Gojko Vukčević - O porijeklu Ilira II

Biblioteka

SVJEDOČANSTVA

GOJKO VUKČEVIĆ

Urednik SLOBODAN KALEZIĆ

Recenzenti prof. dr RELJA NOVAKOVIĆ

O PORIJEKLU ILIRA II

Lektor RADOSAV MILIĆ, prof.

Za izdavača NOVAK VUKČEVIĆ

Izdavač KULTURNO PROSVJETNA ZAJEDNICA PODGORICA

PODGORICA, 1999.

O иоријеклу Илира II

PREDGOVOR Sve prolazi samo su seobe trajne M.Crnjanski

U knjizi "O porijeklu Ilira" koja je uglavnom tretirala doseljavanje kavkaskih plemena na prostor Zapadnog Balkana, ukazano je i na tragove iranskih (arijskih) plemena na prostoru današnje Crne Gore(l). U vezi sa time postavljena je hipoteza da se radi o medskim (midanskim) plemenima, te da je i ime ilirskog plemena Ardijeji u stvari loš grčki izgovor za Arije, grupu iranskih plemena, kako su Iranci zvali sami sebe(2), a od Herodota (VII, 62), znamo da su se Medi nekada zvali Arije. Ovom knjigom nastavljamo njihovo istraživanje primjenjujući istu multidisciplinarnu i komparativnu metodu. Zbog nedovoljne arheološke istraženosti Crne Gore, a najvećim dijelom se radi o njenom prostoru, takav pristup je jedino i moguć. Uočavajući neke tragove Arija (iranskog naroda Meda), oko brda Busovnika, nedaleko od Podgorice, ti tragovi će nas odvesti do jugozapadnog Sibira. Tako će naša istraživanja u stvari biti putovanje kroz prostor i vrijeme od Busovnika do gornjeg toka rijeke Oba. Zato ova knjiga može da nosi i naziv "Od Busovnika do Sibira". Ovim se radom nastavlja preispitivanje postojećih teorija o etnogenezi Ilira i njihove praistorije. No, autor je svjestan da teorija koju nudi ima još nedostataka kao svaka inicijalna teorija, ali, ako ništa drugo, nada se da će pokre-

Гојко Вукчевић


nuti reagovanja i kritičke primjedbe, što će biti u svakom slučaju korisno za preispitivanje važeće teorije koja je zapala u "ćor-sokak". Svrha istraživanja prošlosti ne bi smjela da bude zadovoljenje intelektualne radoznalosti, već da bolje razumijemo sadašnjost. A pristup istraživanjima mora biti bez predrasuda, ako hoćemo da od toga imamo koristi, našto nas upućuje još i "otac istorije" Herodot. Razvoj savremene nauke ukazuje na mogućnost primjene novih metoda istraživanja. Dostignuća savremene genetike, otkriće "preštampavanja" DNK u hromozomima, ukazuje na trajnu biološku determinantnost čovjekovog bića kao i ljudskih grupa i na mogućnost njihovog prepoznavanja kroz duge vremenske distance, što se još dovoljno ne koristi. Zamisao autora je da pokuša da rekonstruiše (etnokulturne) grupe koje su živjele na prostoru Crne Gore u raznim fazama praistorije. Pri tome autor se ne zanosi mišlju da da zaključne istine o nekoj fazi praistorije "Ilira" nego da otvori proces istraživanja. Stavljanjem "Ilira" pod znacima navoda ima smisao da su Iliri i Ilirik, za autora više geografski i državni pojam nego etnički. Stari svijet nije potpuno iščezao. Ostali su tragovi i to svuda, ali ih treba otkriti, pod zemljom u neotkrivenim nekropolama i neotkopanim tumovima, nad zemljom u toponimima, oronimima i hidronimima. Zatim, u duhovnom životu recentnog stanovništva, njegovim metodama i predanjima, njegovoj onomastici pa i u njegovom genetskom materijalu naslijeđenom od paleostanovnika dotičnog prostora. Vještina je sada naći odgovarajuće kompleksne metode koje bi nam pomogle da izvršimo retrospekciju na dotičnom terenu, i dođemo do valjanih informacija. Ovo nije jednostavan zadatak jer je sadašnja nauka isparcelisana pa je sve to teško objediniti, a mora se, jer u stvari postoji samo jedna nauka.

Kasno pokušavamo da dođemo do istorije svoga prostora. Zbog toga i ne poznajemo dovoljno sebe. Treba razlikovati istoriju tla od istorije nacije ili naroda. Svrha predistorijske nauke je produžiti granicu predpismene istorije. Politizacija istorije je pseudo-nauka, kojoj je ilirologija u nekim slučajevima bila podvrgnuta. Razmišljajući o metodološkom postupku na ovom radu, priklonili smo se, u početku sa opštim pristupom sa zahvatom perspektive, zatim detaljizacijom konkretnih pitanja. Uspjeh ovog dokazivanja zavisiće od logičnog i hronološkog povezivanja arheoloških, lingvističkih, antropoloških i dr. podataka. Zadatak je utoliko teži i složeniji što se nema uzora, jer koliko nam je poznato ovim pristupom do sada nije niko pokušavao da se sa informacijama određenog prostora, arheološki dovoljno neistraženog, ide u duboku praistoriju. Ne radi se o nekom enciklopedizmu praznom i sterilnom, već o nedjeljivoj povezanosti svih komponenti istorije jednog tla. Danas se bez takvih pristupa ne može ništa temeljito objasniti, jer je redukcionizam arheologije sam po sebi sterilan ali i nezaobilazan u multidisciplinarnoj metodi. Posebno mi je zadovoljstvo i obaveza da zahvalim mnogim ljudima koji su mi bili od pomoći tokom rada na ovoj knjizi. Njihov spisak je pogolem, ali da pomenem bar neke od njih: R.M.Munčajeva, direktora Arheološkog instituta RAN u Moskvi, arheologe, E.E.Kuzminu, N.J.Merperta i N.L.Čelnovu, kao i lingviste, B.Šekularca i V.Abajeva, V.H.Tmenova, B.V. Tehova, A.Z.Aptekareva. Posebnu zahvalnost dugujem recenzentima, prof. dr Relji Novakoviću. U prvoj knjizi "O porijeklu Ilira" (1992), predvidjeli smo mogućnost ignorisanja našeg rada od oficijelne nauke. Sa ovom knjigom se potvrđuju hipoteze iz prve knjige i nastavlja se njihovim proširenjem na indoiranski etnički supstrat čime se pojavljuje na vidiku jedno novo sagledavanje



Ilira koje se više ne može ignorisati, a ako se to pokuša, to će biti kontraproduktivno za razvoj irilologije koja i tako zaostaje. Mnoga nejasna pitanja iz irologije, kao što su, etničko porijeklo, antropološki tipovi, jezik (jezici), kultovi, hronologija dolaska plemena i si. mnogo će se uspješnije rešavati, sa teorijom koju predlažemo (u to smo sigurni), nego do sada. Zato ova knjiga, da budemo neskromni, čini preokret u nauci o Ilirima.

I. UVOD Ja vjerujem u intuiciju i imaginaciju. Imaginacija je važnija od znanja, jer je znanje ograničeno, imaginacija obuhvata sve na svijetu, stimuliše procese i javlja se izvorom njegove evolucije. Strogo govoreći imaginacija je realni faktor u naučnom istraživanju. (A Ajmtajn)

Istraživanja praistorije se moraju zasnivati na nekim dokazima, u prvom redu informacijama iz oblasti materijalne kulture. Ukoliko su te informacije oskudne, kao što je u našem slučaju, mora se orijentisati na one iz oblasti duhovne kulture. Logičnim sređivanjem korelacija tih informacija dolazimo do novih saznanja, koja uz pomoć imaginacije postaju informacija, što bi se matematički izrazilo sa formulom: Z=f (Inf, Img); gdje su: Z=znanje, f=funkcija, Inf=informacija Img=imaginacija. Imaginacija je sposobnost povezivanja i predviđanja međuzavisnosti poznatih i nepoznatih faktora, dok je fanta-


O иоријеклу Илира П

zija nešto drugo i ne treba je brkati sa imaginacijom. Fantaziji treba staviti uzdu. Pored arheoloških, značajna su i lingvistička istraživanja na određenom geografsko - istorijskom prostoru, jer su toponimi, hidronimi i onomastika polazna osnova za naučnu rekonstrukciju i spoznaju najdublje prošlosti. Prostor koji odabiramo za istraživanje nije slučajan, on je namjerno odabran jer ga najbolje poznajemo, jer je zavičaj autorovih predaka. Radi se o brdu Busovniku i njegovoj najužoj okolini. To bi bila inicijalna istraživanja te ukoliko ona daju pozitivne rezultate prešlo bi se na prostor Crne Gore i šire oko nje, što bi po našem mišljenju bilo mjerodavno za zaključivanja koja bi se odnosila i za veća prostranstva zapadnog Balkana gdje su se sve prostirala ilirska plemena iz istorijskog perioda. Na oko 12 km, zapadno od Podgorice, iznad sela Bera uzdiže se brdo Busovnik. Njegov se najveći vrh zove Varin vrh sa 624 mnm. Brdo ima još nekoliko manjih vrhova koji imaju neobična imena kao, Kecan, Pješivac, Mali Bovan, Veliki Bovan, Releški vrh, Gargoman i Kuk. I toponimi iz okoline Busovnika imaju pretežno neslovenska imena, kao: Beri, Krusi, Buronji, Steci, Farmaci, Kornet, Parci, Milati, Makonje, Komani, Đedezi, Baloči, Ćafa i si. Na Busovniku imaju i dvije vode. To su tipične vode iz krečnjačkih formacija. Jedna se zove Releza, a druga Buster. Sa sjeverne strane Busovnika, iznad sela Krusa, postoji jedan niži tumul, kojega mještani zovu Gomilica. I u selu Draževini postoji više tumula, koje stanovnici zovu "gomile". Brdo Busovnik ima dominantan položaj na ovim prostorima i sa njegovog Varinog vrha se pruža izvanredan pogled na Zetsko-bjelopavlićku ravnicu. Sam vrh čini jedna zaravan ne veća od jednog ara. Na toj zaravni erozija je izbacila na površinu krupne gromade koji zajedno sa rijetkim drvećem stvaraju jedan sugestivni ambijent koji je bio pogodan za odbrambene ili kultne aktivnosti. Vrh je sa za-

pada i jugozapada nepristupačan a sa sjevero-istoka ga je štitio odbrambeni zid, suvomeda, od kamena manjih dimenzija. Zid je na čitavom dijelu razrušen i široko razbacano kamenje kao da ga je ljudska ruka rasturila. Temelji zida nijesu vidljivi jer su pokriveni humusom. Nema tragova kiklopskog zida. Na najistaknutijem dijelu u jednom prirodnom rascjepu stijene ugrađeno je naknadnom intervencijom dodatno proširenje, čime je napravljen recipijent eliptičnog oblika (1,5x0,8 m) sa kanalom za odvod. Ovaj recipijent je vjerovatno služio kao žrtvenik, odnosno za prihvatanje krvi žrtvovanih životinja i libaciju. Na ovo poslednje upućuje kazivanje mještana da se tu nalazilo fragmenata od keramike i stakla, do kojih nažalost nijesmo mogli doći. Sa istočne strane zaravni usječene su u živoj stijeni, u dužini od 2,5 m tri stepenika. U početku smo pretpostavljali da se radi o stepeništu huritskog kulta kao na Medunu, međutim, kasnije smo shvatili, zbog visine stepenika od 50-60 cm da se radi o klupi tj. sjedištima koja su mogla imati ritualnu namjenu. SI L Žrtvenik na Verinom vrhu Na ovakvo rezonovanje upućuje to što su sjedišta okrenuta prema istoku, izlasku sunca, što je u staroiranskom kultu Mitra - Varuna moglo imati obredni karakter. Sa tih sjedišta, kao sa prestola, žreci su dočekivali izlazak Sunca kao rađanje boga Mitre. Fragmenti stakla i keramike upućuju na pomisao da su to bile posude za prinošenje some na libaciju ili upotrebu u ritualu Mitrino - Varuninog kulta. Sa

10

11


O иорпјеклу Илира II

sjeverne strane na 4-5 metara ispod samog vrha nalazi se jedna jama, duboka oko 15 m. Taj je objekat mogao služiti kao mjesto kontakta htonskih i astralnih božanstava. Stiče se utisak da je Varin vrh imao sve uslove da zadovolji zahtjeve praistorijskih kultova, u ovom slučaju kosmičkog kulta Arija, Mitra - Varuna. Na ovo upućuje i to što su Iranci (Arije) svoja svetilišta postavljali na vrhovima brda. No sve će se ovo razjasniti kada se izvrše arheološka istraživanja i dođe do materijalnih dokaza kojima će se izvršiti provjera i datiranje ovih hipoteza. Po kazivanju mještana, do nedavno je bilo u tradiciji održavanje narodnih sabora sredinom avgusta (na dan Preobraženja), na vodi Releza, od Varina vrha udaljenoj oko 450 m. Na taj dan seljaci su iznosili grožđe i druge plodove, što podsjeća na obred žrtvovanja. Na povratku su svraćali i na Varin vrh. Svaka oblast u višoj ili manjoj mjeri čuva u svojim toponimima, hirdonimima ili onomastici tragoSI. 2. Kamati tron im Verinom \niui ve praistorijskih etnija, koji nam mogu poslužiti za njihovu identifikaciju.

Skoku bi mogla da bude "trave koja formira busenje". Busovnik je kamenito brdo, pretežno pod šumom, pa ova logika ne može da opstane. Više indicija govori u prilog toga da je "bus" vezano za neki ctnomim ili možda da dolazi od imena medskog plemena Busi ili Buzi. Ovakvoj hipotezi ide u prilog to - da je na tom prostoru zabilježeno predanje da su tu nekad živjeli "Kara Buci". Ovo je u skladu sa Šufflavem (SiA, 1923, 59) koji pominje "Buccseos" ili "Buze e zeze", (na albanskom Crnousti). Ova je imena našao u skadarskom katastru iz 1416. godine. Šufflav misli da "buze dolazi od alb. "buze", što znači usna. Kod Erdeljanovića imamo "Ćušari na Sjenicama... porijeklom su iz Draževine" (1). Draževina je selo ispod Busovnika. A "ćuša" u lokalnom govoru znači njuška, pa se to približava Šufflavevom tumačenju. Ivan Božić (2) pominje u okolini Skadra u XV vijeku selo "Busiareni", što daje drugu konotaciju ovom proširenom plemenu. Ovo bi se moglo protumačiti kao "Busi Arije" ili "plemeniti Busi". I jedno drugo medsko pleme ima ime formirano na sličan način. Ime plemena Arizanti sastavljeno je od "Ari", "Arije" imena kojima su Iranci zvali sebe i "zanti", "zan", što znači pleme, bratstvo, pa Arizanti znači "Pleme Arijaca". "Arija" na sanskritu znači plemeniti. U crnogorskom predanju iz XV v. se pominje ime, kao što smo rekli "Kara Buci". Za ovo "Kara" se misli da je tursko "crno", no od kuda u Lješanskoj Nahiji tursko ime u XV v. za domaće pleme ili bratstvo. Stvar se rešava ako pođemo od toga da "kara" na st. iranskom znači narod, vojska, pa bismo imali alternativu "Narod Busi", što se slaže sa Božićevim Busiareni. Prema tome Busovnik jre mogao dobiti ime po plemenu medskih Busa, koji su se po svemu sudeći prostirali na prostoru današnje Podgorice i Skadra, pa je Busovnik značilo "brdo Busa". Možda ovo ne bi bio usamljeni slučaj da oronimi u Crnoj Gori dobiju ime po medskom plemenu. I Maganik bi

Oronimi - Busovnik, ovaj oronim je sačinjen iz dva dijela, iz osnovice "bus", "o" je veza i slovenskog sufiksa "nik". Po ovom^ sistemu u Crnoj Gori ima imena više planina: Maganik, Štirovnik, Vežešnik, Lebršnik itd. Osnova "bus" po

12

13



mogao dobiti ime po medskom plemenu Magu prije nego po latinskom "magnus" (veliki) ili Budoš kod Nikšića, po medskom pl. Budi. - Oblik imena Varin vrh ukazuje da je "Vara" ličnost, a ne stvar. U takvom se obliku javljaju još dva toponima u Crnoj Gori. Varina peć kod Danilovgrada (Vinići) i Svete Varine iz turskog fermana pri razgraničenju mletačke Boke i sultanove države iz 1543 g. (italijanski prevod). Prema tome Vara može da dođe od Varuna, arijevskog božanstva koje se spominje u Rigvedama. Varuna je bog u iranskoj teogoniji koji ide uporcdo sa Mitrom i najznačajniji je posle Mitre. Njegova se moć proteže nad svim bićima, zaštitnik je reda i poretka u svijetu, bdije nad moralnim zakonima. U Rigvedama, božanskim himnama Arijevaca (VII, 88,1,7), pjeva se Varuni: "...Kome treba napraviti ovdje dostojnu žrtvu, Prinoseći hiljadu darova i moćnoga bika, Da bi on nama pružio pomoć dobijenu iz naručja Aditi". Ili onaj stih iz koga se vidi moć i zajedno nastupanje Mitra i Varna (Rg. V.V,69,1,2): "Tri svijetla svijeta, o Varuna, i tri neba. Tri vazdušna prostranstva, o Mitra, Vi dvoje pridržavate... Stoje odvojeno tri sjajna bika Oploditelji tri svijeta". Najstariji oblik indo-iranskog jezika zabilježen je u Rg-vedama, koje su sakralni bramanski tekst. To je jezik "sanskrita". No, ne može se isključiti ni druga mogućnost, da Vara dolazi od st. iranskog "vara" što znači grad, tvrđava. Po tumačenju M.Elijade (3), u Avesti imamo da je "vara" kod Iranaca dvorana bez sunca i mjeseca, gdje se čuvaju

zameci svih živih bića, kao u Nojevom kovčegu kod Akadaca u epu o Gilgamešu. I ovakvo objašnjenje za ime "Vara" nije neinteresantno, jer već smo rekli tamo na Varinom vrhu postoji jama koja odgovara takvoj funkciji. Avesta je bila biblija mazdizma, skup religioznih tekstova, iz raznih epoha, koje se najčešće pripisuju Zoroastru (Zaratušti). Mazdizam je u stvari reforma religije Arija, koja se dogodila u VI v. st. e. - Kecan, ime ovog vrha na albanskom, upravo na toskijskom dijalektu, znači jare. - Plješivac, vjerovatno od staroslovenskog "ples" što znači ćos, go (talijanski - calvites). Upravo taj vrh i jeste go pa mu to ime odgovara. - Lokaliteti Veliki i Mali Bovan na Busovniku, Bovan kod Danilovgrada, Boan (Buan) kod Šavnika, svi su oni vjerovatno istog porijekla. Malo je vjerovatno da ovo ime dođe od lat. bos, bovis (govedo, vo). Neprihvatljivo je mišljenje Šobajića da Boan proističe od "balvan" (idol). Kod M.Pešikana (4), imamo da "bolovan" na rumunskom znači kamen ili stijena, pa je, obzirom da ovi lokaliteti i predstavljaju stijenu, kamen, ovakva hipoteza prihvatljiva. Ovo potvrđuje i Buan u Pivi čije je alternativno ime gredina.

14

15

Toponimi Otkrivanje jezičkog porijekla toponima iz okoline Busovnika može da nam pomogne kod utvrđivanja etničkog porijekla stanovništva koje je tu živjelo u praistorijsko doba. No, teškoća je u tome što nastanak svih toponima nije hronološki sinhron. - Beri, najvjerovatnije od "ber", što na albanskom znači brav, ovca. Na ibero-kavkaskom "njer" znači ovan, iz čega proizilazi da je ovo ime vezano za drugi ilirski sloj, za doseljavanje kavkaskih plemena. Za ovo "ber" možda treba vezati i ime rimske stanice Berzumno, Birziminio, Burzu-



mon iz Poj'tingerovc table. Kada se za jedan toponim ili bilo koji jezički izraz utvrdi da pripada albanskom jeziku, time nije sve riješeno jer je albanski relativno nov jezik. Po poznatom francuskom lingvisti Martineu (5), svega 15-20% albanskog pripada starobalkanskoj osnovi a ostalo su tuđice. Pri tome još u nauci nije jasno kojoj jezičkoj grupi pripada ta starobalkanska osnova. Ne smije se odbaciti mogućnost da Beri dođe od Iberi, antičkog naroda Kavkaza. Mnogi narodi, familije, gradovi imaju imena koja sadrže gruzinski korijen "ber", kao Berišvili, Bcrija, Beraja i si. - Buronji, teško je dati odgovor o etimologiji ovog toponima. Možda je nešto u vezi sa "buri", što na alb. znači čovjek. Sa osnovom "bur" imamo u susjednom selu prezime Bur-zani, u Zagaraču Bur-(ići), a u Komanima lično ime Buronja iz prošlog vijeka (6). Ako pođemo od iranskih jezika "bur" je na osetinskom "žut" pa bi taj toponim bio Buron što znači "žuti". Budući da se ne možemo ograditi od ugrofinskog jezika, na kom "burgonya" znači glavica najvjerovatnije da je to i osnova ovog toponima. U sjevernom Kazahstanu postoji selo Burino, a na st. pcrsijskom gora (brdo), se kaže "burz". - Steci, na alb. ždrijelo - Cafa, na alb. sedlo, prevoj - Farmaci, obično se misli da je to romanizam, međutim, prije bi to mogao biti toponim na osnovu iranskog imena Farmak (slavni). Mitridatov sin se zvao Farmak i jedan grad na Crnom moru se zvao Farmakei. - Parci, na latinskom se piše Parti, a to bi moglo biti poznati iranski narod Parti, preci današnjih Kurda. - Kornet, može biti romanizam od lat. "Cornet" (rog) ili "cornus" (drijen). U istom selu se nalazi brdo Borac što na ibero-kavkaskom znači "brdo", pa nije isključeno da je Kornet latinski prevod Borca.

- Komani, etnomim stanovnika sa sjevernih padina Busovnika gdje su nekada živjela starinačka brastva Malonšići, Puhači, Radeči, Bikovi i Joguti, čiju je etimologiju teško dokazati. Ova su bratstva nestala ili se iselila pod pritiskom doseljenika. U Komanima postoji brdo Kom pa se misli da su po njemu dobili ime (7). Komani postoje i u sjevernoj Albaniji na r. Drimu pa se ta etimologija dovodi u pitanje. A "komani kulturu" ne trba dovoditi u vezu sa tim imenom. "Kom" na oset. znači urvina, klisura. Na južnom Uralu se javlja ugrofinski narod Komi, no takvu hipotezu teško je predložiti bez valjanih antropoloških i jezičkih argumenata. Što se tiče bratstva Bikova, iz Komana, samo da se da do znanja da se u Avesti pominje "rod Bikova". "I mi prinosimo žrtvu vodama dalekog mora, I daleko poznatoj r. Vanuhi (r. Ural). I rodu Bikova sazdanom od Mazde" (Avesta, Tištr jašta, 2 cit. po Markvartu, 1938). Po iranskoj mitologiji Bikovi su živjeli između dvije svete rijeke. Za r. Vanuhi misli se da se radi o r. Uralu. I planina Ural je bila sveta planina Arija. Oni su je zvali Ripa. Ovo je ustanovljeno i u st. iranskoj i ugarskoj tradiciji. Predstava o svetoj gori postoji i u Indiji (Meru).

16

Onomastika Vjerovatno da najzanimljivije mogućnosti za istraživanje pružaju prezimena iz blizine Busovnika - Burzan i Borozan. Pristup njihovom izučavanju može biti dvojak, antropološki i lingvističko-istorijski, da se dođe do porijekla prezimena. Zbog složenosti antropološkog (etničkog), pristupa, jer je distribucija gena veoma kompleksna i za naše uslove neuhvatljiva, mi se priklanjamo kulturološkoj (lingvističkoj) analizi prezimena. Burzan, i Borozon sastavljena su iz dva



dijela, "bur" odnosno "bor" i "zan". Već smo rekli da ovo prvo na albanskom znači čovjek, no oset. "žut", a na st. persijskom "gora", "brdo". Drugi dio "zan", "zantu" prema ruskom naučniku LM. Đakonovu (8), znači na st. iranskom pleme, rod. Navedena prezimena ne mogu biti nikakva slučajnost već relikt indoiranskog jezika odnosno tragovi arhaične onomastike. Drugo je pitanje da li su se ona (prezimena) lokalnog značaja, izolovano upala na taj prostor ili su rezultat jedne šire indo-iranske migracije. Puno istorijskih ličnosti iz istorije iranskih naroda javlja se sa prezimenom koje završava sa "zan", kao napr.: - Atrobazan, Darijev sin od Kirove ćerke Atose (Herodot, VII,2); - "Sagde (iranski narod) je vodio: Artijev sin Azan", (Herodot, VII,66); - Atrobazan, vladar Antropatene iz III v. st. e. (9); - "Ario Barzan, Medjanin po rodu", (Tacit, Anales, I v.); - Mitrobazan iz Partije, kod Plutarha (Likul, XXV); - Barzani, savremeni voda Kurda, potomaka antičkih Parta. Uvid u onomastiku stanovništva iz okoline Busovnika s kraja srednjeg vijeka iz turskih "deftera" godine 1497 i 1570. (Selami Pulahu), zapaža se puna slovenizacija, ali tu i tamo se pojavljuje po neko neslovensko ili nehrišćansko ime, a koja su najvjerovatnije veza sa starobalkanskom prošlošću. Takva se imena javljaju čak i u prošlom vijeku, da navedemo neka od njih: - Puredža, nastalo od "pur" na sanskritu grad i "redža", "rađa", to znači kralj (komandant) iz Rigveda. Pa bi to ime u prevodu značilo "kralj grada", "komandant grada". No "puru" na sanskritu znači "veliki", pa taj izraz znači veliki kralj. - Ozro, Ozrehna, od staroiranskog Hozroj. - Đikan (Đukan), od "Deie can" što na staroiranskom znači "božji pas", alegorija na vuka.

- Manda, od Mandana, ime iranskog porijekla, Kirova majka (Herodot, 1,91). - Kržak, nadimak oko Busovnika (možda je nekad bilo ime), po akademiku Abajevu na osetinskom znači "jaki", "silni". - Kero, nadimak oko Busovnika, po akademiku Abajevu znači "mršavi", na osetinskom. - Taro, nadimak oko Busovnika, na indoiranskom znači "bistri", "pametni". - Murgeza, "mur+geza", na ugrofmskom "geza" znači "pobjednik". - Peroš, može takode biti ime ugrofinskog porijekla, od "piroš", crveni, riđi. Ova imena ukazuju na davne kontakte Indoiranaca i Ugrofinaca iz vremena bronze na prostoru Zauralja (jugozapadni Sibir), gdje je između dvije etničke grupe došlo do razmjene kultura i genetskog materijala. Ova je simbioza arheološki i lingvistički savršeno dokazana od ruskih naučnika (E.E.Kuzmine 1994, J.L.Členove 1984, T.V.Gamkrelidze i Ivanove 1984. i V.Abaeva). U okolini Busovnika u predanjima se pominje stari narod Vaeči, što mnogo podsjeća na sarmatsko pleme Jueči na ušću Dona u prvom vijeku nove ere (M.J.Rostovcev 1993., str. 92.) U arealu Busovnika srijeće se i prezime Mugoš(a), čija se etimologija može protumačiti na sljedeći način: osnova "mug" je eponin medskog plemena Mugi ili Magi, a sufiks "os" je ugarskog porijekla i primjenjuje se kada se od imenice pravi opisan pridjev. Iz ovoga se može izvući logičan zaključak da su Mugi (Magi), duže boravili zajedno sa ugarskim plemenima južno od Urala gdje je do danas ostao njihov trag u imenu pokraine Mugodžari, šro vjerovatno dođe od Mugoš-Ari. Može se reći da je naša teza dokazana na jednom uskom prostoru oko brda Busovnika. Sada treba proširiti

18

19



prostor istraživanja na čitavo područje Crne Gore i šire, da bi se utvrdilo koliki je areal zahvatila migracija Indoiranaca. Pošto smo prihvatili metod vraćanja u prošlost, prvo ćemo proučiti paleoonomastiku srednjeg i starog vijeka. Gornji nam primjeri takođe ukazuju na pravac istraživanja. /. Primjedbe 1. 2. 3. 4.

M.Rašović, Pleme Kuci, Bgd. 1963, 44; I.Božić, Nemirno Primorje u XV v.Bgd. 1979. g.; M.Elijade, Istorija verovanja i religijskih ideja, 1991,1, 281; M.Pešikan, Zetsko-raška imena na početku turskog doba, Bgd. 1984,32; 5. A.Martine, Indoevropski jezik i Indoevropljani, N-S. 1986, st. 90; 6. M.Pejović, Pleme Komani, Cet. 1976.; 7. Isto. 8.1.M.Đakonov, Istorija Miđana, Mos. 1956, str. 147; 9.1.A.Guseinov, Istorija Azerbejdžana, Baku, 1958, str. 58;

20

II. ANALIZA PALEO-ANTROPONIMIJE IZ CRNE GORE

Zbog nedostatka arheoloških informacija nama se lingvistika nametnula kao glavna komponenta multidisciplinarnog pristupa. Metodom komparacije i rekonstrukcije, onomastike, toponima i hirdonima između tretiranog ilirskog prostora današnje Crne Gore i prostora na kome su sve bitisali Indoarija od Prikavkaskih stepa do gornjeg porječja rijeke Oba u Sibiru, treba da utvrdimo stepen lingvističke uzajamnosti kao dokaz o prisustvu Indoarija. Postojanje moćne vedske duhovne kulture podrazumijeva i tradiciju u davanju imena, koju su indoarijska plemena, ako su došla na zapadni Balkan morala donijeti sa sobom. Od tih imena tokom dugog bitisanja i miješanja sa drugim etničkim grupama na ovim prostorima većina je izgubljena, ali je jedan manji broj ipak morao preživjeti, sa manjim ili većim deformacijama i ostati do naših dana. Ako otkrijemo dovoljan broj tih imena to bi bila najbolja potvrda naše hipoteze, jer se sa jezikom dokazuje etničko porijeklo. Sa istraživanjima smo počeli na užem prostoru oko brda Busovnika, da bismo postavili hipotezu, a sada ćemo 21



ih prenijeti na prostor Crne Gore sa okolinom. Počećemo sa obrnutim redosljedom od sadašnjosti u duboku prošlost.

Iz oskudnih dokumenata srednjeg vijeka sa našeg prostora istraživaćemo ona imena koja pripadaju starobaIkanskom sloju. Znači, ne dolaze u obzir imena slovenskog ili "kalendarskog" porijekla. Kod Popa Dukljanina (Mijušković), se ponavlja nekoliko imena slične konstrukcije, sa završetkom na "nek". Na pr. Saganek, Domanek i Pičinek. Na iranskom se koza

kaže "saga" pa bi Saganek moglo biti ime iranskog porijekla a značilo bi nešto kao "Kozar". Kod Domaneka, osnova "doma" može da proizilazi od lat. "domus" kuća, dom, od sanskrita "doma", od avest. "domana" slov. "dom", grč. "domos", iz čega se vidi da je osnova "dom" indoevropska pa je ime Domanek najbliže sanskritskoj osnovi "doma", što znači indoiranskom porijeklu. Mazarek vjerovatno dolazi od st. iranskog "maze" što znači veliki. I ostala imena slične forme mogu biti iranskog porijekla, kao na pr. Sirak sin Dragihne je ustvari ctnonim sarmatskog plemena Siraka. Kod istog Popa Dukljanina srijeću se imena kao: Leget, Derija, Kočopar, koja pripadaju trećem ilirskom sloju tj. kavkaskim doseljenicima. Leget dolazi od iberokavkaskog "leg", "lek" Što znači čovjek, junak. Derija ima kolhidski sufiks za prezimena "ija", karakterističan za zapadni Kaavkaz. Kočopar je složen od "kočo" na ibro-kavkaskom čovjek i "par" (prvi). Iz prednjeg se može izvući zaključak da su starobaIkanci (ostaci Ilira) bili aktivno uključeni u društveni život države Voisavljcvića, da su se u srednjem vijeku još razlikovali iranski i kavkaski slojevi budući da su nastavljali svoju duhovnu kulturu i treće da su se njihova prezimena razlikovala od današnjih prezimena Albanaca. Sljedeća mogućnost na izučavanju paleo-onomastike bilo bi korišćenje turskih Deftera iz 1521, 1523. i 1525. godine, koje je objavio Branislav Đurdev(l), a komentarisao Mitar Pešikan(2). Imena sa osnovom "med" u navedenim spisima pojavljuju se 16 puta, i to u obliku: Medo, Medko, Medojica, Medoča (žena), Medulin, Medkac, Meduš i Medič, a u okolini Skadra Medo i Medun. U Baru se u srednjem vijeku javlja prezime Medini (Šufflav, SiA, 1925. g. 103). Pretpostavlja se da ova imena nemaju za osnovu slovensko "med" (rus. mjod), već su zasnovana na etnonimu iranskog naroda Meda (Midana). Za pojam meda korišćena su slovenska imena Sladoje i Slado.

22

23

J. Bliža prošlost Kao prvo ćemo istaći ona imena koja se i danas koriste u Crnoj Gori a potiču iz Rigveda, što znači da su indoiranskog porijekla: Dara, Jakša, Rada, Raško, Mitar (Mirta), Peruta, Maruta. - Arije, ime je vrlo staro, indoiranskog porijekla, znači "plemeniti", javlja se u Vasojevićima u prošlom vijeku, a kod Skita u Pricrnomorju(l). - Suro, (kod Alb. Suroj), ime koje se javlja u Vasojevićima u prošlom vijeku. Suri na iranskom znači sunce, a sin je Aditi (velika majka)(2). - Boreta, prezime u Paštrovićima, zatim u Njegušima, Drobnjaku, Rovcima, Morači, (Đurđev, Dcfteri iz 1477 g., 1984, 71). Borete su u indoiranskoj socijalnoj strukturi sloj stočara, čobana (A.H,Bjazirov, 1994, 123). - Karadžić, vjerovatno od toponima Karadžića u Vasojevićima (Vešović R., Pleme Vasojevići, 1935) postoji i rečica Karadžića, prema tome to prezime nije moglo postati od turske osnove "kara" što znači "crno", već vjerovatno od iranske riječi "karadž" što znači "narod", "vojska". U poznatom osetinskom epu o Nartima javlja se junak epa Karadžau. 2. Srednji vijek



Ime Medkac javlja se u Crmnici i Pelješima, a radi se o kombinaciji osnove "med" eponima Meda i "kac" (kaci), što na ibro-kafkaskom znači čovjek. Iz ovoga proizilazi da je u tim sredinama došlo do sinkretizma iranske i kavkaske kulture, odnosno do etničkog i kulturnog miješanja. Kako je osnova "med" početak imena iz toga bi se smjelo zaključiti da su Medi prvobitni etnički sloj, posle kojih su došli Kavkasci, čije je ime za čovjeka "kaci". Muškom imenu Med odgovara žensko ime Meduna. Prisustvo imena za osnovu "med" ne možemo drugačije razumjeti nego kao tradiciju indoiranaca (Meda) i njihovu upornu borbu za otpor denacionalizaciji od strane Romana, kasnije Slovena. U turskim defterima Skadarskog sandžakata 1497 i 1570. g. (Selami Pulahu) u nahiji Kuci se javljaju prezimena Skuči, Dacaiti, Đokaiti, i sela Burmazi i Barzani. Ova imena pripadaju indoiranskom jeziku: - Skuči to je iranski naziv za Skite. - Dacaiti i Đokaiti je osetinska forma za prezime sa sufiksom "iti". - Burmazi ima iranski završetak sa "mazi" (veliki) i - Barzani, tipično indoiransko prezime sa dodatkom "zani" (pleme) rod. Ime Herak se javlja u pisanim dokumentima III v. na Azovskoj obali, on je bio glavni prevodilac Alana, sarmatskog plemena. Erak (Herak), se često javlja u genealogiji nekih crnogorskih bratstava (Njeguši). Ime Mitar dovodimo u vezu sa iranskim kultom, a u defterima se javlja u obliku: Mitradin, Mitrašin, Mitrilo i Mitroš. S obzirom u kakvim se oblicima javlja ovo ime ne bi se moglo reći da je hrišćanskog porijekla, već da mu je za uzor služilo arijsko (iransko) božanstvo Mitra (drug, svjedok). Kod Parta i Meda na osnovu ovog imena je formirano ime Mitridat (dar Mitre), koje je bilo uzor za mnoge kraljeve. Ime Mitar je vrlo često u crnogorskoj onomastici.

Ozro, Vzriha, Ozrehna, Ozrihena i si. Sve su to oblici imena koja se javljaju u Kotorskom arhivu (3), a sa prostora su stare Crne Gore. Ovo se ime javlja u tradiciji mnogih crnogorskih bratstava. Najvjerovatnije da porijeklo ovog imena treba tražiti u iranskom (imenu Hozroj (Lukonin, 1987,142). I Mojses Kalankatuaci, jermenski istoričar pominje ime Hozrov kao iransko ime (4). Ovo se ime javlja u obliku Ozroje i Gornjem Polimlju. Tip imena koja završavaju sa sufiksom "man", kao npr.: Vukman, Srezman, Kuzman, Mitoman, Radoman i Radiman, reklo bi se na prvi pogled da su slovenska, međutim, ona se javljaju još u drevnoj prošlosti u ranom srednjem vijeku u Iranu (Lukonin, M. 1987,169). Slične konstrukcije je ime jednog arijskog božanstva ("Bog Arjaman štiti društvo Arija (Skita)". (Lukanin, 1987,73). U durmitorskom kraju se javlja prezime Kankaraš, koje može doći od osnove "kanka" što na indoiranskom znači čaplja. Muško ime Puran vjerovatno potiče od indoiranskog Puraši koje se javlja u Rigvedama, a to je mitološki "kosmički čovjek", možda je to ime izvedeno od osnove "pura" (veliki). Ime Milak se javlja u Defterima 11 puta. Ovo ime dovodimo u vezi sa helenističkim pjesnikom Lukofranom iz Aleksandrije (III v. st. e. koji pominje "zemlju Milaka" na naše prostore. I kod Albanaca postoji prezime Mileku, koje je svakako od Milaka. I ovo ime bi moglo biti iranskog porijekla. "Milaci" je ustvari alternativni nazivi za Mede. Na prostoru srednjovjekovne Budimlje (Budimske Župe), prisutna su imena koja se javljaju u Vedama (sanskrit), kao: Dasso (Dašo), Deva (Devići), Jezdo, Jakša, Jašo (Jašovići), Ajoja (Jojići), Sita, Rad(h)a, Dara i si. I ovo su u svakom slučaju staroiranska (arijska) imena. Ime Budimlje takođe upućuje na pomisao da se možda radi o medskom plemenu Budi (gr. Budoi), (Herodot, IV, 21).

24

25


O иоријеклу Илира U

U oblasti Nikšića javlja se oronim Budoš (u srednjem vijeku i utvrđenje Budoš), i prezime Magovčević, čije osnove "bud" i "mag", asociraju na imena medskih plemena Buda i Maga. Zatim tu su imena st. iranskog porijekla, Peruta (ugarska interpretacija Peroš), Maruta, isto što i Marja (mladi ratnik na kolima) i Pura (Puruš). U Perastu se početkom XIX v. javlja prezime Mazarović, vjerovatno od imena Mazar koja se javlja kod Meda (Herodot, I, 157). U Piperima se javlja ime Puren, što može da dođe od sanskritskog "pur" (grad), (Erdeljanović, Piperi, 1906,81). Imena ne moraju da označavaju etničko porijeklo, ali neke veze označavaju. Ardieji, ilirsko pleme, imalo je aktivnu i važnu ulogu u stvaranju i životu ilirske države. Međutim, ovo je pleme dosta zagonetno u pogledu njegove ubikacije. Svaki novi podatak o njemu donosi i drugu njegovu lokaciju. Jednom ih nalazimo na donjoj Neretvi i prema Hvaru, drugi put između Neretve i Rizonskog zaliva, a treći opet kao stočare sa svojim stadima oko slanih izvora kod Konjica u sukobu sa Autarijatima. Iz čega nije teško primijetiti dosta protivurječnosti o njihovim staništima i zanimanjima. Kod Ardieja se radi, kako misli A.Benac, o nestabilnom savezu plemena, pa i o povremenom, što bi moglo unekoliko da objasni pokretljivost tog imena. Najvažnije im je zanimanje bilo stočarstvo, svako nomadsko (3). Po F. Papazoglu, Crna Gora je bila postojbina Ardieja, to ime po njoj znači "gorštaci". M.Garašanin o Ardiejima misli: "Ardieje je teško locirati, možda je u pravu F.Papazoglu kada predpostavlja da je to opšte ime ili plemenski savez kojemu su pripadali i Enhelejci, Dokleate i Labeate, a na čijem su čelu bili Ardieji". Međutim, ista F.Papazoglu bolje precizira svoj stav pa kaže da je njih pogrešno identifikovati sa Ilirima Agronove države.

Problem Ardieja je zaista složen. Pokušaćemo da damo doprinos tom pitanju. Ne smije se zaboraviti da imena ilirskih plemena dolaze od Grka i Rimljana, koji su "varvarska" imena prilagođavali svojoj fonetici, pa su bile moguće i veće deformacije istih. Pridružujemo se onima koji misle da se kod Ardieja ne radi o jednom plemenu. Jer bi njegovo takvo kretanje bez obzira što se radi o nomadskom ili polunomadskom načinu života bilo nemoguće. Da vidimo u kakvom se obliku javlja ime ovog plemena? Na gr. Andrioi (Ap5iooia), lat. Ardiaei. Sa ovakvim imenom nemožemo medu indoiranskim plemenima pronaći nešto slično. Međutim ima jedan izuzetak koji donosi M.Garašanin (Istorija crne Gore 1967, 93,102), kod Teopompa (Atheneus,VI,27) javlja se pomen Ardieja "Apleloi" (Arieioi). Po mišljenju F.Papazoglu to je nepouzdan podatak jer bi moglo biti konjuktura, s čime se slaže i M.Garašanin. Ne može biti slučajno da je termin Arieioi zasnovan na osnovu "arie", a to je upravo naziv kako su Indoiranci zvali sami sebe, a što znači "plemeniti". Ne znamo da li je ovo prvi pomen Ardieja, ali je svakako jedan od starijih, jer je iz IV vijeka st. e. što znači izvornije ime. Ako ime Arieio prihvatimo kao moguće, onda logika govori da bi to mogla biti etnička oznaka za grupu ilirskih plemena iranskog (Arijskog) porijekla. Ova hipoteza je u skladu sa Herodotovim pisanjem (VII, 62), da su se "Medani nekada zvali Arijci". Znači ime Arije je bilo zajedničko za razna iranska plemena, to ih je ime objedinjavalo i podsjećalo na zajedničku domovinu s onu stranu svete planine Rippe (Urala). Ne bi bilo dobro da ne skrenemo pažnju na jednu drugu mogućnost etimologije "Ardieja". Upravo radi se o teoriji ukrajinskog arheologa Šilova (1995), koji smatra da se zemljoradnička kultura eneolita tzv. "tripoljska kultura" iz Pridnjeprovlja zvala Arata. Ovo Arata dođe od "arat" (plugralo), pa je to značilo "zemlja orača". Da li je sada fonetska

26

27


O Поријеклу Илира II

transformacija dentala "t" u "d" mogla od Arata (Arta) dati Arada (Arda) od čega Ardieji? Za ovakvu hipotezu nemamo drugih argumenata sem fonetike, zato je ne zastupamo. - Autariati se pominju na prostoru između Lima i Neretve kao pleme stočara. Njihovo ime najvjerovatnije je u vezi sa rijekom Tarom. Ovaj hidronim je iranskog porijekla i znači "bistra", a prisutan je na širokom prostoru zapadne Azije gdje se pružala andronovsko - fjodorovska kultura. Što konkretno znači "Autarijati" teško je reći. Rečca "au" na osetinskom ima značenje upitnika "da li", "zar ne" i si. a u slučaju "aual" znači "položaj", pa bi taj etnonim mogao da znači "Pritarani". - Labeati (gr.), su živjeli oko Skadarskog jezera (Lacus Labeates). Njihov glavni grad je bio Skadar a pripadao im je i Medim (Medeon). Pominje ih Livije u vezi sa III ilirskim ratom. U knjizi "O porijeklu Ilira" mi smo postavili hipotezu da Labeati dođe kao metateza od Tabali. Tabali su kavkasko pleme pominju se i u Bibliji kao Tubau - kainam" (Tabali - kovači) (4). Na karlijskom "tba" se kaže za jezero, pa bi "Tabali" značilo nešto kao "jezerci". Ovakvo tumačenje odgovara njihovim prebivalištima na Kavkazu i na "ilirskom prostoru". Međutim "Tabal" je vrlo blisko hidronimu "Tobol" u zapadnom Sibiru, pa je to naveo F.F.Šalamberidžea (1991) da postavi hipotezu da su Tabali na Kavkaz došli sa rijeke Tobala, što znači ako bi to bilo tačno da bi i Labeati bili Indoarije (5). I Tabal i Tobol su hidronimi, no ipak se o ovoj hipotezi teško izjasniti. - Docleate, nejasno je da li je to ilirsko pleme ili rimska provincija nazvana po urbanom centru Doclea, "onomastičkom zakonu Mediterana"? Slično može da se postavi pitanje i za Rizonitas, Agravitas i Olcinitas, pri čemu pod plemenom podrazumijevamo etno-kulturni entitet i zajedničku teritoriju. U svakom slučaju ime Doclea je indoevropskog porijekla. Po filologu R.Radunoviču ovo ime dođe od "du-

klo", što znači "dvije vode", međutim ne kaže kojoj jezičkoj grupi pripada to ime. Po našem mišljenju ima nekih indicija da bi taj prostor pripadao Arijama (Ardiejima) po svom geografskom položaju i takođe arijskoj (iranskoj) jezičkoj grupi. Zbog karakterističnog završetka "ati", "ate", "ita", koji je karakterističan za osetinska prezimena a ponavlja se i u eposu o Nartima (6). - Dasareti, ilirsko pleme koje je nastanjivalo jugoistočnu Albaniju. U knjizi "O porijeklu Ilira", (Vukčević, 1992, 123) ime ovog plemena smo vezali sa Dassama na istočnom Kavkazu koje pominje Stefan Vizantinac "Dai", skitsko pleme, oni su nomadi, nazivaju se još i "Dasse". I kod ilirskih plemena se sreću imena "Dassa" (Alfoldv) . Ime "Dassa" se pominje i u staroindijskim himnama Veda (VIII, 32, 2) sa značajnim rob, iz čega se vidi velika starina ovog imena kao i to da je indo-iranskog porijekla. - Daorsi, ilirsko pleme u dolini Neretve. Nas interesuje da H ovo pleme ima neku vezu sa sarmatskim Aorsima koji su živjeli početkom naše ere između Kaspijskog i Azovskog mora, a koje spominju Tacit Anali, Strabon i Stefan Vizantinac. Razlika u imenu je za glas "d" što se može smatrati da je u funkciji člana. Podudarnost je još i u tome što su se bavili trgovinom i u starom kraju i u dolini Neretve. Na novcu Daorsa ima grčki natpis "Daoron" sa sufiksom "on" koji postoji i u osetinskom jeziku i koristi se pri transformaciji imenice u pridjev. Iz priloženih primjera o identičnim imenima se vidi koliko su dugo i ljubomorno indo - iranska plemena čuvala svoja imena, što je u duhu konzervativnosti duhovne kulture stepskih nomada. Drugo što se može primijetiti je to da se nije iseljavalo cijelo pleme, već samo jedan njegov dio. Za sada ostaje bez odgovora pitanje dali su održavali međusobne kontakte? - Hilly su hipotetično pleme koje je živjelo na granici sa Epirom i koje je dalo ime Ilirima. Prvi spomeni Ilira su bili u obliku "Hillzri" iz čega proizilazi da je taj izraz

28

29


O Поријеклу Илира II

nastao iz osnove "Hilly". Prve kontakte Grci su uspostavili sa Hillyma i to ime koristili za ostala "ilirska plemena" koja su upoznavali šireći se duž istočne obale Jadrana. Tako su nastali Hillvrioi tj. latinski Illvri. U knjizi "O porijeklu Ilira" (Vukčević, 1992, 101), opširno je izloženo o porijeklu imena Iliri, zato ovdje dajemo samo najuopštenije crte. Sjeverni Kavkaz je bila odskočna daska, odakle su iranska (arijska), plemena došla na zapadni Balkan. Zato tamo i nalazimo, zabilježena od antičkih pisaca, imena plemena podudarna ili vrlo slična onima kod Ilira. I za ilirske Hille nalazimo kod Strabona (XI, 5, 1): "Kako govore, u planinama nad Albanijom (kavkaskom), obitavaju Amazonke. Teofan, koji je pratio Pompeja u pohodu i posjetio zemlju Albanaca, priča da skitska plemena Hela i Lega žive među Amazonkama i Albancima i što u toj zemlji protiče rijeka Mermadelida". Azerbejdžanski istoričari Guseino i Sumatrade imena ovih plemena pišu sa Hilli i Ligi (7). da su plemena Hilla i Liga živjela zajedno u šumovitim obroncima Keraunijskih planina, misle i azerbejdžanski lingvisti, koji su istraživali njihovu prošlost, J.H.Abdulajev i K.Š.Mikadov. Od Strabonovih Hilla danas na Kavkazu nema traga, a od Liga vodi porijeklo današnji narod Lezgina u Dagestanu. U kartlijskom jeziku "lek", "leg" znači čovjek, junak, dok "hill", "hell" u savremenom lezginskom znači grana, grana drveta, u antici drvo, a "hilli" šumski tj. ljudi iz šume. Dodatkom "iri" (rod, pleme) dobija se "Hillyri" ili gr. "Hillyroi" što znači "šumsko pleme" ili "pleme ljudi iz šume". Ovi "Hillyri" na granici sa Epirom oko keronijskih gora i Oricuma su ustvari "Illyri proprie dicti" Plinija starijega i Mele. Njihov trag možemo da nađemo u imenu plemena Billyones tj. u izrazima Bilion, Bilida, Bilis, do koje je transformacije došlo putem fonetskog prelaza "h" u "b" kada je Hilly, Hillyoi prešlo u Billy, Billyoi. U vezi sa gornjom hipotezom ne smije se preskočiti da se ne ukaže na jednu drugu kombinaciju. Naime po Đa-

konovu i Starostinu "hill" na huritsko-urartskom znači govoriti. Iz toga bi se mogla izvući hipoteza da "Hillyri" znači oni koji "govore", koji se razumiju kao što se misli i za "Slovene" oni koji "slove", ili tumačenje za savremeni albanski jezik "shljipe" tj. "shljipon", što znači "oni koji se razumiju". Ova se hipoteza ne bi mogla prihvatiti jer bi bila u suprotnosti sa cijelom koncepcijom ovoga rada koji se zasniva na dominaciji indo-iranskog elementa kod Ilira. - Medi (Miđani), tragove Meda na ilirskom prostoru nalazimo kod grčkog istoričara Apijana (II vijek), koji je napisao "Istoriju Rima", od koje je ostao dio koji govori o Ilirima. Apijan daje legendarne eponime ilirskih plemena: "... Iliriju su se rodili sinovi Enhelej, Autarije, Dardan, Med, Taulant, Pereb i kćeri Prto, Daorto, Dasaro i druge odakle su Taulanti, Perebi, Enhelejci, Autarijati, Dardanci, Medi, Partini, Dasareti i Daorsi". Apijan je vodio računa o redosledu mitskih rodonačelnika, kao i njihovih plemena. U oba slučaja Mede smješta negdje oko donjeg toka Crnog Drima između Dardanaca i Partina. Nije jasno zašto R.Katičić misli da su Medi možda Tračani? Moramo skrenuti pažnju još na neke toponime oko Bojane čija je osnova "med" ili "mid". Medova je mjesto na morskoj obali u istoimenom zalivu. Drugi toponim je selo Mide kod Vladimira. Riječka koja protiče kroz selo zove se Miđanska rijeka. Selo se na albanskom zove "Mila" (piše se Midha), a stanovnici se zovu "Milaku", što je u stvari često prezime kod Albanaca, pa se postavlja pitanje nije li to možda Likrofonova "Zemlja Milaka", O toponimima koji imaju veze sa Medima oko Podgorice, već je nešto rečeno za brdo Busovnik, a Medun ("civitas que dictur Medione"), koji ima sufiks "on" koji može biti grčki, a isto tako i osetinski i označava prisvojan pridjev ("Medski", "Medski grad"). Kod Meda (u Midiji) je postojao stari rod još iz VII v. st. e. (asirske vijesti) koji se zvao "Kaštariti". Možda su i malisorski Kastrati trag tog plemena a ne od kastrum ili

30

31



kastrirano. I toponim Farmaci nije romanizam kao što se obično misli već trag medskog imena "Farmaka" (slavni). - Medu "ilirskim" plemenima pominju se i Dindari. A.Stipčević (5) ih smješta oko Donje Drine. Dind-Arije u III v. st. e. nalazimo na ušću Dnjepra. O.N.Trubačev nam objašnjava da "ding" znači trska, pa njihovo ime bukvalno prevedeno znači "Tršćani Arije" ili "Arije iz Močvare". Puno ima razloga da se smatra da se radi o zajedničkom plemenskom imenu iz velike vremenske distance. Razlika izeđu Daorsa i Aorsa može se svesti na dentalni prefiks "d" koje se često koristi kao član. Ako pođemo od pretpostavke da su Dindari i Daorsi iranska plemena, ona na zapadni Balkan nijesu mogla doći sa pricrnomorskih polazišta jer Skiti se spuštaju sa sjevera u VIII v. st. e. a Aorski kao Sarmati u III v. st. e. a posle tih rokova arheologija nije našla tragove novih migracija, prema tome njihova polazišta su morala biti sa sjeveroistoka s one strane Volge, i sjevernim Kavkazom kao usputnom stanicom. Ako je ovo rezonovanje ispravno iz njega izvlačimo dva zaključka. Prvo, da su iranska plemena dugo čuvala svoja plemenska imena, i drugo, da je X v. st. e. bio "terminus ante quem" seobe Iranaca. Ime ilirskog plemena Dedžari (Deh-Ari), iz sred. Albanije takođe upućuje na iransko porijeklo. Iliri su bili agrafski narod, pa su i ostaci njihove onomastike oskudni. Za imena njihovih kraljeva nemamo elemenata za utvrđivanje pripadnosti iranskom jeziku, jedino je iznimka kralja Genca. Gene je ime Ugarskog porijekla, pa se sa time potvrđuje veza Iranaca (Arija) sa ugrofinskim plemenima s kraja eneolita ili bronze na prostoru jugozapadnog Sibira. Istovremeno se potvrđuje da je njegova dinastija bila arijska (ardijejska), što je do sada bilo nesigurno. Od ilirskih imena koja su tretirali Alffeldv, Garašananin, Papazoglu i dr. vrlo malo ima onih koja se mogu proglasiti, sa sadašnjim saznanjem, za iranska. Možda ime "uglednog građanina Duklje" Tamarijanus jer u sebi sadrži "ari-

ja", a možda je to ime u vezi sa imenom čuvene mesagetske carice Tomaride (Herodot I, 108), koja je surovo kaznila cara Kira. Nije potrebno upozorenje da je Tamarijanus romanizovano ime. Pošto su Arijci bili stepski nomadi, logično je da su imena divljeg govečeta tura i bizona (zubr), podloga za imena Turo i Zuber. Ilirska imena Daso se javlja u Rg-vedama, a ima dvostruko značenje, čovjek i rob (7). U vezi sa imenom Puredža, prema sanskritu "Purrada", treba dodati da se ispravnost tumačenja tog imena potvrđuje time što se kod Albanaca još zadržalo prezime Rada, odnosno kod Klimenata Redžaj (A. Jovićević, 1923,35). U Crnoj Gori su se do skoro održavala arijska imena za tepanje pr. Taraman (bistri) i Karaman (vojnik, ratnik), što ukazuje na tragove duhovne kulture Indoiranaca. Od ilirskih vladara imamo još ime Balajos. To je ime došlo do nas preko grčkog ili latinskog pisma, kod kojih nema glasa "š", zato mislimo da bi pravilan izgovor mogao biti Balajos, što znači da se radi o ugarskom utkaju. Takođe bi i ime Karavancija moglo biti iranskog porijekla od osnove "kara" vojnik, ratnik.

32

33

Primjedbe 1. Jelić Radoš, Sudanija u Vasojevićima, "Pobjeda" 30.V 1996. godine. 2. Vešović R., Pleme Vasojevići 1935. g. str. 356. 3. A. Benac, Praistorija jugsl. zemalja, CBI, Sarajevo, 1987 str. 759. 4. G.Vukčević, O porijeklu Ilira, TGD,1992, str. 135. 5. F.F.Šalamberidze, Atlantida..., Moskva 1991. g. 6. Dziccojti J.A.Narti, Vladikavkaz, 1992, 16,18, 22. 7. J.Guseino i A.Sumbatrade, Istorija Azerbajdžana, Bakun, 1985,51). 8. A.Stipčević, Iliri, Zgb. 1989, 28.

O иоријеклу Илира И


3. Ostaci ugarske onomastike "Nikakvo istraživanje praistorije indoiranskih naroda ne može pretendovati na naučnost, ako ono ne uzima u obzir u punom smislu... ario-ugarske veze". (Abaev V.J. 1981. g. 34)

ološkoj dvofaznosti Meduna, kao grada Meda i kasnije kao svetilišta huritskog boga Haldi. Arijski narod Mardi koji je živio u Mediji i Hirkoniji poznat kao razbojnički narod,^možda ima neku vezu sa Marima. Nejasno je otkuda ime Sogo u Crnoj Gori? Da li to može imati neke veze sa mongolskim Šogun (gospodar). 4. Metamorfoze

Na prostoru Crne Gore i sjeverne Albanije još se srijeću tragovi ugarske onomastike. Ova se pojava ne može drugačije protumačiti nego kao potvrda teorije kontakata indo-iranaca i ugrofinskih plemena na području andronovske kulture u predjelima iza Urala. Pojava ugarskih imena, posebno je prisutna kod malisorskih plemena. Primjeri: Đerd, Dukaj, Pal, Kemo, Bakoc (č), Vata, Bejza, Mark, Budaji, Nos, Đeljoš i si. I kod Starokuča se javljaju ugarska imena npr.: Đula, Bela, Ola, Vujoš, Đeljoš, Madžo i dr (8). Slučaj imena Mur-Geza ispod Busovnika je objašnjeno u Uvodu. No ovo ime nije usamljeno, i u Pivi se javlja prezime Gezović, najvjerovatnije od imena Gezo. Nejasno je porijeklo ugarskog imena Uroš kod Srba. "Ur" na ugarskom znači gospodin, a "Uroš" gospostveni. Ovo se ime prvi put javlja u pisanim dokumentima u Raškoj u sredini XII vijeka kao Župan Uroš Prvoslav (9). Svi Nemanjiči nose ovo ime kao neku vrstu titule. Najvjerovatnije da je ovo ime preuzeto od Mađara, jer su Rašani imali stalne kontakte sa njima. Znamo iz Žitija Nemanjinog sina Stevana Prvovjenčanog da je Nemanja bio i u savezu sa mađarskim kraljem u ratu sa Vizantijom. Kod Popa Dukljanima se javljaju ugarska imena Boroš, Uroš, Prvoš i Mihalj. Kod Erdeljanovića (10) se pominje "arbanaško ime Mar" i bratstvo Mara u Kocima. Mara na staro-persijskom znači Med (Midanin). Ovo potvrđuje pretpostavku o arhe-

Kod stepskih naroda Evroazije vuk je jako bio prisutan u mitologiji i onomastici. Već je nešto rečeno o imenu Đikan iz Crne Gore. Taj tip imena zaslužuje nešto više pažnje, a u tu grupu spadaju Đukan i Vukan. Izgleda da je Crna Gora domovina ovih imena. Ovoj grupi vjerovatno pripada i malisorsko ime Deka (n), i dubrovačko ime Divo. Nazivi za vuka na indoevropskim jezicima: gr. likos, lat. lupus (canis), st. slov. viliku, litv. vilkas, alv. ulk, ind. cvr. vrkah, avest. vahrka. Česta su imena ljudi i pokrajina prema vuku: u Italiji Lukanija, u Iranu Hirkanija, od čega Iberija. Podržavanje vuka (lupus imintarentur) ilirsko pleme Dainioi (po Serviju)(10). U latvijskom se srijeće arhaični eufemizam za vuka, "dijevasuns", a bukvalno "božji pas". Dieva na sansteritu znači božanski, božji, prema tome u našem slučaju: "dieva" kao di(eva), na lat. canis (pas), "kan", pa imamo: "Đi(eva) + kan = Đikan. Istu konstrukciju bismo dobili ako bi pošli od st. iranskog (vedskog) "divo" (bog), od kojeg se dobija, dubrovačko Divo (Bozo). Slično ovome i sa Đuan i kod Malisora Đeka(n). Slučaj Vukan nešto je različit, ovdje imamo simbiozu slovenskog i latinskog. Vkan se prvi put u našoj istoriji pominje kada je Bodin oko 1082. g. posle zauzimanja Raške poslao tamo dva svoja vojvode Vukana i Marka. Kod imena Vukan dolazi do pleonazma, jer je vuk "vlk" (na ploči sv. Luke u Kotoru Velcanni), kombinovan sa lat. can pa imamo Vukan. Slični pleonazmi se

34

35



javljaju i kod toponima, npr. Bostur, katun na Lovćcnu, gdje je "tur" divlje stepsko goveče, a "bos" je govedo na lat. bos, bovis. U XIX v. u Komanima se javlja žensko ime Kana, što bi na indoiranskom trebalo da znači Vučica, slično tome u Paštrovičima Kanjoš, sa značenjem vuk u ugarskoj interpretaciji sa sufiksom "os". Kanjoš se može protumačiti i kao čisto ugarsko ime od "kanya", (kanja) - jastreb.

Finougarski šamani upotrebljavaju riječ med, konoplja, muhomor, što su pozajmili od Indoiranaca iz susjedstva. Palcolingvisti su ustanovili lokalizaciju ugrofinaca na Priuralju i jugu Sibira gdje se javljaju divlje pčele i konoplja. Radi se o prostoru andronovske kulture. Indoiranci su svoje susjede osposobili za proizvodnu ekonomiju, konjarstvo, metalurgiju i si. Kontakti su ostvareni na ivici stepe i šume. I u Hercegovini se zapažaju neke pojave koje se mogu tumačiti preko indoiransko-ugarske simbioze. Primjera radi, u jugozapadnom Sibiru se pominje topnim Tuzmazi, očigledno iranskog porijekla, a u Hercegovini pleme Burmazi; u Sibiru rijeke Ajduz, Timguz, Raguz, što je slično hercegovačkom prezimenu Tunguz ili najranijem imenu Dubrovnika, Raguz. Topnimi koji završavaju sa "aj" u zapadnom Sibiru kao Turgaj, Šibaj i si. podudarni su završetku "al" kod albanskih topnima ili prezimena. Topnim Šali u Sibiru sličan albanskom "Šalja", a toponim Jurjuzan, sa iranskim sufiksom "zan", slično je prezimenima koja se srijeću i kod nas sa istim sufiksom. Da li treba i ovdje dodati da se i u Hercegovini često srijeću mongolski antropološki tipovi. Kod LM. Đakonova (1956, 180), imamo da "vis" na iranskom znači rod, jelo, otuda kod Albanaca "fis" (rod).

5. Iransko-ugorfinska simbioza Javljanje ugrofinske onomastike kod indoiranskih plemena govori o njihovim kontaktima na prostoru jugozapadnog Sibira. To potvrđuju i pozajmice iranske leksike kod ugarskih jezika u još većem obimu, što znači da su ti kontakti bili dugotrajni i da su doveli do sinkretizma. Kao dokaz za tu hipotezu navode se neki primjeri koji se odnose na ranoiranski period a ne staroiranski (11). Te pozajmice su vezane za termine stočarstva i zemljoradnje: anarta-s (besplodan), parsas (svinja), oras (vepar), sarva (rog), samis (vrsta kože), kurzg (kokoška), juva (ječam), suka (osje klasje), tama (trava), mekše (pčela), aiša (oglav), setz, sejtz (most) ora (svrdlo), senkz (klinac), asuru (gospodin), orja (rob), sasar (sestra), šarša (hiljada), seta (sto), daš (deset), septa (sedam, nedelja), onča (čast), saridž (more, topli kraj), varoš (varoš). Gramkrelidze i Ivanov (1984), smatraju da ranoiranske pozajmice u ugrofinskom ukazuju na odvajanje iranojeztčkih plemena u dosta staro vrijeme, možda na kraju III milenijuma, u vremenu opšteg indoiranskog kretanja djelova tih plemena u sjeverozapadnom pravcu. Ta stara kretanja iranojezičkih plemena slijedila su sopstvenu migraciju iz svojih prvobitnih oblasti u reonu Srednje Azije, od kada su se rasprostirali na sjever i sjeverozapad, a takođe i u južnom pravcu na strani avganistana. Sto se tiče pravca kretanja Indoiranaca ima i drugih mišljenja, no o tome će biti riječi na drugom mjestu. 36

6. Mataruge i Mataguži Predanje o starim narodima Mataguža i Mataruga odavnina su poznata skoro u svim crnogorskim krajevima. Tumačenjem ovih imena bavili su se mnogi etnolozi i istoričari počevši od Jiričeka do arheologa Maje Pešikan. Pokušaćemo dati doprinos ovom pitanju ne ulazeći u ono što je do sada o tome rečeno. Mataguži i Mataruge ne mogu biti plemena, jer je nemoguće da se pojavljuju na toliko lokaliteta, ali je mogu-

37


O иоријеклу Илира Π

će da su etnonimi, imena naroda ili etničkih grupa. Oba imena imaju zajedničko "mita". Što bi moglo biti MATA? Asirci su Mede (Medane) zvali Madai, što je zapisano asirskim klinastim pismom, a od Madai do Matai nije fonetski teško doći. No od kuda asirsko ime na naše prostore? Poznato je da su sredinom II mil. st. e. bila razvijeni građanski odnosi između države Mitani i Asirije. Mitani je bila zajednička tvorevina Hurita i Indoarija Marjana. Raspadom Mitani Huriti se sele prema sjeveru u Zakavkazje, odakle sa migracijom kavkaskih plemena u kasnoj bronzi dolaze na naše prostore. Ovdje zatiču raniju migraciju rođaka i tamošnjih Meda,, koje Kavkasci zovu Madai (Matai). Vjerovatno da su ovi odnosi prošli i kroz neprijateljske faze. O tome svjedoči Medim, koji je grad Meda,, kasnije ga zauzimaju Kavkasci i na njemu podižu svoje (huritsko) svetilište. O pobjedi Kavkazaca svjedoči još i to da su nekada u Kucima živjeli Mataguži (Erdeljanović, Rašović), koji su se iselili. O tome svjedoči i to da su ime plemena Koći (stariji oblici Koči), na iberokavkaskom znači ljudi, što znači da su Koći Kucima došljaci. Riječ "ruge" na albanskom znači put, te bi Mataruge moglo da znači: "Medi koji putuju", u stvari stočari nomadi, a "guzi" može da znači stolica, sjedalica, kako kažu naši Primorci. Ovo ime u obliku "gu-za-la" (12), se pominje krajem III mil. st. e. u Šumeru, u gradu Ur III, a znači "nosači stolica". Po ruskom arheologu J.Šilovu (1995.g.), Šumer su naselila i dala prvo pismo plemena Indoiranaca, pa i izraz "guza" pripada indoevropskom jeziku, to je onaj dio ljudskog tijela koji je pod tabu, a zove se i sjedalo. Znači Mataguži su oni Medi koji "sjede" tj. koji su se bavili zemljoradnjom, koji su nastanjeni. Osnovica "mati" sadržana je i u imenu Savromata, odnosno Sarmata. Većina naučnika je mišljenja da se radi o jednom narodu. O njima Diodor (II, 43,6) piše da su došli iz Medije, što podsjeća na srodstvo s Medima. Ovo nas Di-

odorovo mišljenje upućuje na trag o porijeklu i srodnosti naših Meda sa Medima iz prednje Azije.

38

//. Primjedbe 1. B.Durđev, Dva deftera Crne Gore iz vremena Skenderbega Crnojevića, Sar. 1973. 2. M.Pešikan, Zetsko-humsko-raška imena na početku turskog doba, Bgd. 1984. 3. Risto Kovijanić, Pomeni crnogorskih plemena u Kotorskim spomenicima XTV i XV vijeka, Cetinje, 1963, g. str. 117., knjiga I. 4. M.Kalankatuaci, Istorija zerrdje Aluank, Jerevan, 1984. g. 5. A.Stipčević, Iliri, Zgb. 1989. g. str28. 6. G.Vukčević, O porijeklu Ilira, Podgorica, 1992. g. str. 101. 7. Bongard-Levin, Drevnie civilizaeti, Mos. 1989. g. str. 221. 8. M.Rašović, Pleme Kuci, Bgd. 1963. g. str. 67. 9. V.Ćorović, Istorija Srba, Bgd. 1993. g. str. 126. 10. TB Gamkrelidze, V.V.Ivanov, Indoevropejski jezik i Indoevropejci, Tbs, 1984. g. str. 493. 11. Isto, str. 974. 12. Paul Garelli, El prosimo Oriente, Barselona 1987, str. 212.

39


III. HIDRONIMI, TOPONIMI, ORONIMI 1. Hidronimija Iz iskustva je poznato da se najduže zadržavaju hidronimi i da se oni najčešće prenose prilikom migracija na prostore novog naseljavanja. Ako je to tačno onda bi neki hidromimi sa tog hipotetičnog prostora iseljavanja Iranaca prispjeli na naš prostor. Indoevropski izraz za vodu: Rigved, apah, het, hapa, avest. afs, ind. evr. hap (h), uet (ut), alb. uj-e, uj-i, gr. υδωγ, lat. aljua, amius, st. slov. voda. Imena rijeka sa prostora jugozapadnog Sibira, tj. andrenovske kulture su: Ob, Oba, Oy, Talas, Volga, po Ptolomeju Rha, veds. Raša, avestinski Rauka, Ili, Ču, Tabol, Oka, Išim, Uj, Tara, Irtiš, i Ubo. Po Adajevu svi hiaronimi gornjeg sliva Oba su ind. iranskog porijekla, kao i neki termini u vezi sa vodom, kao "bun" (dno, gaz), obala, strmina "riz" ili "roz", porečani "araža", jezero "vir", plitka voda "cetlin" i si. Kao što smo pretpostavili na prostoru Crne Gore i šire nalazimo više hidronima prenijetih sa prostora andronovske kulture. - Tara je desna pritoka r. Irtiša, pritoka Tobola. "Tara" na ind. iranskom znači bistra. Upravo, kod nas ima više Bistrica, što ne isključuje mogućnost da je bilo više Tara. U knjizi Ό porijeklu Ilira" (G.V.), hidronim Tara je dove40


den u vezi sa ibero-kavkaskim "tar" (trupac, stablo). Međutim, sa novim saznanjem bolje odgovara osnova "bistra", a "trupac, stablo" bolje odgovara oronimu Tara u Srbiji i Tar a baš (Tara-boš) kod Skadra, što znači "stablima prazno" ili "golo", što Taraboš u stvari i jeste. - Uj, ime lijeve pritoke Tobola. Izvire na Uralu. Na albanskom voda se kaže uj-e, uj-i. - Išim, sibirska rijeka, pritoka Irtiša, po Abajevu indoiranskog porijekla, odgovara imenu albanske rijeke Ishmi (lat. Isamnus), uliva se u Jadransko more južno od Mače. - Raša, vedski naziv za Volgu, a avest. Rauka (rijeka), dok po Ptolomeju Rha. Ovom imenu kod nas odgovara Raška i Raša u Istri. - Tobol, lijeva pritoka Oba. Kod Popa Dukljanina se pominje tvrđava Obolon (Mijušković S.), koju indetifikujemo sa gradom Obodom. Ako se sa ovog toponima skine grčko "on", ostaje "obol", što je vrlo blisko iranskom hidronimu Tobol. Za Obod se misli da je dobio ime po rijeci istog imena. (Mlini na Obod). Međutim ne smijemo prenabreći ni oronim kod Gornjeg Blata, Oblun, koji je po zvučnosti bliži "Obolon-u" Popa Duljanina, ali za njega nemamo dokaza da bi mogao postati od hidronima. - Po izrazu "cetlin", što znači "plitka voda" možda je r. Cetinja dobila ime ili Ceklin. - "Bun je indoiranski izraz za dno, gaz, što odgovara imenu Hercegovačke Bune i albanske Bune, Bojane, Barbane. - "Riz" je indoiranski izraz za obalu, pa bi to mogla da bude osnova za antičko ime Risna (Rizon, Rizunt, Rezinium, Sinus Rizonicos, Kolpos Rizonicos, Potamos Rizonicos, Rizonitas i si.), što znači da se pleme zvalo Rizonitas (Obaljani), a grad Rizon (interpretatio Greca). - U vezi sa Rizonitima Maja Pešikan (1) postavlja hipotezu da je srednjovjekovno pleme Riđani između Risna i Nikšića njihov naslednik. Ako su Rizoniti bili Iranci (Me-

41


di), onda se dobija odgovor o konjaniku "Medauru" iz Afrike, da je to bilo božanstvo domaćeg kulta Meda. - "Vir" je indoiranski izraz za jezero, pa bi toponim Vir-pazar na Skadarskom jezeru mogao biti trag najstarijeg imena za jezero. Naravno "pazar je dodatak iz turskog vremena. - "Apaža" znači "porečani", te bi to moglo biti osnova za ime sela Pažići na rijeci Zeti kod Daniovgrada. Ovim se indirektno upućuje da bi i hidronim Zeta, Zenta, Genta, mogao biti indoiranskog porijekla.

Karta 2. Porečje gornjeg Oba odakle su došla iranska plemena na prostor Crne Gore i njene okoline

42

O иорпјеклу Илира II

2. Toponimi i oronimi Normalno je očekivati da su došljaci na naše prostore, pored hidronima donijeli i po neki toponim ili oronim. Ovo pretpostavljamo zato što smatramo da je njihova duhovna kultura i njihova nacionalna svijest, ako tako može da se kaže, bila na takvom nivou. Jer, poduhvat jedne migracije takvih razmjera može preduzeti samo visokoorganizovano društvo. A sada se moramo zapitati što je sa imenom njihove svete planine Ripa (Ural)? Planinska oblast rijeke Kir koji izvire u Proklctijama, zove se Postriba. Albanski filolog Fran LJulji (2), u članku Govor postribe", analizira riječ "Postriba" razlažući je na romansko "post" (posle) i "riba". "Riba" sa alternacijom "ripa", na albanskom znači "brežuljak sa teško prohodnom stazom". To znači da je u toponimu Postriba sačuvano ime Ripa. A značenje te riječi u albanskom u stvari je uspomena na Ural i njegovu ulogu u istoriji kao staze za prelaz između Evrope i Azije (vrata naroda). Da je ovako tumačenje Postriba ispravno potvrđuje i austrijska karta gornje Albanije iz 1791. g. u kojoj je upisano područje "Posterippa" na gornjem Kim (4). Ripe pominje kao oblast i filolog Vladislav Popović, na istom mjestu (5). Jedan drugi toponim takode krije u sebi "Ripa", u dolini Drima, a to je "Apripa e Gurit". Vjerovatno da je prvo, iransko ime Prokletija bilo Ripa, koje je istisnuto kasnije dolaskom Kavkazaca koji Prokletijama daju ime "Monti delli Spani" (interpretatio italiana), koje je sačuvano do srednjeg vijeka, kada ga pominje Martin Segono, kanonik Novog brda i biskup Ulcinja. Ivan Božić u "Nemirno primorje" piše: "Drivast stoji istočno od Skadra u podnožju brda nazivanim Spani". Otkuda ime Spani za Prokletije, objašnjeno je u "O porijeklu Ilira" (str. 132), a sada da saopštimo samo kratko, Kavkasci Irance zovu Aspani (3). Zanči Kavkasci su istisnuli starosje43



dioce Irance i davali svoja imena, ali su se tragovi iranskog jezika tu i tamo, sačuvali, kao na pr. toponim na rijeci Drimu, "Raja" (Rada, kralj), a u dolini r. Mace (Matis), Spaka (iran. pas). Svi planinski vrhovi koji imaju ime "Kuk", kao na pr. Bobov kuk na Durmitoru, Kuk na Lovćenu i dr. ostatak su iranskog jezika. Ime planine Turjak kod Beraoa, koja je dobila ime po divljem govečetu "tur", pripada takođe iranskom jeziku. Smije se naslutiti da je i planina Somina na granici sa Hercegovinom dobila ime po "somi", tj. po biljci od koje se pravi "soma", a koja je rasla na toj planini. Jer "soma" po Rigvedama (X-82,3), niče u planini, a Varuna je unio "mlijeko u krave, um u srce i somu u planine". U Kucima imamo oronime Darman i Kariman, koji bi trebalo da budu iranskog porijekla, a u Hotima oronim Erza, koji bi mogao biti ugro-finskog porijekla. O Medunu smo se već ranije izjasnili. Ш Primjedbe 1. Maja Pešikan, Planinsko zaleđe Riziniuma, Beograd - Nikšić, 1980. godine, str. 74. 2. Luli Fran, "Studime filologike", Tirana, 1976. godine. 3. Istorija Gruzije, Tbilisi, 1973. godine str. 26. 4. Karta, Krigsarchiv, Beč, Β III, a 255, Jahr, 1790. 5. Vladislav Popović, Iliri i albanci, Beograd, 1988. godine, str. 240.

44

IV ARHEOLOŠKE KULTURE EVRO-AZIJSKIH STEPA

L Stepe "Mi nemamo ni njiva ni domova... Mi se dobro osjećamo po svem svijetu kao ljudi koji provode život u kolima". (Višnupuran, 5,70,33).

Beskrajni prostor evroazijskih stepa pruža se od Dunava do gornjeg Jeniseja, a po širini od sjevernih obala Crnog, Kaspijskog i Aralskog mora na sjeveru do 53-ećeg uporednika. Iznad stepa se nastavlja pojas šumo-stepa (rus. lesostepa) u širini oko 300 km. Prostorom stepa vlada surova kontinentalna klima sa Ijetnjim maksimumom od +40o C i zimskim minimumom od čak -40 stepeni celzijusa na prostoru jugozapadnog Sibira. Još je Herodot (IV, 28), primijetio da zima u stepama traje 8 mjeseci i da se Meotsko (Azovsko) more zamrzava. Zamrzava se i voda prilikom izlivanja, primjećuje on. Herodot je zapisao još, da kiše padaju ljeti a ne zimi. Pedološka podloga stepa je uglavnom "černozjom". Dalje, Herodot (IV, 47), opisuje stepu svog vremena, pa kaže da je zemlja ravna, obrasla je gustom travom i ima vode u izobilju. U Rigvedama i Avesti je zapi45


O иоријеклу ИлираП

sano da su Indoiranci živjeli na obalama punovodnih rijeka. Na krajevima stepa uzdizali su se moćni planinski lanci, sa zapada Karpati, sa juga Kavkaz i Tjen San, a sa sjevera sveta planina Arija, Ural. Najveći problem stepa bila je energija, zbog nedostatka drveta. Stanovnici stepa u praistoriji su bili prinuđeni da suše govedu balegu i da je koriste kao gorivo. Za Skite znamo da su kidali sirovo meso, umakali u slanu vodu i tako ga jeli. Znamo da su i Mađari, kada su se doselili u Evropu jeli sirovo meso, navika iz stepe. Na tom ogromnom prostranstvu živjela su indoiranska plemena, ili Arije, kako su sebe zvali, kao nomadi stočari. Bili su stalno u pokretu na svojim kolima koja su vukli, prvo volovi, kasnije konji, seleći se za pašom. Ljeti je u stepi bujao život. Visoka sočna trava puna raznobojnog cvijeća po kojoj su pasla nepregledna krda goveda pružala se u nedogled. Za svakoga je stepa pružala izobilje hrane. Za pastire, kako piše u Rigvedama "nabrekla vimena krava", za insekte medonosno cvijeće, za jata ptica rojeve insekata, a za stepske zvijeri izobilje sitne i krupne stoke. Tako se zatvara krug života. Najzagonetnije je kako se zimi prehranjivala ta stoka, jer još nije bila napravljena ni kosa niti srp, koji će se početi koristiti tek u srednjoj bronzi, tj. oko sredine II milenijuma. Tako, prije tog vremena nije bilo moguće pripremiti dovoljno stočne hrane za prezimljavanje duge zime, pa je teško shvatiti kako je opstajalo toliko stoke. Još je Herodot zapisao da su zimske padavine u stepama rijetke. Sniježni pokrivač obično ne prelazi 10 cm. Na niskim temperaturama taj snijeg ne formira koru nego ostaje suv i lak kao paperje. Pisac ovih redova je zapisao u mongolskoj stepi na temperaturi od -25 stepeni Celzijusa kako se hrane losovi (vrsta sibirskog jelena), oni snažni mlazom vazduha iz nosa oduvaju mali sniježni pokrivač i tako dođu do Ijetošnje suve trave.

Zimu su nomadi provodili u kolima pokrivenim pustinom, to je bio topli dom u kome su se mogli prepuštati letargičnom sanjarenju. Arije, koji su živjeli bliže obalama Crnog ili Kaspijskog mora, bavili su se i zemljoradnjom i oni su živjeli u kućama, zemunicama koje su zvali "kata" što dolazi i od st. iranskog "kan" (kopati). Vjerovatno je od ovog pojma u Crnoj Gori ostao naziv "katun" za sezonska stočarska staništa. Vitalnost čovjeka i njegovog društva se provjerava kroz njegovo ekološko prilagodavanje. Ali ni u tom širokom prostoru u kome je bilo mjesta za sve, čovjek nije mogao bez ratova, samo što je pojam za rat na sanskritu značio "borba za pljačku krava" (Scharader, 1901, 1913. godine). Na beskrajnim prostorima evroazijskih stepa prostiralo se beskonačno nebo Arijevaca tri ili četiri hiljada godina. Pod tim nebom nastalo je arijevsko pleme i arijevski duh (1). Ovdje, u ovoj stepi maštali su Arijevci o svojim starim mitovima i starim bogovima. Odavde su se oni obraćali visokim gorama u kojima živi veliki bog Mitra. U tim gorama, u podnebesju, nalazi se polje Zilahar, koje je stanište njihovih svetih i njihovih heroja. Kroz jedinstvo sukoba stepe i gora rodila se, proizašla je za čovječanstvo, ideologija ili bolje reći filozofija dualizma dobra i zla, kosmička religija iskazana u himnama Rigveda. Kako su mogli ovi drevni čobani izdići svoja razmišljanja u kosmičke visine? Opet se ekologija javlja kao podstrekač stvaralačkog čina. Stepa je bila bez izazova, ni drveta, ni kamena, ni brda, da bi na sebe skrenula pažnju. Bili su usamljeni, trebalo im je društvo bogova. Noću je bilo drugačije. Čisto nebo stepe pružalo je noćni spektakl od rojeva zvjezdanih jata i mjeseca kao njihvog predvodioca. Eto neiscrpne knjige za maštanje, za osmišljavanje kroz duge Ijetnje noći o smislu čovjekovog bitisanja. Tako su se Arijci prije 5 hiljada godina počeli družiti sa nebom, svoja stada su izvodili na pašu sa ritmom kosmosa, sa jutarnjom zvijezdom Venerom - Tištru-

46

47



ja, a spraćali sa večernjom zvijezdom Haftangur. Dva su faktora bila dominantna u formiranju etnopsihologije i kulture Arija. Prazan prostor stepa bez fiksne tačke na horizontu. Sve čega su se dotakli bilo je nestvarno, izmišljeno. Vozikanje po stepi oko 3.000 godina imalo je posebno dejstvo na psihofizičku konstituciju. Možda je i hranjenje sa sirovim mesom podstrkivalo agresije. Arijska ideologija je formirala monumentalna epska djela, mitove, filozofiju, religiju i si. Izgleda da je duhovna kultura bila u raskoraku sa materijalnom. Herdot nam je ostavio informaciju da su bili surovi i krvoločni. Njihov je pronalazak nabijanje na kolac i pravljenje pehara od lobanje neprijatelja. Mnogobrojna plemena i narodi beskonačno su se mrzjeli među sobom. Iako je prostora bilo za sve, prvo su se obračunavali među sobom. Skiti su protjerali Kimerijce u VII vijeku stare ere. Gonili su ih do jonske obale i do Kilikija. Herodot je opisao nemilosrdni rat između Kira i kraljice Masageta Tomaride. Sarmati su u III vijeku stare ere opustošili Skitiju. Protjerali su ih preko Djestra. Persijanci su ratovali protiv Skita i protiv Midana u V vijeku stare ere. Aorsi su u I vijeku nove ere kao rimski saveznici ratovali protiv Sirakena it. si. I tako je završio prvi pokušaj u istoriji ljudskog roda da se domognu kosmičkih visina: "Evo te zvijezde što su gore učvršćene, Noću su one vidne, a kuda danju odlaze? Čvrsti zavjet Varuni: Osvrni se okolo, luta noću luna" (2). (Rigvede, 24,8,10).

novsku kulturu. Sredinom II milenijuma se spuštaju ka jugu i jugoistoku, razvijaju fjodorovsku kulturu i infiltriraju se na iransku visoravan i Indiju. U Indiji vode borbe sa starosjediocima "malim crnim ljudima bez nosa", pobjeđuju ih i te borbe opjevaju u svojim epskim i religioznim pjesmama Vedama i Rigvedama. Na Iranskom platou prvo Medi u VII vijeku stare ere, zatim u VI vijeku stare ere Persi formiraju državu koja će biti vodeća sila na prostoima Bliskog Istoka, do pohoda Aleksandra Makedonskog na Istok od kada stagnira. Nekadašnji neuporedivi ratnici na konjima, Parti, koji su pobijedili rimskog vojskovođu Pompeja, negdje u brdima Jermenije, čuveni guslari epskih pjesama, završili su kao Kurdi, narod koji se bori za golu egzistenciju. Od sjevernih Arija, Skita i Sarmata ostao je samo trag. To je mali narod na Kavkazu, Oseti. Plemena Skita i Sarmata uzela su učešća u velikoj seobi naroda od IV do VI vijeka nove ere. Pošli su sa drugim varvarima da pljačkaju oronulo Rimsko carstvo. U topotu konja i prašini koja se dizala iza njihovih kopita nestalo je i njih. Utopili su se u druge narode. Najduže su opstali sarmatski Alani, njihovi ostaci su već pomenuti Osetini na Kavkazu. Alanke su bile čuvene zbog ljepote, mnoge od njih su dijelile ležaj u šatorima varvarskih vođa koji su opsedali rimski limes u vrijeme velike seobe naroda, tim se završila njihova uloga u istoriji. Mnogo ima nejasnoga oko toga kakva je bila uloga i sudbina kroz istoriju ovih Iranaca koji su došli na zapadni Balkan, na tzv. ilirski prostor. Kako su se snašli nomadi iz stepa u brdima Balkana? Sukobili su se sa prirodom, jer njihov način života i njihova kultura nijesu mogli da se uklope u ekologiju Balkana. Zatekli su tu starosjedioce, koliko sada znamo to su bili pretežno Pelasti, mirni zemljoradnici i ribari sa stalnim prebivalištima. Možda nije među njima bilo većih sukoba jer im se način života nije sukobljavao. Ali kada su došli Kavkasci stvari su se drugačije odvijale. Ovi

Kako je završila ta njihova avantura? Narod Kurgana je stalno bio u ekspanziji. U eneolitu su se kretali ka zapadu. Dosegnuli su Podunavlje, početkom bronze se kreću na istok, prešli su r. Ural i zaposjeli jugozapadni Sibir i sjeverni Kazahstan gdje razvijaju andro48

49



su bili na većem kulturnom nivou i agresivniji. Morali su nastati unutrašnji sukobi i netolerancija pa je to možda i bio razlog što se ilirski prostor nije kulturno razvijao, što ništa nijesu stvorili ni naučili od drugih. Njihova energija se trošila na sukobe mentaliteta, između epskih i ratničkih nomada i pragmatičnih Kavkazaca, trgovaca, zanatlija i zemljoradnika. Nijesu na vrijeme uspjeli da izvrše etnogenezu, a kada su Rimljani došli već je bilo kasno, jer njima ona nije trebala. Ima neke čudne podudarnosti između sudbine Ilira i savremene istorije jugoslaovenskih naroda? Mišljenje starog svijeta o mentalitetu Iranaca, definisao je jermcnski istoričar iz VIII vijeka Mojses Kalakatuaci (Istorija zemlje Agvan): "Zlobni i nesrećni carevi persijski hoće da unište sva zemaljska carstva". Zašto nas zanima toliko sudbina iranskih naroda? Zato što izgleda da time istražujemo sopstvenu sudbinu, jer najvjerovatnije i da porijeklo proto-Srba i proto-Hrvata vodi kod sarmatskih plemena i ne oestaje drugo nego da naše istorijske udese tražimo u sudbini arijskih naroda (3).

Zemljoradnja eleonita zasniva se na korišćenju periodično plavljenih riječnih dolina i njima bliskih polja. Prirast stanovništva i ispošćavanje zemljišta prouzrokovali su česta seljenja i proširenje arela tripoljske kulture na istok. Što se tiče kulturnog uticaja pricrnomorskog prostora, jasno se osjeća prisustvo balkanskog i egejskog eneolita, a preko njih i ranih zemljoradnika maloazijskog neolita. O tome govore i mnogobrojne keramičke posude, među kojima i one zatvorenog oblika sa spiralnom ornamentacijom jedinstvenog apstraktnog modela. Razvoj tripoljske kulture predstavlja primjer postepenog raseljavanja zemljoradničko - stočarskog stanovništva i osvajanje novih površina. Proces proširenja prati socijalna diferencijacija i uža speciSl. 3. Rekonstrukcija "tripoljskog" sela jalizacija stočara, naročito od uvođenja kola kao sredstva za stanovanje jer sa time počinje ekstenzivno nomadsko stočarstvo. Kola su bila, vjerovatno, proizvod Prikavkazja i kuro-arakske kulture eneolita. To raseljavanje zemljoradnika i dovodi do pada tripoljske kulture, a narastanje i dominacija nomada kao posebnog kuIturno-socijalnog entiteta na širokim prostranstvima stepa. Sve je to bilo uslovljeno ekološkom situacijom. U takvim okolnostima i u takvoj sredini posebni tip sahranjivanja koji je zahvatio široka porstranstva stepa u skladu je sa širenjem nomada. Kasnije se prenio i na brdska područja njihovom ekspanzijom. Upravo radi se o podizanju humke (kurgana, tumulusa) nad grobom. Kurgane u stepi ne treba dovoditi u vezi sa uticajem mesopotamskih zigurata ili egipatskih

2. Tripoljska kultura Prva eneolitska kutura se javlja od IV do III milenijuma stare ere na teritoriji bliskog i srednjeg Istoka. Tripoljska kultura eneolita se lokalizuje na proširene oblasti srednjeg toka Dnjepra do Pruta, tokom IV i III milenijuma (4). Nosioci pripoljske kulture u njenoj srednjoj etapi zauzimali su II polovinu IV, do početka III milenijuma prostor šuma-stepa (rus. leso-stepa), od Transilvanije do Dnjepra. To je bio najrazvijeniji period. Osnova egzistencije plemena "Tripolja" je bila zemljoradnja sa stočarstvom. No uporedo su se razvijali razni zanati: grnčarstvo, dobijanje i izrada bakarnih predmeta i legura sa srebrom, tehnika livenja metala, obrada kosti. 50

51



piramida. Zajedničko je samo ljudska sujeta i želja za dominacijom i produženjem zagrobnog života. Kurgan znači mjesto obilježavanja zagrobnog boravka u prostoru (stepi). I drugo, trebalo je zadržati hijerarhijsko društvo, koje je postojalo i kult prilagođen datim uslovima, što je takođe Wlo formirano. Znači, kurgan je imao tri funkcije, obilježavanje, socijalno isticanje i ispunjenje kultne funkcije. Kurgan nije samo nemirenje sa smrSl. 4. Keramika "tripoljske" kulture ĆU; Qn ima jedno dubl j e

tome će biti više govora kada bude riječ o bronzanom periodu stepskih plemena. Kult sahranjivanja je bio sa kurganom i bez. Umrlog su polagali u jamu u zgrčenom položaju, obično na lijevi bok, sa glavom na sjevero-istok. Jama je bila ovalnog oblika, pokrivena drvenim oblicama i zasuta zemljom. Grob je bio zasut okerom i bijelom glinom. Pogrebni inventar se sastojao od keramičkih posuda antropomorfnih figura i poljoprivrednih oruđa, za muškarce (srp, motika, i si.) Antropološka istraživanja dobro sačuvanih lobanja, su pokazala da se radi o gracilnim tipovima (medioteranskim), rasprostranjenim u to vrijeme na Balkanu i Podunavlju. Zajedno sa time primjećuju se u ranomaterijalu i znaci prisustva stepske populacije istočne Evrope. Ovakav se zaključak više odnosi na mehaničko,nego na genetsko prisustvo (Velikanova M.S., (1961),

simbolično značenje, on je krik u stepi. A kurgan u brdima je inercioni apsurd i dokaz o mentalnoj inerciji i konzervatizmu Iranaca. Tu je možda i nastao običaj leleka. Dominacija nomadskog načina života zbog njegove skučenosti uticala je na zaostajanje u razvoju materijalne kulture (zanati, građevinarstvo i si.), a stimulisala razvoj duhovne kulture, kultova, mitova, plemenske aristokracije i svešteničke kaste. To je bila podloga za stvaranje epova kao što su bili Rigvede, Vede, Epos o Nartima, Aveste, po nekima i ep o Gilgamešu i si. Na razvoj nomadskih društava evroazijskih stepa, ne treba zanemariti uticaje i kontakte sa kuroarakskom kulturom i oazija iz srednje Azije. Postojali su uticaji i u obrnutom smjeru kada je narasla moć nomada, počela je njihova ekspanzija na sve strane, a sa tim i njihov uticaj na kulturu i etnički sastav susjednih prostora. No o

52

SI. 5. Grafička rekonstrukcija lobanja (muške i ženske), "tripoljske" kulture, (po Gerasimovu).

Najviše što impresionira kod tripolske kulture, to je keramika, kako zbog bogatstva formi i utilitarnosti, tako i zbog

53



Stara jamna kulturno-istorijska oblast hronološki je prva od gigantskih društava karakterističnih za istoriju stepskog pojasa južne Rusije. Epohu enolita stepa karakterišu kurgani i kultni obred sahranjivanja u vezi sa njima. Sa njima počinje hiljadu-godišnja tradicija duhovne aktivnosti Indoiranaca i njihovo gospodarenje stepom. Kurgani su istovremeno i svjedoci specifičnog osvajanja stepa od strane nomada stočara, kojima je stočarstvo bilo jedini izvor egzistencije, materijalna baza za razvoj socijalnih i duhoKarta 3. Početak i kraj Sirenja vnih institucija, koje su za"tripoljske" kulture mijenile stare zemljoradničke forme. Ovo se ogleda i u raspro-

stiranju sličnih keramičkih formi, kao posude sa oštrim i okruglim dnom često izraženim sa visokim grlom. Ornamenti su urezani, ucrtani ili utisnuti, a shema ograničena talasnom linijom, cik-cak ili horizontalnom linijom. Prostor medurečja Dona, Volge i Urala, bilo je prvobitna teritorija plemena nosilaca stare jamne kulture. Istovremeno se u graničnom dnjepro-donskom reonu razvila srednje - stogovska kultura. Medu tim kulturama su postojale međuzavisnosti i uticaji stočarskog iskustva stečenog u stepama Prikaspija i Priazovlja. Zato je i oslonac njihove materijalne egzistencije bilo ovčarstvo, koje se najbolje prilagodavalo ekološkim uslovima stepe. Ekonomska specifičnost jamskih plemena opredjeljivala je karakter njihovog kulta, odnosno kultnih spomenika. Na velikom prostranstvu njihove kulturno-istorijske oblasti ritual sahranjivanja je obavljen u jami pod kurganom. U ranoj etapi pokojnika su polagali u zgrčenom položaju na leđima, orjentacija na istok, posutog okerom i često bez inventara. Naselja su vrlo rijetka i sa plitkim kulturnim slojem. Razlog ovome su kratkotrajna boravišta na jednom mjestu. Južni djelovi stepskih stanovnika imali su kontakt sa kavkaskom "kuro-arakskom" kulturom, od kojih su preuzeli metal i neke kultne obrede. Grupe koje su bile bliže azovsko-pricrnomorskoj obali, prešle su na veći stepen organizacije stočarstva eneolita. Ovom kompleksu pripada i razvoj "kemi-obinske" kulture Krima, koja se proširila na južnu Ukrajinu i zapadni Kavkaz. Glavna karakteristika ovog kulta jeste sahranjivanje u kamenim ili drvanim škrinjama, pokrivenim tumulom. J.Šilov (1994), prožimanje kulture stepskih nomada i "kuro-arakske" pripisuje sveštenicima (žrecima). Sve se to ogleda u kontaktima stepskih i sjevero-kavkaskih plemena na širokoj oblasti od Kalmičkih stepa do Kubanja. Ekspanzijom javnih plemena prema zapadu došlo je do kontakta sa eneolitskim plemenima zemljoradničke "tripoljske" kulture, što je takođe dovelo do novih kulturnih simbioza, kao što je "usatovska" kultura. Sa ovom kulturom

54

55

slikane ornamentacije u polikoloritu. Pretežno apstraktne figure ornamenta govore o visokoj duhovnosti i artizmu njenih stvaralaca, što potvrđuje nalaze antropologa da se radi o Mediterancima. Pojava geometrijske ornamentike govori o prisustvu ili kontaktima sa stepskim nomadima. Kronologija i periodizacija tripoljske kulture po sistemu C-14 (Dimitresku V. 1974, Todorova X. 1979. godine). Rano Tripolje (A I): 4.000 godina stare ere Srednje Tripolje (B I): 3.500 godina stare ere Pozno Tripolje (C II):2.500 godina stare ere 3. Jamska kultura



su stepska (iranska) plemena krajem III mil. počela sa migracijama prema donjem Dunavu, Balkanu i istočnoj Evropi, gdje su donijela uticaje dalekih istočno-stepskih i kavkaskih kultura. Ova je migracija izvršila izmjene u kulturnom i etničkom pogledu jugoistočnog dijela našeg kontinenta (M. Garašanin, 1961, B.Jovanović, 1976; N.J.Merpert, 1965, M. Gimbutas, 1973). Jamska kultura eneolita prelazi u katakombnu kulturu bronze. To je skitska kultura istorijskog Kremena. Jamska je kultura u vremenu od sredine III mil. do II, zauzimala prostor Povoložja i Podonja.

Krajem eneolita na prostoru stepa sjeverno-zapadnog Pricrnomorja došlo je do pokreta i migracija nosilaca "kemo-obinske i jamne" kulture u pravcu Podunavlja i Balkana. Za učesnike tih migracija uobičajen je termin "etnokulturne grupe", što nije uvijek adekvatan izraz. Ovdje se radi o iranskim (arijskim) plemenima sa organizovanim hijerarhijskim društvom, sa svojom kulturom, svojim vođama, svojim epovima, što znači da je njihova migracija bila organizovana i smišljena, i da je u njoj učestvovalo više grupa kako bi se mogli suprostaviti otporu starosjedilaca. O svemu tome govore komadi oružja nađeni u tumulima kao prilog pokojnika u vrijeme invazija, a to je period kraja eneolita i početka bronze. Neka od tih plemena morala su donijeti i svoja stara imena i svoje kultove. Kako E.E.Kuzmina (1994. godine) piše (5), migracije su složeni socijal-demografski i ekonomski proces, one mogu imati 3 modela: 1. migracije s ciljem kolonizacije, 2. migracije u okviru jedinstvene kulturne i ekonomske zone i 3. migracije iz zaostale u ekonomski i kulturno razvijeniju zonu (asimilcija i inovacija).

4. Kemi-obinska kultura Već je rečeno da je kemi-obinska kultura eneolitna nastala iz sinkretizma "jamske" i "puro-arakske" kulture na prostoru sjevernog Kavkaza ili Priazovlja. Ovaj obred sahranjivanja je prvo otkriven na Krimu, zašto postoje i neki ekološki razlozi. Upravo, Krim je pretežno brdovita i kamenita pogloga pa je kopanje jama sa onim tehničkim sredstvima bilo daleko teže nego naći ploče sa kojima se može formirati kamena škrinja. Kurgani "kemi-obinske" kulture rasprostranjeni su još na zapadnom Kavkazu i južnoj Ukrajini. Veličina kurgana se kreće h=l-3m a D=10-30m. Dno škrinje je ispunjeno pijeskom. Škrinje mogu biti od drveta, tada su premazane raznim bojama. U grobu su položene jedna ili dvije osobe sa leđima na dno i savijenim (podignutim) nogama ili u zgrčenom položaju i na boku. Orijentacija nejčešće na zapad. Sa skeletom odraslog čovjeka se često nade i dječji skelet. Invetar je bogat sa keramikom jamne kulture. Nađeni su i bakarni ili bronzani predmeti, noževi, šila i kamene sjekire. Datovanje ove kulture odnosi se na period od 2300. do 2000 godina stare ere. Još je potrebno istaći da su, nađeni bronzani listoliki noževi sa "leđima".

56

Migracije mogu imati karakter raseljavanja. Rezultat migracije može biti: miksacija sa starosjediocima, dominacija jednog od učesnika i otvaranje trajnih neprijateljstava. "Stepski narodi su bili katalizatori svih procesa u istoriji civilizacije" 5. Srubno - adronovska kultura bronze Na ogromnom prostoru evroazijskih stepa od Dunava do Jeniseja, sredinom II mil. stare ere formiraju se kulture dva gigantska društva, čije razmjere nijesu poznate u drugim djelovima svijeta. Od Urala do Dnjepra na zapadu Srubna i od Urala do Jeniseja na istoku andronovska 57



kultura (6). Ovoj epohi tj. XIV ν. st. e pripadaju pismene vijesti iz kojih prvi put saznajemo o postojanju Indoiranaca.

Indoiranci. U svakom slučaju u Zauralju je došlo do kontakta između Indoiranaca i Ugrofinskih plemena, a time i do razmjene ornamenata na keramici, pa je moguća i hipoteza 0 bi etničkom karakteru nosilaca andronovsko-fjodorovske kulture. Ima nekih indicija da su baš plemena ovih kultura bila ona koja su migrirala na jug i istok u Iran i Indiju XIV vijek stare ere. Kasnije, u XIII vijeku stare ere došlo je do pomjeranja ostatka ovih plemena na zapad prema Uralu. Način sahranjivanja kod andronovsko-fjodorovske kulture je sličan kultu srubne kulture. Kurgani su zemljani sa prstenom, inhumacija, glava na zapad, prisutne glava i noge životinja, keramika slikana na kosom "mrežom", rede pravom, horizontalne linije i si. To je materijalna kultura andronovskih plemena. Žrtvene posude u grobovima posvećene su Mitri "vladaru naroda" (M.F.Kozarev, 1974, 149). E. E.Kuzmina smatra da su se andronovska i fjodorovska keramika razvile u šumovitim predjelima Zaurala na tradiciji "grebenog geometrizma" autohtonih plemena. Ekonomia Andronovaca se zasnivala na stočarstvu i manje na zemljoradnji. Na prvom mjestu su dolazila goveda, pa sitna stoka 1 konji. To ih je snadbijevalo sa mesom, mlijekom, vunom, kožom, kostima i raznim kućnim potrebštinama. Zavisnost od stoke kod Arijaca vidi se iz njihovih relligioznih mitova. Tako se kaže za boga Agni:

5/. 6. Kamena škrinja "kemi-obinske" kulture sa Knma

Naime iz ugovora između milanskog cara Mattivaca i cara Hetita SublHuluma, koji se zaklinju bogovima Arija, Indri, Mitri i Varuni, vidi se postojanje Arija u gospodarećoj klasi Mitani. Ugovor sadrži pomen arijskih božanstava Vayu (bog vjetra) Svar (bog neba), soma (božansko piće) i si. pominju se "marvani" (mladi ljudi, heroji), koji su ratovali na bojnim kolima, izgleda da se radi o nekoj grupaciji Indoiranaca koja se nešto ranije spustila na Bliski Istok i među Huritima osnovala državu Mitani (7). Andronovska kultura se na prostoru jugozapadnog Sibira, područja gornjeg toka rijeke Ob i Jenisej, te sjevernog Kazahstana, razvila u fjodorovsku kulturu. Ovu kulturu karakterišu slikani geometrijski ornamenti, trougli, rombovi, krstići, "sita", cik-cak linije i si. Po nekim arheolozima ovi ornamenti pripadaju altajskoj-uralskim plemenima. Takvi su motivi do danas sačuvani na tepisima istočnog Kazahstana. V.Abajev smatra na osnovu hidronima jugozapadnog Sibira da su nosioci andronovske i fjodorovske kulture

58

"Ti koji nam donosiš mnogo obećanu nagradu - kravu".

(Rig.V. 11-1,5) A Indra je nazvan: "Zapovjednikom zlatnih konja, izdašnih bikova, pastirom i gospodarom krava". A Mitra i Varuna: "Divni i dajući pastiri Vaseljenje, uradite da naše krave nabreknu od mlijeka". Za konje takođe, "...da naše gospodstvo okropite medom i mlijekom". (Rg.ved. III, 31,4,VII, 18)

59



Iz Rigveda i Aveste može da se utvrdi da su Indoiranci živjeli u širokoj stepi (taj prostor oni su zvali "Arvanam vaijah"), sa velikim punovodnim rijekama. Njihovi bogovi žive na n ibu u dvorcu, to su ustvari velika kola "vimana". Kontakt Andronovaca sa Ugrofincima morao je dovesti i do upoznavanja arijskih žrečeva sa sibirskim šamanima i njihovim vještinama. Tako je možda i došlo do korišćenja "some" (u Avesti haona) od strane Arijaca. "Sveto piće" soma se pravila od soka konoplje i meda. U stepi divlje konoplje nije bilo, ali na južnom Uralu i jugozapadnom Sibiru jeste, što se vidi iz "geografskog atlasa SSSR-a" iz 1981. godine, Moskva, str. 142 (karta rastiteljnosti). Midamsko pleme Magi su bili poznati kao zrečevi u arijskom društvu. Imali su monopol i uticaj ne samo u kultu već i politici, zbog monopola u magijskim obredima u kojima su koristili somu. I za Zoroastra (Zaradušti), koji se smatra reformatorom i piscem Aveste, tvorcem "mazdizma" se misli da je bio Mag. Po E.E.Kuzmini (8), riječi "mogila", "kurgan" su bile u upotrebi kod Iranaca (Albanci za gomilu kažu "mogila"). Isto tako riječ "kanap", za konoplju su Turci preuzeli od Persijanaca i donijeli kod nas. Na genetičke veze srubne i andronovske kulture ukazuje N.I.Členova, koja piše da su i Savromati (Sarmati) bili vezani za te kulture (9). Utvrđeno je da su Ugrofinski šamani upotrebljavali riječi, med, konoplja, muhomor, što dokazuje o vezama sa arijskim žrecima (10), Pritobolje pripada širokom arealu andronovske kulture. Ekološki to je oblast lešo stepa sa dosta močvara. Zadnjih godina su sibirski arheolozi učinili dosta značajna otkrića koja su važna za razumijevanja kulture i življenja nosioca andronovske kulture (11). U nastavku dajemo kraći pregled tih nalaza. U drugom milenijum stare ere klima je na prostorima zapadnog Sibira, po mišljenju stručnjaka, bila slična današnjoj. Otkopano je više naselja stočara (lokalitet "Čere-

muhov kust"), koja su egzistirala od XVII-XII vijeka stare ere. Ta su naselja imala u prosjeku 5-10 stanova (koliba), koje su pripadale stacioniranim stočarima, koji su se bavili ponešto i zemljoradnjom. Ti stanovi (kolibe) su bili vrlo prostrani, površine od 150 - 250m2, konstrukcije od drvenog skeleta, sa stubovima pobodenim u zemlju i pokrivenim granama i trskama. U jednom dijelu su življeli ljudi a u drugom u zimskim mjesecima stoka. Unutra se nalazilo ognjište, bunar (da se voda zimi ne bi ledila), rezerve ljiudske i stočne hrane. Po jednom staništu živjelo je prosječno po 16 osoba, to je bila patrijarhalna zadruga a čitavo naselje je bilo jedan rod. Bilo je i drugih oblika stanovanja u poluukopanim zemunicama "kata". U epovima indo-iranaca govorilo se o toplom domu "kata" (koliba), koja obezbeđuje toplinu, krov koji štiti čovjeka i stoku i obezbeđuje im rađanje potomstva, reprodukciju: Kravama i konjima pozdrav Onima što se rađaju u kolibi O, ti koja daješ rađanje i potomstvo, Mi razvezujemo tvoje vezove. Ti kriješ oganj unutra, Ljude zajedno sa stokom. O, ti koja daješ rađanje i potomstvo, Mi razvezujemo tvoje vezove. (Atharvaveda, IX, 3,s. 274) Izgleda da se u "kati" nalazio i žrtvenik. Glavno privređivanje, kao što je već rečeno, bilo je stočarstvo sa elementima zemljoradnje. Ono je obezbjeđivalo naselje ne samo sa mesom i mlijekom, već i sirovinama za izradu odjeće, obuće, pokrivača i si. tj. kože, vune, kostiju, i si. Struktura stoke je bila: krupne stoke 63%, koza 4,1% i konja 16,4%. Bavili su se i lovom i ribolovom kao dopunskim obezbjeđivanjem hrane. Od divljih životinja najčešće se srijeće los u 32,4% slučajeva. U "lesostepi" je pored

60

61



dosta trave bilo i dovoljno drveta za građevinarstvo i grijanje, naročito bora, jele i breze. Nađeni inventar je bio od, keramike, kosti, bronze i kremena. Od keramike su najviše zastupljeni čanci i šolje. Dekoracije su urezani geometrijski ornamenti sa trouglima, rombovima, cik-cak linijama, "sitima", meandrima, "jelicama" i si. što je karakteristično za andronovsku i fjodorovsku kulturu. Bronzani predmeti su najčešće bili, vrhovi strelica, glijeta, srpovi i keltovi. Nađena je i bronzana šljaka, što potvrđuje lokalnu proizvodnju bronzanih predmeta. Od kosti i kremena su pravili razne predmete i alatke za domaću upotrebu, kao šila, strugače, noževe, vrhove strelica i koplja. Nađene su i koštane kockice koje su služile za društvene igre. Period od ΧΥ-ΧΙΙΙ vijeka stare ere pripada klimatskom subborjalnom periodu otopljenja prostora zapadnog Sibira. Posljedica toga javljaju se tragovi poplava u naseljima tog period na r. Tobolu, što je bio razlog iseljavanja njegovih stanovnika (V.A.Zah, 1995, 85). Arheološka istraživanja na r. Tobolu, govore da svi nosioci andmnovsko-fjodorovske kulture, najvjerovatnije indoiranci, nijesu bili nomadi, već je na prosotru zapadnog Sibira u podnožju šuma-stepa (rus. lesostepa), bilo i stacioniranih stočara koji su se počeli baviti zemljoradnjom. 6. Kobanska kultura

Karta 4. Rasprostranjenost srubne i andronovske kulture bronze u evroazijskim stepama, a-ranosrubna, b-poznosmbna, v-andronovska, g-andronovsko-fjodorovska

62

Kobanska arheološka kultura je zahvatala prostor sjevernog Kavkaza i prikavkaskih stepa. Prostorno se ova kultura dijeli na centralnu, zapadnu i istočnu varijantu. Ova se kultura razvijala u vremenu od XIV do VI vijeka stare ere. V.J.Kozenkova predlaže periodizaciju ove kulture (12). Koban I, period pozne bronze (XIV-XII v.st. e.) Koban II, prelazni period (XII-VII v. st.e.) 63



i Koban III, rano gvozdeni period (VII-IV v. str. e.) Kultura centralnog Kavkaza je nastavak kulture prve polovine II milenija koja se razvijala pod uticajem kulture Zakavkazja, posebno kolhidske metalurgije bronze. Prva polovina bronzane sjekire sa cilindričnim usadnikom poznata je u Mesopotamiji i Iranu (Zagros) još u IV mil. stare ere. Možda su te arhaične forme donijete na Kavkaz a odatle u Podunavlje, a ne obratno. U periodu pozne bronze na Prikavkazju se naročito razvila metalurgija bronze, sjekire, fibule, šila, noževi, ukrasi i si., a krajem drugog milenijuma i proizvodnja poljoprivrednog alata: srpova, motika i dr. Razvoj ekonomije uticao je na socijalnu diferencijaciju, nastaju veće patrijarhalne porodice i vođe plemena. Nekolko tih porodica činilo je rod ili pleme. Vojnim upadima po plemenima rukovodi jedan starješina, koji i prikuplja bogatstvo od pljački. Ovo dovodi do razbijanja prvobitne zajednice. Razvija se međuplemenska trgovina, A zatim i razmjena sa Zakavkazjem, Bliskim Istokom i Malom Azijom. Slučajno nađeni bronzani noževi "karasuskog" tipa na sjevernom Kavkazu pretpostavljaju vezu između Kavkaza i Sibira, što je za našu tezu vrlo značajno. I u južno-ruskim stepama razvijala se metalurgija pod uticajem kavkaske. Na kobansku kulturu metalurgije naročito utiču centri iz Zakavkazja, kao što su Raca, Lečhumi, Imereti, ovi se kontakti ostvaruju kroz Darjalski klanac i drugi prevoj u dolini rijeke Koban. No u kobanskoj metalurgiji su prisutni i sopstveni stilovi. Posebno želimo istaći razvoj tz. "zverinjeg" stila od XII vijeka stare ere koji se naročito uočava na bronzanim sjekirama. Na bronzanim sjekirama "zvjerinjeg tipa" najčešće su ugravirani leopardi, jeleni, orlovi i si. Ove su životinje stilizovane u jednoj agresivnoj pozi koja, najbliže odgovara kasnijem umjetničkom izražavanju Skita. Bronzana sjekira kobanske klture sve je više gubila funkciju utilitarnosti, a dobijala kultnu i pomodrasku

Od bronzanih ukrasnih predmeta u nekropolama najčešće se srijeću glave ovna, bika, orla koje su pripadale vjerovatno muškim pokojnicima, dok su za žene karakteristični koluti koji su nošeni na obje noge iznad članka. Ovi muški ukrasi su prisutni i na teritoriji jugoistočne Evrope (13). Za razumijeva početka kobanske kulture, posebno njene metalurgije, vrlo je značajno slučajno otkriće skrovišta bronzanih predmeta 1984. godine u gornjem toku rijeke Čamlik kod sela Upornoj na Sl. 7. Bronzani predmeti iz području Zakubanja. Koskrovišta Uporna na sj. Kavkazu mentar ovog otkrića dajemo prema članku A.Z. Aptekarjeva i V.J.Kozenkve (14). Ukupno je nađeno 12 bronzanih predmeta i to: sjekire, keltovi, noževi, završeci kopalja i glijeto. Svi ovi predmeti predstavljaju modifikaciju ili kopiju predmeta poznatih kod kolhidske kulture (kraj srednje bronze), a pripadaju ranom periodu (Koban I), kobanske kulture. Smatra se da su navedeni predmeti sakriveni najkasnije tokom XII vijeka stare ere. Od svega nas najviše zanimaju dvije bronzane sjekire, jer su sjekire istog tipa nađene na prostoru od donjeg Podunvlja (Monteoru), do južnog Jadrana, a u arheologiji se tretiraju pod imenom "skadarska". Skadarski tip zato što je najviše nađeno u okolini Skadra, zatim kod Elbasana, Boana, Sitnog kod Splita, Debelog brda kod Sarajeva i Sinaje na Kosovu. Ovo bi trebalo da znači, najmanje, dokaz o

64

65



kontaktu sjevernog Kavkaza i zapadnog Balkana u vrijeme od ΧΙΥ-ΧΙΙ vijeka stare ere ili još vjerovatnije dokaz o migracijama, kojima su i majstori bronzanih sjekira donijeli svoj zanat na naše prostore. Kao što se iz prvobitnog tipa kobsanske sjekire razvio "zverinji tip", tako se na južnom Jadranu iz "skadarskog tipa" razvio "južnojadranski" (ex. albano-dalmatinski). Spektralnom analizom metala predmeta iz depoa Upornoj, dokazano je da su dvije bronzane sjekire izrađene od bakra i arsenika čija je ruda kavkaskog porijekla (15). Isto tako izvršena je analiza metala sa sjekire iz Boana (Bijela), u arheološkom institutu Gruzije (Tbilisi) i potvrđeno da ta sirovina ne poSI. 8. Bronzana sjekira tiče sa Kavkaza (G.Vukčević, Bijela (Boan) 1992). Sa ovim se potvrđuje da kobanska sjekira nije došla na zapadni Balkan kao trgovačka roba, što potkrepljuje vjerovatnoću migracije na relaciji sjeverni Kavkaz - zapadni Balkan. Posle metalurgije keramika je najznačajniji element raspoznavanja antičkih kultura. Za upoznavanje sa keramikom kobanske kulture koristili smo se knjigom E.J.Krupnova, 1960. godine (16). U pogledu forme, namjene ornamenata i njihove izrade kobanska keramika mnogo podsjeća na ilirsku keramiku. Smatramo da ovdje ne može biti riječi o slučajnosti niti keramici kao trgovačkoj robi. Radi se o posudama trbušastog oblika i trakastim drškama koje polaze iz oboda posude. I ornamenti su kod ilirske keramike geometrijski, pretežno se radi o trouglima urezanim instru-

mentom. Isto tako u prelaznom periodu se srijeću posude sa kanelurama kao kod posuda kubanskog tipa. Tu se miješaju kohidske drške i stepski ornamenti. Kult mrtvih kobanske kulture, bilo je sahranjivanje u kamenoj škrinji u zgrčenom položaju i na bok ispod kurgana. A na centralnom Prikavkazju bilo je sahranjivanja i u ravnim grobovima. I u duhovnoj sferi dolazi do sinkretizma između stepske kulture (kurgan) i kamenog sanduka koji je zakavkaskog porijekla. Prisutna je i pojava kamenih prstenova oko Kurgana. Kao što se vidi i u oblasti kulta ima mnogo podudarnosti između kobanske kulture i ilirske, što još jednom potvrđuje hipotezu da je došlo do migracije etničkih grupa nosioca kobanske kulture sa sjevernih planina Kavkaza na prostore zapadnog Balkana i to u vremenu rane faze kobanske kulture tj. u XIV ili XIII vijeku stare ere. Još se ne može govoriti o etničkoj pripadnosti nosioca kobanske kulture. Mogla je to biti čak i jedna mješavina stepskih nomada i kavkaskih domorodaca.

66

67

IV. Primjedbe 1. P.K.Kazaev, Značenie indarijevskog nasledia, Ot Skifov do Osetin, M. 1994. godine, str.69. 2. Prevod sa ruskog G. Vukčević. 3. T.Sulimurski, The Sarmatians, Ν.Υ-1970. godine. 4. S-M. Bibikov, Tripoljska kultura, rani etap, Arheologija Ukajinske SSSR, Kijev -1971. 5. E.E.Kuzmina. Otkuda su došli Indoarijci, M.1994. godine str. 224. 6. Isto, str. 5. 7. Paul Garelli, El proxima oriente asitico, Barselona, 1987. godine. str. 106. 10. Kao pod 5. str. 249. 11. V.AZah, Naselje drevnih stočara na r. Tobolu, Novosibirsk, 1995. 12. V.I.Kozenkova, Kobanska kultura, Sovjet, arheologija 1990 godina No. 3, str. 72.



SI. 9. Glinene posude kobanske kulture, (po E.I.Knipnovu)

SI. 10. Glinene posude kobanske kulture, (po EJ. Knipnovu)

68

69



13. Kao pod 12. str. 70.

14. A.Z.Aptekarev, V.Lkozenkova, Klad epohi pozdnej bronzi iz stantije Upornoj, Sovjet, arheologija, 1986, No. 3, str. 121. 15. E.N.Černih, S.V.Kuzminih, Hemičeski sostav metala klada u stanciji Upornij, Sovjet, arheologija, 1983, No. 3, str. 135. 16. E.I.Krupnov, Drevnaja istorija sever. Kavkaza, Moskva, 1960, str. 440,464

V. KULTOVI INDOIRANACA Početak religioznosti kod čovjeka je prelomni trenutak odvajanja čovjeka od životinje. Ovaj trenutak je nastao na onom stepenu čovjekovog razvoja kada je počeo da razlikuje haotično stanje, nered, od pomisli da postoji poredak stvari vezano za smisao postojanja. Prelazak čovjekovog bitisanja iz haotičnog u organizovano stanje, bio je kvalitetni skok. To je bio početak čovjekove duhovne avanture i posle vatre jedno od prvih otkrića. Upravo magično dejstvo vatre je i vezano za početak čovjekove duhovnosti, tj. otkrića da je zavisan od nepoznatih sila, da je nečiji rob. Otuda u nekim paleojezicima, sanskritu ili kuritskom, imamo da naziv čovjek istovremeno znači i rob (dasa i lek). Ostatak tog shvatanja smo doskora imali i u nekim crnogorskim plemenima, kada se na pitanje: "Koliko imaš čeljadi?" (misleći na porodicu), odgovaralo: "Imam sedam roba". To ne treba bukvalno shvatiti, to nijesu njegovi robovi već bića zavisna od viših sila, od sudbine, pa su i njihovi "robovi". Prva religioznost je bila totemizam iz lovačko-skupljačke faze egzistencije koja je najduže trajala u čovjekovoj istoriji, cio paleolit i mezolit. Totem je bila, obično neka životinja koja je pomagala čovjeku ili rodu (gensu) i štitila ga. U arheološkoj nauci su smatrali da je tek od paleolita,

70

71

Гојко Вукчевпћ


tj. u civilizaciji lovačkog društva počeo religiozni obred prinošenja žrtve. To je bila prva direktna komunikacija sa višim silama. Razvojem zemljoradnje u neolitu čovjek uvida značaj plodnosti za egzistenciju, te usvaja kult plodnosti kao uslov egzistencije, koga predstavlja u sopstvenom liku, liku velike majke (magna mater). Tek iz zemljoradničke kulture koja se razvijala na terasastim i humusnim dolinama velikih rijeka na Bliskom istoku mogla se razviti kosmogonijska religija. Ona je nastala iz logike periodičnog obnavljanja vegetacije, veze kretanja kosmičkih tijela sa klimatskim ciklusom i ritmom dana i noći. Karakteristika nekog religioznog ritma otkriva i porijeklo njegovih korijena. Kult mrtvih kod svih religija vezan je za vjerovanje u zagrobni život, te u grobovima nalazimo predmete tog rituala. Mesopotamski kultovi su razvili zigurate kao svetilišta i žrtvenike na njihovom vrhu. Penjanje uz stepenice koje vode na žrtvenik simbolizuje kontakt sa kosmičkim silama. Sličnu pojavu imamo u huritskoj religiji, stepenice koje vode pred "nišu" (oltar), boga Haldi imaju istu funkciju. Ovo se vidi iz kuritskih hramova na jezeru Van ispod Ararata, kao i na Medunu ispred niše (vrata), boga podzemlja Haldi (Alalu). Ovaj je oltar (niša) simbolizovao kontakt između sila donjeg i gornjeg svijeta.

Mi smo prišli ovom poglavlju u prvom redu s namjerom da istražujemo indoiranske kultove. Ovo je vio složen i zamašan posao jer se ova etnička grupacija na više od 4.000 godina kretala na ogromnom prostranstvu evroaziskih stepa od karpata do avganistana na istoku i do Persijskog zaliva na jugu. Prvi kurgani između Dona i Volge, koji karakterišu religiju Indoiranaca datiraju iz V milenijuma stare ere. I kod ove etničke grupacije se razvila kosmogonijska religija i kosmogonijska dualistička filozofija. Nejasan je prostor i vrijeme geneze ove filozofije i tu bi bilo rizično tražiti neke uticaje, jer mi još sa sigurnošću ne znamo odakle su i kuda došli Arije na široka prostranstva evroazijskih stepa. U svakom slučaju epohi nomadskog stočarenja prethodila je faza zemljoradnje i stacioniranog stočarstva (neolit), pa je tada bilo moguće začeti kultove za nebeski svod. Interesantno je kod Indoiranaca da su živjeli u stepi a tradicija je bila da žrtvenike i svetilišta podižu na vrhovima brda. Oko 2000 godina stare ere svi su Indoiranci imali istu religiju. Upravo krajem neolita počinju unutrašnja previranja i širenja (migracije), u pravcu istoka i zapada i time proširivanje prostiranja kurgana (tumula). Na zapadu su stigli do Podunavlja, a na istoku od 1300 godina stare ere bili su na Indu, u području "Sedmorečja" (Pendžab), a oko 1200. su stigli na srednji Gang. Oni na nova sjedišta donose svoje socijalne ustanove i svoje kulture. Indijci oko 1000 godina stare ere zapisuju svoje Rigvede. To su himne bogovima u kojima su iznijeta njihova religiozna shvatanja, koja ne mogu biti starija od 2000 godina stare ere. Vede su junački epovi o borbama Arija sa starosjediocima, nosiocima harapske kulture (Mohendžo daro). Jezik na kome su napisali Rigvede i Vede zove se "sanskrit". Sanskrt ne treba brkati sa "indoevropskim", jer je već bila izvršena diferencijacija indoevropskog zajedničkog jezika, vjerovatno na dijalekte. Društvo Veda (indijsko-arijsko društvo) dijeli se na 3 klase: sveštenike, ratnike i stočare - zemljoradnike. Sveštenici (brahme)

1. Religija Indoiranaca (Arija) Iz usplamćelog žara, Sunce i Lunu stvori je Dosljedni Sazdatelj, I dan i zemlju, I vazdušno prostranstvo, zatim svijet (1). (Rigvede, X -190,1,3)

72

73



učestvuju u žrtvenom ritualu, vojnici (kšatrija), štite zajednicu i proizvođači (vajisija), obezbeđuju hranu a svi odgovaraju pred parom bogova Mitra i Varuna. I po Herodotu iranski Skiti su imali 3 klase u istorijsko vrijeme (2). Iranska misao je kosmička. Od početka svoje religije, koliko možemo pratiti insistiraju na dualizmu i jedinstvu suprotnosti: "Mitra je doista vrhovni bog u svome mudrom svijetlom, uređenom, mirnom, blagonaklonom vidu, a Varuna je suveren u svom agresivnom, tamnom zanesenom, strašnom, ratničkom vidu" (3). Varuna je bog bez premca, on je strašni vrhovni vladar. Sunce je Mitrino oko, koje se svako jutro u svojoj blistavoj svetlosti pojavljuje iznova. Onaj koji gazi zakon odgovaraće pred Varunom. Oslobađa se grijeha ako prinese žrtvu. Mitra je značajan samo kada je u društvu sa Varunom. Mitra na sanskritu znači "ugovor", ali i "prijatelj". On olakšava sporazumijevanje među ljudima. Kada je sa Varunom onda dijele vlast i običavaju: miroljublje, milost i pravdu. U Rigvedama se govori o žrtvovanju (levanaciji) "some" (ne- smrti). Na sanskritu se koristi još izraz "juhoti". Soma je božanske piće, pravi se od soka biljke konoplje i meda. Ima pojni (narkotični) karakter, koristi se u magijskom ritualu. "Pili smo somu, postali smo besmrtni, pronašli smo bogove", piše u Rigvedama (4). Soma je kao narkotik pored halucinacija, podsticala misao, oživljavala hrabrost kod ratnika, povećavala polnu snagu, liječila bolesti i si. Kada je zajedno piju sveštenici (žrečevi) i bogovi ona približava nebo i zemlju, to je sveti napitak. Ni jedan religiozni ritual ne može bez some. I Herodot (IV46,64) je opisao običaje kod Skita kako bacaju sjeme konoplja na usijano kamenje i udišu isparenja i padaju u trans. Samo Herodot nije shvatio da se radi o religioznom ritualu. Na žrtvu su prinosili konja, goveda i ovce. Konja je žrtvovao kralj pobjednik uz veliki ceremonijal. Kod Skita su prinosili na žrtvu još i ratne zarobljenike. Na svakih 100, po jednoga, kako piše Herodot (5). No Herodot je mogao da piše samo

o reformisanoj arijskoj religiji, posle Zoroastra. Najveća svečanost se održavala za vrijeme praznika "Puruli" (Nova godina). Iranska (arijska), religija je bila etnička religija i kako smo već rekli bila je zajednička svim narodima indoiranskog porijekla. Sve religije ustvari počinju kao plemenske, odnosno etničke. Kasnije tokom razvoja dolazi do kontakata i miješanja sa drugim etničkim grupama, pa i do kulturnog i religioznog sinkretizma. Arheološki i lingvistički je dokazan boravak Indoiranaca u jugozapadnom Sibiru i kontakt sa ugrofinskim plemenima na rubu stepe i tundre, o čemu je već bilo govora. Može se pretpostaviti da su tom prilikom arijski žrečevi preuzeli neke kultne rituale od urođenika, sibirskih šamana, kao na pr. pijenje some i narkotiziranje. Jedina etnička religija koja je opstala do danas jeste judaizam iako je pored sebe oplodio dvije monoteističke religije, hrišćanstvo i islam. I indoiranska religija nije mogla bez promjena, koje su zahvatile Indiju i Iran. U okviru iranske države (Persije), u VI vijeku stare ere pojavljuje se mag Zoroaster (Zorotušti, Zoratustra), koji je izvršio reforme stare vjere. On je osnivač mazdizma. Glavni su bogovi Ahura Mazda i Angra Mainju, opet iranski dualizam (bogovi dobra i zla). Mitra postaje bog rata a Varuna gubi poziciju. Ovakvog Mitru donose u Rim, rimski vojnici kada se vraćaju sa Istoka. Mitra se predstavlja u obliku žene koja ubija bika, zapaženi su takvi spomenici i na našim prostorima za vrijeme rimske uprave. I na području Crne Gore (Krivošije), nađen je jedan kip Mitre, ali se ne zna u kakvom obliku (6). Sveta knjiga mazdizma je Avesta, to je Biblija mazdizma, skup religioznih tekstova iz raznih epoha, izvjesni djelovi su pisani na jeziku kao i najstariji indijski tekstovi. Avesta ima za razliku od Rigveda, dogmatski karakter. Postoji mišljenje da je bar jedan dio pisao Zaratustra. Avesta

74

75



ima 4 glave, Jasna, Vendidad (Videvata), Jašta i Vispreda. Postoji predanje da je originalni tekst Aveste bio napisan na 12.000 volovskih koža. Kada je Aleksandar Makedonski zauzeo Suzu, naredio je da se sveta knjiga zapali. Ono što sada imamo iz Aveste prikupljeno je iz drugih izvora i čini svega 1/4 od prvobitnog teksta. Iz Aveste izdvajamo jednu himnu u čast Mitre, koja glasi: "Kada sam stvorio Mitru na širokim pašnjacima, govori Ahura Mazda, načinio sam ga podjednako dostojnim poštovanja i smjernosti kao što sam to ja" (7) (Avesta, Jašta, 10). Jezik kojim je pisana Avesta razlikuje se od sanskrita kojima su pisane himne Rigveda, na pr., na sanskritu (vedante), se kaže, "arja" (plemeniti), a na avestinskom "airja". Od riječi "arja" je postao etnonim Arije (plemeniti ljudi), po kom su se u ranijem zajedničkom životu određivali oni koje mi zovemo Indoiranci. Kult Ahura Mazde izvodio se, kako svjedoči Herodot (I, 132), van zidova hrama. Hramove su imali, ali su žrtve Ahura Mazdi prinosili na visokim brdima. To je pravilo proizilazilo iz vrlo duboke drevnosti, kada plemena Indoiranaca (Arija), još nijesu znala za hramove. I u istorijsko vrijeme imamo slučaj, kada je Kserks došao na rijeku Skamander (Troja), naredio je da se prinesu žrtve Atini Ilijskoj od 1.000 volova. U persijskom mazdizmu vatra je igrala važnu ulogu u obrednom ritualu. Žrtva se zvala "jasna" i sveto piće "haona". O predstavi Mitre kao boga sunca Herodot (I -212), je zabilježio zakletvu mosagetske (iranski narod), kraljice Tomaride Kiru Velikom, "... kunem ti se suncem velikim mosagetskim bogom..." i dalje (I - 130), Persijanci"... imaju običaj da se penju na vrhove planina i da prinose žrtve

Ormuzdu (Mahura Mazdi), bogu nebeskog svoda. Prinose žrtve suncu, mjesecu, zemlji, vodi, vatri i vjetrovima". Iako su se Persijanci (Iranci) udaljili od stare vjere, sunce je ipak ostalo njihovo glavno božanstvo. Prethodna izlaganja su trebala da nas upoznaju sa kultnim običajima Indoiranaca i filozofijom njihove religije. Ako se u tome uspjelo, tad će nam biti lakše da utvrdimo da li je na brdu Busovniku, na Varnu vrhu, postojalo svetilište Indoiranaca? U poglavlju I. (Uvod), date su osnovne informacije do kojih se moglo dođi iz oblasti arheologije, lingvistike, antropologije, kulta i si. o brdu Busovniku i njegovoj užoj i široj okolini. Sa žaljenjem se može konstatovati da na Varinu vrhu nijesu vršena nikakva arheološka iskopavanja te smo lišeni najpouzdanijih dokaza iz materijalne kulture, no ipak smatramo da imamo dovoljno elemenata za donošenje nekog suda. a) Konstatovano je da su Indoiranci (Arije) podizali svetilišta na vrhovima brda. Na Varinom vrhu je konstatovano postojanje građevine - zaštitnog zida, zatim žrtvenika i trona u obliku trosjeda. Takva sjedišta za 2 osobe su nađene na sjevernom Kavkazu (8) kao i na grafitima Kurgana u "grota bika" na r. Moločnaja (9). Oba ova nalazišta pripadaju prostoru kobanske kulture Nalaženja fragmenata stalaka na Varinom vrhu govori o mogućnosti donošenja posuda sa tečnošću radi žrtvovanja. Nije isključeno da se moglo raditi o somi. b) Ime "Varin vrh" govori da je vrh nazvan po ličnosti Vari, što je deminutiv od Varuna. Ovo potvrđuju još dva toponima u Crnoj Gori, Varina peć kod Danilovgrada i Svete Vari ne u Boki. Ukoliko bi se Vara odnosila na varu - grad, dvorana, opet smo u području indoiranskog jezika i duhovne kulture. Jer, "vara" je bila nebeski grad na osnovu kojeg je bilo moguće tražiti mitologiju.

76

77



2. Svetilište Medun

c) Ukazano je na onomastiku iz okoline Busovnika koja pokazuje sanskritsko ili ugrofinsko porijeklo, što potvrđuje indoiransko nasljedstvo. Isto to se može reći za zapažanje ugrofinskih antropoloških tipova, čije je miješanje sa Indoirancima naučno dokazano. Da li su ugrofinska plemena samostalno došla s onu stranu Urala, ili su se razvili iz indoiransko-ugarske mješavine nije bitno, bitno je da nam njihvo prisustvo omogućava zaključak o Indoirancima. To isto nam pomažu ostaci ugarske onomastike u sjevernoj Albaniji i Crnoj Gori, za koje ne postoji druga mogućnost da su se mogli pojaviti tu. Sve ovo dovoljno govori da je Varin vrh bilo značajno arijsko svetilište Varunskog kulta u "ilirsko" doba onog prostora. Moguća je hipoteza da oronim Busovnik dolazi od imena medskog plemena Busi (Buzi), i time se kompletira teorija o dolasku Indoiranaca na naše prostore. No ako se sa Busima ne bude moglo dokazati stvar se mnogo ne mijenja.

Prve arheološke informacije o gradu Medunu dali su dva austrijska naučnika C.Praschnikar i A.Sehober godine 1919. u Beču pod naslovom: Archaologische Forschunqen in Albanien und Montenegro. O Medunu je detaljnije pisao M.Garašanin u "Istoriji Crne Gore", T.I, Titograd 1967. godine. Garašanin potvrđuje postojanje tvrđave (akropolisa) i podgrada, opisuje megalitske zidove, smatra da su ih zidali grčki majstori najkasnije u III vijeku stare ere. Od kultnih objekata na Medunu Garašanin nabraja žrtvenik, recipijent i kanal za odvod krvi zaklanih životinja i nišu, koja je služila kao oltar htonskom božanstvu Ilira, zmiji. Značaj Meduna u ilirskoj državi Gencija vidi se po tome što za vrijeme rata sa Rimljanima tamo šalje svoju porodicu, gdje je Rimljani i zarobljavaju zajedno sa njegovim bratom Karavancijem. S obzirom na neistraženost Meduna i okoline Garašanin je dao maksimalno što se moglo. Istražujući porijeklo Ilira (10), mi smo postavili hipotezu da su Iliri, odnosno njihov zadnji sloj sa kraja bronze kavkaskog porijekla pa ta činjenica baca novu svjetlost na Medun čime se otvaraju neka nova pitanja. Naime, ako su Kavkasci, a oni su hurtskog porijekla, živjeli na Medunu, odkuda njemu naziv Medun, što na grčkom znači grad Meda (Medana)? Problem se razrešava ako utvrdimo čijoj religiji pripadaju kultni objekti na Medunu? U II polovini II milenijuma Huriti su imali državu Urartu na prostoru istočne Anadolije i današnje Jermenije. Obilazak ovog prostora i istraživanje kultnih spomenika pomogli su nam da razriješimo problem Meduna. Hetiti su preveli huritsku teogoniju oko 1300 godina stare ere otkuda znamo da je, za razliku od Mesopotamaca i Hetita, koji su imali astralna božanstva, kod Hurita glavni bog bio Haldi (asirski Alalu), koji je bio bog podzemlja.

78

79

SI. 11. Kultni tron iz Zakubanja-bronza



Zatim su se redala druga božanstva: Kumarbi, Tešup i njegova supruga Hepat, vavilonska boginja Ištar se na huritskom zvala Šuška, a bog sunca Šivini. Oltar pred kojim su se vjernici molili Haldiu, imao je oblik vrata (niše), uklesani u stijenu (slijepa vrata), koja su simbolizovala ulazak u donji svijet. Do oltara vode stepenice koje su imale kultnu funkciju. Na prostoru oko jezera Van i ostatka starog grada Tušpe, prestonice Urartu (što dođe od "uru" zemlja i "artu" planina, planinska zemlja), još se nalazi više takvih nišaoltara. Poznate su niše iz Toprkkale, Vešilič, Zivistan i dr. sve iz perioda kasne bronze i ranog gvozda.

su prinosili i ljudske žrtve, što se zaključuje iz gruzinske mitologije da je car Rev ukinuo žrtvovanje djece. Ritual žrtvovanja se odvijao jedanput godišnje. Ostaci ovog kulta sačuvani su do naših dana, kod nekih planinskih plemena na Kavkazu (11). Tako u Hevsuriji prave oltare sa žrtvenikom, to je udubina sa 3 strane obzidana, koju po gruzijski zovu "gvtis kari", što zanači "vrata boga", kao na epigrafskim spomenicima Urartu. Takvu funkciju je imao i "kadu" urezana u molitvu za izliv krvi žrtvenih životinja. Slično se radi i danas u planinskim plemenima Gruzije Hevsureti i Tušeti. Ovakve objekte iz epohe kasne bronze i gvozda su našli gruziski arheolozi. (Ovo je objavio gruziski arheolog Lordikipendidze 1978. godine). Iz svega se može zaključiti da su kultni objekti na Medunu, niša, recepijent i kanal za prijem krvi žrtvovanih životinja, ritualne stepenice služili u iste svrhe kao i oni oko jezera Van. Medun nije bio samo tvrđava Labeata, kako piše rimski istoričar Titus Livije, već i veliko svetilište. Sada je jasno zašto je Gencije u vrijeme neprijateljstva sa Rimom poslao svoju porodicu na Medun, on ih je poslao pod zaštitom vrho5/. 13. Huritski bog Haldi iz vnog božanstva Haldi (Alahrama Erebuni (Urartu) lu). (Uzrečica "alal ti vjera" nije kako se misli turskog porijekla, već trag ilirskog kulta). Ovim se potvrđuje ispravnost naše hipoteze o transformaciji Tabali /Labati i njihvo naseljavanje oko Skadarskog jezera, gdje ih istorija zatiče. Tobali su na Istoku bili

67. 12. Niša hunlskog kulta boga Haldi na Medunu

Najbolje informacije o huritskoj religiji imamo iz natpisa na huritskom jeziku asirskim klinastim pismom kralja Urartu Menuaa (810. 780. godina stare ere) na niši posvećenoj bogu Haldi u Toprakkale. Iz ovg natpisa se vidi da huritski panteon ima 79 bogova. Za svakog od bogova predviđen je broj žrtvenih životinja koje se prinose. Prva 63 božanstva su muška, ostalo su boginje. Glavnom božanstvu Holdi je pripadalo 17 volova ili bivola, 34 ovce i 6 jagnjadi. Tešupu 6 volova i 12 ovaca i tako redom. Nije isključeno da 80

81


Л/. 14. Megalitski zid na Medimu

poznati kao vješti metalurzi u livenju bronze. Pominje ih i Biblija - Stari zavjet. Pod "Tubal - kajnam", što znači "Jezerci - kovači", od "tba" jezero i "kajna" kovači. Ovo nas upućuje da su kiklopske zidove na Medunu i Skadru njihovi majstori mogli podići daleko ranije nego se danas u nauci smatra. Sasvim je pouzdano shvatanje da se i kultni objekti podižu odmah posle doseljavanja na novu lokaciju. Iz tog proizilazi da je Medun kao svetilište mogao biti podignut karajem II milenijuma stare ere. Prirodno je da kultove treba odmah obnoviti da ne padnu u zaborav, a to znači u prvoj ili drugoj generaciji posle dolaska. Kulturni nivo Tobola / Labata, sudeći prema srodstvenicima, koji su ostali na starim ognjištima između jezera Van i Ararata, bio je u fazi predusvajanja pisma. Što se tiče prelaza Tabal u Labat, etruskolog E. Feler je dokazao da je u ilirskom jeziku postojala metateza likvida. Sada se postavlja pitanje kako razriješiti protivrječnost da Medun ima iransko (arijsko) ime a huritsko sve82


tilište? Rješenje je u tome što je Medun dvofazno arheološko nalazište, što ćemo pokušati dokazati. Pošto nijesu vršena arheološka istraživanja, da vidimo što je o Kucima (šira okolina Mcduna), zapisao J.ErdeIjanovića u svom etnološkom radu, Kuci, Bratonožići i Piperi (Beograd, 1982. str. 37,236). Iako Erdeljanović nije arheolog, on je seriozni naučnik i u njegovo pisanje ne treba sumnjati, on je zapisao ono što je na terenu našao ili od drugih čuo. Njemu su seljaci saopštili da su u jednoj gomili na Ublima našli kosti od konja, oružje, dio oklopa i da su to predali P.Rovinskom. Govoreći o gomilama u Kucima piše da su one od kamena dimenzija D=20m H=4m, dakle tipične gomile srednje veličine kakve se nalaze po Crnoj Gori. U gomili ispod vrha na l-l,5m našli su kovčeg od ploča, a u drugom tipu manjih gomila (D=3-4m, H=l,5m) kovčeg je u zemlji. Odmah se možemo saglasiti da su kučki seljaci dali dobar opis kultnih gomila koje pripadaju prema opisu "Keniobinskoj kulturi" poznog eneolita i rane bronze. Oružje i konjska kost govori da se radi o grobu značajnog vojnog poglavara (kneza, kralja), kojemu su dali posmrtne počasti žrtvovanjem konja, što je bio običaj Indoiranaca (Arija). Jer kako piše M.Elijade (13), žrtvovanje konja kod Arija pripadalo je samo kralju pobjedniku. To potvrđuje i nađeno počasno oružje. Erdeljanović dalje piše (14), da su se u Kucima nekada gradile glade (kolibe), od pustine. I ovo je čisti običaj nomada - stočara, da podižu šatore (jurte) od pustine. To još rade mongolski nomadi u stepi. Prema tome i to je mogao biti arijski običaj. Jedan drugi istraživač Kuca (15) piše: "gomila od kamena ima svuda po Kucima, Arbanasi ih zovu mogile. Većinom su na kakvom brdu ili brijegu. U sredini gomile je ozidan od ploča kovčeg (D=20-25m i H=3-4m). Dakle, ponavlja se isto kao kod Erdeljanovića. A ime tumulusa na albanskom "mogila" potvrđuje indoiranski jezik (16). Topo83



nimi u Kucima, kao Darman, Kariman, Čigoman, govore o tragovima indoiranskog jezika. Kod onomastike Starokuča se takođe srijeću ostaci ugrofinskih imena, o čemu je već pisano u H-gom poglavlju (Ćeljoš, Madžo, Bela, Đula, Ola, Vujoš, Pal, Vata i si). Ovdje se radi o dokazu simbioze Indoiranaca i Ugrofinaca s onu stranu Volge i to najkasnij u srednjoj bronzi. Sve ovo daje čvrste dokaze o naseljavanju Indoiranaca (Arija, Meda) u okolini Meduna i time opravdava hipotezu o dvofaznosti Meduna, prvo kao arijske tvrđave, možda i svetilišta na Gornjem Medunu, (jer znamo da su Arijci podizali žrtvenike na vrhovima brda), a zatim njih su smijenili kavkaski doseljenici Labeati krajem bronze. Ova smjena je vjerovatno izvršena nasilnim putem, znači da su između ove dvije etničke skupine postojala neprijateljstva. Na to ukazuje i porušeni odbrambeni zid na Varinu vrhu i oružje u tumulu u Kucima. Tako možemo konstatovati da smo u okolini Podgorice u rano praistorijsko doba od kasnog eneolita do gvozda II imali dva zajednička svetilišta, Medun i Varin vrh.

mena, za kavkaska (haritska) i t. si. U to se možemo uvjeriti ako analiziramo neke informacije koje govore o kultovima. U Docleji se pominje božanstvo Ananke, za koje se nije našao valjani odgovor. Po nama to bi mogla biti supruga glavnog božanstva huritskog panteona Anu, kojeg su donijela kavkaska plemena (17). M.Garašanin je dosta pažnje posvetio istraživanju Mitrinog kulta u Crnoj Gori (18). Tako za lokalitet Levcr Tara piše: "... na lokalitetu Preslica (je) postojalo Mitrino svetilište, koje je, kao i u Močićima, bilo pod vedrim nebom. Ovdje se, naime, na stijeni nalazi urezana jedna niša a pored nje je prikazana u reljefu ara žrtvenik sa natpisom u kome se Mitra naziva "Invictus Augustus" bez pominjanja imena samog božanstva". Treba pomisliti i na jednu drugu mogućnost, da se ovdje radi o svetilištu huritskog boga Haldi, čim je prisutna niša. Kao što je slučaj na Medunu ili na svetilištu oko Tušpe, na jezeru Van, staroj prestonici Uratu. Ako nije napisano ime božanstva u tom zabačenom kraju, može se posumnjati da su domorodački kultovi bili u ilegali. Drugi spomenik iz Komina (Municipijum S), jedan votivni spomenik je posvećen božanstvu sa ntpisom Soli Invicto. Ovdje se zaista radi o mitrinom kultu. Obožavanje Mitre je vrlo dugo i ima dvije faze. Prva je faza indoiranska kada Mitra ide u paru sa Varunom, on je bog sunca, a sunce je oko Mitre koji se svaki put iznova rađa kao pobjednik, zato je "invicto". Čini se gornja dedikacija odgovara ovakvom Mitri. Ovo govori da je domorodac pripadao indoiranskom kultu, upravo da je iz plemena indoiranskog porijekla, možda Autariata. Posle reformi Zoroastra (mazdizam), oko 600. godina stare ere Mitra dobija novu funkciju, postaje bog rata. Takav kult Mitre donose rimski vojnici sa Istoka i šire ga po rimskom carstvu. Takav kult se može i očekivati u Crnoj Gori ali u većim centrima ili pored glavnih komunikacija. U Lambezi u sjevernoj Africi jedan rišnjanin rimski vojnik podigao je spomenik božanstvu Medauru. Spomenik

3. Da li je postojalo ilirski panteon Više je autora pokušavalo da rekonstruiše ilirsku religiju, ali bez većeg uspjeha. Razlog je vjerovatno u tome što su predistorijske religije etničkog karaktera, a pošto Iliri nijesu imali etničko jedinstvo, nije se ni moglo doći do jedinstvenog kultnog sistema. Informacije o ilirskim kultovima najbrojnije su iz rimskog perioda, što je i normalno. Ali se stiče utisak da su te informacije nepotpune i slučajne. Razlog je vjerovatno u tome što su Rimljani favorizovali rimske kultove a "varvarske" ignorisali ili čak progonili, pa i gdje se pojave informacije one su šture, zato i naša saznanja ne mogu biti ispravna. Znači, ilirskog zajedničkog panteona nije ni bilo, ali su postojali posebni panteoni za lilirska ple84

85

Гојко Вукчввић

je u vidu konjanika koji savlađuje konja. Ovim se još jedanput potvrđuje da se u Crnoj Gori naselilo indoiransko pleme Medi (Medani, Midoni, Madaji, Milaki). Medaurus je romanizovano ime Meda (Medski) on je eponim plemena ili naroda, sveti predak domaćeg ognjišta - lar. On je konjanik jer su Indoiranci bili konjanički narod, čak su na Bliskom Istoku prvi uveli konjicu u ratne pohode. Konjaništvo u dinarskim brdima nije imalo uslova za opstanak i za ulogu kakvu je imalo u stepama te je moralo da propadne. Tako je ovaj spomenik bio u neku ruku i sjećanje, reminiscencija, pa i pamćenje preraslo u kult. Ova razmišljanja potvrđuju i ime Risna, Rizon, što dođe od indoiranskog "riz" - obala, strmina. V. Primjedbe 1. Sa ruskog preveo Gojko Vukčević 2. Herodot (IV - 5,6) 3. Dumezel, Mitra - Varuna, 1948, str. 85. 4. Rigvede (VII - 48) 5. Herodot (IV - 59) 6. Papao Butorac, Boka Kotorska, Dubrovnik, str. 56. 7. Sa ruskog preveo Gojko Vukčević 8. B.A.Ribakov (redakcija), Epoha bronze Kavkaza i Srednje Azije, Moskva, 1994. tab. VI 9. J.Šilov, Pradomovina Arija, Kijev, 1995. str. 700 10. Gojko Vukčević, O porijeklu Ilira, Podgorica, 1992., str. 98. 11. O.D.Lordikapinadze, Moskva, 1978., str. 20. 12. Kao pod 10., str. 134. 13. N.Elijade, Istorija verovanja i religioznih ideja, Beograd, 1991. godine, str. 186. 14. Kao pod 13. str. 236. 15. Marko Rašović, Pleme Kuci, Beograd, 1963., str. 27,30,37,67. 16. E.E.Kuzmina, Od kud prišli Indoarii, Moskva, 1994. godine, str. 262. 17. M.Garašanin, Istorija Crne Gore, T. I, str. 190. 18. Isto, str. 191.

86


VI. PORIJEKLO INDOIRANACA Naseljavanje Evrope u postglacijalnom periodu išlo je po fazama. Povlačenje leda na sjever pratila su krda losova, a ovi su privukli družine lovačkih zajednica. Tako su se iz južnih krajeva Evrope vršila preseljavanja na sjever. Oko VII mil. st. e. na Balkan i Podunavlje prodiru zemljoradnici iz Male Azije. Malu Aziju i Bliski Istok je davno naselilo homosapiens, koji je po današnjem shvatanju nauke došao iz Afrike. Kada je na tom prostoru postignuta veća gustina stanovništva počeo je ubrzaniji razvoj civilizacije. Usavršavanjem kamenog oruđa i oružja čovjek je počeo da se bavi zemljoradnjom. Ta prekretnica u razvoju čovjeka pripada epohi neolita. Lakše pribavljanje hrane dovelo je do demografskog porasta stanovništva, a svaki demografski bum u istoriji bio je povod za ekspanziju. U Maloj Aziji i Bliskom Istoku pravac ekspanzije je bio sjever. Balkano-Podunavski areal, je imao zbog svog geografskog položaja, klime i prirodnih resursa glavnu ulogu u privlačenju migracionih etnogrupa iz Azije već u VII milenijumu stare ere. I tu se pojavljuju centri zemljoradnje i stara naselja, prvi u Evropi (1). U knjizi "O porijeklu Ilira" (2) ukazano je na značaj geografskog položaja Crnog mora u stvaranju "Cirkumportijske" religije i njen uticaj na kretanje i razmještaj etno 87


grupa oko te zone i formiranje Evrope i Bliskog Istoka. Sljedeća etapa, početak metala, eneolitski period, zemljoradnici se šire iz dva centra-balkansko-karpatskog i kavkaskog, koji utiču na formiranje novih društava na osnovama nomadskog stočarenja na širokim prostorima evro-azijskih stepa. U II polovini IV milenijuma st. e. dogodio se jedan od najdubljih etno-kulturnih pokreta u razvoju balkanskodunavskog areala. Ovaj je pokret zahvatio centralnu i istočnu Evropu izmijenivši kulturne karakteristike kontinenta (3). Ovo je bio samostalni preokret na Balkanu, bez veze sa anadolskim kulturama. Ova je kultura dostigla apogej u svom eneolitu, kada je zahvaćena teritorija Balkana, srednjeg i donjeg Podunavlja i sjeverozapadnog Pricrnomorja (arh. nalazišta Karanovo VI, Vinca, Gumeljnica, Petrešti, Kukuteni, Tripolje). Ovo je bila originalna kultura, sa razvijenim naseljima na nivou pred formiranje gradova, razvojem metalurgije, umjetnosti, složenih kultova i socijalnog raslojavanja. Balkanskom prostoru pripada centralno,mjesto u ishodištu te kulture. To je sjajno doba sjevero-istočnog Balkana. Dolazak nomadskih stočara donosi novu kulturu i nove etničke grupe, ali to ne znači smjenu etno-kulturnih grupa, već uzajamne uticaje i simbiozu stepskog i mjesnog elementa. U ovom procesu u Centralnoj Evropi i Podunavlju domaći su preovladavali, smatra N.J.Merpert (4). Na južnom Pricrnomoruju se zapaža rasprostiranje elemenata nove kulture koja dolazi sa zapada, sa Balkana, kroz Egeju i sjeverozapadnu Anadoliju. Javlja se ogromna "Cirkumpontijska" zona u kojoj se od IV do III milenijuma stare ere vrši kulturna integracija posebno u materijalnoj sferi (metalurgija). Migracije imaju razne pravce i razne smjerove i raznih su maštaba. Tu se miješaju zemljoradničke kulture sa stepskim stočarstvom i kulturama planinskih masiva, Kavkaza, Anadolije, Karpata i Balkana. Tu se fo88


rmirala jedna "kontaktna neprekidnost" unutar cirkumprotijske zone, uključujući i njenu južnu polovinu. U okviru ovih procesa koji su bili jako složeni, nastajale su konkretne grupe Indoevropejaca. Tako se na širokom prostoru evroazijskih stepa izdvojila posebna indoiranska etnička grupa. O nastanku te etno-grupe u nauci ne postoji jedinstveno mišljenje, za to ćemo iznijeti gledište više autora koji su se bavili ovim problemom. Jedno od osnovnih pitanja je da li su se kretali od istoka ka zapad ili obrnuto i gdje su formirani.

1. G.Kossinna i C. Schuchardt (5) U prvoj polovini prošlog vijeka njemački lingvisti F.Bopp i A.Schleicher utvrdili su postojanje jednog zajedničkog indoevropskog jezika. Iz toga je proizašlo da je postojala jedna zajednička indoevropska pradomovina. Tražeći tu pradomovinu njemački arheolozi G.Kossinna i C.Schuchardt razvili su svoju školu da se ona nalazila na sjeveru Evrope u današnjoj sjevernoj Njemačkoj i Skandinaviji. Svoju teoriju su zasnovali na velikoj starosti neolita sjeverne Evrope, što se kasnije pokazalo kao netačno. Pošto su na ovim prostorima živjeli Germani, došli su do zaključka da su oni najčistiji Indoevropljani, odnosno Arije. Sa ovog prostora razišli su se ostali narodi na razne pravce. Iz ove teorije je rođena nacistička ideologija o višoj nordijskoj rasi Arijevaca, koja je zloupotrebljavana u političke svrhe. Pošto nas interesuju Iliri, njih je Kossinna smjestio na prostoru zapadno od Odre u Istočnoj Nemačkoj, Mađarskoj, Austriji i Bosni, gdje su se oni naselili u bronzano doba, dolazeći iz svoje "nordijske pradomovine". On je Ilire vezao za "lužičku kulturu". I Schuchardt je bio sličnog mišljenja o Ilirima, s time što ih on širi do Makedonije. Ove teorije su pratili i lingvisti Majer, Krahe i Pokorni, koji Ilire smještaju na širokom području Srednje Evrope i većem dijelu Balkana. Tako je stvorena panilirska teorija. Ova je 89

Гојко

Вукчевић

teorija odbačena kasnije i od samih njemačkih arheologa, no neki elementi te teorije i dalje se njeguju od nekih albanskih arheologa, kao ostatak politike nacionalne romantike iz perioda komunističke diktature u posleratnoj Albaniji. Teorije Kossinne i Sohuchardt-a danas nemaju nikakvu naučnu vrijednost, iznijete su samo da se vidi istorijski put traženja pradomovine Indoarija, što je u suštini cilj i ovog rada. Kada se radi o Ilirima, treba reći da je od samog početka napravljena greška koja se i do danas osjeća, što se Ilirima prisilo sa zapada, upravo obrnuto od mjesta njihove prve pojave i širenja njihovog imena od granica sa Epirom.

2. Manja Gimbutas (6) Marija Gimbutas je poznato ime u svjetskoj arheologiji iz II polovine XX vijeka. Naročito su značajne njene sinteze iz oblasti indoevropskih seoba. Centar evropskog neolita se razvijao u donjem Podunavlju. To je bila zemljoradnička kultura sa kultom gdje je glavno božanstvo bila "velika majka" (magna mater), simbol plodnosti. To je bila neratnička, miroljubiva kultura sa matrijarhatom. Od petog milenijuma ove kulture padaju pod udar najezdi stepskih nomada iz predjela kurgana. Podunavci su kao manje borbeni ljudi bili prinuđeni da uzmiču ka Egejskom moru i Kritu i na tim će se prostorima, kasnije, kada i tamo stignu nomadi (vjerovatno Dorci), stvoriti etnički i kulturni amalgam iz kojega će se roditi "grčko čudo". I kao što je već rečeno, prvi napad stepskih nomada na dunavski prostor dogodio se krajem V milenijuma. Misli se da su pošli iz predjela Dona i Dnjepra, a tragovi njihovih pustošenja se osjećaju od ušća Dunava, sve do Tise na zapadu i današnje Makedonije i Moldavije uspješno suprostavljalo, dok je stanovništvo doline Tise bilo pokoreno, a ostali su se povukli ka jugu i zapadu. 90


Hiljadu godina kasnije (oko 3300. g. st. e.) javlja se drugi talas indoevropskih nomada iz stepe koji će okupirati veći dio Evrope. Smatra se da je polazna tačka ovog naleta bila negdje iznad Kavkaza. Ovaj je talas zahvatio Ukrajinu, Poljsku i Njemačku sve do Elbe. Na jugu do centralne Italije i izlazi na Jadransko more. U međuvremenu se javljaju mnoge manje seobe koje dovode do pune indoevropeizacije Evrope. Narod stepa obilježiće svoje napredovanje svojim grobnicama, kurganima, koji su došli do Češke, i srednje Njemačke. Da bi se omogućili ovako masovni pohodi trebalo je imati kola sa zapregom, u prvo vrijeme volovskom a kasnije konjskom. U ovom periodu javlja se kultura megalota, dolmena, koja se širi od juga Španije atlanskom obalom ka sjeveru (Danska). I za ovu kulutu ima mišljenja da je porijeklom sa istoka, o čemu mogu da posvjedoče dolmeni na sjeverozapadnom Kavkazu. Treći talas nastaje početkom III - ćeg milenija, koji dolazi sa prostora od Dnjestra do Urala. Stepski osvajači ponovo prekrivaju srednju Evropu. Misli se da je ovaj talas donio u Podunavlje osnovu grčkog i indoarijskog jezika. Ovo saznanje za naša istraživanja je vrlo važno jer se prvi put govori o diferencijaciji indoevropskih jezika i o približavanju Indoiranaca (Arijaca) našem prostoru. Ovo je vrijeme vrpčaste (schnur) keramike i bojne sjekire od bakra. Još i dalje dominira glačana bojna sjekira iz neolita i sahranjivanje sa okerom. Na kraju ovog peioda, krajem III milenijuma stare ere pretpostavlja se da su se indoevropski jezici utemeljili u Evropi od srednje Njemačke do Ukrajine i od Baltika do Balkana, egzistirajući zajedno sa pred indoevropskim jezikom mediteranskog porijekla ili, kako ga je nazvao Milan Budimir - pelaškim ili pelostičkim jezikom. Doseljeni indoevropejci i dalje nastavljaju svoj nomadski ili polunomadski život stočara u konvivenciji sa domorocima zemljoradnicima. U daljem periodu dolazi medu njima do 91


O иоријеклу Илира Н

miješanja i do sinkretizma, što se najbolje ispoljilo na prostoru Helade. No, migracije Indoevropljana nijesu se ograničile samo na Evropu. Krajem III milenijuma preko kavkaskih vrata spušta se jedna grupa u Malu Aziju, to su bili Heliti, koji su usvojili mesopotamsku kulturu i njihovo klinasto pismo. Iz oblasti andronovske i fjodorovske kulture (srednja Azija), sredinom II milenijuma kreću se indoiranska plemena ka jugu i istoku koja će naseliti iransku visoravan i Indiju. Drugi Indoiranci koji su prije toga imali kontakt sa ugrofinskim plemenima na južnom Uralu ili zapadnom Sibiru kreću prema jugozapadu. Jedna posebna grupa Indoevropejaca, koja je govorila neki "centu" dijalekt pošla je na istok u III milenijumu. Otkriveni su u XVIII vijeku na granici Kine. To su bili Toharci. Marija Grimbutas je objavila (1974. godine) zanimljivu hipotezu, da su nomadi sa crnomorske obale u III milenijumu stare ere pored dvokolica sa životinjskom zapregom imali razvijenu i vještinu pomorstva. O ovoj hipotezi u nauci nije bilo mnogo komentara, zato ćemo se na njoj malo zadržati. U II polovini III milenijuma na sjevernoj pricrnomorskoj obali i sjeverozapadnom Kavkazu bila je razvijena jamska, zatim katakombna kultura kurgana. Autorka ovaj period svrstava u fazu "kurgan IV". Po njoj je narod iz kulture "kurgan IV" prouzrokovao uništenje urbane civilizacije u egejskoj i istočno mediteranskoj oblasti. Ovaj talas je bio drugi nasrtaj Indoevropejaca na naselja razvijene civilizacije. To su morali biti pomorci koji su pljačkali egejske, istočnomediteranske, jonske i jadranske obale. Morskim putevima Crnog i Egejskog mora moglo se lakše stići do bogatih gradova istočnog Mediterana nego preko Kavkaza ili Balkana. Ovi upadi nomada trajali su najmanje nekoliko vjekova, a završili su uništenjem mediteranskih gradova oko

2.300 godine stare ere. Trag ovih najezdi ostao je u predanjima o "užasnim džinovima sa sjevera". Ove su najezde Indoevropejaca na istočno-mediteranske urbane centre bile agresivnije od onih koje su vršene na balkanskom kopnu, koje su bile postepeni prodori prema jugu. Teško je danas suditi koji je od ove dva procesa više uticao na formiranje minojske i mikenske kulture. Postavlja se pitanje da li je ova hipoteza održiva sa stanovišta tehničkih mogućnosti II polovine III milenijuma na sjeveroj pricrnomorskoj obali za izgradnju plovila koja bi mogla da izdrže uslove duge plovidbe preko Crnog Mora, koji su kao što znamo bili vrlo teški. U najstarije doba Grci su Crno more zvali Pont Akseinos (Negostoljubivo more). Zato crnomorske brodove ne treba miješati sa egipatskim lađama na Nilu tog vremena. Međutim, ima jedan drugi podatak koji može da nam pomogne u razrješenju problema. Istaknuti istoričar pomorstva Lionel Cosson u knjizi "The ansien mariners" (7), iznosi jedan važan podatak, naredbu egipatskog faraona Snefru, koju je zapisao njegov pisar: "Učini da dođu četrdeset brodova natovarenim kedrovim trupcima". Ove kratke riječi su ušle u istoriju jer je to prvi komercijalni nalog u istoriji pomorstva. Radnja se događa oko 2650 godine stare ere. Povod je sasvim jasan, Faraonu je trebala grada za javne radove (možda zidanje piramida), a bezdrvni Egipat je koristio libanonski kedar. Uslovi plovidbe na istočnom Mediteranu, za natovarene brodove, nijesu bili ništa lakši od onih na Crnom moru, što znači da su u sredini III milenijuma postojali i korišćeni brodovi u dugoj plovidbi, što je dokaz da su takvi brodovi mogli postojati i na sjevernim obalama Crnog mora. Ako je, a mislimo da jeste, tehnologija izgradnje brodova zavisila od razvijenosti metalurgije, crnomorske obale su imale prednost zbog napredne kavkaske metalurgije. Moreplovci su mogli biti preci Kimerijaca, iz asirskih izvora "Gamiri". O tome

92

93


nagovještva i ruski arheolog L.I.Lavrov (8), koji iznosi hipotezu da su Kimerijci bježeći pred Skitima u VIII vijeku stare ere koristili brodove. Sve ovo je izvedeno da se dokaže da je hipoteza Marije Ginubutas, o nasrtajima indoevropskih nomada na crnomorske obale na urbane centre istočnog Mediterana moguća. Međutim, radovi Marije Gimbutas su pretrpjeli i kritike. Tako, istaknuti ruski arheolog NJ.Merpert ne prihvata njenu tezu o masovnoj invaziji Evrope od strane nomada iz ruskih stepa u doba eneolita, koji su "ognjem i mačem" srušili kulturu Evrope. Naprotiv, on misli da je bilo postepeno upadanje u Evropu iz jugozapadnih stepa. Sličnu kritiku upućuje i istaknuti ruski arheolog E.E.Kuzmina, ona kaže da je pogrešna teza M.Gimbutas da su dvilja pelemena Iranaca i Slovena uzjahala na konje i srušila zemljoradničke civilizacije Podunavlja. Jer, prije pronalaska uzde i uzengija konji nijesu mogli biti udarna snaga invazije. Hipoteze M.Gimbutas o seobi Indoiranaca, nomada, sa prostora južnog Urala, gdje su bili u kontaktu sa ugrofinskim plemenima krajem eneolita u skladu su sa našim tezama o doseljavanju Indoiranaca na prostoru Crne Gore i šire. Naravno za provjeravanje ove hipoteze biće potrebni i čvršći materijalni dokazi.

3. LM.Đakonov (9) Ruski arheolog LM.Đakonov je 1982. godine istupio sa teorijom o pradomovini Indoevropljana. Pošao je od pretpostavke da srednja i istočna Evropa ne dolaze u obzir. Osnovni elementi, po njemu, idu u prilog balkansko-dunavskom arealu. Protoindoevropljani su se razvili između Karpata i Balkana u V milenijumu stare ere od zemljoradnika stiglih iz Male Azije u VI i V milenijumu neisključujući mogućnost da je tamo nastala prvobitna domovina Protoindoevropejaca (Čatal Hjujuk). Do razilaženja i rasprostiranja je94


zika je došlo u IV milenijumu stare ere iz balkansko-karpatske regije. Ciklusi i pravci širenja se najbolje vide iz priloženih skica. Ova je, teorija, reklo bi se, jednostavna i dosta logična, ali teško može da se usaglasi sa našim tezama. Jer, ako su Indoiranci u IV milenijumu krenuli na istok i dosegli jugozapadni Sibir, uspostavili kontakt sa Ugrofmcima trebalo je da se vrate nazad na zapadni Balkan krajem III ili sredinom II milenijuma stare ere što nije nemoguće. Druga nejasnoća kod ove teorije jeste neusklađenost antropoloških tipova ovih prostora iz eneolita i srednje i kasne bronze. Naime, antropolozi su našli da nosioci "tripoljske" kulture iz eneolita pripadaju gracilnom mediteranskom tipu, dok indoiranski nomadi stočari iz kasnijih epoha nijesu pripadali ovom tipu, što znači da teorija nije potvrđena.

4. Gamkrelidze - Ivanov (10) Dva poznata sovjetska lingvista u knjizi izdatoj 1984. godine objavili su novu teoriju o porijeklu Indoevropljana. Teoriju su zasnovali na bazi lingvističkih istraživanja. Indoevropski jezici se dijele na dvije grupacije "satem" i "centum". Podjela je izvršena na bazi izgovaranja broja sto, grupi "centum" pripadaju anadolski jezici (hetitski i luvijski), grčki, italijanski (latinski), keltski, germanski i toharski. Drugoj grupi "satem", slovenski, baltski, iranski, a po Čabeju (1972, 132) i albanski jezik. Gramkrelidze i Ivanov Indoevropljane u IV milenijumu lociraju u Prednjoj Aziji gdje razvijaju tamo sav kompleks civilizacije. Na planinskom prostoru između Mesopotamije i Anadolije, između Semita na jugu i Hurita na sjeveru. Na tom se prostoru razvio i zajednički indoevropski jezik. Kao dokazi za novu teoriju služe pojave sličnosti sa semitskim i huritskim jezicima u određenoj leksici. Radi se o izrazima iz privrednog i kulturnog života zajedničkih za južnu floru i faunu i o nekim sa planinskog prostora. Zajednički prajezik se raspao 95



Karta 6. Razlaz indoevropskih naroda iz balkansko-karpatske pradomovine. Pod l pravac kretanja Indolranaca (po Dakonovu)

na sjeveroistoku Male Azije odakle su se Heti - Luvijci i Grci malo pokrenuoli na Zapad, proto - indoarijci neznatono na Istok, u sjeverne oblasti iranske visoravni a otuda produžili, jedni na zapad u Mitani, drugi, Kelti, Germani, Balto-sloveni i rani Iranci sa nekoliko uzastopnih talasa u III i II milenijumu migrirali kroz srednju Aziju u sjeverni Prikaspij i dalje u Povoložje i Pricrnomorje, da bi na kraju II milenijuma iz oblasti "jamne" kulture se raselili po cijeloj Evropi i ponovo došli kao "narodi s mora" na drevni Istok. Istočni Iranci su produžili za Indiju, a zadnji su pošli na sjever kroz srednju Aziju u Evroaziske stepe, to su bili Skiti i Sarmati. Po ovoj teoriji prvobitno naseljenje nosioca opšte indoevropskog jezika zahvatali su areal prednje Azije, i kontaktom sa Malom Azijom i Mesopotamijom. Ovo je bila sfera rasprostiranja "halafske kulture" u V milenijumu stare ere zašto ima sve više potvrda u svijetu novih otkrića u arheologiji i kulturno-istorijskim faktorima. Halafsku kulturu karakteriše, saglasno novim iskopavanjima (Merpert i Munčajev 1982. godine) ritual spaljivanja, što je jedan od glavnih dokaza za indoevropski pogrebni obred. Pretpostavlja se da je došlo do prodora Indoiranaca s juga na sjever preko Zakavkazja u pricrnomorske i azovske stepe IV milenijumu. Ne prihvata se teorija o suprotnim migracijama Indoiranaca od zapada na istok u srednju Aziju do Volge i dalje (R.Giršman, 1981. i T.Tomas, 1982.). Autori se pozivaju na zadnja istraživanja (Sarianidi 1981. i Giršman 1981), čiji argumenti zajedno sa lingvističkim i kulturno-istorijskim ukazuju više na kretanje iranojezičkih plemena u srednju Aziju s jugozapada na sjever, a ne obratno iz srednje Azije na iransku visoravan. Autori ne prihvataju Balkan kao pradomovinu Indoevropejaca, zato što postoji lingvistička veza sa semitskim, kartvelskim i ugrofinskim jezicima. Semantika ranoiranskih pozajmica u ugrofinskom ima karakter zanimanja ranoiranskih migrana-

96

97

Karla 5. Balkansko-karpatski areal gdje se razvilo prvo zemljoradnička društvo u Evropi u Vi IVmil. (po Dakonovu)



ta. Analiza pozajmica iz iranskog u ugrofinski ukazuje na odsustvo zadnjih u staroindijanskoj leksici, što bez sumnje ukazuje na vezu sa ranoiranskim a ne staroindijskim jezikom. U ugrofinskom rane iranske pozajmice odnose se na termine stočarstva i zemljoradnje, na trgovinu i račun. Ovakve pozajmice govore o odnosima Ugrofinaca i Iranaca i njihovom prebivanju u ugrofinskoj sredini. Ranoiranske pozajmice u ugrofinskom ukazuju na odvajanje irano-jezičkih plemena u dosta davno vrijeme, možda na kraju III milenijuma u vrijeme opšteg kretanja iranskih plemena i djelova tih plemena u sjeverozapadnom pravcu prema stepama i prema Podunavlju i Balkanu. Nema kretanja balkanske kulture ka zapadnoj Evropi. Posle pada balkanske kulture u IV mil. sve do II milenijuma, ona ostaje neindoevropska. Lokalizacija praindoevropskih jezika u arealu prednje Azije i dovođenje nosilaca staroevropskih dijalekata iz istočne Evrope, gdje su ti dijalekti morali prispjeli kao rezultat migracije, sa tih teritorija nosioci kulture kurgana (jamna kultura), rasprostrli su se na više zapadnih pravaca. Rani talasi tih migracija i dovode do nestanka starobalkanske kulture u IV milenijumu (Gimbutas, 1982. g.). Pri tome nosioci jamne kulture postepeno upadaju na Balkan (Titov, 1982, 132). Kasnije se ta plemena rasprostiru na sjever i zapad rušeći magalitsku kulturu ranih Pred-indoevropljana, čiji su se tragovi sačuvali samo na zapadu Evrope. Teorija Gamkelidze-Ivanov se nalazi u centru diskusije ruskih arheologa, Đakonova, Marperta, Kuzmine i Lelekova. Glavne primjedbe se odnose na odsustvo arheoloških dokaza. Đakonov posebno ukazuje na nedostatak tragova praindoevropskog jezika na prostoru pradomovine na prednjem Istoku. Postavlja se i pitanje - ako su ta praindoevrospka plemena koegzistirala između Semita i Hurita, morala su imati tamne koplesije, kako su Germani, Kelti i Sloveni za tako kratko (biološki govoreći) vrijeme postali

svijetli i sa plavim očima? I zaista to je ozbiljno pitanje kada znamo da su Cezar i Tacit o Germanima pisali kao o plavim ljudima, da li su oni mogli postati plavi za 2 hiljade godina u drugim ekološkim uslovima. I antopolozi ne prihvataju ovu teoriju jer smatraju da su kretanja Indoiranaca kroz evroazijske stepe išla od zapada na istok a ne obrnuto. Pored svih nedostataka teorija Gamkelidze - Ivanov se približava biblijskom mitu o vavilonskoj kuli. Nije nam namjera da dublje i detaljnije ulazimo u analizu održivosti ove teorije, zato što polazimo od naših teza, one su za nas mjerodavne i prema njima određujemo kriterije, koja je od teorija o migracijama Indoiranaca podobna ili ne. Teorija Gamkrelidze - Ivanov pruža mogućnosti, kao i teorija M.Gimbutas, da se objasne kontakti Indoiranaca i Ugrofinaca na prostorima između Urala i Oba, migracije krajem eneolita i širenje po zapadnom Balkanu i lingvističke i kulturne pojave na prostoru Crne Gore i šire, na koje smo ukazali. Zato nam pomenuta teorija pruža dokaze ili bar omogućava da pribavimo argumente o ispravnosti naših teza, iznijetih u prethodnim poglavljima i da ih pretvorimo u teoriju o porijeklu "Ilira" ili preciznije rečeno protobalkanskih slojeva stanovništva.

98

99

5. E. E. Kuzmina (11) U svojoj knjizi "Otkuda prišli Indoarii", izdatoj u Moskvi, 1994. godine E.E.Kuzmina pokušava da locira položaj indoiranskih plemena prije nego su izvršila migraciju prema Indiji i Iranu. Ovaj je problem pokušala da riješi na kompleksan način, koristeći se arheologijom, lingvistikom, mitologijom, antropologijom i etnografijom. Sve ovo je koristila da bi uspostavila etno-istorijsku rekonstrukciju. Bogato korišćenje Rigveda, Aveste i drugih sakralnih i mitoloških djela Indoiranaca, su joj omogućili ulaženje u socijalnu i kultnu situaciju po-



smatranog prostora i vremena. Sve dobijene činjenice iz jedne oblasti komparira sa drugim nalazima, naravno i sa ostacima materijalne kulture (arheologijom). Na prostoru evroazijskih stepa od r. Urala do r. Jeniseja u II milenijumu stare ere egzistira bronzana, tzv. andronovska kultura. Od XV do XI vijeka stare ere na istoku i jugu današnjeg Kazahstana razvija se fjodorovske kultura. Nosioci andronovske kulture su bila indoiranska plemena, dok je za nosioce fjodorovske kuture moguća pretpostavka da bi mogla biti ugrofinska plemena ili, najvjerovatnije, mješavina njih sa indoirancima. Fjodorovska kultura ima keramiku sa geometrijskim ornamentima, trouglova, rombova, cik-cak linija i slično. Ovi motivi se i dans koriste u folkloru (tepisi) naroda ovog prostora. Andronovska plemena su došla sa zapada u Sibir, gdje su se raširila do gornjeg Oba. Dokaz da su to bila indoiranska plemena služi to što hidronimi područja gornjeg Oba pripadaju indoiranskom jeziku (Abajev). Na prostoru od r. Urala do Oba, na kontaktu stepe i tajge Indoiranci se srijeću sa ugrofinskim plemenima. Među njima dolazi do razmjene kultura, jezičkih pozajmica i miješanja. Ugrofinci preuzimaju nomadsko stočarenje, kola, konja i nešto iz indoiranskog kulta. Sto se tiče andronovske i fjodorovske keramike, M.F.Kozarev (12), smatra da se ona razvila u šumskoj zauralnoj zoni na tradiciji "grebenog geometrizma". Ovi ornamenti su naneseni i štampom. Ipak E.E.Kuzmina smatra da je hipoteza o uralskom porijeklu andronovskofjodorovskih ornamenata nedokazana? Dakle, po ovom pitanju postoje oprečna mišljenja, ali treba imati u vidu da narodi atlajsko-uralskog porijekla, kao Ugri, Kirgizi i dr. svoj folklor zasnivaju na ornamentima sa dominacijom trougla, romba, cik-cak linija, krstova i si. Andronovci su se bavili stočarstvom i zemljoradnjom, od kojih su se snadbijevali sa mesom, mlijekom, vunom, kožom, gorivom, odjećom.

Na prvom mjestu su bila goveda, sitna stoka, pa konji. Sve se ovo vidi iz Rigveda (III, 31, 4, VII, 18), gdje su bogovi Mitra i Varuna odgovorni za napredak stočarstva. Iz Rigveda Avesta se vidi da su Indoiranci živjeli u širokoj stepi, po Avesti "Arvanam vaijah" (široki arijski prostor), sa velikim punovodnim rijekama. Stanovali su SI. 25. Geometrijski ornamenti na u kolima ("kubitka"), keramici andronovske kulture srednje poluzemunicama i jubronze, (E.Kuzmina) rtama. Kola su u početku vukli volovi, a kasnije konji. Konja počinju da jašu od XIII vijeka stare ere kada se nalaze bronzani djelovi za uzde. To je "terminus ante quem" za raseljavanje u pravcu Indije i Irana, jer su nazivi za uzdu u indijskom i iranskom različiti, što znači da su se razdvojili prije otkrivanja uzde. Nije isključeno da su dekoracije andronovsko-fjodorovske kulture imale kontakt sa kineskom kulturom na istok. Može se sa sigurnošću računati da su postojali kontakti između indoiranskih žrečeva i sibirskih šamana i da je došlo do razmjene iskustava. Upotreba opojnog napitka od konoplje "soma" su žrečevi Iranaca mogli naučiti od šamana, kao i vještine proricanja i prizivanja duhova i zadržati to kao monopol u okviru duhovne kulture Indoiranaca. Sahranjivanje u kurganima, toponimi i petroglifi andronovsko-fjodorovskog tipa otkriveni u zadnje vrijeme na planinama Pamira i Hindokuša, govore o kretanju Indo-iranaca u pravcu Indije i Irana. Posebno je česta rasprostranjenost hidronima "Tara" (bistrica), od

100

101


O иорнјеклу Илира П

Tjen-Šana i Pamira na jugu do tomske i novosibirske oblasti na sjeveru. Glavna religiozna praksa Indoiranaca je bila, prinošenje na žrtvu konja, bika i ovce. Upražnjavan je kult predaka prinošenjem žrtve i podizanjem kurgana. Praktikovan je običaj spaljivanja mrtvaca kao i inhumacija uz priloge. Oganj je bio glavni obred u žrtvovanju i kao posrednik između Ijdi i bogova. To se odrazilo na kult domaćeg ognjišta. Orijentacija umrloga pri inhumaciji je bila, glava na zapad, lice ka jugu na strani carstva mrtvih. Socijalna podjela Indoiranaca je bila na tri grupe: vojnike, žrečeve i pastire. Proces etnogeneze u stepama u II milenijumu stare ere nosi karakter autohtonog razvoja, integracije i migracije. Migracija se pojačava u XVII i XVI vijeku stare ere u vezi sa pojavom kola i livene bronze. U trećoj četvrtini II milenijuma ubrzava se raseljavanje iz Kazahstana plemena andronovske kulture u južni Sibir, srednju Aziju, Tjen-Šan, Pamir i srednjeazijske pustinje. Pretpostavlja se da se osvajanje novih prostora javlja postepeno još od III milenijuma stare ere kao rezultat zakonomjernog razvoja stočarske ekonomije. Uzroci su sastav stada pogodnog za kretanje u pustinji i planini, laki stanovi, transport (kola), zadovoljavanje za potrebama hrane (sir, kumiš, meso), otkrivanje bunara, vještina orjentacije i si. Iz ovoga su se stvorili uslovi za ekspanzivno stočarstvo. Lokalizacija indoiranskog zavičaja u evropskim stepama može biti potvrđena retrospektivnom metodom koja nam omogućava da dođemo do istorijski neprekinutog lanca etničkog i kulturnog kretanja od evroazijskih stepa do Irana i Indije u epohi srednje i kasne bronze. Potvrda ispravnosti etničke pripadnosti kulture rezultat je arheoloških i lingvističkih nalaza. Isto tako ova provjera je potvrđena antropološkim istraživanjima otkrivenog materijala. Provjera etničke pripadnosti nosilaca andronovske kulture na njihovom putu migracije je potvrđena mitološkim i religioznim predanjima

u Rigvedama i Avseti. Prva pojava Iranaca na platou Zagrosa, arheološki dokazana, bila je oko 1300 godina stare ere. Kao rezultat navedenih istraživanja je saznanje da je evolucija uzgoja stoke u XV-XIII vijeku stare ere dovela do sljedećeg: 1. Prelaz od stacionarnog na nomadsko stočarenje, i 2. Demografsku ekspanziju koja je izazvala migraciju andronovskog stanovništva. Ova je migracija pojačana prelazom na jahanje konja od XIII vijeka stare ere. 3. Migracije prate materijalni dokazi grnčarstva, sličnog svuda od Dunava do Altaja i Irana. Da sumiramo - ova analiza nam omogućava da lociramo indoiransku postojbinu u evroazijskim stepama tj. na južni Ural. Nosioci andronovske kulture i njihova veza sa snibnom kulturom mogu biti dokaz da su govorili indoiranskim dijalektima. No, kretanja je bilo i sa istoka na zapad jer jjodorovske kulture ima i u Ukrajini (Geršković). Kada je riječ o migracionim kretanjima medskih (mikdanskih) plemena i Savromata, onda je problem teži, jer se radi o manjim izdvojenim grupama iz šire mase sa ogromnog prostora

102

103

6. J. Šilov (13) Pod naslovom "Pradomovina Arijaca" izašla je 1995. godine knjiga ukrajinskog arheologa J.Šilova. Njegova teorija u osnovnim crtama ima dosta zajedničkog sa teorijom I.M.Dakonova. Polazišta ove teorije iznijećemo u skraćenom obliku. Još u VI milenijumu stare ere u donjem Podunavlju se formiralo društvo zemljoradnika sa stalnim naseljima. To su bili nosioci neolitske kulture pristigli iz Male Azije. J.Silov smatra da je to društvo još onda sebe zvalo Arata (Arataji), što znači "Zemlja zemljoradnika (orača)", što dođe od "arat" - plug. Ovo ime smo saznali kasno tek iz ira-



nskih izvora. Cirkumpontijska Provincija je rano uspostavila komunikacije i predstavljala kulturno i etničko jedinstvo. Cirkulacija oko Crnog mora je bila prekinuta za vrijeme hetitske države u II milenijumu stare ere a obnovljeno je krajem II milenijuma kada je pala hetitska država pod naletom "egejskih seoba". Mala Azija je pradomovina Indoevropejaca. Premještanje najstarijeg društva na svijetu na istok od Južnog Buga do Dnjepra izvršeno je pod pritiskom kulture Vinca koji su pristigli iz Male Azije krajem neolita. Za "tripoljsku" kulturu Šilov smatra da je to bila u stvari Arata čiji su nosioci pripadali indoevropejskoj populaciji. Transformacija Arate nastaje na Dnjepru krajem eneolita kada su nosići "tripoljske" kulture sa srednjeg Dnjepra pošli na zapad. To su budući Germani, Sloveni, Kelti, Italici i si. Sa donjeg Dnjepra, gdje su živjeli Indoiranci (Arije), pošli su na istok, stupaju u kontakt sa "kuro-arakskom" kulturom pod čijim se uticajem formira "kemi-obinska kultura", stvaraju se uslovi za nastanak mitova i kultova koji su do nas stigli preko Rigveda. Tako je Aditi ustvari ime 'Velike majke", božanstva neolitskih zemljoradnika, koja rađa sinove, Indru, Mitru, Varunu i dr. Indra je glavni junak Rigveda, on se bori sa zmajem Vritrom koji "zadržava vodu u planini". Podnjeprovska se Arata na iranskom zvala Arta, kod Indusa Bharta, kod Grka Ortopolis. Srednjednjeparska Arata i Nižednjeparski Arije, dostigli su sovj vrhunac u IV i III milenijumu stare ere. Indoiranci svoje kulturne centre sredinom II milenijuma stare ere sele za Indiju i iransku visoravan. Po Šilovu žreci su odigrali glavnu ulogu kod Indoiranaca u razvoju mitova, kultova, kalendara, pisma kao i u organizaciji društva. Kultura Arija je iznikla iz duhovne (Žrečevske), a ne vojne ili robovlasničke zajednice. Zato se to društvo i zvalo "Božanska Arata". Žrečevi su igrali ulogu prvobitnih intelektualaca, kod kojih je kult igrao važniju ulogu od etničke. Prema istraživanjima ruskog filologa Trubačeva O.N. i odgovarajućih arheoloških nalaza, pokazalo se da su odnosi Kimerijaca,

Sinda, Meota, Tavra, Ariha s jedne i Skita, Sarmata, Šaka, Alana s druge strane odražavali koegzistenciju.

104

105

Karta 7. Položaj Indoiranaca u jugo-zapadnom Sibim odakle su se raselili na sve strane u Ilrnil. st.e. (E.Kuzmina)



Na ove dvije zadnje predpostavke Šilova naša su mišljenja drugačija, ali se uzdržavamo od komentara. Mikenski su Grci imali neko pamćenje o kontaktima sa Aratom. vjerovatno se radi o uvozu žita iz crnomorskih luka, otuda se za hleb kod Grka kaže "artos". Dvije su stvari koje su teško prihvatljive kod Šilova na ovom nivou istraženosti, to su, da je kultura Sumera i ep o Gilgamešu djelo Indoiranaca, kao i određena mistika u pogledu uloge kurgana iz stepa, navodno da su oni bili svojevrsna nebeska opservatorija.

East IVediteranean urban civilication around 2300 B.C. Los Angeles. 7. Lionel Časovi, Navi e Marinai deli' antichrita, Milano, 1976,10. 8. L.I.Lavrov O putu upada Kemirijaca u prednju Aziju, Sovjetska arheologija Moskva, 1965, No. 3, str. 223. 9.1.M.Đakonov, Vestnik drevnoj istoriji, No. 3 i 4, O prarodine nositeljei indoevropejskih dijalektov, Moskva 1982. 10. T.V.Gamkrelidze i V.V.Ivanov, Indoevropejski jezik i Indoevropejci, Tbilisi, 1984. 11. E.E.Kuzmina, Otkuda prišli Indoarii, Moskva, 1994. godine. 12. M.F.Kosarev, 1974, str. 149. 13. J.Šilov, Prarodina Ariev, Kijev, 1995. godine.

Ovo poglavlje je bilo posvećeno traženju porijekla Indoiranaca (Arija). Iznijete su teorije pretežno ruskih vodećih arheologa koji su se bavili arheologijom stepa. Oni bi po meni i trebali najbolje da poznaju probleme svog prostora. Kao što se moglo zaključiti iz pregleda priloženih teorija najpoznatijih naučnika po ovom pitanju, još nema jedinstvenog gledanja na ovaj problem, Posebno za IV i III milenij. No za naša istraživanja dovoljno je toliko što Indoirance prepoznajemo od početka II milenijuma stare ere, kao nosioce jamne i srubne kulture kada i počinje njihova ekspanzija na istok i zapad prema Bakanu. VI. Ρ r i m j e d b e 1. NJ.Merpert, Etnogenez narodov Balkana, M. 1984, 234,235. 2. Gojko Vukčević, "O porijeklu Ilira", Podgorica, 1992, str. 30. 3. Kao pod 1. str. 237. 4. Kao pod 1. str. 441. 5. G.Kosina, Urspsrung uns Verbreitung der Germanen, Leipzig, 1936. godine. 6. Maria Ginbutas, The Indo Europeans in the forth and third milenio, 53,54,55. Ν.Υ. i The destruction of Aegean and

106

107



eneolita, rane i kasne bronze, zato je pokušaj davanja "imena i prezimena" tim etnogrupama veliki izazov ali i još veći strah od rizika promašaja. U taj se rizik ulazi svjesno jer je to najispravniji metod nauke da dođe do istine, a nauka i nema drugog cilja sem otkrivanja istine. Jer, samo prava istina može da korisno posluži ljudima. L Kimerijci (gr. Kimmerioi)

VII. PREGLED ISTORIJE SJEVERNIH ARIJA I MEDA Može se uzeti da početak istorije iranojezičkih plemena, koja su imala zajedničku duhovnu baštinu počinje sa XIV vijekom stare ere kada carevi Mitani, Kurtivaca i Hetita, Supliluluma I, potpisuju ugovor u kome se pominju arijska božanstva Mitra i Varuna. Od tog vremena nastaje praznina u pisanim spomenima Arija, sve do VIII vijeka stare ere kada Homer u Odiseji pominje Kimerijce. Grčki kolonisti sa Ponta sva iranska plemena u pripontijskim stepama zovu Skiti (gr. Skitoi). O progonu Kimerijaca od strane Skita u VIII vijeku stare ere ostali su tragovi kod Asiraca, no prava istorija iranojezičkih naroda iz pripontijskih stepa, Srednje Azije i iranske visoravni počinje tek sa Herodotom (V vijeku stare ere). Razlozi interesovanja za istoriju Kimerijaca, Skita, Sarmata i Meda leži u tome što oni učestvuju u istoriji Evrope, a tragove Meda (Midana), nalazimo na našem prostoru pa pokušavamo preko njihove istorije da dođemo do nekog novog argumenta koji bi bio od koristi za stvaranje jasnije slike o naseljavanju Indoiranaca na prostoru zapadnog Balkana i određivanju vremena u kome se to dogodilo. Nauka do sada nije uspjela da odredi etničku pripadnost nosilaca kultura koje su naseljavale Zapadni Balkan krajem 108

Plemena srodna arijskim naseljavala su pricrnomorsku i azovsku obalu i sjeverne padine Kavkaza u VIII i VII vijeku stare ere. Misli se da su im zvanja dali Asirci. U VI vijeku stare ere grčki kolonisti su dali Kerčanskom moreuzu ime Bosfor kimerijski. Grci su rano uspostavili sa njima trgovačke veze (1). Lađa nam stiže do okeanskih dubokih struja, Onde je zemlja i grad Kimerana štono ih kriju Tama i magla, onde žarkovito nikada sunce Zracima svojim na njih ne gleda. (Odiseja, ΧΙ-1) U VIII vijeku stare ere Skiti se spuštaju sa sjevera i progone Kimerijce, iako su bili bliski među sobom i imali su sličnu kulturu. Pred Skitima Kimerijci bježe u Malu Aziju. Sedamdesetih godina VII vijeka stare ere zahvatili su Frigiju, a pedesetih Lidiju. Najduže su se zadržali u Kapadokiji u rconu Sinope, gdje su se izmiješali sa starosjediocima. O upadu Kimerijaca u Malu Aziju svjedoče nalazi skitskih vrhova strelica pri iskopavanjima u Bogaz Keju, Sardu i Gordionu. U arheologiji je poznat tzv. "Kimeričko-trački udar" početkom VIII vijeku stare ere na pravcu Podunavlja, kojom pdilikom su doprli do predgorja Alpa. Kilikija se pominje u himni asirskog vladara Ašurbanipola Marduka oko 654 godine stare ere kada su Skiti potukli Kimerijce, odakle su ih istisnuli, koji su se povukli u 109


Kapadokiju. Jermeni su Kimerijce zvali Gamirk. U borbama sa Skitima poginuo je kimerijski vojskovođa Sandokšatra. Zagonetna je pojava slovenskih toponima tamo gdje su boravili Kimerijci u Maloj Aziji (Sinopa i Tars u Kilikiji), kao npr. Zagora i Soli.

2. Skiti (gr. Skythoi) Skiti su po Herodotu (IV-11) došli iz Azije odakle su potisnuti od Masageta, prešli Araks (Ra) i došli u kimerijsku zemlju. Skiti su svi konjanici i nose sa sobom svoje kuće na kolima, žive od stočarstva (Herodot, IV-47). Od VII do II vijeka stare ere živjeli su, po antičkim vijestima, između Tanaisa (Dona) i ušća Istra (Dunava), ukljuujući i stepski Krim. Herodot je Skitiju predstavljao kao kvadrat sa stranicama od 20 dana hoda. U II vijeku stare ere Skite potiskuju Sarmati i od tada se Skitaja zove Sarmatija. Jezik starih Skita je bio jedan iranski (arijski), dijalekat, kao što su još bili sarmatski, alanski, masagetski i dr. Skitski jezik do nas nije došao ali jesu toponimi, onomastika i poznat je njegov iranski karakter. Neki istraživači misle da su oni pripadali snibnoj kuItun epohe bronze, kada su se u XIV vijeku stare ere pokrenuli iz Povoložja na zapad. Drugi pretpostavljaju da su došli iz Srednje Azije ili Sibira i pomiješali se sa stanovništvom pricrnomorskin stepa. Početak istorije Skita počinje od rata sa Kimerijcima u VII vijeku stare ere. Skiti su posle progona Kimerijaca, 70-tih godina VII vijeka stare ere prodrli u mediju, Siriju i Palestinu i gospodarili u prednjoj Aziji do početka IV vijeka stare ere, kada su ih istisnuli Medijci. Skiti su imali klasno društvo, njihova je država bila robovlasnička. Po Herodotu (IV-46), gospodareći sloj su bili "carski Skiti" koji su živjeli u stepama između Dnjepra i Dona. Na desnoj strani Dnjepra i u stepama Krima živjeli su Skiti nomadi. Kada su se Skiti vratili iz Prednje Azije u stepu, 110


donijeli su sobom napredniju kulturu. Na kraju III vijeka stare ere država Skita se umanjila pod pritiskom Sarmata, koji su došli sa Istoka. Zagonetno je pitanje ko su bili robovi Skita. Da li su to bila neka od skitskih plemena ili možda neka ugrofmska plemena sa južnog Urala gdje su Skiti nekada boravili. Za umjetnost Skita karakterističan je "zverinji" stil u primijenjenoj umjetnosti (jelen, los, ptice grabljivice, fantastične životinje itd.). Najčešći su motivi borba grabljivica i orlova, Herodot je opisao surovost i 5/. 16. Skliska pokrivena kola sa Kerča krvoločnost Skita. U velikoj seobi naroda nestalo je Skita kao organizovanog naroda.

Si. 17. Oblačenje skliskih žena iz IV v.sl.e. (Mazolevski)

111


3. Sarmati (lat. Sarmatae) Sarmati su ime jedne grupacije iranojezičkih plemena raseljenih od Dunava do rijeke Tobola u jugozapadnom Sibiru. Stariji je pomen imena Savromati za koji većina naučnika smatra da je sinonim za Sarmate. Misli se da ime Sarmati dolazi od "sarisa matai" što znači "narod kopljonosaca". Glavna plemena su bila: Roksolvani, Alani, Siraci, Aorsi i Jazigi. Osnovno im je zanimanje nomadsko stočarstvo i u manjoj mjeri zemljoradnja za one koji su se naselili u ravnicama gdje je od zemljoradnje živjelo ranije stanovništvo. Kod Sarmata je došlo do raspada rodovskog društva i do početka formiranja klasnog robovlasničkog društva i izdvajanja bogatog sloja rodovske arisotkratije. Kretali su se na zapad za pašom. Približavali su se gradovima na crnomorskoj i azovskoj obali radi pljačke i trgovine, odakle su protjerali Skite na surov način. U III i II vijeku stare ere djelovi Sarmata, Siraki i Aorsi, zauzeli su prikavkaske ravnice, drugi Jazigi i Roksolani uspostavili su svoju vlast na stepama Pricrnomorja. U ravnicama rijeka Dona i Prikubanja odvijala se asimilacija Sarmata sa Meotima. U I vijeku stare ere Sarmati su bili saveznici pontijskog cara Mitridata VI, Eupatora u borbi protiv Rima. Dok se u I vijeki nove ere priključuju rimljanima Aorsi i Alani protiv bosforskog carstva, a Siraki su mu saveznici. Na kraju II vijeka nove ere Sarmati stupaju u savez sa Skitima protiv Pontijskog carstva. Istočna grupa Sarmata je bila politički i ekonomski povezana sa državama srednje Azije, osobiti sa Horezmom. U I vijeku nove ere Sarmati počinju sa vojnim pohodima na Zakavkazje, zatim se okreću na zapad i opsedaju granice Rima na Dunavu, u čemu su se posebno istakli Alani. Sa III vijekom nove ere u sjevernom Pricrnomorju vlast Sarmata biva ugrožena od Gota, a u IV vijeku bivaju razbijeni od Huna. Dio Sarmata je zajedno sa Hunima i Gotima 112


učestvovao u velikoj seobi naroda. Pojedini odredi Sarmata (Alani) dolaze do Španije. Posle smirivanja seobe naroda sve što je ostalo od Sarmata jesu Osetinci na Kavkazu u čijem jeziku je sačuvana osnova iranskog jezika. To je ostatak jednog jezika koji je u antici pokrivao ogroman prostor od Dunava do rijeke Oba u Sibiru.

Karta δ. Raspored sannatskih plemena između Kavkaza i Urala od V-JVv.sLe. (po Smimovu)

Od VII do III vijeka stare ere kultura Sarmata se ispoIjava kroz zverinji stil u livenoj bronzi, oružje, odjeću i posude. Motivi su obično grabljivice, zmajevi prepletem u napregnutoj borbi. Rasprostranjeni su krilati geniji, antropomorfna božanstva, biljni motivi i si. Porijeklo Sarmata treba tražiti na prostoru srubne ili andronovske kulture u epohi bronze. Antropološka ispitivanja su pokazala, da nosioci kulture andronova, centralni Kazahs113

Гојко Вукчевић tan, pripadaju brokiocefalnom evropoidnom tipu. Oni sa donje Volge, koji pripadaju srubnoj kulturi, (misli se da su to rani Sarmati), pripadaju mediteranskom rasnom tipu. U drugoj polovini V vijeka stare ere u stepskim predjelima donjeg Urala otkriveni su armenoidni tipovi koji odgovaraju Centralnoj Aziji. Na gornjoj Volgi sreću se brahicefalni tipovi, to su domoroci iz zapadnog Sibira sa mongoloidnim elementima. Sarmati su živjeli od mesa i mlijeka. Transformacija smbno-andronovske kulture izvršena je u II vijeku stare ere. Opis mlađeg sarmatskog plemena Alana dao je pisac IV vijeka nove ere Amianus MarcelHnus, tj. 800 godina posle Herodota. Njihova zapažanja su identična. Tako, Marcellianus piše: "da su Alani visoki i lijepi, da im kosa naginje na "blond", da su ljutiti, i da njihov oštar pogled zadaje strah, i da uživaju u opasnostima i ratu". Nalet Huna u IV vijeku i njihova pobjeda nad istočnim Gotima i Sarmatima izmijenila je dalji tok istorije u priazovskim stepama. Sarmatska su plemena, milom ili silom, pošla sa Hunima na zapad pustošeći po Evropi najmanje 60 godina, do smrti hunskog vladara Atile. U tim najezdama najdalje je pošlo sarmatsko pleme Alani, čak do Kartage. Sa smrću Atile nestaju sa ratne scene i Huni, kao i njihovi pridruženi saveznici, medu kojima i sarmatska plemena. Za istoriju Protosrba i Protohrvata od bitne je važnosti dalja istraživanja sudbine sarmatskih plemena, posebno Siraka i Alana. Postoje ozbiljne hipoteze (Zupanić, Sulimirski i Novaković), o tome da su Srbi (Serbi) i Hrvati (Chroatos) ostali među Slovene, vršeći po Sulimirskom policijsku dužnost u ime Huna, gdje su od slovenske većine slovenizirani i došli na Balkan (2). Mi ne možemo ulaziti dalje u provjeru ove hipoteze, jer ovaj rad nije namijenjen tom problemu ali možemo načelno reći da ta hipoteza daje odgovor na mnoge otvorene probleme iz istorije odnosa i mentaliteta ova dva naroda. Nejasno je zašto se 80 godina ignoriše postojanje ove hipoteze.

114

O iiopuJL'K/iv Илира II

Karta 9. Savez siraskih plemena na Sjev. Kavkazu od III v.st.e. doli v.n.e. (po Srnimovu)

Stepski instikti sarmatskih plemena, nagon za pokret i agresivnost imali su nesrećan završetak i kraj njihovog bivslvovanja.

4. Medi (Midani, Madai, Maiai, Mari, gr-Μηδια) Izolovane grupe indoiranskog govora pojavile su se u zapadnom Iranu već oko 1300 godine stare ere. To su bili Medi i Persijanci. Naseljavanje iranske visoravni je završeno do 1100 godine stare ere. Medi su zauzeli prostor između jezera Urmije i Kaspijskog mora a Persi južnije. Smatra se da su se Persi spustili istočnom obalom Kaspijskog mora a Medi preko istočnih vrata Kavkaza (Derbent). Već 100 godina se istražuje gdje je postojbina tih nomadskih plemena. Neki arheolozi drže da je to bila Pripontijska stepa. Drugi, međutim, kao što je poznati autoritet za pitanje Indoiranaca, akademik Abajev, kada su u pitanju Indoirancl, insistira na obavezno uzimanje u obzir irano-ugarske veze, a to znači prostor istočno od Volge.

115


Ako se držimo savjeta Abajeva onda se pradomovina Meda mora tražiti bliže Uralu gdje su boravila ugrofinska plemena. I zaista za to ima i drugih razloga, o kojima će kasnije biti riječi. Zahvaljujući Herodotu (V vijek stare ere), o Medima imamo više informacija nego o drugim indoiranskim plemenima. Tako nas Herodot (1-101) obavještava da je postojalo šest medskih plemena, i to: Busi, Paretakeni, Strukati, Arizanti, Budi i Magi (gr. Bousai, Parotakenoi, Stroukhates, Arizantoi, Boudioi, Magoi). Neka od ovih imena možemo da protumačimo, kao npr. Arizanti, što dođe od "Ari" (Arije) i "zantu" (pleme, rod), pa imamo "pleme Arijevaca". Paratakeni je nastalo od "para-ita-ka" (J.Marquart, 1901), što znači "stanovnici doline peruće rijeke". Centar Partakena je bio grad Gabaji. Busi, po nekima može značiti kao podrugljivo ime "rilati"? Ime Meda, Madaji, Amadaji, Mataji je asirskog porijekla iz IX vijeka stare ere. Ovaj je izraz blizak grčkom Maradoi, Amaradoi, avest. Mareda, što znači razbojinici, ubice. Može se postaviti pitanje da li ime dijela odjeće kod Crnogoraca i Hercegovaca "struka" ima kakve veze sa plemenom Strukati? Struka je izrazito dio pastirske odjeće. Od svih plemena na istoku su najdalje bili smješteni Arizanti i Megi, na samom zapadu Budi a u reonu Hamadana Busi. Medska država se formirala kroz optpor Asircima u VII vijeku stare ere. Ujedinitelj plemena je bio Dejok (gr. Deioces, Doiaukku), a osnivač države Koštariti. Imena nekih Medskih (Miđanskih) kraljeva po Ktesiju ("Persika") (3): Arbakes Mandaukes Sasarmas Artukas (Artuković) Artaios (iz Arte) Artunes (Artunski) Astibaros (kopljonosac) Aspanas (Astiag) 116


Karta 10. Prostor naseljavanja Mdeda u XIII do IX v.st.e. Ili

Гојко Вукчевпћ

O иоријеклу Илира U

Medi su bili kao i Pcrsijanci konjički narod. Oni prvi na Istoku uvode konjicu u ratne okršaje umjesto bornih kola. O Medima je potrebno da znamo, kako piše Herodot (VII-62): "Nekada su ih sve zvali Arijcima... umjesto šešira nosili su vezane člame oko glave". Ovo znači da su indoiranskog porijekla. O imenu Meda Herodot (VII-62) dodaje: "... a kada je k njima došla Medeja iz Atine, oni tada uzeše drugo ime, ovo sadašnje. Tako, dakle, pričaju o sebi sami Medani". Nejasne su ove Hcrodotove riječi, kakve može imati veze Medeja sa Medima, sem po zvučnosti. Na drugom mjestu Herodot stvara zabunu kada kaže da su mcdska plemena bila neiranojezička, a kasnije se podvrgla iranizaciji. Riješenje ovog problema možda nalazimo kod Đakonova (4). On tvrdi da su u reonu današnjeg južnog Azerbejžana i iranskog Kurdistana tokom IX do VII vijeka stare ere tamošnja plemena govorila ne iranskim već lulubskokutijskim jezikom. Jedino je istok Medije, reoni Teherana bio potpuno iranizirani; od konjovodskih plemena iz Srednje Azije Lulubi i Kuti su govorili vjerovatno subartijskim ili huritskim jezikom. Medi su srušili asirsku robovlasničku državu a kasnije i urartsku i okrenuli se Maloj Aziji, gdje su se sukobili sa snagama cara Lidije, Alijati, sa kojim su zaključili mir. Medski vladar Kijaksar je na kraju vladavine, izbacio Skite iz teritorije današnjeg Azerbejdžana. Tako je Medija postala najjača sila tog prostora i prostirala se od rijeke Araksa do Persijskog zaliva i od Kaspijskog mora do rijeke Halis u Maloj Aziji. Osnovno zanimanje Meda bilo je zemljoradnja i stočarstvo i uzgoj konja. Razvijeno je bilo i zanatstvo, izrada oruđa za rad, tkanje, tepisi, lončarstvo, oružje i dr. Geografski položaj Medije je bio povoljan za razvoj trgovine. Kultura Meda se razvijala u uzajamnom dejstvu sa kulturama Asirije, Vavilona, Uraratu i Persije.

Medsku državu je srušio persijski car Kir Veliki oko 550 godina stare ere. Medi su na Istoku bili poznati po svojim duhovnim svojstvima, njihovo pleme Magi (Mugi), bili su kasta sveštenika, vračeva i prizivača duhova. Bili su uticajni i na persijskom dvoru. O njihovim kultnim aktivnostima već je postavljena hipoteza, da su neke kultne rituale, kao na pr. pijenje "some" ("haome" po Avesti), 5/. 18. Medski konjanik sa damskog padanje u trans i si. pecala, Vll v.s.e. preuzeli od sibirskih šamana istočno od Urala, u vrijeme kontakta sa Ugrofincima. Medi su još bili poznati po raskošnoj nošnji, izgleda da su uvozili kinesku svilu, Sve ovo što je rečeno, odnosi se na medsku državu Bliskog Istoka, međutim, nađeni tragovi Meda na ilirskom prostoru u nauci nijcsu odgonetnuti, to i jeste zadatak ovog rada da pokuša dati odgovor na ovaj problem. Prve pisane tragove Meda na ilirskom prostoru imamo kod Apijana (II vijek), grčkog istoričara, koji je napisao "Istoriju Rima". On daje imena legendarnih ilirskih (i ne samo ilirskih), eponima plemena. "...Iliriju su se rodili sinovi Enhelej, Autarije, Dardan, Med, Tualant, Pereb i kćeri Parto, Doarto, Dasaro i druge, odakle su Tualanti, Perebi, Enhelejci, Autarijati, Dardanci, Medi, Partini, Dasareti i Daorsi". Da je pleme Meda zaista postojalo, ocjenjuje se po tome što su postojala i sva ostala plemena koja nabraja Apijan. Ako se autor držao redosleda u nabrajanju, onda bi Medi bili locirani između Dardanaca i Partina, a to je ne-

118

119



gdje u srednjoj Albaniji, oslanjajući se na Pajakovskog. Uostalom, zašto Medi ne bi mogli biti alternativno ime nekog poznatog ilirskog plemena. I F.Papazoglu piše: "... da su Dardanci sa Medima i Skordiscima napadali Makedoniju u II vijeku stare ere (5). I ovdje se Medi pominju iza Dardanaca, pa se ne isključuje mogućnost da su zahvatili i jedan dio zapadne Srbije. Možda Mede treba posmatrati kao pleme u okviru veće etničke zajednice koju su objedinjavali pod opštim imenom Arije (Ardijeji), što se pokušalo dokazati i u knjizi "O porijeklu Ilira" (6). Arijama su vjerovatno pripadali i Daorsi sa donje Neretve. Za Daorse smo već rekli da su najvjerovatnije istog porijekla sa sarmatskim plemenom Aorsi koje se u I vijeku nove ere nalazilo oko ušća Tanaisa (Dona), i Meotida (Azovsko more), po Tacitu. Strabon ih pominje na sjeverozapadnoj obali Kaspijskog mora kao dobre trgovce. Prelaz od Aorsi na Daorsi je moguće objasniti lingvistički, ako se "Di" (Al) doda na "Aorsi" kao dentalni prefiks. Što se tiče usklađivanja hronologije, radi se o tome da su se pripadnici jednog plemena mogli davno razdvojiti, još u vrijeme indoevropskih migracija na zapad, što se isto moglo dogoditi i Medima. Ovo znači da je taj proces tekao ne kao iseljavanje već kao raseljavanje. Kada je riječ o Medima treba se prisjetiti i Herodata (V-9) koji piše: "... da jedini za koje sam čuo da stanuju preko Istra jesu ljudi kojima je ime Sigini a koji se odevaju kao Medi. Konji su im rutavi... zemlja im se proteže do Eneta na Jadranu. Za sebe kažu da su došli iz Medije, ali kako su se odande doselili nijesam u stanju da objasnim. To se moglo desiti u velikom vremenskom razdoblju. Ligijci koji stanuju iznad Masilije (Marselja), nazivaju trgovce na malo "Sigini". Kako je taj Herodot svestran, radoznao i savjestan, a kako je neopravdano napadan, Plutarh za njega kaže da je "filovarvarin" jer mu se ne dopada što ozbiljno tretira "Varvare", a rimski pisci ga nazivaju "ocem laži" iz čiste zlobe i zavisti što je Helen i što je nenadmašan.

Da se vratimo našim Siginima, ovo ime se ne pojavljuje u izvorima, pa je nejasno ko bi mogli biti oni. Postavlja se pitanje gdje se nalazio Herodot, odakle je posmatrao Istor, kada je pisao o "stanuju preko Istra"? Da li je bio u Atini, u njegovoj Kariji, tj. mjestu rođenja, Halikarnasu ili kod grčkih kolonista na Krimu. Drugo je zagonetno našto pomišlja Herodot kada pominje Ligijce i trgovce Sigine? Od informacija koje direktno možemo protumačiti jesu te što se Sigini oblače kao Medi i što sebe smatraju Medima jer su davno došli iz Medije. Ovim direktno saznajemo da su indoiranskog porijekla. Druga činjenica koja potvrđuje prvu jeste podatak da su imali "runtave" konje, a to je dokaz da su došli iz evroazijskih stepa, gdje su živjeli mali i primitivni ali žilavi konji. Ako su bili iz istočno-evropskih stepa radi se o tzv. konju "tarpanu", koji je iščezao, a ako se radi o konju iz azijskih stepa to je bio "kulan", od koga je nastao sadašnji mongolski konj. Svejedno o kojem se konju radi, riječ je o konju evroazijskih stepa, a to je dokaz da su ih "iza Istra (Dunava)", doveli indoiranska plemena, među kojima su kao konjički narod najpoznatiji Medi. Enije Ointus, rimski pjesnik iz Taranta (susjed Ilira), piše da je oružje Ilira bilo dugo gvozdeno koplje koje su zvali sibina ili sigina. Ova su koplja poznata iz nekropola istočne Bosne (7). Možda je ovo koplje dobilo ime po njegovim nosiocima - Siginima. Istočna Bosna i zapadna Srbija su u epohi rane bronze pripadali kulturi "Belotić - Bela Crkva", koja je imala veze sa 'Vučedolskom" kulturom? Dalje, što je sinptomatično jeste, da su se Sigini pružali tamo gdje su se krajem eneolita i rane bronze pružali nosioci vučedolske kulture. Ova je kultura imala tri faze, vučedolsku, ljubljansku i jadransku. Pružala se do tršćanskog zaliva na zapadu i duž jadranske obale na istoku do sjeverne Albanije. Lingvistički tragovi Meda bi mogli biti u Istri, ime rijeke Raše i toponimi kod Pule, Medulin, i Katun, a u tršćanskom zalivu toponim Muggia a to je granica sa Enetima. Na Cornelijevim ka-

120

121



rtama Boke Kotorske iz XVII vijeka piše Golfo di Muggia i Monti di Muggia za područje Herceg-Novog. Pri čemu bi ovo Muggia moglo doći od Magi ili Mugi na venecijanskom dijalektu. U Drimskom zalivu imamo Medovu (Medua) i konačno "civitas que dicitur Medione". Iz onomastike imamo pojavu prezimena Burzan između Rijeke i Trsta. Sve ovo, zajedno sa lingvističkim istraživanjima iz prvog dijela ovog rada ukazuje na ozbiljnost hipoteze o migraciji indoiranskih Meda na zapadni Balkan, kao nosioca vučedolske ili neke kasnije kulture. Naravno da sve ovo ne možemo još smatrati za dokaze, već će se morati naći i dokazi materijalne kulture, što će se pokušati kada bude riječ o arheološkim kulturama zapadnog Balkana. Prema zapadnim praistoričarima Asirci su bili u IX vijeku stare ere u kontaktu sa Medima koji su došli sa sjevernih obala Kaspijskog mora iz čega se potvrđuje i veza sa ugrofinskim plemenima (8). Sada ne ostaje drugo nego da se začudimo kako su ilirolozi malo pažnje posvetili tragovima Meda (Midana) na našim prostorima.

VIII. ARHEOLOŠKE KULTURE ZAPADNOG BALKANA SA OSVRTOM NA CRNU GORU

VII. Primjedbe 1. Herodot je ostavio dosta informacija o Kimerijcima (1-15, 103, IV1,13,45). 2. T.Sulimirski, The Sarmatians, Ν.Υ. 1970. godine str. 189-194. 3. Đakonov LM. Istorija Midiji, Moskva, 1956. godine str. 26. 4. Isto, str. 151. 5. F.Papazoglu, Iliri i Albanci, Beograd 1988. godine str. 154. 6. G. Vukčević, "O porijeklu Ilira", Podgorica, 1992. godine str. 138. 7. A. Stipčević, Iliri, 1989.godine str. 134. 8. The Times Atlas of World Histori, London, 1984. god, str. 56.

122

U VI poglavlju su razmatrane arheološke kulture metalnog doba evroazijskih stepa, kojom prilikom je konstatovana etnička pripadnost nosilaca tih kultura, tj. da se radi o indoiranskim plemenima. U ovom poglavlju treba obraditi arheološke kulture zapadnog Balkana takode metalnog doba, sa posebnim osvrtom na prostor Crne Gore. Komparaciom materijalne i duhovne kulture oba prostora treba da nam pomogne da otkrijemo uzajamne veze i prepoznamo etničko porijeklo nosioca kultura na našem prostoru. To bi ukratko bio naš zadatak, čijim bi rešenjem potvrdili ispravnost naših teza. Za prikaz kultura eneolita i bronze na zapadnom Balkanu, korisitće se autori koji su objavili svoje radove u ediciji Praistorija jugoslovenskih zemalja, Tom III i IV.

1. Eneolit ili bakama doba Ovo doba nije vezano samo za početak proizvodnje bakarnih predmeta već i za promjene u ekonomskim odnosima i prelaz iz matrijarhata u patrijarhat. Ova epoha je trajala bar 1.000 godina i dijeli se na rani, srednji i pozni eneolit. U ovom periodu na tlu zapadnog Balkana smjenju123


O иоријеклу Илира H

ju se razne kulture, koje su posljedica migracionih kretanja iz dva glavna pravca, sa Istoka iz Pripontijskih stepa i iz Jugoistoka (Male Azije i Egeja). Kod B. Jovanovića postoji dilema, da li je eneolit Balkana samostalan i stariji od egejskog (1). U Tuzima kod Podgorice nađena je jedan bronzana sjekira. A kasnije, u Maloj Grdi, po Jovanoviću su se susreli balansko-podunavska i egejska metalurgija.

nski grob u tumulu 4 m visine i vrč sa pepelom. Ovo je bio znak sociološkog raslojavanja rodovskog društva. Nosioci badenske kulture pripadali su gracilnom mediteranskom tipu sa dolikosefalnim tipom lobanje. U manjem procentu je prisutan i alpski tip sa brahicefalniom lobanjom. Dolazak nosilaca badenske kulture u karpatsku kotlinu mađarski antropolog J.Nemerskeri, pretpostavlja put dolinama Vardara i Morave. Ovo potvrđuje gledište da je istočna Panonija bila izložena još od kasnog neolita pritisku populacija čije porijeklo treba tražiti na Jugoistoku Evrope i prednje Azije. Iako iz ovog rada proističe shvatanje da porijeklo nosilaca badenske kulture nije teško ustanoviti, ipak oko njihovog porijekla ima više verzija. Tako: - njemački arheolozi zastupaju nordisku hipotezu, - postoji autohtona, panonska hipoteza, - Vl.Milojčić je prvi lansirao balkansko-anadolsku (1959), koju su potvrdili i Nandor Kalicz (1963), vežući je za Anadoliju, Trakiju i južni Balkan. Badenska kultura donosi na prostora Panonije nešto značajno, to su kola sa 4 točka. Ona nije donijela napredak u metalurgiji, ali je doprinijela u društvenom preobražaju podunavskog svijeta. Badenska kultura nije bogata kultura. Komentar u vezi sa našom temom bi bio, da badenska kultura predstavlja zakasnjelu migraciju zemljoradnika iz jugostoka Evrope i Male Azije. Što se tiče promjena u ritualu sahranjivanja u zadnjoj fazi kulture, može se tumačiti i kao uticaj stepskih nomada i njihovog kulta. U oblasti materijalne kulture, najubjedljiviji dokaz da nosioci badenske kulture pripadaju mediteranskom antropološkom tipu, jesu trakaste drške na glinenim posudama, koje su izraz mediteranskog artizma. Simptomatično je da su se ove drške kod južnih Ilira zadržale dugo, od rane bronze do kasnog halštata uprkos svim promjenama i migrcijama stanovništva.

a) Badenska kultura (2) Badenska kultura je tipično panonska eneolitska kultura. Zahvata Mađarsku, istočnu Austriju, Moravsku, Češku i juinu Slovačku, a u bivšoj Jugoslaviji od srednje Slavonije prema istoku do Save, Bačku i Banat, Baranju, Srem i sjeverno Pomoravlje. Nijesu nađeni tragovi nikakvih građevina, pa se misli da se radi o nomadskoj populaciji koja je ovdje privremeno boravila. Ovo je prva eneolitska kultura na ovom prostoru i predstavlja rani eneolit. Po svim elementima ovo je bila klasična poljoprivredna kultura. Naselja su obično pored rijeka jednoslojna, stanovi su jamskog tipa. U mladoj fazi srijeću se stanovi balkanskog tipa, od pletara sa sedlastim krovom, a drugi tip stanovanja je jamski sa srednje-evropskom tradicijom, pa se izvodi zaključak da je badenska kultura južno-balkanskog ili anadolskog porijekla i druga hipoteza da je ta populacija naslijedila to što je našla na terenu, jamski način izrade stanovanja, ali da je došla sa jugoistoka. Za pogrebni ritus rane faze badenske kulture karakteristični su grobovi sa spaljenim mrtvacem, ali se javlja i skeletno sahranjivanje. Većina grobova sadrži priloge iz keramike. Porijeklo ovakvog ritusa opet vodi u Grčku, gdje imamo ovakve grobove u vrijeme Larissa-kulture. Stupanj Β badenske kulture ima sve grobove skeletnog sahranjivanja u zgrčenom položaju. Ovo je karakteristično za sve nekropole na tlu Jugoslavije. Kod Mokrina je nađen paljevi-

124

125


b) Vučedolska kultura (3) Za ovu kulturu karakteristična je razvijena društvena zajednica, pretežno zemljoradničke, sa stacioniranim stanovanjem u kućama i građenjem gradina (fortifikacija). Kult sahranjivanja je bio inhumacija u zgrčenom položaju u jamama unutar naselja. Ima i spaljenih grobova pod tumulima (30x2,4 m). Spaljivanje je vršeno u osnovi tumula, urna sa pepelom, prilozi razbijena keramika i kosti životinja. Autor pomišlja na južnobalkanske uticaje. Oko porijekla vučedolske kulture postoje velike nesuglasice: SI. 19. Rana jaza vučedolske kulture (eneolit)

- o nordijskom porijeklu, teza je njemačkihpredistoričara,

- istočno-alpsko porijeklo zastupaju Patava, Benac, Tompa i dr. - tezu o južnom porijeklu zastupaju Hoernes, Child idr. - za autohtono porijeklo zalažu se Buttler, Korošec, Novotnv, Benac, Dimitrijević, Tošić i B. Jovanović, - tezu o djelimično-stepskom porijeklu, koje je novijeg datuma, zastupa M. Garašanin i N. Kalicz. Ova pretpostavka za sada nije naišla na veći odziv.

126


Vučedolska kultura je dobila ime po Vučedolu kod Vinkovaca. Ona se nastavlja kostolačkom kulturom ali sa odvojenim etnogrupama. Turbulentna zbivanja koja su zahvatila Podunavsku Evropu prije i oko 1800. g. st. e. eliminisala su gotovo sve lokalne eneolitske kulture. U opštem miješanju različitih populacija, novih i starih ideja, u tom vrtlogu nastaje i kasno-vučedolska kultura. Ljubljanska kultura je postvučedolska i posteneolitska, tj. ranobronzana, koja je u kontinentalnoj Slavoniji nastala na vučedolskom supstratu. Ona nije vučedolska kultura, ali je jedan od djclova vučedolskog kompleksa. Ova kultura ima dva dijela, alpski i jadranski, koji se proteže od tršćanskog primorja do srednje Albanije (Pazok). Tom kompleksu pripada i Crna Gora. Problemom porijekla Ijubljnske kulture bavilo se malo arheologa, jer je većina tretirala kao dio vučedolske kulture. Prisustvo kulture zvonastih pehara pripisuje se nomadskim grupama, koje su se probijale sa zapada prema jugu, pa je došlo do integracije obje populacije (vučedolske i zvonastih pehara). Vučedolski supstrat je dao novoj kulturi dio oblika kupe na nozi i dio vrčeva, zatim dekoracije (arhitektoniku kompozicije i diodu zona). Nosioci zvonastih pehara nove tehničke postupke, široku upotrebu instrumenata za žigosanje, točkice. Međutim, u oblikovanju posuda njihov uticaj bio je minimalan. Ima mišljenja da je populacija zvonastih pehara prema jugu pokupila sa sobom ostatke neke druge srednje evropske kulture, bilo kuglastih amfora, bilo vrcaste keramike, koja je pripadala nomadskim populacijama. Motivi kruga podsjećaju na kola stepskih nomada. Nova kultura je bila vrlo eksapnzivna. Vučedolska kultura je pokazala veliku sposobnost penetracije. Kultura zvonastih pehara je izrazito stočarska, prodorom prema jugu (jadranskom obalom) oni su se sklo127



nili od turbulentnih kretanja u srednjoj Evropi, a i prostor je bio pogodan za stočarstvo. No, moglo je doći i sa bosanske strane dolinom Neretve prema jugoistoku do Albanije. Kada je proces bio završen ljubljanska kultura je bila prisutna na velikom prostoru od Alpa prema moru (Trst), do srednje Albanije. Očigledno da ta kultura nije trajala više od jednog stoljeća. Ova se populacija držala uskog morskog pojasa i ostrva. To znači da je unutrašnjost bila posjednuta nekom drugom kulturom sa kojom ljubljanska populacija nije htjela dolaziti u sukob. Ova druga je bila cetinska kultura. Stočarstv o je bilo glavni vid privređivanja. Društvo je bilo razvijeno i rodovski organizovano. Kneževski grob iz Male Grude pokazuje ekonomsku moć i društvenu vlast jednog glavara iz takvog društva. Knez iz Male Grude je dokaz dovršenja procesa socijalne diferencijacije rodovskog društva koje je završeno krajem eneolita. Osim spoIjašnjeg obilježja 5/. 20. Predmeti ljubljanske kulture tumula pokojniku jadranskog tipa, Mala Gruga su date sve oznake plemenske vlasti: zlatni bodež, srebrna bojna sjekira i

zlatne karičice za ukras glave. Egejsko porijeklo priloga jo* jednom potvrđuje tezu o refleksima društvenih zbivanja ι uticaj egejske kulture na tlo o kojem je riječ. Jer ovdje nije riječ samo o importu kao znaku trgovačkih dometa, nego ti predmeti imaju dublji smisao u obilježavanju ranga koji je imao i kulture u koju se ugledao tivatski princip. Pojava akropolja i kneževskih grobova čini vučedolskuIjubljansku kulturu različitom od ostalih oko 1800. g. st.e. 14 Kronologija preko C : - horizont Kostolac (Vučedol A) = 2340. g. st. e. - Hrustovačka (Vučedol C) = 2215. g. st. e. - Mala Gruda = 1900-1800. g. st. e. Poznato je da i nalazi pećine Odmut u dolini Pive pripadaju eneolitu. Horizont VI Odmuta ima nekolko nalaza "šnurkeramike". To bi bio dio nalaza južnobalkanskog stepskog prodora, a to bi trebalo da bude onaj talas koji je zapljusnuo Bugarsku, Tesaliju i južnu Albaniju. Pojava stepskih elemenata na jadranskom prostoru nije dovoljno jasna, kao što nije ni u drugim južno balkanskim prosotrima. Kod sadašnjeg stepena istraženosti nije moguće jasnije definisati njihov odnos prema lokalnoj kulturi. Prisutnost stepskih elemenata u Odmutu ima, međutim, kao i na svim drugim mjestima svoju posve određenu hronološku cjelinu, ona uvijek indicira vrijeme kasnog ili završnog eneolita. Spuštanje južnobalkanske kasne vučedolske populacije na Jadran prouzrokovalo je izrazitiju prisutnost vučedolske komponente u jadranskom nego u alpskom tipu ljubljanske kulture. Ali, nažalost, prisustvo južnobalkanske kulture mi na Jadranu za sada ne možemo arheološki utvrditi.

128

129

c. Stepska kultura u eneolitskom periodu Jugoslavije (4) Nosioci stepske kulture, karakteristični po grobovima jamama pod tumulima, zasada su utvrđeni samo u sre-


dnjem i južnom Banatu. Nasuprot tome pojedinačni nalazi su prisutni u sjevernom Banatu, istočnoj Srbiji, južnoj Makedoniji, a možda i istočnoj Bosni (Tuzla). Drugi pokazatelji su dugački kremeni noževi i vrpčasta keramika, otkriveni su u Hercegovini (Trebinje, Ljeskova glavica) zatim Zelena pećina i Rumin u Dalmaciji. U ovo treba uvrstiti i keramiku sa vrpčastim dekoracijama ("Šnurkeramika"), nađenu u Odmutu. Ova nalazišta svjedoče o širenju kulture stepskog i donjopodunavskog porijekla tokom finalne faze eneolita, dalje na zapad sve do jadranskog zaleđa. Kult sahranjivanja karakteriše zgrčeni položaj pokojnika položenog na leđima i polivenog oker bojom. Prisutni su prilozi u obliku konjske glave. Dolazak stepskih populacija u istočni dio karpatskog basena i balkansko-podunavsku oblast, sve se više uzima kao odlučujući činilac u obrazovanju Indoevropljana, čija plemena kroz razvoj metalurgije daju svojstveni pečat praistorijskoj Evropi.

d. Indoevropljani i eneolitski period Jugoslavije (5) Istočne oblasti Jugosalvije učestvovale su u prihvatanju nomadskih populacija iz pricrnomorskih stepa tokom eneolita. Te populacije su koristile protoindoevropski jezik pod kojim se podrazumijeva i zapadna ("centum"), i istočna ("satem"), grupacija. Rezultati istraživanja lingvističke paleontologije govore da su Indoevropljani živjeli zajedno u doba eneolitske kulture, da su se bavili stočarstvom, ali i zemljoradnjom, da su pripitomili konja i koristili kola. Njihova se zona protezala od centralne Evrope pa sve do Urala, zahvatajući stepske zone oko Crnog mora. No, postoji i teza o sjedištu Indoevropljana u srednjoj i sjevernoj Evropi, koje su izjednačavali sa nosiocima bojnih sjekira i vrpčaste keramike. Matične oblasti indoevropejskog jezika su ravnice istočne Evrope, kao djelovi arapskog prostora, kao što je

130


iranska visoravan. Gledano očima arheologa porijeklo Indoevropljana se može tražiti još u vremenu završnih faza mlađeg paleolita i mezolita, kao što se već govori o neprekidnoj evoluciji pojedinih istorijski poznatih indoevropskih naroda tokom metalnog doba evropske praistorije. M. Gimbutas smatra da su migraciona kretanja nosioca kulture grobova-jama sa istoka na zapad išla prvenstveno duž Dunava i preko šumsko-stepske zone južne Ukrajine (6). Dok M. Garašanin zastupa tezu o indoevropskoj etničkoj obojenosti tih populacija, a u njihovim migracionim pokretima početak indoevropeizacije balkanskog i podunavskog prostora. Benac govori o simbiozi domaćeg i indoevropskog supstrata. Osnovni pokazatelj dosega ovih Indoevropljana je evidentan sa grobovima-jamama (jamska kultura), pokrivenim tumulima uz čestu upotrebu oker boje. Zatim upotreba konja i kola u badenskoj kulturi i vrpčasta keramika. U društvenom pogledu indoevropeizacija znači patrijarhat, ratnički stalež, plemenske zajednice, podizanje utvrđenih naselja sa zamkom. U materijalnom pogledu prerada bakra i zlata, kasnije bronze sa arsenom. Sahranjivanje u grobovima-jamama pod tumulom započelo je od vremena badenske i trajalo do obrazovanja vučedolske kulture. Geografski položaj grobova-jama pod tumulom pokazuje migraciona kretanja stepskih populacija tokom eneolita i na početku rane bronze, a to je istočna Vojvodina, jugo-rumunsko Podunavlje i Makedonija. Istočna Evropa doživljava prvi talas uticaja populacije sa kulturom različitom od one sa grobovima-jame. Prema antropološkim razmatranjima populacija dnjepro-donjecke kulture pripadala je poznatom kromanjonskom tipu, pri čemu je takođe izdvojena priazovska grupa protoevropeidnog tipa. Nasuprot tome, nosioci tripoljske kulture su gracilni i imaju mediteransko porijeklo. Zapravo se stanovništvo Tripolja sastoji, osim od Sredozemaca još i od

131



armenoidnog i lokalnog supstrata sa kromanjoidnim osobinama što označava populaciona sažimanja. Ima sahranjivanja pod tumulama ali sa lokalnim pogrebnim ritualom kao u južnom Sremu, ali nezavisno od stepskog rituala, sa spaljenim pokojnikom i bez korenja rake, kao u vučedolskoj kulturi eneolita. Možda je to nasipanje tumula pod uticajem evroazijskih nomada, tj. stepskih populacija. Kretanja koja pripadaju eneolitu, zahvatila su matične oblasti donjeg toka Volge i obala Kaspijskog jezera, preko Crnomorskog primorja i donjeg Dunava sve do istočnih Karpata i centralne, odnosno sjeverne Evrope. Eneolitske kulture imaju dvije komponente, jedna je migraciona a druga autohtona. Nastanak eneolitskih kultura M. Garašanin vidi kao asimilaciju autohtonih kultura od strane pridošlih populacija. Nove indoevropske grupe donose stočarstvo, nove keramičke forme, upotrebu metala, bakra i zlata i jaču patrijarhalnu organizaciju društva. Eneolitski period je početak patrijarhalnog društva, u kome se rodovske povezuju u šire plemenske zajednice. Počinje sjedilački život i ratna organizacija, formira se i zanatski sloj, iz čega proizilazi socijalna diferencijacija. U eneolitu se javljaju oba vida sahranjivanja, spaljivanje pod tumulima, na stepski način. U etničkom smislu naš eneolit je simbioza i prožimanje autohtonog i doseljeničkog elementa. Pojava šolja sa trakastom drškom su novine u eneolitu i pretpostavlja se da su došle sa strane.

i one iz Ranjana, bar što se tiče konstrukcije i hronoilogije (8), pa čak i saopštenje Erdeljanovića o gomilama u Kucima (9). Ovo saopštenje je utoliko interesnatnije što se radi o tumulu sa škrinjom od kamenih ploča i nalazu konjskih kostiju, što potvrđuje stepski i indoiranski kult. Iz svega bi se moglo izvući zaključak da je u vrijeme rane bronze ovaj prostor bio zahvaćen etnokulturnom grupom, nosilaca vučedolske kulture, Ijubljnskog varijetata.

2. Bronzano doba

a. Mala Gruda (10) Mala Gruda je nalazište rane bronze nedaleko od Tivta. Po pogrebnom ritualu blizak je tumulima u Albaniji i okolini Nikšića (zemljani nasip sa kamenom oblogom). Sahranjivanje u kamenom sanduku sa zgrčenim položajem umrlog. Isto kao u Hercegovini i Dalmaciji. Karakteristična su spaljivanja žrtve na tumulu, kao u tumulima "tripoljske kulture" na crnomorskoj obali. Nalazi su kvalitetni, radi se o keramici vučedolskog tipa sa importom metalnog oružja (srebrna sjekira, zlatni bodež), kao i zlatni privjesci. Ovi su nalazi slični onima iz Albanije - Pazok u dolini Mati (1800/1700 g.st.e.). Smatra se da se radi o importu iz Egeja. Datiranje Male Grude je između 1900. i 1800. g. st. e. Bogatstvo inventara i pogrebnog rituala govori o grobu jednog vladara. Pokojnik je sahranjen u kamenom sanduku i u zgrčenom položaju. Naslućivanje da bi moglo da se radi o grobu Kadma i Harmonije (Maja Pešikan), nije u skladu sa pisanjem Pseudo-Skilaksa (IV vijek stare ere.). b. Velika Gruda (11)

Sa završenom fazom eneolita može se računati sa prodorom nosilaca "Jadranskog tipa ljubljanske kulture", kojima pripadaju tumuli Mala Gruda, Velika Gruda, tumuli oko Nikšiča (Rubeža i Pas Polje). Ovim tumulima treba dodati, sa područja Crne Gore, i tumule u zaleđu Risna (7)

Prvi izvještaj o arheološkom nalazištu Velika Gruda, dala je Margita Primas 1992. godine. Ovo saopštenje je rađeno na osnovu tog izvještaja.

132

133


Nedaleko od tumula Male Grude, kod Tivta, nalazi se drugi tumul nazvan Velika Gruda. Njegovo otkopavanje su izvršili arheolozi sa Univerziteta u Cirishu, Margarita Primas i Cristoph Raub, 1988. godine. Velika Gruda je slična tumulu Mala Gruda po formi, veličini, konstrukciji i korišćenju građevinskog materijala. Razlikuju se po tome što je u naslagama tumula Velika Giuda otkriveno više grobova koji su naknadno tu sahranjeni a datiraju se od ranog bronzanog do gvozdenog doba. Centralni grob, kao u slučaju Male Grude, sastoji se od kamene škrinje postavljene na dno humke. U njemu je nađen skelet mladog čovjeka u zgrčenom položaju na leđima, što se slaže sa Malom Grudim. Kod kosti prsta desne ruke leže bez reda na jednom uglačanom kamenu dva metalna bronzana sječiva a pored njih jedno glijeto (strugač), na drvenoj podlozi konzerviranoj bakarnim solima. Na nivou vilice u vezi sa gornjim pršljenovima nađeno je 8 malih zlatnih karika (prstenova), sličnih onima iz Male Grude. Ovi metalni prilozi proširuju našu predstavu o ranoj bronzi jadranskog prostora i ukazuju na jednu interesantnu sjelinu sa nalazima Male Grude. Autori se uzdržavaju da daju hronologiju groba bez detaljne analize, no u svakom slučaju on pripada epohi Male Grude. Glijeto (strugač), od bronze sa arsenikom, dimenzija je 18,5x4,3 cm. Glijeto je naoštreno sa obje čeone strane. Autor pomišlja da je moglo imati neku primjenu kao oružje ili sličnu socijalnu simboliku. Forma ovog glijeta pripada III mil. stare ere sa mediteranskog prostora. Nož sa dvostranim sječivom u obliku leptirovih krila, dimenzija je 15,9x4,9 cm. Materijal, kalajna bronza. Nož je mogao da služi za sječenje mesa ili klanje manjih životinja. Ovakvi su noževi pronađeni na Siciliji, pripadali su ranoj bronzi a misli se da su mogli služiti kao brijači, što važi i za Egipat. Treći metalni predmet je bronzani list, dimenzija 10x3,2 χ 0,15 cm od kalajne bronze. List je dosta koroziran.

134


Misli se da je služio kao brijač, pripada egejskoj ranoj bronzi. Sličan je nađen na Kipru, Egiptu i u Ljubljanskom barju.

SI. 21. Bronzani predmeti Velika Gruda

Zlatni prstenovi su služili kao ukrasi glave. Vjerovatno su se uplitali u kosu ili bradu. Označavali su i određivali socijalni status. Od 8 komada 5 pripada tzv. "Levkas" tipu, jer su otkriveni na tom egejskom ostrvu. Drugih 3 komada pripada tipu Mala Gruda, a pronađeni su slični i u Bugarskoj i Rumuniji. Nalazi Velike Grude, još jednom potvrđuju da se u fazi rane bronze na Crnogorskom primorju razvijala jedna kultura koja je predstavljala sinkretizam kultura Indoevropljana nomada iz evroazijskih stepa i egejske materijalne kulture, što direktno ukazuje na intenzivne trgovačke i kulturne veze između dva prostora. Sve to ukazuje da je morala biti izvršena transformacija vučedolske kulture u nešto novo, što je moralo pratiti i etničko sažimanje sa starosjediocima. Očekujemo da će se ova shvatanja potvrditi daljim istraživanjima na te-

135



renu. O antropooškim nalazima se ne može ništa reći, budući da nije o tome još ništa objavljeno. Pokojnik iz Velike Grude sudeći po nađenim prilozima bio je ličnost manjeg društvenog značaja od onog iz Male Grude, ali i on je pripadao bogatom i povlašćenom sloju. Možda je bio i član iste dinastije ili bar u nekom srodstvu sa vladarem iz Male Grude. To što se Velika i Mala Gruda nalaze u blizini Soliockog polja (u srednjem vijeku Slanica) gdje se dobijala so od nezapamćenih vremena, upućuje na naslućivanje da je proizvodnja soli bila izvor njihovog bogatstva i moći. So je bila važan artikal u prehrani ljudi i stoke od najstarijih vremena. Nije slučajno što su se nomadi stočari kretali po evroazijskim stepama još od III mil. stare ere po prostoru gdje je bilo soli, od rudnika soli u Karpatima, crnomorskom obalom gdje se so dobijala iz morske vode, preko Slane stepe u Prikaspiju i slanih jezera u Srednjoj Aziji. Prilikom naseljavanja nomada stočara na Zapadni Balkan moralo se voditi računa o nalazištima soli. Tako se misli da je i Bosna dobila ime po imenu soli "bos", iz rudnika kod Tuzle. Iz istorijskog perioda imamo dokaze o značaju soli za ilirska plemena. O tome nas objavještava Strabon, koji u "Geographica" (VIII, 5,11) piše da su se Autarijati i Ardijeji stalno sukobljavali oko izvora slane vode iz koje se dobijala so kristalizacijom. A. Stjepčević (Iliri, 1989, 116) misli da su se ti izvori nalazili na obali Neretve kod Konjica. Pretpostavlja se da je dobijanje soli bilo razvijeno i na morskoj obali. Solana na dno grbljanskog polja pripadala je metohu Mitropolije na Prevlaci, koja datira još od vremena cara Iraklija (VII vijek). To je vjerovatno naslijedila i Mitropolija sv. Save na Prevlaci, a feudalnoj porodici Crnojevića solana je bila glavni izvor ekonomske moći. Prirodni uslovi za dobijanje soli na Soliockom polju, kako se taj lokalitet danas zove, su vrlo povoljni, pa se dolazi do zaključka da se tu mogla dobijati so i u najstarije doba kada se za

to ukazala potreba. A ta se potreba ukazala krajem eneolita i početkom rane bronze kada su se na naše prostore počeli doseljavati nomadi stočari iz Pricrnomorskih stepa, o čemu uostalom postoje i materijalni dokazi (dugački kremeni noževi, vrpčasta keramika i si.). Široko planinsko zaleđe Južnog Jadrana pogodno za stočarstvo bilo je sigurno "tržište" za plasman soli. Zbog toga bilo bi normalno da se i proizvodnja soli na obali razvila. Mirni zalivi Boke za to su pružali najpovoljnije uslove. Nju su organizovala lokalna plemena i na osnovu toga domogla se velikog bogatstva i moći. U ostalom to se ponovilo i u XV vijeku sa Crnojevićima. Ovo je bio jedan pokušaj traženja odgovora za moć i bogatstvo vladara iz Male Grude.

136

137

c. Bronza istočne Hercegovine i zapadne Crne Gore (12) Iz eneolita su poznati nalazi-ostave velikih noževa od kremena iz Lastve kod Trebinje, koje M. Garašanin povezuju sa nekim od najranijih talasa stepskih nomada u naše krajeve. Važan je i stratum VI u Odmutu sa vrpčastom keramikom, zajedno sa nekim drugim elementima koje C. Marković opravdano povezuje s oblastima istočnog Balkana i donjeg Podunavlja. Tumul Ljeskova Glava kod Trebinja dao je vrpčastu keramiku i sahranjivanje ispod tumula. Završna faza eneolita može se računati kao prodor nosioca "jadranskog tipa ljubljanske kulture", kojima pripadaju tumuli u okolini Nikšića (Rubež i Pas-polje) kneževski grobovi Mala i Velika Gruda. A nekoliko primjeraka keramike jadranskog tipa ljubljanske kulture nađeno je u najgornjem stratumu Odmuta VI. Sahranjivanje pod tumulama bronzanog doba je nasljeđe eneolita. Pretežan dio prelazne zone naselili su krajem eneolita nosioci vučedolske kulture. Ali, kultura ranog bronzanog doba ovog područja ne pokazuje ni jednu bitnu kompo-



nentu koja bi se mogla smatrati nasljeđem vučedolske kulture. Ovu oblast je zaposjele novo stanovništvo. Može se generalno reći da u području prelazne zone u toku rane bronze stiže novo stanovništvo koje je ubrzo asimilovalo ili protjeralo autohtono stanovništvo eneolitske populacije. Iz kojeg pravca stiže to stanovništvo, prema današnjem stepenu istraženosti ne može se reći pouzdano. Opšta ocjena društveno-ekonomskog razvoja, etničke i kulturne pripadnosti i geneze samog bronzanog doba glasinačkog područja za sada nije moguće dati. Te grupe stanovnika bile su, po svoj prilici različitog porijekla.

Belotoč - Bela Crkva sa tumulima u Zakavkazju u području kuro-arakske kulture, na koje je ukazao J. Machnik. Po M.Gimbutas, navodi Garašanin, stepski elementi koji su prodrli u kuro-araksku kulturu, donijeli su ovamo oblike sahrane pod tumulima, a primili metalurgiju i prenijeli elemente kuro-arakske kulture sjeverno od Fonta. Na to ukazuje i sahranjivanje u okviru Usatovo grupe, gdje se doduše sahranjivanje vrši u ukopanoj jami. Ovo ukazuje da se širenje ove kulture vršilo iz prostora Pripontskih stepa ka zapadu. U tom smislu govore i elementi katakombne kulture u Vučedolskoj SI. 22. Rana bronza, kult. Belotić, grupi, na koju je uticala Bela crkva, (Garašanin) j stepska i pontska komponenta. Za varijantu širenja kuro-arakske kulture preko Anadolije, misli M.Garašanin, za sada nema elemenata da se prihvati. Ali ima elemenata da se ova grupa, prema nalazima u tumulusima širila prema Glasincu, Foči, Nikšiću, putem transhumanog stočarenja. Znači, stepski elementi koji su prodrli na prostor kuro-arakske kulture donijeli su sahranjivanje pod tumulima, a primili metalurgiju i sve to preko stepsko - pontskog prostora donijeli na Podunavlje, Karpate i Balkan.

d. Grupa Belotič - Bela Crkva (13) Rano bronzani nalazi grupe Belotič - Bela Crkva, zahvataju iskopavanja grupe tumula u Radevini, zapadna Srbija. Humke su srednje veličine od zemlje, kamena ili kombinovano sa kamenim vijencem. Mrtvace su spaljivali ili polagali u zgrčenom položaju na bok, prisustvo priloga od keramike. Ima i grupnog (porodičnog) sahranjivanja, možda se radi i o žrtvovanju. M.Garašanin misli da je ova kulturna grupa posljedica migracije sa pontsko-podunavskog prostora u sklopu kretanja nomada prema jugozapadu, dok ima i drugih mišljenja (I.Ecsedv), koji oštro izdvaja sahrane pod tumulima sa darovima, vezano za eneolitske grupe karpatsko - panonskog područja (Baden, Coteljeni, Vučedol), od klasičnih stepskih grobova pod tumulima sa jamama ili katakombama. Za ovu posljednju on vezuje i nalaze iz grupe Belotič - Bela Crkva i smatra da je ova pojava došla sa istoka iz Zakavkazja iz oblasti kuroarakske kulture., ili preko Male Azije. M. Garašanin smatra da ova grupa ima najviše sličnosti sa tumulima Transilvanije (postojanje kamenog vijenca i sahrana u bočnom zgrčenom položaju). S druge strane, sigurno je da se s pravom može potražiti i veza grupe

138

139



e. Kasno bronzano doba na Južnojadranskom primorju Tražeći veze između južnojadranskog primorja i pricrnomorskih i azovskih stepa iz vremena bronze, više je bilo riječi o elementima duhovne kulture (lingvistika i kult sahranjivanja). Sada treba ukazati na veze materijalne kulture, prije svega na sličnost bronzanih sjekira, koje ukazuju na direktne veze sa kavkaskom metalurgijom. Š.Batović (14), je ukazao na tip bronzane sjekire kasne bronze sa prostora koji gravitira Južnom primorju, iz Sitnog, Debelog brda, Plane kod Bileće, Boana i dr. Njihove karakteristike su, lučno savijene, ušice ojačane sa rebrima i njihov produžetak pretvoren u čekić. Uporedujući ove nalaze sa onima iz Zakubanja (Uporno) koje su objavili ruski arheolozi A. Z.Aptekarjev i BJ.Konzenkov (15), iz epohe pozne bronze, može se konstatovati o velikoj sličnosti te da se radi o zajedničkom porijeklu ovih sjekira. Njih su na naše prostore mogli donijeti stepski nomadi iz Pricrnomorja posle usvajanja kuroarakske metalurgije. VIII.

Primjedbe

SI. 23. Tipovi predmeta kasne bronze dalmatinske skupine (po Batoviću)

1. Borislav Jovanović, Rudarstvo i metalurgija eneolitskog perioda Jugoslavije, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Sarajevo, 1979, str. 33. 2. Stojan Dimitrijević, Badenska kultura, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Sarajevo, 1979, str. 183. 3. Stojan Dimitrijević, Vučedolska kultura, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Sarajevo, 1979, Tom III, str. 284. 4. Borislav Jovanović, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Stepska kultura u eneolitskom periodu Jugoslavije, Sarajevo, 1979, str. 381. 5. Isto, str. 398. 6. M.Gimbutas 1956, 70, Idem. 1973, 281. 7. Maja Parović - Pešikan, Planinsko zaleđe Riziniuma, Beograd, 1980, str. 73.

8. Čedomir Marković, Rezultati istraživanja nekoliko kamenih gomila u severozapadnom delu Crne Gore, Beograd, 9. J. Erdeljanović, Kuci i Bratonožići, Beograd, 1982., str. 37. 10. M. Pešikan i V. Tabaković, Mala Gruda, Starinar, ХХП, 1971. god. 11. Margarita Primas, Velika Gruda, Ein grabhiigel des 3. und 2. jahrtausend v. chr, in Montenegro, Mainz, 1992. j. 12. Borivoje Čović, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Tom IV Sarajevo, 1983. god. Bronza istočne Hercegovine i zapadne Crne Gore, str. 161. 13. Milutin Garašanin, Praistorija jugoslovenskih zemalja, Tom IV - Sarajevo, 1983. god. grupa Belotič-Bela Crkva. 14. Š.Batović, Kasna bronza na istočnom Jadranskom primorju. Praistorija jugoslovenskih zemalja, tom IV, Sarajevo, 1984,271. 15. A.Z.Aptekarjev i BJ.Konzenkov, Sovjetsaka arheologija, M. 1984, Bronzani nalazi iz Zakubanja, 122.

140

141


IX - ANTROPOLOŠKO-SOCIOLOŠKA RAZMATRANJA Svrha istraživanja prošlosti ne bi smjela biti samozadovoljenje'radoznalosti, već bolje razumijevanje sadašnjosti. Za racionalno ponašanje jednog naroda nužna je samospoznaja, a ona je uslovljena traženjem istine o prošlosti. Ako iz ovog rada ne bismo imali u tom smislu neku korist, on ne bi zadovoljio pretenzije autora. Genetsko i duhovno nasleđe našeg prostora je vrlo složeno, naslage tog nasleda dolaze od najstarijih etničkih grupa koje su živjele na ovim prostorima. Projektovanje sadašnjih nacionalnih pretenzija na prošlost je samoodbrana, a traženje ostatka antičkih etnija u psihosomatskim osobinama recentnog stanovništva je jedino ispravan put otkrivanja naše veze sa prošlošću. Međutim, u tom pravcu je malo urađeno. Antropologija je jedna od nauka koja može najviše da doprinese u tom smislu, ali kako kaže M.Garašanin (1988. god.), "zaostajemo u antropologiji". Naš doprinos ovom pitanju bi bio pokušaj da se u okviru teza ovog rada, tj. migracije indoiranskih nomada iz evroazijskih stepa na naše prostore nešto više sazna o njihovim psihosomatskim i drugim osobinama i o tragovima tih osobina kod savremenog stanovništva. Prema svemu sudeći, ima dokaza da su sa indoirancima došla i uralsko 142


altajska plemena ili da su doseljenici bili bietnička etnokulturna grupa, sastavljena od indoiranaca pomiješanih sa uralskim grupama. Ove dvije etničke grupe potiču iz dvije različite ekološke sredine, a znamo da je fizička sredina (ekologija), odlučujući faktor, pored vremena, u prirodnom odabiranju vrste i razvoju civilizacije. To nas upućuje da ove dvije etničke grupe treba posebno tretirati, da bismo utvrdili psihosomatsko i duhovno nasleđe, koje je eventualno od njih zaostalo. Biogeneza ljudskih rasa i etničKih grupa uslovljena je ekologijom. Čovjek je zavisan od prirode, jer je njen proizvod, a smisao civilizacije je osamostaljivanje od te zavisnosti. Posljednje ledeno doba je počelo prije 70.000 godina, a završilo se prije 10.000 godina. Prema antropolozima homo sapiens je star 40.000 godina, u najnovije vrijeme ima mišljenja da tu cifru treba udvostručiti. U svakom slučaju homo sapiens je živio još u poznom paleolitiku, neglačanom kamenu. U neolitiku počinje sa zemljoradnjom i stalnim naseljavanjem. Formiraju se grupe srodnih rodova u plemena sa čime ljudsko društvo ulazi u evoluciju više nego sam čovjek. Od postanka homo sapiensa do danas, čovjek je 90% vremena živio kao lovac i sakupljač plodova i sjemenki. U tom dugom periodu kod čovjeka su se razvili agresivnost, hitrina, lukavstvo, koordinacija i inteligencija radi predviđanja, jedanput stečene psihosomatske osobine ne mijenjaju se lako ako čovjek promijeni način egzistencije i kulturu, potreban je novi ciklus prilagođavanja. To je razlog čovjekovog zaostajanja za civilizacijom i sukoba sa drugim ljudskim grupama koje su imale različit razvojni put. To je ono zbog čega kažemo da je čovjek biološki determinisan. Prema sadašnjim naučnim saznanjima čovjek je nastao i razvio se u Africi, istočnoj ili južnoj. Međutim još je nejasno da li je homo sapiens nastao u jednom regionu ili je policentričan? Proteklih 4.500 do 5.000 godina metalnog perioda je isuviše kratko da bi se selekcijom i mutacijom 143



čovjek bitno izmijenio. Zbog toga ne treba da čudi što se čovjekovo ponašanje kroz istoriju vrlo sporo mijenja, ili bolje reći kultura mijenja formu u sadržaj u koji je ugrađen egoizam i agresivnost u borbi za opstanak iz lovačko-skupljačke faze skoro se i ne mijenjaju za period našeg istorijskog posmatranja. Iz toga proizilazi zaključak da nivo civilizacije nije direktno upravan psihosomatskim karakterisitkama čovjeka. Ali je očigledno da postoji neka asinhronija koja koči dalju evoluciju ne samo čovjeka nego i njegovog društva, pa se postavlja pitanje dalje sapienizacije, da li će čovjek morati da priđe sredstvima vještačke selekcije ili intervencije na biomolekularnom nivou? No, da se sa ove ekskurzije vratimo na našu temu. Prije 10-12.000 godina klima je počela da se mijenja, nastalo je otapanje leda. Tamo gdje su bile tundre razvile su se šume i tajge, losovi su pošli za hranom, a lovačke grupe za losovima. To su bili veliki pokreti grupa i plemena lovaca sa juga ka sjeveru. U VII milenijumu stare ere pokrenuli su se zemljoradnici iz Male Azije ka Podunavlju, vjerovatno zbog porasta populacije i iscrpljenja prirodnih resursa, gdje su razvili nove neolitske kulture.

koji su se zasnivali na kosmičkoj filozofiji i dijalektici prirode. Da li su nomadi-stočari, usamljeni u stepi bez komunikacija sa drugim civilizacijama mogli razviti takvu religiju. Ili je ona nastala možda u dijalogu sa mesopotamskim civilizacijama? Po jednoj hipotezi južni Ural je domovina Indoiranaca i on je njihova sveta gora, koja je ušla u kultni ritual kao Ripa. Po mitologiji soma raste na toj planini u "pupku svijeta" (Rigverda, Х-82, 3). Ta je planina i "nebeska osa koja pridržava svijet" (Rigveda, VII-99). Slično predanje postoji i kod naših Durmitoraca, da je "Durmitor osa nebeska". Kod kavkaskih Osetina postoje mitovi o krilatim konjima, što podsjeća na našu narodnu pjesmu, vjerovatno i ona iz durmitorskog kraja, o "krilatom konju Jabučilu". Herodot (IV-2,3) opisuje skitske robove i ponašanje prema njima. Međutim ne kazuje ko bi bili ti robovi. I ilirski Ardijeji (Arije) su imali robove, čak 300.000 kako kaže Teopomp, kog citira Athenaens (Deipnosphistae, III, 271 e). JoŠ nekoliko pisaca tvrdi da su Iliri imali robove (1). Ne znamo ni ko su bili arijevski robovi? Ni ovom se pitanju ne pridaje mnogo značaja u ilirologiji. Postavlja se pitanje da li su Ardijeji (Arije), doveli robove iz stepa, i da li su to mogla biti plemena uralskog porijekla, kasniji Španji? I.F.Papzoglu govori o postojanju ropstva kod Ilira (2). Oskudne su informacije o fizičkom liku Indoiranaca. Svi heroji Mahbarata imaju oči "plavog lotosa", a ne crne ili tamne. Na reljefu Tutmosa IV (1420-1411), po mišljenju E.Olmsteda, egipatski umjetnik je ratnicima "Marijani", dao nordijski oblik a njihovim slugama armenodni (3). Herodot nije dao opis fizičkog izgleda Skita i Meda. Za Mede je samo rekao da vole da se lijepo oblače. Najveći junak trojanskih ratova Pelejev sin Ahil po predanju bio je Skit. I Strabon (XI, 2,6) potvruđuje da je rođen na azijskoj strani Kimerijskog Bofora. Njega su Grci doživljavali kao svijetlog, sa plavom kosom i plavim očima,

1. Indoiranci (Arije) Indoiranci, nomadi, stočari, koji su 3. milenijuma ispunjavali evroazijske stepe pripadali su nasljednicima velike indoevropske zajednice. Smatra se da su prije toga morali biti zemljoradnici. Gdje je bila njihova pradomovina, u nauci nema jedinstvenog stava a mi se oko toga pitanja nećemo dalje zadržavati. Više nas interesuju takvi kakvi su bili u stepama, odakle su se raseljavali na sve strane. O njihovoj surovosti u istorijskom periodu dosta je zabilježio Herodot. U poglavlju VII ovog rada nešto je o tome iznijeto. Poznato je iz istorije da su stočari uvijek bili agresivniji od zemljoradnika. Zagonetni su njihovi kultovi, 144

145


bezumno hrabrim, prgavim i žestokim, što potvrđuje i Agamenon kada kaže: "Voliš svagda svađe da seješ i borbe i bitke" (Ilijada, 1-4). Iz kasnog vremena imamo jasno svjedočenje o mlađem sarmatskom plemenu Alanima, od Marcellinusa IV v. "da su Alani lijepi i visoki, kosa im naginje ka bjond, imaju oštar pogled" (4). Međutim, koliko pomaže ovo svjedočenje Marcellinusa, ako znamo da sadašnji potomci Indoiranaca, Iranci, Indi, Afganistanci i Tadžiki uglavnom imaju tamne kompleksije. naravno, treba uzeti u obzir da je dolazilo do miješanja sa domorocima. Prema grčkom piscu Flautu iz III vijeka stare ere, kako donosi A. Stipčević "Iliri su bili veoma jaki i visoki i u boju i pogibelji uvijek spremni ginuti, ali su bili troma duha" (5). Ova nam vijest ne pomaže mnogo jer je nejasna o kojim se "Ilirima" radi, jer su pripadali raznom etničkom porijeklu. Rimljani su Ilire smatrali za "gente feros", a u Rimu se vjerovalo da oni imaju zle oči i "ako te njima dugo gledaju mogu da te ubiju". Ove se vijesti podudaraju sa onim što piše Herodot o Skitima i Marcelinus o Alanima. Antropološka istraživanja su pokazala da su nosioci tnpoljske kulture pripadali mediteranskom stanovništvu. Dok kod stanovništva andronovsko-fjodorovske kulture dominiraju brahiokrani i armenoidni tipovi. Već je rečeno da su Indoiranci bili formirani kao hijerarhijsko društvo. Socijalno su bili podijeljeni na tri grupe, po Rigvedama: vaišija - čobani (po Avesti - vaštria), rataeštar - vojnike, tj. ratnike ("stojeći na kolima"), i brahmane - sveštenike. Porijeklo violentnosti dinarskog antropološkog tipa, kojeg je opisala Cvijećeva etnološka škola, treba tražiti i u indoiranskom mentalnom nasljeđu. Međutim, materijalna kultura Indoiranaca, nosilaca jamne, srubne, andronovsko-fiodorovske kulture ogleda se u keramici siromašnoj po formi (šolje bez drške) sa bogatim

146


geometrijskim ornamentima gdje preovladavaju, trouglovi, rombovi, krstovi, cik-cak linije. Iz ovih ornamenata su formirane kompozicije slikanom tehnikom. Većina ruskih arheologa smatra da se radi o nasljeđu uralo-altajskih naroda, što potvrđuje prisustvo takvih dekoracija u mađarskom folkloru, a Uzbeki i danas koriste šolje slične po obliku i dekoraciji. Bronza kod Indoiranaca dostigla je svoj apogej na Prikavkazju u tzv. kubanskoj kultun kasne bronze. Duhovnost i artizam slikanih dekoracija tripoljske kulture eneolita na keramici bogatoj po utilitarnosti, a fantastičnoj po apstraktnim figurama, elipsa i hiperbola, našao je ponovo oduška na bronzanim sjekirama kobanske kulture. Radi se 0 poznatim sjekirama tzv. "zverinjeg tipa" sa ugraviranim em scenama iz lova i mitologije (jel > leopardi, orlovi i si.) Urađene sa visokom tehnikom. Sjekire su toliko dekorativne da su izgubile od utilitarnosti, a izgleda da su više služile kao znak dostojanstva i pomodarstva, što vjerovatno Arijama nije bilo tuđe. Još se treba prisjetiti ljepote i originalnosti skitskog zlatnog nakita iz Pricrnomorja, istorijskog perioda. Ovdje se javlja jedna protivrečnost koju nije lako razumjeti, profinjenost duha i svirepost koja im se pripisuje. Da li su tu svirepost preuzeli od mongolskih lovaca iz tajge? Kako je tekao proces adaptacije Arija na nove eko* loške uslove na dinarskom prostoru? Ovo je interesantno pitanje sa stanovišta čovjekove vitalnosti i sposobnosti adaptacije, ali će ostati bez odgovora jer je tema za sebe i suviše je stručna. Može se pretpostaviti sa koliko su se patnje 1 bola prilagođavali kamenu ljudi iz stepe, iz prirode koja djeluje umirujuće, navikli su da se voze kolima ili da jašu konje sa dovoljno hrane i vode. Sigurno da je rezultat prilagođavanja bio u pravcu izoštravanja da je dugo trajao, da im je dosta izmijenio psihosomatske osobine, da su postali žilaviji, sitniji i možda više zajedljiviji. Jer sve što raste na kamenu je bodljikavo i otrovno.

147



Možda je najinteresantnije pitanje od svih, zašto se na zapadnom Balkanu nije obnovio helinski podvig? Možda je odgovor na to pitanje - zato što je simbioza Arija i Hurita nepodobna. Ona se pokazala sterilnom i na Kavkazu.

kažemo. Da li je to bilo krajem eneolita i početkom rane bronze ili krajem srednje bronzae, teško je reći. No više je nesumnjivo da nijesu došli sami već sa indoirancima, jedino ne znamo u kakvim odnosima. Čak se može razmišljati da su bili robovi Indoiranaca. O kvalitetu dokaza za ovakve hipoteze ne treba sumnjati, jer o simbiozi Indoiranaca i ugrofinskih plemena na prostoru istočno od Volge, postoji čitava literatura, kojom se potvrđuje ne samo bliskost duhovnih veza, već i etničko miješanje između dva etnosa. Dolazak Indoiranaca sa prostora istočno od Urala na zapadni Balkan, potvrđuje se prenosom hidronima iranskog porijekla. Samo u Crnoj Gori i sjevernoj Albaniji ima 7 takvih imena. Da su sa Indoirancima došla i ugarska plemena, potvrđuju ugarska imena kod Albanaca i u Crnoj Gori, kao ostaci iz ilirskog perioda. Pored toga dokaz su mongoloidni antropološki tipovi na ovim prostorima. Međutim, sa ovim tipom dokaza stvar je nešto složenija zbog toga što je bilo još mongolskih najezdi na ove prostore. Prvi takav kojega je istorija zabilježila, bio je najezda Huna, koji se pojavljuje 375. god. na sjevernom Kavkazu. Ova invazija nije zahvatila naše krajeve, ali je pominjemo zbog toga što postoji hipoteza da su Huni doveli sa sobom u Evropu sarmatska plemena Protosrbe i Protohrvate (6). U održivost ove teorije nećemo ulaziti jer nije predmet ovog rada. Sljedeća mongolska invazija, koja je snažno zahvatila naše krajeve, jeste dolazak Avara (Obara), koja se desila od VI do IX vijeka. Za aktivnosti Avara u Podunavlju i protiv Franačke države vezano je i doseljenje Srba i Hrvata na Balkan, a za njihove pohode na Vizantiju vezano je njihovo naseljavanje po zapadnom Balkanu. To potvrđuju mnogobrojni toponimi sa osnovom Obar". Posle neuspješnog napada na Konstantinopolis 626. god. Avari se povlače preko Dunava, ali pustoše Duklju, Srbiju, Paganiju, Zahumlje, Konavlje i dr. u VII vijeku (7). Nijesu se svi Avari povukli sa glavnom vojskom, već ih je dosta ostalo na zapa-

2. Tragovi uralsko altajskih plemena

Ogromni arijski prostor sa stanovišta klimatsko-morfološkog, od juga prema sjeveru ima više pojaseva, tropski, suptropski, planinski, pustinjski, stepski, šume tipa tajge i tundre. Osvajanje kontinenta je otpočelo s juga iz tropske zone prema sjeveru. Prestankom zadnjeg ledenog doba kada je počelo otapanje leda, tundra se počela pretvarati u tajgu. Čovjek je već u mezolitu naselio južne djelove tajga. Bile su to grupe lovaca, koje je privuklo bogatstvo tajge sa divljim životinjama i šumskim jagodičastim plodovima, drvetom (energijom, bez koje nije bilo moguće opstati), ribom iz moćnih rijeka i si. Sve to u stepi on nije imao, te opstanak prije nego su pripitomljene domaće životinje nije bio moguć. Tako se na tom prostoru u posebnim ekološkim uslovima razvila jedna posebna naša. Na zapadu azijskog kontinenta nastala je altajsko-uralska etnička skupina. Altajskoj grupi pripadaju: Tursko-Tatari, Huni, Avari i Bugari. Uralskoj grupi pripadaju: Fini, Ugri, Voguli, Ostjaci, Komi i još neki manji narodi. Tek dolaskom Indoiranaca, nosilaca andronovske kulture, u eneolitu, istočno od Volge narodi uralske grupe se upoznaju sa domaćim životinjama i počinju da se bave stočarstvom i da naseljavaju stepe. Posebno su bili očarani konjem. Konj je Mongolima poslužio za veliku pokretljivost iz čega su proizašle agresivne horde i pljačkaško-osvajački upadi u Evropu i u civilizovane oblasti velikih rijeka na Istoku. Od evropskih naroda od tih upada su najviše stradali istočni Sloveni, no ni naši krajevi nijesu bili pošteđeni. Kada se dogodio prvi upad uralskih plemena na zapadni Balkan, još nijesmo u stanju sa sigurnošću da

148

149


dnom Balkanu, naročito u dinarskim krajevima, to tvrdi i Konstantin Porfirogenit, kada u "Spisu o narodima", kaže da u Hrvatskoj žive Avari "i po njima se vidi da su Avari". Ovim želimo da ukažemo o vrlo složenom problemu raspoznavanja ostataka Avara od Ugara. Možda bi pomogla jedna detaljnija antropološka analiza s obzirom da Ugri pripadaju uralskom, a Avari altajskom mongolskom tipu. Nešto može pomoći i lingvistika jer tamo gdje se javljaju toponimi sa osnovom "obar", radi se o Avarima, a tamo gdje se pojavljuju iranski toponimi ili ugarska onomastika radi se o ostacima Ugara. Treća najezda Mongola na naše krajeve dogodila se u XIII vijeku (1241-42). Prošli su kao furija rušeći mnoge gradove. Pored ostalih Svač i Dalj. Nijesu ostavili drugih tragova, a pominjemo ih zato što je njihove antropološke karakteristike zabilježio splitski arhiđakon Toma u svojoj "Historija Salonitana" prilikom opsade Salone: SI. 24. Rekonstrukcija lobanje "Strašna su lika, nokavkads. antmplo. tipa sa sj. ge su im kratke, a prsa šiKavkaza, (po Gerasimovu) roka, lice plosnato, a koža blijeda. Golobradi su, nos im je kukast a oči male i podosta razmaknute... Na malim, ali snažnim konjima, koji podnose glad i napor, jašu poput seljaka. Premda bez potkova konji jure po hridima i kamenju kao divokoze. Hleb ne jedu vreć meso od čistih i nečistih životinja. Piju usireno mlijeko sa konjskom krvlju". Tako smo dobili sliku o Mongolima koja se mnogo ne razlikuje od one starije dvije hiljade godina. Dolazak

150


Turaka donosi nasilje, teror, bezvlašće, koje su vršili za 500 godina na zapadnom Balkanu, dalo je nov doprinos mongolizaciji. Ipak se mora reći da se mongoloidni elementi s obzirom na oblik lobanje sa ravnim zatiljkom najčešće srijeću u dinarskim krajevima. Ovo upućuje da se radi o ilirskom, odnosno uralskom nasleđu. Dinarce prati i mongolski psihiočki kompleks, kao violentnost, agresivnost, tvrdokornost i si. Navedene osobine imaju genetsku osnovu formiranu u višemilenijskoj lovačkoj fazi razvoja gdje je selekcija u borbi za opstanak bila vezana za vještinu lova. Interesantno je napomenuti da su neke psihosomatske karakteristike naših ljudi primijećene i u inostranstvu. Tako naše iseljenike u Argentini, od kojih je najveći broj iz Dalmacije i Crne Gore, tamošnji stanovnici koji su pretežno Španci i Italijani, zovu "cabeza cuadrada" (četvrtasta glava). Iz gornjeg proizilazi veza između oblika lobanje i mentaliteta, što je opšte poznato i za takav zaključak ne treba neka posebna stručnost, no za dublja rasuđivanja na tu temu se ne usuđujemo ulaziti dalje. U Crnoj Gori postoji termin "španji" koji se odnosi na manje etničke grupe za koje postoji pretpostavka, da su niskog rasta, tamnoputi, ćosavi i si. Nije isključeno da se radi o ostacima ilirskog nasljeđa ugrofinskog proijekla. U antropologiji postoji pojam "teško alabansko lice". To je lice sa suvom i smežuranom kožom. Takvih lica se može sresti i u drugim dinarskim krajevima. Takva lica se srijeću kod sibirskih plemena iz tajge, a i kod amaričkih indijanaca koji su prije 10.000 godina prešli preko Beringovog moreuza na Aljasku, a za sledećih 2.000 godina se spustili do Patagonije. Iz svega ovog proizilazi zaključak o sporosti čovjekovog mijenjanja. Sva su ova razmatranja plod istorijskog posmatranja na dugi rok, gdje etničke ili rasne karakteristike izlaze na površinu i ostavljaju svoj trag iz kojeg se mogu izvući razni zaključci. Ovakva razmatranja su važna, naročito za one ko-

151



ji su na položaju da donose odluke sa dalekosežnim posljedicama za narod. Jer oni tipovi homenida koji ne izdrže konkurenciju sa drugima nestaju sa lica zemlje. Ovo je bio pokušaj sinteze raznih grana nauke pri praćenju psihosomatskih osobina jednog sloja prastanovnika Crne Gore kroz istoriju i traženje prisustva njihovih tragova kod recentnog stanovništva, što bi nam pomoglo da bolje upoznamo sami sebe. A kakvo god bilo naše nasleđe, od toga se ne treba stidjeti niti se sa tim ponositi. IXPrimjed.be 1. A.Stipčević, Iliri, 1989. god. 130. 2. F.Papazoglu, Iliri i Albanci, Beograd, 1988., 160. 3. L.A.Lelekov, Vestnik No4 -1982. god. 34. 4. T.Sulimirskv, The Sarmatians, Ν.Υ. 1970, 25. 5. AStipčević, Iliri, 1989. god. 64. 6. T.Sulimirski, The Sarmatians, Ν.Υ. 1970.god. st. 192. 7. Jovan Kovačević, Avarski kovganat, Bgd., 1977. god. 52,93.

152

X. MITOLOGIJA Mitovi i legende su počeci istorije. U njima su sačuvana zrnca istine o nekim događajima ili ličnostima određenih društava i civilizacija i to ne samo iz praistorije već i iz istorijskog perioda. Mitovi i legende nastaju kao potreba da se sačuvaju od zaborava neki događaji ili ličnosti, koje služe kao uzor ili opomena mlađim naraštajima. Mitovi se razvijaju u vremenu i prostoru, dobijaju fantastične forme i prilagođavaju se novim potrebama noseći poruku istorijskog iskustva. Mitovi i legende nastaju kao plemenski i nacionalni proizvodi a tokom vremena prelaze te granice i postaju opšti i dio duhovne baštine čovječanstva. No, oni su takođe i tragovi prohujalih kultura i njihovih nosilaca, po čemu ih prepoznajemo. Zato mitovi i legende nadopunjavaju i proširuju pisane izvore istorije. Nezahvalan je i rizičan posao raspetljavanje ilirskog duhovnog nasljeđa. Sigurno je da su ilirska plemena imala i razvijala neke oblike duhovnog nasljeđa, ali pošto su bili agrafski narod to je nestalo kroz bure i smutnje koje su prohujale ovim prostorima između Azije i Evrope. Drugi razlog što od njih nije ništa ostalo, što su živjeli između dvije civilizacije, helenske i rimske, koje su ignorisale i prećutkivale sve što je bilo "varvarsko", na jedan rasistički način. Nije isključeno da su ponekad duhovno nasljeđe

153



"Varvara" prisvajali i prikazivali kao svoje. No, zahvaljujući grčkim i rimskim mitovima do nas su doprle i neke informacije o događajima sa ilirskog prostora, što nam pomaže da uđemo u duhovni svijet našeg prostora u praistoriji. Ako želimo da uđemo u duhovni svijet današnjeg prostora Crne Gore u prošlosti, moramo voditi računa da se radi o etnički, a to znači i kulturno, vrlo slojevitoj i složenoj populaciji, što će reći da je i duhovna kultura bila složena i različita. Stariji sloj je bio cirkummediteranskog porijekla, vjerovatno se radi o Pelastima. Oni su bili pod uticajem i nasljedstvom egejske civilizacije kod kojih se njegovalo predanje o Kadmu i Harmoniji. Drugi sloj je pripadao stepskim nomadima-stočarima, koji su donijeli i njegovali duhovnost i mitologiju Arija, koja je njegovala ratničke tradicije i epove, kao što su Vede, Regvede i druge indoiranske epove sa religiozno-filozofskim i ratničkim sadržajem. Ako sa našeg prostora nije sačuvan jedan takav ep to ne znači da on nije postojao. Zašto su se oni mogli razvijati u Indiji, u Iranu (Avcsta), i na sjevernom Kavkazu "Ep o Nartima"? Možda baš bogatstvo naše narodne epike dugujemo tom sloju Indoiranaca (Arija). O knezu iz Male Grude sigurno da su postojale junačke pjesme i tužbalice. Krilati konj "jabučilo" je iransko mitološko nasljeđe kao i patetičko uzdizanje vrhova planina kao "olatar sveti". Apolonije Rodski (III v.st.e.) u "Argonautima", u kojima pjeva o progonu "Arga" od strane Kolhiđana cara Ajeta Dunavom, koji stižu na Jadran, pominje "Ripejske gore", a to je sveta planina Arija, Ural. Invazija Iranaca na naš prostor morala je izazvati sukobe sa starosjediocima, a to je moralo biti obilježeno u epskim pjesmama, posebno ako su došljaci bili Medi (što mi zagovaramo) jedan vrlo duhovan narod. Sto da se kaže o sličnosti geografije Ilijade sa geografijom Skadra i okoline. Može li to biti slučajnost? Ozbiljniji homerolozi ukazuju na mogućnost da je Homer sastavio Ilijadu koristeći epske pjesme Frižana. Herodot za Fri-

gc tvrdi da su to Brigi koji su došli sa Balkana, živjeli su iznad Makedonije. Istorija Ilira zna za pleme Brige iz srednje Albanije. Da li su Brigi protjerani za vrijeme tzv. "egejskih seoba"? Ako su se borili protiv došljaka, vjerovatno da je to moglo biti oko Skadra, koji ima veliki strategijski značaj: O tome su Brigi mogli ispjevati epske junačke pjesme koje su ih podsjećale na stari zavičaj. To bi istovremeno bio doprinos ovog prostora, preko Homera, svjetskoj kulturnoj baštini. Realnost ovih razmišljanja potvrđuje i činjenica da se u Ilijadi ne spominje ni jedanput ime moćne hetitske carevine. Razlog je vjerovatno taj što Hetiti i njihovo carstvo nijesu bili u pamćenju i tradiciji tvoraca teksta Ilijade (Frižana). Dolaskom izbjeglica sa Kavkaza krajem pozne bronze na prostoru današnje Crne Gore i njene šire okoline formira se treći etnički sloj Ilira (1992. god.), iznijeto je više hipoteza o pokretanju te migracije. Ozbiljno treba uzeti u obzir stvorenu geopolitičku situaciju na Bliskom Istoku posle pada Hetitskog carstva. Tim faktom su oslobođene snage Asiraca i Vavilonaca za ekspanziju prema sjeveru, prema državama ili bolje reći savezima huritskih plemena u osnivanju na prostoru Urartu i Zakavkaza. O toni pritisku i iseljavanju Iberaca, ima i istorijskih vrijednosti. Poznato je da su prva etnička čišćenja u istoriji vršili Asirci (1). Kavkaski doseljenici su donijeli sobom kuroaraksku kulturu, čvrstu plemensku organizaciju, zemljoradnju i razvijene zanate. Kavkaska plemena su morala donijeti sobom i nešto od svog duhovnog nasljeđa. O tome svjedoče i neki tragovi u Crnoj Gori. Srpska narodna pjesma "Zidanje Skadra na Bojani" je preuzeta od albanske pjesme "Rozafati" slične sadržine. Albanci su ovo naslijedili od kavkaskih predaka, koji su je prvi ispjevali nastavljajući tradiciju starogruzijske pjesme "Zidanje suramske tvrđave", koja ima sličan sadržaj kao i ona o zidanju Skadra.

154

155

Гојко В\кчевић


Za duhovno (kultno) nasljeđe Kavkazaca smatramo i pojavu lika Grifona totemske životinje nekih kavkaskih plemena, u Boki Kotorskoj, o čemu je pisao Vasko Kostić (2). I kod Popa Dukljanina se javlja ime Grblja pod "Gripoli" što je trag istog kulta "Grifona".

zid između katuna Radcća i katuna raćeškog, severozapadno od Žijova. Dug je dakle 3 č. hoda, ali se mestimično prekida. Podignut je od suhozida i sad je jako oronuo, a mogao je biti visok 2-3 m. Neki misle da ga je gradila Jerina. I verovatno da je to neko srpsko utvrđenje protiv Turaka". Marko Rašović (Pleme Kuci, 1963, 26) ponavlja Erdeljanovićeve navode, što bi trebalo da znači da je on ocijenio da su istiniti? I etnolog J.Ivanišević ima svoju verziju, kod njega meda počinje od Konavlja a završava se u Staroj Srbiji. Erdeljanović zastupa mišljenje da su Ivan Crnojević i Herceg Šćepan, "podizali zidove i utvrđenja od kamena radi odbrane od Turaka". Mislim da za ovakvo mišljenje nema ni istorijskih ni drugih pretpostavki, te da ga treba zanemariti, kao i uopšte mogućnost da su ovakav zid mogli graditi neke srednjovjekovne države sa ovog prostora. K.Jiriček, misli da je ova međa mogla biti: "... ostatak istočnorimskog limesa protiv Gota u Dalmaciji" (4). Ovome se pridružuje i J.Kovačević sa rezervom: "Iz svih prethodnih podataka o Vukovoj medi neda se ništa iščitati što bi govorilo o njenoj hronologiji" (5). Mislimo da su Jiriček i njegovi sljedbenici isuviše asocirali Vukovu među sa gotskim imenom Onogošta, Anagast. Na identifikaciju zida preko Bjelopavlićke planine radili su arheolozi Olivera Zižić i Milan Pravilović. Oni su identifikovali tamo neke mede ali u njihvom definisanju ne idu dalje od "stočarske limitacije". Žižićka i Milena Živković su obišle sjeverni i istočni dio planine Žijevo, ali na tom prostoru nijesu identifikovale neke slične objekte. Arheolog Maja Pcšikan kompleksno je istraživala "planinsko zaleđe Risna" u okviru koga je tretirala i problem "Vukove mede" (6). Ona je kod Grahova otkrila tragove nekih suvozidina, ali sumnja da bi to mogao biti ostatak nekog kontinuiranog bedema. Iza svega konstatuje: "Na

1. "Meda Vuka Mahnitoga" Mislimo da pitanje "Međe Vuka Mahnitoga" u nauci nije riješeno na zadovoljavajući način, pa ćemo pokušati preko praistorijske mitologije da damo doprinos ovom problemu. Vuk St. Karadžić je unio u svom "Rječniku" legendu koju je čuo u Cucima: "Znaci od zida bez kreča i zemlje koji je išao od Bijele Gore više Grahova, preko Cuca, Kčcvskc planine, povrh Pješivaca, preko Oštroga, planine bjelopavlićke i Moračke Donje, do kučkog Koma. Od jednoga kraja do drugoga ove međe prijekijem putem ima oko četiri dana hoda, a kada bi se išlo preko gudura i litica pored nje bilo bi mnogo više. Od onoga po kojega se imenu ova međa zove, ništa se više u narodu ne čuje, osim što gdje -koji dodaje Meda Vuka Mahnitoga". Pored Vuka o međi je pisao i Erdeljanović, čiji je itinerer sljedeći (3): - Bijela Gora - pokraj Trešnjeva - Kobilje ždrijelo - Pusti Lisac - Budoš - Gradina na ivici Slivlja - Kuk Ostroški - Grad Morakovski - Kučki Kom Na istu temu Erdeljanović u "Pleme Kuci" (1982, 54), piše: "Preko ćele Koštice proteže se interesantan veliki 156

157



taj način razmatranje podataka o Vukovoj međi neposredno na terenu pokazuje da nema dokaza o njenom nastanku kao utvrđene granice u doba Crnojevića, a svakako ne i kao kontinuirane utvrđene granice. Da je postojala kontinuirana linija utvrda, ona bi svakako ostavila mnogo više tragova i mnogo očiglednije se uočavala. Vukova meda, po nama, i dalje može da se posmatra samo kao narodna legenda ponikla u graničnom području, na specifičan način održavajući uspostavljanje stabilne granice Crne Gore i Hercegovine u doba Crnojeviča, krajem XV vijeka." (7). Postoj jedno predanje u Crnoj Gori, koje je unio u sovju knjigu "Vilina Gora" Radoje Radojević (8), iz kog proizilazi da je građenje Vukove mede bilo u rimsko doba. Nedostatak je ove legende što autor ne kaže odakle je uzeo, ali zbog njenog značaja iznijećemo je ukratko: "U Duklji življahu 3 brata i imahu sestru odveć zgodnu, da joj nemaše para. Tadašnji zakon dopuštaše da brat sestru mogaše uzet. Svakom se bratu dopadala sestra, svaki je želio da je uzme, te se poženu oko nje... sestra počne misliti kako bi ih odbila od sebe, te najstarijemu Vuku reče da ogradi među oko cijele države, srednjemu reče da dovede vodu s Cijevne u Duklju, a najmlađemu reče da ogradi jednu crkvu od toliko i toliko lakata dužine i toliko širine i toliko visine. Sestra je mislila da će radnja biti toliko duga da se neće morati udavati. Ali prevari se... Cijela je država braći bila u vlasti, a koliko je tu radnika! Najstariji Vuk imao je najviše radnika, jer to bješe čovjek dosta snažan, pribudalast, trom, bezbrižan, pa se mnogi prevariše, da ih on neće silovati da rade preko mjere... ali on itaše i nagonio je radnike da rade preko mjere da bi braću pretekao. Nagonio je da se radi bez počiva - ni po dnevi ni po noći. Na vrat na nos s brda u dolinu, svrši Vuk među prije no braća njihove radnje. Kad sestra to čuje pobježe u Zetu i ubije se". Dakle, ova legenda radnju prenosi u vrijeme rimske vladavine i građenja Duklje. Interesantan je lik najstarijeg

brata Vuka, crta ga kao glupog i nasilnika, ovim legenda daje odgovor na ono "mahniti Vuk", u radnju se uključuje i jedna sestra, a smisao meda ima kao državna granica, čime se pretpostavlja da je postojao neki organizovani prostor, neka "država" ili savez plemena. Taj organizovani prostor se pojavljuje iza pravca pružanja "međa", a to bi bilo Crnogorsko primorje sa Zetsko - bjelopavlićkom ravnicom. Kada je riječ o vremenu, onda je to "kada su se brat i sestra mogli uzeti", što znači pouzdano prije hrišćanstva i prije rimskog vladanja ovim krajevima. Sada se mora postaviti pitanje da li ima smisla graditi jednu hipotezu na maglovitim predstavama jedne legende, ako arheološki ništa nije dokazano o egzistiranju te međe. Za Mirča Elijade ovo je suvišno pitanje (9), jer: "Skoro i nije bitno, da li nešto postoji realno ili ne, važno je da postoji svijest o tome, da je to moguće". Jer, ako je postojala struktura svijesti da je to moguće, znači da je to izašlo iz nekog reda i poretka a ne iz haosa. U našoj legendi su prisutni različiti slojevi tradicije, a očigledno i sinkretizam raznih kultura, utoliko je ona (legenda), teža za razumijevanje, jer sadrži fragmentrc iz raznih vremena i naroda sa ovog prostora. U istorijskim izvorima od najstarijih vremena do srednjeg vijeka, nema istorijske ličnosti po kojoj bi mogla da se nazove ta međa. Međutim, u mitologiji već nije tako. Ima jedna mala poznata legenda o Kadmovoj ćerki Agavi i ilirskom mitskom kralju Likotersu, koju donosi R.Katičić (10). Ova je legenda uvršćena u Mitološku enciklopediju iz II vijeka nove ere čiji je autor Julije Higin, oslobođenik cara Avgusta i upravnik Biblioteke na Palatinu. On je crpio svoje podatke od starih pisaca. Evo što donosi u svojoj Enciklopediji: Fabula 140., Pentej i Agava "Pentej je sin Agave i Ehiona (Agava je Kadmova kćer). Pentej uvrijedi boga Bakha, koji zbog osvete nagovori

158

159


Гојко

majku da ubije sina Penteja. Kada je Agava došla k sebi i vidjela što je učinila... izbježa iz Tebe i lutajući dođe u ilirsku zemlju kod kralja Likoteresa". Kasnije je Likotercs uzeo Agavu za ženu. Ovaj se kralj ne pominje nigdje sem u ovom mitu. Iz drugih mitova znamo da su Kadmo i Harmonija izbjegli iz Tebe i došli kod Enhelejaca i pomogli im u ratu protiv Ilira. Kako je Kadmo postao kralj Enhelejaca, objašnjava Julije Higin u, Fabula 154. "... Agava, kći Kadmova, u ilirskoj je zemlji ubila kralja Likoteresa i svojemu ocu dala kraljevstvo..." Iz gornjeg teksta se vidi da je Agava došla u ilirsku zemlju kod kralja Likoteresa prije Kadma i Harmonije. Druga značajna informacija se tiče ličnosti kralja Likoteresa. Likoteres (gr. Λθκοθεβδης), je grčko ime i znači u prevodu Katičića: "onaj kojemu je odvažnost vučja". No, ovaj prevod može imati i drugih modaliteta Λθκος je na grčkom "vuk", a θεβδης znači "odvažan", "hrabar". Riječ "ma(h)nit" u Crnoj Gori znači "lud", ali znači i kada je neko "bezumno hrabar", "maniro hrabar" ili "manit". Prema tome, ime kralja Likotersa se može prevesti i sa "Vuk ma(h)niti", što nas dovodi direktno u vezi sa legendom o "medi Vuka ma(h)nitog". Sljedeća zagonetka je otkuda kralj sa grčkim imenom kod Ilira? Legenda kaže da je Agava pošla "u ilirsku zemlju kod kralja Likotersa", što znači da je to mogao biti i kralj Enhelejaca, za koje znamo da ih prve vijesti grčkih logografa smatraju za neilire. Ustvari, Enhelejci su došli na Jadran iz Bcotije sa jezera Kopaida koje je pripadalo helenskom kulturnom prostoru, možda su bili i Pelasti, ali svejedno pripadali su helenskoj kulturi i jeziku, što je morao biti i njihov kralj. Enhelejci su, misli se, ime dobili po jegulji gr. Εφχελις (eghelis), kojih je bilo puno u jezeru Kopaida.

160

2. Kadmova "država" Pitanje Enhelejaca je vrlo složeno, ali i vrlo važno za našu temu, jer je skopčano sa jednom drugom važnom mitološkom ličnošću, sa Kadmom i Harmonijom. Radoslav Katičić je zaslužan što je sakupio i objavio raznu gradu razbacanu po radovima grčkih logografa, ali njegova hipoteza koja Enhelejce ograničava na gornji tok Crnog Drima i okolinu Ohrida nije održiva. Pokušaj da tome da arheološku potporu nije umjesna jer je zlatna maska iz Trebeništa datirana u V vijeku stare ere a Kadmo i Enhelejci su problem mikenskog doba. Po vijestima logografa Enhelejci se javljaju na 3 mjesta, oko Keramnijskih gora, na granici sa Epirom, od Rizona do Budve, po nekima i do Dizera (Drima) i oko Ohridskog jezera. Više grčkih logografa i pisaca donosi vijesti o postojanju Enhelejaca na južnom Jadranu. Tako: - Pseudo - Skilaks (IV vijek stare ere); "Ilirsko pleme su Enhelejci naseljeni oko Rizusa, od Budve do grčkog grada Epidamnosa, plovi se dan i noć, a puteni tri dana". - Apolonije Rodeski (III vijek stare ere), u epu "Argonauti": "... a drugi su (Kolhidani), sagradili kulu na ilirskoj rijeci crnoj i dubokoj, gdje je grob Harmonije i Kadma, naselivši se među ljude Enhelejce". I grčki geograf Kimno Hijanin (II vijek stare ere), zna za "narod Enhelejce" i locira ih tamo gdje i Pseudo Skilaks i Apolonije Rodski, "... iznad njih su Brigi barbari. Na moru je Epidamno, grčki grad, a za koji se čini da ga je naselila Korkida. Iznad Briga je narod koji se zove Entelejci. Njima je nekada vladao Kadmo". Ilirska crno-duboka rijeka je Drim ili Bojana. Ako se ne sumnja u riječi Pseudo - Skilaksa kada nabraja plemena, gradove i rijeke od Neretve do Drača, zašto bi se sumnjalo kada kaže da oko Risna žive Enhelejci. Izgleda da su Enhelejci bili Prelazgi (Pelasti), ostaci starog neolitskog ili eneditskog 161



stanovništva i da ih je bilo više plemena ili da su proganjani od došljaka, Indoiranaca i Kavkazaca, pa su se selili. Što se tiče Kadmovog dolaska među Enhelejce na Jadran pisalo je više grčkih i rimskih pisaca, mi ćemo se pozvati na grčkog putopisca Pausanija (II vijek nove ere) i Stefana Vizantinca (III i IV vijek nove ere) (11). Pausanije: "A kada se Kadmo preselio u zemlju Ilira, a među Ilirima k onima koji se zovu Enhelejci, preuzeo je vlast (u Tebi), Polidor sin Kadmov". Stefan Vizantinac: "Butoa, grad u Iliriji, kako piše Filon, jer se Kadmo vozio na volovskoj zapezi i brzo prevalio put do Ilira. Drugi kažu da ga je Kadmo nazvao po egipatskoj Buti, pa se to pokvarilo i sada se zove Butoa. A u zalivu joj je grad Rizon i rijeka istog imena". - "Butoa: grad u Iliriji. Priča se da je Kadmo na volovskoj zaprezi iz Tebe brzo došao medu Ilire i osnovao grad, i po volovima i po tome što je brzo pobjegao nazvao ga je Butoa". A Apolodor (II vijek stare ere), veliki grčki mitograf u svojoj Biblioteci piše: - "Pošto je Kadmo s Harmonijom napustio Tebu, otišao je Enhelejcima. Njih su Iliri pritiskali ratom, a bog im je prorekao da će nadvladati Ilire ako budu imali Kadma i Harmoniju za vođe. Oni su tome povjerovali, uzeli su njih za vođe protiv Ilira i nadvladali ih. I kraljevac je Kadmo nad Ilirima i rodio mu se sin Ilirije. A onda se poslije s Harmonijom pretvorio u zmiju i Zefs ga je poslao na Elizejska polja" (12). U knjizi "O porijeklu Ilira" (1992. god. 119), opštirnije smo pisali o Enhelejcima i Kadmu i Harmoniji. Sada dajemo kratki izvod iz tog rada. Za datiranje Kadmovog dolaska na Jadran kod Enhelejaca poslužio nam je istoričar Herodot (V vijek stare ere), koji piše o Kadmejcima iz Tebe, koje su 7 generacija

posle Kadma protjerali Argejci. Ovi su se Kadmejci sukobili sa Deranima na planini Osi u Tesaliji, na putu za Jadran kod Enhelejaca gdje je vladala Kadmova dinastija. Pošto je poznato da su Dorci živjeli na Osi prije nego su se spustili na Peloponez, oko 1100. godine stare ere, to znači za 7 generacija unazad, a to je oko 200 godina, vrijeme kada je živio Kadmo i Harmonija, a to je oko 1300 godina stare ere. To je istovremeno vrijeme osnivanja Budve, to je vrijeme rata Enhelejaca i "Ilira", i vladanja njihovog kralja Likoteresa. Sa kime su mogli voditi rat Enhelejci oko 1300 godina stare ere? To je vrijeme invazije Iranaca, nomada iz evroazijskih stepa, to je vrijeme ratno, obilježeno sa bronzanim sjekirama tipa "sodarska". Najveći broj tih sjekira nađen je u sjevernoj Albaniji iz čega bi se mogao izvući zaključak da je glavna invazija dolazila dolinom Drima. Teško je reći da li je "država" (ili savez plemena), Enhelejaca postojala od ranije ili je osnovana radi odbrane od SI. 25. Velja Mogila (spomenik Kadmu i invazije. No, svejeHarmoniji) dno kako bilo, kralja Likotersa možemo smatrati prvog, iako mitološkog, kralja Enhelejaca. Ili, kako ga je legenda nazvala "kralja Vuka Manitoga", a ta je "država" bila "država Vuka manitoga". No tokom vremena Vukovo ime je izblijeđelo u odnosu na Kadma i Harmoniju koji su bili više poznati u egejskom svijetu koji ih je i zaodjenuo u mitologiju mike-

162

163



nskog doba, tako da su kasnije postali glavne ličnosti grčke i rimske predaje, a njihovi grobovi na Sušanju iznad Sutomora svetilišta, koja je morala prihvatiti i hrišćanska crkva. Dva puta godišnje sveštenik iz Sutomora izlazi na Velju Mogili gdje vrši službu uz prisustvo okolnog stanovništva, a svako ko izađe na Mogilu dužan je da baci na nju po jedan kamen za svakog člana porodice. Vukova "država" je obuhvatala teritorije Južnog Jadrana sa najbližim zaleđem tj. zetsko-bjelopavlićkom ravnicom sa Skadrom i okoliniom. Da li je slučajno to što se taj prostor može ocrtati ako se jedan krak šestara zabode u Kadmov grob na Sušanju, a drugi krak na ušće Drima pa se napravi luk u lijevo. Izaći će se kod Molunta i time se ocrtavaju granice "Mede Vuka Manitoga" ili "Vukove države". Ova "država" je obuhvatala pleme Enhelejaca sa dva-tri plemena u zaleđu zemljoradničko-stočarskog karaktera. Enhelejci su bili mirni Mediteranci, ribari i zemljoradnici, čiji je miran život bio ugrožen agresijom iranskih nomada sa sjevera. Agresija je trajala više godina. Sa divljim i agresivnim Irancima (Arijama) nastupali su i Uralo-Altajci, lovci iz zapadno-sibirske tajge, strašnog izgleda i zlih očiju. Mi još ne znamo kakvi su odnosi vladali između njih i Iranaca (Arija). Da li su bili saveznici ili u nekom drugom odnosu? Čak pomišljamo da su mogli biti i robovi Arija. Njih su uočili Rimljani kada su zauzeli Iliriju. To su one "zle ilirske oči", o kojima se pričalo u Rimu. Taj antropološki tip je i danas prisutan na dinarskim prostorima i učestvuje u agresijama na tom prostoru. Da bi Vuk (Likoters) odbranio zemlju uveo je prinudne mjere odbrane, stražarenja na granicama, podizanja odbrambenih utvrda i slično, što je stanovništvo teško podnosilo. Zbog toga je on bio omražen kao tiranin i imao je veliku opoziciju. Izgleda da je ovu situaciju iskoristio došljak Kadmo, koji se stavio na čelo pobune i izvršio državni udar. Kadmo je izgleda postigao neki kompromis sa agresorima koje je predvodilo arijsko

pleme Hilly (od čega Hillvroi i grčko Illvroi), u legendi nazvani Iliri. Oni su prihvatili mirno razrješenje sukoba, s tme da priznaju vlast Kadmovu. Da bi otupio njihovu agresivnost Kadmo ih vodi u pljačku na Delfe. Blago koje su imali Delfi, bio je cilj mnogih varvarskih pohoda. No sjedinjena enhelejsko-ilirska vojska je bila uništena, ali su Kadmo i Harmonija kao miljenici boga Zefsa bili zaštićeni, što su pretvoreni u zmije i prenijeti u Eleuzis (ostrva blaženih). Oni preostali Hilly (Hillyroi) naseljavaju se oko Kerauniskih planina na granici sa Epirom. Tako su Grci došli u kontakt sa НШута i otuda je nastalo ime Hillyroi, Illyroi, koje su grci prenijeli na čitav zapadni Balkan a od njih su to nekritički preuzeli Rimljani. A Hilly na granici sa Epirom su ustvari oni "Iliri propie dicti" Plinija i Mele. Najstariji materijalni dokazi o postojanju nekog oblika društvene organizacije u vidu saveza plemena ili "države" na tlu Crne Gore i šire, jesu nalazi iz tumula Mala Gruda u grbaljskom polju. Pored spoljnjeg obilježja koje čini sami tumul, uz pokojnika su priloženi predmeti vladarskog dostojanstva, srebrna bojna sjekira sa cilindričnim usadnikom, zlatni bodež, zlatne karičice (prstenovi), koji su služili kao ukras kose i brade i luksuzna keramika koja pripada jadranskom varijetetu ljubljanske kulture, a koja je imala vjerovatno kultnu funkciju. Vrednost luksuznih predmeta od zlata i srebra, finoća izrade i simbolika govore da je knez ili kralj iz Grblja imao vlast nad većim prostorom od onoga koje može obuhvatiti jedno pleme, te da je bio vladar nekog saveza plemena ili nekog prvobitnog oblika "države". U društvenom pogledu, ovo potvrđuje proces dovršavanja plemenske organizacije i njene nadgradnje, te se može smatrati da su ti nalazi materijalni dokazi o postojanju nekog oblika prvobitne "države". Arheolozi su utvrdili egejsko porijeklo metalnih predmeta što govori o trgovačkim i kulturnim vezama ovog prostora sa egejskom kulturom u vrijeme rane bronze (oko 1800 godina stare ere).

164

165



Kneza iz Grblja kako kaže arheolog Stojan Dimitrijević, ne treba smatrati samo vlasnikom uvoznih predmeta, već ga treba izjednačiti sa princepsima grčkog tla tog vremena i njihovog kulturnog ranga. Ali ne treba smetnuti s uma, da vrijeme grbaljskog kneza ne pripada vremenu invazije Indoiranaca (oko 1300 godina stare ere), koje dovodimo u vezu sa vladom Likotersa, odnosno njegovog nasljednika Kadma. Međutim, nije isključeno da je "država" Likotersa imala kontinuitet "države" kneza iz Grblja. O porijeklu nosioca vučedolske kulture, kojoj pripada knez iz Grblja, nema u nauci jedinstvenog stava, zato spekulacije na tu temu ne bi bile čvrsto utemeljene. Dolazak Indoiranaca, divljih nomada iz Sibira, usporio je, ako nije zakočio kulturni i društveni polet iz rane bronze na ovim prostorima. Kadmo (gr. Kadmos), je jedna od najznačajnijih ličnosti grčke mitologije. Ovo nije mogao postati bez nekog krupnog razloga. Kod Helena je poznat kao osnivač i kralj Tebe, kod Enhelejaca kao osnivač Budve, njihov kralj i osnivač dinastije Kadmejaca koja vlada najmanje 200 godina. Zbog toga su Kadmo i njegova supruga Harmonija bili nadaleko čuveni. O njima su pisali mnogi antički pisci, Apolonije Rodski, Eratosten, Atenej, Filarh, Kaliman iz Aleksndrije, Stefan Vizantinac i dr. Većina spominje i njegov grob (spomenik), smještaju ga između Epidamna (Drača) i Budve. Najprecizniji je od svih Pseudo Skilaks (IV vijek stare ere), koji u svom "Periplusu" piše: "... da su grobovi Kadma i Harmonije udaljeni pola dana plovidbe od rijeke Ariona". Što je to rijeka Arion? Mnogi su se naučnici bavili ovim problemom, R.Katičić, J.Lučić, J.Martinović, M.Suić, Nj.Pajakovski i dr. ali se ne slažu među sobom oko toga Što je to "rijeka Arion" (gr. potamos Arion). Na osnovu teorije o dolasku kavkaskih izbjeglica na naše prostore, odgonetnuto je pitanje r. Ariona. To je preneseno ime kolhidske rijeke Harijent (Ljupka), to je da-

našnji Rioni u Gruziji, a dato je Bokokotorskom Zalivu. Time se rješava zagonetka da je Velika Mogila iznad Ratca na pola dana plovidbe od ušća u Boku Kotorsku. Tumul Velika Mogila je najznačajnije hristijanizirano pagansko svetilište na našem prostoru i svjedok o Kadmu i njegovoj državi. Zbog ugleda i značaja Kadma njegov grob je postao svetilište, koje je i hrišćanska crkva morala da prihvati. Kadmov spomenik je dokaz o uključenosti ovog prostora u mikensku kulturu, što govori o dubokim korijenima duhovnosti našeg prostora, čije tragove vuku i današnji stanovnici. Covek je ono čime se osjeća, međutim to ne smije da mu smeta da istražuje prošlost svog prostora sa kojim i te kako ima veze. Nova saznanja treba da nas rasterete a ne opterete prošlošću. Sada se moramo upitati da li je na našem prostoru ostalo tragova od tih Enhelejaca ili od Pelazga (Pelasta), ako su oni pripadali tom etnosu, kako mi mislimo. U onomastici i toponomastici Crne Gore nijesmo mogli naći nešto sa osnovom "enhel", ali je Sava Nakićenović u svom etnografskom radu o Boki Kotorskoj, zabilježio (13):"... da se opština Herceg Novi nekada zvala "Enheleja". Od kuda je ovo preuzeo Nakićenović ne kaže, no sigurni smo da nije od Pseudo Skilaksa (IV vijek stare ere), jer bi u tom slučaju napisao to za Risan (Rizon). Možda je do njega došlo neko staro narodno pamćenje. Ni od Kadma i Harmonije nemamo tragova ukoliko to nije ime iz rimskog perioda koje nam saopštava Alfoldy (14), Gaj sin Epicada, prvak Docleata (Caius Epicadi filius princeps civitati Docleatium). Ime Epicadi je sastavljeno od "epi" što na Grčkom znači na, nad, po, a kada se stavi ispred imena onda znači "potomak", kao u slučaju "epigoni" (gr. epi-gonoi), Kadmovi potomci iz Tebe o kojima je pisao Herodot (V vijek stare ere). Da li se smijemo usuditi za "Čađi", pretpostaviti da je deminutiv od Cadnos? Ne treba zaboraviti da je taj Epicadi pripadao rodu patricija. Sa Pelazgima (Pelastima) je već druga situacija. Pored Kotora se nalazi mjesto koje se zove Peluzica, što je

166

167



sasvim blisko imenu Pelazga, a skoro indentično sa Peluzijem u delti Nila, kojeg su osnovali Pelasti, kako ih spominju egipatski izovri.Pelasti su učestvovali sa drugim narodima u pohodu "naroda s mora" na Egipat, kada ih je potukao Ramzes III (1198-1167 godine stare ere). Misli se da se Pelasti odnosi na Pelazge koji su došli sa grčkog kopna i ostrva. Sa osnovicom "pela" u Boki možemo dobiti više toponima ako primijenimo principe novo-grčke fonetike, kada "l" prelazi u "r". Tako bi smo dobili od Perast, Perasto, staro ime Pelasto, a za Prčanj, od Persano, Perzagno, staro ime Pelsagno, Pelsano, što je u oba slučaja blisko eponimu Pelasta. Mavro Orbini u Kraljevstvu Slovena (15), piše da su se Peraštani nekada zvali Pertani, pa bismo primjenom prednjeg principa imali Peltani, Pel(as)tani. Ako bismo tražili trag mentaliteta Pelazga, mirnih ribara i zemljoradnika na Južnom Jadranu, onda se ne mogu zaobići stanovnici Mua, Muljani susjedi Peluzice. Sava Nakićenović za njih kaže da su pretežno doseljenici iz Crne Gore. No i pored toga, mi mislimo da oni antropološki pripadaju Mediterancima, a po mentalitetu su vrlo miroljubivi, čak se može reći "poslovično miroljubivi". Imamo mnogo slučajeva kao dokaze da dolazak pojedinaca u već formiranu sredinu ne mijenja tu sredinu u kulturološkom smislu, već se prilagođava njoj. Najbolji primjer za to je baš Kotor. Muljani su oduvijek bili ribolovci. To kod njih nije samo sredstvo egzistencije, nije ni pasija, to je nešto više, kult. To se ne postiže za 5 - 6 generacija, tom zanimanju su korijeni vrlo duboki, pa nas sve to upućuje na pomisao da vode porijeklo od Enhelejaca ( Pelazga). U imenu Enhelejaca ( Jeguljara), možda ima nešto podrugljivog, pa je mogao i to biti razlog što se to ime nije moglo bolje sačuvati do naših dana. More je stabilna ekološka sredina, pa nije bilo ni potrebe da se mijenjaju oni koji su od te sredine, živjeli. Drugi je slučaj sa susjednim mjestom Škaljarima, za koje se smatra da

su pretežno crnogorski doseljenici, oni su potpuno drugog mentaliteta, jer su bili vezani za drugu ekološku sredinu. U blizini Rijeke Crnojevića nalazi se selo Peleši (Pelješi), taj toponim ima osnovu "pel" pa bi i njega trebalo etimološki proučiti uzimajući u obzir onomastiku i toponomastiku šireg područja Skadarskog jezera. Kada smo kod Skadarskog jezera ostaje da se prouči porijeklo terminologije ribarskog alata, sredstava za plovidbu, ribljeg fonda i jezerske flore i faune. Tek bi se onda sa više sigurnosti moglo reći da li ima tragova Enhelejaca, odnosno Pelazga na širem prostoru jezera. No definitivno opredjeljenje bismo imali tek nakon uspješnih arheoloških istraživanja na pomenutom prostoru. Glavna je teza u ovom radu dokazivanje da su migraciju na zapadni Balkan izvršila iranska (arijska) plemena. Da li za Hille imamo takav dokaz? U I. v. n. e. na sjeveroistočnom Kavkazu su živjela plemena Hela i Lega, za koje Strabon kaže da su Skiti, a Ptolomej da su Sarmati (Strabon, XI, 5, 1) "... skitska plemena Hela i Lega žive medu Amazonkama i Albancima... Amazonke žive na sjevernom predgorju kavkaskih planina koje se zovu Keraunijske". Da ne bi bilo zabune, azerbejdžanski lingvisti J. H. Abdulajev i R. Š. Mikadov dagestanska plemena zovu "Hili" i "Ligi". Na tom prostoru sada živi narod koga Rusi zovi Lezgini. Na jeziku Lezgina "hel" ili "hil" znači grana, grana drveta. Herodot (IV, 76) piše da se ona velika šuma na ušću Borisfena (Dnjepra) u Skitiji zvala "Hileja". Na albanskom, šuma se kaže "pylli", što znači da je taj termin nastao pretvaranjem "h" u "p". Na engeskom "hill" znači brdo. Na osnovu svega se zaključuje da je na indoiranskom "hill" značilo šuma, a "Hilly", "šumski", "ljudi iz Šume". Znači pleme Hilly prije dolaska na sjeverni Kavkaz živjeli su negdje u šumi po čemu su ih i nazvali. Ovakva se pretpostavka poklapa sa nalazima ruskih arheologa (E. Kuzmina, 1994), o pokretu iranskih plemena iz predjela sliva

168

169



gornjeg Oba na zapad u vrijeme srednje bronze. Sa sjevernog Kavkaza su se razišli, jedni su ostali u ruskim stepama (Skiti i Sarmati), a drugi su pošli na zapadni Balkan, da ih nazovemo "Hilly - Arie" (Hillari, Ilarije, Ilarion), Hilly(a)ri Illiri, što znači "šumski Arije", "Arije iz šume". U korist ovog rezonovanja ide i ime Arijanit, koje se srijede u srednjem vijeku u Južnoj Albaniji oko Himare, gdje se pretpostavlja da su se naselili Hilly. Jedan dio Hilla je ostao na sjevernom Kavkazu koje pominje Straobon. Slično se dogodilo i sa drugim srodnim plemenima: - Medi, jedan dio je pošao na jug u Mediju, a drugi na zapadni Balkan, isto se dogodilo sa Aorsima (Daorsima), Dindarijama (Dind - Arije), što znači "Arije iz Močvare" i si. Oko Ohridskog jezera pominje se ilirsko pleme Dasareti, čije ime ima za osnovu indoiransko ime Dasa, koje se često pominje u Rigvedama, što znači da i oni mogu biti Iranci (Arije). Ova se hipoteza i arheološki potvrđuje sa ornamentima na keramici Maliq (F. Prendi), koji pripadaju andronovsko - fiodorovskoj kulturi bronze. Sa ovim smo pokušali, koristeći se mitologijom, lingvistikom, arheologijom i si., da dokažemo da su Iliri (Hilly) i ostala pomenuta plemena bili Iranci (Arije) i da se oni pominju u Mitu o Kadmu i Harmoniji, te da su ušli u Kadmovu mitsku "državu".

9) Mirča Elijade, Istorija verovanja, Bgd. 1991. g. 10) Radosav Katinčić, Enhelejci, Godišnjak XV - CBI - Sar. 1977,70. 11) Ibidur, 28, i 30. 12) Ibidur, 22, 23. 13) Sava Nakićenović, Boka Kotorska, Bgd. 1912, 237. 14) Geza Alfoldy, Bevolkerung und Gessrllschaft, der Romischen provinz Dalmatien, Budapest, 1965. g. 15) Mavro Orbini, Kraljevstvo Slovena, Bgd. 1968 g. 77.

X. Primjedbe 1) Mojses Horenaci, IV v. n. e. Istorija Jermenije, M. 1893,58. 2) Vasko Kostić, Primorske legende, Podgorica, 1989,12. 3) J. Erdeljanović, Stara Crna Gora, XXIV -1926, 25 - 30. 4) K. Jiriček - J. Radonjić, Istorija Srba I, Bgd, 1978, 31. 5) VII Kongras arheologa Jugoslavije - Herceg Novi, 1966, Referat. 6) Maja Perović Pešikan, Planinsko zaleđe Riziniurna, Bgd, 1980,71. 7) Detto 8) Radoje Radojević, Vilina Gora (Crnogorske legende), Tgd, 1971,47.

170

171

Гојко Вукчввић


Iz onoga što je u prethodnim poglavljima razmatrano sada treba izvršiti sintezu zaključaka. Tražeći pristup kako da se priđe izučavanju korijena Ilira, imala se u vidu arheološka ncistraženost Crne Gore i njene okoline i stanje u istorijskoj nauci o Ilirima, za koje se može reći da je u stagnaciji ili možda još teže, da je u ćorsokaku. Tako se multidisciplinarni pristup nametnuo kao jedino mogući, a metoda od lokalnog ka opštem kao jedino realna za sadašnje uslove. Iz ovoga proizilazi da istraživanja obavljena u Crnoj Gori treba proširiti na širi geografski prostor Ilirika, da bismo dobili integralnu sliku. Dok se to ne obavi, ovaj rad bi služio kao inicijalni pokušaj izvlačenja predaka Ilira iz magle kojom su obavijeni. Naravno, pod ovim podrazumijevamo i rezultate dobijene u prvoj knjizi Ό porijeklu Ilira" (1992. god.). Prostor Ilirika (ovo Ilirik namjerno naglašavamo a ne Iliri, jer mi još ne znamo što je sve pripadalo tom etnosu), još od neolita je počelo naseljavanje da bi se krajem kasne bronze našla tri sloja "etno grupa". Prvi sloj pripada Pelazgima (Pelostima), za koje se misli da su bili Mediterana (lingvista Milan Budimir smatra da su bili neki prvobitni Indoevropljani). Drugi sloj je formiran od doseljenika iz evroazijskih stepa krajem neolita i rane bronze ili krajem srednje bronze. Iz rezultata

ovog rada, bar za one čije tragove nalazimo u Crnoj Gori, proizilazi da se radi o Indoirancima. I treći sloj pripada kavkaskim plemenima prispjelim krajem pozne bronze. U ovom radu se govori o drugom sloju tj. o tragovima Indoiranaca. Brdo Busovnik sa najužom okolinom, sa tamošnjim arheološkim objektima, paleoonomastikom, toponimima, i antropološkim posmatranjima poslužio je kao inicijalni pokretač i inspirator istraživanja na širi prostor Crne Gore. Arheološko nalazište (nažalost neistraženo), na Busovniku, Varin Vrh, sačuvalo je materijalne tragove - žrtvenik, tron i porušeni odbrambcni zid i iznad svega samo ime koje svjedoči da je to bilo svetilište arijskog boga Varuna ili ime "Vara", što ne mijenja suštinu jer na indoiranskom znači grad, tvrđava. Imena koja se javljaju u najužoj okolini Busovnika, kao Puredža (kralj grada), Ozro (Hozroj), Murgeza (Murgeza, pobjednik), Peroš, Manda, Kana (vučica), Kero (mršavi), Krdžak (Jaki) i si. ukazuju na iransko - ugarsku simbiozu sa južnog Urala ili jugozapadnog Sibira, dobro poznatoj ruskoj praistoriji iz radova, Abajeva, Merperta, Kuzmine, Čienove i drugih. Da se ne radi samo o lokalnom slučaju potvrđuju istraživanja na širem prostoru Crne Gore, što je iznijeto u II poglavlju. Tako se ovim nalazima pridružuju imena: Gene, Balajoš, mnogobrojna imena sa osnovom "med" što po nama dolazi od eponima Meda. Zatim imena kod Albanaca, ugarskog porijekla, Đerd, Dukaj, Bela, Đula, Ola, ĐeIjoš, Budai, Nos i si. I kod Popa Dukljanina se srijeću imena koja se mogu podvrći pod prednje kriterijume kao Boroš, Uroš, MihaIj. I prezimena koja završavaju sa sufiksom "zan" (rod) kao Burzan, Borozan pripadaju Indoirancima i to najčešće Medima iz istorijskog perioda. Za ime Puredža, već je rečeno da znači "kralj grada" ili "komandant grada". Ovo ime se javlja s obje strane Varinog Vrha i u selu Draževini i u Komanima, što upućuje da je vezano za taj grad. Znači da je "Pur Rada" bila funkcija,

172

173

X ZAVRŠNA RAZMATRANJA


koja je kasnije kao reiniscencija prenijeta u ime. Slična funkcija je prema Vedama pripadala Indri, on je bio "Purandara" (rušitelj gradova). Ime Puredža nam pomaže da starost Indoiranaca pod Busovnikom stavimo uporedo sa doseljavanjem Indoiranaca u Indiju kao terminus ante quem. Najuporniji elementi lingvistike su hidronimi, najduže opstaju i najčešće se prenose na nova staništa. To je potvrđeno i u našem slučaju kada je otkriveno više hidronima iz sliva gornjeg Oba na prostoru Crne Gore i šire. Tako, imamo rijeku Taru (Bistrica), ToboI-Obol (Rijeka Crnojevića), Uj (na alb. voda), Išmi (alb. rijeka južno od Mače), Raška (od Raša, Volga), Bune na alb. Bojana ("bun" na indoiranskom - gaz, dno), od toga i bunar, vir na ind. Iran. jezero, "riz" na ind. Iran. Strmina, obala, od toga Rizon, Rizunt i si. Toponim Pažići kod Danilovgrada, možda da dođe od indoiranskog "apaža", što znači Porečani. Ne treba isključiti ni ime rijeke Omble kod Dubrovnika? Kod hidronima imamo najčešći dokaz o migraciji Indoiranaca na prostor zapadnog Balkana. Što se tiče datiranja ove migracije i tu se možemo pomoći. Raša je ime Volge iz Veda, pošli su za Indiju i Iran najranije u XV vijeku stare ere a najkasnije u XIII vijeku stare ere. U Avesti se Volga zove Rauka, što znači da su Iranci donijeli promijenjeno ime Volge, prema tome njihov dolazak bi mogao da bude terminus ante quem. Od oronima ćemo istaći da više vrhova Crnoj Gori nosi naziv "kuk", što na indoiranskom znači vrh. Kao najinteresantnije treba dodati da je prenijeto i ime svete planine Arija, Ripa (Ural), koje je sačuvano u više toponima na Prokletijama pod imenima Postriba, Posterippa i Ripe. Sasvim je logično pretpostaviti da je Ripa bilo ime Prokletija. Drugo ime Prokletijama su dali kavkaski doseljenici u poznoj bronzi "Monti delli Spagni" (u italijanskoj interpretaciji), po imenu stanovnika koji su bili Aspanji (Iranci). U Ilirskom periodu na našem prostoru se pominju plemena koja bi mogla imati iransko porijeklo, kao: Ardi-

174


jeji (Arijei), Dindari (Dind - Arije, Arije iz močvare), Daorsi (Aorsi), Medi, Autarijati i Dexari (Dex Ari). Istorijski trag o doseljavanju nekih Iranaca na zapadni Balkan jedino nam može poslužiti Herodot (V-IX), koji piše o Siginima "preko Dunava", koji se protežu "do Evneta i oblače se kao Medi i davno su došli iz Medije". O Siginima nemamo sigurnih materijalnih dokaza da bi ih prepoznali u nekoj arheološkoj kulturi na zapadnom Balkanu. Jedino što možemo da ih zbog koplja "sigina" koje je nađeno u istočnoj Bosni eventualno indentifikujemo sa ranobronzanom kulturom "Belotič - Bela Crkva", koja je imala veze sa vučedolskom kulturom. Možda je i staro ime Beograda - Singidunum u vezi sa ovom etnijom? Sve je to bilo odraz migracija. A sada treba uspostaviti vezu između arheoloških kultura Crne Gore i stepa, a u prvom redu vezu između lingvistike i arheologije. U svakom slučaju najteže će biti pitanje kronologije što je i jedna od glavnih zadataka ovog rada. Pri svemu ovome mora se voditi računa o akribičnosti! Pred nama je vrlo kompleksan zadatak. Da bi ga lakše savladali pokušaćemo to uz pomoć matematičke logike, zato ćemo se vratiti našoj formuli iz I poglavlja. Z — f (Inf, Img),: od ove inicijalne funkcije preći ćemo na operativnu jednačinu: Z=f (li, 12 e, k,j, t, mk), gdje su li - polazna lokacija, li - lokacija doseljavanja, e - etnos, k - kult, j - jezik, t - vrijeme, mk - materijalna kultura. Između svih faktora treba da postoje logične korelacije, tada se uspostavlja ravnoteža i jednačina može da fu-

175



nkcioniše. Tretiraćemo kulture metalnog doba koje su zabilježene u Crnoj Gori, uz komparaciju sa poznatim elementima stepskih kultura metalnog doba.

roarakskih kovčega od kamenih ploča, što se opaža kod hemi-obimske kulture (2300-2000 godine stare ere) na Krimu, sjeverozapadnom Kavkazu i južnoj Ukrajini. Ovakav kult sahranjivanja je utvrđen u Maloj i Velikoj Grudi i u drugim tumulima iste kulture. Kada je u pitanju kult treba još reći da su u grobovima kemi-obinske kulture, nađeni "noževi od bronze sa leđima" (Berezanski 1971.), slični noževi su nađeni i u tumulu Velika Gruda. Prema tome može

/ hipoteza Primjena funkcije na jadranski varijetet vučedolske kulture (Zv):

SI. 26. Bronzani predmeti jamne kulture

Po S.Dimitrijeviču (1979), od većine autora koji su se bavili vučedolskom kulturom jedini su M.Garašanin i N. Kalicz mišljenja da je ona djelimično i stepska. Koliko god je istraživanje ove kulture nedorečeno, to nam je pomoglo u odluci za njenu analizu. Po M.Gimbutas III-ći talas invazija na Podunavlje i Balkan pošao je krajem III mil. sa prostora južnog Urala. Ove grupe su mogle biti oni Indoiranci koji su imali kontakt sa Ugro-fincima. Upad ove grupe na sjeverozapadni Kavkaz imao je za posljedicu kultni sinkretizam između stepskog kulta sahranjivanja (Kurgana) i ku-

176

SI. 27. Tipovi ornamenata keramike sred. Azije, eneolit

177



se konstatovati da su poznati elementi: 11,12, e, k, j i t, dok je jedan dio materijalne kulture keramika, diskutabilan. Po E.E. Kuzminoj (1995.god.), slična keramika iz eleonita je otkrivena u srednjem i donjem Podnjeprovlju. No ima ukazivanja da je porijeklo sivo-crne keramike u istočnom Iranu i srednjoj Aziji, čak se pomišlja i na kontakte sa zapadno-kineskom kulturom. Ono što bi se još moglo naslutiti za vučedolsku keramiku (vrč i tanjir), priložene u grobu Male Grude, kult Indoiranaca, kao prinošenje žrtve Mitri i Varunu. Za zlatne ukrase (karičice) nađene u grobovima Male i Velike Grude misli se da su egejskog porijekla, možda je to i tačno, ali isti takvi ukrasi samo od bronze, često su rerkvizit u grobovima srubne i andromovske kulture. Ova je analiza pokazala da ima puno elemenata da se postavi hipoteza da su nosioci jadranskog varijeteta vučedolske kulture indoiranskog porijekla. Ova bi hipoteza bila u skladu sa teorijom o migracijama Indoevropljana Marije Gimbutas kao i sa teorijom Gamkrelidze-Ivanov o bliskoistočnom porijeklu Indoevropljana i njihovoj migraciji prema zapadu tokom III mil. st. e., ako bi zadovoljili ostali elementi. Ako je ispravno gledište da oblik keramike ima etničku pripadnost, onda proizilazi da su nosioci jadranskog varijetata ljubljanske kulture brzo nestali sa ovih prostora. Da li je mogao tako lako nestati narod koji je ispoljavao kroz umjetničko izražavanje na stvarima svakodnevne upotrebe, upornost, smišljenost i smisao za imaginaciju, narod koji je bio očaran morem, jer se držao morske obale?! Za to je svako postojao neki razlog u njegovom iskustvu i duhovnoj konstituciji. (Ali je time postao razbacan i oslabio svoje odbrambene pozicije). Narod čiji je kralj (rađa?), iz Grblja, ima moć i bogatstvo, a iznad svega prefinjen i odnjegovan ukus. Zato je teško povjerovati da je takav narod protjeran ili podvlašćen.

Ali, ako je to tačno, onda treba pogledati muzej anadolskih kultura u Ankari. Tamo je izložena keramika sa ornamentima razvijene vučedolske kulture pod imenom "frigijska keramika". Nameće se pomisao o Herodotovoj priči da su Frigi balkanski Brigi. Da se pod tim imenom slučajno ne krije sudbina jadranskih Vučedolaca? Kao zaključak se nameće, ako su nestali materijalni tragovi te kulture, znači da su nestali ili potisnuti sa ovog prostora njeni nosioci, prema tome ni uočeni tragovi koji su opstali do danas, ne mogu biti njihovi. Zato predložena hipoteza ne može da opstane.

178

179

Д hipoteza:

Rana bronza: Krajem eneolita, nezavisno od jadranskog varijeteta vučedolske kulture, imamo dokaze o prodoru na naše prostore stepskih nomada, a to su: dugi kremeni noževi iz Lastve, vrpčasta keramika iz Odmuta sloj VI, Ljeskova glava kod Trebinja tumul XI, vrpčasta keramika i sahranjivanje u jami ispod tumula. O tom periodu B.Čović (1983), piše: "Pretežan dio prelazne zone naselili su krajem eneolita nosioci vučedolske kulture. Ali kltura ranog bronzanog doba ovog područja ne pokazuje nijednu bitnu karakteristiku koja bi se mogla smatrati naslijeđenom od vučedolske kulture. Ovu je oblast zaposjele novo stanovništvo (istočne Hercegovine i Crne Gore), koje je ubrzalo asimilaciju ili protjerivalo autohtono stanovništvo eneolitske populacije. Iz kog je pravca došlo ovo stanovništvo ne može se reći pouzdano". Da li se ovo novo ranobronzano stanovništvo može identifikovati sa nosiocima kulture Belotić-Bela Crkva? Po M.Garašaninu (1983.), ovo je stanovništvo došlo sa pontsko -podunavskog prostora u sklopu kretanja stepskih nomada prema jugozapadu. Korijeni ove grupe su u Zakavkazju u oblasti kuro-arakske kulture. "Po M. Gimbutas, navodi M.


Garašanin, stepski elementi koji su prodrli u zonu kuroarakske kulture donijeli su tamo sahranjivanje u tumule a primili kavkasku metalurgiju i sa time prodrli sjeverno od Ponte". Izgleda da se grupa Belotič-Bela Crkva širila prema Glasincu, Foči i Nikšiću. Za ovakvu hipotezu nema materijalnih dokaza, jer na prostoru Crne Gore nijesmu otkrivene ranobronzane sjekire tipa "griča", koje zahvataju najveći dio Srbije, Bosne i Vojvodine (1). Sjekira tipa "Griča" je zapadnogruzinskog porijekla, pripada srednjoj bronzi Kavkaza, koja odgovara našoj ranoj bronzi. Pomenuti tip sjekire je izložen u Arheološkom muzeju Gruzije - Tbilisi. Istom tipu sjekire pripada i sjekira "Carev kurgan" sa južnog Urala, pa se time potvrđuje hipoteza M.Gimbutas o boravku Indoevrpoljana na prostoru kuro-arakske kulture u vrijeme rane bronze Kavkaza. Keramika Belotič-Bela Crkva nema sličnosti sa keramikom rane bronze Crne Gore, na današnjem stupnju istraženosti, pa su izgledi za neku etničku srodnost mali. Slično stoji i sa kultom sahranjivanja . Da bismo saznali kom su etničkom indoevropskem sloju pripadali nosioci kulture Belotič-Bela Crkva, treba izvršiti slična istraživanja i na tom prostoru. Bez ovih elemenata ne možemo odrediti polaznu lokaciju (Li), etnokulturne grupe. Slično se odnosi i na etnos (e) i na jezik (j). Iz svega proizijazi da se za ovu hipotezu ne može dobiti ništa određeno u vezi etničke pripadnosti populacije rane bronze, prostora današnje Crne Gore sa širom okolinom. Glasinačko područje u ranoj bronzi naseljavale su razne grupe migratornih stočara, koje su se tu kraće zadržavale (Čović, 1983. g.). Zbog svega izloženog smatra se da je hipoteza o ranobronzanim doseljenicima Indoirancima nedokazana.

180


Ш Hipoteza Srednja bronza na zapadnom Balkanu ima značaj kao prelazno doba, kada se odvijaju procesi, konsolidacije i etnička sažimanja. Tek krajem srednje i pozne bronze dolazi do novih prodora etničkih grupa iz donjeg Podunavlja i srednje Evrope (kultura groblja sa urnama). U tom periodu koji nosi naziv "balkansko-podunavske migracije" ima dosta nejasnoća o porijeklu i kretanjima nekih etnokulturnih grupa. Pisac ovih redova u knjizi "O porijeklu Ilira" (1992. g.) pretpostavlja da su na zapadni Balkan došle grupe kavkaskih plemena, nosilaca "kuroarakske" kulture. Ovom prilikom ćemo pokušati da dokažemo da su iz istog pravca došle i grupe indoiranskih plemena, zajedno sa kavkaskim, ili još vjerovatnije samostalno i nešto ranije. Za ova istraživanja ćemo se osloniti u prvom redu na radove ruskog arheologa Elene Kuzmine 1994. g.), (2). Kultura bronze evroazijskih stepa može se podijeliti u dvije etape: od XVII-XVI v. st. e. raspad stare kulture i drugo, XV-XIII v. st. e, formiranje srubne i androevropske kulture, širenje i istiskivanje podčinjenih plemena i kolonizacija na sjever u šumsku zonu. Nosioci srubne kulture šire se prema Ukrajini i Krimu, a andronovske u Sibir do Oba i po Kazhstanu (Saljnikov 1967). Kult sahranjivanja kod nosilaca andronovske kulture bio je: Kurgan sa zemljanim nasipom i prstenom, jama pokrivena oblicama, inhumacija, pokojnik u zgrčenom položaju, glava na zapad, prilozi glave i noge životinje, keramika. Ornamenti na keramici su geometrijski sa pravim i kosim "sitom", glatka štampa, trougli, čik- čak linije. Žrtvene posude su posvećene bogu Mitri "vladaru naroda". U porečju gornjeg Oba dolazi do miješanja andronovaca sa lokalnim stanovništvom ugrofinskog porijekla. Na tom prostoru je živio narod Komi. Po Členovoj (1884. g.), taj kontakt se dogodio na spoju stepe i tajge od XV-

181


XIII ν. st. e. Bioetničke grupe andronovske kulture živjele su u južnom Sibiru, a kasnije su migrirale na Ural u XIII v. st. e. Tamo se formira široka zona miješanih tipova čiji se uticaj širi na zapad do Podnjeprovlja (Kuzimina 1985). U III čevrti II milenija u Kazahstanu andronovske kulture evoluira u fjodorovsku i počinje migracija prema jugu i istoku, Srednja Azija, Tjen San, Pamir, Iran i Indija. Smatra se da su ornamenti andronovsko - fjodorovske keramike ugarskog porijekla. Ti su ornamenti prisutni i danas na prostorima srednje .Azije. U duhovnom pogledu "Vara" (nebeski grad), je odigrala značajnu ulogu, na osnovu kog je bilo moguće razviti mitologiju stepskih nomada u XVIII-XVI v. st. e. SI. 28. Ilirska keramika kasne bronzeI u Ukrajini Maliq (Prendi) su otkriveni materijalni tragovi andronovsko-fjodorovske kulture. U oblasti materijalne kulture s kraja srednje i pozne bronze na sebe skreće pažnju tip sjekire iz stanice Uporna (Zakubanje), sličan sa sjekirama istog tipa pozne bronze na našim prostorima, iz ostave sitno i iz Bijele kod Šavnika. Ovaj tip sjekira je razvijeniji od sjekira "skadarskog" tipa i približava se "južno jadranskom" (ex. albano-dalmatinskom), tipu (si.). Očigledno da se ovim potvrđuje sjevero-kavkasko porijeklo donosioca ovog tipa sjekira. 182


Ko je taj narod koji je sa južnog Urala išao na zapad u vrijeme kraja srednje bronze i preuzeo u Zakavkazju metalurgiju kuroarakske kulture. Znamo da su iz tog pravca mnogo kasnije došli zapadno od Volge, Skiti i Sarmati. Za Skite Herodot 9IV-11), kaže da su ih protjerali Masagati. U novije doba se misli da su i Medi (Midani), stigli na svoje istorijske položaje između jezera Matijane (današnja Urmija), i Kaspijskog mora iz Pricrnomorja. Postoje ozbiljne istorijske vijesti da su Medi mogli biti pokrenuti sa ovih položaja u migraciju. Naime, jermenski istoričar Mojsej Harenaci iz početka V v. n. e. u svojoj Istoriji Jermenije piše:"... da je vavilonski car Nabukodonosor pokorio zemlju Iberaca i neki dio stanovništva nasilno preselio na zapad od zapadne obale Male Azije" (3). Ova vijest može da bude vezana za našu temu jer je Nabukodonosor vladao u Vaviloniji u XII v.st. e., a da bi pokorio Iberiju morao je proći kroz Mediju. U prilogu ovog razmišljanja ide i činjenica da su Medi susjedi Matijana, plemena koje je dobilo ime po jezeru Matijana, ili pak obrnuto. Trag ovih Matijana imamo i u imenu albanske rijeke Matis ilirskog plemena iz njene doline sa deformisanim imenom Bathiate. Ovo Bathiate dođe od Mathiani prelaskom "m" u "b" po starogrčkoj fonetici (4). Znači, migracija je zahvatila ne samo Iberce već i Mede i njihove susjede Matiane. Ovaj bi se pokret mogao uklopiti u vrijeme velikih "egejskih seoba". Ovo bi bila prva varijanta ove hipoteze potkirjepljena istorijom. Druga varijanta III hipoteze o migraciji Indoiranaca na naše prostore, imala bi nešto drugačiji tok. Period kasne bronze na Balkanu je karakterističan zbog velikih etničkih preturbacija i seoba, koje nijesu sasvim istražene. Po sadašnjim shvatanjima imali smo podunavskobalkanske i tzv. egejske seobe. One su se odvijale u dva naleta od 13. do 10. v. st. e. Pored nosilaca kulture "polja sa urnama" iz južne Panonije, po našem mišljenju na zapadni Balkan, posebno na prostor istočne Hercegovine, Crne Gore i 183


Albanije, prodrle su grupe plemena sa Kavkaza i iz Pripontijskih stepa. Dolazak Kavkazasa određen je u knjizi "O porijeklu Ilira" (1992. g.) Za iranska plemena "kuro. arakska" kultura je uvjek bila privlačna, kako zbog većeg stepena tehnologije (metalurgije), tako i zbog nivoa duhovne i socijalne nadgradnje. Tako su se u XIII v.. st. e. negdje u Prikavkazju ili na Crnomorskoj obali, u dosegu kuroarakske kulture našla iranska plemena Meda. Tu su se plemena podijelila, jedni su preko Zakavkazja pošli na jug na istorijski poznati prostor Meda, a drugi na zapad pripadaju trećem naletu iz ruskih stepa. Donijeli su bronzanu sjekiru skadarskog tipa, pozajmice iz ugrofinskog jezika i duhovno nasilje Arija. Što se tiče Indoiranaca i Ugara, nejasno je u kakvim su bili odnosima. Da li su došli kao samostalna plemena u nekom savezu, kao bietnička zajednica ili čak da su Arije doveli Ugre kao robove? U svakom slučaju mongoloidni tip je imao udjela u formiranju antropološkog rasnog tipa na zapadnom Balkanu. To se da zaključiti i iz radova antropologa. Tako Ž.Mikić tvrdi da je na Balkanu došlo do brahikranizacije u vrijeme bronze, a do diranizacije u toku halštata (5). Kao što smo ranije ukazali trag te mongolske psihosomtske komponente i danas je prisutan na dinarskom prostoru. Krajnje tačke gdje su nađene bronzane sjekire "skadarskog" tipa predstavljaju krajnje tačke nastupanja Indoiranaca (Sinaja i Debelo brdo, Sitno, a Meteoru na Dunavu ocrtava trajktoriju njihovog puta. Bogati geometrijski ornamenti andronovsko-fjodorovske kulture prisutni su u južnoj Albaniji (Maliq), ali ova se lokacija ne poklapa sa nalazištima bronzane sjekire tipa "skadarska", što predstavlja veliki problem oko pripadnosti zajedničkoj kulturi ili ne (6). Vrijeme doseljavanja određujemo prema krajnjem roku odlaska su Urala oko 1300. g. st. e. Bilo je najmanje dva doseljenička naleta. Prvo su stigli Iranci (Medi). Ovo se veže za bronzanu sjekiru "ska-

184


darskog" tipa i za dolazak Kodma i Harmonije kod Enhelejaca. Ovo se moglo dogoditi negdje početkom XIII v. st. e. Zatim su stigla kavkaska plemena krajem XII v. st. e.

Si 29. Ornamenti ilirske keranike kasne bronze, Maliq, (po Prendiju)

To se vidi po tome što su Kavkasci Prokletije nazvali "Planine Aspana" (Monti delli Spani), zato što su Iranci bili već tu kada su ovi došli. Sada se treba vratiti našoj formuli i izvršiti kratku rekapitulaciju:

185



- polaznu lokaciju (li) određujemo na osnovu arheoloških i lingvističkih nalaza, savršeno dokazanih od strane ruskih naučnika u jugozapadnom Sibiru, - lokaciju dolaska (li), na prostore Crne Gore, istočne Hercegovine i sjeverne Albanije, utvrđujemo lingvističkim prepoznavanjem hidronima, onomastike, toponima i kulturnih mjesta, - na isti način utvrđujemo etničku i jezičku (e, j), pripadadnost doseljenika, da se radi o iranskim plemenima, - kult Arija (k) prepoznajemo po svetilištu na Busovniku (Varin vrh), po ritualu sahranjivanja u tumulima i po imenu svete gore Rupa (Ural), koje su dali Prokletijama, - materijalnu kulturu (mk), po bronzanim sjekirama tipa "skadarska" nađenim na prostoru sjeverne Albanije, Crne Gore i Dalmacije, - i vrijeme (t) određeno na temelju početka velikih migracija i pokreta plemena sa sjevera i sjeveroistoka prema Balkanu i dalje prema Egeju i istočnom mediteranu. Ovi pokreti su imali širu bazu, ustvari pripadaju cirkum-pantijskim kretanjima sa šireg prostora stepsko-panonskog i mediteranskog. Ako je sa ovim završnim razmatranjima uspostavljena korelacija i usaglašenost faktora na desnoj strani naše jednačine onda i lijeva strana (naše Z) mora da se izjednači sa desnom, da bi se dobila ravnoteža, a to znači da bude zamijenjeno sa pravim imenom, a to je: medi (Midani, Madai, Mari, Matai, Medaci, Milaki). Rezultati ovog rada upućuju na preispitivanje dosadašnjih shvatanja o Ilirima. Etnički i kulturni sastav Ilira je mnogo složen i heterogen. Stvaranjem ilirske države počeo je proces etnogeneze, ali on nije dovršen već je prekinut dolaskom Rimljana. To se najbolje vidi ponašanjem nekih plemena za vrijeme III ilirsko-rimskog rata.

Da li su se plemena Crne Gore, sjeverne Albanije i istočne Hercegovine u istorijskom vremenu osjećala ili deklarisala kao Iliri, ostalo je nejasno. Od savremenih tema bilo bi interesantno preći daljim istraživanjima o uticaju psihosomatskih osobina antičkih plemena na sadašnje nacije zapadnog Balkana, kao i o ostacima iranskog i ugarskog jezika u savremeni albanski.

186

XPrimj edbe 1. Maja Parović - Pešikan, Neki novi aspekti širenja egejske i grčke kulture na centralni Balkan, Starinar, 1985., 25,26. 2. E.E.Kuzmina, Otkuda prišli Indoariji, M.1994.g. 3. Mojses Horenaci "Istorija Jermenije, Moskva, 1893, 59. 4. Strabon (geografija, II, l, 14) XI, 13, 2). 5. Ž.Mikić, Beitrage zur Antropologie..., Godišnjak, XXII, CBI, 1984, 102. 6. Frano Prendi, Eroka-borzit ne Shqiperit, Iliri, Tirane.

187


PRILOG Paleoantroponimija iz Crne Gore Današnji prostor Crne Gore bio je od najstarijih vremena izložen naseljavanju i raseljavanju od strane raznih etnokulturnih grupa. Njen zabačen i nepristupačan položaj bio je privlačan za grupe i pojedince koji su se spašavali bjekstvom i bili u situaciji da se sklanjaju od progrona. Tako je ovaj prostor postao etnički i kulturno vrlo složen još u najstarijim vremenima. To se odrazilo u prvom redu na planu onomastike čiji su tragovi ostali prisutni do naših dana. No bilo je tu i uticaja onomastike susjednih etničkih grupa i onih koji su tu kraće ili duže boravili kao gospodari na ovim prostorima. Zbog svega toga u prošlosti a i savremenoj crnogorskoj onomastici srijeću se imena raznog etnokulturnog porijekla. U usmenim predanjima i pisanim geneologijama mnogih crnogorskih plemena i rodova krije se pravo bogatstvo izraza za istoriju i kulturu ovog prostora. Mnogo je od tog nasleđa sačuvano a još više izgubljeno ili pretrpjelo promjene. Neka od tih neobičnih imena ili pojmova, pokušali smo da protumačimo i to ona koja nemaju slovenski ili "kalendarski" karakter odnosno korijen, no broj onih koji ostaju za tumačenje je daleko veći. - ARSO, od indoiranskog "ars" (medvjed); 189

Гојко Ђукчевић


- ВАЈО, Bajola, muško ime kod nekih ilirskih plemena (Alffeldy, 1965); - ΒΑΤΟ, Baton, često ime kod Ilira, na iberokavkaskom gospodin; - BUNAR, vjerovatno od "bun", na indoiranskom dno, gaz. Otuda ime r. Bojane na albanskom Bune; - BULAT, na mongolsko-tatarskom čelik, sablja. Vjerovatno na Balkan donijeli Avari (Obri); CIKOTIĆ, Cikota, šaljiv naziv za podgoričke mladiće, pojam malicioznosti. Ostalo od Rimljana tj. dalmatisnkog jezika kojim se govorilo u Duklji. Možda se u početku odnosilo na mladiće Duklje. Zadržalo se kod Albanaca, "cika" (cura, djevojka), a "ciko" (chico) na španskom dječak, mali; - CIFRANA, ona koja je sa Kipra (ital. Cipre), kod nas ima ružnu konotaciju možda zbog trgovačkog mentaliteta Kiprana; - DARA, gr. Dara, ger. Doroti, u Ringvedama "dara" znači žena, "ona koja daje"; - DAŠo, Dasso, dasa, ime iz indoiranske mitologije (Rigveda i Veda) znači čovjek i rob ("rob bogova"); - ĐERĐ, muško ime kod sjevernih Albanaca, ugrofinskog porijekla; -ĐIKAN, od indoiranskog "divo-canis" (božji pas), alegorija za vuka; - GARDAŠ, ime vode brdskg plemena Kasita, koji su 1800 g. st. e. zauzeli i opustošili Vaviloniju; - GUZA, naziv jednog dijela ljudskog tijela koje je pod tabu. U takvom obliku prvi put se spominje u pismenoj formi u sumerskom gradu Uru 2100 g. st. e. pod "gu-za-la", što znači "nosioci stolice" (nosiljke za gospodara). Stolica je sinonim za sjedala; - ILIKO, vjerovatno od iberokavkaskog "iliko" što znači plemeniti. Donijeli Kavksci na naš prostor krajem bronze;

IVEZA, Ivez, Ivezaj, Ivezić, onaj koji je Iveri (Iberija), kavkaske pokrajine; JAKŠA, muško ime indoiranskog porijekla, javlja se u Rigvedama; - KRETEN, onaj koji je sa Krita (ital. Creta), ružna konotacija, možda zbog odnosa Grka i Rimljana; - LALE (A), Leg, Lak, od iberokavkaskog čovjek, junak; - LIDIJA, ona koja je iz maloazijske Lidije; - MANDA, Manduša, indoiransko žensko ime, možda od Mandana (Kirova majka); - MANIJAK, vjerovatno od imena ilirskog plemena sa donje Neretve, na gr. Manoi, lat. Manijaci. Manijaci su u antici bili poznati kao okrutni morski razbojnici; - MARIN, Marinko, hetitski teonim, Marin bog rata; - Marjan, široko rasprostranjeno ime od "marijani", ratnika na bojnim kolima države Mitani u sredini II mil. st. e. a u Rigvedama se pominje kao "manja" (mladi junaci, vitezovi); - MAROJE, Maro, mar, iranski etonim. Kod staropersijanaca naziv za Mede (Međane); - MANO, Man, alb. Manuš, na indoiranskom "muž1; - MAŠAN, na luvijskom (Mala Azija) "masani" gospodin, gospodar; - MAZA, tepanje, "mazo moja", na iberokavkaskom znači sunce; - MADŽO, ugrofinski antroponim; - MILET, (pasji milet), modžda od turskog milijet= narod, ali vjerovatnije od imena grčkog trgovačkog grada Mileta; - MITO, Mido, ime čuvenog frigijskog kralja (Mides od Frigije) iz VII v. st. e. koji je bio basnoslovno bogat; - MITAR, indoiranski teonim, bog sunca Mitros (prijatelj - svjedok);

190

191


O иоријеклу Идира П

- NIKŠA, Nikšić, vjerovatno od mard. Nikša (prije metateze), bog neba kod ugro-finskih plemena na Uralu; - OZRO, Hozro (j), Ozreha, od indoiranskog imena Hozrov, Hozroj, donijeli stepska plemena na naše prostore; - PANTO, muško ime kod nekih ilirskih plemena (Alffeldy, 1965); - PERKO, od gr Ps$ko> (Perko), trakijski teonim, bog groma, kao kod Slovena Perun; - PEAN, eponim Peonaca, onaj koji je iz balkanske Peonije; - PERSA, persijanka, ona koja je iz Persije; - PUNIŠA, Punan, Puso, Pušan, indoiransko mitološko ime iz Rigveda, "čobanin svijeta"; - RADA, mitološko žensko ime iz Rigveda, "ljubavnica boga Krišne"; RAŠKA (rijeka), vjerovatno po indoiranskom imenu r. Raše (Volge), od istog pojma etnos Rašani; - ROKSANDA, Roksolana, iransko žensko ime, žena Aleksandra makedonskog iz Baktrije; RUSLAN Ruslan Nikolin knez Vasojevića iz XVII v. (M.Dašić), na sarmatskom (iranskom) znači lav; RUSKA, od "rus" ćerka na lezginskom; - SIDA, Sidonija, ona koja je iz feničanskog Sidona; - SIRAK, sarmatski etnonim, sin Draginje iz Raške (pop Dukljanin); - SULA, na iberokakvkaskom znači duša (kao naše Dušan); - SURO, Suroj na indoiranskom sunce, božanstvo Surija sin Aditi (Magna Mater); - SUZANA, ona koja je iz persijske Suze; - ŠAKO, vjerovoatno od indoiranskog "sako" (jelen), po Gaju Juliju Solinu (1987), Persi su Skite zvali Šake; - ŠOK, Šokac, na iranskom zemljoradnik; - ŠUTO, po imenu indoiranskog kralja Šutarne, vladara Mitani iz 1580 g.s t. e.;

- TARA, od indoiranskog "tar" (bistro), Bistrica; - TRAKO, (Velika XIX v.), eponim Tračana. U Južnoj Srbiji, Makedoniji i Bugarskoj Trajko; - TIRANIN, onaj koji je iz feničanskog Tira. Feničani su bili okrutni morski razbojnici; pa je i pojam tirjanstva vezan za njih; - TURO, totemsko ime iz lovačkog perioda, "tur" je na indoiranskom ime divljeg govečeta; - UBA(O), vjerovatno od sanskritskog "apah" (voda). U zapadnom Sibiru postoji i rijeka Uba, pritoka Oba; - UROŠ, na mađarskom "ur" znači gospodin a "uroš" gospodski. Vjerovatno da su to ime Rašani preuzeli od Mađarske u XI ili XII v. - VAĐON (prezime), vjerovatno od indoiranskog "vađrom" (munja); - VAROŠ, od indoiranskog "vara" (grad, tvrđava), ugarska pozajmica; - VIR, na indoiranskom jezero, možda od toga Vir (pazar) i Virak na Jezerima (Durmitor); - ZUBER, alb. Zaber, totemsko ime iz lovačkog perioda praistorije, po imenu stepskog bizona "zubar" na indoiranskom;

192

193


Gojko Vukčević, Od Busovnika do Sibira Na prvi utisak ovaj pomalo čudan naslov postaje shvatljiviji kad pročitamo obaveštenje pisca da je Busovnik brdo nedaleko od Podgorice i da su na njemu i oko njega nađeni arheološki tragovi čije poreklo, po proceni autora, treba tražiti na prostoru gornjeg Oba. Već u svojoj knjizi "Porijeklo Ilira", Podgorica 1992, Vukčević je ocenio da se na arheološki nedovoljno proučenom prostoru Crne Gore uočavaju tragovi iranskih (arijskih) plemena, posebno se zaustavljajući na plemenu (narodu) Meda, Miđana (Medana). Zastupajući, možemo reći, svoju teoriju o etnogenezi Ilira i njihovoj praistoriji, Vukčević je, koristeći multidisciplinarni i komparativni metod u ovom svom rukopisu, nastavio da traga za poreklom Ilira dobro proučivši izvore i bogatu literaturu ANR u Moskvi gde je posebnu pažnju obratio primerima indoiranskog jezika i antropološkim tipovima na kojima se zapaža mešanje sa ugrofinskim plemenima iz jugozapadnog Sibira. Zapažanja u vezi sa migracijom Indoarija pomogla su Vukčeviću da potvrdi svoje uverenje o nepostojanju balkanske autohtonosti Ilira budući da je uveren da su Indoariji stigli pre Kavkazaca. Vukčevićevo uveravanje deluje vrlo ubedljivo i ako se daljim istraživa-

195



njima, na koja i Vukčević upućuje, to i potvrdi za nauku bi značilo veoma mnogo. Bio bi to ogroman doprinos rešavanju jednog od najsloženijih problema u oblasti balkanistike, ali i daleko šire. Prateći način na koji Vukčević brani svoje mišljenje stičemo utisak da on ne propušta ni najmanju pojedinost koristeći, bilo svoje uzorno iskustvo ili rezultate istraživanja naučnika više naučnih grana, s pravom ubeden da se jednostranim pristupom složena pitanja ove vrste ne mnogo uspešno rešavati. Već sami naslovi pojedinih poglavlja kao što su "Paleoantroponimija", "Hidronimi, toponimi, oronimi", "Arheološke kulture evro-azijske stepe", "Kultovi Indoiranaca", Porijeklo Indoiranaca", "Pregled istorije sjevernih Arija i Meda", "Arheološke kulture zapadnog Balkana sa osvrtom na Crnu Goru", "Završna razmatranja" - dakle već ovako istaknuta problematika sa čitavim nizom sadržaja preko kojih Vukčević zalazi u suštinu svakog od glavnih problema, svedoči o svestranom poznavanju sadržina čija rešavanja traži i veliko iskustvo i strpljenje. Gojko Vukčević je i u ovom rukopisu kao i u "Porijeklu Ilira" pokazao izuzetnu naklonost i sposobnost za rešavanja problema koji spadaju u najsloženije u naukama više vrsta. Valja reći da je Gojko Vukčević i pored dosadašnjih uspeha ostao krajnje oprezan, svestan složenosti problema ove vrste. Čak i kad je očigledno u pravu, a najčešće jeste, on nema običaj da svoja rešenja nameće kao jedino moguća. I ovaj rad koji je nesumnjivi doprinos nauci završava nenametljivo: "Rezultati ovog rada upućuju na preispitivanje dosadašnjih shvatanja o Ilirima. Etnički i kulturni sastav Ilira je mnogo složen i heterogen. Stvaranjem Ilirske države počeo je proces etnogeneze, ali on nije dovršen već je prekinut dolaskom Rimljana. To se najbolje vidi ponašanjem nekih plemena za vrijeme III ilirsko-rimskog rata.

Da li su se plemena Crne Gore, Sjeverne Albanije i istočne Hercegovine u istorijskom vremenu osjećala ili deklarisala kao Iliri, ostalo je nejasno. Od savremenih tema bilo bi interesantno prići daljim istraživanjima o uticaju psihosomatskih osobina antičkih plemena na sadašnje nacije zapadnog Balkana, kao i o ostacima iranskog i uraganskog jezika u savremenom albanskom". Pridružujući se ovom predlogu Gojka Vukčevića izjavljujemo da bismo sa zadovoljstvom pročitali još neki rad kojim Gojko Vukčević nastoji da resi poreklo i najstariju istoriju balkanskih naroda pomažući nam tako da nešto više saznamo i o poreklu Srba.

196

197

Beograd, 22. IV 1996.

Relja Novaković, prof. u penziji



SADRŽAJ PREDGOVOR I. U V O D Oronimi Toponimi Onomastika II. ANALIZA PALEO-ANTROPONIMIJE IZ CRNE GORE... 1. Bliža prošlost 2. Srednji vijek 3. Ostaci ugarske onomastike 4. Metamorfoze 5. Iransko-ugarska simbioza 6. Mataruge i Mataguži III. HIDRONIMI, TOPONIMI, ORONIMI 1. Hidronimija 2. Toponimi i oronimi IV. ARHEOLOŠKE KULTURE EVROAZIJSKIH STEPA 1. Stepa 2. Tripoljska kultura 3. Jamska kultura 4. Kemi-obinska kultura 5. Srubno-andronovska kultura 6. Kobonska kultura V. KULTOVI INDOIRANACA 1. Religija Indoiranaca 2. Svetilište Medun 3. Da li je postojao Ilirski panteon VI. PORIJEKLO INDOIRANACA 1. G. Kossinna i C. Schuhardt 2. Marija Gimbutas 3.1. M. Đakonov 4. Gamkrelidze - Ivanov 5. E.E. Kuzmina 6. J. Šilov Vn. PREGLED ISTORLJE SJEVERNIH ARIJA I MEDA 1. Kimerijci (gr. Kimmerioi)

198

5 9 12 15 17 21 22 22 34 35 36 37 40 40 43 45 45 50 54 56 57 63 71 72 79 84 87 89 90 94 95 99 103 108 109

2. Skiti (gr. Skvthoi) 3. Sarmati (lat. Sarmatae) 4. Medi (Midoni, Madai, Matai, Mari, gr. Μηδνα).. νΠΙ. ARHEOLOŠKE KULTURE ZAPADNOG BALKANA.. 1. Eneolit ili bakarno doba - a. Badenska kultura - b. Vučedolska kultura - c. Stepske kulture u eneolitskom periodu Jugoslavije. - d. Indoevroplani i eneoliski period Jugoslavije 2. Bronzano doba - a. Mala Gruda - b. Velika Gruda - c. Bronza Istočne Hercegovine i zapadne Crne Gore - d. Grupa Belotič - Bela Crkva - e. Kasno bronzano doba na Južnojadranskom primorju. IX. ANTROPOLOŠKO - SOCIOLOŠKA RAZMATRANJA 1. Indoiranci (Arije) 2. Tragovi uralo-altajskih plemena X. MITOLOGIJA 1. Međa Vuka Mahnitoga 2. Kadmova "država" XI. ZAVRŠNA RAZMATRANJA PRILOG, Paleoantroponimija Crne Gore Gojko Vukčević - Od Busovnika do Sibira

199

110 112 115 123 123 124 126 129 130 132 133 133 137 138 140 142 144 148 153 156 161 172 189 195

GOJKO VUKČEVIĆ O PORIJEKLU ILIRA II Kompjuterski slog i prelom ZoNo - public Podgorica Tehnički urednik Zorica Vukčević Tiraž 500 primjeraka Štampa "Print" Podgorica

CIP- Каталогизација у публикацији Централна народна библиотека Републике Црне Горе "Ђурђе Црнојевић", Цетиње 939.87 ВУКЧЕВИЋ, Гојко O porijeklu Ilira / Gojko Vukčević. - Podgorica : Kulturno-prosvjetna zajednica, 1999 (Podgorica : Print). -199 str.; ilustr.; 21 cm. - (Biblioteka Svjedočanstva / Kulturno-prosvjetna zajednica, Podgorica) Tiraž 500. Π.κ.: a) Илири

Gojko Vukčević - O porijeklu Ilira II

Recommend Documents