daša&bocca
eva illouz
HARD-CORE ROMANSA PEDESET NIJANSI SIVE, BESTSELERI I DRUŠTVO
1 Knjigoteka
daša&bocca
Zahvale
Ova je knjiga napisana uz dužno poštovanje prema popularnim kulturnim formama i uz sumnju u njih. Mnogi su mi ljudi pomogli da ih brižno istražim. Nenadmašivi Eva Gilmer i Heinrich Geiselberger prvi su se toga dosjetili. Dana Kaplan i Daniel Gilon pomogli su mi oko presudnih bibliografskih dodataka te svojim svježim pogledom na seksualnost. Dipesh Chakrabarty, koji prijateljstva uzdiže na razinu umjetnosti, uvjerio me da ovu knjigu ponesem na sjevernoamerički kontinent. Susan Neiman, čije su mi britkost i lojalnost bile esencijalni dodaci u životu, na svoj mi je uobičajeno briljantan način ponudila presudne komentare. Dva anonimna čitatelja University of Chicago Pressa velikodušno su mi pomogla da razriješim slabe točke teksta. Konačno, Alanu Thomasu iz izdavačke kuće University of Chicago Press svim srcem zahvaljujem jer mi je pružio neobičnu mješavinu entuzijazma, učinkovitosti i intelektualnog zanosa - vještine karakteristične za njegovu izdavačku kuću zahvaljujući kojima je planetarno popularna.
2 Knjigoteka
daša&bocca
1
Bestseleri i naša društvena nesvijest
Za one među nama koji vjeruju da je modernost donijela značajan napredak u stanju ljudskog bića, dovoljno je da naprave inventuru razlika koje dijele „nas” (suvremene ljude) od „njih” (pripadnika društava koja su prethodila modernosti) pozivajući se na brze vlakove, smrznutu hranu, cjepiva ili, još bolje, na pravo glasa, na pravo da se suprotstavimo političkim vođama te da smijenimo predsjednika. Međutim želimo li napraviti inventuru golemih promjena u sustavu vrijednosti, onoga što u ljudima budi osjećaj samopoštovanja i pripadnosti, onoga za čime ljudi čeznu i o čemu maštaju te proučiti ulogu morala ili koliko smo sami svjesni svoga istinskog identiteta, stvari se kompliciraju. Ne samo da je teško znati na što se točno trebamo usredotočiti želimo li shvatiti što se promijenilo i na koji smo se način i mi promijenili nego je teško utvrditi i kriterij na temelju kojega bismo mogli procijeniti što čini moralni napredak ili nazadak. Brojni su kulturni artefakti koje bismo mogli proučiti kako bismo mogli nacrtati dijagram promjena tijekom vremena. Jedan intrigantan način može biti razmišljanje o književnim bestselerima kao o barometrima sustava vrijednosti te prihvaćanje razlika između bestselera nastalih u različitim vremenskim razdobljima kao znakova promjene. Dvije knjige čije objavljivanje dijeli tri stoljeća ilustriraju ono o čemu govorim: Robinson Crusoe Daniela Defoea, objavljen u Londonu 1719. godine, koji je doživio šest reizdanja unutar manje od četiri mjeseca, i Pedeset nijansi sive E. L. James, erotsko-romantični roman koji je na vrh ljestvice najčitanijih knjiga New York Timesa došao tijekom 2012. godine te koji je doživio nevjerojatan uspjeh diljem svijeta. Te dvije knjige ne samo da dijeli tri stotine godina nego ih razdvaja bezdan kulturnih razlika, upozoravajući na sve ono što dijeli „nas” (suvremene ljude) od „njih” (ljude koji su živjeli prije modernosti).1 Mogla sam odabrati još jedan engleski bestseler toga doba, Pamelu Samuela Richardsona (1740.), koji je po svom sadržaju puno bliži bestseleru Pedeset nijansi sive, usprkos uspjehu, ovaj je roman žestoko kritiziran zbog svoje razuzdanosti i samim je time manje prikladan za ovu vježbu uspoređivanja. 1
3 Knjigoteka
daša&bocca
Robinson Crusoe je eponimički roman nazvan po svom glavnom junaku, muškarcu koji zastupa čvrste vrijednosti trgovačke klase i koji je posvećen dužnostima i radu. Roman dokumentira vjersko i introspektivno buđenje muškarca koji, nakon što doživi brodolom, završava na pustom otoku i veliča vrijednost rada i vlastitog preobražaja. Ovaj roman ni na jedan način nije usmjeren na emocije pa čak ni na društvene odnose; doista, jedini je odnos u romanu prijateljstvo koje Robinson gradi s domorocem, Petkom - odnos koji se više može usporediti s kolonijalnom dominacijom nego s recipročnom i ravnopravnom vezom. Zapravo, Robinsonova očita i jasna veza sa svijetom ona je koja podrazumijeva dominaciju i kontrolu, kako nad zemljom tako i nad domorocima (Watt [1957.] 2001). Roman također sadrži neka promišljanja karakteristična za osamnaesto stoljeće o odnosu između prirode i društva, a veći dio užitka u knjizi proizlazi iz Robinsonova prihvaćanja prirode utemeljenog na predznanstvenom razumijevanju sila koje upravljaju plimom i osekom, vremenskim prilikama te usjevima i žetvom. Romanu nedostaje erotska i sentimentalna razina; odnosno ako je u njemu prisutan eros, moguće ga je pronaći u novčanoj razmjeni, međunarodnoj trgovini, poljoprivredi i proizvodnji te u osvještavanju činjenice da se Europa razvila u regiju superiorniju od svih drugih regija. Upravo je u tom smislu ovo roman o civilizaciji koja postaje svjesna sebe kao dominantnog svijeta te je riječ o romanu koji govori o moći znanstvenog shvaćanja pojedinca još uvijek snažno ukopanog u vjeru. Pedeset nijansi sive vodi nas do udaljenih normativnih obala. Prvi dio onoga što je preraslo u trilogiju smješteno je na zapadnoj obali Novoga svijeta, u Seattleu. Priču priča mlada odrasla žena, studentica po imenu Anastasia Steele (Ana), koja je još djevica i koja upoznaje iznimno privlačnog, bogatog i uspješnog mladog muškarca, Christiana Greyja. Po prvi put u svome životu Ana je osjetila snažnu seksualnu želju, a u Christianu je pronašla neobičnog i izvanrednog seksualnog partnera. Doista, postoji nešto čime se Christian jako ističe pred drugim muškarcima: pristaje na ekskluzivnu ljubavnu vezu s Anom, ali samo ako ona potpiše ugovor u kojemu izražava spremnost da postane njegova „podanica” - odnosno ako pristane na to da je tuče, udara po stražnjici te da je veže, da spusti pogled u njegovu prisustvu, da spava onoliki broj sati koliko joj on naredi te da isključivo jede onu hranu i nosi onu odjeću koju on odabere za nju. Povrh tog ugovora, Ana je dužna potpisati i ugovor o povjerljivosti koji je sprečava da ikome otkrije prirodu njihove veze.
4 Knjigoteka
daša&bocca
Ova nas knjiga zatim odvodi na mjesto kontinentima udaljeno od Robinsona Crusoea. Gotovo je isključivo usmjerena na ljubav, prisnost i seks. Govori o osvajanju, ali ne o osvajanju zemlje, nego o osvajanju osjećaja, o opasnosti, ali ne od nepoznatih i napuštenih pejzaža, nego od intimnih odnosa i ne od svjesnosti o superiornom položaju Europe, nego o sazrijevanju mlade studentice. Ovo samootkrivanje nije duhovne prirode; naprotiv, ono je posve seksualne i interpersonalne prirode. Daleko od promicanja konvencionalnog buržoaskog morala, Pedeset nijansi sive seksualne prakse podzemlja stavlja na razinu mainstreama: ropstvo, disciplina, sadizam, mazohizam (BDSM). O odnosu koji karakteriziraju dominacija/podčinjenost, koji je središnja tema ove knjige, beskrajno se promišlja i pregovara i taj je odnos u konačnici zamijenjen ljubavnim odnosom. Konačno, dok je tema Robinsona Crusoea proces prihvaćanja očeva autoriteta, Pedeset nijansi sive roman je koji govori o stvarnim i simboličkim ožiljcima koje ostavljaju loši roditelji jer je Christian, glavni junak u romanu, imao traumatično djetinjstvo, što će čitatelj s vremenom otkriti. Malo općenitije govoreći, ako je Robinson Crusoe roman koji je trijumf androcentričnog, eurocentričnog pogleda na moral utemeljenog na vrijednostima kao što su rad i samodostatnost, Pedeset nijansi sive predstavlja ultimativni trijumf ženskog stajališta u kulturi, zaokupiranog ljubavlju i seksualnošću, emocijama, kao i mogućnošću (ili nemogućnošću) stvaranja trajnih ljubavnih veza s muškarcem te s romantičnim i seksualnim odnosima u kojima se isprepliću bol i užitak. Želimo li dodatno naglasiti razlike u vrijednostima koje razdvajaju ova dva romana, dovoljno je prisjetiti se da je prije sto godina još jedan roman, roman koji je navodno zapalio iskru građanskog rata i koji je bio pun suosjećanja prema problemima afričkih robova, u to vrijeme bio odbačen jer je bio „presentimentalan”. U današnje vrijeme bez problema bismo Čiča Tominu kolibu (1852.) Harriet Beecher Stowe prihvatili kao politički i moralno ambiciozan roman, unatoč u današnje vrijeme poljuljanih stereotipa vezanih za obojene. No, u vrijeme kad je roman napisan, mnogi su vjerovali da je opasno pripadao ženskoj strani kulture koja je prijetila da potakne čitatelje da odbace strogo poštovanje vjerskih i moralnih načela te da prigrle masovnu kulturu usmjerenu na uživanje i preokupiranost sobom koja se u to vrijeme razvijala (Tompkins, 1986.). Kritičari sentimentalnog romana posebice su bili zabrinuti zbog njegove emocionalne snage: „Njegova dramatska snaga ni na jedan drugi način nije mogla utjecati na državu, osim tako da uzburka fanatizam jednog te ravnodušnost drugog dijela ljudi” (Pringle, 1853., 7). Drugim riječima,
5 Knjigoteka
daša&bocca
upotreba emocija čak i u visokomoralne ili političke svrhe smatrana je neželjenom i pokvarenom. Kao primjer možemo uzeti i roman bliži Pedeset nijansi sive, danas klasik i kanonski roman iz 1899. godine Buđenje Kate Chopin. Priča je to o udanoj ženi koja otkriva seksualnu želju i strast prema drugom muškarcu. U vrijeme njegova objavljivanja, javnost je ovaj roman prihvatila s moralnim gnušanjem, a u jednoj je kritici bit moralnih vrijednosti predstavljenih u njemu opisana kao „ružna, okrutna, gađenja vrijedna čudovišna strast koja, poput tigra, polako isteže svoje graciozne šape... i... budi se”. New Orleans Times - Democrat (1899.) „buđenje nesretne Edne” doživio je kao „strast za koju joj je iskustvo pokazalo da je, po svojoj prirodi, prolazna” te koja je „posve svedena na osjećaje, dok su razum, prosudba i sve uzvišene sposobnosti i percepcije... usnuli čudesan san poput sedam spavača” (citat u Corse and Westervelt 2002., 139-61). Čitatelji i kritičari ovaj su roman iznimno hladno prihvatili što je u tolikoj mjeri obeshrabrilo Kate Chopin da je nakon tog iskustva počela pisati kratke priče. Ovdje je teško ne zamijetiti kontrast u odnosu na E. L. James, koja je odmah dobila ugovor za pisanje nastavka Pedeset nijansi sive. Ukratko: činjenica da je meki pornografski roman koji se bavi posvemašnjom opčinjenošću dvoje pojedinaca sadomazohističkim seksualnim odnosom mogao postati svjetski bestseler i to samo stotinjak godina nakon objavljivanja romana Buđenje upućuje na velike promjene u sustavu vrijednosti koje su se dogodile u zapadnome svijetu - netko bi mogao reći tako dramatične promjene koje možemo usporediti s otkrićem struje ili uvođenjem unutarnjih vodovodnih instalacija. Unatoč opasnosti od tautološkog iskaza u ovom trenutku, želim upozoriti na mogućnost da bestselere definira njihov kapacitet da obuhvate vrijednosti i stajališta koji su ili dominantni i naširoko institucionalizirani ili dovoljno rašireni da bi preko nekog kulturnog medija mogli dobiti status mainstreama.
Bestseler: Definicija Pedeset nijansi sive, erotski roman objavljen 2011. godine, napisala je sunarodnjakinja J. K. Rowling, pod pseudonimom E. L. James. Poput poznatog književnog djela za djecu J. K. Rowling, Pedeset nijansi sive je roman koji je postao bestseler na ljestvicama najčitanijih knjiga diljem svijeta, uključujući i najpopularnije britanske top-liste čitanosti, pa čak i top-listu New York Timesa u Sjedinjenim Američkim Državama. Taj je 6 Knjigoteka
daša&bocca
roman prvi dio trilogije koja se u svijetu prodala ukupno u oko četrdeset milijuna primjeraka (Siegel, 2012.), s trideset dva milijuna primjeraka prodanih u Sjedinjenim Američkim Državama do trenutka pisanja ovog eseja (više od deset milijuna primjeraka prodano je u Sjedinjenim Američkim Državama za samo šest tjedana), zahvaljujući čemu je ova knjiga/trilogija postala jedna od najprodavanijih knjiga koju bilježi suvremeno izdavaštvo. Prava za prijevod trilogije prodana su u trideset sedam država, a prvi dio postavio je rekord kao najbrže prodavana knjiga u mekom uvezu, nadmašivši čak i rekord koji je držala serija knjiga o Harryju Potteru. Bestseleri su rezultat procesa koji je započeo u Europi u šesnaestome stoljeću, procesa koji možemo nazvati komodifikacijom knjige (Davis, 1975.). Kako su se smanjivali troškovi objavljivanja knjige te kako je razina pismenosti rasla, knjige su počele cirkulirati regionalnim, nacionalnim pa čak i europskim tržištima (Eisenstein, [1983.] 2012.). Kad kažemo da cirkuliraju na tržištu, to znači da anonimni pripadnici javnosti kupuju knjige kao robu (za razliku od pisanja knjiga za pokrovitelja, pretplatnike ili za dobro poznate manje skupine poznavatelja; ili posudbi u knjižnicama; ili čitanja nekog književnog djela pred skupinom slušatelja; itd.). Čitatelj-konzument bio je smješten na polju na kojemu su se preklapale dvije odvojene sfere: on ili ona postao je potrošač na tržištu na kojemu mu/joj se nudi cijeli niz međusobno konkurentnih kulturnih proizvoda; i on ili ona (zapravo, poprilično dugo samo on) bio je građanin ili član građanskog društva smješten u sferu javnog mnijenja. Javno je mnijenje proces unutar kojega se formiraju ideje relevantne za javnost i politiku interpersonalnim mehanizmima - na primjer, u osamnaestom stoljeću u salonima ili kavanama (Habermas, 1991.) - ili mišljenjima i stavovima koji su više autoritativni, institucionalizirani, javni i komodificirani u odnosu na druge (npr. The Times Literary Supplement - književni dodatak londonskog dnevnika The Times ili književni dodatak The New York Timesa - The New York Times Book Review). Neke su knjige bile namijenjene cirkuliranju u privatnoj sferi (npr. romantične novele), druge su knjige cirkulirale u javnim sferama (npr. politički pamfleti), ali cijeli niz knjiga bilo je moguće smjestiti na međusklopu privatne i javne sfere. Pornografska ili erotska literatura, na primjer, bila je smještena u međusklopu jer je cirkulirala u privatnoj sferi (i čitali su je poglavito pripadnici viših klasa), ali je imala duboke političke implikacije u načinu na koji je u pitanje dovodila snagu crkve (Hunt, 1991.). Zanimljivo je dakako da je slabljenjem cenzure i crkvene moći, pornografska i erotska literatura, iako strogo kontrolirana i 7 Knjigoteka
daša&bocca
regulirana, također izgubila svoju političku moć postavši nešto što se konzumiralo u privatnoj sferi. S nastankom interneta došlo je do daljnje komodifikacije pornografije za privatnu upotrebu. U relativno kratkoj povijesti komodifikacije knjige, presudno razdoblje razvoja dogodilo se tijekom Drugog svjetskog rata. Paralelno s konsolidacijom mnogih korporativnih izdavačkih industrija u 1940-im godinama, rasla su i nastojanja da se preuzme kontrola nad elementima koji vode prema bestseleru (Schiffrin, 2001.). Pokazalo se da je rat pogodovao izdavačkoj industriji jer je porasla prodaja knjiga relevantnih za rat što je posljedično dovelo i do porasta prodaje knjiga drugih žanrova. U tom je razdoblju također po prvi put zabilježeno da su izdavači počeli funkcionirati kao realni poslovni sektor u trenutku kad su počeli obraćati pozornost na prijedloge prodajnih mjesta o tome kako oblikovati knjige namijenjene određenoj publici (ibid., 148). Posebice nakon završetka Hladnog rata, sve je prisutnija bila nova ideologija koja je naglašavala vjeru u tržište i njegove vrijednosti. To je vjerovanje - da tržište predstavlja konzumerističku demokraciju - postalo zaštitni znak izdavaštva i vodilo je prema trendu spajanja manjih izdavača s velikim međunarodnim konglomeratima. Urednike u tim konglomeratima poticali su da se usmjere na šačicu knjiga koje bi im omogućile da udovolje ekonomskim očekivanjima vlasnika korporacija (ibid., 150), a promijenivši prirodu knjižare, suburbanizacija je pridonijela komodifikaciji knjige: „Jedini način da knjižare u predgrađima opstanu kao i lanci knjižara - bio je da se smanji broj polica namijenjen inventaru koji se polako prodaje te da se više prostora odvoji za bestselere” (ibid., 151). Važnost bestselera bila je prirodna posljedica komodifikacije izdavaštva i njegove usmjerenosti na marketing. Doista, iako književni svijet koristi antimarketinšku retoriku (Brown, 2011., 76), od renesanse preko dvadesetog stoljeća do danas trgovinom knjiga upravljaju tržišni trendovi. Neki primjeri uključuju predviđanje posve automatiziranog procesa proizvodnje knjige Williama Caxtona između 1476. i 1492. godine, Biblija Masona Lockea Weemsa početkom devetnaestoga stoljeća te eksploatacija Tarzana u 1920-im i 1930-im godinama.2 Osim toga, prije nego što su doživjeli uspjeh, mnogi poznati pisci radili su u sektorima vezanim za marketing, kao što su oglašavanje i business (ibid., 73-74). (Usput, i sama E. L. James, autorica Pedeset nijansi sive, radila je 2 Kao što to Stephen Brown jasno kaže: „Književni žanrovi nisu ni toliko komercijalno naivni, a i ne oklijevaju toliko da sami sebe prodaju kao što se to ponekad pokušava prikazati.” (2011., 70-86; vidjeti posebno 70-76).
8 Knjigoteka
daša&bocca
za televizijsku postaju na položaju koji joj je omogućio da nauči kako kulturni program prilagoditi javnosti.) Još jedan primjer serije bestselera nastale kao rezultat utemeljen na marketinškoj praksi možemo vidjeti i kod pisca Jamesa L. Pattersona. Patterson, nekoć oglašivač po vokaciji, eksploatirajući svoja iskustva svoju je prvu knjigu u seriji knjiga o Alexu Crossu pretvorio u bestseler. Knjigu je napisao i objavio na način „kojim više duguje Dunkin Donutsu nego Doubledayju, KFC-ju nego Knopfu” (Brown, 2011., 75). Nezadovoljan slabim marketinškim aktivnostima svog izdavača, Patterson je dizajnirao novu naslovnicu i financirao reklamnu kampanju na televiziji. Knjiga je ubrzo postala bestseler, a Patterson je tim svojim postupkom uspostavio formulu za brzu prodaju književnih djela.3 Između 1976. i 2011. godine, Patterson je objavio sedamdeset tri trilera koji su se prodali u približno dvjesto milijuna primjeraka diljem svijeta. Njegovi su romani jasno podijeljeni po žanrovima, a za njihovu je proizvodnju zaposlio ekipe suautora, što mu je omogućilo da proizvodi pet do šest knjiga na godinu (ibid., 75). Top liste bestselera sve više prostora daju autorima koji su se razvili unutar sustava kojim dominiraju tržišne i marketinške tehnike (Verboord 2011., 290 - 315). Konkurentnost knjiga i autora značajno se intenzivirala, ali čini se da autori koji pišu beletristiku ili serije knjiga ili koji imaju „zvjezdanu auru” bolje uspijevaju (ibid., 308); autori koji su izgradili renomirani književni status rjeđe se pojavljuju na top-listama bestselera, a i kad se nađu na tim listama, na njima se kraće zadržavaju; a ono što je klasificirano kao bestseler sve više i više se udaljava od onoga što kritičari klasificiraju kao estetski važno djelo (ibid., 308 - 9). Drugim riječima, sve veći razdor između ekonomske i kulturne sfere sam po sebi je posljedica intenzivne komodifikcije kulture. Kad knjiga postane bestseler, to jednostavno znači da se u svojoj kategoriji najbolje prodaje. BookScan US, ogranak poznate agencije Nielsen za marketinško istraživanje, vjerojatno je najagresivniji pokušaj da se stvori posve automatizirana i pouzdana lista bestselera. BookScan prikuplja podatke izravno iz prodaje preko interneta i drugih internetskih shopova te s više od 4 500 maloprodajnih mjesta uključujući razne vrste: brojne neovisne knjižare, velike knjižarske lance kao što su Barnes & Noble, Powell’s Books, (nekadašnji) Borders te Costco (Gross, 2006.; Longhofer, Goldeni Baiocchi 2010., 18 - 25). New York Timesov način sastavljanja liste bestselera zloglasno je dobro čuvana 3 Brown (2011., 75) ovu formulu opisuje kao knjigu sastavljenu od kratkih poglavlja, s puno akcije od prve do posljednje stranice, intenzivne radnje i bez rasprave.
9 Knjigoteka
daša&bocca
tajna, a ne preostaje nam drugo nego da pretpostavimo da se i za nju na sličan način kombiniraju prodajni podaci i podaci o narudžbama knjiga. Dok, s jedne strane, bestseleri pokrivaju raznolike žanrove fikcije, 4 ljubavni romani primjer su najjače komodifikacije knjige 1 jer ih proizvode velike globalne korporacije. Edicija Harlequin, na primjer, koristi opsežna marketinška istraživanja kako bi kalibrirala svoje formule za promjenjive ukuse čitatelja (Regis, 2011.; Thurston 1987.). Korporacija Harlequin objavljuje ljubavne romane i žensku literaturu i malo je izdavača diljem svijeta koji joj konkuriraju: svaki mjesec ovaj izdavač objavljuje 110 naslova koji se prevode i distribuiraju u trideset jednoj zemlji. Ljubavni su romani jedan od najkomodificiranijih sektora industrije knjiga, ako ne i najkomodificiraniji sektor, i to u smislu da se knjige proizvode na temelju dobro istraženih i standardiziranih formula. Ljubavni su romani također jedan od najprofitabilnijih sektora izdavačke industrije, donoseći više od milijarde dolara na godinu, prema podacima internetske stranice Romance Writers of America (RWA). Udio ljubavnih romana na cjelokupnom tržištu džepnih izdanja Sjedinjenih Američkih Država čini četrdeset šest posto, a prema podacima Harlequina, više od polovice njihovih kupaca kupuje u prosjeku 30 romana na mjesec (Linden i Rees, 1992., 70-75). Internetska stranica Romance Writers of America (RWA) pokazuje da su se „prihodi od ljubavnih romana povećali s 1 355 milijardi dolara u 2010. godini na 1 368 milijardi dolara u 2011. godini, i taj žanr, s udjelom od 14,3 posto na tržištu, i dalje bilježi najbolje prodajne rezultate. Prema studiji objavljenoj na internetskim stranicama RWA-a, više od sedamdeset četiri milijuna ljudi tvrdi da su tijekom 2008. godine pročitali barem jedan ljubavni roman. Pokazalo se da je devet 4 Na pitanje što čini bestseler, znanstvenici su otkrili da se određene teme bolje prodaju: senzacionalizam, vjerske i pustolovne teme neprestano zauzimaju mjesta na top-listama. E. Haldeman-Julius (1928., 138-78) otkrio je da se mnoge njegove knjige bolje prodaju kad u naslovima novih knjiga stoje riječi ljubav, seks, religija, rad na sebi i humor. Slično, G. Hicks (1934., 621 -29) je zaključio da bi preporučena formula za roman trebala sadržavah „živopisnu priču, veliku romantičnu temu i okružje u koje su uključeni konvencionalni likovi te tezu ili poruku priče, koja bi trebala biti duboka, ali zapravo nešto s čime se svatko može poistovjetiti”. E. Weeks (1936:2-15) je proučavao Prohujalo s vihorom Margaret Mitchell (1939.) i zaključio je da su sljedeći čimbenici u točno određenom omjeru odgovorni za uspjeh: svevremenost (45%), emocije (25%), karakterizacija (15%), inventivnost (10%) te oglašavanje (5%). Povrh toga, u studiji J. Harveya, „emocija” je bila glavni sastojak bestselera (1953., 91-114]); određene karakteristike glavnoga muškoga lika također su pozitivno ili negativno povezane s prodajom (109); a detektirane određene stilske i tematske razlike između bestselera i knjiga koje se jako slabo prodaju (108). Najvažniji čimbenici povezani s prodajom su emocije, osobine glavnih likova, tema priče i jednostavnost (ibid., 110).
10 Knjigoteka
daša&bocca
posto čitatelja ljubavnih romana bilo muškog spola, a studija je također otkrila da je većina čitatelja ljubavnih romana bila u braku ili da su živjeli s partnerom. Prema Harlequinu, u dijelu „O nama” na internetskoj stranici, tvrtka prodaje više od četiri knjige u sekundi, a polovica je tih prodaja međunarodna. U Velikoj Britaniji ljubavni romani čine više od dvadeset posto svih prodanih književnih djela. Kad je riječ o rodnoj pripadnosti, tek nekolicina žanrova ima jasnije defirviranu čitateljsku publiku od ljubavnih romana. Brojke otkrivaju žanr u kojem je usavršeno umijeće stvaranja proizvoda prema onome što traže (uglavnom) čitateljice i onome što hrani njihovu maštu. S obzirom na to da je roman Pedeset nijansi sive mješavina žanrova - tradicionalnog i erotskog ljubavnog romana - čovjek se zapita kako se uspio isprofilirati u već prilično razvijenoj industriji knjige i uzdići se iznad drugih knjiga i edicija. Upravo zato što u današnje vrijeme formalni pokušaji oblikovanja stava prethode onim neformalnim pokušajima (npr. marketinškim kampanjama, oglasima, objavljivanjem izvadaka iz knjige u visokotiražnim časopisima prije objavljivanja same knjige itd.), moramo se zapitati zašto Pedeset nijansi sive pruža spektakularan primjer procesa koji se odvijao obrnutim putem - odnosno govori o relativno neformalnoj popularizaciji knjige prije nego što je došlo do formalne mainstraimprodaje.
Moć kulturne rezonancije Naši pokušaji da shvatimo što je potrebno da bi knjiga postala bestseler do određene mjere započinju samoobmanom. U većini situacija nitko ne može predvidjeti uspjeh knjige, no u trenutku kad ona postane uspješnica, čini se kao da je taj uspjeh bio neizbježan. U tom smislu čini se kao da pokušavamo pronaći uvjerljive razloge za nešto što na samom početku nismo bili u stanju predvidjeti. Ta je samoobmana još očitija kod kulturnih artefakata kao što je roman Pedeset nijansi sive koji se, čini se, suprotstavio uspostavljenim normama (no samo naizgled jer se sadomazohizam pojavljuje u literaturi, barem u djelima Marquisa de Sadea, a veći dio Harlequinovih romana u posljednja se dva desetljeća bavio erotikom). Ovu zagonetku možemo zaobići ako se složimo u tvrdnji da objašnjenje razloga zašto je neka knjiga postala bestseler nije isto što i predviđanje njezina uspjeha. Softverski program ili algoritam možda mogu predvidjeti uspjeh knjige ili nekog filma, no upitno je može li softver objasniti razloge svojega uspjeha. Objašnjenje od nas zahtijeva da 11 Knjigoteka
daša&bocca
shvatimo vezu između mehanizama širenja teksta (marketing, internet), samoga teksta (njegova žanra i konvencija) te načine na koje rezonira s iskustvom ljudi koji ga pročitaju i značenjima koja mu čitatelji pripišu. U svojoj najprodavanijoj studiji uspješnih brendova, Točka preokreta (Jesenski i Turk, 2011.), Malcolm Gladwell iznio je sociološku tvrdnju da je uspjeh hitova i trendova rezultat tri temeljna čimbenika: uspjeh neke društvene „epidemije” najviše ovisi o ljudima koje odlikuje nekoliko posebnih i rijetkih sposobnosti, a Gladwell ih naziva poveznicima, znalcima i trgovcima; te nove ideje ili predmeti su „zarazni” (prezentiraju se na uvjerljiv način); i javljaju se u odgovarajućem kontekstu. Umanjujući važnost socioloških osnova kojima je podupro vlastitu teoriju, Gladwell kaže da se nove ideje šire poput mikroba i epidemije odnosno zarazom ili, kao što kaže Richard Dawkins, memetikom ([1976.] 2006.). Ova teorija - koja ključne aktere promatra kao glavne širitelje ideje ili proizvoda - objašnjava kako se novi predmeti široke potrošnje ili ključni kulturni koncepti šire u domenama kulture u kojima formalne agencije i mehanizmi zaštite igraju ključne uloge. No ova je teorija manje prikladna za objašnjenje širenja ideja ili knjiga koje koriste naširoko isprobane formule, kao što je to s romanom Pedeset nijansi sive, te koje se u početnoj fazi više šire usmenom predajom nego formalnim marketinškim načinima. Pedeset nijansi sive roman je koji se širio neformalno, a njegova kombinacija konvencionalne narativne formule i BDSM-a najvjerojatnije je bila katalizator njegova brzog širenja, no isto se pitanje i dalje nameće: zašto upravo ova priča? U često citiranom članku, Michael Schudson (1989., 153-80) pokušava shvatiti zašto neke ideje i tekstovi postaju naširoko vidljivi i šire se puno brže od drugih ideja i tekstova. Schudson daje sljedeći primjer: Od 1944. do 1946. godine, George Kennan je iz Veleposlanstva SAD-a u Moskvi slao memorandume kojima nije, prisjeća se, ‘uspio potaknuti nikakvu reakciju u Washingtonu, a pita se je li ih itko ikada uopće pročitao’. Godine 1946., nakon što je okončano ratno savezništvo, dotadašnji veleposlanik Harriman se vratio u Ameriku a Kennan preuzeo njegov položaj, američki State Department zatražio je njegovo mišljenje o sovjetskom ponašanju. Kennan je zauzeo tvrdokoran stav, koji je držao već nekoliko godina, rekavši da su sovjetski vode tvrdoglavi autokrati kojima se ne može vjerovati. Reakcija u Washingtonu, piše Kennan u svojim memoarima, bila je „ništa manje od senzacionalne”: Bio je to jedan od onih trenutaka kad je službeni 12 Knjigoteka
daša&bocca
Washington, čiji su sustavi primanja informacija zamršeno ukorijenjeni u podsvijesti, bio spreman primiti poruku... Šest mjeseci prije, njegov bi stav u State Departmentu u čuđenju podigao obrve dužnosnika, a usne im stisnuo u neodobravanju. Šest mjeseci poslije, njegovo bi mišljenje vjerojatno zvučalo redundantno, poput propovijedanja vjernicima... Kakvu je onda reakciju polučio memorandum? Nije lako reći. Bilo bi previše reći da je bio odlučujući čimbenik u promjeni američke politike prema Sovjetskom Savezu. Je li ubrzao promjenu u politici? Ili kristalizirao promjenu koja se već događala? Kulturna analiza zahtijeva jezik koji potiče na djelovanje kao što je ovaj - odnosno nešto između odlučnosti i nedjelotvornosti. (159) Schudson ovdje vrlo dobro definira problem. Izvješće koje bi šest mjeseci prije bilo posve zanemareno ili odbačeno postalo je „senzacionalno” upućujući na to da je uspjeh teksta povezan s uvjetima u kojima je zaprimljen; odnosno s vrijednostima, idejama, očekivanjima, prikazima i slikama koje ljudi razviju prije nego što se susretnu s tekstom; a upozorio je i na to da se ti uvjeti ponekad brzo mijenjaju. To je povezano s pristupom koji antropolog Dan Sperber naziva “epidemiologijom prezentacija” koji automatski odgovara na pitanje zašto su neke prezentacije „upečatljivije od drugih” (citirano u ibid., 158). Odgovor na to pitanje mora se pozabaviti značenjem koje je namijenjeno tekstu u određenom kontekstu te o utjecaju tog značenja na sam kontekst. Schudson definira pet glavnih čimbenika kojima objašnjava uspjeh ideje. Jedan je dostupnost „Ako se kulturni objekt treba približiti ljudima, on im mora biti ‘dostupan’“(161). Drugi je retorička snaga: „Postoji nešto, iako to nešto nije sve, u konceptu umjetnosti ili vještine, nešto u ideji zahvaljujući čemu jedna osoba ili grupa može neki kulturni predmet učiniti življim, zabavnijim, privlačnijim, dramatičnijim, napetijim, zanimljivijim, ljepšim, više zapanjujućim od nekog drugog kulturnog predmeta” (166). Treći je čimbenik rezonancija ili relevantnost kulturnog proizvoda za publiku. Kao što to Schudson objašnjava, korisnost teksta ne samo da ovisi o njegovu sadržaju ili prirodi i o publici čiji bi interes on mogao probuditi nego također i o njegovu položaju u kulturnoj tradiciji društva čiji je publika dio. Protivno individualističkom stavu o potrebama, Schudson tvrdi da je jasno da su „potrebe ili interesi publike uvjetovani društvenim i kulturnim kontekstom” (169). Sljedeći kriterij je institucionalna retencija, kojim podrazumijeva da ideja ili priča moraju biti institucionalizirane. Kulturni proizvod „postaje dijelom 13 Knjigoteka
daša&bocca
javnog dobra” zahvaljujući svojoj moći da bude općeprihvaćen (170). Posljednji kriterij Schudson naziva rezolutnost. „Vjerojatnije je da će neki elementi u kulturi”, piše, „pokrenuti neko djelovanje od nekih drugih elemenata jer su bolje pozicionirani u odnosu na samu prirodu djelovanja ili jer su u svojoj prirodi zapravo direktiva za djelovanje. Propagandni je oglas kulturni tekst visoke ‘rezolutnosti’ jer najčešće publici govori točno što trebaju učiniti da bi odgovorili na njega. On kaže: Pođite i kupite” (171). Dostupnost, retorička snaga, rezonancija, retencija i rezolutnost samim time čine pet elemenata (op. prev. eng. retrievability, rhetorical force, resonance, retention, resolution - Five Rs) koji objašnjavaju zašto se ideje utjelovljene u nekom kulturnom proizvodu i institucijama brzo šire te već sad upućuju na razloge popularnosti Pedeset nijansi sive: visoka dostupnost preko internetskih stranica i digitalnih čitača, retorička snaga sadržana u pornografskom/erotskom sadržaju te rezonancija s kulturom u kojoj seksualnost postaje sve više autonoman, neovisan aspekt djelovanja s vlastitim pravilima i moralnim vrijednostima. Institucionalnu retenciju pronalazimo u činjenici da knjiga mobilizira tako mnogo društvenih organizacija: internetske stranice, izdavačku industriju, filmsku industriju, industriju seksualnih igračaka, knjižare, ženske udruge, cijeli niz medijskih programa te feminističke skupine. Konačno, „rezolucija” je sadržana u činjenici da je knjiga imala značajan utjecaj na seksualne živote čitatelja, da je utjecala na povećanu prodaju seksualnih igračaka te da je potaknula proizvodnju i prodaju cijelog niza proizvoda vezanih uz knjigu. No, uzevši u obzir veliku dostupnost pornografskih sadržaja na internetskim stranicama te u javnoj kulturi općenito, seksualni sadržaj nikako ne može biti jedino objašnjenje uspjeha ovoga romana (Douglas, 1980., 25 -29). Činjenica da su čitatelji tako strastveno prihvatili jednu priču i opširno raspravljali o njoj u vrijeme kad je na tržištu ionako dostupna velika količina meke pornografije te nakon dugogodišnje prakse Harlequina u objavljivanju erotskih ljubavnih romana, činjenica je koju argument „pornografije za mame” ne može objasniti. Osim toga, iako su modeli Schudsona i Gladwella korisni, oni ne razlikuju propagandne poruke koje promiču određeni proizvod, one koje promiču potrošački brend, neku novost ili ljubavni roman. A razlike između njih zasigurno postoje. Oglašavanje i novosti usmjerene su na privlačenje pozornosti i minimalno se bave jastvom čitatelja. Književne forme, s druge strane, podrazumijevaju složene i opsežne procese poistovjećivanja s likovima, nagađanje o razvoju radnje te mogućem završetku, razmišljanje o moralnim vrijednostima postupaka likova te 14 Knjigoteka
daša&bocca
zaključke o posljedicama ponašanja likova. Da bismo objasnili uspjeh složenih narativnih struktura, moramo se pozabaviti elementima koji su bili prisutni u uspjehu tog brenda (kao što je retorička snaga), ali moramo biti svjesni i da taj uspjeh uključuje i puno složeniji proces kulturne rezonancije jer u sebi nosi različite likove, izražava različita gledišta te gradi priču koja iznosi i doživljaj društva, ali na neizravan način. Preciznije, to znači da kad pokušavamo shvatiti uspjeh bestselera, moramo razlikovati najmanje dvije faze: jednu u kojoj knjiga inicijalno uzima zamah na tržištu i dostiže čaroban prag; i drugu, u kojoj proizvod postaje u javnosti poznat kao „bestseler”. U drugoj fazi privlačnost proizvoda isprepletena je njegovom popularnošću, odnosno činjenicom da ga ljudi žele pročitati jednostavno zato što je popularan. Drugim riječima, prva skupina visokomotiviranih ljudi ne doživljava knjigu na isti način ili iz istih razloga kao što je doživljavaju ljudi koji je kupe nakon što postane jako poznata i promicana kao bestseler. Ljude u prvoj skupini emocije i estetski razlozi motiviraju da pročitaju knjigu, odnosno njihova želja da pročitaju priču i uživaju u formuli s kojom su najčešće već upoznati; druga skupina motivirana je konzumerističkom dinamikom imitacije i otmjenosti, želeći znati ono što drugi znaju. Gladwell i Schudson nedovoljno razlikuju te dvije skupine i ne obraćaju pozornost na samu priču koja je utjecala na stvaranje prve skupine vjernih, predanih čitatelja. Ona temeljna pretpostavka svakog proučavanja tekstova je da priče i drugi kulturni materijali imaju unutarnju snagu koju je potrebno objasniti. Jedna od najmarkantnijih značajki romana Pedeset nijansi sive je da je njezin inicijalni uspjeh postignut zahvaljujući korporativnom radaru te gotovo isključivo skupini jako posvećenih čitatelja koji su se služili javnom sferom interneta, javnom sferom koja bez presedana briše granice privatnoga i javnoga, komercijalnoga i nekomercijalnoga. To je bilo moguće jer je James (u to vrijeme još uvijek Leonard) napisala prijašnju verziju knjige kao fanfiction na popularnom internetskom forumu FanFiction. FanFiction je interaktivna internetska stranica na kojoj se objavljuju interaktivne priče, najčešće povezane s popularnim knjigama, televizijskim emisijama i filmovima. Njihovi su autori amateri i profesionalci, a njihova čitateljska publika objavljuje svoje komentare na njih na toj internetskoj stranici. Što se tiče Leonard/James, obožavatelji kojima je namijenila svoju priču sljedbenici su Sumrak sage - popularnih romana i filmova o vampirima. Poput mnogih fanfiction spisatelja, Leonard/James je svoje djelo Master of the Universe u dijelovima 15 Knjigoteka
daša&bocca
postavljala na internetske stranice. Takvom je metodom čitateljima omogućila da svoje komentare iznose u procesu razvoja priče što je njoj zauzvrat omogućilo da komentare čitatelja uklopi u svoju knjigu dok ju je još pisala. Mnoge suvremene popularne knjige i televizijski programi doista su nastali kao djela kod kojih je nejasna granica između procesa proizvodnje i procesa objavljivanja, koji tada postaju neodvojivi, odnosno proces objavljivanja knjige postaje dijelom procesa pisanja/proizvodnje i samim time mašta čitatelja i kritičara utječe na razvoj priče. To se naziva „prozumacijom” i jedna je od najznačajnijih transformacija procesa konzumerizma, jer potrošaču - čitatelju-kritičaru do neke mjere omogućava da sam sudjeluje u procesu stvaranja proizvoda koji ujedno i konzumira. U svojoj fanfiction internetskoj varijanti, autorica Pedeset nijansi sive (poput Oprah Winfrey Showa ili nekog drugog reality televizijskog šoua) izravno je uključivala prijedloge čitatelja tako da možemo pretpostaviti da su značenja i preokreti u radnji koje su čitatelji željeli vidjeti u romanu ugrađeni u knjigu. Osim toga, na temelju broja i smjera komentara čitatelja pisci mogu zaključiti koje su fanfiction priče najpopularnije. Drugim riječima, ove internetske stranice imaju ugrađene mehanizme koji provode marketinška istraživanja kao i ispitivanja javnoga mnijenja, a pisac u svoje djelo može uključiti želje i prijedloge čitatelja dok ga još piše. U tom smislu za tekst se može reći da izravno odražava fantazije čitatelja pa čak i kontradiktoran karakter ovih fantazija (Parks, 2012.). Na taj su način narativni elementi ove priče na intrigantan način utkani u izvornu priču u obliku proizvoda „prozumacije” - odnosno kao proizvod u kojemu potrošači obavljaju veći dio posla koji su prije obavljali proizvođači (npr. čišćenje hrane ili prikupljanje namještaja). Neki komentari vezani uz seksualnu prirodu materijala prisilili su James da priču ukloni s internetskih stranica te da ih samostalno objavi. Prije objavljivanja samog romana u tiskanom obliku, James je uklonila materijal i sa svoje internetske stranice. Prvi dio, nazvan Pedeset nijansi sive, objavljen je u obliku e-knjige i na zahtjev tiskanog (print-ondemand) džepnog izdanja u svibnju 2011. objavio ju je virtualni nakladnik iz Australije. Ovaj virtualni nakladnik uglavnom se oslanjao na prijašnje blogove vezane za knjigu, a prodaja romana rasla je zahvaljujući usmenim preporukama. Do siječnja 2012. godine, kad je objavljen posljednji dio, trilogija Pedeset nijansi sive postala je primjer uspješnog viralnog marketinga. U ovom eseju ne želim objasniti i shvatiti sve načine na koje tekst Pedeset nijansi sive utjelovljuje komentare čitatelja (ta informacija nije mi dostupna) niti želim dokumentirati različita tumačenja ovog djela. 16 Knjigoteka
daša&bocca
Naprotiv, želim shvatiti kako je intenzivan užitak čitanja koji je izazvao ovaj roman odjeknuo u sociološkim strukturama suvremenih odnosa između muškaraca i žena. Značenje riječ rezonancija u ovom kontekstu namjerno nije definirano jer, kako nije uvijek jednostavno shvatiti zašto neka knjiga preraste u bestseler, isto tako s tek blijedim naznakama sigurnosti možemo reći da radnje bestselera moraju sadržavati preokupacije, sustav vrijednosti, tjeskobe i fantazije kolektivne kulture. Književnost dobra ili loša - često „na papir” pretače ono što je na razini društvenog iskustva neartikulirano, a što je Raymond Williams (1975.) nazvao strukturom osjećaja. Ovom sociologu kulture bestseleri nisu ništa drugo nego alati koji mu omogućavaju da napravi inventuru čimbenika koji nekoj knjizi donose status bestselera te inventuru kulturne klime koja radnju nekog bestselera - njezine likove, priču i zaključak - čini relevantnom za neku epohu. U tom smislu, moja analiza ovog bestselera ne sadrži ništa više od jednog mogućeg tumačenja zašto njegova formula odgovara kulturnim strukturama kasnog kapitalizma i postfeminističkim zemljama. Samim time neizbježna je nejasnoća riječi „rezonancija” jer ona obuhvaća guste i nevidljive niti koje ovu priču povezuju sa životima i društvenim iskustvima njezinih čitatelja. Razumijevanje priče nije samo kognitivni proces nego je difuzan i složen proces korištenja kulture (njezinih vrijednosti, priča, ideala) radi shvaćanja nečijeg društvenog iskustva. Koliko god nejasna, misao vodilja ovoga eseja je da ne možemo posve shvatiti cijeli opseg uzroka koji neku knjigu pretvaraju u bestseler. No možemo pokušati shvatiti na koji način ona artikulira temeljne kulturne vrijednosti i ključna iskustva društva unutar kojeg bestseler cirkulira. Upravo se tim pitanjem bavi ovaj esej. Takva vježba nije objašnjenje, nego pokušaj razumijevanja zašto „kroj” nekih priča tako dobro „paše” društvu u kojemu je nastao. „Rezonancija” ovoga romana u društvu prisutna je na nekoliko razina. Ona najočitija je da knjiga ponavlja i produžuje dobro poznata pitanja te koristi konvencionalne forme i vrijednosti kako bi se pozabavila tim pitanjima. „Rezonancija” u tom smislu znači korištenje i prepoznavanje poznatog, baš kao što oglašavanje ruža za usne ili nekog sredstva za pranje rublja rezonira s dobro utvrđenim rodnim ulogama (npr. žene su zaokupirane bojom svojih usana ili žene pospremaju kuće itd.). Ali i knjiga može na isti način artikulirati nešto što mnogi ljudi žele reći, a nisu u stanju - zato što se ne usude (npr. da žene još sanjare o moćnom i dominantnom muškarcu) ili jer nemaju riječi kojima bi to izrazili (npr. stanje suvremene seksualnosti izaziva tjeskobu i teškoće za koje ne postoji adekvatna teorija te zato ti problemi nemaju svoje 17 Knjigoteka
daša&bocca
nazivlje i jezik). Knjiga rezonira kad artikulira - ponekad izravno, a ponekad ne - zbunjujuće društveno iskustvo koje se neprestano nameće kao kognitivan i emocionalan izazov. Na primjer, knjiga Muškarci su s Marsa, a žene s Venere Johna Graya ([1992.] 2004.) postala je svjetski bestseler jer se bavila pitanjem i jer je pomoću svježih metafora (naizgled) „objasnila” nerazumijevanje i opipljive razlike među spolovima (Mars i Venera). Ona je rezonirala s činjenicom da su muškarci i žene istodobno jednaki i prilično različiti te da se na drukčije načine ponašaju u vezama. Rezonirati ovdje znači da ne samo da se priča bavila društvenim iskustvom koje nije na prikladan način shvaćeno, imenovano ili kategorizirano nego ga je uspjela postaviti u odgovarajući eksplanativan „okvir”. Konačno, rezonirati ovdje također može značiti da knjiga nudi recepte i upute koje ljudi mogu primijeniti u svome životu. Svjetski bestseler The Rules ([1995.] 2007.) Ellen Fein i Sherrie Schneider, na primjer, pružio je upute ženama kako da se dočepaju „teško uhvatljivog muškarca” ograničavajući vlastitu dostupnost te štedljivo iskazujući zanimanje za muškarce. Ako je jedan od uvida dekonstrukcije da je književnost izvedba problema, da književni tekst ocrtava konture kontradikcije, nemogućnosti ili nerješivost karaktera situacije, ovu tvrdnju možemo generalizirati na tekstove koji rezoniraju u čitateljima te sugerirati da je ta rezonancija općenito objašnjena činjenicom da je tekst izvedba problema. Nadalje, možemo dodati da za razliku od visoke kulture, popularni tekstovi ne samo da postavljaju problem nego ga i rješavaju.5 Moja je tvrdnja da radnja Pedeset nijansi sive govori o mnogim aporijama seksualnih odnosa između muškaraca i žena te da je sadomazohistički odnos opisan u romanu istodobno simboličko rješenje te praktična tehnika za rješavanje mnogih aporija. Što onda omogućava tako snažnu rezonanciju između priče i preokupacija kulture? To je sljedeće pitanje kojim se bavim.
Popularne priče kao kodovi društvenog iskustva6 U svojoj studiji tradicionalnih narodnih priča, Robert Darnton (2009.) je pokazao da su se narodne priče neprestano bavile „teškim društvenim i ekonomskim uvjetima” u kojima su živjeli seljaci u Europi prije modernosti. Radnje i strukture tih narodnih priča mogle su se objasniti i U ovom me smislu nadahnuo i prosvijetlio Eyal Peretz. Ovaj dio, sve do stranice 31 preuzet je iz moje knjige objavljenje 2003. godine Oprah Winfrey and the Glamour of Misery (Oprah Winfrey i glamur jada). 5 6
18 Knjigoteka
daša&bocca
tadašnjim demografskim i ekonomskim čimbenicima u Europi: učestalost likova očuha i maćeha mogla se objasniti kao posljedica velikog broja ponovne ženidbe/udaje muškaraca i žena zbog velike stope smrtnosti; česta tema čarobnih stolova ispunjenih preukusnom hranom može se objasniti glađu i oskudicom hrane koje su bile česte; a dominacija prevaranata odražava činjenicu da je običan puk često izbjegavao i kršio feudalne zakone. Ukratko, Darnton kaže da je društveno i fizičko okruženje europskih seljaka u razdoblju prije modernosti istodobno i pozadina i sadržaj tih narodnih priča te da, daleko od izražavanja univerzalnih emocionalnih struktura, te narodne priče utjelovljuju i zrcale određene društvene i ekonomske uvjete u kojima su živjeli seljaci koji su slušali i pričali te priče. Darnton smatra da su te narodne priče služile kao kognitivne mape koje su pomagale seljacima da shvate smisao teških i arbitrarnih uvjeta njihovih života. Na sličan su način bestseleri najvjerojatnije tekstovi koji kodiraju problematična društvena ozračja - odnosno društvena ozračja koja ugrožavaju potencijal pojedinca da ostvari određene ciljeve - od onog naizgled banalnog kao što je sitost do sreće ili materijalnog bogatstva. Problematično društveno ozračje znači situaciju u kojoj je prisutan nesrazmjer između uobičajenih ciljeva koje ljudi žele ostvariti i resursa koji su im dostupni. Doista, politički su sustavi zasićeni kontradikcijama (između društvenih sfera, normi, uloga i vrijednosti) i vrve moralnim dilemama koje iz njih proizlaze. Endemične kontradikcije i dileme u pojedincu izazivaju osjećaj dezorijentiranosti. Na temelju rečenog proizlazi da su popularni tekstovi točno oni tekstovi koji kodiraju i bave se društvenim kontradikcijama te da će oni kulturni poduzetnici koji se, iz biografskih i strukturnih razloga, nalaze na mjestu na kojemu se susreću glavne kontradikcije suvremenih političkih sustava, najvjerojatnije proizvesti moćne simbolične forme. Oprah Winfrey dobar je primjer takve poduzetnice. Poznate knjige o odgoju djece Benjamina Spocka i T. Berryja Brazeltona još su neki primjeri. Sharon Hays (1996.) kaže da su te knjige postale uspješnice jer se bave ženama i njihovim podvojenim te kontradiktornim ulogama profesionalki i tradicionalnih skrbnika - položajima koji su se nekoć međusobno isključivali. Osim toga, te knjige od žena zahtijevaju da u odgoju djece istodobno prakticiraju romantičnu etiku bezuvjetne ljubavi i racionalni oblik skrbi utemeljen na znanstvenim terapijskim stavovima. Ukratko, institucionalizirane kontradikcije mogu izazvati dezorijentaciju, a tekstovi koji kodiraju te kontradikcije mogu postati popularni, posebice 19 Knjigoteka
daša&bocca
oni koji u čitatelju stvaraju dojam vodstva koje im pomaže da se sami ponovno orijentiraju. Slijedi moja druga hipoteza: tekstovi će biti popularni ako donose (simbolična) rješenja društvenih kontradikcija. Te simbolične kontradikcije svoja rješenja mogu pronaći u određenim likovima koji u sebi utjelovljuju nekompatibilne osobine (npr. prevarant je istodobno snažan i slab) ili u obliku posebnog završetka priče (u Romeu i Juliji, na primjer, smrt ljubavnika istodobno pomiruje ljubav kao osjećaj koji je važniji od obitelji te zahtjeve društva da ljubav nikako ne može biti temelj braka). Upravo zato što se popularni tekstovi često bave društvenim kontradikcijama, oni također često pružaju i osjećaj vodstva u teškom i kaotičnom društvenom poretku. Knjige narodnih priča, kao i one o odgoju djece te ljubavni romani pružaju osjećaj usmjerenja za jastvo izgubljeno u bolnim uvjetima života i društvenim kontradikcijama. To znači da popularna kultura pruža osjećaj smjera; ona jasno i isključujući mogućnost nesporazuma kaže: ovako bi se stvari trebale činiti. Međutim u suvremenim društvima takav smisao i vodstvo donosi sve dominantnija kultura samopomoći, uključujući psihološko, medicinsko i duhovno vodstvo u širokom spektru domena. Ta se kultura zauzvrat prelila u mnoge druge domene, pretvorivši se u ono što bismo mogli nazvati općom kulturom samopomoći. Žanr samopomoći vuče korijene u stoičkoj filozofiji, koja je usmjerena na kontrolu emocija pomoću mentalnih vježbi. Ali opće prihvaćanje i komercijalni uspjeh doživjela je u devetnaestom stoljeću (na primjer, uspjeh knjige Self-Help Samuela Smilesa iz 1845.). Jasna svrha takvih vodiča, koje je pisalo svećenstvo te muškarci i žene koji su bili moralni autoritet, o različitim temama kao što su rad, napredovanje, obrazovanje i brak, bila je da oblikuju i usmjeravaju jastvo u društvu čije su norme postajale sve nedefiniranije i složenije. Kad su pojedinci postali društveno i geografski mobilni, odnosno individualizirani, bila su nužna (nova) društvena pravila i strategije kako bi pomogli u oblikovanju individualnih ciljeva. S razvojem kliničke psihologije i frojdizma, kultura samopomoći puno je dublje prodrla u američku kulturu i postala je dominantan način ophođenja pojedinca s vlastitim jastvom - način na koji pojedinac sam odlučuje o tome u kojoj mu je mjeri emocionalni ustroj potrebno oblikovati. Ta se kultura samopomoći posve proširila u sve sfere društva (na primjer, talk-šou) i postala je temeljni način organiziranja suvremenog subjektiviteta. Dok su nekoć pojedinci svoje ponašanje oblikovali na temelju onoga što je zajednica savjetovala ili zabranjivala, ljudi su sada svoje ponašanje počeli oblikovati prema onome što su 20 Knjigoteka
daša&bocca
osjećali iznutra, odnosno svjesnim samovoljnim činovima, jasno opisujući svoje ciljeve i koristeći stručna znanja psihologa, liječnika, medijski eksponiranih ličnosti ili duhovnih vođa. Takva kultura samopomoći prisutna je i u priči Pedeset nijansi sive, romanu koji iako nije oglašavan kao roman tog žanra, svejedno nudi tehnike i recepte koji se mogu izravno ugraditi u seksualni život. No iako se kultura samopomoći najčešće nudi retorikom onoga što je realno ostvarivo, u Pedeset nijansi sive samopomoć je sadržana i nudi se erotskom fantazijom. Priča u kojoj je fantazija ispričana govori o seksualnom susretu dvaju seksualiziranih tijela i trebala bi se tumačiti u širem kontekstu onoga što Lauren Berlant (1995., 379-404) naziva „transformacijom tijela u masovno nacionalno društvo i razmišljanje o strukturi političkog osjećaja koji karakterizira povijest nacionalnog sentimentaliteta”. To tijelo, istodobno predstavljeno kao lokus užitka i boli, zapravo je glavni protagonist ove priče. Upravo to tijelo aktivira maštu čitatelja. U svojem psihoanalitičkom značenju, fantazija se odnosi na misaoni proces koji nije povezan sa stvarnošću; ona je ili iskrivljeno sjećanje na stvaran događaj ili je nešto što od jastva skriva njegove istinske nagone (Laplanche i Pontalis, 1974.). U knjizi Tumačenje snova, Sigmund Freud nudi još jednu perspektivu i maštu promatra koristeći jezik vrlo sličan snovima: odnosno kao kompromisne formacije. U kompromisnoj formaciji ispitanik nije sposoban izravno izraziti svoje želje - one moraju ostati podsvjesne - i razvija „simptome” koji istodobno izražavaju i poriču želju. Neuroza, mašta i san tada imaju istu funkciju: oni sadrže ono što poriču i čemu se suprotstavljaju; samim time oni se iskrivljeno i neizravno bave žudnjom; oni govore bez riječi; oni istodobno sadrže i poriču određenu stvarnost. Snovi, fantazije i neuroze bave se svijetom na taj način jer smo na svjesnoj razini prisiljeni potisnuti sadržaj. Potisnuti sadržaj može se odnositi na tabu (sociološki: nešto što se smatra nelegitimnim) ili na predmet koji nanosi bol (npr. žudnja za nekim tko nam redovito nanosi ozljede i ostavlja nas). Fantazija nije samo način transcendencije granica stvarnosti nego je i način da tu stvarnost ugradimo u sam čin bijega od nje (npr. ja mogu maštati o tome da ozlijedim osobu za kojom zapravo žudim). Ono što je doista moćno, a vezano za frojdovsku tvrdnju, jest stav da fantazija istodobno prikazuje i iskrivljuje stvarnost. Fantazija djeluje oko stvarnosti, inkorporira je, braneći jastvo od stvarnosti, a istodobno pomažući jastvu da živi s njome. U tom smislu, fantazija je posrednik između različitih sustava jer uključuje ono što poriče, a istodobno premošćuje različite aspekte svjesnosti. Ukratko možemo reći da 21 Knjigoteka
daša&bocca
fantazija igra presudnu ulogu u psihičkom i kolektivnom životu upravo zato što se bavi konfliktom i prikraćenostima te ih pomaže razriješiti. Samim time reći da popularna književnost generira fantaziju isto je kao da kažemo da ona istodobno izražava i izbjegava komponentu društvene i kolektivne stvarnosti pojedinca. Kultura samopomoći, s druge strane, premošćuje jaz između teksta i stvarnosti tako što pruža recepte, odnosno načine kako nešto učiniti. Ovdje tvrdim da je ženska kultura vrsta kulture samopomoći, alat za usmjeravanje samoga sebe (ženskim časopisima, priručnicima za samopomoć, ljubavnim romanima, razgovornim TV-emisijama), koji ponekad koristi terapeutsko, a ponekad duhovno vodstvo, ili tjera fantaziju da slijedi propisani ustroj samopomoći (vidjeti Norwood 2008.; Shipside 2008.;Tegarden 2004.; Thoele 2001.). Takav način čitanja tekstova žene dovodi do intenzivnog prihvaćanja onoga što je teoretičarka književnosti Louise Rosenblatt (1987.) nazvala „eferentnim transakcijama”, odnosno „čitanjem koje je motivirano isključivo traženjem onoga što bismo čitanjem mogli naučiti”. Neki će čitatelji i najmanju didaktičku fikciju čitati na taj način, odnosno tražeći neko praktično vodstvo, posebnu mudrost ili ono što je Wayne Booth nazvao nečim korisnim što čitatelj može „prenijeti” u svoj stvarni život (Booth, 1988.). Ženska popularna književnost o užitku govori kao o korisnoj pojavi koju vrijedi preuzeti iz fantazije i unijeti u svakodnevni život. Fantazija omogućava užitak jer anulira oskudicu i sukob jednostavnim proglasom da ne postoje (medu gladnim europskim seljacima tvrdeći da su u raju trpeze uvijek pune ukusne hrane ili u znanstvenoj fantastici omogućavajući ljudima da lete i jedni drugima čitaju misli). Povezivanje i nadilaženje suprotnosti na način da junakinja ima i ženstvene osobine te da je sposobna ubiti (vidjeti, na primjer, filmske hitove Nikitu i nešto noviji Kill Bili, u kojemu užitak izaziva činjenica da su tijela obje junakinje ženski fragilna, ali da istodobno imaju snagu muške agresivnosti koju mogu same kontrolirati) još je jedan, možda čak učinkovitiji, način da se potakne užitak. U ovom slučaju fantazija je djelotvorna zahvaljujući kapacitetu da utjelovi, ali i transcendira napetosti, odnosno čineći A i ne-A istodobno mogućim. Međutim samopomoć stvara užitak jer je smještena u bešavnom sučelju stvarnosti i fantazije; ona pruža upute - izravne ili skrivene - kako poboljšati vlastiti život te kako razriješiti konflikte i dileme te samim time čitanju dodaje i performativnu razinu (odnosno razinu djelovanja u kojoj se čini ono o čemu se govori) te čini tu performativnost ugodnom jer fantaziju pretvara u stvarnost. Doista, kao što je Lauren Berlant to izrazila u svojoj 22 Knjigoteka
daša&bocca
knjizi The Female Complaint (2008.), suvremena ženska kultura koja je oblikovana iznutra i tržištem svodi se na vjerovanje da emocije mogu promijeniti stvarnost. Upravo to glavno vjerovanje čini srž kulture samopomoći. Fantazija koju razvija kultura samopomoći tada je fantazija o jastvu koje se samo razvija i oblikuje. Samopomoć je fantazija o jastvu koje je proaktivno i spremno djelovati. Kultura samopomoći omogućava da fantazija pruža alate koji omogućavaju kontrolu i promjene u svakodnevnom životu. Moj argument u ostatku ovoga eseja kaže da Pedeset nijansi sive nudi sadomazohizam kao kulturnu - a ne seksualnu - fantaziju jer sadomazohizam kao kategorija samopomoći, kao recept za bolji seksualni i ljubavni život, nadilazi napetosti seksualnih odnosa i funkcija. Pedeset nijansi sive u tom smislu moramo shvatiti kao žanr koji čvrsto isprepliće komentare na prikraćeno stanje ljubavi i seksualnosti, romantičnu fantaziju te upute samopomoći za poboljšanje života. To je roman koji kodira aporije heteroseksualnih odnosa, fantaziju pretvara u sredstvo rješavanja tih aporija te funkcionira kao seksualni priručnik za samopomoć. Ova troslojnost narativa objašnjava, barem djelomično, zašto je ovaj roman postao takav bestseler.
23 Knjigoteka
daša&bocca
2
Kako pronaći emocionalnu sigurnost u svijetu seksualne neizvjesnosti
Pedeset nijansi sive priča je o djevojci Anastasiji (Ani), koja završava studij, a u svijet seksa, ljubavi i profesije (karijera u izdavačkoj industriji) ulazi svojom vezom s muškarcem koji prakticira posebno elaboriranu varijantu sadomazohističnog seksa. Sva tri dijela ovog romana napisana su iz Anine točke gledišta; odnosno čujemo i slušamo njezine misli i osjećaje vezane za Christiana Greyja. Prvi dio, ujedno najprodavaniji, bavi se pitanjem tko je tajanstveni i zastrašujuće privlačan muškarac po imenu Christian Grey. Drugi dio govori o tome kako su Ana i Christian otkrili duboke osjećaje koje gaje jedan prema drugom te međusobnu predanost koja završava prošnjom. To je također i priča o otkriću da je suzdržana biološka majka Christiana Greyja bila prostitutka ovisna o kokainu i da je njegov otac bio nasilan te da je on dijete koje je usvojila brižna i dobro situirana obitelj. Treći dio govori o njihovu bračnome životu i o Aninoj borbi da se izbori za autonomiju u trenutku kad Christian postane vlasnik izdavačke kuće za koju radi.
Ženski roman Ovo je ženski roman, koji je napisala žena, koji (uglavnom) čitaju žene, koji je marketinški usmjeren prema ženama te koji više cijene žene nego muškarci. Kao što je to rekao jedan Nijemac koji živi u Londonu kojega sam zamolila za komentar e-poštom: „Moja se djevojka oduševila knjigom i rekla mi je da vjeruje da bi je svaki muškarac trebao pročitati kako bi shvatio što žene žele od muškaraca.” Čuvši tako pozitivan komentar, prelistala sam prvih nekoliko stranica knjige i onda sam je stavila sa strane. Ostala sam bez riječi. U njoj sam pročitala neke od najlošije napisanih rečenica ikad, a od same su mi se radnje nokti na nožnim prstima počeli kriviti. Članak objavljen na internetskoj stranici na prikladan je način naglasio: „Sadomazohistički ljubavni roman Pedeset nijansi sive već je deset tjedana na prvome mjestu top-liste bestselera 24 Knjigoteka
daša&bocca
The New York Timesa, a njegova dva nastavka nalaze se na drugom i trećem mjestu. Knjiga najveću popularnost uživa među ženama, posebice majkama, zahvaljujući čemu je (na podrugljiv način ili u znak obožavanja, ovisno o točki gledišta) dobio naziv mommy porn (pornografije za majke)” (North, 2012.). To mišljenje dijele i sami čitatelji, kao što je to napisala jedna autorica bloga posvećenog knjizi: U knjizi Pedeset nijansi sive tako sam jako uživala da sam odlučila pročitati i njezin nastavak, ali nikada nisam ni pomislila da ću potrošiti tisuću riječi braneći je. Moguće je da zapravo branim sebe i druge žene koje su pročitale knjigu i nisu je mrzile, nego im se zapravo svidjela i slično. Prečesto kolutanje očima koje izaziva ova knjiga nalik je uobičajenim napadima na žene i na ono što one vole te uobičajeno podcjenjivanje naše sposobnosti da znamo što mislimo. (Harris, 2012.) Bez sumnje, ova knjiga odražava fantaziju suvremene žene. Ali o čemu točno „žene maštaju”? Roman korača poprilično poznatim terenom za žene. Od osamnaestoga, a svakako od devetnaestoga stoljeća, s institucionalizacijom privatne sfere i emocionalne obitelji (definirane kao jedinica čiji je zadatak da gradi i održava emocionalne veze između njezinih članova), ljubavni su romani govorili o ženskoj potrazi za ljubavlju i bračnom srećom koristeći se ugodnom formulom u kojoj junakinja upoznaje atraktivnog, ali mračnog i opasnog muškarca, koji poslije otkriva da je zaljubljen u nju te da će joj biti vjeran (Jane Eyre Charlotte Brontë je prototip, a čak i bestseler Samuela Richardsona Pamela možemo promatrati kao začetnicu ovoga žanra). Pedeset nijansi sive gotovo da je karikaturalna verzija gotičkog ljubavnog romana u načinu na koji koristi tako poznate teme: priča o čednoj i kreposnoj mladoj djevojci sa stavom koja radi za bogatog muškarca koji je svojim ponašanjem izlaže uvredama, a kako se radnja razvija, tako otkrivamo njegovu zamršenu prošlost, njegovu ranjivost te njegovu beskompromisnu predanost njoj. Živopisni i eksplicitni prikazi seksa ugrađeni u priču o konvencionalnom heteroseksualnom odnosu još jedna su razina romana koja otkriva da je skrojen za žene koje žive u okvirima konvencionalnih domaćinstava (mommy porn). Žanr mommy porn (pornografije za mame) svoje mjesto pronalazi u kontekstu „pornifikacije” kulture - odnosno infiltracije pornografskih sadržaja u mainstream kulturu - te u činjenici
25 Knjigoteka
daša&bocca
da je među ženama prisutan trend sve većeg korištenja pornografije.7 Bez sumnje, opis seksa u Pedeset nijansi sive dio je ovog globalnog trenda. No izrazi mommy porn i „pornifikacija” zanemaruju složenu kulturnu strukturu ženske seksualnosti - čija isključiva svrha nije samo postizanje užitka, oslobođenja i moći, nego služi i u projektima identiteta te za upravljanje bliskim i intimnim odnosima. Ako je roman devetnaestoga stoljeća govorio o samootkrivanju mladih žena pomoću ljubavi, suvremeni popularni tekstovi namijenjeni ženama sada postavljaju pitanje što možemo otkriti sami o sebi kad se prepustimo aktivnom seksualnom životu lišenom bračnih obveza i ograničenja? Seksualno je oslobođenje ženama pružilo nove načine „da ponovno otkriju” vlastitu seksualnost kao pozitivan i moralno prihvatljiv aspekt njihova identiteta (vidjeti, na primjer, globalni uspjeh Vagininih monologa Eve Ensler kao izravni izraz tog novog ženskog prihvaćanja seksualnosti i tijela). Pedeset nijansi sive roman je bez sumnje napisan u tom trendu i nadovezuje se na nezaboravnu uputu feminističke spisateljice Germaine Greer: „Ženo, voli svoju pičku!” (Čini se i da je nešto novija Vagina Naomi Wolf slijedila te stope.) Ali takvo ponovno prihvaćanje vlastita tijela i seksualnosti u interakciji je (ili u konfliktu) s još jednim tradicionalno ženskim sveprisutnim društvenim svijetom - onim sagrađenim od osjećaja, obveza prema drugima i povezanosti s domom. Za žene je seksualna sloboda snažno isprepletena sa žudnjom za intimnošću, što nameće pitanje koje već šest desetljeća odzvanja u ženskoj popularnoj kulturi: koje su vrijednosti, oblici i granice slobodne seksualnosti? Na primjer, svjetski poznata serija i fenomen Seks i grad (a u novije vrijeme i naširoko popularna serija HBO-a Girls) vrte se oko pitanja kakav je „ženski stav” o seksualnosti, je li žudnja za monogamnom ljubavi kompatibilna s feminističkom politikom (McRobbie, 1991., 94). Ako je Pedeset nijansi sive ženski roman, onda je to istina u smislu da je, za žene, seksualnost istodobno mjesto u kojemu upoznaju sebe i svoj identitet, ali Jessica Bennett u svom članku Daily Beast (2008.) tvrdi da „je istraživanje iz 2007. godine, Sveučilišta Alberta, pokazalo da je 90 posto dječaka te 70 posto djevojčica od 13 do 14 godina imalo pristup eksplicitnom seksualnom sadržaju barem jednom”. Tanith Carey (2011.) u članku u Guardianu kaže da je „prihvaćeno da žene sve više i više gledaju - i uživaju - u pornografiji... Dok je od njih deset, više od šest žena reklo da gledaju porngrafske sadržaje na internetskim stranicama, jedno istraživanje iz 2006. godine, koje je proveo Internet Filter Review, otkrilo je da 17 posto žena sebe opisuje kao „ovisnice”. Povrh toga, Feona Attwood (2005., 65- 86, 72), na temelju članka Lorette Loach (1992., 266- 74), tvrdi da se “1992. godine pojavila statistika koja je pokazala da se broj žena koje konzumiraju pornografske sadržaje povećavao te da 30 posto žena u Australiji i 40 posto žena u Sjedinjenim Američkim Državama gleda pronografske sadržaje.” (270-72) 7
26 Knjigoteka
daša&bocca
u kojemu se krije i problem. Više nego kod muškarca, seksualnost suvremene žene narušena je napetošću između seksualne slobode i tradicionalne društvene strukture obitelji, između želje za individualnim užitkom i dužnošću da se ispune obveze u obitelji. I upravo je to razlog zašto Pedeset nijansi sive ne možemo okarakterizirati samo kao pornografiju za mame - osim ako naivno ne pretpostavimo da je ljubavna priča „predtekst” nužan da bi se seks mogao umotati u ružičasti omot emocija. Zapravo, upravo je suprotno: seks je ružičasti papir u koji je umotana ljubavna priča jer je u novoj kulturi seksualne anatomije maštanje o bezuvjetnoj ljubavi postalo bestidno. U travnju 2013. godine u intervjuu francuskog časopisa Le Point, poznati francuski pisac Michel Houellebecq komentirao je tvrdnju da je ljubav postala bestidna, odnosno nešto o čemu se ne smije govoriti. Novinar ga je upitao vjeruje U još u ljubav. Houellebecq mu je odgovorio: MH: „Ljudi vjeruju u nju. Ja vjerujem u nju... Zapravo, ljudi danas u nju vjeruju puno više nego dok sam ja bio mali.” Novinar: „Zašto?” MH: „Ne znam. Možemo pokušati shvatiti. Možda možemo reći da ljudi više ne vjeruju u politiku ili u bratstvo. Da se prave da vjeruju u prijateljstvo te da se pritom posve ne obmanjuju. I zato i dalje formiraju parove ili barem pokušavaju. Misle da je tužno živjeti sam. A tu je i onaj nasilni stav protiv ljubavi, znate, kao onaj tijekom 1970-ih godina. Glupa ideja prema kojoj je sentimentalnost više pornografska od same pornografije. Nikad me nije šokirala pornografija, a bome ni sentimentalnost.” Houellebecq ovdje pokušava reći da portretiranje i doživljaj ljubavi danas proživljava krizu: ljudi osjećaju sentimentalne žudnje koje više ne smiju glasno izraziti, a to je posljedica, i čvrsto vjerujem u taj argument, toga što i sama heteronormativnost - norme koje reguliraju odnose između muškaraca i žena - proživljava krizu. Kao što Lauren Berlant (1995.) tvrdi: „U trenucima krize osobe ukidaju zone privatnosti koje im pružaju privilegij i zaštitu da poprave nešto na razini društva što ih ugrožava: bave se politikom, privlače publicitet, djeluju u javnosti, ali u ime privatnosti.” Pedeset nijansi sive roman je koji je popularizirao ono što je preraslo u krizu seksualne privatnosti. Za osobu koja nije sociolog, seks je grešan ili ugodan čin koji prakticiramo u privatnosti vlastite spavaće sobe. Za sociologa, seks i 27 Knjigoteka
daša&bocca
seksualnost su os oko koje je organiziran društveni poredak, os koja povezuje ili razdvaja ljude na specifične i predvidive načine. S kime je osobi dopušteno ili zabranjeno upuštati se u seksualne odnose; kako se seksualnost povezuje s moralnošću; koji je odnos između seksualnog odnosa koji izaziva užitak i biološke reprodukcije; tko smije primiti novac za seks, a tko ne; koji su različiti oblici transfera gotovine u seksu te koja je definicija zakonski dopuštenog i zakonski nedopuštenog seksa to su samo neka od pitanja koja sociolozi postavljaju vezano za seksualnost. Sociolozima je seksualnost glavni predmet proučavanja jer je društveno regulirana te jer je njezina društvena reguliranost skrivena od pogleda - zapravo, ona je nevidljiva. Seksualni su odnosi jedan od načina provođenja i reproduciranja društvenih i kulturnih struktura jer seksualnost sadržava odgovore na pitanja kao što su tko ima moć (npr. slobodan Grk bi se smatrao moralno inferiornijim ako bi robu dopustio da analno penetrira u njega jer on je trebao biti ‘onaj koji penetrira’); koja je uloga žudnje u ljudskom subjektivitetu (ona u potrošačkoj kulturi uživa puni legitimitet, za razliku od kršćanskog samostanskog života u kojemu je taj legitimitet gotovo nepostojeći); koji je odgovarajući organizacijski okvir seksualnosti (bračna postelja, bordel, noćni klub, tajanstveni vjerski kultovi kao što su kultovi Dioniza ili Bacchusa); ili gdje seksualnost pronalazi svoje mjesto u moralu (u kršćanskoj kulturi ona je znak izopačenosti, u kulturi u kojoj dominira frojdizam ona je znak samoostvarenja). Seksualnost nikad nije samo puki susret dvaju tijela, nego je i način da iskažemo hijerarhije i moral društva (seksualne transgresije nisu ništa manje definirane društvom jer imaju smisla isključivo kad su povezane s normom). Da je seksualnost uvijek društvena, istina je čak i kada je, ili posebice kada je, „slobodna”. Suvremena seksualnost sadržava najvažnije elemente onoga što znači biti kompetentan i punopravan član suvremenoga društva. Kao prvo i kao najvažnije, seksualnost je bila jedan od glavnih kulturnih vektora koji je pronosio modernističku parolu „slobode”. Pod utjecajem frojdovske (i postfrojdovske) kulture, seksualnost je postala presudna za formiranje jastva, postala je mjesto samootkrivanja, samospoznaje i samoostvarenja. To je istodobno mjesto koje je potrebno otkriti te na kojemu izgovaramo istinu o vlastitom jastvu, kao i mjesto na kojemu se oblikuje autonomija jastva. Upravo je to razlog zašto su mnoge glavne drame u životima suvremenog čovjeka definirane kao drame seksualnosti - na primjer, punoljetnost, izlazak iz „ormara”, otkrivanje kao i mogućnost postizanja višestrukih orgazama te, u novije vrijeme, mirenje sa seksualnom traumom. Samim time seksualnost nije samo autotelično iskustvo užitka (čija je svrha isključivo užitak) nepovezano s 28 Knjigoteka
daša&bocca
reprodukcijom; ona također uprizorava i mobilizira neke ključne motive definicije dobrog suvremenog jastva - osviještenog, samosvjesnog i hedonista (koje je sposobno ostvariti svoje potencijale i zadovoljstvo). Drugi način na koji je seksualnost presudna za život suvremenog čovjeka je činjenica da je ona iznimno učinkovito sredstvo za socijalizaciju pojedinaca unutar potrošačke kulture jer zahtijeva mnoštvo potrošačkih navika (npr. „da bi čovjek bio seksi” treba neprestano njegovati svoje tijelo sportom, kozmetikom i modom; upoznavanje partnera zahtijeva stalnu potrošnju u takozvanoj sferi zabave u barovima i restoranima; seksualni čin često podrazumijeva i korištenje seksualnih pomagala, igračaka i pornografije). Kao praksa u kojoj je tijelo i javno i privatno eksponirano, suvremena seksualnost glavno je mjesto na kojemu se formira potrošačko jastvo, koje definiraju njegova sposobnost da donosi odluke i odabire, da ostvaruje svoje ciljeve te da se upušta u aktivnosti koje izazivaju ugodu. Seksualnost izražava i treći aspekt suvremenog jastva. Ona je postala teren na kojemu muškarci i žene heteroseksualne te homoseksualne orijentacije redefiniraju ljubav i reprodukciju fenomenima jednakosti i suglasnosti. Seksualnost stoga nije samo hedonistički projekt nego i politički i moralni, zasićen obvezom da mora izražavati ideale jednakosti i suglasnosti. Seksualnost je bila pokretna traka kulturne „modernizacije” muškaraca i žena, privilegirano mjesto za iskazivanje modernističkih vrijednosti slobode, sposobnosti da se iskoristi konzumerističko pravo na odabir te svjesnosti o pravima ravnopravnih subjekata. Postavši mjesto kulturne modernosti, seksualnost je također postala i mjesto na kojemu su vidljivi i njezini karakteristični paradoksi i aporije: seksualni su odnosi regulirani normativnim idealima slobode, autonomije i implicitno ugovorenih veza u kojima je sloboda i jedne i druge strane implicitno sačuvana. U seksualnosti, dva subjektiviteta moraju pregovarati za suglasnost, simetriju i reciprocitet, i pritom i on i ona zadržavaju pravo definiranja i redefiniranja značenja odnosa te napuštanja odnosa u bilo kojem trenutku. (To je ono što je Anthony Giddens [1991.] nazvao „čistom vezom”.) Ali slobodan i ugovoreni karakter suvremenih odnosa također je ono što ih ispunjava neizvjesnošću: koje točno obveze i dužnosti seksualnost za sobom povlači? Postalo je jako teško, pa čak možda i nemoguće, reći. Pedeset nijansi sive progovara o neizvjesnosti koja je postala sastavnim dijelom seksualnosti. Zapravo, Pedeset nijansi sive kodira različite oblike neizvjesnosti sadržane u seksualnosti i pretvara ih u odnos ispunjen nedvosmislenom romansom i ljubavi potaknute 29 Knjigoteka
daša&bocca
seksualnošću. Seksualnost ne slijedi ljubav - koja ju je inače ispunjavala emocionalnom sigurnošću - nego joj prethodi i stoga postaje još jedna arena u kojoj dva jastva pregovaraju. Užitak čitanja ovog romana - bez obzira na njegovu upitnu kvalitetu - proizlazi iz činjenice da on govori i o napetostima koje opterećuju suvremene heteroseksualne odnose kao i o suvremenoj utopiji seksualne ljubavi koja se uzdigla iz pepela konvencija romantične strasti i koja je oksimoronski utjelovljena u sadomazohističnu vezu.
Seksualnost: Velika neizvjesnost Ako bestseler ima ugrađene društvene zagonetke svojega doba, koje su to zagonetke ugrađene u roman E. L. James? Kako se razvija priča u romanu Pedeset nijansi sive, ona sadržava i artikulira, na način koji je u skladu s onime što sam iznijela u svojoj analizi u knjizi Zašto ljubav boli (Planetopija, 2013.), zbunjujuče društveno iskustvo koje strukturira stanje u kojemu se nalaze ljubav i seks. U procesu identificiranja toga stanja, loš stil pisanja zapravo je od velike pomoći. Sociolozima su dragocjena brojna ponavljanja jer upućuju na dijelove priče koji su namjerno naglašeni, a ti dijelovi, zauzvrat, korisni su alati za svaku strategiju tumačenja koja pažnju obraća na namjere proizvođača kulture. Slijedeći svoju vlastitu metodu tumačenja u knjizi Oprah Winfrey and the Glamour of Misery (2003.), namjere koristim kao točke ulaska u tekst radi identifikacije značenja koja tekst povezuju s društvenim iskustvom. Romani, poput drugih kulturnih proizvoda ili svakodnevnog govora, iznose tvrdnje, bave se problemima i nastoje ih riješiti. Ponavljanja, odnosno fraze koje se ponavljaju ili značenja koja se nameću, dijelovi su koji zahtijevaju našu pažnju (ta je metoda suprotna dekonstrukciji, koja pažnju obraća na tišinu ili na ono što nedostaje u tekstu). Moja strategija tumačenja prvo identificira značenja koja su eksplicitno i svjesno uključena radi zadovoljenja očekivanja čitatelja, a tek onda se bavi stanjima na koja su ta značenja nesvjesno usmjerena.
Serijska seksualnost nasuprot monogamnoj ljubavi Prvi i (većim dijelom) drugi dio trilogije Pedeset nijansi bavi se dekodiranjem značenja Christianove lakome seksualnosti. No, takva seksualnost, koliko god bila „nekonvencionalna”, u Ani (ili u čitatelju) ne budi jasnu moralnu osudu, samo znatiželju. To je posljedica činjenice da je pozadina Christianove seksualnosti rekreativni seks: tijekom cijelog 30 Knjigoteka
daša&bocca
dvadesetog stoljeća, užitak je uzdizan radi toga da postane legitimna i samoproglašena zamjena za reprodukciju kao cilj seksualnosti i takav je vid seksualnosti sve više prerastao u aspekt rekreativnih užitaka i muškaraca i žena općenito (Laumann i sur. [1994.] 2000.; Rutter i Schwartz, 2011.). Muška je seksualnost doživjela još odlučniji preokret kad je redefinirana u serijsku seksualnost - odnosno seksualnost u kojoj se akumuliraju seksualna iskustva (sinkronično ili dijakronično). Rezultat toga bio je da se seksualnost (posebice muška) sve više udaljavala od osjećaja i ljubavi. Nakon što je seks odvojen od bračnoga života, nastavio se odvajati i od romantičnih osjećaja. Jedan mogući prikaz tog kulturnog procesa bio je i poznati erotski bestseler Emmanuelle (Arsan, 1971.), u kojemu je talijanski plemić junakinji pokazao što znači istinski slobodan duh erotike naučivši je kako da odvoji ljubav i seks. Zapravo, cijela njezina seksualna inicijacija sastojala se u tome da razvije sposobnost takvoga odvajanja. Za Emanuelle seks postaje prazan i slobodan označitelj oslobođen svojeg prijašnjeg označenika ljubavi i braka. Pitanje koje je odzvanjalo masovnom književnošću usmjerenom na žene tijekom posljednjih nekoliko desetljeća je pitanje bi li se seks trebao vratiti u svoj „pravi” emocionalni kontekst. No odvajanje ljubavi i seksa ne podrazumijeva da je seksualnost postala praksa oslobođena društvenih determinanti. Naprotiv, na mnogo načina seksualnost je i dalje organizirana pod režimom heteronormativnosti, koju je Calvin Thomas definirao kao „instituciju, strukture razumijevanja i praktične orijentacije koje heteroseksualnost ne čine samo koherentnom - odnosno organiziranom kao seksualnost nego i privilegiranom” (2009:21). Seksualnost je sada odvojena od svoje institucionalne referentne točke braka, ali je sada organizira potrošačko tržište unutar sebe, tržište na kojemu je heteroseksualnost i dalje dominantan model. U tom je smislu Christian prototip onoga što možemo nazvati serijskom rekreativnom seksualnošću organiziranom pod okriljem tržišta. Serijska jer se u tekstu neprestano naglašava velik broj partnerica koje je imao (njegovu vezu s Anom neprestano uznemiruju njegove ‘bivše’ - Elena, Susi i Leila); u sadomazohizam je iniciran s četrnaest godina, a u taj ga je svijet uvela starija žena; imao je petnaest ‘robinja’ (podanica) i mnoge druge seksualne partnerice bile su uključene u „klub robinja”. Rekreativna jer seksualnost imitira korvzumerističko tržište zabave. Zapravo, ovdje je ona razvijena intenzitetom i profinjenošću posve apsorbirajućeg hobija koji definira identitet konzumenta. Christianovo prakticiranje BDSM-a doseže takvu razinu sofisticiranosti i znanja da se može reći da ono definira njegov 31 Knjigoteka
daša&bocca
identitet na isti način na koji su hobiji postali općeprihvaćena metoda kojom osoba izražava svoje najskrivenije i najistinskije jastvo. U svojem luksuznom apartmanu Christian je jednu cijelu sobu - Crvenu sobu posvetio seksu te ju je, kao u bajkama, držao zatvorenom. U njoj se krije veliki broj različitih seksualnih igračaka kao što su okovi, užad, perle, bičevi, štapovi, lisice, vibratori, vibrirajući čarobni štapovi i analni ekspanderi. Christian je stilizirani prikaz rekreativne i serijske seksualnosti koja karakterizira muškost tijekom cijelog dvadesetog stoljeća. Bogatstvo, društvena moć, seksualna privlačnost, seksualna potencija - sve su to atributi koji Christiana čine hipermuževnim. Rekreativna seksualnost - upravo zato što je društvenu organizaciju seksa s braka prebacila na konzumerističko tržište - stvorila je kulturnu tjeskobu oko muške (i sve više ženske) sposobnosti za vezivanje odnosno sposobnosti da se označitelju ljubavi pridoda emocionalni označenik. Te tjeskobe uglavnom su kodirane u radnji Pedeset nijansi, jer su Anini unutarnji dijalozi (sama sa sobom razgovara kao da je njezin unutarnji glas zapravo glas izvana) često pokušaji dekodiranja Christianovih stvarnih emocija i namjera, odnosno njegove predanosti njoj. Njihova priča započinje nečim što možemo nazvati tipičnom pričom suvremene serijske muževnosti: „Ja nemam djevojku”, nježno kaže. Ili: „Ja ne vodim ljubav. Ja se dobro... jebem... još ne znaš u što si se upustila. Još imaš vremena pobjeći” (1. dio). U razgovoru sa svojom najboljom prijateljicom Kate, Ana izjavljuje: „Mi ne vodimo ljubav - mi se jebemo Christianov izraz” (1. dio). Sljedeće možemo opisati kao standardni početak suvremenih seksualnih odnosa: Ana gaji neporecive osjećaje prema Christianu i sa strahom propituje prirodu Christianovih seksualnih odnosa s njom; Christian, s druge strane, otvoreno izjavljuje da seksualni odnosi sami po sebi ne uključuju njega ili njegove namjere, emocije ili projekte. Christian se, u tom slučaju, stopostotno boji veza (čak se za njega sumnjalo da je homoseksualac jer ga nitko nikad nije vidio u društvu djevojke). Glavno pitanje koje čitatelja uvlači u priču stoga je isto pitanje koje se nameće na početku mnogih suvremenih veza: „Je li ovo samo seks? Želi li on više (a osjećaji se sada smatraju dodanom vrijednosti seksa)? Znači li ovo pravu ili beznačajnu vezu?” (Jasno, ta pitanja ne postavljaju samo žene, ali žene, kao što je Ana, bile su prototip žena koje su uglavnom postavljale ta pitanja.) Osim kada su seksualni odnosi jasno definirani kao kratkotrajni i hedonistički, počinje ih opterećivati neizvjesnost, koja žene često stavlja u (inferioran) položaj u kojemu pokušavaju dekodirati namjere muškaraca te ih navesti na prisnost služeći se sofisticiranim emocionalnim strategijama (naučenim u priručnicima o vezama, 32 Knjigoteka
daša&bocca
terapijskim seansama ili savjetima najboljih prijateljica). No za Anu to neće biti lak zadatak. Christian je posebice sklon promjenama raspoloženja, a i teško ga je uhvatiti: on se upušta samo u seksualni odnos; sebe smatra nespremnim za ljubav; on nanosi bol (legitimnim sredstvima); seksualno je agresivan i dominantan i skriva mračnu tajnu. Teškoću intenzivira i Christianova velika moć: ekonomska (on je beskrajno bogat), društvena (roditelji koji su ga usvojili bogati su i obrazovani), poznavatelj je kulture (na klaviru zna odsvirati remek-djela klasične glazbe) i seksualan je (nevjerojatno je seksualno privlačan i iznimno seksualno potentan). On je također jezovito hladan i tajanstven. „On je snažno motiviran i odlučan, ima potrebu za kontrolom, arogantan je - zapravo je zastrašujuć, ali istodobno jako karizmatičan” (kako ga je Ana opisala u 1. dijelu). Christian utjelovljuje muževnosti kako je percipiraju suvremene žene: krajnje zbunjujuć (teško ga je pročitati), ambivalentan (ne zna što osjeća), istodobno može biti brižan i zastrašujuć, ranjiv i moćan te može štititi i nanositi bol. (Muškarci i žene mogu u jednakoj mjeri biti zaštitnički nastrojeni i istodobno nanositi bol, ali s obzirom na to da muževnost podrazumijeva i društvenu moć, ona puno snažnije zastrašuje nego portreti „ludih” ili „histeričnih” žena koje čine kulturni karneval zastrašujućih žena.) Christianove različite psihološke facete razotkrivaju se kako se seks između njega i Ane preobražava u ljubav. U skladu sa žanrom ljubavnog romana, Christian se zbog Ane odriče tajanstvenosti, moći i snage svoje muževnosti i pretvara se u neuobičajeno predanog ljubavnika. Kao što je jedan čitatelj rekao: „Ono što mi se sviđa [u drugome dijelu] je da je to zapravo prekrasna ljubavna priča” (S. James, 2012.). Tjeskobu vezanu za predanost muškarca koju su osjećali i čitatelji i Ana raspršio je iskaz muškarčeve ljubavi puno ekstravagantniji i strastveniji od bilo kojeg konvencionalnog romantičnog ljubavnika: zastrašujuć i nasilan Christian s lakoćom počinje demonstrirati vječnu ljubav prema jednoj ženi, svoju spremnost da se oženi s Anom, da je zaštiti: da, uz pomoć helikoptera i privatnog zrakoplova, bude uz nju kad odlazi iz grada, da zaposli osoblje koje će se skrbiti o njezinoj sigurnosti, da je iznenadi svojim posjetom na udaljene lokacije na koje je otputovala te da zatraži od nje da bude uz njega na njegovim putovanjima. Christianu njezino prisustvo nikad ne dojadi, gdje god da se nalazi i što god da radi, ona mu ne smeta. Na tisuću i petsto stranica on neprestano iskazuje žudnju koju osjeća za njom te strah koji u njemu budi pomisao da će je izgubiti ili da će je netko povrijediti. On se polagano iz sadista pretvara u romantičnog ljubavnika, na taj način ostvarujući ono o čemu žene duboko u sebi maštaju - da
33 Knjigoteka
daša&bocca
dožive da muškarac svoju nevjerojatnu moć pokori njezinoj ljubavi (pitanje voli li je ili je proganja ostaje otvoreno, nerazriješeno u priči). Međutim, takva „predaja” muške snage pred ženskim svijetom emocija sa sobom nosi rizik od slabljenja muževnosti i seksualne moći. Ako kažemo da ženu društveno definira njezina slabost, takva bi predaja značila iskaz još veće slabosti. To je razlog zašto je u modernim društvima ljubav kompleksna prijetnja muškome statusu. Iako je Christian privučen u žensku sferu prisnosti, on i dalje ostaje obdaren iznimnim seksualnim darom i potencijom automatski zajamčenom njegovim dominantnim položajem u seksualnom sadomazohističkom odnosu pa tako, ondje gdje bi viktorijanski muškarac svoju gorljivost iskazao poezijom i čokoladom, Christian je iskazuje vaginalnim kuglicama, analnim seksom i vožnjama helikopterom. Ono što sprečava da radnja postane monoton opis savršene ljubavi i seksa činjenica je da se ona brzo prebacuje iz simbioze u separaciju i obostrano nanošenje bola. „Pedeset nijansi, moj suprug zna biti tako romantičan. Promatram blijede tragove na svojim ručnim zglobovima [na mjestima na kojima ju je vezao]. A, s druge strane, doista je ponekad divljak.” Izraz „pedeset nijansi” opisuje njegovu sklonost promjenama raspoloženja kao i mnoge kontradiktorne načine na koje se ophodi s Anom. „U jednom me trenutku odbacuje, a u drugom mi šalje knjigu vrijednu četrnaest tisuća dolara.” Ili: „Njegova me iznenadna hladnoća paralizirala. Što se dogodilo s velikodušnim, opuštenim, nasmijanim muškarcem koji je prije pola sata vodio ljubav sa mnom?” Christianovu sklonost promjenama raspoloženja zahvaljujući kojoj je njegova muževnost istodobno hipermuževna i neodređena, nemoguće ju je opisati jasnim nizom atributa (ili je možda točno opisana kao „divlja, neukrotiva muževnost” [3. dio]). Na isti način koji Christiana čini kombinacijom intenzivne muževne snage i ženske čežnje za emocionalnom simbiozom, Ana ima atribute muške autonomije. U cijeloj trilogiji Ana se svim silama bori za svoju autonomiju, zapravo, polako se ljubavlju za nju i izbori. Kao književni lik, Ana ima unutarnji glas koji komentira ono što ona čini, dok Christiana promatramo njezinim očima što nas upućuje na to da ona, kao lik, uživa autonomiju koju on nema. Christian nikad ne treba „prostor za sebe”, a Ana ga treba. Kad izmjenjuju e-adrese na poslu, Ana uvijek odgovori: „Molim te, dopusti mi da se koncentriram na svoj posao.” Kad je muškarac zgrabi na plesnome podiju, ona ga udari u lice i na taj način preduhitri Christianovu nasilnu reakciju. Ana Christianu bezbroj puta kaže: „Znam se brinuti za sebe” (3. dio). I ovaj se roman pretvara u ljubavnu priču u kojoj muškarac i žena zamjenjuju svoje osobine „Mars” i 34 Knjigoteka
daša&bocca
„Venera”: rame uz rame s Christianovom golemom društvenom i seksualnom moći može ići samo njegova intenzivna i stalna potreba za simbiozom; Aninu ljubav učvršćuje njezina istinska potreba za autonomijom. Stoga radnja prati tri odvojena smjera: ona kodira snažne razlike između spolova; sustavno briše granice između spolova i nudi nam spektakularnu borbu između dvije androgine volje (između njih dvoje odvija se stalna borba vođena njegovom mekoćom i njezinom autonomijom) i na kraju miri te borbe u intenzivnom sadomazohističkom seksu, unutar kojeg se ponovno jasno definiraju njihovi rodni identiteti te se stabiliziraju njihove različitosti, ali istodobno te različitosti postaju prihvatljive jer su izvor užitka (likovima i čitatelju). Kapitalistička su društva zahtijevala da muškarci akumuliraju veliku ekonomsku i društvenu moć; sociološki, to je muškarce udaljilo od ženskoga svijeta emocija i kućnoga života. Posljedica toga je da su se teže prepuštali poeziji i emocionalnom izražavanju za razliku od njihovih ležernih aristokratskih ekvivalenata (Carnes i Griffen, 1990.). Osim toga, budući da su muškarci prihvatili kulturne modele serijske i rekreativne seksualnosti u puno većoj mjeri od žena, puno su se više udaljili od emocija od žena. Pedeset nijansi sive kodira takve napetosti i kontradikcije između rekreativne seksualnosti i ljubavi, između muške društvene moći i ženske sfere intimnosti i kućnoga života te između muške emocionalne nedostupnosti i ženske emocionalne angažiranosti. U priči su te napetosti riješene likovima koji imaju miješane rodne osobine i koji su androgini. Ta nas igra suprotnosti na odgovarajući način uvodi u svijet fantazije, definiran kao fenomen koji istodobno kodira i poriče stvarnost.
Žudnja ili autonomija? Zaljubljivanje podrazumijeva gubitak suvereniteta. U romantizmu se zaljubljenost doživljavala kao uzvišen i izravan doživljaj strasti kao iskonske i sirove snage prirode, ali u modernosti, gubitak suvereniteta postaje problem. Stanje je to koje ugrožava integritet jastva jer podčinjavanje volji druge osobe znači ugrožavanje autonomije jastva. To se događa jer je u modernosti autonomija glavna kulturna stečevina jastva, kodirana u zakonske i ekonomske sfere kao i u sferu duševnog zdravlja. Brojnim psihologijskim diskursima cilj je pružiti tehnike koje bi omogućile postizanje autonomije pozivajući žene i muškarce (ali 35 Knjigoteka
daša&bocca
uglavnom žene) da strasti pristupaju sa sumnjom te da motre mehanizme nesebičnosti i samoprijegora. U tom smislu možemo reći da su autonomija i strast postale antitetičke pojave. U tom modernističkom smislu, Pedeset nijansi sive je roman koji govori o tome što znači izgubiti suverenitet dok istodobno želimo ostvariti autonomiju. U prvom dijelu, prvi susret Ane i Christiana sastoji se u jasnom definiranju njihovih položaja („robinja” i „gospodar”) te uvjeta pod kojima Christian neće izgubiti kontrolu. Ugovorom je definirano: „Robinja će uvijek služiti Gospodaru na sve načine koji odgovaraju Gospodaru i u svakom će trenutku davati sve od sebe da udovolji Gospodaru.” Ali Christian želi više od Anine podčinjenosti; on želi da ona sama to poželi: „Želim da mi se svojevoljno podčiniš, svim svojim bićem, u svim mogućim pogledima”, kaže joj. U trenucima kada bi „novi muškarac” (npr. muškarac koji poštuje feminizam) rekao: „Trebam te” (npr. kao iskaz svoje ranjivosti), Christian bi rekao: „Trebam te da me trebaš”, što je zapravo iskaz ranjive i zapovjedničke muškosti - jer da bi podčinjavanje bilo potpuno, dominantna osoba mora preobraziti samu srž žudnje podčinjenoga tako da podčinjeni počne osjećati želju da cijelo svoje biće podčini tuđoj volji. Kao što je Roger Scruton napisao, sadizam je „paradoksalan” (2006.,13), a taj je paradoks prirođen žudnji: želimo da predmet naše žudnje također postane predmet naše volje, ali istodobno želimo da ostane subjekt, odnosno da zadrži autonomiju volje i žudnje, jer žuditi možemo samo za subjektom i samo subjekt može, zauzvrat, u nama probuditi osjećaj istinske žudnje. U tom smislu, sadist je u istom paradoksalnom položaju kao Hegelov Gospodar u njegovoj dijalektici gospodara i roba: dominirati drugim ljudima znači izbrisati njihovu volju, ali dominaciju je moguće istinski postići samo ako se vlada slobodnom voljom koja prihvaća tu dominaciju. Svjesnost koju gospodar želi podčiniti, ali koja mu je potrebna, u konačnici će postati svjesna sama sebe, postat će autonomna i pobunit će se protiv gospodara. Doista, na kraju 1. dijela Ana ostavlja Christiana, nespremna podčiniti se njegovim „potrebama” jer je u procesu pregovaranja s njime o njegovim potrebama postala svjesna vlastitih potreba i tako je potvrdila svoju autonomiju. Ovo je očiti razlog na koji se poziva odbijajući potpisati BDSM ugovor: „Nisam sigurna zašto je ovo [članak 2.] isključivo za moje dobro - npr. istraživanje MOJE senzualnosti i mojih granica. Sigurna sam da mi za to nije potreban ugovor na deset stranica! Sigurna sam da je ovo TEBI u korist.” Autonomiju samim time možemo definirati kao svjesnost o uvjetima pod kojima se netko neće odreći svoje ravnopravnosti s drugom osobom. To je položaj suprotan mazohizmu, a najbolje ga ilustrira lik O iz poznate priče Pauline Réage Story of O ([1954.], 2012.), u 36 Knjigoteka
daša&bocca
kojoj junakinja iz ljubavi prema Renéu pristaje na bičevanje, mučenje i oskvrnuće. Story of O u konačnici sugerira da je logika ženske heteroseksualne ljubavi mazohistična te da takva logika vodi u brisanje jastva: „Ona nije željela umrijeti, ali ako je mučenje bila cijena koju je trebala platiti da bi zadržala ljubav svoga ljubavnika, preostalo joj je jedino da se nada da će mu biti drago što je preživjela.” Za razliku od O, Ana ostavlja Christiana unatoč ljubavi koju osjeća prema njemu i taj trenutak dovodi do hegelijanskog razvoja radnje: zahvaljujući Aninom iskazu autonomije, Christian je primoran „prihvatiti” je, odnosno zaljubiti se u nju. Nakon jednog od Christianovih „Volim te”, Ana ga pita: „Usprkos mojoj neposlušnosti?” Christian joj odgovara: „Zbog tvoje neposlušnosti” (2. dio). Veza koja je započela kao Chrisrianov pokušaj da dominira Anom i pretvori je u svoju robinju prerasla je u “borbu za priznanjem”, beskrajno verbalno nadmetanje s Gospodarom koji je svoju volju progresivno počeo podčinjavati svojoj robinji, što je u skladu s pričama u kojima se pokaže da je slabija osoba (robinja) istinski moćna (gospodar). (Ponovno, ovo opažanje dugujem Dani Kaplan.) Christian se odriče svoje potrebe za moći i umjesto toga želi da ga Ana prihvati. „Ti si izazovna žena, Ana Steele”, on ponavlja s ljubavlju (1. dio). Autonomija druge osobe iskra je koja pali našu žudnju i ljubav - žudimo za osobom koja ima autonomiju, a naša osobna žudnja zauzvrat generira žudnju druge osobe. „Osoba žudi za žudnjom druge osobe - to i djeca znaju” (Brand, 2012., 25). Srž fantazije u Pedeset nijansi sive povezana je s emocionalnom dinamikom koju opisuje: dinamikom u kojoj autonomija Ane i moć Christiana stvaraju njihovu međusobnu žudnju te dinamikom u kojoj postojeća podčinjenost jedne osobe volji druge osobe stvara novu autonomiju i žudnju. Kao što to Ana opisuje: „On klikne nešto na ploči (za koju su joj nožni zglobovi vezani lisicama) i zatim gura tako da mi se noge sve više šire. Gotovo jedan metar. Moja se vilica objesi, a ja duboko udahnem. Jebemu, to me zaista napaljuje. Totalno se uzbudim i postajem nemirna i nesigurna” (2. dio). Anina je žudnja ovdje istodobno podčinjena i autonomna, dodatno izazivajući Christianovu želju da se i sam njoj podčini: „Uvijek me nanovo oduševljavaš, Ana. Tako si vlažna”, neprestano ponavlja. Kad joj zaveže ruke nakon što je doživjela snažan orgazam: „Sva omamljena činim ono što mi kaže. Unatrag vuče obje moje ruke i lisicama ih veže za ploču, do mojih nožnih zglobova. Oh... Moja su koljena svijena, moja guzica je u zraku, posve ranjiva, posve njegova. ‘Ana, izgledaš tako lijepo.’ Njegov je glas pun divljenja. Čujem zvuk trganja folije.” 37 Knjigoteka
daša&bocca
Ovi opisi imaju istu monotonu strukturu: njezina je samostalnost potisnuta i istodobno potvrđena u samom činu poricanja nje jer njezina autonomija budi njegovu žudnju koja nju čini ranjivom, a to zauzvrat generira i njegovu ranjivost; demonstrirajući svoju moć, on je podčinjava sebi, ali tim se činom sam pokorava njoj na taj način jačajući njezinu autonomiju. Filozof Roy Brand primjećuje „da je stabilnost ovog sustava (žudnje) uvijek izložena riziku jer ne mogu imati žudnju druge osobe. Razotkrivanje žudnje mora biti obostrano, cirkularno i samopodržavajuće: žudim za tvojom žudnjom kojom žudiš za mojom žudnjom i tako dalje” (2012., 74). Ova dinamika ne samo da je cirkularna nego je i iznimno krhka. Žudnja, autonomija, pregovori i ravnopravnost sile su koje guraju i vuku veze u teško predvidljivim smjerovima. Zato su ljubavne veze postale nepredvidljive ili „kaotične” prema Ulrichu Becku i Elisabeth Beck-Gernsheim (2002.). Međutim u Pedeset nijansi sive Christianova moć i Anina autonomija ne stvaraju kaos, odnosno u njihovoj vezi nije prisutan dinamičan proces u kojemu se jedan od drugog udaljavaju nego taj proces generira neprekidnu žudnju i u jednom i u drugom. I iznenada, priroda njegova poljupca se mijenja, više nije sladak, pun strahopoštovanja i divljenja, nego postaje požudan, dubok i proždiruć - njegov jezik napada moja usta, uzima, a ne daje, njegov je poljubac poljubac očajnog nesigurnog čovjeka. Kako žudnja kola mojom krvlju, budeći svaki moj mišić i tetivu, osjećam iznenadnu uzbunu. „Oh, Fifty, što ne valja?” On duboko uzdahne i promrmlja izgubljeno i sirovo: „O, Bože, što mi radiš?” Iznenada se pomakne i legne na mene pritisnuvši me u madrac jednim dlanom obuhvativši mi bradu, a drugim mi klizi niz tijelo, dodiruje mi grudi, struk, kukove i stražnjicu. Ponovno me ljubi, gurajući svoju nogu među moje, podižući mi koljeno i trljajući se o mene, njegova erekcija kroz odjeću dodiruje moj seks (2. dio). Roman ispunjava suvremenu vrstu fantazije, koja nije fantazija o vječnoj ili savršenoj ljubavi; naprotiv, čini se da ljubav Ane i Christiana neprestano narušavaju borba i pregovori. Moćna fantazija koju roman utjelovljuje govori o borbi za autonomiju i moć koja nije u konfliktu sa žudnjom, nego je još više jača. U tom smislu roman uspijeva razriješiti temeljnu napetost žudnje u modernosti na način da usko isprepliće logiku želje i autonomije koje su inače obično međusobno 38 Knjigoteka
daša&bocca
suprotstavljene. Kao što Ana kaže: „Biti s tobom jako je zbunjujuće. Ne želiš da ti prkosim, ali voliš moju ‘jezičavost’. Želiš moju pokornost, osim kad je ne želiš kako bi me mogao kazniti. Ja jednostavno ne znam što je poželjno kad sam s tobom” (1. dio). Dok je imperativ autonomije u stvarnome svijetu stvarnih veza prepreka vezama jer stvara distanciranost autonomne osobe i neizvjesnost u osobi koja osjeća žudnju, ovdje je ta zagonetka razriješena: „Ja ti volim prkositi”, kaže Ana, na što joj Christian odgovori: „‘Znam to. I to me čini tako... sretnim.’ I nasmije mi se zbunjeno” (3. dio). Dok je dinamika žudnje najčešće suprotstavljena autonomiji (žudnja osobu koja žudi čini ranjivom i ovisnom), žudnja ovdje samo hrani projekt autonomije u teleološkom pokretu koji je tu ne bi li dodatno podržao heteronormativnost. Doista, kao što su neki društvenjaci tvrdili, heteronormativan seks je seks sa svrhom, s pričom, s ciljem (brak, ljubav, zajednički život, dijete). Ukratko, to je seks s identitetom, za razliku od seksa koji demonstrira O čiji je cilj da posve ukloni jastvo.
Pobijediti u borbi za priznanje Suvremena društva stvaraju kronični deficit priznanja ili kapaciteta kojima drugi podržavaju naš sustav vrijednosti i naše kvalitete (Fraser i Honneth, 2003.). Doista, kao što sam to iznijela u knjizi Zašto ljubav boli, priznanje je postalo jedan od središnjih problema suvremenih ljubavnih veza i ta nova sociološka značajka eksplicitno je kodirana u Pedeset nijansi. Anin unutarnji glas neprestano dovodi u pitanje koliko ona vrijedi. „Kad je riječ o ljubavi, uvijek sam se skrivala. Život prepun nesigurnosti - preblijeda sam, premršava, neuredna, nekoordinirana, moja lista mana ide u nedogled”, kaže Ana o sebi u 1. dijelu. U 3. dijelu trilogije beskrajno je iznenađena Christianovom ljubavlju i činjenicom da ju je odabrao najpoželjniji samac u Seattleu. „Nije mi jasno zašto mu se sviđam”, kaže Ana u 2. dijelu. „Nikad mi nije bilo jasno zašto mu se sviđam.” Kao što to Ana demonstrira, nesigurnost je postala sastavni dio ljubavi jer su seksualni odnosi danas društveno organizirani u obliku tržišta na kojemu se muškarci i žene natječu s drugim članovima iste grupe u različitim sferama kao što su status, bogatstvo, obrazovanje, ljepota i privlačnost. Ova situacija nalik na tržišnu utakmicu (koju još očitijom čini internet na čijim su stranicama natjecatelji izloženi kao da je riječ o švedskom stolu) postala je posebice akutna u seksualnom smislu i izaziva osjećaj kronične nesigurnosti i potrebe za priznanjem u tome 39 Knjigoteka
daša&bocca
svijetu. Iako malo toga znamo o Aninoj „objektivnoj” ljepoti, znamo da je njezina cimerica, Kate, jako lijepa, pametna, uravnotežena, dobro odjevena te potječe iz jako dobre obitelji. Ana je stopostotna Miss Svatko. Ona ne zna kako se odijevati, potječe iz obične obitelji, ima lošu koordinaciju i nespretna je, nema Kateinu britkost i bogatstvo. Njezina neuglednost jača fantastičnu stranu priče jer je čini sličnom svim ženama koje se potajno užasavaju mogućnosti da su jedinstvene ili izvanredne. No Anu - običnu djevojku iz susjedstva, nespretnu - Christian je odabrao i na taj je način preobrazio u žensku verziju Horatia Algera; roman prerasta u priču o romantičnom uspjehu postignutom zahvaljujući duhu i karakteru lika. Ovaj roman, koji se u velikoj mjeri vrti oko seksualnosti i seksa, zapravo govori o pobjedi staromodnog „karaktera” nad ljepotom i seksualnom privlačnosti. Slično tomu, postupno otkrivamo da je trauma iz djetinjstva u Christianu probudila snažan osjećaj samoprijezira i nesposobnosti da se osjeća voljeno. U dijalogu iz 2. dijela Ana mu kaže: „Tebe je lako voljeti. Zar ne vidiš to?” Christian odgovara:„Ne, ljubavi, ne vidim.” Ana: „Jest. I ja to vidim, a i tvoja obitelj... ti si dobar.” A njegov je odgovor: „Ne želim to slušati. Ja sam ništa, Anastasia. Ja sam samo ljuštura. Nemam srce.” Na drugim mjestima Ana kaže: „Moje se srce stisnulo jer ja znam; jer je on tako nesiguran, tako snažno prezire sebe” (2. dio). Drugim riječima, oba su lika hendikepirana osjećajem da su bezvrijedni. Teško je povjerovati, ali razgovarajući s dr. Flynnom, Christianovim psihijatrom, Ana kaže: „Dio mene vjeruje: da je [Christian] emocionalno cjelovit... ne bi želio mene.” Obrve dr. Flynna uzdigle su se od iznenađenja: „To je jako negativna stvar koju možete reći za sebe, Ana. A, iskreno, ona govori više o vama nego o Christiana. Ne bih mogao reći da bih to što ste rekli mogao usporediti s mržnjom koju Christian osjeća prema sebi, ali ste me iznenadili.” Kao što jedna bivša Christianova ljubavnica - Elena - ponavlja, moćni Christian pun je mržnje prema sebi i straha da će ga Ana napustiti čim otkrije njegovu mračnu tajnu i pravo porijeklo. Motiv „luđakinje na tavanu” (Gilbert i Gubar [1979.] 2000.), koji je bio svojstven gotičkoj noveli (npr. Jane Eyre), zamijenila je priča o traumi koja je potisnula jastvo i osjećaj vlastite vrijednosti. Tavan se preselio u nutrinu likova u obliku priče o traumi. Christianova trauma čini ga istodobno 40 Knjigoteka
daša&bocca
nedostupnim (Ana ne smije dodirnuti njegov grudni koš iz razloga koje ona i čitatelji ne shvaćaju) i ranjivim. Stoga priča namjerno kodira i ono što je postala presudna dimenzija ljubavnih veza, odnosno činjenicu da u sebi te u odnosu s drugima muškarci i žene odigravaju drame izazvane osjećajem niskog samopoštovanja. No na isti način roman nudi zastrašujući broj primjera o tome kako Ana i Christian jedan u drugome liječe nesigurnost i nisko samopoštovanje. „On me promatra opčinjeno se diveći i sigurna sam da odražavam njegov izraz kad mu se približim i počnem milovati njegovo prelijepo lice” (2. dio). Superlativa ne manjka. „U svim stvarima, Anastasia, ti si sirena, boginja” (2. dio). Kraj procesa potpuno je iscjeljenje mračne prošlosti koja je mučila Christiana. Dok, s jedne strane, simboličko i fizičko nasilje često ostavljaju neizlječive ožiljke - kako na tijelu tako i na duši - ovdje ljubav uspijeva izbrisati simboličko nasilno naslijeđe iz tijela i jastva te pruža ono što filozof Simon May (2011.) naziva „ontološkom uzemljenošću”, odnosno osjećaj da smo u ovom svijetu kod kuće. Jedna fantazija koja se ostvaruje u romanu je ona vezana za to da naša prosječnost može prerasti u našu jedinstvenost kad ljubav afirmira naš unutarnji osjećaj samopoštovanja. Ljubav nam dopušta da pobijedimo, rekli bismo, u utakmici s drugima, da postanemo jedinstveni, posebni, važni. Na kraju tog procesa, Christian je doživio ništa manje od cjelovitog psihološkog obnavljanja. U 2. dijelu on kaže: „Cijeli se moj stav promijenio kao rezultat toga. Moj se pogled na život radikalno promijenio.” Pojedinac odabire onaj ultimativni san o priznanju i u tom se procesu transformira, iscjeljuje od onoga što Pierre Bourdieu (1991.) naziva simboličkim nasiljem društvenog poretka. Pitanje je može li ljubav u bilo kojem slučaju biti dostojanstvena zamjena takvom društvenom priznanju, ali ona u čovjeku budi snažnu nadu da može.
Problem s ravnopravnošću ili „Pobogu, daj me već jednom pojebi” Feminizam više nije samo politički pokret nego je također kulturni kod koji se koristi u oglašavanju, televizijskim serijama, filmovima i ljubavnim romanima (Cantor, 1988.; Freeman, 2001.). Afirmacija ovog kulturnog koda često podrazumijeva samo lažne pohvale moralnoj snazi i političkim zahtjevima feminizma, pa je zbog nje feminizam čak i izgubio svoju političku oštrinu i postao isprazna gesta (McRobbie, 1991.).
41 Knjigoteka
daša&bocca
Ovaj kulturni kod feminizma transformirao je načine na koje su spol, rod, seksualnost i obitelj prikazani u masovnim medijima. Ovime ne želim reći da je Pedeset nijansi sive feministička knjiga (očito je da nije jer ne nudi alternativu tradicionalnoj heteronormativnosti), nego da je u strukturu njezine priče kao i u likove svjesno ugrađen feministički kulturni kod, baš kao i mnoga druga područja popularne kulture. Kritičari knjige, kao protivnici feminizma, posve su propustili smisao, ali čitatelji su primijetili prisutnost feminističkog koda: „U knjizi ženska protagonistica upravlja svime što se događa u spavaćoj sobi. Ona ima moć. Par u Nijansama samo hini odnos robinje i gospodara. Anastasia je zapravo ona koja postavlja pravila (ona gotovo na svakoj stranici ponovno pregovara o seksualnom ugovoru), a Christian pristaje na sve njezine želje” (Liner, 2012.). Anastasia Steele gotovo je parodičan uzor asertivnosti: ona uvijek zna brzo i jasno koje su njezine emocionalne potrebe (emocionalne su potrebe po definiciji nedostižne); ona se hladnokrvno i sposobno opire psihološkom i fizičkom nasilju kojemu je izlažu Christianove bivše ljubavnice; ona prijeti da će otpustiti ženu koja netremice gleda njezina privlačnoga supruga. Odbija promijeniti svoje prezime nakon udaje; udari muškarca koji je zgrabi u diskoteci; odbija svaku korist koju bi mogla imati od Christianova položaja kao vlasnika izdavačke kuće u kojoj radi. Ustrajna je u ideji da ga počasti kad izađu van, usprkos njegovom ekstravagantnom bogatstvu; i dalje izlazi s prijateljima usprkos fizičkoj opasnosti kojoj se pritom izlaže; ona puca iz pištolja. I, daleko od najmanje važnoga, samoj sebi dokazuje da je doista sposobna i slobodna seksualna partnerica. Ukratko, Ana je uzor asertivnosti kakvu zagovara feminizam i namjerno je upravo takva uključena u priču. Feminizam je radikalan pokret u etimološkom smislu te riječi: prodro je do samog korijena ženskog društvenog života i pokušao je transformirati samu prirodu ženske (i muške) žudnje. Dok se feministički zahtjev za ekonomskom ravnopravnošću (ista plaća za isti posao) više ne suočava s nekim posebnim moralnim opiranjem, pokušaj da se reformira struktura heteroseksualne žudnje nailazi na otpor čak i kod žena koje su inače prigrlile zahtjev za ekonomskom ravnopravnošću. I dok je feminizam zabilježio uspjeh na radnome mjestu (zahtijevajući jednaku novčanu naknadu kao i jednak broj rukovoditeljskih mjesta), u konzumerističkim i medijskim sferama žene su postale još više seksualizirane, što je dodatno produbilo mušku kontrolu i ženski otpor prema feminizmu. Seksualizacija ženskog identiteta neumorno se promiče u slikama seksualnog, seksualiziranog i seksi tijela koje uspješno iskazuje svoju seksualiziranu ženstvenost u seksu s 42 Knjigoteka
daša&bocca
muškarcima te intenzivnim korištenjem konzumerističke kulture (kao ilustraciju ove tvrdnje pogledajte seriju Seks i grad). Upravo seksom i seksualnošću žene simuliraju svoju emancipaciju. Kako je onda moguće da su njihova seksualnost i žudnja postale arene ženske ravnopravnosti ispunjene neodlučnošću? U članku o Pedeset nijansi sive koji je bio predmet čestih diskusija, Katie Roiphe iznosi sljedeću tvrdnju: „Određenom, pretpostavljam velikom, dijelu populacije, ova knjiga [Pedeset nijansi sive] ima djelomično pornografski glamur, opasan tračak prelaženja granica, ali istodobno on donosi umirujući sigurne, staromodne ljubavne uloge” (2012.). Roiphe nastavlja: „U svijetu privatne mašte zavodljivost seksualne podčinjenosti, čak i u njezinu krajnjem obliku, prilično je raširena.” Analiza 20 studija objavljenih u časopisu Psychology Today procjenjuje da između 31 i 57 posto žena mašta o tome da ih se prisiljava na seks. Citirajući Daphne Merkin iz časopisa New Yorker (veljača, 1996.), Roiphe nastavlja: „Ravnopravnost muškaraca i žena, pa čak i sam njezin predtekst, zahtijeva naporan rad i u svakom slučaju ne mora biti najsigurniji put prema seksualnom uzbuđenju.” Roiphe ovdje ponavlja sve glasniju litaniju koja upozorava na mogućnost da je ravnopravnost donijela smrt seksualne želje (Što je snažno izraženo u uspješnici A Vindication of Love Cristine Nehring). Kritičari tvrde da ravnopravnost nije jako seksi jer zahtijeva pristanak, pregovaranje, a to je još jedan način da kažemo da zahtijeva procedure. Muškarcima koji su svladah lekcije feminizma nedostaju seksualna izravnost i bodrost, a žene žude za oblikom muževnosti koja je više stilizirana, sigurna u sebe i zaigrana. Međutim to samo dodatno nameće pitanje zašto je tradicionalna muževnost ugodna u mašti? Drugim riječima, zašto su neke od ženskih fantazija i dalje zaglavljene u patrijarhatu? Predmodernističke veze muškaraca i žena temeljile su se na nečemu što metaforički možemo nazvati feudalnim društvenim sustavom: muškarci su dominirali nad ženama, odnosno žene su pružale muškarcima seksualne i kućanske usluge u zamjenu za zaštitu koju su muškarci jamčili ženama. Tradicionalni muškarci pružali su ekonomsku sigurnost osobama koje su ovisile o njima (ženama i djeci) i štitili su ih svojim tijelima. Taj neravnopravni društveni sustav temeljio se na recipročnoj ovisnosti. Stoga je neravnopravnost - koju možemo prevesti u zaštićenost - uključivala neporecive oblike užitka, a jedan od njih je bila jasna razdijeljenost rodnih uloga. Za razliku od toga, ravnopravnost je intrinzično više nejasna jer ne može odrediti uloge ili vrijednosti uloga. U tom je smislu ravnopravnost manje ugodna jer sa sobom nosi osjećaj neizvjesnosti i zbunjenosti. 43 Knjigoteka
daša&bocca
Drugi užitak koji pronalazimo u neravnopravnosti je da kad moć prevodimo u zaštićenost, to stvara „prirodnu” međusobnu ovisnost i čvrsto emocionalno ljepilo. Ravnopravnost, s druge strane, ne stvara osjećaj obveze, nego svjesnost o potrebama i pravima jedne osobe što bi se moglo suprotstavljati potrebama i pravima druge osobe. Moralni zahtjevi koje nameće ravnopravnost stoga su definirani slabijom emocionalnom vezanošću za drugu osobu. Treći užitak koji pronalazimo u neravnopravnosti krije se u činjenici da kad se o njima ne pregovara, rodne uloge bude emocije koje su spontanije i neposrednije jer dobro definirane uloge ne zahtijevaju pregovore pa čak ni refleksivnost - sposobnost da razmišljamo o samoj vezi dok se ona razvija. Norme ravnopravnosti odbacuju uloge i identitete i veze pretvaraju u entitete o kojima se pregovara „komunikacijom”. Kao što je autor bloga rekao: „Opće je prihvaćeno da je komunikacija ključ dobrog seksa - savjeti za komunikaciju postali su temelj priručnika za seks za sve od kršćanskih parova do seksualnih robinja. Ali ponekad je teško razgovarati i moguće je da se razlog popularnosti Pedeset nijansi djelomično krije i u reakciji na nametanje razgovora kao nužnosti, znak da ljudi ponekad žude za nekim tko zna” (North, 2012.). Jedna žena iz Seattlea izrazila je taj stav u reklami na internetskoj stranici Craigslist (2008.) koja je postala svjetski popularna, a pod naslovom “Pobogu, daj me samo pojebi već jednom.” To je učinila i Jessa, iz televizijske serije Girls: kad ju je muškarac kojeg je pokupila u baru upitao je li joj prihvatljivo da joj ruku gurne u gaćice, ona je odgovorila: „Nikad me to više nemoj pitati.” Moguće je da se Pedeset nijansi sive obraća ženskoj želji da više ne moraju ništa govoriti” (North). Ono što čitateljica misli kad kaže „da više ne moraju razgovarati” zapravo je jedan od načina da kaže „ne želim više pregovarati”, a pregovori su tada posljedica činjenice da su žene odgovorne za očuvanje stanja pragmatičnosti i emocionalne ravnopravnosti sa svojim partnerima. Ja bih rekla da je žudnja za patrijarhatom zapravo reakcija na feminizam, ne zato što žene žude za dominacijom, nego zato što žude za emocionalnom vezanošću i ljepilom koji su pratili, skrivali, opravdavali dominaciju, kao da je čovjek mogao odvojiti zaštitu koju su pružali muškarci od feudalnog sustava dominacije u kojoj su muškarci jamčili takvu zaštitu. Drugim riječima, suvremena žena tek se treba suočiti s još uvijek prevladavajućom moći muškarca, ali bez popratnog feudalnog koda zaštite koji je podrazumijevao inferiorni status žena. To je razlog zašto priča Pedeset nijansi sive artikulira arhetipsku muževnost: to je zapravo muževnost koja pruža zaštitu, koja podsjeća na ono što sam upravo nazvala feudalnom muževnošću. 44 Knjigoteka
daša&bocca
Mnoštvo je takvih primjera: „Oni žele ono što je moje”, kaže Christian za Anine potencijalne prosce. „Moje”, ponavlja, a njegove oči pritom zrače posesivnošću (2. dio). Ili na dan vjenčanja: „S beskrajnom sporošću, on otkopčava svaki gumb, sve do dna mojih leđa. ‘Tako te volim,’ I ljubi me od vrata do ruba ramena. Između svakog poljupca promrmlja: ‘Ja. Te. Želim. Tako. Jako. Želim. Biti. U. Tebi. Ti. Si. Moja’“ (3. dio). Ili nakon što se odluče vjenčati, na dan same ceremonije, Ray - Anin očuh - kaže Christianu: „Pripazi moju djevojčicu, Christiane.” A Christian na to odgovori: „Ray, upravo to namjeravam.” Tijekom tipičnog rite de passage, Ana ulazi u brak tako da ju jedan muškarac zaštitnik predaje drugom muškarcu zaštitniku. I tako, unatoč njegovu beskrajnom bogatstvu, Christian odlučuje da Ana ne mora potpisati predbračni ugovor, što je svjedočanstvo njegove sposobnosti da pristane na nesuvremen brak bez ugovora. Muška gesta o kojoj se ovdje mašta i koju Christian čini u sva tri dijela trilogije neugovorena je zaštita koju prati moralna ravnopravnost. Takvi su činovi zaštite i posesivnosti prečesti da ne bi bili važni. Oni odražavaju ambivalentnost mnogih žena vis-a-vis načina na koje je feminizam transformirao tradicionalnu muževnost i ženstvenost i odnos između spolova u ugovorom definiranu vezu. Ja bih također rekla da takva ambivalentnost nije posljedica činjenice da je feminizam ljubavi ukrao mističnost (to je tvrdnja tvrdokornih protivnika feminizma), nego činjenice da je feministička revolucija ostala selektivna (utječući više na muškarce nego na žene) i nedovršena (ekonomska sfera kao i obitelj i dalje su većim dijelom patrijarhalne). Upravo su ta selektivnost i nedovršenost feminističke revolucije ono što je intimne i seksualne odnose opteretilo teškoćama. Žudnja za seksualnom dominacijom muškaraca nije žudnja i za njihovom društvenom dominacijom. Naprotiv, to je žudnja za ustrojem društva u kojemu ljubav i seksualnost nisu stvarali tjeskobu, pregovore i neizvjesnost. Christianova potreba da pruža zaštitu tako je ustrajna da ona prerasta u feminističko pitanje koje je svjesno postavljeno u samoj priči: je li njegova zaštita oblik kontrole pa čak i uhođenja? Ana odbija da je kontrolira, ali u svojoj seksualnosti polagano otkriva da pokoravanje tuđoj dominaciji može donijeti užitak. Učenje je djelotvorno ako njezinu autonomiju prati učenje pokornosti. U priču Pedeset nijansi sive istodobno je inkorporirana hiperasertivnost Anina lika, njezina emancipacija u seksualnosti te njezino seksualno pokoravanje muškoj moći i zaštiti. Christian utjelovljuje oblik hiperzaštite koja je istodobno znak tradicionalne muževnosti i njezine opravdanosti. Njegova zaštita ovdje 45 Knjigoteka
daša&bocca
nije povezana sa zakonskim, moralnim i kulturnim poretkom koji je žene smjestio u inferiorni položaj. Ta zaštita simbolično je ugodna jer je povezana sa suvremenim kategoričnim imperativom svakodnevnog doživljavanja višestrukih orgazama. Christian Grey je kombinacija ultrapredanog tradicionalnog patrijarha i atletski vještoga ljubavnika koji poznaje i kultivira svaki kutak ženskoga tijela i ženske seksualnosti. U tom smislu, fantazija koja čini srž romana dobar je primjer „lažne svjesnosti”: ona miješa emocionalnu snagu tradicionalnog patrijarha ekonomski moćnog i seksualno dominantnog - sa zaigranom, višestrukoorgazmičnom, intenzivno ugodnom i autoteličnom seksualnošću koja je zaštitni znak feminističke seksualne politike.
46 Knjigoteka
daša&bocca
EPILOG
Sadomazohizam kao romantična utopija
Ovaj roman ne samo da u svojoj priči organizira društvene položaje i napetosti nego i otvoreno progovara o političkom stavu, koji ili opravdava ili u pitanje dovodi te položaje i napetosti. Ljubavni romani ili trileri bave se, pa makar i neizravno, društvenom organizacijom i hijerarhijama te samim time pružaju novi način razumijevanja iskustava koja su posljedica tih organizacija i hijerarhija. U tom smislu, možemo se zapitati koje su normativne i političke implikacije Pedeset nijansi sive? Je li usmjerenost na sadomazohizam zapravo iskrivljeni stav o moralu, seksualnosti i ženama? Prije nego se pozabavim tim pitanjem, slijedi jedno preliminarno zapažanje: „politika” ili moralnost popularne kulture češće su predmet temeljitih razmatranja od onih koji pripadaju „visokoj” kulturi, posebice kad je riječ o seksualnosti koja je najvjerojatnije najčešće razmatrana tema zapadne civilizacije. Razlog tomu je taj što je seksualnost glavna arena u kojoj vladavinu i klasnu dominaciju prakticiraju i konzervativna i liberalna elita (Snitow, Stansell i Thompson, 1983.). Konzervativci svoju kontrolu obično žele iskazivati stopom nataliteta nižih slojeva društva i imigranata, reguliranjem stope tinejdžerskih trudnoća i homoseksualnih brakova te strožim zakonima kojima se reguliraju bludne radnje. Samim time, oni žele kontrolirati sve što ugrožava integritet heteroseksualne obitelji kao stupa koji omogućava očuvanje tradicije, društvene reprodukcije i obrazovanja. S druge strane, liberalne, feminističke i neomarksističke kritičare zabrinjavaju kulturne strukture koje mogu reproducirati i učiniti legitimnom (mušku, heteronormativnu) dominaciju, muške stavove i točke gledišta te komodifikaciju seksualnosti radi stjecanja korporativne dobiti. Pitanje koje ova opažanja nameću je kako razlikovati zaokupljenost između politike teksta i mnogih načina na koje seksualnost kontroliraju konzervativne i liberalne elite? To nas dovodi do potrebe da počnemo razlikovati još nešto. Politiku teksta potrebno je razlikovati od potrebe za uspostavljanjem poretka, 47 Knjigoteka
daša&bocca
hijerarhije i dodjeljivanja moralnih vrijednosti kulturnom ponašanju. Dok je s jedne strane taj moralni poriv važan, sociolozi i kulturni analitičari trebali bi mu odoljeti. Glavni zadatak društvenih znanosti je da postave temelje debatama, da maštovito razmišljaju o kategorijama koje nameću problem; takav zadatak, iako daleko od neutralnog, razlikuje se od evaluacije kulturnog objekta utemeljene na njegovoj moralnoj i političkoj valenciji. A zadatak građana je da ponovno kodiraju jasne moralne i političke uvjete takve analize. U redovima koji slijede moja je namjera da razjasnim uvjete debate o Pedeset nijansi sive i BDSM seksualnosti nadajući se da će nam to pomoći da te uvjete suzimo u raspravama o politici teksta, a ne da jednostavno ponavljamo različite oblike moralne kontrole seksa, bez obzira na to radi li se o kontroli ljevičara ili desničara.
BDSM ili novi ljubavni poredak Zanimanje za sadomazohizam započelo je sa seksolozima i psihoanalitičarima koji su ga smatrali patologijom (Weinberg, 2006, 18). Freud ga je smatrao perverzijom; neki su ga čak smatrali fenomenom bliskim kanibalizmu, nekrofiliji ili vampirizmu. Ali čak i ako sadomazohizam ne smatramo patologijom, mazohizam i dalje ostaje sociološka i psihološka zagonetka. Kao što je to jedan internetski psiholog jasno rekao: „Jastvo se razvija kako bi se izbjegla bol, ali mazohisti traže bol. Jastvo se bori za kontrolu, ali mazohisti ne žele kontrolu. Jastvo želi maksimalno razviti samopoštovanje, ali mazohisti namjerno traže poniženje” (Hayden, 2012.). Mazohizam je doista svojevoljno podčinjavanje i prihvaćanje boli, što se radikalno suprotstavlja definiciji suvremenog jastva kao svjesnog, autonomnog i hedonističkog. Zašto onda žene uživaju čitati fikciju u kojoj se govori o svojevoljnom nanošenju i prihvaćanju boli? Na neki način sama ideja mazohizma sadrži odgovor na to pitanje mazohistično je biće definirano njegovom/njezinom iracionalnom potrebom da pati te točno njezinom ili njegovom sposobnošću da taj bol pretvori u užitak. Društvenjaci su zagovarali ideju da su neki oblici gotičke fikcije (npr. Story of O i Rebecca) estetski uglađeni oblici mazohizma u kojima žene internaliziraju i prihvaćaju položaj žrtve. Michelle Massé (1992.) smatra da gotičkom fikcijom žene proživljavaju patnju koju doživljavaju u svojim seksualnim i emocionalnim odnosima s muškarcima. U tom smislu fikcija nas uči i pomaže nam da prihvatimo društveni položaj i ulogu prikazujući bolne aspekte veza između 48 Knjigoteka
daša&bocca
muškaraca i žena kao aspekte priče koji donose užitak. Mazohizam ovdje nije odabir životnog stila ili seksualna perverzija, nego je društveno konstruirani položaj za kojim žene počinju žudjeti maskirajući bol ljubavlju prema neuhvatljivom ili nedostupnom muškarcu. Ako u romanu Pedeset nijansi sive postoji originalnost i privlačnost, onda se oni kriju u posve eksplicitnom prikazu mazohizma koji se inače u formuli gotičke fikcije nije tako izravno prikazivao. U Pedeset nijansi sive mazohizam postaje ulog u vezi dvoje protagonista, eksplicitno političko/moralno pitanje te izvor erotskoga užitka kako za protagoniste, tako i za čitatelja. Slijedeći poznatu tvrdnju Frederica Jamesona (1975.) da fikcija nosi imaginarna rješenja stvarnih društvenih kontradikcija i konflikata, usudila bih se reći da sadomazohistička veza Ane i Christiana ima narativnu funkciju razrješenja napetosti prisutnih u suvremenoj seksualnosti koje su - kao što smo to već rekli - u velikoj mjeri uključene u priču romana. Narativna formula oblikuje društveno uvjetovane kontradikcije (npr. „brak iz ljubavi nasuprot braku iz interesa” ili „seksualna sloboda” i „emocionalna stabilnost”), jer većina priča mora uključiti i razrješenje napetosti o kojima govore te artikulirati imaginarne načine transcendencije i negiranja tih kontradikcija. Želimo li shvatiti značenje sadomazohizma u romanu Pedeset nijansi sive, možemo se kratko posvetiti njegovoj usporedbi s poznatom Story of O iz 1954. godine Pauline Réage. Poput Pedeset nijansi sive, i ovu je priču napisala heteroseksualna žena (Réage je, čini se, napisala ovaj roman kako bi udovoljila svome ljubavniku Jeanu Paulhanu). Rene odvede svoju ljubavnicu O u dvorac u kojemu je maskirani muškarci bičuju i seksualno zlostavljaju (uz pristanak O i njezina ljubavnika). O prolazi opsežnu edukaciju za seksualnu robinju (npr. u rodnici nosi veliki komad drveta jer je „preuska”); njezino je tijelo dostupno muškarcima koje ne poznaje ili ne vidi. Poslije u priči, Rene želi da mu uvijek bude na usluzi te da prihvaća njegove seksualne povrede, a kao apsolutni dokaz njegove dominacije, od nje traži da služi muškarcu kojeg ne voli. Tog muškarca pronalazi u Stephenu, koji dodatno unapređuje njezinu obuku seksualne robinje učeći je da ne osjeća ljubav. Mazohizam O svoj početni izvor pronalazi u ljubavi prema Renéu, ali ona otkriva da joj je anonimni seks s drugim muškarcem veliki izvor užitka i žudnje: „Stenjala je pod usnama nepoznatoga muškarca kao što nikad nije stenjala pod poljupcima ljubavnika, plakala je u trenutku kad je spolovilo nepoznatoga muškarca prodiralo u nju kao što nikad nije sa svojim ljubavnikom. Osjećala se poniženom i krivom. Nije ga mogla okriviti ako je odluči ostaviti.” To joj je otkriće progresivno crpilo snagu volje: „Izložena pogledima, dodirima ruku, prodorima spolnih organa koji su je oskvrnuli, udarcima biča koji 49 Knjigoteka
daša&bocca
su je rascijepali, izgubila je sebe u deliriju nepostojanja jastva što ju je vratilo ljubavi i možda je čak dovelo do granice smrti. Ona je bila bilo tko, doista bilo tko, bilo koja druga djevojka, otvorena i prisiljena kao ona, djevojka koju je vidjela da je otvorena i prisiljena, jer je to vidjela, čak i kad nije bila prisiljena sudjelovati u tome.” Story of O govori o afinitetu koji je fascinirao francuske intelektualce poslije Drugog svjetskog rata, onom između erotike i smrti, koju Georges Bataille (1986.) opisuje kao žudnju da se postaje jedno s ljudskom vrstom, da prestanemo biti individualci koji su jasno odvojeni od drugih. Susan Sontag (koju Roiphe citira) ovu tvrdnju postavlja na prave noge: za nju O predstavlja „putenu čežnju prema istrebljenju svjesnosti”. Jednostavnije i mnogo feminističkije objašnjenje Story of O je da žena može doživjeti nerazvodnjeno seksualno zadovoljstvo i želju, odvojeno od ljubavi, samo u stanju poniženosti. Dovevši mazohizam do njegova logičnog kraja - smrti O - roman nam nevoljko otkriva da se u srcu heteroseksualne ljubavi krije uništenje žene kao bića koje ima svoje želje. Na neki način. Story of O pokazuje da kad dođe do istrebljenja nečije svjesnosti, mazohizam i ljubav tvore neprekidni lanac. Takvo što ne može biti dalje od afirmacije subjektiviteta sadržane u borbi za međusobnim priznanjem kao ravnopravnih partnera u vezi Ane i Christiana u Pedeset nijansi sive. Njihova seksualnost je seksualnost koja u obliku priče o samootkrivanju i ljubavnoj prisnosti neprekidno afirmira, a ne poriče Anine potrebe, snagu volje i subjektivitet. Općenitije govoreći, s kulturne i sociološke točke gledišta, intenziviranje normi autonomije, ravnopravnosti i slobode proces je koji se odvijao paralelno s normalizacijom i širenjem praksi sadomazohizma, kojemu se 1990. godine prepuštalo gotovo 10 posto ukupnog broja stanovnika Sjedinjenih Američkih Država, a još puno više do 1994. godine. 8 To znači da se, kao kulturna praksa, posljednja tri do četiri desetljeća sadomazohizam nije suprotstavljao sve brojnijim normama autonomije i samosvjesnosti. BDSM je pratio razvoj feminizma i veću, a ne manju, Članak National Coalition for Sexual Freedom (Nacionalne koalicije za seksualnu slobodu) citira Kinsey Institute New Report on Sex (Novo izvješće Kinsey Instituta o seksu) iz 1990. godine: „Istraživanje procjenjuje da se 5-10 posto cjelokupnog stanovništva Sjedinjenih Američkih Država prepušta sadomazohizmu kao načinu postizanja seksualnih užitaka najmanje s vremena na vrijeme, a većina takvih iskustava ocijenjena je kao blage ili inscenirane aktivnosti koje nisu uključile pravi bol ili nasilje.” (Reinisch i Beasley, 1990., 162-63). Barker, Iantaffi i Gupta pišu da „izvješće Janusa i Janusa (1994.) pokazuje da je do 14 posto muškaraca i 11 posto žena u Americi imalo neku vrstu BDSM seksualnih odnosa i procjenjuje se da je prisutnost BDSM fantazija puno viša”. (2008., 108) 8
50 Knjigoteka
daša&bocca
ravnopravnost spolova, što upućuje na to da BDSM odražava preusmjerenje seksualnosti na svijet politike identiteta utemeljen na viziji ljudskih prava i vrijednosti koje pridonose procesu samoostvarenja. Odražavajući ove sociološke činjenice, u romanu BDSM prati i neprekidnu bitku Ane i Christiana da postignu ravnopravnost u vezi sve snažnijom Aninom asertivnošću. BDSM veza razvija se zajedno s Aninim subjektivitetom kao osobe s ravnopravnom žudnjom. U tom je smislu Pedeset nijansi sive priča neodvojiva od feminističke kulture koju je tako vješto opisala Lauren Berlant kao kulturu u kojoj „istinski osjećaj... blagoslovi patnju kao vezu s univerzalnošću” (2008., 12). Također, BDSM nudi cijeli niz simboličkih strategija za rješavanje dilema heteroseksualne borbe koja karakterizira Aninu i Christianovu vezu. Slijede tri strategije.
Od zbrke oko uloga do jasnoće Današnja heteroseksualnost razapeta je između još uvijek moćnih normi heteronormativnosti i napada na rodne uloge i identitete. Suvremena društva zahtijevaju da muškarci i žene zamijene svoje identitete kako na profesionalnom polju tako i u kućanstvu, da postanu androgini te da slome čvrsti rodni identitet. Christian i Ana, na primjer, progresivno zamjenjuju mnoge od svojih individualnih rodnih atributa. U sadomazohizmu, s druge strane, uloge se ponovno uspostavljaju, ali na način da se nužno ne poklapaju s rodom. Doista, prema nekim istraživanjima moćni su muškarci često oni koji su skloni prihvatiti mazohistični položaj u sadomazohističkom odnosu (Baumeister, 1989.; Kate, 2011.; Masters, Johnson i Kolodny, 1995.). To znači da BDSM izbjegava zbrku i ambivalentnost svojstvene rodnoj ravnopravnosti i ponovno uspostavlja jasno definirane i stilizirane seksualne uloge, ali ih ne veže uz „čvrste” rodne identitete. Definirajući jasne uloge nevezane za identitete, BDSM pruža sigurnost koju obično podrazumijevaju čvrsto definirane uloge, ali se pritom ne vraća na tradicionalnu neravnopravnost među spolovima. To se događa jer kakva god da se neravnopravnost odigrava u sadomazohističkom odnosu, ona je zaigrana, a ne strogo definirana društvenom ontologijom spolova. Ono što se zapravo odigrava u BDSM-u radikalan je kapacitet osoba uključenih u odnos da odvoje ulogu ili položaj od rodne ontologije. To, zauzvrat, ženama omogućava da zamisle Anin bol u fantaziji, a bez poniženja koje obično sa sobom nosi bilo koji vid nanošenja bola.
51 Knjigoteka
daša&bocca
Transformiranje duševne boli u fizičku Kao što sam to i na drugim mjestima govorila,9 difuzni oblik duševne boli suvremene ljubavne veze ispunjava tjeskobom, neizvjesnošću, ambivalentnošću, dosadom i teškim mirenjem s konfliktnim imperativima autonomije i vezanosti. Borba za priznanje između spolova često ostaje neriješena - odnosno, nema pobjedonosni ishod. BDSM donosi zanimljiv zaokret u toj borbi: on duševnu bol prevodi u izvjestan fizički bol, ali možemo reći da ga preobražava u seksualnu igru, žudnju i užitak te samim time patnji i bolu daje jasne i odvojene fizičke i psihološke statuse i granice. BDSM daje oblik bolu, odnosno estetizira ga i na taj način omogućava nam da se distanciramo od iskustva i kontroliramo ga. Doista, u BDSM-u, bol slijedi protokol: koristi se ritualiziranim gestama i poznatim napravama, slijedeći propisanu gradaciju i, ono najvažnije, može se prekinuti ili ga se posve napustiti (uz upotrebu koda ili lozinke). To znači da sadomazohizam, paradoksalno, ne uprizorava patnju, nego kapacitet patnje da se preobrazi u užitak, više jasan nego difuzan i, možda najviše, koji više kontrolira osoba uključena u SM odnos i koja ga može na zahtjev u bilo kojem trenutku prekinuti. Ono što je zajedničko sadistu i mazohistu kontrola je bola - i onog koji se nanosi i onog koji se trpi - a ta bi kontrola zapravo mogla biti ono što potajno želi osoba koja pati. Odnosno, ono što mazohist zapravo prakticira je prestanak bola, što zauzvrat signalizira ljubav i brižnost sadista ili ugovorenu vezu s njime. Proučavajući mazohizam, Havelock Ellis zaključuje da postoji razlika između mazohizma kao „isključivo boli” i mazohizma kojemu se prepušta mazohist vođen svojom mazohističkom željom „da doživi bol, ali općenito da ta bol bude nanesena u ljubavnom odnosu” ([1903,]1926., 160). Seksualni sadizam i mazohizam koji se temelje na obostranom užitku koji je rezultat nanošenja/trpljenja boli koju nanosi/trpi voljena osoba postala je civilizacijsko načelo sadizma i mazohizma te taj oblik ostaje okvir unutar kojega je svaka „povreda prouzročena obostrano prihvaćenom BDSM praksom dopuštena, opravdana i oslobođena svih patoloških konotacija” (Dymock, 2012., 57).
Rješavanje aporije žudnje Suvremeni su odnosi čiste veze utemeljene na suglasnosti, ali je taj pristanak dvostruko aporetičan. S jedne strane, kao što pretpostavlja 9
Vidjeti Illouz 2012. 52 Knjigoteka
daša&bocca
Roger Scruton, žudnja je podijeljena između želje da prisilimo partnera da nam „pruži ono što tražimo” i „snažne potrebe za obostrano prihvaćenim dogovorom da se može primiti isključivo ono što se daje” (2006., 301). Pristanak se po definiciji ne može odnositi na pitanje o onome „što se mora slobodno pružiti”, samim time ostavljajući veze na koje su partneri obostrano pristali u nepovoljnom položaju kad je riječ o onom aspektu žudnje oko koje je nemoguće postići precizan dogovor. Bez obzira na sve naše dogovore vezane za svakodnevni život, dogovore o onome što bi mi trebao pružiti, ja nikad neću moći posve udovoljiti tvojoj žudnji. To aporetično pitanje središnje je u ženskoj kulturi u kojoj su „pitanja o onome što se smatra emocionalnim reciprocitetom iznimno važna” (Berlant, 2008., 16). Kako osoba može stvoriti spontanu žudnju u inače savršeno dogovorenoj vezi? To pitanje nikad ne možemo riješiti samom konsenzualnošću i, zapravo, ono narušava seksualne i ljubavne odnose. BDSM, s druge strane, premda utemeljen na konsenzualnosti, ne zahtijeva „besplatno pruženu žudnju” jer žudnja postaje dijelom teatralnog uprizorenja. Pitanje koliko jedna osoba želi drugu postaje irelevantno. Za razliku od tjeskobe prisutne u normativnim seksualnim odnosima (npr. Deset tajni koje žene trebaju znati o muškoj seksualnosti i Kako je navesti da moli za još), BDSM je oslobođen tjeskobe. I ne samo to, pristanak je uvijek djelomičan jer kad se upuštamo u seksualnu ili ljubavnu vezu, nikad ne možemo znati puni raspon mogućih ponašanja i osjećaja na koje pristajemo. U tom smislu, pristanak koji je središnji element heteroseksualnih veza je iluzoran. To je pristanak na nešto što nikada ne možemo potpuno unaprijed znati i na što se možemo obvezati: jesam li doista pristala na sve što čini tvoj nemaran i povučen karakter? Ono na što partneri pristaju postalo je predmet sukoba. BDSM - i elaborirani Christianov ugovor koji traži da Ana potpiše - taj pristanak doživljava puno ozbiljnije jer definira i pažljivo navodi parametre iskustva u koje će se upustiti. U tom smislu BDSM je čisti oblik pristanka, bez svega što je ostavljeno nerazjašnjeno i nedefinirano u „čistim vezama” na temelju beskrajnih pregovora o svakodnevnom životu. Dopustite da ovo sažmem: jedan način da okarakteriziramo stanje ljubavi našega doba je da kažem da je autonomizacija seksualnosti svijet emocionalnih interakcija učinila nesigurnim, ispunivši ga ambivalentnošću vezanom za pravila pregovaranja oko uvjeta vezivanja, ljubavi i žudnje. Jezikom sociologa, reklo bi se da je postala nedeterminirana. Pedeset nijansi sive ima kodiranu tu nedeterminiranost; točnije rečeno, priča romana oscilira „između nedeterminiranosti i determiniranosti” (Müller i von Groddeck n. d.): nedeterminiranost
53 Knjigoteka
daša&bocca
postojećih ljubavnih veza i determiniranost uloga i položaja u sadomazohističkom seksu.
„Self-help” erotika Otići ću korak dalje od Jameson - koja nije proučavala žensku književnost - i iznijet ću tvrdnju da neke priče ne samo da su simboličan prikaz društvenih dilema i njihovih rješenja, one su također performativne strukture koje nude načine djelovanja i postupanja. Snaga Pedeset nijansi - poput snage koju ima veliki broj djela ženske književnosti - ne krije se samo u tome da kodira zagonetke heteroseksualnosti nego i da pruža alate koji ih mogu riješiti. Kao što Linda Williams kaže, pornografski su filmovi „rješenje seksualnih problema prepuštanjem seksu” (1989., 147). Na sličan način možemo reći da je BDSM u Pedeset nijansi rješenje problema heteroseksualnih odnosa u obliku narativne formule koja je eferentna, odnosno nudi nešto što je moguće prenijeti u svakodnevni život. U tom smislu, roman je manje pornografski, a više priručnik za samopomoć. Pornografsku knjigu definira činjenica da je njezina eksplicitna namjera da čitatelja navede na masturbaciju. Pornografski tekstovi imaju eksplicitnu namjeru da izazovu seksualno uzbuđenje najčešće muškarca i usamljenog gledatelja (Garlick, 2011., 306-20). Oni izlažu genitalije bez cenzure i koriste riječi, poze i sredstva pripovijedanja čiji je isključivi cilj probuditi seksualnu želju u nedostatku stvarnog partnera. (Partner[i] mogu, naravno, biti prisutni, ali pornografska priča napisana je kao da partnera nema.) Pedeset nijansi, s druge strane, roman je napisan podrazumijevajući prisutnost partnera. Prizori seksa nisu napisani kako bi probudili seksualnu želju nego kako bi instruirali muškarce i žene kako na inventivan i učinkovit način poboljšati seksualni užitak. Slijedi jedan od mnogih primjera: „Zašto odbijaš ići na zahod?” upita Ana Christiana prije nego što su se upustili u odnos. „Zaista želiš znati?” Jedva primjetno se nasmiješi, a oči mu pohotno zablistaše. „Želim li?” Promatram ga kroz trepavice dok ispijam gutljaj vina. „Što je puniji mokraćni mjehur, to je intenzivniji orgazam, Ana” (3. dio). 54 Knjigoteka
daša&bocca
Ovo objašnjenje, prilično neseksi, pokazuje da je ono što ovu knjigu odvaja od konvencionalnih erotskih romana to što njegova svrha nije da uzbudi usamljenog čitača, nego da pozove žene „da nešto nauče” (Rosenblattov izraz), a to „nešto” je bolje umijeće vođenja ljubavi usklađeno s većim dijelom seksualnih savjeta koje možemo naći u ženskim časopisima. To bolje umijeće odnosi se istodobno na tehnike za postizanje snažnijeg orgazma, ali i na korištenje erotskih igračaka. Primjer: „S ovime ćemo se malo zabaviti”, šapne on. Jebemti! Njegov prst nastavlja kliziti prema mojoj medici i polagano klizi u mene... Ja zastenjem, a on nastavi prst nježno pomicati unutra-van, unutra-van, unutra-van... Odgurujem njegovu ruku i uživam u smetnji... „Mislim da voliš biti ovdje, ovako. Moja.” Volim, oh, volim. On povuče prst i jednom me snažno pljesne po stražnjici. „Reci mi”, šapće, grubim i nasrtljivim glasom. „Da, volim”, zacvilim (3. dio). Drugi aspekt „selfhelp erotike” nalazimo u brojnim referencama na seksualne igračke u romanu te na pozornost kojom se sve te igračke spominju i objašnjava njihova upotreba. Ovu hipotezu većim dijelom potvrđuje spektakularan porast prodaje seksualnih igračaka u Sjedinjenim Američkim Državama nakon objavljivanja prvog dijela Pedeset nijansi. Seksualne su igračke puno značajniji aspekt ženske seksualnosti i više se promatraju kao „pomagala”, a ne toliko kao predmeti erotske želje. Veliki broj referenci na seksualne igračke tada upućuje na to da je prikaz seksualnosti u romanu u biti ono što bih opisala kao erotika „sam svoj majstor”. Claire Cavanah, suosnivateljica seks-šopa Babeland na Manhattanu, rekla je da su, nakon što je treći dio trilogije objavljen u Sjedinjenim Američkim Državama, u siječnju 2012. godine, klijenti počeli tražiti „određene igračke o kojima su čitali u knjizi”, ali kad je trilogija doživjela svoje novo izdanje u travnju, „prodaja je doista skočila”. Od tada je Cavanah primijetila da se potražnja seksualnih igračaka koje su Christian i Ana koristili u knjizi usedmostručila. U trgovini se također prodaju posebni kompleti Pedeset nijansi i održavaju se radionice na temu Pedeset nijansi na kojima se polaznici (uglavnom žene) poučavaju kako koristiti te igračke, ali Cavanah je rekla da to nije bila jedina zanimljivost: „Polaznici se žele okupiti i vidjeti jedni druge.”
55 Knjigoteka
daša&bocca
Obožavateljima su također ponuđeni odjevni predmeti i smještaj u stilu Pedeset nijansi, a u novije vrijeme i glazbeni album - Fifty Shades of Grey: The Classical Album, na kojemu se nalaze djela Bacha i Chopina. To su zasad svi proizvodi koje je James plasirala, a koji su osmišljeni na temu trilogije (Burzynski, 2012.). (No, čovjek se mora zapitati zašto autorica toliko iskreno promiče model visoke kulture koju njezina knjiga tako otvoreno ismijava.) Ako je industrija tako spremno i brzo odgovorila na čitatelje i njihovo tumačenje priče Pedeset nijansi, to se dogodilo jer je trilogija napisana u stilu knjiga za samopomoć, kao poziv da se promijene i poboljšaju seksualni životi imitiranjem orgazama koje je Ana doživljavala pomoću seksualnih igračaka. To je otkriće posve sukladno analizi Janice Radway o takozvanoj middle-brow literaturi (Radway, 1997., 6), koju karakterizira usmjerenost na samopomoć, a ja bih dodala da se to događa zato što te priče imitiraju biografske priče koje govore o potrazi za vlastitim jastvom, identitetom, samopomoći koje suvremena kultura uprizoruje i kodira. Žene čitaju knjige „na iznimno konkretne, duboko rezonirajuće načine kao osobe koje se kroz život kreću u utjelovljenom obliku” (ibid., 14). Takvo je korištenje romana posve suprotno od „ideologije usamljenih čitača” (Long, 1992., 104-30), ideologije koja određuje da je aktivnost čitanja odvojena od ostatka društva i sastoji se od susreta jedinstvenog uma autora sa zatvorenim umom čitača. Ona se također razlikuje od muške erotike koja je više usmjerena na usamljeno masturbiranje. Žensko je čitanje u biti društvena aktivnost i u smislu da se knjige zajedno čitaju, ali i u smislu da takvim načinom čitanja promišljaju i transformiraju svoje intimne veze - seksualne ili emocionalne. Ne samo da se žene poistovjećuju s emocionalnim sadržajem romana nego one usvajaju i proživljavaju tekst te ga primjenjuju u vlastitom životu kako bi same sebe bolje razumjele i kako bi u svoj život uvele promjene. Lauren Berlant (1995., 2008.) i Jacqueline Rose (2005.) naglasile su tjeskobu kao bitan osjećaj kulture rada na sebi, ali moje je mišljenje da je riječ o puno suptilnijoj međuigri tjeskobe i užitka kao posljedice stvarne ili imaginarne promjene koja kulturu samopomoći čini tako moćnom. Upravo takvu eferentnu kvalitetu literature pronalazimo u ženskim medijskim žanrovima, kao što su časopisi, savjetodavna literatura, Oprah Winfrey, koji žensku emocionalnu - a ovdje i seksualnu - kulturu čine tako lako preobrazivom u kapitalističko tržište roba samopomoći. Evo jednog primjera takvoga preobražaja:
56 Knjigoteka
daša&bocca
U svibnju, Pure Romance [tvrtka koja poučava intimnim vještinama] lansirala je svoju zbirku Grey Revolution. „Osmislili smo poklon-pakete tako da se svatko može upustiti u fantazije nadahnute Grayjem”, kaže Chris Cicchinelli, direktorica i predsjednica Pure Romance. „Konzultanti su prodavali proizvode potrebne da se ostvari fantazija kao nikad prije, uglavnom proizvode kao što su razne vrste bičeva i Ben Wa kuglice što je u skladu sa scenama iz trilogije.” Cicchinelli kaže da su također zabilježili veću posjećenost svoje internetske stranice Fantasy Play. Uspoređujući razdoblje od svibnja do kolovoza 2012. godine s istim razdobljem 2011. godine, prodaja BSDM opreme tvrtke Pure Romance skočila je za 186 posto. Povrh toga, prodaja maski za oči skočila je za 121 posto, prodaja njihova videouratka Tie Me Up (Veži me) za 146 posto, a prodaja njihova proizvoda Personal Trainer (Beri Wa brojanice) skočila je za zapanjujućih 772 posto (Cooper, 2012.). Stoga je BDSM srž narativne formule u kojoj je sadomazohizam oblik samopomoći, što zauzvrat čitanje Pedeset nijansi pretvara u superiorni čin suvremenog života: samoosnaživanja i samonapredovanja. Samopomoć je doista postala bit suvremenog subjektiviteta jer se nalazi na raskrižju između ideala autonomije, psiholoških tehnika samoostvarenja te golemog ekonomskog interesa različitih segmenata industrije koji podupiru i oblikuju takav proces. Samopomoć nije samo segment tržišta nego je cijeli novi modalitet kulture; odnosno ona čini nov način kojim se pojedinac povezuje s društvom. Budući da modernost sa sobom nosi jako veliku količinu neizvjesnosti vezane za samopoštovanje, te norme i moralnost koji bi trebali biti niti vodilje, samopomoć postaje jedan od glavnih odabira za oblikovanje jastva. Da sažmem: Pedeset nijansi sive roman je koji je postao svjetski bestseler jer ga je internet učinio lako dostupnim, jer je rezonirao s dugom tradicijom romansirane ljubavi, jer BDSM, glavni fokus knjige, simbolički rješava mnoge zagonetke stanja u kojemu se nalazi suvremena ljubav te, konačno, jer je njegov učinak performativan, mijenjajući seksualne i ljubavne prakse istodobno dok govori o njima.
57 Knjigoteka
daša&bocca
ZAKLJUČAK
BDSM i imanentnost
Dopustite mi da završim s razlogom zašto je oblik BDSM-a ugrađen u roman Pedeset nijansi iznimno kompatibilan sa samopomoći kao novim kulturnim ustrojem. Theodor Adorno i Max Horkheimer (1997.) Marquisa de Sadea promatrali su kao prosvjetiteljsku figuru, a sadomazohizam kao srce racionalnosti i moralnoga djelovanja suvremenog čovjeka. Oslanjajući se na funkcionalnu interpretaciju Kantova stava o jedinstvu misli, Adorno i Horkheimer sugeriraju da je Kant popločio put za Sadea jer je sadeovski subjekt racionalan, usmjeren na samoodržanje, onaj koji materijalne stvari tretira na način posvemašnjeg podčinjavanja. Korak od Kanta do Sadea je hitro učinjen, pretvarajući sadeovske likove karikaturalne krajnje točke racionalnog subjekta koji druge tretira kao sebi podčinjene. Sade otkriva da ne samo da razum nije u stanju pružiti moralno vodstvo nego također da je upravo on mehanizam koji nas otuđuje od svijeta, od drugih i od nas samih. Sadeovski svijet otkriva ispraznost razuma i, mogli bismo dodati, ispraznost pristanka (jer pristanak ima smisla jedino ako se temelji na razumu). U kontekstu koji me ovdje zanima, ova opažanja shvaćam na drukčiji način: sadomazohizam promatram kao fenomen koji pripada prosvjetiteljstvu jer sadrži imanentno rješenje problema izvjesnosti. Odnosno, ako je suvremena moralnost zagađena problemom ambivalentnosti (Bauman, 1993.), neizvjesnosti (Kantola, 1994.) i nedeterminiranosti (Martine, 1992.), koje su posljedica kolapsa uređenog moralnog kozmosa, i ako ona više ne znači sigurnost u transcendentalnom moralnom okviru, potrebno je pronaći imanentna rješenja za pitanje kako uzemljiti djelovanje samoostvarenih oblika izvjesnosti. BDSM je tada savršeno fiktivno rješenje za nestalnost ljubavnih odnosa, upravo zato što je on imanentan ritual utemeljen u hedoničkoj definiciji subjekta, koji pruža izvjesnost kad je riječ o ulogama, kontroli bola i ograničenjima konsenzualnosti. To je također i sam razlog zašto je samopomoć postala glavni kulturni način oblikovanja individualnosti: jer je imanentno rješenje na pitanje kako oblikovati 58 Knjigoteka
daša&bocca
jastvo te kako izgraditi dobre veze i jastva. Kad izvjesnost i vlastitu orijentaciju ne možemo utemeljiti na pravilima, normama ili moralu, BDSM i samopomoć postaju imanentne zamjene za to. Možda je ironično, ali takva upotreba književnosti korespondira s vokacijom koju filozof umjetnosti, Arthur Danto, pripisuje (high-brow) književnosti. Da ga citiram: „Svako književno djelo u ovom smislu iskazuje aspekt za koji ne bismo znali da ga imamo bez tog zrcala: svako djelo otkriva... neistraženu dimenziju jastva. Književnost je zrcalo manje u pasivnom pružanju odraza koliko u preobražaju svjesnosti čitatelja koji nastojeći se poistovjetiti s odrazom otkriva vlastitu istinsku prirodu. Književnost je u tom smislu transfigurativna i na neki način premošćuje jaz između fikcije i istine. U Herodotu i Gibbonu nalazimo metafore svačijeg života (1984., 16). Pedeset nijansi nije visoka književnost, ali premošćuje „jaz između fikcije i istine” jer nas vodi do srca stanja suvremene seksualnosti i ljubavi. U tom smislu to je ozbiljan roman nalik na velika djela književnosti koja nam pomažu nadići naše teškoće.
59 Knjigoteka
daša&bocca
Citirana djela
Adorno, Theodor i Max Horkheimer. 1997. Dialectic of Enlightenment, vol. 15. London: Verso. Arsan, Emmanuelle. 1971. Emmanuelle. New York: Grove. Attwood, Feona. 2005. „What Do People Do with Porn? Qualitative Research into the Consumption, Use, and Experience of Pornography and Other Sexually Explicit Media.” Sexuality and Culture 9, br. 2. Barker, Meg, Alessandra Iantaffi i Camel Gupta. 2008. „Kinky Clients, Kinky Counselling? The Challenges and Potentials of BDSM.” In Feeling Queer or Queer Feelings: Radical Approaches to Counselling Sex, Sexualities and Genders, edited by Lindsey Moon. London: Routledge. Bataille, Georges. 1986. Erotism: Death and Sensuality. San Francisco: City Lights Books. Bauman, Zygmunt. 1993. Modernity and Ambivalence. London: John Wiley and Sons. Baumeister, Roy F. 1989. Masochism and the Self. Oxford: Psychology Press. Beck, Ulrich, and Elisabeth Beck-Gernsheim. (1995.) 2002. The Normal Chaos of Love. Preveli M. Ritter i J. Wiebel. Cambridge: Polity. Bennett, Jessica. 2008. „The Pornification of a Generation.” Daily Beast, 6. listopada, dostupan do 26. studenoga 2012., ali otada uklonjen, http://www.thedailybeast.com/newsweek/2008/10/07/thepornificatio n-of-a-generation.html. Berlant, Lauren. 1995. „Live Sex Acts” Feminist Studies 21, br. 2. Berlant, Lauren. 2008. The Female Complaint: The Unfinished Business of Sentimentalityin American Culture. Durham, NC: Duke University Press. Booth, Wayne C. 1988. The Company We Keep: An Ethics of Fiction. Berkeley: University of California Press. Bourdieu, Pierre. 1991. Language and Symbolic Power. Cambridge,MA: Harvard University Press. Brand, Roy. 2012. Love Knowledge: The Life of Philosophy from Socratesto Derrida. New York: Columbia University Press.
60 Knjigoteka
daša&bocca
Brown, Stephen. 2011. „And Then We Come to the Brand: Academiclnsights from International Bestsellers.” Arts Marketing: An International Journal 1, br. 1. Burzynski, Andrea. 2012. “Fifty Shades of Grey Sparks Unexpected Marketing Mania: Publishers and Sex Shops Want to Cash In.” TimesofMalta.com, 1. listopada, dostupan do 26. studenog 2012., http://www.timesofmalta.com/articles/view/20121001/books/FiftyShades-of-Grey-sparks-unexpected-marketing-mania.439153. Cantor, Muriel G. 1988. „Feminism and the Media” Society 25, br. 5. Carey, Tanith. 2011. „Why More and More Women Are Using Pornography.” Guardian, 7. travnja, dostupan do 26. studenoga 2012., http://www.guardian.co.uk/culture/2011/apr/07/women-addictedinternet-pornography. Carnes, Mark C. i Clyde Griffen, ur. 1990. Meanings for Manhood. Chicago: University of Chicago Press. Carroll, Bret. 2003. American Masculinities: A Historical Encyclopedia. London: Sage. Cooper, Steve. 2012. „Fifty Shades Arouses More Than Book Sales” Forbes, 25. rujna, dostupan do 27. studenoga 2012., http://www.forbes.com/sites/stevecooper/2012/09/25/fifty-shadesarouses-more-than-book-sales/. Corse, Sarah M. i Saundra Davis Westervelt. 2002. „Gender and Literary Valorization: The Awakening of a Canonical Novel” Sociological Perspectives 45, br. 2. Craigslist. 2008. „Just fucking fuck me, already” Craigslist, 3. veljače, dostupan do 27. studenoga 2012., http://www.craigslist.org/ about/best/sea/561877622.html=. Danto, Arthur C. 1984. „Philosophy as/and/of Literature” Proceedingsand Addresses of the American Philosophical Association 58, br. 1. Darnton, Robert. 2009. The Great Cat Massacre: And Other Episodes in French Cultural History. New York: Basic Books. Davis, Natalie Zemon. 1975. Society and Culture in Early Modern France: Eight Essays. Palo Alto, CA: Stanford University Press. Dawkins, Richard. (1976.) 2006. The Selfish Gene. New York: Oxford University Press. Defoe, Daniel. (1719.) 2012. Robinson Crusoe. London: Simon and Brown. 61 Knjigoteka
daša&bocca
Douglas, Ann. 1980. „Soft-Porn Culture: Punishing the Liberated Woman” New Republic, 30. kolovoza. Dymock, Alex. 2012. “On the Normalisation of BDSM and the Problem of Pleasure.” Psychology and Sexuality 3, br. 1 (siječanj). Eisenstein, Elizabeth L. (1983.) 2012. The Printing Revolution in Early Modern Europe. New York: Cambridge University Press. Ellis, Havelock. (1903.) 1926. Studies in the Psychology of Sex, Vol. 3. Philadelphia: F. A. Davis. Fein, Ellen i Sherrie Schneider. (1995.) 2007. All the Rules: Time-Tested Secrets for Capturing the Heart of Mr. Right. New York: GrandCentral. Fraser, Nancy i Axel Honneth. 2003. Redistribution or Recognition?A Philosophical Exchange. London: Verso. Freeman, Barbara M. 2001. The Satellite Sex: The Media and Women’s Issues in English Canada, 1966.-1971. Waterloo, Canada: Wilfrid Laurier University Press. Garlick, Steve. 2011. „Masculinity, Pornography, and the History of Masturbation” Sexuality and Culture 16, br. 3. Giddens, Anthony. 1991. Modernity and Self-Identity: Self and Society in the Late Modern Age. Palo Alto, CA: Stanford University Press. Gilbert, Sandra M. i Susan Gubar. (1979.) 2000. The Madwoman in the Attic: The Woman Writer and the Nineteenth-Century Literary Imagination. 2. izdanje. New Haven, CT: Yale Nota Bene. Gladwell, Malcolm. (2000.) 2003. The Tipping Point: How Little Things Can Make a Big Difference. Boston: Little, Brown. Gray, John. (1992.) 2004. Muškarci su s Marsa, žene su s Venere: Klasičan vodič za razumijevanje suprotnoga spola. Algoritam. Greer, Germaine. 1994. „Lady, Love Your Cunt” In The Madwoman’s Underclothes: Essays and Occasional Writings, 74-77. New York: Atlantic Monthly Press. Gross, Daniel. 2006. „Book Clubbed” Slate, 2. lipnja, dostupan do 26. studenoga 2012., http://www.slate.com/articles/business/ moneybox/2006/06/book_clubbed.html. Habermas, Jürgen. 1991. The Structural Transformation of the Public Sphere: An Inquiry into a Category of Bourgeois Society. Cambridge, MA: MIT Press.
62 Knjigoteka
daša&bocca
Haldeman-Julius, E. 1928. The First Hundred Million. New York: Simonand Schuster. Harlequin Books. O nama. Dostupno do 27. studenoga 2012., http://www. harlequinbooks.com.au/about. Harris, Tami W. 2012. „Clutch Book Club: 50 Shades of Grey”Clutch, 31. svibnja, dostupno do 27. studenoga 2012., http://www.clutchmagonline. com/2012/05/clutch-book-club-50-shades-of-grey/. Harvey, J. 1953. „The Content Characteristics of Best-Selling Novels” Public Opinion Quarterly 17, br. 1. Hayden, Dorothy C. 2012. „Psychological surrender”, Revise F65, dostupno do 27. studenoga 2012., http://www.revisef65.org/ hayden2.html. Hays, Sharon. 1996. The Cultural Contradictions of Motherhood. New Haven, CT: Yale University Press. Hicks, G. 1934. „The Mystery of the Best Seller” English Journal 23 (listopad). Hunt, Lynn A. 1991. Eroticism and the Body Politic. Baltimore: Johns Hopkins University Press. Illouz, Eva. 2003. Oprah Winfrey and the Glamour of Misery: An Essayon Popular Culture. New York: Columbia University Press. Illouz, Eva. 2012. Zašto ljubav boli. Planetopija. James, E. L. 2012. Fifty Shades of Grey. New York: Vintage. James, E. L. 2012. Fifty Shades Darker (svez. 2. trilogije). New York: Vintage. James, E. L. 2012. Fifty Shades Freed (svez. 3. trilogije). New York: Vintage. James, Susan D. 2012. „50 Shades of Grey: Why ‘Mommy Porn’ Is Hot.” ABC News, 3. travnja, dostupno do 26. studenoga 2012., http://abcnews.go.com/Health/50-shades-grey-women-turned-sexualsubmission/story?id=16059118. Jameson, Fredric. 1975. „Magical Narratives: Romance as Genre” New Literary History 7, br. 1. Janus, Samuel S., and Cynthia L. Janus. 1994. Report on Sexual Behavior. London: John Wiley and Sons.
63 Knjigoteka
daša&bocca
Kantola, Ilkka. 1994, Probability and Moral Uncertainty in Late Medieval and Early Modern Times. Helsinki; University of Helsinki, Luther-Agricola Society. Kate, Roddy E. 2011. „Masochist or Machiavel? Reading Harley Quinn in Canon and Fanon” Transformative Works and Cultures 8. Laplanche, Jean i Jean- Bertrand Pontalis. 1974. The Language of Psycholoanalysis. New York: W. W. Norton. Laumann, Edward O., John H. Gagnon, Robert T. Michael i Stuart Michaels. (1994.) 2000. The Social Organization of Sexuality: Sexual Practices in the United States. Chicago: University of Chicago Press. Linden, Dana W. i Matt Rees. 1992. „I’m Hungry. But Not for Food” Forbes 150 (6. lipnja). Liner, Elaine. 2012. „Eat, Screw, Love: 50 Shades of Grey Is ‘Mommy Porn’ You Don’t Have to Hide” Dallas Observer: Blogs, 22. ožujka, dostupno do 26. studenoga 2012., http://blogs.dallasobserver.com/mixmaster/2012 /03/50_ shades_of_greyjwere .php. Loach, Loretta. 1992. „Bad Girls: Women Who Use Pornography” In Sex Exposed: Sexuality and the Pornography Debate, uredili L. Segaland M. Macintosh. London: Virago. Long, Elizabeth. 1992. „Textual Interpretation as Collective Action” Discourse 14, br. 3. Longhofer, Wesley, Shannon Golden i Arturo Baiocchi. 2010. „ A Fresh Look at Sociology Bestsellers” Contexts 9, br. 2. Martine, Brian John. 1992. Indeterminacy and Intelligibility. Albany: State University of New York Press. Massé, Michelle A. 1992. In the Name of Love: Women, Masochism, and the Gothic. Ithaca, NY: Cornell University Press. Masters, William H., Virginia E. Johnson i Robert C. Kolodny. 1995, Human Sexuality. New York: Harper Collins, May, Simon. 2011. Love: A History. New Haven, CT: Yale University Press. McRobbie, Angela. 1991. Feminism and Youth Culture: From „Jackie” to „just Seventeen” London: Macmillan. Müller, Julian i Victoria von Groddeck. n.d. Working paper. University of Munich, Institute of Sociology. National Coalition for Sexual Freedom, n.d. „How Many People Engage in SM?” Dostupno do 27. studenog 2012.,
64 Knjigoteka
daša&bocca
https://ncsfreedom.org/key-programs/consent-counts/consent-counts/ item/364-what-is-sm-how-many-people-engage-in-sm?.html=. Nehring, Cristina. 2009. A Vindication of Love: Reclaiming Romance for the Twenty-First Century. New York: Harper. North, Anna. 2012. „Why Women Really Like ‘50 Shades Of Grey’: It’s about Being Served” BuzzFeed, 6. lipnja, dostupno do 26. studenoga 2012.,http://www.buzzfeed.com/annanorth/why-50-shades-of-grey-isless-about-submission-a. Norwood, Robin. 2008. Žene koje previše vole. Planetopija. Parks, Tim. 2012. „Does Copyright Matter?” NYRblog, 14. kolovoza, dostupno do 26. studenoga 2012., http://www.nybooks.com/blogs/ nyrblog/2012/aug/14/does-copyright-matter/. Pringle, Edward J. 1853. Slavery in the Southern States. Cambridge, MA: John Bartlett. Radway, Janice. 1997. A Feeling for Books: The Book-of-the-Month Club, Literary Taste, and Middle-Class Desire. Chapel Hill: University of North Carolina Press. Réage, Pauline. (1954.) 2012. Story of O. London: Transworld. Regis, Pamela. 2011. A Natural History of the Romance Novel. Philadelphia: University of Pennsylvania Press. Reinisch, June M. i Ruth Beasley. 1990. The Kinsey Institute New Report on Sex: What You Must Know to Be Sexually Literate. New York: St. Martin’s. Richardson, Samuel. (1740.) 2001. Pamela: Or Virtue Rewarded, Oxford: Oxford University Press. Roiphe, Katie. 2012. „Spanking Goes Mainstream” Daily Beast, 16. travnja, dostupno do 27. studenoga 2012., http://www.thedailybeast.com/ newsweek/2012/04/15/working-womens-fantasies.html. Romance Writers of America. „The Romance Genre” i „Industry Statistics”Dostupno do 27. studenoga 2012., http://www.rwa.org/cs/ the_romance_genre/romance_literature_statistics/industry_statistics. Rose, Jacqueline. 2005. Sexuality in the Field of Vision. London: Verso. Rosenblatt, Louise. 1987. „Efferent and Aesthetic Transactions”U English Literature in Schools, uredio V. J. Lee. Milton Keynes, UK: Open University Press.
65 Knjigoteka
daša&bocca
Rutter, Virginia i Pepper Schwartz. 2011. The Gender of Sexuality: Exploring Sexual Possibilities. Washington, DC: Rowman i Littlefi eld. Scruffrin, André. 2001. The Business of Books: How International Conglomerates Took Over Publishing and Changed the Way We Read. London: Verso. Schudson, Michael. 1989. „How Culture Works: Perspectives from Media Studies on the Efficacy of Symbols” Theory and Society 18, br. 2. Scruton, Roger. 2006. Sexual Desire: A Philosophical Investigation. London: Continuum International. Shipside, Steve. 2008. Samuel Smiles’ Self-Help: A 52 Brilliant Ideas Interpretation. Oxford: Infinite Ideas. Siegel, Tatiana. 2012. „‘Fifty Shades of Grey’ Movie Producers Considering Surprising Screenwriters (Exclusive)” Hollywood Reporter, 8. srpnja, dostupno do 26. studenoga 2012., http:// www.hollywoodreporter.com/news/fifty-shades-grey-roducersscreenwriters-359080. Snitow, Ann B., Christine Stansell i Sharon Thompson, ur. 1983. Powers of Desire: The Politics of Sexuality. New York: Monthly Review Press. Tegarden, Diane. 2004. Getting OUT of Limbo: A Self Help Divorce Book for Women. Pasadena: Fire Walker. Thoele, Sue Patton. 2001. The Courage to Be Yourself: A Woman’s Guideto Emotional Strength and Self-Esteem. Boston: Conari. Thomas, Calvin. 2009. „On Being Post-normal: Heterosexuality after Queer Theory” In The Ashgate Research Companion to Queer Theory, uredili Noreen Giffney and Michael O’Rourke. Surrey, UK: Ashgate. Thurston, Carol. 1987. The Romance Revolution: Erotic Novels for Women and the Quest for a New Sexual Identity. Champaign: University of Illinois Press. Tompkins, Jane P. 1986. Sensational Designs: The Cultural Work of American Fiction, 1790-1860. New York: Oxford University Press. Verboord, M. 2011. „Market Logic and Cultural Consecration in French, German, and American Bestseller Lists, 1970- 2007” Poetics 39, br. 4. Watt, Ian. (1957) 2001. The Rise of the Novel: Studies in Defoe, Richardson, and Fielding. Berkeley: University of California Press. Weeks, E. 1936. „What Makes a Book a Best Seller?” New York Times Book Review, 20. prosinca. 66 Knjigoteka
daša&bocca
Weinberg, Thomas S. 2006. „Sadomasochism and the Social Sciences” journal of Homosexuality 50, br. 2-3. Williams, Linda. 1989. Hard Core: Power, Pleasure, and the „Frenzy of the Visible” Berkeley: University of California Press. Williams, Raymond. 1975. The Country and the City. New York: Oxford University Press.
67 Knjigoteka
