SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FAKULTET POLITIČKIH ZNANOSTI
Dr. sc. Vlatko Cvrtila
POLITIČKA GEOGRAFIJA I GEOPOLITIKA -
skripta za studente iz predmeta «Politička geografija i geopolitika» -
Zagreb, svibanj 2004.
1
NAPOMENA Tekstovi u ovoj skripti predstavljaju autorski rad i bez dopuštenja autora nije dozvoljeno njihovo citiranje ili umnožavanje. Studenti Fakulteta političkih znanosti ovu skriptu mogu koristiti kao materijal za polaganje ispita iz predmeta «POLITIČKA GEOGRAFIJA I GEOPOLITIKA».
2
MJESTO POLITIČKE GEOGRAFIJE I GEOPOLITIKE U SUSTAVU GEOGRAFSKIH ZNANOSTI Za razvoj geografije kao znanstvene discipline važna je podjela na fizičke i socijalne znanosti. Takva je podjela poticala rasprave o položaju geografije u sustavu znanosti i njezinu odnosu prema drugim znanostima. U razvoju geografije možemo vidjeti neiscrpne rasprave o tome je li geografija prirodna ili društvena znanost. Iz takve je dileme proizašao i tzv. dualistički pristup geografiji. No, valja naglasiti kako se geografija u cjelini ipak svrstava u znanstveno područje prirodnih znanosti, što proizlazi iz činjenice da je prirodna osnova polazište geografskog proučavanja i da je Zemljina površina glavni objekt njezina proučavanja. Društvena ili socijalna geografija (human geography) ima ima tri glavna istraživačka polja: A. ekonomsko B. socijalno C. političko Politička geografija je stoga jedna od disciplina unutar društvene ili socijalne goegrafije. SLIKA Razvoj geografije kao znanosti Aleksandrijska škola s Erastotenom (276.-194.) kao glavnim predstavnikom, spoznala je oblik Zemlje i upotrijebila naziv geografija (grč. ge-zemlja, gr. grafein-pisati). Jedino pitanje kojim su se bavili “geografi” u ono vrijeme bilo je GDJE. GDJE. Ostala pitanja ŠTO i ZAŠTO se nešto nalazi na nekome mjestu, bila su zapostavljena. To se može objasniti činjenicom da je veliki dio svijeta do tada bio nepoznat. U razvoju grčke geografske misli vide se tri međusobno povezane djelatnosti: A. Istraživanje i otkrivanje nepoznatih krajeva (akumulacija činjenica či njenica o Zemljinoj površini) B. izrada karata i skupljanje dokumentacije o nepoznatim krajevima C. duhovne spekulacije o prikupljenom materijalu (time su se bavili grčki filozofi) Od brojnih grčkih mislilaca koji su uvelike pridonijeli razvoju geografije možemo izdvojiti Herodota (485.-425.). Proglašavaju ga ocem geografije i historije. U svom radu je opisivao mnoge krajeve i pojave i dao svoju kartografsku predodžbu tadašnjeg svijeta. Prvi pisani geografski oblici bili su razne karte na kojima su se ucrtavala mjesta i njihove udaljenosti (to nisu bili zemljovidi u punom smislu riječi). Dakle, išlo se na predočavanje prostora. Potrebe za što preciznijim kartama rasle su zajedno s povećavanjem ljudskih mogućnosti transporta. U Rimskom carstvu nastavilo se sa izradom karata i geografskih zapisa, što je posebno došlo do izražaja u Ptolomejevoj (90.-168.) “Geografiji” (osam svezaka) koja je sadržavala podatke o obliku Zemlje i položaju 8.000 naselja. U drugoj polovini 13. stoljeća u Genovi se počinju izrađivati obalne karte, što je u to vrijeme jačanja pomorskog transporta, postala potreba. Otkrića “novih zemalja” krajem 15. i početkom 16. stoljeća pridonose procvatu geografije, a posebice kartografije. U novim zemljovidima i geografskim predočavanjima ogledaju se spoznaje astronomije, kao i iskustvene spoznaje s različitih putovanja. U središtu zanimanja je “Mapa mundi” koja sažima znanje svoga vremena. Gografija se sve više razvija, kao i njezine pojedine grane. U 19. stoljeću širi se krug korisnika geografskih karata i podataka, tako da se postavljaju zahtjevi za što preciznijim podacima. To je utjecalo na razvoj znanosti, koji počinje diferenciranjem i sistematiziranjem prirodnih znanosti i osnivanjem sveučilišta. Samostalni 3
znanstveni razvoj geografije počinje u Njemačkoj polovicom 19. stoljeća. Osnivači prve sveučilišne geografske katedre su A. Humboldt (1769.-1859.) i C. Ritter (1779.-1859.). Tadašnja opća podjela znanosti na prirodne i humanističke, pridonisi i podjeli geografije na “fizičku geografiju” i “antropogeografiju”. S obzirom na brzi razvoj prirodnih znanosti, brže se razvijala i “fizička geografija”, a u okviru nje “geomorfologija”. U okviru francuske geografske škole ističe se značenje čovjeka, tako da se veća pozornost posvećuje istraživanjima čovjeka i njegova nasljeđa, odnosno prostora u kojemu čovjek živi. U 20. stoljeću dolazi do općeg procvata geografske znanosti. Nove tehničke mogućnosti prodonijele su preciznijim mjerenjima i zapisima prostora i objekata u njemu, ali istovremeno je došlo do spoznaja društvenih procesa i njihovog odnosa prema prostoru. Tako nastaju mnoge geografske discipline koje proučavaju složenu prostornu stvarnost, posebice njezine sadržaje i procese. U proučavanju funkcionalnih odnosa u prostoru suvremena geografska znanost koristi se spoznajama iz drugih znanosti. Geografija tradicionalno spada u prirodne znanosti (proučava prirodnu osnovu Zemljine površine). Suvremeni razvoj geografske znanosti sve je više usmjeren prema proučavanju složene stvarnosti i fizičkih obilježja Zemljine površine, tako da ona nužno zalazi u sustav društvenih znanosti. U okviru geografije kao znanosti postoje discipline koje se nalaze u području prirodnih znanosti, između prirodnih i društvenih kao i izrazito društvenih znanosti Metodološki sustav geografije Tijekom razvoja geografije, razvijao se i njezin metodološki sustav. Najveći utjecaj utjecaj na strukturiranje geografskog metodološkog sustava imala je podjela znanosti na prirodne i društvene. Bitno obilježje geografskog metodološkog sustava je dihotomija. Dihotomija je proizašla iz objekata geografskog proučavanja, S jedne strane to je Zemlja u cjelini i elementi njezine sferne strukture, a s druge je to Zemljina površina odnosno prostor. Drugi aspekt dihotomije uvjetuje spomenuta podjela znanosti na prirodne i društvene. Budući da geografsko proučavanje obuhvaća društvenu u prirodnu sferu, razumljiva je dihotomija i s tog stajališta. prirodnoznanstvene osnove Regionalna geografija Opća geografija Fizička geografija Antropogeografija
društvenoznanstvene osnove
Podjela geografije Geografija se dijeli na opću i posebnu. Opća geografija bavi se proučavanjem općih obilježja Zemlje s horizontalnog stajališta. Bit je tog stajališta u tome da se jedna pojava određene geosfere (Zemljin omotač ima složenu sfernu strukturu koju čine brojni elementi koji se zovu geosfere. To su atmosfera, litosfera, hidrosfera, biosfera, antoposfera, itd.) proučava na površini cijele Zemlje, pri čemu se traže zakonitosti razmještaja, nastanka, razvoja i drugih obilježja tih pojava (primjerice, pustinje, vjetrovi, raspored biljnih zajednica, itd.). Posebna ili regionalna geografija naziv je koji se rabi u većini zemalja u svijetu. Posljedica spomenute podjele znanosti na prirodne i društvene bio je dualizam u općoj geografiji, a očituje se u podjeli opće na fizičku geografiju i antropogeografiju (socijalnu geografiju ili human geography). Regionalna geografija koristi horizontano stajalište, gdje se proučavaju 4
određena obilježja na jednom lokalitetu na sintetički način. Geografsko proučavanje nužno ulazi u sferu prirodnih i društvenih znanosti koje imaju definiran objekt i metodologiju proučavanja. Proučavanje uzročnih veza i odnosa između pojedinih geografskih elemenata, prirode i čovjeka, odnosno društva, rezultiralo je s razvojem dviju doktrina. To su: A. prirodni determinizam B. posibilizam. Prema prirodnom determinizmu priroda, njezini elementi, odnosno okolina imaju odlučujuću ulogu pri razmještaju stanovništva, njegovim djelatnostima, načinu života, reakcijama i sl. Posibilizam u odnosu čovjek priroda daje prioritet čovjeku i društvu. Opća geografija se dijeli na fizičku geografiju i antropogeografiju. Fizička geografija se pretežno bavi fizičkim obilježjima Zemlje, uključujući i životinjski svijet. Antropogeografija proučava čovjeka na Zemlji, njegovo djelovanje i učinke toga djelovanja te njegovu socijalnu organizaciju. Primjerice, Aristotel, koji je dovodio u vezu oblik vladavine i reljefne uvjete ističući da oligarhiji i monarhiji najbolje odgovaraju akropola, demokraciji ravnica, a aristokraciji što više utvrđenih mjesta. Herodot- kod velikih naroda postoji neodoljiva težnja za osvajanjem tuđih teritorija. Hipokrat- na zemlji postoje tri pojasa: a) sjeverni ledeni pojas (tamo žive krupniji narodi); b) žarki pojas (tamnoputi, ali maleni); umjereni pojas (najsposobniji narodi, najumniji, Grci najbolji među njima. Rousseau- ističe veličinu države kao važan geopolitički element. Strabon ističe mnogostruko značenje geografije – između ostalog i za aktivnost državnika i vojnih zapovjednika. Politgeografska gledanja nalazimo i kod V. Pettya (jedan od osnovača političke ekonomije), a naziv politička geografija upotrebljavao je i Kant. Potrebe i interes za upoznavanjem i analiziranjem međuovisnosti politike i prostora dugotrajan je proces u geografiji i u ostalim znanostima. Zato je razumljivo da se u okviru antropogeografije vrlo rano odvojila politička geografija kao posebna disciplina. Naziv politička geografija prvi je upotrijebio Francuz Turgot 1750. godine. Osnivač političke geografije je njemački geograf Ratzel. U svojoj knjizi Politische Geographie , objavljenoj 1897. godine, Ratzel je razradio koncept te discipline. Potkraj 19. stoljeća javlja se političkoj geografiji srodna disciplina – geopolitika, čije je utemeljitelj švedski povjesničar, pravnik i geograf Rudolf Kjellen (Šjelen). Suvremena politička geografija i geopolitika Ratzel je svoj koncept političke geografije razvijao pod utjecajem teorije evolucije i tzv. socijalnog darvinizma u doktrini prirodnog determinizma. Objekt proučavanja političke geografije je država kao politička tvorevina, kao organizam u promjenama. Država ima svoj životni prostor, shvaćen kao geografski prostor u kojem se razvijaju živa bića. Koncept životnog prostora i organski koncept primjenjivani su i zloupotrebljavani kasnije u političkoj geografiji i geopolitici. Prema Ratzelu u prvom je planu država, njezin prostor, položaj, preoblikovanje političkog prostora, a zatim narod. Poslije Drugog svjetskog rata došlo je do tematskih promjena u političkoj geografiji i to kroz kritiku poimanja države kao prostornog organizma. U središtu interesa došli su socijalnogeografski aspekti. U posljednjih dvadesetak godina teorijske rasprave i koncepcijske promjene u geografiji općenito odrazile su se i u razvoju poltičke geografije. Političkoj geografiji daje se značaj 5
empirijske prostorne discipline koja se bavi prostornim osnovama i učincima političkih struktura i procesa. Kao i za druge znanstvene discipline za političku geografiju ne postoji definicija koja bi bila općeprihvaćena od svih znanstvenika koji se njome bave. Evo pregleda nekih definicija: A. Politička geografija je studij promjenljivosti političkih fenomena od mjesta do mjesta u međuovisnosti s promjenljivošću ostalih sadržaja Zemlje kao čovjekova zavičaja (R. Hartshorne, iz M.I. Glassner, 1993:3) B. geografska narav, temeljna načela i moć države (N.J.G. Pounds, 1972.) C. studij političkih fenomena u njihovu prostornom kontekstu (W.A.D. Jackson, iz M.I. Glassner, 1993:2) D. studij međuovisnosti geografskog prostora i političkog procesa (Udruga američkih geografa) E. politički geografi bave se geografskim posljedicama političkih odluka i akcija, geografskim čimbenicima koji su bili razmatrani u donošenju odluke kao i ulogom bilo kojeg geografskog čimbenika koji je utjecao na političku odluku (M. Pacione iz M.I. Glassner, 1993:2) F. politički studij kojeg obavljaju geografi koristeći se tehnikama i idejama prostornog pristupa (P.J. Taylor, R.J. Johnston, 1986.) G. geografski orijentiran i geografski interpretiran studij politike (R. Pavić, 1973.) Politička goegrafija istražuje povezanost, utjecaj i međuzavisnost političkih fenomena i fizičkih i socijalno-geografskih faktora. Iz navedenih definicija je vidljivo kako su im zajednički određeni termini kao što su politički fenomeni i procesi i geografska i prostorna dimenzija. Bit političke geografije nalazi se u prostornoj analizi političkih fenomena, ona izučava prostorne aspekte političkih procesa. Polazi se od pretpostavke da je položaj (lokacija) bitna u objašnjavanju prostornih uzroka i posljedica političkih procesa. Početkom šezdesetih godina 20. stoljeća dolazi do promjena u predmetu istraživanja političke geografije, tako da možemo govoriti da je to početak suvremene političke geografije. Jedna od bitnih promjena je pomak u razini promatranja od globalne ka lokalnoj. Umjesto dotada prevladavajućeg istraživanja postanka granice i njezinog morfološkog opisa, interes je usmjeren ka njezinoj propusnosti i utjecaju na okolni prostor. Umjesto formalnom opisu strukture države, pozornost se pridaje istraživanju integrativnih i dezintegrativnih snaga u njoj. Razvila su se i posve nova područja istraživanja i specijalizacije: izborna geografija, urbana politička geografija, lokacijski sukob, odlučivanje i politička moć, teritorijalnost (svekoliko poimanje prostora), razrješenje i izbjegavanje sukoba, prostorne integracije, elementi nacionalne sigurnosti, itd. Sve te promjene nisu posve istisnule tradicionalne objekte interesa političke geografije kao što je primjerice država. Ona i dalje ostaje temeljna jedinica političke organizacije i nositelj monopola nad legitimnom upotrebom sile. U novije vrijeme težište istraživanja političke geografije je na političkim procesima u sklopu triju kategorija: A. prostora B. vremena C. moći. Politički se proces odvija na sljedećim elementima: A. političko polje djelovanja 6
B. društvene snage C. politička struktura D. političko djelovanje ili akcija U suvremenim je kretanjima unutar političke geografije težište proučavanja pomaknuto s države i njezinh oblika, granica i životnog prostora na nadnacionalne velike političke cjeline, kao i na manje političke zajednice. Glavna zadaća političke geografije u današnje vrijeme može se svesti na proučavanje triju velikih područja: A. obuhvaćanje i prikazivanje elemenata političkog sustava u prostoru B. analizu i utvrđivanje političke strukture i procesa kroz prostor i za prostor povezane resurse C. istraživanje prostornog djelovanja političkog sustava. RAZVOJ POLITIČKE GEOGRAFIJE Rane radove o određenim pitanjima koja bi mogli danas svrstati u područje političke goegrafije, možemo pronaći već u antičkoj Grčkoj, iako se to područje odvojilo od geografije tek krajem 19. stoljeća. Da bi mogli istraživati suvremeni razvoj političke geografije, potrebno je rasčlaniti dosadašnje doprinose na tome području. Spoznaje koje su nastale do današnjih dana na području političke geografije uvjetno možemo podijeliti u tri faze: 1. Proučavanje odnosa u okolini, 2. proučavanje nacionalne moći, 3. pručavanje političkih regija. Pri analizi kroz ova tri razdoblja je važno napomenuti dvije metodičke upute: 1. Sva političko-geografska učenja možemo vezivati uz intelektualni i tehnički razvoj. Primjerice, Aristotel je promišljao u terminima grada-države, Ritter o Europi, Mackinder o cijelom svijetu (odnos kopna i mora), Seversky o zračnoj premoći (što je bilo moguće tek nakon brzog razvoja tehničkih preduvjeta za zračni promet), 2. Razvojem novih učenja nije automatski dolazilo i do odbacivanja starih, tako da su mnoga od njih još uvijek danas aktualna, odnosno podloga su za suvremena promatranja i analizu raznih pitanja iz područja političke geografije. Proučavanje odnosa u okolini Razlike koje postoje među ljudima i među područjima u svijetu uvijek su bile predmet proučavanja. Nije se samo nastojalo opisati te razlike, već su ih pokušavali i interpretirati, odnosno, objasniti zašto su nastale te zašto i dalje postoje. U svojim interpretacijama usmjerili su se prema istraživanju korelacije između kulturnih razlika s jedne strane i razlika u fizičkim fenomenima, kao što su klima, tlo, oblik reljefa, i drugo. Iako su se rani pisci na tom području usmjerili prema proučavanju pojedinaca i grupa, isti se model primjenjivao i kasnije kad su na povijesnu scenu stupile države. Tada su počeli proučavati forme države, potencijalnu i stvarnu moć, vrste vladavine, itd. Kroz njihov metodološki obrazac proučavani su odnosi pojedinaca, kulturnih grupa i političkih fenomena s aspekta utjecaja prirodnih i fizičkih obilježja okoline u kojoj se oni pojavljuju. U okviru takvog sustava čovjek je imao 7
maalo slobode izbora. Njegova jedina nada je bila razumjeti zakonitosti prirode i naučiti kako iskoristiti te zakonitosti za svoj boljitak. Jedan od prvih u antičkoj Grčkoj koji je govorio o utjecaju prirode i klimatskih uvjeta na razvoj čovjeka bio je Hipokrat (460.-376. p.n.e.). On je tvrdio da: 1. ljudi koji žive u toploj i vlažnoj klimi su visoki, naočiti, ali istovremeno pomalo lijeni i kukavice. 2. ljudi iz stalno hladne klime su ogromni, ali letargični, indolentni i ne osobito produktivni 3. ljudi koji žive u područjima s promjenjivom klimom tijekom godine (Grci) su vitki, snažni, puni duha i inteligentni. Analizom različitih učenja koja spadaju u ovu prvu fazu razvoja političke geografije lako je uočiti da su svi pristupi etnocentrični, odnosno u središte proučavanja stavljaju svoju naciju ili skupinu i njezine potrebe. Znakovito je da svaki znanstvenik svojoj naciji pridaje najbolje osobine. To najboje možemo vidjeti iz sljedećeg citata: Aristotel ( knjiga Politika, knjiga VII, poglavlje 7.)
“O mnoštvu građana u državi, koja mu granica treba biti, već smo govorili, a kakva pak treba biti njihova narav, govorit ćemo sada. To se može lako uvidjeti pogleda li tkogod najslavnije grčke države i cijelu nastanjenu zemlju, kako je razdijeljena među narodima. jer narodi u hladnim mjestima i u Europi puni su srčanosti, ali su oskudni u razumijeću i umijeću, te stoga zadržavaju više slobodu, ali su neprikladni za državno zajedništvo i nisu uzmožni vladati svojim susjedima. Dočim narodi u Aziji posjeduju razumijeće i dušu sklonu umijećima, ali nemaju srčanosti, te stoga žive potčinjeni i u ropstvu. A rod Grka, kako je na sredini između tih mjesta, tako sudjeluje u obojim svojstvima, jer posjeduje i srčanost i razumijeće. Zbog toga ustrajava na slobodi, te ima najbolji državni poredak, i mogao bi zavladati svima, da se okupi u jednu državu. A ista se razlika nalazi i među samim grčkim narodima, jer neki od njih imaju jednostranu narav, a drugi skladno smiješana oba dotična svojstva. Bjelodano je kako i razumijeća i srčanosti treba imati narav u onih koje će zakonodavac lako privesti do kreposti.” 1 Aristotel je živio u gradu i smatrao je da bi grad-država trebala biti zaštićena brdima za slučaj mogućeg napada na nju, odnosno smještena na moru radi trgovine. U takvim uvjetima ona se može razvijati i osvajati nove teritorije. Drugi pisci iz tog razdoblja također su promišljali o odnosima čovjeka i prirode. Lucretius (99.-55. p.n.e.) je pisao da je neprijateljstvo prirođeno ljudskoj prirodi i da ljudi uvijek nastoje iskoristiti slabosti drugih ljudi. Strabon (63. p.n.e.-24. n.e.) u svojem radu Geografija piše da velike političke jedinice moraju imati jako i razvijeno središte (živio je u Rimu i očito mislio na Rimsko carstvo). S obzirom na lokaciju, klimu i resurse, prostor današnje Italije se njemu činio najpodesnijim za tako nešto. Tijekom srednjeg vijeka filozofi su se uglavnom koncentrirali na proučavanje religijskih pitanja i malo su pažnje posvećivali geografskom promišljanju. S početkom 16. stoljeća ponovno se javljaju proučavanja odnosa čovjeka i njegove okoline. Bodin (1530.-1596.) je pisao kako na nacionalna obilježja imaju utjecaj klima i topografija. Ljudi u hladnim krajevima, ili oni koji žive u planinama, jesu jaki, disciplinirani i hrabri. Kao što nacionalna obilježja ovise o geografskim elementima, tako i obilježja država i oblika vlasti u njima. Okolina u kojoj je nastala država ima utjecaja i na pravnu strukturu i pravo koje nastaje 1
Aristotel, Politika, Globus i SNL, Zagreb, 1988., str. 229-230 (knjiga VII., poglavlje 7.) 8
unutar nekih državnih granica. Sve to zajedno čini početak sveobuhvatne teorije determinizma u okviru koje fizička priroda utječe na temperament, talent i volju, kao i na politički sistem i političku strukturu država. Montesquieu (1689.-1755.) pisao je u učincima klime, topografije i lokacije na ljude, pravo i politički sustav. Hladna klima pogoduje razvoju demokracije, dok topla klima pogoduje despotizmu i robovlasništvu. Nizine pogoduju razvoju velikih carstava, dok planine i brda pogoduju razvoju osjećaja neovisnosti i slobode. Ljudi koji žive na otocima mogu učinkovitije braniti svoju slobodu, nego oni na kopnu i imaju drugačiji odnos prema njoj. Dakle, regionalne razlike utječu na nacionalni karakter, prirodu države i oblik vlasti. Tijekom 19. stoljeća došlo je do objedinjavanja spomenutih koncepata i njihove sistematizacije. U podučju političke geografije Karl Ritter i Friedrich Ratzel napravili su veliku sistematizaciju geografije i političke geografije. Ritter je bio profesor geografije na Sveučilištu u Berlinu. On je razvio tezu da ljudska kultura je organički entitet unutar prirode i da se može rađati, razvijati se, sazrijevati i mrijeti. Čovjek i njegove institucije dio su svemirskog jedinstva svijeta: “Jedinstvo zemlje, jedinstvo kontinenata, i njihova izgradnja u perfektnoj simetriji i zajednička adaptacija dijelova, je temeljna misao geografske znanosti”. Ritter je istraživao odnose između kulture i uvjeta u okolini. On je smatrao da su kontinenti temeljni prostor života naroda. “Europa, limitirana u veličini i ograničena na umjerenu klimu, ali najsloženija u svojim podjelama … bila je posebno spremna za primanje stranih rasa i za razvoj svoje energije i napretka svoje kulture.” 2 Proučavanje nacionalne moći Drugi pristup govori o tome da se nacionalna i međunarodna moć temelji na geografiji. Glavni zastupnik takvog mišljenja je Friedrich Ratzel, koji je bio profesor geografije na Sveučilištu u Leipzigu. U svojim radovima, Ratzel je posebnu pažnju posvećivao rastu država. On je smatrao da je država živi organizam koji je usmjeren prema širenju, odnosno borbi za prostor, “living room” ili “Lebensraum”. Mlada država nastala u odgovarajućoj fizičkoj okolini, može proširiti svoje granice i postati moćnom političkom jedinicom. Ratzel je postavio sedam uvjeta za ekspanziju država: 1. Prostor države raste s rastom kulture 2. rast države slijedi druge aspekte razvoja, kao što su trgovina, ideje, misionarske aktovnosti 3. države rastu kroz stapanje i apsorpciju manjih jedinica 4. granice su periferni element države i odražavaju rast, moć i promjene u državi 5. U procesu rasta države nastoje u svoj teritorij uključiti politički i gospodarski vrijedna područja, kao što su obale mora, doline rijeka, ravnice i one regije koje su bogate drugim resursima 6. Prvi poticaj za teritorijalno širenje primitivnih država uvijek dolazi izvan njihovih granica, od viših civilizacija 7. Opći trend prema stapanju potiče sve veću ekspanziju. Godine 1897. Ratzel je objavio knjigu “Politische Geographie” u kojoj je zapisao temelje političke geografije i njezin razvoj do tada. On razvija tezu kako je teritorij države najbolji indikator političke moći, te da narodi trebaju razvijati “koncepciju prostora”, kao ideju o 2
Prescott, J.R.V., Political Geography, St. Martin’s Press, New York, 1992., str. 17. 9
mogućim limitima kontrole teritorija. Mladi narodi s razvijenom “koncepcijom prostora” vjerojatno će poticati ekspanziju države. Propast države nužno je povezana sa slabljenjem i nestajanjem “koncepcije prostora”. Granice nisu linije, već “promjenljive zone asimilacije”, odnosno promjenljivi fenomeni, ovisno o tome što države žele i mogu ostvariti. Modifikaciju koncepta države kao živog organizma dao je švedski pisac Rudolf Kjellen (1864.-1922.). On državu nije promatrao samo kao živi organizam, već je smatrao da je ona organizam koji ima svijest i moralno-intelektualne kapacitete. Slagao se sa Ratzelom da je konačni cilj države ostvarivanje odeđene moći. No, nije se slagao da država mora slijediti isključivo postizanje prirodnih težnji za ekspanzijom. Umjesto fizičkog širenja, ona može koristiti svoju kulturu i druga sredstva za postizanje istih ciljeva. Glavni cilj države trebao bi biti zaokruživanje dobrih granica i harmonični život iznutra. On je bio prvi pisac koji je upotrijebio riječ “geopolitika”. Nasuprot determinističkih doktrina Ratzela i Kjellena javljaju se posibilističke teorije francuskih geografa na kraju devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća (Jean Brunhes, Jacques Ancel, Albert Demangeon, Paul Vidal de la Blanche). Oni su tvrdili da država nije živi organizam koji teži ostvarenju moći, već je kulturna i nacionalna jedinica čije aktivnosti su određene i vođene kolektivnom svijesti građana te države. Oni odbacuju načelo prema kojemu države opstaju samo kroz borbu za prostor i kažu da je kroz povijest bilo mnogo država koje su preživjele dugo vrijeme unutar svojih granica bez fizičkog širenja prema drugima. U okviru ovog pristupa počela se razvijati i geopolitika. Pručavanje političkih regija Početkom dvadesetog stoljeća među geografima se pojavila potreba za studiranjm specifičnih političko-geografskih problema, kao što su granice i određene regionalne specifičnosti. Po prvi puta geografi su obradili različite regionalne probleme, ali ne kao individualne studije, već u odnosu na probleme drugih regija i na opće svjetske probleme i politički razvoj. Poseban poticaj razvoju ovog dijela istraživanja političke geografije dali su američki znanstvenici koji su nizom studija i knjiga potaknuli regionalne studije unutar općeg okvira globalne političke geografije. Ova istraživanja razvijala su se u tri pravca: A. teorijski aspekti političkih regija, B. istraživanje političkih fenomena C. istraživanje posebnih političkih područja.
10
RAZVOJ POLITIČKE GEOGRAFIJE Razvoj političke geografije možemo promatrati kroz tri faze. Faze se određuju prema objektima proučavanja i njihovim odnosima: Proučavanje odnosa u okolini, proučavanje nacionalne moći, proučavanje političkih regija. Geopolitika je nastala u drugoj fazi koja se bavila proučavanjem nacionalne moći i državom kao osnovnim oblikom za povećavanje i širenje nacionalne moći. Autori unutar te faze razlikovali su se prema tome na koji su način promatrali državu, odnosno koja su sredstva vidjeli kao nužna i moguća u ostvarivanju nacionalne moći. Kao i za političku geografiju tako i za geopolitiku se može reći da imaju razne definicije, ali ni jedna nije općeprihvaćena. Geopolitika je vrlo čest pojam, popularan čak i u svakodnevnom govoru. Malo je, međutim, onih koji su sigurni u stvarno značenje pojma. Zato je čest slučaj nekritička i nedosljedna uporaba. Čak je kao samostalnu disciplinu svrstavaju unutar geografskih znanosti, politoloških znanosti ili unutar međunarodnih odnosa. Neki autori joj priznaju znanstvenu autonomiju dok drugi smatraju da je samo doktrina koja daje prostornu podlogu i objašnjenje državne politike. Geografi smatraju da je dio geografskih znanosti, odnosno da je to samo sinonim za političku geografiju. Politolozi je smještaju unutar političkih znanosti. Neki pak tvrde da zapravo danas više ni ne postoji, barem ne u onom obliku u kakvom je nastala. Postoje tvrdnje kako treba razlikovati između užeg i šireg pojma geopolitike. Uže razumijevanje je više determinističko u smislu starih geopolitičkih škola. Neki autori takvo poimanje još nazivaju “metafizička geopolitika” ili znanstvena geopolitika. Šire razumijevanje odnosi se na rasprave o tome u kojoj mjeri geografski čimbeniki utječu na političke odluke. • • •
Evo nekoliko različitih definicija: 1. Subjektivna interpretacija političko-geografskih i drugih relevantnih sadržaja u cilju promatranja nacionalističkih, državnih ili blokovskih interesa. (Pavić, 1973.) 2. Podrazumijeva izobličenja i zlouporabu geografskih činjenica u interesu agresivne nacionalne politike (N.J.G. Pounds, 1972.) 3. Jedan od objekata političkogeografskog istraživanja… Studij država u kontekstu globalnih prostornih fenomena (M.I. Glasser, 1993.) 4. Istraživanje utjecaja prirodnog okruženja na politiku (L. Kristot, 1972.) 5. Spoznavanje najpovoljnije “okoline” pri rješavanju političkih pitanja glavna je i zapravo jedina zadaća geopolitike (O. Maull, 1941.) 6. Geopolitika je primjenjena politička geografija, odnosno propagandistička verzija geografije (G. Parker, 1985.) “Osim u geografskim disciplinama, geopolitika ima svoje izvore i u drugim društvenim znanostima – povijesti, ekonomici, vojnim naukama, itd. Za razliku od političke geografije, geopolitika predstavlja samo subjektivnu interpretaciju političkogeografskih i drugih relevantnih sadržaja u cilju promicanja nacionalističkih, državnih ili blokovskih interesa, prvenstveno u smislu ostvarivanja direktne ili indirektne teritorijalne kontrole ili utjecaja i afirmacije političke, ekonomske i vojne moći.” (Pavić, 1973: 30) . “Najvažnija razlika koja danas postoji između političke geografije i geopolitike leži u određenoj tendenciji – dok prva nastoji ukazati na veze i međusobni utjecaj političkih fenomena i geografskih faktora, dotle, 11
za razliku, druga nastoji da političke pojave u daleko većoj mjeri “objasni” samo geografskim faktorima.” (Pavić, 1973: 32). Sa političkom geografijom i geopolitikom usko je povezana i geostrategija. “Do ovog pojma dolazimo u slučaju ako inzistiramo na onim prostornim i geografskim faktorima koji mogu biti odlučni i u vojnim pitanjima. Pri tome valja istaći da jedan od najvažnijih i središnjih sadržaja i političke geografije i geopolitike – onaj koji se odnosi na globalnu strategiju – ujedno i predstavlja jedan od sadržaja geostrategije, po čemu je ova, praktički uključena u okvir političke geografije i geopolitike. Nadalje, kao geostrateške možemo definirati sve one sadržaje iz domene političke ili ekonomske geografije i geopolitike koji utječu i na praktična vojna pitanja.” (Pavić, 1973: 32). Otac geopolitike je Kjellen. Na njegovo učenje veliki utjecaj je imao Ratzel. Ratzelovo učenje nastalo je na prijelazu u dvadeseto stoljeće. Ono nužno nosi i pečat svoga vremena. To je vrijeme u kojemu je postalo razvidno da se europski poredak nastao nakon pobjede nad Napoleonom sve teže i teže održava. Sustav ravnoteže koji je taj poredak držao u funkciji polako se počeo narušavati raznim događajima na unutarnjem planu tadašnjih država, ali i na vanjskom planu. To je vrijeme kada se osjeća velika slabost Turskog carstva i kada je postalo jasno kako će teško preživjeti. To je i vrijeme konačne “raspodjele” kolonija. Ratzelova metodologija bila je temeljena na aplikaciji njegovog iskustva iz prirodnih znanosti na objašnjavanje i razumijevanje ljudskog djelovanja. U radu “Politička geografija” on je razvio svoje ideje o geografskim dimenzijama države i ponašanju države. Njegovo polazište je bilo da je država organizam (kao organizmi iz prirode) i njezino se ponašanje može objasniti s poznatim zakonitostima iz ponašanja živih organizama iz prirode. Država je, prema Ratzelu, mnogo više od zbira pojedinaca na nekom prostoru. Država je prostorno i civilizacijsko jedinstvo. Država ne egzistira samo u nekakvom prostoru, već je ona neodvojivi dio toga prostora. S obzirom na to, dva glavna obilježja država su prostor (Raum) i lokacija (Lage). Uspjeh države ovisi izravno o interakciji te dvije karakteristike. Država je, prema Ratzelu, organički fenomen koji nužno teži širenju svoga teritorija, jer je to jedini način za osiguravanje njezinog razvoja. On je aplicirao teoriju evolucije na države i komparirao njezine oblike ponašanja s organičkim fenomenima u prirodi. Uspjeh države je bio temeljen na njezinom teritoriju i njezinim mogućnostima maksimalizacije prednosti toga teritorija. Da bi država bila uspješna ona mora osigurati odgovarajući prostor (Lebensraum). Temeljni cilj država je postizanje što veće moći. Države trebaju težiti prema tome da postanu velike sile (Grossmacht) ili najbolje svjetske sile (Weltmacht). S obzirom na teritorijalnu ekspanziju možemo procjenjivati koja država je uspješna, a koja nije. Ratzel svoju teoriju nije promatrao analogno, već je tvrdio kako su politički fenomeni sami po sebi istovremeno prirodni i organički, obuhvaćajući iste procese i subjekte, i tako stvarajući zakonitosti koje vrijede jednako u ljudskom društvu i u prirodi. Njegova preporuka znanstvenicima je bila da se prvo treba tražiti opće zakonitosti koje onda mogu biti aplicirane za razumijevanje geopolitičkih fenomena. Kjellen je prihvatio učenje Ratzela. Na početku svoga rada je smatrao kako Ratzelovo učenje može dati odgovore na pitanja koja su nastajala u to vrijeme u Europi. Jedno od temeljnih pitanja bilo je kao mogu države preživjeti u takvim uvjetima. On je u početku geopolitiku definirao kao “znanost o državi kao fenomenu u prostoru”, odnosno kao “teoriju države kao geografskog organizma ili fenomena u prostoru". Za njega je geopolitika bila jedna od kategorija šireg spektra za analizu države. On je još govorio o Demopolitici 12
(demografija), Ekonomopolitici, Sociopolitici i Kratopolitici (politika vladanja). Sve kategorije analize su važne, ali je Kjellen došao do zaključka kako je geopolitika najvažnija, jer jedina objedinjava sve aspekte. On je prihvatio Ratzelova obilježja države (prostor i lokacija), te je dodao treće – fizički oblik države. Kjellen je nastojao geopolitiku izdvojiti iz spekulativnog ozračja i postaviti je kao objektivnu znanost i metodu. On je države tretirao kao legalne i ustavne institucije. Njihova legitimnost i autoritet proizlazila je iz kombinacije uspješne diplomacije, dinastičkog povezivanja kroz ženidbe i stvaranje saveza sa Crkvom, a sve u cilju osiguravanja razvoja države. To je bila šahovska igra u kojoj je pravi potez donosio velike dobiti, a krivi je mogao dovesti do kraha države. Osim ovog, država je posjedovala i jednu drugu vrstu legitimacije, a to je bio njezin geografski položaj i njezina geografska obilježja. Ako se želi razumjeti postojanje i ponašanje neke države, tada treba u analizu uključiti njezinu lokaciju, fizičke resurse, geomorfološka obilježja, teritorij, populaciju itd. On je također naglašavao historijski razvoj države i postizanje njezinog današnjeg stupnja razvoja i forme. On je pravio razliku između “uže” i “posebne” geopolitike. Uža geopolitika bavila se prostornim obilježjima države, dok se posebna bavila državom kao dijelom šireg sustava. U okviru posebne geopolitike država se promatrala u jednom širem kontekstu, njezini odnosi s drugim državama ili grupama država postaju značajni u analizi. Kroz te odnose razvijaju se novi procesi koji postaju istraživački prostor posebne geopolitike. On nije, kao recimo Ratzel, težio pronalaženju općih zakonitosti koje bi onda mogao primjeniti na bilo koju državu u svijetu. On je zagovarao primjenu znanstvenih metoda za analizu i odstupio je od Ratzelova organičkog poimanja države upravo na metodologiji koju je razvijao. Jedini način osiguravanja objektivnosti je primjena znanstvenih metoda. Je li geopolitika mrtva? Na samome kraju “hladnog rata” veliki utjecaj globalizacije i deteritorijalizacije pod utjecajem suvremene informatičke tehnologije otvorio je rasprave o tome kako u novim globalnim uvjetima geopolitika više jednostavno nije metoda za objašnjavanje svijeta i pojava u njemu. S padom Berlinskog zida 1989. godine, umanjena je snaga hladnoratovske geopolitike i njezinog objašnjavanja svijeta. Partikularistička, parohijalna i hegemonistička hladnoratovska geopolitika je bila simplificirana kartografija koja je prikazivala heterogenost i kompleksnost svjetske politike u drugoj polovici 20. stoljeća. Ona je bila zarobljena u perpetualnoj paradigmi “mi” i “oni”. Izravno je utjecala na stvaranje “strateških” elita koje su nastajale unutar političke i vojne birokratske strukture i koje su svijet objašnjavale ali i stvarale sukladno “vladajućoj” paradigmi. Stvorila je državnike i državne politike koje su se temeljile na jednostavnim obrascima povećavanje vlastite moći i umanjivanjem protivnikove. Hladnoratovska geopolitika je bila moćna i pervazivna politička ideologija koja je trajala preko 40 godina. Ona je također živjela u dvostrukoj ironiji: istovremeno je osporavala geografske različitosti i svoju samo-konstruirajuću politiku. (O Tuathail, 1996.) Hladnoratovska “geopolitička slika svijeta” danas više nije pouzdan obrazac za objašnjavanje globalnih svjetskih kretanja i problema, ali su u svijetu još uvijek prisutne određene varijacije te politke i to uglavnom na regionalnom planu. Primjerice, odnosi SAD-a i Kube, Korejski poluotok, itd. Nakon “pada” geopolitičke slike svijeta iz “hladnog rata”, strateška elita je tražila nove globalne obrasce, nove globalne drame koje bi zamijenile staru. Tako su nastale “kraj povijesti” ( The end of history -Fukuyama), “sukob civilizacija” 13
(The clash of civilizations -Huntington), “nastupajuća anarhija” (The coming ana rchyCaplan), kao nove vizije, novi obrasci za objašnjavanje globalnog prostora. GEOPOLITIČKE SLIKE SVIJETA (ILI GLOBALNE GEOSTRATEGIJE) Politička geografija i geopolitika nastale su i utemeljile se kao znanstvene discipline kroz proučavanje države, odnosno njezinog razvoja. Njihovo znanstveno utemeljenje došlo ja na kraju 19. stoljeća i to na prostoru Njemačke, s tim da su se razvijale i u drugim kontinentalnim silama (Francuska, Austro-Ugarska, Rusija). Sve ove sile svoje su međusobne odnose temeljile na ravnoteži snaga i svoju vanjsku politiku uglavnom su usmjeravale jedna prema drugoj. U takvim uvjetima Ratzel i Kjellen promišljali su o nastanku i životu države, odnosno uvjetima u kojima ona može uvećavati svoju moć, jer je to bio, po njima jedini put za preživljavanje države u anarhičnoj međunarodnoj okolini. Svaka država u takvim uvjetima mora voditi računa o vlastitom opstanku. Ona je bliže ostvarenju tog cilja ako aktivno promišlja svoje postojanje i razvoj, koji se nužno vežu uz prostor gdje se država nalazi, njezin položaj i lokaciju. Na početku 20. stoljeća poseban zamah razvoju geopolitike i moderne geostrategije nije došao iz tog prostora (prostor Njemačke), jer su njihovi znanstvenici bili zarobljeni temama vezanim uz državu. Taj je poticaj dalo učenje Britanca Halforda Mackindera, koji je svoje djelo napisao u uvjetima slabog razvoja geografije i geopolitike u svojoj zemlji. Ali, u Velikoj Britaniji u društvenim znanostima počelo se govoriti o “svjetskim poslovima”, “svjetskim procesima”, “o posebnostima određenih prostora”, itd. Dakle, potpuno različita perspektiva u promatranju procesa koji se događaju u životima država i ljudi. To je posve razumljivo za tadašnju Veliku Britaniju, koja je, od svih svjetskih sila u to vrijeme, bila najviše uključena u “svjetske procese”. Valja naglasiti da su i prije Mackindera postojali autori koji su imali tzv. “svjetski pristup”, što znači da su svijet promatrali u njegovu totalitetu. Primjerice, Hegel i Marx su se bavili interpretacijom povijesnih događanja. Prostor su promatrali ključnim faktorom u razvoju čovjeka. Europsko sredozemno područje za njih je bilo jedino područje stvarnog i potpunog razvoja čovjeka. Za Marxa je “istočno” i “azijsko” značilo nižu razinu ljudskih dostignuća. U tom prostoru razvijala su se, po Marxu, primitivna i nerazvijena društva. Zapadni prostor je prostor koji je omogućio napredak čovjeka sukladno njegovoj dijalektičnoj prirodi. Na prostoru razvijenog kapitalizma događa se povijest, dok “istočni” i “azijski” narodi i prostorne cjeline žive u prošlosti. Upravo na tom prostoru nije mogući razvoj komunizma, kako je tvrdio Marx. Svima je danas posve jasno da nije bio u pravu. Ratzel je želio otkriti zakonitosti koje će objasniti načine stjecanja državne moći, ali i pripomoći njezinu lakšem stjecanju. On je vjerovao da na prostoru srednje Europe treba nastati velika i moćna država s germanskom dominacijom, a njezina moć bi proizlazila iz prednosti prostora koji bi obuhvaćala. S druge strane Atlantika Mahan je razvijao potpuno drugačiju ideju. On je smatrao da je more glavni čimbenik za ostvarenje moći i bogatstva države. Pored mora, o rastu, bogatstvu i moći države odlučuju i drugi čimbenici kao što su položaj države, prirodna konfiguracija, resursi, nacionalni značaj i vrsta vlade. Po njegovu mišljenju je bila Britanija jedina država koja je imala sve čimbenike moći dovoljno razvijene, da je bila sposobna postići svjetsku moć. U svojim povijesnim analizama pomorske moći, on je stalno 14
naglašavao kako i SAD imaju sve prednsoti da postanu svjetska sila, samo da trebaju poduzeti određene korake u izgradnji jake mornarice. No, nije naišao na razumijevanje unutar SAD-a, ali su se njegovi tekstovi naveliko čitali na njemačkom carskom dvoru. Njegove zamisli postale su vrlo važne u oblikovanju njemačke pomorske politike. Kaiser je bio uvjeren kako se Njemačka mora usmjeriti na more ukoliko želi postati svjetskom silom. Sir Halford Mackinder je udružio sva dotadašnja stajališta i oblikovao tzv. “cjelovitu zamisao” koja je imala svjetski pristup. Svoj rad je prvi puta predstavio 1904. godine u članku “Ključne geografske točke povijesti”, da bi kasnije svoje učenje razvio i objavio u knjizi “Demokratski ideali i realnost” (Democratsic Ideals and Reality: A Study in t he Politics of Reconstruction, 1919. godine). Prvi članak nastao je neposredno nakon Burskih ratova, dok je knjiga nastala tijekom i krajem Prvog svjetskog rata. Svoj “svjetski pristup” objašnjavao je primjerenošću takve analize vremenu, jer je svijet postao “zatvorenim političkim sustavom”. On je smatrao da je početkom 20. stoljeća došlo vrijeme za cjelovito promatranje svjetske povijesti i procesa koji se događaju u različitim dijelovima svijeta, ali su svi, na određeni način, povezani s ukupnim procesima u svijetu. To znači da možda i nastaju neovisno o drugim događajima u svijetu, ali svojim nastankom i razvojem nužno utječu na svjetsku povijest. On je smatrao da se više ne može govoriti o povijesti Europe, kao izoliranom prostoru i događajima. Europska povijest postala je svjetskom. Središnja teza u radu iz 1904. godine je bila da se svjetska povijest odvija kroz borbu između stanovnika kopnene mase i pomorskih ljudi. Tvrdio je da je najvažnije središte kopnene mase u središtu Euroazije. Iz tog prostora je “veliko azijsko kladivo” stalno udaralo prema morskim rubovima te velike kopnene mase. Središte Euroazije je veliko područje, koje je sastavljeno prije svega od stepa i visoravni, većinom ga okružuju velike planine, a na sjeveru hladni pojas artičkih krajeva. Tako je stvorene prirodna tvrđava, koja je skoro u potpunosti nedostupna pomorskim ljudima. Ne samo to, nego je na tom prostoru preživjelo vrlo mali broj ljudi (uglavnom je to bilo nomadsko stanovništvo). U tom prostoru bila su stvorena velika carstva, jer je kroz taj prostor bilo relativno lako prodirati, s obzirom da na njemu nije bilo stanovništva koje bi se moglo organizirati u učinkovitu vojnu silu i tako se suprotstaviti agresorima. Na južnom i zapadnom rubu euroazijske kopnene mase nalazi se pojas u kojemu su životni uvjeti bili mnogo povoljniji nego u središtu i gdje su se razvijale određene civilizacije i gdje je naseljenost puna veća. Taj je prostor domovina pomorskih ljudi sastavljen od četiri gusto naseljena područja: Kine, Indije, Europe i Bliskog istoka. Bliski istok je uvijek bio prostor preko kojega su ljudi iz kopnene tvrđave prodirali na rubne dijelove i na toplo more. Upravo se na tom prostoru razvijao stalni i jaki pritisak s istoka za zapadne rubove velike središnje kopnene mase. To je rezultiralo jačanjem pomorske inicijative zapadnih rubova, koji odlaze u potragu za novim svjetovima. Istovremeno s “povlačenjem” zapadnog ruba iz područja dodira i sukoba na Bliskom istoku, slabe tenzije u tom području, što otvara mogućnost Rusiji za njezino širenje prema Sibiru i istoku. Od tada pa do danas jedna organizirana sila zamijenila je u tom prostoru razjedinjene nomadske narode, počela kontrolirati taj prostor i iz toga proizlazi njezina svjetska moć. Upravo je taj prostor stožer svjetske povijesti (ključna geografska točka) po Mackinderu. Zauzimanjem toga prostora Rusija je ostvarila svjetsku moć. Rubne države svijeta su sastavljene iz dva koncentrična prstena. Unutarnji ili rubni je bio područje velikih civilizacija Europe, Bliskog istoka, Indije i Kine. Vanjski ili otočni prsten čine: sjeverna i južna Amerika, Afrika i Australija. Iako je Velika Britanija dio Europe, 15
Mackinder ju je smjestio u vanjski prsten. Glavni problemi kraja 19. i početka 20. stoljeća bili su na Bliskom i Dalekom istoku, a bili su posljedica nepovoljne ravnoteže koja se uspostavila između kopnenenog i pomorskog dijela. Mackinder je smatrao da je u Kolumbovo vrijeme morska sila bila moćnija i važnija od kopnene. U postkolumbovom vremenu stvari su se promijenile i kopnene sile počinju imati veću moć. Kopnena pokretljivost postaje moguća razvojem i izgradnjom željeznica. Središnje kopnene sile na taj su način dobile određeni vjetar u leđa za širenje prema rubnim dijelovima. U tom širenju dolazilo je do sukoba s pomorskim silama. Za Mackindera je Rusija imala idealnu geografsku poziciju za ostvarenje svjetske moći. Kao takva, ona je predstavljala potencijalnu opasnost za pomorske sile. Mackinder naglašava tu opasnost i predlaže kako bi Velika Britanija, s ozbirom na svoju geografsku poziciju, ali i razvijenu pomorsku moć, trebala predvoditi pomorske sile u sprječavanju širenja Rusije prema rubovima. U interesu pomorskih sila, Francuska je dobila posebnu ulogu, ulogu odvraćanja Njemačke od pokušaja da i ona počinje provoditi politiku stožerne sile, što je ona mogla s obzirom na svoj geografski smještaj u središtu Europe. Iz Mackinderova članka proizlazi da nastupa vrijeme kopnenih sila, te da pomorske sile trebaju učiniti sve kako bi to spriječile. Mackinderovo drugo djelo “Demokratski ideali i realnost” , koje je napisano 15 godina kasnije, bilo je prožeto duhom vremena u kojem je napisano. Naime, on je predlagao da što prije treba pristupiti realizranju ratnih uspjeha, kako bi se što ranije uspostavio poredak koji bi onemogućio ponovno ratovanje na prostoru Europe. On je tvrdio da to treba učiniti što ranije, jer nove se države oblikuju najlakše dok su mlade. Kada postanu stare, tada su i promjene u njima i oko njih vrlo neizvjesne. Temeljna dihotomija između kopnenih i pomorskih sila ostala je u središtu njegova interesa. No, uveo je neka nova promišljanja i neke geografske cjeline je imenovao drugačije. Azija i Afrika su postale Svjetski otok . Unutarnji prsten postaje Svjetsko predgorje , i tim prostorom još od 16. stoljeća vladaju europske sile. Stožer je preimenovao u Heartland kojega s Europom povezuje velika nizina koja omogućava dobru komunikaciju s Europom. Središnji dio (Heartland) širi se na dva kraja: u gorskim predjelima srednje Azije (pomorskim silama taj prostor nije zanimljiv) i prema istočnoj Europi, Crnom moru i Baltičkom moru (mnogo zanimljivije područje svjetskim silama). Mackinder je tvrdio da je istočne Europe ključ Heartlanda. Iz toga je proizašao njegov poznati triptih: Tko vlada istočnom Europom, vlada Heartlandom. Tko vlada Heartlandom, vlada Svjetskim otokom. Tko vlada Svjetskim otokom, vlada Svijetom.
16
MACKINDER NAKON PRVOG SVJETSKOG RATA Uključivanjem Istočne Europe u svoj poznati triptih Mackinder je pokazao u kojoj mjeri je to područje značajno za povijesna europska kretanja. Utjecaj na ovu odluku imali su događaji u Europi s početka stoljeća, a posebice Prvi svjetski rat, jer su se najveće bitke na Istočnom frontu upravo događale na području istočne Europe. Njemačka, odnosno Prusija su na početku 20. stoljeća postale glavne prijetnje Velikoj Britaniji. To više nije bila Rusija i njezino kretanje unutar Heartlanda i prema unutarnjem prstenu. Mackinder je smatrao da se težište istočne Europe na kraju 19. i početkom 20. stoljeća postupno preselilo iz Petrograda u Berlin. Taj pomak nije nastao odjednom, već se događao više godina, o čemu Velika Britanija, ali i druge zapadne sile, nisu vodile računa. Povijesni sukob između Germana i Slovena, koji proizlazi iz težnji Germana za ovladavanjem prostora Slavena, postao je glavni uzrok Prvog svjetskog rata. Njemački “Drang nach Osten” (Pohod na istok) je Njemačku vodio prema središtu Heartlanda i sukobu s Rusijom koja se u tom području nalazila. Još 1904. godine je Mackinder pisao o Rusiji kao “korisniku” Heartlanda i mogućnostima drugih sila da Rusiju istisnu iz tog područja. Posebno je naglasio da će se svaka sila koja ulazi u to područje, nužno ponašati kao i Rusija, jer geografska obilježja Heartlanda jednostavno nameću istu politiku bilo kojoj sili koja drži to područje. Rastuća moć Prusije i Njemačke nužno je vodila njihovu politiku u to područje, tim više što je Prusija imala geografski povoljne uvjete za ulazak na to područje. S jedne strane, Njemačka je bila u to vrijeme dio zapadnog svijeta, ali i sudbinski vezana uz “istočni svijet”, tako da je uvijek imala problema s osiguravanjem dvaju frontova u slučaju sukoba: zapadnog i istočnog. To je zahtijevalo posebne napore za Njemačku, kako u Prvom, tako i u Drugom svjetskom ratu. Sami Prvi svjetski rat se, po Mackinderu, događao na temelju povijesnih obrazaca onako kako ih je on zapisao već 1904. godine. To je bio rat između pomorskih ljudi i kopnenih ljudi. Vodio se na prostoru Europe i to u njezinom središnjem dijelu (na zapadu i na istoku). Kopnene države su bile poražene u tom ratu, ali je Mackinder i dalje tvrdio kako su kopnene snage od posebne važnosti za moć države, posebice u Europi. To posebno vrijedi za države koje imaju teritorijalni kontinuitet i povoljne geografske čimbenike koji pridonose njihovoj moći (prirodni resursi, povoljan položaj i geografski smještaj). Mackinder je svoja razmišljanja na kraju Prvog svjetskog rata posvetio pitanjima budućnosti međunarodne zajednice. Središnje pitanje je bilo kako i na koji način države obuzdati da počinju i vode ratove. On je smatrao da je glavni uzrok rata nejednaki raspored svjetskih izvora i strateških potencijala. Države bi trebalo naučiti da se trebaju prilagoditi svojemu geografskom položaju i smještaju, te da svoj povoljan geografski položaj ne koriste na štetu drugih država. On ističe kako poredak stvari u međunarodnim odnosima uvijek proizlazi iz geografskih čimbenika te da je to “stalna stvar”, odnosno da se poredak stvari uređuje na temelju istinskih čimbenika. Idealizam je dobar, ali mora uvažiti geografske “istine”. Cilj Lige naroda morao bi biti uspostava ravnoteže svjetskih sila čime bi se onemogućio prevladavanje jedne sile nad drugima, što bi zasigurno razbilo ravnotežu. Međunarodni režim bi, dakle, trebao voditi računa da u svoju strukturu ugradi limite za prevladavanje jedne sile nad drugima i elemente koji bi poticali izgradnju ra vnoteže i povjerenja. Jedan od načina uspostave povjerenja i ravnoteže u međunarodnoj zajednici je uspostava modela skrbništva (trusteeship) velikih sila nad određenim područjem uz odobrenje i pod okriljem 17
Lige naroda (kasnije OUN). Anglo-američko pomorsko skrbništvo bi bilo moćno jamstvo za sigurnost svjetskih pomorskih putova. Mackinder je također predlagao udruživanje država u saveze, jer je to jedan od načina pridobivanja moći koju pojedine države nemaju. Udružene, one postaju moćnije i značajnije u međunarodnim odnosima. Istočna Europa je trebala postati područje određene federacije država, kako bi se izbjegao utjecaj velikih sila u tom području. To bi bila zapreka, tampon zona koja bi sprječavala njemačko i rusko posezanje za tim prostorom. Ta zona bi također razdvojila dvije velike sile Njemačku i Rusiju, što bi moglo dovesti do stabilnosti u tom prostoru, a time i u cijeloj Europi. Ukoliko se to ne bi dogodilo, cijela Europa postala bi “sluga svjetske geografije” i prostor stalnih trvenja i sukoba. U svojem zadnjem članku iz 1943. godine “The Round World and t he Winning of the Peace”, Foreign Affairs, Vol. 21, br. 4, Mackinder je donekle odstupio od svojeg svjetskog pristupa koji je razvijao početkom stoljeća, pa sve do kraja tridesetih godina 20. stoljeća. Ovaj je članak nastao u sasvim drugačijm okolnostima nego prijašnji radovi. Njegov “svjetski pristup” s početka stoljeća bio je pod utjecajem socijalnog darvinizma. On je sam bio biolog po osnovnom obrazovanju, tako da je u početku prirodne i društvene pojave promatrao sukladnima. U svojim radovima, posebice u tvrdnjama o državi kao organskoj cjelini, približio se i Ratzelu, mada nije nikad prihvatio traženje bioloških zakonitosti koje bi vrijedile za pojašnjavanje društvenih pojava. Često je koristio biološke izraze za objašnjavanje procesa, pojava i pojmova u društvenim događanjima, ali to se može pripisati tadašnjem popularnom korištenju tih izraza za objašnjavanje pojava u društvenim znanostima, a ne njegovom osnovnom obrazovanju. On je smatrao da je moguće djelovati na povijesna događanja. On je vjerovao da čovjek može prevladati determiniranost koja proizlazi iz geografskih čimbenika. Primjerice, ukoliko bi se stvari događale samo na temelju geografskih čimbenika, tada bi Velika Britanija postupno izgubila svoj svjetski primat. Stoga on predlaže povezivanje s SAD-om, kao jedinim načinom za zadržavanjem statusa svjetske sile nasuprot rastuće moći Njemačke. Mackinderov geopolitički nazor je proizlazio iz analitičkog i interpretativnog istraživanja svjetske povijesti. Ta istraživanja kombinirao je s prostornim elementima, te je sintezom svjetske povijesti i tih elemenata stvorio koherentnu i cjelovitu metodologiju za objašnjavanje određenih procesa, ali i za njihovo anticipiranje (predviđanje). Njegovo učenje bilo je nužan nacrt za objašnjavanje svijeta i interesa Velike Britanije u tom svijetu. Bitno je naglasiti kako je on bio prilično zabrinut za sudbinu svoje domovine na kraju kolumbovskog doba, jer je dobro procijenio kako nije uputno živjeti na dostignutoj slavi, već da se treba prilagođavati promjenama i, ako je to moguće, djelovati na njih. Njegova briga za sudbinu Velike Britanije vezuje se i uz njegovo javno djelovanje. Naime, on je aktivno sudjelovao u političkom životu, a od 1910. do 1922. godine bio je zastupnik Konzervativne stranke u parlamentu. Godine 1919. ga je lord Curzon, tadašnji ministar vanjskih poslova Velike Britanije imenovao veleposlanikom u južnoj Rusiji, gdje ga je zatekla Oktobarska revolucija. Kaos koji je nastao u vrijeme revolucije i događaji koji su slijedili nakon nje, uvjerili su ga u ispravnost njegova mišljenja o stvaranju “federacije” država u istočnoj Europi, koje bi bile zapreka prodoru Rusije i revolucije na ostatak europskog kontinenta. On je isticao opasnost od Rusije za budućnost Europe. Ovu opasnost on izvodi ne samo iz njezine ogromne teritorijalne, demografske i gospodarske osnove, nego i iz njezine lokacije na vratima europskog poluotoka. On je smatrao da će Rusija sigurno ugrožavati istočni dio 18
toga poluotoka, posebice nakon pobjede komunističke ideologije. Rusiji ide u prilog i otvorenost teritorija prema europskom poluotoku. Otuda i njegovi stavovi kako je potrebno u istočnoj Europi, upravo na ulazu u europski poluotok organizirati određenu tampon zonu, koja bi sprječavala prodor Rusije na europski poluotok, ali istovremeno i zaustavila ulazak Njemačke u taj prostor, što bi izazivalo sigurno sukobe s Rusijom. U slučaju da Njemačka izgubi u toj borbi, Rusiji bi bio otvoren put prema zapadu. Kako bi se izbjegla mogućnost njihovog otvorenog rivaliteta u tom prostoru, to je područje trebalo “neutralizirati” od istočnih i zapadnih utjecaja i posizanja. Osim povijesnog sukobljavanja Rusije i Njemačke za taj prostor, postoji opasnost i njihovog savezništva, što predstavlja također veliku opasnost za zapadnu Europu (čitaj: Veliku Britaniju). Takvo savezništvo treba spriječiti, smatra Mackinder. Ono se i dogodilo 1938. godine, ali to nije bilo stvarno savezništvo, već taktički potez Hitlera u njegovim namjerama osvajanja cijele Europe. Poslije Drugog svjetskog rata dogodilo se upravo ono što je Mackinder cijenio posebno opasnim: jedna je sila ovladala najvećim dijelom Heartlanda i istočnom Europom. Sovjetski je savez svojim utjecajem zašao duboko u srednju Europu i uspjelo mu je podijeliti njemački narod u dvije države, kao i prisiliti seljenje prijestolnice iz Berlina prema zapadu. Berlin je ostao prijestolnica Istočne Njemačke, ali je bio ovisan o Moskvi. Pobjedom komunističke ideologije u Kini došlo je do formiranja ogromnog savezničkog teritorijalnog bloka koji je uključivao dio europskog Rimlanda, čitav Heartland i dio azijskog primorskog Rimlanda. Taj su spoj gotovo svi geopolitičari zapada smatrali glavnom opasnošću po svjetski mir i faktorom narušavanja odnosa moći. Oni su smatrali da su time konačno ostvareni uvjeti za veliki iskorak Hertlanda prema ostvarenju maritimne moći, čime se bitno narušava globalna ravnoteža. Posebni interes predstavljala su za Mackindera pitanja europske sigurnosti. On je smatrao da su glavni uzroci sukoba u Europi u povijesnom suprotstavljanju germanskog i slavenskog etnikuma (posebnice njemačkog i ruskog). Iz toga je proizašla i njegova teza o potrebi stvaranja tampon zone koja bi se protezala od Baltika, preko Jadrana do Crnog mora. Poznato je kako je učenje Mackindera imalo veliki utjecaj na kasnija geopolitička promišljanja. Malo je poznato kako njegovo učenje nije imalo većeg utjecaja na politiku Velike Britanije u vrijeme kad je nastalo. Njegova je namjera bila da njegovo učenje postane korisno političarima i donositeljima bitnih odluka za sudbinu Velike Britanije. Ljudima na vlasti je njegovo učenje bilo nedovoljno značajno, dok su ga ljevičari smatrali imperijalistom. Njegovo učenje oblikovano je na kraju Prvog svjetskog rata kada su europski političari bili prilično zauzeti postratnim stanjem i uređivanjem novoga svjetskog poretka. Većina njih nije imala vremena za razmišljanje o dugoročnim implikacijama odluka koje su donosili u Versaillesu. Ne treba zaboraviti i njihovo prilično oskudno geografsko znanje. Mackinder je bio prvi geograf koji je pokušao uspostaviti svjetski pristup i to tako da je povezivao geografiju i povijest. Za suvremenike u Velikoj Britaniji njegovo je učenje bilo prilično šokantno i smatrali su ga nerealnim i pretjeranim. Za razliku od Velike Britanije i Francuske, gdje njegovo djelo nije izazvalo posebnu pozornost, njegove su ideje posebno popularizirane u njemačkoj geopolitičkoj školi između dva svjetska rata. DRUGI GLOBALNI PRISTUPI Rad Halforda Mackindera utjecao je na njegove suvremenike u toj mjeri da su gotovo svi geopolitičai počeli svijet promatrati kroz globalni pristup. Prvi među njima je bio Leo Amery, 19
koji je vrlo brzo, nakon prvog Mackinderovog rada u kojem je primijenio globalni pristup 1904. godine, napravio kritiku toga rada.3 Amery je smatrao kako je Mackinder precijenio značaj “stožera” kao budućeg središta svjetske moći, te da takav pogled ne podupire ni geografija niti povijest (na koje se inače Mackinder posebice oslanjao u svojim stavovima). Kao alternativu Mackinderovu pogledu na povijest kao konfrontaciju dviju svjetskih sustava (borba “kopna” i “mora”), on je predložio tri sustava: unutarnju stepu, rubni agrarni i pomorski obalni sustav. Najmoćniji među njima u ekonomskom, demografskom i teritorijalnom smislu je bio rubni agrarni sustav, koji je oduvijek bio prostor razvoja glavnih civilizacija. Stepski i pomorski obalni sustav imaju manje fizičke moći, ali je njihova prednost u tome da se mogu lako izolirati u odnosu prema rubnom agrarnom sustavu. U vremenima kada su civilizacije u rubnim dijelovima bile slabe, njima su vladale stepske ili pomorske sile. Na taj su način azijski nomadi, kakvi su bili Mongoli i Turci, uspostavili velike imperije na Bliskom istoku i u istočnoj Europi. S druge su strane, Vikinzi i Englezi, kao pomorske sile, vrlo lako ovladavale velikim teritorijima i narodima. U 19. stoljeću se razvio novi sustav, industrijski sustav, za kojega Amery smatra da će biti u budućnosti najznačajniji, te da će stvarati moć kakvu će teško poništiti povijesni ili geografski determinizmi. On je tvrdio da će u budućnosti biti najmoćnije one države koje "… imaju najveću industrijsku osnovicu… te moć izumiteljstva i znanosti”. Predviđao je također kako će u budućnosti zračna sila biti presudna u ostvarivanju nadzora i utjecaja na određenom teritoriju. Zračnu je silu Mackinder gotovo u potpunosti zanemario. Amery je smatrao da su države obično dostizale premoć nad drugima korištenjem dva sustava. Na temelju jednog je bilo teško ostvariti bilo kakvu premoć. Primjerice, Amery je smatrao kako je Velika Britanija velika industrijska i pomorska sila. Moć Japana je također izvirala iz ta dva sustava. U središtu Ameryevog promišljanja bila je također sudbina Velike Britanije i zadržavanje njezine premoći u svijetu. On je predlagao savezništvo velikih pomorskih i industrijskih sila kako bi se uspostavila ravnoteža u odnosu na “stožer”, u kojemu je, isto kao i Mackinder, vidio najveću opasnost za svjetsku ravnotežu i mir. Stvarna moć, prema Ameryu, nalazila se u razvoju industrije i znanosti, jer je to bio jedini način prevladavanja određenih geografskih zapreka za ostvarivanje kontrole nad određenim teritorijem. Joseph Partch sa Sveučilišta u Wroclawu svijet i sukobe u njemu promatrao je iz perspektive područja u kojemu je živio. Za njega je najveća opasnost bila ovladavanje velikih sila srednjom Europom (Velike Britanije i Rusije). Stoga je u svojoj knjizi “Srednja Europa” upozoravao na opasnosti koje prijete tome prostoru i poslao jasnu poruku Njemačkoj o njezinoj ulozi u sprječavanju takvog razvoja povijesti. Po njemu, Mitteleuropa mora biti udružena, jer je to jedni način za opstanak i pariranje velikim silama. Posve drugačiji pristup europskoj cjelini dao je Vidal de la Blanche, koji je svoje radove objavljivao za vrijeme i poslije Prvog svjetskog rata. On je prihvatio dihotomiju koja svijet promatra kroz dvije cjeline: kopnenu i pomorsku. Smatrao je kako je pomorska cjelina važnija za svjetsku povijest i moć države od kopnene. Pomorski ljudi uspostavljaju vrlo jednostavno veze sa drugim teritorijima, komunikacija morem ima mnogo manje zapreka od one kopnom, itd. Velika Britanija postala je svjetskom silom zahvaljujući pomorskoj moći. Upravo na temelju pomorske moći i dostupnosti svih obalnih teritorija, pomorski se 3
Naslov njegova rada ukazivao je na raspravu s Mackinderovim tezama: Amery, L.S., Discussion Following the Pesentation of the Geographical Pivot of History, Geographical Journal, br. 23, 1904. 20
ljudi mogu širiti prema unutrašnjosti i time širiti svoj utjecaj prema unutarnjim područjima (stepama ili “stožeru”). Najcjelovitiji pogled na prepletenost geografije i povijesti nakon ili u vrijeme Macknidera dao je britanski geograf James Fairgrieve. 4 Njegov pristup identičan je Mackinderovom, jer svjetsku povijest promatra s prostornog stanovišta od davnina do početka dvadesetog stoljeća. Glavni značaj u svjetskoj povijesti ima raspored kopnene mase a unutar nje “paralelogram staroga svijeta”, koji je dijagonalno prerezan na dva dijela s pojasom niske ili potopljene zemlje. (SLIKA) Taj pojas predstavlja najvažnije središte povijesti čovječanstva odakle su kretale pomorske sile u osvajanje obala paralelograma, te ih na taj način uključivši u svjetski pomorski sustav u kojemu vlada Europa. Prihvatio je Mackinderov pojam Heartlanda za kojeg je još koristio i naziv “velika svjetska ravnica” (great plain of the world), što je domovina pastirskih i nomadskih naroda. Odredio je mjesta sukoba gdje se dodiruju pomorski i kopneni svijet. (SLIKA) Tome prostoru daje poseban značaj, jer je smatrao da upravo na tim prostorima može nastati neka velika sila, koja bi istovremeno ugrožavala “stožer” i primat pomorskih sila na svjetskim morima. Tu je posebice naznačio kako je Njemačka jedna od takvih mogućih novih sila, koja ima istovremeno položaj pomorske sile, ali i otvoreni prostor za ovladavanje istočnom Europom. Po njegovu mišljenju, glavni razlog stalnih sukoba je ljudska težnja za kontrolom energije. Kako energiju možemo dobiti iz fizičke okoline, njezin prostorni raspored izravno utječe na područja sukobljavanja u ljudskoj povijesti. Na nekim se prostorima sukobi stalno ponavljaju i obnavljaju. Kroz povijest su azijski nomadski narodi ugrožavali rubna agrarna područja upravo iz razloga što su njihovi energetski izvori za tadašnji način života bili nedostatni (hrana). Industrijska revolucija je i nastala kada se počeo koristiti rasprostranjeni oblik energije – ugljen, kojeg je trebalo samo iskopati i iskoristiti. On je smatrao da je posjedovanje vlastitih izvora energije jedna od najvažnijih pretpostavki za izgradnju državne moći. Fairgrieve je tvrdio da je sjeverni dio zemljine kugle pojas “selidbi i gibanja” i da je taj prostor izravno vezan uz napredak čovjeka i ostvarenje državne moći. U tom prostoru nalaze se države koje su najznačajnije za ljudsku povijest. Za njega se povijest svijeta, važna za ukupni razvoj, događala gotovo isključivo između 30 i 60 stupnjeva sjeverne zemljine širine. Velika središta civilizacije leže u Europi, Indiji, dalekom istoku i u sjevernoj Americi. Ta područja povezana su stalnim kretanjem i stalnim kontaktima po kopnu i moru. Južno od Ekvatora također postoje slični uvjeti kao i u tom sjevernom pojasu, ali je tamo premalo kopnene cjeline koja bi bila važna za svjetsku povijest. More je za njega imalo presudnu ulogu u ostvarivanju moći. Zalagao se za ostvarenje saveza Velike Britanije, Francuske, Italije, Portugala i Japana. Tim savezom pomorske sile ostvarile bi potpunu kontrolu mora, primorskih krajeva i pojaseva, kao i kontrolu nad širenjem “stožera”. Poslije Prvog svjetskog rata Fairgreive je također zagovarao osnivanje svjetske organizacije, koja bi, pod nadzorom zapadnih sila, uspostavila učinkoviti nadzor i svjetsku ravnotežu. U svojim razmatranjima često se vraćao pitanjima energije, te je smatrao kako je budućnost svijeta u iskorištavanju sunčeve energije. S obzirom na to, isticao je važnost kontrole tropskog pojasa. 4
Fairgrieve, J., Geography and World Power, University of London Press, London, 1915. 21
Zadnji važniji politički geograf toga doba bio je Vaughan Cornish, koji je svoje radove počeo objavljivati neposredno nakon Prvog svjetskog rata. On je također pridavao veliki značaj sjevernom umjerenom pojasu i nalazištima ugljena u tome području. Posebnu prednost imaju države koje izlaze na sjeverni Atlantik. Smatrao je kako je prestalo doba pomorskih sila i sve veću važnost dobivaju države koje kontroliraju kopnenu masu. Po njemu Velika Britanija polako prestaje biti velikom svjetskom silom. U svojoj knjizi “Geografija imperijalne obrane” 5 je tvrdio kako se stvari sve više okreću protiv britanskog imperija. Njegov odgovor na takvo stanje je bio razvoj “konfederativnog imperija” koji bi primio u partnerstvo sve Britance u svijetu. S takvom mrežom bogatstava i moći veliki britanski imperij bi se mogao učinkovito suprotstaviti silama koje su počele djelovati protiv njega. Umjesto zaključka 1. Svjetski je pristup nastao u vrijeme spoznavanja čovjekove zajednice kao jedne cjeline. Presudan utjecaj na takav zaključak imala je Darwinova teorija evolucije, koja je, zapravo izjednačila sve ljude bez obzira na boju kože i njihovo nasljeđe. 2. “Zemaljsko jedinstvo” se na početku stoljeća promatralo kao organsko jedinstvo, iz čega su i proizašle tvrdnje kako je ljudsko društvo vrlo slično po svom funkcioniranju prirodi i odnosima u njoj. Državu su stoga promatrali kao živo biće, koje se rađa, raste, razvija, umire i nestaje. 3. U prirodi se među živim organizmima vodi određena bitka i samo najspremniji preživljavaju. Tako i države koje imaju vlastitu aktivnu viziju mogu preživjeti u nepovoljnim međunarodnim uvjetima. Iz toga proizlazi da države moraju voditi ratove da bi preživjele. Ekspanzija je bila poželjna i jedini način za ostvarenje još veće moći. 4. Geopolitičari toga vremena uglavnom svoje učenje prezentiraju u obliku scenarija, s nekoliko glavnih elemenata koji su ukazivali na poželjno djelovanje njihove države, odnosno drugih država u tadašnjem svjetskom sustavu, s ciljem ostvarivanja što veće moći. 5. Čovjek ima malo utjecaja na događaje koji nastaju na temelju određenih geopolitičkih konačnosti i njegova slobodna volja da čini nešto prema svojemu scenariju, a koji nije u skladu s općim zakonitostima može mu samo nanijeti nesagledive štete. (Božji mlinovi melju polako, ali vrlo sitno). Ljudi žive unutar nekih stalnih istina koje djeluju na njihovo mišljenje, što je presudno u njihovom djelovanju. 6. Na kraju Prvog svjetskog rata geopolitičari su došli do zaključka kako je moguće svijet urediti bez rata. Vrijeme stalnog mira i ravnoteže moglo bi zaustaviti neke negativne procese za razvoj čovječanstva koji su se razvijali u uvjetima stalnog ili povremenog ratovanja za teritorije. Rat je postao zapreka napretku. Ako je rat bio sredstvo za ekspanziju kao osnovicu napretka prije industrijske ravolucije, sada je mir postao presudnim za industrijski napredak. 7. Britanski geopolitičari bili su posebno zabrinuti za sudbinu Velike Britanije. Sve njihove analize pokazivale su zabrinjavajuće svjetske procese koji ugrožavaju primat Velike Britanije u svijetu, a posebice u pojedinim regijama. 8. Napredak se uvijek povezivao s morem i podnebljem u kojemu su se određeni narodi razvijali. Skoro svi geografi toga vremena su moru pridavali presudnu važnost. Opći
5
Cornish, V., A Geography of Imperial Defence, Sifton Praed, London, 1923. 22
napredak omogućili su pomorski ljudi i njihova mogućnost pomorske komunikacije s udaljenim priobalnim narodima. 9. Umjereni sjeverni pojas posebno je pogodovao razvoju čovječanstva i naroda. Ellsworth Huntingdon tvrdio je kako je priroda izravno utjecala na život i razvoj umjerenog sjevernog pojasa preko ciklonskih ciklusa. 10. U umjerenom pojasu živjeli su narodi za koje su geopolitičari upotrebljavali pojmove “civilizirani narodi, civilizirane sile, viša civilizacija, napredni narodi, itd. Za “necivilizirane” i “barbarske” narode je bila sreća ako su ih osvojili i pokorili “civilizirani” narodi. To je bila osnovica eurocentričnoga, odnosno zapadnocentričnoga pogleda na svijet. 11. Došlo je do svojevrsne “ateizacije” ljudske civilizacije, jer je Bog postao mehanicistički duh materijalnog razvoja. 12. Prvi svjetski rat je doveo do promjena na svjetskoj sceni, a jedna od glavnih promjena ogledala se u stavu prema ratu i fizičkom osvajanju teritorija. Također je srušena teza o postupnom i evolucijskom razvoju društva (Oktobarska revolucija). Mnoge stvari su se promijenile, ali je malo toga obrađeno u djelima geopolitičara onoga doba. Zašto? Najveće promjene dogodile su se u rubnim i unutarnjim kopnenim državama, a najmanje u pomorskim i otočnim državama. Geopolitika je bila razvijena upravo u ovima posljednjima i njezini predstavnici su svijet i dalje gledali na stari način. Kaos koji je zahvatio Heartland i dio Rimlanda nastojali su “urediti” na stari način: utjecajem zapadnih sila, ali ne više kroz fizičko prisustvo, već kroz stvaranje svjetske organizacije u koji bi presudni utjecaj imale zapadne industrijske i pomorske sile. 13. Sve je to značajno utjecalo na promatranje svjetskih procesa. Polako se napuštao socijalni darvinizam, jer se pokazao nedovoljnim za objašnjavanje događaja prije, tijekom i poslije Prvog svjetskog rata. Cilj geopolitičara koji su pisali poslije Prvog svjetskog rata bilo je prikazati stanje u svjetskim procesima i pronaći scenario koji bi bio najpovoljniji za velike svjetske pomorske sile. Njihovo učenje i političke pozicije koje su neki od njih zauzimali (Curzon), izravno su utjecale na posljeratno uređenje na europskom kontinentu. Pod utjecajem Curzona došlo je do stvaranja tampon zona u istočnoj Europi. 14. Na europskoj sceni pojavila se i nova opasnost, koja se nije mogla teritorijalno ograničiti. Naime, dolaskom boljševika na vlast u Rusiji, Europom se proširio strah i opasnost od širenja komunizma, odnosno pobuna radničke klase u njihovim državama. Da bi spriječili prelijevanje boljševizma izvan ruskih granica, zapadne su sile podržale protivnike revolucije i pomagale im u oružanoj borbi protiv boljševika. No, tu su politiku napustile već 1921. godine, kada su priznale boljševičku Rusiju. 15. Rusija je ipak izgubila dosta svoga teritorija u istočnoj Europi. Događaji u tom prostoru odvijali su se na temelju kombinacija nekoliko prijašnjih geopolitičkih scenarija. Nastale su nove države, stvorena je tampon zona, počele su se primjenjivati neka načela iz Wilsonovih 14 točaka, neka načela nove organizacije Lige naroda, itd.
23
NJEMAČKA GEOPOLITIČKA ŠKOLA Ukoliko želimo istražiti i opisati njemačku geopolitičku školu, potrebno je prije toga napraviti kratki pregled dotadašnjih geopolitičkih učenja. Geopolitika je svoj puni zamah dobila upravo između dva svjetska rata i u tom vremenu posebno intenzivno se razvijala u Njemačkoj. Kao što je poznato, osnove geopolitičkog mišljenja razvijane su već stotinu godina ranije i oblikovale su ideje koje će kasnije koristiti njemački geopolitičari. Porijeklo tih ideja može se jednako pronaći u Europi (Mackinder), ali i u SAD-u. Za razvoj njemačke geopolitičke škole najzaslužniji je Karl Haushofer (1869.-1946.), koji je bio profesor geografije na Sveučilištu u Münchenu. On je osnovao Institut za geopolitiku u okviru kojeg je utemeljio i izdavao časopis “Zeitschrift f ür Geopolitik”. Njegov sin Albrecht također je bio u grupi geopolitičara koji su slijedili učenje Karla Haushofera. Njemačka geopolitička škola razvila se na sljedećim idejama, učenjima i procesima: 1. američka ideja “Manifest Destiny” 2. ideja izolacionizma 3. Monreova doktrina 4. kolonijalna osvajanja europskih sila 5. ekonomistički determinizam 6. razvoj socijalnog darvinizma. “Manifest Destiny” To je ideja koja znači neotklonjivu nuždu koja upućuje jedan narod ili rasu da se proširi na određenom teritoriju sve do odgovarajućih prirodnih granica. Američko vjerovanje i zastupanje “Manifest Destiny” ideje bilo je u SAD-u rašireno sredinom 19. stoljeća (između 1830.-1860. godine). Mnogi geopolitičari uzimaju je za najstariju modernu geopolitičku ideju, ali koja nije bila zasnovana na militarizmu i nasilnom širenju. “Manifest Destiny” zapravo znači program i težnju postupnog mirnog zauzimanja čitavog sjeverno-američkog kontinenta. Zašto je u ostvarivanju te ideje izostala upotreba sile kao “opravdanog” mehanizma za osvajanje teritorija? Odgovor je više nego jednostavan: a) nepostojanje velikih i jakih protivnika koji bi bili u stanju spriječiti takvo širenje i, b) relativno skromne oružane snage koje su SAD imale na raspolaganju (bila je u to vrijeme jako izražena ideja da jaka stajaća vojska može biti velika prijetnja državi i društvu, te su stoga, ali i zbog nepostojanja jakih nepirjatelja, u SAD-u u tom razdoblju imali relativno slabe stalne vojne snage). Ova ideja proizašla je i iz prakse koju su SAD primjenjivale u pridobivanju novih teritorija. Primjerice, 1819. godine otkupljuju od Španjolske Floridu, 1867. godine Aljasku od Rusije, dok su Novi Meksiko i Kaliforniju dobili ratom, koji je izbio nakon ulaska Teksasa u Savez. U središtu ideje “Manifest Destiny” nalazi se potreba država za širenjem teritorija, jer je to biološka nužnost u životu država. Države su organizmi kojima je rast jedno od najvažnijih obilježja. Da bi država uspostavila ravnotežu u svome razvoju ona mora težiti formiranju prirodno-geografskih cjelina koje će se oslanjati na prirodne granice. U sjevernoj Americi prirodne granice su podrazumijevale čitavi kontinent, kao i otočje koje mu gravitira. U njemačkoj interpretaciji prirodne granice su podrazumijevale “okupljanje” Mitteleurope, težnja prema istoku i kontroli Rimlanda, formiranje pan-oblasti. Ova ideja poklapanja država sa prirodno-geografskim cjelinama kasnije je uključila ideju o gospodarskoj cjelovitosti i samodostatnosti. Stoga je gospodarska autarhičnost postala bitno geopolitičko 24
obilježje. U drugoj polovici 19. stoljeća, ideja “Manifest Destiny” dobila je sredstvo koje će omogućiti daljnje teritorijalno širenje i širenje utjecaja kroz Mahanove ideje o pomorskoj moći. “Manifest Destiny” ideja podsjeća vrlo na njemačku ideju “Lebensraum”. No, među njima postoje i značajne razlike: dok je geopolitika postala službena državna znanost i vanjskopolitička orijentacija predratne Njemačke, “Manifest Destiny” nije nikada u SAD-u prihvaćena kao službena politika. Tek iza Drugog svjetskog rata SAD počinju voditi jednu zaista svjetski orijentiranuu politiku. Dok se “Manifest Destiny” ideja odnosila samo na američki kontinent i okolne otoke, u odnosu na Europu provodila se politika izolacionizma. Sam izolacionizam također ima geopolitički sadržaj, jer se mogao razvijati samo u povoljnim prostornim uvjetima, kakve su SAD svakako imale. Povezanost države i njenog teritorija izražena je u Njemačkoj krilaticom “Blut und Boden”. Učenje o prostoru središnja je tema njemačke geopolitike. Od svih geopolitičkih hipoteza najvažnije su one koje raspored i značenje odnosa snaga u svijetu dovode u vezu s njihovim prostornim odnosima i položajem. Među njima se nalaze mnoge koje i danas vrijede. Ove hipoteze možemo svrstati u četiri grupe: 1. Raspored kopna i mora 2. Obilježja klime 3. Ekonomsko-deterministički pristup 4. Razvoj tehnologije. Njemački geopolitičari shvaćaju prostor na pet načina: 1. “Raumgeopolitik” – ističe značenje teritorija koji zauzima neka država kao živi organizam. Ovo državno područje treba shvatiti kao životni prostor (“Lebensraum”). 2. Prostor mora imati autarhične osobine 3. Prostor se dijeli na Pan-oblasti 4. Nužno je vladanje kopnenom masom 5. Države se šire prema prirodnim granicama. A. Njemački geopolitičari prostor su dijelili na:
1. Onaj koji potpuno zauzimaju Nijemci 2. Onaj u čijim dijelovima postoje i ostale etničke skupine, ali su u manjini 3. Onaj u kome su Nijemci manjina, ali zbog svoje rasne i kulturne “superiornosti” imaju “pravo” dominirati. B. Autarhičnost prostora
Ona podrazumijeva da na određenom prostoru prostoje uvjeti za razvoj neovisne privrede u cjelini, ili njezinih pojedinih dijelova. Ukoliko toga nema, a država ima druge potencijale za razvoj, tada je nužno širenje prema prostorima koji raspolažu resursima za razvoj neovisne privrede. Prema tome, širenje se ne može izbjeći, jedino o čemu moramo voditi računa jest izbor najboljih sredstava za ostvarenje istog. Hitlerovi munjeviti ratovi očito su imali u vidu zauzimanje prostora koji su bogati sirovinama. Borba za određene sirovine čine i danas neobično važnu, a često i najvažniju osnovu međunarodnih političkih odnosa. C. Podjela svijeta na “pan-oblasti”
Formiranje pojedinih “pan-oblasti” pruža mogućnost za stvaranje nekoliko velikih, autarhičnih cjelina u kojima određene sile imaju odlučujuće značenje. Geopolitičari su svijet 25
dijelili na nekoliko “pan-oblasti” koje se protežu u smjeru sjever-jug, tako da obuhvaćaju sve klimatske pojaseve. Time je trebalo omogućiti klimatsku i vegetacijsku raznolikost, koja bi bar u jednom smislu osiguravala potrebnu sirovinsku autarhičnost. Njemački geopolitičari su predviđali četiri velike “pan-oblasti”: 1. Pan-Ameriku, 2. Euroafriku (do granice sa SSSR-om) 3. Pan-Rusiju (Rusija s dijelom Sibira i Indijom) 4. Istočna Azija (sovjetski daleki istok, dio Sibira, Kina, Indonezija, Australija). Vodeće sile u tim oblastima bile bi SAD, Njemačka, Rusija i Japan. D. Odnos kopna i mora
Geopolitičari nakon Mackindera gotovo u potpunosti su prihvatili njegovo učenje o svjetskim prostornim odnosima. Prema idejama njemačke geopolitičke škole, novi poredak se trebao oslanjati na veliku kopnenu masu kojom bi dominirala Njemačka. Njemačka se nalazi u središtu Rimlanda i to u onom dijelu koji omogućava laki prolaz prema Heartlandu. Spoj Rimlanda i Heartlanda omogućio bi kontrolu svjetskog otoka, a preko toga i cijelog svijeta. U tome su u potpunosti potvrđene teze Mackindera. Haushofer, kao glavni predstavnik njemačke geopolitičke škole, smatrao je da Njemačka treba poticati suradnju i prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. U tim odnosima Njemačka bi mogla lako dominirati zbog svoje kulturne, znanstvene, tehnološke, industrijske razvijenosti. Time bi se ostvarili ključni preduvjeti za kontrolu Svjetskog otoka. U sporazumu koji je Njemačka 1939. godine potpisala sa Sovjetskim Savezom Haushofer je vidio ostvarenje njegovog učenja. E. Prirodne granice
Prema tumačenju njemačke geopolitičke škole, granice država samo su linije predaha neke nacije na njezinom putu prema svjetskoj prevlasti. Država se širi prema svojim prirodnim granicama. Koje su njezine prirodne granice i kako znati kada treba prestati sa širenjem? To je zapravo teško odrediti, jer države koje kreću u ekspanziju bivaju vrlo teško zaustavljive. U nekim interpretacijama, prirodne granice se određuju prema stupnju i intenzitetu otpora širenju. Sve dok lakoćom svladava zapreke tijekom širenja, nije ostvarila svoje prirodne granice. F. Ciklička teorija u razvoju država
Njemačka geopolitička škola prihvatila je cikličku teoriju u objašnjavanju razvitka pojedinih naroda. Države i nacije u svojem razvoju prolaze kroz četiri faze: 1. Inicijalna faza (razvoj iz “regije jezgre”, unutarnja konsolidacija prostora i političkih struktura, organizacija prostora. U toj fazi još nema izraženih želja za širenjem). 2. Faza mladosti (Konsolidirana država počinje pokazivati politiku snage u odnosu na druge teritorije. Demografski porast je jako bitan faktor u toj fazi) 3. Razdoblje zrelosti (teritorijalno širenje države prestaje, ona gubi neka područja i dolazi do slabljenja bitnih elemenata njezine moći) 4. Razdoblje starosti (nema osvajanja, veličina teritorija se smanjuje pod pritiskom i širenjem država koje se nalaze u fazi mladosti, ili pak dolazi do raspada neke veće političko-teritorijalne cjeline na više manjih država).
26
Geopolitika se razvila u Münchenu i za njezin razvoj je najzaslužniji Karl Haushofer. Od početka dvadesetih godina 20. stoljeća počela se širiti njemačkim sveučilištima, tako da se njome znanstveno bavilo veći broj znanstvenika. Najznačajniji su: Karl Haushofer, Albrecht Haushofer, Ewald Banse, Wulf Siewert, Colin Ross, Johannes Kühn, Richard Hennig i Kurt Vowinckel. Geopolitika koja se razvijala u Münchenu je bila sinteza povijesti, ekonomije, politike i prirodnih znanosti, povezanih sa upotrebom prostorne i zemljine perspektive. Bila je Wissenschaft und Kunst (znanosti i umjetnost), a njezin je cilj bio dosegnuti razumijevanje dinamičnog djelovanja države s promatranjem njezine morfologije i međusobnog djelovanja njezinih sastavnih dijelova. Njemačka je geopolitička škola svoja učenja temeljila na anglosaksonskim geopolitičkim učenjima Mahana, Mackindera i Fairgrieva. Predstavnici njemačke geopolitičke škole su tvrdili da ona predstavlja znanstvenu metodu za uređivanje geografskih podataka na način da se razvije prostorni pogled na svijet i razvoj čovjeka i naroda, tzv. Weltanschaung, te da se pri tome upotrebljavaju metode razuma i intuicije, kako bi se došlo do odgovarajućih zaključaka. Oni su preuzeli poimanje države kao organizma od Kjellena. Država ima potrebe, a jedna od osnovnih za njezino preživljavanje je Lebensraum. Najbolje je ostvariti Grossraum, jer on jamči veći dinamizam i širu gospodarsku potrebu za preživljavanje države. Bitna odrednica toga širenja je širenje vlastite nacionalne kulture, što je najbolji mehanizam za osvajanje prostora. Dinamična država mora osvajati prostor i postati neovisna o resursima koje posjeduju druge države. Nacionalni prostor treba također osigurati sigurnim granicama. Što je veći prostor koji država kontrolira oko njezinog jezgra, to je država moćnija i slobodnija u svojem djelovanju. Ključna obilježja prostorne strukture države su “geografski manometri”, koji su važni za rast i razvoj države. Oni uključuju: glavni grad, unutarnja os, područja moći, kulturnu dinamiku i rast rubnih područja. Unutarnja os je glavna crta razvoja državne moći. Dinamične države se nužno šire na susjedne, prije svega, male države, koje još nisu razvile svoje čvrste političke strukture i koje je potrebno “organizirati” (tu se prije svega misli na one države koje nastanjuju Slaveni). Ostale velike države će se zasigurno posvađati oko preostalog prostora, odnosno, mala je vjerojatnost da će se udružiti u koaliciju koja će se protiviti širenju Njemačke. Pored širenja po kopnu, moćna država se mora orijentirati i na more, jer je ono uvijek bilo izvor bogatstava i trgovine. Njemački geopolitičari su tvrdili da more ne razdvaja, već da povezuje, te da je dobra osnovica za daljnje širenje. Haushofer je često citirao Ratzela: “Samo more može pomoći u stvaranju svjetske sile. Korak preko mora je najvažniji događaj u povijesti bilo koje nacije”. Jednakog mišljenja je bio i Siewert koji je tvrdio da se utjecaj kopnene sile uvijek ograničava na dostupno kopno, dok se utjecaj pomorske sile može uvijek rastegnuti na cijeli svijet. Dinamična se država mora širiti na pogodni i korisni teren, a nikako ne na nepovoljni. Geografija mora biti saveznica, a ne protivnik. Uspješno širenje uz primjenu i pomoć geografije može dovesti do smislenih država, odnosno regija (panregije). Haushofer je također pridonio razvoju rasističke komponente nejmačke geopolitike, jer je tvrdio da se narodi mogu podijeliti na prostorno dinamične i prostorno vezane narode. Bez obzira kojoj rasi pripadali, prostorno dinamični narodi imaju sudbinu da se šire, čime razvijaju posebna narodna i kulturna obilježja koja prihvaćaju prostorno vezani narodi. 27
Prostorno dinamični narodi su voditelji i organizatori prostora, a ta njihova obilježja proizlaze iz njihove dinamike i otvorenosti. Taj princip nazvan je Führerprinzip i na njemu se temeljila nacistička dogma. Njemačka geopolitička škola razvila je svoje učenje na temelju nepravdi koje je, prema njihovu tumačenju, učinio Versailleski poredak poslije Prvog svjetskog rata. U to je vrijeme njemačka geopolitička škola procjenjivala kako Njemačka ima “otkinute” neke dijelove iz svojega teritorijalnog i nacionalnog korpusa koji se moraju vratiti, kako bi se zaokružio smisleni nacionalni teritorij. Tvrdili su također da Njemačka pripada velikim silama, ali da je najslabija među njima, te da valja poraditi na jačanju, kako bi se ostvarila ravnoteža u odnosu na druge sile. Za njemačku geopolitičku školu je istočna Europa predstavljala sudbinski prostor, na kojega se Njemačka morala širiti. Mirovni poredak poslije Prvog svjetskog rata na tom prostoru je stvorio nove države, koje su trebale spriječiti širenje Njemačke. Na takvo rješenje, smatrali su u njemačkoj geopolitičkoj školi, veliki su utjecaj imale Velika Britanija i Francuska. Stoga su taj pojas prema Sovjetskom Savezu nazivali “vražji pojas” (Teufelsgürtel) oko njemačkog prostora i države. Cilj njemačke vanjske politike trebao je biti uništavanje toga pojasa i uspostava njemačkog političkog poretka u njemu, što nije nužno pretpostavljalo i njegovo fizičko osvajanje. Narodi koji su živjeli u tom prostoru mogli su, uz njemačku pomoć, organizirati i izgraditi takav sustav koji bi odgovarao njemačkom, a bio bi pretpostavka za političku, gospodarsku, vojnu i kulturnu suradnju. Takva strategija je bila nužna, jer je postojala svjetska zavjera protiv takvih interesa i sudbinskog zova Njemačke da krene prema istoku Europe. Najveći protivnik bila je Velika Britanija, odnosno anglosaksonski svijet koji je svjetsku moć stvorio na temelju gospodarskog i političkog liberalizma, koji je u svojemu središtu imao toleratnost prema različitostima. Liga naroda je bila također izraz takve strategije, jer su u njoj prevladavale Velika Britanija i druge pomorske sile. Otuda i ideja Haushofera da se napravi savez sa Sovjetskim Savezom, te da se na taj način neutralizira utjecaj pomorskih sila u svjetskoj politici. Ukoliko bi se tom savezu priključio i Japan, tada bi to bila jaka osnova za svjetsku ravnotežu ili prevladavanje. Najveći neprijatelj je bila svakako Velika Britanija i ujedno najveći problem tadašnjeg svijeta. Haushofer je smatrao da je Velika Britanija svjesna gubitka svoje svjetske moći, te da je Liga naroda jedan od mehanizama da se ta moć zadrži što se duže može. Pored toga, smatrao je da je struktura Britanskog imperija takva da polako postaje svjetski problem, te da će se raspasti jer postaje geopolitički zasićen. Najveća slabost imperija je bila udaljenost teritorija od matice i veliki problemi koji su nastajali ako bi se ti teritoriji htjeli braniti. Pored toga, zračna sila je umanjila u potpunosti prednosti geografskog položaja koji je imala Velika Britanija. Na temelju analize razvoja Britanskog imperija, Haushofer je zaključio kako razdoblje pomorske sila polako slabi, te da će jačati kopnene sile. S obzirom da pomorske sile neće dopustiti naglo slabljenje svoje moći i gubitak svjetske prevlasti, sukob je neizbježan. S obzirom da je čuvar dotadašnjeg svjetskog poretka bila Velika Britanija, najveći sukob treba očekivati s njom. Iako je opće rašireno mišljenje kako je njemačka geopolitika davala smjernice njemačkoj vanjskoj politici, istina je ponešto drugačija. U čemu se razlikovala njemačka geopolitika i njemačka vanjska politika? U sljedećem: 28
1. Za Haushofera su zapadne sile (Velika Britanija i Francuska) bile najveći neprijatelji i s te strane je očekivao najveći otpor njemačkoj vlasti. Njemačka vanjska politika je sve do 1938. godine imala nešto drugačiji odnos prema Velikoj Britaniji. 2. S obzirom da su zapadne sile opasnost, Haushofer je predlagao da se tome posveti posebna pozornost. Njemačka vanjska politika je odredila druge priroritete: uređivanje Mitteleurope pod njemačkim nadzorom, utvrđivanje Lebensrauma na istoku i ostvarenje politike Drang nach Osten. 3. Haushofer je predlagao savezničke odnose sa Sovjetskim Savezom. Politika Drang nach Osten je nužno vodila u sukob sa Sovjetskim Savezom. Pakt protiv Komiterne je navjestio mogućnost sukoba, dok je sporazum iz 1939. godine sa Sovjetskim Savezom bio u skladu sa njemačkom geopolitikom. Na kraju je Hitler odlučio potpuno suprotno od onoga što mu je sugerirala njemačka geopolitika. 4. Osvajanje kopna i mora je trebalo biti u ravnoteži. Njemačka vanjska politika se gotovo u potpunosti usmjerila prema osvajanju kopna. 5. Ostvarivanje ravnoteže sa zapadnim silama je bila nužnost. Njemačka vanjska politika se u početku bavila više istokom Europe i namjeravala je, barem u prvoj fazi, podržavati status Velike Britanije i Francuske kao velikih sila. 6. Haushofer je bio protiv objave rata SAD-u. Smatrao je da bi Japan također morao za svoje potrebe više voditi računa o suradnji sa SAD-om, nego planirati sukob za prevlast na Tihom oceanu. 7. Njemačka geopolitička škola isticala je važnost kontrole Sredozemlja. Hitler je taj prostor gotovo u potpunosti prepustio Italiji, koja ga nije bila u stanju kontrolirati. Prva intervencija na njemački Reich je išla upravo na taj prostor. Njemački geopolitičari su precijenili moć Mussolinijeve Italije. 8. Haushofer je smatrao kako Japan svoj utjecaj treba širiti južno od svoga područja, odnosno da mora kontrolirati jugoistočnu Aziju i sve pomorske puteve u tom prostoru. Smatrao je da je Japan sila koja ne može kontrolirati veliku kopnenu masu. Japan je učinio upravo suprotno-nastojao je osvojiti Mandžuriju i kontrolirati kopnenu masu istočne Azije. 9. Njemačka geopolitička škola nije predlagala podčinjavanje naroda istočne Europe, već su predlagali neku vrstu saveza sa njemačkom državom. Njemačka vanjska politika je preuzela rasne zakone koji su proizašli iz nacističke ideologije i počela ih primjenjivati protiv naroda istočne Europe, čime je izazvala sveopći otpor. Istina je da su nacisti vrlo selektivno preuzeli neke elemente njemačke geopolitičke škole i ugradili ih u svoju vanjsku politiku. To je donekle i smetalo njemačkim geopolitičarima, tako da su često, u nemoći da nametnu svoje ideje, objašnjavali i branili njemačku vanjsku politiku, iako je to bilo protiv njihovog učenja. Za razliku od zapadne geopolitičke misli koja je poslije Prvog svjetskog rata krenula u smjeru razvoja internacionalizma kao obliku sprječavanja novih svjetskih sukoba, njemačka geopolitička škola usmjerila se prema konceptu 19. stoljeća-imperijalizmu. Nije stoga čudno što je njezin koncept gotovo u potpunosti zamro nakon Drugog svjetskog rata. FRANCUSKA GEOPOLITIČKA MISAO PRIJE DRUGOG SVJETSKOG RATA Francuska geopolitička misao zapravo je bila u velikoj mjeri samo odgovor na njemačku geopolitičku školu. Ona nije imala dovoljno uporišta za samostalni nastup u sustavu znanosti u Francuskoj. 29
Poznato je da je njemačka geopolitička škola optužila Francusku da je ona oblikovala europski poredak poslije Prvog svjetskog rata, te da je zaposjela teritorije koji su pripadali Njemačkoj. Iz tih optužbi proizašlo je stalno nepovjerenje između dviju država. Njemačka geopolitika je promatrala Francusku kao silu koja je u opadanju i koja je svoju moć potrošila. Francuska je država, smatrao je Haushofer, koja svoju moć može crpiti i sa kopna i mora. Francuska je sudbina da nikada ni jednu stranu nije iskoristila u potpunosti, već se njezina moć nalazila negdje između spomenutih orijentacija. To je onemogućavalo puni razvoj francuske moći. Pored toga, Francuska se pokazala lošom kolonijalnom silom, jer ni jedno područje koje ja zaposjela nije razvijala, već ga je iskorištavala do krajnjih granica. Dopuštala je miješanje rasa, odnosno dopuštala je stanovnicima svojih kolonija da se nasele u Francuskoj. Svoju je vojnu doktrinu zasnivala na statičnoj obrani duž Maginot linije i bilo je samo pitanje dana kada će jedna dinamična sila srušiti francusku moć. To se i dogodilo. Francuska je geopolitička škola napala izvore iz kojih je svoje učenje crpla njemačka geopolitička škola. Prije svega, napali su organsku teoriju države i smatrali da su svi zaključci do kojih je došla njemačka geopolitika u stvari pogrešni, jer su krenuli od te teorije koja je potpuno neodrživa. Njemačku geopolitičku školu prozvali su neznanstvenom, jer je imala za cilj utvrditi metafizičke ciljeve države za ostvarivanje njezine moći. Također su smatrali da su njemačke ideje pod velikim utjecajem židovske religiozne misli. Takvim teškim ocjenama njemačke geopolitike od strane Francuske pridonio je i stav o “beznačajnosti” Francuske u novom poretku, odnosno ona je trebala postati država pod političkom i gospodarskom kontrolom Njemačke. Dakako da su takvi stavovi izazvali žestoku reakciju geopolitičara iz pobjedničke sile iz Prvog svjetskog rata. Francuske geopolitičare nisu samo naljutili stavovi o državi kao prirodnom organizmu, već im nije bilo po volji to što je vodeću ulogu u razvoju geopolitike preuzela upravo Njemačka. U osnovne geopolitičke postavke francuske geopolitičke škole mogu se uključiti: 1. Nasuprot njemačkim i britanskim geopolitičarima koji su Europu vidjeli u središtu zbivanja, francuski geopolitičari smatrali su da se svijet promijenio, te da se središte zbivanja u svijetu premješta iz Europe prema SAD-u na zapadu i Japanu na dalekom istoku (A. Damangeon, 1920., Siegfrid, 1927.). 2. Francuski geopolitičari su smatrali da je glavni geopolitički izraz europske globalne hegemonije bio pomorski imperijalizam, koji je najviše pripomogao razvoju britanskog imperija. Taj je imperij imao za cilj “civiliziranje” svijeta prema europskim načelima i dostignućima i tu je zadaću jedno vrijeme i izvršavao, mada se može reći da je iz toga proizašlo i puno problema. 3. Francuski geopolitičari predvidjeli su slabljenje moći britanskog imperija, jer se suočio s novim problemima kao što su: udaljenost kolonija od centra, heterogenost i prisutnost po cijelome svijetu. Sve su to elementi koji su potaknuli slabljenje moći britanskog imperija. 4. Naglašavali su islam kao najveću opasnost za zapadni svijet. Ta je njihova procjena više bila temeljena na unutarnjim francuskim prilikama gdje se nalazilo mnogo useljenika iz francuskih kolonija, što je francuska država dopuštala, za razliku od drugih kolonijalnih sila, koje su imale selektivni pristup tom problemu. S obzirom da je u Francusku u to vrijeme dolazilo dosta muslimana, francuski geopolitičari tu su “unutarnju” opasnost preslikali na cijelu zapadnu civilizaciju. 30
5. Smatrali su da se središte britanskog imperija stabiliziralo u području Indije i Indijskog oceana, te da je Sueski kanal postao glavnom žilom kucavicom za povezivanje dva velika središta imperija. Stoga je područje Sueskog kanala postalo od životne važnosti za Veliku Britaniju. 6. Također su smatrali da je jedna od najvećih opasnosti britanskom imperiju rastući idealistički nacionalizam, koji je bio najjači upravo u Indiji. Smatrali su da je europska imperijalistička ideja puno slabija u odnosu na idealistički nacionalizam, te da to nužno dovodi do slabljenja imperija. 7. Mjesto britanskog imperija mogu zauzeti SAD i Japan, jer su to dvije države čiji je razvoj dovoljno jamstvo za ostvarivanje svjetske moći. Takav razvoj događaja temeljili su na rastu značaja Pacifičkog područja, kojeg su jedino bile u mogućnosti kontrolirati dvije spomenute države. Što su francuski geopolitičari rekli o Francuskoj? 1. Najveći je problem i briga Francuske njezin istočni susjed – Njemačka. 2. Njemačkim idejama Mitteleuropa i Kulturboden suprotstavili su ideje ljudske dobre volje i suradnje. 3. Ideji Kultur su suprotstavili pojam civilizacije. Duhovnu moć su postavili nasuprot pojma Macht. Čovjeka kao aktivno biće su postavili nasuprot državi kao organskom biću. Međunarodnu suradnju su stavili nasuprot nacionalnoj isključivosti. Ukratko, humanistički su pristup stavili protiv teološkome. 4. Vidjeli su Francusku u europskom savezu ravnopravnih naroda, čime su odbacivali namjere njemačke geopolitičke škole s Francuskom 5. Bili su svjesni slabosti koje je imala Francuska i bilo im je jasno da je malo ostalo od velike svjetske i europske sile. Stoga se ona nije mogla natjecati s drugim silama, već je nastojala zajednicu država urediti na ravnopravnosti velikih i malih, moćnih i slabih. Sličnosti između njemačke i francuske geopolitičke škole 1. Oboje su zaključili da se bliži kraj europskog utjecaja u svijetu. 2. Zadržavanje europskog utjecaja u svijetu moguće je ostvariti jedino udruživanjem Europe. Razlika je bila jedino u vizijama kako to ostvariti. 3. Složili su se u tome da je neizbježan rast SAD i Japana, te da su to dvije sile koje mogu najbolje iskorititi svoje komparativne prednosti. 4. Britanski imperij slabi i bliži se svome kraju. Za Nijemce je to bila dobra vijest, za Francuze nepovoljna. 5. Područje Tiho oceana postaje ključno područje za ostvarivanje svjetske moći. Zaključak 1. Francuska se geopolitička škola zalagala za nastavak mira, dok se njemačka zalagala za rat. 2. Francuska je vanjska politika radila sve kako bi se ostvarila opća stabilnost i sigurnost u Europi na načelima suradnje, dok je Njemačka težila hegemoniji. 3. Francuskoj vanjskoj politici puno je manje pomagala geopolitika u odnosu na Njemačku. Geopolitika je čak propustila dati dobre savjete u pogledu izgradnje vojne doktrine i izgradnje geografskog izraza vladajuće vojne strategije - Maginot linije. Naime, ona na 31
granici prema Belgiji nije bila izgrađena, zbog specifičnih odnosa i reakcija od strane Belgije. Upravo je u taj prostor Hitler koncentrirao svoje napade. 4. Francuska geopolitička škola samo je odražavala opću klimu statičnosti koja je vladala u međuratnoj Francuskoj. U tom pogledu je Njemačka bila mnogo dinamičnija država, koja je imala jasne ciljeve i sredstva za njihovo ostvarivanje. RAZVOJ GEOPOLITIČKE MISLI U SAD-u IZMEĐU DVA SVJETSKA RATA Kao i francuska geopolitička škola, tako se i američka orijentirala u prvim godinama svoga razvoja na proučavanje njemačke geopolitičke škole. To ne treba čuditi, jer je bilo rašireno mišljenje kako je upravo njemačka geopolitička škola predstavljala obrazac za djelovanje vanjske politike. Potreba za razumijevanjem njemačke geopolitike nije bila samo usmjerena prema razjašnjavanju vanjskopolitičkih ciljeva Njemačke, već je u njoj bila sadržana želja za spoznajom geopolitičkih zakonitosti na temelju kojih se mogao stvoriti vlastiti geopolitički pogled na svijet i procese u njemu. Za razliku od Njemačke, gdje je geopolitika nastala i razvijala se u akademskim krugovima, da bi se proširila na političke krugove, u SAD-u se počela razvijati u akademskim krugovima i širila se više kroz javnost nego što se proširila kroz političke krugove. Geopolitika je u SAD-u postala primjeren oblik za objašnjvanje međunarodnih odnosa. Na kasni razvoj geopolitike i globalnog pogleda na svijet utjecao je i američki izolacionizam, kojemu nije bila potrebna geopolitička metoda za objašnjavanje događaja i procesa u svijetu, jer se za njih u SAD-u nisu posebno interesirali. Pored toga, neki autori ističu kako je i slabo poznavanje svjetske geografije u SAD-u bitno utjecalo na nedostatak globalnih pogleda. Primjerice, po mišljenju Archibalda Coolidgea prosječni Amerikanac 1898. godine nije mogao sa sigurnošću tvrditi jesu li Filipini geografski pojam ili vrsta marmelade. Jedan od glavnih američkih geopolitičara Hans Weigert kazao je jednom prilikom kako Amerikancima “globalna geografija jednostavno nije bila u krvi”.6 Među glavne američke geopolitičare možemo ubrojiti: Robert Strausz-Hupe, Derwent Whittlesey, Andrew Gyorgy, Andreas Dorpalen, Hans Weigert, Nicholas Spykman, Vilhjalmur Stefansson, Owen Lattimore, Dervent Whittlesey. Na koji su način američki geopolitičari pristupili proučavanju geopolitike: 1. Prevođenjem i proučavanjem njemačke geopolitike 2. Upoznavanjem sa općim pojmovima svjetske geografije 3. Promjene u kartografskih metodama koje su imale za cilj izmjenu projekcija za izradu karata. Najvažnija pretpostavka na kojoj se gradila američka geopolitika bila je promjene u kartografskim metodama. Oni su pošli od toga kako Merkatorova projekcija zapravo zastarjela, te da svijet prikazuje u iskrivljenom obliku. Prema njoj, američki se kontinent nalazi na rubu svijeta, dok kartama dominira euroazijska i afrička kopnena masa. Smatrali su da je takva projekcija izravno utjecala na razvoj Mackinderova globalnog pogleda, kao i na sve njegove sljedbenike, u koje se mogu ubrojiti i predstavnici njemačke geopolitičke škole. (Slika na str. 171. A). 6
Weigert, H. W., Generals and Geographers: The Twilight of Geopolitics, Ayer, 1977. 32
Stoga su Amerikanci svijet prikazali kroz polarnu azimutnu ekvidistancijsku projekciju. (Slika na str. 171. B). Ono što je ta nova projekcija pokazala, a bitno je za geopolitiku, bio je prikaz kopnene mase koji dominira sjevernim dijelom zemljine kugle. Najveća “koncentracija” kopnene mase nalazi se u srednjim zemljopisnim širinama. Takav je prikaz zornije pokazao odnose između Heartlanda, Rimlanda i vanjskog otočnog prstena, nego što ga je Mackinder prikazao kroz Merkatorovu projekciju. To se posebno pokazalo važnim za uspostavu moderne zračne komunikacije, zato što su svi zračni putevi između američke, europske i azijske kopnene mase prolazili isključivo sjevernim dijelom zemljine kugle i to u području srednje zemljopisne širine. Pored toga, novi je prikaz “otkrio” novo značajno područje za svjetsku geopolitiku: Arktiku, koju je čak Stefansson nazivao sjevernim Sredozemljem, s obzirom na rastući zračnoprometni značaj i prirodna bogatstva koja se nalaze u tom području. U tom kontekstu budućnošću čovječanstva dominirat će sile koje se nalaze u blizini toga sjevernog područja kao što su Sovjetski Savez, Kanada i SAD (Aljaska). Zastupnici takvog mišljenja bili su Stefansson, Weigert i Lattimore. S njima se nisu složili Burden i Spykman, koji su tvrdili da će moć ipak ostati u srednjim sjevernim zemljopisnim širinama. Oni su smatrali da se u tom području nalaze najveći svjetski centri moći, te da oni neće dozvoliti pomicanje središta moći prema sjeveru. Možemo reći da je nova projekcija (polarna azimutna ekvidistancijska projekcija), utjecala na pogrešna predviđanja o budućim centrima moći i njihovoj “seobi” prema sjeveru, ali je “pomogla” američkoj geografiji i geopolitici u prevladavanju pogleda koji je svijet dijelio na posebne zone koje se protežu pravcem sjever-jug. Američki geopolitičari smatrali su da je taj pogled izravno utjecao na izolacionističku američku politiku. U novoj projekciji, svijet je sasvim drugačije izgledao. SAD se više nisu nalazile na kraju geografskih prikaza, već su dominirale u sjevernom zemljopisnom području. Američki geopolitičari preuzeli su od europskih kolega tvrdnju kako se bliži kraj europske svjetske dominacije, a to je posebice vidljivo u slabljenju pomorske moći Velike Britanije. Spykman je vidio tri velika središta svjetske sile: atlantske obale sjeverne Amerike, europsko primorje i euroazijsku obalu Dalekog istoka. Moguće četvrto središte za Spykmana je bila Indija, koja je imala pogodnosti za razvoj u središte svjetske sile, ali u to vrijeme još uvijek nije bila razvijena. Posebno važno područje za SAD bilo je europsko primorje iz nekoliko razloga: američka istočna obala razvijala se kroz refleksiju europskog primorja; SAD su bile trgovinski i politički zainteresirane za suradnju s europskim zapadnim primorjem. Takvo Spykmanovo stajalište bilo je odraz američkog usmjerenja prema Velikoj Britaniji kao prirodnom savezniku u tom trenutku. Primjerice, za Spykmana bi pobjeda njemačko-japanske osovine značila da oni kontroliraju tri središta svjetske moći: europski, Daleki istok i Indiju. S takvim razvojem događaja SAD bi postale ranjive i usprkos svojoj moći ne bi bili u stanju spriječiti nepovoljni razvoj događaja za budućnost države. Da bi “preživjela” kao svjetska sila, prirodno je bilo povezivati se sa Velikom Britanijom, koja je, doduše, bila sila u zalazu, ali je još uvijek bila prisutna na ključnim mjestima za kontrolu svih spomenutih središta svjetske moći. Godine 1944. Spykman je analizirao značaj vojnih frontova u Europi i na Dalekom istoku u svojoj knjizi “The Geography of the Peace”. U to vrijeme je postalo jasno da se planovi o svjetskoj hegemoniji Njemačkoj i Japanu ne mogu više ostvariti. Njihovu hegemoniju, smatrao je Spykman, spriječilo je savezništvo SAD-a i Velike Britanije na moru, te savezništvo sa Sovjetskim Savezom i Kinom na kopnu. To je prisililo Njemačku i Japan na 33
rat na dvije fronte: kopnenoj i morskoj. Bez obzira na njihovu vojnu moć, takav rat dugoročno nisu mogle izdržati. Naime, ni jedna od savezničkih sila nije ratovala istodobno na dva velika fronta. Velika Britanija je vodila operacije na kopnu i moru, ali one se nisu provodile istodobno. SAD su bile više orijentirane na rat na moru. Sovjetski Savez i Kina vodile su gotovo isključivo kopnene operacije. Vrlo važan čimbenik u tome ratu je bilo i to što su savezničke sile Velika Britanija, SAD, Sovjetski Savez i Kina imale pogodan geografski položaj, što im je omogućavalo obranu po dubini, odnosno obranu na moru. Njemačke i Japanske snage su se morale prilično rastegnuti da bi dostigle željene ciljeve. A što su više odmicale od svoga centra, to su postajale ranjivije i slabije na protuudare. Spykman se u svojoj knjizi pozabavio i svjetskim poretkom nakon savezničke pobjede. Treba reći kako su se američki geopolitičari najviše razlikovali upravo na tom pitanju. Njihove pristupe možemo uvjetno podijeliti na realistične i idealistične. Idealističko učenje je proizlazilo iz starije tradicije američke političke geografije i zastupnici su bili Bowman, Hartshorne, Whittlesey, Walsh, Lattimore, Weigert, itd. Oni su smatrali kako političku geografiju i geopolitiku treba proučavati isključivo kroz akademske metode kako bi se izbjeglo šovinizam koji je znao dominirati geopolitikom. Njihovo učenje se temeljilo na Willsonovih 14 točaka, pomoću kojih je on nastojao urediti svijet nakon Prvog svjetskog rata. Bili su uvjereni kako se američka vanjska politika treba voditi načelima koji vrijede u unutarnjem američkom političkom poretku, te da se SAD trebaju u svijetu pojaviti kao dobar susjed, a ne kao svjetski hegemon i svjetska sila. Jedini trajni odgovor na svjetske probleme bila je suradnja. Pogledi realista razlikovali su se u mnogočemu. Realisti (Renner, Baukema, Staley, Spykman, itd.) su tvrdili da SAD moraju napustiti politiku izolacije, te da moraju zajedno sa Velikom Britanijom ostvariti kontrolu svjetske pomorske površine, kao bitni preduvjet za ostvarenje svjetske moći. Jedino na taj način SAD mogu ostvariti svoju sigurnost. Svjetsko uređenje nije moguće organizirati na zajedničkim idealima, jer takav pristup ne uzima u obzir svjetsku realnost: države su različite; imaju različite političke i društvene sustave i vrijednosti; države su na različitom stupnju političkog, gospodarskog i socijalnog razvoja; itd. Iz tih razloga nemoguće je napraviti uređenje koje bi odgovaralo svima i da bi svi bili zadovoljni. Spykman je bio izraziti predstavnik realističke škole. On je smatrao da SAD poslije pobjede u ratu moraju imati na umu mogući razvoj događaja, koji će se temeljiti dobrim dijelom na povijesti, ali i na odnosima u Drugom svjetskom ratu. Smatrao je da će narasti nove sile, te da će one započeti borbu za prevlast na euroazijskoj kopnenoj masi. U zapadnom dijelu te mase sukobit će se Francuska i Njemačka, dok će na Dalekom istoku doći do rasta Kine kao velikog regionalnog hegemona. Stoga je smatrao da treba svakako pomagati u zapadnom dijelu Francusku, koja je bila saveznica u ratu, dok su na Dalekom istoku ljutog neprijatelja trebali postaviti u poziciju da postane brana kineskom utjecaju. Stoga je Japan zapravo postao vrlo bitni američki saveznik na istoku. Dakle, Spykman se nije zalagao za uništenje protivničkih država, već je smatrao da je potrebno kroz ravnotežu sile organizirati međunarodni poredak tako da ni jedna sila ne može biti matica koja bi okupljala druge sile, odnosno da ne može samostalno ili u grupi ugroziti interese drugih sila. Na strateškoj razini sve su velike sile zapravo trebale surađivati. Takva ravnoteža trebala je osigurati trajniji mir. Ključna područja koja su SAD trebale kontrolirati su: Arktik, Atlantik i Tihi ocean. S obzirom na to je predviđao sukob između Velike Britanije i SAD za kontrolu pomorskih puteva. Glavna sila saveznica na kopnu trebao je biti Sovjetski Savez, jer su sve druge bile 34
preslabe u odnosu na SAD i nisu bile pogodne za strategijsko savezništvo. Spykman je zagovarao ravnotežu sile između središta svjetske moći kao jedini mehanizam koji može osigurati mir u svijetu. Treba naglasiti da je Spykman doživio vrlo oštre kritike od strane idealista, koji su ga optuživali da je njegov pogled na svijet poslije rata vrlo sličan pogledima njemačke geopolitičke škole. Spykman je posebno bio zaokupljen sigurnošću SAD-a poslije pobjede u ratu. U tom kontekstu njegovo učenje može se svesti na nekoliko zaključaka: 1. Najvažnije pitanje buduće sigurnosti svijeta jest kontrola Rimlanda. On je isticao da su se SAD dva puta morale uključiti u rat jer je jedna sila htjela ovladati Europom i ključnim dijelom Rimlanda. Stoga je za SAD važno da ni jedna sila ne ovlada tim prostorom, niti da bilo koja velika sila postane regionalni hegemon u prostoru Euroazije. Centri moći te kontinentalne mase ne smiju se nikad ujediniti u neprijateljsku koaliciju SAD-u. Ako se to dogodi, SAD će se naći u okruženju. Čuvenu Mackinderovu tezu o Rimlandu Spykman definira ovako: “Tko kontrolira Rimland, vlada Euroazijom; tko vlada Euroazijom kontrolira sudbinu svijeta”. 2. Poslije pobjede saveznika nad Njemačkom i Japanom, Japanom, Spykman ne predviđa izbijanje “hladnog rata”, već smatra da će SAD, Velika Britanija i Sovjetski savez biti jamci svjetskog i europskog mira. Taj odnos mogao bi poremetiti sukob SAD i Velike Britanije za prevlast na moru, odnosno pritisak Sovjetskog Saveza prema ključnim točkama Rimlanda. 3. Spykman je bio preteča “politike prisutnosti”, jer se zalagao za izgradnju vojnih baza SAD-a u svijetu (Grenland, Island, zapadna Afrika, Daleki istok). 4. Spykman je predviđao da će područje područje Arktika postati nova zona svjetskih geostrateških interesa i novi “frontier” između Amerike i Heartlanda. Rasprava unutar američke političke geografije i geopolitike početkom i sredinom četrdesetih godina 20. stoljeća pokazala je u kojoj mjeri je duboka podjela vladala među geografima Iako su postojale i neke zajedničke točke, njihove rasprave možemo promatrati s pozicije suprotstavljanja realista i idealista. Tablica: Realisti vs. Idealisti Realisti sukob nacionalna sigurnost kroz jačanje moći procesi u svijetu ne mogu se promatrati izolirano od geografskih čimbenika osvajanje teritorija
Idealisti suradnja mir zajedno s drugim državama geografske čimbenike moguće je prevladati suradnjom i željom za mirom zajednička dobrobit
Usprkos suprotstavljanjima, postojala su neka pitanja u kojima su se slagali: 1. SAD je u središtu svjetskih događanja 2. Povratak u izolacionizam nije više moguć 3. Isticali su potrebu da se nasuprot njemačkoj geopolitičkoj školi postavi jasna američka geopolitička slika svijeta, posebice poslije pobjede u ratu 35
4. U stvaranju geopolitičke slike svijeta treba poštivati američke ideale i vrijednosti 5. Cilj djelovanja nove američke geopolitike treba treba biti zaštita američkog načina življenja. Razvoj američke geopolitike u vrijeme Drugog svjetskog rata imao je određeni utjecaj i na vanjskopolitičke postupke američkih političara. Glavni je utjecaj bio da su američki političari svijet počeli promatrati i sa geografskog stanovišta, a ne više idealističkog i kroz širenje američkih vrijednosti u svijetu. Ta promjena je izravno utjecala na slamanje politike američkog izolacionizma. U geografskom smislu, ali i u smislu svjetskih političkih procesa, SAD su postale bitan čimbenik u suvremenom svijetu. Upravo tih procesa je bio svjestan američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt. On je bio ljubitelj geografije i bio je član vijeća American Geographical Society. Posebno se zanimao za Mahanovo učenje. Dobro je poznavao djelo Bowmana, koji je sudjelovao u Versailleskim dogovorima i koji je napisao nekoliko vrlo značajnih djela za američku političku geografiju i geopolitiku (The New World, Geography versus Geopolitics). Bowman je spadao u onu grupu koja je priznavala priz navala legitimnost geografskim geografski m čimbenicima u stvaranju svjetske geopolitičke slike, ali se zalagao da se oni ne zlorabe, već da se promatraju objektivno iz akademske perspektive. U svojim djelima se zalagao više za idealističke, nego za realističke poglede na svijet. Smatra se da je njegovo učenje utjecalo na Roosevelta i njegovu odluku da Veliku Britaniju počinje promatrati kao “dobrog susjeda” kojemu treba pomoći u nevolji. Na isti način je američki predsjednik promatrao Sovjetski Savez, što ga je i potaknulo na izgradnju čvrstog savezništva protiv fašizma. On je vjerovao u savezništvo i prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Njegovom smrću 1945. godine došlo je to kraja wilsonskom i rooseveltskom liberalnom pogledu na međunarodne odnose. U američkoj vanjskoj politici počeli su prevladavati elementi tvrde realističke škole, koja je svoj oblik dobila razvojem Trumanove doktrine i sukoba sa Sovjetskim Savezom, što je sve zajedno vodilo u “hladni rat”. JAPANSKA GEOPOLITIKA Prvi zapadni geopolitički tekst koji se pojavio u Japanu bila je Kjellenova knjiga: Država kao oblik života. Objavljena 1916. godine u Europi, doživjela je 1925. godine prikaz u Japanu u jednom časopisu za međunarodno pravo i diplomaciju. Prvi japanski tekstovi, koje možemo nazivati geopolitičkim, pojavili su se u geografskim krugovima, mada oni u prvi mah nisu priznavali geopolitiku kao samostalnu znanost. Oni su kritizirali geopolitiku i tvrdili kako nema jasno određeni predmet proučavanja. Prvi koji je u Japanu povezao geografiju sa političkim znanostima i međunarodnom politikom bio e mladi politički geograf iz Tokija Nobuyuki Iimoto. On je pridavao veliki značaj geopolitici posebno u procesu donošenja važnih državnih odluka. Godine 1931. Japan je poduzeo prve velike vojnne operacije u sjeveroj Kini. To je bio početak 15-godišnjeg rata koji je Japan vodio na azijskom kontinentu. Početkom 1932. godine Lyttonovo izvješće Ligi naroda o agresivnoj politici Japana pridonijelo je odluci o povlačenju iz Lige naroda. Konačna posljedica bilo je japansko povezivanje s drugom moćnom državom koja je izašla iz Lige naroda i nije je priznala kao relevantnu međunarodnu instituciju. To je i početak šireg proučavanja njemačke geopolitičke škole, što je utjecalo na n a razvoj geopolitičkih israživanja israživan ja u Japanu. Njemačka Njema čka riječ Gepolitik prevedena 36
je početkom dvadesetih kao CHISEIJIGAKU, što u prijevodu znači geografska politika. Početkom tridesetih taj je termin odbačen i predložen je novi - CHISEIGAKU, koji je u većoj mjeri odražavao duh predmata istraživanja nove znanosti. Geopolitička tradicija u Japanu prije upoznavanja njemačke geopolitike Geopolitika se nije počela razvijati u Japanu u trenutku njegove izolacije od međunarodne zajednice. U znanstvenoj zajednici su postojala geopolitička i geostrateška istraživanja koja su imala za cilj pojasniti poziciju Japana u međunarodnim razmjerima. Poseban poticaj razvoju geopolitike i geostrategije dala su japanska osvajanja Korejskog poluotoka (1875.), odnosno kasnije drugih područja. U svojim se pohodima Japan sukobljavao sa dvije velike kontinentalne sile: Kinom i kasnije Rusijom. Jaki i mnogooljudni neprijatelji poticali su geostrateška istraživanja, koja su trebala dati odgovor na pitanja kako i na koji se način tako moćni neprijatelji mogu pobijediti. Geopolitičari su u većini podržavali japanska osvajanja na kontinentu. Smatrali su da Japan ima pravo osvajati teritorije na kontinentu. Za ta su osvajanja imali posebne termine. Za osvajanje kineskog teritorija koristili su termin HOKUSHIN. Za osvajanje otočnih prostora na jugu i jugoistoku Azije koristili su termin NANSHINRON. Shigetake Shiga, profesor na Sapporo College of Agronomy krajem 19. stoljeća proveo je duže vremena u području jugoistočne Azije. Po povratku je bio jedan od najvećih zagovornika japanskog širenja na jugu. Shiga je smatrao da se na jugu prostor može osvajati vrlo lako, te da tu priliku ne treba propustiti. Veliku podršku toj ideji dobio je iz privatnog industrijskog sektora, koji je svojim vezama i lobiranjem pokušao usmjeriti japansku vladu prema osvajanjima na jugu. Zanimljivo je kako su japanski geopolitičari zagovarali razvoj prijateljskih odnosa sa SAD-om. No, kao što je poznato, japanski generali imali su druge namjere. Njemačka je geopolitika izvršila veliki utjecaj na razvoj japanske geopolitike. Posebno veliki utjecaj imao je otac njemačke geopolitike Karl Hashofer, koji je od 1908. do 1910. godine boravio u Japanu proučavajući njegovu povijest, politički, gospodarski i kulturni razvoj. Nakon povratka iz Japana objavio je knjigu o geopolitici na prostoru Tihog oceana. No, bilo bi pogrešno tvrditi da se japanska geopolitika razvila na tradicijama njemačke geopolitičke škole. Evidentan je veliki utjecaj, ali je on nastao kasnije, kada su već u velikoj mjeri bili razvijeni ključni elementi japanskog geopolitičkog mišljenja. Japanska geopolitika razvijala se u nekoliko pravaca. Prvi: geopolitička škola koja se razvijala na Imperijalnom sveučilištu u Kyotu koju je predvodio Sanashige Komaki. Drugi: grupa geopolitičara koja je slijedila učenje njemačke geopolitičke škole. Treći: grupa okupljena u Japanskom geopolitičkog društvu. Četvrti: grupa okupljena u “think thank” organizaciji pod nazivom “Hidemaro Konoe’s ‘brain trust’”. Važno je naglasiti kako su postojale mnoge razlike u geopolitičkim idejama među spomenutim pravcima. Slično obilježje teško je bilo pronaći u drugim državama. Geopolitička praksa prije sredine 30-tih Razvoj geopolitike u Japanu može se podijeliti u dvije faze: prva je bila od 1920.- do početka 1930. godine. Druga faza počinje u prvoj polovici tridesetih i traje do vojnog poraza Japana 1945. godine. Prva faza u velikoj je mjeri obilježena “otkrivanjem” europskih 37
uzora: Kjellena i Haushofera. U drugoj fazi geopolitika se razvila u znanstvenu disciplinu koja je svoje radove predstavljala široj javnosti. Japanska geopolitika u odnosu na njemačku geopolitičku školu, razlikovala se u odnosu prema državi, odnosno domovini. Njemačka geopolitika u Weimarskoj republici pokazivala je šovinistička i patriotska obilježja s ciljem zašite vlastite države, odnosno osvajanja teritorija za osiguranje Lebensrauma. Njemačka geopolitika zagovarala je ekspanzionizam utemeljen na organičkoj teoriji razvoja država. Japanska geopolitika nije prostor promatrala na taj način, niti je imala za cilj osvetu svojim susjedima. Njemačka geopolitika svoje je učenje dobrim dijelom utemeljila na borbi protiv Versailleskog poretka i stvaranju novog svjetskog poretka. Japanska geopolitika nije razmišljala o svjetskom poretku, već o dominaciji u jednom širem prostoru svoje regije. Oni su bili zainteresirani za “Novi poredak u Istočnoj Aziji” (Towa Shin Chitsu-jo). Zanimljivo je naglasiti kako su se u periodu do početka tridesetih mnogi znanstvenici u Japanu priklonili proučavanju europskih geopolitičara i kritici njihova rada, odnosno geopolitike. No, kako su se stvari u izgradnji “novog poretka u regiji” komplicirale, geopolitika je prihvaćena u onom smislu kako je bio slučaj u Europi. Poseban doprinos razvoju geopolitike u Japanu dao je Soneshige Komaki, profesor na Sveučilištu u Kyotu. U svojoj knjizi “Manifesto of Japnese Geopolitics” (1940.) zagovarao je studiranje japanske geografije, povijesti i tradicije. On je tvrdio kako se japanska geopolitika razlikuje u mnogočemu od europskih geopolitičkih škola, odnosno od kineske geopolitičke tradicije. Smatrao je da japanska tradicija i društvena organizacija ima veliki utjecaj na razvoj japanske geopolitike. Oko sebe je okupio grupu mladih geopolitičara koji su proučavali države i regije koje su trebale biti područje interesa japanske politike. Rezultati njihovih proučavanja korišteni su za kasnija osvajanja određenih prostora. Nazvani su Kyoto grupa. Nasuprot njih djelovala je Tokijska grupa. Njihovi se stavovi nisu razlikovali u bitnim pitanjima, ali su se borile za utjecaj u japanskom glavnom stožeru. To je bilo važnije od samog razvoja geopolitike kao znanosti. Početkom četrdesetih godina obje grupe isticale su geopolitiku i geostrategiju kao područja koja bi trebala državnoj politici i vojsci pomoći u zadržavanju i jačanju pozicija u istočnoj i jugoistočnoj Aziji. Japanski geopolitičari takođe su odbacili Mercatorovu projekciju i prikaz karata koji se temelji na njoj. Postavili su svoju projekciju i smjestili Japan u središte karte. Koncentričnim krugovima prikazali su interesne sfere Japana. Japanskim geopolitičarima nije bilo u interesu osvajanje i potčinjavanje teritorija, već stvaranje jedne velike zone gospodarske suradnje u kojoj bi dominirao Japan. Stoga im se njemačka ideja o pan-regijama činila razumnom. RAZVOJ GEOPOLITIKE NAKON DRUGOG SVJETSKOG RATA Mnogi geopolitičari nakon Drugog svjetskog rata tvrdili su kako je Mackinderova teorija o Heartladnu, Rimlandu i vanjskom otočnom prstenu zapravo najveći doprinos razvoju geopolitike i globalne geostrategije. Stoga ne treba čuditi činjenica da se ta teorija može pronaći u svim geopolitičkim promišljanjima nakon 1945. godine. Pri tome valja naglasiti kako su postojali zagovornici, ali i kritičari takve podjele svijeta. Zagovornici su tvrdili kako se svijet ne može objašnjavati izvan te teorije, odnosno kako se svjetski sukobi uglavnom događaju na onim točkama koje je označio Mackinder na početku stoljeća. Kritičari su 38
isticali kako je ta ideja eurocentrična, rasistička, imperijalistička, nastala u vrijeme kada je trebalo spasiti propadanje Britanskog imperija, itd. S obzirom da je nastala s jasnim ciljem zadržavanja statusa najveće imperijalne sile, ona je po svom sadržaju bila reducirana na isticanje samo onih elemenata koji su služili ostvarenju toga cilja. Zagovornici su tvrdili da njegovi kritičari ne razumiju stvarnu značaj Mackinderovih ideja. Jedan od njihovih argumenata je da je i on sam bio svjestan toga kako se svi događaji u svijetu ne mogu tumačiti samo primjenom njegove teorije. Ali je upotreba njegove teorije davala razložniju sliku svjetskih događanja od drugih, prema tvrdnjama njegovih zagovornika. Gilbert i Parker su bili uvjereni kako Mackinderove ideje imaju trajnu vrijednost. Sama teorija u vrijeme kada je nastala nije imala previše zagovornika, između ostalog i zato što u to vrijeme nisu ni postajali uvjeti za njezino stvarno razumijevanje i podršku. Značaj njegovih ideja rastao je tijekom godina, smatraju njegovi zagovornici. Teorija i ideje mijenjale su se između dva svjetska rata. Neke su uzimale u obzir Mackinderovu podjelu svijeta, dok su druge smatrale kako je potpuno pogrešna. Pred početak Drugog svjetskog rata europskim i svjetskim geopolitičkim promatranjima dominirala je njemačka geopolitička škola, koja je uvažavala određene geopolitičke ideje Mackindera. Godine 1943. sam je Mackinder vratio punu pozornost svojim idejama u članku “Okrugli svijet i pobjeda mira”, u kojem je ustvrdio da je njegova teza sada aktualnija nego što je to bila ranije. Nakon njemačkih problema na istočnom frontu, Mackinder je ustvrdio kako se sada jasno pokazuje da je Heartland najveća prirodna tvrđava na svijetu, te da se prvi puta u povijesti u njezinu posjedu nalazi sila koja ju je u stanju braniti, ali i širiti se izvan strogih prirodnih granica. Tvrdio je da će u slučaju pobjede Sovjetskog saveza na istočnom frontu, ta država postati najveće kopnena sila na svijetu. Ona bi, zajedno sa zapadnim saveznicima, mogla pridonijeti konačnom porazu Njemačke i novom uređenju svijeta poslije rata. Novi poredak trebao bi se temeljiti na kopnenim i pomorskim silama, pri čemu je smatrao da njegovu uređivanju moraju svoj ključni doprinos dati kopnena sila (Sovjetski savez) i pomorska sila (Velika Britanija, Francuska i SAD). Po njegovoj interpretaciji pomorske sile imale bi posebne zadaće. SAD bi pridosila snazi obrane, Velika Britanija bi imala ulogu tvrđave, dok bi Francuska bila ključna za vezu sa cjelinom europskog kopna i dubinu njegove obrane. Takvo povezivanje kopnene i pomorske sile zaustavilo bi rast novih imperijalnih sila na kopnu i na moru istovremeno, čime bi se osigurala ravnoteža, dugoročna stabilnost i mir u svijetu. Mackinder je svojim radom iz 1943. godine u dobroj mjeri revidirao svoje prethodne stavove. On je promijenio granice Heartlanda i tvrdio je da postoje nove granice prostora u čijem se središtu nalazi Heartland, ali tim prostorom više ne dominira jedna sila, već unutar njega postoji ravnoteža više velikih. Granice “novog Heartlanda” su velika nenaseljena područja oko prvog Heartlanda: pustinje (Sahara, pustinje u srednjoj Aziji) i artkičko i subarktičko područje Sibira i sjeverne Amerike. U “novi Heartland” Mackinder je uključio čitavu Europu, sjeverni Atlatnik, i dio sjevernoameričkog kopna (do rijeke Missouri). Također je iz tog područja isključio veliki predjele Sibira i Dalekog istoka od rijeke Jenisej u Rusiji. (Karta 1). U tom je prostoru živjelo oko milijardu ljudi 1943. godine i taj je prostor bio zahvaćen ratom. Protuteža tome području nalazila se na njegovim južnim područjima u Aziji, koje je bilo odvojeno od Heartlanda planinskim lancima, nenaseljenim i pustinjskim područjima srednje Azije. On je smatrao da će to područje sve više dobivati na značaju i da će se 39
između njih razviti skladna ravnoteža bez sukoba na njihovim dodirima. Ova “druga geografska misao”, kako ju je nazivao Mackinder, pomaknula je granice Heartlanda prema zapadu, zahvatila je cijeli europski Rimland i dio sjevernog Atlantika i sva područja koja su gravitirala prema njemu. To znači da tim područjem nije više dominirala samo kopnena masa, već i morska površina, iz čega je Mackinder izvodio zaključak o ravnoteži pomorskih i kopnenih silnica. Dakle, nije više dolazilo do sukoba tih silnica, kao u idejama iz 1904. i 1919. godine, već su one stvarale ravnotežu, oko koje se stvarala ukupna svjetska ravnoteža. Upravo ravnoteža u tome prostoru sprječava sukobe između spomenutih silnica, čime se pridnosi ukupnom svjetskom miru. Mogući sukob se više nije odvijao između pomorskih i kopnenih sila, već između “novog Heartlanda” i “monsunskog” područja. No, situacija je sada različita, jer više mogućem sukobu između dvaju “prostora” (recimo, Heartlanda i Rimlanda) ne pogoduje povoljan teren i geografski dodir, već upravo suprotno: dva su nova “prostora” razdvojeni terenom, područjem koje gotovo fizički razdvaja, koje nije zanimljivo kao područje mogućeg rivalstva ili potrebe za kontrolom, itd. Neki Mackinderovi suvremenici i geopolitičari koji su kasnije razvijali svoje ideje, smatraju da je Mackinder “drugom geografskom misli” gotovo u potpunosti revidirao ili čak negirao svoju teoriju o Heartlandu, Rimlandu i vanjskom otočnom prstenu. Za razliku od Mackindera, Spykman se gotovo u potpunosti vratio analizi teorije Heartlanda (The Geography of the Peace, 1944.). Analizirao ju je u detalje i ustvrdio kako je dvojbena zamisao o tome kako će država koja kontrolira Heartland vladati svijetom. Po njemu, ta je teorija imala mnogo nedostataka, prije svega nemogućnost održavanja strateške prednosti u suvremenom svijetu. On je smatrao kako će stratešku važnost sve više dobivati unutarnji prsten u koji je on svrstavao Europu (zapadno od baltičko-crnomorske prijelomnice), Sredozemlje, Afriku, Bliski istok, indijski potkontinent, Indoneziju, jugoistočnu Aziju, Kinu, Japan, Australiju). Taj je prostor nazivao Rimlandom. Smatrao je da će to područje djelovati kao čvrsti pojas oko Heartlanda, te da će svojim djelovanjem prema moru i prema Heartlandu, zapravo sprječavati, a ne izazivati sukobe. U središtu Spykmanove teorije nalazi se tvrdnja da je Mackinderova ideja o sukobu kopnenih i pomorskih silnica pogrešna, a koja je bila temeljena na rasporedu sila i podjeli svijeta u vrijeme kada je nastala. Situacija je bila mnogo kompleksnija, smatrao je Spykman. U povijesti je bilo zapravo više savezništava između država iz različitih “prostora”, nego što su se povezivale države u istom prostoru (ukoliko euroazijsku kopnenu masu dijelimo na Heartland i Rimland). Iz toga je Spykman zaključio, parafrazirajući Mackindera da: “Onaj tko vlada Rimlandom, vlada Euroazijom; tko vlada Euroazijom, ima u rukama sudbinu svijeta”. Spykman je smatrao kao će Rimland u budućnosti biti sve manje jedinstven, jer se odnosi u međunarodnoj zajednici mijenjaju. Unutar samog Rimlanda stvaraju se novi centri moći, koji će pridonijeti ukupnom rastu strateškog značaja toga područja. Spykman je zato tvrdio da američka vanjska politika treba djelovati tako da onemogući bilo koju veliku silu da kontrolira Rimland. To je bio i glavni cilj američkog sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu. Sa državama iz Rimlanda treba stvarati savezništvo, a po mogućnosti i s onima koje se nalaze u Heartlandu. I ostali geopolitičari toga razdoblja svoje su ideje oblikovali uglavnom na temelju Mackinderovih gledanja. No, s vremenom je počelo prevladavati mišljenje kako njegove ideje imaju malu vrijednost u uvjetima nuklearne prijetnje i razvijene tehnologije. Zagovornici ovog mišljenja smatraju da su ideje Heartlanda imale svoju vrijednost do pojave suvremene raketne i zrakoplovne tehnike. Nakon razvoja suvremenog naoružanja 40
kojim se mogao bilo koji dio svijeta gađati s velike udaljenosti, stare geopolitičke ideje ostale su bez vrijednosti. Stoga su zagovornici ove ideje smatrali kako je potrebno oblikovati novi geopolitički globalni pogled. Mackinder je smatrao kako nova tehnologija nije smanjila vrijednost njegovih ideja, već da su te ideje dobile jaku tehnološku podršku za svoje provođenje. To znači, da je svijet pomoću suvremene tehnologije puno lakše kontrolirati, odnosno da oni koji nastoje kontrolirati Rimland i Heartland mijenjaju samo sredstva, ali su im ciljevi stalni i isti. U tom kontekstu počele su se razvijati ideje o tome kako je zrakoplovna i raketna premoć osnovica buduće vojne moći. Najvažniji zastupnik toga pogleda bio je de Seversky, koji je u svojim proučavanjima koristio azimutnu ekvidistantnu projekciju. On je smatrao da se SAD trebaju usmjeriti prema razvoju zračne sile, jer su im izvori za razvoj pomorske i kopnene sile ograničeni, odnosno, Sovjetski Savez je tu imao veće i pogodnije resurse. De Seversky je podijelio svijet u dva velika kruga zračne sile, koji su imali središte u industrijskim središtima SAD-a i Sovjetskog Saveza. Krug SAD-a je pokrivao većinu zapadnog svijeta, dok je krug Sovjetskog Saveza dominirao kopnenom masom istočne Europe i Dalekog istoka. Krugovi se prostiru Sjevernom Amerikom i Sjevernom Euroazijom. Ta područja su “područja odluke”, unutar kojih se nalaze industrijski potencijali jedne i druge sile i u dometu su strateških bombardera. Ključ svjetske prevlasti nalazi se u tom području. Za njega su SAD imale ključnu prednost zbog razvoja znanosti i rasporeda njihovih saveznika u zapadnom svijetu. Usprkos kritikama i dokazanim nedostacima, Mackinderove ideje o Heartlandu i danas se nalaze i središtu geopolitičkih analiza, vjerojatno čekajući nešto čvršće argumente za njihovo konačno osporavanje. Održanju te ideje u geopolitičkim analizama pomogao je presudno razvoj strategijskih odnosa poslije Drugog svjetskog rata. Te odnose obilježavalo je stalno rivalstvo velikih sila, što je zahtijevalo dovoljno jednostavni model za objašnjavanje i neizbježnost rivalstva. Mackinderov model pokazao se najpotpunijim u tom kontekstu. Sovjetski Savez je na zapadu predstavljao opasnu državu koja je kontrolirala najveći dio euroazijske kopnene mase i koja je imala utjecaj na mnoge susjedne države, iz čega je proizlazila njegova svjetska moć. Na nekim geografskim prikazima “crvene” opasnosti zajedno su crvenom bojom prikazivane Kina i Sovjetski Savez, što je, u perceptivnom smislu, stvaralo geografiju straha. Nikada se u povijesti ni jedna svjetska sila nije susrela s tako ogromnom “opasnošću”, koja je već zauzela ogromnu zemljinu površinu. Još je Mackinder upozoravao 1919. godine na opasnosti nastanka jake sile u području Heartlanda. Upravo se to dogodilo na samim počecima “hladnog rata”. Održanju Mackinderove teorije pridonio je i njezin konfliktni karakter, koji se vrlo dobro uklopio u suparništvo “hladnog rata”. U tom suparništvu “prepoznavao” se sukob između: NATO-a i Varšavskog ugovora, kapitalizma i komunizma, Zapada i Istoka, slobode i totalitarizma. u tom je kontekstu ideja Heartlanda postala intelektualna potpora hladnom ratu. U veljači 1946. godine u svom govoru u Fultonu u Missouriju, Churchil je upotrijebio izraz “željezna zavjesa” (Iron Curtain), koji je označavao prostor pod kontrolom Sovjetskog Saveza i koji je izdvojen iz utjecaja zapadnog demokratsko svijeta. U tom govoru jasno je rečeno kako predstoji nužan sukob između Istoka i Zapada, te da se zapadni svijet mora udruženim snagama suprotstaviti opasnosti sa istoka. Rivalstvo između istoka i zapada ubrzali su događaji u Grčkoj. Britanija je izgubila moć koju je imala prije i nije više mogla utjecati na razvoj događaja. Stoga je nužno trebala pomoć SAD-a i činila je sve kako mi onemogućila izolacionizam koji je bio popularna strategija u 41
SAD-u. Američki odgovor na događaje u Grčkoj i Europi bila je Trumanova doktrina iz veljače 1947. godine, koja je podrazumijevala pomoć prijateljskim državama od unutarnjih i vanjskih opasnosti. S time je otpočela američka uključenost u svjetske poslove. Pored toga, pod utjecajem britanske diplomacije, otpočelo je stvaranje zapadnog obrambenog udruživanja, jer je Britaniju počelo brinuti jačanje dviju velikih sila SAD-a i Sovjetskog Saveza, što je izravno utjecalo na razvoj međunarodnih odnosa. Naime, Britanija je sve manje sudjelovala u “velikim” poslovima i nastojala je tu situaciju promijeniti. Stoga je inzistirala da se i Francusku uključi u ključne sile zapadne alijanse, a kasnije i Njemačku, kako bi se napravila europska protuteža sve većem američkom utjecaju unutar zapadnog svijeta. Na inicijativu Velike Britanije u ožujku 1948. godine u Brusellexu je osnovana West European Union (WEU), koja je povezala Veliku Britaniju, Francusku i tri države Beneluxa u obrambeni savez. Sljedeće godine na inicijativu SAD-a osnovan je NATO. Tijekom pedesetih godina po modelu NATO-a SAD su počele osnivati slična savezništva protiv svjetske komunističke revolucije. Najvažniji su bili Bagdadski pakt (CENTO) i Organizacija sporazuma država jugoistočne Azije (SEATO). Vodeće načelo je bila strategija zadržavanja (Containment strategy), koju je razvio George Kennan. On je tvrdio da Sovjeski Savez ima agresivne ciljeve i da želi proširiti svoj utjecaj na što većem području, a da su jedino SAD sposobne to spriječiti. U svojim idejama jasno je pokazao veliki utjecaj Spykmanovih i Mackinderovih ideja. On je smatrao da SAD imaju pravo i dužnost stati na čelo “slobodnog zapadnog svijeta” i otpočeti borbu protiv agresivnih ekspanzionističkih sovjetskih ciljeva. Korejski i Vijetnamski rat, kao i kasniji događaji na Bliskom istoku bili su jasni izraz strategije zadržavanja, gdje su se SAD sa svojim saveznicima odlučno suprotstavili širenju komunizma. Tijekom pedesetih i šezdesetih došlo je do promjena u odnosima velikih sila, što se odrazilo i u novim geopolitičkim pogledima. GEOPOLITIKA U ŠEZDESETIM I SEDAMDESETIM GODINAMA XX. STOLJEĆA Nove geopolitičke ideje počele su se stvarati kada je postalo jasno da bipolarni svijet i strategije koje su izgrađivale dvije velike sile više ne mogu objašnjavati svijet niti zadržavati njegov razvoj na način kako su to oni željeli. Dakako, ni nove ideje nisu mogle izbjeći veliki utjecaj koji su u geopolitičko učenje unijeli svjetski geopolitički pogledi s početka i sredine dvadesetog stoljeća. Najizrazitije promjene u geopolitičkom pogledu nastale su po konačnom raspadu eurocentričnog svjetskog poretka. Mnoge nove države koje su nastale tijekom pedesetih i šezdesetih godina, nisu željele prihvatiti bipolarnu podjelu svijeta i nisu pronašle svoje mjesto u takvoj podjeli. Iz takvog “nezadovoljstva” izrastao je pokret nesvrstanih, kao najjača i najbrojnija “opozicija” vladajućem poretku velikih sila. Pored toga, svjetska organizacija UN je dobijala sve više na svojoj važnosti. Sredinom sedamdesetih je u procesu detanta stvorena Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji (KESS, od 1994. godine OESS). Takvo “regionalno” udruživanje najavilo je novi trend u međunarodnim odnosima, koji je također bio “protivan” bipolarnoj podjeli. Razvoj regionalnih odnosa trebao je donijeti potrebnu stabilnost i sigurnost u međunarodni sustav, koju nije u dovoljnoj mjeri davao bipolarni sustav. Zagovornici regionalnih odnosa smatrali su kako globalni svjetski sustav ne daje dovoljno prostora za afirmaciju manjih država, zato što globalnim svjetskim odnosima 42
dominiraju i uvijek su dominirale velike sile. Regionalne organizacije mogle bi dati više šansi malim državama za njihovo sudjelovanje u raspravama i odlučivanju o njihovoj budućnosti i budućnosti regije. Primjerice, u KESS-u su sve države bila ravnopravne i odlučivalo se konsenzusom. Saul Cohen je odbacio teze Spykmana i Kenana o nužnosti sukoba između komunističkog i nekomunističkog svijeta. On je njihove ideje smatrao potpuno promašenima, jer su već i drugi autori dokazali kako se u povijesti dvadesetog stoljeća dogodilo više sukoba između država unutar jednog pojasa (unutarnji ili Rimland), nego između država Heartlanda i Rimlanda. Ali, važno je istaći, kako je ideja o “nužnosti sukoba” odgovarala u potpunosti onima koji su nastojali zadržati stečene strategijske pozicije u svijetu. Stvoren je strategijski mit koji je izazvao ogromne vojne pripreme za budući sukob. Ukupna društvena, gospodarska, politička, kulturna energija naroda s obje strane željezne zavjese usmjeravana je u pripreme za budući sukob, koji su stratezi predstavljali neizbježnim. Među prvim potezima koje su poduzeli zapadni stratezi bilo je zauzimanje pozicija u Rimlandu , odnosno sprječavanje prodora u Rimland komunističke opasnosti. Cohen je svijet, u skladu sa svojim regionalnim pristupom, podijelio na velike svjetske regije, koje su po svom karakteru bile: geostrateške i geopolitičke . U geostrateške regije spadale su one koje su bile povezane pomorskom trgovinom i euroazijska kopnene masa. Postojala je mogućnost za razvoj i treće geostrateške regije u području Indijskog oceana, za koju je smatrao da će se razvijati kao neovisna cjelina nakon raskida sa britanskim Commonwealthom. Unutar velikih geostrateških regija postojale su manje geostrategijske cjeline. U pomorski svijet, koji je bio povezan pomorskom trgovinom, ulazila su sljedeća područja: Anglo-Amerika i Karibsko more, pomorska Europa i Magreb, južna Amerika, Afrika južno od Sahare, jugoistočna otočna Azija i Oceanija. Unutar euroazijske geostrategijske regije nalaze se dvije geopolitičke regije: Heartland i istočna Europa i istočna Azija. Unutar svake nalazi se jedna velika država, ili nekoliko manjih. Svaka geopolitička regija imala je svoje političke, gospodarske, socijalne i kulturne značajke, koje su predstavljale poveznicu. Svaka je imala unutarnju strukturu podijeljenu na: ekumenu i zaleđe . Ekumena je onaj dio prostora gdje se nalazi većina stanovništva i gospodarskih potencijala, a u zaleđu se nalaze sirovine. Između geostrategijskih regija nalazile su se “opasne zone” (shatterbelts) na Srednjem istoku i jugoistočnoj Aziji. Obje regije nisu uspjele u postkolonijalnom razdoblju stvoriti poveznice unutar regije, tako da su na događaje u njima u značajnoj mjeri utjecali čimbenici izvan regije. Promjene koje su se dogodile tijekom šezdesetih godina, na neki su način redefinirale i svjetsku politiku velikih sila. Jedan od najznačajnijih događaja bilo je svakako početak samostalnog djelovanja Kine u međunarodnim odnosima. Sada svijet nije bio više podijeljen između dva velika bloka, već se Kina izdvojila iz komunističkog bloka i počela provoditi drugačiju vanjsku politiku. Dakako, ta politika nije bila značajno različita, ali je sam čin utjecao na promjene u međunarodnim odnosima, kao i na razvoj novih geopolitičkih teorija, koje nisu više bile po karakteru bipolarne, već multipolarne. Takva je situacija pogodovala razvoju dviju ideja koje su imale utjecaja na globalnoj i regionalnoj razini. To su nacionalizam i internacionalizam. Nacionalizam se uglavnom javljao u većim državama, koje su nastojale unutar formiranih blokova dostići što bolju i jaču poziciju (Francuska, Kina). S druge strane, nove države (bivše kolonije) razvijale su internacionalizam, jer im je kao novim državama u međunarodnoj zajednici bilo stalo do uključivanja u nju. Upravo su ti procesi djelovali na slabljenje eurocentrizma. 43
44
ZAKLJUČNA RAZMATRANJA O RAZVOJU GEOPOLITIKE U XX. STOLJEĆU “Politika je teža od fizike”, tvrdio je Einstein, kada je promišljao o mnoštvu čimbenika koji utječu na političke procese i događanja. On je smatrao da je stoga gotovo nemoguće odrediti jasna načela ili teorije koje bi u potpunosti mogle objasniti političke procese. Geopolitika je u tim elementima vrlo bliska samoj politici. Teškoće geopolitici predstavljaju stalne promjene u predmetu njezina proučavanja. Primjerice, od početka stoljeća promijenilo se nekoliko bitnih faktora koje proučava geopolitika: svjetsko stanovništvo, razina industrijalizacije, trgovina, raspored sirovina, vrste sirovina, razvoj tehnologije i znanosti, nacionalna bogatstva, itd. Promjene sadržaja predmeta proučavanja otežavaju interpretaciju prikupljenih činjenica, tako da je teško govoriti o stvaranju jednog modela ili teorije koji bi vrijedili u svim razdobljima života države i društva. Usprkos tome, geopolitičkim učenjima 20. stoljeća dominira promatranje svijeta u cjelini, odnosno potreba da se svijet gleda i proučava u njegovom totalitetu, a ne na temelju njegovih sastavnica. Tako su mnogi geopolitičari svijet promatrali u njegovoj cjelini i pokušali stvoriti globalne geopolitičke i geostrateške poglede koji bi služili kao metodološki obrazac za njegovo objašnjavanje, ali i zacrtana strategija za djelovanje države ili skupine država čiji građanin je geopolitičar bio. U geopolitičkim promišljanjima najčešće se koristila dijakronička analiza koja je podrazumijevala prostorno-vremensku analizu procesa i uzroka. Ona je dopuštala mogućnost da se neki proces ili događaj ne može i ne treba u potpunosti razumjeti u tom času, već da se o njemu razgovara nakon određenog vremenskog odmaka. Ona isto tako omogućava rasprave o budućnosti, odnosno predviđanje događaja u budućnosti. Upravo je ta mogućnost vrlo često povezivala akademske građane i političare, koji su imali zajednički cilj: omogućiti opstanak države uz što manje napore. Geografi i geopolitičari su ulazili u politiku, obnašali različite dužnosti unutar državnih administracija svojih država. S druge strane, političari su tražili geografsko i geopolitičko znanje, što se kasnije i vidjelo u njihovom djelovanju. (Primjerice: Theodore i Franklin Roosevelt, Curzon, Briand, Churchill, de Gaulle, Bevin, Kissinger, Nixon, itd.). Dakle, polazište je bilo da se svijet promatra u cjelini. No, kod same interpretacije svijeta dolazilo je do velikih razlika, tako da je nastalo mnoštvo pogleda na svijet. Možemo ih uvjetno podijeliti na sljedeće geopolitičke pristupe: binarne, marginalne, pojasne, pluralističke, idealističke i pristup centra i periferije. Svaki od njih u određenom je povijesnom razdoblju bio posebice zanimljiv i upotrebljiv. (Slika 1) Binaristi vide svijet podijeljen u dva velika središta moći, među kojima je stalno prisutna mogućnost sukoba. Mackinder je glavni predstavnik te škole. Središte svjetske moći nalazi se u kopnenoj masi Heartlanda. Marginalisti smatraju smatraju da se sjedište svjetske moći ne nalazi u Heartlandu, već na rubovima euroazijske kopnene mase. Tu su nastale najveće i najstarije civilizacije svijeta, tu se nalazi najaveći dio svjetskog stanovništva, tu se nalaze države s industrijskim, poljoprivrednim i drugim gospodarskim značajnim potencijalima. Sile iz tog područja nastoje ovladati što većim prostorom unutrašnjosti, kako bi svojoj maritimnoj moći, dodali i kopnenu. Predstavnici pojasne škole smjestili su glavna središta svjetske moći u umjereni pojas srednjih zemljopisnih širina između 300 i 600 sjeverno. Oni su smatrali kako se svjetska povijest događa upravo u tome prostoru i kroz interakciju sila iz tog prostora. 45
Pluralisti su također smatrali da se središta svjetske moći nalaze u sjevernom dijelu
zemljine kugle. Oni su smatrali da su ta središta SAD, zapadna Europa, Rusija (Sovjetski Savez), Kina i Japan. Iz tako raspršene moći moguće je uspostaviti stabilnu svjetsku ravnotežu. Idealisti su zagovarali uspostavu svjetskog reda, koji bi spriječio nastajanje sukoba između određenih naroda, država, područja. Izbijanje sukoba je moguće u uvjetima anarhičnog međunarodnog poretka u kojemu prebivaju narodi i države. Da bi se prevladale dileme koje proizlaze iz takvog poretka, potrebno je stvoriti takav red koji bi generirao mir, a ne ratove, sukobe i nasilje. Zastupnici škole središta i periferije smatraju kako se svjetski poredak uvijek organizirao prema određenom središtu, te kako su ljudsku civilizaciju obilježili odnosi središta (centra) i periferije. Središte modernoga svijeta nalazi se u sjevernoatlantskom području, a ostatak svijeta je periferija. Iz takvog gledišta nastali su i odnosi sjevera i juga. Zanimljivo je spomenuti kako su se sve škole pojavljivale u različitim razdobljima 20. stoljeća. Do početka Prvog svjetskog rata dominirala je binarna škola, a između dva svjetska rata marginalne i pojasne. Nakon Drugog svjetskog rata dominirale su binarna i pluralistička. Na kraju oba rata pojavljivala se idealistička škola koja je nastojala s tih idealističkih pozicija urediti stvari u okolini. Usprkos razlikama u globalnim pristupima, možemo izdovojiti tri zajednička obilježja svih pristupa: 1. Postoji mogućnost sukoba između određenih geopolitičkih cjelina. Ukoliko počinje rasti moć jedne cjeline, vjerojatnom postaje reakcija druge ili drugih cjelina. 2. Binarni pogled skriva se u sadržaju svih pristupa. Uvijek postoje dvije sile ili dvije grupe sila koje imaju suprotstavljene interese. 3. U svim pristupima prisutan je hegemonski model centra i periferije koji se ostvaruje putem regionalnih ili svjetskog poretka. Ono što je bitno naglasiti kako su svi ovi modeli i značajke nastali na temelju određenih procesa i događanja u svijetu, te kako se mijenjaju zajedno s njima. Često se neki od modela pokaže primjerenim za racionalno i realno objašnjavanje određenog vremenskog i povijesnog razdoblja. U tom slučaju on postaje temeljno metodološko sredstvo koje koriste geografi, političari i geopolitičari u svojim interpretacijama i analizama određenog povijesnog trenutka, odnosno u predviđanjima budućih događaja. MODERNA GEOPOLITIKA Pojam geopolitike nastao je krajem 19. stoljeća, ali je do danas ostao u čestoj upotrebi u političkom i stručnom riječniku. Suvremeni geopolitičari (Lefebvre, Agnew, Corbridge) napravili su distinkciju između prostorne prakse i predstavljanja prostora. Prostorna praksa za njih je ono djelovanje koje se odnosi na “materijalne i fizičke tokove, interakcije i djelovanje koje se događa u prostoru kao osnovni oblik gospodarske proizvodnje i društvenih odnosa”. (Agnew and Corbridge 1995: 7). Prostorna praksa je svakodnevno djelovanje u određenom prostoru koja pomaže konsolidaciji svjetskog gospodarstva. Predstavljanje prostora uključuje “sve koncepte, praksu i geografske kodove koji se koriste za objašnjavanje prostorne prakse”. Prostorna praksa temelji se na materijalnim resursima, 46
dok je predstavljanje prostora više naslonjeno na ideje i ideologije. Prostorna praksa je ono djelovanje države koje se odnosi na organizaciju prostora, njegovo iskorištavanje u cilju blagostanja ili obrane i nacionalne sigurnosti. Predstavljanje prostora odnosi se na određene poglede, koji predstavljaju zaokruženu interpretaciju prostora. Suvremeni gepolitičari su opisivali i intrpretirali-predstavljali prostor, a gospodarstvenici i vojnici su ga koristili s ciljem razvoja gospodarstva, odnosno obrane države. Na temelju ove distinkcije, Agnew i Corbridge napravili su temeljno razlikovanje između geopolitičkog poretka i geopolitičkog diskursa . Geopolitički poredak odnosi se na političku ekonomiju prostorne prakse, odnosno hijerarhijsku organizaciju prostora. Dakle onu koja se stvarno i ostvarila u praksi. Geopolitički diskurs odnosi se na geopolitičku zamisao hijerarhijske organizacije prostora, koja u svom središtu ima interpretaciju toga prostora, ali koja se nužno ne mora u cjelosti ostvariti, odnosno koja u svojoj biti ne mora biti ispravna/točna. Agnew i Corbridge razlikuju tri geopolitička poretka poslije poraza Napoleona i Bečkog kongresa 1815. godine. To su: Britanski geopolitički poredak (1815.-1875.), geopolitički poredak imperijalnih sukoba (1875.-1945.), geopolitički poredak “hladnog rata” (19451990.) Tablica 1. Moderna geopolitika
Prostorna praksa
Predstavljanje prostora
Geopolitički poredak
Geopolitički diskurs
Britanski geopolitički poredak, 1815.1875. Geopolitički poredak imperijalnih sukoba (1875.-1945.)
Civilizacijska geopolitika (civilizirati svijet) Prirodna geopolitika (sukob kopna i mora; organičke teorije o rađanju, rastu i propasti država) Geopolitički poredak “hladnog rata” Ideološka geopolitika (sukob dobra i (1945-1990.) zla; kapitalizma i socijalizma; tržišta i planske privrede) Transnacionalni liberalizam (1991.- ?) Geopolitika proširenja (širenje demokratizacije i vrijednosti liberalne demokracije); poštivanje ljudskih i manjinskih prava; sloboda medija; tržišno gospodarstvo; transparentnost u vojnom djelovanju; sudjelovanje u zajedničkim poslovima; itd. Geopolitiči poredak uvijek podrazumijeva organizaciju prostora u kojemu postoje određeni centri moći koji se brinu za održanje ili reviziju poretka. U Britanskom geopolitičkom poretku dominirala je Velika Britanija. Nakon toga, pojavilo se više sila koje su imale za cilj sudjelovanje u organizaciji prostora i zauzimanje svjetskih i regionalnih pozicija koje je imala Velika Britanija. Takav razvoj događaja doveo je do dva velika svjetska rata i veći broj regionalnih sukoba. Hladnoratovski geopolitički poredak donio je ravnotežu na svjetskoj razini kroz natjecanje dvaju velikih vojnih i političkih sila. Posthladnoratovski period obilježen je dominacijom jedne velike svjetske političke, gospodarske i vojne sile i nekoliko svjetskih gospodarskih sila, odnosno nekoliko svjetskih/regionalnih vojnih sila. U takvom 47
okružju vrlo je vjerojatno da će porasti nezadovoljstvo razvojem poretka u kojemu jedna sila dominira svijetom. Hoće li se to nezadovoljstvo pretvoriti u organizirani otpor gospodarskih sila ili vojnih sila? Kako će se to manifestirati na njihove odnose? Kako će se to manifestirati na određene područja u svijetu? Primjer za raspravu: postoji li organizirani otpor na području bivše Jugoslavije? Gdje? Kako se on manifestira? Tko u njemu sudjeluje? S kojim ciljevima? Itd. Sadašnji geopolitički poredak uređuje međusobna pitanja kroz organizaciju svjetskog tržišta i trgovine čiji su politički izraz nadnacionalne integracije i međunarodne organizacije i institucije, kao što su Europska unija, Svjetska trgovinska organizacija, MMF, Svjetska banka. Ideologija hegemonije u današnjem svijetu ogleda se u vjerovanju da je svjetski progres moguć kroz širenje ideja tržišta i demokracije kroz cijeli svijet. Njihova politička, gospodarska i sigurnosna praksa teži hijerarhijskoj organizaciji stabilog prostora, koji je nužan za razvoj demokracije, tržišta i tolerancije. Ukoliko se ne uspije u tim namjerama, tada se pristupa drugačijim mehanizmima. S obzirom na ograničene mehanizme koji se mogu upotrebljavati, događa se da se primjenjuju oni koji su potpuno neprimjereni određenim situacijama danas. Njihova je upotreba bila učinkovita na nekom drugom prostoru i u drugom vremenu, što nije jamstvo da će funkcionirati danas. Moderna geopolitička imaginacija trebala bi pomoći u stvaranju i primjeni mehanizama za određeni prostor i određeno vrijeme. POSTMODERNA GEOPOLITIKA Da bi se objasnilo razvoj postmoderne geopolitike, pošlo se od identifikacije sadržaja i procesa u određenim vremenskim razdobljima. Tablica 2. Tri geopolitičke prirode
Prva priroda Agrarno društvo Prirodna biosfera Zemlja i dobra Organička prostornost
Druga priroda Industrijsko društvo Umjetna tehnosfera Zemljopisne karte Tehnološka prostornost
Treća priroda Informatičko društvo Informatički cyberspace Televizija i računalo Cyberspace
Spomenute geopolitičke prirode utječu i na sam sadržaj geopolitičkih pogleda. Današnje geopolitičke drame prisutne su iz sata u sat, iz minute u minutu bilo gdje u svijetu želimo. Suvremene postmoderne telemetričke simulacije omogućavaju vizualizaciju prostora do njegovih najmanjih detalja. Pored same vizualizacije važno je da u svakom trenutku imamo sve informacije o terenu, što nam omogućava sustav GIS (Geographical information systems). Svjetska politika danas nije više drama iz kazališta, to je drama koja nam se prikazuje iz sata u sat na globalnim televizijskim i kompjutorskim mrežama. Zbog mnoštva informacija što nam omogućava i medijska pokrivenost događaja, došlo je do razvoja višedimenzionalnih modela za promatranje svijeta. Ali bez obzira na sve, još uvijek su prisutni binarni modeli. Zbog suvremenog razvoja tehnologije, došlo je do umanjivanja teritorijalnih prijetnji, a sve više se ističu neteritorijalne prijetnje. To je posebno prisutno u strategijama SAD. Oni danas nemaju teritorijalnih prijetnji, ali su vrlo uključeni u svjetske poslove. Njihovi svjetski poslovi po svojoj su prirodi više gospodarski, politički i društveni, nego vojni. To su: terorizam, 48
kompjutorski napadi, narko-terorizam, globalna korupcija, širenje bolesti, humanitarne krize, degradacija ljudskog okoliša, proliferacija oružja za masovno uništenje. Hladnoratovska strategija SAD-a temeljila se na imperativima zadržavanja (širenja revolucije i komunizma) što je podrazumijevalo teritorijalni raspored snaga i organizaciju saveznika. Suvremene prijetnje zahtijevaju novu geostrategiju koja se više ne temelji na posjedu teritorija i smještaja u njemu, već se temelji na fleksibilnosti i brzini. Nacionalna vojna strategija SAD-a iz 1995. godine u podnaslovu ima: “strategija fleksibilnog i selektivnog sudjelovanja”. Sigurnosno okruženje u posthladnoratovskom razdoblju složenije je od onoga u vrijeme "hladnog rata". Stara vojna prijetnja s istoka bila je velika prijetnja SAD-u i zemljama zapadne demokracije, ali je takvim sigurnosnim okruženjem bilo lakše upravljati. Današnje je okruženje složenije, puno dvojbi i novih izazova, situacija se često i brzo mijenja, pa je puno teže odgovoriti na sve izazove koji proizlaze iz njega (Tablica 3). Stoga su bile nužne promjene u američkoj sigurnosnoj politici, kao i u instrumentima za njezino ostvarivanje. Tablica 3. Hladnoratovsko i post-hladnoratovsko strateško okruženje
HLADNI RAT
POST-HLADNORATOVSKO RAZDOBLJE Predvidivost Nepredvidivost Širenje komunizma Neuspješni razvoj demokracije i tržišnog gospodarstva SAD dominantne među zapadnim SAD prva svjetska vojna i gospodarska silama sila Čvrsta savezništva “Ad hoc” koalicije Pojedinačne prijetnje Različitost prijetnji Strateško korištenje oružja Terorističko korištenje oružja Europa u središtu globalnog sukoba Regije u središtu sukoba Visoki rizik svjetskog rata Mali rizik za svjetski rat Sovjetska vojna prijetnja Regionalni agresori U stvaranju pretpostavki za promjene u sigurnosnoj politici pošlo se od procjene da novim sigurnosnim okruženjem dominiraju, u najširem smislu, četiri izazova: - izazovi koji proizlaze iz postojanja nuklearnog oružja i drugih oružja za masovno uništavanje, uključujući i opasnosti od proliferacije nuklearnih, bioloških i kemijskih oružja i sustava za njihovu upotrebu; - opasnosti koje proizlaze iz pokušaja regionalnih sila da sporna pitanja u regiji rješavaju silom i oružjem, što može izazvati brojne regionalne sukobe, unutarnje sukobe, etničke i druge sukobe, terorizam i druge aktivnosti u kojima se primjenjuje nasilje; - izazovi koji proizlaze iz razvoja demokracije i tržišne ekonomije na prostoru srednje i istočne Europe, posebno u Rusiji, jer usporavanje i zaustavljanje tih reformi može postati ozbiljnom prijetnjom europskoj i svjetskoj sigurnosti, čime se otvaraju novi izazovi za sigurnost SAD-a; - ekonomske opasnosti za nacionalnu sigurnost ako SAD na unutarnjem planu ne uspiju održavati gospodarski rast i stabilnost. Uzimanje u obzir ovih izazova prvi je korak i kritična točka u oblikovanju nove američke strategije nacionalne sigurnosti, a i u budućem razvoju i upotrebi američkih oružanih snaga. 49
Što možemo vidjeti iz spomenutih izazova? Ni jedan od njih nije teritorijalno određen, odnosno, ne vezuje se uz određeni teritorij. Regionalnih nestabilnosti ima podosta u svijetu; proliferacija oružja za masovno uništavanje također se ne može teritorijalno promatrati; izazovi koji proizlaze iz razvoja demokracije i tržišne privrede mogu se djelimično odrediti teritorijalno, ali ne u potpunosti. Dakle, bojno polje je praktički cijeli svijet. U skladu sa prijetnjama koje se ne mogu odrediti teritorijalno, američka strategija za organizirano djelovanje protiv tih prijetnji oslanja se na dva strateška koncepta: prisutnost i projekciju snaga. Prisutnost se ostvaruje kroz raspored američkih snaga na ključim točkama u svijetu, razvoj savezništva i zajedničkog djelovanja na pitanjima sigurnosti s drugim državama u svijetu. Projekcija snaga je spsobnost američke vojske za potpuno sudjelovanje u sukobu, uz primjenu svih raspoloživih i primjerenih snaga u određenom vremenu na određenom prostoru. Brza reakcija i brzi razmještaj u prostoru omogućavaju američkim snagama smanjivanje negativnih utjecaja terena na koji se dolazi, odnosno smanjuju vrijeme za liberalne akcije i reakcije koje bi išle u smjeru protivljenja takvim djelovanjima. Uostalom, lakše je pregovarati ako su već zauzete određene pozicije na terenu s kojih se može postići prednost, ili ugroziti namjere neprijatelja. KRITIČKA GEOPOLITIKA (Critical Geopolitics) Razvoj geopolitike možemo pratiti u posljednjih stotinu godina. Usporedo sa razvojem geopolitike išao je i razvoj njezine kritike. Ono što je zanimljivo naglasiti da je kritika geopolitike bila puno manje prisutna u javnosti od samih geopolitičkih ideja. To može djelomično objasniti “čvrstinu” određenih geopolitičkih pogleda koji su preživjeli sve do danas, iako se mnogo toga promijenilo u povijesnom i političkom kontekstu. Pokušaji ostvarivanja određenih geopolitičkih ideja bili su “oslobođeni” kritike, jer se ona nije uspjela afirmirati u javnosti, odnosno nije uspjela u dovoljnoj mjeri nametnuti svoje argumente. U suvremenom svijetu je kritički pogled unutar geopolitike potrebno razvijati iz mnogo razloga. Jedan od njih je taj što su se opravdanja za međunarodne sukobe gotovo u pravilu pronalazila u geopolitičkim i geostrateškim razlozima. Postojala je kritika takvog pristupa prema onima koji su poduzimali i opravdavali takve akcije, ali njezini argumenti nisu uvjerili države u potrebu drugačijeg, nenasilnog djelovanja. Drugi razlog je taj što je potrebno razvijati drugačiji pristup u suvremenoj geopolitici, koji će prevladati opasne tendencije geopolitičkog pojednostavljivanja. 7 Geopolitiku možemo opisati kao “problem-solving” teoriju za konceptualizaciju i praksu vladanja u određenom prostoru. Geopolitika se može promatrati kao skup različitosti tradicija i kultura, odnosno kao intrumentalni oblik znanja i racionalnosti. Ona uzima postojeću strukturu moći kao kontekst unutar kojeg nastoji oblikovati konceptualizaciju prostora i procesa, te naznačiti osnovne elemente za djelovanje vanjske politike. Dominantna metoda u takvom djelovanju geopolitike je deklarativna (Stvari se događaju zato što je svi j et takav) i imperativna (Mi moramo tako djelovati). Geopolitika stvara kulturnu i političku verziju istine o svijetu. Djelujemo unutar svjetske ravnoteže sile i moramo stvarati uvjete za postizanje budućih strategijskih prednosti u anarhičnom svijetu. Geopolitika je po mnogočemu slična političkom realizmu. Razlikuje se po tome što ima argument “više”, a to je geografija. Geografija je upravo ta prednost koja omogućava 7
Gearoid O Tuathail, The Journal of Strategic Studies, Vol. 22, June/September 1999, No. 2/3, pp. 107-124 50
prikaz svijeta na vidljivom kontekstu, što dakako, nije moguće u političkom realizmu. Upravo je stoga čest slučaj da se politički realizam koristi “uslugama” geopolitike, odnosno da izravno pronalazi argumentaciju u geografiji. Kritička geopolitika (Critical geopolitics), za razliku od geopolitike, problematizira teorijske postavke koje stavljaju postojeće strukture moći i znanja u pitanje. Ona je usmjerena prema istraživanju kompleksnosti globalnog političkog života, koji se ne može objasniti samo kroz proučavanje struktura i odnosa moći. Kritička geopolitika usmjerena je prema kritici načina na koji ortodoksna geopolitika čita svjetsku političku mapu. Naime, ortodoksna geopolitika projicira kulturne i političke pretpostavke na političku mapu kako bi potvrdila svoje pretpostavke. Oni često ne vide stvarne odnose, već ih nastoje stvarati. S obzirom na to, geopolitika se pojavljuje kao proširena kulturna praksa određenih eksperata u moćnim institucijama (vojska, sveučilišta, razni instituti, itd.) koji ne istražuju odnose moći, već ih stvaraju. Kritička geopolitika nastoji izbjeći takav pristup i posljedice na način da o određenim pitanjima nastoji proširiti javnu raspravu na širi krug stručnjaka i uopće javnosti. Ukoliko se te rasprave vode isključivo unutar jednog kruga “zainteresiranih”, tada će i rezultat nužno biti pod njihovim utjecajem. To znači da postoji velika vjerojatnost da će se kroz takva rješenja češće provlačiti uži ili posebni interesi određene grupe ljudi, za razliku od općih interesa cjelokupne zajednice. Tijekom “hladnog rata” razlika između klasične (ortodoksne) geopolitike i kritičke geopolitike bila je prilično jasna. Klasična geopolitika nudila je pojednostavljenu percepciju svijeta u čijem se središtu nalazio neizbježan sukob između velikih sila, što je izazvalo pojačanu militarizaciju i nagomilavanje oružja i vojnih sredstava kao jedinog načina za umanjivanje straha od uništenja. Ne treba posebno ponavljati u kojoj je mjeri to bila potpuno promašena politika. Kritička geopolitika nastojala je u vrijeme “hladnog rata” ukazati na ta pojednostavljivanja i opasnost takvog strateškog promišljanja, te je nudila prošireniju sliku svijeta, u koju su bile uključena, osim vojnih, politička, gospodarska, socijalna i pitanja zaštite okoliša. S krajem “hladnog rata” pokazalo se kako se ova pitanja više ne mogu zanemarivati. Suvremeni geopolitički uvjeti umanjuju značaj paradigme klasične geopolitike koja se temeljila na binarnim odnosima mi/oni, unutarnji/vanjski, domaći/strani, blizu/daleko i koja je pronalazila objašnjenje u geopolitičkoj tradiciji i nekim njezinim mitovima kao što su: heartland/rimland, kopnene sile/pomorske sile, istok/zapad , itd. Konceptualizacija i objašnjavanje suvremenog svijeta na tim je temeljima danas upitno. Suvremena kretanja pripomogla su razvoju i uvažavanju kritičke geopolitike. Jedan od najvažnijih procesa koji su pripomogli tome je dolazak na vlast u demokratskim zapadnim silama ljudi koji su u jednom svom životnom razdoblju pripadali mirovnim pokretima ili su pak djelovali protiv vojnih i strateških establišmenta na razne načine (Vaclav Havel, Joschka Fisher, Bill Clinton, itd.). Kritička geopolitika već dugo vremena uzima u obzir procese globalizacije, informatizacije i “risk-society” priznajući kako se novi modernitet gradi na sintagmi “i” (dvojbenost, mnogostrukost, istodobnost, nesigurnost, globalnost, bezgraničnost, itd), a ne više na sintagmi “ili” (kalkuliranje, singularnost, linearnost, nacionalnost, sigurnost, granice, ..). Kao i klasična geopolitika, kritička geopolitika je politička praksa i geopolitika, odnosno proučavanje suvremenih geopolitičkih uvjeta koji utječu na stvaranje državnih politika. No, za razliku od klasične geopolitike, kritička ima puno bogatije razumijevanje geopolitičke problematike i bolje konceptualno shvaćanje u razumijevanju djelovanja države u suvremenim uvjetima. 51
Kritička geopolitika polazi od tvrdnje da je geopolitika mnogo šira i kompleksnija problematika nego što se to podrazumijevalo u klasičnoj geopolitici. Sve države u svijetu organizirane su na određenom teritoriju i njihova vanjskopolitička strategija i praksa su dijelom uvjetovane njihovim geografskim čimbenicima, prije svega smještajem. Isto tako, vanjskopolitička strategija uključuje i geografsku interpretaciju svijeta, čime se ona naslanja na geopolitičke analize. Geografija nije samo zemljina podloga, kao što neki tvrde, nego povijesna i društvena forma znanja o zemlji. Ona je prožeta neizbježnim povijesnim, socijalnim i političkim opisom zemlje. Iz toga se može pojednostaviti kako je geopolitika zapis geografskih obilježja i politika država. Za istraživačke potrebe, kritička geopolitika dijeli geopolitiku na formalnu, praktičnu, popularnu i strukturalnu. Tablica 4. Podjela geopolitike prema kritičkoj geopolitici
Tipovi Formalna geopolitika
Objekt istraživanja geopolitičko mišljenje i geopolitička tradicija
Praktična geopolitika
svakodnevna praksa u upravljanju državom
Popularna geopolitika
popularna kultura, masovni mediji, geografsko razumijevanje
Strukturalna geopolitika
suvremeni geopolitički uvjeti
Problematika
Istraživački primjer Intelektualci, Halford Mackinder, institucije i njihov njegove geopolitičke politički i kulturni teorije i imperijalni kontekst kontekst praktično “Balkanizacija” i geopolitičko njezin utjecaj na promišljanje i vanjsku politiku SADkonceptualizacija a prema, primjerice, vanjske politike Bosni i Hercegovini nacionalni identitet i uloga masovnih konstrukcija imagea medija u projiciranju naroda i prostora slike iz Bosne u zapadne države i njihovo javno mnijenje globalni procesi, kako globalizacija, tendencije i informatizacija i suprotnosti drugi uvjeti imaju utjecaja na transformaciju geopolitičke prakse.
Formalna geopolitika odnosi se uglavnom na istraživanje geopolitičke misli i geopolitičke tradicije. Tom se problematikom bave intelektualci, institucije i drugi koji imaju utjecaja na oblikovanje geopolitičke misli. Praktična geopolitika se bavi geografskim elementima koji su uključeni u svakodnevno vanjskopolitičko djelovanje. Ona proučava kako zajedničko geografsko razumijevanje i percepcija oblikuju vanjskopolitičku konceptualizaciju i kakav utjecaj imaju na donošenje odluka. Dobar primjer za to je kako je geografsko, povijesno i političko poimanje Balkana i sve ono što se veže uz to utjecalo na oblikovanje vanjske politike SAD-a i drugih zapadnih država, odnosno njihovo višegodišnje djelovanje, koje je pred europsku sigurnost postavilo nove izazove. Popularna geopolitika odnosi se na one 52
čimbenike koji utječu putem medija i popularne kulture na oblikovanje geopolitičkog mišljenja. Odnosi se na socijalne konstrukcije i stalno razumijevanje obilježja mjesta i ljudi unutar i izvan granica (ono što Dijkink naziva “nacionalni identitet i geopolitička vizija”). Strukturalna geopolitika uključuje studije strukturalnih procesa i tendencija koje oblikuju vanjskopolitičku praksu suvremenih država. Danas, ti procesi uključuju, globalizaciju, infromatizaciju i širenje rizika koji proizlaze iz znanstveno-tehničke civilizacije u cijelom svijetu. Tauthail analizira praktičnu i popularnu geopolitiku kroz tri pitanja: 1. Kako kritička geopolitika razvija kritiku učenja određenih geopolitičara i geopolitičke tradicije 2. Kako praktična i popularna geopolitika utječu na vanjsku politiku i 3. Kakvi geopolitički uvjeti vladaju u suvremenom svijetu. Formalna geopolitika: dekonstrukcija geopolitičke tradicije Pojam “geopolitička tradicija” je na neki način arbitrarni konstrukt koji se sastoji iz povijesnih izvora, općepoznatih utemeljitelja i ključnih rasprava o definiciji i praktičnom razumijevanju pojma geopolitike. Većina stratega, geopolitičara u dvadesetom stoljeću (Ratzel, Mahan, Kjellen, Mackinder, Haushofer, Spykman, Kissinger, Brzezinski, i drugi) promišljala je o upravljanju državom u smislu razumijevanja geopolitičkog položaja i djelovanja s ciljem opstanka u anarhičnom svijetu, odnosno s ciljem povećanja moći u uvjetima svjetske ravnoteže. Njihove su teze uglavnom eurocentrične, zanemarujući u velikoj mjeri proučavanje geopolitičke misli Rusije, Japana, Kine itd. Njihovo je znanstveno djelovanje bilo uvijek u pitanju, zato što su se često ponašali kao državnici, odnosno nastojali su stvoriti dovoljno jasnu sliku svijeta prema kojoj bi se država trebala ponašati. Za razliku od takvog pristupa, kritička geopolitika nastoji kontekstualizirati geopolitičke figure i poglede, odnosno istražiti šire uvjete u kojima je nastalo određeno mišljenje i geopolitičko djelovanje i vezati ga uz određeno vrijeme. Primjerice, kritička geopolitika smatra kako je klasična geopolitička upotreba geopolitičkih figura često zanemarivala kontekst unutar kojeg se nešto događalo. Drugim riječima, kritička geopolitika nastoji obnoviti geografiju i geopolitičko mišljenje kroz suprotstavljanje trajnoj vrijednosti klasičnih geopolitičkih figura velikih geopolitičkih mislilaca. Takav se pristup dobrim dijelom može vidjeti kroz literaturu koja problematizira učenje Halforda Mackindera, koji je vjerojatno jedan od najpoznatijih mislilaca geopolitike u svijetu, mada nikad nije upotrebljavao samu riječ geopolitika. Mackinderova imperijalna ideologija nastojala je stvoriti sliku svijeta u kojoj bi Velika Britanija morala zaustaviti procese padanja njezine moći, kontrolirati ključne točke svijeta koji će joj omogućiti ne samo opadanje moći, već i njezino povećavanje. Formalna geopolitika u svom sadržaju ima određene tendencije stvaranja mitskog, jer predstavlja nevjerojatnu jasnoću odnosa u kompleksnom svijetu. Na taj način stvara krivu sliku, jer se kroz nju dobiva jasni pogled na svijet, koji se razlikuje po mnogim geografskim i drugim obilježjima. Nije potrebno dalje istraživati i ulaziti u kompleksnost svijeta i odnosa u njemu, jer je sve jasno prema interpretacijama formalne geopolitike. Pluralnost svijeta reducirana je na nekoliko geostrateških istina. Geografska različitost smještena je u depluraliziranje geopolitičke kategorije kao što su “heartland”, “ rimland”, “shaterbelts”, itd. Kompleksnost vanjskopolitičkog djelovanja postala je jednostavna strateška igra.
53
Praktična i popularna geopolitika: geopolitičko rasuđivanje u stvaranju moći države Praktičnu i popularnu geopolitiku u svom djelovanju uglavnom primjenjuju kreatori i provoditelji vanjskopolitičke aktivnosti. Za razliku od formaliziranih teorija i velikih strateških vizija geopolitičkih intelektualaca, donositelji odluka u vanjskoj politici koriste praktično i pragmatično geopolitičko zaključivanje uvijek kada pokušavaju prostorne odnose u svijetu objasniti na temelju geografskog znanja, kulturnih i drugih spoznaja. To se posebice ogleda u pojašnjavanju suvremenih svjetskih drama. Dakle, praktično geopolitičko zaključivanje oslanja se više na svakodnevni kontekst, nego na geopolitičku tradiciju. Pri njezinoj popularizaciji pomažu joj suvremeni mediji. Po svojoj je praksi i sadržaju često etnocentrično, stereotipno i zatvoreno znanje o svijetu koje proizvodi negativne vanjskopolitičke konceptualizacije i praksu. Takve konceptualizacije i praksa mogu se posebice vidjeti u vanjskopolitičkom djelovanju velikih sila prema prostoru bivše Jugoslavije, koji se uvijek promatrao kroz stereotipe o višestoljetnoj mržnji i ratovima između različitih etničkih skupina, razdijeljenih specifičnim geografskim obilježjima Balkana, iako govore isti ili vrlo slični jezik. Povijest i geografija bila su ključna objašnjenja u zapadnim zemljama za rat koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije. Rat se dogodio zbog toga što se radilo o Balkanu, a ne zbog drugih razloga, što je opasna simplifikacija, jer u konačnici izjednačava agresora i žrtvu. Geografski pojam “Balkanski poluotok” pretvorio se s vremenom u pojam “Balkan”, koji nije više bio samo geografska oznaka za određeni prostor. S vremenom se u međunarodni politički govor uveo pojam “balkanizacija” koji označava nestabilna i područja puna nasilja. Taj stereotip o Balkanu počeo se razvijati s raspadom Turskog carstva i balkanskim ratovima, kada je došlo do velikog nasilja nad muslimanskim stanovništvom na Kosovu, južnoj Srbiji i Makedoniji. U Drugom balkanskom ratu sukobile su se saveznice iz Prvog, što je također pridonijelo razvoju negativnog imagea toga prostora. Tako je Balkan postao simbol nasilja i nestabilnosti, što je bila pretpostavljena posljedica heterogenog nacionalnog i vjerskog sastava u regiji. Zbog takve situacije prostor Balkana nikad nije promatran kao dio zapadne civilizirane Europe, već prostor koji se nalazi negdje između zapadne civilizacije i istočnih totalitarnih tendencija. To su prevladavajući diskursi u objašnjavanju prostora Balkana i ni jedan od njih nije ušao u analizu kompleksnih odnosa, koji po svojoj složenosti nisu neka posebnost u svijetu. Ono što se čini središnjim u stvaranju stereotipova o Balkanu jest pokušaj da se izbjegne analiza interesa velikih sila u tome prostoru, koji su također u određenom vremenu pridonosili povećanju nasilja. Zadaće kritičke geopolitike upravo je u tome da pridonese dekonstrukciji geopolitičkih diskursa koji stvaraju stereotipe i simplifikacije. U svojim istraživanjima i diskursu kritička geopolitika priznaje značaj suvremene tehnologije i njezinog utjecaja na stvaranje geopolitičkih mišljenja. Strukturalna geopolitika: razumijevanje suvremenih geopolitičkih uvjeta Prije kraja “hladnog rata” u svijetu su otpočeli procesi koji su na određeni način transformirali odnose u svjetskoj politici. Jedan od njih je svakako globalizacija. Globalizacija je različitost kulturnih i gospodarskih tendencija koje povezuju najveće svjetske ekonomije i umanjuje sposobnost pojedinačnih država da u potpunosti kontroliraju i upravljaju svojom gospodarskom sudbinom. Globalizacijom dominiraju gospodarski i financijski odnosi, koji se u slučajevima kriza vrlo lako pretvaraju u geopolitičke i geostrateške probleme. 54
Drugi proces koji je obilježio kraj dvadesetog stoljeća je ubrzana informatizacija proizvodnje i poslovanja. U tim uvjetima pojmovi ovdje-tamo, mi-oni, naše-njihovo, domaće-strano , itd. postaju povijesni i kulturni anakronizmi. Telemetrijsko predstavljanje prostora postaje važnije od same teritorijalnosti određenog prostora. Geopolitika je ušla u postmodernu. Treći proces koji se pojavljuje u suvremenom svijetu jesu opasnosti i prijetnje koje proizlaze iz suvremene znanstveno-tehničke civilizacije. Čovjek je danas u stanju u potpunosti uništiti život na zemlji, s obzirom da posjeduje stavičnu količinu razorne moći atomskoga oružja. Pored toga, zanemaruju se opasnosti koje proizlaze iz ugrožavanja okoliša. Suvremena informatizacija društva donijela je mnogo dobrih stvari, ali je i otvorila mogućnosti za nove vrste ugrožavanja normalnog života u suvremenim uvjetima. Sve te nove opasnosti u velikoj mjeri se teško otkrivaju, jer su manje vidljive od prijašnjih, koje su bile većinom vojne i usmjerene prema geografskom prostoru. Sve te suvremene opasnosti nisu rezultat nekakvih racionalnih kalkulacija, već su izvan nacija i pojedinaca, a mogu imati katastrofalne posljedice za život na zemlji. Industrijsko društvo je žrtva svoga vlastitoga razvoja. To novo društvo je društvo globalnih i općih opasnosti. Globalizacija, informatizacija i širenje novih opasnosti transformirali su prostornost i teritorijalnost geopolitike na kraju dvadesetog stoljeća. Na temelju ove spoznaje neki autori su smatrali da je došao kraj geopolitici, što je zapravo bio zaključak temeljen na klasičnim geopolitičkim figurama. Danas je nacionalna sigurnost sve više pod utjecajem globalizacije, informatizacije i novih opasnosti. Ukoliko se ne promatra na ovaj prošireni način, tada se može temeljiti na krivoj percepciji svijeta i procesa, iz čega proizlazi djelovanje koje može biti prijetnja i samom društvu u ime kojeg se organizira. Danas kritička geopolitika razvija tri značajna argumenta o suvremenim geopolitičkim uvjetima. Prvi argument je taj da je problematika nacionalne sigurnosti u suvremenom svijetu danas globalna po sadržaju. Iako su regionalne prijetnje i dalje prisutne u pitanjima sigurnosti, sve veću važnost dobivaju novi sigurnosni izazovi kao što su terorizam, organizirani kriminal, proliferacija oružja za masovno uništavanje, itd. Većina stručnjaka unutar zapadne sigurnosne zajednice priznaju nove opasnosti i postupno ih ugrađuju u suvremene strateške koncepte. Pored toga, nastoje se u međunarodnoj zajednici ujednačiti mehanizmi koji će se boriti protiv spomenutih novih opasnosti kroz diplomaciju, međunarodnu pomoć, vojnu i sigurnosnu suradnju, kontrolu naoružanja, itd. Dvije svjetske tendencije mogu umanjiti uspjeh ovih pokušaja prema zajedničkom djelovanju. Prva se odnosi na neoizolacionističke tendencije u nekim zapadnim državama, prije svega SAD-u. Druga je nespremnost zapadnih država da sagledaju neka svoja djelovanja koja potiču suvremene prijetnje, umjesto da ih sprječavaju. Drugi argument odnosi se na institucije zapada koje doživljavaju “krizu pobjede” (victory crisis). Ona se sastoji u tome da institucije i mehanizmi koji stoje na raspolaganju zapadnoj zajednici doživljavaju neuspjehe u određenim pitanjima, jer su nepodobni i neprimjereni novim izazovima. Institucije koje danas prolaze kroz “krizu pobjede” su slobodno tržište, država blagostanja, višestranačka demokracija, nacionalni suverenitet i birokracija nacionalne sigurnosti. Institucije industrijskog društva ne mogu u punoj mjeri odgovoriti na opasnosti koje prijete u suvremenom svijetu. U području nacionalne sigurnosti posebno se očituje “kriza pobjede”, jer institucije na tom području moraju napraviti veliki pomak kako bi zadovoljile nove uvjete. Suvremeni svijet obilježen je danas mnogim bumerang efektima 55
koji se ogledaju u djelovanju institucija koje bi morale voditi brigu o nacionalnoj sigurnosti, a zapravo ugrožavaju istu. Treći se argument odnosi suvremene geopolitičke uvjete i opasnosti koje proizlaze iz njih. Jedan od procesa koji se pojavljuje u svijetu je antimodernizam kao izraz koji je nastao na temelju opasnosti koje je modernitet unio u ljudsku zajednicu. Njegovo je obilježje pojednostavljivanje i korištenje klasičnih geopolitičkih figura. To se posebice odnosi na establishment nacionalne sigurnosti unutar kojeg se inzistira na određenom parcijalnom korištenju klasičnih geopolitičkih figura za konceptualizaciju vanjskopolitičkog ali i unutarnjepolitičkog djelovanja. Koristi se hladnoratovska retorika i racionalnost. Oni pokušavaju reducirati globalne prijetnje na “ili-ili” logiku i predstaviti prijetnje kao neprijatelje, crtajući granice protiv tih neprijatelja, i tada upotrebljavajući “racionalne” instrumente za rješavanje problema. Tako je primjerice i nastao pojam “rogue states” (nestašne, opasne države). One su označene kao izvorište određenih opasnosti, pa se i prema njima djelovalo “primjerenim” instrumentima (Libija, Irak, Srbija, Afganistan, itd.). DRŽAVA, NACIJA I NACIONALNA DRŽAVA Suvremena politička geografija najviše svoje istraživačke pozornosti posvećuje državama. Pojam država može se pronaći u filozofskim, političkim, geografskim i drugim raspravama već više od dvije tisuće godina. Danas je ona još uvijek u središtu pozornosti, bez obzira što se pojavljuju neki čimbenici koji umanjuju važnost države u suvremenim odnosima. U posljednjih dvije tisuće godina država je postala dominantni oblik političkog organiziranja u svijetu i čini se da će to ostati još jedno vrijeme. U raspravama o državi dolazi do određenih nerazumijevanja pojmova, pa se tako često poistovjećuju pojmovi država, nacija, nacionalna država. Država Država je mjesto. To mjesto mora, da bi se zvalo državom, posjedovati sljedeća obilježja: 1. Državni teritorij. Država mora zaposjedati određenu zemljinu površinu, čije se prostiranje obilježava granicama. 2. Stalno stanovništvo. Država je ljudska institucija kreirana od ljudi i s ciljem da zadovolji njihove određene potrebe. 3. Vlast. Ljudi koji žive na određenom teritoriju koji je obilježen granicama moraju imati određeni oblik administrativnog sistema koji će zadovoljavati funkcije te zajednice. Bez administrativne organizacije ne može ni biti države. 4. Organizirano gospodarstvo. Svako društvo ima određeni oblik organiziranog gospodarstva. Države još uvijek imaju velikog utjecaja na gospodarsku dinamiku i tokove, iako se upravo na tome polju najviše osjećaju utjecaji globalizacije. 5. Prometni sustav. Da bi država normalno funkcionirala u svojim društvenim, političkim, gospodarskim i drugim aspektima, mora imati organizirani sistem koji će omogućavati transport ljudi, dobara, ideja s jednog kraja države na drugi, odnosno iz drugih država. Spomenuta obilježja države geografska su po svojoj prirodi i politički geografi su se u svojim istraživanjima uglavnom bavili njima. Pored geografskih kriterija postoje i politički kriteriji koji određuju je li neka jedinica država ili ne. To su: 56
1. Suverenitet. Opće je prihvaćeno da su države suverene, odnosno da “posjeduju suverenitet”, ali ne postoji slaganje o tome što zapravo ulazi u pojam suvereniteta. Suverenitet znači “najvišu vlast, vrhovništvo. Pojam se razvija od kasnolatinskoga pridjeva superanus , odnosno latinskoga super (iznad), označavajući vlast nad kojom nema druge vlasti” (Leksikon temeljnih političkim pojmova, str. 138). 2. Međunarodno priznanje. Za jednu političku jedinicu posebno je važno priznanje njezine međunarodne osobnosti, odnosno priznanje od strane drugih država u međunarodnoj zajednici. Priznanjem država pridobiva prava koja je čine ravnopravnim entitetom u međunarodnoj zajednici. U međunarodnim odnosima vrlo često se rabe pojmovi “država”, “nacija” i “nacionalna država”. Država se pri tome poima kao “geografski omeđeni entitet kojim upravlja centralna vlast koja ima sposobnost donositi zakone, pravila i odluke i snagu primjenjivati ih unutar svojih granica. Država je legalni entitet priznat međunarodnim pravom kao temeljna odgovorna jedinica međunarodnog legalnog sustava.” Nacija (engl. nation, njem. Nation, franc. nation) je “u svom klasičnom određenju stabilna i posebna globalna zajednica, koja sebe konstituira kao politički suveren narod, i prema tome raspolaže teritorijem, zasebnom kulturom i autonomnim privrednim životom.” Nacionalna država pak označuje “državu čiji se stanovnici osjećaju nacijom. To je geografski omeđen legalni entitet...” Nacionalne države Kao što je država dominantni oblik političke organizacije danas, nacionalna država je idealni oblik prema kojemu mnoge nacije teže. Danas u svijetu nisu sve države nacionalne države. Nacionalnom državom mogli bismo nazvati onu državu u kojoj je nacija organizirala svoju političku organizaciju. Neki kažu da je nacionalna država zapravo nacija obilježena geografskim granicama. SAD su danas nacionalna država, bez obzira što imaju mnoštvo različitih nacija na svome teritoriju. Japan, Švedska, Urugvaj, Egipat, Novi Zeland – sve su to nacionalne države. Bivši Sovjetski Savez nije bio nacionalna država. Kanada, Belgija, Južnoafrička republika, Afganistan, Kina nisu nacionalne države. Danas u svijetu postoji mnoštvo nacija koje su podijeljene u nekoliko država koje teže stvaranju svojih vlastitih država. Primjerice Kurdi. (Slika 1) Isto tako, danas u svijetu postoje države unutar kojih se nalaze različite etničke skupine. Kad bi se države isključivo stvarale po tom principu, tada bi u svijetu imali oko 5000 država (sada ih ima 193). Afrika je dobar primjer za to, jer se tamo nalazi mnogo etničkih skupina, što često pogoduje sukobima i ratovima. (Slika 2). Nastanak država Danas je gotovo cijeli kopneni dio zemljine kugle organiziran u države. Jedino prostor Antarktike nije organiziran prema tom principu. Prije dvjestotinjak godina proces europeizacije svijeta proširio je svijetom poljoprivredne, industrijske, financijske, znanstvene i druge oblike. Istovremeno, europske su ideje isključivo “zaslužne” za stvaranje političkih organizacija-država. No, valja spomenuti kako su u nekim izvaneuropskim područjima nastajale države mnogo prije europskih ideja (Srednja i južna Amerika, Afrika, jugoistočna Azija, Bliski istok). Neke od tih država upravo su nestale u procesu 57
“europeizacije” svijeta, dok su se druge održale sve do kraja 19. i početka 20. stoljeća (Ašanti u zapadnoj Africi). Nastanku prvih većih organizacija na određenom teritoriju koje možemo nazvati državama pogodovali su u velikoj mjeri povoljni geografski čimbenici, kao što su klima, reljef, obilježja tla, riječni tokovi, prometna povezanost, itd. Stare civilizacije i njihove države razvijale su se u dolinama velikih rijeka: Nila, Eufrata, Tigrisa, Ind (današnji Pakistan), itd. (Slika 3) U Europi su razvijene dvije države koje i danas imaju veliki utjecaj na suvremene državne organizacije. To su Stara Grčka i Rimsko carstvo. Stara Grčka je razvijala princip gradova država, dok je Rimsko carstvo razvilo prinicip velike teritorijalne jedinice, koja je imala jaki centar u Rimu. Nakon raspada Rimskog carstva dogodilo se to da je došlo do velike rascjepkanosti europskog prostora u kojem su dominirale male teritorijalne cjeline koje su organizarale apsolutnu vlast na svome teritoriju. Mnogi autori postanak države vežu uz Westphalski mir 1648. godine kad se novi sustav država počeo temeljiti na pravu država da samostalno odlučuju o vlastitoj sudbini. No, da bi razumjeli događaje koji su se dogodili sredinom 17. stoljeća, moramo se vratiti stotinu godina unatrag. Najvažnija institucija toga razdoblja bila je Crkva. Ona se nalazila u nekoj vrsti transformacije u skladu s društvenim promjenama. No, ta je transformacija išla prilično sporo. Pojavom Martina Luthera u Njemačkoj reforma je ubrzana, jer je njegovo učenje tražilo temeljitu reviziju crkvenog uređenja. Svoje ideje izložio je u čuvenim reformatorskim spisima: Kršćanskom plemstvu njemačke narodnosti; O babilonskom sužanjstvu; O slobodi kršćanina , itd. U spisu upućenom plemstvu on je zatražio od kralja i knezova da reformu Crkve uzmu u vlastite ruke. Proglasio je duhovnu vlast Pape i biskupa nevažećom, jer se nije mogla opravdati Novim zavjetom. Njegovu oštru kritiku doživjeli su i tradicionalni vjerski običaji i ustanove (preporučio je da se odbace, osobito samostani, hodočašća i dr.). Iako je popularnost njega i njegovih ideja rasla, ipak se morao podvrgnuti raspravi u njemačkom Reichstagu. Od Martina Luthera je zahtijevano da se odrekne svoga učenja, a pošto to nije učinio, njemački Reichstag je donio odluku o progonstvu. Vrlo je važna činjenica da je o Lutheru odlučivao car i njemački staleži na raspravi u Reichstagu, a ne Papa svojoj direktnom odlukom. U godinama nakon toga događaja u Njemačkoj je došlo do širenja Lutherova učenja i do pokušaja reforme monarhističke države. Car Karlo V. pokušao je reformirati Njemačku na principima katoličke crkve, ali mu je to samo djelomično uspjelo. Nakon višegodišnjih vjerskih ratova u Njemačkoj, “kneževskom revolucijom” 1552. godine Karlo V. je izgubio prijestolje, što je dovelo do državnog sabora u Augsburgu 1555. godine. Knezovi koji su se pobunili protiv cara ostvarili su svoje zahtjeve: široku političku samostalnost i “trajan” vjerski mir u državi. To je značilo državnopravno priznanje luteranstva i legaliziranje crkvenog raskola. Vrhovna vjerska vlast cara i države prešla je na državne staleže. Državni staleži mogli su na području kojim su vladali sami određivati vjeru. Dakle, to je bila njihova odluka, a ne odluka Pape ili nekog drugog autoriteta izvan njihovog područja. Autoritet je raspodijeljen kraljevima i prinčevima i to je bio temelj za nastanak suverenih država. Središnje mjesto u novom sustavu država ustanovljenim Westphalskim mirom zauzimao je koncept legitimiteta, suvereniteta i obveza. Legitimitet je značio da svaka država ima pravo postojati i organizirati vlast na svom teritoriju. Suverenitet, pojednostavljeno rečeno znači da ne postoji viši autoritet od onog kojeg država ima. Obveze znače ponašanje države u skladu s dogovorenim princima u odnosima s drugim čimbenicima međunarodnih odnosa. 58
U razvoju moderne države mnogi autori uočavaju tri faze. Kriterij za određivanje tih faza je suočavanje s određenim dominantnim problemom i njegovo rješavanje. U prvoj fazi razvoja moderne države glavni je problem bilo kako uspostaviti mir u vrijeme religijskih ratova. Rješenje je pronađeno u pojmu suverenosti. Druga faza razvoja države bila je obilježena pitanjima ograničavanja suverene vlasti da bi se očuvala sloboda pojedinca. Svemoć države koja je proizlazila iz suverene vlasti trebalo je ograničiti. A da bi se svemoć države ograničila trebalo je sputati državu, odnosno usvojiti određena pravila kojima se trebao regulirati odnos države i pojedinca. U tom procesu stvarala se ustavna ili pravna država koja štiti slobodu pojedinca nasuprot svemoći države. Treću fazu razvoja moderne države zaokupili su problemi socijalne raspodjele društvenog bogatstva. Socijalna država je odgovor na rastuće probleme društvene pravednosti. Temeljna kategorija demokratskih pokreta 19. i 20. stoljeća bila je jednakost i od tog vremena ustav države nije samo “cjelina političkog jedinstva nego i cjelina socijalnog poretka.” Osiguranje mira, slobode pojedinca i socijalne pravednosti tri su bitna obilježja razvoja moderne države. Formiranjem moderne suverenosti počeo je nastanak moderne države. Razdoblje formiranja moderne suverenosti počinje religijskim ratovima, a završava građanskim ratom, odnosno Francuskom revolucijom. To je bilo vrijeme klasičnog apsolutizma koji je postojao radi očuvanja osnovnih interesa: života, slobode i sigurnosti. Suverenost je oblikovana u vrijeme kad je postojala jaka potreba za formiranjem političkog jedinstva, jer je to političko jedinstvo jamčilo opstanak na unutarnjem i na vanjskom planu. Država je postala “sveobuhvatno političko jedinstvo, unutar kojega su suprotnosti, konflikti i obračuni ispod razine grupiranja na prijatelja i neprijatelja. Bila je potrebna stanovita suverena instancija koja formira političko jedinstvo uopće kao pretpostavku moderne ustavnosti.” Ustavnost je jamčila relativiziranje napetosti i sukoba u okviru postignutoga političkog jedinstva. To je bio jedini način da se postigne mir i da se društveni i politički problemi počnu rješavati u okviru ustavom određene i dogovorene javne procedure. Stoga je važno naglasiti da moderni ustav pretpostavlja političko jedinstvo, a ne sredstvo za određivanje vrste i oblika političkog jedinstva. Određeni stupanj dostignutoga političkog jedinstva jest rezultat odnosa moći u jednoj zajednici. U jednoj točki različiti interesi dolaze do vrhunca ostvarenja, te tada formiraju jedinstvo, jer bi svaka dalja borba među njima išla na štetu cijele zajednice. Političko jedinstvo rezultat je kompromisa, ali kada je postignuto ostaje prevladavajuća forma oblikovanja i razvoja zajednice. Godina/razdob lje 1648. 16., 17. i 18. st. 1775-1780. 1804-1815.
Događaji/promjene Westphalskim ugovorom ustanovljen sustav modernih država Europske države stvaraju prekomorske kolonije, posebice u sjevernoj i ju`noj Americi; to je prvi krug stvaranja velikih carstava Francuska revolucija i revolucionarna događanja u Sjevernoj Americi donose promjene u položaju kraljeva Napoleonovo Francusko carstvo prijeti uništenju sustava država u Europi 59
1815-1870. 1850-1914. 1914-1918. 1870-1930. 1918-1939. 1939-1945. 1945-do danas
Europski sporazum velikih sila štiti legitimaciju država i kraljevsko pravo Europske države podijelile su međusobno Afriku, veći dio Bliskog istoka i Aziju u drugom krugu stvaranja velikih carstava Prvi svjetski rat oslabio svjetski sustav država Povećao se broj država u Europi s 15 na preko 35; to je prva proliferacija država Dolazak na vlast boljševika u Rusiji i nacista u Njemačkoj promijenili su legitimaciju sustava država Drugi svjetski rat Druga proliferacija država počinje nakon raspada kolonijalnih carstava; broj država porastao s pedesetak 1945. godine na stotinu sedamdeset 1986. godine; to je jedno od najdužih razdoblja mira između velikih sila od vremena nastanka sustava država.
Moderne teorije nastanka države Postoji mnoštvo teorija o nastanku države i njezinim funkcijama. Za potrebe političke geografije nije nužno baviti se svim pitanjima i svim teorijama države, već se treba zadržati na onim elementima koje su bitne za istraživanja u području političke geografije i geopolitike. U okviru političke geografije razvilo se šest glavnih teorija: 1. Teorije koje su se razvila na temeljima socijalnog darvinizma (Ratzel, Kjellen,itd.) 2. Funkcionalni pristup (Hartshorne) 3. Teorije integracije i dezintegracije (Karl Deutsch) 4. Jedinstvena teorija područja (Stephen B. Jones) 5. Teritorijalna država (John Herz) 6. Geografski modeli analize političkog sistema (Saul Cohen, L.D. Rosenthal) Socijalni darvinizam
Tijekom predavanja već smo spominjali koliki je utjecaj imao socijalni darvinizam na razvoj teorija o nastanku i funkcijama države. Kao posljedica toga učenja razvio se prirodnogeografski determinizam, koji u središtu svoga učenja ima tezu kako prirodna okolina izravno utječe na razvoj čovjeka i njegova društva. Funkcionalni pristup
Tijekom dvadesetog stoljeća razvijale su se nove teorije. Nama su zanimljive one koje su dolazile iz područja političke geografije. Poznati američki geograf Richard Hartshorne smatrao je da je središnje mjesto proučavanja političke geografije upravo država, te da politički geografi moraju državu promatrati kao politički organizirani prostor koji ima svoju strukturu i funkcije. To je organizacija koja djeluje učinkovito. Na njezine funkcije i djelovanje utjecaj imaju centrifugalne i centripetalne sile. Centrifugalne sile nastoje oslabiti 60
državu ili je čak podijeliti, dok centripetalne sile pridonose jačanju homogenosti. Svaka država ima svoje centrifugalne sile. U nekim državama one uspjevaju podijeliti teritorij na nove države. Hartshorne je tvrdio da su politički geografi bili puno više usmjereni u svojim istraživanjima silama koje dijele države, nego onim silama koje ih drže zajedno. Oblici integracije i dezintegracije (Karl Deutsch)
Karl Deutsch značajno je pridonio razvoju teorija države kombinirajući geografski i bihejvioralni pristup. On je izdvojio neke zajedničke elemente koji se pojavljuju u stvaranju država. To su: 1. Promjene u razvoju ekonomije od jednostavne poljoprivredne proizvodnje prema novim oblicima privređivanja 2. Pojava regija jezgri 3. Razvoj gradova 4. Razvoj prometne mreže 5. Koncentracija kapitala 6. Porast individualne samosvijesti i grupnih interesa 7. Buđenje nacionalne svijesti 8. Ujedinjenje nacionalne svijesti i političke prisile i ponekad socijalna stratifikacija društva. Na temelju spomenutih elemenata dolazi do ujedinjavanja jedne nacije na određenom teritoriju. Jedinstvena teorija područja (Stephen B. Jones)
On je 1954. godine integrirao neke ideje svojih prethodnika (posebno Whittleseya, Hartshorna, Gottmanna), stvarajući poseban pristup koji je nazvao jedinstvena teorija područja. Jones polazi od toga da u procesu političko-prostorne organizacije možemo primijetiti barem pet žarišta aktivnosti, koja su međusobno povezana. 1. Ideje. Ideje imaju svoju prostornu dimenziju 2. Odluke. Donošenje odluka o zauzimanju prostora. 3. Pokret (ljudi, dobara, financija, tehnologije, itd.). 4. Područje. (djelovanje koje se događa u prostoru) 5. Teritorij (političko organizirani prostor). Jedinstvena teorija područja polazi od političkih ideja i kroz razvoj dolazi do politički organiziranog teritorija. Teritorijalna država
Država se razlikuje od nacije po tome što posjeduje teritorij. Bez teritorija država ne može postojati. Mora se točno znati koji je to dio zemljine površine koji pripada jednoj državi, kako ne bi dolazilo do sukoba oko pojedinih područja. Godine 1957. John Herz u svom članku “Rise and Demise of Territorial State” upravo se bavio problemom teritorija i države. On je smatrao da je država postala svjesna važnosti teritorija otkako joj je moderna vojna tehnologija pokazala kako utvrde i gradovi predstavljaju slabu osnovu za obranu države. Sigurnost je bila primarna briga političke organizacije, što je zahtijevalo razvoj obrambene komponente i njezino smještanje na granicama i po čitavom teritoriju. Porast nacionalizma personalizirao je do najviše razine potrebu nacionalnih grupa za zaštitom vlastite suverenosti. Čak je i sistem kolektivne sigurnosti (UN) priznao pravo suverenih jedinica na vlastitu obranu. Sistem zajedničke obrane također se zasnivao na obrani 61
teritorijalnih država (napad na bilo koju državu ili dio njezina teritorija napad je na cijeli savez). Suvremeni razvoj naoružanja (nuklearno i druga oružja za masovno uništavanje) jednostavno je natjerao države da razmišljaju o prevladavanju teritorijalno organizirane obrane, jer danas sigurnost država jednako ovisi o unutarnjim, kako i o vanjskim faktorima. U vanjskim faktorima danas prevladavaju dogovaranje i suradnja, a sve manje sukobi. U suvremenim uvjetima temeljne potrebe čovjeka za zaštitom ne može više učinkovito osiguravati samo teritorijalna država. Zaključio je kako će država polako slabiti, jer će procesi univerzalizma “preuzeti” zaštitu zadovoljavanja temeljnih ljudskih potreba. No događaji tijekom šezdesetih godina potaknuli su Herza na reviziju teorije. U članku “The Territorial State Revisited-Reflections on the Future of the Nation-State” iz 1968. godine on objašnjava kako su se neke od njegovih ideja izmijenile. Ustvrdio je kako njegovo objašnjenje klasične teritorijalnosti još uvijek vrijedi za suvremene države, ali kako više nije siguran da će univerzalizam preuzeti funkciju zaštite temeljnih ljudskih potreba od države. Ustvrdio je kako teritorijalnost dobiva nove dimenzije te kako možemo govoriti o novoj teritorijalnosti, jer dolazi do udruživanja na novim osnovama. U zaključku, Herz smatra kako se osim vojnih opasnosti pojavljuju nove o kojima moraju države također voditi računa. Geografski modeli analize političkog sistema
Ove modele razvili su početkom sedamdesetih godina Saul Cohen i L.D. Rosentahl. Oni su smatrali kako je potrebno izgraditi metodologiju koja će povezivati političke procese i njihove prostorne atribute. Smatrali su da se politički geografi trebaju baviti istraživanjima političkih procesa i prostornih odnosa u kojima se oni odvijaju. Središnje mjesto u istraživanjima treba biti politički sistem koji se organizira na određenom prostoru koji je jasno definiran granicama, a koje su pak priznate od drugih entiteta u zajednici. Teritorij države
Sve moderne teorije države slažu se u jednom: država mora imati teritorij. Temeljna obilježja teritorija države su: stjecanje, veličina i oblik. Stjecanje teritorija
Jedino država može stjecati teritorij u skladu s međunarodnim pravom. Teritorij se može sticati na sljedeće načine: 1. okupacijom, 2. zastarom (ako jedna država okupira teritorij druge države i drži ga pod okupacijom dugo vremena, a u tom vremenu država čiji je teritorij okupiran ne postavlja pitanje povrata teritorija, taj teritorij postaje dio teritorija države koja je poduzela akciju) 3. osvajanjem i aneksijom (osvajanje teritorija ne znači automatski da je to teritorij države koja je poduzela osvajanje. Kada se na tom prostoru organizira administrativna uprava države koja je poduzela osvajanje, može se govoriti o prvim elementima aneksije) 4. dobrovoljnim udruživanjem (SAD su dobar primjer za dobrovoljno udruživanje) 5. akcesijom (ovdje se radi o promjenama granica djelovanjem prirodnih procesa) 6. stjecanjem prava (jedna država drži dugo vremena određeni teritorij, ali ga jednog dana vraća u njegovu maticu. Primjer Hong Konga, Panama.) 62
Veličina državnog teritorija
Veličina državnog teritorija povezana je sa učinkovitošću nacionalnog teritorija, odnosno s ekumenama. Mnoga su carstva nestala, jer su se njihove granice toliko proširile od središta, da ih više nije bilo lako braniti. Po veličini države se obično dijele na PATULJASTE DRŽAVE (Vatikan, Monako, Andora); MALE DRŽAVE (ispod 60.000 km 2); SREDNJE VELIKE DRŽAVE (do 1.000.000 km 2 ); VELIKE DRŽAVE (od 1-3 milijuna km2 ); i MAMUTSKE DRŽAVE (preko 3 milijuna km 2 ) Oblik državnog teritorija
Veličina i oblik državnog teritorija morfološka su obilježja države koja utječe na međunarodno ponašanje države. Samo jedan pogled na kartu pokazuje nam da je teško pronaći dvije države u svijetu koje bi imale približno isti oblik i veličinu državnog teritorija. Podjela oblika državnog teritorija: 1. Izduženi oblik (Čile, Norveška, Švedska, Togo, Gambija, Italija, Panama, Malavi) Izduženost znači i veću unutarnju podjelu i veću razliku između stanovništva. 2. Perforirani oblik (Južnoafrička republika) 3. Kompaktni (Poljska, Francuska, itd.) 4. Kompaktno-koridorski (Zair-većinom kompaktni teritorij s krakovima koji su udaljeni od centra i čine koridorski oblik teritorija) 5. Fragmentirani (Malezija-na više otoka) Eksklave i enklave
Sastavni dijelovi teritorija neke države koji su u cjelosti okruženi teritorijem druge države nazivaju se eksklavama, odnosno enklavama. S obzirom na položaj u odnosu na matičnu državu ti su “džepovi” eksklave, a sa stajališta države čijim su teritorijem okružene to su enklave. U Europi su četiri prave eksklave koje su istodobno i enklave: španjolska Llivia (u Francuskoj), talijanska Campione (u Švicarskoj), njemačka Büsingen (u Austriji) i belgijski Baarle (u Nizozemskoj). Raspadom SSSR-a Kalinjingradska oblast postala je odvojena od ruskog teritorija, čime ima statu ekslave, ali je ne možemo smatrati enklavom, jer nije okružena teritorijem jedne države, već graniči s njih tri: Poljskom, Bjelorusijom i Litvom. Geoprometne eksklave puno su češće od stvarnih. To su rubni dijelovi neke države kojima se, osim pješice, može pristupiti isključivo preko teritorija druge države. NEPRAVILNE POLITIČKE JEDINICE Europski sistem država i način njihova utemeljenja i organizacije proširio se u posljednjih nekoliko stotina godina po cijelom svijetu. To je rezultiralo stvaranjem skoro 200 država. No, cjelokupni teritorij u svijetu nije organiziran u političke jedinice koje možemo nazivati državama. U svijetu postoje teritoriji koji se još uvijek nalaze u kolonijalnom statusu. Pored toga postoje određeni teritoriji koji su formalno pod suverenitetom jedne države, ali se nalaze unutar druge države i prihvaćaju zakone te države. Ovdje govorimo o teritorijima koji ne spadaju niti u jednu ni u drugu kategoriju. Neki od njih nastali su još u vrijeme kada nisu ni postojale nacionalne države. Drugi su pak rezultat ratova ili procesa dekolonizacije. 63
Vojna okupacija
Veliki broj današnjih nepravilnih i spornih teritorijalnih jednica nastao je nakon lokalnog rata i vojne okupacije. Ti su se ratovi uglavnom događali nakon Drugog svjetskog rata. Primjerice, turska okupacija jednog dijela Cipra, ili pak okupacija Golanske visoravni od strane Izraela. Godine 1974. turska je vojska okupirala 37% teritorija Cipra, uglavnom ona područja koja je naseljavalo tursko stanovništvo. Nakon te intervencije došlo je do velikog preseljenja stanovništva. Grčko je stanovništvo prešlo na grčku stranu, a tursko na tursku. Godine 1975. utemeljena je Turska republika sjeverni Cipar. Taj je teritorij još uvijek pod kontrolom turske vojske, a ova država priznata je samo od strane Turske. (Primjerice, SAD i Velika Britanija nisu priznale ovu političku jedinicu, ali prihvaća njihove putovnice, dok u drugim državama oni moraju nositi turske putovnice). Na Cipru se nalazi još jedna specifičnost. Nakon postizanja neovisnosti od Velike Britanije, ona je zadržala dva teritorija na južnom dijelu otoka kao suverena područja vojnih baza. Na tom teritoriju žive miješano grčko i tursko stanovništvo. U lipnju 1967. godine u šestodnevnom ratu, Izraelske snage okupirale su Zapadnu obalu i potisnule jordansku vojsku s toga teritorija. Taj se teritorij od tada nalazio pod vojnom administracijom. Godine 1994. otpočeli su dugotrajni pregovori o zamjeni izraelske vojne administracije palestinskom upravom. Taj bi teritorij trebao biti osnovica za proglašenje palestinske države. Teritoriji u prijelaznom statusu
U posljednjih stotinu godina nastale su određene nepravilne političke jedinice pod utjecajem ratnih događanja i njihov status se do danas nije riješio. Primjerice, od 1945. godine podijeljene su sljedeće države: Koreja, Njemačka, Vijetnam, itd. Njihova je podjela bila rezultat ratnih događanja. Vijetnam se ujedinio nakon rata, dok je Njemačka ujedinjena nakon raspada hladnoratovskog sistema. U takvom prijelaznom statusu nalazile su se ili se još nalaze i neke druge teritorijalne jedinice, kao što su Andora, Vatikan, Tajvan, Hong Kong, itd. Andorom je bilo upravljano izvana, ali je ona zadržala pravo na vođenje vanjskih poslova, obrane i uređivanja unutarnjih pravnih pitanja. Godine 1993. postala je članica UN-a. Tajvan je bila jedina kineska provincija u kojoj nisu komunisti preuzeli vlast nakon 1949. godine. Tadašnja vlada je pobjegla iz Pekinga i otišla na Tajvan, gdje je kasnije organizirana politička jedinica koja ima danas sva obilježja države, osim međunarodnog priznanja. Druga grupa država u prijelaznom statusu su mnogobrojne kolonije, protektorati i druge jedinice koje su nastajale ili nestajale u procesu dekolonizacije. U ovu grupu ulaze: Puerto Rico, Cookovi otoci, Farski otoci, Grenland, itd. Za ove teritorijalne jedinice “zadužene” su druge države, ali one imaju veliki stupanj samostalnosti. Teritoriji s neizvjesnim statusom
Proces dekolonizacije otvorio je mnoge probleme u bivšim kolonijama i oko njih. Nisu sve bivše kolonije ili područja pod skrbništvom postale neovisne države. Primjerice, Zapadna Sahara (bivša španjolska Sahara) je jedan od takvih teritorija. Španjolska se povukla s tog teritorija 1975. godine, te su ga između sebe podijelile dvije države: Maroko i Mauritanija. Toj podjeli se suprotstavio Alžir, koji je podržavao lokalne borce za neovisnost koji su bili 64
organizirani u pokretu POLISARIO. UN su uložile velike napore da se organizira plebiscit o sudbini toga teritorija, no Maroko se tome žestoko protivi. Drugi značajni prostor sa neizvjesnim statusom je Antarktika. Dio toga kontinenta nije nikada bio pod upravljanjem neke države, niti je itko ikada formirao državu ili kakvu drugu političku jedinicu na tom prostoru. No, većina kontinenta nalazila se pod različitim interesima nekoliko država. U određenim područjima “prava”, primjerice Čilea, Argentine i Velike Britanije preklapala su se, što je moglo dovesti do određenih sukoba. Iz tih razloga godine 1959. je potpisan međunarodni ugovor koji je svako posizanje za tim teritorijem proglasio nevažećim. Unutar nekih država postoje teritoriji koji imaju također neizvjesni status, iako su službeno dio teritorija države u kojoj se nalaze. No, na tom je posručju organizirano pobunjeništvo i još uvijek matična država nije u mogućnosti ostvariti vlast na svom cjelokupnom teritoriju. Teritoriji pod stranom upravom
Veliki broj malih područja u svijetu nalazilo se ili se još uvijek nalazi pod upravom jedne ili više država. Ti se teritoriji nazivaju kondominium i neutralne zone. Najveći kondominium bio je Sudan, koji se od 1899. godine do 1955. nalazio pod upravom Velike Britanije i Egipta. I jedna i druga država imale su određene obveze prema Sudanu, iako se njihov utjecaj nije nalazio na istoj razini. Jedan od posljednjih kondominiuma bili su Novi Hebridi, grupa od 12 manjih otoka i sedamdesetak manjih otočića u južnom Pacifiku kojima su od 1906. godine do 1980. upravljali zajedno Francuska i Velika Britanija. Godine 1980. Novi Hebridi su postali neovisna država pod novim imenom – Vanuatu. Među nekim državama u svijetu postoje neutralne zone oko kojih još uvijek ne postoji dogovor kome pripadaju. Države su postigle dogovor da se taj teritorij privremeno proglasi neutralnim zonama, a u međuvremenu zajedničke komisije pronalaze najbolje rješenje za budućnost tih zona. Međunarodni teritoriji
Danas u svijetu postoje određeni teritoriji koji su stavljeni pod međunarodnu upravu. Mandat za međunarodnu upravu određuje orgranizacija UN-a. Primjerice, Kosovo se danas nalazi pod međunarodnim mandatom. U ovom slučaju razlikujemo dvije vrste teritorija: mandate i skrbništva . U slučaju mandata jedna država ili grupa država dobivaju odobrenje od međunarodne zajednice za upravljanje određenim teritorijem u ime ljudi koji žive na njemu i u ime međunarodne organizacije. Postoji mnoštvo takvih primjera u 20. stoljeću. Bilo je uobičajeno da se tijekom procesa deokolinizacije neki od teritorija daje na upravu nekoj državi (bivšim kolonizatorima), koji su u ime UN-a upravljali tim prostorom i organizirali proces osamostaljivanja. U slučaju skrbništva, određeni teritoriji dolaze pod izravnu upravu međunarodne organizacije UN-a. U okviru UN-a jedno od najvažnijih njegovih dijelova u posljednjih 50-tako godina bilo je Vijeće za skrbništvo, koje je imalo zadaću obavljanja skrbništva nad određenim teritorijima, kako bi ti teritoriji jednoga dana postali neovisne države. U međunarodnoj praksi imamo i primjere za proglašavanje određenih gradova slobodnim gradovima, dakle mjestima koje nisu ni pod izravnim utjecajem ni jedne grupe ili države. O njihovoj se sudbini odlučivalo naknadno. Primjerice, Rijeka, Gdanjsk, Trst, Brčko, itd. 65
FRONTIERI I GRANICE U okviru političke geografije posebno mjesto u istraživanjima zauzima pitanje granica. No, to se pitanje obrađuje i u drugim znanstvenim disciplinama: pravu, ekonomiji, geografiji, sociologiji, političkim znanostima, itd. Granicama označavamo na karatama i na zemljištu linije do kojih seže suverenitet jedne države i počinje suverenitet i jurisdikcija druge države. Granice su vrlo često mjesta sukobljavanja država, mada su u suvremenom svijetu sve manje vidljive. Granice su, u svakom slučaju, još uvijek najvidljivi oblik državnog suvereniteta suvremenih država. U literaturi se često koriste pojmovi “frontier” i “boundary”, koji se mogu prevoditi kod nas kao granice. No, u stručnoj se literaturi ova dva pojma razlikuju. Frontier
Države su, kao što smo već govorili, nastale iz određene jezgre i širile su svoje područje. U prošlosti stare su države ili civilizacije svoje područje širile uglavnom do određenih velikih prirodnih zapreka (rijeka, jezera, planina, mora, itd.). U to vrijeme nije bilo jasne delimitacije između dva entiteta. Tek se u suvremenom dobu (s nastankom modernog suvereniteta) stvaraju uvjeti za konkretnu delimitaciju dvaju područja. Moderne države odijeljene su tankim linijama koje prate određene prostorne objekte na zemljištu. U dalekoj prošlosti države nisu bile odijeljene takvim linijama, već su ih razdvajali širi prostori ili veći prirodni objekti. One čak nisu ni imale mogućnosti za neki dodir, jer su ta područja predstavljala veliku prirodnu i fizičku zapreku za međusobnu komunikaciju. U starijim fazama razvoja granica (sve do kraja 19. stoljeća) ulogu granica imala su područja nazivana “terra nullius”, odnosno područja između dvaju udaljenih žarišta suvereniteta. Po nastanku i obilježjima, “terra nullius” su prirodni čimbenik u prostoru. Danas su granice mjesto izravnog fizičkog kontakta država. U sljedećoj fazi razvoja granica nailazimo na pojam “frontier”. Frontier se mogu opisati kao područja koje leže između dva integrirana područja, odnosno dvije političke jedinice. To je uža zona dinamičkog karaktera, koja se može pomicati, širiti ili sužavati u skladu sa jačanjem jednog od državnih žarišta, tj. regija jezgre. Frontier se pomiče na račun slabije državnosti. To područje između, potencijalno je područje širenja jačih političkih jedinica. Kao takvo, stalno je područje potencijalnih sukoba. Jedna od najizrazitijih frontiera bio je prostor između američkih doseljenika i indijanskih plemena tijekom naseljavanja današnjeg prostora SAD-a. Vojna krajina u vrijeme turske ekspanzije je također primjer frontiera. Kada su područja frontiera “zauzeta” od određene strane, na njima se izvršila sasvim precizna demarkacija, nakon čega su granice postale linije (u prostoru i na karti). Po nastanku i svojim obilježjima, frontieri su političko-geografski čimbenik u prostoru. Granice
Granice predstavljaju linije i zone koje odjeljuju područja različitih geografskih, ekonomskih, političkih, etničkih, religijskih ili drugih obilježja. Granice nisu samo linije u prostoru, već je to element koji ima tri dimenzije koji uključuje Zemljinu plohu, područje iznad i ispod nje. Prema tome, granica nije crta nego ploha nepravilna oblika koja omeđuje samu površinu tla, zračni prostor i podzemlje koji su sastavni dio državnog područja.
66
Određivanje granica
Granice se određuju kroz četiri faze: 1. Definiciju (opis granice) 2. Delimitaciju 3. Demarkaciju 4. Administraciju. Da bi se odredila granica između dva politička entiteta, potrebno je tu granicu prvo definirati, odnosno odrediti i opisati. Primjerice, ako granica ide tokovima rijeka, tada treba točno odrediti uzima li se za granicu cijeli tok, odnosno do kojeg mjesta. Ako su to drugi prostorni objekti tada se njihov naziv također stavlja u opis granice. To je prva faza u određivanju granice. U drugoj fazi dolazi do delimitacije, u kojoj se vrši precizna delimitacija uz pomoć zračnih i satelitskih snimaka. Kada završi točna delimitacija, ona se u sljedećoj fazi prenosi na teren i dolazi do označavanja granice vidljivim obilježjima na terenu. Ta se faza još naziva i demarkacija. U završnoj fazi, koju još nazivamo i administracija, dolazi do određivanje režima prelaska granica, kontrole granice, i svih drugih stvari koje mora jedna država poduzeti s ciljem upravljanja graničnim režimom. Vrste granica Postoje razne podjele granica, no možemo ih svrstati u tri grupe: 1. Morfološka podjela granica 2. Genetska podjela granica 3. Funkcionalna podjela granica Morfološka podjela granica
Prema toj podjeli granice se dijele na: 1. Prirodne 2. Geometrijske (ugovorne) Prirodne granice određuju se prema objektima u prirodi (rijeke, planine, prijevoji, itd.), dok se geometrijske (ugovorne) granice određuju dogovorom. Ove granice obično se protežu meridijanima ili paralelama. Primjerice, većina državnih granica unutar SAD-a zapadno od rijeke Missisipi određena je geometrijski. Genetska podjela granica
Po nastanku granice se dijele na: 1. Pionirske granice 2. Prethodne granice (antecedentne) 3. Naknadne granice (subsekventne) 4. Nametnute granice 5. Reliktne granice Pionirske granice povlače se u onim područjima gdje još nije došlo do jačeg naseljavanja stanovništva, ekonomske valorizacije i uopće organizacije života. Prednosti takvih granica leže u tome da one gotovo nikada nisu predstavljale sporna područja između suvremenih država. Suvremene su granice povučene upravo po liniji pionirskih granica i tu se nisu stvarali sporovi. 67
Prethodne (antecedentne) granice nastale su na već naseljenim područjima i trebale su poslužiti određivanju prostornog širenja naseljenog područja. U treću grupu ubrajamo naknadne (subsekventne) granice, tj. one granice koje su povučene poslije intenzivnijeg naseljavanja i već dovršene organizacije ekonomskog, društvenog i političkog života nekog područja. Iz toga slijedi da su one neobično pogodne za izazivanje sukoba, jer mogu presjecati etnikume, ekonomska područja, odjeljivati gradove, itd. Najizrazitiji tip takvih granica su tzv. geometrijske ili linijske granice. One su povučene obično u kolonijama u obliku ravnih linija (primjerice po meridijanima ili paralelama, uopće ne vodeći računa o postojećoj stvarnosti). Nametnute granice određivane su u slučajevima kada se nije mogla granica odrediti prema nekom čvrstom kriteriju, odnosno kada je poslije ratnih događanja trebalo odrediti crtu razdvajanja. Reliktne granice su bivše granice, koje nisu više službene, ali se još uvijek jedan dio stanovništva ponaša u skladu s njima. Prema funkcijama koje mogu obavljati granice možemo podijeliti na: 1. Barijerne (izolirajuće) granice zatvaraju određeni politički entitet prema drugim entitetima stvarajući od njega posebnu sigurnosnu, gospodarsku i političku cjelinu 2. filtrirajuće (polupropusne) granice obavljaju funkciju izolacije, ali su otvorene do određene mjere radi gospodarskih razloga, kao i radi ilegalne trgovine 3. kontaktne (sjedinjujuće) granice stvaraju stabilnu okolinu i dobre odnose među dvjema državama, otvorena je za kretanje ljudi, ideja, dobara, itd., ali ima posebne režime prema negativnim pojavama kao što su ilegalna trgovina, imigracije, itd. 4. integrativne (povezujuće) granice u potpunosti su otvorene, tako da na njima ne postoji više nikakva kontrola ljudi i dobara. Primjer za ovu vrstu granica je Europska unija. Određivanje granica Granice se određuju kroz četiri faze: 1. Definiciju (opis granice) 2. Delimitaciju 3. Demarkaciju 4. Administraciju. Da bi se odredila granica između dva politička entiteta, potrebno je tu granicu prvo definirati, odnosno odrediti i opisati. Primjerice, ako granica ide tokovima rijeka, tada treba točno odrediti uzima li se za granicu cijeli tok, odnosno do kojeg mjesta. Ako su to drugi prostorni objekti tada se njihov naziv također stavlja u opis granice. To je prva faza u određivanju granice. U drugoj fazi dolazi do delimitacije, u kojoj se vrši precizna delimitacija uz pomoć zračnih i satelitskih snimaka. Kada završi točna delimitacija, ona se u sljedećoj fazi prenosi na teren i dolazi do označavanja granice vidljivim obilježjima na terenu. Ta se faza još naziva i demarkacija. U završnoj fazi, koju još nazivamo i administracija, dolazi do određivanje režima prelaska granica, kontrole granice, i svih drugih stvari koje mora jedna država poduzeti s ciljem upravljanja graničnim režimom.
68
Kriteriji za određivanje granica
Granice pripadaju grupi pojmova koje u znanosti o međunarodnim odnosima nazivamo "objekti". Proučavanje objekata međunarodnog prava zapravo je proučavanje razgraničenja državne vlasti (nadležnosti) u prostoru. Čitav teritorij Zemlje potpada pod nadležnosti nekog subjekta međunarodnog prava (kopno, more, zrak, podzemlje). Postoje i neki prostori koji ne potpadaju pod "nadležnost" konkretnog subjekta, već je vlast nad njima podijeljena (otvoreno more, terra nullius, svemirski prostor, podmorje, polarni krajevi). U novije vrijeme odstupilo se od načela da se na površini određena granica proteže u visinu i u dubinu. To se primjerice može vidjeti kod epikontinentanog pojasa, odnosno određivanja granica na moru. Epikontinentalni pojas je prostor koji obuhvaća samo morsko dno i podzemlje, ali ne i vodu ispod koje se nalazi. Granica suverenih prava obalne države ide samo površinom morskoga dna, a spušta se vertikalno u dubinu tek ondje gdje počinje zona međunarodnog podmorja. Ploha koja omeđuje epikontinentalni pojas i ona na vanjskoj granici isključivoga gospodarskog pojasa-ne razgraničavaju državno područje od međunarodnog prostora. To nije granica u pravom smislu riječi, jer u ta dva pojasa obalna država neme punu suverenost (kao u unutrašnjim vodama i teritorijalnom moru). Drugim riječima, samo u pogledu nekih djelatnosti obalna država u tim pojasevima ima veća prava od bilo koje druge države. Dakle, granica države na moru, tj. ploha koja omeđuje njezino državno područje ide vanjskom granicom teritorijalnog mora. Područje omeđeno državnim granicama je državno područje i na njemu se vrši isključiva državna nadležnost. Državno područje je prostor unutar kopnenih granica zajedno s obalnim morem i zračnim prostorom nad njima. Vrhovništvo koje država ostvaruje na državnom području proteže se i u podzemlje ispod površine Zemlje okruženo državnom granicom. U međunarodnom pravu i praksi možemo razlikovati prirodne 8 i ugovorne granice. Prirodna granica određuje se prema prirodnom obliku tla kojim granica prolazi 9, a prema međunarodnim pravilima za takve slučajeve. Ugovorna granica utvrdjuje se dogovorom, cime se odredjuju tocke na povrsini tla medju kojima se povlaci granica. Prirodni oblik tla podložan je promjenama. U skladu s tim predviđeni su u međunarodnom pravu načini za utvrdjivanje granice nakon što se izmijenio prirodni oblik tla kojim je tekla granica. Primjerice, državna granica bi trebala slijediti izmjenu toka rijeke prema običajnom 8
Objekti u prirodi predstavljaju točke za određivanje granice, koja se zatim u većini sučajeva definira ugovorom. Prema tome, prirodne granice se protežu objektima u prirodi koje su dvije strane odredile kao točke ragraničenja. 9 Ima mnogo primjera u povijesti kada su granice određivane prema prirodnom obliku tla. Razgraničenje dviju država vrši se u tom slučaju na vrhovima planina, razvođu dvaju vodenih tokova, rijekama, jezerima itd. Na vodenim tokovima granica se određuje na dva načina: crtom geometrijske sredine ili crtom matice (thalweg-granica se određuje na plovnoj matici rijeke). U Mirovnom ugovoru iz Versaillesa (čl. 30.) zapisano je da načelo geometrijske sredine primjenjujemo kod neplovnih rijeka, a načelo "thalweg" kod plovnih rijeka određivanjem srednje crte glavnog kanala plovidbe. No, valja istaći da se spomenuta načela ne primjenjuju isključivo kako je predloženo, jer jos uvijek postoje rasprave o tome koje je načelo pravednije. Neki autori tvrde (Max Huber, Balladore Pallieri) da načelo geometrijske sredine proizlazi iz običajnog prava i podrazumjeva se u slučaju kad obje strane ne otvaraju pitanje granica. No, danas se preporuča svim državama da jasno naznače načelo kojim će određivati granicu. I pored toga otvaraju se mnoga nova pitanja o geometrijskoj sredini koja proizlaze iz različitog vodostaja itd. Sva sporna pitanja uputno je predvidjeti ugovorom. 69
pravu, ukoliko je izmjena nastala "laganim djelovanjem prirodnih sila."10 Ukoliko se desila nagla promjena prirodnog toka, granica u pravilu ostaje u starom koritu, ako države drugačije ugovorom ne utvrde. 11 U slučajevima da se tok rijeke ili polozaj jezera mijenja namjerno, regulacijskim ili drugim radovima, preporuča se zainteresiranim stranama da prije početka radova ugovorom odrede način određivanja granice poslije završenih radova i utvrđivanja novog stanja. Vidljivo je da se granice određuju prema različitim načelima običajnog prava i načelima drugih pravnih grana, te da međunarodno pravo mora predvidjeti rješenja za sve moguće situacije. Upravo zato se predlaže stranama koje određuju medjusobnu granicu da to svakako učine ugovorom, bez obzira koliko se ona činila neupitnom. Danas je većina granica određena ugovorom, čak i u slučajevima kada granice postoje od starine "kao stvarno i potpuno priznato stanje". 12 U slucaju da nije mogućno odrediti granicu odmah ili u kratkom roku, primjenjuje se nacelo kondominija 13 kao privremeno rješenje, dok se strane ne dogovore o načinu utvrđivanja granice i o njoj samoj. U pravilu cijeli proces određivanja granice provodi se kroz nekoliko faza. Prof. dr. Juraj Andrassy navodi tri faze: "Prva je faza temeljni (npr. mirovni) ugovor, koji određuje granicu u glavnim crtama. Pobliže određuju granicu na terenu mješovite komisije, a katkada se taj posao povjerava međunarodnim komisijama. One često dobivaju ovlast da odrede i manja odstupanja od crte koja su ustanovljena ugovorom, imajući na umu mjesne prilike i potrebe. Kad komisija odredi granicu na samom mjestu, sastavlja se o tome pismeni sporazum zajedno s opisom granične crte i postavljenih graničnih znakova." 14 Nakon utvrđivanja granica obično slijede dogovori o korištenju objekata uz granicu i rudnoga bogatstva, o pograničnom prometu, ribolovu, turizmu i drugim pitanjima. Također dvije države vrlo često sklapaju ugovore o rješavanju graničnih incidenata. Prema tome, vrlo je važno utvrditi ugovorom sva bitna pitanja oko utvrđivanja i određivanja granica, jer "... postojanja točno i sporazumno utvrđenih granica je preduslov za normalne i korektne 10
Ibidem, str. 146. Prirodne promjene i njihove posljedice svakako valja predvidjeti u ugovoru kao i način rješavanja pojedinih situacija. U povijesti je poznato mnogo primjera kada su države priznavale lagane, ali i nagle promjene tokova rijeka, bez obzira što te situacije nisu bile predviđene ugovorom. U pravilu su slane na teren zajedničke komisije, koje su predlagale rješenja. Često se dešavalo da jedna zemlja, u čiju "korist" se, djelovanjem prirodnih sila, izmijenio tok rijeke, ustupi dio svog teritorija na drugom mjestu (recipročno) državi koja je "izgubila". No, postoji i primjeri gdje čak ni ugovori o granicama na vodenim tokovima ne sprječavaju sporove i sukobe između država. Rat između Iraka i Irana vodio se uglavnom zbog polaganja prava na područje oko usća rijeke Šat-el Arab. Granica je ugovorima iz 1847. i 1911. godine povučena između Irana i Turske na lijevoj obali rijeke-na štetu Irana. Iran je tijekom godina taj problem često otvarao pred međunarodnim institucijama. Spor je, privremeno, riješen ugovorom u Bagdadu 1975. godine, prema kojemu granica treba teći crtom thalwega. 12 Ibidem, str. 149. 13 Područje pod zajedničkom vlašću dviju ili više država. Neki autori nazivaju ga i koimperij. Njemačka je poslije Drugog svjetskog rata bila privremeni kondominij četiriju sila koje su preuzele vrhovnu vlast u Njemačkoj (Deklaracija 5. lipnja 1945.). SAD, Velika Britanija, Francuska i SSSR preuzele su sve ovlasti u Njemačkoj, počev od Vlade do svih državnih, pokrajinskih i lokalnih organa vlasti. Isto tako je postojao kondominij na područjima Žumberka i Marindola između Hrvatske i Kranjske u vrijeme Austro-Ugarske. 14 Ibidem, str. 149. 11
70
međudržavne odnose. Samo uz ispunjenje tog uslova moguće je trajno održavati prilike koje su u skladu s međunarodnim pravom i dobrim susjedskim odnosima. Isto vrijedi i za uređenje pograničnih odnosa ako konkretne prilike traže uređenje tih pitanja. Nepravilno ili nikakovo rješenje mora, prije ili kasnije, uroditi štetnim posljedicama." 15 ZATVORENE DRŽAVE (LAND-LOCKED COUNTRIES) Suvremene države možemo promatrati na temelju njihovih obilježja kao što su: veličina, oblik, lokacija, granice, geomorfološke sastavnice, itd. Jedno od obilježja koje također imaju neke suvremene države odnosi se na zatvorenost, odnosno na činjenicu kako nemaju pristup morskoj obali (land-locked countries). To predstavlja ozbiljne prometne, gospodarske i druge poteškoće tim državama. Ovaj problem može se javiti i kod država koje imaju pristup moru, ali je taj pojas vrlo uzak i predstavlja također određeni problem sa samu državu (Zair, Jordan, Irak, Bosna i Hercegovina, itd.). Države koje su u potpunosti zatvorene moraju taj problem rješavati zajedno sa susjednim državama koje imaju pristup moru. U tom slučaju zatvorene države moraju razvijati aktivnu dobrosusjedsku suradnju kako bi taj problem riješile na zadovoljavajući način. Trenutno se u svijetu nalazi 42 zatvorene države, a njih 15 se nalazi u Europi. Među ostalih 27 većina je nerazvijenih država. Primjerice, trećina od najsiromašnijih država u svijetu nema svoju obalu. Prema tome, može se zaključiti u kojoj je mjeri pristup morskim obalama važan za gospodarski razvoj neke države. To ne znači da pristup morskoj obali automatski znači da će država biti bogata. Obilježja zatvorenih država Većina europskih zatvorenih država nalazi se u blizini obale i imaju na raspolaganju dobru prometnu mrežu pomoću koje mogu u relativno kratkom vremenu prevaliti razdaljinu do morske obale i luka. Samo se Bolivija, Lesoto, Svaziland i Malavi od ostalih 27 država nalaze relativno blizu obale. No, njihove mogućnosti transporta su limitirane s obzirom da obalne države s kojima graniče imaju nerazvijeni prometni sustav, ili pak postoje određene prirodne zapreke koje je teško savladati u pristupu morskoj obali. 24 država izvan Europe imaju tri ili više susjednih država preko kojih mogu doprijeti do morske obale. Pored toga, samo nekoliko njih (izvan Europe) imaju punu kontrolu nad prometnim pravcima koji idu iz njihovih gospodarski najrazvijenijih dijelova prema obalnoj državi. Isto tako se događa da se zatvorenim državama određuje plaćanje korištenja prometnih pravaca, vrlo često iznad normalne cijene takvog transporta. To čine one obalne države koje imaju istu vrstu proizvoda koje žele plasirati na svjetsko tržište kao i zatvorena država. Na taj način sprječavaju zatvorenim državama plasman njihovih proizvoda, čime neizravno utječu na njihovu gospodarsku situaciju. U najgoroj situaciji nalaze se države koje imaju samo jednu mogućnost pristupa morskoj obali. One koje imaju nekoliko mogućnosti odlučuju koja im je varijanta, odnosno pravac najpovoljniji. Poseban problem zatvorenim državama predstavlja i određena psihološka barijera koja je stvorena na temelju činjenice da se radi o zatvorenoj državi. Ukupna gospodarska, kulturna, vojna i sva druga nastojanja podređuju se i određuju u skladu s tom činjenicom. 15
Ibler, Vladimir: "DRŽAVNE GRANICE FNR JUGOSLAVIJE", Naša zakonitost, br. 4/1954, str. 82. 71
Pravno uređivanje pitanja prolaza Kroz povijest su postojali različiti načini rješavanja pitanja prolaza kroz određeni teritorij, a početkom 19. i posebice 20. stoljeća nastojalo se međunarodnim pravom regulirati i pitanje slobodnog prolaska zatvorenih država prema moru. Ta su pitanja relativno lako riješena za plovne rijeke, ali su puno teže rješavana za kopneni transport. U Povelji Lige naroda bilo je zapisano da je jedan od ciljeva svjetske zajednice osiguranje slobode komunikacija i tranzita. Godine 1921. Barcelonskom konvencijom riješeno je pitanje slobodnog tranzita i mnoga njezina rješenja vrijede još i danas. Razvoj poslije Prvog svjetskog rata donio je neka zanimljiva rješenja po pitanju pristupa moru zatvorenim državama. U većini slučajeva taj se problem rješavao koridorima, tj. uskim prolazima kojima su zatvorene države imale pristup moru. To je bio svojevrsni kompromis nastao nakon raspada velikih carstava i nastanka novih država (Poljska, Finska, Jordan, Irak, Kongo). Razvoj nakon Drugog svjetskog rata Poslije 1945. godine napušteni su koridori kao jedno od rješenja za pristup morskoj obali. Počeli su se razvijati drugi načini rješavanja tih pitanja, kao što su zajednička suradnja i razvoj dobrosusjedskih odnosa, potpisivanje ugovora o korištenju transportnih pravaca, slobodne luke, slobodne zone, posebni slobodni tranzitni pravci, itd. Pored toga došlo je do intenziviranja svjetske trgovine, tako da su mnoge države nastojale smanjiti barijere koje su pred njih bile postavljane samo zato što nisu imale pristup morima. Tako je došlo do razvoja koncepta slobodnog pristupa morima, čiji se razvoj temeljio na tumačenju kako je more opće dobro čovječanstva i kako svi imaju pravo na njihovo korištenje. Jedan od najvažnijih dokumenata koji je nastao poslije Drugog svjetskog rata je Povelja iz Havane koja je priznala “slobodu mora”, odnosno pravo svima na dostup do mora. Krajem pedesetih godina i u prvoj polovini šezdesetih došlo je do otvaranja toga pitanja, posebice u okviru međunarodnih konferencija o pravu mora. Zatovorene države na različite načine nastojale su riješiti to pitanje: 1. Unutarnji razvoj, posebice prometne infrastrukture, postavio se kao prioritetni zadatak zatvorenim državama. 2. Bilateralni pregovori sa susjednim državama o korištenju prometnih pravaca. 3. Zajednička ulaganja zatvorenih i tranzitnih država u zajedničku infrastrukturu. 4. Otvaranja alternativnih tranzitnih pravaca 5. Regionalne ekonomske integracije, koje su otvorile mogućnosti za zajedničko rješavanje tih pitanja 6. Rješavanje tih pitanja u okviru međunarodnih organizacija (UN). DEKONSTRUKCIJA GEOPOLITIČKOG PORETKA NA PRIMJERU PSEUDODRŽAVA Kraj “hladnog rata” omogućio je razvoj geopolitike koja nije bila u tolikoj mjeri opterećena prijašnjim svjetskim geopolitičkim pogledima. Jedan od glavnih pomaka koji se dogodio jest priznavanje kako se geopolitički događaji ne vezuju isključivo za nacionalne države i njihove granice. Države se, dakako, i dalje nalaze u središtu svjetske geopolitičke mape, ali više nisu jedini i isključivi činitelji u svjetskom geopolitičkom sustavu. S jedne strane, pod utjecajem globalizacije stvaraju se novi uvjeti u kojima djeluju geopolitički činitelji, dok s druge strane nastaju novi entiteti koji svojim djelovanjem sliče u mnogočemu glavnim 72
činiteljima-suvremenim državama. Te se sličnosti ogledaju ponajprije u proglašavanju suverene kontrole nad određenim teritorijem, organizaciji vlasti na njemu, razvoju posebnoga nacionalnog identiteta pod utjecajem većinskog stanovništva, itd. Upravo te nove teritorijalne i političke jedinice pridonose dekonstrukciji geopolitičkog poretka, što se posebno može promatrati na primjeru raspada Sovjetskog Saveza. Ukoliko prihvatimo definiciju da je geopolitika studij odnosa geografskog prostora i politike, tada se geopolitika bavi istraživanjima utjecaja prostornih odnosa, oblika i struktura, političkih ideja, institucija te njihovih međuodnosa. Geografski prostor unutar kojeg se odvijaju ti međuodnosi razlikuje se prema obliku, funkciji, sadržaju, razini (od lokalnog, nacionalnog, regionalnog, međunarodnog, kontinentalnog, globalnog). Međuodnosi prostornog i političkog procesa na svim spomenutim razinama stvaraju i određuju međunarodni geopolitički sustav, u kojemu se države pojavljuju ključnim činiteljima i jedini su politički i međunarodni entitet koji može imati ulogu geostrateških igrača i geopolitičkih osi. Kao rezultat globalizacije na gospodarskom planu javlja se slabljenje državne kontrole nad određenim područjima društvenog djelovanja, odnosno slabljenje veza između određenih područja unutar neke države i centralne vlasti. Ovaj trend posebno je prepoznatljiv u onim područjima gdje je došlo do raspada starog sistema koji je nudio određenu razinu izvjesnosti, te stvaranja novih sistema punih otvorenih i neriješenih pitanja, kao što su politička stabilnost, sigurnost, gospodarski razvoj, itd. Stari geopolitički poredak za neke se države raspao u prilično “nezgodno” vrijeme: globalizacija i gospodarski trendovi nametali su potrebu za uključivanjem u svjetske trgovinske tokove, a u mnogim se državama bivšeg komunističkog bloka raspala ili se raspadala politička i gospodarska struktura. Većina suvremenih sukoba može se odrediti kao etnički sukobi. Međunarodna zajednica danas poznaje i koristi mnoge instrumente za njihovo rješavanje. Ti se instrumenti mogu podijeliti u dvije grupe: neteritorijalne i teritorijalne. U prvoj skupini upotrebljavaju se dipomatska sredstva i akcije, kako bi se sukob spriječio, odnosno kako bi se posljedice sukoba što prije otklonile, te instrumenti poštivanja prava nacionalnih manjina, koji su kodificirani u međunarodnom pravu i nacionalnim pravnim sustavima. U drugu skupinu instrumenata spadaju teritorijalna rješenja, što u većini podrazumijeva zacrtavanje granica između dvaju ili više entiteta. U tu skupinu možemo uvrstiti sljedeće načine rješavanja etničkih pitanja: podjela (Cipar), etnički federalizam (Etiopija), funkcionalni federalizam, lokalna autonomija, regionalna autonomija, administrativna devolucija (Škotska u Velikoj Britaniji), konsocijacija (Švicarska), miješani instrumenti autonomije (Španjolska), posebna međunarodna zaštita, konfederacija, itd. Mora se naglasiti da su teritorijalni instrumenti vrlo česti i da se rješenje etničkih sukoba često traži u teritorijalnom organiziranju stanovitih prostora na etničkom principu. Ti su pokušaji obično počinjali i završavali ratom i nasiljem, masovnim migracijama i drugim problemima koji su sprječavali normalnu tranziciju iz totalitarnih prema demokratskim sustavima (Moldova, Gruzija, Čečenija, Armenija, Azerbejdžan, Uzbekistan, Kirgistan, itd.). Etničke skupine nastojale su na temelju svoga identiteta izgraditi solidarnost unutar grupe s ciljem opstanka u odnosu prema susjednim grupama. Jedan od načina za postizanje toga cilja jest zaposjedanje određenog teritorija i proglašavanje kontrole nad njim. Sljedeći korak kod većine takvih pokušaja bilo je traženje međunarodnog priznanja u tri faze: priznavanje nacionalne posebnosti u odnosu prema susjednim grupama; razvoj neovisne ili djelomično 73
ovisne političke i gospodarske strukture te potencijalno odvajanje od prijašnjih političkih tvorevina; priznavanje političkog suvereniteta, gospodarske autonomije i primanje u UN. S čime su se susrele nove države? S problemom izgradnje državne strukture. Formalno proglašenje državne suverenosti nije jamčilo i stvarnu neovisnost, odnosno nije jamčilo konsolidaciju stabilne i jake države. Upravo suprotno, mnoge od njih susrele su se s političkim, gospodarskim, socijalnim i drugim problemima, što ih je činilo nestabilnim i nesigurnim područjima. Kao takve nisu ni mogle participirati u svjetskim procesima, odnosno nisu ni imale prilike svoje probleme predstaviti u međunarodnoj zajednici kao značajna pitanja kojima bi se trebala baviti cijela međunarodna zajednica. Izgradnja državne strukture postala je pretežak zadatak za mnoge koji su krenuli u taj proces. Važno je napomenuti da se slabosti novih teritorijalnih i političkih jedinica prenose i na njihovu okolinu, čime one postaju dio šireg problema u regiji. Tome u prilog govore i podaci kako danas na političkoj karti svijeta možemo pronaći mnogo međunarodno priznatih država gdje vlade ne kontroliraju jedan dio svoga teritorija. Primjerice, početkom 1990. godine 27 država u svijetu nije u potpunosti kontroliralo svoj teritorij. Između 1945. i 1990. godine 14 država nije nikad ostvarilo punu kontrolu svoga cjelokupnog teritorija. Unutarnji sukobi u tom periodu izbili su unutar 41 države. U istom razdoblju došlo je do vanjske okupacije dijela teritorija 15 država u svijetu. Godine 1996. unutarnji sukobi događali su se u 27 država, a 1998. je bilo u svijetu 74 mjesta gdje su se sukobi događali ili je postojala velika mogućnost da će izbiti. Većina tih sukoba uzrokovana je etničkim sukobima i zahtjevima za odcjepljenjem dijela teritorija od matične države. Prostori u kojima su se događali takvi sukobi vrlo često su lokacije gdje se organiziraju pseudodržave, odnosno političke i teritorijalne jedinice koje su proglasile svoju neovisnost od matične države (ili država), organizirale unutarnju političku strukturu i ponašaju se u svemu kao “prave” države, ali nemaju međunarodno priznanje kao bitan element u stvaranju jedne države. S obzirom na nastanak i funkcije koje imaju, moguće je napraviti preliminarnu klasifikaciju pseudodržava. 1. Institucionalizirane pseudo-države. Imaju deklariranu suverenost, imaju sve atribute “normalne” države i u potpunosti kontroliraju svoj teritorij. Njih nije priznala međunarodna zajednica i imaju vrlo malo šansi za takvo priznanje. Primjeri: TransDnjestarska moldovska republika (TMR), Čečenija, Abhazija, Nagorno-Karabah, itd. 2. Neinstuticionalizirane političke jedinice koje se nalaze pod djelomičnom kontrolom određenih skupina (političkih, religijskih, kriminalnih) nad kojima vlada određene države ima formalnu suverenost, ali je obavlja samo djelomično. U ovu skupinu ulaze: a) područja sukoba unutar neke države, koja nisu pod potpunom kontrolom ni jedne strane u sukobu (Afganistan, Zapadna Sahara), b) teritoriji koje kontroliraju terorističke ili kriminalne skupine (u nekoliko država u svijetu postoje takva područja koja su pod kontrolom proizvođača i trgovaca opijatima). Danas su pseudodržave smještene uglavnom u područjima osjetljivih zona (Shatterbelts) u području srednje Azije (od Balkana, preko Kavkaza do Afganistana) te južno od Sahare. To su zone kontakta između bivših carstava i civilizacija i područja s miješanom populacijom te kompliciranim, hijerarhijskim organiziranim identitetima koje možemo nazvati geopolitičkim “crnim rupama”. Sukobi između tih identiteta događaju se kroz povijest, ti su teritoriji 74
prelazili iz jednih u druge ruke, svaki osvajač je ostavio dio svoga identiteta, što je uvijek predstavljalo pogodno tlo za svaku vrstu manipulacija u interesu velikih sila. Stoga treba očekivati da će se i u budućnosti na tim prostorima pojavljivati novi pokušaji stvaranja država (odnosno pseudodržava) na etničkom principu, čemu će bitno pridonositi i geostrateški interesi velikih sila (posebice u prostoru Kavkaza i srednje Azije). REPUBLIKA HRVATSKA - “gateway” prema jugoistočnoj Europi 16 Sažetak Kao demokratska i gospodarski razvijena država, čiji se interesi ne razlikuju od interesa zapadnih demokratskih država, Republika Hrvatska može biti presudan čimbenik u budućim procesima stabilizacije u regiji. Ona zauzima vrlo važno mjesto u regionalnim geopolitičkim strukturama i ima potencijale za utjecaj na budući razvoj susjednih država i područja, posebice kroz nastavak demokratske tranzicije i razvoj dobrosusjedskih odnosa. Stoga je važno njezino djelovanje u tome prostoru. Njezine buduće geopolitičke inicijative s ciljem stabilizacije i sigurnosti u regiji mogu se promatrati s obzirom na njezinu važnost u globalnim i regionalnim geopolitičkim strukturama, sudjelovanje u procesima fragmentacije jugoistoka Europe, te njezino geografsko, kulturno-vjersko i povijesno-geopolitičko okružje. Uvod Kraj “hladnog rata” i promjene osnovnih elemenata starog poretka, nisu automatski donijele Europi očekivanu sigurnost i stabilnost. Do početka devedesetih podijeljena Europa ušla je u novu fazu razvoja koju obilježavaju procesi integracije i dezintegracije. Zanimljivo je da ti procesi imaju sasvim konkretan prostorni smještaj, pa se tako govori o integraciji zapadne, a dezintegraciji istočne i jugoistočne Europe. Nakon raspada komunističkog sustava istočna Europa ušla je u procese gospodarske i političke tranzicije, dok je na prostoru Balkana došlo do tragičnih ratnih sukoba koji, s manjim prekidima, traju od 1991. godine do danas. Zbog rata na prostoru bivše socijalističke Jugoslavije gotovo deset godina onemogućena je normalna prometna, gospodarska, politička, znanstvena i kulturna komunikacija između zapadne i jugoistočne Europe. Međunarodna zajednica uložila je velike napore na zaustavljanju sukoba primjenjujući različite mehanizme. Njihov je učinak bio ograničen zbog proturječnog djelovanja nacionalnih politika ključnih čimbenika u tome prostoru. Stoga je djelovanje na stabilnosti Balkana bilo jednostrano, jer su poticaji za stabilizaciju i demokratski razvoj dolazili izvana, dok su unutarnji bili rijetki i slabi. Uspjeh međunarodne zajednice u djelovanju prema određenoj regiji uvijek je bio veći kada su postojali regionalni partneri čiji se interesi i ciljevi nisu razlikovali od interesa zajednice. U globalnim geostrateškim strukturama postojanje takvih država je nužno u promicanju stabilnosti i sigurnosti. Posebice ako se takve države nalaze na prostorima koji čine prijelaz iz jedne u drugu geopolitičku regionalnu cjelinu. 16
Za geografski prostor između Jadranskog i Crnog mora koriste se dva naziva: Balkan i jugoistočna Europa. Ni jedan, ni drugi ne odgovaraju u potpunosti kao geografske oznake prostora o kojem se govori. Pojam Balkan je kroz povijest dobio više političko značenje, dok se pojam jugoistočna Europa više koristi u geografskim određenjima toga prostora (Vidi u: Mladen, Klemenčić, Jugoistočna Europa – definicija pojma i razvitak zemljovida, “Southeastern Europe 1918-1995”, International Symposium, Dubrovnik 1996., pp. 18-21) 75
Izbori u Republici Hrvatskoj 3. siječnja 2000. godine za mnoge političare i analitičare na zapadu bili su najbolja vijest sa Balkana u posljednih deset godina. Oni su pojačali nadu u unutarnje promjene na Balkanu i otvorili mogućnosti za aktivno sudjelovanje Republike Hrvatske u primjeni svih mehanizama za stabilizaciju regije. Suradnja Republike Hrvatske sa susjednim i drugim državama u regiji i svijetu bila je dobra u nekim aspektima, ali je ukupnim vanjskopolitičkim djelovanjem prevladavala djelomična ili potpuna blokada suradnje na mnogim značajnim pitanjima. Republika Hrvatska svoju vanjsku politiku usmjerava prema suradnji sa svima koji mogu doprinositi njezinom ukupnom razvoju, kao i stabilizaciji i demokratskim procesima u regiji. Njezine buduće inicijative s ciljem stabilizacije i sigurnosti u regiji mogu se promatrati s obzirom na njezinu važnost u globalnim i regionalnim geopolitičkim strukturama, sudjelovanje u procesima fragmentacije jugoistoka Europe, te njezino geografsko, kulturno-vjersko i povijesno-geopolitičko okružje. Globalne geopolitičke strukture Za bolje razumijevanje geopolitičkih procesa i struktura mnogi su autori nastojali svijet podijeliti na određene hijerarhijiski organizirane prostorne cjeline. Tako podijeljeni svijet predstavljao je okvir za analizu odnosa među različitim čimbenicima u prostoru. Posebno mjesto u tim analizama zauzimaju područja koja se nalaze između određenih zona podijeljenog svijeta, odnosno dodiri dviju suprotstavljenih cjelina (primjerice Heartland i Rimland). Obično su zone između dviju ili više područja, ili spomenuti dodiri, predstavljali potencijalna mjesta sukoba interesa. Fairgrieve je pojas između kopnenih i pomorskih sila nazivao “crush zone” 17 (zone pritiska) , Whittlesey je pojas između Rusije i Njemačke nazivao “shatterbelt” 18 (osjetljive zone), itd. Saul Cohen je početkom šezdesetih, na određeni način objedinio dotadašnje podjele svijeta, te načinio novu, iz koje proizlazi hijerarhijska organizacija prostora19. U tu strukturu ulaze: geostrategijska područja, geopolitičke regije, države i regije unutar država. Na najjvišoj razini njegove hijerarhijske strukture nalaze se dva geostrategijska područja: maritimno i euroazijsko kontinentalno. To su područja u kojima se odvijaju globalni geostrategijski odnosi. Unutar geostrategijskih područja nalaze se geopolitičke regije, koje su druga razina u hijerarhijskoj organizaciji prostora. One su oblikovane kao političke, kulturne, vojne i gospodarske cjeline.
17
Fairgrieve, J., War and Change in World Politics, University of London Press, London, 1925. Whittlesey, D., German Strategy of World Conquest, Farrar and Reinhart, New York, 1942. Citirano prema: Pepper, D., Jenkins, A.,, (eds.), The Geography of Peace and War, Basil Blackwell, New York, 1985. 19 Cohen, S., Geography and Politics in a World Divided, Random House, New York, 1963. 18
76
Slika 1: Podjela svijeta prema Saulu Cohenu 20
Maritimno područje ima otvoreni pristup svim trgovinskim putevima. Unutar njega nalaze se sljedeće geopolitičke regije: Anglo-Amerika i Karibi, maritimna Europa i Magreb, rubna Azija, južna Amerika, i Afrika južnije od Sahare. Euroazijska kontinentalna masa sadrži dvije geopolitičke regije: ruski heartland i istočnu Aziju. Geopolitička područja nisu u potpunosti obuhvatila sve teritorije, jer se izvan njih nalaze tri neovisne regije: Južna Azija, Bliski istok (koju se još naziva “shatterbelt” područje ili osjetljiva zona), te srednja i istočna Europa, (poveznica između dva geostrategijska područja i danas područje tranzicije). To područje Europe predstavlja regiju kroz koju se prelazi iz jednog u drugo geostrategijsko područje. Na njezin razvoj imaju veliki utjecaj oba područja, ali isto tako taj prostor utječe na razvoj odnosa između čimbenika u obje geostrategijske cjeline. Koncept “shatterbelt” (osjetljive zone) dosta je prisutan u geopolitičkih raspravama. O tome su pisali, između ostalih, Mahan, Fairgrieve, Hartshorne. Mahan je smatrao kako se između 30 i 40 paralele u Aziji nalazi zona nestabilnosti, koja je u njegovo vrijeme razdvajala ruske i britanske interese u tom području 21. Fairgreive je smatrao kako postoje zone pritiska sastavljene od država koje se nalaze između maritimnog i kontinentalnog geostrategijskog područja22. To područje pritiska ide od sjeverne preko istočne Europe, Balkana, Turske, Irana, Afganistana i Koreje. Hartshorne je smatrao kako se ta zona nalazi isključivo u području istočne i jugoistočne Europe 23. Osjetljive zone su strateška područja u kojima je došlo do političke fragmentacije usljed natjecanja između maritimnog i kontinentalnog područja. Ako je istočna Europa bilo područje pritiska i nestabilnosti prije Drugog svjetskog rata, tada je takva atribucija poslije 20
Cohen, S. B., Geography and Politics in a Divided World, Methu en, London, 1964. Mahan, A. T., The Influence of Sea Power upon History: 1660-17 83, Little Brown, Boston, 1900. 22 Fairgrieve, J., Geography and World Power, University of London Press, London, 1915. 23 Hartshorne, R., The United States and “the Shatter Zone” in Europe, u: Weigert, H., and Stefannson, V., (eds.), Compass of the World, Macmillan, New York, 1944. 21
77
1945. godine nestala (da bi se ponovno pojavila početkom devedesetih). Nakon Drugog svjetskog rata posebno osjetljivim zonama možemo obilježiti područje Bliskog istoka i jugoistočne Azije. Pored njih postoje i druga područja nestabilnosti u svijetu, ali ona nisu toliko rezultat sukoba između maritimnog i kopnenog područja, već drugih čimbenika. Valja naglasiti da je osjetljive zone teško odrediti u geografskim granicama. Jedno područje nestabilnosti može vrlo lako utjecati na susjedna stabilna područja i odvesti ih u neželjenom smjeru. Isto tako, osjetljive zone mogu se i stabilizirati i usmjeriti prema normalnom političkom i gospodarskom razvoju. Treća razina u hijerarhijskoj organizaciji prostora su nacionalne države, kao dominantni oblik političkog i teritorijalnog organiziranja u suvremenom svijetu. Četvrta razina su “gateway” regije, odnosno područja koja mogu imati značajan utjecaj na razvoj države unutar koje se nalaze, odnosno na susjedne regije, kao i na čitava geopolitička područja. Treća razina u hijerarhijskoj organizaciji prostora su nacionalne države, kao dominantni oblik političkog i teritorijalnog organiziranja u suvremenom svijetu. Četvrta razina su “gateway” regije, odnosno područja koja mogu imati značajan utjecaj na razvoj države unutar koje se nalaze, odnosno na susjedne regije, kao i na čitava geopolitička područja. Jedan od najznačajnijih fenomena u posljednjih pedesetak godina u svijetu je proliferacija nacionalnih država i njihov položaj u današnjem međunarodnom sustavu. Broj suverenih država od 1939. godine do danas povećao se četiri puta. Danas su u svijetu 193 države, a velika je vjerojatnost da će ih nastati još. 24 Obilježja “gateway” država mogu se razlikovati u nekim detaljima, ali ne i u općem kontekstu. Gospodarski, “gateway” države nastoje biti razvijenije od susjednih država. Isto tako, ta područja obično imaju veliku i brojnu dijasporu, posebice u ključnim državama i regijama svijeta. Smještene uglavnom duž granice između svjetskih geostrateških područja i geopolitčkih regija, “gateway” države imaju dobre pretpostavke za razvoj gospodarstava, turizma, trgovine, imaju dobre uvjete za stimuliranje gospodarskih, društvenih i političkih veza. S postizanjem neovisnosti one mogu pridonijeti da se zona u kojoj se one nalaze pretvore iz zone nestabilnosti u zonu stabilnosti i prosperiteta. Nastanak takvih država može pridonijeti stvaranju granica prilagodbe, susretljivosti i prijateljstva.25 Takve države mogu značajno pridonijeti gospodarskoj, političkoj i sigurnosnoj stabilizaciji u regiji s dvostranim utjecajem prema svojoj okolini i prema regionalnom i svjetskom sustavu. One neće predstavljati vojnu prijetnju ni svojim velikim ni svojim malim susjedima. Prema tome, gateway države su izravni sudionici stabilizacije sustava, kao što i izravno pridonose njegovim mirovnim obilježjima. Kako se svijet razvija tako će sve više dolaziti do fleksibilnijih vanjskih plitika, posebice onih država koje su krenule putevima demokratizacije. Kada u određenoj regiji ne postoji 24
Danas je u svijetu tridesetak političkih jedinica koje se nalaze u različitim oblicima ovisnosti i dvadesetak teritorija koji su pod skrbništvom ili imaju vlastitu samoupravu, odnosno nalaze se u statusu protektorata. Pored toga, u svijetu postoje brojni (više od pedesetak) unutarnji separatistički pokreti, koji se nastoje odcjepiti od sadašnjih država i zatražiti priznanje njihovih teritorija kao suverenih država. 25 Od Drugog svjetskog rata do danas, granice između dvaju geostrateških područja bile su uglavnom nestabilne zone sukoba (od Grčke, Koreje, kinesko-indijskih sporova o granicama, Vijetnama i Afganistana). Međutim, danas se ratni sukobi na toj liniji smanjuju. Razina sukoba u tim područjima danas nije ništa veća od razine sukoba u cijelom svijetu. To ih razlikuje od osjetljivih zona, koje su iskusile najviši stupanj intenziteta i učestalosti rata. 78
izražena volja za demokratizacijom, upravo će nastanak gateway države i njezino čvrsto opredjeljenje za razvoj demokracije imati izravnog utjecaja na daljnji razvoj u regiji. Posebno je važno da gateway država ne upadne u zamku isključivog povezivanja s jednom velikom silom, već da promovira politiku koja će imati uravnotežen odnos prema regionalnim i svjetskim silama. Dakako, to nije lako postići, ali takvu orijentaciju ne treba zanemariti. Jer ukoliko se država orijentira prema jednoj sili, tada ona zapravo podržava klasičnu teritorijalnu i svaku drugu podjelu svijeta, u okviru koje se gubi energija emancipacije i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju o sudbini regije, ili čak i svijeta. Prostor jugoistočne Europe uvijek je zauzimao posebno mjesto u globalnim geopolitičkim pogledima. U geopolitičkim analizama uvijek je važno mjesto zauzimala hijerarhijski uređena organizacija prostora kao pretpostavka ravnoteže i stabilnosti u međunarodnom sustavu.26 U središtu tih analiza nalazilo se razmatranje odnosa velikih sila, tako da su često sadržaji globalnih geostrateških odnosa utjecali na promatranje svijeta u cjelini. U tom kontekstu postojali su određeni prostori čija je važnost bila presudna u globalnoj geostrateškoj ravnoteži, odnosno prostori koji su se nalazili u “strateškoj sjeni”, jer nisu imali veliki utjecaj na odnose između ključnih geostrateških igrača. Procesom dekolonizacije došlo je do nove organizacije prostora u “strateškoj sjeni”, kao i ključnih područja, što je utjecalo na stvaranje novih globalnih geostrateških pogleda. Novi pogledi morali su uzeti u obzir činjenicu da postoje određena područja koja se nisu mogla svrstati u tadašnju hijerarhijsku organizaciju prostora. Cohen je svoje poglede temeljio na stalno prisutnom sukobu kopna i mora, te ustvrdio kako postoje određena područja koja čine “gateway” između maritimnih i kopnenih regija. Stabilnost tih područja može pridonijeti stvaranju granica prilagodbe, susretljivosti i prijateljstva. 27 Ukoliko prihvatimo Cohenovu metodu tada možemo zaključiti kako su granice između dvaju geostrateških područja bile uglavnom nestabilne zone i područja dinamičnih geopolitičkih kretanja. Jedna od takvih regija je i područje jugoistočne Europe, gdje se hijerarhijska organizacija prostora uvijek kretala između udruživanja u veće prostorne i političke cjeline i njihove fragmentacije. Republika Hrvatska imala je kroz povijest značajnu ulogu u regionalnim geopolitičkim procesima, a danas zauzima posebno mjesto u regionalnim geopolitičkim strukturama. Fragmentacija jugoistoka Europe Raspad socijalističke Jugoslavije može se promatrati kao sukob unutar zone nestabilnosti na jugoistoku Europe. On je interpretiran na temelju stereotipa o prirodnom i neizbježnom sukobu u središtu kojeg se nalazi generacijski prenošena mržnja na prostoru Balkana. To je područje tijekom “hladnog rata” bilo uspjeli model “trećeg puta” i multikulturna idila u geopolitičkoj podjeli svijeta. Percepcija toga prostora kao objektivno kompleksnog i konfliktnog utjecala je i na pristup međunarodne zajednice u sprječavanju sukoba i njegovu rješavanju. Termin Balkan je na zapadu stekao negativno određenje kao prostor u kojem se odvijaju procesi potpuno suprotni od procesa u zapadnoj Europi. Dio područja bivše SFRJ još uvijek se može svrstati u područje nestabilnosti, na čijem se teritoriju prelamaju mnogi 26
Više o tome u: Saul B. Cohen, Geopolitics in the New World Era, in: Demko, J. George, and William B. Wood (eds.), Reordering the World: Geopolitical Perspectives on the Twenty-first Century, Westview Press, Oxford, 1993., pp. 27-48. 27 Saul B. Cohen, op.cit., p. 39. 79
geostrateški interesi. Uspjeh njihova ostvarivanja povezan je sa stabilnošću regije. Ukoliko je regija nestabilna, tada postoji veća mogućnost za ostvarivanje određenih posebnih strateških interesa. Ukoliko je stabilna, zajednički interesi postaju dominantni. Proces demokratizacije jugoistoka Europe jedini je način gospodarske, političke i sigurnosne stabilizacije regije. Za demokratizaciju važni su vanjski, ali presudnu važnost imaju unutarnji poticaji, jer su oni dokaz uspješnosti demokratskih procesa. Rezultat procesa demokratizacije na jugoistoku Europe trebao bi dovesti do fleksibilnijih državnih politika, u čijem bi sadržaju trebali prevladavati vrijednosti i interesi sukladni interesima međunarodne zajednice. Teško je očekivati da će se cijela regija odjednom ili jednakim intenzitetom demokratizirati. Upravo su zato važna područja, odnosno države u regiji, koje su u procesima demokratizacije i suradnje s međunarodnom zajednicom ispred drugih. Kada u određenoj regiji ne postoji izražena volja za demokratizacijom, upravo će razvoj država sa čvrstim opredjeljenjam za razvoj demokracije imati izravnog utjecaja na budućnost svih regionalnih sastavnica (država, odnosno područja u njima). Posebno je važno da takve države ne upadnu u zamku isključivog povezivanja s jednom velikom silom, već da promoviraju politiku koja će imati uravnotežen odnos prema regionalnim i svjetskim silama. Dakako, to nije lako postići, ali takvu orijentaciju ne treba zanemariti. Jer ukoliko se država orijentira prema jednoj sili, tada ona zapravo podržava klasičnu teritorijalnu podjelu svijeta, u okviru koje se gubi energija emancipacije i mogućnost ravnopravnog sudjelovanja u odlučivanju o sudbini regije. U geopolitičkoj literaturi Slovenija se pojavljuje kao gateway država prema istočnoj i jugoistočnoj Europi28. Sličnu sudbinu u nastanku države imala je i Hrvatska, koja je za razliku od Slovenije prošla puno teži put. Na tom se putu morala suprotstaviti agresiji, a kasnije i razvoju autoritarnog režima. Politički razvoj Republike Hrvatske i njezini odnosi sa međunarodnom zajednicom bili su bitna zapreka razvoju demokracije na prostorima jugoistoka Europe. Međutim, njezin razvoj u posljednja dva mjeseca pokazuju kako je moguća izborna pobjeda onih političkih opcija koja se suprotstavljaju sukobima i ratovima. Republika Hrvatska je na izborima 3. siječnja 2000. godine pokazala u kojoj mjeri postoji volja građana za promjenama takve politike, za priključenjem euro-atlantskim integracijama, razvijanju dobrosusjedskih odnosa, borbi protiv kriminala, što se nalazilo u središtu izborne kampanje pobjedničke koalicije. Okruženje Republike Hrvatske Povijesni i geopolitički razvoj Hrvatske pokazuje kako ključne odrednice njezinog okruženja imaju izravni utjecaj na njezino geopolitičko ponašanje. U tom smislu politička ograničenja koja se postavljaju pred određene inicijative, kroz povijest su činile zapreku ujednačenom političkom i gospodarskom razvoju.
28
Ibidem, p. 43 80
Slika 2: Hrvatske sastavnice i okruženje 29
Hrvatski geopolitički položaj uvijek je bio složen, jer je određen dodirom s različitim etničkim, kulturnim, geografskim i političkim čimbenicima. Teško je pronaći državu u svijetu sa sličnim geografskim oblikom i smještajem na dodiru triju kulturno-religijskih krugova. Oblik teritorija predstavlja nepovoljno geopolitičko obilježje, jer se on ne može mijenjati, dok se dodir sa drugim kulturno-civilizacijskim krugovima, po svom sadržaju, često mijenjao-od sukoba do suradnje. Na povijesni i kulturni razvoj Hrvatske izravne utjecaje imalo je njezino geografsko, kulturno-vjersko i povijesno-geopolitičko okruženje. Geografsko okruženje. Republika Hrvatska ima izrazito nepravilan teritorijalni oblik u obliku potkove. Ova nepravilnost uzrokuje i mnoge prometne 30, ali i geostrategijske poteškoće. Hrvatska se sastoji od panonskog i mediteranskog kraka, između kojih se nalazi gorska spojnica, odnosno tzv. gorski prag s prometnim vezama između panonske i jadranske Hrvatske. Nepravilnost hrvatskog teritorija rezultira i velikom dužinom kopnenih granica-ukupno 2028 km.31 Vojnopolitički nadzor ovako dugih granica posebno je složeno 29
Žunec, Ozren (ur.), Hrvatska vojska 2000: Nacionalna sigurnost, oružane snage i demokracija, SDP i STRATA istraživanja, Zagreb, 1999., str. 186. 30
Primjerice, između Osijeka i Dubrovnika zračna je udaljenost 320 km, dok je cestovna oko 1000 km. Cestovna udaljenost između ovih gradova kraća je kroz dvije susjedne države, nego kroz Hrvatsku (BiH-oko 580 km i SRJ-oko 750 km). 31 Više o tome u: Žunec, Ozren (ur.), Hrvatska vojska 2000: Nacionalna sigurnost, oružane snage i demokracija, SDP i STRATA istraživanja, Zagreb, 1999., str. 190-198. 81
pitanje i zahtjevan posao. U tom kontekstu posebno je važno u kakvim je odnosima država s takvim granicama sa susjednim državama. Za Hrvatsku je trenutna situacija sljedeća: oko 46 % njezine granice je s Bosnom i Hercegovinom, gdje se nalaze međunarodne snage i čija budućnost je još uvijek neizvjesna; 41 % hrvatskih granica odnosi se na države s kojima Hrvatska razvija kooperativne odnose (Slovenija, Mađarska), dok je oko 13 % državnih granica prema Jugoslaviji s kojom Hrvatska razvija proces normalizacije. Kvaliteta međudržavnih odnosa bitno djeluje na geostrategijsku osjetljivost granica, a u hrvatskom slučaju čak 59 % kopnenih granica odnosi se na geopolitičko nestabilno susjedstvo (Bosna i Hercegovina i SRJ). Osim s Mađarskom i Bosnom i Hercegovinom, Hrvatska još uvijek nije riješila pitanje granica s drugim susjednim državama. Na spornim sektorima mogući su incidenti iako se stalno ističe miroljubivo rješavanje tih problema. Pored toga, krajem srpnja potpisani sporazum o granicama između Hrvatske i Bosne i Hercegovine nije podržala Republika Srpska, tako da su u javnosti poznati slučajevi otvorenog protivljenja tom sporazumu (prije svega oko teritorijalnih rješenja u području Kostajnice, područje poluotoka Kleka, zaleđe Dubrovnika, itd.). Osim kopnene granice sa susjednim državama, Hrvatska još uvijek nije riješila pitanje svojih bočnih granica teritorijalnog mora, tako da dijelovi nerazgraničenog akvatorija također mogu biti uzroci ozbiljnih međudržavnih sučeljavanja (problem utvrđivanja granice u Piranskom zaljevu sa Slovenijom i području Boke Kotorske sa SRJ, odnosno Crnom Gorom). Kulturno-vjersko okruženje. Hrvatski prostor dio je južnoslavenskog prostora Balkanskog poluotoka. Hrvatska se nalazi na zapadnom rubu toga prostora i prelazi njegove zapadne granice, te pokriva najveći dio istočne obale Jadrana. U širem okruženju hrvatskih zemalja tijekom povijesti razvijalo se nekoliko civilizacijskih žarišta: starogrčko, rimsko, bizantsko, germansko, venecijansko, mađarsko i islamsko-tursko. Ta žarišta imala su velikog utjecaja na razvoj cjelokupnog prostora Balkana, jer su se često tu i sukobljavala. Također su utjecala na povijesni i kulturni razvoj naroda koji se nalaze na tom prostoru. Na razvoj Hrvatske izravni utjecaj su imala tri kulturno-civilizacijska kruga: mediteranski, balkanski i srednjeeuropski. Sva tri kruga, u različitim razdobljima povijesnog razvoja, bili su i prostorno prisutni na teritoriju današnje Hrvatske, o čemu svjedoče mnogi kulturni spomenici. U trenucima dominacije jednog kruga, pokušavao se potisnuti utjecaj drugih, što je često izazivalo sukobe. Rijetka su i vrlo kratka povijesna razdoblja u kojima su sva tri kruga bila u ravnoteži. Povijesno-geopolitičko okruženje. Preko područja Balkana bio je usmjeren prodor turskih snaga u Europu, kao i opći smjer germanskog interesnog prodora prema jugoistoku. Hrvatska i širi prostor Balkana nalazili su se i u području romanskih interesa na istočnoj obali Jadrana. Česte seobe kroz povijest, koje su posebno bile izazivane turskim prodorima od 14. do 19. stoljeća, činile su taj prostor nestabilnim. Posljedica tih događanja i prelamanja interesa različitih sila, bila je stalna podjela prostora i naroda što je onemogućivalo i usporavalo njihovu politogenezu. Nakon Prvog svjetskog rata u državu južnih Slavena udružena su područja koja su kroz povijest pripadala različitim državnim i povijesnim cjelinama. Usprkos dogovorima iz Jalte o podjeli bivšeg prostora Kraljevine Jugoslavije na principu 50:50, ona je nakon Drugog svjetskog rata ostala jedinstvena, te se na njezinom prostoru organizirala socijalistička država. U geopolitčkoj podjeli Europe, Jugoslavija se uspjela održati cjelovitom i neovisnom sve do njezinog raspada 1991. godine.
82
Slika 3: Suvremeno geopolitičko okruženje Hrvatske 32
Šest geopolitičkih inicijativa S obzirom na kulturno-povijesni razvoj, geografski smještaj i regionalnu geopolitičku strukturu, Republika Hrvatska, u ostvarivanju zajedničkih interesa mira i stabilnosti na jugoistoku Europe, trebala bi se usmjeriti prema razvoju više geopolitičkih inicijativa. Tijekom posljednjih deset godina Hrvatska je poduzela neke geopolitičke inicijative, koje nisu pridonosile stabilnosti i sigurnosti. Odnosi Hrvatske s većim brojem njenih susjeda bili su napeti i nepotrebno neprijateljski, u velikoj mjeri zato jer su isticane kulturnocivilizacijske razlike, ali i pesimizam prema procesima globalizacije i integracije. Umjesto sumnjičavog pristupa idejama i mehanizmima za demokratski razvoj jugoistočne Europe, što je bio sadržaj vanjskopolitičke aktivnosti u posljednjih deset godina, Hrvatska bi trebala pronaći načine za jačanje svoje uloge u procesima stabilizacije toga prostora i iskoristiti jedinstven položaj zemlje na raskrižju triju važnih europskih subregija. Izolacionizam i paranoja napokon moraju prestati dominirati vanjskopolitičkim ciljevima. Pri tome važno mjesto moraju zauzimati odnosi sa velikim silama, kroz razvoj uravnoteženog odnosa, a ne dominantno vezivanje uz jednu. Kao aktivni doprinos novim odnosima, Republika Hrvatska se treba usmjeravati prema razvijanju regionalnih odnosa kroz tri inicijative: jadranska inicijativa (Slovenija i Crna Gora), srednjoeuropska inicijativa (Mađarska, Češka, Poljska, Slovačka i Slovenija), i 32
Žunec, Ozren (ur.), Hrvatska vojska 2000: Nacionalna sigurnost, oružane snage i demokracija, SDP i STRATA istraživanja, Zagreb, 1999., str. 192 83
balkanska inicijativa (Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Srbija). Ove tri inicijative proizlaze iz geografskog, kulturno-vjerskog i povijesno-geopolitičkog regionalnog razvoja Hrvatske i jugoistoka Europe. S obzirom na današnje globalne geopolitičke strukture, važno je razvijati i sljedeće tri inicijative: europska (EU, Vijeće Europe, OESS), euro-atlantska (SAD, NATO), globalna (UN, Rusija, Kina). Nova Hrvatska mogla bi postati važno uporište stabilnosti na Jadranu, u srednjoj Europi i na Balkanu. Preuzimajući istaknutiju i konstruktivniju ulogu, Hrvatska bi istodobno mogla pomoći sebi i svojim susjedima te pridonijeti koherentnijoj i uspješnijoj politici NATO-a i EU prema tim nesigurnim dijelovima kontinenta. Demokratska politička tranzicija mora utjecati i na promjenu vanjskopolitičkog ponašanja nove vlasti. Promjene na tom području prvenstveno se moraju ogledati u: politici prema Bosni i Hercegovini, politici prema SRJ, prema Crnoj Gori i politici prema drugim susjedima (Slovenija, Mađarska, Italija), kao i prema odnosima sa zapadnom Europom, prije svega zato što svi zajedno dijelimo budućnost europskog kontinenta. Dakako da nije uputno pri tome zanemariti odnose sa drugim državama, koje nisu geografski smještene na europskom kontinentu, ali imaju značajnu ulogu za razvoj međunarodnih odnosa (SAD, Rusija, Kina, i druge). Politika Republike Hrvatske prema BiH mora sadržavati barem nekoliko ključnih elemenata kako bi bila konstruktivna i efikasna. Nužna je bezuvjetna posvećenost teritorijalnom i administrativnom integritetu BiH na svim političkim i diplomatskim razinama i razvijanje normalnih političkih, gospodarskih i drugih odnosa sa susjednom državom. Bosna i Hercegovina ne predstavlja vojnu opasnost za Republiku Hrvatsku i nema razloga da se ne razvijaju normalni odnosi. Iako nije članica NATO-a, Hrvatska će se uskoro uključiti u program Partnerstvo za mir, te na taj način postati sudionicom konkretnih regionalno-sigurnosnih inicijativa u dvije preklapajuće subregije (jadranska i srednjeeuropska). Prvo, jadransko partnerstvo između Hrvatske i Italije moglo bi se usredotočiti ne samo na zajedničke vježbe i vojnu suradnju, nego i na stvaranje regionalnih postrojbi za brze reakcije u kriznim situacijama. I druge zemlje, poput Slovenije, Austrije, Mađarske, Bosne i Hercegovine, mogle bi sudjelovati u takvoj inicijativi. Primjerice, moguće zajedničke postrojbe bi se mogle uvježbavati na hrvatskom teritoriju u Dalmaciji ili Slavoniji, a bavile bi se humanitarnim, ekološkim, gospodarskim ili drugim katastrofama u regiji. Slične inicijative mogu se i proširiti prema Bosni i Hercegovini, te prema Crnoj Gori i Srbiji, ovisno o političkim procesima, čime bi se dali poticaji za razvoj balkanskih inicijativa. Takve subregionalne inicijative značajno bi pridonijele razvoju euro-atlantskog i regionalnog savezništva u konstruktivnom i stabilizirajućem smjeru. Usporednim djelovanjem na razvoju europskih, euroatlantskih i globalnih inicijativa, Republika Hrvatska može dati značajne poticaje za promjene u regiji. Zaključak Geografski smještaj određuje Republiku Hrvatsku nezaobilaznim prostorom u povezanosti sjevera, zapada, istoka i jugoistoka Europe. Rat na prostoru bivše Jugoslavije i događaji vezani uz njega imali su određeni utjecaj na oblikovanje državnih politika svih čimbenika na Balkanu. Hrvatska državna politika, iako deklarativno usmjerena prema demokratizaciji i suradnji sa zapadom, na mnogim pitanjima nije provodila svoje opredjeljenje. Stoga i nije mogla pokrenuti ni ostvariti geopolitičke inicijative, koje bi zajedno sa naporima međunarodne zajednice pridonijele sigurnosti i stabilnosti na Balkanu. Politička volja 84
novoizabrane vlade u Republici Hrvatskoj za suradnjom sa međunarodnom zajednicom postaje kamen temeljac za razvoj novih odnosa na jugoistoku Europe. Međunarodna zajednica pri tome ima ključnu ulogu kroz poticanje razvoja takve strukture koje neće predstavljati sigurnosni izazov ni jednoj velikoj ili maloj državi u regiji. Stoga je posebno važno koji će se mehanizmi primjenjivati u stabilizaciji i razvoju regije. S obzirom na geografski položaj i vanjskopolitičku orijentaciju, Republika Hrvatska može postati stabilan i nezaobilazan partner za provedbu demokratskih incijativa na prostoru jugoistoka Europe. Njezin uspjeh izravno je povezan sa ujednačenim razvojem šest geopolitičkih inicijativa: jadranske, srednjeeuropske, balkanske, europske, euroatlantske i globalne, koje bi trebale, uz nastavak djelovanja međunarodne zajednice, usmjeriti politički razvoj regije prema dugoročnijoj stabilnosti i sigurnosti. IZBORNA GEOGRAFIJA KAO ASPEKT IZBORNE POLITIKE Razvoj izborne geografije Kraj “hladnog rata”, utjecaji globalizacije i razvoja telekomunikacija, globalna difuzija demokracije revitalizirali su područje elektoralne geografije. To područje nije bilo zanemareno unutar političke geografije, ali se razvijalo isključivo u državama gdje su postojali uvjeti za višestranačke demokratske izbore. U elektoralnoj geografiji prelamali su se mnogi trendovi iz društvenih znanosti od pozitivizma do statističkih analiza. Početkom devedesetih, elektoralna geografija bila je kritizirana kao mehanicistička znanost koja je izborne rezultate tumačila uglavnom kroz teoriju racionalnog izbora, pri tome ignorirajući socijalne i kulturne faktore koji također utječu na odluke birača. Tijekom devedesetih ti su faktori također uključeni u područje istraživanja elektoralne geografije. (Painter, 1995) Elektoralna geografija danas posvećuje mnogo više pažnje lokalnom kontekstu izbornih rezultata, kako i socijalnim, kulturnim, ekonomskim i drugim faktorima koji utječu na lokalne i regionalne izborne rezultate. Raspadom komunističkog sustava na istoku Europe otpočeli su prvi slobodni demokratski izbori u tim državama. Usporedo s izborima došlo je i do razvoja elektoralne geografije. Izborna ili elektoralna geografija (The Geography of Elections, Electoral Geography) bavi se proučavanjem organizacije, provođenja i rezultata izbora i spada u političku gografiju. Prvi radovi iz tog područja objavljeni su početkom 20. stoljeća. Elektoralna geografija razvijala se najviše u državama s dugom tradicijom demokratskih višestranačkih izbora, o čemu svjedoči veliki broj radova iz toga područja. Ocem izborne geografije smatra se Francuz André Siegfried. On je 1913. godine objavio studiju o izborima u zapadnom dijelu Francuske i njihovom odnosu prema geografskim i socioekonomskim faktorima. Sljedeća njegova velika studija iz 1949. godine prikazala je izborne rezultate u francuskoj pokrajini Ardèche u razdoblju od 1871. do 1940. godine. On je u toj studiji razvio nove tehnike komparativnih prikaza izbornih rezultata na geografskim kartama. Te iste godine američki politolog V.O. Key objavljuje svoju poznatu studiju o izborima i glasovanju na američkom jugu. To je označilo početak razvoja izborne geografije u SAD-u. Prema nekim autorima (M. I. Glassner) izborna geografija tijekom šezdesetih godina predstavljala je glavno područje istraživanja u političkoj geografiji. 33 Tijekom 33
Glassner, M.I., Political Goegraphy, John Wiley&Sons, Inc., New York, 1995. 85
sedamdesetih u okviru političke geografije razvila su se nova područja istraživanja, ali je izborna geografija ostala i dalje njezin vrlo bitan dio. Slika 1: Prikaz izbornih rezultata na karti (primjer Kanade)
86
Osim istraživanja izbora i izbornih rezultata, u literaruri se može pronaći sve više studija koja se bave pitanjima referenduma i plebiscita. U početku razvoja izborne geografije, istraživači su posvećivali veliku pažnju izborima za nacionalne parlamente ili za predsjednika, dok su bile vrlo rijetke studije o izborima na lokalnoj razini za lokalna tijela, odnosno studije koje bi se bavile istraživanjima političkogeografskih aspekata referenduma i plebiscita. Što sve danas ulazi u područje izborne geografije? Mc Phail smatra kako je elektoralna geografija trojstvo kojega čine: geografija glasovanja, geografski utjecaji na izbore i geografija reprezentativnosti. Na temelju ove podjele P. J. Taylor je napravio ideogram sustavnog modela elektoralne geografije. Tablica 1. Taylorov model elektoralne geografije 34
IZBORNI SUSTAV Elektoralna geografija
ULAZ (INPUT)
PROLAZ (THROUGHPUT) Geografija Geografija glasovanja i zastupanja geografski utjecaji (reprezentativnosti na glasovanje )
IZLAZ (OUTPUT) Geografski relevantne posljedice izbora
U području geografije glasovanja, odnosno geografskih utjecaja na glasovanje nastoje se prikazati i pojasniti izborni rezultati. Pri tome se koriste statističke metode, kao i tradicionalna metoda prikaza izbornih rezultata na geografskim kartama države ili pojedine regije. U geografski relevantnim posljedicama izbora možemo izdvojiti četiri aspekta izbora koji mogu biti dijelom pojašnjeni proučavanjem geografske pozadine izbora. Ti aspekti su: glasovanje za program, glasovanje za kandidate, učinci izborne kampanje na glasovanje i “efekt susjedstva” (“the neighborhood effect”). Studije iz prva dva područja uglavnom su posvećene proučavanju izbornih sustava i načina kako se izabiru kandidati (stranačke konvencije, nominacije od strane čelnika stranke, izbori unutar stranke, itd.). Izborni sustavi i načini biranja zastupnika u parlament jedno su od bitnih pitanja političkog života suvremenih država. U nekim se državama ti sistemi nisu mijenjali niz godina, dok ima država u kojima se izborni sistemi mijenjaju za svake izbore. Izborni sustav trebao bi osigurati pravednost u raspodjeli volje birača. Treće područje proučavanja izborne geografije, geografija reprezentativnosti, na određeni način predstavlja njezino središnje mjesto. U državama u kojima se izbori provode kroz izborne jedinice ili izborne distrikte, njihovo oblikovanje, broj i granice mogu izravno utjecati na izborne rezultate. Zbog značaja koji se pridaje izbornim jedinicama i njihove geografske prirode, geografija reprezentativnosti središnje je mjesto proučavanja suvremene izborne geografije. U okviru elektoralne geografije pet je osnovnih područja interesa: “a) prostorna organizacija izbora s osobitim naglaskom na definiranje izbornih jedinica, b) prostorne varijacije modela glasačkog ponašanja kao i međuzavisnosti između glasačkih odluka i demografskih obilježja glasačkog tijela, 34
Taylor, P. J., Political Geography, Harlow, 1989, str. 213, cit. prema: Klemenčić, M., Izbori u Hrvatskoj 1990. – elektoralnogeografska analiza odabranih primjera, Geografski glasnik, br. 53, 1991., str. 96. 87
c) utjecaj okolišnih (environmentskih) i prostornih čimbenika na glasačko ponašanje i odluke, d) prostorni modeli raspodjele zastupstva (reprezentativnosti) koji nastaju translacijom broja glasova u zastupnička mjesta u parlamentu ili sličnom prestavniškom tijelu, e) prostorne razlike političke moći i utjecaja na temelju zastupničkog prostornog razmještaja.” 35 Izborna geografija i njezina istraživanja uglavnom se zadržavaju u akademskim krugovima. Šira javnost interes za izbornu geografiju pokazuje uglavnom pred izbore i poslije njih. Posebno zanimljiva pitanja široj javnosti jesu ona vezana uz različite utjecaje na izborne rezultate, odnosno predviđanja kako će određeni faktori utjecati na konačne rezultate. Stoga se u okviru izborne geografije mogu pronaći i istraživanja različitih faktora koji imaju ili bi mogli imati izravne/neizravne utjecaje na konačnu postizbornu sliku. To mogu biti: 1. Povijesno-političke tradicije regije 2. Socio-ekonomski čimbenici 3. Teritorijalna organiziranost političkih stranaka u državi 4. Regionalne razlike s obzirom na političku aktivnost stanovništva 5. Demografske razlike, itd. Osim spomenutih pitanja i tema koje se pojavljuju u istraživanjima izborne geografije, odnosno u javnosti kao značajna politička i stručna pitanja, postoji još niz tema koje se mogu svrstati u područje izborne geografije, a koja nemaju nužno “geografski” predznak. To su, primjerice: strukturiranje političkih stranaka i njihova regionalna organizacija, regionalna središta potpore strankama, uloga ideologije u izbornim rezultatima, itd. U posljednje vrijeme unutar izborne geografije nastoje se upotrijebiti istraživanja za pojašnjavanje političkih fenomena i procesa koji se događaju unutar jedne države. To podrazumijeva proučavanje odnosa između geografije i izbora u sljedećim procesima: 1. procesu formiranja vlasti 2. funkcioniranju države 3. funkcioniranju i utjecajima svjetske ekonomije. Bez obzira na širinu istraživanja izborne geografije, literaturom dominiraju najčešće tri teme: 1. Procedura kojom su određeni izborne jedinice i translacija izbornih rezultata u zastupničke mandate; 2. gerimandering, proces u kojemu jedna stranka mijenja granice izbornih okruga s ciljem postizanja koristi za sebe 3. komponente izborne geografije, ili na koji način elementi socijalne okoline koreliraju sa specifičnim izbornim oblicima Veliki poticaj razvoju izborne geografije dala je konferencija održana 1988. godine u Los Angelesu u organizaciji Međunarodne geografske unije. Na temelju istraživanja izbora u demokratskim državama pokušalo se doći do određenih generalizacija. Jedan od zaključaka konferencije stavio je istraživanja izborne geografije u središte razvoja liberalne demokracije u svijetu. Tamo gdje nema demokracije, nema ni slobodnih demokratskih izbora i razvoja izborne geografije. Zanimljivo je kako se u mnogim državama koje su, nakon kraja “hladnog rata”, odlučile organizirati višestranačke izbore (posebice istočne i jugoistočne Europe, srednje Azije), naveliko koriste rezultati istraživanja izborne geografije 35
Klemenčić, M., Izbori u Hrvatskoj 1990. – elektoralnogeografska analiza odabranih primjera, Geografski glasnik, br. 53, 1991., str. 96. 88
s ciljem stvaranja izbornog sustava i određivanja izbornih jedinica koji trebaju omogućiti vladajućoj stranci zadržavanje na vlasti. Posebno mjesto u takvim nastojanjima zauzima instrument izmjene granica izbornih jedinica koji se počeo koristiti u SAD daleke 1812. godine. Određivanje izbornih jedinica je ključ za pravednu demokratsku reprezentaciju i jedno je od bitnih mjesta u demokraciji. Granice izbornih jedinica i njihove promjene mogu izravno utjecati na rezultate izbora, i to na dva načina: prvo, ako su izborne jedinice nejednake s obzirom na broj stanovnika, tada dolazi do nejednake “težine” glasova. U ovom se slučaju državni teritorij dijeli s obzirom na njihovu veličinu mjerenu km2. Stanovnici u urbanim područjima biraju isti broj predstavnika kao i stavnici ruralnih područja. Tako se događa da kandidati u ruralnim područjima za ulazak u predstavničko tijelo trabaju “zaraditi” manji broj glasova, od onih koji se kandidiraju u urbanim područjima. Gerimandering je drugi način koji može izravno utjecati na izborne rezultate. On je također povezan sa izbornim jedinicama i određivanjem njihovih granica. Svako određivanje granica izbornih jedinica koje može donijeti prednost nekoj od stranaka svrstava se u područje gerimanderinga. Izborna jedinica koja je stvorena sa tom namjerom naziva se gerimander. Prvi gerimander stvoren je 1812. godine u Massachusettsu kada je guverner Elbridge Gerry potpisao zakon prema kojemu su određene granice izborne jedinice u kojoj je njegova stranka trebala ostvariti prednost u odnosu na drugu stranku. Novine su objavile kartu izbornih jedinica koju su kasnije prikazali kroz karikaturu, jer je jedna izborna jedinica podsjećala na guštera. Urednici novina tu su izbornu jedinicu nazvali “Gerrymander”. Na kraju je takvo određivanje izbornih jedinica izvarno utjecalo na izborne rezultate: Gerryijeva Republikansko-demokratska stranka osvojila je 29 mjesta u Senatu, a njihova opozicija Federalna stranka osvojila je 11 mjesta. Zanimljivo je da je za Gerryijevu stranku glasalo 50.164 glasača, dok je za federaliste glasalo 51.766 glasača. Slika 2: Podjela izbornih jedinica 1812. godine u Massachusettsu Gerimandering od svog nastanka ima negativne konotacije i uvijek se spominje u kontekstu pokušaja da se prekrajanjem granica izbornih jedinica postigne što bolji izborni razultat za vladajuću stranku. No, u posljednjih dvadesetak godina, gerimandering se koristi s ciljem što bolje zastupljenosti s obzirom na sociokulturne različitosti određenih područja. Tako se, primjerice, koristi u slučajevima kada je potrebno, s obzirom na raspored stanovništva, odrediti izborne jedinice koje će na adekvatan način omogućiti svim dijelovima stanovništva najbolju moguću zastupljenost. U SAD-u se koristi na način da se izborne jedinice određuju s obzirom na zadnji popis stanovništva. Na taj se način dobivaju izborne jedinice neobičnog oblika i geografskog smještaja. Posebice je takvo određivanje izbornih jedinica prisutno u izborima za Kongres SAD-a, u kojima se teži što potpunijoj zastupljenosti manjina (crnaca i latinoamerikanaca).
89
Slika 3: Kongresni izborni distrikti u nekim državama SAD-a
90
Kako omogućiti pravednu raspodjelu? Izborni sustavi, prema Steinu Rokkanu, reflektiraju tenzije i kompromise između tri koncepcije reprezentacije: brojčane (“jedan čovjek, jedan glas”), funkcionalne (“obrana interesa”) i teritorijalne. 36 Hervé Guillorel i Jacques Lévy smatraju kako je te tri koncepcije moguće svesti zapravo na dvije: prva se odnosi na reprezenatciju “zajednice interesa” (community of interests), dok se druga odnosi na reprezentaciju pojedinaca. 37 Ni jedna se koncepcija ne može provesti bez koncepcije teritorijalnosti, jer je ona pretpostavka za određivanje reprezentacije. Engleska se uobičajeno uzima mjestom gdje je nastala koncepcija reprezentacije. Kralj je nastojao osigurati “pravilnu reprezentaciju” svih dijelova kraljevine, te je omogućio biranje predstavnika gradova i grofovija u House of Commons. Dakako, oni nisu birani kao predstavnici teritorijalnih jednica, već kao predstavnici plemstva. Demografske i društvene promjene u Engleskoj dovele su do prvih problema u zadovoljavanju “pravilne” reprezentacije: neke su grofovije s malim brojem stanovnika imale više predstavnika u parlamentu od velikih gradova. Krajem 18. stoljeća razvijaju se u Francuskoj i SAD-u novi izborni modeli koji su utjecali na određivanje izbornih jedinica prema broju stanovnika. U Ustavu Francuske iz 1791. godine bila su priznata sva tri oblika reprezentacije: teritorijalni, numerički i funkcionalni. U Ustav SAD-a iz 1787. godine također su bile uključene sve tri koncepcije. Problemi su nastajali u državama koje su imale stari sustav podjele teritorija prema povijesnim, regionalnim ili drugih kriterijima. Društvene i demografske promjene utjecale su na razvoj nekih krajeva pri čemu je došlo do kretanja i pomicanja stanovništva unutar jednog šireg prostora, odnosno njegove koncentracije u većim urbanim sredinama. “Pravedna” reprezentacija rješavala se na dva načina: povećavanjem broja zastupnika teritorijima gdje se povećao broj stanovnika, odnosno ponovnom teritorijalnom preraspodjelom izbornog tijela. U mnogim državama u svijetu parlamenti su danas podijeljeni na dva doma pri čemu gornji dom obično ima funkciju ispunjavanja načela reprezentativnosti teritorija. Na koji se način danas rješavaju pitanja reprezentativnosti? Guillorel i Lévy spominju dva načela: načelo raspodjele i gerimandering. 38 Pod raspodjelom podrazumijevaju “pravednu” podjelu teritorija i mandata prema unaprijed definiranim kriterijima. Primjerice, teritorij države podijeljen je prema određenim kriterijima i svaka takva jedinica može birati isti broj zastupnika. Problem se javlja u slučaju demografskih promjena, jer isti broj zastupnika biraju jedinice s nejednakim brojem stanovništva. U takvim slučajevima obično dolazi do preraspodjele broja zastupnika (jedinice s većim brojem stanovnika dobivaju više zastupnika), ili do ponovne podjele teritorija, odnosno kreiranja novih izbornih jedinica. Gerimandering se upravo odnosi na drugo rješenje. Guillorel i Lévy razlikuju pasivni i aktivni gerimandering. Pasivnim se nazivaju slučajevi kada je utvrđeno postojanje demografskih razlika između izbornih jedinica, međutim vladajuća stranka/stranke ne žele poduzeti ništa na mijenjanju broja zastupnika, odnosno ne žele kreiranje novih izbornih jedinica. Aktivni 36
Rokkan, S., Citizens, Elections, Parties, Universitetsforlaget, Bergen, 1970., prema: Guillorel, H. and Lévy, J., Space and electoral system, Political Geography, Vol. 11, No. 2. March 1992, str. 205224. 37 Guillorel, H. and Lévy, J., Space and electoral system, Political Geography, Vol. 11, No. 2. March 1992, str. 205-224. 38 Ibidem, str. 217. 91
gerimandering odnosi se na kreiranje novih izbornih jedinica u skladu s unaprijed utvrđenim kriterijima. Obično se izborne jedinice određuju prema posljednjem popisu birača. Vrlo je zanimljivo pitanje u istraživanjima izbora tko određuje kriterije za provedbu aktivnog gerimanderinga? Nalazi li se ta odluka isključivo u rukama izvršne vlasti, ili je donošenje odluke o kriterijima podijeljeno između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti? Suvremene države primjenjuju različita rješenja: u jednima je odluka prepuštena izvršnoj vlasti, dok se u drugima odgovornost dijeli. Primjerice, u SAD-u je ta odluka podijeljena između sve tri grane vlasti: u Ustavima nekih država SAD-a zapisani su kriteriji za određivanje izbornih jedinica (broj stanovnika), izvršna vlast ima pravo donositi odluku o izbornim jedinicama, dok je sudska vlast nekim svojim odlukama utjecala na stvaranje novih kriterija za određivanje izbornih jedinica (posebice u odnosu na manjine). Prema tome, broj stanovnika na određenom teritoriju postao je glavni kriterij izborne pravde. Neki autori smatraju kako to ipak nije dovoljno za pravednu zastupljenost, ta da ga treba “popraviti” dodatnim kriterijima kao što su poštivanje povijesnih, regionalnih, gospodarskih, političkih obilježja određenih prostora te geografskih elemenata u prostoru. Razvoj izborne geografije u Republici Hrvatskoj Elektoralna geografija u Hrvatskoj počela se razvijati tek prije desetak godina s prvim višestranačkim izborima. Bez obzira na nekoliko izbornih ciklusa, u Hrvatskoj još uvijek postoji slabi interes istraživača za to područje. Dokaz tomu je tek nekoliko znanstvenih i stručnih radova koji su se bavili tim pitanjem. Interes stručne i političke javnosti za elektoralnu geografiju uglavnom se svodio na “gerimandering” i to većinom prije samog izbornog ciklusa, odnosno tijekom rasprave o izbornom zakonu i zakonu o izbornim jedinicama, te nakon njihova prihvaćanja u parlamentu. Ostala područja istraživanja elektoralne geografije tek su se u naznakama razvijala u Hrvatskoj. Prvi razlog je relativno kratak period (deset godina) u kojemu se održavaju slobodni demokratski izbori. Drugi od vjerojatnih razloga je i nerazvijenost područja istraživanja političke geografije. Predmet političke geografije razvijao se na Fakultetu političkih znanosti od samog njegovog osnutka. Dugo godina je to bilo jedino mjesto na kojemu su se razvijala istraživanja u tome području. Tek se tijekom osamdesetih to područje razvija i na Geografskom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta. Prvi radovi iz područja izborne geografije počinju se objavljivati usporedo s prvim slobodnim izborima 1990. godine, odnosno neposredno nakon njih. Znanstvene i stručne radove iz tog područja objavljivali su časopisi “Politička misao” i “Geografski glasnik”. S obzirom na razvoj izborne geografije u analizu izbora za Hrvatski državni sabor u Republici Hrvatskoj u posljednjih deset godina svakako bi trebalo uključiti sljedeće faktore: 1. Društveni okvir izbora za Hrvatski državni sabor 2. Određivanje izbornih jedinica 3. Načini biranja zastupnika (analiza izbornih zakona) 4. Translacija broja glasova u broj zastupničkih mjesta 5. Regionalne i sociodemografske značajke.
92
Društveni okvir izbora Obično se ovaj faktor ne pojavljuje kao značajan u istraživanjima izborne geografije, posebice ne u državama razvijene demokracije. No, on je svakako značajan za države u tranziciji, a posebno za Republiku Hrvatsku, jer se u deset godina izbornih ciklusa dogodila agresija, osamostaljenje, uspostava pune suverenosti na cjelokupnom teritoriju i mnogi drugi događaji koji su imali izravne ili neizravne utjecaje na izborne rezultate. Spomenute odrednice utjecale su i na političku transformaciju. Primjerice, nakon prvih demokratskih izbora 1990. godine promijenila se i struktura parlamenta – od tri doma prema dva. Nadalje, nakon svih izbora dolazilo je do prelazaka zastupnika iz jedne u drugu stranku. Zajedno s njima “išli” su i njihovi mandati, čime su se izravno mijenjali izborni rezultati. Nevedene značajke izbornih ciklusa i postizbornih razdoblja u Republici Hrvatskoj u posljednjih deset godina izravno ne ulaze u područje istraživanja izborne geografije, ali su bitne za kontekstualizaciju i razumijevanje promjena u izbornim pravilima i izbornih rezultata. Primarni interes ove studije nije istraživanje društvenih i političkih uvjeta u kojima su održavani izborni ciklusi, jer će to biti predmet drugih studija u ovoj knjizi. Namjera nam je naglasiti koliko je taj kontekst važan za razumijevanje sveukupnih procesa i pitanja vezanih za izbore u Republici Hrvatskoj. Određivanje izbornih jedinica Ovo je pitanja posebno zanimljivo na primjeru Republike Hrvatske. Kao što je već naglašeno, određivanje izbornih jedinica može biti jedan od načina na koji vladajuća stranka nastoji pridobiti što bolje uvjete za postizanje dobrih izbornih rezultata. Izborne jedinice mogu se određivati s obzirom na teritorijalno-povijesne značajke, što uključuje i elemente trenutne upravno-političke podjele državnog teritorija. Također se mogu određivati s obzirom na približan broj stanovnika. Izborne jedinice na izborima 3. siječnja 2000. godine za Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora bile su određene prema kriteriju približnog broja stanovnika. Kao što je poznato, neke izborne jedinice (posebice na primjeru Zagreba) imale su vrlo čudnovatu teritorijalnu rasprostranjenost (dijelovi Zagreba glasovali su zajedno s dijelovima Primorja). Naše istraživanje trebalo bi pokazati prema kojemu kriteriju su određivane izborne jedinice i je li taj faktor imao utjecaja na izborne rezultate. Načini biranja zastupnika Analiza načina biranja zastupnika također je važno pitanje u istraživanjima koja se provode u okviru izborne geografije. Važnost se ogleda u analizi izbornih zakona i njihovoj pripadnosti određenom modelu (većinski ili proporcionalni, odnosno kombinacije). Obilježje izbora u Republici Hrvatskoj jesu i česte izmjene izbornih zakona i modela prema kojemu su birani zastupnici u Hrvatskom državnom saboru. Pored biranja zastupnika na izborima, izborni zakoni Republike Hrvatske imali su također odredbe prema kojima je predsjednik države imao pravo izravno imenovati određeni broj zastupnika. Translacija izbornih rezultata U izbornim zakonima zapisane su formule prema kojima se izborni rezultati pretvaraju u broj zastupničkih mjesta u parlamentu. Sve postojeće varijante izbornih zakona nastale su kombinacijama triju odrednica: a) broja glasova pripalik kandidatu ili stranci, b) načina prijenosa broja glasova u broj zastupničkih mjesta i c) broja zastupnika biranih u jednoj 93
izbornoj jedinici.39 Postoji niz pitanja vezanih uz translaciju izbornih rezultata u zastupničke mandate što se na primjeru Hrvatske može dobro vidjeti. Svaki izborni ciklus, prema dosadašnjim istraživanjima, otvorio je mnoge rasprave o “pravednosti” raspodjele zastupničkih mandata u odnosu na broj glasača koji su glasovali za stranku ili za pojedinca. Regionalne i sociodemografske značajke Istraživanje utjecaja regionalnih značajki na izborne rezultate prisutno je u gotovo svim studijama izborne geografije. Nastoji se prikazati i pojasniti izborne rezultate stranaka na regionaloj razini. Na primjeru Republike Hrvatske to se pitanja pojavljivalo u kontekstu procjena u kojoj mjeri je određena regija “tradicionalno” okrenuta prema određenoj političkoj opciji, odnosno stranci. Dakako da je teško govoriti o nekakvoj tradiciji, jer je razdoblje od deset godina nedovoljno za čvrste procjene hoće li se glasači u jednoj regiji uvijek opredjeljivati za jednu stranku. Izbori od 3. siječnja pokazali su kako su neke procjene, utemeljene na “tradicionalnom” opredjeljivanju jednostanvno bile nedovoljne ili pogrešan instrument u procjenjivanju izbornih rezultata. Primjer Hrvatskog zagorja i sjeverne Hrvatske pokazao je kako su glasači, koji su “tradicionalno podržavali” HDZ, na izborima 3. siječnja 2000. podržali opoziciju sa preko 50% glasova. Regionalne značajke počele su se, pred siječanjske izbore 2000. godine, pojavljivati u istraživanjima javnog mnijenja koja su bila strukturirana prema županijskom ključu. Sociodemografske značajke vrlo su važno pitanje u istraživanjima izborne geografije, koje je također ostalo nedovoljno istraženo u Hrvatskoj. Od prvih izbora u Republici Hrvatskoj prisutna je tendencija opredjeljivanja gradskog stanovništva za stranke lijevog bloka (ili stranke lijevog centra), dok se ruralno stavovništvo uglavnom opredjeljivalo za stranke centra i desnog bloka (ili stranke tzv. nacionalnog bloka). Na prvim izborima 1990. godine također je bio prisutan faktor nacionalne pripadnosti, koji se kasnije usmjerio prema izboru zastupnika nacionalnih manjina. Na taj način njegova je važnost na nacionalnoj razini umanjena, ali je ostala na lokalnoj razini. Sva nevedena pitanja koja se istražuju u okviru izborne geografije i pitanja koja su dijelom ili uopće nisu istražena u Republici Hrvatskoj, predstavljaju jedno novo područje istraživanja u nas. Dakako da je nemoguće sva ta pitanja objediniti i istraživati samo u području izborne geografije. Stoga je jedan širi pristup, u kojemu bi se objedila istraživanja i spoznaje iz političkih, geografskih, ekonomskih, socioloških i drugih područja, put koji omogućava razvoj istraživanja u tome području. Izbori u Hrvatskoj Kao što je već spomenuto, za stjecanje cjelovitog uvida u izborne procese u RH u posljednjih deset godina potrebno je analizirati najmanje pet faktora: društveni okvir, određivanje izbornih jedinica, analizu izbornih zakona, translaciju glasova u zastupnička mjesta te regionalne i sociodemografske značajke. Spomenuti faktori imaju svoje mjesto u istraživanjima izborne geografije. U ovom radu ćemo se usmjeriti prema određivanju izbornih jedinica. U istraživanju ćemo analizirati dijelove izbornih zakona, te zakone o izbornim jedinicama. Od prvih demokratskih višestranačkih izbora 1990. godine do 2000. u RH je organizirano nekoliko izbornih ciklusa: tri puta za Zastupnički dom (1992., 1995., 2000.), dva puta za 39
Johnston, R.J., Political, Electoral, and Spatial Problems, Clarendon Press, Oxford, 1979., str. 54. 94
Županijski dom (1993., 1997.), te tri puta za predsjednika RH (1992., 1997., 2000.). U ovu analizu uključeni su izbori za Zastupnički dom 1992., 1995., i 2000. godine. Određivanje izbornih jedinica u izborima za Zastupnički dom 1992. godine Izborima za Zastupnički dom 1992. godine birano je 124 zastupnika. Šezdeset zastupnika birano je na državnim listama, što je podrazumijevalo da je cijela Hrvatska jedna izborna jedinica. Sljedećih šezdeset zastupnika birano je u izbornim jedinicama, pri čemu je svaka izborna jedinica davala jednog zastupnika. Četiri zastupnika birale su nacionalne zajednice u četiri izborne jedinice. Izborne jedinice određivane su poštivanjem principa nedjeljivosti tadašnjih općinskih granica, osim u slučajevima kada je to bilo potrebno. U članku 2. Zakona o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora RH od 9. lipnja 1992. godine utvrđen je kriterij za određivanje izbornih jedinica: “U Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Zastupnički dom) 64 zastupnika bira se u izbornim jedinicama u kojima se u svakoj bira jedan zastupnik. 60 zastupnika bira se u izbornim jedinicama u kojima se u svakoj na približno isti broj birača (op.aut.) bira jedan zastupnik, a četiri zastupnika biraju pripadnici nacionalnih manjina, određeni Zakonom o izborima zastupnika u Sabor Republike Hrvatske, u posebnim izbornim jedinicama.” Prema ovoj odredbi izborne jedinice određivane su prema približnom broju birača. U biračkim spiskovima bilo je upisano ukupno 3.553 999. 40 Državni teritorij podijeljen je u 60 izbornih jedinica, što je značilo da bi u svakoj izbornoj jedinici trebalo biti približno 60.000 birača. Veće općine i gradovi razdijeljeni su u dvije i više izbornih jedinica: Vinkovci, Slavonski Brod, Našice, Đurđevac, Čakovec, Varaždin, Sisak, Zadar, Knin, Sinj, Split, Imotski. Općina Rijeka je bila podijeljena u tri izborne jedinice, dok je Grad Zagreb bio podijeljen u njih jedanaest. Od svih tadašnjih općina jedino su Požega (10. izborna jedinica) i grad Zadar bez rubnih područja (37. izborna jedinica) činili u cjelini jednu izbornu jedinicu. Sve druge općine ili su podijeljene na više izbornih jedinica, ili su cjelovite s nekom drugom općinom ili njezinim dijelovima činile jednu izbornu jedinicu. S obzirom da u Zakonu o izbornim jedinicama nije bilo zapisano kolika je dopuštena razlika u broju birača između izbornih jedinica, postojale su velike razlike, čak do 15.000 birača. 41 Razloge za to treba tražiti u nepostojanju limita (primjerice, 5 %) za zadovoljavanje kriterija o približno jednakom broju glasača u svakoj izbornoj jedinici, ali i u namjernom prekrajanju izbornih jedinica kako bi vladajuća stranka (HDZ) postigla, zahvaljujući tome, bolji uspjeh. Favoriziranje vladajuće stranke proizlazilo je također i iz samoga Zakona o izborima i rješenja o državnim listama koje se natječu na izbornoj jedinici koju čini cijela Hrvatska. 40
Postojali su određeni prigovori o neažurnosti biračkih spiskova, odnosno teškoćama pri utvrđivanju broja birača u određenim izbornim jedinicama. Smatralo se kako zbog ratnih događanja neće biti moguće u potpunosti rekonstruirati biračke spiskove koji su korišteni u izborima 1990. godine, a koji su se također pokazali nepotpunima. Primjerice, u Izvještaju o provedenim izborima za zastupnike u Sabor SR Hrvatske od 16.5.1990. godine Republička izborna komisija utvrđuje da je najveći nedostatak izbora bilo “…neuredno i neažurno stanje biračkih spiskova, naročito u prvom krugu izbora, što je izazvalo opravdano negodovanje građana.” (str. 349.) Prema Zakonu o biračkim spiskovima i Zakonu o popisima birača postojala je mogućnost naknadnog upisa u biračke spiskove, što je otvaralo prostor za moguće manipulacije. 41 Tako je, primjerice, 18. izborna jedinica Varaždin imala 63.176. birača, a 20. izborna jedinica Krapina 49.758. 95
Izborne jedinice, državne liste zajedno s načinom translacije glasova u zastupničke mandate, išli su na ruku vladajućoj stranci. Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora RH, prema kojemu su određivane izborne jedinice 1992. godine, donesen je 5. lipnja 1992. godine, a stupio je na snagu 12. lipnja 1992. (dvanest dana prije raspisivanja izbora)42. Ubrzo je postalo jasno kako su, vjerojatno zbog žurbe u kreiranju izbornih jedinica, počinjeni određeni propusti u njihovom kreiranju. Sabor RH dva tjedna kasnije donosi Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izbornim jedinicama za zastupnički dom Sabora RH, koji je stupio na snagu praktički danom donošenja – 26.lipnja 1992., kako bi se zadovoljili zakonski uvjeti prema kojima se zakon o izbornim jedinicama donosi prije dana raspisivanja izbora. Po svemu sudeći, ipak je došlo do prekoračenja rokova, jer je zakonski tekst u jednom danu izglasan, potpisan od strane predsjednika RH i tiskan u službenom glasilu Republike Hrvatske. Zanimljivo je i to kako se zakonodavac zaštitio za slučajeve novih propusta u zakonskom tekstu: zakonodavne ingerencije Sabora RH prenesene su (bez ikakvih ustavnih temelja) na Izbornu komisiju RH. U članku 2. zapisano je: “Ovlašćuje se Izborna komisija Republike Hrvatske da utvrdi kojoj izbornoj jedinici iz članka 4. Zakona o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske pripada mjesna zajednica koja nije obuhvaćena odredbama Zakona”. 43 Ovom odredbom Izborna komisija RH dobila je pravo utvrđivanja izborne materije u koju svakako spada pitanje određivanja izbornih jedinica. Zanimljivo je da to pravo nije ograničeno nekim vremenskim razdobljem, tako da je moglo vrijediti za bilo koje kasnije izbore. U izbornu farsu vezanu uz spomenutu odredbu uključio se i Ustavni sud čudnom presudom u kojoj je ustvrdio da se radi o “odredbi tehničke naravi”. 44 Određivanje izbornih jedinica u izborima za Zastupnički dom 1995. godine Nakon uspješnih vojnih operacija sredinom 1995. godine (Bljesak u zapadnoj Slavoniji početkom svibnja, te “Oluja” početkom kolovoza), kojima je oslobođeno većina teritorija Republike Hrvatske, vladajuća stranka odlučila je održati izbore za Zastupnički dom, iako mandat zatupnicima nije isticao u toj godini. Dakako, namjera vladajuće stranke bila je jasna: organizirati izbore dok još traje nacionalna euforija nastala nakon oslobađanja teritorija Republike Hrvatske. U Saboru Republike Hrvatske je 21. rujna 1995. godine po hitnom postupku izglasan Zakon o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora RH. Model primijenjen na izborima za Zastupnički dom 1992. godine podosta je izmijenjen. Broj izbornih jedinica u kojima se bira po jedan zastupnik smanjen je sa 60 na 28, što znači da je jedan zastupnički mandat vrijedio više biračkih glasova. Za razliku od 1992. godine, kada su izborne jedinice određivane prema kriteriju broja birača, izborne jedinice, sukladno članku 2. Zakona o izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora RH od 21. rujna 1995. godine određivane su prema kriteriju broja stanovnika: “U Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Zastupnički dom) 28 zastupnika bira se u izbornim jedinicama odredeđenim po gradovima i općinama u kojima se na približno isti broj stanovnika (op. aut.) bira 1 zastupnik.” Izbor ovog kriterija izazvao je u dijelu oporbe i stručne javnosti velike rasprave, posebice stoga što su posljednji popisi stanovništva napravljeni pet godina ranije, a u međuvremenu 42
Narodne novine, br. 33 od 12.6.1992. Narodne novine, br. 39 od 26.6.1992. 44 Narodne novine, br. 44 od 14.7.1992. 43
96
je došlo, usljed rata, do velikih demografskih promjena na većini teritorija Republike Hrvatske. U izborne jedinice ulazile su jedinice lokalne samouprave bez mijenjanja njihovih granica. Jedino su veliki gradovi bili podijeljeni u nekoliko izbornih jedinica. Tako su Rijeka i Osijek bili podijeljeni u dvije izborne jedinice, Split u tri, a Zagreb u pet. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Republika Hrvatska je imala ukupno 4.784 265 stanovnika. Podijelimo li taj broj na 28 izbornih jedinica, dobivamo 170.867 stanovnika po izbornoj jedinici. Međutim, razlike između izbornih jedinica bile su veće od 30.000 stanovnika.45 Grad Zagreb imao je prema popisu stanovnika iz 1991. godine ukupno 776.399 stanovnika i podijeljen je u pet izbornih jedinica, koje su trebale imati po 155.280 stanovnika, što znači da je na gradu Zagrebu učinjena još veća razlika u odnosu na kriterij približno jednakog broja stanovnika po izbornoj jedinici. Pripadnici nacionalnih manjina dobili su 7 zastupnika koje su birali u posebnih pet izbornih jedinica. Prva izborna jedinica za zastupnika talijanske manjine, druga za zastupnika mađarske, treća za zastupnika češke i slovačke, četvrta za zastupnika rusinske i ukrajinske te njemačke i austrijske manjine. U petoj izbornoj jedinici pripadnici srpske manjine birali su tri zastupnika. Zanimljivo je da su prve četiri izborne jedinice teritorijalno podijeljene prema općinama u kojima žive spomenute nacionalne manjine, dok je peta izborna jedinica za tri zastupnika srpske manjine pokrivala cjelokupan teritorij Republike Hrvatske. Izbori za Zastupnički dom 2000. godine Ovim izborima prethodila je stručna i politička rasprava koja se vodila većim dijelom 1999. godine o izbornom zakonu, odnosno izbornom modelu primjerenom za Republiku Hrvatsku. U raspravi su se pojavila dva prijedloga zakona: jedan vladajuće stranke (HDZ), a drugi oporbeni. Hrvatski državni sabor u jesen 1999. godine imenovao je stručno povjerenstvo koje je trebalo dati završni tekst za raspravu u parlamentu. Stručno povjerenstvo predložilo je tekst zakona prema kojemu su i održani izbori 3. siječnja 2000. godine. U novom izbornom modelu Republika Hrvatska više se ne pojavljuje kao cjelovita izborna jedinica. Teritorij Republike Hrvatske razdijeljen je na 10 izbornih jedinica u kojima se bira ukupno 14 zastupnika. Izborne jedinice određene su na temelju približno istog broja birača, 45
1. izbor na jedinica (područje gradova Križevci, Sveti Ivan Zelina, Velika Gorica i Vrbovec, područje
općina Bedenica, Brckovljani, Kravarsko, Dubrava, Dugo Selo, Farkaševac, Gradec, Orle, Pokupsko, Preseka, Rakovec, Rugvica, Sveti Ivan Žabno, Sveti Petar Orehovec i Stupnik) – 171.436 stanovnika; 2. izborna jedini ca (područje gradova Zaprešić, Krapina, Zabok i Zlatar, područje općina Bistra, Bedekovčina, Brdovec, Budinšćina, Desinić, Donja Stubica, Dubravica, Đurmanec, Gornja Stubica, Hrašćina, Hum na Sutli, Jakovlje, Klanjec, Konjščina, KraIjevec na Sutli, Krapinske Toplice, Lobor, Luka, Mače, Marija Bistrica, Mihovljan, Oroslavje, Petrovsko, Pregrada, Pušća, Radoboj, Stubičke Toplice, Sveti Križ Začretje, Tuhelj, Veliko Trgovišće, Zagorska Sela, Zlatar Bistrica i Marija Gorica) – 200.030; 3. izborna j edinica (Petrinja i Sisak, područje općina Dvor, Glina, Gornji Klasnić, Gvozdansko, Jabukovac, Lasinja, Lekenik, Martinska Ves, Topusko, Vojnić i Vrginmost) – 167.610; 5. izborna jedinica (Duga Resa, Jastrebarsko, Karlovac i Samobor, područje općina Barilovići, Draganići, Klinča Sela, Krašić, Krnjak, Netretić, Ozalj, Pisarovina, Skakavac, Sveta NedjeIja, Žakanje i Žumberak) – 200.558; 6. izborna jedinica (Grad Varaždin, područje općina Beretinec, Cestica, Gornji Kneginec, Jalžabet, Petrijanec, Sračinec, Sveti Ilija, Trnovec Bartolovečki, Vidovec, Vinica, Bednja, Donja Voća, Ivanec, Klenovik, Lepoglava, Maruševec, Breznica, Hum Breznički, Ljubešćica, Novi Marof, Varaždinske Toplice i Visoko) – 165.495; itd.
97
što je značilo ponovno vraćanje na kriterij broja birača u izbornoj jedinici, koji je primijenjen na izborima za Zastupnički dom 1992. godine. Ovaj kriterij nije utvrđen Zakonom o izbornim jedinicama, već Zakonom o izboru zastupnika u Hrvatski državni sabor od 3. studenoga 1999. godine. U članku 39. stoji: “Izborne jedinice određuju se Zakonom o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora tako da se broj birača u izbornim jed inicama ne smije razlikovati više od + - 5 %. Pri određivanju izbornih jedinica mora se koliko je to najviše moguće voditi računa o zakonom utvrđenim područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj .”
Po prvi puta se u zakonskom tekstu pojavio kriterij odstupanja (5 %) i zahtjev za poštivanjem granica županija, gradova i općina. Zakonodavac je uglavnom poštivao granice županija, tako da se većina nije dijelila na nekoliko izbornih jedinica. Samo su tri županije doživjele podjelu na dvije ili više izbornih jedinica. Primorsko-goranska županija podijeljena je na 7. (jugozapadni dio Zagrebačke županije, Karlovačka županija, istočni dio Primorskogoranske županije i južni dio Grada Zagreba) i 8. izbornu jedinicu (područje Istarske županije i zapadni dio Primorsko-goranske županije); Splitsko-dalmatinska županija na 9. (Ličko-senjska županija, Zadarska županija, Šibensko-kninska županija i sjeverni dio Splitsko-dalmatinske županije) i 10. izbornu jedinicu (južni dio Splitsko-dalmatinske županije i Dubrovačko-neretvansku županiju). Grad Zagreb podijeljen je između četiriju izbornih jedinica: 1., 2., 6. i 7. U 1. izbornoj jedinici sa sjeverozapadnim dijelovima Zagrebačke županije, u 2. sa istočnim dijelovima Zagrebačke županije, te cjelovitim Koprivničko-križevačkom i Bjelovarsko-bilogorskom županijom. U 6. izbornoj jedinici jugoistočnim dijelovima Zagrebačke županije i cijelom Sisačko-moslavačkom županijom. U 7. izbornoj jedinici sa jugozapadnim dijelovima Zagrebačke županije, cjelovitom Karlovačkom i istočnim dijelovima Primorsko-goranske županije. Broj birača u izbornim jedinicama kretao se od 333.735 (4. izborna jedinica: Virovitičkopodravska županija i Osječko-baranjska županija) do 391.959 (10. izborna jedinica: južni dio Splitsko-dalmatinske županije i Dubrovačko-neretvanska županija). Ovdje je vidljivo kako se odstupilo od kriterija +/- 5 % (članak 39. Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski državni sabor od 3. studenoga 1999. godine). Idealan broj birača po izbornoj jedinici bio bi 368.640. Najveća odstupanja nalaze se u 4. i 10. izbornoj jedinici. Ovakvo odstupanje nastalo je usljed poštivanja drugog kriterija koji je zahtijevao, koliko je to moguće, poštivanje granica županija, gradova i općina. No, ovdje valja istaknuti kako je broj birača u 10. izbornoj jedinici narastao zbog zahtjeva za podjelom grada Splita, gdje su na lokalnim izborima 1997. godine pobijedile oporbene stranke. Područje Splitsko-dalmatinske županije podijeljeno je na 9. i 10. izbornu jedinicu, a razlika je iznosila 19.596 birača. Uz četvrtu izbornu jedinicu u Slavoniji nalazila se peta, koja je imala 381,150 birača i obuhvaćala je područje triju županija (Požeško-slavonsku županija, Brodsko-posavsku županiju i Vukovarsko-srijemsku županiju). Da je jedna od tih županija podijeljena i pridodana 4. izbornoj jedinici, broj birača bio bi ujednačeniji. Nacionalne manjine svoje su zastupnike birale u jednoj izbornoj jedinici (12.) koju je činio cjelokupni teritorij Republike Hrvatske. U Članku 16. Zakona o izborima zastupnika u Hrvatski državni sabor zapisano je kako pripadnici autohtonih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj imaju pravo izabrati pet zastupnika u Zastupnički dom Sabora. U Članku 17. određeno je da pripadnici mađarske, srpske i talijanske nacionalne manjine biraju po 98
jednog zastupnika u Zastupnički dom Sabora, dok pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Zastupnički dom Sabora. Zaključak Istraživanjem hrvatske izborne prakse u području određivanja izbornih jedinica, na određeni način, može se pratiti demokratski razvoj i tranzicija cjelokupnog izbornog sustava Republike Hrvatske. Određivanje izbornih jedinica obično je pratilo rješenja iz izbornih zakona, odnosno izborne jedinice prilagođavane su izbornom modelu. Analiza je pokazala sljedeće: 1. Izborne jedinice za izbor zastupnika u Zastupnički dom u analiziranom razdoblju mijenjale su svoj oblik u svakom izbornom ciklusu. Za to postoje najmanje dva razloga: prvo, izborne jedinice mijenjane su u skladu s procjenama vladajuće stranke kakve će izborne jedinice donijeti što bolje izborne rezultate; i drugo, ustavne odredbe bile su općenite i otvarale su mogućnost političkoj manipulaciji prisutnoj u svakom izbornom zakonu, odnosno zakonima o izbornim jedinicama. U Ustavu iz 1974. godine, na temelju kojeg su rađeni izborni zakoni za izbore 1990. godine, izborne jedinice za izbore u Vijeće općina bile su same općine, koje su bile s nejednakim brojem stanovnika i glasača. Ustav RH iz 1990. godine zapisao je odredbu da su županije izborne jedinice za izbor zastupnika u Županijski dom. U svakoj se županiji bira po tri zastupnika. Poznato je da postoji veliki nesrazmjer u veličini i broju stanovnika i birača između županija u RH.46 Slične odredbe, koja bi utvrđivala kriterij za određivanje izbornih jedinica za izbor zastupnika u Zastupnički dom, nema u Ustavu RH iz 1990. godine. Kriteriji su utvrđivani zakonima o izborima zastupnika i zakonima o izbornim jedinicama, što je omogućavalo vladajućoj stranci utvrđivanje izbornih pravila prema njihovim potrebama. 2. U izborima za Zastupnički dom 1992. i 1995. godine primijenjen je sličan model: jedan broj zastupnika birao se u izbornim jedinicama, dok se drugi dio birao na državnim listama (cijeli teritorij države jedna izborna jedinica). Godine 1992. biralo se, ne računajući zastupnike nacionalnih manjina, 60 zastupnika u izbornim jedinicama, dok se 1995. godine broj spustio na 28. U oba izborna ciklusa u zakonima o izborima zastupnika i zakonima o izbornim jedinicama nije postojalo odredba prema kojoj bi se određivao približan broj birača, odnosno stanovnika. Iako neki autori ističu kako je poznato u izbornoj teoriji i praksi da se veličina izbornih jedinica određuje prema kriteriju +/- 5 %, taj se kriterij u hrvatskoj izbornoj praksi nije poštivao (čak ni onda kada je bio zapisan u zakonu). 3. Pri određivanju izbornih jedinica u svakom izbornom ciklusu vodilo se računa o miješanju urbanih i ruralnih područja. Primjerice, velikim gradovima često se “dodjeljuju” ruralna područja u njihovoj blizini. Grad Zagreb u svakom izbornom ciklusu dijeli se na nekoliko izbornih jedinica i to na način da mu se pridodaju naselja iz Zagrebačke županije. Sličnu sudbinu doživjeli su i Rijeka i Split. 4. Broj zastupnika nacionalnih manjina i način njihova biranja također se mijenjao u svakom izbornom ciklusu. Zastupnici nacionalnih manjina birani su u izbornim jedinicama koje su bile određivane prema općinama i gradovima gdje pretežno žive, ili je cijeli teritorij Republike Hrvatske bila jedna izborna jedinica. U izbornom ciklusu 1995. godine bila su 46
Grad Zagreb i Zagrebačka županija imaju, prema popisu iz 1991. godine, ukupno 1.035 668 stanovnika. Najmanja županija po broju stanovnika je Ličko-senjska koja ima 71.215 stanovnika. Druga po veličini je Splitsko-dalmatinska županija koja ima 414.019 stanovnika. Bez obzira na veličinu, svaka županija daje tri zastupnika u Županijski dom Hrvatskog sabora. 99
primijenjena oba modela: nacionalne manjine birale su sedam zastupnika u pet izbornih jedinica. Pripadnici srpske manjine birali su tri zastupnika u jednoj izbornoj jedinici koja je bila cijela Hrvatska. U ostale četiri izborne jedinice, teritorijalno određene prema područjima u kojima žive pripadnici ostalih manjina, birana su preostala četiri zastupnika. Novi sustav sigurnosti u Perzijskom zaljevu Uvod Prostor Bliskog istoka je područje u kojemu su nastale civilizacije čiji je utjecaj bio presudan za razvoj zapadne civilizacije, odnosno civilizacijskih krugova kojima i mi pripadamo. Kroz povijest to je bilo područje stalnih migracijskih kretanja, ratova, velikih imperija, stalno prisutnih interesa velikih sila, itd. Sažeto rečeno, to je područje gdje se događala povijest. Prostorima jugozapadne Azije vodili su glavni kopneni putevi između Europe i najvećih azijskih država Kine i Indije. Kontrola tih putnih pravaca značila je za mnoge kroz povijest ostvarenje posebne moći. U posljednjih stotinu godina to je područje postalo posebno zanimljivo zbog iskorištavanja nafte i prirodnog plina. U području srednje Azije i Bliskog istoka nalazi se oko 80% procjenjenih rezervi nafte na svijetu, te oko 40% izvora prirodnog plina. U vrijeme “hladnog rata” prostor je bio podijeljen na pro-sovjetske i pro-američke simpatizere (s određenim otklonima prema nesvrstanosti). Danas je to prostor gdje jedino SAD imaju strateške interese i saveznike. Industrijski razvoj zapada u posljednjih stotinu godina zapadni svijet može zahvaliti dobrim dijelom i nafti iz toga područja. Drugi mnogoljudni dijelovi euroazijske kopnene mase nisu toliko koristili naftu kao osnovicu industrijskog razvoja, već ugljen i one prirodne resurse koje su imali na vlastitom teritoriju. Ti su izvori danas više-manje iscrpljeni. Azija i njezine države sve se više okreću nafti. U skoroj budućnosti moguća je gospodarska kompeticija između azijskih i zapadnih država oko nafte. U posljednje se vrijeme na Bliskom istoku otvaraju mogućnosti novih sukoba, koji su vezani uz još jedan prirodni resurs: vodu. Postoji velika napetost između nekih država u pogledu korištenja prirodnih izvora pitke vode, posebice u slivu Nila, Eufrata, Tigrisa. Poslije Drugog svjetskog rata događali su se mnogobrojni ratni sukobi upravo u tome prostoru. Do raspada bipolarne strukture u svijetu, velike sile su bile, kroz različite oblike podrške, uključene u te sukobe. Nakon kraja “hladnog rata” ponovno se u tome prostoru, ako izuzmemo jugoistočnu Europu, događaju veliki sukobi u koje su uključene i zapadne sile. U toj regiji postoje države koje imaju snažne vojne sisteme za samostalno ratovanje. Proliferacija oružja, proizvodnja sredstava za masovno uništavanje, sumnje u nabavku nuklearnog materijala, gotovo su redovite pojave u tome prostoru. Sve to zajedno čini područje Bliskog istoka prostorom posebne gepolitičke dinamike. Geostrateška situacija u regiji značajno se izmijenila nakon intervencije SAD i saveznika protiv iračkog režima i Sadama Huseina. Nepredvidivi Sadamov režim više ne predstavlja faktor strateške zabrinutosti u regiji. Jedna od izravnih posljedica akcije jest smještanje značajnih vojnih snaga SAD-a, što će postati nezaobilazni čimbenik budućeg razvoja u regiji. Stvara se novi sustav regionalne sigurnosti i stabilnosti s novim (drugačijim) 100
igračima. Izgradnja toga sustava suočava se s mnogim izazovima koji proizlaze iz: strateške regionalne razine, regionalnih prijetnji i izazova, povijesnih pokušaja stabilizacije regije, itd. Geografsko određenje prostora Vrlo često se za taj prostor koriste nazivi koji ne odgovaraju realnosti. Pojam “Bliski istok” nastao je unutar europske geografije koji je istočni svijet dijelio na “Near East” za označavanje Turske, “Middle East” za Egipat, Saudijsku Arabiju i Iran, a “Far East” za Kinu i Japan. Pojmovi “Near East” i “Middle East” na određeni su se način stopili u jedan: “Middle East” ili u našem rječniku “Bliski istok”. Pojam “Far East” danas se rijetko koristi (ili Daleki istok u našem rječniku). Za potrebe ove studije koristimo dva pojma: Bliski istok, kao širu regiju koja je povezana mnogobrojnim zajedničkim obilježjima, te Perzijski zaljev kao posebnu regiju unutar Bliskog istoka. Unutar tih geopolitičkih cjelina nalazi se sljedeće države: Izrael, Jordan, Libanon, Sirija, Irak, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt, Bahrein, Katar, Oman, Jemen i Iran. Strateška energetska elipsa Dvadeseto stoljeće je, prema tvrdnjama mnogih geopolitičara, ekonomista, povjesničara i drugih stručnjaka, stoljeće nafte. Mnogi su ratovi (svjetski, regionalni) otpočinjani radi pristupa i kontrole toga resursa. Kompeticijski odnosi koji su se razvijali u međunarodnoj zajednici najvećim dijelom dvadesetog stoljeća podrazumijevali su posjedovanje strateških resursa, jer bez njih nije bilo moguće računati na povlašteni položaj u međunarodnoj zajednici. Nafta je predstavljala i još uvijek predstavlja strateški energetski resurs bez kojega je nemoguće razmišljati o modernom načinu življenja. Zanimljivo je naglasiti kako se potrebe za energijom povećavaju iz godine u godinu. 47 Procjenjuje se da će do 2010. godine potrebe za energijom porasti za oko 40% današnjih. U energetskim potrebama suvremenog svijeta još uvijek prevladava nafta (oko 70% ukupnih potreba za energijom). Prema nekim procjenama svijet danas troši oko 75 milijuna barela na dan, a 2010. godine trošit će gotovo 100 milijuna barela na dan. 48 Prema dosadašnjim saznanjima o svjetskim rezervama nafte, Zemlja ima dovoljno naftnih resursa za potrošnju sljedećih barem stotinu godina, uz uvjet laganog rasta potreba i povećanog korištenje drugih izvora energije. U tom bi se vremenu trebalo pronaći nove nove izvore energije, kako bi se zadovoljile potrebe sadašnje civilizacije. Sudbina je svijeta da se najveće rezerve nafte, te njezina proizvodnja nalaze u vrlo osjetljivim i sukobima “sklonim” područjima. Prema podacima Međunarodne agencije za energiju, Perzijski zaljev ostaje i dalje jedno od strateški najznačajnih područja, prije svega zbog izvorišta nafte. Nafta iz toga područja može biti uvijek jeftinija u odnosu na druga izvorišta i mjesta na Zemlji, te njezino iskorištavanje u tome području omogućava u dobroj mjeri prihvatljivu cijenu na svjetskom tržištu. Zašto? Prvo, njezino je vađenje relativno 47
Najveća se potrošnja i potražnja za naftom očekuje na dalekom istoku, tj. u Kini, koja još uvijek svoju energetsku politiku temelji na resursima ugljena, koji se brzo troše. Bilo kakav veliki zaokret u industrijalizaciji Kine značio bi i ozbiljan poremećaj na svjetskom tržištu nafte, jer bi potražnja naglo skočila. 48 Procjene su uvijek nezahvalne, jer potrošnja nafte i potražnja za njom ovise o mnogim međunarodnim događanjima, a posebice na području ekonomije. Ukoliko se ne dogodi neki veliki potres u svjetskoj ekonomiji, te ako izostanu veći regionalni sukobi u područjima koja su posebice strateški važna (zbog velikih rezervi nafte i prirodnog plina), tada možemo očekivati primjerenu točnost u procjenama. Ukoliko se dogodi suprotno, tada potrošnja može biti značajno veća, ili pak značajno manja.
101
jednostavno.49 Drugo, istovremeno je i prijevoz nafte iz toga područja relativno jednostavan, jer se velikim tankerima vrlo lako pristupa najvećim lukama Perzijskog zaljeva. Mreža naftovoda koja je izgrađena u tom području ima kapacitete brzog transfera nafte od izvora do mjesta za daljnji transport i izvan prostora zaljeva. 50 Sa geografskog aspekta važna su dva elementa: lokacija naftnih izvorišta i transportni sustav. Ukoliko pogledamo ta obilježja, tada možemo zaključiti sljedeće: - vrlo značajna izvorišta nafte i plina u Perzijskom zaljevu nalaze se ispod morske površine, ali ih se većina nalazi ipak na kopnu - najvažnija izvorišta Irana nalaze se u jugozapadnom dijelu, dok je najbrojnije stanovništvo Irana u sjevernom i središnjem dijelu - Sva Omanska nafta je na kopnu, dok se velika većina naftnih izvora Ujedinjenih Arapskih Emirata nalazi na moru - Najkompaktnije naftno izvorište nalazi se u Saudijskoj Arabiji (oko 400 km dugačko i pedesetak km široko) - Saudijska Arabija ne izvozi svu naftu kroz Hormuški prolaz, već ima izgrađenu infrastrukturu i prema Crvenom moru. Oni su jedina država (uz Irak) koja ne mora svu naftu prevoziti kroz taj tjesnac. Za razliku od Perzijskog zaljeva, prostor Kaspijskog bazena nema tih mogućnosti i transport nafte i plina iz tog područja otežava činjenica da se radi o zatvorenim državama, koje svoj transport moraju planirati preko drugih država, te opiranju nekih država, jer bi dolaskom kaspijske nafte na svjetsko tržište mogli biti ugroženi njihovi interesi, itd. 51 Kaspijski prostor jest bogat naftom (stručnjaci se još uvijek spore je li to drugo ili treće najveće svjetsko ležište nafte), ali je njezin transport prema svjetskim tržištima još uvijek upitan, odnosno količine koje se mogu proizvesti na dan nije moguće taj isti dan i transferirati prema tržištu, jer su kapaciteti naftovoda i drugih oblika transporta ograničeni. Čak ni Sovjetski Savez nije izgradio odgovarajuću infrastrukturu za iskorištavanje nafte iz toga područja, jer su u vrijeme istočno-zapadnog sukobljavanja puno više pažnje posvećivali iskorištavanju nafte u Sibiru i Kazahstanu. U strateškom smislu sovjetski je izbor bio logičan, jer su ta područja imala značajnu stratešku dubinu i lakše ih je bilo braniti. Pitanja infrastrukture za transfer nafte iz kaspijskog područja postalo je ključno geopolitičko pitanje o kojemu ovisi sigurnost i stabilnost šireg prostora. Gotovo 80% svjetskih rezervi nafte i 40% prirodnog plina nalazi se pod kontrolom država Perzijskog zaljeva i Kaspijskog bazena. 52 To je danas najvažnije 49
Izravno iz zemlje, nije potrebno raditi posebne platforme (kao što je to u Sjevernom moru), a tamo gdje i postoje morske platforme, pogodnija je vremenska situacija i mirnije more. 50 Ti kapaciteti su posebno došli do izražaja tijekom nestabilne situacije u Perzijskom zaljevu (u vrijeme Iračko-iranskog rata, te sporova oko Hormuškog tjesnaca između Irana i Saudijske Arabije). 51 To se, prije svega, odnosi na Iran, koji ima ograničenja u izvozu nafte (kao posljedicu Iransko-iračkog sukoba i unutarnjih iranskih političkih kretanja). 52 U iskorištavanju energije vrlo se često naglašava važnost nafte, a često se zanemari važnost plina. S obzirom na njegovu cijenu, on predstavlja vrlo važan energetski resurs, a i s ekološkog aspekta puno je čistiji od same nafte. Međutim, postoji problem s transportom plina, kojeg nije moguće utovariti u tankere i razvoziti po svijetu, već je potrebno napraviti kopnenu infrastrukturu za njegovo iskorištavanje. Procjenjuje se da će se potrošnja plina kao energetskog resursa izjednačiti 2015. godine s potrošnjom ugljena, nakon čega će korištenje ugljena značajno padati. Međutim, korištenje plina još uvijek je neusporedivo manje nego nafte u svjetskim razmjerima. Zašto? Prvo, naftu je moguće transportirati bilo kamo u svijetu na više načina, a plin ne; drugo, nafta ima svjetsku cijenu, a plin ima regionalnu, jer se uglavnom troši u regiji (nemogućnost transportiranja u daleke krajeve), po čemu plin nije isplativ koliko i nafta.
102
geostrateško područje u svijetu. Njegova važnost rasla je zajedno s narastajućim svjetskim potrebama za naftom. Geopolitički nestabilno područje Mnogi faktori pridonose stalnim sukobima na Bliskom istoku. Čini se kako možemo izdvojiti četiri elementa koji, izravno ili neizravno, utječu na stalno prisutnu geopolitičlku neizvjesnost u regiji Bliskog istoka i srednje Azije. To su: demografski trendovi (uključujući i migracije); unutarnji i međudržavni sukobi; teritorijalni sporovi i, četvrto, nedostatak pitke vode. Svi spomenuti faktori u velikoj mjeri utječu na socijalnu, političku, gospodarsku i geopolitičku strukturu regije. Demografski trendovi Deografska predviđanja kazuju da će se stanovništvo Bliskog istoka povećati od 274 milijuna (1995.) na 500 milijuna (2025.). Stanovništvo srednje Azije i Kavkaza do te godine porasti će sa 70 milijuna, na 111 milijuna. Indija i Pakistan imat će 1.6 milijardi ljudi (1.16 milijardi 1995.), dok će Tađikistan, Turkmenistan, Uzbekistan, Kirgistan i Pakistan zasigurno udvostručiti broj stanovnika do 2025. godine. Nadalje, prosječno oko 20% stanovništva u razvijenim zemljama nalazi se u dobi do 15 godina, dok se u spomenutim regijama nalazi oko 40% u tim godinama. Prema podacima UN-a, godine 1995. oko 45 % stanovništva ispod 15 godina imali su Iran, Irak, Jordan, Sirija, Saudijska Arabija, Pakistan i Tađiskistan.53 Primjerice, odnos radnog stanovništva u razvijenim zemljama prema djeci ispod 15 godina je 3:1. Na Bliskom istoku je odnos 1:1. S obzirom na gospodarsku aktivnost, političku nestabilnost i ograničene prirodne resurse s kojima se te države suočavaju već danas, javlja se ozbiljna zabrinutost kako će ovakav trend još više ugroziti kakvu-takvu stabilnost u spomenutim regijama. Te su regije i inače poznate po čestim migracijama preko državnih granica, ali su istovremeno i velik izvorište europskih i svjetskih migracija. Prema tome, spomenuti demografski trendovi neće samo predstavljati izazov regiji, već vrlo skoro i sigurnosni problem širih nadregionalnih prostora. Mnoge države spomenutih regija susreću se sa mnogim socijalnim problemima koji su nastali kao posljedica naglog rasta stanovništva. Veliki problemi su na tržištu radne snage, zdravstvenom sustavu, opskrbi hranom, obrazovnom sustavu, itd. S obzirom na demografske trendove, države Bliskog istoka možemo podijeliti u dvije demografske skupine: države gdje se predviđa skoro udvostučenje sanovništva i države gdje je već danas vidljivo opadanje populacije (Egipat, Iran). Kao posljedica djelovanja različitih faktora, područja Bliskog istoka, jugozapadne i srednje Azije uvijek su bila vrlo dinamična migrativna područja. Osim toga, bogate države uvoze radnu snagu sa drugih područja (jugoistočne Azije). Migracijski procesi doveli su do vrlo velikog postotka došljaka u pojedinim državama. To možemo vidjeti u sljedećoj tablici. Država
Stanovništvo (1995.)
Domaće stanovništvo (%)
Došljaci (%)
53
Dakako, treba naglasiti kako se ove prognoze rade na temelju dostupnih podataka, koji su i sami u velikoj mjeri procjene, jer se u mnogim spomenutim državama ne radi popis stanovništva, niti postoji neki drugi relevantan izvor točnih, ili približno točnih podataka. No, bez obzira na to, ove prognoze govore o trendu velikog porasta stanovništva u tim regijama.
103
Bahrein Kuvajt Oman Katar
575.925 1.800,000 2.100,000 533.916
68 39 73 25
Saudijska Arabija UAE
18.700,000 2.900,000
69 24
32 (13 Azijci) 61 (9 južna Azija) 75 (36 južna Azija) 31 (10 Afro-Azija) 76 (50 južna Azija)
Unutarnji i međudržavni sukobi Područje Bliskog istoka vrlo je prepoznatljivo po mnogim sukobima, jednako unutarnjim sporovima (etničkim ili religijskim), kao i po međudržavnim. Primjerice, ratovi Izraela i arapskih susjeda već se broje, kao svjetski ratovi, brojkama (imamo, prvi, drugi, treći, itd. izraelsko-arapski rat). Razlozi za pokretanje sukoba vrlo su različiti. U tablici koja slijedi imamo prikupljene sukoba iz 90-tih. Tablica: Tipologija sukoba na Bliskom istoku 90-tih 20. stoljeća Međudržavni Uzrok/problem Arapsko-izraelski teritorij/ideološki Armenija-Azerbejđan teritorij (Nagorno-Karabakh) Egipat-Sudan voda Indija-Pakistan teritorij/religija Iran-Irak teritorij/ideologija Turska-Sirija teritorij/voda Unutarnji Uzrok/problem Afganistan građanski/plemenski rat Alžir građanski rat/nesigurnost (vladaislamisti-Berberi) Bahrein Nesigurnost (sukobi šiita i sunita) Egipat Pobunjeništvo (vlada-islamisti-Kopti) Indija Pobunjeništvo (vlada-Sikhi-Muslimani) Irak Pobunjeništvo (vlada-Kurdi-Šiiti) Iran Pobuneništvo (vlada-useljenici) Izrael Terorizam Libanon Pobunjeništvo (Kršćani-Hezbollah) Somalija građanski/plemenski rat Sudan građanski rat Turska Pobunjeništvo (vlada-kurdi) Svaki spomenuti sukob na određeni način ima veliki utjecaj i na okolne prostore. Primjerice, sukobi između Izraela i arapskih susjeda uvijek izazivaju velike migrativne procese, koji utječu na događanja u susjednim prostorima. Rat u Afganistanu ili protiv Afgnistana (talibana) na određeni je način izazvao nove sukobe u tome prostoru (Indija-Pakistan), odnosno u jednom trenutku doveo do pitanja unutarnje stabilnosti u Pakistanu. Treba također naglasiti kako pojedine države podupiru određene skupine u drugim državama, 104
koje se bore za njihove ideje (Iran podržava Hebollah, Saudijska Arabija frakciju talibana, dio pakistanskog vojnog i obavještajnog establishmenta podržavao talibane, itd.). Neriješena teritorijalna pitanja Sporovi oko neriješenih teritorijalnih pitanja jedan su od glavnih povoda za ratove na prosoru Bliskog istoka. Geneza Arapsko-izraelskog sukoba, koji dominira geopolitikom Bliskog istoka, obilježena je teritorijalnim pitanjima. Mnoga pitanja osvojenih teritorija u različitim ratovima još uvijek nisu riješena. Ona su privremeno “zaboravljena” jer je ukupna geopolitička situacija takva rješenja nalagala, ali moramo biti posve svjesni da je samo malo dovoljno da se sukobi oko tih istih teritorija ponove u budućnosti. Primjerice, ukoliko se dogodi promjena vlasti u Jordana, Siriji ili Egiptu, sukobi oko okupiranih teritorija, s vrlo velikom vjerojatnošću, bi se obnovili. Samo rješavanje tih pitanja zahtijeva vrlo složeni proces, u kojeg su uključeni mnogi faktori. Izrael je, primjerice, riješio teritorijalna pitanja sa Egiptom i Jordanom, bez obzira kako složeni ti aranžmani jesu. Ali su ostale neriješene granice sa Libanonom i Sirijom, kao i unutarnje granice između Izraela i palestinske samouprave. Upravo smo svjedoci da se te granice uopće ne poštuju. Izreal-Palestinci U ratu 1967. Izrael je okupirao Zapadnu obalu (teritorij Jordana) i pojas Gaze (od Egipta), te pustinjsko područje Sinaja i Golansku vosoravan (Sirija). Izrael je godinama tvrdio da je Zapadna obala ključno strateško područje za sigurnost Izraela, ali istovremeno i religijski vrlo važno povijesno područje. Od osvajanja, pa do današnjih dana, demografska slika Zapadne obale značajno je izmijenjena, jer je Izraelske država poduzela planirano naseljavanje židovskog stanovništva na ta područja. Pored vojne sigurnosti koju je Izrael dobio osvajanjem Zapadne obale, postoji još jedan dobar razlog zašto se to područje nema namjeru vraćati bilo kome. Brdovito područje Zapadne obale veliko je izvorište vode za piće. Trenutno se oko 80% vode za piće i industrijsku proizvodnju u Izraelu crpi upravo iz tog područja (oko 40% vode za piće). Izrael bi možda i bio spreman vratiti osvojena područja, ali preduvjet je da može i dalje iskorištavati spomenuto vodno bogatstvo. Pojas Gaze ima manju stratešku vrijednost za Izrael, odnosno, danas to područje nije više označeno kao prostor preko kojeg bi mogao doći arapski napad prema glavnom gradu. Izrael-Sirija Izrael je u ratu 1967. godine okupirao Golansku visoravan i drži je još uvijek u svojim rukama. Godine 1981. Izrael je praktički to područje prisvojio, jer je svoj suverenitet i pravni sustav proširio i na to područje. Dakle, nisu više vrijedila, uvjetno rečeno, okupacijska pravila, već je to područje postalo dio pravnog sustava Izraela. Za Siriju ni u kom slučaju ne dolazi u obzir da taj dio teritorija prepusti bilo kome, a ponajmanje Izraelu. Golanska visoravan dio je tzv. “sigurnosne zone” koju je Izrael organizirao na sjeveru i sjeveroistoku prema Libanonu i Siriji kako bi spriječio napade Hezbollaha i drugih militantnih islamističkih skupina na teritorij Izraela. N, ne treba zaboraviti da se ovdje također radi, osim sigurnosti, i o nekim drugim stvarima. Spomenuto područje također je bogato vodom (rijeke Hisbani i Litani, Galilejsko jezero).
105
Arapsko-perzijski zaljev Taj je prostor, može se slobodno reći, postao vrlo poznat nakon međunarodne akcije protiv Iraka nakon njihova napada i okupacije Kuvajta. Manje su poznati teritorijalni sporovi i problemi koji postoje u tom dijelu svijeta. Rijeka Shatt-al-Arab predstavlja kroz povijest dodirnu točku između arapskog i parzijskog svijeta. U moderno doba ona je postala vrlo važno prometno područje za transport iračke i iranske nafte prema svjetskim tržištima. Godine 1975. Irak se složio sa uređenjem granice u tom području (Alžirski komunike), a za uzvrat je tražio da Iran uskrati podršku Kurdima u njihovoj borbi za autonomiju i osamostaljenje. Godine 1980. Irak je odustao od sporazuma, te otpočeo rat protiv Iraka koji je trajao osam godina. Godine 1990. dva tjedana nakon iračke invazije na Kuvajt, Saddam Husein je ponovno priznao odredbe sporazuma iz 1975. godine. To je naravno bio taktički potez u datim okolnostima, jer je trebao osigurati taj dio granice, odnosno, nastojao je izbjeći bilo kakvo miješanje Irana u njegove namjere na jugu. Irak-Kuvajt Za Saddama Huseina ne postoji teritorijalni spor sa Kuvajtom. Za njega je Kuvajt bio i ostao dio iračkog teritorija, odnosno dio pokrajina Basra na jugu. On svoje tvrdnje temelji na činjenici da je taj dio teritorija bio dio iste pokrajina u vrijeme otomanskog carstva, a tek je 1932. godine pod utjecajem Velike Britanije odvojen od Basre i postaje samostalna država. U novu državu ulaze dva otoka Bubijan i Warbah koji se nalaze ne ulazu prema iračkoj luci Umm Qasr. Pored toga, Irak smatra da su im nepravedno oduzeti teritoriji u području Rumaila koje je bogato naftom. Sve do 1990. godina i iračke invazije, bilo je nekoliko situacija koje su bile na rubu rata. Irak je predlagao Kuvajtu razmjenu teritorija za spomenute otoke i to baš u području Rumaila. Također je predlagao izgradnju infrastrukture koja bi opskrbljivala Kuvajt slatkom vodom (odnosno vodom za piće) iz područja Shatt-al-Araba. No, Kuvajt je uvijek odbijao sve prijedloge Iraka. Nakon oslobađanja Kuvajta, prema odluci Vijeća sigurnosti formirana je komisija za ponovno uređivanje granice između dviju država. Nije teško pogoditi tko jelošije prošao u novoj delimitaciji. Kuvajt je dobio vrlo vrijedna područja u području Rumaila, te nafne bušotine u području Ratga. Pored toga, dobio je i dio vrlo važne za Irak luke Umm Qasr, mada je nikada nije u povijesti svojatao. Sve to zajedno izazvalo je veliki revolt Iraka, koji je smatrao da je učinjena velika nepravda, te da granice trebaju biti u skladu sa delimitacijom iz 1932. godine, te sporazuma o granici između država Irak i Kuvajt iz 1963. godine. Međutim, svi su prosvjedi ostali bez rezultata, iako je, naravno pod međunarodnim pritiskom, Irak formalno i priznao državu Kuvajt. Bez obzira tko bio na vlasti u Iraku nakon Sadama, možem sa sigurnošću tvrditi da će teritorijalno pitanje između Iraka i Kuvajta još zadugo biti izvor otvorenih sukoba. Iran-Ujedinjeni Arapski Emirati Iran i UAE imaju također teritorijalni spor oko triju otoka koji su vrlo važni za ulazak u hormoški tjesnac. To su Mali i Veliki Tunb i Abu Musa. Iran tvrdi da su otoci bili oduvijek perzijski, te da su ih Britanci namjerno ustupili šeicima iz arapskog svijeta prije stotinu godina. Iran je poslao 1971. godine svoje trupe na spomenute otoke u vrijeme povlačenja Britanaca s toga prostora. Veliki i Mali Tunb nalaze se 15 milja od iranskog otoka Qeshm i nalaze se u perzijskom dijelu ako podijelimo zaljev po crti sredine. Abu Musa se nalazi na arapskom dijelu. Sva tri otoka pripadala su kroz povijest emiratima. Iran i Sharjah emirat 106
potpisali su 1971. godine morandum o zajedničkom razmijevanju, prema kojemu su sjeverni obronci Abu Muse poptali pod vojnu kontrolu Irana, dok se u drugim dijelovima normalno ostvarivao suverenitet emirata. U vrijeme Zaljevskog rata i neposredno nakon njega, Iran je ponovno otvorio pitanje suvereniteta nad otocima. Iran je smatrao da se ne poštuju raniji dogovori, te odlučio da sa otoka Abu Musa moraju otići svi oni koji nisu etnički pripadnici Sharja emirata. To je podrazumijevalo raseljavanje svih doseljenika iz drugih arapskih država, koje su vlasti Sharja emirata tamo naseljavali kao učitelje, inžinjere, i druge stručnjake. Kriza je dosegla svoj vrhunac kada su 1992. godine iranske vlasti zabranile naseljavanje na Abu Musu za 100 doseljenika iz Egipta. To je dovelo do pregovora u jesen 1992. godine gdje su emirati tražili da se u pregovore uključi i pitanje drugih otoka oko kojih postoje sporovi. Deklaracija iz Abu Dabija (23. prosinca 1992.) godine potvrdila je suverenitet UAE-a nad spornim otocima. UAE i Iran imaju relativno dobre gospodarske odnose, koje ponekad opterećuje pitanje spornih otoka. Arapska liga i Zaljevsko vijeće za suradnju podržale su poziciju UAE i zatražile od Irana da napusti otoke. No, to se nije dogodilo ni do današnjih dana. Teritorijalni sporovi na Arapskom poluotoku Mnoge granice na Arapskom poluotoku nisu nikada u povijesti jasno određene, niti su to učinili europske kolonijalne sile koje su kontrolirale to područje. To se posebice odnosi na pustinjska područja. Ona su postala važna u onome trenu kada su otkrivena nalazišta nafte, te kada je pustinja konačno dobila na vrijednosti. Godine 1994. pokušalo se u okviru Zaljevskog vijeća za suradnju pronaći zajedničko rješenje za sve sporove na Arapskom poluotoku, ali se to nije uspjelo učiniti do današnjih dana. Saudijska Arabija i Katar imaju spor oko dijela teritorija koje je bogato naftom i prirodnim plinom. Godine 1992. nakon sukoba u graničnom području potpisan je sporazum o početku rješavanja toga pitanja u Egiptu, ali su se manji incidenti nastavili, da bi 1994. ponovno izbilo veće nasilje u kojima su podinuli katarski civili. Iako postoji spremnost na obje strane za rješavanje toga pitanja, ono nije riješeno ni do danas, uglavnom zbog određene tromosti Saudijske Arabije koja se ponekad ponaša vrlo podcjenjivački prema mnogo manjem susjedu. Među najvećim sporovima nalazi se spor između Katara i Bahreina oko nekih otoka koji su pripali Bahreinu, dok Katar smatra da su dio njihova teritorija. Postoje također određeni granični problemi između Saudijske Arabije i Jemena. Iako su potpisale memorandum u veljači 1995. godine, dvije države još uvijek nisu do kraja definirale međusobnu granicu. Ne treba zaboraviti i teritorijalni spor između sjevernog i južnog Jemena. Iako su danas jedna država, još uvijek postoji unutarnji spor oko iskorištavanja nekih naftom bogatih područja na prostorima nekadašnje nedefinirane granice. Kao što je poznato, u Jemenu je izbio građanski rat 1994. godine u kojemu su sjeverne snage pobijedile južne, ali još uvijek nisu riješeni razlozi mnogih unutarnjih sporova. Kuvajt i Saudijska Arabija imaju također neriješenih teritorijalnih sporova. Oni se odnose na rješavanje pitanja sjeverne neutralne zone koju su formirali Britanci 1922. godine. Tu su zonu tijekom 60-tih Kuvajt i Saudijska Arabija mnogim sporazumima podijelili, ali su ostala još neka neriješena pitanja, prije svega oko otoka Qaruh i Umm al Maradim. 107
SUKOBI NA BLISKOM ISTOKU ZBOG VODE Sukobi oko vode za piće na Bliskom istoku traju veći dio povijesti. Od kraja Drugog svjetskog rata pa do danas, izvori vode za piće, te vodna infrastruktura vrlo su često u toj regiji predstavljali ciljeve oružanih sukoba. Tijekom izraelsko-arapskih sukoba gotovo uvijek stradavala je vodna infrastruktura. Sukob Iraka i Irana također je bio obilježen uništavanjima vodne infrastrukture. Napad Iraka na Kuvajt kao posljedicu je imao gotoovo uništenu infrastrukturu za opskrbu vodom za piće na teritoriju Kuvajta. Tijekom i nakon intervencije savezničkih snaga protiv Iraka u Zaljevskom ratu, uništena je infrastruktura za opskrbu vodom u Bagdadu. Pored toga, na velikim riječnim tokovima na Bliskom istoku izgrađene su brojne brane koje služe ili za proizvodnju električne energije, ili za akumulaciju koja služi za navodnjavanje. Veliki broj brana ugrožava države koje se nalaze u donjim tokovima rijeka, što je u nekoliko navrata bio jedan od glavnih izvora sukoba između nekih država. Kao što je već ranije naglašeno, potreba za vodom za piće u prostoru Bliskog istoka povećava se i to velikom brzinom. Potreba se povećava zbog brzog rasta stanovnišva. to je jedan od elemenata koji cjelokupnu situaciju, uz već prije poznate sukobe oko teritorija, predstavljaju u novom svjetlu. Problemi s vodom za piće predstavljaju jedan od glavnih strateških pitanja u regiji. Mnoge države imaju velikih problema kod uređivanja pitanja odnosa sa svojim susjedima upravo zbog zajedničkog korištenja riječnih tokova i drugih izvorišta vode. Prema podacima Godišnjeg izvješća Svjetske banke iz 1994. godine, Bliski istok i sjeverna Afrika idu brzim koracima prema krizi vode. S obzirom na to, predviđa se natjecanje i sukobi zbog korištenja ograničenih vodnih resursa u regiji. Upravo takva vrsta sukoba može ugroziti ionako slabašnu stratešku ravnotežu. Pored toga, mnoge države, koje imaju na raspolaganju velika sredstva od prodaje nafte na svjetskom tržištu, ulažu u razvoj moderne tehnologije kako bi pomoću nje mogle iskorištavati vodne resurse na što sigurniji način. U slučaju sukoba, vrlo je vjerojatno da bi oni stradali, čime se na duže vrijeme ugrožava redovna i normalna opskrba vodom za piće za veliki broj stanovnika (nešto slično se dogodilo u Kuvajtu, a kasnije u Bagdadu). Problem bazena rijeke Jordan Nakon osnivanja države Izrael, pojavio se problem osiguranja dovoljno vode za piće koja je potrebna novoj državi. Gotovo od početka, rijeka Jordan postala je kamenom spoticanja između Izraela i arapskh susjeda. Godine 1953. napravljen je Johnsonov plan prema kojemu je trebalo podijeliti “prava” na korištenje vode iz sliva rijeke Jordan. Prema tom planu država Jordan trebala je posjedovati 46,7%, Izrael 38,5, Sirija 11,7 i Libanon 3.1 %. No, plan nije nikada implementiran, jer su arapske države zahtijevale više vode za sebe, dok je Izrael smatrao da se za vodu za piće može ionako pobrinuti sam, bez međunarodnog posredovanja. Eufrat-Tigris bazen Projekt razvoja jugoistočne Anatolije u Turskoj trebao bi omogućiti iskorištavanje Eufrata za proizvodnju električne energije i za navodnjavanje. Ako bi se u potpunosti realizirali planovi, tada bi Turska uskratila oko 40% vode iz Eufrata Siriji, dok bi to za Irak značilo skoro 90%. 108
Ne treba posebno pojašnjavati koliko bi to štete izazvalo u donjem toku rijeke Eufrat, o čije vodnom bogatstvu ovisi život u velikom dijelu Iraka. Bazen rijeke Nil Egipat ovisi o vodi iz rijeke Nil. Gotovo 100% potreba za vodom za piće, odnosno slatkom vodom, dolazi iz rijeke Nil (97%). Nil i njegove pritoke u gornjem toku koristi veliki broj država: Sudan, Etiopija, Kenija, Uganda, Ruanda, Burnundi, Tanzanija i Zair. Egipat ima potpisan sporazum o korištenju vode iz Nila sa Sudanom, ali nema i sa drugim državama na slivu Nila. One naravno, koriste sliv rijeke Nil prema vlastitim potrebama (posebno Etiopija), koja kontrolira oko 85 % gornjeg toka Bijelog Nila. Ona planira izgraditi hidroelektrane koje će sniziti razinu vode u Bijelom Nilu za 10%. Arapski poluotok Arapski je poluotok najsiromašniji izvorima pitke vode. Veliki dio regije gotovo da nema mogućnosti prirodnog obnavljanja izvora vode. S obzirom na bogatstvo većine država u regiji, pokrenuta su istraživanja i izgrađeni potencijali za desalinaciju vode, tj. pretvaranje morske u pitku vodu. Međutim, ti su projekti svrlo skupi, kao i cjelokupni tehnološki proces, tako da za sada nema prevelikog optimizma kako će takva proizvodnja vode zamijeniti prirodne izvore. Velike sile i Bliski istok Velika je Britanija bila vezana uz taj prostor, jer je tamo prolazio najbliži put prema Indiji, a kasnije se uključila u pregovore oko raspodjele “nasljeđa” propadajućeg Otomanskog imperija. Tajni diplomatski sporazum između Francuske i Velike Britanije iz 1916. godine odredio je podjelu interesnih sfera na prostoru Bliskog istoka. 54 Upravo su tijekom i nakon Prvog svjetskog rata, na temelju spomenutog sporazuma, određene i granice novih država nastalih nakon propasti Otomanskog imperija.55 Uz manje izmjene, tadašnja raspodjela državnog teritorija održala se sve do danas. Istodobno s nastajanjem novih država, Francuska i velika Britanija pobrinule su se za stvaranje čvrstih veza s pojedinim državama, te su, sve do kraja četrdesetih igrale vrlo značajnu ulogu u njihovoj unutarnjoj i vanjskopolitičkoj sudbini. Na kraju četrdesetih, njihovu ulogu polako preuzimaju SAD i to, prije svega, kroz podršku Izraelu. Upravo takva vanjskopolitička orijentacija SAD-a izazivala je godinama otpor i sumnju arapskog svijeta prema dobrim namjerama SAD-a na Bliskom istoku. Bez obzira na sve pogreške koje su SAD učinile kroz isključivu podršku Izraelu, današnji regionalni sigurnosni kompleks izravno ovisi o njihovom djelovanju, te volji i želji da se uhvati u koštac s jednom vrlo složenom regijom i složenim svijetom. Pri tome treba naglasiti kako njihov interes u tom području nije vezan samo uz Izrael. Središnji element američke vanjske politike u Perzijskom zaljevu je «stabilnost u kojoj nafta slobodno teče po 54
Sporazum je poznat kao “Sykes-Picot sporazum”. Francuska je, prema sporazumu, trebala dobiti potpunu kontrolu nad zonom budućih država Sirije i Libanona, kao i nad područjem Mosula (današnji sjeverni Irak). Velika Britanija je dobila kontrolu nad prostorom jugoistočno od francuske zone, na području današnjeg Jordana, Iraka i Kuvajta. Pripala im je i luka Haiva i Acre na Sredozemnom moru, te pravo gradnje željeznice korz fancusku zonu interesa do Bagdada. U “raspodjeli” teritorija trebale su sudjelovati i Italija (Anatolija i Dodekanski otoci), te Rusija (Armenija i dijelovi Kurdistana). 55 Nastale su sljedeće države: Libanon, Sirija, Transjordan, Palestina, Irak, Kuvajt. Mandat nad njihovom samostalnošću preuzele su Francuska i Velika Britanija.
109
razumnim cijenama».56 U posljednjih tridesetak godina SAD su na različite načine bile prisutne u izgradnji regionalnog sigurnosnog kompleksa, te će, upravo zbog nafte, ostati i dalje glavni vanregionalni čimbenik stabilnosti toga područja. Danas u svijetu ne postoji zemlja ili regija u koju su američki porezni obveznici i politika spremni uložiti toliko novaca i energije kao na Bliski istok. Jedna od ključnih točaka regionalnog sigurnosnog kompleksa godinama je bio Irak. On je za SAD bio važan iz nekoliko razloga: prvo, u njemu su na vlasti bili pripadnici sunitske manjine koji su izgrađivali više sekularnu, a manje islamsku državu. Glavni element u jačanju unutarnje kohezije bio je arapski nacionalizam, koji je, prema procjenama američkih stratega, ipak bio manja opasnost od islamskog fundamentalizama koji je posebno narastao u državama koje su kontrolirali šiiti. To se posebno odnosi na Iran i revoluciju iz 1979. godine, koja je bitno ugrozila sve napore SAD na ravnoteži u Perzijskom zaljevu. Drugo, Irak je bio bitan element ravnoteže snaga u tom dijelu svijeta. Nasuprot Iranu, kao šiitskoj i parzijskoj državi, stajale su arapske države s druge strane zaljeva. Saudijska Arabija, za razliku od Iraka, nije mogla u vojnom smislu parirati prijetnji s Istoka, a strah se povećao islamskom revolucijom u Iranu. Stoga su SAD, zajedno s drugim arapskim državama, gledale blagonaklono na iračko naoružavanje i spremnost sprječavanja širenja «revolucije» na arapski prostor. Treće, Irak je, kao članica OPEC-a imao vrlo važno mjesto u proizvodnji i ospkrbi naftom zapadnih industrijskih zemalja. Njegovi kapaciteti za proizvodnju uvijek su se mogli povećavati i tako kontrolirati svjetsku cijenu nafte. S obzirom na važnost regije i Iraka, od Zaljevskog rata 1991. godine postavljalo se pitanje koja strategija bi donijela zadovoljavajuće rješenje za SAD, ali i za dugoročniju stabilnost u tom dijelu svijeta. Neposredno nakon završetka vojnih operacija 1991. godine utvrđena je potreba za promjenom pristupa. Pokazalo se kako stalna potreba za uspostavljanjem ravnoteže snaga između Irana i arapskih susjeda ne donosi očekivane rezultate, odnosno onu potrebnu stabilnost za nesmetanu proizvodnju nafte. 57 SAD su imale, na određeni način, podosta nedefiniranu politiku prema Iraku tijekom devedesetih. Smetao im je Sadam Husein i njegov režim, ali nisu mogli pronaći zadovoljavajući odgovor na pitanje: što nakon njega? Upravo je iz tog razloga i njihova strategija prema Iraku bila nejasna. S jedne strane su priželjkivali njegov pad, ali tako da se SAD ne upliću previše u unutarnje stvari. Stoga su poticali i očekivali kako će pitanje Sadama biti riješeno unutarnjim promjenama, odnosno njegovom nasilnom smjenom od strane vojnih krugova. Pogreška u očekivanjima je bila u činjenici što je vrh vojske bio u rukama sunita, koji baš i nisu imali previše razloga za eliminaciju onoga tko im je omogućio mnoge privilegije. Kada su se dogodile unutarnje pobune protiv Sadama Huseina nakon poraza u Kuvajtu od strane šiita na jugu i Kurda na sjeveru, SAD i njihovi saveznici nisu ih podržali zbog straha što će biti s Irakom nakon slamanja režima Sadama Huseina. Na jugu Iraka američki su vojnici čak onemogućavali pristup vojnim skladištima pobunjenicima, kako se oni ne bi mogli domoći oružja i tako poraziti Sadamove snage. Sadam Husein je upotrebom brutalne sile, uspio slomiti pobune na jugu i sjeveru Iraka, stabilizirati svoj režim i ostati na vlasti do početka akcije «Iračka sloboda». To mu je, u velikoj mjeri, omogućila i 56
Mackey, S., Povijest Iraka i budućnost poslije Sadama Huseina, Grapa, Zagreb, 2003, str. 391. Upravo je održavanje ravnoteže u Zaljevu “spasilo” Sadama Huseina od sigurne propasti nakon izbacivanja njegovih snaga iz Kuvajta krajem veljače 1991. godine. Ostao je na vlasti u Iraku i zbog straha od Iraka nakon njega, odnosno mogućeg kaosa i raspada države koja je imala vrlo značajnu ulogu u zapadnim strategijama u ograničavanju Irana i utjecaja njegove revolucije na druge islamske države u regiji. 57
110
nejasna strategija SAD-a tijekom devedesetih, odnosno njihovo opredjeljenje da se uz pomoć UN-a Irak može držati pod kontrolom kako ne bi više remetio regionalni sigurnosni poredak. Ono što je irački režim radio na unutarnjem planu, nije ugrožavalo regionalnu stabilnost, pa nije ni bilo od posebne važnosti i interesa za administraciju SAD-a tijekom devedesetih. Clintonova administracija naslijedila je problem Iraka od prijašnjeg predsjednika. U početku nisu previše rezmišljali o definiranju jasne strategije, već su se oslanjali na ono što je uspostavila prijašnja vlada. Trebalo je međunarodnim sankcijama ograničiti Iraku mogućnost pristupa novim tehnologijama i oružju, kao i proizvodnju oružja za masovno uništavanje. Nadalje, nastavljeno je održavanje režima zabrane letenja zrakoplovima na jugu i sjeveru zemlje.58 Međutim, problem Iraka u nekoliko je navrata u drugoj polovici devedesetih postao glavnom temom Clintonove administracije. To se događalo u trenucima kada je Irak došao u sukob s inspektorima UN-a (1997. i 1998. godine). 59 Nakon povlačenja inspektora UN-a iz Iraka krajem 1997. godine, Clinton je donio odluku o slanju ratnih brodova u Zaljev, što je utjecalo na iračku odluku o vraćanju inspektora. Sukob s inspektorima ponovno je kulminirao, kada su predsjedničke palače i pripadajuća infrastruktura stavljene na popis mjesta za inspekciju. To je izazvalo vrlo oštru reakciju iračke strane, ali i ponovnu prijetnju oružanom intervencijom od strane SAD-a. 60 SAD su pokušale diplomatskim akcijama pridobiti saveznike za ponovnu akciju, ali im to nije uspjelo. Ponovno su na scenu stupili UN i inspektori, kojima je, nakon pregovora sa Irakom, otvorena mogućnost većih ovlasti i novih mjesta inspekcije. Prividno primirje trajalo je do 1. studenog 1998. kada je Sadam Husein suspendirao neke dijelove prijašnjih dogovora sa inspektorima UN-a. SAD su brzo reagirale prijeteći vojnom silom, ali sada nisu tražile saveznike među članicama Vijeća sigurnosti, odnosno među svojim zapadnim saveznicima, već su ih potražile u samoj regiji. Nakon demonstracije sile, Sadam je ponovno popustio i dopustio ponovni povratak inspektorima. No, već nakon tri tjedna nastali su novi problemi, pa je predsjednik SAD-a naredio 16. prosinca napad na Irak, čime je počela operacija «Pustinjska lisica». Raketiranje i bombardiranje Iraka nisu urodili nikakvim pozitivnim rezultatima. Od tada je iračka strana u potpunosti zatvorila mogućnost povrataka inspektora UN-a u Irak, sve do Rezolucije 1441 iz studenog 2002. godine. Upravo je ta Rezolucija označila novo razdoblje u strategiji SAD-a prema Iraku i regiji. U američkoj su administraciji prevladali argumenti onih koji su i ranije zagovarali «konačno» rješenje, odnosno uklanjanje Sadama Huseina i njegova režima izravnom američkom (i savezničkom) vojnom intervencijom. Pri tome se nije zaboravljala potreba za ravnotežom u Zaljevu, koju su, umjesto diktatorskog iračkog režima, trebali osigurati pripadnici američkih oružanih snaga. S obzirom da je jedan strateški cilj ostvaren (eliminacija Sadama Huseina i njegova režima), postavlja se pitanje kakav će se regionalni sigurnosni poredak izgrađivati u budućnosti.
58
Taj je režim podrazumijevao zabranu letenja zrakoplovima južno od 32, a sjeverno o d 36 paralele. Kasnije je južni režim proširen do 33. paralele. 59 Krajem listopada 1997. godine Irak je zatražio od Amerikanaca koji su radili u UNSCOM-u da napuste zemlju pod optužbama da su špijunirali u korist SAD-a. UN su, nakon neuspjelih pregovora sa Irakom, povukli cijelu misiju UNSCOM-a iz Iraka. 60 Clinton je krajem 1997. u Zaljevu imao na raspolaganju 44.000 vojnika, 440 zrakoplova i 34 broda.
111
Strateške pretpostavke novog sustava U području Zaljeva postoje mnoge pretpostavke koje treba uzimati u obzir prilikom izgradnje novog sigurnosnog poretka. Autori RAND-ove studije «A New Persian Gulf Security System»61 smatraju kako će se arhitekti «novog poretka» u tom dijelu svijeta suočiti s nekoliko vrlo važnih stretških premisa. Prvo, prema njima, postoje tri potencijalna pola regionalnog sustava: Saudijske Arabija sa državama Vijeća za suradnju u Zaljevu (Gulf Cooperation Council)62, Iran i Irak. Saudijska Arabija je klasična država koja spada u skupinu onih koji nisu za prevelike, a posebno ne radikalne promjene u regiji, jer bi to moglo ugroziti njihovu unutarnju stabilnost. Irak i Iran su se dokazali kao revizionističke države koje potiču promjene u regiji i bile bi najsretnije kada bi se njihovi ciljevi (vrlo radikalni) ostvarili. Niti jedna od njih nije baš previše sretna s nazočnošću SAD-a i njihovih vojnih snaga u regiji. Drugo, ne postoji simetrija između spomenuta tri pola. Iran ima brojno stanovništvo, velika je država sa značajnim izvorima nafte i plina, te značajnom strateškom dubinom teritorija. Irak nema tako brojno stanovništvo, ali su mu naftne rezerve veće. On se mogao jedini suprotstaviti iz arapskog svijeta narastajućoj islamskoj «opasnosti» s istoka, ali uz velike napore, ogromnu militarizaciju društva, te značajnu arapsku i vanjsku pomoć. Saudijska Arabija bogata je naftom (najveće procijenjene rezerve u svijetu), ali ima slabu vojnu moć i spas uvijek traži kroz vanjsku prisutnost (SAD), ili određenu ravnotežu koju podržavaju vanjski faktori. Ova premise ukazuju kako je upravljanje regionalnim poretkom izuzetno složeno, jer održavanje statusa quo može zadovoljiti jednu državu, ali ne i druge dvije, čija je orijentacija više revizionistička. Projekt kooperativne sigurnosti, koji se tijekom devedesetih proširio ključnim regijama svijeta, nije imao uspjeha na Bliskom istoku. Njegova pretpostavka je politička i gospodarska transformacija, što su dva elementa koje je teško ostvariti u Zaljevu. Stoga se Zaljev još uvijek oslanja na koncept ravnoteže snaga. Zanimljivo je da, usprkos teorijskim postavkama realističke škole, kako taj koncept ostvaruje visoku stabilnost sustava, ipak to ne možemo reći za Bliski istok. Stabilnost su uvijek osiguravali vanjski faktori. “Iračka kriza” i njezino rješavanje Svjedoci smo i, na neki način, sudionici, događaja koji će zasigurno donijeti velike promjene u međunarodnoj zajednici. Osim utjecaja na odnose među velikim silama, “Iračka kriza” otvorila je mnoga pitanja o budućnosti svjetske organizacije (Ujedinjeni narodi), te mnogih regionalnih sigurnosnih poredaka (europski, bliskoistočni), ali i same budućnosti Iraka. “Iračka kriza” i sve ono što se vezuje uz nju, izazvali su i izazivat će veliku pozornost istraživača međunarodnih odnosa i međunarodne sigurnosti. Stoga i časopis “Međunarodne studije” otpočinje ova istraživanja pregledom diplomatskih i vojnih događaja, koji su obilježili razvoj “Iračke krize” u posljednih pola godine. Naglašavam kako se radi o vrlo složenom problemu, što ograničava mogućnosti doticanja svih aspekta u jednome tekstu. Stoga treba očekivati nove studije o “Iračkoj krizi” na stranicama “Međunarodnih studija”. Diplomatske aktivnosti 61
Rathmell, A., Karasik, T., and Gompert, D., A New Persian Gulf Security System, RAND, 2003.. str. 2. U njemu se nalaze:
62
112
U kasnim večernjim satima 19. ožujka, predsjednik SAD-a George W. Bush objavio je početak vojne operacija “Iračka sloboda”. Dva dana ranije uputio je ultimatum Sadamu Huseinu u kojemu je tražio odstupanje s vlasti njega i njegovih sinova, te odlazak iz Iraka. U istom govoru objasnio je zašto SAD i saveznici moraju poduzeti akciju protiv Iraka: nepoštivanje odluka UN-a, skrivanje oružja za masovno uništavanje, prijetnja sigurnosti u regiji (a preko veza sa terorističkim organizacijama SAD-u i čitavome svijetu),te tiranski odnos prema vlastitom narodu i građanima Iraka. Godinu dana ranije predsjednik SAD-a Goerge W. Bush svrstao je Irak u skupinu država “osovina zla”, koje ne poštuju odluke međunarodne zajednice, proizvode oružje za masovno uništavanje (potencijalno oružje terorista), te time prijete sigurnosti i stabilnosti regija u kojima se nalaze, ali i čitavom svijetu. Odluka o napadu bila je završni čin velike međunarodne diplomatske drame koja se odvijala u Vijeću sigurnosti UN-a i koja je: prvo, duboko podijelila zapadne saveznike, te drugo, podijelila svijet na zagovornike i protivnike rata. Kada pogledamo pažljivije optužbe, koje su predsjednik SAD-a George W. Bush i drugi dužnosnici njegove administracije, navodili u nekoliko navrata, vrlo brzo možemo uočiti kako se radi o vrlo ozbiljnim objekcijama na ponašanje Iraka i Sadamova režima u regiji i međunarodnoj zajednici. Iračka povijest u posljednjih dvadesetak godina obilježena je ratovima, unutarnjim nemirima i nasiljem. Sadam Husein upotrijebio je oružje za masovno uništavanje u Iračko-iranskom ratu, te tijekom devedesetih protiv vlastitih stanovnika tijekom gušenja unutarnje pobune protiv tiranskog režima. Takvo ponašanje u regiji koja je od posebnog interesa SAD-a bilo je moguće tolerirati do određene granice. Dolaskom na vlast administracije predsjednika Georga W. Busha značajno se promijenio odnos prema državama koje ne poštuju međunarodne obaveze i potencijalna su utočišta terorista. Opća obilježja režima i sve ono što je činio prema svojim građanima i drugim državama u regiji, te nepoštivanje odluka UN-a, bili su dovoljni razlozi za pokretanje nove diplomatske akcije u okviru UN-a. Vijeće sigurnosti UN-a Rezolucijom 1441 nedvosmisleno je zaprijetilo iračkom režimu «ozbiljnim posljedicama» ukoliko u potpunosti ne ukloni iz svojih vojnih arsenala oružje za masovno uništavanje. Određen je i krajnji rok do kojega Irak mora dati na uvid UN-u kompletnu dokumentaciju o vlastitim potencijalima oružja za masovno uništavanje, nakon čega je trebala uslijediti akcija uništavanja uz prisustvo inspektora UN-a. Kao što je poznato, čitava operacija UN-a i inspektora u Iraku pretvorila se u akciju traženja oružja, što nije bilo u potpunosti u duhu spomenute rezolucije. Prihvaćanjem takve uloge (traženje oružja), inspektori UN-a unaprijed su ušli u nemoguću misiju, jer su zbog sličnih razloga nekoliko godina ranije i napustili Irak. Treba napomenuti kako inspektori UN-a nisu imali previše uspjeha u prijašnjim misijama u nalaženju oružja, a većina podataka o njegovu postojanju dobivena je od prebjega iz Iraka koji su sudjelovali u njegovoj proizvodnji. Početkom prosinca 2002. Irak je UN-u poslao 12.000 stranica materijala o iračkom oružju za masovno uništavanje na arapskom jeziku i pismu. Već na prvi pogled utvrđeno je kako se radi o dokumentima koji su već poznati inspektorima UN-a i koji su u potpunosti beskorisni. To je bio vrlo jasan znak nesuradnje iračkog režima prema odredbama “Rezolucije UN-a”. Mjeseci koji su slijedili pokazali su kako napori UN-a ponovno ulaze u poznatu zamku (“inspections trap”), koja je već bila viđena ranije u Iraku. Irački je režim surađivao do one razine koja nije ugrožavala njihove interese, a ta je suradnja u dijelu međunarodne zajednice prihvaćana vrlo pozitivno. Prijašnja iskustva naučila su Sadama 113
Huseina kada i koliko treba surađivati s međunarodnom zajednicom, te kako ta suradnja uvijek može pridonijeti odlaganju konačnih i nepoželjnih rješenje po njega i njegov režim. Treba podsjetiti kako je Vijeće sigurnosti već 1991. godine, nakon završetka Zaljevskog rata, jasno odredilo “krivnju” Iraka za proizvodnju i posjedovanje oružja za masovno uništavanje. Sukladno tome, nije trebalo ponovno otpočinjati proces pronalaženja dokaza, a upravo su te zadaće stavljene pred inspektore krajem 2002. godine. Prema mnogim analizama diplomatskih aktivnosti u slučaju Iraka, SAD i Velika Britanija propustile su u tom trenutku priliku da izvrše konačni pritisak na Irak, donošenjem nove rezolucije, koja bi nedvosmisleno potvrdila suočavanje s “ozbiljnim posljedicama” ukoliko se takvo ponašanje Iraka nastavi. One to nisu učinile, jer su očekivale kako će svaki slijedeći izvještaj inspektora donositi samo loše vijesti iz Iraka. Prema tome, nije bilo nužno pisati novu razoluciju, što zahtijeva značajne diplomatske napore, jer su se stvari razvijale u skladu s očekivanjima. Odlaganje odluke pridonijelo je učvršćivanju stava kako inspektori, s obzirom da Irak nije dao ono što se od njega tražilo (dokaze o postojanju oružja za masovno uništavanje), trebaju pronaći oružje i donijeti dokaze pred UN, kako bi se moglo odlučivati o daljnjim potezima. Time je misija inspektora dovedena u svojevrsnu zamku, jer su i prijašnje slične akcije (tražnje oružja po Iraku), završavale neuspjehom. Jedan od razloga zašto su SAD propustile tu priliku može se objasniti nespremnošću za ozbiljniju prijetnju iračkom režimu, jer su se u to vrijeme tek donosile odluke o upućivanju značajnijih vojnih snaga u Zaljev. Drugi je razlog u velikoj vjeri kako će ih podržati sve države zapadnog svijeta, a posebice članice Vijeća sigurnosti. Kao što je poznato, radilo se o pogrešnoj procjeni američke administracije. Ona je postala vidljiva naročito tijekom rasprave o terorizmu u Vijeću sigurnosti 22. siječnja 2003. godine, koja je sazvana na inicijativu Francuske. Umjesto opće rasprave o velikom izazovu međunarodnoj sigurnosti – terorizmu, sastanak se pretvorio u osudu politike SAD-a prema Iraku i načinima rješavanje te krize. Glavni prigovori Francuske i Njemačke odnosili su se na činjenicu kako oružje nije pronađeno, te da ne postoje razlozi za upotrebu sile protiv Iraka. Usuglašeni nastup Francuske i Njemačke označio je početak stvaranja koalicije protivnika rješenjima koje su nudile SAD. Da se nedvojbeno radi o čvrstim stavovima nekadašnjih saveznika SAD-a, pokazalo se već sutradan na proslavi 40-te godišnjice potpisivanja Francusko-njemačkog sporazuma o suradnji, gdje je jasno rečeno kako su pogledi na “Iračku krizu” usuglašeni i da je rat “najgore moguće rješenje”. Nekoliko dana kasnije, 27. siječnja 2003. godine Hans Blix i Mohamed ElBaradei, podnose novo izvješće Vijeću sigurnosti o rezultatima inspekcije u Iraku i naglašavaju suradnju iračke strane. Taj zaključak je ojačao argumentaciju protivnika ratnog rješenja. Od tada, pa do odluke o početku vojne akcije, nastupilo je vrlo dinamično diplomatsko razdoblje u traženju rješenja za “Iračku krizu”. Umjesto približavanja stavova, dogodilo se značajno udaljavanje SAD i njihovih saveznike, te onih država koje su se protivile radikalnim rješenjima u ovoj fazi. Pokrenute su sveobuhvatne diplomatske inicijative sa svih strana koje su tražile “svrstavanje” uz jednu ili drugu stranu. Tih smo dana bili svjedoci dubokih podjela u međunarodnoj zajednici, koje će zasigurno ostaviti dublji trag u njezinoj budućnosti, posebice u odnosima između velikih sila, ali i njihovim odnosima prema drugim državama. Primjerice, krajem siječnja, Velika Briatnija je pokazala kako ne postoji zajednički “europski pogled” na krizu, a posebice na onaj kakvog promoviraju Francuska i Njemačke, te da one ne govore u ime zapadne Europe. Britanska diplomacija okupila je sedam NATO država 114
(Španjolsku, Italiju, Republiku Češku, Dansku, Mađarsku i Poljsku), te zajedno s njima iskazala potporu SAD-u. Slijedi izjava potpore SAD-u od strane europskih država koje spadaju u Vilniusku skupinu, što je navelo ministra obrane SAD-a Rumsfelda na izjavu o postojanju “nove” i “stare” Europe. Početkom veljače (05.02.2003.), ministar vanjskih poslova SAD-a Colin Powell iznosi dokaze o “iračkoj prijetnji” pred Vijećem sigurnosti, ali njegov istup nije promijenio stavove onih koji su bili protiv rješenje u kojemu bi SAD imale glavnu ulogu. Upravo suprotno, to je pojačalo njihov otpor i inzistiranje na traženju stvarnih dokaza o posjedovanju oružja za masovno uništavanje. Neslaganje Francuske, Njemačke i Belgije s prijedlozima SAD-a otvorilo je novu krizu unutar NATO-a tijekom rasprave o zahtjevu Turske u kojem ona naglašava moguće opasnosti od rata u Iraku po njezin teritorij, te traži pomoć od saveznika. Slijede novi izvještaji Hansa Blixa u kojima se otkriva postojanje zabranjenog oružja, odnosno raketa tipa al-Samoud, čiji domet prelazi dopuštenu granicu od strane UN u ranijim rezolucijama o Iraku. Početkom ožujka Irak počinje s uništavanjem tih raketa pod nadzorom inspektora UN-a, što je bio još jedan argument u prilog onima koji su bili protiv upotrebe sile. Zahtjev SAD-a, Velike Britanije i Španjolske za novom rezolucijom, kojom bi se utvrdilo kako irački režim nije ispunio zahtjeve iz “Rezolucije 1441”, te omogućila upotreba sile, nije prošao zbog prijetnje vetom od strane Francuske i Rusije. Tijekom veljače 2003. godine organiziraju se veliki prosvjedi diljem svijeta protiv upotrebe sile u Iraku. To je dodatno ojačalo antiratnu stranu u Vijeću sigurnosti, kao i mirovni pokušaji Vatikana i upozorenja pape Ivana Pavla II o mogućim katastrofalnim posljedicama primjene sile u međunarodnim odnosima, a posebice u tako osjetljivoj regiji. Zbog otpora u Vijeću sigurnosti, SAD su odustale od nove (ratne) rezolucije, smatrajući kako je prethodna “Rezolucija 1441” dovoljna za pokretanje vojne sile. Nakon sastanka na Azorima između SAD-a, Velike Britanije i Španjolske 16. ožujka 2003. godine postalo je potpuno jasno kako je koalicija spremna poduzeti krajnje mjere u kažnjavanju iračkog režima i Sadama Huseina. Diplomatske aktivnosti zamijenjene su vojnim. Strategije sukobljenih strana Načini izvođenja vojnih operacija ovise su o mnogim faktorima: terenu, brojčanom stanju, tehnici kojom vojska raspolaže, logističkim potencijalima, procjenama mogućnosti i djelovanja protivnika, itd. Sadamu Huseinu i njegovim vojnim stratezima od početka je bilo jasno kako se ne smije suočavati sa daleko nadmoćnijim protivnikom na svojim granicama, odnosno raspoređivati snage diljem zemlje (što bi značilo obranu svakog pedlja teritorija), već da glavne komponente iračke obrane treba sačuvati za obranu gradova, a posebno glavnog grada i prostora oko njega. Takav obrambeni raspored uvjetovan je još jednim faktorom: većina stanovništva živi u području oko rijeka Eufrat i Tigris, gdje se nalazi i većina naselja. Postoje dijelovi teritorija koji su u potpunosti nenaseljeni, što onemogućava bilo kakvu mogućnosti dugotrajnijeg otpora nadmoćnijem protivniku. Iračke vojne snage bile su sastavljene od regularne vojske i posebnih postrojbi, koje se još nazivaju Republikanska garda. Iračka obrana koncentrirala se oko gradova, a postrojbe Republikanske garde trebale su posebno braniti Bagdad i Tikrit (rodno mjesto Sadama Huseina i većine njegovih najbližih suradnika). Osim u Bagdadu i oko njega, značajne vojne postrojbe bila su smještene u svim gradovima sjeverno i južno. 115
Irački vojni i politički vrh pretpostavljao je kako će saveznici zaobići gradove na jugu, te da će sve svoje snage koncentrirati prema Bagdadu s ciljem da se tamo odluči o pobjedniku u ratu. S obzirom na karakteristike šireg područja Bagdada, očekivali su mogućnost pružanja jakog i dugotrajnog otpora savezničkim snagama. Računica je bila jednostavna: ukoliko saveznici tu naiđu na jači otpor, morat će upotrebljavati jako puno bombardiranja iz zraka, a to bi moglo prouzročiti velike civilne žrtve, čija pogibija će imati značajan učinak na arapski stav prema SAD-u, ali posebno na irački otpor (vojnim snagama priključili bi se mnogi Iračani s ciljem osvete saveznicima). Uz obranu gradova i u gradovima, iračka strana je nastojala očuvati, što je moguće duže, veći dio svojih postrojbi (posebice specijalne postrojbe Republikanske garde). No, treba naglasiti kako to nije bio rezultat njihove strateške i operativne vojne mudrosti, već im saveznici nisu dopuštali niti jednu drugu mogućnost osim obrane i ostanka na vlastitim položajima. Svako masovnije napuštanje borbenog rasporeda i pokušaj pregrupiranja snaga, ili pak pokušaj protuudara, bili su spriječeni vrlo brzo koncentriranim djelovanjem saveznika. Iračka strategija je bila razvući snage saveznika, te ih prisiliti na borbu u urbanim uvjetima. Nadali su se učinkovitom djelovanju po razvučenim linijama saveznika, gdje bi iračka strana mogla nanijeti značajne gubitke saveznicima izvođenjem gerilskih napada manjih postrojbi na savezničke snage i njihovu logistiku, te pružanju otpora u gradovima i naseljenim mjestima, gdje tehnološka nadmoć saveznika ne bi mogla doći do izražaja. Iračani su vlastiti teritorij upotrijebili za razvlačenje savezničkih snaga po strateškoj dubini. Strategija saveznika bila je predvidljiva s obzirom na snage koje su pristigle na teritorij Kuvajta. Vojne operacije predviđale su koordinirano djelovanje kopnenih i zračnih snaga, te vrlo visoki i kontinuirani intenzitet borbenih aktivnosti. Vojnim planerima SAD-a i saveznika određeno opterećenje donijelo je uskraćivanje prolaska preko njihovog teritorija od strane Turske i Saudijske Arabije. I jedna i druga država dopustile su prelete, ali ne i prolazak savezničkih kopnenih snaga. Situacija u Jordanu također je dodatno zakomplicirala strateški raspored i razvoj. Stoga su saveznici od potencijalna četiri pravca (sjeverni-Turska, zapadniJordan, jugozapadni-Saudijska Arabija, južni-Kuvajt), cjelokupnu akciju morali isplanirati i pokrenuti samo s južnog (Kuvajt). Upravo takav razvoj situacije utjecao je i na stratešku odluku o načinu njezina izvođenja, o snagama koje će biti angažirane, te o pravcima njihova napredovanja. Saveznici su odlučili u prvih nekoliko dana izbjeći velike kopnene bitke s iračkim snagama (posebno s onima koje su se nalazile u gradovima), nastojeći što dublje ući na irački teritorij isključivo zapadnom obalom rijeke Eufrat. Cilj im je bio zauzeti ključne strateške točke (mostove) za prelazak u međurječje Eufrata i Tigrisa, što brže približavanje Bagdadu, te izolacija većih gradova koji su im se našli na putu njihova djelovanja. Uz svaki grad ostavili su određene snage koje su ga stavile u okruženje, te postupnim djelovanjem slamale otpor iračkih snaga. Saveznici su procijenili kako je dolazak pred Bagdad i osvajanje ključnih točaka u njegovoj blizini i rubnim dijelovima grada od strateške važnosti, te da bi to moglo značiti i svojevrsni preokret u ratnim djelovanjima. Stoga su, uz stalna djelovanja s kopna i zraka po obrambenom rasporedu iračkih snaga, izvodili i desantne akcije ispred savezničkih snaga, zauzimali važne objekte, te time unosili pomutnju u obrambene redove. Sve zauzete zračne luke odmah su koristili za zračnu dopremu logističke potpore vlastitim snagama. Nakon ulaska u međurječje, savezničko se kretanje prema Bagdadu razdvojilo na nekoliko pravaca, što je rezultiralo brzim dolaskom pred sam grad. 116
Saveznici su, kao i Iračani, odlučil rat završiti u Bagdadu, čime su ciljevi protivničkih strana izjednačeni. Prvih nekoliko dana, saveznici su ulazili duboko u teritorij Iraka i to na onim pravcima gdje nije bilo značajnijeg otpora. Tek nakon prvih tjedan dana, uputili su se prema onim pravcima i mjestima gdje se očekivao značajniji otpor. Bilo je posve jasno kako se do Bagdada ne smije doći samo iz jednog pravca, već da ga treba okružiti iz nekoliko. S obzirom da je odgođena mogućnost sjevernog pritiska i obuhvata sa svih strana, odlučeno je da se Bagdad pritisne s juga iz nekoliko pravaca. Očekivala se velika bitka za Bagdad (prema nekim procjenama i višemjesečna), ali se obrana grada vrlo brzo raspala (posebice nakon osvajanja civilne zrakoplovne luke na zapadu grada i vojne na jugoistoku grada). Savezničke su snage nakon trodjednog djelovanja, ušle u Bagdad i poduzele operacije za njegovu potpuno kontrolu. Nakon ulaska u Bagdad, dio snaga se uputio sjeverno prema Tikritu. Istodobno je prestao otpor u Mosulu i Kirkuku, te su se savezničke snage koncentrirale prema rodnom gradu Sadama Huseina, u kojeg su i vrlo brzo ušle. Dio snaga koji je okruživao Bagdad, uputio se prema granici sa Sirijom, s jasnom zadaćom osiguranja granice i sprječavanja bilo kakvih pokušaja djelovanja prema iračkom teritoriju iz toga prostora. Naime, pretpostavlja se da je dio snaga, izbjegavajući borbu sa saveznicima, napustio irački teritorij, te potražio utočište u susjednoj Siriji. Poslijeratna obnova Završetak velikih vojnih operacija stavio je nove velike izazove pred saveznike. Oni se, prije svega, odnose na osiguranje mira i stabilnosti u Iraku, te pokušaje uspostave nove vlasti i normalnog funkcioniranja državnog sustava. Pad iračkog režima popraćen je s mnogim nemilim događajima pljačke i otimanja, te javnim demonstracijama protiv savezničkih snaga i svih onih koji se stavljaju na stranu SAD-a, pokušavajući uspostavi red i poredak u Iraku. SAD su, istodobno s pripremama za vojnu operaciju, otpočele pripreme i planiranje za poslijeratnu izgradnju Iraka. To planiranje bilo je obilježeno kompeticijom unutar administracije SAD-a i neprimjerenom tajnovitošću. Mnogi aspekti ostali su nepoznati američkoj i svjetskoj javnosti, ali i onima u Iraku koji su trebali imati značajnu ulogu u uspostavi novoga poretka. Mnogi analitičari smatraju kako je taj aspekt «Iračke krize» namjerno «zanemaren» od strane SAD-a, bez obzira što izravno utječe na suradnju s drugim državama ili organizacijama (UN) koje su voljne sudjelovati u izgradnji novih odnosa u Iraku, te gospodarskoj, socijalnoj i političkoj obnovi. Istodobno, takvo ponašanje izaziva velike poteškoće savezničkim vojnim snagama na terenu u stabilizaciji situacije u Bagdadu i drugim većim gradovima. Čini se kako SAD ne računaju s prevelikim uključivanjem UN-a (ili država koje nisu sudjelovale u vojnom dijelu operacije) u rekonstrukciji Iraka. Po svemu sudeći, veliku većinu poslova mogle bi odraditi američke i savezničke privatne kompanije, posebice u izgradnji infrastrukture i obnovi iračkih naftnih potencijala. Četiri su područja na kojima saveznici u Iraku moraju što prije otpočeti obnovu: sigurnost; politički sustav, administracija i upravljanje; uspostava pravosudnog sustava; gospodarska i socijalna obnova. Sigurnost se čini ključnom pretpostavkom za početak aktivnosti na ostalim područjima. Potrebno je uspostaviti policijske snage, koje će jamčiti sigurnost institucijama sustava i svim građanima. Također je potrebno jasno dokazati kako u samome Iraku više ne postoji oružje za masovno uništavanje. Istodobno bi trebalo otpočeti s izgradnjom nove iračke 117
vojske, koja će imati zadaću zaštite granica i kontrole teritorija, te zaštitu iračke naftne infrastrukture. Dogovori o političkoj budućnosti Iraka već su otpočeli unutar Iraka, ali se čini kako neće biti tako brzo uobličeni jasni projekti uspostave novoga sustava. U pregovorima sudjeluju predstavnici svih dijelova složene etničke i oporbene strukture Iraka, s vrlo različitim idejama o budućnosti Iraka. Po svemu sudeći, mnogi bi iz ovih razgovora mogli izaći vrlo nezadovoljni i spremni na radikalne akcije protiv novoga poretka. SAD će, prije toga, uspostaviti glavne poluge civilne administracije, koja će omogućavati obnovu Iraka, ali i organizaciju gospodarskog i civilnog života. Vodeći ljudi civilne administracije biti će saveznici i lojalni irački građani. U uspostavi pravosudnog sustava saveznici će se osloniti na međunarodne stručnjake koji će pripremati iračke pravnike (domaće i iz iračke dijaspore), za izgradnju sustava i preuzimanje ključnih funkcija u njemu. Među prvim zadaćama toga sustava zasigurno će se naći slučajevi bivših iračkih dužnosnika s optužbama za kriminalna djela protiv humanosti i ratnih zločina. Gospodarska obnova koncentrirat će se na sređivanje financija i financijskih obaveza Iraka. Kao što je poznato, Irak ima velika vanjska dugovanja, čiji će dio zasigurno biti otpisan. Također postoje sumnje u postojanje ogromnih financijskih sredstava na tajnim računima u inozemstvu bivših dužnosnika iračkog režima, a posebice Sadama Huseina. Trebat će uložiti veliki napor na pronalaženju toga novca. Zbog međunarodnih sankcija, u bankama diljem svijeta ostalo je oko 5.5 milijardi blokiranih iračkih sredstava, čije deblokiranje je već otpočelo. Ta će sredstva poslužiti za plaćanje prvih financijskih obaveza u izgradnji novoga poretka. Ključno mjesto u gospodarskoj obnovi ima iračka naftna industrija, tako da se najveći napori usmjeravaju prema što hitnijoj uspostavi normalne proizvodnje i transporta nafte na svjetska tržišta. Irak je tijekom devedesetih prodavao naftu u sklopu programa «Nafta za hranu», koji je imao humanitarni karakter (75% dobivenih sredstava služilo je za kupnju humanitarne pomoći iračkom narodu, a 25% se trošilo na druge obveze koje je Irak imao iz prijašnjih ratova). Iračka naftna infrastruktrua podosta je zapuštena, tako da će trebati uložiti velika sredstava u njezinu obnovu. Prema nekim procjenama, u sljedeće dvije godine potrebno je uložiti 5 do 7 milijardi USD kako bi se ostvarila dnevna proizvodnja nafte iz 1977. godine (3.5 milijuna barela dnevno). Ukoliko se ta proizvodnja želi povećati, u sljedećih deset godina trebalo bi uložiti skoro 40 milijardi USD. Opcije za budućnost Kada se govori o mogućim scenarijima za budućnost regije, posebno sada nakon eliminacije Sadama i njegova režima, suočavamo se s prvom dilemom: treba li razvijati koncept kooperativne sigurnosti na Bliskom istoku, koji podrazumijeva i značajne političke promjene i povjerenje među državama, što nas dovodi do pitanja: je li to uopće moguća misija? Druga dilema odnosi se na održavanje režima ravnoteže moći, što podrazumijeva nešto duže zadržavanje SAD-a kao jednog od polova budućeg sustava. Prvi pristup podrazumijevao bi radikalne političke promjene, a drugi vraćanje realpolitici i uređivanju takve strukture koja bi osiguravala stabilnost, ali ne i ostvarivanje političkih i gospodarskih promjena. Drugi pristup omogućuje trajnije zadržavanje SAD-a u tom dijelu svijeta, jer niti jedna druga država nije spremna preuzeti na sebe onu količinu odgovornosti kao što to mogu SAD. To istodobno znači i stvaranje jednog regionalnog sigurnosnog sustava koji je 118
različit od svih sustava koji se izgrađuju u najvažnijim regijama svijeta. Jedna od posljedica bi mogla biti novo narastanje napetosti i novo izbijanje nasilja, prije svega na unutarnjem planu. Mogućnosti za radikalne promjene u nekim slabijim režimima povećavaju se, što otvara mogućnost nove radikalizacije pojedinih islamskih režima što bi, zasigurno, imalo izravne posljedice na radikalizaciju odnosa u regiji. U stvaranju novog regionalnog sustava treba odgovoriti na pitanje: tko sve može i tko bi sve trebao sudjelovati u izgradnji i stvaranju garancija za stabinost i sigurnost u regiji. Iako SAD imaju ogromne vojne, političke i gospodarske kapacitete, ne bi bilo poželjno da oni sami izgrađuju taj sistem. Vrlo je važno uključivati i ostale države, a posebice europske i to preko sustava UN-a ili neke nove koalicije «zainteresiranih država». Upravo bi unilateralno inzistiranje SAD-a na isključivo samostalnoj akciji (uz podršku rijetkih partnera) moglo izazvati ozbiljne posljedice na budućnost regije. SAD imaju veliko opterećenje u svom imageu pomagača Izraelu, što se u arapskom svijetu vrlo teško zaboravlja. S obzirom na sve rečeno, autori iz RAND-a predlažu izgradnju regionalnog sustava na tri paradigme: ravnoteža snaga, političke reforme, multilateralni pristup. Dakako, podrazumijeva se da će SAD biti glavni provider sigurnosti u regiji, ali bi trebali uključiti i druge zainteresirane države (posebno one koje su se protivile ratu). Ravnoteža snaga ima dvije pretpostavke: sprječavanje narastanje jedne sile koja bi ugrožavala ostale i drugo, sprječavanje stvaranje revizionističkih režima. Reforme je potrebno poduzeti na sljedećim područjima: političke, gospodarske, socijalne i vojne reforme. Tu treba očekivati i najveće otpore, jer mnogi regionalni režimi nisu skloni unutarnjim promjenama, posebice ne slobodnim izborima koje bi omogućavale dolazak na vlast radikalnim islamistima. Multilateralizam podrazumijeva kako SAD ne bi trebale biti jedini jamac i arhitekt novoga sustava. Kvartet SAD-a, EU, Rusije i UN-a trebao bi biti ključan u osiguranju novog poretka u Iraku, te novog poretka u regiji. Bilo bi loše kad bi se regionalni poredak pretvorio isključivo u Pax Americanu. Da bi se novi sustav mogao ostvarivati, postoje dva ključna problema koje se moraju rješavati usporedo: prvo, odnosi Irana i SAD, te pitanje Izraelsko-arapskih odnosa. Zaključak «Iračka kriza» otvorila je mnoga pitanja u međunarodnoj zajednici, koja će biti predmetom znanstvenih istraživanja u sljedećih nekoliko godina. Istodobno je otvorila mnoge nove izazove suvremenim državama i njihovim vodstvima, posebice u području funkcioniranja i djelovanja UN-a i drugih međunarodnih organizacija, kao i bilateralnim odnosima među mnogim državama. Po svim svojim obilježjima «Iračka kriza» redefinira mnoge odnose i konstante u međunarodnoj zajednici. Vojnom pobjedom saveznika i slamanjem tiranskog režima Sadama Huseina, otpočelo je novo razdoblje u povijesti Iraka. U ovome času postoje mnoge nepoznanice budućeg razvoja odnosa među etničkim skupinama i njihovim političkim predstavnicima u Iraku. Saveznici će zasigurno morati uložiti velike napore u rješavanju svih izazova koji se javljaju na unutarnjem planu, te što prije pokrenuti obnovu Iraka na svim područjima. Bez brze uspostave funkcioniranja sustava nema ni uspješne obnove, a ni mira i stabilnosti države i šire regije. Saveznička pobjeda u Iraku donijela je i značajne promjene u geostrateškim odnosima u regiji, te regionalnom sigurnosnom poretku. Već su sada vidljiva nova regionalna 119
