni, razum postaje sredstvom manipulacije i čovjeka i prirode. Tako će nauka postati sredstvom dominacije, sredstvom iskorištavanja prirode, zbog sve narastajućih čovjekovih potreba a “smrt prirode” i “crna ekologija” rezultiraće kao neposredna posljedica mehanicističkog shvatanja svijeta. Mehanicistička paradigma redukuje kvalitet na kvantitet. Instumentalni um i instrumentalno znanje, tehnologija i obrazovanje Moderne instrumentaliziraju i iskorištavaju prirodu. Odsustvo drugačijeg načina proizvodnje i ekološke holističke svijesti suprostavljene Moderni, dovešće do ekocida, tj uništenja prirode i tericida uništenja Zemlje. 143
J. Riffkin, op. cit., str. 202.
148
Upravo zbog toga je fenomen životne sredine postao i bitnim sociološkim problemom. I to je sasvim razumljivo jer je sociologija nauka o društvu koja ukazuje na činjenicu da je upotreba tehničkih sredstava u proizvodnji dovela do ugrožavanja prirode kao „anorganskog tijela čovjeka“ pa, prema tome, i do ugrožavanja društva i života. Kao što dobro primjećuje Bek u svojim napomenama o imanentnom odnosu između prirode=društva i društva=prirode, „ekološki problemi nisu više problemi okruženja, nego su“, po svojoj kauzalnogenetičkoj vezi, „društveni problemi“, odnosno „problemi ljudi, njihove istorije, njihovih životnih uslova, njihovog odnosa prema svijetu i stvarnosti, njihovog ekonomskog, kulturnog i političkog ustrojstva“. Jer, „industrijski transformisana ‚unutrašnja priroda‚ civilizacijskog svijeta upravo se mora pojmiti kao egzemplarno ne-okruženje, kao unutrašnje okruženje, naspram kojeg zakazuju sve naše visokorazvijene sposobnosti distanciranja i isključivanja. Na kraju XX veka priroda je društvo, a društvo je (takođe)‚ priroda. Onaj ko danas još govori o prirodi kao ne-društvu, govori o kategorijama nekog drugog vijeka, koje više ne dotiču našu stvarnost.“144 Kao anticipatori Moderne, prosvjetitelji su smatrali da, s obzirom da čovjek racionalno razumije svijet i sebe u njemu, to će i biti u mogućnosti da istoriju usmjerava prema pozitivnom, progresivnom smjeru kako bi kontrolisao svoju budućnost. Kao što vidimo, bila je to velika zabluda jer čovjek ne samo da nije u mogućnosti da kontroliše budućnost, nego nije u mogućnosti da kontroliše i svoju sadašnjost. Vidimo da u okviru svog sopstvenog napretka nauka u sebi nosi nazadovanje. Tehnobirokratsko mišljenje kvantifikuje živa bića koja postaju nevidljiva i tako ustupaju mjesto brojkama i formulama u okviru kojih „život propada“ (Moren). 144
U. Bek, op. cit., str. 118. 149
Upravo se zato i slažemo s mišljenjem da je došlo vrijeme da „preispitamo naše uvriježene pojmove i praktične imperative“ i da nauku „oslobodimo jednodimenzionalne mitologije moći koju su Galilej, Francis Bacon i Descartes nebudno prihvatili i pomogli njenom usponu.“145 Pod uticajem prosvjetiteljskog mita o napretku Moderna je sobom nosila nadu da je društveni napredak kumulativan i beskrajno neograničen. Ta nada će se učvršćivati sa razvojem industrije i naučno-tehnološke revolucije kada su ljudi počeli vjerovati da je napredak ne samo „očigledan“, već i da je on istovremeno i nužan i neizbježan. Povećanje produktivnosti rada, stalne tehnološke i proizvodne inovacije koje su proizvodile sve veću količinu roba i usluga, kosmička istraživanja i „let na Mjesec“, razne tehnološke revolucije, povećanje životnog standarda i dokolice – sve je to pojačavalo ubjeđenje da je napredak „tu“ i da je vječan. Ali, s druge strane posmatrano, visokorazvijene tehnologije nisu samo donosile predmete kojima će ljudi zadovoljavati svoje sve razvijenije i nezasitije potrebe, nego će ti isti predmeti postajati i ekološki problem. Oni će zagađivati zemljište, vazduh i vodu, ugrožavati zdravlje i kvalitet života ljudi, i tako dovoditi do ogromnih ekoloških problema i destruktivne ekološke krize u mjeri u kojoj će oni ekološki osvješteni početi shvatati da je ovaj, na mehanicističkoj paradigmi utemeljen proizvodni i tehnološki napredak,istovremeno i nazadak, a da je progres – regres. Zato se ozbiljno i počinje isticati da je neophodno revidirati pojam progresa uvođenjem holističke i bioetičke ekološke paradigme, one koja se kvalitativno razlikuje od ove sadašnje i dominantne – kulture Moderne i njene mehanicističke paradigme. Kako je koncept razvoja baš 145
L. Mumford, op. cit., str. 132.
150
zbog toga postao neodrživ, neophodno je afirmisati koncept održivog razvoja koji podrazumijeva ne samo tehnološku, već i društvenu promjenu odnosa prema okruženju, odnosno podrazumijeva promjenu društva, njegove kulture i njegovih dominantnih vrijednosti, shvatanja, ideja i ideologija. U tom smislu postmoderna ne bi mogla biti nastavak Moderne, nego radikalni raskid s njom. Ukoliko se to ne učini, razvoj više - neće biti moguć! Ukazujući na značaj promjene postojeće kulture, mehanicističke paradigme i mehaničkog načina života, želimo da se podsjetimo poučne indijske poslovice koja kaže: „Kada posljednje drvo bude posječeno, kada posljednja rijeka bude zatrovana, kada posljednja riba bude uhvaćena, samo tada će čovjek shvatiti da novac ne može da se jede“. Naravno, tada je to sve već – kasno. Upravo, polazeći od toga, u ovom radu smo ukazali na značaj teme kao predmeta istraživanja kako u naučnom, tako i u društvenom smislu, jer su ekološki problemi proizvod mehanicističke paradigme i njene kulture (Moderne) kao jednog modela života koji će i u buduće stvarati još veće ekološke probleme i još veću ekološku krizu. Zato smatramo da je neophodno ukazati na značaj drugačije paradigme (holističke, bioetičke i bioekološke) koja bi obezbijedila veći kvalitet života i održivost razvoja sadašnjih i budućih generacija. Dominantni kopernikanski način mišljenja mora ustupiti mjesto antikopernikanskom načinu mišljenja, Moderna – Antimoderni, a mehanicistička paradigma – holističkoj, bioetičkoj i bioekološkoj paradigmi.
151
152
SUMMARY Modern, modern view of the world and their mechanic paradigm (whose only external and visible expression of industrialization and urbanization) have lead to enormous ecological problems and destructive ecological crisis. They have produced and accelerated occurrences related to ecologic problems and the ecologic crisis. Philosophers of the enlightenment thought that possessing power is harmless and Marx emphasized that “human beings only make problems to themselves which they can solve”. However, there are also those theoreticians which believe that with industry, urbanism and modernization is developing a new power which is completely destructive because it leads to the creation a whole series of problems including ecological problems and ecological crisis. Enlightenment optimism on rational understanding of the world and control of nature has been confirmed to a good extent, but that “involvement in God’s affairs” has actually “opened the Pandora’s box”. Instrumental, conquering and violent relation towards nature is getting a global dimension, leads to changes in the natural order and is disturbing the natural cycles from which depends man’s healthy life and survival on earth. Material progress leads to depletion of natural resources so life on the planet has become uncertain and dangerous. Man’s advancement and an increase of the population are the causes of ecological crisis and devastation of nature, and they have therefore endangered man’s survival and the environment. Past historical advancement actually represents the devastation of nature which we are also apart. Ecological problems have been noticed when nature, due to its own inability to self-regenerate because of consequences 153
of man’s actions, negatively effected the whole life on earth. Today more than ever endangered is the connection between man and nature and that relationship has to change. The main problem in the ecosystem is not represented by some abstract persons, but by concrete people; with the increase of the population also grow industrial production and agriculture so that we could feed. With the growth of the production also grows the consumption and needs for a comfortable life and the consequence of that is greater production, consumption, creation of waste and general pollution. And, the more waste we create, the more we disturb the ecological processes and endanger nature in its ecological process of renewing water, air and land. Ecological problems and ecological crisis are also the problems of social ecology as a social discipline. And, even though sociology has not dealt with ecological problems and ecological crisis, the intensive processes of industrialization, urbanization and modernization (not only within special discipline – of social ecology, but also generally) will “make” sociology seriously deal with ecological problems and the ecological crisis as a crisis of Culture, Civilization and Life. In that sense, social ecology and sociology have completely indicated the limitedness of the mechanic paradigm as a way of thinking and a model of life which have led to ecological problems and the ecological crisis. So it has been demonstrated at the same time that social and technological change necessarily had to lead to reexamination of the term – advancement. Traditional, pre-industrial civilizations and societies have not disposed of the term advancement. From generation to generation people have experienced the world as a cyclic change natural and social cycles of development, or as a 154
change in the sense of linear set-back, that is in the sense that the world and people originated in some moment and that in the same way they will be gone. With the modern view of the world, the term advancement not only appears, but it also develops intensively. It will be connected to industrial and technological “boom” which has brought people a whole number of products with which they could satisfy their needs, products which were not known to earlier generations. That is how advancement was connected to scientific-technical revolution which, again, no matter its positive side, carried with it the other one, that is the negative side – connected to the fall of quality of life, existential threat and life threat on the Planet. The term advancement is a product of the XVIII century in which not only did people believe in advancement but they believed that advancement was – inevitable and indivertible. The term “advancement’’ has actually originated with the industrial and scientific-technical revolution. In essence that is the modern term of “advancement” or “progress” which refers to economic and material development. Within the period of industrial revolution we can talk about the term advancement as an unambiguous advancement: science has become a productive force, developed is work productivity and changes have occurred in the contents of work, the population in highly developed countries has increased consumption of goods, improved the standard of living and changed the way of life and values, the work of children represented an exception, legal position of workers was improved and in the place of slavery came free work which in many countries won the right to make decisions in companies. It has come to changes in education, as well as faster changes in societies. All that has given some optimism when it comes to 155
understanding improvement. But, looking at it from the other side, improvement is disputed because technical improvement did not fundamentally improve working conditions because increased economy of profitability and productivity of work – which will lead to a huge productions of goods for satisfaction of man’s needs and they will lead to ecological problems – was achieved by methods of strict disciplining of the worker’s class and intensifying of work. Workers were still shortchanged when it came to income, education, residential opportunities, health conditions and the length of life. Social exclusion was the consequence of technological, quantitative process of improvement. All that poses a whole series of questions which question the term improvement. That is how we pose a question whether “improvement” – is improvement or decline? Does inquisition with its different methods and means of torture represent improvement? Technically yes, humanly no. What kind of “improvement” are we talking about when natural resources are constantly being depleted, and do they lead to a manufacturing “end of growth”? Does man have such ingenuity to create resources, and does technology have an endless possibility of production of new resources? Does the use of atomic bombs as nuclear weapons in the American killing of Japanese and destruction of Japanese cities of Hiroshima and Nagasaki in 1945, and atomic tests represent – improvement? How did all the civilizations through its history drag traumatic institutions which have followed the rise of all ancient systems of power: human loss, war, slavery, forceful labor, arbitrary inequality of possession and privilege – is that improvement? And, finally, is the spreading of homicide, ethnocide, genocide, ecocide and, generally, biocide – improvement? 156
If the technological process understood as a path to leisure and consumption, then it is self-destructive. In such a development of civilization “crazy accumulation” will “collapse and destroy its creator (Vels). For some theoreticians “improvement” is actually decline and they say that “improvement” represents control of people. As growth, improvement is actually “Hannibal growth” (Radermaher). Technical improvement increases social accidents, not actually on the basis of logic of its internal development, but due to a system of private ownership (utopian socialists). Froid will say that the development of civilization leads to a development of mental barbarism which will explode, and Benjamin will say that every phase of civilization looks like barbarism. Industrial civilization in it carries self-destruction – precise is Markuze. In the second half of the previous century shaped was the “ideology of development” as a projection of growth of the cultural and social pattern within frameworks of liberalism and industrialism which have overtaken both blocks at that time (“eastern” and “western”) transferring to undeveloped countries. Development assumes qualitative change of the system structure. Every change does not mean development, development includes growth, and today there are more requests for “qualitative development” which changes the previous criteria and the term of development. Technological-bureaucratic myth of improvement understood industrial growth as a creator of economic development, and economic development, again, as a creator of man’s improvement. That is how growth was the proof of endless and unlimited improvement. However, that is only an illusion which hides the dark side of industrial development: waste products are multiplying and turning into main products of risk which will be harder to 157
remove. And that does not refer to only external consequences of industrial development, such as pollution, damaging substances and destroying of the environment, but it also refers dimensions of everyday life in which we need to include the falling apart of society, loss of connection with other persons and living in accordance with a time rhythm and organizational norms of machines. Scientific-technological improvement has increased economic growth, but it has also lead to unwanted consequences such as war destruction, increase of unemployment, destruction of nature and ecological problems, uncertain future, great concentrations of power, frustrations of poor people, subjugation of poor countries. This means that it was shown that the previous scientific-technological and economic improvement is contrary to human improvement. Development of history is for some “profit” and for others “loss”. Because economic changes, technological development, wars and sports competitions, do not represent benefit and profit for all groups, peoples and nations. Since the Enlightenment until today “progress” benefits those groups and nations which can use the advantages of its science but, at the same time, it damages others which are less prepared technologically, culturally and politically to respond to change. Theoreticians of the modern have based a perspective of the world which has practically and productively increased consumption, volume of material goods and services, shortened the working day and increased leisure, lifted the life standard of millions of people, but it did not manage to increase the quality of life and remove the ecological problems and ecological crisis. Technological products achieve improvement only if they increase the range of man’s freedom and dignity. Improvement or progress needs to be looked at in relation to quality of life. 158
Does the nuclear crisis in Japan represent an improvement in quality of life? Or – dumping of radioactive water into the sea and dumping radioactive dust into air and food chains? The fruit of “improvement” is also the biotechnology of production of genetically modified foods, as well as the medical industry which is growing quickly thanks to the consequences of health danger and the quality of life of people. But, for how long will that “chemical therapy” endanger the health and quality of life to future generations, we still do not know that for sure. We cannot accept Bekon’s, or anyone else’s, rationalistictechnical optimism emphasized in the belief that scientific improvement automatically leads to human improvement, humanism and man’s happiness. Speaking about the issue that exploitation of nature leads to human “happiness” it is clear that such “improvement” stimulated by industrialism, leads to “black ecology”, in other words the “death of ecology”. Science crisis begins with Bekon’s request for absolute subjugation of nature and its submission to man (“black ecology”): “improvement” devastates and degrades the environment. Improvement also must be determined by ecological criteria, and manufacturing will have to be subject to those same criteria. Otherwise, “improvement” will end up in decline and “progress” will end up in “regress” – scientifictechological progress and improvement can lead to social and ecological regress and decline. Old, traditional economies were economies of recycling, while the capitalist economy – economy of squandering. Certainly, not only “squandering”, but also devastating and destruction of the environment, endangering of lives and creation of ecological problems, risk and ecological crisis. Pollution of nature, devastation and degradation, decay and destruction of the ecosystem, very obvious ecological 159
problems and ecological crisis are a product of the capitalist way of production, its science and technology, as well as the way of life which is its product, and which is in the function of achievement of that way of production which is in its relation towards nature destructive. Such a negating relation towards nature cannot be treated as a real progress or improvement and that is why the question is posed: isn’t man threatened by contemporary science its technological application in production? The union of capital, industry and science has issued ethics of science and trade and profit understanding of improvement is responsible for some of the biggest planetary evils and plunging of the planet towards the global ecological catastrophe. That is why necessary is a holistic and not an anthropocentric ethics as a new culture which will lead to a matter of previously dominant economism not only in the process of production, but also in the system of thinking and the system of values. Since changes are an integral part of human history necessary are also changes of paradigms, in other words models and patterns of thought, opinions, convictions and understandings which are present in history. As scientific and technological achievements very powerfully effect our life, it is clear that those effects must lead to changes of our paradigms and, as past changes have lead to great problems, including ecological ones, it is clear that necessary is also the change of paradigm which has lead to those problems. For a long time man has, in his history in his relation towards nature, been completely in a subjugated position. In time he began to use more developed weapons, build bigger suburbs and with the processes of modernization, industrialization and urbanization started to change the environment and started to subjugate nature to himself. So in his relation towards 160
nature a significant turnaround will occur because his greater influences on nature will at the same time mean the beginning of nature’s greater destruction and decay, devastation and degradation. A greater number of the population has also assumed the increase of consumption of natural resources, and that means the increase of ecological problems. Man has disturbed the balance and created an imbalance in nature which could lead to such ecological problems and ecological crisis which would lead to self-destruction of the human kind. And, all that would be the consequence of development of mechanic paradigms, mechanic way of life and culture which comes from it. Mechanistic paradigm and occurrence of the idea of progress, have enabled the development of rationalism, science and technological awareness in the period from XV to XVIII century which have lead to ecological problems and the ecological crisis. Mechanistic paradigm has destroyed everything in its path and reduced reality to what can be measured, shared, multiplied, quantified, analyzed, sold, bought, abduct and plunder. It has ruthlessly banished from its consciousness moral, ethics, quality, spirituality and freedom, and in that crazy race we have destroyed family, tradition, society. Modern western civilization has annulled nearly all the connections which connect man and nature. In the new century science and its mechanic paradigm, that is in Modern, reason becomes a means of manipulation, of both man and nature. That is how science will become a means of domination, a means of exploiting nature, because of growing man’s needs and “the death of nature” and “black ecology” will result as a direct consequence of mechanic understanding of the world. Mechanic paradigm reduces quality to quantity, and the instrumental mind and instrumental knowledge, technology and education of the Modern exploit 161
and destroy nature. Absence of the different way of production and ecologic holistic conscience of the opposed Modern, will lead to ecocide, that is the destruction of nature and tericide – destruction of Earth. That is why the phenomena of environment became an important social problem. And that is completely understandable because sociology is social science which indicates the fact that the use of technical means in production has lead to endangering of nature as a “nonorganic body of man” so, therefore, it has also lead to endangering of society and life. As anticipators of Modern, enlighteners have thought that, since man rationally understands the world and himself in it, he will be able to direct history in a positive, progressive direction in order to control his future. As we can see, it was a great illusion because man not only is not able to control future, but he is also not able to control his present. We can see that within his own improvement, science in itself carries decline. Technological-bureaucratic opinion qualifies living beings which become invisible and therefore give up place to numbers and formulas within which life is declining. That is why we agree with the thought that time has come to reexamine our ingrained terms and practical imperatives and to free science of mythology of power which Galileo, Bekon and Dekart accepted and helped it to rise. Under the influence of the enlightenment myth of improvement Modern with it carried hope that social improvement is cumulative and endlessly unlimited. That hope will strengthen with the development of industry and the scientific-technological revolution when people began to believe that improvement was not only “obvious”, but also that it is at the same time necessary and inevitable. Increase 162
of work productivity, constant technological and production innovations which produced greater amount of goods and services, cosmic research and “flight to the Moon”, various technological revolutions, increase of living standards and leisure – all increased the conviction that improvement is “there” and that it is eternal. But looking at it from the other side, highly developed technologies have not only brought subjects by which people will satisfy all of their developed and insatiable needs, but those same subjects will become the ecological problem. They will pollute land, air and water, endanger health and quality of life and in that way lead to great ecological problems and a destructive ecological crisis to an extent to which they will ecologically conscious start to understand that this, on a mechanic paradigm established productive and technological improvement of the Modern, is at the same time also the decline, and that progress – is regress. That is why there needs to be a revision of the term progress by introducing holistic and bioethic ecological paradigms, the one which qualitatively differs from the current and dominant – culture of the Modern and its mechanic paradigm. Since the concept of development became unsustainable exactly because of that, it is necessary to affirm the concept of sustainable development which assumes not only technological, but also social change of the relation towards the environment, in other words it assumes a change of society, its culture and its dominant values, understandings, ideas and ideologies. In that sense postmodern could not be a continuation of the Modern, but a radical break up with it. If that does not happen, development will no longer be possible! Indicating the significance of change of the existing culture, mechanistic paradigms and a mechanical way of life, we want to remind ourselves of an Indian saying which says: “When 163
the last tree is cut, when the last river is polluted, when the last fish is caught, only then will man realize that money can not be eaten”. Certainly, it will already be – too late. Starting from that, in this work we have indicated the significance of the theme as a subject of research in the scientific and social sense, because ecological problems are a product of mechanistic paradigm and its culture (Modern) as one model of life which will in the future create even more ecological problems and an even bigger ecological crisis. That is why we believe that it is necessary to indicate the significance of a different paradigm (holistic, bioethic and bio-ecological) which would secure a greater quality of life and sustainability of development of present and future generations. Dominant Copernican way of thinking must be replaced by an anti-Copernican way of thinking, Modern – by Anti-modern, a mechanistic paradigm - by a holistic, bioethic and bio-ecological paradigm.
164
LITERATURA Adorno T. W., Horkheimer M., Dijalektika prosvjetiteljstva, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1970. Andevski M., Ekologija i održivi razvoj, „CEKOM“, Novi Sad, 2006. Bacon F., Novi organon, Zagreb, 1964. Bardžes E., Grad, Beograd, 1925. Barnet R. J., Mršave godine, „Globus“, Zagreb, 1983. Beck U., Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija, „Školska knjiga“, Zagreb, 2004. Beck U., Pronalaženje političkog: prilog teoriji refleksivne modernizacije, „Naklada Jesenski i Turk“, Zagreb, 2001. Beck U., Što je globalizacija, „Vizura - Biblioteka Novi Poredak“, Zagreb, 2003. Bek U., Rizično društvo: u susret novoj moderni, „Filip Višnjić“, Beograd, 2001. Bek U., Svetsko rizično društvo (u potrazi za izgubljenom sigurnošću), „Akademska knjiga“, Novi Sad, 2011. Berber S., Ekologija, Sombor, 2006. Bezbednost u postmodernom ambijentu, Zbornik radova (Prir. S. Nešković), Beograd, 2007. Bezbednost u postmodernom ambijentu, Zbornik radova br. 2. (Prir. S. Nešković), Beograd, 2008. Bezbednost u postmodernom ambijentu, (Prir. S. Nešković), Zbornik radova, knj. IV, Beograd, 2008. Bezbednost u postmodernom ambijentu, (Prir. S. Nešković), Zbornik radova, knj. VI, Beograd, 2009. Biočanin R., Lazić P., Rečnik eko-pojmova, Beograd, 2010. Biočanin R., Nešković S., Glosarijum humane ekologije, Beograd, 2010. 165
Brown L., Svijet bez granica, „Globus“, Zagreb, 1979. Bottomore T. B., Sociologija kao društvena kritika, “Naprijed”, Zagreb, 1977. Brown L., Svijet bez granica, “Globus”, Zagreb, 1979. Buber M., Dva tipa vere; Problem čoveka, „Zepter Book World“, Beograd, 2000. Budućnost pripada informatici, Zbornik radova, „SSOH“, Zagreb, 1984. Capra F., Vrijeme preokreta, “Globus”, Zagreb, 1987. Castells M., Moć identiteta, “Golden marketing”, Zagreb, 2002. Castells M., Uspon umreženog društva, “Golden marketing”, Zagreb, 2000. Cifrić I., Bioetička ekumena – odgovornost za život susvijeta, „Pergamena“, Zagreb, 2007. Cifrić I., Ekološka adaptacija i socijalna pobuna, „Radničke novine“, Zagreb, 1990. Cifrić I., Čaldarović O., Kalanj R., Kufrin K., Društveni razvoj i ekološka modernizacija, „HSD i Zavod za sociologiju Filozofskog fakultet“, Zagreb, 1998. Cifrić I., Čulig B., Ekološka svijest mladih, „CDD“, Zagreb, 1987. Cifrić I., Moderno društvo i svjetski etos, „HSD i Zavod za sociologiju“, Zagreb, 2000. Cifrić I., Napredak i opstanak, „HSD“, Zagreb, 1994. Cifrić I., Okoliš i održivi razvoj. Ugroženost okoliša i estetika krajolika, „HSD i Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta“, Zagreb, 2002. Cifrić I., Razvoj i okoliš, Zagreb, 1995. Cifrić I., Ruralni razvoj i modernizacija (Prilozi istraživanju ruralnog identiteta), „IDIZ“, Zagreb, 2003. Cifrić I., Socijalna ekologija: prilozi zasnivanju discipline, “Globus”, Zagreb, 1989. 166
Čaldarović O., Suvremeno društvo i urbanizacija, „Školska knjiga“ , Zagreb, 1987. Čaldarević O., Urbana sociologija, „Globus“,Zagreb, 1985. Čomski N., Šta to (u stvari) hoće Amerika, „Institut za političke studije“, Beograd, 1995. Damjanović M., Demokratija: epozodna misterija, „Službeni glasnik: Megatrend univerzitet“, Beograd, 2011. Despotović Lj., Ekologija kao kritika modernosti, „Futura publikacije“, Novi Sad, 1983. Despotović Lj., Ekološka paradigma, “Stilos”, Novi Sad, 2002. Despotović Lj., Ekološka paradigma (prilozi zasnivanju političke ekologije), “Stilos”, Novi Sad, 2002. De Žarden R. Dž., Ekološka etika – uvod u ekološku filozofiju, „Službeni Glasnik“, Beograd, 2006. Dizdarević M., Rječnik ekologije, “Zavod za izdavanje udžbenika”, Sarajevo, 1974. Doren C. V., Povijest znanja, „Mozaik knjiga“, Zagreb, 2005. Džejkobs Dž. Gradovi i bogatstvo nacija, „Mediterran Publishing“, Novi Sad, 2010. Džejms P., Torp N., Drevna otkrića, „Narodna knjiga ALFA“, Beograd, 2002. Đarmati A. Š., Veselinović S. D., Gržetić A. I., Marksovi A. D., Životna sredina i njena zaštita, I-II, „Fakultet za primenjenu ekologiju Futura“, Beograd, 2008. Đukanović M., Ekološki izazov, ”Elit”, Beograd, 1991. Đukanović M., Životna sredina i održivi razvoj, ”Elit”, Beograd, 1996. Đukić P., Pavlovski M., Ekologija i društvo, ”Eko centar”, Beograd, 1999. Đurić M., Sociologija Maxa Webera, „Naprijed“, Zagreb, 1987. Ekologija i etika, ”Eko centar”, Beograd, 1996. 167
Ekologija i kriza, „Polja“, Novi Sad, 1989. Ekologija i religija, ”Eko centar”, Beograd, 1997. Ekologija, zdravlje, rad, sport, t. I-II, Zbornik radova, „Udruženje zdravlja za sve“, Banja Luka, 2009. Ekologija, zdravlje, rad, sport, knj. 1-2, Zbornik radova, „Udruženje zdravlja za sve“, Banja Luka, 2011. Ekološka bezbednost, rizici i zdravlje na radu, Zbornik radova, „Tehnički fakultet“, Čačak, 2009. Ekološki aspekti rata, „Udruženje građana Ratna medicina“, Banja Luka, 2001. Ekološki leksikon, „Barbat“, Zagreb, 2001. Engels F., Položaj radničke klase u Engleskoj, „Kultura“, Beograd, 1951. Fetscher I., Uvjeti preživljavanja čovječanstva (Je li još moguće spasiti napredak?), „Globus“, Zagreb, 1989. Fourastie J., Civilizacija sutašnjice, “Naprijed”, Zagreb, 1968. Fromm E., Imati i biti, “Naprijed”, Zagreb, l979. Galbraith J.K., Dobro društvo: humani redosled, “Grmeč”, Beograd, 1997. Gidens E., Klimatske promene i politika, „CLIO“, Beograd, 2010. Gidens E., Odbegli svet: kako globalizacija preoblikuje naše živote, „Stubovi kulture“, Beograd, 2005. Gidens E., Posledice modernosti, „Filip Višnjić“, Beograd, 1998. Gidens E., Sociologija, „Ekonomski fakultet“, Beograd, 2003. Globalizacija – argumenti protiv, (Prir. Dž. Mander i E. Goldsmit), „CLIO“, Beograd, 2003. Goodstein E. S., Ekonomika i okoliš, „Mate“, Zagreb, 2003. Gorz A., Ekologija i politika, “Prosveta”, Beograd, l982. Grabovšek, Mirovni pokreti (i evrorakete između emocija i realne politike), „IIC SSO Srbije“, Beograd, 1987. 168
Grul H., Jedna planeta je opljačkana, “Prosveta”, Beograd, 1985. Habermas J., Filozofski diskurs Moderne, „Globus“, Zagreb, 1988. Habermas J., Tehnika i znanost kao „ideologija“, „Školska knjiga“, Zagreb, 1986. Haralambos M., Uvod u sociologiju, „Globus“, Zagreb, 1979. Haralambos M. M. Holborn, Sociologija – teme i perspektive, „Golden marketing“, Zagreb, 2004. Hartman T., Posljedni dani planete Zemlje, „Stručna knjiga“, Beograd, 2005. Hebdidž D., Potkultura: značenje stila, Beograd, 1980. Hejvud E., Političke ideologije, “Zavod za udžbenike i nastavna sredstva”, Beograd, 2005. Horkhajmer M., Adorno T., Dijalektika prosvjetiteljsta, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1974. Horkhajmer M., Pomračenje uma, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1963. Ilić M., Quo vadis svete, “Filip Višnjić”, Beograd, 2000. Istorija evropskog mentaliteta: glavne teme o pojedinačnim prikazima (Prir. P. Dincelbaher), “Službeni glasnik” - Beograd, “CID” – Podgorica, 2009. Istorija – od početka civilizacije do danas, „Vuk Karadžić“Beograd, „Mladinska knjiga“ - Ljubljana, 1969. Ivanović M., Tri eseja o znanosti, Osijek, 2008. Jevtić B., Društvena alternativa: taorija naučno-tehnološkog razvoja, „Svjetlost“, Sarajevo, 1989. Jonas H., Princip odgovornosti, “Veselin Masleša”, Sarajevo, l990. Kahn H., i dr., Slijedećih 200 godina, “Stvarnost”, Zagreb, s.a. Kalanj R., Moderno društvo i izazovi razvoja, “HSD”, Zagreb, 1994. 169
Kalanj R., Modernost i napredak, “Antibarbarus”, Zagreb, 1994. Kale E., Povijest civilizacija, „Školska knjiga“, Zagreb, 1988. Kangrga M., Spekulacija i filozofija od Fichtea do Marxa, „Službeni glasnik“, Beograd, 2010. Kecmanović N., Elementi vladavine: studije iz političke teorije, „Fakultet političkih nauka: Čigoja štampa“, Beograd, 2011. Kenedi P., Priprema za dvadeset prvi vek, „Službeni list SRJ“, Beograd, 1997. Kerović R., Arsović Z., Drinić M., Čovjek i tehnološka civilizacija, „Vidici“, Banja Luka, 2006. Kirn A., Od antropocentrične ka ekocentričnoj etici, „Eko centar“, Beograd, 1998. Kitanović B., Planeta i civilizacija u opasnosti, “Privredna štampa”, Beograd, 1979. Klein N., Doktrina šoka (uspon kapitalizma katastrofe), „Grafički Zavod Hrvatske“, Zagreb, 2008. Koković D., Socijalna antropologija sa antropologijom obrazovanja, Banja Luka, 2008. Koković, Sociologija obrazovanja, „Matica Srpska“, Novi Sad, 1994. Kolarić I., Filozofija, Zlatibor, 2006. Kolomejceva-Jovanović L., Principi održivog razvoja u rešavanju globalnih ekoloških poblema, “Ecologica”, Beograd, 2011. Korać V., Pavlović B., Istorija filozofije, Beograd, „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“, 1991. Kostić C., Grad i vreme, „Vuk Karadžić“, Beograd, 1982. Kovačević B., Knežević M., Ekologija i ekološka kriza, „Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske“, Banja Luka, 2009. Kovačević B., Ristić L., Knežević M., Sociologija naselja, „Narodna i univerzitetska biblioteka Republike Srpske“, Banja Luka, 2009. 170
Kovačević B., Politička manipulacija (masovna kultura i politička vladavina), „Pravni fakultet“, Banja Luka, 1994. Kovačević B., Rat i ekologija (Ekološke posljedice NATO bombardovanja Republike Srpske i SR Jugoslavije), Banja Luka, 2011. Kovačević I., Birokratski menadžment, „Art print“, Banja Luka, 2010. Kovačević I., Ekologija i održivi razvoj, „Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja“, Banja Luka, 2011. Kukić S., Sociologija: teorije društvene strukture, „Sarajevo Publishing“, Sarajevo, 2004. Lape F., Kolins Dž., Roset P., Dvanaest mitova o gladi, „Clio“, Beograd, 2005. Lješević A.M., Urbana ekologija, „Geografski fakultet“, Beograd, 2005. Maksimović B., Urbanizacija, „Naučna knjiga“, Beograd, 1980. Malešević K., Čovek protiv sebe (Ogledi iz socijalne ekologije), “Ekonomski fakultet“, Beograd, 2004. Marcuse H., Čovjek jedne dimenzije, „Veselin Masleša“, Sarajevo, 1968. Marković D.Ž., Socijalna ekologija,“Zavod za udžbenike i nastavna sredstva”, Beograd, 1991. Marx, Kapital, t. I, „Kultura“, Zagreb, 1947. Marks K., Kapital, „Prosveta-BIGZ“, Beograd, 1979. Meadows D.H., i dr., Granice rasta, “Stvarnost”, Zagreb, 1974. Mesarović M., Pestel E., Čovječanstvo na raskršću, “Stvarnost”, Zagreb, 1974. Mićović V., Globalizacija i novi svetski poredak, „Čigoja štampa“, Beograd, 2001. Milosavljević Lj., Pod/sticanje slobode, “Filozofski fakultet u Nišu”, Niš, 2008. 171
Mišković M., Socijalna ekologija (sa ekološkim radionicama za decu predškolskog i mlađeg školskog uzrasta), „Visoka škola strukovnih studija za obrazovanje vaspitača“, Novi Sad, 2009. Morin E., Kako izići iz XX. stoljeća, „Globus“, Zagreb, 1983. Myerson G., Ekologija i kraj postmoderne, „Naklada Jesenski i Turk“, Zagreb, 2002. Mur B., Društveni koreni diktature i demokratije (vlastelin i seljak u stvaranju modernog sveta), „Filip Višnjić“, Beograd, 2000. Multidisciplinarne nauke i njihova uloga u naučno-tehnološkom progresu, Beograd, 1982. Mumford L., Grad u historiji, „Naprijed“, Zagreb, 1968. Mumford, L., Mit o mašini: Pentagon moći, t. 2, “Grafički zavod Hrvatske”, Zagreb, 1986. Mumford, L., Mit o mašini: Tehnika i razvoj čovjeka, t. 1, “Grafički zavod Hrvatske”, Zagreb, 1986. Nadić D., Ekologizam i ekološke stranke, “Službeni glasnik”, Beograd, 2007. Na ivici (Živeti sa globalnim kapitalizmom), (Prir. V. Haton, E. Gidens), „Plato“, Beograd, 2003. Nešković S., Ekološki menadžment, „Visoka škola za poslovnu ekonomiju i preduzetništvo“, Beograd, 2010. O krizi, „Književna zajednica“, Novi Sad, 1987. Osnove ekologije: ekološki principi i problemi zaštite životne sredine, (Prir. Alan Bibi i En-Marija Brenan), „CLIO“, Beograd, 2008. Osnove prava životne sredine, “Pravni fakultet – Centar za izdavačku delatnost”, Novi Sad, 2009. Pantelić M., Ekologija, „Izdanje Saveza organizacija za naučnotehničko vaspitanje i obrazovanje mladih“, Beograd, 1988. Pantelić M., Brun G., Brković D., Ekologija i zaštita životne sredine, Čačak, 2001. 172
Pantelić M., Jordović G., Brun G., Brković D., Ekologija i zaštita životne sredine, „Tehnički fakultet“, Čačak, 2007. Pantelić M., Ekološka čitanka, „Dečije novine“, Gornji Milanovac, 1990. Pantelić M., Stefanović S., Golubović D., Ekološki problemi u zaštiti životne sredine, Čačak, 2010. Pečujlić M., Globalizacija: dva lika sveta, „Gutembergova galaksija“, Beograd, 2002. Petrović Z., Geopolitika hrane (Bitna razvojna komponenta društva u XXI stoleću, „Institut za političke studije, Centar Jugoistok“, Beograd, 2008. Politička enciklopedija, “Savremena administracija”, Beograd, 1975. Ponting K., Ekološka istorija sveta: životna sredina i propast velikih civilizacija, „Odiseja“, Beograd, 2009. Povijest rada (od starog Egipta do danas), „Grafički Zavod Hrvatske“, Zagreb, 1987. Pušić Lj., Grad, društvo, prostor: sociologija grada, „Zavod za udžbenike i nastavna sredstava“, Beograd, 1997. Pušić Lj., Održivi grad: ka jednoj sociologiji okruženja, „Slobodan Mašić“, Beograd, 2001. Radermacher F. J., Ravnoteža ili razaranje (Eko-socijalno-tržišno gospodarstvo kao ključ svjetskog održivog razvoja), „Intercon – Nakladni zavod Globus“, Zagreb, 2003. Radević S. M., Nedović B., Ekologija i zaštita životne sredine, „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva“, Istočno Sarajevo, 2010. Ramone I., Geopolitika haosa, Beograd, 1998. Regionalizacija i ekologija u kontekstu društvenog razvoja, Zbornik, (Ur. S. Nešković), „Centar za strateška istraživanja nacionalne bezbednosti CESNA B“, Beograd, 2011. 173
Reineret E. S., Globalna ekonomija: kako su bogati postali bogati i zašto siromašni postaju siromašniji, „Čigoja štampa“, Beograd, 2006. Riffkin J., Posustajanje budućnosti, “Naprijed”, Zagreb, 1986. Rihta R., Civilizacija na raskršću, Beograd, 1972. Ristić L., Metodološki tehnicizam Karla Popera, “Filozofski fakultet”, Banja Luka, 2004. Ristić L., Poper i Marks: koncepcije metoda proučavanja društva, “Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjednosna, sociološka i kriminološka istraživanja”, Banja Luka, 2011. Rizici i eko-bezbednost u postodernom ambijentu, (Ur. Rade Biočanin), “Državni unverzitet u Novo Pazaru”, Novi Pazar, 2010. Rječnik sociologije i socijalne psihologije (red. M. Bosanac, O. Mandić, S. Petković), “Informator”, Zagreb, 1977. Roca Z., Demografsko-ekološki slom (Mit o demografskoj eksploziji i ekološkoj katastrofi), “August Cesarec”, Zagreb, 1987. Roberts Dž., Setova knjiga – priroda lične realnosti, „Beletra“, Beograd, 1990. Rougemont de D., Budućnost je naša stvar, “Književne novine”, Beograd, 1989. Rowe W. D., An Anathomy of Risk, “Wily”, New York, 1992. Ružmon De D., Budućnost je naša stvar, „Književne novine“, Beograd, 1989. Sachs W., Global Ecology, „Zed Books“, London, 1993. Sasman V., Kultura kao istorija, „Rad“, Beograd, 1987. Schaff A., Kamo vodi ovaj put? (Društvene posljedice druge industrijske revolucije), „Globus“, Zagreb, 1989. Senka Rima nad Vašingtonom (Pro et contra), „Filip Višnjić“, Beograd, 2002. 174
Slijepčević Đ., Ilić B., Mitrović Đ., Nova ekonomija u uslovima globalizacije i informatičkog društva, Banja Luka, 2008. Sociologija rada, Beograd, 1973. Sociološki leksikon, “Savremena administracija”, Beograd, 1982. Sociološki rečnik (Prir. A. Mimica, M. Bogdanović), “Zavod za udžbenike”, Beograd, 2007. Stefanović D., Urbanizacija, „Glas“, Beograd, 1972. Stiglic Dž., Protivriječnosti globalizacije, Beograd, 2004. Stojanović M., Političko-geografski i geopolitički aspekti globalizacije savremenog svijeta, Banja Luka, 1999. Supek R., Ova jedina zemlja,“Naprijed”, Zagreb, 1973. Šel Dž., Sudbina zemlje, “Vuk Karadžić”, Beograd, 1987. Tadić Lj., Filozofija prava, “Naprijed”, Zagreb, 1983. Tadić Lj., Poredak, autoritet i sloboda, „Službeni glasnik“, Beograd, 2007. Tarner Dž. H., Sociologija, „Mediterran“, Novi Sad-Beograd, 2009. Tejlor F. V., Naučno upravljanje, „Rad“, Beograd, 1967. Todd E., Poslije imperije (Eseji o razgradnji američkog sistema), „Bemust“, Sarajevo, 2004. Tofler A., Šok budućnosti, „Otokar Keršovani“, Rijeka, 1975. Tofler A., Treći talas, “Jugoslavija”, Beograd, 1983. Vajt V., Čovek organizacije, „Prosveta“, Beograd, 1967. Veber M., Privreda i društvo, t. I-II, “Prosveta”, Beograd, 1976. Veber M., Protestantska etika i duh kapitalizma, „Svjetlost“, Sarajevo, 1968. Vojnović M., Savremeni kapitalizam, Beograd, 1986. Vord B., Dibo R., Zemlja, planeta naša jedina, “Glas”, Beograd, 1976. Von Weizsacker C.F., Jedinstvo prirode, “Veselin Masleša”, Sarajevo, 1988. 175
Vresk M., Grad i urbanizacija, „Školska knjiga“, Zagreb, 2002. Vresk M., Grad u regionalnom i urbanom planiranju, „Školska knjiga“, Zagreb, 1990. Vresk M., Osnove urbane geografije, “Školska knjiga”, Zagreb, 1990. Vresk M., Razvoj urbanih sistema u svijetu, “Školska knjiga”, Zagreb, 1984. Vujović S., Grad i društvo (marksistička misao o gradu), „Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije“, Beograd, 1982. Vujović S., Petrović M., Urbana sociologija, „Zavod za udžbenike i nastavna sredstva “, Beograd, 2005. Walker C. R., Moderna tehnologija i civilizacija (Uvod u ljudske probleme u doba strojeva), „Naprijed“, Zagreb, 1968. Vico G., Načela nove znanosti, “Naprijed”, Zagreb, 1982. Žorž P, Sve o životnoj sredini, “BIGZ”, Beograd, 1979.
176
INDEX Antički pogled na svijet 16, 103 Antimoderna 151 Antropocentrizam 86, 92, 101, 102, 147 Bezbjednost 89 Bijeda 119, 120, 128, 130, 132 Biocid 143, 156 Bioekološka paradigma 151 Biodiverzitet 11, 127, 128 Bioetika 46, 150, 151 Birokratija 48, 50-52 Bolesti 27, 90, 106, 114, 115, 118, 129, 132 Civilizacija 9, 11, 15, 68, 75, 124, 143, 148 Crna ekologija146, 148 Demografska eksplozija 46, 86, 104, 106, 122 Ekocid 143, 148 Ekologija 8, 67, 77, 80-84, 88, 89, 102, 104, 106, 108, 123, 134 Ekologizam 80, 84, 101, 102 Ekološka katastrofa 87 Ekološka kriza 8, 63, 76, 85, 87, 92, 99, 133, 146 Ekološke posljedice 33, 108 Ekološki problemi 8, 11, 16, 63, 67, 76, 85, 91, 92, 107, 117, 130, 133, 146, 149, 151 Ekološki zločin 34, Ekosistem 80, 81, 82, 87, 92, 94, 95, 101 105, 108, 118, 131, 133, 146
Energija 8, 23, 52, 104 Etika nauke 147 Glad 106, 109, 114, 115, 122, 123, 130 Globalizacija 41, 60, 65, 73, 85, 122, 127, 141 Globalni problemi 105 Globalno zagrijavanje 132 Holizam 46, 80, 98, 101-103, 147, 148, 150, 151 Hrana 8, 93, 104, 114, 130 Industrija 23, 69, 146 Industrijalizacija 56, 61, 63, 71, 73, 75, 85, 108 Industrijsko društvo 71, 76, 99, 103 Klimatske promjene 117 Kultura 20, 22, 57, 79, 87, 92, 93-95, 99, 103, 145, 147 Kvalitet života 73, 104, 123, 145, 146, 150, 151 Mehanicistička paradigma 12, 16, 25-27, 34, 43, 44, 60, 61, 64, 71, 76, 102, 134, 148, 150, 151 Migracije 67-69, 73, 129 Moderna 11, 12, 15, 16, 27-29, 33, 40, 46-48, 55, 58, 60, 61, 68, 70, 75, 76, 79, 92 94, 103, 134, 135, 140, 148-151 Moderna proizvodnja 47, 61 Moderni pogled na svijet 12, 13, 15, 26, 75, 93 177
Modernizacija 63-65, 71
Rizično društvo 127, 130, 132
Napredak 45, 59, 65, 69, 74, 133, 135, 138, 139, 141-147, 150 Nauka 9, 18, 25, 27, 28, 30, 32, 34, 43, 72, 74, 79-82, 86, 108, 140, 148, 149 Nazadak 135, 142, 143, 150 Nejednakost 119, 122, 123, 125, 126, 129, 130 Neodrživi razvoj 102, 129-131 Novi društveni pokreti 46
Siromaštvo 106, 114, 120, 125, 126, 128, 129, 132 Smrt prirode 148 Socijalna ekologija 80-83, 88, 92, 134 Sociologija 9, 28, 61, 63, 106, 108, 133, 134, 137, 149 Srednjovjekovni pogled na svijet 16 Stanovništvo 60, 66, 71, 86, 91, 104, 108, 109, 112-115, 117, 120-123, 140
Obrazovanje 61, 62, 82, 120, 141, 148 Održivi razvoj 10, 101, 102, 126, 132 Otpad 11, 94, 105-107, 124, 125, 144 Pesticidi 130 Podjela rada 31, 39 Poljoprivreda 22, 23, 130, 133 Postmoderna 151 Priroda 8, 17, 20, 22, 33, 36, 44-46, 74, 80, 86, 88, 90, 91, 100, 102, 133, 134, 149 Prirodna okolina 83 Prirodna sredina 82 Progres 19, 43, 44, 55, 88, 104, 105, 138, 139, 142, 144-150, 153, 155, 158-163 Prosvjetiteljstvo 40, 102, 139 Racionalnost 33, 47, 50, 51, 55, 64, 70, 103, 141 Racionalizacija 12, 47-51 Regres 146, 150, 159, 163 Rizici 11, 130, 131, 134, 137 178
Šume 11, 17, 21, 63, 95, 98, 107 Tehnologija 15, 23, 43, 52, 54, 58, 59, 81, 105, 108, 128, 137, 140, 142, 148 Tericid 148, 162 Urbanizacija 63, 66, 67, 69-72, 75, 86, 108 Vazduh 22, 90, 94, 95, 97, 106, 118, 127, 130, 133, 145, 150 Voda, 17, 23, 54, 96, 118, 119, 125, 127, 130 Vrste 11, 30, 38-40, 63, 71, 79, 81, 85, 91, 108, 118, 125, 132, 148 Zdravlje 11, 85, 123, 146, 150 Zemlja 9, 21, 55, 87, 96-98, 107, 108, 127 Zemljište 82, 129, 150 Životna sredina 60
Irina Kovačević MODERNI POGLED NA SVIJET I EKOLOŠKA KRIZA
Grafičko oblikovanje: Darko Domazet
Štampa: Art print Banja Luka
Za štampariju: Milan Stijak
Tiraž: 300
179
CIP - Каталогизација у публикацији Народна и универзитетска библиотека Републике Српске, Бања Лука 316.334.5 КОВАЧЕВИЋ, Ирина Moderni pogled na svijet i ekološka kriza / Irina Kovačević. - Banja Luka : Evropski defendologija centar za naučna, politička, ekonomska, socijalna, bezbjedonosna, sociološka i kriminološka istraživanja, 2012 (Banja Luka : Art print). - 178 str. ; 21 cm Tiraž 300. - Napomene i bibliografske referense uz tekst. - Bibliografija: str. 165-176. - Registar. - Summary. ISBN 978-99955-22-35-3 COBISS.BH-ID 2614040
180
