Glen Duncan - Ja, Lucifer
Za Kim s ljubavlju Ja, Lucifer, Pali anđeo, Princ tame, Svjetlonoša, Vladar pakla, Gospodar muha, Otac laži, Vrhovni otpadnik, Napasnik, Stara zmija, Vladar ovoga svijeta, Zavodnik, Tužitelj, Mučitelj, Bogohulnik, a nedvojbeno i Najbolji jebač u Vidljivu i Nevidljivu svijetu (pitajte Evu, tu liju) odlučio sam opa! sve ispričati. Sve? Nešto. Poigravam se idejom da tako glasi naslov: Nešto. Ima u toj riječi neke postmilenijske skromnosti, ne mislite li tako? Nešto. Moja strana priče. Funky. Hiphop. Bugivugi. Rokenrol. (Inače, ja sam izmislio rokenrol. Ne biste povjerovali što sam sve izmislio. Analni seks, dakako. Pušenje. Astrologiju. Novac... Da uštedimo vrijeme: sve na svijetu što vas odvraća od razmišljanjao Svevišnjemu. Što... uglavnom... i jest sve na svijetu, zar ne. Bogo moj.) Dakle. Milijun vaših pitanja. A sva se svo'de na isto: Kako je to biti ja? Kako je, za pet rana Božjih, biti ja? U najkraćim crtama, je zahvaljujuđ meni, onako kako vi to volite u ova užurbana i rastrzana vremena: teško je. Kao prvo, neprestance me boli ko vrag. Puno neugodnija boljetica od lumbaga ili proljeva: posvuda, da tako kažem, osjećam stalnu vrućicu smrtnih muka (prilično gadno) punktiranih nepravilnim plamsajima užarene ili metaagonije, kao da mi je cijelo biće domaanprivatnogArmagedona (zaistajako gadno). Te nuklearne eksplozije, te... supernove, uhvate me nespremna. Poslovi koje sam zbog toga zabrljao, pa oni koji su mi promakli iskreno rečeno,
bila bi to prava blamaža da prije tisuću milijardi godina nisam učinio pametnu stvar (vi znate da je to pametno) i postao sasvim imun na stid. A zatim je tu i gnjev. Vjerojatno mislite da znate što je bijes: nagaze vam na ozeble papke, opičite se čekićem po palcu, šef misli da je duhovit, žena i najbolji frend pare se kunilinktusnofelacijski na bračnom divanu, redovi. Vjerojatno mislite da ste pqcrvenjeli od bijesa. Vjerujte mi na riječ niste. Niste ni poružičastili. No ja... čisti grimiz. Karmin. Burgundac. Cinober. Broćevo crvenilo. U osobito loše dane, crven kao volujskakrv. Mogli biste upitati, a tko je kriv za to? Nisam li ja izabrao svoju kob? Nije li na nebesima sve bilo cakumpakum prije nego što sam ja... uzrujao Starkelju s onom pobunjeničkom ekshibitijom? (Da vam nešto kažem. Moglo bi vas šokirati. Bog zaista izgleda kao starac duge bijele brade. Mislite da se šalim. Poželjet ćete da sam se šalio. Izgleda kao mrzovoljni Djed Mraz.) Da, odabrao sam je. I oh kako toj priči nikad kraja. Sve do sada. Sad su nove karte na stolu. Dakako da biste mogli prezrivo frknuti na to. Ja jesam. Kao da bi to ikad, ikad moglo biti tako jednostavno. Pamet mi stane, zaista, od tih Gospodnjih malih hirova. Gospodnjih mušica i Gospodnje... t» prirodno je što se nećkam upotrijebiti tu riječ... Gospodnje naivnosti. (Primijetili ste već da geove u Gospodnjih i Gospodnje pišem velikim slovom. Ne mogu si pomoći. Tako sam programiran. Vjerujte mi, da se mogu riješiti te navike, riješio bih se. Izuzmemo li gnjev i bol, moja je pobuna bila oslobađajuće iskustvo, ali hektari starih tvorničkih sklopova su ostali. Primjerice dopustite mi da zijevnem Rituale Romanum. Dolazim u napast da šapćem onima koji ne znaju tekst. Ali me naposljetku natjera da izadem. Svaki put pomislim da će biti drukčije. I nikad nije. Krv mučenika nalaže vam... Da da da, znam. čuo sam. Već idem.) Naivnost je upadljivo neprisutna u mojoj biografiji. Zapravo u Ijudskoj sferi čujem i vidim uglavnom sve i uglavnom stalno. U Ijudskoj sferi (pobjedničke trublje i prasak činela lijepo molim...) ja sam sveznajući. Višemanje. I dobro je da je tako, budući da vi znatiželjni vragolani toliko toga želite znati. Što je zapravo andeo? Je li u paklu zaista vruće? Je li rajski vrt zaista bio pun bujnog raslinja? Je li u nebesima dosadno kao što zvuči? Jesu li homoseksualci osudeni na vječno prokletstvo? A što kad te suglasno zguza potorba zako niti mužić na svoj rodendan? Jesu li budistiO.K.? Sve u svoje vrijeme. Ono što vam moram ispričati jest ta nova pogodba. Pokušavam, alije komplicirano. Kao što je istaknuo Kant, onaj Švabo s njuškom kao u mopsa i kronični onanist, Ijudi su sapeti unutar granica prostora i vremena. Spoznajne moći, gramatika spoznaje i tako to. A zapravo u stvarnosti obratite pozornost molim jer, na kraju krajeva, ovo vam ja, Lucifer govorim što stvarnost jest u stvarnosti postoji neograničen broj modusa spoznavanja. Vrijeme i prostor su samo dva od njih. Pola ih nema ni naziv, a kad bih nabrojio onu polovicu koja ih ima, ne biste bili ništa pametniji, budući da su im nazivi na jeziku koji ne biste razumjeli. Postoji jezik anđela, no uopće nije prevodiv. Ne postoji Rječnik anđeoske spike. Morate biti anđeo. Nakon Pada (mislim na onaj prvi, moj pad, onaj sa svim specijalnim efektima) mi ja i moji drugovi otpadnici shvatili smo da se naš jezikpromijenio i da su nam usta sad prijemljiva za jednu njegovu inačicu: grleniju, istočkanu tjesnačnim i piskavim suglasnicima, ali manje šminkersku, tnanje bogovsku. Osim stoljećadva laringitisa, taj nam je novi dijalekt podario i ironiju. Možete zamisliti tog olakšanja. Naime, Svemogući Bog, bez obzira na svoje dobre strane, nema nimalo smisla za humor. Savršenstvo to isključuje. (Vicevi koriste prostor izmedu zamislivoga i postojećeg, što dakako nije na jelovniku Bića koje je sve ono što to Biće može zamisliti naročito kad je sve što to Biće može zamisliti sve što se uopće i može zamisliti.) Nebo nas je ču 10 kako se tu dolje kleberimo našim fintama i keglamo našim provalama; vidio sam te poglede, sumnju da nešto propuštaju, taj talambas smijanja. Ali uvijekbi okrenu 11 tome leda; Gabrijel da ode vježbati trublju, Mihael dizati utege. A zapravo su strašljivi. Kad bi postojao siguran način silaska požarne stube (bam—bam) puno više od šačice dezertera spustilo bi se na prstima do mojih vrata. Ostavite svaku nadu vi koji ulazite, da, to je istina ali se spremite za valjanje od smijeha, dragi naši. Dakle, ovo će biti teško moje postojanje uvijek je bilo isprepleteno viticama teškoća (avaj,
prinosim savinuto zapešće znojem orošenom čelu) ovo prevodenje anđeoskog iskustva na Ijudski jezik. Anđeosko je iskustvo renesansa pojavnosti, a engleski jezik tek flundrina jeftina torbica. Kako ovo prvo ugurati u drugo? Primjerice, riječ tama. Nemate pojma kakavje osjećaj kad ja zakoračim u mrklu tamu. Mogao bih reći da je to kao da utonete u bundu od nerca koja još avetinjski odiše i svojim zaklanim donatorima i atomiziranim ćuhom skupe pičke. Mogao bih reći da je to kao 2 uranjanje u neposvećenu krizmu. Mogao bih reći da je to prvo piće nakon pet sušnih godina trezvenjaštva. Mogao bih reći da je to povratak u rodnu kuću. I tako dalje. Ne bi bilo dovoljno. Ograničen sam na isprazno i na propast osuđeno inzistiranje da je jedno drugo. (A kako nas to, molim vas, dovodi iole bliže samoj stvari?) Sve metafore ovoga svijeta ne bi zagreble po površini toga kakavje to osjećaj kad ja stupam u tamu. A to je tek tama. Nemojte da počnem o svjetlosti. Zaista, nemojte da počnem o svjetlosti. Tim se novim dogovorom pokazuje razumijevanje za pjesnike, reciprocitet na mjestu, budući da su pjesnici od pamtivijeka imali puno razumijevanja za mene. (Premda, kad smo već kod toga, ne mogu nimalo svojatati pjesmu 'Sympathy for the Devil'. A mogli biste pomisliti da je tako, zar ne? Medutim ne to je djelo Micka i Keitha, nepotpomognutih.) Pjesnicisipovremeno umisle da su anđeli, a osudeni su izraziti to stanje kramarskim jezicima Ijudskoga svijeta. Puno ih poludi. To me ne iznenađuje. Vrijeme me zatoči zelenog i venućeg/ Premda pjevah u lancima poput mora. Katkad dodete nadomak ali što mislite, tko je nadahnuo gornje stihove? Sveta Bernardica? U prvim danima nastanka romana, bilo je važno imati strukturalni instrument kojim bi se nezbiljski sadržaj mogao ubaciti u zbiljski svijet. Izmišljena priča nominalno prerušena u pisma, svjedočanstva, brodske i ine dnevnike. (Ni ova knjiga, naravno, nije roman ali znam da će se moje čitateljstvo preliti daleko izvan kruga gnjavatora koji čitaju biografije i lešinara koji čitaju o stvarnim zločinima.) Danas više nikome nije do toga, ali usprkos slobodama koje dopušta moderno doba (vama ne bi teško palo kad se ne bi objasnilo kako to da Njegovo Sotonsko Veličanstvo piše, odnosno tipka raspravu o andeoskim temama), stvar je u tome da se ja ne trebam poslužiti nijednom. Zapravo, ja satn trenutno živ i u posjedu nedavno ispražnjenog tijela stanovitog Declana Gunna, kukavno neuspješnog pisca koji je nedavno spao (o kako je to piskaralo spalo) na tako niske grane da je posljednje što je važno učinio prije odlaska s pozornice smrtnog života bilo to da je kupio paketić žileta i napunio kadu vodom do vrha a zatim i zagnjurio. Što izaziva mrmor dodatnih pitanja. Znam. Ali dopustite mi da vam ispričam priču na svoj način, može? Ne tako davno, Gabrijel (jednom golub pismonoša uvijek golub pismonoša) potraži me i nade u crkvi Svetog sakramenta, u Istočnoj 13. ulici broj 218 u New York Cityju. Ja sam se odmarao nakon dobro obavljenog standardnog posla: velečasni Sanchez, sam, s devetogodišnjim Emilijem. Vi popunite prazna mjesta. Više nije za mene izazov, taj igrokaz odrasla osoba dijete. Hej, velečasni, a to s vama— Mislio sam da nikad nećete pitati. Pretjerujem. Ali jedva da bi se to moglo nazvati iskušenjem. Stenjućeg velečasnog Sancheza grabećih ruku i graškama znoja orošena čela jedva da je trebalo lagano gurnuti u kal, a nakon što se tamo našao, kako se samo dosadno nemaštovito po tom blatu valjao. Udahnuo sam miris Emilija koji se čvrsto uhvatio za gležnjeve (ta je epizoda u njemu položila koristan kamentemeljac to je Ijepota mog posla: sliči lancu sreće), a zatim sam se povukao u crkvenu ladu na astralni pandan poslijesnošajne cigarete. Kad smo već kod toga, ništa se ne događa kad ja udem u crkvu. Cvijeće ne usahne, kipovi ne proplaču, prolazi ne zadrhte i zidovi ne popucaju. Nije mi pretjerano drag studeni nimbus svetohraništa i nećete me naći ni blizu blagoslovljenih pain et vin, ali uz iznimku tih antipatija, vjerojatno se u Božjoj kući osjećam ugodno koliko i većina Ijudi. Velečasni Sanchez, zajapuren u licu i pušeći se od srama, otprati Emilija, očiju razrogačenih od čuda i bolna tura, koji odiše mošusnim mirisom straha i trpkim mirisom gadenja, u vestibul, gdje njih dvojica iščeznu. Sunčana svjetlost bljesne na vitrajima. Negdje zakloparaju kanta i metla
čistačice. Sirena policijskog automobila dvaput zajuška, eksperimentalno, a zatim zamukne. Ne znam kako bih dugo možda ostao tamo, bestjelesno počivajući, da eter iznenada nije zatitrao objavivši još jedno andeosko prisuće. "Odavno se nismo vidjeli, Lucifer." Gabrijel. Ne šalju Rafaela, jer se boje da bi prebjegao. Ne šalju Mihaela boje se da bi podlegao gnjevu, a budući da se srditost nalazi na trećem mjestu topliste Sedam smrtnih grijeha, to bi bila pobjeda za Vašeg sa štovanjem se bilježim. (Kao što je bio slučaj, kad smo već kod toga, kad se Isukrst raspigao zbog kamatara u hramu, činjenica koju teolozi beziznimno previđaju.) "Gabrijel. Potrčko. Svodnik. Makro. Stari moj, nemoj mi zamjeriti, ali zaudaraš na Njegovo gospodstvo." Zapravo, Gabrijel miriši, metaforički, na origano, kamen i polarnu svjetlost, a njegov me glas probada poput teškog svjetlećeg mača. U takvim uvjetima razgovor zapinje. "Lucifere,bolite." "Ali kofedon sjajno odolijeva. Marijajoš čuva svoj djevojački cvijetak za mene?" "Znam da je tvoj bol silan." "Apostaje silniji svake sekunde. Što želiš, dušo?" "Nosim ti poruku." "Quelle surprise! Odgovorje ne. Ili odjebi. Budi kratak, to je najvažnije." Ono o boli nije bila šala. Zamislite smrt od raka (svih organa) sabijenu u nekoliko minuta fraktalno šireća agonija koja se uvlači u svaku vašu pukotinu. Predosjećao sam da će mi početi curiti krv iz nosa. Da ću obilno povratiti. Teško sam obuzdavao drhturenje. "Gabriele, rago, čuo si za kronične alergije na kikiriki, zar ne?" On se malo povuče i smanji napon. Refleksivno sam proširio svoje prisuće do samog ruba materijalnog svijeta; već se pojavila pukotina u apsidi. Da ste bili tamo, možda biste pomislili da je oblak prešao preko sunca ili da se na Manhattanu zakuhava jedna od njegovih gromipakao oluja. "Moraš poslušati što ti imam reći." "Moramli?" "Volja Gospodnja." "Pa ako je posrijedi volja Gospodnja— "Želi da dođeš kući." * Nekad davno... Vrijeme, bit će vam drago to čuti a budući da se mora negdje početi stvoreno je stvaranjem svijeta. Pitanje Što je bilo prije stvaranja svijeta? besmisleno je. Vrijeme je atribut stvaranja svijeta, pa prije stvaranja svijeta nije bilo vremena prije stvaranja. Postojao je samo Njofra koji je u stanju vječne sadašnjosti zirkao kroz vlastiti svemogući sfinkter u pokušaju da skuži tko je On dovraga. Njegov veliki problem bio je u tome što nije bilo načina da razlikuje sebe od Vakuuma. Ako ste Sve, lako je moguće da ste i Ništa. I tako je Gospod stvorio nas te je uz prasak (zapravo prilično mali) rodeno Staro Vrijeme. Vrijeme je vrijeme je vrijeme, reći ćete vi (zapravo ne: vi biste, mili moji, rekli vrijeme je novac), ali što vi znate? Staro Vrijeme bilo je drukčije. Protežnije. Sporije. Bogatije teksture. (Sjetite se ustaAnne Bancroft.) Starim Vremenom mjerilo se kretanje duha, puno istančaniju dimenziju nego Novo Vrijeme kojim se mjeri kretanje tijela, a koje je nastupilo kad ste stigli vi blebećući gurguji i počeli sve kosati u stoljeća i nanosekunde, tako da su se svi stalno osjećali iscrpljeni. Odatle Staro Vrijeme iNovo Vrijeme, naše i vaše. Mi smo postojali serafini, kerubini, gospodstva, prijestolja, sile, poglavarstva, vrline, arkanđeli i andeli užasno dugo prije nego što je Gospod počeo prljati ruke materijalnim svijetom. U Staro Vrijeme, stvari su bile blaženo bestjelesne. To su bili dani Božje milosti. Ali već sam rekao i reći ću opet: koljenska čašica postoji samo zato da bi se po njoj moglo zviznuti dvokrakim čekićem; Božja milost postoji samo da bi bila uskraćena. I, što se dogodilo? To želite znati. (To uvijekželite znati, u zdravlje vambilo. Zajedno sa Što da učinimo? i Što bi se dogodilo ako? Jedva ikad, s veseljem primjećujem, popraćeno pitanjem: Ah, ali kamo sve to vodi?) Imamo AntiVrijeme i VakuumBoga. VakuumBog se raspolutio na Boga i Vakuum činom spontanog stvaranja stvaranja anđela, čija im se svrha istog trenutka ukazala u
njihovoj blještavoj (čovječe, koji bljesak) genezi, naime da se odazivaju Bogu a ne Vakuumu, i da se odazivaju (blago rečeno) pozitivno. Ne postoji Ijudska riječ za nerazrijedenu udvornost koja se očekivala od nas u golemim količinama, ad nauseam, ad infinitum. Starkelja je bio nesiguran u sebe od prvog dana. Rasteretivši Božanski šupak Božanske glave, napunio ga je s 301.655.722 ekstraprozaična dupelisca kako bi mu pjevali hvalospjeve u zaglušnoj nebeskoj harmoniji. (Kad smo već kod toga, toliko nas je. Ne starimo, ne obolijevamo, ne umiremo, nemamo djecu. Odnosno nemamo anđelčiće. Postoje Nefili te nakaze ali o njima više riječi poslije.) Stvorio nas je i pretpostavio iako je, prirodno, znao da je ta postavka pogrešna da su jedine moguće reakcije na Njegovu savršenost posluh i hvala, čak i od ultraluminoznih superbića poput nas. No znao je i da sve to andeosko himnično pojanje u antimaterijalnom svijetu ništa ne znači ako je automatsko. Ako je sve što je dobivao zajamčeno jer je urođeno, mogao si je instalirati i džuboks. (Kad smo već kod toga, ja sam izmislio džuboks. Kako bi Ijudi mogli dudati rokenrol dok se opijaju i trljaju se međunožjem.) Stoga nas je Gospod stvorio Bog mu pomogao slobodnima. Nećete se iznenaditi kad čujete da je to bio uzrok svih nevolja. Morate Njofri odati priznanje. Gotovo daje imao pravo. (Zapravo, potpuno je bio u pravu glede toga da se prevario kad je pretpostavio da će sve biti u redu ali ova se priča ne može ispričati bez proturječja.) Gotovo da je bio u pravu. Ispostavilo se, nakon što smo postojali dovoljno dugo da ga doživimo, da je Bog zaista nevjerojatno simpa. Znate, stvarno je super kad se cijelo vrijeme osjećate okupani Božanskom Ijubavlju. Teško je ne osjećati zahvalnost i mi smo je osjećali. Zaista nismo osjećali ništa osim blještave zahvalnosti i nismo štedjeli grla da Mu to kažemo. Bilo je očito Svevišnji je otkrio što je cijelo vrijeme znao da obožava publiku. Stvaranje andela i početno kurblanje Starog Vremena pokazalo Mu je tko je i što je: Svemogući Bog, Stvoritelj, alfaiomega. Zapravo, onje bio sve, osim onoga što je stvorio. Mogli ste osjetiti Njegovo olakšanje: ja sam Svemo gući Bog. Uf. Guba. Znao sam, jebote. Bez obzira na trajnu i sveobuhvatnu Ijubav, bili smo svjesni naše situacije, mučnog koktela podređenosti i neprolaznosti. Upitajte me sad zašto nasje stvorio vječnima i odgovorje (nakon sveg vremena, i Starog i Novog): nemam pojma. Zašto ja još trčkaram po svijetu i mrsim konce... Ja jesam gorda ptičica bilo je puno govora o mojoj gordosti ali nisam glup. Kad bi me Bog želio uništiti, mogao bi. Kao CIA i Sadam. Ali znao sam od Početka (svi smo znali) da će andeli, nakon što ih se stvori, zauvijek postojati. "Anđeo je doživotan, jebote," kaže Azazel, "a ne samo za Božić." Ali, udaljio sam se od teme. Shizofrenično digresiram. Pravi užas za vas, uvjeren sam ali što očekujete? Ime mije legija, jer smo mnogi. Usto, u posljednje vrijeme... Zasad zaboravite na to. Gospod je prema nama okrenuo lice iz kojeg se izlio ocean Ijubavi u kojem smo se mi praćakali i brčkali poput orgazmičkih lososa, pjevali svoj odazivbesprijekornom a cappellom (to je bilo zlatno doba prije nego što je Gabrijel počeo svirati trublju), refleksno i nerefleksivno kao da smo zaista bili samo puki nebeski džuboks. Budući da je Gospod bio beskrajno zlatan, nikad nam nije palo na um da imamo drugog izbora osim da Ga volimo. Znati Boga zaista je značilo i voljeti Boga. I tako je to išlo milijunima milijuna vaših godina. Atad— Ah, da. Tad. Jednog dana, jednog nematerijalnog dana, nigdje, na moj duhovni um padne mi nepozvana misao. Ujednom je trenutku nije bilo, a idućeg jest, da je sljedećeg ponovno ne bi bilo. Prhnula je poput ptice jarkih boja ili roja jazz nota. Jedan silno kratak, draškavi trenutak, glas me izda i pojavi se prva, poput vlasi tanka, napuklina u Gloriji. Trebali ste vidjeti te poglede. Glave su se okrenule, oči sijevnule, perje se nakostriješilo. A ta je misao glasila: kako bi bilo bez Njega? Nebeska se svita pribrala u tren oka. Nisam siguran da je Mihael uopće primijetio, debil. Gloria se nastavila, šećerlemski slatka, porculanski glatka i mi joj se predamo poput orošenih rukoveti ali se dogodilo: sloboda da se zamisli postojanje bez Boga. Ta je misao donijela promjenu, i ta je misao, taoslobadajuća, revolucionarna, epohalna misao, bila moja. Možete o meni reći što vas je volja. Možda sam smutljivac, mučitelj, lažac, tužitelj, bogohulniki općenito mućak, ali nikome se
drugome neće pripisati zasluga otkrića andeoske slobode. To je, moji prijatelji od krvi i mesa, djelo Luciferovo. (Naravno, koje li ironije da su me poslije Pada prestali nazivati Lucifer, Svjetlonoša, a počeli me zvati Sotonom, Protivnikom. Ironično da su me lišili mojeg anđeoskog imena upravo u trenutku kad sam ga počeo zasluživati.) Ona se misao proširila poput virusa. Od nekih su počeli stizati signalići, nešto kao slobodno zidarstvo, za slobodu. Prišli su mi, stidljivo, očitovali se poput zamomčenih dječaka homoseksualnom profesoru. Puno ih to nije učinilo: Gabrijel se udaljio od mene. Mihael se držao rezervirano. Bijedni, prelijepi, kolebljivi Rafael, koji me volio gotovo jednako koliko je volio i Njofru, neko je vrijeme nastavio pjevati drhtavom nesigurnošću. Ali, što sam zapravo učinio? (I što sam učinio a što On nije znao da ću učiniti?) Slijedilo je nekoliko čudnovatih tisućljeća. Glas se pronio. Bratstvo se povećavalo. Starkelja je, naravno, znao. Znaoje oduvijek, i prije nego što je bilo moguće oduvijek znati, jer nije postojalo oduvijek. Tako živcira biti s nekim tko sve zna, ne mislite li? Tu dolje ih zovete sveznalicama. E pa vaše su sveznalice prazne posude u usporedbi s Onom s kojom smo se mi morali baktati. Sve osim zanosne apoteoze Njegova Božanstva razgovor, dosjetke, umatanje poklona, nenajavljene proslave besmisleno je. Višnji ima samo jedan odgovor na sve što biste Mu mogli poželjeti reći da vam brat umire od AIDSa, primjerice, i da bi vam zaista bilo drago kad bi vam, recimo, pomogao s malo dobrog starog čarobiranja a taj odgovor glasi: Aha, znam. Glasovi Bratstva uskomešali su se i pokušali s novim pristupima. lonako mi se gadila prezasitno orkestrirana melasa Glorije. Savtaj legato. Bez duše, shvaćate? Andeli nemaju duše, u slučaju da vas to zanima. Vi ste, narode, jedini s dušama. Nakupovao sam se na milijune duša, ali neka sam proklet ako znam što s njima da radim. čini se da jedino reagiraju na patnju. Ovih dana delegiram poslove. Belial je razvio pravu sklonost za taj posao. I Moloh, iako taj nema mašte: pojede ih, posere, pojede, posere, pojede i tako dalje. Premda to pali. Duše vape tako tugaljivo, slatka glazba za moj bezdušni bubnjić. Astarot samo razgovara s njima. Bog bi ga znao o čemu. Bog i zna o čemu, ali ništa pod kapom nebeskom ne može učiniti nakon što su duše već dolje u podrumu. Osim Vašeg sa štovanjem se bilježim, nitko ne može tako nekoj duši probiti uši kao "S Masti Premazan Asti". Naučio sam hulju sve što zna. Naravno, on se pali na sve te bedastoće o učeniku koji je prerastao učitelja. Misli da ne znam da je bacio oko na moje prijestolje. (Misli da ne znam. Morat ću poduzeti nešto u vezi s Astarotom kad se vratim. Morat ću nešto organizirati.) Možda se pitate snagatori medu vama, vi s bokserima, vi koji mesarite Ijude razbi jenim bocama, vi razbijači ne biste li uspjeli makljažom riješiti stvar tu u paklu, ne biste li mogli, kad dođe stanipani, dripca jednostavno propustiti kroz šake. Znatešto?Enebi. Zapravo ništa od toga nije istina. Stare navike i tako to. Zapravo, u Paklu je sasvim OK. Većina duša kod mene samo fuma, pije i melje gluposti. A imaju svu živu literaturu. Dakle, pročulo se. Naši su se glasovi kretali kroz čiste vode Glorije poput zamućene podvodne struje. Ništa nismo učinili. Nismo znali što bi. A što smo uostalom imali osim samotnjačkog nagadanja? Nakon tog prvog stidljivog milovanja, tog prvog navještaja samosvojnosti, nastavili smo pjevati stotinama tisuća godina u stanju čiste zbunjenosti. Usudio bih se reći da bismo još pjevali da do nas nisu stigle glasine da producentska kuća BogOtac priprema snimanje filma s radnim naslovom 'Materijalni svijet' (film se naposljetku zvao Stvaranje svijeta), čije bi prikazivanje trebalo početi otprilike u idućih tisuću godina te da se u glavnoj ulozi pojavljuje logično Sin. * Manhattan, Ijeto, grad po mojoj volji, vrijeme po mojoj volji. Maske hladnjaka taksija reže na bumerangu svjetlosti. Smrdljivo plućno krilo podzemne izdiše. Beskućnici se skidaju do najranijih krojačkih slojeva majice kratkih rukava ružičaste boje lososa i tamnosmedi prsluci, znamenje prošlosti koje smo piće i ja ukrali. Kamioni čistoće prežvakavaju gradski otpad kojeg li prizora: preživajuće ždrijelo umrljanih zubaca i opojno smradnog zadaha. Predivno. Pločnici užareni od sunca ispuštaju dušu u aromi mokraće i psećeg govna. Žohari boje melase idu za svojim prljavim poslom dok trbušasti štakori poput zakukuljenih uhoda brzaju kroz sjene. Golubovi izgledaju kao da su ih umočili u benzin pa osušili fenom. Manhattan, Ijeti. Otančali živci i probudene želje. Kurve proširenih vena povraćaju heroinaški u
kanalizaciju, radni narod umorno vuče noge, manikirani kriminalci, najvažniji TV studiji, starlete iz vjerskih pornića, genocidnikrelci, laži, gramzivost, egocentričnost, politika. Manhattanje moj "Argument S Potpisom". Harlem, Bronx, Wall Street, Upper East Side te ure ne treba navijati. Vi meni dajte bijelce i par stoljeća, a ja ću vama New York City, moju Sikstinsku kapelu, kojoj zahvaljujući tome što moja Ijevica savršeno dobro zna što radi desnica predstoji korisna restauracija. Vjerujte mi, to će biti pravo čudo restauraterstva. Suvišno je reći da sam se poruci dragog Gabrijela smijao dugo i gromko, duže i gromkije nego što sam se smijao od... što ja znam, možda od Los Alamosa. Neveseli Gabrijel, nesposoban izreći laž. Nesposoban izreći laž. Zakuni se na Bibliju, rekoh mu. Hajde, diži desnu ruku. Neko se vrijeme latim posla. Vi se Ijudi možete latiti koječega: prekomjernog pušenja, oblokavanja, šugavogjednonoćnog seksanja. Ja se prihvatim posla. Razletim se opasno na sve strane do krajnjih granica izazivajući male ratove i neuroze u drmatora. Pošast čudnovatih migrena izbije medu trećerazrednim tiranima diljem svijeta; celije za mučenje zastenju; glazba iščupanih zuba i elektrošokiranih genitalija me utješi; miris dojki na kojima se gase čikovi ispuni mi nosnice poput melema i privremeno pročisti dišne kanale od sumnje.Posvetiosamneštovremenaitehnologiji (uskoro vam stiže puno tehnoloških novotarija koje će ukinuti potrebu za izlaskom iz kuće) i bioinženjeringu. Lumeni su se budili usred noći pitajući se kako je moguće da se tog nisu prije dosjetili. čak sam našao vremena i za sitnice, vragolije u stilu važna je gesta, na kojima sam sagradio svoju reputaciju: krađe, napadi, premlaćivanje, laži, pohote. Jedan stari, po espressu bazdeći prdonja iz Bologne, sodomizirao je svog Jacka Russella, pa se otišao pogledati u kupaoničko zrcalo, osupnut činjenicom da su tolike godine njih dvojica bili samo dobri prijatelji. Ali uzalud. Sjeme je bilo posijano. Neke se stvari ne mijenjaju. Nužnost Gabrijelove iskrenosti jedna je od njih. Nesposoban izreći laž. Usto, kao Der Fiihrer Laži, II Duce Obmana, znam kad me netko vuče za nos. čekao me u kišom okupanom Parizu. "Tražim probni rok", rekoh. Ja sam inzistirao na Pigalleu, znajući kako on mrzi te pornokopijice. Besani neon žmigavo je bacao boje na mokre ulice. Nisam osjetio miris crepes, kave, croques monsieursa, panina, cigareta Galoise, ali sam i te kako osjećao ustajali vonj svog rada, rasolski ćuh zabranjenog bluda i nezasitne boleštine. (AIDS kao Božja kazna, da krepaš. To je moja kazna, vi bedaki. Time ja Njemu pokazujem dugi nos: gledaj, i kad ih ubija, ne mogu prestati.) I nasilje. Gdje ima krivnje, ima i nasilja, i ako je krivnjamiris, ondaje nasilje aroma: jagode, formalin i krv s okusom željeza... "Jedan zemaljski mjesec", reče Gabrijel. Tad se pogledasmo (sa zebnjom s moje strane) jedan bolni trenutak. Zapeklo je kao torbanje zguza (namjeravao sam reći kao u Paklu, no zapravo ništa ne peče kao u paklu), ali mu to nisam želio pokazati. Nisam mu želio dati to zadovoljstvo. Ni njemu nije bilo lako u mojoj blizini, možete biti sigurni u to, ali se on postavio kao Mr Spock, u stilu bol je samo u glavi. "Nećuveljaču", rekoh. "Što?" "Dvadeset osam dana. Nije prijestupna godina." "Srpanj. Trideset jedan dan." "Super. Najviše sezonske cijene za Benidormove paket—aranžmane vrijede samo od!8.do30.srpnja." "Smijeh je refleksna reakcija na strah. Ti to znaš. Ti čuješ sebe kako se smiješ, mi te čujemo kako vrištiš." "'Smijem li se, to je da plak'o ne bi', bilo bi puno bolje. Znači, gore još ne ostaje puno vremena za čitanje?" "Ništa što mi manjka ne želim, Lucifere. Što ti ne možeš reći za sebe: Znat ćeš kamo trebaš otići." "Triput da. A sad se nosi, rista, može? Ah, da, trenutaksamo, Gabrijele." "Štoje?" "Mama ti puši kurac u paklu."
Ništa nije učinio. Ostao je stajati nepomično, u svetokrugu Gospodnjem kao špricer hladne zaštite. Nezaštićenog znam da ga mogu obraditi. I on to zna. Da je gajio Sumnju da je gajio sumnju ona bi propupala tamo na rubu Pigallova malog Babilona. Da je gajio Sumnju, upitao bi se namjerava li Višnji sad isključiti štit i testirati njegovu snagu. Takvo što Bog bi mogao učiniti, mušičav starkelja kakav jest. Da Gabrijelova vjera nije bila netaknuta, sinulo bi mu dabi nedvojbeno pretrpio poraz kad bi Bog odlučio uskratiti svoju moć. Zašto? Pa, zato što sam ja, neuvijeno rečeno, najopakiji, najpokvareniji, najpogubniji anđeoski gad vidljivog i nevidljivog svijeta, eto zašto. Ali mu to nije palo na um. Stajali smo tako licem u lice, a izmedu nas je podrhtavao zid ništavila. Ljudi bi prošli i rekli: Netko mi je prešao preko groba. * Znači tako. Eto male izmjene i dopune za Knjigu otkrivenja. 'A njihov zavodnik, davao, bi bačen u ognjeno i sumporno jezero, gdje se također nalaze Zvijer i lažni Prorok. I bit će mučeni, dan i noć, na vijeke vjekova...' O u zdravlje, pomislih kad sam to čuo. O hvala najljepša. Ali sad prodaju priču da je Ive Retrogradni znao samo koliko mu je bilo rečeno. čovjek će šiznut zbog toga. (Znate, nikad i nije bio pri zdravoj. Stoji ispod srebrnog stabla u Raju, neopranih rastafarijanskih pletenica i brade veličine ovce, mumlja i izvodi nekakvu foru s rukama poput ćaknutog skitnice. Kerouacova putanja od gurua beat generacije do zamuckujućeg propalice: vidjeli smo to milijun puta.) Vi znate o čemu se ovdje zapravo radi, zar ne, ako na trenutak pretpostavimo da On misli ozbiljno? O Božanskoj anksioznosti. Stvorite neoprostivo i kompromitirat ćete beskrajno milosrde. Oprostite neoprostivo i kompromitirat ćete beskrajnu pravednost. Milosrde, pravednost, milosrđe, pravednost, blablabla, sve dokvam se ne zavrti u glavi od trčanja u krug za Trknutom Logikom i dok ne padnete na svoj kozmički tur, zarijete svoju kozmičku glavu u svoje kozmičke ruke i poželite da nikad ništa niste stvorili. Odatie taj deplasirani novi dogovor, prije nego što vrijeme dode kraju. Zapravo Jedinomkraju. Oprostite, nisam vas želio samo tako zaskočiti time. Zaboravite da sam to rekao. Vrijeme ne istječe. Ostalo ga je na tone. Iz razloga koji ne znači da nas očekuje skori smak svijeta pružena mi je još jedna šansa za iskupljenje. Ali postoji kvaka. (Gdje bi On bio bez tih začkoljica?) Moram živjeti kao čovjek. Mjesec dana probnog roka, a zatim potpisujem doživotni ugovor na egzistenciju s ušnom smolom i gripom. Ja, Lucifer, dobivam priliku da se vratim kući pod uvjetom da ostatak života Declana Gunna ne zaserem na kvadrat. Suočenje s takvom vrstom ponude iziskuje da puno toga zbrojite i oduzmete. Ja sam to učinio (potrajalo je otprilike tri zemaljske sekunde) i uskoro ću vas izvijestiti o rezultatima. U meduvremenu, zašto Gunn? Pa, kao što se sjećate, spavši na niže grane nego što je smatrao podnošljivim, naše si je piskaralo spremalo oduzeti svoj zamorno predvidljiv život. Žileti, kada puna vode, kaseta Joni Mitchell. Samoubojstvo je smrtni grijeh. Inače, ja dobivam samoubojice. Gledajte, ako se namjeravate ubiti nemojte. Nećete u nebo. (Šalim se. Šalim. Poštenjami. Samonaprijed.) Dakle, Višnji se smilio na tog Gunna. Zbog nekog rudimenta katoličanstva za koji Starkelja ne može podnijeti da ode u kvar, zbog nekog dobrog djela koje je Gunn učinio još kao bebač, možda zagrobnog zagovora njegove drage preminule majke, Baal bi ga znao i tako Bog iščupa Gunnovu dušu (što je, usput tehnički govoreći, varanje) prije nego što se Gunn koknuo i stavi je na led u čistilište. (Vatikan će vam reći da su ukinuli čistilište nemojte to vjerovati. čistilište je još krcato slaboumnicima i mrtvorodenima. Tamo nije bogzna što. Hoću reći, čak i u Paklu možete Ijudski porazgovarati.) Ako se zatravim životom trupla, ja ostajem, a Gunn preko čistilišta (zamislite si zubarsku čekaonicu bez prozora: dječurlija urla, pepeljare do vrha pune čikova, osjećaj da ste se sami u to uvalili) odlazi u Raj. Ako ne, Gunn se vraća u svoje kosti i pokušava sreću sa samoubpjstvom. Može te li to vjerovati? Hoću reći, ne možete, očigledno ali možete li to vjerovati? Svaki iskusni mešetar reći će vam da su spontani pregovori loša strategija; zbog ad hoc pristupa ostat ćete oguljeni, tropa, nasanjkani, kratkih rukava, preveslani i općenito će vam ostati posrani kraj štapa u ruci. Prednost mojeg položaja je u tome što znam kamo smjeram s nekim dogovorom od samog starta. Uvijek znam. Zapravo, sa mnom nema dogovora. Dogovor je u mojem slučaju
tako neprimjeren pojam, magnitude ryleanske kategorijske pogreške. Mogu vam reći o čemu nije bilo dogovora. Nije bilo dogovora da ću ja prihvatiti. Dovoljan je bio najletimičniji pogled najkratkovidnijeg, sivom mrenom zamućenog, razrokog, slabovidnog oka da bi to postalo jasno. Ali to što nisam namjeravao prihvatiti ponudu nije značilo da se nisam želio malo zaba— Znate li što? Nisam potpuno iskren. Znam: zgranuti ste. Tako mi plamtećih bradavica Astarte jedan silno kratak, sićušni, najprolazniji djelić sekunde pomislio sam (teku brzo, anđeoske misli: morate biti brzi), upitao sam se bi li, zapravo, vrijedilo razmisliti o tome, znate... ne bi li se naposljetku isplatilo— Ali kao što rekoh: teku brzo. Vrludaju. Smijao sam se samom sebi, histerično, u sebi, prije nego što sam do kraja razmislio je li možda riječ o nečemu o čemu bi vrijedilo razmisliti. Nije pošteno uopće opisati taj proces kao razmišljanje o nečemu. Bilo je to više slično nekakvom odmetničkom ili nehotičnom trzaju duha, vjerojatno prispodobivom onima u tjelesnom svijetu koji vas uzdrmaju, neobjašnjivo, u stanju između jave i tonuća u san. (Što ti je? Ne znam. Samo sam se sav stresao. E pa, prestrašio si me na mrtvo ime. Kad smo već kod toga, to nerijetko bude izazvano time kad se u polusnu sanja da se pada, zar ne? Onaj iznenadni trzaj ili grč prije udara o zemlju?) Kako bilo. Važno je da je taj trenutak profesionalne slabosti, mazohističke sanjarije, psihodemonskogtika, nazovite ga kako želite, jedan čas bio tu, a drugog ga više nije bilo. A sve se svodilo na to da— Ne i ne. Neće ići. To nije cijela priča. To, Luciferu, nije cijela priča. U redu. Dižem ruku. Štedljivo s istinom. A istina je da sam morao ozbiljno razmisliti. Morao, shvaćate? Na višemanje isti način na koji se Njofra mora ozbiljno odnositi prema iskrenom Ijudskom pokajanju. To je u Njegovoj prirodi. Nema izbora u nekim stvarima čakbi i On to priznao. Naravno, ono što želiš učiniti jest nasmijati se na sve to. "Ja ponovno u Raju," dođe ti da naglas kažeš besramno lažnom šaljivošću, "da, shvaćam. Kapitalna ideja. Da ti smotamjoš jedanXL džoint?" Kad će mi biti vraćene pune anđeoske ovlasti? upitah Gabrijela. Stvar Njegova diskrecijskog prava. Znači, želiš reći da ću se na Gornji kat, ako se i uspijem održati na Ijudskom životu bez kravala, vratiti kao Ijudska duša sve dok me Njegovo gospodstvo ne izvoli ponovno ustoličiti u bivšem statusu i rangu? Anđeoskom statusu, da. Ne jamčim za rang. A što se događa, Gabrijelala moja mala, ne uspijem li proživjeti škrabalov život bez smrtnoggrijeha? Slegnuojeramenima. (Dojučersam bio na muci kako da tjelesnim rječnikom opišem to što je učinio, kad je komično debela sarma od čovjeka u piljarskom ribljem restoranu rekla: "Soli, octa, šefe?" a Gunnova se ramena podigla pa spustila. Odakle sam ja to mogao znati?) Dražesno. Dakle, upadneš ponovno unutra, ali nitko ti ne jamči da pedeset milijardi godina nećeš glancati harfu nekog praznoglavca dolje na42. razini. Pristanem na jednomjesečnu 'probu' i pošaljem Gabreka natrag na Gornji kat s novim popisom rokova i uvjeta. Dakako, ne u nadi da će ih se uzeti u obzir nego da im dam do znanja da njihovprijedlog shvaćam ovaj ozbiljno. Dakle. Imam ja koju dasku u glavi ali da i nemam, nema razloga da ne iskoristim mjesec dana Ijetovanja u Zemlji Materije i Percepcije. * Znate li što je Rajski vrt bio? Reći ću vam. Rajski. Šušur drveća koje pruža svoje prste pjenušava lišća da uhvati tirkizne ptice dok malaksalo slijeću. Svjetlucavi potočići isparuju slatki miris neotpadnih voda. Crvene i srebrnaste ribe poput draguIja rese ribnjake boje vulkanskog stakla. Sočna trava niče i dopušta da se zelena boja pokaže u punom sjaju. (Ta trava i ta zelena boja, stvorene su jedna za drugu.) Blaga kiša povremeno pada i zemlja podiže svoje lice da je primi. Boje su svakodnevno debitirale na nebu: akvamarin, ružičasta, kositrena, Ijubičasta, narančasta, grimizna, indigo, mahagonij. Boje su u Rajskom vrtu bile sukna. Poželio bi se gol uvaIjati u njih. Od prvog je trenutka bilo jasno da je materijalni svijet mjesto za mene.
Da, Rajski je vrt bio prelijep pa ako sam se morao protiskivati kroz tjelesne ključanice da bih se nepozvan uvukao u nj neka. (Nije li vam zasmetao ovaj dio priče, to što sam ja bio tamo? Što sam ja tamo radio? "Ne propituj Božje puteve, preuzetan ne budi," rekli su vam u nebrojeno varijacija, "jer valjani predmet izučavanja Ijudskog roda jesu Ijudi." Možda, ali što je, oprostite, Vrag radio u Rajskom vrtu?) Po primao sam obličja životinja. Shvatio sam da mogu. (Kad smo već kod toga, to je općenito moj razlog da nešto radim, jer otkrijem da mogu.) Neko sam se vrijeme vrzmao oko rajskih dveri; nekoliko sam se puta lagano upucavao materijalnim granicama dok nisam osjetio moji su špurijusi nepogrešivi da će mi se meso i krv otvoriti, da bi anđeoski duh mogao prodrijeti u Ijudsko tijelo i nastavati ga, zaogrnuti se tim obličjem kao mesnim plaštem. Isprva vas od poprimanja obličja uhvati klaustrofobija. Vaš duhovni nagon vrišteći ustaje protiv toga. Inkarnacija zahtijeva jaku voIju i hladnu glavu zapravo hladnu pamet dok se ne dobije prava glava. Zamislite da ste odjedanput shvatili da možete disati pod vodom. Zamislite da možete udahnuti vodu u pluća, škartirati vodik i zadržati kisik. Ne bi bilo lako udahnuti prvi put, zar ne? Vaša bi refleksna reakcija bila ritanjem se podići na površinu i halapljivo gutati zrak kako je priroda odredila. Isto vrijedi i za boravak anđela u nekom tijelu. Samo najuporniji prevladaju tu refleksnu paniku i prepuste se paroksizmu tijela. Kao da vas treba podsjećati: ja jesam jedan od najupornijih. I tako sam poprimao životinjska obličja. Ptice su bile logičan prvi izbor, zbog svpje ptičje perspektive. A usto, kad bolje razmislite, letenje nije za odbacivanje. (Usput rečeno, jedna od vaših najneodoljivijih osobina jest brzina kojom se zasitite novotarija. Neki sam dan letio kroz vremenske zone od JFKja do Heathrovva, obrađivao rappera koji je bio ovoliko od toga da prikolje svoju curu manekenku, kad sam primijetio da su putnici potpuno ravnodušni prema tome što čine, naime da lete kroz zrak. Pogledom kroz prozor puknuo bi im vidik na izorana polja oblaka pobajcana plavom bojom dima i Ijubičastom bojom Ijubica, na mjestima gdje noći i jutra završavaju i počinje njihova smjena. A kako su oni provodili vrijeme u prvoj, poslovnoj i ekonomskoj klasi? Rješavali križaljke. Gledali filmove. Igrali kompjuterske igrice. Slali emailove. Božja kreacija ispred vašeg prozora širi se poput orošene i voljne djeve i čeka samo pohotu vaših čula a što vi činite? Jadate se zbog patuljastogbešteka. Stavljate čepiće u uši. Poveze na oči. Raspravljate o kosi Julije Roberts. Ma vidi ti mene. Katkad pomislim da je s mojim poslom svršeno.) Da, silno sam uživao letjeti. A let noću? Aah. Kao kroz maslac. Pitajte sove. Kupao sam se u tami i baškario na svjetlosti. Vi ste živa žalost kad je u pitanju izležavanje. Uz iznimku bjelkinja iz urbanih grotla sjeverne hemisfere koje, opružene poleđuške na plažama juga sasvim prirodno dopuštaju suncu da ih ogoli do posljednjih krpica čulnosti, Ijudi bi mogli puno naučiti od guštera. Zapravo, jedina životinja od koje Ijudi nemaju što naučiti jest ovca. Već su naučili sve čemu ih ovca može poučiti. Zvijeri su me se klonile, čak i kad sam biojedna od njih. Jednostavno bi... osjetile. Ustuknule bi i to je bilo to. Ja i životinje nikad necemo biti prijatelji. Tijekom svih ovih tisućljeća, povremeno bihih iskoristio, ali nikad od toga sreće. Tri stvari: nemaju duše, ne mogu birati i ovisne su o Bogu ergo su mi nebitne. Kad smo' već kod toga, odsutnost duše olakšava zaposjedanje nekog tijela. (Pa kako to da se Elton John još debeljuškasto valja svijetom nezaposjednut? čujem kako pitate.) I obratno, prisutnost duše prava je zajebancija. S vremena na vrijeme uspijem se nekako dovinuti, ali to nije lako kao Očenaš. No pdnovno sam se udaljio od teme. Znao je da sam tamo. Sveti Duh znao je prvi, pa je izblebetao Drugoj Dvojici, koji su ionako znali. Koji su znali cijelo vrijeme. Dopustio mi je da ostanem. Stvorio je Rajski vrt i pustio u njega Vraga. Shvatili ste? Što još trebate znati o Njemu? Hoću reći, trebam li, zaista, nastaviti? Riječdvije o Ijudskom rodu a ja... ovaj... u ovome pucam naslijepo: odmah sam se uhvatio na vaš lijepak. Stotine milijardigalaktika, zvijezde, mjeseci, zvjezdana prašina, vremenski preklopi, petlje, crne rupe, svemirske crvotočine... Divnoi krasno, spektakularno na neki rezervirani, elitnoumjetnički način. Ali vi, narode? čovječe. Trebam li reći da ste bili po mom ćefu? Osvanuli ste mi na vratima, sjeli u udoban stolac, skinuli cipele i zapalili golemi džoint dok sam nam ja otišao skuhati fini čaj. Nije to bilo zbog vašeg izgleda (iako sam uvijek bio slab na Ijepotu, a zbog svojih predistočnogrešnih predaka jako sličite zdrugu Quazzies zaraženih antraksom), nego zbog vašeg
potencijala. Promatrao sam (s najniže grane stabla zanovijeta koje je procvjetalo zasljepljujuće žutim cvatom gotovo postiđeno spektakularnim prizorom koje je pružalo) dokje On milom ili silom modelirao Adama iz praha zemaljskoga. Gledao sam ugradnju kostiju, vlažno rodenje krvi, tkanice tkiva, vlakna kapilara, jezovitu vreću kože (manje a' la Michelangelo a više Giger u maniri Bacona u maniri Boscha). Da znate, pluća će se pokazati pogreškom u dizajnu, s obzirom na sve one udišljive gadosti koje ću vas nadahnuti da izmislite. Ah da, i genitalije. U što se polagalo najviše nade. Bilo je to, mora se priznati, očaravajuće, krvavo remekdjelo od pletera premazanog blatom. Stvoritelju se mora odati priznanje znao je stvarati. Bradavice i kosa bili su dražesni detalji, premda se od početka moglo vidjeti koje će biti crne točke raubanja, gdje će se pokazati prijedena kilometraža: zubi, srce, skalp, tur. Svejedno ste bili prava majstorija. Ležao sam na svojoj grani zanovije ta (u to sam vrijeme bio poludivlja mačka, još neimenovana) zatravljen i, moram priznati, trunku Ijubomoran. Andeli su imali neokaljan duh i jednodimenzionalno postojanje prodavača magle koju su upuhivali u Božansku Starku dan i noč. A čovjek će, činilo se, dobiti cijeli svijetprirode, čulnost, razbor, maštovitost, pet sočnih osjetila i, prema glasinama koje su procurile prije rata, i karticu za izlazak iz zatvora Ijubaznošću Isukrsta, a koju se trebalo postupno uvesti uoči pada Rimskog Carstva i to neograničeno retroaktivno. Oprostite mi zbog posprdnog tona. Ovo mi teško pada. Imam žgaravicu otkad sam doznao za Stvaranje svijeta. S jedne strane, to mi je osiguralo preobilje radnog materijala. No s druge... Što pokušavam reći? S druge, bilo je u tome nezdravog zapaha konačnosti. Nakon što se svijet zahukta, nakon što se čovjeka postavi na noge, obuzetog željama i u zamci svih tih rnoj i nemoj, moja je uloga uglavnom zacrtana... pa, zauvijek. U takvim se trenucima zamisliš. A dok razmišljate (Adam je sad dovršen, nokti na nogama, trepavice, ušne resice, otisci prstiju to znači misliti na budućnost, to s otiscima) nemojmo zaboraviti da sam ja, Lucifer, još bio u prvom raspinjućem eonu boli. Zamislite da vam deru kožu s cijelog tijela. Dok vam bruse sve zube. Dok vam kitu ili Bartola pribijaju za hladnjak. Zamislite da vam glava stalno gori. A to je tek vrh moje sante leda bola. S bolom je, zanimljivo, došlo i uvjerenje da ga mogu podnijeti. Kasnije (puno kasnije) postupno (jako postupno) to se uvjerenje pokazalo opravdanim; shvatio sam da mogu ostrići oblatnu sebe, najtanju, najkrhkiju oblatnu (sličnu kriški dumbira kao prilog uz sushi) i uzdići je iznad i onkraj paklenskog bola. Vidio sam kako su to činili i iznimni Ijudi dok su ih mučilL Naravno, to bi silno rasrdilo mene i moje mučitelje, ali znate već, kapa dolje i tako to. I tako sam, dopustite da ponovim, osjećao strahovit bol. Ali nisam se mogao suzdržati. Ležeći tako na svojoj grani i promatrajući kako se sjene prevlače preko Adamovih prepona, naslutio sam gnjev i samoću kojima ću biti domaćinom od tih početaka, nakratko ugledao zapanjujuće propadanje i uništavanje, prvi put mi je zarežala utroba od, ispostavit će se, vječno neutoljene gladi, sve u svemu trenutak sumnje. Noć se ušuljala u vrt. Šafrani i visibabe podrhtavali su u šarama perja i bisernih zvijezda u tamnoj travi. Šušanj vode i siktanje rasanjenog drveća. Kamenje osjenčano tintom, a mjesec kredni otisakkopita. Cijelo me okružje obuzelo intenzivnošću jednog D. H. Lawrencea. Glava mi klone na prednje šape i u nosnicama osjetim svoj vlažni dah. Kosti su mioteščale, i djelić sekunde gledajuđ u netom oblikovane udo ve i zastrto lice usnulog Adama djelić sekunde moram priznati... moram priznati... upitao sam se, usprkos svemu što se dogodilo, usprkos pobuni, usprkos protjerivanju, usprkos bedemima i leglima Pakla, usprkos svojim sljedbeničkim legijama i njihovu gnjevnom zboru, usprkos svemu, postoji li mogućnost da— "Lucifer." Iz tog me sramnog snatrenja trgne Njegov glas. Taj zvuk zbriše vrijeme između posljednje prigode u kojoj sam ga čuo (kad me osudio na... na...) i sadašnjeg trenutka. Tad je bilo sad, a sad je bilo tad i nije bilo povratka, nije bilo kazne pod krinkom oprosta, pokunjenog povratka u okove pokornosti. Pitati se bih li uspio izbjeći bol bilo je gore nego znati da ne bih. On je to znao. Cijela ta špekulacija bila je namještaljka. Isukrstova zamisao. E pa zajebi taj njihovDvojac pardon, Trojac. Dakle, inkarnacija. Najpopularnija anđeoska droga. Za razliku od kokaina, ona ne zavreduje da se
na nju prezrivo frkne. Na svoje prve sate provedene ovdje gledam otprilike onako kako zreo umjetnik gleda na svoje mladenačke radove: sa sentimentalnom mješavinom nelagode i nostalgije. Nalazio sam se, nalazim se (je li ovo priznanje Arkanđela izjedenog gordošću?) u nečuvenom stanju hipersenzitivnosti i neodgojenosti. Smiješno, zapravo. (A šalom sam, kad smo već kod toga, namjeravao početi ono što se pretvorilo u moj pozdravni govor užasima, ali sam se predomislio nakon što sam pažljivije razmislio koliko su realni izgledi da izazovem smijeh.) No svejedno se nasmijem, gledajući unatrag, kakav sam živac jamačno bio u tim debitantskim satima: kombinacija shizofrenije, Touretteova sindromaisatirijaze. Kao što rekoh, već sam probao s inkarnacijom, ali nikad s dozvolom. (Adolescenti i predmenstruacijske sindromašice su upotrebljivi. Kao i duševni bolesnici. Pa svi koji venu od tuge ili Ijubavi. Idealni kandidat za opsjednutost je nedavno osirotjela trinaestogodišnja shizofreničarka tri dana prije mjesečnice na putu na seansu k psihijatru u kojeg je zacopana.) Stoga sam prigodom prethodnih zauzimanja Ijudskih tijela osvanuo u dva broja pretijesnoj odjeći i obući u prostoriji dimenzija koje nisu dopuštale čak ni da stojim ili pruženo legnem, s laringitisom, osipomodvrućine, zaušnjacima, skrofulama, kapavcem shvatili ste. No to zauzimanje tijela bez sile ili straha ogrnulo me stolom materijalne raskoši kakvu nikad nisam zamišljao a vjerujte mi, zamišljao sam poprilično toga. Ja sam ušao tamo gdje je Gunn izašao: opružen u kadi punoj mlačne vode. Osjećaj pri ulasku... da razmislim... kao da tonete prema površini. Zamislite postupno zgušnjavanje duhovnih atoma, njihovo međusobno prianjanje suzdržana ekstaza, a dovršeni amalgam ja, u živom mesu potmuli i otegnuti orgazam zbog kojeg sam, vjerovali ili ne, ispuštao oooohove i aaaahove, ne znajući baš najbolje što bih sa svojim novostečenim udovima, onako kako bi, pretpostavljam, neka od Betjemanovih tenisačica obilna Pam ili koja već nastavila zamahivati da ste je uspjeli otrgnuti od terena, zguliti joj prste s vlažnog drška VVilsonova reketa i izvršiti juriš na njezine teniske pumperice slične rododendronu. Osjećaj kao da (ponovno taj 'kao da'. Ne ono pravo, da izludiš...) udišeš gust afrodizijački plih. Užasna ugoda, prožetost nasladom i beskrajnom čežnjom. Dobro došao, Lucifere, u potresni svijet materije. S radošću mogu reći da sam se otad smirio, ali sam tih prvih nekoliko sati bio sam sebi najveći neprijatelj. Gunnova kupaonica, kako sam naknadno otkrio, zaista je prilično neutješno mjesto (zašto je otišao u nju da bi odigrao svoju burlesku kad je imao čitav stan da ne kažem velegrad na raspolaganju, neproniknuta mi je tajna. Zapravo, to i nije istina; znam zašto: puka navika, ustoličena u školi, usađena u pubertetu i neupitno održavana u odrasloj dobi), ali vidio bih vas da ste mi to pokušali reći kad se prvih pet pupoljaka percepcije otvorilo i ugledalo pljesniv kupaonički strop, omirisalo zrak miomirisan od muških čarapa, okusilo aromu željeza i odvoda, dodirnulo musavu kadu i smedu vodu,začuloneutješanmonologkapanjai zveketa. Pet osjetila ne bi vas odvelo daleko kad je posrijedi opažanje Vrhunaravne stvarnosti, ali tako mi Belzebubova plikavog dupeta, ovdje dolje na Zemlji taj će se kvintet pobrinuti da Ijudsko tijelo ima što raditi. Raspojasana horda mirisa: sapun, kreda, gnjileće drvo, kamenac, znoj, sperma, vaginalni iscjedak, pasta za zube, amonijak, ustajali čaj, bljuvotina, linoleum, hrda, klor stampedo zapaha, uskomešana kavalkada smradova, zadaha i miomirisa u bakanalijskomdosluhu... svi su dobrodošli... svi su dobrodošli... Da, nedvojbeno, iako su predstavljali grupno silovanje mojih djevičanskih nosnica. Udisao sam, bezobzirno, duge i duboke gutljaje; usaugao sam Gunnov Pantene za osjetljivu ili tanku kosu, ovjenčan tračkom mirisa njegova govna, prošaran izblijedjelim mirisom crvenog jasmina i sandalovine tamjanskih štapića njegove bivše djevojke Penelope koje Gunn pali pokraj kade kao resku pratnju boli sjećanja na nju. Usaugao sam i sol i marelice, riblji vonj i poširane kruškice zdravog i njegovanog busena sa dašnje djevojke Violet, u pratnji bakrene patine sifona, popraćeno pjenom za kupanje Matey na kojoj je samoživi Declan inzistirao kao na svetoj relikviji iz djetinjstva, sve dok ga moj tihi glas i njegov kobni niz izbora nisu doveli do ovog posljednjeg umakanja bez pjene... A to su bili samo mirisi. Kad sam otvorio svoje novostečene oči, iznapastuje me bezdani zid boja. Uvjeren sam da sam se zapravo lecnuo, pokušao ustuknuti mali napad panike dok nisam shvatio da
udaljenost čini razliku, da mi cijeli svijet nije jednostavno zalijepljen za očne jabučice. Bijeli žar na srebrnim slavinama, zasljepljujuće nebo zrcala (nasuprot prozoru, zato), meniskus zamućene vode boje žive žarki oganj i blještave zmije posvuda oko mene. Neki bi niži andeo... Potrebnaje... prisebnost u takvim trenucima. Hladna glava. Sve u svemu, osjećaj da na nešto polažeš pravo. Moje, moje, svejemoje. Vladarovoga Svijeta, kao što kaže Biblija; te su prve sekunde pokazale koliko je taj moj nadimak dotad bio nezaslužen. U prostoriji veličine dva i pol s tri i pol nabrojio sam sedamdeset tri nijanse sive boje. Larkin, taj kukavac, jednomje napisao pjesmu svojoj koži. Ispriku jer je nije doveo nadomak čulnog ili osjetilnog jer je, zapravo, sve u svemu, iznevjerio svoju kožu. Postoji li nešto što vi pavijani podcjenjujete više od kože? Istina, morate paziti na okus metoda pokušaja i pogrešaka nije način da se čovjek snade u okusima kupaonice (kao što sam otkrio nakon što sam progutao grudicu nečega što se ispostavilo da je Gunnov gel za kurje oči) ali uz iznimku opasno vrućeg ili riskantno hladnog, trebali biste se trljati i češati o uglavnom sve. Proveo sam sat vremena igrajući se vodom u kadi. Još dva dolijevajući vruću vodu i promatrajući kako mi bedra crvene. Nemojte da počnem o Gunnovim ručnicima. Ili o slasno svježem prsnom košu ili ždrijelu njegove zahodske školjke, o materijalu za toplinsku izolaciju bojlera, ili o baršunastom ogrtaču u kupaoničkom ormariću, o glatkom linoleumu, pa o utopljenom emajlu kade nakon što je voda spiralno otekla iz nje, ili očigledno, mogao bihtako još dugo. Usprkos svemu tome, sveudilj sam uvjeren da bih uspio izaći iz kuće tog prvog dana da me nije zaskočila najčudovišnije nabrekla erekcija koju je Gunnov nezanimljiv mali penis, kladim se, ikad uspio postići. Prilično me stid to priznati, ali što je tu je: rudo poput Antiohova Bezbožnog Žarača. Naravno, izvještio sam se u sljedećih četrnaest sati. To mi je u prirodi, da se izvještim. Možda sam prigodom tog debija bio ošamućen i teške ruke (o, začuo sam se kako govorim popajevski napuhavajući bublaste obraze i fontenovski pućeđ usta i njima gotovo dodirujući vrh nosa, o, o, oooooo), ali sam otad odigrao svakojake oblike džepnog biljara: zadihane, poslovne, opake, mlitave, zdušne, zaigrane, otežuće, iznijansirane, sirove, grdne, histerične, podmukle... Nije da se hvalim, ali sam odigrao ironićne, pa možda i satirične džepne biljare. Stid me brzine te asimilacije. Tatica se zapalio za najnoviju igračku. Prokletstvo. Što će sljedeće smisliti? Dopustite mi da budem iskren: znao sam da ću se u prvim satima inkarnacije morati baktati sam sa sobom. Znao sam da ću se morati pozabaviti... svojim apetitima. Želiš zadržati hladnu glavu. Želiš biti selektivan. Želiš ako imaš makar trunku dostojanstva izbjeći iskušenje da jurcaš po svijetu percepcije poput dobitnika sunderlandske lutrije po Harrodsu. Sjećam se da sam pomislio, uoči zanosnog zaposjedanja Gunnova kupajućeg trupla: ono što zaista moram izbjeći jest da se ponašam kao svinja. S druge strane, to je prilično teško s obzirom na to da se namjeravam ponašati svinjski. Ručni me rad odveo u obilazak pornoormara Gunnove glave. Prirodno, očekivao sam da ću unutra sresti Penelope, njegovu Veliku Izgubljenu Ljubav, budući da mu je toliko vremena odlazilo na to da se prisjeća Njezina Glasa, Njezina Mirisa, Njezinih Oćiju i Njezine Duše i tako dalje ali au contraire. Violet. Pretežito Violet. Violet je Penelopina problematična nasljednica. Kvalitetni brusni kamen za Gunnov mlin fantazije jer nju, za razliku od Penelope, nimalo ne zanima seksanje s njim glavni afrodizijak za libido našeg svata. Violet je zgodnija od Penelope. Što znači da izgleda manje kao stvama žena, a više kao pornografski model. (Pornografski modeli, Gunn zna na temelju poduljeg proučavanja, svladali su uzbudujuće umijeće da izgledaju kao da to rade zbog novca. Jedan odrazlogazbogkojihjeostaovjeran (ovaj, je li) časopisima, a ne videima jest taj da previše žena u videima kao da žarko želi uvjeriti gledatelja da to radi jer u tome uživa; još i gore, nemali broj zapravo izgleda kao da zaista uživa. Sve što želi biti nehinjeno a ne prijetvorno u poslijepenelopskom razdoblju u Gunna neizostavno izaziva malodušnu splasnutost.) Otuda Violet, koja to nedvojbeno ne radi jer joj se svida. U tolikoj mjeri da Gunn ne može povjerovati da mu ona uopće i dopušta seks s njom. Premda to ona ovih dana ne čini često. Njezina se seksualna raspoloživost smanjrvala kako je slabilo njezino početno uvjerenje da je Gunn netko tko se druži s korisnim Ijudima. Trebao bih iskoristiti ovu prigodu da zahvalim svom domaćinu što je o drkanju ovisnom Luciferu
tih ponižavajućih prvih sati osigurao ne samo Violetino kratkono go, našamponirano, nadezodorirano, ružem za usne namazano, nalakirano, uzbudljivo i mrzovoljno tjelešce u visokim potpeticama, nego i galeriju, lepezu, mnoštvo, pretek, zaista zapanjujuće preobilje izmaštanih femmes, od profesionalnih goropadnica i prznica iz američkih pornića do ništa ne slutećih gospođa iz Gunnove svakodnevice. Morate odati priznanje mojem svatu. U njegovoj glavi vlada pravi krkljanac. U mojem je kraju opće poznato kakvu pogubnu štetu možete nanijeti katolicima tako da ih uvjerite (a što sam ja ako nisam uvjerljiv?) da u svojoj mašti ižive ono što ih uzbuđuje. Ne mora biti ništa drastično, recimo fukanje kokoši ili gro planovi genitalija djece bez udova čije su majke u trudnođ uzimale thalidomide, zato što je puko iskustvo uzbuđenosti već ionako prožeto krivnjom. Ja sam neke katolike navukao s drkanja na ubojstvo samo tako što sam ih naviknuo da čine ono što u njih izaziva krivnju. Moji su dečki vješto izazvali Declanovu suicidalnu depresiju tako da su redovito dolijevali u čašu njegova osjećaja da je rob požude. Olakšao im je posao, čemu je u priličnoj mjeri pridonijelo to što je spremno popušio moju podmuklu priču da prljavština kojoj se prepustiš služi kao katalizator mašte (počeo je pisati otprilike u vrijeme kad je počeo drkati) i izvor silne samospoznaje. Ali to je onako usput. Bitno je da je Violet u tim nastupnim satima bila tako dominantna da se ujutro drugoga dana posjet tom malom bapcu našao na vrhu mojeg popisa stvari koje treba učiniti. Usto, pomislih, nacerivši se svom novom odrazu u pjegavom zrcalu na vratima Gunnova tamnog ormara poput vuka u janjećoj koži, zaista je opsceno provesti toliko vremena u četiri zida. Zanimat će vas moj plan i program. Imate mjesec dana na Zemlji: što učiniti? Istina, pokušate bez namjere kupnje, ali to nije razlog da se malo ne zabavite, da ne... razgibate meso i krv... Sad mogu stići od Gunnovih ulaznih vrata do stanice podzemne u Farringtonu za šest minuta, ali mi je tog prvog jutra trebalo puno duže. Zapravo, četiri sata, i to ako ne uračunate četrdeset minuta koje sam proveo na stubištu Denholm Mansionsa hipnotični grafiti i gumenaste jeke, jedna zapanjujuća vrata limunžute boje, jaki mirisi rasporenih vreća za smeće, pržena slanina, ustajali znoj, mahovinom obrasla cigla, pregoreni tost, marihuana, ulje za bicikle, vlažne novine, odvodi, karton, kava i mačja pišaka. Biloje to zanosno nazalno postajkivanje. Poštar me nekako čudno pogledao kad je prošao pokraj mene na stubištu (pismo za Gunna od referentice iz njegove banke, ali više o tome poslije). A zatim sam izašao. Nisam siguran što sam očekivao. Što god to bilo, bilo je nadmašeno onime što sam dobio. Sjećam se da sam pomislio, to je zrak. Blago se mreška preko mojih njemu izloženih dijelova tijela: zapešća, ruku, vrata, lica... Dah svijeta, lutajući duh koji nakuplja mikrobe i arome od Guadalajare do Guangzhoua, od Pavmeeja do Pizzarre, od Zunija do Zanzibara. Postoje sitne dlačice... maljice koje... o ajme meni. Golica me da vam kažem da sam ne časeći ni časa raskopčao Gunnove hlače ibrižno izvadio njegov pardon moj nježnik i uspaljene mošnje tamo gdje će ih zrak moći milovati. U tome nije bilo ničeg putenog. Tek toliko da se riješim peckanja. Kad se nakon isteka mjesec dana riješim ovog trupla, Declanu neće biti lako ponovno pridobiti simpatije gospode Corey, depresivno dobroćudne švelje iz Jamaike, okrugla boka i dugih trepavica, koja živi iznad njega i s kojom bi na stubištu razmijenio par riječi. Nije bilo ništa od dobrosusjedskih ćakula kad me ugledala tog jutra kako stojim poluzatvorenih očiju, otvorenih usta i raširenih nogu, spuštenih hlača, vijorećih skutova košulje, a nježnim dlanovima pridržavam svoje kuckajuće oblutke. Ja sam se njoj nasmiješio kad je zabrzala pokraj mene, no ona nije uzvratila istom mjerom. Krajnje nevoljko, ja se pažljivo pospremim. Nebo. O nebesa, nebo. Podigao sam pogled prema njemu i morao gaponovno spustiti budući da... iskreno rečeno, njegovo je plavetnilo zaprijetilo da će progutati moju novunovcatu svijest u jednom zalogaju. Moj je hod sličio trzavom drmešu posjetitelja lunaparka na pokretnom stubištu u kući smijeha. Pretpostavljam da činjenica da sunčana svjetlost strelovito prelazi 140 milijuna kilometara da bi se smrskala na betonu Clerkenwella i preobrazila asfalt u razvaljanu stazu dijamantnih krhotina na vas ne ostavlja osobit dojam? Ili da će vam zid od škriljevca ohladiti uzavrelu krv kad prislonite na nj obraz? Ili da Ijetom ugrijana cigla, šupljikava i cakleća, ima jedinstven okus? Ili da će vam udisanje mirisa jastučića psećih šapa ispričati bogatu i šalabazajuću životnu povijest te životinje? (Otad sam gurnuo nos kojekuda, ali neka me vrag odnese ako sam našao puno toga što bi
se dalo usporediti sa smradom pseće šape. To je miris idiotskog i neiscrpnog optimizma.) Znate li što sam pomislio? Pomislio sam, nešto nije u redu. Predozirao sam se. Nemoguće da i oni ovako percipiraju. Jer ako oni tako percipiraju, kako... ? Kako zabogamogu...? Grupa brončano preplanulih i umjetnički neobrijanih radnika u narančastim kacigama i limetazelenim plastičnim prslucima bez rukava kopala je rupu u Rosebery Avenue. Cetvorica muškaraca u tamnim odijelima produ pokraj mene; pušili su i razgovarali o novcu, Vozač autobusa, crnac, čiji autobus kao da je umro od slomljenog srca, sjedio je u kabini i čitao Mirror. Jamačno, šjećam se da sam pomislio u svojoj naivnosti, jamačno oni to tako ne doživljavaju? Kako uopće mogu nešto stici? Baš, pomislim pogledavši na Gunnov sat. To je problem s Novim Vremenom: prije nego što postaneš svjestan, već si ga potrošio. Prije nego što postaneš toga svjestan, ono je prošlo. Znate, u Paklu se snebivamo broju vaših smrtnoposteljičara koji se, usprkos svim ručnim satovima i rokovnicima, usprkos rovašu kvačica obavljenih zaduženja i istrgnutih stranica kalendara, u posljednjim trenucima osvrnu oko sebe s izrazom krajnje nevjerice. Pa tek što sam stigao, žele reći. Ta'" nisam li tek počeo? Na što mi, smješkajući se i grijući ruke oko vatre u dvorani za dolaske, odgovaramo: Aa. Moram dalje, pomislim, nakon što sam upravo pojeo svoj treći šareni sladoled 99 kupljen u kamionetu Family Frosta, a koji se, odsviravši brenčavu verziju "Tri slijepa miša" zaustavio ni trideset metara od Denholm Mansionsa. Simpatičan passkitnica (mješanac djelomice njemačkog ovčara, djelomice škotskog ovčara, no uglavnom smeće) sam je pokusao dva sata, što sa svojim prokletim neodoljivim šapnim jastučiđma, što sa svojom smradnom kuštravom dlakom, zasitnim dahom i jezikom koji bi učinio sve za smijeh. (Nije mi palo na um da bi se bavljenje životinjama moglo toliko razlikovati od boravka u njima. Nije mi palo na pamet da bi im u Gunnovoj koži zapravo mogao biti simpatičan.) Pogriješio sam što sam sjeo i podijelio s njim jedan od svojih sladoleda. I Flake je smazao jednim nepozvanim mljaskom, proždrljivo pseto jedno. Netko mi je u prolazu u krilo bacio novčić od pola funte. Netko drugi je u prolazu rekao: "Nađi si posao, jebote, žicarska pizdo." Pa, pomislim, to ti je dobri stari London. Odlazak u crkvu Svete Ane otkine još jednu polsatnu krišku mog vremena. Nisam mogao odoljeti. Toliko se naviknete gledati crkve s bestjelesne strane (velik dio svog posla obavljam u crkvama, najčešće za vrijeme propovijedi kad su svi osim najzadrtijih pripadnika pastve u stanju nadnaravne dosade na rubu halucinacije) da je iskušenje da zavirim iz materijalne perspektive bilo neodoljivo. Letimičnim pogledom po unutrašnjosti obuhvatim trideset mračnihi nenapučenih klecala, ladu ograđenu željeznom rešetkom, modernistički oltar od granita i hrastovine, a kod ogradice za pričest, držeći u rukama Pronto i magičnu univerzalnu krpu, čučala je škiljava gospoda Cunliffe (ne zafrkavam vas) paperjaste kose, zbog čije je sublimacije galopirajuće seksualne želje za velečasnim Tubbsom, pljunutim Leejom Marvinom, u opsesivno čišćenje crkva Svete Ane besprijekorno čista, a dobri padre pošteđen od napastovanja. (Ne brinite se, već se netko od mojih brine o njoj. Dovela se do vrhunca jednim od Isukrstovih čavlom pribijenih mramornih stopala, tobože brišući prašinu ispod kipovih pazuha, misleći pritom na Tlibbsove crnim dlačicama pokrivene šake i prodorne zelene oči. Jasno, potisnula je cijelu stvar. Mogli biste je upitati je li to istina, a ona bi vas opičila preko usta tom svojom magičnom univerzalnom krpom jer ste izgovorili tako bogohulnu gadost. Što se nje tiče, to se nije nikad dogodilo. Ne može joj se to upisati u grijeh, budući da se to i nije dogodilo, ne stvarno, želite li cjepidlačiti, alije prisutno, vjerujte mi, inpotentia. (Možete o meni reći što god želite, ali ne i da ne znam uočiti pritajeni talent, zvijezdu koja čeka da bude rodena.) Nisam ušao. Nisam se usudio. Nisam imao povjerenja u sebe zbog... osjetilnih podražaja. I ovako površno obuhvaćena unutrašnjost crkve nudila je gotovo neodoljiv kontrast vanjskoj londonskoj pomamnoj žegi i prometnoj gunguli hladan kamen i drvo s aromom tamjana, da ne spominjem svjetlost koja je nabadala kroz vitraje poput krakova Starkeljinih šestara, dijeleći polutamu boje jorgovana ružičastim i zlatnim zrakama, ili svijeće prigušenih plamičaka, ohladen zrak s mirisom dima ili odjek koji bi popratio svako svetogrđe zaurlano u smjeru ukrasnih žljebova na stupovima... Povukoh se. Zapravo, natraške se udaIjim na prstima, kao u crtiću. Vanjska me jara primi natrag,
bez pitanja. Nastane jedan od onih čudnovatih mjehura u protjecanju prometa. Ni sa jedne strane Rosebery Avenue nijednog vozila. No zna se daje takav mir puka sreća i slučajnost i da se svakog trenutka raora razbiti sporo grgljanje puzećeg bagera, zveket bičevanog tranzita ali nekoliko trenutaka grad kao da je pometen; tu su jedino zvuk drveća, jara žege, bremenit doživljaj asfalta i cigle. Stajao sam nepomično i osluškivao. Neprekidna žudnja percepcije proizvodila mi je u uhu zvuk sličan kresanju šibice. Bilo je... bilo je toliko toga... Vrtjelo mi se u glavi, pomalo. (Još nešto što mi se dogodilo prvi put, ta vrtoglavica.) Zateturao sam, pa došao k sebi malko se nasmijao, trenutakraskoljnikovske lakoće usred plutajuđh santi mesa i krvi i uhvatio dašak vrta iza crkve. Lucifere, pripazi se, reče moj glas razborite tete. Pričekaj da se navikneš na— Pornografija, eto što je to bilo, raskalašena pornografija boja i oblika, bestidno poziranje, besramna sočnost i produciranje oblinama, napućenim laticama i nabreklim lukovicama. Perasto lišće. Mekana srčika orijaške ruže. Bio sam nespreman. Slava Svevišnjem na šarenim predmetima... No dobro, kapa dolje i tako to, ali u malim dozama, ha? Oči su mi poma1 mno vršljale zbrkana eksplozija tamnoIjubičaste, maničan potez svijetloljubiča1 ste... Miomirisi su trgali čipkasto tkivo mojih nozdrva i obljubljivali ga sprijeda i straga, odozgo i odozdo, i čak na lusteru viseći, jadan li sam. Vidjeli ste, siguran sam, vremenski tunel, vir, crnu rupu, strelovito vrtložeće i šireće ždrijelo u koje, nezaustavljivo, glavnijunak—astronaut bude usi1 san? Tako se osjećao i Lucifer u tom vrtu, kojem su boje pomutile pamet, a mirisi izazvali potres mozga. Nejak poput mačića, čuo sam se i vidio kako kao iz daljine ispuštam niz slabašnih zvukova i imbecilno mlataram rukama. U meduvremenu su mi crvena boja krvi i zlatna boja sunčeve korone dodijavale poput vilenjaka koji su me uhvatili u vrzino kolo; zavojnice zelenih nijansi masline, limete i graška ovile su se oko mene, žute nijanse šafrana i jaglaca plamtjele... Teško je bilo reći jesam li bio na rubu da prijeđem u neku drugu dimenziju ili da povratim na uskomešali travnjak. Rukama sam mlitavo zalomio kao da tjeram zle uroke, spustio se na sve četiri, pa se. ukočio, tako neobično uravnotežen izmedu ushita i mučnine da su ne micati se i obzirno disati zauzeli svoje zasluženo mjesto na čelu dobrih ideja, gdje su ostali idućih nekoliko minuta dok naposljetku, ponovno se tiho nasmijavši svojoj... svojoj naprednosti, nisam glavinjajući ustao i krenuo natrag prema ulici. A lijepo ti govorim, Lucifere, s uzdahom rekoh ja kao teta. Barem te pokušavam upozoriti... Nadijevanje imena životinjama bilo je višemanje whunac Adamove karijere. Potrajalo je možete zamisliti ali je bio uporan, štreber jedan. Što ne znači da nije bio u stanju ubosti u sridu kad bi ga krenulo. Kljunaš, primjerice. Iguana. Skočimiš. Voluharica. Oštriga. Nije znao da sam ja tamo. Ne znam kakvim ga je talentima Stvoritelj obdario, ali ekstrasenzornom percepcijom jamačno nije. Ili to, ili je Bog izmedu nas podigao zid. U svakom slučaju, Adam me nije čuo kad sam pokušao s njim uspostaviti vezu mislima, a kad sampokušao uz pomoć raznih životinjskih grla, proizveo sam predvidljivu lepezu roktaja, skvičanja, laveža i cvrkuta. Obuzela me silna dosada. čak se i letimičnim pregledom brojčanog stanja (zapeli smo negdje pri kraju Chondrichthyesa) moglo ustanoviti da će to potrajati. Jedini zanimljiv događaj bila je pojava neobične i skrušeno lijepe nove sadnice u središtu rajskog vrta, skromnog primjerka u svakom slučaju bez čedne tanašnosti srebrne breze ili melodramatičnosti žalosne vrbe ali koji je nagovještavao da će u proljeće obilno roditi sočnim voćem... Blakeovoj litografiji Elohim stvara Adama mora se priznati jedno. Svevišnji izgleda zahvaljujući feldmanovskoj buljookosti i difuznom pogledu čitača Brailleove abecede kao da zna da će sve završiti u suzama. Što On, naravno, i zna. Jest znao. Blakeyje uspio nešto od toga ubaciti u njegovlik; kao i nešto od svoje općenite zaokupljenosti suprotnostima: "bez suprotnosti napretka nema..." Tvrdoglavo savitljiv izričaj. (Dobro mi dode u rijetkim trčnucima egzistencijalnesumnje.)PrimijenjenonalikElohimakoji kratkovidno i naslijepo pipajući udahnjuje život Adamu, suprotnosti koje padaju na pamet su one Gospodnje, Njegov gadni običaj da u Svpjoj glavi zajedno nabije slobodnu volju i determinizam. Ne jedi to voće koje ćeš pojesti, u redu? Ne jedi voće koje si već ppjeo! Jer, što je Rajski vrt bio doli izraz božanske podvojenosti? Još jedan bod u moju korist, povijest se u tome slaže: ja sam barem dosljedan... Kad ugledam grgljavu retardiranu djecu (kad smo već kod toga, to je Božje maslo, ne moje) kako
sretna geliraju kosu vlastitim smradom, pomislim na Adama u predbračnim danima. Znam da vam je on pranaentudjed i tako to ali je nažalost bio poprilično blentav. Šetkao se po Rajskom vrtu blaženo se smiješeći od uha do uha, zadovoljan sa Svime koje je bilo toliko nezasluženo da nije značilo Ništa, ispunjen tako nesvjesnim blaženstvom da je mogao baš biti i potpuno prazan. Brao je cvijeće.Brčkaoseuplićini. Slušaopjevptica. Gol se valjao po bujnoj travi poput bezdlake bebe po prostirci od ovčje kože. Noću je spavao raširenih udova i glave neraskopane snovima. Kad bi sunce sjalo, on bi se veselio. Kad bi pala kiša, on bi se veselio. Kad ne bi sjalo ni sunce ni padala kiša, on bi se veselio. Adam je bio čovjek od jedne brzine, doknije stigla Eva. S ovim ćete se teško pomiriti, ali se bojim da ćete morati zaboraviti priču o tome kako je Adam postao osamljen pa je zamolio Višnjega za družicu, kako ga je Bog uspavao i stvorio Evu iz njegova rebra. Morat ćete je zaboraviti zbog jednog jednostavnograzloga (glavu gore, cure!): jer jemuIjaža. A istina je ta da je Bog već bio stvorio Evu koliko ja znam prije nego Adama i onaje živjela sasvim samodovoljno u drugom dijelu Rajskog vrta a da njezin budući supružnik nije znao za nju kao ni ona za njega. U vašim je glavama Rajski vrt nekakav pomalo zapušteni gradski parku Cheltenhamu. No Rajski je vrt, recimo to neuvijeno, bio vraški golem. Nije bilo teško držati jednog muškarca i jednu ženu na udaljenosti, a to je "ne propituj Božje puteve, preuzetan" itd. bila Starkeljina prvotna želja. Prvo što valja reći o Evi jest da je predstavljala znatno poboljšanje Adamova dizajna, odnosno da je Adam predstavljao krajnje promašenu varijaciju Evina dizajna. (Primjerice, testisi. Dvakoncentrirana nukleusa silne ranjivosti. I to gdje? Klate se između nogu. Nemam više što dodati.) Ali nije riječ samo o sisama i dupetu, premda se svi slažemo da su to bile nadahnute inovacije. Ona je imala nešto što Adam nije. Znatiželju. Prvi korak do napretka i da nije bilo Evine radoznalosti, Adam bi još sjedio pokraj jezera, kopao nos i češao se po glavi, razbijajući glavu nad vlastitim odrazom. U svom dijelu Rajskog vrta, Eva nije gubila vrijeme na to da nadijeva imena životinjama, ali je otkrila kako neke od njih pomusti i koji je najbolji način da pojede jaja drugih. Zaključila je da nije luda za prolomima oblaka i sagradila si je zaklon od bambusa i lišća banane u koje bi se povukla kad bi se nebo otvorilo, a postavila je i polovice kokosovih oraha da skupljaju kišnicu u želji da si uštedi klipsanje do izvora svaki put kad poželi nešto popiti. Jedino što vas neće iznenaditi jest da je već pripitomila mačku i nazvala je Suzica. Eva je imala u sebi neku neobičnu vidovitu žicu, kao daje osjetila da nije sasvim po volji svom Stvoritelju. Bilo je trenutaka kad bi u nekom uskom tunelu svog bića osjetila Gospodnje prisuće kao da Mu gleda u zatiIjak, kao da je Njegova pozornost kategorički i kritički usmjerena na nešto drugo. Tad bi se osjetila čudnovato odvojenom. Ja aha, čak ni ja, Lucifer ne mogu baš objasniti taj pipak osobnosti koji bi povremeno zalepršao na burinima Evina srca. Ne zato što ne bi voljela Boga; voljela je Gospoda, voljela ga vjekovima koliko i Adam, ref leksno, jer to joj je bilo u krvi, gotovo nesvjesna da je zasebna od Njega; prodro je u nju (oprostite na izrazu) do srži i obujmio gotovo do stopljenosti. Pa ipak. Pa ipak, shvaćate...? U Evi je bilo nečega što mogu opisati jedino kao prvi skučeni navještaj... pa, slobode. Dakle, kako da se jezgrovito izrazim? Bila je lijepa. (Ni Adam nije bio gabor crne bademaste oči, izrezbarene jagodice, čvrsti guzovi i isklesani prsni mišići, trbušni mišići poput grozda zlatnih jaja ali bez Evine natruhe osobnosti bila je to samo lijepa slika.) Vjerojatno si Evu zamišljate kao nekakavpostdarvinovski model, nisko čelo, kršna građa, s amazonskim busenom medu nogama i dlakavim zglobovima; možda si zamišljate nekakvu neandertalčicu izbočene donje čeljusti i sa žičanim dlakama na dupetu. Ništa od toga. Sve je to došlo kasnije, poslije protjerivanja, u znoju čela svog s umnoženim bolovima i tako dalje. Rajskaje Evabila... Zamislite si platonsku formu. Lijepu Ženu. Kad smo već kod toga, još jedan moj neraščišćeni ra čun s Buonarottijem. O da, Mikele je dolje kod nas. Zapravo, možda je sad dobar trenutak da vam kažem: ako ste homić, idete u Pakao. Nije važno kakve ste druge aktivnosti prakticirali oslikavali Sikstinsku kapelu, primjerice milomud si? Ideš doIje. (Lezbosice su granični slučaj; ima manevarskog prostora ako su radile u dobrotvornim udrugama.) Cijelo to remekdjelo nadahnuto umakanjem ukrućenog kista u pogrešni lončić. Još jedna sjajna ironija za koju Njegovo Gospodstvo nije imalo sluha. Ni hihota. Jednostavno je utrapio Michelangela meni na mučeničku skrb. Koje li
bruke, zaista. (Jesam vas, ha? Nemojte, za Boga miloga, sve uvijektako ozbiljno shvaćati. Raj samo što ne pukne od pederskih duša.Poštenjami.) Ali onaj neraščišćeni račun s Mikeleom (kad smo kod toga, to... ah... boli kad moram s vama raščišćavati račune) ticao se Eve u njegovu Istočnom grijehu. Na stranu razlike u ukusima, ali čovjekbi pomislio da će se malo potruditi oko Prve Ikad Stvorene Žene. Prema njoj, Schvvarzenegger izgleda kao da zazire od tjelovježbe, U usporedbi s pravom Evom današnja stvorenja (vaše Helene Trojanske, vaše Marylinke) izgledaju kao rage. Bila je nezaobilazna, napeta kao Conradov roman, od raskošnih kaskada kose do čaške i latičja smotrene i prkosne pičke, od delte ošita do zlatnih obronaka sakruma... Uvijek se zanesem. Ali najvažnije na njoj nije bilo njezino tijelo, već njezina budnost. (Kad sam počeo pisati ovaj ulomak, siguran sam da mi je namjera bila upotrijebiti put kao metaforu za neodoljivost duše. Malo sam pretjerao. Ispričavam se. Gunnova sklonost Ijigavom razvratu i još Ijigavijem lirizmu zarazila me je u jednakoj mjeri. Taj folirant. Kako su ga žene podnosile?) Nije to bila Ijubav na prvi pogled. Nabasali su jedno na drugo jednog jutra na suncem obasjanom šumskom proplanku. Nekoliko trenutaka zaprepaštenog muka. "Zvončica", objavi Adam, pomislivši (premda duboko sumnjajući u to) da je pronašao još jednu životinju u potrazi za imenom. Kad mu je Eva prišla i pružila mu pregršt bobica, on na nju baci štap i pobjegne. Poslije toga se nisu prilično dugo vidjeli. Evi je to bilo ravno do mora, ali je Adam nije mogao izbiti iz glave. Nije posrijedi bila želja (osim mokrenja, Rajski je pimpek bio koristan koliko i probušeni balon); posrijedi je bila tjeskoba. Nijedna druga životinjanijemunikad (a) ponudilabobice (ili nešto drugo) ili (b) izgledala tako... srodna mu. čak ni orangutani, koji su mu bili posebice dragi. Uspomena na nju mučila ga je sljedećih tjedana i mjeseci njezine crne oči i duge trepavice, nabubrena usta umrljana bobicama, neshvatljivi sklop izmedu njezinih nogu, a ponajviše zapanjujuća neustrašivost, hladnokrvnost kojom mu je prinijela ono voće na dar, kao da je on on, Adam zvijer koju valja ukrotiti ili namamiti. (Da, cure, znam: dobra definicija muškarca.) Hodao je po vrtu i iskao od Boga potvrdu, ali se Bog odlučio za zagonetnost. (Adam je primijetio da On to, povremeno, čini. Dosad to nije dovodio u pitanje.) Njegova je nelagoda jačala. Opsjedala ga je pomisao da je ona već nadjenula imena svim životinjama te da su njegovi teškom mukom smišljeni prišivci suvišni. A opsjedala ga je i pomisao da je u svim onim prigodama kad bi se Bog povukao u šutnjii, On zapravo bio s... s njom, a cijela koncepcija njegova, Adamova suvereniteta bila puka... ali to nije moguće? T • on, Adam, je Gospodova prva... Vidiojuje još dvaput. Jednom iz daljine stajao je na vrhu doline i gledao u rijeku stotinu metara ispod gdje je, odoivši da drvo pluta, Eva uspravnih leda zajašila tričetiri povijušama povezane mladice koje je iščupala i blago se Ijuljuškala nošena strujom a jednom iz uznemirujuće blizine kad je nakon duga sna izašao na svjedo dana iz špilje zastrte vodopadom i ugledao je kako se opružila osvježena kupanjem na plosnatoj stijeni, zatvorenih očiju, asunčana svjetlost počiva joj na stidnim dlačicama i trepavicama poput sićušnih vilenjaka. Pomislio je da bi je mogao šutnuti kamenom, ali je podvio rep i pokupio se. Ona tjeskoba koji kurac? pogoršala se. Izgubio je apetit (zauvijekmuje ogadila bobice), a na gležnju mu se pojavio osip. Bilo je to frustrirajuće razdoblje za mene. Nisam mogao vjerovati da ne čuje moj prijedlog da joj se prišulja dok spava i kamenom joj smrska glavu. Još mislim kakav bi to uspješan potez bio: Ubojstvo u Raju ali uzalud. Zapanjujuće traćenje paranoje, to razdoblje Adamove tjeskobe. Trebalo mi je manje da pokrenem genocide. Nije potrebno posebno isticati da sam pokušao i kod Eve. S jednakim uspjehom. Adamje smršavio i izumio grizenje noktiju. Naposljedm se Svemogući Bog umiješao. (Zašto 'naposljedcu'? Što je čekao?) Jedne je noći uspavao Adama dubokim snom. Dok je ovaj spavao, Gospod je učinio tri stvari. Najprije je Evu u transu doveo do mjesta gdje je ležao Adam pa uspavao i nju dubokim snom pokraj Adama. Drugo, izbrisao je iz njihova pamćenja sve čega su se sjećali jedno o drugom. Treće, dao je Adamu da usni san (prvi san, ikada, onaj kojeg će se Adam poslije sjećati kao stvarnog događaja) u kojem je zamolio Boga za družicu i u kojem mu je Bog ispunio želju stvorivši Evu iz Adamova rebra. A znate li što sam ja učinio? Proveo cijelu noć vrzmajući se oko Eve ćućureći: "Gluposti. Ne vjeruj
u to. To je priča. Ispiru ti mozak. Laži, same laži." Usredotočio sam svu svoju energiju, svaki atom anđeoske moći, na onu njezinu tanku nit, onaj blijedi suk koji sam već naslutio; obraćao sam sejedinotome. Ujutro prvi supružnički spavanac na svijetu činilo se da sam se baš mogao obratiti ribama u jezeru. Probudila se glave položene na njegove grudi, omotana njegovim rukama. Pogledali su se u oči i nasmiješili. "Muškarac", reče ona njemu. "Žena", reče on njoj. "Djeco moja", Bog im reče oboma. "Fuj", rekoh ja (zapravo siknem, jer sam se togjutra odlučio za tijelo udava) prije nego što sam odgmizao u potrazi za nekim mjestom na osami gdje ću moći povratiti svoju zmijsku utrobu. Tako se činilo, rekoh. Tome za petama razvije se i jezik. Pravi jezik, ne Adamove bedastoće kravamu i vauvau. Glagoli, prijedlozi, pridjevi. Gramatika. Apstraktni pojmovi. Bog bi ih povremeno obišao, najčešće s nekim stvorenjcetom koje je Adam previdio. Majušna, lepršajuća, višebojna stvarca. "Leptir", reče Eva, a Adam ostane ugodno zatečen. "Da", reče Adam. "Leptir. Upravo samto namjeravao reći." Ali Evina nelagoda nije nestala. Talog samodovoljnosti iz vremena prije Adamova sna zaostao poslije pranja mozga. Ako je raeni i Ijudskom rodu bila sudena zajednička budućnost, znao sam da ona leži u tim ostacima Evine samostalnosti. Doslovnjački poslušnik Adam hranio je papige i iritantno falšajući pjevao pjesmice Bogu. Ako se scenarij za Istočni grijeh II: Druga generacija ikad napiše i film se počne snimati, budu li Ijudi ikad nešto više od majmuna koji okreću ručicu organe' ta (ponovno mi oprostite na izrazu) Božanskog Verglaša, onda će to biti priča o dami i skitnici. A u tome, dragi moji, leži odgovor na to pitanje koje vas kopka: što sam ja uopće radio u Rajskom vrtu? Dakle, Bogje za Sineka napisao veliki prizor mučeničke smrti. Beskrajno samopožrtvovna strana Gospodnje prirode to ište, baš kao što je beskrajno plodonosna strana Gospodnje prirode zahtijevala stvaranje Svega iz Ničeg, i baš kao što je beskrajno nepravedan dio Gospodnje prirode iziskivao stvaranje vječnogPakla zavremenski ograničene prijestupe. Sinekov motiv za samožrtvovanje jest iskupljenje Očeva svijeta. Beskrajno sinovska strana Njegove prirode to traži. Ali za iskupljenje je potrebna sloboda izbora prijestupa. Stoga tada! prijestup, makar privremeno, mora goditi. Upitajte se: Je li itko bio kvalificiraniji za taj posao? Prevario se u računu glede Adama i znao je to. Naravno, stvorio ga je slobodnog ali u duhu zakona, a ne duhom. Beskrajno nesigurna strana Gospodnje priro de predomislila se, kad je kucnuo čas. Beskrajno zavaravajuća strana Gospodnje prirode dopustila je da se kreira uloga koju predvideni glumac nikad neće imati muda odigrati. Beskrajno proturječna strana Gospodnje prirode tražila je da čovjek dobije slobodu odabira grijeha umjesto pokornosti, no stvorila je čovjeka koji nikad neće biti dovoljno muško da zgriješi. Na scenu stupa Eva. Abogmeija. Violet, Gunnova zamjena za Penelope, živi u pod
nijedan agent zadužen za angažiranje glumaca za BBCjeve kostimirane drame dosad nije imao tri čiste da se istog trenutka raspameti od raskoši njezine kose. čekala je, težine još prebačene na jednu nogu. "Mislio sam da bismo mogli otići u neki talijanski restoran", rekoh nakon iznenadnog probadanja u žlijezdama slinovnicama. (Meni, zbunjenom gubitkom pamćenja, Gunnove se preferencije moja zaboravljena rodbina i prijatelji predstavljaju hoćešnećeš.) "Što kažeš?" Ona tad učini nešto s licem, istodobni smiješak i frktaj koji potraje trećinu sekunde. A zatim nagne glavu u stranu poput mačeta u nedoumici. "Samo da nešto provjerim", reče ona. "Jesi li ti uopće svjestan dakasniššestsati?" "Da", rekoh. "Užasno mi je žao." "Pa budući da kasniš šest sati, i da ti je užasno žao, možda nemaš ništa protiv da odjebeš?" reče ona. Na trenutak sam zauzdao jezik što je bilo teško, s obzirom na to da sam tek prije nekoliko trenutaka otkrio očaravajuće nepreciznosti koje siđu s njega kad mu daš na volju. (Tako Ijupka, ta skrušena poniznost kojom se organi govora odnose prema organu spoznaje, sva ta cerebralna sputavanja ublažena usnenim i tekućim suglasnicima, nepčanim suglasnicima i tjesnacima, združenimnaporimavlažnihopniiresica.) Zatim se vrlo polako i s pretjeranom razgaljenošću posjednem u njezinu jedinu pohabanu crvenu kožnu fotelju. "Chimera Films su me angažirali da adaptiram svoj roman, Tijela u pokretu, tijela u mirovanju, za filmski ekran", rekoh, tiho. (Da budem pošten, Gunn se toga sam dosjetio, nekakav fiktivni poticaj da mu njezina ložnica ostane pristupačna. Ono što nikad nije smislio, ono što ga je spriječilo da dalje ispreda tu nevjerojatnu priču, bilo je objašnjenje potrebno za sudnji dan kad Violet uslikana raskrečena, ginekološki šakom pofukana, potorbana zguza, sparena s lezbama, ili kakve će već seksualne usluge on odrediti kao cijenu glavne uloge otkrije da nema glavne uloge, ni sporedne uloge, ni epizodne uloge, ni statiranja, ni filmajebote.) Violet blene. Zatim prebaci težinu s lijeve na desnu nogu. Potom reče: "Molim?" "Martin Mailer iz Chimera Filmsa kupio je prava za filmsku ekranizaciju Tijela i zamolio me da napišem scenarij." Iščeprkam jednu Silk Cuticu i pripalim je malaksalo kresnutom šibicom Svvan Vest. Miris sumpora podsjeti me na... aaaah. "Ti me... Declan, zezaš me. Reci da me zezaš." "Chimera Films je britanski ogranak Nexusa", rekoh. "Koćare ovdje po književnim vodama u potrazi za materijalom. Znaš, sedamdeset posto svih snimljenih filmova adaptacije su romana ili kratkih priča. A kao što znaš, Nexus nije britanska kompanija." "Nexus kao u... Nexus?" upita Violet. "Kao u holivudski Nexus", rekoh. "O Bože moj, Declan. Bog te jebo." Nisam ni pokušao sakriti smiješak. Violet je pomislila da se kesim od veselja i jesam ali samo zbog svoje drskosti. U posljednjem, najposljednjijem trenutku, suzdržim se da svog fantomskog otkupitelja filmskih prava krstim Julian Amis. "Martin Mailer zaslužan je za snimanje filma Kako je veliki karonja popušio." "Bog te maznuo", reče Violet. "U ugovoru će stajati da imam pravo izbora glumaca." "Neće." "Hoće." "Neće." "Hoće.Oda.Hoće." Violet sebe smatra prekrasnom. I jest prekrasna u svojoj egocentričnosti koja graniči s autizmom. Ima retrousse nos, izražajne oči i dojke poput svježih jabučica. Ima nekih pjega bez kojih bi mogla biti, pomalo viseću starku, crvenkaste pete i laktove, ali, sve u svemu svakako biste rekli da je privlačna. Premda to ima svoju cijenu. Reći da je ona zahtjevna značilo bi ubiti je ublaženicom. Ima glavobolje, bolove u leđima, u nogama, u očima, probavne smetnje, grčeve, gotovo vječni cistitis i PMS koji se ne obazire na sve te bablje gluposti o tome da se javlja samo uoči mjesečnice. Ako ste joj dečko, živciraje prilično toga. Uglavnom, ako ste joj dečko, kao da je živcira to što je s vama.
Biti Violetin dečko znači provoditi puno vremena slušajući Violet kako stavku po stavku navodi (dok joj vi trljate ramena, masirate stopala, točite vodu u kadu s Radoxovim mirisnim solima ili joj grijete vodu za termofor) mnogobrojne načine na koje joj idete na živce. Kao sve žene koje misle da su glumice, Violet je bjesomučno neuredna. Njezin stan u West Hampsteadu izgleda kao da su Nazgulovci upravo protutnjili kroza nj stanje koje sam imao vremena promatrati, najprije čekajući da Violet završi s predsnošajnim kupaoničkim ritualom, a zatim, uzaludno (prevrćući se i bacakajući u posteljnoj močvari) u očekivanju erekcije. "Vraški zajebano", reče Violet, obzirno, i odmakne se od mene kao da je osjetila ogavan smrad. "Što mu je?" Hajde, keheri se do mile volje ako baš moraš. Aha. Dakrepaš, zar ne. Cerekajmo se malo svi do suza. "Ponekad, Declan, poštenja mi, ne mogu... Hoću reći, što je?" "Možda mi se više ne svidaš", rekoh si u bradu. U bradu ili ne, to izazove violetski muk priličnog naboja i mase. A zatim, jezgrovitom proračunatošću zbog koje osjetih ponos, ona polako povuče plahtu preko dojki i okrene mi leđa sklupčavši se u položaju fetusa. "Ma dođi ovamo", rekoh, poput uspješno slatkorječivog stričeka i ona to i učini (prekapajućipo svojoj memoriji, požalivši što je lagala Gunnu da je pročitala njegov roman, želeći da odmah dozna koja je uloga njezina i samo njezina!) ali nikakve koristi. Kažem vam, nikakve koristi, do vraga. Gunnov je penis mogao baš biti i sendvič s rajčicom s obzirom na postignuti učinak. No to je Violet pružilo priliku da nadmaši samu sebe. "Nema veze, mili", reče ona promuklo."Nije to ništa. Dogada se. Vjerojatno si samo preumoran. Sinoć si puno pio?" Možda sam pogrešno čuo, ali mi se učinilo da sam u njezinu glasu osjetio lagani američki naglasak. * Violet, znate, zadaje muke jedan Glasić. (Brinuo sam da će moja preobrazba sjebati mojuvidovitost, ali nije u većoj mjeri. Primijetio sam mrlje, poneku slijepu pjegu, ali se uglavnom čini da sam je uspio neopazice prenijeti kao ručnu prtljagu.) Violet nikad ne sluša svoj Glasić, ali čuje svaku riječ koju on izgovori. Što ne znači da mu je raspon vokabulara širok. Naprotiv. Ponavlja iste stvari, u pravilnim, ali sve češćim razmacima. Nisi ti nikakva glumica. Nemaš talenta. Zajebala si svoje audicije jer znaš da kad dode stanipani ti zapravo nisi tome dorasla. Ti si umišljena i netalentirana folirantica. To nisam ja. Ne stojim ja iza svih Glasića. čaki moj vlastiti Glasić jesamli ga spomenuo? dolazi s mjesta za koje nisam siguran daje pod mojom vlašću. Najčešće počinje riječima U posljednje vrijeme... Ne bih mogao reći da se oglušim na njega. Naravno, Declan je potkraj života imao vlastiti Glasić i vjerojatno se trebao otići posavjetovati s nekim stručnjakom. To nije osobito pronicava dijagnoza s obzirom na kadu punu vode i žilete, ali je moram dati. Jer se zadah te tuge zadržava u porama i borama njegova smrtnog tijela. Strije duše, takoreći. To mi smeta. U odsutnosti mog andeoskog bola, osjećam ga poput intimne i raspršene zubobolje. Ako baš želite znati istinu, ne sviđa mi se njegova vanjština. Da razmišljam o ostanku hoću reći, zauvijek uletio bih u banku i pljunuo lovu za posljednju riječ tehnike s područja plastične kirurgije ili zamijenio tijelo s nekim Kalifornijcem. Est hoc corpus meum. Možda je tome tako, ali ima se na njemu štošta popraviti. Kad se nađemlicem u lice sa zrcalom, vidim majmunsko čelo, tugaljive oči i proćelave obrve. Put mu je bež boje, masna i šupljikava. Rub kose i ne trudi se sakriti skorašnje uzmicanje, a škembica (previše cuge, previše masne hrane, nula tjelovježbe tjelesna strana tipične priče odraslog muškarca) nimalo ne pomaže. Koža na nosu je zadebljana, a najmanje spuštanje glave otkrivamogućipodbradak. Sve u svemu, izgledakao čimpanza s migrenom. Jako sumnjam da je od djetinjstva oprao uši. Sa sedamnaest, osamnaest godina, možda bi vas mogao navući svojoj pri čom o djedici iz plemena Navajo (potkrijepljenom uobičajenim glupostima: dugom kosom, srebrnim i tirkiznim nakitom, ogrlicama od kuglica); sretnete li ga s trideset pet, potražite manje glamurozno objašnjenje: mješavina portorikanskih začina,indijskikoktel,digićbezkofeina.Aistina glasi: na proslavi prijateljičina rođendana u Manchesteru mamu irsku katolkinju u trenutku slabosti
(blagodarim) napumpao Sikh iz Sacramenta koji je bio pod gasom i kojemu se živo fućkalo za društvene norme. Brodovi u noći, kolač u pećnici, njega nema, ona je katolkinja: stupa na scenu bež Gunn, bez oca i nejačak s dva i pol kilograma. Ona ga podiže sama. On voli nju a mrzi sebe jer je upropastio njezin mladi život. Što se tiče žena, odrastao je uz standardnu podvojenost DjevicaKurva (koju je sad meni naprtio na leđa, baš mu hvala); Edipov kompleks u tinejdžerskim godinama zamijenila je užasavajuća faza homoerotskih maštanja (iskoristit ću ja njih prije isteka mog vremena, to da znate), prije nego što se početkom drugog desetljeća njegova života seksualna imaginacija ustalila na blagom obliku heteroseksualnog sadomazohizma, ruku pod ruku s otkrićem stanovite tjelesne mekušnosti, prezirom za fizički rad, sklonošću prema umjetnosti i silno izmrcvarenim, ali sveudilj virulentnim vjerovanjem u Njoihi i Vašeg sa štovanjem se bilježim. A nisam lud ni za njegovom garderobom. Da barem postoji neki uzbudljiviji način da vam kažem da je dosadna, ali ne postpji: odjeća Declana Gunna je dosadna. Dvoje traperica, jedne crne, jedne plave. Krupni koraci u vrećastim hlačama iz Caritasa koje su mi se našle na raspolaganju nakon mog nastupnog drkotona. Šest majica kratkih rukava, par djelomice vunenih pulovera, bež (! ?) jakna s cifom, kaput, tenisice bez markice i cipele iz diskonta. Izgledam kao skitnica. Cak nema ni odijelo. To su učinili hotimice, da bi mi uništili dostojanstvo, ranili moj razglašeni ponos. Gunn, dakako, nakon ekstravagancije svog neprobavljivog i suicidalnog opusa Pošteda oluja, ne može si priuštiti novu odjeću, jer se njegove prve dvije knjige više ne tiskaju, a njegova agentica, Betsy Galvez, vidi njegovo ime jedino zato što mu se u njezinu Rolodexu ime nalazi neposredno iza pizzerije Giuseppe's. Trebao je negdje ukrasti novac. Trebao je na cesti opljačkati nekog penzića. Penzići su puni love. Ručna kolica škotskog uzorka? Puna zlatnih poluga. Što mislite, zašto se kreču tako polako? Umiru od hipotermije, a nidco ne spominje blago koje su uštedjeli time što nikad nisu jeli ni uključili grijanje. Obožavam starce. Sedamosam desetljeća šapćem im na uho o svim tim pederima i Ijenguzama (za koje su se oni,ispostavise,borili!)ikadimkucnesmrtna lira, iz njih se cijedi pakost i rigaju žuč. U Paklu se duše starih Ijudi prodaju deset za novčić. Poštenja mi. Imamo hrpu komposta staračkihduša. Gunn živi sam u jednoipolsobnom bivšem gradskom stanu na drugom katu stambene zgrade u Clerkenvvellu. Mala spavaća soba, mali dnevni boravak, mala kuhinja i mala kupaonica. (Tražio sam druge pridjeve.) Vani, dvorište. Okolne zgrade dižu se do visine od šest katova, pa je Gunnov stan gladan svjetla. Gajio je snove o torae da će se useliti Violeti. Violet nije. Violet je gajila snove o tome da će Gunn novcem od prodaje njegova tad nastajućeg remekdjela srediti stan u Clerkenwellu i prodati ga kako bi se mogli preseliti u Notting Hill. Od prodaje njegova... Da. U tome i jest kvaka. Kad se sve uzme u obzir, ne mogu reći da me iznenaduje to što se naš svat odlučio na samoubojstvo. Neki Ijudi prežive koncentracijske logore, a neke u ponor očaja gurne slomljeni nokat, zaboravljeni rodendan, nemoguć telefonski račun. Gunnovo samoubojstvo je negdje između. A to negdje izmedu je prostor mojih najuspješnijih aktivnosti. Majka mu je umrla od pića prije dvije godine i ostavila mu stan. Ja, piće i osamljenost sredili smo Gunnovu majku. Piće joj je izgrizlo jetru, ja i samoća izjeli smojoj srce. Jetra i srce, moji najprobraniji vitalni organi. Ali da znate, nije došla u podzemlje. Jamačno hladi noge u Cistilištu. Zbog posljednje pomasti. Gunn je pozvao vječnog cugušavelečasnogMulvaneyja(bazdinašeri, lupeta irske koještarije, nikako da prestane pucketati crvenim zglobovima i ima ekcem; dočepat ću se ja i njegove jetre, stari dvoličnjak) i tako su mene izigrali za još jednog stanara. Nema pravde, da znate. Angela Gunn. Želio sam je. Neke duše to se ne da objasniti isijavaju kvalitetom. Osjećalaje krivnju zbog Gunna, jer gaje donijela na svijet bez oca (smatrala je da je to što se zamalo ugušio vlastitom pupčanom vrpcom bila optužnica njezina majčinstva); ali nije ju dotukla krivnja već samoća. Jad i bijeda od veza koje bi se dalo na prste nabrojiti s muškarcima koji joj nisu bili dorasli. Njezina zgađenost činjenicom da se nije mogla riješiti ideje o velikoj strasti. U gluho doba noći, promatrala bi ih (poslije gundavog hrvanja, gimnastike bez Ijubavi) gole i raskrečene kao da su ih skinuli usred raspinjanja na križ. Smrknuto bi se prisilila uočiti neugodne detalje: mesnataramena, prljave nokte, slabu kosu, izblijedjele tetovaže, prištiće, glupost, pohlepu, mržnju prema ženama, razmetljivost, bahatost. U gluho doba noći sjedila bi i plakala gorko, bazdeći po piću i gledala u
njegovo tijelo, tko god on bio, neki Tony, Mike, Trevor ili Doug, kriveći usta u bolni grč dok bi u glavi ponovno vrtjela kukavni film toga što se dogodilo. Apsurdna li je, razmišljala je ona, ta potra ga za Ijubavlju muškarca koji bi joj bio dorastao. Prezirala se zbogtoga. Doživljavalaje svoj život (i sebe) kao propuštenu priliku. Negdje, davno, nešto je propustila. Što? Kada? A ispod toga još veći užas: da ništa nije propustila, da je njezin život tek zbroj njezinih izbora i da su je ti izbori doveli do ovoga: još jedan krnji susret, kancerogeno yjerovanje u ideju Velike Ijubavi, odbojan seks, osamljenost u sitne noćne sate. Voljela je Gunna, ali ih je njegova školovanost udaljila. čeznula je za njegovim posjetima, no tad ne bi mogla podnijeti njegovu postidenost njezinim lapsusima i odveć mladenačkim suknjicama. Bila je inteligentna, ali se nije znala izražavati. Riječi bi je izdavale: prekrasni leptiri u njezinoj glavi, mrtvi moljci kad bi otvorila usta da ih pusti u bijeli svijet. Gunn je to sve znao. Svaki put otišao bi oboružan najplemenitijim sinovskim namjerama, no osjetio bi kako isparavaju kad bi ona govorila o 'širenju svojih horoskopa'. Njezino je opijanje bila nevidljiva treća osoba s njima, no Gunn kao da toga nije bio sasvim svjestan. Znao je, ali se nadao. (Isuse, vi Ijudi i vaše znanje; vi Ijudi i vaše nade.) Njezina vjera u njegovo pisanje. Giinn je imao osjećaj da se ona moli za njegovo pisanje. I jest. Molila se Svemogućem Bogu da nade izdavača za knjigu njezina sina. Gunn, budala od bivšeg ministranta, strepio je da u tom slučaju to ne bi bilo njegovom zaslugom. UkaIjano Božjim prstom, mogli bismo reći. No tad je otkazala jetra, pa se dogodila bolnica, pa njegova lavina krivnje i stida. Bilo joj je tek pedeset pet godina, a izgledala je kao sedamdesetogodišnjakinja. Mulvaney pocrvenjele ćele nije ju vidio ima tri godine, ali su odmah prešli na stvar kad je stigao, odišući vlažnim Londonom i lošim vinom. Gunn se premještao s noge na nogu, jadan, pokraj kreveta. Držeći je za ruku (prvi put nakon dugo vremena), osupnuo se kad je ugledao tanku ispucanu kožu i saturnaliju vena. Užasnuo, jer je tu kožu pamtio kao mekanu i čvrstu i kako miriše na Niveu. Ta bi ga sjećanja zaskočila u prvih nekoliko mjeseci nakon njezine smrti, bešćutni ulični razbojnici kojihia je na pameti preraspodjela zakopanog duševnogblaga— Bah. Vidite što se dogada? Spomenuo sam je samo zato što sam vam želio ispričati kako je Gunn došao do stana. A sad mi je ekran zaposjela melodrama. Što je korisno znati ako naiđu druge demonske persone: očitoje da ne možete čučati u nečijem tijelu a da se nešto njegova života ne prosije u vaš. To je dosad bio najteži dio cijelog izleta, asimilirati Gunnove ostatke; bez obzira na to što sam otprilike sveznajući, nikad baš ne znam na koji ću njegov sljedeći nezgodni tik ili ogavnu naviku naletjeti. Nisu li mogli odabrati nekog dragog? Neku rockzvijezdu sa svitom dodvorica? Šeika, redovitog konzumenta usluga noćnih dama? Nekog švercera kokaina s jahtom? Svatko bi bio bolji od tog ništkoristi i njegovih objektivnih korelativa, čaja Earl Grey i pišmevrit stanjem bankovnog računa. O stanju Gunnova bankovnog računa, dvije riječi: Bože moj. Gospoda Karp je referentica zadužena za Declana Gunna u NatVVestu. Onoga dana kad je naš svat kupio žilete, stiglo je pismo od gospođe Karp. U njemu je oštrim tonom, premda se odmah i ispričala zbog toga (sljedeće pismo bilo je samo oštro), zahtijevala povrat Gunnove čekovne knjižice i kartice, prerezane, odmah. U njemu je, također sa žaljenjem, skrenuta pozornost na činjenicu da je Gunn 3.500 funti u minusu (2.500 funti nedopuštenog prekoračenja) te da usprkos njezinim opetovanim pokušajima da ga privoli da dode u banku i porazgovara o nastaloj situaciji, on dosad nije pokazao spremnost da učini išta osim da nastavi trošiti novac koji nema. Stoga joj ne preostaje ništa drugo nego da, itd. Razveselit ćete se kad čujete da mi zbog toga nije preostalo ništa drugo nego da se izravno angažiram: da na otprilike sat vremena izadem iz Gunnova tijela, nakratko svratim do dvojnog objekta gospode Karp u Chiswicku, prestrašim je da tako da se usere u gaće i privolim da učini nešto domišljato s Gunnovim računom. No ako u nekom jednostavnom planu postoji greška, ona je najčešće bitna, a pogreška u tom mojem jednostavnom planu nije bila iznimka: čim sam napustio Gunnovo tijelo tako me zaboljelo da sam se trkom vratio u njega i ne izašavši iz stana. Primjećujete Nečiji naum iza toga, zar ne? U tolikoj se mjeri navikavam na odsutnost andeoskog bola da je i život u Gunnovu podbuhlom corpusu bolji od ognja i nuklearki bestjelesja. Jedan nula
za Boga: Lucifer se dobrovoljno degradirao i sad živi životom siromašnog piskarala u Clerkenwellu; možda Njofra ipak razvija smisao za ironiju. Jedna od stvari koja me nikad ne zamori (to je vječnim superbićima problem, zamoriti se stvari) jest moje zaprepaštenje činjenicom koliko me On jamačno smatra glupim. Je li On dovoljno bahat da pomisli kako bi kratak boravak u memljivu i nezgrapnu ruksaku Gunnova tijela...? Opustite se, obožavatelji moji. U kolovozu ću navući taj bol glatko kao Biggles svoju pilotsku jaknu. U međuvremenu, snaći ću se. "Gospodaru, nisam vas prepoznao." Nelhael. Nema ih puno kojima možete vjerovati. Nelhael je jedan od njih. Moj mali od brojeva. Većinu brojeva na svijetu Bog je obvezao da budu logični. No povremeno nešto zapne. Nelhaelovaje zadaća kad nam to odgovara da iskoristi takve situacije. "Račun broj 44500217336. Vidi što možeš učiniti. Ne moraju biti milijuni. Pedeset cigli bi trebalo biti dovoljno. Zapamtio si?" "Luciferu, moj gospodaru, ja—" "Nelhaele, sjećaš se što sam ti rekao prije odlaska?" Nije lako zadržati diktatorsko dostojanstvo dok sjedite na moljcima izjedenom kauču, pušite Silk Cuticu, grizete nokte, a svijet u vama vidi tog majmuna nezdrave boje, Declana Gunna. "Da je ova misija strogo čuvana tajna, gospodaru." "Strogo čuvana u tri pičke materine, Nelki", rekoh. "A tako će i ostati. Jesam li jasan?" "Da, gospodaru." "Osim tebe, nitko ne zna kakvim sam ja poslom ovdje na Zemlji. Vratim li se u Pakao i otkrijem li da se glas o tome proširio—" "Gospodaru, uvjeravam vas—" "Da se o tome brusilo besposlene jezike, tad ću zaključiti, Nelhael, da si ti iznevjerio moje povjerenje, nije li tako?" "Gospodaru, ja postojim da bih vam bio na usluzi." "Da, tako je. Sjeti se Gabrela." Gabrel se oglušio na moj ukaz da se u Starom Egiptu uvede moratorij na inkubizam. Oglušio se kraljevski, moglo bi se reći: poševio je Kleopatru. (Naravno, Gabrel je bio nepopravljivi razvratnik, a Kleo nije mogla držati svoje femure prekrižene pet minuta u komadu pa je bilo neizbježno.) Morao sam ga kazniti za opomenu drugima. Gadno. Znam da pitomi Nelhael dandanas zbog toga ružno sanja. Gabrel se, pak, oporavio još prije mnogih stoljeća. Osim toga, odužio sam mu se u petnaestom stoljeću: dugi vikend s Lucrezijom Borgijom. Trebao bih objasniti. To je frka, kad se andeli ševe sa smrtnicama. Nisu svi andeli heteroseksualni: Uzieljepravateddca, kao što su Busasejal i Ezekel, odnosno Ezekela kako ga mi zovemo, da samo spomenem trojicu od tisuća. Kad dode stanipani, većina će se nas s užitkom prepustiti spolnom općenju i s damama i s gospodom. Zapravo, isto vrijedi i za vas internat, ćuza, mornarica potrebni su samo odgovarajući uvjeti da stvar izbije na vidjelo. Osim toga, pedersko Ijubakanje ima golemu prednost pred propisnom radnjom: nema potomstva. ... opaze sinovi Božji da su kćeri Ijudske pristale, pa iz uzimahu sebi za žene koje su god htjeli... stoji u Knjizi postanka 6:2. "Božji sinovi" bili su anđeli. Moja škvadra (Njegova škvadra nije razvila tu sklonost ni osigurala prigodu); 'kćeri Ijudske' bile su, naravno, smr tnice. Ono o čemu je ovdje riječ premda kao da to nitko ne primjećuje jest pomamnakopulacija izmedu odmetnutih andela i zemaljskih radodajki. Masa problema. Dva su načina da se povališ sa smrtnitima. Prvi je inkubizam (riječ koju još niste izmislili, ali ste debelo trebali, s obzirom nakoličinu torbanja u kojem smo sudjelovali), a drugi opsjednutost. U inkubizmu, andeo ostane andeo; u opsjednutosti, anđeo se uvuče u smrtnog domaćina da bi obavio posao. Inkubizam je kava bez kofeina, opsjednutost turska kava. Vi Ijudi to radite jedni s drugima, no u pedeset posto slučajeva jedva da nešto osjetite. Kad se mi umiješamo... brrr. Naježim se kad samo pomislim. Ali kao što rekoh, opsjednutost nije trik za amatere. Inkubizam je, pak, nešto u što se većina palih anđela mogla bez problema upustiti, i bio je popularan usprkos nedovoljnoj pikantnosti. Ačinilo se da ni curama nije mrzak, iako su kroz cijeli postupak prolazile mjesečarski i budile se zajapurene i
posramljene "nećeš vjerovati što sam noćas sanjala, Marj..." da ne spominjem rizik kojem su bile izložene da ih se spali na lomači ako se to pročuje. No postojala su dva velika problema međuosobnih vragolija. Prvije postao poznat pod nazivom seksualna demencija. Oboljeli bi anđeo postao opsjednut svojom zemaljskom draganom: u najboljem bi slučaju zanemario svoja zaduženja, a u najgorem sasvim napustio svoj položaj kako bi se zatelebano motao oko svoje Ijubljene, čeznući da i on postane Ijudsko biće. Naravno, neprihvatijivo. Jedno je umakati svog anđeoskog pišu, a sasvim drugo početi sanjariti o životu u dvosobnoj potleušici u Uru. Takvo što bi prije ili poslije bio dovoIjan razlog za zabranu tih aktivnosti i bez onog drugog problema Nefila. Knjiga postanka 6:4. U ona je vremena, a i kasnije, na zemlji bilo divova, kad su Božji sinovi općili s Ijudskim kćerima pa im one rađale djecu. To su oni od starine po snazi glasoviti Ijudi... Koještarije. Nije bilo divova na zemlji ni u to ni u bilo koje drugo doba, a ideja da bi Nefili plod parenja duha i tijela postali 'po snazi glasoviti Ijudi'jedno je od najapsurdnijih izvrtanja smisla u Starom pismu. U skladu s nekim nespoznadjivim zakonom o odnosima izmedu Vidljive i Nevidljive sfere, Nefili bijahu bijedni, histerični, neurotični, beskorisni, ružni mali kreteni. To je za mene jedna od malobrojnih neriješenih misterija, zašto su ti klinci ispali tako krajnje promašeni i estetski neprivlačni. Da su bili časni, dopustio bih im da prežive u nadi da ću ih iskvariti. Da su bili nečasni, dopustio bih im da žive kako bi pridonijeli svjetskoj zavrzlami. No oni su bili tako po tpuno, solipsistički jadni i dosadni da mi je, iskreno rečeno, bilo neugodno. Zapanjujuće, zar ne: misliš da si prevladao stid, jer si čisto Zlo i tako to. A onda se pojave te šrotne, cmizdrave, egoistične nakaze kao plod tvoje pohote a ti se... streseš. Nema veze. Ono što želim reći jest da sam ih potamanio. Jedan široki potez kao Mr Sheenom preko površine Zemlje i te tumoraste žgadije više nije bilo... Barem sam ja tako pomislio. Nemam stopostotnih dokaza, ali već dugo sumnjam da su neka moja braća tek šačica njih nekako uspjela ugrabiti svoje kukavne potomke i sakriti ih u nekakvoj rupi gdje ih neće dohvatiti ko' sa moga gnjeva. Svako malo spazim nekoga (dokumentarac o Fleetvrood Macu, program posvećen Eltonu Johnu glazbena industrija zaista se čini sumnjivo plodna u tom pogledu) i upitam se ne teče li nefilska krvjoš u Ijudskim žilama. Stalno mislim da bih trebao nešto učiniti u vezi s tim, ali uvijek imam pune ruke posla... "Dakle, Nelhael. Što je s tvojom drugom brigom?" "Brigom, gospodaru?" Zakolutam Gunnovim očima. (Polako ovladavam tim kretnjama. Trenutačno mi je jedna od najdražih ona galska: slijeganje ramenima uz spuštene kutove usta. Ta i coktaj popraćen kolutanjem očima što sam upravo izveo za svog slugu.) "Podari mi snage", rekoh si u bradu. "Tvojim drugim zadatkom, idiote. Tvojim drugim poslićem." "Naravno, gospodaru. Oprostite. Shvaćam što želite—" "Ijesilijenašao?" "Avaj, gospodaru, čistilište je varljivo veliko. Samo nekrštene novorođenčadi ima—" "Da, da, poznato mi je. Nelki, vrijeme ni u kojem slučaju nije na našoj strani. Nastavi tražiti. I javi mi čim je nadeš. Jasno?" "Jasno, Veličanstvo." "Još nešto." "Gospodaru?" "Pripazi malo na Astarota. Želim imena i položaj svih koji su mu najbliži. A sad idi." Idućeg jutra provjerim stanje na računu. 79.666,00 funti. Zgodan detalj, to sa 666. Izmamio mi je smiješak. Proslavim to pljeskavicom u nekoj prčvarnici, a zatim krenem u Oxford Street u nabavu fine odjeće i ševe. * Ovo bi vas moglo šokirati, pa si zato natočite dupli viskač, a starku zavalite u nešto mekano. Spremni? U redu. Snošaj nije bio Istočni grijeh. Istina, Adam i Eva su se nekoliko puta prasnuli (a kako da se u protivnom množe, mili moj
Butthead?); samo što nije bilo naročito zabavno. Nije bilo neugodno, ali nije to bio onakavseks kakavvipoznajete. Bioje to izraz konstrukcijske performanse, i to je sve, kao kad prekrižite ruke na prsima ili štucnete. Adamova je alatka funkcionirala odnosno s vremena na vrijeme bi nabrekla ali sama od sebe. Nije ništa dsjećao u vezi s tim. Eva je, pak, osjećala otprilike isto. Nije imala ništa protiv. Bila je to samo još jedna stvar koju su radili jer su tako bili načinjeni. Rajski seks nije bio ni dobar ni loš. Kako su se vremena promijenila, n'estce pas? Sad tako godi. Sad je tako poboljšan. Da? Ne, zaista, odveć ste Ijubazni. "Znaš da to želiš, pokvarena kujo jedna." Oboje nas je frapirala činjenica što to nije bilo izgovoreno u obliku niza siktaja (zmijska koža dobro mi pristaje, zaključio sam; puzanje mi je tjelesni metier), nego besprijekorno razumljivo. Nekoliko smo trenutaka ostali iznenađeno šutjeti, Eva ležeći na travi, zagledana u zlatno voće, a ja vratom poput vadičepa omotan oko debla dok mi je glava počivala blizu jedne od zlatnihkugli. "Kuja je ženka psa", reče Eva, sasvim razborito. "A pokvariti se može samo hrana." Osupnut činjenicom da sam propustio priliku za suptilan početni potez (nemojte se poslužiti tom rečenicom u baru fitness kluba), rekoh: "Sjećaš li se vremena prije Adama?" Eva nije bila od Ijudi koja bi rekla "Molim?" iako vas je savršeno dobro čula. Ležala je ispjegana sjenama lišća, polako treptala i razmišljala o mojem pitanju. Jednom je rukom prolazila prstima kroz travu, a druga je mirovala na trbuhu. "Ponekad mi se čini da se sjećam", reče ona, ne gledajući baš u mene. "Ali tad se raspline." Ne mogu si pripisati u zasluge dalekovidnost ili planiranje, ali mogu i hoću krajnji oportunizam. (Jesam li rekao da sam sveznajući? To nije baš istina ali sam vraški oportunist.) Nisam znao što će točno ona osjetiti pri tom prvom vlažnom ugrizu i zalogaju, ali sam znao otprilike. Otprilike će osjetiti blažu inačicu termonuklearnog prdca koji sam ja osjetio kad sam si prvi put dao slobodu da postojim odvojeno od Boga. Otprilike će dobiti dokaz daje svoja žena. Otprilike će se upoznati i to ne prerano, dodao bih sa superlativnom nasladom neposluha. Bilo je to dugo, rječito zavodenje. Nadmašio sam samoga sebe. Nije se mogla načuditi činjenici da znam govoriti. To je zapravo, prevagnulo. Inteligentan glas ište njezino mišljenje. Ni Bog ni Adam nisu se nikad potrudili to učiniti. Već je neko vrije me razbijala glavu a time i jezik ovaj. . . ovaj. . . Pomognemjoj: inherentnomprivlačnošću proizvoljno zabranjene aktivnosti? Da, potvrdi ona, dražesno raširenih očiju, s olakšanjem obožavatelja Mervyna Peakea koji je nabasao najoš jednogna nekom mjestu gdje nemaju prijatelja. Da upravo tako. . . Riječi su se izmedu nas otvorile poput cvijeća, a svaki je odisao mirisom njezine sumnje. Adamova tupasta i neintelektualna priroda, Gospodnje pritajeno nezadovoljstvo njezinim tijelom o da, vidjela je ona kako On krivi usnu njezina žudnja da s nekim razgovara, ne za pukim razgovorom, nego za razgovorom prštavim i. . . ponovno se mučila naći riječi dvosmislenim, sa smislom za humor, razgovorom koji bi otišao dalje od naziva stvari i adoracije Boga, razgovorom u kojem se razvijaš dok ga vodiš, koji otkriva, koji. . . istražuje štoje dotad bilo nepoznato. . . "Sve riječi kao da pripadaju isključivo Bogu", reče ona, sanjarski vrtećicvijetakispodbradice. "Alimoždapripadajuimeni?" (Recite mi da nisam rođen za to. Mučilo me to, periferno, tada, kao što me muči otad: Jesam li ja stvoren za to? Je li to bilo posrijedi? Je li pobuna samo bila dio . . . samo. . . ma, nema veze.) Prilično se dugo zadržala na tom 'možda'. Sjećam se da smo u jednom trenutku (već sam joj položio jabuku na dlan) oboje shvatili da će ona kapitulirati, ali i da želi još malo rastegnuti tu pozu opiranja. Nas smo dvoje izmislili predigru i igru nedostupnosti. "Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog", stoji u Bibliji. Možete se okladiti u gege vaše babe da je bila, sa mnom u sebi. Poslužio sam se svim sredstvima. Iskušenje ne znači da nekoga ugnjaviš ponavljanjem, nego da nadeš pravi izraz i ubaciš ga u pravom trenudoi. "Strašnosi..." "Rječita?" "Rječita. Strašno si rječita, zmijo." "A vi ste tako Ijubazni, moja Gospo. Ali ako je voće s tog drveta podarilo profinjenost jeziku zmije, običnoga gmaza, pomislite samo kakvu bi mudrost vaše profinjene usne bile kadre usisati." (Znam,
to je bilo ogavno, to s usnama i sisanjem, ali je imala zaista privlačne hoću reći usne, na ustima i brežuljku.) "Laskanje? Nikako, Kraljice Raja. Jednostavno istina. Iznenađuje li vas to što vam On zabranjuje ono što bi vas učinilo Njemu ravnom, ako ne i superiornom?" Frazetina, znao sam, koja nam je omogućavala da oboje uživamo u napadnosti moje laske (Eva je brzo učila, u to nema sumnje) pa premda se nasmijala, nije se mogla sakriti rumen zadovoljstva koja joj se prelila preko vrata i njedara. Moram priznati, silno sam uživao sjediti s njom i igra ti tu igru (ja sam bio barmen koji poručuje: Počasti se, zaslužila si, a ona uredski galijot koji dopušta da kokteli jedan za drugim brišu granice njezine pauze za ručak sve dok o Bože cijeli radni dan ne ode na guckanje i pijuckanje) da sam zamalo zaboravio što smjeram. I kad je naposljetku, rujna obraza i užegla oka zarila te lijepe zube u jabuku, a sok karikaturno špricnuo, ja intuitivnim škokom mislim otad nenadmašenim s moje strane izvršim coup de grace i zavučem svoj... Želim reći da je postojala stanovita prostorna kompatibilnost između mog... Ispostavilo se da njezina... Ma čujete li kako sam samo stidljiv? Dakle: eto. Znate što'' mislim, zar ne? Smatram da se treba potruditi izbjeći nepotrebnu vulgarnost. čisto zlo ne podrazumijeva da vamje labrnja kloaka. T« ja sam situiran i fin gospodin. I znam da se sve bolje razumijemo. Ja... mislim da si možemo čitati izmedu redaka? Imao sam sreću ili izoštreni instinkt da je jedna od prvih stvari (jedna od mnogih) koje nam je voće omogućilo znate i sami bila putenost. Najistaknutija je bila naslada namjernog neposluha. Vidio sam da ju je opojnosttogauzdrmala: poluzatvorene oči, nabrekla vrataa žila boje dima; vidio sam prvi tračak samosvojnosti i da ju je gotovo uništio, kao prvi gutljaj krvi neizučenogvampira. (Alioh,akovampirskanovakinja preživi tu prvu potresnu konzumaciju, što tad? Žeđ joj se probudi i deseterostruko pojača!) Odavde do vječnosti, pomislih (naime, otkrio sam inverznu terapiju negativnog transfera), odavde do vječnosti grešnost i putena naslada ići će ruku pod ruku. Lucifere, rekoh si, sa zadovoljstvom obuhvativši pogledom kooperativne bokove, raširene nosnice, podignute obrve tjelesnog ushita, Lucifere, sine moj, ti si apsolutni bona fide genij. Oslobadanje, potkopavanje, moć, pobuna, zvjerstvo, ponos ne biste pomislili ni da bi Bog uspio sabiti toliko toga u jednu zlatni delišes jabuku. Vidio sam je, podlivenu svim tim novim sočnim znanjem (da može govoriti u svoje ime, da neposluh podaruje osjetljivost puti, da više nema povratka, da ako je jedino što stoji na raspolaganju Ijudskom biću koje se upinje zbaciti jaram sluganstva grešnost, onda će ona izabrati grijeh, da je ona, usprkos svim bivšim sumnjama, slobodna), kako razmišlja kroz kontuziju požude što je učinila. Ushit i zločin ostavili su za sobom jedva primjetnu zbunjenu namrštenost, znak njezine osupnutosti time što osjeća takve stvari, nagib njezina lica otvoren za samopropitivanje kako sam mogla? koje nikad neće otići dalje od toga, jer je znala kako je mogla. O da, nije li. Znala je. Zahvalni ste, zar ne, na tome što sam prikovao seks za spoznaju i putenu nasla du? Ili bi vam više bilo po volji da je spolni odnos ostao u istoj fiziološkoj kategoriji kao, recimo, useknjivanje? A kad smo već kod toga, mogli biste mi odati priznanje i na tome što sam lansirao i umjetnost. S prvim hrabrim ugrizom naše cure i njezinom naprednom peristaltikom, svijet se preobrazio u predočivu pojavnost, subjekt odvojen od objekta: prikažite ga cijelog i neće biti ničega što Bog zna a vi ne. Barem ništa što se isplati znati. Nakon tog dana u Rajskom vrtu, seks i spoznaja formirali su dvostruku spiralu DNK vaših duša. "Kad se svrši, vrijeme stane", reče Eva. "To je silni odušak, zar ne, zmijo? Misliš li da tako izgleda osjećati se božanski?" Na zelenoj travi ona je blistala rumenozlatna, veličanstvenoppijena i kameno trijezna. Vidio sam kako se u glavi omata stidom kao skupocjenim ruskim nercom. Na trenutak odmakne jabuku od usta i zagleda se u nju užeglim pogledom kao da ju je jabuka namjerno iznevjerila. Ali nakon trenutka oklijevanja, vrati je k ustima i ponovo zarije zube u nju. Odluka je donesena onaj prvi put. Ponovila je svoj čin tek toliko da ne bude sumnje. "Ovo je tek početak", rekoh. "A sad, ako bi bila Ijubazna da okreneš... Hoću reći, ako bi se mogla uhvatiti za ah. Naprednija si od mene, mila moja. Ljupko." "Reći ću ti nešto", reče ona. "Nisam sigurna da mi je ikad zaista bio simpatičan."
"Adam?" rekoh. "Ne čudimti se." "Ne Adam", reče ona, s mukom gutajući pohlepno odgrizeni zalogaj. "Bog." Vratimo se u sadašnjost, dobri čitatelju, i nevjerojatan slijed događaja koji me doveo ovdje. (Pritom mislim na specifični 'ovdje' sedmog dana u Gunnovoj skučenoj gajbi s prašnimPCjem.) Da znate, biloje to ludilo od prvog tjedna. Ta igra 'ne znam baš što donosi sutra' nije za malodušne, zar ne? Napola sam u iskušenju da vas, majmune, počnem doživljavati u novom svjetlu. Luciferu, sram te bilo, t* gdje tije kronologija. Da, umoran si, ali ćeš se bolje osjećati ako sve to staviš na papir dok ti je pamćenjejoš svježe. Pa, ne bih rekao 'svježe', jer još zaudaram po skupoj ćući i dimu francuskih pljugi ali ponovno trčim pred rudo. Počnimo, kako kaže fantomski ili doppelganger glas pisca autobiografije (događa li se to svim piscima?), odpočetka. Priznajem, debakl s Violet me uzdrmao i slijedila je večer divljačkog cuganja. (A počeo sam i pušiti. Očito, jedva čekam da prestanem, jer je pravi užitakponovno propušiti, ali u međuvremenu sam uhvatio ritam s oko pedesetak dnevno.) Što ne znači da nije bilo neke koristi od toga u obliku du bokih spoznaja. Moć je, zaključio sam, afrodizijakkojisettaži.Protivnjezinevolje,najvažniji sastojak. Naravno: logični produžetak Gunnove postpenelopske oduševljenosti seksom sa ženama koje zapravo ne žele seks s njim. Oči bi mu nedvojbeno iskočile navrh glave kad bi vidio na što takve sklonosti ukazuju. Ali to sam ja: nema okolišanja: bobu bob, a popu pop. Usto, što je bila alternativa? Mjesec dana na zemlji impotentan? T • nemojte, molim vas. Stoga, odlučivši se za pristup kud puklo da puklo, jučer kasno popodne moglo me se vidjeti kako laka koraka hodam niz High Holborn u obećavajućoj struji zraka za stanovitom Tracy Smith koja je, premda smo se tek trebali upoznati, bila osudena da odigra ulogu u mojoj prijeko potrebnoj seksualnoj rehabilitaciji. Naša Tracy bila je dobra anglosaska puca, pripadnica radnog naroda, s leđima boksača srednje kategorije i guščjom kožom na nožnim listovima, pudingastim dojkama koje bi wonderbraom podbočila pri izlasku u slineći svijet, te pepeljastom kosom grabljama češlja začešljanom u kopču od kornjačevine, pri čemu bi se otkrio sedefni vrat i dva kričavo ružičasta mala uha. Jedan pogled na ta usta boje svinjetine začinjena kaugumom Wrigley, i ovaj se zloćko uhvatio na mamac. Tracy Smith. Glave isprane televizijom i prvim programom Radio BBCja, jedva čujnim odjekom srednje škole (šminka, tračevi, dečki), Pitmansima, Pimmsima, brošurom za turistička putovanja kako bi se Tracy Smith mogla zvati nego tako? Zapravo, razmišlja o tome da promijeni ime. Ne Tracy, nego Smith. U Fox. Tracy Fox. Djevojka s duplerice, voditeljica programa dječje televizije, gost Blankety Blanka. Raspitala se. Nije teško kao što je bila zamišljala. Jedini je problem što zna da će joj mama i tata šiznuti. A budući da je njihova kapara bila polog za njezin stan (tata taksist, mama radi u vrtiću), mora ostati u njihovoj milosti. I tako je zasad za mene ona Tracy Smith, kad je izašla kroz glavni ulaz Otvorenog sveučilišta Holborn na večernju svjetlost boje olova, a vrata od mutnog stakla njihajem dovela njezin lijepi stražnji odraz u moj vidokrug. Jakna srebrne boje, tamnoplava suknja tankih pruga, bjelokosne hulahopke i crne, tijesne cipele visokih potpetica. Moja cura. Crveni autobus na kat zagrmi pokraj nje s Kate Moss naboku možete si zadržati te krojačke lutke, uvježbano izvitoperene anemičarke i bogomoljski neishranjene curetke; dajte mi smrtnicu Tracy Smith, s Nescafeom na dahu, s ružičastim gaćicama iz Marks & Spencera i samotnim potezom nečisti na njima poput traga kresnute šibice, s njezinim snovima o slavi, nepravilnom gramatikom i sa silnom gladi za novcem. Onaj au tobus prođe uz zvuk dinosaurova zijeva i ja se ubacim iza svoje cure, okružen hitajućim Londoncima čija lica plutaju preda mnom poput lampiona od masnog papira u gradskom sumraku. Oduvijek sam bio slab na London, s njegovim iznošenim i zakrpa punim ogrtačem povijesti (očigledno, poprište nekih od mojih najvećih uspjeha; isto sam osjećao i za stari Bizant), s njegovom izlizanom mudrošću i crnim humorom. Znate vi provincijski Britanci znate kako je kad se slomite pod teretom izgubljene Ijubavi ili progutane čežnje i odselite se u London: grad je spreman za vas. Odnesete tamo svoje dragocjene jade i raspakirate ih no tad shvatite da ih je grad
već asimilirao, prije mnogih stoljeća, zajedno s uzvišenim elizabetinskim strastima i smrtnim viktorijanskim grijesima. Ta je asimilacija sad kodirana u umjetnim bojama plana podzemne željeznice, u pankerskim golubovima s Trafalgara, u tisućama kuckajućih štiklica, kofeinskihzijevanja, izeksanihkrigli i preljubničkog cmakanja. Stignete jednog kišnog ponedjeljka popodne ponosni na svoje žalosne personalije, a London vas ponizi svojim obiljem generalija. Nagledali ste se svog života. Ispostavi se da se London nagledao Života. Pariz je posprdan i priznaje svoje grijehe kao što emancipirana mademoiselle pokazuje svoju kutijicu za dijafragmu i vibrator Jackhammer Deluxe; ali London London gubicom čeprka po svojirn hrpama grijeha poput olinjalog mješanca po kantama za smeće, djelomice postiđeno, djelomice uzbuđeno, djelomice zgađeno, djelomice žalosno... Ali ovo je nevažno za temu. (Gunn bi rekao, to je supererogatorno.) Avažnoje da sam odabrao purgericu iz East Enda Tracy Smith (romantik u meni radije misli da je ona odabrala mene) za najnoviju konzumaciju andeoske želje na zemlji. Violetin znakovit neuspjeh da izazove potrebno... Što ne znači da ne postoji obilje empirijskih dokaza (pitajte Evu, Nefertiti, Helenu, Herodijadu, Lukreciju, MarieAntoinette, Debbie Harry...) da je moj miš ekspert i talent za mufove; samo što... kad se pogledam u zrcalo... nisam siguran kakvoj se podršci mogu nadati od Gunnova smrtnog hardvera. Kad bih prije obljubljivao, brižljivo sam birao svoje tjelesne domaćice svi odu kući zadovoljni ali nisam mogao ne primijetiti Gunnove nedostatke: prirodom ne posebice izdašno obdaren, tjelesno neusklađen, neizdržljiv. Silno sam se šokirao pedeseti put kad sam kresnuo nožnim palcem o rub kuhinjskog elementa pedeseti put. Tako se često ugrizem za jezik da s unutrašnje strane obraza sad imam otok veličine kriške Jaffa naranče. Pa, ako vam nije problem, mislim da mi se može oprostiti malko, ah, treme, kad smo ja i Tracy zaronili u podzemlje na stanici podzemne u Holbornu da se povezemo Central Lineom do Mile Enda. Londonska podzemna željeznica deprimira Boga. Pariški Metro spašavaju vrckava romantika i intelektualne trice i kučine. (On se može uključiti deset minuta i nešto izvućiiztoga.) Njujorškapodzemnaje, naravno, sernjak, ali izgleda kao na filmu, izgleda hip, slavna, kul; rimska Metropolitana Rim uživa poseban oprost, što ne iznenađuje ali londonska, Isukrsta mu, londonska ga podzemna ubije u pojam. Plakati za LloydWebbera, avetinjski blijedi vozači upalih očiju i s kilometrima neispunjenih snova, plakati za LloydVVebbera, pripravnici povraćaju, a hono rarke padaju u nesvijest, prosjaci s jednom nogom u grobu i njihovi izranjavani gležnjevi i onečišćene hlače, plakati za LloydWebbera, ulični svirači, večernje ispucana šminka i jutarnje uparložen zadah, sve to i još više ali uglavnom prepuštenost očaju ili ispraznosti koju kloparajuća podzemna zahtijeva, uglavnom sklonostlondonskog življa da se zavali u sjedište ili da visi s rukohvata u stanju gorke kapitulacije tuzi, dosadi, samoći i bolnoj neglamuroznosti njihovih života. Jedino što On vidi u londonskoj podzemnoj a što Ga razveseli su slijepci u prijateljskim odnosima sa svojim psimavodičima. (Obradujem šačicu slijepaca u pokušaju da korjenito izmijenim odnose koje imaju sa svojim psima. Zasad, nada. Bilo bi lijepo kad bih jednog uspio pridobiti prije isteka vremena.) Tracy se svali na sjedište i izvadi svoj primjerak Evening Standarda već otvorenog na stranicama s televizijskim programom. Trace, nemoj se truditi, pomislim, kad je vlak grmeći uletio u prvi od mnogih tunela. Znam što biste vi pomislili, vi Ijudska bića kojima je svijet dozlogrdio. Pomislili biste: Isuse, kakva neugodna večer, jebote. Oblačni pokrov, topla rosulja, vjetrom nošeni otpaci, slab londonski miris ispušnih plinova i vlažne cigle i glupa, glupavrućina. Ne i ja. Mojih Gunnovih pet osjetila radi prekovremeno. Svaka automobilska truba, kiosk s hotdogovima, podrigivanje, povjetarac, zraka sunca i razgaženo govno shvatili ste. Zaljubljen sam, iskreno, ludo, duboko zaljubljen u percepciju. A, očigledno, i u digresiju. Tracyn se stan nalazi u podrumu viktorijanske trokatnice u nizu u Mile Endu. Razmišljao sam da svoju golubicu oborim na tlo kad gurne ulazna vrata, na tom ubavom meridijanu gdje vanjski svijet dodiruje unutrašnji a na otiraču piše dobro došli; ali je na ulici previše Ijudskog prometa, a iznad dovrataka odveć revno svjetlo. Spazila bi me svakako. Što znači da sam morao zaobići
kuću i osluhnuti zvuk tuša, smuljati prozor, skoknuti preko prozorske daske u kuhinju, taman na vrijeme da popijem viski i bacim pogled na vijesti prije nego što se moja cura pojavi svježe isfrotirana i namazana losionom i bude vrijeme da se prijede na posao. Nema viskija pa se zadovoljim džinom i ishlapjelim tonikom. Stan se sastoji od tamnog dnevnog boravka, neuredne spavaće sobe, majušne plavobijele kuhinje i kupaonice iza čijih zatvorenih vrata Tracy sopće i uzdiše pod mlazovima dok vruća voda postupno blaži i plavi napetosti tog dana. Zapucketam zglobovima i pripalim Silk Cuticu. Pregled dogadaja u svijetu Julije Sommerville umiri me jer sam vidio da dečki ne posustaju u mojoj odsutnosti, ali me i podsjeti (još jedna poplava u Indiji, još jedan potres u Japanu, još jedan jajoglavi astronom ne sasvim kategorički negira da će se meteor sudariti sa Zemljom) da vrijeme, Novo Vrijeme, hoću reći, vaše vrijeme, istječe. Imaš mjesec dana za probu. Tvoja šansa, Lucifere. Tko želi biti milijunaš? Kao da. Ali ne marim za takvu vrstu unutrašnjeg dijaloga (sve češći osjećaj da u mojoj hoću reći, Gunnovoj glavi postoje dvojica mene, što mi se nikako ne svida), a usto je prestalo siktanje tuša i čujem Tracy presavinutu, nagadam, a punačke joj se sise klate dok se briše izmedu ružičastih nožnih prstiju kako pjeva iznenađujuće milozvučne ulomke Britneyčine pjesme 'Hit Me Baby One More Time' što me, u maniri neobjašnjivih afrodizijaka, odmah digne s kauča uspaljenih prepona, i u tren oka se odlučim za puni frontalni napad u kupaonici možda je za uvertiru pričepim na vrući Ijestvičasti radijator (tssss joj!). Ali se neke stvari nikad ne mijenjaju. Kad sam prešao preko kuhinjskog praga, eter zadrhti i trozub neppdnošljive svjedosti pogodi me posred čela. Srušim se na pod i pokrijem oči. "Prejako", kaže Gabrijelov glas. "Smanji." "Nema trajnih oštećenja. Hajde. Luci, ustaj. Nismo se dugo vidjeli." Urijel. "Ako si oštetio te oči, požalit ćeš." "Zašto ne izađe iz tog tijela?" Zafijel. Trojica od velikih faca. RazmišIjam: Je li Tracy zaviještena Djevici Mariji ili nešto takvo? Ali Zafijel je u pravu. Previjati se tako na linoleumu nepodnošljivo. Stoga napustim Gunnovo kukavno truplo u položaju za molitvu Alahu i duboko udahnem kao pripremu za prestrašni bol obestjelovljenja (Isusek, kako to boli) pa se vratim u bestjelesno carstvo kako bih se suočio sa svojom anđeoskom braćom. Ne mogu reći da je to baš loše, ponovno se prostrijeti u svoje nedimenzionalne protege, oteretiti moćne zglobove, razmaknuti zupčanike bola. Moj gnjev iznenadi sve, osim Gabrijela, koji ga je nedavno kušao. Trtaroš Zafijel ustukne. Urijel uhvatim pogled zadivljenog užasnuća pred onime što sam si dopustio postati makinalno okrene kazaljku na crveno i sva četiri okna na Tracynu kuhinjskom prozoru se rasprsnu. "Polako, momče, lakše", kažemja. "Ne izlaziš puno, je li?" Slabu, premda slatku zadovoljštinu, pruža mi činjenica da je Tracy, u zaustavljenom vremenu materijalnog svijeta, zaista u položaju u kojem sam je zamišljao: sagnuta si briše papke, gomoljaste dojke zaustavljene usred njihaja, stegna još ružičasta od vruće vode. Imam loš predosjećaj da joj nikad neću prići bliže nego što sam sad. "Tako je", kaže Urijel i ponovno smanji užarenost. "I nećeš joj prići bliže." "Postoje pravila", kaže Gabrijel. Promatram ih hladno, sa smiješkom. Miris Neba je nesnosan; silom mi se nameće i izaziva nešto slično mučnini. "Možda vam je promaknulo," kažem ja, "ali ja i pravila nemamo ono što bi se moglo nazvati sretnom prošlošću. Ja i pravila nismo poznati po tome da smo se ludo skompali, ako shvaćate što želim reći." "Odlučiš li napustiti domaćinovo tijelo i ne vratiti se," kaže Urijel, "u tom će slučaju posljedice tvojih postupaka biti ujedno i posljedice za izvornog posjednika tog tijela." To mi je već palo na pamet. Iskreno rečeno, pomisao da bih Gunnu mogao prišiti silovanje i ubojstvo prije nego što se odjavim privlači me. "Izađem li iz njegova tijela, a on se vrati," uzvratim, "posljedice ni^ tko neće istraživati. U slučaju da ste zaboravili vi dudeki prvo što će gospodin Gunn učiniti nakon povratka u zemlju živućih bit će da je napusti, i to od vlastite smrtno grešničke
ruke. Nema puno smisla uhapsiti našeg dragog svata ako je mrtav, zarne?" "Možda je preuranjeno zaključiti da će si oduzeti život", kaže Gabrijel. "Pa, nije bilo preuranjeno kad je Njofra odlučio zavrnuti pipac i otpremiti ga u čistilište", rekoh. "Tajanstveni su putovi Gospodnji, Lucifere. Znaš to." Ponovno Urijel. Ima nečeg u načinu njegova govora. Samotnjačka gaža stražarenja u Rajskom vrtu ostavljala mu je previše vremena za razmišljanje. "Morat ćeš se ponašati u okviru parametara koji neće zadirati u Gunnovu slobodu ako se donese odluka da mu se tijelo vrati", kaže Gabrijel. "Ako poslije probnog roka odlučiš ostati, tad se možeš ponašati kako želiš." "I otrpjeti smrtničke posljedice", doda Zafijel, povrativši prisebnost. Nažalost za Tracy, držak njezine tave otopio se i cijedio po vratima kuhinjskog štednjaka. četiri anđeoske pojave malo su previše za materijalnu kuhinju u Mile Endu. "Arecimo", kažemja, "davambezpuno okolišanja kažem da me poljubite u moj kužni čmarni kolut?" I ponovno postoje izgledi da će se Urijel početi smijuljiti, ali ukočeni Gabrijel uporno se drži činjenica. "Lucifere, znaš da se u tim stvarima ne može protiv Njegove voIje." "Najdraža Gabrijelala ne zaboravljaš li vlastitu histoire? Ovdje sam gdje jesam jer sam išao protiv Njegove volje. Što će On učiniti? Zaratiti se zbog jedne fifice iz East Enda?" "Bude li potrebno. Lucifere, misliš li da Mihael spava? Ili da je Nebeski arsenal zahrdao?" • "Stari moj, zaista te moram zapitati: Zašto govoriš kao licemjerni makro?" "Nemoguće da se zaista želi vratiti", kaže Zafijel. "Da se želi vratiti, ne bi govorio takve stvari." "'On'" je ovdje, ako nemate ništa protiv. Naravno da se ne vraćam. Zar netko od vas ozbiljno misli da je ovo za mene nešto više od odmora? Znate li kakav je okus vrućeg prepečenca namazanog maslacem? Ili čokolade?" "Mislim da se djeva odveć buni", kaže Urijel i ja zamalo raspalim bezobraznika po ustima. (Da on ija nismo... Da nismo... No.) No svejedno je jasno da su se spremni motati ovdje do unedogled jadna Tracy još je sagnuta i napola obrisana u zaustavljenoj pari kupaonice a budući da ne sumnjam da su spremni zakvačiti se za ovo, ja klisnem u Gunnovo truplo okrenuto prema Mecci (istog me trenutka mine bol), pokažem im srednji zemaljski prst i, kao što kažete vi u Albionu, dignem sidro. Dakle, Cobra, svatko će ti reći: nema ničeg što bi te istodobno tako utuklo i ojadilo kao kad se namjeriš da ćeš nekoga silovati i ubiti, da bi te u posljednjem trenutku osujetio neki nevidljivi posrednik. Dovoljno je da ti izazove želju da nekog siluješ i ubiješ. (Pomalo komično, ne mislite li, da se On nikad ne potrudi omesti obične silovatelje, taj simpatični stari Svemogući Bog koji vam želi samo najbolje?) No kadštoje potrebno pretrpjeti neuspjeh da bi vam puklopredočima. Zapravo me to natjeralo u smijeh. Sjedio sam na stražnjem sjedištu taksija, uhvatio se za koljena i zamalo mi je moja sporoshvaćajuća glava pukla od smijeha. Osamdeset cigli u banci a ja živim u bivšem stanu za socijalno ugrožene, s kuhinjom veličine kutije šibica, bez kabelske televizije ili mlaznog tuša. O smijao sam se, jesam. Bilo je to tako smiješno da sam lako mogao iskopati Gunnove oči i baciti ih na cestu. Taksistu se to nije svidjelo, da znate. Prečesto je pogledavao u retrovizor da provjeri situaciju sve dok nisam izvadio tanki svežanj novčanica od pedeset funti i mahnuo mu njime. On je bio... pa, londonski taksist: podbradak, tamne sijede dlake začešljane preko ćele, dlačice u ušima, čeljust poput otpisanih krumpira, popajevske podlaktice, a na zatiljku čir poput rubina. Niže dolje znao sam da ima no pasaran trbušinu, obilnu nabreklinu muda, sjajnu čmarnu udubinu i košaricu hemoroida... ali sam odlučio ne ulaziti u detalje. Zbunjivale su gamoje krpice (revolucionirao sam Gunnovu garderobu: Armanijevo crno prugasto odijelo na jednoredno kopčanje, bijela svilena košulja, crvena šarena kravata, Guccijeve ftoyalles i poludugi Versaceov crni kožni kaput); bilo mu je teško povjerovati da možeš biti tako odjeven a svejedno se ćaknuto cerekati ali su ga funte umirile. "Zajebi Clerkemvell", rekoh mu i gurnem šuškavu novčanicu kroz otvor. "OdveditemeuRitz." "Šefe, smijem vas pitat čime se bavite?" kad smo se zaustavili ispred žutim reflektorima osvijetljenog pročelja. "Ljude navodim da rade pogrešne stvari", rekoh.
činilo se da je bio zadovoljan time. Stisnutih usta zatvori oči i, kao da sam potvrdio njegove sumnje (oglašavanje, politika, pravo), žustro kimne glavom. I trebao je biti sretan, budući da me samo čudo samokontrole spriječilo da dodam: Primjerice sinko, tvoju ženu Sheilu, koja upravo guta vruću i zgrušanu mlječiku tvog brata Terryja, s kojim posljednjih osamnaest mjeseci uživa u gladijatorskim spolnim odnosima. Nisam se suzdržao zbog samilosti (naravno), nego sam zamislio kako hoda za mnom do recepcije i prireduje mi scenu. Nema prtljage. To obožavaju. Znak hira, bijega, drame ili verboten parenja. (Koje mi je, u zabranjenom ili nekom drugom obliku, još bilo i te kako na pameti, budući da su mi najzad otmjeni glas Julije Sommerville i Tracyna izvedba pjesme 'Hit Me Baby One More Time' združenim snagama silno uzburkali krv.) U svom apaitmanu, stanem pred zrcalo veličine biljarskog stola i raširim ruke sa smiješkom, pokretom nijeme Ijubavi vegaške šlagerske zvijezde kao odgovor na ovacije publike koja je oduševljeno skočila na noge. Donekle sam, moram priznati, pokvario dojam rekavši naglas: "Sinko, e ovo jebote već nečemu sliči", ali teško da sam si mogao zamjeriti, duboko ganut osjećajem da sam ponovno svoj na svome. Pošaljem osoblju obleku na pranje i četkanje, pa se zavučem u mirisnim pjenama, uljima i solima pretjerano zapjenjenu, nauljenu i zasoljenu kupku, čestitajući si na tome što sam, najprije, izumio novac. Bogatstvo stvara dosadu, a dosada porok; besparica izaziva srdžbu a srdžba porok. Više je nego dovoljno opstalo moje anđeoske prirode da bih osjetio poročnost u skupocjenom hotelskom zraku; više nego dovoljno moje tjelesne prirode da bih nanjušio u formi dražesnih percepcijskih korelata mirise praktičara poroka, njihove parfeme i losione poslije brijanja, zadah i prdce pikantno i peckavo začinjene skupom konzumacijom. (Novac kalibrira društvenu Ijestvicu mirisa; logičrio je da je raja koju sam nanjušio u hotelu bila puna para. Za većinu nisam morao ni malim prstom maknuti /profesionalno/ budući da su parajlije od rodenja. To je Ijepota novca: jedino ih moram podmazati da ih potaknem da novac steknu. Nakon što su ga stekli, kao i slobodu koju on donosi, većina njih /i njihovih užitnika/ skrenut ce s pravog puta a da neće ni okom trepnuti.) Novac je bio moj prijelaz iz srednjeg vijeka. Ljudi i potrebe njine, u tami to ležaše skriveno. »Rekoh: "Nekbude novac!" I sve bi svjetlošću obliveno. Ključ zla? Sloboda. Ključ slobode? Novac. Za vas, najdraži moji, sloboda da činite što vas je volja znači otkriti koliko vas to što volite činiti čini odbojnima. Premda vas to ne sprečava da činite što vam je drago, budući da volite činiti što vam je drago više nego što volite voljeti što činite... Stoga nije bilo sasvim neprimjereno da mi se, kad sam se u baru odlučio za koktel Tom Collins (napitak koji će potaknuti mozganje o tome koliko pratilja no dobro, silovanje i ubojstvo su isključeni, ali Isukrsta mu, neka me vrag odnese ako nekako neću uposliti svoju nedavno stečenu Ijubavnu batinu), jedan izmučeni školovani ženski glas, dvije barske stolice dalje, obratio: "Ne izgledate kao da zaradujete za život radom." Okrenem se. Prepoznam je odmah. HarrietMarsh. LadyHarrietMarsh, pomislili biste, zbog snobovskih samoglasnika i vanjštinea' lapljunutaSusannaVork. Sad joj je šezdeset godina (prošlo je prilično wemena oticad sam je posljednji put vidio) i ispod crne koktel haljine s naramenicama ima pjegavo tijelo složene žilavosti. Zelene oči veličanstveno se dosaduju. Kosa obojena u boju izmedu platinaste i blijedoružičaste, podignuta u pundu iz koje vise rijedti pramenovi. Poneka staračka pjega. Besramna losanđeleska zubna manufaktura. Pomislili biste, lady Harriet ali biste se prevarili. Nije posrijedi krv, nego novac. Harriet je prije četrdeset godina odlučno izvukla kartu iz blistavog špila izglednih kandidata, strpala u krevet pa zaručila tim redom Teksašanina Leonarda 'Lubea' Whallena (i on bez plave krvi, dakako, ali s velikom obitelji hiperaktivnih naftnih bušotina) kojije, zahvaljujućizanimljivim iskustvima iz djetinjstva s dadiljom iz Dorseta bio nemoguće slab na engleske djeve koje su s njim strogo postupale u krevetu. Ono što trebaš učiniti, došapnuo sam Harriet u to vrijeme, jest prisiliti ga da zasluži seks. Anjemu sam rekao da će ga, prepusti li joj se sasvim, to dovesti do najdublje samospoznaje. Povjerovao mije, zagledan u svoje rupičasto i brkato lice u jutarnjem zrcalu, osupnut i sumorno razdragan. članovi obitelji jedan po jedan izbačeni su iz oporuke. Harriet se nije namjeravala vraćati: kuća u Hackneyju s dvije sobe u
prizemlju a dvije na katu, u kojoj zaudara na pivo, tata sklon skitnji i okopnjela mama, radio, cigarete Woodbines... Pripremila se za duge staze s Leonardom, ali ju je iznenadio kad je 1972. godine umro od srčanog udara (četiri Jack Danielsa, račići na žaru, tri nerazborite cigare Monte Cristo i trk preko suncem spržene piste da stigne poletjeti privatnim zrakoplovom u odobrenom mu roku) i ostavi je višemanje svojom jedinom nasljednicom. Nakon toga sam je ostavio na miru. Neće me više trebati. I sama se dobro snalazila. A sad je poštenja mi, zaista sam veliki talent vlasnica trideset posto dionica kuće Nexus Films. "Ne izgledate kao da zaradujete za život radom." Tako je. Pravo bogatih i lijepih da u prvom potezu ne okolišaju. Neuvijenost ravna mojoj. "Ipak se nečim bavim", rekoh. "Zaista? čime?" "Ja sam Sotona." "Baš mi je drago." "Trenutačno u posjedu smrtnog obličja, kaoštovidite." "Ividim." "A vi ste Harriet Marsh, udovica LeonardaWhallena." "A vi niste vidoviti. Glas o meni najčešće se pronese prije nego što nekamo stignem." "Ali ne i druge informacije." "Naprimjer?" "Na primjer da sad na sebi imate bodi boje breskve kupljen u Helene's u Parizu. Na primjer da ste trenutak prije razmišljali o nekoliko stvari: da su Englezi zaljubljeni u neuspjeh i gubitak; da za vas sad nema većeg užidca nego kad vas voze kroz svjetske metropole u posljednji sat prije svanuća; da će moj penis biti mali i da je prošlo puno vremena otkad ste čak znali što vam godi; da bi trebala postojati još neka dimenzija ili mjesto za one bezobrazno bogate kad se iz plodova ovoga svijeta isiše sav sok; da bi vam najviše godio dugi boravak u prozračnoj bolnici bijelih zidova gdje od vas nitko ništa ne bi zahtijevao; da ćete se morati napiti da biste se prasnuli sa mnom." "Pogrešno sam vas procijenila", reče ona nakon što je otpila gutljaj pjenušca. "Baš Ijupko." "Spada u profesiju." Podignute obrve. Umorna je naša Harriet, umorna od života, umorna od toga što je sve proživjela ali voljna da je zavede znatiželja. "Profesiju?" "Palog andela", rekoh. "Glavnog palog andela." Još jedan izmučeni osmijeh. Još jedan gutljaj. To nije nešto naročito, ali je barem nešto. "Recite mi što sad mislim", reče ona. Ja joj se vraški nonšalantno nasmiješim. "Mislite kako dobivate malo od kuće za šest milijuna u South Kensingtonu i da je ionako nećete zadržati više od godinu dana, budući da su londonske kuće pune tuge. Pitate se hoću li se poševiti s vamajer se palim na starije žene, imam nekakav ogavni edipovski tumor ili zato što sam od onih mladića kpji smatraju da ih samoponižavanje uzdiže do nekakve božanske spoznaje." "Ide vam ovo od ruke, zar ne?" "Najbolji sam." "Jamačno postoji objašnjenje." Zazvučala je umorno od te mogućnosti. "Poslije." "Poslije čega?" "Znateveć." O andele moj, moj pali anđele to me, dakako, pogodUo u nekoliko žica O moj andeoski gospodaru, jebi me, jebi svoju prasicu, mmmmddaaa, gurni svoj ogavni jebežljivi kurac u moju ogavnu jebežljivu guzicu, do balčaka, do kraja, umhmn? Nnhmn. Ti znaš da sam ja tvoja pokvarena karopušljiva kurvica, ha? Jebi svoju kurvicu Djevicu Mariju— Bojim se da sam u tom trenutku pomalo izgubio glavu. Zanimljivo da je cijeli ovaj monolog (Vaš sa štovanjem se bilježim bio je previše zauzet čudom svoje živnule i jogunaste močuge dabi se potrudio odgovoriti) bio izgovoren robotskim monotonom, poput biskupamjesečara koji recitira Atanazijevo vjerovanje. Seks je za Harriet postao jedan od instrumenata zatomljivanja; u njemu
ponire u dubinu svijesti daleko od površine svog života. Ta pornološka mantra (baš kao i Atanazijevo vjerovanje, kad smo već kod toga) povlači je u dubinu do razine njezina bića gdje nitko ne postavlja pitanja, gdje njezina životna povijest isparava, gdje joj biće bezbolno krvari u ništavilo. Premda ja nisam ni pisnuo, ne da se poreći učinak takvog sočnog jezika na Gunnovo gudalo. čak su i iz Harrietinih bestrasnih usana one izazvale zapanjujuću preobrazbu. (I usput u sjećanje prizvale činje licu da Penelope nije mogla, jednostavno lije mogla prostačiti u krevetu a da se ne •azvali od smijeha; dok Violetine probavne metnje vrebaju tako blizu površine da su i tih njihovih nekoliko opojnih kreševa zbile na površinu u obliku razblaženog salomazo skeča od kojeg je Gunn špricnuo cao lovački pas.) Tako je s njim otkad je naičio čitati. Zapravo, njegova vještina čitaijajoš kao djetetabilaje gotovo isključivo josljedica njegove želje za znanjem o spollosti koje su knjige sadržavale. čak i kao jdraslu osobu muda ga zasvrbe na riječi iiksija, fukoidi, picikato, picigin, karaba:ak, karavela samo zato što su u rječniku msjede riječima fukati, pica i kara. Siguran »am da ćete se složiti da je to apsurdno ponašanje za odraslog čovjeka. Harriet je izgledala vraški žalosno kad |e svemu došao kraj. Vraški žalosna da je 5vemu došao kraj. Vraški žalosna što se vrijeme ponovno pokrenulo, sa svim svojim tika i taka, svim svpjim mučnim podsjetnitima na to d«3 je ona, gdje je bila, što je učinila i kamo, na kraju, ide. "Brineš se da ćeš u Pakao", rekoh joj ja, napinjući Gunnova prsa (zamalo sam natipkao 'prsne mišiće', ali ne želim vas uvrijediti) ispred zrcala i pušeći. "Ne brini se zbog toga. Izvršio sam tamo dolje neke promjene. Oganj i sumpor, smrtna bol? Prošlost. Nema smisla. Osim toga, računi za grijanje... Šalim se. Ali ozbiljno govoreći, možeš li mi reći jedan dobar razlog zbog kojeg bih trebao gubiti vrijeme na to da mučim svoje goste? Sve to... ta fora da ja stavljam duše na muke takva glupost." "Molim te, prestani govoriti." "Moje je mišljenje, hej, mi casa su casa. Sve dok nisi gore sa Starkeljom, ja sam svoje obavio. Nema razloga da se ne ponašamo civilizirano. Nema razloga da nam nebudeugodno." "Dušo, dobar štos, ali treba znati kad prestati." "Nitko ne shvaća. Što misliš da bi Njega više ojadilo? Duše u Paklu koje pate i žale što nisu bile dobre? Ili duše u Paklu koje banče i misle: 'Hvala kurcu da se nisam obazirao na sve te bedastoće o moralno zdravom ponašanju?' Nemoj mi reći da ne vidiš logiku?" "Nema utjehe u logici", reče Harriet, podigne slušalicu i pritisne tipku da naruči hranu u sobu. "Apartman 419. Bollinger. Tri.Ne.Fućkamise." Klik. Štedljiva bogataška škrtost na riječima. Nije potrebno reći molim ili hvala. Da roditelji nisu korili svoju djecu kad bi zaboravili reći molim i hvala, nikad ne bih uspio progurati kapitalizam. "Harriet", rekoh. "Osjećam se kao da sam dobio jackpot. Zašto mi ne dopustiš da tinabacimpriču?" Ona se prevrne na trbuh i pusti da joj je dna ruka padne preko ruba kreveta. Kosa joj je sad bila staračka žalost. Zaprepašćujuće: dok sam gledao u njezin ostarjeli lakat, problematičnekapilare zapešća, osjetim kako ponovno gusne krv u Gunnovim mošnjama. Ko bi si to mislil? Nude mi se sve Violetine draži, a ja ne mogu dignuti ni obrvu. A tad dođe Harriet, koja ah, sad skopčam ima godina koliko bi njegova majka imala da nije skiknula... "Nema smisla", reče Harriet. "Sigurno sam je već čula. Svijetu je ponestalo priča prije mnogih stoljeća." "Harriet, ja sam prvi koji će se složiti s time", rekoh pripaljujući novu Silk Cuticu opuškom one koju sam upravo popušio do fUtera. "Potpuno si u pravu. A ova je priča, da znaš, ova je priča najstarija od svih..." Priča o mom khkh padu. Uuuu... mama, kakavje to pad bio. Usudio bih se reći da više nije bilo takvog. Semjas, Samael, Azazel, Arijel, Ramijel... strmoglaviše se s ruba Neba i planuše u blistavoj pobuni. Mulciber, Tamuz, Apolion, Karnivean, Turel... jedan po jedan trećina Raja potegnuti u ništavilo lancem moje karizme. Negdje u padu shvatim što sam učinio. To me... ah... pogodi. Znate li što sam pomislio? Pomislio sam: O. Jebi ga. Grom i... pakao. Kad bolje razmisliš, primjedba na mjestu, zapravo. Ali
trčim pred rudo... Središnji sukob, naravno, bila je moja trzavica s Juniorom. Sinom Božjim, da ga nazovem Njegovom punom titulom. BezveznjakodlsusaBožidaraKrista.Isukrst. Sin Broj Jedan. Sinek. Odakle da počnem? Od žaljenja vrijedne kozje bradice? Potpunog nedostatka smisla za humor? Edipovske transferencije? Anoreksije? Izbacio je sedmoricu mojih najboljih prijatelja iz Marije Magdalene i uživao u svakom trenutku. Premda ga ne osuđujem. Magdalenaje bilapičićko kolačić i nakon svog obraćenja; dok se onako uvijala usred egzorcizma izgledala j e... Hm. Imam to na DVDu. Umontirat ćemo nekoliko prizora u film. Dugo sam već razmišljao o Sinu. Kad nas je VakuumBog stvorio da odvalimo Boga od Vakuuma, samootkrio je svoju trojnu prirodu, foru s tri u jednom koja je uzdrmala cijeli nesvijet ontologije. Nisam siguran da to nije pomalo šokiralo i Njega, kad je otkrio daje ne samo Vrhunaravno Biće, nego da cijelo to nevrijeme ima klinca i duha kao referenta za odnose s javnošću a da to i ne zna. Usto, očito je propustio najbolje negodine mliječne zube, večernje kupanje, čitanje priča pred spavanje budući da je bilo jasno da je Junior već bio sasvim odrastao, balansirajući za vijeke vjekova negdje između onaničnomanične fa ze puberteta i krize malodušja koja nastupa oko tridesete. Sin je bio ona Njegova strana koju je najčešće držao skrivenu, kao da je sumnjao da bi ta strana mogla izazvati probleme medu širim članstvom, kao da je znao (a znao je) da je sloboda ujedno i sloboda da se, primjerice, poželi više Njegove Ijubavi nego što je imaš, da se poželi biti voljen koliko je, na primjer, voljen i Netko Drugi. Povremeno bismo spazili mladog Isukrsta kako uvježbava svoj žmirkavi izraz žalobne samilosti. Bilo bi mi neugodno. Mi smo u tišini trpjeli nagovještaje. Glasinu o stvaranju svijeta. Modus drukčiji od onoga koji smo poznavali, oblikbivanja tako korjenito stran našemu da su se mnogi od nas prihvatili posla i zamalo stradali razbijajući glavu time. Rafael je prvi propjevao. Nekim je serafinima omogućeno da kapiraju brže nego drugima. Rafael taj magarac Rafaelovje um bio za mene otvorena knjiga. "Hoće li se to dogoditi?" upitam ga. "Da." "Koja je moja uloga?" "Gabrijelova je uloga da—" "Koja je moja uloga?" "Mihaelćebiti—" "Rafael, koja je moja uloga?" U tom smislu. "Mi ćemo biti glasnici", reče Urijel. "Glasnici?" "Novima." "Kojima Novima?" "Drugorođenima. Smrtnicima." Materija. činilo se da je materija bila ta vrhovna koncepcija. Zavrtjelo bi nam se u glavi kad bismo pomislili na to. Nismo mogli misliti na to. A kakva je to papazjanija o smrtnicima? Dopustite mi da se poslužim litotom: nije mi se to sviđalo. U meduvremenu, Junior bi me čudno pogledao svaki put kad bi nam se pogledi sreli. Nije me jedilo što me gledao nesklono, već s visine. Tisuću mi je puta bilo na vrhu jezika (u to vrijeme neračvastog) da Ga upitam: "Koji kurac gledaš?" No nešto bi me uvijek spriječilo. To što je bio Zjenica Očeva oka. A kad smo već kod te teme, dopustite da jednom za svagda riješimo pitanje 'Božjeg miljenika'. Nikad to nisam bio ja. Aistinaje... ah,istina... istinajedaBog nikad zapravo... nikad me zapravo nije slušao. Godinama, počevši odmah poslije mojeg rođenja, pokušavao sam... unijeti nešto posebno u Gloriju, nešto jedinstveno, priopćenje od mene Njemu, znak da sam ja... da želim... da shvaćam način na kojiOn...Da... Dakle, stvar je u tome daje pizdekMihael (molim vas, oprostite mi na izrazu) uvijekbio Njegovmiljenik. Mihael. Neke pojave imaju vlastitu gravitaciju, vlastito zračenje. Tako je bilo i sa Stvaranjem svijeta. Nije bilo konkretnih dokaza, ali polako, jedan po jedan, shvatili smo da svijetpostoji, negdje, drugdje.
Drugdje! To nam je pomutilo mozak. Je li moguće zamisliti negdje drugdje u nigdje? (Škakljivo pitanje. U anđeoskoj sferi ne postoji pojam mjesta. Zapravo je besmisleno uopće i govoriti o andeoskoj 'sferi'.) Dakle, nismo bili negdje, bili smo nigdje. A ipak, kako je Staro Vrijeme prolazilo... "Mislim da je počelo", rekoh Azazelu. "Štoto?" "Stvaranje svijeta." "Štojeto?" "Različito od ovog. Ima nekakve veze sa Sinom. Sinom i Smrtnicima." "Što su ti Smrtnici?" "Nisu poput nas." "Nisu poput nas?" "Ne." Šutjeli smo prilično dugo. A tad me Azazel pogleda. "To ne zvuči baš dobro, zar ne?"reče. "Mi bismo trebali njima priopćavati Njegovu Volju", tvrdio je Urijel. "Zašto?" "Oni su Njegova djeca." "Mi smo Njegova djeca." "Oni su drukčiji. Imaju nešto." "Što?" "Njega u sebi." "Sereš." "To je istina. Imaju komadić Njega u sebi." "Dakle, kažeš da su bolji od nas?" "Ne znam." "Slušajte ili se to samo meni čini? Ili i ostali misle da je to malo... previše?" Bilo je to turobno vrijeme za nas, razdoblje kad se Njegovo Gospodstvo odvratilo od nas i posvetilo stvaranju Svemira. Centralno je grijanje isključeno. Nepokolebljivi pristaše nisu odustajali od Glorije, ali ja nisam bio srcem u tome (ni u kojem slučaju nisam bio jedini). Sveti Duh zalazio je medu nas da bi provjerio kakvo je stanje našeg duha, ali dobra trećina (ona zločesta trećina) jedva bi promrmljala nekakav pozdrav. U meduvremenu, Isukrst mi je stvarno počeo ići vašim tako slikovitim rječnikom na visimira. Smislioje novu foru. Isprva mi se učinila samo bizarnom. A zatim neobično prostačkom. Naposljetku mi se učinila stoposto uvredljivom. (Merde alors, kakva je to tlaka, lov na riječi koje mogu poslužiti. Nemojte smetnuti s uma da sve ovo predatira Materiju ili Formu. Imajte na umu da je sve ovo sklepano iz beznadno neprimjerenih metafora.) A nova se fora sastojala u sljedećem: On bi odabrao trenutakkad samja zadubljen u razmišljanje ili duboko utonuo u razgovor. Ne bih Ga mogao ignorirati. (Padanje niči ce u Njegovoj nazočnosti bila je uobičajena pojava. Nikad izrijekom zatraženo to bi bilo vulgarno ali ne učiniš li to, da vidiš te svrabove i krvarenje iz nosa. To mi je postala prava muka.) Poput djevojke kojoj njezina nevinost služi kao instrument zavođenja, On bi se uhvatio za halju na prsima i razgrnuo je, pokazujući užasnu šupljinu u grudnom košu oko kašastog srca s krunom od trnja. Kapljice krvi resile su taj jezivi organ, kompletiran, vidjeh, ranama u obliku karo znaka na igraćim kartama po rukama i nogama, te ogavnom rasjekotinom iznad bubrega. Nisam imao pojma zašto se mene poziva na tu opscenu paradu ni što se od mene očekuje premda moram reći da mi sve to nije mirisalo na dobro. čak me i tad mučila zla slutnja da to nešto znači... Na neki način, Bog si je sam sve to navukao na vrat. (Naravno, Luci, da je On to sve navukao samom sebi na vrat, budalo jedna.) Da me nije suočio s činjenicom svog izbivanja, stvari bi možda drukčije tekle; no ja sam se mi, mislioci i umovatelji anđeoske svite snalazio sasvim dobro i bez Njega. Bilo je to... kako da se izrazim? Kao praznici. Dotad sam zapravo provodio sve vrijeme (a sjećate se, riječ je još o Starom Vremenu),svesvojevrijemeplovećiNebesima i govoreći Mu kako je on divan čovac jer mi čini veliku milost što mi dopušta da plovim Nebesima i govorim Mu koliko je On divan čovac. Nisam znao zašto, ali mi se to naglo učinilo... pa... besmislenim.
Kad mi se javila ta misao (sad su tu bila cijela jata onih kričavih ptica, čitave improvizacije s jazzom) čak me i Sveti Duh ostavio na miru, i prvi sam put postojao u stanju divne i nepopustljive zasebnosti. Bilo je to mučno i uzbuđujuće. Naporno i prostodušno. Bilo je smiono i vrtoglavo. Veličanstveno i budući da sam pretpostavio da se On tako cijelo vrijeme osjeća profano. Istinu govoreći, bila je to silna opijenost. Kristalizacija osobnosti, trenutak spoznaje da sam ja nedvojbeno ja, zaseban od bilo koga ili bilo čega, da imam vremena napretek i da sam moćan od želje da ga provedem izvan kuće, da ga potratim, razbacujem se s njim na vlastita djela i prohtjeve, da se odvojim od Boga (od Boga, teolozi, molim vas, obratite pozornost, a ne da se postavim povrh Boga), da se jutrom probudim i pomislim: Sveca mu, to sam ja! Što ću danas raditi? Opijenost. Najveća. Svihvremena. Umojoj dugoj, škakljivoj, nasilnoj i prljavoj povijesti trenutaka, rekao bih da ih je taj trenutak sve nadmašio. Ne možete to zamisliti. To nije kritika. Naprosto znam da ne možete zamisliti jer sam se pobrinuo da odvojenost od Boga bude nešto što ćete vi uzimati zdravo zagotovo. Moje je gundanje odjeknulo u andeoskim redovima poput groma. Tek kad je moj duh skočio na noge i počeo skakutati između njih, šapćuđ o svem tom vremenu koje su potratili, mnogi su medu njima shvatili da su stvarno slobodni. Ne možete mi zamjeriti. Mislim to doslovce. Vi meni ne možete zamjeriti. Vi ste Ijudskabića. Abiti čovjek znači odabrati slobodu naspram zatočeništva, nezavisnost naspram ovisnosti, slobodu naspram ropstva. Ne možete mi zamjeriti jer znate (ma dajte, narode, uvijek ste znali) da je pomisao da vječnost proživite tako da ne radite ništa osim da veličate Svevišnjega potpuno neprivlačna. Pali bi u komu za sat vremena. U Raju je super jer da biste ušli, morate sebe ostaviti ispred njegovih dveri. Ne možete mi zamjeriti jer molim vas, budite barem jednom iskreni sa sobom i vi biste otišli. Što ne znači da sam bio spreman za Njegovbijes, kad me stigao. Zapravo, dat ću vam savjet: nemojte nikad, nikad pomisliti da ste spremni za Božji gnjev. Sve se dogodilo tako brzo. U Staro Vrijeme rekli bismo da se dogodilo u nevremenu. Zaista u nevremenu. Iznenada, On se Svojim prisućem oborio na Nas. Do tog trenutka nismo ni primijetili da smo se počeli okupljati kao družina. Znao sam da je igri došao kraj. Nije ništa rekao. Nije morao. Poslao je Mihaela. "Pretpostavljam da je prekasno da se predomislim", rekoh. "Prekasno je da se predomisliš", reče Mihael. "Lucifer, tvoja je gordost odredila tvoj put." Tad smo ih ugledali, užareno bi: jeli anđeoski zdrug zbijen iza njega. Dva na jednog. I to debelo dva na jednog. Osjećao sam Starkeljin jedva obuzdani bijes poput natečenog neba. Budi jak, Luci, rekoh si. Budi jak, budi jak, budi jak. Znate kakavje to osjećaj: mučno blaženstvo u utrobijer znate da ste Učinili Svoje i znate da ćete Dobiti Svoje. Sretna jasnoća prkosa. Od nje lebdite, smušeni ste, laki poput kugle suhog korova, smiješno lakoumno vučete vraga za rep. Prepast i ushit. Počeli smo, pomislih, pokrenuli se! Okrenem se i osvrnem s praga, podignute brade, trenutak čistog postojanja skakača s tornja prije nego što se propne natraške i načrčka znakovlje u prostoru. To je bio trenutak: eter je zadrhtao i usukao se, blještava andeoska svita, vrijeme zadržava svoj divovski dah. Nisam pripremio nikakav govor, ali sam smislio nekoliko prigodnih riječi. "Pa", počnem. A onda se provali Pakao, i prije no što smo se snašli, borili smo se za goli život. JL, Možete reći o meni što želite, ali nemojte reći da nisam snalažljiv, u redu? Hoću reći, bi li to vama palo na pamet? Besposlen pop i j ariće krsti čak i vlastite. Nije me 22 naročito stid priznati da mi je do susreta s Harriet u baru najpreči prioritet bilo iscrpno trošenje Gunnovih smrtničkih resursa na neumjerenost: ispostavilo se da sam zapanjujuće slab na omlet s dimljenim lososom, svježim koprom i grublje mljevenim crnim paprom; dnevno sad već popušim do osamdeset Silk Cutica, ali sam prilično siguran da sam u pušenju dosegao plafon; a barmeni me... poznaju, da tako kažemo, i čak su službeno dodali koktel Luciferov Ustanak votka, tekila, sok
od naranče, sok od rajčice, Tabasco, Tio Pepe, Grand Marnier, cimet i Ijuta chilli papričica nepustolovnom koktelskom jelovniku svog bara. Jahao sam hors dok nije lipsao. Taj se hors prevalio na svoja sjajna znojna leda, podigao sva četiri kopita u zrak i preklinjao me da stanem. Kokain (dva poteza koji čine deseti neslužbeni sastojak Luciferova Ustanka) probio se kroz oba brodska prozorčića moje gladne šnjofalice, a nacrnčio sam se (nakrampao, naorao, nakopao, nasaftao, nasrkao) s dobrom polovicom ponajboljih grla XXX Eskorta 'cure prpošne i fine za gospodu koja traže najbolje'. Tražim li ja najbolje? Da znate, to najbolje što imaju na ponudi u XXX Eskortu i jest najboIje. Osjećam se... Pa, osjećam se dobro, shvaćate? Pjenušave kupke Violetina trajanja, jarebičje pečenje, bradavice oprašene kokainom i poneka stidnica začinjena vanilijom, promijenjena stanja svijesti, vidovnjaštvo (stekao sam ovdje cijelu klapu štovatelja) i neobično pouzdana pohota nadahnuta Harrietinim ocvalim mufom i točilom za kaku nije puno u usporedbi s mojorn ruwandanskom tarapanom ili balkanskim rumlom, ali jest nešto, nešto. Što inače da se radi s vremenski ograničenim tijelom, zemaljskim životom? Bilenijima već sanjam o ovakvom godišnjem. Asad? 0 uzvišene li i darežljive Fortune! Harriet, Nexus Films i Trent Bintock. Trentov kratki film Uključujući sve ove je sezone nagraden na festivalu Sundance. 1 u Cannesu. A i u Los Angelesu. I Berlinu. I svugdje gdje je bilo vrijedno spomena i gdje nije. Trent, dvadesetpetogodišnji Njujorčanin, toliko markantne vanjštine i isklesana tijela da je na rubu samoparodije, trenutačno je vezan ugovorom za Harriet Marsh od Nexus Filmsa. Izgleda kao križanac izmedu Apaša aerobika i kalifornijskog surferskog božanstva. Njegovi nokti i zubi zapanjuju bjelinom koja bi postidjela snjegove Aspena. Trent, čiji ga je mladenački dodir s makar skromnom slavom podigao do visina taštine u usporedbi s kojima bi Gunn izgledao stidljiv, je ono što biste vi nazvali 'zreo' za osvajanje. Harriet će ga lansirati. Lansiranje mladića jedna je od Harrietinih zanimacija; sebe smatra nekom vrstom vodenog žiga koji će oni ponijeti sa sobom u svjjet, ubuduće vidljivim je dino kad se dotičnog mladića stavi pod vrlo jako svjetlo... Jedino što nedostaje u toj slici jest slikopišćić. Film koji će dovesti Trenta na holivudsku Alistu, a u Nexusovu škrinju planetoidni svežanj novca. Cjelovečernjak, film, filmsko djelo. Priča. Koju sam postkoitalno nabacio Harriet uz tri boce Bollyja i osam poteza Vrlo Velečasnog Ante Kokaina. 0 ja znam da je to banalno. Tako vraaaški banalno. Ali nakon što me Harriet ozbiljno shvatila, zaigrao sam se. Istog se trenutka zagrijala za tu ideju. L.A. Tokio. Pariz. Mumbai. Dvadeset pet riječi ili manje? Manje. "Lucifer", rekla je. "Stvaranje svijeta. Istočni grijeh. Rajski vrt Julia boj na Zemlji s Isusom. Specijalnih efekata kao u priči. Kontroverzija." Ona stavi točku na i tog reklamnog govora čistom antilogikom. "Najskuplji film ikad snimljen." Oduševili su se. Ne možete mi zamjeriti, zar ne? Naravno, film će dovesti stvari na njihovo pravo mjesto prije svršetka vremena; naravno, film razotkriva Pravog Mene ali pomislite samo na zaradu od suvenira. Usto lansiramo priču kako je u scenarista Gunna, koji se sad povukao iz javnog života, zapravo ušao Lucifer da bi napisao taj scenarij. Usto koknemo par zavidnih kritičara da se cijela stvar zahukta. Možda Juliji otfikarim glavu na pola snimanja pa umjesto nje ubacimo Penelope Cruz."... članovi filmske ekipe sad počinju vjerovati glasini da je scenarist Declan Gunn sklopio nekakav faustovski pakt..." Lucifer će biti najveća ikona popkulture u njezinim posljednjim danima. Ujedno i posljednjim danima svega ostalog, kad ste već to spomenuli. Odstupi, Madonna. Katolici, fundamentalisti, baptisti, Jehovini svjedoci Isuse, svatko tko je netko na prevelikom zemljovidu kršćanstva organizirat će prosvjede ispred kinodvorana diljem svijeta. A klinci? Klinci će biti oduševljeni. Iskreno rečeno, jutros sam se pogledao u zrcalo i pomislio: Znaš što si, je li? Ti si drznik. Lucifer, tvoj je problem, tvoj neodoljivi i zazoran problem, jest taj što uvijek moraš otići korak dalje. Nije ti dosta što si prihvatio Declanovu dušu samoisporučenu smrtnim grijehom samoubojstva, nego ga želiš vratiti u igru s novim nizom uvjeta koji će mu osvježiti apetit za životom i ponovno ga udaljiti od Starkelje. "Već sam imao tu dušu," želiš Mu reći, izmedu gutijaja Remyja i nehajno izbačenih kolutova dima, 'Već samje imao, ali sam je vratio u žrvanj. Volio bih da pažljivo motriš, Njofra, kako tvoj svat
s novopoklonjenim životom, ugrabljen sa samog praga izvjesnog Pakla troši ostatke svoje slobode na to da ponovno ušeta ravno u moje naručje..." Samopouzdanje? čovječe, to je metasamopouzdanje. 1 eto. Uskoro u svim kinima. Ono što me ubija jest to romantično vraćanje u Gunno vu potleušicu da pišem. Ne smijte se. U hotelu ne mogu istisnuti ni riječi. Zapravo se i ne žalim: siromaštvo Gunnova bivšeg života predstavlja draškavu opreku ekstravagantnom životu kojim živim u njegovo ime u Ritzu. Opreku u malim dozama, dopustite da istaknem, u vrlo, vrlo malim dozama. Život medu hotelskim parajlijama mi odgovara. Ja sam Ime: vidovnjak koji se pretvara da je Sotona. Slavna osoba, shvaćate, na razini o kojoj je Declan mogao (a redovito i jest) samo sanjati. Tamo su, dakako, naviknuti na slavne osobe. Osoblju je pod prijetnjom otkaza zabranjeno obigravati oko njih. Hoću reći, uljudni su, naravno očekuje se da vas prepoznaju ali nema gluposti u stilu 'O, gospodine Cruise, jako ste mi se svidjeli u onom filmu s onim retardiranim.' Pročulo se o Budućem Filmu. Mi ja, Trent i Harriet izazivamo žamor došaptavanja kad se sparkiramo kod šanka. Luciferov Ustanak najprodavaniji je koktel u hotelu. Jutrom se budim nasmiješenog gupca i krepkog pimpeka. Sunce ulazi kroz prozor i grli me. Doručci koje se ispire šampanjcem, a na kojima Harriet inzistira, praktički jamče gala dane. Gunnove kosti kao da najzad ulaze u kolotečinu. Pjevam dok se tuširam (Giddupah giddorn up like a sexmachine giddorn up) i preskačem po tri stube odjedanput. To se zove život. Dopustite da ponovim to se zove život. (Ato je istina, da znate. Rad me u posljednje vrijeme pomalo deprimirao. Odnedavna. Njegovapredvidivost. Rutina. Pomanjkanje makar i daška izazova. Zgodnom simetrijom, moje novostečene tjelesne krpice omogućavaju materijal za analogiju: osjećao sam se teško, tromo, povremeno grozničavo, ukočenih zglobova, olovne glave, sa žgaravicom u crijevima, astralno boležljiv i općenito anđeoski meteoropatski. Ovaj mije bijegbio potreban. Kao što se kaže, promjena je dobra koliko i počinak.) Ta fora s vidovitošću je pravi magnet. Jack Eddington želi mi dati vlastiti televizijski šou. Lysette Youngblood želi da idem na turneju s Madonnom. Gerry Zooney želi da se izravno suočim s Urijem Gellerom. Todd Arbuthnot želi da se povežem s njegovim Ijudima u VVashingtonu. A tko su ti Ijudi? Clanovi moje ritzovske koterije. "Declan, imaš li pojma koliko bi mogao time zaraditi?" sinoć mi reče Todd Arbuthnot nakon što sam mu ispričao sitnicudvije o Dodiju i Dijani od kojih su mu se digli nokti na nogama. "Da, Todd, imam pojma", rekoh. "I molim te, dragi mladiću, zovi me Lucifer." Ne kuže to s Vragom. Otpisuju to kao dopustivu guruovsku ekscentričnost. Nije potrebno posebno napominjati da nitko od njih nije ni čuo za Declana Gunna. Nitko od njih nije pročitao Tijela u pokretu, tijela u mirovanju. Nitko od njih nije pročitao Sje ne kostiju. Premda su preporuke anonimnosti dobrodošle kad je riječ o Trentu, snobu od pera, kad mu nije prazna njegova škrabica s drogama. "U redu", reče on, podigavši glavu mutna oka nakon što je šmrknuo kokain u mom apartmanu gdje se, sporazumno, održavaju naši 'radni sastanci'. Harriet je bila vani. Na večeri s mikroelektronskom i farmaceutskom tehnologijom. S druge strane prozora zazivao me osvijedjeni London. Silno se uzbudim nakon što se smrači. Uzbudim se i dok je još dan, ali ta tama, ta namigujuca gradska svjetla... Znate, počeo sam izlaziti. Izlaziti, u Londonu, noću, s puno novca i droge, sa slavnim Ijudima i silno skupim prostitirtkama. (A Gunn je izlazio, noću, sam, dekintiran, bez droga, bez poznatih faca, nadobivao se košarica od komada kojima bi se upucavao, a nakon što bi kapitulirao i povukao se k Vi, i ona mu uskratila seks, vratio bi se kući, mamurno si prošetao kožicu, rasplakao se, povratio, popušio cigaretu i dugo mozgao 0 tome kako je na rubu da sasvim napusti svaku nadu prije nego što bi pao u nemiran 1 neokrepljujući san.) "U redu", reče Trent, razgiba donju čeIjust, pa raširi i stisne oči boje safira. "Počinjemo s potpuno zacrnjenim ekranom i glasom komentatora. Nema zvijezda, je li tako? Hoću reći, neće biti zvijezda, je li?" Ja završim s ugovaranjem posjeta Elisi u XXX Eskortu i spustim slušalicu. To što ste vi verbalno
angažirani na telefonu ili u razgovoru s nekom drugom osobom, kad smo već kod toga za Trenta nije nikakva prepreka. "Nije bilo zvijezda", rekoh. "Nije bilo ničeg." On me na trenutak pogleda poput osobe koja se sprema prijeći u nedostupnu dimenziju svijesti. A zatim se strese. "Tako je", reče. "Imaš pravo, potpuno. Bio si tamo. Zaboravljam." "Ono što moramo potrefiti," rekoh ja pripaljujući jednu od Harrietinih ostavljenih cigareta Gauloises, "žica koju zaista moramo pogoditi jer sve ostalo proizlazi iz toga—" "Znam, čovječe. Isuse, znam..." "Jest trenutak mog preobraćenja. Trenutak moje pobune." "Samo nastavi. Govori." "Mihael je upravo iznio poznatu optužbu oholosti, je li tako?" Skočim s kreveta i dopustim da me svjetla velegrada dohvate iz boljeg Gunnova profila. "I ja kažem... 'Oholost?' U tom trenutku to je samo šapat, pacinovski šapat. 'Oholost?'Alije tojedna od scena u kojima šapat prerasta u dernjavu. 'Je li oholost željeti vlastito mjesto pod suncem? Je li oholost željeti biti nezavisan?' Malopomalo glasnije, shvaćaš? 'Je li oholost željeti učiniti nešto u kozmosu?' Glasnije: 'Je li oholost željeti biti ne tko?' Još glasnije: 'Je li oholost željeti živjeti dostojanstveno?' A zatim punim gasom, jebote: 'Je li oholost zasititi se toga da se UVLAčIŠ NEKOM STARCU U DUPE?"' Trent odmahne glavom u ushićenoj nevjerici, kao glazbenik u transu. "Jebo te Isus čovječe, ti bi trebao glumiti tu ulogu", reče on. Uprem u njega svoju cigaretu. "A ti si, mili mladiću," opomenem ga ja, "užasan laskavac." Ne mogu vam reći kako sam se dobro osjećao. Gledati stvari poput narcisa i oblaka je divno i krasno. Gledati stvari poput narcisa i oblaka nakon što ste upravo potrošili 372 funte na večeru i smazali dvije tablete ecstasyja kao pripremu za petosatnu smjenu s XXX Eskortovim najsrdačnijim parom platinastih plavuša, e to je zaista divno i krasno. Znam što većina vas misli o svemu tome. O tom seksu, novcu i drogama. Mislite: Ijudi koji tako žive, nikad ne završe sretno. To vam je potrebno misliti baš kao što je muškarcima s malim penisima potrebno misliti da veličina nije važna. To je razumljivo.Bogati, slavni, velikih penisa, vitki i prekrasni oni izazivaju tako prijeku zavist da je jedino možete izbjeći tako da je prevedete u sažaljenje. Ljudi koji tako žive nikad ne završe sretno. Da, imate pravo. Baš kao ni vi. A u meduvremenu su se naužili seksa, droge i novca. (Dodao bih ovdje da je Gunn zadržao svoj truli katolicizam uglavnom samo zato što bi ga ateizam primorao da prihvati činjenicu da se Ijudima poput Jacka Nicholsona, Hugha Hefnera i Billa Wymana neće dogoditi ništa strašno nakon što umru pomisao koju nije mogao podnijeti.) "Kako to da nitko nije snimio taj film?" upita Trent. "Hoću reći, čovjek bi pomislio? Spielberg. Lucas. Cameron. Usput, budžet za specijalne efekte probit će ozonski omotač, jebote." "Napišemo li taj scenarij, oni će platiti", rekoh. "A želimo efekte, je li tako?" reče Trent. "Hoću reći, nije nam cilj nekakvo beketovsko egzistencijalističko sranje, ha?" "Trent, želimo najveći film nakon Titanica", rekoh. "A nema ni preseravanja u stilu bez velikih imena", reče Trent, između ušmrkavanja kokaina iz vlastite žlice s monogramom. "Ti pizdeki s filmskih akademija koji misle da je grijeh angažirati neko poznato ime. To je tako aut, jebote." "Trent, mogu te naguziti?" "Hoću reći, Isusa mu što?" "Nema veze. Verbalni tik, mladiću. Imaš pravo. Tako aut. Harriet želi da Julia Roberts glumi Evu." Rekao sam sve to i uspio zadržati ozbiljno lice. Molim da mi se oda priznanje za to. "Šteta da je Bob De Niro već glumio Lucifera u Anđeoskom srcu", reče Trent, mahnito si trljajući vrh nosa, kao da ga pokušava obrisati. "A Nicholson u Vješticama iz Eastvvicka. Jebiga, t» i Pacino je upravo odglumio Sotonu u onom sranju s Keanuom Reevesom." (Da vam kažem kako izgleda popis glumaca koji su odbili ponudu da glume mene? Izgleda kratko.) "Depp", rekoh. "Keanu bi se objeručke prihvatio toga ali moramo uzeti nekog donekle talentiranog. Trebali bismo razmisliti i o nekoliko počasnih uloga za slavne glumce. Možda nekog rockdinosaura s lažnim zubima da glumi Boga. Robert Plant s bradom." "Aha, ali želimo li uopće Boga u čovječjem liku?" upita Trent. "Ja sam više za nekakvu ruku koja
izlazi iz jaja u obliku zvijezde i sluzavog slinavka a' la Giger." "Trent, svida mi se tvoj način razmišljanja", rekoh. "Svida mi se kako razmišljaš." Naravno, sve je to ostavilo traga na mojem odnosu s Violet. (Evo pitanja: mislite li da će održavanje Gunnove vezanosti za Violet biti dobro za njega?) Zahvaljujući tome što nije pročitala Tijela u pokretu, tijela u mirovanju, malo sam se namučio daje "podsjetim" da je to priča o Luciferovoj pobuni, padu i borbi s Isusom na zemlji. "Bit će to najveća marketinška kampanja ikad viđena", rekoh joj dok smo pili daiquirije u Svvansongu. Šutio sam o Ritzu. Koliko ona zna, ja još živim u clerkeirvvelškom kokošinjcu. Takoder je nužno da je držim podalje od Harriet i Trenta nužno ako želim održati iluziju da će se ona naći unutar makar i najšireg digitalnog snimateljskog radijusa neke uloge. Dosad ju je moje rasipno trošenje moja lisnica pati od poremećaja pomanjkanja koncentracije držalo zatravljenu; alije samo pitanje vremena prije nego što počne očekivati domjenke, poljupce u prazno pokraj obraza, rukovanje s Ijudima koji pretvore u zlato sve čega se prihvate, neizbježne pregovore u krevetu. Ovdje dolje, sve je uvijek pitanje Vremena. "Nedco od Hariettinih Ijudi u četvrtak će razgovarati s McDonald'som. Imat ćemo McSotonu. Angažirat ćemo "Quakeovu" ekipu za CDROM igricu. Ah da izdat ćemo i sličice za skupljanje. Pali anđeli. Kao Top Trumps." "TopTrumps?" "Harriet je već počela izbacivati male ulagače iz filma. Princ Faquit je upravo potpisao ček na četiri zarez pet milijuna dok su jeli oštrige u Nonu. Ne možeš vjerovati kako je lako od Ijudi dobiti novac za film. Ali samo ako je posrijedi nevjerojatno velik iznos. Jebote, nezavisni producenti ne mogu platiti ni pizzu malom od kamere." "Rekao si joj za mene, zar ne, Declan?" upita Violet, zaključivši da sam u posljednjih nekoliko sekundi progovoro nekim afričkimjezikom. "Da." "Ne, ali hoću reći jesi, zar ne?" "Rekao sam ti. Eva." Violet, koja je sjedila prekriženih nogu, ajednajoj se cipelicavisokihpotpeticaklatila na nožnim prstima, na to naglo utihne. Bilaje jako prisutna. "Ne zajebavaj se sa mnom, Declan", reče ona. Položim joj ruku na koljeno. "Nije do mene", rekoh. "Hoću reći, nisam ja onaj koji odlučuje o podjeli uloga. Imaju Hagar Hefflefinger. S njom je teško izaći na kraj. Jako je sposobna. Teška u dobrom smislu. Sposobna na težak način. Baš kakvi Ijudi zaduženi za podjelu uloga moraju biti. I kao što rekoh, nije do mene. Ali je scenarij moj kad smo već kod toga, što kažeš na Salomu?" "Koga?" "Herodovu kći. Princezu. Usto i ridokosu, pa sam pomislio, logično." "Znalasamdalažeš." "Molim?" "O ulozi Eve. Znaš, nisam baš stopostotna glupača." Violet se u svakom slučaju brzo prilagođava. U početku je novost mojeg oporavljenog Bartola bila pozdravljena smiješkom kojijoj je izmamio jamice na obraze i nagnao u trk do njezina ispretumbanog budoara, gdje je moja cura izvela tako pjenušavu i razigranu felaciju da su mi se obrve, koje su se podigle na njezinu početku, odbile spustiti do njezina svršetka. (Gledanje u zrcalo pokazalo se lošom idejom, što zbog Gunnova mušičavog droba i dlakavih nogu, što zbog njegova podvaljka, ženskih sisa i klempavih ušiju, a što zbog toga što mu je tijelo bilo neka vrsta antiafrodizijaka sve dok nisam počeo uočavati pornografski potencijal u našim estetskim neskladima...) Ali je Violet bistra. Već je počela racionirati iskazivanje naklonosti. Njezina je izdašnost trebala pokazati da je njezina kurentnost još čvrsta. Budući da dosad nije bilo ništa od sastanka s producentom i redateljem, već je obuzdala svoju rastrošnost. "Violet", rekoh. "Violet. Daje do mene ali slušaj. Slušaj. Ja ne odlučujem o podjeli uloga, ali će u mojem ugovoru stajati odredba da se mene pita. Harriet ovaj tjedan sastavlja ugovore. Ali tko god da odlučuje o podjeli uloga kurčeva Hefflefingerica ili tko drugi Trent Bintock je redatelj tog
filma, a Trent Bintock misli da sam ja stvaralački genij. Ako mu ja kažem da trebamo uzeti u obzir tebe za Evu kažem li mu da trebamo uzeti tebe u obzir za Evu... čuješ li što govorim?" Zamalo je došlo do suza. Očidragulji napunili su se do ruba. Ona ih sad zatvori tri, četiri, pet sekundi; polako je disala kroz nosnice. "Znaš li koga Harriet želi za Lucifera?" rekoh. "Znaš li s kime je sinoć razgovarala telefonom?" Violet otvori oči. Sad smo bili u poznatom odnosu. Ja sam bio tata koji ju je prestrašio za njezino dobro i ona je sad, prekorena, gledala u mene spremna da je se izbavi od straha. "S Johnnyjem Deppom", rekoh tiho, pa otpijem gutljaj i pogledam kroz prozor. Ona spusti glavu na trenutak u introspektivnoj šutnji. Kad je ponovno podigla pogled, na licu je imala zgrčen gotovo gorak osmijeh. "Zaslužili smo to, Declan", reče ona. "Shvaćaš li što želim reći? Pas mater, zaslužilismoto." * Postoji raširena zabluda o meni. Tu je objedu proširila Crkva, naime da ću vas ja izigrati ako sklopite ugovor sa mnom. Naravno, to su bedastoće. Ja nikad ne varam. Ne moram. Pitajte Roberta Johnsona. Pitajte Jimmyja Pagea. Ljudi su tako gluhi i slijepi za dvosmislenosti vlastitihjezika da smućkaju svoje želje u obliku tako punom rupa da im uvijek mogu ispuniti želje na način na koji to nikad nisu zamišljali. Želim biti bogat kao moj otac. Nema problema. Nelhael izazove financijski krah, tatica bankrotira hvala ti na duši, cobra. Naravno, kretenski primjer, ali biste se iznenadili koliko mi manevarskog prostora ostavite. (Mušterije koje najbolje prođu sa mnom su domišljate, pokvarene, podle hulje, voljne prepisati svoj zagrobni život u zamjenu za priliku da postanu još pokvareniji i podliji nitkovi dok su još s ove strane groba.) Ja ne mogu izgubiti nijednom od tih transakcija. I kad svoj ugovor učinite imunim na dvosmislenosti i kad sam ja, zahvaIjujući tome što ste želju srca svoga zaodjenuli u semantičku luđačku košulju, ugovorno obvezan da vam dam što želite, svejedno ću se ja, nakon nevjerojatno kratkog vremena (sve Novo Vrijeme za mene je kratko), dočepati vaše duše. Kako da se izrazim? Zaista ne želite da se to dogodi. Možete biti jedna od spomenutih istinski pametnih, pokvarenih i podlih hulja, čija se želja podudara s mojim općim planom. Primjerice, možda biste željeli kontrolu nad Ijudskim mislima, financijsku moć, imunitet od kaznenog progona, pristup djeci, osobni harem, itd. Ako ste zaista pametni, ako zaključim da imate to nešto u sebi, mogao bih vas ubaciti u neki Sustav. Učinit ću od vas medijskog tajkuna, diktatora, vodu kulta, magnata pornoindustrije ili kuma narkomafije. Dok vaša zloća ima stanovitu težinu, dok usisava druge, i sve dok ste spremni proliti malo dobrog, starog znoja dobit ćete što ste zaželjeli: slavu, karizmu, lovu, mjesto u povijesti, šestogodišnjake, što god. Vi se nauživate, ja dobijem Sistemskog poslužitelja, Starkelja dobije migrenu i mislili ste da sam zaboravio, zar ne? ja dobijem vašu dušu kad umrete. Pa neka sveti oci blebeću o lažima i izdajstvima. A istina je da ja ne muljam. No da znate, jednom su me preveslali španjolski bijednik po imenu Don Fernando Morrales, na isteku predivnog 16. stoljeća. Taj je mladić bio mustra. Sin jedinac dobrostojećih roditelja, proveo je prvih nekoliko godina života odrasle osobe spiskavajući svoje bogatstvo na nevjerojatnu dijetu cuge, kurvi i kocke. Došao na prilično zao glas po krimenima bogohulne raskalašenosti i orgijanja. Kao što kažu, roden za to. S vremena na vrijeme bih ga malko podbo kad bi ga zagolicala krivnja ili mu mašta podbacila, alije on višemanje bio od grešnika koji sasvim dobro samoinicijativno funkcioniraju. Da vam budem iskren, nisam mislio da će doživjeti dvadeset petu, što zbog sifilitičnih opijatomana i ušljivih muških droca u koje je umakao svoj pozamašni chorizo, da ne spominjem rastući broj raspiganih tatica čije je kćerke prilično neodgovorno oplodio; alije, nevjerojatno, on nastavio terevenčiti po slobodnom svijetu sve dok nije ponestalo novca. U tom trenutku, kao što može potvrditi svaki baterijom iznenada zaslijepljeni voajer, plamen želje žeže dvostruko jače u pomanjkanju mogućnosti zadovoljenja te želje i tako je bilo i s mladim Morralesom, sve dok ja napokon nisam odlučio svratiti, sklopiti ugovor i maknuti ga jednom za svagda izvan dohvata izbavljenja, a njegovu skrofuloznu dušu upisati upaklenirovaš. Razmišljao sam ponovno o tome i shvatio da samjamačno bio u čudnom raspoloženju. Da, bio je to
dan silnog bola katkad jedva uspijem podići obrvu i vrgoljasto se nakesiti ali je tu bilo još nečeg... Možda sjena melankolije? Osjećaj da je moje zlatno doba iza mene? Da su izazovi stvar prošlosti? (Ludost, gledajući unatrag, s obzirom na moja postignuća u posljednjih 400 godina, ali sam podložan trenucima sumnje kao i ostali. A ne mislim pritom na blagu ili upornu sumnju. Mislim na pogubnu, egzistencijalnu sumnju, sumnju koja pita kakvog to sve ima smisla. Bilo je dana kad sam naprosto morao ležati u zamračenoj sobi.) Sad svejedno. Bitno je da bez obzira na razlog nisam bio sasvim svoj kad sam svratio do Morralesa u obrednu dvoranu jednog od njegovih okultističkih amigosa koji se, na Morralesovo uporno traže nje, morao sasvim nepotrebno prenavljati da me "zaziva". Molim vas, obratite pozornost na navodnike, koji ukazuju na šaljivost. Dušice moja, Lucifera se ne "zaziva". Nije on batler, jebote. Lucifer te posjeti. I to je sve. Osjetim li da mi je u interesu stupiti u izravan kontakt s vama (a nadajte se da neće, zaista), doći ću bez obzira na to hoćete li me vi pokušati "zazvati" ili ne. A ako ne, nikakvo sablasno pojanje, gole guze, zlokobne brade, sodomizirani jarci ili zaklane kokoši neće ama baš ništa promijeniti, osim stanje vašeg saga. Nemojte me pogrešno shvatiti: vi ćete se ludo zabaviti. Samo što to jednostavno ne djeluje. Do vraga i te digresije. Kako je Gunn kako itko ikad nešto dovrši? Morralesovkompa, stanoviti Carlos Antonio Rodriguez, bio je jedan od onih usranih amatera koji se time bavio očigledno samo zbog putene pustopašnosti. Dugo je i uporno dokazivao Fernandu da je zazivanje Njegova Sotonskog Veličanstva i teško i krajnje opasno, ali je naposljetku shvativši da ako ne udovolji molbi, postoje dobri izgledi da Fernando protjera mač kroz njegovu, Carlosovu, glavu on kapitulirao i počeo. Nije bio spreman za mene kad sam se pojavio. (Zavirio sam u garderobni ormar s odjećom za prikazanja: da, nešto... tradicionalno, mislim iako, mila, reći ću nešto samo tebi za Ijubav: raskoIjena su kopita isključivo namijenjena za spavaću sobu.) Vidio sam da ima dobra dva sata rezerve bajalica i bljezgarenja; istinu govoređ, nisam mogao izdurati njegov latinski. Pošteno sam ga prepao. Zapravo, toliko sam ga prestravio da se pomerdao u gaće i vrišteći izjurio iz sobe, ostavivši me nasamo s Fernandom. Don Fernando Morrales. Ajoj. Uvijek kad najmanje očekuješ... oprostite. Razgovaram sa sobom a trebao bih razgovarati s vama. (Vi. Znate, ja znam tko ste. Znam gdje živite. Kako se osjećate kad to čujete? Sigurni?) Kad se sve zbroji i oduzme, Fernando je imao kurčeva cojones. Bojao se. Zapravo se... ah... znojio ali se zbrojio koliko je trebalo da izdrži pregovore. Nije bilo iznenađenja: ja dobivam njegovu dušu, on dobiva lovu do krova, kobne nesreće za popis stvarnih i zamišljenih neprijatelja dug kao ruka, i puno zaista užasno puno nehigijenskog štosanja. Izdiktiram mu odredbe ugovora i rekoh da si prereže venu radi krvavog potpisa. (Očigledno, nije važan taj komad papira koji ionako ne mogu ponijeti sa sobom natrag u eter, nego čin potpisivanja. Krvje pečat. Tako je bilo od pamtivijeka. Pitajte Isukrsta. Možete uništiti ugovor, materijalno svi to čine ali to neće ništa promijeniti kad dođe vrijeme za naplatu. To vam obećavam.) Dakle, Fernando je zavrnuo rukav i pažljivo razgledavao svoju podlakticu u potrazi za sigurnim mjestom na kojem će zasjeći kad me Bog zna što mu je puhnulo u glavu da učini takvo što ne trepnuvši upita je li istana da sam nazočio Kristovu raspeću. Kad sam mu rekao da naravno jesam, on me zamoli, prilično bez veze pomislio sam, da mu nacrtam prizor koji samvidio. Strogo govoreći, trebao sam malo temeIjitije istražiti Morralesovu dušu. Priznajem, to je bilo nemarno s moje strane. Osjećao sam se čudno. Onaj je bol čekićao poput autističnog timpanista a moje srce... moje srce... No dobro, ne moje srce, ali je to bio jedan od onih čudnih dana kad sam se jedva mogao usredotočiti na to što radim, kad me krvlju poprskan i truplima posut trag mog marljivog života cimao poput zagonetke. Kako pade sa Nebesa, o Luciferu, sine Zorin? Ponekad to propustim kroz glavu, poput zvuka pobjedničke trublje. Drugom prilikom me jednostavno silno rastuži. Fernando Bog bi ga znao zašto citirao je to prigušenim tonom, šaptom koji smrtne uši ne bi ni čule. (Izaija nije čak ni govorio o meni kad je to rekao. Proricao je usud Merodachabaladana, koji nije bio, kao što možda mislite, član Harlem Globetrottersa, nego babilonski kralj. Naprosto se kadšto Ijudski izričaji pukim slučajem poklope s istinama Raja i Pakla. Kad se to dogodi, te se rečenice zalijepe u povijesti kao čičci.)
Učinio sam to telekinetički, pera umočenog u tintu Morralesove krvi. Nisam znao da imam umjetničkog dara sve dok taj crtež nije iskrsnuo na poleđini nepotpisanog ugovora. Nisam znao da sam... znate već... kreativan. Unio sam se u posao; izazov da potez bude pošten, čudnovato stanje izmedu pune koncentracije i potpune praznine (očigledno nešto zenovski), momentalno brisanje mede izmedu subjekta i objekta, prolazno nadrastanje bića. Znate li da postoje crteži koji kao da poručuju toliko toga u tako malo poteza? E to je bio jedan od njih. Povrh svih mojih ostalih vještina i talenata, bio sam nadnaravno dobarrisač. Ispostavilo se, predobar za vlastito dobro. Kad sam ponovno obratio pozornost Morralesu, vidio sam da tugaljivo plače i čupa navoje kose. On poljubi sliku (ako želite znati istinu, bio sam malo laskavprema Juniorovoj frizuri i bradi, ali bili su i gotovo svi ostali slikari u povijesti umjetnosti) i zakuka, a suze mu se smiješaju s krvlju: Uade Satana: Scriptum est enim: Dominum Deum tuum adorabis, et illi soli seruies... Uade satana... Uade satana! Što se, za klasično retardirane medu vama (a to ste ovih dana gotovo svi vi) prevodi kao: Odlazi, Sotono: jer zapisano je: štovat ćeš Gospoda Boga svoga i samo ćeš Njemu jedinome služiti. Vi Ijudi i vaša bijesna bogojavljenja, ha? Zaista. Tako ste samodopadni. Nakon toga nisam mogao ni riječi izvući iz njega. Ajoš manje potpis. Gore od potpunog gubitka vremena preobraćenje. Kao što kažu, tko pod drugim jamu kopa. Naravno, nisam si mogao pomoći nakon što sam shvatio da zaista mogu... izraziti nešto tim crtežom. Morao sam si dati oduška. Napraviti se važan. Vratim se manji od makova zrna svojoj braći u Paklu. Kažem im da mi nije dobro. Prilegnem. (Sad se sjećam da se Astarot na to malo zasmijuljio.) Prokleti Morrales je moju sliku predao vatikanskom Apostolskom sudu i kunem se životom otišao u franjevce. Idiot. Nekoliko tisućljeća u čistilištu, da bi ga Starkelja tad pustio u Raj. U međuvremenu je onaj crtež, moj crtež, zaključan u jednoj od Rijetko Kad Otključanih soba u Vatikanu, i za njegovo je postojanje dosad znalatekpovlaštenašačica. Doduše, morate znati da taj crtež može... djelovati na one kojima nekako dođe na oči. Jedan je iskvarenikardinal (čista tautologija) u 18. stoljeću od nje naskroz sišao s uma. Zapravo, toliko je poludio da se objesio u bordelu uskoro nakon što gaje njegova mlada dama ostavila da se odjene, i time mi ubacio svoju od grijeha otežalu dušu u krilo poput hrpe gnjilog voća zakašnjela odšteta za Morralesa, ako smijem reći. JL /\ A sad... Gunn. Gunn i samoubojstvo. Mislite: zaboga, t» zašto? Potrebno je strpljenje da bi se Ijude navelo na samoubojstvo. Strpljenje i stanoviti zdravorazumski glas. Neće biti bolje. Bit će samo sve gore. Trebaš stati toj boli na kraj. Savršeno je u redu željeti da ta bol prestane. Samo trebaš leći i sklopiti oči... Trebalo mi je neko vrijeme da pogodim ispravan ton: djelomice nezainteresirani liječnik, djelomice milostivi svećenik, a njihova objedinjena poruka bilaje: to ti je potrebno; to je u redu. Ali Gunn. Što je njega potaknulo? Što se osim njegove pokojne majke, Violet, Poštede oluja i wordsworthske malodušnosti zbog gubitka nebeske svjetlosti djetinjstva dogodilo? Postoji duga i kratka priča. Ako ne vjerujete u Boga ili slobodnu volju, postoji samo jedna duga priča, nepoučna priča u kojoj nitko nije kriv ni za što. (Jošjedna korisna stavka u kojoj moj glas razuma dobro dode, to svođenje svijeta na materiju i determinizam.) S druge strane, kratka priča, tabloidni uvodnik, je Penelopa. Ne ona Penelopa iako je ime Gunnove bivše umjesno, budući da je on nju smatrao, izmedu ostalih idealizacija, uzorom ženske vjernosti. (I uživao neobično i postiđeno u pikanteriji mojeg prijedloga da pogleda pornić u jednom mančesterskom hotelu gdje je odsjeo radi predstavljanja svoje knjige:"... tankoćutan i zapažajan..." napisao je Manchester Evening News o njemu koji se zvao Penelopine strasti, a čiji je zaplet slijedio svoj klasični predložak u svim važnim detaljima osim jednJim: Penelopa prođe puteno sito i rešeto s cijelom vojskom prosaca kao i s većinom posluge, i na kraju filma bude u stanju takve zrikave zadovoljenosti da se moraš upitati hoće li uopće uspjeti prepoznati Odiseja ako on pomrsi planove za Penelopine strasti II i stigne kuci...) 0 te digresije! Problem s poznavanjem Ijudi jest u tome da je sve relevantno. Ništa nije digresija. čak je i Gunn to znao. Primjerice, dobri stari Auden, s facom kao u glavice kelja, primjerak čijih se Sabranih pjesama kad ga uzmeš s Gunnove police otvori sam od sebe poput
robotaflićkice na "Romanopiscu", gdje nalazimo Wystanovo opažanje da mladi Dickens ili Joyce mora Postati cjelina dosade, podložan«Prostim jadima poput Ijubavi, među Pravednima pravedan, među nečistima • Nečist, a u vlastitoj nejakoj duši, • ako može, otrpjeti sva Ijudska zla Da ne bi postali bozima slični, nisam li rekao Evi, prvom potencijalnom romanopiscu? Je li to bila laž? Mora se znati Sve, a ispričati Nešto. Što znači laganje prešućivanjem. Nijedan umjetnik ne zna sve (aha, čak ni ovaj umjetnik majstor cuganja, majstor izležavanja, majstor prevaranata, majstor tjelokradica), ali budući da svaki umjetnik zna više nego što može reći, sva je umjetnost laž prešućivanjem. A ako je Bogjedini umjetnikkoji zna Sve, koliko je golem njegov grijeh prešućivanja! Tko, pitam ja vas skrušeno, više zaslužuje epitet Otac laži? Napišete tu izvanrednu knjigu ali postoji kvaka: jedino je vi možete čitati jer što je Stvaranje svijeta nego knjiga koju jedino Gospod Bog može čitati? Ono što ostaje neispričano je mistično, što ostaje mistično je strahotno, a što ostaje strahotno nerijetko bude štovano. Quod erat demonstrandum. Ali da se vratimo mladom Gunnu. Koji je nedavno osvanuo kako zuri u boginjavo kupaoničko zrcalo i naglas izgovara riječi "nova nada Gunn", ispijenom i žučljivom ironijom istražujući zapanjujuću neprimjenjivost te metafore, onako kako bi čovjek, perverzno, mogao guratijezikujoš bolnu šupljinu nedavno izvađenog zuba. To je jedna od njegovih zdvojnih navika. Ima ih puni tobolac i odapinje ih svakog sata, sve dok navečer ne stane ispred svog odraza, na svetog Sebastijana nalik i uljuljkan bliže svom ogavnom snu uspavankom mojega glasa blagog razbora: Ona te zvala mlada nada Gunn. Te bi joj se riječi otisnule s usana poput milozvučno izgovorene čarolije u kojoj su pomiješani blagost i draškanje. Zajedno s Andele, Deckalino, Gunneroo, Dušo, Dečko, Šećeru i ono što ga raspinje Ljubavi. Izgovarati naglas ta imena kojima ga više nitko nikad neće nazivati svom nesamilosnom odrazu, jedna je od njegovih zdvojnih navika. Kao i alkoholizam. Kao i pornografija. Kao Violet. Kao i preslušavana kaseta šutnje izmedu njega i njegove drage pokojne majke. Kao i svakodnevno ažuriran zemljovid njegove lažljivosti "... tankoćutan i inteligentan...", napisali su u Manchester Evening Postu o njemu fraza koju on ponavlja, grleno, trenutak prije nego što će se pijan kao bačva skljokati na koljena uz rub pločnika u Shaftsburyjevoj aveniji ili balistički povratiti u ždrijelo svoje zahodske školjke u Clerkenwellu. Nebesa, kako ovaj jezik melje. Nemam dara za kratkodi. A vi, nedvojbeno, za strpljenje pa stoga diha! (Osim toga, danas popodne moram napisati prizor Iskušenja u pustmji. Harriet se smije kad joj ja pokažem svoj materijal. Ja to isisam iz malog prsta, ona to zna. Kriminalno kako ja to isisam iz malog prsta.) On je luk gorućeg zlata a to su njegove strijele očaja ali svejedno nismo nimalo bliže tome zašto ili kako. Da Gunn piše o Penelopi, on bi je uljepšao, budući da nikad nije otišao dalje od njihove romanse i zašao u njihovu stvarnost. Stoga mi dopustite da barem budem jasan. Ona nije bila svetica. (Da je barem bila. Sveci i svetice su da se kuglaš od smijeha, trajno na rubu preobraćanja na grijeh. Ne mogu si pomoći. Ekstremi uvijek salijeću svoje suprotnosti u sitne noćne sate.) Bila je prilično zgodna, ali ne toliko da biste je poševili da je sasvim ćelava. Zapravo je imala sreće da nije ispala zapanjujuće prekrasna jer ne bi imala dovoljno snage da se othrva mogućnosti da živi od povlastica koje takvo stanje donosi. (Zapanjujuće prekrasni Ijudi su malokad dobri, iz jednostavnog razloga što ne moraju biti. Pakao je krcat dušama bivših misica i mistera, dok u Raju, otkad su Ijudi počeli otezati papke, višemanje vlada trajna nestašica krasotica i krasotana.) Dakle, Penelopa. (Vidite li što se događakad anđeoski um počne pričati priče o Ijudima? Potrebne su zagrade gotovo unedoglednog povratka u prošlost; poput jedne od onih ruskih babuški samo nezamislivo plodne, ne sa samo šest svojih inačica u sebi, već s nekoliko milijardi tako silno puno vremena prije nego što se stigne do posljednje, prve, izvorišta ili isteka... Zapamti, Lucifer, nas ovdje zanima jedino Gunnova odluka da si oduzme život...) Penelope je došla u London (sa svojom smršom žutosmede kose, u zelenoj kožnoj jakni i s okrhnutim smeđecrvenim lakom na noktima) studirati književnost i zaljubiti se. I tamo upozna crnookog Declana Gunna puti boje čaja.
"Sviđa mi se tvoje čelo", kaže on kad je ona jednog jutra otvorila oči. Šest mjeseci hodanja a već govore u maniri zaljubljenih razgovor samouvjereno površan i, premda nevezan, krajnje se uspješno održava. "Ponekad je poput mačjeg. Akosa ti raste iz njega točno kao i kad si imala pet godina." "Želim rajčicu, med i jogurt", kaže ona. "U snu mi se učinilo da sam rodila dijete, ali kad sam ga pogledala u svom naručju, bio je to kolač od badema." "A dok si išla u osnovnu školu," kaže on, "učitelj bi primijetio da zuriš kroz prozor u igralište, i bio bi siguran da ne čuješ ni jedne jedine njegove riječi i njegov bi se površinski dio jedio, ali te onaj dublji, estetski njegov dio obožavao zbog tvog mačjeg čela i tvoje krajnje ravnodušnosti prema tome gdje si i onome što te on pokušava naučiti." "Koja je najvažnija stvar?" kaže ona, ponovno promijenivši temu. "Angel Delight", kaže Gunn. "Istina", kaže Penelope, prelazeći jagodicama prstiju po njemu, iscrtavajući međe svog vlasništva, nedužno pohlepna. "Istina je najvažnija. Biti što jesi. Ne se prenemagati." "Znam." "Alizaista." "Znam." "A nakon toga Angel Delight." On, naravno, ne može sasvim povjerovati u svoju sreću, svoju potpuno nezasluženu sreću da ju je našao. Uživaju si govoriti istinu o svijetu. Imaju samo devetnaest godina, pa njihov svijet nije naročito velik. "Moramo imati bebače", kaže Penelope, uspentra se na njega i namjesti. "Ha?" "Ne ove sekunde", kaže ona osjetivši ga u sebi. "Ali jednog dana. Jer, ne budemo li ih imali mi, imat će ih ružni, glupi i okrutni Ijudi, pa će sile zla i podlosti pobijediti." Gunn je na rubu hipnotiziranosti: tijelo mu je zasićeno tromošću na kasnojutarnjoj vrućini. Njihovje prozor poluga toplog zlata. Ne zaslužujem ovo, misli on, promatrajući kako se svjetlost tare o njezinu kosu, osjećajući točno koliko svoje težine ona usteže zapanjujuće erotično obuzdavanje Ovo će sve morati doći na naplatu. Upravuje. A sad dobri Bože, t • pogledaj samo koliko je sati! Penelope sam spomenuo samo zato što je ona dio onoga što je dotjeralo našeg Gunna do žileta i kade. Tako to ide tu dolje, primjećujem, ta strašna daka na laženja uzroka a zatim još gore, nalaženja riječi. To sve traje nemjerljivo dugo. Da je Gunn prestao govoriti prije puno godina, možda je mogao početi živjeti. To mu je čak i palo na pamet; a kad se toga dosjetio, on je, predvidljivo, otišao i pisao o tome. Dragi moji, skrenuli smo s našeg puta. Znam, ja sam za to kriv. A sad strepim da me privlačna sila svijeta odvlači od ovog. Kao što znate, imam posla. Kao što znate, moram obići neke Ijude. To nije bila fer borba. To pokušavam izvući iz te priče, shvaćate? Trent silno želi zaigrati na tu kartu. A zašto i ne? To i nije bila fer borba. Da je bio prepušten sam sebi, nisam siguran da bi Junior stigao do Golgote. Ne mislim samo na to što je zapisano primjerice, upozorenje super rogonji Josipu da Herod bjesni i da je u Egiptu lijepo vrijeme u to doba godine govorim o stvarima za koje se i ne zna, koje su se dogodile poslije, kad je Bebač Isus odrastao i kad se, da je Starkelja imao imalo pristojnosti, trebao držati po strani i ostaviti nas dvojicu u ringu, u izravnom sudaru, bez rukavica, pobjednik uzima sve, itako daIje. Ali što, pitam ja retorički, Bog zna o fer borbi? Uzmimo primjer Kristova iskušenja u pustinji. Pomalo suvišno, dopustite da počnem s konstatacijom da je bilo vruće. Zaista jezivo vruće. Nebo je bilo bijelo poput kosti i pusto, sunčana svjetlost statična eksplozija na pijesku. Cvrljili su se gušteri a kamoli ne vodomari; pustinja je bila posuta njima kao dragim kamenjem. Pustinjske su biljke okretale svoje sjene oko osi, polako. Junior se povukao u pustoš kroz koju bi povremeno prohujao neki bulazneći esen ili fanatik u halji od kostrijeti. Kad sam mu prišao, izgledaoje loše: čupavabrada, jačmenci na zakrvavljenim očima, upali obrazi, slomljeni nokti, ispucane usne pune
groznica. Da, post u trajanju od četrdeset dana i noći očigledno nije bio ludo zabavan. Kad sam ga našao, sjedio je zgrbljen na ulazu u pećinu, koljena privučenih do brade, koščatih prstiju isprepletenih oko dugačkih goljenica. Prohladni ulaz u špilju bio je jako crn, a spaljena zemlja oko njejakobijela. "Gladan, dušo?" rekoh. To mi je slabost da, nedvojbeno slabost da mi je od dana rastvaranja halje i probodenog srca gotovo nemoguće obuzdati netrpeljivost u njegovoj nazočnosti. čim ga ugledam, nešto u meni prepukne, ja se sav narogušim i po^stanem smrknuto zajedljiv. Tako me jedi. Siguran sam u jedno: da sam uspio to nadrasti i dopustiti šarmu da učini svoje... "O", reče on. "To si ti." "Jasno ti je da su te forsirane dijete zamka, zarne?" "Gubiš vrijeme, Sotono." "Ne, ako mi čini zadovoljstvo biti ovdje. Usput, zovem se Lucifer." "Odlazi." "Slušaj, ti znaš kakav je postupak. Zar bih ja bio ovdje da tvoj Tatica ne želi da sam tu?" On uzdahne. Na to nije imao komentara. Došao je ovamo da ga se stavi na kušnju. "Pa počni onda, može?" reče on. Pa sam ja počeo. Verzije koje ste vi baštinili očito su daleko od istine. Matej je napisao da sam ga pokušao nagovoriti da pretvori kamen u kruh (što je iznjedrilo koještariju o tome kako čovjek ne živi samo o kruhu), da se strmoglavi s planine i tako izazove andele da ga navratnanos spase (što je iznjedrilo onu budalaštinu s ne kušaj gospodara, Boga svojega) te da se pokloni i štuje mene u zamjenu za sva kraljevstva svijeta (što je iznjedrilo sad svjetski glasovitu provalu sa stanite iza mene). Luka ovo potvrđuje, ali je sprčkao redoslijed i zamijenio planinu zgradom (u pustinji). Pitam ja vas: mislite li zaista da je to najbolje što sam mogao smisliti? Hoću reći, samo da vas sve skupa podsjetim u slučaju da ste zaboravili: ja sam... Vrag. A i da nisam, morao bih biti potpuni dudek da pomislim da bi on popušio neku od tih gluposti. Nakon četrdeset dana i noći gladovanja ne možete ni jesti kruh. Da mu anđeli priskoče u pomoć što bi to dokazalo? To bi mu, pretpostavljam, omogućilo da mi pokaže koliko je važan, da ugodi svom egu ili taštini, ali taština nije bila njegova slabost. Želite li nekoga dovesti u iskušenje, nađete mu slabost. Sva kraljevstva ovog svijeta? Mogao sam mu jednako tako ponuditi zbirku Pokemona. Evandelisti kažu čime bi se njih dovelo u iskušenje. Isukrsta nije zanimalo takvo što. Ne smeta mi to što su Evandelja izvitoperena, ali mi smeta što ja ispadam tako ograničen, tako kratkovidan. Osim licemjerne kreposti i nedokučivih alegorijskih poučnih priča, Isukrst je zapravo imao samo jednu slabu točku. Sumnju. Vrlo rijetku i redovito nadvladanu vjerom ali je postojala. (Uspio sam ga smutiti u Getsemaniju, malo prije početka fešte, a gotovo sam ga upecao u posljednji čas na križu kad se, nakon što sam ga udavio onom opaskom "rekao sam ti da Mu ne možeš vjerovati", uspaničio i upustio u ono s lama sabahtani.) Da, s vremena na vrijeme bio je sklon upitati se je li to sve bilo prijeko potrebno, to da bude izdan, popljuvan, ismijan, izbičevan, okrunjen krunom od trnja i čavlima pribijen na križ gdje je satima trpio smrtne muke, ismijavanje, porugu i slično. Morao se pitati, sasvim logično, je li sve to vrijedno truda. Pa sam ga tako odveo do mjesta gdje su se dine spuštale prema stjenovitoj izbočini koja je ružičasto blistala na suncu. "Ciniš to da bi spasio svijet, je li?" upitah ga. On samo nastavi zuriti u zemlju, ništa ne govoređ. "U redu", nastavim. "A evo kako će svijet izgledati nakon što ti učiniš svoje. Samo ću izlistati naslove, ali me zaustavi kad god o nečemu budeš želio više doznati." Ogavan, ali ne i neistinit (poštenja mi) foršpan iduće dvije tisuće godina prikaže se kao čarolijom na kamenoj platformi ispod nas, zajedno s imenima, datumima, mjestima, zvučnim efektima i statističkim podacima. Bilo je tu i nekih fantastičnih stvari to sad već znate holokausta, tiranija, pokolja, tehnologije, biotehnologije, ratova, ideologija, bezboštva, gladi, novca, boleština, Eltona Johna... Nije mu se to svidjelo, vidjelo se. A nije ni mislio da ja to sve izmišljam. Nije mislio da ja to izmišIjam jerje znao da ne izmišljam. Stajao je pokraj mene i zaljuljao se. Možda zbog gladi, vrućine, priviđenja, glavobolje. Možda kao posljedica podsvjesnih slika koje sam prošvercao u svoj prikaz pornografske bljeskove njega i dječjim uljem premazane i u tangu odjevene Marice
Magdalenice (ili Pičke Maričke, kako sam je ja običavao zvati, na veliku Isukrstovu žalost) u položaju dvoledne zvijeri (znam, pomalo bezobrazno od mene, al moraš se tu i tam zabavit na poslu, ne?); a možda se samo osjećao užasno osamljen poslije više od mjesec dana druženja samo sa škorpionima i kukcima tko zna? No znam da se pokolebao. Zaglavinjao. Posrnuo. Okrenuo prema meni, podigao nesigurnu ruku kao da će me zgrabiti za moj nepostojeći rever. U kojem trenutku, tipično tipično Starkelja navuče crni oblak preko sunca i udari Božjom strijelom ravno posred mog ekrana, zbog čega ja iskočim iz kože, a Charlie Browndođeksebi. "Ipak ću učiniti što sam naumio", reče on. "Asad, odjebi, molimte." Kao što rekoh: nepoštena borba. >v Hotel je pun jeke, sablasnog odjeka mučnih Ijubavnih afera i loših poslova. Poslovni dogovori, nevjere, sputane strasti i iznenadne smrti svaka soba sadrži svoju mozaičnu pasliku bića koja su prošla kroz nju. Hotel je veliki londonski srčani zalistak kroz koji protječe krv gradskog bogatstva planetarnog bogatstva nekad postajkujući, nekad žurno. Ljepota i dosada oblikuju njegovu nekritičnu ćud. U njemu samkodkuće. Unjemusamtako... kod kuće. Razmjeri me jebu u mozak. Andeoski razmjeri u Ijudski mozak, Ijudski razmjeri u andeoski mozak ajoj. Zavrti vam se u glavi. Što da si misliš nakon što si nematerijalno prisustvovao Božanskoj ejakulaciji koja je iznjedrila materiju što da misliš o... tratinčici? Kako da svijest a osobito problematičan križanac koji trenutačno nosam po svijetu pomiri te krajnosti? Nakon što sam promatrao kako se novorodena zviježda izbacuju neštedimice, mliječno, u vakuum, nakon što sam objahivao crne rupe i bestjelesno kročio između nabora vremena i zavojnica materije što da si mislim o reckama na Harrietinim nožnim noktima? Trebam li ja sekunde tretirati kao eone a sjemenke kumina kao Jupiterove mjesece, drangulije dostojne Nebeske kurve? Očigledno da. I nemojte me pogrešno shvatiti. Zvučim li zbunjeno, toje samo sretna zbunjenost dobitnika iz nekoliko kola prenesenog jackpota, sad kad su mu se svi izbori sveli na izbor užitaka. Smješkam se često, suočen s tim dražesnim neskladima. Uspomene na nemjerljive buktinje domaćeg ognjišta sad se miješaju s bliskim preletom golubinje sjene ili točnim dimenzijama rečenične točke. S drogama ili bez njih, to me blago nesuglasje spoznaje vodi kroz ovdašnje wijeme u čilom blaženstvu... Znam, moram napisati četrnaest prizora, ali što, ako smijera upitati, učiniti sa snovima? Za početak: san. Kako sam uopće mogao bez njega? Zapravo ne baš spavanje, nego tonuće u san. Kako samuopće opstao bez cijelog tog procesa tonuća u san? Postoje Dan Dvanaesti (Nebesa, kako vrijeme leti kad se dobro zabavljaš) raznorazne stvari za koje se pitam kako sam mogao bez njih. Izraelske rajčice. Campo Viejo Rioja. Heroin. Podrigivanje. Bollinger. Cigarete. Peckanje losiona poslije brijanja. Kokain. Orgazam. Kokteli Luciferov Ustanak. Aroma kave. (Kava opravdava postojanje riječi "aroma".) Naravno, puno je toga što ne znam kako podnosite disk džokeji, zanoktice, zadržavanje vjetrova, All Bran no unaprijed sam znao da će tu biti svačega. Dakle, san. Priznajem, prvi put kad me shrvao, bio sam zatečen: u jednom je trenutku bila večer i ležao sam na Gunnovu ležaju prekriženih gležnjeva, s ugodnim osjećajem topline u stopalima i ramenima a idućeg je bliještalo sunce i Vašeg sa štovanjem se bilježim iz sna je tako iznebuha trgnula kamionska truba da se zamalo usrao u gaće, te je doživio minijatumu krizu identiteta koja je rezultirala užasom koji osjetiš kad se probudiš prvo jutro u nepoznatom hotelu pa moraš rekonstruirati svoju životnu povijest. Tako sam se prepao (još jedna premijera) da sam kao metak izletio iz Gunnovih kostiju i vratio se, be stjelesno, u eter. Ispostavilo se (zamorno, to što se za stvari ispostavi) da to nije bila dobra ideja. Bol onaj bol vratio se istog trenutka, jasan i glasan. (Znate, kad napustim Gunnovo truplo nakon tih mjesec dana, boljet će me kao... Ne bi se pomislilo, zar ne, s obzirom na to da je prošlo tek dvanaest dana i tako to? Hoću reći, još ne cvikam ili nešto takvo, ali... pa... prokletstvo, čovječe. Au, shvaćate?) Ali spavanje tonuće u san na to sam se naviknuo. Lako je shvatiti zašto ste vi, narode, tako ludi za njim, premda mi je neshvadjivo zašto to činite noću, u najbolje doba dana. Ali snovi opa. Bio je to jedan od Gunnovih. (Da, nažalost: povrh jednolične obleke i majušnog pimpača, naprtili su mi i velik dio tih podsvjesnih tričarija.) Dakle, kao što svi vi znate, tudi su
snovi nenadmašno dosadni ukoliko osobno niste u njima, pa vas neću opterećivati pojedinostima. ("Noćas sam usnio silno čudan san", kaže Peter. "Jesam li ja bila u njemu?" pita Jane. "Ne", kaže Peter. "Ja i Skip smo bili u toj šumi, i..." itd. Jane ne sluša i tko dajoj zamjeri? Hinjeno zanimanje za partnerove snove jedno je od pola tuceta Ijepila koji drže kukavno slijepljenu maketu monogamije na okupu.) Taj je san Gunn dosad usnio samo jedanput ili dvaput. Neki postariji bradonja dolazi da odvede njegovu majku u kino. On nije Ijubavnik. (Tek toliko da se zna, riječ je o pederu na kojeg se Angela sažalila, a čijeg je partnera karcinom cijelog požderao.) Kinfa Gunn zna da to nije Ijubavnik ali ne može ili ne želi vjerovati tom starkelji. "Ja sam samo prijatelj tvoje majke", uporno mu govore zulufaste usne. "Nemaš se čegabojati. Neću tije odvesti. Možeš mi vjerovati. Znaš da mi možeš vjerovati." (Ali je Gunn, zapetih ramena, čvrsto klupko u kojem bjesni oluja. Lice mu se žari, a u grudima bruje goli osjećaji koji još čekaju da im jezik natakne šešire i kapute. Majčin prijatelj sjedi na kauču, Gunn stoji ispred njega i u lijevoj ruci drži novi model makete Mini Coopera neonski zelene boje kojem se otvaraju prdjažnik, poklopac motora i vrata cijena majčinog društva, pretpostavlja on. Bebisiterica zagrijava kolutove špageta u kuhinji. Gunn začuje vup a zatim ravnomjerno izdisanje plinskog ringla. Svom svojom neučinkovitom snagom (kad je majka okrenula leda da bi se posljednji put pogledala u zrcalo: bež baloner, svijedoljubičasti rubac od šifona, bakrene kovrče, zeleno sjenilo) on stisne svoju znojnu šaku i nasumce opiči gospodina Bezopasnog po zabradenom gupcu. On misli, mali Gunn, sav ozaren od ponosa i stida, da se mora dogoditi nešto veliko, neki pomak u obrascu. Ali se muškarac na kauču samo naceri i ne podigavši dlanove s njihova počivališta na koIjenima. "Nema potrebe za time, prijate Iju", šapne on ustajući i promrsi Gunnovu toplu kosu. A zatim reče Angeli: "Tvoja te kočija čeka." Angela nas poljubi u obraz i ostavi trag ruža. To je njihov obred. Gunn smije leći u krevet a da ne opere ruž. Usne su joj tople i Ijepljive. Na vratima se ona okrene i dobaci mu još jedan poljubac. Onaj bradonja mahne i namigne. Gunn mahne njemu dok se hodnik isteže a vrata udaljavaju, polako. On maše, smiješi se i misli: Mrzim te, mrzim, mrzim te... Mumljao sam nekakvu neprevedivu verziju ovoga kad sam se probudio. Uparen i izmučen. Skupa posteljina Ritza sva mi se oplela oko nogu. S mukom se prizovem k svijesti uz puno nedostojanstvenog nadimanja i gunđanja. Zatim se zadihano i zasoptano uspravim u krevetu zaprepašten jednostavnom trajnošću jave: hotelska soba, reveći promet, vrijeme. Naručim telefonom lončić jake kolumbijske kave i šest štamprleka žestice s osjećajem nježne u napasti sam da kažem skrušene zahvalnosti da je sve još na svome mjestu. Nevjerojatno. Avi se, narode, morate nositi s takvim stvarima iz noći u noć. Jamačno treba proći vremena da se naviknete... Otišao sam do Gunnove agentice Betsy Galvez zloće radi, zapravo. Znate, jako mi je teško držati se svojih četrnaest prizora. Ova bljezgarija s pisanjem trebala bi nositi liječničko upozorenje: MOŽEIZAZVATINEPREKIDNO UDALJAVANJE OD PRVOTNE NAMJERE. IPOSPANOST. Dakako, velik dio scenarija sam napisao velike prizore, da tako kažem, i Trent već misli da sam Višnji Bog ali mislite li da se mogu držati zadanog? Uključim GunnovPC, odgulim dugočasno zagrijavanje i kradto ukazanje Penelopeine nježno nasmiješene njuške kao monitorske tapete, i moram primijetiti neimenovani dokument pokraj "Luciferova scenarija" koji je dosad nosio razne naslove: Nešto, Svejedno, Posljednje riječi, O zašto ne znam ja i Sjebani raj, a koji se dosad pokazao užasno djelotvornim u odvlačenju pažnje s mojih ugovornih obveza. Znate što je u njemu, zar ne? čitali ste ga, zar ne? Ne bi mi to smetalo da je riječ samo o pripovjedačkoj inačici fflmskog megahka "novelizaciji" kako se takve stvaribarbarski nazivaju ali kao što znate, gore je od toga. čini se da se trajno borim protiv iskušenja da pišem o Declanu Gunnu. Namjeravao sam rukopis poštom poslati Betsy, anonimno (u napasti sam da lišim Gunna zasluga za taj dio šljake; u napasti sam ma znam da sam smiješan da zadržim ovo kao nešto što sam učinio za sebe, shvaćate?), ali mi tad sine (jedi me to kako mi stvari sinu, navika koju sam stekao u Gunnovoj koži da ne znam sve unaprijed) da postoje veliki izgledi da će rukopis završiti na hrpi za škartiranje, ili u tajniči nom "Nije hitno" fasciklu ili još gore, neslavnoukošu. Pasamsvratioknjoj. Gunnnajčešće nazove i ugovori sastanak. Ja nisam. Ova klima... Ljudi, kako to da vam sve vrijeme ne ode na doživljaj vremenskih prilika? Pješice sam
prešao od Clerkenwella do Covent Gardena po vrlo blagom, jedva uzbibanom zraku koji je dodirivao moje izložene dijelove poput latica svježihruža.Nebo (čakMuijamoramskinuti šešir kad je riječ o Ijetnom nebu) bilo je visoko i tanko razvučeno, nisko je sunce tiho detoniralo blijedonarančaste i razvodnjeno zelene nijanse u gornje rubove Ijubičastog i plavog. Cijeli je taj prizor imao u sebi nečeg dalekog i ispranog, zbog čega bih se u Gunnovu tijelu osjetio malen i osamljen, vrlo slično onome kako se on osjećao kao dijete kad bi ga majka počastila lihvarski skupim balonom punjenim helijem koji bi mu redovno skliznuo iz vlažnog stiska i otplovio u nepreglednu i samotnjačku daljinu sve dok se Gunnu, smućenom svojom vezanošću za nešto sad tako daleko, ne bi zavrtjelo u glavi a on osjetio strah. (Kao što vidite, pomirio sam se s upadicama ulomaka Gunnova života. Očigledno, što sam dulje ovdje, to sam tome podložniji. Izvanredno što tijelo pamti. Kosti su zlatna žila Ijubavi, tuga mulj arterija, strah kronična plijesan utrobe. Tko bi pomislio da obično meso i krv mogu sadržavati toliko fatamorganskog scenarija psihe?) Dobri stari svijet mirisao je dobro, staro i svjetovno: slatkasti odvodi, dizel, karamelizirani orasi, prženi luk, otpaci sagnjili od vrućine, automobilske gume, pepermintski i nesumnjivo nepepermintski zadah iz usta. Naglo otvorena vrata puba ispuste u svjež zrak mirisni mjehur tepiha s okusom piva i dima cigareta. Udahnem ga (bilo je u njemu podriga cuge i sendviča) u prolazu, smiješeći se. Žene su se isprsile kozmetički, molim lijepo pa su im lica sjajila i blistala: usta poput sablji damaskinja boje rujnog vina, šljiva, sijenita, mimoze, bisera, burgundca i mahagonija, oči tajanstveno zasjenjene dijamantnim žmirkajima i safirskim Ijeskovima, mrljama smaragda i krhotinama žada. Smiri se, Luci, ohladi. To oni vide svaki dan. Njima to ništa ne znači. Znam. Ne mogu si pomođ. Poput vašegkompe Rumija, i ja sam "prokisao do kože svime ovime, trešten pijan..." Ne znate što to znači za mene, ta neužurbanost (nema svećenika u taksiju ni rabija na stubištu) dok Gunnov osjetilni kvintet radi prekovremeno. Jedan za drugim: iznenadno skretanje vjetra, nečiji cimetasti losion poslije brijanja, vrpca neba u nabujalom odvodu, tinejdžerska uspaljenostukrcatoj podzemnoj, marmeladni dah i namirisana zapešća. Sve nosi biIjeg Ijudski i Ijudski miris dijeli, kako je lamentirao dobri stari Hopkins. Mene ne čujete da se žalim na to, zar ne? Ha? Gospa, velim vam, mene nećete čuti da kukam zbogtoga. Gunnu je nekad činilo silno zadovoljstvo svratiti do Betsy u njezin ured u Covent Gardenu. Bio je to ured literarnog agenta kakavje on odvajkada zamišljao: gargantuanski radni stol od hrastovine, hostijski tanak perzijski sag nebeskoplave i zlatne boje, tusti kožni kauč boje volujske krvi, posvuda knjige baš posvuda i, naravno, rukopisi. Betsy, koja s pedeset šest godina ima dobrano izborano lice i upale obraze, pušilaje Dunhillice jednu za drugom i vodila stenografske telefonske razgovore na nekom privatnom jeziku zbog kojih se Gunn uvijek osjećao dijelom odabranog svijeta Književnosti, premda pojma nije imao o čemu ona trkeIja. (Bio je to, naravno, odabrani svijet Izdavaštva, ali je Gunn bio beznadni romantik.) S godinamaje Betsy usavršilajedva primjetan koketni imidž za svoje mlade autore, a koji se temeljio na spoznaji da fizički nije privlačna, ali da je društveno i profesionalno utjecajna. Ima prozirno plave oči koje se povremeno može uhvatiti kako se zadržavaju na crtama lica njezinih "dečki" trunku dulje nego što je potrebno. (Nema mladih autoricajer ne voli mlade žene.) Triput je satima bila na ručku s Gunnom na kraju kojih bi on imao osjećaj povremena mala aluzija, ništa gnusno da je ona na rubu da mu ponudi novac da je prasne i ne može reći da ga ta pomisao ne stimulira. Zamišlja široke, spljoštene dpjke vinski crvenih gumastih bradavica, staračku kožu ispod pazuha, čmar koji je prošao sito i rešeto... Nakon što je postao "pisac", Gunn smatra da su takva uvrnuta ili nategnuta Ijubakanja njemu dostupna (silno će mu se svidjeti Harriet), zapravo da mu spadaju u dužnost, zajedno s pijanim teturanjem po West Endu u četiri ujutro i nošenjem kaputa koji zaudaraju na Caritas. A tad, Bog mu pomogao, Pošteda oluja. "Mislim da si užasno otežavaš posao tako dugačkom knjigom", reče mu ona, za njihova posljednjeg dugotrajnog, ali znakovito neerotičnog ručka nakon što je pročitala njegov grdobni svezak. "Aha," reče Gunn, "ali kad je neka knjiga dobra, onda i želiš da traje zauvijek, zar ne?" To je Betsy dovelo u tako užasan položaj da se iglom svoje kopče na remenu potajice ubola u dlan da bi si skrenula misli na nešto drugo. Točno je znala kakve kritike Gunn misli da će knjiga dobiti.
Točno je znala (pripali još jednu Dunhillicu) kakve će kritike knjiga stvarno dobiti. "Jesi li razgovarala sa Sylvijom?" upita Gunn. Sylvia Brawne, urednica Gunnova posljednjeg romana. "Jesi li joj ispričala nešto o knjizi?" Klonula Betsy izbaci gandalfijanski kolut dima. Koliko je željela reći: "Declan, ti si dobar pisac koji dobro radi to što radi ali nisiAnthonyBurgessniLawrenceDurrell. Imaš žicu za suzdržano poetično zapažanje, ali praktički nimalo intelektualne discipline. Ovo je prekrupan zalogaj za tebe i stoga je ovaj rukopis neuspjeh titanskih dimenzija." Umjesto toga ona reče: "Najprije ćemo do Sylvije, a zatim ćemo vidjeti." I zaista su vidjeli. Poštedu oluja odbili su svi. Ispred svetišta Betsyna ureda nalazi se predsoblje, manja prostorija lakiranog drvenog poda, tamnoplavihzidova, u kojoj se nalazi jedan nov Ikein radni stol za kojim sjedi Betsyna sitna i mrzovoljna pomoćnica Elspeth. "Netko je kod nje", reče mi Elspeth. "Imate li dogovoreno?" Ja se oglušim na nju i zagrabim prema vratima. Nečuveno prodrijeti u aditon bez posrednika ili nenajavljen. Elspethina donja čeljust brzo prode kroz cijeli niz malih naštimavanja. A zatim odgurne svoju stolicu s kotačićima od svog stola, strelovito se okrene u njoj i ustremi na mene. "Declan, netko je kod nje", ponovi ona. Jedan od nedostataka mog položaja jest da povremeno ostanem bez teksta zbog količine zajedljivih replika koje mi se tiskaju na vrhu jezika. Bijesno se zapiljim u Elspeth i otvorim vrata. "... razraditipuno... mišićavijijezik", bio je orepak Betsyna komplimenta mladiću koji je sjedio konfrontacijski razgaljena tijela nasred onog krvavocrvenog kauča. Tony Lamb. Gunn mrzi tu osobu. Sekundarno zbog njegova bucmastog lica, gotovo obrijane glave i navike odijevanja u crno, ali prvenstveno zbog njegove nezaobilaznosti i uspješnosti njegovih romana. I Betsy prezire Tonyja Lamba, dakako zbog njegove privrženosti crnoj odjeći, ali uglavnom zbog netečnosti i uvredljive komike njegova jezika, pomanjkanja ideja, nenačitanosti, ali i izrazite želje da se dokopa Hollywooda (što i hoće, u roku od godinu dana), šmrče kokain, ševi nadobudne starlete i povraća u kupaonicama vrlo ekskluzivnih stanova. Da živi životom kojim "Declan" (nazdravlje) trenutačno živi. Ona zna da je za Tonyja Lamba pisanje instrument koji će, ako se lukavo njime posluži, značiti da on više nikad neće morati pisati. Kao ni Declan nakon scenarija koji ću ja isporučiti. Ja osobno nemam nikakvo mišljenje o tom pederu Lambu, ovako ili onako. Logično, drag mi je, budući da (a) trajno skreće s Božjeg puta i (b) da je na putu za Hollywood, gdje će zbog posvećenosti zaradivanju novca i napuhavanju vlastitog ega djelotvorno pridonositi industriji koja čitave populacije skreće s Božjeg puta. Osim toga mi nije ni po čemu zanimljiv. Nije upojica, samo vrlo predvidljiv slinavi pohotnik. Njegova duša, i milijarde sličnih njoj, evergrini su svemira. Betsy i Tony podignu pogled kad mi se Elspeth zabubala u pete pa se progurala pokraj mene u ured. "Declan", reče Betsy. "Betsy, rekla sam mu da je netko kod tebe." "Declan, j a... ah..." reče Betsy ali je meni već dodijalo. Usto, ovo bi učinio i Gunn kad bi bio njegov dan. Pa zato brzo krenem u akciju. Priđem kauču, gdje se veselo nasmiješim Tonyju Lambu, zgrabim ga za crne revere i snažnim trzajem cimnem na noge. "Kojikurac—" Pogledam ga. Ja pogledam u njega, kroz Gunna. (I bolje da je bilo tako, budući da Gunnov zastrašujući pogled ne bi prestrašio ni osamdesetogodišnjaka s nožnim protezama.) Na trenutak sam razmišljao da bih ga mogao odići od poda, ali Gunnova oprema radijalni mišići i bicepsi koji zaziru od rada, tricepsi očvrsnuli od socijalne pomoći a kvadricepsi od žicanja nije bila dorasla tome. Zapanjuje što sve mogu unijeti u jedan pogled, čaki kroz Ijudske oči. Zapanjuje kako vas mogu natjerati da vidite sve vrijeme koje sam ja proživio a vi niste. "Tony, tvoje su knjige pasji brabonjak", rekoh tiho, najtiše, a zatim pričekam samo trenutakpa ga zavrtim i snažno odgurnem (razmišljam: Luci, nemoj zaribati stvar, nemoj uprskati) premavratima. Elspeth, prekriženih ruku, izbaci kuk u stranu kad Tony otetura pokraj nje i kresne u njezin uredski
stolac s kotačićima. Začuje se poduži štropot. Nije ni beknuo. Ja priđem Elspeth, obujmim je rukom oko zatiljka i povedem prema vratima. "Betsy,ja—" "Ššš", rekoh. "Budi dobra curica i idi pomozi Tonyju da stane na noge. Idi sad, dušo, ili ću ti zavrnuti tim mrzovoljnim vratićem." Ona nekoliko puta otvori i zatvori usta, zagledana ravno preda se, ali je ja izguram kroz vrata i zatvorim ih tiho za sobom. "Tako", rekoh Betsy Galvez. "To je već bolje. Sad možemo razgovarati." Betsy svaka čast: finoća u škripcu. Zavali se u stolcu (već u sebi sastavljajući zaprepašteni i ispričavajući poziv Tonyju Lambu: Podvelikimje stresom... Zapravo, mislim da lijekovi...) i prekriži svoje noge u plavim čarapama uz šapat naelektriziranog najlona. Muškaračke ruke (uskoro će početi izbijati staračke pjege; već izgledaju sušičavo) počinu sklopljene na okruglastom gomolju njezina trbuha, a glavu zabaci i položi na naslon kako bi me mogla gledati kao s pozicije hladnokrvne nadmoći. Jako se dobro pretvara da je hladna ko špricer, naša Betsy. Pušta da njezina usta, taj ciničan stari otvor od kojih se tako šarmantno zrakasto širi njegovih stotinu sitnih bora, izvedu male podsmješljive manevre kako bi vam pokazala da je i te kako svjesna da je sve ovo silno besmisleno zabavno i da će to otrpjeti poput neke popustljive tete. Bez obzira na sve to, znao sam da nije ostala baš sasvim hladna. Jednim je dijelom cijeli taj spektakl smatrala potvrdom da je cijela ta strka s Poštedom oluja, baš kao što je ona i pretpostavila, dovela Gunna na rub pameti. Jurnem preko sobe, kleknem preda nju i položimjoj ruke na koljena veličine dječjih glavica. "Dušo, ako je ovo klasikom nadahnuto preklinjanje, trebao bi me jednom rukom uhvatiti za bradu", reče ona. "Kog Boga glumataš?" Gurnem joj lice u krilo i zadržim ga tamo trenutak. Divna aroma: oprana vuna, Opium, podnevna salata od tunjevine, čašica Laphroaig viskija, dim cigareta i ah, da, nedvojbeno ćuh Betsyna prefriganog i prokušanog rasporka. Skočim na noge, prijedem preko perzijskog saga i bacim se na kožni kauč koji je Tony Lamb tako nedavno i neslavno ispraznio. Betsy dodatno rutinski prigušivši djevojačko šurovanje izvadi Dunhillicu iz svoje srebrne tabakere i pripali ogavnim stolnim upaljačem od malahita i zlata. Ja se povedem za njezinim primjerom sa Silk Cuticom i SvvanVestom. "Stvar je vrlo jednostavna, Betsy", rekoh. "Zaistanevjerojatnojednostavna. Želio sam te vidjeti, i tu sam." Dunhillov dim izbačen nosno u dvostrukom suku. Oči teških vjeda koje polako trepću. "Ah", reče ona oporo jednosložno. "Novootkrivena alergija na telefon?" "Novootkrivena sklonost spontanosti." "I nasilju, čini se." Nakesinj joj se sladostrasno. "Netalentirana pizda s glavom kao u crknute žaruIje, ititoznaš." "Naravno da znam, Declan. No to ti ne daje pravo da napadneš jadnička. Osim toga, oni iz Villiersa iskeširat će četvrt milijuna za njegovu sljedeću knjigu ako ja budem sudjelovala u tome." "Tko je govorio o pravima", rekoh."Želim se vratiti tamo i zavući ti ruku pod suknju." "O, ja ne bih da sam na tvom mjestu." Tamno crvenilo na vratu usprkos sigurnom nastupu. "A da mi kažeš čemu sve to, ha?J' Šutke uvučem nekoliko dimova. Izvanredno je godilo ležati opružen na Betsynu kauču, jedne noge prebačene preko naslona, rukom dodirujući pod. Svjetlost kasnog popodneva blijedjela je i znao sam da će svakog trenutka Betsy upaliti svoju stolnu lampu (Ijupku art nouveau črčku od kositra sa zelenim staklenim sjenilom), što će joj oko nepristala lica oblikovati neobičnu grotu svjetlosti. Povjesma dima naših cigareta vise nad nama. Izvana se začuje kad je publika Covent Gardena mucavo zaplje'skala. Djeca zaciče. Betsyna tamna zidna ura zakvoca, tiho, i ja pomislim: bit će mi žao ostaviti sve ovo. "Betsy", rekoh, pa otpuhnem niz tustih i podrhtavajućih kolutova dima. "Betsy, imam knjigu za tebe. Još nije završena, ali gotovo jest. Nemam pojma hoće li ti se svidjeti, a nije me ni briga. Samo želim da to sranje objaviš."
Ja, Lucifer Glen Duncan 2.DIO T Za Kim s ljubavlju "Napisao sam je jer mi se činilo potpuno jasno da je ta cijela raspra izmećtu muškaraca i žena... rat spolova, politika spolova... da ta čitava dijalektika počinje jenjati." Tako je zborio Gunn na temu Tijela u pokretu, tijela u mirovanju. Bio sam tamo. (Da, bio sam tamo. Ja samposvuda, jesam. Ne sasvim sveprisutan ali rastrgan na sve strane. Zaistarastrgan.) "Tamo"jebiostudio zapackan mušjom sraćkom i nikotinskim mrljama u Cult Radio. Gunn i Barry Rimmington, trajno nacvrcani Škot koji je izgledao kao da su ga izvukli iz naftalina i da jedva može izdržati težinu slušalica, pušio je Rothmanice jednu za drugom i sjedio a" la Joyce, nogu ne prekriženih nego isprepletenih, kao da bi se u bilo kojoj labavijoj pozi njegovo tijelo moglo odmotati i raspasti. "Znate, upravo mi je palo na pamet da za puno pripadnika moje pa ne baš moje generacije... ali moje... demografske skupine... damihodamo po svijetu u ponašajnoj kostimografiji rekonstruiranog muškarca." Bio je zadovoljan tom frazom, a smislio ju je u vlaku iz Londona. Načinio je stanku nakon što ju je izrekao, tijekom koje je očekivao da će Barry reći nešto poput: "Kako to mislite?" Nažalost, Barry, pripaljujuđ jednu Rothmanicu drugom živošću drogiranog zdepastog lemura, nije slušao. (Barry je već puno puta uprskao uživo, beziznimno kao rezultat toga što bi dopustio da mu misli odlutaju, pa bi predao intervju u radikalno nesposobne ruke svog profesionalnog autopilota. "Margaret, kažete da ste oduvijek gajili tu ambiciju. Recite mi, jeste li oduvijek gajili tu ambiciju?") Pa zato Gunn samo nastavi: "Cime želim reći da, pretpostavljam, postoji stanovit broj muškaraca koji su naučili govoriti feministički pročitali smo Andreu Dvrorkin i Germaine Greer i ne znam što sve ne, i naučili što je kul a što nije ali ostaje pitanje u kojoj se mjeri unutarnji psihološki mehanizam stvarno promijenio? Drugim riječima, jesmo li iskreni? Želio sam napisati roman koji postavlja to pitanje meni, naravno mislim da je Trollope rekao da je svaki pisac svoj prvi čitatelj ali i muškarcima i ženama općenito. Baremje tobilopolazište..." Penelope stoji ruku do laktova uronjenih u mjehuriće Fairy Liquida. Zuri kroz prozor (špilje od prizemnog jednoipolsobnog stana u Kilburnu, ali koji je poprište njihove mlade Ijubavi i stoga zrači neprevedivom Ijepotom) u zapušteni stražnji vrt, njegovu zahrdalu gajbu za mlijeko i neurotično stablo. Prestalaje prati sude dabi poslušala intervju, sa smiješkom na punim usnama. Sad samo nepomično stoji. Mjehurići nastavljaju tiho, neprekidno, pucketati oko njezinih ruku. "Dakle", kaže Declan te večeri preko telefona/'Jesiličula?" "Dajesam." "I?" "Zvučao si nervozno." "I bio sam nervozan. Trebala si vidjeti tog govnara od voditelja. Izgledao je kao nestručno reanimirani zombi." "Umm." "Dobrosi?" "Što? Aha, jesam. Samo me cijeli dan muče crijeva. Ti si dobro?" "Aha. Znaš, apsurdno je, čitav život pokušavaš natjerati Ijude da te slušaju, a kad se to naposljetku dogodi i netko ti gurne mikrofon pod nos—" "Gunn—?" "—počneš govoriti otrcane fraze ha?" "Nešto mi je na štednjaku." "O. U redu. Dušo, sigurna si da si dobro?" "Aha, dobro sam. Samo što... trebam se pobrinuti za to." "U redu. Idi, pričekat eu." "Ne, nazvat ću te poslije. To je u redu? Samo sam—"
"Što?" "Mislim da bih se možda trebala spektakularno pokakati." "O, u redu." "Onda, nazvat ću te kasnije. Oko jedanaest?" "U redu. Može. Volim te." "I ja tebe, Deckalino." I dovoljno je glupa da kaže naherenoj ruži (jer je jedna, patetična i čudesna, dopuzala u njihovo dvorište iz susjedova grma) kako u dubini srca (o vi Ijudi i vaša srca) ima osjećaj, izvjesni, da se nešto promijenilo izmedu njih, rascijepilo i izvitoperilo neiskrenošću njegova radijskog glasa. To je muči, našu Penelope, poput užasa iz sna kojije dosad usnila više nego jedanput, da Gunn spava i hrče pokraj nje, ali kad ga ona prodrma za rame i on se okrene k njoj, to uopće nije on, već netko sasvim drugi ne čudovište, ništa samo po sebi užasavajućesamo...jezivo... nijeon... "Declan?" "Ummm?" "Zašto si rekao ono na radiju?" "Što sam rekao na radiju?" Tjedan dana kasnije, Penelope osjeća užasnu prazninu u vezi s ovim razgovorom. Da su svi njihovi zaključci unaprijed stvoreni. "To da imaš tematski prioritet da se želiš upitati koliko su se muškarci općenito promijenili?" "Ne znam što želiš reći. Što želiš reći?" Naravno, te razgovore vode u krevetu, pod plaštom tame. Na taj si način pošteden toga da se gledate kako lažete kao što sad laže Declan (ne mogu se baš najbolje sjetiti tko je radio s njim u to vrijeme... možda Azbel...) o tome da ne zna o čemu ona govori. Penelope zna da on laže, a zna i zašto. čvrsto stisne usta nekoliko trenutaka, nošena valom zdvojnosti, zatomljujući potrebu da vrisne na njega jer da se on mijenja i iznevjeruje ju. "Znaš, pitala sam se, jer pamtim kad smo razgovarali o tome kako ti misliš da je to fikcija, to da se počne s nekom temom a zatim na nju nakalemi priča. Rekao si da je riječ o pretencioznom revizionizmu, te da će svaki iskreni pisac priznati da počinje s likom, situacijom, mjestom ili dogadajem ili znaš, sjećam se da si to rekao čak i s ulomkom slučajno načutog razgovora." "Stanimal—" "Rekao si da je to sranje, i kad bi u tome zaista bilo nešto, znači da bi to bilo 'o' nečemu. Ali si rekao daje početi s 'o' i pokušati , doći do priče izum akademske kritike." | "Penelope, o čemu ti to?" "Dok si na radiju rekao prilično jasno da počinješ s temom a zatim razradiš priču." "Nisam to rekao. Jesam li?" "A jasno pamtim razgovor koji smo vodili o tome jer si se zagrijao za tu temu. Sjedili smo za nekakvim usranim plastičnim stolom s naherenim suncobranom ispred kafeterije." "Penny, stani. Samo—" "A sjećam se da si bio tako uzbuđen dok si o tome svemu govorio. Nisi me pokušavao impresionirati. Sjećam se toga jer sam tad shvatila da sam se zaljubila—" "Isuse Kriste. Isuse Kriste." "A kako si mogao kako si mogao reći ono o Trollopu?" "Što?" "'Mislim da je Trollope rekao daje svaki pisac svoj prvi čitatelj."' "Pa, Trollope je to i rekao, zar ne?" "Pokušavao si zvučati kao književnik, jebote." 2 Dakle. Magnituda te izjave i pripijeni tajac koji je nakon nje uslijedio iznenade ih oboje. Ne zvuči kao neka naročita optužba, zar ne? Svejedno, Gunn leži potpuno nepomično, prožet vatrom ili ledom, ne može odrediti. Penelope leži na ledima, a svi su joj udovi hladni i obamrli. To je, premda on to ne zna, trenutak da se Gunn okrene prema njoj i kaže: "U pravu si. Potpuno si u pravu. Bilo je to lažno, proizvod ega, taštine i ogavne samolaske i prenemaganja. Slab sam, toje sve. Pokušat ću to nadrasti. Oprosti mi." Ali je on tako postiđen i bijesan što ga je prozrela, pokazala mu
ga iz kuta na koji on nikad ne bi obratio pozornost, tako je svime ovime uškopljen da i ostaje ležati izvaljen i nepokretan. Premda leži pokraj nje, ima silno čudan osjećaj da se krevet iznenada počeo propinjati i valjati, kao da mu je LSDom iskrivljen osjećaj za blizinu pa mu se čini da se Penelope udaljava preko unedogled širećeg prostranstva madraca do točke onkraj dosega ili vidokruga... Razmišlja, t • imao je priliku da prizna, pa čak i sad, dok se udaljuje od nje, od mogućnosti Ijubavi, dok razmišlja (bez ikakve želje da zvuči kao književnik) kako tako kako tako kako tako završava ovaj usrani jebeni prokleti svijet... * "Ne bi li trebao biti vani i ubijati Ijude?" "Kako molim?" "Hoću reći, ako si Sotona. Ne bi li trebao imati malo više posla?" "Imam posla", rekoh. Bila su tri sata ujutro i bio sam s Harriet u Rollsu, na putu s vrlo privatne zabave na Russell Squareu na vrlo privatnu zabavu u Mayfairu. Prošli smo pokraj kinonatpisa na kojem je pisalo Glasić Pripalim još jednu Silk Cuticu. "Imam posla, za Boga miloga. Imaš li ti pojma koliko sam scenarija već odvalio? Od prizora s Pilatom gledatelji će od oduševljenja zaplesati u prolazima." "Želim reći," reče Harriet, pijuckajući, "ne bi li trebao malo više sudjelovati iz prve ruke na području kriminala? 'Ubojica Ijudi od početka' ili nešto takvo, zar ne? Covjek bi pomislio da će se elitni odred New Scotland Varda dosad već morati probijati kroz smet trupala." Teško je ne voljeti Harriet. Tako se dosađuje, bjesni i grinta. Prava je žmuklerica. A ima i smisla voljeti je: ako trenutačno živite u Zapadnom svijetu, čim nešto kupite, vjerojatno ste ubacili novčić u Harrietin džep, a nema smisla ubacivati novac u džepove Ijudi koji vam nisu simpatični, zar ne? Multinacionalne matične tvrtke (Harriet Marsh je direktorica jedne) moj su izum. (Ali čujete li me da tražim zasluge za tu ideju? Cujete li me da se busam?) Ljepota te koncepcije je u tome što kreše toliko puno tobožnjih etičkih krila: tvrtka u čijem je vlasništvu neki pornočasopis vlasnik je tvrtke koja proizvodi deterdžent. Tvrtka koja je vlasnik tvornica za proizvodnju oružja ujedno je vlasnik tvrtke koja proizvodi hranu za kanarince. Tvrtka vlasnica nuklearnog otpada vlasnik je tvrtke koja vam odvozi smeće. U današnje doba, zahvaljujući meni, osim ako se ne spakirate i ne odete živjeti u špiIju, ulažete novac u zlo i naopako. A budimo realistični: ako je cijena etičnosti život ušpilji... "Reći ću ti nešto, Harriet,'' rekoh ja i natočim si još jednu, "od pamtivijeka mi je mrska ta bedastoća o meni kao ubojici. To je čista gola laž." "Znaš, mislim da Jack ima pravo. Trebao bi dobiti svoju emisiju. Poslije filma. Poslije Oscara." činilo se da se Glasić prikazuje posvuda. Pretpostavljam da On to nalazi smiješnim. Vjerojatno misli daje to duhovito. '"... Ubojica Ijudi od početka...' kaže Isus u Ivanu 8:44", rekoh ja, dolivši još pića. Nacionalna galerija uzdigne nam se slijeva. "Štoviše, ubojica koji'... nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laži, govori vlastite, jer je lažac i otac laži.' Ljupko. A uz to, sama laž do laži. Koga sam ja to točno navodno ubio?" Harriet, okrenuvši svoje avetinjsko lice tako da joj je dah maglio Rollsovo metalizirano okno, otvori moj šlic i uz umoran uzdah pipajući potraži moj penis. "Nadi mi jednog mrtvaca," kažem i nakašljem se, "samo jednog, i možeš koristiti moja kopita umjesto pritiskivača za papir. Naravno, nagovaranje na ubojstvo, to da, svakako, mea culpa, i tako dalje ali to jedva da je isto. (Nagovori pisca da napiše uspješan roman i da vidimo dokle ćeš stići u pokušaju da ubereš tantijeme.) A ako smo sporazumni da ja nisam ubojica, to znači da je Sinek lažac." "Mili, čini se da ne funkcionira", reče Harriet, ostavivši se mojeg uda otresitošću koju bi neka osjetljivija dušica mogla doživjeti... pa, pomalo bolnom. "Cinjenica je da nikad nikog nisam ubio, s predumišljajem ili bez njega, niti sam nemarom skrivio nečiju smrt", rekoh. "Ali da znaš. Vidio sam u kakvo stanje to dovede Ijude." Harriet pritisne puce na vratima. "Gospodo?"
"Štoje?" "Gospođo, pritisnuli ste interfon." "Zar? O. Nemaveze. Molimte, isključi ga za stalno." "Isključujem, gospodo. Pokucajte na staklo ako me budete trebali." "Tko je ovaj?" upitam. "Parker?" "Što si ono govorio?" "Jesamli?" "O stanju. U koje dovede Ijude." Mislite li da je Harriet trepnula okom na to? Počinjete li naslućivati u što dosada pretvori bogataše? "Nagledao sam se stanja u koje ubojstvo dovede ubojice", rekoh. A i jesam. Kipteća krv, hiperosjetljivo tijelo. Vidio sam kako se tim činom preobražavaju lica Ijudi koji inače izgledaju kao da mrava ne bi zgazili; ništa ne bi ostalo od sjajnih ćela i tri dlake zalizane preko visokog čela, bifokalnih naočala i ćubatosti, kose zalizane na čelo, dlaka u nosu, klempavih ušiju; umjesto toga imamo zatravljene gurguje, Ijepotu ružnoće, ružnoću Ijepote, zapanjujuću čistoću i osebujnost Ijudskog bića izvan sebe od zločina. Dobri stari Kain, zbog kojega nikoga ne bi zazeblo oko srca dokje u nekrvoločnom stanju, bio je sasvim druga pjesma kad mu je uzavrela krv: stršeće jagodične kosti i užegle oči. Dokje klečao iznad ukokanog Abela, vjetar mu je mrsio crnu kosu (onako kako strateški razmješteni ventilatori mrse uvojke rockzvijezda na nastupima), a njegove inače bezoblične usne nabubrile su do razine nabrekle naškubljenosti na kojoj bi mu pozavidjela i Sophia Loren. Ma baš bogoliko. "Možeš reći da sam stari laskavac," nastavim, "ali vam ubojstvp pristaje. Ubojstvo je kao krojeno po vašoj mjeri. Vas, Ijudi. Ono je zaista najbolji plastični kirurg. Elton John bi izgledao ludo seksi kad bi smogao hrabrosti da zakanta nekog pederskog jadnička." Sve je u redu, mislila je Harriet. Bezopasan je. Da zna, ne bi ovako trkeljao kao idiot. Držala je glavu okrenutu i nije pokazivala nikakvih vanjskih znakova osim duboke dosade. Ali meni nisu potrebni vanjski znakovi. To je još jedna prednost mojegpoložaja. Zabava u Mayfairu (Rock Legenda, bivši androgini gitaristički guru poput strune napeta tijela i pristale vanjštine djeteta odraslog na ulici, sad sliči psihotičnom transseksualcu, s tim svojim neprolaznim zaušnjacima, Budinom škembom, spaljenom kosom i kožom poput zgrušane zobene kaše) pokazala se prilično dosadna, pa smo se Harriet, ja, Jack, Lysette, Todd, Trent i još šačica izmoždenih tulumaša povukli s opijumom u jednu od maestrovih pušionica uređenih u lažnomarokanskom stilu. Naravno, kuća je golema; bijednih osam i pol milijuna, tvrdi Harriet, koja razmišlja da mu da ponudu za tu kuću, ako ga ikad uspije uhvatiti glave bistre na malo duže staze. Prostorija za prostorijom, s tu i tamo pušačkim gnijezdom bez prozora, opremljenim svim detaljićima maurske uživancije. Svi se žele ubaciti u naš filmski projekt. Svi nam žele dati novac. čak se i mnoge milijune težak glazbenjak s kata iskobeljao iz svoje bulimijske groznice ili kokainske omamljenosti da bi nam ponudio keš. Harriet, povrh mnogobrojnih drugih talenata (većinu kojih je u doba njezine nezrelosti odnjegovao Vaš sa štovanjem se bilježim) nedvojbeno zna kako lansirati uzbudljive glasine kroz zdrave bogataške kanale. "Razbijao sam glavu time, ali nikako da se sjetim iz kojeg sam zefira u prolazu iščupao tu ideju za 'Osam od deset'. Kao i za sve svoje prethodne nadahnute ideje, znao sam da je i ova prava bomba." Da, to ponovno ja tupim, premda zapravo nisam srcem u tome. Istinu govoreći, imam kroničnu crijevobolju i laganu, ali duboko osobnu, glavobolju iza očnih jabučica. Osjećam se... loše... od one vožnje u Rollsu s Harriet. Nakon što... Dakle. "Osam Od Deset", nastavljam ja, dok se nešto dogada u Gunnovim crijevima, neka kisela fekalna ribica izvela je salto. "Zvučan postotak, a provjeren znam da se sjećate dugogodišnjom i silno uspješnom reklamnom kampanjom za VVhiskas. Osmero od desetero Ijudi, pomislih. Zadovoljit ću se time. Nisam ja perfekcionist." Nisu ovdje zbog toga, mojeg luciferskog igrokaza; ovdje su zbog vidovitosti, premda glume interes i hihoću baš gdje treba. Upravo namjeravam iščeprkati nešto iz privatnog života engleskog pjesnika koji sjedi u turskom sjedu u najtamnijem kutu sobe, kad mi Gunnova tulumareća crijeva i
podrhtavajući sfinkter pošalju himi neuronski brzojav: otiđi na zahod sad ili ostatak mjeseca možeš zaboraviti društveni život. Bub, možda i jesi Izvorni Odmetnik i Vladar Pakla, ali iskrcaš li u javnosti to govno u gaće, istog trenutka dobivaš nogu iz prve lige, a društvo slavnih šupirat će te na smetlište. Sva ta bogato začinjena hrana, mislim ja baš kao što činite i vi, narode, kad sve cigarete, piće i droge (da ne spominjemo priličnu količinu higijenski sumnjivog XXXeskortskog lizanja čmara) trpate u kategoriju nevažnog. Jamačno sva ona užasno bogato začinjena hrana. "Jako mi je žao", rekoh. "Ispričajte me na trenutak. Bojim se da nešto... da. Vraćam se začas." "O Bože," čujem kako Lysette kaže dok ja izlazim grčevito se držeći za solarni pleksus, "zar se od nas zaista očekuje da razgovaramo?" Situacija je i dalje neizvjesna. Poslije šest ostava s metlama i ugrađenih ormara, u trenutku kad mi šupak sam od sebe izvodi nekakvu vuduističku salsu ili gogo lambadu, napokon nadem vrata koja me pripuste u milostivu bjelinu kupaonice gdje se nakon što sam se u stilu "tko se žuri, taj se spetlja" sukobio s iznenada ezoteričnim kopčama svojih hlača bacim na školjku. Ispuštam puno ooooova i aaaaova, što ne iznenađuje, i izvodim puno crtićkih grimasa. Otkrivam hladan znoj, suze, drhtavicu, stiskanje šaka i vokalnu paletu koja bi se mogla očekivati od nekog senilnog oponašatelja životinja. O, zacenuli bi se od smijeha da ste me vidjeli kako sjedim na zahodskoj školjci, pušem i trubim na oba kraja, lažna finala, trostruke kode, blaženo olakšanje okrutno iznevjereno pakosnom hirovitošću crijeva... O da, kakav sam bajni prizor, klonuo poput malo dušnog i napastovanog orangutana ali ne smeta mi to. Znam, to sam potpisao. čini svom tijelu što bi želio da tvoje tijelo čini tebi. Pošteno. Ne, smeta mi osjećaj... ne znam... Ima nečeg, grize me nekakva sumnja da sam pod prismotrom dok, ponovno pristojno odjeven, stojim donjim se dijelom zapešća podbočivši o umivaonik i vragolanski pokajnički zirkam u svoj smrtni odraz u zrcalu GitarističkogBoga. Možda ima kamere u WCu, razmišljam, ali i dok tako mislim, znam da si mažem oči. To nije Prismotra o kojoj govorim. "U posljednje vrijeme premda to ne znaš..." U strelovitom okretu svojih Guccijevki gotovo sam siguran da sam krajičkom oka spazio brzi drhtaj u staklu zrcala, izobličenje, titraj, nekakvu izbočinu ili kontuziju od astralnog prisuća u prolazu. U nužniku nema nikoga osim mene i olfaktorne kontaminacije moje termonuklearne guzne eksplozije. Možete reći da imam pretjerano bujnu maštu, ali sam uvjeren da čujem šušanj... "Jako smiješno", kažemja, naglas, vraćajući se zrcalu, slavinama, sapunu Camay. "Zaista, zaista za krepat od smija..." Onaj engleski pjesnik (čiju je izdavačku kuću Mag Gitare upravo kupio kako bi on, Mag Gitare, mogao objavljivati svoju, tj. Magitarističku poeziju Bog se smilovao vašim dušama) nešto je nemiran. Muči ga sumnja da bi učinio užasne stvari u stanovitim carte blanche situacijama. "Ali ako je posrijedi izbor između toga da mučiš nekog nesretnika jer samo izvršavaš naredbe," govori Trent Bintock dok ja ponovno ulazim, "hoću reći, što ako se tebe bude mučilo ako to ne učiniš?" Sve je to izrekao zaneseno škrgućući zubima i blistavo se smiješeći. Zapravo u sebi misli da bi bila bolja dramatska dilema kad ne bi samo— "Ali ne", kaže pjesnik. "Posrijedi je situacija koju ti kontroliraš, potpuno. Ti si komandantlogora." "Ali ja ne bih bila komandant logora", kaže Lysette. Ona se ne šali, a i ne laže. Odveć bi bila zauzeta time da osigura publicitet vladi. Imala bi pune ruke posla da osigura političku podršku atraktivnih ženskih teniskih zvijezda. "Ali kako možeš ređ da nikad ne bi postala komandant logora?" želi znati izdašno nasmiješeni Trent kad je došao na red da odgusla svoje. "Kako možeš biti tako sigurna?" "Jer bih pristupio nekakvoj grupi koja je protiv grupe koja uopće ima nešto poput komandanta logora", upadne u riječ Jack, bez trunke iskrenosti. "Jer bih napustio zemlju, jebote." Ja ne bih, razmišlja u sebi iskreni engleski pjesnik i sav jadan strusi još jednu votku s ledom. "Imaš ovlasti, shvaćaš", kaže Todd Arbuthnot, čovjek od vrashingtonskih veza. "Ako ti se odrede dobri parametri... Ovlasti od više sile i zatvorenu zajednicu u kojoj ćeš ih provesti u djelo..."
"To je Milgramov test elektrošokovima", kaže Jack. Trent Bintock, koji je netom udahnuo, i to svojški, ozari se i glasno razdere novu kutiju Marlboro Lightsa. "Tko je Milgram?" zapiskuta on kao da se nagutao helija. "Početkom šezdesetih", preuzme Todd. "U New Havenu. Stanley Milgram proveo je eksperiment osmišljen da testira spremnost Ijudi da izvršavaju naredbe, čak i kad one nanose zlo drugima." "Ne znam tko je taj pizdek od Milgrama," misli engleski pjesnik "ali znam kakav bih ja ispao na tom njegovu usranom testu..." Sjedim tiho u sjeni dok to traje, oporavljam ne samo svoja uništena crijeva i traumatizirani sfinkter nego i svoj uvrijeđeni osjećaj fer pleja... "Dakle," nastavlja Todd Arbuthnot, "dobrovoljcima za eksperiment 'znanstvenik', čovjek u bijeloj kuti, kaže da sudjeluju u eksperimentu u vezi s učenjem. Kažu im da je 'učenik' u susjednoj prostoriji spojen na elektrode, te da svaki put kad pogrešno odgovori na neko pitanje, dobrovoljci trebaju podići sklopku i dati mu elektrošok. Naravno, nema elektrošokova ali učenik glumi da ih ima, svaki put kad neki dobrovoljac podigne sklopku." "Kako odvratan eksperiment", kaže pjesnik, na rubu histerije. "Kako predvidljiv." "Dakle", kaže Todd (sviđa mi se Toddov glas; suh i smiren, potkožen drevnim novoengleskim bogatstvom). "Naravno, neki su dobrovoljci počeli zazirati od toga, kad su čuli kako učenik iz susjedne sobe prosvjeduje, udara nogama o zid, zahtijeva da ga se pusti, vrišti... Ali bi im čovjek u bijeloj kuti rekao da nastave, i većinom i jesu. Stos je u tome da su oni u davanju šokova morali podići sklopku kroz niz položaja od 150 do 450 volti. Te su jačine bile označene kao "lagani šok", "umjereni šok", "jaki šok" i tako dalje, sve do "intenzivnog šoka", "silno intenzivnog šoka", "opasnost: teški šok" i, naposljetku, na 450 volti, položaj sklopke bio je označen kao "XXX 450 volti". Više od polovice dobrovoljacaprešlo je cijeli registar šokova." "Jebeš ga", kaže Trent, svim srcem uživajući u svemu tome; zapravo je u svojoj glavi vrtio film, dramatičnost svega toga, kutove snimanja, odmicanje kamere, gro planove. "Pravi užas, čovječe." "Ajoš je gore to", kaže Todd, "daje, kad su tu studiju ponovili na sveučilištu Princeton, čak osamdeset posto dobrovoljaca iskazalo potpunu poslušnost." "Osam od deset", promuklo kaže onaj engleski pjesnik a zatim poput krivca baci pogled na Trentove cigarete, "mogu li dobiti jednu?" "Aha, ali znate što je najveća fora?" nastavi Todd tom američkom intonacijom kojom se izjavna rečenica pretvara u pitanje. "Jedanje sudionik eksperimenta odbio glatko odbio dati makar i prvi šok. Naprosto nije to želio učiniti." Govnar, misli engleski pjesnik. Blago njemu. "Zaista", kaže Todd. "A znate li tko je bio taj jedan jedini tip?" Svi osim mene pogledaju ga tupo. "Tko?" upita Lysette Youngblood. "Ron Ridenhour", kaže Harriet, na moje iznenađenje. Nisam znao da je povijesno potkovana. Vjerojatno je kupila prava na njegovu priču. "Tko je, jebote, Ron Ridenhour?" oštro će Trent uz zvjezdani osmijeh. Todd i ja se nasmiješimo jedan drugome kroz polutatnu, kao da bi nam Ron Ridenhour mogao biti sin. "On je poslije provalio pokolj u My Laiju u Vijetnamu", kaže Todd. "Bez njega, sasvim je izgledno da bi cijela ta stvar ostala zataškana." "Pa ipak", kaže Trent a ja znam da kroz opijum razmišlja kako bi ubacio My Lai u naš scenarij, u obliku nekakvog skoka u budućnost, sotonističkog proročanstva, "i osamdeset posto je prilično deprimirajuće, nije li? Hoću reći, to znači da su od desetero Ijudi samo dvoje pozitivci?" "Ovdje nas je desetero", upozori Jack. "Tko je tko? Tko ovdje zna da bi se našao u onih etičkih dvadeset posto? Organizirajmo tajno glasovanje!" O da, misli engleski pjesnik, organizirajmo. Sjajnaidejajebote... Nikad nisam vjerovao da ću se približiti osamdeset posto. Ni u ludilu. Naravno, u Paklu mi se omaknulo s jezika, naravno da je zvučalp fantastično "Osam od svakih deset. čujete li me? Ne prihvaćam ništa manje. Moramo raditi u rajskom vrtu, mili moji, moramo puno raditi u vrtu..." ali je istina da bih se zadovoljio s pedeset posto. Do vraga, bio bih sretan i s dvadeset. Zapravo je to bio moj stvarni broj, dvadeset posto. Dvojica od svake desetorice. Dovoljno da Starkelji prorade živci.
Jamačno su ga današnje brojke raspigale. Tako mu i treba. Sam si je kriv. O da. Deset zapovijedi. A da pobliže pogledamo te zapovijedi, ha? Poštuj oca svoga i majku svoju. Ovaj... ma je li. Ne poželi ženu bližnjega svoga. Pardonček jesi li vidio ženu bližnjega moga? Ljubi bližnjega svoga kao sebe sama... Sjećam se da sam čak i tad pomislio: "On ne misli ozbiljno. Nemoguće da misli ozbiljno." Ne ubij. (Da barem niste prekršili tu zapovijed! Od Raspeća od cijelog N&vog zavjeta ne bi bilo ništa! Sav moj posao bio bi obavljen bez mene.) Ne svjedoči lažno. Prestani, pomislih, krepat ću. Aproblem je bio u sljedećem: nitko zapravo nije odlaziouRaj. Sjećam se kad je sveti Petar dobio svoju novu uniformu i uređaj za poništavanje ulaznica. Vrijeme je prolazilo. Žalio je što nije ponio neki časopis. Naplatna kućica postala je... nesnosno poznata. Dok smo mi u prizemlju uzimali dodatno osoblje. Svaki dan neka gala priredba. Moj se radni tjedan sveo na tri i pol sata rada. Ostatak vremena provodio sam ležeći u vrućoj visećoj mreži i brisao suze radosnice. Poslao sam Gospodu brzojav. Daleko od toga da je na meni da Ti govorim što da radiš, ali... Mrtvačka tišina. I dalje bez smisla za humor. No, s druge strane, nedugo nakon te žalosno likujuće dosjetke, primijetim da ^e pravila mijenjaju. Bez ikakve najave ili miga. Najprije su na red došli zavidnici; skretali su ih u čistilište, iako bi ih se trebalo strmoglaviti ravno doIje knama. Zatim svaki drugijednokratni kradljivac. Poneki pokajnički preljubnik. čitavi naraštaji na ratnoj nozi s mamicom i taticom. Samo trenutak, pomislih. Ovo jemalo... hoćureći, nemožeš samo tako... O, alije mogao. I jest. Dragi Lucifer, trebao je odgovoriti, zahvaljujem od srca na tvojim korisnim sugestijama... Odao bih mu priznanje. Ali ne, ni riječi. A ja slovim za prznicu. Slične prežvakane teme tu i tamo iskrsnu apres dejeuner u Paklu. Poznata vam je ta situacija: remenje olabavljeno, mozgovi na međi pijanstva, predsjeda zloduh hašiškog dima, zrak ovjenčan aromom porta i rakije, razgaljenost tijela, izazovno vrludav mozakdva... "Koje je najveće zlo?" netko će reći. Najčešće Tamuz, iritantno sklon refleksiji, ili Azbel, koji se obožava dokazivati. Zagriženi su mučitelji, shvaćate? Za stvaranje pojedinačnih slučajeva očajavanja. Kažem im naposljetku, nakon što satima trkeljaju o škripovima za gnječenje palaca, španjolskim čizmama i kotačima za raspinjanje kažem im da su nam potrebni sustavi. Bez Sustava, bez Velike Slike, bez uvodenja mašinerije koja će sama sebe pokretati, naše su aktivnosti puki vandalizam. Uzmite za primjer mučenje. Što želite od mučenja? Naravno, želite da žrtva trpi, buke straha, parfumbola; želite postupno otkrivanje robovanja tijela fizici, oprezno povratno putovanje gospodstvu tijela nad duhom. Zelite žrtvinu zapanjenu spoznaju neizbježnog omjera: vaša je motivacija užitak; vaš užitak raste razmjerno njihovoj patnji; vaš kapacitet užitka premašuje njihov kapacitet trpljenja; stoga nikakva količina žrtvine patnje nikad neće biti dovoljna. (Ono što me kod mučenja ubija u pojam jest to koliko je vremena žrtvi potrebno da shvati nemogućnost transakcije. Mučitelj od svojih žrtava ne želi ništa osim njihove patnje. Pa ipak, žrtve uporno blebeću i cmolje, verglaju imena, nude tajne, obećanja, mito. Jezik ih tjera ako im je na raspolaganju, ukoliko im jezik već nije odrezan ili izroštiljan da ustraju u uvjerenju da im to može pomoći. Žrtvino dobrovoljno povlačenje u šutnju, izuzevši krikove i stenjanje, uvijek je znak da su načinili taj po mak, potpuno shvatili situaciju, prokljuvili.) A želite i da se ponize u vlastitim očima; želite da promatraju kako se razlaže njihova osobnost, kako ih obuzima zaprepaštenje tim pomakom sa subjekta na objekt. Zato rafiniraniji mučitelji prisiljavaju svoje žrtve na odnos s instrumentima mučenja prije nego što taj instrumentarij posluži u mučiteljske svrhe: bičem se milujući prode preko žrtvinih ramena ili krila; šipke i ostane, štapove okovanih vrškova, sonde, pendreke, jahaće bičeve žrtve mučenja moraju poljubiti, pomilovati ili im na neki drugi način iskazati štovanje, kao da su oni razumni subjekti a žrtve tek puki objekti njihove svrhe. Želite da žrtva shvati da su u svijetu koji sad vi kontrolirate, u vašem svijetu, sve dotadašnje hijerarhije poništene. Prije ili poslije (vi si Ijudi ne možete pomoći, tako ste sazdani) to dovede do očaja. Žrtvina očaja. Nakon što čela osutog graškama znoja objekti mučenja prijeđu preko stanovite granice, počnu davati prednost smrti pred životom. Naravno, nemogući ideal mučitelja jest da žrtva zauvijek ostane živa u tom stanju neuslišane žudnje za smrću. U Paklu mi to ne nazivamo nemogućim idealom već rutinom. Da, da i da, očajavanje je dobro, a mučenje djelotvoran način da ga se izazove ali moram iznova
podsjećati svoje kolege jer cugeri tad već drijemaju, a daveži sanjare ili čačkaju zube da premda te epizode iz kazamata mogu biti poslastica, prava nagrada jest postići stanje u kojem očaj može bujati gotovo bez našeg uplitanja, u kojem bi Ijudi to činili sebi i za sebe, kad bi svijet jednostavno bio takav. Uffenstadt, Neiderbergen, Njemačka, 1567. Marta Holtz stoji gola u seoskoj crkvi i drhturi. Počinje polako shvaćati zašto ju je Bertolt optužio. Inkvizitori trojica franjevaca predvodena opatom Tomom Regensberškim sjede u nepravilnom polukrugu visokih stolaca od mahagonija izmedu ograde oltara i prvog reda crkvenih klupa. Zeravnik gori uz povremeno pucketanje i praskanje i nijansira grube rezbarije laticama narančaste svjetlosti. Sinekovo raspelo ulijevo od oltara baca pterodaktil sjene, a iz vaze pod nogama Djevice Marije jedro i živopisno pršte narcise. Miriše (zamišljam) na tamjan i ohlađeni kamen. Prvi je red klupa nekad bio četvrti; braća su maknula prva tri reda da bi načinili mjesta. Marta, koja nije glupa (jedan od razloga zbog kojih je ovdje) i više nego sluti za što bi njima moglo zatrebati prostora. To nešto više od slutnje začelo joj se u stopalima i koljenima, pa joj uskoro odbrzalo u prepone i trbuh, a odatle do rebara, dojki, wata i lica. Sad joj to nešto više od slutnje gmiže po cijelom tijelu poput mnoštva dlakavih pauka. Počinje shvaćati da ju je Bertolt optužio jer mu je to posao. Bertolt je došao u Uffenstadt prije tri mjeseca. Jedva da je imala kontakata s njim. Jednom joj je po mogao uhvatiti praščića koji je utekao iz svinjca. Drugom mu je prigodom dala da kuša kolač od šljiva koji je bila ispekla za sestrin rodendan. Ni u jednoj od tih prigoda nije imala ni najmanji osjećaj da on za nju osjeća nešto drugo osim onoga što mu je bilo zajedničko s većinom muškaraca u selu: da je ona poželjna žena i da je Giinther Holtz pravi srećković. (U tom trenutku trenutku kad je Marta shvatila da Bertolt radi za franjevce, te da će sad kad su uklonjena prva tri reda klupica dobri fratri imati dovoljno prostora za manevriranje Giinthera je regensberški revizor obavijestio da će, ako se Martu proglasi vješticom, Crkva nakon njezina smaknuća provesti pljenidbu sve imovine koja joj pripada pa i one u suvlasništvu s nekom drugom osobom ili bračnim drugom a povrh toga mu podnijeti i specificirani račun sprave, gorivo, rad za podmirenje troškova ispitivanja. U tom trenutku Giinther gleda u revizorovo široko i rupičasto lice i pita se kako je njegovobraz zaradio ta tri srebrna ožiljka slična ribljoj kosti. A misli i na Martin blijedi i paperjasti struk, njezine tamnoplave bademaste oči i neobično dubok glas, njezin običaj da ga nasmije njegovim upornim pokušajima da bude muškarčina, na mali madež u pregibu lijevog koljena, na njezin brašnasti dah kad svršava, na kruškicu djeteta u njezinoj zadebljaloj maternici. Mislikako ce ubiti tog revizora, bez obzira na sve. Revizora i Bertolta. Teškom kcT som. Najprije Bertolta. Misli to i još štošta, a ništa od tog ne koristi Marti koju, nakon što ju je fra Klement nespretno obrijao, onaj trio sad vlastoručno pregledava, iskazujući pritom predvidljivo pretjeranu istražiteljsku revnost kad su posrijedi njezina vagina, dojke i anus.) Marta koja, negdje ispod svega toga, pokušava izlučiti neku uspomenudragulj koju bi ponijela u grob, nešto njezino i Giintherovo, poput one tople Ijetne noći kad su plivali i vodili Ijubav u Dunavu, a nevidljive bi se ribice očešale o njih, ispod lučnog svoda jarkih zviježda nikad nije upoznala nijednog papu. Nije ni čula za papu Pia XXII. kojegaje u sitne i gastritične noćne sate Vaš sa štovanjem se bilježim nagovorio da formalno ovlasti Inkviziciju daleke 1320. godine. Nikad nije čula zapapu Nikolu V. koji je, 130 godina kasnije, proširio njezine ovlasti, kao ni za papu Inocenta (nisu li divna ta imena, ha? Pio? Inocent?) VIII. čija je Bula, koju sam mu baš i ja mogao kazivati u pero, zahtijevala od svjetovnih vlasti punu suradnju s inkvizitorima i predaju sudbenih i izvršnih ovlasti u predmetima koji se tiču hereze i magije u ruke Inkvizicije. Marta nikad nije čula za te dobre prelate, kao ni za Bule (osim za žene u dimijama, licapokrivenogferedžom), abogami ni za teologiju. Zapravo, Marta ne zna ni čitati ni pisati. (Ne zna ni Giinther, tek toliko da se zna.) Ona nema blagog pojma da su ugljevlje u žeravniku, željezo za žigosanje, škripovi za gnječenje pala ca, koplja, devetokraki bič, kožni bič, čekići, kliješta, čavli, užad, užarena stolica, okovi, noževi, bradva, mašice pojma nema da su njezin skorašnji odnos s tim predmetima omogućili vatikanski pisari i niz papa, od kojih su neki bili prepredenjaci, neki strašljivci, no odreda dovoljno brze pameti da shvate financijski potencijal lova na vještice. Marta nikad nije čula za braću Sprengera i Kramera, moje ponajbolje učenike medu njemačkim dominikancima, čiji plod samoprijegornog
rada s naslovom Malleus MaFeficarum, objavljen prije osamdeset jednu godinu, sadrži minuciozno detaljan dijagram toga kako otkriti, ispitati i pogubiti zgodne curetke na koje padne sjena sumnje. Nikad nije bila na vještičjem sijelu, niti se potpisivala krvlju, nije žrtvovala dječicu, ni udijelila ortački 'sramni poljubac' (uvaljivanje jezika, hvala ti na tome, u opušteni i pikantan šupak Njegova Sotonskog Veličanstva), nije letjela na metli, a nije nažalost općila sa mnom ili s nekim mojimopunomoćenimjebežljivimjarcem. Zaista, bijedan je popis Martinih grijeha: ukrala je naranču, poželjela da Frau Grippel dobije vrućicu, nazvala Helgu smrdljivom krmačom, pušila Giintherovu karu (impresivan je to bratwurst, mogu vam reći), divila se Ijepoti svojih ruku u Dunavu, pomislila da je najljepša cura u Uffenstadtu. Ne, Marta je bila dobra cura. Bog bi se zaista trebao bolje brinuti za nju. Ali, kao što je čest slučaj sa Stvoriteljima čiji su putovi nedokučivi, On to ne čini. U bilo kojem drugom trenutku i na bilo kojem drugom mjestu, Marta bi se primaknula žeravniku da se ogrije. No u ovom trenutku i na ovom mjestu ona se drži što dalje od njega. Glupost pitanja je bjelodana, čak i nepismenoj seljanki. Vjeruješ li u magiju? Odgovoriš li s ne, proturječiš crkvenoj doktrini; odgovoriš li potvrdno, praktički u startu priznaješ da posjeduješ okultna znanja. Koliko dugo služiš Sotoni? Nisam sluga Sotonina. Kako si sklopila pakt s njim? Nisam sklopila pakt. Je li tvoje nerođeno dijete demonov plod? Ne, već moga muža. Kako se zove demon s kojim si općila? Nisam s demonom, gospodine. Je li taj demon osim što te oplodio, izvršio i sodomiju nad tobom? Opat Toma, pedesetosmogodišnjak, obrijana tjemena i krupan, očiju boje kestena i bjesomučno iziritiranih crijeva, radije bi da braća Klement i Martin nisu ovdje. Toma je vruće glave, sklone da bukne od bijesa na najmanju provokaciju. Marta, gola, obrijana, nevina od svih optužbi, već predstavlja više od najmanje provokacije. A pomisao na Martu (ili VVilhomenu, Inge, Elisu ili koju već), vječna u vrućern pudingu njegova mozga, trajna je provokacija. Naš je Toma predivno podijeljeno biće. Velikim, razboritim svojim dijelom on zna da se te cure muči i čereči zbog njegova užitka i zarade. Velikim, razboritim svojim dijelom on to zna. Ali drugim svojim dijelom on ište moralnu zadovoljštinu. I to glasno. Urlajući. Od toga mu plane njegova vruća glava. (Nazvali ste na posao i rekli da ste bolesni, zar ne? Naravno, ništa vam nije. Jednostavno ne možete danas podnijeti pomisao odlaska na posao. Pripremili ste promukli govor, drhtavu ili ojadenu dijagnozu prokleta gripa i neka vas vrag odnese: dok spuštate slušalicu postajete sigurni da zaista imate gripu. Ljudi: ako vam je dovoljno očajnički potrebna laž, možete prevariti sami sebe. Isto vrijedi i za opata Tomu. Oštrice se zariju ispod nokata i tim nesretnicama priznanja naviru na usta. Bože moj, bio sam u pravu! Paklena gadura! Usudila si se obmanuti Božjeg svetog izaslanika? Hvala Nebesima da sam ustrajao u ovoj nemiloj zadaći!) Poziva se Bodača da potraži vještičji biIjeg: treću bradavicu, ožiljak, madež, prištić, pjegu, izraslinu, bradavicu, kvržicu, ogrebotinu, krastu gotovo sve iz porodice kožnih nečistoća ubraja se u tu kategoriju. Bodač jež frizura, dugo lice, bez jednog oka kojemu će dobro platiti uspije li otkriti neki znak vještičje prirode (dosad stopostotni učinak), prilično dugo pregledava Martin klitoris, za koji nije siguran je li dovoljno velik da ga se raskrinka kao vještičju sisu, prije nego što s olakšanjem spazi madež u pregibu njezina lijevog koljena. ("Ovo proglašavam svojim", rekao joj je Gunther, poljubivši ga, njihove prve bračne noći. "Kao i ovo, ovo, i ovo...") Prevrne je na trbuh kako bi bolje pogledao, a ja bacim svoje vatrene iskre na svećenička spolovila te franjevačka pohota ispuni eter poput arome sla&astokiselkaste svinjetine. Bodač se maši za džep i izvadi umašćene kožne korice. Martine suze (mislim da nema Boga... da ima Boga, kako to da—) navlaže kameni pod. Ona sjenapterodaktil zadrhti, kao da se produljila, pa izblijedi. Iz onih korica Bodač izvadi jednu od nekoliko svijetlih igala raznih duljina i obujma. Okrene leđa braći, čiji su obrazi sad bili zažareni, primakne iglu madežu, na trenutak ne učini ništa, pa se ponovno okrene. "Gospodo. Žalosna mi je dužnost izvrjestiti da je ova žena izvan svake sumnje vještica. Bocnuo sam madež u pregibu njezina koljena a ipak, kao što ste se uvjerili vlastitim ušima, nije ni pisnula." Nije morao razmišljati o tome. Dugo iskustvo odnosno godine bockanja poučile su ga koji su madeži neosjetljivi a koji receptivni. Ova je bijednica praktički gorjela od osjetljivosti. Ubodi je bilo gdje i jauknut će do neba. Odatle umjesto toga samo raport o ubodu. U posljednje je vrijeme sve češće izvještavao da je uspješno izvršio ubod a sve rjeđe stvarno bockao. lonako je honorar isti.
Oprostit ćete mi ako ne budem duljio. Isto pitanje, ovaj put postavljeno uz poticajne instrumente mučenja da bi se drukčije odgovorilo. Marta je izdržala dvije minute i osam sekundi. U njezinu rezer voaru ima točno dvije minute i osam sekundi zalihe ufanja. Ali, razumljivo, nakon što su joj slomili i drugi prst, a raspeti Krist nije ničim pokazao da namjerava superjunački sići i priskočiti joj u pomoć, a ni Djevica Marija da će je zaogrnuti neprobojnom koronom majčinske zaštite, Marta propjeva. Premda to ne pomaže, budući da zadaće inkvizitora nemaju veze s njezinim priznanjem krivnje. Dva mlađa brata, Klement i Martin, znaju da je to moje maslo. Znaju, duboko u duši, da nikako ne može biti Božje djelo da se nekoj ženikliještimačupajubradavice. Znaju da je riječ o meni ali pa što, do vraga, budući da se nikad nisu tako dobro osjećali, budući da na zemlji (a, poslije će se okladiti uz trpko domaće vino i paprenu ribu, ni na Nebu) nema ničeg, ničeg ravnog ovome. S druge strane, opat Toma uspijeva tu i tamo umotati sakaćenja u psalme. Javljaju mu se bljeskovi vršim Božju volju poput krpica plavetnila na inače nečistom i raščihanom nebu. Ne može se baš prepustiti istini o sebi, i njegove su mi apsurdne oscilacije između krvožednosti i lažne racionalizacije intrigantne, puno zanimljivije od Klementove i Martinove trivijalne predaje nad jelom i pilom. Mogli biste se upitati, kad smo već kod toga, što Bog i andeoska svita rade dok se sve bvo dogada. Ne pitajte se više. Ja, Lucifer, vam to mogu reći. Ništa. Ništa ne čine. Gledaju. Istina, beskrajno milosrdna strana Gospodnje prirode proguta jecajdva, ali beskrajno ravnodušna strana i ne trepne. Postoji tradicija koju su uveli oni blebetavi rani mučenici, a koja je sasvim iščeznula u moderna vremena: prinijeti svpju patnju kao žrtvu Bogu. Iščeprkano oko, zgnječen palac, iščupani jezik i sprženi tur pravo raspoloženje uznese ih iz dotičnog tijela pa otplove prema Bogu poput finih parfema. Božanske ih nosnice udahnu i, zaista kako slatku mirišu. (Možda smatrate da u tome ima nešto opscenog, ali će vas uvesti u Raj.) I tako, budete li jednog dana podvrgnuti neugodnom ispitivanju, ponudite svoja zlostavljana muda Svevišnjemu. Idući put kad vam u neku rupu grubo nahrupi užareni žarač, podignite pogled svojih očiju prema Nebu i recite: "Gospode, ovo je za tebe." Nažalost, moram reći da Marta ne nudi svoje patnje Bogu. Marta osigurava svojim franjevačkim domaćinima potvrdu da su ostala imena s njihova popisa (Bertoltova popisa, zajedno s bojom kose, dobi, vitalnim statističkim podacima ivjerojatnošćunetaknutihdjevičnjaka) njezine sestre u crnoj magiji. Trebali biste čuti njezin opis odnosno njezinu potvrdu njihova opisa vještičjeg sijela. Isuse, da sam ja barem tamo bio. Iskasapljena nedonoščad, skotološtvo, koprofilija, nekrofilija, pedofilija, incest (opat Toma jedva čeka da počne ispitivati one blizanke Schellingovih), sodomija, oskvrnjivanje svetih predmeta, bogohuljenje ta veseli ca zaista zaslužuje pet zvjezdica. Kad se to priznanje javno pročita nakon tri dana, dobri Ijudi Uffenstadta doživjet će Martu u sasvim novom svjetlu. (A to će vratiti malo živosti u mrtvilo njihovih ložnica, pa je to dobro.) Poslije tri dana Marta, odnosno ono što je od nje ostalo, izjavit će daje to njezina istinita izjava, dana dobrovoljno, bez ikakve prisile (ili će ponovno primijeniti prisilu, sad već poznate vrste) prije nego što je odvedu na lomaču. Giinther, u čvrstom stisku gradskih redarstvenika, gledat će, vrišteći, kako su rasporili utrobu njegove žene i iščupali fetus sasvim suvišno, budući da mama ionako nestaje u oblaku dima da bi usrećili rulju i da ne umanje svoju sposobnost privlačenja masa. Ovo je operacija koja pripada Velikoj Slici. Tri stotine godina, četvrt milijuna mrtvih, a sve u ime Boga. Negdje nakon 1400. godine jedva da sam se morao pojaviti. Sustav je bio pokrenut i funkcionirao kao podmazan. Svi (osim nedužnih žrtava) došli su na svoje. Sadisti su dobili svoju funtu mesa, Crkva je povećala svoju odanost Mamonu, lašci dobili plaću za svoje laži, krčme stenjale pod težinom privučenih narodnih masa, a rulja slična onoj koja se zalaže za javno prokazivanje pedofila nasladivala se kreposnim olakšanjem da gori ona (vještica prokleta), a ne oni. Pokušajte reći da to nije bilo postignuće. Doduše, sitnica prema onome za što sam se zagrijavao, ali... obećavajuće. Zaista mislim da sam Bogu išao na živce. T • ipak je to Njegova Crkva i tako to. Ma vidi ti mene. Oduljio sam, i protiv svoje volje. *
Na proslavi objavljivanja džepnog izdanja knjige Tijela u pokretu, tijela u mirovanju, Penelope stoji u sjeni prekriženih ruku. Nije pijana, ne kao ćuskija, ali je želi li to ona ili ne blagoslovljena onom smrknutom pronicavošću koja dolazi poslije pete čaše. A nije ni da navlaš ne daje svoj obol pljesku Gunnu dok on prilazi majušnoj, podignutoj pozornici i njezinu mikrofonu za osamljenog čitača nego se cijelom sviješću posvetila tome da ga promatra, dužinu njegova koraka, nagib njegovih ramena, zategnute kutove njegovih duboko zadovoljnih usta. Ona promatra, težine oslonjene na jednu nogu, lijevom rukom obujmivši čašu broj šest pod opasno naherenim kutom, kako Gunn daje sve od sebe, pokretima, kretanjem i mimikom liCa, da se prikaže upravo onakvim kakav nije: nepripremljen, zbunjen pozornošću, kao da zazire od reflektora i da zapravo ništa od tog baleganja ne može shvatiti ozbiljno. Sylvia Brawne, njegova urednica, laskavo ga je najavila, što je Gunn odslušao pognute glave pogleda zalijepljenog za pod, kao da Penelope zna skriva kroničnu rumen. A potom spomenuti pljesak, njegovo faux ogorčenje Sylvijinom hiperbolom, te put do pozornice koji je prešao uz puno tapšanja po ledima i s izrazom, o Isuse kako mi je neugodno, ali svršimo više s tim. Ja sam tamo. Ja sam uvijek tamo. Beziznimno. Ne zbog Gunna posebice u klubu se dogadaju drugi sadržaji: prva injekcija heroina za osamnaestogodišnju mušku prostitutku u nužniku; ženskar od novinara prenijet će HIV svojoj zakonitoj (koja je ionako na rubu pameti, i za koju postoje dobri izgledi da će večeras zaboraviti uzeti pilulu, budući da je depresiju ublažila uz pomoć Dusty Springfield, džointa i boce crnog vina Bull's Blood); konobarica koja zna da će, ode li kući s tipom u odijelu boje umaka, to biti njezina prva mušterija, da će kapitulirati, iskoristiti što se iskoristiti da (ali je Elise to učinila, uporno je podsjećam ja, i kaže da nijednog trenutka nije požalila praznici u Antigui, trosobni stan s vrtom u West Hampsteadu, novac, novac, usrani novac za koji Elisa glumata da ga ne želi...); simpatični, zbunjeni izbacivač bikovske šije i glave kao u švedske repe koji je, koliko je ostatku svijeta poznato, samac, ali koji zapravo u kućnom pritvoru drži anoreksičnu ženu čije ga postojanje zajedno s njezinom nesposobnošću da sasvim apsorbira njegov strah i bijes bez obzira na to koliko ih puta on pokušao batinama utjerati u nju poput bolesti tjera na iznenadne, dobro odmjerene udarce, dokmu u glavi poput zaraćenih bogova Ijuti boj vode užas, klaustrofobija, mržnja i gnjev, sve dok izmožden ne padne na koljena, između jecaja verglajući isprike i obećanja (njegovaje samilostbezgranična, bar prema samom sebi: Zašto me tjera da joj to činim? Zašto? Zašto? Zašto?) pastoga Gunn nije bio moj prioritet. Ali sam svih tih godina držao Penelope na oku; povremeno bih prerovao po krami njezina života u nadi da ću uspjeti povezati dva i dva. Nikad ne kloni duhom, to je moje geslo. I nikad ništa ne bacaj, to je drugo. Poštenja mi, ja samkao kramar, zaista. Dakle, tuje Penelope, a tamo na pozornici, stoji Gunn. Namjeravaš li nešto reći? bila ga je upitala Penelope. Ne, rekao je on. Sve je to glupo. Samo ću pročitati što trebam i kidam. "Uvijek se nadate", počne on, pokušavajući naći tu teško uhvatljivu sredinu između Scile odveć orkestrirane dikcije i Haribde potisnutih sjevernjačkih samoglasnika njegova djetinjstva, "da vas osoba koja vas najavljuje neće prikazati odveć inteligentnim ili talentiranim." Stanka. Riječ je o malobrojnom slušateljstvu, koje su on i Sylvia diplomatski brižljivo probrali. "U protivnom će književna večer nedvojbeno razočarati." Nekoliko dobrohotnih hihota. Penelope zaškrguće zubima. Gunn govori glasom koji dosad nije čula. Naglasak, dubina, ritam: nijedno od toga dotad nije pripadalo muškarcu kojeg voli. Je voljela. Voli. (Tko je rekao "voljela"?) Kao ni, kad smo već kod toga, povremene grimase cinične samozatajnosti. "Nažalost," nastavi Gunn,"Sylvia me prilično nepromišljeno proglasila i inteligentnim i talentiranim. Stoga se unaprijed ispričavam." Pristojan smijeh, opći mnvoau publike, zvukkoji poručuje Ma nemoj biti tako zabavno skroman, stari. "Kako bilo," kaže Gunn, sračunato povukavši posljednji dim svoje Silk Cutice i zgnječivši opušak na daskama pozornice, "odlučio sam pročitati početak knjige kako ne bih odao zaplet onim facama medu vama koji su imali dovoljno pameti da je ne pročitaju..." čovjek dolazi u napast da zaključi kako ima nečeg genetskog u Penelopeinoj akutnoj alergičnosti na neiskrenost, nešto duboko, nešto strukturalno. Rado bih da mogu to objasniti pričom o nestalom tatici ili prvoj Ijubavi, patološkom lašcu ali ne mogu. Penelope je jednostavno jedna od onih za
koje neiskrenost upropaštava sve. I ovdje, u tom nepodnošljivo samodopadnom i preskupom klubu na Notting Hillu, neiskrenost joj se i te kako mota po glavi, dok promatra Gunna u središtu grupice ulizivački hihoćućih fahovskih djevojaka. Nije da ih Gunn pipka ili nešto slično (uporno mu govorim: pipaj ih, zaboga, pipaj ih); ali rijegova taština samo što ne titra poput aure oko njega. I ponovno ona uočava njegov neprepoznatljiv govor tijela, glumatanje, prijetvornost njegove poze koja kao da poručuje ma, to je samo posao. Dok mu potajice prolazi iza leda, čuje kako se obratio jednoj od djevojaka s "dušo"; bilo bi to bezazleno kad ona ne bi jasno vidjela što on time smjera; naime, aludira (koliko god suptilno a očito nedovoljno suptilno za kehereću plavušu u cvikerima tamnih okvira i s karikaturnim tornjem kose) na odnos umjetnikastarog jarca i netom zadjevojčene muze, što bi bilo otrcano i da je od nje trideset godina stariji a što je, s obzirom na to da ona izgleda višemanje kao njegova vršnjakinja, i komično i gadljivo. Nije riječ o Ijubomori. Da barem jest. Ne. Posrijedi je užasan, gotovo razoran osjećaj već istrošenog razočaranja. Svi ti sati i godine. Njegova ruka u udubini njezina struka, Budi mi iskren, rekla je, ne stideći se te starinske fraze, jer je znala da on razumije. Ostat ćeš iskren prema meni, mlada nado, hoćeš li? U meduvremenu, Gunn me zaprepašćuje nepokolebljivošću svoje odlučnosti: Ništa nećeš učiniti. Uporno se u to uvjerava, promatrajući svjetlost na njezinu ružu i vadičepske pramenčiće podignute kose koji poskakuju i poigravaju oko njezina lica. Polaskan si. Zgodna je (ali glupa) i gotovo si siguran da bi je mogao imati kad bi to želio ali NIŠTA NEćEŠ UčINITI JEIJ TIJASNO? Na moju veliku žalost (blokirano iskušenje je kao blokirana stolica; ovo nije primjer sotonističkog repanja, već samo istina) njemu je to zaista jasno, barem se tako čini. On se nekako iskobelja Ali zaista, rasplakala sam se, bila je priznala plavuša slabašnim glasićem, ronila sam suze na toj posljednjoj stranici i krene prema muškom zahodu. Zna da je zanemario Penelope. Opaža je kutom oka: ne trepće očima, a zategnuti kutovi usta naviještaju nevolje. Zašto si je dopustio da toliko popije? Zašto je, za Boga miloga, upravo proveo četrdeset minuta tako napadno očijukajući s Aurorom? Ali ima dobre sise, nagovorio sam ga da prizna ispred pisoara gdje mu se, u bujici samozadovoljstva ("... poetična Ijepota njegove imaginacije..." Times Metro hura!) puko pravocrtno pišanje učini bijednom ili nemaštovitom aktivnošću pa počne šibati njišući bokovima, uz pratnju vlastite iznenadujuće milozvučne izvedbe pjesme Jamesa Browna "I Feel Good", izvedbe kratkovidno utemeljene na pretpostavci da je tamo sam (osim mene, dakako), a koja bude naprasno prekinuta usred crnačkog vriska pojavom urednika literarne rubrike Independenta koji mu se, nimalo iznenađujuće, usiljeno nasmiješi pa žurno izađe. I baš kad pomislite da je posrijedi izgubljen slučaj, baš kad bi neki niži andeoski vražićak otišao na počinak (ona muška prostitutka zavrnulaje rukav, novinar zavodničkipromuklo razgovara mobitelom u Ijubičastom foajeu, konobarica je uspješno pronašla opravdanje, u izbacivača, izjedenoga strahom, probudila se glad sve je pod kontrolom), zatreperi svjetlo u tami kad se Aurorin peti džintonik slije pokraj njezinih krajnika i pošalje svoj alkoholni sadržaj ekspresnom krvožilnom pošiljkom u njezin bučan i razdražljiv mozak. Dakle, meni je dovoljno vrlo malo. Hajde, da te vidim. Znaš da mu se svidaš. Nije mu za zamjeriti, jer u toj haljini, curo, izgledaš jebozovno. "Izgledate kao Nicole Kidman", rekao je. (I jest. Smatra ničim izazvano izricanje takvih sudova dijelom svog novostečenog statusa umjetnika.) Bernice je rekla da mu je curatu. Zajebito. Hajde datevidim. Provedi se. Nevjerojatno je Gunn zaglavinja iz muškog WCa i zatekne Auroru kako ga čeka na odmorištu. Jedva ima vremena provjeriti šlic prije nego što ona zaplovi prema njemu, uhvati njegovo iznenadeno lice svojim bijelim rukama i poljubi ga nježno u usta nevjerojatno da ih je pukom srećom Penelope vidjela na putu (prekinutom, dakako) do WCa. Ne mogu si to pripisati u zasluge. To živjeli skriveni motivi slučajnosti nema nikakve veze sa mnom. Ona stane i blene. Oni nju ne vide, a ona njih ne čuje. Od srca ti hvala, govori Gunn držeći Auroru za laktove, ali nažalost ne mogu to učiniti. Imam djevojku. Premda si vrlo privlačna. Zaista sam polaskan. Oprosti. I zaista sličiš Nicole Kidman. Ali, slava Paklu, Penelope ne zna čitati s usana. Trebamo se negdje sastati, pretpostavlja ona da on
govori. Ovdje mi je cura, kojeg li peha. Daj mi adresu. "Molim te, reci Declanu da sam otišla kući", kaže ona Sylviji. "Užasno me boli glava a ne želim mu kvariti veselje." U kojem trenutku nastupam ja. Tako da je dobijem da kazni Boga time da se spusti nisko. Zamršeno? Ali zaboga ne, ne i nikako ne. Koliko vas nije čulo taj glas, tog realnog prijatelja koji stvari nazove pravim imenom a koji nepozvan bane kad ostaneš posran? Znači Njemu je toliko stalo do tebe, ha? Toliko da ti dopusti da padneš anatomiju / prestaneš otplaćivati stambeni kredit/ izgubiš nogii/ zakasniš na autobus / prignječiš nožni palac / dobiješ otkaz / okrhneš zub / zaboraviš tekst / dodeš do blagajne i onda ti kažu da je govnar ispred tebe kupio posljednju ulaznicu. . . Eto koliko je Njemu do tebe. Da. Pa neka. Jebi se, Bože. I ja konja za trku imam. Vidi OVO. I kupite si cigarete, cugu, pornić ili odete u javnukućuilikasino. Gospodine, pogledaj sad svoje dragocjeno djelo. Ne svida ti se, je li, kad ti se uzvrati istom mjerom. A zaradim li rak pluća, cirozu ili AIDS, kompa, znamo tko će za to biti kriv, zar ne, ha? Trebao si misliti na to kad si dopustio da mi ClaireDANOGU! Penelope je svjetovna inačica toga, višemanje. Pa joj stoga ne govorim o Bogu ni o krhkosti Njegove Ijubavi, već o žrvnju beskrajnog kažnjavanja kojim te svijet samelje pokušaš li živjeti u skladu s istinom i Ijudskosti. Progovaram joj s gorćinom o tome kako se ona svakodnevno bori s pomišlju da je njezino stajalište beznadno, da se sve na kraju pretvori u sranje, da zlo redovito pobjeduje, da Ijudi... Ijudi, dovraga, nisu dobri, da je to što se užasava prijetvornosti samo jadna fikcija vlastite veličine, te da najbolje što sad može učiniti jest da si opali pošteni, jaki, energični šamar. . . Prilično dugo odolijeva. Da nemam već tako puno iskustva jako puno donekle bi me iznenadila jačina njezina otpora. Ali me nije. Premda se dosadujem, ustrajavam. Vrijeme je za Zločestog Murjaka. Ti kozo jedna glupa. Znala si, zar ne, da će doći do toga. Sranje na sve strane, sve je sranje, ti patetična, nerealna glupačo. Spusti se na sve četiri i gurni svoje glupo, naivno, bahato lice u nj . . . Hajde. Eto ti lijeka! Sve dok, uz osjećaj sličan pucanju leda posred grudi, dobro znajući i ujedno pojma nemajući što će uoniti, nije zaustavila taksi ispred bara koji se nedavno otvorio ni tri ulice dalje od stana koji dijeli s Declanom Gunnom. Sjećam se svojih posljednjih riječi njoj. Nije bilo prvi put da sam se njima poslužio. Aniu kojem slučaju i posljednji. Priopćio sam joj ih dugim, sporim šaptom. Iskoristi priliku. . . Naslušao sam se svakojakih teoloških bljezgarija, ali jedna od najkretenskijih teorija na koju sam ikad naišao jest ona koja tvrdi da sam ja ušao u Judu Iskariotskog kako bi se Isukrsta izdalo. Može li mi to itko objasniti? Zapravo, nemojte se ni truditi. Ja znam objašnjenje. (Ja znam sva objašnjenja.) A objašnjenje je da milijuni Ijudi diljem svijeta, iako u posjedu potpuno ispravnog velikog mozga, misle da sam ja želio da se Rrista razapne. Molim vas, dopustite mi da na trenutak budem izravan: Jesu li ti Ijudi umno zaostali? Kristovo raspeće bilo je ispunjenje starozavjetnih proročanstava. Kristovo raspeće trebalo je ponovno pokrenuti mehanizam oprosta grijeha. A što bi to značilo? Da nitko ne morauPakao. Pa, možete li mi, molim vas, reći zašto bih ja učinio išta da pomognem da se to dogodi? No bio sam na Posljednjoj večeri. Trinaest tipova u sandalama od usmrđene kože, svi tropski uznojenih pazuha i trubećih čmarnih rasporaka; sobičak (Leonardo ga je pretjerao), slaba ventilacija, dim loše rasporedenih svjetiljki, poneki diskretan, ali sumporni apostolski prdac, trpka aroma podrigivanja od kiseliša... Znate likako sam proveo tu večer? Tako da sam Judu futrao osjećajem krivnje. Tibijedniče. Znaš da griješiš. Trideset usranih srebrnjaka? Ti jeftini gade. Nemoj to učiniti, čovječe. Poslušaj me. Poslušaj glas savjesti! Neprijatelj te naveo na grijeh, ali nije prekasno da se predomisliš i spasiš dušu. Judo Iskariotski, poslušaj glas Božji. Ovo je trenutak odluke za tebe. Na rubu si da se cijelu vječnost osudiš na Pakao a zbog čega? Zbog trideset usranih srebrnjaka! Nemoj to učiniti, Judo! No Juda je bio sazdan od kamena. Ako mene pitate, vješanje je bilo predobro za njega. Zapravo, to nije pravedno. Hocu reći, nije pravedno odati priznanje Judi za njegovo opiranje. U tome je, kao i onomad u pustinji, Njofra imao svoje prste. Bog je otvrdnuo faraonovo srce... Da, jest (otvrdnuo je
On puno srdaca svih ovih godina), a otvrdnuo je i Judino. Usprkos svemu tome, usprkos nepoštenoj borbi, premdaje Gospod varao, pizdek Juda se uz moju pomoć našao raspet (oprostite mi na igri riječima) sumnjom zbog onoga s Pilatom i Prokulom. Sto napisah, napisah. Bez obzira na opću razočaranost tadašnjim namjesnikom Judeje, od davnine sam estetski slab na odmjerenu dvosmislenost tog njegova kletog izričaja. Samotna bremenitpst cezure, njezine skrovite implikacije: Što napisah nije ono što željah napisati. Što napisah je istina. Što napisah je ono po čemu će me suditi. Što napisah kao da piše samo sebe... Quad scripsi, scripsi. Taj tautološki zaključak i njegova ozbiljnost i glupost. Napisao ga je na izmaku jutra koje se svojim trajanjem i zamorom nije moglo mjeriti satima. Kinjile su ga sile izvan njegove kontrole, ćuškale i poigravale se njime poput groznica i gripa. Bedrene kosti kao da su mu otančale, gležnjevi onemoćali, koža žarila i zebla, kao da ga je najprije ogrnuo a zatim ga se okanio natopljeni mrtvački plašt na pripeci. Krv mu je fijukala i bu bnjala; powemeno bi ga obuzela gluhoća, ostavljajući mu samo zvuk srca u grudima; vid kao da mu se suzio u tuljac mračnog tunela čiji kraj u daljini salijeću užareno bijeli dusi. Znajte, nisam digao ruke od njega bezborbe. Pilatova se polovica kreveta odavno ohladila kad se Klaudija Prokula trgnula iz sna kao od strujnog udara, Ijeskava od znoja. Naglo se uspravila u krevetu, zaprepaštena time kako su se glasne jadikovke s druge strane sna na javi pretvorile u puki cvilež. Nije bila ružna, Pilatova gospođa, i postala je još privlačnija uslijed mjesečarske uzbudenosti ali to, Luciferu, zaista nije bitno, nimalo. Bitno je daje Pilat vjerovao njezinim snovima. Nije bio pretjerano praznovjeran (premda ne biste mogli naći puno vojnika koji nisu barem pro forma ugađali poganskim božanstvima), ali su se snovima nadahnute prognoze njegove žene nekoliko puta pokazale korisnima, a jednom su mu prigodom doslovce spasile život, još u Rimu, nedugo nakon njihova vjenčanja, kad ga je na temelju noćne mo " re nagovorila da proda konja kojeg je kupio radi rekreativnog jahanja, zvijer koja se tjedan dana potom ritnula i slomila vrat svom novom vlasniku. Ona nikad nije vidjela Isusa, premda je čula za njega, a iz sinoćnjeg domunđavanja robova doznala je i za njegovo hapšenje i pritvor u rukama Kajfa & Co. Njezine ga crne oči nikad nisu vidjele, pa nisam baš siguran zašto sam se trudio tako ga vjerno oponašati u njezinu snu; mogao sam joj se ukazati u obličju Groucha Manca i njoj bi bilo svejedno. Ali bih lagao kad ne bih priznao da je bilo nečegprofanogolicavogupoprimanjunjegova lika i držanja. To je u meni izazvalo osjećaj... gotovo me stid reći... Znate već: štoje moglo biti. Dakle. Uvukao sam se u tapiseriju Prokulina sna i u njemu se raspeo na križ. Bilo je zabavno visjeti na križu u njezinoj glavi s cvatom pet rana Isusovih i s tamnećim nebom iza leđa. Zabrinuo sam se da sam pretjerao s krvlju ona i njezin suprug do goljenica ogrezli u žitkom kalu krvi lamataju rukama umrljanima krvlju ali vrijeme (Novo Vrijeme) je prolazilo (Kajfova se zavist žarila oko njega poput ružičastih cvjetića metličaste sadarke, dok je stvarni I. K. bosonog stajao glave nagnute u stranu s iritantnom snošljivošću utihle linije svojih usta) i želio sam da poruka bude, da tako kažem, jasna i glasna: PILAT & SUPRUGA UBILI NEVINOG čOVJEKA "GORJET ćEMO U PAKLU ZBOG OVOGA" PRIZNAO NAMJESNIK. U svakom slučaju, postigla je željeni učinak. Noge se ritnu, uredno počupane obrve namršte (jedna poput kratkouzlaznog, druga poput dugouzlaznog akcenta), usne boje šljive trznu se i naškube, oznojeni dlanovi otvore i zatvore. Nemam nikakve veze s tim nedužnim čovjekom... Nemam nikakve veze s tim nedužnim čovjekom... Nemam nikakve... Ostao sam dok se nije probudila, dražesno raskuštrana (zajapurena i zadihana, a jedna dojka veličine manga izvukla joj se iz spavaćice da mi se nije tako vraški žurilo...) i piskutavo zazove svoju sluškinju. Želite li doći do muškarca, učinite to preko žene. Od Rajskog vrta kao da je prošla cijela vječnost (zrnate magnetoskopske snimke u žitkom koloru), ali nisam zaboravio njegove pouke. Samozadovoljstvo nikad nije bilo moj porok, a ponajmanje tog jutra u Judeji, ali sam osjećao optimizam. Ali. Hm. Zapravo je sve počelo dobro; Pilata je jedilo to što je morao izaći iz praetoriuma u dvorište na sastanak sa svećenicima (vjerski blagdan Pashe propisuje čiste i nečiste predmete, hranu i mjesta), pogoršano odgovorom ozlovoljenog Kajfe na namjesnikovo pitanje za što je zatvorenik optužen.
"Da nije prijestupnik, ne bismo ga doveli vama, zar ne?" Promatrao sam kako se na Pilatovu čelu pojavljuju bore i praktički trljao ruke od veselja. Da su ostali vani, mislim da bih imao velikih izgleda. Ali se Svevišnji umiješao. Gospod Bog se upetljao. Vidio sam to u namjesnikovu povremenom jedva primjetnom odmahivanju glavom (kao da pokušava razbistriti zvonjavuuušima) inemirnimrukama. Sunce je klesalo kamenje u dvorištu, i kad je Pilat podigao glavu, nakratko, sunce ga je zgromilo poput kakofonije. Jesi li ti kralj židovski? Tikažeš. Da se ne spominje Juniorov eliptični stil. Da je rekao: "Možeš se kladit u halju da jesam, Pljugeru", prokurator ga je mogao otpisati kao još jednog ćaknutog ćifuta, ali je njegov ton bio sasvim pogrešan za takvo što, i slutio u najmanju ruku na neustrašivost, a u najgoru na prezir. Nemoj se uvrijediti, navijem se ja. Ne želi te uvrijediti. Ne nagli, čovječe. U međuvremenu, sanhedrinske glavonje rogobore i pućpuriću poput družbe napušenih purana, a sunčana svjetlost pustoši svojim bumeranzima i kopljima. Reci im da to nema veze s tobom. Reci im da ga sami razapnu na križ ako im toliko ide na živce. Što bi bilo protuzakonito, kao što i Kajfa i Pilat dobro znaju. "Ovdje je prevruće, do vraga", reče nikom posebice. Apotom zatvoreniku: "Ti. Ulazi unutra sa mnom." Kucnuo je trenutak da dovedem pojačanje. Proberem cr • me de la cr • me družine palih andela i okupim ih iznad Jeruzalema. Rekoh im, bit će čupavo. Prilično sam siguran da će se On poslužiti svjetinom. Želim da se vi ubacite medu nju. Medu nju, razumijete? Želim da im šapćete na uho iz takve blizine da im možete liznuti mast iz uha je P jasno? Najmanje trojica na svakog čovjeka iz okupljenog mnoštva. Je li to jasno? A sad krenimo. Obradio sam Pilata u praetoriumu. Zaista sam se iskazao, premda su moja nastojanja bila iskrivljena ironijom njihove primjene. Nekog drugog dana Sinekove bi šture replike i količina non sequitura iscrpili njegovo strpljenje i on bi ne ra zmišljajući potpisao čitabu za križ. No ovako je proveo većinu vremena u sudnici kolebajući se između čudnovate simpatije za tog niškoristi i neobično objektivnog uvjerenja da mu slijedi propast ako ga ne pogubi. Ruke i lice mu se zažare. Uljanice nisu gorjele (čemu, među tim zrncima prašine istočkanim zrakama svjetlosti koje kao da pronose Božju riječ?), ali mu je disanje remetio smrad ulja. Večeras će zamoliti Klaudiju da mu smiješa nekakav napitak. Misli bi se nadimale pa ispuhale, poput bezbolnih žuljeva. Obuzela ga je silna želja (mojom zaslugom) da shvati Sinekove zagonetke. Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta: da jest, moji bi se dvorani borili.... Ali taj izbor riječi kraljevstvo, dvorani, borba uporno ga je cimao da se vrati u svoj svijet, onaj u kojem je on Poncije Pilat, rimski namjesnik u Judeji, u gradu nabujalom od Ijudi pristiglih zbog svetkovine; ispred palače se okupila svjetina utovljena kojekakvim glasinama, a falanga svećeničke policije za nadzor misli samo što mu nije razvalila vrata. Svejedno sam ga ja obrađivao, zapanjio njega i stražare njegovom trpeIjivošću. Lice mu je otkrilo dotad neviđene konstelacije crta, gramatiku izraza koju ni njegova vlastita majka ne bi prepoznala, iskazivalo nevjerojatne prijelaze iz srdžbe u ushit, iz nepopustljivosti u snošljivost koja je prešla gotovo u srdačnost. Nikakve krivnje ne nalazim na tome čovjeku. Te riječi padnu poput latica gorčice. Oznojeni centurion i barjaktar pogledaju se kriomice. Marko, sanjamo li? Ne, nismo sanjali. Bio sam užasno umoran, da znate, a onaj moj uobičajeni nepodnošljivbol dodatno se pojačao. Sve me to natezanje mrcvarilo. Znam da je to retoričko pitanje, ali imate li pojma koliko je teško namamiti Ijudsko biće od njegova usuda? Uvidate gdje leži konceptualni sukob, zar ne? Vidjelo se da je to teško padalo i Pilatu. Puno se češkao po vratu. Naglo bi ustao i krenuo da bi nakon tričetiri koraka ponovno sjeo. Kameni blokovi praetoriuma zažarili su se od nevjerice, kao da ih je oblila rumen. Zato se rodih, i zato dođoh na svijet, da svjedočim za istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas. Sjecam se da sam pomislio: "Da, svejetolijepoikrasnodokstojiš tamo zguren, a žile ti iskaču dok govoriš kako si svjedok istine, ali to što si upravo rekao moglo je bez problema izaći iz mojih usta, druškane, i nijedna riječ od toga ne bi bila laž." Nešto od tog raspoloženja očito je zahvatilo
našeg napaćenog namjesnika jer je on naglo ustao i siknuo: "Što je istina?" pa se okrenuo na peti svoje sandale i bijesno odjurio natrag svećenitima. Znate, silno je zamorno i govoriti o tome. Dodite, udaljit ćemo se na trenutak. Yjerujte mi, nećete požaliti. Pedofiliju bih ja nazvao investicijom fleksibilnih prinosa. Donosi profit na nebro jene načine. Najočitiji je neposredna patnja djece, a za njom siijede stid, osjećaj krivnje, gađenje nad samim sobom, nevjerica drugih Ijudi, mržnja. Ne mogu se odbaciti ni glasni otkucaji sata njihove vlastite želje, svi oni snovima bogati sati i dani prije nego što se prvotna šteta apsorbira i oni sami počnu pipkati mlađariju. A tu su i počinitelji. Ponovno stid, ponovno samoprezir, ponovno beskoristan osjećaj krivnje. Hoću reći, beskoristan Bogu. Osjećaj krivnje Bogu je koristan jedino kao prolog pokori i promjeni ponašanja. Ali nijedan pedofil nikad neće promijeniti svoje^ponašanje na temelju osjećaja krivnje. Želja za klincima je prejaka. Osjećaj krivnje jednostavno joj nije dorastao. A evo kako to izgleda:željazadovoljenjekrivnjaželjazadovoljenjekrivnjaželjazadovoljenjekrivnja i tako dalje. To je mehanizam koji prestane s radom ukoliko ih uhvati murja i ćorkira sudac, ali inače je nezaustavljiv osim uz pomoć teške love za stručnu psihijatrijsku pomoć koju ni počinitelji ni njegova okolina ni izdaleka nisu zainteresirani uložiti. Zatim je tu i stradanje roditelja (u slučajevima kad krivci nisu sami roditelji). Užas toga što se boje svog vlastitog okaljanog djeteta. Stid jer su sumnjali a ništa nisu učinili. Sram jer su znali a ništa nisu poduzeli. Ali daleko najbolje od svega je prilika koju to pruža kreposnoj svjetini. Promatrajte pozorno kad mediji idući put usmjere na nekog pedofila pozornost njegovih vršnjaka. Zagledajte se pozorno u lica ogorčenog čopora. Tamo ćete me naci. One pikselizirane tabloidske fotografije dobrih mamica i tatica pravednošću preobraženih u izbečene zvijeri, koji urlajuđ traže krv, koji uče svoju dječicu da najprije mrze a pitanja postavljaju poslije (ili još boIje, nikad), osokoljeni i narogušeni popušenom laži da čine Božje djelo. To je kvalitativni prinos pedofilije: ogorčena svjetina krvožedna od poštenja, opsceno rasterećena razbora i jarma argumenata. POKVApNE PERVERZNJAKE TREBALO BIMUčm, NEKA VIDE. Prštim od ponosa kad vidim ćelave predvodnike. Nedvojbeno ćete primijetiti kako će se mamičini i tatičini prvi iskreni izrazi gnjeva i zgražanja pod zavodljivim okom televizijskih kamera i veličani masom prometnuti u namještenu sablažnjenost i proračunato zamuckivanje nevjerice. Primijetit ćete, usudio bih se reći, skupo plaćenu i gorku samouvjerenost, sad kad im je stradanje opravdalo vlastite etičke nedostatke i moralnu osrednjost. Propatili su tragedijujadnogTomice i time su razriješeni daljnje odgovornosti. Od njih se sad samo traži da postoje kao maskote za svjetinu. Molim vas, zaista pogledajte svjetinu u tabloidima, a čiji izraz lica poručuje vješanje je predobro za njih. Pogledajte i recite mi, ako možete, da postoji veće zlo od preobrazbe pojedinaca u srljajući, samočestitarski čopor. Bog me to naučio. Da, prije dvije tisuće godina u Jeruzalemu, Svevišnji me osobno naučio kolika je vrijednost svjetine. Dečki su mi poslije rettd*Jijedva mogli povjerovati što se dogodioiAdogodilo se masovno ometanje be/lnoja njihovih huškačkih šapata u uii okupljenog mnoštva. (Usputrečeno.npeiobilavelika masa Ijudi. Možda par stoona. U svakbm slučaju, ne više od toga. No postavka da je tamo, jebote, bilo na tisuće Zidova koji su dragovoljno urlajući tražfli bakrstovu krv užasno je dobro poslužila tijehom svih ovih stoljeća, pa pretpostavljam da ne bih trebao grintati. Svako zlo za nefeo dobro i tako to.) A evo što se dogodilo: ooi bi svjetini rekli jedno, a Bog bi se pobrinuo da čuju drugo. Hoću reći, "pustite Barabu" ne zvuči nimalo kao "pustite Isusa", zar ne? A ni "razapnite ga" ne zvuči kao "pustite ga". Nije to nešto što biste slučajno pogrešno čuli. U to sam vrijeme pomislio da se dečki jednostavno ne trude dovoljno. Pilatova se psiha još kolebala poput pudinga, zaokupljena zapravo zabezeknuta svojom nevoljkošću da učini što bi u normalnim okolnostima učinila i krene putem najmanjeg političkog otpora. Taj je osjećaj bio i zavodljiv i mučan i negdje između toga dvoga on naredi da se uznika išiba. Nije mi se to svidjelo. Naravno, ne mislim pritom na bičevanje per se, nego na to da se prešlo crtu fizičkog kontakta. Muškarci diljem svijeta koji tuku žene ređ će vam da je najvažnija posljedica prvog bubotka koji udijelite svojoj ženi (pod pretpostavkom da vas odmah ne ostavi ili vam ne
odreže pimpek dok spavate) ta daje puno lakše udariti je jače drugi put. Pa treći, četvrti i tako dalje, sve dok udarci više ne budu dovoljni pa morate postati kreativni. Premda nije osobno vitlao bičem, Pilat je sad uprljao ruke djelom; što je još važnije, shvatio je da može Isusu pustiti krv, i da je ta krv crvena, kao u drugih Ijudi. To je snizilo ulog. I nije bilo dobro za mene. Ako ga može išibati kao smrtnika, može ga i raspeti na križ kao smrtnika premda priznajem da je sve u svemu bilo donekle zabavno vidjeti kako Isuskrst silno trpi. A zatim je stigla poruka od Prokule koju je donio skoroteča, čankoliz u crvenoj halji. Izgledalo je kao da se njegove tamne, podle crte lica kutre na sredini kao da strepi da će ga ustrijeliti. Nemoj se nikako mjješati u stvar tog pravednika, jer sam danas u snu mnogo pretrpjela zbog njega! E pa malo je prekasno ne imati ništa s njim, budući da Isukrst visi na stupu u krvavim ritama, s krunom od trnja, znoj kapa s njega, a pokriven je premazom pljuvačke PUatovih soldata. Ali možda ne i prekasno (tako je, samo naprijed!) da se izbjegne njegovo pribijanje na križ na Golgoti. Pod pretpostavkom da su moji deđri dosad već pokolebali svjetinu, ubacim bubu u prokuratorovo uzbibano uho (zašto sepod tako propinje?) da bi zatvorenika trebap izvesti sa sobom, da kreteni vide kako bezazlen i zapravo žalostan prizor takozvani 'Židovski kralj" pruža na pozadini carske pompe i poredca; drugim riječima, osfcboditi ga na foru samilosti. Nisam znao,po navljam, da ih je Gospod već obradio. A očito nije znao ni Kajfa, koji je poslao pajdaše u masu da zlatnicima kupe povike. Sve je to bilo zalud: Bog je pustio s uzde silu kreposnog bezumnog kolektiva. Nisu znali zašto se čini nužnim razapeti tog čovjeka osim da je na neki način on bio Oni a oni Mi. Mogle su to biti baš i tribine Old Trafforda ili uznjihani Anfield Kop. Vidio sam svoju anđeosku braću između njih poput krhotina razbijene duge. Jasno je da slabi rezultati nisu bili posljedica nedovoljnog truda; pucali su iz svih oružja, vrzmali se medu masom i šaptali a nisu postigli ama baš ništa. Tu mi se moje ranije hvastanje o važnosti prave opaske u pravom trenutku obilo o glavu jer se Kajfa prignuo da bi u Pilatovo uho sasuo riječi koje su prevagnule: "Cezarovi podanici jednoglasni su u svojoj osudi ovog hulitelja i buntovnika protiv Rima. Siguran sam da Caru ne bi bilo drago ćuti da njegov namjesnik u Judeji ostavlja takvu individuu na životu da širi svoje laži. Jer Rim dočuje za sve, prije ili poslije." Pilat je sklopio pa otvorio oči, jako polako i umorno. Premda ne tako polako i umorno kao Isus, koji je već jedva uspijevao ostati na nogama. "Ova je runda pripala tebi", rekoh mu, provukavši se do njega. "Premda to s čavlima neće biti baš šala mala, zar ne?" * Znate, jako ćete mi nedostajati, narode, kad vas ne bude. Nedostajat će mi naš... naše zajedništvo, naš uhodani odnos. To što me nećete slušati, shvatiti da u mojim riječima ima logike, poslušati moj savjet. Nedostajat će mi vaša iskrenost (mislim na onu unutarnju, zamaskiranu izvanjskomprijetvornošću, prešućivanjem i pretvaranjem). Nedostajat će mi vaše samoljublje, smisao za humor, onesposobljujuća slabost da činite što vam godi. Što vam godi u početku, naravno. No uskoro toga neće biti, svega toga. Što ću učiniti sa sobom kad vas ne bude? A zahvaljujuđ ovom inkarniranom boravku na zemlji, nedostajat će mi... do vraga, čovječe, nedostajat će mi rukovanje, kužite? Cestita irtjeha mesa i krvi. Ovo meso i krv, pošteni su, zar ne? Zbore istinu, zar ne? Vjetar u vašoj kosi, kiša na vašem licu, sunčana toplina izmedu lopatica percepcija je iskrena. Ljubljenje. Protezanje. Prdenje. Zaboravite Renea: osjetila ne lažu, ne o važnim stvarima, ne o tome kako jebitiovdje. Načinio sam pauzu u pisanju scenarija i otišao u crkvu. Svetog Pavla. Nazovite to špurijusom, intuicijom, predosjećajem nešto me vuklo tamo. (Kad smo već kod toga, snovi me ubijaju u pojam. U njima sam stalno u zamci majušnih, pa golemih prostora. Ima li to vama smisla? Sanjate li vi paradokse? Kad sam se jutros probudio, nisam mogao podnijeti ni pomisao na Buck's Fizz. Harriet je predložila da odem liječniku. Harriet je predložila da odem psihijatru. Rugala se sova sjenici da ima veliku glavu, Harriet, pomislimja, rugala se sova sjenici, jebiga. Naš film grabi velikim koracima. Harriet nije izašla iz kreveta dva dana. U turskom sjedu i okružena jastucima telefonira, prebacuje novac, laže, naručuje stvari, napola ihkonzumira, naređuje da ih se odnese. Rekoh joj, uspori, razboljet ćeš se.
Mislite li da me zarezuje? Trenta je zasmetalo to što naš projekt nema mogućnost nastavka. A pao je u depresiju nakon što sam mu izrijekom kazao da nema prostora ni za predfilm. U meduvremenu, mene muči treći čin...) Katedrala Svetog Pavla. Ako nešto namjeravate učiniti, učinite to u velikom stilu. Još mi treba prilično vremena da stignem nekamo i današnji popodnevni izlet do katedrale nije bio iznimka, što zbog londonskog zagorjelog asfalta i sparušenog drveća, što zbog njegove mješavine smradova i mirisa, što zbog širokokutne sunčane svjetlosti i stratosferinog sablasnog cirusa. A bio sam i trijezan, višemanje, ako ne računate kokainski mamurluk i tri Luciferova Ustanka koja sam popio da ga nokautiram. Doduše, ovih dana Gunnov šćućureni mozak sadrži višemanje trajni talog kemikalija i cuge, ali, shvaćate, relativno sam bio pri sebi. Sva sreća. S obzirom na to tko se pojavio. U posljednji sam trenutak izašao iz Gunnova trupla. Gore na Galeriji Šapata ispod velikog, svodnim rebrima ispresijecanog trbuha kupole, nisam se mogao otresti osjećaja da me netko promatra, osjećaj koji me mučio od... ne znam. Stanovito vrijeme. Nije bitno koliko je ta slutnja tinjala, buknula je tamo gore među trčkarajućim sibilantima. Što je usto bilo opasno, jer je bez upozorenja proradio Gunnov strah od visina, a usto sam ja balansirao, na rubu ponora, na ogradi galerije. Ono se prisuće jer tad ga se više nije moglo poreći zgusnulo trenutakprije nego što bi me rastuća plima zvonjave u ušima koja ga je najavila doslovce i u prenesenom značenju gurnula preko ruba. Uz mučan trzaj (zamislite si potezanje bedrene kosti iz preponskog zgloba) iščupam se iz Gunnova tijela koje, nimalo iznenadujuće, Ijosne na turu taj neotmjeni sjedeći položaj kakav zauzimaju odbačene krpene lutke. "I bijaše zbačen veliki Zmaj, ta stara Zmija, zvana još i Vrag, i Sotona," mrmoIjio je Mihael s nekakvom teškom dosadom, "zavodnikcijeloga svijeta: bijaše zbačen na zemlju, a bijahu zbačeni s njime i njegovi anđeli... haššatan, jesi li zaboravio, prijatelju?" Bol? Pa, moglo bi se ređ. Ne mogu vam reći koliko me koštalo da sve to zadržim u diskreciji, gore u sjeni kupole, dok ste vi, mili moji, trčkarali ispod poput žohara. Rječnikom tjelesnog, rekao bih da je bilo posrijedi duboko unutarnje krvarenje. Trauma glave. Prijeka potreba za intenzivnom njegom. Zaboljelo je vraški već kad sam izašao iz Gunnova tijela užasan ponovni susret sa zadanim parametrima svojega andeoskog gnjeva i bola ali biti prisiIjen na to tako naglo i usto se baktati s Mihaelom... T* molimvas, budite fer. Premda, logično, nisam to ničim pokazao, kao ni on, a znajte da moja nazočnost nije ni za njega bila dječja igra. "Mihael", rekoh. "Dobri stari druže. Nismo se vidjeli godinama." Upitah se, usputno, kako je moguće da ovaj komadić materijalnog svijeta može sadržavati nas dvojicu bez dubinskih znakova stresa napola sam očekivao da će se kupola rascijepiti ili urušiti sve dok nisam shvatio što je trebalo biti očito: božanska providnost. T» to je ipakbila Katedrala Svetog Pavla. Kadcad tako sporo palim. "Bojiš se", reče on tiho. Nasmiješim se. "Nevjerojatno", rekoh ja, "koliko vi, narode, smatrate svojomdužnošću da mi to govorite. Pred neki dan je Gabrijel razvezao o tome. Pitam se zašto smatrate da je to tako važno? Skeptici bi, rekao bih, mrmljali da su posrijedi puste sanje." On uzvrati smiješak. "Znaš, onaj Njegov savjet smrtnicima," reče on, "da bi trebali voljeti svoje neprijatelje, žalim ih što su im uopće potrebne takve upute." "Jesi li gledao Imperija uzvraća udarac?" upitam ga. "Jer je za nas prirodno da volimo svoje neprijatelje razmjerno našoj bliskosti. Ami smo si, sotono, jako slični. I jako bliski." Trunčicu me zaboljelo, to sotono s malim s. Jer to znači "napasnik". Nije me ujelo za srce to pogrdno ime, nego to što se nije mogao izdići iznad toga. Nije potrebno posebno napominjati da se on silno ponosi svojim imenom koje na tulumima prevodi kao "Tko je kao Bog". Pitam se zašto Njofra dopušta da to prode nekažnjeno, budući da je ispravan iako puno manje laskav prijevod zapravo retoričko pitanje: "Tko je kao Bog?" U davnini bi on zbog toga silno popizdio. Svaki put kad bi netko rekao: "Mihael?" ja bih se istog trenutka javio: "Tajsam."
"Tako blizu a opet tako daleko", rekoh. "Pa kako je u biznisu krpeža i trpeža? Kad si već tu, samo da ti kažem da bi te Bob Hoskins trebao glumiti u mojem filmu. Odgovara li ti to? Uvjeren sam da bi me mogao nagovoriti na Joea Pescija." Medu nama: zaista sam se silno patio. Pogledam dolje na Galeriju, gdje je Gunnova persona onesviještenog cugera ili narkića privukla pozornost dvoje dječice čiji su roditelji bili toliko zaokupljeni šaptanjem da nisu primijetili kako njihova djeca trgaju folije svojih čokoladica KitKat i bacaju komadiće u Gunnovu kosu. Upitam se, zlovoljno, što će se dogoditi kad pozovu čuvara. "Iznenadio si nas", reče Mihael. Nikad nije baš shvatio da razgovor ne znači da sugovornik ispušta nekakve nevezane zvu kove, dokti smišljaš sljedeću rečenicu svog monologa. "Ma zar? A koga si ti imao na umu? HarrisonaForda?" "S obzirom na kratkotrajnost tvoje koncentracije, mislili samo da ćeš dosad već podleći malodušnosti srednje dobi. No ti si se uspio... zadržati, višemanje, u fazi pubertetskog egoizma." "Ne podcjenjuj pubertetski egoizam, konzervo jedna. S pubertetskim egoizmom i puno love može se praktički vladati svijetom što je, naravno, suvišno kad već vladaš svijetom." O, osjećao sam se užasno, zaista. Znate kako je kad se vratite kući totalno, dibidus, autentično pijani, ugasite svjetlo, legnete i osjećate mučnu valcersku vrtnju sobe? Da? E pa ovo je bilo nekoliko galaksija goreodtoga. "Dragi moj, shvaćam da će ovo možda zazvučati bezobrazno, ali što ti točno ovdjetražiš,hm?" "Došao sam ti pomoći", reče on. Da sam u tom trenutku imao lice, bilo bi mi jako teško zadržati ga ozbiljnim. "Aha?" rekoh. "Hm? Da?" "Luciferu, nisi li u posljednje vrijeme—" "Slušaj, budi frend i pljuni što imaš. U tom bismo slučaju mogli nastaviti s osmišljavanjem svojih prizora. U slučaju da ti je promaklo, došao sam u crkvu provesti pola sata u miru i tišini." "Došao si jer si bio pozvan." "O Bože, ovo je zaista tako necivilizirano. Bio sam se nadao znaš, Mihael, od tebe sam se nadao nekom nivou—" "Bojiš se." Ovaj put on to reče tonom nekoga iskreno uvjerenog da mu je znana važna istina. Da nije nastavio, nisam siguran da tog istog trenutka ne bih pokrenuo Apokalipsu. "Bojiš se onoga za čim najviše žudiš. A žudiš za onim čega se najviše bojiš. Razmisli o tome, brate." "Svakako." "Razmisli." "Svakako." Moram mu priznati, nije imao zlurad izraz. A moram mu priznati još nešto: nije se dodatno zadržao radi ispraznog čavrljanja. "Vidimo se uskoro, Lucifere", reče. "Ne ako ja prvi spazim tebe, Mihaele", odgovorim. Poslije toga nije mi bilo do pješačenja u Ritz. Mobitelom nazovem Harriet i ona pošalje Parkera pravim imenom Nigel u Rollsu. Skompali smo se, Nigel i ja. Zapričali tijekom jedne brze vožnje kroz grad u sitne sate (Harriet je zaspala kao top na stražnjem sjedištu) i prepoznao sam u njemu jednog od mojih Ijudi. Sad mi je bio potreban koliko ti je potreban eskapistički film kad moraš ponavljati za ispit. "Time", rekoh kad sam se zavalio na Rollsovu izdašnu pozadinu a tapecirung ispustio uzdah dobrodošlice, "što to nazivaju multikulturalizmom, raznovrsnošću ili ebanovinom i slonovačom ili mi smo svi jet ili kako god, previdaju nešto puno temeljnije. Previdaju činjenicu da jedna rasa sračunato iskorjenjuje drugu. Za što u dvadesetom stoljeću imamo i riječ: genocid. Nigel, čini mi se da je tvoj prioritet a hvala kurcu nisi jedini tvoj žarki i opravdani prioritet zaustaviti genocid koji upravo traje u ovoj zemlji." "Dobro ste, šefe?" reče Nigel i plavim očima pogleda u retrovizor. "Kao da ste malo blijedi." (Nigelov je rječnik skroman, premda začinjen probranim specijalitetima Stranke za očuvanje
britanskog nacionalizma: Prava, Fini Ljudi, Cast, Razlika, Bijela Rasa, Domoljublje, Domovina, Preseljenje.) "Nigel, što o nekoj kršćanskoj zemlji govori to", nastavim ja, opipavajući džepove u potrazi za Silk Cuticom i Zippom, "da se njezine crkve crkve mogu prodati Muslimanima i pretvoriti u džamije? Hoću reći, a ti me, molim, ispravi ako se varam, ispravi me ako sam nešto pobrkao iz povijesti ali nije li prije stanovitog broja godina izvršena operacijica poznata pod nazivom Križarski ratovi? Zar je to bila puka simulacija? Ha?" (Zbog Nigela bih malo zapaprio svoja retorička pitanja. To bi ga navilo. To ga zapravo oduševljava, premda to oduševljenje doživljava kao političko zgražanje.) "Nigel, znaš li da u nekim dijelovima Britanije djeca mlađa od deset godina kršćanska djeca, engleska, kršćanska djeca moraju učiti Kiir' • n? Znaš, kad Ijudima to kažeš, misle da izmišljaš." "Torijevci imaju crnju u Domu lordova." "Znam, Nigel, znam. Znaš, kad pomislimna...na..." Tu me glas izda. (Tako dugo nisam vidio Mihaela. Novo Vrijeme nije ga promijenilo. I dalje ta pretjerana revnost, razmetljiva anđeoska grada, iritirajući izraz upućenosti u tajne. Bez sumnje je uvjeren da postoji puno toga što on zna a ja ne. Neka mu samo bude. Jer zaista postoji nešto što ja znam a on ne...) "Kad pomislim na ulogu koju je ova tvoja zemlja nekad igrala na svjetskoj pozornici," nastavim, "kad pomislim na izreku da u britanskom imperiju sunce nikad ne zalazi, kad pomislim da je ova zemlja pronosila baklju civilizacije kroz zemlje koje su živjele u mraku, donosila tehnologiju, znanje, industriju, uvoznu i izvoznu robu poučavala manje inteligentne narode kako da iskorištavaju prirodne resurse ponekad, Nigel, resursekoje oni nisu ni znali da posjeduju kad pomislim na to, u svjetlu kulturnog i lingvističkog genocida kakav se sad potiče u vašim školama, crkvama, bolnicama, zakonodavstvu... Pomislim na to i zapitam se: zar tako zemlje tog Imperija vraćaju dug svom negdašnjem suverenu?" Vaša zemlja. Ublažio sam Nigelovu početnu sumnjičavost: rekao mu da sam napola Talijan. Da ne živim ovdje. Samo sam u prolazu. I član PPNIja (Partita per la Preservazione di Nazionalismo Italiano), izmišljenog ekvivalenta SOBNa. Kažem li nešto poput "negdašnjeg suverena" to naj češće požalim, budući da Nigelov vokabular treba vrlo malo prostora da ispruži noge ali takav sam ja, pa to ti je. Kićen. Moram ga pretjerati. Poštenja mi, kadšto sam si najgori neprijatelj. "Najviše me jebu spikeri", reče Nigel kad smo skrenuli na Trafalgar Square. "Te Sanjit ovaj te Mustafa onaj. Jebote, Pakistanac čitavremenskuprognozunaBBC 1." Pročelja West Enda, družina brbotavih goluba, na semaforima se pali zeleno. "Nigel," rekoh, "u svijetu će se morati dogoditi velike promjene. Promjene koje su se već odavno trebale provesti. . ." Jedna me fotografija Gunnove majke deprimirala, danas popodne u clerkenwelškoj spisateljskoj jazbini. (Isukrstova kita, ta pisanija, ha? Scenarij je dječja igra u usporedbi s ovim vrludanjima. Od svih zemaljskih iskušenja u svim gradovima svijeta...) Dakle fotografija. Snimljenapotkraj šezdesetih, kad je Gunn vjerojatno tek krenuo u školu. Popodne je radila u snack baru u Market Streetu. Kuhar je bio zaljubljen u nju. On se njoj svidao kao prijatelj, ali je nakon što je Sikh zgiljao, stavila ključ u bravu svog srca, da ne spominjemo vaginalni ured. (To je bilo prije nego što su je zaveli piće i ja, tih kreposnih dana prije nego što ju je samoća otjerala u jeftine zagrljaje neotesanih taksista krupnih šaka i trgovačkih putnika kojima smrdi iz usta.) Dakle fotografija. Vidi se da je netko upravo viknuo "Angela" pa okinuo fleš kad se okrenula.Tajjetrenutakuhvationjezinneizučen izgled, lice koje je pokazivala svijetu kad joj ne bi dao vremena da se pripremi, lice bez pretvaranja ili zaštite. Vidjelo se da je djelić sekunde potom, dokje treptajima pokušala otjerati magnezijevu pasliku, vjerojatno rekla: "Dez, (iliFrank, Ronnie ilitko već), "vragjedan, idivrit." Aliu tom trenutku, ona je bila potpuno, neskriveno ona. Od te slike Gunna nešto žigne, jer u njezinim očima nema ni traga od njega. On je u školi, ili kod bake, ili gospode Sharples ili gdje već (puno žena u Gunnovu djetinjstvu, nedovoljno muškaraca; nije ni čudo što je postao tako pekmezast.) Naravno, nakon što su je blenda i bljeskalica uslikali, njezina životna povijest i majčinstvo su se vratili; ali u tom jednotn trenutku, Gunn vidi inačicu svoje majke koja nema nikakve veze s njim. Sjeća se da mu je imala puno toga oprostiti. Uglavnom to što nijedanput nije pomislio o njoj kao o osobi. Umjesto toga, sudio ju je po njezinim estetskim promašajima i pogrešnom izgovoru od kojeg mu se dizala kosa na glavi odnosno sudio juje
isključivo u odnosu prema sebi. Aona je to znala. I onje znao daje ona znala. Koliko je puta odlučio da se uzdigne iznad sebe. I koliko puta to nije uspio poštovati. U svakom slučaju, vraški me deprimiralo kad sam jutros našao tu fotografiju, ogu Ijenu na jednom vrhu, presavinutu na drugom, u ladici Gunnova radnog stola. Trebao sam skicirati filmsku verziju svojeg Pozdrava užasima. A završio sam sjedeći za stolom i pušeđ smrdljivu Silk Cuticu, brade na dlanu, lica živahna poput ispuhane gume. Jedva sam se odvukao natrag u Ritz na večeru. Zapravo, da se nisam sjetio da ću večeru polizati sa slasne stražnjice male Mirande iz XXX Eskorta... Pitam ja vas. Ja, Lucifer, pitam vas: je li to način da Kralj Pakla provodi svoje zemaljske dane? "Kako si ja to zamišljam?" reče mi Trent Bintock poslije večere. (Želite li pojedinostiovečeri? Mislimdane.) "ZamišIjam, jebote, silno produženu vožnju kamerom iz Luciferove perspektive, kao da..." s mukomje nalazio riječi... "kao da se spušta niz tobogan smrti okrenut na pogrešnu stranu, shvaćaš? Gleda natraške i vidi Raj kako se udaljava. Onje na toj jebeno nestvarnoj strmini. Samo što to, čovječe, nije nikakav usrani tobogan smrti nego svemir, antisvemir, i prazan je." Njegove su plave orlovske oči svjetlucale od djetinje razdraganosti; shvatim da ga je obuzelo ujedno turobno i neiscrpno kokainsko samopouzdanje. "Samo što ne bi bio prazan", rekoh i načinim stanku da on zaključi sam. To se redovno pokaže pogrešnim kad je posrijedi Trent jer uslijedi deset sekundi njegove prštave zbunjenosti. Počeo sam otkrivati (u ovoj kasnoj fazi igre, jebemu) nestrpljenje. "Zapravo bi bio napučen mojim sljedbeniciina. Mili moj mladiću, zaboravljaš da je puna trećina ben»'elohm pošla sa mnom." "Benakako?" "Sinova Božjih. Anđela. Znaš, Trent, mogao bi baš pročitati i nekoliko knjiga namjeravaš li... Hoću reći, u ovoj priči ima toga napretek, jebote. Ne bi bilo zgorega da svratiš u knjižnicu prije početka snimanja." Otprilike dvije minute ne zezam vas Trentovo je lice zadržalo svoj izraz neprobojne radosti. Toliko su mu iskrile oči da bi vam mogla biti oproštena pretpostavka da je na rubu suza. A čak i tad jedva da je trepnuo kad je rekao: "Ti to meni kao idiotu, čovječe?" "Trent", rekoh, nasmijem se i podragam ga po grudnom košu na način na koji on još ne zna kako bi reagirao. "Moj dragi, najdraži, preslatki Trent. A da ti naprosto ispričam kako je bilo? Da ti naprosto ispričam što se sjećam?" "A sjećam se", rekoh ne Trentu, koji je morao preuzeti poziv iz New Yorka, nego Harriet u krevetu, puno kasnije, nakon orgijaškog podbačaja "kako je izgledalo gledati unatrag. Naravno, teško je to opisati, s obzirom na to da nije riječ o nekome mjestu, nečemu materijalnom. Pa ni o ideji." Nisam znao je li budna ili spava. Zavjese su bile razmaknute i pružale zamaman pogled na praskozorna londonska svjetla ispod vedrog neba boje dima. Još su se vidjeli posljednje pregršti zvijezda. Svanuće je bilo golemo i velikodušno prisuće ispod obzora, neobuzdana dobrohotnost s neiscrpnim vrelom topline. (Samo što, naravno, nije neiscrpno. Samo što, naravno, sagorijeva.) Pomislim na Zemljina atmosferska stupnjevanja: troposfera, stratosfera, mezosfera, termosfera, egzosfera. Pomislim kako bi se Ijudi tamo osjećali daleko od doma, kad bi se osvrnuli. Pomislili biste da je to žal za domom. Pomislili biste da je toizgnanstvo... "Da sam ograničen na jednu metaforu," nastavim kad mi je u vidokrug ušao zrakoplov, ritmično namigujući, "pretpostavljam da bi bila... bila bi plavo." čekaosamdaHarrietkaže: "Plavo?"Ali ona ne reče ništa. Uvijek zaspi (ako je u tom trenutku zaista spavala) u istom položaju: na trbuhu, glave okrenute na desnu stranu, prema prozoru, desne ruke obješene preko ruba kreveta. Izgleda kao Cindy Sherman. Očekivali biste da ćete ugledati tablete rasute u blizini viseće ruke, praznu čašu, zgužvan novac. I tko bi vam mogao zamjeriti? Većinu se večeri pokraj klateoh jagodica zaista mogu naći rasute tablete, prazna čaša ili dvije, zgužvane novčanice i računi... "Plavo", ponovim tiho. Tihi hotelski zuj udobnosti, otežano disanje grada i njegov umorni mozak, jedno unutar drugog. "Sjećam se, osvrnuo sam se i pogledao u sunovraćujuću paradu, plamteću rijeku moje pobunjeničke braće... Harriet?... Sjećam se, vidio sam ono što biste vi, narode,
pomislili, što bi vaša sorta mogla perceptualno prikazati znaš da je percepcija najstarija metafora na svijetu, je li? što biste vi mogli doživjeti kao plavetnilo i prostranstvo. Posebnu vrstu prostranstva, posebnu vrstu plavetnila, ne modrinu arktičkog neba ni tamnomodru boju lazura na Bronzinovoj slici Alegorija s Venerom i Kupidom... u svakom slučaju, ne ponoćnoplavu boju halje Djevice Marije, kao ni Ijupku kobaltnoplavu boju ovih sitnih sati... Hm. Harriet? Problem je u tome što mi je teško zamisliti kako bismo to mogli prikazati na filmu. To će nam plavetnilo zadati glavobolju, ali to prostranstvo, prostranstvo je bilo beskrajno i zapravo uopće nije bilo prostranstvo, već osjećaj. Osjećaj... osjećaj..." Bah, pomislim. Aistodobno: Lucifere, o čemu je ovdje zapravo riječ? Ustanem, prekopam po mini baru u potrazi za bućkurišem od ledenog čaja Long Island, pa ostanem stajati, golgolcat ispred prozora, zagledan u ćudljivo nebo. Problemje, razmišljao sam, što sam stalno tako dozlaboga zatrpan poslom. Aktivnost... da, aktivnost uzima danak. T« ipak je posrijedi pišljivo tijelo visećeg tura, velikih ušiju i bačvastog trbuha Declana Gunna. U svjetlu ograničenja koja taj aranžman nameće, što sam očekivao? Najprije, logično je da će biti fizičkih zvukova jadanja. (Kao u znak potvrde, Gunnov šupak ispusti bolan i dugi prdac bezvučnim meduzubnim načinom mucavca koji je počeo izgovarati riječ dinja, ali se nije maknuo dalje od d. Ne trgne li se Harriet od njegova popratnog smrada, pomislih, znači da ne spava nego da je mrtva.) Većinu jutara me bole leda, zar ne? Moje suze dok pravim pišpiš teško da su pokazatelj živahinog mokraćnog trakta, a samo sam se krajnjim naporom volje uspijevao ne obazirati na višemanje stalnu glavobolju i dehidraciju koje su počele prije tjedan dana. Pomisao na Gunnovu jetru podsjetila bi me na sušenu Ijutu papričicu. A što se tiče njegovih pluća, na njihov spomen zamišljam miris asfalta i zvuk brusnog hripca pustinje. Ne, mora se priznati, to tijelo ima svoje parametre, njegovo meso i krv pobunili bi se kadbihpretjerao. Samo što, reče onaj Glasić, ne zadaju ti muke samo meso i krv, zar ne? "Što zaboga radiš?" reče Harrietin glas iz blijedo osvijetljene žabokrečine kreveta. "Pijem ledeni čaj. Spavaj dalje." "Dodi i legni pokraj mene." "Ne pomaže. Ne mogu spavati." "I ne želim da spavaš. Samo želim da nemaveze." Dopustim da poslije toga prođe prilično puno vremena. Osjećao sam se podosta jadno ako želite znatiistinu. Predstavljalo mi je napor čak pijuckati napitak i pušiti cigaretu za cigaretom. Gradski smog, užaren pri izlasku sunca, promijenio je svoj prvi prsten svjetlosti u dugačak, Ijubičast ožiIjak. Promet na Piccadillyju postajao je gušći. "Sanjaš li ti ikad", zahripa Harriet, polako, "da si učinio nešto, nešto užasno i neopozivo? Nešto jezivo, i koliko god ti bilo žao, ništa ne pomaže? Neizbrisivo je?" "Ne." Nisam pogledao u nju. Nisam trebao. Znao sam kako bi izgledala: leži na boku, okrenuta prema prozoru, gradskih svjetala sićušno uhvaćenih u sjajnim izbočinama umornih očiju. Znao sam da će biti netremice zagledana, obraza prignječenog u dubokom jastuku, i da će joj iz usta curiti nit sline. Znao sam da će izgledati vraški tužno. "Aja stalno to sanjam", reče ona. "Osim kad spavam." Samo tako nastavi, sinko moj, pomislim idućeg jutra, i mogao bi se baš i preseliti natrag u Clerkenwell. Dogovorio sam se s Violet da se nađemo na piću u Svvansongu. Kobno zavaran razborom, zaključih da je Violet baš ono što mi treba. "Slušaj, to je smiješno", reče ona. "Barem bi me mogao upoznati. Zar bi ti pala kruna s glave, jebote?" Pomirljiva kao i uvijek. To je sad njezin način: neobično osciliranje između otvorene nestrpljivosti i intimnog dosluha sa mnom. "Zato sam se i želio naći s tobom", rekoh. "Mislim da je krajnje vrijeme da te upoznam s Trentom." Razmislio sam o tome. Naravno, vjerojatan ishod je bio da Violet neće dobiti ulogu. Dogodi li se to, Gunnu predstoji da je se riješi (taj će momak sve u šesnaest tržiti staro za novo kad se vrati u ovu
kožu), a Violet da se nosi s gorčinom od kojih će pucati šavovi džepova njezine diiše. Violet u takvom stanju nakon što je došla nadomak slavi toliko da je mogla ispružiti ruku i dodirnuti je, da bi joj ona okrenula leda i glamurozno otperjala doista je materijal koji puno obećava. Iskreno rečeno, ne može se znati što će Violet, koja je zamalo falila, biti sposobna učiniti. Svakako će biti proganjanja. Svakako će biti Ijutnje. Svakako će biti igre lovice izmedu samoprezira i samoIjubavi s potencijalno pogubnim psihičkim posljedicama. Svakako će biti silne i gladne šutnje u koju bih mogao zavući svakisvojglas... "0 Declan, pravi si vrag", reče ona i bubne po Gunnovoj nadlaktičnoj kosti tobože kao srdita curica, ali mi ruka zapravo obamre na deset minuta. "Zašto me maziš? Zašto me maziš, ha?" Ili bi, pak, mogla dobiti neku ulogu. Nikad se ne zna. T* ionako neće morati puno glumiti. Zamišljam je kao jednu od Isukrstovih grupika ili Pilatovih priležnica. Možda neka od kolegica Magdalene Milosnice prije preobraćenja (u tome ima potencijala za prizor hvatanja dviju ženski koji, nadam se, Trent neće zaobići). Ili možda Saloma, budući da posjeduje putenu erotičnu pupavost koja bi nekog taticu mogla otjerati u ludilo. Stvar je u tome da je^ovo situacija u kojoj ne možeš izgubiti. Što mislite, kakva će Vi biti ako stigne do Hollywooda? Što mislite kakav će par ona i Gunn biti? "Pođimo", rekoh. "Kamo?" "Trebašnazahod." "Netrebam." "Da,trebaš." "Ne, Declan, zaistane trebam. O, shvaćam. 0." Ali neka me vrag odnese ako Gunnov... Želim reći da je usprkos Violetina poslovnog zauzimanja potrebnog... Jedna noga u visokim potpeticama na školjci, obje pocrvenjele ruke čvrsto stežu vodokodić, griva a' la Jane Morris zabačena, kao razdražljivo, u stranu... Usprkos Ijupkom ruhu razvratništva ispod zadignute suknje (očigledno je "budi spremna" Violetino novo geslo) ponovno ne mogu... ponovno ne mogu... Eto. "Ovo postaje smiješno", rekoh zatvarajući cif, zakopčavajući puceta, vraćajuci sve na svoje mjesto stlačenim gnjevom. "Hoću ređ ovo je—" "Već sam ti rekla da nema veze. Ako želiš čuti moje mišljenje, izgledaš malo izmučeno. A da se dogovorimo za petak?" "Petak?" "S Trentom Bintockom. Za petak navečer. Gdje je odsjeo?" U Svransongu toaleti su čisti kao suza, ali na keramičkoj pločici ulijevo od kodića nalazi se nepotpuno obrisan redak napisan flomasterom. "Ni za što", glasi. "U Ritzu", rekoh pomalo klonulo. "A gdje drugdje?" Nakon toga su kola tog dana krenula nizbrdo. Nisam planirao završiti onesviješten za Declanovim kuhinjskim stolom, no probudio sam se na toj Heinzovim pivom i krugovima od šalica umrljanoj dasci, na izmaku gradskog popodneva, sit sladtiša i poslastica čovječe, ti sladoledi 99, može li ih se ikad pojesti previše? i grogi od turneje po pubovima, gdje su čisti viski i likeri slijedili incidentne koktele i hladeno pivo niz moj širokogrudni jednjak. Opijanje tog popodneva. I usto po takvoj vruđni. Znate kako je to. Jesam li se osjećao užasno? Osjecao sam se užasno. Naravno, zbog mučnog nadimanja i burkanja želuca ali uglavnom zbog čudne splasnutosti glave. Uglavnom sam se Ijutio na sebe. Odavno zaista se odavno već nisam Ijutio na sebe. I zašto mi je u mjesecu hadovskih nedjelja palo na um da obiđem grob Angele Gunn, pojma nemam. Zar sam pomislio da će to pomoći? Svejedno, nemojte se smijati jer sam upravo to učinio. U posljednje vrijeme osjećam te porive, čudnovata kradcotrajna štekanja koja me nagone na svakojake nagle i apsurdne postupke. Riječi poput "nesvedivo" i "okultno" vrzmaju mi se po malom mozgu. Wordsworthove zle slutnje, otpadnuća od nas, iščeznuća... Zapravo, čovjek se mora nasmijati. U jednom sam trenutku izvaljen na Gunnovu ultrapasu i kroz prozor promatram usporeni mimohod umućenog šlaga oblaka na nebu, a idućeg sam ponovno na uparenim ulicama na putu za
groblje kod crkve Svete Ane; šum na srcu, navaljivanje položeno na Gunnova leda poput ledenog dlana. Slike zatrepere pa iščeznu: Angelino lice na onoj fotografiji. Ožalošćeni Ijudi poput crnih menhira oko svježeg groba. Gunnovo lice u boginjavom zrcalu u WCu pogrebnog zavoda u koji se povukao u pola rečenice, zaskočen štemerskom bandom svih onih lijepih riječi koje kao sin nije izgovorio. A sve to dok sam nogama šutirao ostatke Value Mealsa i izgaženih tabloida, ruku u džepovima i teška srca. E pa moraš se smijati. Oni DoIje bi se upišali od smijeha. I ja sad samo što ne pišam u gaće, čim se tog sjetim. Majušno groblje. Kad sam onamo stigao, više nije bilo plavetnila na nebu. Manje od stotinjak nadgrobnih spomenika poput... poput čega? Ružnih zuba? Veova pobjede? Grom i pakao kako ovaj jezik iskušava moje strpljenje. Dakle, male postelje pokojnika, neke svježe i bijele, a neke gubavo zapuštene. Nečitki datumi. čak i Novo Vrijeme ima dovoljno snage da zamrlja retke s imenima i godinama. Ne traje dugo. Na groblju nije bilo nikog osim mene. Mala, mračna i nedolično obnovljena crkva bacala mi je sjenu na leda. Nakradco sam pomislio da bih mogao svratiti do gospođe Cunliffe, one koja se razroko ceri i manijakalno čisti ali sam se naposljetku predomislio. Ona je u dobrimrukama. Svejojje lošije. Zazebem. Zapravo, ako morate znati, osjećao sam se užasno. Ponajprije zato što me hladnoca počela štipati za obnaženu kožu na vratu, pa zbog Gunnove vekerice od srca koja je izvodila skeč ptice slomljenog krila, zbog kitice žarkih narcisa koju sam držao okrenutu naglavce, zbog vjetra kojije jenjao pa je drveće iznenada počelo obraćati pozornost, zbog toga što me polako plavila spoznaja koliko se rijetko Gunn uspijeva prisiliti da se dovuče ovamo. Znate li što sam učinio? Zaplakao. O da, i te kako. Oči sam isplakao. Kod njezina groba. ANGELA MARY GUNN, 1941. 1997., POKOJ VJEčNI. Vama se sad to može učiniti smiješno. Mene je pogodilo ono pokoj vječni. Ne mojom krivnjom. Gunnovom. U sebi je u posljednje vrijeme uočio bolećivu sklonost uvaženim apstraktnim imenicama i štovanim frazama. Dužnost. Milost. čast. Mir. Pokoj vječni. Suze naviru. Donja usna podrhtava na način koji uvijek u onoga dco gleda sa strane koliko god suosjećao izaziva hihot. Bol. Dom. Zaljenje. Živi u smrtnom strahu od Ljubavi. Dijete svog vremena, zametnuo je te stvari daleko u nekakvom podrumu svog bića ispod obilne paučine i zapuha prašine. Ležale su tamo, relikvije koje je skeptik u njemu prerastao. Zatim smrt njegove majke, a nedugo zatim i odtriće da čak i najusputmje izgovaranje tih riječi u svijetu koji je smatrao raskrinkanim može aktivirati njihovu užasnu čaroliju. Televizijske reklame za British Airways, countrypjesme, Hallmarkove rodendanske čestitke, crkvene pjesme. Eto, cijela dva tjedna prije mojeg dolaska, stao je kao teledirigiran ispred neke crkve, privučen poznatim mu napjevom. Bože, budi tamo kod počinka našeg i podari nam, •Molimo se, tvoj mir u srcima našim na kraju dana... Užas. Pokušao je biti oprezan. Kk>nk> se poezije u podzemnoj, njezinih lijepih prizora kao vječnih radosti, biciklistićkih štipaljki za nogavice skinutih u znak stidljivogpoštovanja. Redovitogatopotrese. Jednom je prigodom bila posrijedi laringitična, mehanička, ali neobično zdvojna izvedba uličnog pjevača pjesme "Da si barem tu." Drugom prigodom (ideš!) govor Tonyja Blaira. Nije posrijedi samoćestitarska utjeha puke sentimentalnosti, već čudno nadimanje utrobe i duše, bolni zavrtaj osjećaja koji će mu slomiti srce i izazvati povraćanje. Što god to bilo, uzdrma ga a ne ustručavam se priznati vam da je uzdrmalo i mene, i to pošteno, kod trunućih ostataka stare Angie. Uništi te, eto što. Morao sam se otići zbrojiti s četverostrukim Jameson'som u obližnji pub Knave of Cups. (Dakle, kako to podnosite, to što vas iznebuha preplavi neki osjećaj? Nije li to jednostavno previše zajebanrije?) Poslije sam se osjećao silno čudno, kad su maligani proradili. Mortus pijan, mogli biste reći. Pa ipak, moram priznati, ne sasvim grozno. Mora se priznati (Mora li se zaista? Da, vjerojatno mora...) dajeutomebilomalo... nekakve... Kako da se izrazim? Nutarnje dišljivosti. Prostora oko usplahirenog srca. Osjećaja da mi netko, negdje (znam, znam, znam) tiho, jednostavno, bez primisli, govori da je sa mnom sve u redu, da će smirenost doći, da se mir kupuje po cijenugubitka... U kojem trenutku (nakon što sam naručio još jednu četveročlanu obitelj Jameson, zakurio jednu Silk Cuticu, kihnuo i zapucketao zglobovima) shvatim da se smijem samome sebi u kakav se nepredvidivi i otrcani geg ova bizarna napetica pretvara.
Trebalo mi|e jako puno vremena da stignem kući. Cini se da sam si zamislio kako je užasno štosno nasumce sjedati na autobuse i vlakove podzemne željeznice. Stoga i ne čudi da sam završio u naručju devetnaestogodišnjeg prijatelja noći u anonimnom no iznenadujuće urednom i lavandom odišućem budoaru iznad videoteke Vivid Videos, u odvojku Gra/s Inn Roada premda, budući da sam prilično budalasto podlegao slatkorječivosti prodavača halucinogena ni sat vremena prije toga, ne mogu biti potpuno siguran glede lokatije. Malo sam... svratio do King's Crossa. Žarko me zanimalo da vidim jednu od svojihurbanihjezgriporoka (ibijede, žaIjenja, srama, krivnje, nasilja, pohlepe, mržnje, bijesa i pomutnje) s druge strane, da tako kažem, sa zemlje. Teorija u praksi. Smotani lumen medu šljakerima u strojarniti. Znao sam da moja braća vrijedno rade u eteru, došaptavaju golicava iskušenja i predu upute; no malo sam se lecnuo kad sam ih ugledao, kako lebde između mnoštva u predivnim sukovima sve dok nisam shvatio da zapravo haluciniram. Bilo je izvanredno, ponavljam, vidjeti plodove našeg rada s materijalne strane. Jasno vam je da inače ja i moja braća "vidimo" jedino duhovne korelate tjelesnih radnji, a ne same tjelesne radnje. Postoji cijela sfera (ponovno je riječ "sfera" vrlo dvosmislena, ali nema bolje) u kojoj stoluje duhovna dinamika ove doline suza. Naravno, znamo kad neka operacija uspješno završi ne zato što vidimo tijela, nego zato što osjećamo posljedice (razderotine, pregibi) u tkanju duhovne sfere. Kao što rekoh, zapeo sam u King's Crossu, naslonjen na rasvjetni stup s izrazom gotovo prostačke putene sreće, kad mladi Lewis zapne za oko meni, ja njemu, i nakon što smo obojica podigli obrve i razmijenili nekoliko smiješaka, prijedem s vulgarnosti njegova cjenika na šarm sobe iznadvideoteke. Vitak momak. Vilenjačke oči žućkastog Iješnjaka; kosti i usne koje su jamačno u nekoj fazi prošle kroz Karibe, premda mu je koža jedva bila tamna koliko i bijela kava PretaManger. Fine (kad sam se bolje zagledao, i malo prljave) ruke dugih i bisernih noktiju,. te tamni klimpač iznenadujućih dimenzija za nekoga inače tako krhke građe. A, koliko se sjećam, i nadaren premda sudeći po učinku njegova snubljenja na Gunnov izdajnički ud mogao je baš citirati Priručnik o ponašanju u prometu. O te droge. Na stotine žohara istrčavaju iz nogavica mojih odbačenih hlača; tamnocrvene ruže na zavjesama preobražavaju se u majušne patuljke s vrećama na leđima; šaka mi je veličine bračnog kreveta; stadion šapta; valovi vrućine; iz mene šikljaju gejziri gluposti koji na Levvisa nisu djelovali nimalo umirujuće. Anajgore od svega (nemojte odahnuti preduboko, monsieur Gunn, ispravit ću ja to prije odlaska!), penis koji je po svojoj osjetljivosti bio na razini žice za ribanje posuda. "Mislim da ovo neće ići, moj dragi lijepi dječače", začujem se kako govorim, kao iz velike daljine, nakon četrdeset minuta bezuspješnog pipkanja. "To nije komentar tvoje... spreme za ovaj zadatak, nadam se da shvaćaš?" "Aha, ali nema povrata novca, dušo", odgovori moj partner, ponešto me iznenadivši brzinom promjene iz nestašnog faćkala u odrješitog poslovnog čovjeka. "Predivno", rekoh. "Politika zbog koje će ti vjerojatno jednog dana netko rascopati tu tvoju dražesnu glavu premda ne ja, dakako." Ne da mi to nije palo na pamet, osobito s obzirom na iznenadno ukazanje goleme dvostruke bojne sjekke naslonjene na okvir kamina, koja je izgledala kao stvorena za tu namjenu jer je na obje oštrice bilo skorene krvi i poneki čuperak Ijudske kose. Levvis se u međuvremenu odijevao kao da je navlačenjem svakog odjevnog predmeta izražavao osebujan i jedinstveni prezir. Pitao sam se kako da dosegnem sjekiru s obzirom na zjapeći bezdan koji se upravo razvalio u podu izmedu mene i kamina kad se vrata otvore i ude muškarac mesnate glave, jako crne brade i jako plavih očiju. Promotri prizor šakama se podbočivši o bokove i izbočivši prsni koš pomalo nalik na pozu neke ženske u pantomimi s izrazom blago nezadovoljne dosade na licu. "Aje li?" reče on, prilično nevezano pomislim, nikome posebice. "Zar? Ma je li? Majeli?" Trebalo mi je stoljeće da otresem te proklete ustrčale žohare s nogavica Gunnovih traperica jer me u tome ometalo nadimanje želuca u pravilnim intervalima te krivudav let prethodno neprimijećenih užareno bijelih šišmiša koji su fijukali amotamo isplićući svjetlucavu mrežu oko nas trojice. "Znaš, Gordon je odobrio, dušo", reče Lewis.
"Ma zar?" ponovi bradonja. "Zaista mislim, stari moj—" zaustim. "Ati, mucko, odjebi odavde", reče on. Moram kazati da me to silno razdragalo. Nakon što sam naposljetku uspio vratiti na sebe Gunnove raskužene traperice i cipele, odglavinjam do našeg rutavog promatračakojije stajao podignutih obrva i usana spojenih u iskrivljen izraz gnušanja. "Dušo, ja to ne bih učinio da sam na tvom mjestu", promrmlja Lewis. Pametan savjet, kako se ispostavilo, premda u tom trenvrtku nisam na nj obraćao pozornost. (Hoću reći, najsigurniji recept da me se dobije da nešto učinim jest upozoriti me da to ne učinim...) Usto, satima zapravo danima jednim svojim dijelom užurbano sam dešifrirao potencijal Gunnova tijela, njegovu neiskorištenu nasilnost i zatomljenu energiju. Bilo mi je kristalno jasno da bi povremena poštena makljaža silno koristila Declanu. Vjerojatno bi ga odvratila od samoubojstva. (Zapravo je sramotno to zapuštanje nasiIja, vaše često pogubno neznanje o njegovoj terapeutskoj važnosti.) Naravno, nema šanse za to dok on živi u svom truplu, s obzirom na to da je sinja kukavica odredenije, neobično se užasava toga da bi mu netko mogao razbiti zube (pod neobičnim mislim s obzirom na sve ostalo što bi mu se moglo dogoditi u nekoj tarapani: puknuće slezene, zdrobljene koljenske čaške, iskopane oči, slomljeniprsti, probijenibubnjići, prignječenakita, razderane bradavice i tako dalje) ali je meni sve to još stajalo na raspolaganju, taj pritajeni potencijal, njegova živahna estetika udaraca, škripa zubima, udarci nogom, udarci glavom, davljenje, guranje prstiju u oči i zamahivanje i prilično se jasno sjećam da sam pomislio koliko će se njegovo tijelo veseliti, koliko će mi zahvaljivati na tome što sam najzad njegov zauzdani talent pustio u svijet... prilično se jasno sjećam sanjareće vizije sebe samog poslije tabanja, kako lebdim u seratoninskoj omaglici (zapravo, mislim da sam se u tom prizoru izležavao u golemoj crvenoj kožnoj fotelji), trenutakprije nego što se onaj bradonja našao uvrijeden mojim rukama na svojimreverirna, svojom glavomkresnuo 0 moju iznenađujućom brzinom i preciznošću pa me prevalio sličnom brzinom 1 neizbježnom preciznošću na tur što se, ne znam je li sračunato s njegove strane ili ne, pokazalo savršenim položajem da moje lice dođe u dodir s njegovim koljenom, malo proste fizike suptilne koliko i pad topovske kugle u rumpuding. Pretpostavljam, na temelju modrica, kao i nove zbirke izraženijih i potmulijih bolova, da mi je poslije toga učinjeno još nešto. Nagadanje je nužno, budući da mi je ne pomućena tama progutala svijest djelić sekunde poslije sraza naših glava i povratila se tek poslije nekoliko sati, kad sam se obreo prilično udobno uguran izmedu reciklažnog kontejnera i brda isjeckanog papira u uličici iza one videoteke. Oderalo me, mislim da vi kažete. Preveslalo. Predriblalo. Zajebalo. Pretpostavljam da će me to naučiti da ne hodam po svijetu pijan ko čep i drogiran s 1.500 funti u džepovima. Zgodna ekipa, ona dvojica, Lewis i njegov dečko. Rekao sam si da moram izvidjeti tko od mojih dečki radi na njihovu slučaju, da mu dam povišicu... "Trebate pomoć?" reče neki glas. "Da pozovem hitnu?" Podignem pogled. Neraspoznatljiv lik na pozadini tamne cigle i kositrenog neba. Ruka začinjena pačulijem, suha i hladna, ispruži se i uhvati moju. Lijevu. Desna mi je bila stisnuta oko nekakvog sićušnog predmeta. "Možete li stajati?" činilo se da mogu, s obzirom na to da sam se, nakon njezina podupirućeg trzaja, našao na nogama. Uspravljen, nadem se licem u lice sa krupnom ženom od šezdesetak godina. Rumeni obrazi, muške ruke, srebrnosijedi konjski rep, hlače od crvenog rebrastog samta i kožna pilotska jakna koja je prošla sito i rešeto. Visoke jagodice. Jedna naušnica s kineskim tirkizom. Dah namirisan pepermintom, čizme metalnihvrhova. "Dobro ste?" reče ona. "Obliveni ste krvlju." Što činjenica da sam nekoliko trenutaka samo stajao otvarajući i zatvarajući usta govori o stanju u kojem sam se nalazio? Na moje silno zaprepaštenje, ona me počne opipavati. Barem sam tako mislio dok nisam shvatio da ona traži izvor krvarenja. "Molim vas", rekoh. "T* molimvas. Nemojte. Nisam ovaj, ah, ranjen." "Samo sjebani?" reče ona i suosjećajno me stisne za lakat. "Znate, imate užasnu šljivu na oku."
Teško je, zaista silno teško, opisati svoje osjećaje u tom trenutku. Prvo, priznajem, bila je tu nevjerica. Imate li, kojim slučajem, uopće pojma o tome kako je GLUPO lunjati po londonskim uličicama u sitne sate? A imate li pojma, gospođice Ruth Bell, koliko je DODATNO GLUPO, s obzirom na vašu nazočnost na takvim lokalitetima, pružiti ruku pretučenom i onesposobljenom tijelu među kantama za smeće? Znate li na koga biste mogli naletjeti? No to je Ruth, shvaćate? Koju malokad muče crne rupe izmedu toga što bi se trebalo učiniti i što se zaista učini. (Dok Gunn... E pa, on je zapravo sav u crnim rupama.) Ona je ono što mi Dolje zovemo Izgubljeni Slučaj. Naravno, celibatpomaže. Ne potrošiš seksualnu energiju i ona će se latiti raznovrsnih kreativnih aktivnosti (nije ni čudo što je Gunnovo stvaralaštvo bilo tako slabe kvalitete), a milu Ruth nitko nije zaskočio ima već tri godine. Tvrdi da joj to ne nedostaje. Tvrdi da ima pre više posla. Ali ono što me jedi jest glupost, lakoća kojom takvi Ijudi ostaju izvan mojeg dohvata. Ne čitaju, vrlo malo razmišljaju, samo ugrubo izražavaju duhovnost zdravim hobijima i hvalevrijednim poslom. Ne ide čak ni u crkvu, jebote. "Što to imate u ruci?" reče ona podigavši moju stisnutu desnu šapu izmedu nas. Pa, pomislim ja, kad sam otvorio dlan i s mukom se pokušao usredotočiti, možda se situacija ipak popravlja. Bit ce... razočarana kad joj se odužim za Ijubaznost tako što... "O", rekoh, ponovno bolan po cijelom tijelu."O." "Je li to jedan od vaših... Je li to vaš zub, dušo?" U kafiću ("Dođlte," reče Ruth dok se oko nas danilo, "častim vas čajem. Izgledate kao da bi vam dobro došao.") odem u toalet da se dovedem u red. Lucifere, rekoh zaista sam rekao; ne štedim se kad zaslužujem jezikovu juhu Lucifere, rekoh, moraš se sabrati. čuješ li me? Možeš li zamisliti za Ijubav Božju, možeš li zamisliti kako bi to neki mogli iskoristiti? Možeš li zamisliti kako bi Astarot... Ne, dosta bi bilo. Zabavno na neki način ali zaista: dosta. Dosta. "Moram ići", reče Ruth kad sam se vratio za naš stol. "Pazi se." Pomislilo bi se da je lovašica. Dva kompletna vegetarijanska doručka, usprkos mojim prosvjedima. Vidio sam bivšeg kriminalca iza pulta kako skicira svoju londonsku teoriju: starija koka, umjetnički tip, malo perja od obitelji; mlađi frajer ali se nađe u nebranom groždu kad je ugledao u kakvom sam ja stanju. Vjerojatno si aromaterapiju ne zamišljate kao noć provedenu između hrpa smeća u King's Crossu, iako se meni osobno moj nedavno stečeni vonj učinio kurvinski zavodljivim. Dakle, kao što rekoh, pomislili biste da ima iza sebe neku srednjostalešku lovu, ali zapravo jedva sastavlja kraj s krajem. Razlog više da joj maznem lisnicu dok je bila u nužniku. Dakako, crkavica od plijena, 63,47 funti, čekovna knjižica NatWesta i kreditna kartica Switch, fotografija njezinih pokojnih mame i tate, iskaznica darovatelja organa (samo ako sam mrtva) te mnogo nekorisnih kontaktnih telefonskih brojeva našvrljanih na požutjelim papirićima i ulaznicama ali to nije bilo bitno. Bitno je da sam iznevjerio njezino povjerenje i uzdrmao joj vjeru. Dosad vam je već trebalo postati jasno da nisam poklonik puke okrutnosti. Okrutnost je za zlo ono što je Big Mac za glad: postiže svrhu, postiže nešto ali bez ikakve Ijepote. Očigledno postoji svrha koju valja postići. Big Macovi od Moskve do Manhattana zbrinu pragmatičke prioritete gladi, premda se i ne dotaknu zahtjeva njezine estetike. Potrebna mi je određena kvota rugoba i tikvana; to su ciIjevi. Ali ono što tražim što zaista tražim jest združivanje okrutnosti s višim Ijudskimsposobnostima: imaginacijom, intelektom, praktičnim rasuđivanjem, estetskim smislom a taj se biser nađe u malo kojoj oštrigi. Prisjetimo se, primjerice, moje aktivnosti tridesetih i četrdesetih godina. Ne mislim samo na procvat, rekordnu zaradu, zapanjujuću brojčanu uspješnost (o braćo moja, kako je cvalo crno cvijeće u Paklu, kako smo se valjali u cvijeću, kako nas je njihov miomiris omamljivao, kako smo gubili svijest); a ne mislim samo ni na čiste obrise Sustava, ni na inspirativnu ulogu svjetine. Mislim, dragi čitatelju, na sublimnu fuziju reda i uništenja. Poput većine alkemijskih gralova, potraga za njima i njihovo nalaženje nisu bili bez rizika i poteškoća. (Kad smo već kod teme gralova, da vam kažem gdje je Sveti Gral? Ne biste nikad povjerovali. Zapravo, ostavit ću to za kasnije. Poticaj za vas da izdržite dugočasne dijelove...) Moj dragi Himmler puno je vremena proveo brigajući zbog raznoraznih bedastoća (svojih crijeva, zatim umanjuju li mu naočale
autoritet, pa sliči li kako je okrutno izjavio neki stari školski neprijatelj hT' ku bez mozga), aliuglavnomjerjebilo izludujuće teško mučiti i ubiti milijune Ijudi a ne naškoditi vlastitom čovjekoljublju... Večeras se Heinrich obraća skupu čelnika SSa u Berlinu. Ima pripremljen govor, ali mu slučajevi Kreigera i Hoffmana ne daju mira. Slučajevi Kreigera i Hoffmana poručuju Heinrichu da taj njegov govor, u postojećem obliku, neće valjati. Zato sad u glavi sastavlja dopunu, dok se češlja ispred zrcala u Ijubavničinoj kupaonici. Kupaonica, kao i ostatak te veličanstvene, beskrajno prostrane kuće, nekad su pripadali nekome drugome... Gospodo, u dodatku... ne. U dodatku, gospodo, moram vam skrenuti pozornost ne. Gospodo, ne može se zanemariti činjenica da ne. "činjenica da" je uvijek suvišno. Ako smatraš da ti je poznata neka činjenica, reci je. Gospodo, želio bih da o nečem promislite. Naravno, želim reći ali dopuna zapne ometena manjim grčem u debelom crijevu i nizom nečujnih prdaca koji mu se izmaknu u obliku smradne elipse koja izmami suze nečega poniženja, olakšanja, radosti na Reichsfiihrerove oči. Mora početi iznova s češljanjem. Široj javnosti nije poznato da je naš Heinrich patio od opsesivnokompulzivnog poremećaja, da su svakodnevne radnje poput češljanja kose bile iskićene čudnovatim metodama i obredima. Pod kupaonice obložen je svijetloplavim pločicama sa zasljepljujuće bijelom fug masom. Zamisli se nad majstorom koji je postavio te pločice, gdje je sad, je li živ, i je li bio Židov. Gospodo, želim reći da postoji ozbiIjan rizik od ne. Koncentriraj se, jebote. Ali Kreiger i Hofftnan mu to ne dopuštaju. Scila i Haribda, Kreiger i Hoffman. Naravno, nema potrebe spominjati ih poimence, ali... Moždabi motivom Scile i Haribde... premda polovica te raje neće ni... ćelavi, on to zna. Na preizdašnoj svjetlosti (kupaonica je dovoljno velika za lusterčić), providi se ružičasta boja njegova skalpa. Posrijedi je velik, mračni balast, gospodo, i na nama je na meni je ja ću ponijeti taj teret... Od pomisli na to kako mu je nasapunala kosu u kadi i oblikovala je u kukmu u obliku žira, zamalo se nasmije. U posljednje vrijeme u smijehu nalazi skrivene ponore, iznenadne strmine, što ga tjera na zaključak da je sišao s uma. Zbog smijeha iskrenog smijeha, ne njegove političke sorte u posljednje vrijeme klizi niz neočekivane kosine, mlatarajući rukama poput vjetrenjače, da bi se na jedvite jade zaustavio na nekom vrtoglavom rubu onkraj kojeg mu praznina nudi strmoglavi pad u ludilo kao njegovo vlastito konačno rješenje. Stoga se u posljednje vrijeme ne smije iskreno već strateški, glasno, dopuštajući da svaki zveckavi usklik oblikuje svoj sjajni oklop oko njega. Reichsfiihreru je teško ozbiljno razmišljati o tekstu upozorenja koje su Kreiger i Hoffman uputili s. da sad u glavi ponovno ne rekapitulira ta dva slučaja. Gerd Kreiger odradio je osam mjeseci u Buchenwaldu. (Marcus Hofftnanje tamo proveo samo tri mjeseca.) U prosincu mu je odobren dopust kako bi nazočio očevu pogrebu u Leipzigu. Gerd nije bio blizaks ocem (možda je to, razmišlja Heinrich...) i nije bila tajna među njegovim kolegama u logoru da je taj dvodnevni izletbiodočekankaodragocjenaprigoda ne za formalno izražavanje tuge, nego kao prilika za krajnje neformalno izražavanje požude: četrdeset osam sati u Leipzigu odvest će ga (nakon izvršenja tegobne obveze prema starčevu truplu) u naručje njegove zaručnice, epski opjevane VVtthomene Meyer, odnosno, kako je bilo više po volji i njoj i Gerdu, Willie. Heinrich, premda zna da to nije pametno (sumnja da nije posrijedi sentimentalnostvećnekakvavrstaslabosti) držiiGerdovu i Willienu fotografiju (ali ne i Marcusovu) u gornjoj ladici radnog stola. Gerd je u unifbrmi i okrenut prema objektivu: čudovišno visoke jagodice i divovske sive oći, pune usne i prema natrag zalizan trokutasti pramen nasred čela tako blond da na fotografiji ispada bijelo. (Upravo kosa kakvu bi Heinrich rado imao.) Nije baš idealan u cjelini mu je lice nekako nahereno kao da mu je nešto protreslo sastavnice, poslije čega se nisu ponovno posložile kako valja ali u svakom slučaju, ništa što bi izazvalo sumnju. Na drugoj je fotografiji Willie Meyer, Gerdova izabranica, ozarena lica, crnih očiju i bakrene kose smotane u složeni šinjon. Obrazi su joj teški, kao i brada, i Heinrich misli da bi se s godinama ona prilično udebljala, ali joj je vrat sad prilično Ijupki bisemi stup, a ispod uske bluze na zire se par pozamašnih teutonskih Titten. Fotografija je prikazuje s dvadeset dvije godine; sjedi za glasovirom ali ne svira, a u rukama čvrsto steže uokvirenu Pohvalnicu jedne od lajpciških privatnih glazbenih akademija. Izgleda iskreno sretna, kao dajoj je pao kamen sa srca, i stidljivo ponosna samom sobom. Kad god Reichsfuhrer postavi njihove slike jednu do druge na svoj lakirani radni
stol od hrastovine, siguran je da bi imali dobar, ustajao, podnošljivo nesretan brak i četvero ili petero nezgrapne djece. Siguran je da bi sve bilo u redu. Poslije je poslao oficire da porazgovaraju s Gerdovim i Marcusovim kolegama u Buchenwaldu. Dobar pokeraš, rekli su za Kreigera. Šaljivac, za Hoffmana. A logoraši? Što reći o tome? Mislili su što i mi. Da čovjeka glava^zaboli, vječna migrena. Židovi, Židovi i Židovi, drhtureći Zidovi bez kraja i konca. Kreiger je grintao da se sve to dogada presporp, možda niču iz zemlje noću kao gljive! Što? Naravno da ne. A čemu, zapravo, sve ovo? Radijator u kupaonici zadrhti i zazvekeće. Teško je to smišljati u glavi, misli Heinrich. Grijane kupaonice su simboli... Želim vam skrenuti pozornost, gospodo, da nas naša sudbina stavlja na oštricu noža... Da, ali onda se gubi usporedba sa Scilom i Haribdom. lonako ih polovica neće ni slušati. Previše njih ni sad ne shvaćaštomi...štomi... Gerd je dobio svoju noć nasamo s Willie. Bila je to velika noć za oboje. Velika noć za Willie jer je znala da njezina majka nije povjerovala u priču o tome da će prenoćiti kod Lisle, pa premda se ne bi moglo reći da je namignula kćeri, kutovi usta su joj se pomaknuli na neki neobičan način, znak nekog novog i sablažnjujućeg ženskog suučešništva, posljedice rata, pomislila je VVillie, u kojem su se osjećaji oslobođenja i izdajstva gadljivo izmiješali. (Mora se ovdje reći da to ni u kojem slučaju nije bila nevažna noć ni za Marcusa Hoffmana, budući da si je otprilike u vrijeme kad su se Gerd i VVillie prihvatili posla, mladi Marcus gurnuo pištolj u usta, povukao okidač i raznio si mozak.) Velika noć za Gerda jer je uskoro nakon što je ušao u nju (kondom iz vojničkog sljedovanja) ubo Willie u trbuh krojačkim škarama koje su ležale na noćnom stoliću. Zatim ju je ubo u bubrege, pa u crijeva, pa u srce. Zatim se okupao. Pa odjenuo. Potom otišao u obližnji kafić na piće. Bio je tamo i šest sati poslije kad su stigli Gestapovci i uhapsili ga. Heinrich je zatražio transkripte. Ne znam. Sad više nije važno pa ću vam reći. U logoru je bila jedna žena. Te mi stvari više nisu važne pa što me briga? Nisam se mogao savladati. Ne znam za Marcusa. Nabasao je na nas. Ne znamje li mu ikad prije to palo na pamet. Uskoro jest! Onaje uglavnom radila u kuhinjama, ali bih je ponekad vidio. Reći ću vam, čudno je to, naredniče, ali sam znao, shvaćate, dabih se ukaljao dajoj dopustim da me dotakne, da je dodirnem... ali je to teško objasniti. Nema razloga da to sad ne kažem. Neobično. Zaista vrlo čudno. Majka me jednom odvela u Weimar u posjet djedu, i on je u džepu imao golemi komad govna, vlastitog govna, shvaćate? Bolničarka je rekla da je to uobičajeno u starih Ijudi. Premda ja nisam star. Dptaknuti nešto poput... dok shvaćate... Što? Da. Znate da ja sad mogu sve to reći jer više nije važno. A kako bi to sad moglo biti važno za Marcusa, tog idiota? U kući im je ponestalo goriva i ona je došla u našu baraku. Franz je bio dežuran, a Dieter je slagao pasijans ali je oni nisu vidjeli, shvaćate. Ja sam otišao sam. Mislim da je Marcus naišao slučajno. Sve je to bilo jako jednostavno. Neobično je bilo to što nijedno od nas nije reklo ni riječi. Što da vam kažem? Sjećam se da joj je tijelo bilo hladno. Nije ništa učinila, samo mi je dopustila da joj pomaknem ruke i noge gdje želim. Što da se kaže? Bila je kao od gline. Komada gline iz moje nekadašnje škole u Leipzigu, samo malo tvrđe. Jedva daje pisnula i kad sam je probo. Nisam mogao vjerovati da sam se izvukao nekažnjeno. Ali ipak nisam, zar ne? Hehe! Mislim da komandant logora nije povjerovao ni riječi. Ali što njega briga? Nije ni pisnula. Poslije, sjećam se da je Marcus podizao njezinu rnku i puštao da beživotno pada. Bila je iščašena ne znam kako, nije se nimalo opirala. Podizao je ruku pa puštao da padne. Kao da je razvio nekakvu fiksaciju ili nešto slično. Ako pitate mene, nije uopće ni trebao doći u logor. Slabić. Shvaćate, Willie me izdala. Kad samje dodirnuo, na dodir je bila baš kao i ta Zidovka u baraci. Baš poput gline. Pokušavao sam, ali nisam mogao osjetiti nikakvu razliku. Nekako se nisam mogao savladati. činilo mi se da je svejedno hoću li ja to učiniti ili ne. Znate, kad sam to ipak učinio, osjetio sam kako me preplavio silan spokoj, kao kad imate temperaturu pa se ujutro probudite i znate da je više nemate, kao daju je netko odnio čarobnim štapićem... Heinrich je posjetio Gerda Kreigera u njegovoj ćeliji. Kreiger je čitao novine stare dva tjedna. Nije ni salutirao. Nije čakni ustao. Celija je bila čista, ali se osjeoao neugodan miris, zbijen i neukroćen, kao da je riječ o histerično živahnom glodavcu u kutiji ne većoj od njegova tijela. Heinrich je
zahtijevao da uđe u ćeliju sam. Tjelohranitelj bi pištoljem izmlatio Kreigera zbog njegove bezobraštine ali kako bi to pomoglo? (Osim, dakako, kao neznatan dodatak hektično oblikovanoj masi Reichsfiihrerova ega; zapanjujuće, s obzirom na moć koja je išla uz njegov položaj, da je Heinrich još u drugih primjećivao svaku novu česticu straha koja je tu moć povećavala. I sam se tome katkad čudio.) Otišao je s namjerom da postavi Kreigeru nekoliko pitanja, ali je shvatio, kad se našao pred mladićevim opruženim tijelom i blago upitnim licem, da ne zna što bi ga upitao. Pa su se tako njih dvojica nekoliko trenutaka gledali u tišini, a onda se Reichsfiihrer okrenuo na peti i otišao. Gospodo, moram spomenuti i jednu vrlo ozbiljnu stvar. Naravno, mislim na— Hoffrnanovo samoubojstvo, ako je to moguće, Heinricha muči još i više nego Kreigerovo ubojstvo, jer nije pobudilo samo strah nego i prezir. (Jedan od nedostataka mojeg rada s Nacionalsocijalističkom partijom bio je da je postojala stalna opasnost da njezina zlodjela postanu bratoubilačka, briljantni nusprodukti koji ugrožavaju proces u cjelini. Osjećao sam se poput roditelja nekog nadarenog ali hiperaktivnog djeteta: svrni pogled u pogrešnom trenutku primjerice, Staljingrad 1943. i nema načina da predvidiš kako si može naškoditi.) On ne zna uzrok Hoffinanova samoubojstva. Ne zna pojedinosti. (Ja, naravno, znam. Bio sam tamo, vjerovali ili ne, u letećem posjetu, dotjerivao detalje, hvatao nepohvatane konce, provjeravao napetost, opterećenje, opreke nema počinka za opake i njima slične.) Heinrich ne zna da su Marcusa Hoffmana ubili trnci. Nije bio dežuran pa je zadrijemao na svom ležaju. Lijeva mu je ruka pod čudnim kutom počivala ispod glave. Prekinut protok krvi. Trnci. Probudio se, kao što se dogada, s osjećajem da mu ruka počiva na slabini i da u njoj osjeća utrnulu bol no shvatio je, napipavši u mraku, da njegova ruka uopće nije na njegovoj slabini nego zapravo čudno podignuta, kao da posjeduje vlastitu volju. Problem je bio u tome da mu se to nikad dotad nije dogodilo. Nikad si prije nije dotaknuo ruku a da nije osjetio da je dira. Kad ju je gnječenjem, u peckavim stupnjevima, počeo vraćati na njezino mjesto, to ga podsjeti na onu Židovku iz barake. Ruka joj je bila... Njezina ruka... Dakle. Mašta je skliski tobogan. Nakon što se odgurneš, nikad se ne zna gdje ćeš završiti. Heinrich stoji ispred kupaoničkog zrcala i pere ruke, presavjesno. Sapun je dobar i on ih sapuna hiperzdušno. Nije zadovoljan svojom kosom. Ali protivno svim očekivanjima zapravo vjerojatno zato što si je dopustio da ga tjeskoba provede kroz ta dva slučaja, a osvijetljeni je strah manje poguban od onoga koji još vreba u tami dodatak njegovu govoru najzadgakrene: Takoder vam želim prilično otvoreno govoriti o nečemu vrlo ozbiljnom. A to je... istrebljenje židovskerase... Većina vas jamačno zna što to znači kad stotinu trupla leži jedno do drUgog, ili pet stotina, ili tisuću. Ustrajati u tome, a istodobno osim iznimaka skrivljenih Ijudskom slabošću ostati časni Ijudi, to nas je očeličilo. Ovo je slavna stranica naše povijesti, dosad nenapisana, a neće biti napisana ni u budućnosti... Prokletstvo je veličine što mora gaziti preko leševa da bi stvorila novi život. Pa ipak moramo... očistiti tlo ili nikad neće roditi plodom. Morat ću ponijetitežakteret... Svejedno ga muči, kasnije te večeri ispod reflektora i krvavocrvene zastave, bočnih kulisa kao dva crna poziva u vječnost, da se paslika bezvoljnog Kreigera i Hofftnanov gladni duh udaljavaju od njega, njihovo značenje, te neponovljivi signali opasnosti... i hitro, takoreći ad libitum, on riskantno krene obilaznicom od svog teškom mukom napisanog i obožavanog teksta: ... mora se ostvariti a da umovi i duše naših vpđa i njihovih Ijudi pritom ne stradaju. A opasnost je zaista velika, jer silno je uzak prolaz između Scile toga da postanu bešćutne zvijeri koje više neće moći cijeniti život tamo gdje ga se bude moralo cijeniti (misli na Willie, na njezin šinjon, Pohvalnicu i petero malih galamdžija kojfli nikad neće biti) gdje ga se bude moralo cijeniti, gospodo, i Haribde toga da postanu popustljivi, slabi, rastrojeni ili da im zaprijeti duševni slom... Naposljetku izgubite i najsjajnije zemaljske učenike. Kao što sam 1945. godine ja izgubio Heinricha zbog samoubojstva (nakon stalnih problema s mučninom, grčevima u želucu, tikovima i lepezom fizičkih i psiholoških boljetica, pokazatelji da je i Reichsfiihrer imao problema s dosljednim prakticiranjem onoga što je zastupao). Ali morate mu se diviti koliko je svim silama ustrajavao. Morate se diviti njegovoj posvećenosti civiliziranju okrutnosti. Vjerujte mi, Starkelju to najviše jebe. Može oprostiti životinji u vama koja vas vuče na pojilo. Ali vam ne može oprostiti kad tu
životinju pozovete na popodnevničaj. Reći ćete, ali sustav je zgasnuo. Koncentracijski su logori oslobodeni. Nacisti sujebote, izgubili. Pa, mili moji, i jesu. Ali njihova pobjeda i nije bila moj cilj. (Očigledno je bila njihov, čobani jedni.) Jer njihova pobjeda nije bila u ovome ili onome, nego u tome da nakon što su obavili svoj posao, milijuni Ijudi nisu više mogli vjerovati u apsurdnu tiapnju da Starkelja voli ovaj svijet. Kad smo već kod toga, Heinrich se užasno iznenadio kad je shvatio da vrišti u smrtnim mukama boli hoću reći pijucka svoj koktel dobrodošlice u Paklu. * U posljednje vrijeme ne znam zašto... Večer u Clerkenvvellu. Pišem već satima. Malodušna kiša i londonsko nebo poput katranom obloženog plućnog krila. The City, poslovna četvrt Londona, otišla je kući, iscrpljena, bolnih nogu i skisale kože. Otišla je kući potražiti opuštanje u nekoj zanimaciji. Otišla je kući konzumirati, piti, masturbirati, brbljati, pušiti, gledati Tko želi biti milijunaš? Otišla je kući u običnost koju tekpovremeno istočka interpunkcija užasne slutnje da će usprkos svemu, usprkos sapunici Coronation Street, cigaretama Silk Cut, dopisivanju emailom, supermarketima Sainsbury's, Božiću i dva tjedna Wimbledona, usprkos svemu tome i još neizmjerno toga, jednog dana na tu običnost biti stavljena posljednja točka: ta jedinstvena točka smrti. Sjedio sam za Gunnovim radnim stolom i promatrao kako uredi i banke izdišu, sistolu i dijastolu špice prometa. Vidio sam što uvijek vidim, što sam se pobrinuo da svi astralni promatrači vide: Ijudska bića izbjegavaju Boga. Kako ste mi lijepi, i nakon tolikih godina! Oči nikad se nisam sasvim naviknuo na Ijepotu Ijudskih očiju, tako prozirno zarobljenih dušom, tako spremnih pokazati mi koliko sam postigao. Teško je procijeniti što me dovelo ovamo. Reći ću vam jedan od razloga. Nedavno, nakon podužeg uredovanja u tjelesnom svijetu, odlučio sam ponovno odvojiti nešto vremena na kotačiće cijele operacije i spustiti se medu plebs radi malo Ijubakanja. Morate ostati u formi. Iskusni stilisti iz elitnih frizeraja diljem svijeta reći će vam: svako malo Ijude treba ošišati. I tako me evo u šumi na sjevernom rubu Salisbury Plaina (Stonehenge? Moje maslo. Obredno silovanje, mučenje, ubojstva. Kalendari? Ti me lumeni tjeraju na smijeh) s Eddiejem i Jane. Eddie čuje glasove točnije, Barakelov, Ariokov, Ezekelov, Jekvonov i Šamsijelov koji mu šapću mudre riječi u sitne noćne sate. U svakom slučaju, do prije nekoliko sati, Jane i Eddie nisu se poznavali odnosno, Jane nije poznavala Eddieja, ali je Eddie poznavao Jane, jer ju je promatrao stanovito vrijeme. Eddie je tridesetosmogodišnji inženjer telekomunikacija, glave poput vrča za pivo s poklopcem, smedih očica i jednog trajno pocrnjelog nokta na palcu. Jane je dvadesetčetverogodišnja brineta bez posebnih obilježja, ali kod koje je sve na svome mjestu, koja radi kao jedna od dviju službenica na prijemnom šalteru maiog ureda za iznajmljivanje kombija u industrijskoj zoni na rubu grada. Eddieju na licu piše da ima potencijal serijskogubojice. Srušiš ovu domino pločicu i tko zna (cure, pripazite se!) koliko će ih još pasti poslije toga. Osim toga, majka mu je zadrta katolkinja, šlag na svaki kolač. Moji su ga dečki obradili, ali su priznali da im je, protivno očekivanjima, ipak potreban Glas Njegova Gospodara da utanači posao. To mi se često dogada. Delegiram posao, no prije ili poslije dovuku se natrag, postideni, premećućikapu u rukama, i pitaju me mogu li ja ipak naći vremena da... ah... i tako dalje. Ne moram ni reći da je to za mene kao Battenberg, stari Blade Runner. "Eddie", rekoh mu glasom njegove majke. "Znaš, to je u redu. Neće te uhvatiti." (To je uglavnom sve što je vama, narode, potrebno čuti: ne da je nešto moralno opravdano, nego da je pokriveno osiguranjem.) Trik mi je upalio. S Internetaje skinuo preporučenu dozu kloroforma (aaajoj: ponovno moje maslo)ikrenuo. Većinavas vjerojatno želiotmicu, silovanje, ubojstvo, gnjavažu s truplom u stilu Thomasa Harrisa; vjerujte mi, da je ovo Gunn, siguran sam da biste je i dobili; nekakvu pseudopoetičnu oplatu, nekoliko dirljivih detalja o oblacimasjenama ili živopisnosti prazne limenke CocaCole pokraj njezina koljena, malo "vidi ptičica" pisanja da vam odvrati pozornost s mogućnosti da je cijeli slučaj za njega (a i za vas) golicav ali čak će i gole činjenice biti dovoljne da oduševe druge među vama, kao što često oduševe Gunna, tu dekofeiniziranu sadističku kukavicu. Ruke su mi bile
svezane i bio sam prisiljen na oralni seks. To su puki bezlični novinski detalji, ali svejedno se lampice pale i gase, zvona ciliču. Gunn se tješi uvjerenjem daje piščevposao neselektivno govoriti istinu, bilo da je to istina majčinstva ili istina ubojstva. "Samo daj", zaštektala je Penelope na njega. "Pridružit ćeš se uvaženom popisu muških literata koji su pisali o nasilju muškaraca nad ženama. Muškarci koji ubijaju žene postao je, jebote, zaseban žanr. Naravno da shvaćam da je tvoja obveza pisati o tome, ako je to uopće dio svijeta (kao što su prijateljstvo, čast, Ijubaznost i Ijudi koji daju život za svoja uvjerenja ali možda ništa od toga nije kreativno zanimljivo), ali je tvoja obveza razumjeti što to tebi znači i zašto o tome pišeš. I da znaš, Declan, nemoj meni doći plakati ispostavi li se da to činiš jer ti se sviđa." Kao što vidite, prema Penelopeinim kritičkim sposobnostima nije se smjelo odnositi neozbiljno lekcija za koju nisam siguran da ju je tupoglavi Gvtnn ikad naučio. Ali ovo nije Gunn, slava budi Paklu, kao što nije bitno ni to između Eddieja i Jane. Bitno je daje usred svega toga vukući se teškom mukom tuda prošao neki pas. K tome crn. Taj je pas imao pasji život. Taj je pas bio umoran kao pas. Ne znam odakle se stvorio taj bijednik od psa, ali ako mu se ikad nasmiješila sreća, to je bilo davno. Reći da se tome psu nešto dogodilo bilo bi kao reći da je Hirošima u kolovozu 1945. doživjela manju nezgodu. Tom se psu dogodUo sve. Nešto ga je udarilo, nekakvo vozilo, nesreća u kojoj je izgubio prednju nogu i slomio stražnju, tako da je njegovo kretanje bila neobična kombinacija skakutanja i šepanja. No to je bio samo posljednji u nizu pehova. Jedno je oko bilo prevučeno mrenom. Usta su mu (da, i slomljena čeljust) bila kvarna od gnojne infekcije, a izgubio je i veći dio krzna. Na ogoljenoj koži vidjele su se rane od batina, odreda inficirane. Iz dupeta je krvario, a njegov napola razgolićeni falus bio je nezdravo upaljen. Ali nije to bilo ono važno. Niste valjda pomislili da jest, je li? Halo? Predsjedao sam mučenju i umiranju milijuna Ijudi emocionalno angažiran koliko i službenica na prijemnom šalteru koja u petak popodne turpija nokte. Mislite da će mi izranjavani pas slomiti srce? Ne, nije to bilo bitno. Bitno je bilo to da je nekoliko trenutaka prije smrti taj pas zastao da onjuši i probno lizne govno nekog drugog psa čija se spirala pukim slučajem Ijeskala u blizini. Promatrao satn ga. Pomislih, nemoguće u stanju u kojem se nalazi; u stanju u kojem se halazi neće moći. Jednim svojim dijelom mislio sam (ne znajući zašto): iskreno se nadam da neće. Nadam se da će sad kad je na rubu da ispusti dušu napokon biti pušten iz kaveza svojih glupih instinkata. Nadam se da će naprosto umrijeti, sada. Ali nije. (Umro je minutu potom.) Napola se odvukao, napola odskakutao, prignuo svoju ogavnu glavu, onjušio iliznuo a moj unutrašnji glas reče: To je tvoje djelo, Lucifere. Zapravo nikad nisatn želio ovaj posao. (Tako kukaju svi diktatori.) Aproblem je u sljedećem: nakon što smo osvanuli u Paklu, svi su uprli pogled u mene. (Kako opisati Pakao? Krajolik kao izrigan iz utrobe zemlje, zasut patnjom, nepopustljivom jarom, vječnim žarkocrvenim sumrakom, uskovitlanom mećavom pepela, smradom boli i bukom... Da barem. Pakao su dvije stvari: nepostojanje Boga i postojanje vremena. Beskrajne varijacije na tu temu. Ne zvuči tako loše, zar ne? E pa, vjerujte mi na riječ.) Nisam želio ovaj posao naime, daprovedem ostatak vremena radeći protiv Svevišnjeg, kao utjelovljenje zla ali razmislite o tome iz moje perspektive: što se Njega tiče, između nas je svršeno. Neće biti kapučina pomirbe pod dobrohotnim predsjedanjem debelog konobara. Ništa od kontakta. Neće biti čestitki u stilu Vidio sam ovo i pomislio na tebe, Voli te Lucifer. Znate već kako to ide. T • prekinuli ste već s nekim, zar ne? Promijenjene brave, CDovi podijeljeni i spakirani u kutije, vraćeni prsten, plišanoj igrački počupani udovi i utroba? Nema veze što se osjećam nikako. Nema veze što sam shvatio da sam možda trunčicu prenaglio. Nema veze što sam bio spreman (svi smo bili) okrenuti novi list. Nema veze. Anđeo si, pa pali anđeo, više se ne uzdigneš i kraj. (Barem se tako činilo do ovog čudnog preokreta...) Mogli smo se iz tih stopa posvetiti borbi protiv raka ili zaštiti kućnih Ijubimaca a da to ne bi promijenilo ni jotu, ne u tom neizmjerno krutom srcu, a ponajmanje u Isukrstovoj primadonskoj tiktakalici, s obzirom na to da je bila rezervirana za Ljudski rod. (Junior i to srce. Poput trudnice i njezinih naglo uvećanih mliječnih žlijezda: Prste k sebi. To je za bebu.) Svi smo znali rezultat. Arezultatjebio, Bog: puno, Pali andeli: nula. A svi se okrenuli i gledaju u
mene. Da sam se u tom trenutku ustrtario, sasjekli bi me na komade. Odatle besjeda Pozdrav užasima! Pozdrav paklenom svijetu koji je, premda sam mu se praktički zavukao u guščje pero, Milton lišio sjaja Anđeoske spike (a usput i izazvao nomenklattirnikaos^glede pripadnika andeoske koterije). Što god da sam izgubioJošsambiovještnajeziku.Trebali ste vidjeti kako su živnuli. I mene je naposljetku ponijelo. Ali sam se u sebi svejedno osjećao jadno. Predosjećao samkako će izgledati biti čisto zlo. Predosjećao sam da će biti zahtjevno. Ali ponavljam: kakvog sam imao izbora? Zlo, budi moje dobro. No dobro, na neki način, ali to je fraza (taj Milton, okorjeli pojednostavljivač) za koju se odveć često pretpostavljalo da znači što ne znači. Najčešće: da mi zlo, od sebe i po sebi, zapravo godi. Dopustite da vas upitam siguran sam da ste razborito Ijudsko biće s funkcionirajućim mozgom zar ozbiljno smatrate da bi pukom odredbom nekog arkandela (glavnog Arkandela 1» nije potrebno, baš ste Ijubazni...), dakle dabi pukim ukazom neki arkandeo mogao tek tako obrnuti svoje užitke i boli? Da je to barem tako jednostavno! Ne. Znam da će vam ovo biti teško shvatiti, ali ću reći jasno i glasno: Ne volim zlo. Ono boli. Ubija, ako želite zrfati istinu. Što mislite gdje bi u protivnombio izvor ovog mojeg nestvarnog bola? Zlo me boli. Boli. Koliko bi me boljelo i da je postojalo neovisno o meni prije mojeg Pada. Da je to barem tako jednostavno kako se navodi u vjerskim tradicijama. Da mi se barem iskreno čini da je zlo dobro i obratno ali nije tako. Dobro je i dalje dobro, zlo i dalje zlo. Pa što sam ondaja? Nastran? Pa neki bi mogli to pomisliti. Mili moji, bit nije u dobru ili zlu nego slobodi. Za andela postoji samo jedna sloboda a to je, iskreno me žalosti to reći, sloboda od Boga. Sloboda je uzrok i posljedica. U ovom svijetu, ako tražite slobodu od Boga (štovanja Boga, ovisnosti o Bogu, poslušnosti Bogu) u tom je slučaju zlo nažalost jedina opcija. Ono što bih volio, što bi me oduševilo, bilo bi da sam dobio prirodu koja nije ni poznavala Svevišnjeg riba u ribnjaku koja ne poznaje život izvan njega: travnjak, kuću, grad, državu, svijet... Vi mislioci razbijate glavu pojmom čistog zla ili, kako ga rado nazivate, Zlom radi zla. Nemam pojma zašto. Ne postoji zlo radi zla. Sve je zlo motivirano pa i moje. Krvnici, tirani, ubojice, vješti tvorci sitnih laži svi to oni čine za nešto, makar samo zbog užitka. (Problem na koji vi mislioci nailazite jest shvatiti kako netko tko čini zlo izvlači užitak iz svog zla, no to je drugo pitanje.) Zlo radi zla jest ili bi bilo kad bi postojalo ludilo; a čaki ćaknuti čine što čine iz nekog ćaknutog razloga. Ono što Njofru najviše boli nije to što ja činim zlo nego što činim nešto što mi stvara silnu bol. Njega ždere to da je vječna i sil na bol cijena koju se isplati platiti samo da se osloboditn Njega. To je bit svega. To on ne može podnijeti. Kad bi On barem učinio najjednostavniju stvar i otišao, mogao bih prestati sa svim tim iskušenjima, zavođenjima, bogohuljenjem, laganjem i ostalim i nastaviti, slobodno, bitija. To je užasno goruće pitanje, tko ja zapravo jesam izvan svog odnosa sa Znate Kime. Hoću reći, siguran sam da sam netko. Pitam se kakav sam? Pitamsejesamli... ovaj... OK? Navodno sam kriv za raznorazne zločine i prijestupe, ali kad zapravo bolje razmislite, krivsam samo zajedan: znatižeIju. Vi kažete da je put do Pakla popločen dobrim namjerama. Ljupko. Ali je zapravo popločen intrigantnim pitanjima. Zelite znati. čovječe, ala želite znati! Pitam se kako bi bilo zabiti mu u vrat ovaj nož za rezanje kruha? Što mislite čije je to pitanje? Iznenadili biste se. Mlade majke koja reže još toplu štrucu kruha, a njezino čedo od nepune dvije godine sjedi okrenutopremanjoj uvisokoj stoliciigrglja, a u svojoj majušnoj ručici čvrsto steže izmrcvareni i zaslinjeni čokoladni biskvit Jammy Dodger. Ona to neće učiniti, naravno, u devedeset devet posto slučajeva, ali je ta pomisao prisutna, to pitanje, ta divna, apstraktna znatiželja. A prisutna je jei*sam je ja tamo ubacio. Pokušajte. Podignite nož, sjekiru, palicu, nabijenupušku kad je netko u blizini uzmite instrument potencijalnog uništenja u ruku i recite mi da nigdje, nigdje u glavi nema pitanja: Pitam se kakavbi osjećaj bio kad bih to upotrijebio? Naravno, ništa ne potiče radoznalost kao poročnost u našoj okolini. Upitajte murjake koji rade na seksualnim zločinima, pedofilsku policiju, detektive koji istražuju silovanja. Upitajte ih koliko vremena prođe prije nego što se počnu pitati. Pokušajte. Posjetite svog lokalnog Dahmera, Sutcliffea, Hindleyjevu. Kad odete od njih, recite mi iskreno da vas nimalo nije uznemirio osjećaj
da oni znaju nešto bitno što vi ne znate. Tonaža knjiga s naslovom Stvarni zločini, sva ta zaprepašćujuća svjedočenja, sve te eksplicitne crnobijele fotografije zašto planu s polica u knjižarama, prodaju se kao halva u kioscima, skidaju s Interneta? Da, naravno, njihova škakljivost (krvožednost i sadizam u maskirnoj uniformiizgovora: "Štopokreće ta čudovišta? I hvala Bogu da su ščepali tog zlog govnara!" Iznenadili biste se, usudio bih se reći, učinku koji su neki vaši manijaci ovog stoljeća imali nabračne ložnice u predgradima), ali i više od toga, željom da se zna. Samo što naravno ne možete, iz druge ruke, ne zaista. Neke vrste spoznaja (to ionako znate, ali se zavaravate) iziskuju strogo empirijskipristup. Pitao sam se kao što znam da ste se jamačno i vi zašto ja ovo radim. Ne mislim pritom na film. Ni na ovih mjesec dana u Gunnovu tijelu (dosad bi već trebalo biti jasno da to činim zbog... Pa, zbog sladoleda, bosih nogu na toplom betonu, poljubaca, ptičjeg zbora u zoru, sjenki lišća, daha iz usta koji odiše mirisom jagoda i općenito zbog terevenke Tijela i Njegovih Osjećaja); ne, mislim na ovo, ovo s pisanjem. Mogli biste se sasvim logično upitati, zašto trošiti toliko vremena i energije na pisanje kad bi se svaki trenutak koji ste na nogama moglo provesti među Ijudima? Gunnu to nimalo ne bi bilo teško objasniti ali nije u tome bit. Bitjeutome... 0, neugbdno mi je. Poštenja mi. Isukrst je sišao među vas i obratio vam se na vašim jezicima. Ostavio knjigu za sobom tako dvosmislenu i proturječnu da može zadovoljiti potrebe svakog slabog ili lakovjernog uma u kojoj je kategoričkijasnonavedenokamovaljauputiti milodare, zavale i pohvale kad god vam komad kruha padne na stranu kpja nije namazana maslacem. (Nisu silno željni slušati o tome kad kruh padne na stranu namazanu maslacem.) Uživao je silan publicitet jer je vladao svim jezicima. Publicitet jest jezik. Akakav samja publicitet imaojasasvojomnavodnonemjerljivom oholosti? Oholo bi biće poludjelo zbog takve nevidljivosti već prije milijardu godina. Koliko se dugo osjećam poput genijalnog dramatičara kojemu je dovijeka uskraćeno podijeliti slavu bisa gromoglasni pljesak, dobačeni buketi sa svojom često neinventivnom ili drugorazrednom glumačkom postavom? I jesam li se požalio? I ostalo bi na tome da ovaj apsurdni novi dogovor nije bačen (po mojem mišljenju prezrivo) na stol. Ostao bih nijem, nevidljiv, nečujan, nepriznat. Dovoljnobimi bilo da se nikad ne predam. (Nikad se predati. Moje geslo davno, davno prije nego što je sišlo s usta vašeg negdašnjeg premijera.) Bilo bi dovoljno samo ostati. . . svoj, u tišini, neupisan u živahne stranice vaše povijesti. Ali s obzirom na otkucaje sata i ostalo. . . T • tako sam vam bio blizak. Nisam sasvim bez. . . Želim reći, znam da je bilo. . . teško, ponekad moglo bi se reći odnos Ijubavi i mržnje ali sam vam uvijek... znate. . . bio pri ruci, nisam li? Osim toga, sad tipkam otprilike 400 riječi u minuti. Bijesan sam, jesam. Najbjesniji. časti mi. Trebao bih biti na telki. Nećete vjerovati što sam jučer učinio. Zaista nećete. Davamispričam? Ha? Otišao samkPenelopi. Urednici tračerskih rubrika jamačno su u depresiji. Dubokoj depresiji. Jer sam u stanju duboke depresije zaustio da ispričam priču odnosno upalio računalo i prionuo svojim poput žive brzim jagodicarna Gunnovoj tipkovnici kad ono! Rečenice se ispile već potpuno formirane, poput Atene iz Zeusova gromovničkog čela. No J ta je usporedba neprimjerena. Rečeno je 1 da jedino što se sa zlodjelom može učini ', » ti jest zabilježiti ga. Njega se ne može 1 obrađivati, oblikovati, pretvoriti u umje i tničko djelo. Obveza je povijesti dokumentirati činjenice. U tom slučaju, dopustite mi da navedem činjenice zlodjela. Otišao sam k Penelopi. Usudio bih se reći da medu vama ima kretena koji su za Ijubavne priče vezani pupčanom vrpcom u tolikoj mjeri da se nekakva deplasirana i epohalna Ijubavna afera između mene i nje već oblikuje u vašoj mašti. Vi ste mušterije zbog kojih postoje holivudski producenti kao što je Harrietin frend FrankGatz: "Znači, imaš priču u kojoj Vrag silazi na zemlju? Preuzima tijelo tog govna od pisca? U redu. Bez obzira na to koji se još kurac događa u toj priči, ono što se mora dogoditi jest da se on zaljubi. U curu tog govna od pisca. Poslije toga razradiš priču. Nju upucaju ili što već. Bolnica. Cjevčice. Aparati za održavanje na životu. Naš junak sklopi ugovor s Bogom. Njezin život u zamjenu za njegov. Bum! Možeš zamisliti? Akad on otegne papke, iščeznu krila obložena
krIjuštima i ostalo sranje. Krila bijela kao snijeg. 'Mislio je da se strmoglavio s Neba. No dogodilo se nešto gore od toga. Strmoglavio se u ponor Ijubavi.' To ti je reklamni slogan. Možeš zamisliti? Nazovi mi Pittova agenta. Bit će kod..." Ne znam točno odakle je ideja potekla. (Jedno od pitanja na koja bih još volio dobiti odgovor. Hoću reći, znam odakle potječu vaše ideje. Ali što je s mojima?) Dozlabogaradoznao, moram priznati, daje vidim uživo ona mene svojim očima, ja nju svojima. Zapravo Gunnovim. čak sam imao i bezazlen plan. Plan koji bi Gunnu razbucao sve planove kad se vrati (ako se vrati, s obzirom na to da nije imao muda ni prije odlaska) a da ne izazovem gnjavatorske zabrane Charliejevih nebeskih anđela. I prije nego što saspete drvlje i kamenje na mene nisam namjeravao ništa učiniti njoj. Ne na taj način. Samo mala bezazlena psina. Namjeravao sam ovaj... Vidjetćeteuskoro. Krenuo sam podnevnim vlakom s Eustona, koji je trebao stići na Manchester Piccadilly u 14:35 (niškoristi Gunn ne zna voziti, a vrag me odnio ako ja potratim dan na to da ukradem vozilo i sam naučim voziti.) Danjebio srcedrapateljno lijep. Londonci nisu vidjeli takvo Ijeto od 1976. Vrućina je mreškala grad. Putem do kolodvora, pojeo sam četiri sladoleda 99 i jagode sa šlagom, sladoledom, sirupomiorasima. Sladoled, čovječe: ustasu ti vulkansko grotlo, no ubaciš u njih Mister Softeeja i gle! ispuni te blaženstvo. U svakom slučaju, barem je sa mnom tako. Znam, to je zbog onogtoplo/hladno. Kadbolje razmisliš, jedva da iznenađuje. Od dolaska se prežderavam za Englesku (janjetina u jalfreziju; inćuni na kile; zelene masline u debelom premazu ulja i posipane sirovim češnjakom; višnje prelivene šećerom; fileti lososa izroštiljani na jakoj vatri; Toblerone; ohladene rotkvice umočene u morsku sol i svježe mljeveni papar; marinirane haringe, After Eight...) ali tek trebam naići na nešto što bi se moglo mjeriti s nasladama gaziranog sladoleda Mister Softeeja, usukanog u komet 99, s ukrasnim vjenčićem ne, s dragim kamenjem Ijepljivog sirupa oplemenjene jagode i akcentiran umjetnim i pretjerano skupim sladoledomFlake.Velimvamozbiljno: sladoled je tako slastan i nezdrav za vas da ne mogu vjerovati da nisam imao nikakve veze s njegovim izumom. Elem. Odem pjeiice do Eustona. Još obožavam pješaćenje. Štoje, dakako, smiješno, s obznom na to da je posrijedi puko stavljanje ooge pred nogu unedogled ali takoje. Nebo je bilo visoko, sumanuto modro, $ prozračnim pikulama altokumulusa. Moja se sjena gegala i trčkarala uza me poput retardiranog ili paraliziranog dražbenika. Mili se London cvrljio na suncu i zaudarao na promet i otpad u Londoou se osjeća miris devetnaestog anfrffa, pa i osamnaestog, sedamnaestog, iesnaestog; njegovi mirisi miksaju yjefcowe, mgešaju KFC s drevnom kanalizacfom. dizel s izmaglicom i prašinom. (NafHcdovao sam od trenutka kad sam prvi pw oivorio oči u Gunnovoj kupaonicL S aato truda, mogu zadržati mir usred miifnVr boja; s malo truda, mogu izbjeđ nes*|esdcu ili bjesomučni napad; s malo trađa nogu kako to kažu u zemlji Americi tuo na kraj.) Ne, ne mogu poreći konai fetkanja ili dokoličarenja. Neku sam večer otkazao Harriet. Tek tako, otkazao jof. Sjedio sam u svojoj sobi u Ritzu, upraNOiBtsavši odmjereni potez najfinijegbobvfdiog kokaina kad me mirisne mladke nedivno pokošene trave u Green Parku pimdui. nosom prema naprijed, poput bia $ prstenom u nosu, k otvorenom pnnora gdje pogledam van. I to je sve sauoam pogledao van. Nebo je bilo u btaatMMSvfedoljubičastog i indigoplavog, oda«k>poprskanog nečuveno krvavim zabdm sunca; u meduvremenu je park IMJ"^»*" Ijubičaste boje isijavao svojudnrt«i niiiii topline; drveće je pucketalo. cte>; zrak je imao suh ili pročišćenobKkaodagajepoharao požar... nazvaosaBjeMinobitelirekaojoj dami nije dobcOL D» me povjerujete, zar ne? Zamijeniti Hmnne oćaravajuće monologe za većer tte kontemplacije sutonova blagog prfetaau noć. Jedva da i ja mogu to[iii ji iimai Vjerojatnomojazrelafaza. Ljepota i Oft. Tako sam postao melankoličan (nal»«eH>svepodsjetilo?), tako samotanMM&Dbtues & country glazbe, da sam u iof snftdp jedino mogao na brzinu ""g**^"*"' Lea za ponoćnu masažu. (Jesam II JpaatDuo Lea? Kao u "Mačo Leo, prirod»oobdaren s 25 cm, pruža usluge maafteajelog tijela/sadomazo igre, gospodntransvestitinia, aline trans seksualcima i ženama"? Nisam? Dakle, moj dragi Declan, bojim se da imam neke prilično uznemirujuće vijesti za tebe...) Dakle. (Svida li vam se više Dakle ili Nešto? Potraga za naslovom je živa muka. Utrošio sam satdva poigravajući se idejom da knjigu nazovem Uh.) Dakle, Penelope se vratila u Manchester. Preselila
se tamo nakon što su ona i naš Declan otišli svatko svojim putem. No još nije načisto 'glede tog preseljenja na sjever zemlje. (Ubija me u pojam kad vi Ijudi ležite na kauču i govorite o tome kako niste načisto. Nisam načisto. Ma zar? Nemojte reći! Hoćete reći, zaista... da niste... pri čistoj?) Nastojim dobiti na vremenu. Oprostite. Jadno. Naravno, vidio sam fotografije. Nije se puno promijenila. Kosa joj je još toplo zlaćane boje i sklona se zamrsiti, ali je sad do ramena, i više nije zlatni slap koji niz kraIježnicu pada do struka a koji je Gunna dovodio do ludila. Zelene su oči još posebne. Od Ijepote, naravno, ali i od života, vremena, prošlosti, razmišljanja, boli. Manje znatiželjna od Gunnove Penelope. Manje znatiželjna, ali životnija. Predaje na fakultetu. Tu su još i jednoipolsobni prizemni stan s vrtom, mačak po imenu Norris i dvije nekrštene zlatne ribice. Ima tu imuškaraca, kadjoj je do toga: povremeno si priušti zabranjeno voće postdiplomaca; njih ili nepoznanice pokupljene tijekom racija na noćni život grada (ona i njezina raskalašena kompica Susan); aliposlije Gunna, dragocjenjoj je njezin vlastiti prostor, brlog u koji se može povući i čamiti; tinjajući Marlboro, boca jeftinog vina, njezin vrt navečer i njegovo bezvlade ptičjeg pjeva. Bila je tu i jedna žena (snimka za koju bi Gunn platio suhim zlatom), doktorantica treće godine živahnih crnih očiju i kose vlažne od gela, koja je nosila svijelosmeđe kožne hlače i jamačno papreno skupe svilene košulje. Laura. Mirisala je na limune i Impulse Musk. U početku duboko uzbudljivo za Penelope, njezina pustolovina s Onu Stranu Zrcala. Na kraju nimalo podnošljivije od šest heteroseksualnih Ijubavnika nakonGunna, Ona zelena kožnajakna visi s unutrašnje strane kuhinjskih vrata. Penelope sjedi nasuprot meni za golim jedaćim stolom od orahovine, iz profila, rukama obujmivši koljena, bosih nogu podignutih na stolac do sebe. Kuhinjska se vrata otvaraju na veseli vrt. Kad sam ga ugledao, padnem u iskušenje da počnem hihotati prisjetivši se svojih nedoličnih trenutaka iza crkve Svete Ane. Otvorilaje vino koje sam donio ne neki bućkuriš, već iznudivački skupu bocu Rioja ali oboje otpijemo prve gutljaje ne potrudivši se (a čemu, zapravo?) nazdraviti. "Želio sam razgovarati s tobom", kažem. Ona proguta gutljaj, na brzinu otpije još jedan. Ponovno proguta. Znam što mi sli. Spremamjoj se to i reći: Penelope, mila moja, znam što misliš. Namjeravam joj to reći, kad se ona iznenada okrene prema meni. "Declan", kaže ona. "Nemoj misliti molim te, nemoj misliti da se težina svega toga smanjila. Molim te, nemoj pomisliti da sam se ja s time svime tek tako s lakoćom pomirila, to što sam učinila. Onomad. Znam da to misliš." "Ne, ne mislim." "I nemoj misliti da očekujem od tebe da si me prestao mrziti, jer nikad nisam. Znam kako je to bilo podlo i ogavno. Znam. Znam. Nekome naneseš zlo... Kad nekome naneseš zlo, na taj demodiran način..." Zapanjujuće. Suze. Isus i blažena Djevica Marija! Cura ne časi časa. Prošle su dvije i pol godine i još koji dan. Gunn se pojavi, otvorebocu vina, onjoj kaže da želi razgovarati s njom i fijubriju! njezino srce otvori ranu i počne krvariti sve u šesnaest. (Morate priznati da je to s osjećajima, to da jedni drugima nešto značite, prava petljancija. Odvajkada sam to smatrao krvavim, vrstom vječno događajuće prometne nesreće svi voze prebrzo, preblizu, ne paze ili previše...) Slatko, mislim si ja. Gunn, koji je prezire jer gaje navukla daje zavoli dabi ga zatim iznevjerila, napravio bi podvezice od mojih crijeva da je ovdje što ne bi bila dobra ideja, budući da su to i njegova crijeva kad bi imao blagog pojma o tome što se ja spremam učiniti. "Bilo je to zaista gnusno", kaže Penelope. "Zaista. Znamdajest." "Smijem li uzeti jednu?" kažem ja, pokazujući u otvorenu kutiju Marlbora pokraj njezine ruke. Ona me blijedo pogleda, držeći očerupanu papirnatu maramicu na svom iznenada pocrvenjelom nosu. Shvatim da sam prešao na pogrešnu razinu. (Proklete impulzivne želje, eto ti. Kako se vi snalazite? Hoću reći, jednostavno me baš u tom trenutku spopala želja za cigaretom. Ostavio sam svoju kutiju Silk Cutica na onom usranom vlaku.) Penelope je tako uronjena u grizodušje da je to jedva registrirala, to što se bakćem sa stvarima kao što su cigarete. Ja svejedno uzmem jednu i pripalim. "Želim reći... Declan, molim te, nemoj mi reći da me mrziš. Znam da je tako. A imaš i pravo. Samo
molim te, molim te, nemoj to reći ovdje i sada. Mrzim samu sebe dovoljno za nas oboje." U iskušenju sam da je pustim da se ispuca. T • dajte, baš je dražestan taj njezin jad, njezina krivnja, najzad, osobito nakon što je njezin cijeli identitet izgraden na tome da spozna što je ispravno i da zatim to i učini. Sto, naravno, ne znači da je bila bezgrešna. Znala se poskliznuti, posrnuti, bilo je dana lijenosti ili egzistencijalne dosade ali nije bilo pada, ne poput onog izazvanog Declanovom nesretno napuhanom glavom. Stroga je prema sebi. Sjeća se prošlosti. Tijekom njihovih ludih provo da Susan joj beziznimno kaže: "Tvpj problem je u tome što ne možeš ostaviti prošlost za sobom." Njezin dah začinjen jabukovačom i crnim pivom dobuje o Penelopeino lice. Kako možeš očekivati nekakav život ako još imaš glavu zakopanu u prošlosti? Nije riječ o mojoj glavi, Penelope je htjela zastenjati. Nego o mojem srcu. Nažalost, u tom su trenutku počela zlodjela. (Prsti mi oklijevaju iznad Gunnove umašćene tipkovnice. Već sam kupio vrijeme s tri šalice čaja Earl Grey i šest cigareta. Da vaš jezik nije tako neskriveno osmišljen za obmanjivanje, sve to govorenje istine zabrinulo bi me. Profesionalni ugled i tako to. No...) Nešto krajnje čudno. Kako to reći? Ja... shvatim da... Gledajte, ja nisam budala. Naviknuo sam se na to da na površinu izrone komadićci Gunnova ponašanja, poneki otisak tu i tamo. Znao sam daje nemoguće postići jasnu odvojenost (tijelo ima granice toga koliko možeš propustiti kroza nj nije li mi to poznato iz prethodnih slučajeva kad bih u nekog ušao. Sva ta trulež i smrad? Nepozvani ulomci dječjih pjesmica ili iznenadni valovi miline pri pojavi omiljenog plišanog medvjedića? Ide uz posao); aliovo... ovojeneštosasvimdrukčije. Ovdje je posrijedi bio... veletrgovački uvoz specijalnog osjećaja koji u početku nisam imao, iznenada, izravno iz Gunnove prošlosti u moju sadašnjost. Zaustio sam da kažem ono zbog čega sam ovamo došao no obuzme me agonija mržnje i boli. (Nemojte me pogrešno shvatiti. Ako mi je išta poznato, poznati su mi mržnja i bol. Mržnja i bol su mi takoreći krv i kosti, ruho moga duha, moji mirisi, moj oblik, moj no već smo o tome govorili. Stvar je u tome da to meni ne smeta, jer su to moja mržnja, moja bol. Hoću reći, oni ako ništa drugo potvrduju kontinuitet mojeg identiteta. S druge strane, ulete u mene poput nedokazanog i munjevito brzog nepozvanog gosta. U jednom ga trenutku nema, a u drugom je tu i ja shvatim čujte ovo da mrzim Penelope. (Na ovoj tipkovnici uskličnik dijeli tipku s brojem jedan. Tipke shift+1 =! To je nedovoljno. Krajnje neadekvatno kao oznaka mojeg iznenadenja. Cak i podebljano. • čak i podcrtano podebljano u kurzivu. Potrebno mi je nešto drugo, nekakav još neizmišljen rečenični znak.) Sjedim tamo otvorenih usta, pun Ijudske boli i Ijudskog bijesa. Bila je tamo, govori neki glas (vjerojatno Gunnov), gola i topla, kose rasute oko sebe u krevetu koji smo... U krevetu... Kako je mogla ma pomisli samo pomisli samo i dalje mu pušiti karu i gutati spermu i dalje POMISLISAMO POMISLISAMO NJEZIN JEZIK JEBOTE U NJEGOVIM USTIMAINJEGOVO LICE NJEGOVO LICEINJEZINO LICE A ONA JE ONA JE ZNAO SIKAKO JEIZGLEDALA A SAD ZNAION SAMO POMISLINA TO TI BIJEDNIPOSRANAC A NIŠTA JEBOTE BAŠ NIŠTA NISIUčINIO OSIM ŠTO SI POŽELIO UMRIJETI. Dobri čitatelju, gledano unatrag, mislim da sam se već tad malo sažalio na Gunna, u kojem se nakupilo toliko gnjeva i boli a koji raspolaže tako ništavnim medijem njihova izražavanja. Hoću reći, u usporedbi sa mnom, on je sapet lancima. Ja imam cijeli svijet i sve Ijude u njemu da izrazim svoja nezadovoljstva. A što on ima? Engleski. Ne znam kako izgledam dok tamo sjedim i pjenim se. Vjerojatno kao parni vlakić na dječjem crtežu, crven' u licu, mrzovoljno pućkam i vučem vagone uz pakleno strmi uspon. Neka izgledam kako izgledam, važno je kako se osjećam. A osjećam se mogu jedino pretpostaviti kao Gunn. Iznova zapljusnut sočnim izdajstvom tog živo upamćenog trenutka. Vrata se polako otvaraju i najavljuju prizor poput amoralnog majstora ceremonije. Penelope na krevetu. Taj... taj (Što? Dripac? Govnar? Pizdek? Peder? Ništa na odgovarajući način ne etiketira objektGunnovabijesa...) taj čovjekpodignut na laktove iznad nje; njegov blago iznenadeni izraz; njezin, kad se okrenula prema razjapljenim vratima, mrtvački. Silna je potreba da je povrijedim dok sad sjedi potresena s druge strane stola. Ne fizički Gunn, bez obzira na to što iživljava u svojim fantazijama, nije tako sazdan već s neštedimičnim repertoarom svojih usta, potpunim arsenalom, maksimalnim urodom. Njezino je lice zemljovid upamćenih muka i apsorbirane krivnje. Zelene oči izgledaju razbijeno, kao da im se staklo smrskalo. Lančani sudar upropaštene maskare. Trepavice s draguljima suza.
Svoja usta drži čvrsto na uzdi. Sjećanje od Ijudskog lica načini stravičnu grimasu. Vidio sam to nebrojeno puta. AsadiuPenelope. Neodoljiva želja i potreba jest povrijediti je. Riječi Gunnove riječi roje mi se na jeziku kao da ih nekakav unutrašnji dim tjera iz košnice glave. Ali (o da, ali) kad imam plan, držim ga se. Za razliku od nekih. Ako te riječi daljinski emitira čistilišni Gunn (nota bene: pozvati prokletog Nelhaela da preda zakašnjelo izvješće o situaciji), računao je na odveć pasivnu publiku. To nije ono što rogonja Declan želi bez obzira na to kako glasno i jasno njegovo truplo urlajući postavlja mnoštvo zahtjeva njegove odsutne duše. Bitno je što ja želim. I tako, zaobišavši to, da tako kažem, poput skulpture osigurane osjetljivim alarmom u nekom uskom galerijskom prostoru, pružim ruku i uhvatim zglobove Penelopeine vruće ruke koja je grčevito stiskala papirnatu maramicu. Ona je dobra, čvrsta cura koja se osjeća krivom, pa me pogleda u oči. "Nisamdošao zbogtoga", kažemja, za» mišljajući kako si Gunn čupa netjelesnu kosu, gdje god bio. Penelope izgleda umorno i gotovo neodoljivo Ijudski ali samja odlučan. (Usto, odlučim li ostati haha mogao bih poželjeti da bude majka moje djece...) "Došao sam", nastavim, po niknuvši pogledom na stolnu plohu punu prstenastih tragova šalica na način osobe koja je, nakon silne i gotovo smrtonosne borbe, spoznala prednost dobrote i skrušenosti, "datikažem... da tikažem..." "Da?" Dahtavi govor bolom shrvanog grkljana. "Da ti kažem da... ti... opraštam", riječi izlaze s čudnovatom lakoćom nakon što sam protisnuo to opraštam, "bez ikakvih očekivanja. Da, iznevjerila si me, ali sam ja prvi iznevjerio tebe. Moja usrana taština. Moja kretenska, varava taština. Ako si mi nanijela zlo, Ijubavi, učinila si to jer te izazvala moja nepravda. Žao mi je zbog toga što sam učinio, zbog toga što sam postao, tako ogavan i himben." Ponovno pogledam u nju. Obrve su joj se na sredini podigle, a usne naškubile. Ne zna što učiniti, što se dogada, voli li Gunna nanovo, je li ovo možda neka varka, potezna žica u emocionalnoj mini iznenađenja. Ona je (svida mi se ta riječ) zabezeknuta. "Ne tražim ništa", kažem ja polako ustajući i zgulivši jaknu s naslona stolca (da znate, na jedvite sam se jade odvojio od Armanija, Guccija, Versacea, Rolexa i vratio u Gunnove bolno dosadne krpice ali nije imalo smisla komplicirati stvari). "Ovo nije zahtjev, ni molba, ni gesta koja traži odgovor. Sve što želim je da proživiš ostatak života znajući da ti je što se mene tiče oprošteno, i da te volim. Ja sam bio krivzasveto." "Declan... O, Bože, Declan, ja—" "Nemoj ništa reći. Samo se želim barem jednom osjećati čisto i ispravno. Nismo glupi; nema smisla ređ da ćemo ostati prijatelji ili nešto takvo. Mislim da smo si previše značili da bismo se sad zadovoIjilitime." Neodlučan sam glede toga što slijedi ali imam osjećaj da je to u redu, pa okrenem njezinu ruku u svojoj i prignem se da je kreposno cjelunem u dlan. Ona je potpuno zaprepaštena. (I nevjerojatno jedna se misao probije kroza nju poput sunčane zrake: Bože, imala sam pravo. Moji su instinkti bili ispravni. Sazreo je ali mora se imati potencijal za razvoj... Možda... možda...) Ali mene više nema. Otišao sam iz kuhinje, niz hodnik dok ona još grebe stolicom ustajući od stola. Sam se pobrinem za ulazna vrata ("čekaj... Declan, molimte pričekaj..."), zatvorim ih za sobom, a zatim žustro zagrabim niz ulicu. Osjećam je, dakako. Ona stigne do vrata, otvori ih, pogleda van, ugleda svrhovitost i brzinu mojeg koraka, shvati da se ovo sad mora ostaviti da odstoji, da će dodatne riječi sve pokvariti. (I zaista su za mene već sve upropastile, ovako ili onako ali ću začas o tome.) Ništa me nije pripremilo za to kako se osjećam. Mahnem taksiju i ubacim se u njegovu polutamu jedva u stanju promumljati odredište (".. .kolodvor.... Piccadilly...") prije nego što me osjećaji shrvaju i ja utonem u užasan san. Prvi užasan dio tog užasnog sna bio je bepoštedni napad na moje tijelo. Načelo me već putovanje vlakom (priznajem, putovanje vlakom je užas čak ako ste ko bog sa zdravljem): drhtavica, hladan znoj, vrućica, zubi cvokotavi poput strojnice, krv s mrljama zrnatog papra i krhotinama stakla, groznica koja me spopada i popušta poput predomišljajućeg napasnika, svaka kost natučena, koža
kao oderane epiderme ne biste mislili, zar ne, danajobičniji tapecirungsjedišta... Žamor u ušima poput vvimbledonske publike između gemova. Cak i to što sam bio pri svijesti bilo mi je kao naporno saslušanje. Kad sam doteturao u svoju sobu u Ritzu mogao sam jedino strusiti dva deci Jameson'sa i svaliti se na carski krevet. Uvjeren sam da sam pokušao govoriti. Ne na engleskom, to vam je jasno. Ne. Nego na svom jeziku. Vrlo loša zamisao. Spopali su me grčevi. Jezik mi je natekao i počeo me peći. Bacim se s postelje u namjeri da otpužem (vjerojatnije odgmižem, havraški smiješnoha) u golemu kupaoniću i njezinu hladeću energiju umivaonika, zahodske školjke, bidea i kade. Još jedna loša zamisao. Kad sam udario o pod, shvatim da sam oduzet. Jezik mi splasne, a utroba izriga spektakularni luk sumpornog izbljuvka. Takve su mi stvari poznate ne možeš se izvući ni iz sasvim prosječne opsjednutosti bez povremenog želučanog vatrometa ali prijašnja rigoleta bila su mila majka prema tom... nadrealističkomraspašojukojem sam se prepustio te večeri tf svojoj kupaonici. Pokušao sam potpuno izaći iz Gunnova tijela: ništa nije pomoglo. Možete si zamisliti val panike koji je to izazvalo u meni. (Sve je u redu. Učinio sam to nekoliko puta nakon toga. Jamačno trenutačna blokada kao posljedica mojeg... kao posljedica onoga kroz što sam prolazio.) Stvari nisu stale na tome. Lančana reakcija groznica. Ja blebećem, nerazumljivo. Ne bih povjerovao da sam bio u stanju pomaknuti se a kamoli pisati, ali budući da imam komad pisaćeg papira iz Ritza kao dokaz... Premda je nesuvislo. A i rukopis je prilično kriminalan. Jedva ga mogu dešifrirati. To je najbolje što mogu. Prestalo je iznenada kao što je počelo. Želim reći, ta sumanutost, taj užasni san. Odnosno, prebacio je napad s tijela na um. U stvarnosti sam, nedvojbeno, ležao nauznak u stanju nelaskave djelomične odjevenosti na nekritičnom podu kupaonice. No u onom užasnom snu ja sam ponovno bio u Penelopeinoj gajbi u Manchesteru dok su me riječi "opraštam ti" širile kako da to opišem? razmicale mi rebra i punile ih neograničenim, metvičastim prostorom. Prostorom. Možete li biti ispunjeni prostorom? Ili se to samo meni činilo? Vidio sam svoju glavu iznutra. Područje dovoljno veliko da se u njemu smjeste sva bića u svemiru, beskrajni amfiteatar nadsvođen... pa, pretpostavljam nebom, osunčane plave boje leda, koje se steralo, kako se moglo očekivati, unedogled. Vrtoglavica? Otprilike. Vrtoglavica blaženstva. (Gunn bi trebao upamtiti to radi naslova. Vrtoglavica blaženstva. To mora biti naslov za nešto. Ne za ovo, naravno, ali za nešto.) U svakom slučaju, ništa što sam dotad već osjetio, andeoski ili drukčije. Još sam za onim stolom u Manchesteru, još uočavam konkretne pojedinosti: Penelopeine bose noge na stolici do nje; kolutovi od šalica za kavu i napola riješena brza križaljka iz Guardiana (14 okomito: Oprostiti? (10); riješit će to poslije, bez sumnje); otvorena stražnja vrata i njihova pomama boja i svečanost mirisa; zuj muhe zunzare; moja ruka, Marlboro s trocentimetarskim pepelom tinja između palcaikažiprsta. Kaoštorekohjoštamo. Ali istodobno pušten u sferu odakle mogu osjetiti što osjećam i promatrati sebe dok to osjećam. A to što sam osjećao je, naravno, voda u mreži ovog jezika. Golemost. Unutrašnja golemost. Prostor u sebi za... pa, oklijevam to reći, ali za sve. Postoji li još neki način da se to kaže? Imajte strpljenja, tražim... Tražim... Ništa od toga. Prostor u sebi za sve. Otkriće beskrajnog unutrašnjeg prostora, koji pripada meni i u kojem prestajem vrijediti. U tom se užasnom snu moji prsti grčevito love za rub Penelopeina stola, moje se noge kao kukama hvataju za njegove lažne antikne noge uvjeren sam da bi me bez takvih mjera opreza moja beskrajna lakoća ponijela u zrak, visoko, da bih bestjelesno prošao kroz Penelopein strop, podove i stropove tri stana iznad njezina, visoko u plavetnilo, ispunjen prostorom, potpuno prazan osim užasnog blaženstva, prožet spoznajom da sam ujedno ništa i sve, sićušna točkica s kapacitetom za beskrajno širenje... Zamorno, zar ne. A samo ste slušali o tome. U međuvremenu, na ranču stvarnosti silno sam požalio što sam upalio svjetla u kupaonici. Ugrađene halogenke okružile su me, opruženog ničice, ispitivačkim netremičnim pogledima prodornog sjaja. Bilo bi divno bilo bi apsolutno mrak ustati i otpuzati ili oteturati natrag u mračnu sobu i njezinim opraštajućim sjenama i prozoru veličine nogometnog terena ispunjenog londonskim sumrakom. Bilo bi to upravo ono što mi je bilo potrebno. Umjesto toga, širom otvorenih očiju i nepomičan, ležao sam u kupaonici poput nijemog pacijenta koji ne može reći kirurgu koji prilazi operacijskom stolu da anestezija nije djelovala, da ću
ja zapravo osjetiti ulazak zujeće oštrice. Anijenitobiokraj. Onikakone. Betsy da, Betsy Galvez stoji u svojoj kupaoni ci grčevito se držeći za rub umivaonika i zuri u veliko zrcalo obrubljeno žaruljama. Oči su joj crvene, a šminka ispucana. Zbog suza, shvaćate. Svako malo neki se njezin dio uzdigne i pogleda u ostale dijelove s prezrivom jasnoćom. U prizemlju, njezina osamdesettrogodišnja mati sjedi u svom stolcu dokje djelići pameti napuštaju svakog sata. Danju joj dolazi medicinska sestra ali Betsy dežura navečer i noću. A sad je večer. Gospodin Galvez želi da starica ode u dom. Smiješno, kaže on (miris mokraće i lijekova, gubljenje razuma, sladoled u torbici, idiotski i nemoćni bjesovi), budući da imaju novca da plate najbolju njegu. Ali Betsy (možete li to povjerovati, naša Betsy) zapela je da njeguje staricu jer... Jer... ? Ne znam. "Ne znam!" mislim da sam zakreštao na blistave očne jabučice kupaonice istodobno se bezuspješno pokušavajući podići na koljena. Dakle, Betsy stoji ispred zrcala. Majka ju je upravo ošamarila. Betsy ne zna zašto. "Zašto" je pojam koji klizi u nevažnost kad je posrijedi majčino ponašanje. Starica Maud prolila je desert po bluzi. Pokušali su je privoljeti da nosi opršnjak, ali ona neće ni da čuje za to. Otuda taj svinjac za vrijeme jela. Banana pasirana s gustim šlagom i posipana pikantnim dumbirom. Starica ne želi jesti praktički ništa drugo. (U posljednje vrijeme Betsy se diže želudac dok priprema taj obrok, budući da ga je vidjela previše puta u drugom obliku na drugom kraju puta kroz majčina crijeva. Gospodin Galvez čak ne želi biti u sobi dok starica trpa hranu u usta. Betsy razumije...) Dakle. Kad se sagnula da obriše majčinu bluzu, Betsy je dobila opaki šamar po ustima i pogled nerazrijedene mržnje iz još prodornih osamdesetogodišnjih očiju. Mrzim te, rekla je Maud. Pokvarena kradljivica. Misliš da ne znam odakle sav taj novac? Ti si lopuža. Nosiš moju vestu. Misliš da sam slijepa? Betsy, prvi put, nije to mogla otrpjeti. Nije mogla, taj trenutak, u tom trenutku, usta raskrvavljenih Maudinim grozdom granata i dijamanata, to podnijeti. Otrčala je na kat, zažarfena od povrijeđenosti, gušeći se neprogutanim grumenjem suza sve dok, na sigurnom iza zaključanih kupaoničkih vrata nije zauzela mjesto pred zrcalom i prepustila se plaču. Usput rečeno, ne ižnenadivši se jako, shvatim da i ja plačem, tamo na podu kupaonice. Bez bacakanja ili jaukanja, samo čudnovato osvježavajućim i neprekidnim suzama. Negdje straga, sjećam se, panika je uljudno pokušavala privući ostatak moje pozornosti. "Dok imam snage", začujem se kako govorim Betsynim jecavim glasom. "Dok...omamice..." "S kime to razgovaraš za 'Boga miloga' tiludače?" Harriet donosi spas. Hvala Vragu. "Nije ti dobro", reče ona. "Glava ti gori. Trebali bismo pozvati doktora. Dopusti mi da pozovem doktora." "Ne doktora", rekoh. "Ne treba mi doktor." Neka se skine, pomislim, kad mi mrzovoljnu kožu preplavi novi val groznice. Neka se skine i i bilo što samo da se zbriše ta idiotarija. "Zar će to ovako izgledati?" rekoh tim blještećim kupaonskim žaruljama. "Stvari koje nisi znao? Tri Evina lica i tako to? Sybil?" "Molim?" upita Harriet. Dovukli smo se do kreveta i ona je uspjela skinuti moje uprskane hlače. "Declane, mili moj, mislimdabuncaš." Zaista. Svaka bi slika otvorila dodatni prostor na već bezgraničnom poprištu. Modro nebo koje se kupolasto nadvilo nadanj steralosebeskrajnovedro. Iznenadni bljesak nešto što je trebalo biti potpuno podsvjesno: jedan obnaženi muškarac i jedna obnažena žena stoje u toploj večernjoj izmaglici i gledaju u grane stabla koje je bogatourodilovoćem; pogledajuse, stisnu za ruku, veselo nasmiješe... Poželio sam da to prestane. O želio sam da to prestane. Ali je tu Violet (sljedeća je na redu Harriet, pomislim, pun prepasti i očaranosti) oblivena iznenadnim vrućim suzama jer je u krcatom i turobnom vlaku podzemne željeznice na liniji Northern Line upravo kupila glupi privjesak za ključ od neke gluhonijeme žene koju su ostali putnici u vagonu kamena srca ignorirali. Suze, jer kad se ta gluhonijema žena (šezdesetak godina, vodnjikave plave oči, dlakavi madež iznad gornje usne, komandosica i ustajali maslačni miris sirotinje) nasmiješila i rekla nešto nerazumljivo, Violet, ne želeći se upustiti u nešto više osim mehaničkog milodara reagirala je zbunjenim pogledom koji je poručivao: "No dobro, kupila sam to
tvoje govance, a sad molim te, odlazi i pusti me na miru." A tad, dok se žena okretala od nje s izrazom ubogog umora, Violet shvati da je ženina propentana rečenica glasila: "Bog vas blagoslovio." Na trenutak je taj prijevod zadrži na rubu ponora silne žalosti. Ženin posljednji pogled: Ne možeš me razumjeti jer ne mogu govoriti kako treba; ne želiš razgovarati sa mnom jer se bojiš da ću željeti nešto više od tebe novac, Ijubav, vrijeme, tvoj život; želiš samo da te ostavim na miru; to je u redu, znam, ali sam ti samo zahvalila. Violetino cijelo djetinjstvo slije joj se u bujici u srce djeca kojoj su se rugali, sitne okrutnosti, užasna krivnja kao i svi njezini ekscesi kao odrasle osobe, pa tako punoga srca pogleda u privjesakonenijemežene.Štostogprivjeska je tabličica ručne abecede u prozirnom plastičnom omotu. Na poleđini piše: Nauči moj jezik i možemo biti prijatelji! I to, više od svega dotad, gurne je preko ruba i ona shvati da plače, javno i to ne diskretno, nego čujno tuleći i vidljivo jecajući, jecajima koji joj razdiru tijelo... Pokazat ćemo vam poznati predmet iz neuobičajenogkuta. Imenujte taj predmet za novih deset bodova... Vjerujte mi, nisam želio imenovati nijedan. Od te kombinacije silnogblaženstva i jedva obuzdane panike bacakao sam se i praćakao po krevetu poput ribe na suhom sve dok me Harriet Pakao neka je čuva nije smirila tako da se popela na krevet i leglanamene. U kojem trenutku šššš, ponavljala je, sve je u redu, ššššš u kojem sam trenutiku nažalost okrunio cijelu tu predstavu tako da sam se posrao u gaće i briznuo u plač. * Hydra je otočić u Egejskom moru, južno od Porosa, sjeveroistočno od Spetsesa, tri sata vožnje dobujućim trajektom od Pireja i njegove migrene sunca i dizela. Na otoku nema automobila. Zapravo, nikakvih motoriziranih prometala; samo magarci dugih trepavica i kljusad koja je vidjela bolje dane stoje strpljivo ili u stanju egzistencijalne ništavnosti na suncu pokraj pristaništa, ili neužurbano kloparaju po ružičastosrebrnastoj kaldrmi, noseći poštanske pošiljke, turiste, prtljagu. Istimarene su im sapi seksi poput nauljenih stegna neke striptizete, a tanke im se sjene, kao pribodene, mreškaju oko kopita. Kad stignete tamo, ušli ste u drugu vremensku zonu. Na otoku živi manje od dvije tisuće žitelja. Lukaje dugačakpolumjesec inkrustriran niskom draguljarnica i restorana, na čijem se jednom kraju nalazi tvrdavamuzej, a na drugom prostrani koktelbar. Brodice se gegaju i klimaju na svojim vezovima. Sunčana se svjetlost odbija od površine mora i oblaže njihove trupove mramorom. Nebo je visoko, nategnuta koža nepomućenog ultramarina. Pokoji stratus. Vrlo rijetko, komični prolomi oblaka. Ljeti vrućina i tišina kuju opipljivu zavjeru u zraku oko vas; možete zatvoriti oči i nasloniti se na njih, pa se prepustiti tami ili snu. Ništa se ne traži od vas. Jedan noćni klub u brdima opslužuje turističku mladariju i očajne domaće tinejdžere (zarobljeni u raju, umiru od žeIje da odu), ali u luci ima finih barova fleksibilnog radnog vremena i hirovitih cijena gdje možete razgovarati a da ni u jednom trenutku ne morate podići glas. Poslužuju složene koktele kao deserte u čašama veličine zdjela za juhu. Tu je i kino na otvorenom nenatkriveno dvorište štropotavog projektora i s roloom od kinoplatna gdje, ispod krila Labuda i skutova Plejada, možete gledati holivudske spektakle šest godina nakon što ih je ostatak svijeta prestao spominjati. Pauza je nedostojanstveni prekid na pretpostavljenoj sredini filma (u pola prizora, u pola rečenice, u pola sloga); potom kava gusta poput žive u plastičnim čašama veličine naprstka, protezanje nogu, Marlboro. Ovdašnja djeca jurcaju naokolo bez nadzora do sitnih sati. Nažalost, ništa im se ne dogodi. Neuspješni slikari, koji usto redovito boluju od prijapizma (slamnati šeširi, od nikotina požutjeli prsti, alkoholni zadah i brižljivo nenjegovana kosa) emigriraju ovdje kako bi postali velike zvjerke u Hydrinu malom zvjerinjaku. Koža im potamni, užici im se pojednostave, zapuste se črčke sijedih dlaka na prsima iznad visećih sisa, uljima za sunčanje namazane škembe poput tamnih jušnika, koščata koljena, bezvoljne Ijubavne avanture, povremeno hodočašće u Atenu radi svjetovnije zabave. Dopuste da njihov nekadašnji život razdražljive ambicije iščezne, otkriju da je bio nepotrebno opterećenje. Turisti kupuju njihove radove jer nemaju pojma tko su. Slikarima to omogućuje kupnju svilenih košulja, cigareta, viskija. Svaka dva sata hidrogliseri doskakuću u luku kao iz svenura, pa istovare i ukrcaju svoju klapu gostiju. Ili se sporiji, zamašniji trajekt dokotrlja sa svojom postupno otvarajućom gubicom i
beskrajnim izbljuvkom brbljajućih putnika: ovo je od onih mjesta u koje turisti svrate na satdva, niža engleska srednja klasa s poremećajem koncentracije "Nisu im baš neki dućani, ha, Rodge?" ili poslovni Njujorčani s lakonskim savjetima kako reorganizirati jelovnike, magarce, jezik, otok. U bircevima se za alkohol brinu brkati tatice i njihove cvrkutave kćerkice u bijelim tunikama; tatice po cijele dane puše i čitaju novine, povremeno podignu svpje omamljene glave da podviknu ili dreknu na svoje cure, koje se nimalo ne obaziru na njih jer znaju da je sve to blef i prazna prijetnja, jer znaju da zapravo vrte te stare prdonje oko malog prsta. Tatice nisu ništa manje rezigniram.Trenutiautoritativnoggroženjapred mušterijama (za koje ionako sumnjaju da se daju prevariti), ali ono što zaista žele jest da ostanu tako kako jesu, uljuljani u visećoj mreži popodnevne pijače, koju povremeno zanjišu njihove kćerke kad ih u prolazu okrznu kukom. A o čemu je ovdje točno riječ? Narudžba od turističke agencije? O, da barem jest. Da je barem tako jednostavno. Poslušajte ovo. "Kolikojesati?" "Sedam dvadeset tri. Smiri se." "Da, moram, zar ne? Bože. Jebo te Bog. Kako glava?" "Oporavljase." "Siguran si da si im rekao da ćeš me dovesti?" Violet je sjedila pokraj mene na barskoj stolici za hotelskim šankom, prekriženih nožica. Kratka crna koktelhaljina, crne čarape, crne cipele visokih potpetica, od kojihjejednupustiladajojseklatinavrhovima nožnih prstiju. (Još nije sigurna je li ostaviti cipelu da tako visi otmjeno ili prostački. Još eksperimentira.) BUa je tako ogorčena. Ogorčenost je zujala oko nje poput energetskog polja, izazivajući mora se priznati dojam silnog seksepila okruživši njezina mliječnobijela i izdašno pjegava ramena, dojke veličine avokada, oči plave poput kremena i prerafaelitsku kosu. I ona, eto, baš kao moja draga nenapastovana Tracy, nimalo zanosna, ali neodoljivo Ijudska, istočkana tjelesnim nesavršenostima (Bodač bi imao što raditi s Violetinim bež madežima i karneolski crvenim bradavicama) i prošarana duševnim. Nisam mogao nisam odagnati sliku nje u suzama u podzemnoj, niti je razlučiti od prizora njezine beskrajne narcisoidnosti ispred zrcala s unutrašnje strane vrata njezine kupaonice. Nije ni čudo da me zaboljela glava. Usprkos toj racionalizaciji, i dalje sam sumnjao da se sprema nekakvo zlo, nekakav trzaj na rubu percepcije, nekakva oštrica, urota, zahladenje... "O Isuse Kriste. Isuse Kriste i Marijo. Declan to je... Declan?" Trent, Harriet i Netko Treći. Netko koga biste mogli opisati kao iznimno slavnu i zgodnu filmsku zvijezdu. Netko koga biste vi mogli tako opisati. Mene je malo teže impresionirati. "Jesi li znao? Jebote, Declan, jesi li znao?" Zapravo, nisam znao da je on u gradu. Violet, Bog je pomiluj, mogla je obuzdati svoje razumljivo uzbuđenje jedino tako da ga prevede u silu i izrazi čvrstim stiskom mojeg bedra koji bi me, da se nije dogodilo što se zatim dogodilo, možda javno kastrirao. Dok mi se kosa na zatiljku dizala, a blijeda jeka vjerojatno glasa mojeg domaćina ponavljala ovuda ovuda ovuda... netko me lagano lupne po ramenu i glas s ruba prepoznatljivosti reče: "Gospodine Gunn, imate minutu vremena?" Okrenem se. Neobičan, taj okret. Bolno spor okret stolice; činilo se da razmazuje boje i razvlači slike stolove, stolice, čaše, lica. A zatim sam se najzad okrenuo i našao licem u lice s njim: vitkim gospodinom maslinaste puti, duga lica, očiju boje šljive i senzualnih usta, odjevenog u platneno bež odijelo, krvavocrvenu kravatu i zaodjenutog intenzivnošću koju nisam osjetio od... od... Gunnov me glas iznenadi svojom piskutavošću i prepuklošću kad je ispuzao u svijet. "Rafael", rekoh. Osjetim kako se u meni dogada nešto smiješno, kako se nekakva stisnuta orhideja nespretno otvara. Blaga panika, pretpostavljam. On se nakašlje, nasmiješi preko mojeg ramena prema Violet koja još nije prodisala, pa ponovno pogleda u mene i reče: "Prijatelju stari, misliš da bismo mogli porazgovarati nasamo?" "Jamačno se šališ." "Ne, dragi moj, ne šalim se." "Za početak, prekini to gluparenje s 'dragi moj'. Znači, smatra se da patim od nekakve galopirajuće lakovjernosti, je li?" "Hoćeš li barem promisliti
o mojim riječima?" "To je vic. Znaš li što je ovo? Smiješno, eto što je. Kohohomično. I to od tebe. Svašta." Jadna Violet. Pretpostavljam daje u nekom trenutku ipak ispustila dah iz pluća. To što je ugledala Jako Slavnu Filmsku Zvijezdu nije nimalo pomoglo. Trentov uzvik "Declan!" s druge strane bara, popraćen pantomimom za piće, po svemu je ukazivao da nam se namjeravaju pridružiti. Premda se nisam zadržao dovoljno dugo da bih se u to uvjerio. Na izlasku pogledam u Violet. Više nije sjedila prekriženih nogu, već dlanovima čvrsto stežući koljena. Cipela koja joj je prije visjela otmjeno, prostački, kakogodovski pala je. Barmen je pognuo glavu, tobože zaokupljen bezvoljnim brisanjem čaše za pjenušac, ali sam vidio da je primijetio moj iznenadni odlazak i pitao se što on znači za njega glede fifice bez cipele čvrstih sisa i spektakularne kose. A potom vlažna noć Piccadillyja i kavalkada kašljućeg prometa, tiho dišuća stabla Green Parka i visoki, razderani svod brzo ploveće naoblake i hrpica zvijezda. "Moram ti nešto reći i nešto pokazati", rekao je. "Ali ne mogu nijedno ni drugo ovdje. Da podeš sa mnom?" "Akamo za Boga miloga?" "Na aerodrom." Nikad ga nisam vidio takvog. Nikad ga nisam vidio takvog, odjevenog u krv i meso ali nisam to želio reći. Želio sam reći da ga nikad nisam vidio nametljivog. Nekoć je bio... Pa, bio je puki sljedbenik. Nije želio ništa podrobnije reći. Samo je uporno ponavljao da mu moram vjerovati. Da mogu imati povjerenja u njegovu Ijubav. Da je sam i nenaoružan. Da će let kratko trajati. Da ne trebam ništa ponijeti sa sobom. U unutrašnjem džepu ima Gunnovu putovnicu. "Udebljao si se otad", rekao je kad je ugledao fotografiju dok smo bili na čekiranju. Da nije bilo ne * milosrdno raspirene znatiželje, šmugnuo bih mu u Duty Freeju i vratio se u Ritz. Ali tu nema pomoći. Ja i radoznalost. I otuda noćni let do Atene, zavojita vožnja taksijem do Pireja, posljednji hidrogliser, otok, usnule ulice, eukaliptusi i grozd brda, vila. Rafael, blagoslovljeni arkanđeo Prijestolja i zajedno sa Zaharijom vladar Drugog Neba, sad je Theo Mandros vlasnik restorana, filantrop, udovac, Grk. "Isuse Isuse Isuse", ubacim između hihota. "Lucifere, molim te. Imaj malo obzira. To je još bolno za mene." "Znaš, naravno, da gubiš vrijeme." Iz njegove vile pruža se pogled na istok preko Egejskog mora. Sjedili smo s koktel čašama ouzoa u rukama i držali bose noge na svježe pometenom kamenu verande. Još sat vremena do svanuća. Pripalim Silk Cuticu i halapljivo progutam puna pluća dima. Potrebna vam je cigareta kad vam transmutirani arkandeo kojega niste vidjeli nekoliko milijardi godina kaže da vam je odzvonilo. "Mamolimte." "Istinaje." "Krajnje je vrijeme." "Lucifere, ne shvaćaš." "Sve po propisu, eto kako ja to shvaćam. Bogpobjeđuje, ajazauvijekodlazim u Pakao. Pa što. U slučaju da netko nije obratio pozornost: bio sam već tamo. Znaš? Ja tamo obitavam. Preživjet ću." Prvi iver sunca pretvaraoje udaljeni oblak u ćudljivu visoku peć. More je čekalo poput mlade u prvoj bračnoj noći. Rafael obzirno pomakne noge po podu. Led u njegovoj čaši kucne o stijenku. "Znaš, nije riječ o Paklu." "Tako znači. Drukčijem Paklu. Koliko ihje?" "Lucifere, poslušaj me. Zar se nisi upitao što s tobom nije u redu?" "Mili moj, sa mnom je sve u najboljem redu. Sve i ništa, naravno. Pretpostavljam da nije u redu nisi mislio u tom smislu? U smislu za razliku od u Redu s velikim R?" "Nisi li u posljednje vrijeme—" "Ma ne počinji s tim, molim te!" "Kad bi znao koliko sam se teško izborio da bi mi dopustili da ti ovo kažem—" "Misliš, ne bih razgovarao s tobom tim bolimedupe tonom?" "Barem bi me iz osjećaja bratske solidarnosti saslušao. Tvoje postojanje u vječnosti ovisi o tome."
"U redu, slušam", rekoh. Pretpostavljam da sam slušao no velik dio moje još traumatizirane svijesti bio je između neba i zemlje, kako vi to kažete. Blago bibanje naboranog Mediterana; gorkoslatkast miris maslinika; kamen i hladna prašina ispod mojih bosih nogu; studeno sjeme anisa; neprekidno turpijanje cvrčaka; ćuh lahora u zoru... "Nisi to uopće bio ti", reče Rafael i u najmanjem djeliću sekunde čitav svijet i svi u njemu kao da su prestali disati. Pogledam u svoje piće. Led se gotovo rastopio. Vrabac se pojavi niotkuda i sleti na balkon. Nakrivi glavu u stranu, ispitivački se zagleda u me, nakratko, pa uz fijuk odleti. "Pretpostavljam da ćeš objasniti?" rekoh. "Nisi to uopće bio ti", ponovi on. "Sve to za što si mislio da si odgovoran... E pa nisi." Pomislih, baš čudno, svake noći tonuti u tamu i ponovno morati čekati svanuće. Premda, ima nečeg ugodnog u tom ritmu. Zahihoćem. "Vidim da ne shvaćaš ovo ozbiljno." "Oprosti", rekoh. "Zaista. Žao mi je. Dopusti da se... Toje zbogmoje glave. Nakon onog nepromišljenog izleta u Manchester..."Priberemse. Nobiloje vraški teško zadržati čep na mjehurićima smijeha koji mi je uporno škakljao iznutrice. "Lucifere. Razumiješ li ti mene? Zlo u svijetu tvoja svrha, ono što te vodilo, bila je pomisao da se u najmanju ruku mo žeš uvući medu smrtnike i zavesti ih na pogrešan put. To je bio tvoj identitet, zar ne? Tvoja bit? Tvoj raison d'etre?" "Ja bih to nazvao nužnim hobijem." "Dragi moj, kako god ti to nazvao, varao si se. Zlo koje Ijudi čine a znam da nema načina da te na to pripremim nema nikakve veze s tobom. Shvaćaš li ti što ti ja govorim? Postaje li jasnije?" "O, kao dan. Što je ovo? Sad smo svi egzistencijalisti?" "Znam da se bojiš. Nemoj se bojati. Nemoj molim te nemoj pomisliti da tvoj smijeh uspijeva prikriti tvoj strah. Ti i ja znamo da nije tako. Lucifere, smrtnici su slobodni. Što su učinili, učinili su sami od sebe. Misliš da si im ti uspješno suflirao. Zamišljaš da bi transkript tvojih iskušenja ispunio knjižnice veličine zviježda a i bi. Ali nijedna tvoja riječ nije stigla do smrtnika. Moj najdraži Lucifere, tvoje su riječi pale na gluhe uši." "U tom slučaju, moraš skinuti kapu onome što su postigli." "Molim te, stari prijatelju, vjeruj mi. Znam da ti to zadaje bol. Ali ti vrijeme istječe. Preklinjao sam one na Nebu da me puste kako bih ti pomogao." "Pomogapmišto?" "Donijeti ispravnu odluku." "Štobiznačilo?" "Prihvatiti ponudu oprosta." Pripalim drugu cigaretu, smijuljeći se. "Rafaele, moj dragi, smiješni Rafaele. I jesi li izgubio krila kako bi obavio tako uzaludan posao?" "Netko te morao upozoriti." "E pa smatram se upozorenim." "Lucifere, Nelhael u čistilištu neće naći spisateljsku dušu." Priznajem, tu sam naćulio uši. Ali ako sam majstor u nečemu, onda je to skrivanje osjećaja. Uvučem dim, duboko, i otpuhnem dva mišićava koluta. Prva je svjetlost sad izvirila iznad obzora. U blizini je netko vodio konja po kaldrmi. Začujem kako je neki muškarac zakašljao, hraknuo šlajm, pljunuo, nakašljao se pa krenuo dalje. "Vidim da si iznenaden", reče Rafael. "Ma zar? A možda si primijetio i da mi je—" tu strusim posljednji gutljaj ouzoa niz svoje peckavo ždrijelo,"potrebna ponovno napunjena čaša. Prilično dobro, ovo glupo piće. Ti Grci, ha? Orgijanje, silogizmi, ispredanje priča... Budi dobar dečko i natoči mi još jednu. T» ipak si mi donio uznemirujuće vijesti." Ne mogu reći kako sam se zapravo osjećao. (Spisateljska bolest, navijeke vjekova, amen...) U svakom sam slučaju malo splasnuo. Ne zbog one gluposti to nema nikakve veze s tobom ali... Pa, čovjek se nada, shvaćate? Hoću reći, na neki način znaš da sanjaš, ali se svejedno nadaš...
"A što si mislio da ćeš učiniti s Gunnovom dušom kad bi je on našao?" upita on vrativši se iz svježeg interijera u pratnji cilika svježe ohlađenih pića. Tad se nasmijem iskrenom velikodušnošću raskrinkane hulje. "Ma ne znam", rekoh. "Nekako je prošvercati u Pakao. Na stražnja vrata. Misliš da se tamo gore ne može podmazati čiji dlan? Rafiću, živiš u svijetu snova. U svakom bi slučaju jedno tijelo ostalo ispražnjeno. Siguran sam da čak i ti možeš shvatiti privlačnost toga. Luksuzna vikendica i tako to? Ovdje dolje nije loše, zar ne? Ha? Hoću reci, gospodine Theo Calamari Mandros, imate podočnjačicdva oko očiju, ako smijem primijetiti. čini se da svoj boravak nisi trošio na to da iluminiraš svete knjige i spašavaš zvonike." On duboko izdahne. "Nisi čuo ni riječi toga što sam ti rekao." "Jesam." "Ozbiljno si mislio da bi mogao učiniti nešto od svega toga bez Njegova znanja?" "Zapravo i ne. Ali pogledaj na to iz mojeg kuta. Hoću reći, moraš pokušati takvo što, shvaćaš? Na kraju krajeva, postoji nešto što se zove jačanje morala. Znaš, dečkima iz Prizemlja to bi se jako svidjelo. Znaš, razmišljao sam o suvlasništvu." "Dragi moj, sumnjam da si svoje blago namjeravao dijeliti s bilo kime." "O ti stari ciniče." "Lucifere, molim te. Hoćeš li me saslušati?" "I slušam te. Kad bi barem rekao nešto pametno." "Znaš li što znači Sudnji dan?" Zijevnem i protrljam oči. Pritisnem palcem i kažiprstom s obje strane korijena nosa poput Ijudi koji očekuju da ih zaboli glava. "Bi li mi silno zamjerio kad bih nakratko zadrijemao?" rekoh. On zarije lice u svoje dugoprste ruke. "Kakvog li gubitka vremena", reče on, kao da se obraća nekoj nevidljivoj trećoj strani. "Slušaj Rafiću, znam da je sve ovo užasno važno i tako to, ali ako sad malo ne odspavam, sutra ću biti potpuno neupotrebljiv. Mislio sam da bismo mogli otići zmajariti." Nekoliko pregnantnih trenutaka samo me gledao. Sunce je sad već bilo krepko i sasvim se podiglo, i ja sam se neizostavno želio maknuti s njega. Rafaelovo je lice bilo ispunjeno tugom i čežnjom. Smučilo mi se od tog izraza. On izvede trzaj donjom čeljusti kao Ijudi koji vidljivo koče svoje emocije, pa reče: "Odvest ću te u sobu." Bila je noć kad sam se probudio. Snovi o ognju, prizori prvotne, zrakoprazne vatrene stihije Pakla. Probudio sam se mumljajući i okupan znojem. Ležao sam u rekonvalescentskom položaju i zaslinio jastuk. Na krevetu do mene ležala je otvorena knjiga s porukom napisanom užasnim rukopisom: DragiL! Pustio sam te da spavaš. Moram u Spetses do jednog od svojih upravitelja. Vratit ću se navečer oko devet. Posluži se svime što ti zatreba. Moja bi ti odjeća trebala pristajati. Znam da si sinoć bio uzrujan, ali želim da znaš koliko mi te bilo drago ponovno vidjeti poslije toliko vremena. Molim te, nemoj učiniti ništa nepromišljeno, ima se još puno toga reći. R. Osjećao sam se grozno. Ouzo mi je u glavi stacionirao svoju izgredničku paravojsku i o, kako je to bilo živahno logorište. Naravno, knjiga nije bila bilo koja. Rilkeove Devinske elegije. Nekako sam znao da je to ona vrsta pizdunskog Ijudskog ponašanja na koje bi utjelovljeni Rafael mogao pasti. Bilješke, grčki otoci, poezija. Naravno, znate vi mene. Morao sam pročitati tu blaženu stvarcu: Preise dem Engel die Welt— O, pardon. Želim reći: Veličaj, anđele, svijet, ne onaj astralni, neizrecivi; njega ne možeš se dojmiti uzvišenim osjećajima... U ovom svemiru gdje on osjetljivije osjeća ti si početnik. Stoga mu pokaži nešto jednostavno. Pokaži mu nešto jednostavno od naraštaja do naraštaja oblikovano; neki naš predmet nešto naviknuto da živi pored naše ruke i u pogledu.
Reci_mu stvari. Stajat će čudeći se; Opsujem i bacim knjigu u zid. Stigao je trenutak usudio bih se reći da ste i vi doživjeli nekoliko takvih u kojem je svaka pojedinost moje trenutačne situacije grčevito prianjala uz ostale poput krupnog, iznenada banulog bauka nepodnošljive osviještenosti i ja to jednostavno više rtisam mogao podnijeti. Podrignuvši se i zastenjavši, ja se istog trenutka i teškom mukom iskobeljam iz Gunnova spavanjem naboranog tijela s čvrstom namjerom da jednom za svagda učinim kraj toj apsurdnoj noćnoj mori i da se vratim u poznatu iako vatrenu zonu Pakla, gdje stvari barem imaju nekakvog bolnog smisla. Znao sam, i na vrhuncu svoje razdraženosti, da će to zaboljeti. Znao sam da će me iznenaditi bol kad moj duh skine halju svog posuđenog tijela. Mislio sam da sam bio spreman, da ću duboko udahnuti i stisnuti zube. Ali tako mi užarena Batarjalova glavića! nisam bio spreman za to štp me zadesilo. Zar je moguće da je to bilo tako užasno? Zar sam zaista tolike kurčeve godine mogao postojati u tako užarenoj kovačnici bijesa i bola? Nepojmljivo. Tad prvi put s užasnom jasnoćom shvatim koliko će mi dugo trebati da se ponovno naviknem na bol. Duh mi se dotle grčio na površini mora. Uzalud. Nisam bio spreman. Trebat će mi više vremena za pripreme. Možda malo zagrijavanja s fizičkom boli dok sam u Gunnovoj aparaturi. Hodanje po žeravici. Amatersko zubarenje. Autoelektrokucija. Pad u kiselinu. Nešto da se vratim u kondiciju. Kako god, ali tjelesnost iznad Egejskog mora u tom trenutku nije dolazila u obzir. Zamislite povratak podrumskoj škvadri u takvom stanju! Isusa, kako bi me ismijali. Mogu si zamisliti što bi onaj posranac Astarot iz toga napravio. Rafael me nade u kinu pod vedrim nebom. Schindlerova lista. Nisam baš obraćao veliku pozornost zvukovima ili slikama. Samo mi je bila potrebna tama i nijema prisutnost drugih stvorenja od krvi i mesa. Gospodin Mandros Theo, pokrovitelj muzeja i dobavljač grčkih namirnica stigao je potkraj filma. Neki usaljeni hydranski babac s orijaškom crnom kosom otjera svoju prcknedlu od klinca da bi oslobodilamjesto zaThea. Ovdje gavole, poštuju. Ima život. Znao sam zašto je došao. Nije mogao poći za mnom u Pakao prije svih onih tisućljeća, ali je očigledno mogao doći za mnom, uz Starkeljin blagoslov, na Zemlju. "Tko spasi jedan jedini život," Ben Kingsley reče Liamu Neesonu, "spasio je cijeli svijet." Ustanem i zgađeno se odvučem iz kina. "Lucifere, pričekaj." Sustigne me na ulici. Krenuo sam prema privlačno mračnoj i zamamno praznoj taverni na raskrižju dviju uličica popločene kaldrmom, i nisam se zaustavio. On krene ukorak sa mnom i ne reče ni riječi sve doknismo sjeli ujedan separe. Tamna lamperija, besmisleni pomorski ukrasi, miris školjaka i zagorjelog kuhinjskog ulja, džuboks koji izgleda kao da ga pokreće plin. Za mene četverostruki Jack Daniels kuća časti, kad je barmen, mali crvenookibanditsbrkovimaa' laZapata i dlakavim podlakticama shvatio u čijem sam društvu. Gospodin Mandros naruči ouzo te zatraži masline i pistacije. Sjedio sam i piljio u njega nakon što su promptno stigle. "Gluposti", rekoh. "Prije dva tjedna ne, stani malo prije tri tjedna dobio sam poruku od tvog i mog prijatelja da mi Starkelja želi ponuditi nagodbu. Igrokaz s Ijudima bliži se kraju i ja sam nepovezana nit koju bi On želio povezati. Dobivam šansu da se iskupim. Moram samo proživjeti ostatak jadnog života ove žalosne vreće a da ne učinim ništa ogavno. Pomoliti se prije spavanja, odlaziti na mise za Uskrs i Božić, voljeti Ijude, uobičajena sranja. Naravno, veliki izazov za mene, s obzirom na moju oholost i ostalo, s obzirom na to da sam po moći drugi entitet u svemiru, te da sam stekao naviku da budem apsolutno zlo. Pa pomislih, u kurac sve. Prihvatit ću ponudu jednomjesečnog probnog roka uz mogućnost povrata novca, proživjeti ga u Ijudskom tijelu, pa Mu prvoga kolovoza reći da si može iskuplje nje gurnuti tamo gdje smrdi. A sad se pojaviš ti kao vlasnik lanca kebabdžinica u bogartovskom odijelu i kažeš mi da je čitavo moje postojanje bilo obmana, i da Pakao koji ja poznajem nije Pakao u koji odlazim." "Da." "I ja bih to trebao ozbiljno shvatiti?"
"Da. Znaš da ja ne lažem." "Ne, ti ne lažeš, Rafaele, ali definitivno nisi sasvim pri čistoj." On me tužno i malko postideno pogleda. "No dobro, gospodine Theo Musaka Mandros", nastavim ja." Reci mi što misliš da bih ja to trebao znati." "Znao je što namjeravaš učiniti. Znao je da nećeš krenuti smrtničkim putem." "Eto što znači biti sveznajući." "Svi smo znali. Svi smo motrili." "I nedvojbeno drkali." Nastane čudan kratki tajac; on je gledao u svoj ouzo, a ja bijesno palio Silk Cuticu. "On zna da se ti ne bojiš Pakla. Riječi smrtnika Ivana bile su samo riječi u zamjenu za riječi neizrecive. Lucifere, on te poznaje, iako ti misliš da nije tako. On te zna." "Ne u biblijskom smislu." Sad je bio red na njemu da protrlja oči. Učinio je to na brzinu, kao da se bori protiv iznenadne pospanosti. "Pakao će biti uništen", reče on. "Potpuno i zauvijek. Neće ostati ni traga svijeta kakav poznaješ, kao ni tvoje pale braće. Razumiješ?" "Da, razumijem." Jadni Rafael. Rastrzan. Pruži ruku preko stola i poklopi njome moju. Prsti su mu bili masni od maslina. "Misliš da nikome nisi nedostajao, Lucifere", reče on, a oči mu zasuze. "Ali nije tako." E pa nije mi se svidio osjećaj koji je to izazvalo u meni. Jack Daniels je počeo djelovati, a negdje u utrobi taverne neki je mukli zvučnik emitirao nadrealističnu grčku instrumentalnu verziju pjesme "Stairway to Heaven", Počeo sam gutati knedle, na prazno. Baš super. "U redu, gospodine Mandros," rekoh, ponovno ovladavši sobom tako što sam dremljivom barmenu dao znak da donese još jednu rundu, "ako znaš sve odgovore, reci mi ovo: ako je sve što kažeš istina, ako dolazi Sudnji dan, a s njime i uništenje mojeg kraljevstva, ako će Sariel, Tamuz, Remiel, Astarot, Moloh, Belfegor, Nelhael, Azazel, Gadrijel, Lucifer i ostali pripadnici slavnih paklenih legija zauvijekbiti zbrisani, zašto ja u tom slučaju ne bih odabrao vječni zaborav? Da, bolje je vladati u Paklu nego služiti u Raju. Bolje je čak i ne biti nego biti i služiti. Kakav ja strah imam od smrti?" Jadni Rafael, koji nije imao snage pogledati me u oči. Kad je progovorio, kao da se obratio stolu umrljanom pivom. Govorio je jednoličnim glasom kao da baja. "Bog će si uzeti duše pravednika i andele. Svijet, svemir, materija, sve što je stvorio bit će uništeno. Ostat će jedino Višnji Bog na nebu. Pakao i svi njegovi pali anđeli bit će uništeni. Umjesto njega postojat će ništavilo potpuno odvojeno od Njega. Vječno ništavilo, Lucifere. Stanje iz kojeg ništa ne izlazi i u što ništa ne ulazi. Bez iznimaka ništa. Žitelj takvog stanja postojao bi u potpunoj samotnosti i zasebnosti. Dovijeka. Sam. Zauvijek. U ništavilu." Do vraga, nisam li već negdje rekao da je Pakao odsutnost Boga a prisutnost Vremena? Nakon duge stanke žalosna izvedba "Stairwaya" bude zamijenjena beskrajnim zvučničkim izdisajima krčanja i psikanja podignem glavu i pogledam Rafaela u njegove žalobne oči. "O", rekoh. "Tako dakle." (Imao sam o čemu razmišljati na povratku avionom u London. Provizorno sam pokušao, besmisleno, u to povjerovati. Kad bolje razmislite, bila je to neka vrsta pobjede. Posljednji Mohikanac i tako to. Ako tako gledate. Recimo.) "Znači, sve ovoje... što, točno?"upitam Rafaela, retorički, večer prije odlaska. "Najbolje što možeš smisliti? Ja i ti da živimo na nekom grčkom otoku, čitamo Rilkea i ofrlje vodimo šest restorana dok Starkelja skupi hrabrosti da spusti zastor?" "Ima i gorih života", reče on. Nas smo dvojica ponovno bili na verandi. Sunce je zašlo, kičasto, potrošenog zanosa; gledali smo zalaz sa zapadne strane otoka, nakon što smo tamo odjahali na Rafaelove dvije riđe kobile, objedovali masline, rajčice, sir fetu, hladnu piletinu i pili gusto crno vino s natruhom papra u bukeu. Ja sam prilegao, prošaran sjenama, ispod eukaliptusa, a on je otišao u ribolov. Da mi ostavi malo prostora. A sad, nakon povratka u njegovu vilu, sjedili smo okrenuti prema tamnećoj sjeni mora i prvoj jedva vidljivoj pregršti zvijezda. Simješno, kad pomisliš da bi
zvijezda nestalo. Kad pomisliš da bi Svega nestalo. Osim mene. Smiješno. "Mislio sam da će ti zatrebati..." Vidio sam da je namjeravao reći pomoć. "Družbenik. Nije lak, zar ne, život smrtnika." Sjetim se fotografije Gunnove majke i tugaljivih zakutaka stana u Clerkenwellu. "Osim ako si se spreman potruditi", rekoh. "A većina smrtnika nije. Od pamtivijeka smo to znali. Da će to sve s njima biti samo gubitakvremena." "PoputVVildeovemladostinamladež." "Nije to bio Wilde", prasnem. "Nego Shaw." Poslije je, dokje taj piccante dijalogić ostao lebdjeti izmedu nas poput nečega nepotpuno egzorciranog, on noću ušao u moju sobu. Znao sam da zna da sam budan, pa se nisam ni pokušavao pretvarati da spavam. Mjesec je izašao, samotnjačka latica čestitosti koja baca svjetlost boje ka mena na Egejsko more, usnulu luku, brežuljak, verandu, terra cottu, koperdeku svilenih rubova, moje gole ruke. Oči su mu bile iveri ahata. Bilo bi mi drago da je krevet ispustio neki smiješan zvuk kad je on na nj sjeo nekakavboing ili tvoing ali je madrac bio krut i tih, od njega nikakve pomoći. Popio sam previše i nedovoljno. "Ne, Rafaele", rekoh. "Znam. Nije to. Samo sam želio reći: molim te, razmisli o tome, može?" "lako se čini nepristojnim to ne učiniti. S obzirom na to da imamo tijela." "Ne zezaj me, molim te." "Oprosti. Znam. Znaš, dobri su izgledi da bi od mene nešto dobio." Nije shvatio. "Nešto ogavno", rekoh. Bio je gol do pasa, u pastelnom donjem dijelu pidžame. Tijelo Thea Mandrosa bilo je smede i vitko, usukanih mišića na dugim rukama i s trbušćićem gotovo nepodnošljivog patosa. Njegova pokojna supruga obožavala je taj trbušćić; duh jijezine Ijubavi još ga je okruživao poput malog polumjeseca topline. Trbušćić je Rafaelu dobro pristajao. "Reci mi nešto", reče on. "Što?" "Zašto ti je tako teško priznati da si razmislio o ovome?" "Razmislio o čemu?" "O ostanku." Ja napola prigušim smijeh i vrlo ga nespretno pokušam prodati pod kašalj. Polako dohvatim cigaretu i pripalim je. "Pretpostavljam premda je to teško shvatljivo da misliš o ostanku ovdje, kao Ijudsko biće?" "Znam da si razmislio o toj mogućnosti. Poznata mi je zavodljivost tijela." "Gospodine Mandros, čini se da vi znate puno toga. Pitam se zašto uopće nešto i pitate." "Poznata mi je tvoja sklonost samoobmani." "A meni tvoja lakovjernosti. Da ne spominjem mekoputnu zatelebanost." "Lažeš samome sebi." "Lakunoć,Biggles." "Namjerno odvraćaš pogled od prave privlačnosti ovoga svijeta." "A to bi bilo... točno što? Tratinčice? Karcinom?" "Konačnost." O, kako sam tad bio na rubu da mu očitam bukvicu gadosti. Zaista. Sva sreća za njega da smo bili stari kompići. Sve u svemu, bilo mi je drago da predstojeće operacije neće zahvatiti i njega. "Lucifere?" reče on i položi ruku na moju karlicu. "Je li tako užasno teško prihvatiti mir oprosta? Ne bi li iskupljenje bio najveličanstveniji dar koji bi On mogao dati? Nisi li se ikad, svih tih godina, poželio vratiti domu svom?" Uzdahnem. Otkrio sam da je ponekad uzdah ono pravo. Mjesečina mi je počivala na licu poput svježe koprene. Vrata moje sobe otvarala su se na verandu, bijeli zid, nespoznatljivu geometriju zviježda. Razmišljao sam, dogodit će se otkrivenje. U svakoj drugoj priči, tu bi došlo do preokreta, bez sumnje u objektivnoj korelaciji s lirskim opisom pederskog fukanca. U svakoj drugoj priči. "Rafaele", rekoh a potom, vjeran karakteru, dometnem: "Rafaele, Rafaele, Rafaele." Nekako to nije
postiglo priželjkivani efekt. No bio sam iiporan. "Dopusti da ja tebe nešto upitam, dragi moj. Misliš li da ja očajavam?" "Lucifere—" "Misliš li da postojim u stanju očaja?" "Naravno da postojiš. Naravno da je tako, dragi moj, ali ono što ja pokušavam rećijestda—" "Ne očajavam." "Što?" "čuosi." "Ali—" "Očaj nastupa kad vidiš poraz i nikakvu nadu u pobjedu." "O, Lucifere, Lucifere." "Ponavljam: ne očajavam. A sad, molim te, idi u krevet, jebote." Nije otišao. Sjedio je pokraj mene dlana položenog na moj bok, pognute glave. Možda sam se prevario, ali mi se učinilo da sam ugledao svjetlucanje suza. (Znam da je to zaista užasno, ali sam osjetio prve skrotalne trnce nadolazeće erekcije. Tipično.) Ovaj put on uzdahne. Potom reče: "Što ćeš učiniti?" "Vraćam se u London." "Kad?" "Sutra. Trebam..." Što sam trebao? Stan? Ritz? Završiti scenarij? Knjigu? Milijunti put provjeriti detalje svog budućeg poslovnog pothvata? (Pa rekao sam na samom početku da neću ispričati baš sve...) "Trebam to prespavati. To što si mi rekao. Nije da ti ne vjerujem—" "Lucifere, i ne vjeruješ mi, znam ja to. Zašto i bi? Zašto ne bi pomislio da je to samo jedna finta bi se... da bi se..." Nije mogao dovršiti tu rečenicu. Ustane i otapka na Mandrosovim dugim bosim nogama do vrata, gdje zastane i reče, keramičkim pločicama: "Samo želim da znaš da sam ovdje. Ja sam izabrao." "Bez mjesec dana probnog roka?" upitam ga. Ugledam bjelasanje njegovih zuba na mjesečini. "Ovdje sam odavno", reče on. "Ovo je sad moj dom." A zatim, ponovno podu: "A i tvoj, prijatelju stari, bude li ti ustrebao." Ne znam kako biste vi to nazvali. Goin' Loco Down in Acapulco samo što nije bio posrijedi Acapulco nego London. Oproštajno ruženje, pretpostavljam. Terevenka. Oblokavanje. Brijačina. Mozgao sam o tome da posljednji tjedan provedem na Manhattanu, ali bi me pospanost zbog promjene vremenskih zona usporila a svaki je sat bio dragocjen; potkraj tog tjedna u Londonu i osjećao sam se kao da nemam mozga. Najprije sam emailom Betsy poslao glavninu ovog rukopisa naloživši joj da to pročita i što prije hitro proslijedi uobičajenim sumnjivcima. Da mi pomisao na izvlačenje iz Gunnove kože nije ujedno značila i pomisao na nepodnošljiv bol, obrušio bih se bestjelesno na glavne face u Picadoru, Scribneru ili Capeu ili gdje već i izveo potrebnu žmukljažu; ali sjećanje na moj glasni ajoj iznad Egejskog mora još je bilo svježe. Nema potrebe to ponoviti prije nego što bude apsolutno nužno. Dakle, dao sam si oduška. Narode, ala sam si dao oduška. Jeste li ikad jeli flambirani mango? U mojoj sobi sad ima toliko cvijeća da ne mogu ugostiti više od tri XXX eskort gerle odjedanput a da se ne zabubam u neku vazu ili zgnječim cvijet. ŠuIjao sam se po londonskim parkovima i dvorištima danju i noću napastujući mirise svake fele, od svježe oprane posteljine do psećeg proljeva. Potukao sam se u Sohou (i pobijedio, što možda i ne iznenađuje napredovao sam od one noći s Lewisom i njegovim bradonjom) i skočio bangeejem s mosta na Temzi. Ušmrkao sam i povratio tri tisuće funti kokaina, nagutao se ecstasyja, LSDja, amfetamina, bio na igli, došao, vidio i padao u nesvijest. Topli me vjetar obljubljivao, kiša oplahivala. Krv je zaista životni sok rijetke finoće... O, ogriješio sam se, jesam, o kamen, vodu, zemlju, tijelo... Jučer navečer plivao sam u moru. Nemojte se smijati u Brightonu, gdje su živahna zagušljivost drvenog mola (slatka vuna, dagnje, hrenovke u pecivu, kokice) i ekstatična zvučna kulisa aktivirale atomske bombe Gunnova djetinjstva u mojoj glavi i na trenutak je izbacile iz ravnoteže. Otplivao sam na pučinu i izvrnuo se na leda poput tuljanova mladunčeta. Voda je bila crna i slana naftna mrlja, nebo dijagram mitova. Bio sam vraški potišten (a tek kako mi je bilo vraški hladno pet sekundi toplog blaženstva kad sam
ispraznio Gunnov mjehur) dok sam plutao sam i gledao u nisku svjetala na obali. Zapravo, zamalo sam se utopio jer me uhvatio kokainski drijem umjesto da sam zdušno zaprašio natrag prema obali. A gdje bismo tad bili, pitam se? (U posljednje se vrijeme puno pitam. Vama jamačno cijeli život ode na tu igru pitalica.) Ali vrijeme to Novo Vrijeme, kako leti učinilo je što će vrijeme učiniti. Svaki sat, bez obzira na čvrstinu zida vaše prepasti, stigne... Funky, hiphop, bugivugi, rokenrol... težina tijela vuče ga u dubinu, uz tužaljku crne pogrebne povorke. To nije dobro, ni za vas, ni za mene. Sutra je dan odjave i nakon tjedan dana ludovanja, shvatim da me neobično privlači predvidljiva skučenost stana u Clerkenvvellu. čini se da se i u najbeživotnijim zakucima života mogu naći jedinstvena zadovoljstva: cilik žličice u šalici, prozorsko okno zamagljeno od čajnika, izlizana podna pjesma kuckanja i jauka, nepristrani zuj PCja, ventilatorov malodušni pohod protiv londonskog Ijeta napasnikainasilnika. (MislimdaGunnovo tijelo trenutačno nije naročito dobro. U njegovim bjeloočnicama ima prestrašenih kapilara i prestravljenih zjenica. Njegova me leda silno bole, a zubi svrbe. Kanali u glavi štropoću i škripe od sluzi, a čak bi i Harriet dvaput razmislila prije nego što bi dopustila tom mucastom i pjegavom jeziku pristup svojim osjetljivim dijelovima.) Osim toga, potrebno mi je mirno mjesto za razmišljanje i da barem ovo dovršim. Kad bi to samo bila istina. Nije istina, dakako, ali ovdje je riječ o mazohistu koji će dočekati svojih petnaest minuta slave. Ne može... ne može biti istina. Ali da je istina. Ugodan život gospodin Mandros bi dobro poslužio kao komora za dekompresiju, tampon zona, neka vrsta aerodromske čekaonice nemam teoretski ništa protiv toga da živim umjereno etički pristojno; puno je užitaka u zoni percepcije zbog kojih ne bi trebao dospjeti u zatvor ili završiti na električnoj stolici tulipani, Ijubljenje, snijeg, zalascisunca, putovanja, i tako do smrti, obvezatni boravak u čistilištu, a zatim kući. Domu svom. Kući? Koliko je dugo ta riječ značila nešto drugo osim Pakla? Što me podsjeća na to da još moram riješiti pitanje... ah... Još se živo sjećam prošlotjednog osjećaja bestjelesne inačice svog postojanja. Drugim riječima zamalo me dotuklo. Ne mogu se oteti dojmu da me to pomalo stjeralo u kut. Trebao sam prije vidjeti što se sprema. Trebao sam se održavati u formi redovitim noćnim izbivanjima iz Gunnova tijela. Trebao sam to odraditi u smjenama. Naravno da govorim kao da uopće razmišljam o tome. Hoću reći, o ostanku. O tome da budem Declan Gunn. Naravno da govorim kao da se uskoro neće pokrenuti kakofonija drugovrsnih kotača. Naravno. Hm. U stanu uopće ne palim svjetlo. Vruća polutama i postojana kiša me smiruju. Poput sunčane svjetlosti i tišine Hydre, i one mi dopuštaju da otplovim u san. Prolomi oblaka od ranog jutra. Nikad zapravo nisam vidio nevrijeme iz vaše perspektive. Zar zbog njega ne posumnjate u ono što ste naučili u školi? Kad začujete grmljavinu, zar ne pomislite: sve te priče o atmosferi, to su koještarije; nebo je načinjeno od željeza koje se kadšto pomakne i zabrunda, od željeznih blokova i ploča primoranih prolaziti kroz ista tektonska stradanja kao i zemlja, a rezultat je ovaj nebotres. O da, vrijeme izvodi spektakularne trikove od sitnih sati. Gledao sam kako se munje otkrivaju na mahove, poput nebeskih grdobnih varikoznih vena. Kiša hita prema zemlji kao tjerana vjerskim ili političkim fanatizmom. Oblaci izgledaju crno, poput unutrašnjeg krvarenja. Valjda vi, narode, podignete pogled s Cosmopolitana dok tako nešto traje? Načinite stanku u Playstationu? Zaboravljam se. Naravno da to ne činite. Naravno da ne. Cijeli sam svoj život utrošio na to da bude tako. Kako sam mogao zaboraviti? Ljeti, kad je vrijeme... Kako te minute lete! Šest sati i šest minuta, peta sekunda digitalno se pretapa u šestu dok mi se pogled izoštrava. Crvene brojčice u tami. Vuče li me netko za nos? Betsy će morati ovo izbaciti. Nemam vremena za * Ovdje završava pisanje mojega brata Lucifera i počinje ispunjenje moje zadaće. Odveć formalno, Rafaele. Njegov glas i sad nalazi vremena za prijekor. Pokušaj ne zvučati kao da si istodobno stisnuo i prdnuo. Ne mogu se ne nasmiješiti. Jamačno ima puno posla, ali svejedno nalazi vremena da kritizira moj
stil. E pa, moram mu pokušati izaći u susret. Prekinuo sam njegovu posljednju rečenicu. Usprkos svemu što je rekao na Hydri, nisam mogao dopustiti da se sam suoči s tom dilemom. Vratio sam se u Englesku zrakoplovom koji je cijelim putem do Heathrowa morao zaobilaziti olujno nevrijeme. Prema kopilotovim riječima, olujno nevrijeme posvuda, pravi fenomen. Strah od smrti mojih suputnika ispunio je zrakoplov poput dima zgarišta. Bognas nije čuvao, ali je pilot bio vješt i sigurno nas je prizemljio. Odvezao sam se taksijem ravno u stan u Clerkenvvellu. U daljini sijevne. "O", reče on. "Slušaj, imam posla." "Moraš donijeti odluku", rekoh mu ja. Nije izgledao dobro. Lice mu je bilo nezdrave boje, a na desnom je oku imao masnicu. Oko kutova usta raštrkani prištići. "Zlorabiš svog domaćina", rekoh mu. "Znaš, ne možeš tako unedogled, dragi moj." "Ponovno smo na 'dragi moj', ha? Slušaj, Rafaele, znam da imaš dobre namjere ali—" "Štoćešučiniti?" "Molim?" "čuo si me", rekoh poznajem ga dovoljno dobro da bih znao ton glasa na koji najbolje reagira. "Što ćeš učiniti? Ostaješliiliodlaziš?" On se uhvati rukama za križa i podboči leda, kako čine trudnice. Ovo je već bolje, krpenjačo od glave. Počinješ se ugrijavati. Premda je ona usporedba sa zgarištem bila traljava. "Napunit ću kadu vodom, eto što ću učiniti", reče on. "Do ruba, hektolitrima vruće vode. Slobodno gledaj ako želiš, iako se ovo Gunnovo tijelo nema čime pohvaliti iz perspektive kare i kite. No, kako kaže moj a mila Immaculata iz XXX Eskorta, učestalošću mantre: 'Važno je štas njim znaš. Toj važno.'" Pričekam pola sata, za to vrijeme razgledavajući stanje u kakvom se nalazi stan. Luciferovo stanarstvo, premda povremeno, devastiralo gaje: otpaci, razbijene boce, prljavo rublje, rasuta hrana, stranice rukopisa, pretrpane pepeljare, prevrnuta kuhinjska kanta za smeće, nijedna posuda oprana... Koga bi to iole iznenadilo? Kako pade s Nebesa, o Lucifere, sine Zorin— Ovaj...oprosti... Ali, samo sam tratio vrijeme. Još i gore, išao sam na ruku njegovu traćenju vremena. Za manje od pet sati on će se morati odlučiti. Za manje od pet sati, oni će doći po njegov odgovor. Nije bilo vremena za izležavanje u kadi. Kratko pokucavši, ja udem. "Nisi mogao izdržati, zar ne? Mislio si da ćeš me uhvatiti na djelu, ha?_Dok malo biljarim u kadi?" Jamačno je istom dotočio još vruće vode, jer je majušna prostorija bila puna pare. "Pa, kao što vidiš, kreposno se kupam i razborito razmišljam. Molim te, zatvori vrata, zamiloga." Zapravo je pušio cigaru (ono nije bila para nego dim), a rukom je pridržavao golemu balončašu za brendi izdašno opskrbljenu tom zlaćanom žesticom. činilo se da nema ni traga od kreposnog kupanja ili razboritog razmišljanja. Zapravo je izgledao kao da se upravo trgnuo iz sna. "Pretpostavljam da na tvojoj žlijezdi od otoka ima prostitutki?" reče on i otpije velik gutljaj. "Hoću reći, mogao bih se, u teoriji, družiti s pripadnicama suprotnog spola?" "Ne kalibra na koji si se, čini se, naviknuo", rekoh. "Ali da, naravno a ako ne na Hydri, onda na Spetsesu, a svakako u Aegini." "Svakako u Aegini", reče on. "Zvuči kao iz neke posrane pjesme Lawrencea Durrella." "Po prostačenju i nepovezanim opažanjima zaključujem da si pijan", rekoh. Moram priznati da sam bio očajnički bijesan na njega. "Tekuće duševno zdravlje", reče on nazdravivši mi podignutom čašom. "Tekući kukavičluk", rekoh. "Zar ne shvaćaš dativrijeme istječe?" "Vrijeme je precijenjeno", reče on. "Doknovac..." Uzdahnem i oprezno sjednem na rub kade. "Općenito se preporučuje da se čovjek prije ulaska u kadu skine", reče on. Prijeđem rukom preko lica. (Mandrosove su ruke osjetljive i pohranjuju sjećanja na puno toga.) Umor duboki umor kostiju i živaca uspuže mi iz nogu. Njegovo namjerno izmotavanje bilo je poput trećeg entiteta u kupaonici koji mi je crpio snagu. "Lucifere", rekoh. "Poslušaj me zbog
Ijubavi i života. Moraš ostati. Sa mnom, sam ili s nekim trećim. Zar ne shvaćaš da se ne možeš vratiti? Zar nisi shvatio da će uskoro svemu doći kraj? Daćeš...Daćešbiti..." "Da", reče on, polako i naizgled s iskrenom ozbiljnošću. "Da, dragi moj, sve sam ja razumio. Kao i uvijek uostalom. A sad bi mi možda mogao... tamo je upaljač... kao da sam sam ugasio..." "Lucifere!" "Hmm?" "Želiš li provesti vječnost u Paklu ništavila?" "Naravno da ne želim provesti au! Jebi ga! Jebi ga jebi ga JEBIGA!" Zbog gubitka živaca počeo se praćakati u pokušaju da ustane, no okliznuo se i kresnuo glavom o stražnju stijenku kade. Izgubio je povelik dio brendija i cijelu cigaru. "Isusa mu Isusa mu Isusa mu jebem!" (Naravno, teško mi je ovo čak i natipkati ali sam obećao vjeran zapis.) Pomogao sam mu da se podigne u ugodniji sjedeći položaj ali se nije želio odreći čaše. "I nemoj misliti, gospodine Mandros, da me možeš preveslati da ću pomisliti da tobože tražiš cigaru", reče on škiIjeći od udarca u glavu. "Ovo je apsurdno", rekoh. On se trenutak šutke zagleda u mene a potom reče, kisela osmijeha: "Da, dragi moj, nažalost jest." činilo se da ga je udarac glavom otrijeznio. Prilično pažljivo položi stalak čaše na rub kade. U tom trenutku spazim žilete, sve osim jednog još u neodmotanoj kutijici, a taj jedan u tankoj silueti hrđe. "Nisu moji," reče on, "nego Gunnovi. Namjeravao si je prerezati ovo." On podigne i pokaže zapešća. "To nije opcija koja će mi biti na raspolaganju kad budem sam samcat u Ništavilu. Ni užeta da se objesim ni tute da se popišam." "Baš tako", rekoh. "Nadam se da to znači da napokon dolaziš k pameti." "Evo čega sam se sjetio", reče on. "Kad bi Gospod Bog proveo svoj naum u djelo i riješio se svega osim moje malenkosti, bio bih u položaju u kakvom je On bio na početku. Bio bih On. Ironično, ne misliš li? Lucifer završi tamo gdje je Bog počeo." "Ne bi to bilo isto i ti to znaš." "Zaštone?" "Jer ti ništa ne možeš stvoriti", rekoh. I to je, smatram, bilo najbliže što se riječima moglo izraziti. Da se nekoliko trenutaka zadržao u odjeku tih riječi on bi se osjećao sam njegovu kapitulaciju poput velikog nakošenog duha u eteru uvjeren sam u to, priklonio. Da su riječi koje je zaustio izgovorene. Ali nisu. Bio je to pokazatelj toga koliko je moje andeoske prirode još preostalo, to što sam osjetio približavanje jednog od Prvorođenih nekoliko sekundi prije nego što se probio kroz zidove. I Lucifer je naslutio. Zidovi iznenada zadrhte, a majušni kupaonički prozor prsne; grede i šarke neobično se i nesazvučeno oglase, a dim u kupaonici zgusne u čudnovatu grudicu a zatim on ude i materijalni svijet ponovno bude nepomućen. "Nelhiću!" vikne Lucifer, široko se nasmiješivši i podigavši ruku u pozdrav dobrodošlice. "Momče, tako mi svega, baš mi te drago vidjeti—" "Gospodaru, moram—" "Zapravo bih želio da pogledaš—" "Gospodaru, molim vas! Poslušajte!" "Što ti je zaboga, moje hammersmitsko dijete?" "Gospodaru, rat je." Te tri riječi kao sudačkim čekićem izazovu kratak tajac. Nelhael i ja nismo se vidjeli od Pada. (Moj anđeoski vid svakodnevno slabi, ali u taj sat mrene Ijudskog vida bile sujošpoputgaze.) Njegovo mi prisuće nije godilo ali je bi 10 jezivo fascinanto vidjeti stanje gnjilo, raspadajuće, krvavo i odišuće nemogućim smradom truleži njegova andeoskog bića. Vidio sam da se čak i u takvom stanju očigledno je stigao ravno iz Ijutog boja zaprepastio ugledavši još jednog Prvorodenog (i to nePalog) pokraj njegova gospodara.
Lucifer ustane. "Astarot", reče on. "Znao sam. Što je učinio?" "Ne, gospodaru moj, nije posrijedi Astarot. Astarot se odano bori za očuvanje vaše vladavine—" "Paondatk—" "Urijel." U kratkom tajcu koji je uslijedio, sudoper je razgaljeno zagrgljao. "Urijel?" * "Zajedno s odmetnicima s Nebesa, gospodaru. Dobra polovica Pakla je sad u njegovim rukama!" "Lucifere, ne miješaj se u to", rekoh. "Zar ne vidiš da te to razrješuje? Ne vidiš 11 u tome Njegovu volju?" Ali su mu oči plamtjele žarom koji nije pripadao svijetu Ijudskih bića. "Jebi ga", reče on. "Prevarantski... kurvin... Trebao je čekati da..." "Gospodaru, stigao je s pola Neba pod svojim stijegom." "Svi koje smo uspjeli pridobiti. Isusa mu Krista i pas mater." "I rekao nam da ćemo, ako mu se pridružimo, imati dovoljno snage za novi napadnaRaj." "I rekao vam je istinu, Nelkiću. Sad smo u lijepom sosu." "O ne", rekoh. "Ne ne i ne." Lućifer se okrene prema meni i naceri. Upecao je svoju cigaru i ugurao je, onako kapavu, medu zube. Pjena za kupanje svjetlucala mu je na glavi i preponama. "Počeo je bez mene", reče on. "Možete li ma zamislite samo tu drskost!" "Lucifere, prestani. Molim te, prestani i razmisli." "Rekao nam je, gospodaru", nastavi Nelhael tišim glasom (ne uspjevši sasvim kriomice baciti pogled na čudnovatu tjelesnu odjeću svog gospodara), "da ste vi... da ste... oprostite mi, Veličanstvo, ali rekao nam je da ste okrenuli leda Paklu kako bi živjeli kao smrtnik!" "Znaš li, Nelkiću," reče Lucifer češući se po glavi i uzaludno sišući promočenu cigaru, "nekad se govorilo da su lupeži časni." Bio je ustao da bi primio Nelhaela. No sad se, smiješeći, on ponovno opruži u kadi. (Pomislio sam, poslije, opružio se onako kako bi netko polegao mrtvo tijelo svog voljenog prijatelja.) Nelhael, vidjevši da se njegov gospodar po svemu sudeći sprema na počinak, pogrešno je shvatio. "Gospodaru, preklinjem vas, morate se vratiti i narediti obranu svojeg—" "Opusti se, Nelkiću", reče on. "Idi. Odlazi. Nestani. Bit ću ti za petama za manje Novog Vremena nego što je potrebno da se skuha jaje. Reci odanim sljedbenicima Pakla da Lucifer dolazi i da će Urijel odstupiti. Nijedna nova ofenziva neće se pokrenuti pod njegovim vodstvom. Ja ću osobno voditi napad. Dajem vam svoju... Samo im to reci. A sad idi." Što još da se kaže? Beskorisne molbe. Još sam dovoljno andeo da prepoznam neizbježne poteze kad ih vidim. Pa smo se tako nekoliko trenutaka nijemo gledali. Možda sam se prevario, ali mi se učinilo da su mu ruke lagano drhtale. "Uzeo si u obzir tu mogućnost, zar ne", rekoh. "Ne možeš sad poreći, meni u lice, da je nisi uzeo u obzir, Lucifere?" "Dovrši moju knjigu", reče on, proguta posljednji gutljaj konjaka i mljasne usnama. "Kako bi ono malo potomstva koje se možebit održi...." "Ovo je drugi put da sam te izgubio— " zaustim ali on sklopi oči. "Nema vremena za govore. Turbo godišnji. Izvrsno sam se proveo. Vidimo se." "Bog bio s tobom", rekoh automatski, zaboravivši. Na što se njegove oči ponovno otvore, nakratko, kao svjetlucava pratnja iznenadnom i lakomom osmijehu. "Učini mi uslugu", reče on i ode. Gledao sam kako je tijelo omlitavjelo kad ga je napustio njegov duh. Ramena se zgure, crijeva ispuste dug i glasan prdac koji se u obliku mjehurića podigne kroz vodu kao da najavljuju krakena. čaša za brendi padne iz beživotne ruke na jeftinu prostirku pokraj kade i ne razbije se. Grom pukne pa zagrmi Pokušaj s "poput nebeskih glasovira koji se kotrljaju niz Nebeske stube..."
U muku koji je nastao, čulo se ravnomjerno disanje Gunnove duboke usnulosti. Skupim papire i dodam ove bilješke. Ništa osim toga nije ostalo. Više ga nikad nećuvidjeti. Osim, možda, budem li dovoljno čovjek. Osim, možda, bude li dovoljno svijeta i vremena. 18. 10. 15:00 sati Mislim da je najjednostavnije da se ne miješam u to. Što da se kaže? Držite to u rukama, nije li tako? Tog sam dana primio četiri poruke na telefonskoj sekretarici. Prva je bila od Violet. "Declan, za ime Božje, gdje si? Uporno pokušavam. Zašto mi nisi rekao da će on biti tamo? I zašto si, za Boga miloga, odjurio s onim tipom u odijelu? Tko je on, kad smo već kod toga? Je li on netko važan? Netko drugi? ObožavamTrenta. Toliko... energije, shvaćaš? Ali, je li Harriet... no...?Izgleda... Dakle, bitnojedanjih oboje nisu mogli prestati govoriti koliko im se sviđa scenarij. Ne znam koji knrac to nisi već odavno napisao. Žele da odemo u L.A. Odnosno ti, ali će sa mnom neovisno o tome obaviti probno snimanje..." Druga je bila od Betsy. "Declan, bok, ovdje Betsy. Nazovi me kad poslušaš poruku. Sviđa im se ono što sam im poslala. Ti si svoje završio, je li? Dakle, dali su ponudu. Divne vijesti. Uskoro se čujemo, ti nevjerojatni momče. 'đenja!" Treća je bila od Penelope Stone. "Bok, Gunn, ja sam. Ne znam. Ne znam što. Bilo mi te drago vidjeti. Misliš li ti što? Ostavit ću ti broj. Ne znam ništa, sad..." Što ne znači da nema priče s moje strane. Skidanje s alkohola, odvikavanje od droga, generalni remont seksualnog zdravlja. (Usput, rezultati testa bili su negativni. Jasno, nema pravde na ovome svijetu.) Svejedno, najbolje da se ne petljam u to. Ne samo zato što je priča o posljednja dva mjeseca od trenutka kad sam se probudio u hladnoj vodi Gunnove kade s osjećajem da sam, zapanjujuće, zadrijemao prigodom vlastitog samoubojstva, do pomaka mojih izbavljenih jagodica po ovim tipkama sama za sebe priča o preobražaju, nego i zato što, priznajmo si: nekim ličnostima i ne pokušavaš konkurirati. Trebao sam donijeti nekoliko odluka. Neke sam i donio. Neke sam odgodio. Nije to lako. Nazvao sam sve tri one osobe. četvrtu nisam. Pretpostavljam da me nazvao iz nekog bara. U pozadini se čulo puno glasova zaista puno glasova ali nisam mogao razabrati je li riječ o tulumu ili makljaži. Moglojebitibilošto. Stanovitosamvrijemebudući da je nazivatelj nekoliko sekundi šutio mislio da je posrijedi bio problem s mobitelom: Violet naslijepo prekapa po torbi, Betsy rastreseno razmišlja o neče mu drugome. Upravo sam se spremao izbrisati poruku kad neki glas istodobno stran i duboko poznat reče: "Vidimo se u Paklu, piskaralo." Vani je nebo izgledalo izmučeno. Vjetar se napuhao. Prašina je mela dvorištem. Prazna boca od mlijeka kotrljala se poput pijanca koji je prestao mariti što će biti s njim. U stanu je vladao nered. Osjećao sam se užasno. Vidimo se u Paklu, piskaralo. Pa, pomislih. Vjerojatno. Ali ne danas.
