GORAN TRIBUSON
MADE IN U.S.A.
bojana888
- Evo - reče - ključeva od dvije velike dvorane pokućstva; evo ključeva od srebrna i zlatna posuđa koje ne služi svaki dan; evo i od željeznih blagajni u kojima je moje zlato i novac; evo ih od kovčežića u kojima su moji dragulji i evo ključa koji otvara sve sobe. Ovaj mali ključić, to je ključ sobice koja je na kraju duga hodnika u podrumu; sve otvarajte i svuda idite; ali vam zabranjujem da uđete u tu malu sobicu, i zabranjujem vam to tako da nema toga što ne biste mogli očekivati od moga gnjeva kad biste je ipak otvorili. Charles Perrault, Modrobradi
1. Bilo je oko deset uvečer kada je Nikola Politeo skinuo s jeftinog gramofona domaće proizvodnje Berliozovu Fantastičnu simfoniju u izvedbi Bostonske filharmonije pod ravnanjem razbarušenog i muzički sasvim nekonvencionalnog Japanca Seijia Ozawe i odložio je u policu s nevelikim snopom long-plejki. Ugasio je potom cigaretu, što je dogorijevala na rubu pretrpane pepeljare i upalio novu. Razmišljao je nekoliko časaka o tome kako bi bilo zgodno da možda još jednom presluša "Put na stratište", ili bar "Vještičji sabat", a onda je, odustavši, prišao prozoru, razgrnuo zavjesu i ponovo osjetio nelagodu. I ove večeri neznanac je stajao dolje ispod osvijetljenih prozora. Napolju je padao gust snijeg, tako gust da se druga strana Prilaza JA jedva nazirala. Uskovitlane pahuljice djelovale su pomalo izvještačeno, podsjećajući Politea na umjetni snijeg iz holivudskih filmova četrdesetih godina u kojima su se scenografi i majstori specijalnih efekata trudili da kemijska mećava bude što raskošnija. Neznanac je stajao dolje na pločniku ispred kuće i strpljivo podnosio prosinačku hladnoću i snijeg koji mu je dobrano zabijelio kapu i ramena. Već treću večer dolazi pred ovu dvokatnicu i strpljivo stoji krijući lice i namjere. Politeu, koji je bio filmofil, budio je sasvim određene filmofilske asocijacije. Neznančeva crna vunena kapica, primjerice, podsjećala ga je na onu kakvu je Jack Nicholson nosio u "Letu iznad kukavičjeg gnijezda", smeđi kožni kaput s krznenim ovratnikom bio je navlaš kao onaj što ga Dennis Weaver nosi u seriji u New Yorku, a hlače od crnog rebrastog samtasta... nije li baš takve hlače nosio Brando u "Posljednjem tangu u Parizu". Ali tko zna koga to čeka i koga to traži neznanac u odjeći iz različitih američkih filmova, pokušavao se nekako smiriti Politeo i nadvladati zebnju što ga je hvatala zbog neznančeve sasvim misteriozne upornosti. Pred kuću ti može sasvim nekažnjivo doći bilo tko; no kad to čini danima, onda imaš pravo biti uznemiren i pitati se zašto to čini. Netko skloniji panici zacijelo bi već pozvao »nadležne drugove« da temeljito propitaju neznanca što to radi svake večeri pod tuđim prozorima, ali Politeo to nije učinio iz dva razloga. Prvo, zbog toga što nije gajio baš osobitu ljubav prema
»nadležnim drugovima«, a drugo i zbog toga što je ta kuća imala dva kata i šest stanara, pa nije mogao sa sigurnošću znati da tip u McLoudovu kaputu stoji baš ispod njegova prozora. Donekle smiren takvim pretpostavkama, spustio je zavjesu i polako krenuo prema hladnoj kuhinji, nadajući se da će u malom priručnom hladnjaku, koji je u svijetu kućanskih aparata predstavljao neku vrstu oldtimera, otkriti kakav zaostali komadić hrane iz tako prolaznih »boljih trenutaka«. Otvorio je škripava vrata i ustanovio da se u unutrašnjosti hladnjaka nalaze samo boca piva, kutija lošije makedonske riže, plastična bočica polupotrošenog senfa i konzerva albanskih dimljenih jegulja. Albanska konzerva bila je jedina relativno jestiva stvar u čitavom hladnjaku, ali kako se u stanu sasvim pouzdano nije nalazio niti jedan jedini otvarač za konzerve, zalupio je Politeo vratima hladnjaka i vratio se u sobu. Prišao je prozoru i sa zadovoljstvom otkrio da je neznanac otišao. Da se kojim slučajem dolje na pločniku nisu nazirale duboke stope u snijegu, pomislio bi da mu se sve učinilo ili usnilo. Ovako, ponadao se bar da je neznanac definitivno otišao, pa je prišao gramofonu da namjesti drugu ploču: Allegretto iz Beethovenove Sedme u izvođenju Berlinske filharmonije i mađarskog asa Ferenca Fricsaja. Allegretto je sadržavao nešto od one pompeznosti kakvu obično imaju posmrtni marševi i Politeo shvati da mu u kasnim večernjim satima ipak više odgovara koloplet snoviđajnih slika što se kovitlaju Berliozovim petim stavkom. No, kako je već ležao na neraspremljenom krevetu s jeftinom cigaretom u ustima, odustane od mijenjanja ploče i utone u Allegretto, glazbu kakvu bi najradije odabrao za svoj eventualni sprovod. Nikola Politeo bio je četrdeset dvogodišnji pravnik koji je iza sebe već imao jednu propalu odvjetničku karijeru, propalu odvjetničku kancelariju i sijaset propalih stvari, što već pomalo svjedoči o propalom i potraćenom životu, ili bar o pacerski odigranom prvom poluvremenu. Bio je ratno dijete, dijete oca koji je zabunom obukao jednu od pogrešnih uniformi na ovom prostoru, što sinu nije osiguralo neku od boljih startnih pozicija. Uostalom, možda je osnovna pogreška Nikole Politea bila
njegov izbor, odluka koju je donio u višim razredima gimnazije, odluka da postane pravnik i u nekoj hipotetičnoj budućnosti otvori samostalnu odvjetničku kancelariju. Već u ranoj mladosti bio je neurotična, nestaložena i hipohondrična osoba, tako da je njegova jedina odvjetnička prednost, na žalost posve fiktivna - bila slavno odvjetničko prezime koje je nosio. Kada je 1968. uspio otvoriti kancelariju u prizemlju vlastite kuće, ta mu je okolnost, odnosno zabuna što je iz nje proizašla, pribavila nekoliko slabije informiranih klijenata, koji su kasnije ozbiljno zažalili što gospodin odvjetnik nije onaj Politeo koji je branio Josipa Broza, nadbiskupa Stepinca i akademika Dedijera. Uza sve nevolje koje bi bile i kasnije ubile njegovu odvjetničku praksu, Nikola Politeo bio je rođeni pehist, jedan od onih kojima kruh namazan maslacem redovito pada na nepovoljnu stranu. Možda se uzrok tom »pehizmu« nalazio u njegovu karakteru, jer je Nikola Politeo bio narav koja se nikako nije mogla složiti ni sa zahtjevima okoline, ni sa zahtjevima društvene i političke prakse, a bogme ni sa svojim vlastitim zahtjevima, ukoliko to ne zvuči previše paradoksalno. Jedni takve ljude nazivaju crnim ovcama, drugi bijelim vranama, treći namćorima ili gunđalima; Politeu je vrlo dobro pristajao svaki od ovih atributa. Napravivši nekoliko sitnijih gafova, koji su mogli imati politički karakter i težinu, počeo se pomalo naivno i samodopadno držati disidentom. Da nije disident, ispostavilo se vrlo brzo kad je s razočaranjem u duši ustanovio da ga nitko ne progoni. I ne samo što ga nitko nije progonio, nego štoviše, nitko se za njega nije ni zanimao. Upravo zbog toga nije bio disident, nego, prije bi se reklo - otpadnik, autsajder, pehist zapravo. Nezadovoljan što nikada neće biti disident, uspio se nekako utješiti spoznajom da ova zemlja nikada nije dala ni velikih umjetnika, ni značajnih mislilaca, ni znamenitih znanstvenika, pa tako neće dati ni iole relevantnijih disidenata. Povijest »sukoba« između Politea i okoline, Politea i režima, Politea i Politea, naprosto je povijest bedastih nesporazuma, pehova i smole. U gimnaziji se dječački naivno zaljubio u profesoricu sociologije, koja je po obrazovanju bila pravnica, te je
taj predmet predavala po kadrovskoj nuždi. Odabrao je maturalnu radnju iz sociologije, temu koja je govorila o »društvenom dogovoru« kao osnovi »pravnog sistema«, ili nešto tome slično... Radnju i maturu uspio je položiti, ali profesoricu ne, pa je njoj iz »dišpeta« odabrao studij prava. Taj mu je studij donio mnoga suvišna znanja, ali ga profesoričinoj postelji nije približio ni za milimetar. Jedna druga zabuna i peh posve neemotivne prirode dogodio mu se 1968, neposredno nakon što je otvorio odvjetničku kancelariju. U lipnju te godine, posve krivo ocijenivši kojim će se tokom odvijati zbivanja ili gibanja, održao je u Studentskom centru (kao gost-intelektualac, jasno!) govor koji su, unatoč sveopćoj larmi, dobro razumjeli drugovi zaduženi za te stvari. Osim toga, potpisao je i nekoliko peticija te tako napravio prvu političku nesmotrenost. No, nevolja s »političkim nesmotrenostima« jest u tome što se u jednoj naknadnoj političkoj aritmetici zbrajaju na sasvim osobit način, osvjetljavajući i potencirajući jedne druge, tako da tri sitnije nesmotrenosti postaju značajan niz čija vrijednost može znatno nadmašiti njihov goli zbroj. Otprilike dvije godine kasnije, iznerviran mahanjem ilirskim zastavama, ispisao je odvjetničku firmu ćirilicom, nakon . čega je vrlo brzo, u omrklini, naletio na nekoliko raspoloženih šaka i zaradio lijepu seriju bubotaka. U zimi te iste godine prisustvovao je iz puke radoznalosti događajima na Trgu Republike i vidio dosta razbijenih lica i noseva, što gaje od radoznalog promatrača pretvorilo u zainteresiranog sudionika. Nekoliko dana kasnije prepričavao je dosta duhovit vic, čija je emotivna žaoka bila uperena protiv novog republičkog rukovodstva. Čovjek koji se u »Lovačkom rogu« najglasnije smijao, drugo jutro ga je prijavio i Politeo je dobio mjesec dana zatvora zbog »nacionalističkog ekscesa«. Sljedeću bedastu i nepromišljenu pehističku akciju izveo je 1982, kada je, iznerviran čekanjem u beznadno dugačkom redu za ulje, koje mu ionako nije trebalo - naglas izjavio nešto u vezi s Poljskom. Bilo je očigledno da između reda za ulje u Ilici i istog takvog reda u Krakovu, na primjer, postoji stanovita sličnost, ali kako vlast ne voli očigledne sličnosti nego metaforičke razlike, odmah mu je prišao pristojno odjeven gospodin s cekerom praznih boca od ulja, legitimirao se i rekao mu da pođe s njim.
Tog puta imao je više sreće te je uspio umaknuti u otvoreni haustor i pobjeći kroz dvorište u drugu ulicu. Glupost srodnu ovoj napravio je 1964, kada je služio vojni rok u jednoj pješadijskoj jedinici u istočnoj Srbiji. Jasno, izvalio ju je (gdje bi drugdje!) na satu društvenopolitičkog obrazovanja, rekavši tamo, kao upućeni pravnik i intelektualac, da je malo prerano već govoriti o ogromnim rezultatima i misiji pokreta nesvrstanih, pošto je on star jedva četiri godine. Značajnost te tvrdnje pojačala je jedna ranija, u kojoj je u nezgodnom kontekstu izjavio da naša zemlja nije ni izdaleka tako bogata kao što to uče djecu u školi. Te izjave naučile su ga dvjema stvarima: da nastava DPO-a u armiji nije nikakav debatni klub, te da se prekoredna požarstva i straže odražavaju na nivo i kakvoću ljudskog zdravlja. O karakteristici koju je iznio iz vojničkih dana da se i ne govori! No, bitnija niska pehova rano propalog advokata Nikole Politea ticala se metoda njegova poslovanja. Te su mu metode brzo rastjerale ionako prorijeđenu klijentelu. Možda bi još i bio kakav-takav odvjetnik, samo da je klijenteli znao odmjerenije pristupiti. Jedne je otjerao svojom neljubaznošću i nervozom, druge zato što nisu kucali, treće pak što su mu se njihovi problemi činili banalni i trivijalni... Jednog je klijenta odbio braniti zbog toga što gaje stalno oslovljavao sa drug Polituo, i što nikako nije mogao shvatiti da se ne kaže indetično, nego identično. Ostali su otišli sami! Vrlo brzo njegov je porez počeo znatno nadmašivati prihode, nakon čega čak i najveće budale spuštaju rolo radnje. Od 1977. živio je kao slobodnjak, što će reći kao bijednik bez stalnog zanimanja i stalne zarade. Uzdržavao se od povremenih sitnijih prijevoda s engleskog jezika, instrukcija što ih je davao razmaženim sinovima i kćerima bogatijih roditelja, koji nikako nisu mogli ući u osnove društvenih predmeta, te ponajviše od rasprodaje starih slika i secesijskih ukrasnih predmeta što ih je naslijedio od pokojne bake, autentične Bečanke. Iskušao se i kao ozbiljniji prevodilac, te je od jedne uglednije zagrebačke izdavačke kuće uzeo neki suvremeni američki roman koji je trebao prevesti u roku od
četiri mjeseca. Glupost tog suvremenog romana toliko ga je nervirala da je na osamdeset trećoj stranici »Yes« preveo kao »Ne«. Bio je to odgovor kojim jedna mlada djevojka iz Sjeverne Caroline odgovara na ženidbenu ponudu stanovitog McCormicka. To »ne« odvelo je radnju ovog kratkog romana u sasvim druge, nezamislive i neočekivane tokove, pa je urednik s užasom ustanovio da Politeov prijevod ima punih sto dvadeset stranica više od originala. Nakon toga se manje posvećivao prevođenju, a više vlastitoj hipohondriji. Bolovao je od mnogih umišljenih bolesti i pio mnogo suvišnih pilula. Kako je siromaštvo, što ga je snašlo, moralo narušiti njegovo zdravlje, hipohondrijski strahovi ubrzo su dobili i sasvim realne pretpostvake. Prvo se javio čir na želucu (kojeg li peha - nakon što je odslužio vojsku!), zatim migrene povezane s oslabljenim vidom, pa onda neki dermatološki problemi i slično, tako da je u četrdeset drugoj godini imao jedva šezdeset kila (na sto osamdeset centimetara visine), blijedo, zapravo žućkasto lice, umoran i pomalo pogrbljen hod, podosta bora, vječite podočnjake i tanke, koščate prste koji su podrhtavali između dvije cigarete, ili dvije čašice alkohola. Živio je sasvim sam u stanu na prvom katu dvokatnice u Prilazu JA, u stanu čije je stanarsko pravo baštinio od pokojne majke. Susjede jedva da je i pozdravljao (i to najviše jednom dnevno), prijatelje je pozaboravljao, a posljednju stalnu djevojku, koja je pet godina relativno strpljivo čekala da je zaprosi, izgubio je prije tri godine, nakon što je sasvim mirno ustvrdio da još nije čas da upozna njene roditelje. Jedini prijatelji, ako to nije prepatetično kazati, bile su mu gramofonske ploče, čiji je izbor pomalo svjedočio o njegovoj čudnoj, namćorskoj prirodi. Posjedovao je tridest sedam različitih izvedbi Berliozove "Fantastične simfonije", na kojoj je slušao samo posljednja dva stavka, sedam raznih ploča Beethovenove "Sedme simfonije" na kojoj je slušao samo Allegretto, Berliozov "Pogrebni marš za Hamleta", Skrjabinove sonate i "Poemu ekstaze" u dvije verzije, nekoliko raznorodnih ploča ozbiljne glazbe, koje je rijetko slušao, i sjajan Jarrettov Koln Concert, jasno, u jednoj jedinoj verziji. Godine 1982, kada je navršio četrdesetu i ušao u period kad ljudi počinju svoditi račune i pitati se o moralnosti onih uzroka koji su ih doveli do uspjeha, ili
neumitnosti događaja koji su im donijeli neuspjehe, zaronio je Nikola Politeo u vlastiti curriculum vitae, pokušavajući otkriti krivce svojih tako očiglednih stranputica. Kako je čovjek prilično nesklon tome da u samom sebi detektira osnovnog krivca za vlastiti poraz, potražio ga je Politeo u svojoj okolini. No, kako je, bar za njega, pojam uže okoline bio nešto krajnje apstraktno (jer je svu užu okolinu uspio sam rastjerati), morao je pronaći nekog šireg, općenitijeg, globalnog krivca. Budući da nisam dovoljno dobar ovom društvu, razmišljao je, nije ni ono dovoljno dobro meni! Osnovni razlog neuspjeha i pehova, koji su ga bombardirali na svakoj životnoj stubi, shvatio je, nalazi se isključivo u jednom, kako ga je nazvao aksiomatskom zajebu, to jest u činjenici što je rođen naprosto tu, a ne negdje drugdje! Koju drugu domovinu pretpostaviti ovoj? Istok mu se pričinio neadekvatnim. U Rusiji, primjerice, ne bi mogao imati ni trideset sedam izvedbi "Fantastične simfonije", a kamoli privatnu odvjetničku kancelariju. U Mađarskoj bi možda imao tih trideset sedam ploča, ali bi američke filmove gledao s mnogo većim zakašnjenjem nego ovdje. Ovdje je red za ulje eksces, u Poljskoj je pravilo! Češka bi bila nešto bolji izbor od Poljske, Bugarska lošiji, a o Rumunjskoj, osim da je domovina Drakule, nije znao ništa. Albanija mu se činila nedovoljno dobrom da bi bila čak i Istok. Istoku je potom pretpostavio Zapad, što je predstavljalo obrat ne samo teorijske nego i iskustvenije naravi. Ali, kakav Zapad? Nijemci su hladni pedantni, po Italiji se puca, Francuzi će te uvijek držati na distanci, u Švicarskoj ne smiješ baciti papirić na tlo, a kamoli se popisati uza zid. Znao je da su sve to generalizacije koje jedva da funkcioniraju u dokonom malograđanskom ćaskanju, ali kako ionako nije imao nužne materijalne pretpostavke da nekamo ode, činilo mu se jednostavnijim škartirati zemlju po zemlju, negoli se opredijeliti za koju od njih. I razmišljajući tako bilo je nužno da milijunti put nakon Kolumba otkrije stari san starog svijeta - novi svijet! I mada kao relativno kulturan i obrazovan čovjek nije previše vjerovao u success story kao bitnu metaforu svih pojedinačnih sudbina u novom svijetu, Amerika mu se brzo učinila prikladnim izborom, valjda i zbog toga što otići u Ameriku ipak znači otići
nekamo uistinu daleko, nekamo gdje geografski bedem od nekoliko tisuća milja sasvim dobro zastire stare jade, iskušenja i pogreške. Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili slučajno, postajao je pravi »amerikanofil«, što mu kao filmofilu, diskofilu i uopće čovjeku koji je u ovim prostorima bio počesto fauliran - nije teško padalo! Počeo je, u krivim godinama doduše, nositi jeans, obnavljati svoj engleski, redovitije gledati američke movies, upisao se u Američku knjižnicu i, kad bi mu to prilike dozvoljavale - kupovao je na kioscima Times ili Newsweek. Vrlo brzo počeo je na brak s domovinom gledati kao i na svaki drugi brak, o čemu je kao pravnik znao sasvim dovoljno. Svaki se brak može zbog nečeg pohabati, a samim tim i razvrgnuti. Bilo na obostran zahtjev, sporazumno, ili na tužbu jednog od partnera. No, ono što ga je ponajviše brinulo, bili su materijalni uvjeti postbračne egzistencije. Za razvod i novi brak nije imao sredstava. Bio je bez prebijene pare, stanarsko pravo nije mogao prodati legalno (ilegalne transakcije se kao rođeni pehist bojao!), a cjelokupni trulež od namještaja i ono malo secesijske ropotarnice jedva da bi dostajalo za one way ticket. Sve to bilo je nedovoljno. Što uraditi u U.S.A. bez pare u džepu? Izložiti svoje izlizano dupe nemilosrdnom američkom vritnjaku, koji bi ga lansirao natrag preko bare u naručje uvrijeđene eks-supruge? Postati hobo, prosjak u zadnjem njujorškom getu, privremeni migrator duck, koji čeka da ga operušaju i prvom ga letećom hladnjačom vrate u Stari svijet, činilo mu se sudbinom nedostojnom čak i propalog i kažnjavanog agramerskog odvjetnika. Morao je, dakle, temeljitije poraditi na materijalnim pretpostavkama svog definitivnog apatridstva i dobrovoljnog egzila, ali se posljednje dvije godine nije uspio maknuti od spekulativnih i posve teorijskih razmatranja. A teorijska su razmatranja čisto beznađe! I dok su ga mučila, iznurivala i satirala takva razmišljanja, pod njegovim se prozorima, te izuzetno hladne i snježne zime 1984/85, pojavio neznanac u odjeći preuzetoj iz vrsnih American movies.
2. Kada se sljedećeg jutra probudio, suočio se sa dva vrlo ozbiljna problema: kako smiriti bolove u želucu (jer se čir, izložen grubom nikotinskom djelovanju probudio), te kako i čime naložiti vatru u kaljevoj peći i učiniti boravak u sobi podnošljivijim. Prvi problem nekako je zakamuflirao čajem od melise i jastučićem phosphalugela, a zbog drugog se obukao i, opskrbljen starim drvenim koferom, krenuo u drvarnicu. Politeova drvarnica u podrumu bila je već godinama prazna, ali se kroz slomljenu prečku dalo nahvatati nešto susjedovih cjepanica. Jasno, susjed je predmnijevao da ga propali odvjetnik bezočno potkrada, što je Politeo odlučno opovrgavao, pazeći pomno da ga nitko ne uhvati na djelu. Spretno je odmaknuo prečku, uzeo pet-šest lijepih bukovih komada, složio ih uredno u kofer i krenuo natrag u stan, prosvijetljen sjajnom idejom da bi se, konačno, i taj stari kofer dao rastaviti i upotrijebiti kao ogrjev. Našavši se na prvom odmorištu, zastao je zbunjen onim što je ugledao. Pred vratima njegova stana stajao je čovjek odjeven u smeđi kožni kaput, samtaste hlače i sa crnom »mekmarfijevkom« na glavi. Ona ista tajanstvena spodoba što je tri večeri za redom drvenila pod Politeovim prozorom. Neznanac ga nije primijetio, okrenut vratima razgledao je pločicu s Politeovim imenom. - Nešto zanimljivo? - upita ga Politeo, prikravši mu se s leđa. Neznanac se okrene nimalo se ne zbunivši. Politeo mu ugleda lice i odmah shvati da to lice vidi prvi put u životu. Čovjek je imao kratku svijetlu kosu i plave oči. Lice mu je bilo čvrsto, i koščato i, reklo bi se - sasvim šarmantno naborano. Bila je to ona vrsta muževne fizionomije kakvu obično posjeduju američki filmski westerneri. Recimo, zbog blago isturene donje vilice i širokih usana, možda najsličnija Coburnovoj. Ali, uspoređivati neznanca kog zateknete pred vratima s licima što sijaju velikim ekranom, neminovno vas dovodi do zaključka da svaka svijest o sličnosti trostruko podvlači sve ostale razlike.
Neznanac promotri Politea i blago se naceri, što s njegova lica odmah izbriše svaku starosnu prepoznatljivost. Mogao je imati trideset pet, četrdeset, ali i pedeset godina! Tijelo mu je bilo vitko i čvrsto, a stav odlučan i pomalo samosvjestan. Politeo nije znao je li to posljedica dobre uščuvanosti, čvrstog karaktera ili tek privid proizašao odatle što ga je već nekako unaprijed usporedio s dobro držećim westernerima. - Tu mora da je stajala - reče neznanac, pokazujući prstom prema rupicama u kojima su nekoć ležali vijci, što su držali pločicu s imenom nekog od bivših vlasnika ili stanara. - Koji vrag je stajao? - Pločica. Pisalo je: Obitelj Wolf. Upravo ovdje. U ovom su stanu živjeli Wolfovi. Neznančev glas bio je mek i bezbojan, ali se u njemu nazirala melodika nekog drugog jezika. Politeu se odmah učini da se pred njegovim vratima nalazi stranac. - Možda su živjeli, ali više ne žive - promrmlja Politeo, otključa vrata i, prteći teški kofer, uđe u stan. Ne čekajući da ga Politeo pozove, neznanac mirno krene za njim, ostavljajući ulazna vrata poluotvorena. - Trebate nešto? - upita ga nepovjerljivo Politeo i, uputi uljezu strog pogled. - Jeste li vi akviziter, inkasator, poreznik, agitator vjerske sekte, povjerenik Crvenog križa, sakupljač članarine Socijalističkog saveza? Neznanac ga je dobroćudno promatrao. Odmah se vidjelo da mnoge riječi ne razumije. - Sorry! Mislim da nisam. Htio bih samo načas pogledati vaš stan. - Rekli ste sorry? - Sorry about disturbing! Znate, ja sam nekoć živio ovdje. Bilo je to jako davno. Tako... neke me uspomene proganjaju. - Zbog njih ste sinoć stajali dolje na snijegu? - Djelomično. Nisam se mogao odlučiti...
Politeo slegne ramenima i pusti neznanca u sobu, ne stideći se nimalo nereda i sveopće trošnosti interijera u kojem živi. Neznanac pokuša raskopčati kaput, ali ga Politeo spriječi, upozorivši ga da je u toj prokletoj sobi uvijek hladno. Ponudi mu potom da sjedne u duboku kožnu fotelju iz koje je virila podstava i nekoliko polomljenih opruga, uradivši to jednim rutinskim pokretom ruke, kako to obično rade liječnici kad primaju pacijenta. I dok je domaćin kleknuo u kut sobe pokušavajući podložiti kaljevu peć, neznanac je zavukao ruke duboko u džepove toplog kaputa i utonuo u žuljave obline fotelje. Čas kasnije podigao je noge i stavio ih na površinu malog okruglog stola. - To je kod vas nekakav običaj? - upita glasom u kojem je bilo blage radoznalosti, ali i ironije. - To da nosite drva u koferu? - Kod nas?! - Da, kod vas! - Jest. Narodni običaj. Tako je to kod nas. A kod vas? Otkud ste vi? Sudeći po tome kako ste ležerno zasjeli s nogama na stolu, mogli biste biti... Neznanac pogleda u vrškove svojih žutih čizmica, spusti hitro noge i prebaci ih jednu preko druge. - Da, da - promrmlja prelijećući pogledom po sobi - over the big ditch. Govorite engleski? - Preety good. Možemo razgovarati... - Ah, to ne! To bi bilo isuviše nepristojno. Ovdje ću govoriti hrvatski, a ne engleski. Isto tako neću piti dog's nose, nego, kako ono kažete... Jesus Christ!... gem... gemišt. - Dog's nose?! - Kazali ste da govorite engleski. - Da, ali koji vam je vrag taj... - Dog's nose? Pivo s rumom. Malo neobična kombinacija, ali sasvim pitka. - Pivo s rumom?! Nećete daleko dogurati s tim dog's noseom... mislim, ako vam je to nacionalno piće.
Neznanac se nasmije, ustane i priđe prozoru. Povuče lagano prstom po drvenom podnožju prozora, baš onako kako u vojsci provjeravaju je li nešto dobro očišćeno. - Sve se promijenilo - reče pomalo odsutno - sve, baš sve! Osim ove boje. Ona je ostala ista. - Dobro govorite hrvatski - primijeti Politeo, ustajući od razigrana plamena. Zapravo, izvanredno dobro. - To je moj materinski jezik. Ovdje sam rođen. - A sada? - Sada sam američki državljanin. Živim u U.S.A., Big Apple. Privremeno ili povremeno! Čuli ste za Big Apple? Shvativši da je rezolutni tip Njujorčanin, pa makar i povremeni, Politeo se razgali, bar onoliko koliko mu je to narav dopuštala, i ponudi ga šalicom crne kave, koju, zapravo, već nekoliko mjeseci nije posjedovao. Kad se skrušen vratio iz hladne kuhinje i priznao da nema kave, ni drugih prokletih stvari kojim bi ga pogostio, neznanac odmah shvati socijalni status svog zbunjenog domaćina, krene prema vratima i predloži da sam »organizira« tako neke stvari... - Sredite malo stan, skoknut ću do nekog marketa i donijeti par stvari... - Ali... - zbuni se Politeo. - Forget it! Nemojte se uzbuđivati! I sam sam se nalazio u mnogo gorim situacijama. Živio sam jednako ležerno na Fifth Avenue, ali i u Southern Bronxu. Politeo se nije uspio ni snaći, a gost je već bio napolju. Izlazeći kazao je kako se zove, ali domaćin to nije uspio registrirati. Nakon dvadesetak minuta vratio se natovaren plastičnim vrećicama, gunđajući nešto o tome kako u ovim prokletim dućanima nemaju velikih papirnatih vreća, real shopping bags, nego čovjeka natovare plastičnim prezervativima. »Plastični prezervativi« imali su uistinu zanimljiv sadržaj, koji je došljak odmah počeo rasprostirati po stolu: kilogram mljevene kave, veliku konzervu prešane šunke, uvozne artičoke u staklenoj tegli, nekoliko bočica kečapa, zaleđenu tortu, dva tuceta hrenovki u folijama, raženi kruh, kolut kozjeg sira, deset
paketića gotovog pudinga, mlijeko, majonezu, suhe kobasice, kisele krastavce i konačno bocu domaćeg ruma i nekoliko bočica licencnog piva u no return bottles. Dog's nose? - reče Politeo, razgledajući bocu ruma, za koji je mislio da se konzumira samo u dosadnim blagdanskim kolačima. - Htio sam donijeti i tople hamburgere. Znate li što su mi nudili kad sam to zatražio? Znate što? Bloody bastards! Htjeli su mi dati bacon, običnu slaninu! - To je zapravo kod nas hamburger. - Hamburger je bacon?! Dobri stari Big Mac je bacon! Terrible country! Zasjeli su za stol i otvorili tupim nožem konzervu prešane šunke, a ono o čemu su nadalje razgovarali bio je, kako je kazao došljak - pravi applebutter! Neumjereno zalijevajući probuđeni čir čašama hladnog dog 's nosea, Politeo je uspio pohvatati mnogo zanimljivih činjenica iz došljakova života. Njegov nesvakidašnji gost zvao se Leo Wolf; imao je ravno pedeset tri godine (što je uveliko nadmašivalo Politeovu procjenu) i bio je američki građanin trenutno nastanjen u New Yorku. Gdje je sve živio i koji mu je pravi američki domicil, nije se iz Wolfove priče dalo baš pouzdano razabrati, jer se po njegovoj autobiografiji pleo čitav kaleidoskop američkih gradova poput New Yorka, Philadelphije, Portlanda, Baltimora i drugih polisa East Coasta. Inače, Leo Wolf bio je rođen 1931. godine u Zagrebu, kao sin zagrebačkog tvorničara Noe Wolfa. Njegova je priča bila protkana toplim refleksijama i sjećanjima vezanim uz bezbrižno zagrebačko dječaštvo. Šetnje u »marinerblau« odijelu po nedjeljnoj promenadi u Maksimiru, beskrajno šarena i vruća proštenja u Mariji Bistrici, kamo su, mada Židovi, išli iz gole radoznalosti, zatim piknici s pohanim »picekima« u Šmidhenu i kupanje na savskom drvenom kupalištu i slično. Godine 1941. kad se suludi rat razmahao Evropom, i kad se na vijesti o deportacijama prestalo gledati kao na novinski senzacionalizam izvjestitelja iz relativno dalekih i zaraćenih zemalja, shvatio je tvorničar Wolf da ova zemlja nije baš pogodan teren na kome bi jedan židovski tvorničar mogao bezbrižno snatriti o mirnoj poslovnoj budućnosti. Pet minuta prije dvanaest, negdje nakon ožujskog puča, na
nagovor prijatelja, inače britanskog diplomata, koji je bio, kako Leo Wolf reče - a real brain, spakirao je Noa Wolf stvari, ponajprije obiteljske dragocjenosti i zlato i napustio na propast osuđenu zemlju. Ostavljajući svoj dom, onaj isti u kojem sad živi Politeo, na milost i nemilost Hitlerovom opakom »blitzkriegu«, uspio je zbrisati i nakon višemjesečna putešestvija obresti se u U.S.A., u zemlji već dobrano narušena sna o mogućoj neutralnosti. Sve što se dalje zbivalo s tvorničarem pripada mogućoj success failure story, o kojoj svjetlokosi Leo s licem James Coburna nije htio mnogo govoriti. Dakle, četrdeset tri godine kasnije, u turističko-križarskoj misiji osvajanja svetih uspomena, Leo Wolf vraća se u Zagreb da bi ponovo vidio sto dvadest stambenih kvadrata vlastitog dječaštva. I nailazi na koga? Na odvjetnika uljeza koji je u tom istom prostoru već uspio rasprodati čitav jedan život! Politeova priča, jer na životnu se priču uzvraća životnom pričom, nije osobito dirnula naturaliziranog Amerikanca židovske socijalne podgrupe, ili se samo gradio hladnim i pomalo nezainteresiranim. Oči su mu samo zaigrale kad je Politeo, već pomalo pijan, počeo iznositi svoju teoriju o Americi kao mogućoj alternativnoj domovini, shvativši valjda da uz »američki san« (American dream), u zakucima te demodirane Evrope postoje i neutješni »snovi o Americi« (dreams about American)! Kasno po podne Wolf je ustao i, ispričavši se (sorry about disturbing), krenuo u »Esplanadu« gdje je odsjeo. Politeo je ustao i počeo prikupljati bogate ostatke Wolfove kupovine, želeći mu ih, valjda, predati, ali je Amerikanac samo odmahnuo rukom, lupnuo se po džepu, želeći valjda kazati kako se unutra nalazi još mnogo zelenih dead Presidents i izašao napolje, bacajući opušak Rothmansa na prljavo stubište. - A te peći ložite drvima? - upitao je nevješto, pljucnuvši kroz zube. - Kad ih imam - otpovrne Politeo, postiđen tonom bespomoćnosti koji je njegov odgovor iznenada zadobio. Te je večeri povraćao tri-četiri puta. Sasuo je u napuklu školjku WC-a dosta poluprobavljenog dog's nosea i nešto tamne želučane krvi. Wolfov čudan posjet pao
je sasvim loše na njegov iscrpljeni želudac. Umio se potom hladnom vodom, pogledao se u zrcalo i ustanovio da mu lice ponovo ima žućkastu boju kakvu imaju tipovi s lošim želucem (recimo Bogey u "Afričkoj kraljici") i krenuo u sobu da na ono nešto preostale žari sruči komade drvenog kofera. Prišao je zatim stolu za kojim je tog popodneva sjedio Wolf, i u pukotini na drvenoj ploči spazio brižno zataknutu novčanicu od sto dolara. Bila je to lova koju Ameri ostavljaju negdje na sigurnom, a po gradu hodaju oboružani kreditnim karticama i raznobojnim čekovima u džepu. Odlučio je već sutradan svratiti do »Esplanade« i vratiti novac, ali se vrlo brzo dosjetio da ga Amerikanac nije mogao zaboraviti. Pa ne zaboravlja se lova na takav način, zataknuta u rupu stola! Wolf je to namjerno ostavio. Bila je to plaća za uspomene koje mu je podario Politeov stan, stan Amerikančeva dječaštva. Nekoliko se minuta borio sa svojim omlitavljenim skrupulama, a onda je strpao Franklina u džep i opružio se po krevetu. U Wolfovu posjetu, razmišljao je, nazire se prst Božji, mek ali značajan dodir sudbine. Baš u trenu kad je najviše obuzet Amerikom, kad najintenzivnije razmišlja o njoj kao o eksploziji najrazličitijih životnih boja, slobode i dobrih šansi, šalje mu ta Amerika svog emisara pravo na vrata. Nije li Wolf tek prispodoba, utjelovljena ideja koja se na tren iz kozmičke raspršenosti prometnula u put i došla provjeriti je li on, Nikola Politeo, dovoljno dobar za zemlju o kojoj sanja? Mučen takvim nesuvislim mislima, tonuo je polako u san, sve manje znajući razmišlja li to uistinu on ili prokleti dog's nose. Sljedećeg se dana probudio kasno. Zapravo, probudila ga je lupnjava dolje pred kućom. Ustao je, prišao prozoru i spazio kako dva radnika istovaruju kamion pun drva. Ne znajući još pravo o čemu se radi, prenula ga je zvonjava pred vratima. Otvorio je i spazio na ulazu debeljka u masnoj plavoj kuti kako se ceri, prevrćući po rukama nekakve fakture neuredno presavijenih rubova. - Vi ste Politeo? - Dopeljali smo drva. Bute tu potpisali! - Ni... nisam naručio nikakva drva... - Je, pa tu piše! Nikola Politeo, jedan hvat... Prilaz JA... Jeste to vi?
- Nisam ništa platio. Nemam čime platiti. - Gospon se šali! Sve je plaćeno! Tu piše. Uostalom, baš nas briga. Mi imamo i nalog i fakturu... i onda vozimo... bez obzira kaj vi kažete. Wolf je došao oko tri po podne. Sa sobom je donio žutu putnu torbu, nekoliko boca piva (ovaj put bez ruma) i punu vrećicu bureka, koji mora da je kupio u nekoj usputnoj buregdžinici. - It looks very interesting! - kazao je vadeći burek. - Znate li što je to? Priznao je nešto kasnije, doduše sasvim nevoljko, da je on kupio drva, ali nije mogao objasniti zašto je to uradio. - Kad muškarac kupi nešto drugom muškarcu - rekao je samo to - jedina važna stvar je da nije gay! A ja to posve sigurno nisam! S te strane budite mirni, jer mi se gadi svaki three-letters man! Ne zato što bi bio kliconoša te jako moderne bolesti, nego zato što predstavlja mlaku opciju! Politeo ga je gledao kao da mu ništa nije jasno. - Što se čudite? Pišu li komunističke novine o AIDS-u, ili i to taje? Te su večeri razgovarali mnogo manje, jer se veći dio vremena čudni Amerikanac zadržao u razgledanju stana. Zapitkivao je mnogo, zagledao u sve kutke i često se vraćao u prostorije koje je već dva-tri puta pregledao. Osobito ga je zanimalo da li je u kući, od rata naovamo, bilo kakvih preinaka, dozidavanja, pregrađivanja, mijenjanja žbuke, parketa, podova i slično. Politeo nije baš bio siguran obilaze li se na takav način svetišta starih uspomena, ali što je mogao uraditi kad je došljak bio čudan, nadasve čudan! U stanu je te večeri bilo toplo i Politeo je bio višestruko zadovoljan. I zato što je toplo, i zato što je dah Amerike tako blizu, i zato što je sit i zato što u džepu ima sto dolara koje Wolf ni jednom riječi ne spominje. Pošto su bdjeli do kasno u noć, i pošto je ponovo nemilosrdno sniježilo, prespavao je Wolf u Politeovu stanu, u sobi čije se cjelokupno posoblje sastojalo od prašnog starinskog kreveta, poderanog torza fotelje i noćnog ormarića sa čije je prednje strane otpala kompletna politura. Oko tri izjutra Politeo se probudio i krenuo u kupaonicu kako bi povraćao. Vraćajući
se spazio je trak svjetla ispod Wolfovih vrata. Wolf je još uvijek, tri sata poslije ponoći, razgledao sobu. Bila je to njegova negdašnja dječja soba, kazao je ne pretjerano uvjerljivim glasom. Narednog se dana nije pojavljivao, da bi prekosutra po podne pristigao s novom hrpom prehrambenih artikala u bijelim plastičnim vrećicama. Pušeći Rothmans i pijuckajući dog's nose (čudno, na gemište kao da je posve zaboravio!) proširio je svoja sjećanja na davna vremena jednom novom osobom, koja je, kako je tvrdio, obojila njegovo dječaštvo i ispunila ga smislom. Bila je to njegova vršnjakinja, djevojčica s kojom je odrastao, a zvala se Julijana, ako se još dobro sjeća - Julijana Klis! Mala riđokosa Julijana bila je dijete uglednog građevinskog poduzetnika Maksa Klisa, inače Primorca. Kako su im roditelji intenzivno drugovali, mali Leo i Julijana bili su gotovo svakog dana zajedno. Godine 1938. krenuli su u školu, on u mušku, ona u žensku. Spolna segregacija nije ih mogla razdvojiti; učili su zajedno, razmjenjivali knjige, izreske iz novina, spomenarske sličice i sve one drage stvari koje čine djetinjstvo. Nizao je Wolf sladunjave i idilične žanr-sličice, koje su mu se poput šarenih tabloa nizale pred očima i koje su nekako odudarale od njegove grube pojave iskusnog i prekaljenog muškarčine, koga pedeset i tri godine nisu uspjele nimalo pogrbiti. Nekakav spomenar s blijedim otiskom djevojačke usne, nekakva zakletva izrečena sred tuškanačkog grmlja, ukradeni poljubac u kupaonici, dok mu je pokušavala očistiti voćnu mrlju na novoj košulji i slične gluposti. I baš kad je čangrizavi Politeo htio nešto ironično primijetiti na račun te spomenarske idile davno zapečaćene otiskom usne i voćne mrlje, preduhitrio ga je Wolf sasvim određenim pitanjem: - Biste li me na nekoliko dana primili k sebi? - Ali kako... tamo u »Esplanadi« imate sav komfor... - Bloody comfort! To je vakuum! Htio bih nekoliko dana ostati u prostoru koji zrači duhom. Platio bih vam za to. Samo nekoliko dana... Izmislite neku cijenu! - Već ste platili - slegne Politeo ramenima i baci kladu u kaljevu peć. - Zadovoljit će vas vaša dječačka soba u kojoj ste se igrali s tom Julijanom?
- Sasvim, sasvim će me zadovoljiti, Nick! Politeo se trgne. On nije volio da mu se različite individue motaju po stanu, nije volio da mu se već treći dan obraćaju sa »ti« i zovu ga imenom, ali je ipak popustio. Te večeri izašli su u grad i završili na večeri u »Tiffanyju«. Od para koje je Wolf iskrcao za srnetinu s gljivama, breskvu »Melbu« i druga desertna sranja, Politeo bi živio najmanje mjesec dana. Kad je, onako zapanjen, vidio koliko iznosi račun, Wolf ga je umirio riječima:- Lani sam u Persian Roomu hotela »Plaža« dao toliku napojnicu. Nick, znaš li ti što je to dead man 's hand? - upitao je Wolf Politea, koji je već prestao prosvjedovati protiv toga što ga Amerikanac zove Nick. - Mrtvačeva ruka? - otpovrne Nick-Nikola posve nesigurno. - Wolf se nasmije i odmahne rukom. Konobar, koji je mislio da je ta gesta namijenjena njemu, pritrči i upita žele li još nešto. Wolf još jednom odmahne rukom, ovaj put konobaru. Sjedili su u restoranu na prvom katu hotela »Dubrovnik«, pijuckali loše domaće pivo i bacali poglede kroz velik ovalni prozor na Trg Republike, gdje je desetak radnika preko volje glumilo nešto što se zove »uklanjanje mokrog snijega s glavnog trga«. - Znaš li igrati poker? - Slabo... - Dead mans 's hand - nastavi Wolf - to ti j e kombinacija u pokeru, a sastoji se od para asova i para osmica. Takvu je kombinaciju držao u ruci Wild Bili Hickok... čuo si za njega? Politeo zakima potvrdno. - Da, 1876. u Deadwoodu - pričao je Wolf - Wild Bili Hickok držao je u ruci par asova i par osmica, kad ga je Jack MeCall pogodio u leđa. To je najdrastičniji način da se čovjeku otkriju karte. - Pa šta?
- Pa ništa! Pričam ti to zato što ti nisi nikakav sucker i što je red da i ja tebi sada otvorim karte. Do kraja. Na najdrastičniji način. - Kakve karte? - Svoje karte. Vidiš, došao sam u stari kraj da vidim sva ona mjesta koja su mi nešto značila prije no što sam otišao u U.S.A. Dobro, vidio sam ih, još jednom proživio sve ono što je nekakva jebena konzerva od uspomena... i šta sad... What is it after ali... Pomislio sam: možda bih mogao krenuti korak dalje... - Kamo? - Kamo! Korak dalje... korak iza... u sjenu... Odlučio sam pronaći Julijanu Klis... - Julijanu Klis! Čovječe, pa što ti je! Što ti još može značiti ta predratna klinka? Ako je uopće i živa, sada mora da ima preko pedeset godina, troje djece i, recimo, petero unučadi. - Možda ima i stotinjak unuka, sto dvadeset kila, iskrivljenu kičmu, sijedu kosu i zadah iz usta... Ali, sve to nije važno. Možda bi za mene bilo najbolje da se pretvorila u svoju vlastitu suprotnost, u staru nakazu, u bag. Tako bih se valjda zauvijek riješio duhova nasilno prekinuta djetinjstva, duhova koji noću ne daju mira. - Pa dobro, potraži je - reći će pomalo rezignirano Politeo. - To je tvoja privatna stvar. - Nije isključivo moja. Treba mi pomoć. Politeo ga radoznalo pogleda. Pivo na stolu bilo je već sasvim toplo. - Tu u staroj dobroj domovini ne postoji nikakav private eye, pa da ga čovjek unajmi? - Ne postoji. Traži policiju da ti pomogne... - Fuck it! Policija da mi pomogne! Malo ti o meni znaš. Ne spadam u one kojima policija pomaže. - Nisi valjda mislio da bih ti ja... - Jesam - prekine ga Wolf. - Ti si uostalom lawyer. To bi bio zgodan posao za tebe. Nisi rekao da ti praksa ide slabo?
Politeo pocrveni. Kada je Wolfu pričao o sebi, prešutio je da je njegova odvjetnička praksa davno pokopana prošlost. Ali, to je mogao i sam shvatiti! - Zašto to ne uradiš sam? - Nezgodno je - prekine ga Wolf. - Ja sam ovdje ipak stranac. Ne mogu poduzimati nikakve akcije, obilaziti kuće i raspitivati se za Julijanu Klis. Vi ste a communist country i narodu će bit sumnjivo što se jedan Amerikanac, kapitalist u duši, mota naokolo i raspituje... Vidiš da mi je potrebna tvoja pomoć. Uostalom, platio bih jer to je tvoj legitiman advokatski posao. Možda ti ne bih platio novcem, nego na neki prikladniji način. Za tebe mnogo povoljniji. - Kakav? - reče Politeo, pogleda uprtog u Trg, gdje su čistači snijega odložili lopate i stali pripovijedati o nečem. O seksu ili nogometu, valjda. - Ti si jedan od onih nekoliko milijuna budala koji širom svijeta sanjaju o tome da se dočepaju Amerike. Amerikanofila je toliko zaintrigirao sadržaj Wolfove rečenice da je istog trena zaboravio na grubost i uvredljivost koju nosi u sebi riječ »budala«. - Spadam u te budale. - Ne ljuti se. Svatko od nas pripada nekoj od mogućih porodica budala. Dakle, ovo je posao i bit ću sasvim otvoren. U U.S.A. imam mnogo partnera i poslovnih prijatelja različita profila. Bez ikakve muke naći ću ti solidan posao kod nekog od njih. Dobro, nećeš biti project manager, ali, recimo, jedan employee u New Yorku može od svojih primanja kupiti jako mnogo drva. Jasno, ako je ekscentrik kome je stalo do ovakvog prastarog načina zagrijavanja stana. - Zašto mi ti ne bi ponudio posao? - Moj je posao - nasmije se Amerikanac nekako zagonetno - uslužnog i vrlo specifičnog karaktera. Kad bi ga i mogao obavljati, ne bi ti donio miran san. Politeo ga je radoznalo promatrao, pitajući se čime li se to bavi. Amerikanac se hitro vrati elementima ponude.
- Osim toga, dobio bi besplatnu avionsku kartu do New Yorka. Čini ti se zanimljivim? Čini li mi se zanimljivim, mislio je, sav ustreptao, Politeo još uvijek ne vjerujući da se događa to što se događa. Tolike godine sanja o Americi, a onda, tako rekavši preko noći, iz mraka i snijega, dolazi zagonetni stranac i rješava temeljne probleme njegove sadašnje i buduće egzistencije. I još ga pita čini li mu se zanimljivim! Ali, kakav će to posao biti? I ne krije li se u svemu tome neko opasno naličje, zamka, mamac koji će on kao rođeni pehist progutati, upecati se na udicu tuđeg lukavstva i završiti na vrelom ulju tuđe pećnice? - Pristaješ li? - pitao je Wolf tiho i pogledao ga očima u kojima Politeo nije mogao pročitati ništa. Nije odgovorio. Prinio je ustima toplu čašu bljutava piva, shvaćajući da se njihovo iznenadno poznanstvo pretvara u sasvim neizvjestan i tajanstven poslovni odnos.
3. Otkada je prihvatio Amerikančevu ponudu, Nikola Politeo počeo se osjećati strahovito glupo. Nekada, kada je bio odvjetnik s kakvim-takvim perspektivama, poželio bi ovakav posao, ma koliko odudarao od striktno odvjetničkih aranžmana, a sada, sada ne zna kako i otkud da počne. Nakon četrdesetak godina pronaći nepoznatu ženu o kojoj »poslodavac«, osim sentimentalnih gluposti spomenarskog tipa, ne zna baš ništa pouzdano i korisno, činilo se beznadno ludim i promašenim. Zašto je uopće pristajao na tako nešto? Od poslova i sličnih aktivnosti već se uvelike bio odvikao. Zar nije mogao i dalje živjeti u tupoj letargiji ciničnog i čangrizavog promatrača sa strane, onog koji u podsmjehu upućenom drugom pokušava pronaći satisfakciju za blato u koje je i sam do grla utonuo. I konačno, kakve garancije ima uspije li kojim slučajem taj šašavi naum i pronađu fantoma izgubljenog u gluhom vremenu? Dobro, ako je već pristao, ponadavši se, recimo, da će tako konačno zbrisati s ovog nemogućeg mjesta i naći se u Americi, gdje će jadni ostatak vlastite egzistencije pokušati prometnuti u kakav povoljniji success story, da, ako je na sve pristao samo zbog toga, tko kaže da će Wolf ispuniti obećanje, dati mu tu tako važnu jednosmjernu kartu i osigurati mu pristojan posao? Na to ga, konačno, ništa ne obavezuje. Nema nikakva papira, nikakva svjedoka, ugovora, avansa, garanta, nema ničeg osim gentleman 's agreementa između dvojice muškaraca, u čiju bi džentlmensku prirodu, netko treći, sasvim osnovano mogao posumnjati. Dakle, čitav je posao čist dim, čist dim od namjere pa do pogodbe! I po svom karakteru više odgovara kakvoj žutoj reviji što traži »vaše najmilije«, negoli jednom umornom i neuspješnom odvjetniku koji je odavno digao ruke od poslova! Wolfa kao da nisu mučile nikakve sumnje; ponašao se sasvim prirodno i ležerno, baš kao da je od Politea zatražio da ga zastupa na sudu zbog kakva sitnijeg delikta. Politeo je bio njegov private eye, njegov Dick, i čitav je posao bio obična rutinska burgija. Mirno se uselio u odvjetnikov stan, nimalo ne prosvjedujući zbog više nego
skromnih uvjeta neobičnog podstanarčenja. Zavukao se u »dječju sobu« da bi do kasno u noć vrludao po stanu i drugovao s davnim dječačkim uspomenama. U stanu se snalazio lako i vješto, odmah se vidjelo da je nekoć ovdje stanovao. Politeo je nekoliko puta posumnjao da bi sve mogla biti tek najobičnija smicalica, lopovluk kojim se Wolf namjerava dokopati svog bivšeg stana, ali je takvu pomisao vrlo brzo odbacio. Inače je Wolfov način života bio prilično neobičan, ili se to Politeu, koji je o tome kako Amerikanci žive imao samo nepotpunu i mutnu predodžbu - samo činilo. Krevet na kojem je spavao dovukao je u drugi dio sobe i postavio ga iza vrata, baš kao da se boji da bi mu netko mogao banuti u sobu. Odlazio je spavati mnogo kasnije od svog domaćina, ali se i dizao mnogo ranije, kao da ga želi držati čitav dan na oku. Već drugog dana po useljenju prenio je telefon u svoju sobu. Jasno, uz Politeovo dopuštenje, kome telefon stvarno nije služio ni za šta. Čuo ga je Politeo nekoliko puta kako vrti svu silu telefonskih brojeva i razgovora s nekim o stvarima koje su, sudeći po tonu, bile važne i komplicirane. No, o čemu su razgovarali, to Politeo nikad nije uspio doznati, jer su Wolfove brzo izgovorene i pomalo nervozne rečenice bile pretpane slangom, tako da čovjeku koji je učio engleski po visokoetabliranim večernjim tečajevima nisu značile baš ništa. Kada je Amerikanac priznao da razgovara s ljudima s druge strane Atlantika i s »poslovnim partnerima« iz Pariza, Torina i Amsterdama, uplašio se vlasnik telefona ogromnih računa, ali ga je Wolf umirio kazavši da od ovog trena svi telefonski računi idu na njegov teret. Kako bi pokazao da se ne šali, bacio je stari telefonski aparat u smeće i isti dan dovukao novo talijansko telefonsko čudo kupljeno u »Posredniku«. Što se pak jela tiče, Amerikanac nije pokazivao velik interes za ono što su kupovali po susjednim trgovinama, ali je uvečer rado izlazio u bolje restorane, kako bi prigrizao nešto čega redovito nije bilo na jelovniku. Naime, domaći su ugostitelji slabo marili za stvari kao što su Lamb with celery, Swedish hash ili Meringue jam tart, nudeći spremno zauzvrat »zagrebački«, »bečki» i »pariški«. Uzimao bi tada nešto treće i zalijevao to povećim količinama piva s rumom, žaleći se na jadnu kvalitetu ruma i piva podjednako. I premda je lokao mnogo dog's nosea, činilo se da
je svejednako trijezan. Iz restorana se vraćao pješice ili taksijem, tramvaje je izbjegavao. Na Politeovo čuđenje, po najvećem snježnom nevremenu volio bi šetati (pričajući o Jacku Londonu!), dok bi za stabilna vremena uzimao taksi, čudeći se redovito kako tako mala kola poput Peugeota, Renaulta ili Zastava mogu uspješno obavljati taksi-službu. Nešto smireniji i zadovoljniji bivao je jedino u Mercedesima, koji i u U.S.A. imaju svoje statusno i staleško značenje. Treći dan nakon što se uselio, odlučio je otići po svoj kofer u »Esplanadu«, ali kad su se našli na uglu Haulikove i Mihanovićeve, naglo se predomislio i rekao da u koferu nema ničeg vrijednog i važnog, pa da će ga do daljnjeg ostaviti u hotelu. A što se plaćanja tiče, nastavio je, poslat će hotelskoj upravi ček. Politeu se načas učinilo da je ovo naglo odustajanje možda motivirano i time što je pred hotelskim arkadama bio parkiran plavi milicijski Golf. Ah, u tome se mogao i prevariti! Negdje oko podne Politeo se, boreći se s gustim naletima mećave, vraćao kući. U gradu je vladao pravi kaos. Vjetar, gusti snijeg, zapuši na pločnicima i ulicama i slaba vidljivost potpuno su blokirali gradski promet, zaustavili tramvaje, zarobili automobile i nagruvali ih po neprohodnim raskrižjima, gdje su nemoćno i nervozno vrištali sirenama i koprcali se po snijegu i zaleđenoj cesti. Oko pola dvanaest nestalo je i struje, tako da je propala i posljednja nada da bi se u bijelo zavijeni tramvaji mogli pomaknuti i učiniti zbrku bar malo podnošljivijom. Takva uobičajena zagrebačka sranja može riješiti samo dragi Bog, pomislio je Politeo, dobacivši usput ljudima, koji su tupo zurili kroz zaleđena okna definitivno krepanog tramvaja, da pričekaju do ožujka kada će se snijeg ionako istopiti. Pljunuo je potom u snijeg i mirno prešao raskršće kod Britanskog trga. Ionako ničeg nije bilo što bi moglo naletjeti na njega; sred ovog sibirskog nevremena jedino su ljudi bili koliko-toliko mobilni. Spustio se Kačićevom do Prilaza i začas se našao pred ulaznim vratima svog stana. Ušao je ne otresavši snijeg i naletio na Wolfa koji je upravo razgledao njegove ploče. - Što je to? - upita buljeći u stari gramofon. - Kako, što...
- Ta stvar. Liči na gramofon. Čudno, ne sjećam se da je ovdje bio četrdeset prve... a po izgledu bi se reklo da pripada tom vremenu - reče Wolf, ne odvajajući pogleda od uistinu starog gramofona, koji je Politeo prije nekoliko godina kupio na Hreljiću. Politeo otpuhne i protrlja ruke, a onda počne skidati kaput, sipajući na sve strane snijeg. - Čudni ste vi. Što sam dulje ovdje, sve mi se više čini da se krećem po nekakvom muzeju - nastavi Amerikanac, paleći neku domaću cigaretu. - Vozite se u malim smiješnim autombilima, rabite Bellove telefone, roba po trgovinama podsjeća me na predratnu, tramvajima, bar kakvi su izvana, nedostaju samo zaprega i konji, mislite da je slanina hamburger... slušaj, bio sam neki dan u kinu... mogao bi sedam dana pretraživati južni Bronx ili tužniji dio Harlema a da ne nađeš tako upropaštenu kinodvoranu. I što su davali? Davali su kao brand new jedan glupi američki chiller-diller šest godina star... - Postao si osjetljiv na staru domovinu. - Nisam! Sve su to nevažna sranja. Ali, reci mi zašto vam se vrata svih trgovina i javnih prostorija otvaraju prema unutra? Odlomio sam ruku pokušavajući ih otvoriti. Uvijek povlačim prema sebi... - Bio sam na SUP-u... - I nema Rothmansa. Popušio sam sve što sam kupio u tax-freeju i otišao kupiti Rothmans. Nema! Nema Johny Playersa, nema Gauloisea, nema Benson & Hedgesa, nema... ima samo ova strahota ovdje! A to, izgleda, prave od hrastova lišća i toaletpapira. Vidiš kako kašljem, vidiš... Gdje si to, do vraga, bio? - Na SUP-u. To ti je neka vrsta policije. - Bullshit! Rekao sam ti da na policiju ne ideš. To sam mogao i sam uraditi. I što si tamo radio? - Pitao sam za Julijanu Klis. Wolf uvuče dim i zakašlje se, a onda lijepo ugasi cigaretu koja mu nije odgovarala. Priđe fotelji i zavali se, nervozno kuckajući po kožnom rukohvatu.
- Nezadovoljan si - primijeti Politeo - sada ti je valjda jasno zašto želim zbrisati odavde? - Nije mi jasno! - prekine ga Wolf. - Ti želiš zbrisati zbog nečeg drugog. Ti zapravo ne želiš zbrisati zbog nečeg, nego od nečeg... od sebe sama... Kao da se to može. Što si saznao na policiji? - Ne postoji nikakva Julijana Klis. Barem ne u Zagrebu. Wolf se zamisli pa ponovo zapali. Ovog se puta nije zakašljao. - Potražit ćemo njenu kuću - reče mirno. - Mislim da ću se sjetiti. Stanovala je u Ilici. Kuća je bila u dvorištu, na desnoj strani. - Na desnoj strani? - Da, ide li se od Jelačić placa prema Crnomercu. - Jelačić plac se sada zove Trg Republike. - I Julijana Klis se sada možda zove nekako drugačije. - Baš zbog toga se bojim... - Ti se stalno nečeg bojiš, a želio bi u New York! Znaš li ti što te sve tamo čeka? Znaš li što ćeš uraditi kad ti u praznom subwayu, u dva poslije ponoći, priđe mišićav crnacpeder i kaže: Lend me ten bucks, and I'm gonna give you a headfor a while, posudi mi desetaka pa ću ti dati da mi na tren pušiš! Ili, što ćeš uraditi kad pred večer u Central parku naletiš na kišu »irskih konfeta«, jer su pijani momci odlučili na takav način proslaviti neki od svojih katoličkih blagdana? Što kad ti u Harlemu kakav inkydink, koga jedva razabireš u mraku, upita s rukom u desnom džepu: Hay man, wanna candy, cadilac, cecil, or any dizzy-wizzy? A ti nemaš pojma kog vraga hoće, ali znaš da mu je nož u džepu... Ti si bezazlen commie, kome je dosta zastava, bista i jubileja i koji bi sad malo Rothmansa, hamburgera koji nije slanina, i dobrih starih građanskih sloboda... - Nisam commie! - odbrusi Politeo, ponovo ljutit na sebe što je stupio u taj blesavi partnership, pa počne ponovo oblačiti kaput na kome se snijeg jedva otopio.
- Hajdemo pronaći tu jebenu kuću u Ilici! - Check! - odvrati Wolf pa pođe prema vješalici u predsoblju da se i sam obuče. - Ne ljuti se. Htio sam ti kazati da je i U.S.A. najobičniji shit. Čitava kugla je dosadan, smrdljiv shit! I još k tome okrugao pa nema smisla mnogo hodati, jer na kraju ipak završiš tamo otkuda si i krenuo. Petnaestak minuta kasnije već su hodali zametenom Ilicom na kojoj gotovo da nije bilo ni žive duše. S njihove desne strane zjapili su prazni i nepokretni tramvaji, a s lijeve se caklila stakla osvijetljenih izloga iza kojih su stajali besposleni prodavači. Wolf je zalazio u svaku vežu, pomno razgledao dvorišta i zgrade, a onda se vraćao, vrteći glavom i psujući nešto sebi u bradu. Kad su, negdje nadomak Britanskom trgu, zašli u vežu iznad koje je stajao pogašen crven neon nove picerije, Wolf zastane kao da je doživio lagani električni udar. - Što je? Ne možeš naći tu kuću? Kad si mi pričao o Julijani Klis, učinilo mi se da si zapamtio kakve je naušnice nosila za prvu svetu pričest. - To je! - reče Wolf, prečuvši njegovu primjedbu. Pred njima se prostiralo neveliko dvorište, uokvireno četverokatnicom, nekakvom barakom, vjerojatno skladištem, visokim zidom, niskom i poširokom zgradom u kojoj se nalazila picerija, te garažom s metalnim vratima. Nasred dvorišta bila je parkirana žuta Škoda, koja je s onih pola metra snijega na krovu podsjećala na kolač. - Siguran si? - Da. Tu je bila dvokatnica - reče Wolf zamišljeno, pa upre prstom u drvenu baraku. Ali, nema je više. - Možda netko zna? - Možda, možda... - mislio je naglas Wolf, svejednako buljeći u masivna drvena vrata zatvorena sa dva velika lokota. Ušli su potom u četverokatnicu i pozvonili na vratima u prizemlju na kojima je pisalo VALIC. Dok su čekali, projurila je pored njih crna mačketina i nestala u snijegom
zametenom dvorištu. Gore na prvom katu čulo se kuckanje pisaćih strojeva i povremena zvonjava telefona. Zatim su se vrata stana u prizemlju otvorila i pred njima se stvorio starac, najmanje osamdeset godina star. Na nosu je imao debele naočale, a na glavi francusku kapu s nekoliko metalnih značaka. Gledao ih je tupo i bezizražajno. Vjerojatno ih, unatoč debelim staklima, nije ni vidio. - Tražimo Julijanu Klis - reče Politeo, službenim i prilično neljubaznim glasom. - Kakvu Anu? Nema Ane. Umrla je prije šesnaest godina. Otada živim sam i nikada se više neću ženiti. Politeo primijeti da iz starčeva uha viri žica koja se koluta i nestaje negdje u džepu. Stari ne samo što dobro ne vidi, nego je i gluh kao top. - Tražimo Julijanu Klis! - reče ovog puta mnogo glasnije. - Nikog ovdje nema. Samo Valić... penzioner Karlo Valić... Gore je uprava od »Bratstva«, vani im je priručno skladište... odite pitati one preko što rade... što rade one pičke, ha, ha, ha... - Misli na piće, na piceriju - reče Politeo, pogledavši Wolfa preko ramena. - A otkad stanujete ovdje? - izdere se Politeo, sagnuvši glavu prema starčevom džepu gdje se trebao nalaziti aparatić. - Ne morate se derati - otpovrne penzioner Valić. - Ne radi od 1977. Potrošile su se baterije, a novih nema u Zagrebu. Ove naše od volt i pol su za milimetar predebele. Jebi ga! Ne morate vikati, ionako vas ne čujem. Želite li još nešto osim te Ane? - Otkada stanujete ovdje? Tamo napolju je bila dvokatnica u kojoj je stanovala Julijana Klis. Kada su je srušili? Starac ga je radoznalo pogledao, a onda je zakimao glavom i odmahnuo rukom, pokazujući da ništa nije čuo. Gledao je za njima koji tren, čudeći se valjda što tako brzo odlaze, a onda je polako zatvorio vrata. Albanac, vlasnik picerije, nije imao pojma tko je Julijana Klis. Posve je nevezano pričao nešto o tome kako je došao
ovamo tek prije godinu i pol, kako Hrvati razrezuju veći porez nego u Đakovicu, ali u Đakovicu ne jedu picu, kako mu je sin Istref dobar učenik ali huligan iz matematiku, kako imaju perfektnu picu od šunke i škampi, a ne kokice i pečen kukuruz, kako... Starica iz susjedstva sjećala se prijeratnih vremena, ali nije pamtila nikakvu obitelj Klis. Dapače, njoj se činilo da su tamo u dvorištu stanovali Bergerovi, ali nije bila sigurna jesu li to bili Bergerovi ili Pohajde, češkog porijekla, to jest jesu li ti Bergerovi ili Pohajde stanovali u toj kući, ili u jednoj jako sličnoj kući u Smičiklasovoj. Kad su se pola sata kasnije vraćali kući, primijetio je već uzrujani Politeo: - Zašto tragaš za nečim tako jednostavnim? Mogao si izmisliti neki pravi, komplicirani posao. Recimo, mogao si tražiti srebrnu tabakeru svog oca, onu koju je dobio na poklon na dan punoljetnosti. Ili djedovu prvu muštiklu. Ili vlastiti »ajnpindekl« u kojem su te donijeli iz rodilišta... - Što je to »ajnpindekl«? upitao je mirno Wolf i zastao pred trgovinom odjevnih predmeta. - Slušaj, momče, za mog partnera obučen si odviše bijedno. Pravi hobo! Možemo skoknuti unutra da ti kupim neku zgodnu krpu. Nije baš neki Bloomingdale 's ili Roger's Pit, ali naći će se već nešto... - Fuck off! - promrsi kroza zube Politeo i zabrza prema kući. U zagrebačkom telefonskom imeniku postoji šest telefonskih brojeva koji pripadaju osobama čije je prezime Klis. Leo Wolf sjedio je na podu i diktirao broj po broj, dok je njegov »detektiv«, držeći telefonski aparat na koljenu, nazivao i pokušavao saznati nešto o misterioznoj Julijani. Kako bi stvar bila uvjerljivija, lažno se predstavljao kao Julijanin školski drug, što je njegove sugovornike s druge strane žice ostavljalo ravnodušnim, jer ni o kakvoj Julijani nisu imali pojma. Vlasnici prva dva telefonska broja živjeli su u Zagrebu tek nekoliko godina. Grubi i polupijani glas s trećeg broja, iznerviran Politeovom upornošću, kazao je ljutito da Julijana Klis živi s njim, ali da je upravo otišla abortirati. Na četvrtom i petom broju nisu imali ni jedne Julijane, dok je na šestom i posljednjem broju stvarno živjela Julijana Klis, ali je trenutno kod bake na selu, pošto je upravo preboljela vodene kozice. Vraća se u ponedjeljak, ali je do
podne u školi, a poslije podne na solfeđu, tako da se može nazvati tek navečer. Sve to kazao mu je tanak dječji glasić, nakon koga se začuo dublji, muški, koji je upitao tko to i zbog čega treba njegovu osmogodišnju kćerku. Tako je telefonska potraga završila sasvim bijedno, ne probudivši ni najmanju nadu u povoljan ishod, u najsitniji trag. - Morat ćemo proširiti polje istrage - primijetio je Wolf i sklopio težak telefonski imenik. - Koliko zapravo ljudi posjeduje telefon? Postoji li mogućnost da koja obitelj Klis nije tu unutra, u imeniku? - Postoji! Telefon posjeduje samo petnaest posto Zagrepčana. - Jesus Christ! - zvizne Wolf i ustane. - Petnaest posto! Pa vi imate slabiji prosjek od zadnjeg, jebenog, izgubljenog indijanskog rezervata u Arizoni! Slušaj, svakako moramo proširiti potragu i izvan Zagreba! Julijana se mogla odseliti... - Izvan Zagreba! Zar očekuješ da ću za tvojom balavicom juriti po Pirotu, Strumici, Paraćinu? - Moja balavica sada ima pedeset tri godine! Nastavit ćemo potragu, a za to nam trebaju jedna dobra kola. - Kupit ćeš kola? - Iznajmit ću ih. Trebaju nam. - I kolima ćeš putovati naokolo, kucati na tuđa vrata i postavljati uvijek isto blesavo pitanje: »Dobar dan, živi li ovdje stanovita Julijana Klis? Znate li možda nešto o Julijani Klis, koja se sada možda zove Vodopivec, Glamuzina, Kopač, Koprčina, Muzaferija, ili...« - Ti ćeš postavljati to pitanje. -Ja?! - Da. Ti si moj »privatni detektiv«. Ti ćeš pitati. - A kako misliš da ćeš putovati kolima po ovakvom nevremenu? Misliš da mi imamo grijane auto-putove? Dobro organizirane službe koje hvataju snježne pahuljice u letu?
Znaš li kako se kod nas čiste ceste? Radnici iz službe bacaju sol na metar visok snijeg. I to samo ono što im ostane nakon gableca, kad su već posolili kruh i putar... - Svladat ćemo i snijeg! Uzet ćemo od Hertza pravi auto! Ne nekakav jalopy, nego pravi američki auto od tri milijuna kubika i sa šesnaest pari lanaca, pa kad jurnemo kroz snijeg... Wolf je ustao, pljunuo na pod i izašao napolje. Sasvim uzrujan, otišao je do Američke biblioteke i posudio tri knjige. Zatim je svratio u apoteku i kupio velik paket phosphalugela, a onda svratio u kino, u kojem su, a da on to nije uspio zamijetiti, promijenili film. Zatekao se kako u tihoj i polupraznoj dvorani bulji u nekakvu francusku intelektualističku burgiju koja nije imala ni likova ni radnje, ali je obilovala slowmotionima, šutnjom i poniranjem karaktera u same sebe. Bila je to najgora stvar koja se može dogoditi čangrizavom čirašu. Bio je to, zapravo - peh! Nakon pola sata izašao je u predvorje i pobljuvao se u veliku metalnu pepeljaru što je stajala pored ulaza u nužnik. - Ovakve rupe od kina nema ni u Bronxu! - rekao je razvodniku, koji je oštro negodovao protiv ovako drskog bljuvanja. Nakon nesvarenog filma otišao je u Američku knjižnicu i, sasvim smeten, vratio knjige koje je istom bio posudio. Kada se pola sata kasnije našao pred kućom, zagledao se u žuti Golf s Hertzovim oznakama, koji je, već prekriven tankom naslagom svježeg snijega, stajao ispred njegova ulaza. - Julijana je znala talijanski, a otac joj je bio Primorac - rekao mu je Wolf već na vratima. - Potražit ćemo malo po tom Primorju. Nije daleko odavde? Koliko? Sto milja? Dvjesto? Politeo ljutitom kretnjom skine kaput i objesi ga o staru, nakrivljenu vješalicu. Taj prokleti motherfucker nema pojma šta to znači proći po ovakvom vremenu kroz Gorski kotar!
4. Vožnja do Karlovca bila je još podnošljiva. Prvi problemi nastali su negdje oko Duge Rese. Cesta je bila djelomice očišćena, ali je i taj očišćeni dio bio teško prohodan i klizav. Žuti se Golf zanosio, plesao, klizio i neprekidno upadao u nerazmrsive gužve pomalo šašavih vozača, koji su tog dana odlučili izaći na cestu. Na uzbrdicama nisu smjeli stati, a na nizbrdicama taknuti kočnicu. Negdje oko Zdihova postavili su lance i krenuli tragom osamljene ralice koja je, tko zna kako, prošla kroz Gorski kotar i ostavila svoj uski, jedva iskoristiv trag. Pored automobila su sporo promicali meki, zaobljeni, bijeli krajolici, a neprijatne snježne provalije zijevale su čas s jedne, čas s druge strane ceste. Sasvim zaleđena i uska traka ceste bila je pusta. Malo je bilo šašavih avanturista na kotačima koji su se usuđivali prići Gorskom kotaru u ovo doba godine, nakon prave snježne oluje. Kad bi i naišla koja kola, uglavnom službena, teškom bi se mukom s njima mimoilazili, a onda nastavljali dalje preko leda, kroz snijeg koji je sve žešće padao. Prijetila je opasnost da snijeg zaspe netom očišćen dio ceste, to više što nisu mogla biti više nego opasna. Negdje kod Skrada zaustavila ih je milicijska patrola i upozorila ih da se što prije dokopaju Delnica, jer će cesta ubrzo ponovo biti zatvorena. Na sreću, u Delnicama je snijeg padao rjeđe i mirnije. Osim toga, doznali su da se od Rijeke kreću dvije-tri ralice koje su već negdje oko Gornjeg Jelenja. Dva sata kasnije krenuli su očišćenom, ali još uvijek zaleđenom cestom prema Gornjem Jelenju. Sad su se već spuštali, polako i oprezno, ali svakog trena sve lakše i sigurnije. Nakon osam sati vožnje jurili su ravnom cestom preko Grobničkog polja, očekujući da se kroz bijeli, uzgani krajolik probije ravna plavet mora. Wolf je bacio opušak posljednje cigarete kroz prozor i podvrisnuo. Tako to valjda rade Teksašani, pomisli Politeo, koga je mučilo tisuću stvari: čir, ova prokleta spora ali opasna vožnja, ludost zbog koje su naumili u Rijeku i štošta drugo. Kad su izašli iz malog tunela, zabijelila se pod njima Rijeka, vjerojatno i sama začuđena snijegom koji je ovdje tako rijetko padao. Kanal pored Rječine bio je prevučen krhkim ledenim
pokrovom, a ulice kliske, bijele, bijahu pune prolaznika čija je relativno laka odjeća svjedočila da ih je i ova prava zima zatekla pomalo nespremne. I dok je Wolf svratio u usputni bircus da pojede hot-dog, promrzli i ukočeni Politeo pošao je do prijavnog ureda Sekretarijata unutrašnjih poslova i ispričao suhoj i neatraktivnoj službenici, kako mu je stanovita Julijana Klis dužna pet milijuna dinara, koje joj je pozajmio kad je udavala kćerku Jarmilu. Prehlađena je službenica šmrcnula, obrisala nos i dala mu tri adrese na kojima stanuju ljudi s prezimenom Klis. Kada je, otprilike sat kasnije, ustanovio da je prva s tog popisa, stanovita Violeta Klis, prava tetka tražene Julijane, shvatio je da Wolfov plan i nije tako glup kako mu se u početku činilo. Stan Violete Klis nalazio se na samom riječkom korzu, u žutoj zgradi upravo obnovljene fasade. Nakon što su nekoliko minuta bezuspješno zvonili, otvorila su se teška hrastova vrata i na njima se ukazala pogurena bakica, koja mora da je već prevalila sedamdesetu. - Vi ste Violeta Klis? - upita Politeo, čekajući da ga stara pozove unutra. - Ne, j a sam gospoda Cecco. Zašto trebate milostivu Klis? - Pa, znate... - uzmuva se Politeo - ja sam Julijanin školski kolega... Vratio sam se iz Njemačke... znate, Weihnachtsferien... pa bih htio... - Nema tu nikakve Julijane! - Ali, mi bismo rado porazgovarali s gospođom Violetom... - Ja sam gospođa! - prekine ga starica reskim glasom. - Ja sam gospođa Cecco, a Violeta je milostiva! - No, dobro, popričali bismo s milostivom Klis. - A tko je ovaj? - upita gospođa Cecco, pogledavši radoznalo Wolfa koji je žvakao gumu naslonjen na zid hodnika. Politeo ne pokaže da je čuo njeno pitanje. - Pustite nas samo načas. Mislim da bi taj razgovor sigurno raspoložio milostivu... - Vi niste zbog ovog stana? - bojažljivim će glasom gospođa Cecco.
- Kakvog stana? Mi se želimo samo raspitati o Julijani. - Znate li da milostiva nije u najboljem stanju? - prekine ga stara. - Pogotovo nije za razgovore. Njoj je već osamdeset sedam godina i mnoge je stvari pomiješala. Pitanje je sjeća li se uopće svoje nećakinje... Uostalom, ako baš inzistirate, uđite... Povela ih je uskim mračnim hodnikom koji je odisao vlagom i zaboravljenim fiumanskim vremenima. U jednom trenu Wolf se nasmijao i gurnuo laktom Politea. Činilo se da je radostan što su ipak došli na pravu adresu. Naime, bilo je nedvojbeno da je stara milostiva Violeta ipak tetka Julijane, Julijane koju traže. - Zapamtio si što ćeš pitati? - prišapnuo je Politeu, ali mu ovaj nije stigao odgovoriti jer su se već sljedećg trena našli u povelikoj sobi, koja je bila nalik na loše održavan muzejski prostor. Sag u koji su im utonule noge mora da je bio rijedak i skupocjen. Zavjese, što su potpuno zakrivale zid i činile sobu još mračnijom, podsjećale su na kazališni zastor, a u prastarom, bogato izrađenom namještaju mora da su već i crvi pokrepali od starosti. U dnu sobe, u dubokoj stolici za ljuljanje, sjedila je neizmjerno stara žena s izgledom premorena lesa. Imala je blijedo lice, drhtave ruke i krilo pokriveno debelom grimiznom dekom. Pored stolice za ljuljanje nalazila se rezbarena stolna lampa, čije je slabo svjetlo padalo na staričino lice i činilo ga, sred ovog neugodnog, mračnog i gnjilog ambijenta, upravo sablasnim. Da su mu rekli da stara ima dvjesto godina, Politeo bi u to povjerovao. Gospođa Cecco prišla je staroj, sagnula se i šapnula joj nešto na uho, a onda se blago naklonila, pošla tri koraka unazad i sjela na tabure. Stara je pogledala trenom došljake i pozvala ih rukom da priđu, a onda im ponudila desnu ruku na rukoljub. Politeo se brzo snašao i poljubio drhtavu, naboranu ruku punu staračkih pjega, jedva susprežući nagon za povraćanjem. - Ah, dragi moji, znala sam da ćete doći! Pričajte mi što radi moj vjerni prijatelj iz divnih starih dana, signore colonnello Pomerigi? Nastalo je nekoliko časaka neugodne šutnje, koju je prekinula milostiva Klis:
- Recite mi, ide li još u lov na fazane? - Ali mi ne poznajemo tog vašeg... mi smo zbog... Stara odmahne rukom, pa se prostodušno nasmije. Imala je nekakav neugodan, zagrobni smijeh, jednako neprijatan kao i glas. - Bože moj! Sigurno vam je rekao da me držite u neizvjesnosti! Sedete vi, perfavore! No, sjednite, sjednite! Oduvijek je bio tako konspirativan i tajanstven. Signor d'Annunzio mu je to blago zamjerio. Govorio mu je... ah, gospođo Cecco, što mu je govorio d'Annunzio? - Kome? - prene se iz razmišljanja gospođa Cecco. - Pa colonnellu Pomerigiju! Što mu je govorio? - Ne... ne znam. - Ah, ništa vi ne znate i ništa ne pamtite! Čemu vam taj jadni mali mozak! Signore d'Annunzio mu je govorio: »Aria di mistero aiuta certamenle nella carriera militare, pero con I 'amore controproducente!« Gospoda Cecco ju je nijemo promatrala, pokušavajući valjda zapamtiti te tako čuvene riječi. U usporedbi sa starim senilnim grobom, djelovala je poput živahne djevojčice. Iskoristivši predah, Politeo sjedne u naslonjač nasuprot milostivoj, a Wolf se nasloni na rub stilskog ormara (njemačka renesansa, učini mu se). - A vi ste? - Nikola Politeo. - Ah, caro Niccolo! Pa niste li vi bili aiutante maggiore colonnella Pomengija? - Jesam! - reći će kratko Politeo, pa se nakašlje, vjerojatno zbog nelagode koju mu je nalagala ova laž. Gospođa Cecco ga pogleda očima punim prijekora. - Gospođo, signor Pomerigi zanima se... - Milostiva! - zavrišti gospođa Cecco. - Morate je oslovljavati s »milostiva«! Ja sam gospođa!
- Milostiva Klis - nastavi Politeo, prihvaćajući Violetino staračko ludilo kao nužnu pretpostavku razgovora. - Signor Pomerigi šalje vam najsrdačnije pozdrave i zanima se za Julijanu Klis. - Julijanu? Kakvu Julijanu? - Vašu nećakinju. - Ah, moju Julijanu! O, taj stari ženskar i bonvivan! Julija ga, kažete, zanima? - Da, colonnello Pomerigi zanima se gdje se sada nalazi vaša nećakinja Julijana Klis. Iza Politeovih leda Wolf je sijao od zadovoljstva. Dopala mu se, izgleda, istražna metoda njegova partnera. - Gospodin Pomerigi mrtav je već trideset šest godina -promrmljala je tiho gospođa Cecco, gledajući nekamo u stranu. - Gospođo Cecco! - podvrisnula je babuskara. - Molim vas da se u ovakvoj situaciji ponašate maksimalno decentno! Vi dobro znate da ja još uvijek mogu izmijeniti oporuku i ostaviti stan braći isusovcima! - Svakako, milostiva, svakako! - prošapta gospođa skrušenim glasom. - No, dakle, za Julijanu pitate - zamisli se milostiva, podbočivši dlanom naborano čelo. - Ah, imala sam toliko tih nećaka i nećakinja! Kada bih se samo mogla sjetiti te Julijane! Nije li Julijana ona stoje glumila i pjevala u peštanskoj operi? - Nije - promrsi gospoda Cecco. - U peštanskoj operi pjevala je vaša majka. - Julijana je četrdesetih godina živjela u Zagrebu - pomogne joj Politeo. - U Ilici. Otac joj je bio građevinski poduzetnik. - Pa da! - cokne stara jezikom, a onda hitrim pokretom namjesti zubalo koje zamalo što joj nije ispalo. - To je bila ona nevaljala Julijana, Julijana la terribile! koja je uvijek jela slatkiše prije ručka. Jednom sam joj zaprijetila i uplašila je, rekavši joj da se svaki bombon, pojeden prije ručka, u želucu pretvara u kamen, ha, ha, ha! - Gospođo - zausti Politeo. - Milostiva! - ispravi ga gospođa Cecco, kojoj je ovaj razgovor sve više išao na živce.
- Milostiva, ne zanima me Julijanino djetinjstvo. Gospodin Pomerigi bi volio znati što je s njom bilo nakon rata. - Kakav gospodin Pomerigi? - zine milostiva iznenađeno. - Colonnello Pomerigi... - E morto gia trenta sei anni! Colonnello Pomerigi je mrtav već trideset šest godina. A da je i živ, bio bi hulja kakav je oduvijek bio! Zašto vas zanima moja nećakinja? - Ja sam njen školski kolega. Vratio sam se iz Njemačke, pa bih htio... - Ah, tako recite! - mirno će stara. - Kazat ću vam sve čega se sjećam, a ne sjećam se gotovo ničeg. Slušajte, pa meni je već osamdeset sedam godina, zar ne, gospođo Cecco? I nemam vremena misliti na jednu od tolikih nećakinja. Moje su misli upućene Svevišnjem pred koga ću uskoro izaći. Dio mi aspetta lassii! - Znate li bar gdje bih mogao naći Julijanu? - Ne znam! Nekad sam vodila računa o tome gdje mi se nalazi rodbina, tko od čega boluje, tko je umro, a tko emigrirao. Ne znam vam kazati gdje se nalazi Julijana. Nisam je vidjela otkako se odselila iz Rijeke. Uostalom, zašto to zanima colonnella? Gospođa Cecco se uhvati za glavu, pa pokuša uvjeriti Politea u besmislenost daljeg razgovora. - Zar ne vidite da je milostiva umorna i dekoncentrirana? Ničeg se ne može sjetiti. Bolje bi bilo da navratite kojom drugom zgodom. - Gospođo Cecco, upozorila sam vas da se ponašate decentnije! - zaviče stara. - Već sutra ću pozvati advokata de Andrea i zatražiti da izmijeni moj testament. - Advokat de Andre umro je prije šesnaest godina - promrlja gospođa Cecco, odustajući od daljeg upletanja u razgovor. - Caro Niccolo - okrene se milostiva Politeu. - Julijana je poslije rata živjela ovdje na Rijeci. Deset godina, mislim... a onda se udala i otišla. Otada ništa ne znam o njoj. Non ne so niente! - Za koga se udala, molit ću fino? - prošapta Politeo, tako da ga je starica jedva čula.
- Za koga se udala?! Za koga se udala! Gospođo Cecco, nije li se moja Lucija udala za onog češkog trgovca Votrubu? - Jest - reći će preko volje gospođa, koja je ludilo i kaos u staričinoj glavi podnosila najvjerojatnije samo zbog stana koji će jednog dana naslijediti. - Ali, gospodu ne zanima za koga se udala vaša mlađa kćerka Lucija, nego vaša nećakinja Julijana. - Ah, tako! dosjeti se milostiva. - Pa što onda ne kažete! Julijana se udala za nekakvog Lukačeka iz Crikvenice, a onda je otputovala, preselila se... - U Crikvenicu? - Ne znam. Valjda. Nikad mi se nije javljala. Ta današnja djeca... Ah questi ragazzi di oggi! Politeo se tiho nasmije. To »današnje dijete« mora da ima pedeset tri godine. - Kada je to bilo, milostiva? - upita, ne nadajući se pouzdanom odgovoru. - Pa, ne znam točno. Čim se udala, otišla je... Ili, ne... možda se udala čim je došla. Ali, mislim da je taj Lukaček bio iz Crikvenice, ili iz Pule, ili možda iz Verone... - Colonnello Pomerigi bio je iz Verone - primijeti gospođa Cecco, koja se ponovo počela zalijetati. - Matilda! - zakrešti milostiva, oslovivši prvi put svoju »gospođu« s »ti«. - Nećeš me valjda učiti otkuda je colonnello Pomerigi! - Ima li Julijana još žive rodbine? - umiješa se Politeo, koji je polako gubio nadu da će doznati išta što bi ih moglo, dovesti do kakva traga. Stara zašuti. Vidjelo se da se pokušava nečeg prisjetiti. Tko zna što se zbivalo u onih nekoliko moždanih stanica što su joj preostale? - Gospođo Cecco, nije li Julijana imala sestru? - Ne znam - nestrpljivim će glasom gospođa. - Joj, pa da! - prisjeti se stara. - Ne znam ni ja je li imala sestru, ali je sasvim sigurno imala brata. Jako, jako zlatnog brata! Bio je kleptoman! - Gdje je sad?
- Tko će to znati! Bio je srce od djeteta. Uplašen, bojažljiv, stidljiv... Strašno je volio igračke. Namjeravala sam mu svakog Božića kupiti po koju igračku, ali sam onda odustala. Znate, iz principijelnosti. Kako Julijani nisam davala slatkiše, tako ni colonnellu Pomerigiju nisam poklanjala igračke. - Colonnellu Pomerigiju? - Da. Što se čudite? Colonnello Pomerigi bio je vodoinstalater, hidraulico, ali je stalno gubio posao jer je po tuđim stanovima krao dječje igračke. Došao bi popraviti vodovodnu cijev, pa bi onako usput ukrao plišanog medu, zvečku ili lutku. Amava le bambole! Politeu posta jasno da je staroj definitivno pregorio »ziherung« u glavi. Govorila je o colonnellu Pomerigiju, a zapravo je mislila na svog nećaka, Julijanina brata. - Gdje je bila Julijana 1969? - upita je iznenada Wolf. - Zna li se to? Politeo se začudi takvom pitanju, ali ne reče ništa. No, to pitanje je, izgleda, još više začudilo milostivu. Razrogačila je oči, prekrižila ruke i snebivljivo upitala svoju drugaricu: - Matilda, pa zar je već prošla 1969?! Ah, koliko sam vas puta upozoravala da mi svakako kažete kad bude 1969! Trebala sam otići s colonnellom na četrnaest dana u Grignano i Monfalcone. Gospođo Cecco, vi ste propustili upozoriti me! Kako je to tužno! Colonnello Pomerigi mi to nikada neće oprostiti. Dio, che cosafaro adesso! Zatim je odnekud izvukla bijelu čipkastu maramicu, prinijela je očima i zaplakala. Gospođa Cecco joj je hitro prišla i suučesnički je uhvatila za ramena. - Smirite se, milostiva, ta nije još 1969! Zar mislite da bih vam tako nešto mogla uraditi! Milostiva ju je uhvatila za ruku i nastavila cmizdriti nad njenim dlanom. - Idemo! - reče potiho Wolf, tapnuvši Politea po ramenu. - Ništa tu nećemo saznati. Sve su to bedastoće. Goulash and banana oil! Politeo hitro ustane i krene napolje. Kad su se već našli na stubištu, primijetili su gospođu Cecco kako stoji na vratima i ljutito ih promatra.
- Možda biste nam vi mogli kazati... počne Politeo, ali ga ona, sva ljutita, prekine: Zbog vas zamalo da ne ostanem bez stana! Rekavši to, snažno zalupi vratima i ostavi ih napolju, iznenađene i razočarane. Osam sati mučne vožnje kroz snijegom zametene krajeve pretvoriše se istog trena u čistu maglu i dim. Jedina je još nada ležala u Crikvenici, mislio je Politeo, dok su brzali riječkim korzom, tražeći pogodan restoran u kojem bi mogli progutati nešto na brzinu. - Sweet Jesus! - To je najobičniji prokleti bean-wagon -govorio je pola sata kasnije ljutiti Wolf nad tanjurom na kojem se iskilavila žilava bečka šnicla. - More je tu dvadeset metara od nas, a oni nemaju ni ribe, ni školjaka... Što držite u tom jebenom moru kad nema ribe? Zadnja rupetina u North Dakoti, kojoj je more jedva nešto bliže od površine Mjeseca, ima dnevno na jelovniku bar pet vrsta svježe morske ribe! A vi... vi prodajete bečku šniclu. Ova mora da je preostala još od habsburških vremena! Pojevši jedva polovinu obroka, sjeli su u kola, natankirali rezervoar i krenuli prema Crikvenici. No, ni tu nije bilo ni ribe, ni osobe s prezmenom Klis. Isto tako, nikakav Lukaček nije živio na području crikveničke općine. - A terrible country! - rekao je Wolf, držeći u jednoj ruci upravljač Hertzova vozila, a u drugoj suho pecivo koje je umorno žvakao.
5. Još dok su bili u Rijeci, u stanu milostive Violete Klis, koja je sred svog zamračenog stana bludjela po kaosu ispremiješanih vremena, godina, lica i događaja, Politeu se nadala sasvim čudna pomisao, pomisao da, zapravo, pomažući Wolfu, traga za nekim drugim ljudima i nekim drugim vremenom. Wolf se dječački priprosto prisjećao djevojčice kojoj je u tuškanačkom grmlju dao nekakvu smiješnu zakletvu. Djevojčica s ljupkim pletenicama, kikicama ili konjskim repom, sada bi mogla biti istrošena i raskvašena ženturina stara pedest tri godine. Njen slatki brat — kleptoman danas bi mogao biti šezdesetogodišnji debeli prdonja sa šuljevima, koji više ne krade igračke nego tuđe novčanike. No, najbolja je ilustracija te pomisli tupa ruina od milostive tetke Violete, koja je u vremenu za kojim tragaju imala nešto više od četrdeset pet godina i zapravo bila mlađa od Wolfa. I premda se ta iluzorna potraga pomakla s mjesta, njeni riječki rezultati bili su više nego traljavi. Iz milostivina nevezana blebetanja dalo se zaključiti da |e Julijana preživjela rat, da je stanovito vrijeme boravila u Rijeci, i da se udala za neku osobu čije bi prezime trebalo biti Lukaček! Jasno, ako milostiva tetka nije pobrkala svoje mnogobrojne nećake, nećakinje, i njihove muževe i žene. Kako su se iz Rijeke vratili kasno, sljedećeg su dana izašli u grad tek oko podne. Wolf je bio strašno gladan pa je predložio da svrnu do nekog boljeg restorana. Pregledom »boljih restorana« Politeo nije najbolje baratao, pošto ga je socijalni pad nagnao da se hrani uglavnom po kojekakvim špelunkama. Odšetali su do Cvjetnog trga i tu naletjeli na veliku količinu prodajnih štandova, kojima su trg i okolne ulice naprosto bili zakrčeni. Na štandovima su prodavači nudili različitu, uglavnom neukusnu robu: čestitke sa zečevima i dimnjačarima, jeftine plastične igračke koje se kvare nakon dvominutne upotrebe, ukrase za božična drvca i slično. Atmosfera trga uistinu je bila živahna i nekako prisna, premda je, nakon što je prestao padati snijeg, živa u termometru pala na dvadeset ispod nule. Na krovištima štandova bili su postavljeni zvučnici iz kojih je treštala zabavna glazba, a prodavači iza štandova,
zaštićeni debelom odjećom i štitnicima za uši, cupkajući u ritmu glazbe, pokušavali su zaboraviti na studen. - Počela je božićna atmosfera. Mogli bismo kupiti božićno drvce i iskititi ga - kazao je Wolf i počeo vrlo pomno razgledavati robu izloženu po štandovima. - To ti je dvolična novogodišnja atmosfera. Vlast iskiti grad radi Nove godine, koja se službeno zove Dan dječje radosti, a puk u tome uživa, praznujući Božić. - Nema veze - promrlja Wolf, razgledajući štand s velikom količinom kuglica i ostalog šarenog nakita za bor. - U 86. ulici, na East Manhattanu, postavljaju sličnu stvar kad Brooklinska javna biblioteka prodaje svoje rashodovane knjige. Za pola dolara možeš kupiti onepound rabljenih klasika. Ali ovo ovdje je stvarno zabavno. Tako komičnu robu zadnji put sam vidio u Maroku, na sajmu u Marakešu. Hoćemo li kupiti kuglice i bor? - Jebe mi se i za bor i za Božić! I za Novu godinu! - Ti si nekakav namrgođeni Ione wolf! Neće nam škoditi ako okitimo bor. - Nisam nikakav Ione wolf! Samo, mene su ovdje previše gazili po prstima da bih imao volje i želje kititi borove i sudjelovati u kolektivnim idiotarijama. Ona stvar me boli za sve blagdane, crkvene i državne! Sam si kiti bor. Ionako si pun životnog zdravlja i optimizma! - Životno zdravlje? To je neka fraza? - začudi se Wolf. - Nikakva fraza! To je točno to - životno zdravlje! - Nisam ja pun životnog zdravlja. Ja se samo nastojim obraniti od životne bolesti. Životna bolest, može li se tako kazati? Is that correct? Da, bježim od bolesti, before I kiss the dust! - Kiss the dust? To je neka fraza? - upita Politeo. - I to je točno to! Kiss the dust - nasmije se Wolf i odmakne od začuđenog prodavača kuglica, koji ih je sasvim nehotice slušao.
Umjesto bora i kuglica, Politeo kupi novine i povede Amerikanca u obližnji »Lovački rog«. Bio je to jedini »bolji restoran« kojeg se uspio sjetiti. Sjeli su u tihi i polumračni separe i naručili neku divljač (sva divljač u restoranima uglavnom ima isti okus). I dok je Wolf brzo i nervozno prelistavao novine, Politeo je uspio opeći prste na vrelom podlošku na koji je upravo trebala stići divljač. Upravo je namjeravao opsovati, ali ga je Wolf pretekao pitanjem: - Onda, buddy, kako ćemo pronaći tog gospodina Lukačeka? Politeo je obliznuo opečene prste i nabio ih u soljenku. Znao je mnogo različitih načina pronalaženja ljudi. Jedni su bili jednostavni i izravni, drugi zaobilazni i složeni te su čovjeku nalagali mnogo smiješnih postupaka. Najjednostavniji način bio je listanje telefonskog imenika i nazivanje brojeva. Taj način isključivao je uspjehu svim onim slučajevima kad tražena osoba nije telefonski pretplatnik. A tih je slučajeva bilo mnogo jer je ova zemlja u telefoniji razvijenija jedva od Albanije. Nešto složeniji ali efikasniji način bio je prijavni ured Sekretarijata unutrašnjih poslova, u kome su, navodno, registrirani svi žitelji grada. Takav način isključivao je povoljan ishod samo u onom slučaju kada je traženi neprijavljeni podstanar, skitnica, beskućnik, ili osoba koja zbog nekih svojih intimnih razloga ne želi da SUP posjeduje njezinu adresu. Ljudi su, također, bili zavedeni i u druge korisne evidencije, preko kojih im se moglo ući u trag. Tako su, primjerice, bili vojni obveznici, vlasnici stanarskog prava, televizijski pretplatnici, otplatioci kredita, svojih ili onih koje su kao nesmotreni žiranti potpisali, platiše struje i plina i slično. Evidencije te vrste strogo su selektivne i kao takve dosta nepouzdane. Postoje i mnogi načini pronalaženja traženog neznanca, koji uključuju razna lukavstva. Možete dati da vam u novinama objave oglas kojim obavještavate građanstvo da je od kuće odlutao taj i taj, odnosno da se taj i taj odriče svog bliskog srodnika i ne priznaje dugove koje će ovaj počiniti. U takvim slučajevima tangirana se osoba redovito javlja i demantira sadržaj vašeg oglasa. - Te novine su pravi fish-wrapper! - gunđao je Wolf, listajući novine. - Lako je tebi kao Amerikancu...
- I američke su novine fish-wrapper - odbrusi mu Wolf. - Novine koje nisu fishwrapper nisu novine! - Ali u njima se može kazati sve, ne kazuje se ništa! -Tamo gdje se može kazati sve, ne kazuje se ništa! Politeo prezirno odmahne rukom i vrati se svojim razmišljanjima. - Nakon senilne tetke, korisno bi bilo pronaći Julijanina muža - reče Wolf, zadubljen u stranicu sa Crnom kronikom. - Tko zna živi li uopće u Zagrebu. - Nešto mi govori da živi - reče Wolf i dalje proučavajući Crnu kroniku. - Ah, ta tvoja intuicija - odmahne Politeo rukom. - Nešto ti govori da živi... Neki unutarnji glas? - Ne unutarnji... Ovo mi govori. Rekavši to, uredno presavije listove novina i pruži ih odvjetniku. - Pljačka srebra u... - čitao je Politeo nezainteresiranim glasom. - Tako je to... krade se jer se drugačije ne može dobro živjeti. Bar ovdje. - Ne to! - prekine ga Wolf. - Ono ispod toga! - Da vidimo. Sasjekao ženu... Pokušaj silovanja u putničkom vlaku... Građevinski poduzetnik i investitori oslobođeni zbog nedostatka dokaza... To? - Da, da... to! Politeo se zadubi u tekst koji je ukratko izvještavao o nečem što je, izgleda, bilo finale poduže afere. Direktori nekih uglednih radnih organizacija bili su osumnjičeni zbog primanja mita. Poslovali su s građevinskim poduzetnikom - privatnikom, koji im je navodno, na račun dobivenog posla, turio u džep jedan posto od investicije. Kako se stvar, kao i obično, odigravala u četiri oka, i između četiri zida, ništa nije dokazano, pa su osumnjičeni oslobođeni. Osim toga, stajalo je u tekstu, poduzetnik je prošlog mjeseca, zbog lošeg zdravstvenog stanja, pušten iz pritvora. - To je paradigma - procijedi Politeo. - Tako se to radi. Ti meni posao, ja tebi proviziju. Kasnije se ništa ne može dokazati. Čak i ovo puštanje iz pritvora mora da
je čista namještaljka. »Loše zdravstveno stanje«, kako to smiješno zvuči. Koliki je postotak dobio liječnik za to »loše zdravstveno stanje«? - Vidiš kako se zove taj poduzetnik? - Vidim - odvrati Politeo, pa se ponovo zagleda u tekst. - Ljudevit Lukaček. Misliš daje on... - Mislim. - Zašto? - Ne znam zašto. Pitao si me da li mislim, i odgovaram ti da mislim. - To bi bilo pravo čudo! Pa nismo ga još ni počeli tražiti! - Nismo. Fuck it! Potražio je on nas! Kuća građevinskog poduzetnika Ljudevita Lukačeka, koga je dnevni tisak već dobrano načeo, nalazila se na sjevernom dijelu Zagreba, negdje između Cmroka i Gornjeg Prekrižja. Kad bi je trebao opisati, najjednostavnije bi bilo reći da je to bila prava kuća pravog građevinskog poduzetnika. Takav opis, jasno, uključuje pošljunčanu stazu, perivoj crnogorice, sniježnobijelu fasadu, terasu na kojoj gotovo da se može igrati tenis, ruske hrtove i mali natkriveni bazen što služi za fasciniranje gostiju. Ako bi trebalo dati još podrobniji opis, najbolje bi bilo proširiti ga kućnom pomoćnicom ili gazdaricom koja se brine o svemu. U prošlom bi stoljeću takvu osobu, koja bi obligatno bila muškog roda, zvali »majordomus«. Gazdarica ih je dočekala na kućnom pragu, nakon što su se preko interfona predstavili kao dobri prijatelji Lukačekove žene. Bila je vitka i visoka, kosa joj je bila povezana u punđu, a blago izborano lice davalo joj je izgled mirne i dostojanstvene šezdesetogodišnjakinje. Glas joj je odavao sigurnost i blagu superiornost. - Nadam se da niste novinari koji neprekidno napuhavaju tu nesretnu, izmišljenu aferu - kazala je otvorivši im vrata. - Zašto ste to uopće pomislili? - upita Politeo, ulazeći u predvorje presvučeno neukusnim tapetama.
- Zato što ste se lažno predstavili. Gospodin Lukaček nema supruge. Politeo zastane. U jednom trenu bilo mu je jasno da su pogriješili i da taj Lukaček nije pravi Lukaček. Već je pomislio kako bi najbolje bilo odustati, ispričati se gazdarici i pokucati na vrata nekog drugog Lukačeka. Međutim, Wolf ga diskretno mune pod rebra i on nevoljko krene prema velikoj primaćoj sobi. - Mislili smo samo... - Nije me briga što ste mislili. Uđite i recite gazdi što tražite. Danas mi nije dao nikakve posebne upute u vezi s posjetiocima. Možda će mu prijati razgovor jer se inače užasno dosađuje. Sinoć se vratio... - Iz pritvora? - upita Politeo pomalo glupo i bezazleno, da bi se odmah zatim ugrizao za usnu. Gazdarica ga prijekorno pogleda. - Vratio se iz bolnice. U posljednje vrijeme počesto odlazi u bolnicu. Nije mu dobro. Teško je... Teško je bolestan, pomisli Politeo. Pričaš mi priču! Odlazi u bolnicu da kupi liječnička uvjerenja u kojima piše da mu ne prija pritvor. Zapravo, pati od zatvora. Klasičan primjer neugodne socijalne opstipacije koja se dobiva od neprobavljena mita. - Zapravo, koliko je star gazda? - upita Wolf. - Već je navršio šezdeset šestu. Evo, tu vam je. Gazda Lukaček djelovao je mnogo starije i lošije no što bi trebao izgledati čovjek njegove dobi. Imao je posve blijedo i izmučeno lice, tanke, koščate ruke i izbočen grudni koš, koji se jasno ocrtavao ispod prugastog džempera. Sjedio je na stolici za ljuljanje pored otvorenog kamina u kojem je plamtjela velika cjepanica, a preko koljena je imao prebačenu kariranu deku. Politeo opsuje u sebi jer mu se situacija učinila identičnom onoj u Rijeci. Jebi ga, nailaze samo na nekakve nepokretne fosile od kojih se nadaju nešto doznati. Sada bi stari trebao zaguditi nešto o colonnellu Pomerigiju! Međutim, ubrzo se pokazalo da je stari mnogo mobilniji i življi no što se upočetku činilo. Prilično je lako ustao iz stolice za ljuljanje, prišao im i rukovao se. Wolf promrmlja neko ime koje nije imalo blage veze ni sa čim, a ponajmanje s njegovim.
Sjeli su pored kamina nasuprot starcu, koji je ponovo ustao i prišao malom baru da im natoči viski s ledom. Nije ih ni pitao što žele piti, nego im je natočio ono što mu se učinilo najboljim. - No, momci, što ste trebali? Vi ste valjda novinari koji su došli da konačno upoznaju istinu, istinu koja je pobijedila? Da, ja sam od jučer pred zakonom i u formalnopravnom pogledu čist. Čist kao novorođenče, ha, ha, ha... - Nismo novinari - reče Politeo. Stari Lukaček se zagleda u njega, potom u Wolfa, koji je okrenuo glavu prema kaminu, kao da prati igru visokih plamenova. - Nego? - priupita radoznalo. - Ja sam, ja sam... - okolišao je Politeo - školski drug Julijane Klis-Lukaček. Politeu se učini da se poduzetnik trgnuo, žmirnuo i da se trudi da ostane miran i ravnodušan. -I? -I ništa. Htjeli bismo doznati gdje je Julijana? - Ne poznajem ja nikakvu Julijanu... kako ste rekli da se zove? - Julijana Klis. - Ne, sasvim sigurno je ne poznajem. E, pa ako ste samo zbog toga došli... - reče starac šireći ruke i polako ustajući. - Njena tetka, gospo... zapravo, milostiva Violeta Klis, rekla nam je da je Julijana upoznala nekakvog Lukačeka i udala se za njega. - Slušajte, ima puno Lukačeka - nasmije se stari. - Došli ste krivom čovjeku. Kada je to bilo? - Šta ja znam... poslije rata... - Pa ja tada nisam ni bio ovdje... - A gdje ste bili? - upita Politeo, svjestan da je takvo pitanje pomalo predirektno. - Uglavnom u Crikvenici.
- Upravo nam je to milostiva i kazala. Upoznala je nekakvog Lukačeka u Crikvenici i udala se... Lukačeka ima puno, ali ne u Crikvenici. Naime, tamo više nema ni jednog. - Tako, dakle - prozbori stari Lukaček, pa se zavali u fotelju i zaljulja. Bilo je u toj gesti nečeg dječjeg. Neko vrijeme je šutio i ljuljao se. Činilo se da premišlja, da se dvoumi između toga da ih smjesta izbaci ili da konačno progovori. - Vi kao da ste s policije. Tako direktno i odrješito me ispitujete kao da... No, jeste li s policije? - Bože sačuvaj! - odvrati Politeo. - Zašto onda tražite Julijanu? - Pa rekao sam! Išao sam s njom u školu. - Niste li premladi? Sumnjam da ste išli s Julijanom u školu - reče stari i shvati da se zaletio. - Znači, ipak je poznajete! Ipak ste vi taj Lukaček. Starac ustane, uzme bocu viskija i natoči im još po čašicu, a svoju okrene naopako. - Ne smijem više. Ozbiljno sam bolestan. Recite, a vaš prijatelj, on je također išao u školu s Julijanom? Svi troje ste sjedili u istoj klupi? Boca u starčevoj ruci iznenada je zadrhtala. Politeo je jasno vidio etiketu. Bio je to »Cutty Sark«, ne baš osobito skup ali vrlo dobar viski. - Ne - odvrati odvjetnik nakon kraće šutnje. - Nije išao u školu s njom. Wolf je čitavo vrijeme sjedio sasvim mirno, gotovo ukočeno, napeto iščekujući daljnji tok razgovora. - A zašto je onda ovdje? - Tako - promrmlja Politeo. - Hoćete li nam sada kazati gdje je Julijana? - Vjerujte mi, ne znam - uzdahne on. - Teško mi je pričati o Julijani. - Znači, bila vam je žena?
- Nije - odvrati on nakon kraćeg razmišljanja. - Ta tetka mora da je nešto pobrkala. Znao sam Julijanu mnogo prije no što sam se preselio u Crikvenicu. Ali, vjerujte mi, teško mi je pričati o tome. Julijana je jedna od najžalosnijih epizoda mog života. Upoznao sam je pred sam rat. Ona je radila kod nekakve židovske obitelji, a ja sam bio mlad obrtnik. Kad je izbio rat, imala je dvadeset jednu godinu, ja dvadeset tri... Držali smo da su to najbolje godine za stupanje u brak, mislili smo se vjenčati. Samo smo na to mislili... Onda, onda je bombardiran Beograd i ja sam mobiliziran. Izgubili smo taj rat za par dana i ja sam dopao njemačkog logora za ratne zarobljenike... Zatim repatrijacija, domobranstvo, dezerterstvo, skrivanje... Sreli smo se ponovo 1947. i nastavili vezu, ali to više nije bilo ono pravo, ono otprije... Nekako sam osjećao da je ona u tom periodu postala netko drugi. Mislim da me više nije voljela tako... U starčevom oku, obasjanom plamenom kamina, kao da je u jednom trenu zaigrala suza. Politeo se pomalo ironično nasmije. Suza koju je izmamila melodramska crtica iz davnog predživota! - I zato se niste oženili? - Ne zato! Dogodilo se nešto drugo. Ja sam krajem 1948. morao nenadano otići. - Zašto? - upita Politeo. - Pa, tako... - okolišao je starac. - Znate, te godine su u političkom smislu bile jako burne, pa... - Ne razumijem vas?! - Mnogo ljudi je naglo otputovalo. - Ah - sine Politeu. - Zaglavili ste? Goli otok? - Ne baš sasvim. Ne Goli otok, ali... - Zatvor? Stari kimne potvrdno, a onda nastavi nešto živahnije. Ali, radilo se o zabuni. Nisam bio nikakav ruski simpatizer. Netko me oklevetao. Konačno, na neki način, ja sam rehabilitiran. - I koliko ste ostali tamo?
- Pa to nije važno. Vidite, svake sam noći mislio na nju... sve dok nisam saznao da se udala. Bila je to bolna spoznaja. - Udala se! Za koga? - 1950. se odselila u Bjelovar i udala se za jednog krojača, koji se kasnije namlatio para... - Kako se zove? Sjećate li se? Wolf se pretvorio u uho. - Kako se ne bih sjećao! Gojko Podnar. Noćima sam ga proklinjao! Bio je moj vršnjak ali je mnogo lošije izgledao. Znale, trebali ste vidjeti kakav sam bio prije tog prokletog Informbiroa... - A Julijana? I ona je bila lijepa? - upita ga iznenada Politeo. - Zašto to pitate? Pa išli ste s njom u školu - lukavo se naceri Lukaček. - Da, da... samo... tada je još bila djevojčica. Mislim, je li bila lijepa kad... - Jest! Bila je lijepa. - Slažem se. Bila je lijepa - doda Wolf. Starac naglo pogleda u njega. - Oho, i gospodin je poznavao Julijanu Klis? - Da, da, poznavao je - hitro će Politeo. - Tko je zapravo gospodin? - On je zapravo... - zbuni se odvjetnik. - No, dajte, dajte... pričajte! - Da, gdje sam ono stao - smete se Lukaček. - Bila je tako zgodna da je mogla u trenu smotati svakog muškarca. - Dobro, nakon što ste otišli u zatvor, Julijanu niste više vidjeli? - Ne, zapravo... Vidio sam je još jednom. Sasvim slučajno. U Crikvenici. Živio sam tamo i sasvim slučajno naletio na nju. Negdje oko 1960., ili koju godinu ranije... ne sjećam se. Došla je iz Rijeke. Zajedno smo proveli jednu večer. Činilo se da stare emocije još nisu mrtve i da će s nama još nešto biti. Tada je već bila rastavljena. Obećala je da će doći sutradan, ali nije došla...
Starcu zadrhti glas, pa si ipak dolije još viskija. Zatim će zamišljeno: - Ne znam zašto je toj svojoj tetki rekla da se udaje za Lukačeka, kad joj to nije bilo ni na kraj pameti. - Tko zna! - zamisli se Politeo. - Otada ništa ne znate o njoj? - Ne! Baš ništa! - Je li uopće živa? - Tko će to znati. Bit će da nije. - Zašto mislite da nije? - Tako. Nešto mi govori. Vidite, nikada se nisam ženio, protratio sam čitav život na nju, na tu jednu jedincatu uspomenu - reći će on pretjerano patetično, ustavši iz stolice za ljuljanje. - Posvetio sam se svojim nekorisnim hobijima: stjecanju imetka i sakupljanju. - Kakvom sakupljanju? - Ovakvom. Vidite - reče on prilazeći zidu na kojem su visile tri velike ploče s podlogom od pluta. Na pločama je pozlaćenim čavlićima bila obješena sva sila različitog ordenja. - Skupljam odličja - reče on ponosno. - Pogledajte, to je čitavo blago. Politeo i Wolf priđoše pločama i pomalo zbunjeno stadoše gledati tu besmislenu kolekciju prolaznog sjaja. - Vidite - tumačio im je Lukaček - ovo vam je francuska Legija časti, zatim krasan primjerak engleskog Victoria Crossa; kao nov je... Dolje niže je Željezni križ drugog reda, Hitler ih je podijelio tko zna koliko. Jednog je čak dao svom osobnom liječniku za otkriće penicilina, o kom nisu inače imali pojma... Pa onda Blue Max, plavi križ za avijatičarske podvige. Tko zna koliko je njegov vlasnik oborio RAF-ovih aviona... - A ovi ovdje? - upita Politeo, pokazujući prstom. - To su domaći, predratni. Vidite, dvije Karađorđeve zvijezde, zatim šest Ordena svetog Save različitih redova. Kupio sam ih na buvljoj pijaci u Parizu. Mislim da se zove Clignancourt. Prodaju ih za par franaka po komadu. Zamislite, tamo sam kupio i
ovaj Orden rada sa srebrnim vijencem. I to je netko prodao. Ah, kakvi su ljudi! Hoćete li da vam pokažem i dvije Lenjinove zvijezde? - Sve to djeluje pomalo tužno - primijeti Politeo. - Zašto? - Zato što su bivši vlasnici tih odlikovanja odavno pod zemljom. Bez njih! Zacijelo su ih strašno cijenili i sada se dolje pod ledinom osjećaju strahovito goli... - Ah, pa vi ste cinik - nasmije se Lukaček, vraćajući se svojoj stolici za ljuljanje. Biste li bili tako dobri pa da ubacite jednu kladu u kamin? Da ne zovem gazdaricu... - Svakako! - reče Politeo i priđe drvima naslaganim između dva mjedena držača. Wolf je i dalje pažljivo razgledao ordenje. - Niste mi rekli zbog čega tražite Julijanu. - Uspomene. Bila je to mala dječačka simpatija... - Ali, pa vi ste još relativno mladi i ne biste trebali živjeti od uspomena - reče Lukaček. - Ali, znate, ozbiljno sumnjam da ste s Julijanom išli u školu. - Stvarno ništa više ne znate o njoj? - Ne znam. - Mislite li da bi taj krojač... Podnar... mogao znati? - Šta ja znam - neodlučno će on. - Davno ga je ostavila. Ali, možda će znati. Ako je uopće živ. - Ostao je u Bjelovaru? - Mislim da jest. Provjerite. - Nešto sam vas htio pitati - upadne Wolf . - Kazali ste da vjerujete da je Julijana mrtva. Je li 1969. bila živa? - 1969! Zašto 1969? Tko je zapravo gospodin? - upita Lukaček, svejednako buljeći u Amerikanca.
- On je iz CK! - odvrati Politeo, ljutit i na starca i na Wolfa koji se, protivno dogovoru, upleće u razgovor. I to tako neobičnim pitanjima. - Je li bila živa? - ponovi Wolf svoje pitanje. - Pojma nemam - reče starac sasvim tiho. - Zašto vas to zanima? - Tako - promrsi Wolf kroza zube i baci još jedan pogled na pluteni pano na kojem se ponosno kočila velika kolekcija metalnih odličja. - Mogli bismo krenuti. Oprostite što smo smetali. - Ništa, ništa - otpovrne Lukaček. - Želim vam sreću. Nađete li je, kažite da Lukaček umire misleći na nju. Ili ne! Bolje joj ne govorite ništa! Zakopajmo to! Gazdarica ih je dočekala na hodniku i ispratila do izlaza. Sada je oko struka imala uvezanu bijelu kecelju; očigledno je pripremala ručak za svog prebogatog gazdu, koji je, eto, već drugi dan posve čist pred zakonom. - Jeste li ga bar zabavili? - upita ih vedro. - Kako se uzme - reče Politeo. - A vi, vi ne znate za Julijanu Klis? - Kakvu Julijanu? Ja sam ovdje već deset godina, ali ni za kakvu Julijanu nisam čula. - Od čega boluje vaš gazda? - upitao je Wolf kad su se već našli ispred vrata. Ona se naglo uozbilji, nijemo ih pogleda i prozbori glasom punim sućuti: - Od onog najgoreg! Poslije, kad su se već spuštali zaleđenim Tuškancem, Politeo reče zamišljeno: - Nešto tu nije u redu. - Što? - ravnodušno će Wolf. - Stari kao da je govorio o nekoj drugoj Julijani Klis. Nešto ne štima s njenim godinama... - Ma šta stari zna o Julijani Klis! - odbrusi Amerikanac i nagazi na gas tako jako da su kola zaplesala zaleđenom cestom.
6. Zagrebačka zima 1984/85. bila je nezapamćeno surova, snježna i hladna. Tako je bar pisalo u novinama i time su se pravdale raznorazne neugodne pojave kao što je nestašica mazuta, ogrjevnog drva i ugljena, česti nestanci struje, zbrke na cestama, prugama i uopće u redovima vožnje. Inače, Zagreb je grad koji rado i često pogađaju sve neke nezapamćene stvari: nezapamćene vrućine kad nestane pitke vode, nezapamćene suše s istim posljedicama, nezapamćene kiše i slično. Nedostajao je samo jedan nezapamćeni potres, čiju mogućnost geolozi nisu uopće otklanjali. Neposredno prije Božića i Nove godine temperatura je strašno pala i stabilizirala se negdje oko minus dvadeset Celzijevih stupnjeva. Nepočišćeni i utabani snijeg se zaledio i napravio od gradskih pločnika vesela klizališta, gdje si mogao započeti klizanje koje je kasnije redovito završavalo u Traumatološkoj bolnici. Bilo je upravo neugodno izaći napolje. Uši su se mrzle, a hladan vjetar šibao je po licima hrabrijih prolaznika i zasipao ih neugodnim iglicama zaleđenog snijega i leda. Jedine sigurne i tople oaze bili su gradski restorani, kavane i kafeterije u kojima se moglo pijuckati nešto toplo i kroz ledom prošarane izloge promatrati sav taj užas napolju. Wolf je kupio božićno drvce, donio ga u odvjetnikov dom i sam ga okitio. - Kad pronađemo Julijanu - kazao je, postavljajući na vrh drveta srebrni vršak - otići ćemo u New York. Vidjet ćeš kako je tamo u prosincu, kakva je tamo atmosfera pred... Ne slušajući ga previše, Politeo je prišao gramofonu i stavio Berliozovu "Fantastičnu", a onda se odšetao do prozora i pritisnuo nos na površinu staklena okna. Gledao je napolje, pokušavajući ne misliti ni na šta. - A ako je ne nađemo? - upitao je, ali ga Wolf zbog preglasne glazbe nije mogao čuti. Taj samosvjesni Amerikanac bivao mu je sve sumnjiviji. Njegova glupava, sentimentalna priča bila je sve neuvjerljivija, a podaci do kojih su došli sve su se manje slagali s njom. Koga on to traži? I zašto?
- A ako je ne nađemo? - ponovio je pitanje, skidajući s gramofona Colina Daviesa i Londonski simfonijski orkestar - Ako je i ne nađemo, dogovor vrijedi. Ali, zašto toliko čezneš za Amerikom? Što ti se ovdje zamjerilo? Odvjetnik se prezirno nasmije. - Tako - promrmlja. - Zato što ti je posao propao, što nisi postigao društveni uspjeh, što nisi namlatio para? - Zajebi to! Misli si što hoćeš! Bio sam mjesec dana u zatvoru zbog političkog vica. Ne mogu zadovoljno živjeti u zemlji u kojoj se zbog političkog vica može otići u zatvor. To je obično narušavanje slobode mišljenja, glupost verbalnog delikta. - I zato bi u New York!? - nasmije se Wolf. - Pa znaš li ti da njujorški hobo od tri mjeseca bar jedan provede u zatvoru? I to ne iz političkih, nego iz profesionalnih razloga. - Lako je tebi teoretizirati - primijeti Politeo podosta zajedljivo - kad nisi iskusio ni jedno ni drugo. - Što nisam iskusio? - Pa, nisi bio u zatvoru zbog političkog vica, a nisi ni njujorški hobo! - Ja i ne znam što je to politički vic, ali sam bio u zatvoru četiri godine. I to u jednom od najgorih. - ?! - Čudiš se? Pa šta! Zatvor kao zatvor! - Zbog čega si bio? - Zbog posla. - Čime se ti zapravo baviš? Mislim, tamo vani. Wolf se odmakne od okićenog bora i odmjeri ga pogledom, a onda izvuče iz džepa paketić cigareta i zapali jednu.
- Uslužnim djelatnostima. Fuck it! Jednom od najopasnijih! Istog dopodneva klizili su lagano nesigurnom cestom prema Bjelovaru. Cesta je bila ravničarska, bez nekih većih uspona, ali je sasvim nerazumno krivudala po ravnim ledinama gdje nije bilo nikakvih razloga za zavoje. Na ulazu u sasvim običan, neugledan gradić, koji je Amerikanac na brzinu nazvao one-horse town, naišli su na raskrižje sa semaforom, koji je djelovao smiješno i suvišno, isto kao što bi djelovao vijadukt preko potočića ili tramvajske šine u kakvom zaselku. U centru su zastali i od prvog prolaznika uspjeli doznati gdje se nalazi općina. U takvim mjestašcima općine i komiteti gotovo su sveta mjesta i svak zna gdje se nalaze. Nešto kasnije zaustavili su se ispred sive dvokatnice, jedne od onih monotonih, bezličnih zgrada kakve su se gradile pedesetih godina. U matičnom uredu bilo je nesnosno toplo. Bila je to nevelika prostorija čiji su zidovi bili obloženi velikim ormarima i policama, pretrpanim debelim zelenim registratorima. U kutu do radijatora sjedio je postariji čovjek u sivom činovničkom odijelu i s kravatom nemarno zavezanom oko vrata. Sjedio je pomalo ukočeno i po tome kako je nakrivio glavu činilo se da drijema. Nasuprot njemu, za golim drvenim stolom, koji mora da je bio star koliko i zgrada, raširila se ogromna plavuša sa grudima rasne dojilje. - Izvolite - rekla je čim su Politeo i Wolf ušli u ured. Politeo se nakašlje, razmišljajući kako da počne. - Tražimo Julijanu Klis. - Julijanu Klis?! - zagleda se plavuša u njega. - Ta vam ne radi ovdje. - Znam. Zapravo, tražimo podatke o njoj. Stanovito vrijeme živjela je u Bjelovaru. - Mi nemamo takvu evidenciju. Šefe, jelda da nemamo takvu evidenciju? Činovnik u sivom odijelu, koji je očito bio šef matičnog ureda, trgne se iz polusna, uspravi i priđe im bliže, popravljajući čvor kravate. - Molim, izvolite, izvolite!
- Nije ni bitno. Znate, ona je ovdje živjela dosta davno. Udala se za Bjelovarca, pa sam mislio da biste morali imati nešto u arhivu. - A gdje je ta ženska rođena? - upita službenica. - Čekajte, Zdenka, ja ću to već... - umiješa se šef matičnog. - Za koga se udala? - Za jednog krojača koji je... - Čekajte, taj krojač ima ime? - Gojko, Gojko... - mučio se Politeo. - Gojko Podnar - nadopuni ga Wolf. - To će već ići. Zdenka, pogledajte u arhivu! Kada ste rekli da su sklopili brak? - Mislim 1950... Zdenka je već krenula prema fasciklima u kojima se nalazila tražena godina. Izvukla je jedan, obrisala s njega prašinu i počela prevrtati stranice. - A zbog čega vam to treba? - upita šef, sumnjičavo promatrajući Politea. - Tako, radi informacije... - zbuni se ovaj. - Nije zabranjeno pitati takve stvari? - Ne, ne! - nasmije se šef. - Mislio sam da možda trebate izvod. U tom biste slučaju morali ispuniti formular i priložiti taksene marke. - Šefe, tu je! Našla sam! Gojko Podnar i... - Pustite, Zdenka! Ja ću već - grubo je prekine šef, pa joj oduzme debeli registrator. - U redu, u redu! Mislila sam samo... - snuždi se debela i zapostavljena službenica Zdenka. - Eto, vidite: Gojko Ivana Podnar, rođen 1918. i Julijana Maksimilijana Klis, rođena... - počne brzo čitati šef matičnog ureda. - Čekajte! - zaustavi ga Wolf. - Recite nam samo kada su se vjenčali? - Pa to vam i namjeravam pročitati. Piše da su se vjenčali dvadesetog kolovoza 1950. - I što je bilo dalje? - zapita Amerikanac.
- Kako, što je bilo dalje?! - začudi se šef. - Pa zna se što biva! - Mislim, šta je bilo s brakom? Čuo sam da su se rastavili. - Ah, pa da! - dosjeti se matičar. - Evo, i to piše. Brak je poništen dvadesetog listopada 1952. - Zašto je poništen? - Pa na njenu tužbu. - A zašto ga je tužila? - nije se predavao Wolf. - Slušajte! - umiješa se Zdenka toliko ljutito da su joj loptaste grudi poskočile. - Ne vodimo mi evidenciju o našim brakovima! - Ne lupetajte, Zdenka! - ponovo je prekine šef. - Nisu to nikakvi naši brakovi! Toliko sam vam puta govorio da posao koji obavljate ne smijete doživljavati na tako intiman način. To su »njihovi«, a ne »naši« brakovi! - Znači, o tome zašto su se rastavili kod vas ništa ne piše? - reče Wolf. - Ne piše, ne piše - zamisli se šef. Pošutio je načas, a onda se okrenuo i vratio do svoje stolice pored radijatora. Sjeo je i ponovo iskrivio vrat kao da će zaspati. - Ne piše, ali ja se sjećam... Poznavao sam tog Podnara. Šivao mi je neke stvari. Sjećam se da je njegova kratkotrajna žena podnijela zahtjev za rastavu pošto je brak postao neodrživ. - Zašto je postao neodrživ? - zanimao se Amerikanac. - Zato što je Podnar te iste godine otišao u zatvor! Podnarova kuća nalazila se malo izvan grada. Od općine ju je dijelilo nekoliko minuta vožnje Podravskom magistralom. Kad su prešli preko mosta iznad tvorničke pruge i našli se na periferiji, Politeo je predložio da stanu i pojedu nešto u usputnoj gostionici. No, Amerikanac je bio nestrpljiv; ne odgovorivši ništa, samo je nagazio na gas. Dva kilometra dalje zastali su na crpki i uzeli gorivo. Radnik u plavom kombinezonu, zaogrnut debelom bundom, detaljno im je objasnio kako će najlakše
pronaći kuću poznatog »modnog krojača«, a potom je sasvim rutinski strpao poveliku napojnicu u džep. Podnarova kuća bila je manje impozantna od Lukačekove, ali je ipak mnogo govorila o dubini džepa svog vlasnika. Za razliku od seoskih kuća, što su se natiskale oko magistrale, krojačev dom bio je koju stotinu metara uvučen i zakriven malim gajem golih breza, tako da se u proljeće, sa ceste, zacijelo ne bi mogao ni vidjeti. Kuća je imala prizemlje i dva visoka sprata iznad kojih se dizalo visoko alpsko krovište s nekakvom kompliciranom televizijskom antenom. Do ulaza se dolazilo širokim kamenim stubištem u čijem se podnožju nalazio velik lav od umjetnog kamena. Odmah do ove arhitektonske i skulptorske besmislice započinjale su betonske brajde, koje su nestajale nekamo kroz gaj sve tamo do velike drvene sjenice. Iza kuće naziralo se snijegom pokriveno tenisko igralište. U podnožju kamenog stubišta stajao je mlad svećenik u debelom zimskom kaputu s kožnom aktovkom u ruci; stajao je i zamišljeno gledao prema teniskom igralištu. - Faljen Isus, velečasni - kazao je pomalo ironično Politeo i blago se naklonio. - Navijeke, navijeke! - odvrati svećenik, ne skidajući pogled s igrališta. - Je li ovo kuća Gojka Podnara? - upita odvjetnik. - Jest, jest... - Oče, nešto ste se ozbiljno zamislili. Misli vam blude -zaškilji Politeo, pa potapše svećenika po ramenu. - Ah, da, da - smete se pop, pa bolje promotri pridoslice. - Čudan nam je kler, čudan. Izgubili su orjentaciju u ovom bezbožnom vremenu pa rade ludosti. - They visit people 's houses? Isn 't this a communist country? - upita Amerikanac potiho, ali se Politeo i ne osvrne na njegovo pitanje. - Eto, jedan je kupio velika njemačka kola, a još ne zna ni voziti. Drugog imam tu desetak kuća dalje. Samac je i gotovo slijep, a lani je kupio televizor u boji. Sjedi večerima uz otvoren aparat i sluša, a u crkvu mi zalazi sve manje. Ovaj ovdje je izgradio tenisko igralište, a nitko mu u kući ne zna igrati tenis. - Pa netko valjda igra - začudi se Politeo.
- Sine, ovdje nitko nije igrao tenis, nikada... Bolje da je prekopao zemlju i zasadio povrće. Ali, Bog mu duši prosti, bio je dobar vjernik. - Bog mu duši prosti?! - u čudu će Wolf. - To je neka fraza? - Oče, o kome to govorite? Mi tražimo gazdu, Gojka Podnara. - Djeco, mislim da ste došli prekasno - prekriži se pop i krene prema cesti, svejednako kimajući glavom, valjda još uvijek začuđen suvišnim teniskim terenom. Politeo pritisne zvonce. Čas kasnije pred njima se stvori žena u crnoj seljačkoj haljini, glave uvezane prostom tamnom maramom. - Tražimo gospodina Podnara, Gojka Podnara - reče Politeo. Žena ga pogleda crvenim očima, a onda brižne u plač. - Zar ne znate? Jutros je umro. - Ah, tako - smete se odvjetnik. - Moja iskrena sućut. Od čega je tako iznenada umro. - Od srca - jecala je žena u crnom. - A da li bismo mogli razgovarati s... - Ni s kim ne biste mogli razgovarati. Bar ne ovog časa. Svi su u dubokoj boli. Pričekajte par dana dok ne prođe sprovod. - Ali, možda bih samo... - zausti da kaže Politeo, ali mu žena, zaridavši ponovo, zatvori vrata ispred samog nosa. - Umro je - reče Politeo, nemoćno šireći ruke ispred zabezeknutog Wolfa. - Razumijem hrvatski - procijedi Wolf. - Baš nam je danas morao napraviti takvu svinjariju. Ali, moramo s nekim razgovarati. - Kako? Pa čuo si... svi su u dubokoj boli. - Svašta! Sigurno u čitavoj obitelji mora biti nekog čija je bol površinska, a ne duboka. Radi se samo o tome koliko ćemo investirati. Big bussines ne priznaje bol. - Ne razumijem.
- Razumijet ćeš već. Hajde, probat ćemo se probiti - reče Wolf i krenu nekamo iza kuće. Politeo ga je slijedio. Zastali su ispred bunara pored kojeg se nalazila kaseta s hidroforom. Iza nje vidio se osvijetljen suterenski prozor. Kroz prozor se vidjelo nekoliko žena u crnini kako posluju oko stola. Jedna je čerupala kokoš, druga je narezivala ogromnu svinjsku butinu, dok je treća brusila nož. Očigledno, bio je to prozor kuhinje u kojoj se spremala užasna žderačina u spomen pokojnika. Odmah do kuhinjskog prozora nalazilo se još jedno stubište, ali mnogo uže i manje od onog glavnog. Pokraj stubišta bio je prozorčić kakvi se obično stavljaju u kupaonicama, smočnicama ili ostavama. Prozorčić je bio pritvoren tako da se mogao čuti razgovor koji se vodio tamo unutra. Nejasno artikuliran, pomalo unjkav muški glas govorio je nešto o nekakvim dugovima, obećanjima i popravku kola. Baš u trenu kad je postao nešto razgovjetniji, prekinuo ga je vrištav, histeričan ženski glas koji je zaurlao: - Stric se još nije ni ohladio, a ti već pitaš za pare! Uslijedilo je nešto poput psovke i začuo se tresak zalupljenih vrata. Već sljedećeg trena na stražnjem se izlazu stvorio nizak, debeljuškast čovjek, četrdesetih godina, glatka i okrugla lica. Bio je obučen u kratak kaput od sjajne kože, ili možda skaja, a na glavi je imao smiješan šeširić od žutog samta. Skrenuo je hitro nadesno, tako da nije spazio Wolfa i Politea, a izgubio se za uglom kuće. - Morali bismo za njim - reče Amerikanac i krene. Stotinjak metara ispred njih, čovjek je ušao u »fiću«, upalio motor i krenuo. Pošli su za njim, prateći ga na udaljenosti od stotinjak metara. Vozio je prema gradu, a onda je iznenada skrenuo na odvojak i povezao se prema motelu čudnog naziva - »Šljukingon«. Motel se nalazio dvije-tri stotine metara od magistrale u borovoj šumici, te je, obilno zasut snijegom, podsijećao na kakvu planinsku kućicu. Kad su odvjetnik i Amerikanac izašli iz Hertzovog vozila, spazili su bijelog »fiću« parkiranog ispred očišćenog motelskog ulaza. Bilo je to čudno vozilo sa skupim radijalnim gumama, maglenkama i raznim drugim kozmetičkim dodacima, poput velike antene, aerodinamičnih retrovizora i različitih naljepnica poznatih naftnih kompanija i proizvođača guma.
Ušli su u zadimljen lokal u kome je tandrkao džuboks i sjedilo nekoliko sumnjivih tipova u debelim kaputima i sa šeširima na glavi. Debeljko se smjestio za stol kraj velike plinske peći koja je zagrijavala prostoriju. - Hej, Abart, kaj buš popil? Čul sam da ti je stric riknul jutros! - doviknuo mu je konobar u zamrljanoj bijeloj kuti. Debeli nije odgovorio. Izvukao je iz džepa sjajnu tabakeru, izvadio cigaretu, naslinio je i zapalio. Wolf priđe stolu kraj peći, odmakne stolicu i sjedne nasuprot debeljku. Politeo im priđe neodlučno i osloni se o rub susjednog stola. Debeljko ih začuđeno pogleda, ali ne reče ništa. Činilo se da je pomalo uplašen. - Vi ste, kako se ono kaže... vi ste nećak pokojnog Gojka Podnara? - upita Amerikanac. - Zašto vas to zanima? - Konobar! - vikne Wolf tako glasno da su se i tipovi iz drugog dijela lokala osvrnuli. Bio je to glas na koji se odgovara poslušnošću, tako da je konobar u prljavoj kuti smjesta dotrčao. - Pitajte gospodina što će piti! - odreže Wolf. - Abart, kaj buš pil? - poslušnim će glasom konobar. - Dva u osam - reče debeli. - Zovete se Abart? - upita ga Wolf, zagledavši mu se u oči. Debeli se nekako preko volje, nasmije. - Zovem se Siniša Podnar. Abart me zovu zbog »fiće«. - Ah, tako - reče Wolf, očito ne shvativši u kakvoj su vezi nadimak i automobil. - Jutros vam je umro stric. Mislim da vas to nije osobito ožalostilo. - Prokleti pobožni škrtac! - promrmlja Siniša Podnar. - Ali, šta se to vas tiče! Zašto me ispitujete?
- Zato što mi se tako hoće. - Vi ste iz policije? - Još mnogo gore! - prosikće Wolf i klizne dlanom preko stola. Među prstima držao je zelenu novčanicu. Siniša mljacne jezikom i strpa je u džep. Politeo nije vidio što piše na novčanici, ali se po Sinišinom osmijehu dalo zaključiti da ima bar tri cifre. - Što vas zanima? - reče krotko Abart, točeći gemišt iz pehara koji je upravo stigao na stol. - Slušaj, Abart, budi sad dobar pa mi ispričaj sve što znaš o prvoj ženi svog strica. Abart ga začuđeno pogleda. - O Julijani?! Što će vam to? Pa stric se rastavio od nje prije više od trideset godina. Ja sam tada bio još klinac. Te Julijane se zapravo i ne sjećam. - Nečeg se ipak sjećaš! - Malo. Tada je stric bio siromašan krojač. Prodavao je po okolnim sajmovima sive sakoe i krombi kapute. Tek kasnije, mnogo kasnije, otvorio je pravu radnju, pa onda drugu na sestrino ime, pa butik, pa... - Razmahao se, znači, stric! - Da, da! Išlo mu je. Ali, što će mu... Zarađivao je grozne milijune, a trošio nije ništa. To vam je veliko sranje, to kad znaš mlatiti pare a ne znaš živjeti. - Znači, ništa nije trošio? Vidio sam tenisko igralište pored kuće. - Ah, to glupo tenisko igralište! Jedino je na kuću trošio. Tvrdio je da kuća mora biti »ajne a«, a ostalo kako Bog da. Hajde, ono stubište, lav, brajde i te stvari... to je još u redu. Ali, tenisko igralište stvarno nije trebalo. Za kuću je davao pare, ali ostalo ni mrdac! Kasnije je počeo trošiti, ali bolje da nije... - Kako? - začudi se Wolf. - Pa, poslije se vratio mami crkvi. Postao je strašno pobožan, pa je počeo futrati popove i crkvu parama. - Zašto je postao pobožan?
- Tko zna - slegne Abart ramenima - uhvati to ljude. - Možda je zatvor utjecao na njega? - tihim će glasom Wolf. - I to znate! - zbuni se Abart, a onda istrese čitav gemišt u grlo. - Možda, možda, ali nisam siguran. - Koliko je bio u zatvoru? - Od 1952. do 1957. Skoro pet godina. - A zašto? - upita Wolf. - Ne znam - reći će Abart bojažljivo. - O tome se u kući nikad nije smjelo pričati. Bila je to velika sramota. Nitko to nije očekivao. Stric je bio abnormalno pošten, pravi čistunac. I onda hop! Pravo u zatvor! Ne znam da li vam je jasno, bilo je to nešto tako neočekivano... otprilike kao kad bi nadstojnik samostana bio uhvaćen u pokušaju silovanja, ili kad bi se partijski sekretar oženio u crkvi. - Tada je već bio u braku s Julijanom? - upita Wolf, povjerljivo se nagnuvši prema debeljku. Politeo je mrzovoljno sjedio na rubu stola, odbivši čak i gemišt. Ćutio je bol u želucu i želio je čim prije natrag iz te selendre u kojoj nema što tražiti. - Jest, bio je - polako će Abart. - Mnogi su smatrali da ta ženska vrlo loše djeluje na njega. Čak su i taj zatvor dovodili u vezu s njom. Ali, šta ćete! Stric ju je ludo volio. Znate, zvali su ih Romeo i Julijana... po onom blesavom filmu... - Ono su bili Romeo i Julija - primijeti Politeo. - Jebi ga! - odmahne Abart rukom. - Baš se muzi razumiju u filmove! No, kad je zatražila rastavu, on se tamo u zatvoru pokušao ubiti. - I što je bilo kad se vratio iz zatvora? Mislim, između njega i Julijane. - Ništa - prostodušno će Abart. - Ostao je sam. Posvetio se štancanju para. - Kao i Lukaček - primijeti Politeo. - Tko je uopće ta žena? - Naime - nastavi Abart - Julijana se pred njim nije smjela ni spomenuti. - I više je nikad nije vidio? - upita ga Wolf. - Ne... ne... osim možda...
- Osim? - poticao ga je Amerikanac. - Pa jedne jeseni prije dvadesetak godina... zamolio me da ga odvezem u Varaždin, jer... Da, bilo je to u jesen 1963... znam po tome što sam te godine kupio svoj prvi auto, plavu Škodu... - Fuck the car! Zašto si ga vozio u Varaždin? - Ne znam - zamisli se Abart. - Moglo je to imati veze s njegovom bivšom ženom. Sjećam se da sam ga vozio i da je za čitava puta bio smrknut i šutljiv. Ostavio sam ga pred kućom Julijine sestre. - Julijana ima sestru u Varaždinu? - Valjda. Tada je još imala. - Kako znaš da je to bila kuća Julijanine sestre? - Znam - odlučno će on. - Kad smo stigli u Varaždin, morao sam zastati da upita prolaznike gdje se nalazi ta kuća. Tada sam čuo čiju kuću traži. - Misliš da je Julijana bila tamo? - Ne znam. Dovezao sam ga do kuće. Izašao je, dao mi novce da unajmim hotelsku sobu i prespavam do sutradan, kada sam ga trebao odvesti natrag u Bjelovar. - Jesi li upamtio tu adresu? - Nisam. - Možda bi se mogao prisjetiti gdje je to stanovala Julijanina sestra? - Mislim da bih, mislim da bih vam mogao opisati. - No, i što je bilo dalje? Odvezao si ga sutradan? On se ponovo zamisli, a onda pucne prstima. - Zapravo ne! Došao je već te iste noći u hotel i probudio me da ga odmah vozim natrag. Tu su noć, na Amerikančev prijedlog, prenoćili u Bjelovaru, u nekakvom svratištu, jer je hotel bio pretrpan talijanskim lovcima. Soba je bila nešto groznija od Politeove. Nije imala kupaonice, nije imala ni zavjesa, a pod joj je bio presvučen šarenim
linoleumom. Posteljina je bila siva i kruta, a pokrivači prepuni masnih mrlja. U jednom trenu Wolf je, sav užasnut, otkrio da se ispod klimavog kreveta nalazi emajlirana noćna posuda s otkrhnutom drškom. Pod drugim krevetom bila je druga. - Sweet Jesus! To nije hotelska soba, nego bolnička mrtvačnica. Hajdemo dolje za šank, spavat ćemo kad se srušimo od umora. Čas kasnije stajali su ispred šanka, okruženi gomilom pilanaca i kolodvorskih radnika. - Slušaj, Nick, ti nisi oženjen? - upita Wolf, ispijajući svoj diugi dog's nose. - Izvukao sam se, a ti? - Nisam stigao... - Zbog čega nisi stigao? - Poslovi. Fuck it! Ne možeš imati ženu kad si stalno on the road. A na putu ti je potreban miran san. No, to je loše. Zapravo, kako se vi slobodnjaci snalazite ovdje? - Kako se snalazimo?! - začudi se Politeo. - Pa, valjda isto kao i vi. - O.K. Znači, imate javne kuće? Politeo se nasmije i zaniječe. - Mislim - primijeti Wolf - trebalo bi se malo snalaziti... Nemaš taj osjećaj? - Dobro, ako ćeš se ti malo snalaziti, ja ću gore u sobu. Preumoran sam... Amerikanac ga začuđeno pogleda, ali ga ne pokuša spriječiti kad je krenuo prema stubištu. Politeo se uspne na kat i uđe u sumornu sobu sa dva škripava kreveta i dvije emajlirane noćne posude. Napolju pod prozorom nalazio se crveni neon koji je sobu obasjavao slabim, žmirkavim svjetlom. Upali žarulju i počne se skidati, a onda na uzglavlju susjednog kreveta spazi Wolfovu torbu. Odjednom poželi da zaviri u nju. Uzme je, otvori patentni zatvarač i počne je ovlaš pregledavati. U torbi nije bilo ničeg neobičnog: nekakvi američki dokumenti, čekovi, knjiga s revolverom i golom ženskom na ovitku, rezervno rublje, bočica žutih tableta, poništena avionska karta, privjesak s ključevima i još štošta drugo, uglavnom nezanimljivo. Potom otvori drugi pretinac i sledi se. U njemu je bio sjajan, uglačan revolver marke Smit &Wesson, s
bubnjićem za šest metaka. Ispod revolvera nalazila su se četiri američka pasoša. U sva četiri pasoša nalazila se Wolfova fotografija, ali je u svakom pisalo drugo ime. U prvom pasošu ispod slike pisalo je Leonard Wolf, u drugom Irvin Smith, u trećem Leon Nagy, a u četvrtom dr Gregory Popovich.
7. - To je bio pravi sirotinjski flophouse! - govorio je Wolf, očiju prikovanih uz vjetrobran, ispred kojeg je promicala Podravska magistrala koja ih je trebala odvesti do Varaždina. Kako mogu takvu grozotu izdavati za spavanje! - Smetalo te? - promrmlja Politeo smrknuta lica. Još uvijek su ga mučili revolver i pasoši koje je sinoć pronašao u Wolfovoj torbi. Čovjek koji putuje naokolo s revolverom i četiri pasoša, od kojih su najmanje tri lažna, ne može biti neko nevinašce. - Nije! - odvrati Amerikanac. - Zašto onda prigovaraš? - Valjda zato što sam sličan tebi - nakon kraće šutnje će Wolf. - Mislim da ni tebi ništa ne manjka, a ipak želiš u U.S.A. - Žao ti je što si obećao? - Ni govora! - nasmije se Wolf. - Želim te samo na vrijeme upozoriti. Da ne bi kasnije rekao da si nasjeo na dobar štos. Da ne bi mislio da je savršeno sve što nosi MADE IN U.S A.! Evo, i ja sam, na neki način, MADE IN U.S.A, pa mi nedostaje mnogo toga do savršenstva! Ovdje više ne možeš živiti zbog toga što si zbog političkog vica bio mjesec dana u zatvoru. Dobro, otići ćeš u U.S.A. i pričati dnevno po dvije do tri tuce političkih viceva. Prvog ćeš dana biti sretan zbog toga, drugog će ti dana postati dosadno, a trećeg ćeš dana na spomen politike i viceva bljuvati. I onda će se, možda, naći neka sasvim treća, peta, osma ili lijeva stvar zbog koje ćeš u zatvor... Što ti se tako zamjerilo ovdje? Domovina, politika, vlast... - Sve! Recimo vlast - promrmlja Politeo, sasvim nezainteresirano. - Fuck itl - Reci onda vlasti neka se ona tornja u U.S.A. Zašto bi ti odlazio? Tako je, budi pravi fire-eater i kaži im to! Osim toga, šta misliš, da u Americi nema vlasti, da nema zatvora?
- Zamaraš me - progunđa odvjetnik. - Šta ti znaš o tome! Da nisi rođen ovdje, i ti bi mislio da je Prag glavni grad Srbohrvatske. - Da, da - smiješeći se reče Wolf. -I ja bih bio kreten iz Pennsylvanije ili Arizone! Da je Prag glavni grad Srbohrvatske, to zna svatko, every Tom, Dick and Harry, a to da ljudi ovdje pate od političkih viceva, to znaš samo ti! Čovječe, znaš li tko je izmislio termin police brutality? Misliš li da je to vaše srednjoevropsko sranje? - Kako bi bilo da zajebemo taj glupi razgovor i pojedemo nešto? - Check! - složi se Wolf pa na samom ulazu u Koprivnicu skrene prema samoposluživanju. - Pokazat ću ti što je to double-decker! Izašli su iz automobila i kroz hladno jutro sjurili se do dobro zagrijanog samoposluživanja. Tamo su kupili svježeg kruha, zatim konzerviranu šunku, sir i mlijeko. - Zbog čira ne smijem biti dugo natašte - reče Politeo dok su na pultu u predvorju trgovine razmatali smotke sa hranom. - Natašte?! - začudi se Amerikanac. - Što je to? - Unstuffed - neodlučno će Politeo, sumnjajući da je pogodio pravu riječ. - O.K. Pazi sad! Uzmeš komad kruha, staviš na njega šunku i poklopiš drugim kruhom. Čini ti se da je gotovo. Ali nije! Sada na gornji kruh postaviš komadić sira, ili šunke, ili ono što u tom trenu imaš, i ponovo poklopiš kruhom. I to ti je cloubledecker. - I to je real American food? — reče Politco ironično. - Real American shit! - zaključi Wolf, prije no što će zagristi u predebeli sendvič. Slušaj, pal, sinoć sam se malko igrao drugstore cowboya. Tražio sam nekakav komad ženske, ali to što se nudilo oko onog šanka i šire, bila je prava tragedija. Kurva iz 42. ulice bila bi tamo prava udavača. I to za koga! Za prvog bogataša iz towna, ili za gradonačelnika, najmanje...
- To ti je razlika u standardu - primijeti odvjetnik, bacajući gornji sloj svog debelog double-deckera. - Ali, naravno, nije te smetalo? - Ne! - reći će Wolf punim ustima. - Primjedba je sasvim teorijska. Izbirljivi nemaju nikakve šanse. Bez obzira, radi li se o ženama ili domovinama! They haven't got a prayer! Dvoetažni stan sedamdesetogodišnje Margite Klis mora da je izgledao sasvim pristojno prije dvadesetak godina. Ali, kako posljednja dva desetljeća zacijelo nitko nije maknuo prstom da ga bar malo sredi, oboji, očisti ili bar provjetri, podsjećao je više na jazbinu nego na ljudsko obitavalište. Debeli sag bio je ishaban, stilsko posoblje prašno i crvotočno, bez ikakva sjaja, skupe zavjese visile su u krpama, a sa zidova ne samo što se ljuštila boja nego je na ponekim mjestima otpala čak i žbuka. Mol u dnevnom boravku bio je pretrpan praznim bocama, neopranim čašama, ostacima hrane, opušcima, papirima i kojekakvim odjevnim predmetima, među kojima se isticao grudnjak čije su košarice bile minuciozno izbušene cigaretnim žarom. Margita Klis sjedila je za stolom, glave podbočene dlanovima, i tupo buljila preda se. Kad je podigla glavu, ugledali su njeno staračko lice prošarano borama i rasprslim kapilarama, što je u sprezi sa svim onim praznim bocama žestoka alkohola jasno govorilo o njenoj naravi. Bila je alkoholičarka, i to sedamdesetogodišnja, kako je kasnije sama izjavila. Politeo je, pomalo začuđen prizorom, sjeo u kožnu fotelju, derutniju čak i od one njegove, i mirno zapalio cigaretu, trudeći se da u kršu na stolu pronađe kakvu praznu pepeljaru. Da, bio je začuđen, jer nikad u životu nije vidio tako staru alkoholičarku. Pretpostavljao je da ih vrag pobire u boljim godinama. - Mladići su htjeli razgovarati o mojoj sestri - reče ona pijano, pa podrigne. - Zar ne bi momak u kožnom kaputu mogao skočiti dolje u dućan po bocu kakva pića? Lakše ćemo popričati. Wolf, kome je ono »momak« i »mladić« moralo zazvučati kao bezrazložan kompliment, ustao je i krenuo prema izlazu. - Gospođa zacijelo preferira nešto žešće? - upitao je, zastavši na vratima. - Gospođica! - vikne Margita. - Vrag te odnio! Kako si samo znao, nevaljalče?
Kad je Amerikanac izašao, Politeo se zavali, udobno koliko su mu to polomljene opruge dozvoljavale, pa se zagleda u staru alkoholičarku. Bože, kako li je i od čega živjela, upita se, primijetivši da je Margita zadrijemala. No, čim se Wolf vratio, hitro se prenula i nasmijala. Valjda ju je probudila blizina boce. - Oho, gospodin nije zaboravio da je danas Badnjak! - rekla je sva ushićena, čim je prepoznala Balantine. - Sjednite tu do mene i točite nam piće. Vidim da imamo srodan ukus. - Gdje su čaše? - upita Politeo, ustajući. - Jebi ga! Već par godina nema čistih čaša. Nađite tu na stolu nešto, alkohol ionako odlično dezinficira. Wolf joj pokuša natočiti malo Balantinea, ali ona kažiprstom pritisne grlo boce i zadrža ga tako sve dok čaša nije bila puna. - Ja neću - promrsi Politeo, kad mu je Wolf pokušao natočiti malo viskija. - Oho, mladi gospon neće! - uzvikne Margita. - Zašto? Gadi mu se neoprana čaša? Ili možda ima čir na želucu? - Imam čir na želucu. - Pa šta! Tko ga nije imao! - okomi se stara na Politea, sva u nekakvoj alkoholičarskoj euforiji. - Što misliš ti, zeleni, čime sam ja izliječila čir na želucu? Čime sam izliječila kroničnu upalu jajnika, upalu pluća, glaukom, upalu žuči, trihomonas, prhut i bijelo pranje? Čime? - Alkoholom, valjda? - nesigurnim će glasom odvjetnik. - Kurac! Alkoholnim zaboravom! - odbrusi ona i počne se histerično smijati. - No, dobro - reći će nakon što se smirila i obrisala suze što su joj navrle na oči od silna smijeha. - Zbog čega biste vi pričali o mojoj Julijani, zbog čega? - Zbog... - smete se Politeo.
- Zbog ovoga - umiješa se Wolf, pokazujući joj još jednu bocu Balantinea, koju je držao u džepu kožnog kaputa. - Razlog je sasvim u redu! - mljacne Margita jezikom. -Otkuda da počnem? - Od Lukačeka! - reče Politeo. - Što želite znati o onom prokletom pasjem sinu Lukačeku? - Sve. Krenimo od predratnih vremena - kratko i jasno će Wolf. - Dobro. Momci, vi izgleda vjerujete u dobru memoriju jedne stare, provjerene, predratne alkoholičarke? Ha, ha, ha, ja sam provjereni član Alkoholičarske partije! Da vidimo čega se sjećam. Momče, nalij mi još malo te božje medicine! Wolf joj napuni čašu. - Julijana je prije rata živjela u Zagrebu. Radila je kod nekakve židovske obitelji kao kućna pomoćnica. - Kao kućna pomoćnica?! - začudi se Politeo, koga je Julijanin identitet već poduže mučio. - Bogamu, ne prekidaj me! - vrisne Margita, pa strusi u sebe viski, kao da joj je taj prekid dobro došao. - Ne prekidaj je! - reče Wolf. - Onda je naš poglavnik Ante Pavelić malo nagario te umišljene Židove, pa je Julijana izgubila posao... - Vaš Ante Pavelić?! - začudi se odvjetnik. - Jebi ga! Mota mi se malo. Tada sam ga zvala »naš«. Židovi su otputovali nekamo, valjda u krematorij, a Julijana je prosjedila rat u Zagrebu. - Gospođa je, izgleda, antisemit? - primijeti Wolf. - Gospođica! - ispravi ga Margita. - Daj, natoči još! Wolf joj ponovo dolije viskija. - Čekajte, nisu li ti Židovi otputovali pred sam rat? - upita je Politeo. - Ma, možda i jesu. Tko će ti znati čifutska posla?
- Je li imala kakvog momka, mislim dok je radila kod tih Židova? - ponovo će odvjetnik - Mali, ti zafrkavaš! Pa o tome vam i pričam! O tom Lukačeku. Pa šta, niste pitali za Lukačeka? - Jesmo - umiri je Wolf. - E, onda se poslije preokreta, kad smo pali pod oslobođenje, ponovo namjerila na tog Lukačeka i opet je buknula velika ljubav. Znate, dečki, moja je sestra stalno bolovala od prevelikih ljubavi. Zato je i najebala u životu. Mislim da su se namjeravali uzeti, ali je onda taj Lukaček, mislim 1948. ili 1949. spakirao deku, četkicu za zube i otputovao u gajbu. Popapao ga je dobri stari Informbiro! Ha, ha, ha, alaj se nova vlast dobro zajebavala s tim Informbiroom! Sami sebe su hapsili! - Što je to, zapravo? - začudi se Amerikanac. - Jednom sam već htio pitati. - Ne znaš što je Informbiro? -začudi se Margita i pogleda ga svojim mutnim očima. Gdje si ti išao u školu? - Objasniti ću ti kasnije - reče odvjetnik, dajući mu znak da šuti. - Ma šta, ja ću mu objasniti! - navaljivala je stara pijanim glasom. - Eto, to ti je ovo: govore ti stalno kako je Staljin najbolji, a onda se ti jednog jutra probudiš, pa i sam kažeš to isto. A onda ti oni kažu... - Tko »oni«? - prekine je Wolf u pola rečenice. - Tko oni! Pa ovi novi. Crveni. Kažu ti: zajebo si se, brate, jer nisi slušao posljednje vijesti na radiju! Odi sad malo pa tucaj kamen, ha, ha, ha... Odvjetniku se učini da je to sasvim neobično objašnjenje nevolja iz pedesetih godina, te da staroj u ustima sasvim neobično stoji i Informbiro i sve one psovke koje je u razgovoru rabila. - Ništa ne razumijem - prostodušno će Amerikanac. - Ti si onda sigurno živio u Americi! - odbrusi mu Margita. - Jesam - potvrdi Wolf.
Stara se počne još žešće smijati nego maločas. Držala je Wolfu izjavu vrlo duhovitom. - 1950. Julijana se preselila u Bjelovar - nastavi Margita nakon što se dobro ismijala. - Tamo je pronašla svoju novu veliku ljubav. - Podnara? - upita Politeo. - Podnara - potvrdi ona. - Podnar je bio prokleti seljački tušer koji je šivao seljačka odijela sa deset centimetara dužim rukavima. Zato što su mu mušterije imale ruke istegnute od pluga, ha, ha, ha! I onda je Podnar uradio isto ono što i Lukaček. Otišao je u zatvor. - Zašto? - upita odvjetnik. - Šta ja znam. Mislim zbog nekakve provale, ili tako nešto... - Zašto je to uradio? - Hej, mislite li da se baš svega sjećam! Hoćete li da vam kažem kakvu boju kože je imao njegov advokat? Hoćete li da vam to kažem? - Dobro! - umiri je Wolf. - Šta je bilo dalje? - Dobio je jedno pet godina robije, a ona je ostala u Bjelovaru i patila za njim. Onda je valjda shvatila da više ne može biti sama, pa je otputovala u Rijeku. Znate, imali smo tamo nekakvu bogatu i šašavu tetku, koja joj je našla prikladan stančić. - Imate je još uvijek - primijeti odvjetnik. - Zbilja! - začudi se Margita. - Zar je stara teta Violeta još živa? Pa mora da već ima preko dvjesto godina! Ha, ha, ha... - Koliko je dugo živjela u Rijeci? - Mislite tetka? - zamisli se stara. - Taj stari, besmrtni grob živio je u Rijeci oduvijek, od osnutka grada. - Mislio sam na Julijanu! - reče Politeo. - A,Julijana! Julijana je živjela tamo od 1952. pa do 1960. Osam godina. No, i to je bio život!
- Zašto? - Zato što je morala raditi svašta. Jadna moja sestra, što sve nije pretrpjela i propatila! Mislim da se morala čak i prostituirati, pa je zbog toga bila i par mjeseci u zatvoru... - Vidiš, to kažnjavaju strože od političkih viceva - gurne Wolf odvjetnika, koji tiho opsuje. Gospođica Margita, došavši do najtužnijeg mjesta sestrine biografije, zaronila je licem u dlanove i počela plakati. Politeo je znao da ni najmanje ne žali sestru, i da je taj plač jedan od alkoholičarskih sindroma. Uhvatiš se tuđe nesreće, pa kukaš nad vlastitim jadima. Tko zna koliko bi stara alkoholičarka plakala da joj Wolf nije još jednom natočio punu čašu. - Onda je u Crikvenici nabasala na Lukačeka i ponovo se smrtno zaljubila - nastavi starica, okrijepljena viskijem. -Udala se za njega, nakon čega su se vrlo brzo dogovorili da se vrate u Zagreb. Lukaček je prodao kuću i... - Lukaček tvrdi suprotno - primijeti Politeo. - Valjda mu je alkohol pomutio razum. - Lukaček ne pije. Naprotiv... - Naprotiv, ja pijem! - razljuti se ona. - Idi onda Lukačeku i pitaj njega! A mene ostavi s gospodinom koji ne zna što je Informbiro da mirno pijemo naš viski! Pogledala je Amerikanca nježnim pogledom, podigla čašicu, kucnula o njegovu i rekla kroz smijeh: - Zlato moje, zbilja ne znaš šta je Informbiro? A jesi li kad čuo za Đilasa i Rankovića? - Ne - nasmije se Wolf, očito ne znajući u čemu je štos. - Bože, ni to ne znaš! Pa ti si stvarno kolosalan!
- Gospođice, samo vi nastavite - reče on, kao da je tješi. - Momče, ti si jedini čovjek na ovom prljavom svijetu koji me razumije. Bar u pogledu alkohola! Nismo li se već negdje sreli? Nisi li ti bio bratić onog endehazijskog oficira? Kako se samo zvao... - Bez sumnje! Samo vi nastavite. - Da, i onda su moja sestra i taj Lukaček jedno dvije godine živjeli u miru božjem, a nakon toga je sve krenulo naopako. Brak im se pohabao. - Zašto? - upita odvjetnik. - Ti mi, mali, ideš na živce! - ljutito će Margita, kojoj se Politeo očito sve manje dopadao. - Zašto! Zašto! Zato što tako mora biti! Svaki brak neminovno nakon dvije godine dotraje. Tisućljetni Reich je propao nakon par godina, a kamoli ne bi jedan brak! Što misliš, zašto se ja nikad nisam udavala? - Potpuno ste u pravu, gospođice Klis - umirivao ju je Wolf. - Stari, natoči mi još malo. Ali, zašto ti ne piješ? Sabotiraš, a? - U društvu finih dama nikad ne pijem. Stara ga lupi dlanom po koljenu, pa se počne luđački smijati. - Stvarno misliš da sam fina dama? - Svakako - blago će Wolf. - Čim sam ušao, shvatio sam da se radi o pravom građanskom, to jest gospodskom ambijentu. Sve je odisalo... - Čak i paučina? - namigne mu ona, shvativši da je zafrkava. - Čak i paučina. - Dakle, gdje sam ono stala? Ah, da! Julijana mi je pisala da im je brak u rasapu, i da će vrlo brzo napustiti muža. - Julijana nikad nije bila bogata? - upita je Wolf. - Julijana je oduvijek bila bez para. Novaca je imao Lukaček, pa i Podnar je, kako sam čula, nakon zatvora namlatio velike pare, ali moja sestra je oduvijek bila siromašna ko crkveni miš. Jadna moja Julijana!
Uplašivši se da bi se ponovo mogla rasplakati, Wolf je ponuka da priča dalje. - 1963. morala sam otputovati nekakvoj rodbini u Njemačku, pa sam Julijani poslala ključ od stana. Tako da ima kamo doći, ako napusti Lukačeka. I 1963. stvarno je napustila muža i došla ovamo u Varaždin. - I što je bilo dalje? Gdje je sada, do vraga! - nervoznim će glasom odvjetnik. Margita ga pogleda zakrvavljenim očima i štucne, a onda hitro proguta ostatak viskija. - Stvarno mi ideš na živce, mali! - prosikće stara. - Gdje je sada! Hoćeš li da te odvedem do nje? - Možda bi to bilo najbolje, gospođice - reče Wolf, pružajući joj ruku. - Stvarno hoćete da vas odvedem do nje? - upita ona, kao da se čudi. - Sada, odmah? - Svakako, gospođice! - A onda ćeš mi ostaviti i onaj drugi? - reče ona, uprvši prstom u Wolfov džep, gdje se nazirala još jedna boca škotskog viskija. - Čim dođemo do nje, ostavit ćemo vam bocu - reče Wolf . - Naravno, ako se vaša sestra ne bude ljutila što toliko pijete. - Ona se neće ljutiti! - odbrusi mu Margita. - Znači, idemo odmah iz ovih stopa. Rekavši to, ustane, zakorači i, izgubivši ravnotežu, ljosne na parket. - Momci, mislim da neću moći hodati - reče ozbiljnim glasom. - Imate li možda auto? - Svakako, gospođice - odvrati Amerikanac, podižući je s poda. - Niste li nešto slomili? - Jesam - propenta stara. - Slomila sam svijećnjak. Ležao je tu pod stolom. Časak kasnije strpali su staru na stražnje sjedalo Golfa i krenuli. Ona im je pokazivala kamo da voze, ali je to činila tako nesigurno da su se često morali vraćati, mijenjati smjer u posljednji čas, a jednom su se čak i provezli zabranjenim pravcem jednosmjerne ulice.
- Gospođice Klis, vi ste sasvim sigurni da znate pravi put? - upitao je Wolf kada su na jednom raskrižju skrenuli lijevo, nakon čega se Margita odmah sjetila da treba skrenuti udesno. - Bože dragi! Zar misliš da neznam gdje mi je sestra! Ili misliš da se uživam vozikati sa dva tipa čija krntija smrdi po nikotinu. Ako je auto po ičem smrdio, onda je smrdio po alkoholu, htio je kazati Politeo, ali je odustao. Znao je da staroj ionako ide na živce. Nakon petnaestak minuta zbrkane vožnje varaždinskim ulicama, našli su se na cesti koja je prolazila kroz snijegom zavijani perivoj, na kraju kojeg se nalazila visoka ograda od potkresane crnogorice. Shvativši kamo su stigli, Wolf pljune na pod automobila i promrmlja više za sebe: - Jesus Christ! Bone orchard! Izašli su iz kola i na široka vrata ušli u poveliko polje razmeđeno zidovima potkresanog grmlja, koje se povijalo pod teretom debelih naslaga snijega. Vukli su se po očišćenim stazicama, pridržavajući staricu, koja se neprekidno žalila da joj je vruće, premda je bilo bar petnaest stupnjeva ispod nule. - Kažu da je ovo najljepše groblje u cijeloj zemlji - primijeti odvjetnik, nesvjestan neumjesnosti vlastite primjedbe. - Eno, tamo na onom polju! - pokaže stara prstom prema skupini spomenika. - Nismo ponijeli nikakvo cvijeće. Bože, mislim da joj već tri godine nisam donijela nikakvo cvijeće. Kada je taj prokleti alkohol toliko skup! Zakrenuli su iza jedne velike obiteljske grobnice od crnog mramora i našli se pred malom humkom ponad koje je bio poboden metalni križ pokriven snijegom. Wolf ostavi staricu i priđe križu, pa golim prstima rastrese snijeg. Ispod bijelog pokrova izroniše izblijedjela slova napisana na već zarđalom metalu: OVDJE POČIVA U MIRU BOŽJEM JULIJANA KLIS
1920-1963 Pošutjeli su nekoliko trenutaka, kao što se na groblju obično čini, a onda će Wolf sasvim tiho: - Kako je umrla? Margita ga nijemo pogleda; činilo se da je nešto manje pijana. - Dan ili dva nakon što je došla u Varaždin, našli su je mrtvu. - Od čega je umrla? - upita je Wolf. - Ne zna se pouzdano. Našli su je iza kuće u travi. Imala je slomljenu šiju. Izgleda da je pala kroz prozor... s prvog kata. - Kako je mogla pasti? - Mogla je pasti... ako je, recimo, bila pijana. Obdukcijom je utvrđeno da je pila, ali... - Ali... - Tko zna da li je zbog toga pala. I ja pijem pa nikad nisam pala kroz prozor. - Mogao ju je netko gurnuti? - Mogao je, ali najvjerojatnije nije. I zašto bi to uradio? - Tko ju je pronašao? - upita Wolf. - Vi ste, kažete, bili u Njemačkoj? - Rikard ju je pronašao. - Tko? - Rikard. Naš stariji brat. On je tog dana sasvim slučajno navratio u Varaždin. - Gdje bih mogao pronaći vašeg brata? - upita je Wolf. - Ne bi vam mnogo koristio - reče Margita. - Rikard je neuravnotežena osoba, alkoholičar, kleptoman... Ima već sedamdeset pet godina. - Zašto mislite da mi jedan alkoholičar ne bi mogao pomoći? - upita je on zajedljivo. Margita ga ljutito pogleda. - Počeo je kao vodoinstalater, ali je poslove stalno gubio. Navodno je po stanovima krao kojekakve stvari. Bezvrijedne, ali i vrijedne. Bio je čak dva puta u duševnoj bolnici.
- Kad ste ga zadnji put vidjeli? - Mislim da ima već deset godina. Došao je i ponudio mi na prodaju trideset dukata. Koje li ludosti, otkud njemu dukati! Rekla sam mu da ću ih svakako kupiti. Uradila sam to samo da ga umirim u njegovoj fiks-ideji. - Zašto vam je nudio dukate? - Zašto! - začudi se ona. - Zato što je lud i što svašta umišlja. Rekao je da prodaje dukate kako ne bi morao u starački dom. Kasnije je priznao da ih je već odavno prodao i zapio. - Mislite li da je to istina? - Vraga je istina! Istina je da je sve što je dobio - zapio! Ali, da bi imao dukate, to je već... - No, dobro, gdje je sad Rikard? Ona slegne ramenima i zagleda se u križ ponad sestrina groba. - Navodno je u Zagrebu, u nekom staračkom domu. Ako je još živ. Ništa ne znam o njemu, niti želim znati. Kad su ulazili u kola, parkirana pred grobljanskim ulazom, Politeo primijeti sasvim jetko: - Iz krasne građevinske obitelji je ta tvoja mala vršnjakinja s kojom si hofirao po tuškanačkom grmlju. Baš kao da ga nije čuo, Wolf otvori vrata automobila, pljune u snijeg i bijesnim glasom reče: - Goddamn bitch! She died before 1969! Prokleta kučka, umrla je prije 1969!
8. Na sam Badnjak malo je zatoplilo pa je ponovno počeo padati snijeg. Ulice, koje je zadužena služba jedva nekako počistila, ponovo su počele nestajati pod gustim pahuljicama. Oko osam grad je već bio pust, samo se poneki tramvaj jednolično vukao kroz tišinu, razbijajući bijeli veo snijega svojom žutom, tinjavom svjetlošću. Na mnogim prozorima titrali su brojni odsjaji okićenih božičnih drvaca, blago zastrti bijelim zavjesama i siluetama ukućana. U Politeovu stanu svjetla su bila pogašena, tako da je i ropotarnica starih i derutnih stvari nestala u badnjem mraku. U kutu, pored gramofona, žmirkale su električne svjećice, neuredno raspoređene po okićenom boru. Čitav nespretni božični aranžman bio je djelo Wolfovih ruku, sasvim nevičnih ovakvim poslovima. Mnoge sam Badnje večeri proveo bez ribe, kolača, vina, poklona, slavlja i ostalih sranja, ali to da se na Badnjak neću moći ni okupati, o tome nisam ni sanjao. Tvoja neolitska kupaonica s onim čudom od bojlera na drva mora daje već deset godina out of use. Reci, koliko je stara? - Predratna je. Ne sjećaš se? Mora da si se i ti kupao u njoj. Živnuo je rezignirani stanodavac, ne osvrćući se mnogo na čudnog Amerikanca koji se ushodao po sobi. - Dobro, imaš li bar kakvu ploču s božičnim pjesmama? Politeo ustane, bez riječi priđe gramofonu i stavi "Posmrtni marš za Hamleta". - To ti je božićna pjesma? - ljutio se Wolf. - To je nekakav funeral march! - Smeta te što je Božić posve izvan protokola? - upita odvjetnik, pa priđe boru i isključi električne svjećice. - Ne - promrmlja Wolf. - Fuck the Christmas! Rekavši to, povuče se u najmračniji kutak sobe, sklupča se u fotelji i zapali cigaretu. Politeo pogleda prema njemu; iz mraka je dopirao samo crveni žižak upaljene cigarete. Nakon nekoliko minuta Berliozov marš je utihnuo, a neispravna se ploča uz glasan, jednoličan šum nastavila vrtijeti. Politeo ustane kako bi promijenio ploču.
- Ostavi. Lijepo je kad se ovako naprazno vrti - spriječi ga Wolf. - To me umiruje. Politeo se izvali na krevet, pa i on zapali. Ploča je šištala poput kakva pokvarena stroja. - Nisi li ti Židov? - upita odvjetnik. - Da. I ? Nisi valjda i ti antisemit? - Nisam. Ali, ne bi ti trebalo biti stalo do Božića. - Majka mi je bila katolkinja - nakon kraće će šutnje Wolf. - Što si ti zapravo? - upita odvjetnik sasvim tiho. - Ništa. Ništa i nitko - mirno će Wolf, gaseći opušak o potplat čizme. - Sad kad smo konačno pronašli tvoju malu vršnjakinju, sada ćemo valjda u U.S.A. Dobit ću avionsku kartu i bit ću emplovee kod nekog od tvojih poslovnih partnera reče odvjetnik zajedljivim glasom. - Ne vjeruješ? - Ništa ti ne vjerujem! Što ti je značila ta sentimentalna glupost o vršnjakinji, o Julijani s kojom si izrađivao sve one jebene domaće zadaće? Wolf ne odgovori, a Politeo nastavi: - Na Julijaninom grobu piše da je rođena 1920, pa je 1941. imala dvadest jednu godinu. To da ste rješavali zajedno domaće zadaće bilo bi moguće samo uz pretpostavku da je jedanaest puta ponavljala prvi razred. Zatim... - Zatim? - upita Wolf paleći novu cigaretu. - Zatim, nije ti mogla biti prijateljica zbog toga što je pripadala posve drugom, mnogo nižem staležu. Dakle, nije bila kćerka građevinskog poduzetnika, nego mala, neobrazovana sluškinja tvog oca. Znači, niste se mogli ljubakati po zagrebačkim parkovima. Vaša veza mogla se svesti, recimo, na to da te koji put izvede u šetnju, ili da ti promijeni popisane gaće. U vrijeme tih vaših navodnih zajedničkih sentimentalnosti, ona je već imala ljubavnika s kojim se zacijelo i fukala.
Ovaj grubi izraz kao da je do kraja razbio Wolfovu sentimentalnu priču. No, on se samo nasmijao, ustao i krenuo prema vratima. - Ako nemaš ništa protiv, oprat ću se u hladnoj vodi. Možda se prehladim, navučem pneumoniju, krepam i riješim te svoje prisutnosti. - Drop dead! - odbrusi Politeo. Kupao se za čitavog četvrtog i petog stavka "Fantastične simfonije", a onda se vratio, drhtureći u mraku. Uzeo je deku s Politeova kreveta, zamotao se i sjeo u kut. Ponovo je u mraku sijala samo njegova cigareta. U redu, buddy - rekao je nakon nekoliko minuta, baš mu je trebalo vremena da se odluči. - Sutra ću ti kupiti avionsku kartu i napisati ti adresu osobe kojoj ćeš se javiti kad stigneš u New York. - Kurac! Kako ću bez vize? Radije mi reci tko je Julijana - i zbog čega smo obijali vrata tražeći je. - I hoćeš story? Hoćeš za malo truda big story! O.K.! Kazaću ti. Uglavnom, sve sam izmislio. Nisam bio zaljubljen ni u kakvu vršnjakinju i nisam imao nikakvih sentimentalnih razloga da se vozikam naokolo s onom smiješnom Hertzovom krletkom od žutog lima. - Obišli smo pola Hrvatske zbog te tvoje kućne pomoćnice! - Big country! - primijeti Wolf ironično. - To što smo prošli jedna je obična vožnja New Yorkom; o Los Angelesu da i ne govorim. Evo, slušaj o čemu se radi. Moj otac, Noah Wolf, uistinu je u ožujku 1941. spakirao stvari i navrat-nanos zbrisao iz Jugoslavije. Nosio je sa sobom nekoliko kovčega najnužnijih stvari, jedan mali priručni sef i dvije metalne kutije predratnih keksa. U sefu su bili obiteljski dokumenti, a u kutijama obiteljske dragocjenosti: dolari, dukati, zlatne ogrlice, prstenje i druge dragocjenosti. No, stari se, jasno, s majkom i sa mnom, i s tom nevelikom prtljagom uspio u Splitu ukrcati u putnički brod za Aleksandriju. Tamo smo odsjeli u hotelu »Royal Desert« i nakon nekog vremena uspjeli se ukrcati na
teretni brod za Panamu. Iz Paname smo se prebacili u U.S.A. Kako je to išlo, vjerojatno te previše ne zanima. - Dobro, gdje je tu priča o Julijani Klis? - prekine ga Politeo, koji se bojao da, nakon jedne izmišljene priče, suviše olako ne proguta i drugu. - Pa zbog nje si se vratio! - Nisam se zbog nje vratio. Vratio sam se zbog jedne mnogo ozbiljnije stvari. - Koje? - Kad smo se iskrcali u Aleksandriji i odsjeli u »Royal Desertu«, starom je palo na pamet da provjeri prtljagu. Raspakirao je kovčege i odahnuo, dvije metalne kutije od keksa bile su na svom mjestu. Ali, kad ih je otvorio, čekalo ga je najveće iznenađenje u životu. U prvoj kutiji bile su dragocjenosti, a druga je bila puna čavala i vijaka. Da, bezvrijednih čavala i vijaka. Dukati su nestali! - Tko je to uradio? - zine Politeo, postidjevši se odmah što je do te mjere zagrizao u Wolfovu priču. - Stari je odmah shvatio da mu je još u Zagrebu netko zamijenio kutije. Pregledavši malo bolje drugu kutiju, shvatio je da to nije ona ista koju je u Zagrebu napunio zlatom. Naime, i jedna i druga pripadale su istoj vrsti keksa, ali je ova druga bila pri dnu malo oštećena. Dakle, netko je znao što se nalazi u kutijama koje je stari nosio sa sobom, pa mu je lijepo podmetnuo kukavičje jaje puno čavala. Kaže se kukavičje jaje? Isn 't that correct? - Kaže se - promrmlja odvjetnik, sada mnogo ležernije. - A tko je to mogao uraditi? - Samo tri osobe. Tri osobe koje su na dan našeg odlaska bile u stanu. - Jedna je bila kućna pomoćnica? - pogodi Politeo. - Jest - mirno će Wolf. - Jedna je bila kućna pomoćnica Julijana Klis. Druga je bila nekakav smetenjak, obiteljski liječnik po imenu Nagy, koji je tog popodneva došao da se oprosti s ocem i donesu mu njegove uobičajene lijekove. - A treća?
- Treća je bila nekakav vodoinstalater koji je taj dan došao popraviti nešto u kupaonici. - Kako to da je popravljao baš na dan vašeg odlaska? Pa u tom vam trenu nije bilo važno da se popravi kupaonica. - Stari Wolf donio je odluku o odlasku tako rekavši preko noći. Mislim da je vodoinstalater bio već ranije naručen. Znači, Julijana je bila najsumnjivija? - Da - kimne Wolf. - Malo je vjerojatno da bi ugledni obiteljski liječnik uradio tako nešto. A vodoinstalater zapravo nije mogao ni znati da odlazimo, da postoje nekakve proklete kutije sa zlatom, da se nalaze na tom i tom mjestu... ne, on nije mogao ništa znati. Osim toga, sumnjam da se uopće i micao iz kupaonice. - Pa ni obiteljski liječnik nije morao znati sve to. - Nije, ali je mogao. Nije bio samo obiteljski liječnik nego i kućni prijatelj. Znao je da stari definitivno napušta Jugoslaviju, da je bogat i da se u takvim slučajevima bogatstvo nosi sa sobom. - Dobro, i što je stari uradio kad je saznao da je opljačkan? Prodavao je čavle? Wolf se nasmije nekako preko volje. - Spasila nas je ona prva kutija, i neki računi u stranim bankama. Inače bismo u Americi ostali na ulici. - Je li poduzeo nešto? - Što bi poduzeo?! - začudi se Wolf. - Kog vraga je mogao poduzeti? Trajao je taj glupi rat i sve, sve je odnijelo vrijeme. - I ti si sada došao u Zagreb, ne zbog Julijane nego zbog... - Zbog kutije sa zlatom - nadopuni ga Wolf. Politeo ustane i priđe prozoru. Napolju na ulici, pod svjetiljkom zasutom snježnim pahuljicama, teturala su dva pijanca, pjevajući vjerske pjesmice i tu i tamo po koju kažnjivu, nacionalističku. Kako se mijene vremena mogu pratiti po odnosu spram
pjesme, pomisli Politeo, zagledan u pijance koji su brzo zamakli u jednu vežu, valjda vlastitu. Bilo je trenutaka kada se zbog ovakve pjesme moglo otići na robiju, bilo je vremena kada je ovakva pjesma držana tolerantnim iskazom nacionalne svijesti, a sada je neko pomalo ravnodušno vrijeme kada tih istih nekoliko stihova vrijede mjesec-dva zatvora, ili tek poveću globu kod suca za prekršaje. Okrene se, uzdahne i vrati do kreveta. - No, ti si, izgleda, stopostotni idiot! - reče više zamišljeno nego ljutito. Pravio si se da tražiš nešto što je užasno teško naći, a sada tvrdiš da tražiš nešto što je nemoguće naći. Dolaziš nakon četrdeset godina i htio bi pronaći neko jebeno zlato. Baš kao da tražiš rukavicu koju si maločas zaboravio na klupi u parku. Otiđi u ured za izgubljene stvari i kaži im da tražiš zlato koje je tvoj stari izgubio prije četrdeset godina. Baš fino što ste došli, reći će ti, evo ga, ovdje na polici. Čuvamo ga četrdeset godina, već smo se uplašili da će se pokvariti. Znaš li gdje je tvoje obiteljsko zlato? U četrdeset godina potrošeno je već najmanje četrdeset puta. - Što ti znaš o zlatu? - reći će Wolf, kao da ga uopće nije slušao. - Šta ja znam o zlatu! Bože, a što ti znaš o zlatu? - Sve - mirno će Wolf. - Zlato je prokletstvo, zlato je pakao. Par kila zlata u metalnoj kutiji, to ti je instant ludilo zbog koga ćeš sići s uma. Kad se dočepaš zlata, potrošit ćeš ga ili za četrdeset minuta, ili ga četrdeset godina nećeš ni taknuti. Uradio jedno ili drugo, zacijelo ćeš poludjeti, stradati... - To ti kao da pričaš nekakvu poučnu narodnu bajku. Dobro, zašto si tek sad došao? Zašto nisi došao prije deset, dvadeset, trideset godina? - Sada sam saznao. Stari mi je ispričao sve na samrti. - Rasplakat ću se! Došao si da mu ispuniš posljednju želju. Dirljivo, dirljivo... - Ne. On je, kao i ti, rekao da je sve uzalud. - Ali ti si ipak došao. Recimo, našao si se u financijskoj stisci pa si došao... - Ne, došao sam izvršiti pravdu...
- Aha, anđeoska funkcija! Tako nešto bedasto još nisam čuo. Pa dobro, idi i traži to svoje jebeno zlato četrdeset godina prekasno! Idi, idi, možeš odmah! - A tvoj odlazak u U.S.A. ? - upita Wolf pomalo zagonetno. Moja ponuda još uvijek vrijedi. Samo, sada je nešto šira. - Nešto šira? - radoznalo će Politeo. - Da, nešto šira. Sada u kompletan aranžman ubacujem i koju kilu zlata. Fifty-fifty! Ne bi morao biti emplovee. Mogao bi biti, recimo, rentijer! - Pa da! - rugao se odvjetnik. - Mogao bih ući u big business. Mogao bih otvoriti petrol company, consulting service ili kakvu otmjenu art galery. Slušaj, Wolf, kada bih zbog kakvog »kurzschlussa« u glavi prihvatio tvoju ponudu, ne bi li zlato i nas upropastilo? - Prihvaćaš li? Onda ću ti odgovoriti. - Dobro, prihvaćam! Prihvaćam zato što sam zadnji jebeni idiot koga si mogao naći u ovom polumrtvom gradu. A sada mi ti reci hoće li nas uništiti taj prokleti sjajni pakao, to pokretno instant ludilo u kutiji predratnih keksa? - Valjda neće. Umijem ja sa zlatom. - Zašto misliš da umiješ? - Zato što sam se dobro snalazio i s još opasnijim stvarima. - Kakvim to opasnijim stvarima? - upita ga Politeo, uzrujan Wolfovim upornim zaobilaženjem pravog odgovora. - Pa tako... - promrmlja Wolf - s eksplozivima, na primjer...
9. Ujutro na Božić, Leon Wolf je ustao rano, obavio dva telefonska razgovora i izašao napolje. Politeo je čuo kako je zalupio izlaznim vratima i nakon toga više nije mogao zaspati. Nakon pola sata praznog i dosadnog leškarenja, ustao je i počeo se pripremati za mukotrpan posao čišćenja i loženja peći. Kad je vatra zasjala u dobrim kaljevim pećima, uvukao se u Wolfovu sobu da mu zaviri u torbu. Žuta je torba bila na svom mjestu, na uzglavlju kreveta, ali u njoj nije bilo ni revolvera ni pasoša. Mora da ih je »podstanar« odnio sa sobom. Nakon što je dva puta preslušao prvu stranu Jarrettova solo koncerta, koji se baš nije mogao smatrati prikladnom božićnom glazbom, spustio se do poštanskog sandučića, premda od toga nije mogao očekivati ništa dobro. Ono što bi u njemu moglo biti bile su kojekakve, po stoti put poslane opomene, koje su sadržavale stroge prijetnje sudom, kao i iznose zaostalih dugovanja, zajedno s kamatama i kamatama na kamate. Ovog puta u sandučiću je pronašao obavijest mjesne zajednice kojom ga upozoravaju da nije podmirio prvu ratu za kupnju obavezne zaštitne maske, koja će mu, navodno, trebati u budućem ABH-u. Uz obavijest o zaštitnoj maski, nalazio se i račun za telefon. Obje stvari bile su beznačajne i nevrijedne uzrujavanja. Masku nije namjeravao kupiti, jer je smatrao da će ga u eventualnom atomskom ratu jednako efikasno zaštititi i, recimo kišobran, a telefonski račun, po dogovoru, trebao je platiti Amerikanac. Na plavom PTT odresku bila je otisnuta astronomska, peterocifrena suma, koja se odnosila na troškove po šifri 22. Okrene račun i ustanovi da se ta šifra odnosi na međudržavne razgovore. Podere obavijest mjesne zajednice pa se s telefonskim računom vrati u stan. Ušavši u sobu, počne demontirati Wolfov bor koji ga je strašno nervirao, jer ga je držao sasvim neprikladnim komadićem sjaja sred neurednog i dotrajalog stana. Kad mi u stanu ne štima većina stvari, najbolje je da ne štima ništa! Osjećao je da ovdje nema nikakvih obaveza, ponajprije da bude čist i uredan, da živi pametno, uzorno i korisno, pa mu nije trebao ni taj glupi komadić sjaja zataknut u hrpu govana.
Otvorio je hladnjak i izvukao staklenu čašu punu hladne crne kave. Uz nju je popušio i dvije cigarete, našto je osjetio bol u želucu. U posljednje vrijeme posve je zanemario želudac, propustivši da ga podvrgne nekom radikalnijem medicinskom tretmanu. U kritičnim trenucima gutao je još šamponske jastučiće phosphalugela, ali, primjerice, za cimetidin nije uopće imao sredstava. Nije ga mogao dobiti ni na recept, jer je zbog vlastite nemarnosti prije šest godina definitivno izgubio zdravstveno osiguranje. Skinuo se i ponovo legao u krevet, nadajući se da će bol sama od sebe minuti. Usput je popio neki analgetik od kojeg mu je bilo još gore. I onda se sjeti da je još uvijek smiješni private eye u službi misterioznog Amerikanca, koji je tko zna tko i koji traži tko zna što. I ma koliko situacija bila apsurdna i komična, podsjećala ga je na neke situacije iz knjiga koje je pročitao, kao i na neke situacije iz filmova koje je gledao. Bio je nesposoban istražitelj sa čirom na želucu, kao u nekom romanu Grahama Greenea, bio je u službi misterioznog tipa, očito tajanstvene i mračne prošlosti, koji je po svemu tome podsjećao na mutne spodobe iz crnog holivudskog filma... Jedino što nije bilo ni američko, ni holivudsko, ni englesko, bila je materijalna situacija u kojoj se nalazio. Ona je bila talijanska, i to neorealistička! To da je Wolf u pravu, trebalo je uzeti kao nužnu pretpostavku i polazište. Ne učini li tako, zlato ne treba ni pokušati tražiti! Ne pokušati tražiti, isto je kao i reći bye, bye, America! Dobro, uvaže li se ove premise, kako, k vragu, izvući zaključke? Prije nešto više od četrdeset godina u ovom istom stanu započet je lanac mračnih događaja, čiji bi rep sada trebalo negdje iskopati. Pokojnom tvorničaru Wolfu ukradena je metalna kutija od keksa, ispunjena sve samim zlatom. Iz te tame, iz tog mračnog izvorišta, izlaze tri moguće niti. Jedna pripada kućnoj pomoćnici Julijani Klis, druga obiteljskom liječniku, a treća anonimnom vodoinstalateru. Prva nit nasilno se lomi 1963. na pitoresknom varaždinskom groblju. Ona je najindikativnija i nije do kraja iskušana. Oko nje plete se čitav koloplet mračnih znakova i indicija koje bude sumnju. Prebogati predratni ljubavnik koji 1948. ili 1949. nestaje u zatvoru, da bi kasnije osvanuo u posve novom svjetlu, u svjetlu financijski potentnog
građevinskog poduzetnika. Zatim neugledni seoski krojač, koji se ženi najsumnjivijom osobom u priči, da bi nakon kratkog vremena potonuo u tamu zatvorske anonimnosti, pa se izdigao sav oblijepljen krupnim banknotama. Pa sestra, propala alkoholičarka, pa brat luđak i kleptoman, pa... Wolf je uistinu imao pravo kada je, tražeći zlato, počeo njuškati po tragu bivše kućne pomoćnice Julijane Klis. Ali, što je zapravo mogao naći? Ako je Julijana zdipila zlato i pošla potom kroz ruke tih vjerovatno nečasnih tipova, onda je i zlato moralo prijeći isti taj put. Ako je nakon toga, nakon tog puta, od hrpetine zlata ostala i mrvica dostatna za umjetni kutnjak, bilo bi iluzorno očekivati. Da, Wolf je stopostotna budala koja o zlatu ne zna ništa! Wolf se vratio kući kasno poslije podne sa dvije šteke Dunhilla i bocom Balantinea. Kupio je to, reče, u gift shopu hotela »Intercontinental«, što će ga spasiti od toga da puši ovo jeftino smeće. Spremio je u džep odrezak telefonskog računa i kazao Politeu da se spremi, jer ga namjerava izvesti na božični ručak. - Jest ćemo valjda košer? - promrmljao je Politeo, preko volje oblačeći kaput, na kome je prilikom oblačenja uvijek morao dobro namjestiti poderanu podstavu. - Jesus Christ! Moram ti kupiti novi kaput. Samo to mi dozvoli. Politeo mu nije dozvolio, što je Amerikanca začudilo. - To je valjda taj tvoj sirotinjski ponos iron curtaina - kazao je zamišljeno. - Jednom mi je u Rimu jedan bugarski turist (tog ljeta valjda jedini!) tumačio kako su oni najsavršeniji režim i najbogatija ekonomija, bar u Evropi. Pri tom se vidjelo da umjesto pertle na desnoj cipeli ima običnu špagu. Hey pal, stringle špaga? Isn't that correct? Nakon što su ručali, Wolf je kazao da bi mogli odmah produžiti dalje u neki drugi restoran na večeru, što je Politeo odbio kao ludost uperenu protiv njegova čira. Ipak su otišli u "Kineski restoran", gdje su nakon dvije butelje vina naručili laganu večeru. - Chinese food?! - rekao je sasvim sumnjičavo Wolf, pogledajući u čudnu, šarenu smjesu na svom tanjuru. - U Pittsburghu sam bio u nekom srpskom restoranu gdje se
među nacionalnim specijalitetima mogla naručiti »smederevska lasagna«, »šumadijski kalamari« i »štrukli a la Niš«. - Izmišljaš - reče Politeo, odustajući od večere. Čir mu nije podnosio real chinese food. - Ludi Amerikanci misle da je French fried prava američka hrana. Politeo ode u WC kako bi na miru povraćao. Kad se vratio, Wolf je u ruci držao nekakvu debelu cigaretu bez filtera. Vidjelo se odmah da je to ručni rad. - Wanna burnie? - reče, pokazujući na smotku. - Koji je to vrag? - Kako vi kažete... trava... - Ti si lud - istrgne mu Politeo cigaretu i strpa je u džep. - Kod vas se tako strogo pazi na te stvari? - začudi se Amerikanac, vadeći cigaretu Dunhilla. - Nije zabranjeno uživati, ali je zabranjeno posjedovati. Kad uživaš, nemoguće je ne posjedovati. Mudro? - To je neka igra riječima, neki štos? - Ne, to je zakon. - Dobro, buddy, uradio sam nešto što će te možda diskvalificirati, ali sam mislio da je tako najbolje... - Što si uradio? - uplaši se odvjetnik, misleći da je Amerikanac počinio kakvu groznu svinjariju. - Kako obojica ne volimo previše poslovati s policijom i vlastima, administracijom i tim stvarima, pronašao sam pravnika da na nadležnim mjestima ispita postoji li još uvijek na svijetu liječnik po imenu Zoltan Nagy. - I kada će to ispitati? - Imao je jako puno posla, ali kad sam mu na stol stavio Franklina odmah je zbog bolesti otkazao jutrošnju raspravu i požurio da izvidi stvar.
- Bože, pa ti ćeš potkupiti čitavu zemlju! Koliko još imaš tih tvojih pokojnih predsjednika? Moram priznati da dukate više volim od mrtvih američkihi predsjednika. - No, postoji li na ovom svijetu liječnik Zoltan Nagy? Wolf okrene glavu prema konobaru i naruči nekakav koktel, čij i je naziv podsjećao na imena kineskih stolnotenisača. - Na ovom komadiću svijeta ne postoji! - nastavi. - Neke detalje je gospodin Pezdirc ipak iskopao. - Gospodin Pezdirc? - Da. Tako se zove advokat. Znaš ga? To je tvoja branša. - Ne, ne... takvo bih prezime upamtio. - I, eto, gospodin Pezdirc uspio je doznati da je Zoltan Nagy rođen 1905. u nekakvom Kaposvaru, da je diplomirao medicinu u Beču 1930., da se te iste godine doselio u Zagreb, da je obavljao privatnu liječničku praksu do 1941., a onda i nakon ratnog prekida od 1945. do 1951.... - Valjda ne privatnu? - Zašto ne? - začudi se Wolf. - Poslije rata ništa nije bilo privatno; čak je i individualnost bila kolektivna... - Dobro, valjda je onda radio u bolnici. No, 1952. se sa dva djeteta i ženom iselio... - Kamo? - Fuck it! U U.S.A.! Ako je on taj koga bismo trebali tražiti, onda nas je krasno zajebao. - Dakle, ostaju nam Julijana Klis i vodoinstalater - reče Politeo, sada već mirniji jer je bol u želucu popuštala. - Julijana Klis nam ne ostaje - zaključi ispravno Wolf. - Ostaju nam ljudi koji su je znali. Najprije Lukaček. Svjestan si valjda da je Lukaček lagao kad je rekao da nakon one večeri u Crikvenici... koje je to godine bilo? - 1960, ako se ne varam.
- Da, lagao je kad je rekao da nakon 1960. nije više vidio Julijanu Klis. - Misliš li da je lagao zbog zlata? - Možda - zamisli se Amerikanac. - Ali, mogao je lagati i zbog mnogih drugih razloga. Važno je da je lagao. Moramo se raspitati. Sud ga je formalno-pravno razriješio svih sumnji tako da je sada zacijelo zdrav kao... kako vi to kažete? - Kao dren. - Fuck it! Što je dren? - Zaboravi dren. - Dobro. Moramo posjetiti Lukačeka. Možda je sva ona raskoš kojom je okružen izrasla iz tatinog zlata. Slušaj, to zlato sasvim je dovoljan razlog da vlastitoj ženi slomiš vrat. - Jebi ga! Ako je tako, onda nemamo šta tražiti. Zlato je potrošio. Nećeš mu valjda konfiscirati one neukusne tapete, ruskog hrta ili kolekciju ordena... - Šta ja znam što ću mu konfiscirati. Njega bih mogao konfiscirati. Politeo se sjeti Amerikančeva revolvera i bude mu odjednom hladno, pa popije još čašu vina. - Advokat Pezdirc mi je nabavio i popis svih vodoinstalatera iz 1941. godine. Za tu stvar nisam dao Franklina, nego samo četiri Hamiltona. -Hamilton je? - Ten bucks! I što sam dobio? Šezdeset osam smiješnih imena kojima si mogu obrisati dupe. Šezdeset osam ljudi koji su prije četrdeset godina obavljali vodoinstalatersku djelatnost. Tko će mu ući u trag? Lakše bi bilo kupiti šestinski kišobran u Singaporeu! Hej, buddy, dobro se sjećam šestinskih kišobrana... ili suncobrana... To još postoji? - Umjesto šestinskih suncobrana bolje bi bilo pronaći Rikarda Klisa. - Rikarda Klisa?
- Da! Rikarda Klisa, neuravnoteženog brata Julije Klis. On je, navodno, u nekom od zagrebačkih staračkih domova. Ako je vjerovati neuravnoteženom kleptomanu i ostarjeloj alkoholičarki, Rikard Klis je svojedobno tvrdio kako posjeduje neke dukate. Trebao si svom gospodinu Pezdircu dati još kojeg Hamiltona da ti pronađe Rikarda Klisa. - Shit! Kako sam to mogao zaboraviti! - lupi se Wolf po čelu. Kriv sam, kriv sam. Ti si a real brain! Od ovog trena ništa više ne poduzimam na vlastitu ruku. Ipak ćemo sutra navratiti do Lukačeka, tek tako, da pogledamo zbirku odlikovanja. Cesta kojom su se uspinjali prema Cmroku bila je poluočišćena i zaleđena, tako da njome nisu mogli stići do Lukačekove vile. Wolf je psujući izašao iz automobila i otvorio prtljažnik, spreman da namjesti lance. - Možda bismo mogli s druge strane, preko Šestina? - predloži Politeo. Amerikanac okrene kola, vrati se u grad i krene prema Gupčevoj zvijezdi. Šestinska cesta bila je posoljena. Wolf je vozio polako cestom koja je smireno krivudala najsjevernijom zagrebačkom periferijom, usput razgledavajući Šestine. Kao da se nadao da će negdje ugledati one stare šestinske suncobrane kojih se sjećao iz dječačkih vremena. Kod crkve s plavim krovom skrenuli su nalijevo i počeli se uspinjati prema Vili Weis. Na pola uspona ipak su morali stati i postaviti lance, bez kojih se, izgleda, nije moglo prići Lukačevom Xanaduu. - Gazde nema - začuo se glas »majordomkinje« kad su pritisnuli zvonce ispod interfona, pored koga je pisalo Sam. grad. pod. Ljudevit Lukaček. - Gazda je u bolnici. - U kojoj bolnici, prosit ću fino? - rekao je Politeo, nagnuvši se prema interfonu. - Zašto vas to zanima? - zazvrjalo je iz interfona. - Prijatelj sam iz unutrašnjosti. Odnio bih mu naranče, jabuke i banane - izdere se Wolf. - Mora da dolazite iz inozemstva - oglasi se interfon. - U Vinogradskoj je, ali se za nekoliko dana vraća.
Vratili su se u kola i krenuli natrag, naokolo, preko Šestina, Zvijezde, pa kroz centar do Vinogradske. - Kako je pogodila da sam iz inozemstva? - čudio se Wolf dok je stajao pred crvenim svjetlom na zelenom valu. - Zbog akcenta? - Zbog banana - nasmije se Politeo. - Zbog banana?! Ne razumijem. - Kada bih ti i objasnio, ne bi razumio. Nema banana. - Nema banana?! Zašto baš banana? Zašto ne metalnih upaljača, ili cigaršpica od jantara, ili žileta? - Nema ni žileta. Osim kod Cigana. - Forget it! Ionako ništa ne razumijem. - U bolnicu su uspjeli ući, ali u Lukačekovu sobu nisu. Rekli su im da nije vrijeme posjeta, da u taj trakt ionako ne mogu, da pacijent niti ne dopušta da ga posjećuju, da... da, ako ih išta zanima, neka potraže doktora Šarića. Ubrzo na širokom hodniku obloženom crno-bijelim pločama pojavila su se dva liječnika u žučnom razgovoru. Jedan ud njih žalio se kolegi kako ga »jebu na poslu«, kako mu ga je primarijus smjestio do balčaka, kako mu nisu htjeli potpisati putni nalog za putovanje na simpozij u Cannes, kako ne zna što i ispostavilo se da je taj bolnički martir doktor Šarić. Oprostite, doktore - reče Politeo, taknuvši ga lako po ramenu. Prvo se valjda kaže dobar dan - otrese se doktor Šarić. - Dobar dan, doktore promrmlja Politeo, pa počne nešto o tome kako bi svakako morao razgovarati sa pacijentom Lunačekom, kako bi molio gospodina doktora da ga pusti makar načas... Što ste mu vi? - prekine ga doktor. Politeo navuče na lice turobnu masku i drhtavim glasom reče: - Ali, mi smo rođaci iz unutrašnjosti. Strašno se brinemo. Bolestan, a nikom ne želi reći od čega. - Onda vam on to dugo taji.
- Dugo. - Da vam jednostavno kažem - ima melanosarkom s metastazama na jetri i plućima prekine ga doktor Šarić. - Eto, to vam mogu kazati i ništa više. Ne možete ga vidjeti, bar ne danas. - Koji je to vrag? - začudi se Wolf. - Gdje je to navukao? Doktor se posprdno nasmije, pa objasni neukim rođacima iz unutrašnjosti: - Ima raka, kume, kak bi to vi rekli. Tu je na zračenju i kemoterapiji. I radi još nekih tretmana, ali vi to ne biste shvatili. Za nekoliko dana ponovo će kući. - Ima li kakve šanse? - upita Wolf. - U medicini je sve moguće! - slegne ramenima doktor Šarić. - Potpuno se ozdravlja od leukemije, ali se umire i od najbezazlenije viroze. Jasno, teoretski, ali... Koliko ste mu bliski rod? - Ne baš jako bliski. Ima li kakve šanse? - nije se dao Wolf. Doktor ih bolje promotri i popravi naočale, a onda zabije ruke u džepove bijele kute i reče: - Pa, slušajte, i naši hokejaši imaju nekakve teoretske šanse da osvoje olimpijsku medalju. Kad su nekoliko minuta kasnije napuštali Vinogradsku, Wolf značajno upita Politea: Zbilja, kakva vam je hokejaška reprezentacija? - Negdje na razini ekipa iz kanadskih dječjih vrtića. - Zaboravio sam, što je to vrtić? - Kindergarten. - Shit! Morat ćemo onda požuriti s tim Lukačekom. Pred večer je Politeo obukao svoj rasporeni zimski kaput i skoknuo do Američke biblioteke. Dugo je birao knjige, a onda se odlučio za FODOR'S USA, sjajan vodič kroz best of everything u Sjedinjenim Državama, Mobil City Vacation; Business Guide, dva broja New Yorkera, tek toliko, da za svaki slučaj vidi što se daje na Broadwayu i kakav je program u boljim manhattanskim noćnim lokalima. Smotao je
posuđena izdanja i zavukao ih pod kaput kako ih ne bi smočio snijeg što je ponovo počeo padati. Kad je na uglu Praške i Tesline skrenuo nalijevo, potapša ga netko po ramenu. Politeo se okrene i spazi pred sobom visokog, elegantnog muškarca u sivom kaputu, sa crvenim vunenim šalom i sivim, modernim šeširom na glavi. - Oprostite, gospodine, što vas ovako na ulici zaustavljam, ali htio sam vas nešto upitati - rekao je čovjek. Politeu se u jednom trenu učini da kroz rečenice elegantnog gospodina probija melodika nekog drugog jezika. No, kad je muškarac lagano podigao šešir i predstavio se kao Popović, Politeo shvati da se prevario. - Izvolite, gospodine Popoviću? - upita odvjetnik, pomalo nervozno i nimalo ljubazno. Popović je bio oličenje ljubaznosti i kurtoazije. - Primijetio sam vas kako izlazite iz Američke knjižnice. Vi ste njihov član? - Da, zar je to zabranjeno? - Ah, ne - nasmije se Popović - nisam to mislio kazati. Vidio sam samo da ste izašli s knjigama, pa sam mislio... vi ste gospodin Politeo, zar ne? Ili tako nekako? Da - smrkne se odvjetnik. - Otkuda znate moje ime? Tako, tako, pa nije to neka tajna, bože moj... Mislim da mi je knjižničarka rekla... Pa i ja sam član te knjižnice. Imamo same interests. American books, culture... Uzeli ste »Fodorov bedeker«, ha, ha, ha... Baš kao da se spremate preko bare. - Što vi zapravo želite? - razljuti se Politeo. Popović mu se nagne tako blizu da je mogao oćutjeti miris njegovog finog i očigledno stranog after-shavea, pa mu povjerljivim glasom prišapne: - Imao bih jednu povjerljivu poruku za gospodina Nagya. Trebali biste mu samo kazati... - Ne poznajem ja nikakvog Nagya! - izdere se Politeo. - Ostavite me na miru. - Ali, gospodine Politeo...
- Nosite se, inače ću zvati miliciju! - reče Politeo, ni sam ne znajući zašto. Nije bio razmažena jungfenca koja prijeti milicijom čim je netko uštine za dupe. Kad se okrenuo i zabrzao Teslinom, čuo je elegantnog gospodina Popovića kako mu dobacuje: - Ah, znamo mi da se vi i milicija baš ne ljubite.
10. Vođeni konkretnom i opravdanom bojazni da će ih Lukačekov melanosarkom preteći i tako odnijeti veliku tajnu tamo gdje velike tajne ponajčešće završavaju - u grob, dakle, pohitali su već sljedećeg dana u Vinogradsku bolnicu, riješeni da se pošto-poto dokopaju Julijaninog drugog muža, koji im je sasvim namjerno i sračunato prešutio mnoge stvari. Neprobojnost bolničkog bedema bila je sasvim načelnog karaktera. Postojali su različiti zaobilazni putovi i pojedina lukavstva kojima se moglo doprijeti do pacijenta, naravno ako se ovaj nije nalazio baš u skroz ruševnom stanju. Što se pak skrupula tiče, Politeo i Wolf nisu se mogli ubrojiti u neke obzirne ljude, to više što se u ovom slučaju radilo ionako o čovjeku čije su se šanse mogle usporediti sa šansama naše hokejaške reprezentacije. Najefikasnije sredstvo kojim se mogao »provaliti« čvrst bolnički sistem na kojem počiva zdravstvena djelatnost, bila je lova, vrući cash, kako bi rekao Wolf. Kao bivši pravnik i odvjetnik, Politeo je znao mnoge slučajeve gdje se uz pomoć podmićivanja, iznuđivanja ili rabotama »usluga za uslugu«, plemenitost ovog uzvišenog poziva i djelatnosti parala do najsitnijih rita i srozavala na golu medicinsku pornografiju. U pravnom smislu, ti primjeri bili su sasvim neinstruktivni, jer su uglavnom egzistirali na trač razini, bez javnih i legitimnih tužilaca i tuženih. Ako si želio krevet, izuzetnu savjesnost pri dijagnozi, terapiji, upućivanju u inozemstvo ili banjsko liječenje, morao si vrući cash gurnuti u mračnu škrabicu odozgo; ako ti je pak bilo stalo da se dokopaš pacijenta do kojeg te nisu pustili, što je bio Wolfov i Politeov problem, trebao si lovu gurnuti odozdo. Plećati, stameni bolničar bikovske fizionomije i lomrosovskih obrva, čije su ruke bile već premorene od nošenja raznih kibli, guski i ostalog nečasnog pribora koji obične smrtnike nagoni na povraćanje, rado je pristao da ih za simboličnu sumu, za tri Washingtona (najniži predsjednik u dolarskoj hijerarhiji), odvede do pacijenta Lukačeka.
- Jučer ga niste mogli vidjeti jer je bio na zračenju - kazao im je, vodeći ih prema dnevnom boravku u kome su mobilniji bolesnici mogli i smjeli promatrati TVprogram, smišljotinu čija je jadna, osnovna osobina da ne koristi, ali i ne šteti. U tom smislu on je, mislio je Politeo, na neki način sličan svetoj vodici. Dnevni boravak bio je prostorija jedva nešto veća od sobe, smještena na raskršću dvaju bolnička hodnika. U dnu boravka, na visokim nogarima, stajao je kolortelevizor, čiji je ekran bio toliko slab da su na slici prevladavali žuti i smeđi tonovi. Uza zidove su bile smještene drvene klupe tvrdih naslona, bez kakvih je domaća bolnica vjerojatno nezamisliva. Između klupa, po sredini ovog nevelikog prostora, bili su porazbacani različiti stolci, svaki svoje boje, visine i izrade, od plastičnih pa do onih koji su pripadali davno rashodovanim vrtnim garniturama. Na stolicama je sjedilo nekoliko bolesnika, od kojih su jedni kašljucali, drugi uzdisali, a treći stenjali. Ovisno o tome kakav im je bio individualni stil olakšavanja bolničkih tegoba, samoće i osjećaja izgubljenosti. Bilo je rano popodne i na ekranu je upravo tekao odgojno-obrazovni program za škole, koji teško da je ijednom od bolesnika mogao na bilo koji način koristiti. Teško bolesni, nagnuti nad tamni ponor vlastita bića, ti ljudi teško da su mogli očekivati nešto pametno od emisije o stepskoj vegetaciji i konjugaciji nepravilnih glagola. Blijeda lica, pogurena tijela, u bolničkoj pidžami na kojoj su crvene pruge opasno prijetile da se izjednače s bijelom podlogom, sjedio je na jednoj od stolica građevinski poduzetnik Lukaček. Na licu mu se sledio izraz čovjeka zauvijek prognanog iz sasvim ugodnog građevinsko-poduzetničkog carstva. Kad je ugledao Politea i Wolfa, sasvim neočekivano se razvedrio i nasmijao, kao da mu je u posjet došla draga rodbina. Po tome se odmah vidjelo u kakvom je duhovnom stanju i kako izdržava strahote besmislenog, palijativnog liječenja. - Opet vi! - kazao je, dopustivši im da sjednu do njega. - Kako vam je? - upita ga kurtoazno Wolf, svjestan potpune promašenosti pitanja. - Ah, ni sam ne znam zašto sam uopće pristao na ovo. Za koji dan sam gotov i mislim da me onda više neće dobiti, bar ne živog. Znate od čega bolujem?
- Znamo - potvrdi odvjetnik, izbjegavajući poduzetnikov pogled. - Ali, ne znamo točno što je to. - Ne znam ni ja - odmahne on rukom. - Bogati, zvuči mi kao neki voćni kolač, a ipak točno i nepogrešivo ubija. Ti njihovi latinski termini služe samo za bolju i efikasniju katalogizaciju mrtvaca. Sve su to smislili da sistematiziraju vlastito neznanje i nemoć. U ovoj jebenoj bolnici ništa se ne zove svojim pravim imenom. Ako mi trebaju pregledati pišalinu, kažu mi neka uriniram. Kad se ne mogu posrati, kažu da sam neostipiran, ili da tri dana nisam defecirao. Ovdje se ljudi više ne boje bolesti, nego samo toga da im nalaz ne bude pozitivan. Niko ne čezne za zdravljem nego da bude b.o. Čisto ludilo! Ali, što ste me trebali? Jeste li pronašli Julijanu? - Jesmo - otpovrne Politeo, začudivši se kako je ravnodušno Lukaček to primio. Nalazi se u Varaždinu dva metra ispod zemlje. Mrtva je već dvadeset godina. Naravno, vi ste to znali? Na ekranu se vrtio nekakav film o zlatnom doba mikrobiologije. Po smeđe obojenoj slici vrludale su različne bakterije, bacili i slična gamad što uzrokuje mnogobrojna sranja od bolesti. Ono od čega se umire nalazilo se iza tog svijeta, čitavu jednu dimenziju dublje. - Znao sam - reče Lukaček nakon kraćeg premišljanja, očiju prikovanih uz ekran. Pretpostavljao sam da ćete me ponovo potražiti. Nije osobito teško ustanoviti da je netko koga tražite već umro, zar ne? - Ne, nije. To je najlakše. - Ne ljutite se što sam vam zatajio Julijaninu smrt? - Imali ste valjda valjanih razloga da to učinite? - Imao sam. - Ali, ono što nas je pomalo naljutilo, ako smijem tako kazati - nastavi odvjetnik - jest to što ste prešutjeli neke druge stvari. - Da!? - zainteresira se Lukaček i načas svrne pogled s ekrana na kome su živahni antibiotici uništavali streptokoke ili slične štetočine. - Što sam vam to prešutio?
- To da ste bili s njom u braku. Čitave tri godine. Ili koji mjesec manje. Dnevnim boravkom prođe bolničar, gurajući škripava kolica na kojima su se nalazili nekakvi medicinski instrumenti. Politeo osjeti da je stari Lukaček mek i sasvim prepariran za trenutak iskrenosti. Valjda zbog bolnice, zbog tegoba koje ga sve većim zalogajima proždiru; zbog toga što od života više ništa ne može dobiti, pa ni izgubiti. - Bio sam. U užasu od braka. Da nije umrla na vrijeme, zacijelo ne bih imao ni prilike poživjeti i dobiti ovaj užas s latinskim imenom. - Brak vam nije valjao? - Ne spadam u ljude koji rado izlažu svoj prljavi veš, ali ono što se između nas odigralo bilo je pravo takmičenje u zloći. - Kazali ste da ste je jako voljeli. - Jesam, kazao sam. Volio sam je, ali šta to koristi. Pune su vam novine neizmjernih ljubavi koje završavaju nožem u trbuhu voljene osobe. Da, volio sam je prije rata, volio sam je i prije no što sam otišao u zatvor, volio sam je i 1960., kad sam ]e nenadano sreo u Crikvenici. Čini se da je samo moja greška što 1960. nisam shvatio da se sve izmijenilo i da... - Kako to da ste se našli u Crikvenici? - prekine ga odvjetnik, koga nisu zanimali ljubavni detalji o kojima se Lukaček raspričao. - Pa, vidite, kad sam se vratio iz zatvora, nisam želio nastaviti životom u Zagrebu. Ljudi obilježeni zatvorom, bez obzira je su li robijali zasluženo ili nezasluženo, najradije odabiru za nov život i novu sredinu. Jasno, naivno misleći i nadajući se da će mrlja iz njihove prošlosti ostati nepoznata okolini. No, dovoljno je da vlasti znaju pa da vrlo brzo i okolina sazna. - Radili ste nešto tamo? - Svakako. Držao sam mali privatni pansion. - Otkuda vam pare za to? Ne vjerujem da ste u zatvoru mogli zaraditi toliko para. Pansion nije mala investicija.
- Lukaček ga prijekorno pogleda. - Što se to vas tiče! Otkuda mi pare! Jeste li vi poreznici, policija, što li? - Zaboravite na to pitanje. Moj prijatelj je malo razdražen umiješa se Wolf. Sad odvjetnik pogleda ljutito Wolfa. - No, da vam pričam o Julijani! Ona vas zanima, a ne pansion? - nastavi Lukaček svoju priču. - 1963. sam doznao da se u Rijeci stanovito vrijeme bavila prostitucijom. Pravom prostitucijom, na pravi, profesionalni način. Priznajte, to je prilično neugodna spoznaja za jednog supruga? - Priznajem - reče Politeo, koji o supružničkim spoznajama te vrste nije mogao ništa znati. - Nakon što ste to saznali, sigurno ste je otjerali? - Ne bi se baš tako moglo kazati. Nakon toga naše su se paklenske svađe umnogostručile i ona je jednog dana otišla. - U Varaždin? - priupita Amerikanac, posve krivo naglašavajući ime tog grada. - I to ste doznali! - Njena sestra Margita nam je ispričala. - Zar je pijana vještica još uvijek živa? - iznenadi se on, a onda mirno nastavi: - Tko zna, da sam i sam toliko pio, možda ne bih ovako obolio. Možda bih dobio neku pitomiju bolest poput ciroze, recimo... Da, Julijana je otišla k sestri u Varaždin, gdje je već drugog dana stradala. - Stradala?! - Nikad to nije do kraja rasvijetljeno i objašnjeno. Pronašli su je u dvorištu mrtvu. SUP mi je bio bar tridesetak puta u kući. Bio sam joj muž, brak nam nije valjao, zbrisala je od mene... zapravo, imao sam valjane razloge da joj uradim nešto. Ali, nisam joj mogao uraditi s udaljenosti od stotinjak kilometara. One noći kad se to dogodilo, bio sam ovdje u Zagrebu sa četvoricom prijatelja. - Nemate pojma tko je to mogao uraditi?
- Ne, stvarno nemam pojma... Pronašao ju je njen brat Rikard. On je bio prešašav i prenesposoban da uradi tako nešto. Sva je prilika da se okliznula i pala s prozora na betonsku stazu. - Margita je bila u Njemačkoj? - upita ga Wolf. - Navodno. Strašno se brzo vratila. Rekla je da joj je brat telefonirao i obavijestio je o sestrinoj smrti, ali on o tome nije mogao ništa kazati. -Kako? - Bio je prepijan da bi se ičeg sjećao. Rekao je da je moguće da je to učinio. No, tako je istraga i okončana. Utvrđeno je da je pala i... - Zaboravimo sad to - prekine ga odvjetnik. - Šta mislite, je li uopće netko imao razloga da ubije Julijanu Klis? On se zamisli i zapilji u ekran, gdje je voditelj u šarenom puloveru govorio o filmskoj umjetnosti, objašnjavajući sjajne primjere montaže na besmrtnim ruskim remekdjelima, čije je zajedničko obilježje to da se danas više uopće ne mogu gledati. - Pa... imao sam ja. Eto... ljubomorni muževi... kad otkriju da im se žena... recimo prostituirala... - Ne to - odmahne Politeo rukom. - Mislim na stvarne, materijalne razloge. Primjerice, je li Julijana posjedovala nešto vrijedno? - Ma kakvi! - nasmije se Lukaček malo usiljeno. - Posjedovala je vjenčani prsten, dva-tri komada ne baš skupog tršćanskog nakita i petsto tisuća dinara, koje mi je digla kad je zbrisala... Sve sam to dobio nakon njezine smrti kao zakonski nasljednik. Čak ni pare nije uspjela potrošiti. - Nije li možda posjedovala nekakvo zlato? - odluči Wolf biti direktan. - Zlato?! - zagleda se Lukaček u njega. - Zlato?! Kakvo zlato? - Šta ja znam. Nikad nije spominjala zlato? Lukaček je šutio i nijekao glavom. - Ni 1941, ni 1947, kad ste je ponovo sreli? - pomogne mu Politeo u razmišljanju? Otkuda bi njoj zlato...
- Poznavali ste ljude kod kojih je služila prije rata? - One Židove? - Da. , Lukaček se ponovo zamisli. - Ne, ne sjećam se da sam ih poznavao. Ne, ne... to je isključeno... Pa ne bi jedna sluškinja dovodila momka svojim poslodavcima. Čujte, u tom svijetu znala su se pravila kućnog reda. Nije to bilo kao danas. - Poznavali ste Julijanine prijatelje? — upita Wolf. - Sigurno se, osim s vama, družila i s drugim ljudima... - Pa, jest, nešto malo... ali toliko je već vremena prošlo da nemam pojma ni o kom sasvim se zbuni Lukaček. - Je li poznavala kakvog vodoinstalatera? - upita ga Amerikanac. - Lukaček problijedi. Gledao je u TV-ekran na kome se žutio telop naredne emisije o školjkašima i mekušcima Jadrana, ali bi se reklo da ništa ne vidi. - Nije vam dobro? - upita ga Politeo, zaboravljajući da čovjeku oboljelom od melanosarkoma, s metastazama na plućima i jetri, i ne može biti nego loše. - Gospodine Lukaček! - zazvala ga je medicinska sestra, koja se stvorila na ulasku u dnevni boravak. - Dosta ste sjedili pred televizorom! Vrijeme je da se vratite u krevet. Znate da je doktor Šarić rekao... - Samo malo! - mahne on sestri. - Došla mi je kumčad iz Vukovara, iz Slavonije. Nose mi poruku od mog dragog brata. - Iz Vukovara? - upita sestra. - Da, da, pa kažem vam... - Nisu vam valjda donijeli kulena! Znate u kakvom vam je stanju želudac - nasmije se medicinska sestra posve blesavo. - Požurite, recite kumčadi da dođu kasnije, kad se oporavite...
- Oporavit ću se pod zemljom. Od tebe! - promrmlja on tako da ga nije mogla čuti, a onda nastavi: - Zašto to pitate? Kako mislite, vodoinstalatera? - Tako, jednostavno... znate šta je vodoinstalater? - Brat joj je bio vodoinstalater - dosjeti se on i lice mu se malo razvedri. - Poznavali ste ga? - upita Politeo, ne obazirući se na nove prosvjede medicinske sestre. - Zapravo nisam... vidio sam ga dva-tri puta. - Prije Julijanine smrti? - Da. Svakako. - Je li vam poznato da je rodbini nudio neke dukate na prodaju? - Dukate?! - zapanji se on. - Otkud Rikardu dukati? - Znate li gdje je sad? - upita ga Politeo. - Mislim da je u staračkom domu. Ovdje u Zagrebu. - Kako to znate, ako ga niste vidjeli od Julijanine smrti? Prošlo je već dvadeset godina - reče iznenada Wolf. On se ponovo zbuni, pošuti i zagleda u bijeli zid. - Znam - reče i slegne ramenima. Već sljedećeg trena priskočila mu je debela medicinska sestra, uzela ga pod ruku i odvela u sobu. Politeo i Wolf, začuđeni i pomalo razočarani, ostadoše u dnevnom boravku, ispred televizora na kojem su baš objašnjavali tehnologiju kojom sipa rasipa svoje crnilo i zavarava protivnika. Shvativši da Lukačeka više neće vidjeti, krenuli su prema kraju dugog bolničkog hodnika. Baš kad su prolazili pored sobe u koju je autoritativna sestra internirala umornog građevinskog poduzetnika, otvoriše se vrata i na njima se pojavi Lukaček s prstom na ustima. - Pst! Da nas sisata vještica ne čuje. Lagao sam vam, momci, dva puta sam vam lagao. Prvi put kad sam rekao da Julijanu nakon 1960. više nisam vidio. Uradio sam
to zbog toga što mi je bilo preteško razgovarati o tako neugodnim i bolnim uspomenama. Drugi put sam vam lagao kad sam rekao da Julijaninog brata Rikarda nisam vidio od njene smrti... vidio sam ga, vidio... - A zašto nam sad govorite istinu - upita ga Wolf. - Tiho! Da sestra ne čuje. Govorim vam istinu zbog toga što nemam više nikakvih razloga da lažem. Pa ja sam na odlasku, ja sam već... pred vama je gotov mrtvac u bolničkoj pidžami. - Vidjeli ste Rikarda? - upita ga Politeo, i sam se pribojavajući sisate sestre. - Da. Prošlo je već mnogo godina. Ne znam točno kada je to bilo. Došao mi je u kuću i ponudio mi one dukate za koje ste me pitali. Kupio sam ih sve, za jeftine pare. - Još ih imate? - Imam, imam! Još ih čuvam. Znate, ta prokleta inflacija tjerala me da dinare mijenjam za devize, pa i za zlato. Dukate koje mi je prodao Rikard Klis čuvam u posebnoj kutiji, na posebnom mjestu. Mislim da su ukleti. - Gospodine Lukaček! - začuje se strogi uzvik negdje sa dna hodnika. - Znate, momci, ona je nešto nečuveno... ova sestra. Ona je Hitler! I doktor Šarić strepi pred njom... čitav odjel strepi! - Koliko vam je dukata prodao Rikard? - Trideset, točno trideset - reče Lukaček, pa preplašeno šmugne u sobu, sav u strahu zbog dolaska energične sestre.
11. Kućni liječnik ugledne obitelji Wolf emigrirao je 1952. i svaki mu se trag gubi u Sjedinjenim Državama. Vodoinstalater, koji je onog davnog dana kada je ukradeno zlato poslovao nešto po kupaonici, vjerojatno će zauvijek ostati nepoznat. Treći trag, onaj jedini koji su koliko-toliko uspijevali slijediti, trag kućne pomoćnice Julijane Klis, sve je više vonjao po zlatu. Iz mraka, davnih, zaboravljenih godina, kada je počinjalo propadanje jednog i rađanje drugog svijeta, izronio je na svjetlo dana pregršt od trideset dukata. Zadovoljan tom spoznajom, Wolf se tog jutra, svega nekoliko dana prije Nove 1985, pojavio u Politeovu domu s pakovanjem cimetidina, koje je sadržavalo terapiju od sto pedeset tableta. - Evo, a present for you, cimetidin za mjesec dana. Bilo bi dobro da malo saniraš želudac. Private eye s čirom na želucu je čisto ludilo za stranku - kazao je i bacio na stol kutiju s lijekom. - Otkuda ti? - upitao je Politeo iz kupaonice, s ustima punim pjene. Upravo je prao zube. Činio je to četiri-pet puta dnevno, trošeći za svako pranje bar po deset-petnaest minuta. Wolf odrškrine vrata kupaonice i sav u čudu upita: - Jesus Christ! Koji to put pereš zube? Nisam vidio da netko troši toliko vremena za zube. - Imam paradentozu, moram. - Svašta! Pa ti imaš sve bolesti kompletno! Ti si zapravo polumrtav čovjek. Ali, ako se već toliko brineš za zube, zašto si prema želucu tako nepažljiv? - Paradentoza mi je novija stvar, čir sam već izgustirao... - Otkuda ti cimetidin? - reče odvjetnik nakon što je vodom isprao pjenu od paste. - Kupio sam. Apotekarica mi prvo nije htjela dati bez recepta... - A onda si joj gurnuo u ruke nekog američkog predsjednika? - primijeti Politeo.
- Kaže se dead President. Na lovi su samo mrtvi predsjednici. Zar si možda vidio novčanicu s Reganom ili Karterom? Politeo je izašao iz kupaonice brišući lice poderanim ručnikom od zelenog frotira. Obrisavši se, nemarno je prebacio mokri ručnik preko stolice na kojoj su se već sušile trošne cipele podstavljene debelim slojem novinskog papira. - Vi to nikad nećete imati. Cijelo predsjedništvo ne bi vam stalo na banknotu normalne veličine. Right? Imate osam predsjednika? Ili devet? - Što je to? - upita ga odvjetnik zavirujući u zavežljaj na stolu. - Beagles. Tople kobasice. Upravo sam ih kupio dolje u trgovini Junikansjum. Zvuči kao neka američka tvrtka, mada malo besmisleno. - Unikonzum - ispravi ga Politeo, razmatajući paketić s kobasicama. Čir je tražio svoj jutarnji stuff. Sjeli su i počeli doručkovati. Politeo je bio u pidžami, a Wolf u raskopčanom kožnom kaputu i s kapicom na glavi. Lomili su rukama gnjecav kruh i žvakali neukusne kobasice. - Very interesting! - reče Wolf, podižući sa dva prsta polovicu kobasice prema svjetlu, kako se to već čini kad se želi pomnije razgledati kakva zanimljiva stvar. Izgleda da ih ne prave od mesa, nego od neke druge materije... Je li, kakva je firma taj Junikansjum? - Ne pravi ih Unikonzum - preko volje će Politeo. - Inače, u novinama se prilično često vode polemike oko toga jesu li uopće jestive, ili bi ih trebalo koristiti samo u dekorativne svrhe. U Americi... - Ne pričaj mi samo o Americi! Amerikanci su najveći žderači smeća u povijesti civilizacije. U hot-dog i hamburger stavlja se sve što se može samljeti a da ne pruža otpor. Čuo sam da je u tvornici kobasica u Davtonu, Ohio, pao Crnac u hot-dog mješavinu. Prodali su to kao extra delicious dark sausage! Nego, kako se zove onaj jerk town u kojem smo već bili? - Koji?
- Onaj gdje je živio, odnosno gdje je umro onaj Podnar. - Bjelovar. - Točno. Ponovo bismo morali tamo. - Siguran si? - Siguran sam - reče Wolf punim ustima, pošto je strpao u sebe još jednu nemoguću kobasicu. - Vidiš, naš prijatelj Lukaček, koga čuveni melanosarkom prisiljava da bude maksimalno iskren, premda s vremena na vrijeme odluta u predjele čistih laži, živio je s Julijanom Klis od 1960. do 1963. Ni za kakvo zlato nije čuo, premda, priznajem, može mirne duše i lagati. Mislim da se nismo dovoljno temeljito pozabavili prvim mužem naše drage gospođe. - Podnar je mrtav! - protestirao je odvjetnik. - I George Washington je mrtav pa se o njemu sve zna. I uha se samo malo više pozabaviti. Podnar je odnio u grob samo svoj corpse... no, kako se kaže... svoje truplo. Sve drugo ostalo je u Bjelovaru. I što te posebno zanima? - Njegov zatvor. Zašto je 1950. otišao u zatvor. Zašto svi muževi Julijane Klis odlaze u zatvor? - Pa to smo već čuli! Otišao je zbog pokušaja provalne krađe. - E, vidiš, to me i najviše zanima. Damned garbage! - vikne Wolf, bacajući posljednju kobasicu u peć. - Mogli smo, umjesto kobasica, pojesti papir u koji su bile umotane! Arhivar Općinskog suda u Bjelovaru, čuvši da se dvojica došljaka zanimaju za slučaj iz 1952., počeo je uzdisati i stenjati. Kazao je da je arhiva iz tih godina još uvijek nesređena, i da je tako nešto gotovo nemoguće naći. Ponudio im je niz svježih slučajeva iz dobro sortiranih sedamdesetih godina, ali kako ih to nije zanimalo, krenuo je ipak u potragu za davno zaboravljenim spisima. Jasno, njegovu dobru volju i revnost motivirala je novčanica koju je Wolf lagano gurnuo preko stola, a onda, baš
kad ju je arhivar htio smotati, zadržao je i namignuo, kao da želi kazati: »Prvo usluga, onda pare!« Arhivar je taj mig dobro protumačio, pa se okrenuo i predano uronio u more vlažnih registratora, prašine i starog papira. - Bilo bi dobro da nam nađete makar ime suca ili odvjetnika koji je branio Podnara. S tim bismo se već nekako snašli - reče Politeo. Ne pokazavši da ga je čuo, arhivar opsuje nešto, a onda, zaklonjen brdom spisa, primijeti: - Mogli ste tražiti da vam pronađem suđenje austrijskim ratnim veleizdajnicima iz 1915.! Iako ljutit i nepovjerljiv prema uspješnom ishodu prašnjave potrage, nervozni arhivar uspio je u jednom od šest fascikala, u kojima su se nalazili ispreturani predmeti iz 1952., pronaći dva lista Podnarovog predmeta iz kojih se dalo zaključiti da mu je sudio sudac Ambrozije Jesih, a branio ga odvjetnik dr Ervin Potlaček. Zbog čega je suđeno Podnaru i koliko je dobio, to se iz jadnog sudskog ostatka životne priče nije dalo razabrati. - Znate li gdje bismo mogli pronaći suca Jesiha? - upita ga Politeo, zureći u papir koji je više podsjećao na prve spomenike pisane riječi nego na sudsku dokumentaciju iz nedavne povijesti. - Znam - otpovrne arhivar, spremajući novac u džep. - Kod Svetog Andrije. - Kod Svetog Andrije?! - začudi se Politeo. - To je nekakav samostan? - To je gradsko groblje - reče arhivar posve mirno. - Sudac Jesih umro je prije dvadeset godina. Kada je sudio tom vašem Podnaru, mora da se već jedva držao na nogama. - A odvjetnik koji ga je branio? - upita Politeo. - Ah, doktor Potlaček - nasmije se arhivar. - Tu imate nešto više sreće. On je još živ, ali... - Ali? - zine Politeo.
- Ima devedeset godina i šlagiran je. Oduzet je i pitanje je koliko je pri sebi. Napisat ću vam adresu. Tako se nešto moglo i očekivati, ljutio se Politeo, kad počneš kopati po četrdeset godina staroj prošlosti. Trebaju ti pravi, živahni svjedoci dobre memorije, trebaju ti razumni, logični i pouzdani dokazi, svježi tragovi i jasne indicije, a nailaziš na same starkelje, senilce i pokretne grobove, koji melju, lupaju i fantaziraju. Kamo će nas to odvesti! - Kamo će nas to odvesti? - upita pred začuđenim arhivarom i Wolfom. - Šta to? - reče Amerikanac. - Ta suluda gerontološka potraga! Nakon što saslušamo ovog devedesetogodišnjeg šlagiranog grobeka, zacijelo ćemo morati zaredati po zagrebačkim staračkim domovima da pronađemo još jednog dragocjenog fosila. - Hey buddy, šta znači to »šlagiran«? - Ništa. Fucked up in his mindl Kuća dra Ervina Potlačeka nalazila se pored nadsvođene gradske tržnice. Sudeći po derutnoj fasadi i drvenoj ogradi, koja samo što se nije srušila u dvorište, kuća mora da je bila vršnjakinja svog gazde. U Potlačekovu sobu uvela ih je suha i neugledna žena u tamnoj haljini, stara možda šezdesetak godina. Kasnije su doznali da je to Potlačekova kćerka koja se nikad nije udavala, nego je čitav život posvetila njegovanju tatice iznad čije je glave neprekidno visio Damoklov mač ekstremne hipertonije, potkrijepljen svim mogućim rizičnim faktorima, ponajprije holesterolskim atakom neumjerene gojaznosti. Ogromni Potlaček razlio je svojih stotinu i više kila po krhkoj konstituciji kožnate fotelje. Politeu se odmah učini da pred sobom ima neku vrstu starijeg i debljeg brata Orsona Wellesa. Potlaček je sjedio nepomično i djelovao je umorno, vrlo umorno. Govorio je s naporom i tiho, te su mu nakon svake šaptom izgovorene riječi zadrhtali svi oni podbraci što su se poput mesnate rifljače spuštali od brade naniže.
- Tata, gospodu zanima jedan od tvojih davnih slučajeva - rekla je advokatova kćerka Ervina, čim ih je uvela u pretoplu sobu. - Imaš li malo vremena za njih? Politeu nije bilo jasno zbog čega debeli advokat ne bi imao par minuta vremena, ali nije ništa rekao. Ušli su šutke u sobu, predstavili se i sve vrijeme ostali stajati, jer ih gospon doktor nije ponudio da sjednu. - Ervina, ne bih li prije nešto prigrizao? - rekao je Potlaček gotovo molećivim glasom. - Tata, pa ručao si prije pola sata - ljutito će ona. - Osim toga, znaš da si na strogoj dijeti. Liječnik ti je zabranio... Shvativši valjda da bi sve ostalo bilo obično rasipanje riječi, gospodična Ervina izašla je napolje i zalupila vratima. Doktor Potlaček okrenuo je glavu Wolfu i pogledao ga tužnim očima djeteta kome su upravo uskratili najdražu igračku. - Dragi moj gospodine, liječnik mi je sve zabranio... na dijeti sam već sedam godina... Kakav je to šugavi život! Tko zna koliko ću još godina patiti prije no što se oporavim. Ali, tad ću se naplatiti! Čim mi ukinu dijetu, naručit ću čitavo pečeno janje. Krenut ću od zaponca i završiti rezbarenjem glave. Gospodine, volite li vi janjeću glavu? - Ne baš osobito - odvrati Wolf. - Onda, što vas zanima? - upita advokat tako tiho da su ga jedva čuli. - Godine 1952. branili ste čovjeka po imenu Gojko Podnar. - U četrdeset godina svoje odvjetničke prakse branio sam nešto između četiri do pet tisuća ljudi. - Znači, Podnara se ne sjećate? - Ne, ali sve je evidentirano. Mi privatnici smo pedantni i čuvamo dokumentaciju sređenu i razvrstanu. Bar ja tako činim. Da ste otišli onim šlampavcima na sudu, ne biste ništa našli... a ovdje je drugačije... Kada ste rekli da sam branio tog... - Podnara - priskoči Politeo. - Branili ste ga 1952. Htjeli bismo znati...
- Zašto biste htjeli znati? - Pa, mi smo... smete se Politeo, tražeći neki dobar i uvjerljiv razlog - mi smo rodbina koje se nije sjetio prije no što je umro. Zapravo, pokušavamo osporiti njegov testament. - Pokušavate ga osporiti sudskom odlukom iz 1952. godine? Mora da ste malo ćaknuti. - Nismo. - Jeste, jeste! Ali, pomoći ću vam. Meni su se oduvijek dopadali malo ćaknuti ljudi. Dajte, otvorite onaj lijevi ormar! Negdje u sredini mora da se nalaze fascikli iz 1952. godine. Politeo priskoči ormaru i počne tragati po policama. Uzme nekoliko zelenih fascikala i stavi ih starcu u krilo. Nakon toga morao mu je potražiti naočale, a kada je i to uradio, zamolio ga je stari da zaključa vrata i donese mu iz noćnog ormarića kruh i pohani teleći odrezak koji je upravo jučer »prošvercao« iz kuhinje uz pomoć nekog blagonaklonog gosta. Doktor Potlaček stavio je odrezak između dva komada kruha i otvorio fascikl. - Priznajem, gospodine, da se slažem s vama - reče zamišljeno prelistavajući sadržaj fascikla. - Postoje i mnogo ukusnije stvari od janjeće glave. Recimo, sarmica u janjećoj maramici, srnetina na lovački sa džemom od brusnica, židovski grah šolet s junetinom i sušenom puretinom, domaće krvavice sa zeljem i heljdinom kašom, odmah iza svinjokolje, jasno, pa onda dunavski fišpaprikaš, čvarci u zaseki sa žgancima od heljdina brašna, ili vinogradski čevap od vratine, s majčinom dušicom i lovorom, obavezno... Ali, ono što janjeću glavu izdiže iznad toga nije naročit okus, nego pravi filigranski rad guljenja, obrezivanja, reckanja, produbljivanja... Finim oštrim nožem, što podsjeća na stilet, morate tako očistiti glavu da podsjeća na ostatak iz paleolita. Duhovno zadovoljstvo koje pruža obrada janjeće glave, gdje svakom
zalogaju prethodi čekanje ispunjeno minucioznim radom, ne može se ničim nadomjestiti. Politeo shvati da starac mnogo jasnije i razgovjetnije govori samo o jelima; o svemu ostalom zborio je umorom ispražnjenog i dijetom obespravljenog čovjeka. - Evo ga, Gojko Podnar - reče dr Potlaček mnogo tiše i ravnodušnije. - Suđeno mu je zbog pokušaja provalne krađe. Ne sjećam se na čemu sam zasnovao strategiju obrane. Morao bih pročitati čitav spis. - Zašto je to uradio - upita Wolf. - Čini mi se da je do tada bio upravo poslovična poštenjačina. - Dragi moj mladiću - nasmije se Potlaček smijehom koji je podsjećao na hropac. Prije dvadesetak godina branio sam čovjeka koji je sjekirom sasjekao ženu, a potom zapalio krovište vlastite kuće. Kad su ga na sudu upitali zbog čega je to uradio, znate šta je odgovorio? Zbog pomrčine sunca! - Rekli ste da je uhvaćen pri pokušaju provalne krađe? - nastavi Politeo. - Znači, ništa nije uspio ukrasti? - Nije, nije... spriječili su ga... Ali, toga se stvarno ne sjećam. No, još uvijek se dobro sjećam da me je, po povratku iz zatvora, pozvao na večeru. Za predjelo je bila tlačenica u goveđem želucu. Znate, njegova je majka bila pravi »veltmajstor« u tome. Obaveznim sastojcima dodavala je nekakve svoje proizvoljne aditive u obliku aromatičnih trava iz našeg kraja. Njeni »prezvuršti« kao da su se prošetali livadama i šumama i nađisali se svježeg, nepatvorenog mirisa prirode... - Da, da - nastojao ga je prekinuti Politeo.- Gdje je pokušao izvesti tu provalnu krađu? - Samo vas gnjavim - reče Potlaček skrušeno, pa nastavi tiše: - Zanima vas gdje je to uradio? Evo, tu piše da je pokušao provaliti u neki stan u Zagrebu. - U Zagrebu! - iznenadi se Politeo. - Zašto u Zagrebu?
- Gospodine - obrati se dr Potlaček Amerikancu. - Nemate li možda uza se komadić čokolade? Ili bar bombon? Neki to ljudi nose, tako, ako im ustreba, ili iz navike... Naime, i slatko mi vrlo strogo brane. - Na žalost, nemam. Ali, mogao bih vam poslati poštom. - Propala stvar! - žalosno će Potlaček. - Kćerka bi mi pregledala paket i oduzela čokoladu... Vidite, jednom su mi unuci iz Slavonije, po sinu, znate, poslali paket sa svom silom interesantnih suhomesnatih slastica. Sve je zaplijenila! Znate što sam od čitavog tog paketa dobio? Luksuznu monografiju Požeške doline! Kao da čovjek može žvakati kunstthiuk! - Gdje je pokušao provaliti? - upita Politeo. - Aha, da - snađe se stari. - Evo tu je, pogledajte! Politeo se sagne nad papir. Bila je to presuda u čijem je rješenju bila navedena adresa stana u koji je bivši muž Julijane Klis, one davne 1952, pokušao nasilno ući i nešto ukrasti. Osjeti kako mu čelom klize hladni grašci znoja; u presudi je jasno i nedvojbeno bila uredno otkucana adresa njegova stana u Prilazu JA. Kad su sasvim suludo i očigledno prebrzo jurili natrag u Zagreb, u Politeovoj su se glavi mutne pretpostavke slagale u sasvim jasnu i logičnu sliku. Dakle, obiteljski liječnik i vodoinstalater bili su samo pijuni nevažni za bit šahovske partije. Shvativši da Wolfovi brišu iz Jugoslavije krcati dragocjenostima, Julijana Klis uspjela je ukrasti metalnu kutiju sa zlatom i zamijeniti je drugom, onom što je bila ispunjena čavlima i vijcima. Zbog nekog razloga nije uspjela iznijeti svoj plijen iz stana nego ga je tamo sakrila, namjeravajući se kasnije, nekom zgodnom prilikom, vratiti i uzeti što joj pripada. Njene namjere osujetio je rat, a nakon rata i neke druge nepoznate okolnosti. Lukačeku očito nije govorila ništa, a ako je i govorila, on sigurno nije bio ni spreman ni voljan prihvatiti se akcije provaljivanja u bivši stan obitelji Wolf. Godine 1950. naletjela je na naivnu budalu za koju se udala i koju je vrlo brzo uspjela u svemu potčiniti. Podložnog krojača, koji je živio od tanke sajamske prodaje jeftinih seljačkih
odijela, uspjela je sluditi pričom o kutiji s nekoliko kilograma zlata što čami u stanu ljudi koji nisu ni svjesni da životare tako blizu basnoslovnog bogatstva. Ti ljudi nisu bili Politeovi, nego stanari koji su tu stanovali do 1956. Kojim bi se drugim razlozima dao objasniti Podnarov suludi pokušaj provale? Ta ne odlučuju se pošteni bjelovarski krojači na provalu u osamdeset kilometara udaljenom Zagrebu radi para cipela, električne pegle, vodovodne pipe ili secesijskog svijećnjaka! Stvari su bjelodano jasne! Tumarajući po mraku, odjednom su zastali zaslijepljeni bljeskom reflektora. Zlato koje se činilo izgubljenom predratnom tlapnjom iznenada je zasvjetlucalo pred njihovim očima, zazveckalo kraj njihovih ušiju. Jer, postojale su dobre šanse da je »pakleni metal«, kako ga je nazvao Wolf, još uvijek skriven negdje u stanu u kojem je nekoć stanovao Wolf, odnosno u kojem danas stanuje propali odvjetnik Politeo. Vrativši se u Zagreb puni nade i poleta, započeli su veliku potragu. Prvo su stali kuckati po parketu, odvajajući ga na svim onim sumnjivim mjestima gdje je zvuk djelovao nekako šuplje. Radili su to metalnom polugom, tako zvanim »pajserom«, koji je Politeo uspio pronaći u susjednoj drvarnici. Nakon toga su demontirali i sva ona izbočena mjesta koja na parketu obično napravi vlaga. I baš kad su htjeli za svaki slučaj razvaliti sav parket, dosjetio se Wolf da Julijana Klis tog dana zacijelo nije imala dovoljno vremena da poduzima tako složene operacije skrivanja metalne kutije. Vjerojatno je u posljednji čas shvatila da neće moći iznijeti kutiju s dukatima, pa ih je na brzinu sakrila. Politeo se onda dosjeti unutrašnjosti kaljevih peći. Nakon što su detaljno ispitali unutrašnjost peći, bili su tako crni da su se morali oprati hladnom vodom. U tom trenu, sasvim normalno, pao im je na pamet stari bojler koji je tu stajao i 1941. Teškom mukom su ga rastavili i, premda u njemu nisu našli ništa, uspjeli su otkloniti kvar zbog kojeg nisu imali toplu vodu. Sastavljanje bojlera ostavili su za sutrašnji dan. Zatim su otvorili sva vratašca dimnjaka i pokušali džepnom svjetiljkom osvijetliti dno. Julijana je mogla otvoriti vratašca i baciti kutiju u dimnjak. No, ubrzo je Wolf
shvatio da tako glupa ipak nije bila, jer bi u tom slučaju bacila zlato susjedima iz prizemlja, a Podnar je pokušao provaliti baš u ovaj stan na prvom katu. Stanovito vrijeme nadvili su se ponad školjke WC-a, ali su takvu pomisao vrlo brzo odbacili kao neosnovanu. Oko deset uvečer, gladni i umorni, otkrili su da su stijenke zidnog ormara načinjene od tankih drvenih ploča koje se klimaju. Razvalili su čitav zidni ormar i iza stijenki pronašli 150.000 kuna koje je neka endehazijska budala sakrila. Ta lova nije imala čak ni numizmatičku vrijednost. Zatim su izvadili dva praga i, baš kad su počeli odvaljivati treći, shvatili su da je to ipak premali prostor za nekoliko kilograma zlata. Prepipali su keramičke pločice u kuhinji i skinuli šesnaest klimavih i nepravilno postavljenih. Uradili su to više iz očaja nego iz stvarnog uvjerenja. U pola dvanaest Wolf je uzeo velik lonac i, onako prljav i znojan, sjeo u auto i otišao nabaviti nešto za večeru. Vratio se nakon dvadeset minuta s loncem punim prženih pastrva i bocom vina. Sve je to kupio u restoranu hotela »Intercontinental«. - Ako tako nastaviš - rekao je Politeo - naša će potraga postati besmislena. Ove pastrve i vino mora da koštaju kao trećina tog zlata. Pokušali su jesti ali su bili previše nervozni. Ostavili su ribe da se hlade i bacili se na odvijanje vijaka što su držali razvodnu kutiju. - Dok si bio u »Intercontinentalu« - govorio je dašćući Politeo - uspio sam skinuti sve štitnike s lustera. Usput me opalila struja. - I mene je! - vrisne Wolf, naglo povukavši ruku koju je zavukao pod pokrov razvodne kutije. -Ovdje nema ničeg! Osim jebenih sto deset volti! - Dvjesto dvadeset - ispravi ga odvjetnik. Potom je Politeo predložio da se detaljno ispita štednjak u kuhinji, jer je pretpostavljao da je tu od pamtivijeka. - To sam uradio čim sam se uselio - rekao je mirno Wolf. - To, i rupe ispod prekidača, brojilo za plin, i sve ventilacije, i ploču ispred kaljeve peći i...
- Son of a gun! - sjetio se Politeo psovke tako drage vestern-junacima. - Znači, nešto slično si i pretpostavljao! - Pretpostavljao sam - promrmlja odsutno Amerikanac, pokušavajući odviti veliku zidnu vješalicu u predsoblju. - Čekaj, budalo! - viknuo je odvjetnik. - Pa to sam kupio prije pet-šest godina! U četiri ujutro, umorni, pospani, prljavi, ozlojeđeni i duboko razočarani, sjedili su nasred sobe i prljavim rukama komadali hladne pastrve, zalijevajući ih desertnim vinom. Ono što ih je okruživalo pomalo je podsjećalo na bombardirani Bremen, koji je jedan američki pisac usporedio s površinom Mjeseca.
12. Razvaljen stan su provizorno i na brzinu spremili, navikavši se u najkraćem mogućem roku na novi nered. Uz to što nisu pronašli metalnu kutiju sa zlatom, jedna od nepovoljnih posljedica tako drastičnog pretraživanja stana očitovala se i u tome što je Politeo, negdje u sveopćem kršu, zagubio i tek dobiveno pakovanje cimetidina od sto pedeset tableta. No, kako je čir, po njegovim riječima, ipak stari problem koji je već »izgustirao«, ubrzo se i s nestankom cimetidina pomirio. To što nisu pronašli kutiju s dukatima pokolebalo ih je donekle i u uvjerenju da je Julijana Klis zaista pravi trag, odnosno trag koji treba slijediti, zanemarujući sve ostale: liječnika i vodoinstalatera. Slabu nadu budila je činjenica da je Julijanin stariji brat Rikard vodoinstalater, odnosno da bi on mogao biti ona druga tajanstvena osoba koja se onog dana kad su Wolfovi napuštali stan mogla naći u njihovoj kupaonici. Trebalo je, znači, pronaći bivšeg vodoinstalatera Rikarda Klisa. Srećom, u Zagrebu nema mnogo staračkih domova. Treba ih samo obići i uzdati se da je Rikard živ. Nakon ručka koji je bio neukusna kombinacija raznih suhomesnatih patvorina i ostataka jučerašnjih pastrva, obukao se Politeo i odlučio da sam pregleda nekoliko staračkih domova. Obilaziti po tako hladnom vremenu snijegom gotovo blokiran grad nije bilo nimalo zabavno, ali kako za to popodne ionako nije mogao smisliti nikakav veseliji provod, izašao je napolje, čvrsto odlučivši da se ne vraća kući prije no što nađe i najmanji trag Rikarda Klisa. Konačno, nije li on Amerikančev dobro plaćeni private eye, i nije li na njemu da preuzme najveći teret istrage? Starački dom na Trešnjevci, koji je nosio zvučno ime u kome su se sudarali samoupravno-administrativni termini, izvana se činio sasvim prijatnim kutkom, gotovo nalik na bolje toplice. Unutrašnjost je poprilično odudarala od prvog, izvanjskog dojma. Tepisi na hodnicima podsjećali su na trošne, davno islužene krpe kakve se još mogu naći u studentskim domovima ili jeftinijim hotelima pored željezničkih stanica. Dnevni boravak bio je ispunjen jeftinim plastičnim stolovima na
kojima je bio porazbacan šahovski pribor, a blagovaonica je djelovala poput lošije radničke menze. U kutu blagovaonice, koju su upravo mele dvije čistačice u plavim kutama, nalazio se nevelik bor, iskićen jeftinim nakitom od staniola i vate. Pored bora četiri starice i sasvim ćelav debeljko osamdesetih godina uvježbavali su nekakvu tupavu novogodišnju pjesmicu za domski uzrast, pjesmicu u kojoj se »novogodišnje slavlje« rimovalo sa »dug život i zdravlje«. Uvježbavali su prvu kiticu, pobožno zureći u dirigenta u sivom odijelu jedva zakopčanom preko ogromnog trbuha. Zbog sivog odijela Politeu se učini da je debeljko ujedno i direktor staračkog doma. Ta svi direktori u ovoj zemlji nose siva odijela i povelike trbuhe! Bez toga se ne treba ni javljati na natječaj za inokosnog! - Druže Zdenko! - proderao se dirigent na jedinog muškarca u ovom nevelikom zboru. - Neprekidno ispadate iz tonaliteta. Zar želite da nam se ostali stanari smiju? Starčić se nemoćno počeše iza uha, pa slegne ramenima. Politeo priđe dirigentu i obrati mu se: - Oprostite, trebam hitno druga Rikarda Klisa. - Ne radi ovdje! - reče dirigent i ne osvrnuvši se na Politea, a odmah zatim nastavi grditi starog ćelavka, čija je nesreća bila u tome što je neprekidno ispadao iz tonaliteta. - Pazite druže Zdenko! C-dur! C-dur! Sto puta sam vam rekao, C-dur! - Znam da ne radi - nastavi Politeo. - Trebao bi biti stanar, vaš štićenik, ako se to tako zove... - Pitajte tajnicu Anu. I ostavite me, molim vas! Vježbamo. Druže Zdenko, spremni ste. C-dur! Idemo! Blagovaonicom se razlije glupa novogodišnja pjesma u kojoj je mutan starački glas neprekidno brisao iz C-dura u a-mol. Politeo se okrene i krene prema dnevnom boravku, nadajući se da će naletjeti na tajnicu Anu. Ubrzo primijeti da ga u stopu prati nečiji ravnomjeran ali usporen korak.
Okrene se. Za njim je polako trapao starac duge bijele kose, koji se oslanjao o drveni štap, imitaciju bambusa. - Trebate me? - reče Politeo, gledajući pomalo začuđeno u starčića koji mu se približavao. - Ako se ne varam, vi nekoga tražite? - reče starac, našavši mu se na korak-dva. - Ja vam mogu najviše pomoći jer imam najduži staž. Znam sve stanare u posljednjih četrdeset godina. - Koliko ste već u staračkom domu? - zapanji se Politeo. - Četrdeset godina, točno četrdeset godina. Od 1944. pa do danas. - Koliko onda godina imate? - zine Politeo, kome nikako nije išlo u glavu da netko može boraviti u staračkom domu četrdeset godina. - Sto šest. Otišao sam u dom kada mi je bilo šezdeset šest. Pokopao sam već oko tri tisuće domskih kolega, dva pedagoga, četrnaest medicinskih sestara, tri direktora... Boravio sam u svim staračkim domovima u Zagrebu. Čak i u nekima kojih više nema. U ovom mi se baš previše ne dopada, pa mislim da u njemu neću ostati duže od dvije-tri godine. - Vidite, ja tragam za osobom koja bi se morala nalaziti u jednom od zagrebačkoh staračkih domova, ali ne znam u kojem. - Kako se zove? - Rikard Klis. - Sjećam se Rikarda Klisa. Mislim da se još uvijek nalazi u domu u Zvonarskoj ulici. Tamo sam bio prije tri godine. Otišao sam jer nisu redovito mijenjali posteljinu. To mi je jako smetalo. - Poznavali ste dobro Rikarda? - Na svu sreću, nisam! To je čudak s kojim je najbolje ne imati posla. Znam da je domskoj upravi napravio mnogo problema i svinjarija. - Kakvih problema?
- Gospodine, najbolje će biti da lijepo krenete u Zvonarsku pa će vam tamo sve objasniti. Imaju oni šta pričati o Rikardu Klisu bar jedno popodne. Samo, ako ste mu kakav rod, a ne želite ga uzeti, najbolje je da šutite. Inače će vam ga odmah pokušati utrapiti. Rado bi ga se riješili. Starački dom u Zvonarskoj bio je monotona, siva zgradurina na dva kata, sive fasade, bez balkona, s metalnim šipkama na malim, uskim prozorima. Nikola Politeo uspeo se drvenim stubištem koje je zaudaralo po vlazi. Ušao je na zastakljena vrata koja su bolno škripnula, i našao se u prostoriji nalik na recepciju malog, jeftinog hotela u najzabitnijoj provinciji. Za pultom je stajao recepcioner, domar, što li, srkao varivo iz metalnog tanjura. - Izvolite - kazao je između dva zalogaja i mljacnuo jezikom. - Tražim Rikarda Klisa. Ako se ne varam, trebao bi biti vaš stanar. Domar ga je promotrio od glave do pete, kao da odmjerava je li pogodan za dom ili nije, a onda prione na svoje varivo. - Nije vrijeme posjeta - reče nakon nekoliko zalogaja. - Morate se javiti pedagogu. - Pedagogu? - Pedagogu, socijalnoj radnici... drugarici Zmaić. - Gdje ću je naći? Domar otvori ladicu ispod pulta i izvadi iz nje soljenku, pa počne soliti varivo. Proguta još dvije-tri žlice, a onda podigne slušalicu telefona i okrene dva broja. - Drugarice Zmaić... neki čovjek treba Rikarda Klisa... da, tu je na recepciji... ne znam... dobro, dobro. Spusti slušalicu i pokaže prstom na stolicu u kutu. Politeo nije htio sjesti, a domar, kao da ga ne primjećuje više, nastavi srkati varivo koje mora da mu je prijalo. Nakon nekoliko minuta na vratima se pojavi žena četrdesetih godina u crvenoj majici i uskoj suknji s rasporkom na bedrima. Kosa joj je bila nafrkana, a lice prejako
namazano. Reklo bi se da spada u one dobro građene četrdesetogodišnjakinje, koje se nikako ne mogu pomiriti s tim da im tijelo više nije čvrsto i jedro kao što je bilo kad su imale dvadeset. - Dobro da ste došli, dobro da ste došli! - kazala je panično već s vrata. - Bilo bi dobro da ga odvedete nekamo, on stvarno nije više za dom. Mi mu ne možemo pružiti ono što mu mogu njegovi bližnji. - Nisam mu rođak - reče Politeo, našto se ona smiri, popravi kosu i razočarano uzdahne. - Nego? - Ja sam Nikola Politeo, samostalni odvjetnik - predstavi se Politeo onako kako je to činio prije više od deset godina. - A, tako! Zašto vas zanima Rikard Klis? - Zastupam osobu kojoj je gospodin Klis dužan stanovite pare. Došao sam da kao odvjetnik procijenim koliko je uopće oportuno utuživati nešto kod tako nepouzdane osobe kakva je vaš štićenik. - To bi bilo jako oportuno! - ironičnim će glasom žena koja se predstavila kao profesorica Zmaić. - Biste li mi posvetili nekoliko trenutaka da popričamo o Rikardu Klisu? A kasnije bi bilo dobro da i on bude prisutan. - Da i on bude prisutan?! - zagleda se profesorica u njega. - Ali, on je pobjegao! Upravo zbog toga sam mislila da ste rođak koji nam ga želi vratiti. No, dobro, hodite sa mnom u tajništvo. - Profesorice Zmaić - obrati joj se domar baš kad je napuštala prostoriju. - Izvoli, Franjo. - Upravitelj Popovac je strašno srezao vašu listu za doček Nove godine. Traži da se janjetina i odojak zamijene pilećim paprikašem, a torta pudingom. Okićeni bor i vino je jednostavno prekrižio... a najviše se uzrujao zbog one glazbe! Kaže da će starcima
biti dovoljan gramofon. Osim toga, naglasio je da se Nova ima dočekati u dvadeset tri sata, a onda svi na spavanje! - Dobro, dobro, Franjo, o tome ćemo kasnije! Vidiš da imam stranku. Čas kasnije sjedili su u tajništvu, pijuckajući hladnu kavu koju je profesorica izvukla iz jednog pretinca. Politeo zapali i cigaretu, čekajući da se čir javi. Kroz mali prozor premrežen šipkama vidjelo se domsko dvorište, sve bijelo od snijega. Dva čovjeka u dugim, debelim kaputima iz dvadesetih godina, lica uokvirenih šalovima, upirali su se o jednu lopatu, pokušavajući raskrčiti snijeg s putića koji je vodio sredinom dvorišta. Taj im posao nikako nije polazio za rukom. - Što biste htjeli znati o Rikardu Klisu? - upita profesorica, listajući stranice debele bilježnice što je stajala na stolu. - Koliko je dugo kod vas? - Kod nas je pet godina a da ja nikad nisam uspjela shvatiti zašto. Jednostavno, njegovo mjesto nije u domu, nego u bolnici, da ne kažem ludnici! - Zašto? - Zašto?! Zato što je kompletno lud! Bolesno osjetljiv, razdražljiv, asocijalan, introvertiran, bezrazložno strašljiv. Da vam ne nabrajam na latinskom sve njegove dijagnoze... Pokušali smo ga nekoliko puta smjestiti u bolnicu, ali nikad nismo uspjeli postići sporazum sa zdravstvenim ustanovama. Jednostavno, njega izgleda nitko neće. - Koliko je star, i što je po zanimanju? - Evo, tu piše da je rođen 13. veljače 1912. Po zanimanju je vodoinstalater - reče ona nadvivši se nad bilježnicu. - I kakve vam je to probleme pravio? Osim što je bolesno osjetljiv, razdražljiv, asocijalan i sve to? - upita odvjetnik pomalo provokativno. - Alkoholičar je. Možete pretpostaviti kakve probleme prave alkoholičari. Uz to je i kleptoman. Slali smo ga i na liječenje, ali su ga izbacili pošto je dvojici liječnika
digao lisnicu. Krade stvari, novac, i štošta, zatim bježi iz doma, prodaje to i vraća se tek kad sve zapije! Ili kad ga uhvate. - Kazali ste da je ponovo u bijegu? - Jedanaesti ili dvanaesti put otkako je ovdje. - Kada je pobjegao? - Sinoć. Uzeo je kaput, neke sitnice i tu prokletu metalnu kutiju od koje se ne razdvaja... - Kakvu kutiju? - iznenadi se Politeo. - Ima nekakvu metalnu kutiju koju neprekidno nosi sa sobom. Čak i spava s njom. Jednog je psihijatra zanimao sadržaj kutije. Mislio je da će putem sadržaja kutije otkriti prirodu njegovih strahova i frustracija. Poslali smo domara Franju da mu uzme kutiju, ali ga je Rikard ugrizao za ruku... do kosti... - Je li imao kakvih opipljivih razloga da baš sinoć pobjegne? Ona se zamisli, a onda se dosjeti. - Obično bi ukrao nešto, a onda bježao da to čim prije proda i zapije. Jučer i danas nije prijavljena nikakva krađa u domu, ali mislim da je pobjegao zato što ga je uzbudila poruka. - Kakva poruka? - Primio je pismo iz Varaždina. Odmah nakon toga je pobjegao. - Da li bih mogao vidjeti to pismo? Ako ga nije odnio sa sobom. Ona ga pogleda radoznalo; činilo se da sve više sumnja da je on odvjetnik koji je došao provjeriti mentalno zdravlje i »sudsku uračunljivost« njihovog štićenika. - Tu je. Ostavio ga je u sobi - tiho će profesorica Zmaić, a onda podigne slušalicu i nazove portu. - Franjo! Donesi, molim te, onu poruku koju je Rikard primio od sestre... ma, onu nakon koje je otišao... kako?... ima dvije?
Nakon nekoliko minuta na vratima tajništva stvori se domar Franjo. U ruci je držao plavu kuvertu i bijeli ovitak telegrama. U plavoj kuverti, nakon čijeg je primitka Rikard Klis pobjegao iz staračkog doma, nalazila se bijela, izgužvana ceduljica na kojoj je pisalo: SVI BISMO TREBALI PROĆI ISTO, NAROČITO JUDA! Kuverta je nosila varaždinski žig, tako da je Politeo odmah pomislio da je Margita bila pošiljalac.No, sadržaj poruke uopće mu nije bio jasan. Razmota i telegram, koji je stigao nakon što je Rikard Klis već napustio dom, pročita ga i osjeti kako mu se noge oduzimaju. Drhtavim prstima vrati obje kuverte profesorici Zmaić, zamoli je da ga svakako obavijesti o Rikardovom eventualnom povratku u dom, okrene se i bez pozdrava izađe napolje. Kada se pred večer vratio kući, zatekao je Wolfa kako sjedi u njegovoj sobi na podu i bulji u mali portabl televizor. Plavkasto svjetlo osvjetljavalo mu je lice i Politeu se u jednom trenu učini da Amerikanac stvarno liči na Jamesa Coburna. - Kupio sam ga danas po podne - reče Wolf - ali mi se čini da su mi podvalili neispravnog. - Zašto? Pa slika mu je sasvim dobra - reče Politeo, zagledavši se u sivoplavi ekran. - Da. Ali hvata samo dva programa. Nešto nije u redu s biračem kanala. - Postoje samo dva kanala - mirno će Politeo, pa sjedne na krevet odakle se ekran nije vidio. Mrzio je televizore i radio-aparate gotovo više od novina. - Samo dva kanala?! - zapanji se Amerikanac. - Vi gledate samo dva kanala! - Smeta te? Misliš li da si u U.S.A. bio u povoljnijoj situaciji, da su četrdeset osam ili pedeset pet kanala velika blagodat? - Jesu! Dakako da jesu! Kad u New Yorku ugasiš televizor, ili ga baciš kroz prozor, znaš da si zajebao odjednom barem pedeset stanica! A to je veliko olakšanje. Gdje si bio? - U staračkom domu.
- Pronašao si našeg prijatelja Rikarda Klisa? - Ne, nisam ga pronašao. Jučer je pobjegao iz doma u nepoznatom pravcu. - Zašto? - Primio je poruku koja ga je jako uzrujala. - Kakvu poruku? - Ne znam. Najvjerojatnije ju je poslala Margita, ali sadržaj poruke uopće ne razumijem. Piše: »Svi bismo trebali proći isto, naročito Juda!« Kog vraga je time željela kazati? Nakon što je pobjegao, stigla je i druga poruka, telegram zapravo... - Telegram si valjda razumio? - Jesam. Šta to tako pažljivo gledaš? - Nekakvu ekonomsku ili političku emisiju, ali ništa ne razumijem. Govore na svahiliju. No, što je pisalo u telegramu? U taj čas u Wolfovoj sobi zazvoni telefon i Politeo ode da se javi, jer Wolf nije očekivao nikakav poziv. Priđe telefonu i podigne slušalicu. Nasmijan, afektiran ženski glas zatražio je mistera Wolfa, a onda se zahihotao i prekinuo vezu. Politeo je još časak-dva neodlučno stajao sa slušalicom u ruci, a onda poklopi telefon i vrati se u sobu. Wolf je i dalje buljio u ekran s kojeg su dopirale riječi poput: stabilizacije, unutarnji neprijatelj, paušalna rješenja, skretanje s utvrđenog kursa, kritizerstvo i slično. - Jesus Christ! Ništa ne razumijem, stvarno ništa ne razumijem! What does it mean? Politeo isključi televizor i soba utone u mrak. - Želiš li čuti što je pisalo u telegramu? - priupita nervozno. - Svakako! Želim.
- U starački dom u Zvonarskoj ulici jutros je stigao telegram kojim Rikarda Klisa obavještavaju da se njegova sestra Margita Klis noćas objesila u svom stanu u Varaždinu.
13. Na Wolfov nagovor, a i »zlu ne trebalo«, Nikola Politeo, tri dana prije Nove godine, otišao je u američki konzulat i popunio formular za turističku vizu B-1. U rubriku u koju se navode razlozi za posjet SAD-u, lakonski je napisao »tourism«, dok je rubriku članstva u raznim društveno-političkim organizacijama i asocijacijama naveo sve kojih se mogao sjetiti, i pored njih napisao kickedout! Što se tiče onog dijela formulara u koji se upisuju podaci o zdravstvenom stanju, taj mu se učinio nekako premalenim da u nj unese čitavu svoju biografiju, promotrenu s medicinskog stajališta, pa ga je jednostavno prekrižio, premda je broj bolesti kojima je trenutno baratao znatno nadmašivao broj organizacija iz kojih je iznogiran. Ukrasivši zahtjev za vizu takvim krasopisnim potpisom kakvog možda nikad u životu nije napisao, zaogrnuo se kaputom, pomno pazeći da mu pred američkom gospodom ne ispadne poderana podstava, i izašao napolje u gust, vjetrom nošen snijeg. Spuštajući se stubištem konzulata, na tren mu se učini da je u hodniku spazio ovišeg muškarca sličnog onom tajanstvenom Popoviću, koji ga je prije nekoliko dana pitao za neku nepoznatu osobu, ali, jasno, to je mogla biti i neka vrsta optičke varke kojoj ne treba pridavati preveliku važnost. Kad se vratio kući, zatekao je Wolfa kako ponovo kiti onaj neugledni bor preostao od Božića, slušajući radio-izvještaj o snježnom nevremenu koje je upravo u toku. Spiker, koji je loše izgovarao glas »r«, u pauzama između vedrih nota, umoljavao je građane da ne izlaze kolima na cestu, pogotovo ne izvan grada. Većina putova bila je u prekidu, na pojedinim lokacijama snijeg je zarobio vozila do kojih se u dramatičnoj trci s vremenom i nevremenom probijaju ralice, spasilačke ekipe, a valjda i psi bernardinci s bačvicama ruma. S vlakovima nije bilo ništa bolje. Jedna međunarodna kompozicija s prozeblim putnicima kasnila je već deset sati, bolje reći, upravo toliko vremena bila je zametena na pruzi Beograd — Zagreb. Rječni plovni putovi raskrčivani su uz pomoć dinamita, a ledeno snježno nevrijeme onesposobilo je i pojedine dalekovode, telefonske linije i slično. U samom gradu kaos nije bio ništa
manji. Zbog tramvajskog zastoja ljudi iz prigradskih naselja nisu se mogli probiti do centra, a ljudi iz centra, iz istih razloga, nisu mogli u prigradska naselja. Oni iz Donjeg grada nisu se zbog kliskih cesta mogli uspeti na sjeverni, viši dio grada, kao što se oni iz višeg dijela nisu usuđivali spustiti dolje, u centar. - Allmighty God! Kod vas je izvanredno stanje. Kao da se očekuje napad japanskih bombardera. Pravi Pearl Harbour! A sve zbog jebenog snijega. - Kitiš bor! Opet kitiš taj prokleti bor! Bolje bi bilo da si počeo popravljati parket koji si razvalio tragajući za svojim umišljenim zlatom. - Tragali smo za našim zlatom. Sjećaš se valjda da sam u naš big deal uključio i zlato? - Od tog posranog zlata, bojim se, ostat će mi, kao jedina uspomena, razvaljeni parket! Slušaj me, Wolf, kako bi bilo da zaboraviš to jebeno zlato pokojnog tate i preorijentiraš se na nešto drugo? Ima toliko neotkrivenog zlata na ovoj šugavoj planeti! Evo, mogao bi početi tražiti Alarikovo zlato, ili zlato potonulog Titanika. Možda je čas prije potonuća kakva izdrkana sobarica pokupila sve zlato u metalne kutije keksa i odveslala s njim u Normandiju... - Fuck the gold! - opsuje Wolf, zgrabi poluokićeni bor i krene s njim na stubište. Nakon nekoliko časaka čula se lomljava kuglica i prasak borovih grančica Amerikanac je čitav božićno-novogodišnji aranžman likvidirao bacivši ga u kantu za smeće. - Pale su mi neke korisne stvari na pamet - reče nakon što se vratio i obrisao prste od ljepljive borove smole. - Pale su mi na pamet baš sad dok sam uništavao bor. - Baš su ti pred kantom za smeće pale na pamet? - Da. - Mogao si ih onda istresti zajedno s borom i kuglicama. - Hej, hej, cool it! Pogreška je bila u mišljenju - nastojao ga je umiriti Wolf. - Tragali smo, tragali i išli poput psa za tragom, ni najmanje ne razmišljajući... Ponašali smo se kao da je ta potraga nekakav kuluk za koji ne treba mozga, kao da je to običan kidney
buster, a ne misaona aktivnost, a sophisticated job. Možda nije trebalo uopće skitati se po svim onim jerk townima, Bjeloždinu, Varovaru i šta ti ja znam... - Nego što smo trebali uraditi? - Trebali smo razmisliti! Evo, ovako. Onog dana kad je stari pakirao svoje stvari u stanu su bile tri osobe. - Lanjski snijezi! Wolf, sve smo to već čuli. Daj nešto novo, nešto novo! - Evo ti noviteta - zapali Amerikanac cigaretu neobična mirisa. Politeo odmah shvati da je to ono isto sranje koje je namjeravao popušiti u »Kineskom restoranu«. - Je li ti ikad palo na pamet da su sve tri osobe: obiteljski liječnik, kućna pomoćnica i vodoinstalater mogli biti ortaci? Ili bar dvije... - Ortaci?! - začudi se Politeo. - Why not? Ne gledaj me tako tupo! Došli su tog dana da opljačkaju mog starog. Kućna pomoćnica, koja je stanovala u našoj kući, uspjela je zamijeniti kutije. Podmetnula je starom čavle, a zadržala kutiju sa zlatom. Pošto je moj stari svakako napustio kuću posljednji, pomoćnica nije mogla neopazice iznijeti tako veliku kutiju. Nije ju mogla dati ni liječniku, jer je ni liječnik ne bi mogao iznijeti. - Ni vodoinstalater je ne bi mogao iznijeti... - Ne! Nitko je nije ni iznio. Kog vraga bi onda Podnar deset godina kasnije provaljivao u stan? Zlato je moralo ostati u stanu, pa u tome se valjda slažemo! - Slažemo - prošapta Politeo, kome još nisu bile jasne Wolfove nakane. - I slušaj sad pitanje. Tko je mogao sakriti zlato? - Vodoinstalater? - reći će odvjetnik sasvim neodlučno. - Točno! Vodoinstalater je najsumnjiviji. Koliko se sjećam, stari mi je rekao da je kućna pomoćnica bila zadužena da kontrolira stvari i naručuje majstore, servisere i slično... Na taj je način mogla sasvim ležerno uvesti ortaka u stan. - Što je radio vodoinstalater?
- Čini se da je popravljao odvodnu cijev ispod kade. Vjerojatno je simulirao; pretpostavljam da kvar nije ni postojao. Dakle, zanemarimo sad obiteljskog liječnika. Njegova uloga, ako je i bio ortak, sasvim mi je nejasna. Ali, što se tiče kućne pomoćnice i vodoinstalatera, njihova mi se sprega čini sve očiglednijom. Julijana je pozvala vodoinstalatera da joj pomogne iznijeti ili sakriti zlato. Doturila mu je metalnu kutiju u kupaonicu i on je... no, što je on učinio? Politeu se pred očima počne odvijati stari crno-bijeli kriminalistički film iz 1941. godine. Vidio je kućnu pomoćnicu, kojoj nije znao lik, kako potajno unosi kutiju u kupaonicu gdje vodoinstalater nabija po pločicama i cijevima, simulirajući težak i ozbiljan posao. Vidio je vodoinstalatera, kome također nije razaznavao lice, kako stavlja kutiju pod kadu i zazidava je ciglama i zidnim pločicama. - To bi značilo da je kutija možda još uvijek pod kadom - prošapta Politeo, i sam iznenađen svojim zaključkom. - Ali, tko je onda vodoinstalater? - Mogao je biti bilo tko! - otpovrne Wolf. - Mogao je biti Julijanin brat za koga pouzdano znamo da je vodoinstalater. Mogao je biti i netko drugi, ili treći. Osim toga, nije uopće ni trebao biti vodoinstalater. Mogao je biti zidar, krojač, mesar, učitelj u radničkom kombinezonu, s nešto alata u torbi. Odzidati i zazidati kadu i zalijepiti dvije-tri pločice nije nikakvo umijeće. Mogao je to biti Rikard Klis, ali i Lukaček, ili Podnar... - Podnara tada još nije poznavala -usprotivi se odvjetnik. - Goulash! Šta ti znaš koga je ona poznavala! Mogla je poznavati svih osamdeset šest vodoinstalatera s popisa koji mi je dao odvjetnik Pezdirc. - Ali, to znači... - To znači - zaključi Wolf - da moramo odmah razvaliti zid kade. Politeo bez riječi izađe napolje i nakon pet minuta vrati se sa sakatim borom i nekoliko kuglica koje su ostale čitave. Počne namještati upropaštene ostatke Wolfovog novogodišnjeg aranžmana. - Šta to radiš? - začudio se Amerikanac.
- Prokleti Yankee! Došao si ovamo da mi uništiš stan. Sada je i kada na redu. Rekao si da si se bavio eksplozivom. Najbolje da čitav stan dignemo u zrak i pretvorimo ga u prašinu, a onda ga prosijemo kroz sito. Ono što ostane bit će dukati. - Što radiš s tim prokletim borom? - Ako nađemo zlato, želim taj bor u kući. Pomozi mi! Namjestili su bor i iskitili ga preostalim kuglicama, a onda počeli stavljati na njega i druge predmete koji su mogli poslužiti kao surogat pravih ukrasa: poklopac zvonca za bicikl, pozlaćeno penkalo iz Politeovih odvjetničkih dana, srebrni staniol od čokolade, potrgani lančić vodokotlića, dvije crvene žarulje kupljene za vrijeme nestašice običnih, tri viklera, tko zna čija, pocinčane kolutiće za ubruse, pa čak i jednu zlatno-plavu kutiju Rothmansa. - Eto, to je bor kakav, recimo, ima dom za nezbrinutu djecu u siromašnijem dijelu Harlema, ili distributivni centar Armije spasa, ili sljepačko sirotište iz Queensa... - Hoćeš li ti? - upita odvjetnik, ne obraćajući pažnju na njegovu dugačku tiradu. - Šta to? - Razvaliti kadu. - Zašto? Zajedno ćemo. Zajedno ćemo, zajedno ćemo, mislio je Politeo, sav zgrožen, prisjećajući se svih američkih double-scull filmova u kojima, obično, dva svojeglava klipana, djelujući zajedno, traže nekakve nemoguće stvari. Kao, primjerice, Jimmy Stewart i Richard Widmark, koji zajedno traže bijelu dječicu podvrgnutu indijanskoj pedagogiji incesta i medvjeđe masti, da bi konačno pronašli klinca koji vlastitoj materi sjuri škare u leđa (ili u grudi!). Ili, Dennis Hopper i Peter Fonda zajedno šalabazaju po američkim highwayima, da bijednog od njih nastrijelio gadni, krezubi kamiondžija. Ili, pak, Bogey i stanovita gospođica O'Shaughnessv lutaju za prastarom figurinom, da bi, na koncu, njihovu vezu presjeklo dvadesetak godina robije. O putovanjima i potucanjima Genea Hackmana i Ala Pacina, Johna Voigta i Dustina Hoffmana da se i ne govori!
Gotovo sve jebene veze ove vrste, sve tandem potrage, bar u američkim filmovima, završavale su traljavo i apsurdno, fatalno po par! Pa koga vraga on želi da i dalje rade zajedno! Da se igraju Stana i Olyja, Maksa i Moritza, Bima i Buma? Neka si sam razbija tu kadu i nosi to smeće, paučinu i žbuku što će dolje naći. Politeo promumlja jednu strogo stručnu i usko žargonsku psovku, uz čekić i dlijeto, pljune na pod i krene u kupaonicu. Klekne potom na pod i počne nabijati po kadi. - Svaki dan radimo pizdarije... razvaljujemo stan! Ako čuje predsjednik kućnog savjeta, doći će ovamo i osuditi me na sto godina robije - proklinjao je Politeo, dašćući pod teškim dlijetom i čekićem. - Ništa te ne razumijem. Što je to predsjednik kućnog savjeta? Neki važan president? - Ne razumiješ šta je predsjednik kućnog savjeta, a šta su to pizdarije, to valjda razumiješ? - promrsio je Politeo i odvalio pločicu, a za njom i ciglu. Naredne dvije pločice i tri cigle pale su lako, kao same od sebe. - Daj bateriju! - kazao je odvjetnik, otirući znoj s lica. Za tili čas Wolf je klečao pored njega, uperivši baterijski snop kroz rupu na zidu kade. Dolje ispod kade, sama, zaboravljena, osuđena na četiri decenija mrklog mraka, stajala je šarena metalna kutija s natpisom ROSENBERGOVI DELIKATESNI KEKSI. - Sweet Jesus! - uzdahnuo je Wolf, legao na pod, zavukao ruku u usku rupu i teškom mukom izvukao kutiju napolje. - To je to! To je to! - govorio je više zapanjeno negoli radosno. Politeo priskoči da mu pomogne. Zaglavi kutiju između koljena i poče je golim prstima otvarati. Nije išlo; prokleta kutija kao da se u ta četiri desetljeća čamljenja u tmini sama od sebe zavarila. I onda, ne primijetivši da je rub kutije nazubljen, Politeo čvrsto zgrabi poklopac objema rukama i potegne iz sve snage. Poklopac nije popustio tako da su mu ruke skliznule preko kutije. Na odvjetnikovu dlanu pojavi se dugačka i duboka posjekotina iz koje se slijevala krv.
- Prokleta kutija! - opsuje, stavivši dlan u usta. Wolf otrči u sobu i vrati se s nekakvom bijelom trakom kojom mu hitrim pokretima zavije ozlijeđeni dlan. - Otkud ti to? - upita Politeo. - Otrgnuo sam od plahte. - Isuse, i posteljinu ćeš mi uništiti! Osim toga, plahta nije prana najmanje dvanaeset mjeseci. Upravo si mi zavio ranu sa trideset milijardi bakterija, od kojih je bar tri milijuna smrtonosno. - Uz sve tvoje bolesti - zamišljeno će Wolf - tih tri milijuna bakterija proći će posve nezapaženo. Poput King Konga na karnevalu u Riju. Rekavši to, Amerikanac dograbi čekić i raspali po poklopcu iz sve snage. Zatim lakim pokretom otklopi kutiju. Metalna kutija Rosenbergovih keksa imala je stvarno neobičan i neočekivan sadržaj: tri mala koljena za vodovodne instalacije, kombinirke, veće i manje, mrežicu sifona, dvije rezervne slavine, male vodoinstalaterske papagajke i dva izvijača, nešto izolacione vune, dva seta gumica za pipe, tuš slušalicu, nekoliko francuskih ključeva i još dosta sitnijeg vodoinstalaterskog pribora i alata, uglavnom zarđalog i dotrajalog. Pored toga, u kutiji keksa nalazio se i paketić predratnih cigareta Ljubuški, gruba olovka, nešto bezoblično i smrdljivo, što je mogao biti ostatak predratnog gableca, kao i jedan staniol bombon. - Evo, konačno si pronašao svoje zlato! - ljutito će Politeo, pa opali nogom pločicu koja je ležala na podu. - Ako ti je tata oporučno ostavio još i onu kutiju sa čavlima i vijcima, sada si bogat čovjek! - Da, da - promrmlja Wolf. - Ovo nešto dokazuje! - Ovo dokazuje da si pretposljednja budala na obje zemaljske hemisfere. Znaš zašto pretposljednja? Zato što sam ja posljednja!
- Ovo nešto dokazuje... - Što dokazuje? - izdere se Politeo. - Dokazuje to da je vodoinstalater najvjerojatnije bio pravi i da ih je sve zajebao... zajebao, isn't that correct? - Ostavi sad gramatiku! - Julijana Klis je digla zlato i dala ga vodoinstalateru. Vodoinstalater je zlato sasuo u svoju torbu, a alat iz torbe u kutiju. Umjesto da zazida zlato, zazidao je alat... a da nikom ništa nije rekao... - Nije rekao?! - začudi se Politeo. - Nije. Ostavio je Julijanu u uvjerenju da je zlato ostalo u stanu pod kadom. - Kako to znaš? - Pa zar bi inače ona nagovorila Podnara da 1952. provaljuje u stan? Ne, ni Julijana ni Podnar nisu znali da ih je vodoinstalater krvavo prešao. - Ali, tko je onda bio vodoinstalater? - Tko zna. - I gdje je? Što je uradio sa zlatom? - God only knows! Uzeo im je zlato, bacio im pijesak u oči, digao sidro i nestao s bogatstvom! Te večeri Wolf je dva-tri sata sjedio nepomično u fotelji, nogu skvrčenih ispod sebe i čela oslonjena o dlan desne ruke. Razmišljao je u pomalo rodinovskoj pozi, premda je Dali jednom rekao da to nije poza razmišljanja, nego pražnjenja crijeva. Kad mu je Politeo pokušao ponuditi piće, odmahnuo je rukom i rekao: - Pusti me, pal! Analiziram partiju. Pokušavam odgonetnuti jesmo li pogriješili u otvaranju ili završnici. Politeo, koji je znao da su pogriješili već onog trena kad su otvorili šahovsku kutiju, ustao je i odvukao se do kuhinje gdje je u hladnjaku pronašao posljednju pastrvu iz »Inercontinentala«. Pojeo ju je bez ikakve žderačke strasti. Da ga je vidio doktor Potlaček, zacijelo bi zaplakao. Zatim je popio i posljednje pivo, podrignuo i vratio se u sobu da tri-četiri puta presluša Allegretto.
Kad je treći put stavio iglu na drugi stavak Beethovenove Sedme, trgnuo se Wolf iz duboka razmišljanja i upitao: - Šta je to? - Pa čuo si već. Allegretto iz Bethovenove Sedme. Prava muzika za pogreb. Umrem li od ove posjekotine, molim te, pobrini se da mi na sprovodu sviraju baš ovo. Amerikanac se samo useknuo i ušutio. Ali, sada više nije, čini se, razmišljao, nego pomno slušao patetični i turobni stavak koji kao da stvarno sadrži nešto od pogrebnih koračnica, ma šta muzikolozi o tome mislili... Kad je ploča završila, mirno reče: - Za pogreb, kažeš... zanimljivo, zanimljivo...
14. Nikola Politeo sve se češće budio noću. Razlog tome nije bila nesanica niti slabi živci, već bol u želucu što se polako širila prema leđima. Čuo je negdje da je takav noćni bol alarm koji upozorava na mogućnost skore perforacije čira, ali tu obavijest nikada nije provjeravao ni na kakvom ozbiljnijem i mjerodavnijem mjestu; u svojoj bivšoj ambulanti, na primjer. Budio se obično oko jedan ili dva po ponoći, pa kad bi nakon određenog vremena bol jenjavala, iskoristio bi taj slobodan dio noći za razmišljanja, ona ozbiljnija, ako je za ozbiljnija razmišljanja uopće bio kadar. Ove se noći probudio upitavši se, po tko zna koji put, tko je zapravo taj Amerikanac. Pridigao se u postelji, progutao bljutavi phosphalugel i shvatio da su dan i noć na neobičan način podijelili njegov život i razmišljanja na dva posve odijeljena toka, oba enigmatična. Danju je razmišljao o tome kako riješiti Wolfovu zagonetku, a noću kako riješiti zagonetku zvanu Wolf. Previše se toga u posljednjih nekoliko dana nagomilalo, pa se sve više pitao o pravom identitetu neobičnog gosta. Zašto se Wolf uplašio kad je pred »Esplanadom« ugledao policijski automobil, zašto je nosio uza se revolver i lažne pasoše, čime se to u SAD-u bavio, kakav je eksploziv spominjao, s kim je to tako mnogo razgovarao praveći enormne telefonske račune, zašto ga je zaustavio onaj neobični Popović, tko je neki dan nazvao Wolfa a potom odmah spustio slušalicu? Ako je Wolf Mojsije koji će ga izvesti iz Egipta i povesti ga u Obećanu zemlju, treba li vjerovati takvom Mojsiju, Mojsiju s revolverom, lažnim pasošima i krabuljom na licu? Mučen takvim i sličnim pitanjima, ustao je i krenuo prema kuhinji da popije čašu vode. Drhtao je jer se stan već dobrano ohladio, a kad je uhvatio čašu, u namjeri da natoči vode, umalo da nije jauknuo od boli. Pogleda dlan i uplaši se, shvativši koliko je otekao. Bio je nadut, tamnomodar, s dugačkim ravnim rezom uz čije se rubove nahvatao tanak sloj bijelog gnoja. Uzeo je čašu drugom rukom i, nakon što se napio, potražio je u ladici kuhinjskog stola kakvo antiseptičko sredstvo. Ladica je bila pretrpana različitim lijekovima, ali među njima nije bilo antiseptika. Pade mu pogled
na bocu viskija na čijem se dnu nalazio tanak sloj tekućine. Polije dlan ostatkom viskija. Nije osjetio ništa; rana je bila zacijeljela, a ono što je boljelo, peklo i gorjelo bilo je negdje duboko unutra. Vratio se u krevet, pokušavajući svoje opsesivne, hipohondrijske misli o septikemiji, gangreni, tetanusu i sličnim sranjima odagnati razmišljanjem o situaciji u kojoj su se, ili, bolje rečeno - o situaciji u kojoj se njihova blesava potraga našla. Bilo je evidentno da Julijana i Podnar 1952. godine nisu znali što se zapravo dogodilo sa zlatom koje je digao vodoinstalater. Jesu li kasnije sve doznali, ili su otišli u grob i ne sluteći da zlato odavno nije ispod kade u kući u Prilazu JA? Zatim, otkuda Rikardu Klisu trideset dukata? I konačno, zašto se ubila Margita Klis, ostavivši onu misterioznu poruku u kojoj se spominje najveći izdajica u povijesti zapadne civilizacije? Pitanja koja su ga progonila bila su tako zakučasta da je u jednom trenu uistinu uspio zaboraviti na čir i septikemiju, a odmah nakon toga i zaspati. Rano ujutro probudila ga je uporna zvonjava telefona, što je dopirala iz Wolfove sobe. Kako nitko nije dizao slušalicu, pretpostavio je da je Wolf izašao, pa je ustao i krenuo u njegovu sobu. Zaboravivši na ranjenu ruku, dograbio je slušalicu i odmah je ispustio vrisnuvši od bola. Potom se sagnuo i oprezno, vršcima prstiju dohvatio slušalicu, prinio je uhu i rekao: - Izvolite. Začuo je ozbiljan, služben muški glas: - Općina ovdje! Porezna služba. Jeste li vi drug Nikola Politeo? - Jesam, općino. Glas se nakašlje, pa nastavi jednako službeno: - Oprostite, ne držite li vi možda u stanu neprijavljenog podstanara? Politeo prisloni slušalicu bliže uhu pa je zaglavi ramenom. Slobodnim rukama izvukao je cigarete i šibice iz Wolfova ormarića i pokušao zapaliti. - Tko ste vi? - reče, uvlačeći dim oštećene cigarete.
- Pa, općina... porezna služba. Prelomi oštećenu cigaretu, baci je na pod i potraži novu. Glas iz slušalice, koji mu je upravo tumačio nešto o obavezi prijavljivanja podstanara, prestao je slušati. Kad je uspio upaliti cigaretu, polako je napipao slušalicu i lagano je vratio na telefonski aparat. Prilično uzbuđen, vratio se u svoju sobu, ogrnuo se dekom i stao pored prozora. Ne, to nije bila općina, pomisli, sve sigurniji da se radi o nekakvoj namještaljci. To jednostavno nisu njihove metode. U Zagrebu ima nekoliko tisuća podstanara i općine baš boli dupe zbog toga. Ne pada im na pamet da nazivaju ljude i ispituju ih o tome imaju li ili nemaju podstanara. I zašto bi nazvali baš njega? Ne, to nije općina, to je više nego sto posto sigurno! Ali, ako nije općina, tko je onda? Tko, do sto đavola? Uze raskupusani telefonski imenik, bar pet godina star, pa pronađe broj svoje općine. Okrene ga i zatraži poreznu službu. - Nikog nema - zakrešti ženski glas iz slušalice. - Gdje su? - Pa slave. Sutra je Stara godina. Kaj mislite da budu na Staru godinu slavili... Tko li je taj prokleti Wolf, pitao se spuštajući slušalicu. Prokleti Wolf upravo se vraćao s rukama punim doručka koji se još pušio. U jedanaest sati telefon je ponovo zazvonio. Javio se Wolf i izmijenio nekoliko riječi s nepoznatim sugovornikom, a onda sasvim mirno rekao: - Idemo u onaj starački dom. Rikarda Klisa noćas su doveli natrag. Malo kasnije sjedili su u toplom Golfu koji je urlao penjući se kliskim usponom prema staračkom domu u Zvonarskoj ulici. Automobil je svaki čas gubio brzinu i zanosio se po kliskoj cesti. Na pola Zvonarske morali su definitivno stati, izaći iz kola i nastaviti pješice. - Šta je to? - upitao je Amerikanac, gledajući u crnu pločicu na ulazu u dom. - Starački dom.
- Pa ne piše! - začudi se Wolf, nevičan domaćem samoupravnom leksiku. Natpis je naravno sadržavao neku jezično monstruoznu sintagmu sastavljenu od riječi kao što su SIZ, društvena briga, centar i slično. - Jesus Christ! Pa to je zatvor! Grandfather's Sing-Sing! - zgrozio se Wolf, promatrajući sivu zgradurinu sa čeličnim rešetkama na prozorima. - Zar im starci bježe kroz prozore kad mi stavili takve gitre? - Možda ćemo i sami završiti u ovakovoj kasarni - zamišljenim će glasom Politeo dok su se uspinjali vlažnim stubištem. - Listen, Nick! - Budi siguran da ja neću završiti na ovakvom mjestu! - Kako znaš? - Lijepo. Jebene privilegije starosti naprosto si neću priuštiti. - Kako? Znači, kad prigusti, ubit ćeš se? - Ne budi lud. Ja da se ubijem?! - Onda te ne razumijem. - Vidiš - objašnjavao mu je Wolf. - Bog, priroda ili neka providnost dala ti je stanovitu snagu, životnu snagu, life's energy, koju trebaš rasporediti na određen broj godina. Svi ovi fosili koji su svršili u domu, svoju su snagu trošili škrto i oprezno, tako da su je rastegnuli na toliko blesavog životarenja... - Ti si lud! - nasmije se odvjetnik. - A kako si je ti trošio? - Ja svake godine potrošim koliko oni za tri... - To znači da sada imaš preko sto pedeset godina. - Imam - mirno će Wolf, baš kao da uistinu ima više od petnaest decenija... Profesorica Zmaić čekala ih je na portirnici. Ovaj put nije nosila suknju s rasporkom, već tamne kožnate hlače u kojima su joj se stražnjica i butine doimali malo preveliko. Preko ramena prebacila je sivo-crnu pletenu maramu što je podsjećala na kraću pelerinu ili pončo.
- Ah, zamislite što je uradio! Zamislite što nam je napravio! - kazala je čim je spazila Politea, zaboravljajući da on nije rođak suludog i neodgovornog starca. - Što je uradio? - upita je Politeo. Spazivši Wolfa profesorica Zmaić malo se zbuni i zašuti. - Možete biti otvoreni pred gospodinom. On je klijent o kome sam vam pričao. Bit će najbolje da se i sam uvjeri da je sasvim nefunkcionalno utuživati dug tako problematične osobe. Amerikanac radoznalo pogleda Politea, uopće ne razumijevajući o čemu on to govori. Profesorica Zmaić, ohrabrena, nastavi pričati o nedjelima svog najgoreg štićenika. - Dovela ga je milicija. Uhvatili su ga sinoć u jednom stanu na Medveščaku. Pokušao je ukrasti pečeno pile. Nevolja je u tome što je u pile sakrio novčanik koji je također ukrao. Imao je uza se onu prokletu kutiju, pa kad mu ju je milicija oduzela, naprosto je podivljao. - A gdje je sad? - upita je Politeo. - Eno ga dolje u podrumu. Zaključao se i prijeti da će se ubiti ako mu ne vratimo kutiju. - Zašto se zaključao? - Pa rekla sam vam. Pobjesnio je kad su mu oduzeli kutiju. Čim su ga dopremili ovamo, razbio je stakleni stol na recepciji i pobjegao u podrum. - A gdje je kutija? - zanimao se Wolf. - Evo, tu je iza pulta. Franjo ju je spremio. Mislim da ćemo mu je morati vratiti. Inače će učiniti nešto. Dolje u podrumu ima široke mogućnosti... ima sjekiru, nož odvijače... dosta toga čime se može ozlijediti... - Prije no što mu je vratite, bismo li je mogli pogledati? Zanima nas što se nalazi u njoj - uljudno je zamoli Politeo. - Zašto ne? - uzvrati profesorica, ustane i pođe iza pulta. Evo, tu je. Ništa osobito.
Začas je donijela oveću metalnu kutiju nepoznata porijekla i podigla poklopac ispod kojeg se nalazila sva sila dječjih igračaka, uglavnom plišanih životinja, plastičnih lutaka, gumenih stilizacija Disneyjevih junaka i slično. Čini se da osobito voli ovo - rekla je vadeći zelenu žabu nadjevenu rižom. Bila je to zgodna igračka čije se tijelo dalo različito modelirati. Politeo sasvim površno pregleda sadržaj kutije, a onda zavuče ruku u unutarnji džep kaputa i izvuče svoju staru, požutjelu posjetnicu, jednu od onih kakve je rabio dok je vodio svoju pehističku odvjetničku praksu. Potom izvadi penkalo, pa ispod svog imena i adrese ravnim štampanim slovima napiše: ZLATO JULIJANE KLIS. - Hoćete li mu ovo dati? Jasno, kad se smiri - reče i pruži karticu profesorici Zmaić. - Nećete pričekati? Sad ćemo mu vratiti kutiju pa će valjda izaći iz podruma. Možda bi vaša prisutnost mogla povoljno djelovati na njega... - Čisto sumnjam! - prekine je odvjetnik, spreman da ode. Nije želio razgovarati s još jednim luđakom iz obitelji Klis. Ukoliko shvati poruku, on će se već javiti - tek u tom trenu bit će zanimljiv sugovornik. Profesorica Zmaić slegne ramenima, a onda iznenada upita: - Što vam je to? - Posjetnica s porukom. Mislim da će to gospodinu Klisu biti dosta značajno. - Ne, ne - nasmije se ona. - Mislila sam što vam je to na desnom dlanu? Politeo svrne pogled na natečenu ruku, a onda promrmlja nešto o tome kako se posjekao. - Izgleda jako loše - reći će ona. - Bilo bi pametno posavjetovati se s liječnikom. Inače će vam se upala proširiti. No, nadam se da se vaš klijent uvjerio da od utuživanja ne bi bilo nikakve koristi. Znate, našem domu ne bi baš trebalo... Politeo je shvati, pa obeća da će sve biti u redu i da njegov klijent neće podizati tužbu protiv njihovog štićenika.
- Slušaj, Nick! - govorio je Wolf, zavaljen u sjedište Hertzova Golfa - sve mi se više čini da nam je ostala jedna jedina tamna zona u priči. Eto, taj shadow Une bismo morali osvijetliti. - Ne govori tako pjesnički! Kakva sad opet tamna zona? - Tamna zona, da, tamna zona. Lutamo naokolo, zaboravljajući na pravi problem. Godine 1952, deset godina nakon pljačke, Julijana i Podnar nemaju pojma da je zlato odavno iznijeto iz kuće. Nemaju pojma jer ga je iznijela treća osoba... znaš koja? - Koja? - Lukaček. Možda Lukaček? - Lukaček je od 1948. u zatvoru. - To je baš ono što me zanima. To i jest ta tamna zona. Možda Lukaček i nije bio u zatvoru... - Ali, Lukačeka smo već temeljito pretresli. Čemu gnjaviti nasmrt bolesnog čovjeka? Wolf pljune na pod automobila, upali motor, okrene kola i stade se spuštati Zvonarskom. Nakon stotinjak metara ponovo zakoči i ugasi motor. - Slušaj, zajebavamo se tu nekakvim obzirima, a radi se o nekoliko kila zlata. Mi jednostavno moramo ispitati tog čovjeka bez pardona. Ili bar njegovu prošlost. Da, ako misliš da ga ne treba više gnjaviti, zašto ne bi pronjuškao po nadležnim mjestima i raspitao se o njegovom zatvoru i o onom... kako si rekao da se zove? - Informbirou? - Da. O tom. - Ti si lud! - Zašto bih bio lud? Pa raspitivali smo se o Podnarovu zatvoru. U čemu je razlika? - U svemu. - Mora da je ostao nekakav akt na sudu, presuda ili nešto slično...
- Vraga je ostao! U mnogim slučajevima nije ni bilo presuda. Internirali su ih po kraćem postupku. Wolf izvuče cigaretu i zapali. Otvori prozorčić kako bi izbacio šibicu. Povuče nekoliko dimova, zakašlje se i baci upaljenu cigaretu na pod automobila. - Bullshit! Tko tu koga zafrkava? Hoćeš reći da su ih slali bez suđenja u zatvor? - Misli ti što hoćeš, ali ja se neću raspitivati o informbiroovskoj prošlosti tog Lukačeka! Pogotovo ne na nadležnim mjestima. To su stvari u koje ne valja dirati. Pogotovo ne sad, kad mi je pasoš i te kako potreban. - Pa dobro, što je taj jebeni Informbiro. Državna tajna? Tajno božje ime koje se ne smije izustiti? Ideološka hereza zbog koje se ide na vašu socijalističku lomaču? - Rekla ti je pokojna Margita. - Ono što je rekla sklerotična alkoholičarka uopće nisam razumio. - Nećeš nikad ni razumijeti! Vozi dalje, Wolfe, Informbiro ti je neprevodiv idiom. To je naš domaći, socijalistički folklor koji ti nikad nećeš razumjeti, govorio ti ja o tome čitav tjedan ili mjesec dana. Tu si ti nemoćan, baš kao musliman pred haikuom, ili Eskim pred bugaršticom, ili Afrikanac pred japanskim kazalištem sjena... Znaš li kako je arapski filozof Averoes protumačio Aristotelove kategorije komičnog i tragičnog? - A terrible country! - razljuti se Wolf pa okrene ključić. - Sredit ću ja i taj vaš Informbiro! Naduti commie! Misliš da ja razumijem samo stvari koje su made in U.S.A.? - Nisam ja commie! - odbrusi mu Politeo. — To bi trebao razlikovati. Pravi commie ne želi u U.S.A. On uživa u socijalističkom purgatoriju i čeka kraj prijelazne faze da bi se našao u pravom raju koji nema veze s tvojim US.A. - Rats! Pa jasno da nema! - reče Wolf i ponovo zaustavi kola. - Dosadni raj o kome svi vi sanjate! Beskrajne šarene poljane pune mira, zadovoljstva i unutarnje ravnoteže. Kud god pogledaš, sve sami rumeni anđeli s pernatim krilima. Shit! Wolf i ne želi raj, jer je alergičan na perje, pogotovo anđeosko! Shvaćaš, ja sam alergičan na
perje i volim crno-bijele filmove u kojima se ne leti nego gmiže po blatu. Understand? - Understand. I da se dogovorimo, nećemo čačkati ni po budućnosti socijalizma, ni po prošlosti informbiroovca. - Dobro, nećemo čačkati, ali ćemo otići u Vukovar. - U Vukovar?! - začudi se odvjetnik. - Zašto u Vukovar? - Lukaček je rekao da ima brata u Vukovaru. On se valjda ne boji tog »informativnog biroa«, pa će nam kazati gdje je bila naša ptičica... i kada je bila... i koliko je bila... - Kada bi ti u Vukovar? - Sutra. - Pa sutra je Stara godina! - Stara godina?! Pa ti si bar čovjek koji mrzi proslave, borove, Santa Clausa, kuglice, ceremonijale i te jebene Stare i Nove godine. - Ali do Vukovara ima tristo kilometara. Kakva je cesta, čeka nas višemjesečni put. Snijeg i led ovog su trena odnijeli Vukovar nekamo u Malu Aziju - nastojao ga je urazumiti Politeo. - Valjda imate vlakove? - Imamo - kapitulantskim će glasom odvjetnik, smišljajući svoju malu osvetu. Pustit će ga nepripremljenog u naš tipični balkanski vlak i promatrati kako će izdržati taj užas. Ako ne voli raj, pakao će mu ponuditi već sutra! Pred večer je Politeo ponovo skoknuo do Američke knjižnice i pregledao nove naslove, a onda odlučio upitati kako stoje stvari s njegovom vizom. No, taj ured bio je u večernjim satima zatvoren. Izašavši napolje, prešao je tramvajsku prugu i Zrinjevcem krenuo prema Trgu Republike. Onda, obuzet zebnjom, shvati da ga netko prati. - 'Bar veče! Sjećate li me se? Ja sam Popović - začuje glas iza sebe, prije no što se okrenuo. Pred njim je stajao čovjek sa šeširom natučenim na čelo i visoko zadignuta
šala, tako da mu se usta uopće nisu vidjela. Bilo je jako hladno, pa su iz Popovićeva šala, tamo gdje su mu morala biti usta, izbijali oblačići tople pare. Politeo je šutio, ne znajući što da kaže. - Ha, ha, ha... čuo sam da ste tražili američku vizu. Samo, da znate da to po koji put i ne ide tako lako... Ameri se pomalo boje da im se tamo ne doklati kojekakav besposleni ološ, koji onda ne želi napolje. - Otkuda vi to znate? - upita Politeo, ozbiljno preplašen. - To nije nikakva tajna. Imam tamo nekih poznanstava. No, nemojmo ništa mistificirati, kad su stvari tako jednostavne. Vidite, ja bih vam baš tim vezama mogao ubrzati dobivanje vize... - Zašto biste ubrzali? - Pa da je čim prije dobijete, čovječe! - raširi Popović ruke, kao da se čudi Politeovu pitanju. - Da čim prije uzmognete otputovati! Nećete valjda reći da ste podnijeli zahtjev zato što skupljate vize? - Ostavite me, molim vas, na miru! - ljutito će Politeo, pa se okrene i hitro zabrza gore, prema Trgu. Popović je kaskao za njim. Kad su stali na crvenom signalu, na križanju Tesline i Praške, Popović ga dostigne i povjerljivim mu glasom šapne: - Samo kad biste mi dogovorili jedan mali razgovor u četiri oka sa... - Ne poznajem ja nikakvog Nagya! - odbrusi mu Politeo, i ne osvrnuvši se na gnjavatora. - Ma kakvog Nagya! - nasmije se Popović. - Trebali biste mi dogovoriti razgovorčić s gospodinom Wolfom. Njega valjda poznajete? - Ne, ne poz... ne poznajem - uzmuva se Politeo, osjećajući se valjda onako kako se osjećao Petar kad je zatajio Krista. Ali, kakav li je Wolf Krist, far Christ's šake!
pomisli, spreman sve priznati tajanstvenom gospodinu Popoviću. Okrene se, ali Popovića više nije bilo ni od korova.
15. Atmosfera Stare godine nije nimalo uzbuđivala bivšeg odvjetnika Nikolu Politea. Posve ravnodušno, laka srca, ispraćao je i otpremao Stare godine poput kakve umorne povorke kljusadi, pošto su se sve redom pokazale uglavnom nekorisne i neuporabljive. Pretpostavljao je da, kao pehist i autsajder, nema obavezu sudjelovanja ni u čemu, pa tako ni u svim tim smjenama jednako glupih Starih i Novih godina. Kad se ujutro na samu Staru '84., zajedno s Amerikancem, našao na željezničkoj stanici Zagreb gl. kol., dlan ga je već neizdrživo bolio, a ruku gotovo da nije mogao podići iznad glave. Neobična zbrka koja je vladala na kolodvoru bila je posljedica i novogodišnje žurbe i posvemašnjeg kaosa u redovima vožnje. Peroni su bili zakrčeni brojnim putnicima i njihovom prtljagom, užurbanim željezničarima, peronskim radnicima, električnim transporterima, gomilama poštanskih pošiljaka, milicajcima, regrutima, pijancima i običnim tumaralima koji su se ovdje zadesili tko zna zbog kojeg razloga. S razglasa su se čule informacije što su govorile o bezbrojnim zakašnjenjima, od kojih je svako, svojim vremenskim opsegom, znatno premašivalo ukupna godišnja zakašnjenja švicarskih željeznica. Kako je Wolf sinoć kupio karte, probili su se nekako kroz zakrčene perone, namjeravajući ući u Hellas-ekspres. Nakon nekoliko minuta to se pokazalo neizvedivim, jer se »Hellas« još nije bio probio ni do Ljubljane. O Istambul-ekspresu nije se na razglasu govorilo ništa, premda je već kasnio više od tri sata. Od raspoloživih vlakova za Beograd pronašli su jedan jedini na »Drugom a« peronu, ali je mogućnost ulaska u nj bila samo teoretska, jer je bio tako nagruvan putnicima da su se na vratima, pa čak i na ponekim prozorima, vidjela pritisnuta ljudska leđa. A onda je na susjedni kolosijek, posve nenajavljen, dotutnjao Istambul-ekspres, s koga se cijedio snijeg i šikljala para, i zaustavio se uz glasno i otegnuto škripanje kotača. Gomila izbezumljenih putnika sjurila se na dvadesetak vagona međunarodne kompozicije, poput čete srednjovjekovnih ratnika koji hrabro jurišaju na još neosvojenu utvrdu. Politeo i Wolf odlučiše se za mudriju strategiju, jurnuvši prema
vagon-restoranu. Pretpostavljali su da će tamo ipak biti nešto više životnog prostora. S prozora uznojenih vagona radoznalo su ih promatrale tamne fizionomije turskih gastarbajtera, koji su se, natovareni njemačkim kič-stvarčicama, vraćali u pustoš svoje Anadolije. - To je bila tvoja ideja! - rekao je Politeo glasom punim prijekora, dok je nekoliko minuta kasnije, s bocom tuborga u zdravoj ruci, stajao na jednoj nozi, ukliješten između ogromnog Turčina u plastičnoj bundi i šumadijskog seljaka u opancima koji je sjedio na ogromnom drvenom koferu. Wolf mu nije mogao odgovoriti, jer se baš u tom trenu svađao s konobarom, koji nikako nije mogao objasniti zbog kojeg razloga u vagon-restoranu nema ruma. Nakon što je postalo definitivno jasno da razmaženi Amerikanac jutros neće piti svoj dog's nose, vlak se zatresao i krenuo kroz bespregledno more snijega koje ga je dijelilo od dalekog Istambula. Ubrzo se pokazalo da, osim strahovite gužve i galame, vagon-restoran posjeduje još mnoge sadržaje vrlo nepovoljne po putnike. Tako, primjerice, regulator grijanja nije radio, ili se nitko o njemu nije brinuo, pa se oko Dugog Sela temperatura u vagonu popela valjda na više od trideset stupnjeva. Toplinski val preplavio je vagon najrazličitijim neugodnim mirisima: znojem grubih radničkih tjelesina, smradom umjetnih kobasica i patvorenog vina, prdežima, bljuvotinama i amonijačnim, reskim vonjem mokraće. Kondukter, koji se probijao kroz svjetinu, neumorno škljocajući spravicom za poništavanje karata, podsjećao je na sretnika koji se kroz hrpu leševa izvlači iz potresom zarušena objekta. Apokaliptičnu sliku i atmosferu vagon-restorana potencirali su i oblaci nikotinskog dima, koji nije imao kamo otići jer nitko nije otvarao prozore. Bila je to posljedica balkanske životne mudrosti po kojoj nitko još nije umro od smrada, ali od hladnoće jest. Provedbu tog načela Politeo je imao prilike upoznati u vojsci, gdje je pedesetak pari neopranih nogu spavalo uz čvrsto zatvorene prozore. Kada je nakon šestog piva Leo Wolf pokušao prokrčiti sebi put do zahoda, čekalo ga je tamo novo iznenađenje. U zahod se zatvorio neki pijani Nišlija zajedno sa
»šoferšajbom« za Opel, koju je nosio iz Stuttgarta. Čameći u zahodu, sam sa gajbom piva i velikim vjetrobranom, štitio je svoje dragocjeno staklo od nemoguće gužve što je preplavila čitavu kompoziciju. - Pišaj bre u gaće, ja ne otvaram nikom do Niš, mamicu vam nabijem! - derao se tip s druge strane zaključanih zahodskih vrata. - Šoferšajbna je važnija od tvoju bešiku! Tako Wolfu nije preostalo ništa drugo doli da se popiša u kutu vagona, pred zgranutom ženom koja se stisla do vrata s velikom kutijom na kojoj je pisalo »Singer«. Nakon što je stajao više od jednog sata u Slavonskom Brodu, pola sata na ulasku u Vinkovce, Istambul-ekspres se nakon šest sati grozomorne vožnje zaustavio u Vinkovcima. Teškom mukom su krenuli prema izlazu, a kad su se našli ispred stepenica, baš pored onog nužnika u kojem se nalazio čovjek s vjetrobranom, zastao je Wolf i rekao Politeu da časak pričeka. Potom je diskretno pokucao na vrata i autoritativnim glasom rekao: - Kontrola karata, molim! Vrata su se lagano odškrinula, a Wolf se naglo, čitavim ramenom, oslonio o njih i gurnuo ih iz sve snage. Iznutra se začuo jauk, a potom i glasna lomljava stakla. Kad su se našli pod krovom zadimljene stanice, Politeo je zastao i uplašenim glasom rekao: - Gorim. Čini mi se da imam temperaturu! Amerikanac je zastao i pogledao u odvjetnikovo zajapureno lice. - Nije ni čudo! Od ovog vlaka možeš dobiti buboničku kugu, a kamoli ne temperaturu. - Nije to od vlaka. - Nego? - Od ovoga - reče Politeo i ispruži ruku, stenjući od boli. Dlan mu je bio tamnomodar. Prije no što će uzeti taksi za Vukovar, ušli su u vinkovačku ljekarnu u kojoj se natiskalo tridesetak ljudi. - Ne mogu čekati ovdje... - prošaptao je Politeo, osjećajući kako mu obrazi gore zajedno s dlanom.
Wolf ga zgrabi za lakat i dovuče do šaltera. Svjetina je mrmljala, tiho negodovala. - Imate li čepiće za čišćenje? - pitala je niska, debela žena zaogrnuta smeđim seljačkim ogrtačem od sirove vune. - Imate li nešto za ovo? - upita Wolf, grubo odgurnuvši okruglu seljanku koja je patila od opstipacije. - Za što? - upita apotekarica. Politeo ispruži dlan koji je podsjećao na topli, tamnomodri uštipak. - Ja sam bila prije! - protestirala je opstipirana baba. - Gospođo - obratio joj se Wolf sasvim ljubazno. - Kad biste manje trpali u tu svoju trbušinu, sigurno vam ne bi trebali čepići. - Zvat ću miliciju! - priprijeti debela. - Kako si znao što su čepići za čišćenje? - upita ga Politeo. - Bio sam dijete u Jugi. Suppository je glavno pomagalo dječjeg analnog seksa. Apotekarica ga mrko pogleda, a onda promotri Politeov dlan s koga samo što se nije pušilo. - Odmah k liječniku! - reče zabrinuto. - Pustite me da kupim čepiće! - nije se dala seljanka. - Gospođo apotekarice - ljutito će Amerikanac. - Imate li uopće te suppository protiv opstipacije? - Imamo. - Kupujem onda sve što imate! - reče Amerikanac, vadeći iz džepa nekoliko mrtvih Predsjednika zelene boje. - Kupujem sve tako da se debela uopće neće moći posrati, bar ne ove godine... - Prase bezobrazno! Gdje ti je kultura? - viknula je seljanka, podigavši kišobran prema Wolfovoj glavi.
- Gdje mi je kultura, babo! To me pitaš! Fuck the culture! Dovezao sam se u vašu selendru smrdljivim balkanskim vlakom iz perioda mlađeg barbarstva, vlakom na čijoj bi higijeni moglo doktorirati šest tuceta parazitologa, mikrobiologa i epidemiologa... Takav svinjac od vlaka ne može se naći ni u Kuala Lumpuru, a ti me pitaš gdje mi je kultura. Ostala mi je u vlaku za Istambul! Inficirala se, razboljela i krepala... - Molim vas da smjesta izađete napolje! - viknula je apotekarica. - I otiđite odmah k liječniku. Gospodin možda ima otrovanje krvi ili tetanus, a vi ovdje gubite vrijeme, natežući se oko supozitorija! Pola sata kasnije izašli su iz taksija koji je stajao ispred mosta, na onom mjestu gdje se Vuka ulijeva u Dunav. No, obje rijeke bile su u ovom trenu tek nepokretne ledene žile položene u svoja zemljana korita. Glavni trg bio je ukrašen visokim borovima s velikim kuglama od raznobojne plastike, koje su se ludo ljuljale, vitlale i obrtale pod naletima jake košave što je nadirala s dunavske strane. Bilo je već prošlo tri sata i na ulicama nije bilo ni žive duše, zbog nevremena i zbog toga što su se svi već bili povukli u tople domove, gustirajući večernjeg odojka iz krušne peći. Wolf i Politeo, sami na vukovarskom centralnom trgu, na čijoj su se površini caklila uglačana dječja klizališta, doimali su se poput dva uljeza, dva heretika koji se odupiru svenarodnom običaju slavljenja Stare godine, i odlaze u mirnu Slavoniju da u najsvečanijoj i najradosnijoj noći maltretiraju jednog mirnog građanina upornim, čudnovatim pitanjima što se vrte oko neugodnih informbiroovskih godina. Kuću Bože Lukačeka uspjeli su pronaći nakon pola sata vrludanja praznim vukovarskim ulicama. Nalazila se nedaleko od dunavskog pristaništa. Bila je trošna, siva, poširoka, podsećala je na manje skladište. Kako se nalazila podalje od ceste, morali su proći uskim ugaženim putićem što je vodio preko ledine pokrivene pola metra debelim pokrivačem snijega. Zakucali su na zamračena vrata, ali im nitko nije odgovorio. Zatim su krenuli prema prozorima koji su bili slabo osvijetljeni. Kad su zavirili kroz okno, shvatili su čemu služi ta poširoka zgradurina nalik na skladište. Kroz prljav prozor, zagađen tragovima muva, ugledali su malu, žmirkavu svjetiljku
koja je slabo osvetljavala velik skladišni prostor. Strop oniže prostorije bio je sav ispremrežan drvenim motkama o kojima su visile šunke, kuleni, kobasice, slanine i druge suhomesnate blagodati. Na pobočnim zidovima vidjeli su se ventilacioni otvori koji su se mogli otvarati i zatvarati, a na podu od cigle nalazile su se dvije seljačke peći od pocrnjela lima, uz koje je stajao po sanduk ispunjen piljevinom. - Vi ste kucali? - iznenadi ih strog muški glas, koji je dopirao slijeva, iz onog smjera gdje su se nalazila vrata. Politeo se okrene i spazi gorostasnog, gotovo dva metra visokog debeljka u crnim hlačama neumjereno širokih nogavica i u pretjerano iznošenom kožuhu. Na glavi je nosio prožvakan šešir od crnog filca. - Vi ste Božo Lukaček? - upita ga Wolf, počešavši se iza uha. Činilo se da mu je neugodno što ih je gazda zatekao kako vire u njegovu sušaru. Mora da su izgledali kao lopovi koji se spremaju drmnuti novogodišnju zakusku. - Ja sam. Što trebate? - Šalje nas vaš brat. Pustite nas unutra, hladno je... - reče Politeo cvokoćući zubima. Uistinu, iznutra ga je razdirala vatra, a izvana se ježio od studeni. Božo Lukaček ih uvede u kuhinjicu pretrpanu starim, derutnim namještajem i stvarima kojima u kuhinji nije mjesto. U dnu prostorije nalazila su se otvorena vrata koja su vodila u sobicu, ne veću od zidnog ormara. U sobici se nazirao neraspremljen krevet. Čini se da se kuća Bože Lukačeka sastojala samo od ove kuhinjice, sobička i sušare. Po svemu sudeći, čovjek koji je tu stanovao zacijelo je samac. Sjedoše sva trojica za goli drveni stol što se nalazio nasred prostorije. U jednom kutu kuhinje buktjela je i grmjela prenatrpana pećka, a podalje se nalazio ormarić na kojem je stajao mali bor, iskićen kuglicama svih mogućih boja, zasut vatom, konfetima i srebrnim vrpcama. Zid iza bora bio je prenatrpan sličicama u malim, kitnjastim okvirima od drva i plastike. Na većini sličica uznosito su se držali različiti sveci, a one druge, mutnije, vjerojatno su predstavljale obiteljske uspomene. Na
jednoj od sličica Politeo opazi mladića u dugim kupaćim gaćama kako sjedi na obali rijeke. Mladić je mogao biti Ljudevit Lukaček, u mladim danima. - Kako je mom bratu? - upita ih Božo Lukaček, prekrstivši ruke preko grudi. - Nisam ga dugo vidio. Zvao sam bolnicu i razgovarao s njegovim liječnikom. Čini se da je Lujo izgubio bitku... - Izgubio je... - reče Politeo, čudeći se kako mu dlan odjednom postaje leden. - Svi mi gubimo bitke! To je izgleda zakonitost. Čemu se onda boriti? Bolje je sjesti kraj puta i gledati kako drugi krvare... Božo Lukaček se zagleda u odvjetnika, onda slegne ramenima, po čemu se dalo zaključiti da baš ništa ne razumije. - Gospodinu izgleda nije dobro? - Da, da, loše mu je - reče Wolf. - Zadržat ćemo se kod vas samo nekoliko trenutaka, a onda žurimo u bolnicu. - Što mu je? - Izgleda da je inficirao ranu. - Inficirao ranu! Čudne li bolesti! Nego hoćete li nešto prigristi? - Ne, ne - odvrati Politeo, kome se i sama pomisao na hranu činila nepodnošljivom. - Onda popiti? - upita ih Božo. Politeo je šutio, a Wolf kimne potvrdno, iako nekako nevoljko. Za koji tren gazda Lukaček im je iz dvolitrenog pehara nalijevao hladno vino izvađeno iz kanistera. - Šta mi poručuje brat? - upita Božo nakon što je otpio gutljaj hladnog rizlinga. - Pa, znate - petljao je Politeo - mi smo prijatelji. Kad je doznao da idemo u Vukovar, rekao je da vas svakako posjetimo i da vam... i da vam kažemo da mu pošaljete onog kulena... - K vragu! - začudi se gazda. - Nikada nije volio kulen! Smije li ga uopće jesti?
- Ne smije - primijeti Wolf. - Ležao sam s njim neko vrijeme u bolnici pa znam. Ali tamo smo kršili sve moguće liječničke zabrane, pa... - Ležali ste s njim u bolnici? - Da, da - nastavi lagati Wolf. - Jako mu je loše. - Pa da... i mora tako biti - složi se Božo Lukaček glasom u kome je bilo puno nekakvog smirenog fatalizma. - Taj melanosarkom nije mačji kašalj! - Ne samo to! reče Wolf. - Malo je izvan sebe. Fantazira. Kao da je... kako se ono kaže? - Posenilio - pomogne mu odvjetnik, koji je ubrzo sve shvatio. - Zašto bi posenilio? - začudi se gazda Božo. - Tako... možda mi se i čini... Ali, stalno priča o nekakvom zatvoru, o Informbirou, o tome kako je robijao ni kriv ni dužan zbog politike... - Onda je stvarno posenilio - uzdahne Božo i prstom zaokruži po rubu svoje čaše. Činilo se da je zamišljen, ali da ne žali previše brata koji umire tamo daleko u Zagrebu, u kome on možda nikad nije bio. - Zar nije bio? - nagne se Wolf radoznalo prema domaćinu. - Čini se da... da tvrdi kako je 1948. otišao u zatvor jer ga je netko prokazao kao ruskog simpatizera - nadoveže Politeo, pipajući natečeni dlan i čudeći se kako više ne osjeća bol. Šaka se doimala neosjetljivo, drveno... - I vi ste bili s njim u bolnici? - začudi se gazda Lukaček. - Ne, ne... ja sam mu pričao - priskoči Amerikanac. - Isuse, mog brata da muče takve fantazije! - snebivao se gazda. - To da je zaglavio zbog Informbiroa! Pa to je nevjerojatno! Bar se on u politiku nikad nije razumio! - Tih godina zatvori su bili puni i onih što se u politiku uopće nisu razumjeli. I ruski čaj mogao je biti opasan i subverzivna stvar. Nećete valjda kazati da su samo pravi ruski simpatizeri išli u zatvor? Opće je poznato...
- Momci, dosta o tom! - prekine ga Božo Lukaček i lupi šakom po stolu tako jako da se iz čaša proli malo vina. - Ja vas uopće ne poznajem i ne želim da mi tu lajete o politici! U politiku se ne razumijem, ne zanima me i o njoj ne dajem nikakve izjave. A što se tiče mog brata, te priče su čisto sranje! Lujo je od 1948. bio tu sa mnom u Bršadinu. Šest-sedam godina živjeli smo skupa i ta priča o Informbirou i zatvoru je čista budalaština. - U Bršadinu? - radoznalo će Politeo. - Da. To vam je tu, sedam-osam kilometara od Vukovara. Obojica smo rodom iz Bršadina, samo što je Lujo rano otišao od kuće u Zagreb. Nije htio biti gazda u Bršadinu, nego običan vodoinstalater u Zagrebu. - Zar vaš brat nije građevinski poduzetnik? - začudi se odvjetnik. - Jest! - ljutito će Božo Lukaček. - Sada jest, ali je počeo prije rata kao vodoinstalater. - Znači, vaš brat je bio vodoinstalater?! - prozbori Wolf, sasvim smrknut i zamišljen nad činjenicom koju je netom saznao. - Dobro, šta se čudite, kao da sam rekao da mi je brat nešto blesavo kao operni pjevač ili pisac ljubavnih romana? Vodoinstalaterski je posao čist i častan, ali njemu se zbog nečeg izgleda uradio. - Zbog čega? - Ne znam. Rekao sam vam da je brat rano otišao u Zagreb. Dugo vremena znali smo o njemu samo ono što nam je pisao. A pisao je jako malo. Ovamo gotovo da nije ni navraćao. Znali smo da je vodoinstalater, zatim da je u ratnom zarobljeništvu, pa onda u domobranstvu... 1948. je došao u Bršadin i rekao da mu je dosta Zagreba i da se vratio da ostane ovdje. Šest godina smo živjeli zajedno... - Od čega? - Od svega. Najviše od poljoprivrede. Istina, živjeli smo skromno... - Čekajte! - prekine ga Wolf. - Kažete da ste živjeli skromno. Zar Ljudevit nije iz Zagreba donio nikakvih para, nikakve ušteđevine?
- Kakve pare! - pogleda ga Božo kao da je lud. - Pa nije bio direktor ili bankar, nego siromašan vodoinstalater. Bili smo obojica sirotinja sve dok nam nije umro stric u Županji i ostavio nam velik salaš, stoku, šumu, pare... Bilo je to negdje oko 1957. ili 1958. Uzeli smo pare, a salaš, stoku i sve ostalo, kao i našu kuću - prodali. Zatim smo sve podijelili popola i razišli se svaki na svoju stranu. Ja sam kupio ovo staro skladište i napravio sušaru, a on je otišao u Crikvenicu i tamo nešto kupio... Otada smo ponovo postali stranci. Ja sam nastradao u ovom poslu koji mi nije ništa donio, a on se obogatio. - U Crikvenici? - Valjda. Ali vjerojatno više u Zagrebu, kad se počeo baviti građevinskim poslovima. Investirao je velike pare, kupio silne strojeve i počeo ugovarati poslove vrijedne milijune i milijune... Bio je spretan. - Čitali smo - primijeti Politeo - da ga je zbog spretnosti i SUP malo pritegnuo. On shvati primjedbu, ali ostade ravnodušan. Činilo se da nije osobito dirnut bratovom sudbinom i da mu posjetioci već idu na živce. - Ženu mu niste poznavali? - zanimalo je Wolfa. - Ne, uopće... Znam da se oženio tamo s nekom... i rastavio se poslije, ali me se to nije ticalo. Zvao me u svadbu, ali sam nekako osjećao da bi više volio da ne dođem. Ma, slušajte... - Znam, znam - smirivao ga je Amerikanac. - Vi ste se s bratom rastali još u Brdašinu ili Bršadinu 1957. Otada je prošlo više od četvrt stoljeća i vi brata više uopće ne doživljavate kao brata... - Nije to! - branio se Božo Lukaček. - Nije da nije - promrlja Wolf. - Ali, taj kulen ćete mu valjda poslati. Pa radi toga smo konačno i došli do vas. Sad, na kraju, toliko još možete učiniti za brata Luju. - Da, svakako, svakako! - reče Lukaček, radostan što će ih se riješiti. - Odmah ću donijeti jedan lijepi. Baš za njega, za brata Luju.
Petnaestak minuta kasnije stajali su na obali Dunava ispred istoimenog hotela, gledajući kako po glatkom ledu igraju šareni odsjaji osvijetljenog i iskićenog hotela, koji se također spremao dočekati Novu godinu. Košava je nosila oblake zaleđenih pahuljica preko ravnog leda i bockala ih po obrazima. Wolf je stajao do same zaleđene vode s velikim kulenom pod rukom i glasno razmišljao: - Dakle, stvari su mnogo jasnije. Can't you see clearly now? Julijana je digla zlato i dala ga Lukačeku da ga zazida pod kadu. Vodoinstalater Lukaček zazidao je svoj alat, a zlato digao i zbrisao. Uslijedio je rat koji ih je privremeno rastavio. 1947. Julijana je naletjela na Lukačeka i počela ga gnjaviti da čim prije iznesu zlato iz tog prokletog stana. Kako bi je se riješio, izmislio je priču o hapšenju zbog simpatija prema U.S.S.R. Na taj način dobro si je zameo trag, jer se Julijana nije usuđivala raspitivati o njemu na nadležnim mjestima. Da ne iščačka... kako si ono rekao? Da ne iščačka medvjedicu. Da, da buddy, Informbiro je jeziva, ukleta stvar o kojoj se obični smrtnici ne usuđuju raspitivati! Poždere ti Informbiro tatu i quits! Fuck it! On ti poždere, a ti šutiš da ne isčačkaš... Lukaček je izmislio mudru i korisnu priču o Informbirou i zbrisao u Bršadin... a onda... Ali, što je bilo onda? Zašto ju je 1960. uzeo za ženu? Je li ona navaljivala? Nije li ga možda ucjenjivala? Kako i zašto je tako iznenada umrla? Shit! Prvi dio priče je jasan, drugi je čisti mrak. Šta ti misliš, buddy? U tom trenu Politeo se sruši na koljena i dlanovima pokrije lice. Wolf hitro odbaci kulen, koji se odskliže po zaleđenoj površini rijeke, pa prihvati omlitavjelog Politea za ramena. Odvjetnik je dahtao i jecao: - Wolfe, kurvin sine, vodi me liječniku! Umrijet ću! Dežurni liječnik u vukovarskoj bolnici bio je namrgođen mladić koga je novogodišnje dežurstvo najvjerojatnije zateklo »na krivoj nozi«, pa nije pokazivao ni najmanju želju da se upušta u razgovor s ljudima koji su za hitnu intervenciju odabrali tako delikatno vrijeme. Da je bio u nešto boljem stanju, hipohondrični Politeo zacijelo bi se uvrijedio što mu liječnik ne želi otkriti dijagnozu, a ovako,
mučen umorom i visokom temperaturom, nijemo je gledao u mladu bolničarku koja je pripremala ampule i šprice. - Tetanus? - upitao je suhim ustima. Sestra se samo nasmiješila i zabila mu špricu u butinu. Prvo jednu, zatim drugu. - Otrovanje krvi? - upita je ponovo. Sestra mu smjesti i treću injekciju svejednako se smiješeći. Pridigao se i sjeo na visoki krevet. Sada ga je uz ruku boljela i stražnjica. Primijeti da je namrgođeni liječnik već izašao. U kutu ordinacije, na bijelom stolcu, s upaljenom cigaretom u ruci, drijemao je umorni Amerikanac domaćeg porijekla - Leon Wolf. - Gospodine, ovdje se ne puši! - prekori ga sestra. Wolf pusti cigaretu da padne na pod, ugasi je nogom i nastavi drijemati. - Doktor je izašao a da mi ništa nije rekao - reče Politeo. - Nema vam šta kazati! Sutra ćete doći ovamo na injekcije, a sada idite u krevet i dobro se ispavajte! Zatim mu sestra pruži dvije šarene kutijice. - Ove ćete antibiotike piti osam dana kako piše na kutiji. Svakih šest sati po dva. Tada ćete se javiti na kontrolu. A sada ste slobodni. Kad se drugi put povrijedite, odmah dezinficirajte ranu. - On mi je dezinficirao - reče Politeo i upre prstom u Amerikanca. Wolf se prene i polako ustane. Zatim se protegne i zijevne. - Idemo, pal. Pred nama je duga novogodišnja noć. - Za gospodina nema novogodišnje noći! - usprotivi se sestra profesionalno ljutitim glasom. -Dok ovo pije, ne smije okusiti alkohol. - Gospođice! — reče Amerikanac. - Postoje novogodišnje noći i bez alkohola. Ako ne vjerujete, slobodan sam vas pozvati da se i sami uvjerite.
Sestra ga odmjeri pogledom od glave do pete, promrmlja nešto i prezirno frkne, a onda brzo izađe iz ordinacije. Čas kasnije bili su napolju. Tako je žestoko puhalo da su jedva hodali. Amerikanac je pridržavao Politea koji je šepao, pomažući mu da nekako dođe do hotela. Kad su stali ispred osvijetljenog hotela »Dunav«, začuli su glazbu i glasno veselje što su se probijali kroz fijuke vjetra koji je upravo brisao otvoreni prostor ispred višekatne zgrade. U hotelu je već polako odlazila stara umorna 1984. (koju su zbog dosadnog engleskog pisca mnogi držali kobnom) i dolazila mlada, zavodljiva, nadobudna 1985, a tu, tu napolju na vjetru, u tami, pomisli Politeo, ne dolazi niti odlazi ništa, ama bas ništa!
16. Vjerojatno su bili jedini ljudi u zemlji koji su te najveselije noći, skrhani umorom, legli u devet sati i za tili čas zaspali. U vukovarskom hotelu »Dunav«, u kome nije bilo ni jednog jedincatog stola za doček Nove 1985, bilo je još dovoljno nezauzetih soba, pa su odabrali jednu dvokrevetnu na prvom katu i platili je unaprijed. Politeo je predao recepcionaru svoju izguljenu osobnu kartu, koja je već odavno prestala važiti, a Wolf jedan od raspoloživih pasoša. Od hotelskog službenika dobili su i sasvim povoljnu vijest da već sutra dopodne imaju iz Osijeka avion za Zagreb, pa kako je donde tek tridesetak kilometara, naručio je Wolf taksi koji će ih sutradan prevesti do osječkog aerodroma. Sve ostalo predstavljalo je predspavačku rutinu: svlačenje, tuširanje i pad u mek, topao krevet. Okruženi sve glasnijim slavljem, glazbom, pjesmom, pucanjem i razbijanjem boca, utonuli su u san, taj posljednji azil izgubljenika i autsajdera. Kasno noću, ili rano ujutro, Politeo se probudio i uspravio u krevetu. Podmetnuo je jastuk pod leđa i opipao dlan. Bio je hladan, mnogo manje natečen i nije ga uopće bolio. Primijeti da su mu leđa vlažna od znoja, ali temperaturu više nije imao. Sve u svemu, ćutio se mnogo bolje, čak je i čir bio miran i tih. Jedino što je osjećao bila je glad, a to je bio sasvim dobar znak. Dolje u hotelskom restoranu čuo se metež posustalog slavlja, ispunjen po nekom tihom pjesmom i pijanim urlikom. Upita se koliko je sati moglo biti; je li vrijeme za antibiotik, ili je to vrijeme već prošlo? Ustane, izvuče iz kaputa dvije kutijice iz kojih odvoji četiri kapsule i proguta ih, a onda pođe u kupaonicu kako bi popio dva-tri gutljaja vode. Kad je počeo piti, iznenadi se koliko je zapravo bio žedan. Oznojivši se od visoke temperature, mora da je dobrano dehidrirao. Vrati se u krevet i legne nauznak, posve smiren, slušajući kako netko ispod prozora pjeva alkoholičarsku himnu »U ranu zoru, zoru«. Pijani falš tonovi borili su se neko vrijeme s košavom, a onda su negdje uminuli, zagubili se... Primijeti tad Wolfa kako leži na krevetu s
cigaretom u ustima. Crvena svjetlost cigaretnog žara davala mu je zagonetnost kakvog La Toureovog noćnog portreta. - Ne spavaš? - priupita ga tiho. Wolf ne odgovori - odgovor je ionako bio suvišan. - Popio si lijek? - tiho će Amerikanac. - Da. -Kakav ti je dlan? - Izgleda da prolazi. -To je dobro. - Jedino je to dobro - uzdahne odvjetnik. - Sve ostalo je prokleto sranje! - Da. - Jasno ti je da smo sada na kraju. Zlato je definitivno zbrisalo - govorio je Politeo tiho, sasvim tiho, kako i pristaje tom dijelu noći. - Nema zlata! Lukaček ga je eksproprirao još one davne 1941. Postao je magnat, vlasnik privatnog socijalističkog građevinsko-poduzetničkog trusta. Uzdigao se od siromašnog vodoinstalatera dojdeka do gazde koji ima bazen, koji se guši u parama, koji potkupljuje sud, upravu, liječnike... zapravo sve osim one bolničke sestre. Zar misliš da je to učinio samo s polovicom nasljeđa preminulog strica iz Županje? - Šta ja znam. Nije ni važno! - Kako nije važno? - podigne glas odvjetnik, a onda se ponovo vrati tihom, smirenom tonu: - Sve što je imao uložio je u svoj vrtoglavi uspon; dobar dio njegova kapitala mora da je bilo i zlato tvog pokojnog oca. Od novogodišnjeg slavlja više nije ostalo ni glaska. Jedino što se napolju čulo bila je košava, ljuta fijukava košava. - Uopće ne znam da li mi je otac »pokojni« - reče Wolf nakon kraćeg premišljanja, uzdahne i ugasi cigaretu u pepeljari što je ležala na noćnom ormariću. - Čekaj, šta sad to znači? - pobunio se Politeo. - Pa došao si ovamo da pronađeš zlato koje je pripadalo tvom pokojnom ocu. Sobom ponovo zavlada tišina koju je remetio tek vjetar. Činilo se da Wolf oklijeva, da ne zna kako da započne, ili kako da završi priču o sebi.
- Teško ti je to objasniti - konačno će. - Zbog toga što sam ti toliko lagao i izmotavao se. Nikada moj otac nije posjedovao nikakvo zlato i ja ni zbog kakvog zlata nisam došao ovamo. - Nego?! - Došao sam zapravo da pronađem oca... Politeo ponovo osjeti bol, ali ne u dlanu nego u želucu. Ustane i u unutarnjem džepu kaputa pronađe tablu žutih apaurina. Popije dva, pa zapali cigaretu, trudeći se da ostane što mirniji. - Bogamu! Tko tu kome prodaje muda pod bubrege? Sada mi još samo kaži da stari Wolf nije imao nikakvog zlata i da je... - Stari Wolf je imao zlato koje mu je ukradeno! - prekine ga Wolf, odlučivši valjda da sve prizna. - Da, sve je to istina, ukradeno mu je zlato i to na način koji smo otkrili. Samo što... samo što ja nisam njegov sin, jer stari tvorničar Wolf uopće nije imao djece. Ukradeno mu je zlato dok se spremao da sa ženom emigrira u U.S.A. Da, ja nisam njegov sin i uopće se ne zovem Wolf. Nošen blagotvornim djelovanjem apaurina, Politeo pomisli kako bi možda bilo najpametnije zaspati i zbrisati od nove prijetvorne priče suludog Amerikanca. Ipak to nije učinio; radoznalost mu je nalagala da bude prisutan i čuje sve. Radoznalost i briga za vlastitu budućnost. - Tko si onda ti? - Leon Nagy - reče Wolf i zašuti, puštajući da to ime proleti utihlom sobom i pogodi unezvjerenog Politea. - Da, Ja sam Leon Nagy, sin Zoltana Nagya, kućnog liječnika obitelji Wolf... koga upravo pokušavam pronaći. - Kriste! Ti si sin obiteljskog liječnika! Zašto da ti povjerujem? - Nizašto! Ne moraš mi uopće povjerovati - reče Amerikanac, pokrivajući se plahtom preko glave. A onda, kao da se upravo nečeg sjetio, odgrne plahtu i reče: - Sigurno si mi već prekopao torbu i vidio pasoše. Onaj u kome piše Leonard Nagy, to je pravi! Toliko, da te to ne muči više.
- I revolver je pravi? - neodlučno će Politeo. - U mom poslu moraš imati pravi revolver. To je zahtjev profesije. Svaki jaboney to zna. I zadnjem žutokljuncu je to poznato. Negdje u daljini začuo se zvižduk noćnog vlaka izgubljenog u tmini i snijegu. - Ništa više ne razumijem - prošapta Politeo, kao da se miri s novonastalim okolnostima. - Znači, tražio si oca, a ne zlato. Zašto mi to nisi odmah rekao? - Šta ja znam. Možda sam i trebao. Rekao sam ti da tražim Julijanu Klis, jer sam stvarno tražio Julijanu Klis. Da bih pronašao oca, morao sam pronaći zlato, a da bih pronašao zlato, morao sam pronaći Julijanu Klis. Vidiš, sve je bilo nekako povezano. A da bih nešto uopće pronašao, morao sam ti ući u stan. Da bih ti ušao u stan, morao sam ti se lažno predstaviti kao Wolfov sin. Jedino pod tom izlikom mogao sam se nadati da ćeš me pustiti unutra i primiti me. - Glupost! Glupost i čisti mutež! - Da. Glupost. Kad smo otkrili Julijanin grob, možda sam ti trebao priznati tko sam i što tražim. Ali nisam. Učinilo mi se da će te potraga za zlatom zanimati više od potrage za nekim bezveznim liječnikom iz predratnog Zagreba. Uostalom, nisam ti mnogo ni lagao. Tražio sam zlato jer sam jedino preko zlata mogao pronaći oca. I Julijana i zlato vodili su me k istom cilju. - Zašto? Kakve veze ima tvoj otac sa Julijanom i zlatom? Wolf se nekoliko trenutaka premišljao, a onda nastavi: - To je užasno dugačka i komplicirana priča. Ne znam ima li uopće smisla pričati je. - Pričaj! - reče Politeo, hineći ravnodušnost. - Ionako smo zajebali ostatak noći. Wolf ponovo zapali cigaretu. - Tata je bio obiteljski liječnik Wolfovih i onog martovskog dana 1941. stvarno je došao da se oprosti s njima. Za razliku od starog Wolfa, koga je predstojeći put zacijelo zbunio i otupio mu pažnju, moj stari je shvatio da se u kući događa nešto neobično. Primijetio je da je sluškinja Julijana u nekoj vrsti dosluha s vodoinstalaterom i da nešto spremaju. Ali, ni nakraj pameti mu nije bilo da se
priprema podla pljačka. Oprostio se sa starim pacijentom i prijateljem i otišao, sumnjajući mnogo, ali ne znajući ništa pouzdano. Proživio je rat u Zagrebu, a nakon rata je radio u bolnici sve do 1952. - To je ona priča odvjetnika Pezdirca? - primijeti Politeo. - Znači, advokat s tako smiješnim prezimenom uopće ne postoji? - Postoji - reče Wolf, čije je pravo prezime bilo Nagy. - Postoji, ali, jasno, tu priču nije mi trebao ispričati on. Poslužio sam se njome kako bih tvoju pažnju usmjerio na Julijanu Klis i vodoinstalatera. Da se ne zamaraš tragajući za obiteljskim liječnikom... - Ali, obiteljski liječnik bio je tražena osoba, zar ne? - objašnjavao je Politeo. - Jest! bio je! Ali, do njega se moglo doći samo preko Julijane, vodoinstalatera ili zlata... Kasnije ćeš shvatiti zašto. - Dobro, pričaj! Kasnije ću shvatiti. Budem li ti uopće htio vjerovati. - Kako hoćeš - nastavi Wolf. - 1952. starom su vlasti dozvolile da se iseli iz Jugoslavije, jer je u Americi imao bolesnog brata koji ga je zvao da dođe. Te iste godine napustili smo zemlju i odletjeli u U.S.A. - Isuse! Kada si napustio zemlju, više nisi bio klinac! Zato tako dobro govoriš hrvatski. Osim toga, mora da znaš i što je Informbiro? Amerikanac preskoči Informbiro i nastavi pričati: - Nisam bio klinac. Imao sam dvadeset jednu godinu. Dakle, početkom 1952. doselili smo se u Newark, New Yersey. Na neki način, to je druga strana New Yorka, over the bridges! Čuo si valjda za Newark? - Čuo sam - reče odvjetnik prilično nesigurno. - Moj stric imao je mali restoran blizu Elizabeth Avenue. Otac je napustio liječničku praksu i počeo pomagati bolesnom bratu u vođenju restorana, što je za jednog starog evropskog liječnika svakako bila degradacija. Meni se Newark činio sasvim prosječnim i nezanimljivim mjestom. Odlazio sam na boksačke mečeve u Laurel Gardens i kladio se na borce, družio se s huliganskim mobovima koji su se okupljali oko bivšeg Empirea, sudjelovao u tučnjavama oko gimnazije South Side, hvatao
frame-dames na klizalištu u blizini Avenije Frelinghuysen... Uostalom, fuck Newark! Zaboravimo to! - Što je bilo s tvojim starim? - Moj otac Zoltan Nagy - nastavi Amerikanac - bio je strašno nezadovoljan što mu je sin adventurer i straycat. Želio me odgojiti u svom patrijarhalnom middleeuropean duhu. Želio je da kao i on postanem liječnik, da izgaram u svetoj dužnosti pomaganja bližnjima... oh shit! Ništa od toga! Bio sam prestar da bi me on još uvijek mogao odgajati u nekakvom duhu... No,1953. bio je Independence day i svečana večera u kući mog strica i oca... Stari je malo popio, razgalio se i održao govor u kome je napao novi svijet, čiju je najveću tragediju vidio u činjenici da su zanemarili dom, obitelj i takva sranja. Shvatio sam da je taj govor namijenjen meni, te da se nada kako ja neću ponoviti istu grešku. U jednom trenu izvukao je odnekud metalnu kutiju i prodrmao je. U njoj su zazvečali kovani dolari. Jesus Christ, kad se samo sjetim kakav je to blesavi Independence day bio! Zamisli čemu je trebala poslužiti kutija s metalnim dolarima! Stavljao je u nju svakog dana po jedan dolar, a ta će lova, kad ja završim medicine ili dentistry, poslužiti kao materijalna osnova za otvaranje moje privatne ordinacije. A čim se odlučim za studij, kazao je, počet će u kutiju stavljati dvostruko ili trostruko veće iznose. Tupavi stric dijabetičar obećao je da će se i on uključiti u ovu plemenitu štednju... - I što si uradio? - Zajebao sam im taj Independence day. Izgledali su mi neodoljivo komično, izgledali su poput preživjele mađarske oaze usred Amerike koja je svojim novim vjetrovima hučala i tutnjala svud oko njih. Uzeo sam tu glupu metalnu škrabicu i tresnuo njome o pod. Zatim sam definitivno otišao... - Definitivno? - Nikad više nisam vidio oca. Sve što se s njim događalo saznao sam mnogo, mnogo godina kasnije, kad sam se vratio. - Što si radio?
- To je nezanimljiva failure story, puna love i jada. Neće te previše zanimati. Otišao sam prvo u New York i počeo studirati chemistry. Bilo je nesnosno, jer sam započinjao u godinama kada se već završava. Taj studij zainteresirao me samo za jednu stvar. - Koju? - Power. - Kemija te zainteresirala za moć?! - Ne moć - nasmije se Wolf. - U žargonu je to riječ za eksploziv. - Bavio si se eksplozivima? - Da. Ali, ne njihovom upotrebom nego finesama pripreme. Ta vrsta stručnosti donosi strašan tajni ugled i još strašniji javni strah. Postao sam pravi shark u toj grani i bio sam tražen. - Čini mi se da si još uvijek tražen - primijeti Politeo ironično. - Perhaps! U toj djelatnosti uvijek si tražen sa svih strana. Svaki dick, cop, badge bandit kog sretneš može biti pseto na tvom tragu. Ali, forget it! Bolje je da ti o tome ne pričam. Takvo znanje nije nikom korisno. Dosta je da znaš da sam mnogo tumarao po U.S. A. i nekim dijelovima Evrope, aranžirajući neke poslove... - Koliko si dugo tako tumarao? - Twentv four years! Dvadeset četiri godine nije me bilo kod kuće, dvadeset četiri godine nisam imao pojma o mojima. Pitao sam se jesu li živi i slave li još svoje ugarske svetkovine i američki Independence day. Godine 1977. sam se vratio na dandva i shvatio da se sve promijenilo. - Što se promijenilo? - Sve. I to je opet dobar komad priče. Slušaš li me? - Slušam, slušam...
- Vidiš, zatekao sam majku i brata u malom stanu na istočnoj periferiji pored katoličkog sirotišta. Živjeli su od socijalne pomoći, a ja sam im čitav apartman mogao popločiti zelenim novčanicama. - Što se zbilo? - Slušaj! 1960. umro je stric i ostavio mali restoran mom ocu. Stari, pun ideja, dignuo je kredite, proširio lokal, uveo neke novine i postao pravi mali poduzetnik, cockroach. Posao je počeo polako cvjetati i stari je digao nove kredite i kupio još jednu staru zgradu, namjeravajući otvoriti još jedan jeftin lokal za colouredpeople. Sve bi to bilo u redu da se dopalo Calvinu Magoonu. - Calvinu Magoonu?! - začudi se Politeo, kome se sve više činilo da prati socijalni američki film iz tridesetih godina. - Calvin Magoon bio je javni vlasnik trinaest restorana, četiri frizerska salona, jednog salona za masažu, a kasnije, kad je pornografija prekoračila Hudson - i prvih pornokina! O njegovim tajnim poslovima, političkom utjecaju, uglednim prijateljima i parama kojima je kupovao sve, od skupih automobila do gradonačelnika, bolje da ti i ne govorim. - Stari je znači došao u sukob... - Ne znam kako i zašto, ali stari je došao u sukob s Calvinom Magoonom. A to je bio sukob, kako je kazao onaj liječnik, između vaše hokejaške reprezentacije i kanadskih profija. 100:0 za Magoona! Da nije bio sucker, morao je predvidjeti ishod. Jednostavno, Magoon ga je uništio. - Kako ga je uništio? Amerikanac ga pogleda očima punim nevjerice, a onda će ljutito: - Kako ga je uništio? Fuck it! Ti si commie i nemaš pojma o tome kako se na Zapadu posluje. Jebene ekonomske zakonitosti melju te i drobe na svakom koraku. Šta ja znam kako ga je uništio! Mogao ga je uništiti na tisuću načina. Mogao je kupnjom na veliko sniziti cijenu T-bone steaku za deset centi. Mogao mu je posredstvom bankovnih veza otkazati kredite, ili navesti banku da prodajom realizira pet dana staro neplaćeno
dugovanje po hipotekarnom kreditu. Ne znam što je učinio, a učinio je valjda sve što se u tom trenu dalo učiniti. Tako da je stari bankrotirao nakon dva mjeseca. - Smetao je Magoonu? Bio mu je konkurencija? - Ne budi smiješan! Jedan cockroach da bude konkurencija big bossu! Rekao sam ti da ne znam što se dogodilo, ali mora da se strašno zamjerio velikom gazdi koji ga je uništio iz čiste zloće. - I dalje? - Tako se obitelj Zoltana Nagya iz Newarka naglo preselila u underclass koji živi od socijalne pomoći. Unajmili su mali stan nedaleko od brodogradilišta i, koje li ironije, otkrili su da su postali stanari u kući čiji je pravi vlasnik Calvin Magoon. Onda se dogodilo nešto podjednako strašno. Calvin Magoon dao je osigurati derutnu zgradu iz koje je izvlačio sitan najam, a mjesec dana kasnije dao ju je potpaliti. To ti je stalna i rentabilna praksa. U Bronxu ima sedam tisuća požara godišnje. Dobar dio njih aranžirali su vlasnici radi velikog osiguranja. - Kako znaš da ju je dao potpaliti? - Ah, pa da! - ironično primijeti Wolf. - Javno se to ne zna. Palikuća nikad nije pronađen. Ali svi su znali tko je autor čitave lakrdije. Čak je i osiguravatelj to znao, ali bez dokaza nije mogao ništa uraditi. - To je demokracija! - Da, to je real democracy! Bez dokaza nema ništa! Nevin si ukoliko ti se drugačije ne dokaže. Ali, ne zaboravi, to je real democracy i free country samo za Calvina Magoona. Za moje starce to nije bio real democracy, nego platneni pakao u kome je izgorjelo gotovo sve što su imali. Sve osim... - Osim? - Čut ćeš već - nastavi Wolf. - Starci su se onda preselili u još mračniji kvart, gdje je starom Zoltanu Nagyu konačno nešto puklo u glavi. Osamio se, prestao razgovarati s majkom i mojim bratom i počeo se zanositi nekakvim svojim fiksnim idejama. Jedna od glavnih bila je velika ideja o definitivnom financijskom ratu protiv mafioza
Calvina Magoona. Za taj mu je rat trebala samo financijska potpora. Shit! Razgovarao je već s anđelima! S tim planom, ma kakav bio, mogao si je obrisati dupe. Calvin Magoon bio je neranjiv. Calvina Magoona mogao je uništiti samo neki drugi, jači Calvin Magoon, a takvog u Newarku nije bilo. Onda se moj otac dosjetio gdje će naći financijsku potporu za svoj veliki rat. Politeo je slušao s vidnim zanimanjem Amerikančevu priču, premda je na nekim mjestima bio prilično skeptičan. Ovdje u vukovarskom hotelu gangsterska priča s američkog asfalta stvarno je djelovala neobično, neuvjerljivo i izmišljeno. U daljini je crkveni sat otkucao nekoliko sitnih otkucaja. Činilo se da je jutro sasvim blizu. - Prije no što je umro stric, moj otac je u New Yorku uspio pronaći svog starog poznanika, prijatelja i pacijenta Nou Wolfa, koji mu je ispričao sve o tužnoj sudbini njegove metalne kutije sa zlatom. Priča starog zagrebačkog tvorničara bila je potvrda sumnje koja je u posljednje vrijeme razdirala mog oca. Odmah je shvatio što se dogodilo i tko je mogao ukrasti zlato. I kada je definitivno propao, kada je već počeo silaziti s uma, počeo je u ukradenom zlatu gledati nešto što će mu pomoći da se obračuna s... - To je bila idiotska zamisao. - To nije bila idiotska nego luđačka zamisao. Ali, na žalost, stari je tada već pomalo i bio luđak... I što je uradio? 1969. je skupio nekakve novce i nestao... Majka i brat su ga tražili. Sve što su uspjeli doznati bilo je to da je kupio avionsku kartu za Zagreb i ukrcao se u PANAM-ov avion. Ništa više nisu mogli doznati. Čak im ni jugoslavenski konzulat u New Yorku nije mogao dati nikakve informacije. - Sve si to doznao 1977, kad si se vratio kući? - Ne baš sve - nastavi Wolf. - Nešto mi je brat natuknuo, ali na to nisam previše obraćao pažnju. Sve ovo doznao sam 1981. od brata, kada sam se zbog majčine smrti vratio u Newark. No, sama priča ne bi me osobito pogodila da se nije dogodilo nešto drugo. Kad je majka umrla, nakon sprovoda, vratio sam se s bratom u majčin stan. Ispričao mi je sve, a onda me poveo do škrinje s očevim stvarima. Otvorio ju je... i znaš šta je bilo na dnu škrinje?
Politeo ga je šutke promatrao. - Na dnu sanduka - šaptom će Wolf- bila je ona metalna kutija puna kovanih dolara. Bila je to lova kojom je namjeravao otvoriti moju samostalnu ordinaciju. Čim završim studij koji nisam ni započeo. Zamisli, prošli su kroz svu tu bijedu a da on ni jednom nije pao u napast da otvori kutiju i potroši te pare. Ni jednom! Bloody bastard! Zašto je to učinio? - I što si ti uradio? - Jedino što sam mogao! Otišao sam u New York da pronađem Nou Wolfa i provjerim bratovu priču. - Pronašao si ga? - Pronašao sam devedesetgodišnjeg bogataša koji mi je rekao da je sve to vrlo vjerojatno. Čak mi je rekao da je moj otac poznavao kućnu pomoćnicu, kao i njenog dečka, koji je i kod nas popravljao vodovodne instalacije. Iz svega se dalo zaključiti da moj šašavi tata i nije baš bez šansi da natrapa na koji od tih tragova. Mogao je pronaći Julijanu, da je bila živa, kao što je, bar teoretski, mogao pronaći i jebenog stručnjaka za water supply. - Zbog toga si se toliko raspitivao o tome je li Julijana bila živa 1969.? - sine Politeu. - Zbog toga - potvrdi Wolf. - I onda, onda si odlučio da ćeš potražiti starog? - Da. Međutim, prije no što ću poletjeti u Zagreb, dogodila se onom štakoru Magoonu zbilja gadna nezgoda. U nužnicima njegovih trinaest restorana eksplodiralo je trinaest malih spravica koje su mogle raznijeti školjku pod nečijom guzicom - reći će Amerikanac pomalo zagonetnim glasom. - Znaš, tamo više nitko uglavnom ne dolazi. Ljudi se boje. Nije ugodno žvakati biftek dok ti iza leđa pršti keramička tanad zahodske školjke. - Ti si to uradio? - zapanji se Politeo.
Wolf ne odgovori. Ustao je i pogledao prema prozoru. Negdje u daljini pomaljala se tanka svijetlosiva traka jutra, ali nebo je još uvijak bilo tamnije od snijegom pokrivena tla. - Taksi će stići rano - reče. - Avion polijeće u deset i trideset. - I što ćeš sad? Kako ćeš pronaći oca? Wolf se zamisli, ali ništa ne odgovori. Pođe u kupaonicu odakle se ubrzo začu šum tuša. Kad je izašao, bio je gol do pojasa i trljao se bijelim hotelskim ručnikom. - Sad kad smo u pogledu Julijane Klis i zlata sigurni, očev ću nestanak tretirati na manje sofisticiran način. - Ne razumijem - prizna Politeo. - Pa tako, na manje optimističan ali zato na realističniji način. - Molim te, budi direktniji. - Pa, tretirat ću ga kao mrtvu osobu i potražiti ga među mrtvima. Tako sam već i ranije trebao razmišljati. - Misliš da je mrtav? - iznenadi se odvjetnik. - Mislim da je ubijen. Vjerojatno iste one godine kad je došao u Zagreb. Ne vjerujem da je imao para da dugo tumara po ovoj zemlji. A šta ti misliš? - Mislim - reče Politeo nakon kraćeg razmišljanja - mislim da ću te i dalje zvati Wolf!
17. Nikola Politeo preskočio je svoje drugo sljedovanje injekcija, ukrcao se u avion i u Zagrebu marljivo nastavio piti raznobojne kapsule antibiotika. Rana na dlanu posve je splasnula, a krasta otpala i ostavila brazgotinu u obliku tanke duge linije. Pomalo je podsjećala na palmološku liniju života čiji su početak i kraj bili jednako mutni. Ma koliko mu se dotadašnja istraga činila polovičnom, nedorečenom i nesvršenom, dalje kopanje po prošlosti i traganje za zlatom izgledalo mu je besmislenim. I tako, umjesto na kraju, ponovo su bili na početku. Samo što su sada svi problemi djelovali ovozemaljskije i realističnije. Umjesto kopanja po zamršenoj spletki, koja je započela 1941., sada je trebalo pronaći trag čovjeka koji je početkom 1969. doletio PA NAMovim avionom u Zagreb i tu se izgubio. Ili, što se činilo još vjerojatnijim, nije mu trebalo pronaći trag, nego leš. Strategija takva traženja nije se mogla osloniti na već provjerene modele, nego je morala krenuti od improvizacije, od niza vlastitih ideja i osobne domišljatosti. Podaci PAN AM-a od prije petnaest godina nedvojbeno govore da je Zoltan Nagy kupio kartu i ušao u avion za Zagreb. Kako tokom leta nije mogao nestati, bilo je evidentno da je stigao u Zagreb. Što je mogao prvo uraditi? Naravno, prvo je morao uzeti takši i sjesti u autobus i dovesti se s aerodroma u grad. Raspitivati se kod JAT-ovih šofera ili taksista, sjećaju li se takve i takve face, koja se prije petnaest godina dovezla s aerodroma, bilo bi glupo koliko i smiješno. No, kada se već našao u gradu, zacijelo je morao uzeti hotelsku sobu. Ta vrsta podataka dade se provjeriti, pošto ne treba ispitivati vratare, recepcionere i hotelske sobarice, već se sasvim lijepo može zaviriti u stare hotelske knjige. Da je mogućnost takve provjere sasvim načelna i iluzorna, shvatio je Politeo nakon što je obišao prva četiri hotela. U prvom su mu rekli da za tako stare knjige ne postoji obaveza čuvanja, u drugom je doznao da je arhiva nesređena i nepristupačna, u trećem se nikom nije
dalo provjeravati, a u četvrtom je doznao da tu vrstu podataka u principu daju, ali samo uz sudski nalog. Drugu vrstu strategije nametnula im je pretpostavka da je Zoltan Nagy definitivno mrtva osoba. Sve mrtve osobe dijele se na one koje su javno, i na one koje su tajno pokopane, ili im je leš negdje zaturen, primjerice - bačen u rijeku, zazidan pod temelj kuće i slično. Budući da ove potonje na koncu ipak budu pronađene, i one u velikom broju završavaju na grobljima. Otišli su na mirogojsko groblje i pregledali kompletnu dokumentaciju o svim osobama koje su na tom groblju pokopane 1969. godine. Nakon dva i pol sata listanja glave su im bile pune imena među kojima je bio i jedan Nagy, ali ne Zoltan, nego stanoviti Ištvan s ranijim prebivalištem u Samoboru. Nakon Mirogoja čekala ih je arhiva miroševačkog groblja u kojoj nije bilo nikakvog Nagya, što su, jasno, doznali nakon tri sata bezuspješnog prekopavanja po papirima. - U U.S.A. bismo ubacili ime u kompjutor i čekali dvije i pol sekunde po groblju, ili po kompjutoru - primijetio je razočarani Leon Nagy, koji je, bar za Politea, još uvijek bio Wolf. - Tražite neku osobu pokopanu 1969.? - upitao ih je mršavi službenik s debelim naočalama na nosu, u crnom, mrtvozorničkom odijelu na kome su ispala koljena i laktovi. - Da - reče Wolf. - Možete nam nekako pomoći? - Ovisi - promrmlja službenik. - Niste je našli? - Ne. - Je li moguće da je zbog nečeg ostala nepoznata vlastima, ukopnicima ili slično? - I te kako je moguće! - iznenadi se Wolf bistrini službenika. - Znate, svaku godinu imamo jednu manju količinu mrtvaca čiji je identitet ostao nepoznat. - Imali ste ih i 1969? - Vjerojatno. - Kako bismo mogli doznati nešto o njima?
- Ovdje nikako - otpovrne službenik, namještajući naočale. - S tim mi nemamo ništa. Ali, milicija bi vam mogla pomoći. Oni su zaduženi za ustanovljivanja identiteta. Za svakog nepoznatog mrtvaca koga mi i Mirogoj sahranimo, oni imaju kompletnu dokumentaciju, fotose, otiske prstiju, dimenzije i slično. Zašto ne biste svratili do njih? Ako znate kako izgleda pokojnik koga tražite, tamo ćete ga odmah naći. Ujedno će vam kazati i gdje je sahranjen. Zahvalili su grobljanskom službeniku i izašli napolje gdje ih je čekao Golf, tako nespretno parkiran uz cestu da ga je ralica, koja je maločas prošla, gotovo zatrpala snijegom. - Ja neću na policiju - reče Wolf, zavalivši se u meko sjedalo. - Ni meni ne bi prijalo - izusti Politeo. - Kako bi bilo da angažiraš onog svog advokata Pezdirca? Njemu to neće biti teško... - On bi tamo bio bespomoćan kao i ti! - reče Wolf. - Kako će prepoznati mog oca ako ga nikad nije vidio? I meni bi to bilo dosta teško, jer sam starog zadnji put vidio prije tridesetak godina. - Nemaš nikakve slike? - Nemam. - Onda nam stvarno Pezdirc neće koristiti. Čekaj, sjetio sam se - usklikne Politeo. Slike i podaci neidentificiranih osoba redovito se objavljuju u novinama. Na taj se način pozivaju ljudi da pomognu pri identifikaciji leša, odnosno da se jave ako poznaju... - Kakve su to novine? Izvještaji iz svijeta mrtvih? - Zovu se »Večernji list«, iako izlaze ujutro. Imaju specijalnu rubriku... Trebalo bi sutra otići u Sveučilišnu biblioteku i uzeti čitavo 1969. godište. Možda i 1970. i 1971. Ali, čekaj, ako već misliš da ti je otac mrtav, zašto držiš da pripada tim neidentificiranim mrtvacima? Pa, k vragu, morao je imati dokumente uza se! Morao je imati bar pasoš! - Morao je imati - složio se Amerikanac - ali mu ga je, isto tako, netko mogao i oduzeti.
- Tko? I zašto? - Recimo, onaj kome nije odgovaralo da mu se otkrije identitet. Onaj koji ga je... koji ga je, eventualno... ubio! U osam navečer Politeo je uzeo pare i krenuo napolje kako bi pribavio nešto za večeru. Bili su preumorni i prenapeti za izlazak u restoran, pa su odlučili da je bolje smotati nešto na brzinu i zavući se u krpe. Baš kad je htio prijeći ulicu, razmišljajući što i gdje da kupi, primijeti na neočišćenom rubu kolnika parkiranu Zastavu crvene boje i oštećenog blatobrana. - Druže, biste li prišli na tren? - zazvao ga je čovjek iz automobila sasvim ljubaznim glasom. Politeo priđe bliže i za upravljačem crvene Zastave spazi povišeg čovjeka u dugom kožnom kaputu. Imao je čvrste crte lica i jake vilice, a na rukama je nosio vozačke rukavice od meke kože bez prstiju. Mogao je imati trideset, najviše trideset pet godina. - Biste li ušli načas u kola? - reče nepoznati mladić otvarajući vrata. - Ne bih - ustukne Politeo. - Mama mi je zabranila da se vozim s nepoznatim stričekima. - Mislim da bi bilo dobro da odmah uđete - reče mladić pokazavši mu na brzinu svoju službenu legitimaciju. Politeo shvati o čemu se radi, protrne i nekako neodlučno uđe u automobil. Čovjek u kožnom kaputu upali motor i krene prema Hrvatskom narodnom kazalištu. - Vozit ćemo se malo ukrug; tek toliko da popričamo - govorio je vlasnik službene legitimacije, pomno pazeći na klizavu cestu. - Ah, nikad nećemo na zelenu granu s tom zimskom službom. Pogledajte samo na šta ta cesta liči. Mogli bi hokej igrati po njoj. Pored Kazališne kavane skrenuli su nadesno prema zelenom valu, a onda okrenuli nalijevo i nastavili vožnju sve do Petrinjske. Politeo pomisli da će tu stati, ali mladić pritisne gas i nastavi voziti prema Langovu trgu.
- Što ste zašutjeli? Niste se valjda uplašili? - nasmije se vozač. - Hajde, nemate se čega plašiti. Malo ćemo popričati, a onda ću vas odbaciti kući. U redu? Politeo je šutio. Držao je da je to najbolja taktika. Ma koliko bili ljubazni, pred njima je najbolje šutjeti. - Imate podstanara, vidim - reče vozač okrenuvši na Zvijezdi i krenuvši prema Jurjevskoj. -Eto, proći ćemo Cmrokom, pa se preko »Vile Weiss« vratiti dolje. Tamo ću vas iskrcati. Točno pred kućnim vratima. Čuli ste me? Imate podstanara? - Čuo sam. - Onda, imate li ili nemate podstanara? - Imam i nemam - pristojno će Politeo. - Kako se zove? - nasmije se vozač. - Onaj koga imate, ne onaj koga nemate... - Zaboravio sam. Pavličić, mislim... - A ime? - Pavao. Pavao Pavličić. - Ha, ha, ha! - nasmije se od sveg srca vozač. - Pa vi me zbilja potcjenjujete! E, to nije lijepo, nije lijepo! Je li taj vaš podstanar možda u vašem stanu napisao Stroj za maglu i Večernji akt? Propala stvar, pomisli Politeo, tip je čuo za književnika Pavličića. - Zove se, zove se... - uzmuva se Politeo, hoteći popraviti opći dojam. - No, dobro, ne znate kako se zove - mirno će vozač, prolazeći pored Šumskog dvora, osvijetljenog zaostalim ukrasnim svjetlima novogodišnje noći. - Naime, mislite da znate kako se zove, a u stvari ne znate. Ne znate da ne znate! Ha, ha, ha! Ni mi ne znamo. Lukavac ima mnogo imena. Na svakom pasošu po jedno. Je li tako? Politeo pošuti, a onda će skrušenim glasom: - Ne znam ništa o njegovim pasošima. Uzeo sam ga za podstanara jer mi trebaju pare... nemam pojma kako se zove i što mu u pasošu piše.
- U pasošima! - ispravi ga čovjek u kožnom kaputu. - Ne znate ali biste mogli doznati. - Zašto ga sami ne pitate? - Ne možemo još, dragi prijatelju - nasmije se ponovo vozač. - Preosjetljiva je to ptičica. Čim začuje šum, raširi krila, prhne u zrak i nema je više! Pretpostavljam da mu nećete govoriti o ovoj maloj vožnji i ovom malom razgovoru. Spuštali su se Pantovčakom pored »Vile Zagorje«. - Bili ste na Mimarinoj izložbi? - upita vozač, bacivši usput pogled na »Vilu Zagorje«, koja je sada bila reprezentativan izložbeni prostor. - Neću mu ništa kazati - odvrati Politeo, oglušivši se na pitanje o izložbi na kojoj nije bio. - To je dobro! Znate, bilo bi to nerazumno s vaše strane. Naime, bit ću posve otvoren. Vaš dosje nije baš najsjajniji. Imate neke mrlje u prošlosti, svašta pričate naokolo... čujem da ste zatražili i američku vizu. - Vi to meni prijetite? - razljuti se Politeo, premda se zaricao da će ostati miran i staložen. - Što se vas tiče moja viza? - Ah, ništa, ništa! Nemojte se uzrujavati. To je stvar Amerikanaca. Dat će vam vizu, slobodan ste čovjek, imate svoj pasoš, pa onda, ako baš želite, možete i... Samo, bi bilo dobro da znate jednu stvar. Reći ću vam je, a vi je istog trena pokušajte zaboraviti. I ti koji vam daju vizu zanimaju se za vašeg podstanara. - Ali, zašto? - Rekao sam da odmah zaboravite! - prekine ga vozač, jureći sve brže prema Britancu. - Pomognete li nama, pomogli ste i njima. Znate, ja onako intimno pretpostavljam da su vaše simpatije na njihovoj, a ne na našoj strani... - Šta vi to pričate! - pobuni se odvjetnik. - Nema ništa loše u tome! - umirivao ga je mladić u kožnom kaputu. — To je velika, bogata, demokratska zemlja... silno napredna... no, da vas ne gnjavim... Htio bih da
samo razmislite o mom prijedlogu. Trebalo bi da zavirite u sve njegove pasoše i upamtite imena koja su u njima. Jasno, on to ne bi smio znati. - Tko? - Pa on! Amerikanac! Vaš tobožnji podstanar. Upamtite imena i čekajte da vam se javim. Rekavši to, mladić izvuče iz džepa paketić žvakaćih guma, pa razmota jednu i strpa je u usta. - Hoćete žvaku? - upita dok su se Krajiškom vozili prema Prilazu. - Znate, pokušavam se odvići od pušenja, a nikako mi ne ide. Sada trošim i za cigarete i za žvake. Glupo, zar ne? - Ali, što je tako grozno učinio moj podstanar? - upita Politeo, nevjesto glumeći čuđenje. Crvena se Zastava zaustavi ispred njegova stana u Prilazu. - Žao mi je, ali ne možemo više pričati - reče tronutim glasom vozač. - Obećao sam da ću vas nakon kružne vožnje vratiti kući. I evo nas, održao sam obećanje. - Mislite li da bi bilo pametno da mu dam otkaz? - Kome? - Pa podstanaru! - reče Politeo. - Čovječe! - pogleda ga vrlo strogo mladić u dugom kožnom kaputu. - Što vam pada na pamet! Politeo slegne ramenima, izađe iz automobila i zagazi u dubok snijeg. Vozač zalupi vratima, doda gas i u trenu nestane. Još koji tren Politeo je stajao uz rub ceste, pitajući se nije li to bio san. Kada se praznih ruku, bez večere, pojavio gore u stanu, Wolf se začudio i upitao ga gdje je zapravo bio. - Nigdje - reče, a onda se odmah ispravi: - Zapravo svagdje! I sve je zatvoreno. Nema večere! - Sve je zatvoreno! A terrible country! Kako u ovo doba može biti sve zatvoreno?
18. Sveučilišna knjižnica je stara secesijska zgrada, puna sklada i elegancije, ali više podsjeća na manji muzej, školu ili kakvu manju lokalnu upravu, negoli na nešto što bi trebalo biti sveučilišna knjižnica, i to najveća u zemlji. Čim se uđe u hladno, mračno predvorje s visokim svodom, taj se dojam pojačava. Ostavili su kapute kod garderobijera i ušli u kataloški odjel, platili članarinu za trodnevno korištenje profesorske čitaonice, pronašli kataloški broj, specifikaciju i oznaku svezaka koji su odgovarali 1969. godištu »Večernjeg lista«. Zasjeli su potom u neveliku prostoriju profesorske čitaonice, naručili sveske i strpljivo čekali. Wolf je zvjerao naokolo, promatrao prastare police, ukrase na zidovima i visoki strop s koga je visio bogato ukrašen secesijski luster. U prostoriji je sjedilo petero-šestero ljudi ozbiljnih fizionomija, čija su monotona siva odijela, bez ijednog življeg tona, govorila da se radi o sveučilišnim i drugim profesorima, o bićima, dakle, koja čitav svijet i život uopće promatraju uglavnom kroz tomove, sveske i periodiku, koja se s pomnom ozbiljnošću čuva na ovom svetom mjestu. Čičica s bijelom šiljastom bradicom i naočalama zlatnih okvira, koji je sjedio pored Wolfa, svojim snježnobijelim apostolskim prstima listao je parafmirane stranice nekog časopisa tiskanog goticom s kraja prošlog stoljeća. Kad je Wolf radoznalo zavirio između smeđih korica koje je ljubomorno držao u rukama, čičica se okrene i uputi Amerikancu upitan i pomalo prijekoran pogled. Wolf se zbuni, nasmije, slegne ramenima i nekako urotnički prošapta: - Very, very interesting! Profesor s ufitiljenom bradicom prinese prst ustima, dajući mu znak da šuti, a onda se vrati svom štivu, koje mora da govori o stvarima poput otkrića parnog stroja i nove terapije liječenja sifilisa uz pomoć malarijske groznice. - What kind of literary morgue is this? — sav u čudu će Wolf, ali tako da ga je samo Politeo mogao čuti. No, kako mu odvjetnik nije odgovorio, izvadio je iz džepa cigarete i zapalio jednu. Prasak šibice odjeknuo je tihim profesorskim prostorom upravo senzacionalno glasno. Pet blijedih profesorskih faca podiglo se iz gnjilih
papira i zapiljilo u neotesanog Jenkija, koji puši ispred presvetog oltara Njene Svetosti Znanosti. Wolf nije znao u čemu je problem, gdje leži nesklad. - Ugasi! - šapne mu odvjetnik, a Wolf baci cigaretu na pod i prignječi je potpeticom čizme. - Čas kasnije radnu tišinu čitaonice poremeti škripa transportnih kolica na kojima je stizalo šest debelih svezaka »Večernjeg lista«. Radnik u plavoj kuti istovari ih na njihov stol, pa ode prije no što mu je nevješti Wolf uspio dati napojnicu. Uronili su u »Večernji list«, bolje reći u tristo deset Crnih kronika, koliko ih je otprilike sadržavala jedna godina. Crna kronika bila je zasigurno najčitanija rubrika tih novina i bavila se isključivo ekscesima kriminalne naravi. Pred Wolfom i Politeom, iz lista u list, gradila se jedna paralelna, podzemna, patološka slika ovog društva, njegova mračna strana, skriveni profil. Redala su se različita ubojstva izvedena uz pomoć pravog oružja, različitih improviziranih i drugih priručnih ubojitih alatki. Sjekira u glavu, nož u srce, vile u želudac, satara po tjemenu, izvijač u oko i slično. Potom su se, u jednom drugom slijedu, nizala ubojstva različitih srodnika, u čemu su prednjačila ženoubojstva, ali je bilo i obratnih slučajeva, kao i drugih raznih rodbinskih relacija: sin oca, majka kćerku, unuk djeda, mladoženja punicu i slično. Uz ubojstva pojavljivale su se druge, manje, nekako skromnije i stidljivije intonirane vijesti o silovanjima, premlaćivanjima, pljačkama, krađama i provalama, prekoračenjima ovlaštenja, pronevjerama... Crna kronika bila je demokratična u svim smislovima i na svim razinama. U njoj su nalazili svoje mjesto i ratni zločin, masovno ubojstvo ili špijunaža protiv države i naroda, kao i sitno potkradanje registar-kasa i švercanje kino-kartama. Isto tako, u Crnoj kronici su se ravnopravno pojavljivali direktori, veliki sportaši i bivši funkcionari, kao i male blagajnice periferijskih dućančića, putujući Romi i besposličari iz prigradskih naselja. - Strašno - prošapta Wolf. - Čini se da ne zaostajete za New Yorkom, iako sigurno imate više policije! Ovako porazbacana, između listova sa sadržajem sasvim druge vrste, Crna kronika djelovala je sasvim benigno, pomisli Wolf, ali kada bi se netko sjetio da prikupi sve te
Crne kronike i objavi ih na jednom mjestu, u knjizi recimo, vlast mu to zacijelo ne bi dopustila! Dobiveni svezak bio bi u stvari domaći katalog beščašća, nasilja i smrti, te kao takva prava subverzija i »lažno iskrivljavanje činjenica i tendenciozno tumačenje u svrhu uznemiravanja javnosti«! Prolazilo je vrijeme i negdje oko podne već su prelistali prva tri sveska i našli se u četvrtom, dakle u ljetnim danima davne 1969. godine. Neidentificiranih mrtvaca u prijašnja tri sveska bilo je izuzetno malo, svega dva. Neki mladić nađen je u veljači pored kolosijeka beogradske pruge i identificiran već sledećeg mjeseca, i jedna starica koju je udarila kap na tržnici Dolac (valjda zbog cijena), čija se slika ponavljala u tri-četiri broja. I kada je već Politeo htio prekinuti i predložiti predah za ručak, Wolf iznenada problijedi i drhtavim rukama spriječi daljnje listanje. Upre prst u noticu i sliku u Crnoj kronici od 22. srpnja. U notici su se molili građani da pomognu pri identifikaciji muškarca starog sedamdesetak godina, crvenokosog, teškog toliko i toliko, visokog toliko i toliko, s pobližim znacima tim i tim, i tako dalje. Leš nepoznatog čovjeka pronađen je 20. srpnja na jezeru Bundek, ali ustanovljeni znaci i indicije ne govore pouzdano o tome da se nepoznati utopio. Smrt je mogla nastupiti i zbog kojeg drugog razloga, ali nikakvi znaci nasilja nisu otkriveni. Tijelo je pronađeno posve golo, premda se ljudi, bar na Bundeku, nikad ne kupaju goli. U blizini jezera nije pronađena nikakva odjeća niti predmeti koji bi mogli pripadati unesrećenom. - Jesus Christ! - prošapta Wolf, promatrajući fotografiju iznad novinske obavijesti. Kako je samo ostario! Profesor s blijedom bradicom ponovo im dobaci prijekoran pogled, ali ne reče ništa. - To je on? - tiho upita Politeo. - To je daddy! - reče Wolf, ne obazirući se više na sveti mir čitaonice. - Ali on se nikad nije volio kupati! Što je radio na tom prokletom jezeru? - Pst! - dobaci im bijela bradica. Još nekoliko ljutitih lica gledalo je prema njihovom stolu.
- I zašto je bio gol? Gdje mu je odjeća? - pitao se naglas Politeo. - U jezero ga je zacijelo netko bacio - tumačio je Amerikanac, ne obazirući se na glasne prosvjede umnih čitača starih, pametnih knjiga. - Bacio ga je već mrtvog. Taj koji ga je bacio znao je da će i sam biti sumnjiv ako se utvrdi identitet ubijenog. Stoga se potrudio da zabašuri identitet. Uništio je dokumente i odjeću, a goli leš bacio u jezero. Goddam motherfucker! - Molim vas da se utišate ili da smjesta napustite čitaonicu - kazala im je podeblja crnka u plavoj kuti, vjerojatno službena osoba zadužena za profesorsku čitaonicu. - Fuck off! - dobaci joj Wolf preko ramena, pa nervoznim pokretima ruku zapali cigaretu. Prvi put je u ovoj truleži nešto važno pronađeno, a vi me ometate na tako blesav način. - Vi ometate rad drugovima profesorima! - reče ona ljutito. Kor uznemirenih profesora u sivim odijelima podrži je tihim žamorom odobravanja. - Molim vas da smjesta napustite ovu prostoriju, inače ću poduzeti odgovarajuće korake! - Poduzmite što god želite! - odbrusi joj Wolf, pa se okrene Politeu. - Da, sasvim je sigurno da je ubojica poznavao žrtvu i da je imao veze s razlogom tatina dolaska u Zagreb... - Ubojica?! - zine Politeo. - Tu piše da nema tragova nasilja. - Ubiti se može i bez tragova nasilja - zaključi Wolf. - Sve ovisi o spretnosti i upućenosti. Ljutita službenica se okrenula i izašla iz čitaonice, zalupivši vratima. - Najbolje bi bilo da se kupimo odavde - reče Politeo. - Zašto? Pa platili smo. - Zato što će nadrkana baba sada dovesti nekog tko će nas pokušati izbaciti, pa će nastati grozan kraval! - Kraval? What does it mean? - Ostavi sad jezične vježbe! Idemo!
- O.K.! Idemo! - složi se Wolf i ustane, pa pred zgranutim profesorima istrga iz ukoričenog »Večernjeg lista« čitavu stranicu na kojoj je bila notica o smrti njegova oca, Zoltana Nagya, presavi je i mirno strpa u džep. U kancelariji mirogojske mrtvačnice Politeo je raširio istrgnuti list novina i zamolio službenicu da provjeri sve nepoznate osobe koje su pokopane na tom groblju 1969. godine nakon 21. srpnja, a prije, recimo - 1. listopada. Wolf je stajao iza njega i šutio. Bio je čak pomalo i snužden, vjerojatno je tek sad počeo proživljavati ono što je netom doznao - očevu smrt, davnu ali za njega novu! Službenica je odložila sendvič i jogurt, promrmljala nešto, izvukla drvenu kutiju punu zelenkastih i pomalo pohabanih kartona i počela ih šutke prevrtati. Pronašla je četiri osobe koje su sahranjene u tom periodu a da im identitet nikad nije ustanovljen. Jedna je bila ženska, a ostale muškarci mlađi od četrdeset godina. Pola sata kasnije zaustavili su se ispred miroševačkog groblja i zatekli svog »poznanika«, službenika s debelim naočalama, baš u trenu kad je napuštao ured. Kad su mu objasnili o čemu se radi, nevoljko je zakimao glavom, uzdahnuo i primijetio nešto o tome kako već kasni, ali je konačno ipak otključao vrata i uveo ih u ured. Nakon desetak minuta listanja, sasvim odlučno je rekao da u tom periodu na Miroševcu nije sahranjena niti jedna nepoznata osoba muškog spola. Imali su tek jednu, koja je tri godine kasnije identificirana od strane bliskog srodnika. Odužili su mu se za prekovremeni trud tako što su ga povezli kolima u centar. Jurili su prema gradu cestom punom mekog, umazanog snijega koji se topio, pošto se temperatura protekle noći nenadano dignula na nekoliko stupnjeva iznad nule. Grobljanski činovnik mirno je sjedio na stražnjem sjedalu Golfa i šutio, držeći svoju otrcanu aktovku na mršavim koljenima. - Nešto tu ipak nije u redu - negodovao je Wolf. - Kako se moglo dogoditi da je leš pronađen a nije zakopan? Ni Mirogoj ni Miroševac nemaju nikakvih podataka... Čekaj, ne postoji li u Zagrebu još jedno groblje? - Jurjevsko - reče činovnik - ali se na njemu odavno nitko ne pokapa. - Dobro! Pa što su onda uradili s lešem moga oca?
- Trebali biste pitati na miliciji - pouči ga činovnik. - Oni moraju znati. - Mora da ima i neki drugi način. - Ima - mirno će činovnik, vješt u »mrtvačkim pitanjima«. - Otiđite u bolničku mrtvačnicu. - Kakvu bolničku mrtvačnicu? - začudi se Amerikanac. - Pri klinici Medicinskog fakulteta. - Zašto? - Tako - reče činovnik. - Tamo dolaze leševi nepoznatih ljudi. Ako ga oni nisu proslijedili na pokapanje, zacijelo će znati što se dogodilo. - Što se moglo dogoditi? - Ne znam. Svratite do njih. Samo svratite... Na kraju dugog hodnika bolničke mrtvačnice, koji je vonjao po vlazi, formalinu i smrti, naišli su na onižeg čovjeka u bijeloj kuti, u čije je povelike džepove zabio svoje nekako prekratke ruke. Bio je posve ćelav, mogao je imati više od pedeset godina i punim je ustima žvakao žvakaću gumu. Kako njegovim godinama nije odgovarala žvakaća guma, vjerojatno se, kao i drugi naivci na taj način kanio riješiti pušenja. Predstavio im se, rekavši da se zove Zdenko, izgovorivši prezime tako nerazgovetno da ga uopće nisu razumjeli. Zapravo, prezime kao da mu se sastojalo od mljackanja i coktanja gume za žvakanje. - Tražimo podatke o jednom mrtvacu - kazao je Politeo, nesvjestan koliko ta rečenica mora da zvuči prazno i besmisleno čovjeku koji osam sati dnevno provodi među mrtvacima. - Kakve podatke? O kakvom mrtvacu? - O neidentificiranom mrtvacu koji je ovdje morao ležati u srpnju mjesecu 1969. godine - potrudi se odvjetnik da bude što jasniji i određeniji.
- Vi ste šašavi - snebivao se ćelavi gospodin Zdenko. - Ma šta mi ne kažete! Nepoznati mrtvac koji je ovdje ležao prije petnaest godina. Slušajte, jedino što vam pouzdano mogu kazati jest to da ovdje više ne leži. - Objasnit ću vam - ponovo će odvjetnik. - Ta osoba pronađena je mrtva 20. srpnja 1969. Kao i svi nepoznati, neidentificirani mrtvaci, mora da je ležala ovdje, čekajući da je netko identificira. Nakon toga trebala je biti prebačena na groblje i sahranjena. - Pa valjda i jest! - usklikne Zdenko. - Čudna mi čuda! - U tome je i štos što nije! Mirogoj i Miroševac nemaju pojma o toj osobi. Oni su u tom razdoblju pokopali neke neidentificirane leševe, ali niti jedan od njih ne odgovara... - Slušajte, možda je tu vašu osobu naknadno netko prepoznao, pa nije sahranjena kao nepoznata, nego kao poznata... - Nemoguće, gospodine Zdenko! - reći će Politeo. - Ta osoba je stranac i nitko ga nije mogao prepoznati. Evo, sada je iz Amerike stigao sin te osobe pa bi htio znati... Kazavši to, Politeo pokaže prema Wolfu koji je stajao u sjeni tamnijeg dijela hodnika i šutio. Gospodin Zdenko zarije ruke dublje u džepove pa se zamisli. - Kažete da na Mirogoj u i Miroševcu nemaju pojma? - Da. Leš kao da je nestao. - Nije mogao nestati - reče Zdenko. - Pođite sa mnom! Poveo ih je u malu, usku prostoriju gdje se nalazilo nešto nalik na priručnu arhivu. U dnu prostorije, pritiješnjen policama, sjedio je za niskim stolom momak u bijeloj kuti. - Bartole, daj mi '69.! - dovikne mu Zdenko s vrata. Momak koji se zvao Bartol popne se na stol i s najviše police skine fascikl i pruži ga Zdenku. - Od sedmog do desetog mjeseca - primijeti Politeo, na što Zdenko šutke kimne glavom.
- Da vidimo, da vidimo - zamišljeno je mrmljao listajući fascikl. - Da vidimo šta papiri kažu. Evo ga. U tom periodu ležalo je ovdje sedam neidentificiranih leševa. Vas zanimaju samo muški. - Da - otpovrne Politeo. - Onda ovako... Muških je bilo četiri komada. Sva su tri otputovala na Mirogoj. - Kako sva tri?! - začudi se odvjetnik. - Pa rekli ste da ih je bilo četiri! Zdenko sklopi fascikl i vrati ga Bartolu, koji se hitro uzvere na stol i uredno ga smjesti na njegovo mjesto. Izašli su za Zdenkom na hodnik, kojima su upravo dva momka u bijelom gurala duga metalna kolica na kojima je ležao posve nag leš neke stare žene. - Ide u frižider - mirno će Zdenko, ravnodušno promatrajući leš. Politeu se učini da čovjek koji provede čitav radni vijek na ovakvom poslu mora postati ili fatalist ili nekrofil. Zdenko mu se učini čovjekom koji je na putu da postane ono prvo, pa ga upita: - Rekli ste da su bila četiri muška leša. Tri su otišla na Mirogoj, a četvrti? Gdje je četvrti? - Ah, da! - kao da se pribrao Zdenko. - Tri su otišla, a jedan mora da je ostao. Znate, koji put nepoznati leševi ostanu ovdje. - Dobro. Pa gdje je onda? - razljuti se Wolf, koji je sve vrijeme uporno šutio. - Nema ga! Što bi leš ovdje radio petnaest godina! - Čekajte! Koga vi to...! - rasrdi se Amerikanac, ali se onda odmah smiri, izvadi iz džepa novčanicu i oprezno je turi u džep Zdenkove bijele kute. Premda je to primijetio, Zdenko se držao kao da se ništa neobično nije dogodilo. Ipak, glas mu je postao mnogo blaži i mekši, kao u svih bolje plaćenih ljudi. - Što je bilo s lešom? - upita Wolf, zagledavši se Zdenku pravo u oči. Ne izdržavši Amerikančev pogled, Zdenko žmirne, okrene se i pođe na drugu stranu hodnika. Wolf i Politeo krenuše za njim.
- Ako nije otišao na Mirogoj, može biti samo najednom mjestu - pričao je Zdenko, vodeći ih preko snijegom zatrpanog dvorišta prema susjednoj zgradi. Gazili su kroz dubog snijeg, osjećajući kako je zemlja ispod bijelog pokrivača već meka i skliska. Na velika hrastova vrata ušli su u stražnje krilo fakultetske zgrade. Ne razgovarajući više, šutke su pratili Zdenka koji se uspinjao širokim stubama od bijelog kamena. Potom su na prvom katu skrenuli u uzak i mračan hodnik što je završavao jednokrilnim vratima, na kojima je stajala smeđa bakelitna pločica s natpisom ANATOMSKI PRAKTIKUM. Zdenko je otključao vrata, upalio svjetlo i pustio ih unutra. Zastali su iznenađeni, sleđeni, gotovo prestravljeni. Nasred sobe stajale su dvije velike vitrine, a posvuda uza zidove visoke i duboke police od politirana drva. I vitrine i police bile su pretrpane staklenim bocama raznih dimenzija u kojima se nalazila nekakva svijetla tekućina. Ispod svake boce nalazila se po jedna bijela pločica s latinskim natpisom. U bocama su plutali razni ljudski organi: mozgovi, bubrezi, pluća, slezene, srca, testisi, jajnici, šake, potkoljenice, fetusi; organi veliki, mali, pravilni, deformirani, dječji, starački, zdravi, malformirani, napadnuti raznim bolestima... Bila je to jeziva, mračna soba ljudskih rezervnih dijelova, odlagalište raskomadanih života. Da, jedan je put iz prosekture vodio na groblje, a drugi u formalin, u balzamiranu vječnost. - Allmighty God! - uzdahne Wolf, razgledajući ovo malo instant groblje konzerviranih ljudskih dijelova. - Daddy se, znači, vratio u Zagreb da bi završio ovdje! U bocama! Terriblel Leon Wolf ili Leon Nagy sjedio je sasvim smrknut, nijem i zamišljen u kutu Politeove sobe pokraj razbuktale peći. Izvukao je iz džepa paketić karata i stao ih beskonačno dugo miješati, kao da ga ponavljanje te radnje do u beskraj zabavlja ili bar smiruje. Politeu se učini da ga večeras, kada je valjda sve propalo i kad napolju pada hladna, ledena kiša, prvi put vidi ozbiljno zamišljenog, zabrinutog i posustalog. Možda baš stoga što je sve propalo, što su se svi naumi izjalovili. Tražio je prvo Julijanu Klis i pronašao grob, tražio je potom zlato a pronašao vodoinstalaterski alat, i
konačno, tražio je oca a pronašao boce formalina. Nije li i Wolf, baš kao i on sam, najobičniji pehist, pacer s druge strane Atlantika? - Možda bi bilo najbolje da odemo - reče Politeo, misleći kako će im let od nekoliko tisuća milja najbolje koristiti. Amerikanac je šutio svejednako se igrajući kartama. Sada je izvlačio jednu po jednu i stavljao ih na desno koljeno. - Sve je konačno gotovo - nastavi odvjetnik. - Našao si Julijanu, pronašao si gdje je nestalo zlato, i konačno - našao si oca. Ma koliko ti se rezultati činili traljavi i apsurdni, sve si doznao i možeš se mirne duše vratiti. Nije baš sve bilo uzalud. - Šta to? - tiho će Wolf, kao da ga uopće nije slušao. - Pa to, potraga... nije bila uzaludna. - Pa i nije... i sad? - I sad, u U.S.A. - Aha - reče kao da je shvatio - tebi se definitivno ide u U.S.A. Ići ćeš, ići ćeš... ići ćeš a da ni sam ne znaš kamo. - Takav je bio dogovor - reći će Politeo podosta zbunjen. Sve mu se više činilo da Wolf migolji i izvlači se od pogodbe i obećanja. - Da, takva je bila pogodba. Pogodba je sasvim O.K., ali tebi nisu jasne consequences, real cosequences... Što ti uopće znaš o tome kamo ideš? - Pa znam da idem u free country. - U free country! - nasmije se posprdno Wolf. - Znaš to i ništa više. Ideš u pravi, bogati fee country s tisućama pozitivnih šansi i mogućnosti. Zajebao si sve šanse ovdje i glupavo se nadaš da ćeš zgrabiti sve koje će ti pružiti tamo... A hoće li ti se ikoja stvarno i pružiti? Što ćeš raditi u free country? - Bit ću employee... ti si to sam rekao... - U redu. Bit ćeš employee - nasmije se Wolf, pobirući hrpu karata s koljena. - Radit ćeš dosadan, zaglupljujući posao kakav si mogao raditi i ovdje, i jedva ćeš čekati pauzu za ručak.
Prvo ćeš uzimati meni koji se opisuje, zatim onaj koji se naručuje brojkom, nakon toga ćeš progutati hot-dog, da bi na kraju imao volje i vremena samo za pilulu. Gutat ćeš pilule za glad, pa pilule za žeđ, pa pilule za glad, žeđ, spavanje i buđenje, pa onda pilulu koja zamjenjuje dvije-tri pilule i na koncu pilulu za odvikavanje od pilula... - Kao hipohondar, osobno nemam ništa protiv pilula - pokuša se našaliti Politeo. - Kao hipohondar, osobno nemaš ništa protiv U.S.A. Misliš da je free country nekakav Shangri La. O.K., možda i jest! Ovisi kako ga uzmeš i kako mu priđeš. Tko zna hoćeš li mu znati prići s prave strane. Priđeš li mu s krive strane, više to neće biti Shangri La, nego, recimo - Sodoma i Gomora... Izludjet ćeš od te beskrajno zanimljive zemlje u kojoj će te svaki drugi sugovornik (jasno, budeš li imao vremena za sugovornike) beskrajno daviti detaljima prošlonedjeljnog sukoba Giantsa i South Carolina Universityja, tvrdeći da je to jedini pravi sukob u povijesti svijeta, uključujući i Ardene i Staljingrad. Gnjavit će te sva ta njihova opsjednutost bedastoćama i zaljubljenost u idiotarije. Gnjavit će te njihov najbolje odjeveni muškarac godine, njihov prvak u dugom ležanju na ledu, njihov novi šampion u jedenju toasta i krckanju oraha uz pomoć umjetnog zubala, gnjavit će te one dvije tisuće grama umjetnih aroma i boja što ih prosječni Amerikanac u toku godine strpa u želudac... - Čekaj, to su gluposti! -protestirao je amerkanofil Politeo. - Služiš se retorikom da bi... Budem li imao ideja... - Znaš šta će se dogoditi budeš li imao ideja? - prekine ga Wolf, upirući prstom u nj. Doći ćeš sa svojim divnim jebenim idejama, recimo, big bossu, manageru, investitoru... Doći ćeš poput razdraganog školarca koji je sve naučio naizust, a big boss će ti dati dvije minute, i to uz Fortune, četiri telefona, kavu, toast, dva interfona i diktafon. Nakon minute i pol će ti kazati: »Sorry, son! Vaše su traljave evropske ideje Ameri već nekoliko puta sami izmislili, kao što su, uostalom, izmislili i samu Europe.« Protestirat ćeš u ime svoje apstraktne evropske maćehe i kazati: »Oprostite, ali mi Evropljani izmislili smo, recimo, cjepivo protiv bjesnoće« (pri tom ćeš zaboraviti da to cjepivo nema nikakve veze s tvojim Balkanom, na kome nije ništa
izmišljeno i otkriveno osim čakije). I ispast ćeš smiješan, jer svaki Amerikanac zna da su oni izmislili i cjepivo protiv bjesnoće i bjesnoću, i Pasteura, i sve jebene stvari koje s tim imaju kakve-takve veze. - Nije mi jasno što time želiš kazati. - Time želim kazati baš to! To da ti ništa nije jasno. A kako će ti i biti jasna zemlja u kojoj lopov ima svog poslovnog agenta, gangster atašea za štampu, a mafija čak i parlament. Odlaziš kao pravnik u zemlju gdje još postoji zakon o zabrani prodavanja piva u sezoni parenja glinenih golubova. - Čekaj, to već prelazi u humorističku literaturu. Imaš li ozbiljnih primjedbi? - Imam. Evo ti jedna posve realna primjedba. Ti si nevozač. Znaš li šta je to u U.S.A. ? To je nešto rjeđe od arheopteriksa i mamuta zajedno! Što ćeš kao nevozač u zemlji u kojoj se dijete već rađa s karburatorom i kuplungom? Što ćeš u zemlji u kojoj prosječni građanin misli da se Bog vozi u Cadilacu, a anđeli imaju krilca po uzoru na Chevroletova. U kolima se živi, jede, moli, pokapa, tuca, a highwayi vode od grada do grada, od kreveta do kreveta, od zahoda do zahoda. Čuo sam da u jednoj istočnoj državi postoji zakon o protjerivanju nevozača starijih od osam godina, ali da se već dvadeset šest godina ne primjenjuje. Znaš zašto? Nemaju koga protjerati. Politeo je šutio, pitajući se do koje je mjere Wolfova slika Amerike karikaturalna. - Nakon godinu, dvije ili tri - nastavi Wolf - osjetit ćeš da si prevaren, da si nasjeo, da to nije ona Amerika o kojoj si sanjao, koju si gledao u kinu... Stat ćeš, podići ruke uvis i zavapiti: »Zar je to ta Amerika!« Zavapit ćeš, a nitko te neće čuti, jer će upravo svih dvije stotine milijuna Amerikanaca, u svojih sto milijuna vozila, obilaziti svojih pet milijuna kilometara highwaya. Pričat ćeš im onda kako si bio žrtva i mučenik iron curtain societyja, a oni te neće razumjeti, jer samo u saobraćaju imaju tristo tisuća žrtava godišnje. I milijun ozlijeđenih od kojih je većina gore prošla no da su dobili po mjesec dana zbog političkih viceva. Mjesec dana si ležao u zatvoru! Sweet Jesus! Pa toliko gotovo da ti treba da se probiješ kroz prometnu gužvu ideš li s Riverdalea na kupanje u Plumb Beach.
Politeo se smrkne čim je Amerikanac počeo ironično govoriti o njegovih svetih trideset dana zatvora. - Amerika je, dakle, jako ozbiljna zemlja - primijeti ironično i prilično neraspoloženo. - Uopće nije! - usprotivi se Wolf. - U tome je i štos što nije! To će biti jedan od razloga zbog kojih je nikada nećeš shvatiti. Amerika je jedan užasno šašav luna park u kome se svi igraju sa svima i sa svime. Biznis je najveća igra... hazardna igra... Kada bi znao kako se često lako i slučajno rađa kapital, i kako još lakše i slučaj nije propada, shvatio bi da se ne radi ni o kakvoj ozbiljnoj stvari, nego naprosto o igri. Automobili ne predstavljaju ništa drugo nego velik zabavni park sa sto milijuna igračaka. Televizori, kompjutori, film, politika, planovi obrane, osvajanje svemira, sve su to igre, neke čak i jako opasne, druge pak bezazlene. U nedostatku pravih i nepatvorenih stvari, Amerikancima je servirana jedna ogromna igraonica u koju se oni spretno uključuju, fingirajući da žive punim i pravim životom. Ali, kad se Evropejac doklati i shvati pravila igre, već je izgubio. They ever lose! Pravila su tako postavljena. Kako su Rusi od svega, pa i od najbezazlenijih stvari, napravili kasarnu, tako su Ameri od svega, pa i od najozbiljnijih stvari, napravili igraonicu... Jedini Evropejac koji je došao u Ameriku i odmah sve shvatio, to ti je neki Bugarin Christo. On je uvidio da je čitava Amerika toyshop, šareni dućan pun igračaka, pa je počeo raditi ono što dućanu i pristoji... počeo je pakirati Ameriku! Pakira im tako otoke, ceste, automobile, rijeke... Kad sve zapakira, trebat će samo na svaku ambalažu opaliti žig MADE IN U.S.A. i problem Amerike bit će skinut s dnevnog reda... - Zašto mrziš U.S.A. ? Wolf ga pogleda u čudu. - Ja da mrzim Ameriku?! Are you talkin to me? Ja da mrzim Ameriku! Ja je volim na najšašaviji mogući način, ali je pokušavam i shvatiti. Ako sam rekao da je igraonica, onda sam to rekao zato što se volim igrati. Ako sam rekao da je neprirodna i patvorena, onda sam to uradio zato što mi je pun kufer evropske neponovljivosti i unikatnosti... - Ipak, mislim da je mrziš... ili tako govoriš zato što si rezigniran. Konačno, oca ti nije ubila Amerika, nego Balkan!
- Oca su mi ubili svi zajedno. - Došao je ovamo da bi završio rasječen u formalinu - reče Politeo. - Ja odlazim tamo i nemam se čega bojati. Goru sudbinu ne mogu doživjeti. Nije li tako? - Možda i jest. A što se tiče razumijevanja, ti si razumio Ameriku? Wolf se zamisli, baš kao da mu se to pitanje čini neobično važnim. - Možda i jesam - reče, a onda nakon kraćeg oklijevanja doda: - A možda i nisam. Uostalom, to je svejedno. Na kraju razumijevanja i na kraju nerazumijevanja nalazi se ista stvar. - Kakva ista stvar?! - Ne znam... razočaranje, valjda. Rekavši to ustane, priđe gramofonu i stavi Fricsayevu izvedbu Allegretta iz Beethovenove Sedme. Posljednjih je nekoliko dana tu stvar često slušao. Nakon što je ploča završila, bez riječi ustane, protegne se i odgega u svoju sobu. Nekoliko minuta kasnije, Politeo primijeti da je na fotelji zaboravio četiri karte. Uzme ih i okrene. Bila su to dva asa i dvije osmice.
19. Četvrtog siječnja ujutro ponovo je tako naglo zahladilo da se zaledila sva ona kiša što je prethodnog dana napadala. Ta nagla promjena temperature spadala je u sve one nezapamćene stvari koje tako rado pogađaju Zagreb. Ulice su ponovo postale klizališta, ovog puta mnogo skliskija i opasnija, a pokislo se drveće pretvorilo u neku vrstu bogatih staklastih ukrasa, koji su pri iole jačem naletu vjetra zvonili poput zanjihanog lustera od keramike ili stakla. Gradski je promet ponovo zamro, a Traumatološka se bolnica prepunila. Rano ujutro, dok se Wolf kupao, ušao je Politeo u njegovu sobu, zavirio mu u torbu i uspio upamtiti sva prezimena iz Amerikančevih pasoša. Nije imao nekih određenih namjera, ali je pretpostavljao da je ipak bolje znati, nego ne znati. Wolf je izašao iz kupaonice opran, svježe izbrijan i u novoj svijetloplavoj košulji koju je sinoć kupio. Politeu je djelovao nekako svečano, baš kao što djeluju ljudi koji su upravo nakanili uraditi nešto važno po vlastitu egzistenciju. Gledao je Wolfa ispitivačkim pogledom, puštajući ga da prvi progovori. - Well, buddy! Noćas sam definitivo odlučio. Iako je sve propalo, stvari ipak treba istjerati do kraja. Inače će i ono što smo uradili otići u dim. Julijana Klis je mrtva, zlato je isparilo, moj nesretni otac pretvorio se u medicinski preparat. Treba, dakle, otkriti zašto je Julijana mrtva, kamo je otputovalo zlato i, konačno, tko je ubio mog oca. Mislim da nas od toga dijeli samo nekoliko koraka. Ideš li ili odustaješ? Politeo ga je nijemo gledao, razmišljajući o svim konzekvencama tih dvaju-triju koraka. Premda je znao da je mnogo ležernije i sigurnije odustati, skupio je dovoljno odvažnosti i patetično rekao: - Let 's go! - Why not?! - odvratio je Wolf, pokazavši da je gledao slavni Peckinpahov film u kojem pokojni Warren Oates i pokojni William Holden, prije no što će izaći na prašnjav drum, vode isti ovakav dijalog.
Ali, nakon što su ponovili patetičan filmski dijalog dvojice pokojnika, nisu krenuli nikamo jer je baš u tom trenu odjeknulo zvonce na ulaznim vratima. Politeo ode do ulaza i otvori vrata. Pred njim je stajao mršav starac povelike zaobljene glave, otromboljenih usana, tužnih psećih očiju i lica išarana alkoholičarskim žilicama. Bio je obučen u dugi smeđi kaput koji mu je sezao do gležanja. Kaput je bio iznošen, a džepovi na njemu razderani. Oko vrata imao je omotan zeleni šal pun masnih mrlja, u lijevoj ruci držao je oveću metalnu kutiju, a u desnoj smeđi šešir s kog je otpala vrpca. - Ja sam Rikard Klis - reče nesigurnim glasom. Rikard Klis sjedio je za kuhinjskim stolom, neumorno pijući čudnu američku mješavinu piva i ruma, takozvani dog's nose, koji mu se, kako je nekoliko puta priznao, jako svidio. Na stolu ispred njega ležala je masna i izgužvana posjetnica na kojoj je Politeovom rukom bilo napisano ZLATO JULIJANE KLIS. - Odmah sam shvatio da vam treba neka informacija o mojoj pokojnoj sestri, pa sam pohitao... - Zanima nas - reče Politeo. - Zanima nas jer smo naumili... - Ne zanima me što ste naumili - prekine ga Rikard Klis. - Zanima me samo da li biste takvu informaciju platili. Znate, loše živim, pa sam prisiljen prodavati sve, čak i informacije... Svojom poslovnošću Rikard Klis doimao se poput posve normalnog i razumnog čovjeka. Ni traga onom ludilu, introvertiranosti, bolesnoj osjetljivosti i sličnim stvarima o kojima je govorila profesorica Zmaić iz staračkog doma u Zvonarskoj. Wolf izvadi novčanicu od sto tisuća i stavi je na stol. - Za te ćete pare dobiti odgovarajući dio priče. - Koliko vrijedi čitava priča? - upita Wolf direktno i jednako poslovno. - Tri puta toliko.
Amerikanac izvadi još dvije novčanice i stavi ih na stol. Starac krene rukom prema novcu, a Wolf hitro dograbi kuhinjski nož, zamahne i prikuje pare o stol. - Prvo priča! - reče. - He, he, he - zasmijuljio se Rikard Klis. - Kako ću znati da me nećete prevariti? - Morate riskirati! No risk, no money! - Šta kaže? - Bez rizika nema love - objasni mu Politeo. - Dobro! Što vas zanima? - Sve! Sve o vašoj sestri. Što se dogodilo 1963.? One noći kad je umrla? - reče Politeo. - To je zamršeno. Znate, bio sam tada počesto pijan... - Kao i sada - primijeti Wolf. - Bio sam tada često pijan, kao što sam i sada - smijuljio se Rikard Klis. - Te sam noći došao u Varaždin da odsjednem kod sestre. Znate, stalni problemi s parama često su me primoravali da odsjedam kod različite rodbine. Na nesreću, u vlaku sam dosta pio, pa sam sestri Margiti stigao prilično umoran... khm... pijan... Sjećam se da su vrata bila otvorena, ali tome nisam pridao veću važnost. Ušao sam u stan i u predsoblju, opet na nesreću, nabasao na otvorenu bocu konjaka. Stajala je na stolčiću pored... ne sjećam se pored čega... - Nije važno pored čega je stajala - reče Wolf. - Sjećate li se koliko je sati bilo? - Ne znam. Osam, devet... najviše deset. No, pio sam malo iz te boce... ili sam je čitavu popio... pa sam onda otišao gore, u sobu u kojoj sam i inače odsjedao kad sam boravio kod Margite. - Nije vas nitko primijetio? - Ne znam. Ali, mislim da ja nisam nikog primijetio. Potom sam legao i zaspao, što mi nije bilo teško. Znate, alkohol me tako iscrpi da... Ali, nešto kasnije sam se probudio.
- Zbog čega? - prekine ga Wolf. - Nešto vas je prenulo iz sna? Kakva buka? - Ta nemojte, molim vas! - nasmije se Rikard. - Kad sam pijan, nema te buke koja bi me mogla probuditi. Morao sam pišati. Spustio sam se nekako do dna stubišta i pošao prema zahodu. Onda sam, da se ne spotaknem u mraku, upalio svjetlo i zastao. Spazio sam... - No, što ste spazili? - Na otvorenim izlaznim vratima stajao je čovjek sa šeširom natučenim na čelo. U jednoj ruci držao je nekakvu metalnu kutiju, a u drugoj kvaku... otvarao je vrata, činilo se da izlazi... - Prepoznali ste ga? - upita ga Politeo. - Ni govora. On je stajao u sjeni, a meni je jako svjetlo tuklo u oči. Osim toga, bio sam jako pijan, mamuran i pospan. Ne, nisam ga prepoznao, ali je on najvjerojatnije prepoznao mene. - Zašto mislite da vas je prepoznao? - reče Amerikanac. - Tako. Sjećam se da je rekao: »Ti ćeš šutjeti! Imaš dovoljno razloga za to!« Nakon toga je zavukao ruku u kutiju i bacio pred mene šaku zlatnika. Nisam znao zašto je to uradio, ni o čemu ću to šutjeti. Bio sam strašno umoran i pospan, ali sam zlatnike odmah pokupio. Zatim sam se popišao i vratio se u krevet. Zamislite, zlatnika je bilo točno trideset. - Zašto vam je dao baš trideset dukata? - zanimalo je Wolfa. - Ne znam - nastavi on. - Zapravo, bilo je to sasvim slučajno! Zagrabio je rukom u kutiju i bacio. Nije mogao brojati. Kad sam se ujutro probudio i izašao napolje, pronašao sam Julijanu. Ležala je mrtva dolje u dvorištu. Strašno sam se iznenadio. Nisam imao pojma da je u Varaždinu. Mislio sam da je s mužem. - Stvarno nemate pojma tko je bio čovjek koji vam je dao trideset dukata? - Ne. - Nije li to mogao biti Lukaček?
- Mislite Julijanin muž? Ne znam. Mogao je biti, ali mogao je biti i netko drugi. Rekao sam vam da sam bio pijan i da mi je svjetlo udaralo u oči. Vidio sam samo nejasnu sjenku. - Nakon toga ste obavijestili sestru koja je bila u Njemačkoj? - upita Wolf, pazeći na njegov izraz lica. - To je ona izjavila u istrazi - reče on, a da nije ni trepnuo. - Ja se ne sjećam da sam to uradio, ali sam pred milicijom izjavio da je to moguće. - Ni o noćnom posjetiocu niste govorili? - Kako? - Mislim, o onom što vam je dao dukate niste ništa govorili miliciji? - Nisam - zbuni se on. - Pa dao mi je dukate da šutim. Ja se uvijek držim pogodbe. To se anđelima dopada. Politeu se učini da je to u večerašnjem razgovoru prvi znak Rikardova ludila. Sve ostalo zvučalo je prilično u redu. - Jeste li poznavali Gojka Podnara? - upita Wolf. - Julijaninog prvog muža? - Da. - Slabo sam ga poznavao. - Nije li vam on dao novce da šutite? - Nije mi dao novce, nego dukate. - Dobro, pa i dukati su novci - odmahne Wolf nehajno rukom, dolijevajući Rikardu novi dog's nose. - Čuli ste me, nije li vam Podnar dao dukate? - Ne znam. Mogao je biti i Podnar, i Lukaček, i... mogli ste biti i vi. Govorim vam istinu, anđeli to vole... Bože dragi, ne znam tko mi je dao dukate, ni zašto je to učinio. Ništa nisam vidio i ničim nije trebalo plaćati moju šutnju, kad ionako nisam imao što kazati. - Kada se Margita vratila iz Njemačke? - nastavi Wolf s pitanjima.
- Istog dana uvečer. - To je jako brzo. - Rekla je da je odmah sjela na avion, čim sam je obavijestio. - A zapravo je i niste obavijestili? - Bio sam pijan - smete se Rikard, pa srkne malo piva s rumom. - Ona je izjavila da sam telefonirao. Možda jesam, možda nisam. - Anđeli to vole - primijeti ironičnim glasom Amerikanac. - Jeste li uopće znali da je u Njemačkoj? On pošuti, pa onda skrušenim glasom prizna da se toga više ne sjeća. - Dobro, zašto se Margita ubila? - konačno će Wolf. Rikard Klis ga tupo pogleda, pa slegne ramenima pokazujući time da ni to ne zna. Onda ipak doda: - Često je o tome govorila. Osim toga, već dva puta je pokušala, ali joj nije uspjelo. Jednom je popila sve tablete koje su se nalazile u kući, čak i one za otvaranje, koje su je, zapravo, spasile... - I što znači ona poruka koju vam je poslala prije no što se objesila? Ono o Judi... ! - Pa to se valjda odnosilo na tih trideset dukata - petljao je on. - Juda je izdao za trideset... - Juda je izdao Krista za trideset srebrnjaka - pomogne mu Wolf. - Koga ste vi izdali za trideset zlatnika? Ni to nije znao, prizna očima punim suza. Njegova je iskrenost bila više nego dvojbena. Primio je zlatnike a da nije znao zašto, šutio je pred istražiteljima a da nije znao zašto šuti, nekog je izdao a da nije znao koga. Osim ako, jasno - nije lagao! - Recite mi još nešto - reče Wolf značajno. - Vi ste bili vodoinstaleter. Gdje ste živjeli 1941.? On se zamisli, kao da ni to ne zna. - U Rijeci - reče konačno. - Sve do početka trećeg mjeseca. Tada sam obolio od tuberkuloze, pa su me otpremili u sanatorij u Sloveniji. Blizu Kranja. - Te godine, znači, niste bili u Zagrebu?
- Zagreb sam prvi put vidio 1945., nakon oslobođenja. - Slušajte, gospodine Klis - reći će konačno Wolf. - Svi su nam o Rikardu Klisu govorili kao o bolesnoj i neuravnoteženoj osobi, a vi mi djelujete baš suprotno. Razumni ste, spretni i poslovni. Kako to objašnjavate? Rikard ga začuđeno pogleda, a onda se nasmije, pogladi svoju metalnu kutiju, od koje se nije razdvajao, namigne i reče: - Vidite, svatko se probija kroz život kako najbolje umije. - Anđeli to vole? - Da. Anđeli to jako, jako vole - nasmije se Rikard, pa istrusi ostatak piva s rumom. Nakon što je prividni i djelomični luđak Rikard Klis pokupio svoje tri nožem probodene novčanice i vjerojatno zauvijek izašao iz njihova života, Wolf predloži Politeu da se spremi za ručak na nekom otmjenom mjestu. Odvjetnik ga nemoćno pogleda, što je trebalo značiti da se za otmjenija mjesta ne treba posebno spremati, jer mu je sva garderoba za takva mjesta podjednako neadekvatna. A kad ga je upitao kojim to povodom odlaze ručati na otmjenije mjesto, odgovorio je Amerikanac prilično vedro: - Zato što je stvar završena, što se krug zatvorio i što treba otići još na jedno jedino mjesto. Nije mi jasno kako to već ranije nisam shvatio... - Na koje to mjesto? - upita ga odvjetnik radoznalo, premda mu se činilo da već i sam pogađa. - Kod Lukačeka! Valjda se već vratio iz bolnice. - I samom mi se učinilo da smo lako progutali gomilu njegovih laži. - Da. Bili smo pravi suckeri. Ali - nastavi Wolf, lukavo i tajanstveno se smješkajući ne zanima nas toliko Lukaček koliko nas zanima nešto što mu je tako drago... - Što to? - Njegova lijepa kolekcija ordenja!
20. Iz daljine, okružena zaleđenim drvećem, kroz čije su kristalne grane treperili prvi svici večernje rasvjete, Nikoli Politeu se kuća građevinskog poduzetnika Ljudevita Lukačeka učinila poput nekog blistavog zdanja iz slikovnice s bajkama. Kad je Wolf zaustavio kola i ugasio motor, okružio ih je čudan predvečernji mir snježnog krajolika u kojem se Cmrok sastajao s Prekrižjem, mir koji bi poremetila tek po neka zaostala kaplja kiše što bi zazvonila u ledenim granama. Kako su ulazna vrata bila otključana, interfonom se nisu morali koristiti. Prošli su neprimijećeni kroz crnogorični perivoj i ušli u kuću. U hodniku su naletjeli na mladu medicinsku sestru, koja je u tom trenu oblačila topli krzneni kaput, spremajući se otići. Zakopčalaje kaput, prebacila torbicu preko ramena i spazila dva došljaka. - Kako mu je? - upita je Wolf bez pozdrava. - Vi ste rođaci? - zagleda se sestra u njih. - Svakako. - Upravo sam mu dala injekciju. Trpio je jake bolove. - Kakvu injekciju? - Pa... morfij... Sada će bolovi popustiti... ali, izgleda da je to kraj. - Gdje je sad? - Tamo... s gazdaricom. Uskoro će injekcija početi djelovati pa će najvjerojatnije zaspati... bude li imao sreće. Wolf je zaobiđe i krene prema Lukačekovoj sobi, onoj istoj u kojoj ih je primio onog dana kad ga je sud proglasio nevinim zbog nedostatka dokaza. Politeo krene za njim, ne udostojivši začuđenu sestru nijednog pogleda. Ušli su u polumračnu sobu, jako zagrijanu ali slabo provjetrenu. Lukaček je ležao na postelji pokriven debelim pokrivačem i sa spavaćom kapicom na glavi. Djelovao je umorno, iscrpljeno; lice mu je bilo strašno naborano i blijedo poput tek okrečenog
zida. Ispod pokrivača virili su mu koščati prsti, koji su podrhtavali kao da mu je hladno. Bilo je teško povjerovati da je u svega nekoliko dana mogao toliko propasti. Njegova vjerna gazdarica upravo mu je namještala još jedan veliki jastuk pod glavu. Spazivši nezvane goste, gazdarica poče vikati i tjerati ih napolje, tvrdeći kako gazda Lukaček nije sposoban trpjeti takve gnjavaže, ali je on strogo pogleda i rukom joj dade znak da se udalji. Ljuta na goste, a vjerojatno i na gazdu, promrmljala je nešto i brzo napustila prostoriju. Politeo ostane u mračnom dijelu sobe, čudeći se kako je Wolf sigurno i odlučno prišao stilskoj stolici, zgrabio je, prinio je krevetu i sjeo do samog uzglavlja umirućeg starca, koji ga je mirno pogledao i jedva primjetno se nasmiješio. Bez ikakve volje da se upleće u finalni dio istrage, koju ni u jednom trenu nije vodio onako kako bi se to od njega moglo očekivati, sjeo je u mračni kut, napipao na stelaži do fotelje bocu žestokog alkohola, bez ikakva pitanja stavio je sebi u krilo i prepustio Amerikancu čitavu gnjavažu s umirućim starcem. Vođen neobičnom željom da se večeras dobro naloče, otvorio je bocu i potegao prva dva velika gutljaja, ne skidajući pogleda s noćne svjetiljke koja je osvjetljavala dvije, sada već posve čudne spodobe: umornog i metastazama razdrtog starca i čudnog Amerikanca, koji je preletio nekoliko tisuća milja sve radi nekoliko uzaludnih i beznadnih poteza. Sred slabog žućkastog svjetla što je njihovim licima davalo zlatnu patinu, činilo mu se da promatra dva bića iz nekog drugog, davno zaboravljenog vremena, u kome ih je na čudan način zbližila beščasna spletka koja je posljedovala suvišnim zlatom i suvišnim grobovima. - Znao sam da ćete doći - prošapće Lukaček. - Znao sam da ćete još jednom doći. Stvari koje su vas zanimale preozbiljne su da bi vas jedan umorni starac mogao zavesti svojim senilnim tlapnjama. No, moram priznati, iako sam znao da bez vas neću otići na onaj svijet, svejedno me je mučilo pitanje tko ste vi zapravo... mogu li vam konačno postaviti to pitanje? - Možete - odvrati Wolf, gledajući ga kako se napreže i bori s tako dugim rečenicama. - Onda, tko ste vi zapravo?
- Sin Zoltana Nagya - reče Wolf tiho, ali tako jasno da se gotovo moglo vidjeti kako su mu riječi prostrujale sobom i uzbibale ustajali zrak. - Tako, dakle - reče starac kao da mu je drago što je i ta neizvjesnost skinuta s dnevnog reda. - Liječnikov sin, znači. Slutio sam da vas treba očekivati. I što ste doznali? - Mislim da sam doznao sve. - Što to sve? - Ispričat ću vam, a vi ćete potvrditi... Nema razloga da se bojite ili lažete, jer bi to u ovom trenu stvarno bilo besmisleno. Ionako odlazite, zar ne? - Odlazim - reče on bez ikakve tuge u glasu - i ništa mi više ne možete uraditi, čak kad biste i imali razloga za to. Vidite, uza sav užas te moje bolesti, večeras se prvi put u životu osjećam posve sigurno, izvan svačijeg dosega. - Tek na stratištu se čovjek osjeća posve siguran, zato što nas ono lišava svih dvojbi i svake neizvjesnosti. Moram vam priznati, ma koliko to zvučalo patetično, da vam u ovom trenu pomalo i zavidim. - Dragi gospodine - prekine ga Lukaček - moram vam priznati da, na žalost, nemam previše vremena. Smrt je brz neprijatelj, kao što je i morfij brz prijatelj, pa bi bilo dobro da mi što prije ispričate što ste doznali. Politeo, koji za Wolfa i Lukačeka zacijelo više nije ni postojao, otpi još dva hitra gutljaja što pale ždrijelo, začuđen prijateljskim tonom što je izbijao iz razgovora. - Ispričat ću vam onda sve ukratko, trudeći se da budem brži i od smrti i od morfija. Vidite, doznao sam da ste prije rata bili u nekoj vrsti ljubavne veze s Julijanom Klis, koja je bila kućna pomoćnica kod bogate židovske obitelji Wolf. Pretpostavljam da je Julijana doznala da će njen gazda određenog dana napustiti zemlju i odnijeti sa sobom obiteljske dragocjenosti, novac i zlato. U glavi joj se rodio naum koji je trebao riješiti sve materijalne probleme njene uglavnom neizvjesne budućnosti. Vjerojatno vas je upoznala s tim planom i nagovorila da budete sudionik. Zbog toga ste, rečenog dana, popravljali, tobože, odvodnu cijev u kupaonici. U stan obitelji Wolf došli ste
zapravo da pomognete neprimjetno iznijeti ili sakriti kutiju sa zlatom, koju je Julijana uspjela ukrasti, zamijenivši je istom takvom kutijom u kojoj su bili čavli. - Prilično točno ste prosuđivali, gospodine, ali sumnjam da ste sve uspjeli rekonstruirati. - Nadam se da jesam. Dakle, Julijana je bila lukava, ali ste vi bili još lukaviji. Pretresli ste zlato u svoju torbu, a kutiju napunili vodoinstalaterskim alatom i zazidali je pod kadu. - Sigurni ste u to? - Siguran sam. Vaš alat je trenutno u posjedu gospodina odvjetnika, koji u kutu vaše sobe neumjereno ispija sadržaj jedne od vaših boca. - Ah, tako - reče Lukaček i ne pogledavši Politea. - Gospodin odvjetnik je, naime, sadašnji vlasnik stana u kojem smo prije nekoliko dana razvalili tu istu kadu. Slušajte kako priča teče dalje. Julijani ste kazali da je zlato ostalo pod kadom, te da ćete ga već jednog dana pokupiti. Zatim ste mirno dopustili da vas ratni vihor rastavi. Pretpostavljam da ste gubitak ljubavnice nekako nadomjestili zlatom koje ste mogli izdašno trošiti. - Cinični ste! - Ne mogu biti drugačiji! Ta i život je prema nama postupio dosta cinično. No, 1947. Julijana je ponovo naletjela na vas. Pretpostavljam da se žeđ za zlatom ne gasi ni nakon sto godina, pa se tako nije moglo ni očekivati da bi se kod nje ugasila već nakon šest godina. Dakle, ponovo vas je počela nagovarati da provalite u onu prokletu kupaonicu i uzmete zlato za koje je držala da je njezino. Ne znam kakve je sve vrste pritisaka primijenila, ali mislim da je bila tako uporna da ste se morali skloniti. Tad vam je pala na pamet jedna zgodna ideja, koju je potaknuo Informbiro, o kome moj prijatelj u kutu ove sobe ne želi razgovarati čak ni nakon trideset pet godina. Ne znam na koji ste način fingirali hapšenje i odlazak u zatvor, ali sam siguran da je Julijana progutala mamac. Možda ste joj samo poslali pisamce, ili poručili po nekom da kao navodni ruski simpatizer odlazite u nepoznato, ali stvar je
perfektno funkcionirala, jer Julijani nije bilo ni nakraj pameti da tu vijest provjerava. Naprosto, nije se usudila. I tako ste se vi sklonili kod brata u ono slavonsko selo... kako se ono zove? - Bršadin - pomogne mu Politeo, otpijajući još dva žestoka gutljaja, čudeći se i sam kako se uspio sjetiti naziva selendre. Vjerojatno samo stoga što je već bio pomalo pijan. - Kako ste to doznali? - Od vašeg brata koji živi u Vukovaru. Imao sam i jedan kulen za vas, ali nam je ispao i otklizao se po zaleđenom Dunavu. E pa, vi ste se lijepo sklonili, ostavivši Julijanu punu lažnih nada da se zlato još uvijek nalazi u bivšem stanu obitelji Wolf. Pohlepna na veliku kutiju sjajnih zlatnika, mora da je strašno patila. Zlato joj je bilo tu, nadohvat ruke, a nije ga mogla uzeti. - Sigurni ste i u to? - I u to sam siguran. Zbog čega bi inače pošteni i bogobojazni krojač Gojko Podnar pokušavao provaliti u stan, riskirajući pet-šest godina robije, koje je konačno i zaradio? - To je sasvim logično. - Da, sve je sasvim logično, osim vašeg braka s Julijanom Klis od 1960. do 1963. Što vas je na to nagnalo, nije mi nikako jasno. Vjerojatno zlato, opet zlato! Uglavnom, pretpostavljam da je ona u tom periodu uspjela konačno doznati na koji je način nasamarena, ukrasti vam kutiju s preostalim dukatima i pobjeći sestri u Varaždin. Jasno, njezina vam se gesta nikako nije dopala, pa ste odmah krenuli da je kaznite. Stigli ste u Varaždin, oteli joj zlato i gurnuli je kroz prozor, vjerojatno dok ste se natezali oko zlatnika. A možda se to dogodilo i slučajno... Domogavši se zlata, požurili ste da se neprimjetno vratite i u predsoblju ste naletjeli na pijanog Rikarda Klisa, pokojničina brata. On je bio tako pijan da vas nije ni prepoznao. Ali, vi to, jasno, niste znali, pa ste mu dobacili pregršt zlatnika kako biste ga ušutkali. Poznavali ste njegovu pohlepu i potkupljivost, pa ste pretpostavljali da će to biti dovoljno da ga
na neko vrijeme autirate. Vidite, ironija je u tome što je bačenih metalnih novčića bilo točno trideset, pa ste ga tako i u metaforičnom smislu učinili Judom. - Gospodine, vaša priča postaje sve fantastičnija. Počeli ste od relativno ispravnih pretpostavki, ali ste zabrazdili u krvavu bajku u kojoj je meni dodijeljena najnečasnija uloga. Ali, pričajte, zanimljivo vas je slušati. To je jedna sasvim dobra priča za predvečerje, i dana i života, he, he, he... Politeu se učini da u starčevom samrtničkom smijehu ima nečeg sablasnog, ali ga to nije moglo omesti u užitku kojim ga je obasjala boca stranog konjaka, tako dobrog da se ni čir nije ništa bunio. - Tu se priča prekida - nastavi Wolf - da bi se ponovo, nakon šest godina, iznenada nastavila na vrlo zanimljiv način. Godine 1969. iz Amerike stiže jedna već pomalo neuravnotežena, razočarana i umorna budala... - Tako se ne govori o ocu. - Drago mi je što shvaćate o kome govorim - gorko se nasmiješi Wolf i nastavi: Dolazi da bi iz nekih svojih mutnih i krajnje privatnih razloga obračunao s prošlošću i domogao se zlata, koje vjerojatno u tom trenu više i ne postoji. Priznajem da njegove namjere nisu baš osobito časne, ali su, bar, neadekvatne posljedicama koje će pretrpjeti. Pretpostavljam da je, ne našavši Julijanu, nekako uspio pronaći vas... - Ah, pa to mu i nije bilo tako teško. Znate, prije rata sam vam ja održavao vodovodne instalacije, a on je mene liječio - kad bi se ukazala potreba. Ali, vi se toga ne možete sjećati, imali ste tada manje od deset godina. - Eto, to čini moju priču još jasnijom! Dakle, pokojni Zoltan Nagy dolazi k vama i traži zlato, ili bar dio zlata. Možda vam čak i prijeti da će vas prijaviti. Uglavnom, njegovi zahtjevi i prijetnje namijenjene su gluhim ušima, zidu, mraku... - I što se onda događa? - Onda ga vi... onda ga vi ubijate. Namjerno, slučajno, ne znam... I zatječete se u vrlo neugodnoj situaciji. Ustanovi li se identitet žrtve, pretpostavljate da bi vam moglo postati vruće. Pogotovo ako je on nekom od svojih pričao kamo i radi čega ide. Čini
vam se da je najmudrije da mrtvi doktor Nagy završi u kakvom odlagalištu za neidentificirane leševe. Takav naum lako je provesti u djelo. Dovoljno je uzeti mu dokumente, spaliti odjeću i baciti ga u rijeku, ili, recimo - jezero Bundek. Već obuzet alkoholom, odvjetnik Politeo se začudi, primijetivši da Wolf večeras u razgovoru uopće ne rabi engleske poštapalice i žargonski leksik. Vjerojatno je to do sada činio iz čiste folirancije. Ta umije tako čisto i lijepo govoriti! - To je, naravno, vaša izmišljotina - reče mirno Lukaček - ali me svejedno zanima kako ste došli do toga da me je vaš otac posjetio 1969., odnosno da su mu leš izvukli iz Bundeka? - To da su ga izvukli iz jezera pročitao sam u novinama, ali to da ste ga ubili nije izmišljotina. Napravili ste jedan neoprostiv previd, gospodine Lukaček. - Kakav previd? - Odmah ću vam pokazati. Napravili ste propust zbog kojeg je posve jasno da ste ga vi ubili. U vašoj kući je dokaz. Vidio sam ga kad sam prvi put zašao pod vaš krov, ali sam sve shvatio tek noćas. - Ne razumijem vas - reče Lukaček, bezuspješno pokušavajući pridići glavu, baš kao da želi vidjeti gdje se nalazi dokaz o kojem govori Amerikanac. Leon Nagy ili lažni Leon Wolf polako ustane i krene prema zidu gdje su se nalazili panoi s Lukačekovom zbirkom ordenja. Zastane na tren, kao da pretražuje zbirku, a onda se sagne, uhvati jedno odličje i istrgne ga iz plutene ploče. Potom se vrati i sjede na stolicu uz Lukačekovo uzglavlje. U ruci je držao metalni orden koji se presijavao obasjan žutim svjetlom stolne svjetiljke. U sredini je imao zelen list i malu zvijezdu, a naokolo dvije zlatne grančice koje su se spajale pri vrhu oko slova EA. - Vidite, gospodine Lukaček, glupo ste se prevarili. Ovo nije orden nego jubilarna značka jednog od onih glupih američkih društava koja niču svakodnevno. »EA« vam je kratica za Environment Association To vam je jedna vrsta ekološke bedastoće kojoj je pripadao i moj stari, koji je u U.S.A. vidio prvu zemlju u kojoj će tvornice definitivno požderati prirodu. Da ste vidjeli neke dijelove New Jersevja, strah mog
oca možda bi vam bio razumljiviji. Što me gledate, gospodine Lukaček! Nećete mi valjda kazati da ste tu značku kupili u antikvarijatu, na proštenju ili u onoj vašoj Nami... Kad ste uništavali dokumente i odjeću mog pokojnog oca, zavela vas je kolekcionarska strast pa ste odlučili sačuvati tako poguban predmet. Priznajete li? - Tako sam umoran da bih vam najradije sve priznao. Samo da je istina - reče Lukaček, i ne trepnuvši okom. - Ali, nema smisla da vam uteknem i ostavim vas u zabludi, pa ću vam ispričati kako se sve zbilo. Dobro je da znate istinu kad se već bavite tako važnom stvari kao što je očeva sudbina. Da vas zanima samo zlato, mirno bih umro i ostavio vas samozadovoljnog u glupoj laži koju ste uspjeli izgraditi na temelju kojekakvih sitnih dokaza. - Slušam vas. - Ah, nadam se da me morfij neće preteći - reče Lukaček zijevnuvši. Vidjelo se da je zadovoljan time što mu se spava i što ga ništa ne boli. - Prvi dio vaše priče posve je ispravan. Julijana me nagovorila da sudjelujem u toj prljavoj pljački koja mi je, uz ovaj melanosarkom, upropastila život. Ali, nisam pristao samo radi zlata, nego i radi nje. Da ste samo znali Julijanu Klis, sve bi vam bilo jasno! Bila je to prava fatalna crnka, s nemirnim garavim očima i bujnim rumenim usnama; žena koja je mogla natjerati muškarca na bilo što, a nekmoli na pljačku jedne obične metalne kutije, ispunjene dukatima, doduše... Njena je ideja bila da se zlato uzida pod kadu i uzme u nekom pogodnijem trenu. Bojala se, naime, da bi stari Wolf mogao još u Zagrebu otkriti našu smicalicu i obavijestiti policiju. Tada bismo ona i ja bili prvi na listi sumnjivih. Tamo u onoj kupaonici ja sam na svoju ruku odlučio zazidati kutiju s alatom, a zlato ponijeti sa sobom. Jasno, zlato i alat nisu mi stali u torbu... Želio sam fascinirati Julijanu svojom hrabrošću i poduzetnošću. No, već sam sutradan vidio da se strašno uplašil onog što smo uradili, pa joj nisam htio priznati da je zlato kod mene. Pretpostavljao sam da bi je to još više uplašilo. Na relativno zavodljivu ideju, da prešutim da sam uzeo zlato i zadržim ga za sebe, došao sam nakon što smo se Julijana i ja nekoliko puta posvađali... A onda, onda je polako došao i taj rat, pa zarobljeništvo, domobranstvo. Kada sam Julijanu Klis ponovo sreo 1947. godine, ona
se zalijepila za mene i, oslobođena starog straha, počela me nagovarati da jedne noći provalimo u stan. Kao što ste ispravno zaključili, 1948. sam se poslužio zgodnom varkom i poslao joj svog prijatelja koji je nosio plavu uniformu. On joj je rekao: »Ne traži ga više, Staljinova svinja je tamo gdje i zaslužuje!« Ali nisam to uradio kako bih je prevario, nego da je spasim. - Priznajem da mi je to posve nejasno. Od čega ste je htjeli spasiti? - Ovo nije baš trenutak da se prisjećam takvih stvari - uzdahne on i oči mu postadoše nekako šire, baš kao da vidi neke stvari koje su samo samrtnicima dopuštene. - Pretpostavljam da niste praznovjerni, ali vas molim da mi vjerujete. S tim zlatom počele su se događati neke sasvim čudne stvari. Kad sam ga izvadio iz torbe, stavio sam ga u metalnu kutiju i tek tada primijetio da je to ista onakva kutija u kakvoj se već nalazilo. Kutija nekakvih Rosenbergovih keksa. Bilo je to neobično ali ništa posebno. Kad sam odlazio u vojsku, zakopao sam tu kutiju sa zlatnicima u Jaski, u podrumu kuće koja je pripadala mom ujaku. Jasno, ujak nije znao, uradio sam to tajno... 1943. jedan zalutali avion, ne znam čiji, ispustio je, vjerojatno posve slučajno, bombu koja je pala na Jasku. I znate kamo je pala? Pravo na ujakovu kuću. Na susjednim zgradama nije čak ni staklo prsnulo, a ujakov dom bio je sravnjen sa zemljom. - Netko je stradao? - upita Wolf. - Svi su stradali - reče on tužno, nakon kraćeg oklijevanja. - U početku mi nije padalo na pamet da bi zlato moglo biti uzrok tome. Žalio sam ujaka i njegovu obitelj, ali sam svejedno 1945. uspio iskopati nedirnutu kutiju s dukatima. Ponio sam je u svoj stan na zagrebačkoj periferiji i pronašao sasvim zgodno mjesto gdje ću ga čuvati. Napravio sam rupu u zidu, stavio u nju metalnu kutiju, pokrio je kartonom i tapetom, i upravo na to mjesto postavio veliku obiteljsku fotografiju na kojoj su bili otac, majka, brat i ja. Nakon mjesec ili dva dogodilo se nešto užasno. Moje lice na fotografiji sasvim je izblijedjelo i nestalo. Zamislite, od svega na slici samo je moje lice izblijedjelo. Bacio sam sliku, izvadio zlato i odnio ga na jedno skrovito mjesto izvan kuće, gdje je godinama čamilo. - Želite kazati...
- Da. Želim kazati da je zlato ukleto, stvarno je ukleto! Vi ćete se možda smijati, ali svi koji su došli u dodir s tim zlatom loše su prošli. - Ali, to je mogla biti i slučajnost. Sa četvrt boce uvoznog konjaka u želucu, Nikola Politeo jedva da je primjećivao jezive tonove što su se počeli provlačiti kroz razgovor Lukačeka i Wolfa. - Godine 1960. sudbina se ponovo poigrala s Julijanom i sa mnom. Kažete da vam nije jasan naš trogodišnji brak. Mogu vam odgovoriti samo to da nije ni meni. Mislim da sam je još uvijek volio, ali da ona više ništa nije osjećala prema meni. Ako je osjećala bilo kakvu naklonost, onda je to bila naklonost prema zlatu, čije pitanje još uvijek nije bilo »adaktirano«. Potom sam saznao i mnoge grozne stvari, koje su brzo ohladile moj ionako mali interes za taj gotovo slučajni brak. Saznao sam da se u Rijeci povremeno bavila prostitucijom, da je još uvijek u vezi s bivšim mužem Podnarom... - To je nešto novo! - zainteresira se Wolf. - Bila je s njim u vezi nakon što se vratio iz zatvora? - Zapravo, kad bolje razmislim - reći će Lukaček zamišljeno - to i nije bila neka veza. Mislim da ga je nekoliko puta nazvala i pokušala mu se vratiti, jasno, čim zbrine zlato. Ali, čini se da to njega nije previše zanimalo; zatvor ga je opametio! - Kako ste doznali? - Tako... imam u kući dvostruki telefon - reći će on kao da se stidi što je nekoć davno prisluškivao vlastitu ženu. - I da nastavim, uza sve to, neprekidno je navaljivala da joj kažem što je bilo s dukatima. Znate, već je ozbiljno sumnjala da su tamo, pod kadom. Onda mi je puknuo film i ja sam joj sve priznao. Obećao sam joj da ću joj dati dukate samo ako mi se skine s vrata. Poveo sam je do mjesta gdje sam ih sakrio, nadajući se da ih je u onih proteklih petnaest godina netko već pronašao i odnio. - Dukati su za sve to vrijeme ležali skriveni ovdje u Zagrebu? - Da. Nisam nijednog potrošio! Niti taknuo! Dok sam bio u Bršadinu i kasnije u Crikvenici, dukati su bili zakopani ispod jedne betonske ploče na smetlištu.
- Jesus Christ! - izusti Wolf, prvi put rabeći večeras englesku uzrečicu. - Ali, vraga! Zlato nije nitko uzeo! Julijanaje uzela kutiju, spremila je u torbu, nazvala Podnara, potom i sestru Margitu i otputovala u Varaždin. - Nazvala je Margitu i Podnara?! - Da. Što ima u tome čudno? - Zar Margita nije tada bila u Njemačkoj?! - Šta ja znam gdje je bila. Imao sam dojam da je nju nazvala i da s njom razgovara. I tako, Julijana je otpuovala u Varaždin i ja sam se konačno riješio i nje i dukata. Mislim da je to, nakon dugog vremena, bila prva noć kada sam uistinu dobro i mirno spavao, kao što ću i noćas. Ali, da je to zlato stvarno ukleto, ponovo se pokazalo već sutradan. Tamo u Varaždinu Julijana Klis pronađena je mrtva. Ležala je u travi ispred kuće sa slomljenom šijom. To što tvrdite da sam je ja ubio, više je nego smiješno. Imao sam alibi koji je SUP bar pet puta provjerio. - Ali, tko ju je onda ubio? - Zlato - kratko će Lukaček. - Ubila ju je nekakva budala radi zlata, ne znajući što čini i kakvoj se đavolskoj opasnosti izlaže. Uglavnom, ni kod nje ni u kući njene sestre nije pronađena metalna kutija koju je Julijana ponijela sa sobom. A što se tiče vašeg oca, natovarili ste mi još jednu monstruoznu krivnju na dušu, s kojom nikako ne bih htio umrijeti. Znate, imat ću na onom svijetu toliko posla da opravdam sve svoje obrtničko-financijske marifetluke da mi se jedno ubojstvo priđe čini sasvim nepotrebnim. - Ali, moj otac bio je kod vas! - Bio je. Pogodili ste da je bio i da je tražio zlato. Odgovarao sam ga od toga, ali on je bio strašno uporan pa sam mu dao jednu jedinu adresu na koju se mogao obratiti da bi riješio taj svoj problem. - Koju adresu?
- Pa, kako je Julijana bila već mrtva, dao sam mu adresu Gojka Podnara. Odavde je vaš otac otputovao pravo u Bjelovar da obiđe prvog muža Julijane Klis. Bog mi je svjedok, ako ga smijem prizivati zbog tako nevažnog poslića... - Znači da je Podnar mogao... - zamisli se Amerikanac. - Vaš nesretni otac novi je dokaz da je zlato imalo čudesnu, nadnaravnu, đavolsku moć. Nakon par dana pronašao sam u »Večernjem listu« sliku vašeg oca i obavijest o njegovoj smrti. Ako je, pretpostavimo, ubijen u Bjelovaru, ne znam kako su ga mogli izvući iz Bundeka. Ali, od Bjelovara do Zagreba ima osamdeset kilometara, a mrtvaci se, kao i svi kabasti tereti, mogu lako i spretno transportirati. Oprostite mi na tom izrazu, ali kako sam i sam na najboljem putu da odem u kabaste terete, mislim da mi je ovakav izraz dopušten. Došavši već do polovice boce, Politeo se začudi otkud tom morfijem omamljenom lešu snaga za cinizam te vrste. - Ako je tako, što ćemo onda s ovom značkom? - upita Wolf, držeći na dlanu svečanu značku američkog društva za zaštitu čovjekove okoline. - Vaš me otac molio da ga naputim u kom bi smjeru mogao krenuti da pronađe zlato. Nudio mi je za tu uslugu deset dolara. Ha, ha, ha, deset dolara... Znate, ja sam u tom času posjedovao sva ova isprazna i dosadna bogatstva, pa sam mu rekao da nemam nikakvih afiniteta za tako pozamašnu svotu, ali da bih mu mogao učiniti uslugu u zamjenu za orden koji nosi na reveru. Vidite, stari lukavac uopće mi nije otkrio da se ne radi o ordenu. Molim vas da tu značku zadržite! Zahvalan sam što ste mi u zadnji čas očistili kolekciju od škarta te vrste. - Hvala. Zadržat ću je - reče Wolf. - Ali, zašto niste pomogli pri identifikaciji očeva leša, kada ste znali koga prikazuje fotografija u novinama? - Pa to smo već objasnili - naljuti se Lukaček. - Momče, ja sam još uvijek kradljivac jedne kutije s dukatima. Ta identifikacija mogla mi je donijeti samo mnogo nepotrebnih problema. Bilo je jednostavnije prešutjeti; osim mene i Podnara njega nitko nije mogao identificirati!
- Točno - povisi glas Wolf - ali zbog tog vašeg odustajanja moj je otac završio kao preparat u formalinu! - Žao mi je - odvrati Lukaček, ponovo zijevnuvši - ali time me nećete nimalo impresionirati! Ni ja neću završiti u skupoj obiteljskoj grobnici, nego ću praviti društvo vašem tatici. Zavještao sam tijelo Medicinskom fakultetu. Imam neke malformacije na zglobovima i kičmi, a to oni tamo jako, jako vole. - Grozno! - naježi se Wolf. - Nakon smrti ništa više nije grozno! - zaključi Lukaček. - Pogotovo ako duša ne postoji. A ako postoji, s Božjom pomoći, već će se nekako spasiti formalina! - Rekli ste da vam je bolesni Rikard Klis prodao trideset dukata - iznenada se dosjeti Wolf. -Zašto ste ih kupili kad tvrdite da su ukleti? - Nije on nikakav bolesni Rikard Klis - odbrusi Lukaček. - To vam je običan simulant, lukav alkoholičar koji se uz pomoć hinjene neuravnoteženosti već nekoliko decenija šlepa o tuđem trošku. Kupio sam jeftino te dukate i ne sanjajući da bi mogli potjecati iz one proklete kutije. Kad sam s vremenom shvatio odakle mu, pohranio sam ih... nemojte se smijati... tamo, ispod Biblije. - Vjerujete u Bibliju? - Ne baš osobito... ali možda ona može nekako neutralizirati, he, he, he... Bilo bi dobro da ih uzmete, možda vam mogu poslužiti kao kakav dokaz. - Protiv koga? Ako je Podnar ubojica, on je ionako mrtav. - Ne znam. Možda bi bilo dobro da ih uzmete... možda bi bilo dobro da ne budu ovdje kad umrem... Nisam neki vjernik, ni praznovjernik, ali... ali, vjerujte... lice na onoj slici bilo je sasvim bijelo... - Dobro, uzet ću ih, ali ću vam sutra dati dolarsku protuvrijednost.
- Ni govora! - branio se Lukaček, dok su mu se oči sklapale. - Imam i previše novca. A na onom svijetu valjda je sve besplatno. Shvatite to kao neku kompenzaciju za troškove koje su vam prouzročile moje laži. - Šta mislite, otkud Rikardu ti dukati? - upita ga Wolf, pa priđe polici na kojoj je ležala crna Biblija u finoj koži. Ispod knjige nalazila se žuta kutija u kakvoj stoji fotopapir, a u kutiji je bilo točno trideset zlatnika. Wolf ih presipa u šaku koja lako zadrhti, a onda ih hitro strpa u džep. - Ne znam otkuda mu! Pa vi ste kazali da mu ih je ubojica dao za šutnju. - To je njegova priča. Dakle, vi pretpostavljate da je Podnar ubio mog oca. A Julijanu? Tko je ubio Julijanu? - Mogao je ubiti i nju. Ako je on dao Rikardu dukate, zacijelo ju je i ubio. - Ali, Rikard ne zna tko mu je dao dukate, i tu se sve komplicira. - Ne znam - zijevne Lukaček. - Žao mi je što vam više ne mogu pomoći i što više i nemate kamo otići, jer je Podnar umro. Žao mi je što ću ubrzo zaspati i ostaviti vas. Kad budete izlazili, tiho zatvorite vrata i pazite što ćete s tim zlatnicima. Previše su već zla počinili. Laku noć, laku no... - Laku noć i do viđenja - promrsi Wolf, ustane i zazveči punom šakom dukata koje je držao u džepu. - Let's go, Nick! Idemo, bojim se da ćemo sutra ujutro morati ponovo u Bjelovar. Podnar je mrtav, ali je živ čovjek koji ga je 1963. vozio na jednodnevni izlet u Varaždin. Politeo je znao da misli na Podnarovog nećaka, ali se nikako nije mogao sjetiti ni njegova imena ni glupog mu nadimka. - Idemo! Ustaj! - gotovo da naredi Wolf, ali se odvjetnik svejednako tupavo smješkao, ne dižući se. - Prijatelju - reče, pogledavši ga odozdo - bojim se da neću moći ustati. Izgleda da sam se žestoko nalio.
Kada se pola sata kasnije žuti Golf zaustavio u Prilazu JA, bilo je već osam sati i na ulici je vladala hladna i neprijatna noćna pustoš. Obasjan svjetlima, zaleđeni se kolnik prijeteći sijao. - Izađi, moram obaviti još nekoliko sitnica - reče Wolf otvarajući mu vrata. Politeo izađe, zabaulja po kliskom pločniku i padne potrbuške, što Wolf nije mogao vidjeti, jer se Hertzov automobil već udaljio. Skupljajući svu snagu i pribranost koju čovjek, koji je popio više od pola litre žestokog alkohola, uopće može skupiti, Politeo se digne i zakorači, a onda se izvali na leđa. Počne se smijati samom sebi, a zatim se poput kukca prebaci na trbuh i osovi na ruke i noge. Nakon nekoliko minuta ponovo je bio u normalnoj ljudskoj vertikali, ali, zarobljen ledom, pretpostavljao je da neće moći ni koraka dalje. - Imate problema? - začuje glas sa strane, okrene se i spazi kako iz crvene Zastave, parkirane pored njegova ulaza, izlazi čovjek u dugom kaputu od sjajne kože. - Motherfucer! - opsuje Politeo, ali se, izgubivši ravnotežu, zanjiše, i posve je sigurno da bi ponovo ljosnuo da ga čovjek u kožnom kaputu nije pridržao i posjeo u svoj automobil. - Nešto ste slavili? - reče čovjek pustivši tihu glazbu s kazetofona koji je bio montiran pored upravljača. - Nešto ste slavili vi i gospodin... - Da. Slavili smo ja i gospodin Leon Nagy, Leon Wolf, Irwin Smith i Gregory Popovich - izdeklamira pijani Politeo sva četiri imena iz Amerikančevih pasoša. - Unatoč tome što pijete na bolestan želudac, vidim da ste razuman čovjek - pohvali ga tip u kožnom kaputu. - Jedno od ova četiri imena nama je veoma važno, jer potvrđuje naše sumnje. - K vragu! Šta ga niste sami pitali? Zar se ne usuđujete pitati čovjeka kako se zove? Mogli ste ga privesti, opaliti pendrekom po glavi i pitati ga kako se zove! - derao se Politeo, pošto mu je pijanstvo pomoglo da nadvlada strah pred nadležnom osobom.
- Umirite se, čovječe! Pomogli ste nam i to ćemo znati respektirati. Vaš prijatelj je strani državljanin i tu se ne smijemo zatrčavati. Uostalom, te se stvari vas ne tiču! Recite, kamo je sad otišao? - U pizdu materinu! - opsuje Politeo. - Ne pristaje vam baš takav ton - ironično će tip u kožnom kaputu. - Vi ste bili veoma ugledan odvjetnik. - U pizdu materinu, bljuje mi se! Rekavši to, Politeo se nagne kroz prozor automobila i počne bljuvati po zaleđenom kolniku. Čudesno strpljiv, čovjek je mirno sjedio čekajući da Politeo završi s povraćanjem. - Noćas se neće vraćati? - upita. - Neće - slaže Politeo, otirući usta rukavom. - A sutra, kakve planove imate za sutra? - Idemo u Bjelovar. - I sutra se vraćate? - Da - reče odvjetnik, čudeći se i sam svojoj krotkosti. - Pretpostavljam da ćete preko Vrbovca? - Šta to? - Pretpostavljam da ćete se vratiti preko Vrbovca, a ne preko beogradskog auto-puta? - Da. Tako je kraće... - Pametno! - pohvali ga čovjek. - Najkraći je put uvijek i najpametniji! Hajde, pođite kući i skuhajte si kamilicu. Pomoći ću vam da prijeđete preko leda. Rekavši to, izađe, otvori vrata automobila i pomogne pijanom odvjetniku da se dovuče do kućnog ulaza. - Što si ti, brate? Dobri duh pijanaca? Brat samarićanin? - upita ga Politeo, uhvativši se čvrsto za ulazna vrata.
- I jedno i drugo - nasmije se ljubazni i strpljivi momak u kožnom kaputu, a onda mu se nekako povjerljivo nagna na uho i prošapta: - On je, pretpostavljam, naoružan? - Smith & Wesson - otpovrne Politeo, pa se još jednom pobljuje, ovaj put u neprijatno mračnoj veži. Kada se našao na polovici mračnog stubišta, zastane i reče na glas: - K vragu! Pa i ja sam kao prljavi Juda sve izdao! - No, kako mu pijanstvo nije dopuštalo da se sred hladnog stubišta dublje bavi moralnim problemima i pitanjima slične vrste, krene brže do svog stana. Otključavši ulazna vrata, začu telefon kako zvoni dugo i otegnuto. Podigne slušalicu i začuje visok muški glas: - Je li tamo gospodin Leon Wolf? - Koji vrag? - upita, zaboravivši valjda, onako pijan, tko bi mogao biti Leon Wolf. - Leon Wolf? - Ne, nije... - A imam li čast razgovarati s cijenjenim kolegom gospodinom Politeom? - Da, to sam ja, ali nemate baš neku osobitu čast. - Vi ste Nikola Politeo? - Da. - Dobar večer. Ovdje Lavoslav Pezdirc, odvjetnik. - Ah, da. Izvolite. - Jutros mi je gospodin Wolf dao mali zadatak koji sam obećao do večeras obaviti. Kazao mi je, ne bude li njega, da mogu poruku ostaviti i vama. Hoćete li notirati, ili ćete zapamtiti? - Hoću. - Hoćete li notirati ili zapamtiti? - nešto ljuće će glas odvjetnika Pezdirca. - Zapamtit ću. - Dobro. Kažite onda gospodinu Wolfu da sam posredstvom varaždinskog kolege provjerio onu stvar na tamošnjem SUP-u. U istražnom postupku povodom smrti Julijane Klis, njezina sestra Margita tvrdila je da je na dan ubojstva bila u SR
Njemačkoj. To je posvjedočio i njen brat Rikard, na čiji se telefonski poziv odmah vratila... - Jak svjedok - primijeti Politeo. -Molim... U telefonskoj slušalici nešto zakrči. - Slabo vas čujem gospodine Politeo - vikao je advokat Pezdirc boreći se s hirovitošću i nepouzdanošću naših telefonskih linija. I tek što je smetnje nestalo, veza se sama od sebe prekinula.
21. Nerazumno krivudava i potpuno zaleđena cesta za Bjelovar polako je nestajala pod snijegom koji je počeo padati oko devet ujutro, baš kada su krenuli da rasvijetle posljednju tamnu zonu u četrdeset godina staroj priči. Ne baš odviše sretan zbog američke vize, koju je rano ujutro, nakon neuobičajeno kratke procedure, uspio podići u Američkom konzulatu na Zrinjevcu, Nikola Politeo sjedio je zavaljen u sjedalu Hertzova Golfa, pitajući se zabrinuto što će se sad dogoditi. Sjedne strane, bio je zadovoljan što se njihov imaginarni istražni obruč stegao oko bivšeg muža Julijane Klis, ali je, s druge strane, bio prilično onespokojen jednako stvarnim osjećajem da se još jedan, manje imaginaran, obruč stegao oko njega i Wolfa. Pitao se neko vrijeme treba li Wolfu ispričati sve o ljudima koji su se proteklih dana zanimali za njega, ali je na kraju odlučio da to ne uradi. Nakon toga korio je sebe sama što se jučer onako glupo izbrbljao, što je i dalje potpuno pasivan, neodlučan i nepoduzetan, što je i tu šašavu istragu Wolf sam istjerao načistac, premda mu je on nekakav private eye; korio se zbog tisuća pogrešaka koje je oduvijek ponavljao, pitajući se sad sasvim iskreno neće li on kao tromi, šonjavi Evropejac balkanoidnog tipa, kao okorjeli nevozač, pehist i samodopadni mučenik, koji ne voli hot-dog i čiji čir ne bi izdržao dvije tisuće grama umjetnih nutritivnih supstanci godišnje, neće li i on u toj Americi, o kojoj zna samo da je apstraktna free country, doživjeti zapravo sudbinu šarana, grgeča, štuke, ili bilo koje druge slatkovodne ribe koju su, onako iz zajebancije, bacili u more. No, kako sva njegova jalova razmišljanja nikad ne bi urodila nekim odlučnijim potezom, mirio bi se s ne baš originalnom spoznajom da sudbinu upravo njena nepromjenljivost čini sudbinom, te da sudbinu ne treba pokušavati izmijeniti nego je samo promatrati i razumijevati. I premda ga je takav stav već toliko puta u životu učinio generalom, koji je ispravnu strategiju shvatio u trenu kad je vojska već izginula, tješio se varljivom nadom da će se stvari, možda, ipak nekako same od sebe okrenuti na dobro.
Ne želeći se previše izlagati pogiblima skliske ceste ili dosadi spore vožnje, Wolf je namjestio lance na kotače unajmljenog vozila, tako da su žuta kola, jureći devedeset na sat, upravo razbijala tvrdu, zaleđenu podlogu pod sobom. Na pola puta stali su ispred vrbovačkog motela, namjeravajući popiti nešto vruće i okrepljujuće, ali su popili samo ledeni dog's nose. Oslonjen o šank, Wolf je iznenada zavukao ruku pod kaput i izvadio nešto što je podsjećalo na tanku bilježnicu plave boje. Nekako nemarno, bez popratna objašnjenja, u pauzi između dva gutljaja piva pomiješanog s rumom, gurne bilježnicu preko glatkog šanka pravo pred začuđenog Politea, koji konačno shvati da s radi o avio-karti. - Tvoja plaća - reče - sad kad je stvar privedena kraju. Politeo preokrene ovitak i na prvoj stranici ugleda urednim štampanim slovima ispisano svoje ime, odredište, datum i broj leta. Karta je vrijedila za sutrašnji PAN AM-ov let za New York. - Jučer sam je kupio. - Zar već sutra? - reče Politeo. Riječ kao da mu zape u grlu. - Ima samo jednu manu - reče Amerikanac. - Kakvu manu? - Polazi sutra u osam iz Ljubljane... - Zašto iz Ljubljane? - Šta ja znam. Kažu, neki tehnički razlozi. Tamo je i sletio. - Zašto nisi pričekao do sljedećeg leta iz Zagreba? - upita Politeo, kao da mu se odjednom ne ide u New York. - Fuck it! - rasrdi se Wolf. - Ti si sto posto lud! Koliko si me već puta pitao kada ćemo u U.S.A.! A sad kad sam konačno kupio kartu, ti pronalaziš kojekakve nedostatke i izmišljaš probleme. Čekaj, možda te smeta kvaliteta papira na kojem je otisnuta? To te smeta? - Ne, ne smeta...
- O.K. Sutra je polazak. Kad se vratimo iz Bjelovara, imat ćeš čitavo popodne da spremiš sve obiteljske dragocjenosti i upakiraš šesnaest pari modnih odijela. Za to ću vrijeme ja vratiti Hertzu kola i farewell, Yugoslavia. - Znači, prvo moramo u Ljubljanu? - Transfer do ljubljanskog aerodroma uključen je u cijenu karte. Rano ujutro moramo na autobus. - Slušaj... - reče Politeo okolišavajući. - Da li bi karta mogla ostati kod tebe? Bar za sada. Bi li je pričuvao? Ta zar će već sutra ujutro sve biti gotovo, pomisli, začuđen spoznajom kako beskrajna sreća može biti bliska najdubljem strahu. - Ne bih - otpovrne Wolf. - Svatko čuva svoju kartu. Okreni je! Politeo okrene avio-kartu i na bijeloj poleđini ugleda nekoliko riječi koje je Amerikanac ispisao svojim krajnje nemarnim rukopisom. Pisalo je doslovno: RICK'S TRICKS 1384 1 Ave. (10024) at E. 73 St. 862-1112 Soup Player - To je jedan jeftiniji lokal. Ham joint. Pokazat ćeš to barmenu i dati mu ovo - objasni mu Wolf, pružajući mu neki mali predmet u koji je odvjetnik buljio pogledom punim nerazumijevanja. Radilo se o plastičnom valjčiću crvene boje, koji je na vrhu imao ovalno zadebljanje slično konveksnoj izbočini leće. Predmet je pomalo podsjećao na bateriju, ali Politeo nije imao pojma čemu služi. - Što je to? - upita, tupo zureći u valjčić. - Tu ti piše - otpovrne Wolf. Politeo počne preokretati valjčić i razgledati ga sa svih strana, da bi konačno na okruglom presjeku otkrio sitna slova: MADE IN U.S.A. - K vragu! Što je to? Čemu služi? - Ničem. Služi samo toj jednoj svrsi - da ga predaš barmenu u Rick's Tricksu.
- Ali, što će mi? Zar ti nećeš sa mnom? Kupio si valjda dvije karte? - Sure! Ali za svaki slučaj, ako se razdvojimo. Postoji mogućnost da, po dolasku na Kennedy, odmah prijeđem u avion za Seattle, zbog čega se možda nećemo vidjeti desetak dana. - Tako, dakle - zine Politeo, zadovoljan ali i zbunjen. Iznenada mu se preogromni megalopolis počeo činiti mjestom neprivlačnim za novopečenog došljaka samotara. Okrene potom posljednju stranicu avio-karte iza koje spazi tri novčanice od po sto dolara, pričvršćene za ovitak uredskom spojnicom. - Štoje to? - Moraš u početku od nečeg živjeti - objašnjavao mu je Amerikanac. - Čime ćeš platiti sobu? Zar ćeš jesti zrak? You wanna live on windpudding? Nemajući volje za daljnja razjašnjavanja, Politeo presavine kartu i gurne je u unutarnji džep kaputa, pazeći da ne ispadne skupa s podstavom. Zatim ubaci u dog's nose svoja četiri antibiotika i sjuri ih u grlo. Nakon kraćeg tumaranja po nezanimljivom Bjelovaru, Sinišu Podnara, zvanog Abart, pronašli su kod prijatelja auto-mehaničara, čija se privatna radionica nalazila na uzvisini, pedesetak metara uz cestu kojom su upravo došli. Bila je to katnica u čijem se prizemlju smjestila povelika garaža sa dvije jame za pregled vozila. Stambeni dio bio je, čini se, na prvom katu i u visokom potkrovlju. Pored kuće nalazio se natkriven bunar, a kraj bunara slobodni prostor s nekoliko parkiranih vozila, koja su zacijelo čekala red za popravak. Dolje u dnu dvorišta stajala je prazna pseća kućica. Sinišu Podnara našli su u garaži uz njegova pojačanog automobila, ukrašenog maglenkama i plastičnim etiketama s logotipovima zvučnih svjetskih tvrtki. - Joža, bremze su riknule! Treba mi, bogati, dvadeset metara da stanem... i to kad idem tri-četiri banke... Stari, daj to pogledaj pa mi začas sredi! - govorio je Siniša Podnar auto-mehaničaru koji se zvao Joža i koji mu je, sudeći po tonu razgovora, morao biti dobar prijatelj.
- S... s... sedni g... gore u kuću p... pa p... pročit... aj novine. Bum t... ti to o... o... odmah s... sredil - izmuca se automehaničar, a Podnar mu zahvali i okrene se. U tom trenu spazi Wolfa i Politea kako stoje na ulazu u radionicu. - Kog vraga opet tražite? - reče, pokušavajući ih mimoići. Wolf ga uhvati za ruku, pa mu se unese u lice. - Htjeli bismo porazgovarati s vama. - Nemamo mi o čemu razgovarati. - Možda imamo. Kako bi bilo da za prvi subject razgovora uzmemo stanovitog gospodina Nagya, koji je točno prije petnaest godina svratio u kuću vašeg ujaka da bi se raspitao za kutiju s nekoliko kilograma zlata. - Nemam ja pojma o čemu vi to govorite! Što se mene tiču ljudi koji su prije petnaest godina dolazili u kuću mog ujaka. Ako vas takve stvari zanimaju, idite na groblje pa pitajte ujaka! - Tiču vas se ako su došli iz United Statesa i ako su nakon razgovora s vašim ujakom izvučeni mrtvi iz jezera Bundek. Siniša Podnar ga pogleda pomalo zapanjenim pogledom, ali taj pogled nije morao odavati suučesništvo, već je mogao biti i običan znak čuđenja. Politeo je znao da Wolf blefira i da taj blef ne mora donijeti nikakvih rezultata. Debeli nećak Gojka Podnara nije morao znati ništa, ni o Nagyu, ni o zlatu, ni o ujakovim poslovima. Jedina indicija koja je budila stanovitu nadu da nešto zna, bila je činjenica da ga je pokojni ujak koristio kao neku vrstu privatnog šofera. Pa ako je Wolfov otac ubijen u Bjelovaru, netko ga je ipak morao prevesti do zagrebačkog jezera Bundek. U tom trenu Politeu pade na pamet mnogo lukavija ideja, pa i on odluči osloviti preplašenog Abarta. - Gospodine Podnar, ja sam odvjetnik Politeo, ovlašteni zastupnik gospodina Leona Nagya koji je došao iz Sjedinjenih Država da pronađe oca. Sve indicije ukazuju da je u sedmom mjesecu 1969. godine gospodinov otac, po naputku stanovitog građevinskog poduzetnika Lukačeka, otputovao u Bjelovar da bi razgovarao s
Gojkom Podnarom. Nekoliko dana nakon toga pronađen je mrtav u jezeru Bundek. Jasno, mi nemamo nikakvih dokaza da bismo mogli utvrditi kako je vama bilo što u vezi s tim poznato, pa s te strane možete biti sasvim mirni. Amerikanac se odmakne od Abarta i pogleda Politea očima punim prijekora. - Eto, vidite - blistao je Abart, popravljajući rukav kaputa. - Čuli ste što vam advokat kaže... - Ali, gospodine Podnar - nastavi Politeo - vi ste nam prošli put sami pričali kako ste 1963. godine vozili ujaka u Varaždin, u stan njegove bivše šogorice. Ne znam da li vam je to poznato, ali te je noći u istom stanu ubijena Julijana Klis, bivša žena vašeg ujaka... - Strica! - ispravi ga Abart, sada već mnogo zabrinutiji. - Strica, gospodine Podnar, da, strica - nakašlja se Politeo. - No, kako smo uvidom u sudske dokumente doznali, istraga, koja je tada vođena, nema pojma o tome da je nekako u to isto vrijeme Gojko Podnar svratio u Varaždin... I to sasvim nakratko. - I... I što želite time kazati? - reče Abart, pri čemu mu zadrhti donja usna. - Ništa određeno. Naime, kad ljudi odlaze da ubiju nekog, onda svraćaju nakratko. Zbog mnogih razloga vaš pokojni ujak... pardon, vaš pokojni stric, mogao je biti ubojica Julijane. Ubojstva se obavljaju uglavnom među bliskim srodnicima. Gospodin Podnar mogao se osvetiti Julijani za sve ono što mu je uradila 1952. Sami ste rekli da je najvjerojatnije zbog nje bio u zatvoru i da se pokušao ubiti kada je zatražila rastavu. - Čekajte - zbuni se Abart - kakve ja imam veze s tim? Taman da je to i istina! - Kakve veze imate? - nasmije se Politeo. - Nemojte mi reći da ne znate! Pa vi ste ga vozili u Varaždin, a to je neka vrst suučesništva. Zatim, vi ste nakon Julijanine smrti trebali prijaviti miliciji da je on bio u Varaždinu, i to na mjestu zločina. To je opet neka vrsta prikrivanja. Gospodine Siniša, vama bi u tom slučaju moglo prijetiti tri do četiri godine zatvora. Ali, nije na meni da procjenjujem. Možda vi nemate ni sa čim
veze. Na meni je samo da obavijestim varaždinski SUP o tome da ste vi i vaš stric bili... - Čekajte! - prekine ga Abart. - Zašto biste to uradili? Politeo osjeti da se Abartov oklop počeo razmekšavati. - Zato što zastupam gospodina Nagya koji želi pronaći ubojicu svog oca. - Ali, kakve veze ima Julijanina smrt sa smrću njegova oca? - Vrlo direktne! - glumio je Politeo spretnog odvjetnika. - I Julijana Klis i otac mog klijenta izgubili su život zbog iste stvari. Zbog kutije pune zlata. Sva je prilika da ih je ubio isti čovjek. Vaš ujak! - Stric - ispravi ga ponovo Abart. - Ali, tu grdno griješite. Moj stric ne bi bio kadar tako nešto učiniti. On je bio pobožan krojač koji je na psovku gledao kao na strašan grijeh... gdje bi ga on ubio! - Pobožni krojači ne odlaze na robiju zbog pokušaja provale - opomene ga odvjetnik. - Oni ne svraćaju tek tako bivšim ženama kojima nakon toga puca šija. Oni ne traže naokolo kutije s dukatima, jer je pobožnim krojačima riječ Božja važnija od sveg zlata ovog svijeta... - Koje je djelomice sačuvano - nadoveže se Wolf, pokazujući Abartu šaku sa trideset zlatnika. - Znači, kod vas su! - zine Abart, zaljubljeno zureći u dukate. - Ab...b...bart, t... treba li t... ti neš... što? - stvori se na vratima radionice majstor Joža u plavom kombinezonu punom mrlja od različitih motornih maziva. - Ne, stari. Reci mi samo mogu li s gospodom porazgovarati gore u tvojoj kuhinji? - M... m... možeš! Krenuli su golim betonskim stubištem, koje nije imalo zaštitne ograde, gore u mehaničardvu kuhinju. Uskoro su doznali da taj prostor sasvim nezasluženo nosi naziv kuhinje, jer se radilo o prostoriji koja uopće nije imala poda i u kojoj se, uz goli
drveni stol, četiri stolice, praznu policu i noćni ormarić, od kuhinjskih potrepština nalazilo samo malo plinsko kuhalo i nekoliko neopranih metalnih zdjelica. - Tek je nedavno završio kuću, pa kuhinju još nije uspio srediti. Zato su mu žena i sin još uvijek kod roditelja - objasni im Abart, premda to nikom nije bilo važno. Jedino što je bilo bitno, bilo je to da sada imaju prostoriju u kojoj će moći na miru razgovarati. - Mogu vam sve ispričati jer sam posve čist - reče Abart, sjedajući za stol iznad kojeg se njihala električna žica s golom žaruljom. - Međutim, kakve ćete mi garancije dati u vezi s obavještavanjem varaždinskog SUP-a? - Ako ste sasvim čisti - reče odvjetnik - onda vam je to nevažno. - Pa jest, ali... - okolišao je Abart. - Ipak bi mi bilo nekako draže... ne bih volio sva ta ispitivanja. Može li se sve izgladiti tu u kuhinji, pa da se SUP i ne poteže? - Može! - reče Wolf. - Naravno, ako nam budete htjeli kazati sve što nas zanima, odnosno sve što znate. Ali, nikakve vam garancije ne možemo dati osim ovoga. Rekavši to, Amerikanac baci na stol trideset kovanih novčića čije je zveckavo kotrljanje pohlepni Abart pratio razrogačenim očima. A, mora se priznati, ni odvjetnik Politeo nije uspio ostati sasvim ravnodušan. - Mislite... mislite reći da bi sve to bilo... moje? - Sve je to vaše - prekriži Wolf ruke, promatrajući Abarta s jednakim zanimanjem s kakvim entomolog promatra ponašanje mravlje zajednice ili parenje bogomoljki. Tim zlatom možete kupiti mnogo bolji auto. - Bez sumnje! - prozbori Abart, ne odvajajući pogleda od dukata. - Što vas zanima? - Počnite od 1963.! Od onog dana kad ste strica vozili u Varaždin. - Dobro - reče Abart, gomilajući zlatnike na hrpu na sredini stola. - Tog popodneva stric je zatražio da ga odvezem u Varaždin. Bilo je uglavnom onako kao što sam vam već rekao.
Ostavio sam ga pred kućom Margite Klis, a on mi je kazao da odem u hotel i strpljivo ga čekam. Otišao sam, ali nisam odsjeo u hotelu, kako sam vam prošli put rekao, nego sam malo vrludao gradom, pijuckao naokolo, svratio u kino i tek kasno uvečer odlučio otići u hotel. Kad sam već bio pred hotelom, počelo me kopkati što to stari radi u kući svoje bivše šogorice, i čemu sva ta mistenoznost. Odlučio sam svratiti tamo i zaviriti malo. Radoznalost mi je oduvijek bila mana. Ostavio sam kola par stotina metara od kuće i prišuljao se... Kad sam već bio nekoliko metara od ulaza, bljesnulo je svjetlo u prizemlju pa sam mogao sasvim lijepo vidjeti kako pokojni stric otvara vrata... Da, vidio sam ga tamo na osvijetljenom ulazu s nekakvom kutijom pod rukom. Onda je otvorio poklopac te kutije, zavukao ruku unutra i bacio na pod nešto što je zazvečalo kao kovani novac. Dobro sam čuo kako nekog opominje, govoreći mu da mora šutjeti. Nisam imao pojma o čemu se radi i što se stvarno zbilo u kući. Ne, tada još ni o čemu nisam imao pojma, iako sam pretpostavljao da je u toj kutiji nešto strašno... - Nešto strašno vrijedno? - primijeti odvjetnik. - Nešto strašno vrijedno, ali i strašno... Naime, stric je stalno govorio da je u kutiji nešto strašno - nastavi Abart. - No, stric Gojko odmah je izašao i nabasao na mene. Strašno se razljutio što sam tu i što sam neke stvari prokužio, ali mi nije htio odati o čemu se radi, iako sam užasno navaljivao. Rekao mi je da je bolje da ne znam što se nalazi u metalnoj kutiji koju je iznio iz kuće, i da moram šutjeti kao grob. I ja sam šutio, zadovoljan što je stric Gojko ipak pothranjivao moju šutnju, dajući mi otada više novaca. Znate, ova kola mi je on kupio, kao što je platio i brušenje cilindara u Italiji. - Brušenje cilindara? - začudi se Wolf. - Nevažno za priču! Uselessfacts! - dobaci Politeo. - O čemu se zapravo radilo, doznao sam mnogo kasnije, u sedmom mjesecu 1969, kad ga je posjetio onaj Amerikanac. Kažete da je to gospodinov otac? Politeo potvrdi kimanjem glave.
- Vidite, jako mi je žao što gospodinov otac više nije živ, ali za to ne snosimo krivicu ni ja ni moj pokojni stric. Amerikanac je došao jedne večeri, tražio je mog strica. Stric ga je primio i oni su ostali sami u sobi. Moji su bili na ljetovanju, tako da osim nas trojice nikog nije bilo u kući. Nakon što su pola sata razgovarali, začuo sam kako su se vrata sobe otvorila i kako me stric zove uzbuđenim glasom. Dotrčao sam u sobu i ugledao Amerikanca kako se sav crven u licu drži za grlo i guši. Ujak je rekao da je to srčani napad i da ga odmah vozim u bolnicu. Uhvatili smo ga brzo pod ruke i poveli ga dolje, da ga smjestimo u kola i odvezemo u bolnicu. Umro nam je na rukama... dolje, u prizemlju! - Kako to da je dobio srčani napad? - upita Wolf. Oslonivši glavu o dlan, zamišljeno je gledao Sinišu Podnara. - Stric mi je rekao da je Amerikanac došao tražiti nekakvu stvar koju mu on nije mogao dati. To ga je tako uzrujalo da je dobio napad i... - Kakvu je to stvar tražio? - Ne znam. Stric mi nije htio ništa reći, ali sam pretpostavljao... tek sam kasnije shvatio. Izgleda da je došao po onu kutiju... -I što je bilo dalje? - poticao ga je Politeo. - Rekao sam stricu da ću odmah nazvati miliciju i bolnicu, ali me on u tome spriječio. Rekao je da bi milicija, otkrivši da se radi o Amerikancu, mogla preko američke ambasade doznati od pokojnikove rodbine radi čega je došao u Jugoslaviju. A kad bi to doznali, činjenica da je radi toga došao baš u kuću mog strica, mogla bi mu prouzročiti niz neprilika. Jednom riječju, taj mu je leš strahovito smetao. Nije ga želio u kući. Predložio je da uništimo strančeve dokumente i odjeću a leš da prebacimo nekamo dovoljno daleko... - Vi ste odmah na to pristali? — upita Wolf. - Ni govora. Rekao sam da je to previše prljavo i opasno... Rekao sam da se bojim, i upitao što će biti ako nas milicija usput zaustavi i otkrije leš... U tom bismo slučaju istog trena bili proglašeni ubojicama. Ali stric je onda počeo toliko navaljivati da sam
morao popustiti. Spalili smo dokumente i odijelo, strpali leš u veliku plahtu, ubacili ga u automobil i odvezh čak do Zagreba... - Gdje ste ga bacili u jezero. - Bila je to stričeva ideja. Pokazalo se da je dobra. Vidjeli smo poslije sliku u novinama i obavijest kojom se pozivaju svi oni koji bi mogli dati kakvu obavijest o nepoznatom lesu... Ali, nitko nikada nije zakucao na stričeva vrata zbog mrtvog Amerikanca. Sve do dana kada ste došli vi. - Sve ste to uradili samo zbog toga što vas je stric na to nagovorio? - Zapravo i ne - zacrveni se Abart. - Moram priznati da sam ga malo i ucijenio. Naime, kad sam vidio da mu je moja pomoć toliko važna, pristao sam ako mi ispriča što se događalo 1963. u Varaždinu, one noći kad je iz stana bivše šogorice iznio metalnu kutiju. Naslućivao sam da je u igri bila nekakva dragocjenost koja me, moram priznati, privlačila! - To je razumljivo - podrugljivim će glasom Wolf. - Stric se opirao, ali je na koncu pristao i ispričao mi sve. Bilo je to ovako. Kad se stric vratio iz zatvora, njegova ga je bivša žena Julijana počela nazivati, dajući mu do znanja da bi mu se rado vratila. No, strica to više nije zanimalo jer ga je zatvor posve izmijenio. Nisu ga više zanimale ni ženske, ni brakovi, nego samo crkva i posao, posao, posao... Njegovo odbijanje je, izgleda, tu žensku još više raspalilo pa nije odustajala. Čim bi, nakon tri-četiri mjeseca, pomislio da ga se konačno okanila, Julijana bi ga ponovo nazvala. Baš te 1963, koji dan prije no što sam ga vozio u Varaždin, javila mu se i kazala da je konačno došla do onog zbog čega je on bio u zatvoru, te da napušta muža i odlazi sestri u Varaždin. Pozvala ga je da dođe tamo kako bi podijelili ono što im pripada. - Vi znate o čemu se radilo? - upita Wolf. - Znam! O zlatu. Ne znam otkuda im, i kakve je veze ono imalo sa stričevim zatvorom, ali znam da ga je zvala da podijele zlato. No, mom bedastom stricu to više nije značilo ništa pa ju je odbio. Dan kasnije nazvala ga je ponovo, ovaj put iz
Varaždina. Bila je sva u panici, rekla je da se užasno boji i da svakako dođe čim prije... - Bojala se sestre? - upita Wolf, naslućujući rasplet priče. - Otkud znate? - Tako. Raspitivao sam se malo. Sestra je izgleda slagala da je bila u Njemačkoj. Njenu je laž potkrijepilo svjedočenje njenog brata Rikarda. A Rikard... on bi za neku sitniju svotu posvjedočio da je bila na Borneu... - Sestra je doznala da Julijana ima zlato - nastavi Abart - i pokazivala je otvorene namjere da se dokopa bar polovice. E, upravo zbog toga sam vozio strica u Varaždin. - I što se dogodilo u Varaždinu te noći? - Stric je došao tamo i počeo nagovarati Julijanu da pošalje to prokleto zlato do sto đavola i posveti se pametnijem i korisnijem životu. Nije ju uspio nagovoriti, jer je ona neprekidno navaljivala da je ponovo uzme za ženu i da odu nekamo s tom kutijom zlata. Noću je Margita, koja se bojala da stric ne smota na brzinu zlatnike, ušla u Julijaninu sobu i pokušala ukrasti kutiju. Julijana ju je primijetila i nastala je tučnjava koja je probudila mog strica. Pohitao je u sobu da ih razdvoji, a kad je ušao, vidio je kako je pomahnitala Margita... znate, ona je bila alkoholičarka... - Znam, znam - promrmlja Wolf, još uvijek ne shvaćajući zašto je Julijanina sestra počinila samoubojstvo. Teško da ju je na to moglo nagnati kajanje zbog nečega što je uradila prije dvadeset godina. Prije će biti da ju je na takvu gestu ponukalo njeno alkoholno ludilo. - Vidio je kako je Margita - nastavi Abart - gurnula rođenu sestru kroz prozor. Sjurio je dolje, ali je odmah shvatio da Julijani više nema pomoći. Bila je mrtva. Potom se brzo vratio gore i pred zgranutom Margitom uzeo kutiju sa zlatom. Priprijetio joj je da će, ne bude li šutjela o zlatu, ispričati miliciji kako je stradala njezina sestra. Morala je pristati na tu nametnutu nagodbu i teška se srca oprostila od metalne kutije. - Zašto je to uradio? Da zadrži zlato za sebe?
- Ni govora! - nasmije se Abart. - Ta stara budala nije potrošila ni jednog dukata iz kutije! Uzeo je zlato da ga skloni na sigurno mjesto. Držao je da je nečastivi u njemu, da je kutija prokleta... Zamislite kakve je glupave argumente imao! Tvrdio je da je to zlato upropastilo nekoliko života: njegov, Margitin, Julijanin, Julijanina drugog muža... te da se taj lanac mora prekinuti. Po mom mišljenju, životi tih ljudi bili su upropašteni samo zbog toga što su bili budale! Kad postupaš pametno sa zlatom, ono te može samo usrećiti. No, gdje sam stao? Kada je sišao niz stubište, naletio je na pijanog brata Julijane i Margite Klis. Zamislite, nitko nije imao pojma da se on nalazi u kući! Držao je da će tog neuračunljivog psihopata lako potkupiti i obavezati na šutnju, pa mu je bacio pred noge šaku dukata. Eto, baš u tom trenu ja sam ga zatekao kad sam se došuljao do kuće. - Rikard je zlatnike prodao drugom mužu Julijane Klis i sada su u vašem posjedu objasni mu Wolf. - Kako?! - začudi se Abart, ali mu Amerikanac nije htio ništa objašnjavati. - Pazite da pametno postupate s njima, kada je već toliko ljudi stradalo. - Oh, budite bez brige! - naceri se on. - Meni će donijeti sasvim konkretnu sreću koju već vidim. Ima četiri kotača! - Dobro, a što je bilo s kutijom? - iznenada će Politeo. - Vaš stric je umro. Kome je ostavio kutiju? - Prokleti glupan! - ljutito će Abart. - Kako me samo predriblao! Vidite, ja sam, nakon što smo transportirali onaj leš, počeo pred njim sve češće isticati svoje zasluge u toj operaciji, predlažući mu nenametljivo da mi ustupi stanovit dio tih zlatnika. - Zapravo, ucjenjivali ste ga - dosjeti se Wolf. - Pa, ne baš sasvim - namigne Abart. - Prije bi se reklo da sam mu sugerirao jednu pametnu varijantu investiranja beskorisnog zlata koje je sakrio tko zna gdje. No, on je odlučno rekao da mu to ne pada na pamet, jer da bi me time samo unesrećio. Ali, ako baš inzistiram, kazao je, dobit ću ne dio nego sve, ali tek nakon njegove smrti. I sad
kad je, hvala bogu, umro, čekalo me krasno iznenađenje! Znate li šta mi je napravio taj crkveni štakor? Kad su otvorili oporuku, našli su u njoj pismo priloženo za mene. U tom me pismu naziva predragim nećakom u koga vjeruje, kome će dragi Bog već prosvijetliti pamet i izvesti ga na pravi put, i slična sranja... Zatim piše da mi zlato, na moju žalost, nije ostavio, jer me ne želi upropastiti, i jer mu to Bog ne bi oprostio. Zlato je, kaže on u pismu, iste one godine kad ga je donio iz Varaždina poklonio jednom samostanu u Sloveniji. Nadao se da se ta prokleta kutija s paklenim sadržajem može pročistiti samo na tako svetom i čistom mjestu kakvo je samostan. No, ni to se nije pokazalo ispravnim! Popovi su zlatom namjerili dozidati jedno krilo samostana, ali kad su već gotovo završili gradnju, podlokala je voda tlo i samostansko se krilo srušilo i odsklizalo u vražju mater! Eto, tako mi je napisao. - Čudno je to! Mislite li da vam je napisao istinu? -To da je zlato dao popovima sasvim je moguće! Ali ono s krilom koje se srušilo, mora da je čista izmišljotina. Valjda su popovi zažderali i zalokali pare, pa su mu servirali takvu blesavu priču? - A vama, vama nije ništa ostavio? - upita Politeo. Abart ustane i bijesno pljune na goli pod buduće kuhinje. - Pička mu materina! Meni, koji sam vozio onaj leš i riskirao dugogodišnju robiju, meni je ostavio doživotnu pretplatu na »Glas Koncila«! - »Glas Koncila«?! What does it mean? - pitao je Wolf, gledajući u Politea koji se smješkao. - Does n't matter! - otpovrne odvjetnik ravnodušno. - Abart! G... g... got... gotovo je! - čuo se glas odozdo. Spustio se pred garažu gdje je već čekao popravljeni »fićo« Siniše Podnara. Joža mu mucajući objasni kako su kočnice sada kao nove i neka pazi, jer će, pikne li ih malo jače, izletjeti kroz »šoferšajbu«. - Da provjerim! - reče Abart, pa uđe u kola. Kad je sjedao, začulo se kako mu zlatnici zveče u nabubrelom džepu.
- Samo da probam bremze - rekao je kroz otvoren prozor - pa ćemo otići u neku birtiju da ustanovimo jesmo li se o svemu dogovorili. Ako jesmo, plaćam janjetinu. Upalio je motor i krenuo kratkom, betoniranom stazicom prema cesti. Išao je sve brže, namjeravajući valjda zakočiti dolje, ispred ceste. U prvi čas sve je izgledalo normalno, čas kasnije ništa više nije bilo u redu. - Ne rade uopće! - čuli su ga kako viče iz automobila. - Uopće ne reagiraju, boga mu bogovog! -P... p... pa sad s... samih poš... š... štelao! - rekao je sav u čudu mehaničar Joža, nemoćno šireći ruke. Podnarov mali automobil, smiješno nakinđuren i lišen sistema za kočenje, poskočio je preko plitkog betonskog jarka za odvod vode, zanjihao se i izjurio na cestu. U prvom trenu učinilo se da će projuriti prijeko i zaustaviti se na snijegom pokrivenoj livadi s druge strane ceste, a onda je, iznenada, odnekud, dojurila ogromna bijela hladnjača i pred trojicom zgranutih ljudi, uz strašan prasak, pokupila ga, smotala, zdrobila i odnijela nekamo izvan njihova vidokruga.
22. Ne čekajući dolazak prometne milicije, formalnosti uviđaja, ispitivanje očevidaca i druge zamorne, besmislene radnje, kakve prate prometne nesreće u kojima je netko već ionako »otišao Bogu na račun«, u taj zadnji i nepovratni egzil, sasvim nesvjesno sjeli su u kola i vratili se u centar grada, namjeravajući prije povratka nešto pojesti. Šutjeli su, vjerojatno svjesni da je sve što se zbilo preozbiljno, preznačajno i pretajanstveno za bilo kakav razgovor. Sjeli su u mali, neugledni lokal, prepun seljaka koji su došli u grad radi trgovine, šofera koji su prevaljene kilometre i one što su tek pred njima pokušavali zaboraviti sa dva-tri hitro progutana gemišta, pijanaca koji su pravi razlog dolaska već odavno zaboravili... Sjeli su za stol pokriven zelenim kariranim stolnjakom, po čijim se mrljama dala rekonstruirati nevelika »špajzkarta« lokala, i naručili ručak tako bezvoljno i odsutno da su čas kasnije već zaboravili što su naručili. Vrlo brzo pred njihovim su se blijedim licima pušila dva tanjura s dinstanom svinjetinom i povrćem. - Nedostaje nešto scenografije pa da se čovjek osjeti kao u sirotinjskom kvartu istočnog Newarka. Jelo je, naime, potpuno isto. Black Mikel - govorio je Wolf, vukući vilicom zamišljene simetrale po plitkom sloju toplog jela. - Black Mike?! - Svaka skitnica u državi New York zna šta je to Black Mike. Meat and vegetable stew. Black Mike prehranio je mršave njujorške hoboe, kao što su soja i proso prehranile na stotine milijuna Kineza. Black Mike treba strogo razlikovati od Red Mikea, koji nije nikakav dish nego čovjek koji zbog nekih svojih tajanstvenih razloga mrzi ženske... Ne zanimajući se uopće za Black Mike, Politeo je zagrizao u komad kruha, a onda odmah otišao u zahod da povrati. Razlio je po smrdljivoj, napukloj školjci par mlazova žutog želučanog soka, a onda se zagledao kroz zahodsko okno u nekakvo sumorno dvorište gdje su odurne crne mačketine navlačile ostatke hrane. Zar se to stvarno meni događa, upitao se, naslonivši se na zid nagrđen najvulgarnijim
balkanskim grafitima. Želudac ga nije bolio, a svejedno mu se još povraćalo. Nagne se nad lavabo, popije nekoliko gutljaja iz klimave, pomične pipe, a onda i to povrati. Izašli su iz zadimljenog lokala, zagađenog galamom, smradom iz klozeta i vonjem kiselog patvorenog vina, ne taknuvši Yugo Black Mike, i sjeli u kola. Vratit ćete se, naravno, preko Vrbovca, Politeu je uporno sijevao u otežalim sljepoočnicama glas ljubaznog tipa u kaputu od sjajne kože. Sada je bio više nego siguran da shvaća značenje te rečenice, koju je zbog pijanstva smetnuo s uma. Najpametniji put je najkraći put, i obratno, kazao je čovjeku crvenoj Zastavi, čiji je identitet bio tako tajanstven da je bilo gotovo nedvojbeno da je policeman. Možda je tako i najbolje, sijevne mu glavom, dok je Wolf palio rashlađeni auto. Da, možda je najbolje pustiti Wolfa da najkraćim putem ode pravo u Gehenu ili u pakao, ako već nije Wolf, i ako već nije Židov. Vratit ćete se, naravno, preko Vrbovca moglo je značiti samo jedno: nećete se vratiti! - Ne smijemo se vratiti preko Vrbovca - reče Politeo, čudeći se i sam otkuda je smogao hrabrosti da kaže nešto tako važno, nešto što kao da iz korijena mijenja njegovu sudbinu, jasno, ako se sudbine uopće daju mijenjati na takav, ili bilo koji drugi, način. - Zašto? - Zato što se za tebe zanimaju različni anonimni telefonski glasovi, zato što ti tajanstveni gospodin Popović, koji ima dobre veze u Američkom centru, već duže vrijeme želi prenijeti neku važnu poruku, zato što ljubazni mladić u kožnom kaputu i jeftinom domaćem autu želi da se danas svakako vratiš preko Vrbovca... - Budi jasniji! - Budi jasniji! Budi jasniji! - vikao je Politeo. - Bit ću jasniji! Ne smijemo se vratiti preko Vrbovca zato što oni to žele. A zašto žele, ne znam. Valjda zato što te namjeravaju uhapsiti. A zašto okolišaju i čekaju, to ne znam. Valjda zato što znaju da si naoružan i da ne voliš da te netko hapsi. A zašto si naoružan i zašto ne voliš da te hapse, to valjda ti znaš.
- Otkuda znaju da sam naoružan? - Ja sam im rekao! U zamjenu za komociju, čiste ruke i dobar tretman. Tražili su od mene da im prodam tvoj identitet i ja sam im odrecitirao sva ona jebena imena koja držiš u snopu američkih pasoša! - Šta to znači... odrecitirati? - Fuck the words! Vozi preko Čazme do auto-puta. Valjda još uvijek postoji kakva rupa kroz koju se možeš provući natrag. - Natrag! - začudi se Wolf, shvaćajući svu ozbiljnost Politeova priznanja. - Nikad nisam išao natrag! Uvijek samo naprijed! Just straight ahead! O kakvom to Popoviću govoriš? - Ne znam da li je vaš ili naš! Ali, važno je da se zanima za tebe. A kad se netko zanima za tebe, onda to, izgleda, nije nimalo bezazleno. Čovjek u kožnom kaputu bit će valjda naš. Ako je policajac, onda imaju najsmirenijeg policajca na svijetu! Svaka mu čast! - Slušaj, buddy! Mislim da si strašno konfuzan, ali izgleda mi da postaje strašno vruće! - reče Wolf, pa otpljune kroz prozor, otvori torbu, izvadi iz nje rolu širokog flastera, a odmah za njim i sjajni Smith &Wesson, nabijen sa šest metaka. Bez riječi zadigne desnu nogavicu, i ljepljivom trakom učvrsti revolver iznad nožnog članka, a potom ga prekri čarapom. Politeu se učini da se nalazi u nekom američkom filmu, tragično svjestan da iz ovog kinematografa više ne može izaći. - Hajde da nađemo taj drugi put! - reče Amerikanac, spuštajući nogavicu. Trebalo im je nekoliko minuta da pronađu cestu koja je vodila prema auto-putu Beograd-Zagreb, a onda je Wolf nagazio na gas. Snijeg je bivao sve rjeđi, ali cesta je bila krajnje nesigurna, pogotovo za luđaka koji gotovo da nije vozio ispod sto na sat. - Možda i nisi mnogo pogriješio što si im sve rekao - govorio je Wolf obavijen oblakom duhanskog dima - ali si bio krajnje naivan kad si mislio da se s njima može trgovati na takav način. Kupujući komociju i dobar tretman, nisi primijetio da te trgovac nasamario, uvalivši ti sjajnu ambalažu bez sadržaja.
- I što ćemo sad? - upita ga Politeo, svjestan jadne bespredmetnosti vlastita pitanja. - Ne znam - zamišljeno će Wolf. - Pokušat ćemo pronaći tu rupu o kojoj govoriš. Da smo u U.S.A., moj bi advokat već čekao na sudu s koferom punim novca da me, u slučaju hapšenja, izvuče uz poveliku kauciju. Ovako, moramo se nadati da nisu spretni koliko su strpljivi. Želiš li, stat ću u prvom mjestu da te pustim napolje... možeš otići i prijaviti policiji. - Zajebi to! Još uvijek imam avio-kartu u džepu. Amerikanac ga pogleda pa se nasmije, kao da se čudi otkud rođenom pehistu moral da se još jednom upušta u igru koja sadrži minimalne šanse čak i za srećkoviće. - Misliš na svoj big divorce - reče, još uvijek se smiješeći. - Misliš na rastavu, na definitivnu rastavu. - Kakvu rastavu? - Pa, pričao si mi da je brak s domovinom poput svih ostalih brakova; brak koji se može razvrgnuti zbog, recimo, neslaganja karaktera, preljuba i slično. Samo, jesi li siguran u to tko je kriv za neslaganje karaktera, i tko u ovom slučaju čini preljub? Umjesto da mu odgovori, Politeo uključi radio iz kojeg se razlegne pompozna, pomalo turobna glazba, koju su, ne govoreći ništa, obojica odmah prepoznali. Da, šutjeli su kao da se pitaju čiji će sprovod popratiti ovaj poznati simfonijski stavak. - Badsing! - prozbori Wolf, trudeći se da iz riječi izbriše svaki sudbinski, zlokobni prizvuk. Jer, glazba nikad ne anticipira događaje, oni su već anticipirani sami po sebi! Otprilike sat kasnije već su jurili auto-putom, približavajući se Zagrebu, mjestu od kojeg je bilo pametnije udaljavati se. No, kad su došli do velikog raskrižja, Wolf naglo skrene nalijevo, motreći retrovizor. Politeo ga je začuđeno promatrao. - Nećemo više ništa čekati. Preskačemo i Zagreb i pakiranje stvari i idemo odmah u Ljubljanu. Postoji šansa da ne znaju da sam kupio karte, i da će ljubljanski aerodrom sutra biti čist. To je karta na koju treba zaigrati, sve ostalo je čisti pad. Jedina šansa je PAN AM-ov avion. Spreman si za veliko ukrcavanje? Tko uđe u avion, spasio je kožu, pomisli Politeo, koji nikad nije razmišljao o tome da će ga domovina, koju se
trudio zaboraviti, natjerati na nešto što se zove »spašavanje kože«. I vrijedi li uopće koža jedne već oderane i uštavljene egzistencije svih napora spašavanja. Ne bi li bilo pametnije odustati, izaći napolje i tu, pored obilaznice, sjesti u dubok snijeg, sjediti i mirno promatrati nepokretan snježni krajolik i čekati da se dogodi što se mora dogoditi. Nakon pola sata prešli su hrvatsko-slovensku granicu koja im, osim jezika, nije nudila ništa novo. Nikakvo utočište. - Ima li kakav hotel u blizini? - pitao je Amerikanac, ne smanjujući brzinu. - Čatež - dosjeti se odvjetnik zagrebačkog izletišta i kupališta u kojem je bio jedan jedini put. - Prije toga treba sakriti kola. - Zašto? - Ne postavljaj glupa pitanja, nego pazi da ne prođemo taj... - Čatež? - Fuckit! Previsok je snijeg. Bit će nemoguće sakriti auto. A noćas će nam još trebati. Pred jutro ćemo morati nekako stići do ljubljanskog aerodroma. - Ne bismo li mogli odmah u Ljubljanu? - Bilo bi preopasno - reče Wolf, a onda počne naglo kočiti i zaustavi se pred nekom dvokatnicom. Nalazili su se u malom mjestu koje se raširilo s obje strane ceste. Amerikanac ugasi motor i zapali cigaretu. Mirno je sjedio, promatrajući nešto na drugoj strani ceste. Politeo se trudio da shvati o čemu se radi, ali na drugoj strani nije bilo ničeg neobičnog, ničeg što bi bilo vrijedno pažljivijeg promatranja. Tri kuće, nekoliko golih stabala, dva parkirana automobila pokrivena sivim ceradama, stup električne rasvjete i zaostali prometni znak radova na putu. Wolf otvori torbu i izvadi nekakav crni, ovalni predmet na čijem se vrhu nalazilo kromirano dugme. Pritisne dugme i iz predmeta iskoči sjajna oštrica. Zatim upali motor, ostavi ga da ravnomjerno radi, otvori vrata i brzo pretrči na drugu stranu.
Za ono što je tamo uradio, trebalo mu je manje od minute. Prerezao je spone koje su držale ceradu pokrivenog automobila, otrgnuo pokrov tako jako da se s njega u hipu raspršio sav snijeg koji je jutros napadao, smotao ga pod ruku i vratio se brzo pretrčavši cestu. Bacio je ukradenu zaštitnu ceradu na stražnje sjedalo i odmah krenuo. - Što će ti? - začudio se Politeo. - Napravit ću ti novu podstavu na kaputu - reče Amerikanac, očiju uprtih u cestu. Nešto kasnije, kad su ušli u Čatež, počeo je tražiti pogodno i neupadljivo mjesto gdje bi mogao zavesti kola i ostaviti ih. Politeu su se stvari počele bistriti, pa kad je Wolf parkirao žuti Golf s velikih Hertzovim natpisom u jednoj slijepoj ulici, šutke je izašao napolje i pomogao mu da prebaci ceradu preko automobila. U jednom od čateških hotela uspjeli su iznajmiti dvokrevetnu sobu i čvrsto odlučili da se iz nje ne miču sve do tri ujutro, kad će pod okriljem mraka produžiti do Ljubljane. Navodno izgubljene dokumente, koje je recepcionar apodiktički zahtijevao, uspjeli su nadomjestiti papirićima na kojima su bila ispisana lažna imena, lažni brojevi osobnih karti i, što je najvažnije - sasvim novom i lijepo otisnutom novčanicom s likom nezaboravnog američkog predsjednika, čija je smrt bila u uskoj vezi s ljubavlju prema kazališnoj umjetnosti. U toploj sobi, koju bi u nekoj drugoj prilici držali sasvim prijatnom, Wolf je izrađivao itinerer noćašnjeg puta, koji je sve više poprimao karakter neizvjesnog izleta u nepoznato. Redajući mogućnosti čija je krhost bila nedvojbena, Wolf se, čini se, očajnički borio protiv skepse i pesimizma, kojima je uplašeni Politeo razjedao plan, na čijem se kraju nalazio sada već tako daleki PAN AM-ov avion. Konačno, iznerviran više odvjetnikom nego provizornostima vlastitog plana, Wolf je zaključio daje sada najvažnije spavati, spavati, spavati... Začuđen neumjesnošću takve primjedbe, Politeo ga je upitao, uspiju li zaspati, neće li na taj način prespavati i sutrašnji let i vlastito hapšenje, predlažući Amerikancu da naruči buđenje. Wolf je mislio drugačije; tvrdio je da bi gost, koji nema dokumente i koji podmićuje recepcionara američkom valutom, noćnim odlaskom u očima hotelskog službenika postao još sumnjiviji. Uvjerio je Politea da u vlastitoj glavi ima
budilicu, te da je pametnije osloniti se na nju nego još jednom provjeravati recepcionarovo zapretano i usnulo poštenje. Negdje oko pet uvečer, s prvim mrakom, Wolf je uspio zaspati, što je Politea nagnalo da se upita kakve to živce ima taj čudni, nadasve čudni tip. Odvjetnik se, za razliku od Amerikanca, prevrtao po postelji još sat-dva, da bi nakon toga utonuo u san koji je bio sve prije negoli bijeg. Ono što je njegovu snu davalo mučan, a kasnije i nesnosan ton, jest to što je sanjao da leži u sobi čateškog hotela, u sobi koja na prozorima ima debele željezne rešetke. Do njega, na susjednom krevetu, Wolf iz sna glasno je hrkao, što je po svoj prilici bio zvuk onog Wolfa iz jave. U pola noći se probudio oznojena lica i sjeo na rub kreveta. Sjedeći u mraku, učini mu se da sada sve vidi nekako bolje i jasnije. Wolfov plan bio je čista ludost; nitko neće ući u onaj jebeni PA NAM, ako već i dođe do Ljubljane. Prekorio se što je tako lakomisleno i naivno postupio, vodeći se logikom zeca, umjesto logikom lisice. Za njega, Politea, spas ne može biti u bijegu nego u mirnoj sjeni kolaboracije. Treba samo sići dolje, okrenuti nekoliko brojeva i prokazati Wolfa. Jest da gesta smrdi po Judinom znoju, ali se svojim smislom uvelike razlikuje. Juda si je izdajom priskrbio prokletstvo, Politeo će si istu stvar priskrbiti odustajanjem od izdaje. I zašto se uopće poistovjećivati s Judom, mislio je tiho dok se oprezno oblačio, kad Wolf nije nikakav Krist! Biblijske analogije posve su neprispodobive životima nas pehista s rupom na čarapi i podstavom koja ispada, govorio je sebi u bradu, spuštajući se stubu po stubu dolje, u slabo osvijetljeno prizemlje, gdje je podmitljivi recepcionar drijemao, glave oslonjene o debelu hotelsku knjigu prijavljenih gostiju. Kaput, koji je iznio pod rukom, prebaci preko ramena. Ponadavši se da se u onu prokletu dvokrevetnu sobu, koja se u snu pretvara u zatvorsku, više neće vratiti. Napipa u džepu kovani novčić i uđe u telefonsku kabinu s desne strane recepcije. Pri slabom difuznom svjetlu, koje je više sličilo mekoj, titravoj sjenci, pročita ona dva broja, koji se, uz hitnu pomoć, vatrogasnu službu i informacije, nalaze na brojčaniku gotovo svakog javnog telefona. Podigne slušalicu i ubaci novčić. Zvuk dobivene veze sastojao se od čistog signala koji mu je pijukao i damarao pod kožom. Osloni čelo o
hladan bakelit aparata, kaneći porazmisliti malo, ali mu ni jedna jedina ideja nije padala na pamet. Signal se izgubi i pretvori u krčanje. Vrati slušalicu na njeno mjesto, a kroz uski kanalić se bučno skotrlja metalna dvodinarka. Nije mogao ništa uraditi, baš ništa! Oduvijek je pretpostavljao da u tom svijetu, gdje ga okružuju sve sami ravnodušni stranci, može bez ikakvih moralnih dvojbi prešutjeti, ili izdati svakog, a sad, sad eto, kad je nabasao na Amerikanca koji nije Amerikanac, na Židova koji nije Židov, na Wolfa koji nije Wolf, sad ne može uraditi ništa pod milim bogom što bi odmrzlo ovu nepodnošljivu situaciju i dalo događajima nužni zamah. Ali događajima je nužni zamah dalo nešto drugo! Izašao je iz telefonske kabine, namjeravajući se odvući gore u sobu i prosjediti do tri, ma šta se u međuvremenu dogodilo, ali je morao zastati jer ga je netko taknuo po ramenu. Pomislio je isprva da je to recepcionar, ali se prevario. Osjećajući kako mu leđima klizi nepravilan komad leda, osvrne se i oči mu se susretnu s očima mladića u kaputu od sjajne kože. - Sjedite lijepo i šutite - diskretno mu reče mladić, pokazujući mu nisku i neudobnu klupsku garnituru nasred recepcije. - I budite pametni! Pamet nikom nije odmogla. Sjedajući u nisku fotelju presvučenu crnim skajem, Politeu se učinilo da tone nekamo duboko, nekamo gdje nema više ni Wolfa, ni gospodina Popovića, ni ljubaznog čovjeka u kaputu od kože, u kaputu kakvi su mu oduvijek, tko zna zbog čega, bili izuzetno odbojni. Ali, i Popović je bio tu. Upravo je ušao na staklena vrata koja su se bešumno otvorila, praćen niskim i nabijenim čovjekom napadno širokih leda, koji je na glavi imao smiješan šeširić od prugastog samta. Tiho su razgovarali, kao da dolaze na zadušnice, a Wolfu se učini da je nabijeni čovjek prišapnuo gospodinu Popoviću nešto kao: »Vi ćete ga svakako identificirati«, na štoje Popović rekao: »O tom nema sumnje«. Prišli su pultu, gdje je Popović poderao celofan s američkog Marlboroa 100's, a nabijeni tip izvukao izgužvan paketić Drave. U tom trenu razbudio se i recepcionar i podigao glavu koja uopće nije djelovala sanjivo. Politeo odmah shvati da recepcionar uopće nije recepcionar, bar ne onaj kod
koga su se prijavili. Sudeći po načinu kako se prignuo čovjeku koji je pušio Dravu i prišapnuo mu nešto, zasigurno nije bio nikakav recepcionar. - On vas je zacijelo primorao na ovo? - rekao je sasvim tiho momak u kožnom kaputu, spuštajući se na sjedalo do Politeovog. - Da otpovrne Politeo, osjećajući izdajničko treperenje vlastitog glasa. - Morao bih vam kazati par riječi o njemu. Tek toliko da znate u što ste se upustili nastavi čovjek u koži, paleći usput cigaretu. - Nisam se upustio. Ni... nisam znao. - Vidite, nisam uspio prekinuti s pušenjem - nasmije se čovjek uvukavši dubok, razoran dim. -Da, vi sigurno ne znate tko je on? - Pa ne znam. - Mnogi ga traže. Među njima i Interpol! Politeo problijedi, srce mu jače zakuca, gotovo tahikardijski marljivo. - Eksplozivi i slične naprave... Morat ćemo samo nekako objasniti radi čega je došao ovamo. Valjda se mislio na neko vrijeme skloniti u stari kraj. - Ne znam. - Valjda ćete ipak nešto znati? Htio je zavikati iz sveg glasa da je Wolfov eksploziv prasnuo zato što je morao prasnuti, zato što je prljavi pasji sin Calvin Magoon zaslužio da mu sve odleti u vražju mater, a onda je shvatio da bi takav ispad bio djetinjast i naivan. Uostalom, što on zapravo zna o Wolfovim međunarodnim poslovima, i tko garantira da mu je uopće ispričao istinu? Odluči šutjeti kao riba, pa kako ispadne, ispadne... Dok je tako razmišljao, priđe mu čovjek širokih ramena, onaj što je u usnuli hotel ušao s gospodinom Popovićem. Sagnuo se prema Politeu i zapuhnuo ga mirisom Pitralona i jeftine domaće cigarete. Politeo odmah shvati da je njegov ton posve drugačiji od tona mladića u kožnom kaputu. Govorio je nekako resko, oštro, poput
ljudi koji se navikavaju na novo zubalo. Govoreći, rasipao je kapljice sline po sugovorniku. - A ti, pamet u glavu! Jedna laž natjerat će te da zažališ što si rođen. Sada spava? Odvjetnik se zbuni, a onda shvati da se pitanje odnosi na Wolfa. Kimne potvrdno glavom, beznadno se nadajući da nije tako i da je Amerikanac već pobjegao. - Gdje mu je revolver? - Ne znam. - Trebalo bi da znaš! - Ne znam. Ne pokazuje mi revolver. Čovjek širokih ramena ljutito ga pogleda, a onda ugasi Dravu, okrene se i hitro krene prema stubištu. - Što će se dogoditi? - uplašenim će glasom Politeo. Mladić u kožnatom kaputu nije mu mogao odgovoriti, jer je i sam ustao i hitro krenuo za nabijenim tipom, koji mu je valjda bio šef. Lažni recepcionar izvadi iz džepa nešto što je podsjećalo na poveći pištolj i stavi to na pult. Gospodin Popović šutke je palio novu cigaretu dugačkog Marlboroa. - Mogu li se popišati? - upita Politeo, osjetivši iznenada napetost u mokraćnom mjehuru. - Ne sada! — odvrati recepcionar. Popović se smješkao, baš kao da mu želi kazati: »Pa poznajemo se!« Odvjetniku Politeu ni sad nije bilo jasno tko je taj misteriozni Popović, je li gospodin ili je drug, je li naš ili je njihov. Ako je njihov, što radi ovdje, a ako je naš, otkuda mu dobre veze u Američkom konzulatu? Ne mogavši više izdržati, Politeo se okrene velikoj ploči kojom je bila zastakljena recepcija i raskopča šlic. - Šta to radiš? - prosikće lažni recepcionar, trudeći se da ne bude preglasan. - Pa, ne mogu više izdržati...
- Hajde, odmah da si natrag! Politeo krene prema zahodu, čudeći se tišini koja je iznenada zavladala. Stubište je bilo prazno, a gore na katu se izgleda ništa nije događalo. Pišao je dugo, beskonačno dugo, osjećajući kako mu mjehur polako i ugodno splašnjava. - K vragu! Jesi li gotov? - upitao ga je lažni recepcionar, koji se pojavio na vratima pisoara. - Odmah - promrmlja Politeo. U tom trenu dogodi se nešto neobično. Gore, negdje iznad njih, začulo se nekoliko neobičnih šumova, nešto kao prasak naglo otvorenih ili zatvorenih vrata, zatim glasan jauk i potmulo kotrljanje. Kao ofuren, lažni recepcionar izjuri iz pisoara, ostavljajući vrata da se sama zatvore, a onda čitavim prostorom glasno i podmuklo odjekne revolverski prasak. Još se nije ni utišao, a za njim je već slijedio drugi, zatim mnogo tiši lom stakla, pa onda treći, četvrti i peti prasak. Politeo nije znao što se zbilo s Wolfom, ali je znao da je već čitav hotel na nogama. Odjednom se zateče kako posve drugačije razmišlja, kako mu se glavom brzo odmataju paralelni filmovi mogućih razrješenja. Krajičkom oka spazi gore, pri vrhu prostorije, prozorčić s jednostavnim mehanizmom zatvaranja. Ne znajući zapravo zašto to čini, stane desnom nogom na pisoar, odbaci se i uhvati za prozor. Zatim stavi drugu nogu na vrh zahodske kabine, uspravi se i shvati da se već nalazi na razini prozorčića kroz koji se čovjek njegove krhke konstrukcije može lako provući. Otvori prozor i časak-dva kasnije već je bio napolju, u snijegu, u mrkloj noći. Poče bezglavo bježati u onom smjeru gdje je mislio da se nalazi auto-put. Drhturio je u gustom grmlju pored mračne ceste, izlazeći napolje tek kad bi dugu zaleđenu traku osvijetlili farovi vozila koje se kroz ovu ledenu noć probijalo prema Ljubljani. Podizao bi tada prst, ubrzo shrvan gorkom spoznajom da je autostop postao zaludna i demodirana disciplina. Kad se tome ponajmanje nadao, pedesetak metara od njega, zaustavi se ogroman kamion s ne manje ogromnom prikolicom, škripeći kočnicama i otpuhujući auspuhom, baš kao da mu na taj način želi iskazati dobrodošlicu. Uvukao se u prostranu, toplu kabinu, a baš kad je htio zalupiti vratima,
primijeti kako uz cestu, po samom rubu jakog fara, kroz dubok snijeg, trči i sapliće se poznata figura, koja se, izgleda, očajničkim naporima nastojala dokopati kamiona. Znači, živ je, nisu ga ščepali, pomisli, obuzet neobičnom radošću. Zar mu se taj prokleti tip do te mjere zavukao pod kožu? - Ovaj bi, izgleda, isto htio unutra - reče tobože ravnodušno i okrenu se vozaču kamiona, koji je hladnokrvno držao ruke na upravljaču i, lica obasjana žarom, otpuhivao dim cigarete koju je držao u kutu usana. Gledajući netremice Wolfa, koji je već bio sasvim blizu, vozač je posve mirno čekao, pa kad je i Amerikanac uskočio u kabinu, prihvati ručicu mjenjača, stisnu gas i polako krenu. Politeo je gorio od znatiželje da dozna što se zapravo zbilo u hotelu, ali je šutio, misleći da je bolje i mudrije ne otkrivati pred vozačem da se poznaju. Dijeleći valjda njegovo mišljenje, Wolf je ostao nijem, zaogrnuo se bolje svojim smeđim, podstavljenim kaputom i ubrzo zaspao glave oslonjene o staklo. Politeo nije mogao ni oka sklopiti. Isprva je pomislio da ih je vozač kamiona uzeo kako bi mu pravili društvo u dugoj, monotonoj i ledenoj noći, ali je ubrzo shvatio da ih je čudak za upravljačem pokupio radi zajedničke šutnje. Postoje valjda i takvi ljudi, pomisli odvjetnik, ljudi kojima je potreban netko da bi bili sami. Ne upitavši ih čak ni kamo idu (dovoljno mu je bilo to što idu naprijed), posvetio se sebi i pustoj cesti, koja je brzo nestajala dolje, ispod ogromnih parova kamionskih kotača. Dva sata kasnije izašli su u ulici na periferiji Ljubljane, ispred stare, neugledne katnice presvučene žutom žbukom koja se dobrano izljuštila. Na kući u čijem se prizemlju nalazio zatvoren lokal spuštenih kapaka, pisalo je velikim, izblijedjelim slovima PRENOĆIŠĆE. To je bio razlog radi koga su upravo ovdje zaželjeli izaći. Politeo zahvali vozaču na njegovoj neobično diskretnoj uslužnosti, ali vozač ne odgovori ništa. Kuckajući tiho po prozoru, probudili su gazdu koji im je, psujući i negodujući, otvorio vrata, ali kad mu je Wolf tutnuo u ruke jednog od onih mrtvih predsjednika koji otvaraju i najzakračunatija srca, odveo ih je gazda do jedne sobe na katu, ne pitajući ih ni za imena, ni za dokumente, ni za razlog tako kasne, ili tako rane,
posjete. Odabrali su, tvrdio je Wolf, najidealnije mjesto za kratak predah, mjesto koje besprijekornom diskrecijom nadoknađuje sve nedostatnosti vlastita »komfora.« Soba je bila jedna od onih kakve se još jedino susreću u socijalno angažiranim filmovima Trećeg svijeta i predugim romanima F. M. Dostojevskog. Imala je samo dva prastara kreveta opremljena posteljinom dvojbene čistoće, noćni ormarić s malom svjetiljkom ukrašenom muhoserinama i metalno postolje s lavorom za pranje i bokalom ustajale vode. Tapete kojima je bila oblijepljena mogao je skinuti i najmanji propuh. Ne krijući umor, Wolf se, onako obučen, spusti na meku površinu starog stilskog kreveta, čije je nužne ukrase odavno odnijelo vrijeme, uzdahnu i stavi ruke pod glavu. Politeo ugasi veliko svjetlo i pritisne prekidač stolne svjetiljke, koja je jedva obasjavala svoj prljavi štitnik. Sjedne potom na rub kreveta, iščekujući priču. - Nema se tu šta pričati - odmahne Amerikanac rukom i umorno okrene glavu zidu, zagledavši se u podbuhli i iskrzan dio stare tapete. - Kad si izašao, probudio sam se, ustao i obukao. Čuo sam korake na stubištu i zaključao vrata. Slutio sam da se nešto događa i odmah sam prišao prozoru. Vidio sam da je dolje dubok snijeg i da se može bez problema skočiti... - Ali, oni su pucali... - Pucali su kad sam bio već dolje. Morali su probijati vrata. To mi je dalo nešto vremena. - Nisu te pogodili? Wolf ga pogleda, a onda se s naporom pridigne. - Čini se da jesu - reče nakon kraćeg premišljanja. Politeu se učini da u sobi postaje sve hladnije. Drhtavim prstima pomogao je Wolfu da skine kaput, svuče debeli vojnički pulover i košulju čija je stražnja strana bila natopljena krvlju. Negdje na desnoj strani, odmah pored lopatice, ugleda ranu koja je blago krvarila. Iznenada mu postane mučno, ali se svlada, znajući da mu situacija nalaže mirnoću i pribranost. Upali veliko svjetlo, strgne s jastuka jastučnicu, namoči je u bokal s vodom i laganim pokretima prebriše ranu.
- Boli li? - upita, pritisnuvši ranu mokrom krpom. - Ne. Baš je ugodno - gorko se nasmije Wolf. - Požuri, čini mi se da neću moći dugo stajati. Politeo strgne jastučnicu i s drugog jastuka, presavine je nekoliko puta i pritisne na Amerikančevo rame, razmišljajući kako da je učvrsti. Wolf shvati o čemu se radi, pa stavi nogu na krevet i zadigne nogavicu, otkrivši tako revolver koji je još uvijek bio plastičnim trakama pričvršćen za nogu. Politeo se sagne i oslobodi revolver koji Wolf strpa u džep, a onda plastičnim trakama učvrsti presavinutu jastučnicu preko same rane. - Treba ti liječnik! - reče uzbuđeno. - Metak ti je mogao ozlijediti pluća. Rana ne krvari jako, ali tko zna što se događa unutra... u tebi... - Unutra u meni ne događa se više ništa - prošapće Wolf, navlačeći debeli pulover na golo tijelo. Zatim obuče i kaput, pa se svali na krevet. Djelovao je strašno umorno. Bio je blijed, činilo se da ni kapi krvi nema u obrazima, a podočnjaci su mu bili tamni, gotovo crni. Ležao je mirno, gotovo nepokretno, i duboko disao. - Slušaj, stvarno ti treba liječnik. Rana ne izgleda strašno, ali si mogao izgubiti dosta krvi. Odmah idem po liječnika! - Cool it, Nick! - reče sporo i s dosta napora Wolf. - Ne pravi paniku. Imao sam već jednom istu takvu ranu, samo na drugoj strani. Samo ću se malo odmoriti, a onda ćemo... Oh, shit! Pa ti znaš da za nekoliko sati moramo biti u tom PAN AM-u. Ti imaš svoj big divorce. Samo ću malo odrijemati, a ti pripazi na vrijeme... bojim se da se sam neću probuditi. U koliko bismo zapravo trebali krenuti? Politeo mu ne uspije odgovoriti, jer je istog trena Wolfu glava klonula u stranu. U prvi mah se uplaši i priskoči krevetu, a onda shvati da je Wolf samo zaspao. Njegovo duboko i pravilno disanje remetilo je mir jeftine sobe. Politeo ustane, ponovo ugasi veliko svjetlo i priđe prozoru. Dolje je mirovala pusta, zaleđena cesta, asfaltni komadić beskonačnosti koji je dolazio niotkuda i odlazio tko zna kamo. Lagani vjetar njihao je električnu svjetiljku obješenu o žicu razapetu između dvije nasuprotne
zgrade. U tom trenu primijeti pri svjetlu zanjihane lampe da je ponovo počeo sipati rijedak snijeg. Vrati se i sjedne na rub kreveta, promatrajući Wolfa koji je sada disao kraće i brže. Pokuša na brzinu rekapitulirati sve što mu se u proteklom periodu zbilo, misleći da će tako bolje razumjeti i situaciju u kojoj se našao, ali ubrzo ustanovi da u glavi ne može pomaknuti niti jednu prokletu misao, sliku ili ideju. - Hej, buddy! - zazove ga posve tihim glasom Wolf, čiji je san, izgleda, bio tek privid. - Znaš li slučajno onu bajku... onu o ključiću koji otvara vrata sobice u dnu podrumskog hodnika? Politeo je šutio, pretpostavljajući da Amerikanac bunca. Priđe bliže i opipa mu čelo. Nije bilo vruće! - Ne buncam - nastavi Wolf. - Samo se odmaram. Osjećam da su mi potrebna dva sata odmora. Znaš li tu bajku? - O onom groznom tipu koji je svaku ženu iskušavao ključićem zabranjene sobe u podrumu. - Ne razumijem. - Ujutro bi rekao ženi da odlazi od kuće, i dao joj svežanj ključeva. Ti ključevi otvarali su dvorane i sobe s raznim dragocjenostima, zlatnim posuđem i drugim vrijednim sranjima... Oh, shit, žulja me ta jebena rana... Na vezici za ključeve bio je i ključić koji je otvarao posljednju sobu u dnu podrumskog hodnika. Tip joj je dopustio da otvara sve sobe i razgleda sve dragocjenosti, ali da u onu posljednju sobu u podrumu ne smije ni za živu glavu ući. Jasno, čim bi tip otišao od kuće, žena bi na brzinu pregledala sva ona sranja, a onda otrčala dolje u podrum... i kako joj vrag nije dao mira... ušla je i u... - I što je bilo u sobici? - upita Politeo, koji se nije mogao sjetiti da je ikad čuo tu bajku. - Unutra su bili izmasakrirani leševi svih prijašnjih radoznalih žena... svih onih koje su otvarale vrata sobice u dnu podrumskog hodnika... - I ništa - reče Wolf i uzdahnu. - Na isti smo se način i mi zajebali. Otvorili smo ista vrata... u dnu podrumskog hodnika...
- Ista vrata?! - Da, pal. Kutija Rosenbergovih keksa bila je iza vrata sobice u podrumu. Zajedno s leševima svih onih koji su prekršili zabranu i otključali vrata. Ta vrata nikad ne treba otvarati! Zašutio je na tren i počeo brže disati. Činilo se da ga boli, ali da to ne želi pokazati. Baš kad je Politeo pomislio da je ponovo zaspao, oglasi se ponovo, ali mnogo tišim glasom: - Znaš šta me muči? - Šta? - odvrati Politeo, koga su Wolfove čudne riječi sve više plašile. - Kada je ona hladnjača prejurila preko jadnog Abarta i njegovih trideset zlatnika, kako su obavili uviđaj? - Ne razumijem. - Pa, kako su obavili uviđaj? Znaš da nakon nesreće crtaju sve one strelice i linije na asfaltu. Crtaju ih bijelom bojom... a asfalt je bio pokriven bijelim snijegom... Misliš da su uopće napravili izvještaj? Politeo je znao da više ne smije čekati. Počeo se oblačiti, namjeravajući što prije dovući doktora, ali ga Amerikanac iznenadi sjevši relativno lako na rub kreveta. - Nick, rekao sam ti da mi doktor ne treba. Ne pravi gluposti, upropastit ćeš sve u zadnji čas. Politeo se prestane oblačiti i zastane nasred sobe. - Samo se ti oblači. Najbolje da odmah kreneš. Ali, ne po liječnika nego na aerodrom. - Zar nećemo zajedno? - Ne, ne... to bi bila smrt... sigurnije je jedan po jedan. Hajde, idi! - Ali - stajao je odvjetnik i dalje nasred sobe, ne mogavši se odlučiti. - Bojim se prizna konačno. - Bože, što će biti s nama? - Što će biti s nama - ražesti se Amerikanac. - Što će biti s nama! We always have Paris! Zašto je uopće važno što će biti s nama? Koji smo kurac mi? Po nama se ništa neće zvati...
Hajde, idi, idi! Vidjet ćemo se na aerodromu, ali ćemo se praviti da se ne poznajemo. - Misliš da si sposoban... da možeš doći sam do aerodroma? - Budalo! - nasmije se Wolf, oslonivši se laktovima o koljena. - Jasno da ne mogu sam. Doći ću taksijem. I ti uradi isto tako! - A što ako ti ne dođeš? - Što ako ti ne dođeš, kukavico? Što ako si od straha napunio gaće? Ja ću doći, to je sigurno, ali u tebe više nemam povjerenja. - I ja ću doći - promrmlja odvjetnik. - Onda je sve O.K.! Hajde, run, Johnny, run, juri i ne zaboravi kupiti bocu ruma. Pivo imaju u avionu. Pit ćemo dog's nose od Heinekena, a ne od one urinizirane strahote koju proizvode u tvojoj terrible country! Politeo krene, otvori polako vrata i izađe na hodnik. Prije no što će zatvoriti vrata, pogleda još jednom u Amerikanca, nadajući se da će ustati i krenuti, ali mu ovaj, i ne gledajući ga, rukom dade znak da se pokupi s tog mjesta. Zatvarajući za sobom vrata, učini mu se da samo spušta, kako reče veliki njemački pisac, tek kapak na tamni bunar prošlosti. Sred nemirnih farova crnog Mercedesa, kojem je na krovu palucala taksi-oznaka, ljubljanski aerodrom Brnik doimao se poput male svijetleće oaze okružene bespreglednim morem snijega; oaze iznad koje se još nije otvorilo jutarnje nebo. Politeo plati vozaču, izađe napolje i u nekoliko koraka prevali ledeni prostor koji ga je dijelio od aerodromske zgrade. Našavši se pod krovom, na toplom, ugleda nekoliko ljudi koji su se vrzmali aerodromskim prostorom. Bilo je tako rano, da ih zacijelo nije ni moglo biti više, jer u ovo doba nema mnogo letova. Politeo se upita koji od ovih tipova, što lagano premjeravaju unutrašnjost zgrade, treba spriječiti njega i Wolfa da prekorače sada već tako tanku graničnu liniju i dokopaju se »njujorške veze«. Poče ih gledati i mjerkati jednog po jednog, pokušavajući nazreti razloge radi kojih su tako rano došli na aerodrom. Odmjerivši ih nekoliko puta, učini mu se da ga ni jedan ne podsjeća na policajca. Ali, što to znači; po čemu uopće policajci podsjećaju na
policajce, ako ne nose uniformu? Kada je prije deset i više godina ispričao onaj »jednomjesečni vic«, prijavio ga je policijski konfident koji je po svemu podsjećao na pravog prijatelja, a ne na policijskog konfidenta. Odluči ipak biti na oprezu pa priđe displayu na kojem je bio otkucan raspored dopodnevnih letova. PAN AM-ov avion imao je točan timing, baš kao što je u karti pisalo. Polijetao je u 8.00 sati. Kada je prije dvadesetak dana ugledao Wolfa kako strpljivo prkosi snijegu, smrzavajući se ispod njegova prozora, nije mogao ni sanjati da će već tri tjedna kasnije stajati na ljubljanskom aerodromu kao potencijalni putnik za U.S.A. I to kao putnik koji neće uspjeti ni spakirati prtljag, već će bez kofera, bez garderobe i putnih sitnica, tek s avio-kartom, pasošem i tuđih tri stotine dolara u džepu, sa zebnjom iščekivati ulazak u veliki Boeing. Prišao je velikom oknu i zagledao se u osvijetljenu pistu s koje su uklanjali snijeg. Lijevo od zgrade vidio je transportno vozilo oko kojeg je poslovao mehaničar u kombinezonu, a podalje od njega kamionet s gorivom i službenu Zastavu žute boje. U ove rane sate sve je djelovalo nekako mirno, usporeno i sigurno, pa se ponada da su i progonitelji, s pristojnim čovjekom u kožnom kaputu i gazdom širokih ramena, sada negdje drugdje, zaludo ih tražeći na sasvim krivom mjestu. Možda će se jutros, prvi put u životu, njegov pehistički lanac neuspjeha jednostavno rasprsnuti. Bude li tako, za otprilike sat vremena sjediti će s Wolfom u avionu i pijuckati improvizirani dog's nose, od uvoznog piva i priručnog ruma koji će sam kupiti. Priđe aerodromskom šanku i naruči bocu domaćeg ili bilo kakvog ruma. Nije ga bilo. Bio je to prvi loš znak. Drugi loš znak začuo je s razglasa kad je ženski glas obavijestio putnike da će PAN AM-ov avion kasniti trideset minuta u polasku. Svejednako motreći ljude, kojih je sad bilo mnogo više jer je u međuvremenu stigao JAT-ov autobus, krene prema ulazu i zagleda se napolje, u snijeg i noć, iščekujući taksi koji će dovesti Wolfa. Nije ga bilo. Nijedno prokleto vozilo nije stizalo na aerodrom. Duga, neosvijetljena cesta nestajala je tamo negdje u mraku zakašnjelog jutra. Potom začuje zvuk motora u daljini i ugleda dva žmirkava automobilska oka. To je Wolf, ponada se, ali ubrzo s razočaranjem u duši spazi još jedan plavi JAT-ov
autobus, koji se nakon nekoliko minuta zaustavi ispred aerodromske zgrade. Iz autobusa izađe dvadesetak putnika, a za njima i vozač, koji hukne u dlanove i brzo utrči u toplu zgradu. Vrati se onda do šanka i naruči čašu vina, koje lizne i ostavi. Nije mu se pilo. Shvatio je da, začudo, sve više misli na Amerikanca. Više nego na Ameriku! A što ako je ostao tamo u prljavoj i beznadno mračnoj sobi jeftinog i diskretnog svratišta za sirotinju i sumnjivce, s mrtvačkom kombinacijom karata u ruci, s parom asova i parom osmica, u Deadwoodu, iza zabranjenih vrata podrumske sobice, zajedno s povorkom sablasti koje su taknule metalnu kutiju s dukatima i koje je zatekla zaslužena kazna iz one bajke? Zajedno s Lukačekom koga je pojeo njegov melanosarkom, zajedno s Podnarom koji se tako naivno nadao da se ukleta kutija može pročistiti u samostanskom miru, s Julijanom koja se nad gluhi ponor prokletog zlata nagnula tako da je izgubila ravnotežu, pala i skrhala vrat, s Margitom koja je mučena alkoholnim ludilom zategnula omču oko vlastita vrata, sa smiješnim Podnarovim nećakom koji je, radostan zbog trideset Judinih novčića, veselo odjurio pod zahuktalu hladnjaču. Ipak će Amerikanac doći, tješio se obećanjem koje mu je dao u onoj opskurnoj sobi. Doći će jer mora doći, jer u Politeovu životu predstavlja usud, prst Božji koji ne mogu zaustaviti tamo nekakva vrata i ključić iz glupe bajke za djecu. - Gospod, ravnokar sem najdel steklenico ruma - rekao mu je konobar, koji ga je upamtio, ali on više nije htio kupiti tu »steklenicu ruma«, jer se bojao da ne urekne prokleti plan na čiju je posljednju stubu upravo stupio. - Hvala, poslije ću - reče, ostavi čašu vina i krene prema ulazima međunarodnih letova. PAN AM objavlja polet številke 123 na liniji Frankfurt - New York. Ishod številka 4. PAN AM anounces departure flight number 123 to Frankfurt and New York. Gate number 4. — razleglo se iz razglasa, a to je značilo da je PAN AM-ov Boeing na svom mjestu, spreman da primi putnike.
Začuvši poziv s razglasa, gomila ljudi što se dosađivala u holu krene u rečenom smjeru. Jedino Politea u ovom trenu nije zanimao izlaz broj četiri. Primijeti da se napolju pred ulazom zaustavio taksi pa krene prema njemu. Onda se sjeti da mu je Wolf rekao kako će biti pametnije da uđu u avion razdvojeni. Zastane, okrene se i krajičkom oka stade promatrati taksi čija su se vrata otvarala. Iz kola izađe onizak muškarac u crnom odijelu i visoka plavuša u skupoj bundi. Pogleda potom na aerodromski sat i ustanovi da je već 7.50; tijelom mu prostruji ledeni osjećaj: da je mogao, Wolf bi već zacijelo došao! Pade mu tad na pamet jedna ideja, koja je možda bila nesmotrena ali je u svakom slučaju morala funkcionirati. Priđe službenici na šalteru i upita je da li je na boardinglisti PAN AM-ovoj; Nikola Politeo. Službenica ga začuđeno pogleda, a onda otkuca nešto na terminalu i na zelenkastom ekranu iskočiše redovi slova. - Ja - reče ona. - Imate sporočilo za njega? - Ne, ne - zbuni se Politeo, a onda, uvijajući se i okolišajući, upita može li provjeriti da li se na istoj listi nalazi i Mr Wolf, Leonard Wolf... Službenica se zagleda u zeleni ekran kojim su jurila slova, a onda zaniječe glavom. - A Nagy? Biste li još mogli provjeriti za Leona Nagya? - A bi prosim prekontrolirali celo boarding-listo? - Ne, ne... naime, to su mi poslovni partneri... s kojima bih trebao putovati. Ona ga strogo pogleda. Neuredno ispala podstava kaputa nije ga uopće činila čovjekom koji ima poslovne partnere. Činilo se da će ga odbiti, ali je onda, ipak, valjda da ga se riješi, otkucala još nešto na tastaturi i sasvim odlučno ustvrdila da na boarding-listi nema ni Leona Nagya. Pasji sin uzeo je kartu samo za mene, sijevne mu iznenada glavom. Uopće nije mislio vratiti se u free country! I onda pred radoznalom službenicom pljune na pod, čudeći se i sam kako ga, umjesto prvotnog bijesa, polako preplavljuju osjećaji samoće, nemoći i straha. Ali zašto, zašto je uopće dolazio ako se nije namjeravao vratiti, pitao se, brzo uvlačeći dimove posljednje cigarete koju je pronašao u džepu. Onda mu u glavi zatitra nešto što je možda bilo
pravi odgovor. Wolf se nije namjeravao vratiti jer nije ni došao! Zapravo, ako se ne radi o igri riječi: došavši se vratio! Vratio se da ostane iza malih vrata u dnu podrumskog hodnika, iza vrata koja je sanjao i koja su ga tamo daleko preko Atlantika progonila u snovima. I što sad, pomisli, sam, nemoćan i izgubljen sred aerodromske prostorije. Kako nadići vlastitu sudbinu za kojom kaskamo jedan korak prekasno? Kad bi bar onaj tip u kožnom kaputu bio ovdje da mu pomogne! Ali, ni njega nije bilo; znači, svoju budućnost ima u vlastitim rukama! Mora donijeti pravu i neopozivu odluku. Zadnji poziv za vsepotnike na liniji številka 123 za Frankfurt in New York. Ishod številka 4. PAN AM anounces last call on flight number 123 to Frankfurt and New York. Gate number 4. Politeo osjeti da to nije posljednji poziv samo za putnike na liniji 123, nego i posljednji poziv njemu, propalom advokatu, koji je naumio svoj budući, uspješni život zasnovati tamo, »preko bare«. Da, to je posljednji poziv kojim ga njegov neoskvrnuti ideal zove u naručje, pa makar bio i nevozač! Nekoliko je minuta odlučno stajao, a onda je izvadio avio-kartu iz džepa i krenuo prema izlazu broj četiri. Onda, kao da je shvatio nešto, zastao je, okrenuo se i produžio do šanka. Pogledao je još jednom u avio-kartu, tu propusnicu za bolji život, a onda ju je kratkim potezom ruke poderao na dva, pa na četiri dijela, i bacio je u košaru za smeće. Pade mu na pamet da je s kartom uništio i tri mrtva predsjednika Franklina, ali mu se u košaru više nije dalo zagledati. Napipa potom u džepu nekakav ovalan predmet. Izvadi ga; bio je to onaj besmisleni gadget što je podsjećao na bateriju, ali mu u vezi s njegovom pravom upotrebom ništa pametno nije padalo na pamet. Okrene ga prema svjetlu i pročita onaj sitan natpis. MADE IN U.S.A. Dok ga je gledao, nije bio siguran što će s njim uraditi, ali je sasvim pouzdano znao da ga ni za živu glavu neće baciti. - Dva dog's nosea1 - reče odrješito konobaru koji ga je začuđeno promatrao. - Kakšna pijaća je to? - začudi se konobar.
- Pivo plus pola deci ruma. Konobar ga je gledao kao da prvi put u životu čuje za tako glup koktel, a onda slegnu ramenima i smiješa mu pola deci Badelova ruma s Talisovom pivom. - Rekao sam dva - reče Politeo, gledajući kroz veliko staklo prema uzletnoj pisti gdje je već rulao PAN AM-ov avion za New York. - To da, gospod je sam! - Više nisam. Konobar ponovo slegne ramenima i, nesposoban valjda da se svađa sa šašavim gostima, spravi još jedan neobični koktel od piva i ruma. Ispijajući hladni dog's nose, Politeo odjednom shvati da je big divorce definitivno propao, da je brak, koji je tako nevoljko sklopio s domovinom, bar za njega trajan i neopoziv.
