http://www.balkandownload.org/
M Gül İrepoğlu
Robinja Priča o nemogućoj ljubavi u haremu
Naslov izvornika Gül İrepoğlu, CARÎYE Copyright © 2007 Gül İrepoğlu © Kalem Literary Agency 2007.
2
M Priča o nemogućoj ljubavi u haremu Doba je vladavine sultana Abdulhamida I, dvadeset sedmog vladara Osmanskog Carstva. Harem je raskošan „zatvor“ ukrašen satenom, svilom i najfinijom keramikom. Njegovim se prostorijama širi miris ružinog ulja i ugodna hidžaz glazba. U njemu zvecka najskuplji nakit a zrake svjetlosti prelamaju se kroz najvrjednije drago kamenje. Abduldamidov je harem prepun lijepih i obrazovanih žena ali jedna je drugačija. Ono što je sultan s njom doživio očaravajuće je ali i zastrašujuće. Biti s njom bilo je predivno, toliko da se sultan uplašio osjećaja koji su ga preplavili. Hoće li je sultan ponovo pozvati u svoje odaje? Hoće li sultan popustiti pred čarima lijepe robinje? I je li sultan jedini svjestan izvanrednosti te haremske ljepotice? Sve odgovore potražite u ovom zanimljivom romanu turske spisateljice Gül İrepoğlu koja je, otvorivši vrata harema, otkrila tajnovit svijet u kojem se pored moći i interesa dešavala i čarolija ljubavi.
3
M „Moj djed sultan Sulejman zaljubio se u Hurrem, Mladi Osman u Akileju, a sultan Ibrahim se toliko zaljubio u Humašahu da su se i službeno vjenčali. Sjećanja na njih prepuna su žena koje su potpuno pokorile ta tri vladara svijeta. I ja se zato bojim takve slabosti. Moji strahovi ne smiju se obistiniti!“
4
M „Robinja i harem. O ta smo dva pojma pročitali mnoge knjige i bili primorani zadovoljiti se samo površnim informacijama. S te je strane knjiga Robinja spisateljice Gül İrepoğlu drugačija od ostalih. Njena profesija i dar pisanja u ovom romanu postižu savršeno jedinstvo. Čitatelj ima osjećaj kao da čita dokumentarnu knjigu u kojoj se susreću fikcija i povijesna zbilja. Čitajući o jednoj osmanskoj instituciji i o vjerojatno najrigoroznijem, najzanimljivijem i natajnovitijem svijetu i teškom životu jedne osobe u toj instituciji kao i mreže ljudi unutar tog carstva, primjećuje se spisateljičino oko za detalje koji prožimaju ljudske misli.“ Dogan Hizlan
5
M
Ne vjerujem u duhove, ali vjerujem u snove, a ponekad i u bajke...
6
M Za mojeg dragog prijatelja Selima Ilerija...
7
M
„Nisam očekivala da ću ovdje pronaći ljubav.“
8
M
Dušo moja, ljubavi moja, jedino svjetlo moje duše, Veličanstvo moje, nisam to očekivala. Naravno da je bilo toga što sam očekivala, o čemu sam sanjala, i čemu sam se nadala. Ali ne i ovo. Sreća što si mene odabrao, okus uspjeha, i ponos što ti se sviđam... Na sve sam se to bila pripremila. Bila sam spremna. No, nisam očekivala da ću osjetiti ljubav za koju sam samo čula iz priča... Nisam to očekivala. Stvarno nisam to očekivala. Nisam očekivala da ću ovdje pronaći ljubav. One noći uživala sam slušajući te dok si mi govorio: „moja Aškidil 1“, i svaki bi mi se put srce napunilo ljubavlju jer si me smatrao vrijednom tog imena... Kada si uzeo pramen moje kose hvaleći njenu zlatnu boju i rekao da se pri svakom pogledu u moje oči osjećaš kao da nanovo otkrivaš ocean, srce mi se napunilo radošću...
1
tur. Aşkıdil - ljubav srca. (op. prev.)
9
M Ono što smo ti i ja proživjeli od te večeri do jutra vjerojatno je i više od onoga što netko proživi tokom cijelog života. Više, da, to je prava riječ, bogatije nije dovoljno prikladna riječ, ona može odvratiti pažnju u drugom smjeru. Bolje je reći više. Iskre nastale kada su se naša tijela dotakla, usporedive su s dimom tko zna kojeg uzavrelog ratišta ili s oblakom uzbuđenja nastalim usred tko zna koje borbe. Naši zajednički trzaji odzvanjali su tihim udaranjem silovitih otkucaja tko zna koliko herojskih srca. Ne znam zašto pronalazim inspiraciju na ratištima, tako mi je došlo... Znači da naše zajedništvo smatram ratištem. I da paklenu vrućinu sukoba smatram jednakom rajskoj vrućini vođenja ljubavi. Trenutak u kojem ti se gotovo bez daha približavam usporediv je sa zadnjim korakom bačenim prema smrtonosnom trenutku neizbježne borbe, trenutku koji nema povratka, trenutku koji niti ne traži povratak... Kao da smo bili na zamišljenoj galiji i promatrali divovske ribe koje love zmajevi na zamišljenom valovitom moru, kao da smo se zajedno njihali osjećajući svaki pomak olujnog mora koje nas je nosilo... Najstrašniji snovi i najdublji i najstrastveniji osjećaji, jedinstvo suprotnosti i vrhunac sreće...
Predvorje je opet prepuno. Ovo je posljednja faza pripreme za večerašnje slavlje... Ova predivna sultanova odaja, ova
10
M svijetla kupola ponovno će ugostiti svojeg gospodara. Ukratko, ovo je središte prebivališta Zillullah fi’l-arza, Sjene Allahove na Zemlji, vladara Velike države, našeg padišaha. Naš vladar samim svojim bićem čini prostor svetim, a harem je njegov nedostupni i nedodirljivi životni prostor. Služiti ga sreća je koju ne zaslužuje svaki njegov sluga, no ja sam jedan od sretnijih. Zajedno s robinjama koje poslužuju, u predvorju se nalazi i nekoliko haremskih aga besprijekorno tamnoputih lica, u savršeno bijelim kaftanima i crvenim dimijama. Svatko vrši svoje dužnosti kako treba, a zbog mojeg prisustva svi su još i pažljiviji. Ovo nije moja uobičajena dužnost, inače ovakve večeri priređuju žene na visokim pozicijama koje odgovaraju kalfi riznice, no ovaj je put naš vladar zatražio mene. Svi znaju da izuzetno dobro ispunjavam svoje dužnosti. Age se kreću vrlo tiho. Svatko svoju dužnost obavlja profesionalno i ne dopušta pogreške, međutim još uvijek ima onih koji se trude biti primijećeni, privući pažnju i istaknuti se među ostalima, a ti su vrlo nadobudni... Još malo pa će svi osim možda jednog-dvoje predvorje potpuno prepustiti ženama. Ženama koje nemilosrdno štite, kojima su otvorili svoja srca, i koje nikada neće moći dotaknuti... Njihova je muškost uništena, no što je s njihovim
11
M osjećajima? Teško je nositi se s time, jako teško. Tko je glavni krivac te muke? Bol tijekom tako razarajućeg zahvata, ili možda patnja koju trpe nakon toga, ili borba koju proživljavaju njihove duše nakon što se život samo tako nastavi, ili pak neizdrživo razočarenje koje pruža osjećaj nepotpunosti? Najbolje je ne razmišljati o tome. I oni tako čine, znam to, jako dobro znam. U suprotnom mislima...
čovjek
postane
zatočen
među
takvim
Sultanovo predvorje jako je rasvijetljeno večeras. Crvena i zlatna boja, ove dvije boje koje se savršeno slažu, potpuno su obavile predvorje... Crvena i zlatna boja kao da oko sebe šire toplinu, i sjaj. Crvena i zlatna boja kao da griju prostoriju hvatajući svjetlo koje se odbija u ogledalima od plavkaste keramike... Sve obavija duh nevjerojatnog svijeta bajki, posebnog svijeta. Svi nešto očekuju. Svašta očekuju. Najprivlačnije ljepotice harema sjele su jedna uz drugu, svaka nemilosrdno naglašavajući svoju titulu... Hanume su na mjestu za počasne goste. To su privilegirane žene koje su zavele sultana i podarile mu dijete. Razmažene sultanije harema.
12
M Moćne žene harema. Ne zna se koliko dugo. To je jedna od bezbrojnih nepoznanica harema. One su svaki tren spremne izgubiti i zaboraviti sve što su proživjele. Prošle su obveznu i tešku školu, na neki se način istakle, dokazale se, smatrale su se dostojnima sultanove pratnje i tako su stekle ovako cijenjene titule, a i zasluženo su stekle pravo na ta mjesta pridonijevši nastavku dinastije. Smještene su na širokom podiju desno od sultanovog prijestolja. Sjele su prekriženih nogu na divane ukrašene srebrno protkanim jastucima... Nadređenost koje su si same nametnule očita je, kao da su omotane u posebne ogrtače. Sretnice s kojima padišah često voli provoditi vrijeme u ložnici sjele su pokraj, trudeći se da ponovno privuku pažnju... Osim ponosa koji osjećaju zbog toga što je tom jedinom muškarcu, našem vladaru, ugodno provoditi vrijeme s njima, obuzela ih je želja za napredovanjem te su odbacile tugu svojih prolaznih želja. Odabrane robinje smjestile su se sa strane. Stoje na nogama, ruke su smjestile sprijeda iz poštovanja, i spremne su na zapovijedi, kao i na pokazivanje svoje privlačnosti... Jako su mlade, svježeg izgleda i pune zanosa. I veoma su lijepe. Pravilo nalaže da u sredini dijela predvorja odvojenog za žene sjedi majka sultanija. No kako je majka našeg vladara Abdulhamid-hana preminula prije puno godina, njeno je
13
M spokojno mjesto sada prazno, i nitko ga ne može preuzeti. Da kalfa riznice koja je preuzela poslove majke sultanije zasjedne na to mjesto ne bi bilo prikladno, bez obzira na kalfinu privilegiranost... Još malo i počet će svirati glazba, glazba koja će dočekati našeg svetog vladara... Na gornjem su se katu odavno smjestili muzičari i pjevači. Večeras će svirati arapska hidžaz glazba, tako smo odlučili, priča se da takva glazba pokreće strast i potiče požudu... Odavno je već poznato da je padišah ovisan o ženama, kao i to da ih cijeni i pokazuje im nježnost. Žene vlasnika osmanske zemlje, žene harema. Neke od njih za ovu su se večer spremale u velikim odajama harema, neke u malim odajama, a neke pak u spavaonicama. Nekima su sluge pomogle, a neke su se same spremile... Sve one pokušavaju smiriti svoje uzbuđenje, potajno gledajući jedna drugu... Neke od ovih žena jedan muškarac jako dobro poznaje, neke nešto manje, a neke pak nimalo... Neke od njih jednog će dana postići svoj cilj, no većina provodi svoje dane gajeći nadu životareći i služeći druge, sve dok im jednog dana ne bude dopušteno da postanu gospodarice skromnih domova, ili sve dok ne izađu kroz Vrata smrti umotane u ćefine... Neke su došle sa sjevera, neke iz sela smještenih na
14
M strmim padinama planina Kavkaza, neke s istoka, neke iz šuma bogatih vodopadima koje pripadaju oštroj gruzijskoj klimi, neke sa zapada, neke iz močvarnih mjesta koja odjekuju vrućim zrakom s Balkana, a neke iz europskih država spomenutih u putopisima brodova koji plove po vrućem mediteranskom moru i koje je sudbina odvela u ruke gusara... Ono što sve one zajedno dijele je ljepota. Da li će im to biti prednost ili ne, nije poznato... Žene koje su se okupile u predvorju ne natječu se samo tijelima već i svojom odjećom, i kao da je svaka od njih rijetka ruža u rajskom vrtu... Potkošulje su im prozirne, boje dijamanta, sašivene od najtanje tkanine, visokog ovratnika otvorenog prema jedinstvenom skrivenom blagu na prsima. Prsluci s preklopnim rukavima, ukrašeni tankim vezovima cvijeća, raznih su boja, od žute boje šafrana do boje ruže, od boje neba do plavozelene, od ljubičaste do boje indiga... Sjajni svileni kaftani poludugih rukava elegantno su složeni sa strane. Složeni su da bi debeljuškaste noge koje lagano pokrivaju dimije boje pistacije, jorgovana, i oraha, bile udobno prekrižene, i da bi pozlaćeni remeni ukrašeni rubinima nježno držali trbuhe koji se slobodno kreću. Dugmad na haljinama i pojasevi na kaftanima nisu zakopčani, da bi se vidjeli vratovi osvijetljeni zlatnim kuglama i komadima smaragda... Dijamantni ukrasi na kosi s perjem pauna i čaplje,
15
M pozlaćene krune, i sjajan nakit, predivni su poput pravog cvijeća. Sjajni biserni i koraljni ukrasi za pramenove među valovitom dugom kosom i nakit za zatiljak, padaju na ramena... Redovi zlatnih narukvica koje obavijaju snježnobijele zglobove pune prostor neusporedivo čarobnim zveketom... Koja će žena privući sultana? Koja će žena postati željena? Možda Binnaz koja je stavila sićušne smaragdne cvjetove među srebrnim nitima protkane pramenove i koja svoje zelene oči poput dragulja ne skida od sultana? Ili možda lagano nasmijana, osjetljiva i sramežljiva Dilpezir s jamicama u obrazima, čije duge trepavice okružuju njene crne oči i bacaju sjenu na lice? Ili će to pak biti Mutebere koja s nedvojbenim zadovoljstvom našem vladaru nudi svoju valovitu crvenu kosu na kojoj se nalazi dijamantna kruna, i na čije se ružičaste obraze slijevaju biserni ukrasi za pramenove među kojima ima i rubina? Ili će možda vladarovo srce ponovno odabrati novu djevojku; tamnoputu, nježnu, krhku ljepoticu koju su oteli gusari i jedino padišaha smatrali vrijednim njene ljepote, zavodnicu kojoj su dali ime Nakšidil... Da, nikome nije promaknuo Abdulhamid-hanov slatkorječiv jezik prema Nakšidil. Čak i njegova Aškidil sada zna da za nju više nema nade. Već neko vrijeme je sultan nije niti pogledao. Možda se moj uzvišeni gospodar trudio ne gledati u nju... Jer, što ako se neće moći kontrolirati, što ako njihova strast opet pređe onaj zastrašujući prag... Za mene pak misli da ne znam koliko su uzbuđenje njih dvoje doživjeli te noći.
16
M Vladaru moj, moram ti reći da mi se jako sviđaju naušnice za koje si me smatrao dostojnom da mi ih pošalješ. Razveselili su me ti predivni kamenčići u obliku suza, poredani tako da tvore polovicu cvijeta. Moram ti se zahvaliti. Je li moguće da me tvoj blagoslovljeni pogled uhvatio dok sam ushićeno promatrala kamenčiće na onoj predivnoj visećoj lampi velike dvorane Harema? Zar si primijetio da osjećam bliskost s tim ukrasom, dragi moj vladaru? Ako stvarno jesi, to me čini presretnom. Ipak je to moj san, ali svejedno bih htjela da bude istina, želim misliti da ti je cilj razveseliti me... Prvo što sam pomislila kad sam uzela ove elegantne naušnice u ruke je da kamenčići u zlatnom postolju sliče na suze. Ali te suze zajedno čine cvijet. Kao i ono što osjećam u svom srcu. Ljubav prema tebi koja me tjera na suze također me puni neusporedivom srećom i nadahnućem kao da posjedujem najdragocjeniji cvijet na svijetu. Moje srce treperi poput očajne ptice, prepušta me mašti u sasvim krivo vrijeme, i obasipa željom za ponovnim proživljavanjem svega. Magičan je to osjećaj koji za sobom ostavlja trag tuge... Nemoguće je otkriti tajnu ovakve ljubavi, nemoguće.
17
M Uzbuđenje u sultanovom predvorju dostiglo je vrhunac. Ja sam pak miran, ozbiljan, pa čak i zamišljen, kao da ću sudjelovati u nekakvom vjerskom običaju bez kraja. Unatoč svim događajima i svom sjaju oko mene, uzaludno se trudim riješiti kaos u sebi, nevezano za tihi kaos koji prevladava... A s druge pak strane ne mogu se suzdržati a da pažljivo ne nadgledam sve. Na meni se sigurno odražava ponos što ispravno činim svoju dužnost koja mi je rijetko zadata, ali koju mi je naš gospodar osobno danas povjerio. On je dostojanstven muškarac. Dostojanstven mladić. Da, baš takvim ga smatram. Visok je i očito miješane, tamne puti koju ne može zanijekati. Nasuprot tome ima jedinstveno zelene oči. To je zelena zbog koje se oni koji je primijete moraju truditi sakriti svoje oduševljenje, zelena poput algi na dnu oceana... A njegove pune usne i crne obrve, dok s jedne strane podsjećaju na cijelu njegovu dinastiju, s druge pak strane vuku na crnu kožu. Iako jako rijetko, kada se nasmije njegov nakrivljeni osmijeh otkriva bijele zube, no kao što sam rekao, ne smije se često. Njegov koščati nos i duboka rupica u bradi nedostaci su lica na kojima sam zahvalan! Ukratko, da se ne zna što tog čovjeka čini posebnim, nitko ne bi smatrao da ovdje ima mjesta za njega... 18
M Doista, niti jedan mladić nema tu čast doći u Harem, i to u samo njegovo središte, osim gospodara. Jedino da naš uzvišeni gospodar sasvim izmijeni pravila sa svojim posebnim željama... Ovo predvorje u Haremu je početak padišahovih odaja u Novoj palači, sve ostalo pripada samom vladaru svijeta... Tko zna čemu je sve posvjedočila ova predivno ukrašena kupola u najvećoj prostoriji Harema... Ovdje sve kao da lebdi u nekom magičnom svijetu... Dok preko dana sa sjajnih prozora koji gledaju sa samog vrha visokih zidova izlazi raznobojno svjetlo i stvara osjećaj sumornosti u dvorani, navečer svijeće s kristalne lampe koja visi s kupole, ukrašene suznim kamenjem, na sve strane odražavaju zlatno svjetlo rukom pozlaćenih ukrasa na predivnoj drvenoj kupoli... Oči moje Aškidil često se ne skidaju s te viseće lampe, gledaju u velike suze od kamena poredane naokolo starog kruga, u to očaravajuće kamenje dobiveno iz stijena. Samo gledaju u njega, nepomično. Gledaju u te suze toliko različite od iznad njih poredanih kristalnih štapića i ocrtanih kristalnih posuda sa svijećama, kao i od malih kristalnih lopti poredanih niz lanac lampe... Prepušta se nečem što je drukčije, poput nje... Kamen koji se zanjiše i uz najmanji vjetar, koji hvata svjetlost i odražava je, i koji nju samu probudi iz njenih prozirnih misli... Taj bezbojni kamen bistar poput vode otkriven je u skrivenim pećinama planine Kaf starih Grka. Oni koji su ga otkrili vjerovali su da su stvorili led koji se nikada neće rastopiti i zato su mu dali ime krustalos što na njihovom jeziku znači led, i od tada se to ime 19
M zadržalo. Već stoljećima svojom čistom i bistrom pojavom slovi kao simbol nevinosti, i tretira se kao najvrjedniji dar... Istražio sam priču o ovom kamenu samo zato što sam ga usporedio s Aškidil. Kažu da čovjek uči dok je živ. Vrijedne kutije, posude, čaše, nakit za remenje, naušnice, ogrlice, svi ukrasi koji se nalaze u riznici ne mogu poprimiti oblik ovog vrijednog, tvrdog kamena. Mislim da je jedini oblik koji pristaje kristalu iz stijene ovaj oblik suze. Kao da su se padajući iz srca stijene smrznule velike suze i ostale takve... Moja Aškidil stalno razmišlja o tom čudu, o toj nevjerojatnoj preobrazbi, kao i o svojoj promjeni, znam to... Ja, pak, ja je smatram jednakom ovom kamenu, ovom ukrasu koji zrači, u tom kamenu vidim moju Aškidil... Poželio sam joj darovati nakit s takvim kamenom. Tko zna, možda jednog dana...
Stavila sam naušnice, moj Vladaru. Nisam ih htjela staviti u rupe na ušima već u one rane koje si zadao mojem srcu, da sam barem mogla raskomadati svoje tijelo... Te su kamene suze dosta teške. Sjetila sam se trenutka kada sam prvi put bušila uši, kao da sam ga ponovno proživjela. Kalfa nije imala suosjećanja za moju bol, sjetila sam se kako mi je probušila uši sa zlatnim krajem male naušnice, kako je čistom krpom obrisala krv koja je potekla, i kako sam se ja trudila zadržati suze stiskajući zube... Žene u haremu moraju imati barem jedan par naušnica, to znaš, moj gospodaru. Sve se one kite samo za tebe, da bi im među kosom nešto zasjalo, neka 20
M druga boja... Koja bi te možda zavela... Jer nije im važno samo svidjeti se, žele zavesti. I svi znaju za koliku cijenu. Tko ne bi volio dobiti teško izrađeni nakit? Sad je već postao običaj da šalješ nakit robinji koju cijeniš, s kojom sa zadovoljstvom provedeš svaku drugu noć u svojoj postelji. A te žene prema vrsti nakita koji im izabereš, prema njegovoj veličini, počinju gajiti nadu za naredne dane, za svoju budućnost. Pitam se, biraš li sam taj nakit?
Haremske robinje zaljubljenice u glazbu, odabrane prema svojim sposobnostima, smjestile su se na balkonu iznad dijela za žene, i sada tiho čekaju. U njihovom sam odabiru ja igrao veliku ulogu. Do danas harem nije vidio takve sviračice saza. Ove su djevojke odabrane među bezbrojnim robinjama i morale su biti najbolje. Harem je ionako škola, vrlo stroga škola. Ljudi ga takvim ne smatraju, ali većina žena koje ovdje žive, dođu, prođu kroz ova vrata, i odsele, a da ih njihov gospodar niti ne stigne pogledati, no svaka od njih stekne najbolje obrazovanje. Kada naš gospodar zatraži da zabava bude savršena, meni s povjerenjem naredi: „Ti to sredi, Džaferu!“, i ja to učinim, trudim se učiniti najbolje kako znam. Doduše ovu neprocjenjivu grupu sviračica saza na gornjem katu kao i pjevačice naš vladar neće niti vidjeti, ali će čuti glazbu. Šanse da padišah svijeta počasti ove djevojke s nekakvim komplimentom jako su male, jedino ako jedna od njih privuče
21
M pažnju svojim jedinstvenim glasom... Ove djevojke ionako nisu odabrane zbog svoje ljepote već su se istakle svojim muzičkim talentima i već se godinama obrazuju kako bi zadovoljile glazbeno nepce padišaha. No ponekad kalfa riznice jednu od njih izabere kao dostojnu vladareve postelje, i tada njoj naredi da posluži kavu ne bi li je vladar odmjerio od glave do pete, a ako mu se još i sviđa, nema boljeg...
Gospodaru mog svijeta, Od onog dana samo razmišljam, trebamo li vjerovati u slučajnosti? Je li to bila slučajnost kada je na onoj zabavi kalfa tvoju vjernu robinju smjestila blizu tebe, ispred podija s divanom? Ili je tu bio upleten prst sudbine? Zapravo, meni nije naredila da ti donesem kavu, niti šerbet, hoću reći, nije imala namjeru približiti me tebi, vjerojatno se trudila to učiniti s nekom drugom djevojkom. No, kada si ti, u jednom trenutku, okrenuo glavu i pogledao me svojim dubokim očima koje podsjećaju na tamu u noći, umjesto da maknem pogled kako nalaže pravilo, nisam ga mogla skinuti s tebe zbog tolikog uzbuđenja što sam ti odjednom tako blizu. Nisam, i to je to. Kada su nam se susreli pogledi kao da je došlo do sudara dvaju svjetova, kojeg smo samo mi osjetili. Čak i smak svijeta ima svoj kraj, naš se uskoro počeo smirivati, ali njegova se privlačnost nastavila, samo između nas... Moj se život promijenio, a vjerojatno i tvoj. Očita promjena u mom životu je da sam dan nakon provedene noći u tvojoj uzvišenoj postelji dobila mjesto na donjem katu Odaja za miljenice, u onoj ograđenoj sobi niskog stropa. Sada 22
M prostirem svoj krevet na istom mjestu kao i druge žene kojima si nekad podario svoje srce, pa makar on bio na samom kraju... Sretnice koje si češće znao počastiti svojim prisustvom, majke tvoje djece, i cijenjene hanume ionako žive svaka u svojoj odaji, a obzirom da jedna drugu ne trpe, tako je i bolje. Ne smeta me što spavam na samom kraju sobe, naprotiv, to mi omogućava da ostanem sama kada to poželim. Da razmišljam o tebi, i o ljubavi... Iznenadila sam te, znam, moj uzvišeni gospodaru, doista to znam. Osjetila sam to kada si me zadnji put zagrlio. Činilo se kao da prvi put grliš nekoga. Kao da si sve prethodne zagrljaje izbrisao iz glave. Očito si se trudio da shvatiš snagu koja je tekle od mene prema tebi. Ti si za mene sama ljubav. Ja trebam ljubav. I uvijek sam je trebala. Ti mi nećeš moći podariti ljubav koju želim, znam to. Ja ću je sama proživjeti. Sama...
Žene. Dražesni ukrasi mojeg života. Kažu da je samo Allah osuđen na samoću. Moje žene čine moj život vrijednim, i ja im zato ne smijem uskratiti svoju pažnju. One koje kalfa smatra dostojnima mojeg zagrljaja ili one koje privuku moju pažnju i uživaju tu čast zapravo uvijek sliče jedne na druge. Jednoličnost njihovog ponašanja oduševljava me, iako znam da su sve prošle isto obrazovanje. Predaju mi se s krajnjim poštovanjem. Nude se poput 23
M ukusnog obroka, složene na najdragocjenijem tanjuru... Samo sam jednom doživio nešto sasvim drukčije, prije nekog vremena, nešto posebno što mi se zarezalo u pamćenje. Nisam nikad mislio da bi me to moglo toliko dirnuti. Žena u mojem krevetu bila je drugačija. Strast koju sam osjetio bila je drugačija. Kao da sam se izgubio, i postao netko drugi. Te sam noći pa sve do jutra, sve dok nije zasjao dan, pa čak i malo kasnije, postao netko drugi grleći tu ženu. Uplašio sam se toga što to nisam bio ja, kao da sam bosonog hodao po nepoznatom tlu, i kao da je proljeće divljalo, imao sam osjećaj da će se svakog trena iza procvalih brda pojaviti zmaj, i da me nekakav glas upozorava da budem oprezan, da se ne prepustim, no ja nisam imao volje poslušati ga. A žena u mojem zagrljaju toliko se unijela da je nije bilo briga ni za što, dogodila se ljubav, a nas dvoje kao da smo se topili u mlakoj rijeci. Nas dvoje. Nisam bio jedini koji to osjeća, kao inače. Bila je toliko strastvena, toliko se unijela u ljepotu ljubavi, nisam je se mogao nagledati. Očaravajuće. Zastrašujuće. Predivno. Sigurno je i ona bila obrazovana u ovoj palači, ne bi dopustili da vidim neku drugu u Haremu. Znači da se i ona okoristila istim obrazovanjem. No, kao da je nisu dirala pravila koja je naučila, naprotiv... Znači da i žene mogu uživati kao i muškarci, i da to znaju i pokazati. To mi se
24
M sviđalo, ali, ma, ne znam. U svoj toj silini, činilo mi se boljim oduprijeti se privlačnosti i smiriti svoju strast.
Vladarovo mjesto za padišaha je spremno, prekrivači protkani srebrnim nitima pažljivo su rasprostrti, namješteni su jastuci od crvenog satena s biserima, smaragdima i rubinima, kao i postelja od perzijskog baldahina s podstavom od zelene tkanine i cvjetnim ukrasima na površini... Ovo visoko, staro i pričvršćeno prijestolje kao da je središte cijelog prostora... Na postolju povišenom za jednu stepenicu nalazi se divan visokog naslonjača koji daje dojam postolja na postolju... Natkrov koji se vije u visine na mramornim stupovima ukrašen je raznobojnim slikama, a prednja strana predstavlja znak sultanata s pozlaćenim crtama. Dvije njegove strane okružene su izrezbarenim, niskim pozlaćenim mrežama... I to na način da čine granicu koja skoro neprimjetno odvaja vladara od njegovih robinja. Sve simboli vladavine... Ovaj će predivan prizor biti upotpunjen kada njegov vlasnik sjedne na svoje mjesto... Kada svjetlost iz dijamanata na turbanu padišaha krene odražavati iz kristalnih ogledala pozlaćenih okvira, smještenih među ukrase ružinih grana na krovu, boje rubina i smaragda, tada će to postolje sa svojim uzvišenim vladarom zasjati u punom sjaju... Da se mene pita, na velikom vladarovom prijestolju sa sve četiri strane zlatna i koraljno crvena boja zajedno stvaraju sklad i nadopunjuju se, ali jednostavna keramika ukrašena plavim i bijelim cvjetovima koja se nalazi među njima nikako im ne odgovara. Ta je keramika stigla iz 25
M Nizozemske, iz grada Delfta koji se proslavio keramikom, i smjestila se na zidove harema, kao novo otkriće našeg vremena... No užitak našeg gospodara se ne propituje, to je njegov posjed, njegova zapovijed.
Svjetlosti mojeg srca, kad sam s tobom imam osjećaj kao da sam na samom vrhu svijeta. A sada sam pak obavijena tugom u rukama nostalgije. Moje tijelo uzaludno traži tvoj vrući dah. Jednom, samo jednom si me smatrao dostojnom sebe, tada nije bilo veće sretnice od mene, a potom si me udaljio od svojeg uzvišenog srca i prepustio me tuzi. Nisam se uspjela oduprijeti ljudskoj naravi i zaljubila sam se u tebe... I to toliko da mi je isto osjećati tvoju ljubav u meni kao i doživjeti je. Da mi netko oduzme jedno od to dvoje, i drugo bi odmah nestalo. Ne znam što ti misliš o tome, gospodaru moj. Više ne zoveš svoju robinju u svoj mir, i u svoju uzvišenu postelju. Uspomenu na tu jednu noć koju sam proživjela u tvojem zagrljaju čuvat ću kao svoju najvrjedniju dragocjenost do kraja svog života. Nemoj misliti da ću je pamtiti po tome što sam provela noć u zagrljaju padišaha! Ne, već po tome što sam doživjela ljubav. Kao što je zapisano na vratima sobe gdje je smještena tvoja uzvišena postelja, ova ćeš vrata sreće otvoriti samo ključem truda... Pisanje ljubavnih pisama mojem sultanu i obraćanje onome kojeg volim moja su jedina utjeha. Pisma koja ću se 26
M usuditi napisati ti nikada se neću usuditi poslati, znam to. Sve ono što sam do sada napisala i što ću tek napisati... No, možda jednog dana s razlogom skupim hrabrosti... Tko zna. Čak sam i u tim predivnim trenucima, dok sam ti bila najbliže, osjetila prolaznost vremena i nostalgiju za tobom. Kako da ti to objasnim svojim jednostavnim govorom? Kao da su neizbježne stvari kamenje koje čini naš životni put i bez kojeg naš put prema naprijed nije moguć a da ne nagazimo na njega. Kada razmišljam o tebi i svojoj poziciji, uhvati me tuga, obavije me kao nekakav ogrtač lagan poput ćefina koji će nas sve obaviti kada za to dođe vrijeme, a ja joj se predam, potpuno nemoćna. Toliko si mi blizu, a opet toliko daleko. Tvoje me crne oči neprestano prate, nema potrebe da budeš prisutan da bi moje oči vidjele tvoje. Unutrašnjost mi lagano zatreperi, i teškim uzdahom sva zadrhtim. S drugima se viđam samo u prolazu, ni s kim nisam bliska. Ni svoju ljubav prema tebi ne dijelim s njima. Oni ne razumiju takvu ljubav, i bolje. Da, ni s kim drugim ne želim dijeliti svoju ljubav osim s tobom, a ponekad čak niti to. Tko zna, možda me haremske žene vole baš zbog toga što ni s kim ne dijelim svoju muku i bol. Znam da sam osuđena na ovu neuzvraćenu ljubav, to mi je zapisano u sudbini. Tko se njoj usudi suprotstaviti?
27
M Ponekad osjetim želju da preispitam život, ali zatim odustanem, i odmah se umotam u onu spomenutu prozirnu tkaninu, u svoju tugu. Ona je moj najbolji prijatelj, nikad me ne napušta. Spoznaja da me neće napustiti hrani moj duh nekakvom čudnom sigurnošću, kao grana za koju se mogu uhvatiti. Na ovaj način prolaze moji dani, samo idu...
Priprema voća koje će biti ponuđeno našem gospodaru sultanu sama po sebi je vrlo posebna, i to toliko da zahtijeva određeno znanje kako bi bila pravilno izvršena, i zato kalfi riznice osobno pripada ta dužnost, unatoč prisustvu mnogih sluga. Glavni kušač hrane već je prije kušao sva jela. Spomenuta jela nisu prethodno skuhana i dovršena. Što se tiče tek ubranog voća, potrebno je pripaziti da ono ne ispadne iz ruku. Voće koje spremno stoji u smočnici predvorja mora se izvaditi tek zadnji tren tako da bude ponuđeno gospodaru u svojem najsvježijem obliku. Kako sam večeras ja preuzeo pripremu svega, naredio sam da se crne smokve i crno grožđe stavi u porculanske posuđe ukrašene rubinima, i to pažljivo. Boja crvenih smokvi i Sultana grožđa odgovara boji zelenog kamena pa sam naredio da se stave u posude od kineskog porculana koje na površini imaju predivno isklesane otvorene cvjetove. Ove su posude naslagane na niske stoliće od kornjačevine
28
M ukrašene sedefom, i samo što ne zaslade našeg gospodara najfinijim voćem kasnog ljeta, gotovo rajskim voćem... Kada su svojedobno vladari htjeli još više uljepšati ove posude iz kineskog svijeta, tada bi zlatari palače na njih stavljali vrlo vrijedno kamenje u obliku cvijeta na zlatnim podlogama, i to svaki na svoj način... Tako su izrađena umjetnička djela koja odgovaraju osmanskom stilu i koja su stvorena za padišaha, svako jednako vrijedno kao i komad nakita... I upravo tim posudama poput nakita pristaju svježe ruže, netom ubrane iz sultanovog vrta, smještene u visoke čaše posrebrenih ukrasa. Ovaj sam put posebno zatražio da se uberu ruže svijetloružičaste i svijetloljubičaste boje, a da se ostave tamnocrvene i blještavo žute ruže, da ne bi zasjenile boju voća... Voće na ledu još uvijek je zarošeno... Čak se i boja bobica grožđa koje visi iz posude, odražava na posrebrenom tanjuru na kojem stoje, kao da iščekuju da ih se strastveno pojede... Nakon voća oči mi odmah bježe na umivaonik sa zlatnom slavinom koji se nalazi pokraj prijestolja, i na motive europskog stila na tom mramornom umivaoniku. A ti motivi kao da oponašaju ovo voće. Njihovo voće izrađeno je od mramora, smješteno u mramornoj posudi, na obje strane zrcala na umivaoniku, sasvim maleno spram ljepote oko njega... Kristalno zrcalo sa sedefastim ukrasima koje se nalazi s druge strane prijestolja isijava svjetlost na sve strane u predvorju. I to toliko da bi neki pomislili kako je cijela prostorija u ogledalima... No to nisu jedina ogledala u prostoriji, tu su i ona ovalna ogledala unutar krova, ali njih 29
M mogu vidjeti samo oni koji tamo sjednu, oni najprivilegiraniji. Samo je nekima poznato da se iza ovog velikog ogledala nalaze skrivena vrata kojima je otac Abdulhamid-hana, sultan Ahmed III prolazio u njemu najdražu prostoriju, blagovaonicu. Jasno da više nema onih koji se sjećaju kako je i kada Ahmed-han koristio ovaj skriveni prolaz...
Ponekad mi je čudno zabavljati svoj duh u vrijeme kada je stanje u zemlji svima poznato. No takav je život u palači. Ja sam i vlasnik ovog nakićenog svijeta bez granica, i njegov zatočenik, poput akindžije na granici, svakog se trena mogu od njega odvojiti, svakog sam trena na to spreman... Da zapuše politički vjetar iz suprotnog smjera odmah bi razbio moje stakleno prijestolje, znam to, iako o tome ne govorim otvoreno. Zato se pravim da sam jak, uzvišen, rezerviran, ponosan i uspravne glave. Kao pravi vladar. Kao vladar snova. Kao da se zabavljam. Kolike od ovih ljepotica koje me čekaju znaju da neprestano zbog nedostatka snage gubim ravnotežu, da se mučim osigurati hranu siromašnom narodu osobno ga promatrajući, da nakon svake vatre brojim koliku bi količinu 30
M kruha ispekla ta izgorjela peć i trudim se nadoknaditi je... Da kada u lučkim skladištima nestane žita osobno pišem mnoge naredbe upozorenja lokalnom namjesniku... Da maskiran šećem gradom i posjećujem pekare, isprobavam uzorke kruha i provjeravam radi li se kruh od mješavine prosa i ječma te odvajam onaj kruh u kojem nema pšenice... A ako kod prodavača nema ulja, svijeća i sapuna, odmah se raspitam zašto... Da sam odlučan u uspostavljanju javnog reda... Da razmišljam samo o ovim problemima... Uostalom, zašto bi one trebale znati za to? One samo znaju za ukrase, čistoću, pristojnost i talent... Razmišljaju li uopće o tome zašto na proslave džume često odlazim u džamije koje nisu okupljališta za vladare? Nisam pobornik stoljetnog grade okupljališta za vladare prije njih izgradili. Nalaziti mjestima kamo dolazi narod nego klanjati namaz visoko razini...
običaja prema kojem arhitekti prema onima koje su arhitekti se u džamijama, na svetim kako bi klanjao, puno je bolje nad njima, na sasvim drugoj
Pitam se, koliko njih zna da, otkako sam preuzeo vlast, šećem gradom maskiran u običnu odjeću i da sam namjerno sudjelovao u nekoliko dženaza mojih podređenih, u istoj odjeći, među običnim ljudima? Ali ja ionako nemam potrebu raspravljati o svojim mislima sa svojim ženama i robinjama... Jer, vjerojatno bi me neke od njih tužile narodu, pogotovo ona nova vatrena djevojka koja me oduševila, ljepotica koja me raspametila i bacila u nikad 31
M prije viđene strahove... Kakav god bio, na ovaj će mi način proći život. Jednom kada shvatim da je došao kraj nastavit ću putem kojim mi se osmjehne sreća...
U dvoranu je stigla i toliko iščekivana osoba. Čovjek koji je promijenio putanju mojeg života. Čovjek kojem sam postao sluga još kao dijete, i koji je već u to doba primijetio moje obrazovanje, moju odanost, ali najviše moju pamet, čovjek s kojim ponekad dijelim usamljenost, a ponekad i nadu u ovom životu iza rešetaka. Čovjek koji je rekao da ne može živjeti bez mene i tako mi potpuno promijenio život. Čovjek zbog kojeg, ne znam zašto, ne pristajem na život dalek od njega. Tamnoputi postariji čovjek, guste brade, crnih obrva poput debelog luka, upalog lica; vladar Velike države, gospodar Harema, i središte svemira za sve žene u njemu. Visoke je građe, mršav, i unatoč ramenima koja kao da nose nevidljivi teret, drži se ponosno. Njegove najbolje godine daleko su iza njega, sada je već u poodmakloj dobi. Hoda prema svom teškom prijestolju veličanstveno. Sjeda na prijestolje uz pomoć haremskih aga. Naslanja se na jastuke s biserjem, okružen agama, kako sam i naredio. Na sebi ima široki crveni kaftan izrađen od svile iz Burse, i krzneni prsluk koji se vijori da ga štiti od svježeg večernjeg 32
M zraka. Nosi tanke dimije od zelene svile, a na struk je umjesto remena ukrašenog nakitom zavezao široki posrebreni pojas. Vezice za vezanje kaftana izrađene su od dijamanata, baš kao i one na odjeći njegovog brata sultana Mustafe. Na prstima nosi prstenje, a na pojasu mu stoji bodež čiji se dijamanti sjaje, no, sve njih zasjenjuje jedna druga vrst nakita... Na najvišem dijelu turbana na njegovoj glavi pričvršćen je kamen, kamen koji je zaslijepio sve prisutne...
Sjaju mojih očiju, da ti kažem da je moje srce raskomadano i da svaki komad pripada tebi te da mi svaki komad zadaje drugačiju bol, bi li na tren zastao i razmislio o tome? Znaš li da je onaj kratki trenutak u kojem si naslonio glavu na moj trbuh i tako zaspao, postao prekretnica mog života? Znaš li da kada si me zagrlio da je tvoj pogled u meni probudio nevjerojatnu toplinu koju čak ne mogu usporediti ni s dražesnim proljetnim zrakom? da su ova ljubavna pisma koja ti nikada nećeš pročitati moj jedini lijek?
Taj kamen na vrhu toliko je očaravajuć prizor, nikad prije viđen. Kao da je netko otkinuo snop sunčevih zraka, zatočio ga do beskraja, i postavio ga na zlatno postolje.
33
M Ili kao da se jedna kap vođe iz nevidljive bistrine vodopada okamenila i da je postala ukrasom na turbanu mojeg gospodara. To je teško pojmiti, što god da kažem nije dovoljno. Ovaj kamen nazivaju Dijamantom žličara... Crvena boja blješti pokraj dijamanata poredanih oko kamena i iz postolja za kamen, a pero rajske ptice otvara se poput vrlo široke lepeze... Ovo je sigurno najsavršeniji ukras na turbanu... Pokušava li vladar blještavilom sakriti svoje ružno lice? Jedinstvenim svjetlom dijamanta prekriti neizbježno starenje... Moj gospodar Abdulhamid-han jako voli nakit, poznato je da ovaj dijamant pripada jednoj njegovoj miljenici. Još od vremena njegovog djeda sultana Mehmed-hana, ovaj neprocjenjivi kamen, već više od jednog stoljeća čuvan je kao najcjenjeniji dijamant osmanske riznice. Međutim, tko zna zašto, niti njegov otac niti djed, vladar onog sjajnog doba Ahmed-han, niti njegov stariji brat Mustafa-han koji je bio poznati ljubitelj ukrasa i koji je svoje kaftane znao krasiti dijamantima, nisu se dosjetili koristiti Dijamant žličara kao ukras za turban. Moj ga je gospodar prvi upotrijebio kao nakit. Sjećam se da je prije oko dijamanta bilo nanizano četrdeset devet briljanta na zlatnim postoljima. Ovaj dragocjeni kamen pronađen je u nekoj ruševini kod Egrikapija, jednoj od gradskih šetnica, u vrijeme vladavine njegovog djeda Lovca Mehmeda. Kad je glavni zlatar to čuo,
34
M odmah ga je kupio i pridodao riznici. Priča kaže da je prvo taj kamen zamijenjen za par žlica, međutim nitko nije vidio te žlice niti žličara, niti se itko odlučio detaljno zapisati tu priču. Neki tvrde da je kamen pronađen u zakopanim riznicama uništenih europskih tamnica u blizini. Nitko nikada neće saznati istinu. Ionako će taj dijamant zauvijek ostati u riznici mojeg gospodara, bez obzira na svoje porijeklo. Tko zna glavu kojeg pripadnika njegove obitelji će krasiti poslije.
Zar si toliko plah, moj Vladaru? Ili toliko hrabar?... Naučio si me kako voljeti, a sada me učiš kako patiti? Kada bih te barem na tren mogla izbaciti iz glave, i ponovno se naći u miru... S kojom bi se bolesti mogla usporediti ova neprestana patnja, ne znam. A tek mučenje u srcu koje me čini ludom, težina koja me sprečava da lagano udahnem, a tek bol, bol, bol... To je ludi osjećaj letenja, neprocjenjivo uzbuđenje potaknuto oduševljenjem... Kao kad nevjerojatno oprezno dodate prepunu čašu šerbeta našem gospodaru i na trenutak potonete u njegove oči... Da pitam tebe, i sebe: zar si se uplašio da ćeš postati ovisan o takvoj ljubavi, takvom vođenju ljubavi? Zar si se uplašio da će te zaraziti moja strast, i da ćeš odustati od svih žena ne odustavši od takvog vođenja ljubavi. Zato si pobjegao, ljubavi moja?
35
M Vjerojatno nikada neću saznati odgovor na to. No u mojem će srcu uvijek biti malo skrivene nade, znaš? A ta nada, zbog nje se često osjećam vrijednom, daje mi život, i nadahnjuje herojstvom.
Glazba koja je počela svirati u trenutku kada je naš padišah ušao u prostoriju, jednim je pokretom glave crnog age koji je vodio proslavu, postala glasnija. Krenula je harmonija saza. I ja sam se na trenutak prepustio glazbi. Predivne ljubavne pjesme obavile su mi dušu i opet su mi oči pobjegle prema istoj ženi, opet prema njoj, samo njoj, uvijek njoj... Trenutak poslije izvukao sam se iz svijeta mašte kojem sam se bio prepustio i ponovno sam usmjerio pažnju na gospodara. Služe li ga kako zaslužuje? Je li naš skrbnik zadovoljan? Zabavlja li se? U skladu s običajem, krenuo sam u ophodnju, temeljito. Abdulhamid-han se naslonio i usmjerio svoj pogled na ljepotice oko sebe, bez žurbe. Na licu je imao onaj jedinstveni izraz čudnog oduševljenja kao i uvijek... Izraz na kojeg sam se ja već odavno naviknuo, a kojeg čudnim smatraju oni što ga prvi put vide. Kada je posegnuo za grožđem što se nalazilo u zdjeli ispred njega, okrugli rubin na njegovom prstenu na trenutak je zasjao zajedno s velikim bobicama na grozdu. Rubin koji je velik kao jedna bobica grožđa, okrugao kao jedna bobica grožđa i iste boje kao jedna bobica grožđa. Razlikuju se
36
M jedino po tvrdoći. Promatrajući sa strane, sve teče poput nekakve magične ceremonije. Kalfa stoji ispred. Žena koja se nalazi na samom vrhu autoriteta u Haremu, štovana žena koja prima dosta veliku plaću, žena koja je odgovorna za školovanje svih robinja služavki, kao i za njihovu disciplinu. Naglo je krenula naprijed, mirnim elegantnim pokretom uzela kristalnu čašu iz ruku robinje koja ju je napunila šerbetom crnog duda kojeg padišah najviše voli, te je jednako mirno i elegantno stavila na sredinu zlatne tepsije i s velikim se štovanjem poklonila gospodaru. Taj se šerbet radi od najboljeg crnog duda, duda koji dolazi iz dalekog mjesta, s planina zapadne Anadolije, iz sela Džanbazli u okrugu Tire... Bira se samo najbolje voće i najbolje povrće da zadovolji padišaha, baš kao i robinje... Sretnice padišaha, žene koje su odavno pronašle svoje mjesto u srcu padišaha – kakvo god takvo mjesto bilo uistinu – prepotentno sjede na, za njih, posebnim mjestima i sa strane, slomljenih srca, potajno, promatraju robinje koje služe padišaha. Zasada vladar ljubuje samo sa sretnicama, no niti jedna ne može biti sigurna da će to potrajati. Nikada nije niti bila. U Palači nikada nije bilo moguće biti siguran u sutra i živjeti sa sigurnošću. U svakom trenu neka druga može zauzeti mjesto „najomiljenije“, i to zbog trenutne promjene u srcu. Ako i postoji nešto kao nadređenost, tada je ona vezana za rađanje, jedino neosporivo osiguranje, barem na trenutak...
37
M Moj uzvišeni Sultanu, bilo mi je potrebno mnogo vremena da to shvatim. Misli su mi se opet vratile na onu jednu noć koju sam provela u tvojem blagoslovljenom krevetu, u tvojem blagoslovljenom zagrljaju, opet i opet, i sada mi je napokon sve jasno. Da, vladaru, sve mi je jasno. Toliko sam uživala vodeći ljubav s tobom da sam ti to iskreno, otvoreno, i očito dala do znanja, do te mjere da sam te uplašila. Sigurno se i kalfa koja pazi na tvoju postelju zbunila – a ona se sigurno nagledala svega – zato što ovog puta nije naš gospodar izrazio svoje zadovoljstvo, ipak su svi tako navikli. Ne, ovog je puta bilo drugačije, ova priprosta robinja kojoj je dana čast da provede noć u zagrljaju uzvišenog vladara, ona je u početku puštala tihe jecaje koji su odjednom prerasli u glasne povike, a kasnije i u žešće uzvike zadovoljstva. Takvu drskost nitko nije očekivao, tome robinja sigurno nije bila naučena za vrijeme svojeg dugog školovanja. Upravo suprotno se očekivalo. Morala je zaboraviti na sebe i služiti Sjenu Allahovu na Zemlji, i samo njega zadovoljiti, a ne ispuniti vlastitu želju za strašću. Padišahu moj, reci mi, je li te zaista uplašila bujica moje strasti? Tada mi se to nije tako činilo, baš naprotiv, mislila sam da uživaš u zadovoljavanju žene u svom zagrljaju. Zapravo si se ponašao poput djeteta koje voli pokazivati svoj talent, svojim si se laganim dodirima trudio pojačati moje strastvene jecaje,
38
M ili si možda to činio a da nisi ni bio svjestan toga. Nakon što si shvatio da osjećam zadovoljstvo dok mi tvoja gruba brada dira lice, vrat i prsa, počela sam je osjećati još više, do boli. Znaš li da tragovi tog slatkog dodira još uvijek traju, nakon toliko vremena, dana, tjedana? Kako to možeš znati, nakon toga se nismo više vidjeli, nakon toga više nismo vodili ljubav. Kada si me te večeri primio za struk i čvrsto povukao prema sebi, kada su nam se susrele oči, pomislila sam da je to raj, iako sam znala da je takvo razmišljanje grijeh, iako su me tako naučili i natjerali da to zapamtim. Poslije sam stalno razmišljanja o tome, o grijehu... Znaš, možeš me odbijati koliko želiš, ali te mi trenutke više ne možeš oduzeti. Ja sam sada potpuno druga žena, više nisam ona koja te trenutke još nije bila proživjela. Kažu da u svačijem životu, u svačijoj sudbini postoji nekakav preokret, prekretnica, za mene je to bila ona noć, vladaru. Ujutro nakon te noći, shvatila sam smisao života. Zahvalila sam se Bogu jer nam je podario moć pamćenja. Pamćenje u koje su upisane neizbrisive uspomene iskustava kojih se netko nauživao... Rastužila me pomisao na one uskraćene takvih iskustava, čak me obuzeo i snažan osjećaj milosrđa. I opet sam zahvalna na tome što su me naučili čitati i
39
M pisati da, iako ne mogu pridonijeti umjetnosti krasopisa, imam sposobnost zapisati sve svoje osjećaje na ove papire, čak i ovo malo mojeg krasopisa drugi smatraju boljim od ostalih. Kada moje misli, iskustva, i snovi pronađu sebe na papiru, i kada pretočim rezultate svojih razmišljanja u rečenice, imam osjećaj kao da mi netko na vruće čelo položi hladnu maramicu. Spoznaja da pisma koja pišem neće dospjeti u tvoje ruke čini me još slobodnijom, dragi moj vladaru, nemoj mi reći da to nema smisla! Inače bih mogla početi pažljivije pisati, s manje iskrenosti. Ali ti ćeš uvijek biti onaj kojem pišem. Reći ćeš mi, možda ne meni, da sam se samo zaljubila u ljubav. Reći ćeš da drugoga ionako nisam poznavala... Ne znam.
Gospodin padišah sada gleda trbušne plesačice. Gleda tanašne strukove ovih djevojaka koje je sam Bog stvorio, bore na njihovim prsima dok se izvijaju nadljudskim pokretima, njihove pamučno bijele dlanove i pokretne zglobove prekrivene prozirnom tkaninom, koje koriste okrećući se kao da su labuda krila, lepršanje njihovog donjeg rublja koje potpuno otkriva njihove mlade dojke, njihove obećavajuće poglede dok zamahuju svojom gustom kosom koja im doseže do strukova...
40
M A ja? I ja ih gledam, bez suzdržavanja. Ionako se od mene ne očekuje da se suzdržavam. Svi pretpostavljaju da ja niti nemam osjećaje niti želje. Svi su prihvatili da je moja strast iskorijenjena, i da je moje srce otupilo zajedno s jednim organom mojeg tijela. No, istina je sasvim drugačija... Moju bradu koju s velikim oprezom brijem svaki dan da je nitko ne bi primijetio, nitko ne spominje, možda zato što sam na ovo mjesto došao u poodmakloj dobi. Vladar prati ples, no, zapravo samo gleda u njega. Robinje koje plešu ispred njega toliko su pokretne, toliko zaplesane, da je teško uhvatiti sjenu njihovih trepavica. Što je to toliko obuzelo padišahov svijet? Što mu toliko zauzima misli? Problemi u državi, glad, neprijatelji koji prijete s četiri strane svijeta? Ili možda ona bosanska ljepotica koja se u trenutku zavodnički poklonila čim ju je primijetio? Da, moj se gospodar trudi sakriti svoju zamišljenost, ali ja ga i poznajem i razumijem. Samo da se ne zagleda u Aškidil, to se trudi učiniti veliki vladar... Još gore, i ja se trudim isto, trudim se ne gledati je...
Kada sam mu rekao: „Džafere, misliš da je lako potpuno se vezati za nekoga cijelim svojim srcem? Poznaješ li robinju imenom Aškidil? Neku sam noć proveo s njom u ložnici. Ti sve i svakog u Haremu znaš, nema potrebe da te to ispitujem“, moj se vjerni sluga povukao, ne znam zašto. Možda je i on primijetio moj neobjašnjivi strah? Kako je samo odjednom promijenio temu, po prvi je put nevjerojatnom
41
M lakoćom samo okrenuo priču, ostavivši me bez odgovora... A ja, iskreno, nisam htio navaljivati, to je za mene ionako teška tema. Tog čovjeka nisam vidio takvog od onog dana kada je donio onu tešku odluku i krenuo na put bez povratka. Sav je problijedio zbog nekog razloga. A ja sam mu se spremao izjadati. Kao i nekoć, davno u prošlosti, kada sam s njim dijelio brige koje su me mučile... Htio sam mu ispričati kako tu djevojku smatram drukčijom od ostalih, i da se bojim vezati svoje srce za njeno zato što smatram da posjeduje jaku osobnost drugačiju, sasvim drugačiju od drugih, i da me to istovremeno i privlači i plaši. Iako, Džafer ionako ne razumije ljubavne muke, on je jadnik bez muškosti, ne znam, i on je potpuno drugačiji od drugih... No svejedno imam osjećaj da on unatoč svojoj dužnosti još uvijek posjeduje sposobnost osjećanja. Ta djevojka kao da je uistinu dorasla svojem imenu... Aškidil. Ljubav srca. Ljubav koja je zavela moje srce. Naravno da ona nije prva koja ga je zavela, ali je prvi put da me zateklo takvo oduševljenje, i prvi put da sam ostao iznenađen. Čini se da sam bio uskraćen za takvo iskustvo sve do danas. Uplašila me mogućnost vezanja svojeg srca, kao i pomisao da bih mogao postati zatočenik tako vatrene žene koja nesmetano izražava svoju strast... Nema veze što sam ja vladar. Odmah sam se za utjehu bacio u naručje drugih ljepotica, poput padišaha slabića iz prošlosti. Ako za tim postoji mogućnost, pomisao da sam nečiji zatočenik moj je najveći neprijatelj protiv kojeg ću se opirati i boriti cijelim duhom i tijelom.
42
M Zatočeništvo je ipak ostavilo ranu na mojem srcu. Moj djed sultan Sulejman zaljubio se u Hurrem, Mladi Osman u Akileju, a sultan Ibrahim se toliko zaljubio u Humašahu da su se i službeno vjenčali. Sjećanja na njih prepuna su žena koje su potpuno pokorile ta tri vladara svijeta. I ja se zato bojim takve slabosti. Moji strahovi ne smiju se obistiniti! Ja sam glavar Velike države. Ja sam jedini koji može vladati.
Moćni vladaru moj! Ljubavi moja! Znam da si plah. Bojiš se ljubavi. Zar te moj polet toliko uplašio, uzvišeni vladaru moj? Uplašio si se ove mlade žene u tvojem zagrljaju čija strast nadaleko nadjačava tvoju moć? Ljuta sam. Kakva šteta što takva prodorna ljutnja i prodorna ljubav ne gase vatru, ne olakšavaju bol koja je tako duboko u meni... Možda je ne gase zato što ja to sprečavam, ili zato što ne želim da mi olakšaju bol, ne znam. Kao da mi ljubav prema tebi pokušava nešto reći, možda da je ljubav ta bez koje ne mogu, a ne ti? Da više nikada neću moći udahnuti dah bez ljubavi? Želim ti ispričati jednu kratku priču, tako mi je došlo... Prije nekoliko stotina godina kći jednog sultana, ljepotica nad ljepoticama, zaljubila se u siromašnog akrobata. Oboje su pobjegli u planine kod Ajdina. Čuvari su ih pronašli na samom vrhu, ispod stabla bijelog duda i ubili ih na licu 43
M mjesta. Krv dvoje ljubavnika toliko je obojala sam korijen stabla da je nakon toga stablo počelo davati crne plodove. Povijest crnog duda kojeg ti obožavaš i čijeg šerbeta nikako da se zasitiš, vuče svoje korijene iz ove tužne ljubavne priče... A moje srce ti krvareći želi ponuditi svoj ljubavni šerbet. Da, želi, ali ti ga ne želiš popiti...
Povratkom u te dane ponovno proživljam istu muku, muku koja me cijelog nanovo obuzme. Koliko god se trudio nikako da izbacim te dane iz svojih misli, u svakom me trenutku prate poput uvijek prisutne noćne more. Ne radi se o neizdrživoj patnji, iako čovjek ne može niti zamisliti da na svijetu postoje tako jaki napadaji boli. Ne, nije to, ne tjera me ta bol na jecanje svaki put kad je se sjetim. Već odluka. Najteža odluka u životu jednog mladića. Drukčiji uvjeti rada. Drukčija vrsta ponude. Drukčija vrsta odgovora. Vlastita želja... Ta mi je odluka potpuno promijenila život. I sada sam ovdje. Na poziciji na kojoj moram biti. U Haremu. Na mjestu gdje moram biti. Na vrlo posebnom mjestu, koliko god dugo to bude moguće. Nikada nisam htio govoriti o žaljenju, ili čak razmišljati o tome, no u meni već godinama tinja jedan neočišćeni oganj i neočišćeni pepeo na njemu, izgorjeli, potonuli ostaci, čađ unutar ognja, moram je nekako očistiti i baciti. Ali opet, ne želim je se riješiti. Možda je to i jedina uspomena koju imam. Moja priča započinje s mojom majkom Etiopljankom koja je radila kao robinja jednog paše i koju su
44
M zbog njene marljivosti i nasmijanog lica ubrzo pustili na slobodu. Sredili su joj miraz i udali je za jednog bosanskog radnika iz iste kuće, a njena, poput ugljena crna koža nije dobila niti jedne bore od neprestanog smijanja, jamice u obrazima nisu joj nestale, i crne oči nisu joj zasuzile. Tako sam svoj smeđi obraz naslijedio od majke, a zelene oči od oca. Imam mamin osmijeh i očev stas. Zašto da budem skroman, u vrlo mladoj dobi svi su shvatili da sam pametniji i sposobniji od drugih. Možda su me te osobine i dovele do današnjeg mjesta... Ili je to možda zbog vrste posla koju sam slučajno odabrao, izrade luka i strijele... Što god bio razlog, još sam kao jako malen otišao raditi za jednog majstora luka i strijele. Naučio sam koliko treba klesati drvo breze da bi se moglo nježno saviti, kako završiti donju granu, leđa, uže, i kako postići savršenu savitljivost izračunavši kut; kako učiniti luk pojačan tankom žicom savitljivim i čvrstim, i kako, pripazivši na vlagu, napeti volovsku strunu... A da ne spominjem izradu strijela od bora.... to je sasvim druga vrsta posla... Otkud sam mogao znati da će me ta dužnost odvesti iz mojih skromnih uvjeta i smjestiti ovamo... No jedan od prinčeva u zlatnom kavezu, imenom Abdulhamid, brat tadašnjeg padišaha, čuo je za ovo umijeće i počeo se zanimati za njega. Meni je to tako bilo rečeno. Poslije sam shvatio da je to bio način kako da ga se udalji od znanosti i velikog znanja i da mu se, ponudivši mu najbezopasniju i najprikladniju razbibrigu, omogući da satima radi svojim rukama, a ne umom... I tako
su
počeli
tražiti
nekoga,
45
dobrog
i
dovoljno
M obrazovanog naravno, tko je sposoban podučiti princa umjetnosti luka i strijele, natjerati ga da je zavoli, i na taj ga način držati zaposlenim. Na kraju su mene odabrali kao vrijednog da služi princa i kao nekoga tko će tratiti vrijeme s njim te mu biti vjeran prijatelj. Na taj sam način došao u palaču... Kada sam postao njegov sluga Abdulhamid je već bio zreo, više nije bio dijete, već odrastao čovjek. Ja sam jedini uspješno nasmijavao lice princa koji se jako rijetko smijao, između nas se tako stvorila jedna posebna veza koja još uvijek traje. Proživio sam s njim njegove crne dane, dane pune straha, brige i beznađa. Prinčeve patnje rasporedio sam na savršene zavoje luka, sva njegova razočarenja poredao sam na napetu žicu, a strahove sam nabio na oštre vrhove strijela i ispalio ih u daljinu, sve to podijelivši s njim.
Svjetlosti mojeg srca, Padišahu moj, počeo je još jedan dan u tvojem haremu... Znaš li čime se mi bavimo? Želiš li to znati? Naš dan počinje dosta rano. Prije jutarnjeg namaza. Nakon ritualnog pranja u odajama i sobama, svi zajedno klanjamo jutarnji namaz. Žene koje dijele sudbinu zajedno se mole svojim Bogovima. Doručak je poseban običaj, pladnjevi dolaze iz kuhinja i 46
M stavljaju se na okretne stolove na ulazu u Harem, i to sve zato da muški sluge koji to sve obavljaju ne vide žene... Nakon toga svaka krene na svoj posao. Upravo tada postane jasno koja je privilegirana, a koja nije. Zanima li te ovo, moj ljubljeni gospodaru?
Svi znaju da ja svoju dužnost služenja i slavljenja vladara, mojeg uzvišenog gospodara, radim najbolje od svega. Kako sam samo bio mlad kad sam mu bio dodijeljen. A on tako plah, tako namrgođen... U početku, moj gospodar nije imao želju učiti o izradbi luka i strijele. On se htio družiti sa znanstvenicima, htio je učiti o znanosti. No tadašnji padišah, njegov stariji brat Mustafa-han, naredio je da se njegov brat bavi lukom i strijelom, a ne znanstvenicima. I tako sam ja tom usamljenom čovjeku postao entuzijastičan učitelj bez ikakvih rezervi, čovjeku koji nikada nije bio neljubazan, ali uvijek ponosan nasljednik dinastije. Podučiti princa jednoj umjetnosti bio je zahtjevan posao. Ja sam već tada kao jako mlad postao majstor od luka i strijele, a preko puta mene nalazio se čovjek koji je godinama živio u kavezu, još k tome član dinastije Velike države. Nisu ga cijenili onoliko koliko su ga se čuvali. Bio je bespomoćan heroj života punog proturječnosti. se lukom i strijelom. Iskreno, bilo je to poput puta na koji smo obojica krenuli... 47
M S jedne je strane bilo potrebno uspješno završiti jedan zadatak, i znati izraditi nešto... Gledati u nešto izrađeno vlastitom rukom. Postići rezultat zaposlivši tijelo i um, iako možda ne onoliko koliko u znanosti. I naučiti koliko stvari vrijede... I naravno zbližiti se s najjačom vrstom oružja koju je njegov djed koristio za vrijeme svoje vladavine. Kao i slijediti tragove vladara koji su stoljećima mjerili muškost, borbenost i sposobnost prema udaljenim metama u obliku kamenja, i smatrali to najvećim ponosom. Sve je to bio smisao izbačenih strijela i nategnutih lukova. Na taj su nam način prolazili dani. Jedan posao, jedna zanimacija spojila je dvije sudbine.
Moj moćni vladaru, svjetlosti moje duše, razmislimo li malo o našim prošlim životima, postaje jasno da smo se sreli u zatočeništvu. „Tvoje je ime od sada Aškidil, znaj to, upamti to! Nemoj da čujem kako te zovu tvojim starim imenom, niti želim da to slučajno izađe iz tvojih ustiju, takva više ne postoji ovdje!“ Tim je riječima moj život krenuo prema tebi. U prenapučenim haremskim odajama za mene je započeo jedan nov život. Malen, ali i velik. Aškidil... Ljubav srca, zaljubljeno srce... Kako je samo 48
M kalfa znala da će se moje srce zagrijati za tako duboku ljubav... Poslije sam počela vjerovati da su imena vodilje života. Kao da imena postaju jedno sa svojim nositeljima. Moj je život dobio značenje uz ljubav, krenuo je putem ljubavi, ljubav ga je oblikovala, na ljubav se oslonio. Padišahu moj, naše priče zapravo nisu toliko različite. Ti si cijelo svoje djetinjstvo, svoju mladost proveo u zatočeništvu, kao i ja. I to na istom mjestu, u Haremu Velike osmanske države. Kada su me doveli u tvoj harem, tvoje se zatočeništvo tek privelo kraju, zapravo, započelo je tvoje novo zatočeništvo: zatočeništvo vladanja... Čak i kada se nisi htio prisjetiti tih dana, prisjetio si ih se, onih dugih godina koje si u strahu proveo u zasebnom dijelu Harema... Ne znajući čekaš li smrt, ili sultanat.
Prisjećanjem na te dane uvijek me nanovo obuzme neka čudna tuga. Kao da ću opet postati onaj stari ja ako ispružim ruku, kao da ću opet postati onaj bezbrižni, jednostavni mladić, i kao da ću se jednim korakom unatrag opet naći u kući iz koje ne bih izašao... Ne, prekasno je za razmišljati o tako nečem, prekasno. Bilo je to jednog dana ubrzo nakon što je došao na prijestolje Velike osmanske države. Ja sam se bio povukao u svoj mali dom u gradu, no sultan Abdulhamid me pozvao k 49
M sebi na audijenciju. To je bilo prvi put da se vidimo nakon njegovog preuzimanja sultanata. Odjednom sam postao majstor koji je jedno vrijeme podučavao padišaha. Baš kao i majstor Konstantni koji je sultana Sulejmana za vrijeme dok je još bio princ podučio zlatarskome zanatu, majstor koji je naučio sultana iskazivati poštovanje zlatarskom obrtu, koji je omogućio da sultan štiti zlatare, i koji je pridonio rastu tog zanata... Možda se tada bio promijenio, čovjek koji je tolike godine sa mnom dijelio svoju sudbinu i tugu. Neću lagati, nadao sam se kakvoj nagradi ili usluzi. Ponizno sam otišao na audijenciju, poljubio sam mu odoru i naklonjeno pričekao. Pričekao sam, ali nisam dočekao riječi koje sam mislio da ću čuti. Padišah je htio da budem uz njega, da mu budem najbliži, u palači, u njegovom domu, neprestano, i zauvijek. Za to sam morao podnijeti određenu žrtvu, ne nešto uobičajeno, već pozamašnu žrtvu, žrtvu kojoj nema premca. Ponudio mi je da postanem eunuh i da dođem u Harem kao aga. Svoju mi je namjeru izrekao jednim treptajem oka. On sam mi je htio priopćiti tu osjetljivu vijest, i iako tada nisam bio u stanju cijeniti njegovu obzirnost, poslije sam shvatio njenu vrijednost. Još uvijek se sjećam kako su mi uši odzvanjale olujom.
50
M Dao mi je vremena da razmislim, što je bio nevjerojatno velikodušni potez s njegove strane, jer, nije mi naredio to, samo mi je ponudio. Vladari nisu davali ponude, samo bi naredili nešto. No on, moj veliki gospodar nije bio poput drugih vladara, bio je milostiv i kada bi za to došlo vrijeme nadilazio bi svoje uobičajeno ponašanje i time postajao iznimna osoba, baš kao i u tom trenutku. Znao je težinu onoga što sam trebao žrtvovati, mora da je dobro i detaljno razmislio o tome. Zašutio sam, samo sam ostao stajati, trudeći se zaustaviti mantanje u glavi.
Svjetlosti mojeg srca, uzvišeni moj Vladaru, znam da postoji vrijeme i prije toga. Ti si u pritvoru proživio vladavinu dvojice padišaha. Njih dvojica nisu bili bliski poput tvoje dobre braće, obojica su bili sinovi tvojeg strica Mustafe... I oni su se naučili na život u pritvoru djeleći ga sa svojim ocem, za vrijeme vladavine tvojeg oca u ono veličanstveno doba. K tome su još i posvjedočili sumnjivoj smrti svojeg oca u pritvoru, u palači u Edirneu, nakon vremena veličanstvenog sultanata. Nevjerojatne li sudbine, nevjerojatnog li preokreta. Naravno, kada je nakon njihovih života u pritvoru došlo vrijeme da zavladaju nije se moglo očekivati da će biti milostivi... Znam koliko si razmišljao o vanjskom svijetu za vrijeme tih
51
M dugih zatvorskih dana i noći, moj padišahu, bio je to svijet kojeg nikada nisi bio iskusio. To te sigurno privlačilo, ali i strašilo. Ja sam bila bogatija od tebe po tom pitanju, iskusila sam taj svijet, osjetila ga, pa makar i na kratko. No ti si ipak bio petogodišnje dijete kad je tvoj otac bio svrgnut s prijestolja, ničega nisi bio svjestan, tvoj se životni prostor podosta smanjio. Nisi mogao posvjedočiti toj strahovitoj pobuni, kao niti glavama koje su bile odsječene i žrtvovane. Zakoračio si u život zatočeništva u narjučju svoje majke, ljepotice nad ljepoticama, Šermi-hanume. Da, bio si još jako malen...
Zatočenički život u Šimširliku 2, život u pritvoru, bio je nesumnjivo težak, jako težak. Biti pripadnik iste obitelji kao i vladar sultanata, no ne kao njegov sin već brat ili nećak. Predstavljati opasnost za vladara sultanata bilo je kao žeravica koja se svakim trenom može rasplamsati i stvoriti vatru. Sve je u jednom odlučnom udarcu hvataljki, samo što ne bukne vatra... Ponekad su mi se ti zidovi mojih malih odaja u Haremu doista činili poput zatvora. Kao da samo što me potpuno ne zatvore... Kao da se ta zatvorena vrata i prozori s rešetkama nikada neće otvoriti... tur. Şimşirlik - ime za odaje kućnog pritvora unutar osmanske palače, u kojima su živjeli prinčevi, (op. prev.) 2
52
M Imao sam osjećaj da sam zakopan živ. Jedina je razlika bila što mrtvaci u grobu ne stasaju niti rastu. Naprotiv, gnjile. A ja, otkad sam znao za sebe živio sam u tom grobu, tamo sam proveo svoje djetinjstvo, mladost, pubertet i zrelost. Oko mene su se nalazili sluge, čuvari zapravo, koji su se trudili održati me na životu, ali me nisu smatrali puno drukčijim od zatvorenika u tamnici. Malo dalje od mene nalazio se poglavar Velike osmanske države, desetak mojih bliskih rođaka, kojima je bilo još gore nego meni... No u posljednje je vrijeme tamo zalazio i jedan aga, glavni aga, on me često znao posjetiti, bio je jako milostiv i dobar u povijesti, prokleo je sve nepravde učinjene mom ocu, bio je jedinstven aga, stari aga... Za lijepog vremena znali su me izvesti u vrt Harema, da udahnem svježeg zraka, no to je bilo jedino mjesto koje sam vidio, za vrijeme tolikih godina koje niti ne želim nabrojati... Pri svakom obroku sjeo bih sam za stol i zastao pri svakom zalogaju, pitajući se kada će se meni dogoditi ono što se dogodilo mojem nevinom bratu Mehmedu, kada će mi netko staviti prstohvat otrova u jako začinjenu juhu. Čuo sam glasove njega jadnika iz susjedne sobe, posljednje jecaje pune boli... Bilo je to oko godinu dana prije nego što je moj drugi brat Mustafa, tek dvadeset i šest dana mlađi od Mehmeda, došao na prijestolje, za vrijeme sultana Osmana, mojeg bratića. Moj bratić Osman nije bio voljen, prema onome što mi je bilo potajno preneseno, za vrijeme svojeg kratkotrajnog vladanja neprestano je živio u sumnji i strahu. Isto tako nije dopustio da moj brat Mehmed, veliki princ koji ga je trebao naslijediti, jedan od najpoznatijih prinčeva kojem je moj otac 53
M dao prirediti veličanstvenu ceremoniju obrezivanja, ostane na životu. I nitko mu nije smio proturječiti. Mustafa je bio sljedeći princ na redu za nasljednika. On kao da je znao što će se dogoditi njegovom bratu te se nije iznenadio kao ja. Ionako je znao da postoji mogućnost trovanja, i meni je to nekoliko puta objašnjavao... Čak se sjećam da je, ne osvrćući se na preklinjanja jadnog haremskog age koji mu nikada nije htio nauditi, svaki dan gutao malo po malo otrova, da bi mu tijelo postalo spremno i otporno kako bi utjecaj otrova koji uđe u njega bio što je moguće manji... Nije mi poznato odakle je nabavljao taj otrov, ali radi njega je bio blijede kože, beživotnog lica, beznadnog pogleda, izbočenih očiju i crnih podočnjaka koji su se smjestili podno njegovih očiju. Ja sam se, pak, prepustio sudbini u svojem pritvoru. Nisam se htio boriti. Prepuštanje sudbini, bježanje u ruke sudbine bilo mi je vječno sklonište. Čekao sam. Čekao. I čekao. Dugo sam godina tako čekao.
Padišah je za moju vrlo osjetljivu operaciju odmah zaposlio svojeg glavnog liječnika. Taj se liječnik inače nije bavio tako ružnim stvarima. To je učinio tek nekoliko puta u mladosti. No sada se ipak radilo o jednoj iznimnoj situaciji. O meni. O promjeni putanje mojeg života. Nikada neću zaboraviti izraz lica glavnog liječnika. Bio je sijede brade, sijedih obrva i sitnih tankih ruku. Bio je čovjek umiljatih očiju i nije mogao sakriti svoje sažaljenje prema meni. Gladeći svoju bradu, trudio se sakriti svoje lice,
54
M ozbiljno radi težine operacije. Nije bio običaj za zrelog muškarca da postane eunuh. To se dogodilo samo jednom prije na osmanskoj palači, puno prije, za vrijeme vladavine drugog sultana Selima. U vrijeme dok je Selim-han još bio princ imao je dvojicu sluga, braću porijeklom iz Mađarske, s kojima se jako dobro slagao, Gazanfera i Džafera. Kada je čuo da je njegov otac sultan Sulejman preminuo i shvatio da je na njemu da preuzme sultanat, nije ih htio ostaviti te je poželio da postanu eunusi i haremski age i da mu budu što bliže, a njih dvojica su pristali na to. Džafer je preminuo za vrijeme operacije, a Gazanfer je sasvim zdrav počeo raditi kao haremski aga. Ubrzo je napredovao te postao glavni haremski aga, otkrivši razne užitke koje je život imao za ponuditi tako jakom čovjeku, te je naposljetku dao izgraditi poznatu Medresu Gazanfer-age u Konstantinopolu. Bio je zaštitnik mnogim znanstvenicima i umjetnicima te je uživao veliko poštovanje. Bio je osobni usluga svojem gospodaru, uvijek. To je sve što znamo. No, ne znamo je li Gazanfer-aga ikada požalio svoju odluku. Nigdje ne piše je li ili nije bio zadovoljan svojim životom. Stalno sam samo o tome razmišljao, neprestano. Sve do tada samo su mali dječaci postajali eunusi, bez vlastitog odobrenja, još ne poznavajući okus ljubavi, okus požude. A ja... Ja sam znao kakav život napuštam, i to jako dobro. Imao sam točno dvadeset i devet godina. Glavni liječnik nije htio da to proživljavam, to je bilo očito... 55
M I nikada nije izvršio takav zahvat, u cijelom svojem životu kao liječnik. No nije smio proturječiti ni prigovoriti našem vladaru. Trudio se da mu se ruke ne tresu i da ostane vidljivo pribran. Sigurno ga je mučilo još i to što imam isto ime kao i onaj preminuli Džafer. Ni ja ne mogu reći da me to nije mučilo. No tada mi je srce ionako obuzela nekakva težina, a mene cijelog je obavila nekakva tama, tako da mi se u tom trenutku smrt nije činila odbojnom ili zastrašujućom. Obuzeli su me međusobno neusporedivi osjećaji. Ushit i navika poslušnosti. To dvoje koji nemaju veze jedno s drugim sudbonosno su se našli na jednom mjestu i doveli me do moje odluke. Do najčudnije odluke koju može donijeti zdrav i razuman muškarac. Možda se i radilo o želji da budem što bliže svojem gospodaru... Ipak, mogao sam svakog trena odustati. Pitam se, što bi se dogodilo da sam rekao da odustajem? To nikada neću saznati.
Sultanu mojeg srca, baš
čudno
što
naše
vođenje
56
ljubavi
neprestano
M uspoređujem s borbom, a nikada se nisam našla usred ratišta. Nisi niti ti, zar ne, moj padišahu? Nisi poput svojih očeva kretao na put, u središta ratovanja. Tada je ionako bilo prekasno, ti su dani ostali u tvojoj mladosti, prije nego što si dobio pravo da preuzmeš prijestolje. Tada si već napunio pedesetu godinu... Čak i da nisi, ta su vremena ionako bila prošla. Slavni osmanski vladari već odavno nisu išli u bitku na čelu svoje vojske. Na čelo vojske trebalo je samo dovesti odgovarajućeg zapovjednika, to se tada već godinama radilo. Nas u Haremu nisu obavijestili o tome, naravno, a ovdašnje žene ionako ne bi razmišljale i zamarale svoje misli time. Nego, ima onaj stari haremski aga, moj prijatelj, e pa on mi priča o starim vremenima kad god dobije priliku. To ionako ne zanima nikog drugog osim mene, samo nas dvoje dijelimo znatiželju prema povijesti. Zumbul-aga mi zna pričati svašta o tvojem djetinjstvu, tvojoj mladosti. Na taj način ja učim o tebi, moj padišahu, i to puno više nego što misliš... Možda te baš zato i toliko volim, reci što hoćeš. Recimo, znam da si došao u Harem kao jako malo, petipolgodišnje dijete, i da si bio prenevin da znaš kako ćeš provesti desetke godina u pritvoru zvanom Šimširlik. Mora da te tvoja ljubljena majka Rabija Šermi-hanuma čvrsto uhvatila za ruku dok ste ulazili kroz vrata, ili te ona sama nosila na svojim rukama. Da, ti si joj bio jedini oslonac, bez obzira na uvjete, ti si bio dijete slavne osmanske dinastije... Je li vlasnica tako brižnog srca znala da će te nakon jako kratkog vremena od dvije godine napustiti i odseliti u zagrobni život! A tek pet godina ranije te rodila i spoznala
57
M pravu sreću Šermi-hanuma... Mislila je da je biti majka princa koji ima prava na osmanskom tlu kao sreća koja pada s neba. Imala je pravo, tada je to doista bila sreća pala s neba. No svi su znali da je takva sreća prolazna, samo je pomutila pamet onome u čijim se rukama tada nalazila... Tvoje je rođenje bilo proslavljeno veličanstvenim proslavama, to je i bilo doba slavlja, doba ukrašeno svjetlošću koje je sa šarenih uljanica svijetlilo na raznobojne tulipane. Doba postelja od mramora kojima su tekle rijeke od srebra, i cvijeća od svjetlosti koje se otvaralo po rajskim vrtovima. To je također bilo doba pjesništva, doba u kojem se znalo što znači biti pjesnik, po tome je bilo i najpoznatije. Na našim večernjim proslavama još uvijek čitamo poeziju Nedima, pjesnika tog doba. Čak je tvoj otac Ahmed-han sav sretan, u tvoje ime dao napraviti vrelo u Uskudaru 3, a Nedim je napisao posvetu. Svo to znanje sakupio je i meni prenio Zumbul-aga, Bog ga poživio! Dok si ulazio u taj pritvor nisi mogao znati da ćeš tamo provesti upravo četrdeset i četiri godine i da će ti se život sastajati samo od ta četiri zida, ionako nisi ni znao razlog svojeg boravka tamo. Ti si bio tek maleno maženo dijete vezano za svoju majku. U tim godinama nisi mogao biti svjestan strahovitih briga svoje majke, straha od smrti, straha od nestajanja, straha od potpunog uništenja nakon onog veličanstvenog sultanata... Tvoj otac padišah Ahmedhan tada je bio prisiljen odreći se svojeg prijestolja. U ime vlastite sigurnosti i zaštite tvojeg života kao i onih njegove 3
Četvrt u Istanbulu, (op.prev.)
58
M ostale djece, to mu je bio jedini izbor... Sada si ti šah kraljevstva tulipana, mladi sin vladara Sadabada sultana Ahmeda, i vladar Velike osmanske države. Nakon tebe nastavit će se tvoja dinastija...
Drvo, rog, životinjske strune i ljepilo. I strijele od borovine... Te su nas stvari već prije spojile. Zatim smo postali nerazdvojivi. Narastao je broj stvari koje su nas vezale... U početku me primio k sebi u svoje odaje, kao da sam već godinama tamo na izučavanju, a zatim me postavio za svojeg osobnog slugu. Mnogi čekaju na red za ovako častan posao, zato ja imam gomilu neprijatelja. A još nakon toga sam postao glavni aga, aga cijelog Harema. Čovjek čije riječi imaju najveću vrijednost u palači. Čovjek kojeg se svi klone i poštuju. Čovjek čija moć gotovo ne poznaje granice. Bila je to takva dužnost, istovjetna s prvim redom u palači po pitanju bolesti i zdravlja, života i smrti. Primjerice, trebalo je princu koji je upravo stekao pravo na prijestolje javiti dobru vijest u pritvoru Šimširlika i čestitati mu, uvjeriti ga da se ne radi o zavjeri i pokazati mu mrtvo tijelo njegovog prethodnika, povezati ga s glavnim oružarom i posjesti ga na pripremljeno prijestolje, i na isti način proširiti vijest o novom osmanskom vladaru... Ili biti jedini aga koji ima pravo sudjelovati na pogrebu nakon padišahove smrti... Da, o tome nisam mogao niti sanjati, to bi se ionako i u snovima činilo nestvarnim... No pod koju cijenu... 59
M Ne smije se zaboraviti da je i slobodno šetanje između zidova Harema, u tom svijetu kompliciranih i širokih prostorija, soba, spavaonica, stepenica, hodnika i skrivenih prolaza, poput blagoslova. Što više šećem ovdje, naravno samo ondje gdje je to prikladno, nema trenutka da se ne sjetim svojih zatvorenih dana u Šimširliku. A tek onih najmučnijih sati... Mislim da je najstrašniji dan mojeg zatvorskog života bio onaj kada nas je pogodio onaj stravičan potres, najcrnji dan sultanata mojeg pokojnog brata Mustafe. Zaključana vrata iznad mene dugo se vremena nisu mogla otvoriti, i bez obzira na pucanje starih debelih zidova Harema, zveket razbijene keramike, i žamor onih koji su se razbježali po sobama, zavijanje za koje nisam znao odakle potječe bilo je neizdrživo. Krikovi i uzvici nisu se smirivali. U takvom trenutku biti zatvoren u sobi, dok se zidovi urušavaju. Na svu sreću uz mene je bio moj iskusni sluga Džafer, zagrlili smo se i ostali tako, trudili smo se stajati na nogama, u strahu, ali i u predaji. Poslije se netko dosjetio otključati vrata. Imali su spreman izgovor, navodno da od straha nisu znali što bi, da su im se ruke okamenile... A dok su nas držali pod ključem, i branili nam da se viđamo s drugima, i samo nas svako toliko izvodili u vrt na svjež zrak, nisu imali sličnih propusta. Ponovno smo shvatili da smo mi u Šimširliku odmah spremni za žrtvovanje.
60
M Taj osjećaj „žrtvovanja“ nikada me nije napustio, kao da se zalijepio za mene. Čak i kad se zabavljam taj osjećaj me ne napušta, kad sam najopušteniji izađe van iz same dubine mojih crnih misli i pokaže se, kao da će sva iskustva koja sam skupio dok nisam postao gospodar svijeta postati uzaludna... Ne mogu dopustiti da budem uskraćen za sigurnost. Možda sam zato toliko vezan za Džafera.
Robinja se teškim koracima popela uza stepenice koje vode do Odaja majke sultanije, nije primijetila da je gledam. Bez obzira na to što moje oči i srce vide samo nju. Iako majke sultanije više nema, ime tih odaja nije se promijenilo, to je već stoljećima simbol vladavine majki vladara unutar Harema... Naravno da su to jedne od najveličanstvenijih odaja ovdje, jedna od kojih ima kupolu iscrtanu slikom neba, osvijetljena je kristalnom visećom lampom, s ukrašenom peći, i zidovima ukrašenima posebnim keramičkim pločicama... Odaja s kupolom namijenjena je samo članovima dinastije, to je poznato, jer nema svaka odaja kupolu. To je prostorija koja može biti samo za padišaha, njegovu majku ili prijestolonasljednika, bez ikakvih iznimki... Ukrasi u ovoj odaji također su iznimni, naravno, a prema trenutnim sklonostima Harema radovi uljepšavanja prvo se vrše u ovako privatnim prostorijama. Aškidil uvijek to radi, namjerno šeće ovuda, zato što
61
M obožava crtež na zidu pokraj, znam. Kada joj oči krenu prema njemu, uspori joj se hod na nekoj od stepenica, kao da ulazi u sliku na zidu i gubi se u njoj. Ova djevojka nije samo privlačna radi svoje zlatne kose, svojih mramorno plavih očiju i svojeg lebdećeg hoda. Njen pogled je sasvim drukčiji, kao i njena moć shvaćanja. Jesam li joj zato toliko naklonjen, ne znam, ali dogodilo se, očaran sam njome, možda mi je baš to promijenilo putanju života. Ne znam. Na zidu su naslikana dva ukrašena stupa, a oko njih grane s nježnim cvijećem... Medu stupovima se vidi pogled na more, obale koje se udaljuju izvijajući se, brodovi u daljini, valovi u daljini, putevi u daljini. A ispred se nalazi jedan most, most koji kao da poziva robinju, kao da joj obećava tu daljinu, tu zamišljenu daljinu zidne slike... Da, osjećam to, Aškidil želi preći preko tog mosta, preći preko njega, otići u nepoznato. No, ona je poput ptice vezanih krila, ne može poletjeti. Što da i može, što da poleti? Što bih ja tada? Bolje da je ovako. Neka pati za daljinom, ali neka je pokraj mene, blizu mene, čak i ako nije u mom naručju. Da robinja može bez straha preći preko dva velika stabla s obje strane slike, kao da će zaboraviti da se nalazi između tamnih zidova Harema... No to je sve samo slika, san sačinjen od boja, zadnja stavka u vladarevom životu, ne smije dopustiti da je to zavara... Ove su slike nove u Haremu. Potpuno su drugačije od starih keramičkih pločica, od starih ukrasa. I jako su uvjerljive. Svi koji ih vide čude se novoj zanimaciji našeg gospodara.
62
M Čovjek bi pomislio da su se planine i mora pokrenuli i smjestili na zidove palače! Znam da ove slike hrane maštu robinje. Ova je djevojka drukčija, posebna. Biti u njenoj blizini i ne očarati se znači posjedovati snagu i srce koji vide više od ljepote.
Moj uzvišeni Padišahu, lijepe li pomisli, ukrasiti zidove Harema slikama! Tvoje novostvoreno zanimanje za slike uljepšava nam misli, olakšava nam dušu, uveseljava tamne zidove Harema ljetnikovcima za kojima srce treperi. Dođe mi da utonem u taj pogled i odem. Znaš onu predivnu kuću koja se nazire između nizova zastora i resica. Majstori su je naslikali na sam vrh slike, i nevjerojatno podsjeća na tvoj ljetnikovac s prozorima koji otvaraju put prema vrtu punom čempresa, i drvenim potpornjima koji je okružuju, izgleda gotovo živo... A tek pogledi na more oslikani na zidovima kavane u Dvorištu robinja... More koje se veličanstveno širi s obje strane vrata, i morske palače na obali koje prate rub vode... Čovjek dobije želju da se opušta u sjeni borova i čempresa u vrtu. A kružna vila sa stupovima naslikana na srednjem zidu izgleda toliko stvarno da, kao da će se svakog trena otvoriti prozor i na njemu se pojaviti neka djevojka... A tek zeleni vrhovi koji se viju u daljine. Baš tamo bih htjela otići. Ili poletjeti u bezgraničnost prateći vjetrom 63
M napeta jedra brodova koji lebde na moru... Zanima me s kakvim ćemo se novim crtežima majstora koji su radili na zidovima koristeći naše odsustvo susresti kada se cijeli Harem vrati iz ljetnih palača. Takve nam stvari obogaćuju ovaj zatvorski život. Znaš, vladaru moj, sada svaka žena želi takve slike u svojoj sobi, nove slike... Papirnati vrtovi koje sama izrađujem gotovo su jednako lijepi, no oni nisu tako elegantni, naravno, nema potrebe da pretjerujem... Ne mogu zaboraviti ukrase na ručnicima u sobi gdje se nalazi tvoja uzvišena postelja. One ispupčene crvene ruže moja su uspomena u boji na tu jednu noć... Sada sve strane Harema okružuju slike cvijeća, tulipani, zumbuli, ljubičice i međusobno povezane grane s tankim lišćem, te ga pretvaraju u glavni vrt. Kada oči ugledaju one dražesne ruže, sva jad i tuga na tren nestanu, srca se otvore, a strahovi nestanu. Samo glad u mojem srcu nikako da pobijede, glad koju se trudim zaboraviti u svojim vrtovima od papira...
Cijena koju sam platio da dođem na ovu dužnost visoka je, da. Ali, još sam k tome imao i jednu tajnu za koju nitko nije znao, tajnu koja je možda i povisila cijenu. Ovisno o kutu gledanja... Dok je nada mnom vršio operaciju koja me do kraja života trebala udaljiti od moje muškosti, liječnik se jako namučio. 64
M Da je netko pomno pratio njegove pokrete shvatio bi da se nalazi u stanju u kojem nije moguće izvršiti dužnost kako treba. U jednom se trenutku dugo premišljao, i jako se trudio da to sakrije, a i nikako nije mogao sakriti sažaljenje prema meni... Nikada prije nije izvršio operaciju kastriranja, ta mu je dužnost dana iz čiste važnosti koja je meni podarena, a ne zato što je bio iskusan u tome. Moj plemeniti gospodar smatrao me vrijednim vrhunskog liječnika, svog vlastitog liječnika! To je bila srž problema. Sjećam se koliko mu se tresla ruka. I zbog toga sam pretrpio puno boli, unatoč tome što mi je prije dao opijum. Možda je i sam uzeo gutljaj opijuma iz svoje kolekcije lijekova! Nakon toga nitko nije imao potrebe ili hrabrosti raspitivati se o toj operaciji. Tko bi se i raspitivao uostalom, osim onog koji je izvršio operaciju! A on nije vidio potrebe za tim, samo je omotao ranu, nevoljko. Vjerojatno više nije htio imati nikakve veze s tim. Razumijem ga. I tada sam ga razumio. Međutim, nakon nekog vremena poslije, nakon što je prošlo dosta vremena od operacije, nakon što se bol smirila, i nakon što su mi zacijelile sve rane, shvatio sam svoje stanje. Moja muškost nije mi u potpunosti bila oduzeta. Nažalost, to nikome nisam mogao otvoreno reći, no još važnije, nisam smio dopustiti da se to odrazi na mom životu...
65
M Beskrajno sam dugo čekao, u svojem kavezu. Prvo sam dugo čekao za vrijeme sultanata mog bratića Mahmuda, mršavog Mahmuda kojeg su neprestano mučile bolesti, Mahmuda koji je na leđima imao neizlječivu grbu zbog koje je neprestano trpio bolove i patnju, i koji je proveo mnoge noći u ložnici s bezbrojnim robinjama kao nadomjestak za bol... Dvadeset i četiri godine... Nisam ih ja brojao, rekli su mi. Naslušao sam se priča, kao i mnogih istina u Šimširliku, u mojem kavezu, onoga što su haremski age i robinje usmeno prenosili. Dane, mjesece i godine proveo sam slušajući takve stvari, nije da sam se bunio. U mojem sam kavezu načuo kako se Mahmud neprestano natječe sa svojim zgodnim anadolijskim odmetnikom i vladarom iranske zemlje Nadir-šahom, ali i kako si je dao izgraditi vilu s dvadeset i dva stupa za koje je potrošio novaca koliko ih ima u egipatskoj riznici, u Palači Bešiktaš koju je jako volio i u kojoj je često provodio vrijeme. U mojem sam kavezu načuo da je, iako on nije bio vladar koji je volio donositi smrtne presude, naredio zapovjedniku pomorskih snaga da usred mora, na Djevojačkoj kuli, zadavi Hafiz Bešir-agu, agu djevojaka, koji je zloupotrebljavao svoju moć. Naravno da su se i lijepe stvari pričale o Mahmudu. U mojem sam kavezu načuo da se razumio u glazbu, da je štitio skladatelje, da se hvalio sa svojim znanjem šaha i time da ga nitko nije uspio pobijediti, i da novac koji je zaradio vlastitim znojem potajno prodavajući pečate koje je sam majstorski
66
M izradio iz krvavog kamena, dijeli kao milosrđe. Načuo sam kako se jednog dana pri povratku sa slavlja džume onesvijestio na svojem konju i kako je, kad su drugi shvatili da ne diše, ubrzo bio opran i još brže zakopan pod isprikom da je dan kratak jer je zima. U mojem sam kavezu načuo da nije bio zakopan u mezaru uz džamiju koju je sam dao izgraditi i koju je, ulažući trud u nju godinama nadzirao, već da je vrlo jednostavnom ceremonijom bio zakopan u mezaru u četvrti Bahčekapi, pokraj svojeg oca. Načuo sam još jednu priču od koje mi je srce stalo. Načuo sam kako su oni koji su učili Kur'an kod Mahmudovog nišana samo odjednom čuli glasove davljenja, daleke jecaje, i stravično plakanje koje je dolazilo iz mezara bivšeg padišaha, te da su se potom razbježali... I kako se nitko nikada nije smilovao da otvori mezar, a čak i da je da nije imao hrabrosti i da nikome nije u korist bilo ozbiljno shvatiti kako postoji mogućnost da je bio zakopan živ... I načuo sam kako nitko nije propustio sve to javiti palači, novom padišahu i njegovim novim ljudima. I nakon toga sam načuo kako više nikada nije došla vijest od onih koji su učili Kur'an, niti čuvara turbeta koji su ga stalno promatrali. Nisam se iznenadio u svojem kavezu. U svojem sam kavezu proveo čak i nepune tri godine vladavine Osmana, Mahmudovog tri godine mlađeg brata,
67
M koji je zauzeo prijestolje kao najstariji osmanski vladar dok je imao pedeset i pet godina, dočekavši ga nakon duge pedeset i tri godine. U svojem sam kavezu čuo kako je u vrijeme vladavine Osmana narod njega smatrao odgovornim za strahovitu zimu koja je uništila i raspuhala Dersadet 4 i zamrznula ocean. Kako je u proljeće, nakon te zime, golema vatra koja je spalila i pretvorila u pepeo više od pola grada, proglašena njegovim zlodjelom, i da je naposljetku zavladala epidemija kuge koja je nakon svih ovih katastrofa potpuno slomila narod i zavladala njime. I da čim je taj posušeni, nezgrapni i ružni Osman preuzeo vlast u svoje ruke, udaljio je svirače, pjevače i plesačice iz Harema, te da je prilikom obilaženja odaja na potplate cipela stavljao srebrnu kuku kako bi upozorio ženski rod kojeg je poprilično mrzio i s kojim se nikako nije htio susresti, da dolazi. Nisam se iznenadio u svojem kavezu. Čuo sam da je volio hodati naokolo maskiran i da je šetao tisućama ulica sa svojim niskim ramenima, velikim okruglim trbuhom, odjeven u raznoraznu odjeću. Čuo sam da je bureke, pite, kebabe, leblebije pa čak i kreme koje bi dobio od uličnih trgovaca znao jesti na svojem konju, i da mu je draža bila takva hrana od one raznovrsne hrane koju su za njega pripremali u palači. U svojem sam kavezu čuo da su oni koji su ga za vrijeme njegovih maskiranih šetnji prepoznali, a pravili se da ga ne 4
tur. Dersaadet - Vrata sreće, jedan od naziva za grad Istanbul, (op. prev.)
68
M znaju, tada počeli pričati o vrlinama licemjernog padišaha i da bi takvima davao tek neke sitne napojnice, ne mogavši suzdržati svoju lakomost. Ni Mahmud niti Osman nisu imali djece. Pričalo se da ih je moj otac skrivenim načinima dao kastrirati za vrijeme onog dugog razdoblja u kojem ih je držao u pritvoru, no nitko nije znao istinu, ili je nije želio saznati. Da, svakakve priče, svakakve zgode, prolazile su kroz uska vrata, male prozore i visoke zidove Šimširlika. Mjesto koje se zvalo Zatvorskim paviljonom bilo je naizgled potpuno izolirano od vanjskog svijeta, ali je isto tako obuhvaćalo svaki zvuk tog istog svijeta... Srećom, sada je Šimširlik prazan, iako bi trebao biti krovom princa Selima! No ja sam vlastitom voljom smjestio princa Selima u Odaje prijestolonasljednika, iako mu baš ne dopuštam da izlazi van. Dopustio sam da nasljednik mojeg pokojnog brata upozna moju samilost, preda mnom... Želja mi je da se to doba pritvora više ukine, želja mi je da prinčevi više ne postaju zatvorenici, i želja mi je da budem upamćen kao vladar koji je stao na kraj takvoj patnji.
Svjetlosti mojih očiju, Gospodaru moj, voljela bih sjesti s tobom i dugo, dugo razgovarati, poput tvojih poznanika na koje se ugledam, poput tvojih sretnih prijatelja za razgovor, s tvojim bih dopuštenjem sjela malo dalje od tebe i pričala ti priče, govorila ti o tome što sam 69
M vidjela kao mala od ovog svijeta i čega svega ima u daljini... Moja priča započinje u blaženom vremenu vladanja tvojeg brata, sultana Mustafe. Ja sam odrasla pod zaštitom i u palači tvoje sestre sultanije Esme, kao siroče. Znam samo da moja obitelj potječe s Balkana, i sjećam se imena moje majke i oca, to je sve, ništa drugo mi nisu rekli, i nitko nikada nije htio da pričam o njima. Naprotiv, poticali su me da ne razmišljam o svojoj prošlosti i da ne razgovaram o njoj. Kada stekneš takvo obrazovanje od malih nogu, naučiš se poslušnosti, bespomoćnost i vrijeme prekrije tu dugu povijest debelim pokrivačem. Ja sam ionako dosta dugo vremena mislila da je moj život započeo s dolaskom u palaču sultanije Esme. Primala sam stalnu brigu obzirom da je za mene brinula članica dinastije, misleći da ću još kao mala biti dobra za Harem u Palači, taj uzvišeni Harem. I to prvenstveno radi svoje pameti. Sultanija Esma uvijek je uživala veliko poštovanje. Nakon što je po drugi put ostala udovica, uz pomoć svojeg brata sultana Mustafe udala se za Muhsinzade Mehmed-pašu. Vjenčali su se u onoj predivnoj palači Kadirga. Nakon toga je njen muž odlikovan titulom velikog vezira te je na taj način stekla bezgraničnu zemlju i bogatstvo i živjela u blagostanju. Kako je sultanija Esma oživila četvrt Kadirga tako je i mene opremila sa znanjem i lijepim ponašanjem. Sultanija Esma voljela je paziti na male stvari. Jako je štovala ljepotu, pamet, i talenat, i znala je prepoznati vrijednost. Poznavala je i tvoju vrijednost, moj dragi vladaru... Na taj je način, kada si ti zauzeo prijestolje, mene ponudila Haremu. 70
M Ja sam ti bila dar za krunidbu, uz toliko drugih darova. Bila sam još jako mlada, mislim oko četrnaest godina. No trebalo je proći puno vremena da ti mene primijetiš... U tvojem su me haremu ponovno školovali, naučili su me kako da te učinim sretnim, baš kao i ostale djevojke. Kada kažem učiniti sretnim, od nas se, naravno, ne očekuje da našeg gospodara činimo sretnim samo u ložnici. Sve žene u haremu moraju znati kako biti lijepe, ženstvene i predivno odjevene, zato da ih tvoje oko i srce primijete. Pjevačice i sviračice ne smiju učiniti niti najmanju pogrešku da bi ti nesmetano mogao uživati u dražesnoj glazbi, a trbušne plesačice moraju pokazati svoj talent da bi ti uživao gledajući ih. Robinje moraju imati saznanja o puno stvari, moraju znati čitati i pisati, razumjeti poeziju, da ti razgovori s njima ne bi dosadili. Služavke moraju biti spretne da bi prostor u kojem živiš bio poput raja. Jelo i piće mora se ponuditi ceremonijalno tako da svaka tvoja želja bude ostvarena. Školovanje ovdje je neprocjenjivo. Stalno ponavljam da nema strože škole od Harema. Moje glazbeno znanje napredovalo je do savršenstva, izrađujući ukrase moje su ruke postale jako spretne, a ples je postao i moj užitak i sposobnost, to i sam znaš. Još uvijek se svirajući tamburin udubim u čaroliju one jednoglasne melodije i lagane zvonjave, i tada pronalazim sebe... Upravo zato je moje sviranje tamburina toliko traženo. Čitanje i pisanje naučila sam uz sultaniju, mislim da je moj rukopis oduševio učitelje. Zelja da koristim svoje ruke i njima prenesem svoje osjećaje oduvijek je bila skrivena u 71
M meni. Sada sam se počela baviti nečim što me oduvijek zanimalo, izradom vrtova od papira. Koristit ću škare rukom koja zahtijeva savršenstvo na papiru. Od sada ću pokazivati talent za umijeće izrezivanja papira, koliko god budem mogla. I to baš kada si ti pokazao zanimanje za promatranjem ukrašenih slika vrta na svojim zidovima...
Čekajući u kavezu svom svojom snagom trudio sam se ne razmišljati o tome je li mi zapisano u sudbini da postanem vladarom osmanske zemlje, i ne puštati da mi misli odlutaju u tom smjeru. Nažalost, za nas niti ne postoji neki drugi cilj... Za to sam vrijeme naučio ne brojati godine. Naučio sam i izradu luka i strijele, postao sam pravi majstor u tome. Prvo što sam naučio je kako pod rukom osjetiti komad obrađenog drva javora. Zatim sam morao naučiti kako, savršeno ga režući, drvo treba detaljno oblikovati i pretvoriti u ubojito oružje, iako nisam imao namjeru koristiti taj predmet da nekome okončam život. Možda sam mogao pogoditi tek mirujuću metu, i to iz prikladne udaljenosti... Dok sam radio koristeći osjetljivi alat i pribor za osjetljive mjere, i drage volje žrtvujući svoje ionako preveliko slobodno vrijeme za ovaj zahvat, osjetio sam ne samo zadovoljstvo stvaranja takvog djela, već sam i svoje mislio udaljio od stvarnosti... 72
M Učitelj kojeg su za mene odabrali, Džafer, žrtvovao je svoje vrijeme da bi me naučio ovome. Iz dana u dan davao mi je ljudske topline, omogućio mi je da osjetim zadovoljstvo zajedničkog stvaranja. A lukovi, oni su bili tek izgovor... Predmet koji smo zajedno stvorili udruživši snage, imao je duboko značenje. Jednog dana u vrijeme Bajrama, kada sam mojem dragom suputniku poklonio zrcalo ukrašeno dijamantima kupljeno od svojeg džeparca, imao sam osjećaj kao da je meni osobno predan taj dar. Svi vladari čije sam sultanate doživio, uključujući moje bratiće pa i mojeg pokojnog brata, htjeli su da se bavim nekakvim ručnim radom, a ne znanjem. No ja sam svejedno čitao povijesne knjige koliko sam mogao, i sâm sam se trudio naučiti nešto iz tih povijesnih djela. Zapravo su skrivali svijet od mene i mene od svijeta, nisu htjeli da saznam korisne stvari, ni da se savjetujem s učiteljima, ne znam jesu li shvatili da su mi tako slomili srce. Čak i da jesu, bi li se barem na tren zamislili? Ni to ne želim saznati. Vjerojatno su pretpostavljali da neću dočekati dan kada će uzvišeno osmansko tlo pripasti meni, nego da ću do tog dana već odavno preseliti na ahiret. Moguće da sam i ja u to iskreno vjerovao, nije me bilo nimalo briga. Kada je moj brat Mustafa bio na samrtnoj postelji, kada ga je duša polako počela napuštati, čuo sam da je rekao: „Pustite Abdulhamida, okrunite mojeg sina Selima!“, i da je htio da njegov sin dođe na prijestolje. Jako sam dobro to čuo, kao da je svaka njegova riječ predstavljala ubod u moje srce! Nažalost, njegova posljednja želja nije bila ispunjena, jer ja 73
M sam bio stariji princ... Zadobio sam pravo na prijestolje time što sam bio najstariji u našoj dinastiji.
Svjetlosti moja, vlasniku mojeg srca, moj Vladaru, tko zna koliko djevojaka priželjkuje ulazak u tvoj Harem! Da, budućnost ovdje može biti svijetla, žene ovdje mogu doći do najviše pozicije za jednu ženu. Ovo je ipak Harem Velike osmanske države, ne sliči drugim mjestima. Poput nekakve kule je, teško je ući u njega, a izaći još je teže. U početku mi je haremski život teško pao, u ovom novom svijetu nisam se osjećala mirno kao u palači tvoje voljene sestre sultanije Esme, sada sam živjela s nepravednim kalfama, nemilosrdnim haremskim agama, prema nezaobilaznim pravilima. Ovdje su se nalazile nevjerojatne žene, i nevjerojatne ljubomore. Ovdje su živjeli, za toleranciju uskraćeni, age djevojaka, najmoćniji muškarci gotovo cijele palače, age koje su svi i sve slušali. Savršen red... I savršeno obrazovanje. Ovo je bila najbolja škola. Te uvijek samo jedan cilj, naravno: Ti, naše Veličanstvo, naš plemeniti vladar. Na kraju sam te ipak uspjela privući, ili je tako htjela
74
M sudbina, reci što želiš, ali ja sam se napokon našla u zagrljaju svojeg voljenog... Vezala sam se za tebe. Onoliko koliko sam se nadala, ali ne i koliko sam očekivala. Duboka praznina u meni napokon se ispunila. Ono što sam zauzvrat dobila od tebe doista me oduševilo, toliko duboko, neizbježno, ali i prolazno... Da je do mene, tražila bih načina kako da ga učinim stalnim, tako kuca moje srce. Čaroliju koja će me zagrliti, koja će mi srce ispuniti ushitom, i koja će mi obaviti dušu. San u kojem ću se izgubiti... Neke djevojke bez previše truda častiš svojim komplimentima. Da, naprimjer upoznata sam s tim da si ludo naklonjen Nakšidil 5, svi su s tim upoznati. Nije da me to brine, ne mogu se ja, tvoja prosta robinja, uspoređivati s njom. Da, njeno ponašanje, i posebno kretanje kroz Harem dovoljni su da uvećaju i istaknu njenu nadmoćnost. Normalno da će tvoje srce kucati za nju, to je tvoje pravo... No ipak, ljubav koju ja osjećam prema tebi ona ne može osjećati. Zračenje te franačke ljepotice pristigle iz daljine očaralo te. Priča se da se ovaj dražesni cvijet od djevojke na kraju svoje pustolovine našao u tvojem haremu, nakon što su na Sredozemlju alžirski gusari opkolili brod u kojem se nalazila. Gusari su odmah shvatili da će je prodati nekom cijenjenom haremu i pazeći na nju nisu dali da joj padne vlas s glave. Paša koji je od gusara otkupio ovu vrlo vrijednu djevojku smatrao ju je prikladno lijepim darom dostojnim samo tebe, 5
tur. Nakşıdil - ukrasno srce. (op.prev.)
75
M padišaha svijeta. Baš poput mene i ona je postala tvojim lijepim darom. Kad je bila primljena u Harem nisam uspjela saznati ime koje je odbacila iako me to jako zanimalo. No njoj, zavodnici, pristaje za nju odabrano novo ime. Ugravirana u srce, zacrtana u srce... Da, ona je itekako dobro znala kako da ti uđe u srce. Ili je ona možda ukras srca? Samo ukras? Vrijedan ukras? Ne znam što bih rekla, ali ova lukava djevojka je jedna od onih koje prateći svoju sudbinu znaju okrenuti sreću na svoju stranu. Možda je to i sudbina koju ona nije nikada sebi željela, ali Nakšidil se uspješno naučila nositi s time i napredovati... Uostalom, opremila se i sa savršenom pričom, navodno da potječe iz plemićke obitelji. Doduše, ne može se zanijekati da je lijepe osobnosti, pokreta, dobrote, i elegancije. No ona njena umišljenost, i cijelo more zapovijedi kao da je sultanija cijelog Harema... Bez obzira na to kakva je, teško mi je priznati da sam ljubomorna, ali što ću kad sam iskrena...
Jako volim Vilu Bagdat. Ova jedinstvena vila koju je dao sagraditi moj djed sultan Murat-han, taj padišah ratnik, jedan je od najistaknutijih dijelova moje Palače. Kada bacim pogled kroz prozor vile prema Zlatnom rogu uvijek se sjetim istih uspomena.
76
M Zato što se ova vila nalazi na mjestu koje se spušta prema cijelom gradu, cijelom Asitaneu 6. Gledati ovaj pogled je kao promatrati sliku vladanja cijelom državom... Ovo mjesto smatram i početkom novog putovanja koje je moj život započeo nakon niza dugih, dugih godina... I prisjećam se onih tmurnih dana... Bilo je to usred hladne zime koja je uslijedila nakon iznimno vrućeg ljeta. Svoj sam život služio u sobi koja mi je bila dodijeljena u palači Topkapi. Zidovi s keramičkim pločicama u Šimširliku nikako se nisu zagrijavali, ali mene nije samo obavila hladnoća zime. Samoća. Čak i da moje tijelo nikada nije bilo samo, još uvijek bi samoća bila izvor hladnoće. Dugogodišnja samoća. Dugogodišnja hladnoća. Kada je moj otac Ahmed-han bio prisiljen odreći se svojeg prijestolja, i kada smo svi mi ušli među zidove ovog nemilosrdnog kaveza u Šimširliku, ja sam bio dijete koje je tek napunilo petu godinu. Moj ujak sultan Mahmud-han preuzeo je vlast, i sada je on bio Sjena Allahova na zemlji. Razmišljao sam kako bi bilo bolje da je moj otac umro nakon tolike slave i pažnje umjesto da je ušao u taj kavez. No 6
tur. Asitane - prag države, jedan od naziva za Istanbul. (op. prev.)
77
M naravno da to mogu reći tek sada. Tada sam bio mališan koji nije razumio što se dogodilo, tada kada sam zajedno sa svojom majkom preselio na novo mjesto, u puno uži prostor... Tada nisam mogao znati da ću ondje provesti toliko dugo vremena, skoro pa cijeli život. Nisam mogao znati da ću nakon Mahmud-hana vidjeti trećeg Osmana pa zatim trećeg Mustafu, da ću rasti samo između ta četiri zida, da ću između ta četiri zida dočekati zrelost, da ću se beznadno truditi upoznati život između ta četiri zida, da ću polako početi stariti između ta četiri zida, i da ću misliti kako će se moj život između ta četiri zida i okončati. Nisam mogao znati da ću naslijediti uzvišeno osmansko prijestolje kada napunim pedesetu godinu, i da će mi biti podaren sultanat... I tako, jednog zimskog dana, dana za koji sam mislio da će započeti i završiti jednako kao i drugi, pustili su me iz moje hladne sobe, sobe u kojoj sam proveo cijeli svoj život, malene sobe s kojom sam podijelio većinu svoje samoće. U trenu sam se našao u sultanskim odajama. Moj brat Mustafa-han pokleknuo je vodenoj bolesti i preminuo... Onima koji su mi donijeli sretnu vijest potom sam morao dati popriličnu nagradu, unatoč tome što mi je bilo čudno primiti vijest o smrti kao sretnu vijest. Glavni haremski aga i ostali age ubrzano su krenuli s pripremama za svečanost okrunjenja, i sultanske odaje priredili su za njihovog novog vlasnika. Prostrli su prekrivače ukrašene dijamantima preko prijestolja koje se tamo nalazilo tko zna koliko dugo, i ponovno namjestili jastuke, no ovaj put
78
M sve za mene. Činjenica da me iz kaveza došao pustiti glavni aga, koji je za mog pritvorskog života polagao veliki trud u to da se osjećam udobno koliko je moguće, kao i da sam na licu tog starog age uočio lagani izraz zadovoljstva jer je bio najodgovorniji za moje učenje umjetnosti izrade luka, dirnula me u srce. Bio sam upoznat s time koliko je dužnost glavnog age imala važnosti. Moj me poznanik ponosno primio za ruku i pristojno usmjerio prema sobi put do koje tada još nisam poznavao. Krenuo sam prema samom zaštitnom znaku sultanata, zahvalan što se on pravi kao da ne primjećuje moje plahe korake. Dvadeset i prvog dana tog smrzavajućeg mjeseca siječnja, na veliki petak u devet sati, jedan visoki službenik počastio me titulom dvadeset i sedmog padišaha Velike osmanske države. Taj časni sat određen je kao sat mojeg dolaska na prijestolje... Sada sam napokon trebao započeti nov život. Sad sam se napokon trebao naučiti na nov život. Život koji je zahtijevao da budem čvrstog srca i tijela, život koji je zahtijevao da odlučno koračam. Život u kojem ću upoznati i okusiti slavu, bez obzira što je ona obavijena raznoraznim brigama.
79
M
„Zagledala sam se u komet, uronila sam u noćni vrt, pronašla sam svoj put u svjetlosti zvijezde, nisam se izgubila“
80
M
Moj dragi Padišahu, u mojem je vrtu sada noć. Uronila sam u dubinu tamnoplave boje koja se proteže nad vrtom, i zamislila jedan veličanstveni komet na nebu obojanom u onu izrazito tamnu boju noći. Taj se komet prostire preko gotovo cijele noći. Preko cijelog se neba prostire jedinstvena svjetlost, prema meni, kao da ulazi u mene. Toliko je sjajna, toliko očaravajuća. Kao da je ispunila moj svijet. Jako sam se namučila da bih došla do papira koji ću ovdje koristiti, papir boje i svjetlosti koji će moj komet predstavljati kako treba. Danima sam Zumbul-agi opisivala zamišljenu boju, čak sam ga i preklinjala. Primjerice, nisam mogla bez ružičaste i ljubičaste, kao i zelene boje pistacije, boje dima, najtamnije crvene i tamnoplave boje ljubice, naravno... Kad bih još sama mogla na tržnicu, odabrati papire raznih boja... No i ovako moram biti zahvalna, mali svjetovi koje oživljavam ovim papirima preda mnom se otvaraju poput bezgranično širokih svemira, iako su to vjerojatno pojmovi koje drugi nikako ne mogu shvatiti...
81
M Svoju pustolovinu prvo započinjem maštajući o papirnatim vrtovima, zatim izaberem papire raznih boja duge, i nakon što ga prema želji oblikujem škarama i zalijepim, započinje čarolija. Zatim postajem netko drugi. Na samom rubu ovog vrta ima jedna ljubica. Sićušna tamnoplava ljubica, lice joj je zasjenjeno neravnomjernim valovitim linijama, glavom prema tlu kao da je naklonjena... Pokraj nje nalazi se jedan tulipan, izrezan iz duboko crvene, tamno crvene boje. Dno tulipana je crno, jako crno, zato što ga je spalila vatra ljubavi. Ta ljubica i taj tulipan, to sam ja. Kako je ono rekao jedan pjesnik: Moj vrt od ruža grije Moja postelja od ruža bode Zagledala sam se u komet, uronila sam u noćni vrt, pronašla sam svoj put u svjetlosti zvijezde, nisam se izgubila. I još kažu da donosi nesreću, sigurno zato što nisu pronašli nešto drugo da im donese sreću! Kada je Džafer-aga, najviši od svih aga i aga koji je zbog nekog razloga naklonjen meni, ugledao ovaj moj vrt nisu me začudile njegove riječi. Navodno je komet, kada je prvi put viđen u svijetu pogodio mjesto koje se zove Sodoma i Gomora, a kada je drugi put viđen jedan se egipatski faraon utopio u Crvenom moru! Kada god se nakon toga ukazao došlo bi do čudnih događaja, strahovitih potresa, i prilično razarajućih katastrofa... No, ja sam u svoj noćni vrt stavila komet kojeg osjećam u sebi. On nikada neće pasti, ostati će ondje zauvijek, kao vezan za Kraljevstvo nebesko.
82
M Ta zvijezda predstavlja moje srce, zapaljeno srce, neviđenog sjaja, poput same vatre, koje ne prihvaća prolaznost. Uvijek na putu da nešto ili nekoga osvijetli. Da, izrada takvih vrtova potpuno me rasterećuje. Svaki cvijet, stablo, ili kamen koji dodam ima zasebno značenje... Nisam se školovala za tako nešto, vidjela sam neke papirnate vrtove iz tvoje riznice, ta predivna umjetnička djela vidjela sam na jednoj kutiji s pisaćim priborom i na jednoj kutiji za nakit, moj dragi vladaru. Ti si jednom te dvije kutije darovao svojim dvjema pouzdanim miljenicama, ne znam sjećaš li ih se, poznato je da neke žene odmah zaboraviš... No kako god, te su žene bile toliko nezahvalne da nisu uvidjele pravu vrijednost tih darova, njih bi puno više zadovoljio par naušnica ili jedna ogrlica. I tako sam se ja dokopala tih kutija. Binnaz i Dilpezir 7, žene koje su ugrijale tvoje srce, razmažene djevojke čija imena ocrtavaju njihove osobnosti, taj su put, bez previše pobune, pristale dati mi ova umjetnička djela ukrašena nevjerojatnim trudom, i to, naravno, u zamjenu za narukvice koje sam ja jedva nabavila. Čim sam te kutije uzela u svoje ruke uzbuđeno sam pregledala sjaj slika na površini, i te papirnate vrtove, jedinstvene svjetove nastale savršenom uporabom najtanjih škarica i trudom umjetničkog oka... Oduševljeno sam primijetila kako je majstor koji ih je izradio nevjerojatnim oprezom zalijepio te raznobojne papire jedan preko drugog. U tom sam trenutku opipala svaki list od papira, svaku savijenu granu, svaki sramežljivi cvijet. Ne kažu uzalud da su ovakva umijeća bolja od stvarnosti! Haremski aga Zumbul
7
tur. Binnaz-umiljata, tur. Dilpezir-mila. (op.prev.)
83
M primijetio je neprestano zanimanje, ushićeni polet i nepokolebljiv trud mene, skromne robinje. Prema meni se ionako oduvijek drugačije ponašao nego prema drugima, kao da je od mojeg prvog dolaska shvatio da u meni leži nešto posebno. Naposljetku mi je učinio uslugu, nezanemarivu uslugu, i to tako da je upotrijebio svoju moć, točnije, mislim da je zatražio da mu se odmah isplate nekakvi dugovi. Nisam saznala kako mu je to uspjelo, nisam niti pitala. Sve što znam je da Zumbul-aga ne djeluje bez razmišljanja. Čim nekoga zamoli za uslugu, zna da će odmah biti izvršena, inače je nikad ne bi niti zatražio, zato što sve vidi i sve zna, i ima mnoge dužnike. Još k tome nije niti očekivao uslugu zauzvrat ove koju je meni učinio, vjerojatno je znao da takvim pružanjem ruke čini dobro djelo. Ukratko, jednog me dana Zumbul-aga pokrio, zagrnuo, primio za ruku i odveo u sobu na samom ulazu u Harem. Tamo je doveo i umjetnika Mehmed-efendiju da me poduči toj umjetnosti, i tako nekoliko puta, mirno i potajno... Umjetnik se tada užurbano trudio objasniti sve detalje umjetnosti od papira svojoj uzbuđenoj učenici, pomalo beznadno. Samo da ne bi povrijedio Zumbul-agu. Tada nije mogao zamisliti čime će sve to rezultirati. Ja sam se žestoko prihvatila tog posla, do te mjere da sam počinjala prije jutarnjeg namaza, za vrijeme svitanja zore, i nastavljala u svakom slobodnom trenutku, strpljivo režući raznobojne tanašne papire koje mi je nabavljao Zumbul-aga. S vremenom sam umjetnica od papira.
postala
prava
majstorica
Aškidil,
Kada su sićušni vrtovi koje sam ushićeno izradila privukli
84
M pažnju nekih mojih prijateljica, miljenice su to čule pa su me moćne žene Harema pozivale kako bi vidjele moja umjetnička djela. No ja poneke vrtove ne želim ni s kim dijeliti. Jer su oni zrcalo mojih snova, moja čarobna vrata...
Zumbul-aga mi je prenio da robinju zanima umjetnost od papira. Tada sam shvatio koliko je ta djevojka posebna. Morao sam joj nekako pomoći, a da ne bude očito. Opet uz pomoć Zumbul-age. Običaj je da se robinje obrazuju u raznim područjima, čak im se omogućavaju i satovi izvan palače, ponajprije u području glazbe. Prije nije bilo robinja koje bi se oduševile ljepotom umjetnosti iz papira, nijedna nije niti primijetila pravu vrijednost te umjetnosti. Ali moja Aškidil je posebna, posebna je. Moja naklonost prema njoj nije bezrazložna. Nema onoga što glavni haremski aga u Haremu želi učiniti a ne može, ili ne može drugome narediti da učini, osim jedne stvari... Ne postoji ništa što bi moglo zamijeniti tu jedinu moć koju nam oduzmu. Upravo zbog toga smo zli, nemilosrdni i poslušni jedino prema našem gospodaru... Može biti da se u njegovom prisustvu, u prisustvu jedinog moćnog muškarca s kojim smo toliko bliski, prisjećamo onoga što nam je oduzeto, tko zna... Mučim se to shvatiti, i zato takve misli uvijek zatomljavam. No one uvijek nađu načina da se ponovno pojave, i to u najnezgodnije vrijeme.
85
M Kako se samo neke uspomene vežu na druge, neprestano... Tada je prošlo tri dana otkako sam postao vlasnik osmanske zemlje. Polako sam razgledavao Novu palaču i trudio se shvatiti gdje i u srcu kojih zgrada sam tolike godine živio, te istražiti palaču čiji sam gospodar postao, bez otkrivanja svojeg oduševljenja. Još mi ni brada nije bila narasla. Svi znaju da prinčevi u pritvoru nemaju pravo puštati bradu. Ipak, te je večeri stigla vijest da je u četvrti Ajvansaraj došlo do prodornog požara. To je zlo trajalo već satima, širilo se s kuće na kuću, ničime ga nisu uspijevali ugasiti i, prema običaju, narod je htio da padišah reagira. No dolazak padišaha na samo mjesto žarišta smatrao se čudom. Veličanstvo ne dolazi na mjesto katastrofe, ne traži rješenje požaru. Naravno da drznici meni to nisu rekli! Samo su me na prikladan način obavijestili da ako se pojavim ondje i udahnem taj čađavi zrak da će jadnici koji su nastradali od strahovitog požara u tome naći utjehu, a da će iscrpljeni vatrogasci dobiti veći polet i snažnije krenuti u borbu s vatrom. Pripremili su lađu i čekali moju zapovijed. Nisam ih odbio. Ja, koji sam desetke godina, gotovo cijeli život proveo samo u vrtu Šimširlika, taj sam dan po prvi put prošao glavni vrt uzduž i poprijeko da stignem do dijela Sarajburnu, u povećoj pratnji ljudi iz palače. Svi su me spremno čekali. Izašli smo iz
86
M Harema i redom krenuli na put. Po prvi sam put koračao putem vrta koji je vodio prema obali. Tako sam napokon iskusio ono što sam duge godine priželjkivao, ali nikad nisam smio učiniti... Oduševljeno sam promatrao taj očaravajući poredak ljudi koji sam jasno razumio okrećući se oko sebe, unatoč ledenoj hladnoći tog zimskog dana i vjetra oštrog poput noža. Čempresi su kao i uvijek veličanstveno stajali nasuprot nas. Kao da su stvorenja s dušom, a ne samo zelenilom, puna tajanstvenosti... Uspravni čempresi koji se opiru nemilosrdnoj hladnoći i žestokom vjetru svojim čvrstim trupovima, neizostavni čuvari glavnog vrta koji se viju sve do neba... Svo ostalo drveće stoji po strani kao da je prihvatilo njihovu premoć. Prije mi nije bilo suđeno naširoko provoditi vrijeme u vrtu, a tek doći čak do ovamo... Možda sam se baš zato preplašio te crne veličanstvenosti, tog vrta i tih čempresa. Hodao sam prema naprijed na putu obasjanom crnim sjenama čempresa, pod svjetlom svjetiljki. Glava mi je bila prepuna misli, kao da se trudim oduprijeti ideji da idem u nepoznato, a ne da se nalazim u vrtu mojeg doma kojem pripada moja cijela palača. Zanima me kada će me takvi strahovi napustiti. Napokon sam stigao do lađe vezane za pristanište kod Zlatnog roga. Ispred mene čuvari, age, iza mene čuvari, age. Na leđima sam imao baršunasti kaftan s krznom lasice, a preko toga voskom vodootporni kaput, da mi ne bi bilo hladno...
87
M Age su jako pazili da mi se ni najmanja sitnica ne dogodi. Čovjek bi pomislio da se prije nekog vremena radilo o sasvim drugoj osobi zaboravljenoj u maloj sobi pod ključem... Osmansko tlo ne smije ostati bez vladara...
Je li moje srce zavelo to što Aškidil nije obična djevojka? Zašto je moje srce odabralo nju među tolikim ljepoticama? Pri svakom slučajnom susretu s njom mučio sam se protiv te nepoznanice koja mi steže prsa, zbog koje mi bubnjaju uši i znoje mi se ruke, trudio sam se ne mijenjati strog izraz na licu i izgledati još nemilosrdnije... Kad bi me pozdravila, službeno bih pogledao kako prolazi pokraj mene, trudeći se ostati miran. Kako je samo neispravno biti uvjerenja da pravi muškarci poput mene i drugih nemaju osjećaja i želja. Ništa se ne smije pretpostaviti, ali to je neizvedivo... Počinjem li sada, nakon toliko vremena koliko sam se potajno opirao, podilaziti svojim instinktima i osjećajima nad kojima sam stvorio odlučnu premoćnost, i željama koje sam teškom mukom zatomio? I to dok je žena koju je moje srce odabralo zaljubljena u nekog drugog. Našeg gospodara. Zašto sam, kada smo prvi put razgovarali i kada sam pogledao u djelo koje je izradila i do kojeg joj je očito bilo jako stalo, počeo pričati o sasvim čudnim stvarima umjesto da ga pohvalim? Zašto sam, kada sam vidio onaj veličanstveni komet, sakrio svoje oduševljenje i počeo joj govoriti o nizu
88
M povezanih katastrofa? Jesam li na taj način, uz pomoć daljine koju sam smjestio među nas, pokušao bespomoćno zaštiti samog sebe?
Kada smo preko Zlatnog roga tihim pokretima veslača krenuli prema mjestu požara, razmišljao sam o sudbini koja mi je nakon tolikih godina na ovaj način omogućila da izađem iz palače Topkapi... Svi znaju da većinu požara koji zapale i razore cijeli grad postavljaju ili janjičari ili oporbeni paše kako bi Palači prenijeli svoje zahtjeve za haračom ili obznanili nezadovoljstvo. To se oduvijek govorilo, to se oduvijek znalo... Stoga do danas nitko nije pronašao rješenje za to, iako su navodno svaki put vatrogasni odredi radili svoj posao! Uz pomoć spretnih, jakih ruku veslača krenuli smo prema četvrti Ajvansaraj gotovo leteći na vodi, a kada smo se približili pristaništu na obali Zlatnog roga vatra je osvijetlila cijelo nebo, do te mjere da bi neki promatrač pomislio kako se radi o vatrometu koji je obavio svaku stranu! Više nije bilo potrebe za svjetiljkama. Izašao sam iz lađe uz pomoć aga i krenuo putem kojeg su obavile vatrene ruke strašnog požara, uz svoju pratnju. Postariji glavni haremski aga bio je uz mene, a čuvari oko nas. Aga je neprestano pokazivao na jednu skromnu kuću, kuću koja se nalazila ne toliko daleko od požara. Prema prvim narodnim vjerovanjima običaj je bio da vladar uđe u 89
M jednu od takvih kuća, smjesti se tamo na par sati i vlastitim čudom pohara katastrofu. Kakogod bilo, ušao sam u kuću s agom koji je inzistirao da je izabere, prošavši kroz vrata vrta dok su me izdaleka svojim pogledima pratili vatrogasci. Moji su čuvari ostali vani, nadzirući okolinu. Bila je to pristojna kuća naspram drugih, malena, ali očuvana. Dočekao nas je crni, postariji aga, ili sam ja zaključio da nije mlad zbog grbe na leđima. Imao je način govora i držanje kao i oni koji su se školovali u palači. Posjeo nas je na široki divan, i povukao se. Prekriženih nogu sjeo sam na široki divan smješten na prozorima okruženoj galeriji koju je rasvjetljavalo veliko svjetlo s tanke svijeće na zidu. Razmaknuo sam zavjese i upustio se u promatranje na tren smirujućeg na tren rastućeg požara koji i nije bio daleko od nas, u pratnji jecaja naroda i međusobnih dovikivanja vatrogasaca. Zbog nekog razloga nimalo me nije bilo strah. Držalo me nekakvo čudno uzbuđenje koje me nije napustilo otkako sam izašao van. Primijetio sam da je aga koji me ovamo doveo i nepomično stajao, izašao iz sobe. Pomislio sam da je otišao nadgledati kako se kuha kava za mene te sam ponovno uronio u čaroliju svjetlosti požara. Odjednom sam primijetio da nisam sam u sobi. Taj gotovo nečujan pokret koji netko samo može osjetiti... Tihi dah, gotovo dah duha.
90
M Kad sam odjednom okrenuo glavu, vidio sam nešto što nisam očekivao. Vidio sam Ferhunde. Moja negdašnja robinja, moja suputnica u kavezu, moja ljubav. Ferhunde nevinog lica, divne osobnosti i slatkog jezika. I najvažnije od svega, majka mojeg prvog djeteta, mojeg navodno tajnog djeteta, moje kćeri. Moja robinja kojoj sam pomogao da pobjegne iz Palače ne mogavši žrtvovati svoje dijete u njenoj utrobi nakon što je ostala trudna u Šimširliku, na taj način se opirući najstrožoj zabrani. Žena koja je ostala na životu žrtvovanjem ljudi koji su me voljeli i vrlo vjerojatno odlukom mojeg brata padišaha koji se pravio kao da ne zna za nju. Robinja čiji život u palači tada više nije bio moguć. Žena čijoj sam se sudbini pokorio i od koje sam se oprostio. Ferhunde koja je mnogo toga propatila, no za čiji sam se dobar život iz daleka i potajno namučio. Sada sam se nalazio u kući moje žene i mojeg djeteta za koje nisam znao gdje žive u gradu u kojem sam i sam bio stranac, za koje mi je bilo dovoljno da obavještajnim putevima saznam da su zdrave, i kojima sam slao pomoć od vlastitog džeparca. Je li nas na ovom mjestu požara spojila sama sudbina ili je stari haremski aga imao svoje prste u tome? Mislim da nije 91
M nasumično odabrao ovu kuću za moj boravak. No unatoč svemu, to što je požar buknuo baš u ovoj okolini, i što se dogodio nakon mojeg dolaska na prijestolje, samo ukazuje na to da je i sudbina odigrala svoje. Pitam se bi li inače uopće došlo do ovog sastanka, i ako da, u kojem trenu mojeg novog života i novog oblika apsolutne moći? Ne znam. Ferhunde je sada stajala nasuprot mene i, iako je drhtala poput lista od uzbuđenja koje joj je predstavljalo prisustvo veličanstva, nije izgubila smirenost i poštovanje koje je stekla školovanjem u Palači, već je sklopila dlanove i čekala. Raširio sam ruke, potrčala je, obgrlila mi noge, ne naručje. I snažno zaplakala. U jednom sam trenu zaboravio na požar. Ustala je i samo odjednom izašla. Sjećam se samo da su mi se usta osušila, a jezik zalijepio. Malo kasnije je ušla u sobu držeći za ruku jednu malu, pospanu djevojčicu, zbunjenog pogleda, odjevenu u spavaćicu. Na tren su zastale nasuprot mene, zatim je maloj djevojčici majka prišapnula nešto na uho i djevojčica se približila meni te mi poljubila ruku. Njena valovita crna kosa padala joj je na lice, preko snježno bijelog tena i rupičastoružičastih obraza. Požurio sam na noge, toliko da sam preplašio djevojčicu. Zagrlio sam to maleno čudo. S tim sam se osjećajem po prvi put upoznao. Osjećajem očinstva. Nisam je se mogao nagledati.
92
M Nekoć sam htio da se zove Ajše. Kada se rodila, poslao sam takvu naredbu. No čim sam je ugledao bila je poput bisera, odmah sam dodao i ime Durišehvar, padišahov biser... Da, takvo je ime moje dijete zaslužilo. Čak i da ne pođe za mnom u palaču, Ajše Durišehvar imat će jako važno mjesto u mojem životu. Ako i neće koristiti svoju titulu sultanije, imat će život kakav sultanije zaslužuju. A što se tiče Ferhunde, iako nisam gajio jednako vatrene osjećaje spram nje kao nekada, i ona je uskoro trebala početi živjeti u gotovo jednakim uvjetima u kakvima žive žene u palači, samo ne u njoj, daleko... Ne znam kome trebam biti zahvalan na tome, požaru ili starom agi, ali nakon toga sam se uvijek trudio biti uz narod za vrijeme tako velikih požara, nisam time samo donosio sreću pri gašenju vatre na mjestu događaja, već sam se uvijek pobrinuo i za nastradale... No više nikad nisam proživio nešto slično, hvala Bogu.
Sultanu moj, vlasniku mojeg srca, srce mi ipak nije podnijelo tu ljubav, slomilo se, do te mjere da sam pomislila kako njegove dijelove više nikada neću moći spojiti, bilo za tebe, bilo za nekog drugog... Ne znam, možda ti posjeduješ tkaninu koja štiti tvoje srce. Možda ga toliko čvrsto drži da ga ništa ne može dotaknuti niti proći kroz njega. Možda si ga učvrstio remenjem koje nose ratnici na svojim zglobovima... Ti hrabri jahači muče se
93
M jednim udarcem mača probiti taj remen sačinjen od trideset slojeva niti, i na taj način pokazuju svoj talent... No znaš da čak i to remenje ima svoje slabe točke, tanke točke koje lako puknu. Čak i da ga nitko ne razdere, jednog će dana na jednom mjestu puknuti, sultanu moj. Moj dah, moj životni put, moje srce ne traže lijek, moj sultanu... Moje srce želi nešto drugo. Želi zid na koji će se moći osloniti, i zid kojeg će moći pogurnuti, pa čak i probati srušiti. Želi kameni zid koji se ne može urušiti. Pitam se, koliko si ti jak, moj gospodaru?
Prema običaju, sedmi dan nakon mojeg zasjedanja na prijestolje upriličena je ceremonija preuzimanja mača. Ova se veličanstvena svečanost organizirala kao način da se cijelom narodu proglasi početak sultanata svakog osmanskog vladara. Preuzimanje mača. San, svrha i cilj svakog princa. Proglašenje glavara Velike osmanske države. Za razliku od drugih ja nisam preuzeo mač Plemenitog kalife Omera, već onaj našeg Časnog Poslanika, tako sam htio, to je bila moja prva želja u početku mojeg sultanata. Šerifzade Mehmed-efendija kojeg sam postavio za 8 šejhulislama vlastitim mi je rukama predao mač, najvrjedniji simbol moje vladavine... 8
tur. Şeyhülislâm - vrhovni vjerski poglavar. (op. prev.)
94
M Tada sam drugi put izašao iz Nove palače, no ovaj put je prilika bila svečana. Za taj sam veličanstveni dan među stvarima koje je donio glavni garderobijer u sobu za odijevanje, odabrao crveni kaftan podstavljen krznom od lasice. Na turban kojeg je pripremio i donio moj sluga za odjeću pričvrstio sam ukras s dijamantom mojeg pokojnog brata Mustafe, kojeg sam također odabrao među mnogim nakitom poredanim ispred mene u briljantima ukrašenoj kutiji. Ne znam zašto, ali nisam se čudio sebi dok sam bez dvojbi i jednim treptajem oka sve smjestio na svoje mjesto, kao da sam sve to već radio i puno prije. Ja sam Abdulhamid-han, sin cijenjenog sultana Ahmeda drugog, postariji princ koji nije niti pobrojao dane u Šimširliku, već je sada postajao dijelom povijesti. Doveli su mojeg konja do vrata Harema. Oko mene nalazili su se ljudi palače, ljudi palače koji se kreću s velikim poštovanjem i oprezom, koji su me promatrali s neizbježnim i dubokim zanimanjem trudeći se sakriti ga, i čija je glavna dužnost da služe samo meni. Age palače oko mene znali su da sam se trudio naučiti jahati konja za svečanost preuzimanja mača u ovih par dana, a najviše sam to znao ja. Moj visoki stas nije mi predstavljao prednost pri tome. Bio sam odlučan ne pokazati svoj strah. I nisam. Konj je bio visok.
95
M Njegove dlake sjajile su se od timarenja, a snježno bijela griva bila mu je spletena. Pokrivači za sedlo bili su ukrašeni srebrnim nitima i nakitom. Na remenju su se nalazili briljanti, rubini, smaragd i žad, a smaragdni kamen na zlatnom čeonom remenu kao da je sam po sebi predstavljao sultanovu riznicu. Toga se čak nisam sjetio niti iz dana mojeg pokojnog oca. Tada mi ionako zbog toga što sam bio toliko malen nisu dopuštali da jašem, već su me dovozili i odvozili u zatvorenim kočijama. Svojeg oca Ahmed-hana samo sam nekoliko puta vidio na konju, na konju s nakićenim remenjem, ali davno, to se mutno sjećanje potpuno izbrisalo iz moje glave... Sve čega se sjećam je veličina konja i sjajno kamenje raznih boja na uzdama koje je moj otac vladar lagano držao, kamenje koje me zaslijepilo, pogotovo žad... Sjećam se ponosnog držanja svojeg oca, i tek sada mi je jasno da tako može sjediti samo onaj koji je naučen na konja. A ja od tada pa sve do danas nisam vidio niti jednog konja, a kamoli sjedio na njemu! Uz pomoć molitve i konjušara nogu sam stavio na okićenu uzengiju, uzengiju ukrašenu okruglim rubinima okruženima velikim smaragdima i briljantima. U trenu sam uzjahao konja, baš kako su me i naučili. Konj se lagano pomaknuo, no bilo je očito da je bio dresiran, kao da me ljubazno prihvatio, ili se to možda meni tako učinilo. Za neiskusnog su padišaha odabrali konja blage naravi. Nakon što se uvjerio da čvrsto sjedim na konju, konjušar je
96
M konja lagano primio za remenje i krenuo prema naprijed. Izašli smo kroz Vrata sreće 9, prošli smo s jednog kraja trga palače na drugi, veličanstvenog trga zasjenjenog stoljetnim stablima kroz koji može proći samo vlasnik ove zemlje, osmanski vladar na svojem konju, i to sve u pratnji ovacija ozbiljnih ljudi Palače... Usmjerio sam svoj pogled prema Kuli pravde Imperijalnog vijeća 10 iza tamnozelenih čempresa s moje desne strane, poželio sam da nastavim širenje pravde od sada pa nadalje pri sastancima Vijeća koji se održavaju ispod ove kule, kao što je to bilo i u vrijeme mojih predaka. Stigli smo do Vrata mira 11, srednjih vrata s kulama, i prošavši kroz pozlaćeni prolaz počeli smo napuštati unutarnju palaču. Ove šiljaste kule imenom Francuske kule doista i sliče na njih, moj veliki predak Fatih Mehmed-han smatrao ih je prikladnim nakon svoje odluke da se krene širiti prema Europi... Sada su teška željezna vrata Francuskih kula bila otvorena. Izašli smo na trg gdje se održavala svečanost. Znao sam da je ovaj trg u određene dane tjedna otvoren za publiku, iako iz godine u godine nisam dolazio na njega. Na ovom trgu unutar Sultanskih zidina 12 čuvari sultana na konju čekali su da mi postanu pratnja, potpuno su me zaokružili kako bi svojeg gospodara obranili od svakog mogućeg napada. Jedinice koje su predstavljale janjičare spremno su čekale. tur. Babüssaade, Saadet Kapısı. (op. prev.) tur. Divan-ı Hümayun (op. prev.) 11 tur. Babüsselam (op. prev.) 12 tur. Suru Sultani (op. prev.) 9
10
97
M Oni koji su vozili top, koji su upravljali topovima, oružari i janjičarske snage poredali su se u dva reda. Kroz njih smo jedva prošli. Gomila ljudi koja me opkolila na trgu bila je veličanstvena, no svi su se držali vlastitih redova, veliki veziri, veziri, kadije, rumelijski i anadolijski vojni suci, ulema, glavni rizničari, ministar vanjskih poslova, zapovjednik pješadije, zapovjednik vratara, zapovjednik čuvara, zaštitari Imperijalnog vijeća, a iza njih dužnosnici i kušači hrane, age palače, age za lov, vratari, konjušari... Naposljetku smo stigli i do Imperijalnih vrata 13, u vanjski svijet. Ne znam je li to bila prodorna zima mjeseca siječnja koja me iz dubine protresla. Sigurno nije. Izvor mojeg drhtanja kojeg sam se trudio sakriti nije toliko bila hladnoća koja je prošla kroz moj crveni kaftan podstavljen krznom od lasice, koliko novi put koji se preda mnom otvarao. S moje desne strane ponosno je stajala Aja Sofija, s moje lijeve strane česma za koju znam da ju je dao izgraditi moj voljeni otac i koja je nosila njegovo ime, a preko puta mene očaravajuća džamija koju je dao izgraditi moj pradjed sultan Ahmed... Prošavši ispred Aja Sofije stigli smo do kamenjem obloženog puta Divanjolu... Za mene sve novo, potpuno nove slike, tisuće oblika koji mi privlače pogled... Zgrade o čijim sam imenima i veličinama slušao godinama u kavezu, a koje nikada nisam vidio, svaka ljepše umjetničko djelo od druge... Kada sam podignuo glavu i pogledao prema Aja Sofiji, oduševio me njen sjaj. Znao sam da je veoma stara. Vidio sam onu predivnu kupolu i minarete, minarete koje je dao nadodati moj djed. Trudio sam se sve odjednom upiti, tokom 13
tur. Bâbı Hümayun (op. prev.)
98
M onog polaganog, ali urednog hoda prema mjestu svečanosti, u ovom vrtu valova ljudi, osjećajući sve njihove poglede, uzdignute glave i tijela... Trenutak nakon toga okrenuo sam svoj pogled prema česmi. Poznatoj česmi mog oca. Izgrađena je poput rijetkog kamena ispred vrata palače, sa svojim izgledom potpuno neusporedivim s bilo kojom građevinom u blizini, plavkasto zelenom keramikom i isklesanim cvijećem, sasvim je jedinstvena. Baš kako su mi je i opisali. Tada kada sam je po prvi put vidio gotovo me ugušila silina uzbuđenja koju sam osjetio. Česma koju je ushićeno dao izgraditi sultan u vrijeme onih sretnih dana, koju je smatrao dostojnom svog vlastitog rukopisa na natpisu, i za koju je htio da se svatko tko pije vođu iz nje pomoli za njega. Poput zaštitnog znaka tog doba. Ova česma pokraj koje je moj otac prije puno godina ponosno prošao, u tom mi se trenutku učinila kao obavijena crninom tuge. Nisam se mogao oduprijeti osjećaju potonulosti, pa čak i na taj blagoslovljeni dan. Putevi, palače, džamije, medrese, turbeta... Veličanstvene građevine, skromne građevine, raspadajuće građevine... Velike kupole, visoki minareti, željezne rešetke, željezna vrata, šareni prozori, zlatni polumjeseci i zvijezde... Monumentalne fasade, razmetljive fasade, jednostavne fasade, ukrašene fasade, raspadajuće fasade... Uske ulice koje vođe prema glavnima, široke nadstrešnice, ostakljene lođe na drvenim potporanjima... Ograde u kućama naslonjenima jedna na drugu...
99
M Izlizani nogostupi... Hladnoća kamena, toplina drva... Tragovi pobjede prvobitne države koja se stoljećima prije protezala sve do ovamo, uklesani u prvobitni grad, upleteni u nevjerojatan sjaj snage zvan vrijeme. I one ptičje kućice koje nikako da izbacim iz glave, dražesni detalji na kućama, skloništa koja malene ptice štite od velikih... Slične mojoj malenoj sobi u kojoj sam godinama živio i koju sam oduvijek smatrao bliskom sebi, gotovo da sam je uspoređivao sa sobom... Oko mene su se nalazili čuvari na konju. Njihovi predivni ukrasi za turban, nalik na metle, vijorili su se. Imali su stroge poglede, jaka tijela, bili su to nemilosrdni čuvari, nisam se niti trudio izbrojati ih... Sa strane su na toj hladnoći stajali ljudi koji su čekali da vide novog padišaha Abdulhamida koji je tolike godine proveo u pritvoru, brata bivšeg sultana Mustafe, uzvikujući „Mašala, mašala!“, „Živio Padišah!“, „Pomogao ti Bog!“, „Živio ti i tvoja država!“, „Budi skroman Padišahu, Bog je veći od tebe!“, i ushićeno pljeskajući. Ti ljudi koji su odjenuli svoju najljepšu odjeću da bi došli gledati ovaj rijedak događaj. Medu njima je bilo i onih koji su se pokušali progurati kroz živu gomilu ljudi i u ruke mojeg osobnog sluge ugurati svoje napisane molbe. Na samim rubovima, u daljini, našla se i poneka žena, koja se znatiželjno trudila baciti pogled iza svog vela... Na ulicama je bilo i onih koji su bosih nogu lutali po ovoj
100
M hladnoći, u daljini je bilo uličnih prodavača, pasa lutalica, prljavih nakupina snijega, vodenih lokvi, blata... Konstantinopol, grad suprotnosti... Konstantinopol, grad snova... Sada sam ja bio vlasnik Konstantinopola. Kao i cijele osmanske države. Sa svim njenim sjajem i problemima. Konstantinopol, grad nad gradovima... Grad koji zaslužuje titulu praga države? Grad koji se smatra središtem svijeta... Grad koji to ime zaslužuje. Prema običaju, posjetio sam turbeta svojeg djeda sultana Fatiha Mehmeda i sultana Ejuba, proučio sam molitve, zamolio Stvoritelja za moć i snagu. Cijelo to vrijeme osjećajući svu težinu onog uzvišenog mača koji mi je bio stavljen na struk. Zlatna ručka, rubini i žad na tobolcu, i zmajeve glave na rukohvatu, dodani u vrijeme vladavine mojeg pradjeda, prije dva stoljeća, promijenili su čistoću ovog mača donešenog prije mnogo stoljeća, ali ne i njegovu vrijednost... Od kamena na mojem turbanu do mojeg mača, od remenja na mojem konju do odjeće mojih čuvara, sigurno sam više sjajio od blijedog zimskog sunca na nebu. Ne mogu reći da me nije pekla savjest pri prizorima siromaštva koje sam susreo ovom prilikom, no ja sam sada postao ogledalo Velike osmanske države, moj sjaj bio je sjaj moje države... Odlučio sam da se svečanost preuzimanja mača završi putem uz more. Ukrcao sam se na sultansku lađu s tri svjetiljke na pristaništu Bostan u četvrti Ejup. U mojoj su se pratnji još uvijek nalazili oružari, sluge i konjušari. Kormilom je upravljao zapovjednik pomorskih snaga. Glavni haremski 101
M aga i aga vrata ukrcali su se na lađu iza moje, a veliki vezir, ostali veziri, vojni suci i aga janjičara dočekali su me na pristaništu moje palače. Stigli su tamo prije mene i čekali. S desne me strane primio veliki vezir, a s lijeve haremski aga koji je iz svoje lađe došao na moju kako bi mi pomogli da se iskrcam. Opet sam se nalazio u svojoj palači, u svojem domu. Kao vladar s mačem na struku, kao dvadeset i sedmi padišah Osmanlija... Na mojem povratku na ulazu u Harem, primijetio sam da su putevi kojima sam prema običaju morao proći, ukrašeni rijetkim šalovima. Hodao sam preko njih i ušao u vladareve odaje. Oprezno sam hodao preko njih, tih šalova koji su mojim koracima dobili na vrijednosti, jer će ih kasnije drugi skupiti, narezati na komade i podijeliti haremskim agama i naoružanim stražarima. S druge pak strane, šteta, šteta što pri svojem sjedanju na prijestolje ja prvi nisam svojim vojnicima dao bakšiš okrunjenja, jer je rat s Rusijom koji je započeo u vrijeme mojeg brata još uvijek trajao te u riznici nije bilo novaca, već gubitaka... Nisam htio da me se po tome pamti, kao vladara koji svoje vojnike uskraćuje za bakšiš, no nije bilo drugog izbora jer ovo doba nije bilo doba slave. Ipak, gajio sam odlučne i ushićene ambicije da učinim svoj narod sretnim... Moj najdraži uzvik postao je: „Neka bude Božja zapovijed!“, jer sam ga toliko puta čuo. Kada sam preuzeo prijestolje, trudio sam se da na trgovima i ulicama Konstantinopola uzvikivači odjekuju povicima: „Država i narod pripadaju sultanu Abdulhamidu!“... 102
M Zumbul-aga... Jedan je od mnogih aga koji služi u Haremu... Ali je i netko koga sam izdvojio od svih ostalih, jedini takve vrste. No on nije jedan od onih heroja s tužnom pričom. Činjenica da njegova inteligencija daleko nadmašuje onu ostalih eunuha i da se unatoč tome ne voli hvaliti, bosti druge i brbljati naokolo, no da ipak posjeduje sposobnost da mi odgovori kako treba na svaku moju riječ, u mojim ga očima, pa i unutar Harema, čini sasvim drukčijim... Dobro da sam tog čovjeka iskoristio kako bi ostvario Aškidilinu želju i pretvorio njenu zanimaciju za umijeće papira u nešto što sama može izraditi. Moja Aškidil, jedina bol mojeg srca, takvim si je poslom osim toga osigurala privilegirano mjesto, sve uz njegovu pomoć. U Zumbul-agu uvijek imam pouzdanja, da. Jedino, ne znam zašto, ali kada ga pogledam u oči imam osjećaj kao da se susrećem s nekakvim problemom, njegove izbočene i gotovo uvijek mokre, tamno crne oči sjajnog pogleda ne otkrivaju mi njegovu tajnu. No tada ionako nemam vremena detaljno popričati s njim zato što moram narediti hrpu poslova, i zato sto razni zadaci i brige u mojoj glavi neprestano love jedna drugu. Uglavnom, on je haremski aga koji služi na palači osmanskog vladara, u haremu osmanskog vladara... Kad bi se svi eunusi smatrali jednakima, on bi bio samo jedan od mnogih... Poput bijelih eunuha. Eunuha bijele kože. Onih eunuha kojima nije jedina dužnost služiti padišaha izbjegavajući ženske poglede, onih koji se ne smatraju opasnima u slučaju da se njihova crna lica susretnu sa ženskima... 103
M Dobro, poput mene? Ne... To nije moguće... Ne, ne smijem se odjednom vratiti na sebe, ja sam ipak drukčiji od svih... Doista, o čemu razmišlja ovaj Zumbul-aga? Što se sve mota po njegovoj sitnoj glavi na dugom vratu koji se vije iz njegovih uskih, pognutih ramena. Poprilično je star, ili se možda takvim čini, kolikogod se trudio sakriti godine svojom okretnošću. Pitam se, da li i u njegovoj glavi, kao u mojoj, vlada kaos pun proturječitosti, napuhan strahovima? Da li se, kao i kod većine nas, iza baršunaste zavjese koja odvaja njegov vanjski svijet od privatnog, onog koji samo njemu pripada, iza njegovog opuštenog, mirnog izgleda, skriva vulkan, ili je taj Zumbul u potpunosti prihvatio svoju dužnost i pomirio se s njom? Je li poput njega i njegova duša poprimila osobnost imena tog cvijeta koje mu sasvim pristaje? Ima li taj cvijet lijepog mirisa, lijepe boje i lijepog izgleda želju liječiti? Je li moguće preuzeti na leđa teret ovog imena koje se prema običaju da je eunusima miljenicima? Ima li uopće pravo izbora? Može biti da je bez previše pitanja prihvatio sudbinu koja mu je dodijeljena, zahvalan na svojem životu nakon što su neki od njegovih suputnika na tom putu preminuli. Kao i drugi, uvidio je svoj interes da nastavi život pomoću nedostatka na svojem tijelu, na vrlo posebnom mjestu, u palači padišaha... Sa svojim glasom koji je ostao dječački zbog toga što je kao malen postao eunuh, glasom koji se doima kao da pjevuši zato što je toliko mekan, oduvijek je bio uspješan u uspostavljanju poslušnosti, iako taj glas posjeduje prirodnu 104
M pristojnost, i savršen je u ostvarivanju govora koji ne prihvaća prigovor. Zbog toga ga se haremske žene na jedan čudan način klone, on ionako nije previše blizak ni s kim... Među svim haremskim agama on je vjerojatno najružniji, iako su svi oni daleko od šarmantnih, već samo prihvatljivi... Ionako se nitko ne trudi otkriti ljepotu iza tog crnila, kako dođe tako i prođe. Zumbul-aga svoje sugovornike šokira sa svojim neprestanim izrazom ljutnje, ne samo radi svojih kostima, izbočenih obraza koje njegova crna koža kao da se muči da prekrije, sitnih očiju poprilično udaljenih jedno od drugog, mnogih rupica na nosu koje kao da čine jednu rupu greškom otvorenu na njegovom širokom licu, već i radi svoje donje usne koja svojom debljinom gotovo pokriva njegovu bradu i koju njegova gornja usna, iskrivljena prema naprijed, nikako da prekrije... I tu karakteristiku bezobzirno koristi kao svoje oružje pri svojim zapovijedima, djevojke se ne usude provocirati ga, zato što znaju da mi je blizak... Svoju prosijedu kosu vrlo često šiša. Ne radi se o kosi za koju pretpostavljam da sijedi ispod njegovog turbana, već o njegovom slojevitom zatiljku koji se svako toliko vidi kada se nakloni svojem gospodaru... Iako mu ništa ne promiče dok tiho brza u tami Harema s jednog kraja na drugi, nogama dugim u usporedbi s njegovim vratom, i licem koje ne mari za svoje debeljuškasto truplo, Zumbul-aga otkriva samo ono što smatra prikladnim, neka saznanja čuva za sebe, kako bi se u slobodno vrijeme posavjetovao sa mnom... Znam, pametan je i častan, i zato je od početka pokazao 105
M zanimanje za Aškidil, a da mu ja nisam ništa rekao... Na taj način prijateljstvo koje se s vremenom razvilo među njima grije mi dušu, daje mi određenu sigurnost, i utjehu, teško je to objasniti...
Bila je to godina smrti u Šimširliku, jedan od događaja koji mi se najdublje urezao u sjećanje... Bilo je to vrijeme konačnih odvojenosti. Te je godine broj trupala koja su bila otpravljena iz raznih soba zidova tuge zlokobnog paviljona Šimširlik smještenog unutar palače Topkapi, i koja su izašla kroz Vrata smrti Harema, bilo gotovo nemoguće pobrojati. Mislim da je tada prošlo dvije godine otkako su me zatvorili u Šimširlik, dosta toga sam već shvaćao, i sigurno su me proživljene poteškoće natjerale da ranije sazrijem. Prvo nas je zauvijek napustila sultanija Emetullah Banu, i to zbog nerazjašnjene bolesti, može biti da je bilo od tuge... Sultanija Emetullah Banu imala je četrdeset i sedam godina, nikada se nije razdvajala od mog oca padišaha, sultana Ahmed-hana, i uvijek je bila i ostala njegova prva žena. Iskreno, i ja sam je volio, bila je drukčija od ostalih žena u Haremu. Nije znala što je ljubomora, jedina joj je želja bila vidjeti moga oca sretnog, a jedina utjeha vidjeti ga nasmijanog, žena koja se oko sebe trudila, širiti dobrotu... No srećom, ovako nikada nije saznala za težak odlazak svoje kćeri, sultanije Fatme, ubrzo nakon nje same, najdraže 106
M Ahmed-hanove kćeri, moje starije sestre po mlijeku koja više nije mogla trpiti tu bol. Ona ozloglašena buna, kada je buknula ona ozloglašena buna pod vodstvom nitkova imenom Patrona Halil, njenom je mužu Velikom veziru Ibrahim-paši odsječena glava te je izdržala samo dvije godine nakon toga i naposlijetku umrla od tuge, još vrlo mlada, imala je tek dvadeset i osam godina... Pa zatim sultanija Ummugulsum, druga kćer koju je moj otac volio i pazio. Tih smo dana primili obavijest i o njenoj smrti. Kao da je iznad onih nemoćnih u sultanatu vladala kletva. Za mene je, pak, najveća ili jedina bol bila gubitak moje drage majke, Rabije Šermi-hanume. Jedna od žena koju je moj otac najviše volio, ljepotica nad ljepoticama, čarobna sultanija Šermi... Po meni najsuosjećajnija i najmilija žena. Ona koja mi je nesebično davala svoju ljubav, grijala mi srce, čvrsto me zagrlivši umirila moje noćne more, i koja me mirno tješila kada bih se ja uzrujao... Kad god se prisjetim ovih dana i pomislim kako nikada neće uživati titulu sultanije majke, srce me zaboli. Nakon toga sam se gotovo očajnički počeo bojati vezanja za ljude i gubitka istih, i taj me osjećaj nije nikada napustio. Moj brat Mustafa i ja, jedan za drugim, ostali smo siročad. Molili smo se za naše majke u razmaku od samo jednog tjedna, plakali, ja sam imao sedam godina, a on petnaest. U to je vrijeme njegov brat princ Sulejman još bio živ. Mustafina majka, sultanija Mihrišah, također je bila jedna od najčarobnijih i najvrijednijih žena mojeg oca. Jedna od mojih mutnih uspomena je i ta da se nikako nije sviđala mojoj 107
M majci... Nakon toga mi je uvijek bilo zanimljivo što je nosila isto ime kao i majka Mustafine prve žene... Iste smo godine primili još dvije obavijesti o smrti: francuski izaslanik mojeg oca Jirmisekiz Čelebi Mehmedefendija umro je na Cipru u izgonu. Dok je Ahmed-han nakon njegove smrti sve proklinjao, primio je još veći udarac, i to ubrzo nakon toga. Kada je saznao da je njegov slikar Levni, veličanstveni slikar tog veličanstvenog doba, zauvijek napustio ovdašnji svijet nije mi bilo jasno zašto je moj otac bio toliko očajan, i zbunio sam se kad sam vidio kolika ga je tuga obuzela. No sada kad razmislim, moje duboko zanimanje za slike i uživanje u umjetnosti mora da sam naslijedio od njega. Jedina lijepa uspomena iz tog tmurnog doba koje se sjećam bila je jedna stara knjiga koju je moj otac, uz tisuće zamolbi, uspio nagovoriti padišaha da mu je kupi. Kao i to da mi ju je pokazao. Bilo je to djelo koje je sadržavalo Levnijeve slike, rukopis Surnamei Vehbi 14. Moj otac Ahmed-han danima je vrtio stranice ove knjige trudeći se utješiti se uspomenama i ljepotama starih dana koje je svojim kistom oživio Levni. Stalno sam se trudio zaboraviti ovu zlokobnu godinu, no nisam je mogao zaboraviti jer mi je toliko promijenila život, od sada sam bio bez majke...
Moje uzvišeno Veličanstvo, moj daleki ljubavniče, Djelo u kojem su uz pratnju slika opisane važnije svečanosti Osmanskog Carstva. (op. prev.) 14
108
M moje tijelo zadrhti pri vjetru koji možda ni na kog drugog ne bi djelovao, baš kao i najlakši list onog nježnog bagrema. Zato ono stablo bagrema preko puta mojeg prozora ima posebno mjesto u mojem srcu. Bagrem čije lišće drhti čak i kada lišće drugih stabala nepomično miruje... Baš poput drhtavog srca. Kada se prepustim takvim mislima, zamišljam kao da sam ja sama to stablo bagrema, stablo u koje se gleda samo u proljeće kada ono urodi svojim cvjetovima predivnog mirisa, predivne boje i tanke stapke, koji opadaju pri dodiru. Stablo koje kao da biva kažnjeno kada mu svaki povjetarac raznese i pomete cvjetove. Stablo kojeg ljudi ubrzo zaborave radi trenutačne prolaznosti njegovih cvjetova, a kojeg se možda svako toliko prisjete zahvalni na sjeni koju im pruža. Stablo koje ne može nikamo, čak i da hoće. Moj korijen nije pričvršćen za zemlju, no moje ruke su vezane kao i to stablo bagrema. Ja samo mogu maštati o vanjskom svijetu. I baš kao i grane bagrema svojim trnjem zaprepastim onoga tko mi se pokuša previše približiti. Tada poželim da me tuga potpuno izmori, dođe mi da se izgubim u tuzi i odem...
Stavivši svoje ruke na koljena, padišah je usmjerio pogled na slikara. Sjedi na zlatnom prijestolju za Bajram. To se zove „pozirati“! Opet sam gotovo neprimjetan. Trudeći se da ga ne uznemirim svojim disanjem, nalazim se pokraj njega, blizu
109
M njega. Baš kako je on zahtijevao. Baš kako si je od samog početka zamislio kada me primio k sebi uz onaj grozni uvjet. Njegov kaput, kaftan preklopljenog ovratnika s krznom, ovog je puta zelen, nije sultanove najdraže boje, crvene. No njegov krzneni prsluk crn je kao i uvijek. Običaj je da sultani poziraju slikarima. Ne zato što su već naučeni na to, već zato što su takvi novi bogohulni običaji tek počeli stizati u palaču. Kakvih li samo vremena! Osoba koja će gledati ove slike želi vidjeti nešto privlačno na sultanovom dugom i obješenom licu, želi, ali to nije lako, osim ako traži nekakav smisao... Pa ako je već tako, zašto odbija da mu lice na napetom platnu izgleda živo? Samo će povećati svoju ružnoću i ostaviti je iza sebe, za daleku budućnost... Čudne li želje. Ima jedna osoba koja je zaljubljena u to ružno lice, ali uistinu zaljubljena. Aškidil. Moja Aškidil. Naš je gospodar zbog nekog razloga odmah ozbiljno shvatio njenu želju koju je izrekla jednom, samo jednom. Da mu se njena želja nije sviđala, ne bi joj je ostvario... Sve je to bilo zapisano u onom jednom pismu koje je Aškidil napisala i poslala padišahu, vidio sam to vlastitim očima. Druga pisma ionako nema namjere slati. Aškidil je u tom jednom pismu poželjela padišahovu sliku, ali sliku oslikanu na moderan način... Ne sliku na papiru poput onih starih, niti sliku koju će poslije sakriti, već sliku od uljnih boja koja se može uokviriti i, ako to poželi, objesiti na zid. Prije nje nije nitko, a pogotovo ne žena, zatražio tako nešto od njega. Abdulhamid-han ostao je osupnut. Ta žena ga je ionako pri njihovom prvom susretu strašno očarala. 110
M Moj ljubljeni Sultanu, ušla sam u vrt, samo moj vrt. Progurala sam se kroz dva tanka grma koji kao da mi pokazuju put, lagano se šireći na dvije strane. Odjednom sam se pronašla u sjenovitom kutku. Iz blizine su dolazili zvukovi galeba, more je sigurno blizu. Miris algi prodire uz lagani povjetarac. Ne žurim se. Ovaj miris, ovaj vjetar, ovi zvukovi, ove sjene, ove boje, sve je to sloboda. Sloboda čiju vrijednost oni koji je posjeduju ne poznaju, a oni koji je ne posjeduju smatraju neprocjenjivom. Hodam naprijed, uživajući u lišću i tankim granama koji mi zapinju za kosu. Hodam nasumično. Cvijeće i lišće u ovom vrtu ne sliči na ono na keramičkim pločicama kojima su ukrašeni zidovi palače. U mojim je očima lišće na keramici poput mekih bodeža, baš kao tekući bodeži koji nikada neće postati stvarni, lišće koje dok se vijori nesmetano probada jedno drugo, ali i lišće koje zbog sjajne površine na koju je osuđeno nikada neće moći postati dijelom pravog svijeta... Lišće koje određuje tamna boja na rubu, koje se izvija neočekivanim pokretima, koje se pretvori u rep zamišljene ptice čim se stanji... Ili lišće koje je raspoređeno nevjerojatnim redom, kojeg niti najjači vjetar ne može pomaknuti... Lišće obojano u nezemaljske boje svijeta u kojem će se jednog dana njihova ljepota ovjekovječiti i protezati do beskraja... I predivno, očaravajuće cvijeće koje to lišće rađa. Da, ponekad razmišljam o tome zašto ta savršena i bezgrešna ljepota na keramici, u mojoj duši, mojoj duši koja ne voli ograničenja, budi toliki nemir. Cvjetovi boja koje ne blijede, 111
M savršenih oblika koji zbog svoje nepromijenjivosti izazivaju ljubomoru, uvijek savršeni cvjetovi. Ali opet, cvjetovi sjaja koji je osuđen na jednoličnost širine i veličine, određen neizbrisivom crtom te jednoličnosti, i koji svejedno ublažava tu neizbježnu manu... Cvjetovi mojeg srca pak, cvjetovi su koji se otvaraju kao pupoljci, i ubrzo venu... No na mjestu svakog uvenulog cvijeta izlazi jedan novi. Nikada se ne zasitim provođenja vremena u ovom vrtu.
Njegov pradjed, veliki sultan Fatih Mehmed-han prvi je dao napraviti svoju sliku, to je moj gospodar i čuo. Taj veličanstveni vladar, osvajač Konstantinopola, nije bio zainteresiran niti znatiželjan za mnoge stvari. Nitko nije znao je li on uistinu tako pozirao onom venecijanskom slikaru, to je bila tajna više stoljeća. No sigurno je da mu se slika sviđala. Baš kao i napuhane slike francuskih vladara, na svojoj se slici drži i ponosnije i bahatije od njih, pod ukrašenim lukom, i primjerima tri francuske krune s obje strane... Povjesničari su tu priču prenijeli mojem gospodaru, a on mi ju je baš tako prepričao. No gdje se ta slika nalazi nitko ne zna. Bilo je priča, naravno, jedan padišahov dopisnik ispričao mu je da se slika nije sviđala njegovom sinu sultanu Bajazidu i da je jako dugo razmišljao kako da se riješi te slike tako pažljivo naslikane na platnu. Taj je to čuo od svojih predaka, a oni pak od drugih. No to nigdje nije zapisano ni
112
M registrirano. Mora da je Bajazid-han, koji nije odobravao da slika njegovog oca visi na zidu, to veličanstveno djelo poslao nekamo daleko, navodno kao dar, i to davno. Na taj se način Bajazid-han riješio slike svojeg oca, naslikane uljnim bojama, ponosne slike ukrašene krunama s dvije strane, no nije dirao one slike naslikane na papiru. Slike koje stoje u spisima i koje predstavljaju njegovog oca u punom sjaju, očuvale su se... Nakon njega više se nitko nije mogao protiviti toj želji, želji osmanskih vladara da prenesu svoja lica na papir... Dragocjeni listovi minijatura bili su ih puni. Nasljednici osmanske dinastije, slijedeći jedan drugog, bili su preneseni na te papire, kao i njihove osobnosti. A sada je, čini se, opet došlo doba uljanih slika, i to kakvih. Strašno velikih, strašno visokih. I bivši sultan Mustafa-han volio je gledati i promatrati samog sebe na tim velikim slikama... Kažu da je dao zidove svoje sobe obložiti čvrstom keramikom kako bi objesio svoju sliku na njih, i da ju je objesio ne mareći za ono što su mu drugi govorili. Baš kao što je to bilo i u europskim palačama...
Moja svjetlosti, moja vodo, moj dahu, moliti se za nekoga, preklinjati za njegovo nepovratno dobro, najbolji je znak ljubavi prema njemu. To mogu razumijeti samo oni koji su to proživjeti... Ja se Stvoritelju molim za tebe, preklinjem ga da te čuva, moj padišahu. Kao da mi duša ne stane u tijelo, kao da duša sili moje tijelo,
113
M gotovo ga napada, i zato ni na kojem mjestu ne mogu pronaći mir. Stalno sam u nekakvom iščekivanju, ali što to očekujem? U meni, duboko u meni, postoji neka galama i strka koju samo ja čujem... Ako to ne zapišem, bit će mi gore, pa zato neprestano pišem. A ti, ti se neprestano slikaš. Zato da ne dopustiš da te drugi zaborave, ili zato da se možeš pokazati onakvim kakvim se želiš vidjeti... Ili možda to radiš da bi pobijedio strah od smrti? Na kraju sam zaželjela da i meni daš napraviti jednu sliku, uvjerena sam da ću ja jedina drhtati nad njom. Jako sam se čudno osjećala kada sam ti napisala ono kratko pismo u kojem sam zatražila tvoju sliku i poslala ti ga uz pomoć Zumbul-age, mojeg jedinog prijatelja u Haremu. Vjerojatno zato što sam ti prije napisala tolika pisma, ali ih nisam poslala... Pisma koja nisam imala namjere slati njihovom vlasniku... No kao da ih ipak netko čita. Ne ti. Uostalom, da ih ti pročitaš, nestalo bi čarolije, sve bi se promijenilo, to ne želim. Ovo čudno iščekivanje, ova čudna čežnja, oni me hrane, oni me potiču na pisanje. Neću plakati, iako mi jako nedostaješ. Neću se prepustiti tmini jada.
Sultan Abdulhamid-han, baš kao i njegov brat Mustafahan, uživa u gledanju svojeg lica na platnu i poželio je uvećati broj uljanih slika. Sa mnom se savjetovao oko toga, sa svojim najpouzdanijim slugom... Nikog drugog nije smatrao prikladnim da s njim tako iskreno podijeli svoju želju.
114
M A ja sam ga ohrabrio, skromno. Da, lice ovog čovjeka mora ostati prisutno u svijetu, čak i kada njegovo tijelo ode. Lice čovjeka koji je promijenio moj život. Čovjeka koji mi je nešto ponudio i time zacrtao nevjerojatan put u moju sudbinu... Čovjeka koji mi je dao sve, bogatstvo, snagu, moć i prijateljstvo, ali i zauzvrat zatražio onu paklenu žrtvu. I čovjeka kojeg sam poslušao... Unatoč tome što uvijek nađem tisuće izgovora da bih objasnio tu poslušnost. Ukratko, lice čovjeka koji je moj život pretvorio u nešto novo i pakleno, umotano u raj. To je čovjek koji me pri svojem preuzimanju osmanskog prijestolja nije htio izgubiti te mi je time ponudio pristup u svoje privatne odaje, a zauzvrat te navodne časti i privilegije, usmjerio me na put bez povratka. Čovjek kojeg volim što ga mrzim, i kojeg mrzim što ga volim. Oni koji služe u privatnim odajama, koji su najbliži vladaru, koji mu nude tajne usluge, uživaju veću čast od drugih. Jesam li ja pristao na to jer nisam mogao odoljeti privlačnosti te nadmoći, ili je to velika cijena bliskosti koju osjećam prema sultanu? Nije moguće točno znati! Taj će mi se problem do vječnosti motati po mislima, sigurno... Sve dok njegovo lice ne bude prisutno na raznim površinama, od stranica knjiga obojanih starim bojama do napetih vrećevina obojanih onom mirisnom tvari zvanom uljna boja... Čak i ako to ne priznam samom sebi, privukla me ideja da se pokaže lice ovog čovjeka, ovog padišaha kojeg je Stvoritelj učinio toliko dalekim od ljepote. 115
M Svijet mora posvjedočiti toj čudnoj ružnoći, kao i ljepoti i dobroti unutar nje. Pitam se, je li me potaknuo san da i sam, samo jednom, dam napraviti vlastiti sliku, ne znam. Možda sam ga podržao s namjerom da jednog dana ljudi koji će promatrati te dvije slike jednu pokraj druge, nakon mnogo godina, uspoređujući nas dođu do neizbježnog zaključka da moje lijepo lice uz njegovo ružno lice izgleda još ljepše, ne znam. Koji god bio razlog, moj gospodar je dao napraviti mnoge slike. Francuski majstori slikari dolazili su naslikati lice vladara i nazivali to portretom. S druge su pak strane i naši majstori slikali njegovo lice na papir, jedan drukčiji od drugog. Majstor Refail, slikar palače koji je izradio mnoga djela tijekom sultanata bivšeg padišaha, sada nije mogao stizati sve vladareve narudžbe. Na nekim je slikama sultan sjedio na prijestolju, na nekima se vidio samo do ramena, a na nekima je sjedio prekriženih nogu, udobno smješten na divan. Da, i oni koji ga vide nakon mnogo godina prepoznat će ga, znat će kakav je bio. Povijest ga neće samo tako odbaciti, neće samo tako uništiti sjećanje na njega. Ono što je na njegovom licu privlačilo pažnju bile su njegove poput ugljena crne, debele obrve u obliku luka. Njegovo široko čelo i obrve smještene dosta visoko iznad očiju, do te mjere da mu lice izgleda stalno zbunjeno zbog neuobičajene daljine između oka i obrve. Dug nos, obrazi, i brada, potpuno prekriveni crnom bradom. A njegove usne koje među tom gustom bradom izgledaju poput crvenih rana, nikako da se uspiju nasmijati. Lice daleko od privlačnog. No onaj duboki pogled sve ih zasjenjuje. Na njemu se smjestila tolika tuga da se čini
116
M kao da su sve tajne i brige velikog carstva pronašle svoje mjesto u tim crnim očima, očima napola prekrivenim širokim kapcima. Ostalo kao da je odraz tmine koja ga je prodrmala do srži, tmine dugog zatvorskog života ispunjenog strahovima, koji kao da neprestano drhti najzloćudnijim sjećanjima. Tu je i izraz koji se čudi svijetu, gotovo bespomoćno... Moja je pak bespomoćnost druge vrste, vjerojatno...
Moj uzvišeni vladaru, koje li sreće! Rođenje tvojeg zadnjeg sina ponovno se svečano proslavilo, iako ne koliko i rođenje tvojeg prvog sina, rekao si da nema potrebe za ludovanjem. Razumijem te. To je tvoj drugi sin sa sultanijom Nakšidil, prvi je preminuo jako malen od velikih boginja, i to te jako rastužilo. Gatare su rekle kako će ovaj princ kojem si dao ime Mahmud imati puno sreće u životu, da će u budućnosti sjesti na prijestolje kao savršen vladar i da će odlučno služiti osmansku državu. Ti mi se činiš kao da nemaš povjerenja u gatare, ali znam da ih ponekad potajno pitaš za stvari koje te jako zanimaju. To mi je prenio Zumbul-aga. Nekako sam našla načina i vidjela tvojeg sinčića... Ne znam zašto, ali imam osjećaj da će ovo dijete imati posebno mjesto među tvojom drugom djecom. Broj robinja koje se motaju oko Nakšidil, tvoje cijenjene žene koja ne može bez svojih hirova, velik je. I stvarno su 117
M nevjerojatne, sigurno će se okoristiti time što su dodijeljene padišahovoj najvrjednijoj ženi. Bilo kako bilo, jedna od njih jako mi je bliska prijateljica, odvela me do zlatne djetetove kolijevke... Kad sam ga ugledala, princ Mahmud se njihao u onoj raskošnoj kolijevci o kojoj priča cijela palača. S njim je bila dadilja, bacila je na mene nekakvu čudnu kletvu, spremna da da svoj život štiteći dijete. A ja, ja sam samo tvoja najobičnija robinja, iako je moje mjesto u Odaji za miljenice... Kako da ona zna za duboku ljubav koju osjećam prema tebi, kako da zna da mi ne bi palo ni na kraj pameti ozlijediti nešto tvoje, pogotovo ne tvoje dijete? Za ovu kolijevku kažu da si je dao posebno izraditi za dijete tvoje drage žene Nakšidil, moj ljubljeni padišahu. Čula sam da si naredio da se „Ne štedi!“, što je iznimka tvojoj štedljivoj prirodi... Kolijevka je doista predivna, vrijedna samo tvojeg sina. Izrađena je od drva oraha nevjerojatnom spretnošću ruke, obojana zlatnom bojom, prekrivena srebrnim slojevima. Na tu su posrebrenu površinu nadodani redovi ruža od dijamanata, smaragda i rubina, te tako veseli vrt od ruža prožima okrugle dijelove kolijevke i širi se preko nje cijele. Jedino što nedostaje je miris... A u njoj beba, crne kose, crnih očiju, baš kao ti, sultanu moj. Čak i njegove obrve već sada podsjećaju na tebe, poput luka su. Micao se pod svilenim pokrivačem nebesko plave boje, prožetim srebrnim nitima. Tko zna što ga sve čeka, nasljednika tvoje dinastije...
118
M Taj izraz bespomoćnosti mojeg gospodara sigurno je bio skriven u svim onim prvim sjećanjima o kojima mi je često govorio. Mutno se sjeća onog kraja ljeta, uvijek kraja onog ljeta. Te noći mjeseca rujna, kada je zahladilo, odjednom su prestali oni čudni zvuci zavijanja koji su dolazili izvan vrtova palače. Najviše se sjeća toga da ga je netko izvadio iz kreveta i da se primio za majčine ruke pospano hodajući, kao i koraka koji su se miješali jedni s drugima. U toj su ga gomili smjestili u neku drugu sobu, sobu koju nije poznavao, jako usku, ali opet unutar palače. Pokraj njega su bila njegova braća, svi su plakali, mladi je princ tek kasnije saznao zašto su plakali. Tada nikako nije mogao znati koliko će dugo taj plač trajati. I da će mu obuhvatiti gotovo cijeli život. Svojeg oca padišaha, velikog, uzvišenog Ahmed-hana vidio je samo jednom kako plače... I tame. Toga se najviše sjeća. Vječne tame. I ja se sjećam. Kada sam već bio dio njegovog života, sve je bilo isto, dok sam bio malen, toliko malen da se ničega prije toga ne sjećam, bio sam tamo. A moj je gospodar već godinama bio tamo kada su me pozvali k njemu da ga služim. Dijete s kojim su pritvoreni prinčevi tratili vrijeme. Zbunjeno, preplašeno, izgubljeno dijete koje se drhteći nalazi u toj gomili i ubrzano raste, neizbježno. Istina, kroz visoke bi prozore znale ući sunčeve zrake, a navečer bi gorile svijeće, no u zraku kao da je stalno visio
119
M nekakav mrak. Mrak koji je ušao u ljude koji su živjeli na tom mjestu zvanom pritvor. Mrak koji su stvorili beznađe, razočarenje, ali najviše strah... I sada naš gospodar padišah na sebe stavlja sjajne dijamante kao da se želi riješiti tog mraka kojeg nikako da zaboravi, mraka koji ga je obavio, mraka koji je neprestano napadao njegove misli. Za ukras na svojem turbanu koristi samo najrjeđe dijamante, svoju glavu smatra vrijednom samo tih rijetkih dijamanata. Čak je i kaftan skrojen na način da omogući Dijamantu žličara, tom dijamantu koji je došao u riznicu prije više od jednog stoljeća, da zasja u punom sjaju. Kad je sultan Abdulhamid dao otvoriti riznicu svojih predaka, iz dana u dan ga je promatrao, a jednog se dana sjetio staviti ga na glavu. Abdulhamid-han se uvijek rado prisjeća kako je odmah dao glavnom zlataru da oko Žličara naniže redove briljanata. Na taj je način veliki kamen još više došao do izražaja, nakon što su ga zaokružila dva reda briljanata. Kadgod ga stavi na sebe, taj dijamant plijeni sve poglede. S tim se kamenom želi i slikati kako bi svoje veličanstvo pokazao i onima koji će doći nakon njega... Jer, nije dovoljno da tako izgleda samo na svečanostima i ceremonijama. Dati napraviti pojase za kaftan koji će pristajati tom sjaju sasvim je druga muka. Kopče koje spajaju dvije strane kaftana dao je proširiti i uvezati redove briljanata u njih, redove koji sasvim zatvaraju dio oko prsa... A tek sjaj bodeža zataknutog između nabora satenskog pojasa na struku, kako će njega uljne boje ocrtati... I neravna ručka bodeža, tobolac čija se samo prednja strana vidi potpuno je sačinjen od briljanata. Nije lako ocrtati te nizove briljanata. Sa svim je tim nakitom sultan toliko zasljepljujuć, kada ga čovjek na
120
M tren pogleda zabole ga oči, kao da gleda u sunce. Žličara će mnogi drugi savršeno ukrašeni turbani gledati, i oni će se jedan za drugim raditi po narudžbi... Uljane slike, i one će se jedna za drugom raditi po narudžbi.
Svijetlosti mojeg srca, moj Vladaru, ja nemam djece. Nemam tako opipljivu uspomenu na onu jednu, vatrom i požudom ispunjenu noć u tvojoj uzvišenoj postelji. Nemoj misliti da patim zbog toga, naprotiv, prepustila sam se sudbini koja me tješi, nije mi suđeno. Samo mi je malo krivo jer nisam razveselila tebe niti sebe niti sam ti omogućila da osjetiš ponos očinstva... Želim te pitati, zašto si svojem sinu dao ime Mahmud? Ime sultana koji je srušio sultanat tvojeg oca... Izazivaš li na taj način? Dao si to ime muškom djetetu koje je rodila žena najbliža tebi, čije mjesto pripada duboko u tvojem srcu. Postoji li određeni razlog zašto si smatrao vrijednim baš to ime, ime padišaha kojem se tvoj otac Ahmed-han pokorio i prepustio mu prijestolje, koji te godinama držao zatvorenim, i natjerao te da svoje djetinjstvo i mladost provedeš u pritvoru? To mi nije još jasno, a nisam imala prilike pitati te. Svojem si sinu također dao nadimak, Adli 15, kao da ga pripremaš, pozivaš da bude vladar koji će utjerivati pravdu. A to nije nešto što činiš za svako svoje dijete, nije tvoj običaj. 15
tur. adli - pravedan (op. prev.)
121
M Znači da imaš posebne nade u svog sina princa Mahmuda, Adli Mahmuda. Želim da ti se ispune nade,. i da ako ništa drugo nakon tvojeg nećaka Selima koji se silom trudi preuzeti prijestolje, sultanat dođe u Mahmudove ruke.
Brige mojeg gospodara šarolike su, znam. Ponekad se meni, svojem vjernom sluzi, povjeri. Zato je toliko i htio da budem s njim, uz njega, onih dana kada je tek došao na prijestolje... Čak i ako svi misle da vladar osmanske države, onaj koji sjedi na prijestolju i Vlada svijetom, nema briga, to je daleko od istine. Naprotiv, moj uzvišeni vladar zna za svaki veliki problem unutar države. Iza onog zbunjenog lica krije se čovjek koji većinu dana provodi sam tražeći rješenja. Znam da moj gospodar nikako ne podnosi rastrošnost... Dok se trudi pronaći rješenje za nedostatak u državnoj riznici, muče ga troškovi kao deset pari čizmi, deset pari cipela, šest pari sandala, i osam pari papuča sto se svaki mjesec za njega šiju. Ali to je običaj, uvijek je tako bilo. No vojnik koji se sprema u rat ima puno više potrebe za tim čizmama, i moj gospodar to osjeća. Ponekad ga obuzme tuga zbog naroda koji nikako da nađe pšenice za kruh ili svijeća za svjetlo. A nije dovoljno da samo naredi da se zadovolji potreba naroda za žitom, naravno. Moj sultan razmišlja o svim detaljima, od toga da se oni koji dosele u Istanbul na pristaništu Uskudar vrate natrag, 122
M do toga da naredi svojem zapovjedniku pomorskih snaga da oduzme dozvole bordelima koji se predstavljaju kao gostionice. Iako sultan Abdulhamid zna propisati mjere štednje kojima brani da bilo tko drugi osim samog vladara nosi kaftane izvezenih okovratnika i rukava prožetih srebrnim nitima, kao i odjeću koja dolazi iz Indije i Alepa, krzna lasice, risa i hermelina, pa i to da žene na svojim cipelama imaju srebrne kopče i posrebrene niti, dok on sam blješti hodajući, uvijek zaključi da je to premalo da bi se osigurali javni red i blagostanje toj gomili. Zatim mojeg gospodara obavije tuga. Iako se priča da njegov dolazak na mjesto požara kao i sam moj gospodar i njegova molitva uspješno gase požare, požare za koje se kaže da ih započinju udruge janjičara kako bi dobili svoj harač, požare koje gotovo nije moguće ugasiti do tog magičnog trenutka, i požare koji do mnogih četvrti niti ne dopriju, on zna da to nije istina, isto kao sto zna da su potrebne ozbiljnije mjere kako bi njegova zemlja ponovno postala bezbrižna. I zato čim vidi da nema snage da sve to promijeni, postane potpuno obeshrabren. Puno toga ga muči, unatoč svemu.
Ponekad se vratim u prošlost i prisjetim dužnosti koje sam vršio u miru, i to kao da mi očisti dušu, i ispuni me svjetlošću. Pogledam oko sebe i shvatim da uz sav taj jad, postoje stvari kojima se treba veseliti i na koje treba biti 123
M ponosan, i da su one blagoslov. Dio novčane naknade koju sam primao kao princ koji svoj život provodi u pritvoru odvajao sam za učenje Kurana za dušu moje voljene majke Rabije Šermi-hanume, to je tada bilo jedino što sam mogao učiniti za nju. Poslije, kada sam preuzeo sultanat, dao sam u njeno ime izgraditi džamiju na obali Bospora, u četvrti Bejlerbej. Uz to sam dao izgraditi i školu, odaju za mjerenje vremena i česmu. Tada mi je postalo lakše jer je duša moje majke napokon bila sretna... Ima nešto od čega sam u zadnji tren odustao i tako se spasio od cjeloživotnog žaljenja. Još uvijek se toga često sjetim. Kada narod dobije priliku da se približi svom padišahu, uvijek poželi s njim podijeliti svoje primjedbe ili molbe, na to ima i pravo. No za to postoji određeno vrijeme i način. Zato sam uvijek jako zauzet kada izađem van na džumu. Prema običaju, van među ljude izlazim maskiran, čak i ako me prepoznaju ne smiju to obznaniti i još važnije, ne smiju se usuditi uručiti mi nekakvu molbu, takav je zakon. I tako sam jednog dana, po prvi put zajedno sa svojim voljenim sinom Mahmudom, stigao u četvrt Tophane da prerušen posvjedočim veličanstvenoj svečanosti ispaljivanja topova. Jedan skitnica približio mi se prošavši kroz ljude u mojoj pratnji i besramno mi predao svoju molbu. Od ljutnje sam se sav zacrvenio. Čak i sada osjećam tu ljutnju. Ukratko, naredio sam da se izvrši zakon i da se onaj koji je počinio to neprimjereno djelo osudi na smrt. Zaprepaštenog su čovjeka odmah odveli. Ne znam zašto, ali poslije sam došao k sebi i naredio mu da mi se odmah ispriča.
124
M Ne znam ima li to veze s tim što sam pročitao njegovu molbu. Htio je da mu pomognem da se vidi s djetetom s kojim nije bio u vezi.
Padišahu moj, srećo moja, ja sam se zapravo htjela zaljubiti, nemam se pravo žaliti. Ni slučajno nemoj misliti da se svaka djevojka koja ti uđe u zagrljaj zaljubi u tebe kao ja! Njih zanima samo i jedino to što si ti vladar, trude se okoristiti time, zadovoljiti svoje ambicije, naravno. A ja, meni treba ljubav, čak i ako onaj kojeg volim ne osjeća isto, treba mi. Stvoritelj mi je podario srce da volim. A ti si doista netko u koga se može zaljubiti. Iako ne znam nikog drugog tako dragog, ipak to znam, štoviše sigurna sam u to. Tražila sam ljubav, intuitivno, htjela sam je. Tragala sam za ljubavi, ne shvaćajući što se događa. Htjela sam da mi se srce ispuni sa svom ljubavi svijeta. Zanimalo me kakva je to ljubav za koju sam čula iz priča, legendi i bajki. Kerem i Asli, Varka i Gulšah, Lejla i Medžnun. Ne znam postoji li tu negdje i moje ime. Rekao si mi da vjeruješ u čaroliju imena, one večeri kada si me milovao u svojem zagrljaju... Dugo sam o tome razmišljala, moj uzvišeni gospodaru. Kao da me sudbina natjerala da dozovem ljubav, može biti da si i ti mene zato primijetio, sigurno sam te privukla svojom moćnom željom. Da sam odrasla u skromnim uvjetima u kojima mislim da sam se rodila, i da sam se takva zaljubila u siromašnog 125
M seljaka, poput one ljubavi iz bajki, i to ne samo jednim zagrljajem, već da sam stvarno doživjela ljubav, umjesto da se ovako borim sa čežnjom ...Bi li mi tada duša bila zadovoljena? Bi li tada to bogatstvo u mojem srcu jednako inspiriralo moje ruke da pišu? Misliš li da je moguće pronaći odgovor na to?
Napokon sam naredio Zumbul-agi da ostvari ideju koja mi se već duže vrijeme mota po mislima. No ne smijemo žuriti. Čim bude slobodan, mora osigurati da Aškidil ode onamo kao da je čista slučajnost. Znači da misterija tog mjesta na neki način drži ljude podalje. Kako sam se samo toga sjetio, sigurno nikada neću moći objasniti...
Dušo moja, gospodaru moj, svjetlosti mojeg života, zašto sam toliko uporna u toj ljubavi kada mi samo donosi bol, zašto neprestano gledam na to kao na jedini cilj u životu? Ili me možda ta bol hrani? Bol koja me danonoćno muči. Ako ta bol nestane iz mojeg srca, vjerojatno više neću imati razloga živjeti... Razmišljam o tome želim li se ja uistinu riješiti te boli?
126
M Shvatiti to zahtijeva puno snage, moj dragi padišahu, kao da postojim zajedno s tom tugom. Tuga koju osjećam jer znam da te beznadno volim i jer znam da ti mene ne voliš, toliko je duboka u meni da više bez nje ne mogu živjeti, tko zna, da mi je samo tako otmeš, vjerojatno ne bih preživjela...
Crna boja moje brade koja se sviđa nekima od mojih žena, vrijedna je pažnje, znam. Meni je ta brada jako važna. Tokom svih godina koje sam proveo u Šimširliku bio sam prisiljen uvijek se brijati. Nije bilo dozvoljeno puštati bradu! I to mi je uvijek teško padalo. No kada je došlo vrijeme za sultanat, i kada sam preuzevši mač zasjeo na postolje, tada sam stekao pravo puštanje brade. Odmah sam to učinio, šesti dan svog sultanata. Znao sam kakva će biti, poprilično sijeda... Imao sam pedeset godina. Iz godine je u godinu moja crna brada rasla i uvijek je bila potpuno obrijana. Sada je napokon postala brada nekog tko više nije bio mlad, nemilosrdno je posijedila. To mi se već pretvorilo u životnu ambiciju. Uvijek sam se sjećao kako je moj otac Ahmed-han hodao po svojoj sobi u Šimširliku sijede brade, u onim rijetkim trenucima kada bismo se vidjeli. Nisam htio da me ljudi pamte ovakvog, i da me takvog slikaju. Glavnom sam haremskom agi odmah naredio da mi 127
M preporuči i nabavi najbolju i najtamniju boju za bradu, bez puno gubljenja vremena. Donio mi je naljepšu boju koja se dobiva iz ljuske lješnjaka, iako ne znam što još stavljaju u nju. Štogod to bilo, nedvojbeno je da je vrlo jako. Moj brijač otvoreno je pokazao da ima sposobnosti, gotovo je nemoguće razaznati moju bradu od crnog krzna lasice na mojem kaftanu!
Moj uzvišeni vladaru, ovih se dana događa nešto za što ne znam je li san ili java. Tvoj najdraži sluga, Džafer-aga, čovjek koji se od tebe nije odvojio još otkada si bio princ, čovjek za kojeg se kaže da je promijenio svoj život samo da bi ti bio najbliži, da bi ti bio blizu. Drukčiji je od ostalih aga, i sam znaš. Budući da je mulat, svojim tamnim tenom i sivoplavim očima, ali ponajprije svojim ponosnim držanjem, privlači pažnju svih žena u Haremu, i gotovo sve zaborave da je on biće zakinuto za muškost. Mislim da si je nabavio onaj strogi, nemilostivi štit baš zato da prekrije svoju naočitost ili je učini nevidljivom. Džafer-aga ionako do danas nikoga nije ni pogledao, a radi svojeg obješenog lica i stava kojim se strogo drži reda Harema postao je osobenjak kojeg svatko poštuje i u potpunosti izbjegava. No kadgod moje oči susretnu njegove, osjetim nekakvu toplinu. Za razliku od drugih žena ne uhvati me strah,
128
M naprotiv, obuzme me nekakav osjećaj zaštite i sigurnosti kad ga vidim. Nažalost, u zadnje vrijeme imam osjećaj da na mene gleda drugačije. Imam osjećaj, ali bojim se to sama sebi priznati. Te misli ne mogu otvoreno reći niti Zumbul-agi... Kad bih barem s tobom stvarno mogla razgovarati. Kad bih te barem mogla pitati za savjet i mišljenje.
Čekam. Smisao svojeg života. Ženu svog života. Čekam heroinu najuzbudljivijeg i najsretnijeg događaja koji mi je život podario. Dvorište za koje kažu da je mjesto na kojem duhovi vijećaju 16, odista je magično mjesto. Barem za mene. Ovo je mjesto trenutaka teških za povjerovati, uspomena na neuobičajenu romansu, i ono što nikad u životu nisam mislio da ću proživjeti. Pogotovo zato što sam od života očekivao jedino to da ću služiti svojem gospodaru i držati se svojih dužnosti. I to kada sam prije mnogo godina zbog one ozloglašene odluke tek zakročio u novi, cijenjeni, ali toliko gorki život...
Cinlerin Meşveret Yeri - naziv jednog od dvorišta u osmanskoj palači. (op. prev.) 16
129
M
„Misli su mi toliko pomiješane, toliko kaotične, moji novi snovi obuzeli su stare, ne sjećam se ni prijašnjih zakletvi ni prijašnjih koraka“
130
M
Moj voljeni gospodaru, za mene kao da se cijeli svijet potpuno promijenio... Točnije, preda mnom se otvorio novi, sasvim svježi put. Misli su mi toliko pomiješane, toliko kaotične, moji novi snovi obuzeli su stare, ne sjećam se ni prijašnjih zakletvi ni prijašnjih koraka. Ono što mi je postalo jedinim ciljem u životu je navečer otići u onu malu sobu pokraj dvorišta za koje kažu da duhovi na njemu vijećaju, u tu sobu za koju se zna da je uvijek prazna, i postati dijelom jednog sasvim drugog svijeta. U meni kao da se nalazi rijeka koja se želi preliti. Ni s kim neću podijeliti te događaje. Shvatiti da su ti neprocjenjivi trenuci koje sam u početku pridodala čaroliji tog mjesta stvarni, a zatim pomislila da ih nisam proživjela već samo zamislila, zaprepastilo me... A ja sam zapravo sve ove godine živjela pokraj, i u blizini jednog vulkana, neprestano prolazeći pokraj njega pognute glave.
131
M Osjećaj koji me snašao kada su se rodile moje dvije kćeri na razne mi načine dijeli sjećanja i obuzima misli. Moja mala kćer koja se rodila dok sam ja još bio princ i za koju ne znaju svi, ima posebno mjesto u mojem srcu, naravno. Neki prinčevi primorani na život u pritvoru, cijeli svoj život provedu ovdje te ih, zbog ljudske prirode, znaju posjetiti robinje, u Zatvorskom paviljonu. Ali ne smiju postati očevi! Nastavak dinastije tih zatvorenika smatra se, naravno, nepoželjnim, inače se može dogoditi da jednog dana vladajućem padišahu otmu prijestolje! Prije puno godina, kada sam imao četrdeset i dvije godine, saznao sam da je jedna robinja koju sam jako volio, trudna, ali nisam imao srca žrtvovati nju niti dijete. Spremno sam se prepustio sudbini. Ona se nije smjela roditi, ili da se već rodila nije smjela živjeti. No moj brat Mustafa-han pokazao se milostivim. Oprostio mi je tu iznimnu situaciju i poštedio im živote praveći se da ne zna za njih. Smatram da je donio tu odluku imajući na umu silne godine koje je i sam proveo u pritvoru. Zbog poteškoća s kojima smo se obojica tih godina suočavali kao i patnje koju smo trpili, prema meni se ponio mekog srca. Iako je dijete princa koji prebiva u Šimširliku bilo povodom mnogih priča po palači, činjenica da se nije radilo o dječaku već djevojčici spriječilo je širenje i zamršavanje tih priča. No svejedno, nitko je nikada neće osloviti kao „sultaniju“, i neće je službeno poznavati kao moju kćer. I zato je narod među
132
M sobom naziva „usvojenim djetetom“ djecu velikih obitelji.
17,
kao što i nazivaju
Ne znam je li trenutak kada sam je prvi put vidio bila predivna slučajnost ili sudbina, pri mojem prvom izlasku iz palače, onda kada sam užurbano išao na mjesto požara u četvrti Ajvansaraj. Bio je to samo izgovor sudbine, potpomognut haremskim agom koji moju priču poznaje bolje od mene... Moja Ajše Durišehvar sada je već zrela za udaju, za njenog sam mladoženju odabrao Ahmeda Nazif-efendiju, kojem sam podario četvrt Kuručešme uz obalu. Na svoje nezakonito dijete ne zaboravljam. Možda mi je daleko od očiju, ali ne i od srca. Dok se prisjećam tih dana, stalno mislim i na dijete koje se prvo rodilo za vrijeme mojeg vladanja, sina koji je preselio na drugi svijet ne otvorivši svoje oči, sina koji se rodio mrtav... Nazvali su ga Abdulah, dok su ga zakapali. Osim imena, to nevino dijete ništa drugo nije niti imalo. Činjenica da moje prvo dijete, i još k tome moj prvi sin, nije preživjelo obavilo je narod Konstantinopola velom tuge. Tada je već prošlo gotovo tri godine otkako sam preuzeo osmansko prijestolje. Srećom, razočarenje i tuga djelomično su se razišli točno jedanaest dana kasnije, rođenjem sultanije Hatidže. Prisjećam se slavlja priređenog u čast njenog rođenja. Veselje je trajalo više od deset dana, veselje puno ukrasa i svjetala... Za moju prvu kćer ništa nije bilo nemoguće. 17
tur. ahretlik (op.prev.)
133
M No poslije sam se sjetio kako buka ispaljenih topova i zavijanje truba može uznemiriti moje trudne žene, pa čak i postati razlogom pobačaja. Naposljetku sam odlučio da treba odustati od takvih običaja.
Moje ljubljeno Veličanstvo, čula sam da si stekao titulu gazije 18. Točnije, nisi odbio tu titulu kada su ti je odlučili dati. Po Haremu se govori da si je prihvatio sa zakašnjenjem, sigurna sam da nije bilo lako odbiti je. Pri razgovoru s mojim jedinim prijateljem Zumbulagom ni on ni ja nismo mogli biti iskreni po pitanju te teme. Ni on niti ja nismo uspjeli izustiti da ti nisi dovoljno zaslužio tu titulu. Kao niti to da i sam znaš kako je nisi zaslužio. No ja se ne libim zapisati ono što mislim. Nekoć su vladari kretali u ratovanje na čelu svoje vojske i prihvaćali titulu gazije zasluživši je pobjedom. No kasnije sultani nisu željeli napuštati Dersadet te su počeli prihvaćati titulu zadovoljivši se pobjedom svojih zapovjednika. Znam, ti si prihvatio tu titulu nakon što je Kodža Jusuf-paša donio pobjedu protiv Austrije... Živio nam gazi Abdulhamid!
Problem oko princa Selima ponekad mi obuzme misli. Princ Selim posjeduje puno više znanja od onog što se 18
tur. gazi - ratni veteran (op.prev.)
134
M misli, i njegove veze s vanjskim svijetom bolje su od onog što se misli. Poznato je da je njegov otac sultan Mustafa polagao velike nade u njega, a i govori se da ga narod voli. Otkako je moj gospodar postao vladar svi znaju da se prema Selimu ponaša vrlo razumno i tolerantno, vjerojatno radi njegove vlastite skromne naravi... A ja nikako da se usudim, nikako da skupim hrabrosti upozoriti ga.
Ne trpim nezahvalnost. Nakon što je moj brat Mustafa-han preselio na drugi svijet, ponio sam se tolerantno prema onima koje je ostavio za sobom. Njegovu prvu ženu, majku princa Selim-efendije, Mihrišah-hanumu nisam poslao u Staru palaču. Inače bi prema običaju ona odmah morala napustiti palaču Topkapi, kao i ostaviti svojeg sina... Osjećaj odvojenosti od vlastitog djeteta nije mi stran. Slučajni susret s mojom kćeri one noći kada je buknuo požar, dok sam još uživao u prvim danima svojeg sultanata, učinio me drugim čovjekom, od toga dana nisam prestao misliti na nju, iako znam da je dobro. I premda taj moj voljeni biser ne mogu pozvati u svoj dom, u svoju palaču kadgod poželim. Zna se da red u Palači nije dobro kršiti, to vrijedi čak i za mene, možda i najviše vrijedi za mene. Najvrjedniji simbol 135
M države mora biti čist od svih poroka, kao da je vladar čarobnog svijeta... No moju darežljivost nitko ne primjećuje, za razliku od moje nezakonite kćeri... Znam, Mihrišah-hanuma zahvalna mi je. Zato što sam Selima smjestio u Odaje prijestolonasljednika i time mu pokazao naklonjenost. To sam učinio jer znam što je ispravno. I zato što znam što znači izgubiti majku vrlo mlad... Naredio sam da se princu osigura sve što mu treba, znam da je njegov pokojni otac bio vrlo osjetljiv na njega kao i da je polagao puno nade u njega. U vrijeme sultanata njegovog oca, Selim je primao satove od najboljih hodža. Kada sam ja došao na prijestolje, imao je trinaest godina. Već tada je bio obrazovan u mnogim područjima. Nisam prekinuo njegove veze s vanjskim svijetom, niti sam ga smatrao vrijednim onakvog tretiranja kakvim je njegov otac smatrao mene. Primjerice, uvidio sam da se princ Selim zanima za poeziju i glazbu, te sam mu to dozvolio pa čak ga i poticao. Za djela koja je on skladao pričalo se da ocrtavaju vrlo vrijedan rad i nevjerojatan užitak. Čak sam i ja nekoliko puta naredio da mi se odsviraju djela mojeg nećaka da ih poslušam. Selim je vrlo jak u kaligrafiji. Primijetivši to, neka od njegovih pisanih djela dao sam uokviriti i staviti na počasno mjesto. Ipak je on veliki princ, nakon mene preći će na prijestolje osmanske države, a moji će sinovi pričekati svoj red.
136
M Dok Aškidil ružinim uljem masira i maže svaku stranu Melekšah, nove petnaestogodišnje miljenice, razmišlja li o tome voli li padišah taj miris ili ne? Ima li uopće pravo na izbor? Ima li ga itko? Ima li ga ova mlada uzbuđena robinja? Ta mlada djevojka koja drhti od uzbuđenja, ali i straha? A Aškidil koja je priprema za noć? Ili je pak glavna kalfa mislila kazniti njenu preveliku slobodu davši joj tu dužnost koja se čini poput uvrede? Ili možda haremski aga koji ih promatra? Doduše, ovaj joj je posao dodijeljen bez mog saznanja, iako pomalo sliči na lekciju koju bih i ja održao! Osim toga, tko ima hrabrosti izazivati? I to koga, čemu, kako? U Haremu vlada toliki red da je svakom teško izaći iz njega. Mogao sam u zadnji tren narediti da joj se ne daje takva dužnost, ali nisam... Znam koliko Aškidil voli vladara, i da kolikogod se osjećala beznadno, neće odustati od te ljubavi. Mislio sam, ako sama doživi to da vladar izabere drugu ženu, i ako sama bude uključena u to, baš poput soli na rani, da će shvatiti svoje dužnosti. Ah, kad bi samo shvatila da je to u što je ona zaljubljena i od čega ne može odustati, sama ljubav...
137
M Moj uzvišeni Vladaru, moj Sultanu, ove će se noći jedna nova robinja spremiti da uđe u zagrljaj mojeg vladara, a moja je dužnost – točnije dužnost koja mi je povjerena potpuno neočekivano, dužnost koja me uništava – da se potrudim učiniti je takvom da se tebi sviđa, baš kao da se trudim pripremiti ti ukusno jelo. Možda se i neću libiti dati sve od sebe da je odjenem u odjeću za koju mislim da ti se potajno neće svidjeti, kako bih postigla da izgleda bespotrebno zavodnički. Želiš li sliku? Pažljivo ću splesti čvrste pletenice od kose za koje kažeš da ne voliš kada ti dotaknu tvoje veličanstveno tijelo, a kada ti ga dotaknu odmah postaneš razdražljiv. Na kraj svake stavit ću jedan mali dijamant u obliku cvijeta, iako znam da na sebi više voliš osjetiti raspuštenu valovitu kosu, ili možda baš zato što to znam! To neka bude moja zla privilegija... Znam, trudit ćeš se ne slomiti srce toj nezreloj djevojčici – iako mislim da ni nju samu nećeš smatrati primjerenom i zato mi je lakše – i nećeš je pitati tko joj je uredio kosu, već ćeš joj samo reći da raspusti kosu. Zbunit će se, možda će joj poteći i suze u očima, trudit će se brzo raskopčati kopče koje sam čvrsto stavila na svaku pletenicu, i svo to vrijeme neće te ni pogledati u lice. Mislit će da nemaš strpljenja i zato će se još više uzrujati, a tebi će pak biti dosadno. Dosada, znam da ti je dobro poznata. Svi to kažu za tebe, da ti sve vrlo brzo dosadi.
138
M Hoćeš li se baš u tom trenutku sjetiti mene? Ne, sumnjam u to, sigurno me se nećeš sjetiti, nije moguće. Ili pak je, ali samo ja to smatram nemogućim? Ma ne, ti se nećeš mene sjetiti, moj vladaru, nećeš se sjetiti ove obične robinje, koju si jedne večeri uzeo u zagrljaj, s kojom si proveo nekoliko lijepih sati, ove priproste djevojke koju, zbog nekog razloga, više nikada nisi zatražio. A kad bi samo znao kolika je nju ljubav vezala za tebe, koliko je ljubav u njenom srcu beznadno velika i ogromna, vjerojatno bi na tren usmjerio svoje crne oči na njeno lice. Sanjam da kad bih tu priliku još jednom mogla uhvatiti, da bih te mogla staviti pod svoj utjecaj. Da nema tih snova, ionako ne bih mogla živjeti, moj voljeni gospodaru. Ti snovi za koje živim kao da su svoj odgovor pronašli u dvorištu na kojem duhovi vijećaju, iako je još uvijek teško povjerovati im tko je heroj... Sada ću napokon završiti pismo. Nemam više želje niti namjere zamišljati što ćete ti i ta mlada robinja raditi.
A sada o mojem nećaku. Često razmišljam o svojem nećaku princu Selimu. Nisam ga se klonio kao što je to bio običaj nekada, i sada se pitam jesam li pogriješio. Ponekad nisam siguran jesam li možda pretjerao u svojoj darežljivosti ne zakinuvši ga za mnoge stvari, baš kao niti njegov otac, rahmetli sultan Mustafa, koji je bio jako pažljiv prema njemu.
139
M Nisam htio da njegov život sliči na moj život u Šimširliku, u onom kavezu. Naravno da ga nisam u potpunosti mogao udaljiti od njega, ali nisam ga ostavio niti pognute glave, bez obzira što nekad to požalim... Tada barem ne bih razmišljao o tome kako iza mojih leđa kuje zavjeru. Primjerice, znam se sjetiti kako smo ponekad zajedno jeli slatko koje on voli. Nije uobičajeno da vladar s nekim drugim dijeli svoj stol, međutim poželio sam da osjeti kako je to imati oca. Nije da ne znam zašto, nisam htio da poput mene bude lišen stvari, pogotovo nisam htio da osjeti samoću u danima Bajrama. Bila je jesen. Doba voća kada se stabla dunje sjaje žutom bojom, doba koje potajno krade blijede zrake sunca što se rijetko pojavi između oblaka, i zatim ih zrcali. Jesen koja me ispunjava tugom, i koja odražava sve jeseni iz prošlosti u jesen koja živi u meni... Iako se ponekad prepustim ovakvim mislima poput vjetra kojeg nisam očekivao, ono što me iz godine u godinu održavalo na životu bilo je iz misli izbaciti crnilo i pronaći put svjetlosti... Uglavnom, tada sam po prvi put odlučio upotrijebiti onaj pribor za slatko koji mi je s puno truda izradio glavni zlatar za jedan Ramazan, i to s princom Selimom. Znao sam da Selim jako voli slatko od dunje. Znao sam puno više o njemu nego se mislilo... A i godišnje doba je bilo
140
M na mojoj strani. Iskreno, i ja sam jako volio to slatko. Čak sam jednom i glavnog majstora od halve pitao kako se radi i naučio. Koliko pripremanje toga samo dugo traje, onoga što ja pojedem u jednom treptaju oka... Za početak treba tuči bjelanjak i dodavati šećer i vodu u lonac na vatri. Kada zavrije treba pokupiti pjenu i unutra staviti očišćene dunje te pustiti da vriju dok se ne skuhaju. Tada ih treba uzeti s vatre, dodati malo praška za pecivo, i opet malo pustiti da vrije, procijediti kroz krpu i ponovno zavrijeti. Nakon što malo odstoji u vrućoj vodi, treba dodati pola grama crvene boje. I na kraju je majstor od halve rekao: „Lonac maknite s vatre kada se toliko zgusne da na žlici ostane trag poput konca“. Ja sam mislio kako će baš razgovor između mene i Selima tako teći, poput konca. Neće puknuti, već će se samo stanjiti, i to koliko... I to zbog vatre, vatre oko sultanata... No ja to ne smijem priuštiti svojoj državi, ne mogu dopustiti da zavlada zbrka. Svojem glavnom kušaču hrane dan prije naredio sam da naruči slatko, kako bi što prije proslijedio moju narudžbu prodavaonici halve. I naredio sam da se slatko stavi u onaj okićeni zlatni pribor za slatko kojeg je s početničkim ushitom izradio glavni zlatar. A kada se slatko od dunje pretoči u posude, te ta jedinstvena umjetnička djela pozlaćenih rubova i crvenog stakla poprime njihovu boju... Nastane crveni sjaj, poput boje požude...
Moje je Veličanstvo naredilo da budem spremna za vrijeme
141
M večerašnje svečanosti glazbe i plesa i da pazim na djevojke. To je sada postala već moja uobičajena dužnost. Ne znam zašto, ali djevojke su poslušne prema meni. Sada ću im pregledati svu odjeću, pobrinut ću se da kada budu stajale jedna pored druge budu odjevene u usklađene boje. I to zato da veličanstvene oči našeg padišaha budu zadovoljene. Vjerojatno će ga jedna od njih privući te će je pozvati u svoju postelju pred kraj večeri. Sve su čiste, mirisne, i dovoljno nakićene. One posebno tankog struka moraju imati pozlaćene remene s rubinima, a one jače moraju biti vezane ispod svojih drhtavih trbuha posrebrenim pojasima, ruke i noge moraju im biti ocrtane kanom... No niti jedna od njih neće ti omogućiti da osjetiš toliku ljubav kao ja... Jednog bih dana željela voditi ljubav s tobom u toj očaravajućoj prostoriji, moj padišahu. Mirno, i polako. Željela bih natjerati te tvoje oči mirnog pogleda – oči u kojima sam samo ja vidjela žar – da me neprestano gledaju, i da mi miluješ kosu svojim dugim tankim prstima. To ne bi bilo divlje, žestoko i beskrajno izražavanje ljubavi kao u našoj prvoj i zadnjoj noći. Već miran trenutak odsječen od vremena, sastavljen od laganih dodira, koji osjeća moje lice, u kojem ja osjećam tvoje lice, u kojem svaki tren kao da traje stoljećima, i u kojem ti uživaš. Trenutak koji kao da se odmaknuo od stvarnog svijeta.
142
M Osjećala bih čežnju za tobom pa čak u onom trenutku dok vodiš ljubav sa mnom. Čežnju u budućnosti. Zagrlila bih te kao da će me to osloboditi svih briga na ovom svijetu. Ne znam što bi ti osjećao, vjerojatno bi ta moja ogromna i beskrajna ljubav obavila nas oboje. No da to samo završi, ne bih mogla podnijeti okus te čežnje, voljeni vladaru. Uzvišeni Gospodar zna što čini.
Zajedno smo trebali početi jesti, kao stric i nećak, onim zlatnim žlicama drški ukrašenih dijamantima. Posude su stajale na tanjurićima također ukrašenim dijamantima, plijeneći mi pogled kao da sadržavaju sav sjaj ovog svijeta... Ti tanjurići, poredani na zlatnom pladnju s uzorkom javorovog lista, svaki okruglog ruba... Selima nije bilo lako zbuniti. Bio je pozvan u meni vrlo dragu Vilu Bagdat na razgovor sa mnom i došao je u pratnji glavnog haremskog age i drugih sluga. Pozvan na razgovor na posebnom mjestu s posebnom delicijom... Prvo se na pragu vrata nećkao, nakon što sam podignuo ruku i pozvao ga da mi se približi, sporim je koracima došao do mene. Poljubio je moju haljinu, moju ruku, i pričekao. Nije odskakao od pravila, nije niti mogao, ne pokraj svog strica padišaha. Uostalom, biti pozvan ovamo za njega je bila velika čast, i 143
M ja sam mu vrlo ljubazno pokazao da sjedne na divan pokraj mene. Sjeo je, opet držeći se pravila. No osjetio sam da gaje cijelog preuzeo nekakav nemir. Bacio je pogled na prekrasan pladanj smješten na srebrnom poslužavniku koji je pružao veličanstveni pogled prema Bosporu. Prema tome sam shvatio da mu se sviđa. Nije namjeravao započeti razgovor prije mene. Sluge su se motali oko nas, promatrajući. Znao sam da će se riječ o ovom sastanku zadržati među četiri zida ove palače. Selim je mislio da s njim želim razgovarati o nečem posebnom, te je poprimio nekakav obrambeni stav. Svaki je njegov pokret bio pretjerano oprezan, pretjerano pažljiv. No sve što sam ja namjeravao bilo je pokazati da ga smatram vrijednim i samo malo ga zastrašiti, a ne savjetovati se s njim oko važnih problema u državi. Mislio je da je potrebno da on ovdje preuzme ulogu vladara, a ne ja, znao sam to, i bez obzira na moj bliski stav prema njemu, ništa ga nije zbunilo. Jednim mojim pokretom, moj mi je postariji sluga dodao posudu i tanjur koji su stajali na strani pladnja bliže meni. Malo prije toga kušač hrane je probao to slatko od dunje. Slatko koje je bilo ponuđeno Selimu, smješteno u jednu od posuda bliže Selimu, nije probao. Moj se nećak dugo, dosta dugo nećkao. Njegovo blijedo lice odjednom je požutjelo, a briga u njegovim nebesko plavim očima bila je očita. U tom je trenutku bio prisiljen donijeti odluku. Možda su sve operacije koje je u zadnje vrijeme potajno započeo, razgovori koje je obavio kako bi mene svrgnuo s prijestolja i preuzeo vlast, i pisma koja je napisao 144
M brzinom munje promarširali kroz njegovu glavu... A ja, ja sam bio opušten, promatrao sam ga sa sprdnjom koju sam se trudio sakriti. Naposljetku je skupio hrabrosti i drhtavom rukom žlicom zagrabio u crveno slatko. Nije niti primijetio tu eksploziju okusa koja mu se topila u ustima. Zatim je krajičkom oka primijetio kako ja zdušno jedem, nastavio jesti, i mislim da je tek pri zadnjem zalogaju zaista okusio to slatko od dunje koje toliko voli. Da li sam možda ipak trebao staviti otrov u posudu namijenjenu Selimu?
Prije nekoliko dana sa mnom je došao razgovarati Ahmed Nazif-efendija, suprug nepriznate kćeri mojeg gospodara. Zapravo mi nije baš drag, otkako je postao padišahov zet uspio je osigurati visoke pozicije svojem ocu i bratu, te zna kako se time okoristiti. No pametan je čovjek i poznato mi je da je srcem vezan za mojeg padišaha. Ipak on skrbi za njega... Ono što je meni objasnio zapravo je bio indirektan način da zaštiti samoga sebe. Ispričao mi je kako princ Selim već neko vrijeme ima namjeru svrgnuti našeg vladara s prijestolja i preuzeti vlast i kako uz pomoć svojih ljudi za to istražuje teren. Nije da nisam znao za to, požari u gradu sve češće su buktali, narod se bunio, Francuzi su bili sve slobodniji, a princ Selim je s francuskim kraljem sve više razmjenjivao pisma...
145
M Pitao me kako da to prenese našem uzvišenom vladaru, a da ga ne razbjesni. Na kraju našeg razgovora odlučili smo kako mu trebamo što brže sve ispričati budući da taj problem ne smije čekati, iako smo znali da će ga to strašno ražalostiti.
Znam da se princ Selim dopisuje s francuskim kraljem. Znam, iako se pravim da ne znam. Inače nikada ne bih saznao za tako nešto... Za mene je najvažniji mir u državi, sve dok je tako ne bih htio žrtvovati jednog vrhunski obrazovanog princa. Princ Selim baš kao i ja osjeća veliku tugu zbog gubitka Krima. Tako se govori po cijelom Konstantinopolu. Odlazak Krima iz naših ruku, Krima koji je bio povodom stvaranju velikog sultanata, jedan je od najvećih gubitaka naše države. Naravno da i ja tako mislim. No nažalost, proglasio je kako se taj veliki gubitak dogodio zbog moje greške, kao da ja ne osjećam najveću žalost zbog toga... Čak je napisao i pjesmu, pjesmu pobune... Zar da pod mačem ostanemo, vaj! U vjeri našoj mirno sjediti ne stoji, znaj! Jednog po jednog Tatare je zarobila A sada bi Krim Rusima ostavila Daj da uzmem Moskvi što me spada Il' da umrem među dušmanima sada. Misli da on vlada sultanatom da bi osmanska politika bila nešto sasvim drugo, kao i stanje u državi, znam. No ako ne 146
M promijeniš uvjete, već samo vladara, kakve li koristi od toga! Svojem nećaku želim da kad preuzme prijestolje da mu se ukaže prilika za reformom kakvu on želi. Samo neka nastavi svoje prijateljsko dopisivanje francuskim kraljem, da vidimo dokle će ga dovesti.
s
Zanemarila sam godišnja doba u ovom vrtu, želja mi je spojiti najljepše od svakog doba... Primjerice, ovu bijelu čaplju ustajalog mirisa zamislila sam kako stoji rame uz rame s plavim jasminom kojem nije potreban miris da bude privlačan. U glavi su mi se jasno ocrtali njegovi cvjetovi. Nisam niti primijetila da ih je izradila moja ruka. Kao da ova sposobna ruka, vješta s tankim škaricama, ne pripada meni. U ovom vrtu ne želim vidjeti ljepotu koja ne pokazuje brigu za muke oko sebe, i koja vlada praveći se da ne vidi tugu. Želim pravu, jednostavnu ljepotu. Ona je nešto sasvim drugačije. Hodam po svojem vrtu. Stopala su mi bosa, polako hodam uživajući u nježnim milovanjima biljki koje mi dodiruju kožu. S jedne strane stoji mlado stablo bagrema. Kao da je drugačije od ostalih, daleko i samo. Ona ruka, moja ruka svjesno ga je smjestila dalje od ostalih stabala. Bagrem i ja smo jedno. Bagrem u svako godišnje doba. Na bagremu su sada procvali cvjetovi. Ovo je moje najdraže godišnje doba. Doba procvata. Doba koje nije vezano za sunčevu toplinu, plodnost kiše, i jačinu oluje, već se samo sastoji od Aškidilinog užitka i Aškidiline želje za cvjetanjem.
147
M Sada se samo miris bagrema širi po zraku, duboko, jako duboko u sebe udišem taj nježni miris bagrema. To je stablo koje je tek ušlo u sultanov vrt, u njegov osobni vrt. Kažu da mu je zemlja iz koje je potekao daleko, da je ovamo donesen iz svoje tople zemlje, i ovdje zasađen. Ali i pristaje ovom vrtu. S jedne se strane nalazi kamenje izrađeno od papira uzorka prošaranog mramora, mrlja od crne do tamnoplave, tamne, sive i na ponekim mjestima među jarkocrvenim linijama ružičaste boje... Da bih ovo kamenje dodala jedno na drugo i zalijepila koristila sam male komade od svakog od brojnih jedinstvenih mramornih papira koje sam izrezala, i naposljetku sam stvorila ono što sam htjela. Preko puta mene nalazi se veličanstvena stijena koja je zatvorila cijelu jednu stranu vrta, a na nju je sletio jedan veličanstveni jastreb... Poput nekakvog prijetećeg jedinstva, oštrina stijene i nemilost lovca... Linije kamenja, poput krvi lovine koju je raskomadao jastreb. Kao da se među njima stvorila veza. Sive boje na krilima ptice grabežljivice od valovitog su mramornog papira, sjene su crvenkaste, baš kao i njegove oči iste boje. Bijes u njegovim očima strašan je, strašniji čak od kandži koje se silno bore da se zadrže na kamenu, pa i od oštrog mu kljuna. Približavam mu se. Kao da se lagano pomiče i usmjerava svoju pažnju na mene. No u mojoj glavi nema mjesta strahu. Polagano pružam ruku. On je ptica mojeg vrta. U jednom trenutku miris bagrema odstranjuje tminu straha. Srce mi odmah zasja. Ta životinja koja utjeruje strah odjednom poprima oblik sasvim drugog stvorenja, onaj ptice čiope, crne čiope koja štiti ljude... I odjednom poleti i započne raditi krugove iznad mene, kao da mi želi pokazati put. 148
M Pratim je, polako. Prolazim kroz željezna vrata obavijena divljim ružama jarko ružičaste boje i plavim jorgovanima, diveći se harmoniji boja cvjetova. Malo ispred je jedna mala kuća, na vratima kao da stoji netko koga poznajem, ali čije lice nikako da razaberem. Sve oko kuće nalaze se stabla masline, a na njima zrele, velike masline, spremne da ih se ubere. I tako tamo stojim, niti koraka naprijed, čekam, jer tako želim. I shvatim da sam stigla do kraja šetnje za taj dan koji je samo dio moje mašte. Vraćam se u svoje odaje mirnog srca, s mirisom cvijeća u nosu.
Navodno da svatko tko gleda u vrt vidi nešto drugačije. Kao da su ti vrtovi čarobni! Ali ruka koja drži škare pripada Aškidil. Je li za rezanje takvih oblika potrebna magična sila? Kao da svatko tko pronađe put ulazi u vrt svojih snova, pri tome osjećajući Aškidil, onu koja je ovo stvorila... Zanimaju me drugi vrtovi od papira ove moje robinje, u Haremu se samo govori o njenoj slavi, ali da ga ja nisam slučajno primijetio u sobi robinje Binnaz... Ta mlađahna ljepotica ima talenta za umjetnost papira. Zapravo mi se ta žena stalno mota po glavi. Mota se, ali se ja unatoč tome nje klonim. I čak si to ne želim niti priznati. Ona noć koju sam s njom proveo odvela me do svijeta koji do tada nisam poznavao. Tada sam izabrao ono što poznajem. Svijet kojim ću ja vladati od početka do kraja, 149
M svijet za koji se zatim moje srce neće snažno vezati... Taman sam se oporavio od toga i uspio nadjačati svoje prikriveno uzbuđenje, i sada su me počeli zanimati papirnati vrtovi, djela ruke one očaravajuće žene, djela ruke Aškidil.
Moj voljeni Sultanu, čujem da si pokazao zanimanje za moje papirnate vrtove. Nevjerojatne li časti, neopisive li sreće. Za tebe sam odabrala svoj najveličanstveniji vrt. Dok sam ga izrađivala, ono što sam proživjela bilo je toliko intenzivno, kao da se radilo o zemljotresu... Prvo sam otvorila velika željezna vrata koja sam prva zalijepila u svoj vrt, pogledala sam prema van i vidjela da me čeka kočija, kočija s dva konja... Na ovaj si me put, na ovo putovanje, poslao ti, iako nisi znao to. Mislim da je to jako velika privilegija. Možda sam ti bila jedina robinja, robinja koja izlazi iz palače i razgledava vrtove, pa čak i ako je u zavjesama pokrivenoj kočiji, pod nadzorom haremskih aga. Na ovom putovanju na koje sam krenula otvorivši vrata svojeg zamišljenog vrta pratnju mi vrši Džafer-aga. Ne znam zašto je moja mašta njega odabrala, ali kada je on uz mene obuzme me osjećaj bezgranične sigurnosti. Mora da si me ti poslao na ovo putovanje, moj ljubljeni vladaru. Kada se proširila slava papirnatih vrtova koji su djelo mojih ruku, poželio si da me 150
M inspiriraju stvarni vrtovi, zato što si obziran i ljubazan. I doista sam imala koristi od toga, moje misli kao da su udahnule svježeg zraka. Pomisao da misliš na mene, bez mojeg saznanja, za mene je velika čast. Puni me nadom... Na povratku me uhvatio bezrazložan umor duha. Ali ne onaj umor za koji kažu da je učestao na putovanjima, već neki drugi, ne mogu ga opisati, kao nekakva vrsta propadanja. Dok sam se vraćala, kao da sam se raspala iznutra. Prije dva dana previjala sam se osjećajući bol čežnje. Drveće, njihov oblik, lišće, crvenila makovih mrlja u daljini, pa čak i mali vrtlozi u rijekama, sve me to podsjećalo samo na jedno, samo na jednu osobu. Trudila sam se riješiti ih se, ali nije mi uspjelo. A sada kao da sam nečim prekrila tu bol. No taj prekrivač je vrlo tanak, mogao bi se polako otopiti ili samo odjednom rasparati, znam, no sada kada vidim bagrem više mi nije teško. Prihvatila sam ih kao takve. Slijedi li sada pobuna ili ustanak, ne znam. Ali to nije kraj, barem toliko znam. Na putu sam vidjela nanizana stabla. Na nekima od njih smještena su brojna gnijezda. Neka su prazna, potpuno prazna, niti jedna ih ptica nije odabrala za svoje gnijezdo. A neka su pak toliko puna da se čini kako će im grane uskoro puknuti pod tim nakupinama gnijezda. Znam, neće puknuti, ne mogu, samo će nastaviti tako stajati. Osjećam bliskost s njima. Puna su, ali ne mogu puknuti. Nose više nego što mogu podnijeti, ali opet si sama iznova određuju granice podnošljivosti, granice koje nemaju kraja. Kada sam izašla iz svojeg zamišljenog vrta, znala sam da sam iza sebe ostavila putovanje koje me ne bi toliko izmorilo
151
M da je bilo stvarno.
Kada sam odveo Selima da promatra indijsku karavanu, bilo je to iz dobre namjere. Čak ga niti za to nisam želio ukinuti... I u vrijeme mojeg nećaka sultana Mahmud-hana iz Indije je došla jedna iznimno velika karavana. Karavana koja je dovukla ono čuveno veliko prijestolje kao dar, ono crveno prijestolje koje stoji u mojoj riznici, zelene glazure, ukrašeno biserima, s postoljem poput slonovske noge... O njihovoj smo slavi nadugo i s velikim uzbuđenjem slušali čak i u kavezu, kao i o tome prijestolju. No moj stric padišah nije bio tolerantan poput mene, i nije pokazao nesebičnost ne dopustivši meni i mojoj braći da promatramo pristigle ljude i njihove ukrašene slonove. Iako, ti ljudi nisu izgledali tako veličanstveno, ali su svejedno bili vrijedni promatranja, kao i njihovi slonovi. Uostalom, iz političkog je kuta također trebalo biti upućen u njih i pokazati prijateljstvo. Ljudi sumatranskog sultana Feth Ali Tipua došli su pod izlikom da Osmanlijama pruže potporu protiv Rusije, ali kako bi i sebi osigurali interes, naravno. Raskošno protkani raznobojni šalovi kojima su prekrili svoja leđa izazvali su oduševljenje naroda koji je promatrao taj događaj. Za tu se indijsku tkaninu ionako izdvajala poprilična količina novaca svake godine. Posebnost te strane tkanine odista je bila prednost koju nikako nismo mogli dostići. Europske tkanine koje su polako počele dobivati
152
M svoje ljubitelje mogle su se potpuno usporediti s domaćom tkaninom, ali za ove sam čak i izdao ferman da se ne nose, no sve uzalud... Trgovačka razmjena s Francuskom, Engleskom, i Nizozemskom donosi robu koja je većinom i došla iz Asitanea, pa se ta roba čak i prodaje. Boriti se s tim težak je posao. Bilo kako bilo, ti izaslanici koji su došli s tako dugog puta sa sobom su poveli i mnoge proizvođače raznolikog oružja koje je spremno pokazati svoju snagu, kao i najnovije oružje. Uglavnom, trebali su pokazati svoju veličinu paradom na svojim slonovima te su izjavili da ako dođe vrijeme da nas napadnu Perzija i Moskva da će nam odmah doći u pomoć, trudeći se tako zamagliti oči mojim vezirima. Naravno da su se opremili mnogim darovima. Primjerice, jedan od tih darova bio je i predivan vrč za ružinu vodicu, odmah mi je privukao pažnju te sam ga namjenio svojem malom sinu Mahmudu. Bio je to drveni stalak ukrašen biserima i rubinima sa svake strane, nalik na borove češere, s dnom od bjelokosti, cijeli veličine dlana. Na samom vrhu smjestio se vrč za ružinu vodicu s onom jedinstvenom indijskom caklinom, takvom da ga čovjek naprosto nije imao srca koristiti. Kako sam znao da se žele pokazati nisam im to zabranio. Naredio sam da se okupi vojska i da organiziraju jednu veličanstvenu vojnu vježbu za vrijeme gozbe koja je za izaslanike bila upriličena u četvrti Kagithane. Isto tako sam osigurao da age palače naprave predstavu svojih sposobnosti s kopljem, strijelama i puškama, vježbe koje su prvo trebali uvježbati od ratnika.
153
M Nisam se libio odlaska na tu predstavu sa svojim sinovima i princem Selimom. Princa Selima nisam smatrao drukčijim od svojih sinova... Kažu da čovjek uči uz pomoć čudnih situacija. Kolikogod ono što se dogodi vladaru jedne države bilo nevjerojatno, toliko je i normalno. Ti su Indijci imali i svakakve želje za sebe. Poželjeli su boraviti na mjestu blizu mora. Opustili su se kada im je prepušten konak na obali Uskudara, vlastite saveznike treba držati kao kap na dlanu. „Ali prije nego se pristrasnost ozbiljno ne provjeri, ne smije se donijeti konačna odluka“, rekao sam svojem velikom veziru...
Sada već svi znaju da kada moj gospodar izlazi prerušen da na svoj turban omota zeleni šal. Ljudi su se naučili viđati ga među sobom. Čak znaju da je u istoj odjeći prisustvovao nekim pogrebima. Znaju, ali se prave da ne znaju, zato što je poznato da će ga to više nego usrećiti. Jednom je prilikom tako otišao posjetiti nekog bolesnog čovjeka. Moj je gospodar vrlo skroman. Građani ga vole. Zato što primjećuju da ima dobre namjere. Što se ne može reći za svakog vladara. Ne oduševiti se njime nemoguće je. Ali opet, ne znam kako je moguće uzimati nešto što pripada njemu i ne osjećati grižnju savjesti.
154
M Imam jednu tajnu u vezi princa Selima. Selimova budućnost, kada sjedne na čelo Velike osmanske države – ako sjedne – kao i ono što će sve doživjeti, strašno me počelo zanimati. Što mu je raditi, što mu je činiti? Da pitam svojeg glavnog astrologa? On je učenik Abdiefendije, glavnog astrologa za vrijeme sultanata Selimova rahmetli oca. Znam da je bio jako vjeran svojem bivšem gospodaru, kao i to da mi nikada nije povrijedio čast. Ali, pitam se je li i drugi astrolog takav? Astrolog Jakubefendija koji je uz njega učio pa čak ga i pomalo nadjačao. Čuvat će moju tajnu, to im je navika. Mora! Tako sam ja Jakubu rekao dan Selimovog rođenja kao i sat. Još uvijek se sjećam tih četrdeset hladnih dana zime, mojeg promatranja snijega koji je padao u dvorište Harema, kroz prozor Šimširlika. Nisam vidio tlo već samo pahulje koje su letjele po zraku... Misleći kako je moja sudbina sada dobila drugačiji nastavak... I sjećam se što se tada govorilo po Haremu i što je dospjelo do mojih ušiju. Sjećam se kako je kršćanski narod rođenje princa na dan rođenja njihovog poslanika Isusa shvatio kao simbol sreće i kako su se unijeli u slavlja zbog toga... Ne znam zašto su to tome pripisali! Nikada nisam niti saznao! Nakon što sam ja došao na svijet, dugo se vremena nije rodio niti jedan princ, to je poznata stvar. Selimovo rođenje
155
M prekinulo je to prokletstvo budući da između mene i njega nije bilo drugih nasljednika. Selim se rodio nakon toliko godina, nakon trideset i šest godina, i mojeg brata Mustafu, kao i ljude u palači, obasipao srećom... Uglavnom, to je bilo davno, vratimo se na astrologa Jakuba. Uzeo sam veličanstveno pero u ruke i naslovio pismo na njega, pismo koje mu je veliki vezir trebao predati i koje nitko drugi nije imao prilike vidjeti. U njemu sam mu naredio da istraži što se sve može ispisati iz njegovog dana i sata rođenja: bio je četvrtak, dvadeset i peti prosinca, dva sata i pedeset i osam minuta, četvrtog dana od onih hladnih četrdeset dana zime. Ja znam što se tada događalo, a moj pokojni brat koji je o svakom svojem pokretu odlučivao prema onome što su mu rekli astrolozi, nije znao. Njegov sin Selim došao je ne svijet pet minuta prije vremena koje se smatra najsretnijim. No glavni astrolog je u strahu od padišahovog bijesa sat rođenja pomaknuo za pet minuta naprijed i obavijestio padišaha da će mu sin biti neporazivi osvajač svijeta. Sada sam ja htio saznati pravu putanju sudbine ovog princa. Rekao sam mu da mi kaže što zvijezde kažu o Selimovoj budućnosti, ali da to nikako ne prenese glavnom astrologu, agi oružaru, ni glavnim haremskim agama. On se pročitavši pismo veličanstva odmah bacio na posao, ne pokazavši ga nikome... Što je astrolog Jakub sve vidio? Vidio je da će Selim u dalekoj, jako dalekoj budućnosti doći na prijestolje i da će njegov sultanat biti obilježen 156
M pobunama, borbama, svađama i patnjom. A i da će njegov kraj biti bolan... Da me pitaju je li me to rastužilo, ne bih im znao odgovoriti.
Svjetlosti mojeg života, opet me sustigla tuga u valovima. Trebala sam znati da neće biti tako lako, i znala sam, ali sam se pravila da ne znam. Bila je dovoljna jedna riječ koju sam čula, koja me podsjetila na naš jedini susret. Plavetnilo stabala masline ponovno je posivilo u mojim očima. Lijepa, briljantna boja bagrema postala je prljava, drugačija. Ugasila se crvena boja makova. Je li to i voda u rijekama ubrzala? Kako samo prelaze preko kamenja koje im se nalazi na putu. Opet sam počela vreti iznutra. Kao da sam odjednom ugledala trnje koje prije nisam primjećivala. Novi cilj u mojem životu. Do nekih ciljeva stignem i tada tamo ostanem. A na nekima pak samo zastanem. A neke s malim nemirom ubrzano pređem. U očima vidim samo žutu i tamnoplavu boju. Uvijek su jedna uz drugu. Tamnoplava je ozbiljna, a žuta hirovita. Ne znam da li će tako i ostati. Ova tuga da je mi inspiraciju za druge vrtove. Možda se baš sve samo zbog toga i događa...
157
M Kako je život čudan. Ahmed Nazif, suprug moje nepriznate kćeri, bio je taj koji je spriječio želju mojeg velikog vezira Halil Hamid-paše da mene svrgne s prijestolja i postavi Selima na njega. Suprug mojeg djeteta kojeg sam prvi put u životu vidio zahvaljujući onom požaru što je izbio u prvim danima mojeg vladanja. Nakon što sam ga zaposlio na raznim državnim pozicijama, učinio sam ga glavnim pomoćnikom velikog vezira. Pobrinuo sam se i za njegovog oca Hađži Selim-agu i brata Mehmed Emin-efendiju. Uvijek sam u pravilu davao vrlo široke ovlasti mojim slugama koji su ušli u red velikog vezira, kao i svojevrsnu slobodu. Sve za dobrobit države... Glavno da ne zloupotrebljavaju te ovlasti. I tako sam zahvaljujući Ahmedu Nazifu saznao da neke moje sumnje nisu bespredmetne. Halil Hamid-paša zapravo je bio osoba spremna da započne reformu onako kako sam ja htio. Sa stručnjakom iz Francuske u našu vojsku vrlo je uspješno donio potrebna nova pravila. Osnovao je pomorsko-ratnu školu koju sam smatrao vrlo važnom. Tiskaru “Muteferika Ibrahim-efendija” koja je bila osnovana u vrijeme mojeg oca Ahmed-hana, a zatim pala u zaborav, ponovno je dao otvoriti. No nisam mogao zanemariti glasinu da kuje zavjeru protiv mene i da je pristran princu Selimu... Doduše, nismo shvatili srž tog problema zavjere, no čak i da je sve zanijekao nisam mogao pustiti te sumnje a da ih potpuno ne odstranim. Oporbeni razgovori u vezi mene, koji su kružili u
158
M kavanama i brijačnicama, sve su češće stizale i do ušiju prerušenih ljudi. Osim toga, povećao je neodobravanje naroda nakon velikog manjka žita nastalog zbog situacije s Krimom kao i učestalih požara, i poticao je takve glasine kao i to da bi se sve to riješilo Selimovim preuzimanjem sultanata... Priča se da je i potajno poslovao s francuskim izaslanikom... Naravno. Ne piše Selim ona pisma uzaludno... No ja ne mogu tako lako odustati od svoje države.
Veličanstvo moje, zašto na onim keramičkim pločicama ne koriste blijede, prigušene i veličanstvene boje jesenskog doba? Već samo one pretjerano lijepe? Boje umjetnog raja? Zar umjetnici ne znaju da tako nešto ne postoji? Gdje je skrivena tuga vrtova? Zar su njihovi životi uvijek poput vrtova ruža? Kako su se samo slojevi blještavo crvenih karanfila ponosno nadvili, plavetnilo tanašnih tulipana nestvarne dubine stoji gotovo nadmoćno, a svaki pupoljak novoniknule grane savršeno jednolično smještene iznad listova poput bodeža, primoran je neprestano čuvati svoju svježinu. A cvjetovi koji nemaju pravo da procvjetaju ili uvenu, kao da su stali u vremenu, i promatraju one što prolaze ispred njih. A čempresi na glavnom ulazu u Harem? Potpuno su bez mana, nimalo ne klonu, čak im niti vrhovi nimalo ne klonu, za razliku od onih čempresa u vrtu... Lijepi su, da, to nije 159
M sporedno, ali možda su čak i prelijepi, preuredni, presjajni... A ona umišljenost otvorenih plodova šipka, njihova prodorno tirkizna boja odražava boju tla i potom se širi navlastite listove... Ne, ni moji cvjetovi, ni moje lišće, pa čak niti moj šipak nije takav. Ako je već ova umjetnost odraz duhovnog stanja umjetnika, onda neka tako bude. Priroda ukrašena ovakvim bojama jeseni. To je ipak moj vrt iz snova, ja ga mogu ukrasiti s procvjetalim pupoljcima, zar u jesen nema cvjetova?
Ova Vila Bagdat podsjeća me na štošta... Kad god dođem ovamo, i kad god promatram neku zabavu priređenu u ovom starom dvorišnom bazenu, ponekad se sjetim i jedne priče vezane za mog strica Mahmud-hana. Jednog zimskog dana, smrzavajuće hladnog zimskog dana, moj stric koji je došao na bazen sa svojom pratnjom, naredio je da se u bazen baci jedan patuljak koji se tamo nalazio. Članovi pratnje zgrabili su patuljka i ubrzano ga ubacili u ledenu vodu. Počeo je bespomoćno lamatati po vodi i jecajući preklinjao da ga se izvadi van. Što je Njegovo Veličanstvo Mahmud-han na to učinio? Obznanio mu je da sve dok u tom stanju ne otpjeva nekakav stih neće biti izvučen iz bazena. Drhteći, jadan je patuljak počeo pjevati nekakve besmislene stihove, dok su se oni oko njega smijali toj čudnoj pjesmi ispjevanoj u očaju, a vladar se 160
M samo mirno zabavljao. U trenu kada je malo nedostajalo da se jadnik preda i utopi, sultan je naredio da ga se izvuče van. Zatim mu je dao vreću zlata da ga malo zagrije... Jednog se dana svi ti grijesi naplate čovjeku, sigurno... Uvijek razmišljam o tome jesu li bespomoćni jecaji muke koji su na dan kada je moj stric bio pokopan izlazili iz njegovog mezara bili bezrazložni... Nego, bolje da sada ne započinjem s tako crnim mislima... Ja se prema svojim patuljcima u palači ne ponašam lišen milosti poput mojeg strica Mahmud-hana... Iako, razlog prisustva tih jadnih bića na dvoru jest to da mene i druge zabave i nasmiju... Reklo bi se da je natjerati ih ili uvući ih u podrugljive situacije ovdje sasvim normalno. No unatoč tome ja nikada ne zaboravim da su i oni ljudska bića. Ipak, moji sinovi stvarno uživaju u gluparijama tih patuljaka, i zato kada idem jahati, uvijek ih uključim u svoju pratnju, pogotovo ako prisustvuju i moji sinovi...
Običaj je da se prinčevi i vladari zabavljaju s patuljcima i dvorskim ludama. Patuljci se često prave da se hrvaju, lude jedni druge zadirkuju bacajući se u bazen, i međusobno se ruše gađajući se sa snježnim grudama... I naš padišah se ponekad takvim gluparijama zna grohotom nasmijati, ali znam da ga isto tako rastuži kada vidi kakva su im tijela. Jednom je princ Mustafa s jednim od patuljaka, s najmanjim od njih, uzjahao svojeg crvenog ponija kojeg mu je 161
M poklonio veliki vezir. U trenu ga je gurnuo s ponija svom svojom snagom. Patuljak se stropoštao na kamen i ozlijedio glavu, a moj je gospodar zabranio sinu da ide na jahanje tjednima kako bi ga kaznio. Čekao je da mu se sin opameti. S druge pak strane, da bi se prinčevi lijepo proveli u svoje slobodno vrijeme, spremni ih čekaju dva broda s trinaest sjedala, i sveukupno dvanaest lađa za četrnaestero, desetero, osmero i šestero ljudi. Jedna od najboljih vrsta zabava u Haremu je lutkarska predstava koju vole gledati i Abdulahmid-han i njegovi sinovi. Ponekad se dozvoli i haremskim gospođama da pogledaju predstavu. Ispred navučene zavjese nalaze se lutke od kože, a iza njih svjetla u pokretu... I glazba koja vrši pratnju zvijezdama zabave i čudnovatim pričama... Na sultanovim zabavama ne nedostaje niti oponašanja. Age palače odjenu se u kostime od pera ili u odjeću sluga, kurira, satnika, kuhara i izrugujući se izvode predstavu. Ima i ono kada izgrade savršenu umjetnu tvrđavu i iz nje krenu u izmišljeni rat te se prave da uzimaju Perzijance za taoce, to im je najdraža zabava. Nagrada za sve ovo su dakako velike količine novca...
Moj ljubljeni Vladaru, ovaj najnoviji vrt izradila sam samo za sebe... Znam da ti se jako svidio onaj rad koji sam ti poslala prije nekog
162
M vremena. Ona vrećica zlata koju si mi tako ljubazno poslao uzrokovala je veliku ljubomoru, ali meni je bilo draže ono drugo, onaj maleni broš. Broš koji si mogu nataknuti na prsa, broš oblika dijamantne ptice čije će krilo zatreperiti iznad mojeg srca svaki put kada udahnem... Ptica koja nikada neće moći poletjeti, ali će uvijek biti spremna. Ona je djelo jednog zlatara, on ju je osmislio i izradio, i oprezno smjestio jednu malu oprugu ispod njenog krila. Jedno joj je oko od rubina, drugo se ne vidi. No ionako nije izrađena da bi se vidjela ili gledala... Sliči na crnu čiopu. Sliči na jedan od onih darova koji se šalje nakon noći vođenja ljubavi, samo što ovaj ima puno više značaja. Kao odgovor na moje djelo nastalo miješanjem ljubavi i truda, nešto od tebe, nešto od moje negdašnje ljubavi...
Kada god je sretnem samo želim povikati:“Toliko te jako osjećam u sebi, to je predivno. Neprestano. Ti moje si sve. Ti si moja jedina duša.“ Tko zna, možda ću jednog dana moći nesmetano to izreći. Svaki susret s njom uvijek me iznova ponese. Zumbul-aga vidi i zna u kakvom sam stanju.
163
M Moj uzvišeni Padišahu, kada sam bila još jako malena djevojčica moja mi je majka, koje se jako mutno sjećam, poput žućkastog duha, znala govoriti da ću biti jako lijepa. I svi oko mene to su govorili. Moja plava kosa do ramena, jamica u lijevom obrazu, obrve poput mladog mjeseca, tužan, umoran pogled, ali s jedne strane bistar sjaj mojih očiju boje rijeke skriven iza trepavica poput strijela, bili su dosta slavni. Toga se sjećam od najranijih nogu... Život u četvrti u kojoj sam se rodila bio je jednostavan. Bila je to četvrt smještena u jedan ugao Istanbula, četvrt koja je ostala sasvim mala u ovom starom velikom gradu, četvrt posebna za sebe. Moj otac stolar bio je lokalni majstor svog zanata, ali ne kao obrtnik, već kao umjetnik. Sjećam se da je izrađivao ormare i vrata za domove paša, neka njegova djela navodno su dospjela čak i u palaču. Vjerojatno sam umjetničku ruku nasljedila od njega. Moja majka bila je stup naše obitelji, brineći o našoj sreći i redu. Žena kojoj nikada nije nedostajalo veselja. U tim je uskim ulicama i dvorištima veličine dlana život bio poput neprestane glazbe. Glazba koja se neprekidno spušta i diže, ali nikad ne jenjava. Po danu nešto brža, uvečer nešto sporija, glazba koja bi navečer barem nakratko pobjegla iz kuća van i tada se počela gasiti... Kao mala nikada se nisam ljutila, uvijek sam bila dijete nasmijanog lica, miljenica cijele četvrti. Kosa kao da mi uvijek sjajila od ruku koje su ju milovale. Tada se dogodio onaj strahoviti potres. Ona zastrašujuća katastrofa u vrijeme vladavine tvojeg brata sultana Mustafe. 164
M Naša je kuća unutar gradskih zidina bila uništena do temelja. Ja sam u to vrijeme bila na gornjem katu i, ne znam kako, ali spasila sam se. I to dok su moja majka, moj otac, i moja sestra, ljepotica nad ljepoticama, umirali u mukama. Poslije sam čula da nije bilo kuće u Dersadetu koja se nije oštetila, da su se urušili ogromna Fatihova džamija, Bajazidova džamija, džamija sultanije Mihrimah, Kapaličaršija, hanovi, hamami, i gradske zidine. Da se narod okupljao u dvorištima džamija i na trgovima, i da su se čak na tvojoj Novoj palači stvorili veliki rascjepi. Tada sam bila premalena da to shvatim, ali ovaj je bolni događaj promijenio putanju moje sudbine. Sljedeći su me dan izvukli susjedi koji su se uspjeli spasiti. Na kraju sam se našla u palači sultanije Esme, kao šestogodišnje siroče... Rekla sam ti, privukla sam joj pažnju svojom ljepotom, tvoja me sestra odgojila... No nisam izrasla u ljepoticu koliko se to očekivalo, nisam više imala toga čime bih privukla pažnju, u usporedbi s drugim djevojkama bila sam nitko i ništa. No svojim sam umom bila svakoj konkurencija, kao i svojim srčanim smijehom. Zbog toga me, uostalom, sultanija Esma smatrala dostojnom tvojeg harema i kao takvu me ponudila. Sultanija Esma znala je govoriti da dok pjevam svojim dubokim glasom da me obavije nekakav čudan pokrivač tuge. Ubrzo mi je ionako zabranila da pjevam. Može biti da su mi sjećanja na one bezbrižne dane djetinjstva činili glas toliko tužnim. Iako sam se nalazila među djevojkama ljepšima od mene, znala sam da će me tvoje oči jednog dana primijetiti. Isto tako sam znala da se te oči neće dugo zadržati na meni... Nema veze. Neka je tako.
165
M Oduvijek sam željela odbaciti svijet koji polaže toliko važnosti u ljepotu. Sve što meni ostaje je tuga u mojim očima, i rupica u mojem obrazu...
Pogledaj samo čime se bave misli ove male robinje, moje Aškidil! Nevjerojatno da je toliko upućena u stanje svijeta koje joj je prenio Zumbul-aga. Njih dvoje znaju zajedno sjesti i raspravljati o politici u državi! Zumbul-agi je odavno poznato da je ona potpuno drukčija, a i jako dobro zna koliko mi je važna. Prema mojoj želji, govori mi sve što ona radi, no ovaj se put namučio da mi prenese djevojčina mišljenja o ruskoj carici. Stvar je u tome što Zumbul-aga nije toliko bistar kao ona. A moj je uzvišeni gospodar pak slijep da vidi blago u svojem zagrljaju. Kad bi barem ta djevojka pripadala samo meni, bila moja pratnja u životu, bila moj životni prijatelj... Izgleda li tako raj?
Moj uzvišeni Sultanu, nevjerojatno što nam u srcu ovog veličanstvenog Harema dospije do ušiju, što sve čujemo, i ti bi se začudio da to čuješ! Samo zato što nam nije dozvoljeno da idemo van, ne znači da ne znamo što se sve vani događa.
166
M Želim razgovarati s tobom o nečemu što mi se mota po mislima, voljela bih da to možemo zajedno raspraviti, iako znam da tako nešto nije moguće. Ljudskim slabostima i ambiciji nema kraja, to je jasno, moj vladaru. Snovi one moskovske carice Katarine primjer su te bezgranične neposlušnosti. Svi znamo kako shvaćate žene, ali ja mislim da samo jedna žena može ganjati tako lude snove, prepustiti se tako razrađenom planu. A ako to ne ostvari, kakve li tuge. Povjesničari će pisati o njenom snu, ali i o tome kako te preplašila... A bome i veziri su se dosta uznemirili. Sada čak ponavljaju one tvoje riječi: „Više ne možemo, nego prepustiti našu državu Allahu!“. Nemoj slučajno krivo shvatiti moje zanimanje za to, moj ljubljeni padišahu. Naravno da neću moliti da ta moskovska gospa dobije što želi, naravno da ne želim da osmanska država bude zaprljana moskovskim nevjernicima. No pomisao da postoji ta gospa koju nazivaju caricom, gospa koja zaslužuje svoju titulu, usrećuje mi srce, ali iz drugih razloga... Iako sam toliko daleko i toliko zatvorena, moj iskreni prijatelj haremski aga Zumbul-efendija, koji se i sam zanima za ono što se događa izvan, daleko od nas, sposoban je uz pomoć svojih brojnih prijatelja saznati o čemu se priča u Divanu. U ovom velikom Haremu osim mene nitko ga drugi ne sluša, a i da ga sluša ne bi ga razumio. Stoga ponekad noću potajno razgovaram s njim. Uz njegove priče zamislim da imam svoj prozor, pa odem do onih mjesta do kojih moje tijelo nikada neće stići, i kao da sve to proživljavam. Učenje o takvim stvarima čini me jačom. Jačom od koga? Od sebe
167
M same... Da, san te Katarine je osvojiti Konstantinopol i proširiti se do morske obale. Kao i to da ponovno osnuje Rumeliju i Bizant i zavlada njima. Zamisli ti to! Ono što mene čudi nije to što je carica svojem tek rođenom unuku dala ime Konstantin već to da je za njegovu dojilju odabrala rumelijsku ženu s egejskih otoka. Veličanstvo moje, može li takva činjenica biti samo slučajnost? To može biti san samo jedne žene. Baš kao i moji vrtovi od papira, i sve ono što kroz njih proživljavam... Ona mašta o tome kako će njen unuk biti vladar novog Bizanta. Neki se tome samo smiju, ali savez koji je sklopila s Austrijom zasigurno će unijeti strku u Palaču. Znači, ljudi se ponekad oduševe svojim neprijateljima, iako niti na tren ne požele da neprijatelj pobijedi. Ja sam zapravo oduševljena snovima. Nisu li baš ti snovi važni, sultanu? Ponekad ono što proživimo u snovima ne proživimo u stvarnosti...
Moj je veliki vezir malo zakasnio u davanju vijesti. Moskovska carica Katarina sklopila je savez s austrijskim kraljem, znači! Našli su se u gradu Mogiljevu. Koje su namjere razgovora to dvoje nevjernika? Što bi taj „Grčki projekt“ mogao biti? Može li to ozbiljno ugroziti Veliku državu? Nitko ne zna odgovore na ova pitanja... Moj se veliki vezir trudi skupiti sve bitne činjenice. Kao da su se svi naši neprijatelji sjedinili i suprotstavili
168
M nam se... Ali, kako ono kažu „tko pod drugim jamu kopa...“ ... Onaj engleski nevjernik sada je na nekom udaljenom kontinentu. Trenutno su u ratu sa zemljom koja se zove Amerika, ratu za nezavisnost. A ti su Englezi dosta pomogli Rusima na moru. Ne znam hoću li to doživjeti, ali volio bih posvjedočiti njihovom neuspjehu na tom dalekom kontinentu.
Moj voljeni Padišahu, više se neću prepuštati tuzi, znate da čim nešto odlučim držim se toga. Da jednog dana dobijem priliku uživati u tvojoj dragocjenoj ljubavi, da me preplaviš komplimentima, da me obasipaš vrijednim darovima, pa čak i da ja postanem ta kojoj pišeš svoja rijetka ljubavna pisma, ova ljubav izgubila bi svoju vrijednost i čaroliju. Ono silovito priželjkivano sjedinjenje postalo bi obično poput malih dijamanta koji okružuju onaj veliki kamen na tvojem prstenu, i ugasilo bi se. Iako me patnja zbog te silne želje održava na životu. Čak i da joj se promijeni putanja...
Kako veliki vezir mene poštuje, neki sam dan uhvatio priliku da ga počastim kavom, i tada smo nakratko 169
M porazgovarali o stanju u državi... Navodno da su se ta Katarina i austrijski car Josip, koji se sada kad mu je majka umrla počeo razbacivati prijetnjama, udružili te nas žele pokoriti. To je ionako vječni san one moskovske nevjernice, koristeći osmanske tjesnace proširiti se na Sredozemlje. Svi znaju kako joj je ipak najveći san Dersadet ponovno pretvoriti u Bizant. A što da se kaže na zahtjeve zemlje imenom Španjolska? Da vidimo, hoće li naše plemenito veličanstvo moći donijeti savjete i odluke kako se nositi s tim?
Ljubavniče moj, sada ti se već i ovako nesmetano obraćam zato što sam donijela konačnu odluku da ti nikada neću poslati ova pisma. Kada sam ih tek počela pisati sanjala sam da ću ti ih sva jednog dana predati. Mislila sam da će te zanimati. Pretpostavljala sam da će ti biti zanimljivo čitati ih, i da ćeš uživati u slušanju ljudskih priča. Pogotovo zato što si ti središte svega... No kako je vrijeme prolazilo shvatila sam da sam te preuveličala u svojim očima, i u svome srcu, i da ti zapravo vrijediš onoliko koliko sam te ja učinila vrijednim. Tako je, ono što tebe čini toliko posebnim je vrijednost koju ti ja dajem. I može biti da sam se uplašila da će moja pisma, moja 170
M pisma koja su sažetak mojeg života, biti bačena na stranu. Dajem sve od sebe, trudim se. Trudim se misliti i ponašati kao da ti uopće ne postojiš u mom životu. Zašto je tako teško odustati nakon svega? Znam, jednom će doći dan kada me neće biti briga za tebe. E pa taj dan sada čekam, jedini mi je cilj dočekati taj dan. Spasiti se od tebe. Čudno mi je izgovoriti tu želju nakon što sam te toliko htjela, ali to je iskreno priznanje, samoj sebi. Sinoć kao da me nešto pozvalo da dođem u Dvorište na kojem duhovi vijećaju. Ustala sam u snu, nikoga nisam probudila, i polagano sam krenula onamo, u mraku. Ondje sam se odjednom osjećala kao da se nalazim u nekom drugom svijetu. Možda su me ovamo dovele priče koje mi je prije nekog vremena ispričao Zumbul-aga. Rekao mi je da će me tamo nešto čekati, nešto posebno, i da je jednom prije neka druga robinja tamo provela noć i promijenivši se spasila se od patnje i boli u srcu... Imam osjećaj kao da me on snenu odveo tamo za ruku i ostavio. Teško je to objasniti, jako teško. Nisam dugo ostala tamo, ali ću ponovno otići, čim se svi povuku... Sada sam napokon shvatila da ljubav ponekad sasvim pomuti um osobe, a ponekad ga obasja. Ja sada tragam za tim sjajem...
Sada su mi javili da je i španjolski izaslanik stigao u grad. 171
M Reći će da je došao kako bi otkupio Španjolce koje su naši gusari zarobili, ali svi znaju koji je pravi razlog njegovog dolaska. Pravit će se da je došao kako bi sklopio ugovor prijateljstva s Velikom državom, ali njegov glavni cilj je da ograniči moći alžirskog bega, da ih spriječi u napadu na njihove brodove, a to je sve neprihvatljivo. Oko ovog se treba savjetovati s kapetanom Hasan-pašom... Zabrinutost pruskog kralja Fridriha čini mi se logičnom. Naravno da mu nije jedini cilj stati uz nas, već ne želi da njegovi neprijatelji steknu moć. U Dersadetu žive mnogi koji im prenose vijesti, kralj određuje svoje sljedeće korake prema njima. Koliko je pouzdan, to ne znam! Ali znam da se svi trude napustiti nas. Veziri koje sam to pitao rekli su: “Sada smo već primorani sklopiti savez s Pruskom državom“, no unatoč tome moramo biti oprezni. Da, moramo dobro promisliti o tome, naredit ću svojim vezirima da tu temu detaljno rasprave za vrijeme Divana. Nemamo puno vremena, donijeti odluku o tome kakav ćemo sada način primijeniti težak je posao... O Bože, pomozi Velikoj državi!
Izradila sam novi vrt od papira, moj voljeni Sultanu. Kao da je drukčiji od ostalih. Kada se unesem u promatranje tog vrta, ili čak kada ga dotaknem rukom,
172
M dogodi se nešto čudno. Ovaj sam vrt osmislila uz pomoć svoje mašte i sve povijesti što sam do danas naučila. I tema vrta koja me zaokupila je drukčija. U ovom vrtu meleci vuku zmajeve prema nebu. Sigurno znaš za tu priču, sultanu. Prema ovdašnjem vjerovanju ako zmija uspije doživjeti sto godina na zemlji tada se pretvara u zmaja. I nezaustavljive nesreće zaredaju se jedna za drugom. Ako meleci stignu lancima odvući zmiju koja se pretvara u zmaja na nebo, daleko iza planine Kaf, i ondje spoje njenu glavu s repom u oblik kruga, tada se beskrajni životni krug uvijek iznova ponavlja. Kažu da se munje koje sijevaju zapravo sastoje od svjetla i glasa koji se tada pojave. To mi je ispričala vaša cijenjena sestra sultanija Esma, kada me jedne olujne noći ugledala sklupčanu u kutu konaka... Nakon toga sam se pri svakoj munji i gromu na nebu toga sjetila, pa čak i za vrijeme mojih osobnih oluja. Ta me pomisao uvijek tješila. Samo, što god učinila, nikako da se spasim od oluje svoje ljubavi prema tebi. Ne znam bi li poželio šetati po tolikoj kiši, ali ja već jesam. Zaljubiti se sliči na šetnju po kiši čije munje potječu od zmaja. Vjerojatno ću se spasiti tog zmaja kada to stvarno poželim, iz dubine srca... Bilo kako bilo, ovo djelo ti ionako nemam namjere pokazivati. Već sam rekla, ovaj sam vrt uistinu izradila samo za sebe.
173
M Ne sjećam se o čemu sam razmišljala dok sam ga izrađivala, i u koliko sam ga dana dovršila. Stvorila sam to djelo kao u snu. Sjećam se da, kad sam ga tek počela raditi, da sam na tren zastala i zatim se upustila u posao osjećajući nekakvu drugu vrst snage. Sjećam se da sam pomno izabrala boje papira, da ni sa čim nisam bila zadovoljna, da su tada škarice, kao da su produžetak moje ruke, gotovo vlastitim pokretima same počele stvarati motive, i kao da su se komadi papira očajnički borili da budu spojeni ljepilom i da gotovi oblici budu zalijepljeni na postolje te tako dobiju svoje mjesto u tom djelu. U početku mi se sve u glavi pomiješalo jedno s drugim, bez oblika i izgleda. No s vremenom je sve poprimilo oblik, i raširilo se po cijelom kartonu ispred mene... Jedan prikaz u mojem vrtu. Goli vrh čiju oštrinu kvari nekoliko gustih čempresa. Taj poprilično strm kameni put koji krivuda prema vrhu, okružen cvijećem, cvijećem koje se samo širi. Moja skromna planina Kaf. S obje strane puta nalaze se samo stabla bagrema. Njihovi dijamantno bijeli cvjetovi procvjetali su, a miris im je prožeo zrak. Svježe zeleni listovi nara trepere. Ovdje nema mora, samo jedno mirno jezero, na obroncima planine... A na jezeru samo jedna lađa, prazna. Nebo je bistro, pod dubokim plavetnilom nema niti
174
M oblačka. No nešto nedostaje. Još uvijek. Upravo se nalazim u vrtu. Hodam po putu sjenovitom od stabla bagrema, putu koji je sačinjen od malog sjajućeg šljunka. S jedne su strane ruže boje marelice okrenule svoja lica prema svjetlu, s druge strane plavi zumbuli kao da su se sjedinili, kao da su se na jednoj strani vrta spojili u veliku plavu mrlju. Ne nedostaje niti grmlja. Suprotnosti koje nude zamršene, tamne i uspravne planine kao da još više naglašavaju ljepotu cvijeća. Ne zna se koliko je sada sati. Vladaju i čudna svjetlost i sumrak. Možda je to zbog tamnog plavetnila vode. Onog plavetnila koje privlači svjetlost. Jezerska voda kao da je na dnu osvijetljena, ta osvijetljenost kao da se pokušava probiti kroz gornje plavetnilo. Na vrhu planine odjednom postaje jasno što se čeka. Vijeće je upotpunjeno. To me ne iznenađuje, samo sam na tren začuđena. Odjednom boja vrha prelazi s prigušeno zlatne koju sam sama odabrala na blještavo crvenu, boju prikladnu za predstavu koja će se odigrati ispred. Kao da je nešto uzelo i skupilo sve strahove koji vladaju na zemlji. I opet nikako da me dovoljno obavije strahom... Strahom 175
M za kojim žudim... Neću se boriti sa zmajem nasuprot mene. Ionako sam ga ja stvorila. Ili sam ga možda stvorila baš zato da se borim s njim? Da zastrašim zmaja. Da preplašim zmaja. Kao prijetnju. Ali prema kome? Boriti se nemilosrdno. Ali s kim? Da sam samo znala koliko je to zapravo lako... Oblik i izgled zmaja odjednom se mijenjaju, kao i njegove boje. Ne čine ga strašnim njegova krila koja mu iz vatreno blještavih leđa izlaze poput strijela, naprotiv, raznobojno perje na njegovim krilima milo je oku. Niti ga čini strašnim njegovo debelo gmizavo tijelo zmije koja njegova krila poput strijela nikako da sakriju. Kao niti njegove iskrivljene pandže osvijetljene trenutnim svjetlom vatre koja povremeno izlazi iz njegovih usta poput pećine. Ni čempresi koji se, goreći podivljalom vatrom, pretvore u okomite vatrene strijele. Ne, radi se o bijesu u njegovim očima. Da, o njemu. Pri svakom koraku njegovog talasastog tijela zatrese se zemlja, tlo puca i odvaja se pod njegovim nogama. Baš tada s neba se spušta rajska ptica... Da prekine svu stravu, i smiri strahove... Na glavi ima krunu od šest sjajnih redova, kao da je stavila
176
M ukras od rubina, baš poput mladenke. Rep joj je šaren, izgleda kao sačinjen od indijske tkanine. Ptica se želi istaknuti svojom privlačnošću, poput darova koji se nude padišahu. Pokraj ptice sada su se u jednom treptaju oka pojavili meleci. Spustili su se bezbrižno zamahujući svojim krilima. Njihova krila toliko nevjerojatno otporna.
su
jednolično
prozirna,
ali
i
Bojeći se da će zasjeniti sjaj ptice koju prate, opreznim, poput povjetarca laganim pokretima odvode je do okruglog mjesta na nebu. Svilenu užad u rukama spuštaju prema dolje kao da su uobičajena slika ovog prizora i kao da su naučene na ovakvu dužnost. Lanci na užadi u trenu se sami od sebe navuku na zmajeva krila. Zmaj se pokušava opirati, ali ne može, i okrećući se postaje zmijasti krug. Na tren ostaje visjeti na nebu. Stabla bagrema koja sam sva sretna smjestila ispred vrta potiho šume, a vjetar lijepog mirisa obavija sve strane. Više nema ničega od crvene boje vrha planine, te on odjednom poprima tamnoplavu boju dima od oblaka koji su se nadvili nad njim. Odjednom se oglasi munja, prodirući kroz oblake. Osvjetljava cijeli vrt, i mene. Grom koji je uslijedio nakon nje 177
M bio je kratak. Životni se krug ponovno nastavlja. Beskrajnost je opet spašena. Kao i beskrajnost u meni.
Kako su samo putanje naših sudbina povezane. Ne samo to, nego su i nerazdvojive.
međusobno
Jednog dana Bajrama koji je pao pred kraj njegovog pritvorskog života, moj mi je gospodar darovao srebrno zrcalo ukrašeno kamenjem boje rubina koje je dao izraditi za mene odvojivši za njega dio svojih novaca iz već ionako oskudne riznice. Tada sam shvatio da se nas dvoje nećemo samo tako rastati. To zrcalo kao da je pripadalo Aleksandru Velikom, toliko mi je bilo vrijedno. Ono zrcalo iz priča, zrcalo koje je navodno dao izraditi njegov učitelj Aristotel i koje su poslije objesili na neko visoko mjesto u Aleksandriji, zrcalo koje bi mu pokazalo njegovog jako udaljenog neprijatelja kada god bi Aleksandar Veliki pogledao u njega... Kada god mi bude dosadno, pogledam u to zrcalo. Kada se zagledam u njega, zagledam se i u snove. Kao da sam u očima svojeg srca, duboko u sebi izradio takvo zrcalo. I kada pogledam u to zrcalo vidim događaj koji se dogodio ispred mojih očiju, ali ga ja ili nisam vidio ili ga nisam htio vidjeti. Zrcalo je samo jedno sredstvo. Kada sam pogledao u to zrcalo primijetio sam eunuha koji se zaljubio. Zbunjenog, ali odlučnog. 178
M Kada sam pogledao u to zrcalo ugledao sam nesretnog padišaha kojem se bliži kraj. Usamljenog, ali cijenjenog. Kada sam pogledao u to zrcalo ugledao sam jednu robinju koja je tek sada shvatila koliko vrijedi. Robinju koja je puno propatila, ali i koja je jaka.
179
M
„Moj se život još jednom promijenio.“
180
M
Moj Padišahu, sinoć se pred mojim očima digla zavjesa. Ponovno sam otišla do Dvorišta gdje duhovi vijećaju, ono je postalo mjesto kojem bježim noću, noću kada mi je dosadno, prilaz s pogledom na Dvorište miljenica... Kažu da se na njega ne smije ići po noći kada je napušteno, ali ja se baš želim susresti s nepoznatim... Duh kojeg sam u tami čekala i prizivala naposljetku je došao. Nisam se prepala, nema onoga što se ne bi odazvalo tolikoj želji i čežnji. I sam znaš, ili bi trebao znati. Nisam mu mogla razaznati lice, ali je njegov stav podsjećao na tvoj, kao i sjaj njegovih očiju u tami, u isprekidanom svjetlu udaljenih svijeća. Vjerojatno je i on došao ovamo u potrazi za mnom, ili za uzbuđenjem života, ili za mirom, ili za nečim nepoznatim. I tako smo se susreli. Nismo prozborili niti riječi. Kao da su se susreli vatra i barut. Odjednom sam se našla u njegovom debelom kaftanu.
181
M Kao da si to bio ti, padišahu, ili onaj ljubavnik kojeg je stvorio moj um. No ni to nije važno, jer onaj kojeg ja volim bio je prisutan. Nježno sam poljubila svaku boru utonulu u njegovo lice. Svaku sam liniju u sebi osjetila. A najviše onu među njegovim obrvama, onu najdublju. Tu crtu kao da sam povukla u sebe. Svoje sam lice prekrila njegovom ozbiljnošću i milom mekoćom. Uživala sam u tragovima što su ostali na mojem tankom licu. Nježnim, tihim, i gotovo beskrajnim pokretima svojih ruku istraživala sam njegovo lice. I samo istraživala. Oboje nas je zagrlio pokrivač koji kao da se nije vidio zbog tame, ali koji bi se barem malo vidio da ga obasja svijetlost svijeće u daljini. Taj jedinstveni pokrivač koji da je iluziju da na svijetu nema nikoga osim nas i koji nas od svega odvaja. Prepustio se mojem milovanju. S jedne su se strane s kraja svakog mojeg prsta slijevali meki dodiri ljubavi i vreli drhtaji požude, toliko da su poprimili oblik mlake i pozlaćene rijeke koja je trenutak prije potekla iz njega, a sada je obavijala cijelo moje tijelo. Opet me zagrlio, čvrsto. Naše je vođenje ljubavi poput glazbe što nekad uvečer svira u Sultanovim odajama krenulo polako, a zatim se postepeno ubrzalo, i nastavilo ritmom otkucaja mojeg srca.
182
M Povećao se broj trzaja koji su odavali dojam da smo u raju, zatim kao da su popratili posljednji uzvik iz grla pjevača i nježno se ugasili. Trenuci ludila koje smo proživjeli oboje su nas iscrpili i udaljili se poput sjećanja na predivan san koja poželiš uhvatiti, ali koja se izgube odletjevši. Sada smo napokon doživjeli veseli, tužni i očaravajući kraj veličanstvene gozbe... Moj se život još jednom promijenio.
Moja Aškidil se maloprije lagano spustila niz stepenice svojih odaja i krenula Zlatnim putem 19. Ubrzavši korake prema zidu haremske džamije za age, obuzelo ju je uzbuđenje. Znam to jer je i mene obuzelo jednako uzbuđenje. To se događa što se više približava Dvorištu gdje duhovi vijećaju, otkucaji srca sve više joj ubrzavaju. Njeno srce kao da kuca kroz cijelo tijelo, obraze i prsa obuzme joj neka vrućina... Brojna upozorenja da noćima ne dolazi na ovo dvorište nisu uspjela spriječiti Aškidil. Kada si ona nešto zacrta u glavu ima jako malo toga što bi je moglo spriječiti, možda samo pitanje života i smrti... Dobro da je tako.
Altınyol - najstariji i najduži prolaz unutar Harema u osmanskoj palači. (op. prev.) 19
183
M Sultanu moj, opisivati ti ono što se dogodilo možda je neuobičajeno. Otkako sam otkrila ovozemaljsku ljubav prema tebi, mislila sam da ću zaljubljena u tebe dočekati svoj kraj. No naša sudbina neprestano stavlja čuda pred nas. Još uvijek mi je teško vjerovati u to, stoga sam se navikla na potrebu da s tobom dijelim sve vezano za život. Kad bi barem mogao pročitati ova pisma, kad bi barem primijetio boju ove ljubavi, čak i pod cijenu da ti srce bude ranjeno... Miris ljubavi. Miris ljubavi prožeo je zidove onog malog prostora, prekrivene keramikom. Cvjetovi na onoj klizavoj keramici hladne površine sa svojim lažnim šarenilom kao da su oslobodili mirise okusa ljubavi kojima su dva tijela preplavila, dobro se zagrijavši i postavši gotovo pravi cvjetovi. Dubina ljubavnih valova koji su potekli iz naših misli kao da je pokrenula cvjetove pažljivo uvezene u plahtu kreveta. Ona veličanstvena, neusporediva prekrila je okolinu poput aureole.
toplina
dvaju
tijela
Bilo je to nešto više od požude koja nas je obuzela oboje, i on i ja znali smo da će nam ova sjećanja biti najljepša u životu, želje da ih se uhvati, drži, ne ispusti, ne okonča i ne izgubi poistovjetili su se sa strahovima u kojima smo se prevrtali. Kada su se ljubavne vibracije istrošile, cijeli prostor obavilo je nešto neočekivano. Prošla sjećanja s prostora na kojem
184
M smo se nalazili kao da su se sjedinila s nama. Kao da je svjetlo koje nam je obasjalo lica bilo odsjaj neke stare ljubavi proživljene ondje, a glas koji nam je milovao uši jeka riječi te stare ljubavi... Vatreni osjećaj koji smo uhvatili kao da se nikada nije trebao okončati. Svjetlo kojim je moje srce sjalo bilo je posljedica što je ta stvar koju zovu ljubav, ta navodno bestjelesna zgoda, postala itekako vidljiva.
Prvo smo se nježno dodirnuli. Vrućina naših tijela isplela se i povezala. Uživali smo u tom kratkom trenutku. Taj trenutak možda se može samo usporediti s onim u kojem je stvoren svemir. Stvoren je svemir i dvoje se ljudi spojilo u jedno, poput boga i božice. U tom je sjedinjenju postojalo nešto što do tada nismo osjetili. Kada su moje usne krenule istraživati njen vrat, imao sam osjećaj kao da pod ustima osjećam tekuću vatru. Opasnost i zadovoljstvo. Ona je u sebe uvukla moju toplinu... Nakon vođenja ljubavi imao sam osjećaj kao da sam vodio ljubav s jednim od onih tigrova koje strašno volim. To se vođenje ljubavi sastojalo od siline i neočekivanog. Imao sam osjećaj da je moje tijelo ukrašeno s motivom ona tri kruga, ona tri jednostavna kruga koji predstavljaju snagu i kojima su se prvi Osmanlije prije puno stotina godina 185
M ukrasili donijevši ih iz dalekih mjesta na koja su po prvi put krenuli. Čintemani... Spoj jedinstvenih crta na površini tigrove kože s ta tri kruga, ti su oblici svojstveni za Osmanlije... Nisam znao jesam li vođenjem ljubavi s tigricom i sam postao tigar ili su me tigrovi osjećaji iscrpili. Ili je to bilo zrcalo koje sam sâm sebi držao, jesam li ja bio taj tigar u zrcalu? Ili sam samo bio rezultat sjedinjenja s jako posebnom osobom, osobom odabranom kao životni suputnik? Ne znam jesam li trebao nastaviti drhtati od zadovoljstva ili se naglo povući.
Moj Uzvišeni, ja znam kako izraziti svoj sjaj, poput ukrasa sa sultanovim draguljem, ali i kako ga prigušiti ako treba, poput sjaja svijeće. Ponekad želim da ne znaju koliko sam sretna, da ne budu ljubomorni. U takvim se vremenima obavijem vrlo prigušenim svjetlom. Ponekad mi se dogodi da zaboravim na oprez i kada osvijetljena hodam zavidni pogledi ubodu me sa svih strana poput razbijenog stakla, i takvi ostanu. Sada već bježim od toga da te sretnem i osjetim pogled tvojih očiju na sebi. Ne želim da itko sazna na kojem dijelu neba lebdim. Tek u svojem vrtu od papira mogu objasniti što sam proživjela, mogu objasniti tu ljubav. 186
M Zar je ovaj vrt od papira uistinu čaroban? Kada ga uzmem u ruke kao da uđem u njega, ali mi tijelo ostane ovdje. U njemu sam sreo svoje djetinjstvo, svoju majku... Ovaj vrt kao da je vrt sreće stvoren samo za mene, pun onoga što sam oduvijek sanjao da ću vidjeti. Moj jezik nije dovoljan da bi to objasnio. Ne mogu sakriti oduševljenje s umom koji je ovo stvorio, rukama koje su ovo stvorile, i moći koja je ovo stvorila... Volio bih ponovno upoznati Aškidil.
Moj dragi Sultanu, kao da sam se umotala u ruho ljubavi, i nikako da ga skinem sa sebe, a nije da želim... To čarobno ruho obavija me sa svih strana. Čini mi se kao da će svatko pogledom na mene shvatiti one nevjerojatne trenutke koje sam proživjela. Kao da će uvidjeti pravo značenje mojeg imena... No ja sam u očima ljudi u Haremu samo robinja, robinja koja se ne sviđa padišahu, robinja kojoj su s vremenom dodijeljene vrlo uobičajene dužnosti, i robinja koja je te dužnosti obavljala kako priliči. Naposljetku sam stekla pravo na drugačiju poziciju, pomiješanu sa sažaljenjem, kao žena pročišćena od ljubavi i požude. Ne bi se reklo da je to prisilno pročišćavanje bilo potrebno, ne, samo pitanje sudbine, kismeta. Teško je reći da je događaj u Dvorištu na kojem duhovi vijećaju samo rezultat moje mašte. Jer tu je onaj 187
M najuzbudljiviji trenutak kada me privukao k sebi i stavio svoju ruku na moj struk, i naši čvrsti zagrljaji kroz koje ne bi mogla proći niti tanka vlas kose, kao i moj polet s tankog kreveta na tlu... Osjećaj da sam dobila krila, i da sam lagana dospjela gotovo do druge strane neba, ušavši među oblake. I njegov poljubac na mojem zatiljku dok ga je mirisao, kao i vrućina njegovog daha... Koliko je žena na svijetu moglo doživjeti ovakvo zadovoljstvo? To sve nije bio san, crvenilo na mojem licu dokaz je da to nije bio san. Još uvijek to ne mogu objasniti, ali imam osjećaj da to niti ne moram shvatiti... Kada se u najneočekivanijem trenutku dana prisjetim svega toga, zapitam se da li žene oko mene imaju slična sjećanja. Zatim sigurna u sebe slegnem ramenima i tiho nastavim sa svojim uobičajenim dnevnim dužnostima, suosjećajući s njima. Nitko neće saznati koliko sam posebna. Spoznaja o tome ispunjava me nevjerojatnom srećom, iako nemam niti jednog prijatelja s kojim bih tu sreću podijelila. Niti Zumbul-agi ne mogu priznati tu sreću.
Moja zavodljiva robinjo, u zadnje vrijeme kada god te pogledam vidim ženu koja zrači čarolijom. I ta žena je toliko privlačna, kao da se umotala u jedinstveno ruho od ljubavi. Time je i odjenula čarobni sjaj ruha, sjajniji od mnoštva malih briljanata. Baš poput zidne svijeće koja uvijek svijetli prigušeno i odjednom se pretvara u očaravajuću viseću lampu ukrašenu
188
M dragocjenim kamenjem. Nikako da otkrijem njene tajne, i to me još više privlači k njoj. A tek njeno zavodljivo odbijanje... To nevidljivo i nečujno odbijanje... Ne gorim i ne patim za tobom uzalud, moja Aškidil, moja srodna dušo, moja kraljice duha ružičastih obraza, moje srce sada ne želi nikog drugog, s tobom kao da sam potpun... Slušaj, slušaj kako pjesnik priziva svoju ljubav: Da zaplačem misleći na tvoj obraz, moje suze ružina voda postale bi Da pijem vodu sanjajući tvoja usta, vino postala bi Tako se i ja osjećam, Kraljice moje duše, moja Aškidil...
Padišahu moj, opet je brada mojeg dragog izgrebala tanku kožu mojeg lica. Sva sreća da me u Haremu nitko ne smatra toliko važnom da bi primijetio nježne mrlje na mojem licu. U ustima osjećam okus ljubavi. Nakon što mi je po zadnji put u onom mraku poljubio vrat, uspravio se i ubrzano odjenuo. Zastavši na tren na tankom pokrivaču prostrtom na tlu, treptajem oka odjurio je prema uskom prolazu. Ja se još nisam niti bila oporavila od ljubavnog mamurluka. Dolazila sam do daha kao da sve što sam proživjela želim što više udaljiti od sebe, i baš dok sam se 189
M spremala na kratko ponovo leći, primijetila sam siluetu na početku prolaza i zaprepašteno se smrznula na mjestu. Svjetlost svijeće koju sam držala u ruci na tren je u daljini osvijetlila niskog agu koji je stajao na pragu Zlatnog puta. Kroz misli su mi brzinom munje prošle sve vrste nedaća koje bi me mogle snaći. No sada više ništa nisam mogla učiniti, lica pokorenog sudbini odlučila sam sačekati štogod slijedi. S jedne sam strane razmišljala o tome kako je sve ono što sam proživjela bilo vrijedno toga. Nije se dogodilo ono što sam očekivala. Nitko se nije obazirao na mene. Zumbul-aga je tiho i ubrzano otišao odande nakon onog muškarca, ne okrenuvši se iza sebe. Nisam mu stigla niti sjenu vidjeti. A Dvorište na kojem duhovi vijećaju ponovno je obavila ona čudna tišina. U tom sam trenutku shvatila smisao onoga što sam proživjela, i onoga što nisam proživjela. Zavrtilo mi se u glavi. Muškarac iz čijeg sam zagrljaja izašla mogao je biti samo jedan. Muškarac u mraku kojeg sam toliko dugo zamišljala kao svojeg natprirodnog ljubavnika, mistično stvorenje za koje sam samu sebe uvjerila da je duh. Je li moguće da je to bila ista osoba kao i onaj ozbiljni, 190
M ponosni čovjek? Čovjek koji me nije smatrao dostojnom svog pogleda kada je za to postojala prilika u Haremu, čovjek kojega se svi boje... Je li to sve bila samo jedna iluzija? Prevara? Zadovoljstvo zabrane... Zabrane za koga? Znam da nije moguće proživjeti nešto dublje i više od onoga što sam proživjela. To je bilo više od mojih snova, više od stvarnosti. Poslije toga vratila sam se na svoje mjesto, u svoju odaju u Haremu, i ponovno postala Aškidil, umjetnica od papira. Čini se da se krug ponovno zatvorio. I time otvorio mjesto za novi.
Mislim da je moj gospodar padišah shvatio da se sudbina preokrenula, točnije romansa. Glavni likovi te romanse odjednom su je napustili i izašli na svjetlo dana, dana u kojem su postali netko drugi. Ili je možda nestalo čarolije. Kako je bilo očito da je Aškidil drukčija od ostalih, tako su njene želje, njeni ciljevi, i ono što je usrećuje također drugačiji. Ona je robinja koju je, prije puno vremena, tek što je došao na prijestolje, padišah primio u svoj zagrljaj. 191
M I poslije toga je više nije niti pogledao. I ta se žena promijenila, sada će je još više zavoljeti i biti opčinjen njom... Naš sultan ne zna kako je Aškidil sazrela, što ju je natjeralo da sazrije, i kroz kakve je ljubavne muke morala proći da bi dospjela do ovamo. Ona je žena s kojom sam zajedno doživio okuse i užitke koje do tada nisam isprobao, udaljivši se na Dvorištu na kojem duhovi vijećaju od vlastite osobe, svojih strahova i svoje patnje, one noći kada mi je svega bilo dosta, ili noći kada je Aškidil i mene nešto privuklo onamo. Čudi li uistinu to što naš vladar ne može odustati od nje, i što ga ona odbija?
S tobom sam spoznala ljubav, moje drago Veličanstvo, za mene si ti bio ljubav. Sve sam započela s tobom. U početku sam mislila da nema toga što bi te moglo zamijeniti, zatim sam primila jedan dar, dar proizašao iz mojih snova, umotan u materiju... Dugo je trebalo da shvatim u čemu je čarolija. Zapravo je čarolija bila samo putovanje na koje sam krenula unutar sebe. Mislim da i ti to razumiješ. To smo shvatili u različita vremena. I sada ti meni pišeš pisma. Ne samo to, nego za razliku od mene ti ih i šalješ,
192
M upravo u ruci držim pisma koja si ti napisao, i gledam ih svojim očima, kolikogod to bilo nevjerojatno! No smjer mojeg putovanja promijenio se, moj cijenjeni gospodaru. A natrag se ne želim vratiti.
Kraljice moje duše, gospo moja kraljevske duše, moja kraljice obraza crvenih poput ruže, dopusti mi da te tako oslovljavam! Što može biti razlog tvojeg izbjegavanja naše zajedničke postelje u noćima kada od tebe tražim utjehu nadajući se da će biti poput lijeka mojoj tuzi, patnji, boli i izbezumljenosti, i melem mojoj otvorenoj rani, bez obzira što sam ja, tvoj sluga, izrazio tebi, svojoj gospodarici, tolike želje da mi dođeš? Ako išta može smiriti moje jecaje, onda je to samo tvoj lijek. Ako mi se tu u ovako teško doba nećeš smilovati, tko će? Kunem ti se, svake noći dočekujem jutro. I ove sam noći otišao onamo i čekao. Svevišnji Allah ne odobrava da me noćima mučiš u nadi. Ako niti večeras ne dođeš, znat ću da ne osjećaš ljubav prema meni. Čak bi mi se i neprijatelj smilovao u ovakvom stanju. Uvečer i ujutro doći i malo sjesti nije nekakva dužnost. A tvoj bi sluga došao k tebi i do jutra ti izražavao poštovanje. Ako me ne želiš, Svevišnji Bog zna što to za mene
193
M znači... Da se moj ovozemaljski život okonča, još uvijek bih mislio na tebe. Kunem ti se, u ime Boga, jako sam loše! Sve dok si ti takva, smrt bih dočekao s radošću.
Moj ljubljeni Gospodaru, kako to da sada kada su osjećaji koje sam nezamislivo dugo iščekivala i prizivala ih k sebi svim svojim bićem napokon usmjereni prema meni, i još k tome su izrečeni na jedan vrlo nježan način, moje srce nikako da omekša? Ne radi se o ne opraštanju. Već nečem drugom. Odbijam biti Kraljica tvoje duše, tvoja Aškidil. Ili sam možda prešla vrh, možda vrh planine Kaf.
Kraljice moje duše, neka te čuva Bog! Jedna pogreška nije dovoljna za kaznu. Gospodarice moja, tvoj sam sluga vezan za tebe srcem. Ako želiš udari me, ako želiš ubij me! Predajem ti se. Dođi večeras, to mi je želja, kunem ti se, možda ćeš postati
194
M razlogom moje bolesti, ili smrti... Molim te, preklinjem te ljubeći ti ruke. Ne mogu se suzdržati, vjeruj mi. Pod onim što sam napisao podvukao sam crtu, kratku crtu. A da nisam ni primijetio. Zato što sam htio još pisati, ali nisam mogao. Što to znači biti vladar? Još uvijek neke stvari koje želim učiniti, ne mogu... Tko bi me inače spriječio? Nitko. Baš nitko. Ali opet... Ne želim uzimati silom. Možda će Aškidil shvatiti što znači ova mala crta.
Nas dvoje zajedno smo prešli planinu Kaf. Takvu sreću ne bih bio doživio ni da sam skupio sve snove na ovom svijetu. Ne vjerovati da se to dogodilo bilo bi nezahvalno. Znači da je i ono što se na zemlji čini nemogućim, itekako moguće. Moj me Gospodar smatra svojim vrijednim slugom.
Kraljice moje duše, Abdulhamidovo srce, Ova moja duša poput ptice, neka ti bude žrtva! Znaj da 195
M sam ti se, u ime Božje, spreman potpuno pokoriti.
Ljubavi moja, stara moja ljubavi, Razmislila sam o tome zašto me nazivaš kraljicom svoje duše. Već neko vrijeme me tako oslovljavaš. To je kratko ime izašlo iz tvojeg srca, i samo zato je vrijedno, bez obzira na ostalo. Doista je čudnovato to što ti meni sada pišeš prava ljubavna pisma i šalješ mi ih nakon što sam ja tebi napisala tolika ljubavna pisma koja ti nisam poslala... Zapravo su moja pisma bila zapisana u mojem srcu, mogla sam i ne uzeti olovku u ruke i ne prenijeti ih na papir. Nisam znala zašto sam se samo tako zaljubila u tebe, ili možda nisam htjela to znati. Tvrdoglavo sam odbijala priznati da sam zaljubljena i da je to prava ljubav. A što si ti više od mene bježao i više me se klonio, to sam te ja više htjela uloviti. Sada smo zamijenili mjesta, zar ne? Ja sam malo po malo pratila kako se zaljubljuješ u moje papirnate vrtove pa time i u mene, dok sam se ja malo po malo udaljavala od tebe. To možda nije bilo namjerno. I ti si uživao u nečem neuobičajenom, u nečem tajnom, i uživajući si postao opčinjen... Još uvijek zadrhtim na pomisao na one sate sreće koje sam jednom davno provela s tobom. Ne znam bi li me razumio da ti ispričam priču o svojem ljubavniku koji se rodio u mojim mislima i koji kao da je čarolijom postao stvaran muškarac. Da nisam okusila
196
M njegovo postojanje, možda bi se moje oduševljenje tobom nastavilo. No sada kao da se krug u meni zatvorio. Moguće je dokučiti tajnu muškarca, ali nije moguće dokučiti tajnu ljubavi. Tvoja mi preklinjajuća pisma gode duši. No samo me potiču da se još više povučem u sebe. Možda je to neka vrst božanske igre? Igre koju zovu ljubav? Ili samo veličanstvena katastrofa...
Kraljice moje duše, tvoj bi Abdulhamid za tebe učinio sve. Ne pamti me po mojoj pogrešci! Ako odustanem od tebe kad polože moje tijelo u zemlju, neka mi Allah da što zaslužujem, robinjo moja. Mislim da je vrijeme da odem, ali možda me on ne uzima k sebi jer ćeš mu jednog dana to ti narediti. Ti si moja, ja sam tvoj. Dao Bog da za vrijeme mojeg života postanemo jedno, da budemo zajedno, draga moja ženo. Ponizno te to molim.
Vladar ne shvaća da nije učinio ništa pogrešno. Barem ne sada. Prošlost nije važna.
197
M Gospo moja, Neka te čuva Bog! Ovu noć usreći svojeg slugu dolaskom. Kunem ti se, nemam više snage za strpljenjem, neka ova noć bude prva, i neka bude zadnja, smiluj mi se. Za ovu sam se noć oboružao snagom. Preklinjem te, gospo moja, nemoj da očajavam ove noći! Tvoj sam vjerni sluga, gospo moja...
Više te ne želim, Padišahu. Čini se da nisam nekoć bila zaljubljena u tebe, već u san koji sam sama stvorila. Mogu nastaviti voljeti taj san, znajući da je nestvaran. Ja ne znam kakav je život vani, padišahu, no sada kada razmislim o tome, čini mi se da postoji vjerojatnost da se dosta ljudi zabuni kada misle da su se zaljubili. Je li Ferhat uistinu srušio planine da bi se ponovno ujedinio sa Širin? A zašto Lejla i Medžnun nisu uspjeli ponovno biti zajedno? Što je bila stvarnost u ovim pričama, u ovim tužnim pričama o odvojenim ljubavnicima? Da, ja sam pisala o ljubavi. 198
M U svojim sam pismima pisala o ljubavi. Ne o svojoj ljubavi, već o ljubavi. Ne o tvojoj ljubavi, već o ljubavi. Predivan me val s tobom odveo u visine, u visine o kojima nikada neću moći sanjati, biti tamo bilo je neusporedivo s bilo čim drugim. Zatim me taj isti val spustio na dno, nisam ni shvatila što se dogodilo sa mnom. Uspjela sam se ne utopiti, ali ozlijedila sam se, jako sam se ozlijedila. Čekala sam dan kada ću se opet naći na vrhu vala, i nije da sada tvrdim kako ne bih htjela u iste visine. Naprotiv, ponovno ću se penjati u visine, imajući na umu da bih opet mogla pasti na dno. Ali ovaj put to neće biti s tobom. Sretna sam što sam proživjela tolike trenutke raja, kao i najcrnije trenutke i duboku bol. O ljubavi bi se dalo pisati do beskraja, ali može i kraće. Shvatila sam da je pisanje o ljubavi kao pisanje o okusu nedostižnog, sve dok se čovjek sasvim ne istroši. Uistinu, je li ono što zovemo nedostižnog? Ili okus nesreće?
ljubav
samo
okus
Trudim se ne pokazati svoju patnju. Poput posljednjeg sjaja svijeće koja samo što se ne ugasi, sada sam čovjek čija se tuga ne vidi, naprotiv, čovjek koji izgleda sasvim zadovoljno.
199
M Većinu sam zadnjih dana proveo na svojem mjestu za bijeg, na mezaru sultana Ejuba, na mjestu koje mi daje spokoj. A u prostoriji Hırka-i Saadet 20 slušao sam učenje Kurana. I većinu svoje odjeće poklonio sam drugima. Itekako dobro znam da mi se približava smrt. Tome nije razlog zabrinuto lice glavnog liječnika. Kao niti uzrujanost okoline, ili pretjerana briga koju dobivam... Nešto u meni sada se gasi. Pozvat ću Aškidil da dođe, no ovaj put ne uz pomoć preklinjajućih tajnih pisama, već ću po nju poslati kalfu riznice, tako mi neće pobjeći. Naravno, mogao sam to i prije učiniti, ali nisam htio uništiti onu posebnu vezu koja je nastala između nas u našim tijelima prije puno vremena, jer to je bilo nešto što sam prvi put doživio. Zapravo se i moja želja obistinila, doživio sam ljubav o kojoj će se možda stoljećima poslije govoriti. Čista ljubav, s užitkom, s uzbuđenjem, s tugom i sa čežnjom... Sada posljednji put želim da moja Aškiđil dođe. Biti ludo zaljubljen u konačnici je postala uloga koju sam sav sretan prihvatio, unatoč tolikoj tami. Naredio sam da tu večer Aškidil dovedu u Sobu sa zrcalima i da se zatim povuku.
Nitko osim mene ne sluti da je moj gospodar bolestan i da Prostorija u Palači Topkapi gdje se čuva kaput (Hırka-i Saadet) Poslanika Muhameda. (op.prev.) 20
200
M se oprašta od života. No njegov je svaki korak promišljen. I sam se razračunava sa životom. Razmišlja o svemu lijepom što je učinio, na tren bude zadovoljan, a na tren ga obuzme tuga. Želi preći na drugi svijet mirnog srca... Primjerice, za Knjižnicu Hamidije koju je osnovao i opremio bogatstvom knjiga u sklopu nekoliko institucija koje je dao izgraditi u četvrti Bahčekapi, najzaposlenijoj četvrti u gradu, svakom prilikom govori kako je ponosan na nju jer je to mjesto kojim se može okoristiti svaki naučenjak koji navrati u Asitane. Mojeg gospodara zadovolji i svaka žlica hrane koja se iz ovdašnje javne kuhinje podijeli siromašnima kao da je njemu samom oduzeta, a svaka čaša vode popita iz javne fontane kao da taži njegovu žeđ. Škola u sklopu tih institucija smještena je blizu njegovog mezara, mjesta za koje se nada da će u njemu uskoro započeti svoj odmor... Činjenica da je njegova džamija koju je dao sagraditi u četvrti Emirgan povećala potražnju za predgrađem, i da je put koji vođi s obale u četvrti Bujukdere prema unutrašnjosti oživio Bospor, jako ga veseli. Voli pomagati, onoliko koliko mu snaga dopušta... Sve su to dobra djela za koja želi da se pripišu njegovoj dinastiji... A što se tiče rata na Krimu, zaboden mu je poput noža u srce, i nikako da ga izvuče van. Više se niti ne trudi izvaditi ga. Ne znam jesam li spreman gospodarom. 201
oprostiti se sa svojim
M Našli smo se, u mojoj Sobi s ogledalima. Aškidil je opuštena, iako je bila primorana doći. Uzbuđen sam. Oboje smo svjesni toga da nam je ovo zadnji susret. Nema potrebe to prenijeti u riječi. Nema onog nemira koji je nemoguće opisati, a kojem je uzrok posljednji susret, nema onih predivnih zagrljaja koji odbijaju to da se radi o posljednjem sastanku, koji se trude zaboraviti na istinu pa makar na jedan tren... Već samo oni neobjašnjivi skokovi izmoreni željom uma da zaustavi vrijeme... Susrele su nam se oči. Popio sam iz čaše koju mi je Aškidil nježno dodala. Znao sam da mi je ona lijek. Odjednom su mi se sve brige raspršile, glava mi se razbistrila, i obuzeo me nekakav čudan osjećaj opuštenosti, kao da se riješio nekakav problem. Osjećao sam se poput ptice koja je, nakon što je utažila svoju veliku žeđ, isplivala iz plitkog bazena u koji je netom prije zaronila, i otresavši vodu sa sebe, osvježila se te pripremila za let... Glava mi je umorna od silne tuge zbog groznih vijesti koje već danima stižu s Krima, i moje izmoreno tijelo koje sada odbija imati strpljenja za takve stvari i moje srce slomljeno od ljubavne patnje, kao da me napuštaju, zajedno s mojom patnjom. Preko mene kao da se navlači jedan lijepi prekrivač. Toplina moje dražesne majke, ta toplina koju nikada nisam
202
M zaboravio kao da me potpuno obavija. Sada je vrijeme da Aškidil ispratim, da me se sjeća onakvog kakav sam bio prije. Kao da sam sve jedno po jedno doveo u red. Svevišnji mi je toliko dopustio. Zahvalan sam Mu. Prije tri dana posvjedočio sam i porinuću onog broda u more. Zbog nekog razloga bilo mi je jako važno da tu ratnu galiju završe i opreme u luci, htio sam posvjedočiti tome još dok sam živ, jer je jedna od mojih najvećih želja bila ponovno oživjeti našu ratnu mornaricu... Gradnju te galije smatrao sam poput nekakvog znaka obnove... Jučer sam otpratio i povorku sultanovih darova u Meku, sad sam mirnog srca. Inzistirao sam na tome da se ta dužnost koja za mene predstavlja veliku vrijednost, što prije obavi i da vrećice s novcima koje se svake godine šalju s darovima za Ćabu što prije budu poslane, te sam naredio da se zanemare uobičajen dan procesije kao i prikladan sat, pa da se pošalju dva dana ranije. Na kraju moram pozvati Džafera k sebi. S mojim prijateljem koji je žrtvovao svoj život da bi bio moj životni suputnik, moram još nešto obaviti.
Odlazim, moj uzvišeni Vladaru, odlazim, moj Gospodaru, i ja odlazim.
203
M No neću biti sama. Zahvaljujući tebi. Moje putovanje koje je započelo s tobom, zahvaljujući tvojoj plemenitosti približava se kraju, preda mnom se otvara sasvim novi obzor, no ovaj put ne s tobom. Za takvu sreću moram tebi biti zahvalna, znam. Nudiš mi jednu sretnu pustolovinu za koju se nisam mogla niti nadati da ću doživjeti u mojim vrtovima od papira, u mojim snovima u koje sam tonula. Zahvalna sam ti. Oprosti mi ako sam ti slomila srce! Znam da si me smatrao sasvim drugačijim dijelom svojeg života i da si me poštivao... Nije me iznenadilo to što si toliko pažljiv da si se pobrinuo da osiguraš sve uvjete potrebne da me nitko nakon što ti odeš ne povrijedi, da mogu slobodna disati i da budem sretna. Taj ti dug nikada neću moći nadoknaditi. Niti bi me ti ikad tražio da ti ga nadoknadim, znam. I ti dobro znaš kako će, sve dok moje srce kuca, za tebe postojati mjesta u njemu.
Robinja, gleda za povorkom dženaze s vrata Harema, s neizmjernom tugom, potajno. Znači da je Aškidil baš danas prekršila pravila i dospjela čak do onamo. Kao da onog tko odlazi želi ispratiti dokud je moguće, onoga koji je njenom životu dao smjernicu... Ja, ja sam kao i uvijek uz svojeg gospodara. Bio sam uz njega i kada je izdahnuo svoj posljednji dah.
204
M Prema običaju, još dok je bio odjeven u odjeću u kojoj je preminuo, došli su ga vidjeti veliki vezir, šejhulislam, zapovjednik vojne mornarice, anadolijski i rumelijski vojni suci, glavni rizničar, ministar vanjskih poslova i zapovjednici janjičara. Došli su s ciljem da provjere je li došlo vrijeme smrti, odnosno je li se ili nije predao, da ne bi bilo tragova sumnje pri predaji sultanata. Zatim je, opet pod mojim budnim okom, bio opran i pripremljen... Sada ga nose na tabutu omotanom u prostirku iz Ćabe, na ramenima državnih dužnosnika koji sporim koracima koračaju prema naprijed. Još malo i položit će tabut na postolje ispred ulaza u njegove odaje. Na njegovu posljednju stanicu u palači, u njegovom domu. U trenutku kada tijelo bivšeg vladara napusti palaču novi će vladar preuzeti teret sultanata i okusiti ga. Sve će se završiti s pripremama za ceremoniju preuzimanja njegovog sultanata, i to opet pod mojim nadzorom, naravno. Još nitko ne zna da sam i sve ono što slijedi ja isplanirao. Bez obzira na sve, neću prihvatiti niti najmanju pogrešku. Niti sam ikad prihvaćao. No prije toga moram biti siguran da će Abdulhamid-han biti otpraćen s vrata svoje palače, svojeg doma, s počasti i sa svime što zaslužuje... Ovo je zasigurno zadnja ceremonija koju nadgledam.
205
M Sada su tabut koji je izašao kroz Vrata mira preuzeli bivši naoružani stražari, i nosit će ga do mezara. Premda to nije običaj, i ja ću hodati iza njih. Iako znam da je nadzornik za dženaze i glavni arhitekt pažljivo pripremio mezar kod spomenika kojeg je moj gospodar sam sebi dao sagraditi u četvrti Bahčekapi, moram ga ispratiti do samog kraja. Potom ću se, opet protiv običaja, sam hodajući vratiti u Harem, na to mjesto koje je zasada još uvijek moj dom, ali samo na kratko. Da bih se pobrinuo za one kojima sam potreban. U Haremu se pak održava druga vrst pripreme, i to nevjerojatnom brzinom. Žene padišaha koji je zauvijek napustio svijet, moraju napustiti svijet u kojem su živjele, moraju napustiti Harem. Žene čekaju da u jednom trenu napuste ove zbunjujuće sobe, posrebrene divane, i zatamnjene prolaze, jedina mjesta koja su do sada poznavale, u kojima su živjele svoj život, i da presele u Staru palaču, pognutih glava, i očiju punih suza. Ovo su i njihovi posljednji dani u Palači Topkapi. Ima i puno dječaka koji sele prolijevajući suze, jer su nesigurni u svoju budućnost. Za sinove mojeg gospodara Mustafu i Mahmuda počinju teška vremena, vremena koja nazivaju nesigurnima... Za njegove kćeri na životu, sultanije Esmu, Amine i Hibetullah, ne brinem, no što slijedi za Ahmeda Nazif-pašu, supruga Durišehvar, prema mojem je mišljenju nepoznanica. Ali mislim da je osoba koja se jednom suprotstavila
206
M namjerama princa Selima i spriječila njegovo preuranjeno preuzimanje sultanata, sada, u vrijeme novog sultana Selima, prva koja ne zna što joj slijedi... A ja... Učinit ću onako kako mi je moj gospodar naredio u svojoj posljednjoj želji. Moj mi je skrbnik podario farmu i nešto zemlje u anadolijskom kraju Gemlik, i još važnije od toga, podario mi je Aškidil na brigu. Prema naredbi koju je prenio napismeno moram je uzeti iz Harema i povesti sa sobom. Nema puno stvari koje ćemo ponijeti sa sobom, ondje nam neće trebati odjeća iz palače, ili posuđe iz palače. Ali ima nešto bez čega ne možemo. Slika našeg gospodara, njegov dar. Sve dok to obojeno platno visi na našem zidu Abdulhamidhan živjet će zajedno s nama. Kao i nevjerojatan dar kojeg mi je moj gospodar podario prije puno godina, luk i nekoliko strijela koje smo sami izradili, u tobolcu ukrašenom dragim kamenjem... Kao i ono srebrno zrcalo sa svojim valovitim crvenilom poput rubina. Kada ga pogledam kao da će u trenu prikazati pustolovinu koja nas je dovela do ovamo, kao i pustolovine tisuća i tisuća godina. To su sve moje stvari. Mislim da osim svojih naušnica s dragim kamenjem Aškidil pri odlasku neće nositi ostali nakit sa sobom. Samo da se dovrši ova tužna ceremonija, i s krajem jednog života započet će jedan sasvim nov...
207
M
M
iel http://www.balkandownload.org/
208
M RJEČNIK TURCIZAMA
aga – dvorski činovnik; naslov zapovjednika osmanske regularne vojske ili svakog onog koji ne pripada inteligenciji i plemstvu; počasna titula osmanskih dostojanstvenika koji nisu pripadali plemstvu, dodaje se iza imena ahiret – drugi svijet; po islamskom učenju, svijet na koji se odlazi nakon smrti Bajram – najveći islamski blagdan ćefin – bijelo platno u koje se, po običajima muslimana, uvija pokojnik dženaza – sprovod, muslimanski pogrebni obred efendija – gospodin, gospodar, pokrovitelj; titula učenih ljudi i činovnika u Osmanskom Carstvu eunuh – uškopljenik; čuvar harema ferman – sultanov ukaz, sultanova naredba hamam – javno kupatilo; mala kupaonica u muslimanskoj kući han – vladarska titula; konačište uz cestu za prihvat putnika i zaprega, gostionica hanuma – gospođa, žena, supruga janjičar – pripadnik privilegiranih pješadijskih odreda kadija – muslimanski sudac kaftan – dug kaput bez postave, seže do gležnjeva, dugih i 209
M širokih rukava kismet – prema islamskom vjerovanju ono što je Bog odredio i ne može se izbjeći; sudbina, udes mašala (mašallah) – izraz odobravanja i radosti pri svakom lijepom događaju; prema narodnom vjerovanju mašala se govori da se nešto ne bi ureklo medresa – islamsko vjersko učilište, ranga srednje i visoke škole melek – anđeo mezar – grob minaret – džamijski toranj s kojeg se vjernici pozivaju na molitvu nišan – nadgrobni kamen na muslimanskome grobu padišah – vladar, car paša – titula najviših osmanskih dostojanstvenika rahmetli – pokojni, umrli šejhulislam – vrhovni vjerski (muslimanski) dostojanstvenik u Osmanskom Carstvu tabut – lijes, mrtvaci kovčeg bez poklopca turbe – muslimanska natkrivena grobnica; mauzolej ulema – bogoslovi, teolozi, pravnici, učeni ljudi vezir – najviši dostojanstveniku državnoj upravi; 'ministar', veziri su bili članovi Carskog vijeća (Divana); veliki vezir je nadređeni ostalim vezirima u Carskom vijeću
210
M Gül İrepoğlu započela je svoju akademsku karijeru na Odsjeku za povijest umjetnosti Fakulteta za književnost Sveučilišta u Istanbulu nakon što je stekla diplomu iz arhitekture na Akademiji umjetnosti u Istanbulu. Godine 1997. postala je profesoricom povijesti umjetnosti te je do danas napisala mnoge znanstvene knjige i članke. Roman Robinja – njena je druga po redu knjiga koja je privukla mnogo pažnje i koju je napisala nakon povijesnog romana Golgemi Biraktim Lale Bahcelerinde (Moja sjena u vrtovima tulipana) čija se radnja događa u vrijeme Doba tulipana Osmanskog carstva. Njena treća knjiga Fiyonklu Istanbul Durbunu (Istanbulski teleskop s mašnom) roman je o Istanbulu u novije doba.
211
