Vladimir HORVAT, Igor VUKIĆ, Stipo PILIĆ i Blanka MATKOVIĆ
Jasenovački logori - istraživanja
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Zagreb, 2015.
Nakladnik: Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Zagreb, Pavlenski put 7D Nakladnika zastupa: Stjepan Razum Urednici: Stjepan Razum Igor Vukić Jezično čitanje i ispravci: Krunoslav Šoić Tisak i uvez: Grafika Markulin - Lukavec Naklada: 1000 primjeraka Tiskano u svibnju 2015.
ISBN 978-953-58565-0-4 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 000906585.
Fotografija na naslovnici: Iz laboratorija bolnice logora Jasenovac. Snimio Edmund Stöger, 17. srpnja 1944. godine. Fotografija se čuva i u fototeci Međunarodnog odbora Crvenog križa u Ženevi. Mikroskop na slici kupila je Židovska bogoštovna općina iz Osijeka. Stajao je 6000 kuna.
2
Vladimir Horvat Igor Vukić Stipo Pilić Blanka Matković
Jasenovački logori - istraživanja
Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac Zagreb, 2015.
Tiskanje ove knjige novčano su pomogli hrvatski domoljubi i rodoljubi.
4
Predgovor U jesen 1991. godine svi zaposleni u ustanovama Jugoslavenske narodne armije u Bihaću pozvani su u Dom JNA na stručno usavršavanje. Među njima je bila i supruga hrvatskoga ratnog heroja, pilota Rudolfa Perešina. Stručno usavršavanje sastojalo se od - prikazivanja dvosatnog filma o Jasenovcu. “Nemaš pojma o čemu je riječ. Sjedneš i najednom film o Jasenovcu. Kako je film krenuo, počelo je psovanje Hrvata i ustaša. To je bilo strašno”, prisjetila se Ljerka Perešin u razgovoru za “Jutarnji list” na 20. godišnjicu akcije Bljesak u kojoj je poginuo njezin suprug. Nije teško predpostaviti kako je izgledao taj film. Logor u Jasenovcu iz vremena Drugoga svjetskog rata nebrojeno se puta koristio kao sredstvo ratne i političke propagande. Komunistički partizani već su 1942. godine u ratnim publikacijama započeli s preuveličavanjem broja zatočenih i navodnih žrtava. Nakon rata propagandni stroj najčešće se zaustavljao na brojci od 700.000 ubijenih. Taj je broj bio upisan u enciklopedije, školske učbenike, novinske i televizijske reportaže. Logor je postojao 1330 dana, što znači da bi baš svaki dan trebalo biti ubijeno oko 520 ljudi. I to, kako su nas učili, hladnim oružjem i tupim predmetima. Bez obzira kako apsurdno zvučale te tvrdnje danas, ondašnji političko-propagandni sustav učinkovito je suzbijao njihovo propitivanje. Onima koji bi se u to upustili slijedile su optužnice, zatvori, poteškoće s poslom, zatvaranje u mentalne ustanove. Nakon 1990. počelo se slobodnije istraživati, no utezi nedavne prošlosti još su preteški. Ipak, stvarno je teško povjerovati da još i sad ima odraslih, razmjerno obrazovanih ljudi, koji i dalje u javnoj i političkoj sferi koriste broj od 700.000 kad govore o Jasenovcu. U hrvatskoj političkoj javnosti i glavnim medijima prevladava govor o 83.000 navodnih jasenovačkih žrtava. On se temelji na poimeničnom popisu koji je iz jugoslavenskih arhiva pribavio jasenovački muzej. No brojna svjedočenja bivših logoraša, arhivski izvori pa čak i knjige objavljene prije 1990. godine, pokazuju da je realna slika jasenovačkog logora daleko od one na koju je, iz raznih razloga, prihvatila hrvatska javnost. Unatoč tome što se do informacija o događajima u logoru može dolaziti sve lakše, što živimo u demokratskom društvu koje je potvrđeno ulaskom u Europsku Uniju, jasenovački logor i dalje je svojevrsna tabu-tema.
5
Stoga se skupina povjesničara, publicista, novinara, akademika i drugih zainteresiranih pojedinaca udružila 2014. godine kako bi se što temeljitije istražile činjenice o jasenovačkim logorima. Ne samo o onom od 1941. do 1945. godine, nego i logorima nakon 1945. godine. Svjedoci i arhivski izvori ukazuju da su logorske lokacije nakon rata poslužile kao mjesto interniranja pa i ubijanja zarobljenih domobranskih, ustaških i njemačkih vojnika, hrvatskih domoljuba i drugih osoba nepoćudnih komunističkom sustavu. Kasnije se u prostore logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški zatvaraju i skupine informbiroovaca, prije no što ih se deportira na Goli otok. Odatle i simbolika u imenu: Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. U ovoj knjizi objavljeni su radovi članova društva i njihovih suradnika koji predstavljaju dosadašnje rezultate istraživanja jasenovačkih logora. Prvi je napisao isusovac, dr. zn. Vladimir Horvat, umirovljeni profesor, jezikoslovac, povjesničar, profesor i pisac velikog iskustva. 1 Njegove knjige o Bartolu Kašiću, Alojziju Stepincu i drugim povijesnim osobama i temama dale su značajan doprinos hrvatskoj povjesnici. U suradnji s Vladimirom Mrkoci1
HORVAT, Vladimir. Zločini Srba u Jasenovcu 1906. godine. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (1). U: Glas Koncila, 53./2014., br. 11 (2073), od 16.III.2014., str. 21. ― Logoraši poginuli od angloameričkog bombardiranja. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (2). U: GK, 53./2014., br. 12 (2074), od 23.III.2014., str. 21. ― Zabranjena “Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (3). U: GK, 53./2014., br. 13 (2075), od 30.III.2014., str. 25. ― Zabranjene knjige bivših logoraša. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (4). U: GK, 53./2014., br. 14 (2076), od 6.IV.2014., str. 21. ― Izbjeglice iz El Shatta na jasenovačkom popisu. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (5). U: GK, 53./2014., br. 15 (2077), od 13.IV.2014., str. 21. ― Partizanski logor za masovno istrebljenje. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (6). U: GK, 53./2014., br. 16 (2078), Uskrs 2014. (20.IV.2014.), str. 31. ― Jasenovačka je građa 1994. godine “kompletno opljačkana”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (7). U: GK, 53./2014., br. 17 (2079), od 27.IV.2014., str. 21. ― “Svi su oni bili odmah likvidirani”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (8). U: GK, 53./2014., br. 18 (2080), od 4.V.2014., str. 21. ― Svjedoci govore o poslijeratnom logoru. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (9). U: GK, 53./2014., br. 19 (2081), od 11.V.2014., str. 21. ― “Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (10). U: GK, 53./2014., br. 20 (2082), od 18.V.2014., str. 21. ― “Odvodili su skupine i nitko se nije vraćao!”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (11). U: GK, 53./2014., br. 21 (2083), od 25.V.2014., str. 25. ― Gdje su dukati slavonskih snaša iz jasenovačkih grobnica? Nn: Istina o tri jasenovačka logora (12). U: GK, 53./2014., br. 22 (2084), od 1.VI.2014., str. 21. ― Politički “preodgoj” informbiroovaca. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (13). U: GK, 53./2014., br. 23 (2085), od 8.VI.2014., str. 21. ― Zašto je Zapad prešutio Goli otok? Nn: Istina o tri jasenovačka logora (14). U: GK, 53./2014., br. 24 (2086), od 15.VI.2014., str. 21.
6
jem pokušao je 2007. godine knjigom “Ogoljela laž logora Jasenovac” skrenuti pozornost javnosti na nelogičnosti u objavljenim knjigama koje su se ticale logora. Horvatov prilog u ovoj knjizi pod naslovom “Tri jasenovačka logora” na pregledan način, na temelju objavljene građe, donosi informacije o sve tri faze jasenovačkog logora. Riječ je o prilagođenom sadržaju nizanke “Istina o tri jasenovačka logora”, koju je Horvat objavio u tjedniku “Glas Koncila” u 2014. godini. Slijedi tekst posvećen sabirnom i radnom logoru u Jasenovcu od 1941. do 1945. godine, koji je napisao novinar Igor Vukić. Temelj za tekst je također nizanka iz “Glasa Koncila”, objavljena 2013. godine pod naslovom “Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru”.2 Tekst se temelji na manje poz2
VUKIĆ, Igor. Gdje su pokopane jasenovačke žrtve? Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (1). U: Glas Koncila, 52./2013., br. 11 (2021), od 17.III.2013., str. 21. — Odbjegli logoraš Hahn kod nadbiskupa Stepinca. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (2). U: GK, 52./2013., br. 12 (2022), od 24.III.2013., str. 25. — Na prostoru jasenovačkoga logora pronađena 193 kostura. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (3). U: GK, 52./2013., br. 13 (2023), Uskrs, 31.III.2013., str. 31. — Postojala je vrlo precizna kartoteka. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (4). U: GK, 52./2013., br. 14 (2024), od 7.IV.2013., str. 21. — Iz logora - na liječenje srpske djece. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (5). U: GK, 52./2013., br. 15 (2025), od 14.IV.2013., str. 21. — Iz logorske blagajne Srbima isplaćena odšteta. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (6). U: GK, 52./2013., br. 16 (2026), od 21.IV.2013., str. 21. — Manipulacije poslijeratnom Zemaljskom komisijom. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (7). U: GK, 52./2013., br. 23 (2033), od 9.VI.2013., str. 21. — Gdje su dnevna izvješća o slanju u logor? Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (8). U: GK, 52./2013., br. 24 (2034), od 16.VI.2013., str. 21. — Na jasenovačkom popisu i umrli u Norveškoj. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (9). U: GK, 52./2013., br. 25 (2035), od 23.VI.2013., str. 25. — Ustaški vojnici pomažu humanitarcima. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (10). U: GK, 52./2013., br. 26 (2036), od 30.VI.2013., str. 21. — U šegrtskoj školi i djeca iz okolnih sela. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (11). U: GK, 52./2013., br. 27 (2037), od 7.VII.2013., str. 21. — Poslijeratno strogo cenzuriranje svjedoka. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (12). U: GK, 52./2013., br. 28 (2038), od 14.VII.2013., str. 21. — Priredbe subotom i nedjeljom u dvorani stolarije. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (13). U: GK, 52./2013., br. 29 (2039), od 21.VII.2013., str. 21. — Izjalovljena nada u partizansko osvajanje logora. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (14). U: GK, 52./2013., br. 30 (2040), od 28.VII.2013., str. 21. — “Tko je tko” - enciklopedija jasenovačkog logora. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (15). U: GK, 52./2013., br. 43 (2053), od 27.X.2013., str. 25. — Popisi interniraca koji su dobili paket od kuće. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (16). U: GK, 52./2013., br. 44 (2054), od 3.XI.2013., str. 21. — Otvo-
7
natim arhivskim dokumentima, na razgovorima sa svjedocima, na usporedbi novih podataka s već objavljenim izvorima. Iz stotina izjava bivših zatočenika i isprava vlasti Nezavisne Države Hrvatske i partizanskih tijela nastoji se rekonstruirati svakodnevni život i događaji u logoru. Rekonstrukcija nije podpuna, ali slika koja se odkriva ni izdaleka ne potvrđuje navode od osamdesetak tisuća žrtava, a pogotovo ne o 20.000 djece među njima. Ponavljanje neprovjerenih priča o tisućama ubijene djece jedno je od najsramotnijih elemenata službene verzije o događajima u logoru, koja se i dalje održava u hrvatskoj javnosti i financira novcem hrvatskih poreznih obveznika. Pred čitateljima je zatim znanstveni rad Stipe Pilića i Blanke Matković “Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac, prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima”.3 Autorsko djelo ovo dvoje povjesničara objavljeno je u časopisu “Radovi”, Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zadru, a ovdje ga želimo približiti novim čitateljima. Riječ je o dosad najsadržajnijem radu o zatvaranju i likvidacijama zarobljenih vojnika Nazavisne Države Hrvatske i političkih protivnika komunističkih vlasti, koji su na poratnom križnom putu došli do Jasenovca. Autori podsjećaju da je do sada spominjanje postojanja logora nakon svibnja 1945. bilo tek sporadično, djelomično i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočenja, koja do sada nisu bila podkrijepljena nikakvim izvornim ispravama. U proteklih 70 godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu. Temeljito pretraživanje arhiva rezultiralo je pronalaskom izvora koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. Među izvorima nađenima, primjerice, u
3
8
rena logorska knjižnica. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (17). U: GK, 52./2013., br. 45 (2055), od 10.XI.2013., str. 21. — Amnestirani i katolici i pravoslavni i muslimani. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (18). U: GK, 52./2013., br. 46 (2056), od 17.XI.2013., str. 21. — Zatočenici - žrtve savezničkih bombardiranja. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (19). U: GK, 52./2013., br. 47 (2057), od 24.XI.2013., str. 25. — Srbi domobrani u logističkim postrojbama NDH-a. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (21[!]). U: GK, 52./2013., br. 48 (2058), od 1.XII.2013., str. 21. — Uhićenje četničkoga vojvode Mane Rokvića i njegove pratnje. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (21). U: GK, 52./2013., br. 49 (2059), od 8.XII.2013., str. 21. — Zatočenici nisu dovođeni da bi bili ubijani. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (22). U: GK, 52./2013., br. 50 (2060), od 15.XII.2013., str. 21. PILIĆ, Stipo i MATKOVIĆ, Blanka. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. U: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Zadar, 2014., br. 56, str. 323-408.
Državnom arhivu u Sisku, naročitu pažnju izaziva zapisnik koji odkriva identitet “upravnika zatočenika u Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora u Jasenovcu podkraj travnja 2015. upisano je u Registar udruga Republike Hrvatske i prihvaćeno u krug pravnih osoba. To omogućava prikupljanje sredstava i još snažniji rad na promicanju ciljeva koji su odabrani. Postupak dobivanja rješenja o upisu, nakon prvotnog odbijanja, može biti shvaćen kao poticaj da se dijalogom i komunikacijom zaobilaze predrasude i ostvaruje suradnja i među onima koji ne dijele uvijek posve ista mišljenja. Dijalog, otvorena rasprava, zajednička analiza dostupnih isprava i povijesnih izvora, mogu pomoći u lakšem suočavanju s osjetljivim temama iz prošlosti. Tako se najbolje čuva i uspomena na žrtve. Tako se, uz ostalo, može barem malo pridonijeti da i Jasenovac opet ne bude korišten kao u domovima JNA 1991. godine. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac U Zagrebu, 16. svibnja 2015. Stjepan Razum, predsjednik Igor Vukić, tajnik
9
1. Tri jasenovačka logora* Vladimir HORVAT Jasenovac, naselje i općinsko središte u Sisačko-moslavačkoj županiji, nalazi se na lijevoj obali Save, blizu utoka Une, 10 kilometara jugozapadno od Novske. Autori Mića Mačković-Skula i Davor Mačković objavili su 2007. knjigu “Jasenovac na Savi”. U prvom poglavlju “Jasenovac kroz povijest” spominju rimski put koji je vodio prema Sisciji - Sisku, a pronađene su rimske nadgrobne ploče iz 3. stoljeća. Kanonska vizitacija iz 1334. prvi put spominje župu Jasenovac. U 14. stoljeću u vrijeme turskih provala Jasenovac se spominje i kao utvrđeno mjesto na čvorištu savskog vodenog puta. Godine 1536. osvojio ga je Husrev-beg iz Bosanskog sandžaka pa je Jasenovac postao sjedište kapetanije. Srednjovjekovna utvrda porušena je vjerojatno za austrijsko-turskog rata 1716.-1718. Katolička župa ponovno se spominje 1710., a nova crkva Sv. Nikole sagrađena je 1829. Godine 1866. Jasenovac je imao 302 kuće u kojima je živjelo 2086 stanovnika, i to 1186 rimokatolika s crkvom Sv. Nikole i 900 pravoslavaca sa svojom crkvom sagrađenom 1775. Katolici i pravoslavci u to su doba bili u miroljubivu suživotu. Rijeka Sava osposobljena je 1785. za plovidbu naredbom Josipa II. Jasenovac je dobio brodsku vezu Sisak - Stara Gradiška te je sagrađeno savsko pristanište, a 1820. i veliko brodogradilište koje je veoma pridonosilo cjelokupnom razvoju. Godine 1884. osnovana je i Savska agencija sa 21 registriranom lađom za prijevoz putnika i robe, uglavnom žita. Jasenovac je dobio željezničku prugu 1888. spajanjem linije Sisak - Novska. Teren oko Jasenovca uglavnom je bio pogodan za poljodjelstvo, stočarstvo i šumarstvo, a rijeke za vađenje šljunka. Za vladanja bana Khuena Hedervarija (1883. - 1903.) uspjelo se ubaciti u Hrvatsku srpske pravoslavne svećenike koji su iz hrvatskih miroljubivih pravoslavaca i ovdje živućih Vlaha i Cincara, preostalih od turskog doba, stvorili ratoborne “Srbe”. Khuenu su ti novostvoreni “Srbi” dobro došli u borbi protiv Hrvata, a poslije su u razvoju Hrvatske imali vrlo negativnu ulogu. U arhivima postoje zapisnici o sudskim postupcima koji su vođeni zbog srbskih zločina nad Hrvatima u Jasenovcu i susjednim mjestima. Na *
Hrvatskoj javnosti malo je poznato da je jasenovački logor postojao u tri povijesna razdoblja. Temeljem spisa i svjedočenja autor opisuje ciljeve, osnutak i narav ustaškonacističkog logora od 1941. do 1945., partizansko-komunističkog logora od 1945. do 1948. i boljševičko-protuinformbiroovskog kaznenog logora od 1948. do 1951.
11
temelju tih izvora Frano Glavina napisao je vrlo informativan i znakovit članak “U Jasenovcu su Srbi još 1906. ubijali Hrvate!”, u kojem opširno navodi sudske isprave o vođenim postupcima.1 U Jasenovcu se, dakle, to dogodilo već u travnju 1906. u predizbornoj kampanji za Hrvatski sabor. Predstavnik Hrvata Stanko Dragić prigovorio je 3. travnja 1906. bogatom sumještaninu Srbinu Lazi Bačiću zbog provokativnog isticanja srbske zastave, a dva dana kasnije bio je ustrijeljen kroz prozor krčme Luke Turića. Na sudskoj raspravi pod prisegom o tome je svjedočio jasenovački pravoslavac Krnjaić: U Jasenovcu postoji srpska banda već duže vremena. Ta banda radi na zločinstvima. Ako treba da tko pogine, ona to izvrši. Tako je poginulo već 5 ljudi, i nitko ne zna tko ih je ubio… Tako je i Dragić postao žrtvom srpske bande, a to je maslo Laze Bačića. Paroh Joco Jovanović ne samo vani, nego i u crkvi propovijeda mržnju protiv katolika. Srpski propagatori viču da će Hrvate protjerati i da sve mora biti srpsko. I neki Prpić iz Jasenovca na raspravi u vezi s ubojstvom Stanka Dragića pod prisegom je izjavio: Katolici u Jasenovcu su ogorčeni gledali ovu nevinu žrtvu i znali su da su to učinili bijesni srpski propagatori, te se javno govorilo da je to Bačićevo maslo, ali se lukavim i prepredenim ubojicama nije ušlo u trag… Vraćajući se s izbora, vikali su pravoslavni: 'Živjeli Srbi, abcug [= odbij!] Šokci!' Na njihovim besjedama misliš da si usred Srbije, a ne u Hrvatskoj. Svjedok M. Šiminić je izjavio: Kad je Stanko Dragić iz zasjede umoren, načelnik Čokrlić je namigivao na dva pravoslavna, pa bi on morao znati tko je umorio Dragića. Vidio sam da je tako poginuo oružnik Težak i Bartulić, a da krivac pronađen nije. Pravoslavni govore da vole biti psi negoli Hrvati... Nama ne dopuštaju niti nazivati se Hrvatima, a silom uvađaju ćirilicu i izazovno nose srpske trobojnice… Poginulo je prije Dragića u Jasenovcu kroz dvije godine pet katolika Hrvata, ali se ne zna tko ih je ubio. U Jasenovcu postoji srpska banda… Svjedok S. Mačković, također iz Jasenovca, rekao je: Otkad su se uvele kod nas tzv. svetosavske besede, počelo je pomalo srpstvo, ali sada zadnjih godina ostanu do jutra i kad osvane dan, onda stanu pjevati kroz Jasenovac, noseći srpske zastave i viču: 'Ovo je srpska zemlja, živjela Srbija!' Industrijska zona pored Jasenovca Godine 1910. Jasenovac je imao 5899 stanovnika, Hrvata 3021 (51,2%), a Srba 2824 (47,8%). Na prilazu Jasenovcu bilo je močvarno tlo, zapravo područje blatne gline, pa je bogati Srbin, jasenovački veletrgovac Lazar Ba1
Panorama, 1. srpnja 1996., str. 60-61.
12
čić 1918. ondje otvorio veliku ciglanu. Poslije je otvarao redom elektranu, pilanu, tvornicu lanaca i ljevaonicu zvona. Godine 1914. državne su vlasti svim crkvama oduzimale zvona za proizvodnju oružja. Stoga je Bačiću bilo jasno da će odmah poslije Prvoga svjetskog rata sve crkve htjeti opet imati zvona pa je osnovao ljevaonicu zvona, koja je imala puno naručbi. Otvaranjem spomenutih proizvodnih pogona na ulazu u Jasenovac nastala je velika industrijska zona s brojnim radnicima. Godine 1939. Jasenovac je imao 3090 katolika. U župi je djelovao župnik, a bila je i osnovna škola s četiri razreda. Početkom 1941. Lazar Bačić i sin mu Ozren napustili su svoju industrijsku zonu u Jasenovcu i otišli u Srbiju. Tamo su surađivali s Nedićem i njegovom kvislinškom vladom pa ih je partizanska vlast kasnije osudila na dugu zatvorsku kaznu. Kao nepoćudni nisu bili prisutni u medijima pa zasada nisu poznati njihovi životopisni podatci, koje nema ni Spomen-područje Jasenovac. Nedugo nakon osnutka 10. travnja 1942., Nezavisna Država Hrvatska nacionalizirala je Bačićevu napuštenu industrijsku zonu i u njoj 23. kolovoza 1941. formirala ustaški sabirni i radni logor Jasenovac koji je trajao do 22. travnja 1945. O njemu se mnogo pisalo, ali postoje mnoge objektivne činjenice i važne pojedinosti koje dosad nisu bile uočavane ni javno razlikovane i iznošene, pa nisu ni ulazile u opću i stvarnu prosudbu o jasenovačkoj povijesti. Tako su npr. podpuno zanemarene činjenice da je jasenovački logorski sustav imao više kratkotrajnih faza. Primjerice, Logor I. Bročice bio je formiran od nekoliko baraka ograđenih bodljikavom žicom, a krajem rujna 1941. bio je ukinut zbog poplave. Slično je Logor II. Krapje ukinut zbog poplave krajem studenoga 1941. Kad se govori o Jasenovcu kao trajnom logoru, misli se na Logor III. Ciglana koji je službeno otvoren 23. kolovoza 1941. To je zapravo najprije bio spomenuti industrijski kompleks koji se nalazio na ulazu u Jasenovac. Prvi i glavni industrijski objekt bila je ciglana koja je proizvodila ciglu i crijep s utisnutom oznakom tvrtke LB, tj. Lazar Bačić. Ondje je bila i pilana. Iz okolnih šuma dovozilo se drvo i obrađivalo u logorskoj pilani: “Uz izradu dasaka izrađivali su se raznovrsni drveni predmeti. Između ostalog, pilana je izrađivala i kundake za puške, košare za voće i okvire za nošenje crjepova.”2 Zatim je ondje bila tzv. lančara, tj. tvornica lanaca, osobito specijalnih za izvlačenje kamiona i tenkova. Radila je i tzv. zvonara, tj. ljevaonica zvona. 2
MATAUŠIĆ, Nataša. Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor. Izd. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac-Zagreb, 2003., str. 46.
13
Budući da su 1914. vojne vlasti zaraćenih zemalja svim crkvama oduzele zvona u svrhu proizvodnje naoružanja, osobito velikih topovskih patrona, poslije završetka Prvog svjetskog rata mnoge su crkve naručivale nova zvona pa je zvonara imala mnogo posla. Radni logor dobio je najveći broj logoraša jer su svi navedeni industrijski objekti nastavili rad. U ciglani utisnuta oznaka na cigli i crijepu nije više bila LB, nego je nova oznaka tvrtke bila URSJ, tj. Ustaška radna služba Jasenovac. Ciglana je zapošljavala oko 180 zatočenika... Vremenom je izrasla u ogroman pogon s kapacitetom od 2 milijuna cigli. Za najteži rad u logoru, ako se izuzme rad na izgradnji nasipa, smatrao se rad na 'bajeru', iskopu zemlje za ciglanu, jer se cijeli dan radilo u blatu i vodi.3 U tom industrijskom kompleksu krajem 1941. otvorena su još dva industrijska pogona, za proizvodnju avionskih dijelova i proizvodnju oružja. U Jasenovcu se izrađivala prva hrvatska strojnica, koja je rađena je po modelu Steyer-Solothurn S1-100 debljine zrna 9 mm, a dužinu čahure 19 mm. Hrvatska strojnica imala je također zrno debljine 9 mm, ali je čahura imala duljinu 25 mm pa je u nju stalo više baruta i stoga je imala veću snagu i domet. Proizvodnja je pokrila hrvatske vojne potrebe pa se ta strojnica navodno izvozila i u Španjolsku po narudžbi generala Franca. Da se spriječi njezina proizvodnja, vodstvo partizana zatražilo je da Angloamerikanci bombardiraju logor Jasenovac kako bi pogodili i tvornicu oružja. Ovi su to učinili barem dvaput, suprotno načelu da se ne bombardiraju logori jer bi u njima stradali zatočenici. Paradoksalno je što su tom zgodom poginuli i logoraši koji su dobili pomilovanje i uskoro imali odputovati kući. Zabranjena enciklopedija O tragičnoj pogibiji logoraša tijekom angloameričkih bombardiranja jasenovačkoga logora, koji su dobili pomilovanje i uskoro trebali otputovati kući, govorio je bivši ministar u Vladi Nezavisne Države Hrvatske Mladen Lorković na saslušanju 26. siječnja 1946.: Bilo je više amnestija jasenovačkih zatočenika. Primjerice, za Božić 1944. za 350 osoba, i za 10. travnja 1945., kad je pušteno više od 400 osoba. Kažnjenici iz prve amnestije bili su pušteni. Od druge amnestije bio je pušten jedan dio, dok su mnogi drugi nastradali prilikom bombardiranja radionice po zapadnim saveznicima.4 Ta Lorkovićeva izjava dopunjava pisanje Đorđa Miliše5 o napadu ratnoga zra3
MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 46. i bilješka 53. Sudski spisi Vrhovnoga suda NRH, 6/1946., str. 162-163. 5 MILIŠA, Đorđe. U mučilištu-paklu Jasenovac. Predgovor dr. sc. Mario KEVO. Niz: Posebna izdanja. Naklada Pavičić (P.I.P.). Zagreb, 2011. 4
14
koplovstva Jugoslavenske armije na logor Jasenovac. Podatke o bombardiranjima logora Jasenovac donosi Igor Vukić na temelju arhivske građe: U seriji napada u danima prije Uskrsa zrakoplovi zapadnih saveznika pogodili su gotovo sve zgrade u logoru… Najjači napad bio je na Veliki petak, 30. ožujka 1945. U bombardiranju je poginulo pedesetak zatočenika. Nekoliko partizanskih zrakoplova nadlijetalo je logor 13. travnja i bacilo bombe. Prema nekim izvorima, pogođen je i vlak u kojem su bili zatočenici koji su odlazili kući, pušteni u amnestiji povodom 10. travnja.6 Pogon radna grupa IV. Kožara počela je raditi u siječnju 1942., a nalazila se u samom mjestu Jasenovac. Bila je smještena u objektima predratne kožarske zanatske radionice za preradu kože s odgovarajućim prostorijama i postrojenjima, skladištima i dvjema nastambama za zatočenike. Cijeli je prostor bio opasan s više redova bodljikave žice. U kožari su pretežno radili Židovi, od 100 do 150 ljudi.7 Sklopu Kožare pripadala je i četkara, u kojoj su izrađivane raznovrsne četke te “jedna mala radiona čizama i rukavica, jedna krznarska radiona za izradu drugih kožnih predmeta. Po želji ustaša izrađivane su tašne i druge ženske stvari”.8 U mjestu Jasenovcu u povećoj kući, koja i sada postoji i mještani je i danas nazivaju prkos, jer je nekoć bila sagrađena iz prkosa, stanovala je veća grupa logorašica koje su krpale vreće i druge stvari. Nacionalni sastav logoraša Mnoštvo je tekstova napisano i o nacionalnome sastavu logoraša. Obično se kao glavne žrtve nabrajaju Srbi, Židovi i drugi, ali neke povijesne činjenice upućuju na zaključak da su to većinom bili Hrvati, no oni se tendenciozno i posve ispolitizirano jedva spominju. Antun Miletić, pukovnik JNA i načelnik nekadašnjega Arhiva oružanih snaga SFRJ, koji se cijeli radni vijek posebno bavi proučavanjem jasenovačkoga logora, objavio je podnaslov u svojoj knjizi kao pitanje: “Zašto ne postoji popis žrtava?”9 Na sljedećoj stranici piše ovako: “Nacionalisti, šovinisti i zločinački ekstremi ne dozvoljavaju 'u
6
VUKIĆ, Igor. Zatočenici nisu dovođeni da bi bili ubijani. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (22). U: GK, 52./2013., br. 50 (2060), od 15.XII.2013., str. 21. 7 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 46-47. 8 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 48. 9 MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga III. Niz: Izvori. Prvo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 1987., str. 716.
15
ime povijesne istine' da se kaže da je bilo više od 50.000 umorenih… uglavnom Hrvata.” Isto se potvrđuje u pismenoj arhivskoj građi ženskog dijela logora Stara Gradiška. Šefica logora točno je vodila dnevno brojno stanje prema vjerskoj pripadnosti. Prema tim podatcima uvijek je bilo najviše katolikinja (treba predpostaviti: Hrvatica), a tek bi zatim došao broj pravoslavnih, židovske vjeroispovijedi i ostalih. Isto je potvrdio i Ivan Begić koji je tijekom ljeta 1943. godine radio kao službeni vratar u logoru. On je upisivao izlaske i ulaske u logor. Sa žalošću je priznao svome bratu Nedjeljku, koji ga je posjetio, da u logoru ima najviše zatočenih Hrvata. Nedjeljko je poslije postao isusovački brat laik, koji je osobno autoru ovog rada to povjerio. O tome postoji i jedno važno objavljeno svjedočanstvo: Počeli su 1942. dovoditi sve više Hrvata u logor. Većinom su to bili ljudi iz Hrvatske, ali ih je bilo i iz Bosne, osobito iz Sarajeva i Mostara. Iz Hrvatske je dolazilo mnogo seljaka, osobito bivših radićevaca iz HSS-a usprkos 'Mačekovu stavu iščekivanja': ti su ljudi bili protiv ustaša i protiv Mačeka. Radnici su i građani počeli pristizati u sve većim skupinama iz Zagreba, Bjelovara, Karlovca, Siska, Broda, Osijeka, Varaždina. U lančari su radili gotovo isključivo zagrebački radnici, isto tako i u stolariji. Na nasipu su pogibali 'teški krivci' komunisti, lijevi HSS-ovci i hrvatski intelektualci.10 O brojkama neozbiljno i neutemeljeno O žrtvama Jasenovca u brojkama govori se vrlo neozbiljno i neutemeljeno. O tome jasno govori dr. Josip Jurčević u knjizi “Nastanak jasenovačkog mita”: “Sve zajedno je na obali u Savi pronađeno po prilici 50 leševa. U samom je logoru Anketna komisija pronašla pet leševa.”11 (Ta je Anketna komisija obavila očevid 18. svibnja 1945.) Suprotno tome Antun Miletić tvrdi da je “od polovine studenog 1941. do 23. svibnja 1945. koncentracioni logor Jasenovac bio najveći logor smrti i u njemu se dnevno nalazilo 3-4000 logoraša.”12 U navedenu Miletićevu tvrdnju i brojke može se ozbiljno sumnjati jer je ustaški radni logor Jasenovac imao šest velikih industrijskih pogona 10
NIKOLIĆ, Nikola. Jasenovački logor. Izd. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb, 1948., str. 11. 11 Hrvatski studiji - Studia Croatica. Niz: Biblioteka 'Povijest', sv. 1. Zagreb, 1998., str. 40. 12 MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga I. Niz: Izvori. Drugo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 21986., str. 28.
16
koji su bili vrlo produktivni i komercijalni, pa su tu bili zaposleni stalni osposobljeni radnici, a bilo je samo šest stambenih baraka. Stoga se nameće pitanje gdje su mogle biti dnevno smještene tolike tisuće logoraša? Ako se hoće reći da je dnevno toliko novih bilo dopremano i likvidirano, o tome nema traga ni u dokumentima ni u poslijeratnim ekshumacijama. U ratno je doba u Jasenovcu župnikom bio Jure Paršić. On je 1941. morao napustiti svoju župu Poljica na otoku Hvaru jer su mu život ugrožavali talijanski fašisti i partizani. Došao je u Zagreb i posjetio nadbiskupa Stepinca, koji ga je zamolio da preuzme župu Jasenovac. Kao jasenovački župnik svjedočio je i o stanju u logoru: Moglo je izgubiti živote od početka do kraja (1941.-1945.) između 30 do 40 tisuća ljudi. Ispod 30 tisuća jedva, a iznad 40 tisuća ni u kojem slučaju! […] Pod logorom Jasenovac misli se i jasenovačka okolica, a to su mjesta: Gradina, Uštica, Tanac i Krapje.13 Treba napomenuti da Paršić svoja saznanja o logoru crpi iz druge ruke, kako to i sam govori u svojim iskazima. U logor nije ulazio, samo je nekoliko puta prošao kroz njega cestom koja je vodila iz Jasenovca sa zapadne do sela Košutarice s istočne strane logora. Cesta je išla nasipom uz Savu, a kroz logor je prolaznike provodio ustaški stražar. Školska knjiga objavila je 1980. “Enciklopediju hrvatske povijesti i kulture”. Ta je enciklopedija pisana u marksističkom duhu. Ipak, za Jasenovac piše da su kroz logor prošli “deseci tisuća ljudi”, od kojih je većina tu i nastradala. Zbog tih riječi zasjedao je SUBNOR i zabranio enciklopediju jer tobože nedopustivo smanjuje broj žrtava. Broj se jasenovačkih žrtava penjao prema 50.000, zatim je bio povećan najprije na 70.000 do 100.000, da bi, ne samo u Srbiji, naglo, bez ikakvog opravdanja skočio na 700.000 do milijun žrtava. Na komemoraciji 60. obljetnice proboja logoraša 2005. Ivo i Slavko Goldstein prigovorili su prenapuhanoj srpskoj brojci logoraša i spustili je na 70.000 do 100.000. Zabranjene knjige bivših logoraša Preživjeli jasenovački logoraš Cadik Danon Braco opisao je svoja sjećanja u knjizi “Sasječeno stablo Danonovih”. Predgovor je napisao Aca Singer, tada predsjednik Saveza jevrejskih općina Jugoslavije. On piše: Broj stradalih u Jasenovcu u odnosu na Auschwitz, Treblinku i Sobibor je neus-
13
PARŠIĆ, Jure. Sjećanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika na neke događaje onoga vremena… U: Hrvatska revija. München-Barcelona, 35./1985., br. 3 (139), rujan 1985., str. 422-439., tj. str. 428-429.
17
poredivo manji, ali nažalost, po strahotama koje su se odigrale u Jasenovcu, ovaj logor ništa ne zaostaje za ostalim logorima smrti.14 Njegovo priznanje o znatno manjem broju stradalih u Jasenovcu samo je po sebi razumljivo jer kaže da nije bilo “industrijskoga likvidiranja” u plinskim komorama najotrovnijim plinom ciklonom B. Ali njegovu tvrdnju da su strahote bile jednake kao u drugim logorima smrti, niječu neki preživjeli jasenovački logoraši, od kojih su trojica opisali svoje logoraško iskustvo. Njihove je knjige komunistička vlast zabranila ili kritizirala i odbijala prihvatiti jer su život u logoru prikazali “odviše humanim”. Kod njih nisu svi ustaše krvnici i kod nekih je prikazana i ljudska sućut. To je najprije već spomenuta knjiga “U mučilištu-paklu Jasenovac” Đorđa Miliše, koji je kao Jure rođen u hrvatskoj obitelji u Šibeniku 1896. godine. Kad je postao orjunaš, posrbio je ime u Đorđe.15 Miliša se bavio uglavnom novinarstvom, a oko tri godine proveo je u logorima Jasenovac i Stara Gradiška. Napisao je i u vlastitoj nakladi 1945. objavio svoju knjigu. Javni tužitelj Milišinu je knjigu osudio, povukao iz prodaje i dao uništiti. Navode se tri razloga za komunističku zabranu knjige. Prvi je što opširno prikazuje da su partizanski zrakoplovi po navodnoj Titovoj naredbi bombardirali Jasenovac (zapravo su to najprije učinili saveznički avioni 25. ožujka 1945., a zatim partizanski 13. travnja 1945.) “pa je pukovnik Jefto Šašić, načelnik III. protuobavještajnog odjela vojne OZNA-e poduzeo mjere da se to iznimno neugodno svjedočanstvo partizanskog zločina uništi, a njegov pisac likvidira” (dr. Mario Kevo u predgovoru novog izdanja: “Zašto je zabranjena i spaljena Milišina knjiga o Jasenovcu”, str. 9.). Na istoj stranici Kevo navodi kao drugi razlog to što je prikazano “neprimjereno ponašanje komunistice logorašice Marine Gregorić”, koja je bila “drugarica”, tj. žena prvoborca Paje Gregorića, a u logoru je prema nekim tvrdnjama živjela u priležništvu sa zatočenim ustaškim dužnosnikom Vladom Singerom. Kao treći razlog navodi se da sam Miliša protuslovi naslovu knjige “U mučilištu-paklu”, pa daje iznimno “blagu sliku” o Jasenovcu. Govori i o prosvjetnom i kulturnom djelovanju, o logoraškoj knjižnici i određenoj slobodi, o razonodi na utakmicama, koncertima i priredbama. Premda su sve to usmeno iznosili i drugi svjedoci, to je bila prva objavljena knjiga koja je to tvrdila. Stoga je osuda knjige na uništenje izvršena, ali je autora neki komunistički moćnik spasio i donekle zaštitio. Miliša je umro u Zagrebu 19. rujna 1973.
14 15
DANON, Cadik – Braco. Sasječeno stablo Danonovih. Beograd, 2000., str. 9. O tome Ivan Mužić u Hrvatskom slovu, 19. veljače 2010., str. 28.
18
Drugu kritiziranu knjigu, “Grad mrtvih - Jasenovac 1943.”, napisao je Milko Riffer.16 Rođen je u Osijeku 1908. godine u hrvatskoj činovničkoj obitelji njemačkoga podrijetla. Povezao se s partizanima pa ga je ustaško redarstvo odkrilo i uhitilo te je u listopadu 1942. bio poslan u jasenovački logor, gdje je ostao do listopada 1943. Kao intelektualac imenovan je pisarom, a zatim dodijeljen bolnici u logoru kao bolničar. Potom je i imenovan zapovjednikom bolničke barake. Dobio je zatvorenički broj 2376. Bio je osuđen na jednu godinu, a dobio je i iskaznicu za slobodno kretanje u logorskom tvorničkom krugu. Kad je nakon godinu dana otpušten iz Jasenovca, otišao je u Beč. Kad se nakon rata vratio u zemlju, obavljao je razne visoke dužnosti i putovao svijetom. Iznenada je 1972. umro od infarkta sa 64 godine. Rukopis knjige o Jasenovcu ponudio je Nakladnom zavodu Hrvatske i nakon četiri mjeseca dobio je primjedbe na tekst od povjesničara umjetnosti i bivšega jasenovačkoga logoraša Grge Gamulina, koji je postao načelnik u Odjelu za kulturu Ministarstva prosvjete. Među desetak primjedaba glavna je bila što je razdoblje uprave zapovjednika logora Ivice Brkljačića nazvao blažim, pa prikazuje koncerte, predstave i nogometne utakmice, “što bi moglo da izazove dojam komfora, iako je sve to istina”, kako je to doslovce napisao Gamulin. Riffer je uvažio sve primjedbe pa je rukopis odobren i sklopljen je ugovor na 10.000, ali je knjiga tiskana u rekordnih 20.000 primjeraka. Nakon izlaska iz tiska knjiga je dobila vrlo negativnu kritiku književnika Ranka Marinkovića, što je bio dovoljan razlog da bude svrstana među nepoželjne. Autorova ponuda Jadran-filmu da na temelju njegove knjige snimi film bila je, očekivano, također odbačena. Treći autor je Ante Ciliga (Šegotići kod Vodnjana 1898. - Zagreb 1992.), političar i publicist, poznati hrvatski ljevičar. Iz Jugoslavije kao komunistički djelatnik protjeran je 1925. pa je otišao u Sovjetski Savez i djelovao kao predavač. Kad je stao uz Trockoga, Staljin ga je 1929. deportirao u Sibir. Pušten je tek 1936. nakon sporazuma Staljin-Mussolini jer je imao talijansku putovnicu. Početkom 1942. krenuo je na put po Nezavisnoj Državi Hrvatskoj pa je uhićen na temelju stare tjeralice. Neko vrijeme provodi u Zagrebu u zatvoru, a u lipnju je interniran u Jasenovcu. Odatle je pušten u prosincu 1942. godine.17 U svojoj knjizi Ciliga je uvrstio zapise “Jasenovac: ljudi pred licem smrti - uspomene iz logora”. Logorske uspomene nikad nije objavio pod komunističkim jugoslavenskim režimom jer je znao da bi je zab16
RIFFER, Milko. Grad mrtvih. Pn: Jasenovac 1943. Predgovor dr. sc. Željko Holjevac. Niz: Posebna izdanja. Naklada Pavičić (P.I.P.). Zagreb, 2011. 17 CILIGA, Antun. Sam kroz Europu u ratu 1939.-1945. Na pragu sutrašnjice. Rim, 1978., str. 348.
19
ranili zbog objektivnoga prikazivanja logorske situacije u kojoj su samo oni osuđeni na tri godine bili “pred licem smrti”, tj. uglavnom predviđeni za likvidaciju. Oni osuđeni na jednu godinu živjeli su i radili u raznim skupinama i kretali se kao poluslobodnjaci. Takvu “liberalnu i blijedu” sliku ustaškoga logora Jasenovac komunisti bi odmah zabranili kao i Milišinu, tim više što Ciliga uz prikaz logorskoga života dublje razmišlja o raznim oblicima zla pa filozofski analizira i sve oblike totalitarizma (fašizam, nacizam i komunizam). On oštro osuđuje sve perfidne psihološko-patološke oblike gaženja čovjeka da mu se skrši osobnost i posve uništi njegovo ljudsko dostojanstvo, da se u takvom stanju pasivno podloži totalitarističkoj diktaturi, bila ona fašistička, nacistička ili komunističko-staljinističko-titoistička. Izbjeglice iz El Shatta na jasenovačkom popisu Među zanimljivim svjedočenjima o jasenovačkom logoru, koja iz temelja dovode pod upitnik mitomanski broj zatočenika, jest i izjava Vojislava Prnjatovića, sarajevskoga Srbina. Bio je tajnik Trgovačke komore u Sarajevu i logoraš u Jasenovcu od 24. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942. Nakon izlaska dao je izvještaj komesarijatu za izbjeglice Nedićeve vlade u Beogradu, u kojem daje dosta objektivnu sliku života u logoru. Izvještaj se čuva u Arhivu Svetoga sinoda Srbske pravoslavne crkve, koji ga je u cijelosti objavio u spomenici: “Jasenovac - mjesto natopljeno krvlju nevinih”.18 O smještaju logoraša Prnjatović donosi zanimljive pojedinosti u dva razdoblja, koje je razgraničio dolazak međunarodne komisije 6. veljače 1942. Prije njezina dolaska “1100 zatočenika bilo je smješteno u tri male i vrlo primitivne barake, koje nisu imale prozora”. Dužine su bile oko 20 m, širine oko 6 m, a visine oko 3 m. Takva jedna baraka je određena samo za zatočenike Srbe. U toj baraci je stanovalo prosječno 300 do 450 zatočenika Srba pod strahovitim nehigijenskim uvjetima. Kad se saznalo da će doći međunarodna komisija da pregleda logor i zatočenike, tada je ustaška uprava odredila da zatočenici podignu šest modernih baraka njemačkog sustava za sklapanje, zatim jednu baraku za bolnicu, jednu baraku za ambulantu, te jednu baraku za kuhinju. Srbi zatočenici radeći danju i noću sve su to podigli u par dana pri temperaturi od 20 do 33 stupnja ispod ništice. Stare su barake srušene. Neposredno prije dolaska komisije svaka nova baraka mogla je primiti oko 160 zatočenika, napravljeni su i boksovi koji imaju i prizemno na katu po tri ležaja, pa je svaki zatvorenik dobio svoj ležaj. Nove su barake postavljene na podvodnom terenu, pa su uskoro bile poplavljene, i zatvore18
Sveti arhijerejski sinod SPC-a, Beograd, 1990., str. 33-44., izvještaj objavio i MILEA. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 106-119.
TIĆ,
20
nike su najprije smjestili u radionice, a zatim oko 500 poslali su privremeno u Staru Gradišku, a oko 400 ostalo je u radionicama i nastavilo rad. Treba, dakle, upozoriti na činjenicu da je, prema svjedočenju preživjeloga srbskoga zatočenika, u jasenovačkom logoru od kraja prosinca 1941. do kraja ožujka 1942., i u starim i u novim barakama, bilo svega oko 1100 zatočenika.19 Franjo Tuđman u knjizi “Bespuća povijesne zbiljnosti” objavio je samo dvije stranice toga Prnjatovićeva izvještaja,20 ali bio je strašno napadnut kao antisemit! Zašto? Jer iz Prnjatovića citira nekoliko mjesta u kojima su istaknuti privilegiji Židova: Zatočenici-slobodnjaci ne stanuju u samom logoru nego u selu Jasenovac u privatnim stanovima, a omogućeno im je da su doveli i svoje porodice. Dakle žive zajedno sa svojim obiteljima slobodno u Jasenovcu. Na žalost to su samo Židovi. Naime, u logorskoj upravi bili su ustaše, koji su imali naredbodavnonadzornu vlast, a “samouprava” zatočenika upravljala je životom i radom u logoru prema nalozima ustaša. U zatvoreničkoj (samo)upravi bili su slobodnjaci, većinom Židovi. Bilo ih je 5 do 8 puta više od Srba, jer su “kao prvi zatočenici dopremljeni, i to u većem broju” pa su “uspjeli da u zatočeničkoj hijerarhiji prigrabe sva važnija mjesta”. U zatvoreničkoj upravi od 25 zapovjednika baraka i radnih grupa samo trojica bili su Srbi, ostali Židovi. “Stalno i vješto intrigiraju protiv Srba” pa ovi “pored toga što stradavaju od ustaša, stradavaju i od Židova”. “Židov ostaje Židov, pa i u logoru Jasenovac. Oni su i u logoru zadržali sve svoje mane no s tim, da su one sada vidnije. Sebičnost, lukavstvo, nesolidnost, tvrdičluk, podmuklost, i konfidentstvo su njihove glavne odlike.” Na takve tvrdnje Tuđman daje svoj komentar: Ovaj Prnjatovićev sud odiše pretjeranošću, mogli bismo reći antisemitskim raspoloženjem, ali slično govore i neki drugi svjedoci.21 Dogodilo se nešto neshvatljivo. Tuđmana koji prenosi samo dvije stranice Prnjatovićeva teksta neki žestoko optužiše zbog antisemitizma i tužba je otišla čak do Jeruzalema i prouzrokovala diplomatske probleme. Nitko nije ni spomenuo, a kamoli osudio zbog antisemitizma, ni Sveti sinod SPC-a ni Antuna Miletića, koji objaviše čitav Prnjatovićev izvještaj bez ikakva komentara, kritike ili bar blage osude. A od Tuđmana se zahtijevalo da u novom izdanju svoje knjige izostavi Prnjatovićev citat. Među brojnim tobožnjim znanstvenicima i istraživačko-znanstvenim ustanovama koji bezočno krivotvore i manipuliraju brojem jasenovačkih žrta19
MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 110. TUĐMAN, Franjo. Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Drugo izdanje. Niz: Hrvatske povjesnice. Izd. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb, 21989., str. 316-318. 21 TUĐMAN, F. Bespuća, (1989.), str. 318. 20
21
va svakako treba spomenuti i “Jasenovac Research Institute” iz New Yorka. Na njegovu portalu “Jasenovac.org” objavljen je popis imena oko 650.000 žrtava. Taj tobožnji “istraživački institut” zapravo ne donosi popis jasenovačkih žrtava, nego gotovo sve žrtve Drugoga svjetskoga rata. Taj institut je srbska organizacija kojoj je na čelu profesor Barry Lituchy (zapravo Dragoslav Milenko, unuk srbskih emigranata), a glavni je suradnik dr. Milan Bulajić, koji je u bivšoj Jugoslaviji bio direktor Komisije za ratne zločine.22 Središte “Instituta” je u Beogradu a predsjednik Nadzornog odbora je Antun Miletić. O “znanstvenoj” metodologiji instituta dovoljno govore samo dva primjera: Otkrio sam da je 75 žrtava četničkog zločina u Gatima stavljeno na popis kao da su žrtve Jasenovca, kao i 63 Čikeša iz Žeževice, poginula od njemačke i četničke ruke. U Matičnom uredu Žrnovnice pronašao sam 30 mještana koji su poginuli za vrijeme Drugoga svjetskog rata kao partizani, no i njihova su imena uredno unesena na popis žrtava Jasenovca. Monstruoznost te podvale ide dotle da su i civili koji su umirali u zbjegu El Shattu stavljeni na jasenovački popis. Provjerio sam i neke partizanske spomenike i spomenploče na kojima su imena poginulih, te sam mogao ustanoviti da se redovito gotovo 90% osoba vodi kao poginule žrtve jasenovačkog logora.23 Novinarka Smiljana Šunde također je razotkrila podvale instituta u člancima “Monstruozni newyorški popis”24 i “Praksa ili teorija zavjere”.25 Ona je s popisa Jasenovac Research Insitutea ispisala stanovnike svoje rodne župe Podgora, a zatim je u župnim i općinskim knjigama i arhivima provjerila mjesto smrti navedenih žrtava. Od 102 navedena imena kao žrtve Jasenovca samo je jedan čovjek stradao u Jasenovcu. Za sve je ostale pouzdano otkrila da su stradali drugdje: bilo od četnika, bilo u ratnim djelovanjima, bilo u zbjegovima. A neki su preminuli od bolesti. Odkrila je još jednu veliku podvalu. Navedeni institut koji vode srpsko-židovski “znanstvenici” iz New Yorka bavi se nedopuštenim falsificiranjem osobnih podataka. Četrdesetorici je promijenjena godina rođenja, a tridesetorici ostalih modificirana su imena.
22
Tko se krije iza organizacije Jasenovac Research Institute. U: Hrvatski list, 12. veljače 2009., str. 11. 23 KLJAKOVIĆ ŠANTIĆ, Josip. Monstruozno je falsificiran popis jasenovačkih žrtava. U: Glas Koncila, 2005., br. 25, od 19.VI.2005., str. 32. 24 Fokus, 22. srpnja 2005., str. 14-15. 25 Fokus, 29. srpnja 2005., str. 14-15.
22
Poslijeratni partizanski logor Broju žrtava jasenovačkoga logora, što je očito već iz naslova, posvećena je i glomazna knjiga “Poimenični popis žrtava koncentracijskog logora Jasenovac 1941. - 1945.”, koju je na 1888 stranica objavilo 2007. godine Spomen-područje Jasenovac. O njezinoj sadržajnoj vrijednosti govori već uvodni dio u kojem se nalazi i ovaj znakovit ulomak: “Unatoč velikom broju različitih raspoloživih izvora, koji se međusobno nadopunjuju ili pak konfrontiraju [a to može značiti i negiraju, op. V. H.], moramo istaknuti činjenicu da nikada ne će biti moguće utvrditi posve točan broj i sve osobne podatke za sve osobe umorene ili umrle u jasenovačkim logorima” (str. 8.). No treba upozoriti da su i osobe koje su provele kraće vrijeme u logoru ili su samo ušle i nakon ispitivanja izašle iz njega također upisane kao žrtve, što iziskuje ozbiljnije znanstveno istraživanje. Te su godine u knjizi objavljena 72.193 imena (taj je broj u međuvremenu porastao za desetak tisuća) i uz svako prezime i ime biografski podatci, način i mjesto stradanja te izvori u kojima se žrtva spominje. Upravo su ti izvori osnovni problem jer imena nisu uzeta iz arhivske građe, nego iz najrazličitijih izvora, iz literature, iz različitih knjiga i publikacija. Na kraju svake natuknice stoji kratica izvora, a oni su protumačeni na kraju knjige. Npr. DK-PRK znači Dušan Korać, “Prkos u plamenu” (Zagreb, 1989.) Ili ĐĐSLA znači Đorđe Đurić, “Epitaf kraj zelene rijeke”, Poema, Nikad vas ne ćemo zaboraviti (“Kostajnički list”, Kostajnica, 1981.). Kakav je sadržaj tih dviju knjiga i kakva im je povijesna vrijednost? Iz naslova je jasno da su to literarna ili pjesnička djela pa prema tome ne mogu poslužiti kao izvor za ozbiljno znanstveno istraživanje. A čemu mogu poslužiti? Samo neznanstvenoj, ideološkoj i političkoj propagandi. Godine 1945., poslije tzv. “oslobođenja”, partizani su kao “antifašisti” prisvojili svu vlast, a u vodstvu su bili uglavnom komunisti, koji su provodili komunističku revoluciju i uveli diktaturu proletarijata. To je točno provođenje Lenjinova naučavanja koji o tome otvoreno piše: Diktatura proletarijata u biti se ništa ne razlikuje ni u čemu od diktature neke druge klase jer je proleterska država mašina koja služi za uništavanje buržoazije. Diktatura je vlast koja se direktno oslanja na nasilje i koju ne obvezuje nikakav zakon. Revolucionarna diktatura proletarijata je vlast koja je stečena i koja se održava nasiljem proletarijata protiv buržoazije, vlast koju ne obvezuje nikakav zakon.26 26
LENJIN, Vladimir Ilič. Proleterska revolucija i izrod Kautsky. Kultura: Misla. Skoplje, 1974., str. 53.
23
Oni su nastavili upotrebljavati sve dotadašnje logore, a osnivali su i nove jer su im trebali. Tako je i logor Jasenovac nastavio djelovati kao logor za mnoštveno istrjebljenje Hrvata i svih stvarnih ili mogućih ideoloških protivnika. Nastojeći prikriti tu strašnu istinu, komunisti i njihovi sljedbenici uporno niječu obstojnost partizanskoga logora jer, tobože, nema isprava. A nema ih jer su najprije likvidirali mnoštveno bez ikakva pisanoga traga. Kad su dokinuli stručno građansko sudstvo, osnovali su svoje partijske vojne, prijeke i narodne sudove koji su donosili nametnute presude bez postupuka i mogućnosti priziva i žalbe. Te komunističke sudove najčešće nisu vodili nikakvi sudski stručnjaci, nego obični partijski poslušnici. Bilo je jasno da “naša partija rukovodi kako javnim tužilaštvom tako i OZN-om, tako i svim drugim državnim ustanovama”, kako to doslovce stoji u izvješću javnoga tužitelja Srbije Miloša Minića Centralnom komitetu KPJ iz 1945.27 Partijske su nestručne presude potom odnesene u Beograd, gdje se brižno kriju. Kad su nedavno tamošnji arhivi proglašeni otvorenima, za građu o Jasenovcu odgovor je: “To ne možete dobiti!” No u Jasenovcu su ostali realni dokazi partizanskih zločina: mnoštvene grobnice s domobranskim i ustaškim znakovljem i opremom, s civilnom muškom i ženskom odjećom i obućom te s više kilograma zlatnoga novca i nakita, dukata slavonskih snaša. Dok se o ustaškome logoru stvorio mit, o partizanskoj fazi logora Jasenovac vlada podpuni muk, totalna konspirativna šutnja. Pobjeda partizansko-antifašističko-komunističkoga pokreta donijela je 1945. “smrt fašizmu”, ali ne i slobodu narodu. Uveden je komunistički teror te su otvarani boljševički logori. Dokaz staljinističkoga masakra brojni su leševi u jamama, fojbama, u neoznačenim mnoštvenim grobnicama ili u velikim protutenkovskim rovovima. Kod Tezna u Sloveniji oni su npr. duboki 5 m, široki 10 m, dugi 5 km. Godine 1999. na 70 iskopanih metara nađeno je 1769 kostura, a “po izjavama samih partizana, ondje je moglo biti poubijano 30.000 do 35.000 Hrvata”.28 Josip Manolić podpisanom je autoru osobno na predstavljanju monografije “Hrvatski radiša” 6. travnja 2005. uz ostalo rekao: “Poznato je da je Jasenovac bio logor do 1948.”. I drugi nekadašnji ustaški logori, a ne samo jasenovački, poslužili su komunističkim vlastima u njihovu naumu eliminiranja svih ideoloških neprijatelja. Tako je i logor Danica kod Koprivnice, koji je Ministarstvo unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske osnovalo u napuštenoj kemijskoj tvor27 28
SIMIĆ, Pero; DESPOT, Zvonimir. Tito strogo povjerljivo. Zagreb, 2010., str. 163. PRCELA, John Ivan. Hrvatski holokaust, II. Zagreb, 2005., str. 390.
24
nici već 15. travnja 1941., istoga dana kad je Ante Pavelić s ustašama stigao u Zagreb, nastavio s radom nakon 1945. O tome piše Zvonimir Despot u knjizi “Vrijeme zločina - Novi prilozi za povijest koprivničke Podravine 1941.-1948.”, u poglavlju “Danica - postaja križnog puta”: Dugi niz godina prešućivana je i činjenica da je završetkom rata i uspostavom komunističke vlasti opet profunkcionirao logor na Danici. Postoji i dokumentacija o njegovu radu nakon svibnja 1945., ali ona je još uvijek nedostupna istraživačima zbog činjenice da još ima živih ljudi koji su upravljali logorom nakon rata ili u njemu radili na nekoj dužnosti. Svjedočanstva upućuju na zaključak da je logor na Danici komunističkoj vlasti služio kao tranzitni logor budući da je Koprivnica bila jedna od postaja Križnog puta. Jedan od iskaza, koji je dospio u javnost, ali koji još treba provjeriti, govori o strahotama koje su se na Danici događale i nakon rata. Taj je iskaz u iseljeništvu dao bivši partizan koji je bio na Danici nakon rata i zatim s obitelji iselio. Kazao je: “U koncentracionom logoru Danica kod Koprivnice poubijano je u vremenu od 1. lipnja 1945. do 1. siječnja 1946. oko 10.000 hrvatskih, njemačkih i ukrajinskih ratnih zarobljenika…”29 Okrutne likvidacije rodoljuba, vjernika i svih djelatnih ili mogućih protivnika uglavnom su trajale do 1948., kad je većina likvidirana pa su stoga vrlo rijedki preživjeli svjedoci partizanskoga Jasenovca. Ali ta istina desetljećima je bila ne samo prešućivana i brižno skrivana, nego i odlučno nijekana. Namjerno uklanjanje ključnih isprava Na namjerno uklanjanje ključnih dokumenata i podataka upozorio je i Mate Rupić, ravnatelj Spomen-područja Jasenovac od 2000. do 2002., napomenuvši da je riječ “o neviđenoj pljački dokumenata iz jasenovačkoga i starogradiškoga muzeja”.30 Na pitanje Josipa Grbelje o količini građe on odgovara: Građa bi trebala sadržavati 6088 inventarskih jedinica, odnosno muzejskih predmeta, arhivskih dokumenata, fotografija i sjećanja logoraša, zatim pismohranu Spomen-područja Jasenovac od osnivanja (1968.) do početka agresije na Hrvatsku (1991.), kopije dokumenata iz raznih ustanova u Republici Hrvatskoj, BiH i SRJ te mikrofilmove arhivske građe o logorima Jasenovac i Stara Gradiška iz Jad Vašema (memorijalnoga muzeja) u Izraelu, što je sve nastalo istraživanjima u prošlih tridesetak godina. Ako sve to ne bismo dobili, a
29 30
Hrvatski institut za povijest, Zagreb-Slavonski Brod, 2007., str. 191-192. Odnijeli su i lubanje. U: Hrvatsko slovo, 19. siječnja 2001., str. 8-9.
25
obećano je da ćemo dobiti, morali bismo izgubiti mnogo desetljeća na ponovnom istraživanju… Ljeti 1991. sve je bilo spremljeno u kontejnere za evakuaciju jer se zaratilo i na tom području. Do jeseni 1991. tu je bila Hrvatska vojska. Onda su u Spomen-područje prodrli vojnici JNA i četnici. Kontejneri su ostali. Promatračka misija Europske zajednice 1994. konstatirala je da je građa kompletno opljačkana. Tada je Televizija Beograd objavila da je građa prenesena u Bosansku Dubicu u kuću kustosa i pomoćnika direktora Spomen-područja Jasenovac Sime Brdara. U kovčezima što ih je odnio svojoj kući bili su 'predmeti egzekutora i osobne stvari žrtava, gomila pisama i dopisnica, popisi, dijelovi lubanja ubijenih logoraša i drugo'. Zato ćemo nastojati ustanoviti sve žrtve, čak popisati one koji su samo prošli kroz te logore, a nisu stradali. Zatim Rupić iznosi da su triput popisivane žrtve Drugoga svjetskoga rata: 1946. to je učinila Komisija za ratne štete, koja je evidentirala 159.129 žrtava u Hrvatskoj. Zatim, 1950. Komisija SUBNOR-a Hrvatske i Jugoslavije ustanovila je 155.000 žrtava (dakle manje), a 1964. Komisija Saveznoga izvršnoga vijeća popisala je oko 190.000 žrtava (dakle više). Hrvatskim političarima te su brojke bile poznate, “a ipak su dopuštali da se govori i piše o 700.000 ili milijun žrtava u Jasenovcu”. Na Rupićev intervju osvrnula se Ljubica Štefan u rubrici “Jeka” u “Hrvatskom slovu” od 26. siječnja 2001.: Umjesto podizanja međunarodne kaznene tužbe protiv Republike Srpske i Muzeja holokausta u Washingtonu, kamo je prenijeta opljačkana hrvatska povijesna građa, ova Vlada sklapa ugovore s o (možebitnom) njezinom povratku. Tko čeprka po građi? Što je tamo oduzeto, a što dodano, krivotvoreno? Iako je Jasenovac bio logor od 1941. do 1947. (čini se i dulje), prvo u NDH, a onda Titov za - samo - Hrvate, iako je u poraću tamo ubijeno tko zna koliko puta više zatočenika nego u ratu, cijeli kompleks predstavljao je samo spomen za žrtve ustaških (čitaj hrvatskih) zločina. Fumić i comp., Srbi i muzej holokausta u SAD i drugdje sada će, očito, još dopuniti tu svoju povijesnu istinu. Profesorica i novinarka, podrijetlom Karlovčanka, u čiju je čast “Hrvatsko slovo” utemeljilo i posebnu nagradu “Ljubica Štefan”, podsjetila je i na dojmljivo i uvjerljivo “Svjedočenje stradalnika Titova Jasenovca”, objavljeno također u “Hrvatskom slovu”, 15. kolovoza 1998. Logorski strojevi za Srbiju i Crnu Goru Budući da se ustalilo među žrtve jasenovačkoga logora ubrajati sve koji su stradali i u logoru Stara Gradiška, jer je riječ o logorskom kompleksu,
26
valja se prisjetiti i katoličkih svećenika umorenih u tom “drugom razdoblju” od 1945. do 1948. (nekoliko ih je ubijeno ili su umrli zbog neljudskih uvjeta, i u kasnijim godinama). Navodimo podatke o njih deset po abecedi: Fra Leonardo Bajić, osuđen na 12 godina u namještenom procesu, zbog neljudskih uvjeta u Staroj Gradiški razbolio se i umro 17. veljače 1948. u 59 godini života, isusovac Franjo Bortas, uhićen u travnju 1946. i osuđen na 14 mjeseci zatvora, ali se teško razbolio i umro 7. lipnja 1947., tri dana prije isteka kazne, fra Anselmo Canjuga, kapucin, glazbenik, osuđen na 16 godina, umro u Staroj Gradiški 19. prosinca 1952., Stjepan Gabrić, osuđen na 15 godina, ubijen 18 dana prije izlaska iz zatvora, Karlo Gruičić, zagrebački kanonik, uhićen 1946. i osuđen na pet godina, umro 3. ožujka 1948., Mihovil Kolarić, vjeroučitelj u Koprivnici, 1945. osuđen na 15 godina, umro već 7. siječnja 1948., Stjepan Kovačić, osuđen 1945. na 20 godina zatvora i umro 17. rujna 1948., Vendelin Kristek, 1945. osuđen na dvije godine, teško se razbolio u Staroj Gradiški pa su ga otpustili da umre u svećeničkom domu u Đakovu, Ivan Perhač, osuđen 1945. na 20 godina, teško se razbolio u Staroj Gradiški i umro 17. svibnja 1947., fra Petar Turkalj, osuđen 1945. na 20 godina, ali je 1948. umro od muka.31 Zagrebački povjesničar i arhivist dr. Stjepan Razum također se osvrnuo na javno iznesene teze, konkretno dr. Ive Goldsteina, da ne postoje dokazi da su komunisti nakon ustaša držali logor Jasenovac, podsjećajući na poznate činjenice: Što se tiče konkretno Jasenovca i njegova nijekanja poslijeratnog logora, treba podsjetiti na leševe koje su subnorovci otkrili u svoja tri pokušaja iskapanja na području cijelog logora. Krajnje je vrijeme da se istina o partizanskom logoru, koji je imao znatno veći broj žrtava od ustaškog, otkrije i iznese na vidjelo. Zapravo je razlika tih dvaju logora u tome što je ustaški sabirno-radni logor sa šest velikih pogona i sa šest stambenih baraka, zamijenjen novim, partizanskim logorom koji je prestao biti radni, jer su svi strojevi poslani u Srbiju i Crnu Goru. Time je smještajni kapacitet partizanskoga logora znatno povećan. Na taj je način promijenjena i namjena logora: ustaški sabirno-radni logor trebao je logoraše kao radnu snagu, a kad je postao partizanski, radnici mu nisu više trebali jer je postao kažnjeničko-likvidacijski logor. U taj partizanski logor očito je moglo stati znatno više logoraša, možda 2-3 tisuće o kojima neki govore, i koje nije trebalo čuvati kao radnu snagu. Ovamo su bili usmjeravani i brojni sudionici križnih putova, i svi su oni bili odmah likvidirani.32 31
BAKOVIĆ, Anto. Hrvatski martirologij XX. stoljeća. 1. Svećenici-mučenici Crkve u Hrvata. Nakl. Martyrium Croatiae d.o.o. Zagreb, 2007. 32 ČERNIVEC, Andrea. Vrijeme je da srušimo velikosrpski mit o Jasenovcu. Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske! Nn: Intervju. Dr.
27
Jednako tako, i povjesničar dr. Josip Jurčević potvrđuje postojanje poslijeratnih komunističkih logora na mjestima nekadašnjih: Najveći broj logora osnovan je na samom kraju rata i u poraću. Pritom je potrebno naglasiti, da su nove vlasti za osnivanje svojih logora koristile i gotovo sve lokacije i objekte koji su tijekom rata bili logori pod nadzorom poraženih snaga. Tako je i Jasenovac (najveći logor u NDH) nakon završetka rata bio logor kojega je koristila jugoslavenska država.33 Uz ponovno korištenje lokaliteta bivšega ustaškoga logora Jasenovac, postoje podatci i o zločinima u partizanskom logorskom sklopu Jasenovac, koji je obuhvaćao pet lokaliteta: Logor I. Bročice, Logor II. Krapje, Logor III. Ciglana, radna grupa ili Logor IV. Kožara, Logor V. Stara Gradiška. Tako Logor I. Bročice, koji su ustaše dokinuli već u rujnu 1941. zbog poplave, partizani obnavljaju: “Na području Bročica bio je ustaški logor (između Bročica i šume Krndija u pravcu Jasenovca). Po završetku Drugoga svjetskog rata na području ciglane u Bročicama ustanovljen je zatvor/logor u kojem su bili muškarci zarobljeni u povlačenju ili po povratku s austrijske granice (tj. na križnom putu! V. H.), a koji su danju radili na poljskim, šumskim i drugim radovima. Mještani pamte i taj logor i njegove zatočenike po jadnom stanju u kojemu su se nalazili i po učestalom umiranju istih.”34 Treba spomenuti i podatak da je svojedobno Uprava Spomen-područja Jasenovac tri puta putem Ministarstva vanjskih poslova RH uzalud molila uvid u građu o partizanskom Jasenovcu u beogradskim arhivima i tražila kopije isprava. Svjedoci o poslijeratnom logoru Logorskomu sklopu Jasenovcu, kako je spomenuto, pripadao je i Logor II. Krapje, koji su ustaše ukinuli zbog poplave krajem studenoga 1941. Partizani su ga obnovili i u njemu je prema samo jednom popisu stradalo 55 žrtava, od kojih 35 ima naznaku “Križni put”.35 O pogubljenjima zarobljenika s križnoga puta i u Logoru III. Ciglani knjiga Alojza Buljana i Franje Horvata donosi veoma mnogo podataka od 483. do 542. stranice. Od 519. do Stjepan Razum, povjesničar i arhivist. U: Hrvatski list. Zadar, 2012., br. 411, od 9.VIII.2012., str. 28-35. 33 Bleiburg, jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima. Izd. DIS. Zagreb, 2005., str. 347. 34 BULJAN, Alojz; HORVAT, Franjo. Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio). Izd. Ogranak Matice hrvatske Novska. Novska, 2006., str. 130. 35 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 483-542.
28
529. stranice donosi popis “Jasenovac (Žrtve komunizma i antifašizma)”, kojih je ukupno 146, a od njih 76 ima naznaku “križni put”. U mjestu Jasenovcu bilo je kožarsko poduzeće koje je postalo ustaški Logor IV. Kožara, koji je počeo djelovati u siječnju 1942. i u njemu je radilo oko 120 zatočenika, uglavnom Židova. U partizanskom logorskom sklopu Jasenovcu Kožara je također služila kao partizanski Logor IV. Logor V. Stara Gradiška stavljen je u funkciju polovicom 1945., za vrijeme komunističke vlasti, a prestaje tek demokratskim promjenama 1990. godine. Poslije rata 1945. kroz njega je prošlo nekoliko tisuća zarobljenih hrvatskih vojnika, koji su odvedeni u Gornje Podgrađe, u Podkozarju, i tamo poubijani na najokrutniji način. O Kazneno-popravnom domu (KPD) Staroj Gradiški i odvođenju zatočenika na pogubljenje na Kozari piše franjevac Metod Latinac, kojega su komunističke poslijeratne vlasti osudile na robiju: Stanje se pogoršalo u proljeće 1946. Određeno je da 40 utamničenih uzmu lopate i pođu iskapati mrtve. Povjerenstvo iz Zagreba htjelo je da to rade svećenici. Tada je došao dr. Premeru, član Komisije iz Zagreba [profesor sudske medicine, predratni komunist, bivši jasenovački logoraš, op. V.H.], koji je rekao da je u Staroj Gradiški ubijeno oko 30.000 ljudi. Iskopavanje je trajalo mjesec dana. Pri tome su našli 600 kostura ubijenih domobrana, a bilo ih je ubijeno 2000. To su bili oni koji su bili dovedeni s Bleiburga. Drugih 18.000 odvedeno je na Kozaru, gdje su ih mučili i ubili.36 O tome piše i hrvatski kulturni djelatnik i publicist Vjekoslav Žugaj: “Neposredno nakon rata Staru Gradišku preuzimaju partizanske jedinice, u čije se redove, uoči završetka sukoba uključuje i znatan broj četnika iz Bosne. U tom trenutku Stara Gradiška predstavlja jednu od točaka Križnog puta, gdje je izvršena odmazda nad zarobljenim pripadnicima vojske, ali i nad brojnim civilima hrvatske nacionalnosti.”37 Iz svega navedenoga posve je jasno da je svih pet bivših ustaških logora postalo partizanski logorski kompleks ili pravilnije sklop partizanskih logora Jasenovac. Dr. Mario Kevo u “Prilozima” na kraju referata “Jasenovac 1945.” u zborniku “1945. - razdjelnica hrvatske povijesti”,38 donosi o tome svjedočanstva troje logoraša: Boška Dragičevića, Vide Pavlović i Ivice Rivića. I 36
BEZINA, Petar. Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije, 1941.-1992. Split, 2000., str. 301. 37 ŽUGAJ,Vjekoslav. Stara Gradiška. Nakl. N.T.D. Mato Lovrak. Zagreb. 1997., str. 51. 38 KEVO, Mario. Jasenovac 1945. U: 1945. – Razdjelnica hrvatske povijesti. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 5. i 6. svibnja 2006. Izd. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2006., str. 329-336.
29
drugi su se autori argumentirano uključili u raspravu o poslijeratnom jasenovačkom logoru. Tom se temom najviše bavila Ljubica Štefan, koja nije ostala na golim tvrdnjama, već je nastojala sabrati dokaze. Iz njenih radova proizlazi da se tvrdnje o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac zasnivaju na izjavama ukupno šestorice svjedoka: Slavka Bašića, Stjepana Ereša, Dragana Ercegovića, dr. Ivana Paspe, Matije Helmana i Eduarda Mikše. Najvažnije vlastoručno pisano svjedočanstvo o Jasenovcu kao aktivnom partizanskom logoru daje inženjer šumarstva Matija Helman. Rođen je 1901. u Puli, maturirao je srednju realnu gimnaziju u Grazu, diplomirao šumarstvo u Zagrebu i dobio posao u Bjelovaru. Godine 1940. premješten u Zagreb te radio u struci u Banovini Hrvatskoj i nastavio u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Poslije “oslobođenja” svako službeno djelovanje “pod okupacijom” smatralo se zločinom, pa je inž. Helman bio osuđen na pet godina i bio zatočen u logoru Staroj Gradiški od lipnja 1945. Nakon što je izdržao kaznu tri godine, četiri mjeseca i 23 dana, bio je pušten. Vrativši se obitelji u Zagreb, u nekoj šumariji uspio je naći posao. Umro je 1962. u Zagrebu u 61. godini. Njegove kćeri, sada već umirovljenice, liječnica Ljiljana i kemičarka Jasna, znajući da podpisani autor istražuje Jasenovac, darovale su mu mali džepni kalendar za 1946. u koji je njihov otac kao logoraš u Staroj Gradiški kratko bilježio svoje dnevne doživljaje, pa je to svojevrstan dnevnik logoraša upisanoga pod matičnim brojem 802. U njemu je uz ostalo zapisao da je 1. lipnja 1946. bio poslan u Jasenovac: “Subota, 1. VI.- Polazak St. Gradiška - Jasenovac, uređenje konačišta. Nedjelja, 2. VI.- Kopanje poljskog zahoda. Zidanje privremenog štednjaka za kuhanje hrane - Čišćenje oko zgrade; priprema za gradnju krušne peći i dovoz materijala i drva. - Izvid u logoru - (vanjski zidovi?). Ponedjeljak, 3. VI.- Prikupljanje materijala za zidanje štednjaka i početo sa zidanjem krušne peći. Izmjena uske pruge [industrijski kompleks logora imao je uskotračnu prugu pa je logički zaključak da je mijenjanje tračnica, tj. stavljanje novih, bilo u funkciji daljnjeg opstanka logora, op. V. H.] i stojećih obodnih zidova bivšega logora, te demontaža pumpe. - Dovoz cigle.” Na margini uz citirani tekst dodano je u pet uskih redaka: “6 vagoneti, 5 kolica, 5 krušna peć, 2 limara, 2 kuhara” [što je zbroj od 20 naručenih radnika, što će biti jasno 6. VI., op. a.]. “Utorak, 4. VI.- Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. - Naprava rešetki na prozore osuđeničke nastambe. [istaknuo V. H.] Dovoz vode sa Save. Početo sa uređenjem bunara. Srijeda, 5. VI.- Dovoz materijala za gradnju i zidanje peći. - Dovoz drva. Četvrtak, 6. VI. Zidanje peći, dovoz materijala za tu gradnju iz logora. Dovoz drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina.
30
Dolazak grupe od 20 ljudi. [To je 20 logoraša radnika iz Stare Gradiške, koji su bili naručeni 3. VI. op. a.!]. Petak, 7. VI. - Zidanje peći, dovoz materijala iz logora. - Dovoz šute za nasipanje..., Čišćenje dvorišta.” Na margini opet dodano: “11 vagon, 4 zidar, 3 šaš, 3 šibe, 5 nasipanje, 3 limari, 8 pomoć(nih) radnika.” [Zbroj = 37, a to su opet naručeni radnici iz Stare Gradiške, op. V. H.] “Subota, 8. VI. - Zidanje peći, dovoz materijala iz logora i šute za stanare. Kopanje bunara. Sušenje i dovoz šaša i sječa vrba. Ponedjeljak, 9. VI. - Put u St. Gradišku.” Dnevnik je podpisani autor darovao Hrvatskom državnom arhivu na sigurno čuvanje i da posluži za daljnja istraživanja, a on bjelodano svjedoči da je 1946. poslijeratni logor Jasenovac bio aktivan. Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske Umirovljeni komercijalist Ivan Javor, koji je rođen u Brinju 1911., a stanovao u Boškovićevoj ulici u Zagrebu, također je bio logoraš od 1945. u Staroj Gradiški s matičnim brojem 828. Bio je u 2. odjelu s inž. Matijom Helmanom. Dobro su se poznavali i “zajedno su traglje nosili”, kako je to doslovce kasnije posvjedočio. Bio je osuđen na 10 godina na Vojnom sudu u Zagrebu po sucu Vladi Ranogajcu. Bio je četiri godine u Staroj Gradiški, a dvije u Fužinama, gdje je kopao tunel za hidrocentralu Tribalj. Kada se inž. Helman iz Jasenovca vratio u Staru Gradišku, njegov supatnik Javor upitao ga je gdje je bio od 1. do 9. lipnja, no odgovora tada nije dobio jer zatočenici međusobno nisu smjeli ni spominjati Jasenovac, koji je bio strogo čuvana tajna, čak uz prijetnju smrti. Da je bila uhodana praksa poslijeratnih vlasti slanje zatočenika iz Nove Gradiške na rad u Jasenovac govori i podatak o 20 njemačkih i austrijskih logoraša, koji su poslani u jasenovački logor.39 Budući da je jasenovački poslijeratni logor služio za likvidaciju “narodnih neprijatelja”, posve su bili razumljivi pokušaji bijega. Većina ih je završila neuspješno, ali pojedini su logoraši ipak uspjeli pobjeći, kao što su 28. kolovoza 1946. uspjeli Tomo Andrašević, Milan Hrvojević i Josip Krakić, što je u Hrvatskom državnom arhivu u građi KPD Stara Gradiška pronašao
39
Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Priredili Zdravko DIZDAR, Vladimir GEIGER, Milan POJIĆ, Mate RUPIĆ. Nakl. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2005., str. 208.
31
dr. Augustin Franić, i sam poslijeratni logoraš. U Franićevoj knjizi starogradiški logor je do sada najiscrpnije obrađen.40 Među onima koji su preživjeli jasenovačko poslijeratno zatočeništvo i mogli o tome svjedočiti je i Boško Dragičević, rođen 1927. On je u “koloni smrti” stigao do Jasenovca. Naša je kolona krenula prema Jasenovcu, u pratnji mladih partizana provodnika koji su nas svakih deset kilometara zaustavljali i svlačili s nas što god su zdravo našli. Cijelu su nas noć mučili i udarali. Unaprijed su nam rekli da idemo prema Jasenovcu i da ćemo ondje zauvijek ostati. Sutradan oko podne stižemo u Jasenovac… Jadnici su bili tako umorni, kada su nas dotjerali u Jasenovac, da su popadali kao snoplje. Nisu stigli ni primopredaju napraviti. U Jasenovcu su nas, kao i obično, razvrstali na ranjene i tifusare i na zdrave. Zdrave su odmah razvrstali na mlađa i starija godišta. Starije su ostavili na prisilnom radu u Jasenovcu.41 Jedan od preživjelih svjedoka je i dr. Ivo Paspa. U jasenovačkom je logoru bio zatočen tijekom travnja i svibnja 1946., gotovo godinu dana nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. U različitim mojim 'posjetima' raznim logorima od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. godine imao sam prigodu naći se i u Jasenovcu. U svibnju 1946. iz logora Sisak Viktorovac, s još oko dvadeset kolega, prebačen sam najprije u Glinu… Potom smo vraćeni na Viktorovac i nakon nekoliko dana vlakom upućeni za Jasenovac. Tamo smo rušili glavni zid i ciglanu. Opeke smo čistili i tovarili u šlep, koji ih je rijekom Savom prebacivao u Staru Gradišku. Njima je dograđivan starogradiški logor. U Jasenovcu sam proveo oko mjesec i pol dana nakon čega je moja skupina prebačena u Staru Gradišku. Nikada, međutim, nisam zaboravio grozomoran prizor iz jasenovačkog logora.42 O životu u logoru dr. Paspa pripovijeda: Prvoga dana logor još nismo vidjeli jer su nas prvo smjestili u neku školsku gimnastičku dvoranu, u kojoj nas je sve skupa tada bilo stotinjak. Drugi dan rasporedili su nas za rušenje zida uz obalu Save. Zid, na kojem smo našli mnogobrojne rupe od metaka, počeli smo rušiti s južne strane. Jednoga dana došao mi je kolega i rekao kako je naišao na meko i rahlo tlo, pa smo alatom koji smo imali pročačkali zemlju. Naišli smo na plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske, 40
FRANIĆ, Augustin. KPD Stara Gradiška, mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika. Nakl. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – podružnica Dubrovnik. Dubrovnik, 2009. 41 VUKOREP, Stanislav. Preživjeli svjedoče. Izd. Detecta. Zagreb, 2005., str. 96. 42 PASPA, Ivan. Još o partizanskom logoru u Jasenovcu. U: Politički zatvorenik. Izd. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Zagreb, 1997., br. 61, travanj 1997., str. 37.
32
kao i leševe u odorama na koje su bile našivene željezničarske oznake, a najlakše smo ih prepoznavali prema gumbima. Kako je bilo toplo, a tjelesa još neraspadnuta, smrad je bio nepodnošljiv. Nismo mogli utvrditi koliko je jama bila duboka, ali je bila duga i do 150 metara. Prema njihovu izgledu kasnije sam, studirajući sudsku medicinu, predpostavio da su ta tjelesa tamo bila zakopana otprilike godinu dana prije nego što sam došao u logor, odnosno u vrijeme kad su ga preuzeli partizani. U našem prekapanju zatekao nas je komesar logora, neki kapetan, počeo je urlati i zaprijetio je da o svemu što smo vidjeli ne smijemo nikome govoriti, jer će u suprotnomu poubijati i nas i naše obitelji.43 Polako i sve više “padaju u vodu” negiranja partizansko-komunističkih apologeta o postojanju jasenovačkoga logora nakon 1945. jer na vidjelo izlazi sve veći broj svjedočenja preživjelih logoraša. Tako je Slavko Bašić posvjedočio da je kao četrnaestogodišnji sudionik križnoga puta bio u skupini koja je dovedena u Jasenovac. Na svoje je oči u logoru vidio gomilu tjelesa upravo pobijenih ljudi. Iz toga proizlazi da je jasenovački logor i nakon svršetka rata ostao gubilištem, stratištem zarobljenih hrvatskih vojnika i civila. Općenito se smatra da je logor bio u funkciji do 1947. godine. Nepobitni pisani dokazi o tome, međutim, nisu objavljeni, nego se vjerojatno brižno kriju ili su čak uništeni.44 Ante Prlić svjedoči da je jedna skupina zatočenika iz logora Viktorovca kod Siska u srpnju 1946. godine odpravljena na odprilike jednomjesečni rad u Jasenovac. “Među njima je bio i Jure Boras iz Vitine kod Ljubuškog. Dobro znadem da su ti ljudi, po povratku iz jasenovačkog logora, izbjegavali pričati o tomu što su tamo radili, jer im je to bilo zabranjeno.”45 Eduard Mikša, domobranski časnik, ratni vojni invalid, jedan od samo 156 preživjelih zarobljenika i ranjenika logora u Prečkom, kojih je 1945. bilo ukupno 13 672, svjedoči: Javljali su mi se prijatelji iz logora u Prečkom, koji su pukim slučajem preživjeli Jasenovac. Oni svjedoče da su kolone Križnoga puta, koje su se od Siska dolinom Save kretale prema istoku zemlje, zaustavljali vojnici 21. srpske divizije u selima Plesnom, Krapju, Drenovu Boku, Novskoj i drugdje, a potom ih odvodili u Jasenovac, gdje su pobijeni bez istrage i suda. Jednostavno su proglašavani ustašama i ubijani.46 43
O tome i DESPOT, Zvonimir. Partizani su '46 koristili Jasenovac za masovne likvidacije. U: Večernji list, 20. travnja 1998., str. 7. 44 O partizanskom logoru u Jasenovcu. U: Politički zatvorenik, 1997., br. 60, ožujak 1997., str. 35. 45 Politički zatvorenik, br. 62., svibanj 1997. 46 ŠTEFAN, Ljubica. Svjedočenja stradalnka Titova Jasenovca. U: Hrvatsko slovo, 15. svibnja 1998., str. 5. ― Što su partizani učinili s ranjenicima u Zagrebu? U: Glas
33
Odvodili su skupine i nitko se nije vraćao Među svjedocima o poslijeratnom jasenovačkom logoru je i Stjepan Ereš koji je u Jasenovcu proveo 10 dana, u prolazu. Svjedoči da je logor bio krcat zarobljenim domobranima, ustašama i civilima. Vidio je dva zarobljenika umrla od tifusa, a mnogi su “nestali u noći i magli”. Marinko Biluš, profesionalni glazbenik, domobranski satnik, uhićen u Zagrebu 30. svibnja 1945., bio je u logoru Jasenovac i vratio se kući na blagdan Sv. Lucije 13. prosinca 1945. Posvjedočio je to njegov sin Ante Biluš koji živi u Zagrebu. Svjedok, koji ne želi javno obznaniti ime i prezime, svjedoči o partizanskim egzekucijama zarobljenika u Jasenovcu: Bila je sredina svibnja 1945. rat tek završen. Njega, koji nije imao još 18 godina, odveli su sa skupinom mještana. Putem kroz druga naselja partizani su skupljali ljude i kada su stigli u Jasenovac, bilo je tamo, po njegovoj prosudbi, oko pet tisuća. Odvodili su nekuda skupinu po skupinu i nitko se nije vraćao. Došao je red i na njega. Kada su njega i njegovu skupinu doveli na obalu Save, vidjeli su rovove s ubijenima prije njih. Naređeno im je kopati jamu u koju će ih ubijene pobacati. Nekolicini, koji su bili u vojnim odorama, naređeno je skinuti se do donjega rublja uz ciničnu i stravičnu izjavu: 'Mrtve ćemo vas baciti u Savu, pa ćete otploviti do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe'. Tako su i učinili, pokosili su ih strojnicama. I svjedok je pao, ali je bio samo ranjen. Pretvarao se mrtvim, a noću kada nikoga više nije bilo, izvukao se puzeći. Uspio je stići do zaklona, grmlja, te je tako ranjen, krijući se, krenuo prema svome domu. Usput su mu dobri ljudi pomagali. No, kad je stigao u svoj dom, jedan se član obitelji uplašio i odveo ga u Oznu da se prijavi. Na naredbu: 'Pričaj!' - rekao je cijelu istinu. Glavni koji ga je saslušavao bio je do jučer četnik, viđali su ga s kokardom na čelu. I tada mu je zaprijetio: 'Ovo si rekao sada i nikada više! Nikomu ni riječi. Inače - nestat ćeš i ti i cijela tvoja obitelj!' I šutio je… Za Dragana Ercegovića iz sela Krila Jesenice pokraj Omiša može se reći da je pomalo neobičan svjedok, jer nije bio ni domobran ni ustaša, nego partizan, koji je pobjegao na Maltu i tamo pristupio u Kraljevsku mornaricu. Zbog toga je izdržavao dvogodišnju robiju u logoru Sisak. Godine 1946., po njegovu sjećanju, kad su seljaci već posijali kukuruz (točan nadnevak ne zna) bio je s još oko 500 drugih zatvorenika poslan iz Siska u Jasenovac “rušiti zidine bivšeg ustaškog logora”. Ono što je tamo vidio dugo je čuvao u sebi jer “to nije bilo uputno govoriti”, ali je ipak posvjedočio: Bili su prokoKoncila, 24. lipnja 1990, str. 7. ― ZVIZDIĆ, Salih. Jasenovac: partizanski logor smrti. U: Globus, 12. lipnja 1992., str. 32-34.
34
pani na tom terenu jarci - kanali oko metar i pol dubine s metar širine. U njima su ležala mrtva tjelesa, čovik do čovika i izgledali su da su ubijeni prije mjesec dana. Bili su, govorili smo, svježe mrtvi. U raznim odorama i civilnim i vojnim. Mrtvih je tjelesa bilo na stotine. Nisu ih mogli ubiti ustaše, jer je rat već davno završio, nego su egzekutori bili partizani.47 Dakle, opravdano je postaviti pitanje: Ako su partizani tamo ubijali svoje protivnike, “na stotine njih”, još u ljeto 1946., što se tek događalo neposredno nakon završetka Drugoga svjetskoga rata, i to posebno u vremenu od kraja svibnja do početka kolovoza 1945. kada su cestom uz Savu pokraj Jasenovca prolazile kolone hrvatskih zarobljenika? Je li ubojstva u Jasenovcu činila samo 21. srpska divizija ili je bilo još nekih jedinica? Nisu li ipak, koliko god se to nijekalo, na jasenovačkim poljanama izmiješana grobišta nevino stradalih od oba totalitarizma, i fašističkoga i komunističkoga? Je li nakon obznanjenih podataka i svjedočenja, možda, jasnije zašto Tito nikada nije htio doći u posjet Jasenovcu? Glasoviti hrvatski zabavni umjetnik, pjevač, redatelj i glumac Viki Glovacki (Rijeka 1919. - Zagreb 1976.) također je robijao u jednom od poslijeratnih sustava jasenovačkih logora - Staroj Gradiški. Uhićen je 18. srpnja 1945., a na sud je izveden 25. kolovoza 1945. U istrazi su mu slomili nosnu kost i rebra, osuđen je na sedam godina prinudnoga rada uz petogodišnji gubitak građanskih prava, a na robiji u Staroj Gradiški bio je od 10. listopada 1945. Unatoč nizu kaznenih mjera, kad je, recimo, pet dana odležao u samici i 30 dana proveo na teškom radu u disciplinskoj četi, uspio se kao predvodnik kulturno-prosvjetne ekipe angažirati na organiziranju scenskih priredbi za osuđenike. Među zabavljačima našla su se i poznata imena: Lovro Matačić kao voditelj zbora i orkestra, kojemu su pomagali Marijan Zuber i Drago Hržić. Tamo su zatim bili i skladatelj Kamilo Kolb, vlasnik kina “Rex” Kruno Simon, arheolog međunarodnoga glasa Mirko Šeper, veletrgovac Hugo Mondekar, osobni fotograf obitelji Ante Pavelića Ljudevit Kowalsky (muž operne primadone Marijane Radeve), novinar Milan Mačković i drugi. Glovacki je pušten iz Stare Gradiške nakon 5,5 godina i o tome je svjedočio: “Nekoliko godina živio sam kao - 'gradišćanski Hrvat'.” Navodno je to upravo njegova gorka šala jer nigdje nije mogao dobiti posao zbog boravka u poslijeratnom logoru Stara Gradiška. U lipnju 1951. dobio je posao u “Varijeteu” u Ilici i ponovno se vratio estradi i nastupima.48 Lovro pl. Matačić (Sušak, 1899. - Zagreb, 1985.), glasoviti dirigent, za Nezavisne Države Hrvatske vodio je i domobranski zbor. Stoga je bio osu47
BARIŠIĆ, Marko. Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali. U: Vjesnik, 57./1996., br. 17547, od 21.VIII.1996., str. 3. 48 Pero ZLATAR u: Jutarnji list, 12. siječnja 2014., str. 42.
35
đen 17. srpnja 1945. zbog kulturne suradnje s “neprijateljem” od strane Vojnoga suda Komande grada Zagreba “na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom i gubitkom građanskih prava u trajanju od pet godina”. Na zauzimanje mnogih uglednika 6. kolovoza 1946. Prezidijum Narodne skupštine FNR Jugoslavije “donosi odluku o pomilovanju dirigenta Lovre pl. Matačića iz Zagreba… da se osuđenom Matačić Lovru ostatak neizdržane izrečene kazne prinudnog rada sa lišenjem slobode… kroz 5 (pet) godina oproste”.49 Izdržavao je kaznu u logoru Stara Gradiška od 10. listopada 1945. do 31. kolovoza 1946. te nakon izlaska kao 'gradišćanski Hrvat', poput prijatelja Glovackoga, nije mogao dobiti posao dirigenta u Zagrebu, nego je službeno bio poslan u Skoplje. Njemački vojnici u grobnici kod Stare Gradiške Pokojni zagrebački kanonik Nikola Soldo iz Petrinje bio je politički zatvorenik u Staroj Gradiški punih petnaest godina, od 5. srpnja 1945. Kao mladi svećenik određivan je na najteže radove u tom logoru, ali i izvan njega, pa je svakako vjerodostojan svjedok o poslijeratnim zbivanjima u kompleksu jasenovačkoga logora, kojemu je pripadao i logor u Staroj Gradiški. U Staroj Gradiški imao je matični broj l. On je među ostalim svjedočio: Od svega je bilo najteže iskapanje oko 900 leševa 1946. Iskapali smo neke civile iz Zemuna: neki su imali u džepu i legitimaciju. Bilo je dosta i Roma za koje su pričali da su opljačkali Topolu [Bačku, op. V. H.] nakon što je iz nje izbjeglo stanovništvo [Mađari, op. a.] prije nego su je partizani osvojili. Iskopali smo i grupu njemačkih vojnika s Urlaubscheinima [dozvole za dopust, op. V. H.] u džepovima. Dr. Ante Premeru, profesor sudske medicine iz Zagreba, koji je stručno vodio cijelo iskapanje, bio je u neprilici kazati tko je i zašto poubijao te Nijemce. Bilo je proljeće, dosta toplo, i zadah truljenja ljudskih tijela bio je neopisiv. Leševi su bili povezani žicom, pa smo ih morali odvezivati da bismo ih mogli iznijeti iz rovova.50 Spomenuti dr. Ante Premeru bivši je jasenovački logoraš (komunist, predratni), koji je tamo radio u upravi. Već 18. svibnja 1945., tada kao major JNA i stalni zaprisegnuti sudsko-liječnički vještak, došao je u Jasenovac kao 49
Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Knjiga 3. Zagreb i središnja Hrvatska. Priredili Vladimir GEIGER, Mate RUPIĆ, Mario KEVO, Egon KRALJEVIĆ i Zvonimir DESPOT. Nakl. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod; Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Slavonski Brod – Zagreb, 2008., str. 865. 50 ŠTEFAN, Ljubica. Mitovi i zatajena povijest. Izd. K. Krešimir: Slovo M. Zagreb, 1999., str. 183.
36
član prvoga povjerenstva Državne komisije za ratne zločine i na temelju svjedočenja prva četiri saslušana tada preživjela logoraša istoga je dana podpisao zapisnik da je prema iskazu Milana Duzemlića utvrđeno: usmrćeno od strane ustaša 1.400.000 osoba. No iz zapisnika tih saslušanja vidi se da to nije rekao Duzemlić, nego drugi svjedok - Mihajlo Marić!51 Poslijeratna istraživanja u Jasenovcu, tj. iskapanje grobnica, isto tako potvrđuju postojanje logora i masovnih zločina u njemu nakon završetka Drugoga svjetskoga rata. Tako su šezdesetih i osamdesetih godina Savez boraca i tko zna tko sve s njime nekoliko puta istraživali na zemljištu Jasenovca: iskapanje grobnica, filmska snimanja, čak i snimanje iz zraka uz pomoć JNA. Raščlambom, samo letimičnom, razgovora prof. dr. Srboljuba Živanovića s Medicinskoga fakulteta u Novom Sadu, objavljenoga tek u studenome 1989., nazire se djelić istine, uporno skrivane do danas - u Jasenovcu, tada već Titovu logoru, ubijani su masovno Hrvati. Razumije se, dr. Živanović to ne kaže, no opis nalaza pri iskapanju grobnica 1963. i 1964. pažljivu čitatelju to potvrđuje. Savez boraca tražio je da medicinski stručnjaci izvrše iskapanje (po nepuna tri mjeseca ljeti). Jedan od članova toga povjerenstva sastavljenoga od antropologa bio je i dr. Živanović. On priča kako su počeli iskapanja, nalazili žrtve, no profesor ne kaže kako su znali gdje baš trebaju kopati, niti koliko približno godina ti ostatci žrtava leže u zemlji. O svakom iskapanju vodili su dnevni zapisnik, u kojemu je uz ostalo zabilježeno: Nađen je veći broj predmeta koji su pripadali žrtvama i koji su bili nabacani preko žrtava posle njihovog bacanja u jamu.52 Zatim: Velika količina predmeta pokazuje da su žrtve bile dovedene direktno do mosta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru. Na to posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd. A nađenih predmeta u iskapanim jamama bilo je mnogo: Karakteristično je da je nađeno mnogo kišobrana, mnogo tekstila po čijem se tkanju vidi da predstavljaju narodnu radinost, uglavnom crne boje, šalovi pleteni od vune, dosta obuće - uglavnom dječje, od broja 33 i manje. Mnogo flaša i opletenih balona, žlica, četkica za zube, emajliranih posuda različitih veličina i oblika - do šest litara, mnogo dugmeta i perli. Zapažen je narodni vez na tekstilu sa sitnim perlama različitih boja. Po nađenim predmetima Živanović zaključuje: “Ostaci tekstila i stvari govore da se radilo o našem seoskom življu.” Ono “naš živalj” za njega znači srbski živalj. No etnografija ne poznaje srbske narodne nošnje od crnoga tekstila, vezene raznobojnim perlama, s mnogo dugmadi na njima.
51 52
ŠTEFAN, Lj. Mitovi, (1999.), str. 184. Informativni glasnik. Izd. Medicinski fakultet. Novi Sad, 1989.
37
O antropološkim zapažanjima profesor kaže: Na osnovu boje kose i oblika dlake može se zaključiti da se radi o populaciji koja je nosilac svijetle komponente, najverojatnije slavenskog porijekla. Znači u toj raci nije bilo Židova i Cigana. Treba li biti antropolog pa znati da Srbi po boji kose nisu baš “populacija svijetle komponente”? Dr. Živanović kaže i ovo: “Tokom iskopavanja na jasenovačkom terenu članovi komisije su nalazili znatne količine zlatnog nakita i novca”. Izjava “na jasenovačkom terenu nalazili” znači na nekoliko mjesta, a ne našli na jednom mjestu; zatim “znatne količine zlata” - ne znatnu količinu na jednom mjestu. Profesor nastavlja: “Članovi ekipe su sve zlatne predmete skupili i nakon završetka radova predali uz zapisnik SUBNOR-u Hrvatske”. O sudbini toga zlata on zna samo ovo: “Nezvanično su mi rekli da je donijeta odluka da se ponovo zakopa u Jasenovcu. Ako je to i urađeno, bilo bi dobro doznati koja je to komisija zakopala i gdje.”53 Na molbu preko tiska Saveza antifašističkih boraca Hrvatske 1998. da se očituje gdje je zapisnik, tko je podpisao prijam zlata, koliko ga je bilo i gdje je ono, uslijedio je do danas - podpuni muk. Izjave srbskoga patologa dr. Živanovića o postojanju poslijeratnoga jasenovačkoga logora i pronađenom zlatu potvrđuje i Sead Prolić, koji je kao fotograf sudske medicine pri tadašnjem Republičkom sekretarijatu unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine određen za fotografa istraživanja u grobnicama. On je u lipnju 1964. godine pri istraživanju grobnica oko Jasenovca također vidio pronađeno zlato i nakit: “Bilo je poprilično zlata. Vadili su zlatne zube iz lubanja, bilo je mnogo prstenja, naušnica i ostaloga nakita. Sve je to skupljano u vrećice i predano SUBNOR-u BiH.” Sada se postavlja pitanje odakle te dragocjenosti u grobnicama? Zar su ustaše uz svoje žrtve ostavile i njihove dragocjenosti (ako su ih uopće imali)? Jasno je da su te jasenovačke žrtve bile bogate osobe. Poznato je, naime, da se iz bogate Slavonije, pred nadirućim partizanima iz Srbije, povlačio velik broj ljudi koji su imali nekoga u postrojbama Nezavisne Države Hrvatske. Kako su se u najvećem broju povlačili uz dolinu Save, s hrvatske strane štitile su ih postrojbe Nezavisne Države Hrvatske, a s bosanske Nijemci koji su se povlačili iz središnje Bosne. No partizani su često ulijetali i napadali, ali su i brzo napredovali, tako da su za šest dana stigli od Vinkovaca do Jasenovca. Ondje su bile druge partizanske divizije koje su dočekivale suprotnu stranu pa su oni koji se nisu probili bili zarobljavani. Zarobljenike su partizani odvodili preko jasenovačkoga mosta gdje su, tvrde svjedoci,
53
ŠTEFAN, Lj. Mitovi, (1999.), str. 185-186.
38
morali iskapati grabe i zatim su ondje ubijani. Tako se dolazi do odgovora na pitanje kako su prispjeli zlatni dukati slavonskih snaša u Jasenovac.54 Politički 'preodgoj' informbiroovaca Nezahvalno je upuštati se u procjenu ukupnoga broja žrtava partizanskoga sustava jugoslavenskoga logora Jasenovac. O tim se žrtvama nije smjelo u javnosti govoriti. Tek je u Saboru Republike Hrvatske, na Komemorativnoj sjednici hrvatskim žrtvama Bleiburga i križnoga puta održanoj 15. svibnja 1995., dr. Nedjeljko Mihanović, kao predsjednik Sabora, rekao: “Potrebno je da se ta tragedija kriminalnoga masovnog likvidiranja po stratištima Kočevskog Roga, Maribora, Celja, Macelja, Jazovke, po sabirnim logorima smrti zagrebačkog Kanala, Maksimira i tada još uvijek aktivnog Jasenovca, te 460 drugih evidentiranih masovnih gubilišta na temelju činjenica masovno obradi.”55 Već iz naslova citiranoga zbornika naslućuje se da je jasenovački logor bio u funkciji ne samo nakon 1945. do 1948., nego i od 1948. do 1951. kada je bio organiziran kao logor za staljiniste informbiroovce do njihova preseljenja na Goli otok. Ta se tvrdnja spominje i u trosveščanoj monografiji Antuna Miletića “Koncentracioni logor Jasenovac”, koji spominje rušenje logora između 1948. i 1951. godine.56 Povjesničar dr. Ivo Banac također tvrdi da je logor Jasenovac od 1948. do 1951. bio popunjen kominformovcima ili ibeovcima ili pučki informbiroovcima.57 Dobro je samo ukratko podsjetiti o čemu je zapravo riječ. Informbiro je zajedničko savjetodavno tijelo komunističkih partija SSSR-a, Mađarske, Francuske, Italije, Poljske i Jugoslavije osnovano 1947. sa sjedištem u impozantnoj zgradi u Beogradu, u kojoj se poslije nalazio Jugoslavenski vrhovni sud, s ciljem njihova jedinstvena nastupa u svijetu o aktualnim pitanjima. No već u lipnju sljedeće godine Informbiro je na inicijativu i pod utjecajem Staljina donio rezoluciju uperenu protiv KP Jugoslavije i Tita, zbog čega je njegovo sjedište preneseno u Bukurešt. Zbog toga su svi sljedbenici i podupiratelji sovjetskoga vođe i njegove politike u Jugoslaviji, osobito viši 54
O tome i DESPOT, Zvonimir. Gdje su danas vreće zlata iz jasenovačkih grobnica. U: Večernji list, 21. siječnja 1999., str. 16-17. 55 Slovenija 1941.-1948.-1952. Zbornik. Izd. Društvo za ureditev zamolčanih grobov. Ljubljana-Grosuplje, 2000., str. 685. 56 MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 718.-719. 57 BANAC, Ivo. Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjep u jugoslavenskom komunističkom pokretu. Izd. Globus. Zagreb, 1990., str. 232.
39
jugooficiri i partijski kadar školovani u Moskvi, označeni sumnjivcima i pozatvarani u Jasenovcu i u drugim logorima. Godine 1951. svi su uhićeni staljinisti, kominformovci, ibeovci i informbiroovci, kako su tada nazivani, prebačeni na Goli otok, gdje su politički “preodgajani”. Zatvoreni kominformovci morali su biti slomljeni, njihovo ponašanje promijenjeno, a njihova odanost partiji obnovljena. Zbog toga je postupak primjenjivan spram ibeovaca bio paternalistički, čak i onda kad je bio najbrutalniji. Zatvorenici su bili zatvarani u različitim posebnim logorima, koji su naslijeđeni od bivših režima… Oficiri Jugoslavenske armije držani su u starom ustaškom koncentracionom logoru u Jasenovcu, zatim u Petrovaradinskoj tvrđavi, kraj Novog Sada i, osobito, u Staroj Gradiški.58 Stari zatvor u Lepoglavi služio je 1949. kao tranzitni centar za 200 uhićenih oficira JA. Većina ih je zatim poslana u tajni logor u Staroj Gradiški, gdje se do veljače 1951. nalazilo oko 280 uhićenih oficira JA. Uza sve to situacija koju su izazvali kominformovci tražila je nešto jedinstveno. Rješenje je nađeno na dva grebena između otoka Raba i kopna, koji su zapravo dva nenaseljena otoka: Goli i Sveti Grgur… Prvi kominformovci dovedeni su na taj arhipelag u srpnju 1949. Svjedočanstva bivših zatvorenika omogućuju da se stvori općenita predodžba o najživljem razdoblju povijesti Golog - do veljače 1951. U onih prvih osamnaest mjeseci Goli je primio otprilike 8250 zatvorenika u osam skupina. Prve dvije skupine bile su i najbrojnije: prva je imala 2000, a druga 1500 zatvorenika. Oni su tamo ostali samo dva mjeseca. Poslije razmjerno liberalnog postupka raspoređeni su u brigade i poslani na različite javne radove na kopnu… Treća je skupina doživjela svoje prve psihološke šokove čim se iskrcala na otok. Zatvorenici su dočekani prijetećim povicima. Neki su bili gurani u plitko more. Bio je to početak takozvanog stroja, najstrašnijeg aspekta logorskog života poslije travnja 1950. Čim bi brod pristao uz obalu, u ranim jutarnjim satima, svezani su zatvorenici mogli čuti udaljene povike: 'Ti-to! Par-ti-ja!'… Povici su se stapali u grubu jednoglasnost. Iskrcavši se, zatvorenici s morali protrčati kroz šibe poredanih izluđenih zatvorenika koji su bili primorani šibama tući pridošlice ne bi li time pokazali da su se i sami preobrazili. Ovisno o tome kako tko računa, stroj nije bio kraći od 500 ni dulji od 1500 metara. Na završetku iskušenja žrtve su bile malaksale i slomljene… Jao onome tko nije htio surađivati! Prema takvim je 'banditima' bio zaveden 'bojkot', što je značilo da su morali raditi najteže i najgore poslove, bez odmora, praktično bez hrane i bez drugih potrepština, morali su noću trčati kroz sastavljeni mini-stroj, a 58
BANAC, I. Sa Staljinom, (1990.), str. 232-233.
40
podnosili su i druge oblike torture, među kojima i krug (tj. bili su batinani u krugu), te 'lajanje u sijalicu'…59 Uza sve to, dva su aspekta Gologa otoka bila izvor osobito bolnoga iskustva. Prvo, zatvorenike su mučili beskonačnim i besciljnim sizifovskim poslovima. Bili su primjerice prisiljeni nositi kamenje iz kamenoloma do vrha obližnjega brežuljka. Ta bi se radnja ponavljala bez prestanka sve dok ne bi pala komanda da ih se nosi natrag. Teža od kamena na užarenim leđima bila je spoznaja o podpunoj beskorisnosti toga rada. Rad lišen bilo kakva smisla ubijao ih je više duhovno nego tjelesno.60 Sva su mučenja izvodili sami zatvorenici. Zapravo, logorom je upravljala zatvorenička hijerarhija u kojoj je glavni bio predsjednik konferencije sobnih šefova. Naravno, te je ljude imenovala uprava logora, kojoj su oni i odgovarali. No nadgledanje procesa preobrazbe bilo je isključivo u njihovim rukama i oni su taj posao obavljali sa svom strogošću obraćenika. Da bi postao član “kolektiva”, novopridošlica je morao odbaciti svoju odanost Rezoluciji i objaviti svoju vjernost rukovodstvu KPJ-a. Morao je “revidirati svoj stav” i pridružiti se redovima revidiraca. “Što se prije izliječiš, prije ćeš biti zdrav”, komentirao je jedan preživjeli. Nepokornici i oni koji su pomišljali na bijeg bivali su povremeno linčovani. Čak ni revidirci nisu bili sigurni… Pokajanje nije značilo slobodu. Tek poslije ponovljenih obreda stroja zatvorenici su proglašavani 'čistima'… Najodlučniji ibeovci, ili oni kojima se najmanje vjerovalo, ostali su na Golom, ali su manji grešnici uskoro bili vraćeni svojim kućama. Neki su od njih čak dobili i niže rukovodeće položaje. Jedan je od uvjeta puštanja iz logora bila obaveza zatvorenika da šuti o Golom kad iziđe na slobodu.61 Iz Stare Gradiške na Goli otok O kompleksu jasenovačkoga logora za staljiniste/informbiroovce/ibeovce, u koji se ubraja i starogradiški logor, danas već postoji više svjedočanstava. Vrijedi spomenuti još neke, među kojima svakako posebno mjesto zauzima svjedočenje Vlade Dapčevića, staroga komunista i visokoga jugooficira, koji je kao staljinist ibeovac duge godine proveo po zatvorima i na Golom otoku, a njegova sjećanja objavio je Slavko Ćuruvija.62
59
BANAC, I. Sa Staljinom, (1990.), str. 234-235. HOFMAN, Branko. Noć do jutra. Izd. DZS. Ljubljana, 1981., str. 137. 61 BANAC, I. Sa Staljinom, (1990.), str. 236-237. 62 ĆURUVIJA, Slavko. Ibeovac: ja, Vlado Dapčević. Izd. Zavod za izdavačku djelatnost Filipa Višnjića. Beograd, 1990. 60
41
U poglavlju “Užas Golog otoka” pripovijeda kako je uhićen na jugoslavensko-mađarskoj granici i ispitivan u Subotici, zatim kako je proveo više od 22 mjeseca u istražnim zatvorima u Beogradu, osuđen na dvadeset godina zatvora, pa prebačen u Staru Gradišku, a zatim na Goli otok: “Presudnu ulogu u takvim suđenjima… imali su Tito, Ranković, UDB-a, KOS. Jednostavno, naređivali su na koliko godina neko treba da bude osuđen. Ono mrcvarenje na sudu bilo je samo gola formalnost.” U Zemun-polju su nas prebacili u jedan veliki stočni vagon i pod stražom vozili do blizine Nove Gradiške. Vlak se zaustavio na otvorenoj pruzi… jedan kamion je došao… Ubaciše me unutra… uđe pet-šest ljudi sa strojnicama… počeli da me tuku kundacima, nogama, šakama… do ulaska u zatvor u Staroj Gradiški… 'A gdje je onaj nacionalni heroj Vlado Dapčević?'… Navalili su na mene sa svih strana. Udri, udri, udri…63 U nastavku opisuje stravične metode “preodgoja” u logoru: Ištvan Doboš je bio sudionik Oktobarske revolucije i nosilac dva odličja 'crvene zastave'… Tražili su od njega da kaže da je Staljin konj. Odbio je. Skakali su na njega sa trećeg boksa dok ga nisu ubili… Ljude koji su otvoreno izjavili da ne će da revidiraju, vezivali su za gredu glavom nadolje. Ispod glave im postavljali kible s mokraćom i govnima i lagano ih spuštali u te kible. Ljudi su gutali sve to.64 Uvjeti su u logoru bili, očekivano, krajnje neljudski: Tu Gradišku pamtim kao tri mjeseca neopisivih muka, tortura i ponižavanja kakva čovječanstvo sigurno ne pamti. Poslije onakvog dočeka, proveli su nas drugim sobama, kroz špalire osuđenika. Svi su morali da nas pljuju i to u lice… U Gradiški nije bilo vodovoda… Bunar se zagadio i masovno smo bili oboljeli od krvavog proljeva.65 Logor je bio prva postaja prema konačnom odredištu Golom otoku: Narediše mi da se obučem i počeše da dovode… još dvadesetak ljudi. Podijeliše po jedan hljeb… uguraše nas u kamione, odvedoše na željezničku stanicu i strpaše u vlak. Krenusmo za Goli otok… Vlak se zaustavio u Bakru… i brod 'Bakar'… Kako počesmo da ulazimo u onaj brod, počeše i jauci… Tukli su me, mislio sam: ubit će me.66 Sličan je logoraški put prošao i Stanislav Janović, liječnik i političar rođen u Boki Kotorskoj 1931.: Nakon pravomoćnosti presude bio sam, najprije, s ostalima upućen u zatvor Stara Gradiška na izdržavanje kazne strogoga zatvora, što je uključivalo i težak prisilni rad. Poslije ću upoznati i Goli 63
ĆURUVIJA, S. Ibeovac, (1990.), str. 149-150. ĆURUVIJA, S. Ibeovac, (1990.), str. 151. 65 ĆURUVIJA, S. Ibeovac, (1990.), str. 152.-153. 66 ĆURUVIJA, S. Ibeovac, (1990.), str. 156. 64
42
otok… Zatvor ili logor Stara Gradiška, a prema službenoj režimskoj oznaci 'kazneno-popravni dom', bio je klasičan primjer kako se kazna za političke osuđenike odsluživala u uvjetima diktature. Šikaniranja su bila svakodnevna.67 Smatram da Goli otok, prvenstveno zbog određenih aspekata svoje zločinačke dimenzije, predstavlja usavršenu varijantu metoda progona u odnosu na one koje su razvijene u sličnim totalitarnim sustavima. U tom se pogledu jugoslavenski komunistički režim doista pokazao kreativnim.68 Zadnje poglavlje Janovićeve vrlo informativne knjige ima zanimljiv, gotovo intrigantan naslov: “Zašto je Zapad prešutio Goli otok”. U njemu autor daje i odgovor: Političke reakcije nekih krugova na Zapadu na moj pokušaj da iznesem istinu o Golom otoku bile su različite. Ljevičarski krugovi bili su opterećeni svojim dobronamjernim, ali, kako je povijest pokazala, naivnim ideološkim shvaćanjima. Prema njima, socijalizam, bez obzira na mjestimična zastranjenja, ipak u cjelini donosi sreću i pravdu čovječanstvu. Polazeći od takve predpostavke, nije ni čudo što mnogi vodeći intelektualci dugo nisu mogli, a niti htjeli, uvidjeti pogubnost diktature proletarijata. Bezvoljno i nerado su prihvaćali bilo kakvu negativnu činjenicu iz socijalističkih zemalja. To se osobito odnosilo na Jugoslaviju - zemlju koja je za dobar dio razočaranih marksista bila posljednja nada za socijalističku ideju. Priča o Golom otoku nikako se nije uklapala u floskulu o socijalizmu s ljudskim licem i o samoupravljanju. Drugim riječima, ideal je pojeo stvarnost… Onaj dio političke klase koji je činila antikomunistička desnica zlurado je likovao nad činjenicom da su komunisti uništavali komuniste, i to tako uspješno i brutalno. Prema njima: 'Tito je ipak napravio i nešto dobro'.69 Ona pak manjina humanističkih intelektualaca, bez obzira na čemu se bazirao njihov humanizam - bilo na religiji, bilo na liberalizmu, ili nečem trećem - nemoćno je slijegala ramenima i rezignirano konstatirala da je njihov politički utjecaj ionako veoma ograničen. Što se ostatka naroda tiče, kao i kod najvećeg broja ljudi u svim zemljama većinom se nije pokazivalo preveliko zanimanje za političke i povijesne teme. Uz sve, zločin koji se odigrao na području propale Jugoslavije, a koji utjelovljuje jedan geografski pojam - Goli otok - uglavnom je i ostao prešućen i zaboravljen... Meni kao čovjeku, svjedoku i žrtvi nije preostalo ništa drugo, nego prihvatiti činjenicu da su ljudskim bićima pravda i istina zanim67
JANOVIĆ, Stanislav. Tito na Golom otoku, uspomene. Naklada Pavičić. Zagreb, 2013., str. 128.-129. 68 JANOVIĆ, S. Tito na Golom otoku, (2013.), str. 113. 69 JANOVIĆ, S. Tito na Golom otoku, (2013.), str. 321-322.
43
ljive samo onoliko koliko se tiču njihove kože… prošlost ne možeš popraviti… No, pouka se može i mora izvući. Stoga je moguće da će ovdje opisani golootočki događaji ipak taknuti nečiju savjest i barem mrvicu pripomoći u sprječavanju sličnih zala.70 Zaključno, ovaj tekst je prikazao tek mali dio istine o tri logora Jasenovac u povijesnom kontekstu, premalo poznate hrvatskoj i svjetskoj javnosti. O partizansko-komunističkom logoru Jasenovac nije se do 1990. smjelo govoriti jer se to smatralo kažnjivim djelom “neprijateljske propagande”. Stoga poratne jasenovačke mučitelje i krvnike ne samo da nitko nije zvao na odgovornost, a kamoli da bi ih procesuirao, nego o nekoj presudi ili kazni nije moglo biti ni govora. Naprotiv, svi ti zločinci međusobno su si davali visoke činove, odlikovanja i najviše položaje.
70
JANOVIĆ, S. Tito na Golom otoku, (2013.), str. 323-324.
44
Svjetlopisi 1-10
Svj. 1. U logoru se gotovo cijelo vrijeme rata nešto gradilo, od nastambi preko zgrada raznih radionica do velike električne centrale s dimnjakom od 25 metara. U građevinskoj skupini bilo je oko 500 zatočenika.
45
Svj. 2. Montaža lokomobila, parnog stroja za proizvodnju električne energije. Elektrana, koju su zatočenici zvali i Pogon, radila je na drvo, a osim logora, osvjetljavala je i mjesto Jasenovac.
46
Svj. 3. Među zatvorenicima je bilo dosta stručnjaka za različite radove, poput ovih mjernika na slici, a često su se angažirali i majstori izvan logora. Neki od zatočenika su nakon izdržane kazne ostajali raditi u logoru za plaću.
47
Svj. 4. Gradnja logorskog zida počela je u srpnju 1942. godine. Zid je bio visok oko 3 metra a okruživao je logor s tri strane. Sa zapadne je bio dug oko 420 metara, sa sjeverne 1350 metara i s istočne 1300 metara.
48
Svj. 5. Rad u kožari, radionici koja se nalazila u mjestu Jasenovcu. Skupina od 150 zatočenika u gotovo neizmjenjenom sastavu ondje je cijeli rat štavila kožu, izrađivala cipele, torbice, pojaseve i druge proizvode.
49
Svj. 6. Na Zagrebačkom zboru, sajamskoj izložbi u rujnu 1942. godine, bili su izloženi radovi zatočenika Sabirnog i radnog logora Jasenovac. Rukotvorine su izložene u baraci sličnoj logorskoj, a predmete su posjetiteljima pokazivali sami zatočenici.
50
Svj. 7. Kistovi i četke što su ih izrađivali zatočenici, izloženi na Zagrebačkom zboru. Bili su izloženi i kožni i keramički proizvodi, namještaj i drugi drveni predmeti, košare, strojnica koja se proizvodila u logorskoj oružarnici i drugo.
51
Svj. 8. Tvornica lanaca sastojala se od niza radionica za obradu metala: kovačnice, limarije, alatnice… Osim strojne proizvodnje raznih tipova lanaca, izrađivala su se kliješta, noževi, poljoprivredni alati, željezni kreveti, okovi, rešetke i drugi metalni predmeti.
52
Svj. 9. Logor se nalazio kod ušća rijeke Une u Savu pa se stalno moralo brinuti o zaštiti od poplave. Na slici Bernard Wiener, logornik, odnosno, predstavnik zatočeničke uprave, razgovora s ustašama-čuvarima u vrijeme rada na protupoplavnom sustavu.
53
Svj. 10. Najveća poplava dogodila se u proljeće 1942. nakon otapanja obilnog snijega. Sava je probila nasip pa je dio zatočenika bio iseljen u Staru Gradišku. Uz stalne dogradnje nasipa, zatočenici su montirali i električne crpke za izbacivanje vode.
54
2. Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941.-1945. Igor VUKIĆ Na zagrebačkom kolodvoru čekao nas je poseban vagon, slobodno smo se u nj smjestili i po njemu kretali. Prodavači novina i voća slobodno su ulazili i izlazili. Kao obično putovanje. Stražara je bilo tako malo da mi se činilo da bi se vješt čovjek mogao i tu lako izvući. Ne će ni Jasenovac biti ono što se o njemu priča. Dajem cedulju jednom prodvaču za moju rodbinu u Zagrebu u kojoj im javljam da sam krenuo u logor… Tako je svoj odlazak u Jasenovac opisao Ante Ciliga,1 komunistički dužnosnik prije Drugoga svjetskog rata, koji se nakon posjeta SSSR-u razočarao u komunistički sustav. Na temelju policijskog dosjea i sumnji da ipak nije podpuno raskrstio s komunizmom, vlasti Nezavisne Države Hrvatske uhićuju ga početkom 1942. godine. Nakon provedene istrage, u lipnju 1942. Ciliga je interniran u Jasenovac, s presudom na tri godine boravka u logoru. Pušten je nakon šest mjeseci. U logoru je dovršio svoju knjigu pripovjedaka “Štorice iz Proštine”, a po izlasku postaje suradnik ustaških novina (najviše tjednika “Spremnost ”). Podkraj rata radi u hrvatskom poslanstvu u Berlinu. Ciliga je u Jasenovac došao redovnom linijom vlaka. Neki zatočenici stigli su posebnim vlakovima, neki pješice, neki u kamionu. Sedamdeset godina od kraja Drugog svjetskog rata još uvijek se ne zna dovoljno o tome što se zaista događalo u tom logoru, u nešto više od 1300 dana njegova postojanja. Prvi zatočenici u Jasenovac, odnosno u prve logorske lokacije, kod sela Bročice i Krapje u blizini Jasenovca, stižu u kolovozu 1941. godine. Bili su to uglavnom Židovi ranije internirani u logorima u Gospiću i na Pagu. S njima je došlo i nekoliko zatočenika srpske i hrvatske nacionalnosti. Talijanska vojska reokupirala je zonu u kojoj su se nalazili logori Gospić i Pag pa su zatočenici premješteni u unutrašnjost NDH. Prvi zatočenici su vlakom preko Jastrebarskog stigli u Bročice, a smješteni su u dvije barake. Prema sjećanju Jakoba Danona, bilo ih je oko 600.2 Radili su na podizanju nasipa na rijeci Veliki Strug. U dvije barake logoraši su bili smješteni i u Krapju, 1 2
CILIGA, Ante. Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća. Zagreb, 2001., str. 137. MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 514., ispr. 230.
55
gdje su zajedno s mještanima Jasenovca i okolnih sela radili na podizanju nasipa za obranu od izlijevanja rijeke Save. Zatim su preseljeni, 14. i 15. studenoga 1941., zajedno s dijelovima baraka koje su nosili na ramenima, na prostor ciglane pored Jasenovca, ranije vlasništvo obitelji Bačić. Ondje će logor Jasenovac, poznat i pod imenom logor III Ciglana, postojati sve do 22. travnja 1945. godine. U jesen dolaze novi zatočenici iz Zagreba, Karlovca, Sarajeva i drugih mjesta. Židovske bogoštovne općine iz Zagreba i Osijeka, u suradnji s vlastima ND Hrvatske, zatočenicima dostavljaju hranu i odjeću. Na temelju dopisnica i obrazaca na kojima zatočenici od općine traže odjevne predmete napravljen je podkraj listopada popis zatočenih Židova u Krapju, Bročicama i Ciglani. Riječ je o 1450 osoba.3 Prema dokumentu iz trosveščane zbirke dokumenata o jasenovačkom logoru koju je uredio Antun Miletić,4 podkraj 1941. godine u logoru je bilo 1189 zatočenika. Na tom popisu ima ljudi koji su preživjeli cijeli rat u logoru, a ima i 280 nečitkih imena, pa su u pretisku označeni samo točkicama. Sarajlija Vojislav Prnjatović u jasenovačkom je logoru bio od 24. prosinca 1941. do 30. ožujka 1942., kada je pušten i odpremljen u Beograd s još 12 srpskih zatočenika. Prema njegovoj procjeni, podkraj 1941. u logoru je bilo 1100 zatočenika. Srpskih zatočenika u to je vrijeme razmjerno malo. Drago HadžiČolaković napisao je da ih je bilo oko 450.5 No taj broj djeluje pretjeran, uzmu li se u obzir izjave drugih zatočenika iz tog vremena (Đuro Schwartz je u iskazu poslije rata tvrdio da je Srba u to vrijeme bilo 40 do 50).6 Preživjeli se prisjećaju da je u to vrijeme bila manja hrvatska skupina zatočenika od nekoliko desetaka ljudi. Jedan dio bili su radnici Zagrebačkog tramvaja, osumnjičeni zbog komunizma. U Jasenovcu je u listopadu interniran i vođa Hrvatske seljačke stranke Vladko Maček. Prema uvriježenim tumačenjima, Maček je doveden u Jasenovac s njegova imanja u Kupincu kako ga ne bi oteli partizani ili kako ga 3
KEVO, Mario. Počeci logora Jasenovac. U: Scrinia Slavonica. Izd. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 3./2003., br. 1, XI.2003., str. 471-499, tj. str. 494. 4 MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga I. Niz: Izvori. Drugo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 21986., str. 117. 5 ČOLAKOVIĆ, Drago – Hadži. Jasenovac, kronika iz pakla. Sarajevo, 1948., str. 40. 6 Hrvatski državni arhiv, Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina, Glavni uručbeni zapisnik (dalje: HDA, ZKRZ-GUZ), kut. 10., mikrofilm 2942.
56
Nijemci ne bi koristili za svoje ciljeve. Maček u Jasenovcu nije bio u logoru, već u zgradi izvan njega, u kojoj je bio i stan Hinka Piccilija, upravitelja logorske Radne službe. U ožujku 1942. Maček je vraćen na imanje u Kupincu. Iz Jasenovca su povremeno u Kupinec dolazili zatočeni liječnici kad je trebalo pomoći članovima njegove obitelji ili poneki zatočenici-majstori radi popravaka na imanju. U svojim memoarima Maček na daje relevantnijih informacija o vremenu provedenom u Jasenovcu. Ideje o gradnji židovskog naselja Od većine podataka o broju zatočenika u Jasenovcu u jesen 1941. godine, znatno odudara jedino podatak iz dopisa Židovske bogoštovne općine iz Zagreba, upućene sredinom prosinca 1941. godine Državnom ravnateljstvu za ponovu. U tom se dopisu traži novac za izdržavanje 4000 interniraca u Jasenovcu.7 Taj broj možda je bio odjek najave da će u Jasenovcu biti izgrađeno veće naselje za interniranje Židova iz cijele Nezavisne Države Hrvatske pa je ŽBO zatražio i veći iznos za podmirenje budućih troškova. Zagrebački odbor koji je bio primoran organizirati prikupljanje novca i dragocjenosti od Židova (Odbor za podavanje u stvari Židova), dobio je nalog 13. listopada 1941. da napravi elaborat o osnivanju Posebnog židovskog naselja (rezervata).8 Odbor je na brzinu, prema usmenim uputama ustaškog redarstva, napravio nacrt naselja kojem bi uprava bila u Zagrebu, pod nadzorom Ministarstva unutrašnjih poslova. Naselje bi imalo određenu autonomiju i slobodan vjerski, kulturni i privredni život. “U naselju bi bilo oko 20.000 ljudi, odnosno, 5-6 tisuća kućanstava”, procijenio je odbor. O ideji za osnivanje židovske samouprave u Jasenovcu i okolnim selima, govorio je poslije rata i Hinko Mann, jedan od čelnika zagrebačke židovske zajednice.9 Mann je kazao da su na izradi elaborata za naselje bili angažirani dr. Dragan Rosenberg, Hinko Gottlieb i Hans Hochsinger. Nacrt elaborata bio je gotov za dva dana, rekao je Mann. Međutim, od proširenja naselja nije bilo ništa. Iz ustaškog redarstva stigla je poruka da se rad na toj zamisli obustavlja.
7
HDA, Ravnateljstvo ustaškog redarstva, Židovski odsjek (dalje: HDA, RUR, ŽO), kut. 8, inv. br. 29494. 8 HDA, ZKRZ-GUZ, mikrofilm 2943, 935. 9 HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 10., mikrofilm Z-2942.
57
Ideju o gradnji većeg židovskog naselja spominje i predstavnik Svete Stolice pri Biskupskoj konferenciji Hrvatske, opat Giuseppe Ramiro Marcone. Nakon dolaska u Zagreb u srpnju 1941., Marcone je razgovarao s poglavnikom Antom Pavelićem i drugim predstavnicima vlasti ND Hrvatske. U ljeto 1942. godine Marcone se susreo s Eugenom Kvaternikom, ravnateljem Ustaške nadzorne službe. Nakon što su njemački predstavnici zatražili da svi Židovi s teritorija ND Hrvatske budu deportirani u njemačke logore, Kvaternik je Marconeu predložio da Vatikan posreduje kako se ne bi proveo taj nalog. “Mogli biste predložiti da svi hrvatski Židovi budu sabrani na jedan otok ili jedno područje Hrvatske, gdje bi mogli živjeti u miru”, prenio je u svom izvještaju Marcone riječi ravnatelja Kvaternika.10 Zatočenici koji su u jesen 1941. godine bili logoru u Jasenovcu sjećaju se da im je zapovjednik Ustaške obrane, postrojbe koja je osiguravala logore, odnosno, povjerenik za logore Vjekoslav Maks Luburić nekoliko puta govorio da će se logor pretvoriti u jedno takvo autonomno naselje u kojem će Židovi raditi i tako “biti korisni domovini”. Zagrebački Židov Đuro Schwartz, koji je u logoru bio od rujna 1941. do 17. travnja 1942., kada je pušten na slobodu jer mu je žena katolikinja, ispričao je ispitivačima iz Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina da je 7. listopada u Krapju Vjekoslav Luburić zatočenicima održao “stilistički dobar govor o novom logoru koji se uređuje u jasenovačkoj ciglani”. “Luburić je isticao da će zatočeni Židovi tu moći dovesti obitelji, da će dobivati novine i imati relativno miran život. Govorio je da su u prošlosti Židovi dobro živjeli s Hrvatima, da Hrvati nisu zaboravili dva Franka 11 i da nije volja ustaša i Zagreba da se sa Židovima loše postupa”, rekao je Schwartz.12 U logoru su se istodobno podizale manje nastambe i barake. Skupina od tridesetak zatočenika uz ustašku je pratnju vlakom odputovala u Krušćicu kod Travnika, gdje se nalazio jedan logor još iz predratnog vremena. Barake u tom logoru rastavili su na dijelove i vlakom dovezli u Jasenovac.13
10
Izvještaj R. Marconea vatikanskom državnom tajniku Maglioneu od 17. srpnja 1942., u: KRIŠTO, Jure. Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Niz: Plava biblioteka, 206. Izd. Nakladni zavod Globus. Zagreb, 2001., str 292. 11 Misli se vjerojatno na Josipa Franka, vođu Stranke prava, koji je u mladosti prešao sa židovske vjere na katoličanstvo i njegova sina Ivu Franka. Borce za samostalnu hrvatsku državu prije 2. svj. rata često se nazivalo 'frankovcima'. 12 HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 10., mikrofilm Z-2942. 13 Telegram Kotarske oblasti Travnik od 24. studenog 1941., u: HDA, RUR ŽO, kut. 7.
58
Zatočenici koji su prvi dolazili u barake u Bročicama i Krapju, bili su pretresani i oduzimani su im svi vredniji predmeti. Ustaški zapovjednici bi im potom održali govor u kojem bi ih upozorili da ne smiju bježati, jer će uhvaćeni bjegunci biti strijeljani. Ako bijeg uspije, strijeljat će se i određen broj ljudi iz bjegunčeve radne i zavičajne skupine. Ispočetka na radu nije bilo nasilja. Zatočenik Drago Svjetličić izjavio je u iskazu pred beogradskim Komesarijatom za izbjeglice, 7. srpnja 1942., kako je do kraja rujna 1941. godine režim “bio snošljiv jer su ustaše, koji su držali stražu, bili sve stariji ljudi iz Osijeka i uglavnom dosta pristojni”. “Nije nas se tuklo i nije došlo ni do kakve tvorne zlostave, sve do 20. rujna 1941., kada je pokušao bijeg neki Abinun, tapetarski pomoćnik iz Zagreba”, rekao je 1945. zatočenik Miroslav Auferber, pred ispitivačima Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora.14 Auferber opisuje kako su od tada ustaše tjerali zatočenike trčećim korakom i odjednom je izgledalo kao da oni naprijed pokušavaju bježati. Straža je otvorila vatru i ubila nekoliko zatočenika. “Bilo je to prvo ubijanje u Jasenovcu”, rekao je Auferber. Težak rad, nedovoljna prehrana, hladnije i kišovito vrijeme te ušljivost počeli su isrcpljivati zatočenike. Prva srpska žrtva zvao se Pero Zlokas, iz nekog sela između Siska i Petrinje, koji se razbolio i umro. Prema knjizi Drage Hadži-Čolakovića, Zlokas je u logor dospio jer je uhićen kao ustanički kurir u okolici Petrinje.15 Zakonski temelj za interniranje u logorima Pravni temelj za interniranje u Jasenovcu i drugim logorima dala je Zakonska odredba o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Donesena je 25. studenog 1941., a u “Narodnim novinama” ND Hrvatske objavljena je 26. studenog 1941. godine. Prema odredbi nepoćudne osobe, koje su pogibeljne za javni red i sigurnost, ili koje bi mogle ugroziti mir i spokojstvo hrvatskog naroda ili tekovine oslobodilačke borbe hrvatskog ustaškog pokreta, mogu se uputiti na prisilni boravak u sabirne i radne logore. Trajanje boravka u logorima, ne može biti kraće od tri mjeseca ni duže od tri godine, stoji u odredbi. Vrijeme provedeno u istrazi uračunavalo se u vrijeme prisilnog boravka. Za osnivanje logora ovlaštena je Ustaška nadzorna služba. Njezin zapovjednik dobio je pravo da u svako vrijeme po slobodnoj volji ocijeni da se nekome može smanjiti trajanje boravka ili ublažiti “stepen opreza i pazke”. Odluka o upućivanju u logore dodijeljena je ustaškom redarstvu kao grani UNS-a. Sve upravne i 14 15
HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 10. ČOLAKOVIĆ, D. Jasenovac, (1948.).
59
samoupravne oblasti, kao i ustanove ustaškog pokrata dužne su bile ustaškom redarstvu preko župskog redarstva svoga područja, prijaviti nepoćudne osobe. Prije odluke, protiv sumnjive osobe trebalo je provesti upravni kazneni postupak. No protiv odluke se nije mogla podnijeti tužba upravnom sudu, odnosno, protiv odluke nije bilo pravnoga lijeka. Do tada su Židovi bili upućivani u logore po Izvanrednoj zakonskoj odredbi i zapovijedi Poglavnika od 26. lipnja 1941. U njoj se Židovi proglašavaju kolektivno odgovornim za širenje lažnih vijesti, uznemiravanje pučanstva te otežavanje obskrbe zbog “svojih poznatih spekulativnih načina”. Zato će ih se spremati u “zatočenička zbirališta pod vedrim nebom”. Postupanje protiv Židova često se u ustaškim dokumentima naziva “općim mjerama protiv Židova”, gdje internacija slijedi samo na temelju “rasne pripadnosti”, a ne zbog ikakva protudržavnog djela. Zakonska odredba od 25. studenog obuhvaća širi krug mogućih zatvorenika. I u praksi je bila najčešće uperena protiv onih koji su djelovali protiv ND Hrvatske, počevši od pisanja parola, dijeljenja letaka, preko skupljanja pomoći za pobunjenike, do udruživanja u saboterske i diverzantske skupine, itd. Židovske bogoštovne općine nastoje pomoći zatočenicima Dolazak većeg broja ljudi u logorske barake pogoršao je problem prehrane. Velike napore da osigura dovoljno hrane činila je židovska zajednica. U tome se isticao Odjel skrbi za logore Židovske bogoštovne općine iz Osijeka. Njihova dvojica članova, Andrija Ripp i Vlado Grünbaum posjetili su Jasenovac 19. listopada 1941. radi dogovora o opskrbi. Došli su s dozvolom osječkog redarstva, noseći na lijevoj strani grudi židovski znak. Na ulazu u upravu logora neki ustaša htio je Grünbaumu skinuti lijepi kožni kaput, ali ga je stražar obranio i sproveo kod nadležnih. Prvo su razgovarali sa šefom Opskrbnog ureda Antom Remenarom, a zatim s povjerenikom za logore, Vjekoslavom Luburićem. On im je rekao: “Eto vidite, sama činjenica da ste došli ovamo do mene i što ćete otići, opovrgava glasine da je ovo ubijalište”. I doista, “mi smo bili jedini Židovi koji su došli u logor a da nismo bili internirani”, rekao je Grünbaum.16 Dogovoreno je da će ŽBO iz Osijeka u ime i za račun logora kupovati hranu za zatočenike (krumpir, grah, kupus, mast, tjesteninu, luk i papriku), a Opskrbni ured iz Jasenovca će im vratiti potrošeni novac. U dopisbi židovskih općina spominje se i prijedlog zapovjedništva jasenovačkog logora da 16
HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 11.
60
što više zatočenih Židova bude radno angažirano i da ih se “uposli u strukama u kojima su radili u građanstvu. Ima mnogo krojača u logoru pa Zapovjedničtvo treba mnogo šivaćih strojeva”.17 Grünbaum i Ripp su se uskoro opet vratili u Jasenovac. Tada su uz pošiljku hrane dopremili i 50 šivaćih strojeva za jasenovačke obrtne radionice. “Tim smo strojevima olakšali zimu za 500 ljudi koji su na njima radili”, ocijenio je Grünbaum. Židovska općina iz Zagreba poslala je 5. studenog u Jasenovac 1300 individualnih paketa s odjećom. Kupovane su bakandže s drvenim đonom (260 kuna par) i dostavljane zatočenicima. Iz Osijeka i Slavonije stiglo je 150.000 kilograma kupusa, isto toliko krumpira, 50.000 kg luka, 30.000 kg graha te znatne količine surogata kave.18 Odjevni predmeti za internirane u Jasenovcu kamionom su otpremljeni iz Zagreba 13. studenog 1941. Kamionom je upravljao Dragutin Jagić, a pratio ga je Robert Stein, predstavnik Židovske bogoštovne općine iz Zagreba.19 Židovski izaslanici u okružnicama koje poslije tih posjeta šalju drugim općinama u ND Hrvatskoj potvrđuju da su zatočenici bolje obučeni i spremniji za zimu. Odmah nakon što su prvi zatočenici stigli u Bročice i Krapje, članovi njihovih obitelji počinju slati molbe za puštanje iz logora. Šalju ih putem Židovskog odsjeka Ravnateljstva ustaškog redarstva, kojem je na čelu službenik Vilko Kühnel. Molitelji traže da se članovi njihovih obitelji puste s prisilnog rada. Molbe se najčešće temelje na činjenici da je neki logoraš oženjen Hrvaticom, katolikinjom (odnosno, “arijevkom”) ili zbog svog javnog djelovanja ima velike zasluge za hrvatski narod. Mnoge apeliraju na savjest vlasti zbog bolesti zatočenika. Brojne molbe podpisuju susjedi i prijatelji Hrvati ili upravno osoblje poduzeća tražeći da im se vrati stručnjak bez kojeg trpi proizvodnja. Molba Hinka Schrengera i Geze Taborija je uvažena pa su 25. rujna pušteni iz logora.20 Za skladatelja i glazbenog kritičara Žigu Hirschlera intervenirali su brojni umjetnici. Pismo su podpisali Lovro Matačić, Krešimir Baranović, Boris Papandopulo, operni pjevači Rudy Župan i Vilma Nožinić i drugi. Židovski odsjek ipak je 25. studenog 1941. zaključio da se Hirschler ne može pustiti.21 17
HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 11. HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 11. 19 HDA, RUR ŽO, kut. 7. 20 HDA, RUR ŽO, kut. 7. 21 HDA, RUR ŽO, kut. 7. 18
61
Zatočenici i sami upućuju molbe iz Bročica, Krapja i Jasenovca, preko uprave logora. Tako je dr. Oton Spiegler pisao 18. listopada 1941. iz Jasenovca. “Poznato je da su oni Židovi koji imaju žene arijevke već u Zagrebu pušteni, a neki iz logora”, piše Spiegler. Pušten je na slobodu 4. studenoga.22 Zagrepčanin Ivo Reich uhićen je 24. lipnja. Preko Karlobaga prevezen je na otok Pag. Nakon što Talijani preuzimaju upravu nad prostorom u kojem se nalazio i Pag, i Reich je s dijelom ostalih zatočenika prebačen u Jasenovac. Izlazeći na rad izvan logorske ograde dao je svoju zagrebačku adresu jednom stanovniku Jasenovca, pri tome pravoslavcu, i zamolio ga da obavijesti njegovu ženu gdje se nalazi. Na sljedećem susretu Reich je dobio nešto novca i vijest da se žena dovija načinima da ga se pusti na slobodu. Od Jasenovčanina je na dar dobio i bocu rakije. To je primijetio jedan od stražara i Reicha prijavio upravi. Priveli su ga zajedno s nekoliko drugih logoraša. Bio sam stavio bocu rakije u džep. Ne dadoše nam ništa za jelo pa smo pili šljivovicu iz moje boce. Zahvaljujući tome nismo se prepustili očaju. Očekivali smo da će nas osuditi na smrt, no dogodilo se sasvim suprotno. Vratili su nas u logor, i na svoj čuđenje ugledasmo sve zatočenike na prozivci u tvorničkom dvorištu. Reich je pisao i molbu za otpust preko uprave logora. Uz njega su podpisani i drugi židovski zatočenici, oženjeni katolikinjama: Emanuel Gutter, Karlo Stern, Franjo Janović, Zvonimir Lesić, Miroslav Friedmann, Simon Steinitz, Leo Furman, Kamhi Papo, Arman Grünfeld, Adolf i Herman Schlesinger, Izidor Levi, Ljudevit Silberman, Samuel Pardo, Haim Levi, Dragutin Buchvald, Stjepan Politzer, Edo Mosković, Hinko Goldberger, Zvonimir Fürst i Fritz Neumann. Reich svoju molbu od 16. listopada 1941., podpisuje kao radnikzatočenik u ciglani. I 26. listopada dobiva odpust: Primila me neka djevojka u ustaškoj uniformi. Predao sam joj cedulju te morao ostati sjediti sve dok mi ta djevojka nije ispunila besplatnu kartu za putovanje vlakom u trećem razredu i potvrdu o otpustu iz logora.23 Osim Židova, u Jasenovac se interniraju i komunistički simpatizeri i aktivni pomagači protudržavne pobune. Jednu skupinu mladih Petrinjaca vlast je odlučila iz Jasenovca pustiti u listopadu 1941. Pomilovani su odlukom poglavnika Ante Pavelića. O njihovu izlasku na slobodu izvijestila je Velika župa Gora, sa sjedištem u Petrinji: Stigli su vlakom internirci iz Jasenovca. Odmah su pozvani roditelji ovih interniraca pa im je veliki župan u svečanom govoru naglasio milost Poglavnika kojom se prekida svaki postupak 22 23
HDA, RUR ŽO, kut. 7. SCHREINER, Paul. Spašeni iz Zagreba. Zagreb, 2014., str. 133.
62
protiv njihove djece. Župan je izrazio nadu da će ova mladež u budućnosti biti dobri građani i koristiti našoj državi.24 Županov govor ganuo je roditelje do suza, stoji u izvještaju, i usto su počeli spontano klicati Paveliću, velikom županu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Roditelji su potom podpisali izjavu pod materijalnom i kaznenom odgovornošću da će bolje paziti na djecu i ne će dopustiti da opet postanu žrtve komunističke propagande. Puštanje svog muža Eugena Štarka traži i njegova žena Anka, katolikinja. “Mnogi Židovi čije su žene katolikinje nisu uobće internirani, a neki koji su bili, pušteni su na slobodu”, piše Anka Štark.25 Prvi slučajevi bijega i odmazdi Režim u logoru se pooštrava nakon nekoliko slučajeva bijega. U studenom su zatočenici iz pilane išli čamcem preko Save izvidjeti mogućnost nabave drva. Vodio ih je Marko Spitzer iz Velike Kopanice, a u skupini su još bili Vlado Gross, Ivan Polak, neki Čarkovski iz Našica te Mandlović iz Vukovara. Bili su to uglavnom službenici Našičke d. d., velike kompanije koja se bavila i preradom drveta. “U Spitzera su ustaše imali povjerenja pa je išao bez straže. U zajednici s ostalima iskoristio je priliku i pobjegao na Kozaru”, rekao je Miroslav Auferber.26 Za osvetu zbog tog bijega strijeljana je skupina zatočenika iz pilanske skupine. Uz to ni novi stražari nisu disciplinirani kao oni stari pa ima slučajeva objesnog premlaćivanja i pucanja na zatočenike. Navodno zato što nisu dovoljno dobro radili ili se samo sumnjalo da žele pobjeći. U jednoj takvoj pucnjavi Salamon Pesah je pogođen metkom u leđa. Logorski liječnici Stjepan Politzer i Leon Perić uspjeli su ga izliječiti i Pesah je bio živ u travnju 1945. godine. Ustaški stražari kod baraka su napravili kavez od bodljikave žice, tzv. sic, u kojem su po svom nahođenju zatvarali sumnjivce i ostavljali ih tako na hladnoći i kiši. Prema izjavi Dragutina Hadži-Čolakovića, nakon takvog tretmana umro je zatočenik Oton Gavrančić, jedan od prijeratnih čelnika Jugoslavenskog sokola. Za neke prijestupe tih se dana kažnjavalo i sa 25 batina. “Prije udaranja liječnik je morao pregledati kažnjenika i utvrditi može li to podnijeti bez
24
HDA, MUP NDH, kut. 35. HDA, RUR ŽO, kut. 9. 26 HDA, ZKRZ-GUZ, kut 10. 25
63
straha za njegov život”, ispričao je 1945. godine bivši zatočenik Zdenko Schwartz.27 Podkraj listopada 1941. u Krapju je strijeljan veći broj zatočenika. Zašto se to dogodilo nije lako razabrati iz dostupnih isprava. Prema jednoj verziji u Krapju je došlo do pobune izazvane lošom hranom. Navodno je u noći nekoliko logoraša pokušalo svladati stražu i pobjeći. U spisima ZKRZ-a može se naći i izjava Elze Grün kojoj su rekli da je u Jasenovcu strijeljano 87 ljudi kao odmazda za podmetanje mine u Glavnoj pošti. Ovu egzekuciju, prema više izvora, osobno je nadzirao Vjekoslav Luburić. Ljubo Miloš je Ozninim istražiteljima 1947. ispričao da je u tom slučaju Luburić čak organizirao i suđenje, dovevši iz Zagreba Pokretni prijeki sud, na čelu s predsjednikom suda Ivanom Vidnjevićem. U povijesnoj publicistici broj stijeljanih tog dana u Krapju spominje u rasponu od 87 pa čak do 800. Dvojica srpskih zatvorenika u rujnu su uspjeli pobjeći iz logora. Branko Mraković i Ljubo Popović pobjegli su s rada u šumi, a spavali su u logoru Bročice. Razoružali su stražara i pobjegli. Ustašu su pri tome ozlijedili sjekirom po licu. Za kaznu je strijeljano 26 Srba, koji su noć prije toga morali provesti na otvorenom u “sicu” od bodljikave žice.28 Prema izjavama preživjelih, četrdesetak ljudi stradalo je i prilikom preseljenja zatočenika iz Krapja i Bročica u središnji logor. Do kraja prosinca u glavnom logoru broj 3, odnosno, Ciglani, strijeljano je još 25 zatočenika (Srba i Židova), zbog napada logoraša Branka Đujića na ustašu s kojim je kartao u selu, izvan logora. Đujić je bio zadužen za nabavu hrane za srpsku baraku pa je često odlazio u Jasenovac i svraćao u gostionicu Špicmiler u Jasenovcu i drugdje. Bio se sprijateljio s ustašama, ali je, prema pričanju suzatvorenika, pretjerao s pićem. Nekoliko dana kasnije zbilo se još jedno strijeljanje. No ovaj je put, po zapovjedi Vjekoslava Luburića, strijeljano deset ustaša. Prema riječima Drage Hadži-Čolakovića, jedan zastavnik kažnjen je zato što je ukrao revolver pijanom njemačkom časniku. Vojnici-čarkari, strijeljani su pak zbog pljačke u okolnim selima. “Na njihovoj nadgrobnoj ploči Luburić je dao napisati 'ovdje počiva 10 ustaša strijeljanih jer su se ogriješili o ustaške propise'”, rekao je Hinko Singer, zatočenik iz Karlovca.29 Na desnoj strani spomenika stajala je prijetnja: “Ovdje će doći oni koji se ubuduće ogriješe o propise”. 27
HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 11. ČOLAKOVIĆ, D. Jasenovac, (1948.), str. 47. 29 HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 9. 28
64
Prema iskazu Hinka Manna, jednog od čelnika židovske zajednice u Zagrebu, u jesen 1941. iz logora je pobjegao izvjesni Hahn. Bio je iscrpljen jer je u logoru u kratko vrijeme smršavio 20 kilograma. Skrivao se kod prijatelja na Črnomercu. Hinko Mann odveo ga potajno na Kaptol kod tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca. Bilo je to u nedjelju, dan prije zasjedanja Biskupske konferencije. (Zasjedanje konferencije bilo je od 17. do 20. studenog 1941.). Na sastanku je bio i nadbiskupov tajnik Stjepan Lacković. Hahn je opisao što se događa u Jasenovcu, a nadbiskup je rekao da će o tome obavijestiti ostale biskupe i poslati izvještaj u Rim.30 U zaključcima konferencije, koji su dostavljeni poglavniku Anti Paveliću, izražena je zabrinutost “za sve one koji trpe”, te zatraženo “ljudsko postupanje sa Židovima, ukoliko je to moguće s obzirom na njemačku prisutnost”.31 Stepinac je 6. prosinca poslao pismo poglavniku Anti Paveliću u kojem ga obavještava da bi htio organizirati dostavu božićnih darova za zatočene u Jasenovcu. “Poglavniče, molim toplo, da se dozvoli mojoj dobrotvornoj središnjici Karitas u Zagrebu, da dođe u vezu s tim ljudima, jer su mnogi od njih u gorem položaju nego Židovi, koji se nisu pokrstili”, napisao je nadbiskup.32 Predložio je Paveliću da bi se putem Karitasa dostavili paketi za Božić, a da se zatočenici jave svojim obiteljima, oni koji to do tada nisu bili u mogućnosti. “Božić je pred vratima, a treba prilično vremena da se pomoć kakotako organizira”, poručio je čelni čovjek Katoličke crkve u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Napad na logor s desne strane Save U jutro 28. prosinca 1941. zatočenike je probudila oštra pucnjava. Hici su dolazili s druge strane rijeke, iz bosanskog sela Donje Gradine. U selo koje se nalazi točno nasuprot došli su “odmetnici” i, vjerojatno s pomagačima iz sela, otvorili vatru na logor. U međusobnom puškaranju poginuo je ustaša Božo Bunčić, rodom iz Udbine. Prema izvještaju Glavnog stožera Ministarstva domobranstva ND Hrvatske od 31. prosinca, u Donjoj Gradini pojavilo se “oko 150 četnika”. U razmjeni vatre poginula su dvojica ustaša, a trojica su bila ranjena.33
30
HDA, ZKRZ-GUZ, kut 10. Popis objavljenih isprava. U: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest. Glavni urednik Josip KOLANOVIĆ. Zagreb, 2./1996., br. 2, str. 32. 32 Pismo je izloženo Nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici. 33 HDA, MINORS, kut. 1. 31
65
U tom napadu, koji se vrlo rijedko spominje u knjigama dosad napisanim o logoru, poginulo je i nekoliko zatočenika. “Uz ustaše poginulo je i nekoliko zatočenika. Dva dana nismo ništa jeli, i kad smo išli napokon po puru u kuhinju, tanad je zviždala oko nas”, napisao je u svojoj knjizi logoraš Milan Gavrić.34 “Promet se te zime 20 dana odvijao preko zaleđene Save, od 20. prosinca 1941. do 10. siječnja 1942. Baš u to vrijeme zauzeli su odmetnici-partizani selo Gradinu, te su nastale manje borbe”, zapisala je tih dana u školsku spomenicu (dnevnik događaja), Elizabeta Vivoda, učiteljica iz Uštice.35 To je selo udaljeno nekoliko stotina metara od Gradine, odvojeno samo rijekom Unom koja se tu, kod Jasenovca, ulijeva u Savu. Uštičani su zbog okršaja s partizanima morali stražariti dan i noć, da se sukob ne prelije i na njihovo selo. Ustaše iz Jasenovca su ustanicima iz Gradine odgovorili vatrom iz strojnica i minobacača. Na drugoj strani nije bilo poginulih. Ti su “odmetnici” kasnije bili pripadnici 2. krajiškog partizanskog odreda. Ustaše su zatim 15. siječnja prešli Savu i napali Donju Gradinu, no Gradinjani su već imali dojavu da će se dogoditi napad. Civili su se dan ranije sklonili u zbjeg južnije prema planini Kozari. Pred jačim napadačem (120 ustaša i 50 domobrana), partizani su se povukli za svojim obiteljima. Prema izvještaju Ministarstva domobranstva, ustaško-domobranske snage prodrle su do sela Draksenića, 7 kilometara južno od Jasenovca. Selo je zauzeto i zapaljeno, navodi se u izvještaju poslanom ministarstvu. 36 Posada iz Jasenovca utvrdila je zatim obrambenu liniju nekoliko stotina metara južno od Gradine. Izgrađeni su drveni bunkeri povezani rovovima kao mjera opreza protiv eventualnog novog odmetničko-partizanskog napada. Međunarodna komisija pregledava logor Godina 1942. počela je poboljšanjem uvjeta u kojima su živjeli jasenovački logoraši. Nakon Nove godine rečeno im je da će doći komisija koja će provjeriti stanje u logoru. Ubrzo su počele pripreme. Dopremljeno je šest montažnih baraka njemačke proizvodnje, veličine 24x6 metara, kapaciteta do 200 osoba. Logoraši su ih sastavljali po vrlo niskim temperaturama. Podignuli su i 34
GAVRIĆ, Milan. Otkosi smrti. Izd. Narodna armija. Beograd, 1977. BULJAN, Alojz; HORVAT, Franjo. Prešućene novljanske žrve. Izd. Ogranak Matice hrvatske Novska. Novska, 2011., str. 806. 36 HDA, MINORS, kut. 1, dnevno izvješće br. 17. 35
66
baraku za blagovaonicu te jednu u kojoj je uređena bolnica s ambulantom. Napravljena je i centralna kuhinja. U pogon je stavljena predratna pilana, a počele su se osposobljavljati i druge radionice u tvornici lanaca. “Za 15 dana logor je kao nekim čarobnim štapićem dobio sasvim novu sliku koja je trebala biti prihvatljiva članovima komisije”, ispričao je Vukašin Žegarac u Beogradu 10. travnja 1942., netom po puštanju iz jasenovačkog logora. Zatočenici su dobili bolju hranu kako bi barake bile na vrijeme gotove. Međutim, 5. veljače strijeljano je 16 zatočenika, o čemu je napravljen i zapisnik.37 Prema zapisniku, “zatočenici-komunisti” su pripremali bijeg i napali stražara. Strijeljanju su nazočili predstavnici kotarske vlasti i općinski liječnik, a smrt kažnjenika utvrdio je logorski liječnik dr. Gustav Leimdörfer. Zbog temperatura koje su se spuštale 30 stupnjeva ispod nule, zemlja je bila tvrda kao kamen pa je u takvim slučajevima bilo teško iskopati rake za pokapanje mrtvih tijela. Komisija je stigla 6. veljače vlakom iz Zagreba do Novske pa se zatim odvezla saonicama s konjskom zapregom do Jasenovca. Vodio ju je šef Ustaške nadzorne službe Eugen Dido Kvaternik. Član komisije bio je i Giuseppe Massucci, tajnik papinskog izaslanika Ramira Marconea, zatim Stjepan Lacković, tajnik nadbiskupa Stepinca te predstavnici Hrvatskog crvenog križa i Srpskog crvenog križa iz Beograda (prema riječima zatočenika, riječ je bila o ženskoj osobi, nepoznata imena). Bili su tu predstavnici njemačke vojske i novinski dopisnici iz Italije, Njemačke, Rumunjske i Mađarske. Često se pisalo da u Jasenovcu nije bilo dobre evidencije zatočenika, no to nije točno. Postojala je vrlo precizna kartoteka, a uređena je prije dolaska komisije. Članovima komisije pokazana je kao dokaz da se radi o uređenu radnom logoru. Opisano im je kako na temelju zakonske odredbe od 25. studenog 1941. godine redarstvene oblasti šalju prijedloge o upućivanju zatočenika u logor. Kako se o njima izdaju točne personalne liste, s fotografijom i osobnim opisom, i kako se sve bilježi u logorsku kartoteku, iz koje se kopije šalju u Zagreb. Opis tog evidencijskog sustava može se naći u radu “Lišavanje slobode i prisilni rad u zakonodavstvu NDH”, kojem je autor Mario Kevo.38 Tu su objavljeni i faksimili obrazaca u koje su se upisivale odluke po kojima UNS neku osobu šalje u radni logor i potvrde logora da je netko zaprimljen. Ob-
37 38
HDA, Zbirka zapisa upravnih i vojnih vlasti NDH (ZIG NDH), I-96, kut. 72. Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941.-1945., 1945.-1951. Urednici Vladimir GEIGER, Martina GRAHEK-RAVANČIĆ i Marica KARAKAŠ-OBRADOV. Izd. HIP. Zagreb, 2010., str. 9-39.
67
javljeni su i faksimili “odpustnica”, odnosno potvrda o puštanju iz logora po izdržanoj kazni. Logoraši su za komisiju dobili trake oko ruke s oznakom nacionalne pripadnosti. Židovi žute, Srbi plavo-bijele i Hrvati crveno-bijele. Velika većina nosila je žute trake. Kad je obilazak završio, Vjekoslav Luburić je bio vrlo zadovoljan. Uslijedili su povoljni novinski i obavještajni izvještaji o stanju u logoru. Odmah sutradan u upravu logora pozvano je 13 zatočenika Srba i priopćeno im da će ići kući. Više nisu morali raditi, dobili su novu odjeću i dvostruke porcije hrane. U Beograd su odpremljeni vlakom 30. ožujka 1942. Od proljeća logoraši mogu pisati dopisnice svojim obiteljima i od njih dobivati pakete s hranom i lijekovima. Prema sjećanju Ante Miletića, zatočenika od veljače 1942. do sredine 1943., u proljeće 1942. za doručak je uglavnom bila kukuruzna kaša, za ručak kuhana repa i kupus, a za večeru krumpir i juha od krumpira. Za ručak je katkad bilo i konjskog mesa. Hinko Steiner kaže da su često dobivali i govedsku juhu, od skuhanih goveđih kostiju.39 Pečeni komadi mesa slali su se zatvorenicima od kuće u glinenim posudama napunjenim svinjskom masti da se meso ne bi pokvarilo. Hrana se kuhala i podgrijavala i na vatrama u logorskim radionicama, rekao je Miletić. Za uzdržavanje židovskih logora od veljače do travnja 1942. godine iz Državne riznice ND Hrvatske, odnosno, Ureda za podržavljeni imetak, isplaćeno je 6,5 milijuna kuna. Riječ je uglavnom o novcu koji je ranije bio oduzet židovskoj zajednici.40 Poplava u proljeće 1942. godine Proljeće je donijelo u Jasenovac nove prirodne nepogode. Nakon obilnih snjegova, uslijedile su velike poplave. Sava je probila nasip i poplavila logor. Većina logoraša prevezena je na deset dana u Staru Gradišku dok voda nije opala. Ostalo samo nekoliko desetaka ljudi, u prostorijama na katovima do kojih nije doprla voda. “Guske, patke, kokoši i purani razbježali su se iz ekonomije i kratko se vrijeme zadržavali na otočićima toga mora. Uspjeli smo ipak spasiti gotovo svu stoku”, rekao je Đuro Schwartz.41 Toplina, vlaga i loši higijenski uvjeti potaknuli su razvoj epidemija. Velika župa Vrhbosna poslala je 4. ožujka 1942. dopis svojoj redarstvenoj upravi da se u Jasenovcu pojavio tifus, “pa se iz tog razloga ne će do daljnjega pri-
39
HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 11. HDA, RUR ŽO, kut. 12, 29332 41 HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2942 40
68
mati zatočenici”.42 Dublje rake za mrtve sada se ne mogu kopati zbog izbijanja podzemnih voda. Kotarska oblast iz Novske još je 17. studenoga 1941. pisala Ministarstvu zdravstva da među zatočenicima vlada epidemija akutnih crijevnih bolesti, kao i ušljivost. I to ne samo kod zatočenika nego i kod ustaša koji ih čuvaju. Od tifusa je umrlo i sedam ili osam ustaša iz posade koja je osiguravala logor.43 Od tifusa je u studenom 1944. umro i Zvonimir Brekalo, vojni dušobrižnik i logorski katolički svećenik. Židovska općina iz Osijeka i epidemiološki odsjek Ministarstva zdravstva dogovarali su nabavu dezinfekcijskog aparata. Osječka općina kupila je 4. svibnja 1942. mikroskop za laboratorij jasenovačke logorske bolnice. Stajao je 6000 kuna.44 U Jasenovcu su se zapisnički utvrđivali i slučajevi smrti u logoru. U zapisniku od 1. ožujka 1942. stoji da je u bolničkoj ambulanti nađena mrtva žena. Tim je povodom sastavljena komisija od pet osoba (općinski načelnik Jasenovca Nikola Vidaković, poznat i po nadimku Bradonja, zatim dva logorska liječnika i dva ustaška dužnosnika). Liječnici su ustanovili kljenut (zatajenje) srca, odnosno, utvrđena je “naravna smrt i naređeno da se umrla u roku od 4 sata pokopa na logorskom groblju”. Umrla bolesnica zvala se Barbara Lugarić, Hrvatica iz Siska. Zapisnik o njezinoj smrti izrađen je u pet primjeraka i poslan kotarskoj oblasti u Novskoj, “Zapovjedničtvu sabirnih logora u Jasenovcu”, Ustaškoj nadzornoj službi, Ured I u Zagrebu, Ustaškoj nadzornoj službi, Ured III u Zagrebu te ispostavi župske redarstvene oblasti u Sisku.45 Sličan zapisnik sastavljen je i u slučaju smrti Danile Vuković (rođene 1909., kći Alojza), u prosincu 1942. godine u logoru Stara Gradiška. U zapisniku stoji da je zatočenica umrla naravnom smrću, a liječnik je napisao da je razlog bio “paralysis cordis” (zastoj rada srca). Zapisnik su podpisali izaslanik Kotarske oblasti Markan Mostarčić, predstavnik upravnog odjela logora Branimir Slipčević, liječnik zdravstvenog odjela logora dr. Leon Perić, zapovjednik logora ustaški nadporučnik Nikola Gadžić i logorski liječnik dr. Salomon Kunorti. Obavijest o smrti zatočenice poslan je također na pet adresa: Kotarskoj oblasti Nova Gradiška, Zapovjedništva logora Stara Gradiš42
MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga II. Niz: Izvori. Drugo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 21986., str. 177. 43 BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 680. 44 HDA, Ustaška nadzorna služba, kut. 6. 45 JUSP Jasenovac, faksimil objavljen na web stranici http://www.juspjasenovac.hr/Default.aspx?sid=5557, pristupljeno 30. ožujka 2015.
69
ka, Uredu I UNS-a, Ravnateljstvu za javni red i sigurnost u Zagrebu, te obitelji Danile Vuković.46 Takvu obavijest dobila je od Ravnateljstva za javni red i sigurnost i obitelj Usenik. Član njihove obitelji Josip Usenik u Jasenovac je odveden 8. kolovoza 1942. godine. Politički odsjek Redarstvene oblasti za Grad Zagreb javio je obitelji da je Josip Usenik umro u sabirom logoru dana 25. listopada 1942.47 U popravcima nasipa i borbi s rijekom Savom koja se izlila iz korita sudjelovao je i Ante Miletić. Radove na nasipu ustaše su nadgledali i vozeći se uokolo u čamcima. Jedna skupina mlađih ustaša dala je Miletiću i drugim zatočenicima šaku hercegovačkog duhana u stanci od rada. Nakon poplava, u travnju je proslavljen Uskrs. Zatočenici su dobili svečani obrok s kuhanim jajima i komadom slanine. Kruh se pekao u velikoj pekari, za ustaše i zatočenike. Bio je od kukuruza, okrugao, promjera oko 25 centimetara i dijelio se na šest osoba. Na internoj “burzi” četvrtina tog kruha vrijedila je dvije cigarete. Miletić je ubrzo iz lančare prebačen za podvornika u logorsku bolnicu u mjestu Jasenovcu. “Tu je bilo hrane koliko god je trebalo. Prava 'Esplanada'. Najeo sam se tih mjeseci griza na mlijeku za tri života”, izjavio je Miletić.48 Židovske općine redovito su u logor slale pakete s hranom. Prema željezničkim odpremnicama koje se čuvaju u Hrvatskom državnom arhivu, 17. lipnja 1942. dopremljeno je 700 kilograma hrane i odjevnih predmeta. Zatim 1. srpnja stiže pošiljka teška 920 kilograma, a 8. srpnja dostavljeno je hrane i odjeće u ukupnoj težini od 1079 kilograma. Židovska bogoštovna općina iz Zagreba poslala je u četiri godine oko 50.000 individualnih paketa u logore ili oko 600 tjedno, prema izvještaju ŽBO iz 1945. godine.49 Pakete je u sabirne logore slao i Hrvatski crveni križ. Od rujna 1943. godine HCK šalje pakete onim zatočenicima koji nemaju nikoga tko bi ih mogao pomagati takvim pošiljkama. U 1943. godini Središnji ured HCK-a odpremio je u sabirne logore u ND Hrvatskoj 976 paketa živežnih namirnica ukupno teških oko 4,5 tona. U njima je bilo najviše ječmene kaše, ječmenog brašna, graha, kukuruznog brašna, slanine i sira. U 1944. je do 30. lipnja poslano još 4736 paketa, ukupno teških 18.350 kg. Do 24. svibnja 1944. poslano je u sabirne logore i 1008 namotaka crnog i bijelog konca za krpanje odjeće zatočenika.50 46
HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 145. HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 145. 48 Antun Miletić, u razgovoru s autorom, Zagreb, 12. veljače 2012. 49 HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2944. 50 Hrvatski crveni križ. Zagreb, travanj-svibanj 1944., str. 109. 47
70
Deportiranje Židova iz logora ND Hrvatske u Njemačku Jednu od studija o odnosu prema Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj sredinom 1950-ih godina sastavila je Uprava državne sigurnosti (srpski: bezbjednosti, stoga skraćeno: UDB, kolokvijalno: Udba), odjel Državnog sekretarijata za unutrašnje poslove Federativne Narodne Republike Jugoslavije.51 U studiji se, uz ostalo objašnjava: Premda NDH formalno nije bila okupirana, već je figurirala kao samostalna satelitska država, njemački je utjecaj u njoj od samog početka djelovao u pravcu donošenja protužidovskih mjera. Pri tome su njemački faktori smatrali da provođenje te politike u djelo nije išlo tako brzo i tako podpuno kako su oni to željeli. Utjecaj na vlasti Nezavisne Države Hrvatske, stoji u studiji, imali su ne samo sigurnosno-policijski organi Trećeg Reicha u Zagrebu, već i njemačko poslanstvo. U tome je surađivao i Njemački znanstveni institut čiji je voditelj profesor Walz pomagao i omogućavao izdavanje antisemitske literature.52 Nezadovoljstvo Nijemaca mjerama protiv Židova iskazano je vlastima NDH već u početku 1942. Njemački policijski ataše u Zagrebu Hans Helm prenio je ustaškoj vladi da se sprema preseljavanje ili iseljavanje preostalih Židova iz ND Hrvatske u istočne dijelove Reicha.53 Kao stručnjak za tu vrstu poslova u Zagreb je poslan predstavnik Glavne uprave državne sigurnosti (RSHA) Haupsturmführer Franz Abromeit, iz Eichmannova odjela IV B. Tada je ustaška uprava bila i pod neposrednim pritiskom da poboljša organizaciju hvatanja i deportiranja Židova. 54 Transporti Židova organizirani su od ljeta 1942., a osobito u kolovozu te godine. Prema sporazumu Abromeita i dr. Filipa Crvenkovića, ravnatelja Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost, podpisanog u siječnju 1943., Židovi koji se nalaze u logorima u Jasenovcu, Staroj Gradiški i Feričancima, a nisu uključeni ni u kakvu radnu djelatnost, prebacit će se u Njemačku.55 Prema dogovoru, svi Židovi koji su predviđeni za iseljenje u Reich koncentrirat će se u logoru u Staroj Gradiški i registrirati u posebnim popisima. Na kraju je utanačeno da će vlak za transport staviti na raspolaganje njemačke državne željeznice.
51
Njemačka obavještajna služba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 2. dio. Izd. Večernji list. Zagreb, 2011., str. 427-430. 52 Njemačka obavještajna služba, 2. (2011.), str. 428. 53 GOLDSTEIN, Ivo. Holokaust u Zagrebu. Zagreb, 2001., str. 424. 54 GOLDSTEIN, I. Holokaust u Zagrebu, (2001.), str. 426. 55 Njemačka obavještajna služba, 2. (2011.), str. 429.
71
U kolovozu 1942. u nekoliko velikih transporta deportirani su Židovi iz ND Hrvatske iz Osijeka (skupljeni u getu u Tenji), iz Zagreba, iz sabirnog logora Vinkovci, iz Lobor grada… U proljeće 1943. sljedeća je skupina Židova prebačena u logore u Reichu i okupiranoj Poljskoj, utvrdili su analitičari Udbe. I zaključili: Iako provedena s namjerom da se NDH očisti od Židova, Abromeitova akcija nije dala onaj rezultat koji su dale, na primjer, odgovarajuće akcije u okupiranoj Srbiji. U Zagrebu je do kraja rata ostala formalno židovska crkvena općina, a u logorima u NDH uspio se održati na životu manji broj Židova koji su tamo zadržani zbog radnih potreba.56 U izvještaju Juliusa Schmidlina, poslanika Međunarodnog odbora Crvenog križa pri ND Hrvatskoj u Zagrebu, poslanom u St. Gallen u svibnju 1943. godine, predsjedniku Federacije židovskih općina Švicarske Konfederacije, opisuje se položaj Židova u Hrvatskoj. 57 Navedene su represivne mjere protiv židovske zajednice (od oduzimanja imovine do internacije), kao i rad Židovske bogoštovne općine u novim uvjetima. Na slobodi je u tom trenutku u ND Hrvatskoj (izvan talijanske zone) bilo oko 1600 Židova, najviše u Zagrebu, a još nekoliko stotina ih je živjelo u manjim mjestima. Schmidlin poručuje da se na osnovu pisama iz logora može predpostaviti da u Jasenovcu i Staroj Gradiški ima od 1000 do 1200 Židova. Sa židovskim organizacijama u Švicarskoj i SAD-u Schmidlin dogovara dostavu humanitarne pomoći za zatočene, što je uskoro i ostvareno. Kasnije je pomoć Međunarodnog odbora Crvenog križa stizala i do siročadi hrvatskog i srpskog podrijetla (mlijeko u prahu, brašno, konzerve mesa, vitaminski pripravci, lijekovi). Schmidlin u izvještajima spominje i židovski starački dom koji štiti nadbiskup Stepinac. I izvještaju upućenom centrali MOCK-a u Ženevi 23. studenoga 1943. godine, Julius Schmidlin iznosi da se na temelju raspoloživih podataka u logoru u Jasenovcu nalazi oko 800 Židova, od toga 5 žena i 10 djece. U logoru Stara Gradiška i njegovoj podružnici-ekonomiji Gređani salaš bilo je oko 400 Židova, od toga 65 žena i 15 djece.58 Izvještaj u ožujku 1944. ponovo govori o istom broju zatočenika Židova.59
56
Njemačka obavještajna služba, 2. (2011.), str. 429. Analitičari Udbe spominju da su spas od deportacija i logora pronašli i “počasni arijevci” i dio Židova koji su bili u miješanim brakovima. 57 KEVO, Mario. Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i NDH. Zagreb, 2009., str. 43.-62: izvještaj Salyju Mayeru. 58 KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 147. 59 KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 199.
72
Brzojav od srpnja 1944. tarkođer spomnje broj od 1200 paketa koji će se poslati zatočenim Židovima u Jasenovcu i Staroj Gradiški.60 Iz logora u Jasenovcu sačuvana je i bilježnica iz tzv. paketarnice, odjela kroz koji su prolazili paketi koje su članovi obitelji i drugi slali zatvorenicima. Popis se odnosi na 1944. godinu i ima oko 3200 imena. Oko 800 je, recimo to tako, tipično židovskih imena i prezimena. Ostalo su većinom hrvatska, a dijelom srpska i bosansko-muslimanska imena i prezimena.61 Odnos vodstva ND Hrvatske prema Židovima najčešće se opisuje naglašavanjem odluke o donošenju zakona o rasnoj pripadnosti i srodnih propisa (tzv. rasni zakoni). Zakoni o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda doneseni su već 30. travnja. 1941. godine. No vrlo se rijedko spominje da je “rasne zakone” ukinuo također poglavnik Ante PAVELIĆ. Bilo je to 3. svibnja 1945., kad je njemački pritisak praktično nestao. Zakonsku odredbu o izjednačenju pripadnika ND Hrvatske s obzirom na rasnu pripadnost, kojom “prestaje svako razlikovanje prema rasnoj pripadnosti”, uz Pavelića je podpisao i državni prabilježnik-čuvar državnog pečata Andrija Artuković.62 Suzbijanje epidemije tifusa Veliku zaslugu za suzbijanje prve epidemije tifusa u logoru, koja je izbila u proljeće 1942., ima dr. Josef Konforti, liječnik iz Travnika. U logor je, kao Židov, doveden 17. ožujka 1942. Brzo je prepoznao što je uzrok naglom porastu oboljenja praćenih visokim temperaturama. Upravi logora, na čelu s Ljubom Milošem, održao je predavanje o mjerama za suzbijanje zaraze.63 Konforti im je objasnio da pjegavi tifus prenose uši, koje ne prave razliku između zatočenika i stražara. Stoga se svi moraju šišati na nulu i redovno brijati, češće se kupati i dezinficirati odjeću i posteljinu. Treba napraviti kade za kupanje toplom vodom i sapunom i nabaviti aparate za dezinfekciju. Miloš je prihvatio sve savjete i naredio da se provedu. Konforti je s dozom profesionalnog ponosa u izjavi istaknuo da su mjere za sanaciju logora bile uspješne i od sredine svibnja više nije bilo novih slučajeva bolesti. No tifus se kasnije sporadično ipak pojavljivao u logoru, osobito nakon što bi u njega bili dovedeni zarobljeni partizani.
60
KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 357. HDA, ZKRZ-Zh, kut. 231. 62 Odredba je objavljena u listu Hrvatski narod, broj 1352., od 5. svibnja 1945. 63 Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Ur. Dušan SINDIK. Izd. Savez jevrejskih opština Jugoslavije. [Beograd], 1972., str. 209-239. 61
73
U svibnju je Konfortija na sastanak pozvao i Vjekoslav Luburić. Rekao mu je da organizira liječnike i bolničare koji će ići u akciju s ustaškim odredom. “Bit će veselo”, rekao je Luburić. Dan prije akcije, koja se dogodila 25. svibnja, Konforti i drugi liječnici su za desetak vojnika, “deset dječaka u ustaškim uniformama”, održali kratki tečaj previjanja i podvezivanja rana. Luburićeva bojna od nekoliko stotina vojnika krenula je u proboj ceste koju su zaposjeli partizani na pravcu od Draksenića prema Bosanskoj Dubici. Kao sanitetska ekipa, s njima kreću i liječnici-zatočenici Josef Konforti, Igor Gasparini i Marin Jurčev te nekoliko drugih zatočenika kao bolničari. Na smotri prije polaska pojavio se i ravnatelj UNS-a Eugen Dido Kvaternik koji je Gaspariniju i Jurčevu, kao Hrvatima, poručio da imaju priliku “okajati grijehe i stupiti u redove domoljuba”. Igor Gasparini poginuo je tog dana, pored ceste za Dubicu, pomažući ranjenim ustašama. Partizani su se u svom izvještaju pohvalili da su ubili “ustaškog ljekara”. Ustaški odred uspio se probiti do Bosanske Dubice, gdje su Konforti i Jakob Danon u pratnji ustaškog vodnika Mandila otišli na pivo i kavu u vrtni restoran. Vodnik im je pomogao da s pošte pošalju razglednicu rodbini. “Sestre u Splitu dobile su razglednicu i po marki su vidjele da je poslana iz Dubice. Ali što sam tamo radio nisu imale pojma”, prisjetio se nakon rata Josef Konforti. Po povratku u Jasenovac, Marin Jurčev je pristupio ustašama te od zatočenika postao ustaški satnik i upravitelj nove bolnice koja se gradila u mjestu Jasenovcu. Nastavio je surađivati sa zatočenicima i održavati veze s komunistima i partizanima izvan logora, zbog čega je obješen u jesen 1944. godine. Nakon akcije na cesti prema Dubici Josef Konforti je poslan da od lipnja do kolovoza u dječjem domu u dvorcu Gornja Rijeka kod Križevaca liječi tristotinjak srpske, odnosno, pravoslavne djece, koja su tamo dovedena nakon bitke na Kozari. Početkom 1943. logorska uprava šalje ga na novi službeni put i to u Kupinec gdje liječi obitelj Vladka Mačeka, predsjednika HSS-a. Odande je u listopadu 1943. pobjegao u partizane. U svom dugačkom i podrobnom memoarskom prilogu u “Sećanjima Jevreja…” Konforti ne spominje ni jedno ubojstvo u logoru koje je osobno vidio. U 1942. godini u logor su dovedena sedmorica slovenskih katoličkih svećenika, koje su Nijemci početkom rata protjerali iz Slovenije u ND Hrvatsku, a živjeli su u Hrvatskom zagorju. Optuženi su za veze s partizanima i nedovoljnu lojalnost vlastima. Franjo Rihar je u Donjoj Stubici optužen da za 10. travnja nije htio služiti svečanu Misu za domovinu. U logor je od-
74
premljen 25. svibnja 1942. Nedugo nakon dolaska u Jasenovac umro je od tifusa. Sudbina ostalih mnogo je nejasnija. Jakob Ratko Sem umro je, ili bio ubijen, prije 20. rujna. Ostali zatvoreni svećenici (Franc Grobler, Franc Kač, Ivan Kodrič, Anzelmo Polak i Ivan Rančigaj) radili su kao bolničari u logorskoj bolnici. No onda su 17. listopada, odvedeni izvan logora i više se nisu vratili. Živ je ostao samo Anton Rantaša, koji je zbog bolesti tog dana bio na poštedi u logorskoj ambulanti. Tvrdi se da je ubojstvo svećenika naredio Luburić, navodno kivan na slovenske svećenike još od vremena Antona Korošca, katoličkog svećenika i strogog ministra unutarnjih poslova Kraljevine SHS, za čije su uprave progonjeni hrvatski nacionalisti. Nije nemoguće da je to bila i reakcija na kritički odnos tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca prema poglavniku Paveliću i njegovim saveznicima iz Italije i Njemačke. Kad je glas o smrti svećenika došao do nadbiskupa Stepinca, on je Paveliću napisao pismo u kojem je Jasenovac nazvao sramotnom ljagom i zločinom. “Ako su svećenici protudržavno djelovali, zašto ih se onda nije dalo na sud?”, napisao je Stepinac. Podkraj listopada izgovorio je i oštru propovijed u kojoj je nedvosmisleno optužio rasizam i druge ideologije nespojive s kršćanstvom. U logor je podkraj rata doveden i svećenik Franjo Orešnik, također Slovenac, koji je nakon protjerivanja iz Slovenije službovao u Kutini i Velikoj Ludini. Pritvoren je u prosincu 1944. zbog sumnji da pomaže partizane. Na popisu stradalih u logoru je i bogoslov Mihajlo Lozinskij, inače Ukrajinac i grkokatolik, iz sela Lipovljani, koga su u rujnu 1944. zarobili Nijemci i ustaše u Lipovljanima, kao odmazdu za partizanski napad. U logor je zajedno s njim dovedeno i oko 200 drugih stanovnika Lipovljana. Lozinskij je, prema sjećanju preživjelih, umro od tifusa. U Jasenovcu je bilo nekoliko slučajeva da je nad zatočenicima izvršena kazna strijeljanjem i zbog događaja koji nisu imali izravne veze sa samim logorom. Na to ukazuje dopis A. Skelina, predstavnika Ministarstva oružanih snaga, upućen podkraj prosinca 1941. muslimanskim jedinicama pod zapovjedništvom Huske Miljkovića.64 Miljković je u to vrijeme bio partizanski saveznik, i zajedno s njima oteo je nekoliko dužnosnika ND Hrvatske (jednog podžupana i satnika te njihove vozače). Skelin upozorava da su zauzvrat uhićeni članovi partizanskih obitelji. “Ako ne dobijem jasan odgovor o sudbini naših ljudi bit će strijeljani članovi vaših obitelji te članovi komunističke partije u logoru Jasenovac”, stoji u dopisu. 64
HDA, MINORS, kut. 1
75
Iz logora su zatočenici odvođeni u Zagreb i Osijek, da bi radi odmazde za napade partizana bili strijeljani ili vješani. Lidija Zlatić bila je u skupini od 50 zatočenika i zatočenica koji su 1942. iz Stare Gradiške upućeni u Zagreb na strijeljanje. No presuđeno je da će biti smaknuto njih 20, pa su ostali vraćeni natrag na odsluženje kazne. Osječki prijeki sud tražio je 23. listopada 1941. dovođenje Brace Franka iz jasenovačkog logora u Osijek na suđenje zbog ilegalnih komunističkih aktivnosti. Frank je osuđen na smrt.65 Ivica Brkljačić, zapovjednik logora Jasenovac od 29. ožujka 1943. do 30. travnja 1944. godine, rekao je pred istražiteljima Zemaljske komisije da je u njegovo doba proveo pisani nalog iz Zagreba, iz Odsjeka za upravu logora, za strijeljanje šest zatočenika. Pri tome je samoinicijativno izostavio Antu Došena, jer mu je bio “kum i komšija”. Brkljačić je pritom dodao da su to bili i jedini zatočenici koji su u njegovih godinu dana upravljanja logorom strijeljani ili na drugi način ubijeni. Dok sam ja bio upravitelj logora u Jasenovcu, nije se smjelo ni tući, a kamoli ubijati. Još na početku službe kaznio sam dvojicu ustaša što su istukli nekog inženjera. Zato imam mnogo zahvalnih pisama kod kuće od raznih zatočenika koji su mi se kasnije javljali, izjavio je Brkljačić.66 I zatočenici iz tog razdoblja redovito opisuju samo to jedno strijeljanje. Partizanske akcije u blizini logora Partizani u prvoj polovini 1942. godine pojačavaju djelovanje južno od rijeke Save, služeći se brdovitim predjelima Kozare i Prosare kao gerilskim bazama. Ugrožavaju okolne gradove, prometnice i rudnik u Ljubiji. Partizani su s bosanske strane u svibnju 1942. izveli pravi gusarski napad čamcima na šlep koji je plovio iz Jasenovca u Gradišku. Borci su gađali posadu koja je opalila oko 10 metaka. Borci su sjeli u čamac i požurili prema šlepu i bacili bombu u motor. Ustaški satnik pucao je iz pištolja dok nije ubijen. Pronađena su dva civila u šlepu. Od neprijateljske posade jedan se spasio skakanjem u Savu i plivanjem. U šlepu je zaplijenjen jedan puškomitraljez, 5 karabina, 2 pištolja, 400 metaka, 2 ustaške uniforme, 100 metara kukuruza, 30 metara sijena, kovački alat, nekoliko stotina metara žice, razni lonci i 300 litara nafte. Borci su motor izvadili i prazan šlep potopili, stoji u partizanskom izvještaju o akciji.67 65
HAD, ZKRZ, kut. 10. HDA, ZKRZ-Zh, kut. 251. 67 Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Tom IV/5. Izd. Vojnoistorijskih institut JA. Beograd, 1953., str. 151. 66
76
Ustaška posada iz Jasenovca do travnja 1942. nije imala sukobe s većinskim pravoslavnim stanovnicima susjednih sela Mlaka i Jablanac, smještenima na lijevoj obali Save, između Jasenovca i Gradiške. Seljani su u međuvremenu prešli na katoličanstvo. Hercegovački pripadnici jasenovačke jedinice iz svog su kraja donosili izvrstan duhan i prodavali ga Mlačanima. A oni su ga opet preprodavali partizanima. Tako su pripadnici zaraćenih strana dijelili duhanske užitke. Sve do noći između 3. i 4. travnja, kad se partizani prebacuju preko Save iz sela Orahova, s desne obale, u Jablanac. “Ustaška ophodnja koja je čamcima pokušala prijeći u Jablanac nije uspjela, a suhim se putem u selo ne može doći zbog poplave”, stoji u izvještaju Glavnog stožera Ministarstva domobranstva.68 Partizani zatim čamcima sele preko rijeke na desnu obalu svih 350 stanovnika Jablanca, njihovih 200 svinja i mnogo pokretne imovine. Nakon toga partizani i seljani spaljuju svoje selo, uključujući i pravoslavnu crkvu.69 Nekoliko katoličkih obitelji preselilo se u susjednu Mlaku. Zatim je, 14. travnja, uslijedio partizanski napad i na ustašku posadu u Mlaki. Poginula su tri ustaše, a 14 ih je ranjeno. U protunapadu partizani su odbačeni, a selo zauzeto. Stanovnici Mlake su riječnim putem preseljeni u logore Jasenovac i Staru Gradišku. Odatle žene odlaze na rad u Njemačku, a muškarci se odpremaju prvo u logor Sajmište u Zemun, a potom na rad u Njemačku i Norvešku. Moguće je da su se ustaše usput osvetili za poginule u sukobu s partizanima u Mlaci. Mato Stančić, zatočenik jasenovačkog logora od 10. ožujka 1942. rekao je pred organima Zemaljske komisije da je 23. svibnja “ubijeno 30 starijih iz Mlake, a ostali su poslani u Njemačku na rad”. Partizani su pokušali još nekoliko napada na Jasenovac. Napad 17. travnja trajao je od 4 do 6 sati ujutro. “Uz puščanu vatru pokušali su pobunjenici prielaz na lievu obalu rijeke Save i napad na Jasenovac i logor. Pokušaj prielaza spriečen je bez vlastitih gubitaka. Gubitci pobunjenika nisu poznati”.70 Sljedeći zabilježeni napad je od 5. svibnja. Oko 23.30 doplovilo je čamcem rijekom Unom oko 20 partizana. Kod Gradine su napali ustašku stražu. Idući dan, opet u gluho doba noći, uslijedilo je novo puškaranje. “Na ustaške straže pucalo je i pučanstvo grkoistočne vjere, kojom prilikom je jedan ustaša pao. Zbog tog slučaja dao je zapovjednik sabirnog logora sve grkoistočnjake internirati u sabirni logor.”71 68
HDA, MINORS, Izvješća Glavnog stožera, kut. 1. Ljepojević Stevo i Ana, razgovor 13. lipnja 1980., prema BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 604. 70 HDA, MINORS, Izvješća Glavnog stožera. 71 HDA, MINORS, Izvješća Glavnog stožera, 16. svibnja 1942. 69
77
Ustaše, dakle, tada iseljavaju Srbe-pravoslavce iz Jasenovca i Uštice, one koji dotad već nisu vlastitom odlukom otišli na rad u Njemačku ili nisu izbjegli u Srbiju. Šalju ih također u logor Sajmište u Zemun. Odatle su muškarci sposobni za rad brodom prevezeni Dunavom do Beča i Linza i dalje za Njemačku i Norvešku. Ostali su pušteni i otišli su u Srbiju. Iz radova autora koji su opisivali ove slučajeve (Filip Škiljan: Mlaka i Jablanac, nestala sela, te Buljan i Horvat: Prešućene novljanske žrtve) proizlazi da su ustaše iselili srpsko stanovništvo iz tih sela stvarajući sigurnosni pojas za zaštitu logora i njegove okolice. Iz Jasenovca pritom nisu odvedeni oni Srbi koji su radili kao stručni radnici u logorskim radionicama i nekoliko žena koje su bile udane za Hrvate. U logoru su primjerice radili jasenovački Srbi, braća Slavko i Rajko Metlaš. Slavko je bio nadzornik radova u električnoj centrali, a Rajko na ekonomiji. Slavko Metlaš je preživio rat i poslije je živio u Beogradu. Rajko je nestao na Križnom putu, a njihov treći brat Branko poginuo je kao domobran.72 Još jedan Srbin, Milan Miljenović, bio je cijelo vrijeme rata zaposlen u logorskoj upravi, u komercijalno-računovodstvenom odjelu. Na ispitivanju 1946. pred Zemaljskom komisijom za istraživanje zločina okupatora izvlačio se da je “po prirodi povučen i tih radnik i da ne bi znao neke naročite pojedinosti opisati onako kao drugi, mlađi ljudi…” Može se predpostaviti da je istodobno bio u strahu da ga ne optuže i ne kazne za suradnju s ustašama. Iz logorske blagajne plaćena odšteta stanovnicima Crkvenog Boka Partizani su cijelo vrijeme rata bili u blizini logora. Antun Miletić u knjizi spominje izvještaj partizanskog obavještajca koji se 1942. iz Podkozarja prebacio do Jasenovca pa potom preko poznanice ušao u logor da vidi što se tamo događa. Ova naizgled fantastična priča izgleda realnija kad se zna da je kroz logor prolazila cesta po nasipu koji uz Savu vodi od Jasenovca do sela Košutarica s istočne strane logora. Stanovnici Jasenovca tako su gotovo cijeli rat prolazili na drugu stranu do svojih njiva. Prolaznici bi se skupili pred ulaznim vratima i potom bi u skupini, uz pratnju jednog stražara, prošli kroz logor. Taj partizanski obavještajac zvao se Dragan Lucić, a pohvalio se da je u pregledu logora razgledao raspored straža i njihovo naoružanje pa je partizanima poslao i shemu obrane logora.73 Pored Mlake i Jablanca prebacivali su se partizanski diverzanti iz Bosne prema pruzi Zagreb-Beograd. Bivši zatočenik Srećko Kutnjak opisao je ka72 73
BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 678. KOMARICA, Slavko; ODIĆ, Slavko. Zašto Jasenovac nije oslobođen. Zagreb, 2008., str. 53. ― Usp. MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, I. (21986.), str. 88.
78
ko su zatočenici održavali i autobusnu liniju Stara Gradiška-Okučani-Stara Gradiška. Jednog dana je autobus s vozačima-logorašima Dragom Vučkovićem i Vilimom Crnkovićem naišao na partizansku zasjedu. U pucnjavi je ubijen jedan ustaša iz pratnje, jedan je ranjen, a teže ranjen u plećku bio je i Vilim Crnković. Autobus se nekako probio do logora gdje je Crnković potom liječen u bolnici.74 K partizanima su zatočenici bježali s vanjskih radova. Iz Gradine je pobjegao logoraš koji je na tamošnjim njivama vozio traktor. Traktorist je u pratnji ustaše otišao na rad u Gradinu, ali se traktor putem pokvario ili je to možda bilo inscenirano. Kad je ustaša skinuo pušku da vidi u čemu je stvar, traktorista mu je ključem razbio lubanju. Potom pođe traktorom do šume pa pješke do Prosare, ispričao je bivši zatočenik Erwin Miller. Nakon partizanskih napada i zasjeda ustaška posada u Jasenovcu ojačavala je položaje i razvijala obavještajne aktivnosti. Raspolagali su i s protuzrakoplovnim oružjem pa je zrakoplovstvo ND Hrvatske upozoreno da bez predhodne najave ne nadlijeće područje logora, jer će sa zemlje biti otvorena vatra bez upozorenja. U listopadu 1942. godine dogodio se i slučaj sela Crkveni Bok, udaljenog 17 kilometara zapadno od Jasenovca u pravcu Sunje. Motivirani sumnjom da stanovnici (Srbi-pravoslavci koji su 1941. prevedeni na katoličanstvo) surađuju s partizanima, ustaše iz Jasenovca upadaju u selo i sve seljane sa ženama i djecom odvode u logor. Na zauzimanje mjesnog župnika Augustina Kralja i drugih dužnosnika, koje je stiglo sve do Pavelića i ministara u Vladi ND Hrvatske (spominje je, primjerice, u svom dnevniku Mladen Lorković), svi su, osim osmorice, uskoro pušteni kućama. Čak je iz logorske blagajne seljacima Crkvenog Boka isplaćena odšteta za uništenu i ukradenu imovinu. Od osmorice zadržanih, četvorica su uskoro uspjela pobjeći iz logora. Ubojstva katoličkih svećenika, akcija Crkveni Bok i djelovanje u Travniku gdje je poduzeo protupartizansku akciju protiv volje Nijemaca, prelili su čašu tolerancije prema Luburićevom radu. U logor je poslana nova istražna komisija, na čelu s visokim dužnosnikom Vlade Aleksandrom Seitzom i Ivom Bogdanom, šefom Ureda za promičbu. Na inzistiranje njemačkih predstavnika Luburić je suspendiran i smijenjen na neko vrijeme iz uprave nad logorima. Iako je Pavelić pred Nijemcima branio Luburića i tvrdio da je radio kako bi spriječio pobunu,75 povjerenik za logore je interniran u mjesto Šumec kraj Lepoglave. 74 75
HDA, ZKRZ, kut. 216. KRIZMAN, Bogdan. NDH između Hitlera i Mussolinija. Zagreb, 1983., str. 449.
79
Umjesto njega povjerenik postaje Stanko Šarac iz Ministarstva unutarnjih poslova. Iz Jasenovca odlazi i Ljubo Miloš, koji je zbog akcije u Crkvenom Boku pritvoren u Zagrebu, i interniran kraće vrijeme u zatvoru na Savskoj cesti. Utjecaj na logor Vjekoslav Luburić ponovo dobiva u travnju 1944., a Ljubo Miloš će se onamo vratiti tek u travnju 1945. Logorske radionice i razonoda nakon rada U prvom dijelu 1942. godine zatočenici u logoru zaposleni su u mnogim radnim skupinama. U veljači se u jasenovačkom logoru osniva automehaničarska skupina u kojoj ubrzo radi 45 zatočenika. Održavaju i popravljaju vozni park od desetak osobnih automobila (dva Chevroleta, Škoda, Hansa Loyd, Fiat, Adler, La Salle, Wanderer, nekoliko Fordova). Zatim je tu nekoliko traktora i teretnih vozila (Renault, Opel Blitz…). Povjerenik za logore Vjekoslav Luburić vozio se dakako u Mercedesu. Bilo je tu i motorkotača (čak i jedan neispravni Harley), čamaca i njihovih motora. Izrađivali su se dijelovi za automobile i zrakoplove. Kasnije su se u logorskim radionicama popravljali i tenkovi, borbena oklopna vozila i autobusi (za tvrtku Borš iz Okučana). Početkom 1943. godine voditelji pojedinih radnih skupina napravili su opširne izvještaje o radovima u 1942. godini.76 Električari su imali dvije glavne obveze: održavati uređaje koji su stalno morali biti u pogonu i obavljati popravke na vodovima u logoru, u mjestu i okolici. Stalno su morale biti održavane motorne crpke na malom i velikom glinokopu, na ribnjaku, zatim crpke za natapanje vrtova. Neprekidno se trebalo nadzirati rad generatora električne centrale, kružne pile, motora savske dizalice, crpke na bunaru. Među zadacima su bili i radovi na motorima vršalica, očitanje električnih brojila… I na kraju, rad na “slikokazu”, odnosno, kinu koje je bilo u mjestu Jasenovcu! Pokretni električarski radovi također su u toj, kako se tvrdi, najgoroj logorskoj godini, bili vrlo razgranati: od izgradnje novih telefonskih vodova, raznih popravaka u mjestu i izrada razvodnih ploča do izvođenja električnih vodova u nekoliko zgrada koje su nastale te godine. Uz ostalo, električari su radili na novom mlinu i pekari te zgradi stolarije. U Jasenovcu su uveli struju u novoj bolnici. U tom je kompleksu bila glavna bolnička zgrada, ambulanta, zgrada za zarazne bolesti, baraka za zarazne bolesti i još nekoliko zgrada. Kao zanimljivost navodimo da su u bolnici bili korišteni usisavači za prašinu marke Electrolux od 250 W. Ostale uređaje proizveli su AEG, austrij76
HDA, Zbirka izvornoga gradiva ND Hrvatske (ZIG NDH), kut. 72.
80
ska elektrotehnička kompanija Elin (uz ostalo i kinoprojektor), zatim tvrtke Garvens, Ganz, Škoda, Michelin, itd. U tvornici lanaca bila je i puškarska radionica, u koju su dopremljeni rabljeni strojevi iz austrijske tvornice oružja Steyr pa se tu serijski počinju izrađivati strojnice po modelu Steyr-Solothurm S1-100 (tzv. askerica). Izrađuju se i drugi tipovi pušaka.77 Zatočenik Savo Delibašić iz sela Bodegraja kod Novske, ispričao je kako je radio na velikim hidrauličkim prešama kojima se oblikovao metal u vojničke noževe i druge proizvode. Prema izvještaju o radu, u logorskim je radionicama 1942. izrađeno oko 2000 bajuneta te vojničkih i časničkih noževa s kožnim koricama. Popravljeno je 759 vojničkih kreveta i izrađena još 593 nova željezna kreveta. U kovačkoj radionici iskovana su velika ulazna vrata za logor u Staroj Gradiški.78 Na uređajima za varenje serijski su izrađivani razni tipovi lanaca. Predstavnici Ratne mornarice ND Hrvatske posjetili su logor radi testiranja lanaca koji su trebali biti isporučivani toj grani oružanih snaga. U bravarskoj i limarskoj radionici izrađeni su i brojni drugi veći ili manji metalni proizvodi. Limari su obavljali poslove i u Jasenovcu, postavljali razne cjevovode i limom ojačavali stražarnice oko logora. U ciglani, po kojoj je logor nosio jedno od imena, bilo je oko 300 radnika. U srpnju je počela izgradnja logorskog zida, koji je visok oko tri metra. Nataša Mataušić je izračunala da je za njegovu gradnju trebalo oko 3 milijuna cigli, za što se moralo iskopati 12.500 tona gline.79 U Kožari, smještenoj izvan logora, u samom mjestu Jasenovac, oko 150 zatočenika, na čelu sa Silvijem Alkalajem i zapovjednikom ustaške straže Božom Đerekom, u neznatno izmijenjenom sastavu provode cijelo vrijeme rata. Od veljače 1942. kožari ondje štave kožu, izrađuju vojničke i civilne cipele, torbice, rukavice, pojaseve i ostale kožne potrebštine. Vođa skupine Alkalaj putuje u Zagreb i Karlovac nabavljati kožu i drugi materijal za radionicu. U Hrvatskom državnom arhivu čuva se račun koji je 26. veljače 1942. godine ispostavio Josip Lalić, kožar, s adresom radionice u Branimirovoj 43 u Zagrebu. Lalić šalje u Jasenovac, u “radnu službu Kožara”, paket od 88
77
ARALICA, Tomislav; ARALICA, Višeslav. Hrvatski ratnici kroz stoljeća. Knj. 3. Zagreb, 2012. 78 HDA, ZIG NDH, kut. 72. 79 MATAUŠIĆ, Nataša. Koncentracioni logor Jasenovac. Fotomonografija. [Naslov na prednjoj korici: Jasenovac – fotomonografija]. Niz: Banalnost zla. Nakl. Spomenpodručje Jasenovac. Jasenovac, 2008., str. 150.
81
kilograma kemikalija za štavljenje kože. Račun je podmirila Židovska bogoštovna općina iz Zagreba.80 U 1942. započela je gradnja i drugih velikih postrojenja, poput električne centrale na drvo, koja je uz logor osvjetljavala i cijelo mjesto Jasenovac. U pilani se proizvodio parket, a u automatiziranoj pekari i tjestenina. Na ekonomiji, pod vodstvom grupnika Feldbauera, organizirana je stočna farma, s mesnicom, ledanom, mljekarom i drugim pratećim funkcijama. Logorski proizvodi izloženi su u rujnu te godine na velesajmu, Zagrebačkom zboru, u prostorima današnjeg Studentskog centra. Nije skrivano da je riječ o logoru: izložbeni paviljoni bile su dvije barake opasane žicom a na ulazu je bio stražar. Unutra su izrađene predmete (puške i strojnice, kožne, keramičke, drvene proizvode, zatim med, marmeladu i slično), posjetiteljima pokazivali pravi logoraši, uglavnom Židovi iz Zagreba. Građani glavnog grada, posjetitelji sajamske izložbe raspitivali su se kod njih o uvjetima logorskog života.81 Logorska uprava odlučila te godine organizirati kazališne i glazbene sekcije, za razonodu nakon rada. U Hrvatskom povijesnom muzeju ima mnogo manje poznatih fotografija iz jasenovačkog logora. Iz jedne serije nastale 1942. godine netko je uklonio baš nekoliko fotografija pod naslovom: “Nakon rada malo zabave” i “Zabavište u logoru Jasenovac”. Iz sjećanja logoraša doznajemo da je 1942. godine orkestar vodio Natko Devčić, komunistički simpatizer, do uhićenja profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Taj znameniti hrvatski skladatelj i glazbeni pedagog, koji je umro u Zagrebu 1997. godine, u iskazu poslije rata ne spominje da je u Jasenovcu vodio orkestar.82 No Devčića i orkestar zato opisuje Zdenko Schwartz,83 a o orkestru su govorili i svjedoci na suđenju Dinku Šakiću u Zagrebu 1999. godine. Orkestar pod Devčićevim ravnanjem svirao je himnu na povremenim svečanostima, a na Božić te godine izvodio je skladbe Händela, Beethovena i Franje Vilhara.84 Nakon što je 31. prosinca 1942. Natko Devčić pušten iz logora, njegovo je mjesto zauzeo muzikolog i istraživač židovske glazbene baštine Erih Samlaić. Prema riječima Milka Riffera, koji je u logoru proveo godinu dana, do listopada 1943., Samlaić je dobro uvježbani orkestar iz Devčićevih dana podignuo na još bolju razinu.
80
HDA, UNS, kut. 3. CILIGA, A. Svjedok najvećih laži, (2001.), str. 202. 82 HDA, ZKRZ-Zh, kut. 150. 83 HDA, ZKRZ, kut. 64. 84 RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 144. 81
82
Glazbeno-kazališna sekcija postojala je i u kožari. Erwin Miller piše kako su on i kolege iz kožare uvježbali neke glazbeno-scenske prizore i izvodili ih pred stražom, pred mještanima Jasenovca i na kraju, pred drugim zatočenicima u glavnom logoru.85 Miller piše da su izvodili dijelove operete “Grofica Marica”, dijelove Shakespearova “Sna ljetne noći”, a bariton Arnold Basch pjevao je Ave Mariju. Nekoliko rečenica o logoraškom orkestru nalazi se i u elaboratu o logoru, koji je 1945. godine pripremila Zemaljska komisija za ratne zločine.86 U elaboratu se lijepo vidi kako je netko crnom olovkom zaokružio i precrtao pasus o orkestru. Od elaborata je nastala knjižica “Zločini u logoru Jasenovac”,87 koja je sve dosad dominantno oblikovala sliku jasenovačkog logora u hrvatskoj javnosti. Stara Gradiška pretvara se iz kaznionice u logor U veljači 1942. sabirnim i radnim logorom službeno se proglašava i bivša kaznionica u Staroj Gradiški. Iz nje su prvo morali biti premješteni zatvorenici-kriminalci (u Mitrovicu i Lepoglavu). U to je vrijeme u tim prostorima bilo i nekoliko stotina hrvatskih izbjeglica iz Bosne, koji su se tu sklonili pred napadima četnika. Nekoliko predratnih stražara nastavlja svoj posao raditi i dalje. Kaznionica Stara Gradiška već je u studenom 1941. poslužila za internaciju četrdesetak zagrebačkih intelektualaca, koje su vlasti ND Hrvatske sumnjičili da su članovi udruženja slobodnih zidara. Neki od njih su to i bili, no neki i nisu. Neki su smješteni u grupu kao anglofili, itd. Uglavnom su zbog ranijeg javnog djelovanja smatrani potencijalnim ustaškim protivnicima na idejnom području. Među interniranima su bili sveučilišni profesori, bankari, suci i drugi ugledni ljudi. Primjerice, rusist Josip Badalić, pa filolog Antun Barac, povjesničar umjetnosti Grga Novak, odvjetnik Natko Katičić (kasnije uz Ivu Politea branitelj nadbiskupa Stepinca u poslijeratnom sudskom procesu), profesor na Pravnom fakultetu Marko Kostrenčić, ravnatelj opere Narodnog kazališta Krešimir Baranović, dr. Ante Kandijaš, i drugi. Ti “masoni” u Staroj Gradiški nisu imali osobito strog tretman. Bili su smješteni u dvije velike sobe u logorskoj bolnici. “Uprava logora nije se za nas niti mnogo brinula, niti nam je mnogo smetala. U one dvije sobe mi smo mogli po volji urediti naš život”, napisao je Kostrenčić 1960. godine, u teks85
MILLER, Erwin. Izabran za umiranje. Zagreb, 2004. HDA, ZKRZ, kut. 68. 87 Zločini u logoru Jasenovac. Izd. Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zagreb, 1946. 86
83
tu “Od habsburške monarhije do socijalističke Jugoslavije”, u izdanju Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. “Masoni” su u tim sobama imali podvornike koji su im čistili sobe, a to su bili drugi logoraši. Iz Jasenovca je za njih doveden zatočenik-zubar Maks Gelb, a do tada su “masoni” uz stražu vođeni zubaru u Novoj Gradiški.88 Nakon nekog vremena dopušteno im je dopisivanje s obiteljima, primanje paketa s hranom i odjećom. Mogli su čitati dnevne novine. “Ponajviše su nas ujedinjavala predavanja koja smo svake večeri redom držali, svaki iz svoje struke ili iz kruga svojih interesa, a koja su svi gotovo bez izuzetka, posjećivali i slušali, iz jedne i druge sobe. Kako na tim predavanjima ustaške kontrole nije bilo, moglo se i otvoreno govoriti”, napisao je Kostrenčić. I Antun Barac je u tekstu “KZSG”, što znači Kazneni zavod Stara Gradiška, objavljenom pedesetih godina u njegovoj knjizi “Bijeg od knjige”, prilično vjerno opisao vrijeme koje su proveli u tom logoru (ukupno oko šest mjeseci).89 Uz masonsku skupinu, u to su vrijeme u Gradiški zatočeni i pisac Ilija Jakovljević, član Hrvatske seljačke stranke, zatim bivši podpredsjednik jugoslavenske Skupštine Dragutin Karlo Kovačević, rodom iz sela Jazavica kod Novske. Tu su bila i trojica predratnih suradnika ustaškog vodstva: Vlado Singer, Emanuel-Manko Galiardi i grof Josip Bombelles. Bio je tu i Đuka Kemfelja, ranije vođa Seljačke zaštite, naoružanih odreda HSS-a, koji su pomagali održavati red u vrijeme osnivanja ND Hrvatske. Kemfelja je pušten u siječnju jer je trebao biti zastupnik u novome Hrvatskom državnom saboru. Uskoro su kućama pušteni i gotovo svi “masoni”. Jedini je navodno likvidiran Ante Mudrinić, bivši ravnatelj Okružnog ureda za osiguranje radnika. Ustaše su kasnije ubili i Singera, Galiardija, Bombellesa i Kovačevića. U logor, i starogradiški i jasenovački, upućivali su se po kazni i pripadnici ustaškog redarstva koji su napravili neke prekršaje u obavljanju službe. Tako su zbog zloupotrebe položaja u veljači 1942., na tri godine boravka u Jasenovcu zatočeni agenti Vladimir Valenta iz Višegrada, Stjepan Crnogaj iz Zagreba, Henrik Geršić iz Višegrada, Branko Budimir iz Zagreba te Branko Rendić iz Hreljina.90 I voditelj jasenovačke interne istražne službe, koja je katkad preslušavala dovedene zatočenike, Branko Cividini, viši redarstveni istražitelj, također je u logor dospio po kazni. Cividini je bio optužen da je u službi u Sarajevu 88
HDA, ZKRZ, kut. 7. BARAC, Antun. Bijeg od knjige. Zagreb, 1965. 90 KOŠUTIĆ, Ivan. 49 mjeseci NDH. Zagreb, 1997., str. 253. 89
84
navodno spolno iskoristio jednu pritvorenicu. U istrazi se branio da ga je ona zavela i potom prijavila nadređenima. Zagrepčanin Stanko Radoš interniran je u sabirni logor na dvije godine zato što je krijumčario svinjsko meso. U njegovu stanu u Hatzovoj ulici broj 13 inspekcija je zatekla svinjske polovice i kupce koji su kilogram svinjetine kupovali po 60 kuna. U sabirni se logor moglo dospjeti i zbog drugih gospodarskih prekršaja. U Staroj Gradiški se, slično kao u Jasenovcu, osnivaju brojne obrtničke radionice. Bila je tu krojačnica, postolarska radionica, limarija, bačvarija i stolarija, tiskara s kartonažom i knjigoveznicom, radionica za izradu užadi i metli, remenarija i druge. Uz tkaonicu bila je i skupina zatočenica koja je izrađivala goblene te čistila i skladištila perje. I dok je Jasenovac prve dvije godine bio isključivo muški logor, Stara Gradiška prima i zatočenice, u odvojenom dijelu zgrade. Jedna skupina Židovki s djecom u siječnju 1942. preseljena je u Đakovo. Ostale zatočenice, Hrvatice i jedan broj Židovki, rade u logoru i okolnim poljoprivrednim dobrima (Bistrica, Gređani Salaš). Već u proljeće 1942., u travnju ili svibnju, u Staru Gradišku dolazi njemačka komisija koja pregledava zatočenike i šalje ih na rad u Njemačku. Dušan Ličina je iz Bosanske Dubice u Staru Gradišku dospio u svibnju 1942. U iskazu danom 1945. pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine, rekao je da su svi dovedeni radnici i seljaci odmah upućivani u Njemačku.91 U Staroj Gradiški bila je internirana velika skupina komunističkih dužnosnika, članova KP i njihovih simpatizera. Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske proveo je nakon rata, 50-ih godina, internu istragu o ponašanju svojih članova u tom logoru.92 Pojavile su se međusobne optužbe za udruživanje u interne klanove koji su se brinuli za osiguravanje lagodnijih položaja za vrijeme izdržavanja kazne. Hijerarhijski organizirane skupine komunističkih zatočenika pribavljale su veće količine hrane i pića (uz ostalo i vino i rakiju). Čak su od Židova koje su prolazile kroz logor oduzimani bolji komadi odjeće. Kod ženskih zatočenica iz komunističke skupine bilo je i slučajeva upuštanja u ljubavne odnose s pripadnicima ustaške straže. Iz zapisnika Kontrolne komisije KP Hrvatske doznaje se i da je podkraj 1942. obavljena i jedna revizija krivnje zatočenika, odnosno, razloga zbog kojih su internirani. Ustanovljeno je da su neki zatočenici iza rešetaka još od prije Drugog svjetskog rata, kad ih je, kao komuniste, pritvorila vlast Kraljevine Jugoslavije i Banovine Hrvatske. Budući da je ustanovljeno da protiv 91 92
HDA, ZKRZ-Zh, kut. 242. HDA, Kontrolna komisija CK KPH.
85
ND Hrvatske nisu aktivno djelovali, jer su je već dočekali u zatvoru, ti su zatočenici pušteni na slobodu. Interniranje, ali i izlasci iz logora U Hrvatskom državnom arhivu nalaze se izvori koji potvrđuju da su već u 1942. godini zatvorenici jasenovačkog i starogradiškog logora bili puštani kućama nakon izdržane kazne ili zbog drugih razloga. Već 28. siječnja 1942. na slobodu se pušta Andrija Pavlić. Ivan Ožegović ide kući iz Jasenovca 14. veljače 1942. Iz Stare Gradiške u veljači kući idu Vlada Fišer, Ivan Kušanić, Heda Mautner, Stjepan Šimunec, inž. Vladimir Žepić, dr. Branimir Iveković, Kamila Denes Pressburger i Elza Bürgner. Iz Jasenovca su tog mjeseca pušteni na slobodu i Hinko Steiner, Petar Sesija Čikoš, dr. Ante Kandijaš.93 Ministarstvo zdravstva ND Hrvatske iz jasenovačkog je logora izvadilo liječnike Jonasa Fischbacha, Jakoba Konfortija i Hinka Marića (i njegova sina Petra) i uputilo ih u Bosnu s ostalima u skupini židovskih liječnika na suzbijanje endemskog sifilisa. U ožujku 1942. iz logora u Jasenovcu pušteni su Emanuel Glücksman, Zlatko Blumenschein, dr. Rikard Štern, Slavko Neumann i Julije Gross. “Pokrštena židovka” kako stoji u odluci za Hertu Bubanj, puštena je na slobodu iz Stare Gradiške 30. travnja 1942. U svibnju iz Stare Gradiške izlaze Fanika i Paula Müller te dr. Remigy Bubanj, liječnik iz Krapine. Jasenovac napuštaju Marko Lieberman i dr. Ješua Salom. U lipnju 1942. iz Jasenovca odnosno Stare Gradiške puštaju se, uz ostale, Fran Zavrnek, Božidar Vučković, Vid Banić, Ivan Polgar, Dragan Kovačina, Vukosava Borović, Leposava Borović i njezin sin Jovo, Mara Vidaković i kći Nada. Iz Jasenovca je u Zagreb doveden 21 domobran. Riječ je o skupini koja je zarobljena prilikom osvajanja Grahova. Domobrani su se nalazili među partizanima. Po prezimenima se može zaključiti da su muslimani. U Zagrebu su preslušani i po svemu sudeći ponovo raspoređeni u domobranske postrojbe. Iz Gradiške su 3. srpnja u Zagreb dopremljeni Stjepan Zouhar i dr. Mile Kosanović. Zouhar je preživio rat. A 21. srpnja 1942. iz Stare Gradiške dovedeno je u Zagreb osam zatvorenika, “jer im je istekao rok”. To su bili Stjepan Živoder, Janko Savatović, Ljubica Milašinčić, Kosana Dokmanović,
93
HDA, UNS, kut. 1.
86
Štefica Veržan, Josipa Burija, Katica Luketić i Vanda Mates.94 Vanda Mates-Novosel u logor je odvezena kamionom 20. veljače 1942., zajedno s Antom Miletićem, Grgom Gamulinom i Marinom Jurčevim. Muškarci su ostali u Jasenovcu, a žene su prosljeđivane u Staru Gradišku. U rujnu iz Stare Gradiške i Jasenovca kući idu Emil Karasek, inače glumac i redatelj, član Hrvatskog državnog kazališta i Đuro Rašan, pisac na kajkavskom narječju i novinar iz Novigrada Podravskog. Arhivski izvori o interniranju i puštanju iz logora daju djelomičan uvid i u kretanje broja zatočenika. Isprava iz Ureda I., UNS-a pokazuje da je 8. ožujka 1942. u logore poslano 32 nova zatočenika i zatočenice, a 19. ožujka još 15 zatvorenika. Zatim 25. ožujka ide njih 16. Sljedeća grupa ide 24. travnja, od 22 člana. Zatim je 7. svibnja otišla skupina od 65 osoba, dok je 17. svibnja u logor otpremljena skupina koja se sastojala od 41 zatočenika. Šest novih zatočenika Jasenovac dobiva 19. lipnja 1942. Među njima je i Ante Ciliga, jedan od rijetkih koji je kasnije memoarski opisao svoj boravak u logoru.95 U logor su 1. srpnja poslane 34 osobe, a 10. srpnja odvedeno je u logor 15 osoba. Sljedeći popis s imenima i prezimenima ukupno 27 ljudi poslanih u logor, pronalazi se u arhivskim dokumentima od 16. srpnja. Zatim je još 10 zatvorenika otišlo 21. srpnja. U logor je 27. srpnja upućena 51 osoba, a 28. kolovoza još 19. Osam ljudi upućeno je u logor 4. rujna, a skupina od 18 ljudi, 5. rujna 1942. Na rok boravka u logoru od 24. veljače do 24. listopada 1942. poslano je 35 ljudi iz Kuplenskog kod Vojnića. Prijedlog za njihov boravak u logoru dala je Župska redarstvena oblast iz Karlovca. Zarobili su ih Talijani u vojnoj akciji protiv partizana i predali ustaškoj policiji. U odluci u upućivanju u logor koju potvrđuje UNS-ov Ured I., stoji da za nekolicinu od njih ne postoji nikakav dokaz da su surađivali s partizanima. “Budući da je njihovo selo pod vlašću bandita, ne može ih se pustiti da se vrate u selo i pridruže odmetnicima”, stoji u odluci.96 Iz dostupne arhive Ustaške nadzorne službe vidi se da je u logore 1942. odvedeno 429 logoraša. Prosječno je u jednom transportu u logor odlazilo po 28 ljudi. U Zbirci zapisa upravnih i vojnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske u Hrvatskom državnom arhivu mogu se naći i liste zatočenika koji se upućuju 94
HDA, UNS, kut. 1. Vanda Mates nije puštena na slobodu nego je proslijeđena u bolnicu, odakle je odvode Nijemci. Kasnije je razmijenjena i u partizanima postaje dio užeg kruga partizanskog vođe Josipa Broza, zhvanog Tita. 95 CILIGA, A. Svjedok najvećih laži, (2001.). ― HDA, UNS, kut. 1. 96 HDA, UNS, kut. 1.
87
u logore prema prijedlozima Zaštitnog redarstva za grad Zagreb i veliku župu Prigorje. Od 8. ožujka do 31. prosinca 1942. to je redarstvo iz najvećeg grada ND Hrvatske u logore uputilo oko 1000 kažnjenika. Najveće skupine koje se upućuju imaju 50 do 60 ljudi. U najvećem dijelu riječ je o Hrvatima, katoličke vjeroispovijedi, o aktivnim pomagačima komunističkog pokreta. Ljudima koji su davali novac, odjeću ili lijekove za partizane, dijelili letke i pomagali na na sličan način. Treba naglasiti da mnogi dnevni izvještaji o uhićenjima i odlukama da se nekoga pošalje u logorsku internaciju ili pusti iz nje nedostaju u zagrebačkom arhivu. Istraživanje tog gradiva u arhivima u Srbiji svakako bi moglo pomoći u utvrđivanju broja zatočenika koji su prošli kroz logor. Iako su vlasti ND Hrvatske upozoravali građane da ne odlaze u Jasenovac i ne pokušavaju doprijeti do interniranih osoba, ipak je 10. ožujka u Jasenovcu uhićena Anka Špiranec. Htjela je posjetiti muža i donijeti mu nešto hrane i odjeće. Dopraćena je u Zagreb, kao i Mišo Čuho, koji je uhvaćen u gostionici u Jasenovcu, gdje je došao radi kupnje konja na dražbi koja se održava svakog tjedna. “Saslušati i pustiti”, stoji rukom napisana uputa na spisu.97 A 13. svibnja logorska straža zaustavila je Riharda Dvoržaka, građevinskog poduzetnika, koji se automobilom vozio oko logora. Rekao im je da je zalutao: “Ispitati!”.98 Logori kao sabirni centri za radnu snagu Njemačka je od svih svojih saveznika tražila radnu snagu za svoju vojnu industriju. U prvoj godini postojanja Nezavisne Države Hrvatske u Njemačku je dobrovoljno otišlo na rad oko 70.000 radnika. Uglavnom Hrvati, ali i nešto hrvatskih Srba, odnosno, grko-istočnjaka, prema tadašnjem službenom nazivu za pravoslavne vjernike. U to vrijeme je i iz okupirane Srbije otišlo u Njemačku dobrovoljno na rad više od 100.000 radnika. Početkom 1942. u domobranstvo se pozivaju i novaci pravoslavne vjere, no oni se često skrivaju i ne odazivaju mobilizacijskim pozivima. Na odbijanje poziva potiču ih lokalni partizanski i četnički aktivisti. Stoga maršal Slavko Kvaternik dogovara s Nijemcima model po kojem bi se mobilizirani pravoslavni mladići slali na posao u Njemačku, ako ne žele u hrvatske vojne jedinice. Uskoro se takav model počinje primjenivati i s pravoslavnim stanovništvom na području zahvaćenom oružanom pobunom. “U proljeće je maršal Kvaternik obećao dati na raspolaganje pravoslavne bjegunce iz eva-
97 98
HDA, ZIG NDH, kut. 95. HDA, ZIG NDH, kut. 95.
88
kuiranih sela kao radnu snagu”, stoji u depeši koju je iz Zagreba 29. listopada 1942. poslao njemački general Glaise von Horstenau.99 Iz sela Rađenovci kod Novske odvedeno je 20 svibnja 129 žitelja u logor Stara Gradiška. Iako za mnoge u poslijeratnim popisima stoji da su tu nestali, za dio njih piše da su zatim odvedeni u neke austrijske i njemačke gradove na rad: u tvornicu gume u mjestu Wimpassing kod Linza, u Zell u pokrajini Mosel, u Heidelberg i drugdje.100 Kroz zagrebački kolodvor Sava (sada Zapadni kolodvor), prošao je 5. lipnja 1942. vlak sa 400 muškaraca iz logora Stara Gradiška. Na kolodvoru su im aktivisti Crvenog križa i volonteri podijelili nešto hrane i limene porcije koje će im trebati na putu.101 Stanovnici sela Kinjačka, Bestrma i Blinjski Kut, u blizini Siska, prebačeni su u Jasenovac i Staru Gradišku 17. lipnja 1942. godine. Odvedeno je 210 muškaraca i 560 žena i djece. Među muškarcima i 13 partizana uhvaćenih u tim selima, pripadnicima partizanskog odreda koji operira na nedalekoj Šamarici. U nekim sličnim slučajevima osnivali su se i manji prihvatni logori, iz kojih su stanovnici evakuiranih sela vraćani natrag u svoje domove, nakon što bi završila vojna akcija protiv partizana. Iz sela Breza u blizini Bjelovara 9. listopada odvedena je 21 osoba u Staru Gradišku, a 15 u logor u Sisku. Iz Siska su nedugo potom vraćeni kućama.102 Bjelovarčanka Marija Eker uhićena je zbog komunizma i preko zatvora u Zagrebu dospijeva do logora u Staroj Gradiški. Nakon nekog vremena je puštena i odvedena u bjelovarsku policiju. Ondje su joj rekli da će je pustiti, ako se makne iz Bjelovara i ode na rad u Njemačku.103 Iako svi nisu baš svojom voljom išli u Njemačku, većini je davan na podpis radni ugovor kojim su regulirana njihova prava i obaveze. “Radni ugovor za hrvatske nepoljodjeljske radnike”, podpisao je i Josip Herceg, koprivnički član SKOJ-a, koji je nakon uhićenja 1944., poslan iz Jasenovca u Njemačku u veljači 1945. godine. U ugovoru stoji da će mu početna plaća biti 0,63 reichmarke po satu, a da će za uzdržavanje dobivati 1,20 maraka po danu. Stanovat će besplatno u radničkim barakama. Na poleđini ugovora su i ostali opći radni uvjeti, koji su utanačeni još 1941. i 1942. godine. Oni radnicima jamče godišnji odmor od 20 dana, nakon godine dana provedene na radu. U pogledu radnih uvjeta, radnici iz ND Hrvatske bili su u načelu izjednačeni istovrsnim njemačkim radnicima. Za prekovremeni rad, blagdane i nedjelje 99
KRIZMAN, B. NDH između, (1983.), str. 429. BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 428. 101 BUDISAVLJEVIĆ, Diana. Dnevnik. Izd. HDA. Zagreb, 2004., str. 57. 102 HDA, ZKRZ-Zh, kut. 243. 103 HDA, ZKRZ-Zh, kut. 220. 100
89
ugovor je propisivao dodatke koji vrijede u Njemačkoj. Za radnike iz ND Hrvatske dodatno je slobodan dan bio 10. travnja.104 U Njemačku su radnici upućivani ne samo preko Stare Gradiške i Jasenovca, nego i preko logora u Sisku, Slavonskom Brodu, Vinkovcima, Osijeku. Ponekad su njemačke jedinice na svoju ruku odvodile skupine ljudi, primjerice iz okolice Velike Gorice ili iz Hrvatskog zagorja, pa su zbog toga vlasti ND Hrvatske prosvjedovale, jer taj postupak nije bio u duhu podpisanih sporazuma. U arhivskom gradivu i zapisnicima Zemaljske komisije ima dosta izjava tih radnika koji govore kako se nakon isteka odmora nisu vraćali u Njemačku, već su se skrivali po šumama i priključivali partizanima. Kao zanimljivost može se spomenuti da neki kažu da su bili na radu u Auschwitzu, ali to bi ipak trebalo uzeti s rezervom i dodatno provjeravati. Moguće je da su radi jednostavnosti objašnjenja istražiteljima govorili da su bili u “Auschwitzu” kao zbirnom pojmu za njemačke logore i industrijske pogone. No Diani Budisavljević je 1944. stigla dopisnica iz logora Tannenwald-Auschwitz koju je poslao Stojan Kotur. U radničkim nastambama u Njemačkoj radnike iz ND Hrvatske posjećivali su službenici hrvatskog poslanstva i konzulata. Obilazili su ih i katolički svećenici te svećenici Hrvatske pravoslavne crkve. Organizirane su i kulturno-zabavne priredbe. Dobrovoljni odlazak na rad donosio je poslije rata opasnost jer je radnik mogao biti optužen za suradnju s neprijateljem. Stoga su mnogi godinama šutjeli o tome gdje su bili za vrijeme rata. Zatočenici i prisilno-dobrovoljni radnici iz Stare Gradiške i Jasenovca nisu u Reich, upućivani samo najkraćim putem, vlakom prema zapadu. Slalo ih se i zaobilazno, prema istoku, preko logora Sajmište u Zemunu. Muhamed Pilav bio je član HSS-a, islamske vjeroispovijedi, a zbog političkog djelovanja progonila ga je policija Kraljevine Jugoslavije. I to toliko da je odlučio iseliti i pridružiti se Anti Paveliću i ustaškoj skupini u Italiji. S njima se Pilav i vratio u ND Hrvatsku i otišao u rodnu Foču. Zbog sumnje da surađuje s partizanima i četnicima i nekih kritičkih izjava o Paveliću i ustašama, Pilav je početkom 1942. uhićen i osuđen na 2,5 godine logora. U Jasenovac je odvezen u ožujku, a u kamionu je bilo još 17 muških zatočenika i dvije žene: jedna od njih bila je Nada Dimić, koja je proslijeđena u Staru Gradišku. Za desetak dana, nakon rada na nasipu, Pilav je s još 50 zatočenika prebačen iz Stare Gradiške u Jasenovac. U Staroj Gradiški je našao “čistoću, 104
90
HDA, MUP NDH, kut. 301.
uređeno dvorište, neusporedivo s Jasenovcem”. Nakon mjesec dana Pilavu je rečeno da će ići na rad u Njemačku. “Odveli su nas u Okučane, na vlak, kolonu od 1800 ljudi. Na stanici moramo ostaviti sve stvari. Uspio sam sačuvati jednu deku. Po 70 do 80 ljudi sjeda u vagone. Odvezli su nas u Zemun i predali Nijemcima.”105 Pilav je možda pretjerao u brojci ljudi u tom transportu (1800), no Stojan Vučetić, koji je 9. ožujka 1942. bio u Staroj Gradiški, kazao je da je tada u logoru bilo oko 200 do 300 Srba, s Banovine, iz Jasenovca i Korduna. Oni su zajedno s ostalim zatočenicima u većim transportima u svibnju prebačeni u Zemun. Vučetić kaže da je u transportu od 5. svibnja bilo 600 zatočenika, a 20. svibnja bilo ih je 700. U tom je vlaku bio i Vučetić.106 Iz Zemuna su mnogi ukrcani na brodove i Dunavom upućeni u Njemačku. Muhamed Pilav je tako plovio tri dana do Beča. Nijemci su od logoraša formirali “schiffpolizei” koja je održavala red na brodu. Pilav dolazi u logor u Helenentalu i postaje starješina sobe u kojoj je bilo 70 zatočenika, “sve seljaci dognani iz Jasenovca”. Bio je to prolazni logor iz kojeg se išlo na rad u druge logore pa čak i u Norvešku. Pilav nabraja imena logoraša koji su bili s njim i koji su potom otišli u norveške logore. Ondje su mnogi umrli zbog teških uvjeta života – smatrani su naime partizanima koji su ubijali njemačke vojnike. U Norveškoj je bilo i smrti u međusobnim okršajima logoraša različitih nacionosti (u čemu su često sudjelovali zarobljeni četnici protiv muslimanskih zatočenika, i slično). Muhamed Pilav uspio je pobjeći iz Helenentala. Gotovo svi zatočenici koje spominje da su umrli u Norveškoj, nalaze se i na poimeničnom popisu žrtava Spomen područja Jasenovac. S opaskom: ubijeni u logoru, od ustaša. Zbrinjavanje djece nakon borbi na Kozari Najviše Srba, odnosno, pravoslavnih stanovnika Nezavisne Države Hrvatske, kroz logore Jasenovac i Stara Gradiška prolazi 1942., nakon bitke na Kozari. U različitom historiografskom gradivu često se navodi da je bilo više od 60.000 zarobljenih. No u izvještaju što ga nakon bitke, 23. srpnja 1942., njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova iz Zagreba šalje Heribert von Troll-Obergfell, zamjenik poslanika Siegfrieda Kaschea, navode se niže i vjerojatno točnije brojke. U izvještaju stoji da je od 5000 partizanskih boraca na Kozari poginulo oko 3500, a 300 je nakon zarobljavanja strijeljano prema odlukama prijekih sudova. 105 106
PILAV, Muhamed. U ustaškoj emigraciji s Pavelićem. Zürich, 1996., str. 78. HDA, ZKRZ-GUZ, kut. 7.
91
Zarobljeno je te u logore i sabirne centre dovedeno 9000 muškaraca i 23.000 žena i djece. Oko 2400 muškaraca poslano je u zemunski logor, a 5000 izravno na rad u Treći Reich. Oko 7-8000 smješteno je u sabirne logore i dječje domove. Ostatak je raspodijeljen po selima Srijema i Slavonije za žetvene radove, piše u izvještaju.107 U izvješćima Glavnog stožera domobranstva od 30. kolovoza 1942., navedeno je da je ukupno u bitkama u zapadnoj Bosni poginulo 4723 partizana, a zarobljeno je 12.207 muškaraca.108 Tu su i podaci o transportiranju tih zarobljenika u Njemačku. Primjerice, 12. srpnja iz Dubice šalje se oko 1000 ljudi u Zemun, odakle idu na rad u Njemačku. Dva dana kasnije u Zemun iz logora i zarobljeničkih sabirališta otpremljene su vlakom 2374 osobe u Zemun, a 1589 ide vlakom izravno na zapad, u Njemačku. U pravcu Zemuna upućeno je 15. srpnja 1400 zarobljenika i zarobljenica, itd. Dio zarobljenih na Kozari, kako stoji u izvještaju njemačkog poslanstva, proslijeđen je na rad u Slavoniju. Prema jednoj ispravi mjesnih vlasti ND Hrvatske, bilo ih je tamo preseljeno više od 10.000.109 Na internetskoj stranici udruženja Jasenovac Memorial iz Beograda mogu se naći video-izjave mnogih ljudi iz Podkozarja koji su odvedeni u Slavoniju. Riječ je uglavnom o ljudima koji su sada u kasnim sedamdesetim godinama, a tada su bili djeca. Prisjećaju se svojih doživljaja u slavonskim selima Tornju, Badljevini, Banovoj Jaruzi, Rajiću, Borovcu, Perencu kod Podravske Slatine… Dušan Aleksić iz sela Gornji Jelovac kod Prijedora ispričao je kako je nakon zarobljavanja na Kozari i kratkog vremena provedena u Jasenovcu, njegova obitelj stigla u selo Rajić između Novske i Okučana. Smješteni su kod pravoslavne obitelji Ljiljak. Tu su radili i pomagali u polju. Sve je bilo podnošljivo, jedino se najmlađi član obitelji, jednogodišnji Sretko Aleksić, zarazio nekom bolešću i umro. Isto tako je tu u Rajiću umro i Marijan Aleksić, stričev trogodišnji sin. Oba ova djeteta navedena su u pojedinačnom popisu žrtava logora Jasenovac. U popisu je točna njihova godina smrti, 1942., uz opis: ubijeni u logoru, od ustaša. I dok su im roditelji transportirani na rad u Njemačku, mnoga djeca do 14 godina iz kozaračkog zbjega morala su ostati “na brigu hrvatskoj državi”. Ta su djeca možda najveće žrtve ovih zbivanja. Zbog slabe hrane i umora često 107
KRIZMAN, B. NDH između, (1983.), str. 363. HDA, MINORS, prilog izvješću br. 242 Glavnog stožera. 109 MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, I. (21986.), str. 244. 108
92
su se u sabiralištima zarazila nekom od bolesti, što je izazvalo mnoge smrtne slučajeve. No u arhivskim izvorima i sjećanjima zatočenika, ne mogu se naći potvrde za podatak iz poimeničnog popisa da je u jasenovačkom logorskom kompleksu ubijeno ili umrlo čak 20.000 djece stare do 14 godina. Nasuprot tome, mogu se naći mnoge činjenice koje govore da je djecu koja su se zatekla u logoru nastojao zbrinuti široki krug ljudi, počevši od vlasti ND Hrvatske, preko Karitasa Zagrebačke nadbiskupije i Hrvatskoga crvenog križa do brojnih volontera, običnih hrvatskih građana i obitelji. Prve vijesti o brojnoj djeci u logoru Stara Gradiška u Zagreb je navodno donijela časna sestra Monika Štampalija, redovnica družbe Kćeri Božje ljubavi. Arhivski izvori pokazuju da su vlasti ND Hrvatske brzo postale svjesne moguće humanitarne katastrofe. U dopisu upućenom tajništvu Ministarstva unutarnjih poslova, službenik s terena (podpis je nečitak) javlja 13. srpnja 1942. da se “pitanje prihvata i evakuacije pučanstva s Kozare razvija na našu sramotu. Na sva moja upozorenja brzoglasom, do sada u Dubicu nije stiglo ništa osim tri mlada liječnika, bez sredstava. Potrebna je najažurnija međuministarska organizacija. Nijemci prigovaraju i traže odgovore tko je kriv za to.”110 Nakon poticaja koji dolazi i od Međunarodnog odbora Crvenog križa, vlasti ND Hrvatske pokreću opsežnu akciju. Stožerna osoba cijele akcije zbrinjavanja bio je Kamilo Brössler (ili Bresler, kako se navodi u mnogim ispravama), humanitarac visokih moralnih načela. Bio je iskusni socijalni radnik, prijeratni suradnik dr. Andrije Štampara. U ljeto 1942. godine bio je bio savjetnik u Odsjeku brige za obitelj i djecu u Ministarstvu udružbe (odnosno, socijalne skrbi, ministar u to vrijeme bio je dr. Lovro Sušić). Sa svoje dužnosti mogao je organizirati prijevoz i smještaj djece, dostavu hrane, lijekova i ostalih potrepština. Još od prije rata imao je iskustva u razmještanju siročadi u udomiteljske obitelji. Za akciju pomoći u zbrinjavaju kozaračke djece Brössler je angažirao mnoge zdravstvene radnike, predstavnike crkvenih redova, voditelje škola za medicinske sestre i odgajatelje te volontere kao što su bili Diana Budisavljević (rođena Obexer, Austrijanka udana za pravoslavca Julija Budisavljevića, koji jer rat proveo kao kirurg u bolnici Rebro) i drugi. S Brösslerom i volonterima surađivali su i mons. Pavao Jesih iz Katoličke akcije i Stjepan Dumić ravnatelj Karitasa Zagrebačke nadbiskupije. Preko Karitasa je samo u 1942. godini, u Zagrebačkoj nadbiskupiji i Đakovačkoj biskupiji smješteno (kolonizirano, kako se tada govorilo) 5124 kozaračke, pravoslavne djece. 110
HDA, MINORS, mikrofilm D-2178.
93
Stanovnici ND Hrvatske pokazali su tom prilikom veliku solidarnost. Mnogi su se odazvali novinskim pozivima da preuzmu djecu na skrb. Kad je u jednom trenutku Ustaška nadzorna služba iz nekog razloga zaustavila akciju smještanja djece u obitelji, Kamilo Brössler je otišao nadbiskupu Stepincu i zamolio da se svojim autoritetom založi za nastavak akcije. “Izgleda da je to konačno pomaknulo točak s mjesta. Resorni ministar u sporazumu s Vladom i UNS-om izdao nam je odobrenje da uz suradnju Crvenog križa i Karitasa mogu kolonizirati djecu u katoličke porodice, a po potrebi i u postojeće dječje domove. Ovo dopuštenje bilo je za naš rad Magna carta kozaračke djece”, napisao je Brössler poslije rata. Suradnici su doprinosili svojim idejama. Diana Budisavljević bila je uporna i dovitljiva u pronalaženju hrane i odjeće. Dogovorila je, recimo, da učenice tekstilne škole u Zagrebu na praksi šivaju dječju odjeću, u koju su zatim oblačili mališane s Kozare. Diana Budisavljević opisala je u svojem dnevniku kako je sa suradnicima odlazila u Staru Gradišku (prvi put 9. srpnja 1942.) te Mlaku i Jablanac gdje su bile smještene žene s djecom. Opisuje kako je nagovarala majke da predaju djecu koja će ići na skrb i liječenje u Zagreb. Do Mlake se dolazilo putem koji je vodio kroz sam jasenovački logor pa dobili i višekratnu dozvolu za prolazak. U Mlaki je bila i liječnička ekipa iz Zagreba koja je davala cjepivo protiv tifusa. Mladi ustaški vojnici pomagali su aktivistima da koje dijete ne ostane zaboravljeno i da se stavi na kola koja će ih voziti do željezničke stanice. Diana Budisavljević i suradnici vodili su kartoteku djece u kojoj je bilo 12.000 imena. Kad bi netko od roditelja odvedenih na rad u Njemačku došao na godišnji odmor obilazio je Crveni križ i volonterske centre, tražeći djecu koju su morali ostaviti odlazeći iz logora.111 Spomenuli smo što se, prema arhivskim dokumentima i sjećanjima sudionika, u logorima i oko njih događalo s većinom kozaračke djece. Nakon odvajanja od roditelja koji su upućivani na rad u Njemačku ta su djeca prebacivana u Zagreb i smještana u Zavod za gluhonijemu djecu (Ilica 83), u prostore Hrvatskoga književnog društva Svetog Jeronima, u dom na Josipovcu i stakleniku u nadbiskupskom parku kod Stare Vlaške. Dio odlazi u dječje prihvatilište u Sisak, a dio u domove Gornja Rijeka kod Križevaca te u Jastrebarsko. Kamilo Brössler, dužnosnik Ministarstva udružbe, u Jastrebarskom je organizirao skupinu od šezdesetak članova: liječnika, medicinskih sestara i časnih sestara milosrdnica. Na njegov prijedlog, neke časne sestre došle su 111
94
BUDISAVLJEVIĆ, D. Dnevnik, (2004.), str. 151.
tu raditi čak iz Beograda. Na čelu doma u Jastrebarskom bila je sestra Pulherija Barta, iz Družbe sestara milosrdnica Sv. Vinka Paulskog, inače svastika ministra Mile Budaka. Jedan od liječnika bio je i dr. Branko Dragišić, koji je i sam bio logoraš nekoliko mjeseci početkom 1942. u Staroj Gradišci, optužen da je mason. Uz njega se s djecom bavio i liječnik Karlo Weissmann, Židov iz Osijeka, kojem su časne sestre pružile utočište. Weissmann je u Jastrebarsko stigao u kolovozu 1942., izbjegavši da s nekoliko tisuća ljudi iz osječkog geta/logora u Tenju bude odpremljen u Auschwitz. U Jastrebarsko je iz jasenovačkog i starogradiškog logora došlo 3200 djece, od kojih je umrlo 452. Liječnici su kod njih ustanovili 38 različitih zaraznih bolesti. Smrtnost je bila najveća odmah po dolasku. Od 12. srpnja do 1. kolovoza umrlo je 153 djece. Zatim je do 1. listopada umrlo 216 djece. U listopadu je umrlo 67, a do početka 1943. još samo šestero djece. Ubrzo poslije liječničkih tretmana i njege medicinskih sestara i redovnica, bolje i redovite prehrane te odvajanja teško bolesnih od zdravih, smrtnost je počela jenjavati. Brössler je pokazao svoju veličinu u zaštiti slabijih i 1945., kad se suprotstavio optužbama za ratne zločine upućenima upraviteljici doma u Jastrebarkom, sestri Pulheriji i sestri Gaudenciji, koja je bila glavni ekonom. Optužbe protiv njih Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora iznijela je Tatjana Marinić, predratna članica komunističkog pokreta, voditeljica škole za medicinske sestre iz Ruda kod Samobora, koju je Brössler zadužio da sa svojim učenicama upravlja jednim dijelom domskog kompleksa. Marinić je optužila časne sestre, među ostalim, da su sprečavale da se djeci podijeli dovoljno hrane i ostalih potrepština i tako smanji smrtnost. Tvrdila je da redovnice nisu htjele dati konje i kola da se ode po neophodno mlijeko, pa bi se ono na vrućini pokvarilo i nije moglo biti izvor spasa. “Hrane su i financija za nabavu imale u izobilju, za pet obroka dnevno, ali sestre Pulherija i Gaudencija davale su samo za dva dnevna obroka”, izjavila je Komisiji Tatjana Marinić. Bilo je tu i optužbi za druge oblike zlostavljanja, pljuskanje nekih štićenica, pritisaka na vjersku opredijeljenost, navoda o psovanju partizana i onih koji štite partizansku djecu itd. Brössler i liječnici iz doma Branko Dragišić i Branko Davila (obojica odprije povezani s komunističkim pokretom i partizanima) opovrgnuli su te optužbe. Zanijekao ih je i dr. Weissmann.112 Sestra Pulherija je 1945. emigrirala u Austriju, gdje je umrla 1972. Sestra Gaudencija nastavila je raditi u domu u Jastrebarskom do kraja 1945, zatim odlazi u Ljubljanu, Beograd i Peć. Od 1950. do 1970. radi kao službenica u 112
PETEŠIĆ, Ćiril. Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti. Zagreb, 1990.
95
Narodnoj banci u Ljubljani. Umrla je 1977. Protiv nje i protiv drugih časnih sestara u domu u Jastrebarskom nikad, nasreću, nije pokrenut kazneni postupak. To ipak nije smetalo komunističkim propagandistima i neetičnim novinarima da se natječu u izmišljanju zločina što su ih navodno počinile časne sestre, njegovateljice u Jastrebarskom. Tužna stvarnost, sa stotinama smrti i predhodnim razdvajanjima djece od majki, nije im bila dovoljna. U feljtonima, knjigama i novinskim napisima do 1990, a i poslije, mogu se naći “opisi” po kojima su “opatice” ubijale djecu čekićima, krampovima, toljagama, a ustaše (kojih u domu uopće nije bilo) djecu su klali ili strijeljali… Petešić u svojoj knjizi citira barem 15 takvih napisa. Činjenice su bile posve drukčije: sve osoblje u Jastrebarskoj - časne sestre, liječnici, odgajateljice, medicinske sestre - pomagalo je bolesnoj djeci krajnjim snagama. Neke sestre su umrle od tifusa i drugih bolesti koje su dobili od malih bolesnika. Partizani su to zapravo dobro znali. Jer su 26. kolovoza 1942. upali u dječji dom u Jastrebarskom i sa sobom odveli 450 djece. Samo dva dana kasnije, 28. kolovoza, vratili su u dom 400 djece, jer su znali da će tu i dalje dobiti primjerenu skrb.113 Redovnicama u javnosti do 1990. nije bila dana mogućnost obrane. No unutar Katoličke crkve prikupljani su njihovi iskazi. Feljton “Istina o časnim sestrama i djeci u Jastrebarskom”, objavljen 1987. u “Glasu Koncila”, bio je jedan od rijetkih odgovora na napade onodobnih medijskih tužitelja. Obrtnička škola u jasenovačkom logoru Na komemoraciji u Jasenovcu 2013. najzanimljiviji govor održao je Ilija Ivanović. Njegovo je izlaganje bilo važno već i zbog toga što se radi o čovjeku koji je, za razliku od drugih govornika tog dana, doista u vrijeme Drugoga svjetskog rata bio u logoru. Doveden je kao 14 godišnji dječak, nakon bitke na Kozari. Ivanović je iz prve ruke posvjedočio da je u logoru – išao u školu. Uz poduku iz općih predmeta specijalizirao je brijački zanat. Tu školu spominju i drugi bivši logoraši. U nju je išao i Milan Bastašić, iz okolice Grubišnog Polja, koji je iz logora pušten kući u studenom 1942. godine. Bastašić se u iskazu za internetsku stranicu udruge Jasenovac Memorial prisjetio i imena učitelja: zvao se Stevo Rebrović.
113
96
PETEŠIĆ, Ć. Dječji dom, (1990.), str. 42: iskaz dr. Branka Davile, liječnika u domu.
Drugi učitelj bio je Svetozar Jovanović iz Velikog Nabrđa, kod Đakova. U izjavi Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje ratnih zločina u svibnju 1945.114 Jovanović iznosi kako je od kolovoza do prosinca 1942. podučavao djecu koja su u logoru učila zanat. Bila je to obrtnička škola, rekao je Jovanović, koji je u prosincu sa skupinom zatočenika poslan na rad u Njemačku. Zbog bolesti je vraćen natrag u ND Hrvatsku i pušten da se liječi kod svoje tete. Potom je otišao u partizane. Učitelj u jasenovačkom logoru bio je i Josip Stažić. Njega je Veliki narodni sud oslobodio optužbi za suradnju s partizanima, ali je svejedno poslan u internaciju u Jasenovac. Stažić je ZKRZ-u rekao da je uz njega bilo još sedam učitelja. Učenika je, prema različitim izvorima, bilo od 70 do 300. Stažić iznosi kontradiktorne informacije o njihovoj sudbini. U jednoj rečenici, bez dodatnih objašnjenja kaže da su likvidirani. Zatim dodaje da je došla naredba da se djeca pošalju u dječje domove, zatim na ispomoć seljačkim obiteljima i drugdje na usavršavanje zanata. U jasenovački logor dolazili su đaci na naukovanje i iz hrvatskih obitelji. Tomica Erjavec, 12-godišnji dječak iz sela Španovica, bio je poslan u logor da uči strojobravarski zanat. Mentor mu je bio majstor židovske narodnosti.115 I iz okolnih mjesta su, sve do kraja rata, dolazili učenici na praksu u logorske radionice. Zvonko Pajur iz Jasenovca, rođen 1927. godine, prijavio se u logorsku obrtničku školu 1943. godine. Školovao se za električara. U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život, jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik. Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio, jer doista nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli a pogotovo ubili. Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio!, rekao je Pajur.116 114
HDA, ZKRZ-Zh, kut. 216. ERJAVEC, Tonči. Španovica. Zagreb, 1992., str. 144. 116 VUKOVIĆ, Tomislav. “Pozivam i ostale učenike iz jasenovačkoga logora da se jave”. Nn: Susret. Svjedočenje Zvonka Pajura iz Jasenovca. U: GK, 53./2014., br. 31 (2093), od 3.VIII.2014., str. 14. 115
97
Dodao je i da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa ga čudi što se o toj školi nije više čulo u hrvatskoj javnosti. U fotomonografiji Nataše Mataušić nalazi se fotografija iz veljače 1945. kad je logor posjetio ministar unutrašnjih poslova ND Hrvatske Mate Frković. Pred njim je dječak od 12 godina, u ustaškoj uniformi, za kojeg predstavnici logora objašnjavaju da tu uči zanat, kao i mnogo drugih mališana, izbjeglica iz Bosne i Hercegovine.117 Školu s učiteljicom i 17 đaka u logoru Stara Gradiška, spominje u svom izvještaju i Julius Schmidlin, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa u ND Hrvatskoj, koji je u srpnju posjetio Staru Gradišku i Jasenovac.118 U studenome je Schmidlin izvijestio Ženevu da se u jasenovačkom logoru nalazi desetero djece, a u svibnju iduće godine u dopisu bilježi “odlazak djece iz logora još nije realiziran”. 'Trust mozgova' i nogometno prvenstvo Navečer se pretvara upravna pisarna u kavanu. Na pećima, u kojima je plamsalo dobro jasenovo drvo ukradeno u pilani, kuhao se čaj, kava, grah ili grijala pura. Topli zrak bio je zasićen mirisima jela i oblacima dima iz cigareta. Dolazili su pripadnici raznih skupina na sastanke i razgovore s pripadnicima upravne pisarne što su spavali u podkrovlju iste zgrade. Na stolovima su se pojavile šahovske table na kojima su se često vodile ogorčene bitke. Po sredini dvorane između stolova šetali su logoraši u živom razgovoru, kao na Zrinjevcu. U pokrajnjoj sobi logorski skladatelj Švabo na pijaninu je bijesno udarao šlagere.119 Zagrepčanin Milko Riffer, logoraša s brojem 2376, u jasenovačkom je logoru bio od listopada 1942. do listopada 1943. godine. Radio je kao pisar i sastavljao dnevno brojno stanje logora. Knjigu je napisao odmah poslije rata, a izdalo ju je 1946. poduzeće Nakladni zavod Hrvatske. Knjiga je bila cenzurirana prije izdanja. Drugi zatočenik, Grga Gamulin, iz knjige je izbacio odlomak o kazališnim i glazbenim predstavama. Obrazložio je da bi “opisivanje nogometa i kazališta moglo da izazove dojam komfora, iako je sve to istina”.120 Rifferova knjiga je 2011. objavljena kao reprint u Nakladi Pavičić. Izdavač se potrudio pronaći i objaviti i taj cenzurirani odlomak. Izdanje iz 1946. godine može se pronaći u PDF formatu na internetu. 117
MATAUŠIĆ, N. Koncentracioni logor, (2008.), str. 177. KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 393. 119 RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 127-128. 120 RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. XXI. 118
98
Upravna pisarna koju opisuje Riffer bio je centar za tehničku pripremu radova koji su se obavljali u logoru. U logoraškom žargonu zvali su je “trust mozgova”. Bila je to velika dvorana, duga kojih 35, široka 10 metara. Istočni manji dio bio je zakrčen pisaćim stolovima na kojima je oko dvadeset inženjera, svih mogućih struka, risalo megalomanske građevinske i tehničke nacrte za Piccilija. Bilo je tu generalnih planova industrijskog kombinata Jasenovac i bezbrojnih detaljnih nacrta zgrada, mostova, parkova, brodova koji plove Savom, industrija, pristaništa. Ovo je odjeljenje vječito radilo, čak i noću, i bilo je najmilije utočište Piccilijevo, piše Riffer. Treću logorašku godinu mnogi istraživači smatraju “mirnim razdobljem”. Neki ocjenjuju da to mirno razdoblje traje i do jeseni 1944. Riffer piše o vremenu kad je zapovjednik logora bio Ivica Brkljačić, koji je svoj mandat započeo 29. ožujka 1943., najavom da će s logorašima postupati bez represalija i terora, ali da zahtijeva “red, rad i stegu”. Rekao je da ne će trpjeti bijeg, jer bi kod učestalih pojava bijega, “koje bi morao smatrati kao crnu nezahvalnost prema njemu lično”, morao iz temelja promijeniti svoje držanje. “Sutradan se desio prvi bijeg jednog logoraša u proljetnoj sezoni 1943., i otada nije prošao skoro ni jedan dan, da se ne bi našao koji 'crni nezahvalnik' i okrenuo Jasenovcu leđa”, napisao je Riffer.121 Dolaskom Brkljačića dodatno se razvio kulturni život logoraša. Uz kazališne predstave i koncerte smjeli su se logoraši za slobodnog vremena baviti i sportom, nogometom i odbojkom. Odigravalo se nogometno prvenstvo logora. Svaka radna skupina imala je svoju momčad. Igračima su sašiveni dresovi i nogometne cipele “kopačke”, a prije završnice bili su oslobođeni rada da bi mogli trenirati. Sudjelovala je i momčad ustaša, u kojoj je igrao i Dinko Šakić. U polufinale plasirale su se momčadi ekonomije, lančare, obrtničke skupine i upravne pisarne. Nakon prve poluzavršne utakmice između lančare i upravne pisarne, u kojoj je lančara izašla kao pobjednik, nestala su dva najbolja igrača pobjedničke momčadi, napisao je Riffer. Bila je to senzacija jer do tada nije nikome uspjelo pobjeći iz samog logora. Svi bjegunci prije i velika većina kasnije nalazili su se na vanjskim radovima. To su u prvom redu bili pripadnici ekonomije, na radu po poljima gdje nije bilo dovoljno stražarskog osiguranja. Jedan od bjegunaca bio je i Židov Pavao Löw, prijeratni nogometni reprezentativac. Poslije rata promijenio je ime u Pavle Levković. Od 1963. do 1964. bio je generalni sekretar nogometnog kluba Partizan iz Beograda. 121
RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 141.
99
Nogomet je zabranjen, no samo za dva-tri tjedna, jer su ustaše rado gledali i igrali utakmice. U to vrijeme je prašinu uzvitlao i bijeg obućarskog desetara, Karlovčanina Vuje Vorkapića. On je izašao izvan logora na rad s košaračima koji su izvan logora sjekli šibe za košare. Nožem je ubio stražara, uzeo pušku i dvije bombe i pobjegao. “Ostala dvojica košarača – vjerovali ili ne – vratila su se natrag u logor bez straže”, opisao je Riffer. Po drugoj verziji, Vorkapić je pobjegao kamionom. Ubio je ustašu koji je bio u pratnji i pobjegao, a drugi zatočenik, vozač kamiona, vratio se natrag u logor. I na suđenju Dinku Šakiću 1999. godine u Zagrebu, svjedoci poput Miloša Despota potvrdili su da su se 1943. organizirale priredbe, igrao nogomet, i da je među nogometašima bio i optuženi Šakić. Svjedok Josip Erlih sjetio se kazališnih priredbi, kao i svjedok Tibor Lovrenčić: “Formirana je kazališna grupa koja je davala predstave i zatočenici su tu godinu smatrali malo laganijom za život u logoru.” Lovrenčić je isprva bio zatočenik, a onda je, po isteku kazne, odlučio ostati u građevinskoj skupini kao voditelj radova. Za to je primao i plaću. Građevinska skupina je u mjestu Jasenovcu izgradila veliku bolnicu. Upravitelj joj je bio Marin Jurčev, također bivši zatočenik koji je stupio u ustašku službu pa je dobio čin satnika. U bolnici su se liječili ustaše, logoraši, stanovnici obližnjih sela i ranjenici iz vlakova koje bi bombardirali saveznici. S uputnicama za lijekove išlo se i do zagrebačkih ljekarni. Marin Jurčev, liječnik Ivan Belužić i drugo medicinsko osoblje bili su partizanski simpatizeri. Iz bolnice su im slali sanitetski materijal. U rujnu 1943. preko svojih su veza koordinirali akciju u kojoj su partizani sa šumskog rada odveli dvadesetak logoraša, poubijavši ustaše koji su ih pratili kao stražari. Akciju je potaknuo zatvorenik Moric Montiljo, bivši partizan zarobljen na Romaniji. Riffer piše da je bolnica bila utočište za mnoge zanimljive logoraške likove. Primjerice, za austrijskog emigranta Lea Pohorila, profesionalnog masseura, koji nije ništa radio besplatno, nego je za svoje maserske usluge koje je prodavao ustaškim oficirima, bolesnicima i otmjenijim logorašima, dobivao cigarete i živežne namirnice. Zarađivao je sjajno i bio u Jasenovcu najbolje situirani logoraš. U svojoj kožnatoj žutoj torbi nosio je i finih sapuna i 'alge' i francuskog eau de cologna.122 Bolnica nije bila opkoljena žicom, opisuje Riffer. Kretanje po njoj bilo je potpuno slobodno. Ljeti je bilo dozvoljeno i kupanje u Savi. Moglo se otići i izvan bolnice, prošetati Jasenovcem, skočiti noću u Savu, preplivati je i nestati u šumi. Ipak, to nije nitko učinio, jer bi tada teške represalije zahvatile 122
RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 71.
100
čitav logor, a ustaška bi bolnica za sva vremena ostala logorašima zatvorena. Zatočenik Čedomil Huber u svojoj knjizi piše da je postojala direktiva Komunističke partije da se ne smije pojedinačno bježati, jer to izaziva represalije: “Čak je rečeno da će onaj tko pobjegne pojedinačno biti strijeljan na slobodnom teritoriju”.123 U toj 1943. godini bjegovi nisu rigorozno kažnjavani. Brkljačić bi odredio da bjegunčeva skupina nema pravo neko vrijeme pisati kući ili primati pakete. Jedino je zbog bijega “šumske skupine” i pogibije njihovih čuvara, bojnik Marko Pavlović, zapovjednik vanjske straže, naredio da radnici koji idu na vanjske radove moraju nositi okove oko nogu da im se oteža bijeg. No to je bilo posve nepraktično pa se od te mjere brzo odustalo. Kasnije, u 1944. godini, nakon pojedinih slučajeva bijega sazivali bi svi logoraši na tzv. nastup. Tibor Lovrenčić je na suđenju Šakiću ispričao da se iz skupine kojoj su pripadali bjegunci zatim odabiralo nekoliko žrtvi za odmazdu. Strijeljani su pred “nastupom”. Nekoliko takvih slučajeva bilo je i u Staroj Gradiški. Kazalište Ćelo U listopadu 1943. iz jasenovačkog logora izlazi i Milko Riffer, opskrbljen suvenirima: izrezbarenom kutijom za cigarete, keramičkim magarčićem te akvarelom ukrašenim programom kazališta i orkestra, što su ga podpisali svi članovi. Opisi života u logoru katkad spominju da su logoraši izvodili operetu “Mala Floramye” Ive Tijardovića. No prema knjizi zatočenika Milka Riffera preciznije bi trebalo reći da je Erih Samlaić, dirigent i voditelj logoraškog orkestra, na priredbama “svojim toplim tenorom” pjevao ariju “Daleko m'e biser mora” iz Tijardovićeve operete. Zatočenici su ipak izvodili jednu cijelu operetu. I to djelo za koje su sami napisali libreto i glazbu. Opereta u dva čina zvala se “Raj na oceanu”. Riffer je odlazeći u listopadu 1943. iz logora sa sobom ponio i “programski listić”124 te operete. Listić je ilustriran slikom pustog otoka s palmom, na kojem muškarac i žena bijelim maramicama mašu brodu koji plovi u daljini. Autor ilustracije je vjerojatno slikar Walter Kraus, koji se i podpisao na listić. Libreto su podpisali Ivo Wollner (harmonikaš u orkestru) i Erih Samlaić. Glazbu je napisao Josef Kende, kojeg su zvali Švabo, jer je bio iz Beča. U 123
HUBER, Čedomil. Bio sam zatočenik logora Jasenovac. Izd. JUSP Jasenovac. Jasenovac, 1977., str. 43. 124 RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 212-213.
101
upravnoj pisarni Švabo je na pijaninu cijele dane dane ispunjavao notni papir, instrumentirajući partiture za logorski orkestar.125 Iz Rifferove korespondencije iz logora vidljivo je kako je od skladatelja Jakova Gotovca htio dobiti partituru “Ere s onoga svijeta”. Ali Rifferov prijatelj Mladen Pozajić piše mu da Gotovac kod sebe više nema ni jednog primjerka “Ere”. U nedostatku notnoga gradiva, zatočenički orkestar improvizirao je i pisao vlastite skladbe. U orkestru je bila violina, čelo, harmonika, pijanino, klarinet, saksofon, dvije trube i bubanj. Vođa cjelokupnog kazališta bio je Slavko Goldschmidt, zagrebački odvjetnik, rodom iz Kutine. Prema njegovom izgledu i nadimku Ćelo, prozvano je cijelo kazalište. Goldschmidt je prije rata u Zagrebu sudjelovao u predstavama Malog kazališta kao glumacamater, najčešće u komičnim ulogama. U logoru je priređivao skečeve u kojima se poput suvremenog stand-up komičara podrugivao svima, čak i ustašama-čuvarima. “Kaj ti Singer misliš da ustaše nisu gospoda? Pogledajte samo ovoga našeg Dinka Šakića! Kad ga vidite ovako fino obrijana i namirisana, ispeglana i udešena, zar bi tko mogao i smio posumnjati u njegovo gospodstvo? Stidi se Singer!”, govorio je Ćelo, pred publikom sastavljenom od zatočenika i ustaša. Šakić bi na to, prepričava Riffer, ustajao tobože naljućen i hvatao se za pištolj. “Što, Dinko, i ti se buniš? Makni tu kuburu, strah me. Odmah ću demantirati što sam rekao. Ne, zaista ne, poštovane dame i gospodo, Dinko Šakić nije gospodin, on to nikada nije bio, on je – frajlica.” Salve smijeha i pljesak prekinuli su lakrdijaša Ćelu, smijali su se i pljeskali i ustaški časnici i dočasnici.126 Priredbe su se održavale subotom i nedjeljom, u dvorani stolarije, kat ispod upravne pisarne. Tako je to išlo sve do lipnja 1944. kad je orkestar pretrpio velike gubitke. U logor je iz Dubice dovezeno mrtvo tijelo harmonikaša Ive Wollnera. Rečeno je da je htio pobjeći iz Dubice kamo su ga neki ustaše odveli da im svira. Taj put je ispunjena prijetnja da će zbog bijega biti strijeljani bjegunčevi prijatelji. Na dan 6. lipnja, dok su se zapadni saveznici iskrcavali u Normandiji, u Jasenovcu su zbog Wollnera strijeljani Erih Samlaić, njegov brat Hugo, Slavko Goldschmidt i drugi, ukupno 19 zatočenika. Nije poznato je li nakon toga orkestar nastavio s radom. Riffer, koji u to vrijeme više nije bio u logoru, kaže da je pijanist Josef Kende Švabo bio živ do studenoga te godine. 125 126
RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 126. RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 200.
102
Unutarnja logorska uprava Upravnom pisarnom, u kojoj je Kende svirao svoj pijanino, rukovodio je glavni čovjek interne logorske uprave. Služba mu se zvala “logornik”. Unutrašnja uprava ustrojena je odmah po dolasku zatočenika u Krapje, Bročice i Jasenovac. Za prvog logornika ustaše su odabrali Brunu Diamantsteina, trgovačkog putnika iz Zagreba. Njemu su bili podređeni grupnici, voditelji pojedinih radnih odjela – ekonomije, električne centrale, lančare, ciglane, itd. Grupnici su bili na čelu skupina od stotinjak zatvorenika, koji su se dalje dijelili na desetine s desetarima. U kuhinji je bio nadzornik koji je pratio rad šefa kuhinje i nekoliko kuhara, zatim vodara i drvara zaduženih za donošenje vode i drva za podpalu. Ljude koji su gulili krumpir i čistili drugo povrće te pripremali materijal za kuhare zvali su “krompirašima”. U upravnoj pisarni logornik je imao svoj radni stol s telefonom. Logornici su imali status “slobodnjaka” pa su s obiteljima stanovali u Jasenovcu, izvan logora. Diamantstein je radi dogovora o opskrbi logora nekoliko puta putovao u Zagreb i posjećivao Židovsku bogoštovnu općinu. Svratio bi tada i do nekih rođaka i prijatelja u Zagrebu.127 U svakoj baraci postojao je zapovjednik barake, zatim pisar, nadredar i redari te opskrbnik koji je vodio brigu o nabavi hrane za baraku. Redari, pisari i drugi funkcioneri unutarnje uprave na odijelu su nosili pločice s natpisima “pisar”, “redar”, “grupnik lančare” i slično. Među redare su često birani kažnjeni ustaše i policijski agenti koji su zbog prekršaja u službi bili slani u jasenovački logor. Tako su u veljači 1942. na kaznu boravka u logoru upućeni policijski agenti Dragutin Novak, Dragutin Gradečki i Mijo Toplak. Kažnjeni su zbog nesavjesnog djelovanja u službi. Prema sjećanju Hinka Singera, redari u barakama svako su jutro provjeravali jesu li kreveti uređeni “po vojnički”: pokrivači su morali biti jednako složeni, a tko to ne uradi, bio bi kažnjen tako da bi mu redar ili zapovjednik barake oduzeo žeton za jedan ili dva obroka ili bi ga odredio na prekoredno dežurstvo.128 Prvi logornik Diamantstein strijeljan je u proljeće 1942. godine u tzv. zlatnoj aferi. Optužen je da je zajedno s nekim ustašama podkradao zlato i druge vrednije stvari koje su oduzimane logorašima na ulazu u logor. Strijeljani su i njegovi suradnici Herman Spiller i Mirko Pajtaš. Među strijeljani127
SCHREINER, P. Spašeni, (2014.), str. 141., Diamantstein je posjetio rođaka Ivu Reicha u ožujku 1942. 128 HDA, ZKRZ, mikrofilm Z-2943.
103
ma je bio i ustaša Ljubo Matković (zvani Dulfo), brat jednog od zapovjednika logora Ivice Matkovića. Pisac i predratni komunistički aktivist Ante Ciliga u logoru je bio od lipnja do prosinca 1942. godine. U svojim sjećanjima Ciliga opisuje još jedno strijeljanje dvojice zatočenika i dvojice ustaša. Oni su iz skladišta logora krijumčarili i prodavali odjeću koja je šivana u logorskim krojačnicama. To strijeljanje je jedino ubojstvo kojem je Ciliga bio očevidac, za šest mjeseci provedenih u jasenovačkom logoru. Nakon strijeljanja Diamantsteina, logornikom postaje njegov zamjenik Varaždinac Bernard Wiener, čiji je sin Vladimir išao je u školu s ostalom jasenovačkom djecom. No početkom 1944. ubijena je cijela obitelj Wiener u njihovoj kući u Jasenovcu. Ubijeni su Bernard Wiener, žena Elizabeta i troje djece te Bernardov brat Arnold i njihov otac. Istog dana, ili dan prije, ubijeni su u Jasenovcu i Ivo Begović i njegova žena Gertruda. Begović je bio glavni pisar u logoru i suradnik Wienera. Nešto ranije, na Badnjak 1943. u selu su likvidirani i članovi slobodnjačke obitelji Stolzer (muž, žena i kći Viviana) te Eisenstädter (Erna, Božena, Zorica i Lela). Nejasni su razlozi njihovih ubojstava. Neki od ustaša koji su poslije rata ispitivani pred sudom, spominjali su samovolju, pljačku, kaznu za planiranje pobune pa i nalog za likvidaciju iz Zagreba. Koliko je poznato, ubijeni su tajno, po noći, za razliku od javnih egzekucija ostalih logornika i službenika logorske uprave, koje su provođenje uz određenu formu (postrojavanje logoraša, čitanje presude, itd.) Nakon Wienera za logornika je postavljen Romeo Vlah koji će tu funkciju imati do kraja postojanja logora. Od 1941. pa do smrti 1944. (navodno, prilikom pokušaja bijega), predstavnik srpskog dijela zatočenika bio je Slobodan Mićić, trgovački pomoćnik iz Janje kod Bijeljine, u logor doveden 1941. kao član predratne četničke organizacije. Najviše zatočenika zbog komunističkih veza Među zatočenicima koje su na odsluženje kazni upućivale župske redarstvene oblasti ND Hrvatske, daleko najveći broj u Jasenovac je dospio zbog neke veze s komunističkim, odnosno partizanskim pokretom. Bili su to ljudi koji su se povezali u skupine radi atentata i diverzija ili propagande. Zatim oni koji su htjeli otići u partizane pa nisu uspjeli u tom naumu: uhvaćeni su na putu “za šumu” ili je njihovu namjeru odao neki agent koji se ubacio u komunističku skupinu. Ustaška policija bila je dosta efikasna u tome. Zagreb je u četiri ratne godine, zbog preventivnog djelovanja policije, bio prilično siguran grad.
104
Zatočenike zbog komunizma predstavljali su i davatelji “Crvene pomoći” i pošiljatelji sanitetskog materijala partizanima. U nizu slučajeva su i smrtne presude prijekih sudova, izrečene zbog suradnje s komunističkim pokretom, bile zamijenjene pomilovanjem uz vremensku kaznu koju je trebalo provesti u radnom logoru u Jasenovcu. Jedan dio jasenovačkih logoraša bili su i zarobljeni partizani. U logor su stizali s raznih bojišta – od Kozare, Romanije do Neretve i Sutjeske. I često su pri tome u logor donosili tifus i druge bolesti. Stanko Barić iz Bjelovara, rodom Dalmatinac iz Klisa, u partizanima je bio od srpnja 1941. Zarobljen je na Sutjesci, a dovoden je u logor u Sisku. Odatle ga je izbavila sestra pa je iz Bjelovara ubrzo opet otišao u partizane.129 U jesen 1943. u logor su dovedeni i zarobljeni članovi Narodno oslobodilačkog odbora iz Livna. 130 Ima više razloga zašto su partizani dopremani tako daleko od mjesta zarobljavanja. Nezavisna Država Hrvatska je već 1942. prihvatila Ženevske konvencije koje se odnose na zarobljene protivničke vojnike. Primjena se primarno odnosila na zarobljene pilote zapadnih saveznika koji su od 1943. počeli bombardirati prometna čvorišta, mostove i željeznice i druge ciljeve u ND Hrvatskoj. Ali proširena je i na zarobljene partizane. Njih su od 1942. dijelom slali na rad u Njemačku, a od 1943. su ih pokušavali potaknuti da se predaju i obećavanjem amnestije. Komunisti i njihovi simpatizeri u jasenovačkom i starogradiškom logoru brzo su se povezivali i međusobno si pomagali. Suradnja se očitovala u informiranju, organiziranju bjegova, premještanju na bolja radna mjesta. Iz logora su se partizanima slali izvještaji o vojnim položajima ustaša i domobrana oko logora, ako se partizani odluče na napad na logor. Iz starogradiškog logora je poslana i čestitka sudionicima prvog zasjedanja AVNOJ-a, u studenom 1942. Nada Salomon zbog komunističke je djelatnosti šest mjeseci provela u zatvoru još 1939. godine. U ND Hrvatskoj je uhićena 12. kolovoza 1941. Dospijeva u Jasenovac na 20 dana, ali kako je to tada bio isključivo muški logor, šalju je u Lobor-grad. Nakon godine dana premještaju je u Staru Gradišku, gdje provodi šest mjeseci. U to vrijeme, a riječ je o 1943. godini, u Jasenovac se na poljske radove šalju i žene iz Stare Gradiške. Smještene su u dvije barake u žicom, kanalom i živicom odvojenom, istočnom dijelu logora. Milko Riffer napisao je da je logorski orkestar za žene održao koncert, a one su s druge strane plesale. “Orkestar je svirao najbolje stvari iz svog repertoara, a pjevači su s međusobno natjecali u interpretaciji talijanskih i 129 130
HDA, ZKRZ, kut. 250. RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 162.
105
madžarskih romansi i tužnih međimurskih napjeva. Vokalni trio pjevao je uz pratnju orkestra plesne šlagere”, zapisao je Riffer.131 Zatočenice pristigle iz Stare Gradiške radile su na poljima u Donjoj Gradini. Katarina Hrvojić stigla je zajedno s drugih 50 žena i išla preko Save, u Gradinu, na skupljanje sijena. Išlo se rano na posao pa bi djevojke pozaspale na skeli koja ih je prevozila preko Save, prisjetila se Katica Hrvojić 1999. na glavnoj raspravi u slučaju Šakić. S posla su se vraćale u sumrak. Zatočenice su slobodno vrijeme iskoristile i za učenje vještina koje će im pomoći u ratu, kad izađu iz logora. Bilo ih je tog ljeta 1943. stotinjak, a svakog su dana skelom preko Save prebacivane na desnu obalu gdje su radile na poljima logorske ekonomije. Odatle im je dolazila i hrana. “Svaki član kolektiva imao je zadatak da pribavi, ukrade, nađe, dobije i donese u našu zajednicu bilo što za hranu”, prisjetila se Nada Salamon.132 Tako smo na poljima brali kukuruz, ponekad krumpir, paradajz, bundeve, itd. U ustaškim magazinima krao se grah, ponekad salama i slanina. Sve se to na zajedničkom sastanku ekonoma dijelilo na jednake dijelove, koje su ekonomi preuzimali svaki za svoju grupu, navela je N. Salamon. Opisala je i kako su na poslu na poljima ekonomije oko Jasenovca dobivale svakodnevno i “gablec”: tanke kriške kruha, s komadićem slanine, pekmeza ili sličnog namaza. Radile su na okapanju kukuruza, sabiranju plodova, sušenju sijena i sličnim poslovima. Uspostavile su i vezu s muškim dijelom logora. U slobodno vrijeme počele su planirati pobunu i zajednički bijeg iz logora: “Svakodnevno smo čekale znak za napad, a partizanke među nama, koje su poznavale vojne vještine, učile su ostale žene kako se treba ponašati u jurišu, kako se zaklanja, puže, itd. U našem logoru vrilo je kao u košnici.” Vezu s muškim dijelom logora održavala je Bogdana Vejnović-Jurišić. Ondje je bio njezin muž Mirko Jurišić. Oboje su zarobljeni na Sutjesci i dovedeni u jasenovački logor. Navečer su se sastajali kod logorskog jezera iz kojeg se vadila glina za cigle: “Bogdana i ja razmaknule bismo žicu, i spuštale se škarpom do obale tog jezera. Tu su se ukratko, u roku od jedne do dvije minute, saopćile najnovije vijesti, predale direktive za rad, primila ilegalna štampa s oslobođenog teritorija, list Vjesnik i proglasi Glavnog štaba Hrvatske.”
131
RIFFER, M. Grad mrtvih, (2011.), str. 175. SALOMON, Nada. Mladost u zatvorima i logorima. U knjizi: Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu, 1941.-1945. Zagreb, 1984., str. 343-355.
132
106
Planirani proboj iz logora u toj 1944. godini ipak nije organiziran. Nada Salamon i Bogdana Vejnović-Jurišić izašle su iz logora razmjenom u ožujku 1945. godine. Komunistička organizacija djelovala je i u Staroj Gradiški. U partijskom komitetu su bili Ivica Sabljak, Fabijan Rukavina, Jusuf Sabljaković, Antun Benički i drugi. Oni su organizirali i bijeg nekoliko zatočenika. Drago Zatezalo poslan je da uspostavi vezu s partizanima. Stigao je na Psunj, ali veza nije dobro funkcionirala. Jusuf Sabljaković je na sastanke partijske organizacije u Jasenovac išao brodom iz Stare Gradiške. Jednim od tih brodića, koje su sami gradili i popravljali u logoru, u rujnu 1944. pokušali su pobjeći Sabljaković i Emerik Blum. Krenuli su prema Jasenovcu, uzvodno od Stare Gradiške, a onda su naglo pristali na desnoj strani Save. Straža ih je opazila i krenula za njima. Sabljaković je uhvaćen i ubijen, a Blum je uspio pobjeći, dokopavši se obale i šume. Poslije rata inženjer Emerik Blum postao je gradonačelnik Sarajeva i utemeljitelj tvornica Energoinvest i Aluminij Mostar. U srpnju 1943. partizani su osvojili kaznionicu u Lepoglavi u kojoj je uz ostale kažnjenike bilo i stotinjak političkih zatvorenika. Zatočenici u Jasenovcu i Staroj Gradiški, osobito oni internirani zbog komunizma, očekivali su da će se slično dogoditi i njima i stalno su kovali planove o bijegu. Ivica Sabljak u pismu koje u lipnju 1944. šalje iz Stare Gradiške s dozom gorčine konstatira da su ih njihovi drugovi pomalo zapostavili: “Eto u rujnu 1943. smo pustili petoricu da bježe na Kozaru pa nisu ništa napravili. Za onog o kom je pisano da je putem poginuo, doznali smo da je živ i zdrav kod Sarajeva. Što možeš, ljudi se domognu slobode, nađu si društvo pa uživaju…”133 Nada da su partizani krenuli u osvajanje logora pojavila se 16. srpnja 1943., kad se zapodjenuo vatreni okršaj između 17. slavonske brigade i ustaške posade kod sela Krapja, udaljenog pet kilometara od Jasenovca. Partizanska jedinica s nekoliko stotina boraca prebacivala se preko Save u pravcu Banije. Lokalna ustaška posada ih je primijetila, počelo je puškaranje, a u pomoć su im pristigli ustaše iz Jasenovca. U bitci je poginulo 19 ustaša, tri mještanina Krapja i 16 partizana, većinom Čeha i Slovaka, pripadnika čehoslovačkog bataljuna Jan Žiška, koji se tada nalazio u sastavu 17. slavonske brigade.
133
Pošta iz koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška. Izd. JUSP Jasenovac. Jasenovac, 2013.
107
Pripreme za veliki bijeg iz logora Mnogo podataka o svakodnevnom životu u jasenovačkom logoru odkriva se u pismima koja je partizanima iz logora pisao Logorski mjesni komitet Komunističke partije (LMK). Logorski komiteti postojali su i u starogradiškom i u jasenovačkom logoru. Međusobnu komunikaciju održavali su preko zatočenika koji su Savom, šlepovima i brodićima, prevozili sirovine i proizvode logorskih radionica. Inženjer Emerik Blum redovito je iz Stare Gradiške odlazio u Jasenovac na stručna tehnička savjetovanja. Ujedno je dostavljao informacije članovima partijske organizacije. Sadržaj pismo logorskog komiteta od 17. srpnja 1944. predstavlja pravu “Tko je tko” enciklopediju jasenovačkog logora.134 Podrobno je opisana struktura 1. Ustaškog obrambenog zdruga, koji je osiguravao logor. Zapovjednik je bio dopukovnik Marko Pavlović (koji je u ustašku vojsku došao iz domobranstva, a bio je časnik još Kraljevini Jugoslaviji). Zamjenik mu je bio satnik Krešo Majić, pobočnik za unutarnje poslove satnik Tvrtko Krešić, časnik za propagandu Mate Penavić. U gospodarskom odjelu su satnik Franjo Petek, poručnik Drago Gađo i poručnik Zadro. Slijede opisi pojedinih postrojbi, njihovih položaja, utvrđenja i bunkera, s imenima zapovjednika i brojem vojnika u svakoj postrojbi i na svakom položaju. Dostavljaju se precizni podaci o njihovu naoružanju. Prema pismu, Jasenovac bi branilo oko 1200 vojnika, kad im se pribroje i izdvojene jedinice po nekim okolnim selima (Uštica, Jazavica, Puska, Mlaka, pa isturene straže na bosanskoj strani, ispod planine Prosare, u Dubici, itd.). Logorski komunisti ipak procjenjuju da napad ima velike šanse za uspjeh. Uz ostalo i zato jer dio posade predstavlja tzv. novačka bojna, a kako pišu “to su djeca od 14 do 16 godina, koja vježbaju naoružana nekim starim puškama”. Novaci stanuju u Uštici, u kućama duž glavne ceste. U Jasenovcu, u samom mjestu bila je i postrojba od 80-ak domobrana. Najuža logorska satnija, koja daje vojnike za stražarska mjesta i kule oko logora nije brojala više od 40 ljudi. Zapovjednik je poručnik Stipe Prpić, zamjenik Stanko Markotić, a zapovjednik zatvora vodnik Dane Majetić. Upravitelj logora tada je bio Hinko Piccili, bivši profesor Obrtne škole iz Zagreba. Prema pismu iz logora, dodijeljen mu je čin bojnika. Njegov zamjenik bio je poručnik Držislav Renđeo. U logorskoj upravi bili su još i poručnik Dinko Šakić, zastavnici Ivo Hrstić, Josip Kolobarić, Marko Mihaljević, Ante Zrinušić, i drugi.
134
HDA, mikrofilm D-2377, dok. 30.
108
Logoraši otkrivaju da su s predstavnicima uprave i stražarima razgovarali o stanju u logoru te ishodu rata: “Mnogi se brane da nisu ubijali, a mi im to povlađujemo”. Iz pisma se doznaje da je u logoru u tom trenutku oko 2000 zatvorenika. U ustaškoj bolnici u Jasenovcu ih je 50, u kožari, također u mjestu, oko 120. Prehrambeno stanje u bolnici je dobro. Nejasna je rečenica: “Ovih 50 ljudi u Jasenovcu hrane se zajedno s glumačkom sekcijom (ustaškom) i s glazbenim vodom te onima koji rade u zdrugu”. Nije, naime, jasno je li i ustaška posada imala svoju glumačku i glazbenu sekciju, ili logorski komunisti u “ustašku” svrstavaju i glazbenike-logoraše, koji su imali nastupe i izvan logora, u mjestu Jasenovcu. To je moguće, jer kako će se vidjeti, komunistička skupina nema dobro mišljenje o zatočenicima koji surađuju s ustašama. Logoraši izvještavaju da se u ustaškoj posadi osjeti nervoza zbog približavanja partizanskog djelovanja pa mijenjaju radne planove: “Sve što je bilo u projektima gradnje sada otpada, a prelazi se na gradnju zidanih bunkera”. Partizane se za napad motivira opisom represalija nakon pojedinih slučajeva bijega: “Bjegstva koja su počela dat će likvidatorima razlog da uklone putem odmazde sve one najbolje elemente koje do sada nisu dospjeli ukloniti”. U tom smislu spominje se strijeljanje 19 židovskih zatočenika iz lipnja 1944., koje smo opisali ranije. Riječ je o odmazdi nakon neuspjelog bijega harmonikaša Ive Wollnera, nakon kojeg je stradao i dio članova logorskog orkestra i kazališta. U želji da potakne partizane na akciju, LMK spominje i slučaj, po njima također iz lipnja, “kad je palo 80 žena i djece”. Nitko drugi, međutim, od brojnih preživjelih zatočenika iz tog vremena ne spominje i ne opisuje taj događaj. Jedini trag je iskaz Nade Salomon, koja je od 1943. do 1945. bila u Jasenovcu u ženskom logoru. Ona je spomenula skupinu Židovki s djecom koja je u logor dospjela iz Splita, vjerojatno podkraj 1943. Skupina je uhvaćena nakon što su taj grad poslije kapitulacije Italije zauzele njemačke postrojbe i vojne snage ND Hrvatske. Moguće je da je uprava jasenovačkog logora bila obvezna prema Nijemcima transportirati tu skupinu dalje u neki od njemačkih logora za Židove. Transporti za njemačke logore iz Jasenovca – u kojima su otpremane razne skupine zatočenika – bili su i u toj 1944. godini redovita pojava. Nada Salomon na jednom mjestu kaže kako su savjetovali Židovkama da se ne jave za takav transport, da ih je od odlaska odgovarao i liječnik Marin Jurčev, no one u tom pogledu nisu imale izbor. U prvoj polovini 1944. dogodio se i jedan zajednički bijeg židovskog logoraša i ustaše-stražara. Pobjegli su motorkotačem, k partizanima na Papuk.
109
Ustaša se zvao Viktor Štefančić, imao je 18 godina, a bio je iz sela Španovica nedaleko Pakraca. Partizani su ga po kratkom postupku strijeljali, proglasivši ga ustaškim špijunom. Nije mu pomoglo što se pobjegli logoraš Židov založio za njega. U logoru je nakon toga za kaznu strijeljan Viktorov 21-godišnji brat Franjo, također pripadnik ustaške straže.135 Ustaša Franjo Štefančić, prema zapisu u knjizi umrlih, strijeljan je 13. travnja 1944.136 U pismu Logorskog mjesnog komiteta iz srpnja 1944. stoji također da u logoru “sada nema masovnih ubojstava, jer je potrebna radna snaga, a novi se zatočenici gotovo i ne dovoze”. O povećanoj potrebi za radnom snagom tih mjeseci pisao je i bivši zatočenik Čedomil Huber: Bila je izgrađena nova električna centrala koja je gutala veće količine drveta, ali koja je sigurnije davala struju za pojedine pogone. A produktivnost je bila vrlo niska. U tom pogledu logorska organizacija je činila što je više mogla da se kapaciteti ne povećavaju, da se proizvodi što manje i da norme radnog učinka budu smanjene.137 Uz usporavanje rada, logorski komitet čeka znak za napad. U tom slučaju, 200 drugova i drugarica spremno je da svakog časa, na dani znak, izvrše povjereni im zadatak. Ova brigada kadra je sutra makar i golih ruku započeti borbu na život i smrt. Svakog časa mi smo u stanju da skačemo i na žicu i bunkere i započemo borbu sa zločincima, makar i bez nade u uspjeh… Logorski komunisti priznaju ipak da njihov entuzijazam ne dijele svi zatočenici. “Nasuprot borcima stoji jedan dio zatočenika koji bi vjerojatno ostao pasivan, ali ne bi škodio, jer ne bi bio u stanju. To je izvjestan broj Židova-satelista, nešto četnika pravoslavaca i izvjestan broj katolika kriminalaca”, ocjenjuje se u pismu. Logoraši predlažu da unutarnji ustanak počne zajedno s partizanskim zračnim napadom, da se bombardiranjem sruši dio logorskog zida, a logorašima baci nešto oružja. Pišu da bi najbolji trenutak napad bio nedjelja ili praznik prije podne u 10 sati, “jer je tada vojska u crkvi”. Drugo dobro vrijeme je 19 sati uvečer, kad su svi zatočenici u logoru nakon povratka s vanjskih radova. Partizani su procijenili da se ne isplati napasti relativno dobro čuvani jasenovački logor. Od puštenih i zamijenjenih logoraša imali su istodobno i dobre informacije o realnom stanju u logoru.
135
ERJAVEC, T. Španovica, (1992.), str. 145. BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 684. 137 HUBER, Č. Bio sam zatočenik, (1977.), str. 62. 136
110
Posjet predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa O stanju u logoru izvještavali su 1944. godine i partizanski obavještajci iz okolnih mjesta. Obavještajac iz Novske 30. srpnja 1944. godine šalje podatke o uništenim lokomotivama u zračnom bombardiranju. Dojavljuje i da u selu Mlaki 80 ustaša čuva zatočenike na žetvenim i drugim poljskim radovima. Izvještaj navodi da je riječ o 40 muškaraca i 100 žena, a taj se broj ponavlja u seriji takvih izvještaja i može se pratiti sve do 14. kolovoza. 138 U Jablancu, selu u blizini Mlake, također se u to vrijeme nalaze logoraši na poljskim radovima. Posjetio ih je 15. srpnja 1944. i Julius Schmidlin, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa. U pratnji su bili Milutin Jurčić, šef Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost i bojnik Jakov Džal, pročelnik Odjela za radne logore u Ministarstvu unutarnjih poslova. Schmidlin i pratnja inspekciju logora počeli su 13. srpnja u Jasenovcu, potom su se uputili u Staru Gradišku i opet se 17. srpnja vratili u Jasenovac. Do Jablanca, Mlake i Gređana, mjesta na lijevoj strani Save između Jasenovca i Stare Gradiške, stigli su brodom iz Jasenovca. Brod je imao vreće s pijeskom i druga ojačanja zbog eventualnog partizanskog napada s desne bosanske strane. Ove logorske podružnice sastoje se od malih, priprostih, prizemnih zdanja od cigle. Internirani upravo rade na kosidbi. Pod stalnom su stražom. Žene rade odvojeno od muškaraca. Mogao sam nabrojiti svojih 140 osoba. Ljudi izgledaju dobro, smeđe boje i snažni. Neki su nježnih crta lica. Potvrdili su mi kasnije da su to intelektualci koji vole raditi na otvorenome, zapisao je Schmidlin u izvještaju središnjici MOCK-a u Ženevi. Odjeća je kod doduše kod mnogih više nego oskudna, samo dronjci (krpe). Obuća su im drvene sandale stegnute kožnom uzicom koju su dobili od logorske uprave. Za ručak su se kuhali kukuruzni žganci. Na nastambi je bio popis osmorice interniraca koji su taj dan dobili paket od kuće sa živežnim namirnicama. Schmidlin kaže da u spavaonicama, unatoč relativno skromnim uvjetima, vlada red i čistoća. Inspekcija je na putu oko 17 sati, vidjela veće skupine žena kako se vraćaju u logor. U logoru Stara Gradiška Schmidlin je bio nazočan i na jutarnjoj misi u katoličkoj crkvi: “Crkva je bila puna zatočenika i zatočenica. Službu Božnju je održao jedan katolički ustaški vojni propovjednik.”139 Pogledao je i kazališnu predstavu, Nušićevu Gospođu ministarku. Sa sobom je ponio i plakat za predstavu. Glumci su isključivo internirani muškarci. U stankama je svirao veliki zatočenički orkestar. Glazbenici su bili veli138 139
HDA, mikrofilm D-1162. KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 393.
111
kim dijelom Židovi. Napomenuto mi je da se kazališne predstave i koncerti održavaju redovito. Garderoba kao i instrumenti se daju na raspolaganje. Publika se sastoji od zatočenika i ustaša, razdvojenih po redovima, napisao je Schmidlin. Zatim je odigrana i nogometna utakmica “koja se dopušta kao nedjeljna zabava zatočenika”. Schmidlin je detaljno opisao logorske radionice, spavaonice, kuhinju, nusprostorije i ostalo. Ocijenio je da su čistoća i red na primjerenoj razini. Posjetio je i dvije bolnice u Jasenovcu: jednu u mjestu, koji vodi bivši zatočenik Marin Jurčev i drugu u samom logoru kojom upravlja dr. Milo Bošković. U logoru je u tom trenutku na liječenju bilo 95 pacijenata: “Glavna oboljenja su uvjetovana okolnim krajem, to jest malarija, tuberkuloza i reumatska oboljenja. Lazaret se opskrbljuje lijekovima iz glavne ljekarne u ustaškoj bolnici.”140 Obišao je i kožaru u mjestu, u kojoj je tada bilo oko 120 muških zatočenika. Radno vrijeme u kožari, kao i u logorima Jasenovac i Stara Gradiška bilo je od 7 do 12 i od 14 do 19 sati. Hrana je možda oskudna, tako da su zatočenici jako upućeni na pošiljke namirnica izvana. Takvo stanje obilježava i logor u Staroj Gradiški. Ljudi mi pričaju da ponekad dnevno dolazi i do 600 paketa. Usprkos tome i dalje postoji oskudica, ističe Schmidlin.141 I MOCK je potom organizirao dostavu paketa u logor. Izaslanik MOCK-a primijetio je i da se dosta hrane za logore proizvodi na okolnim poljima. Logor Stara Gradiške upravljao je ekonomijama u Jablancu i Gređanima (Gređani salaš) te s ekonomijama s desne, bosanske strane: Bistricom i Dubravama. Ondje su radile uglavnom samo zatočenice na uzgoju voća i povrća, primjerice, krumpira i kupusa. Rad su nadzirale ustaškinje iz logorske posade a osiguravali su ih mjesni oružnici i dva ustaška voda. Iz Jasenovca se upravljalo ekonomijom koja se prostirala oko sela Mlaka. Polja i voćnjaci obrađivali su se i s bosanske strane u Gradini, Međeđi, Podgradcima. U Bosanskoj Dubici bio je centar za proizvodnju vapna (kreča). U ljeto 1942. zatočenici su iz Stare Gradiške slani rad čak u Feričance i Obradovce, imanja u blizini Našica. I odande su zatvorenici bježali, a životni uvjeti nisu bili teški. Nakon pojave partizanskih skupina oko tih imanja, zatočenici su vraćeni natrag u Staru Gradišku i Jasenovac. Na vanjske radove iz jasenovačkog logora u ljeto 1944. izlazilo je dnevno od 300 do 700
140 141
KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 397. KEVO, M. Veze Međunarodnog odbora, (2009.), str. 399.
112
ljudi. U Hrvatskom državnom arhivu mogu se razgledati originalni devnici radova, za razdoblje od srpnja do listopada 1944. godine.142 Svaki dan je bilježeno vrijeme odlaska i povratka pojedine skupine, broj stražara koji ih prate i ime njihova zapovjednika. Tako je 20. srpnja, skupina od 38 kravara išla u Gradinu. U Košutaricu je upućeno 50 ljudi na sječu šume. Oko 110 ide na žetvu pšenice na polja oko Jasenovca, a 42 žene odlaze na skupljanje sijena. Na rad u vojarne odlazi 50 zatočenika, na istovar vagoneta šalje se 15, a u vanjski glinokop 14 zatočenika. Za istovar zobi na kolodvoru određeno je 10 zatočenika. Isto toliko odlazi u grupi pod imenom “automehanika”. U Gradinu ide i 5 “traktoraša”, dvojica za “popravak i podmazivanje kola”, zatim po jedan agronom i mjernik te dva veterinara za stočnu bolnicu. Odlazak na vanjske radove stvarao je i prilike za bijeg. Sedam zatočenika pobjeglo je 9. listopada 1942. Išli su u pratnji samo jednog ustaše po voće kod sela Međeđa. Bili su to Marko Popović, Gabrijel Vinter, Josip Hirschberger, Dušan Ćulum, Mirko Unterberger, Anton Deutsch i Mirko Rodić. “Oduzeli smo ustaši karabin, svezali ga i onda pustili jer je bio dobar čovjek”, rekao je Marko Popović partizanima 5. kozaračke brigade.143 Na gradinskim poljima uz pšenicu uzgajao se zob, ječam, kukuruz, grah, konoplja… Urod se pojačavao prirodnim gnojivom iz štala i proizvedenom modrom galicom. Među logorašima koji su išli na vanjski rad bili su svinjari, pčelari, volari, mljekari, bačvari, osoblje ribarice (ribarskog broda), građevinari koji prave bunkere. Neki se upućuju u Dubicu, Krapje, Prkos, Mlaku i često uz njihove skupine stoji opaska da idu na stalni rad. Ostali se u istom brojnom stanju uvečer vraćaju u logor. Na popisu onih koji izlaze iz logora mogu se naći i zapisi poput 4 – groblje (11. srpnja) ili 1 – prijevoz lijesa, Gradina (7. kolovoza). Sačuvane su i neke evidencijske kartice koje su na ulazu u logor predavali stražari što su pratili zatočenike. Tako na cedulji koja nosi datum 29. kolovoza stoji da je Teslić Darinka dopraćena iz Mlake pa je tamo 71 zatočenica i 69 zatočenika. Zatim na papiru iz 1. rujna stoji da se iz Mlake vratila Hrušć Katica, jer je bolesna pa je tamo sada 70 zatočenica i 69 zatočenika. Radovi su se precizno planirali dan unaprijed. Na listu pod naslovom “Predviđeni vanjski radovi za 4. rujna 1944.” najavljuje se da će u Gradinu ići nekoliko stotina ljudi. Svaku grupu prati upola manja grupa stražara: uz
142 143
HDA, ZKRZ-Zh, kut. 231. MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 222-227.
113
šest zidara koji grade novu staju idu tri ustaše. U 42 skupljača graha rasporedit će se 21 ustaša, itd.144 Tog dana sve poljoprivredne radnike pratio je i poseban odred od 35 ustaša pod naznakom “zasjeda”. Uprava logora strahovala je od partizanskih prepada iz obližnjih šuma i planinskih obronaka u blizini logorskih ekonomija. Partizani su jednu takvu akciju napravili po noći, u kolovozu 1943. godine. “Dubička omladinska poljoprivredna brigada u toku jedne noći požnjela je žito sa 350 duluma (35 hektara) kraj samog logora Jasenovac. Ovo žito bilo je na zemlji protjeranog srpskog življa koju su ustaše uzorali traktorima”, stoji u zapisima o partizanskim akcijama u Podkozarju. Kod Dubice je dio “ustaškog žita” požnjeven, dok je ostatak polja zapaljen, i slično. Građevinski radovi stalno su se obavljali i u samom logoru. Zagrepčanin Adolf Friedrich je iz Stare Gradiške u kolovozu 1943. prebačen u Jasenovac, u kojem je već bio 1941. Opisao je kako su se industrijski pogoni jako razvili, kako su sagrađene ili se grade nove zidane zgrade. Razdoblje od siječnja od siječnja do rujna 1944. ocjenjuje mirnim, a osim likvidacije skupine harmonikaša Ive Wollnera u lipnju, nije bilo mnoštvenih ubijanja i javnih nastupa, ustvrdio je Friedrich. Ispričao je i slučaj iz svibnja kad su zatočenici morali zakopati 10 zvona skinutih s pravoslavnih crkava i dijelove spomenika kralju Petru. U posjet logoru dolazila je jedna od inspekcija u kojoj su bili i Nijemci pa se uprava logora pobojala da bi mogli zatražiti da se ti metalni dijelovi kao važne sirovine otpreme u Njemačku. Nakon odlaska gostiju, zvona iz nekog razloga nisu iskopana iz zemlje. “Znam točno u metar gdje su zakopana”, izjavio je Friedrich.145 Rutinski rad i gotovo monotone dane u logorskim radionicama i ekonomijama u 1944. godini opisuju mnogi zatočenici. Presuda skupini Mile Boškovića Logorska uprava saznala je u rujnu 1944. preko svojih doušnika da postoje skupine logoraša koji održavaju veze s partizanima i planiraju pobunu i bijeg. Oblikovan je prijeki sud, koji je vodio Mihovil Prpić, pravnik u 1. Ustaškom obrambenom zdrugu. Nakon istrage, u kojoj su osumnjičeni zatočenici strpani u interni pritvor i zlostavljani, na smrt vješanjem osuđeno je dvadesetak zatočenika te ustaški časnici Marin Jurčev i Ivan Belužić, liječnici iz jasenovačke bolnice. Ovaj slučaj prepričavali su mnogi preživjeli jasenovački logoraši. 144 145
HDA, ZKRZ-Zh, kut. 231. Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, (1972.), str. 48.
114
Vjekoslav Luburić odobrio je da se logorski liječnik Milo Bošković strijelja, umjesto da bude obješen. Bošković je to zatražio “kao Crnogorac, za kojeg bi vješanje bilo poniženje”. Luburić i Bošković razvili su do tada određeni prijateljski odnos. Često su razgovarali o politici, ratu i stanju na frontovima. Bošković nije imao dlake na jeziku i otvoreno je Luburiću govorio da će uskoro doći Rusi i da je onda Luburić gotov, a ovaj se tome smijao i Boškovića zbog oblika brkova i frizure zvao “Staljin”. Čak je naredio da se u krojačnici izrade dvije košulje po uzoru na ruske rubaške. Darovao ih je Boškoviću da još više liči na ruskog vođu. U to je vrijeme upravitelj logora bio Dinko Šakić, koji je 1998. na sudu u Zagrebu optužen da je osobno ubio Boškovića. U svojoj obrani i memoarskim zapisima koji su nastali dok je izdržavao kaznu, Šakić je tvrdio da je izvršenjem presude prijekog suda zapovijedao bojnik Mile Prpić, zapovjednik vanjskog osiguranja. Tako je odredio glavni zapovjednik, pukovnik Marko Pavlović. Boškovića je prema zapovijedi, hicem u potiljak, ustrijelio vodnik Mile Sudar. Smrt osuđenih, kao i u nekim drugim slučajevima, utvrdio je i liječnik, izaslanik kotarskog poglavarstva iz Novske, uz supodpis logorskih liječnika. Šakić je na suđenju i u memoarima ponudio drukčiju verziju krivnje ove skupine. Tvrdi da je bila riječ o pronevjeri sadržaja paketa koji su stizali u logor od humanitarnih organizacija (Međunarodni odbor Crvenog križa), prijatelja i rodbine zatočenika. Bošković je doista bio povjerenik za raspodjelu paketa MOCK-a i svojim je podpisima potvrđivao urednost pristiglih pošiljki. Prema Šakiću, nadležnost nad raspodjelom sadržaja paketa imala je unutarnja uprava u kojoj su u to vrijeme većinu osvojili zatočeni članovi Komunističke partije i njihovi simpatizeri. Tvrdi da je pretresom kod njih u barakama pronađeno dosta skrivene hrane i drugih potrepština. Navodno je i prijava stigla od drugih zatvoreniha, nezadovoljnih raspodjelom. Daljnja istraživanja možda će jednom razriješiti ovu kontroverzu. Istragom su bile obuhvaćene i zatočenice iz ženskog dijela logora, Nada Salomon i Štefica Belak. Nakon par dana provedenih u pritvorskoj ćeliji, vrata su se otvorila, a na njima je bio Šakić s pratnjom: “No, što ćemo s vama?” “Pustit ćete nas u logor, jer znate da mi nismo ništa krive”, glasio je odgovor, prema sjećanju Nade Salomon.146 Šakić je potvrdio da će ih pustiti, “iako su krive”. I dodao: “Nikad ne ćete saznati zašto smo vas pustili”.
146
SALOMON, N. Mladost u zatvorima, (1984.), str. 352.
115
Prema sjećanju zatočenika Jakoba Danona, kazna nad Boškovićevom skupinom izvršena je 21. rujna 1944. Bošković je ubijen metkom, a obješeni su Milan Grbić, Branko Konić, Petar Krajnović, Vlatko Hadžistević, Ladislava Mathe, Tomislav Marić, Milan Milanović, Heinrich Musafija, Nikola Pejnović, Remzija Rebac, Jovan Poljić, Stevan Živković. Upravitelj ustaške bolnice u Jasnovcu, satnik Marin Jurčev i liječnik Ivan Belužić, po činu nadporučnik, obješeni su 20. rujna 1944. u samom mjestu Jasenovcu. Vješanje je najavljivao mjesni bubnjar, pozivajući stanovnike da vide “pravično kažnjavanje neprijatelja NDH”. S Jurčevim je, prema nekim izvorima, obješena i njegova žena Marija Jurčev Darbinović. Uz njih su obješena još četiri muškarca. Prema iskazu zatočenika Morica Montilja, Marin Jurčev je iz bolnice održavao vezu s partizanima. Dostavio im po neki put i nešto lijekova i drugog sanitetskog materijala. Nakon smrti Mila Boškovića, voditelja logorske ambulante, njegovu ulogu povjerenika za raspodjelu paketa iz humanitarne pomoći Međunarodnog odbora Crvenog križa, preuzima liječnik dr. Sadik Kunorti. Brojno stanje zatočenica u Staroj Gradiški i zubarski pregledi U 1944. godini s radom praktično prestaje logor u Staroj Gradiški. Partizani su se već 1943. približili logoru s bosanske strane. Na Novu 1944. godinu pokušali su osvojiti Bosansku Gradišku, ali napad je odbijen. Nedugo potom iz logora je poslano 50 obrtnika da poprave kaznionicu u Lepoglavi koju su 1943. zauzeli partizani i oštetili. Nakon što je lepoglavska kaznionica obnovljena, iz Stare Gradiške dolazi nekoliko stotina zatočenika i zatočenica. Ostalih nekoliko stotina zatvorenika (samo muškarci) u listopadu 1944. preseljava se u Jasenovac. Išli su pješice, putem i stazama uz Savu. U Staroj Gradiški ostaje samo mala skupina zatočenih na održavanju zgrada, koje povremeno služe za smještaj prolazećih vojnih postrojbi. Među dostupnim izvorima iz tog razdoblja nalaze se kartice s dnevnim izvještajima o brojnom stanju u ženskom dijelu logora u Staroj Gradiški od svibnja do prosinca 1944. Uz ostalo, objavljeni su u Miletićevoj knjizi “Koncentracioni logor Jasenovac” iz 1986. godine. Iz kartica se vidi da je 28. svibnja u logoru Stara Gradiška bilo 714 zatočenica. Od toga 347 žena rimokatoličke vjere, 303 “grkoistočne”, 42 židovske, 6 evangeličke i 6 starokatoličke. Dan prije na radove u Jasenovac upućeno je 99 zatočenica. Broj zatočenica se bitno ne mijenja do listopada. Stalno je u logoru između 717 i 820 zatočenica.
116
Još više takvih kartica s dnevnim brojnim stanjem objavio je Mario Kevo u časopisu “Scrinia Slavonica” br. 9 (2009.) i br. 10 (2010.). Tu su i imena zatočenica koje se upućuju u Jasenovac i iz njega vraćaju. Zatim, novih zatočenica koje dolaze u logor i koje su iz njega puštene. Tu su i imena umrlih i nekoliko novorođenih. Prema tim evidencijskim karticama, od 27. svibnja do 31. kolovoza u Staroj Gradiški umrla je 21 zatočenica. Umrlo je i sedmero djece: Mara Uzelac, Boško Jovanović, Mladen Lipković, Božo Bosiočić, Željko Katić, Zoran Filipović i Jasna Suknaić. U istom je razdoblju u logoru rođeno troje djece. Jedno od njih, dječak Željko Bota, od oca Boška, rođen je 6. lipnja 1944., a iz logora je, prema karticama, izašao 11. listopada. Uz njega iz logora tog dana izlazi još četvero djece rođene 1944. godine. Od 27. svibnja do 31. kolovoza u logor je došlo 227 novih zatočenica. Iz logora je u tom razdoblju puštena 41 zatočenica. Prema karticama iz Miletićeve knjige, 10. listopada 302 žene iz Stare Gradiške upućene su u Jasenovac. Potom je 9. studenog u Lepoglavu premješteno 135 zatočenica, uz opasku “po nalogu dopukovnika Džala”. Na dan 4. prosinca 1944. u Staroj Gradiški ostalo je samo 35 zatočenica: 32 katolikinje, 2 židovke i 1 muslimanka. Antun Miletić je objavio i podatke iz knjige evidencije zubne ambulante u Staroj Gradišci, u kojoj su se liječili i zatočenici i pripadnici ustaške posade. Od 22. lipnja do 22. srpnja obavljeno je oko tisuću operacija: pregleda, brušenja, čišćenja, plombiranja, liječenja i vađenja zubi. Među pacijentima su i neki zatočenici koji su 55 godina kasnije svjedočili na suđenju Dinku Šakiću. U Miletićevoj knjizi je i dopisnica koju iz Stare Gradiške šalje studentica Ruža Filajdić. Ona u srpnju 1943. obavještava da se u logoru otvara knjižnica pa je zatočenicima dozvoljeno da traže knjige od kuće. Stoga moli članove obitelji u Slavonskom Brodu da joj pošalju knjige “Crkveno pravo” i “Fiziku”, koje se nalaze među njezinim drugim školskim knjigama.147 Skupna pomilovanja o važnijim nadnevcima Iz jasenovačkog i starogradiškog logora te iz Lepoglave u 1944. godini u nekoliko je navrata pušteno po više stotina zatvorenika. Bila je riječ o amnestijama koje je proglašavala Vlada Nezavisne Države Hrvatske prigodom državnih blagdana, obljetnica i drugih prigodnih datuma. Prva amnestija proglašena je o Božiću 1943., kada je iz zatvora pušteno oko 350 zatočenih osoba. 147
MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 275.
117
Sačuvane su originalne liste s imenima puštenih zatočenika. Odlukom Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova, 10. travnja 1944., povodom trogodišnjice uspostave ND Hrvatske, iz “sabirnih i radnih logora” pušteno je 289 osoba. Popis koji se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju nije pisan abecednim redom, nego počinje imenom Marije Mikac (kći Marija i Ruže r. Brljavac, r. 9. IX 1919, u Brestu, rkt.), a završava s Ivanom Sestrićem (sin Stjepana i Agate r. Stanošić, r. 5.VII 1906. u Mošćenici, rkt.). Pored svakog imena su podaci o roditeljima, datumu i mjestu rođenja te vjeroispovijedi. Pušteni su većinom katolici, a ima i pravoslavnih i muslimana. Zatim su 14. srpnja 1944., na rođendan poglavnika ND Hrvatske Ante Pavelića puštena 172 zatočenika. Taj popis je objavljuje i Miletić.148 Sastavljen je abecednim redom pa počinje Dušanom Adamovićem iz Beočina, a završava s Antom Zofkićem iz Vukovara. Uz generalije zatočenika kod mnogih je dodano i njihovo zanimanje. Tako saznajemo da je Adamović prije uhićenja bio tvornički radnik, a Zofkić - gostioničar. Na kraju tog popisa, koji je podpisao tadašnji ravnatelj GLAVSIGUR-a dr. Milutin Jurčić, stoji i naznaka da se Ivan Čačil, Ivan Deržić, Huso Sarač i Mato Ursić imaju uputiti na odsluženje vojnog roka, odnosno na vježbu u domobranske jedinice. Slično se dogodilo i Zagrepčaninu Anti Miletiću (slučajno istog imena i prezimena kao i autor knjige o Jasenovcu). On je 1943. nakon puštanja iz logora mobiliziran u domobransku auto-jedinicu u Ilici. U domobranima je dočekao kraj rata i povlačenje prema Austriji. Kako je ispričao autoru, kod Bleiburga ga je od teže sudbine spasio poznanik, partizan iz Virovitice, čijoj je sestri Juliški slao dopisnice iz jasenovačkog logora. Sljedeći popis puštenih zatočenika ima 373 imena, a nastao je 24. prosinca 1944. Zatočenici se puštaju povodom “četvrtog Božića Nezavisne Države Hrvatske”. Odluku opet donosi GLAVSIGUR, a podpisuje je glavni ravnatelj Erich Lisak. Popis koji se čuva u Hrvatskom državnom arhivu počinje imenom Ivana Antolčića, a završava s Matijom Žufićem.149 Erich Lisak podpisao je i odluku od puštanju 456 zatočenika povodom 10. travnja 1945., četvrte obljetnice ND Hrvatske. To puštanje obilježeno je komentarom u listu “Hrvatski narod” od 10. travnja, na stranici br. 6: “Nekoliko stotina političkih zatvorenika pušteno je iz radnih i sabirnih logora. Neki su već prošlih dana stigli svojim kućama. Progovorio je duh praštanja. 148 149
MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, I. (21986.), str. 383. HDA, fond MUP NDH, kut. 301.
118
Ponovo su pomilovani oni koje sve države zbog svog opstanka nemilosrdno progone. U sadašnjoj su borbi osjećaji napeti i gleda se s najdubljim ogorčenjem na svakoga tko otežava ovu borbu i pokušava osujetiti njezin uspjeh.” Prema ispravama, ostvarenim pomilovanjima u posljednih 15 ratnih mjeseci pušteno je kući 1640 logoraša. Poslije rata nije objavljeno gotovo ni jedno svjedočenje zatočenika iz tih, puštenih skupina. Osim amnestijama i istekom kazne, iz logora se izlazilo i razmjenama za zarobljene njemačke časnike i vojnike i pripadnike oružanih snaga ND Hrvatske. Već u 1942. godini dolazi do prvih razmjena. Dvadesetak zatočenika izlazi zajedno s komunističkim prvakom Andrijom Hebrangom. Iz Stare Gradiške je 16. prosinca 1943. razmijenjeno 54 logoraša za zarobljene njemačke oficire. Nataša Mataušić navodi da je, prema njemačkim podatcima, od rujna 1942. do travnja 1945. za ustaške i njemačke vojnike koje su zarobili partizani, razmijenjeno, iz svih ustaških logora i zatvora, oko 2000 zatočenika. U 1944. godini razmjene su se redovito obavljale u demilitariziranoj zoni oko Pisarovine. Razmjene je s partizanske strane vodio Josip Brnčić, koji je, prema nekim izvorima, također bio zatočenik Stare Gradiške u 1942. godini. U pismu CK KPH od 15. ožujka 1944. Brnčić najavljuje da će za nekoliko dana “iz Jasenovca odnosno Gradiške biti predani sljedeći drugovi i drugarice: Lipak Nikola, Milić Danica, Aleksić Steva, Marica Bogdan, Petričić Berta, Zupan Mato, Vlahović Stjepan i Trstenjak Vlado”. Brnčić izvještava da vlasti u zadnje vrijeme drže partizanske zarobljenike u lošim uvjetima ne bi li ih potaknuli da idu na rad u Njemačku. “Čim se netko javi za rad odmah se postupak prema njemu mijenja. Transporte zarobljenika šalju u Njemačku vrlo često. Mnogi drugovi pa čak i oficiri i komandati javljaju se na rad u Njemačku da se izbave loših uslova”, navodi Brnčić. Kaže da je osobno išao u zagrebački zatvor na Savskoj cesti i nagovarao skupinu partizana na razmjenu. Od 15 jedva ih se javilo četiri, “iako su sigurno znali da sam partizan”.150 I Terka Gojmerac, još jedna zatočenica Stare Gradiške iz 1942., dolazi u to vrijeme iz partizana u Zagreb nagovarati zarobljene partizane i uhićene simpatizere da idu u razmjenu. U Hrvatskom povijesnom muzeju postoji i nekoliko fotografija iz dvorišta zagrebačkog zatvora na Savskoj cesti, na kojima je Terka Gojmerac snimljena kako objašnjava zarobljenicima da bez straha mogu poći s njom u partizane. Katkad su se partizani izravno obraćali upravi logora u Jasenovcu predlažući razmjenu. Tako je iz štaba 6. korpusa 27. srpnja 1944. upućeno pismo 150
MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, I. (21986.), str. 727.
119
Zapovjedništvu sabirnog logora u Jasenovcu (tako piše u originalu na tom listu), s naznakom da se preda na ruke dopukovniku Marku Pavloviću: “Pavloviću! Imamo Ivana Šipuša, tabornika Lonje, kojeg smo zarobili 18. lipnja. Biste li dali za njega izvjestan broj naših drugova? Odgovor pošaljite po Šipuševoj kćeri.”151 Partizanski major Mihajlo Miščević predložio je da se na listu za razmjenu stavi njegov brat Nebojša, zarobljen 28. svibnja 1944. “Bjegunci iz Stare Gradiške vele da je još živ”, piše Miščević svom štabu.152 Rodbina i prijatelji zatočenih pisali su često molbe za puštanje vlastima NDH. Bilo je dosta slučajeva podkupljivanja dužnosnika koji su mogli pridonijeti nečijem izlasku iz logora. U dokumentaciji Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina opisano je mnogo slučajeva u kojima su prodavane krave, drva, usjevi, komad zemlje, čak i automobil, kako bi se skupio novac za podmićivanje. Zatočenik jasenovačkog logora bio je i Juraj Alabanda, mlađi brat ustaškog pukovnika i domobranskog generala Hinka Alabande. Juraj je 14. listopada 1944. pisao bratu da mu pošalje hrane i urgira oko molbe. Sljedeća dopisnica je od 6. prosinca, u kojoj se Juraj žali obitelji da mu Hinko ne odgovara.153 Sudbina Jurja Alabande nije poznata. Na poimeničnom popisu Spomen područja nema nikoga s prezimenom Alabanda. No zato je sigurno da je logor u Jasenovcu prije isteka kazne napustio Julius Vlašić iz Zagreba. U logor je upućen 6. lipnja 1942., a na slobodi je bio već 13. srpnja. Čak su ga neki poznanici prijavili Zemaljskoj komisiji zato što je tako brzo izašao. Stoga je on u lipnju 1945. došao opisati što se točno dogodilo: Osuđen sam zbog davanja 'crvene pomoći'. A dok sam bio u Jasenovcu, moja kći osnovnoškolka išla je na izlet sa svojim razredom u Gračane. Tu je poglavnik Ante Pavelić imao svoje imanje i šetao se sa svitom, a učenici su ga gledali. Imao je jednog psa koji je taj dan skočio i ugrizao moju kćer. Poglavnik je uplakano dijete pitao što da učini da prestane plakati, ima li neku želju... Moja kći je rekla: pustite mi tatu iz logora… Pavelić je odmah pozvao pobočnike i dao odgovarajuće naređenje. “Valjda je htio pokazati neku velikodušnost”, zaključio je Julius Vlašić, pred sumnjičavim ispitivačima partizanske komisije.154
151
HDA, mikrofilm D-1164. HDA, mikrofilm D-1164. 153 PERVAN, Berislav. General NDH Hinko Alabanda. U: Vojna povijest. Zagreb, 2012., br. 16, str. 22. 154 HDA, ZKRZ-Zh, kut. 251. 152
120
Zračni napadi na logor u jesen 1944. godine Logor u Jasenovcu prvi je put bombardiran iz zraka u studenom 1944. godine. U to je vrijeme trajala zračna kampanja američkih i britanskih zračnih snaga po vojnim ciljevima na jugoistoku Europe, u zemljama saveznicama Njemačke i okupiranim teritorijima. U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj intenzivno su, uz ostalo, bombardirane željezničke pruge i mostovi. Kao kolateralne žrtve od djelovanja zapadnih saveznika ginuli su i civili, a u ovom slučaju i zatočenici jasenovačkog logora. No u studenom 1944. godine logor još nije bio izravni cilj, kao što je to bio u ožujku 1945. O tom višekratnom bombardiranju u vrijeme Uskrsa 1945., bit će više riječi kasnije. Intenzivni zračni napadi na željezničku prugu i druge komunikacijske objekte oko Jasenovca zabilježeni su već i u rujnu 1944. U “Zborniku dokumenata i podataka o Narodno-oslobodilačkom ratu” (riječ je uglavnom o dokumentima iz beogradskog Vojno-istorijskog arhiva), objavljen je i niz dokumenata raznih ustanova Nezavisne Države Hrvatske. Tako se u dokumentu s datumom od 1. rujna 1944. spominje “prelijetanje 6 neprijateljskih zrakoplova kod Jasenovca. Čule su se jake eksplozije. Drži se da su napadnuti mostovi kod Jasenovca”. Izvještaj je podpisao glavnostožerni pukovnik Helbich.155 Zrakoplovstvo ND Hrvatske uzvratilo je 8. rujna, bombardiranjem partizanskih položaja u selima Vojskova, Pucari i Koturovo, udaljenih oko 10 kilometara jugozapadno od Jasenovca. Partizani i jasenovački ustaše sukobili su se i 30. rujna u selu Živaja, koje se nalazi jugoistočno od Sunje, na pruzi Sunja-Dubica. Posadu u Živaji činilo je 80 ustaša i domobrana iz jasenovačkog Ustaškog obrambenog zdruga. Partizani su zauzeli Živaju, ubivši 10, a zarobivši 5 vojnika iz posade. Zatim su nastavili napredovanje prema Dubici. U blizini Jasenovca pod osobitim udarom bio je željeznički kolodvor u Novskoj. U 8.50 sati 5. studenoga lovci-bombarderi napali su ga bombama i strojničkom vatrom. Bile su pogođene zgrade, a oštećeni su i kolosijeci, dvije lokomotive i 10 vagona. Poginulo je 10 osoba, a sedam ih je bilo ranjeno. Teži ranjenici su u takvim slučajevima prebacivani u bolnicu u Jasenovac, gdje ih je liječilo osoblje iz zatočeničke bolnice. “U bolnici je tada bilo oko 200 bolesnika i ranjenika. Bili su to domobrani, ustaše, Nijemci i civili.
155
Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Tom V., ispr. 117.
121
Radili smo naporno, a liječnici su usto išli u vizite i kućne posjete po Jasenovcu u pratnji stražara”, ispričao je liječnik dr. Arnold Schön.156 Novi zračni napad uslijedio je 6. studenog. Kod željezničke postaje Jasenovac prije podne oštećene su dvije lokomotive. Poslije podne, oko 16 sati, napadnut je most sa 14 bombi, od kojih su dvije pogodile cilj i onesposobile promet. Zrakoplovi su zatim 17. studenog napali i most na rijeci Strug, u neposrednoj blizini logora, s njegove sjeverne strane. I onda, 22. studenog, oko 23 sata, “neprijateljski zrakoplovi bacili su 4 bombe na zatočenički logor u Jasenovcu. Ima mrtvih i ranjenih zatočenika”.157 Tog dana bombe su pale i na željezničke postaje u Kutini i Jasenovcu. Poginule su dvije osobe, a četiri su ranjene. Jedan od poginulih u bombardiranju logora u Jasenovcu bio je Novljanin Željko Pećnik, rođen 1928. godine. On je bio limarski šegrt koji je odlazio na praksu u logorske radionice.158 Zatočenici koji su u to vrijeme bili logoru nisu kasnije govorili opširnije o zračnim napadima u jesen i zimu 1944. godine. Možda zbog neugodnog podatka da su žrtve saveznika bili i zatočenici. Čedomil Huber u svojoj memoarskoj knjizi spominje u jednoj rečenici da je “u toku te zime logor nekoliko puta bombardiran”.159 Vjerski život zatočenika U jesensko-zimsko doba 1944. godine pjegavim tifusom zarazio se i logorski svećenik Zvonimir Brekalo. Po svemu sudeći, zarazio se u bolnici od umirućih zatočenika koje je ispovijedao i davao im bolesničko pomazanje. Prema riječima dr. Arnolda Schöna, logorski liječnici učinili su sve što je bilo u njihovoj moći da mu pomognu. No Brekalo je umro 23. studenog 1944. Imao je 28 godina. Rođen je u Bosanskoj Gradiški, gimnaziju polazi u Travniku, a studirao je i u Francuskoj. Mladu misu proslavio je 1939. godine. Zatim je postao odgojitelj u Napretkovu konviktu u Banjoj Luci i vjeroučitelj u Državnoj ženskoj gimnaziji. Nakon uspostave ND Hrvatske postaje vojni svećenik, a u jasenovački logor dolazi podkraj 1942. godine. Na Duhove 1944. Brekalo je služio misu i u selu Stara Subocka, nedaleko Jasenov-
156
HDA, ZKRZ-Zh, kut. 251. Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Tom V., str. 746, ispr. 147. 158 BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 290. 159 HUBER, Č. Bio sam zatočenik, (1977.), str. 68. 157
122
ca. Zvonimira Brekala u logoru nasljeđuje franjevac Zvonimir Lipovac, koji je prije toga bio dušobrižnik u logoru Stara Gradiška. Dolazak svećenika u logor bila je također zasluga tadašnjeg nadbiskupa Alojzija Stepinca. On je 2. studenog 1942. godine uputio pismo Paveliću tražeći da se umirućima u logorima dopusti dolazak svećenika radi ispovijedi. “Ako to nije dozvoljeno, mnogi se pitaju koja je razlika između jednog boljševičkog i našeg logora”, napisao je Stepinac. Osim katoličkih svećenika, u jasenovačkom logoru djelovao je i muslimanski imam Tahir Vojniković, rodom iz bosanskog mjesta Kozarca. Muslimanski vjerski obredi održavali su se u logoru svakog drugog petka. Tahir Vojniković bio je jedan od imama i muallima (vjeroučitelja) u Bosanskoj Dubici u vrijeme Drugoga svjetskog rata. “Vojniković je bio dobričina. Svojima je bio dobar, a nama nije odmagao”, rekao je za njega poslije rata bivši logoraš Jakob Danon. U nekim presudama, donesenim nakon poslijeratnih montiranih procesa protiv svećenika Hrvatske pravoslavne crkve, tvrdilo se da su i svećenici HPC-a dolazili u jasenovački logor i ispovijedali pravoslavne zatočenike. Potvrdu za te navode iz presuda, autor ovog rada za sada još nije pronašao. Vojnici i časnici iz jasenovačke posade na mise su odlazili u jasenovačku crkvu, gdje je župnik od studenog 1942. bio Jure Paršić, rodom s otoka Hvara. Paršić je bio zarobljen 1945. i ispitan pred Zemaljskom komisijom za ratne zločine. Rekao je, uz ostalo, da nikad nije bio u logoru, jedino je do 1944. išao u selo Košutaricu cestom koja je prolazila kroz logor. Njegove informacije o životu u logoru bile su zapravo iz druge ruke. Paršić je rekao da je iz Vatikana, putem Katoličke akcije, stigao upit o sudbini nekih zatočenika, uglavnom Židova. Dao je popis imena jednom od ustaša s kojim se susretao, a ovaj ga je vratio iz uprave logora s oznakom križa za one zatočenike koji su umrli, a s minusom za one koji više nisu bili u logoru. Izvještaje o informacijama koje je doznao u logoru, Paršić je, kaže, podnosio i nadbiskupu Stepincu. U siječnju 1945. župnik Paršić otišao je u Zagreb i više se nije vraćao. Preživio je i kraj rata, a poslije je službovao u Senjsko-modruškoj biskupiji te Austriji i Njemačkoj. Umro je 1991. godine. Gradnja nove električne centrale Metoda Pavlića u Jasenovac je također doveo njegov posao. Bio je radnik u tvornici akumulatora u Zagrebu, u dvorištu u Draškovićevoj ulici 58. Slučaj je htio da se u uličnoj zgradi nalazilo sjedište 1. Ustaškog obrambenog zdruga, odnosno Ustaške obrane, postrojbe zadužene za osiguranje jasenovačkog logora. Zapovjednik 1. UOZ-a, Vjekoslav Luburić, odlučio je preu-
123
zeti tvornicu, jer su akumulatori bili potrebni automehaničkoj logorskoj radionici. Zaposlenima je ponuđeno da dođu raditi u Jasenovac, uz plaću od 18.000 kuna te besplatan stan i hranu. Tu se vidi kako je u ND Hrvatskoj rasla inflacija prema kraju rata. Naime, tko je od zatočenika 1942. godine postao zaposlenik ustaške posade, dobio bi plaću od oko 4000 kuna. Metod Pavlić, Karlo Javornik i Stjepan Perestegi prihvatili su ponudu i otišli raditi u logor. U automehaničkoj radionici i garaži susretali su se sa zatočenicima Josipom Špicerom, Franjom Bogdanićem, Ivanom Rilovim… Metod Pavlić je s automehaničkim odjelom u travnju 1945. prevezen iz Jasenovca prvo u Sisak pa u Zagreb. I tu je otišao kući.160 Kad je bivši zatočenik Čedomil Huber u listopadu 1944. prebačen iz Stare Gradiške u Jasenovac, u jasenovačkom je logoru već bila sagrađena nova električna centrala. “Ona je gutala velike količine drveta, ali je sigurnije opskrbljavala ostale proizvodne pogone strujom”, kaže Huber.161 U predratnoj Bačićevoj ciglani i tvornici lanaca postojala je elektrana manjeg kapaciteta. Zbog proširenja radnih kapaciteta (tvornica oružja, automehaničarska radionica, limarska i kovačka radionica, ulična rasvjeta, itd.) trebao je i jači izvor električne energije. Gradnja nove centrale bila je značajan inženjersko-građevinski pothvat. Kod Jasenovca je tlo močvarno pa je trebalo posebno dobro učvrstiti dimnjak koji je bio visok 25 metara. Stoga su iskopani temelji duboki čak sedam metara. Projekt elektrane izradio je inž. Miško Rosenberg, a sam dimnjak projektirao je inž. Spindel.162 U logorskim elektranama radio je i Ludwig Schöntag, glavni inženjer koprivničke električne centrale. On je 1941. uhićen u Koprivnici kao Židov i otpremljen u Jasenovac. U logoru je bio do 1944. godine, kada njegovi kolege Hrvati traže da ga se vrati. Objasnili su vlastima da im je Schöntag potreban za održavanje rada elektrane u Koprivnici. Molba je odobrena, Schöntag se vratio kući i preživio rat. Umro je 1987. u Izraelu. Poslijeratne znanstvene i inženjerske karijere izgradili su i neki drugi stručnjaci što su sudjelovali u održavanju jasenovačke elektrane. Primjerice, Emerik Blum i Jaroslav Černi. Blum je, kako smo već naveli, pobjegao iz starogradiškog logora brodićem koji je s kolegama projektirao i sagradio. Kasnije je bio gradonačelnik Sarajeva te osnivač poduzeća Energoinvest i Aluminij Mostar. Po Jaroslavu Černiju, Čehu koji je pušten iz logora po iz-
160
HDA, ZKRZ-Zh, kut. 261. HUBER, Č. Bio sam zatočenik, (1977.), str. 62. 162 Fotografije elektrane izvana i iznutra u: MATAUŠIĆ, N. Koncentracioni logor, (2008.), str. 51. 161
124
držanom roku kazne, zovu se mnoge škole i Institut za vodoprivredu u Beogradu. Bivši zatočenik Salamon Altarac opisao je kako je Černi nadzirao gradnju velike moderne garaže koja je za logorski odjel Brzi sklop sagrađena u Jasenovcu, na mjestu srušene pravoslavne crkve. Projekt su izradili inženjeri Rajs i Kopelman. Altarac se sjeća da je Vjekoslav Luburić bio veoma zadovoljan izgledom garaže. Černija je zbog toga prolasio slobodnjakom a dodijelio mu je i novčanu nagradu od 100.000 kuna. Ostali radnici su prošli slabije, tvrdi Altarac: svaki je dobio samo po kutiju cigareta i komad suhog mesa.163 Brzi sklop bio je motorizirani odred jasenovačke ustaške vojne posade. Pomoćne mehaničke radove na voznom parku, tenkovima i drugim borbenim vozilima obavljali su zatočenici. Brzim sklopom zapovjedao je Josip Mataja-Hadžija. Altarac i ustaša Mataja poznavali su se prije rata u Sarajevu, gdje su obojica bili taksisti. Altarac ga je jednom besplatno vozio u posjet bolesnom ocu. Kad je Mataja u logoru ugledao Altarca, dao mu je potvrdu da se može hraniti u ustaškoj kuhinji. Zatim ga je prebacio u mehaničku radionicu i na kraju imenovao grupnikom (predstavnikom zatočenika) u garaži i Brzom sklopu. U voznom parku koji je održavan u Brzom sklopu postojao je i kamion koji je bio pokretna mehanička radionica. Kad se negdje pokvarilo koje borbeno vozilo, kamionom bi dojurili tehničari i obavili popravak. U radionici Brzog sklopa popravljani su i njemački tenkovi. Zatočenik Adolf Friedrich ispričao je anegdotu prema kojoj su u proljeće 1945. ustaše ukrali pet tenkova iz vlaka kojim su se njemački vojnici povlačili iz Grčke. Ustaše su otkopčali teretni vagon na stanici u Novskoj, tenkove dovezli u Brzi sklop i dali da se prebojaju u oznake ustaške vojske. No Nijemci su ubrzo otkrili krađu pa su došli po tenkove. Hrvatske oznake na tenkovima tek su se osušile, a tehničari su ih morali opet prebojati u njemačke oznake, rekao je Friedrich.164 No u knjizi Ilije Barbarića “Nezavisna Država Hrvatska, bilo je pravo ime” iz 2010., slučaj je opisan na malo drukčiji način. U knjizi je pismo Dinka Šakića upućeno Barbariću, s objašnjenjem da su tenkovi tipa Tigar došli na popravak u logorsku radionicu. Nakon što su njemački vojnici pokazali ustašama kako se upravlja tenkovima, ustaše su odlučili da će ih zadržati, a njemački vojnici odvezeni su na vlak u Novsku. Nakon daljnjih pregovora, za taj su postupak ustaše na kraju su dobili dopuštenje od njemačkog 163 164
Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, (1972.), str. 155. Sećanja Jevreja na logor Jasenovac, (1972.), str. 48
125
generala u Zagrebu. Njemu su u znak zahvalnosti, piše Šakić, poslali nekoliko pršuta i boca rakije. Tenkove su vozili na povlačenju u Austriju i na kraju ih onesposobljene ostavili kod Dravograda.165 Jasenovački ustaše sudjelovali su i u suzbijanju puča Vokić-Lorković u rujnu 1944. godine. Vjekoslav Luburić bio je u to vrijeme neupitno odan Anti Paveliću. Sudjelovanje u uhićenjima sudionika tog, zapravo, tek planiranog puča potvrdio je kasnije i Dinko Šakić. Od 1. listopada Šakić i službeno prestaje biti upraviteljem logora (dužnost je obnašao od proljeća 1944. i odlaska predhodnika Ivice Brkljačića). Šakića nasljeđuje Hinko Piccili koji upravlja logorom do kraja u travnju 1945. Piccili je prije rata bio profesor na Obrtnoj školi u Zagrebu, stručnjak za keramiku. U logoru je organizirao centar za tehničku pripremu radova koji su se obavljali u logoru, ali i izvan njega. Prema magistarskom radu Dragomira Džoića, napisanom na Pravnom fakultetu 1980. godine, upravni i tehnički odjel jasenovačkog logora vodio je korespondenciju s poslovnim partnerima u Beču i Grazu te s raznim nadleštvima i ustanovama na području ND Hrvatske, koji su tražili izradu pojedinih predmeta u logorskim radionicama. Osim toga vođena je prepiska s mnogim tehničkim odjelima raznih nadleštava u Zagrebu, koji su od radne službe naručivali tehničke crteže, planove, itd. Za ovu djelatnost vodio se lužbeni urudžbeni zapisnik, knjiga primitaka i otpreme te poštanska knjiga, napisao je Džoić.166 Informacije o jasenovačkim inženjerima koji izrađuju nacrte za nove zgrade na crtaćim daskama i pripremaju urbanističke planove Banje Luke i drugih gradova, donijeli su u Zagreb i članovi prve međunarodne komisije koja je u veljači 1942. godine posjetila logor. Jedna postrojba 1. Ustaškog obrambenog zdruge, pod vodstvom Ljube Miloša, upala je u rujnu u psihijatrijsku bolnicu u Vrapču. Ondje su pokupili skupinu od stotinjak pacijenata, većinom Židova. Neki su u bolnici bili još otprije rata, drugi su se tu sklonili, u dogovoru s liječnicima, kako bi izbjegli deportacije Židova provedene u kolovozu 1942. i svibnju 1943. Po svemu sudeći, ustaše su tu skupinu predali u sabirni logor u zagrebačkoj četvrti Jankomir, kojim je upravljao Gestapo. I ti su nesretni ljudi odvedeni potom u Njemačku. U Jasenovac je tih dana otpremljeno i nekoliko desetaka domobrana iz 2. radne bojne smještene u vojarni Prečko. Bila je riječ o domobranima Srbi165
BARBARIĆ, Ilija. NDH bilo je pravo ime. Zagreb, 2010. Prema JURČEVIĆ, Josip. Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Niz: Povijest, sv. 1. Izd. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 22005., str. 131-133.
166
126
ma, odnosno, pravoslavcima koji su u služili vojsku u logističkim postrojbama NDH. Prema iskazu članova obitelji, ta se postrojba na čelu sa zapovjednicima krenula kamionima prebaciti partizanima, ali su zaustavljeni kod Podsuseda i uhićeni. Podkraj 1944. godine dio zatočenika iz Jasenovca preseljen je u kaznionicu/logor u Lepoglavi. Ivan Pavlaković iz Cvetković Sela uhićen je u kolovozu 1944., a iz logora u Jasenovcu prebacuju ga 21. prosinca 1944. u Lepoglavu. Zatim je 25. siječnja 1945. pušten na slobodu. Stanko Matas je 2. siječnja 1945. pušten kući iz Jasenovca. Stjepan Turk je 18. siječnja s grupom logoraša prebačen iz Jasenovca u Lepoglavu, gdje je obolio od tifusa. Kad je ozdravio, 17. travnja je poslan iz Lepoglave u Zagreb, i pušten kući.167 Ivan Dominec je iz jasenovačkog logora odvezen 9. prosinca 1944. u Zagreb, u zatvor na Savskoj cesti. Pred sam kraj rata, ispričao je Dominec, upravitelj zatvora predložio je zatvorenicima da se priključe ustaškoj vojsci i brane ND Hrvatsku. Oni su to odbili i – svejedno potom bili pušteni na slobodu. Pritvoreni zbog veza s partizanima U jasenovački logor dovedene su skupine stanovnika iz okolnih sela u jesen 1944. godine. Zarobljenici su različitih nacionalnosti (Hrvati, Slovaci, Česi, Srbi, Ukrajinci…), a u logoru ih vode pod imenom “pritvorenici”. Razlog privođenja je redovito neki oblik veze s partizanskim snagama, odnosno, pružanje odpora snagama ND Hrvatske. Mali broj odvedenih je ubrzo pušten i vraća se kućama. Mnogi nestaju: za neke se zna ili postoje informacije da su pogubljeni u logoru, za druge se samo kaže da su nestali u logoru... Iz Lipovljana, sela udaljenog 13 kilometara od Jasenovca, 20. rujna 1944. godine u logor je odvedeno 177 stanovnika. Oko stotinu njih bili su Česi i Slovaci, ostali su bili Ukrajinici i Hrvati. U logor su odvedeni pod osnovanom sumnjom da su pomagali partizanima u prijevozu pšenice i drugog žita iz Slavonije na Banovinu. U takvim akcijama na “putu žita” od Našica i Đakova preko Papuka pa pored Lipovljana i Lonje trebalo je angažirati stotine i stotine seljačkih kola, postaviti stražare, itd. U ljeto 1944. na taj je način na teritorij pod kontrolom partizana prebačeno više od 150 tona pšenice, uz značajno sudjelovanje stanovnika Lipovljana. Takva velika akcija nije mogla proći nezapaženo. Doušnici su dojavili imena sumnjivaca i oni su dovedeni u pritvorski prostor logora. U Lipovljane se odmah vratilo devet odvedenih. O sudbini ostalih nema previše pouzdanih podataka, osim da se nisu vratili iz logora. 167
HDA, ZKRZ, kut. 220.
127
Rođaci nekolicine odvedenih svjedočili su ZKRZ-u da su se pritvorenici javljali neko vrijeme. Anastazija Cvik svom je sinu Mihajlu slala pakete do studenog, a onda je doznala da je sin nestao iz logora. Majka Ivana Kolejaka čula je da njezin sin Ivan umro 28. studenog. Marija Mokry slala je pakete svom mužu Stjepanu do studenog, pa je i ona čula da on više nije u logoru... Branko Balija, Zagrepčanin koji je u logoru bio do Duhova 1944. godine, kaže da su zatočenici stalno ispitivani hoće li ići na rad u Njemačku. Miško Magdić koji je uhićen 13. rujna 1944. u Novskoj, rekao je da su od 10. do 20. studenog u logoru bile stalne poimenične prozivke za rad u Njemačkoj. Ivan Podnar i Ivan Cvetko su 1. listopada iz Jasenovca odputovali na rad u Njemačku. Mirko Stojak je u lipnju 1944. doveden u Jasenovac, a također je uskoro upućen u Njemačku. Zatočenici jasenovačkog logora u kasnijim izjavama ne spominju masovne likvidacije u to vrijeme. Ali mnogi opisuju vješanja trojice zatočenika iz električarske grupe u listopadu 1944. Bili su to Franjo (ili Franc) Orač, Slovenac iz Rogaške Slatine i dvojica Židova Albert Izrael i Josip Altarac. Prema jednim izvorima, kažnjeni su zbog pokušaja bijega, prema drugima, zbog “širenja lažnih i alarmantnih vijesti”. U jasenovačkom je logoru, nakon ispitivanja u novljanskom zatvoru, završila i Rozalija Gajoha, s kćerima Anom i Marijom. Živjele su u Novoj Subockoj, a uhićene su zbog dva člana obitelji, oca i sina, koji su otišli u partizane. Kasnije je Stjepan Gajoha prešao iz partizana u domobrane i bezuspješno pokušao spasiti majku i sestre.168 Mato Zrinski, predsjednik Narodnooslobodilačkog odbora Stare Subocke, prijavio se podkraj 1944. na rad u puškarnici jasenovačkog logora. Stupio je u ustaške redove i u dogovoru s ustašom Stjepanom Bošnjakovićem izvukao iz logora desetak logoraša. Kad su odkriveni, stavljeni su pod istragu u kojoj je Zrinski odao ostale članove NOO-a u Staroj Subockoj. Ustaše su zatim uhitili 13 osoba, od kojih je troje uskoro pušteno.169 U radionici koja je izrađivala oružje u jasenovačkom logoru radio je i Ilija Števinović iz Košutarice. Prema izjavama njegovih susjeda, Števinović je krijumčario puške iz logora i slao iz preko sela Plesma partizanima. Odkriven je i strijeljan, zajedno s ocem Ivanom i bratom, Ivanom mlađim, rođenim 1928., koji je nedugo prije toga unovačen u ustaše. Luka Jakovljević, također iz Košutarice, sela koje se nalazi odmah do logora s istočne strane, slušao je radio i po selu pričao da je Beograd oslobođen. Odveden je u Jasenovac i ustrijeljen pred taborom.170 168
GRAČAKOVIĆ, Ivan. Stara i Nova Subocka. Kutina, 2009., str. 228. GRAČAKOVIĆ, I. Stara i Nova Subocka, (2009.), str. 233. 170 BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 705. 169
128
Iz istog sela bio je i Ivan Jakovljević, koji je išao na “rabotu” (obvezu mještana da rade na javnim objektima). Jakovljević je radio na učvršćivanju nasipa, zajedno s logorašima. Navodno je jednom logorašu rodom iz Lipovljana donosio pisma od žene i davao mu hranu. Netko ga je prijavio i ustaše su ga odveli. Za nekoliko dana njegovo je tijelo pronađeno bačeno u Savu, tik pred njegovom njivom. Ilija Marenić odveden je u logor iz Košutarice jer je pijan u gostionici vrijeđao poglavnika Antu Pavelića.171 U izletima u okolna sela ustaše iz jasenovačke posade oduzimali seljacima i stoku. Iz Nove Subocke otjerali su tridesetak krava i konja. “Nama i susjedima Kostko i Čeina ustaše su oduzeli krave. Netko nas je savjetovao da u upravi logora Jasenovac tražimo i da će nam ih vratiti. Susjed Antun Čeina je upregao konje pa smo Milka Kostko i ja krenule s njim kolima u Jasenovac. Stražar pred upravom logora otišao je pitati za naše krave. Brzo se vratio i savjetovao nam je da što prije bježimo. Susjed Čeina do Brestače nije prestao tjerati konje kasom. Tek kasnije smo shvatili u što smo se upustili”, sjeća se Teklja Javiljak r. Konstantkevič svoje mladosti u Drugom svjetskom ratu.172 U drugom slučaju uprava logora bila je mnogo pažljivija. U svibnju 1944. Ministarstvu unutarnjih poslova ND Hrvatske poslana je molba kojom logor traži dozvolu da može rekvirirati četiri traktora za potrebe obrade svog zemljišta. “Kako je dobava ovih traktora vrlo žurna, umoljavate se za žuran odgovor kako bismo mogli u sporazumu s Ministarstvom seljačkog gospodarstva požuriti dobavu traktora”, stoji u dopisu koji je poslao bojnik Milivoj Vlaho, nadstojnik gospodarskog odjeka. U odgovoru MUP-a logorska se uprava savjetuje da bi bilo bolje da je svoj zahtjev temeljila na uredbi o upotrebi gospodarskih strojeva za obradu neobrađene zemlje, donesenoj u travnju 1942.173 U jesen 1944. uhićen je u Bihaću četnički vojvoda Mane Rokvić i s pratnjom interniran u Jasenovac. Rokvić je u lipnju 1942. bio među podpisnicima sporazum s vlastima ND Hrvatske o suradnji u borbi protiv partizana. Ispočetka je surađivao s četničkim vojvodom Momčilom Đujićem, a kasnije je došao s njim u veliki sukob. Taj sukob je navodno i doprinio Rokvićevu uhićenju. U Političkom pregledu Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost MUP-a ND Hrvatske, od 28. prosinca 1944. stoji bilješka da je Mane
171
BULJAN, A.; HORVAT, F. Prešućene novljanske žrve, (2011.), str. 705. GRAČAKOVIĆ, I. Stara i Nova Subocka, (2009.), str. 227. 173 HDA, MUP NDH, kut. 249. 172
129
Rokvić umro koncem listopada od angine u Jasenovcu. U istoj bilješci opisuje ga se kao jednog od sudionika ustanka 27. srpnja 1941. u Drvaru.174 Ustaške postrojbe iz Jasenovca sudjelovale su u rujnu 1944. i u razoružavanju “Prve samozaštitne brigade Banije”. Prema podacima MUP-a brigadu su osnovali dezerteri iz partizana Joco Bogović i Dušan Nemčević, a pridružio im se i četnički odred iz Dvora na Uni pod vodstvom Marka Crljenice. Jedan od vođa samozaštitne brigade bio je i gimnazijski profesor iz Siska Stanko Dragosavljević. U MUP-u ND Hrvatske navode da su se pod zaštitom Nijemaca “samozaštitari” osilili i počeli pozivati i druge civile u svoje redove. Htjeli su uspostaviti i vezu s domobranima. Na tom području došlo je i do unutarpartizanskog sukoba između partizana Srba, koji su za kralja Petra i partizana Hrvata. Oko 150 četnika kretalo se oko željezničke stanice Sunja, a ulazili su i u samo mjesto. Ali ni dolazak jasenovačkih ustaša u nekoliko kamiona nije ih omeo. “Razoružanje nije uspjelo”, stoji u dokumentu MUP-a.175 Odlazak većeg broja zatočenika u Njemačku i najjači zračni napad Posljednja inspekcija jasenovačkog logora obavljena je u veljači 1945. godine. Izaslanstvo je vodio ministar unutarnjih poslova Mate Frković. U pratnji su bili filmski i foto snimatelji, zabilježivši obilazak električne centrale i drugih logorskih pogona i radionica. Ministrov posjet bio je po svemu sudeći dio pripreme za odlazak velikog broja zatočenika na rad u Njemačku. Odlazili su nekoliko dana zaredom, od 16. do 20. veljače. Šime Orlić odputovao je 17. veljače, a Jakob Presečan i Dragutin Šikić 18. veljače. Šikić kaže da je u transportu bilo nekoliko stotina ljudi a odvezeni su u logor Strasshof u blizini Linza. Tu je kasnije stigla američka vojska i pustila ih iz logora.176 Mato Duvnjak tvrdi da je 20. veljače u Njemačku iz Jasenovca odpremljen sa još 650 zatočenika. Prema izjavi zatočenika Jakice Fincija, svi logoraši koji su u veljači upućivani u Njemačku još su jednom popisani i fotografirani.177 Nije lako procijeniti koliko je tada zatočenika ukupno odvezeno iz Jasenovca. Procjene samih logoraša kreću se od nekoliko stotina pa sve do 2000. Mnogi od njih preživjeli su rat jer su ih u Austriji, odnosno, Njemačkoj, oslobodili vojnici SAD-a i ruske Crvene armije. Njihove izjave mogu se pronaći u arhivu Zemaljske komisije za utvrđivanje zločina okupatora, ali nisu 174
HDA, MUP NDH, kut. 301. HDA, MUP NDH, kut. 301. 176 HDA, ZKRZ-Zh, kut. 211. 177 MATAUŠIĆ, N. Koncentracioni logor, (2008.), str. 51. 175
130
bili objavljivane proteklih desetljeća. Jedan od rijedkih zatočenika iz te grupacije koji je javno istupao bio je Dragutin Roller, koji se pojavio kao svjedok na suđenju Dinku Šakiću. Nakon što je logor znatno ispražnjen, uslijedilo je snažno zračno bombardiranje. U seriji zračnih napada u danima prije i poslije Uskrsa, zrakoplovi zapadnih saveznika i manji partizanski zrakoplovi, pogodili su gotovo sve zgrade u logoru. Pogođene su i mnoge kuće u Jasenovcu. Najjači napad bio je na Veliki petak, 30. ožujka 1945. Pogođena je zgrada zapovjedništva, zatim električna centrala, paketarnica, lančara, stolarija, dakle gotovo svi tvornički objekti u krugu logora. U bombardiranju je poginulo pedesetak zatočenika. Nekoliko partizanskih zrakoplova nadletjelo je logor 13. travnja u niskom letu i također bacilo bombe. Prema nekim izvorima, pogođen je i vlak sa zatočenicima koji su odlazili kući, puštenima u amnestiji povodom 10. travnja. O snazi bombardiranja svjedoče i fotografije snimljene netom po završetku rata, podkraj svibnja 1945. Pogođene zgrade razbijenih su krovova, dok su sačuvani samo vanjski zidovi. Poslije se govorilo da su ustaše minirali logor pri povlačenju, no u tom bi slučaju oštećena na zgradama bila drukčija: ruševine zgrada koje se miniraju odozdo suprotnog su oblika od onih prouzročenih zračnim bombardiranjem. A i zgrade koje nisu pogođene iz zraka, ostale su čitave, kao što se vidi na snimcima snimljenima u svibnju i lipnju.178 Čedomil Huber kaže da je nakon tog snažnog bombardiranja gotovo prestala svaka radna logorska aktivnost. “Ustaše su rijetko dolazili u logor. Osjećalo se da ustaše brinu drugu brigu, a da logor već više i ne računaju kao brigu. Ovo malo zatočenika što je preostalo, moglo se pobiti tako reći začas”, napisao je Huber.179 Preostali zatočenici 21. travnja skupljeni su u zidanoj, dvokatnoj zgradi u istočnom dijelu logora, u kojoj su se nalazile krojačka i cipelarska radionica. Prema službenoj verziji u zgradi je bilo oko 1000 logoraša, no kao i sve ostalo iz službenih verzija taj podatak treba uzeti s velikim oprezom. Pitanje je koliko ljudi bi moglo stati u prostoru jedne zgrade. Te su večeri zatočenici dogovarali da će pokušati svladati stražare i probiti se izvan logora. “Organizirali smo taj prepad da pobjegnemo iz logora i da se pridružimo oslobodilačkoj vojsci koja se nalazila kod Nove Gradiške”, rekao je Ivan Kulaš istražiteljima ZKRZ-a. 178 179
MATAUŠIĆ, N. Koncentracioni logor, (2008.), str. 210.-224. HUBER, Č. Bio sam zatočenik, (1977.), str. 69.
131
U bolnici u Jasenovcu od posljedica ranjavanja oporavljao se ustaški poručnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega. Prema njegovu svjedočenju, zatočenici su probili ustašku stražu na istočnoj strani logora i otvorili izlazna vrata. Ustaše su brzo krenuli u potjeru. “Većina logoraša nije uspjela umaknuti. Nekoliko desetaka koji su uspjeli pobjeći pridružila se srpskim partizanima. Neki logoraši su počinili samoubojstvo. Preostalim logorašima, koji nisu bježali iz Jasenovca, ustaše nisu pravili probleme i ništa im se nije dogodilo”, ustvrdio je Jelić.180 Već prije bijega pronosile su se vijesti da će logor biti preseljen u Lonju ili Sunju pa u Sisak. Mato Idžojtić je u travnju bio doveden u logorski pritvor (u ćelije koje su se nalazile u mjestu Jasenovcu). Ranjen je u zračnom bombardiranju. Sa skupinom ostalih pritvorenika odveden je u Sunju pa u Sisak (logor “staklana”) odakle su pušteni na slobodu. Ivan Cvek je ZKRZ-u rekao da je sa skupinom zatočenika iz Jasenovca prebačen u Novu Gradišku 24. travnja 1945., dakle nakon bijega. Iz Nove Gradiške su preko Kutine odvedeni u Sisak i pušteni. Skupina zatočenika s ustaškom posadom stigla je do Maribora. Bili su to liječnici iz logorske bolnice. S ustašama su otišli i zatočenici zaposleni u motoriziranom Brzom sklopu. Kažnjenički logor, a ne logor smrti Zadnje dane logora trebalo bi kritički preispitati, kao i cijelo razdoblje postojanja logora. Neki radovi i knjige već su načeli ovu temu (uz ostalo i Mladen Ivezić u “Jasenovac-brojke” iz 2003.), ali za istraživače tu ima još i te kako puno posla. Ovaj rad prilog je tezi da je jasenovački logor bio kažnjenički, radni logor. Uz preventivnu funkciju (sprečavanje protivnika, uglavnom po narodnosti Hrvata, u poduzimanju akcija protiv države i poretka), ujedno je bio i logor za prikupljanje radne snage za industriju i poljoprivredu Trećeg Reicha. No zatočenici u logor nisu dovođeni da bi bili ubijani. Uzroci smrti bili su bolest, odmazde i kazne na pojedine prijestupe (bijeg, krađe, napadi na stražare, odmazde za partizanske napade) te partizanski i saveznički napadi (bombardiranja iz zraka). Koliko je ukupno života na taj način izgubljeno mogla bi pokazati buduća ozbiljna istraživanja. Poslijeratne opširno provođene ekshumacije nisu uspjele pronaći više od 500 posmrtnih ostataka. Zbog svoje nacionalne pripadnosti u logor su dovođeni Židovi i Romi. Pažljiviji čitatelji primijetit će da do sada Rome nismo spominjali: bivši logoraši govore o manjoj živopisnoj skupini od nekoliko stotina Roma koji su 180
KARAMATIĆ, Ivica. Svjedočenje iz radnog logora Jasenovac. U: Politički zatvorenik, 2011., br. 235.
132
se u logoru našli u rano ljeto 1942. godine. Među njima su bili i cirkuski artisti koji su s dresiranim medvjedima i majmunima izvodili predstave za zatočenike i stražare. Rome se ubrzo preseljava u selo Ušticu. Bivši logoraši ni prije ni kasnije od tog razdoblja ne govore o većim skupinama Roma u logoru. Članovi židovske zatočeničke skupine mogu se u pojedinim popisima i dostupnim dokumentima pratiti sve do 1944., pa i 1945. godine. Ti su Židovi bili izuzeti od deportacija u Treći Reich kamo je odvedena većina pripadnika židovske zajednice u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. No ukupni odnos ND Hrvatske prema Židovima treba i te kako dodatno istraživati. Knjiga Esther Gitman, američke povjesničarke židovskog podrijetla, rođene u Sarajevu, o pomoći koju su Židovima pružali i članovi ustaškog upravnog aparata, dobar je prilog tome.181 Srbi su u logor dospijevali isključivo iz ideoloških razloga. Nitko u logor nije dospio, niti bio ubijen, samo zato što je Srbin ili pravoslavac. U prvo vrijeme u logor su dovođeni Srbi koji su imali veze s četničkim pokretom, a zatim s partizanskim. U logor su za kaznu internirani i članovi obitelji partizanskih prvaka, primjerice, Čede Grbića. Iz logora se nisu vratili kućama. Ustaški zločini nad Srbima događali su se 1941. i 1942. po selima u nacionalno miješanim krajevima. Redovito su imali uzročno posljedičnu vezu s četničkim ili partizanskim akcijama. U prvoj polovini 1942. znatno se mijenja opći odnos ND Hrvatske prema srpsko-pravoslavnom stanovništvu. Prestaje kampanja prevođenja na katoličanstvo, a osniva se Hrvatska pravoslavna crkva. S četničkim odredima u zapadnoj i sjevernoj Bosni te Lici sklapaju se sporazumi o nenapadanju i priznavanju suvereniteta ND Hrvatske. U Hrvatski državni sabor a potom i u Vladu imenuju se predstavnici pravoslavnih stanovnika (Savo Besarović). Novačenjem pravoslavnih mladića u radne postrojbe domobranstva priznaje se njihov “prigovor savjesti” da ne žele ratovati protiv partizanskih jedinica koje su u znatnom broju popunjene upravo Srbima. Besarović i drugi dužnosnici zalagali su se za puštanje iz logora zatečenih srpskih zatočenika i u tome često uspijevali. Spomenuli smo u ovom radu i odnos vlasti ND Hrvatske prema zarobljenim partizanima i usvajanje Ženevskih konvencija. Podkraj 1942. Pavelić je izdao oštru naredbu u kojom je zaprijetio svim snagama ND Hrvatske koje bi vojnim akcijama ubijali civile. Tražio je istrage i odgovornost zapovjednika u takvim slučajevima. Više ustaških vojnika kažnjeno je smrtnim kaznama zbog takvih postupaka.
181
GITMAN, Esther. Kad hrabrost prevlada. Zagreb, 2012.
133
Desetljeća u kojima se o Jasenovcu nije moglo normalno istraživati i razgovarati stvorile su od tog logora propagandni mit protiv kojeg se teško boriti. U Jugoslaviji je priča o jasenovačkom logoru poslužila na srpskoj strani i kao pogonsko gorivo za pripremu rata 1991. godine. Kardinal Stepinac pisao je 1943. godine Anti Paveliću da je Jasenovac “sramotna ljaga”. No zbog političko-propagandnog mita u koji se logor kasnije pretvorio (o čemu se može svjedočiti čak i danas), može ga se mirne duše proglasiti većom ljagom na Titovoj Jugoslaviji, nego na Pavelićevoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
134
Svjetlopisi 11-20
Svj. 11. Vodeni viškovi usmjeravali su se i ovakvim odvodnim kanalima, odnosno cjevovodima od opeke. Materijala nije nedostajalo jer je logor napravljen na prostoru predratne ciglane, gdje se iskopavala i sva potrebna ilovača.
135
Svj. 12. Na logorskim ekonomijama uzgajala se pšenica, zob, kukuruz, grah, konoplja. U jeku poljskih radova na poslove izvan logora dnevno je izlazilo i po 700 zatočenika u pratnji stražara. Na nekim poljima zatočenici su boravili i po više dana.
136
Svj. 13. U logorskim štalama zatočenici su uzgajali konje, krave, svinje, perad. Uz štale se nalazila mesnica s ledanom, mljekara s proizvodnjom sira te prostorije za druge prateće djelatnosti.
137
Svj. 14. Svaka baraka imala je dežurne zatočenike koji su imali obvezu donositi namirnice (krumpir, kukuruzno i pšenično brašno, grah, itd.) i vodu za pripremu obroka. Hrana se kuhala u velikim kotlovima u kuhinji, gotovo po cijele dane.
138
Svj. 15. Kruh se pekao u velikoj pekari, a bio je uglavnom od kukuruza. Uz kruh proizvodila se i tjestenina i rezanci za juhu. Brašno je stizalo iz susjednog mlina: na jednoj strani zgrade ulazile su vreće s kukuruzom, na drugoj pečeni kruh.
139
Svj. 16. U srpnju 1944. logore Staru Gradišku i Jasenovac posjetio je Julius Schmidlin, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa pri Nezavinskoj Državi Hrvatskoj. Nakon posjeta izvijestio je nadređene da je o stanju u logorima stekao “vrlo dobar dojam”.
140
Svj. 17. Julius Schmidlin je razgovarao i s Milom Boškovićem (na slici u bijeloj kuti), ravnateljem zatočeničke bolnice. Bošković je bio zadužen za raspodjelu paketa koje je Međunarodni odbor Crvenog križa slao u logor.
141
Svj. 18. U veljači 1945. logor je posjetio Mate Frković, ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Bio je to dio priprema za selidbu velikog broja zatočenika u njemačke logore, koja je uskoro ostvarena. Na slici se vidi zapadni ulaz u logor s kulom-promatračnicom.
142
Svj. 19. Električna centrala nakon zračnog bombardiranja. U ožujku i travnju 1945. godine u intenzivnim zračnim udarima angloameričkih i partizanskih zrakoplova srušeni su gotovo svi tvornički objekti u logoru.
143
Svj. 20. Ostatci tvornice lanaca koje su raščišćavali zatočenici poratnog jasenovačkog logora. Uz ustaše i domobrane bili su tu i zarobljeni njemački vojnici. Dio sačuvanih strojeva prebačen je u Staru Gradišku, a dio čak u Srbiju, u Kragujevac.
144
3. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima* Stipo PILIĆ i Blanka MATKOVIĆ Uvod Naselje Jasenovac smješteno je na lijevoj obali rijeke Save oko 100 km jugoistočno od Zagreba. Na desnoj obali, nasuprot Jasenovcu, u Savu se ulijeva rijeka Una, a sjeverno od mjesta nalazi se rijeka Strug. Prema registru župa iz 1501. župa u Jasenovcu jedina je, uz onu u Dubici, od sedamnaest župa iz 1334., preostala poslije turskih osvajanja u drugoj polovici XV. st.1 Borbe s Turcima se nastavljaju kroz cijelu prvu polovicu XVI. st. kada se naselje Jasenovac prvi puta spominje 1536. na lokaciji na kojoj se danas nalazi Gradina. Na istoj lokaciji ban Petar Keglević 1539. gradi utvrdu za obranu od Turaka na utoku rijeke Une u Savu.2 Turci konačno zauzimaju Jasenovac 1556. nakon čega ondje grade vlastitu utvrdu s vojnom posadom koja se upravno nalazila u Požeškom sandžaku.3 Godine 1699. Jasenovac osvajaju Habsburgovci te naselje tada postaje dijelom Vojne Krajine i jedna od utvrda sa satnijom.4 Rimokatolička župa i crkva Sv. Nikole te kapela Sv. Erazma prvi put se spominju 1736. Godine 1775. bilježi se i prvi spomen *
Rad je prvotno objavljen 2014. u Zadru: PILIĆ, Stipo i MATKOVIĆ, Blanka. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. U: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Zadar, 2014., br. 56, str. 323-408. 1 Krčelić, Baltazar Adam. Povijest stolne crkve Zagrebačke, Institut za suvremenu povijest, Zagreb, 1994., str. 25, 30. ― MAČKOVIĆ, Mića - Skula; MAČKOVIĆ, Davor. Jasenovac na Savi. Izd. Davor Mačković. Jasenovac, 2007., str. 14. 2 ŠEPOVIĆ, Branko. Jasenovac. Izd. Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek. Zagreb, 2001., str. 4, svj. 1. ― TRIVUNČIĆ, Radovan. Jasenovačka drama. Izd. Školske novine. Zagreb, 1985., str. 11. ― MAČKOVIĆ, M. i D. Jasenovac, (2007.), str. 18. 3 ČELEBIJA, Evlija. Putopisi. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Izd. IRO Veselin Masleša. Sarajevo, 1979., str. 219, 231-232, 271. ― MAČKOVIĆ, M. i D. Jasenovac, (2007.), str. 22, 24-25. 4 MAČKOVIĆ, M. i D. Jasenovac, (2007.), str. 27-30.
145
pravoslavne crkve Rođenja Sv. Ivana (Jovana) Krstitelja.5 Polovicom XVIII. st. otvara se prvo rimokatolička, a potom i pravoslavna pučka škola.6 Jasenovac tada predstavlja jednu od postaja na važnom prometnom putu između Jadranskog mora i Podunavlja7 što mu omogućuje ubrzan i pojačan razvoj. U naselju se već početkom XIX. st. formira cehovsko udruženje, a uskoro poslije toga obrtnička zadruga i brodogradilište. 15. siječnja 1888. ustanovljena je željeznička veza sa Siskom i Novskom. Osim toga u Jasenovcu se nalazila skela koja ga je povezivala s Donjom Gradinom na desnoj obali Save, pa je prometno bio još značajniji. Dolaskom Karađorđevića na vlast i promjenom politike Kraljevine Srbije prema Austro-Ugarskoj, Jasenovac postaje jedno od središta tajne velikosrpske aktivnosti prema Hrvatskoj kao dijelu Austro-Ugarske monarhije, osobito između 1906. i 1908.8 Tih se godina u Jasenovcu osnivaju brojna srpska društva sa zadaćom širenja srpskog duha, jezika i srpskog pisma ćirilice. Nedugo potom uslijedio je Prvi svjetski rat, a potom i raspad Austro-Ugarske monarhije. Nakon završetka Prvog svjetskog rata Jasenovac ulazi u sastav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS), koja 1929. mijenja ime u Kraljevinu Jugoslaviju. Na izborima 1923. Jasenovac se sastojao od dvije izborne jedinice: Jasenovac I. i Jasenovac II. U I. izbornoj jednici pravo glasa imalo je 528 glasača, a na izbore izišlo ih je 472, odnosno gotovo 90 %. Najviše je glasova dobila Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) 253, potom Radikalna stranka 109, Demokratska stranka 87, a ostale stranke su dobile manje od deset glasova. U II. izbornoj jedinici pravo glasa je imalo 723 glasača, a glasovalo je 529 ili oko 70%, što je manji odziv nego u I. izbornoj jedinici. I ovdje je HRSS dobio najveći broj glasova - 243, zatim Demokratska stranka 160 i Radikali sa 115 glasova, te ostali s manje od deset glasova.9 Na izborima 1927. i 1928. pobijedio je HSS s 8 poslaničkih mjesta, iza njih su 5
BULJAN, Alojz; HORVAT, Franjo. Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio). Izd. Ogranak Matice hrvatske Novska. Novska, 2006., str. 577. 6 MAČKOVIĆ, M. i D. Jasenovac, (2007.), str. 40-43. 7 ROGIĆ, Veljko. Regionalna geografija Jugoslavije. Knj.1. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 1982., str. 146-148. 8 PAVLIĆEVIĆ, Dragutin. Progoni i likvidacije Hrvata na području Hrvatske od 1903.1941. U: Međunarodni znanstveni skup. “Jugoistočna Europa 1918.-1995.”, Zadar, 28.-30. IX. 1995. Ur. Aleksandar RAVLIĆ. Izd. Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar. Zagreb, 1996., str. 41-42. ― GLAVINA, Frano. U Jasenovcu su Srbi još 1906. ubijali Hrvate. U: Panorama, 1. srpnja 1996., str. 60 i 61. 9 Hrvatski državni arhiv (dalje HDA), f. 1364, Skupina XXIII., Izbori u Jugoslaviji, kut.8, br.1771,/23., Iskaz o rezultatu izbora kotara Novska, Novska 19. ožujka 1923.
146
bili Radikali sa sedam mjesta, dok je najmanje glasova ostvario SDS s tri mjesta,10 pa je vlast preuzela Seljačko-demokratska koalicija (SDK), koju od 1927. tvore HSS i SDS. U vrijeme šestosiječanjske diktature najveće značenje i ulogu imaju organizacije pod jugoslavenskim nazivom - Mlada Jugoslavija i Sokol Jugoslavije.11 U to vrijeme zabranjeno je bilo kakvo spominjanje i isticanje tzv. plemenskih (odnosno nacionalnih) simbola i elemenata. Ipak, odnos prema svima nije isti. Dok se prema hrvatskim simbolima i pojmovima udara svim oblicima represije, prema onima srpskog karaktera nema nikakve prisile ili zlostavljanja te se protiv njih nastupa samo formalnosti radi.12 Kralj i vladajući dvorski krugovi izbacuju u prvi plan simbole jugoslavenske nacije i države o čemu nam govori legalno održani zbor Jugoslavenske akcije održan 20. svibnja 1934.13 Političku situaciju najbolje opisuje političko izvješće o partijama i pokretima u Novskoj kotarskog načelnika Novske Šipuša od 28. siječnja 1935.14 Iz izvješća se lako da zaključiti da pored svih uloženih državnih napora u cilju jačanja političkih stranaka i organizacija kojima su cilj one s unitarističko – jugoslavenskim imenom i nazivima u narodu i dalje najveći utjecaj imaju stare stranke i to ponajprije Hrvatska seljačka stranka (HSS) i Samostalna demokratska stranka (SDS). Osnivaju se kulturnoprosvjetne organizacije s ciljem propagiranja jedinstvene (unitarne) države. Među njima jedno od značajnijih na jasenovačkom području je Kulturno
10
HDA, f. 1364, Skupina XXIII., Izbori u Jugoslaviji, kut.21, UOZV inv. br. 56141/27. i 18684/28. 11 HDA, f. 144, Savska banovina Upravni odjel, kut.111, Pov. br. 7551./1931.; 7600./1931.; 10610./1931.; 7610./1931.; 7735./1931.; 10463./1931. 12 HDA, f. 144, Savska banovina Upravni odjel II., Pov. O. Z. Br. 2926/33. U ispravi je navedeno da je isticanje srpske “plemenske” zastave na pravoslavnoj crkvi u Jasenovcu kažnjeno samo ispitivanjem i utvrđivanjem tko je i kako istu postavio. Više od toga ništa nije poduzeto. 13 HDA, f. 1353, Skupina VI., Građanske stranke i društva, inv. br. 3970. Iako se u izvoru ne navodi jasno koja organizacija stoji iza zbora, prema navedenom policijskom izvješću, simbolima, sastavu i govornicima na zboru, može se zaključiti da je zbor organizirao Dimitrije Ljotić, koji u to vrijeme stvara i organizira jugoslavenski pokret pod nazivom “Jugoslavenski zbor”, koji je poznat pod jedinstvenim nazivom “ZBOR”. 14 HDA, f. 1363, Skupina XXI, Politička situacija, inv. br. 4229., kut.55. Nova stranka koja je jedina legalna te predstavlja državu i krerira politiku zove se Jugoslavenska nacionalna stranka. Stranka je navodno uživala podporu svega jedne četvrtine pučanstva na srezu Novska, uz napomenu da je čak i kotarski načelnik izrazio sumnju u toliku podporu u mogućim slobodnim izborima, ukoliko bi do njih došlo.
147
prosvjetni dom Kraljevića Tomislava u Jazavici.15 1936. iz uprave Savske banovine u sva naselja pristižu okružnice kojima se zabranjuje daljnja djelatnost naoružanih četničkih udruženja.16 Prema tim okružnicama čini se kao da četnici u Jasenovcu tada nisu imali ni odbor ni pododbor, jer se to mjesto ne spominje ni u jednom tom dokumentu. Iz izvješća kotarskog načelnika Novske Šipuša saznajemo kako su u istom kotaru četničke organizacije postojale u Jazavici i Jasenovcu, a ova posljednja je bila vrlo aktivna i brojčano jaka.17 Kao jedan od dokaza djelovanja i funkcioniranja četničke organizacije jeste i ubojstvo redara Ivana Šepovića i ranjavanje jednog lugara, a u čijem su ubojstvu sudjelovali članovi mjesne četničke organizacije.18 Donošenjem Oktroiranog ustava 1931. vlada pokušava održati privid demokracije i zato dvije godine kasnije organizira izbore. Iz dokumenata saznajemo da su kandidati u Jasenovcu bili Ivan Đilas i Đuro Borojević.19 Na izbore održane 1935. od 1539 birača u Jasenovcu je izišlo 1127. Uvjerljivo najveći broj glasova polučio je HSS - 668, potom lista Jugoslovenske radikalne zajednice kombinirana s Ozrenom Bačićem s 459 glasova, dok su Đuro Dragić i lista Ozrena Bačića ostvarili zanemarive rezultate.20 Tih se godina u Jasenovcu, uz HSS i SDS ističe djelovanje, već navedene, novoosnovane Jugoslavenske radikalne zajednice i “Zbora” Dimitrija Ljotića, čiji je nositelj u Jasenovcu Ozren Bačić, jedan od vlasnika industrijskog kompleksa koji se razvija na Savi kod Jasenovca. I rezultati parlamentarnih izbora 1935. na novskom kotaru bili su uspješni za oporbenu listu Udružene opozicije dr. V. Mačeka (HSS-3.323 i SDS-318 glasova) koja je na njima minimalno s 3.641 glasom (50,83%) pobijedila vladinu listu B. Jeftića (tj. JNS) s 3.096 glasova (43,22%). Lista B. Maksimovića (Radikalna stranka) dobila 242 glasa ili 3,38%, a lista Dimitrija Ljotića (“Zbor”), koje je nositelj bio Ozren 15
HDA, f. 144, Savska banovina Upravni odjel, kut.277, 521/II Pov. 1936. Osnivačka skupština je održana 3. listopada 1935. Dom su osnovale 9. siječnja 1936. tri udruge: Dobrovoljna vatrogasna četa Jazavica – Roždanik, Sokolska četa Jazavica i Katoličko pogrebno društvo Gornji Rajić. Pravila društva su odobrena po odobrenju Kraljevske Banske uprave Savske banovina od 1. veljače 1936. 16 HDA, f. 144, Savska banovina Upravni odjel, kut. 277, 1022/1936.; 943./1936.; 531./1936. 17 HDA, f. 144, Savska banovina Upravni odjel, kut.285, inv. br. 2354./1936. U izvješću se ističe kako niti jedna od te dvije organizacije nije predala popis članova Upravnog odbora, pa one prema tome više i ne postoje, tim više jer su četničke organizacije “među Hrvatima omražene i provokatorski djeluju”. 18 HDA, f. 1363, Skupina XXI., Politička situacija, kut. 55, inv. br. 4369. 19 HDA, f. 1364, Skupina XXIII., Izbori u Jugoslaviji, kut. 21, SBUO II. Pregled biračkih kandidata. 20 HDA, f. 1364, Skupina XXIII., Izbori u Jugoslaviji, kut.21, SBUO POV. II., 4854/36.
148
Bačić, osvojila je svega 184 glasa odnosno 2,57%. Na parlamentranim izborima 1938. na kotaru Novska za listu dr. V. Mačeka glasovalo je 4906 ili 85,52 % glasača (HSS - 4870 i JNS – 35 glasova). Za vladinu listu dr. M. Stojadinovića (JRZ) izjasnio se svega 831 glasač ili 14,48%, a za listu D. Ljotića 225 glasova. Izborni rezultati ukazali su na znatno jačanje HSS-a koja je pobijedila u sve tri tadašnje novske općine: Jasenovac, Novska i Novska vanjska. U Jasenovcu je od 846 birača glasovalo njih 649 odnosno 75%, a pobijedila je lista SDK koju je predvodio Mijo Dragić s 472 osvojena glasa, ispred vladine liste JRZ-e koju je predvodio Ivan Jurić s 177 osvojenih glasova.21 Demokratizacija u zemlji dovela je do novih odnosa u kojima se ponovo iskazala snaga HSS-a i zajedništva hrvatskog naroda. To je izazvalo srpske snage koje osnivaju društvo “Krajina”, organiziraju skupove te izdaju knjige kojima dokazuju srpstvo hrvatskih prostora.22 Sljedeće godine, uoči početka Drugoga svjetskog rata, sporazumom Cvetković – Maček formira se Banovina Hrvatska, kao posebna upravna jedinica Kraljevine Jugoslavije koju čine Primorska i Savska banovina te dijelovi Drinske banovine. Nacionalni sastav stanovnika Jasenovca i okolnih mjesta Do Drugoga svjetskog rata općina Jasenovac sastavni je dio kotara Novska. Prema prvom poznatom popisu u Šematizmu Zagrebačke biskupije iz 1830. Jasenovac je imao 2014 stanovnika, od kojih je rimokatolika bilo 1096, a pravoslavnih (grkoistočnih) 918. U Krapju je živjelo 1155 stanovnika i to rimokatolika.23 1841. Jasenovac je nastanjivalo 1065 rimokatolika i 1033 pravoslavnih, a Krapje 1234 rimokatolika i 6 pravoslavnih.24 Trend izjednačavanja stanovništva nastavio se do 1852. kada je u Jasenovcu živjelo 21
HDA, f. 1364, Skupina XXIII., Izbori u Jugoslaviji, kut. 8, spis br. 234., Uspjeh kandidatskih lista. JANČIKOVIĆ, Tomo. Hrvati u izborima 11. prosinca 1938., Zagreb, siječanj 1939. U: Politika. Beograd, 14. XII. 1938., str. 5. 22 Krajina. Srbi u našim sjevero-zapadnim krajevima. Izd. Zadružna štamparija. Zagreb, 1938. ― Srpsko – hrvatski spor. 3. dio. Štamparija Drag. Gregorić. Beograd, 1939. ― MILOSAVLJEVIĆ, J. Ž. Srpsko-hrvatski spor i neimari Jugoslavije. Izd. Štamparija Marinković. Beograd, 2003. 23 Nadbiskupijski arhiv Zagreb (dalje NAZ), Schematismus cleri diocesis Zagrabiensis pro anno MDCCCXXX. (1831.), str. 71. i 72. U podružnicama Jasenovca, tj. u Košutarici bilo je 356 rimokatolika, a u Uštici 320 rimokatolika i 407 pravoslavaca. U podružnicama Krapja živjelo je u Drenovu Boku 642 rimokatolika, Puski 684 i Plesmu 425. 24 NAZ, Schematismus cleri diocesis Zagrabiensis pro anno MDCCCXLI. (1841.), str. 62. i 63.
149
1129 rimokatolika i 1063 pravoslavnih, odnosno ukupno 2192 žitelja, a u Krapju 1271 rimokatolik, 1 grkokatolik i 36 ostalih, što je ukupno 1307 žitelja.25 Iako je Jasenovac 1855. poharala kuga,26 broj stanovnika nije opao, pa tako prema popisu iz 1856. u mjestu živi 1160 rimokatolika, 1020 pravoslavca, što je ukupno 2280 stanovnika. Iste je godine u Krapju živjelo 1350 rimokatolika i 76 ostalih.27 Ipak, prema prvom službenom popisu stanovništva iz 1857. Jasenovac ima 2086 stanovnika, a najveći broj stanovnika bilježi 1880. kada je ondje živjelo 2468 stanovnika, od kojih 1441 Hrvat (rimokatolik), 979 Srba (pravoslavnih), 43 Židova i 5 ostalih. Prema popisu stanovništva iz 1910. u Jasenovcu je živjelo 2.365 stanovnika od kojih 1334 Hrvata, 975 Srba, 33 Nijemca, po 8 Čeha i Mađara, 2 Rusina ili Ukrajinca, 1 Slovenac 4 Židova te 4 ostalih i nepoznatih.28 Popisi rađeni između dva svjetska rata nisu objavljeni po naseljima, nego samo po općinama, srezovima, oblastima i banovinama. Osim toga, stanovništvo nije popisano po nacionalnom sastavu, već samo vjerskom, a jezik je bio samo srpskohrvatski. Tako je u općini Jasenovac prema popisu 1921. živjelo 5276 stanovnika, od kojih 2424 pravoslavnih, 2851 rimokatolik i jedan grkokatolik, a samo mjesto Jasenovac je te godine imao 2176 žitelja.29 Popisom 1931. utvrđeno je u općini Jasenovac 5545 stanovnika, od kojih 2591 pravoslavaca (Srba) i 2943 rimokatolika (Hrvata), 2 grkokatolika, 7 pripadnika islamske vjere i 2 ostalih, a samo mjesto Jasenovac imalo je te godine 2278 stanovnika.30 Uoči početka Drugoga svjetskog rata na području Kraljevine Jugoslavije u Jasenovcu je živjelo 2860 stanovnika, od čega 1540 Hrvata, 1311 Srba i 10 25
NAZ, Schematismus cleri diocesis Zagrabiensis pro anno MDCCCLII. (1852.), str. 156. i 157. 26 MAČKOVIĆ, M. i D. Jasenovac, (2007.), str. 35. 27 NAZ, Schematismus cleri diocesis Zagrabiensis pro anno MDCCCLVI. (1856.), str. 80. i 81. 28 Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima. Knjiga 3. Izd. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Zagreb, 1998., str. 1942. 29 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. Izd. Državna štamparija. Sarajevo, 1932., str. 278. ― ŠEPOVIĆ, B. Jasenovac, (2001.), str. 12, tablica 1. ― STANOJEVIĆ, Stanoje. Narodna enciklopedija srpsko – hrvatsko – slovenačka. Knjiga II. Zagreb, 1927., str. 133. Popis je rađen prema teritorijalnoj organizaciji AustroUgarske 1910. pa se Jasenovac tada nalazio u kotaru Novska i Požeškoj županiji. Prema Stanojeviću Jasenovac je tada imao 2111 stanovnika. Iz navoda nije jasno odnosi li se ta brojka na 1921. ili 1925. jer se ti podatci ne slažu sa službenim rezultatima popisa stanovništva 1921. koji su objavljeni tek 1932. 30 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. g. Knj. 2. Izd. Državna štamparija. Beograd, 1938., str. 90. ― ŠEPOVIĆ, B. Jasenovac, (2001.), str. 12, tablica 1.
150
ostalih.31 Prema šematizmu Katoličke crkve objavljenom 1939. župa u Jasenovcu brojala je 3090 duša.32 Bio je to gradić u kojem se pored razvijene poljoprivrede u okolici, razvijala raznovrsna industrija čiji je vlasnik uglavnom bio Ozren Bačić. U naselju je djelovalo više kulturno – umjetničkih i prosvjetnih društava, uglavnom nacionalno organiziranih.33 Gospodarski je razvoj uvjetovao nastanak i razvoj političkih stranaka, a u osvit Drugoga svjetskog rata bilježi se i djelovanje pripadnika Ustaškog pokreta, dio kojih je do tada djelovao preko HSS-a. Drugi svjetski rat je nanio znatne štete Jasenovcu od kojih se naselje do danas nije oporavilo, bilježeći pritom konstantan pad stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 1948. u Jasenovcu su živjele 2086 osobe, od čega 1670 Hrvata i 414 Srba,34 što govori o znatnom ukupnom padu stanovništva, a koji se najviše odrazio na stradalo srpsko stanovništvo koje se svelo na trećinu prijeratnog. 1953. u Jasenovcu je zabilježeno svega 1486 stanovnika. Prema tom popisu najveći pad stanovništva zabilježen je kod Hrvata kojih je preostalo svega 981, a Srbi su u odnosu na 1948. ostvarili porast na 496 stanovnika uz 3 Čeha.35
31
BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 577-578. DRAGANOVIĆ, Krunoslav. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji. Prema mandatu preč. Episkopata Jugoslavije izradio dr. Krunoslav DRAGANOVIĆ. Izd. Akademije “Regina apostolorum”. Sarajevo, 1939., str. 53-54. Župi su vjerojatno pripadala još neka sela oko Jasenovca, pa u tom smislu treba promatrati ovaj broj žitelja. Od 1997. godine župa Sv. Nikole u Jasenovcu pripada Požeškoj biskupiji. 33 Srpski sokol i Srpska čitaonica osnovani su 1907., a Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Svačić 1909. ― MAČKOVIĆ, M. i D. Jasenovac, (2007.), str. 56, 57 i 67. 34 Konačni rezultati popisa stanovništva od 15 marta 1948., knj. 9., Stanovništvo po narodnosti. Izd. Savezni zavod za statistiku. Beograd, 1954., str. 369. ― Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima. Knjiga 3. Izd. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Zagreb, 1998., str. 1942. ― Administrativnoteritorijalna podjela i imenik naseljenih mjesta Narodne Republike Hrvatske, stanje 1. V. 1951. Tisak štamparije novina. Zagreb, 1951., str. 104. ― Jasenovac je bio organiziran kao mjesni narodni odbor (MNO) u kotaru Novska i oblasti Zagreb. Površina kotara Novska bila je 619 km2, gdje je u 7261 domaćinstvu živjelo 25.872 stanovnika. Tada na području Mjesnog narodnog odbora Jasenovac u 615 domaćinstava živjelo je 1360 stanovnika. Na području Mjesnog narodnog odbora nalazili su se i selo Košutarice, gdje su u 178 domaćinstava živjela 692 stanovnika te zaselak Lončarice gdje su u 10 domaćinstava živjela 34 stanovnika. Šepović navodi da je u mjestu Jasenovac, prema Uredu za statistiku Sisak – ispostava Novska živjelo 1394 stanovnika iz čega se može zaključiti da se gornji podatci odnose na općinu Jasenovac. Vidi: ŠEPOVIĆ, B. Jasenovac, (2001.), str. 12, tablica 1. 35 Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske, 3. (1998.), str. 1942. 32
151
Osnivanje sabirnog logora u kolovozu 1941. Sabirni logor Jasenovac osnovan je u kolovozu 1941. u blizini naselja Jasenovac, a sastojao se od pet logora. Logori I. i II., odnosno Krapje i Bročice, rasformirani su već u studenom iste godine. S osnivanjem Logora III., poznatog kao Ciglana, započeto je u rujnu 1941. kada je Zapovjedništvo Ustaške obrambene službe preuzelo objekte nekada u vlasništvu Ozrena Bačića. Područje novog logora bilo je dobro povezano željeznicom, a uključivalo je, između ostalog, industrijske objekte poput mlina, lančare, pilane i ciglane. U samom naselju Jasenovac oblikovan je Logor IV. – Kožara, a podkraj 1941. osnovan je i Logor V. u Staroj Gradiški. Logor III. C – Ciglana dio je industrije koju je Bačić razvijao između dva svjetska rata u Jasenovcu, a sastojao se od ciglane, pilane, lančare, mlina, tvornice kliješta i električne centrale te 56 prijavljenih obrta.36 Godine 1940. te objekte navodno preuzima zapovjedništvo Vrbaske divizije.37 Bačići se kao poduzetnici-trgovci pojavljuju 26. 11. 1919. kada poduzeće “Bačić i drugovi” iz Jasenovca traži dozvolu za izvoz svoje robe u Austriju.38 Za ovaj podhvat obitelj Bačić je imala političku podlogu u denuncijaciji Lazara Bačića 1915. po caru Austro-Ugarske Monarhije.39 Poslove su razvijali obiteljski, između Zagreba i Jasenovca. Ozren Bačić, koji je tridesetih godina pomagao JRZ-e i Ljotićev Zbor, od “narodnih vlasti” je žigosan i osuđen kao fašist.40 Čini se da je već uspostavom Banovine Hrvatske otišao u Beograd i za vrijeme Drugoga svjetskoga rata nastavio svoje poslove u suradnji s vlastima Nedićeve Srbije, zbog čega je poslije rata završio u zatvoru i osuđen na desetogodišnju robiju. Prema uručbenom zapisniku za 1946., 11. studenog 1946. Gradski NOO Zemun zatražio je Bačićeve podatke od MNO Jasenovac.41 Iz molbe koju je 19. ožujka 1951. Kazneno – popravnom domu u Nišu uputila njegova kćer Ljubica Šesto, rođena Bačić, doznajemo zbog čega su ti podatci traženi. Ona ističe kako je još 1950. poslala molbu za puštanje na slobodu svoga oca, budući je odslužio polovicu kazne, ili premještaj iz Sremske Mitrovice u Lepoglavu ili Staru Gradišku u Hrvatskoj gdje je većina obitelji živjela. Umjesto toga Bačić je dobio premještaj u KPD Niš zbog
36
BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 578. Prema nepotvrđenim podatcima iz privatnih izvora. 38 HDA, f. 417, Odvjetnička pisarnica Walter Radivoj, kut.5, oznaka c 1562. 39 HDA, f. 417, Odvjetnička pisarnica Walter Radivoj, kut.135, oznaka K 248. 40 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 578-579. 41 Državni arhiv Sisak (dalje DASK), f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac (MNO), uručbeni zapisnik za 1946. g., br. 1510. 37
152
čega njegova kći iznova piše molbu,42 no rezultat nam nije poznat. Čini se da je obiteljska imovina u Jasenovcu, Novskoj i Zagrebu oduzeta nacionalizacijom i konfiskacijom poslije Drugoga svjetskog rata, pa tako i industrijski kompleks u Jasenovcu.43 Suvremeni povjesničari izbjegavaju i ratni i poratni jasenovački logor Historiografija na prostoru bivše Jugoslavije dosada se uglavnom fokusirala upravo na “Ciglanu” kao najozloglašeniji među jasenovačkim logorima iz kojeg je 22. travnja 1945. izvršen proboj logoraša. Dana 2. svibnja 1945. postrojbe Jugoslavenske armije zauzele su to područje. Ipak, spominjanje logora poslije toga nadnevka je sporadično, djelomično i nesustavno. Dosadašnji izvori o tome svode se ponajviše na kratka usmena svjedočanstva koja do sada nisu bila podkrijepljena nikakvim izvornim ispravama. Razlozi su nedostupno izvorno gradivo koje se uglavnom nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu, ali i komoditet povjesničara i istraživača.44 Onom dijelu povjesničara koji nastavlja “borbenu tradiciju” jugoslavenske historiografije takvo stanje odgovara jer na taj način suvereno vlada temom, sadržajem, vremenom i prostorom. Kroz proteklih gotovo sedamdeset godina nije bilo ozbiljnijeg i temeljitijeg pokušaja istraživanja poratnog logora u Jasenovcu, a da ne govorimo o možebitnom traženju izvornih arhivskih isprava u arhivima Republike Hrvatske. Dok je do 1990. za to bilo i opravdanja, poslije te godine u Republici Hrvatskoj su izvori, barem službeno, dostupni povjesničarima i istraživačima bez straha za sigurnost ili život. Povremeni pokušaji da se istraži moguće djelovanje poslijeratnog logora Jasenovac bilo je prigodničarsko i uglavnom na amaterskoj razini, a poticaj je najmanje dolazio od samih povjesničara. Hrvatska politička emigracija čini se nije imala dovoljno gradiva za tu temu, pa se njome nije ni bavila. Potrebno je istaknuti i to da, unatoč dosada objavljenim svjedočanstvima o djelovanju poslijeratnog logora Jasenovac, Zastupnički dom Hrvatskog sabora nije izglasao izmjene i dopune Zakona o Spomen-području Jaseno42
HDA, f. 417, Odvjetnička pisarnica Walter Radivoj, kut. 135, oznaka K 3927 i 3864. HDA, f. 417, Odvjetnička pisarnica Walter Radivoj, kut.135. Na web stranici Spomen-područja Jasenovac ističe se da je Bačićeva imovina konficirana od strane vlasti ND Hrvatske, no ne navode se dostupni podatci o sudbini Ozrena Bačića i obiteljske imovine nakon završetka Drugoga svjetskog rata. URL: http://www.juspjasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 (pregledano 15.IV.2013.) 44 Do 2006. Vojni arhiv se nalazio u okviru Vojnoistorijskog instituta. URL: http://www.isi.mod.gov.rs/vojni_arhiv02/istorijat.php?lang=sr-lat (pregledano 4.XI.2013.) 43
153
vac. Ta ustanova još uvijek djeluje u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o Spomen-području Jasenovac izglasanom 2001. godine u kojemu nema spomena o poslijeratnim žrtavama tog logora, a u Savjet Spomen-područja imenuje se između ostalih i predstavnik Saveza antifašističkih boraca Hrvatske, odnosno osoba koja je moguće bila pripadnik Jugoslavenske armije u trenutcima djelovanja poslijeratnog logora Jasenovac zbog čega je očito u sukobu interesa.45 U ovom trenutku SAB predstavlja članica SDPa Katica Sedmak koja je na komemoraciji u Jasenovcu 2012. izjavila da “JUSP Jasenovac ne skrbi samo o ovom lokalitetu u Jasenovcu, nego i o skoro svim lokalitetima koji su pripadali logoru u periodu od 1941.-1945.”46 Osim toga, u skladu sa zadaćama definiranim u Zakonu, na web stranici Spomen-područja Jasenovac ističe se da je “koncentracioni logor Jasenovac bio mjesto zatočenja, prisilnog rada i likvidacija, u prvom redu srpskog pravoslavnog stanovništva koje je, u cilju stvaranja čistog etničkog teritorija, trebalo podpuno iskorijeniti s područja Nezavisne Države Hrvatske, kao i Židove i Rome, rasnim zakonima diskriminirano stanovništvo” te da je “u logoru stradao i znatan broj Hrvata - komunista i antifašista, pripadnika Narodno – oslobodilačke vojske Hrvatske, kao i članova njihovih obitelji i drugih protivnika ustaškog režima”.47 Svrha ovog rada je osvrnuti se na dosadašnja istraživanja, svjedočanstva i dokumente koji govore o poslijeratnom logoru u Jasenovcu te ih upodpuniti dosada pronađenim arhivskim izvorima koji potvrđuju da je na jasenovačkom području nakon Drugoga svjetskog rata djelovao sustav zarobljeničkih logora. Dosadašnja istraživanja i svjedočanstva o poslijeratnom logoru u Jasenovcu Problematikom postojanja poslijeratnog logora Jasenovac prvi se počeo baviti svećenik, franjevac i povjesničar Oton Knezović koji je u svome radu pod nazivom “Pokolj hrvatske vojske 1945.” iznio prva svjedočanstva o Bleiburgu, Križnom putu i stradanju hrvatske vojske poslije II. svjetskog rata.48 45
Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o spomen-području Jasenovac. U: Narodne novine, br. 22, od 21.III.2001. 46 Govor potpredsjednice SABA Katice Sedmak u Jasenovcu, URL: http://www.sabh.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=392:govorpotpredsjednice-saba-katice-sedmak-u-jasenovcu&catid=4:govori&Itemid=16, (pregledano 20.IV.2013.) 47 URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5019 (pregledano 15.IV.2013.) 48 KNEZOVIĆ, Oton. Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima. Chicago, 1960.
154
Prema svjedočanstvu koje mu je iznio jedan svećenik zatočen 1945. u zatvoru (logoru) u Staroj Gradiški, ondje su bili smješteni brojni svećenici Katoličke crkve. S obzirom da je broj zatočenika bio prevelik, dio ih je bio smješten u tvornici opeka nekoliko kilometara dalje,49 no izvori ne odkrivaju o kojoj se točno lokaciji radi. Godinu dana nakon Knezovića objavljuje svoju knjigu Josip Hećimović, ali sa sadržajem koji općenito navodi stradanja poslije 1945. bez ikakvog spominjanja poslijeratnog logora u Jasenovcu.50 U Francuskoj Bernard George piše knjigu sličnog sadržaja o događajima u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata, ali ni u njoj nema nikakvog spomena o djelovanju logora u Jasenovcu nakon rata.51 Dvije godine kasnije Ivan (John) Prcela izdaje u Sjedinjenim Američkim Državama najznačajnije djelo dokumentarnog gradiva o stradanjima Hrvata poslije Drugoga svjetskog rata, no ponovno bez spomena o logoru u Jasenovcu, iako se spominje značajan broj logora na drugim mjestima u okolici Jasenovca.52 Vinko Nikolić je 1976. u Münchenu i Barceloni tiskao novo izdanje knjige objavljene prvi put 1963. u Buenos Airesu,53 ali ni on nigdje izravno ne spominje poratni logor u Jasenovcu, iako iznosi svjedočenje dr. Ivana Paspe koji će kasnije na drugom mjestu dati svoj iskaz i o tom logoru. U zborniku Bleiburg: uzroci i posljedice, Vinko Nikolić objavljuje prilog A. Mećave, pod naslovom “I partizani su 49
KNEZOVIĆ, O. Pokolj, (1960.), str. 67. ― Bašić i Kevo navode stranicu 61 što je netočno. Vidi: BAŠIĆ, Petar; KEVO, Mario. O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945. U: Radovi. Izd. Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1997., sv. 30., str. 304. Budući se na ovom prostoru nalazilo više tvornica opeke, nemoguće je sa sigurnošću zaključiti o kojoj tvornici je riječ u navedenom izvoru. 50 HEĆIMOVIĆ, Joseph. In Tito's death Marches. Testimony on the Massacres of the Croatians War Prisoners and Civilians after Word II. Izd. Croatian Franciscan Press. Chicago, 1961. 51 GEORGE, Bernard. L'Occident joue et perd. La Yugoslavie dans la guerre. Niz: Collection l'Histoire contemporaine revue et corrigée Izd. La Table ronde. Paris, 1968. 52 PRCELA, John; GULDESCU, Stanko. Operation Slaugerthouse. Eyewitnes Account of Postwar Massacres in Yugoslavia. Izd. Dorrance and Company. Philadelphia, 1970. Isto je izdanje tiskano 1995. kod istog izdavača i u istom mjestu. Isprave objavljene u ovoj knjizi prikupio je svećenik Krunoslav Draganović. ― PRCELA, John Ivan; ŽIVIĆ, Dražen. Hrvatski holokaust. Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji. Izd. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Zagreb, 2001. Knjigu je ponovo tiskalo Hrvatsko žrtvoslovno društvo u Zagrebu 2005. i 2007. 53 NIKOLIĆ, Vinko. Bleiburška tragedija hrvatskog naroda. Niz: Knjižnica Hrvatske revije. München – Barcelona, 1976. Knjiga je po istom izdavaču, s istim nazivom i na istom mjestu objavljena godinu poslije, a u Hrvatskoj (Zagreb) je prvi put objavljena 1993. te potom 1998. i 2005. U Buenos Airesu je objavljena pod naslovom La tragedia de la Bleiburg.
155
ubijali u Jasenovcu” u kojem iznosi iskaz jednog mladića Srbina s Korduna koji je s njime bio u logoru Stara Gradiška i dao mu iskaz o svome Križnom putu 1945. Tijekom rata, kao dječak sprijateljio se s domobranima koji su bili smješteni na njegovom području. S njima se povlačio prema Sloveniji i Austriji. Poslije predaje Englezima, koji ih izručuju partizanima, uslijedio je povratak u zemlju na Križnom putu. U skupini od nekoliko tisuća ustaša i domobrana doveden je u Jasenovac, tada u partizanskim rukama. Ondje su bili podijeljeni u skupine koje su tijekom vremena jednostavno “nestajale”. Sam se spasio, s još jednim zatočenikom, tako što je izjavio da je pravoslavac, te su pušteni na slobodu. Međutim, po povratku u rodno selo, prijavljen je, uhićen i kao “neprijatelj naroda” osuđen na smrt. Poslije žalbe kazna mu je preinačena na dvadeset godina robije koje je služio u Staroj Gradiški.54 Partizani prvi spominju poslijeratni logor Nakon tog razdoblja u iseljeništvu je objavljen niz knjiga sa svjedočanstvima i iskazima o poratnim logorima, stratištima, grobištima i žrtvama, no nigdje nije spomenut poslijeratni logor Jasenovac. Učiniti će to prvi sami suvremenici ratnih i poratnih zbivanja u Jugoslaviji: književnik i partizan Vjekoslav Kaleb,55 zatim Milan Bulajić, te povjesničari Vladimir Dedijer u djelu “Vatikan i Jasenovac”56 i Antun Miletić u knjizi “Koncentracioni logor Jasenovac” (knjiga III).57 Kaleb je već tada shvatio o čemu se radi kada se govori o Jasenovcu i stoga napisao da zna “da oni koji udeseterostručuju broj ubijenih recimo u Jasenovcu, jednostrano, znadu dobro da je u tom logoru ubijeno daleko najviše Hrvata, ali oni hoće da unovče tuđu krv i potežu je za svoje nečiste svrhe”.58 Rečenica je ostala aktualna do danas, no autor u daljnjem dijelu ne govori u kojem su to razdoblju ponajviše ubijani Hrvati. Službeni biograf Josipa Broza Tita i jedan od njegovih najbližih suradnika Vladimir Dedijer čudi se zašto logor u Jasenovcu nije konzerviran, a za to krivce pronalazi u Andriji Hebrangu, Ivanu Stevi Krajačiću i pojedinim članovima Politbiroa CK KPH-a. Krajačić je navodno čak izgubio saborsku predsjedničku funkciju jer je teško uvrijedio jasenovačke žrtve.59 Zanimljiva 54
NIKOLIĆ, Vinko. Bleiburg: uzroci i posljedice. Niz: Knjižnica Hrvatske revije. München – Barcelona, 1988., str. 244-245. 55 KALEB, Vjekoslav. Govorim o toleranciji. U: Hrvatski tjednik. Izd. Matica hrvatska. Zagreb, 1./1971., br. 31. 56 DEDIJER, Vladimir. Vatikan i Jasenovac. Dokumenti. Niz: Svedočanstva. Izd. Izdavačka radna organizacija “Rad”. Beograd, 1987. 57 MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.). 58 KALEB, V. Govorim o toleranciji, (1971.). 59 DEDIJER, V. Vatikan i Jasenovac, (1987.), str. 689.
156
je Dedijerova rečenica kako su “pojedine mučionice” u Jasenovcu rušene i kasnije, 1948. i 1951., a pojedinci su odnosili materijal srušenih zgrada.60 Autor ne navodi izvore svojih spoznaja niti što je i kada rušeno te kome je dodijeljen materijal srušenih zgrada. Nije bezazleno ni to čije su mučionice u Jasenovcu, a pravo je pitanje tko je te zgrade 1948. i 1951. rušio. Nadalje, opisujući fizički izgled logora na nekoliko mjesta Dedijer tvrdi da su još 1950. bile sačuvane ¾ logorskog zida, stražarnice, dio ciglane, žičana ograda i poljski bunkeri.61 Ne može se pouzdano reći piše li ovo Dedijer na osnovi dokumenata ili vlastitih izvida i sjećanja s obilaska terena logora u Jasenovcu tih godina. Antun Miletić zapitao se u trećoj knjizi o Jasenovcu “Zašto nije sačuvan skoro ni jedan od logorskih objekata”. Ipak, razlog pronalazi u rušenju i paljenju logora u Jasenovcu od strane ustaša na čelu s Vjekoslavom Maksom Luburićem. Miletić nadalje ističe da je raščišćavanje logora “trajalo sve do 1951.”. Logorski zid je u 70%-80% bio očuvan, a stražarnice su samo djelomično bile oštećene. Dio ciglane bio je dostupan i prohodan do 1950., a za konzerviranje su bile spremne i zidine električne centrale, pilane i stolarije. I konstrukcija, zvana Granik iznad Save, koja je služila za utovar i istovar tereta iz savskih brodova (a navodno i za ubijanje i bacanje logoraša u Savu), srušena je tek 1948. U podpunosti su bili sačuvana žičana ograda, poljski bunkeri i Sokolski dom u kojem su stanovali “oslobodioci”..62 Dvije godine poslije još jedan sudionik Narodnooslobodilačkog rata (NOR-a), te Dedijerov i Miletićev suborac, dr. Franjo Tuđman, komentirajući logor Jasenovac, jasno navodi da je “taj prostor (Jasenovac – Gradiška) poslužio za logor novim vlastima, najprije jedinicama Jugoslavenske armije, a zatim i civilnim vlastima N.R. Hrvatske”.63 Budući su sva tri navedena autora imali prilike i vidjeti taj logor, a uz to su mogli koristiti dokumentaciju i izvore, nema razloga sumnjati u njihove tvrdnje. Milan Bulajić u svojoj knjizi Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću, knj. IV., objavljuje tri zanimljive fotografije logora Jasenovac 1945. Na prvoj, snimljenoj navodno u svibnju 1945., navodno su leševi iz svibnja 1945. u Jasenovcu, na drugoj su majke i žene ubijenih, s članovima istražne komisije ispred ostataka pogona električne centrale u logoru Jase60
DEDIJER, V. Vatikan i Jasenovac, (1987.), str. 688. DEDIJER, V. Vatikan i Jasenovac, (1987.), str. 689. 62 MILETIĆ, A. Koncentracioni logor, III. (1987.), str. 718. 63 TUĐMAN, Franjo. Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Drugo izdanje. Niz: Hrvatske povjesnice. Izd. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb, 21989., str. 126. 61
157
novac.64 Treća fotografija, nazvana Njemački zarobljenici raščišćavaju ruševine električne centrale na prostoru bivšeg logora Jasenovac posle rata, neodređenog je nadnevka. Fotografije nam prikazuju najrealnije stanje stvari, posebno ako su vremenski jasno određene.65 Godinu dana nakon Tuđmana dr. Ivo Banac donosi zanimljivu priču o “starom ustaškom logoru u Jasenovcu” kao logoru za oficire Jugoslavenske armije koji su se našli na strani Kominformbiroa.66 Iste godine u političko – znanstvenoj polemici, poslijeratnog logora u Jasenovcu se ukratko dotiče i akademik dr. Ljubo Boban.67 Dvije godine kasnije dr. Stjepan Kožul navodi da je “logor aktivan nakon rata do 1947.”, a spominju se i aktivni logor u Staroj Gradiški te umorstvo župnika.68 Isto ponavlja i u knjizi objavljenoj šest godina poslije pod drugim nazivom.69 Ipak, ni u jednoj od knjiga ne navodi podrijetlo izvora za iznošenje takvih navoda. Godine 1993. objavljeni su Hrvatski povijesni zemljovidi u kojima je na zemljovidu o Križnom putu 1945. Jasenovac označen kao masovno gubilište.70 U svibnju iste godine u Zagrebu je održan međunarodni znanstveni skup o Bleiburgu 1945. Zbornik radova toga skupa objavljen je tek 1995. povodom 50-te godišnjice Bleiburga. U njemu Anđelko Mijatović navodi da su se sudionici Križnog puta kretali od Zagreba prema Sisku, Kutini i Jasenovcu. Preživjeli su iz Jasenovca nastavljali put prema Novskoj, Novoj Gradiški i Požegi ili Bosanskoj Dubici, Kozari, Prijedoru i Banjoj Luci.71 Iste godine Braća Hrvatskog zmaja, Hrvatska katolička misija iz Klagenfurta i Počasni bleiburški vod u suradnji s Hrvatskim institutom za povijest objavljuju Spomenicu o 50-toj obljetnici Bleiburga, gdje se Jasenovac spominje ne samo kao logor, već i kao veliko 64
BULAJIĆ, Milan. Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. Knjiga III. Izd. IRO “Rad”. Beograd, 1989., prije 747. stranice. 65 BULAJIĆ, M. Ustaški zločini, (1989.), prije 1009. stranice. Svjetlopis je posebno zanimljiv kao izvor, ukoliko se može vremenski točno odrediti i uskladiti s ostalim izvornim gradivom. 66 BANAC, I. Sa Staljinom, (1990.), str. 232. 67 BOBAN, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 3. Niz: Povijesna istraživanja. Izd. Školska knjiga; Stvarnost. Zagreb, 1990. 68 KOŽUL, Stjepan. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. U prigodi proslave 900. obljetnice postojanja Zagrebačke nad/biskupije. Izd. NDS u suradnji s Koncilom d.o.o. Zagreb, 1992., str. 763. i 765. 69 KOŽUL, Stjepan. Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. 2. izdanje. Izd. Prometej i Zagrebačka nadbiskupija. Zagreb, 1998., str. 757. i 760. 70 Hrvatski povijesni zemljovidi. Izd. Kartografija, Školska knjiga. Zagreb, 1993., str. 47. 71 Međunarodni znanstveni skup. “Bleiburg 1945.-1995.”, Zagreb, 12.-13. V. 1993. Izd. Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar. Zagreb, 1994., str. 49.
158
stratište i gubilište.72 Leksikografski zavod objavljuje 2003. godine Hrvatski povijesni atlas, u kojem će na jednom od zemljovida Jasenovac također biti označen kao jedno od poslijeratnih mnoštvenih stratišta.73 Posebno zanimljiv i kvalitetan prilog teoretsko – metodološkog karaktera dao je svojim prikazom povjesničar dr. Mihael Sobolevski.74 Iako ni on ne spominje poslijeratni logor u Jasenovcu, donosi neke nove činjenice i odkrića općeg značenja. Novinski članci o poslijeratnom logoru Prvi novinarski članak koji se bavi poslijeratnim logorom Jasenovac tiskan je u “Globusu” 1992., a uz njega je objavljeno i prvo svjedočanstvo o logoru u Jasenovcu kao poslijeratnom stratištu i grobištu. Svjedok navodi da su mu se poslije Drugoga svjetskog rata javljali prijatelji i suborci iz logora u Prečkom i svjedočili o brojnim kolonama Križnoga puta koje su išle iz Siska dolinom rijeke Save prema istoku, preko Plesma, Krapja, Drenova Boka i Novske, a završavali su u Jasenovcu gdje su “bivali pobijeni bez ikakve istrage i suda”.75 Mnogi zarobljenici uspjeli su pobjeći pri kretanju kolona, posebice kroz maglu, drugi su uspjeli pobjeći iz samog logora u Jasenovcu, a neki su bili ranjeni, pa su tako nastavili svoj put. Veliki dio sudionika tom je prilikom likvidiran, a broj ubijenih navodno se kretao između sedam i osam tisuća.76 Poslije ovoga članka trebalo je čekati 1996. godinu da bi se pojavilo više povezanih članaka u tiskovinama. Najprije će Ivica Đikić, novinar “Slobodne Dalmacije”, poslati izvješće o tadašnjoj komemoraciji žrtvama u Jasenovcu kojoj je nazočio i tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman. Tom prilikom on je istaknuo kako polaže “vijenac svim žrtvama fašističkog i komunističkog terora u jasenovačkom logoru. Jer ne treba zaboraviti da je Jasenovac od 1945. do 1948. bio komunistički logor u kojemu su skončali mnogi Hrvati, pripadnici ustaških i domobranskih postrojba, zarobljeni na križnom putu”.77 U daljnjem dijelu je napomenuo da je upravo to 72
Bleiburg 1945.-1995. Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945- 1995. Ur. Mirko VALENTIĆ. Zagreb, 1995., str. 144, 167, 171. 73 Hrvatski povijesni atlas. Izd. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb, 2003., str. 292, zemljovid 216. 74 SOBOLEVSKI, Mihael. Između Jasenovca i Bleiburga. U: Erazmus. Izd. Zaklada Otvoreno društvo. Zagreb, 1993., br. 4, studeni 1993., str. 42-47. 75 IVANKOVIĆ, Zvonko – Vonta. Jasenovac: partizanski logor smrti. U: Globus. Zagreb, 1992., br. 79, 12.VI.1992., str. 16. 76 IVANKOVIĆ, Z. Jasenovac, (1992.), str. 34. 77 ĐIKIĆ, Ivica. Vijenac svim žrtvama Jasenovca. U: Slobodna Dalmacija. Split, 16. VI. 1996., str. 3.
159
razlog zbog kojeg Tito nikada nije posjetio Jasenovac, a izradu spomenika zapovjedio je Aleksandar Ranković. Na tiskovnoj konferenciji nakon komemoracije Tuđman je izjavio da “Jasenovac mora biti spomen – područje koje će hrvatski narod podsjećati na sve patnje i stradanja kroz povijest, a ja vam obećavam da ćemo problem Jasenovca, kao i sve druge probleme, uskoro uspješno riješiti”.78 Potom u dva nastavka o poslijeratnom Titovom logoru u Jasenovcu piše i Marko Barišić u dnevniku “Vjesnik”.79 U prvom se tekstu izvještava o prijedlogu predsjednika saborske Komisije za ratne žrtve Vrhovnom državnom vijeću80 da se svi odkriveni zemni ostaci žrtava Drugoga svjetskog rata pokopaju na jednom mjestu i to upravo u Jasenovcu, kao još jedan znak pomirbe. Uzor je bila Dolina mira u Španjolskoj gdje je fašistički diktator Francisco Franco s nakanom pomirenja pokopao kosti svih poginulih u španjolskom građanskom ratu. Vrhovno državno vijeće se s tom idejom složilo, ali je ona naišla na odpor i velike kritike antifašističkih organizacija. Izvori tih suprotstavljanja i kritika nalaze se u dva poslijeratna mita: a) srbskom mitu o Jasenovcu kao stratištu i grobištu u kojem je stradalo oko 700.000 žrtava, uglavnom Srba i b) genocidnosti hrvatskog naroda. Barišić se poziva na istraživanje tima antropologa 1964. i postavlja pitanje nisu li odkrića ustaških i domobranskih uniformi bili jedan od razloga prekida istraživanja grobišta u Jasenovcu. Autor zaključuje da se na jasenovački mit s druge strane odgovorilo bleiburškim mitom zbog čega je otežano odkrivanje prave istine.81 U drugom nastavku iznosi se svjedočenje Dragana Ercegovića iz Krila Jesenice kod Omiša. Ercegović navodi da je iz logora u Sisku, gdje je bio na izdržavanju dvogodišnje kazne zbog bijega u Kraljevu mornaricu, upućen sredinom 1946. zajedno s još oko 500 zarobljenika rušiti zidine bivšeg logora u Jasenovcu.82 Također ističe da su mještani već bili zasijali kukuruz u logoru i oko njega, ali i to da je ondje vidio jarke i kanale oko metar i pol dubine o čemu se ranije bojao govoriti. U tim su se kanalima nalazili pobijeni mrtvaci, jedan do drugoga, u civilnom i vojnom odijelu. Broj ubijenih procjenjuje “na stotine”, a budući su leševi bili posve svježi može se zaključiti da su izvršitelji tih zločina bili pripadnici Jugoslavenske armije. Zadatak 78
ĐIKIĆ, I. Vijenac svim žrtvama, (1996.), str. 3. BARIŠIĆ, Marko. Jasenovac: Antifašistički mit protiv prave istine. U: Vjesnik. Zagreb, 57./1996., br. 17546, od 20.VIII.1996.; br. 17547, od 21.VIII.1996.; br. 17556, od 30.VIII. 1996. 80 Vrhovno državno vijeće je ukinuto 1992. 81 BARIŠIĆ, M. Jasenovac, (1996.), str. 3. 82 BARIŠIĆ, M. Jasenovac, (1996.), str. 3. 79
160
njegove zatočeničke skupine bio je srušiti ostatke logora i ukloniti bodljikavu žicu koja se nalazila oko njega. Ercegović dalje navodi da se u logoru nalazilo najviše bivših bogatih i uglednih ljudi: odvjetnika, sudaca, tvorničara, svećenika, ali je vojnika bilo malo. Nadalje iznosi i zanimljiv slučaj kada ih je zapovjednik logora poslao po bodljikavu žicu s jednog kraja logora pod stražarskom pratnjom, no žica se nalazila u minskom polju zbog čega su po njegovoj zapovijedi prvo uništili mine, a tek potom premjestili žicu. Barišić zaključuje da su se na “jasenovačkim poljanama izmiješala grobišta nevino stradalih od oba totalitarizma: dakle, i fašističkog i komunističkog”.83 Desetak dana poslije Ivo Horvat iz Zagreba suprotstavlja se ovako postavljenim Barišićevim tezama ističući kako “i Bleiburg i Jazovka i Križni put ne mogu zasjeniti ustaške zločine” u brojnim logorima tijekom Drugoga svjetskog rata.84 Iste godine Stjepan Herceg objavljuje knjigu o Samoboru kao malom Bleiburgu i iznosi svjedočenje Milana Marušića, sudionika Križnog puta, koji opisuje put od Karlovca prema Sisku u tamošnji logor Viktorovac, odakle su zarobljenici išli dalje prema Hrvatskoj Kostajnici, Dubici i Jasenovcu. Marušić ističe da je logor u Jasenovcu bio pun, a smaknuća su se činila “noćima i noćima”. Mnogi su ubijeni uz obalu rijeke Save, na starim stratištima ustaškog logora, kao i u rijeci Savi kojom je plutalo bezbroj leševa.85 Nekoliko uzastopnih svjedočenja te prijedlog predsjednika Tuđmana o zajedničkom spomeniku svim žrtvama u Jasenovcu potaknulo je reakciju Slavka Goldsteina koji se pozvao na događanja povodom prikazivanja Brešanova filma Kako je počeo rat na mome otoku u Washingtonu. Tom prilikom su hrvatsko veleposlanstvo i “Holocaust Memorial Museum” izdali zajedničko priopćenje u kojem je tadašnji veleposlanik Miomir Žužul izjavio da “…hrvatska država i narod, uvažavajući ono što Jasenovac predstavlja, nemaju nikakvih planova izmijeniti fizičko mjesto spomenika ili izmijeniti koncept povijesne ili emocionalne simbolike Jasenovca, kao mjesta holokausta počinjenog u razdoblju 1941. do 1945.” Nadalje je istaknuo da su “za razliku od drugih logora u Europi, koji su zatvoreni nakon što su ih oslobodili saveznici, komunističke vlasti koristile Jasenovac za kaznene svrhe ne-
83
BARIŠIĆ, M. Jasenovac, (1996.), str. 3. HORVAT, Ivo. Konclogor Jasenovac je surova istina, a ne antifašistički mit. U: Vjesnik. Zagreb, 57./1996., br. 17556., od 30.VIII.1996., str. 13. 85 HERCEG, Stjepan. Samobor - mali Bleiburg 1945. Izd. Društvo ratnih veterana “Hrvatski domobran” – Ogranak Samobor, te Gradski odbor Hrvatske demokratske zajednice. Samobor, 1996., str. 172. 84
161
koliko godina nakon Drugoga svjetskoga rata”.86 Goldstein je navodno pokušao utvrditi istinu na licu mjesta, odnosno u samome Jasenovcu, ali mu nitko iz naselja nije potvrdio postojanje konclogora poslije Drugoga svjetskog rata. U samome mjestu uhićeno je oko 260 ljudi koje se smatralo suradnicima okupatora, dio kojih se nije nikada vratio, a dio se vratio odsluživši kazne na drugim lokacijama. Iznoseći neke povijesne činjenice o logoru od 1941. do 1945. Goldstein nastavlja: “Jasenovac je već pola stoljeća traumatska točka javnog života, politike i povijesti u Hrvatskoj jer se njime neprekidno manipulira: ili se huškački preuveličava ili se uvredljivo minimalizira i prikriva. Uporno se izbjegava istina”. Budući ne spominje na koga se to odnosi, vjerojatno misli na one kojih se u članku dotiče - Miomira Žužula i dr. Franju Tuđmana. Goldstein dalje navodi da “u javnom životu država i naroda suočenja s istinom mogu izazvati kratkotrajne šokove, ali nikad dugotrajne traume. Naprotiv, istina je jedini trajni osloboditelj takvih trauma”, nastavlja Goldstein, te citira filozofa Baruha Spinozu koji kaže da istina omogućuje, a laž onemogućuje komunikaciju među ljudima. Kada se to primjeni na povijest, traženje istine je predpostavka svake povijesti i njezina bit. Krivotvorenje istine ili njeno prikrivanje, pouzdano odkriva slabosti onog koji to čini. Zato će “manipulacija istinom biti na štetu mnogima, ali će u konačnom ishodu završiti najvećom štetom za manipulatora.”87 Selektivno korištenje literature i drugih povijesnih izvora Ovo pojačano bavljenje Jasenovcem kao poratnim logorom otvorilo je prostor povjesničarima da se uhvate u koštac s ovom problematikom. Tog su se posla primili Petar Bašić i Mario Kevo koji su 1997. objavili članak pod naslovom “O problemu postojanja jasenovačkog logora poslije 1945.”.88 Ni ovaj rad nije mogao mimoići brojeve stradalih i osvrt na ranija istraživanja o ustaškom logoru u Jasenovcu. Autori se osvrću na dotadašnju literaturu koja se bavi ovom problematikom, no upotrijebili su je selektivno i nepodpuno. Osim toga nisu priložili ni jedan izvor kojim bi pozitivno ili negativno odgovorili na pitanje o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu. Stoga i ne donose konačan zaključak o postojanju Titovog poslijeratnog logora u Jase-
86
GOLDSTEIN, Slavko. Odstrel istine. U: Feral Tribune. Split, 13./1996. U broj! U broj! 585., od 2.XII.1996. 87 GOLDSTEIN, S. Odstrel istine, (1996.). 88 BAŠIĆ, Petar; KEVO, Mario. O problemu postojanja, (1997.), str. 300-307.
162
novcu, osim ako se u kompleks ubraja i zatvor/logor u Staroj Gradiški.89 Njihov pristup čini se previše površnim, naročito uzevši u obzir zahtjevnost i značaj ove teme. Godinu dana poslije uslijedila je nova serija o poslijeratnom Titovom komunističkom logoru. Autorica tih članaka će biti Ljubica Štefan, koja se do tada istakla s nekoliko knjiga i članaka o ulozi Pravoslavne i Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu, nadbiskupu Alojziju Stepincu i stradanju Židova u Drugom svjetskom ratu za spašavanje kojih je dobila i odličje “Pravednik među narodima”. Slabost njezinih dotadašnjih radova bila je u tome što nije koristila znanstveni aparat, pa je istraživačima vrijednost njezinih podataka teško provjeriti. U svojim radovima Štefan je prikupila sva dotadašnja svjedočenja o poslijeratnom Titovom logoru u Jasenovcu i prvo ih objavila u “Hrvatskom slovu”.90 Članci s istim naslovima objavljeni su na kongresu (a kasnije i u zborniku) Prvog hrvatskog žrtvoslovnog društva održanom od 19. do 21. lipnja 1998. u Zagrebu,91 te potom u knjigama “Istinom i činjenicama za Hrvatsku”92 i “Mitovi i zatajena povijest”,93 u kojima je dala podpuni pregled svih njoj do tada poznatih svjedočenja, izvora i literature o poslijeratnom logoru u Jasenovcu. U prvom članku, objavljenom u Hrvatskom slovu pod naslovom “SUBNOR Hrvatske oteo domobransko zlato”, najviše se bavila zlatom koje je pronađeno prilikom ekshumacije i antropoloških istraživanja 1964. u Jasenovcu, a koje je kasnije nestalo i za koje nije utvrđeno gdje se nalazi. O zlatu koje su nosili prognanici iz Srijema i Slavonije govori i I. Ruševljanin u svome svjedočenju u “Vjesniku” 1997., a čije svjedočenje ona iznosi s mišljenjem da je dio zlata i zlatnika tih prognanika završio s njihovim životima u grobištima Jasenovca, te da su ostaci iskopani u istraživanju 1964. zapravo žrtve poslijeratnog komunistič89
BAŠIĆ, Petar; KEVO, Mario. O problemu postojanja, (1997.), str. 307. Zanimljivo da se logor u Staroj Gradiški redovito navodio kao dio kompleksa ratnih jasenovačkih logora, ali ne i poratnog Titovog. 90 ŠTEFAN, Ljubica. SUBNOR Hrvatske oteo domobransko zlato. U: Hrvatsko slovo. Izd. Društvo hrvatskih književnika-HKZ – Hrvatski informativni centar. Zagreb, 20.III.1998. ― ŠTEFAN, Ljubica. Svjedočenje stradalnika Titova Jasenovca. U: Hrvatsko slovo. Izd. Društvo hrvatskih književnika-HKZ – Hrvatski informativni centar. Zagreb, 15.V.1998., str. 5. 91 ŠTEFAN, Ljubica. Poslijeratni Titov logor Jasenovac, 1945.-1947./48. U: Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog društva. Izd. Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Narodne novine. Zagreb, 1998., str. 209-214. 92 ŠTEFAN, Ljubica. Istinom i činjenicama za Hrvatsku. Niz: Knjižnica HS, knj. VII. Izd. Hrvatska kulturna zaklada, HKZ – Hrvatsko slovo. Zagreb, 1999., str. 153-165. 93 ŠTEFAN, Ljubica. Mitovi i zatajena povijest. Izd. K. Krešimir: Slovo M. Zagreb, 1999., str. 180-191.
163
kog logora, a ne logora ND Hrvatske. Štefan nadalje iznosi zaključke istraživanja antropologa poslije iskapanja grobišta u Jasenovcu na osnovi kojih dolazi do zaključka da pronađeni posmrtni ostaci pripadaju nekim drugim narodima, vjerojatno Hrvatima, a ne Židovima, Romima ili Srbima. Na kraju o nestalom zlatu traži očitovanje Saveza antifašističkih boraca (SAB-a) Hrvatske,94 no do danas odgovora nema. U drugom članku Štefan iznosi iskaze svjedoka o poslijeratnom logoru u Jasenovcu. Pored već spomenutih Eduarda Mikše i Dragana Ercegovića navedena su i svjedočenja Slavka Bašića, Stjepana Ereša, Dr. Ivana Paspe i N.N. Slavko Bašić s Bleiburga se vraćao kao 14-godišnjak. Sjeća se prolaska kroz brojna sela, a posebno mu je ostalo u pamćenju mjesto u kojem je na kapiji pisalo: Logor Jasenovac. Tu je vidio strašan prizor gomile leševa na jednoj čistini, a između ostalih prepoznao je učitelja koji je noć ranije s njime prenoćio u štaglju. Također se sjeća fotografa koji su ih snimali pri prolasku kroz selo Rajić, gdje su im za tu priliku dijelili mlijeko kako bi moglo ostati zabilježeno kako narodna vlast hrani neprijatelje i zločince. Bašić predpostavlja da je jedan od snimatelja bio britanski časnik Fitzroy MacLean.95 Stjepan Ereš proveo je u poratnom logoru u Jasenovcu deset dana, a masovnih ubojstava u tom vremenu nije vidio, iako je sreo brojne ustaše, domobrane i civile. Također je vidio i dva zarobljenika koji su umrli od tifusa, no vjeruje da su mnogi nestali u “noći i magli”.96 Branko MADUNIĆ u “Nedjeljnom Vjesniku” od 20. listopada 1996. objavljuje detaljnije Ereševo svjedočanstvo o njegovom Križnom putu u razdoblju od 26. lipnja do 6. srpnja 1945. Ereš je zarobljen kao ranjenik kod Dravograda, odakle je vraćen u Zagreb i smješten u logor u Prečkom. Poslije nekoliko dana ukrcan je sa šest ranjenika u bolnički automobil i odvezen u logor u Jasenovcu, gdje je smješten u baraku u kojoj je već bilo nekoliko stotina ljudi. Primjetio je ukupno sedam ili osam baraka prepunih zarobljenika. Ljudi iz barake su nestajali, a na njegovo pitanje gdje su, umjesto odgovora dobio je udarce cipelom u rebra i prijetnju da bi se i njemu moglo dogoditi isto što i nestalima, pa je od tada šutio. Zarobljenici su radili u gotovo svim pogonima koji su radili u vrijeme ND Hrvatske: puškarnici, lančari, ciglani. Nakon ispitivanja kod 94
ŠTEFAN, Lj. SUBNOR Hrvatske, (1998.). ― ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 153-159. 95 ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 160-161. ― ŠTEFAN, Lj. Svjedočenje stradalnika, (1998.). ― MADUNIĆ, Branko. Vidio sam masovni partizanski zločin u Jasenovcu. U: Nedjeljni Vjesnik. Zagreb, 5. i 6.I.1997., str. 5. 96 ŠTEFAN, Lj. Svjedočenje stradalnika, (1998.). ― ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 161.
164
istražitelja logora isti ga je pustio na slobodu. Ponovo ga je uhvatio strah kada je u prostoriji iza istražiteljeve sobe zapazio dvojicu muškaraca u kratkim hlačama. Jedan je u ruci držao veliki čekić, a drugi krvavi nož. Narednog dana vratio se u Prečko, dobio odpusnicu i otišao kući.97 Dr. Ivan Paspa proveo je vrijeme od 4. kolovoza 1945. do 4. kolovoza 1948. u raznim logorima. U svibnju 1946. prebačen je iz logora Viktorovac u Sisku na rad u Glinu, potom nakon mjesec dana vraćen u Sisak, a zatim sa skupinom kolega odpremljen vlakom u Jasenovac gdje su rušili glavni zid i ciglanu. Rušeći južni zid naišli su na rahlo tlo, a nakon malo prokopavanja alatom i na plitko pokopana neraspadnuta tijela oko kojih se širio nesnosan smrad. Širina tog sloja zemlje bila je 5-6 metara, a duljinu nije mogao odrediti jer ih je progonitelj otjerao i zaprijetio im da će ih sve pobiti ako kažu ikome bilo što o tome. Nakon mjesec i pol dana boravka u Jasenovcu čitava skupina prebačena je u logor u Staroj Gradiški.98 Svjedok, koji nije želio odkriti svoj identitet, a koji je podrijetlom negdje iz okolice Jasenovca, svjedoči o prikupljanju brojnih zatočenika u Jasenovcu sredinom svibnja 1945. Zateklo ih se tamo prema njegovoj prosudbi oko 5000. Skupinu po skupinu su odvodili i nitko se nije vraćao. Došao je red i na njegovu skupinu koja je odvedena na obalu Save na rovove u kojima su bili već ubijeni. Dijelu zatočenika koji su bili u vojnim odorama zapovjeđeno je da se skinu do donjeg rublja uz izjavu da će ih mrtve sve baciti u Savu te da će odploviti do Beograda da se vidi kako su ustaše ubijali Srbe. Izvršili su strijeljanje i svi su bili pokošeni, kao i svjedok, ali, budući je bio samo ranjen, pravio se mrtav dok nije pala noć kada se izvukao puzeći. Sakrio se u grmlje i tako ranjen, krijući se, krenuo prema kući. Po povratku kući jedan se član obitelji uplašio, odveo ga i prijavio OZN-i. Kada je došao načelniku OZN-e ovaj mu je rekao da govori, a kada je sve ispričao, zaprijetio mu je da o tome nikada više nikome ne govori. Prema Lj. Štefan riječ je o jednom od najviših dužnosnika OZN-e i UDB-e, Jefti Šašiću.99 U daljnjem dijelu Štefan iznosi svjedočenje i istraživanje Antuna Miletića, jednog od tvoraca mita o Jasenovcu kao najvećem
97
MADUNIĆ, Branko. Mnoge nismo nikad više vidjeli. U: Nedjeljni Vjesnik. Zagreb, 20.X.1996., str. 12. 98 ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 161-162. ― Svjedočenje Ivana Paspe prvo je objavljeno u Političkom zatvoreniku, br. 61., travanj 1997., str. 37, a potom u Večernjem listu, 20. IV. 1998., str. 7. ― Što se tiče istražitelja čini se da bi mogla biti riječ o Petru Šestanoviću, prvom povjereniku OZN-e za Jasenovac. Vidi: DASK, f. 412, Mjesni narodni odbor (MNO) Jasenovac, redni br. 417. 99 ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 161-163.
165
stratištu srpskog naroda, koji ističe da je ustaški logor “raščišćavan” od 1945. do 1951.100 U lipnju 1998. u Zagrebu je pod pokroviteljstvom dr. Franje Tuđmana održan Prvi hrvatski žrtvoslovni kongres na kojem je Ljubica Štefan predstavila rad, odnosno sintezu svih dotadašnjih svjedočanstava i istraživanja o Titovom poslijeratnom logoru u Jasenovcu. Ovdje iznosimo svjedočanstvo pokojnog monsinjora Nikole Solde koje je na ovom Kongresu prvi put objavljeno. On je 15 godina proveo kao politički zatočenik u Staroj Gradiški s matičnim brojem 1. Soldo navodi iskapanje oko 900 leševa u Staroj Gradiški, kao jedan od najtežih poslova. Među stradalnicima je najviše bilo Roma iz Vojvodine koji su likvidirani poslije svibnja 1945., a u jednom su dijelu iskopana i tijela njemačkih vojnika.101 Pored sinteze ovaj rad dobio je na težini i zbog izvornog priloga dnevnika šumarskoga inženjera Matije Helmana, pisanog na malom džepnom kalendaru, zatočenika logora u Staroj Gradiški, koji je u lipnju 1946. s grupom logoraša prebačen u bivši ustaški logor u Jasenovcu.102 Iste godine Josip Pečarić u knjizi “Srpski mit o Jasenovcu”103 iznosi pregled svih istraživanja koja je napravila Ljubica Štefan, no ne navodi nove podatke. Komisija za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata (1992.-1999.) pripremila je podkraj 1999. izvješće o dotadašnjem radu104 s popisom grobišta, ali se u njemu ne navodi Jasenovac kao logor ili grobište. Godine 2000. u izdanju Hrvatskoga državnog sabora objavljena je knjiga Milivoja Kujundžića i Zdravka Dizdara Hrvatska borba za opstojnost 1918.1998. u kojoj je navedeno da se novoustrojeni logor Jasenovac 1945. sastojao od tri logora i to u Bročicama (zarobljeni domobrani, uglavnom islamske vjeroispovijedi) od svibnja do studenoga 1945., Krapju (zarobljeni Nijemci i nešto Hrvata legionara), također od svibnja do studenog 1945. te u Jasenovcu od svibnja 1945. do prosinca 1947. Prema navodima autora, u tom su logoru uz ratne zarobljenike bili zatočeni i pojedini ustaški dužnosnici te 100
ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 163. ŠTEFAN, Lj. Poslijeratni Titov, (1998.), str. 210-211. ― ŠTEFAN, Mitovi i zatajena povijest, (1999.), str. 183. 102 ŠTEFAN, Lj. Poslijeratni Titov, (1998.), str. 210. ― ŠTEFAN, Mitovi i zatajena povijest, (1999.), str. 189. 103 PEČARIĆ, Josip. Srpski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konclogorima. Izd. Dom i svijet; Hrvatski informativni centar; Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 1998., str. 95-101. 104 Izvjeće Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Zagreb, 1999. 101
166
predstavnici civilnih vlasti ND Hrvatske, a isti je korišten kao jedna od postaja Križnog puta ratnih zarobljenika i mjesto likvidacija zatočenika.105 Mate Šimundić spominje Jasenovac u svojoj knjizi kao jednu od postaja hrvatskog smrtnog puta s naslovom “Oživjeli Jasenovac”,106 no u tom tekstu autor samo ponavlja već spomenuto svjedočenje Milana Marušića, bez navođenja novih činjenica. Povodom tih brojnih iskaza i svjedočenja o poslijeratnom logoru ponovo se oglasio Slavko Goldstein i novinaru Novoga lista Radi Dragojeviću iznio svoje razmišljenje o ovoj problematici. Na pitanje kako će “odgovoriti na glasine o postojanju logora nakon 1945. godine”, Goldstein odgovara da će Savjet Spomen Područja (SP) Jasenovac sve pomno i stručno ispitati, istaknuvši kako je viši kustos Jelka Smreka već ranije počela istraživanja koja su intenzivirana i proširena. Nadalje objašnjava kako je ustaški logor bio u podpunosti srušen i kako je od ljeta 1945. na raščišćavanju i sanaciji toga područja radilo nekoliko grupa njemačkih i hrvatskih zatočenika. Goldstein po prvi puta istupa sa svojom tezom o tome kako su u Jasenovac dolazile radne grupe iz drugih kaznenih zavoda i ondje radile. Posebno izdvaja jednu od tih grupa koja se u Jasenovcu zadržala gotovo dvije godine i službeno se navodno zvala “Zavod za prisilni rad Sisak – radna grupa Jasenovac”. Svoje tvrdnje temelji na izjavama desetak bivših zatočenika, tadašnjih mještana Jasenovca i pripadnika tadašnjih vlasti, a njihove se izjave navodno slažu i dopunjuju. Istovremeno se nastavlja istraživanje u arhivima i prikupljanje izjava i svjedočanstava. Na pitanje je li poslije rata u Jasenovcu bilo kakvih likvidacija ili masovnih smaknuća Goldstein odgovara niječno, osim u slučaju jedne grupe zatočenika u proljeće 1945. pogubljene 20-tak km dalje od Jasenovca, uzvodno od Save. U odnosu na 1996. godinu kada je negirao postojanje ikakvih izvora, preživjelih logoraša i zatočenika, Goldstein nam sada nudi čak desetak takvih izjava iako se doista radi o četiri. Također je najavio prezentiranje prvih rezultata istraživanja, a na jesen 2002. i okrugli stol o ovoj temi. Na njega je obećao pozvati istraživače koji o zadanoj temi imaju dokumentirane podatke kako bi provjerili i upodpunili dosadašnja istraživanja. Goldstein je uvjeren da je neumjesno ustaški logor u Jasenovcu uspoređivati s mogućim poslijeratnim logorom i ističe on ne može ni najmanje “relativizirati simboliku jasenovačkih žrtava” kojima je posvećena djela-
105
KUJUNDŽIĆ, Milivoj; DIZDAR, Zdravko. Hrvatska borba za opstojnost 1918.-1998. Izd. Hrvatski državni sabor. Zagreb, 2000., str. 44. 106 ŠIMUNDIĆ, Mate. Hrvatski smrtni put. Izd. Matica hrvatska. Split, 2006., str. 270271.
167
tnost Javne ustanove Spomen područja Jasenovac.107 Tako nam je jasno dao do znanja da se mogućim poslijeratnom logoru i njegovim žrtvama ta ustanova ne će baviti. U Zagrebu je 2003. objavljena knjiga Nataše Mataušić o logoru u Jasenovcu od 1941.-1945.108 Knjiga je zanimljiva jer prikazuje bombardiranja, uništavanje i likvidaciju logora u Jasenovcu krajem Drugoga svjetskog rata. U dijelu u kojem govori o sudbini logora u Jasenovcu poslije “oslobođenja” autorica ističe da se poslije Drugoga svjetskog rata počelo s raščišćavanjem logora, a prema arhivi SP Jasenovca ostatke građevinskog materijala narod je “spontano” raznio za obnovu svojih razrušenih domova.109 Na kraju knjige objavljen je i tekst Slavka Goldsteina pod naslovom “Radna grupa Jasenovac 1945.-1947.”.110 Autor je samim naslovom odredio rezultat rada, smatrajući kako je od 1945. do 1947. u Jasenovcu postojala radna grupa koja je poslana iz logora Viktorovac u Sisku i u Jasenovcu radila kao dio tog logora, no nije bila novi logor u Jasenovcu. Vrijednost rada je što prvi put na jednom mjestu iznosi veći dio istraživanja i napisa o poslijeratnom logoru u Jasenovcu, ali i nove, do tada nepoznate izvore koji govore o tom logoru. Ipak, potrebno je istaknuti da autor izostavlja Dedijera, Miletića i Tuđmana, ali i pojedina svjedočanstva koja on ne smatra dovoljno vjerodostojnim. Goldstein posebno izdvaja istraživanja Jelke Smreke, dugogodišnje kustosice Javne ustanove Spomen područja Jasenovac, koja je ona vršila 1990. i 2002. Smreka je prikupila oko 20 audiozapisa svjedočanstava i pisanih iskaza “koji će u dogledno vrijeme biti detaljnije obrađena, dopunjena i najbitnije će biti i publicirano”.111 Prema navodima Slavka Goldsteina, ista je ustanova 2002. poslala kustose Maria Kevu i Maricu Karakaš u Hrvatski državni arhiv u Zagrebu da pokušaju naći dokaze o postojanju poslijeratnog logora u Jasenovcu, no nisu pronašli ništa.112 Goldstein nadalje opisuje zauzimanje logora u Jasenovcu po Jugoslavenskoj armiji, te dolazak i djelovanje Ze107
DRAGOJEVIĆ, Rade. U Jasenovcu je 1945. bilo 600 zarobljenika na prisilnom radu. U: Novi list. Rijeka, 29.V.2002., str. 7. 108 MATAUŠIĆ, Nataša. Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor. Izd. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac-Zagreb, 2003. 109 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 145, bilj. 236. ― Da to nije tako govore nam i zabilježbe uručbenog zapisnika. Vidi: Državni arhiv Sisak (DASK), f. 412, Mjesni narodni odbor (MNO) Jasenovac, redni br. 516. 110 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 175-184. Uz tekst je naveden popis literature i izvora, str. 185-191. 111 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 177. No, prema usmenoj izjavi kustosa Javne ustanove Spomen-područja Jasenovac Ive Pejakovića od 3. svibnja 2013., ta dokumentacija do danas nigdje nije objavljena. 112 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 176.
168
maljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina. S obzirom da su okolna naselja bila razrušena, velika potreba za obilnim materijalom na ruševinama logora utjecala je na to da je narod taj materijal nosio za obnovu svojih domova. Narodne su vlasti tobože u početku “to tolerirale”, a kasnije i “organizirano” pomagale.113 Navodno ne postoje spisi koji bi svjedočili o tome da se bilo tko suprotstavljao rušenju logora i raznošenju materijala. Kao vjerodostojan izvor navodi se i mišljenje koje je o tim zbivanjima 1960-ih iznio autor jasenovačkog spomenika Bogdan Bogdanović.114 Slijedi zanimljiv opis demontiranja postrojenja preostalog logora u Jasenovcu. Goldstein navodi da su prve radove na demontaži postrojenja Logora III. obavljali njemački zarobljenici tijekom svibnja i lipnja 1945. U početku ih je navodno bilo između 20 i 40, a među njima i nekoliko kvalificiranih. Goldstein ističe da su demontirali električnu centralu i uređaje u radnim pogonima logora koji su kasnije odvezeni u Staru Gradišku i Kragujevac. Što i koliko je točno odneseno, autor ne navodi. Njemačkih zarobljenika poslije je bilo još više jer su do 1947. radili na obnovi željezničkog mosta na Savi kod Jasenovca. Ondje su zarobljenike nadgledali pripadnici Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ-a), a stanovali su u zgradama bivše šumarije. Od svibnja do kolovoza 1945. u Bročicama115 se nalazio logor za zarobljene pripadnike Hrvatskih 113
MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 177. MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 178. 115 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 153-154., 975. ― Narodnosni i vjerski sastav, 3. (1998.), str. 1941. Naselje Bročice se pojavljuje u zadnjem desetljeću XIX. st. na zemljištu obiteljskih zadruga Hrvata iz Košutarice (zadruge Koljević i Filipović) i Jasenovca (Mačković i Katušić) koji grade kuće uz cestu Jasenovac – Novska oko 4 km od Jasenovca. Poticaj izgradnji bila je gradnja željezničke pruge Sisak – Jasenovac – Novska, a u popisima stanovništva prvi se put javlja 1900. kada ima 74 stanovnika i to 53 Hrvata, 19 Srba te 2 ostala. Od tada broj stanovnika stalno raste i jedno je od rijetkih naselja na tom području koje ima stalni porast stanovništva. 1910. u njemu je već 179 stanovnika od kojih 125 Hrvata 50 Srba i 4 ostala. 1948. ondje živi 501 osoba, od kojih je 466 Hrvata, 27 Srba, 3 Talijana i 3 ostala. Prema popisu 2001. mjesto ima 1061 žitelja od kojih je 900 Hrvata. U mjestu je izgrađena ciglana kao dio ciglane u Novskoj u vlasništvu mađarskih Židova Mullera i Weinbergera u kojoj se još od 1904. mehanizirano proizvodi tzv. biber-crijep. Ciglana je značajna stoga jer je u njoj poslije Drugoga svjetskoga rata bio smješten logor. Buljan i Horvat navode kako je odmah po završetku Drugoga svjetskog rata ondje oblikovan žicom ograđeni logor i napučen uglavnom Hrvatima uhićenim na Bleiburgu i uhićenicima iz okolnih mjesta. Južno od mjesta uz rijeku Veliki Strug, između sela Bročice i šume Krndija nalazio se ustaški logor, tzv. Logor I. – Bročice od lipnja do listopada 1941. kada je likvidiran zbog izlijevanja vode iz Velikog Struga. Prema R. Trivunčiću logor se zvao i “Versajev”, a po njemu je likvidiran već u lipnju 1941. kada se dio logoraša izmjestio u Logor II. – Krapje, a dio u Logor III. – Ciglana. Vidi: 114
169
oružanih snaga (HOS), što podkrepljuje dokumentom116 kao i iskazom Franje Cvrtile koji je ondje bio stražar.117 Logoraši su također odvođeni u Logor III. gdje su radili na rušenju objekata i raščišćavanju materijala. U nekoliko navrata pripadnici OZN-e su “počinili grešku” i dvaput “postreljali neke ljude u gradu bez suđenja”.118 U daljnjem tekstu autor govori o logoru u Staroj Gradiški koji je nastavio funkcionirati jer je bio znatno manje oštećen te navodi svjedočenje i Helmanov dnevnik.119 Ističući dokument koji govori o ubijanjima na području Gradiške,120 Goldstein želi reći kako je ubijanja bilo tamo, ali ne i u Jasenovcu. Goldstein dalje tvrdi da je u ljeto 1945. u Sisku osnovan zarobljenički logor Viktorovac koji je iste godine preimenovan u kažnjenički logor pod nazivom “Zavod za prisilni rad Sisak” i u kojem je bilo između 3500 i 4000 zatočenika. Navodno je iz njega u jesen 1945. oko 600 zatočenika upućeno u Jasenovac kao skupina poznata pod nazivom “Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac”. Upravnik te grupe od travnja 1946. do svibnja 1947. bio je podporučnik OZN-e Mirko Šimunjak čije je svjedočanstvo zabilježeno 2000. i 2002.121 Skupinu su sačinjavali osuđeni pripadnici Hrvatskih oružanih snaga smješteni u zgradama bivše šumarije koja je bila okružena bodljikavom žicom, a koje su čuvali stražari KNOJ-a.122 Oni su navodno raščišćavali zid bivšeg logora, vadili ciglu, obnavljali popaljene i srušene kuće, popravljali i gradili nove ceste te radili na šumskim poslovima. Radilo se šest dana u tjednu od 7 do 19 sati s jednosatnom ili dvosatnom pauzom za ručak. Dobivali su tri obroka dnevno, i to doručak i večeru u smještajnom prostoru, a ručak na radilištu. Prema Šimunjakovim navodima ova je skupina bila doista radna i zatočenici nisu ubijani, iako je odkriveno i nekoliko pripadnika Ustaške obrane, koji su djelovali za rata i u logoru Jasenovac. Oni su navodno predani nadležnim vlastima i sudovima. Podporučnika Mirka sjeća se kao pristojnoga upravnika u svome TRIVUNČIĆ, Radovan. Jasenovac i jasenovački logori. Spomen-područje Jasenovac. Niz: Biblioteka Poruke, knj. 5. Jasenovac, 1974., str. 16. 116 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 178. 117 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 179. Logor Bročice je čini se u svijesti stanovnika Jasenovca ostao upamćen kao logor “Jasenovac II.” te su tako nazivali i ovaj poratni logor. 118 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 179. Isprava se odnosi na likvidacije u Novoj Gradiški, ali Goldsteinu služi kao dokaz da likvidacija nije bilo u Jasenovcu. 119 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 179. 120 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 180. 121 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 180. Mirko Šimunjak je pisani iskaz dao 7. IV. 2000., a čujni 6. VI. 2002. 122 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 180.
170
svjedočenju i dr. Ivan Paspa, čime nam on potvrđuje Šimunjakov iskaz. Za razliku od Šimunjaka, predhodni upravnik logora, poručnik OZN-e Savo Šakan isticao se svojim “nečovječnim odnosom” prema zatočenicima. I bivši lugar Matija Mačković, povojničeni ustaša za vrijeme rata, često je prolazio pored logora u Jasenovcu između studenog 1945. i travnja 1946., no nije zapazio ubijanja u logoru.123 Goldstein zaključuje da se Šimunjakov iskaz slaže s gornjim iskazom, ali i iskazima nekih mještana Jasenovca. Skupina je navodno prestala postojati 1947. kada je prestala potreba za radovima na području logora u Jasenovcu. Autor također ističe da se “ni u jednom iskazu jasenovačkih mještana ne spominje ubijanje zarobljenika, čak ni u prvim poslijeratnim tjednima” te da se “nikakva veća kolona zarobljenika s Križnog puta nije zadržavala u Jasenovcu niti se u iskazima mještana spominje da je prolazila kroz mjesto, ali se u većini svjedočenja spominje likvidacija jedne kolone s Križnog puta podkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. pokraj sela Trebež, pored ušća istoimene rijeke u Savu, petnaestak kilometara uzvodno od Jasenovca”.124 Goldstein također navodi rezultate istraživanja Bašića i Keve koji su zaključili da je u poslijeratnim godinama na prostoru Sisak – Jasenovac – Nova Gradiška – Požega – Kutina nestalo između 5000 i 8000 ljudi, od kojih je tek jedan, navodno manji, dio pogubljen u Jasenovcu.125 Naposlijetku zaključuje da je “Radna grupa Jasenovac 1945.-1947.” bio logor ratnih zarobljenika, a ne logor za njihovo masovno ubijanje zbog vjerske, rasne, nacionalne ili političke pripadnosti.126 Autor smatra da je 45 godina šutnje utjecalo na političko zloupotrebljavanje tih događaja, citirajući Zolu koji je istaknuo kako istina koja se “pokopa” kasnije na površinu izbija “osvetnički eksplozivnom snagom”.127 Goldstein zaključuje da će Javna ustanova SP Jasenovac nastaviti uređivati i održavati to područje kao spomen područje na ratna stradanja, “ali da ne će kriti istinu ni o poslijeratnim žrtvama o čemu će dati gradivo dostupnim, a sve važno za žrtve objaviti”.128 Budući je isti tekst objavljen u zajedničkoj knjizi Slavka Goldsteina i dr. Ive Goldsteina,129 na nju se ne ćemo posebno osvrtati.
123
BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 181. BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 182. 125 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 183. ― BAŠIĆ, Petar; KEVO, Mario. O problemu postojanja, (1997.), str. 307. 126 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 183. 127 GOLDSTEIN, Slavko; GOLDSTEIN, Ivo. Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Izd. Novi Liber. Zagreb, 2011., str. 114-115. 128 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 184. 129 GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 107-116. 124
171
Žrtvoslovi i zbornici o poslijeratnom logoru Godine 2005. hrvatski tjednik “Fokus” u nekoliko nastavaka iznosi razmišljanja dr. Vladimira Horvata predstavljena u emisiji Radija Marije. O partizanskom logoru u Jasenovcu govorilo se u drugom nastavku.130 Horvat je ustvrdio da je Jasenovac od 1941. do 1945. bio sabirni i radni logor, a od 1945. koncentracijski i likvidacijski logor daleko većeg kapaciteta.131 U nastavku Horvat ističe razgovore koje je vodio s Milanom Bulajićem, koji mu je izjavio da nije znao za postojanje tog logora, te Josipom Manolićem, koji mu je jasno naveo kako je Jasenovac postojao od 1945. do 1948., odnosno do otvaranja logora na Golom otoku. Manolić je bio uvjeren da je Bulajić zasigurno bio upoznat s tom činjenicom, ali nije želio o tome govoriti.132 Tri godine poslije, ovaj razgovor i nova istraživanja Horvat objavljuje kao svoj prilog knjizi “Ogoljela laž Jasenovca” Vladimira Mrkocija.133 U ovom radu on iznosi dopunjenu tvrdnju onoj iz “Fokusa” kojom tvrdi kako je postojao ustaški logor 1941.-1945., partizanski logor 1945.-1948. i logor u Jasenovcu za informbirovce 1948.-1951.134 U daljnjem se dijelu bavi problemom istraživanja grobišta u Jasenovcu poslije Drugoga svjetskoga rata, te na osnovi nalaza i antropološke analize dolazi do zaključka kako su odkriveni grobovi ustvari grobovi poratnih žrtava, a ne ratnih.135 Jedan od prvih žrtvoslova koji su obradili sve žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća odnosi se upravo na ovaj prostor, a objavljen je 2006.136 Iako veliko i opsežno djelo sa željom da što detaljnije obradi ovu temu, samim logorom u Jasenovcu, uključujući i onim ratnim, autori se bave tek usputno. Tek se na jednom mjestu spominju poslijeratni logori ili zatvori u Bročica-
130
HORVAT, Vladimir. Cvjetovi boli žrtava totalitarizama. U: Fokus. Hrvatski tjednik. Zagreb, 2005., br. 270., od 15.VII.2005., str. 12-13. ― HORVAT, Vladimir. Partizanski logor Jasenovac. U: Fokus. Hrvatski tjednik. Zagreb, 2005., br. 271, od 22.VII.2005., str. 12-13. 131 Isto, 12. 132 Isto, 13. Manolićev iskaz je vrijedan jer je on od 1946. obnašao dužnost načelnika Odjela za izvršenje kaznenih sankcija u tadašnjem Sekretarijatu za unutrašnje poslove, pa je stoga morao znati i za postojanje logora u Jasenovcu. 133 MRKOCI, Vladimir i HORVAT, Vladimir. Ogoljela laž logora Jasenovac. Niz: Otkrivena istina. Naklada E. Čić. Zagreb, 2008., str. 77-127. 134 MRKOCI, V. i HORVAT, V. Ogoljela laž, (2008.), str. 93-95. Horvatova teza o postojanju jasenovačkog logora za informbirovce vjerojatno se zasniva na već ranije spomenutoj tezi dr. Ive Banca. 135 MRKOCI, V. i HORVAT, V. Ogoljela laž, (2008.), str. 96-98. 136 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.).
172
ma, Jasenovcu i Staroj Gradišci.137 Prema istom izvoru, svi mještani Jasenovca za koje je poznato gdje su stradali poslije Drugog svjetskog rata, stradali su uglavnom izvan Jasenovca. Iako autori daju čitavo poglavlje o masovnim stratištima i grobištima, dojam je da su istraživanju ove teme mogli i trebali dati više. Jasenovac kao jednu od posljednjih točki Križnog puta na pravcu: Zagreb – Sisak – Kutina - Jasenovac spominje i Anđelko Mijatović.138 Jedna od zanimljivijih knjiga u kojoj se nalazi više iskaza i svjedočanstava o poslijeratnom logoru u Jasenovcu svakako je knjiga Stanislava Vukorepe “Preživjeli svjedoče”.139 Među prvim svjedočanstvima je ono Boška Dragićevića iz sela Gorice kod Čapljine.140 Dragićević kazuje o povlačenju Hrvatskih oružanih snaga, njihovoj predaji na Bleiburgu, povratku u Jugoslaviju kao zarobljenika, svome Križnom putu do planine Ozren u Bosni, odakle je dio zarobljenika vraćen prema zapadu i doveden u logor Jasenovac. Tamo su zarobljenici razvrstani na ranjene i bolesne te zdrave koji su potom podijeljeni na starije i mlađe. U Jasenovcu su zadržani stariji, a Dragićević je kao ranjenik i bolesnik upućen u bolnicu u Daruvaru.141 Iskaz Ilije Krešića iz Borojevića142 je zanimljiv jer govori o odlasku vlakom iz logora u Sisku u logor u Bjelovaru.143 Na žalost svjedok ne navodi jesu li išli vlakom preko Sunje i Jasenovca ili su se vratili preko Zagreba, pa u Bjelovar. S obzirom da postoji još nekoliko iskaza o odlascima vlakom iz Siska u Bjelovar, precizniji podaci o kretanju bili bi od iznimnog značaja zbog željezničkog mosta na Savi kod Jasenovca koji je u to vrijeme navodno već bio srušen. Je li taj most doista bio srušen i jesu li ti vlakovi išli preko Zagreba u Bjelovar? Ili su se ipak kretali preko Jasenovca? Ukoliko su išli preko Jasenovca, tko i kada je onda srušio željeznički most na Savi kod Jasenovca, za kojeg pouzdano znamo da je kasnije obnavljan? Jesu li na neki drugi način, osim željeznicom prelazili preko Save u Jasenovcu? Vide Pavlović iz Pješivca – Kule
137
BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 584, 965-995. MIJATOVIĆ, Anđelko. Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945. Izd. Hrvatski svjetski kongres. New York – Zagreb, 2007., str. 44. 139 VUKOREP, Stanislav. Preživjeli svjedoče. Izd. Detecta. Zagreb, 2005. 140 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 59-110. 141 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 96. ― KEVO, Mario. Jasenovac 1945. U: 1945. - Razdjelnica hrvatske povijesti. Izd. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2006., str. 329-330. 142 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 145-150. Rođen je 1921. g. u Borojevićima, živio u Stanojevićima do Domovinskoga rata, a sada živi na Borojevićima. Otac Vide i majka Stana, rođ. Perutina. 143 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 146. 138
173
kod Stolca144 osuđen je 26. siječnja 1946. po Vojnom divizijskom sudu u Zagrebu na kaznu smrti strijeljanjem. Na sud je ponovo izveden mjesec dana poslije 22. veljače 1946. te je tada pomilovan i ponovo osuđen na 10 godina zatvora i 5 godina gubitka političkih prava. “Poslije presude otjerali su me ponovno u Jasenovac i tu sam našao još 40 hrvatskih časnika. Vidio sam tada u Jasenovcu da su ih gonili na Gradinu, da tamo sebi kopaju rupu. Po noći su ih ubijali i bacali u te rupe, hrvatske zatvorenike. Jedan je pobjegao u Ušticu, vratio se k nama, ostao s nama i preživio, a tu je dotjeran da bude ubijen. Iz Jasenovca su me prebacili u Staru Gradišku”, ističe Pavlović.145 Vinko Palameta146 na svom Križnom putu od Velike Gorice ide preko Siska u Kutinu.147 U iskazu se ne spominje kojim su se putem kretali između Siska i Kutine i jesu li svraćali i do Jasenovca. Godine 2006. u zborniku 1945. - Razdjelnica hrvatske povijesti Mario Kevo objavljuje prilog pod naslovom “Jasenovac 1945.” u kojem uz poznate podatke o logoru, uključujući one od Ljubice Štefan i Slavka Goldsteina, donosi i neke nove dokumente. Riječ je o Zapisniku u vezi održavanja Mise u znak godišnjice Nezavisne Države Hrvatske od 17. V 1946. u kojem šef Odjela unutarnjih poslova kotara Novska i šef Odsjeka opće uprave preslušavaju Ivana Fridla, rkt. župnika i bilježe njegovu izjavu u svezi Mise održane 10. 04 1946. u crkvi u Krapju za njemačke zarobljenike koji su onamo poslani na rad iz logora Sisak u pratnji vojnika JA, pa i na misu koju je služio rkt. njemački svećenik. Kevo objavljuje i svjedočanstvo Ivice Rivića, sačuvano u osobnom fondu Krunoslava Draganovića, o ubojstvima zarobljenika u Jasenovcu i bacanju leševa u Savu, te putu preko Kozare za Prijedor.148 Jasenovac kao grobište u Sisačko – moslavačkoj županiji navodi Josip Jurčević, ali osim što ga navodi kao grobište u općini Novska, sve ostalo mu je nepoznato.149 Zanimljiv je i pristup logoru Jasenovac u učbenicima povi144
VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 321, bilj.1. Rođen je 1925. g. od oca Bože i majke Božice, rođ. Marković. 145 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 326. Svjedok ističe da je sudac Vojnog suda presude samo govorio kroz otvorena vrata i da nitko nije dobio presudu. 146 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 331., bilj.1. Rođen je 1925. g. u Borojevićima, općina Stolac, od oca Đure i majke Mare, rođ. Čoko. 147 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 332. 148 KEVO, M. Jasenovac 1945., (2006.), str. 323-337. ― HDA, f. 1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća, oznaka 12.41. Isprava na ukupno 10 stranica opisuje događaje od 16. svibnja 1945. pod naslovom “Križni put poručnika Ivice Rivića”. 149 JURČEVIĆ, Josip. Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina. Izd. Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS. Zagreb, 2012., str. 114-115.
174
jesti za osmi razred osnovne škole i četvrti razred gimnazije. U svima se navode Bleiburg i Križni put, ali gotovo nigdje poslijeratni logori i stradanja u njima.150 U povijesnim atlasima, priređenim kao pomagala tim učbenicima, navode se pojedini poslijeratni logori, ali ne i poslijeratni logor u Jasenovcu.151 Poratna žrtva i politički zatvorenik Ivan Vukić objavio je svjedočenje zatvorskog čuvara Ćuruvije u zatvoru Stara Gradiška, koji, u nastojanju da pojasni koliko je povoljan položaj zatvorenika u Staroj Gradišci, govori o patnji, stradanju, ubijanju i umiranju na melioracijskim radovima na isušivanju Lonjskog polja i u Jasenovcu poslije Drugoga svjetskog rata.152 Značajne priloge o Jasenovcu objavio je Igor Vukić, u feljtonu u “Glasu Koncila”, u 22 nastavka, 2013. godine. Vukić se, međutim, više bavi problemom preuveličavanja žrtava logora Jasenovac tijekom Drugoga svjetskog rata te tadašnjim funkcioniranjem i životom u logoru, a manje poratnim logorom u Jasenovcu. Važno je istaknuti da, unatoč značaju teze o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac, u posljednjih dvadesetak godina, istraživači, uključujući i Jelku Smreku, čiji rezultati rada nikada nisu javno objavljeni, nisu se uspjeli odmaknuti od svjedočanstava koja omogućavaju dovoljno prostora manipu150
BEKAVAC, Stjepan; JAREB, Mario. Povijest. Udžbenik za osmi razred osnovne škole. Izd. Alfa. Zagreb, 2013., str. 129-131. Na 131 stranici objavljen je zemljovid s prikazom Križnog puta na kojem je Jasenovac prikazan kao “utvrđeno mjesto poslijeratnih likvidacija”, ali ne i kao logor. ― AKMADŽA, Miroslav; JAREB, Mario; RADELIĆ, Zdenko. Povijest 4. Udžbenik za 4. razred gimnazije. 1. izdanje. Izd. Alfa. Zagreb, 2009., str. 146-147. ― ĐURIĆ, Vesna. Povijest 8. Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole. Izd. Profil. Zagreb, 2013., str. 112-113. ― KOREN, Snježana. Povijest 8. Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole. Izd. Profil. Zagreb, 2013., str. 152-154. ― MILJAN, Goran; MIŠKULIN, Ivica. Povijest 4. Udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije. Izd. Profil. Zagreb, 2009., str. 163. ― ERDELJA, Krešimir; STOJAKOVIĆ, Igor. Tragom prošlosti 8. Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2013., str. 154-155. ― ERDELJA, Krešimir; STOJAKOVIĆ, Igor. Koraci kroz vrijeme IV. Udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2013., str. 218-219. ― Ni u radnim učbenicima priređenim za 2014. nema promjena s obzirom na poslijeratni Jasenovac. 151 IVANKOVIĆ, Zvonko; JAREB, Mario. Povijesni atlas za 8. razred osnovne škole. Izd. Alfa. Zagreb, 2008., str. 41. ― Povijesni atlas za osnovnu školu. Izd. Hrvatska školska kartografija. Zagreb, 2007. ― RENDULIĆ, Ivica; NAJBAR-AGIČIĆ, Magdalena. Povijesni atlas za osmi razred. Izd. Profil. Zagreb, 2009. ― Povijesni atlas za srednje škole. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2008., str. 143. ― Povijest u kartama i slikama. Povijesni atlas za 8. razred osnovne škole. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2008., str. 33. 152 VUKIĆ, Ivan. Lika i Podgorje na braniku doma i naroda. Izd. HOR – Hrvatski obrambeni red. Zagreb, 2012., str. 314-315.
175
lacijama. Štoviše, do sada nitko nije uspio bez ikakve dvojbe potvrditi postojanje ovog logora na temelju arhivskih dokumenata. Povodom pete godišnjice smrti Ljubice Štefan, Damir Borovčak objavio je u ožujku 2007. u “Glasu Koncila” tekst u kojemu navodi da se “ovih dana povodom posjeta biskupa Škvorčevića Jasenovcu, ponovno javlja glas o potrebi spoznaje pune istine o tom logoru”. Borovčak također citira Josipa Jurčevića koji je izjavio da je “jasenovački logor nakon 1945. bio logor za poražene u ratu” te da se “o tome još uvijek šuti i ne pokreće znanstveno istraživanje stvarnog stanja”.153 No, Borovčak propušta zapitati se čemu to oklijevanje od strane hrvatskih povjesničara, uključujući i Josipa Jurčevića, da progovore i pokrenu toliko potrebno istraživanje. Dvoje povjesničara, Mario Kevo i Marica Karakaš, čiji je zadatak prema navodima Slavka Goldsteina bila upravo potvrda nagađanja da je taj logor zaista postojao, ograničili su svoje istraživanje na rad u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu iako je područje Jasenovca u nadležnosti Državnog arhiva u Sisku, gdje su pronađeni ključni dokumenti koje navodimo u ovom radu i koji su dostupni svim građanima. Radna grupa ili logor Jasenovac? Logor III. najveći je i najpoznatiji logorski kompleks koji se veže uz Jasenovac. Bombardiran je 1944. i 1945. u nekoliko navrata, iako su istovremeno zapadni saveznici oklijevali s bombardiranjem Auschwitza.154 Inicijativu za bombardiranje Jasenovca mogao je dati vrhovni zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske Josip Broz Tito. Naime, sačuvani su dokumenti o komunikaciji između tzv. logorskog komiteta članova KPH-a i CK KPH. Iz nje je vidljivo da su, vjerojatno po nalogu CK KPH-a, posebni povjerenici KPH-a u logoru Jasenovac slali pisma iz logorske bolnice u kojima su odavali informacije o vojnim snagama ND Hrvatske, njihovom položaju, stanju i položaju zatočenika i nacrte samog logora s opisom.155
153
Damir Borovčak, Zašto ne istražiti istinu o Jasenovcu? URL: http://www.hkv.hr/borovak-damir/617-zato-ne-istraiti-istinu-o-jasenovcu.html (pregledano 20.IV.2013.). 154 URL: http://en.wikipedia.org/wiki/Auschwitz_bombing_debate (pregledano 25.IV.2013.) 155 HDA, f. 1491, Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a), oznaka 2.32. ― KARAKAŠOBRADOV, Marica. Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945. Izd. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2008., str. 232-234. ― Isprava je pisana još u lipnju 1944. Čini se da je u CK KPH-a stigala 17. srpnja 1944., a u OZN-u 10.VIII.1944. Između
176
Prema najnovijim istraživanjima prvo bombardiranje Jasenovca od strane savezničkih zrakoplova zbilo se u travnju 1944. i tom je prilikom bilo žrtava i štete.156 Prema Dnevnim izvješćima Operativnog odjela Ministrastva oružanih snaga NDH-a zračna bombardiranja područja oko Jasenovca sustavno su počela 6. studenoga 1944. kojom je prilikom prvo napadnuta željeznička postaja, a potom željeznički most preko Save u Jasenovcu. Tom je prilikom na most bačeno 14 bombi od kojih su dvije pogodile svoj cilj.157 Pet dana poslije, 12. studenoga 1944. ponovo je napadnuta željeznička postaja u Jasenovcu, ali bez štete i žrtava.158 Nakon pet dana, 17. studenoga 1944., uslijedio je novi napad na most na rijeci Strug kod Jasenovca i ponovo na željeznički most preko rijeke Save u Jasenovcu.159 Novo bombardiranje uslijedilo je 22. studenoga 1944. u 23 sata, kada je bombardirana željeznička postaja u Jasenovcu i sam logor. Tom je prilikom bilo mrtvih i ranjenih i među logorašima.160 U svojim sjećanjima Salamon Altarac zabilježio je da se s pripremama za evakuaciju “brzog sklopa”, garaže i dr. započelo u studenome 1944. čim je prva bomba pala na elektranu, zbog čega je nastala panika i u garaži.161 Evakuacija je vjerojatno bila uvjetovana i savezničkim bombardiranjima, a ne samo situacijom na bojištima i do nje je došlo tek u veljači 1945.162 Jasenovac je ponovo bombardiran 5. veljače 1945. i tom je prilikom ponovo napadnut željeznički most na Savi, no većih šteta nije bilo.163 U elaboratima o obnovi mosta iz 1946. navodi se da su lijevi i desni stup minirani 1945., ali bez podataka o tome tko ih je minirao.164 Najveća i najčešća bombardiranja Jasenovca s najtežim posljedicama će biti izvršena krajem ožujka iste godine. Prugu između Novske i Jasenovca bombardirali su saveznički ostaloga u pismu je i popis po autoru najznačajnijih zločinaca logora, koji je ujedno predstavljao i popis za likvidaciju u slučaju njihova zarobljavanja. 156 KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 232, bilj.1098. 157 HDA, f. 487, Ministarstvo oružanih snaga (MINORS) NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće 312/44. od 7.XI.1944. ― KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234. 158 HDA, f. 487, MINORS NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće 322/44. od 17.XI.1944. ― KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234. 159 HDA, f. 487, MINORS NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće 323/44. od 18.XI.1944. ― KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234. 160 HDA, f. 487, MINORS NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće 331/44. od 26.XI.1944. 161 KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234., bilj. 1105. 162 KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234. 163 HDA, f. 487, MINORS NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće Ia broj 37/45. od 6.II.1945. ― KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234. 164 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 15, spis 51 934. Budući je prešućeno tko je minirao most, nije isključeno da su to učinili pripadnici J.A.
177
zrakoplovi 24. ožujka. Tom prilikom su poginula četiri, a ranjeno je sedam pripadnika HOS-a, dok je jedan saveznički zrakoplov oboren.165 I u narednim danima Jasenovac i bliža okolica su bombardirani, a najteži napad je izveden 30. ožujka 1945. kada je izravno napadnut logor u Jasenovcu pri čemu je “skoro sav porušen i popaljen, broj žrtava je velik, a koncentracijski logor je gotovo u podpunosti porušen i spaljen”.166 O bombardiranju Jasenovca govore i preživjeli logoraši koji zrakoplove nazivaju partizanskima.167 No, znakovlje u obliku zvijezde petokrake ne može se sa sigurnošću uzeti kao dokaz pripadnosti određenoj vojsci jer su takvo obilježje imali i američki saveznički zrakoplovi. Zahvaljujući tom bombardiranju i metežu koji je pri tom nastao, jedan je zatočenik uspio i pobjeći.168 Upravo u to vrijeme, odnosno 11. travnja 1945., glavni ravnatelj Glavnog ravnateljstva za javni red i sigurnost (GRAVSIGUR-a) Ministarstva NDH-a Erich Lisak šalje okružnicu župskim redarstvenim oblastima u kojoj im zapovijeda da se u logore više ne odpremaju osobe s kaznom manjom od dvije godine jer je sabirni logor u Jasenovcu teško bombardiran i tamo u “dogledno vrijeme ne će biti moguće nikoga odpremiti”.169 Prema sjećanjima logoraša Josipa Erliha logor je bombardiran i 13. travnja 1945. pri čemu su srušeni logorski zid, žica, električna centrala, ciglana i lančara, a bombardiranja su nastavljena i narednih dana kada su porušeni ostali industrijski objekti i zgrada glavnog zapovjedništva.170 U tim travanjskim bombardiranjima poginuo je i bivši kotarski predstojnik Novske Vjekoslav Peraković.171 Rušenje logora je važno jer dosadašnjim tezama o nepostojanju logora Jasenovac ono služi kao dokaz kako poslije Drugoga svjetskog rata ondje nije bilo logoraša jer nije bilo nastambi, pa ni uvjeta za život. Mario Kevo ističe da je “objektivnu sliku o izgledu jasenovačkog logora i logorskih objekata dosta teško i precizno uspostaviti budući da danas od spomenutih građevina ništa nije očuvano”, te da je “logorsko područje nakon pretrpljenih 165
HDA, f. 487, MINORS NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće Ia broj 85/45. od 26.III.1945. ― KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 234. 166 HDA, f. 487, MINORS NDH-a, kut.6, Dnevno izvješće Ia broj 91/45. 167 BERGER, Egon. 44 mjeseca u Jasenovcu. Izd. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 1978., str. 86-87. 168 KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 235, bilj.1110. 169 HDA, f. 1549, Zbirka upravnih i vojnih vlasti NDH-a i Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a), kut.73., oznaka I. – 98, 357. 170 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 228. ― KARAKAŠOBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 235. 171 KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička, (2008.), str. 235. ― MATKOVIĆ, Hrvoje. Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Naklada P.I.P. Pavičić. Zagreb, 2002., str. 87-88.
178
savezničkih bombardiranja početkom 1945. i uništavanja od strane ustaša pred sam završetak II. svjetskog rata, od 1947. pa sve do 1951. bilo podvrgnuto sustavnom raščišćavanju terena, a građevinski materijal se koristio i za poslijeratnu obnovu prekosavskih naselja”.172 Prema tvrdnjama Spomen-područja Jasenovac “u nekadašnjem logoru u cijelosti su bili sačuvani samo istočni i jugoistočni logorski zid, sačuvani su temelji ciglane i donji postroj lančare, dok su svi ostali logorski objekti bili zatečeni u različitim stanjima urušenosti uslijed miniranja ili spaljivanja”.173 Na drugom mjestu na istoj web stranici ističe se da se “u izvješću Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske (NRH) od 15. travnja 1956. navodi da još postoje tragovi baraka i građevina (temelji i dio zidova), a velikim dijelom je bila sačuvana ciglana, dijelovi logorske pruge i temelji logorskog zida. Predložene su mjere za zaštitu ostataka zgrada i uređenje masovnih grobnica”.174 Postavlja se pitanje koliki je dio ciglane bio sačuvan: “temelji”, kako tvrdi SP Jasenovac, ili “velikim dijelom”, kako je prije gotovo 60 godina ustanovio Konzervatorski zavod NRH. Ostaje pak nejasno zbog čega su, ukoliko je izvješće Konzervatorskog zavoda bilo točno, “kada je prof. Bogdan Bogdanović dobio zadatak da projektira uređenje Spomen područja Jasenovac, od logorskih građevina bili sačuvani samo tragovi”, ako su pojedini dijelovi logora “velikim dijelom” bili sačuvani nekoliko godina ranije.175 Tko je sve to u međuvremenu porušio i zašto? Ostaje činjenica da su “stari” logoraši, ali i pripadnici HOS-a, nastavili boraviti u preostalim nastambama sve do proboja i konačne likvidacije logora unatoč znatnim oštećenjima do kojih je došlo tijekom predhodnih bombardiranja. Stoga, razrušenost zgrada ne može poslužiti kao dokaz za nepostojanje logora. S obzirom da svi objekti nisu bili srušeni i podjednako oštećeni, u dijelovima tih zgrada zasigurno je mogao boraviti dio zarobljenika. Tezu o postojanju tzv. Radne grupe Jasenovac uveo je u hrvatsku historiografiju Slavko Goldstein. Iako se svim silama trudi dokazati nepostojanje poslijeratnog logora u Jasenovcu, Goldstein nas upućuje na dokumente koji govore o postojanju i funkcioniranju upravo poslijeratnog logora u Jasenovcu i to ne samo jednoga, nego i više njih, pa i onih koje su vlasti ND Hrvatske koristile vrlo kratko vrijeme. 172
KEVO, Mario. Počeci logora, (2003.) st., 490. URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 20.IV.2013). 174 URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=5023 20.IV.2013). 175 URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 20.IV.2013). 173
(pregledano (pregledano (pregledano
179
Ponajprije je riječ o Izvješću Okružnog komiteta KPH-a Nova Gradiška Oblasnom komitetu KPH-a Osijek od 24. lipnja 1945. godine.176 Ovo izvješće govori o domobranima, posebno onima u logorima, te odnosu narodne vlasti i naroda prema istima, naročito onog dijela koji logoraše nastoji zaštiti i koji je stoga dio “reakcije koji djeluje preko klera”. U nastavku ističe da se “namera da hoće da privuku široke narodne mase vidi iz primjera u Novskoj selo Bročice, gdje se predsjednik Mjesnog narodnog odbora (MNO-a) povezao s domobranskim logorom i sakupio 2.800.000 Kuna bez znanja komande logora, od zarobljenika i došao u Kotarski JNOF da prijavi da je to poklon domobrana za Crkvu i da je pop preporučio da se uzme za taj novac hrana domobranima. Špekulativnim putem htjeli su prikazati narodu kako se crkva više stara o narodu nego naše vlasti. Isti je predsjednik uhapšen jer se uvidjela zlonamjernost popova i njihova zlonamjerna mreža, pošto taj logor imao je 70% muslimana koji ne znaju za crkvu Sv. Antuna u Krapju kojoj crkvi je bio namijenjen novac.”177 Ovaj nam dio izvješća govori o djelovanju predstavnika narodne vlasti, odnosno predsjednika Mjesnog NOO-a, u na176
MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 179, bilj. 302. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 110, bilj.7. ― HDA, f. 1809, Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske Slavonije, kut.12. Dokument je pisan strojopisom na 8 stranica od kojih prve 4 stranice nisu numerirane. Slavko Goldstein navodi da je dokument iz kutije 1 istoga fonda, ali zbog reorganizacije fonda dokumenti se sada nalaze u kutiji 12. Dokument je djelomično objavljen u zbirkama dokumenata Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Priredili Zdravko DIZDAR, Vladimir GEIGER, Milan POJIĆ, Mate RUPIĆ. Nakl. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2005., str. 149-151. ― Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Knjiga 2. Slavonija, Srijem i Baranja. Priredio Vladimir GEIGER. Suradnici Mate RUPIĆ, Zdravko DIZDAR i Šimun PENAVA. Nakl. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2006., str. 219-222. ― Iako je Goldstein prvi progovorio o tom dokumentu, u knjizi “Jasenovac i Bleiburg nisu isto”, koja je objavljena 2011., ne navodi da je dokument objavljen, iako bi bilo barem korektno prema svim povjesničarima da je to učinio. 177 HDA, f. 1809, Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske Slavonije, kut.12. ― Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 151. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 222. ― Dopis župnog ureda od 2. ožujka 1951. u Krapju po župniku Ivanu Fridlu govori o šteti na crkvi i obnovi zvona, orgulja i stakla crkve. Za popravak zvona plaćeno je 17.000 dinara, orgulja 15.000, zidarske i maljarske radove 60.000 i limarske radove 12.000 dinara. Crkva je stradala u sukobima 16. srpnja 1943. prilikom sukoba, ali sam objekat crkve nije bio srušen (osim oštećenja prozora), pa je obnova dotične crkva vjerojatno izmišljena da se nju i njezinog župnika uvuče u protuzakonito djelovanje. Vidi: KOŽUL, Stjepan. Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. Niz: Radovi, knjiga 4. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”. Zagreb, 2004., str. 112-113, 319.
180
vedenom logoru. Logoraši su, čini se imali dosta novaca i predali su ih dotičnom predstavniku vlasti. Vjerojatno su imali veliko povjerenje u njega, a iako nam ničim ne ukazuje o pravoj vrijednosti skupljene sume, ona je vjerojatno bila dosta velika. Ključni podatak je onaj o postojanju logora u Bročicama u vrijeme kada su onuda prolazile kolone Križnoga puta. Logor Bročice poznat je još iz 1941. kao Logor II.178 Postavlja se opravdano pitanje: zašto ponovo logor u Bročicama, ako ne postoji više od 3 godine? I umjesto da se osloni na dokument, Goldstein nas vodi u svijet vlastitih konstrukcija, koristeći pri tome nigdje precizno citirane iskaze179 stražara istoga logora u lipnju 1945. Franje Cvrtile koji govori o odlasku manjih grupa zatočenika na rad u Logor III. – Ciglana, gdje su navodno rušili veliki logorski zid, raščišćavali teren, dijelili ciglu iz logora okolnom stanovništvu za obnovu kuća. Je li Cvrtila, kao stražar u logoru u Bročicama mogao znati što su zarobljenici logora u Bročicama radili, ako su doista radili, u Logoru III. – Ciglana? Ono što je naročito važno jeste da u prvoj rečenici Goldstein navodi kako je “u nedalekom selu Bročice od svibnja do kolovoza 1945. postojao privremeni logor za zarobljene pripadnike oružanih snaga NDH-a”,180 iako se u dokumentu nigdje ne navodi točno vrijeme postojanja taj logor, niti se navodi bilo koji drugi izvor koji bi potvrdio vrijeme postojanja toga logora. Goldstein također ističe da je riječ o “privremenom” logoru, a ne logoru Križnoga puta, iako mu je dobro poznato da je i ovaj logor tek jedan od brojnih logora Križnoga puta od kojih je većina doista “privremena”. Autor ovaj dokument koristi samo toliko koliko mu služi za njegovu konstrukciju “radne grupe” u Jasenovcu. Budući je Franjo Cvrtila važan S. Goldsteinu, te s obzirom da do danas nije objavio njegov iskaz dan 2002., nužno je bilo poslušati što o svemu kaže sam svjedok. Cvrtila navodi da je u Jasenovac došao u lipnju 1945. i to iz 16. omladinske brigade Joža Vlahović iz Bjelovara. Postrojba kojoj je pripadao zvala se 120. bataljon, a od svojih suboraca sjeća se nekog Salopeka i Trbojevića iz Like. Zapovjedništvo bataljuna bilo je u Beogradu. Zarobljenici su radili u 3 grupe: na cesti i u šumariji. Bilo ih je oko 700 raznih struka i činova, ali su svi bili Nijemci, osim jednog Poljaka koji je bio prevoditelj. Vojnici – stražari, među kojima i Cvrtila, bili su smješteni u dvije barake kod šumarije, a logoraši u Novskoj, Bročicama, šumariji u Jasenovcu, biv178
MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 30-33. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 30. 179 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 178-179. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 110. 180 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 178. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 110.
181
šem Logoru III., te dijelom navodno i u dvije barake pokraj škole. Zatočenici su dobivali istu hranu, uglavnom od UNRE, kao i stražari koji su ih čuvali. Za teže fizičke poslove dobivali su pojačanu hranu koju su nazivali “jamskom”. Nedjeljom se nije radilo. Jasenovac je bio opustošen i još se osjećao barut. U logoru su se nalazili tvornica oružja te ciglana s navodnom peći za spaljivanje koja je napola bila srušena. Ondje je na zgarištu našao je jedan zlatni prsten. Zgrade u logoru navodno nisu bile za stanovanje, a zarobljenici su razminirali prostor i transportirali željezo za Sisak. Na pitanje je li u logoru i oko njega bilo leševa, Cvrtila odgovara da ih je bilo. Mještani su raznosili ciglu sa zidova. Nijemci je nisu čistili već su samo radili sa željezom. Koliko je logoraša – radnika bilo dnevno na radilištu logora nije mu poznato jer je u opisu njegovog posla bilo samo odvođenje logoraša na rad te njihov nadzor. Logoraši koji su radili u logoru imali su svoje zapovjednike. Oni koji su stanovali bliže dolazili su pješke, a kada se radilo dalje išlo se kamionima. Straža je navodno bila korektna prema logorašima, pa pokušaja bijega navodno nije bilo. Povrede su se pri radu događale, no sanirale su se unutar logora gdje su zatočenici imali svoga kirurga. Na Gradinu nije išao osim na groblje. O likvidacijama s Križnog puta ne zna ništa, niti je išta čuo, a negira i prisustvo zarobljenika s Bleiburga u jasenovačkom logoru. Nijemci – zarobljenici mogli su se slobodno kretati mjestom ukoliko su htjeli, ali uz dozvolu i u logor su se morali vratiti najkasnije do 8 sati navečer. Domaćem stanovništvu pomagali su popravljati razne strojeve i aparate. Navodno se radilo o slobodnjacima koji su navodno bili organizirani kao antifašisti, a oni koji su bili “dobri” pušteni su i kućama. Nakon 3 mjeseca Cvrtila je s pola je grupe otišao u Makedoniju, a polovica je ostala u Jasenovcu.181 Što nam govori Cvrtilin iskaz i koji su njegovi novi doprinosi poznavanju opće slike života u Jasenovcu? On je jedan od stražara - pripadnika 120. bataljuna. Znači li to da je čitav taj bataljun u Jasenovcu ili samo jedan njegov dio? U intervjuu njemu to pitanje nije ni postavljeno, a on sam to nigdje ne govori pa nam stoga ostaje nepoznato. Cvrtila naročito ističe da je zapovjedništvo bataljuna u Beogradu, što nam govori kako su zadaci podređeni višim vojnim strukturama. Nadalje navodi kako su zatočenici dovedeni u tri grupe koje su sve zajedno iznosile oko 700 ljudi, što približno odgovara brojkama koje spominje Šimunjak. Svi su njegovi zatočenici bili Nijemci i svi su govorili njemački jezik, osim jednog Poljaka koji je malo razumio i hrvatski. Čitav je Jasenovac bio srušen i zapaljen, a u ruševinama “peći za spaljivanje” ciglane on je pronašao zlatni prsten. Zadatak njegove grupe je bio raz181
Javna ustanova Spomen područje Jasenovac (dalje JUSP), oznaka SPJ – DMZ 227/12, Izjava Franje Cvrtile od 7. VII. 2002.
182
miniranje i transportiranje željeza. Zarobljenici su bili gotovo slobodni, mogli su se kretati gotovo kako hoće i bili su u dobrim odnosima s domaćim stanovništvom, toliko dobrim da su im servisirali razne strojeve. U Logoru III. nalazila se tvornica za automate, ali sve su zgrade bile porušene, pa u njemu nije bilo nikakvih uvjeta za stanovanje i življenje. Ciglom i građevinskim materijalom su se bavili samo mještani Jasenovca, a ne i Nijemci koje je on čuvao jer su oni radili samo sa željezom. O likvidacijama i ljudima s Križnog puta i iz Bleiburga on ne zna ništa te smatra da ih nije ni bilo. Ako je logoraše čuvao Cvrtilin bataljun koji je mogao brojati između 400 i 600 vojnika, a njegova grupa zatočenika koju je čuvao imala navodno 700 ljudi, proizlazi da je jednog do najviše dva navodno gotovo slobodna zatočenika čuvao jedan vojnik. Teško je vjerovati da zatočenika nije bilo više, naročito uzme li se u obzir podatak objavljen na web stranici Spomenpodručja Jasenovac da je ratni logor Jasenovac i na tisuće zatočenika koji su ondje boravili navodno čuvalo oko 1500 pripadnika Ustaške obrane.182 Ali po svoj prilici dogovorena brojka 700 i ovdje prolazi. Da bi čitav 120. bataljun mogao biti tada u Jasenovcu govori nam i dio u kojem Cvrtila kaže da se poslije tri mjeseca podijelio i da je njegova polovica otišla u Makedoniju. Do podjele je moglo doći zbog smanjenja radova i broja zatočenika koji su radili u Jasenovcu jer se približavala jesen s kišama i poplavama koje su prirodni dio života u i oko Jasenovca i onemogućuju radove. Spominjanje smještaja logoraša u dvije barake kod škole, pa potom jedne grupe u šumariji, a jedne u Bročicama upućuje nas da je Cvrtila možda čuvao nekoliko grupa i u nekoliko navrata na nekoliko različitih lokacija. Nemoguće je pouzdati se u Cvrtilinu tvrdnju o slobodnom kretanje zatočenika o čemu nema potvrde u dokumentima i iskazima mještana. O kontaktima mještana s logorašima, uključujući i onima u ratnom logoru Jasenovac, veoma je malo iskaza pa je moguće da Cvrtila govori o događajima na drugoj lokaciji i u drugom vrijeme. Duljina vremenskog odmaka slabi snagu njegova iskaza. Vrijednost Šimunjakova iskaza je u iznošenju pojedinih točnih podataka te u, možda i nesvjesnom odkrivanju prostora za zatočenike koje navodi kao logore u Bročicama, Novskoj i Logoru III. Osim toga on govori i o drugim zatočenicima i logorima, pa se može zaključiti da postoji vjerojatnost da je Cvrtila posao stražara obavljao više godina, na više različitih lokacija i s različitim zarobljenicima, pa je moguće da je i zaboravio što je sve radio, kada i s kime je bio. Potvrđuje postojanje logora u Bročicama, ali postavlja se pita-
182
URL: 20.IV.2013).
http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338
(pregledano
183
nje vremena njegovog rada u tom logoru. O logoru u Bročicama nemamo izvora u drugim dokumentima, pa nam ova dva ostaju za sada jedini. Uručbeni zapisnici NOO Jasenovac upućuju na ključne isprave Sačuvane su isprave koje nam govore o stanju i poteškoćama u Jasenovcu u ovom razdoblju. Ovdje ćemo navesti one koje nam govore o zarobljenicima, Logoru III., vojsci, redarstvu i sličnome. Poslužiti ćemo se i jednim od ključnih izvora - Uručbenim zapisnicima Mjesnog narodnog odbora Jasenovac.183 Već 18. lipnja 1945. Upravni odjel Kotarskog narodnog odbora (KNOO) Novska spominje neposlano zaduživanje neprijateljskih vojnika. Pismo je upućeno svim seoskim odborima184 što znači da se mjesnim vlastima daje na znanje. O kakvom neposlanom zaduživanju se radi i kojim neprijateljskim vojnicima, ne može se zaključiti samo na osnovi ovih bilješki, budući da spisa nema. Dana 20. lipnja obavještajcem pri istom kotaru imenuje se Petar Šestanović.185 Tako se formira važna sigurnosna poluga vlasti na čitavom području. Šumska uprava “Putika” iz Novske 25. lipnja skida žicu s bivšeg logora u Jasenovcu i za to određuje deset radnika. Jesu li ti radnici slobodni ljudi ili logoraši ne možemo iz navedenog zaključiti. Iz Cvrtilinog svjedočenja se može zaključiti da je u logoru bilo dosta raznovrsnih djelatnika, organiziranih u grupe, koji su radili različite poslove. Budući je logor u Bročicama u ovo vrijeme radio, a logoraše u njemu štitio stražar Cvrtila, moguće je da je te poslove obavljao i netko od njegovih štićenika. No, nije nemoguće da su te poslove obavljali i logoraši smješteni u Logoru III. Da je u tom logoru živo i da se radi govore i slijedeće bilješke: iz njega se prevoze klade, a građa s bunkera se daje na raspolaganje šumariji.186 Da vlasti nisu dopuštale rušenje i oštećenje logora govori naputak od 29. lipnja kojim to zahtjeva Tehnički odjel KNOO-a Novska.187 Dva dana kasnije V. sektor nadzornika željezničke pruge Jasenovac traži 25 kola za prijevoz željezničkih pragova na željezničkoj postaji Jasenovac.188 Rat je završio, pruge su oštećene i pragovi su potrebni, a ovo područje ima velike zalihe hrastovine potrebne za njihovo obnavljanje. Postavlja se pitanje kako su navedeni pragovi transportirani, budući su svi mostovi oko Jasenovca navodno bili porušeni. Jesu li pragovi 183
DASK, f. 321, MNO, uručbeni zapisnici. DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 400. 185 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 476. 186 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 478, 481. 187 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 516. 188 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 558. 184
184
korišteni za obnovu pruge između mostova na Savi i Strugu ili su na neki drugi način prevezli tih dvadeset pet vagona pragova do potrebnog odredišta? O obujmu radova, ali i potrebi zaštite radnika i od strane Narodne milicije govori nam i zabilješka od 10. VI. 1945.189 Zarobljeničke kolone domobrana kod Jasenovca Vrhovni zapovjednik, ministar narodne obrane i maršal Jugoslavije Josip Broz Tito 30. lipnja 1945. naređuje da se pri armijama osnuje “otsek za ratne zarobljenike”.190 Isti se ima osnovati u sastavu Komande pozadine šest armija koje tada postoje. Osim odsjeka za ratne zarobljenike pri armijama191 formiraju se i sekcije za ratne zarobljenike pri Komandama vojnih područja i gradova.192 Prema podatcima s kraja 1945. u Jugoslaviji je bilo 355 785 ratnih zarobljenika,193 pa nije za očekivati da ih je sredinom te godine bilo manje. Prema istom izvoru svi ratni zarobljenici imaju formirati zarobljeničke bataljone.194 Slijedeći spis koji se odnosi na jasenovačko područje datiran je 11. srpnja 1945., a govori nam o poslijeratnim prilikama, kretanju ratnih (a možda i civilnih) zarobljenika iz Siska prema Jasenovcu. Riječ je o Izvješću javnog tužitelja II. Jugoslavenske armije (J.A.) Ministarstvu unutrašnjih poslova Federalne Države Hrvatske (FDH-a) u kojemu se ističu nepravilni postupci
189
DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 721. MILETIĆ, A. Prilog pručavanju istorije Jugoslovenske narodne armije kroz izabrana dokumenta maršala Jugoslavije Tita, Ministra narodne odbrane i Vrhovnog komandanta JNA u periodu 1945.-1956. godine. U: Vojnoistorijski glasnik. Izd. Vojnoistorijski institut. Beograd, 38./1987., br. 1., str. 326-328. 191 Formacijski se odsjek za ratne zarobljenike pri armijama sastojao od šefa odsjeka, pomoćnika šefa odsjeka, djelovođe, pisara i daktilografa. Prva trojica su časnici, a posljednja dvojica dočasnici. MILETIĆ, A. Prilog pručavanju, (1987.), str. 327. 192 Odsjek pri sekciji se sastojao od: šefa sekcije, pomoćnika sekcije i pisara. Prva dvojica bili su časnici, a pisar je bio dočasnik. MILETIĆ, A. Prilog pručavanju, (1987.), str. 327. 193 Među njima je bilo i 114.000 “Jugoslovena”. MILETIĆ, A. Prilog pručavanju, (1987.), str. 327, bilj.1. 194 MILETIĆ, A. Prilog pručavanju, (1987.), str. 328. Zarobljenički bataljon se sastojao od Štaba bataljona i četiri čete sa po 250 zarobljenika, a svaka četa od pet vodova sa po 50 zarobljenika. Svaki vod se sastojao od pet desetina s 10 vojnika. Štab zarobljeničkog bataljona se sastojao od komandanta, političkog komesara, ađutanta, intendanta, liječnika, a u nedostatku medicinara ili liječničkog pomoćnika, higijeničara, bolničara i 4 disciplinska dočasnika. 190
185
pripadnika J.A. prema ratnim zarobljenicima i narodu.195 Na putu se događaju masovna i okrutna ubojstva, ali nitko i nigdje ne spominje bilo čiju odgovornost i mjere kojima bi se ubijanja spriječila ili netko za njih kaznio. U spisu se navodi da je “od Siska preko Jasenovca do Novske praćena od straže Komande mjesta Sisak 900 zarobljenih domobrana i da je kod jarka Muratovica u blizini Jasenovca nađeno 5 ubijenih od kojih je jedan bio zaklan drugom razbijena lubanja. Isto po ovoj točci nije ništa pozitivno utvrđeno do sada. Izvid će se ponovo vršiti”.196 Dakle, skupina je praćena stražom Komande mjesta Sisak, što ukazuje na vojno zapovjedništvo, tj. da su zarobljenici bili nadzirani, a prema tome i štićeni od vojske. Poznate su polazna (Sisak) i završna postaja (Novska), s prolazom kroz Jasenovac, a upravo prolaske kolona s Križnog puta Goldstein isključuje u svome radu pozivajući se pritom na navodne iskaze mještana, a ne dostupne mu dokumente, pa čak i one koje sam koristi.197 Naredni spis, također iz srpnja 1945., iznova govori o logorima, posebno navodeći i logor u Jasenovcu. S. Goldstein na osnovi njega nastavlja svoju priču o rušenju Logora III. Štoviše, uvjeren je da su rušenje i demontaža započeli odmah u svibnju ili lipnju 1945., a poslove su obavljali njemački zarobljenici, koji su ondje navodno ostali do završetka svih radova krajem 1947. kada su završili obnovu željezničkog mosta na Savi. Goldstein ističe kako ih je u početku bilo 20, a potom 40 te kako su demontirali električnu centralu i radne pogone logore, što su potom odpremili u Staru Gradišku i Kragujevac. Postavlja se pitanje na temelju čega Goldstein izvodi zaključak o demontiranju električne centrale ako je ista stavljena u pogon početkom listopada 1945. o čemu svjedoči zabilješka urudžbenog zapisnika od 1. 10. iste godine.198 Goldstein također napominje da su pri obnovi savskog mosta zarobljenike čuvali pripadnici Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ-
195
HDA, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske, kut. 92, Izvještaj o stanju u logorima i zatvorima 1945/49. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 270-272. Dokument se nalazi u kut. 92, omot “Izvještaj o stanju u logorima i zatvorima 1945/49.”, a ne 97 b.b. kako navode priređivači navedenih zbornika dokumenata. I ovaj dokument je primjer kako S. Goldstein ne prati publiciranje izvornih dokumenata u svojim radovima ili ih izbjegava i ne želi koristiti, mada je i ovaj dokument objavljen znatno prije posljednje Goldsteinove knjige. 196 HDA, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske, kut.92. ― Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 194 i 271. 197 MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 178-180. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 109-111. 198 DASK, f. 321, MNO, u. z. za 1945., 511.
186
a).199 No, ne može se pouzdano reći da je obnova mosta započela već 1945. s obzirom da nam projektna dokumentacija ukazuje da je tek krajem 1945. i početkom 1946. donesena odluka o obnovi mostova,200 te je obnova istog doista završena tek 15. veljače 1948.201 Zaključak o njemačkim zarobljenicima od svibnja 1945. do kraja 1947. Goldstein izvodi iz nepoznavanja i neprovjeravanja izvora, a očito na osnovi objavljenih dokumenata. Naime, jedini izvor na koji se S. Goldstein poziva, a koji govori o logorima za Austrijance i Nijemce, objavljen je u zbornicima dokumenata “Partizanska i komunistička represija”.202 No, da je Goldstein pogledao izvorne dokumente uvidio bi da se ni u jednom od njih u naslovu ne spominju samo Nijemci i Austrijanci, već se oni navode samo u Pregledu stanja ratnih zarobljenika N. O. Slavonije dana 17. VII. 1945. po nacionalnosti i činovima.203 Prije tog pregleda spis sadrži prijepis Općeg pregleda zarobljeničkih logora na vojnom području VI. oblasti.204 Dok prvi dokument koristi vojnu terminologiju (vojna oblast), drugi dokument se služi terminologijom i organizacijom civilne vlasti (NOO). U strojem pisanim dokumentima nema vremenske datacije, dok je ona u drugom, rukom pisanom dokumentu, navedena u naslovu. No, uspoređivanje podataka iz oba dokumenta navodi na zaključak da su dokumenti nastali istodobno ili u približno istom vremenu. Razlike između vojnih i civilnih organizacija i ustanova nisu bile značajne, jer se nastojalo da se one slažu iz praktičnih razloga organizacije vlasti. Poslije pregleda logora i radova – radilišta u logorima u Tenji kod Osijeka, Našicama, Slavonskom Brodu i Vinkovcima, naveden je i logor Nova Gradiška unutar kojeg 199
MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 178. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 110. 200 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, spis br. 7036, 11630, 17953, 19816, 23563, 27625, 47450, 58077, 51934. 201 KOZJAK, Josip. O razvitku pruga u Hrvatskoj. U: Zbornik Sto godina železnice. Izd. Štamparsko preduzeće Jugoslovenskih železnica. Beograd, 1951., str. 116. ― LAJNERT, Siniša. Ustroj željeznica u Hrvatskoj. Izd. Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2003., str. 152. 202 Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 207-210., ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 289-293. 203 HDA, f. 1194, Zbirka Narodnooslobodilačke vojske i Pokreta oslobođenja Jugoslavije (Zbirka NOV i POJ), kut.11, sign. NOV-13/1547. Čitav dokument se sastoji od dvije stranice strojopisa i jedne stranice s tablicom u koju su podaci uneseni rukom. Prve dvije strojem pisane stranice sadrže detaljne popise logora po okruzima Slavonije i po svoj prilici su prijepis originala koji do sada nije pronađen. U tablici pisanoj rukom navode se logori po okruzima s podacima o nacionalnosti i činovima zatočenika. 204 HDA, f. 1194, Zbirka Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ), kut.11, oznaka NOV-13/1547.
187
se spominje i 20 zarobljenika na radu u Jasenovcu. Dio dokumenta koji o tome govori izgleda ovako: Logor Nova gradiška205 Brojno stanje: 359. Na radu: Uprava rudnika N. Gradiška ................. 108 4. baza II. J. armije ................................. 19 Tvornica pokućstva ................................ 36 Tvornica vagona Okučani ...................... 60 Ciglana Mašić ......................................... 13 Ciglana Filipovac ................................... 12 Ciglana Rešetari ..................................... 15 U Jasenovcu............................................ 20 Pilana Okučani ....................................... 12 Tvornica poljoprivred. alata N G ........... 30 Mehanička radiona ................................... 1 U ambulanti i poštede ............................... 3 Svega: ................................................... 359 Dakle u dokumentu se nigdje ne spominje gdje se točno nalaze zatočenici u Jasenovcu, dok se za većinu drugih lokacija to čini. Pogotovo se ne navodi gdje, što i kako rade, a jedino što znamo je da nešto rade. Mišljenja smo kako je ovaj dokument nastao iz administrativno – upravnih razloga, vjerojatno po nekoj okružnici, direktivi ili zapovjedi.206 U njemu nema govora ni o kakvim poslovima, pa onda nije potrebno izmišljati ih kako to čini S. Goldstein. Slično vrijedi i za podatke o broju zarobljenika, jer oni nigdje nisu osobito i precizno navođeni. No, ovaj dokument je još jedan dokaz o postojanju prostora za zarobljenike/zatočenike poslije završetka Drugoga svjetskog rata u Jasenovcu. Ovdje navedeni broj zatočenika samo je jedan od mogućih, 205
HDA, f. 1194, Zbirka NOV i POJ, kut.11, NOV-13/1547. ― Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 208. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 291. 206 Da je to tako govori nam i Izvješće Dimitrija Georgijevića, opunomoćenika OZN-e za Jugoslaviju, Aleksandru Rankoviću, načelniku OZN-e Ministarstva narodne obrane DFJ-e od 12. srpnja 1945. u kojem se također spominje i logor u Novoj Gradiški s 354 zarobljenika (moguća je pogreška u prepisivanju). Dakle, viša vlast je raspolagala izvješćem ranije, nego niže strukture vlasti. U ovom su izvješću svi zarobljenici u tom logoru navedeni kao Nijemci, što govori da pisarima i nije bilo previše važno tko je tko ukoliko je forma bila zadovoljena. Vidi: Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 199. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 276.
188
odnosno riječ je o jednoj od mogućih skupina. Naime do sada objavljeni i poznati izvori govore nam o postojanju tri vrste logora za ratne zarobljenike u Slavoniji početkom 1945.: zarobljenički logori pri komandi područja, kažnjenički logori i logori za internaciju.207 Logori navedeni u gornjem dokumentu pripadali bi zarobljeničkim logorima pri komandi područja. Nema sumnje da je u Jasenovcu, a i drugdje bilo i drugih vrsta logora, posebno poslije predaje brojnih i raznih vojski na kraju Drugog svjetskog rata, navlastito nakon Bleiburga. U drugom dijelu dokumenta govori se o stanju u logorima i naravno da se ono iznosi kao “prilično”.208 Opis se odnosi na sve logore, pa se na njemu ne ćemo zadržavati. Leševi plutaju Savom i drugim rijekama - poslije rata U lipnju, a negdje već i u svibnju su se pojavili u rijekama Hrvatske brojni leševi. Brojem su se isticali oni u rijeci Savi. Budući je to predstavljalo higijenski i zdravstveni problem, trebalo je leševe koji plove i plutaju rijekama odstraniti i pokopati kako ne bi došlo do širenja zaraznih bolesti. Te je probleme najranije uvidjelo Ministarstvo narodnog zdravlja koje je dalje djelovalo prema Ministarstvu unutrašnjih poslova F.D. Hrvatske, a koje je poslalo okružnice nižim organima vlasti. U ovom slučaju radilo se o Oblasnom NOO za Slavoniju, koji je okružnicu proslijedio nižim organima narodne vlasti te kotarskim i gradskim NOO-ima. U okružnici Oblasnog NOO ističe se da “u poslednje vreme plove našim vodama, naročito Savom, brojni lješevi žrtava fašističkog zvjerstva. Osim higijenskih razloga, traže i razlozi moralne naravi, da se ploveći lješevi kao i oni koje voda izbacuje, prikupljaju i odstrane. Za tu svrhu potrebno je, da kotarski NOO-i organiziraju prikupljanje i sahranjivanje takvih lješeva.”209 Predmet je od Ministarstva unutrašnjih poslova stigao 11. lipnja, a Oblasni NOO Slavonije ga je poslao svojim podređenim tek 27. lipnja 1945. Žurbe nije bilo, unatoč činjenici da se navodno radilo o “žrtvama fašističkog zvjerstva”. Ipak, s obzirom na proteklo vrijeme - gotovo 2 mjeseca nakon završetka rata – potrebno je zapitati se od kuda odjednom leševi “žrtava fašističkog zvjerstva”. Koji fašisti ubijaju i gdje? Kako to da u ranijem razdoblju, od studenoga 1944. do svibnja 1945., kada su “fašisti” vladali gornjim tokom 207
Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 54. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 103. 208 HDA, f. 1194, Zbirka NOV i POJ, kut.11, oznaka NOV-13/1547. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 293. 209 HDA, f. 1809, Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske Slavonije, kut.12. Dokument sličnog sadržaja do sada nije objavljen.
189
rijeke Save, a narodna vlast donjim, nije bilo u rijeci leševa? A i tada su “fašisti” navodno mučili, vršili zvjerstva, ubijali i bacali leševe u Savu. Stoga je sumnja u “podrijetlo” spomenutih leševa opravdana. Da je to tako govore i napuci u daljnjem dijelu teksta od toga kako te leševe vaditi iz rijeke, kako ih identificirati i kako potom pokopati. Između ostalog navodi se da vađenju leševa moraju nazočiti predstavnici vlasti i barem jedan liječnik, a najbolje je da leševe vade omladinci. U čitavom postupku od trenutka pojave do trenutka pokapanja leševa moraju sudjelovati predstavnici kotarskih NOO-a. Kada se i gdje se radilo o žrtvama fašizma za koje su pouzdano znali, vlasti su nastupale s više emocija, ljubavi i žara. U ovom slučaju stječe se dojam da je riječ o čisto tehničkom pitanju i pitanju prevencije zdravlja. Jasenovac se nalazi na lijevoj obali rijeke Save, ali nije jedino mjesto u kojem se u to vrijeme moglo naći i nalazilo leševa. No, leševi su mogli svoje “putovanje” započeti i u Jasenovcu. U ovo vrijeme je međutim teže govoriti o žrtvama fašizma, no sa sigurnošću se može govoriti o žrtvama komunizma. Je li i ako jeste koliki udio Jasenovca u tome za sada ostaje nepoznato, no pojedina svjedočanstva daju naslutiti da je to doista bio slučaj. Među njima je i ono Ivice Rivića, poručnika vjerojatno 384. regimente (pukovnije) 373. divizije.210 Rivić kaže da je iz Novske u Jasenovac stiglo oko tri stotine zarobljenika, te su ondje predani kapetanu koji je bio Šošin211 zamjenik tijekom rata. On im je potom vezao ruke i noge te oko vrata objesio tikve i bacio u Savu. Prema navodima svjedoka, na je taj način ubijeno oko sto ljudi. Nakon likvidacije ostali su prešli Savu i nastavili put u Bosni.212
210
HDA, f. 1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića, oznaka 2.32. ― KEVO, M. Jasenovac 1945., (2006.), str. 327. ― U izvornom dokumentu je navedeno da je Ivica Rivić poručnik 373. regimente (pukovnije) 384. divizije što s pravom ispravlja Kevo. 211 Josip Šoša Mažar rođen je 18. rujna 1912. u Derventi. U Bakru je 1935. završio trgovačku pomorsku Akademiju, ali je brzo izbačen iz mornarice zbog komunističkih ideja koje je ondje propagirao. Radi toga je prije Drugog svjetskog rata često hapšen i zatvaran. Od seljaka i rudara iz Lješana osniva prvi partizanski odred na Kozari, a već u rujnu 1941. postaje zamjenik komandanta Prvog krajiškog partizanskog odreda. Od 10. lipnja do 18. srpnja 1942. kao komandant operativnog štaba rukovodi borbama s njemačko – hrvatskim snagama na Kozari. Potom preuzima dužnost komandanta V. krajiške brigade te IV. divizije. Od lipnja 1943. zapovijeda IX. divizijom, a u napadu na Banja Luku XI. divizijom. U prvoj polovici 1944. imenovan za načelnika operativnog stožera V. krajiškog korpusa. Poginuo u borbama za Travnik 20. listopada 1944. narodnim herojem je proglašen 26. srpnja 1949. Vidi: Enciklopedija Jugoslavije. Sv. 6. Izd. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb, 1965., str. 55. 212 HDA, f. 1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića, oznaka 2.32. ― KEVO, M. Jasenovac 1945., (2006.), str. 336.
190
Inače leševi mogu ploviti i do 2 mjeseca, a ne biti izbačeni iz rijeke.213 I ovom se problemu u hrvatskoj i jugoslavenskoj historiografiji do sada pristupalo ideološki, bez stručnog medicinskog pristupa, ali i zdrave logike i razuma, zbog čega mnogi tekstovi pate od najblaže rečeno smiješnih konstrukcija. O ovoj problematici svjedoči i Matija Mačković Jakovljev iz Jasenovca koji je radio kao lugar u šumariji od 1934. do 7. srpnja 1945. Između brojnih razloga zbog kojih je mogao biti uhićen (i kasnije osuđen) navodi i taj kako je jednom prilikom vozeći se čamcem na Savi zapazio kako leševi plove Savom. Sve je odmah prijavio kotarskim vlastima u Novskoj. Tri dana kasnije je uhićen, a potom i osuđen na osam godina robije.214 Dio kazne služio je i u Jasenovcu gdje je bio smješten u šumariji, ali ni on ne spominje logor u bivšem Logoru III. kao ni likvidacije. O leševima i njihovu uklanjanju govori nam i zabilješka Uručbenog zapisnika krajem listopada 1945. o zahtjevu za uklanjanjem leševa215 koji su se vjerojatno u međuvremenu negdje odkrili. Nije točno naveden prostor, ali je za predpostaviti da su se likvidacije narodnoj vlasti nepoćudnih elemenata, suparnika i protivnika nastavile. Nove vlasti 3. kolovoza 1945. godine Ukazom Predsjedništva AVNOJ-a o općoj amnestiji i pomilovanju daju amnestiju svim četničkim i nedićevskim jedinicama, slovenskim i hrvatskim domobranima, muslimanskoj miliciji, šiptarskim i ostalim oružanim formacijama u službi okupatora, svim dezerterima J.A., suradnicima okupatora na kulturnom i umjetničkom polju i svima onima koji su klevetali narodne vlasti i J.A. No, slijedi i širok popis onih na koje se ne odnosi amnestija i razlozi zbog kojih se ona ne odnosi na njih.216 Prilična neodređenost onih koji bi aktom amnestije mogli biti amnestirani, kao i onih koji ne podpadaju amnestiji omogućila je raznolik i širok pristup ovom pitanju. Ovim dokumentom završavaju do sada poznati izvori u kojima se nalaze izvorni podaci o Jasenovcu i bilo čemu što se na njega odnosi 1945. godine. Iz ovdje vidljivog jasno je da su njihovi tvorci više upravne, sudske i vojne ustanove nove narodne vlasti. Većina dokumenata datirana je u lipnju i srpnju, a iz preostalog dijela godine nema za sad ni jednoga. S druge strane jedini izvor s terena - uručbeni zapisnici za 1945. – fragmentaran je, bez spisa i nedovoljnog sadržaja da bismo mogli donositi više zaključaka o logoru u Jasenovcu. Dodamo li svemu ovome i iskaz Franje Cvrtile te brojne, ranije 213
Ovu informaciju zahvaljujem mr. sc. dr. Josipu Buljanu. JUSP, oznaka FON – 35/07, Izjava Matije Mačkovića. 215 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 665. 216 Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 237-239. 214
191
dane iskaze zatočenika JA i sudionika Križnoga puta, možemo zaključiti da je logor u Jasenovcu nastavio postojati i poslije završetka Drugoga svjetskog rata, a 1945. bi bila godina kada logor funkcionira kao jedan od logora na Križnom putu. Slučaj Tunje Ive Šimčića, željezničara iz Višnjice, optuženog 9. prosinca 1945. od Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okruga Novska za progon srpskog življa, dokazuje da sa sigurnošću možemo potvrditi boravak Jugoslavenske armije u Jasenovcu podkraj 1945. (a vjerojatno i do tada) i početkom 1946. godine. Šimičić je navodno bio strah i trepet srpskom življu, a neke žene je i silovao. U dokumentu se navodi da je isti “danas ustaški nastrojen i opasan” te “o njemu povesti posebnu brigu”. U podpisu optužnice, napisane u Uštici, navedeni su svi svjedoci iz Dubice.217 Dokumenti ne odkrivaju njegovu daljnju sudbinu. Izjava je značajna zbog činjenice da ju je proslijedio Štab inženjerskog bataljona III. divizije J.A. koji se od prosinca 1945. do veljače 1946. nalazio u Jasenovcu. Na temelju pronađenih dokumenata nemoguće je reći nešto više o djelovanje ove postrojbe u tom razdoblju. Teško je očekivati iz toga vremena neke nove dokumente sve dotle dok ne budu dostupni prije svega oni vojni, ali i ostali koji se vjerojatno čuvaju na posebnim mjestima. Do tada i do nekih novih slučajnih odkrića sve ostaje na gore navedenim dokumentima. Logorom Jasenovac upravljao je 1946. Anatolij Avramov O djelovanju logora Jasenovac tijekom 1946. sačuvao se dovoljan broj dokumenata koji potvrđuju postojanje tog logora, te nam odkrivaju pojedine detalje o tamošnjim zatočenicima i identitet njegovog upravitelja. Da mjesnim vlastima nije bilo svejedno što se događa u logoru govori nam zabilješka od 26. veljače u urudžbenom zapisniku prema kojoj je iznošenje materijala iz logora zabranjeno.218 Budući da nismo pronašli spise koji o tome govore ne možemo zaključivati zbog čega je ona napisana, ali predpostavljamo da je to ili zbog zapovijedi odozgo ili zato što su se lokalne vlasti suočavale s takvim problemima i pokušavale spriječiti iznošenje preostalog materijala. Vrhovni komandant Jugoslavenske armije, maršal Josip Broz Tito, proglasio je 2. ožujka 1946. još jednu u nizu amnestija, kojom daje “mogućnost pripadnicima raznih neprijateljskih formacija, koji su bili zarobljeni u toku borbe protiv Jugoslovenske Armije ili za vrijeme kapitulacije, a nalaze se 217 218
DASK, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut.7, Stup 162-46. DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1946., br. 347.
192
bilo u logorima ili na raznim radovima, da dadu dokaze o svojoj privrženosti FNRJ i da radom na obnovi zemlje isprave učinjene greške i štete nanesene našim narodima” te naređuje “da se otpuste iz logora lica jugoslovenske narodnosti – pripadnici neprijateljskih vojnih formacija, osim onih protiv kojih je poveden krivični postupak. Komande logora dužne su da ovu naredbu izvrše u najkraćem roku”.219 Izvori koji slijede govore nam da je broj preostalih zarobljenika još prilično velik i da je malo onih koji su zadovoljili gore zadane kriterije. Nekoliko tjedana ranije, odnosno 25. siječnja 1946., Todor Žikić, načelnik građevinskog odjela Ministarstva saobraćaja FNRJ je zatražio spisak mostova kod kojih je moguće reducirati otvore.220 Građevinsko odjeljenje Jugoslavenskih državnih željeznica zaprimilo je spis 29. siječnja i akt proslijedilo nižim instancama. Radi provedbe ovog posla sastavljena je Komisija koja je obišla Hrvatsku između 1. i 7. ožujka. Na terenu samog Jasenovca boravila je 2. i 3. ožujka te donijela odluku o tome da se mogu skraćivati inundacioni dijelovi mosta kod Uštice i na rijeci Strug, ali ne i dijelovi mosta na Savi kod Jasenovca.221 Krajem ožujka Komisija je odlučila što i kako od mostova se može i smije skraćivati. Tada je odlučeno da se na Uštici zatrpaju dva otvora od po 36 m, a da se ostave tri iste duljine, a da se na Strugu zatrpa svih šest inundacionih otvora i ostave samo tri riječna otvora duljine 34 m.222 Upravo u to vrijeme, 25. ožujka, stiže odjeća, obuća i hrana za ratne zarobljenike,223 a 6. travnja se vrši i prijevoz osuđenika.224 Posao je težak i opsežan, a kako bi ga zatočenici mogli obaviti, treba im omogućiti što bolje uvjete za rad. Radi se na tri mjesta: u Uštici se zatrpavaju dva otvora, na Strugu svih šest inundacionih, dok se na željezničkom mostu na Savi vrši čišćenje i raščišćavanje miniranih stupova mosta. Ondje gdje su poslovi tu su i zatočenici, a gdje su zatočenici tu su i logori. Prema tome, na osnovi gornjih dokumenata zatočenici koji su dopremljeni 6. travnja 1946. smještaju se u logore: Bročice, Uštica i u Jasenovcu kod željezničkog mosta na Savi. U šumi Uklenac225 kod Jablanca, koji pripada Jasenovcu, izrađuju se od 12. ožujka pragovi za željezničke pruge.226 Možemo samo nagađati jesu li i 219
MILETIĆ, A. Prilog pručavanju, (1987.), str. 357-358. HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 15, spis 7037, dok. br. 6737., 25.I.1946. 221 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, zapisnik. 222 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.15, spis 23563. 223 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.15, spisi 21973, 21975. 224 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.15, spis 24744. 225 Moguće je da se radi o šumi Vukljenac, istočno od Jablanca kod Jasenovca. Vidi: Veliki atlas Hrvatske. Izd. Mozaik knjiga. Zagreb, 2002., zemljovid 95, AB1. 226 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.16, 18811. 220
193
te radove obavljali zatočenici. Sredinom travnja odpremaju se iz Jasenovca električni uređaji u Elektroradionicu Zagreb – Zapadni kolodvor,227 no ne možemo točno ustvrditi o kakvim se uređajima radi. Na godišnjicu osnivanja ND Hrvatske 10. travnja 1946. u Krapju je održana Misa za njemačke zarobljenike iz logora u Sisku, a koji su bili na utovaru drva u Krapju. Saznajemo to iz Zapisnika izjave župnika župe Sv. Antuna Padovanskog u Krapju sastavljenog 17. svibnja 1946. u kojoj župnik Fridl iznosi sve okolnosti vezane uz taj događaj. Izjava je dana Odjelu unutrašnjih poslova u Novskoj u nazočnosti načelnika odjela Milana Šeste i Josipa Jakupca, šefa odsjeka opće uprave. Predstavnici Odjela unutrašnjih poslova navode da su obaviješteni kako je u katoličkoj crkvi u Krapju 10. travnja služena sveta Misa povodom godišnjice ND Hrvatske. Župnik priznaje da je misa služena u 7 sati navečer njegovom dozvolom. Misu je na njemačkom jeziku služio njemački svećenik iz zarobljeničkog logora u Sisku, a nazočilo joj je 80 do 90 njemačkih zarobljenika koji su radili u Krapju na utovaru drva i dovedeni su u pratnji četiri vojnika JA. Kako je znak za početak mise označen zvonima misi je nazočilo i 20 mještana. Zašto je Misa služena 10. travnja, kao i to da je tada bio 10. travnja župniku nije bilo poznato, niti se toga ranije sjetio.228 Dokument dokazuje da se u proljeće 1946. u Krapju nalazila skupina njemačkih zarobljenika, no ostaje nepoznatim gdje su točno bili smješteni. Istovremeno u Jasenovac dolazi i jedan od Goldsteinovih ključnih svjedoka - Mirko Šimunjak, do 1945. partizanski borac, sada poručnik OZN-e i zamjenik komandanta straže u logoru Viktorovac u Sisku do travnja 1946. O svom boravku u Jasenovcu Šimunjak je dao dva iskaza. Prvi je pisano svjedočanstvo dano kustosici Spomen-područja Jasenovac Jelki Smreke “putem SAB-a RH”,229 a drugo audio razgovor.230 U pisanom iskazu Šimunjak navodi da je u Jasenovcu boravio “od četvrtog mjeseca 1946. do Maja 1947.g. u kom sam vremenu kao poručnik OZNe Vlade republike Hrvatske, obavljao dužnost UPRAVNIKA RADNE GRUPE u bivšem logoru Jasenovac. Dužnost sam preuzeo od poručnika OZN-e Šakan Save, koji je otišao na novu dužnost u Zavod za prisilni rad 227
DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1946., 27160. KEVO, M. Jasenovac 1945., (2006.), str. 327, 331-333. U bilj.23 Kevo navodi da je izvor iz HDA AISP, iz fonda CK KPH-a, neraspoređena građa. Unatoč trudu djelatnika arhiva do sada nismo uspjeli ustanoviti gdje se trenutno nalazi taj dokument, pa možemo reći da je dokument došao do istoga privatnim putom. 229 JUSP. Izjava Mirka Šimunjaka dana kustosici Jelki Smreki 7.IV.2000. u Puski, Luka, Zaprešić, s vlastoručnim potpisom. 230 JUSP, oznaka SPJ – DMZ 266/12 i 266a/12. 228
194
Sisak”.231 Slijede opći identifikacijski podaci te izjava u kojoj navodi da je završetak Drugoga svjetskog rata dočekao u činu poručnika partizanske vojske. Potom je završio kratki kurs pri OZN-i za Hrvatsku, poslije kojega je poslan na rad u “PREDSJEDNIŠTVO VLADE REPUBLIKE HRVATSKE” Posjeduje i oficirsku legitimaciju Narodne vlade Hrvatske s naznakom dužnosti zamjenika komandanta straže pri “ZAVODU ZA PRISILNI RAD SISAK”. Logor u Sisku je bio smješten na Viktorovcu, a upravnik logora je bio kapetan Dragan Majstorović. Koncem travnja 1946. kapetan Majstorović u prisutnosti podpukovnika Drage Sotlera prenio mu je zadatke i odlazak na novu dužnost upravnika radne grupe Jasenovac,232 gdje je smijenio poručnika Savu Šakana. Primopredaji dužnosti je prisustvovao podpukovnik Sotler. U “Jasenovcu nije bio nikakav logor več je tu bila smještena tkzv. RADNA GRUPA zavoda za prisilni rad Sisak ili Ti logora Viktorovac”.233 Zadatak logoraša iz Siska bio je raščišćavanje ostataka zgrada i bivših logorskih objekata. Sve se to zbivalo nakon odlaska komisije za utvrđivanje ratnih zločina u Jasenovcu. Pojedini članovi komisije za utvrđivanje ratnih zločina, povremeno su dolazili u bivši logor Jasenovac, zbog nadopune svojih izvještaja ili identifikacije osudjenika koji su sada tu boravili. Gradjani iz pojedinih mjesta posebno iz tadašnje Republike Bosne i Hercegovine, dolazili su na prepoznavanje i vršili identifikaciju osudjenih ustaša, koji su bili osudjeni čak pod izmišljenim prezimenima. Takovi su ponovno išli pred vojne sudove s novim dokazima o učinjenim zločinima, njih samih ili njihovih ustaških jedinica. U toj radnoj grupi bilo je smješteno većinom do 600. osudjenika, ali taj broj je znao i varirati, jer se upodpunjavao, bilo zbog bolesti osudjenika ili odlaska nakon izvršene identifikacije. Najprije bi se vračali u matični logor Viktorovac.234 Osiguranje logora obavljao je jedan bataljun KNOJa, koji je vršio vanjsko osiguranje, te dvije čete milicije zadužene za unutrašnje osiguranje.235 Za prijevoz ljudi i građevinskog materijala su korišteni kamioni. Za vrijeme Šimunjakovog boravka samo je jedna grupa osudjenih ustaša uspjela razoružati jedan vod KNOJ-a, svezati ih i pobjeći preko Save u Bosnu. Poslije tri dana svi su uz pomoć naroda Podkozarja uhićeni, a jedan je tom prilikom ubijen. U daljnjem tekstu još jednom ističe kako je to bila radna grupa zavoda za prisilni rad Sisak sa zadatkom čišćenja bivšeg logora Jasenovac. “I onda i sada se pitam zašto se ta zloglasna institucija bivše 231
JUSP, Izjava Mirka Šimunjaka. Dalje u tekstu “radna grupa” je svuda istaknuta velikim slovima. 233 JUSP, Izjava Mirka Šimunjaka. 234 JUSP, Izjava Mirka Šimunjaka. 235 Prema navodima SP Jasenovac, unutrašnje osiguranje vršili su pripadnici OZN-e. URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 (čitano 20.IV.2013.) 232
195
NDH-a, taj nazovi USTAŠKI RADNI LOGOR JASENOVAC, nije ostavio identičan kao spomen na žrtve koje je ustaški režim ovdje sistematski uništavao, Ostalo ne smatram važnim za spomenuti”, zaključuje Šimunjak.236 Audio iskaz Mirka Šimunjaka sačuvan je na dva CD-a i u osnovi je sličan njegovom pisanom iskazu. Ovdje iznosimo prvi audio iskaz s naglaskom na one dijelove kojih nema u pisanom. Budući da iskaz odkriva mnogo podataka o logoru Viktorovac kod Siska koji nije predmet ovog rada, tim ćemo se podacima baviti samo onoliko koliko je neophodno. U audio iskazu posebno je zanimljiv dio u kojem svjedok govori o demontaži električne centrale i postrojenja, te kako je taj posao izvodila skupina njemačkih ratnih zarobljenika s grupom radnika željezničke radionice koju je predvodio bivši zatočenik ustaškog logora Ivica Skomrak. On je tom prilikom navodno prepoznao devet skrivenih “ustaša – zločinaca” koji su proslijeđeni na dalje istrage i postupke. Jednako su postupili pisac Mato Kudumija i Marica Bogdan, koja se kasnije udala za nekog časnika Brnjicu. Dio prepoznavanja vršili su i ljudi iz Podkozarja, pa je tako jedna djevojčica stara 9 godina prepoznala ustašu koji joj je navodno ubio majku kundakom u logoru u Jasenovcu. Šimunjak ponavlja navod o radnoj grupi s dodatkom da je grupa bila smještena u šumariji u dugačkoj zgradi s dvorištem okrenutim prema Savi u centru sela. Dio oko zgrade ogradili su žicom na lesu. Žice je bilo u starom logoru na hrpe. Podpukovnik Sotler je odredio da zatočenici rade u grupama: nose kamen, ciglu, žicu, željezo, bilo što. Grupe su bile smještene na 3 lokacije, no druge dvije lokacije ne navodi u iskazu. Svjedok ponavlja da su zatočenike čuvali KNOJ i milicija kojom je zapovijedao Petar Podunavac. Najmanje grupe sačinjavali su bravari i električari. U tim grupama ih je bilo 300 do 400, a sveukupna broj zatočenika iznosio je najviše 700-800. Stalno su razmišljali kako pobjeći. Struja se navodno pojavila iznenada i to zahvaljujući dvama agregatima poslanima iz Novske i Zagreba. Jedan agregat stavljen je na raspolaganje logoru. Radna grupa je navodno raspuštena u svibnju 1947. kada su zatočenici otišli u Lepoglavu, Staru Gradišku i Osijek. Između lipnja i listopada u Jasenovcu je boravio i zapovjednik Viktorovca, kapetan Dragan Majstorović. Šimunjak spominje i kako su zatočenici tučeni pri radovima na istočnom zidu, ali ne govori nešto više o tome. Priznaje da su na prostoru logora neki objekti ipak još bili čitavi. Logoraši su radili od 7 sati ujutro do 6 ili 7 sati navečer. Doručak i večeru su dobivali u nastambama gdje su živjeli, a ručak na radilištu gdje su radili. Posjete su bile moguće nedjeljom. Odijela su bila uglavnom njemačka. Najviše zarobljenika su činili Nijemci, ali bilo je dosta 236
JUSP, Izjava Mirka Šimunjaka.
196
i četnika i ustaša. Među njima je bio i jedan partizanski kapetan iz Rijeke, koji je bio osuđen “za crnu burzu”, a čijeg se imena ne sjeća. Odnos prema svim zatočenicima bio je jednak. Dopušteno im je bilo čitati novine, a sami su nosili poštu. Svi - i stražari i zatočenici - dobivali su hranu iz Siska, a zatočenicima je bilo dozvoljeno primati pakete. Navodi kako su most obnavljali Nijemci koji su stanovali u Uštici, a radili na mostu u Jasenovcu. Poslije su živjeli u barakama kod mosta gdje su radili. Pri radu jedan je Nijemac pao i poginuo, te je pokopan na groblju u Jasenovcu gdje mu je izgrađen i spomenik. Kod mosta su održavali Mise, a jednu su čak održali i u crkvi u Jasenovcu.237 Drugi audio iskaz je kraći i nastavak je predhodnog. Šimunjak tvrdi da je Jasenovac bio srušen, a Uštica je ostala čitava. Na pitanje zna li što o radovima logoraša u Mlaki Šimunjak odgovara kako mu to nije poznato i kako njegova skupina ondje nije radila. Dalje iznosi pojedinosti o svom boravku u školi Dzeržinskog238 i navodi da im ondje nije bilo dopušteno korištenje olovke (“njet karandaš”) te kako bi dobili telefonski imenik Petrograda i onda ga trebali naučiti napamet. Na pitanje sjeća li se kolona Križnog puta,239 odgovara da se sjeća samo jedne koja je išla iz Siska. Vodila ju je neka Krajiška brigada, a tijekom noći padala je kiša. Svi zatočenici su pokisli te su mokri nastavili pješice put prema Novskoj, osim zapovjednika koji je jahao na konju. Na pitanje je li se negdje ili iza zidova vidjelo kakvih leševa kaže kako je bilo nešto leševa koje su oni, kada su ih odkrili “lagano zakopali”, a neke su predavali višim vlastima na terenu. Na pitanje jesu li zatočenici bolovali od kakvih bolesti, posebno od tifusa, odgovara kako nisu bolovali ni od čega osim od kapavca. Imali su jednog starog liječnika u Novskoj koji je bio jako dobar i liječio sve. Napominje da su se pojavile i uši, pa su oni dobili dvije cure koje su im prale i šurile veš. Njemu je na raspolaganju stajao jedan pripadnik KNOJ-a koji se brinuo o njemu i njegovoj odjeći. Navodi da je tada bio mladić i kicoš te bilo mu je važno kako izgleda.240 Ovaj složen i dugačak Šimunjakov iskaz, čiji bi prijepis bio znatno duži, zahtijeva poseban osvrt s obzirom da se na njemu temelji Goldsteinova teza 237
JUSP, oznaka SPJ – DMZ 266/12. Vjerojatno se radi o obavještajnoj školi nazvanoj po Feliksu Dzeržinskom, istaknutom poljskom komunistu i osnivaču sovjetske tajne policije Čeka. Šimunjakov navodni boravak na spomenutoj lokaciji kao i preciznije podatke o navodnom djelovanju spomenute škole zasad nismo mogli potvrditi. 239 Pitanje je previše sugestivno i Šimunjak se Križnog puta kao takvog ne može sjećati, jer je to pojam koji je stvorila historiografija. 240 JUSP, oznaka SPJ – DMZ 266a/12. 238
197
o radnoj grupi Jasenovac. Štoviše, na web stranici Spomen-područja Jasenovac ističe se da je “u SPJ pohranjeno dvadesetak opširnih audio zapisa i pisanih iskaza mještana Jasenovca i sudionika poslijeratnih događanja na tom području” te da “preciznost tih svjedočenja i njihova velika međusobna podudarnost omogućuju utvrđivanje prilično precizne kronologije događanja i opće slike stanja na području bivšeg ustaškog logora III. Ciglana u Jasenovcu poslije 2. svibnja 1945.”241 Stoga je “preciznost” dvaju nepodudarajućih iskaza krunskog svjedoka od iznimnog značaja. Važno je imati u vidu da je ovaj iskaz dan poslije već spomenutih brojnih svjedočanstava koja su govorila u prilog tezi o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac. Stoga Šimunjakove iskaze moramo promatrati kritički imajući u vidu da su dani s ciljem osporavanja svjedočanstava o poslijeratnom logoru u Jasenovcu. Šimunjak iskaz daje Spomen području Jasenovac i to istraživačici i kustosici Jelki Smreki “putem SAB-a”, odnosno Saveza antifašističkih boraca Hrvatske čiji su članovi i Goldstein i Šimunjak. O preciznosti Šimunjakove memorije dobro nam govori njegova tvrdnja da je bio poručnik OZN-e “Vlade republike Hrvatske”. Ovom prilikom treba navesti kako i kasniji naziv Predsjedništva vlade Narodne Republike Hrvatske ne piše podpuno i točno, što govori da je zaboravio strukture koje su bile više i značajnije od onih u Jasenovcu. Već na početku pisanog iskaza ističe velikim slovima dužnost na koju je poslan u travnju 1946. To isticanje funkcije velikim slovima na ovaj način nastoji nametnuti svima te uspijeva u slučaju Slavka Goldsteina, kojemu taj njegov naziv i najviše odgovara. Tako Goldstein, ovim svjedočanstvima te uz nekoliko dokumenata koje nam nudi selektivno i u vlastitoj interpretaciji, rješava pitanje poslijeratnog logora Jasenovac nastojeći ga svesti na radnu grupu o kojoj govori Šimunjak. Pri tome daje prednost svjedočenjima nad dokumentima koje ima i koristi. Slijedi dio priče koja nam govori o Šimunjakovu radu i djelovanju u logoru Viktorovac, gdje je bio poslan prvo kao zamjenik komandira straže, da bi nekoliko redaka i jednu-dvije rečenice poslije izjavio kako je ondje obavljao dužnost oficira OZN-e. Ovaj dio iskaza odkriva nam da Šimunjak nije pouzdan te da negira samog sebe. U to vrijeme straže i slični “izvršni organi” podpadali su u nadležnost KNOJ-a, podređenog OZN-i. OZN-a je pak bila viši organ vlasti, izravno odgovorna ministru obrane i vrhovnom zapovjedniku. Nigdje u tekstu, osim na početku gdje navodi kako je prošao kurs pri OZN-i za Hrvatsku, ne saznajemo kako je od zamjenika komandira straže došao do funkcije oficira OZN-e, iako je to važna, ali ne i nemoguća, formacijska promjena. I o Šimunjakovom školovanju imamo dva 241
URL: 20.IV.2013.)
198
http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338
(pregledano
različita iskaza. Dok u pisanom i prvom audio iskazu kaže da je završio kurs OZN-e pri Hrvatskoj, u drugom audio iskazu navodi da je boravio u visokoj obavještajnoj školi Dzeržinski u Petrogradu. Moguće je Šimunjak prošao obuku u obje škole, ali nam to nigdje ne navodi niti nam iznosi nekakvu kronologiju. Upravo ovakav pristup kronologiji omogućuje mu da njegov iskaz na prvi pogled izgleda logičan i uredan, moguće s ciljem zavaravanja budućih istraživača. U dijelu izjave u kojoj govori o radu u logoru Jasenovac nelogično zvuči izjava da je došao kada je otišla Zemaljska komisija za ratne zločine. Ako je to tako, onda se njegov dolazak može i mora stavljati u 1945. s obzirom da je Komisija završila većinu svojih istraživanja u svibnju i lipnju te godine. Iako i sam nastoji istaknuti grupu kojom rukovodi kao “radnu grupu”, ipak u pismenom iskazu navodi logor te njegovo vanjsko (KNOJ) i unutrašnje (milicija) osiguranje. Ovo je važno, jer u dvije godine kasnijem audio iskazu Šimunjak spominje kako su logoraši bili smješteni u dugačkoj zgradi šumarije, čega u prvom iskazu uopće nema. I ne samo to, u tom iskazu odbija ikakvo postojanje smještaja zatočenika u bivšem ustaškom logoru u Jasenovcu. No, ni u ovom slučaju Šimunjak nije dosljedan. Pored smještaja u šumariji on govori o još dva mjesta u Jasenovcu gdje su bili smješteni zatočenici, ali ne odkriva o kojim je lokacijama riječ. Radi li se doista o slaboj memoriji uspješnog polaznika visoke obavještajne škole Dzeržinski u kojoj nisu smjeli imati ni olovku, a morali su zapamtiti telefonski imenik Petrograda? Ne slažu se ni dijelovi u kojima se govori o odlascima logoraša iz “radne grupe”. Dok oni u pisanom iskazu odlaze postupno prema presudama u matični logor Viktorovac, u audio iskazu odlaze u Staru Gradišku, Lepoglavu i Osijek. Iz prvog audio iskaza također je važno izdvojiti dio u kojem navodi kako je u logoru bilo puno žice te da su oni iskoristili jedan dio žice za ograđivanje “svoga logora” u šumariji. Žicu spominje i Ercegović kao jedan od osuđenika, koji sa svojim supatnicima tražeći žicu nailazi na minsko polje, ali i grobište, o kojem govori na svoj način i Šimunjak. U još nekim dijelovima Šimunjak se suprotstavlja samome sebi. Naime govoreći o “radnim grupama”, navodi kako su postojale grupe građevinaca, bravara, električara i dr. Po njemu su najmanje grupe bile grupe bravara i električara koje su imale “samo” po 300-400 ljudi, no zatim naglašava kako je cjelokupna grupa imala samo 700 - 800 ljudi. U pisanom iskazu riječ je o svega 600 osuđenika. Matematika mu ne ide najbolje, pa čak ni najosnovniji račun, iako je svjedok prošao obavještajnu školu Dzeržinski. Struju su po njemu dobivali iz dva agregata, a pisani izvori nam jasno govore da je postojeća električna centrala u Logoru III. stavljena u pogon već krajem rujna
199
1945.242 Je li to Šimunjak znao, pa zaboravio, možemo samo nagađati. Nije nevažan ni podatak da mu podršku u Jasenovcu pruža njegov vjerojatni mentor i nadređeni Sotler, a u Jasenovcu je s njim boravio od kolovoza do studenog 1946. i bivši zapovjednik Viktorovca, kapetan Dragan Majstorović. Prema Šimunjakovom iskazu, samo je jedna skupina zatočenika pobjegla i to preko Save. Bjegunce su uspjeli uhvatiti, a jednoga od njih likvidirati uz pomoć naroda Podkozarja. I u ovom ga slučaju demantiraju pronađeni dokumenti. Nadalje, neobičan je Šimunjakov navod da je hrana dopremana iz Siska, s obzirom da su Novska i hranom bogata Slavonija znatno bliže. O tvrdnjama da su logoraši čitali novine, primali posjete, dobivali pakete i išli preuzeti poštu u pisanim izvorima nigdje ni riječi. Slijedi Šimunjakova priča o obnovi željezničkog mosta na Savi kod Jasenovca, koju Goldstein prihvaća i još bolje uklapa u svoj rad o “radnoj grupi”. O koliko “radnih grupa” i s koliko ljudi je ustvari riječ? U svom se iskazu Šimunjak sjeća samo jedne grupe s Križnog puta koja je po njemu prenoćila u Jasenovcu, a vodila ju je neka krajiška postrojba. Moramo se ponovo pitati kada je to Šimunjak bio u logoru u Jasenovcu: 1945. ili 1946. ili 1947.? Ili su se kolone Križnog puta kretale po Hrvatskoj godinama nakon završetka rata? No, i ova Šimunjakova tvrdnja govori o selekciji podataka kojom se pri pisanju svoga rada koristio S. Goldstein koji poslije svega zaključuje: “Nikakva veća kolona zarobljenika s Križnog nije se zadržavala u Jasenovcu niti se u iskazima mještana spominje da je prolazila kroz mjesto…”.243 Njegov krunski svjedok svjedoči mu upravo o jednoj takvoj. Istina, on govori o mještanima kao svjedocima, ali i Šimunjak je svjedok i to onaj koji je doslovno stvorio Goldsteinovu tezu o radnoj grupi. Goldsteinovom neobičnom logikom vodi se i SP Jasenovac koje na temelju jednog svjedočanstva očito nepouzdanog svjedoka donosi općeniti zaključak navodeći da se “u izjavama suvremenika onog vremena spominje boravak u Jasenovcu samo jedne skupine ratnih zarobljenika s Križnog puta, u ljeto 1946.”, no već na istoj stranici ustanovljava da “zbog porušenih mostova, kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta nisu prolazile niti se zadržavale u Jasenovcu”.244 Ukoliko je porušenost mostova predstavljala problem, potrebno bi bilo razjasniti odkuda se u Jasenovcu stvorila ko-
242
DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945.g., br. 511, 1.X.1945. MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 182. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 113. 244 URL: http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338 (pegledano 20.IV.2013.) 243
200
lona koju je Šimunjak navodno vidio 1946., ali i ona koja je prema dostupnim dokumentima prošla kroz to mjesto najvjerojatnije u lipnju 1945.245 Ipak, u pisanom Šimunjakovom iskazu najviše se doima posljedni dio u kojem Šimunjak ističe da “ostalo smatra nevažnim”. Dojam ostaje da dosta toga važnog nije izrečeno. Na kraju recimo nešto i o samom istraživanju. Ne možemo se oteti dojmu da je gotovo naručeno jer u njemu posreduje udruga od koje se, kada je ova problematika u pitanju, teško može očekivati objektivnost. Besmisleno je ovdje govoriti o sukobu interesa jer se očito radi o održavanju mita uz pomoć konstruirane istine. Uređivanje zatočeničkih nastambi Nedugo poslije, a možda i s Mirkom Šimunjakom u logor u Jasenovac došao je Đuro Lavrnja iz Galdova, osuđen na 2 mjeseca i 4 dana kazne prisinog rada od Okružnog suda u Sisku. U prijavi OZN-i za Baniju u Petrinji broj 770/46 od 6. travnja 1946. navodi se kako je još 1940. položio ustašku zakletvu i od tada aktivno djelovao kao član Ustaškog pokreta. Kao ranije zakleti ustaša poslije sloma Jugoslavije stupio je u ustaški vod kod poznatog ustaškog “zločinca” Ive Draženovića i kao takav sudjelovao u uhićenjima pravoslavaca u svibnju 1941. Navodno je sudjelovao i u mučenjima u logoru Caprag, te bio stražar nad “popovima” tijekom ljetnih radova. U službi ND Hrvatske je ostao sve do njezina sloma a u Zagrebu se krio do 3. siječnja 1946. Sva svoja djela je priznao. U svom iskazu Lavrnja se izjašnjava kao rimokatolik i Hrvat, sin Srbina Milana. Nadalje potvrđuje navode iz prijave no ističe da je nakon 1941. radio kao puškar u puškarnici u Zagrebu. Kraj rata je dočekao u Brežicama, gdje je zarobljen od JA, te je tada priključen V. Kozarskoj brigadi tri mjeseca. Iz logora je pušten 21. kolovoza nakon što je izjavio da je bio domobran. Lavrnja ističe da je u ustaše otišao kako bi zaštitio oca koji je bio solunski dobrovoljac i pravoslavac. U daljnjem iskazu navodi pravoslavce koje je štitio i spasio u logoru. Osuđen je na kaznu od sedam mjeseci prinudnog rada bez lišenja slobode. Dopisom od 31. svibnja traži isti sud od Odjela unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O-u Sisak izvješće je li navedeni izdržao kaznu i ako jeste gdje. Otsjek unutrašnjih poslova Kotarskog narodnog odbora u Sisku javlja 25. srpnja 1946. Kotarskom sudu u Sisku da je Đuro Lavrnja “nastupio na kaznu 24. lipnja 1946. i upućen je prema naređenju odjela unutrašnjih poslova pro Okružnom N.O.-u
245
HDA, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske, kut. 92. ― Partizanska i komunistička represija, (2005.), str. 194. ― Partizanska i komunistička represija, 2. (2006.), str. 271.
201
Banija u Kazneni zavod Jasenovac na izdržavanje kazne”.246 Dokument je iznimno važan jer je riječ o dopisbi između dviju visokih i važnih ustanova svake vlasti - sudstva i unutrašnjih poslova pod čijom se vlašću nalaze ustanove za zatočenike – te se u njemu jasno navodi “Kazneni zavod Jasenovac”. Ali u logor u Jasenovcu ne dolaze samo osuđenici i zatočenici iz Viktorovca i Siska, već i i oni iz Stare Gradiške. Među njima je i šumarski inženjer Matija Helman koji je početkom lipnja došao u Jasenovac, dakle upravo u vrijeme kada su u njemu bili Šimunjak, Lavrnja i mnogi drugi. Helman je vodio dnevnik u malom džepnom kalendaru za 1946. godinu u koji je unosio ono što je smatrao najbitnijim, ali i ono što je autocenzurom mislio da može proći u mogućim pretresima. Budući je u Jasenovcu boravio svega deset dana, ovdje taj dio dnevnika donosimo u cijelosti:247 “1. lipnja 1946 - Ušli u Jasenovac na uređenje konačišta. 2. lipnja - Kopanje poljskog zahoda. Uređenje privremenog štednjaka za kuhanje hrane. Čišćenje, priprema za gradnju krušne peći i donos materijala. Izvid u logoru - vanjski zidovi. 3. lipnja - Zidanje krušne peći i štednjaka. Izmjena uske pruge i obodnih zidova bivšega logora. 4. lipnja - Dovoz cigle i ilovače za gradnju peći i zidanje iste. Popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe. Počelo sa sređenjem bunara. 5. lipnja - Dovoz materijala i zidanje peći. 6. lipnja - Zidanje peći, dovoz materijala i drva. Čišćenje i nasipavanje nastambe. Uređenje priručnog magazina i dolazak ljudi 7. lipnja - Zidanje, dovoz materijala šute, uređenje dvorište. 8. lipnja - Zidanje peći dovoz materijala za nasipavanje stanova, kopanje bunara. Sušenje i dovoz saša i sječa vrba. 9. lipnja - odlazak – Gradiška.” Iz gore navedenog dnevnika vidljivo je da je skupina u Jasenovac došla s ciljem da obnovi i uredi dio nastambi u logoru za boravak i život, odnosno da uredi konačište (prenoćište). Jesu li znali da to ne rade za sebe, nego neke druge, dnevnik o tome ne govori. Uređuju se poljski zahodi, privremeni šte246
DASK, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut. 5, Stup 48 – 46. 247 HDA, f. 1801, Razne osobe XIX. i XX. stoljeća, kut.54, Kalendar (1946.) – dnevnik inženjera Matije Helmana. Kalendar-Dnevnik je prva u cijelosti objavila Ljubica Štefan, a kasnije u dijelovima Vladimir Horvat. ŠTEFAN, Lj. Poslijeratni Titov, (1998.), str. 182-183. ― MRKOCI, V. i HORVAT, V. Ogoljela laž, (2008.), str. 83.
202
dnjak za kuhanje hrane, čisti prostor za gradnju krušne peći i donosi materijal. Vrši se i izvid vanjskih zidova logora. Koji je smisao toga izvida ne možemo znati. Mijenja se uska pruga, no znači li to da se postavlja pruga normalnog kolosijeka? Obnavljaju se zidovi logora. Popravljaju se rešetke na prozorima osuđeničke nastambe, dakle postoji zasebna nastamba u kojoj su osuđenici. Nastamba se čisti, a potom nasipa, vjerojatno zemljom ilovačom kakvom je bio pokriven pod u većini slavonskih kuća u to vrijeme. Uređuje se čak i priručno skladište, a 6. lipnja 1946. dolaze vjerojatno novi ljudi. Nastavljaju se radovi kojima se uređuje čitavi prostor s ciljem duljeg boravka većeg broja ljudi. Sijeku se vrbe i šaš i suše, najvjerojatnije kao pokrov za većinu srušenih krovova u logoru. Obnavlja se i uređuje prostor za boravak ljudi, vjerojatno ratnih zatočenika i osuđenika, znači logor u Logoru III. Dakle, nije li jasno gdje su smješteni osuđenici i zatočenici? U selu, u šumariji? Ovaj primarni izvor Goldstein spominje, no naravno ne daje mu nikakvu pažnju. Zašto? Zato što izravno ruši Šimunjakovu i njegovu tezu o “radnoj grupi” i naknadno Šimunjakovo sjećanje da su logoraši bili smješteni u zgradi šumarije. S druge strane, ovaj dokument izravno potvrđuje postojanje poslijeratnog logora u Logoru III. u Jasenovcu. Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora Tijekom ljeta 1946. raščišćavaju se i obnavljaju stupovi željezničkog mosta na Savi kod Jasenovca.248 Naravno u tome sudjeluju ratni zarobljenici o kojima nam govori i S. Goldstein. Ali Goldstein govori samo o radovima na željezničkom mostu preko Save kod Jasenovca te izostavlja ostatak pruge, most kod Uštice, južno od željezničkog mosta na Savi kod Jasenovca i most preko rijeke Strug, sjeverno od Jasenovca, zbog čije je obnove vjerojatno i uspostavljen poratni logor Bročice koji će potrajati dulje vrijeme. Da se u Jasenovcu u ljeto 1946. g. dosta radilo govore nam i dokumenti Narodnog odbora kotara Novska. Naime, 29. srpnja 1946. u Novskoj se sastao građevinski aktiv kotara Novska da raspravi “probleme izgradnje” odnosno obnove naselja kotara Novska. Odluku o sazivu ove sjednice je donijelo Tajništvo Kotarskog narodnog odbora 2. srpnja, a proslijedilo ju je 10. srpnja iste godine.249 Na tom sastanku najveći dio rasprave je posvećen organizaciji podjele prijevoza cigle iz logora u Jasenovcu i crijepa iz Novske. Među prisutnima u građevinskom aktivu kotara nalazili su se predstavnici kotarskog odbora Jedinstvenog narodnog fronta (JNF-a), kotarske zadruge, 248
HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 15, 57513, 58077, 58735, 45357, 47450. 249 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1946., 777.
203
stanice SPOMA, građevinskog državnog poduzeća i građevinskog kotarskog aktiva, među kojima se ističe ime Anatolija Avramova, osobe koja imenom ne pripada stanovništvu ovoga kraja. U dokumentu se ističe da će se “cigla koja se nalazi u Jasenovcu dati oko 200.000 Paklenici i Uštici, za Bajir i Novi Grabovac cigla koja se dobije od Holbergera, i cigla od zgrada u Jasenovcu dati Jasenovcu, i to jednu zgradu koju mogu sami mještani očistiti i raspodjeliti prema popisu”.250 Ovaj nam dokument potvrđuje autentičnost dijela Cvrtilinog svjedočenja da su ciglu i građevinski materijal čistili i utovarali mještani Jasenovca, a ne logoraši. Iz dokumenta također saznajemo da je planirano da najveći broj cigle dobiju stanovnici Paklenice i Uštice (iako je Uštica, navodno najmanje popaljena), dok su mještani Bajira i Novog Grabovca dobili ciglu od Holbergera (nema mjesta). Jasenovčani su dobili ciglu od samo jedne zgrade sa zadatkom da je sami izvade i počiste. Koja je to i kolika zgrada bila te koliko je cigle u njoj bilo ovdje nam ostaje nepoznato. Također saznajemo i da je riječ o obnovi 190 kuća,251 ali ne i to radi li se o broju kuća u jednom od ovih naselja ili u svim naseljima, što je vjerojatnije. Nadalje se navodi da se za navedenih 190 kuća treba izdati 185 900 komada crijepa, a ono što i koliko bude falilo neka se kupi.252 Potrebno je 350 m3 građe koja će se rezati na pilanama i to po 10 m3 dnevno, a pri rezanju će pomagati izgladnjeli sela na dobrovoljnoj bazi. Zamjetno je da, iako je najviše porušeno naselje, Jasenovac dobiva manje od nekih drugih naselja, te da se samo jasenovačko stanovništvo zadužuje za pripremu i dobavu materijala, koje oni sami čiste i sebi dobavljaju. Dakle, nije istina da mještani Jasenovca nisu znali za poslijeratni logor u Jasenovcu. Prema dokumentu, prijevoz materijala za obnovu tri kuće u Jablancu potrebno je izvršiti šlepom,253 iako se u iskazima svjedoka prijevoz šlepom, odnosno brodovima isključuje radi nemogućnosti prolaza brodova zbog srušenih mostova. S obzirom da se to u dokumentu izričito navodi, može se zaključiti da su brodovi i/ili šlepovi na dijelovima Save ipak prometovali. Na kraju se ističe da sav posao pripreme i prijevoza materijala treba biti izvršen u roku od tri dana.254 Dva dana kasnije, 1. kolovoza 1946., sastavljen je “Zapisnik prilikom prebrojavanja i raspodjele cigle”, a nazočili su tajnik kotarskog NO-a Ferdo Košćuk, pročelnik Socijalnog zdravstvenog odsjeka Tome Zelačić, pročelnik Financijskog otsjeka Lončar Nikola i stručni građevinski referent Avramov 250
DASK, f. 019, Narodni odbor kotara Novska (NOK), kut.3, Kotarski građevinski aktiv, zapisnici – Zapisnik od 29.VII.1946. 251 Izvor naveden u bilj. 250. 252 Izvor naveden u bilj. 250. 253 Izvor naveden u bilj. 250. 254 Izvor naveden u bilj. 250.
204
Anatolij, poručnik upravnik zatočenika u Jasenovcu, jedan član Mjesnog NO-a Jasenovac Stevo Katušić, jedan član Mjesnog NO-a Uštica i član Kotarskog JNF-a Ante Šipuš.255 Prebrojavanjem cigle u logoru izbrojano je 793 950 komada, “bez komada i polovica”, od koje se za Staru Gradišku izdvaja 500 000 komada, pa za raspodjelu ostaje 293 950 komada cigle od zida logora. Predlaže se da se izdvoje i počiste komadi i polovice cigle te da se dio također dodijeli logoru Stara Gradiška. Također ostaje i cigla iz fundamenta koja se još treba izvaditi. Od preostale cigle - 291 000 komada - iza odpreme logoru Stara Gradiška ima se 250 000 komada i polovica podijeliti selu Paklenica te još 50 000 u komadima, odnosno ukupno 300 000 komada za Paklenicu, te zatim selu Bajiru 100 000 komada. Tako bi za posavska sela ostalo 195 000 komada, te još razbacane cigle i komada. Također bi ostalo od peći za pečenje cigle Ringlow još do 100 000. Tako bi podjela po posavskim selima izgledala ovako: Uštici 100 000 komada, Jasenovcu 80 000 komada, Jablancu 25 000 – 30 000 komada, a ostatak će se raspodijeliti prema gornjim kvotama. Kako je kotaru Novska potrebno 1 200 000 komada cigle, nedostajalo je oko 390 000 komada. Nadalje se ističe da će “raspodjela polovice od gornje podjele cigle biti u polovicama”. U logoru je ostalo još 20 000 komada sirove cigle i to će se podijeliti onima koji je budu željeli i koji s njom budu mogli zidati tamo gdje je s takvom ciglom moguće zidati, uglavnom ispod krova.256 Ova dva dokumenta nam govore o akciji podjele, utovara, prijevoza i istovara cigle iz logora u Jasenovcu pri obnovi porušenih kuća u okolici Jasenovca. Iz njih je vidljivo da mjesni nositelji vlasti nisu znali koliko ima cigle u logoru na raspolaganju, kao i to da su pri obnovi prednost dobila srušena naselja sa srpskim stanovništvom. Iznenađeni količinom cigle, poslije prebrojavanja, više od polovice cigle daju logoru u Staroj Gradiški, čime je jasno da je negdje na višim razinama odlučeno obnoviti i povećati kapacitete u Staroj Gradiški tako što će se sve zgrade u Jasenovcu srušiti, a od srušenog materijala iz Jasenovca će se obnoviti i povećati logor u Staroj Gradiški. Dakle ruši se jedan logor, ali povećava i gradi drugi. Ovi dokumenti, te zabilješke iz urudžbenog zapisnika govore nam da nije bilo nikakve stihije ili spontanosti o kojoj nam govori Goldstein, već je bila riječ o precizno organiziranom poslu mjesnih i viših teritorijalnih vlasti. U izvorima nema nigdje
255
DASK, f. 019, NOK Novska, kut.3, Kotarski građevinski aktiv, zapisnici – Zapisnik od 1.VIII.1946. 256 Izvor naveden u bilj. 255.
205
ni riječi o “spontanoj reakciji naroda koji je ovo omrznuto mesto i sam počeo da zatire”, kako Goldstein prenosi Bogdanovićevo mišljenje.257 O tome kako su mjesne vlasti vodile brigu o cigli u Logoru III. u Jasenovcu govori nam i zabilješka u uručbenom zapisniku koja zabranjuje izdavanje cigle iz bivšeg logora.258 Jasno je da je vlastima bilo iznimno važno da pri raspodjeli vlada red. Mjesne vlasti upućuju 13. svibnja 1946. upit istom ministarstvu može li se izvršiti razdioba cigle iz bivšeg logora. Na taj upit dobivaju odgovor 29., a proknjižuju ga 31. svibnja 1946. Isti dan, a vjerojatno po dogovorenim uputama od 15. svibnja 1946. daju se upute za izvoz materijala iz logora. Ove zabilješke i gornji dokumenti Narodnog odbora kotara Novska dovoljno govore o jasnoj organizaciji iznošenja i podjele materijala i cigle iz Logora III. Možemo zaključiti kako su revolucionarne narodne vlasti, od najnižih do najviših, radile na tome da unište i uklone sve klasne, vojne i ideološke neprijatelje, odnosno sve što može ukazivati na “buržoasku”, “nacističku” i “fašističku” prošlost i stvaralaštvo, posebno ukoliko su nositelji te prošlosti bili bogati građani, bez obzira na koga se to odnosilo. Dokaze o gospodarskom razvoju do Drugoga svjetskog rata pod kapom “buržuja” Ozrena Bačića, te onoga što je u međuvremenu stvorila “zločinačka” ND Hrvatska, trebalo je uništiti. Čišćenje i raščišćavanje stupova mosta na Savi kod Jasenovca je završeno,259 ali je utrvđeno da su temelji neuporabljivi, iako je Komisija u svom elaboratu predvidjela njihovo korištenje. Zato je treća sekcija Z.O.P. Sisak izradila elaborat i troškovnik za betoniranje temelja i stupova, te predložila što brže i hitnije obavljanje tih radova zbog povoljnog vremena i vodostaja, te nesigurnosti istih elemenata u narednoj godini. Jesu li sve planirane poslove izvršili nije nam poznato iz dostupnih dokumenata, no veliki posao obnove mosta se nastavio 1947. o čemu nam govore dokumenti koje ćemo navesti u daljnjem dijelu rada. U ovakvim revolucionarnim vremenima zabrane su česte, a jedna od takvih je od 5. kolovoza 1946. kada je zabranjeno hodanja prugom.260 Bilješke ovog tipa česte su u uručbenim zapisnicima Mjesnog narodnog odbora Jasenovac, ali nedostatak spisa daje nam samo mogućnost za špekulacije i predpostavke koje mogu biti raznovrsne.
257
MATAUŠIĆ, N. Jasenovac, (2003.), str. 178. ― GOLDSTEIN, S.; GOLDSTEIN, I. Jasenovac i Bleiburg, (2011.), str. 109. 258 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1946., br. 409. 259 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 15, spis 51934., 58077. 260 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1946., br. 1142.
206
Bijeg skupine zatočenika iz Jasenovca u kolovozu 1946. Podkraj kolovoza 1946. pobjegla je iz logora jedna skupina logoraša o čemu saznajemo iz spisa kasnijeg nastanka. Naime, Odjeljenje Uprave državne bezbednosti (UDB-a) za okrug Baniju, Ministarstva unutrašnjih poslova u Sisku, prijavljuje Javnom tužilaštvu Ivana Križanovića iz Đakovačke Breznice, koji je u Istražnom zatvoru u Sisku od 18. 11. 1946. jer je s grupom od devet kažnjenika, kao kažnjenik po Vojnom sudu u Osijeku na 5 godina prisilnog rada, pobjegao iz zatvora, razoružavši pri tome jednog stražara i otevši mu pušku. Kako i gdje je to bilo govori nam sam akter, Ivan Križanović na saslušanju kod Odjeljenja UDB-e za okrug Baniju. Na pitanje tko je i kako organizirao bijeg iz “logora Jasenovac”, on navodi Tomu Andraševića, Josipa Krakića, Adama Strškovića i Ivana Vukušića. Akciji su se priključili i Milan Hrvojević, Čedo, kojem se ne sjeća prezimena, Luka Šalamun, Pero Marković i on, Ivan Križanović. Nakon što su razoružali stražu i stražare, dali su stražarima mogućnost da idu s njima ili da se vrate u logor, što su oni i prihvatili, te se vratili u logor. Pobunjeni zatočenici pobjegli su u smjeru Novske. Nastavili su put u šumu kod Jazavice, kamo su došli 30. kolovoza. Čini se da je organizator bijega bio Tomo Andrašević koji ih je uvjeravao kako ih u šumi čeka veza s križarima i kako će se njima priključiti. Andrašević i Stršković su potom otišli u selo Jazavicu i donijeli im dva kruha i oko dva kilograma slanine. Potom su oko osam dana čekali vezu za križare kada im se javio neki Vala koji im je rekao da su razbijeni i da se svako snalazi kako zna i umije. Tako su on, Luka Šalamun i Petar Marković krenuli kućama u Slavoniji. Kod “Piramide”261 su bili napadnuti, pa su se razbježali, s tim da su Šalamun i on ostali zajedno, a što se zbilo s ranjenim Perom Markovićem nije mu poznato. Kada su došli blizu njegove kuće, njegova žena je nahranila njega i Šalamuna koji je nastavio put prema svojoj kući, a on je ostao krijući se po selu do 12. studenoga 1946. kada je uhićen u svome selu kod susjeda. Za to vrijeme najviše se krio na tavanu svoje kuće. Slijede optužnica, glavna rasprava, presuda i zatim upućenje u Kazneno – popravni dom u Lepoglavi. Na javnoj raspravi koja je trajala punih 45 minuta i na osnovi koje je Ivan Križanović osuđen na lišenje slobode u trajanju od 15 godina i gubitak svih građanskih i političkih prava u trajanju od 4 godine, navodi se kako mu se u kaznu uračunava 261
Neslužbeni naziv korišten u narodu za vrh Požeške gore, zbog njegova izgleda. Službeni je naziv vrha Maksimov hrast i visok je 616 m iznad mora. Vidi: POLJAK, Željko. Hrvatsk planine, planinarsko-turistički vodič. Izd. Planinarski savez Hrvatske, Zagreb, 1996., str.73-74., zemljovid 2.
207
izdržani zatvor i kazna u zavodu Lepoglava, no potom je u zagradi nadopisano rukom Jasenovac. U presudi koja je donesena se navodi da se “u izrečenu kaznu optuženom uračunava istražni zatvor od 18. 11. 1946. i izdržana kazna u zavodu za prisilni rad Jasenovac od dana nastupa do dana bjekstva”.262 Prema tome, istražitelj UDB-e postavlja pitanje u kojem izričito navodi “logor Jasenovac” iz kojega su pobjegli Križanović i ostali, a potom i sudac u presudi izričito navodi zavod za prisilni rad Jasenovac, a ne nekakvu radnu grupu ili Zavod za prisilni rad Sisak. Točno je da su u Jasenovac dolazili osuđenici i iz Siska, ali u Jasenovac su dolazili i osuđenici iz Zagreba, Bjelovara, na koncu i iz Osijeka, odakle dolazi i Križanović. I Đuro Lavrnja je od Okružnog suda u Sisku upućen u Kazneni zavod Jasenovac. Čini se da poslije 27. listopada 1946. u Jasenovcu dolazi do premještaja narodne milicije “u zgrade NNO”,263 no gdje su te zgrade i koje su nismo mogli odrediti. Deset dana ranije, 17. listopada, traži se ispražnjenje zgrada za narodnu miliciju.264 Iako je drugo predhodilo prvome, u uručbenom zapisniku je to napisano obrnuto, što govori da su podaci naknadno upisivani u uručbeni zapisnik. Možda bi Slavko Goldstein i priznao postojanje logora, ali ne će nikako priznati ubijanje u logoru. Zašto? Ponovo je po njemu razlog nepostojanje dokumenata. Svjedoci koji govore o tome po njemu nisu vjerodostojni, pa makar o tome govorili i oni koje je naručio sam Goldstein. Ipak, pojedini dokumenti su sačuvani. U fondu Zemaljske komisije za ratne zločine zabilježena su dva policijska agenta Josip J. Batarelo265 i Marko Radić Ivanov266 262
DASK, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja, kut.9, Stup 251 46. 263 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1946., br.1409. Nejasno je što znači kratica NNO. 264 Izvor naveden u bilj. 263., br. 1417. 265 HDA, f. 306, Zemaljska komisija za ratne zločine, (dalje ZKRZ) kut. 379, serija Zh 28326. ― HDA, f. 890, Personalni spisi državnih službenika zemaljske vlade pokrajinske uprave i oblasnih uprava Savske banovine, Banovine Hrvatske i ministarstava NDH-a, dossier 22702. ― HDA, f. 223, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH-a, dossier br. 13824. Prema Personalnim spisima Batarelo je 1. prosinca 1934. unaprijeđen od policijskog stražara III. klase u policijskog stražara II. klase. Uspostavom Banovine Hrvatske postavljen je 30. rujna 1940. za redarstvenog agenta. U Ministarstvu unutarnjih poslova NDH- a vodi se pod brojem 13824. kao redarstveni detektiv I. skupine, zvaničnik prve skupine, što znači da je u najmanju ruku zadržao svoj položaj iz Banovine Hrvatske. Zbog sporazuma između Italije i NDH-a on se prvo povukao na posao u Omiš, a potom je iz Omiša premješten u Sisak 11. listopada 1941. U Sisku je na dužnost stupio 4. ili 5. studenoga 1941. 266 HDA, f. 306, Zemaljska komisija za ratne zločine, kut. 379 serija Zh 28327. ― HDA, f. 890, Personalni spisi državnih službenika zemaljske vladepokrajinske upra-
208
iz Siska za koje se navodi da su strijeljani u Jasenovcu. U dokumentu se ne precizira točno vrijeme likvidacije, ali je svakako riječ o razdoblju između 6. svibnja 1945. i 31. svibnja 1946. Pored gore navedenih bivših policajaca i policijskih agenata Kraljevine SHS i Jugoslavije i ND Hrvatske zabilježen je slučaj i jednoga domaćeg jasenovačkog Srbina, Vladimira Trivunčića, ubijenog pred ulazom u logor u Jasenovcu od “pijanog vojnika” Jugoslavenske armije. Trivunčić je ubijen navečer 21. studenoga 1946. dok se vraćao iz šume sa svojim krmačama od kojih je preživljavao.267 Što rade vojnici ispred srušenog logora u kojem nema nikoga? Čekaju jasenovačke svinjare da ih likvidiraju? Navodno su pred neporušenim ulaznim vratima na straži bila dva stražara JA i čuvala “zatvorena vrata”. Obrazloženje o likvidaciji je u najmanju ruku tragikomično, tim više jer se ne spominje ime ni jednog stražara. Okolnosti o navedenom ostavljamo na prosudbu i daljnja istraživanja povjesničarima.268
ve, oblasnih uprava, Savske banovine, Banovine Hrvatske i ministarstava NDH-a, dossier 14734. ― HDA, f. 223, Ministarstvo unutarnjih poslova NDH-a, dossier br. 14831. Marko Radić rođen je 13. travnja 1903. u Kotezima kod Vrgorca. Sin je Ivana i Ive. Šesti razred pučke škole je završio 1914./15. u Vrgorcu vrlo dobrim uspjehom. Oženio se 25. travnja 1936. u župi Sv. Križa u Splitu Anom Tecilazić. U žandarmeriji je radio od 1. lipnja 1926. do 31. lipnja 1936. kada je dobio otkaz, jer zbog bolesti i potrebe liječenja u bolnici nije mogao ići u premještaj na bugarsku granicu. Premještaj je dobio zato što je njegov brat izvjesio hrvatsku zastavu u svojoj trgovini, a on se nije tome suprotstavio, spriječio to ili prijavio. Ispostavi Banske vlasti Banovine Hrvatske šalje 3. listopada 1939. zamolbu za prijem za policijskog agenta, što mu biva i ispunjeno slijedeće godine. Kao takav je uključen u Ministarstvo unutarnjih poslova ND Hrvatske. Prvo je službovao u Splitu, potom u Omišu, a od listopada 1941. premješten je u Sisak. Petar Bezina kao datum Radićeve smrti navodi 20. lipnja 1945., no nigdje ne navodi izvor. Vidi: BEZINA, Petar. Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995. Izd. Provincijalat franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja – Split. Split, 2003., str. 1093. 267 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 616, bilj. 1. 268 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 616, bilj.1. Prema navodima autora Trivunčić je imao velike i zasukane brkove i kao takav dotičnog je stražara asocirao na četnika, zbog čega je na njega nasrnuo i kundakom ga isprebijao do smrti. Vlasti su pak njegov postupak objašnjavale time što je isti bio jasenovački ustaša kojemu se povratio poriv za ubijanjem. Zato je “kasnije” strijeljan, a drugi je stražar osuđen na robiju. Ne spominje se ni jedno ime, nikakav sud ni ustanova, naravno ni mjesto, ni vrijeme stradanja. Možda ovome primjeru imamo zahvaliti da o poslijeratnom logoru u Jasenovcu nema nikakvih svjedočanstava mještana Jasenovca.
209
Odpuštanje dijela jasenovačkih zarobljenika tijekom 1947. godine Za 1947. godinu ne raspolažemo tolikim brojem izvora kao za predhodnu, no ipak je moguće rekonstruirati pojedina zbivanja na jasenovačkom području. Dana 20. siječnja 1947. GURS269 je zatražio isplatu za radove vađenja mosne konstrukcije kod Jasenovca zato što računi nisu dostavljeni na vrijeme.270 Iz drugog dokumenta, koji se nalazi u omotu istog spisa, saznajemo da se radilo o ekipi koja je čistila plovni put na Savi kod Jasenovca, s kojom je bilo dogovoreno da će sudjelovati kod vađenja cjelokupne konstrukcije mosta. Ekipa je posao odradila u travnju i svibnju 1946.271 Slijedi i račun s popisom svih sudionika posla i njihovog zanimanja. Načelnik Željezničke uprave u Zagrebu ing. Bogner u obrazloženju obračuna izvršenih poslova iz 1946. zabilježio je kronologiju obavljanja poslova: 2. – 11. i 15. – 30. travnja, te 1. – 12. svibnja.272 Posao izgradnje mosne konstrukcije mosta kod Uštice i na Savi kod Jasenovca preuzela je Tvornica mostova, vagona i strojeva Brod na Savi. Ova tvornica je 30. ožujka 1946. dobila nacrte profila korita rijeke Save kod Uštice i Jasenovca na Savi, ali ih je morala predati Ministarstvu saobraćaja u Beogradu, zbog čega je zatražena još jedna kopija kako bi završili posao.273 Posao na mostu na Savi kod Jasenovca je složen i velik pa se u njega u svibnju 1947. uključuje i Splošna stavbena družba Maribor, ali budući je sav spis vraćen istom poduzeću274 ne možemo znati koji dio poslova je to poduzeće obavljalo. Na drugom mjestu saznajemo da je to poduzeće izradilo glavni projekt mosta.275 Početkom svibnja 1947. Tvornica mostova, vagona i strojeva iz Broda na Savi zahtjeva da Ministarstvo saobraćaja hitno zatraži od Glavne uprave za crnu metalurgiju u Beogradu točno određene vrste lijevanog i kovanog čelika za izradu ležišta željezničkog mosta u Jasenovcu.276 Dopisba se vodi od sredine lipnja, kada su vjerojatno riješeni spomenuti problemi. Čini se da je GURS 1946. uklonio samo dio starog željezničkog mosta u Jasenovcu jer Kapetanija iz Siska prvo 15. svibnja, a potom od 18. lipnja traži da se ukloni stara konstrukcija mosta na Savi
269
Glavna uprava rečnog saobraćaja pri Ministarstvu saobraćaja. HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.19, spis 3298. 271 Izvor naveden u bilj. 270, Zapisnik Željezničkoj upravi u Zagrebu, rukopis. 272 Izvor naveden u bilj. 270, knj.19, spis 81882. 273 Izvor naveden u bilj. 270, knj.19, spis 4644. 274 Izvor naveden u bilj. 270, knj.19, spis 14131. 275 Izvor naveden u bilj. 270, knj.19, spis 30226. 276 Izvor naveden u bilj. 270, knj.19, spis 15987. 270
210
kod Jasenovca kako bi brodovi konačno mogli slobodno ploviti. Za posao vađenja preostalog dijela stare konstrukcije zadužuje se Sekcija Bogojevo.277 Od ljeta 1947. poslovi se smanjuju, što se može zaključiti i na osnovi odluke Okružnog narodnog suda u Brodu od 24. lipnja te godine kojom se likvidira prometnu zadrugu iz Jasenovca.278 Krajem lipnja 1947. uspostavljena je telefonska veza između Novske i Struga, vjerojatno radi boljeg i uspješnijeg obavljanja poslova obnove i rekonstrukcije željezničke pruge Novska – Jasenovac i mosta na Strugu.279 Je li te godine uspostavljen i brodski promet Savom280 i obnovljeno pristanište u Jasenovcu ne možemo sa sigurnošću reći jer do tog trenutka još nije obnovljen željeznički most na Savi. No, čini se da se polako uspostavlja riječni promet na Savi te obnavljaju kapetanija i pristaništa. Kod Uštice se 31. lipnja 1947. zatvara željeznički inundacijski most,281 čime završava njegova obnova, a 4. kolovoza se potražuje rebrasti lim za mostove preko Struga i Save kod Jasenovca.282 Rebrasti lim je iznova tražen od rujna – studenoga 1947., no potom se podigao i vodostaj na Savi i radovi su odgođeni. Upravljanje električnom centralom predano je Industrijskoj zadruzi u Jasenovcu.283 Na osnovi onoga što se kasnije zbivalo, možemo zaključiti da su to bili posljednji uzdasi industrije u Jasenovcu. U jesen iste godine popravljen je obrambeni nasip na Savi kod Jasenovca i Drenova Boka.284 Jesu li i te radove obavljali zatočenici logora u Jasenovcu? Dana 25. rujna 1947., u Jasenovac dolazi Sekcija za gradnju mosta iz Bogojeva koja traži prostorije za radnike koji će sudjelovati na gradnji željezničkog mosta na Savi.285 Istog dana iz zabilješke uručbenog zapisnika saznajemo da je korištenje željezničkog mosta na Savi kod Jasenovca predviđeno i za cestovni promet.286 Mjesec dana poslije, 26. listopada 1947. u gradnju mosta se uključuje Građevinsko željezničko preduzeće Mostogradnja iz Ti277
Izvor naveden u bilj. 270, knj.19, spis, 17160. DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1947., 659. 279 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.20, 17444., 19841. 280 DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1947., 684. 281 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.19, spis 19468. Bogojevo je mjesto na lijevoj obali Dunava, nasuprot Erdutu u Hrvatskoj. Između ta dva naselja nalazio se most željezničke pruge Osijek (Vinkovci) - Subotica. 282 Izvor naveden u bilj. 281, spis 19507, 24783, 21788. 283 DASK, f. 321, MNO, u. z. za 1947., 700. U zabilješci uručbenog zapisnika nema datuma ponovne uspostave električne centrale. No može bit da je električna centrala tada dana na upravu Industrijskoj zadruzi u Jasenovcu i da svoj rad uopće nije prekidala. 284 Izvor naveden u bilj. 283, 1050. 285 Izvor naveden u bilj. 283, 1094. 286 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.19, spis, 23518. 278
211
tela.287 U zabilježbi istog spisa navodi se oslobođenje ratnog zarobljenika Bitefir Hermana i molba za izdavanje njegove legitimacije u Novskoj.288 Ista se isprava izdaje i Rudolfu Kepleru. Pri Odjelu Uprave Kotarskog narodnog odbora vodi se registracija oslobođenih ratnih zarobljenika,289 što nam govori da je sredinom te godine jedan dio ratnih zarobljenika, iz za sada nepoznatih razloga, oslobođen, te da su postali državljani FNRJ ili su se vratili u matične zemlje. Zadatak za otvaranje obnovljene pruge Zagreb – Novska preko Siska dobiva 27. studenog te godine Združena stanica Novska.290 Početkom prosinca 1947. u prostorije Mjesnog narodnog odbora i radničke nastambe uvodi se električna energija.291 Most nije otvoren jer je bilo potrebno još čelika, a potom se u prosincu podigao i vodostaj Save što planirani završetak radova odgodilo do daljnjega.292 Puštanjem u promet željezničkog vlaka između Novske i Jasenovca 2. siječnja293 počinje 1948. godina. Dana 15. veljače pušten je u promet i željeznički most preko Save kod Jasenovca.294 Željeznička postaja u Jasenovcu 25. ožujka dostavlja zahtjev za osobljem,295 a u travnju se postaja uređuje i gradi krnji kolosijek.296 Promet će krenuti, ali propadanje Jasenovca ne će prestati. Iz kratke zabilješke Građevinskog željezničkog preduzeća Mostogradnja doznajemo da će brigu oko opskrbe hranom ratnih zarobljenika Nijemaca, koji rade na izgradnji mosta u Jasenovcu, preuzeti to poduzeće.297 Iz jedne druge zabilješke saznajemo da je jedan dio mještana Jasenovca, ostao bez građe koju je pripremio za obnovu kuća, jer ju je odnijela poplava.298 Istovremeno, Župni ured moli zaštitu radi prisvajanja crkvenih zgrada.299 Građevinskom željezničkom poduzeću Mostogradnja se vraća građa korištena za izgradnju mosta kod Jasenovca.300 Ipak u Savi je bilo još ostataka starog mosta koji se nastavljaju
287
Mjesto u Banatu na lijevoj obali ušća rijeke Tise u Dunav. DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1947., br. 1247. 289 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1947., br. 1399. 290 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.20, 30992. 291 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1947., 1433. 292 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.19, spis 30226. 293 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1948., br. 12. 294 KOZJAK, J. O razvitku, (1951.), str. 116 295 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 29, 7835. 296 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj.26, 95. 297 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1948., 83. 298 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1948., 90. 299 DASK, f. 321, MNO, uruč. zapisnik za 1948., 192. 300 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 29, 10028. 288
212
vaditi od druge polovice travnja.301 U drugoj polovici svibnja podpisuje se ugovor sa Željezničkim građevinskim preduzećem za gradnju upornjaka na savskom mostu kod Jasenovca.302 Tko je, kada i koliko dugo gradio te upornjake ne znamo jer nismo naišli na dokumente ili bilješke koje bi nam odkrile nešto više o tome. U lipnju 1948. za uspješno obavljene poslove na mostu preko Save i Struga poduzeće Mostogradnja je dobilo premije.303 U međuvremenu započinje gradnja autoputa Bratstvo-jedinstvo između Zagreba i Beograda koja je zahtijevala velike količine šljunka i pijeska. Jasenovac kao mjesto nasuprot ušću Une u Savu ima obilje toga materijala što nam potvrđuje i zabilješka koja govori o pristojbi za kola šljunkare za auto put.304 Gotovo istovremeno, podkraj 1948., navode se neke nepravilnosti na kolosijeku Savska obala.305 Moguće je da se radilo o kolosijeku za Logor III., ali bez dokumenata ne možemo to sa sigurnošću tvrditi. Poslijeratna stratišta i grobišta na jasenovačkom području Dok se o logorima i nekakvim sličnim oblicima boravka u poratnom razdoblju u Jasenovcu ponešto pisalo i svjedočilo, o likvidacijama, stratištima i grobištima u Jasenovcu i oko njega zabilježeno je veoma malo. Zato je jednostavno i lako Goldsteinu ustvrditi kako nikakvih masovnih likvidacija u poratno vrijeme u Jasenovcu nije bilo. No je li to baš tako pokušati ćemo odgovoriti u ovom poglavlju. Prvo ćemo se poslužiti svjedocima i njihovim iskazima, a potom ćemo vidjeti što nam o tome govori arhivsko gradivo. Prvo spominjanje poratnih likvidacija u Jasenovcu zabilježio je Zvonko Ivanković – Vonta u tjedniku “Globusu” gdje ističe da su brojne kolone Križnog puta prolazile kroz Jasenovac gdje su ubijani “bez ikakve istrage i suda, a broj ubijenih se kretao između sedam i osam tisuća”.306 Potom je Drago Ercegović u “Vjesniku” iznio svoje potresno svjedočanstvo o jarcima i kanalima dubokim oko 1,5 m u kojima su bili pobijeni mrtvaci jedan do drugoga u civilnom i vojnom odijelu, koji su bili posve svježi i čiji su vjerojatni egzekutori bili partizani, odnosno J.A. Nedugo poslije njega Ljubica Štefan iznosi svoj zaključak kako su iskopani ostaci iz 1964. zapravo ostaci
301
HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 29, 11631. HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 29, 12984. 303 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 29, 14482. 304 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 32, 18852. 305 HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica, knj. 32, 19993. 306 IVANKOVIĆ, Z.. Jasenovac, (1992.), str. 16. 302
213
žrtava poslijeratnog komunističkog logora,307 a ne onog iz 1941.-1945. Na drugom mjestu ona iznosi svjedočenje Slavka Bašića, četrnaestogodišnjeg sudionika Bleiburga koji se sjeća strašnog prizora gomile leševa na livadi u Logoru III. u Jasenovcu, među kojima je prepoznao učitelja s kojim je noć ranije spavao u jednom štaglju.308 Drugi svjedok Dr. Ivan Paspa je rušeći izvana južni zid logora naišao na rahlo tlo koje se ispostavilo kao plitko grobište širine 5 – 6 m nepoznate duljine.309 N.N. svjedok je preživio strijeljanje na rovovima iskopanim za tu namjenu na obali Save.310 Vide Pavlović iznosi zanimljivo svjedočenje o tome kako je 40 hrvatskih časnika kopalo rupe za sebe na Gradini. Noću su tamo odvodili hrvatske zatočenike i ubijali ih. Spasio se samo jedan koji se vratio u logor i preživio.311 Na ovu se priču nadovezuje iskaz Franje Cvrtile koji kaže da je u Gradini bio samo jednom i to na groblju.312 Što je on tražio i radio na groblju koje vjerojatno s njim i njegovim precima nema ništa i o kakvom i kojem se groblju radi? U opsežnoj knjizi Buljana i Horvata u kojoj se bave svim žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća objavljeno je i zasebno poglavlje o stratištima i grobištima Novljana na Novljanskom i susjednim područjima.313 Ipak, kada je u pitanju Jasenovac, autori se pozivaju na Slavka Goldsteina i objavljuju u prijepisu njegov tekst. Popisi grobišta se nalaze uz imena žrtava i okolnosti stradanja, pa je neobično da stratišta i grobišta koja se tu nalaze ne obrađuju i ne uzimaju u obzir. Stratište i grobište koje su detaljno obradili je ono na obali rijeke Lonje, u selu Ilovi, na području kutinske općine, gdje su 8./9. svibnja 1945. strijeljane 42 osobe iz tog dijela Posavine: iz Drenova Boka: 7, iz Jasenovca: 3, Košutarice: 2, Krapja: 6, Plesma: 9, Puske: 6, Sigetca: 2 i iz Lonje: 7.314 Dan ranije partizanske narodne vlasti su ih pozvale da s hra307
ŠTEFAN, Lj. SUBNOR Hrvatske, (1998.). ― ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 153-159. 308 ŠTEFAN, Lj. Svjedočenje stradalnika, (1998.). ― ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 160-161. 309 ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 161-162. 310 ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 161-163. 311 VUKOREP, S. Preživjeli svjedoče, (2005.), str. 326. 312 JUSP, Sign. SPJ – DMZ 227/12, Izjava Franje Cvrtile od 7. VII. 2002. 313 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 965-995. 314 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 981-982, 984 i 985. Na ovim je stranicama objavljen i popis likvidiranih po selima. Ubijeni su ležali mrtvi na pješčanoj obali Lonje punih osam dana. Kako je bilo toplo naredili su dvojici ljudi da ih zakopaju, što su oni i učinili. Gore navedena skupina ljudi provela je četiri dana u dvorištu kina u Kutini, a zatim su izvedeni u pratnji dvadesetorice vojnika, na čelu kojih je bio neki 17-godišnji Svilar iz Vojvodine. Kada su došli na obalu Lonje kod Ilove rečeno im je da se odmore na livadi koja je bila ograđena bodljikavom žicom. Poslije odmora
214
nom i alatom pođu popravljati mostove na rijeci Trebež. Samo je šest stradalih Lonjana sahranjeno u mjesnom groblju, dok su ostali stradalnici ostavljeni na stratištu. Kasnije je to priznao i najviši djelatnik ondašnje OZN-e, a potom i UDB-e Jefto Šašić.315 Kao moguća stratišta grobišta spominju se i jame – krateri od avionskih bombi u Rasadniku u Osječkoj ulici u Novskoj, prema željezničkoj pruzi kod ložionice i ciglana Bročice.316 Budući se u ciglani u Bročicama nalazio i logor, za predpostaviti je da bi i ondje moglo biti stratište i grobište. Najveće mjesto stradanja i poratno grobište Jasenovčana po popisima žrtava je šuma Trstika kod Jasenovca,317 gdje je stradalo oko 15 žitelja Jasenovca. Nije jasno je li Pepelana kod Trstika dio istog prostora i grobišta, ali se navodi u jednom slučaju ubojstva.318 Drugo po veličini grobište je šuma uz rijeku Ilovu u kojoj se navodi 6 stradalih Jasenovčana.319 Kao pojedinačno stratište i grobište navodi se i Donje Polje kod Jasenovca.320 Goldsteinovoj tezi zločina osvetništva najbolje odgovara slučaj ubojstva svinjara Dragutina Karla Mačkovića Ekeje, kojega je u šumi Trstika uhitio četnik, potom nedićevac, a od 1944. partizan, Milan Trivunčić Cukelj te ga potom odveo u dvorište Milana Balaća u Mlaci, podigao i objesio na visoku gredu, pekao i potom bacio u rijeku Savu.321 Iako su im bila poznata dotada-
vezani su žicom. Dvojica vojnika su ih tukla jasenovom batinom, a zapovjednik je pucao po njima strojnicom. U tome su mu se pridružili. Preživjeli su Ivan Šubić i Đuro Kos koji su pobjegli na putu od Kutine do stratišta. Posebno strašan je slučaj Ivana Kosa Kolara i Nikole Milašinovića. Kos je pri strijeljanju ranjen u bedro. Pored velikih bolova, stisnuo je zube, pritajio se i kada je pao mrak, oslobodio se trojice mrtvih prijatelja s kojima je bio vezan i puzeći prešao na drugu obalu rijeke. S njim je, također ranjen u usta, ruku i zatiljak, ostao živ Nikola Milašinović iz Košutarice. Obojica su uspjela doći kući i sakriti se. Kosa je nakon dva tjedna prijavio susjed, pa ga je odvela policija (narodna milicija) i ubila. Milašinović se otišao prijaviti u Novsku zajedno s nećacima koji su bili u partizanima, Mijom i Stjepanom Marenićem. Ni Milašinović, ni Marenići se više nisu vratili kući. 315 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 981 316 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 995. 317 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 617-620, 624, 626, 628. 318 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 622. 319 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 620, 621, 627. 320 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 627. 321 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 632. Cukelj je zajedno s Milutinom Samardžijom pokušao prodati svinje, ali nije uspio. Zločin je ubrzo otkriven nakon čega su obojica uhićeni i osuđeni na smrt po Okružnom sudu u Daruvaru. Dragutin je imao tri sina od kojih su dva stradala u logoru Jasenovac, a jedan poslije Bleiburga. Vidi: Isto, str. 633.
215
šnja istraživanja o logorima, stratištima i grobištima Jasenovca poslije Drugog svjetskog rata Buljan i Horvat ne navode ništa od tih istraživanja. Što se tiče počinitelja o njima autori navode jako malo podataka. Među njima se ističe predratni jasenovački komunist, poratni oficir OZN-e u Novskoj Nikola Đilas Đika, a pomagali su mu: Kotur Milan Mijo, zvani Murat, Borović Milan, zvani Buljac, Trivunčić Milan Mijo,322 zvani Cukelj, Kukić Mitar, Kukić Nikola, Bačić Momčilo, zvani Parać, Vidaković Đurica, Ćukalac Rajko, Šestanović Milan,323 zvani Grklja, svi iz Jasenovca te Balać Milenko iz Mlake.324 O počiniteljima nam svjedoči i pismo Petra Čevizovića Komisiji za utvrđivanje žrtava rata i poraća koje su u cijelosti objavili Buljan i Horvat. On kao glavne počinitelje zločina nad oko pedeset ljudi iz Posavine navodi slijedeće: lovac Ivan Crnojević, sin Ivana Maćana iz Nove Subocke, udbaš i lovac Ambroš Viktor iz Kutine, Ivanov šogor Ivan Prša šef OZN-e u Novskoj te neki Vlado Švanko.325 Emil Sattolo tvrdio je da su popise osoba za likvidaciju u Krapju pripremali Milan Vaistina, star 60 godina, umirovljeni lugar i službenik stare Jugoslavije, te simpatizer partizana, Tomo Gmazel, izučeni kolar i domobranski vodnik, mačekovac Đuro Bogdanović, star 50 godina, ribar u doba ND Hrvatske u selskoj policiji, Ivan Gmazel Švajcer, star 50 godina, seljak i simpatizer partizana, Luka Bunjevac, star 40 godina, seljak, mačekovac i pripadnik selske milicije i Luka Vidaković, seljak, član selske milicije u doba ND Hrvatske i simpatizer partizana.326 Ipak, potrebno je naglasiti da se ovaj dio o počiniteljima odnosi na lokalne vlasti. Jasenovac i sustav poslijeratnih zarobljeničkih logora u Jasenovcu bio je pod zapovjedništvom viših jugoslavenskih vlasti, no za sada 322
U dopisu sreskog načelstva Novske Kraljevskoj banskoj vlasti Savske banovina br. 504./1936. za njega se navodi da je jedini član četničke organizacije „poznat kao izazivač i opasan za političke protivnike“. Vidi: HDA, f. 144, Savska banovina, upravni odjel (SBUO), Pov.II., 2354./1936. kut. 285., pododbori “Udruženja četnika” na teritoriji Savske banovine, listovi 1-252. 323 Izvor naveden u bilj. 322. Nije poznato je li isti bio u kakvom srodstvu s poslijeratnim opunomoćenikom OZN-e Petrom Šestanovićem, te je li imao kakve kontakte s četnicima prije ili tijekom rata. 324 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 629. 325 HDA, f. 1944, Komisija za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, kut.533 ― BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 982-983. Prilikom lova Ivan Crnojević se hvalio svojim poratnim podvizima i skupnim ubojstvima preko 300 ustaša iz posavskih sela. Tako je govorio o tome kako su nabijali ljude na kolac i pribijali ih na raspelo na groblju te tvrdi da su šume oko Novske pune grobišta osoba likvidiranih nakon završetka Drugog svjetskog rata. Viktor Ambroš hvalio se poslijeratnim ubojstvima bogataša i ustaša u Orahovici, Duzluku, Daruvaru, Čazmi i drugdje. 326 BULJAN, A.; HORVAT, F. Žrtve Drugoga svjetskog, (2006.), str. 983-984.
216
nema izvora na osnovi kojih bismo konkretnije mogli govoriti o počiniteljima zločina. Sva dosadašnja istraživanja o grobištima zasnivana su na svjedočanstvima. Malo se ili nimalo tražilo arhivske izvore iako se prva svjedočanstva o poratnim stratištima i grobištima nalaze upravo u njima. Tako početkom studenog 1945. Zdravstveni odjel Kotarskog NO Novska upućuje svoju okružnicu o uklanjanju leševa.327 Iako je okružnica vjerojatno opća, ona ima u vidu situaciju u okolici i broj leševa koji bi se mogli pojaviti s kišama i podizanjem podzemnih voda te utjecati na kvalitetu vode za piće. Što se konkretno poduzelo, ne možemo zaključiti zbog izostanka spisa. Druga konkretnija zabilješka iz koje možemo više saznati o mogućim poratnim grobištima u Jasenovcu upućena je iz odjela upravnih poslova (OUP) u Novskoj 30. svibnja 1946. i kojom se praktički zapovijeda uklanjanje kostura uz Savu. Dopis je knjižen sa 6. lipnjem328 1946. te je ponovo vezan uz vlažno i kišno godišnje doba. Za razliku od predhodnog dokumenta koji je preopćenit i može se odnositi na područje cijelog kotara Novska, drugi dokument se jasno odnosi na lijevu obalu rijeke Save i to na jasenovačkom području, odnosno najvjerojatnije u Jasenovcu čijem je Mjesnom narodnom odboru upućen. Po svoj prilici proljetne kiše i padaline su podigle razinu podzemnih voda, a s njima na površinu zemlje izbacili i zakopana tijela na poplavljenom području uz rijeku Savu o čemu smo naprijed naveli iskaze nekoliko svjedoka. Odnos prema tim kosturima i nenaglašavanje da je riječ o “žrtvama fašističkog terora” ili “palim borcima”, što se u drugim slučajevima izrazito isticalo, ukazuje da se najvjerojatnije radi o poratnim, a ne ratnim žrtvama. Poslijeratna istraživanja ratnih žrtava Jasenovca Prve ekshumacije i uopće istraživanja grobišta u Jasenovcu vršena su već 1946. na području Stare Gradiške koja nije predmet ovog rada.329 Pitanjem Jasenovca, žrtava, stratišta i grobišta u njemu prvi se sustavno počeo baviti Inicijativni odbor za gradnju spomenika žrtvama fašizma u Ja-
327
DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1945., br. 685. DASK, f. 321, MNO, uruč. zap. za 1946., br. 825. 329 HDA, f. 306, ZKRZ, kut.689, saopćenje 39. sadrži izvješće o ekshumacijama napisano na šest stranica, među kojima su i dvije stranice s poimeničnim popisom 107 žrtava od ukupno 967 pronađenih žrtava. ― Bulajić ga navodi kao saopćenje 38. BULAJIĆ, M. Ustaški zločini, (1989.), str. 1150-1154. Ne podudaraju se ni ostali podatci. Tako je kod Bulajića broj ekshumiranih žrtava 528, a identificiranih je 114. Vidi: HDA, f. 306, ZKRZ GUZ br. 2018/45. 328
217
senovcu, koji prema spisu od 26. lipnja 1952.,330 a radi se o pismu koje je upućeno Zemaljskom odboru Saveza boraca NOR-a Hrvatske. Vrijeme je to koje se veže uz popise žrtava Drugoga svjetskog rata koji je izvršila upravo ta organizacija 1950. Pismo je pisano s ciljem izgradnje spomenika palim žrtvama u logoru u Jasenovcu, a podpisao ga je predsjednik inicijativnog odbora Nikola Đilas. Iako to nigdje ne piše, nema sumnje da se sve ranije dogovorilo na višim forumima SUBNOR-a, a moguće i republičkim i partijskim vlastima te je provedba potom prepuštena mjesnim vlastima i organizacijama. Odbor zahtjeva da se ovo pitanje stavi na dnevni red SUBNOR-a Jugoslavije, jer je “Jasenovac pitanje svih, a ne samo Hrvatske”.331 Slično pismo iz Jasenovca šalje i partijska organizacija Jasenovca istom Zemaljskom odboru NOR-a Hrvatske. Podpisuje ga isti čovjek,332 pa je jasno koliko su aktivni ostali Jasenovčani. Više od godinu dana poslije, 30. prosinca 1953., slično pismo šalje Kotarski odbor Socijalističkog saveza radnog naroda Novska Centralnom odboru SUBNOR-a. No, iz ovoga se pisma saznaje kako pravoslavni kler već dvije godine prikuplja sredstva za izgradnju crkve u spomen palih žrtava. Katolički kler je preimenovao crkvu Sv. Nikole u crkvu “Velike Gospe”, a dopremili su i kip. Slavlju je trebao prisustvovati i “zloglasni” biskup Salis Seewis i tako od Jasenovca napraviti novo i veće svetište od Marije Bistrice, ali je “narod” to spriječio. U međuvremenu, SUBNOR ističe potrebu izgradnje spomenika, jer ih za to pita sve više posjetitelja koji ovamo dolaze. Uz dokument se navode dojmovi studenata Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba.333 Nastupa zatišje do 1956. kada su 18. ožujka zaposlenici Konzervatorskog zavoda Narodne Republike Hrvatske obišli i izvršili pregled terena prema narudžbi Glavnog odbora Saveznog udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata (SUBNOR-a) FNRJ, a 16. travnja te godine dostavili elaborat s mišljenjem. Iako je napisan na svega dvije stranice, elaborat je zanimljiv zato jer nam pruža uvid u stanje i izgled logora iste godine.334 Slijedi viđenje Jasenovca u očima arhitekata Zdenka Kolacija, Pave Ungara i Grozdana Kneževića izrađeno 16. lipnja 1960. na osam stranica.335 Komisija za bivše političke zatvorenike internirce i deportirce pri udruženju boraca BiH također iznosi informacije o tadašnjem stanju 330
HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174. 331 HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174. 332 Izvor naveden u bilj. 331. 333 Izvor naveden u bilj. 331. 334 Izvor naveden u bilj. 331. 335 Izvor naveden u bilj. 331.
218
logora u Jasenovcu na šest stranica, ali nema preciznog navođenja vremena nastanka tog dokumenta.336 Predsjedništvo SUBNOR-a BiH u Sarajevu pod brojem 1677/64 od 18. rujna 1964. šalje dopis Predsjedništvu SUBNOR-a Hrvatske, Komisiji za njegovanje revolucionarnih tradicija NOR-a, na ruke Jakše Singera, u kojem ih obavještava o slanju ekipe antropologa za istraživanja u Jasenovcu i Krapju.337 Prva iskapanja na Gradini izvršila je Komisija Općinskog odbora Saveza boraca Bosanska Dubica 11. 11 1961. koja je s obzirom na odkrivene podatke iz tri grobnice od 120 obilježenih grobnica konstatirala da bi na toj lokaciji moglo biti 550.800 žrtava, napomenuvši da se u okolici nalazi još oko 70 grobnica.338 Ipak, jedino pouzdano temeljito istraživanje grobišta u Donjoj Gradini, izvršeno je u lipnju 1964.339 Prvo je obavljeno bušenje zemljišta na kojem se predpostavljalo postojanje grobnica od 9. do 17. lipnja 1964. Izvješće na 14 stranica podpisao je dr. Alojz Šercelj.340 Istraživanje je zahvatilo površinski dio prostora u Gradini od 0.90 m do 3.0 m dubine. Zbog tvrdoće zemlje nije se moglo bušiti Dachnovsky – sondom, nego se morala upotrijebiti spiralna bušilica. Bušilo se samo na grobnicama koje su predhodno obilježene i za koje se “nesumnjivo znalo” da su grobnice. Na 100 lokacija je izvršeno 130 bušenja. Bušilo se na kompleksima grobnica i svaki je kompleks opisan kao cjelina, a bušotine su označene kolcima s brojem i dubinom. Dubine grobnica su računate od nivoa slegnute površine, a ne od nivoa okoline. U pojedinim grobnicama naišlo se na sloj crne ili sive materije, za kojeg je tek trebalo posebnim metodama ustanoviti od čega se sastojao i kako je nastao. Prilikom bušenje utvrđena su tri tipa grobnica: 1. one u koje su bili dovedeni živi ljudi i ondje ubijeni; 2. grobnice u koje su bili dovezeni leševi; 3. grobnice s kuhanim i paljenim kostima. Slijedi analiza bušotina koju ovdje iznosimo u skraćenom obliku. Prvi kompleks je zemljište Mirka Vukića tzv. “Čalinka” s ukupno 12 grobnica na kojima je izvršeno 19 bušenja. Na prvoj grobnici bušeno je do 336
Izvor naveden u bilj. 331. Izvor naveden u bilj. 331. 338 BOBAN, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 2. Izd. Globus. Zagreb, 1989., str. 368. ― JURČEVIĆ, Nastanak, (2005.), str. 61. ― Tijekom 1988. dr. Ljubo Boban vodi oštre i žestoke polemike s povjesničarima iz Beograda u novinama Mladost, Komunist, NIN i Danas. 339 HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174. 340 Izvor naveden u bilj. 339, Izvještaj bušenja na Gradini. 337
219
dubine od 3.0 m, ali osim pijeska ispod 1.70 m nije ništa pronađeno. Istraživači zaključuju da se pri bušenju nije pronašlo ništa “osim nekih ostataka kostiju, kreča, ugljena i paljevina”. Drugi kompleks je zemljište Steve Vukića tzv. “Čalinka” sa 17 grobnica i 29 bušotina, među kojima je prva ujedno bila i najmanja. Ni na toj lokaciji nije pronađeno nešto bitnije osim komadića kosti, raznih paljevina, kreča i pijeska. Na kompleksu “Bijeljevina”, zemljištu Ane Bogić, istraživano je 11 grobnica na kojima je izvršeno 13 bušenja. Najzanimljivija je grobnica br. 9 i bušotina br. 59, gdje je na dubini od 1.90 m pronađen tekstil, kosti, 3 lubanje s osušenim mozgom, 3 para cipela, 2 zdjele, 1 žlica. Navodno je sve predano muzeju u Jasenovcu. Slijedeći je kompleks “Bjeljevina”, zemljište Milana Pijevića, sa 19 grobnica i 25 bušotina. Ni ovdje, osim nešto pronađenih kostiju te paljevine, kreča, pijeska i tekstila nema bitnijih artefakata. Slijedeći je kompleks “Bjeljevine” zemljište Milana Pijevića na kojem se nalazi 12 grobnica sa 13 bušotina. Ondje je pronađeno nešto više kostiju, često u fazi saponifikacije, a kosti su na mnogim mjestima bile krvave. Na kompleksu “Kujnovača” (zemljište Rokića) nalazile su se samo 4 grobnice i 6 bušotina u kojima je pronađeno ostataka mesa, tekstila i crnih kosti. Posljednji kompleks je “Čalinka” (zemljište Vukić) uz nasip koji je najbrojniji i grobnicama (25) i bušotinama (27). U ovom dijelu pronađeno je najviše ostataka, od lubanja, do kostiju, uključujući i onih s mesom, tekstila, kose, cigli, pijeska, paljevine i drugog. Pažnju izaziva crni tekstil koji se pojavljuje na više lokacija. Nažalost, nije naveden materijal od kojega je ovaj tekstil bio napravljen. Slijedi najveći i najzanimljiviji dio - Izvješće antropologa.341 Spis je podpisan s 27. lipnja 1964., a podpisali su ga Vida Brodar, stručni suradnik Instituta za biologiju Univerze u Ljubljani, Anton Pogačnik, asistent Antropološkog odseka Biotehničke fakultete Ljubljana i Dr. Srboljub Živanović, asistent Zavoda za anatomiju Medicinskog fakulteta u Novom Sadu. Izvješće je napisano na 35 stranica. Istraživanje je vršeno 22., 24., 25., 26. i 27. lipnja. Zadatak ekipe bio je rukovoditi odkopavanjem određenog broja sondi koje bi mogle dati približnu sliku i uvid u sadržaj masovnih grobnica u Gradini. Potom je trebalo izvršiti “inspekciju” osteoloških nalaza i prikupiti “osnovne podatke o broju žrtava na određenu kubaturu”, njihovom spolu, starosti i eventulnom uzroku smrti. Kao osnova za rad poslužio je Izvještaj o bušenjima na Gradini dr. A. Šercelja, a u obzir su uzete one grobnice, odnosno bušotine koje su sadržavale najviše kostiju. Na žalost, brojevi grobnica i bu341
Izvor naveden u bilj. 339, Izvještaj antropologa. Hrvatski povijesni muzej, Dokumentarna zbirka 2., inv. br. 2333.
220
šotina se ne slažu s onima u izvješću Dr. Šercelja što otežava bolje i jasnije razumijevanje Šerceljovih bušenja i antropoloških analiza. Zemljane radove na grobištima su izvodili domaći mještani – seljaci iz okoline Gradine, sve do nivoa u kojem se nalazio materijal, a sve faze iskapanja je snimala filmska ekipa. Sav pronađeni materijal pored kostura u grobnici izdvojen je i deponiran u mjesni muzej, no na žalost ne navodi se koji: onaj u Novskoj, Bosanskoj Dubici, Sisku ili Jasenovcu. Isto je učinjeno i s dobro očuvanim i karakterističnim kosturima, a ostale su kosti poslije pregleda zakopavane na mjestima nalaza. Nalazi mekih tkiva i mozgova, tekstila i nekih kostiju predani su na analizu stručnjacima sudske medicine i na kemijsku analizu. Prikaz nalaza napravljen je uglavnom, ali ne podpuno, kronološki. Istraživanje je započelo 22. lipnja na kompleksu “Čalinka” – zemljište Vukić, uz nasip na grobnoj jami br. 112 B gdje je radilo pet radnika. Nakon dijela pokrivenog krečom na dubini nižoj od 90 cm broj predmeta se povećavao, a činili su ga češljevi, kišobrani, dugmad, razne zdjele, puno tekstila crne boje koji predstavlja narodnu radinost, dječje cipele, žlice, četkice za zube, šalovi, boce i dr. Istraživanje je prekinuto zbog kiše. Slijedećeg radnog dana, 25. lipnja, nastavilo se s istraživanjem započete sonde grobne jame 112 B, s tim da je u istom kopleksu otvorena grobna jama 126 B te bušotina 59 na zemljištu Ane Bogić, ali na ovim novokopanim grobištima nije pronađeno ništa. U prvoj sondi 112 B najviše je predmeta pronađeno između 1.20 i 1.50 m dubine, a među njima se izdvaja: 75 dugmadi, 53 žlice, 11 emajliranih posuda, 6 češljeva, 5 ogledala, 4 kišobrana, 3 ključa, 3 porculanske šalice, 5 boca i 5 pletenih košara. Pronađeni su ostaci čitave odjeće, pokrivači, klupčad vune, ostaci džempera, vunenih čarapa, remenja, 2 komada muških cipela, 3 gumene čizme, 25 para, 1 dinar SHS, 1 zlatnik Franje Josipa, 4 noža i razne druge uporabne stvari. Prvi ljudski ostaci bili su na 1.05 m i dalje su se prema dubini povećavali. Svi su kosturi bili čitavi, u različitim položajima, nabacani bez ikakvog reda, s licem prema dolje, na boku, na leđima, u različitim nivoima i isprepleteni. Slijedi analiza svakog kostura posebno. Tog je dana izvađeno i analizirano 38 kostura u toj grobnici. Dana 26. lipnja342 nastavljen je rad na grobnici 112 B. Taj su dan otvorene sonda br. 4., ili grob br. 8., bušotina br. 15 na “Čalinki” – zemljište Mirka Vukića i sonda br. 5., grob br. 5., bušotina 91., na “Bjeljevini” – zemljište
342
HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174. Izvještaj antropologa na str. 7 navodi 24. lipnja kao datum, ali budući je navedeno da izvješće daje kronološki pregled, predpostavljamo da je došlo do pogreške u pisanju pa navodimo 26. lipnja kao datum koji je točan.
221
Milana Pijevića.343 Tog dana istraženo je najviše kostura, njih 159,344 a svi su pronađeni u grobnici 112 B koja je ujedno i najveće pronađeno nalazište i grobište prilikom ovih istraživanja. U analizi kostura posebno je zapaziti veliki broj razbijenih lubanja, među kojima se ističu dječje. U grobnici veličine 6 x 2,5 m prvi su se kosturi nalazili na 1,05 m., a najviše ih je bilo između 1,40 i 1,80 m dubine, gdje su pronađeni gotovo svi. Na 15 m2 grobnice nalazilo se 197 kostura. Budući je sam sloj u kojem su se nalazili gotovo svi kosturi visok 40 cm, riječ je o 22 kostura na 1 m3. Po svemu sudeći će ovaj izračun poslužiti za sve kasnije izračune mogućih žrtava u Gradini, ali i u Jasenovcu, koje će se stalno povećavati usprkos činjenici da u ostalim sondama i grobnicama nije pronađeno ništa. Slijedi analiza pronađenih žrtava u grobnici 112 B prema spolu i dobi. Pronađeni su ostaci 51 djeteta do 14 godina i njima se nije mogao odrediti spol. Sedam stradalih osoba bilo je staro između 14 i 20 godina, a među njima jedna muška osoba i šest ženskih. 33 osobe bile su stare između 20 i 25 godina345 (jedan muškarac i 32 žene); 56 osoba između 25 i 35 godina (petorica muškaraca i 51 žena); te 28 osoba između 35 i 50 godina (trojica muškaraca, 25 žena te deset osoba čiji se spol nije mogao odrediti). Pronađeni su i ostaci šest žena u dobi iznad 50 godina, te ostaci trojice muškaraca i triju žena neodređene starosti. Dakle, radi se o grupi u kojoj su prevladavle žene i djeca. Među stradalnicima su 123 žene, 51 dijete, 13 muškaraca i 10 osoba u dobi između 35 i 50 godina kojima se nije mogao odrediti spol. Po dobi najviše stradalih je između 20 i 50 godina: 117 osoba. Prema zaključku antropologa “na osnovi boje kose može se zaključiti da se radi o stanovništvu koje je nosilac svetle komponente, najverovatnije slovenskog (slavenskog) porekla. Znači tu nije bilo Jevreja ni Cigana”. Za predpostaviti je da nije bila riječ ni o Srbima,346 pa bi se vjerojatnije moglo raditi o Hrvatima (katolicima i muslimanima) i eventualno o Nijemcima. Ovdje moramo podsjetiti na istraživanje Ljubice Štefan, koja je dijelove ovih istraživanja gotovo do riječi citirala u svojim radovima,347 a koji nisu imali „znanstvenost“ zbog nedostatka bilješki i tzv. znanstvenog aparata. S obzirom na materijal, predmete, tekstil i njegovu boju, obuću, možemo zaključiti da se radilo o ljudima koji su se nekamo zaputili na dulje vrijeme, odnosno izbjeglicama. Za predpostaviti je da bi dotična grobnica mogla biti 343
U spisu se na ovom mjestu navodi prezime Piljević, ali na ostalim mjestima Pijević, pa smo prihvatili ovo prezime. 344 Izvor naveden u bilj. 342. Analiza tih kostura nalazi se na stranicama 7-21. 345 U izvješću se pogrešno navodi 35 kao ukupan broj. 346 ŠTEFAN, Mitovi i zatajena povijest, (1999.), str. 185. 347 LJ. Štefan, SUBNOR Hrvatske, (1998.). ― ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 155-157.
222
poratna grobnica hrvatskih izbjeglica koji su se vraćali s Bleiburga i koji su skrenuti s nekih od Križnih puteva. Po svoj prilici likvidirani su u blisko vrijeme, ubijani su najviše tupim predmetima i u serijama. Istog dana su u sondi br. 2. na dubini od 1.60 m također odkriveni kosturi, ali se tijekom toga dana nije dalje radilo na toj lokaciji. Nastavljeno je iskopavanje i na bušotini br. 59 gdje su prije 12 dana odkrivena 2 kostura: 1 muški i 1 ženski, oba mlađe dobi. Ispod njih pronađeni su razni predmeti. Možemo reći da se ovdje vjerojatno radi o mladom bračnom paru koji je iz nepoznatih razloga završio u zasebnoj grobnici. U sondi br.4., grobnici br. 8., bušotini br. 15 na kompleksu “Čalinka”, zemljištu Mirka Vukića, pronađeno je osam stradalnika, od kojih šestoro djece, jedna žena stara oko 30 godina i jedna osoba neodređenog spola, starosti od 16 godina. Istraživači smatraju da je ova grupa usmrćena neovisno od grupe iz grobne jame 112 B. Unatoč kiši koja je padala tog poslijepodneva grupa je otvorila sondu br. 5. na kompleksu „Bjeljevina“, zemljištu Milana Pijevića, i to grob br.6. bušotinu 91., ali osim nekih predmeta nije ništa pronađeno. Budući su većina ovdje pronađenih osoba djeca s jednom odraslom ženom za predpostaviti je da je riječ o obitelji bez oca. Dana 25. lipnja je istraživana sonda br. 2. u kojoj su svi kosturi, osim četiri koja su bila na dubini od 1.30 m, nađeni na dubini od 1.60 m. Ukupno je pronađeno 48 kostura i svi su bili muški, osim dva čiji spol nije određen. U sondi nije nađen niti jedan ostatak tekstila, pa antropolozi zaključuju “da su žrtve dovedene iz logora i pogubljene bez gornjeg odela”. Od materijala je pronađena svega jedna žlica. Udio prema dobi je slijedeći: 14 – 20 godina 1; 20 – 25 godina - 1; 25 – 35 godina - 20; 35 – 50 godina - 15; preko 50 godina348 - 9 i neodređene starosti - 2. Svi su kosturi ležali potrbuške ili bočno, a samo jedan na leđima. Povrede su uglavnom nanošene tupim predmetima (najverovatnije kundakom i maljem). Karakteristični slučajevi su snimljeni. “Lobanje sa zlatnim zubima predali smo muzejskoj zbirci. Antropološki izgled kostura govori da se radi o krupnim ljudima, koščatim, a najviše smeđe kose, a kosa je bila vrlo kratka i slabije vidna što govori da su žrtve verovatno bile šišane”, navodi se u izvješću.349 O ovakvom načinu likvidacija i u Jasenovcu i u Gradini govore nam i svi svjedoci. Ovdje se moramo osvrnuti na “lobanje sa zlatnim zubima koje su predane muzejskoj zbirci”. Nepoznato je o kojoj se muzejskoj zbirci radi, a sumnju u ovaj navod izazivaju i sami sudionici NOR-a u stenografskom zapisniku od 12. veljače 1965. 348
U izvorniku na str. 29 izvješća navodi se 30 god. što je vjerojatno još jedna pogreška u pisanju. 349 HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174, Izvještaj antropologa, 29.
223
u kojemu nakon dobijenog izvješća o grobištima poslanog 6. listopada 1964. ističu da je sa druge strane kod ovog iskopavanja pronađeno 250 grama zlata u zubima. Drugovi su to preuzeli komisijski i to se nalazi u Narodnoj banci u Novskoj. Postavlja se pitanje: što sa tim sada učiniti? Drugovi iz Jasenovca i Novske smatraju da bi se zlato trebalo dati zakopati natrag u grobove. Kada smo to iznijeli na sjednici Sekretarijata, rekli smo da bi se to zlato iskoristilo za uređenje ovog muzeja zbog toga što će prilikom nastavka radova - antropoloških radova doći do sličnih otkrića. To zbog daljnjeg rada kako bi drugovi iz Novske znali što treba raditi.350 Što je bilo sa zlatom i gdje je ono pohranjeno do danas ostaje nepoznanicom, a pitanja vezana uz sudbinu tog zlata je 1999. postavila i Lj. Štefan zatraživši odgovor od SABa.351 Na njezin zahtjev nikada nije odgovoreno. Štoviše, ne radi se samo o zlatu u zubima već i o zlatniku (ili zlatnicima!) pronađenim u prvoj i najvećoj grobnici. Posebno je zanimljiv završetak rečenice u kojemu se navodi da “će prilikom nastavka radova - antropoloških radova doći do sličnih otkrića”. Na temelju čega su sudionici NOR-a mogli to pouzdano znati? Da ovo zlato ne potječe iz razdoblja ND Hrvatske govori i činjenica da su, prema svjedočanstvima, ustaše sve zlato vadile iz zubi te sve vrijedne stvari oduzimale i pohranjivale u Državnu riznicu. Petnaest godina nakon upita Lj. Štefan SAB-u, hrvatska javnost još uvijek čeka odgovor. U sondi br. 6. kosturi su nađeni nakon 1.25 m dubine, ali ih je najviše bilo poslije dubine od 1.50 m. Ukupno je pronađeno 26 kostura koji su bili položeni potrbuške i bočno, a samo jedan na leđima. I ovo je bila muška grobnica u kojoj je dobna struktura bila slijedeća: 20 – 25 godina - 2; 25 – 35 godina - 11; 35 – 50 godina - 7; iznad 50 godina - 5 i neodređene dobi 1. U izvješću se navodi da su svi skeleti imali kratku kosu pretežno smeđe boje, što govori da se radilo o našem življu. Verovatno to nisu bili seljaci, već gradsko stanovništvo, s obzirom na nalaz čizama i ostatke odeće. Isto tako u prilog ovome govori i priličan broj žrtava sa popravljenim zubima, zlatnim krunicama od paladora. Karakteristike svih povreda govore da su nanesene tvrdim tupim predmetom. Lobanje sa zlatnim zubima i sve karakteristične povrede smo fotografisali radi dokumentacije i predali na čuvanje
350
HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174, stenografski zapisnik predsjedništva SUBNOR-a SR Hrvatske od 12. veljače 1965., 33. 351 LJ. Štefan, SUBNOR Hrvatske, (1998.). ― ŠTEFAN, Lj. Istinom i činjenicama, (1999.), str. 157-158.
224
muzejskoj zbrci u Jasenovcu.352 Iskaz stručnog tima sličan je predhodnom. Dodatak su kratko ošišani ljudi, odnosno uredni vojnici, najvjerojatnije pripadnici Hrvatskih oružanih snaga ili Wermachta. Da je riječ o vojnicima svjedoče i pronađene čizme. Vrsta odjeće se, pak, ne spominje, pa se može zaključiti da su ubijani neodjeveni. Također se ponovo navode zlatni zubi, pa čak i predaja lubanje sa zlatnim zubima muzejskoj zbirci u Jasenovcu. Nalaze li se takve lubanje ondje? Sonda br. 7. je odkopavana i istraživana 26. lipnja. U njoj su pronađena tri kostura kojima se nije moglo odrediti dob i spol jer su prilikom predhodnog bušenja oštećene kosti i lubanje. Slijedećeg 27. lipnja zatrpavane su odkopane i istražene grobnice. Ukupno je prilikom ovog istraživanja odkriveno 284 ljudskih žrtava u šest grobnica. Dvije su grobnice manje jedna s dvije, a druga s tri žrtve. U jednoj grobnici nalazilo se osam žrtava, u drugoj je grobnici 26, trećoj 48 i najvećoj 197 žrtava. Dakle istraživanje grobišta u Donjoj Gradini u lipnju i početkom srpnja 1964. koje je trebalo dokazati zločine počinjene od strane vlasti NDH-a vjerojatno je iznenadilo i same istraživače s obzirom da su rezultati bili suprotni njihovim očekivanjima. U većem dijelu svoga istraživanja oni donose točne i istinite zaključke, što je pohvalno. Međutim, konačni izrijek o mogućim počiniteljima nigdje ne navode, što samo po sebi dovoljno govori tko bi oni mogli biti. U zaključku istraživači navode da je s ovim završeno sadašnje ispitivanje i da to predstavlja tek početak proučavanja masovnih grobnica u Jasenovcu, kojih ima još preko 200. “Bušotine su pokazale da je način sahranjivanja bio različit i da ima grobova sa spaljivanjem, kuvanjem itd.”,353 ističe se u izvješću ustvrdivši da mi ni u jednom slučaju nismo našli grobnice u kojima su sahranjivani leševi koji su dovoženi ili pak grobove sa sagorelim leševima. Svi znaci govore da su žrtve čije smo skelete proučavali bile ubijane tu na licu mesta i da su odmah padale u grobnicu. Dobro bi bilo da se ispita pepeo i zemlja hemijskim putem na bušotinama, koje su imale takav sadržaj.354 Tri dana poslije, 1. srpnja 1964., prof. dr. Miodrag A. Bućić podnio je izvješće na sedam stranica.355 Budući ono nije toliko temeljito kao predhod352
HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, stenografski zapisnik predsjedništva SUBNOR-a SR Hrvatske od 12. veljače 1965., str. 32. 353 Izvor naveden u bilj. 352, str. 34. 354 Izvor naveden u bilj. 352, str. 35. 355 HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174, Izvještaj o ekspertizi u Jasenovcu – Gradini.
225
no te se bavi samo analizama pojedninih mjesta i ostataka na njega se ne treba posebno osvrtati. Na isto toliko stranica napisano je izvješće i dr. Halila Prohića, kojem se priključuje i Dr. Miodrag Bućić u kojem se gore odkrivenim grobnicama i odkrivenim ljudskim ostacima oni bave sa sudsko-medicinskog stajališta.356 Nama je ovdje naročito važno izdvojiti dio u kojem se kaže da su pojedini leševi bili saponificirani. U sudskoj medicini poznata je lješna promjena u vidu takozvane saponifikacije, to jest da lješevi u suvišnoj vlazi, a pri nedovoljnom ili podpunom odsustvu kiseonika, odnosno da se meka tkiva preobraćaju u bjeličaste ili sivo bjeličaste razmazljive sapunaste mase, koje potom mogu da očvrsnu i da postanu lomljive, navode autori.357 Najveći prijelomi u najbrojnijoj grobnici nalazili su se u potiljku lubanje, pa autori zaključuju da je i ovdje najveći dio ubojstava izvršen tupim predmetima. Iako u gornjem dijelu govore o procesu saponifikacije u posebnim uvjetima, na kraju zapisnika dodano je i mišljenje na temelju nalaza u grobnici u “Bjeljevinama”, zemljištu Milana Pijevića: Obzirom da nisu nađeni dijelovi kostura, može se zaključiti da su prethodno ubijene osobe lišavane koštanih dijelova kuhanjem i sl. a potom da su meki dijelovi lješeva sahranjivani u grobnice a potom ti isti dijelovi u vlažnoj sredini i procesom saponifikacije preobračeni nakon izvjesnog vremena u vlažnoj sredini u sapune.358 U obzir očito nije uzeta mogućnost da su leševi mogli biti plitko ukopani, te da su ih divlje i domaće životinje mogle rastrgati i raznijeti uokolo, što je bio čest slučaj u poratnom razdoblju i na takvim mjestima. Poslije ovih istraživanja prestaje sustavno istraživanje grobišta u sustavu jasenovačkih logora. Sudionici savezne omladinske radne akcije “Jasenovac 1973.” slučajno su pronašli najvjerojatnije ostatke četiri žrtve oko 700 m od spomenika Kameni cvijet, na prostoru bivšeg Logora III. – Ciglana Navodno je bila riječ o žrtvama “ustaškog terora” iz posljednjih dana NDH-a. Odlučeno je utvrditi rasprostranjenost i dimenzije grobišta, a antropolozi i stručnjaci sudske medicine naknadno su trebali obaviti svoj dio istraživanja. Izvješće je podpisano inicijalima R. T., a priložena je i fotografija pronađenog grobišta.359 356
HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut.174, Izvještaj sudske medicine. 357 Izvor naveden u bilj. 356, str. 2. 358 HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske, kut. 174, str. 6-7. 359 ĆOSIĆ, S. Najnovija istraživanja masovnih grobnica u Donjoj Gradini. U: Poruke. Izd. Spomen područje Jasenovac. Jasenovac, 4./1988., br. 2 (7), od 15.IX.1973., str. 3. Zapis je dao vjerojatno Radovan Trivunčić, tadašnji direktor Spomen područja Jase-
226
Čini se da je tek 1986. došlo do ponovnog ozbiljnijeg istraživanja grobišta i to u Donjoj Gradini. Izvješće o istraživanju prvi je put objavljeno 15. i 16. studenoga 1986., a iz njega saznajemo da je izvršen detaljan pregled kostiju izvađenih u kolovozu 1986. U grobnici su pronađeni ostaci 152 žrtve, od kojih 37 muških, 51 žena i 11-oro djece, a za 53 žrtve se nije mogao utvrditi spol i dob. 86 osoba bilo je mlađe, 15 srednje, a 12 starije životne dobi. Za 28 osoba se nije mogla utvrditi dob. Kod jedne trećine lubanja pronađeni su različiti lomovi, a posebno je zanimljiva ona u kojoj je podpuno očuvan mozak, čini se zbog prirodnog procesa saponifikacije. Ustanovljeno je da je žrtva umrla dva do pet sati poslije ostalih, najvjerojatnije zbog krvarenja.360 Tek dvije godine poslije istraživanja izvješće je objavljeno i u glasilu Spomen područja Jasenovac.361 Iz tog prikaza saznajemo da su iskapanja trajala od 16. srpnja do 25. kolovoza 1986., a radove su izvodili kustosi Spomen područja Jasenovac s brigadirima Savezne omladinske radne akcije (SORA).362 Dakle u najtemeljitijem i do sada najpouzdanijem ekshumiranju žrtava Jasenovca, izvršenom na području Donje Gradine utvrđene su 284 stradale žrtve. Kada se njima dodaju četiri odkrivene 1973. kod spomenika Kamenog cvijeta i 152 žrtve ekshumirane 1986. o kojima osim sumarnog izvješća i općih obilježja nema više podataka, ukupno su do sada na području Jasenovca neprijeporno i sigurno stradalo 440 osobe. Za potvrdu ostalih nagađanja potrebno je uložiti više temeljitijih i detaljnijih istraživanja.
novac. Međutim iz istoga glasila poslije ovoga odkrića nije poznato da je bilo bilo kakvih istraživanja ili izvješća o navedenom grobištu. Na pitanje postavljeno 26. rujna 2013. kustosu JUSP Jasenovac Ivi Pejakoviću je li u to vrijeme bilo kakvih istraživanja, isti mi je takvo nešto negirao. 360 ZEČEVIĆ, Dušan. Pregled posmrtnih ostataka iz grobnice Donja Gradina. U: Okrugli stol “Jasenovac 1986.”, 14. i 15. XI. 1986. Izd. SP Jasenovac. Jasenovac, 1986., str. 133-135. Okrugli stol je objavljen kao knjiga 33. Spomen područja Jasenovac u knjižnici “Poruke”. Organizacijski odbor Okruglog stola su činili: Štefa Špiljak, dr. Dušan Čalić, ing. Ante Milković, prof. Ana Požar, dr. Milan Konjević, dr. Anđelko Barbić, a knjigu je uredila Jelka Smreka. Istraživanje i nalaz su dali djelatnici Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu: dr. Josip Škavić, dr. Davor Strinović, dr. Stjepan Gusić, dr. Milovan Kubat, Vlasta Hmelina, Helena Mitrov, Darinka Mudrovčić i Ante Gaćina, a izvješće je dao dr. Dušan Zečević. 361 Poruke, 16./1988., br.1 (22.), od 4.VII.1988., str. 7. 362 Poruke, 16./1988., br.1 (22.), od 4.VII.1988., str. 7.
227
Zaključak Pronađeni spisi dovode u sumnju mnoge navode dvaju ključnih svjedoka na kojima se temelji “službena” teza o tzv. “Radnoj grupi Jasenovac”. S obzirom na to da nas Goldstein navodi na zaključak o njezinom neupitnom postojanju i to na temelju izjave jedne jedine osobe Mirka Šimunjaka, navodnog upravitelja te skupine, postavlja se pitanje tko je poručnik Anatolij Avramov koji se u spisima, sačuvanima u Državnom arhivu u Sisku, spominje kao “upravnik zatočenika u Jasenovcu” i to upravo u ljeto 1946. kada je, prema Goldsteinu, navodnom Radnom grupom Jasenovac upravljao Šimunjak. Štoviše, prema navodima SP Jasenovac, u Jasenovcu su nakon Drugog svjetskog rata djelovale dvije “radne grupe”: “Radna grupa Jasenovac I.” pod zapovjedništvom Save Šakana od jeseni 1945. do travnja 1946. te “Radna grupa Jasenovac II.” pod zapovjedništvom Mirka Šimunjaka od travnja 1946. do jeseni 1947.363 S obzirom da su, prema navodima iste ustanove, “prvi ratni zarobljenici koji su već u svibnju 1945. radili na deminiranju logorskog zida i mjesta Jasenovac bili smješteni u šupama nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot škole u mjestu Jasenovac”,364 također se postavlja pitanje tko je zapovijedao “Radnom grupom Jasenovac 0” (od svibnja do jeseni 1945.). Također se treba upitati je li Anatolij Avramov, upravnik logora Jasenovac, ustvari zapovijedao “Radnom grupom Jasenovac IIb” u isto vrijeme kad je “Jasenovcem IIa” zapovijedao krunski svjedok Šimunjak koji o suborcu Avramovu nije rekao ni riječi, no još bi značajnije bilo objasniti zbog čega spomenuti nazivi poznati Slavku Goldsteinu i SP Jasenovac nisu bili poznati tadašnjim jugoslavenskim vlastima. Neshvatljivo je da Goldstein i SP Jasenovac uporno brane tezu o tzv. Radnoj skupini Jasenovac iako se takva skupina u dokumentima uopće ne spominje. Štoviše, u slučaju Đure Lavrnje, ističe se da je isti upućen 24. VI. 1946. “prema naređenju odjela unutrašnjih poslova pri Okružnom N.O.-u Banija u Kazneni zavod Jasenovac na izdržavanje kazne” te da je “kaznu izdržavao od 24. VI. 1946. do 28. VIII. 1946. kao radnik u Zavodu za prisilni rad Jasenovac”. U Zapisniku o saslušanju Ivana Križanovića od 19. studenog 1946. koji je “pobjegao iz Zavoda za prisilni rad u Sisku” izričito se spominje “logor Jasenovac”. Unatoč Goldsteinovim navodima da “tvrdnja da za razliku od drugih logora smrti logor Jasenovac 1945. nije bio zatvoren i da su ga nekoliko godina nakon Drugoga svjetskog rata komunističke vlasti koristile u kaznene svrhe, nap363
URL: 20.IV.2013.) 364 URL: 20.IV.2013.)
228
http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338
(pregledano
http://www.jusp-jasenovac.hr/Default.aspx?sid=7338
(pregledano
rosto nije istina” te da je “poslijeratni logor Jasenovac izmišljen tek nedavno, premda o tome nema traga u spisima ni u svjedočenjima preživjelih logoraša”,365 njegove tvrdnje nedvojbeno demantiraju spisi Okružnog suda u Sisku i UDB-e za okrug Baniju. S obzirom na kompleksnost ove problematike te nepodudarnosti izjava svjedoka i dokumenata, neophodno je dostupne podatke sažeti u preglednu tablicu ne bi li se tako olakšalo njihovo razumijevanje. Tablica 1.: Pregled stanja zgrada logora, radova i zarobljenika prema dostupnim izvorima Vladimir DEDIJER
Antun MILE LETIĆ
Dragan ERCEGOVIĆ
Ivan PASPA
Mirko ŠIMUNJAK
¾ zida sačuvano do 1950.
70-80 % sačuvano do 1951.
Sredina 1946. s grupom od 500 zarobljenika
Sredina 1946.
1946.1947.
Žičana ograda
do 1950.
sačuvana do 1950./ 51.
Uklanjanje žice sredinom 1946.
Stražarnice
do 1950.
1951. samo djelomično oštećene
LOGOR: Logorski zid
Franjo CVRTILA
1946. veće količine žice nađene u logoru i iskorištene za ograđivanje šumarije sa zarobljenicima
Tvornica oružja
Ciglana
dio sačuvan do 1950.
dio sačuvan do 1950.
Rušenje sredinom 1946.
Ciglana čitava, srušeno pola peći
Slavko GOLDST EIN
SP JASENOVAC
KON ZER VATOR SKI ZAVOD NRH
Nakon rata sačuvani samo istočni i jugoistočni zid. 1945.1946. rušili ga zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške Žicu su skupljali i prevozili u dvorište šumarije 1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
1956 . temelji sačučuvani
1945.-1946. demontirali zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške 1945. sačuvani samo temelji
ARHIVSKO GRADIVO
Šumska uprava “Putika” iz Novske uklanja žicu u lipnju 1945.
1956 . sačučuvana
365
URL: http://www.hkv.hr/borovak-damir/617-zato-ne-istraiti-istinu-o-jasenovcu.html (pregledano 20.IV.2013.)
229
“velikim dijelom” Građa s bunkera daje se šumariji u lipnju 1945.
Bunkeri
Poljski bunkeri Električna centrala
Pilana
Lančara Stolarija
do 1950.
sačuvani do 1950./ 51. sprem na za konzerviranje 1950.
Tragovi baraka Temelji i dio zidova građevina Logorska pruga
Raščišćavanje logora
230
Demontirali je 1945. njemački zarobljenici
1945.-1946. demontirali zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
Stavljena u pogon u jesen 1945.
sprem na za konzerviranje 1950. Sačuvan donji postroj sprem na za konzerviranje 1950.
Minsko polje Sokolski dom
1946.1947., demontrirali je njemački zarobljenici sa skupinom radnika željezničke radionice / korišteni agregati
Razminiranje sredinom 1946. sačuvan do 1950./ 51. 1956 . 1946. neki objekti još bili čitavi
1956 .
1956 . djelo lomično sačučuvana 1946.1947.
Svibanjlipanj 1945., njemački zarobljenici, kasnije hrvatski zaroblje-
1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške. Raščišćavanje završeno u jesen 1947.
nici iz Bročica Razminiranje logora Raznošenje materijala
Napomena:
RADOVI: Vađenje posmrtnih ostataka i pokapanje u masovne grobnice Prijevoz klada Vađenje i čišćenje cigle
Obnova kuća Obnova cesta
Ljeto 1945.
Mještani raznosili ciglu u ljeto 1945.
Prvi ratni zarobljenici u svibnju 1945. Stanovništvo Jasenovca i okolnih mjesta koristilo je, uz dozvolu i pomoć vlasti, građevinski materijal iz srušenih logorskih zgrada za obnovu svojih kuća.
Rušenje i oštećivanje zabranjeno u lipnju 1945. od strane KNOO Novska / Ista zabrana ponovljena u veljači 1946. U ožujku 1946. zabranjeno izdavanje cigle iz bivšeg logora. Iz dnevnika Matije Helmana koji se odnosi na razdoblje od 1. do 9. lipnja 1946. proizlazi da je skupina zatočenika iz Stare Gradiške u Jasenovcu obavljala sljedeće radove: kopanje poljskog zahoda, gradnja štednjaka i krušne peći, izvid vanjskih zidova logora, izmjena uske pruge i obodnih zidova logora, dovoz cigle, drva, saša, šute i ilovače, popravak rešetki na prozorima osuđeničke nastambe, sređivanje bunara, čišćenje i nasipavanje nastambe, uređenje priručnog magazina te uređenje dvorišta, a autor spominje i “dolazak ljudi” 6. lipnja. Spontano od strane mještana, vlasti tolerirale i kasnije pomagale
1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
Hrvatski zatočenici, 1946.1947.
1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
Lipanj i kolovoz 1945. Organizirano u srpnju 1946., a za vađenje i čišćenje cigle zaduženi mještani. Najveća količina cigle dostavlja se logoru Stara Gradiška.
Hrvatski zatočenici, 1946.1947. Hrvatski zatočenici, 1946.1947.
231
Šumski poslovi
Hrvatski zatočenici, 1946.1947.
Izrada pragova u šumi Uklenac kod Jablanca početkom ožujka 1946. U travnju 1946. održava se misa za njemačke zarobljenike koji su radili u Krapju. U lipnju 1946. sječa vrba i šaša za logor u Jasenovcu.
Sezonski poljoprivredni poslovi Obnova pruge Jasenovac Novska
Obnav navljanje mostova na Savi, kod Uštice i na Strugu
232
1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
Njemački zarobljenici 1946. koji su živjeli u Uštici, pa u barakama kod mosta
Njemački zarobljenici od 1945. do 1947.
2. siječnja 1948. puštena u promet pruga Novska – Jasenovac. 15. veljače 1948. puštena u promet pruga Sisak – Jasenovac – Novska. U siječnju 1946. odluka o reduciranju i obnovi mostova. Prijevoz zarobljenika, raščišćavanje i razminiranje starog mosta započeto u travnju 1946. Stara konstrukcija u podpunosti uklonjena tek poslije travnja 1948. Most završen 15. veljače 1948.
Rad sa željezom
LOGORAŠI: Leševi
1946. u logoru – lagano zakopani
Jarci i kanal sa svježim leševima Neraspadnuti leševi kraj južnog zida Zatočenici u Jasenovcu
Njemački zarobljenici 1945.
1945.-1946. zarobljenici iz Bročica i Stare Gradiške
Ljeto 1945. u i oko logora Jasenovac
Ljeto 1945. prema navodima Matije Mačkovića
Svibanjlipanj 1945. u Savi / Ivica Rivić svjedoči o likvidacijama kod Save. Listopad 1945. – lokacija nepoznata / Studeni 1945. – uklanjanje – nepoznato / 30. 5. 1946. kostura uz Savu uklanjanje
Sredina 1946.
Sredina 1946.
odvjetnici, suci, tvorničari, svećenici, malo vojnika
Njemački zarobljenici 1945.1947., stanovali u bivšoj šumariji pod nadzorom KNOJ-a
Uglavnom Nijemci te četnici i hrvatski vojnici
„neprijateljski vojnici“, KNOO Novska, lipanj 1945. / 20 zarobljenika iz logora Nova Grdiška u srpnju 1945.
Tablica 2.: Križni put, logor i poslijeratni sustav jasenovačkih logora prema dostupnim izvorima FRANJO CVRTILA
Kolone Križnog puta
Ne
MIRKO ŠIMUNJAK (pisani iskaz)
MIRKO ŠIMUNJAK (audio iskaz)
SLAVKO GOLDSTEIN
SP JASENOVAC
ARHIVSKO GRADIVO
1946. jedna kolona iz Siska prema Novskoj
Ne, jedna kolona kraj sela Trebež
Jedna kolona u ljeto 1946. uz zaključak da “zbog porušenih mostova, kolone ratnih zarobljenika s
Da, 900 zarobljenika, najvjerojatnije u lipnju 1945., petorica likvidirani
233
Križnog puta nisu prolazile niti se zadržavale u Jasenovcu”. 1. Nepoznata skupina Smještaj zatočenika
Svibanj 1945. Smješteni u šupama nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot škole u mjestu Jasenovac
2. Logor u Bročicama
Njemački zarobljenici i jedan Poljak, “slobodnjaci”
Broj zatočenika
Oko 700, radili u tri grupe Novska, Bročice, Jasenovac (šumarija ili ciglana???), dvije barake do škole
Smještaj zatočenika
Hrvatski zarobljenici od svibnja do kolovoza 1945.
3. Logor u Krapju
4. Radna grupa Jasenovac I Zapovjednik Broj zatočenika
Od svibnja do listopada 1945. u logoru su se nalazili zarobljeni Nijemci i hrvatski legionari. Od travnja do nepoznatoga vremena 1946. ondje su smješteni njemački ratni zarobljenici iz logora u Sisku koji u Krapju obavljaju šumske radove Od jeseni 1945. do travnja 1946. Savo Šakan 600
Od jeseni 1945. do travnja 1946.
Od jeseni 1945. do travnja 1946.
Savo Šakan 600
Savo Šakan 600, uglavnom pripadnika HOS-a te manji broj četnika i pripadnika slovenske “Bijele garde” Smješteni u šupama nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot škole u mjestu Jasenovac
Od travnja 1946. do svibnja 1947. Mirko Šimunjak Do 600
Od travnja 1946. do svibnja 1947.
Od travnja 1946. do svibnja 1947.
Zatočeničke nastambe
5. Radna grupa Jasenovac II Zapovjednik Broj zatočenika Zatočeničke nastambe
Unutrašnji nadzor Radne grupe J. II Vanjski
234
Mirko Šimunjak Do 700-800 Šumarija te još dvije neidentificirane lokacije
Dvije čete Narodne milicije Jedan
Bivša šumarija, pod nadzorom KNOJ-a
Zatočenici iz Radne grupe Jasenovac bili su smješteni na tri lokacije u mjestu Jasenovac: u barakama šumarije, u šupama nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot školi i u samoj zgradi škole. OZN-a
KNOJ
nadzor Radne grupe J. II Odlazak zatočenika iz logora
bataljun KNOJ U Viktorovac /Sisak
U Lepoglavu, Staru Gradišku i Osijek “Upravnik” Anatolij Avramov (1946.)
6. Logor Jasenovac 7. Nepoznata skupina
U jesen 1947. u Jasenovcu je ostalo oko 170-180 zatočenika koji su zajedno s novopridošlim zatočenicima, zarobljenim njemačkim vojnicima i pripadnicima “Plavog bataljona”, radili na obnovi željezničkog mosta preko rijeke Save i pruge.
Pokušaji bijega
Ne (ljeto 1945.)
Boravak postrojbi JA u Jasenovcu
120. bataljun sa zapovjedni-štvom u Beogradu
Jedna grupa pobjegla 1946. preko Save i uhvaćena
Da, kolovoz 1946. u smjeru Novske
Nepoznata krajiška brigada
Inženjerski bataljun III. divizije JA (prosinac 1945.veljača 1946.)
Na temelju dostupnih spisa moguće je sa sigurnošću utvrditi da je na jasenovačkom području nakon završetka Drugoga svjetskog rata postojao sustav zarobljeničkih logora, a kasnije i Kazneni zavod / Zavod za prisilni rad, te su opravdane sumnje da su ondje uistinu počinjene i likvidacije. O broju žrtava i ostalim detaljima nemoguće je govoriti bez daljnjih istraživanja, a ona su svakako dobrodošla i štoviše neophodna. Završimo razmišljanjem Slavka Goldsteina: Kad se jednom s Jasenovcem prestane manipulirati i kad se bude poštivala samo istina, to će postati povijest, koja više ne će opterećivati ni javni život ni politiku. Najmanje će opterećivati Drugu Hrvatsku, koja je na raznim područjima već potvrdila da manipulacije smatra svojim neprijateljem, a istinu saveznikom.366
366
GOLDSTEIN, S. Odstrel istine, (1996.).
235
4. Izvori i literatura A. Izvori Hrvatski Državni Arhiv HDA, f. 79, Zemaljska vlada Upravni odjel (ZVUO) HDA, f. 144, Savska banovina Upravni odjel (SBUO) HDA, f. 223, Ministarstvo unutarnjih poslova ND Hrvatske (MUP NDH) HDA, f. 306, Zemaljska komisija za ratne zločine (ZKRZ) HDA, f. 417, Odvjetnička pisarnica Walter Radivoj HDA, f. 421, Javno tužiteljstvo Narodne/Socijalističke Republike Hrvatske HDA, f. 487, Ministarstvo oružanih snaga (MINORS) ND Hrvatske HDA, f. 890, Personalni spisi državnih službenika zemaljske vlade, pokrajinske uprave i oblasnih uprava Savske banovine, Banovine Hrvatske i ministarstava ND Hrvatske HDA, f. 1194, Zbirka Narodnooslobodilačke vojske i Pokreta oslobođenja Jugoslavije (Zbirka NOV i POJ) HDA, f. 1241, Republički odbor Saveza udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata Hrvatske HDA, f. 1353, Grupa VI., Građanske stranke i društva HDA, f. 1363, Grupa XXI, Politička situacija HDA, f. 1364, Grupa XXIII., Izbori u Jugoslaviji HDA, f. 1491, Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a) HDA, f. 1549, Zbirka upravnih i vojnih vlasti NDH-a i NOP-a HDA, f. 1576, Direkcija državnih željeznica HDA, f. 1801, Razne osobe XIX. i XX. stoljeća HDA, f. 1805, Zbirka preslika Krunoslava Draganovića o žrtvama II. svjetskog rata i poraća HDA, f. 1809, Oblasni komitet Komunističke partije Hrvatske Slavonije HDA, f. 1944, Komisija za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća HDA, Ravnateljstvo ustaškog redarstva, Židovski odsjek (RUR, ŽO) HDA, Ustaška nadzorna služba (UNS) HDA, Kontrolna komisija CK KPH HDA, Zbirka izvornoga gradiva N. D. Hrvatske (ZIG NDH) Nadbiskupijski arhiv u Zagrebu NAZ, Schematismus cleri diocesis Zagrabiensis
237
Državni arhiv u Sisku DASK, f. 019, Narodni odbor kotara Novska DASK, f. 321, Mjesni narodni odbor Jasenovac DASK, f. 765, Sudski predmeti političkih procesa Sisak, Petrinja Hrvatski povijesni muzej Dokumentarna zbirka 2. Javna ustanova Spomen područje Jasenovac Zbirka fonoteke Zbirka CD-a Pisano sjećanje – Mirko Šimunjak B. Objavljeni izvori Administrativno-teritorijalna podjela i imenik naseljenih mjesta Narodne Republike Hrvatske, stanje 1. V. 1951. Tisak štamparije novina. Zagreb, 1951. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. Izd. Državna štamparija. Sarajevo, 1932. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. g. Knj. 2. Izd. Državna štamparija. Beograd, 1938. Izvješće Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća, Zagreb, 1999. Konačni rezultati popisa stanovništva od 15 marta 1948., knj. 9., Stanovništvo po narodnosti. Izd. Savezni zavod za statistiku. Beograd, 1954. Narodne novine, 1945. i 1946. Narodnosni i vjerski sastav stanovništva Hrvatske 1880.-1991. po naseljima. Knjiga 3. Izd. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. Zagreb, 1998. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Priredili Zdravko DIZDAR, Vladimir GEIGER, Milan POJIĆ, Mate RUPIĆ. Nakl. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2005. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Knjiga 2. Slavonija, Srijem i Baranja. Priredio Vladimir GEIGER. Suradnici Mate RUPIĆ, Zdravko DIZDAR i Šimun PENAVA. Nakl.
238
Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 2006. Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Knjiga 3. Zagreb i središnja Hrvatska. Priredili Vladimir GEIGER, Mate RUPIĆ, Mario KEVO, Egon KRALJEVIĆ i Zvonimir DESPOT. Nakl. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod; Hrvatski institut za povijest, Zagreb. Slavonski Brod – Zagreb, 2008. Službeni list FNRJ, 1945. i 1946. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o spomen-području Jasenovac. U: Narodne novine, br. 22, od 21.III.2001. Zbornik dokumenata i podataka o Narodnooslobodilačkom ratu jugoslovenskih naroda. Tom IV./5. Izd. Vojnoistorijskih institut JA. Beograd, 1953. C. Literatura 1945. – Razdjelnica hrvatske povijesti. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 5. i 6. svibnja 2006. Izd. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2006. AKMADŽA, Miroslav, JAREB, Mario; RADELIĆ, Zdenko. Povijest 4. Udžbenik za 4. razred gimnazije. 1. izdanje. Izd. Alfa. Zagreb, 2009. ARALICA, Tomislav; ARALICA, Višeslav. Hrvatski ratnici kroz stoljeća. Knj. 3. Zagreb, 2012. BAKOVIĆ, Anto. Hrvatski martirologij XX. stoljeća. 1. Svećenici-mučenici Crkve u Hrvata. Nakl. Martyrium Croatiae d.o.o. Zagreb, 2007. BANAC, Ivo. Sa Staljinom protiv Tita. Informbirovski rascjep u jugoslavenskom komunističkom pokretu. Izd. Globus. Zagreb, 1990. BARAC, Antun. Bijeg od knjige. Zagreb, 1965. BARBARIĆ, Ilija. NDH bilo je pravo ime. Zagreb, 2010. BARIŠIĆ, Marko. Jasenovac: Antifašistički mit protiv prave istine. U: Vjesnik. Zagreb, 57./1996., br. 17546, od 20.VIII.1996.; br. 17547, od 21.VIII.1996.; br. 17556, od 30.VIII. 1996. BARIŠIĆ, Marko. Svjedok tvrdi da su partizani masovno ubijali. U: Vjesnik, 57./1996., br. 17547, od 21.VIII.1996., str. 3. BAŠIĆ, Petar; KEVO, Mario. O problemu postojanja jasenovačkog logora nakon 1945. U: Radovi. Izd. Zavod za hrvatsku povijest. Zagreb, 1997., sv. 30. BEKAVAC, Stjepan; JAREB, Mario. Povijest. Udžbenik za osmi razred osnovne škole. Izd. Alfa. Zagreb, 2013.
239
BERGER, Egon. 44 mjeseca u Jasenovcu. Izd. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 1978. BEZINA, Petar. Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije, 1941.-1992. Split, 2000. BEZINA, Petar. Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja, žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995. Izd. Provincijalat franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja – Split. Split, 2003. Bleiburg 1945.-1995. Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945- 1995. Ur. Mirko VALENTIĆ. Zagreb, 1995. Bleiburg, jugoslavenski poratni zločini nad Hrvatima. Izd. DIS. Zagreb, 2005. BOBAN, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 2. Izd. Globus. Zagreb, 1989. BOBAN, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, 3. Niz: Povijesna istraživanja. Izd. Školska knjiga; Stvarnost. Zagreb, 1990. BOBAN, Ljubo. Kontroverze iz povijesti Jugoslavije. Izd. Školska knjiga; Stvarnost. Zagreb, 1989. BUDISAVLJEVIĆ, Diana. Dnevnik. Izd. HDA. Zagreb, 2004. BULAJIĆ, Milan. Ustaški zločini genocida i suđenje Andriji Artukoviću 1986. godine. Knjiga III. Izd. IRO “Rad”. Beograd, 1989. BULJAN, Alojz; HORVAT, Franjo. Prešućene novljanske žrve. Izd. Ogranak Matice hrvatske Novska. Novska, 2011. BULJAN, Alojz; HORVAT, Franjo. Žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na području bivšeg kotara/općine Novska (Grad Novska, općine Jasenovac i Lipovljani, Grad Kutina – dio i Grad Sisak – dio). Izd. Ogranak Matice hrvatske Novska. Novska, 2006. CILIGA, Antun. Sam kroz Europu u ratu 1939.-1945. Na pragu sutrašnjice. Rim, 1978. CILIGA, Ante. Svjedok najvećih laži dvadesetog stoljeća. Zagreb, 2001. ČELEBIJA, Evlija. Putopisi. Odlomci o jugoslovenskim zemljama. Izd. IRO Veselin Masleša. Sarajevo, 1979. ČERNIVEC, Andrea. Vrijeme je da srušimo velikosrpski mit o Jasenovcu. Nema dokaza za masovne ustaške zločine u Jasenovcu, ali ima za partizanske! Nn: Intervju. Dr. Stjepan Razum, povjesničar i arhivist. U: Hrvatski list. Zadar, 2012., br. 411, od 9.VIII.2012., str. 28-35. ČOLAKOVIĆ, Drago – Hadži. Jasenovac, kronika iz pakla. Sarajevo, 1948. ĆOSIĆ, Stanko. Najnovija istraživanja masovnih grobnica u Donjoj Gradini. U: Poruke. Izd. Spomen područje Jasenovac. Jasenovac, 4./1988., br. 2 (7), od 15.IX.1973., str. 3.
240
ĆURUVIJA, Slavko. Ibeovac: ja, Vlado Dapčević. Izd. Zavod za izdavačku djelatnost Filipa Višnjića. Beograd, 1990. DANON, Cadik – Braco. Sasječeno stablo Danonovih. Beograd, 2000. DEDIJER, Vladimir. Vatikan i Jasenovac. Dokumenti. Niz: Svedočanstva. Izd. Izdavačka radna organizacija “Rad”. Beograd, 1987. DESPOT, Zvonimir. Gdje su danas vreće zlata iz jasenovačkih grobnica. U: Večernji list, 21. siječnja 1999., str. 16-17. DESPOT, Zvonimir. Partizani su '46 koristili Jasenovac za masovne likvidacije. U: Večernji list, 20. travnja 1998., str. 7. DRAGANOVIĆ, Krunoslav. Opći šematizam Katoličke crkve u Jugoslaviji. Prema mandatu preč. Episkopata Jugoslavije izradio dr. Krunoslav DRAGANOVIĆ. Izd. Akademije “Regina apostolorum”. Sarajevo, 1939. DRAGOJEVIĆ, Rade. U Jasenovcu je 1945. bilo 600 zarobljenika na prisilnom radu. U: Novi list. Rijeka, 29.V.2002., str. 7. ĐIKIĆ, Ivica. Vijenac svim žrtvama Jasenovca. U: Slobodna Dalmacija. Split, 16.VI.1996., str. 3. ĐURIĆ, Vesna. Povijest 8. Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole. Izd. Profil. Zagreb, 2013. Enciklopedija hrvatskih prezimena. Izd. Nacionalni rodoslovni centar. Zagreb, 2008. Enciklopedija Jugoslavije. Izd. Jugoslavenski leksikografski zavod. Zagreb, 1965. ERDELJA, Krešimir; STOJAKOVIĆ, Igor. Koraci kroz vrijeme IV. Udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2013. ERDELJA, Krešimir; STOJAKOVIĆ, Igor. Tragom prošlosti 8. Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2013. ERJAVEC, Tonči. Španovica. Zagreb, 1992. FRANIĆ, Augustin. KPD Stara Gradiška, mučilište i gubilište hrvatskih političkih osuđenika. Nakl. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika – podružnica Dubrovnik. Dubrovnik, 2009. GAVRIĆ, Milan. Otkosi smrti. Izd. Narodna armija. Beograd, 1977. GEORGE, Bernard. L'Occident joue et perd. La Yugoslavie dans la guerre. Niz: Collection l'Histoire contemporaine revue et corrigée Izd. La Table ronde. Paris, 1968. GITMAN, Esther. Kad hrabrost prevlada. Zagreb, 2012. GLAVINA, Frano. U Jasenovcu su Srbi još 1906. ubijali Hrvate. U: Panorama, 1. srpnja 1996., str. 60-61. GOLDSTEIN, Ivo. Holokaust u Zagrebu. Zagreb, 2001. GOLDSTEIN, Slavko. Odstrel istine. U: Feral Tribune. Split, 13./1996. U broj! U broj! 585., od 2.XII.1996.
241
GOLDSTEIN, Slavko; GOLDSTEIN, Ivo. Jasenovac i Bleiburg nisu isto. Izd. Novi Liber. Zagreb, 2011. GRAČAKOVIĆ, Ivan. Stara i Nova Subocka. Kutina, 2009. GREGL, Zoran; MIGOTTI, Branka. Nadgrobna stela iz Siska. U: Vjesnik arheološkog muzeja Zagreb. Zagreb, 22.-23./1999.-2000. HEĆIMOVIĆ, Joseph. In Tito's death Marches. Testimony on the Massacres of the Croatians War Prisoners and Civilians after Word II. Izd. Croatian Franciscan Press. Chicago, 1961. HERCEG, Stjepan. Samobor - mali Bleiburg 1945. Izd. Društvo ratnih veterana “Hrvatski domobran” – Ogranak Samobor, te Gradski odbor Hrvatske demokratske zajednice. Samobor, 1996. HOFMAN, Branko. Noć do jutra. Izd. DZS. Ljubljana, 1981. HORVAT, Ivo. Konclogor Jasenovac je surova istina, a ne antifašistički mit. U: Vjesnik. Zagreb, 57./1996., br. 17556., od 30.VIII.1996., str. 13. HORVAT, Vladimir. Cvjetovi boli žrtava totalitarizama. U: Fokus. Hrvatski tjednik. Zagreb, 2005., br. 270., od 15.VII.2005., str. 12-13. HORVAT, Vladimir. Partizanski logor Jasenovac. U: Fokus. Hrvatski tjednik. Zagreb, 2005., br. 271, od 22.VII.2005., str. 12-13. HORVAT, Vladimir. Zločini Srba u Jasenovcu 1906. godine. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (1). U: Glas Koncila, 53./2014., br. 11 (2073), od 16.III.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Logoraši poginuli od angloameričkog bombardiranja. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (2). U: GK, 53./2014., br. 12 (2074), od 23.III.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Zabranjena “Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (3). U: GK, 53./2014., br. 13 (2075), od 30.III.2014., str. 25. ― HORVAT, Vladimir. Zabranjene knjige bivših logoraša. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (4). U: GK, 53./2014., br. 14 (2076), od 6.IV.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Izbjeglice iz El Shatta na jasenovačkom popisu. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (5). U: GK, 53./2014., br. 15 (2077), od 13.IV.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Partizanski logor za masovno istrebljenje. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (6). U: GK, 53./2014., br. 16 (2078), Uskrs 2014. (20.IV.2014.), str. 31. ― HORVAT, Vladimir. Jasenovačka je građa 1994. godine “kompletno opljačkana”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (7). U: GK, 53./2014., br. 17 (2079), od 27.IV.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. “Svi su oni bili odmah likvidirani”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (8). U: GK, 53./2014., br. 18 (2080), od 4.V.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Svjedoci govore o poslijeratnom logoru. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (9). U: GK, 53./2014., br. 19 (2081), od 11.V.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. “Plitko zakopana tjelesa u
242
odorama hrvatske vojske”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (10). U: GK, 53./2014., br. 20 (2082), od 18.V.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. “Odvodili su skupine i nitko se nije vraćao!”. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (11). U: GK, 53./2014., br. 21 (2083), od 25.V.2014., str. 25. ― HORVAT, Vladimir. Gdje su dukati slavonskih snaša iz jasenovačkih grobnica? Nn: Istina o tri jasenovačka logora (12). U: GK, 53./2014., br. 22 (2084), od 1.VI.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Politički “preodgoj” informbiroovaca. Nn: Istina o tri jasenovačka logora (13). U: GK, 53./2014., br. 23 (2085), od 8.VI.2014., str. 21. ― HORVAT, Vladimir. Zašto je Zapad prešutio Goli otok? Nn: Istina o tri jasenovačka logora (14). U: GK, 53./2014., br. 24 (2086), od 15.VI.2014., str. 21. Hrvatski crveni križ. Zagreb, travanj-svibanj 1944. Hrvatski povijesni atlas. Izd. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Zagreb, 2003. Hrvatski povijesni zemljovidi. Izd. Kartografija, Školska knjiga. Zagreb, 1993. Hrvatski studiji - Studia Croatica. Niz: Biblioteka 'Povijest', sv. 1. Zagreb, 1998. HUBER, Čedomil. Bio sam zatočenik logora Jasenovac. Izd. JUSP Jasenovac. Jasenovac, 1977. IVANKOVIĆ, Zvonko; JAREB, Mario. Povijesni atlas za 8. razred osnovne škole. Izd. Alfa. Zagreb, 2008. IVANKOVIĆ, Zvonko – Vonta. Jasenovac: partizanski logor smrti. U: Globus. Zagreb, 1992., br. 79, 12.VI.1992., str. 16. IVEZIĆ, Mladen. Sabirni i radni logor Jasenovac. Svezak 1.: Jasenovac – brojke. [Naslov na prednjem ovitku: Jasenovac – brojke]. Samizdat. Zagreb, 2003. IVEZIĆ, Mladen. Titov Jasenovac. Samizdat. Zagreb 2014. Izvjeće Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća. Zagreb, 1999. JANČIKOVIĆ, Tomo. Hrvati u izborima 11. prosinca 1938., Zagreb, siječanj 1939. U: Politika. Beograd, 14. XII. 1938., str. 5. JANOVIĆ, Stanislav. Tito na Golom otoku, uspomene. Naklada Pavičić. Zagreb, 2013. JURČEVIĆ, Josip. Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Niz: Povijest, sv. 1. Izd. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1998. ― Drugo izdanje objavljeno je 2005.
243
JURČEVIĆ, Josip. Nastanak jasenovačkog mita. Problemi proučavanja žrtava Drugog svjetskog rata na području Hrvatske. II. izdanje. Niz: Povijest, sv. 1. Izd. Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 22005. JURČEVIĆ, Josip. Prikrivena stratišta i grobišta jugoslavenskih komunističkih zločina. Izd. Dokumentacijsko informacijsko središte – DIS. Zagreb, 2012. KALEB, Vjekoslav. Govorim o toleranciji. U: Hrvatski tjednik. Izd. Matica hrvatska. Zagreb, 1./1971., br. 31. KARAKAŠ-OBRADOV, Marica. Angloamerička bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu. Saveznički zračni napadi na Nezavisnu Državu Hrvatsku 1943.-1945. Izd. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2008. KARAMATIĆ, Ivica. Svjedočenje iz radnog logora Jasenovac. U: Politički zatvorenik, 2011., br. 235. KEVO, Mario. Jasenovac 1945. U: 1945. – Razdjelnica hrvatske povijesti. Zbornik radova sa znanstvenog skupa održanog u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 5. i 6. svibnja 2006. Izd. Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 2006. KEVO, Mario. Počeci logora Jasenovac. U: Scrinia Slavonica. Izd. Hrvatski institut za povijest – podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje. Slavonski Brod, 3./2003., br. 1, XI.2003., str. 471-499. KEVO, Mario. Veze Međunarodnog odbora Crvenog križa i NDH. Zagreb, 2009. KLJAKOVIĆ ŠANTIĆ, Josip. Monstruozno je falsificiran popis jasenovačkih žrtava. U: Glas Koncila, 2005., br. 25, od 19.VI.2005., str. 32. KNEZOVIĆ, Oton. Pokolj hrvatske vojske 1945. Dokumenti o zvjerstvima Srba nad Hrvatima. Chicago, 1960. KOMARICA, Slavko; ODIĆ, Slavko. Zašto Jasenovac nije oslobođen. Zagreb, 2008. KOREN, Snježana. Povijest 8. Udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole. Izd. Profil. Zagreb, 2013. KOŠUTIĆ, Ivan. 49 mjeseci NDH. Zagreb, 1997. KOZJAK, Josip. O razvitku pruga u Hrvatskoj. U: Zbornik Sto godina železnice. Izd. Štamparsko preduzeće Jugoslovenskih železnica. Beograd, 1951. KOŽUL, Stjepan. Martirologij Crkve zagrebačke. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. 2. izdanje. Izd. Prometej i Zagrebačka nadbiskupija. Zagreb, 1998. KOŽUL, Stjepan. Spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije. U prigodi proslave 900. obljetnice postojanja Zagrebačke nad/biskupije. Izd. NDS u suradnji s Koncilom d.o.o. Zagreb, 1992.
244
KOŽUL, Stjepan. Stradanja u Zagrebačkoj nadbiskupiji za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i poraća. Niz: Radovi, knjiga 4. Izd. Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”. Zagreb, 2004. Krajina. Srbi u našim sjevero-zapadnim krajevima. Izd. Zadružna štamparija. Zagreb, 1938. KRČELIĆ, Baltazar Adam. Povijest stolne crkve zagrebačke. Izd. Institut za suvremenu povijest. Zagreb, 1994. KRIZMAN, Bogdan. NDH između Hitlera i Mussolinija. Zagreb, 1983. KRIŠTO, Jure. Sukob simbola. Politika, vjere i ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Niz: Plava biblioteka, 206. Izd. Nakladni zavod Globus. Zagreb, 2001. KUJUNDŽIĆ, Milivoj; DIZDAR, Zdravko. Hrvatska borba za opstojnost 1918.1998. Izd. Hrvatski državni sabor. Zagreb, 2000. LAJNERT, Siniša. Ustroj željeznica u Hrvatskoj. Izd. Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2003. Leksikon naselja Hrvatske. Izd. Mozaik knjiga. Zagreb, 2004. LENJIN, Vladimir Ilič. Proleterska revolucija i izrod Kautsky. Kultura: Misla. Skoplje, 1974., str. 53. Logori, zatvori i prisilni rad u Hrvatskoj/Jugoslaviji 1941.-1945., 1945.1951. Urednici Vladimir GEIGER, Martina GRAHEK-RAVANČIĆ i Marica KARAKAŠ-OBRADOV. Izd. HIP. Zagreb, 2010. MAČKOVIĆ, Mića - Skula; MAČKOVIĆ, Davor. Jasenovac na Savi. Izd. Davor Mačković. Jasenovac, 2007. MADUNIĆ, Branko. Mnoge nismo nikad više vidjeli. U: Nedjeljni Vjesnik. Zagreb, 20.X.1996., str. 12. MADUNIĆ, Branko. Vidio sam masovni partizanski zločin u Jasenovcu. U: Nedjeljni Vjesnik. Zagreb, 5. i 6.I.1997., str. 5. MATAUŠIĆ, Nataša. Jasenovac 1941.-1945. Logor smrti i radni logor. Izd. Javna ustanova Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac-Zagreb, 2003. MATAUŠIĆ, Nataša. Koncentracioni logor Jasenovac. Fotomonografija. [Naslov na prednjoj korici: Jasenovac – fotomonografija]. Niz: Banalnost zla. Nakl. Spomen-područje Jasenovac. Jasenovac, 2008. MATKOVIĆ, Hrvoje. Povijest Nezavisne Države Hrvatske. Naklada P.I.P. Pavičić. Zagreb, 2002. Međunarodni znanstveni skup. “Bleiburg 1945.-1995.”, Zagreb, 12.-13. V. 1993. Izd. Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar. Zagreb, 1994. Međunarodni znanstveni skup. “Jugoistočna Europa 1918.-1995.”, Zadar, 28.-30. IX. 1995. Ur. Aleksandar RAVLIĆ. Izd. Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar. Zagreb, 1996.
245
MIJATOVIĆ, Anđelko. Bleiburška tragedija i Križni put hrvatskoga naroda godine 1945. Izd. Hrvatski svjetski kongres. New York – Zagreb, 2007. MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga I. Niz: Izvori. Drugo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 21986. MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga II. Niz: Izvori. Drugo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 21986. MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac, 1941.-1945. Dokumenta. Knjiga III. Niz: Izvori. Prvo izdanje. Izd. Narodna knjiga, Beograd; Spomen-područje Jasenovac. Beograd, 1987. MILETIĆ, Antun. Koncentracioni logor Jasenovac. Knjiga IV. Prvo izdanje. Izd. Gambit. Jagodina, 2007. MILETIĆ, Antun. Prilog pručavanju istorije Jugoslovenske narodne armije kroz izabrana dokumenta maršala Jugoslavije Tita, Ministra narodne odbrane i Vrhovnog komandanta JNA u periodu 1945.-1956. godine. U: Vojnoistorijski glasnik. Izd. Vojnoistorijski institut. Beograd, 38./1987., br. 1. MILIŠA, Đorđe. U mučilištu-paklu Jasenovac. Predgovor dr. sc. Mario KEVO. Niz: Posebna izdanja. Naklada Pavičić (P.I.P.). Zagreb, 2011. MILLER, Erwin. Izabran za umiranje. Zagreb, 2004. MILOSAVLJEVIĆ, J. Ž. Srpsko-hrvatski spor i neimari Jugoslavije. Izd. Štamparija Marinković. Beograd, 2003. MILJAN, Goran; MIŠKULIN, Ivica. Povijest 4. Udžbenik povijesti za četvrti razred gimnazije. Izd. Profil. Zagreb, 2009. MRKOCI, Vladimir i HORVAT, Vladimir. Ogoljela laž logora Jasenovac. Niz: Otkrivena istina. Naklada E. Čić. Zagreb, 2008. NIKOLIĆ, Nikola. Jasenovački logor. Izd. Nakladni zavod Hrvatske. Zagreb, 1948. ― Slovensko izdanje: Taborišče smrti Jasenovac. Ljubljana, 1969. NIKOLIĆ, Vinko. Bleiburg: uzroci i posljedice. Niz: Knjižnica Hrvatske revije. München – Barcelona, 1988. NIKOLIĆ, Vinko. Bleiburška tragedija hrvatskog naroda. Niz: Knjižnica Hrvatske revije. München – Barcelona, 1976. Njemačka obavještajna služba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 2. dio. Izd. Večernji list. Zagreb, 2011. O partizanskom logoru u Jasenovcu. U: Politički zatvorenik, 1997., br. 60, ožujak 1997., str. 35. Od Bleiburga do naših dana. Zbornik radova o Bleiburgu i Križnom putu s Drugog međunarodnog znanstvenog simpozija u Zagrebu 14. i 15. svibnja 1994. Izd. Marabu. Zagreb, 1994.
246
Odnijeli su i lubanje. U: Hrvatsko slovo, 19. siječnja 2001., str. 8-9. Okrugli stol “Jasenovac 1986.”, 14. i 15. XI. 1986. Izd. SP Jasenovac. Jasenovac, 1986. PARŠIĆ, Jure. Sjećanja nekadašnjeg jasenovačkog župnika na neke događaje onoga vremena… U: Hrvatska revija. München-Barcelona, 35./1985., br. 3 (139), rujan 1985., str. 422-439. PASPA, Ivan. Još o partizanskom logoru u Jasenovcu. U: Politički zatvorenik. Izd. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Zagreb, 1997., br. 61, travanj 1997., str. 37. PAVLIĆEVIĆ, Dragutin. Progoni i likvidacije Hrvata na području Hrvatske od 1903.-1941. U: Međunarodni znanstveni skup. “Jugoistočna Europa 1918.-1995.”, Zadar, 28.-30. IX. 1995. Ur. Aleksandar RAVLIĆ. Izd. Hrvatska matica iseljenika i Hrvatski informativni centar. Zagreb, 1996., str. 34. PEČARIĆ, Josip. Srpski mit o Jasenovcu. Skrivanje istine o beogradskim konc-logorima. Izd. Dom i svijet; Hrvatski informativni centar; Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 1998. ― Drugo je izdanje objavljeno 2000. PEČARIĆ, Josip. Srpski mit o Jasenovcu. I. Skrivanje istine o beogradskim konc-logor[i]ma. Nakl. Element. Zagreb, 22000. PEČARIĆ, Josip. Srpski mit o Jasenovcu. II. O Bulajićevoj ideologiji genocida hrvatskih autora. Nakl. Element. Zagreb, 2000. PEČARIĆ, Josip. Serbian myth about Jasenovac. Prijevod Ivana PEČARIĆ. Nakl. Stih. Zagreb, 2001. PERVAN, Berislav. General NDH Hinko Alabanda. U: Vojna povijest. Zagreb, 2012., br. 16, str. 22. PETEŠIĆ, Ćiril. Dječji dom Jastrebarsko, dokumenti. Zagreb, 1990. PILAV, Muhamed. U ustaškoj emigraciji s Pavelićem. Zürich, 1996. PILIĆ, Stipo; MATKOVIĆ, Blanka. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima. U: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru. Zadar, 2014., br. 56, str. 323-408. POLJAK, Željko. Hrvatsk planine, planinarsko-turistički vodič. Izd. Planinarski savez Hrvatske, Zagreb, 1996. Popis objavljenih isprava. U: Fontes. Izvori za hrvatsku povijest. Glavni urednik Josip KOLANOVIĆ. Zagreb, 2./1996., br. 2, str. 9-42. Pošta iz koncentracijskih logora Jasenovac i Stara Gradiška. Izd. JUSP Jasenovac. Jasenovac, 2013. Povijesni atlas za osnovnu školu. Izd. Hrvatska školska kartografija. Zagreb, 2007. Povijesni atlas za srednje škole. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2008.
247
Povijest u kartama i slikama. Povijesni atlas za 8. razred osnovne škole. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 2008. PRCELA, John Ivan; ŽIVIĆ, Dražen. Hrvatski holokaust. Dokumenti i svjedočanstva o poratnim pokoljima u Jugoslaviji. Izd. Hrvatsko društvo političkih zatvorenika. Zagreb, 2001. PRCELA, John Ivan. Hrvatski holokaust, II. Zagreb, 2005. PRCELA, John; GULDESCU, Stanko. Operation Slaugerthouse. Eyewitnes Account of Postwar Massacres in Yugoslavia. Izd. Dorrance and Company. Philadelphia, 1970. RENDULIĆ, Ivica; NAJBAR-AGIČIĆ, Magdalena. Povijesni atlas za osmi razred. Izd. Profil. Zagreb, 2009. Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu, 1941.-1945. Zagreb, 1984. RIFFER, Milko. Grad mrtvih. Pn: Jasenovac 1943. Predgovor dr. sc. Željko Holjevac. Niz: Posebna izdanja. Naklada Pavičić (P.I.P.). Zagreb, 2011. ROGIĆ, Veljko. Regionalna geografija Jugoslavije. Knj. 1. Izd. Školska knjiga. Zagreb, 1982. SALOMON, Nada. Mladost u zatvorima i logorima. U knjizi: Revolucionarni omladinski pokret u Zagrebu, 1941.-1945. Zagreb, 1984., str. 343-355. Sećanja Jevreja na logor Jasenovac. Ur. Dušan SINDIK. Izd. Savez jevrejskih opština Jugoslavije. [Beograd], 1972. SIMIĆ, Pero; DESPOT, Zvonimir. Tito strogo povjerljivo. Zagreb, 2010. Slovenija 1941.-1948.-1952. Zbornik. Izd. Društvo za ureditev zamolčanih grobov. Ljubljana-Grosuplje, 2000. SCHREINER, Paul. Spašeni iz Zagreba. Zagreb, 2014. SOBOLEVSKI, Mihael. Između Jasenovca i Bleiburga. U: Erazmus. Izd. Zaklada Otvoreno društvo. Zagreb, 1993., br. 4, studeni 1993., str. 42-47. Spomenica povodom 50-te obljetnice Bleiburga i Križnog puta 1945.-1995. Ur. Mirko VALENTIĆ. Izd. Quo vadis. Zagreb, 1995. Srpsko – hrvatski spor. 3. dio. Štamparija Drag. Gregorić. Beograd, 1939. STANOJEVIĆ, Stanoje. Narodna enciklopedija srpsko – hrvatsko – slovenačka. Knjiga II. Izd. Bibliografski zavod, d. d. Zagreb, 1927. ŠEPOVIĆ, Branko. Jasenovac. Izd. Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek. Zagreb, 2001. ŠIMUNDIĆ, Mate. Hrvatski smrtni put. Izd. Matica hrvatska. Split, 2006. ŠTEFAN, Ljubica. Istinom i činjenicama za Hrvatsku. Niz: Knjižnica HS, knj. VII. Izd. Hrvatska kulturna zaklada, HKZ – Hrvatsko slovo. Zagreb, 1999. ŠTEFAN, Ljubica. Mitovi i zatajena povijest. Izd. K. Krešimir: Slovo M. Zagreb, 1999.
248
ŠTEFAN, Ljubica. Poslijeratni Titov logor Jasenovac, 1945.-1947./48. U: Zbornik radova Prvog hrvatskog žrtvoslovnog društva. Izd. Hrvatsko žrtvoslovno društvo i Narodne novine. Zagreb, 1998., str. 209-214. ŠTEFAN, Ljubica. SUBNOR Hrvatske oteo domobransko zlato. U: Hrvatsko slovo. Izd. Društvo hrvatskih književnika-HKZ – Hrvatski informativni centar. Zagreb, 20.III.1998. ŠTEFAN, Ljubica. Svjedočenje stradalnika Titova Jasenovca. U: Hrvatsko slovo. Izd. Društvo hrvatskih književnika-HKZ – Hrvatski informativni centar. Zagreb, 15.V.1998., str. 5. Što su partizani učinili s ranjenicima u Zagrebu? U: Glas Koncila, 24. lipnja 1990, str. 7. Tko se krije iza organizacije Jasenovac Research Institute. U: Hrvatski list, 12. veljače 2009., str. 11. TOMIČIĆ, Željko. Romanički mač iz rijeke Save kraj Jasenovca. Prilog poznavanju romaničkog oružja u Slavoniji. U: Prilozi Instituta arheologije. Zagreb, 2002., br. 19. TRIVUNČIĆ, Radovan. Jasenovac i jasenovački logori. Spomen-područje Jasenovac. Niz: Biblioteka Poruke, knj. 5. Jasenovac, 1974. TRIVUNČIĆ, Radovan. Jasenovačka drama. Izd. Školske novine. Zagreb, 1985. TUĐMAN, Franjo. Bespuća povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja. Drugo izdanje. Niz: Hrvatske povjesnice. Izd. Nakladni zavod Matice hrvatske. Zagreb, 21989. Veliki atlas Hrvatske. Izd. Mozaik knjiga. Zagreb, 2002. VUKIĆ, Igor. Gdje su pokopane jasenovačke žrtve? Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (1). U: Glas Koncila, 52./2013., br. 11 (2021), od 17.III.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Odbjegli logoraš Hahn kod nadbiskupa Stepinca. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (2). U: GK, 52./2013., br. 12 (2022), od 24.III.2013., str. 25. — VUKIĆ, Igor. Na prostoru jasenovačkoga logora pronađena 193 kostura. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (3). U: GK, 52./2013., br. 13 (2023), Uskrs, 31.III.2013., str. 31. — VUKIĆ, Igor. Postojala je vrlo precizna kartoteka. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (4). U: GK, 52./2013., br. 14 (2024), od 7.IV.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Iz logora - na liječenje srpske djece. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (5). U: GK, 52./2013., br. 15 (2025), od 14.IV.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Iz logorske blagajne Srbima isplaćena odšteta. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (6). U: GK, 52./2013., br. 16 (2026), od 21.IV.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Manipulacije poslijeratnom Zemaljskom komisijom. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovač-
249
kom logoru (7). U: GK, 52./2013., br. 23 (2033), od 9.VI.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Gdje su dnevna izvješća o slanju u logor? Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (8). U: GK, 52./2013., br. 24 (2034), od 16.VI.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Na jasenovačkom popisu i umrli u Norveškoj. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (9). U: GK, 52./2013., br. 25 (2035), od 23.VI.2013., str. 25. — VUKIĆ, Igor. Ustaški vojnici pomažu humanitarcima. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (10). U: GK, 52./2013., br. 26 (2036), od 30.VI.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. U šegrtskoj školi i djeca iz okolnih sela. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (11). U: GK, 52./2013., br. 27 (2037), od 7.VII.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Poslijeratno strogo cenzuriranje svjedoka. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (12). U: GK, 52./2013., br. 28 (2038), od 14.VII.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Priredbe subotom i nedjeljom u dvorani stolarije. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (13). U: GK, 52./2013., br. 29 (2039), od 21.VII.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Izjalovljena nada u partizansko osvajanje logora. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (14). U: GK, 52./2013., br. 30 (2040), od 28.VII.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. “Tko je tko” - enciklopedija jasenovačkog logora. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (15). U: GK, 52./2013., br. 43 (2053), od 27.X.2013., str. 25. — VUKIĆ, Igor. Popisi interniraca koji su dobili paket od kuće. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (16). U: GK, 52./2013., br. 44 (2054), od 3.XI.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Otvorena logorska knjižnica. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (17). U: GK, 52./2013., br. 45 (2055), od 10.XI.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Amnestirani i katolici i pravoslavni i muslimani. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (18). U: GK, 52./2013., br. 46 (2056), od 17.XI.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Zatočenici - žrtve savezničkih bombardiranja. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (19). U: GK, 52./2013., br. 47 (2057), od 24.XI.2013., str. 25. — VUKIĆ, Igor. Srbi domobrani u logističkim postrojbama NDH-a. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (21[!]). U: GK, 52./2013., br. 48 (2058), od 1.XII.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Uhićenje četničkoga vojvode Mane Rokvića i njegove pratnje. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (21). U: GK, 52./2013., br. 49 (2059), od 8.XII.2013., str. 21. — VUKIĆ, Igor. Zatočenici nisu dovođeni da bi bili ubijani. Nn: Zanemarene činjenice o jasenovačkom logoru (22). U: GK, 52./2013., br. 50 (2060), od 15.XII.2013., str. 21.
250
VUKIĆ, Ivan. Lika i Podgorje na braniku doma i naroda. Izd. HOR – Hrvatski obrambeni red. Zagreb, 2012. VUKOREP, Stanislav. Preživjeli svjedoče. Izd. Detecta. Zagreb, 2005. VUKOVIĆ, Tomislav. Ustaško vodstvo protiv “divljih ustaša”. Nn: Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina (1). U: Glas Koncila, 53./2014., br. 29 (2091), od 20.VII.2014., str. 21. ― VUKOVIĆ, Tomislav. Smrtne i vremenske kazne, izbacivanje iz ustaških redova. Nn: Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina (2). U: GK, 53./2014., br. 30 (2092), od 27.VII.2014., str. 21. ― VUKOVIĆ, Tomislav. Oduzimanje i smanjenje činova. Nn: Nezavisna Država Hrvatska između zakona i zločina (3). U: GK, 53./2014., br. 31 (2093), od 3.VIII.2014., str. 21. VUKOVIĆ, Tomislav. Ideološka i dnevnopolitička uloga jasenovačkoga mita. Nn: Intervju. Mr. Mladen Ivezić, autor knjige “Titov Jasenovac”. U: GK, 53./2014., br. 30 (2092), od 27.VII.2014., str. 6-7. VUKOVIĆ, Tomislav. “Pozivam i ostale učenike iz jasenovačkoga logora da se jave”. Nn: Susret. Svjedočenje Zvonka Pajura iz Jasenovca. U: GK, 53./2014., br. 31 (2093), od 3.VIII.2014., str. 14. ZEČEVIĆ, Dušan. Pregled posmrtnih ostataka iz grobnice Donja Gradina. U: Okrugli stol “Jasenovac 1986.”, 14. i 15. XI. 1986. Izd. SP Jasenovac. Jasenovac, 1986. Zločini u logoru Jasenovac. Izd. Zemaljska komisija Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Zagreb, 1946. ZVIZDIĆ, Salih. Jasenovac: partizanski logor smrti. U: Globus, 12. lipnja 1992., str. 32-34. ŽUGAJ, Vjekoslav. Stara Gradiška. Nakl. N.T.D. Mato Lovrak. Zagreb, 1997.
251
Popis svjetlopisa Svj. 0. Iz laboratorija bolnice logora Jasenovac. Snimio Edmund Stöger, 17. srpnja 1944. godine. Fotografija se čuva i u fototeci Međunarodnog odbora Crvenog križa u Ženevi. Mikroskop na slici kupila je Židovska bogoštovna općina iz Osijeka. Stajao je 6000 kuna ......................................................... prednja korica Svj. 1. U logoru se gotovo cijelo vrijeme rata nešto gradilo, od nastambi preko zgrada raznih radionica do velike električne centrale s dimnjakom od 25 metara. U građevinskoj skupini bilo je oko 500 zatočenika ......................................................................... 45 Svj. 2. Montaža lokomobila, parnog stroja za proizvodnju električne energije. Elektrana, koju su zatočenici zvali i Pogon, radila je na drvo, a osim logora, osvjetljavala je i mjesto Jasenovac ...................................................................................................... 46 Svj. 3. Među zatvorenicima je bilo dosta stručnjaka za različite radove, poput ovih mjernika na slici, a često su se angažirali i majstori izvan logora. Neki od zatočenika su nakon izdržane kazne ostajali raditi u logoru za plaću ................................................ 47 Svj. 4. Gradnja logorskog zida počela je u srpnju 1942. godine. Zid je bio visok oko 3 metra a okruživao je logor s tri strane. Sa zapadne je bio dug oko 420 metara, sa sjeverne 1350 metara i s istočne 1300 metara ....................................................................... 48 Svj. 5. Rad u kožari, radionici koja se nalazila u mjestu Jasenovcu. Skupina od 150 zatočenika u gotovo neizmjenjenom sastavu ondje je cijeli rat štavila kožu, izrađivala cipele, torbice, pojaseve i druge proizvode ..................................................................... 49 Svj. 6. Na Zagrebačkom zboru, sajamskoj izložbi u rujnu 1942. godine, bili su izloženi radovi zatočenika Sabirnog i radnog logora Jasenovac. Rukotvorine su izložene u baraci sličnoj logorskoj, a predmete su posjetiteljima pokazivali sami zatočenici .................................................................................................. 50 Svj. 7. Kistovi i četke što su ih izrađivali zatočenici, izloženi na Zagrebačkom zboru. Bili su izloženi i kožni i keramički proizvodi, namještaj i drugi drveni predmeti, košare, strojnica koja se proizvodila u logorskoj oružarnici i drugo ............................. 51 Svj. 8. Tvornica lanaca sastojala se od niza radionica za obradu metala: kovačnice, limarije, alatnice… Osim strojne proizvodnje raznih tipova lanaca, izrađivala su se kliješta, noževi, 252
poljoprivredni alati, željezni kreveti, okovi, rešetke i drugi metalni predmeti ................................................................................. 52 Svj. 9. Logor se nalazio kod ušća rijeke Une u Savu pa se stalno moralo brinuti o zaštiti od poplave. Na slici Bernard Wiener, logornik, odnosno, predstavnik zatočeničke uprave, razgovora s ustašama-čuvarima u vrijeme rada na protupoplavnom sustavu ................................................................................................ 53 Svj. 10. Najveća poplava dogodila se u proljeće 1942. nakon otapanja obilnog snijega. Sava je probila nasip pa je dio zatočenika bio iseljen u Staru Gradišku. Uz stalne dogradnje nasipa, zatočenici su montirali i električne crpke za izbacivanje vode .................................................................................................... 54 Svj. 11. Vodeni viškovi usmjeravali su se i ovakvim odvodnim kanalima, odnosno cjevovodima od opeke. Materijala nije nedostajalo jer je logor napravljen na prostoru predratne ciglane, gdje se iskopavala i sva potrebna ilovača ................................... 135 Svj. 12. Na logorskim ekonomijama uzgajala se pšenica, zob, kukuruz, grah, konoplja. U jeku poljskih radova na poslove izvan logora dnevno je izlazilo i po 700 zatočenika u pratnji stražara. Na nekim poljima zatočenici su boravili i po više dana .................................................................................................. 136 Svj. 13. U logorskim štalama zatočenici su uzgajali konje, krave, svinje, perad. Uz štale se nalazila mesnica s ledanom, mljekara s proizvodnjom sira te prostorije za druge prateće djelatnosti ................................................................................................. 137 Svj. 14. Svaka baraka imala je dežurne zatočenike koji su imali obvezu donositi namirnice (krumpir, kukuruzno i pšenično brašno, grah, itd.) i vodu za pripremu obroka. Hrana se kuhala u velikim kotlovima u kuhinji, gotovo po cijele dane .................. 138 Svj. 15. Kruh se pekao u velikoj pekari, a bio je uglavnom od kukuruza. Uz kruh proizvodila se i tjestenina i rezanci za juhu. Brašno je stizalo iz susjednog mlina: na jednoj strani zgrade ulazile su vreće s kukuruzom, na drugoj - pečeni kruh .................... 139 Svj. 16. U srpnju 1944. logore Staru Gradišku i Jasenovac posjetio je Julius Schmidlin, predstavnik Međunarodnog odbora Crvenog križa pri Nezavinskoj Državi Hrvatskoj. Nakon posjeta izvijestio je nadređene da je o stanju u logorima stekao “vrlo dobar dojam” ........................................................................... 140 Svj. 17. Julius Schmidlin je razgovarao i s Milom Boškovićem (na slici u bijeloj kuti), ravnateljem zatočeničke bolnice. Boško-
253
vić je bio zadužen za raspodjelu paketa koje je Međunarodni odbor Crvenog križa slao u logor ..................................................... 141 Svj. 18. U veljači 1945. logor je posjetio Mate Frković, ministar unutarnjih poslova Nezavisne Države Hrvatske. Bio je to dio priprema za selidbu velikog broja zatočenika u njemačke logore, koja je uskoro ostvarena. Na slici se vidi zapadni ulaz u logor s kulom-promatračnicom ........................................................ 142 Svj. 19. Električna centrala nakon zračnog bombardiranja. U ožujku i travnju 1945. godine u intenzivnim zračnim udarima angloameričkih i partizanskih zrakoplova srušeni su gotovo svi tvornički objekti u logoru ................................................................. 143 Svj. 20. Ostatci tvornice lanaca koje su raščišćavali zatočenici poratnog jasenovačkog logora. Uz ustaše i domobrane bili su tu i zarobljeni njemački vojnici. Dio sačuvanih strojeva prebačen je u Staru Gradišku, a dio čak u Srbiju, u Kragujevac ............... 144
254
Kazalo osoba ―A― ABINUN, 59 ABROMEIT, Franz, 71, 72 ADAMOVIĆ, Dušan, 118 AKMADŽA, Miroslav, 175, 239 ALABANDA, Hinko, 120 ALABANDA, Juraj, 120 ALEKSIĆ, Dušan, 92 ALEKSIĆ, Marijan, 92 ALEKSIĆ, Sretko, 92 ALEKSIĆ, Steva, 119 ALKALAJ, Silvije, 81 ALTARAC, Josip, 128 ALTARAC, Salamon, 125, 177 AMBROŠ, Viktor, 216 ANDRAŠEVIĆ, Tomo, 31, 207 ANTOLČIĆ, Ivan, 118 ARALICA, Tomislav, 81, 239 ARALICA, Višeslav, 81, 239 ARTUKOVIĆ, Andrija, 73, 157, 158, 240 AUFERBER, Miroslav, 59, 63 AVRAMOV, Anatolij, 192, 204, 228, 235
―B― BAČIĆ, Lazar, 12, 13, 124, 152 BAČIĆ, Ljubica, udana ŠESTO, 152 BAČIĆ, Momčilo, 216 BAČIĆ, obitelj, 56, 152 BAČIĆ, Ozren, 13, 148, 149, 151, 152, 153, 206 BADALIĆ, Josip, 83 BAJIĆ, Leonardo, 27 BAKOVIĆ, Anto, 27, 239 BALAĆ, Milan, 215 BALAĆ, Milenko, 216 BALIJA, Branko, 128 BANAC, Ivo, 39, 40, 41, 158, 172, 239 BANIĆ, Vid, 86 BARAC, Antun, 83, 84, 239 BARANOVIĆ, Krešimir, 61, 83 BARBARIĆ, Ilija, 125, 126, 239 BARBIĆ, Anđelko, 227 Barić, Stanko, 105 BARIŠIĆ, Marko, 35, 160, 161, 239
255
BARTA, Pulherija, 95 BARTULIĆ, oružnik, 12 BASCH, Arnold, 83 BASTAŠIĆ, Milan, 96 BAŠIĆ, Petar, 155, 162-164, 171, 239 BAŠIĆ, Slavko, 30, 33, 164, 214 BATARELO, Josip, 208 BEETHOVEN, Ludwig (Ljudevit), 82 BEGIĆ, Ivan, 16 BEGIĆ, Nedjeljko, 16 BEGOVIĆ, Gertruda, 104 Begović, Ivo, 104 BEKAVAC, Stjepan, 175, 239 BELAK, Štefica, 115 BELUŽIĆ, Ivan, 100, 114, 116 BENIČKI, Antun, 107 BERGER, Egon, 178, 240 BESAROVIĆ, Savo, 133 BEZINA, Petar, 29, 209, 240 BILUŠ, Ante, 34 BILUŠ, Marinko, 34 BITEFIR, Herman, 212 BLUM, Emerik, 107, 108, 124 BLUMENSCHEIN, Zlatko, 86 BOBAN, Ljubo, 158, 219, 240 BOGDAN, Ivo, 79 BOGDAN, Marica, 119, 196 BOGDANIĆ, Franjo, 124 BOGDANOVIĆ, Bogdan, 169, 179, 206 BOGDANOVIĆ, Đuro, 216 BOGIĆ, Ana, 220, 221 BOGNER, inž., 210 BOGOVIĆ, Joco, 130 BOMBELLES, Josip, 84 BORAS, Jure, 33 BOROJEVIĆ, Đuro, 148 BOROVČAK, Damir, 176, 229 BOROVIĆ, Jovo, 86 BOROVIĆ, Leposava, 86 BOROVIĆ, Milan, 216 BOROVIĆ, Vukosava, 86 BORTAS, Franjo, 27 BOSIOČIĆ, Božo, 117 BOŠKOVIĆ, Milo, 112, 114, 115, 116, 141, 253, 254 BOŠKOVIĆ, Ruđer, 31 BOŠNJAKOVIĆ, Stjepan, 128
BOTA, Boško, 117 BOTA, Željko, 117 BRDAR, Simo, 26 BREKALO, Zvonimir, 69, 122, 123 BREŠAN, Vinko, 161 BRKLJAČIĆ, Ivica, 19, 76, 99, 101, 126 BRLJAVAC, Ruža, udana Mikac, 118 BRNČIĆ, Josip, 119 BRNJICA, časnik, 196 BRODAR, Vida, 220 BRÖSSLER, Kamilo, 93, 94, 95 BROZ, Josip, 87, 156, 176, 185, 192 BUBANJ, Herta, 86 BUBANJ, Remigy, 86 BUCHVALD, Dragutin, 62 BUĆIĆ, Miodrag, 225-226 BUDAK, Mile, 95 BUDIMIR, Branko, 84 BUDISAVLJEVIĆ, Diana, 89, 90, 93, 94, 240 BUDISAVLJEVIĆ, Julije, 93 BULAJIĆ, Milan, 22, 156, 157, 158, 172, 217, 240 BULJAN, Alojz, 28, 66, 69, 77, 78, 89, 110, 122, 129, 146, 151, 152, 169, 170, 171, 172, 173, 178, 209, 214, 215, 216, 240 BULJAN, Josip, 191 BUNČIĆ, Božo, 65 BUNJEVAC, Luka, 216 BÜRGNER, Elza, 86 BURIJA, Josipa, 87
―C― CANJUGA, Anselmo, 27 CILIGA, Ante, 19, 20, 55, 82, 87, 104, 240 CIVIDINI, Branko, 84 CRLJENICA, Marko, 130 CRNKOVIĆ, Vilim, 79 CRNOGAJ, Stjepan, 84 CRNOJEVIĆ, Ivan, 216 CRVENKOVIĆ, Filip, 71 CVEK, Ivan, 132 CVETKO, Ivan, 128 CVETKOVIĆ, Dragiša, 149 CVIK, Anastazija, 128 CVIK, Mihajlo, 128 CVRTILA, Franjo, 170, 181, 182, 183, 184, 191, 204, 214, 229, 233
256
―Č― ČAČIL, Ivan, 118 ČALIĆ, Dušan, 227 ČARKOVSKI, iz Našica, 63 ČEINA, Antun, 129 ČELEBIJA, Evlija, 145, 240 ČERNI, Jaroslav, 124, 125 ČERNIVEC, Andrea, 27, 240 ČEVIZOVIĆ, Petar, 216 ČIĆ, Emil, 172, 246 ČIKOŠ SESIJA, Petar, 86 ČOKO, Mara, udana Palameta, 174 ČOKRLIĆ, načelnik, 12 ČOLAKOVIĆ, Drago - Hadži, 56, 59, 63, 64, 240 ČUHO, Mišo, 88
―Ć― Ćelo, vidi GOLDSCHMIDT, Slavko, 101, 102 ĆOSIĆ, Stanko, 226, 240 ĆUKALAC, Rajko, 216 ĆULUM, Dušan, 113 ĆURUVIJA, Slavko, 41, 42, 175, 241
―D― DANON, Cadik – Braco, 17, 18, 241 DANON, Jakob, 55, 74, 116, 123 DAPČEVIĆ, Vlado, 41, 42, 241 DAVILA, Branko, 95, 96 DEDIJER, Vladimir, 156, 157, 168, 229, 241 DELIBAŠIĆ, Savo, 81 DERŽIĆ, Ivan, 118 DESPOT, Miloš, 100 DESPOT, Zvonimir, 24, 25, 33, 36, 39, 239, 241, 248 DEUTSCH, Anton, 113 DEVČIĆ, Natko, 82 DIAMANTSTEIN, Bruno, 103, 104 DIMIĆ, Nada, 90 DIZDAR, Zdravko, 31, 166, 167, 180, 238, 245 DOBOŠ, Ištvan, 42 DOKMANOVIĆ, Kosana, 86 DOMINEC, Ivan, 127 DOŠEN, Ante, 76 DRAGANOVIĆ, Krunoslav, 151, 174, 190, 237, 241 DRAGIČEVIĆ, Boško, 29, 32
DRAGIĆ, Đuro, 97, 148 DRAGIĆ, Mijo, 149 DRAGIĆ, Stanko, 12 DRAGIĆEVIĆ, Boško, 173 DRAGIŠIĆ, Branko, 95 DRAGOJEVIĆ, Rade, 167, 168, 241 DRAGOSAVLJEVIĆ, Stanko, 130 DRAŽENOVIĆ, Ivo, 201 DUMIĆ, Stjepan, 93 DUVNJAK, Mato, 130 DUZEMLIĆ, Milan-Emil, 37 DVORŽAK, Rihard, 88 DZERŽINSKI, Feliks, 197, 199
―Dž― DŽAL, Jakov, 111 DŽOIĆ, Dragomir, 126
―Đ― ĐEREK, Božo, 81 ĐIKIĆ, Ivica, 159, 160, 241 ĐILAS, Ivan, 148 ĐILAS, Nikola, 216, 218 ĐUJIĆ, Branko, 64 ĐUJIĆ, Momčilo, 129 ĐURIĆ, Đorđe, 23 ĐURIĆ, Vesna, 175, 241
―E― EICHMANN, Adolf, 71 EISENSTÄDTER, Božena, 104 EISENSTÄDTER, Erna, 104 EISENSTÄDTER, Lela, 104 EISENSTÄDTER, Zorica, 104 EKER, Marija, 89 ERCEGOVIĆ, Dragan, 30, 34, 160, 161, 164, 199, 213, 229 ERDELJA, Krešimir, 175, 241 EREŠ, Stjepan, 30, 34, 164 ERJAVEC, Tomica, 97 ERJAVEC, Tonči, 97, 110, 241 ERLIH, Josip, 100, 178
―F― FELDBAUER, Alfred, 82 FILAJDIĆ, Ruža, 117 FILIPOVIĆ, Zoran, 117
FINCI, Jakica, 130 FISCHBACH, Jonas, 86 FIŠER, Vlada, 86 FRANCO, Francisco, 14, 160 FRANIĆ, Augustin, 32, 241 FRANK, Braco, 76 FRANK, Ivo, 58 FRANK, Josip, 58 FRIDL, Ivan, 174, 194 FRIEDMANN, Miroslav, 62 FRIEDRICH, Adolf, 114, 125 FRKOVIĆ, Mate, 98, 130, 142, 254 FUMIĆ, Ivan, 26 FURMAN, Leo, 62 FÜRST, Zvonimir, 62
―G― GABRIĆ, Stjepan, 27 GAĆINA, Ante, 227 GADŽIĆ, Nikola, 69 GAĐO, Drago, 108 GAJOHA, Ana, 128 GAJOHA, Marija, 128 GAJOHA, Rozalija, 128 GAJOHA, Stjepan, 128 GALIARDI, Emanuel-Manko, 84 GAMULIN, Grga, 19, 87, 98 GASPARINI, Igor, 74 Gaudencija, č. s. u Jastrebarskom, 95 GAVRANČIĆ, Oton, 63 GAVRIĆ, Milan, 66, 241 GEIGER, Vladimir, 31, 36, 67, 180, 238, 239, 245 GELB, Maks, 84 GEORGE, Bernard, 155, 241 GEORGIJEVIĆ, Dimitrije, 188 GERŠIĆ, Henrik, 84 GITMAN, Esther, 133, 241 GLAISE von HORSTENAU, Edmund, 89 GLAVINA, Frano, 12, 146, 241 GLOVACKI, Viki, 35, 36 GLÜCKSMAN, Emanuel, 86 GMAZEL, Ivan, 216 GMAZEL, Tomo, 216 GOJMERAC, Terka, 119 GOLDBERGER, Hinko, 62 GOLDSCHMIDT, Slavko, 102 GOLDSTEIN, Ivo, 17, 27, 71, 170, 171, 180, 181, 186, 187, 200, 206, 241, 242
257
GOLDSTEIN, Slavko, 17, 161, 162, 167, 168, 169, 170, 171, 174, 176, 179, 180, 181, 186, 187, 188, 194, 197, 198, 200, 203, 205, 206, 208, 213, 214, 215, 228, 229, 233, 235, 241, 242 GOTOVAC, Jakov, 102 GOTTLIEB, Hinko, 57 GRAČAKOVIĆ, Ivan, 128, 129, 242 GRADEČKI, Dragutin, 103 GRAHEK-RAVANČIĆ, Martina, 67, 245 GRBELJA, Josip, 25 GRBIĆ, Čedo, 133 GRBIĆ, Milan, 116 GREGL, Zoran, 242 GREGORIĆ, Dragan, 149, 248 GREGORIĆ, Marina, 18 GREGORIĆ, Pavao, 18 GROBLER, Franc, 75 GROSS, Julije, 86 GROSS, Vlado, 63 GRUIČIĆ, Karlo, 27 GRÜN, Elza, 64 GRÜNBAUM, Vlado, 60, 61 GRÜNFELD, Arman, 62 GULDESCU, Stanko, 155, 248 GUSIĆ, Stjepan, 227 GUTTER, Emanuel, 62
HOLBERGER, 204 HOLJEVAC, Željko, 19, 248 HORVAT, Franjo, 28, 66, 69, 77, 78, 89, 110, 122, 129, 146, 151, 152, 169, 170, 171, 172, 173, 178, 209, 214, 215, 216, 240 HORVAT, Ivo, 161, 242 HORVAT, Vladimir, 1, 3, 6, 7, 11, 23, 28, 29, 30, 31, 36, 172, 202, 242, 243, 246 HRSTIĆ, Ivo, 108 HRUŠĆ, Katica, 113 HRVOJEVIĆ, Milan, 31, 207 HRVOJIĆ, Katarina, 106 HRŽIĆ, Drago, 35 HUBER, Čedomil, 101, 110, 122, 124, 131, 243 HUSREV-beg, 11
―I― IDŽOJTIĆ, Mato, 132 IVANKOVIĆ, Zvonko, 175, 243 IVANKOVIĆ, Zvonko – Vonta, 159, 213, 243 IVANOVIĆ, Ilija, 96 IVEKOVIĆ, Branimir, 86 IVEZIĆ, Mladen, 132, 243, 251 IZRAEL, Albert, 128
―H―
―J―
HABSBURGOVCI, 145 HABSBURŠKO-LOTARINŠKI, Josip II., 11 HADŽISTEVIĆ, Vlatko, 116 HAHN, logoraš, 7, 65, 249 HÄNDEL, Juraj Miroslav, 82 HATZ, Pavao, 85 HEBRANG, Andrija, 119, 156 HEĆIMOVIĆ, Josip, 155, 242 HEDERVARI, Khuen, 11 HELBICH, pukovnik, 121 HELM, Hans, 71 HELMAN, Jasna, 30 HELMAN, Ljiljana, 30 HELMAN, Matija, 30, 31, 166, 170, 202, 231 HERCEG, Josip, 89 HERCEG, Stjepan, 161, 242 HIRSCHBERGER, Josip, 113 HIRSCHLER, Žiga, 61 HMELINA, Vlasta, 227 HOCHSINGER, Hans, 57 HOFMAN, Branko, 41, 242
JAGIĆ, Dragutin, 61 JAKOVLJEVIĆ, Ilija, 84 JAKOVLJEVIĆ, Ivan, 129 JAKOVLJEVIĆ, Luka, 129 JAKUPEC, Josip, 194 JANČIKOVIĆ, Tomo, 149, 243 JANOVIĆ, Franjo, 62 JANOVIĆ, Stanislav, 42, 43, 44, 243 JAREB, Mario, 175, 239, 243 JAVILJAK, Teklja, rođ. KONSTANTKEVIČ, 129 JAVOR, Ivan, 31 JAVORNIK, Karlo, 124 JEFTIĆ, Bogoljub, 148 JELIĆ, Božo, 132 JESIH, Pavao, 93 JOVANOVIĆ, Boško, 117 JOVANOVIĆ, Joco, 12 JOVANOVIĆ, Svetozar, 97 JURČEV, Marin, 74, 87, 100, 109, 112, 114, 116
258
JURČEV-DARBINOVIĆ, Marija, 116 JURČEVIĆ, Josip, 16, 28, 126, 174, 176, 219, 243, 244 JURČIĆ, Milutin, 111, 118 JURIĆ, Ivan, 149 JURIŠIĆ, Mirko, 106
―K― KAČ, Franc, 75 KALEB, Vjekoslav, 156, 244 KANDIJAŠ, Ante, 83, 86 KARAĐORĐEVIĆ, Tomislav, 148 KARAKAŠ-OBRADOV, Marica, 67, 168, 176, 177, 178, 244, 245 KARAMATIĆ, Ivica, 132, 244 KARASEK, Emil, 87 KASCHE, Siegfried, 91 KAŠIĆ, Bartol, 6 KATIČIĆ, Natko, 83 KATIĆ, Željko, 117 KATUŠIĆ, Stevo, 205 KEGLEVIĆ, Petar, 145 KEMFELJA, Đuka, 84 KENDE, Josef, 101, 102, 103 KEPLER, Rudolf, 212 KEVO, Mario, 14, 18, 29, 36, 56, 67, 72, 73, 98, 111, 112, 117, 155, 162, 163, 168, 171, 173, 174, 176, 178, 179, 190, 194, 239, 244, 246 KLJAKOVIĆ ŠANTIĆ, Josip, 22, 244 KNEZOVIĆ, Oton, 154, 155, 244 KNEŽEVIĆ, Grozdan, 218 KODRIČ, Ivan, 75 KOLACIO, Zdenko, 218 KOLANOVIĆ, Josip, 65, 247 KOLARIĆ, Mihovil, 27 KOLB, Kamilo, 35 KOLEJAK, Ivan, 128 KOLOBARIĆ, Josip, 108 KOMARICA, Slavko, 78, 244 KONFORTI, Jakob, 86 KONFORTI, Josef, 73, 74 KONIĆ, Branko, 116 KONSTANTKEVIČ, Teklja, udana JAVILJAK, 129 KONJEVIĆ, Milan, 227 KOPELMAN, inženjer, 125 KORAĆ, Dušan, 23 KOREN, Snježana, 175, 244 KOROŠEC, Anton, 75
KOS, Đuro, 215 KOS KOLAR, Ivan, 215 KOSANOVIĆ, Mile, 86 KOSTKO, Milka, 129 KOSTRENČIĆ, Marko, 83, 84 KOŠĆUK, Ferdo, 204 KOŠUTIĆ, Ivan, 84, 244 KOTUR, Milan, 216 KOTUR, Stojan, 90 KOVAČEVIĆ, Dragutin Karlo, 84 KOVAČIĆ, Stjepan, 27 KOVAČINA, Dragan, 86 KOWALSKY, Ljudevit, 35 KOZJAK, Josip, 187, 212, 244 KOŽUL, Stjepan, 158, 180, 244, 245 KRAJAČIĆ, Ivan - Stevo, 156 KRAJNOVIĆ, Petar, 116 KRAKIĆ, Josip, 31, 207 KRALJ, Augustin, 79 KRALJEVIĆ, Egon, 36, 239 KRAUS, Walter, 101 KRČELIĆ, Baltazar Adam, 145, 245 KREŠIĆ, Ilija, 173 KREŠIĆ, Stana, rođ. Perutina, 173 KREŠIĆ, Tvrtko, 108 KREŠIĆ, Vido, 173 KRISTEK, Vendelin, 27 KRIŠTO, Jure, 58, 245 KRIZMAN, Bogdan, 79, 89, 92, 245 KRIŽANOVIĆ, Ivan, 207, 208, 228 KRLEŽA, Miroslav, 159, 243 KRNJAIĆ, 12 KUBAT, Milovan, 227 KUDUMIJA, Mato, 196 KÜHNEL, Vilko, 61 KUJUNDŽIĆ, Milivoj, 166, 167, 245 KUKIĆ, Mitar, 216 KUKIĆ, Nikola, 216 KULAŠ, Ivan, 132 KUNORTI, Salomon-Sadik, 69, 116 KUŠANIĆ, Ivan, 86 KUTNJAK, Srećko, 78 KVATERNIK, Eugen-Dido, 58, 67, 74 KVATERNIK, Slavko, 88
―L― LACKOVIĆ, Stjepan, 65, 67 LAJNERT, Siniša, 187, 245 LALIĆ, Josip, 81 LATINAC, Metod, 29
259
LAVRNJA, Đuro, 201, 202, 208, 228 LAVRNJA, Milan, 201 LEIMDÖRFER, Gustav, 67 LENJIN, vidi ULJANOV, Vladimir Iljič, 23, 245 LESIĆ, Zvonimir, 62 LEVI, Haim, 62 LEVI, Izidor, 62 LEVKOVIĆ, Pavao, 99 LIČINA, Dušan, 85 LIEBERMAN, Marko, 86 LIPAK, Nikola, 119 LIPKOVIĆ, Mladen, 117 LIPOVAC, Zvonimir, 123 LISAK, Erich, 118, 178 LITUCHY, Barry alias Dragoslav Milenko, 22 LONČAR, Nikola, 204 LORKOVIĆ, Mladen, 14, 79, 126 LOVRAK, Mato, 29, 251 LOVRENČIĆ, Tibor, 100, 101 LÖW, Pavao (Pavle LEVKOVIĆ), 99 LOZINSKIJ, Mihajlo, 75 LUBURIĆ, Vjekoslav, 58, 60, 64, 68, 74, 75, 79, 80, 115, 124, 125, 126, 157 LUCIĆ, Dragan, 78 LUGARIĆ, Barbara, 69 LUKETIĆ, Katica, 87
―Lj― LJEPOJEVIĆ, Ana, 77 LJEPOJEVIĆ, Stevo, 77 LJILJAK, obitelj, 92 LJOTIĆ, Dimitrije, 147, 148, 149, 152
―M― MACLEAN, Fitzroy, 164 MAČEK, Vladko, 16, 56, 57, 74, 148, 149 MAČKOVIĆ, Davor, 11, 145, 146, 150, 151, 245 MAČKOVIĆ, Dragutin-Karlo, 215 MAČKOVIĆ, Matija, 171, 191, 232 MAČKOVIĆ, Mića - Skula, 11, 145, 146, 150, 151, 245 MAČKOVIĆ, Milan, 35 MAČKOVIĆ, S., 12 MADUNIĆ, Branko, 164, 165, 245 MAGDIĆ, Miško, 128 MAJETIĆ, Dane, 108
260
MAJIĆ, Krešo, 108 MAJSTOROVIĆ, Dragan, 195, 196, 200 MAKSIMOVIĆ, Boža, 148 MANDIL, vodnik, 74 MANDLOVIĆ, iz Vukovara, 63 MANN, Hinko, 57, 65 MANOLIĆ, Josip, 24, 172 MARCONE, Giuseppe Ramiro, 58, 67 MARENIĆ, Ilija, 129 MARENIĆ, Mijo, 215 MARENIĆ, Stjepan, 215 MARIĆ, Hinko, 86 MARIĆ, Mihajlo, 37 MARIĆ, Petar, 86 MARIĆ, Tomislav, 116 MARINIĆ, Tatjana, 95 MARINKOVIĆ, Ranko, 19 MARINKOVIĆ, tiskar, 149, 246 MARKOTIĆ, Stanko, 108 MARKOVIĆ, Božica, udana Pavlović, 174 MARKOVIĆ, Petar, 207 MARKULIN, Vinko, 2 MARUŠIĆ, Milan, 167 MARUŠIĆA, Milan, 161 MASLEŠA, Veselin, IRO, 145, 240 MASSUCCI, Giuseppe, 67 MATAČIĆ, Lovro, 35, 36, 61 MATAJA, Josip-Hadžija, 125 MATAS, Stanko, 127 MATAUŠIĆ, Nataša, 13, 14, 15, 81, 98, 119, 124, 130, 131, 168, 169, 171, 180, 181, 186, 187, 200, 206, 245 MATES, Vanda, 87 MATHE, Ladislav, 116 MATKOVIĆ, Blanka, 1, 3, 8, 145, 247 MATKOVIĆ, Hrvoje, 178, 245 MATKOVIĆ, Ivica, 104 MATKOVIĆ, Ljubo-Dulfo, 104 MAUTNER, Heda, 86 MAŽAR, Josip-Šoša, 190 MEĆAVA, A., 155 METLAŠ, Branko, 78 METLAŠ, Rajko, 78 METLAŠ, Slavko, 78 MIĆIĆ, Slobodan, 104 MIGOTTI, Branka, 242 MIHALJEVIĆ, Marko, 108 MIHANOVIĆ, Nedjeljko, 39 MIJATOVIĆ, Anđelko, 158, 173, 246 MIKAC, Marija, 118 MIKAC, Marijo, 118 MIKAC, Ruža, rođ. BRLJAVAC, 118
MIKŠA, Eduard, 30, 33, 164 MILANOVIĆ, Milan, 116 MILAŠINČIĆ, Ljubica, 86 MILAŠINOVIĆ, Nikola, 215 MILETIĆ, Ante, 68, 70, 87, 118 MILETIĆ, Antun, 15, 16, 20-22, 39, 55, 56, 69, 70, 78, 92, 113, 116, 117, 118, 119, 156, 157, 165, 168, 185, 193, 229, 246 MILIĆ, Danica, 119 MILIŠA, Đorđe, 14, 18, 20, 246 MILKOVIĆ, Ante, 227 MILLER, Erwin, 79, 83, 246 MILOSAVLJEVIĆ, J. Ž., 149, 246 MILOŠ, Ljubo, 64, 73, 80, 126 MILJAN, Goran, 175, 246 MILJENOVIĆ, Milan, 78 MILJKOVIĆ, Huska, 75 MINIĆ, Miloš, 24 MIŠČEVIĆ, Mihajlo, 120 MIŠČEVIĆ, Nebojša, 120 MIŠKULIN, Ivica, 175, 246 MITROV, Helena, 227 MOKRY, Marija, 128 MOKRY, Stjepan, 128 MONDEKAR, Hugo, 35 MONTILJO, Moric, 100, 116 MOSKOVIĆ, Edo, 62 MOSTARČIĆ, Markan, 69 MRAKOVIĆ, Branko, 64 MRKOCI, Vladimir, 172, 202, 246 MUDRINIĆ, Ante, 84 MUDROVČIĆ, Darinka, 227 MÜLLER, Fanika, 86 MÜLLER, Paula, 86 MUSAFIJA, Heinrich, 116 MUSSOLINI, Benito, 19 MUŽIĆ, Ivan, 18
―N― NAJBAR-AGIČIĆ, Magdalena, 175, 248 NEDIĆ, Milan, 13, 20, 152 NEMČEVIĆ, Dušan, 130 NEUMANN, Fritz, 62 NEUMANN, Slavko, 86 NIKOLIĆ, Nikola, 16, 246 NIKOLIĆ, Vinko, 155, 156, 246 NOVAK, Dragutin, 103 NOVAK, Grga, 83 NOŽINIĆ, Vilma, 61 NUŠIĆ, Branislav, 111
―O― OBEXER, Diana, udana BUDISAVLJEVIĆ, 93 ODIĆ, Slavko, 78, 244 ORAČ, Franc, 128 OREŠNIK, Franjo, 75 ORLIĆ, Šime, 130 OŽEGOVIĆ, Ivan, 86
―P― PAJTAŠ, Mirko, 103 PAJUR, Zvonko, 97, 251 PALAMETA, Đuro, 174 PALAMETA, Mara, rođ. Čoko, 174 PALAMETA, Vinko, 174 PAPANDOPULO, Boris, 61 PAPO, Kamhi, 62 PARDO, Samuel, 62 PARŠIĆ, Jure, 17, 123, 247 PASPA, Ivan, 30, 32, 155, 164, 165, 171, 214, 229, 247 PAVELIĆ, Ante, 25, 35, 58, 62, 63, 65, 73, 75, 79, 90, 118, 120, 121, 123, 126, 129, 133, 134 PAVIČIĆ, Josip, 14, 19, 43, 98, 178, 243, 245, 246, 248 PAVLAKOVIĆ, Ivan, 127 PAVLIČEVIĆ, Dragutin, 146, 247 PAVLIĆ, Andrija, 86 PAVLIĆ, Metod, 123, 124 PAVLOVIĆ, Božica, rođ. Marković, 174 PAVLOVIĆ, Božo, 174 PAVLOVIĆ, Marko, 101, 108, 115, 120 PAVLOVIĆ, Vido, 29, 173, 174, 214 PEČARIĆ, Ivana, 247 PEČARIĆ, Josip, 166, 247 PEĆNIK, Željko, 122 PEJAKOVIĆ, Ivo, 168, 227 PEJNOVIĆ, Nikola, 116 PENAVA, Šimun, 180, 238 PENAVIĆ, Mate, 108 PERAKOVIĆ, Vjekoslav, 178 PERESTEGI, Stjepan, 124 PEREŠIN, Ljerka, 5 PEREŠIN, Rudolf, 5 PERHAČ, Ivan, 27 PERIĆ, Leon, 63, 69 PERUTINA, Stana, udana Krešić, 173 PERVAN, Berislav, 120, 247 PESAH, Salomon, 63
261
PETEK, Franjo, 108 PETEŠIĆ, Ćiril, 95, 96, 247 PETRIČIĆ, Berta, 119 PICCILI, Hinko, 57, 99, 108, 126 PIJEVIĆ, Milan, 220, 222, 223, 226 PILAV, Muhamed, 90, 91, 247 PILIĆ, Stipo, 1, 3, 8, 145, 247 PLAVŠIĆ, Živko, 97 PODNAR, Ivan, 128 PODUNAVAC, Petar, 196 POGAČNIK, Anton, 220 POHORILO, Leo, 100 POJIĆ, Milan, 31, 180, 238 POLAK, Anzelmo, 75 POLAK, Ivan, 63 POLGAR, Ivan, 86 POLITEO, Ivo, 83 POLITZER, Stjepan, 62, 63 POLJAK, Željko, 207, 233, 247 POLJIĆ, Jovan, 116 POPOVIĆ, Ljubo, 64 POPOVIĆ, Marko, 113 POZAJIĆ, Mladen, 102 POŽAR, Ana, 227 PRCELA, John Ivan, 24, 155, 248 PREMERU, Ante, 29, 36 PRESEČAN, Jakob, 130 PRESSBURGER-DENES, Kamila, 86 PRLIĆ, Ante, 33 PRNJATOVIĆ, Vojislav, 20, 21, 56 PROHIĆ, Halil, 226 PROLIĆ, Sead, 38 PRPIĆ, 12 PRPIĆ, Mihovil, 114 PRPIĆ, Mile, 115 PRPIĆ, Stipe, 108 PRŠA, Ivan, 216
―R― RADELIĆ, Zdenko, 175, 239 RADEVA, Marijana, 35 RADIĆ, Ana, rođ. Tecilazić, 209 RADIĆ, Ivan i Iva, 209 RADIĆ, Marko, 208, 209 RADOŠ, Stanko, 85 RAJS, inženjer, 125 RANČIGAJ, Ivan, 75 RANKOVIĆ, Aleksandar, 42, 160, 188 RANOGAJEC, Vlado, 31 RANTAŠA, Anton, 75
262
RAŠAN, Đuro, 87 RAVLIĆ, Aleksandar, 146, 245, 247 RAZUM, Stjepan, 2, 9, 27, 28, 240 REBAC, Remzija, 116 REBROVIĆ, Stevo, 96 REICH, Ivo, 62, 103 REMENAR, Ante, 60 RENDIĆ, Branko, 84 RENDULIĆ, Ivica, 175, 248 RENĐEO, Držislav, 108 RIFFER, Milko, 19, 82, 98-102, 105, 106, 248 RIHAR, Franjo, 74 RILOV, Ivan, 124 RIPP, Andrija, 60, 61 RIVIĆ, Ivica, 29, 174, 190 RODIĆ, Mirko, 113 ROGIĆ, Veljko, 146, 248 ROKVIĆ, Mane, 8, 129, 130, 250 ROLLER, Dragutin, 131 ROSENBERG, Dragan, 57 ROSENBERG, Miško, 124 RUKAVINA, Fabijan, 107 RUPIĆ, Mate, 25, 26, 31, 36, 180, 238, 239 RUŠEVLJANIN, I., 163
―S― SABLJAK, Ivica, 107 SABLJAKOVIĆ, Jusuf, 107 SALAMON, Nada, 106, 107 SALIS, Franjo, 218 SALOM, Ješua, 86 SALOMON, Nada, 105, 106, 109, 115, 248 SALOPEK, iz Trbojevića, 181 SAMARDŽIJA, Milan, 215 SAMLAIĆ, Erih, 82, 101, 102 SAMLAIĆ, Hugo, 102 SARAČ, Huso, 118 SATTOLO, Emil, 216 SAVATOVIĆ, Janko, 86 SCHLESINGER, Adolf, 62 SCHLESINGER, Herman, 62 SCHMIDLIN, Julius, 72, 98, 111, 112 SCHÖN, Arnold, 122 SCHÖNTAG, Ludwig, 124 SCHREINER, Paul, 62, 103, 248 SCHRENGER, Hinko, 61 SCHWARTZ, Đuro, 56, 58, 68 SCHWARTZ, Zdenko, 64, 82 SEDMAK, Katica, 154
SEITZ, Aleksandar, 79 SEM, Jakob Ratko, 75 SESTRIĆ, Agata, rođ. Stanošić, 118 SESTRIĆ, Ivan, 118 SESTRIĆ, Stjepan, 118 SHAKESPEAR, Vilim, 83 SILBERMAN, Ljudevit, 62 SIMIĆ, Pero, 24, 248 SIMON, Kruno, 35 SINGER, Aco, 17 SINGER, Hinko, 64, 103 SINGER, Jakša, 219 SINGER, Vlado, 18, 84, 102 SKELIN, A., 75 SKOMRAK, Ivica, 196 SLIPČEVIĆ, Branimir, 69 SMREKA, Jelka, 167, 168, 175, 194, 198, 227 SOBOLEVSKI, Mihael, 159, 248 SOLDO, Nikola, 36, 166 SOTLER, Drago, 195, 196, 200 SPIEGLER, Oton, 62 SPILLER, Herman, 103 SPINDEL, inž., 124 SPINOZA, Baruh, 162 SPITZER, Marko, 63 STALJIN, Josif, 19, 39, 42, 115 STANČIĆ, Mato, 77 STANOJEVIĆ, Stanoje, 150, 248 STANOŠIĆ, Agata, udana SESTRIĆ, 118 STAŽIĆ, Josip, 97 STEIN, Robert, 61 STEINER, Hinko, 68, 86 STEINITZ, Simon, 62 STEPINAC, Alojzije, 6, 7, 17, 65, 67, 72, 75, 83, 94, 123, 134, 163, 249 STERN, Karlo, 62 STÖGER, Edmund, 2, 252 STOJADINOVIĆ, Milan, 149 STOJAK, Mirko, 128 STOJAKOVIĆ, Igor, 175, 241 STOLZER, Viviana, 104 STRINOVIĆ, Davor, 227 STRŠKOVIĆ, Adam, 207 SUDAR, Mile, 115 SUKNAIĆ, Jasna, 117 SUŠIĆ, Lovro, 93 Sv. Antun, 180, 194 Sv. Erazmo, 145 Sv. Ivan Krstitelj, 146 Sv. Nikola, 11, 145, 151, 218 SVILAR, vojnik, 215
SVJETLIČIĆ, Drago, 59
―Š― ŠAKAN, Savo, 171, 194, 195, 228, 234 ŠAKIĆ, Dinko, 82, 99, 100, 101, 102, 106, 108, 115, 117, 125, 126, 131 ŠALAMUN, Luka, 207 ŠARAC, Stanko, 80 ŠAŠIĆ, Jefto, 18, 165, 215 ŠEPER, Mirko, 35 ŠEPOVIĆ, Branko, 145, 150, 151, 248 ŠEPOVIĆ, Ivan, redar, 148 ŠERCELJ, Alojz, 219-221 ŠESTANOVIĆ, Milan, 216 ŠESTANOVIĆ, Petar, 165, 184, 216 ŠESTO, Ljubica, rođ. BAČIĆ, 152 ŠESTO, Milan, 194 ŠIKIĆ, Dragutin, 130 ŠIMČIĆA, Tunja, 192 ŠIMINIĆ, M., 12 ŠIMUNDIĆ, Mate, 167, 248 ŠIMUNEC, Stjepan, 86 ŠIMUNJAK, Mirko, 170, 171, 182, 183, 194, 195, 196, 197, 198, 199, 200, 201, 202, 203, 228, 229, 233, 234, 238 ŠIPUŠ, Ante, 205 ŠIPUŠ, Ivan, 120 ŠIPUŠ, načelnik, 147, 148 ŠKAVIĆ, Josip, 227 ŠKILJAN, Filip, 78 ŠKVORČEVIĆ, Antun, 176 ŠOIĆ, Krunoslav, 2 ŠPICER, Josip, 124 ŠPICMILER, gostioničar, 64 ŠPILJAK, Štefa, 227 ŠPIRANEC, Anka, 88 ŠTAMPALIJA, Monika, 93 ŠTAMPAR, Andrija, 93 ŠTARK, Anka, 63 ŠTARK, Eugen, 63 ŠTEFAN, Ljubica, 26, 30, 33, 36, 37, 38, 163, 164, 165, 166, 174, 176, 202, 213, 214, 222, 224, 248, 249 ŠTEFANČIĆ, Franjo, 110 ŠTEFANČIĆ, Viktor, 110 ŠTERN, Rikard, 86 ŠTEVINOVIĆ, Ilija, 128 ŠTEVINOVIĆ, Ivan ml., 128 ŠTEVINOVIĆ, Ivan st., 128 ŠUBIĆ, Ivan, 215
263
ŠUNDE, Smiljana, 22 Švabo, vidi KENDE, Josef, 98, 101, 102 ŠVANKO, Vlado, 216
―T― TABORI, Geza, 61 TECILAZIĆ, Ana, udana Radić, 209 TESLIĆ, Darinka, 113 TEŽAK, oružnik, 12 TIJARDOVIĆ, Ivo, 101 Tito, vidi BROZ, Josip, 18, 24, 26, 35, 37, 39, 42, 43, 44, 87, 134, 155, 156, 160, 162, 163, 166, 176, 185, 192, 202, 239, 242, 243, 246, 248, 249 TOMIČIĆ, Željko, 249 TOPLAK, Mijo, 103 TRIVUNČIĆ, Milan, 215, 216 TRIVUNČIĆ, Radovan, 145, 169, 170, 226, 249 TRIVUNČIĆ, Vladimir, 209 TROCKI, Lav, 19 TROLL-OBERGFELL, Heribert, 91 TRSTENJAK, Vlado, 119 TUĐMAN, Franjo, 21, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 166, 168, 249 TURIĆ, Luka, 12 TURK, Stjepan, 127 TURKALJ, Petar, 27
―U― UNGAR, Pavo, 218 UNTERBERGER,Mirko, 113 URSIĆ, Mato, 118 USENIK, Josip, 70 USENIK, obitelj, 70 UZELAC, Mara, 117
―V― VAISTINA, Milan, 216 VALENTA, Vladimir, 84 VALENTIĆ, Mirko, 159, 240, 248 VEJNOVIĆ-JURIŠIĆ, Bogdana, 106, 107 VERŽAN, Štefica, 87 VIDAKOVIĆ, Đurica, 216 VIDAKOVIĆ, Luka, 216 VIDAKOVIĆ, Mara, 86 VIDAKOVIĆ, Nada, 86 VIDAKOVIĆ, Nikola, 69
264
VIDNJEVIĆ, Ivan, 64 VILHAR, Franjo, 82 VINTER, Gabrijel, 113 VIST, Slavko, 97 VIVODA, Elizabeta, 66 VLAH, Romeo, 104 VLAHO, Milivoj, 129 VLAHOVIĆ, Joža, 181 VLAHOVIĆ, Stjepan, 119 VLAŠIĆ, Julius, 120, 121 VOJNIKOVIĆ, Tahir, 123 VOKIĆ, Ante, 126 VORKAPIĆ, Vujo, 100 VUČETIĆ, Stojan, 91 VUČKOVIĆ, Božidar, 86 VUČKOVIĆ, Drago, 79 VUKIĆ, Igor, 1, 2, 3, 7, 9, 15, 55, 175, 249, 250 VUKIĆ, Ivan, 175, 251 VUKIĆ, Mirko, 219, 220, 221, 223 VUKIĆ, Stevo, 220 VUKOREP, Stanislav, 32, 173, 174, 214, 251 VUKOVIĆ, Alojz, 69 VUKOVIĆ, Danila, 69, 70 VUKOVIĆ, Tomislav, 97, 251 VUKUŠIĆ, Ivan, 207
―W― WALTER, Radivoj, 152, 153, 237 WALZ, prof., 71 WEISSMANN, Karlo, 95 WIENER, Arnold, 104 WIENER, Bernard, 104 WIENER, Elizabeta, 104 WIENER, Vladimir, 104 WOLLNER, Ivo, 101, 102, 109, 114
―Z― ZADRO, poručnik, 108 ZATEZALO, Drago, 107 ZAVRNEK, Fran, 86 ZEČEVIĆ, Dušan, 227, 251 ZELAČIĆ, Tome, 204 ZLATAR, Pero, 35 ZLATIĆ, Lidija, 76 ZLOKAS, Pero, 59 ZOFKIĆ, Adam, 118 ZOUHAR, Stjepan, 86 ZRINSKI, Mato, 128
ZRINUŠIĆ, Ante, 108 ZUBER, Marijan, 35 ZUPAN, Mato, 119 ZVIZDIĆ, Salih, 34, 251
―Ž― ŽEGARAC, Vukašin, 67 ŽEPIĆ, Vladimir, 86 ŽIKIĆ, Todor, 193
ŽIŠKA, Jan, 107 ŽIVANOVIĆ, Srboljub, 37, 38, 220 ŽIVIĆ, Dražen, 155, 248 ŽIVKOVIĆ, Stevan, 116 ŽIVODER, Stjepan, 86 ŽUFIĆ, Matija, 118 ŽUGAJ, Vjekoslav, 29, 251 ŽUPAN, Rudi, 61 ŽUŽUL, Miomir, 161, 162
265
Pregled sadržaja Predgovor .................................................................................................... 5-9
1. Tri jasenovačka logora – Vladimir HORVAT ...................... 11-44 Industrijska zona pored Jasenovca ..................................................... 12-14 Zabranjena enciklopedija ................................................................... 14-15 Nacionalni sastav logoraša ................................................................. 15-16 O brojkama neozbiljno i neutemeljeno............................................... 16-17 Zabranjene knjige bivših logoraša ...................................................... 17-20 Izbjeglice iz El Shatta na jasenovačkom popisu................................. 20-22 Poslijeratni partizanski logor .............................................................. 23-25 Namjerno uklanjanje ključnih isprava ................................................ 25-26 Logorski strojevi za Srbiju i Crnu Goru ............................................. 26-28 Svjedoci o poslijeratnom logoru ......................................................... 28-31 Plitko zakopana tjelesa u odorama hrvatske vojske ........................... 31-33 Odvodili su skupine i nitko se nije vraćao ......................................... 34-36 Njemački vojnici u grobnici kod Stare Gradiške ............................... 36-39 Politički 'preodgoj' informbiroovaca .................................................. 39-41 Iz Stare Gradiške na Goli otok ........................................................... 41-44 Svjetlopisi 1-10................................................................................... 45-54
2. Sabirni i radni logor Jasenovac, 1941.-1945. – Igor VUKIĆ ...................................................................... 55-134 Ideje o gradnji židovskog naselja ....................................................... 57-59 Zakonski temelj za interniranje u logorima ........................................ 59-60 Židovske bogoštovne općine nastoje pomoći zatočenicima ............... 60-63 Prvi slučajevi bijega i odmazdi .......................................................... 63-65 Napad na logor s desne strane Save ................................................... 65-66 Međunarodna komisija pregledava logor ........................................... 66-68 Poplava u proljeće 1942. godine ........................................................ 68-70 Deportiranje Židova iz logora ND Hrvatske u Njemačku .................. 71-73 Suzbijanje epidemije tifusa ................................................................ 73-76 Partizanske akcije u blizini logora ...................................................... 76-78 Iz logorske blagajne plaćena odšteta stanovnicima Crkvenog Boka.......................................................................................... 78-80 Logorske radionice i razonoda nakon rada ......................................... 80-83 Stara Gradiška pretvara se iz kaznionice u logor ............................... 83-86 266
Interniranje, ali i izlasci iz logora ....................................................... 86-88 Logori kao sabirni centri za radnu snagu ........................................... 88-91 Zbrinjavanje djece nakon borbi na Kozari ......................................... 91-96 Obrtnička škola u jasenovačkom logoru ............................................ 96-98 'Trust mozgova' i nogometno prvenstvo ........................................... 98-101 Kazalište Ćelo................................................................................. 101-102 Unutarnja logorska uprava ............................................................. 103-104 Najviše zatočenika zbog komunističkih veza ................................. 104-107 Pripreme za veliki bijeg iz logora ................................................... 108-110 Posjet predstavnika Međunarodnog odbora Crvenog križa............ 111-114 Presuda skupini Mile Boškovića .................................................... 114-116 Brojno stanje zatočenica u Staroj Gradiški i zubarski pregledi ...... 116-117 Skupna pomilovanja o važnijim nadnevcima ................................. 117-121 Zračni napadi na logor u jesen 1944. godine.................................. 121-122 Vjerski život zatočenika ................................................................. 122-123 Gradnja nove električne centrale .................................................... 123-127 Pritvoreni zbog veza s partizanima ................................................ 127-130 Odlazak većeg broja zatočenika u Njemačku i najjači zračni napad..................................................................................... 130-132 Kažnjenički logor, a ne logor smrti ................................................ 132-134 Svjetlopisi 11-20............................................................................. 135-144
3. Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima – Stipo PILIĆ i Blanka MATKOVIĆ ................................... 145-235 Uvod ............................................................................................... 145-149 Nacionalni sastav stanovnika Jasenovca i okolnih mjesta ............. 149-151 Osnivanje sabirnog logora u kolovozu 1941. ................................. 152-153 Suvremeni povjesničari izbjegavaju i ratni i poratni jasenovački logor ............................................................................ 153-154 Dosadašnja istraživanja i svjedočanstva o poslijeratnom logoru u Jasenovcu .................................................................. 154-156 Partizani prvi spominju poslijeratni logor ...................................... 156-159 Novinski članci o poslijeratnom logoru ......................................... 159-162 Selektivno korištenje literature i drugih povijesnih izvora ............. 162-171 Žrtvoslovi i zbornici o poslijeratnom logoru .................................. 172-176 Radna grupa ili logor Jasenovac? ................................................... 176-184 Uručbeni zapisnici NOO Jasenovac upućuju na ključne isprave ..................................................................................... 184-185 Zarobljeničke kolone domobrana kod Jasenovca ........................... 185-189
267
Leševi plutaju Savom i drugim rijekama - poslije rata................... 189-192 Logorom Jasenovac upravljao je 1946. Anatolij Avramov ............ 192-201 Uređivanje zatočeničkih nastambi .................................................. 201-203 Sustavno odnošenje cigle iz bivšeg logora ..................................... 203-206 Bijeg skupine zatočenika iz Jasenovca u kolovozu 1946. .............. 207-209 Odpuštanje dijela jasenovačkih zarobljenika tijekom 1947. godine ................................................................................... 210-213 Poslijeratna stratišta i grobišta na jasenovačkom području ............ 213-217 Poslijeratna istraživanja ratnih žrtava Jasenovca ........................... 217-227 Zaključak ........................................................................................ 228-235 Tablica 1.: Pregled stanja zgrada logora, radova i zarobljenika prema dostupnim izvorima .............................................. 229-233 Tablica 2.: Križni put, logor i poslijeratni sustav jasenovačkih logora prema dostupnim izvorima .................................. 233-235
4. Izvori i literatura ............................................................. 237-251 A. Izvori.......................................................................................... 237-238 B. Objavljeni izvori ........................................................................ 238-239 C. Literatura.................................................................................... 239-251 Popis svjetlopisa .................................................................................. 252-254 Kazalo osoba ....................................................................................... 255-265 Pregled sadržaja................................................................................... 266-268
A. M. D. G.
268
