PRIRUĈNICI
FRANJO ŠANJEK
BIBLIOTEKA CENTRA ZA KONCILSKA ISTRAŢIVANJA, DOKUMENTACIJU I INFORMACIJE "KRŠĆANSKA SADAŠNJOST", ZAGREB - MARULIĆEV TRG 14
SVEZAK 27
KRŠćANSTVO NA HRVATSKOM PROSTORU Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. st.)
KRŠĆANSTVO NA HRVATSKOM PROSTORU Pregled religiozne povijesti Hrvata (7-20. s.) KRŠĆANSKA SADAŠNJOST ZAGREB 1991
ISBN 86 -397 -0223-3
Lektura: Katica Majdandţić-Stupac Korektura: Ante B. Bariĉević Grafiĉki uredila i opremila: Martina Petek-Stupar
Izdaje: Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr. Vjekoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31 © Kršćanska sadašnjost, Zagreb Tisak: Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1991.
Predgovor
Knjiga Kršćanstvo na hrvatskom prostoru sintetiĉki je pokušaj sustavnog prikaza razvojnih etapa hrvatske religiozne povijesti, koja obuhvaća povijest Katoliĉke Crkve, Crkve bosansko-humskih krstjana, dijela reformiranog evangeliĉkog kršćanstva te dodira i pokušaja suţivota katolicizma s islamom i pravoslavljem na ovom prostoru u vremenskom rasponu od prvog susreta Hrvata s kršćanstvom u 6/7. stoljeću do najnovijih zbivanja u hrvatskom katolicizmu, koji se u koncilskom duhu otvara suvremenom svijetu. Zamišljena kao pregled religiozne povijesti hrvatskog naroda, utemeljen na historijski utvrĊenim dogaĊanjima koja predstavljaju »locus theologicus« i »nezaobilazan faktor za aktualizaciju evanĊeoske poruke ljudima« (T. J. Šagi-Bunić), knjiga upoznaje ĉitatelja s konkretnim ţivotom Crkve u Hrvata na njezinom povijesnom putu okupljanja naroda iz kojeg je izrasla i u kojem aktivno djeluje već punih trinaest stoljeća. Okvirni tekst knjige, objavljen kao podlistak zagrebaĉkog »Vjesnika« 24. XII 1990.-31. I 1991. pod naslovom Kršćanstvo, Crkva i hrvatski narod, upotpunjen je izborom izvonih tekstova, ilustracijama i izabranom literaturom, uz dodatni »kronološki pregled zbivanja« u svijetu i u Hrvatskoj. Dio medunaslova dugujem ljubaznosti gosp. Miroslava Leţaje, novinara i urednika »Vjesnikovih« podlistaka, kojemu najiskrenije zahvaljujem. Pisac U Zagrebu, 30. svibnja 1991.
»POVIJEST CRKVE U HRVATA« ILI »POVIJEST HRVATSKE CRKVE« U znanstvenim krugovima i u suvremenim sredstvima javnog priopćavanja upotrebljavaju se pojmovi »povijest Crkve u Hrvata« (ĉešće) i »povijest Hrvatske Crkve« (rjeĊe). Koji od ova dva pojma odreĊenije izraţava povijesne ĉinjenice? U vremenu pokrštavanja Hrvata (7-9. stoljeće) na prostoru novonastale hrvatske drţave oţivljava crkvena organizacija iz rimskog razdoblja s metropolitanskim sjedištem u »novoj Saloni« — Splitu (8. stoljeće), uz naizmjeniĉni naglašeniji utjecaj crkvenog nadleštva (jurisdikcije) Rima, Akvileje i Carigrada. U doba istarske pripadnosti Carstvu, unije s Ugarskom, dolaska primorskih dijelova Hrvatske pod mletaĉku vlast, za stoljetnih oslobodilaĉkih ratova s Turcima, Hrvatska Crkva dijeli sudbinu naroda, a hrvatske biskupije nalaze se u granicama razliĉitih drţava. Nakon prvoga (1918) i drugoga svjetskog rata (1945) svi hrvatski krajevi i biskupije dolaze u sastav jedinstvene juţnoslavenske drţavne zajednice (Jugoslavije), pa se tek tada moţe govoriti o jurisdikcijski jedinstvenoj Hrvatskoj Crkvi, dok je za sva prethodna razdoblja ispravnije upotrebljavati izraz Crkva u Hrvata.
KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM ILIRIKU PRIJE DOLASKA HRVATA Poĉeci kršćanstva na podruĉju nekadašnjega zapadnog Ilirika, tj. na prostoru rimskih pokrajina Dalmacije i Panonije, još uvijek nisu dovoljno istraţeni. Historiĉari se u nedostatku sigurnijih izvora katkad razilaze, pa stoga dolazi do neujednaĉenosti u znanstvenoj literaturi, koja ovoj problematici još uvijek posvećuje relativno malo prostora. Istraţivanje pojave kršćanstva na jadranskom podruĉju i u njegovu kontinentalnom zaleĊu prije svega zanima historiĉare rimske kulture iz vremena restauracije Carstva (3/4. stoljeće), zatim mnoge ljubitelje kršćanskih starina, a nadasve povjesniĉare ranosrednjovjekovne hrvatske civilizacije. Splitskom kroniĉaru Tomi ArhiĊakonu (1268) poznat je arijanski karakter dalmatinskog i panonskog kršćanstva. Povjesnik Salonitanske i Splitske Crkve naglašava da je »nakon pokrštenja Gota i Hrvata« ponovno uspostavljena negdašnja crkvena organizacija i da je »cijela Hrvatska od starine crkveno ureĊena i proviĊena biskupijama uz (jadransku) obalu od Kvarnera do Kotora i na sjeveru do Siska... u kojem je nekoć bio bl. Kvirin muĉenik« (Kronika, izd. 1977, str. 42). O poĉecima i razvoju kršćanstva na cijelom juţnoslavenskom prostoru prvi je sustavno pisao talijanski isusovac Daniel Farlati (Illyricum sacrum, sv. I— VIII), koji, unatoĉ proklamiranoj kritiĉnosti, iz svojih izlaganja ne iskljuĉuje ni legende koje ukazuju na toboţnje apostolske poĉetke kršćanskog propovijedanja u Iliriku. U Czvetu szveteh (sv. I—IV) hrvatski pavlin Hilarion Gasparotti (1712-1762) iznosi podatke bolandistiĉke hagiografije o starokršćanskim muĉenicima iz Dalmacije i Panonije. O kršćanskom Iliriku kritiĉki pišu: M. Pavić (Arijanstvo u Panoniji Sriemskoj, Đakovo, 1891), J. Zeiller (Les origines chretiennes... de Dalmatie /Paris,
1906/... dam les provinces danubiennes /Paris, 1918/), S. Ritig (Martyrologij srijemsko-panonske metropolije, BS 1911/12), R. Rogošić (Veliki Ilirik, Zagreb, 1962) itd. Nakon Oktavijanovih (34/33) i Tiberijevih (8) vojni, zapadni Ilirik ima sve vaţniju ulogu u gospodarskoj i politiĉkoj prevlasti Rima na ovom prostoru, koji sa središtem Carstva povezuju latinski jezik i carevi iz ovih krajeva: Panonac Decije (248), Dalmatinac Dioklecijan (284-305) i Konstantin Veliki (306-337), rodom iz Naissusa (Niš) u Meziji. U rimskim pokrajinama Ilirika (Pannonia prima, Pannonia secunda, Savia, Valeria) bile su ulogorene elitne legije za obranu od Germana. MeĊu vojnicima ima mnogo sljedbenika Mitre, perzijskoga »nepobjedivog« boţanstva sunca, ĉiji je monoteistiĉki kult soteriološkog usmjerenja isprva bio takmac kršćanstvu a zatim i povoljna okolnost za prihvaćanje vjere u Krista, »pobjednika nad smrću«.. Decije i Dioklecijan podrţavaju kult Mitre »nepobijeĊenog«, dok se Konstantin, nakon mnogo kolebanja, odluĉuje za kršćanstvo.
Dva smjera propovijedanja Brzom širenju kršćanstva oko sredine 3. st. najviše pridonosi pokretljivost vojnika, robova, poduzetnika i trgovaca. U Iliriku susrećemo dva smjera kršćanskog propovijedanja: uzvodno, uz tokove Dunava i velikih rijeka, širi se kršćanstvo istoĉne provenijencije, kojega su zastupnici vojnici azijskih legija poslani u obranu sjevernih granica Carstva; preko Dinarskih planina, s drţavnim sluţbenicima iz Italije, i jadranskih administrativnih središta prodire kršćanski duh rimske tradicije. U kršćanskoj se literaturi Ilirik prvi put spominje u Poslanici Rimljanima (15, 19). Apostol Pavao naime istiĉe da je »od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanĊelje Kristovo«, na temelju ĉega bi se moglo zakljuĉiti da je u naviještanju evanĊelja stigao do granica Ilirika.
Jeronim iz Stridona (oko 347-420), ugledni kršćanski pisac iz rimske Dalmacije, uvjerava svoje ĉitatelje da je Pavao zaista bio i propovijedao u Iliriku. Grgur iz Nysse (ps. 394) nabraja Pavlova putovanja koja su »Sirce...Ilire i Makedonce dovela do spoznaje Krista«. Euzebije Cezarejski (340), autor prve Crkvene povijesti, ĉetiri puta spominje Pavlovo propovijedanje, ali ga nijednom ne ukljuĉuje u Ilirik. Isti povjesnik u Palestinskim muĉenicima navodi krvave progone kršćana od »Libije, preko Egipta i Sirije do ukljuĉivo Ilirika«, ali ih stavlja u Dioklecijanovo doba.
Najstarija biskupska sjedišta Najstarija biskupska sjedišta u Iliriku, poput Salone, Sirmija (Sirmium), Siska (Siscia), Vinkovaca (Cibalae), Osijeka (Mursa) i drugih, ne spominju se prije sredine 3. stoljeća u povijesnim vrelima, iako je, nesumnjivo, kršćana u našim krajevima bilo i prije. Euzebije Cezarejski i Tertulijan (222?) izrijekom spominju vojnike kršćane iz elitne Dvanaeste legije (Legio fulminata), koja se pod zapovjedništvom cara Marka Aurelija istaknula u borbama s germanskim Kvadima u Podunavlju (174). Ako je vjerovati Jeronimu, roĊenom Dalmatincu, ptujski je biskup Viktorin (303) napisao više biblijskih komentara i raspravu Protiv svih hereza, iz kojih proizlazi da je biskup-teolog mogao naći svoje ĉitatelje samo u već organiziranoj kršćanskoj sredini. Spis o muĉeništvu sv. Kvirina (Passio S. Quirini), sastav- ljen prema zapisniku istraţnog postupka rimskih vlasti u Sisku i u Sabariji (Szombathely) protiv sisaĉkog biskupa, ot- kriva mnoge zanimljivosti vezane uz ţivot kršćana u rimskoj pokrajini Saviji i cijeloj Gornjoj Panoniji na poĉetku 4. st. Nakon opisa Kivirinova odvodenja pred »praesesa« Amancija u Sabariju, preko Šćitarjeva (Andautonia) i Varaţdina (Aqua viva), dirljivog susreta s brojnim kršćanima u razliĉitim mjestima kroz koja je prolazio i konaĉne
presude, Passio S. Quirini završava: »Kad je sv. Kvirin baĉen s mosta u rijeku (Sibaris), dugo je bio na površini i s prisutnima razgovarao; no da se s njegovog prizora ne bi uplašili, jedva je (od Boga) izmolio da potone.« DogaĊaj se zbio »uoĉi lipanjskih nona«, tj. 4. lipnja (najvjerojatnije) 303. godine. Ovaj nam spis svjedoĉi da se kršćanstvo uoĉi najţešćih Dioklecijanovih progona već solidno uĉvrstilo u Iliriku i u Panoniji, što upućuje na zakljuĉak da kršćanstvo u ovim krajevima datira mnogo ranije od muĉeništva crkvenih predstojnika ĉija su imena saĉuvana u povijesnim vrelima. Nakon tzv. Milanskog edikta (313) crkvena se organizacija na današnjem hrvatskom prostoru polarizira oko dvaju metropolitanskih središta: primorski i dalmatinski biskupi poštuju metropolitansko crkveno nadleštvo salonitanskih nadbiskupa, a biskupije na podruĉju izmeĊu Save i Drave (tj. Sisak, Vinkovci i Osijek) priznaju jurisdikciju metropolita u Sirmiju. Za arijanske krize u 4. stoljeću uz protunicejsku krivovjernu struju pristaju Ursacij i Valens, biskupi Singidunuma (Beograd) i Mursae (Osijek). Spor će rješavati sinode u Sirmiju (347/349, 357, 359) i Akvileji (381). Akvilejski sabor konaĉno će smiriti duhove i uĉvrstiti crkveno jedinstvo u presudnom ĉasu evropske povijesti (4/5. stoljeće), kada će stanovnici Ilirika i cijeloga Zapada osjetiti neviĊenu rušilaĉku snagu Huna, Istoĉnih Gota, Langobarda i drugih barbarskih naroda, koji će pred sobom poput lavine rušiti tragove rimskokršćanske civilizacije. Crkveni će Ilirik u 5. stoljeću za barbarskih provala pretrpjeti nenadoknadive gubitke. U Panoniji su nepovratno srušena biskupska sjedišta Cibalae (Vinkovci), Jovia (Ludbreg?) i Mursa (Osijek). Sirmij su razorili Atilini Huni (441), a Salonu (641) Avari. Novi procvat kršćanstva na ovim prostorima povezuje se s postupnim pokrštavanjem Hrvata u 7/8. stoljeću.
Spomenici sakralnoga graditeljstva, kiparstva i slikarstva neposredan su dokaz organiziranog kršćanstva uz istoćnu jadransku obalu i u Panoniji u 4/6. stoljeću, o ĉemu svjedoĉe ostaci monumentalnih trobrodnih bazilika, krstionica i oratorija u Saloni i drugim dalmatinskim gradovima, brojna crkvena zdanja u Istri (Poreĉ), kontinentalnom. dijelu Hrvatske (Vinkovci, Sisak) i u današnjoj Bosni i Hercegovini (dvojne bazilike u Zenici i na Mogorjelu). Osim Eufrazijeve bazilike u Poreĉu (6. stoljeće), »preteţni dio tih velikih reprezentativnih graĊevina poznat je samo iz ruševina ili arheološki fiksiranih ostataka« (M. Prelog). Tlocrti salonitanskih bazilika ukazuju na srodnost s peristilskim gradevinama rimske profane arhitekture, dok zidni mozaici i štukature Eufrazijeve bazilike upućuju na istodobnu bizantsku umjetnost. Starije kiparstvo (4. stoljeće), oblikovano u duhu realistiĉke tradicije antiĉke umjetnosti (lik Dobrog Pastira i scena ţidovskog prijelaza preko Crvenog mora na reljefima dvaju salonitanskih sarkofaga), s vremenom gubi sadrţajnu vrijednost reljefnih prikaza (5/6. stoljeće) i naznaĉuje nov naĉin umjetniĉkog oblikovanja (7/8. stoljeće) u kojem »linearni ornament i njegovi plošni prepleti postaju osnovni sadrţaj i glavni zadatak kamene skulpture« (M. Prelog). Mozaici Salone i Eufrazijeve bazilike, u kojima Marijin kult (»Navještenje«, »Pohod«) ima odredeno središnje mjesto, »najvredniji (su) spomenik kasnoantiĉkog monumentalnog slikarstva na podruĉju Hrvatske« (M. Prelog, EJ, 5/1988, str. 91).
SREDNJOVJEKOVNI POKUŠAJI OBNOVE SISAĈKE BISKUPIJE
Biskupsko sjedište u Sisku i panonsko kršćanstvo nestaju s povijesne pozornice u doba avarsko-slavenskog prodora na ova podruĉja (6/7. stoljeće). Na njihovu rekristijanizaciju trebat će ĉekati puna dva stoljeća. IzmeĊu 810. i 823. u Sisku stoluje hrvatski knez Ljudevit Posavski, koji je, prema svjedoĉanstvu franaĉkih kroniĉara, bio uvjereni kršćanin. Djelovanjem misionara s podruĉja akvilejskog patrijarhata i metropolitanskih središta u Salzburgu i Splitu, ovaj je prostor, tvrdi se u Aktima Splitskog sabora iz 928. godine, »nastanjen i uz Boţju pomoć ima mnoštvo svećenika i (kršćanskog) puka«. Isti Sabor sugerira »biskupu Hrvata« Grguru Ninskom da umjesto dosadašnjega biskupskog sjedišta u Ninu, »koji u starini nije imao biskupa, nego natpopa pod biskupovim nadleštvom«, izabere sebi jednu od drevnih biskupija na ovom podruĉju: skradinsku, delmitansku ili sisaĉku. Sisaĉku biskupiju spominju i u vezi s utemeljenjem zagrebaĉke biskupije, koju je izmeĊu druge polovice 1093. i 19. srpnja 1095. utemeljio ugarski kralj Ladislav »da one koje je bludnja idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga, briga zagrebaĉkoga biskupa privede na put istine« (Felicijanova povelja iz 1134). Istina je da kralj Ladislav nije tom zgodom »uskrisio sisaĉku biskupiju« (I. K. Tkalĉić), jer se ona nigdje u povijesnoj graĊi ne dovodi u vezu s osnutkom zagrebaĉke biskupije, ali je neosporno da se jurisdikcijsko podruĉje dviju dijeceza prostorno podudara i da od tada zagrebaĉki biskupi preuzimaju pastoralnu skrb za kršćane na pribliţno istom prostoru, kojim su sedam stoljeća ranije upravljali sv. Kvirin i njegovi nasljednici.
IZABRANA LITERATURA M. PAVIĆ, Arijanstvo u Panoniji sriemskoj, Đakovo, 1891. I. Kr. TKALĆIĆ, Crta o bivšoj sisaĉkoj biskupiji, Katoliĉki list, Zagreb, 1904, str. 197-198, 208-210, 220-221 i 232 do 234. S.RITIG, Martyrologij srijemsko-panonske metropolije, Zagreb, 1912 (pretisak iz »Bogoslovske smotre«). D. NEŢIĆ, Sveti Kvirin, sisaĉki biskup, Kulturnopoviestni zbornik zagrebaĉke nadbiskupije, Zagreb, 1944, str. R. ROGOŠIĆ, Veliki Ilirik i njegova konaĉna dioba, Zagreb, 1962. F. ŠANJEK, Prilog povijesti sisaĉke biskupije, Zbornik "2000 godina Siska"
POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA Povijesni susret Hrvata s kršćanstvom spomenuo je još Toma Arhidakon (-1268), a problemom pokrštenja i oblikovanjem hrvatskoga crkvenog mentaliteta sustavno se bave gotovo svi istaknutiji povjesniĉari od »oca hrvatske historiografije« Ivana Lucića (1604-1679) do danas. U nastojanju da protjera Avare iz Ilirika, piše Porfirogenet (959), bizantski car Heraklije (610-641) zatraţi pomoć od Hrvata, koji su obitavali iza Karpata u Bijeloj ili Velikoj Hrvatskoj. Na svom putu prema jugu Hrvati slijede stari transkarpatski put uz tokove velikih rijeka, a operacije protiv Avara zapoĉinju od obala Jadrana. Uz pomoć bizantske mornarice najprije oslobaĊaju Dalmaciju a potom i ĉitav zapadni Ilirik. Pobuna i oslobaĊanje grĉkih zarobljenika, koje su Avari kao taoce drţali na podruĉju izmeĊu Drave, Save i Dunava, vezani su uz pobjedonosno nadiranje Hrvata prema sjeveru, kako se razabire iz anonimnog Ţivota sv. Demetrija (8. stoljeće).
Hrvati dolaze na Jadran kao pogani
Iako Toma ArhiĊakon u Povijesti salonitanskih i splitskih natpastira (gl. 7) istiĉe da su » propovijedanjem (nadbiskupa) Ivana i drugih solinskih natpastira voĊe Gota i Hrvata bili oĉišćeni od zaraze arijanskog krivovjerja i (uz dalmatinske) biskupije i u Slavoniji su bile ustanovljene neke biskupske crkve«, navodi splitskog kroniĉara ne nalaze potvrde u drugim vjerodostojnim povijesnim vrelima. Ćini se vjerojatnijim (da dolaze na Jadran kao pogani. Više ĉimbenika ide u prilog toj pretpostavci. Arheološki nalazi nedvojbeno potvrĊuju da Hrvati po dolasku u novu domovinu spaljuju svoje pokojnike, što nijedna kršćanska sljedba onog vremena nije dopuštala.
Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) Uz ime pape Ivana IV, koji upravlja Crkvom od 24. prosinca (?) 640. do 12. listopada 642, Anastazije Bibliotekar (oko 815-878) unosi u Liber pontificalis da je taj » po narodnosti Dalmatinac... u svoje vrijeme poslao vrlo svetog i veoma odanog opata Martina s mnogo novaca po ĉitavoj Dalmaciji i Istri radi otkupa zarobljenika koje su pogani zarobili« . Spomenuti papa dao je sagraditi »crkvu blaţenim muĉenicima Venanciju, Anastaziju, Mavru i drugim muĉenicima, za ĉije je relikvije zapovjedio da se donesu iz Dalmacije i Istre; i poloţio ih je u gore spomenutoj crkvi, blizu lateranske krstionice, do oratorija blaţenog Ivana EvanĊelista, koju je (crkvu) ukrasio (mozaicima) i obdario razliĉitih darovima«. Iz svega je vidljivo da opat Martin ide u krajeve koje su neposredno prije zauzeli Hrvati. On se nakon uspješno obavljenog posla vraća u Rim s moćima ilirskih muĉenika. Iako Anastazije Bibliotekar ne spominje ishod drugog dijela opatove misije, tj. da li je uspio u pregovorima o otkupu kršćana koje su pogani (tj. Hrvati) zarobili, ipak se moţe zakljuĉiti da je Dalmacijom i Istrom prešao bez ikakvih neprilika od strane novih gospodara. U De administrando imperio (O upravljanju carstvom) car-povjesniĉar Konstantin VII. Porfirogenet naglašava da Hrvati, koji sada stanuju u predjelima Dalmacije, potjeĉu od nekrštenih Hrvata, zvanih i 'Bijeli', koji obitavaju s onu stranu Turske (tj. Madţarske) (gl. 31). Nepoznati autor najstarije Hrvatske kronike i pisac Kraljevstva Slavena, poznat kao Pop
Dukljanin (Grgur iz Bara), naglašavaju takoĊer da su doseljeni Hrvati bili pogani.
Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških nalaza O pokrštenju Hrvata u Dalmaciji svjedoĉe i arheološki nalazi:krstionica kneza Višeslava, mramorni nadvratnik oltarne pregrade s ulomkom natpisa iz Kaštel-Sućurca, sarkofag splitskog nadbiskupa Ivana i Godeslavov natpis iz Nina. Najstarije hrvatske crkvice uz jadransku obalu i u dalmatinskom zaleĊu datiraju iz poĉetka 9. stoljeća. Arheološki materijal iz razdoblja hrvatske predromanike još uvijek nije dovoljno prouĉen i teško ga je vremenski pobliţe odrediti. Mišljenja arheologa i povjesniĉara uvelike se razilaze: dok M. Barada i D. Mandić sarkofag nadbiskupa Ivana i nalaz iz Kaštel-Sućurca stavljaju u 7. stoljeće, arheolog M.Šeper i povjesniĉarka N. Klaić smještaju ih »prije u 11. negoli u 9. st.«. Višeslavova krstionica, isklesana najvjerojatnije na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, zasigurno je jedan od najzanimljivijih spomenika iz najstarije hrvatske prošlosti iz ĉijeg natpisa saznajemo da je »napravi svećenik Ivan u vrijeme kneza Višeslava, iz poboţnosti i na ĉast sv. Ivana Krstitelja, da zagovara njega i njegova štićenika«. Mramorni nadvratnik oltarne pregrade s ulomkom natpisa, naĊen 1935. u Kaštel-Sućurcu, po svojim epigrafskim karakteristikama podsjeća na prvo stoljeće od dolaska Hrvata na Jadran (7/8. stoljeće). Sarkofag nadbiskupa Ivana iz krstionice splitske katedrale, koji, na temelju stilskih karakteristika, Lj. Karaman stavlja u 8, a F. Bulić u prvu polovicu 9. stoljeća, podsjeća da »ovdje poĉiva slabi i nekorisni grešnik nadbiskup (splitski) Ivan«. Istom razdoblju (F. Šišić) pripada vjerojatno i ime ţupana Godeslava (Godeĉaja), urezano iznad ulaza u predromaniĉku crkvicu sv. Kriţa u Ninu.
Porfirogenetovo svjedoĉanstvo Prema Porfirogenetovim navodima, Basileus Heraklije (610-641), za ĉijeg su vladanja Hrvati zaposjeli krajeve izmeĊu Jadrana, Drave i Dunava, »doveo je iz Rima svećenike, od kojih je jedan postao nadbiskup, drugi biskupi... i pokrstio je Hrvate« (O upravljanju carstvom, gl. 31). Car-povjesniĉar dovodi u vezu pokrštenje hrvatskog naroda i obnovu crkvene organizacije uz našu jadransku obalu. Porfirogenetovu vijest da ovi »pokršteni Hrvati neće ni s kim ratovati izvan svoje zemlje... jer su se zakleli sv. Petru (zapravo Papi) da neće nikada provaljivati u tuĊe zemlje, nego će radije ţivjeti u miru sa svima koji to htjednu« (ibid.) ugledni hrvatski orijentalist Stjepan K. Sakaĉ, DI, dovodi u vezu s pontifikatom pape Agatona (678-681) i njegovim izvješćem caru Konstantinu IV. Pogonatu (680) da »misionari s uspjehom djeluju meĊu novoobraćenim Langobardima, Francima, Slavenima« itd. Pod »Slavenima« naš orijentalist vidi »Hrvate«, jedini slavenski narod koji je u to vrijeme u neposrednom dodiru s kršćanstvom. Anonimni kompilator 30. poglavlja Porfirogenetova djela istiĉe da su Hrvati »oslobodivši se franaĉke vlasti... zatraţili sveto krštenje, i bili su im poslani biskupi, koji su ih pokrstili za Porina, njihova vladara«. Ovo izvješće treba zapravo staviti u razdoblje vladavine Karla Velikog, koji, u podjeli Ilirika s basileusom Mihaelom I. Rhangabeom, godine 812. preuzima vrhovništvo nad zapadnim Ilirikom, odnosno nad krajevima koji pribliţno odgovaraju današnjoj Sloveniji, Istri,i Hrvatskom primorju i sjevernoj (tada Panonskoj) Hrvatskoj. S crkvenoga gledišta, navedena podruĉja nalaze se pod jurisdikcijom akvilejskog patrijarhata i salzburške nadbiskupije,odakle u Hrvatsku pristiţu franaĉki i anglosaksonski misionari.
Opisujući oslobaĊanje Juţnih Slavena od bizantske dominacije, Porfirogenet naglašava da većina »ovih Slavena nije bila pokrštena« do vladanja Bazilija I (867886), koji »posla carskog predstavnika sa svećenicima i pokrsti sve one koji se kod naprijed spomenutih plemena (poimence navodi Hrvate, Srbe, Zahumljane, Travunjane, Konavljane, Dukljane i Neretljane) zatekoše nekršteni« (0 upravljanju carstvom, gl. 29). Za Neretljane kaţe da se zovu i Pagani. Islamskom kozmografu perzijskog podrijetla Ibn Rustih (903) poznato je takoĊer da su balkanski Slaveni primili kršćanstvo za Bazilija I, izrijekom spominjući "pleme Narentana ili Pagana, koje obitava podruĉje izmeĊu Neretve i Cetine".
Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda Pokrštenje naroda redovito nije stvar nekog iznimnog trenutka, nego mukotrpno stoljetno misionarenje i oblikovanje kršćanskog mentaliteta. Krštenje narodnih voĊa (u Hrvata se poimcnce spominju Porga, Porin, Vojnomir, Višeslav, Borna, Ljudevit Posavski itd.) i vladajućih slojeva nesumnjivo pospješuje proces kristijanizacije i poticaj je širim narodnim slojevima da prigrle kršćanstvo. Romanski kler u Dalmaciji bio je bez sumnje prvi evangelizator Hrvata. Jedan od kljuĉnih zadataka Rima jest obnova crkvene hijerarhije u opustošenom Iliriku, dekristijaniziranom zbog dugotrajnih barbarskih provala (4-6. stoljeće). Franaĉki crkveni utjecaj dolazi iz Akvileje i Salzburga, a bizantski iz Carigrada. Porfirogenetov trostruki izvještaj svjedoĉi o postupnoj kristijanizaciji Hrvata u rasponu od 7. do 9. stoljeća, tako da se u prvoj etapi s kršćanstvom susreću dalmatinski Hrvati, u drugoj njihovi sunarodnjaci pod franaĉkim vrhovništvom, a u trećoj krajevi juţno od Cetine i u gorovitim predjclima srednjovjekovne Bosne, Huma i Duklje (Dukljaninove Crvene Hrvatske).
IZABRANA LITERATURA ILIRIK U ODNOSIMA ISTOĆNE I ZAPADNE CRKVE Uništenje crkvene organizacije i kršćanstva na podruĉju Ilirika u 4-6. stoljeću od nesagledivih je posljedica za budućnost Crkve na ovom prostoru i u širem komunitarnom kontekstu odnosa Rima i Carigrada, zapadne i istoĉne kršćanske tradicije. Grĉko i latinsko stanovništvo ovih krajeva predstavlja u prvim stoljećima kršćanstva prirodnu i stvarnu vezu jedinstva Istoka i Zapada, koju će barbarske provale na više stoljeća prekinuti i na taj naĉin otuĊiti kršćane istoĉne i zapadne tradicije. Novi gospodari Ilirika, Avari i Slaveni, sijeku veze koje su u torn dijelu Evrope spajale Istok sa Zapadom. Carigrad se radi vlastite obrane od Arapa i Perzijanaca okreće prema svojim maloazijskim granicama, što je rezultiralo sve jaĉom orijentalizacijom Carigradske Crkve. I Rim je zbog provala Germana, Langobarda, Slavena i drugih izgubio mnogo od starih tradicija i rimskih obiĉaja. A jer su se stoljećima borile na razliĉitim frontovima i slijedile vlastite putove, Istoĉna i Zapadna Crkva nisu mogle izmijeniti steĉena iskustva i metode evangelizacije, koje su, svaka na svom podruĉju, primjenjivale u pokrštavanju barbarskih osvajaĉa Evrope. Ilirik je kao prirodna veza Istoka i Zapada trebao omogućiti dijalog predstavnika rimske i carigradske crkvenosti. Ilirik je, naţalost, u 6/7. stoljeću gotovo posve dekristijaniziran. Kad su u 9. stoljeću Rimska i Carigradska Crkva ojaĉale i kršćanskom civilizacijom pobijedile došljake, one su se u Iliriku opet susrele, ali kao suparnice koje je duga odijeljenost otuĊila.
D. M ANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963, str. 109-144.
F. ŠANJEK, Poĉeci kršćanstva u Hrvata, Crkva u svijetu, XI (1976) 3, str. 201-209. N.KLAIĆ, O problemu stare domovine, dolaska i pokrštenja dalmatinskih Hrvata, Zgodovinski ĉasopis, XXXVIII (1984) 4, str. 253-270. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 42-57. Poĉeci hrvatskog kršćanskog i društvenog ţivota od 7. st. do kraja 9. st., zbornik radova Drugog meĊunarodnog simpozija
o hrvatskoj crkvenoj i društvenoj povijesti, Split, 30. 9. 5. 10. 1985, izd. Crkva u svijetu, Split, 1990. -
ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA U HRVATA Prema srednjovjekovnom Ţitju sv. Ćirila, obraćenje panonskih Slavena (pa i Hrvata) otpoĉelo je u jaĉoj mjeri djelovanjem svete braće Ćirila i Metoda. Najstarija Hrvatska kronika (11. stoljeće) i Sclavorum regnum Grgura Barskog (12. stoljeće) govore o obraćenju (pokrštenju) Hrvata »po svetom muţu Konstancu (Ćirilu)«. Misionarsko djelovanje sv. Ćirila i Metoda imalo je utjecaja na sve slavenske narode, bili oni pod jurisdikcijom Rima ili pod nadleštvom Istoĉne Crkve. Podijeljeno u dvije kulturne zone, oblikovane pod utjecajem dvaju razliĉitih obreda, slavensko kršćanstvo izraţava dvije specifiĉne orijentacije evropske civilizacije u srednjem vijeku: podruĉja Hrvata, Slovenaca, Moravljana, Ĉeha, Slovaka, Poljaka i Polapskih Slavena nalaze se pod jurisdikcijom Rimske Crkve, dok Bugari, Crnogorci, Makedonci, Srbi, Rusi i dio Ukrajinaca pripadaju kršćanskopravoslavnom Istoku. Unatoĉ nekim duboko uvrijeţenim razlikama, nastalim pod utjecajem klera istoĉnog i zapadnog obreda, obje zone zadrţavaju i dosta sliĉnosti. Sve ih naime povezuje zajedniĉka slavenska podloga, sustav narodnog vjerovanja koji se saĉuvao kod svih slavenskih naroda i na svoj naĉin oblikovao njihovu viziju svijeta, nadnaravnog, ĉovjeka i društva. Iz relativno oskudnih povijesnih vrela teško je odrediti vaţnost i znaĉenje ćirilometodske baštine u crkvenoj i kulturnoj prošlosti Hrvata. Ta se baština moţe promatrati s dvaju gledišta: 1. s obzirom na doprinos slavenskih apostola pokrštavanju Hrvata, odnosno širenju kršćanske kulture na hrvatskom prostoru, i 2. gledom na glagoljicu, koja u Hrvatskoj obuhvaća tri sloja jedinstvene kulturne djelatnosti: glagoljsko pismo, slavensko bogosluţje i cjelokupnu pismenost izraţenu glagoljicom i narodnim jezikom.
Slavenski apostoli u Hrvatskoj? Pretpostavka da je put Konstantina (Ćirila) i Metoda iz Moravske u Rim vodio preko Hrvatske, napose kroz Istru, ne da se lako dokazati, ali se ne moţe ni olako odbaciti. Nema razloga ne prepostaviti da je Metod na svojim putovanjima prošao Istrom, jer je barem jedanput putovao morem, a to je svakako bilo uz našu obalu. Prvo Naumovo Ţitje (10. stoljeće) istiĉe da su Metod i njegov uĉenik Naum na proputovanju »iz Rima za Bugarsku doplovili morem do Ilirika i onda nastavili put kopnom propovijedajući vjeru«. Drugo Naumovo Ţitje svjedoĉi da se Naum pridruţio Konstantinu i Metodu »propovijedajući i uĉeći narod mizijski i dalmatinski«, odnosno da su se prognanici iz Moravske, kad su došli do Beograda, »razišli te su jedni otišli u Miziju, a drugi u Daciju i Dalmaciju i ondje naviještali rijeĉ Boţju«.
Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata U pismu kralju Tomislavu, zahumskom knezu Mihajlu, splitskom nadbiskupu Ivanu i »ĉitavom narodu koji obitava Slavoniju (Hrvatsku) i Dalmaciju«, papa Ivan X (914-928) izjavljuje da se »Kraljevstvo Slavena (tj. Hrvatska) spominje meĊu prvencima apostolske i opće Crkve« te da su, za razliku od Sasa, koji su se pokrstili u novije vrijeme, »Hrvati još od kolijevke s majĉinim mlijekom primili duševnu hranu apostolske Crkve«, pa ih zaklinje da »svoju djecu od malih nogu predaju Bogu na nauke... jer koji bi se odabrani sin Rimske Crkve, kao što ste vi, radovao prikazivati Bogu (misnu) ţrtvu na barbarskom ili slavenskom jeziku«. Deseti zakljuĉak Splitskog sabora iz 925. izriĉito zahtijeva da se nijedan biskup u Hrvatskoj one usudi promaknuti u bilo koji stupanj svetog reda ikoga tko upotrebljava (samo) slavenski jezik« te da »već zareĊenom biskupu ne dopusti sluţiti misu... osim ako bi bila oskudica svećenika«, ali i tada »samo po odobrenju rimskog biskupa«
Glagoljsko pismo i slavenska sluţba Boţja odrţat će se u Hrvatskoj unatoĉ za njih nepovoljnim odlukama splitskih sabora iz 925. i 1060. Sinoda iz 1063. »pod prijetnjom izopćenja zabranjuje da se Slaveni (tj. hrvatski glagoljaši) promaknu u svete redove ako nisu nauĉili latinski«. Na molbu senjskog biskupa Filipa 1248. papa Inocent IV. odobrava upotrebu glagoljice i slavenskog jezika u sluţbi Boţjoj, »ali samo u onim krajevima u kojima se već upotrebljavaju«. U molbi senjskog biskupa bilo je navedeno »da u Slavoniji (Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje svećenstvo dotiĉne zemlje tvrdi da ga ima još od bl. Jeronima«, a papa velikodušno izdaje traţeno odobrenje imajući na umu da je jezik podreĊen stvari, a ne stvar jeziku«. Student Sorbone i pariški profesor Juraj iz Slavonije (1415) zabiljeţio je oko 1400. da je »hrvatski biskup prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i hrvatski,misnu ţrtvu slavio ĉas na jednom a ĉas na drugom jeziku, kako je već smatrao uputnim« te da su osim njega istu povlasticu imali biskupi Krbave, Knina, Krka, Splita, Šibenika, Zadra, Nina, Raba, Osora, Senja, a isto tako i svi istarski biskupi. Godine 1905. u Rimu je objavljen posljednji misal tiskan glagoljskim slovima, a 1927. izlazi latinicom transkribirani Vajsov crkvenoslavenski misal, koji će iz javne upotrebe nestati prve korizmene nedjelje 1965. nakon provedbe odluka Drugoga vatikanskog sabora o uvoĊenju ţivih jezika u liturgiju Rimske Crkve.
Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti Akademik Branko Fuĉić, vrsni poznavatelj glagoljske epigrafike i svjetski priznati struĉnjak na tome podruĉju, tvrdi da se glagoljsko pismo u Hrvatskoj proširilo dolaskom Metodovih uĉenika iz moravsko-panonskog prostora,ali i s juga,
iz bugarsko-makedonskog podneblja. Glagoljica je u Hrvata ostavila najdublji i najtrajniji korijen i u neprekinutoj se tradiciji odrţala kao pismo svakodnevne upotrebe sve do sredine 19. stoljeća. Posljednji datirani glagoljski tekst napisan je 1864. u samostanu franjevaca trećoredaca u Glavotoku na Krku. Danas je malo komu poznato da se u srednjovjekovnoj Bosni razvijala glagoljska pismenost sve do kraja srednjeg vijeka. I kodeksi 14/15. stoljeća, pisani zapadnom ćirilicom ili bosanĉicom, pokazuju tekstološku srodnost s dalmatinsko-primorskim rukopisima i po svojoj arhaiĉnosti (npr. Zbornik krstjanina Radoslava, 1443-1461) odaju vezu s prvotnom glagoljskom pismenošću, koja je ĉuvala ćirilometodske tradi cije. Ćirilometodska baština u Hrvatskoj nije samo glagoljsko pismo nego i narodni knjiţevni jezik, jer je Hrvatska glede jezika jedina od slavenskih zemalja zapadne kršćanske tradicije u kojoj se odrţao staroslavenski jezik, pa je ta ĉinjenica, uz druge, na svoj naĉin djelovala i na oblikovanje narodnoga knjiţevnog jezika. Crkvena knjiţevnost u Hrvata bila je naime ĉvrst temelj za stvaranje svjetovne knjiţevnosti već u ranome srednjem vijeku i to ne samo za popove glagoljaše nego i za feudalce koji prireĊuju, prepisuju i ĉitaju tekstove viteške knjiţevnosti na cijelome hrvatskom nacionalnom i je ziĉnom prostoru. Glagoljica s vremenom prelazi i u podruĉje crkvene i svjetovne uprave. Pravni glagoljski dokumenti pridonose razvoju hrvatske pravne terminologije i kodifikacije obiĉajnog prava i instituta (npr. Vinodolski zakonik, 1288), ĉime se hrvatsko glagoljaštvo kao društvenopolitiĉka snaga oĉituje u otporu prema kozmopolitizmu Zapada i daje svoj udio u borbi za oĉuvanje crkvenoslavenskog jezika u bogosluţju, a taj jezik razvojem i prihvaćanjem elemenata narodnoga govora postaje jezikom hrvatske srednjovjekovne a zatim i renesansne knji ţevnosti (prof. Josip Bratulić).
Poloţaj hrvatskoga glagoljaštva na razmeđi evropskog Istoka i Zapada svakako je jedan od najizrazitijih aspekata ćirilometodske baštine u Hrvata, a hrvatska glagoljaška knjiţevnost jedini je kulturni posrednik između Rima i Carigrada i nosilac evropskog jedinstva, knjiţevnog i religioznog, koje ona crpi iz ćirilometodske tradicije i idealno namire prošlom i sadašnjem vremenu. PAPA IVAN VIII (872-882) O SLAVENSKOM JEZIKU »S pravom odobravamo slavensko pismo, koje je pronašao filozof Konstantin (Ćiril), a kojim se dostojno slavi Boga,te nareĊujemo da se istim jezikom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega Gospodina (...) Zacijelo nije protivno zdravoj vjeri i nauci ako se pjevaju mise ili ĉita sveto EvanĊelje ili boţanska ĉitanja Novoga i Staroga zavjeta, dobro prevedena i protumaĉena, ili ako se pjeva ĉitava sluţba ĉasova na tom istom slavenskom jeziku. Naime, onaj koji je stvorio tri glavna jezika, hebrejski, grĉki i latinski, stvorio je i sve ostale jezike na svoju hvalu i slavu«... Iz pisma Ivana VIII. moravskom knezu Svatopluku, lipnja 880. godine.
ĆIRIL I METOD SUZAŠTITNICI EVROPE »Moja je najdublja ţelja da-dobrotom presvete Trojice i zagovorom Bogorodice i svih svetih-otpadne sve što razjedinjuje Crkvu, narode i zemlje, a razliĉiti oblici predaja i kultura pridonesu uzajamnom nadopunjavanju u onom bogatstvu koje je plod sloţnih duša. Neka svijest o torn duhovnom bogatstvu, koje se razliĉitim putovima namrlo u baštinu pojedinih naroda evropskog kontinenta, omogući da naši suvremenici ustraju u duţnom poštovanju opravdanih zahtjeva i prava drugih naroda i u nastojanju oko mira. Neka nipošto ne sustanu pridonositi općem boljitku sviju i raditi na sretnoj budućnosti svih ljudi na Zemlji.« Iz apostolskog pisma »Egregiae virtutis« (Izvrsni kreposnici) pape Ivana Pavla II. od 31. prosinca 1980. (prev. B. Duda)
IZABRANA LITERATURA S.RITIG, Povijest i pravo slovenštine u crkvenom bogosluţju sa osobitim obzirom na Hrvatsku, Zagreb,1910 V. ŠTEFANIĆ, Tisuću i sto godina od moravske misije, Slovo, 13/1963, str. 5-42. J. BRATULIĆ, Ţitja KostantinA-Ćirila i Metodija i druga vrela, Kršćanska sadašnjost, Dokumenti 76, Zagreb, 1985. Tisuću i sto godina od smrti Metodijeve: Ćirilometodsko kulturno-knjiţevno nasljeĊe u Hrvata (zbornik), Slovo 36/1986. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 80102.
BENEDIKTINCI - GRADITELJI HRVATSKE KULTURE Iako je redovništvo općenita pojava, zajedniĉka mnogim religijama, ipak je ono posebna znaĉajka i jedan od bitnih ĉimbenika u ţivotu Rimske Crkve u prošlosti i u sadašnjosti. Kršćansko redovništvo nastaje oko sredine 3. stoljeća u predjelima juţno od Aleksandrije (Egipat), a razvija se kao anahoretizam (pustinjaštvo) i cenobitizam (ţivot u zajednici). Utemeljitelj anahoreta je Pavao iz Tebe (prema Jeronimu), odnosno Antun (251-356), dok se osnivaĉem cenobita smatra Pahomije (286-346). U hrvatskom ranosrednjovjekovlju dominira redovništvo kao ideja povlaĉenja i bijega u samoću, koje ujedinjuje općenito prihvaćeno Pravilo sv. Benedikta. Sv. Jeronim je najslavnije redovniĉko ime iz naših krajeva. Njemu dugujemo i prve vijesti o cenobijima uz našu obalu i na kamenitim dalmatinskim otocima. U Dalmaciji, Bosni i sjeveroistoĉnim dijelovima Hrvatske nalazimo tragove redovnicima sv. Bazilija: Sv. Juraj u Ko- stelcu kod Senja, Vrbas na istoimenoj rijeci u Bosni, Ĉerić kod Osijeka i samostan sv. Demetrija na Savi, dok se u zadarskim crkvama sv. Anastazije i sv. Platona liturgija obavlja na istoĉnom obredu i grĉkim jezikom.
Na Trpimirovu dvoru
U našoj historiografiji prevladava mišljenje da se utemeljenje prvih benediktinskih samostana u nas vremenski podudara s nastankom suverene hrvatske drţave. Godine 846/848. na Trpimirovu dvoru boravi uĉeni benediktinac Godescalc (Gottschalk) iz Orbaisa, koji će u svoje djelo Responsa de diversis (Odgovori na razliĉita pitanja) unijeti i jednu zanimljivost iz hrvatske nacionalne povijesti. Znajući da
ţivotinje posjeduju istanĉan predosjećaj neposrednih zbivanja, saksonski teolog predlaţe Trpimiru da pred bitku s Bugarima pomno prouĉi raspoloţenje konja. Ako su pred bitku raspoloţeni i bezbriţno poskakuju, onda hrvatski vladar moţe sa sigurnošću oĉekivati pobjedu, što se, prema Godescalcu, doista i dogodilo. Knez Trpimir 852. u Riţinicama, izmedu Klisa i Solina, gradi prvi benediktinski samostan u Hrvatskoj, a svoj ĉin opravdava u najstarijoj hrvatskoj vladarskoj povelji: »Boţjim nadahnućem potaknut, ne znajući kada će osvanuti sudnji dan i (moj) posljednji ĉas i veoma zabrinut za spas svoje duše, posavjetovavši se prethodno sa svojim ţupanima, sagradio sam pomoću Boţjom (ovaj) samostan i u nj doveo zbor braće (tj. montecassinskih benediktinaca) da me njihove revne molitve oproste od grijeha pred Bogom.« Za vladanja kneza Branimira (879-892) poznat je benediktinski opat Teudebert iz Nina, dok se u pratnji kneza Mutimira (892-910) nalazi i samostanski predstojnik Ţitalj. Prvi opat Sv.Krševana u Zadru spominje se za Tomislavova vladanja (918). Spomenuta opatija uţiva posebnu naklonost Trpimirovića. Petar Krešimir IV (1056-1073) potvrĊuje Sv. Krševanu prava na posjed Diklo, dar njegova pradjeda Krešimira II (948-969). Spomenuti posjed »ostaje ĉvrsto u rukama vlasnika (benediktinaca) i u doba (Krešimirova) sina Drţislava (969-997) i njegovih moćnih banova Pribine i Godemira i u doba Svetoslava (Suronje, 997-1000) i njegove braće Krešimira (III, oko 1000-1030) i Gojslava (1000-1020) i njegova sina Stjepana«, oca Petra Krešimira IV.
Društvena, kulturna i religiozna središta srednjovjekovne Hrvatske Desetom stoljeću pripadaju samostani sv. Andrije s crkvom sv. Marije kod Pule, sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu (975), sv. Mihovila u Istri (990), sv. Maksima na Korĉuli, sv. Mihovila u Limskoj Drazi i sv. Petronile u Primorju (oko 1000). U 11/12. stoljeću, zlatnom dobu hrvatskog redovništva, benediktinci i benediktinke imaju više od ĉetrdeset samostana, preteţno uz jadransku obalu. Ţarišta reformnog monaštva Cluny (Francuska) i Camaldoli (Italija) utjeĉu na redovniĉki i kulturni preporod hrvatskih benediktinaca. Iz tog su razdoblja opatije i samostani: Sv. Ivan u Trogiru (1108), Sv. Ivan u Medulinu (1115), Sv. Marija u Roţatu kod Dubrovnika (pr. 1123), Sv. Marija na Mljetu (1151), Sv. Mihovil u Kotoru (pr. 1166), Sv. Stjepan u Banoštoru (pr. 1176), Sv. Jakov u Dubrovniku (1222), Sv. Nikola kod Šibenika (1240), Sv. Grgur u Srijemu (1247) i drugi. Benediktinke se najprije javljaju u Istri (1044), zatim u Dalmaciji: Biograd na Moru (1060), Split (1060/61), Trogir (1064), Dubrovnik (pr. 1170) itd. Zadarski samostani sv. Mar ije i sv. Platona datiraju iz 1065. i 1070. Od ţenskih samostana osobito je znaĉajan onaj sv. Marije u Zadru, koji će zahvaljujući dareţljivosti hrvatskih vladara Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira te susretljivosti ugarsko-hrvatskog kralja Kolomana (oko 1102-1116) i ugledu prvih opatica Ĉike (Lucike) i Veĉenege postati jednim od ţarišta društvenog, kulturnog i religioznog ţivota u hrvatskom srednjovjekovlju. Opatica Ĉika zdušno podrţava grgurovski reformni pokret u Hrvatskoj, dok se Većenega odlikuje kulturom, uĉenošću i umjetniĉkim ukusom. Uz benediktince, u Hrvatskoj se potkraj 12. stoljeća pojavljuju cisterciti, koji se zalaţu za dosljednije opsluţivanje Benediktovih Pravila. Opatija sv. Marije u Topuskom (1205)
sedamdesetšesta je »kćerka Clairvauxa«, koja će, uz ostale cistercitske opatije i samostane u nas, imati vrlo vaţnu, iako još uvijek dovoljno neosvijetljenu ulogu »u kršćanskoj obnovi, gospodarskom napretku, politiĉkom ţivotu, umjetnosti i cjelokupnom procesu ukljuĉivanja Hrvatske u zapadnu civilizaciju« (I. Tomljenović).
Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga graditeljstva Promicanju pismenosti u Hrvata, ĉija su prva ţarišta benediktinski samostani, pomaţu skriptoriji poput onog u zadarskom Sv. Krševanu, u kojima se neumorno i »gratis pro Deo« prepisuju i iluminiraju knjige sakralnog i profanog sadrţaja. Uz rad tih benediktinskih skriptorija na našoj obali vezano je kaligrafsko oblikovanje karakteristiĉne forme latinskog pisma, tzv. beneventane. Uz znanstvene i literarne tekstove, iz skriptorija Sv. Krševana proizišla su remek-djela hrvatske knjiške umjetnosti: Ĉasoslov optice Ćike (oko 1070) i EvanĊelistar opatice Veĉenege (11. stoljeće), pravo remek-djelo hrvatske sitnoslikarske umjetnosti s rubnim ilustracijama i bogato ukrašenim beneventanskim inicijalima. Skriptorij Sv. Krševana ima bogatu knjiţnicu, vlastitu radionicu za izradu pergamena (officina pergamenaria) i arhiv (armarium). Neprocjenljive su zasluge benediktinaca i cistercita za razvoj romaniĉke i gotiĉke umjetnosti u Hrvatskoj. Središnji dio benediktinskog samostana predstavlja crkva, oko koje se niţu stambeni, radni i gospodarski objekti, koji su meĊusobno povezani hodnicima i dvorištima. Mnogi njihovi samostani vrhunska su arhitekturalna ostvarenja koja u sebi sadrţe bezbroj pokretnih spomenika iz podruĉja skulpture, slikarstva, knjiške umjetnosti i sakralnog obrta. Cisterciti su nosioci gotiĉke umjetnosti, a njihove skladne crkve redovito su kriţnog tlocrta s ravnim apsidama i poboĉnim kapelama, oko kojih se niţu klaustri na ĉijim su stranama stambene, radne i gospodarske prostorije.
Vrhunac romaniĉkog crkvenoga graditeljstva u Hrvatskoj predstavljaju: trobrodna i troapsidalna katedrala u Trogiru, stolna crkva u Dubrovniku, klaustar nekoć benediktinskog a kasnije pavlinskog samostana sv. Petra u Šumi kod Pazina, jednobrodna crkva sv. Marije na Mljetu itd. Ta i druga monumentalna djela sakralne umjetnosti na hrvatskom tlu grade i ukrašavaju izvrsni domaći i strani majstori poput Andrije Buvine (evanĊeoski motivi na drvenim vratima katedrale u Splitu), meštra Ota (reljefi na zvoniku Sv. Duje u Splitu), majstora Radovana (likovi s proĉelja trogirske katedrale) i drugih. Iz benediktinskih i cistercitskih arhiva potjeĉu najstariji dokumenti naše nacionalne prošlosti. Dovoljno je podsjetiti na kartular sv. Marije u Zadru, dragocjenu riznicu povelja iz razdoblja hrvatske narodne dinastije. Redovnici i redovnice sv. Benedikta vrlo su aktivni i u politiĉkom ţivotu Hrvatske. Trogirski biskup Ivan Ursini (1062-1111) savjetnik je Petra Krešimira IV. i Dmitra Zvonimira. Splitski nadbiskup Lovro (1059-1099) Zvonimirov je "duhovni otac", prijatelj i savjetnik u provedbi grgurovske reforme u Hrvatskoj. Madijevka Ĉika, opatica Sv. Marije u Zadru, posjećuje svog polubrata Petra Krešimira IV (Šibenik,1066) i kralja Dmitra Zvonimira (Knin, 1087). Iz arhivske graĊe vidi se da su i cisterciti imali istaknutu ulogu u crkvenopolitiĉkom ţivotu Hrvatske. Opatije sv. Marije u Topuskom i u Zagrebu imaju povlasticu »loci credibilis«, što znaĉi da je njihov samostanski peĉat pred javnošću osiguravao vrijednost sklopljenih ugovora i izdanih isprava. Do pojave prosjaĉkih redova (13. stoljeće) u našim se benediktinskim i cistercitskim samostanima omladinu pouĉava u ĉitanju, raĉunanju, astronomiji, pjevanju i teologiji, i to bez razlike s obzirom na društveni poloţaj njihovih roditelja.
UTEMELJITELJ KAO UZOR IZABRANA LITERATURA Povijesni lik sv. Benedikta manje je poznat od njegova Pravila, koje je sastavljeno izmeĊu 530. i 560, ali se prvi put spominje oko 620/630. Pred sam poĉetak drugoga svjetskog rata pronaĊeno je mnogo opširnije pravilo, poznato kao Regula Magistri (Uĉiteljevo pravilo), koje po svemu sudeći prethodi Benediktovu Pravilu. Benedikt, koji za sebe tvrdi da je napisao »malo pravilo za poĉetnike« (Pravilo, 73, 8), u redovniĉkom ţivotu polazi od konkretne situacije: budući da pustinjaĉki ţivot odgovara samo rijetkim pojedincima, a mnoštvo onih koji sebe smatraju redovnicima zapravo su skitnice koje slijede zov vlastite mašte, potrebno je toĉno odrediti pravila zajedniĉkog ţivota. Benedikt vertikalnom odnosu, koji povezuje redovnike s opatorn (starješinom), dodaje još i horizontalan, a taj se zasniva na uzajamnoj ljubavi kakva treba vladati meĊu braćom. Benediktovo Pravilo, koje će od 813/817. postati poveljom cjelokupnoga zapadnog redovništva, predstavlja se kao »škola u sluţenju Gospodinu«. Od sredstava povratka k Bogu preporuĉuje »šutnju«, koja omogućuje da se lakše osjeti njegov glas, i »posluh« i »poniznost«, koji su »majka i uĉiteljica svake kreposti«. Radni dan redovnika pretpostavlja molitvu, ĉitanje i razmišljanje o Boţjoj rijeĉi (lectio divina) i rad. Benediktovo Pravilo traţi da duh molitelja bude u skladu s rijeĉima koje izgovara, zabranjuje privatno vlasništvo i inzistira na ljubavi meĊu braćom. U upravljanju zajednicom za-stupljena su sva tri onodobna politiĉka sustava: monarhijski, oligarhijski i demokratski.
I.OSTOJIĆ, Benediktinci u Hrvatskoj, sv. I—III, Split, 1963. do 1965. E.PERIĈIĆ, Samostan sv. Marije u Zadru, Radovi Instituta JAZU u Zadru, 13-14/1967, str. 9-61. F.ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 58-79.
KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA
Glagoljica, koju anonimni pisac Ćirilova Ţitja (13,18) smatra »darom većim i dostojnijim negoli je sve zlato, srebro, drago kamenje i prolazno bogatstvo«, povijesno je zajamĉena u Bugarskoj, Makedoniji, Moravskoj, ali je prostorno i vremenski najdublji trag ostavila na hrvatskome nacionalnom podruĉju. Glagoljsko pismo nailazi na svestranu upotrebu u Istri, Hrvatskom primorju, sjevernoj i srednjoj Dalmaciji, ali je isto tako prisutno u Lici i Krbavi, juţnoj Dalmaciji i Hercegovini, u juţnim predjelima prostrane zagrebaĉke biskupije i na prostoru današnje bosanske krajine.
Tisućljetna tradicija U Zapadnoj Crkvi Hrvati su jedini s tisućljetnom liturgijskom tradicijom na narodnom jeziku. Od vremena narodne dinastije pa do sredine 19. stoljeća glagoljica se na najširem hrvatskom prostoru upotrebljava kao pismo kojim se prepisuju biblijski kodeksi, razliĉiti liturgijski tekstovi, djela naboţne i svjetovne knjiţevnosti, ţupske matice, knjige samostanskih raĉuna itd. Glagoljica je pismo za svakodnevno ljudsko sporazumijevanje. Glagoljskim slovima pisan je i Misal po zakonu rimskoga dvora (1483), prva hrvatskim jezikom i pismom tiskana knjiga, »pravo remek-djelo tiskarstva u Gutenbergovo doba« (J. Bratulić). Hrvatska glagoljaška knjiţevnost doţivljava svoj najveći procvat baš u doba pojave tiska. Iz glagoljaških radionica u Senju, Veneciji, Rijeci, Kosinju i drugdje tiskaju se knjiški izvanredno dotjerani misali, brevijari, evanĊelistari, priruĉnici
za propovijedanje i teološku izobrazbu glagoljaškog klera, kao i djela religiozne i profane knjiţevnosti najširega mogućeg spektra. Tijekom dugih stoljeća mnogi bezimeni popovi glagoljaši i svjetovni prosvjetitelji stvorili su od glagoljice snaţan kulturni izraz, koji će u kriznim vremenima narodu saĉuvati domaću hrvatsku rijeĉ. Neprocjenjive zasluge za procvat i afirmaciju glagoljice i glagoljaštva, ne samo na domaćem nego i na evropskom planu, imaju pojedinci poput Filipa Senjskog (13. stoljeće), Jurja iz Slavonije (1350/55-1416), Nikole Modruškog (oko 1427-1480), Blaţa Baromića (oko 14501505), Šimuna Koţiĉića-Benje (oko 1456-1536), utemeljitelja glagoljaške tiskare u Rijeci i odluĉnog branitelja glagoljaštva širom Evrope, i mnogih drugih. Tim uĉenjacima i diplomatima s kraja srednjeg vijeka valja pridodati imena Glavinića, Paštrića, Kašića, Levakovića itd. Oni su od svojih slavnih prethodnika preuzeli i nastavili misiju širenja narodne rijeĉi i obrane glagoljaških tradicija.
Glagoljaši ĉuvaju domaću hrvatsku rijeĉ U razvoju hrvatskoga glagoljaštva neprocjenjive zasluge stekli su svjetovni svećenici-glagoljaši. Ne male zasluge pripadaju i redovniĉkim zajednicama benediktinaca, franjevaca, pavlina, dominikanaca i ostalih koji su se zalagali za afirmaciju kulturnog i religioznog ţivota Hrvata u srednjem vijeku. Iako montecassinski redovnici u Trpimirovu Hrvatsku donose latinsku literarnu tradiciju, dio domaćih pustinjaka i cenobita, koji je odlukom Karla Velikog (813) prisiljen prihvatiti Benediktovo Pravilo, nastavlja u liturgiji i u svakodnevnom ţivotu upotrebljavati narodni jezik i domaće glagoljsko pismo. Na poziv ĉeškog kralja Karla IV. hrvatski će benediktinci u 14. stoljeću pokušati oţivjeti slavenske liturgijske tradicije u novoosnovanoj praškoj opatiji Emaus. Papa Klement VI. u buli utemeljenja spomenute opatije (1346) istiĉe da
»mnogi benediktinski samostani u Hrvatskoj obavljaju bogosluţje po starodrevnom obiĉaju na slavenskom jeziku«. Privrţenost benediktinaca hrvatskoj glagoljskoj knjizi potvrĊuju brojni prijevodi Benediktovih Pravila (14. stoljeće), na boţni tekstovi (Dijalozi pape Grgura), a iznimno svjedoĉanstvo predstavlja Bašĉanska ploĉa sa svjedoĉanstvom opata Sv. Lucije u Baški Drţihe »o ledini, koju dade Zvonimir, kralj hrvatski, u svoje dane Sv. Luciji«. Na spomenutoj ledini opat istoimene opatije Dobrovit sazida »ovu crkvu (sv. Lucije) sa svoje devetero braće (tj. redovnika) u dane kneza Kozmata, koji je vladao svom krajinom«.
Propovijedati hrvatskim jezikom U višestoljetnoj borbi za glagoljicu i upotrebu narodnog jezika u liturgiji nezaobilazni su predstavnici prosjaĉkih i pustinjaĉkih redova, napose franjevcitrećoreci. Oni su 1379. i 1387. s latinskog izvornika na hrvatski preveli i glagoljskim slovima ispisali dvodjelni franjevaĉki ĉasoslov. S kraja 15. stoljeća datiraju hrvatskim jezikom pisana pravila franjevaca-glagoljaša. U pripremanju glagoljaških liturgijskih knjiga na hrvatskom jeziku najzasluţniji su franjevci-trećoreci Šimun Klimantović, Petar Milutinić i Andrija Ćuĉković. Ţivot sv. Katarine, Nauk krštenski i Posvetilište Izakovo u bosanski jezik grskimi slovi (tj. bosanĉicom) sloţio je franjevac Matij Divković (1563-1631), a glagoljicom "spisane harvacki" preuredio franjevac-trećoredac Antun Depope. Zadarski dominikanci, prema jednom dokumentu iz 1706, ne bez ponosa istiĉu da se u njihovoj crkvi u Zadru, kao uostalom, i u drugim crkvama uz jadransku obalu, »već stoljećima na ilirskom (hrvatskom) jeziku obavljaju sveti (misni) ĉini, moli ĉasoslov, ispovijeda i
propovijeda«. Jog 1474. vrhovni starješina dominikanaca potiĉe Jurja Šibenĉanina i Vida Dubrovĉanina da si »naĊu drugove s kojima će poći propovijedati po cijeloj Dalmaciji i u drugim krajevima gdje se govori njihovim (hrvatskim) jezikom«.
Besplatno za siromašnu hrvatsku mladeţ Opirući se prikljuĉenju reformiranim samostanima Mletaĉke kongregacije, zadarski dominikanci pišu generalu Reda Antunu Clocheu da apostolski djeluju meĊu najsiromašnijim slojevima domaćeg puka: »Kao što se u svako doba moţe posvjedoĉiti, nag apostolski rad, koji se sastoji od dnevnog i noćnog ĉasoslova, misa, ispovijedi, propovijedi, poboţnosti krunice i drugih bogoštovnih ĉina, obavlja se na ilirskom (hrvatskom) jeziku.« Zanimljivo je istaknuti da su u to vrijeme, tj. 1706, od pedeset dva svećenika Dalmatinske dominikanske provincije, ĉak osamnaestorica (34,61 posto) stalni propovjednici i puĉki misionari u krajevima gdje se govori hrvatski. Zadarski fratri istiĉu da oni »besplatno primaju u Red siromašnu hrvatsku mladeţ, dok se u Veneciji prilikom ulaska u novicijat polagalo stotinu mletaĉkih zlatnika, što siromašni dalmatinski ţivalj ne bi mogao platiti«. Prema tome, ako bi zadarski samostan došao pod upravu Mletaĉke kongregacije, »onemogućilo bi se siromašnim Dalmatincima obući odijelo sv. Dominika, pa bi zbog toga (tj. manjka svećenika-propo vjednika na hrvatskom) mnoge one duše ostale bez sakramenata pokore i plodova Boţje rijeĉi... U nedostatku ispovjed nika i propovjednika na materinskom jeziku... obistinile bi se prorokove rijeĉi: "Djeca vape za kruhom, a nikog da im ga pruţi" (Tuţ 4,4).«
VAŢNIJE PRETPOSTAVKE O PODRIJETLU GLAGOLJICE O podrijetlu i vremenu nastanka glagoljskog pisma postoji nekoliko pretpostavki. a) Pod okriljem sv. Jeronima. U 12/13. stoljeću u Hrvata se uvrijeţilo uvjerenje da je glagoljica djelo uglednoga crkvenog nauĉitelja Jeronima iz Stridona (370--420). Spomenuto uvjerenje istiĉe i papa Inocent IV (1248): »U Slavoniji (tj. Hrvatskoj) postoji osobito pismo za koje domaće svećenstvo tvrdi da ga ima još od blaţenog Jeronima, a koristi se njime u sluţbi Boţjoj.« Uz Jeronimove rijeĉi Sofoniju da je »na naš jezik (tj. na latinski) preveo Psaltir« Juraj iz Slavonije oko 1390/95. dodaje: »Ovdje je rijeĉ o prijevodu na slavonski (tj. na hrvatski) jezik.« U prilog ovoj teoriji neki navode i svjedoĉanstvo Mavra Hrabana (784-856), koji u De inventione linguarum jedno naoko glagoljici sliĉno pismo pripisuje sv. Jeronimu. Ugledni paleograf H. Loew misli da je autor spomenu tog alfabeta Irac Virgil, opat irskog samostana Aghaboe, koji je oko sredine 8. stoljeća biskupovao u Salzburgu i bio u doticaju s istarskim i panonskim Hrvatima. b) Gotska i .migracijska« hipoteza vezana je uz pokušaj poistovjećivanja starih Hrvata s Gotima. Misao K. Grubišića (1733--1773) proširuje K. Šegvić (1945), koji inzistira na sliĉ-nosti hrvatskih svetopisamskih prijevoda s Ulfilinom Biblijom i glagoljice s gotskim runama. J. Hamm takoĊer prouĉava morfološkoleksiĉke sliĉnosti glagoljice i gotskih runa i dolazi do tzv. »migracijske« hipoteze. c) Ćirilometodska teorija temeiji se na Ţitjima Konstantina (Ćirila) i Metoda, pismu pape Ivana VIII. moravskom knezu Svatopluku (880), kronici Sclavorum regnum itd. V. Jagić i velik dio slavista drţi da je glagoljicu sastavio Konstantin Filozof (Ćiril), koji je novo pismo oblikovao primjereno slavenskom fonološkom sustavu.
d) Zapadna« pretpostavka temelji se na ideji da pismo redovito ne stvara jedan ĉovjek, nego da ono nastaje postupno kao plod razliĉitih ĉimbenika i na sliĉnostima strukture glagoljskih slova s latinskom kurzivnom minuskulom merovinškog i lombardskog tipa. Ako je vjerovati ovoj pretpostavci, glagoljica je kao pismo postojala i prije misije svete braće u Moravskoj—na podruĉju akvilejskog patrijarhata i salzburške biskupije. Zastupnici ove pretpostavke su S. Hozyusz-Hocij ( 1504-1558), P. Diels, A. B. Kartašev, W. Lettenbauer i u najnovije vrijeme M. Japundţić.
M. JAPUNĐIĆ, Hrvatska glagoljica, Hrvatska revija, XIII (1963) 4, str. 469-491. Glagoljica. Jedanaest stoljeća jedne velike tradicije (zbornik), Slovo, 21/1971. E. HERCIGONJA, Srednjovjekovna knjiţevnost, Povijest hrvatske knjiţevnosti 2, Zagreb, 1975. B. FUĈIĆ, Glagoljski natpisi, Zagreb, 1982. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 103-116.
"EPISCOPUS CHROATENSIS" BISKUP HRVATA Naziv "Episcopus Chroatensis", biskup Hrvata, prvi put se spominje 925. na Splitskom saboru, u zakljuĉcima kojega se izriĉito navodi da ninski biskup Grgur (oko 900929) prisvaja sebi naslov biskupa Hrvata. Iz saborskih rasprava proizlazi da se Grgur Ninski ne zadovoljava jurisdikcijom na podruĉju svoje (ninske) dijeceze, nego da svojata crkvenu nadleţnost nad prostranim teritorijem koji nastavaju Hrvati, dakle nad cijelom Hrvatskom, što je za ono doba svojevrsni izazov dalmatinskom (romanskom) episkopatu, koji se nije mirio s ĉinjenicom da jurisdikcija nadbiskupa nekoć slavne Salonitanske Crkve završava s granicom splitskog agera. Treba uzeti u obzir ĉinjenicu da u onodobnoj hrvatskoj drţavi politiĉku vlast dijele Hrvati-Slaveni dok je crkvena uglavnom u rukama dalmatinskih Romana (Latina), podanika Bizanta.
Ukidanje ninske biskupije Jedanaesti kanon (zakljuĉak) Sabora iz 925. inzistira "neka biskup Hrvata zna da je, kao i svi mi (tj. svi ostali biskupi Dalmacije i Hrvatske), podloţan našoj metropolitanskoj Crkvi (u Splitu)". Na Grgurovo prosvjedovanje protiv prisizanja SSplita na ninsku biskupiju sazvan je drugi po redu Splitski sabor (928), kojemu prisustvuje hrvatski kralj (Tomislav) s narodnim prvacima. Unatoĉ tome, romanski episkopat Dalmacije i Hrvatske izglašava ukidanje ninske biskupije, koja, navodno, »u starini nije imala biskupa, nego natpopa pod vlašću biskupovom«, dok se Grguru Ninskom sugerira da prihvat i jedno od nekadašnjih crkvenih središta na hrvatskom tlu: Skradin, Sisak ili Duvno (neki misle da je rijeĉ zapravo o Omišu).
Papa Lav VI, u potvrdi zakljuĉaka ovog Sabora, 928/929 ukida ninsku biskupiju kako bi »splitski nadbiskup ima(o) jurisdikcijska prava u zemlji Hrvata, kao što ih je nekoć u starini imala Salonitanska Crkva«, dodjeljujući Grguru Ninskom upravu skradinske biskupije.
Trostruko ishodište hrvatske crkvenosti Pitanje crkvene pripadnosti srednjovjekovne Hrvatske treba promatrati u perspektivi odnosa Rim-AkvilejaCarigrad, triju religioznih ţarišta preko kojih Hrvati dolaze u doticaj s kršćanstvom i koja bitno utjeĉu na oblikovanje naš ih crkvenosti u ranome srednjem vijeku. Ovisnost Crkve u Hrvata u ova tri ishodišna središta cr kvene nadleţnosti posvjedoĉena je u Porfirogenetovu d je lu O upravljanju carstvom (944-959). U poglavljima 29-31 navedene povijesno-politiĉke rasprave, car-pisac Konstantin VII. Porfirogenet i njegov anonimni nastavljaĉ opisuju pokrštavanje Hrvata iz triju kršćanskih ţarišta: dalmatinsko-primorsko podruĉje u 7/8. stoljeću pokrštavaju misionari iz Rima (gl.31); Istra i sjeverozapadni krajevi Hrvatske u 8/9. stoljeću primaju kršćanstvo pod vodstvom akvilejskog patrijarhata (gl. 30), dok juţni i jugoistoĉni, uglavnom planinski, dijelovi Hrvatske prihvaćaju kršćanstvo preko Carigrada(gl. 29). Neki su efemerni politiĉki savez kneza Zdeslava (878879) s Bizantom protumaĉili kao crkveno podlaganje carigradskoj patrijaršijskoj stolici, kojom od 877. ponovno upravlja Focije, pa je i Branimirov uspon 879. shvaćen kao »povratak Crkve u Hrvatskoj i Dalmaciji pod okriljem Rima«. Zaboravlja se pritom da povratnik Focije odrţava dobre odnose s papom. Uostalom, još je na poĉetku našeg stoljeća ugledni francuski povjesniĉar Louis Duchesne vrlo argumentirano dokazao da Carigradska Crkva do kraja 9. stoljeća nema nikakvih jurisdikcijskih pretenzija nad zapadnim Ilirikom, kao što do Focijeva prvog uspona nije imala ni nad istoĉnim, kojim Rim upravlja posredstvom solunskog metropolita. Nema dakle govora o nekom podlaganju hrvatskih krajeva pod
Crkva u Hrvata izmeĊu Rima i Akvileje Franaĉka Akvileja ima nesumnjivo, vaţniju ulogu od Carigrada u pokrštavanju Hrvata i oblikovanju crkvenosti na našem tlu. Crkveno-politiĉke veze Franaka s Hrvatskom dolaze u krizu za vladanja kneza Domagoja (864-876), koji ustaje protiv svog seniora italskog kralja Karla II. Debelog, dakle protiv Franaka u ĉijem je sastavu Istarski poluotok. Nakon kratke Zdeslavove vladavine, vezane uz politiku Bizanta, na hrvatsku politiĉku scenu dolazi Branimir (879-892). Ovaj uzurpator kneţevske ĉasti u Hrvatskoj, kojega povijest sumnjiĉi za smrt njegova prethodnika, obraća se papi Ivanu VIII (872-882) »kao dragi sin (koji) u svemu ţeli biti vjeran i poslušan svetom Petru i nama«, tj. papi, koji mu 7. lipnja 879. priznaje zemaljsku vlast (principatum terrenum) nad cijelom Hrvatskom, što u tadašnjoj politiĉkoj praksi znaĉi da je Hrvatska postala samostalnom i suverenom drţavom, jer je takvom priznaje vrhovni crkveno-politiĉki autoritet ondašnje kršćanske Evrope. Branimira papa pozdravlja kao »najdraţeg sina«, što je uobiĉajeni izraz srednjovjekovne kancelarijske prakse (ars dictandi), a ovaj zauzvrat obećaje »odanost svoju i ĉitavog svog naroda«. Sklapanjem prijateljskih i prisnih veza izmeĊu hrvatskog vladara i rimskog prvosvećenika, koji će kao drţavnici izmijeniti poslanike (880), neće meĊutim nestati svih crkvenih suprotnosti i nesuglasica u Hrvatskoj. Papa Ivan VIII. kori Teodozija, izabranog biskupa nanovo uspostavljene ninske biskupije, koji nije pošao na posvetu u Rim, nego u susjednu Akvileju.
Kod Teodozijeva izbora za splitskog nadbiskupa, papa ga ozbiljno upozorava na obvezu da doĊe u Rim po palij, a ne kao kod biskupskog posvećenja u Akvileju, jer bi u protivnom došao u sukob s »ustanovama ĉasnih otaca« i radio bi »protiv apostolske Stolice«. Sukob Rima i Akvileje u vezi s crkvenom nadleţnošću nad Hrvatskom nastavit će se i za Ivanovih nasljednika na papinskoj stolici, posebno u vrijeme pontifikata Stjepana VI (885891).
Nestanak biskupija
»biskupa
Hrvata«
i
zagrebaĉka
Naslov »biskup Hrvata«, nakon Grgura Ninskog, javlja se tek u 11. stoljeću i to kao »episcopus regni«. Neki historiĉari pretpostavijaju da je rijeĉ o nekoj vrsti dvorskog prelata. Poznata su i neka imena » hrvatskih biskupa« iz tog razdoblja: Marko (1042-1044), Rajner (1060-1066), Adam (1066. do 1067), za kojeg se zna da je bio redovnik, Anastazije (1069), Grgur I (pr. 10741078), Petar (1086) i Grgur II (oko 1089. do 1090). Anastazije je obnašao sluţbu kancelara hrvatskog kraljevstva, a Grgur I. je, prema jednom dokumentu, bio »biskup hvatskog kralja« Zvonimira (1078). . Ĉini se da se nestanak » biskupa Hrvata« iz naše crkvene povijesti uglavnom podudara s pojavom zagrebaĉke biskupije, koju je izmeĊu druge polovice 1093. i sredine 1095. utemeljio kralj Ladislav, u snazi povlastica koje je papa Silvestar II (999-1003) dao ugarskom kralju sv. Stjepanu. Razlozi toga kraljevskog ĉina poznati su iz povelje ostrogonskog nadbiskupa Felicijana Zagrebaĉkoj Crkvi (1134): »Kralj Ladislav...utemeljio (je) zagrebaĉku biskupiju, da one koje je bludnja idolopoklonstva udaljila od štovanja Boga, biskupova briga privede na put istine.« Ĉini se da je zagrebaĉka biskupija potkraj 11.stoljeća preuzela pastoralnu brigu nad velikim dijelom unutrašnje Hrvatske, dakle nad podruĉjem za koje je »biskup Hrvata« Grgur Ninski na splitskim saborima 925. i 928. dokazivao da pripadaju u nadleţnost njegove ninske biskupije.
PAPA IVAN VIII. KNEZU BRANIMIRU (oko 880) "IVAN (VIII)... uzvišenom muţu Branimiru, slavnom vojvodi i našem ljubljenom sinu.... Ĉuvši od vašeg ĉasnog biskupa Teodozija za vjeru i odanost, koje kako smo saznali gajite prema stolici bl. Petra apostola i prema našoj prvosvećeniĉkoj sluţbi... i kao što ste mi u svoje ime poslali pismo, tako neka ostane napisano u nebeskoj knjizi. Stoga odreĊujemo da vaš ljubljeni biskup po svom povratku ne propusti poslati nam svoje poslanike, koji će nas i ApostoIsku Stolicu obavijestiti o onom što nam poruĉujete, da i mi vama pošaljemo našeg poslanika (legata) pred kojim će ĉitav vaš narod obećati vjernost prema obiĉaju (Rimske) Crkve."
IZABRANA LITERATURA M. BARADA, Episcopus Chroatensis, Croatia sacra, I (1931) 1, str. 161-215. J. LUĈIĆ, Crkvene prilike u Hrvatskoj za kneza Branimira (879--892), Croatica christiana periodica, X (1986) 17, str.1-16. V. KOŠĆAK, Pripadnost istoĉne obale Jadrana do splitskih SABORA 925-928, Historijski zbornik, 3334/1980-1981, str. 291-355. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 117-131.
DMITAR ZVONIMIR (1075-1089) I GRGUROVSKA OBNOVA
Kao potomak Svetoslavića, ogranka vladarske kuće Trpimirovića, kralj Dmitar Zvonimir pojavljuje se na povijesnoj sceni najprije kao ban slavonskog dukata (vojvodstva), potom kao suvladar hrvatskog kralja Petra Krešimira IV (oko 1058 do 1074), konaĉno kao okrunjeni kralj Hrvatske i Dalmacije (1075-1089). U doba kulturnih, politiĉkih i religioznih fluktuacija na podruĉju zapadne kršćanske ekumene, kralj Dmitar Zvonimir vezuje se uz reformnu politiku pape Grgura VII (1073. do 1085), moćnog saveznika u obnovi i uĉvršćenju jedinstvene Kraljevine Hrvatske, koje drţavnopravno priznanje afirmira na meĊunarodnom planu. Zvonimirovo vladanje, utemeljeno na proklamiranim naĉelima prava i pravednosti, odlikuje se društvenom ravnoteţom, gospodarskim prosperitetom i kulturnom izgradnjom.
S pontifikatom Grgura VII, nadahnutim novom dijalektikom zbliţavanja ljudi i naroda, Zapad otkriva novu pokretaĉku snagu koja će—po uzoru na Pracrkvu—odveć materijalizirano europsko kršćanstvo usmjeriti k ostvarenju komunitarnosti i imati vrlo istaknutu ulogu osloboditelja svih potlaĉenih. U tom kontekstu treba shvatiti i Zvonimirovu » zavjernicu«, koju hrvatski vladar izriĉe u listopadu 1075 (ili 1076). U tekstu se istiĉe da je hrvatsko-dalmatinskog kneza Dmitra Zvonimira, pošto su ga narod i kler hrvatski jednodušno i sloţno izabrali za kralja, opat Gebizon, legat pape Grgura VII, "zastavom, maĉem, ţezlom i krunom u crkvi sv. Petra u Solinu uveo u upravu kraljevstva Hrvatske i Dalmacije". U znak zahvalnosti, novookrunjeni hrvatski vladar sveĉano izjavljuje da će "u svemu i svugdje ĉuvati vjernost prema Apostolskoj stolici i izvršavati što god su u ovom (hrvatskom) kraljevstvu Apostolska stolica i njeni poslanici odredili ili će odrediti".
Grgurovska obnova u Hrvatskoj Reformna gibanja na Zapadu
Opći reformi pokret u Zapadnoj Crkvi, kojemu prethodi strukturalna i moralna obnova redovništva (Cluny, Camaldoli), najprije se suĉeljava s gorućim onodobnim problemima kao što su nikolaitizam ili praksa oţenjenih svećenika i simonija ili kupovanje i prodavanje duhovnih sluţbi. Najveća zapreka grgurovskoj obnovi dolazi od laiĉke investiture. Crkva je na poĉetku drugog tisućljeća svjetovnim gospodarima priznavala pravo uvoĊenja u više crkvene sluţbe, što je u sebi objedinjavalo javnu svjetovnu (vazalsku) i crkvenu (duhovnu) sluţbu. Feudalni senior, pa ĉak i onaj koji se istiĉe primjerenim kršćanskim ţivotom i javno brani interese Crkve, u izboru biskupa i opata traţi iznad svega sebi odanog kandidata s upravnim sposobnostima. Drugim rijeĉima, kod izbora daje se kvalitativna prednost knezu-biskupu, a ne obratno, tj. biskupu-knezu.
"Zavjernica" Dmitra Zvonimira odraz je crkvenih i društ venih pr ilika u hrvatskoj drţavi. Pošto je izriĉno potvrdio svoju odanost reformatorskom papi, hrvatski se vladar obvezao da će promicati pravdu i poštivati dostojanstvo ljudske osobe. U tom smislu energiĉno će se suprotstavljati bilo kakvoj prodaji ljudi i primoravanju slobodnih na podreĊenost i ropstvo. Odriĉe se prava na laiĉku investituru, Crkvi obećaje svoju pomoć u suzbijanju simonije i nikolaitizma na hrvatskom tlu, a kao iskren vjernik i uvjereni kršćanin bdjet će nad provoĊenjem dekreta rimske (1074) i splitske (1075) sinode o ţenidbi, spreĉavati sklapanje i razvrgavanje nezakonitih brakova u doba kad su konkubinat i nezakonite veze svakodnevna pojava i kada se brak još uvijek drţi samo graĊanskom ustanovom, pa prisutnost i blagoslov svećenika nisu neophodni za njegovu valjanost.
U upravljanju zemljom obećaje da će se voditi naĉelima prava i pravednosti, da će biti oslonac obespravljenoj sirotinji i nezaštićenim udovicama i siroĉadi te da će se odluĉno protiviti svakoj neĉasnoj trgovini ljudima i to u vremenu kada se u Evropi tek nazire ideja o potrebi ukidanja ropstva. Izrabljivanje ljudske radne snage spada meĊu najveće tragedije povijesti ĉovjeĉanstva. Kršćanstvo, istina, od svojih poĉetaka propovijeda jednakost, ali u Zvonimirovo doba i u njegovu kraljevstvu ima još mnogo seoskog stanovništva bez najosnovnijih ljudskih prava i slobode.
IzmeĊu Rima i Carigrada Hrvatski kralj nalazi u papi reformatoru politiĉkog saveznika i zaštitu od potencijalnih vanjskih protivnika, o ĉemu svjedoĉi papino pismo istarskom grofu i carskom vazalu Vezelinu (1079), dok Grgur VII. u Dmitru Zvonimiru ima odanog saveznika i odluĉnog borca za provedbu religioznih reformi u Crkvi u Hrvata, energiĉnog protivnika simonije, nikolaitizma i laiĉke investiture, o ĉijoj prisutnosti svjedoĉe zakljuĉci hrvatskih nacionalnih, pokrajinskih i biskupskih sinoda u 10. i 11. stoljeću. Siromašni kler dalmatinskih gradova i naselja u kontinentalnom zaleĊu, ĉiji djelatni prostor suzuju splitski sabori 925. i 928. godine, dolazi do rijeĉi tek oko sredine 11. stoljeća u vremenu koje naoko pokazuje više razumijevanja za crkveno-slavensku liturgiju i društvenomoralne probleme. Crkvene i politiĉke vlasti toleriraju disciplinske propuste klera u zemlji s izraţenim religioznim i društvenim suprotnostima, s naglašenim romanskim i slavenskim elementima, gdje se prelamaju interesi Zapada i Istoka, Rima i Carigrada.
Otvoreni sukob Toma ArhiĊakon (1268) piše o zategnutim odnosima meĊu hijerarhijom—o ĉemu svjedoĉi sluĉaj splitskog nadbiskupa Dabrala (oko 1030-1050), optuţenog da se vlada prema obiĉajima Istoĉne Crkve— i niţim klerom, ĉije se suprotnosti oĉituju u sukobu tzv. narodnjaka i reformista. Splitski kroniĉar dovodi u vezu glagoljaškog prvaka Cededu, navodnog uzurpatora krĉke biskupske stolice, sa svećenikom Vulfom, predstavnikom protureformista u Hrvatskoj, koji je, navodno, nastojao "da se hrvatska crkva odcijepi od dalmatinske". Ne bez razloga, prof. Nada Klaić pretpostavlja da Tominu priĉu o Cededu i Vulfu treba promatrati u kontekstu sukoba izmeĊu reformnog pape Aleksandra II (1061-1073) i protupape Honorija II (1061-1064). Na sinodi u Splitu 1060. prelati iz Hrvatske i Dalmacije osuĊuju nikolaitizam i simonijske odnose meĊu klerom i zabranjuju podjeljivanje viših redova »svim Slavenima koji ne znaju latinski«, što je izazvalo buru negodovanja i otvoren sukob izmeĊu pristaša crkvene obnove i protivnika reforme u Hrvatskoj. Na strani protivnika reforme bio je niţi kler, posebno domaće seosko svećenstvo koje u liturgijskoj praksi upotrebljava narodni crkvenoslavenski jezik i glagoljsko pismo. Papinska pisma spomenutog vremena pokazuju nastojanje Rima da se u Hrvatskoj ostvare temeljne odrednice opće crkvene obnove. Reformni papa Grgur VII. šalje u Hrvatsku svog osobnog legata Girarda da se na nacionalnom saboru hrvatskih i dalmatinskih biskupa (Split, 1075) utvrde smjernice korjenite obnove klera i crkvenih struktura. Tom prigodom rehabilitirani su crkvenoslavenska liturgija i popovi glagoljaši, koje je pokrajinski sabor 1060. osudio, a papa Nikola II. godinu dana kasnije zabranio. Splitski nadbiskup Lovro, Zvonimirov duhovni otac i pouzdanik u reformnim nastojanjima, u Splitu 1075. sveĉano posvećuje Formina, biskupa oţivljene dijeceze u Ninu, gradu u kojem je stolovao "hrvatski biskup" Grgur. Pretjerano je oĉekivati od Grgura VII. i Dmitra Zvonimira da riješe stoljećima nataloţene probleme, ali je neosporno da su reformni papa i kršćanskim osjećajima proţeti hrvatski vladar, koristeći prednosti ovozemnog
ZVONIMIROVA »ZAVJERNICA« I HRVATSKI SUVERENITET Neki historiĉari (M. Kostrenĉić) vide u Zvonimirovoj »zavjercnici« politiĉki ĉin podlaganja hrvatske samostalnosti reformnom papinstvu, pri ĉemu Grgur VII. ima ulogu seniora a kralj Zvonimir podloţnog vazala. Politiĉki autoritet pape Grgura VII. odnosi se zapravo samo na grad Rim, najbliţu rimsku okolicu (Campagna romana) i nekoliko lenskih dobara Apostolske Stolice na Apeninskom poluotoku, prije svega na vojvodstva Spoleto, Sabinu i Benevent, marku Fermo i tzv. Primorsku oblast (Provincia maritima). Tim podruĉjima upravljaju knezovi (rectores), koji se zaklinju na vazalsku vjernost Apostolskoj Stolici i papi obecaju auxilium et servitium. Svjetovna vlast Apostolske Stolice ne moţe se drţati primjenom grgurovske teorije o prvenstvu papine prvosvećeniĉke sluţbe u odnosu na politiĉke prerogative evropskih vladara, barem ne onako kako je formulirano u Dictatus papae (1075), kojega sadrţaj oĉito nije bio namijenjen javnoj upotrebi, nego najvjerojatnije predstavlja promemoriju ili kazalo jedne danas izgubljene kanonske zbirke, koju je Grgur VII. napisao ili dao redigirati kao afirmaciju papinskog autoriteta a u vezi s tumaĉenjem dramatskih dogaĊaja kojih će epilog uslijediti 25. sijeĉnja 1077. u Canossi. Uostalom, papa je još kao kard. Hildebrand 1059. pisao Petru Damijanskome da namjerava sastaviti zbirku kanonskog prava (Romanorum pontificumdecreta vel gesta). Dictatus papae treba shvatiti kao pojedinaĉan pravni zahtjev Grgura VII. Od dvadeset sedam naslova samo ,tri (8, 12 i 27) razmatraju odnos papinstva prema svjetovnim vlastima, dok preostala dvadeset ĉetiri najavljuju reformne zahvate i afirmaciju papinstva unutar crkvenih redova. Istina je da Zvonimirova »zavjernica« sadrţi odreĊene izraze feudalne ovisnosti na relaciji senior - vazal. Hrvatski kralj npr. plaća pensio ili tributum (200 bizantskih zlatnika godišnje), kao što to ĉine Vilim Osvajaĉ ili danski kralj Swein Estridson, obvezuje se na povjerljivost (consilium), zaklinje na vjernost (ad fidelitatem sacramento), ali ne i na »auxilium et tuitionem«, »servitium sancti Petri«, što su tipiĉni izrazi vazalske ovisnosti, niti svoje kraljevstvo (dominium) stavlja »in ius et
IZABRANA LITERATURA L. MARGETIĆ, MeĊunarodni poloţaj Hrvatske oko 1075, godine, Zbornik Pravnog fakulteta u Rijeci, 6/1985, str. 97-110. N. KLAIĆ, Pobjeda reformnog Rima na Jadranu za pape Grgura VII (1073-1085), Vjesnik historijskih arhiva Rijeke i Pazina, 28/1985, str. 147-202. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 132-142.
ŢENA, OBITELJ I CRKVA U HRVATSKOM SREDNJOVJEKOVLJU
Ţena se javlja već na samom poĉetku hrvatske povijesti, jer, ako je vjerovati Porfirogenetu (959), Hrvate na putu u novu domovinu predvodi petero braće i dvije sestre, Tuga i Buga. Pravni instituti komunalnog sustava u hrvatskom srednjovjekovlju pravno izjednaĉuju ţenu i muškarca, iako tu ravnopravnost pred zakonom ţena mnogo teţe ostvaruje u svakodnevnom ţivotu. Ţena je vaţan ĉimbenik u obiteljskom i religioznom ţivotu Hrvata u srednjem vijeku. Znatnu ulogu ima takoĊer u društvenoj, kulturnoj i politiĉkoj povijesti Hrvatske, kao što svjedoĉe imena kraljice Jelene (976), Katarine Kosaĉa (1478), opatica Ĉike i Većenege iz ugledne patricijske obitelji zadarskih Madijevaca i »Red i zachon... (zadarskih) sestar Dominicha« (1345), najstariji hrvatski latiniĉki tekst u kojem je izraţena ljubav naših redovnica prema hrvatskom narodnom jeziku i opća teţnja za svima razumljivom religioznom literaturom.
Religioznost hrvatske ţene Poboţnost i altruizam temeljne su odrednice ţenskog odgoja u hrvatskom srednjovjekovlju. Religiozni odgoj hrvatske ţene odvija se pod okriljem laiĉkih bratstava, dobrotvornih udruţenja i svjetovnih trećih redova. Rubne bilješke starih kodeksa, notarski spisi, komunalni registri i drugi zapisi sadrţavaju velik broj podataka o hodoĉasniĉkom raspoloţenju hrvatskih ţena, koje u društvu svojih muţeva ili u organizaciji hodoĉasniĉkih bratstava iz najdubljih religioznih pobuda ili zavjetnih obveza odlaze na krajnje neizvjestan, molitvom i askezom ispunjen put u Jeruzalem, Santiago de Compostelu, Aachen, Rim, Assisi, Bari, Padovu, Loreto ili domovinska hodoĉasniĉka stjecišta Zadar, Trogir, Trsat, Olovo, Ludbreg itd.
U popisu Hrvata koji su, prema Ĉedadskom evanĊelistaru, u 9. stoljeću hodoĉastili u tamošnje furlansko svetište, uz kneza Trpimira (oko 845-864) spominje se neka Marija, zatim »iz zemlje Braslavove ţena mu Ventescela i Zelesnina ţena Hesla«, a kneza Branimira (879-892) na spomenutom hodoĉašću prati kneginja Maruša. Dok u kulturnom i politiĉkom ţivotu Hrvatske redovito sudjeluju ţene iz »visokog društva«, patricijke i plemkinje, u duhovnom dolaze do izraţaja ţene skromnijeg podrijetla ali ĉvrstog znaĉaja i duhovne zrelosti. Zanimljiv spoj skromnosti i duhovnog iskustva nalazimo u Katarine Kosić, javnosti poznatije pod imenom bl. Ozane iz Kotora (1493-1565). RoĊena je u selu Relezi, u gorovitome kotorskom zaleĊu, u trenutku kad Evropa iz srednjeg vijeka zakoraĉuje u novo, moderno doba. Nakon sluţenja u patricijskoj obitelji Buća (1507-1514), gdje je nauĉila ĉitati i pisati, dvadesetogodišnja Katarina postaje dominikanska »mantelata« (trećoredica) i dozvolom biskupa Tripuna Bisantija nastavlja ţivot kao »zazidana djevica«, najprije uz kapelu sv. Bartula a zatim do crkve sv. Pavla, gdje je sagraĊen samostan za Kotorke koje se na Ozanin poticaj posvećuju ţivotu molitve i odricanja. Askezom i ustrajnom molitvom Katarina-Ozana snaţno utjeĉe na svoje sugraĊane, a neugledni otvor njezine ćelije postao je svojevrstan prozor u svijet, neprekidno stjecište Kotorana i njihovih susjeda koji joj se obraćaju u najrazliĉitijim potrebama, traţeći savjet u rješavanju obiteljskih problema, kako izgladiti lokalne sukobe i svaĊe, sporove izmeĊu patricija i puĉana, odagnati prijeteću tursku flotu admirala Hajrudina »Barbarose« itd. I danas je kotorska "mantelata" svojevrstan simbol ekumenskog zbliţavanja na našem balkanskom prostoru.
Isto odgovara XI (1372/73) s obzirom na »Bosance koji se ţene pod uvjetom 'ako mi budeš dobra' i s nakanom da ih otpuste ako im se ne svide«. Papa istiĉe da je »ţenidba neraskidivo ţivotno drugovanje muţa i ţene s nakanom trajnog ţivljenja zajedno« te da nema »nikakve sumnje da je pod onim uvjetom (koji postavljaju Bosanci) ţenidba ništetna«. Ni u heterodoksnoj Crkvi bosansko-humskih krstjana ţena nije odveć cijenjena. Krstjani, koji u braku vide pogibelj za osobno spasenje, ţenu drţe ne samo krivcem iskonskoga grijeha (Post 3,12) nego i izopaĉenom, dok brak ne samo da vodi ĉovjeka u pakao nego je on to za mnoge već ovdje na zemlji. Kao roditeljica i majka (redovito) brojne djece, ţena je u hrvatskom srednjovjekovlju najĉešće vezana uz obiteljsko ognjište. Dok se velikaške kćeri odgajaju na kneţevskim i kraljevskim dvorovima, ţenska djeca manje imućnih graĊana i seoskog plemstva povjeravaju se odgoju kućnih uĉitelja, a za njihov odgoj u seoskoj sredini brine se obiteljski klan.
Ţena u politiĉkom i srednjovjekovne Hrvatske
kulturnom
ţivotu
S kraljicom Jelenom, ţenom kralja Mihajla Krešimira II (946-969) i majkom Stjepana Drţislava (969-997), dolazi do izraţaja uloga ţene u društvenom, kulturnom i politiĉkom ţivotu Hrvatske. Iz epitafa na njezinu sarkofagu doznajemo da je "za ţivota bila majkom kraljevstva i zaštitnicom siroĉadi i udovica", a sagradila je i kraljevskim sloboštinama obdarila crkvu sv. Stjepana i sv. Marije u Solinu (Gospa od Otoka).
Brak, obitelj i odgoj Srednjovjekovnoj Crkvi u Hrvata trebat će više stoljeća predanoga evangelizatorskog djelovanja da iz mentalita svojih vjernika izbriše slobodno poimanje ţenidbe kao privremenoga društvenog stanja, podloţnog najĉešće egoizmu i interesu muškarca, i nadomjestiti ga trajnim sakramentalnim vezom crkvenog braka. Ĉetrnaesti kanon Splitskog sabora 925. uporno zahtijeva da se »vlastite ţene ubuduće ne otpuštaju, nego jedino zbog preljuba. Ako je netko svoju već pustio, neka tako ostane.« Rimska sinoda 1059. zabranjuje sklapanje braka unutar sedmog koljena krvnog srodstva, a hrvatski biskupi već sljedeće godine predlaţu Apostolskoj Stolici da se ta restriktivna granica snizi do petog, odnosno ĉetvrtog koljena. Papa Aleksandar II (1061-1073) dopustit će da braĉni drugovi u ĉetvrtom stupnju srodstva mogu uz oprost sklopiti novi brak »ako ne mogu ili ne ţele uzdrţljivo ţivjeti«, dok se ţenidba onih u petom koljenu moţe u iznimnim okolnostima ukrijepiti. Crkva u Hrvata nastoji kod vjernika pobuditi svijest o nerazrješivosti sakramentalnog veza, koji pretpostavlja slobodan pristanak i uzajamnu ljubav do smrti jednog od braĉnih drugova. Na tu uzajamnu ljubav upućuju ţenidbeni obrasci najstarijih redakcija hrvatskih glagoljskih misala kad svećenik pita vlastelina: »Ljubiš li su gos'podiĉ'nu...« (Berlinski misal) ili puĉanina: »Junaĉe, ljubiši li su devoiku sebe za ţenu i druge...« (Roĉki misal).
Na strani ţene U nesreĊenim braĉnim odnosima Crkva redovito stoji na strani ţene, napose u sluĉajevima kada nevjerni muţ, pijanac ili neradnik ostavlja ţenu u bijedi i neimaštini, prepuštajući joj brigu ĉuvarice ognjišta i odgajateljice njihove zajedniĉke djece. Grgur IX (1235) osuĊuje obiĉaj sklapanja ţenidbe "in partibus Sclavoniae", tj. u Hrvatskoj, »pod uvjetom da se ţena (muškarcu) dopada, dok je u protivnom 'sine mutilatione membrorum' vraća njezinoj obitelji«.
Kneginja Jelena Šubić, majka bana i kralja Stjepana Tvrtka I (1353-1377-1391), budnim okom prati politiĉki uspon najvećega bosanskog vladara i pomaţe mu u drţavniĉkim poslovima. Povijesno i ljudski zanimljiv je i lik bosanske kraljice Katarine (14241478), kćerke hercega Stjepana Vukĉića Kosaĉe, uz ĉiju su ţivotnu sudbinu vezana posljednja desetljeća bosanskog kraljevstva i njegov tragiĉni završetak. Odgajana u roditeljskom domu, u ozraĉju heterodoksnih krstjana, nakon vjenĉanja sa Stjepanom Tomašem (1446) Katarina će svoju duboku religioznost nadahnjivati na franjevaĉkoj duhovnosti. Kao kraljica djeluje pomiriteljski, zaštićuje interese siromašnih, a nakon Tomaševe smrti (1461) posvećuje se odgoju svoje djece, Sigismunda i Katarine, koje će Turci 1463. odvesti u zarobljeništvo, dok će ona bezuspješno moljakati pomoć za osloboĊenje svoje porobljene domovine. Uzdizana do najviših ĉasti ili obespravljena do ropstva, ţena hrvatskog srednjovjekovlja, u svojim usponima i padovima radostima i razoĉaranjima, predstavlja simbol obiteljskog i domovinskog zajedništva nad kojim nesebiĉno i neustrašivo bdije.
TRAGIĈNE SUDBINE LIJEPO ODIJEVANJE I OTMJENO PONAŠANJE Ukus u odijevanju i otmjeno ponašanje hrvatskih ţena oĉarat će mnoge srednjovjekovne hodoĉasnike i kriţare na proputovanju kroz naše krajeve. Šimun de Semeonis, irski franjevac koji 1323. putuje uz našu obalu, primjećuje neobiĉnu nošnju Zadranki od kojih »jedne na glavi nose roţat ukras sovi nalik, druge izduţen i u obliku pravokutnika, treće opet vrlo velik i okrugao, koji je sprijeda ukrašen dragim kamenjem«. Na taj naĉin, pretpostavlja de Semeonis, »Zadranke su kao štitom zaštićene od tuĉe, vjetra, kiše i sunca«. I milanski kanonik Pietro Casola (1494) zapaţa otmjenost lijepih Dubrovĉanki, njihovu odjeću, nakit i visoko uzdignute šešire s ukrasom na vrhu, koje, istina manje otmjeno, prispodobljuje ovĉjem repu. Francuz Pierre Barbatre, graĊanin zemlje koja će stolje-ćima davati ton ukusnom ţenskom odijevanju, ispravlja Casolu naglašavajući da je rijeĉ o odjevnom predmetu od platna, s visokim ovratnikom odostraga, rascijepljenim na ramenima a sprijeda zaokruţenim. Prema bilješci toga paţljivog promatraĉa iz druge polovice 15. stoljeća »Dubrovkinje nose ili šeširić od vunenog platna s dva roga ili kapu koja podsjeća na sliĉan odjevni predmet u engleskih gospoĊica ali i na šišmiše raširenih krila.
OBESPRAVLJENIH ROPKINJA Izraz »sclavus«, rob ali i Slaven, u srednjem vijeku oznaĉuje prodaju ljudi od Baltika do istoĉnih obala Jadrana te na neki naĉin etniĉki odreĊuje stanovit tip ropstva i trgovinu ljudskom radnom snagom. Uzorak u nas udomaćenog ropstva i servilnog sluţenja opravdat će nesavjesni trgovci pripadnošću heretiĉkoj sljedbi patarena, za koje se govorilo da su bosanskog, tj. poganskog roda, daleko od kršćanske vjere. Trgovci iz naših jadranskih gradova i luka, napose Dubrovĉani, prodavat će svoje sunarodnjake u Siracusi, Palermu, Napulju, Marseilleu, Barceloni i drugim mediteranskim gradovima gdje u srednjem vijeku cvjeta neĉasna trgovina ljudskom radnom snagom. Niccolo de Poggibonsi, Konrad iz Grunemberga, Georges Lengherand, Gilles le Bouvier i drugi Evropljani koji su u 14/15. stoljeću posjetili Dubrovnik i dubrovaĉku trţnicu robova, na kojoj se » robovi prodaju poput stoke, sa zgraţanjem se sjećaju u krpe zamotanih ţena i djevojaka za koje im je bilo reĉeno da »ţive kao ţivotinje bez reda i zakona« te da potjeĉu iz »bosanskog kraljevstva gdje ima vrlo loših kršćana. Iako pojmovi »sclava«, »serva« i »ancilla« u 14. stoljeću formalno nestaju iz našega komunalnog zakonodavstva (Dubrovĉani zabranjuju ropstvo tek 27. I. 1416), ipak pod izlikom da su »bosanskog ili patarenskog roda« mnoge djevojke iz unutrašnjosti, prije svega iz Bosne i Huma, izgubit će slobodu i kao obespravljene »servae« (ropkinje) bit će prisiljene mijenjati gospodare daleko od domovine i obiteljskog ognjišta. Novija istraţivanja otkrivaju tragiĉne sudbine mnogih djevojaka iz naših krajeva, poput » Milice... iz roda bosanskoga ili patarenskoga«, za koju je kupoprodajni ugovor ovjerovljen 16. III. 1465. u juţnotalijanskom gradiću Chio, ili sedamnaestogodišnje Bosanke Vladice (Bladissa), dovedene u Messinu (Sicilija) »iz istoĉnih krajeva«, koju će njezin tadašnji gazda unovĉiti za rekordnih sedamnaest unĉi srebra. Ako se za Vladicu i moglo tvrditi da je bila »patarenka i daleko od kršćanske vjere«, njezine zemljakinje Margareta i Ana
IZABRANA L I T E R A T U R A M.PEROJEVIĆ, Ţena iz bosanske povijesti, Napredak, 12 iz 1941. i 1-2/1942. G.NOVAK - V.MAŠTROVIĆ, Kulturna baština samostana sv. Marije u Zadru, Zadar, 1968. J. LUĈIĆ, Obrti i usluge u Dubrovniku do poĉetka 14. stoljeća, Zagreb, 1979. F.ŠANJEK, Ţena u hrvatskom srednjovjekovlju, Bogoslovska smotra, LX (1990) 3-4, 176-191.
HRVATI, ARABOISLAM I ŢIDOVSTVO Ne mali broj povijesnih vrela svjedoĉi o kulturnoj i religijskoj prisutnosti ţidovstva i araboislama u hrvatskom srednjovjekovlju. Na podruĉjima uz istoĉni Jadran Ţidovi su prisutni još prije dolaska Hrvata, o ĉemu svjedoĉe kasnoantiĉki hebrejski natpisi iz Benkovca, Solina, Duklje i Osijeka.
"Charwati" u popisu naroda iz Knjige Postanka Iz korespondencije Hasdai ibn Shapruta (953), poslanika Abd al-Rahmana III. Omejevića na dvoru hazarskog kralja, saĉuvao se opis zemlje Gebalim, koju neki ţidovski povjesniĉari poistovjećuju sa srednjovjekovnom Hrvatskom. Iz istog izvora doznajemo da su poslanici kralja iz Gebalima stigli u Cordobu s darovima. U hrvatskom poslanstvu su i dva Ţidova, Mar-Saul i Mar-Joseph. Sefer Yosippon, redakcija hebrejske kronike iz 10. stoljeća, pridodaje Hrvate (Charwati!) popisu naroda iz Knjige Postanka (10, 1-5). Za Hrvate, ĉije ime dolazi neposredno iz Moravljana a ispred Zribina(?), izriĉito se kaţe da pripadaju tradiciji Dodanima (Jafeta). Arhivska graĊa iz 14. i 15. stoljeća posvjedoĉuje prisutnost Ţidova u Zagrebu, Splitu, Zadru, Rijeci i Dubrovniku. Na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće Republika sv. Vlaha postaje stjecištem španjolskih Ţidova, koji u Hrvatsku pristiţu s Iberskog poluotoka. Ti se Ţidovi odmah ukljuĉuju u društvene i ekonomske tokove. Iz tog su vremena i poznata imena ţidovskih lijeĉnika iz Portugala, Joaoa Rodrigueza de Castelo Branco i Amata Lusitanusa.
Ovaj posljednji u svom djelu Curationum medicinalium centuriae septem oduševljeno piše o Dubrovniku, njegovim uglednim graĊanima, bolestima na koje je naišao u toj pomorsko-trgovaĉkoj raskrsnici, o religiioznim i kulturnim zbivanjima i obiĉajima stanovnika grada pod SrĊem itd. U Dubrovniku djeluje i Dydacus Pyrrhus (Izaija Cohen), ţidovski lijeĉnik takoĊer iz Portugala, autor djela poznatog pod naslovom Didaci Pyrrhi Lusitani Carminum (1545). S vremenom se u nas razvija i ţidovska knjiţevnost na hebrejskom, latinskom i hrvatskom (Salomon Aaron Cohen). Dio doseljenih Ţidova prelazi na kršćanstvo. Neki će imati problema i s Inkvizicijom, uvijek sumnjiĉavom prema graĊanima drukĉijih obiĉaja.
Hrvatska u araboislamskim vrelima Od arapskih kroniĉara prvi Hrvate i Slavene uz jadransku obalu spominje Muslim al-Djarmi (9. stoljeće) u danas izgubljenom djelu o Bizantu. Njegov suvremenik Ibn Khurdadh-bih spominje ih kao neposredne susjede Bizanta. O hrvatima opširnije pišu Ibn al-Fakih (oko 903) i Ibn Rustih. Ovaj posljednji, jedan od uglednijih islamskih kozmografa, u svom enciklopedijskom djelu Al-A'laq an-nafisa (Dragocjeni biseri) istiĉe da su balkanski Slaveni pokršteni za bizantskog cara Bazilija I (867-886). Poimence spominje razliĉita slavenska plemena, a od Hrvata spominje pleme Narentana (Neretljana), koje je obitavalo podruĉje izmeĊu rijeke Cetine i Neretve. Od arapskih geografa iz 10. stoljeća zanimljiv je alMA"sudi (956), koji opisuje hrvatsku obalu prema kazivanju nekog Slavena s kojim se susreo na jednom od svojih brojnih putovanja. Valja istaknuti da izvješća starijih araboislamskih geografa nisu odveć jasna ni uvijek pouzdana. Najprecizniji je Ibn Rustih, koji vrlo paţljivo biljeţi svoje dojmove s putovanja od Soluna do Splita.
Ibn Khurdadhbih spominje nekog slavenskoga glavara koji priznaje suverenitet vladara što stoluje u gradu D.gwatah (Biograd na Moru) u zemlji Khurwat (Hrvatskoj). Ibn al-Fakih vrlo dobro razlikuje stanovnike uz Jadransko more, koje opisuje kao ljude nešto tamnije puti (vjerojatno misli na romanizirano stanovništvo uz hrvatsku obalu) od onih iz unutrašnjosti, koji imaju svjetliju boju koţe (Bijeli Hrvati?!). Al-Ma'sudi uoĉava razlike meĊu slavenskim narodima Balkanskog poluotoka, od kojih napose spominje Khurwatin (Hrvate). Al-Idrisi (al-Edrisi), koji oko sredine 12. stoljeća sastavlja zemljopis Sredozemlja po ţelji sicilskog kralja RuĊera II, raspolaţe s informacijama crtaĉa koji su razaslani širom Evrope ali i podacima nama nepoznatih arapskih putopisaca. Rezultat toga velikog pothvata je najpotpuniji zemljopis krajeva i ljudi tada poznatog svijeta, napose Sredozemlja, kao i detaljan opis Hrvatske, osobito krajeva uz jadransku obalu. Al-Idrisi zna da Istra priznaje suverenitet Njemaĉkog Carstva, a da Hrvatska (G.rwasiah) poĉinje sjeverno od Bakra (B.q.ri) i proteţe se juţno od Dubrovnika (Raghus). Taj prostor obuhvaća šesnaest gradova. Za deset kaţe da su veliki prostorno i brojem stanovnika. Osam ih napuĉuju Dalmatinci (Romani), tri Slaveni (Hrvati), a jedan (Biograd) Dalmatinci i Slaveni. Hrvatskoj pripadaju i ĉetiri otoka: Krk (pogrešno ga naziva Awsar, Osor), Cres, Rab i Pag. Na jugu od Hrvatske su još ĉetiri grada: Bar je nastanjen Slavenima, a Ulcinj, stanovnici kojega potjeĉu iz Laodiceje (Ladhkiyya), glavno je središte Sklavinije.
Hrvati u Andaluziji Pirinejski je poluotok dio srednjovjekovnoga islamskog svijeta u koji su Slaveni kao robovi dovedeni u najvećem broju. Povjesniĉar al-Maqqari navodi ih 13.750 za vladanja Abd al-Rahmana III (912-961) u Cordobi. Od velikog broja Slavena samo uz nekoliko imena dodan je naziv »al-Khurwatin« »al-Hayrawas« (Hrvat).
Neki od tih Hrvata, napose iz Dalmacije, imali su istaknutu ulogu za velikih nemira (fitna) u 11. stoljeću. Tom prigodom posebno se istaknuo Dalmatinac al-Mujahid b. Abd Allah al-Amiri. Bio je upravitelj (wali) i guverner distrikta Denia, dakle visoki oficir po ĉinu. Godine 1009. samostalno upravlja Deniom, jer središnje vlasti više nema. Nakon Denie zavladao je i Balearskim otocima. Al-Mujahid, najsposobniji od slavenskih »muluka« (vladara), uspio je utemeljiti vlastitu dinastiju predavši vlast sinu Ali b. Mujahid Igbalu al-Dawla, koji će vladati Deniom i Balearima od 1044. do 1076. Arapski povjesniĉari predstavljaju al-Mujahida kao vrlo obrazovanog zaštitnika znanosti i umjetnosti. Ibn al-Athir spominje al-Mujahidove strastvene jeziĉne i filozofske rasprave s uglednim arapskim gramatiĉarom i filozofom Abu al-Jurjanijem. Na taj naĉin taj islamizirani Hrvat i njegov sin aktivno pridonose kulturnom bogaćenju tog iznimno plodnog razdoblja. Slaven Khayran, visoki oficir i gospodar Almerije i Murcije, predaje 1028. vlast Dalmatincu Zahayru, koji će ovim podruĉjem vladati do 1038. Khayran je zidinama opasao predgraĊa Almerije, a njegov nasljednik Zahayr dodao je dvije traveje velikoj dţamiji. Te su gradnje motivirane prije svega obrambenim razlozima, ali jednako tako pokazuju odluĉnost naših ljudi da svoje ime upišu u panteon andaluzijskih graditelja.
Dalmatinac Dauhar (911-992) graditelj Kaira Podrijetlom iz Dalmacije, moţda iz Cavtata, preko Sicilije kao rob slobodnjak dolazi na dvor šiitskih Fatimida u Kairouan (Tunis). Poznatiji je pod islamiziranim imenom Djawhar b. Abd Allah. U javnosti se pojavljuje za vladanja kalifa al-Kaima (935--949). Al-Mansur ga postavlja za sekretara (al-Katib), a al-Mu'izz ga imenuje generalom (alKa'id) i povjerava mu vrhovno zapovjedništvo nad svom svojom vojskom.
Sposoban vojskovoĊa i vrstan strateg, Đauhar u više navrata pobjeĊuje nadmoćnije berberske i omejidske ĉete na sjeveru Afrike. Nakon pobjede kod Taherta (958), osvajanja Sidjilmasa i pobjede kod Feza (960), Dauhar prekida višestoljetnu dominaciju andaluških Omejida nad Magrebom. Za nekoliko mjeseci ratovanja Dauhar osvaja zemlju drevnih faraona i proširuje imperij Fatimida od obala Atlantika do rijeke Nila. Kao politiĉki i vojni upravitelj Egipta, general Đauhar se ne nastanjuje u Fostatu (alFustat), nego utemeljuje novu egipatsku prijestolnicu alKahira (Kairo), budući drugi najveći grad islamskog svijeta poslije Bagdada. U traynju 970. gradi dţamiju al-Azhar (Najsjajnija), koju sveĉano inaugurira 22. lipnja 972. Egipatski povjesniĉar al-Maqqrizi (1346-1442) spominje i natpis iznad glavnih vrata tog remek-djela arhitekture: »Dao izgraditi al-Katib Djawhar 360. go-dine po Hidţri.« Istom povjesniĉaru dugujemo i zanimljivu anegdotu o dolasku Dauhara na obale Atlantika (960): » Kad je 338. (960. po Kristu) u pobjedonosnom pohodu protiv Maroka vojskovoĊa Dauhar stigao do atlantske obale, organizirao je zajedniĉki ribolov poslije kojega je nekoliko rijetkih primjeraka iz bogatog ulova stavio u zemljane ćupove s (oceanskom) vodom i poslao ih kalifu al-Mu'izzu u Kairouan, kao dokaz da je svojom vojnom pridonio proširenju njegove vlasti sve do Velikog mora« (Atlantskog oceana). Đauhar upravlja Egiptom do 4. travnja 974, a zatim se povlaĉi iz javnoga politiĉkog ţivota i posvećuje religioznosti i dobrotvornim djelatnostima. Umire 28. sijeĉnja 992. navršivši osamdeset jednu godinu.
IZABRANA LITERATURA M. TADIN, Odnos Hrvata i Arapa u srednjem vijeku, Susreti (zbornik), sv. VI, Zagreb—Bochum, 1986, str. 74115. C. PICARD, Hrvati i slavenska sredina u Andaluziji u 10. i 11. stoljeću, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 211-218. F. ŠANJEK, Dalmatinac Djawhar (oko 911. — 28. 01. 992.) utemeljitelj Kaira, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 219-223.
HRVATI I ZNANOST U EVROPSKOM SREDNJOVJEKOVLJU Herman Dalmatin (oko 1110.- ps.1154.) Malo se uĉenih ljudi hrvatskog srednjovjekovlja moţe pohvaliti znanstvenim ugledom Hermana Dalmatina, jednog pionira evropske i hrvatske znanosti u vremenu koje prethodi pojavi sveuĉilišta i priprema znanstvenu renesansu kršćskog Zapada. O oduševljenju mladog Istranina, koji za sebe kaţe da je roĊen u srcu Istre, svjedoĉe njegova studijsko-znanstvena putovanja: od jadranskih ţala do La Manchea, od Seine do Eufrata, uzbudljiv povratak s Istoka uz sjeverno Sredozemlje do obala Španjolske, plodonosna spisateljska djelatnost s obje strane Pirineja, od rijeke Ebra do Toulouse i Beziersa. Hermanov znanstveni rad karakteristiĉan je za razdoblje u kojem kultivirani pojedinci pokazuju veliko zanimanje za astrologiju-astronomiju, filozofiju, matematiku, medicinu i korisna praktiĉna saznanja kao što su zakoni statike, osnove zemljomjerstva i metode izraĉunavanja kalendara. S dvadesetak samostalnih djela, kompilacija i prijevoda Herman je dao znatan doprinos poznavanju prirodne filozofije i egzaktnih znanosti u Evropi. Njegov znanstveni opus karakteriziraju ozbiljnost i skromnost. Prema vlastitom priznanju, izraţenom u više navrata, Herman iskreno priznaje da je svoja djela predstavljao javnosti tek poslije dugih i vrlo temeljitih prouĉavanja. S puno znanstvenog poštenja istiĉe da je u spise ugradio mnoga saznanja stare mudrosti, iako mu se ĉini da nije uvijek postigao uvid u cjelinu. Naš uĉenjak ĉvrsto vjeruje da se tajne svemira mogu kriti promatranjem i ljudskim razumom, a da gibanje zvijezda moţe protumaĉiti mnoge prirodne pojave i dogaĊaje. Zato će u knjizi O bitima (1143) nebeska bića (anĊele) podijeliti u deset nebeskih sfera, pripisati im odreĊen utjecaj na ljude, ali im ne daje kozmiĉku ulogu, vjerojatno da ne bi došao u sukob s filozofskoteološkim stavovima kršćanstva. Razumljivo je i njegovo zanimanje za studij astronomije kojim se bavi u Španjolskoj (1138-1141): »Ako neki ĉovjek uspije ovladati astronomijom, ništa mu više neće biti
Uzbudljivo putovanje od Pariza do obala Eufrata i Sredozemljem do Španjolske U historijskoj graĊi Herman je predstavljen nadimcima: Dalmata (Dalmatinac), Sclavus (Slaven), de Carinthia (iz Koruške, jer Istra u njegovo vrijeme upravno potpada pod marku Korušku »Svetog rimskog carstva germanskog naroda«), Secundus (Drugi, za razliku od jedno stoljeće starijega benediktinskog uĉenjaka Hermana Hromog) itd. Prve elemente znanja stekao je u rodnoj Istri, koju u prijevodu Abu Ma'sharova Uvoda u astronomiju (1140) dijeli na Primorsku, Planinsku i Središnju, najvjerojatnije u nekoj benediktinskoj samostanskoj školi. Sa svojih studija u Chartresu i Parizu Herman će ponijeti u ţivot intelektualistiĉki optimizam, koji pretpostavlja dinamiĉku interpretaciju svemira. Nakon završenog studija »artium« (slobodnih vještina), pod vodstvom Thierryja iz Chartresa, jednog od najuĉenijih ljudi onoga vremena, Herman će s engleskim prijateljem Robertom iz Kettona 1135. poći na dugo i uzbudljivo putovanje po zemljama sjevernog Sredozemlja i Bliskog istoka, sve do obala Eufrata. Anonimni engleski kroniĉar druge kriţarske vojne (1147) pribiljeţio je ciljeve njihova putovanja na Istok: »Robert iz Kettona, Englez po imenu i narodnosti, nakon studija (slobodnih) umijeća stvorio je odluku posjetiti prekomorske zemlje. Proputovavši dakle Galiju, Italiju, Dalmaciju i Grĉku, stigao je napokon u Aziju gdje je, uz ne mali napor i ţivotnu opasnost, meĊu Saracenima, najokrutnijoj vrsti ljudi, izvrsno ovladao arapskim jezikom. Poslije toga je morskim putem doputovao u Španjolsku, te se uz rijeku Ebro dao na studij astrologijskog umijeća zajedno s Hermanom Dalmatinom, nerazdruţivim pratiocem na svom velikom putovanju«.
U Španjolskoj se dva prijatelja bave studijem astrologije-astronomije, u prvom redu na temelju arapskih tekstova, koje su, prema izjavi Petra Ĉasnog (1142), kao vrsni poznavaoci arapskog jezika temeljito istraţili u knjiţnicama Arapa na Iberskom poluotoku i iz njih izvadili djela koja raspravljaju o knjiţevnosti i znanostima (iz pisma clunyjevskog opata prijatelju Bernardu iz Clairvauxa). U knjizi O bitima (2-3) Herman podsjeća Roberta na duga zajedniĉka bdijenja i naporni studij, koji im je otvarao i »najskrovitije riznice arapskog znanja«.
Hermanov znanstveni rad U kratkom ali vrlo plodnom razdoblju izmeĊu 1138. i 1143. Herman je napisao, preveo i protumaĉio dvadesetak djela od znaĉenja za opći napredak znanosti i kvalitetniji studij »artium« na Zapadu. De essentiis (O bitima), rasprava astrološkokozmografskog karaktera, najdotjeraniji je Hermanov izvorni rad. Lijepo su primljeni i njegovi znanstveni eseji i kompilacije: Liber imbrium (oko 1140/41; o kratkoroĉnoj i dugoroĉnoj vremenskoj prognozi), De indagatione cordis, De occultis (ps. 1140; astrološki spisi s opisom planeta i njihovim utjecajem na ĉovjekov ţivot, De circulis, Da invenienda radice (pr. 1143; o izraĉunavanju udaljenosti svemirskih tijela) itd. Prijevodima Euklidovih Elemenata (1140?), Abu Ma'sharova Uvoda u astronomiju (1140), al-Khwarizmijevih Tablica (1140/43), a napose najstarijom latinskom redakcijom Ptolemejeve Planisfere (1143), uĉenjak iz Istre ušao je u krug rijetkih evropskih znanstvenih prevodilaca koji oko sredine 12. st. utiru putove sustavnom prouĉavanju egzaktnih i prirodnih znanosti na Zapadu.
Herman Dalmatin svoje znanstvene pretpostavke temelji na promatranju i iskustvima Indijaca, Kaldejaca, Babilonaca, Egipćana, Ţidova, kao na novijim arapskim prouĉavanjima. U svojim brojnim prijevodima Herman više teţi za smislenošću i jasnoćom, katkad i na štetu jeziĉne vjernosti. Tako u šestoj knjizi Uvoda u astronomiju, u kojoj Abu Ma'shar odreĊuje konstelaciju nebeskih tijela u zvijeţĊu Djevice, naš uĉenjak arapski izraz »adre nedefa« (lijepa djevojka) prevodi s »ĉista djevica«, odnosno »djevica bez ljage«, dodajući u rubnoj bilješci zanimijivo tumaĉenje: »(Ĉista djevica) što svojim prsima hrani djeĉaka, kojega neki narodi nazivaju Isus, a mi ga po grĉkom (!) zovemo Krist.« Ovom slobodnijom interpretacijom arapskog izvornika naš uĉenjak je Abu Ma'sharov tekst uĉinio prihvatljivijim za kršćane, koji u »djevici bez ljage« vide Isusovu majku Mariju. Ova Hermanova interpolacija ušla je u srednjovjekovni Roman o Ruţi i pridonijela uspostavi blagdana Marijina uznesenja u Zapadnoj Crkvi. Preko Abu Ma'shara naš se uĉenjak upoznao s Aristotelovim filozofskoetiĉkim sustavom, iako, kao uvjereni chartresovac, svoje poglede na svijet ne temelji toliko na umovanju filozofa iz Stagire koliko na koncepcijama njegova uĉitelja Platona, ĉije ideje o »duši svijeta« zastupa filozofska škola u Chartresu. Herman se trudi da njegovo uĉenje ostane unutar granica kršćanskog pravovjerja, što i dokazuje svojim filozofsko-teološkim razmišljanjima o Bogu, Trojstvu, Kristovu utjelovljenju itd. Nezaobilazan je i Hermanov udio u konstituiranju latinskog tzv. Toledskog korpusa tekstova o islamu. Na inzistiranje Petra Ĉasnog da se Zapad suĉeli islamu »ne s oruţjem, kao što to ĉine kriţri; ne fiziĉkom silom, nego snagom razuma; ne mrţnjom, nego ljubavlju«, Herman s arapskog prevodi dva kraća spisa O Muhamedovu podrijetlu i mladosti (1142) i O Muhamedovoj nauci (1142), sudjeluje s prijateijem Robertom na prevoĊenju Kur'ana (1142/43), a neki mu pripisuju i prijevod oveće Saracenske kronike.
Hermanov literarni opus nesumnjivo je velik doprinos znanstvenom i kulturnom preporodu Zapada u 12. i 13. stoljeću, o ĉemu svjedoĉe i brojni rukopisi našeg uĉenjaka rasprostranjeni diljem Evrope. Iz predgovora i uvodnih napomena Hermanovih rasprava saznajemo da je našem uĉenjaku neobiĉno stalo da njegovi radovi naiĊu na povoljnu ocjenu profesora i prijatelja u Chartresu, prije utemeljenja Pariškog sveuĉilišta najutjecajnijem kulturnom središtu kršćanskog Zapada. Herman je osobito poĉašćen da svoje brojne radove moţe podastrijeti kritiĉkom sudu magistra Thierryja iz Chartresa, » istinskom ocu latinskih studija«, na kojega se uĉenjak iz Istre ugledao i pokušao ga nasljedovati.
HERMANOVA PREVODILAĈKA TEHNIKA Herman Dalmatin pripada generaciji vrsnih prevodilaca, podjednako vještih arapskom i latinskom jeziku, koji su Zapad obogatili brojnim znanstvenim djelima arapskih i grĉkih autora i na taj naĉin pripremili neophodne preduvjete za kulturni i znanstveni preporod Evrope u 12. i 13. stoljeću. Herman pripada krugu znanstvenih prevodilaca kao što su Platon iz Tivolija (aktivan u Barceloni, 1134-1145), Gerard iz Cremone (djeluje u Toledu, 1187), Leonard »Fibonacci« iz Pise (oko 11701240), Jordan de Nemore-Saksonac (1237) i komentator Euklidovih Elemenata Campanus iz Novare (13. stoljeće). Prevodilaĉka tehnika Hermana Dalmatina kvalitetno nadmašuje rezultate dotadašnjih prevodilaca. Na takvu tvrdnju upućuje nas Petar Venerabilis, koji 1144. piše svom prijatelju Bernardu iz Clairvauxa da je posao na prevoĊenju Kur'ana najprije povjerio obraćenom Ţidovu Petru iz Toleda, kojemu je pridruţio svog osobnog tajnika Petra iz Poitiersa. Budući da prvi, koji izvrsno poznaje arapski jezik, nije bio dovoljno vješt latinskome, Petar iz Poitiersa imao je zadatak da ispravi gramatiĉki nepravilne i stilski nedotjerane reĉenice i tako »poljepša« konaĉnu redakciju. Rezultat njihova zajedniĉkog nastojanja nije zadovoljio clunyjevskog opata, pa se on odluĉio za novcem skupo plaćenu struĉnost Hermana Dalmatina i Roberta od Kettona. Naš uĉenjak, na glasu kao dobar poznavalac arapskog i latinskog jezika, nije se u prevoĊenju sluţio dvjema tada uobiĉajenim metodama: kod prve jedan prevodi (arapski) izvornik na ţivi (najĉešće španjolski) jezik iz kojega drugi prevodilac stvara latinsku verziju; kod druge se izvorni tekst neposredno prevodi na latinski, a zatim se glasno ĉita pred dobrim latinistom, koji ispravlja nejasne reĉenice i poljepšava latinsku stilizaciju. Ovu drugu metodu primjenjuju Petar iz Toleda, obraćeni Ţidov vješt arapskom jeziku, i njegov imenjak iz Poitiersa, dobar latinist.Konaĉni rezultat tog prijevoda nije zadovo Ijio opata iz Clunyja, koji, vidjeli smo, uz novĉanu nagradu angaţira Hermana Dalmatina i Roberta od Kettona.
Hermanova prevodilaĉka tehnika pretpostavlja izravni prijevod jedne te iste osobe. Naš uĉenjak je još 1138. s arapskog na latinski preveo traktat Fatidica ţidovskog astrologa Sahl ibn Bishra. Dvije godine kasnije Herman je dovršio drugu Iatinsku verziju Abu Ma'sharova djela Introductorium maius in astronomiam. Kvalitetu tog prijevoda s glosama potvrĊuje jedanaest danas poznatih srednjovjekovnih kodeksa i izdanja iz 1489, 1495. i 1506. godine. Unatoĉ manjem udaljavanju od literarnog smisla, Hermanov prijevod Introductoriuma, kao što to pokazuju novija istraţivanja Amerikanca Richarda Lemaya, ispravlja mnoge oĉite pogreške svog prethodnika Ivana iz Seville i vrlo ĉesto pojašnjava nejasne i teško razumljive reĉenice. Naš se uĉenjak redovito oslanja na literarno i znanstveno najdotjeranije arapske predloške, koje po mogućnosti usporeĊuje s najboljim postojećim latinskim prijevodom. Kod prevoĊenja Euklidovih Elemenata Herman se sluţi dotjeranom al-Hajjajevom arapskom redakcijom i latinskom verzijom Adelarda od Batha.
IZABRANA LITERATURA F. ŠANJEK, Na izvorima evropske i hrvatske znanosti: Herman Dalmatinac, Pandţićev zbornik, Bamberg, 1988, str. 251-270. Herman Dalmatin. Rasprava o bitima, Istra kroz stoljeća 53, Pula 1990 (vidi uvodne rasprave F. Šanjeka, A. S. Kalenića, Ţ.Dadića i F. Zenka).
HRVATI I KRIŢARSKI POKRET U našoj podsvijesti, obogaćenoj plodovima literarnog stvaralaštva i holivudskim filmskim spektaklima, kriţarski ratovi (11-13. stoljeće) predstavljaju jednu od velikih epopeja ljudske povijesti. Uspomena na te davne dogaĊaje preobrazila je i sam naziv tih potresnih i za,povijest kršćanstva odluĉnih zbivanja u smislu »pothvata u ime jedinstvenog ideala protiv zajedniĉkog neprijatelja«. Naziv »kriţarski ratovi« javlja se tek u novije vrijeme. Akteri samih dogaĊaja nazivali su se »crucesignati«, kriţem obiljeţeni Kristovi vojnici. Srednjovjekovna vrela govore jednostavno o »putu u Jeruzalem« ili o »putu do Boţjega groba«. Poput ostalih i kriţari se smatraju »hodoĉasnicima sv. Kriţa«. Kriţarski su ratovi zapravo vojniĉka hodoĉašća ĉijim sudionicima pape udjeljuju duhovne i vremenite povlastice i odreĊuju im cilj: oslobaĊanje Kristova groba u Jeruzalemu od muslimanskih Seldţuka.
Poziv pape Urbana II.
Do poĉetka drugog tisućljeća kršćanske ere na Bliskom istoku vlada odreĊena ravnoteţa. Bizantu pripada Mala Azija, egipatski Fatimidi upravljaju Sirijom, a bagdadski Abasidi vladaju u Iraku i Perziji. Osvajanjem Damaska (1076) Seldţuci dovode u pitanje mir u Palestini, kamo od prvih desetljeća 11. stoljeća hodoĉaste brojni kršćani u nadi da će na Kristovu grobu postići oproštenje grijeha. Povod kriţarskim ratovima treba traţiti u solidarnosti Zapada da pritekne u pomoć ugnjetavanim kršćanima na Istoku. Vaţnu ulogu imaju i društveno-ekonomske datosti: demografska eksplozija evropskog stanovništva, nedostatak obradivih površina, ekonomski napredak i potreba za proširenjem trţišta.
Pokretaĉ kriţarskih ratova papa Urban II (1088-1099) misli prije svega na obnovu Crkve, njezin ugled u svijetu i sjedinjenje crkava. Otvorenom Saboru u Piacenzi (1095), na kojem papa najavljuje borbu protiv simonije i raskola, prisustvuje, ĉini se, i delegacija Aleksisa I. Komnena (1081-1118) s molbom da Zapad pomogne Bizantu povratiti maloazijske posjede da zajedniĉki oslobode Svetu Zemlju od Seldţuka. 18. studenoga 1095. iz Clermont Ferranda Urban II. apelira da oni »koji su se borili protiv kršćana u svojim privatnim ratovima okrenu oruţje protiv nekrsta i tako do pobjede dovedu pravednu stvar. Neka oni koji su se dosad borili protiv svoje braće i rodbine ubuduće upere oštricu svog oruţja protiv Barbara.« A drugi kanon Sabora u Clermont Ferrandu obećaje »svakomu tko bude išao u Jeruzalem, zbog poboţnosti i radi oslobaĊanja Crkve Boţje, da će mu se taj put uraĉunati kao pokora za grijehe i propuste«.
Osam kriţarskih vojni Sabrani iz najrazliĉitijih krajeva Evrope, plemići, profesionalni vojnici, trgovci, seljaci, pastiri i bezdomnici, voĊeni krilaticom »Bog to hoće« (izraz potjeĉe od Petra Pustinjaka, propovjednika kriţarskih ratova), oduševljavali su se oslobadanjem Kristove zemaljske domovine od nekršćana. Najĉešći smjer kretanja tih brojnih armada, koje su odavale sliku neorganiziranosti a nerijetko i nasilništva, bile su stare rimske ceste kroz Panonsku nizinu ili teško prohodni putovi kroz Istru i Dalmaciju, odnosno plovni put Jadranom uz hrvatsku obalu. Redovito se uzima osam većih vojni. U prvoj je osloboĊen Jeruzalem (15. srpnja 1099) i uspostavljeno Latinsko Carstvo na ĉelu s Godefroyem de Bouillon. Drugu kriţarsku vojnu (1147-1149) propovijeda sv. Bernard, glasoviti crkveni pisac i opat Clairvauxa, a vode je njemaĉki car Konrad III (1138-1152) i francuski kralj Ljudevit VII (1137-1180). Neuspjehu kumuje bizantski car Manuel I. Komnen (1143-1180). 4. srpnja 1187. mladi kurdski voĊa Sa- Iah-ad-Din (Saladin) u bici kod Hattina kršćanima preotima Jeruzalem.
Treća je vojna poznatija po protagonistima negoli po voj-niĉkom uspjehu. U razdoblju od 1189. do 1197. vode je Fridrik I. Barbarosa (1152-1190), Rikard Lavljeg Srca (1189. do 1199) i francuski kralj Filip II. August (1180-1223). Ĉetvrta je uperena protiv Bizanta (1198-1204). Tom su prigodom kriţari razorili Zadar (1202) i predali ga Veneciji. Utemeljeno je Latinsko Carstvo u Carigradu (1204-1261), koje je produbilo mrţnju kršćanskog Istoka prema Zapadu. Petu kriţarsku vojnu zajedniĉki vode Leopold Austrijski i hrvatsko-ugarski kralj Andrija II (1217-1221). U šestoj (1228— 1229) diplomatskom vještinom cara Fridrika II (1212. do 1250) kršćanima su vraćeni Betlehem, Nazaret i Jeruzalem (ugovor u Jaffi, 11. II. 1229). Sedmu (1245-1250) i osmu (1263. do 1270) poveo je francuski kralj Ljudevit IX. Sveti protiv Egipta i Tunisa, ali bez ikakva uspjeha. U meĊuvremenu su kršćani definitivno izgubili Jeruzalem (1244). Valja spomenuti i miroljubiv pokušaj Franje Asiškog, koji nastoji doći u dodir s egipatskim sultanom al-Kamilom s vjerom i ljubavlju kao jedinim oruţjem. Sultan ga je prijateljski primio. Bilo je i pokušaja organiziranja tzv. djeĉje kriţarske vojne (1212/13), jer je prevladalo uvjerenje da odrasli ne uspijevaju zbog svoga grešnog stanja. Oko 1250. organiziran je pohod »malenih«, tj. kriţara sastavljenih od seljaĉke sirotinje i pastira, koje srednjovjekovna latinska terminologija naziva "pueri". Višeznaĉnost tog pojma povjesniĉari 18. i 19. stoljeća pretvaraju u nepostojeću »djeĉaĉku kriţarsku vojnu«.
Kriţari i Hrvatska Osim efemerne pete kriţarske vojne (1217-1221), u kojoj sudjeluje hrvatsko-ugarski kralj Andrija II, uz ne baš veliki odaziv domaćeg plemstva, teško je povijesno utvrditi s kakvim su ţarom Hrvati sudjelovali u pokušajima oslobaĊanja Kristove domovine i osiguranju brojnih hodoĉasnika koji su preko naših krajeva putovali na Bliski istok. Najstariji i ujedno najopširniji zapis o putovanju kriţara kroz Hrvatsku dugujemo Rajmundu d'Aguilersu, kapelanu tuluškoga grofa Rajmunda, koji u svojoj Knjizi o putu u Jeruzalem opisuje prolaz juţnofrancuskih kriţara kroz Hrvatsku. Oni su na poĉetku prosinca 1096. iz Friulija došli u Istru i proslijedili hrvatskom obalom te su već u sijeĉnju 1097. stigli do Skadra, gdje se tuluški grof susreo s kraljem Bodinom. Rajmund d'Aguilers istiĉe da se Hrvatskom putovalo punih ĉetrdeset dana. Posluţivši se biblijskim izrazom da je rijeĉ o »pustoj i brdovitoj zemlji bez putova«, pripovjedaĉ izjavljuje da tri tjedna nisu vidjeli ni ţivotinje ni ptice, a još manje ljude: oni su bili napustili svoje nastambe povukavši se u šume i na litice, odakle su napadali one koji bi zaostajali. Jednog dana se i tuluški grof našao okruţen neprijateljskim domorocima. Prijelaz preko Dinarskih Alpi zimi, s brojnom vojskom i hodoĉasnicima, oĉito nije bio nimalo privlaĉiv. Kriţari pod zapovjedništvom tuluškoga grofa Rajmunda nisu putovali uz obalu, nego kroz unutrašnjost, preko kraških polja, što nije bio uobiĉajeni put za prijelaz preko Balkanskog poluotoka. Redovito se putovalo uz obalu, a u Draĉu bi se uzela rimska Via Egnatia, koja je kroz unutrašnjost vodila do Carigrada. Anonimni sudionik prve kriţarske vojne, koji prati kriţare iz Burgundije i Lotaringije, u pjesmi Put Karla Velikog u Jeruzalem (oko 1100) istiĉe da su oni na putu do Bizanta proputovali Bavarskom i Ugarskom te da su prije ulaska u Grĉku dugo putovali Hrvatskom, prolazeći mnogim šumama i proplancima.
Razaranje Zadra (1202) Tek 1202. ponovno nalazimo Hrvatsku (franc. Esclavonie) u opisima Villehardouina i Roberta Clery u vezi s opsadom Zadra. Clery istiĉe da je »grad Zadar vrlo lijep i pun svakojakog bogatstva«, a Villehardouin da je »Zadar u Slavoniji (Hrvatskoj) i da spada meĊu najutvrĊenije gradove na svijetu«, tako da je teško naći »ljepši, utvrĊeniji i bogatiji grad od Zadra«. Mnogi od kriţara po razorenju Zadra (1202) radije su napuštali vojsku nego tu proveli zimu. Jog jednom, moţda u znak odmazde, Hrvatska se pokazala negostoljubivom kriţarima, što svakako nije bio poticaj novim trupama da se odluĉe za prijelaz tom zemljom. Baš naprotiv, brojni hodoĉasnici i putnici koji izmedu 12. i 15. stoljeća putuju uz našu obalu, ostaju zadivljeni ljepotom okoliša, materijalnim i kulturnim bogatstvom hrvatskih gradova, plemenitošću i srdaĉnošću njihovih stanovnika, o kojima s oduševljenjem pripovijedaju Šimun de Semeonis, Lengherand, Feliks Fabri, Barbatre, Gilles le Bouvier, Konrad iz Grunemberga i drugi.
~i ~
VITEŠKI REDOVI U HRVATSKOJ Viteški redovi templari i ivanovci predstavljaju ostvarenje kriţarskog duha Zapada. Templare ili »siromašne Kristove vitezove« organizira Hugues de Payns (1119) s ciljem da brane sveta mjesta i njihove posjetitelje. Organizirani samostan (commanderie) obuhvaća vitezove i štitonoše, braću pomoćnike i svećenike duhovnike. Templari ostvaruju u isti mah redovniĉki i vojniĉki poziv, dva najpopularnija zvanja u srednjem vijeku. Idejnim zaĉetnikom ivanovaca ili »reda milosrdne braće sv. Ivana« smatra se Girardo iz Amalfija (1048), ali je njihov stvarni organizator Rajmund de Puy (1120). Dolazak templara u Hrvatsku stavlja se u vezu s diplomatiĉki sumnjivom ispravom Bele II. iz 1138. U nas su prisutni u Sv. Grguru u Vrani, Sv. Jurju u Senju, Beli kod Varaţdina, Zagrebu, Pakracu, Našicama, Boţjakovini itd. Svoje vojniĉke vrline iskazali su u bici na Šaju (1241), a istaknuli su se i kao graditelji crkava, utvrda, mostova itd. Nakon ukidanja templara na Saboru u Viennei kod Lyona (1312), templarski posjedi u Hrvatskoj dolaze u ruke ivanovaca. Prvi spomen ivanovaca u našim krajevima datira iz 1184. godine, kada im ninski biskup Matej dodjeljuje crkvu sv. Petra u Bojišću. Poznati su im samostani u Marĉi, Glogovnici itd. Ivanovci su imali istaknutu ulogu u crkvenom, društvenom i politiĉkom ţivotu srednjovjekovne Hrvatske. Više vranskih priora obnaša bansku ĉast. Tako Ivan od Paliţne upravlja ivanovcima (1378-1391) i Hrvatskom (1386) u najsudbonosnije doba naše srednjovjekovne povijesti, a Trogiranin Petar Berislavić, biskup, kraljev kancelar, diplomat i za Mleĉane »Dalmatinac i nag neprijatelj«, pobjednik je u mnogim bojevima s Turcima (1520).
POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I RELIGIOZNOG ŢIVOTA IZABRANA LITERATURA G. NOVAK - V. MAŠTROVIĆ, Povijest Vrane, Zadar, 1971. L. DOBRONIĆ, Viteški r-edovi templari i ivanovci u Hrvatskoj, Zagreb, 1984. J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji (Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, str. 27-39.
Na poĉetku drugog tisućljeća kršćanstva, nakon izjalovljenih milenaristiĉkih išĉekivanja »kraljevstva Duha Svetoga«, na podruĉju Zapadne Crkve dolazi do pokušaja korjenite obnove društvenih i religioznih struktura. Novost u društvenom i politiĉkom smislu predstavlja pojava gradskih općina s kolegijalnom upravom. GraĊanin je novi tip ĉovjeka koji na budućnost gleda neovisno o feudalnim strukturama. U gradanskoj sredini naglašavaju se individualizam i teţnja za uspjehom bez obzira na cijenu.
Osporavatelji »u ime evanĊelja« U novonastajućem društvu nisu rijetki neuspjesi koji osobito pogaĊaju sezonske radnike i ne mali broj bezdomnika. Crkva se promatra kao ustanova koja feudalnom društvu daje etiĉku inspiraciju i osigurava mu temeljne društvene funkcije: odgoj, školstvo, administraciju, informacije (novosti se najlakše propagiraju u crkvama). Njezini prelati imaju ne samo lenske beneficije nego i politiĉke odgovornosti. Protiv hijerarhijskih povlastica u Crkvi ustaju mnogi egzaltirani propovjednici "religije bez klera i kleriĉke dominacije": -Flamanac Tanchelm, Bretonac Eon de l'Etoile, Petar de Bruys, Henrik iz Lausanne, Arnold iz Brescie i drugi. Mnogi osporavatelji »u ime evandelja« preporuĉuju ĉitanje Svetog pisma, napose Novoga zavjeta, ljubav prema evandeoskom siromaštvu, zajedništvo po uzoru na Krista i apostole, traţe slobodu propovijedanja za svakoga, osporavaju »svijet koji prolazi« i osuĊuju svaku ispraznost. »Evangelizam« je lajtmotiv svih onih koji »grgurovsku reformu« ţele provesti do kraja. Treba meĊutim postaviti oštru granicu izmeĊu ortodoksnog evangelizma, kao što su tzv. siromašni katolici, humilijati i barem u poĉetku naši bosanskohumski krstjani, i heterodoksnih pretjerivanja koja će završiti izvan crkvenog zajedništva, a ĉiji su protagonisti katari, valdezi, fraticellijevci i drugi.
Laiĉka bratstva u Hrvata
Glavni nosioci religiozne obnove u 12. stoljeću bill su svjetovnjaci. Prema jednom kroniĉaru onoga vremena bilo ih je »koji su ţivjeli unutar samostanskih zidina kao posluţitelji kanonika ili redovnika. Drugi su opet kao izolirani celibatarci, vezani uz samostanski ţivot svojim radom i dobrima, sudjelovali u duhovnom ţivotu redovnika. U treću kategoriju spadali su oţenjeni ljudi, koji su prakticirali zajedništvo u koje su nerijetko bili ukljuĉeni svi stanovnici pojedinih naselja.« Ovakav naĉin zajedništva treba shvatiti dvostruko, tj. kao relativno udaljenu vezu s nekim samostanom ili kao svakodnevno povezivanje obitelji u zajednicu bez zadrţavanja osobnog vlasništva. U nas su povijesno zajamĉena takva bratstva zajedniĉara svjetovnjaka na nekadašnjem benediktinskom posjedu Suhovara kod Zadra i u srednjovjekovnoj Bosni i Humu. Zemljišta koja su obraĊivali dali bi im u zakup uz simboliĉnu najamninu samostani (redovito benediktinski) ili kaptoli. Tako zdruţene obitelji nazivaju se bratstvima (lat. fraternitates ili consortia), za razliku od kasnijih laiĉkih bratovština (lat. confraternitates). Pojedini ĉlanovi bratstva polaţu zavjete na zajedniĉki ţivot, osobno siromaštvo i poslušnost kolektivno izabranim starješinama, a bill su obvezni na moljenje »jutarnje«, dok su umjesto drugih liturgijskih ĉasova recitirali »Oĉe naš«. Po ĉestom moljenju »Oĉenaša« istiĉu se bosanskohumski krstjani (13-15. stoljeće). Ĉlanovi bratstava su obvezni na odredenu apstinenciju, koja nije smjela narušavati zajedniĉki rad, a mogli su nositi oruţje (defenzivno i ofenzivno) i obavljati razliĉite funkcije od općeg društvenog znaĉenja. Te »poluredovnike« neki nazivaju i penitentima. U svakom se laiĉkom bratstvu u nas stavljaju u zajednicu novac, zemlja, alat i stoka. Neka bratstva drţe i hospicije, kao što to za bosansko-humske krstjane svjedoĉi Dubrovĉanin Benko Kotruljić (Cotrugli). Na ĉelu je bratstva upravitelj (lat. minister ili magister), koji se bira na odreĊeno vrijeme, ovisno o sposobnosti. O duhovnim potrebama bratstva brine se jedan ili više svećenika, koji meĊutim ne sudjeluju u upravi bratskih zajednica.
Sveĉano obećanje
Papa reformator Inocent III (1198-1216) pokušava statutarno oblikovati ova laiĉka bratstva i pribliţiti ih redovniĉkom naĉinu ţivota. U torn smislu na poĉetku 1203. šalje u Bosnu legata Ivana de Casamare pred kojim će predstavnici tamošnjih krstjanskih bratstava 8. travnja na Bilinom polju kod Zenice i 30. travnja na Kraljevskom otoku (Czepelu) sveĉano obećati »u ime sviju koji pripadaju (njihovu) bratstvu« da će »imati svećenike, koji će u nedjelje i na blagdane ĉitati svetu misu, slušati ispovijedi i davati pokore (...) bdjeti će da ţene, koje budu pripadale njihovu bratstvu, ţive odvojeno od muškaraca, kako u spavaonicama tako i u blagovalištu (...) da unaprijed neće primati nekog oţenjenog ili neku udatu, osim ako se ovi (braĉni drugovi) prethodno uzajamnim dogovorom obaveţu na uzdrţljivost«. Ne treba pritom zaboraviti da su tzv. dvostruki samostani, s muškim i ţenskim dijelom zajednice, bili nerijetka pojava onoga vremena na tlu Zapadne Crkve. Sliĉan je dogovor papa Inocent III. postigao u juţnoj Francuskoj sa siromašnim katolicima Duranda iz Huesce (1207) i u sjevernoj Italiji s humilijatima Bernarda Primma (1210). Leksiĉka podudarnost Bilinopoljske abjuracije upućuje na strukturalnu sliĉnost zajednica bosansko-humskih krstjana sa siromašnim katolicima i humilijatima.
Traţenje »znakova vremena« Ova krstjanska bratstva, jer se i zajedniĉari iz Suhovare nazivaju kršćanima baš kao i pripadnici laiĉkih bratstava iz Bosne i Huma, ĉine nam se mnogo bliţima negoli vrijeme koje nas od njih rastavlja. I oni su poput današnjih baziĉnih zajednica nastojali da evanĊelje postane ţivotna stvarnost ĉinilo im se da to neće postići bez konstituiranja novih zajednica koje bi se s uspjehom suprotstavile strogo institucionaliziranom feudalnom kršćanstvu. Zato su s toliko poleta traţili i otkrivali »znakove vremena« i nastojali u svakodnevnom ţivotu ostvariti vrednote Kristove evanĊeoske poruke. Ohrabruje ĉinjenica da je u hrvatskom srednjovjekovlju bilo pokušaja obnove društveno-religioznog ţivota u kojima svjetovnjaci (laici) imaju istaknutu ulogu i predstavljaju vaţan oslobodilaĉki ĉimbenik u odnosu na odveć materijalizirane i krute sakralnopolitiĉke tvorevine feudalnog kršćanstva. Proţeti izvornim apostolskim ţivotom i ohrabreni evanĊeoskom porukom, bosansko-humski krstjani će nakon dvoipostoljetnih lutanja zadrţati odluĉnost da se vrate jednostavnosti i ĉistoći prvotnog kršćanstva i iskonske Pracrkve-zato se i meĊusobno nazivaju »krstjanima i krstjanicama koi su svete vere apostolske«, kako će ih u suton »Crkve bosanske« u svojoj oporuci nazvati »gost« te Crkve Radin Butković iz Seonice (1466).
RJEĈNIK HETERODOKSNIH SLJEDBI ALBIGENZI (fr. Albigeois), naziv za pripadnike juţnofrancuskih katarskih crkava Albija (odatle naziv), Agena, Carcassonne i Toulouse. ARRIANA HAERESIS (arijansko krivovjerje), uobiĉajeni srednjovjekovni naziv latinskih teologa za neomanihejski pokret na podruĉju Zapadne Crkve. BOSANSKO-HUMSKI KRSTJANI, religiozni pokret u srednjovjekovnoj Bosni koji je teţio k povratku na izvornu kršćansku praksu u duhu evanĊeoskog siromaštva i zajedništva. Latinski kontroverzisti 13./14. stoljeća usporeĊuju ih s manihejcima, katarima i patarenima, a historiografi 19./20. stoljeća s bogumilima. BOGUMILI, sljedbenici umjerenih dualista nastalih na bugarsko-makedonskom podruĉju u 10. stoljeću. U vrijeme kriţarskih ratova utjeĉu na heterodoksna gibanja u Italiji i na jugu Francuske. Po njima se i juţnofrancuski katari nazivaju Bugrima (les bougres). DUALIZAM (dvopoĉelništvo), uĉenje po kojem cijelom stvarnošću upravljaju dva prvotna i nesvediva poĉela. Od dvaju posve opreĉnih stvarnosti, duhovne i tjelesne, strogi ili radikalni dualisti (mazdeisti, manihejci, pavliĉani i strogi katari) izvode poĉelo dobra ili svjetla, koje priznaju tvorcem duhovnog svijeta, i poĉelo zla ili tame, koje drţe zaĉetnikom tvarnog svijeta. Ublaţeni ili umjereni dualizam (bogumili, patareni) poĉelu zla priznaju vremenski ograniĉenu upravu nad ovozemaljskom materijalnom stvarnošću. FUNDAGIAGITI (gr. founda, kesa, torba), naziv za dualistiĉke krivovjerce u Bizantu, koji su se raspoznavali po koţnim torbama u koje bi stavljali milodare. U Makedoniji muslimane nazivaju torbešima. KUTUGERI (lat. cutis, koţa, torba; gerere, nositi), pristaše dualistiĉkog krivovjerja u Bizantu. Patrijarh Genadije II.
Scholarios (1453-1459) kutugerima naziva krstjane iz zemlje humskog hercega Stjepana Kosaĉe. KATARI (grĉ. katharoi, ĉisti), naziv za pripadnike dualistiĉkog krivovjerja u srednjem vijeku. Izraz »catharus« pobliţe oznaĉuje pripadnike sljedbe koje se ĉlanovi dijele na slušaĉe (audientes), vjernike (credentes) i savršene (perfecti). U ove posljednje ubrajaju se kršćani (prov. crestia, bos. krstjani) i dobri ljudi (lat. boni homines, bos. dobri muţje). MANIHEIZAM, sinkretistiĉka nauka Perzijanca Manija ili Manesa (216-277), koji na dualistiĉku gnozu nadovezuje elemente Zoroastrove religije, budizma i kršćanstva. Maniheizam pretpostavlja dvostruku stvarnost: temeljno je poĉelo svakog dobra bog, duh ili svjetlost, dok je poĉelo zla Ċavao, materija ili tama. MESALIJANCI (sir. messalein, oni koji mole), pripadnici mezopotamske sljedbe iz 4. stoljeća koji molitvu drţe jedinim sredstvom spasenja. U vjerskom uĉenju pribliţuju se kršćanskim dualistiĉkim sljedbama, dok u moralnom ţivotu zastupaju indiferentizam. Zovu ih i euhitima. PATARENI, pojam neodredenog znaĉenja koji u kontroverzistiĉkoj literaturi 13./14. stoljeća redovito oznaĉuje pristaše dualistiĉkog krivovjerja. Dubrovĉani patarenima nazivaju bosansko-humske krstjane. PAVLIĈANI, strogo dualistiĉka sljedba, nastala u 7. stoljeću u Armeniji, koja zastupa strogi dualizam. Pod utjecajem pavliĉana, koje je u 10. stoljeću bizantski car Ivan I. Tzimiskes (969-976) naselio oko Plovdiva u Traciji, dolazi do pojave bogumilizma. VALDEZI, sljedba lyonskog trgovca Petra Valdesa (12. stoljeće) koja se zalaţe za povratak evanĊeoskom siromaštvu i obnovi kršćanskog ţivota po uzoru na Pracrkvu. Na valdezima se inspiriraju reformatori 14.16. st. John Wyclif, Jan Hus, Martin Luther, Jean Calvin i drugi.
CRKVA BOSANSKO-HUMSKIH KRSTJANA IZABRANA LITERATURA J. ŠIDAK, Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb, 1975. F. ŠANJEK, Dualistiĉko-evangeliĉki pokret u 13. stoljeću u svjetlu Sacconijeve »Sume o katarima i leonistima« (1250), Bogoslovska smotra, XLVI (1976) 3, 285-305. M. BRANDT, Izvori zla. Dualistiĉke teme, Zagreb, 1989.
Unatoĉ mnogima za historiografiju još uvijek neriješenim spornim pitanjima o podrijetlu, strukturama i religioznom uĉenju »krstjana« srednjovjekovne »Crkve bosanske«, neosporno je da ona izrasta iz pokreta za obnovu religioznog ţivota i pobjedu evanĊeoskih ideala Pracrkve nad posvjetovnjaĉenim feudalnim kršćanskim koncepcijama na prijelazu iz kasnog u razvijeni srednji vijek (12./13. stoljeće). Latinski teolozi, koji u 13. i 14. stoljeću polemiziraju s predstavnicima Crkve bosanske, predbacuju im odreĊena doktrinarna »zastranjivanja« (npr. umjereni dualizam), ali nikada ne nalaze zamjerke njihovu strogom moralnom ponašanju. HETERODOKSNE ZAJEDNICE UZ HRVATSKU OBALU U duhu općih smjernica Trećega lateranskog sabora (1179) i osude »svih krivovjeraca, katara i patarena«, splitska nacionalna sinoda 1. svibnja 1185. iskljuĉuje iz crkvenog zajedništva »sve krivovjerne sljedbe i njihove pomagaĉe koji napadaju Rimsku Crkvu i njezinu nauku«. U aktima katarskog sabora, odrţanog u svibnju 1167. u dvorcu Saint-Felix-de-Caraman nedaleko od Toulouse u juţnoj Francuskoj, meĊu sedam (katarskih) crkava Azije« spominje se takoder »Ecclesia Dalmatiae« (Dalmatinska Crkva), što je ujedno najstariji spomen krivovjeraca dualistiĉke orijentacije u nas. Pojašnjenje nam daje talijanski inkvizitor Anselmo Aleksandrijski u svom kratkom spisu O poĉetku i izvoru dualistiĉkog krivovjerja u srednjem vijeku. Autor izvodi dualizam od Perzijanca Manesa (Manija), opisuje njegovo širenje u Maloj Aziji i Bizantu, od Carigrada do Tracije, ne izostavljajući ni njegov prodor na podruĉje zapadne kršćanske ekumene: »Poslije (utemeljenja katarske Grĉke crkve u Carigradu) Franci (tj. kriţari druge kriţarske vojne, 1147-1149) naĊu tamo (tj. u Carigradu) ovu sljedbu. Kad su brojem ojaĉali, ovi krivovjerci izaberu sebi biskupa koji se prozvao 'biskup Latina'. Zatim su neki iz Slavonije, tj. iz zemlje koja se i
Krivovjerje u Bosni Prve vijesti o pojavi heterodoksnog kršćanstva u Bosni stiţu u Rim od zetskog despota Vukana Nemanjića. Njegovo pismo registrirano je »druge godine pontifikata« Inocenta III tj. izmeĊu 22. II. 1199. i 21. II. 1200. Vukan otkriva papi da je »u zemlji ugarskog kralja (Emerika) poĉelo preotimati maha ne malo krivovjerje«, na koje su zavedeni »ban Kulin s ţenom i sestrom, udatom za preminulog humskog knez Miroslava, te s više svojih roĊaka i preko deset tisuća kršćana« (tj. katolika). Iako se pobliţe ne odreĊuje narav krivovjerja, crkvene graĊanske vlasti prouĉit će sluĉaj i predloţiti rješenje. Papa Inocent III. obraća se ugarsko-hrvatskom kralju Emeriku optuţujući Kulina da je dao »sigurno utoĉište i zaštitu ne malom broju patarena, koje je splitski nadbiskup Bernard ne davno otjerao iz Splita i Trogira« (11. X. 1200). Štoviše, »plemeniti muţ Kulin, ban bosanski, poštuje ove krivovjerce više od samih katolika, nazivajući ih naprosto (antonomasice) kršćanima«. U pismu naslovljenom na splitskog nadbiskupa Bernarda i svog legata u Hrvatskoj i u Bosni Ivana de Casamare (21. XI. 1202), isti papa tvrdi da u »zemlji bana Kulina ima mnogo ljudi, koji su jako osumnjiĉeni i teško ozloglašeni (kao pristaše od Crkve) osuĊenog katarskog krivovjerja«. Ne smatrajući se pozvanim ulaziti u teološku problematiku, ban Kulin moli Apostolsku Stolicu da u Bosnu pošalje legata, kompetentnog u ovim stvarima, koji će njega i njegove podanike ispitati i pouĉiti u spornim pitanjima. Legat Ivan de Casamare, koji dolazi u Bosnu zimi 1202./1203. godine, uvjerava predstavnike optuţenih krstjana u neophodnost da svoj naĉin ţivota ozakone pred najvišim crkvenim forumom. Konaĉno, 8. II. 1203. na Bilinom polju uz rijeku Bosnu (Zenica), pred papinim legatom, banom Kulinom, predstavnicima crkvene i graĊanske vlasti i brojnim narodom, »prvaci onih ljudi koji se u Bosni na poseban naĉin nazivaju povlasticom kršćanskog imena (...) u ime svih koji pripadaju (njihovom) bratstvu«, a bili su ozloglašeni kao raskolnici i oklevetani kao pristaše manihejske sljedbe (!), unaprijed se odriĉu krivovjerja i raskola, uz ĉvrsto obećanje da će ubuduće djelovati u zajedništvu s Rimskom Crkvom, poštujući njezinu nauku i obiĉaje (disciplinu).
Ivan de Casamare predlaţe Apostolskoj Stolici da se novim biskupom u Bosni imenuje neki Latin, uz sugestiju da bi za poboljšanje crkvenih prilika na prostranom podruĉju bosanske drţave trebalo utemeljiti tri ili ĉak ĉetiri biskupije. Inocent III. ţeli uspostaviti crkvenu ravnoteţu u Bosni sukladno metropolitanskim pravima dubrovaĉkog nadbiskupa, koji 1206. posvećuje Dragonju za bosanskog biskupa. Povijesno zajamĉena imena Dragonjinih prethodnika Vladislava (oko 1141), Milovana (1151), Radogosta (1171) ili nasljednika Bratoslava (izmeĊu 1212. i 1232) ukazuju na glagoljašku i ćirilometodsku tradiciju bosanske crkvenosti sve do tridesetih godina 13. stoljeća. Papu posebno raduje lojalnost Kulinova sina.
Crkva bosanska Nema sumnje da krstjani Bosne i Huma nastoje nasljedovati primjer prvih kršćanskih zajednica, ali zbog kritika kleriĉkih institucija i otpora protiv plaćanja crkvene desetine, njiihova plemenita nastojanja nailaze na nerazumijevanje crkvenih foruma i osudu svjetovnih vlasti, a oni sami-pod utjecajem mnogo radikalnijih valdenza i katarsko-patarenskog pesimizma-poĉet će se udaljavati od katolicizma pa i samih izvora kršćanstva. Otpor krstjana pospješit će necrkvena ali stvarna politiĉka prisizanja ugarskog dvora protiv sve izraţenijih pokušaja osamostaljivanja srednjovjekovne Bosne, kojemu će unutrašnja religiozna previranja i napetosti posluţiti kao povod za kriţarske ratove protiv Bosne. DogaĊaji nadolaze jedan za drugim. Potkraj 1221. Akoncij, legat Apostolske Stolice u Hrvatskoj, poslan je u Bosnu "gdje brojni krivovjerci i prevratnici (subversores) javno nauĉavaju i otvoreno iznose svoje zablude". Njega zamjenjuje kaloĉki nadbiskup Ugrin (1225), koji protiv krivovjeraca u Bosni pokreće kriţarski rat, ali se mora zadovoljiti tek neznatnim uspjehom u predjelima Soli i Usore. Rješavanje »gordijskog ĉvora« crkvenih prilika u Bosni povjereno je Jakovu de Pecoraria, naslovnom kardinalu-biskupu od Preneste, koji 1233. smjenjuje bosanskog biskupa narodnog imena pod optuţbom da je »bez obrazovanja, sklon krivovjercima i simoniji«, a na upraţnjenu bosansku biskupsku stolicu dovodi Ivana iz Wildeshausena, provincijala ugarskih dominikanaca, od kojega se oĉekuje latiniziranje bosanskog kršćanstva. S novim biskupom u Bosnu dolaze dominikanci, koji se na terenu »posvećuju propovijedanju i raspravama s krivovjercima te mnoge od njih i njihove pristaše privode istinama vjere (...) a one, koji uporno odbijaju vratiti se, Kolomanovi su sluţbenici predali ognju« (Petar iz Bodroga, OP, pr. 1259.). Oruţana obrana katoliĉkog pravovjerja protiv heterodoksnih uĉenja u Bosni posluţit će kao izlika hercegu Kolomanu za oruţani upad u zemlje bana Mateja Ninoslava (1233. do 1234). Unatoĉ tolerantnom stavu prema krivovjercima, ban Ninoslav istiĉe svoju pravovjernost i utjeĉe se »zaštiti sv. Petra i Apostolske Stolice« (10. X. 1233). Saveznika nalazi u bosanskom biskupu, koji, ogorĉen Kolomanovim spletkama i postupcima kriţara, traţi od pape da ga razriješi od upravljanja bosanskom biskupijom jer ga »ratni napori nepodnosivo tište«. Grgur IX. na njegovo mjesto dovodi Ponsu (26. IV. 1238) za ĉije uprave bosanska biskupija
Godine 1291. dominikancima će se pridruţiti franjevci, pa će pripadnici dvaju prosjaĉkih redova najprije zajedno, a nakon meĊusobnog spora o inkvizicijskim pravima (13271330) franjevci će sami nastaviti misiju oĉuvanja katoliĉkih tradicija na ovom prostoru. Tijekom 14. i 15. stoljeća bosanski banovi i kraljevi zalaţu se za uzajamnu tolerantnost katolika i krstjana. Za duge vladavine Tvrtka I (1338-1391) franjevci uspješno djeluju meĊu krstjanima. Ove posljednje progoni kralj Stjepan Tomaš (1443-1461), koji, oĉekujući razumijevanje Zapada za borbu protiv Turaka, svoje nekadašnje uĉitelje i sumišljenike stavlja pred dvostruki izbor: ili da se vrate Rimskoj Crkvi i katolicizmu ili da napuste granice bosanskog kraljevstva. Mnogi se tada odluĉuju za zemlje hercega Stjepana Kosaĉe. U novije vrijeme bosansko-humske krstjane dovodi se sve ĉešće u vezu s nastankom islamskog supstrata meĊu stanovništvom današnje Bosne i Hercegovine. Ovom problematikom bave se mnogi historiĉari islamske kulture (Tayyib Okić, Nedim Filipović, Muhamed Hadţijahić), ali i drugi (Dominik Mandić, Jaroslav Šidak, Srećko M. Dţaja). U islamizaciji Bosne treba razlikovati a) prijelaz na islam bosanske vlastele od b) islamiziranja bosanskog puĉanstva. Nakon pada Bosne (1463) proces islamizacije podjednako zahvaća pristaše Crkve bosanske, katolike i pravoslavne. Nikola Modruški sugerira da je Bosna pala izdajom krivovjernih krstjana. Jedan turski izvor iz 1465. pripisuje Korvinovo preotimanje Jajca izdajom »patarena koji su bili prigrlili islam«. Ivan Kapistran piše papi Kalistu III (1455) da »bosanski krivovjerci patarenske vjere, koji rado slušaju rijeĉ Boţju i obraćaju se na katoliĉku vjeru (...) radije umiru bez vjere nego da prihvate vjeru Rašana«, tj. pravoslavlje, a toboţnji masovni prijelaz krstjana i njihovih pristaša na islam osporava i odluka mletaĉkog Senata, koji u oţujku 1466, sa šezdeset glasova »za« i sedam »protiv«, izglasava gostu Crkve bosanske Radinu Butkoviću da »s pedeset do šezdeset osoba svoje sljedbe i svoga zakona« preseli na teritorij »Serenissime«. U ovom pitanju objektivni povjesniĉar mora postaviti granicu izmeĊu kontinuiteta Crkve bosanske kao religioznog društva i ostataka krstjanskog vjerovanja, koje se u narodu odrţalo i nakon propasti njihove Crkve, makar
Biblija bosansko-humskih krstjana Crkvena organizacija i nauk bosansko-humskih krstjana Prema oporuci gosta Radina (5. I. 1466), pripadnici Crkve bosanske dijele se na »krstjane i krstjanice (...) koi su svete vere apostolske«, tj. one koji su primili »duhovno krštenje«, na vjernike »koi greha ne ljube« te su se ustrajnom molitvom i vjeţbanjem u siromaštvu i uzdrţljivosti pripremali za prijem meĊu »prave krstjane i prave krstjanice« i na »mrsne ljude«, koji su pripadali zajednici vjernika Crkve bosanske u širem smislu jer zbog vezanosti uz zemaljska dobra nisu bili spremni uĉiniti odluĉujući korak, nego su svoju odluku ostavljali za kasnije, najĉešće za ĉas smrti. Odlomak bosanskog EvanĊelja tepaĉije Batala Santića (1393) naglašava da ovaj »biše mnogo dobr' dobrim' ludem'«, tj. predstojnicima (hijerarhiji) Crkve bosanske, i »mnogo slavan' dobrim' krstjanom'«, aluzija na poloţaj koji je imao meĊu vjernicima spomenute Crkve. Crkva bosanska ima i svoje predstojništvo. Na ĉelu hijerarhije nalazi se biskup, koji je ujedno djed, tj. vrhovni starješina svih krstjana i krstjanica. Njemu asistiraju strojnici, gosti i starci. Gost je po ĉasti prvi do djeda, a brinuo se o propovijedanju i u djedovoj odsutnosti predsjedao liturgijskim skupovima, dok je starac bio na ĉelu krstjanske zajednice (hiţe).
Djed krstjana-biskup Crkve bosanske Djed ili biskup Crkve bosanske uţiva nepodijeljen ugled ne samo meĊu krstjanima nego i u društvenom i politiĉkom ţivotu srednjovjekovne Bosne. Njegov ugled poznat je talijanskim patarenima i juţnofrancuskim katarima. U 14. i 15. stoljeću predstavnici Crkve bosanske daju polovicu ĉlanova drţavnog vijeća (sabora), stavljaju potpise na najvaţnije dokumente, iako se ne zaklinju, nego u skladu sa svojim vjerskim uvjerenjem daju samo svoju »poĉtenu rieĉ«. Rezidencija bosanskog djeda bila je u istom razdoblju »locus credibilis«, gdje se parafiraju i pohranjuju vaţni spisi od drţavnog i općedruštvenog sadrţaja.
Izravne optuţbe katoliĉkih kontroverzista da krstjani pripadaju katarskom pokretu i ispovijedaju umjereni dualizam, dok ih vrela pravoslavne provenijencije izjednaĉuju s kipoborcima, babunima ili bogumilima i kutugerima, vrlo je teško uskladiti s krstjanskim bosanskohumskim izvorima, koji jasno dokazuju da krstjani, barem u prvom stoljeću svog opstanka, pripadaju reformnom kršćanstvu na tlu Zapadne Rimske Crkve. Svetopisamski, preteţno novozavjetni rukopisi bosanskih krstjana ni po ĉemu se ne razlikuju od pravovjernih biblijskih kodeksa zapadne ili istoĉne tradicije. Najcjelovitiji bosanski novozavjetni kodeks, Zbornik krstjanina Hvala (1404), istovjetan je s novozavjetnim kanonom Atanazija Aleksandrijskog (298373), osim Knjige otkrivenja, koju Hval stavlja neposredno nakon ĉetiriju evanĊelja i srednjovjekovnih apokrifa, koje Atanazije, jasno, ne poznaje. Zna se da je Zbornik krstjanina Radoslava (ps. 1443) sastavljen prema mnogo starijem glagoljskom predlošku. Jedan nepotpisani izvještaj rimskoj Propagandi iz 1623. svjedoĉi da su bugarski pavliĉani u 16. i 17. stoljeću upotrebljavali biblijske rukopise »pisane za Tvrtkova vladanja Bosnom« (1353. do 1391). Tekst tih kodeksa je pravovjeran i u skladu s kanonom Crkve, dok su heterodoksna tumaĉenja dopisana kasnije u formi rubnih biljeţaka ili glosa. One su najbrojnije u danas izgubljenom Srećkovićevu bosanskom evanĊelju, u kojem anonimni domaći glosator smislu najpoznatijih Kristovih prispodoba daje odreĊeni dualistiĉki prizvuk. Ta popratna tumaĉenja i pojašnjenja evanĊeoskih tekstova nisu, istina, uvijek pravovjerna, ali su dokaz moralno-didaktiĉkih napora duhovnog vodstva Crkve bosanske da Kristovu poruku pribliţi obiĉnom vjerniku na jasan i pristupaĉan naĉin.
Ideal evanĊeoskog siromaštva Za realan sud o glosama iz Srećkovićeva bosanskog evanĊelja još uvijek nedostaje solidnija povijesno i teološki utemeljena prosudba i poredba s onodobnim »knjiţevnim pozajmicama« i struĉnim teološkim komentarom, kao npr. poredbeno tumaĉenje prispodobe o milosrdnom Samaritancu (Lk 10, 30-35) u glosama Srećkovićeva evanĊelja i u Stojkovićevoj Raspravi o Crkvi, tekstova koji se vremenski i prostorno više-manje podudaraju. Radoslavov zbornik otkriva da je svaki vjernik Crkve bosanske bio obvezan nauĉiti ne samo sadrţaj nego i znaĉenje Molitve Gospodnje (Oĉenaša), zajedniĉki i pojedinaĉni obrazac pokajanja za grijehe, prolog Ivanova evanĊelja (Iv 1, 1-17) i Pavlov apel da se »odreknemo bezboţnosti i svjetovnih poţuda te razumno, pravedno i poboţno ţivimo u sadašnjem svijetu išĉekujući blaţenu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista« (Tit 2, 12-13). Gost Radin Butković (1466) vjeruje u »svemogućega Gospodina Boga« i u »svetu Troicu nerazdelimu«. Na stećku gosta Milutina iz Humskog kod Foĉe spominju se »priĉista Troica«, a na biligu gosta Mišljena iz Puhovca »Gospodin naš Isus edini«. Osim u »svetu molitvu boţiju« (Oĉenaš), gost Radin se takoĊer uzda i u molitve dubrovaĉke katoliĉke sirotinje te odreĊuje da se »tristo dukata dade za svijeće« koje će se na blagdane paliti za njegovu dušu »u hrameh boţieh«. Od blagdana krstjani su svetkovali Boţić, Navještenje Gospodinovo (Blagovijest), Uskrs, Uzašašće i blagdane sv. Jurja, sv. Petra i Pavla, sv. Stjepana, sv. Mihovila, Uznesenje Marijino i svetkovinu Svih svetih. Suprotno izjavama latinskih kontroverzista, gost Radin kao ugledni predstojnik Crkve bosanske daje milostinju i ostavlja novac za »hram i greb gde m(u) kosti budu i legu«. Opovrgavajući ocjene katoliĉkih i pravoslavnih teologa i stavove Zapadne i Istoĉne Crkve u odnosu na bosanskohumske krstjane, domaća krstjanska vrela pokazuju da su oni, unatoĉ doktrinarnim lutanjima, usponima i padovima, iskreno teţili da u svom osobnom i javnom ţivotu ostvare ideal evanĊeoskog siromaštva u duhu zajedništva Pracrkve. Njihov dodir s pripadnicima drugih sljedbi, ukljuĉujući tu katare i patarene, treba shvatiti u kontekstu borbe marginalnih skupina za »mjesto pod suncem«.
CRKVA BOSANSKA U HISTORIOGRAFIJI Crkva bosansko-humskih krstjana kao historiografski problem javlja se u povijesnoj znanosti oko sredine 19. stoljeća. Do danas je objavljeno više stotina samostalnih publikacija, rasprava i priloga namijenjenih ĉitateljima najrazliĉitijih opredjeljenja. Prvi sustavni pokušaj povijesti Crkve bosanske i krstjana objavio je B. Petranović (Bogumili, Crkva bosanska i krstjani, Zadar, 1867) s naznakom da je ona bila pravoslavna, ali je postala krivovjernom pod utjecajem makedonskih bogumila, koji se tijekom stoljeća preko srpskih zemalja postupno infiltriraju u Bosnu. Pisac s pravom primjećuje da se krstjansko krivovjerje jaĉe odraţava u organizacijskim strukturama nego u doktrinarnom pogledu. Knjigu je nagradilo Srpsko kraljevsko uĉevno društvo! Petranovićevim stopama ide i V. Glušac (Srednjevekovna crkva bosanska bila je pravoslavna, Prilozi za knjiţevnost 4, Beograd, 1924, str. 1-55; Istina o bogumilima, Beograd, 1941-1945), koji se upinje dokazati da je Crkva bosanska bila nacionalna (!), autokefalna i uvijek pravoslavna, a da je bogumilstvo u Bosni i na Balkanu obiĉna monaška izmišljotina i historijska obmana, koju je u povijesnu znanost uveo F. Raĉki. Problem Crkve bosanske na poseban naĉin zanima hrvatske historiĉare i historiografe. U magistralnom djelu Bogumili i patareni (Rad JAZU, 8-10/1869-1870), koje je plod dvadesetogodišnjih povijesnih istraţivanja, F. Raĉki istiĉe da bosansko-humski krstjani, izravni potomci bugarskih bogumila, pripadaju neomanihejskom i dualistiĉkom pokretu, kojemu pripadaju i srednjovjekovni albigenzi, katari i patareni. Pisac priznaje da je teško uskladiti latinska i domaća krstjanska vrela, posebno kad je rijeĉ o krstjanskom vjerovanju. Pod Raĉkovim utjecajem krstjane se poĉelo nazivati bogumilima, izraz inaĉe nepoznat povijesnim vrelima o Crkvi bosanskoj. Dio hrvatskih historiĉara ukazuje na katoliĉku pravovjernost bosansko-humskih krstjana. A. Hoffer (Dva odlomka o kršćanskoj crkvi u Bosni, Zagreb, 1901) drţi da je Crkva bosanska katoliĉka zajednica s istoĉnim obredom.
F. Milobar (Ban Kulin i njegovo doba, GZM 15/1903, str. 351372 i 438 do 528) vidi u njoj Crkvu s hrvatskom glagoljaškom tradicijom, koja postaje krivovjernom da bi saĉuvala crkvenoslavenštinu. M. Vego (Povijest Humske zemlje, Samobor, 1937; Patarenstvo u Hercegovini, GZM NS 18/1963, str. 196-215) pretpostavlja da se ona distancirala od Rima za grgurovske reforme, koju bosanski glagoljaški kler ne prihvaća. Ć. Truhelka (Bosanska narodna patarenska crkva, PBH, Sarajevo, 1942, str. 767— 793), koji je povijesnu znanost obogatio mnogim arhivskim otkrićima o Crkvi bosanskoj, s pravom tvrdi da krstjani nemaju nikakve organske veze s bugarskim i makedonskim bogumilima. L. Petrović (Kršćani Bosanske crkve, Sarajevo, 1953) pokušava dokazati da su na ĉelu Crkve bosanske hrvatski benediktinci, protivnici grgurovske reforme, koji se od 13. stoljeća poĉinju udaljavati od Rima zbog agresivne ugarske politike koja nastoji latinizirati bosansku biskupiju. M. Miletić (I 'krstjani' di Bosnia, Rim, 1957) vidi u bosansko-humskim krstjanima redovnike sv. Bazilija. J. Šidak (Problem 'bosanske crkve', Rad JAZU 259/1937, str. 37-182; Studije o 'Crkvi bosanskoj' i bogumilstvu, Zagreb, 1975) brani katoliĉku pravovjernost krstjana od optuţbi latinskih i pravoslavnih spisa, dokazujući da je Crkva bosanska katoliĉka s istoĉnim obredom (kao Hoffer), ali je osporavala autoritet rimske Crkve. Dopuštajući dualizam u nauci bosansko-humskih krstjana, J. Šidak se u kasnijim radovima pribliţuje tezama F. Raĉkoga, kojega slijede A. V. Solovjev (Vjersko uĉenje Bosanske crkve, Zagreb, 1948; Svedoĉanstva pravoslavnih izvora o bogumilstvu, Godišnjak 5/1953, str. 1-103), D. Kniewald (Vjerodostojnost latinskih izvora o bosanskim krstjanima, Rad JAZU 270/1949, str. 115-276), D. Mandić (Bogomilska crkva bosanskih krstjana, Chicago, 1962) i mnogi drugi.
U poratnoj historiografiji jugoslavenskih naroda o Crkvi bosanskoj prevladavaju etniĉki, društveno-politiĉki, kulturno-religiozni i ideološki stavovi autora. Historiĉari marksistiĉke orijentacije, koji u nosiocima heterodoksnih gibanja u srednjovjekovnom kršćanstvu otkrivaju preteĉe socijalizma i komunizma, gledaju na pokret bugarskomakedonskih bogumila i naših krstjana gotovo iskljuĉivo s aspekta klasne borbe i kao strogo socijalni fenomen. Ako se i moţe shvatiti D. Taškovskog (Bogomilskoto dviţenje, Skopje, 1949), koji, uz navode iz Marxovih i Engelsovih spisa, opravdava bogumile da u »svom vremenu nisu mogli predvidjeti razvoj kapitalistiĉke proizvodnje i pojavu burţoazije i proletarijata«, teško se moţe opravdati dvoliĉnost A. V. Solovjeva, koji, oslanjajući se na misao Friedricha Engelsa, u studiji o Vjerskom uĉenju Bosanske crkve (1948) veliĉa »politiĉko-socijalno znaĉenje bosansko-humskih krstjana«, koje izostavlja u francuskom izdanju iste studije, što prof. Šidaka navodi na pomisao da je »prva verzija zacijelo (redigirana) pro foro interno«. U »novoj interpretaciji« o Crkvi bosanskoj Amerikanac John Fine Jr. (The Bosnia Church: a new Interpretation, New York-London, 1975) globalno osporava autoritet latinskih vrela, a domaća interpretira neheretiĉki. U njegovoj »novoj interpretaciji« politiĉka je povijest dinamiĉki ĉimbenik nastanka, trajanja i propasti Crkve bosanske, dok bi statiĉki ĉimbenik bio seljaĉki karakter ondašnjega bosanskog društva. Fineovo gledište podvrgao je ozbiljnoj kritici S. M. Dţaja (CCP, 3 iz 1979, str. 143146). U najnovije vrijeme beogradski balkanolog D. Dragojlović (Krstjani i jeretiĉka Crkva bosanska, Beograd, 1987, ćirilicom) pokušava dokazati da su bosansko-humski krstjani izdanak orijentalnog monaštva mistiĉke tendencije. Autorov pristup izvornoj graĊi neprihvatljiv je sa stajališta historijske znanosti. Da bi ĉitatelja »uvjerio« u tvrdnju kako je djed bosansko-humskih krstjana i biskup Crkve bosanske prešao na pravoslavlje, autor gosta na dvoru Stjepana Kosaĉe i mileševskog metropolita Davida pretvara u »episkopa Bosne pravoslavca i Srbina«, iako u izvorniku neprijeporno stoji da je ovaj »pravoslavac jer je Srbin« (estin orthodoxos Serbos gar!). Upozoravamo i na radove pisca ovih redaka: Bosanskohumski krstjani, Zagreb, 1975; Les chretiens bosniaques et
INKVIZICIJA Inkvizicija (lat. inquisitio, istraţni postupak) kao srednjovjekovna ustanova za »istraţivanje heretiĉke zloće« djeluje podruĉju Zapadne Crkve sve do napoleonskih ratova i za mnoge je pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomaĉa. Iscrpna Van der Vekeneova Bibliotheca bibliographica Inquisitionis (Vaduz, 1983) sadrţi 4.808 naslova samostalnih publikacija, rasprava i ĉlanaka o povijesnom razvoju i djelovanju Inkvizicije. Na tlu predratne Jugoslavije za Inkviziciju se zanimaju: Kriminalna biblioteka, Pravni savjetnik, Policijski glasnik i Ţandarmerijski vesnik, glasila nepovijesne orijentacije. Historijska znanost razlikuje Rimsku i Španjolsku inkviziciju. Pod prvom se misli na crkveni sud ustanovljen u 13. stoljeću sa zadatkom da se na podruĉju zapadne kršćanske ekumene iskorijene vjerovanja i obredi protivni vjeri i disciplini Rimske Crkve, dok je druga, tj. Španjolska inkvizicija utemeljena 1. XI. 1478. u obranu društvenih, kulturnih i religioznih vrijednosti hispanskog katolicizma. Ova posljednja s vremenom prerasta u oruĊe drţavnih vlasti i dobro uhodani sustav društvene kontrole.
Stav prema otpadnicima Kada potkraj 4. stoljeća kršćanstvo postaje sluţbenom religijom Rimskoga Carstva, krivovjercima se poĉinje upisivati u krivnju »zloĉin uvrede veliĉanstva« (crimen laesae maiestaris) zbog neizvršavanja graĊanskih i vjerskih obveza. Carevi Gracijan, Valentinijan i Teodozije 380. izjavljuju da je vjera Rimske Stolice pravilo za sve kršćane, pa krivovjercima prijete Boţjom i carskom kaznom. Nekoć su dakle rimski carevi progonili kršćane jer su se protivili kultu imperatora, zatim su kršćanski carevi progonili pogane zbog preziranja kršćanskog kulta, konaĉno pravovjerni carevi i vladari progone krivovjerce-protivnike Nicejskokalcedonskog vjerovanja. Po uzoru na rimsku drţavu i kršćanski srednji vijek zastupa ideju o politiĉkom jedinstvu koje treba osigurati jedna drţavna vjera. Kanonist Gracijan (1140) istiĉe da su »neki biskupi zajedno sa povjerenim im stadom pali u krivovjerje i poĉeli prisiljavati katolike da prihvate njihovo krivovjerje, pa je papa naredio pravovjernim biskupima-kojima je car podijelio graĊansku jurisdikciju-da brane katolike protiv krivovjeraca i da ih svim sredstvima prisile na povratak jedinstvu vjere. Snagom papinih
Biskupska inkvizicija Organizirani progon krivovjeraca u Zapadnoj Crkvi poĉinje objavom dekreta Ad abolendam (4. XI. 1184) pape Lucija III. i cara Fridrika I. Barbarose, koji odreĊuju da »svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će, potpomognut nekolicinom svjetovnjaka, istraţivati djelovanje krivovjeraca na podruĉju svoje jurisdikcije«. Istraga se pokreće ne samo protiv krivovjeraca nego i protiv njihovih pomagaĉa i zaštitnika, a uvjerene i tvrdokorne krivovjerce crkvena vlast mora izruĉiti svjetovnoj (ad brachium saeculare). Inocent III. daje precizne upute za voĊenje istraţnog postupka, a na Ĉetvrtom lateranskom saboru (1215) zalaţe se za primjenu zasluţenih kazni protiv tvrdokornih krivovjeraca.
Rimska inkvizicija Inkviziciju u pravom smislu rijeĉi, tj. istraţni postupak protiv »heretiĉke zloće«, ustanovljuje 8. II. 1232. papa Grgur IX. bulom Ille humani generis. Istraţni se postupak povjerava papinim komesarima (inkvizitorima). Papinska je inkvizicija permanentni organizam Crkve uz primjenu izuzetnog postupka: osumnjiĉeni je pod zakletvom duţan svjedoĉiti protiv sebe, nema odvjetnika, osuda je bez priziva. Okrivljenog koji se javno ne odreĉe svoga heterodoksnog uvjerenja predaje se svjetovnoj vlasti da ona nad njim izvrši presudu, Bulom Ad extirpanda (15. V. 1252) Inocent IV. dopušta kod istraţnog postupka primjenu torture, toĉno odreĊujući sluĉajeve i uvjete njezine upotrebe. Pape inzistiraju da se tortura primjenjuje samo u izuzetnim sluĉajevima i da nikada ne smije dovesti u pitanje tjelesni integritet i ţivot optuţenoga. Nije poznato na osnovi kojih motiva Siksto IV. ovlašćuje 1478. Ferdinanda Aragonskog da imenuje tri do ĉetiri inkvizitora koji će uspostaviti mir u Španjolskoj, gdje su, nakon »reconquiste« Granade, zajedno ţivjeli kršćanski starosjedioci, Ţidovi i pristaše islama. Dotadašnji papini komesari ograniĉavali su se na »istraţivanje heretiĉke
Ţrtve inkvizicijskih postupaka
Inkvizicija u Hrvatskoj
Protivnici Katoliĉke Crkve naglašavaju nehumanost inkvizicijskih postupaka i napuhuju broj ţrtava. Liberalni historiĉar J. A. Llorente stavlja na dušu španjolskih inkvizitora 340.592 presude, od kojih 31.912 osuda na lomaĉu. B. Bennassar, koji je s ekipom suradnika sedamdesetih godina prouĉio zapisnike saĉuvanih istraţnih postupaka Španjolske inkvizicije, istiĉe da je na smrt osuĊeno relativno malo optuţenih, do tri posto. Najveći broj smrtnih osuda odnosi se na razdoblje 1480-1530. — u svemu oko 5.000 ţrtava, i to uglavnom iz redova obraćenih Ţidova. U periodu 1530-1700. bilo je oko 50.000 sudskih postupaka s oko 500 smrtnih presuda, nakon 1700. još 100 do 200 izvršenih osuda na Pirinejskompoluotoku i u obje Amerike. Broj ţrtava Rimske inkvizicije neznatan je u odnosu na Španjolsku inkviziciju, uz napomenu da su najviše ţrtava imali katari i valdenzi (nekoliko stotina osuda na lomaĉu i kolektivnih spaljivanja u 13. i na poĉetku 14. stoljeća), dok su postupci protiv vještica bili u nadleţnosti graĊanskih sud kih vlasti.
Pojava »komesara za istraţivanje heretiĉke zloće« (inkvizitora) u Hrvatskoj podudara se s dolaskom dominikanaca i franjevaca u naše krajeve. Nije poznato kada je Grgur IX. investirao dominikance u Hrvatskoj inkvizitorskim pravima, ali ih prije 1259. kao inkvizitore u Bosni i Dalmaciji spominje Petar iz Bodroga. U svom Kratkom izvješću o postanku Ugarske dominikanske provincije, prior dominikanaca u Bodrogu (Sombor?) istiĉe da je Grgur IX. poslao dominikance »krivovjercima u Bosnu i Dalmaciju, koji sebe nazivaju Slavonskom Crkvom, gdje je mnogo duša propadalo zbog krivovjernih zabluda. Uz pomoć kralja Kolomana (...) dominikanci su se propovijedanjem i raspravama uporno borili protiv krivovjerja i na ĉudesan naĉin postigli toliko, te su mnoge od krivovjeraca i njihove pristaše obratili istini (katoliĉke) vjere, dok su mnogi od onih koji se nisu htjeli obratiti bili po sluţbenicima spomenutog kralja Kolomana predani ognju.« To je dosad jedini dokaz spaljivanja krivovjeraca u Hrvatskoj. Ĉini se da je Zadar prvo sjedište Inkvizicije u Dalmaciji. Kao prvi vrhovni inkvizitor za Dalmaciju spominje se dominikanac bl. Pavao, kojeg su 1255. na podruĉju Splita ubili heretici. Njega je naslijedio Andrija Dalmatinac, drugi vrhovni inkvizitor u Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji. Njemu se pripisuje u zasluge da je u Skradinu 1268. uspio privoljeti mnoge heretike na povratak u Crkvu. Sluţbu Inkvizicije u Hrvatskoj Inocent IV. 1245. povjerava franjevcima Slavonske provincije. Bulom Prae cunctis (23. III. 1291) papa franjevac Nikola IV. traţi od slavonskog provincijala da u Bosnu uputi dvojicu braće kao »inkvizitore heretiĉke zloće«. Spomenutu bulu potvrdit će papa Bonifacije VIII (29. IV. 1298). Na temelju ovih dokumenata papa Ivan XXII. proglašava 1. VII. 1327. nevaţećim akt kojim je pet mjeseci ranije ugarsko-hrvatskim dominikancima odobrio da »vode istragu protiv heretiĉke zloće i propovijedaju kriţarski rat protiv heretika Bosanaca i Slavonaca«. Papa Benedikt XII (Jakov Fournier) priznaje 1337. da inkvizitori u Bosni ne mogu obavljati svoju misiju, jer tamošnji »ban i neki velikaši primaju i zaštićuju krivovjerce«.
,
Inkvizicija i praznovjerje Za pontifikata Ivana XXIII (1316-1334) Inkviziciji je povjereno voĊenje istraţnih postupaka protiv laţnih proricatelja budućnosti, ĉarobnjaka, vraĉara, zazivaĉa duhova itd. Jedan od papinih savjetnika, zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić (1303-1322), u svojim Izlaganjima o praznovjerju (1318) kvalificira gatanje ili bajanje kao »nedozvoljeno istraţivanje budućnosti koja se ne mora ostvariti«. Ako se »uĉinak postigne uzroĉnom spoznajom« — istiĉe Kaţotić — »onda to nije praznovjerje nego umijeće«. Zagrebaĉki biskup s idolopoklonicima izjednaĉuje samo »zazivaĉe duhova i tvorce ĉarolija, koji to ĉine s uvjerenjem da njihove ĉine pospješuje demonska moć«, dok gataoce, bajaoce i druge širitelje praznovjerja ispriĉava neznanjem i ĉesto vrlo teškim socijalnim poloţajem pojedinaca i grupa, koji svoj naoko bezizlazni poloţaj rješavaju uranjanjem u ĉarobni svijet tlapnji i prividnosti.
Postupci protiv vještica Trijezno Kaţotićevo rasuĊivanje u suprotnosti je s Maljem protiv vještica (1486) Henrika Institorisa (Kramera) i Jakova Sprengera. I. Kr. Tkalĉić, marljivi istraţivaĉ Parnica proti vješticam u Hrvatskoj (Rad JAZU 103/1891, str. 1-36), dokazuje da su za postupak protiv »copernica« ili »baba« u nas redovito habilitirani slobodni kraljevski gradovi, ţupanijske vlasti i plemići s »pravom maĉa«. Tri srednjovjekovna sluĉaja iz Tkalĉićevih Izprava o progonu vješticah u Hrvatskoj (Starine JAZU, 25/1892, 1-2) vode kompetentni suci kraljevskog Gradeca. U sva tri postupka optuţene Zagrepĉanke moraju se posredstvom više svjedoka opravdati pred vlastima od optuţbi da su se bavile ĉaranjem, bajanjem i vraĉanjem. Naprotiv, iz procesa koji je 1443. voĊen protiv Šibenĉanki Mrne i Dobre (Vl. Bayer, Jedan proces, Zbornik PFZ 35/1985, str. 62-70) oĉito je da spada u kompetenciju lokalnog biskupa a vodi ga opunomoćeni inkvizitor uz pomoć gradskih vlasti. Shodno ondašnjoj praksi, optuţene Mrna i kći joj Dobra, »koje su bile pritvorene kao ĉarobnice i javne vraĉare zbog odreĊenih ĉarobnjaĉkih djela koje su poĉinile«, prije konaĉne presude su, »provalivši zatvor, pobjegle«.
INKVIZITORI I TORTURA Dominikanac Nicolau Eymerich (1320-1399) savjetuje u svom Priruĉniku za inkvizitore da »istraţitelj heretiĉke zloće ne pribjegava upotrebi torture, osim u nedostatku drugih dokaza i ako je posve uvjeren da optuţeni skriva pravu istinu«. Eymerich naime drţi da će »jedni radije umrijeti nego priznati, drugi će postati neosjetljivi na muke, a treći, po naravi slabići, priznat će što god ih se pita«, pa zakljuĉuje da je »tortura, kao sredstvo priznanja, varljiva i neuspješna«.
OSUDA U ODSUTNOSTI Inkvizitor Francisco Pena (1578) podsjeća da »prvi cilj inkvizicijskog postupka i smrtne osude nije spašavanje duše optuţenoga, nego zastrašivanje ostalih« te da je kod osude u odsutnosti »dobro napraviti lutku osuĊenoga na koju će se napisati njegovo ime i razlog osude te sve to predati svjetov nom sudu, kao što bi se uĉinilo da je odsutni stvarno prisutan«. Praksa spaljivanja posmrtno osuĊenih pogaĊala je nasljed nike i rodbinu (oduzimanje povlastica, konfiskacija imovine osuĊenom).
IZABRANA LITERATURA J. ŠIDAK, "Ecclesia Sclavoniae" i misija dominikanaca u Bosni, Zbornik Filozofskog fakulteta u Zagrebu, III/1955, str. 11-40. V. BAYER, Ugovor s Ċavlom. Procesi protiv ĉarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj, Zagreb, 1969. F. ŠANJEK, Nadleţnost Inkvizicije u svjetlu Kaţotićevih "Izlaganja o krštavanju slika i drugih praznovjerja", Croatica christiana periodica, IV (1980) 5, str. 63--77. F. ŠANJEK, Španjolska inkvizicija od 15. do 19. stoljeća, Svesci—Communio, 40/1980, str. 61-65. G. i J. TESTAS, Inkvizicija, Zagreb, 1982 (predgovor i bi bliografija o Inkviziciji u Hrvatskoj). S. A. JALIMAM, Spor dominikanaca i franjevaca u srednjovjekovnoj Bosni, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23, str. 9-19.
PROSJAĈKI REDOVI, DOMINIKANCI I FRANJEVCI, I CRKVA SIROMAŠNIH U HRVATSKOM SREDNJOVJEKOVLJU U nas se u posljednje vrijeme intenzivnije prouĉava fenomen siromaštva. Osobita paţnja posvećuje se prouĉavanju svijeta obespravljenih, prognanih, ţrtava gladi, napose pitanju ropstva, ţivotnim uvjetima neslobodnih seljaka i ulozi Crkve u prevladavanju nejednakosti u hrvatskom društvu tijekom minulih stoljeća. Pojam siromaha u srednjem vijeku pretpostavlja pojedince i skupine koji ţive iz dana u dan, nesposobni da se bez tilde pomoći oslobode bijede i neimaštine. Siromasima se drţalo i one koji su se iz asketsko-mistiĉkih motiva odricali bogatstva ili su slobodno izabrali da kao siromasi ţive meĊu siromasima. Takvi su npr. pripadnici tzv. prosjaĉkih redova (domini- kanci i franjevci).
Ustanove kršćanske solidarnosti Stalno prisutna u svijetu bijede i siromaštva, Crkva je još u apostolsko vrijeme ustvrdila da bogati nisu viasnici, nego samo upravitelji svojih dobara. Bazilije i Ivan Zlatousti na Istoku, Augustin i Grgur Veliki na Zapadu, srednjovjekovni kanonisti i teolozi (Toma Akvinski) dokazuju da i siromasi imaju svoja prava. Pod nadzorom Crkve razvijaju se ustanove kršćanske solidarnosti: pomoć gladnima, obrana obespravljenih i potlaĉenih, oslobaĊanje suţanja i robova itd. U prošlosti Crkve biskup je »branitelj siromaha«, crkvena dobra predstavljaju »baštinu siromaha«, prelati i redovniĉki starješine upravljaju darovima vjernika. U 13. i 14. stoljeću siromasi su u okviru ţupa i gradskih komuna izborili gradanska prava na zaštitu društva, koje se u ono vrijeme smatralo idealnom strukturom ovozemaljskih vrednota. Pobornici evandeoskog siromaštva otkrivaju u ţivotu siromaha jedini siguran put naviještanja spasenja. U nastojanju da dostignu ideal kršćanske savršenosti, dominikanci i franjevci pridonose rehabilitaciji siromaha, pobuĊujući zanos velikodušnosti u prilog potrebnih u
Siromaštvo kao evanĊeoski ideal
Dominikanci ili Red braće propovjednika
Pojavom prosjaĉkih redova na poĉetku 13. stoljeća iz temelja se mijenja opći stav prema siromaštvu i siromasima. U karolinškoj Evropi siromaha stavljaju u odnos prema mogućniku (potens), u doba kriţarskih ratova predstavljaju kao suprotnost borbenom vitezu (miles), pojavom struktura komunalnog ţivota stavljaju ga u opoziciju slobodnom graĊaninu (cives) ili bogatašu (dives). U tekstovima 13. i 14. stoljeća naglašava se opreka izmeĊu zemaljske sreće bogataša i postiĊenog Lazara (npr. u Komentaru Martina iz Zadra, OP na Sentencije Petra Lombardskog). Posebne zasluge za afirmaciju siromaha u našem srednjovjekovlju imaju propovjednici. Na proĉeljima naših crkava, napose gotiĉkih, obavezan je reljef ili kip s motivom prosjaka Lazara, dok sinodalni statuti mnogih naših biskupija i lokalnih crkava odreĊuju da vjernike treba pouĉavati ne samo u zapovijedima Boţjim i sakramentima nego takoĊer i o duhovnim i tjelesnim djelima milosrĊa. Svjetovnjaci, regularni kanonici i crkveni prelati, poput zagrebaĉkih biskupa Stjepana II (1227-1247) i Augustina Kaţotića (1303-1322), osnivaju hospicije i sliĉne ustanove namijenjene siromasima, napuštenima i bolesnima, kojima se u duhu kršćanske solidarnosti daje hrana i drugo što je neophodno za ţivot dostojan ĉovjeka. Franjevaĉka trećoredica Katarina Kosaĉa, posljednja bosanska kraljica, gradi u Rimu gostinjac za ţene i dariva bolnicu sv. Jeronima za siromašne hodoĉasnike i izbjeglice iz naših krajeva. Dominikanci i franjevci, koji u naše krajeve dolaze još za ţivota utemeljitelja njihovih redova, nastoje se prošnjom svagdašnjeg kruha pribliţiti siromasima. Izabravši neimaštinu i ţivot od milodara, u srcu ondašnjih gradova gdje su siromasi bili najugroţeniji, propovjednici prosjaĉkih redova naglašavaju teško stanje najsiromašnijih ali nerijetko i najvjerodostojnijih svjedoka Kristove Radosne vijesti. Kako je gradski prostor već bio zauzet, Dominik i Franjo daju prednost terenu uz gradska vrata, koji je istodobno okrenut gradu i njegovoj bliţoj okolici. Takav je izbor u dijametralnoj opreĉnosti s idealom samoće dotadašnjih monastiĉkih ostvarenja benediktinaca i cistercita. Propovjednici prosjaĉkih redova dovode u sklad apostolski ţivot i pastoralne obveze, jer su bili u stalnom dodiru i marginalnim ljudima: gradskom sirotinjom, prezaduţenim seoskim stanovništvom i ţrtvama demografske eksplozije, ekonomskih i
Dominikance ili Red braće propovjednika (lat. Ordo fratrum praedicatorum) utemeljio je Španjolac Dominik de Guzman (1216) radi propovijedanja obnove kršćanstva u duhu apostolske tradicije. Organizirani po uzoru na sveuĉilišne korporacije, dominikanci se individualno i institucionalno odriĉu posjeda i crkvenih beneficija. Utemeljiteljevom pronicljivošću u Redu se organizira zajedništvo u kojem vrhovna vlast pripada delegatskom tijelu, koje biraju svi ĉlanovi, dok sluţba izabranih starješina podlijeţe permanentnoj rotaciji. Dominikanci se regrutiraju ponajviše u gradovima i središtima s razvijenim školstvom. Grgur IX. imenuje ih 1233. propovjednicima protiv krivovjerja i sluţbenim »istraţiteljima heretiĉke zloće« (inkvizitorima) na jugu Francuske (Carcassonne), u Lombardiji i u Hrvatskoj (Bosna i Dalmacija). Zanimljivo je istaknuti da su istodobno inkvizitori (Tomas de Torquemada) i ţrtve Inkvizicije (Savonarola, Giordano Bruno). Drugi opći zbor (kapitul) u Bologni (1221), pod Dominikovim predsjedanjem, stvara odluku o osnivanju samostana Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu. Tu iznimno vaţnu misiju Dominik povjerava Pavlu Dalmatincu, profesoru Sveuĉilišta u Bologni, koji s Poljakom Sadokom i trojicom drugova utemeljuje prve zajednice na ovom prostoru. Samostani dominikanaca u srednjem vijeku ravnomjerno pokrivaju ĉitav hrvatski teritorij: Dubrovnik (1225), Nin (1228), Ĉazma (1229), Ban Brdo ili Vrhbosna (1233), Zagreb (pr. 1241), Zadar (1244), Split (1245), Kotor (1266), Šibenik (1346), Senj i kvarnerski otoci (pr. 1380), Gruţ (1437), Bol na Braĉu (1462) itd. Ima ih u Sloveniji (Ptuj, 1230), Crnoj Gori ( Brskovo, 1285) i Srbiji (15. stoljeće). U ĉetvrtom desetljeću 13. stoljeća dominikanci uspješno misionare u Bosni, gdje propovijedanjem, teološkim dijalogom i primjernim apostolskim ţivotom nastoje obratiti heterodoksne krstjane Crkve bosanske. Zbog specifiĉnoga zemljopisnog poloţaja i povijesnih okolnosti, jer se na hrvatskom prostoru susreću i proţimaju
Franjevci ili Red male braće Franjevci ili Red male braće (lat. Ordo fratrum minorum) slijede Pravilo i naĉin ţivota Franje Bernardonea iz Assisija (1182-1226), koji ih je tako nazvao u ţelji da istakne bratsko ozraĉje u zajednici i spremnost sluţenja ljudima. Franjevci, kao i dominikanci, nastaju u osvit velikih politiĉkih previranja i stvaranja novih društvenih odnosa u Evropi. I oni se organiziraju po uzoru na sveuĉilišne i graĊanske korporacije. U doba sve izrazitijih razlika izmeĊu bogatih i siromašnih franjevci istiĉu svoju solidarnost s obespravljenima i potlaĉenima. Na religioznom planu franjevci predstavljaju svojevrstan prosvjed protiv zloupotreba i negativnosti u Crkvi, a svojom jednostavnošću, skromnošću i posvemašnjim siromaštvom bore se protiv anarhije, mrţnje, sektaštva i idolatrije bogatstva. Diskriminaciji i nepravdama suprotstavljaju se ljubavlju i razumijevanjem. U naše krajeve franjevci dolaze još za utemeljiteljeva ţivota. Najstariji samostani u Hrvatskoj su: Trogir (1214), Pula (1227), Dubrovnik (1227/28), Zadar (1228), Šibenik (1229), Split (1229), Zagreb (pr. 1280), Varaţdin (1292), Bosna (1291) itd. U hrvatskih franjevaca osjeća se misionarski duh istinskih vjerovjesnika. Od 1340. Bosanska vikarija proširit će postupno svoje djelovanje na prostoru od Istre do Crnoga mora i od Budima do Jadrana. Naši se franjevci bave organiziranjem škola i prosvjete, pastoriziranjem kršćanskog puka u okviru ţupa (napose u doba turskih ratova), drţanjem hospicija za bolesne i siromašne, organiziranjem razliĉitih oblika društvenih i religioznih djelatnosti prilagoĊenih kulturi i obiĉajima pojedinih krajeva. Hrvatski franjevaĉki samostani mjesta su okupljanja siromaha i beskućnika, stjecišta ljudi dobre volje, ţarišta umijeća i znanja. Mnogi su se istaknuli primjerom osobne svetosti i herojskim svjedoĉenjem istinitosti evanĊeoske poruke (Nikola Tavelić). Drugi su opet pridonijeli razvoju znanosti, širenju prosvjete ili su svojom nadarenošću i smislom za lijepo stvorili besmrtna umjetniĉka djela i tako obogatili kulturnu baštinu hrvatskog naroda. Nezahvalno je iznositi imena jednih a pritom zaboraviti na druge isto tako znaĉajne likove iz naše kulturne i religiozne prošlosti. Ipak neka budu spomenuti: Monald iz Kopra, Grgur Trogiranin, AnĊeo Zvizdović, Juraj Dragišić, Bernardin Splićanin, Šimun Klimantović, Lovro Šitović, Matija Divković, Andrija Kaĉić Miošić i drugi. U franjevaĉkoj povijesti bilo je nekoliko prijelomnih momenata
DOMINIK DE GUZMAN I FRANJO BERNARDONE, UTEMELJITELJI PROSJAĈKIH REDOVA, U »POUKAMA« MARKA MARULIĆA Dominik de Guzman (Caleruega, oko 1173 — Bologna, 6. VIII. 1221) Španjolac Dominik nalazio se na naukama u Palenciji kad su se u tom gradu poĉele teţe osjećati posljedice skupoće hrane. Saţalivši se na one koji su gladovali, a bio ih je velik broj, kako nije imao novca kojim bi u nevolji pomogao potrebitima, proda svoje knjige. Nije se dvoumio da ljubavi prema knjizi i uĉenju pretpostavi ljubav prema bliţnjemu. I... stigao je potom dotle u savršenosti da je postao osnivaĉem Reda propovjednika. Franjo Bernardone (Assisi, 1181/82-1226) Franjo, otac Reda male braće, putujući jednom namjeri se na ĉovjeka ĉija je odjeća od dugotrajna nošenja bila tako otrcana da mu je jedva pokrivala sramotu. Zabolje ga njegova golotinja, pa zastade, uzdahne i zajeca. No brat koji ga je pratio reĉe: »Zašto se toliko ţalostiš, oĉe! Ako ovaj oskudijeva u odjeći, moţda obiluje ţudnjama.« Tada mu Franjo, koji nije htio prijeći preko bratove zablude, naredi smjesta neka skine sa sebe košulju i njom zaogrne siromaha, pa neka ga zamoli za oproštenje što je o njemu zlo pomislio, da bi napokon nauĉio da je grijeh grditi bijednike za vladanje, a ne mariti za njihovu bijedu. Kamo sreće kad bi bili prisiljeni da se podvrgnu takvom samokaţnjavanju oni koji kadšto samo okrivljuju prosjaka za nevaljalstvo i odbijaju ih od sebe grdnjama da bi se ĉinilo da je to što neće da im pomognu znak njihova uvjerenja, a ne njihova nemilosrda. Prema: M. Marulić, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima, preveo B. Glaviĉić, izd. Globus, Zagreb, 1986.
IZABRANA LITERATURA Enciklopedija Jugoslavije — drugo izdanje, sv. III, Zagreb, 1984, str. 521-523 (Dominikanci); sv. IV, Zagreb, 1986, str. 259-265 (Franjevci). D. MANDIĆ, Franjevaĉka Bosna, Rim, 1968. Franjo meĊu Hrvatima, zbornik, Zagreb, 1976. N. M. ROŠĈIĆ, Poĉeci franjevaĉkog reda u Hrvatskoj, Ka- ĉić, 9/1977, str. 11-21. F. ŠANJEK — I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, Croatica christiana periodica, X (1986) 17, str. 48-73. M. ŢUGAJ, Bosanska vikarija i franjevci konventualci, CCP, 24/1989, str. 1-26 i 25/1990, str. 1-48.
BISKUP KAŢOTIĆ - ORGANIZATOR VIŠEG ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ O ugledu trogirskog dominikanca Augustina Kaţotića (oko 1260/65 — 3. VIII. 1323) svjedoĉe pape Benedikt XI (1303-1304) i Ivan XXII (1316-1334), napuljski kralj Robert I. Anţuvinac i kalabrijski vojvoda Karlo, slikar Tommaso iz Modene, povjesniĉari Opicinus de Canistris, Galvano de Fiamma, Bernard Gui i Miho Madijev Splićanin. Isticao se kao vrstan govornik, uĉenjak zavidne erudicije, ĉovjek ispunjen dobrotom i suosjećanjem za okolinu, napose za obiĉan i priprost svijet. Augustin Kaţotić potjeĉe iz trogirske patricijske obitelji. Studij »artium« i teologije s uspjehom pohaĊa na Pariškom sveuĉilištu (1287-1293). Profesorovao je na jednom od dominikanskih viših uĉilišta u Italiji (Rim, Bologna?). U diplomatsku sluţbu ulazi 1301. kao savjetnik bivšeg dominikanskog generala kard. Nikole Boccasinija, papinog legata u Ugarskoj i Hrvatskoj. Kao papa Benedikt XI. ovaj ga je imenovao zagrebaĉkim biskupom (9. XII. 1303).
Biskup blizak narodu
Po dolasku u Zagreb, potkraj 1303. ili na poĉetku 1304, biskup Kaţotić zapoĉinje svestranu obnovu crkvenih, društveno-gospodarskih i kulturno-prosvjetnih struktura na hrvatskom sjeveru. Provodi reformu bogosluţja (zagrebaĉki obred!), uvodi obvezni zajedniĉki ĉasoslov za sve ĉlanove stolnog kaptola (kao nagradu kanonicima ustanovljuje sustav nadarbina), unapreĊuje liturgijsko pjevanje u zagrebaĉkoj prvostolnici (B. Širola drţi ga »prvim hrvatskim skladateljem«?), a aktualne kleriĉkocrkvene probleme rješava u zajedništvu sa svećenstvom na dijecezanskim sinodama (Krĉelić ih spominje tri: 1307, 1314. i 1318). Blizak je narodu. S najsiromašnijima dijeli prihode svoje biskupske menze. Stjepanu, »koji ga triput prati na dalekim putovanjima izvan domovine«, daje posjed u ĉazmanskoj ţupaniji (22. V. 1320). Zagrebaĉki biskup rado sudjeluje u crkvenim sveĉanostima s narodnim veseljem, kao što su npr. hodoĉašća i proštenja, ali s odreĊenom kritiĉnošću
Predaja o »ĉudotvornoj lipi i zdencu« Biskupu Kaţotiću povijest pripisuje izgradnju zdenaca na podnoţju zidina biskupskoga grada (vrelu Manduševac vjerojatnije, bunaru na br. 23 Vlaške ulice u Zagrebu) i u Cerniku. Uz ovaj posljednji Augustin je dao zasaditi i jednu Iipu, nadaleko poznatu po ljekovitom uĉinku svojih plodova. Povjesniĉar Mrnavić piše da je zasadio lipu istih ljekovitih svojstava i na biskupskom posjedu u Vugrovcu. Narodna predaja o »ĉudotvornoj lipi i zdencu« upućuje nas na Kaţotićev boravak u »gradu svjetlosti«, gdje se kao mladi student iz Hrvatske, u ozraĉju autoriteta redovniĉke subraće Jordana iz Saske i Alberta Velikog, upoznao s osnovama prirodnih i medicinskih znanosti, znanjem koje će mu i te kako koristiti u kasnijoj biskupskoj i prosvjetiteljskoj sluţbi. Svojim prirodnoznanstvenim i medicinskim saznanjima Augustin se obilno koristi radi poboljšanja higijenskih i zdravstvenih uvjeta ţitelja i vjernika svoje prostrane biskupije. O Kaţotićevu zanimanju za medicinu i zdravstveno prosvjećivanje svjedoĉi ugledni njemaĉki magistar Arnold iz Bamberga, koji 1317. zagrebaĉkom biskupu posvećuje Raspravu o brizi za zdravlje (Tractatus de regimine sanitatis), koju je-kako u predgovoru istiĉe-sastavio jer ga je .Augustin zamolio da ukratko nešto napiše o lijeĉenju i zdravstvu« (Quia petivistis a me, ut aliquid de regimine sanitatis breviter vobis in scriptis reddigerem). Zbog svojih politiĉkih stavova u vezi s društvenom ravnoteţom Augustin Kaţotić dolazi u sukob s kraljem Karlom I. Robertom, koji u Ugarsko-hrvatskom Kraljevstvu provodi apsolutistiĉku i etatistiĉku politiku nauštrb hrvatskog naroda, posebno na raĉun siromašnijih. Da bi zaštitio narodne interese, zagrebaĉki se biskup ujesen 1318. uputio papi Ivanu XXII. u Avignon, što je kralj protumaĉio neprijateljskim aktom i zabranio mu povratak u domovinu. Nakon ĉetverogodišnjeg boravka u Avignonu, gdje je napisao dvije kraće teološke rasprave, biskup Kaţotić je premješten u od Saracena osloboĊenu Luceru (juţna Italija), pa će posljednju godinu ţivota posvetiti obraćenju muslimana. Nakon smrti (3. VIII. 1323) postat će predmet štovanja i biti proglašen blaţenim (1702).
Utemeljenje katedralne škole u Zagreb Po uzorku na dominikanske »sveĉane« i »generalne studije« (studia solemnia et generalia) biskup Kaţotić je po dolasku u Zagreb ustrojio katedralnu školu s odsjekom za studij »artium« (slobodne vještine) i teologije. Ustrojem prve višeškolske ustanove na hrvatskom nacionalnom prostoru zagrebaĉki biskup ostvaruje zakljuĉak Lateranskog općeg sabora iz 1179, prema kojem »Crkva Boţja kao briţna majka mora zbrinuti potrebne, kako u onom što se odnosi na uzdrţavanje tijela tako i u svemu što pridonosi napretku duha. Stoga, da se sprijeĉi kako siromašni i oni bez obiteljskog imetka ne bi bili u nemogućnosti da idu na nauke i napreduju u znanju, svaka katedralna crkva mora osigurati dostatnu nadarbinu za jednog magistra koji će besplatno i bez ikakve druge naknade pouĉavati klerike dotiĉne biskupije i sve siromašne studente i tako ovima otvoriti putove saznanja.« Naglašeno je takoĊer da crkvene vlasti »neovisno o lokalnim obiĉajima i bez ikakve naknade izdaju dozvolu pouĉavanja (licentiam docendi) svakome tko je zatraţi i sposoban je pouĉavati«. Za voditelja zagrebaĉke katedralne škole biskup Kaţotić je osigurao crkvenu nadarbinu, ali zato od njega traţi da »od siromašnih studenata koji prose ili bi prosili kad ih netko (iz milosrĊa) ne bi uzdrţavao (...) u ime poštovanja ne smije ništa traţiti, ĉak ni najmanje usluge. Od onih koje uzdrţavaju roditelji ili roĊaci koji nemaju vlastite posjede (...) nego radom zaraĊuju za ţivot (...) o Boţiću i Uskrsu moţe traţiti jednog kopuna i ĉetiri obiĉna kruha odnosno ĉetiri kruha i jedan sir ili dvadeset jaja.« Od ostalih, imućnijih »moţe traţiti po dvanaest banskih denara«, a od studenata velikaša, ĉiji »oĉevi ili roditelji znatno obiluju vremenitim dobrima (...) moţe za spomenute svetkovine zahtijevati i po dvadeset denara« (Statuti zagrebaĉkog kaptola iz 1334, III, 2). U ovoj Kaţotićevoj odredbi jasno se odrazuje slojevitost tadašnjega hrvatskog društva.
PRVO SVEUĈILIŠTE U HRVATSKOJ Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji Voditelju katedralne škole, kanoniku lektoru, i njegovim suradnicima preporuĉuje da sve studente bez razlike pouĉavaju »barem u osnovama ljudskog znanja, u skladu s njihovom nadarenošću i sposobnostima, ne na isti naĉin za sve nego raznoliko, onako kao što se i sposobni lijeĉnici sluţe raznolikim lijekovima za lijeĉenje razliĉitih vrsta bolesti«(isto). Iz dnevnog rasporeda predavanja proizlazi da su školarci »svakog dana ujutro najprije slušali predavanja iz gramatike, većini neophodne za razumijevanje (tekstova). U podne, kad su već bili spremniji (shvaćati), tumaĉila im se dijalektika logika. Nakon Veĉernje (tj. u kasnim poslijepodnevnim satima) ponavljale su se deklinacije, već prema napredovanju pojedinaca, tako da svi postanu sposobnim izraţavati se latinski i razumijevati ono što im se predaje.« Biskup Kaţotić ne inzistira na tome da se temeljni tekstovi (tzv. auctoritates, tj. navodi iz Svetog pisma, patristike, ili drugi teološki i profani autori) »ĉitaju po redu, jer oni koji su dostatno pouĉeni sami ili s neznatnom pomoći mogu lako uoĉiti smisao istih, kako to iskustvo pokazuje« (isto). Iako se u Kaţotićevu programu zagrebaĉke katedralne škole nazire tek fakultet »artium« (slobodnih vještina), odnosno zapravo samo njegov prvi dio, »trivium« ili literarni smjer, koji u srednjem vijeku ujedinjuje studij gramatike, dijalektike, i prirodne filozofije, najstariji knjiţni fond današnje Metropolitanske knjiţnice u Zagrebu već tada raspolaţe s klasiĉnim djelima iz astronomije, geografije, matematike, latinske knjiţevnosti i drugim tekstovima tzv. laiĉkih znanosti. Njima treba pridodati i vrlo znaĉajan fond biblijskih, patristiĉkih i teoloških spisa, kao i djela najznamenitiji kanonista (Gracijana, Huguccia iz Pise i drugih).
Ambasador Pariškog sveuĉilišta kod pape Martina V. i cara Sigismunda, bibliofil i uĉenjak Ivan Stojković (oko 1392. do 1443), kojega Ĉesi u raspravama na Baselskom koncilu nazivaju »svojim zemljakom iz Dubrovnika, grada u Hrvatskoj«, potkraj jeseni 1424. sugerira Dubrovĉanima da u gradu i Republici sv. Vlaha osnuju sveuĉilište (studium generale) »kao što to dokazuju oni koji su proslavili znamenite sveuĉilišne gradove u susjednoj Italiji, (jer) ništa nije odliĉnije ni ĉasnije od gajenja kreposti i kulture«. Uĉeni i diljem Evrope poznati Stojković »iz vlastite pobude i na ĉast rodnoga grada« Dubrovnika predlaţe da će za poĉetak pripremiti ciklus predavanja iz Svetog pisma, što je i razumijivo za teologa kakav je ovaj ugledni dubrovaĉki dominikanac, »modo vulgari, modo litterali«, tj. na narodnom (hrvatskom) i knjiţevnom (latinskom) jeziku. Miroljubivi ali uvijek oprezni Dubrovĉani nisu prihvatili izazov svoga slavnog sugraĊanina, najvjerojatnije zbog mogućih studentskih nemira i njihova nesumnjivog utjecaja na narod, baš kao što hi njihovi jadranski takmaci Mleĉani nisu utemeljili »studium generale« u gradu na lagunama nego u nedalekoj Padovi. Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj datira od 8. XII. 1495, kada je dominikanski »studium solemne«, koji u Zadru djeluje od 14. VI. 1396, uzdignut u red evropskih "studia generalia" sa svim sveuĉilišnim pravima i povlasticama. Ustanovom tada upravlja regens studija Dominik iz Senja s Ivanom iz Zadra i Antunom Modruškim, bakalaureatima odsjeka »artium« i teologije. Drugim rijeĉima, dominikanski generalni studij (sveuĉilište) u Zadru ima dva fakulteta, fakultet »slobodnih vještina« (filozofski) i teološki. Zadarski dominikanski studij nije bio inkorporiran u neko već afirmirano sveuĉilište, kao što je »Kolegij jakobinaca« inkorporiran u pariško sveuĉilište, jer takvih na ovom prostoru tada nije bilo, pa su kandidati za magisterij ili doktorat trebali najmanje ĉetiri godine predavati filozofske i teološke predmete »pro forma et gradu magisterii«, nakon ĉega su, uz propisane ispite, postizali stupanj magistra ili doktora znanosti. Tako je npr.
IZABRANA LITERATURA F. ŠANJEK, Poĉeci teologije u Hrvata, Croatica christiana periodica, V (1981) 7, str. 125-139. M. BIŠKUP, Teološke škole u Hrvatskoj prije osnutka zagrebaĉkog sveuĉilišta, CCP III (1979) 3, str. 51-60. F. ŠANJEK-I. TOMLJENOVIĆ, Dominikanci i razvoj školstva u srednjovjekovnoj Hrvatskoj, CCP, X (1986) 17, str. 48-73. S. KRASIĆ, Filozofsko-teološki studij dominikanskog reda u Zadru (1396-1806.), Zadarska revija, XXXVI (1987) 1-2, str. 342. Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskoga srednjovjekovlja, Zagreb, 1991.
DUHOVNI ŢIVOT HRVATA U SREDNJEM VIJEKU
Po dolasku u današnju domovinu, prije trinaest stoljeća, Hrvati s krštenjem prihvaćaju novi pogled na svijet, korjenite društveno-etiĉke promjene i novi kršćanski odgoj. Teško je meĊutim povijesno utvrditi kada Hrvati kao narod napuštaju svoje slavenske religiozne obiĉaje i definitivno prihvaćaju kršćanstvo kao mjerilo društvenog ponašanja. Opće poznato je da se s kršćanstvom susreću još u 7. stoljeću, ali se proces kristijanizacije otegao do 9/10. stoljeća. Hrvati s krštenjem formalno prihvaćaju kršćanski pogled na svijet, ali će trebati još mnogo vremena da kršćanski nauk prodre u ţivot pojedinaca, obitelji i cijeloga hrvatskog društva.
Vaţnost sakramenata Kršćanstvo najprije prihvaćaju Hrvati Istre, Primorja, sjeverne i srednje Dalmacije, zatim oni što su ţivjeli u gradovima, o ĉemu svjedoĉe ostaci starih predromaniĉkih sakralnih zdanja, koja su na spomenutim podruĉjima nastajala izmeĊu 8. i 10. stoljeća. Kršćanstvo meĊutim mnogo teţe prodire u unutrašnjost, osobito u krajeve uz Neretvu i teško pristupaĉne predjele Bosne te u podruĉja izmeĊu Save i Drave, u kojima narod još dugo vremena slijedi drevne poganske obiĉaje svojih predaka, o ĉemu nas izvješćuju zapadni kroniĉari i arapski putopisci 10-12. stoljeća. Crkveni sabori i sinode, odrţani na teritoriju srednjovjekovne Hrvatske, istiĉu znaĉenje sakramenata u ţivotu vjernika, postavljaju uvjete za sklapanje ţenidbe (dob, rodbinska nevezanost, nakana doţivotne braĉne veze), inzistiraju da ona bude sklopljena u prisutnosti svećenika, propisuju što, kada i kako treba ispovjediti, preporuĉuju kada i u kojim prilikama treba pristupiti k euharistijskom stolu itd. I vladari se, poput Zvonimira, obvezuju da će bdjeti oko izvršavanja crkvenih propisa u
Hrvatske crkvene igre Na prijelazu iz prvog u drugo tisućljeće kršćanstva individualizam postaje jedna od temeljnih znaĉajki religioznog ţivota. Od vremena kad je uveden obiĉaj sluţenja privatnih misa, bez sudjelovanja vjernika, kršćanski laikat nalazi sve manje prostora za aktivno sudjelovanje kod liturgijskih ĉina. Od toga vremena laici svoju religioznost posvjedoĉuju mrtvenjem, postom i davanjem milostinje. Pozvani su da se ispovijedaju za velike blagdane kao što su Boţić, Uskrs i Duhovi, o ĉemu svjedoĉi tekst bilinopoljske abjuracije (1203), uz ĉiju će se proslavu tijekom razvijenoga srednjeg vijeka razviti hrvatske crkvene igre (»skazanja«) i narodni obiĉaji. Godišnji liturgijski ciklus Marijinih i svetaĉkih blagdana predmet je mnogih sinodalnih rasprava u Crkvi u Hrvata. U nas se jako cijene nacionalni, regionalni i lokalni zaštitnici (npr. sv. Jeronim, sv. Martin, sv. Dujam, sv. Kvirin, sv. Anastazije, sv. Vlaho itd.), prisutni u sanktoralu najstarijih hrvatskih sakramentara i misala. U torn pogledu najbolji su svjedoci Ilirski martirologij, Litanije dalmatinskih svetaca ili najnoviji Leksikon ikonografije (Zagreb, 1979). Potkraj srednjega vijeka u Hrvatskoj se razvija religiozna pripovjedna proza s apokrifnim tekstovima, egzorcizmima, magijskim zapisima i cijelim nizom paraliturgijskih spisa, koji prate ordalije (javni priziv na sud Boţji) i druge ĉine poganskog podrijetla i sadrţaja koji su našli mjesto, katkad i crkveno opravdanje, u odveć feudaliziranom srednjovjekovnom kršćanstvu.
U zrcalu ţivota narodnih vladara Višestoljetni mukotrpni rad Crkve u Hrvata u preoblikovanju surovih ratnika i neukih pastira i poljodjelaca u evanĊelju odane kršćane najbolje se oĉituje u ţivotu hrvatskih vladara iz razdoblja narodne dinastije. Poznato je da knez Domagoj (oko 864-876) nije bio nimalo njeţan prema politiĉkim protivnicima, koji su se oko 874. urotili protiv njega. Dao je pogubiti jednog urotnika, kojeg je kneţevskom rijeĉju, a na intervenciju svećenika Ivana, obećao pomilovati. Papa Ivan VIII. preporuĉuje mu velikodušnost i potiĉe ga da ubuduće politiĉke protivnike ne kaţnjava smrću nego izgonom iz zemlje, što je nekako više u skladu s kršćanskim moralnim kodeksom onoga vremena. Za smrt Domagojeva nasljednika Zdeslava (878-879) odgovoran je, ĉini se, knez Branimir (879-892), koji se Ivanu VIII. predstavlja kao »odani sin Rimske Crkve«. Petar Krešimir IV (1058-1074), jedan od najuglednijih hrvatskih vladara, optuţen je papi Aleksandru II (10611073) kao glavni krivac naprasne smrti svog brata Gojslava, što se teško uklapa u povijesni lik kralja koji je slovio kao zaštitnik Crkve i najveći mecena benediktinskih samostana u nas. Dmitar Zvonimir (1075-1089), suvladar Petra Krešimira IV. i njegov neposredni nasljednik na hrvatskom prijestolju, sveĉano se obvezuje da će pomagati Crkvu, štititi siromahe i siroĉad, odluĉno se protiviti bilo kakvom trgovanju ljudima, te da će od Boga mu povjerenim kraljevstvom upravljati u skladu s pravom i pravednošću.
Redovnici, klerici i svjetovnjaci Obnova zapadnog monaštva, zacrtana u opatijama Cluny (Burgundija) i Camaldoli (Toskana), istiĉe nadmoć redovniĉkog staleţa nad laiĉkim. Monaška askeza postupno prodire meĊu svjetovni kler i tijekom 11. stoljeća iz temelja mijenja dotadašnje poimanje svećeniĉke sluţbe. Obveza uzdrţljivosti, zajedniĉki ţivot i sveĉani liturgijski ĉini postaju temelj svećeništva. Posljedice takvih stavova odrazile su se u dubokom i trajnom opadanju vrijedosti kršćanskog laikata, jer se on u odnosu na redovnike smatrao manje vrijednim ne samo na strogo religioznom nego i na kulturnom planu, te je iskljuĉen iz sakralnog podruĉja i znanstvene kulture. Grgurovska reforma (11. stoljeće) traţi od svećenika koji predvode misno slavlje da i »ĉistoćom budu slika Sina Boţjega«. U redovima kršćanskog laikata sve su ţešći prosvjedi protiv simonijskog klera i svećenika optuţenih zbog nikolaitizma. Ni Hrvatska nije izuzeta od sve ĉešćih antikleriĉkih prosvjeda. Mnogi naši svjetovnjaci, pristaše grgurovskih reformnih ideja, upliću se u sukob s pripadnicima narodne (glagoljaške) stranke sudjelujući u napadima na oţenjene svećenike a radi prisvajanja crkvene i samostanske imovine. Suprotnosti izmeĊu redovnika i svjetovnjaka dolaze do izraţaja i s obzirom na smrt. Dok monaška haljina pokojniku osigurava molitve, zasluge i ţrtve njegove redovniĉke zajednice, uz jedini uvjet da se odreĉe braka, zemaljskih ĉasti i slobodnog raspolaganja novcem, svjetovnjak je prisiljen za svoje spasenje odricati se moći, tjelesnog zadovoljstva i novca, što je u neku ruku u suprotnosti s njegovim stanjem i pozivom. Obiĉan kršćanin moţe otkup od grijeha postići djelima ljubavi i materijalnom podrškom Crkvi i njezinim siromasima. U tom pokajniĉko-pokorniĉkom smislu mogu se bolje shvatiti darovi i sloboštine kojima su hrvatski vladari obasipali crkve i samostane. Tako npr. knez Trpimir, »zabrinut za spas svoje duše«, u Riţinicama kod Solina podiţe samostan u koji dovodi montecassinske redovnike (852). Kriţarski redovi (12/13. stoljeće) još će snaţnije poticati tu »akcijsku« stranu laiĉke duhovnosti, koja će u osvit reformacije (16. stoljeće) kupovanjem oprosta doći do apsurda i zapadno kršćanstvo dovesti do neumitnog i nepovratnog razdora.
Umjetnost usmjeruje k Bogu Na poticaj poboţnih svjetovnjaka dolazi do novih prijevoda biblijskih tekstova na narodni jezik. Jaĉa i produkcija knjiga, posebno onih naboţnog sadrţaja. Jedan zadarski kodeks daje precizne podatke za izradu pergamene, upotrebu i naĉin pisanja zlatnim slovima i trideset sedam uputa za proizvodnju kvalitetne tinte, dokaz da se širenju pisane rijeĉi u Hrvatskoj od 14. stoljeća daje iznimno velika paţnja. Ideali zastupnika laiĉke duhovnosti vidljivi su u djelima hrvatske romaniĉke i gotiĉke umjetnosti. Vrsni majstori poput Radovana, Buvine, Blaţa Jurjeva i drugih utiskuju svoja vjerska uvjerenja u kameni portal trogirske katedrale ili na drvena vrata splitske prvostolnice i na sakralna zdanja diljem Hrvatske. Biblija, osobito tekst ĉetiriju evanĊelja, zajedniĉka su znaĉajka tih u svijetu priznatih umjetnika, u kojima oni nalaze ne samo potrebno umjetniĉko nadahnuće nego i smisao svog ţivota. Sakralno romaniĉko graditeljstvo u Hrvatskoj odraz je benediktinskih teţnji za sveĉanim slavljenjem liturgije, dok se gotiĉka umjetnost podudara s razdobljem pojave i širenja monaško-propovjedniĉkih zajednica cistercita, dominikanaca, franjevaca, pavlina itd. Romaniĉko je graditeljstvo preteţito zastupljeno u juţnim, odnosno primorskim krajevima (opatijske crkve, katedrale u primorskim i dalmatinskim gradovima), dok se gotika najprije javlja u kontinentalnom dijelu, gdje se kao dominantni stil zadrţava do pojave baroka u 16. stoljeću. MeĊu znaĉajnija umjetniĉka ostvarenja ovog razdoblja spadaju: cistercitska opatijska crkva sv. Marije u Topuskom (oko 1206), dominikanske crkve u Zagrebu (sv. Nikole), Ĉazmi (s. Marije Magdalene) i Dubici (1235), franjevaĉke u Zagrebu, Poţegi, Iloku itd. te katedrala u Zagrebu (od 1263), crkva sv. Marka na zagrebaĉkom Gradecu (oko 1400), sv. Marije u Loboru itd. Iz ovog razdoblja imamo i više izvanrednih umjetnika, kao što su već spominjani majstor Radovan (romaniĉki kipar s izraţajem gotiĉkog naturalizma), Juraj Dalmatinac (gotiĉko-renesansni kipar i graditelj, 1475), Blaţ Jurjev iz
Nova duhovnost Pojavom dominikanaca i franjevaca u hrvatskim se gradskim sredinama javlja nova duhovnost, utemeljena na evanĊelju i apostolskoj tradiciji Pracrkve. Ti putujući propovjednici potiĉu slušateljstvo na ţivot u duhu prvih kršćana, pozivaju ljude na ostvarenje evanĊeoskog siromaštva po uzoru na Krista i njegove uĉenike (o tome Kaţotić piše u Raspravi o siromaštvu Krista i njegovih uĉenika, Avignon, 1321/22), predsjedaju molitvenim ĉasovima i liturgijskim ĉinima u ţupnim crkvama (u poĉetku nemaju svojih!), afirmiraju kršćanski laikat u okviru svojih bratstava i svjetovnih trećih redova. Svakodnevno razmatranje Kristova otkupiteljskog djela u otajstvima krunice proširilo se ponajviše zaslugama dominikanskih i franjevaĉkih svjetovnih bratstava. Spomenuta je poboţnost našla plodno tlo u hrvatskom narodu, koji u tragiĉno doba ratova za osloboĊenje od Turaka u krunici (ruţarju) i hodoĉašćima na grobove apostolskih prvaka i u druga svjetska i domovinska prošteništa nalazi duhovnu utjehu i usrdno zaziva nebesku pomoć za osloboĊenje svoje ratovima opustošene domovine.
ODANOST BOGU I DOMOVINI Slavonski ban i hrvatski pjesnik Ivan Ĉesmiĉki (Janus Pannonius, 1434-1472), razoĉaran evropskim politiĉkim zbivanjima i teškim ratnim prilikama koje su pritiskale njegovu hrvatsku domovinu, elegantnim latinskim versima-ovdje u hrvatskom prijevodu Nikole Šopa-daje oduška svom pesimizmu: »Nema (nikog) pod kapom nebeskom, Tko misli, da pritekne u pomoć mojoj stvari. Tko li će ovoj nevoljnoj (hrvatskoj) zemlji pomoći... Što Francuska spava il Španjolska, ništa mi nije ĉudno: Naravno, ni jednoj ni drugoj opasnost ne prijeti bliska. Niti pomisliti smijem, da će mi nešto pomoći Englezi, Koji su, u zaklonu, daleki ih odvaja Ocean. I sama Njemaĉka, zar je imalo pritekla u pomoć, Iako je, o teško meni, s kraljevstvom spojena mojim... Francuska spava, Španjolska za Krista bag ne mari, Engleska propada od pobune velikaša, A susjedna Njemaĉka u besciljnom zborovanju vrijeme trati. Italija se i dalje svojom trgovinom bavi. (...) Bilo da nam stigne velika pomoć il sitnica neka, Mi ćemo ipak svom domu i vjeri ostati vjerni.« Prema: M. Kurelac, Hrvatski humanisti, CCP 19/1987, 106; F. Šanjek, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, 350-351.
IZABRANA LITERATURA Nikola Tavelić prvi hrvatski svetac (monografija), Zagreb, 1971. T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Kakvi su Hrvati katolici? Ocrt profila duhovnog ţivota katoliĉkog kršćanstva u hrvatskom narodu, Kana, 10/1980, str. 8-17; Katoliĉka crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983, 161-185. J. RICHARD, Kriţari i putnici u srednjovjekovnoj Slavoniji (Hrvatskoj), Croatica christiana periodica, X (1986) 18, 27-39. H. G. JURIŠIĆ, Sveci i Boţji ugodnici s podruĉja splitskomakarske nadbiskupije, U sluţbi ĉovjeka (zbornik nadbiskupa Franića), Split, 1987, 491-503. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 340363.
ABECEDARIJ KRŠĆANSKOG NAUKA JURJA IZ SLAVONIJE (1355/60 — 1416) U nas malo poznati svećenik Juraj iz Slavonije (Breţice na Savi, oko 1355/60 — Tours, 6. V. 1416), profesor Pariškog sveuĉilišta i asketsko-teološki pisac, autor je najstarijega hrvatskog abecedarija kršćanskog nauka (oko 1400). Svojim djelcem naš teolog prethodi mnogo poznatijem priruĉniku ABC za neuke (1403) pariškog kancelara i animatora Koncila u Konstanzu Jeana Gersona. Ovaj posljednji smatra se preteĉom kasnijih katekizama.
Student i profesor Pariškog sveuĉilišta Iz kraće bilješke Matice umrlih stolne crkve u Toursu (Francuska) saznaje se da je »dana 6. svibnja 1416. umro hvalevrijedni magistar Juraj, sin Henrikov, svećenik akvilejske dijeceze iz Slavonije. Bio je 'magistar artium' i doktor teologije, kanonik i penitencijar ove crkve, koji je mnoge knjige namijenjene upotrebi spomenute (stolne) crkve svojom rukom prepisao i obiljeţio glazbenim znakovima. U snazi svoje posljednje volje ostatak pokretnih dobara ostavio je stolnoj crkvi, uz ţelju da se misa obljetnica za ispokoj njegove duše ĉita svake godine na dan koji dolazi iza blagdana sv. Jeronima«, tj. na 1. listopada. Iz registara i matrikula Pariškog sveuĉilišta doznajemo da je Juraj 1378/79. na popisu siromašnih studenata kolegija Sorbone. Nakon magisterija na fakultetu »artium« upisuje se na Teološki fakultet, na kojem potkraj 1400. postiţe najprije licencijat a godinu dana potom i doktorat iz teologije. Godine 1403. ime Jurja iz Slavonije nalazi se na velikom rotulusu profesora Pariškog sveuĉilišta, ali već sljedeće godine odlazi u Tours, gdje sve do kraja ţivota obavlja sluţbu penitencijara stolne crkve i duhovnika redovnica u samostanu Beaumont. Tijekom svojih studija i kao profesor Juraj aktivno sudjeluje u poslovima anglonjemaĉke nacije na Pariškom sveuĉilištu. Predsjednik je Odbora za materijalne poslove svoje nacije (1392), delegat Sveuĉilišta kod kraljice Elizabete Bavarske (1401), organizator godišnjih proslava spomenute nacije (1399), predsjednik Suda ĉasti (1399) itd. Kao predstavnik profesorske većine javno se suprotstavlja
»Alphabetum charwaticum« Juraj iz Slavonije glagoljicu naziva hrvatskim pismom (Iste alphabetum est charwaticum), dodajući da je i Istra dio hrvatske domovine (Istria eadem patria Chrawati...). Na fol. 77r tvrdi da je »hrvatski biskup bio prvi koji je poznavajući oba jezika, latinski i hrvatski, misnu ţrtvu slavio ĉas na jednom a ĉas na drugom jeziku, kako je već smatrao uputnim« te da su se povlasticom crkvenoslavenske liturgije mogli sluţiti ovi hrvatski biskupi: »Episcopus (biscop) de Kerbavia (krbavski), Episcopus Cnynski, Episcopus krxki, Episcopus Split (quasi archiepiscopus), Episcopus Troguier, Episcopus Schibenik, Archiepiscopus Zadrski, Episcopus nenski (ninski), Episcopus Rabski, Episcopus osorski, Episcopus Senski (od Sen, de Sen)«. Ovaj zanimljivi pravopis namijenjen je francuskim ĉitateljima za pravilno izgovaranje hrvatskih naziva. Glagoljski abecedarij Jurja iz Slavonije sadrţi osnovni fundus molitava i liturgijsko-teoloških tekstova namijenjenih vjerskoj pouci na podruĉju Zapadne Crkve u 14/15. stoljeću. Jurjev Abecedarij kršćanskog nauka poĉinje tekstom Oĉenaša, koji donosi u ustaljenom crkvenoslavenskom obrascu kakav se upotrebljava u liturgiji. Slijedi Zdravomarija u crkvenoslavenskom jeziku (prvi dio) i hrvatskom dodatku, razliĉitorn od suvremenog naĉina moljenja (drugi dio). Osnove kršćanskog vjerovanja sadrţe simboli Nicejsko-carigradski i Apostolski, koje reproducira crkvenoslavenskim jezikom hrvatske redakcije, ali prema vlastitom sjećanju iz djetinjstva, o ĉemu svjedoĉe dijelovi ispuštenih i naknadno dopisanih nesuvislih reĉenica. Abecedarij završava pokajniĉkim psalmom (50) »Smiluj mi se, Boţe«. Svojim Abecedarijem Juraj iz Slavonije je uĉenim sorbonskim kolegama htio pokazati da osim hebrejskog, grĉkog i latinskog pisma postoji takoĊer hrvatsko pismo — »alphabeturn chrawaticum«. Da bi Francuzi uoĉili grafiĉku i leksiĉku vrijednost glagoljice, koju uĉenjak iz Hrvatske naziva »alphabetum chrawaticum«, trebalo je to pokazati primjerima koje Juraj uzima iz riznice sjećanja na mladost, kada je zajedno s pismom u nama nepoznatoj glagoljaškoj školi upoznao i temelje kršćanske vjere. Jurjev Abecedarij predstavlja naš najstariji saĉuvani primjerak osnova kršćanskog nauka, koji je svaki hrvatski vjernik onoga doba trebao nauĉiti napamet. Uz Priruĉnik za ispovjednike Pavia Dalmatinca (oko 1220), Jurjev Abecedarij najbolji je dokaz da se vjerskoj pouci u hrvatskom srednjovjekovlju pristupalo odgovorno i ozbiljno. Osim toga, kod vjerskih pouka mnogo se više paţnje
Kršćanstvo je religija rijeĉi Kršćanstvo je prije svega religija rijeĉi (Iv 1, 1). Obveza propovijedanja u Crkvi u Hrvata naglašena je u sinodalnim statutima i redovniĉkim pravilima. Još od 9. stoljeća traţi se od klerika da propovijedaju na narodnom jeziku, tj. da njihovo propovijedanje razumiju i laici koji nisu znali latinski, što u glagoljaškoj sredini i nije bilo teško sprovesti u djelo. Do odreĊenog zastoja dolazi u jeku grgurovske reforme (11. stoljeće), kada biskupi imaju monopol rijeĉi: sluţe se latinskim jezikom tako da ih malo tko iz slušateljstva razumije. Obnovu propovijedanja u Crkvi izazvala su dva pokreta: kriţarski i heretiĉki. Propovjednike kriţarskih vojni nazivaju »novim apostolima« ili jednostavno »prorocima«. Za Crkvu su mnogo pogibeljniji glasovi heretika, koji »uzimaju rijeĉ« i »podiţu glas« izazivajući pripadnike klera u javnim raspravama. Oni u propovijedanje uvode svjetovnjake, pa ĉak i ţene (valdenzi, beguini, beguardi). Ĉetvrti lateranski koncil (1215) odreĊuje da se biskupi pobrinu za kompetentne ljude koji će im pomagati u propovijedanju. Pripadnici prosjaĉkih redova,dominikanci i franjevci, upućuju svoje rijeĉi i manje kultiviranim slušateljima, skupinama koje i same pokušavaju intervenirati i razumjeti njihov govor. Iz najstarijih saĉuvanih propovijedi hrvatskih dominikanaca i franjevaca proizlazi da oni svoje propovijedi sastavljaju na argumentima iz Svetog pisma (auctoritates), razumskim dokazima (rationes) i primjerima iz svakodnevnog ţivota (exempla). Za to novo propovijedanje traţi se i novi prostor. Na propovijed se poziva zvonom, a tradicionalni ambon nadomješten je katedrom (propovjedaonicom). Dominikanci i franjevci propovijedaju takoĊer na javnim mjestima, obiĉno na trgovima pred crkvama. Trude se da temeljne vjerske istine pribliţe slušateljstvu, kojemu tada nije bila dostupna knjiška kultura.
Propovijed sv. Franje Vrlo zanimljivo svjedoĉanstvo o tadašnjem propovijedanju imamo od Tome ArhiĊakona Splitskog (oko 1220) o Franji Asiškom: »Kad sam se nalazio na naukama u Bologni, vidio sam sv. Franju kako propovijeda pred općinskom zgradom, gdje se bio okupio skoro cijeli grad. Uvod njegova govora odnosio se na anĊele, ljude i demone. O tim je trima razumskim bićima tako lijepo i razborito razlagao da je u mnogim uĉenim ljudima, koji su bili prisutni, govor ovog priprostog ĉovjeka izazivao ne malo divljenje. Sadrţaj njegovih rijeĉi bio je uperen protiv neprijateljstava u gradu i za obnovu mira. Iako (mu) je odijelo bilo prljavo, pojava neugledna a obliĉje ruţno, ipak je Bog njegovim rijeĉima dao toliku djelotvornost da su mnoge plemićke obitelji, koje su inaĉe izgarale od neprijateljstva i prolijevanja krvi, prihvatile njegovu zamisao o miru. Toliko je bilo poštovanje i odanost ljudi prema propovjedniku da su muţevi i ţene na njega u masama nasrtali, nastojeći dotaknuti barem dijelove njegove odjeće ili otkinuti nešto od njegovih krpa.«
» ZDRAVOMARIJA« JURJA IZ SLAVONIJE »Zdrava marie milosti pina gospod s toboiou blazena ti iessi v senach y blagoslovlen iest plod czreva tvoego gospoe sveta divo marie moli za nasz grieschnich issukrsta sina svoga da nass pomiloie sade y v sivoti wetsnom amen.. Prema latiniĉkoj transkripciji J. Tandarića, CCP 13/1984, str. 14. Dodatak »sveta divo marie« opća će Crkva ozakoniti za pontifikata Aleksandra VI, 1492-1503.
IZABRANA LITERATURA T. J. ŠAGI-BUNIĆ, Katoliĉka Crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983 (napose prilog »Franjo Asiški u povijesti hrvatskog naroda«, str. 186-217). F. ŠANJEK J. TANDARIĆ, Juraj iz Slavonije (oko 1355/60 do 1416), Croatica christiana periodica, VIII (1984) 13, str. 1-23. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 324337.
HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM GIBANJIMA Sudjelovanje etniĉkih i nacionalnih skupina u ţivotu Katoliĉke Crkve odraţava se u duhovnoj snazi naroda koji se sudbinski navezuju na kršćansku solidarnost i zajedništvo. Crkva u Hrvata prisutna je u ţivotu kršćanske ekumene još od 787. godine sudjelovanjem osorskog biskupa na zasjedanju Drugog nicejskog općeg sabora. Prisutnost dijela hrvatskih biskupa i teologa u oblikovanju saborskih zakljuuĉaka od općeg znaĉenja uvjerava nas o intenzitetu vjerskog ţivota u srednjovjekovnoj Hrvatskoj.
Dvije snaţne liĉnosti Mansijeva monumentalna zbirka saborskih dokumenata svjedoĉi o iznimnom doprinosu hrvatskih biskupa u radu pojedinih općih crkvenih sabora. Usput napominjemo da su Trećem (1179) i Ĉetvrtom (1215) lateranskom saboru prisustvovali splitski i zadarski nadbiskup sa svojim sufraganima, a da se zakljuĉci ovog posljednjeg u vezi s organiziranjem ţupa, propovijedanjem i dijeljenjem sakramenata s mnogo ţara provode u svim našim krajevima. Saboru u Viennei (1312) prisustvuju predstavnici zadarske, splitske i dubrovaĉke metropolije sa sufraganima te zagrebaĉki biskup Augustin Kaţotić i bosanski biskup Grgur. Saboru u Konstanzu (1414— 1418), uz nekoliko naših biskupa, prisustvuju i svjetovnjaci kao Nikola Dominikov, predstavnik slobodne splitske općine. Njegov status vojnika (miles) ukazuje i na ulogu koju je mogao imati u Konstanzu. Akt o sjedinjenju Istoĉne i Zapadne Crkve na Saboru u Ferrari-Firenzi (1439) potpisuju i dva prelata iz Hrvatske:splitski nadbiskup Bartol i hvarski biskup dominikanac Toma Tommasini, kasniji legat Apostolske Stolice na dvoru bosanskog kralja Stjepana Tomaša. U kriznom 15. stoljeću, u razdoblju društvenih, politiĉkih i religioznih lomova zapadnog kršćanstva, dvije snaţne liĉnosti hrvatskog podneblja, Ivan Stojković (1390/95-1443) i Andrija Jamometić (1420/30-1484), izvanrednom pronicljivošću duha i neiscrpnom energijom
Jamometićevo oţivljavanje Baselskog koncila Stojkovićevo poimanje crkvenog jedinstva
U Traktatu o Crkvi i saborskim Izvješćima Ivan Stojković se zalaţe za naĉela jedinstva i mira u Evropi i na širem podruĉju kršćanske ekumene. S puno idealizma predvodi poslanstvo Baselskog sabora na pregovore u Carigrad (1435-1437), zalaţe se za saziv ekumenskog sabora na kojem bi zavaĊene strane slobodno i bez ikakve prisile iznosile svoje stavove u zajedniĉkom traţenju putova jedinstva. Stojković iskreno nastoji da na sabor doĊu predstavnici heterodoksnih krstjana iz njegove domovine, zastupnici pravoslavlja balkanskih slavenskih zemalja, a zalaganjem i diplomatskim umijećem nesumnjivo je pridonio da se brojno i reprezentativno poslanstvo Istoĉne Crkve konaĉno uputi na Zapad. Dekretom Frequens Sabora u Konstanzu (9. X. 1417) zakljuĉeno je da se opći sabori Zapadne Crkve odrţavaju u razmaku od pet, sedam i kasnije svakih deset godina, kako bi se riješili sporni problemi i poduzela opća obnova Crkve. Pariški profesor i ambasador najslavnije znanstvene ustanove na kršćanskom Zapadu kod pape Martina V. i cara Sigismunda, Stojković je imao vaţnu ulogu koordinatora sinode u Paviji-Sieni (1423-1424), na kojoj su udareni temelji kasnijem Baselskom koncilu (1431-1438), gdje će se dubrovaĉki teolog istaknuti programatskim inauguralnim govorom, prijedlogom da se saborske rasprave odrţavaju ne po nacijama, nego po komisijama (u Paviji je primijetio da predstojnici pojedinih nacionalnih skupina »u komisije stavijaju svoju poslugu, kuhare i konjušare, odjevene raskošnije od mnogih doktora, kako bi napuhali ukupan broj svojih glasova«), napose u raspravi s husitima (1433) i pregovorima s Istoĉnjacima (1435-1437). Stojkovićev Traktat o Crkvi (1433-1439) izraţava katoliĉki stav u baselskim raspravama s husitima, u kojoj naš teolog pobija Husovo poimanje o »Crkvi predodreĊenih«. Kao zastupnik koncilijarizma, Stojković drţi da se nepogrešivost Apostolske Stolice ne primjenjuje na papinu osobu kao takvu, nego se proteţe na tijelo Crkve, koje je hijerarhijski podreĊeno toj osobi s kojom ĉini saborsku zajednicu. Drugim rijeĉima, ako se moţe i mora odijeliti od pape krivovjerca, ne smije se raskolom rastaviti od Apostolske Stolice.
Potomak ninskih ili krbavskih Jamometića, dominikanac Andrija (1420/30-1484) završava studij »slobodnih vještina«, teologije i kanonskog prava na Padovanskom sveuĉilištu, u društvu franjevca Francesca della Rovere, kasnijeg pape Siksta IV (1471-1484). Bio je izvrstan poznavatelj stranih jezika, govornik i pravnik. U jeku najţešćih ratova s Turcima izabran je za provincijala Grĉke dominikanske provincije (1475) i nadbiskupa Graneje (Kroje u Albaniji), ali zbog ratnih prilika najvjerojatnije nikada nije bio na teritoriju svoje jurisdikcije. Od sijeĉnja 1478. povlašteni je savjetnik cara Fridrika III. i posrednik u papinoj mirovnoj inicijativi na Apeninskom poluotoku. U doba kad su Turci već zaposjeli Balkan, a otomanskom se osvajaĉu posljednjim snagama odupirala tek njegova domovina Hrvatska, Jamometić se sudbonosno našao u samom središtu neviĊenih politiĉkih intriga, uvuĉen u imbroglio tadašnje evropske politike, dok su sukobi, spletkarenja i strasti u njemu izazivali nepovjerenje i nesklonost prema neodreĊenoj politici Rimske kurije i njezinom glavnom nosiocu papi Sikstu IV. Kao carev opunomoćenik na drţavnom saboru u Nurnbergu (1481), Jamometić se zalaţe za jedinstven stav evropskih drţava i naroda u organiziranju obrane protiv Turaka. Kao vrstan diplomat uoĉava da naglašeno proţimanje svjetovne vlasti s papinstvom sputava slobodu Crkve te u sluĉaju nepovoljnih politiĉkih kretanja izaziva neţeljene posljedice i na religioznom podruĉju. U oţujku 1482. Jamometić podsjeća javno mnijenje na znaĉenje dekreta »Frequens« (1417) u saborskom rješavanju aktualnih crkvenih pitanja. U nizu pisama, upućenih vladarima i sveuĉilištima, naš teolog razvija tezu o potrebi što skorijeg nastavka nedovršenoga Baselskog sabora, dok posebnim dopisom (Citatio, 14. V. 1482) apelira na obvezu kršćanskih vladara u sluĉaju zakazivanja redovitoga crkvenog autoriteta, što dokazuje konkretnom ĉinjenicom da je papinska vojska u rukama nedostojnih ljudi, a crkveno se blago rasipa umjesto da se pomogne kršćanskim narodima Balkana, oslobodi Carigrad i suzbije husitsko krivovjerje. Odaziv nije ispunio Jamometićeva
STOJKOVIĆ BIBLIOFIL 19. VII. 1443. Stojković oporuĉno ostavlja svoju bogatu knjiţnicu baselskim dominikancima, uz klauzulu da otudenje bilo koje njegove knjige automatski povlaĉi poništenje darovnice. On sam zadrţava pravo posudbe uz odgovarajuću potvrdu s potpisom. Za Stojkovića su u Carigradu radila dva kopista: Grk Doukas za grĉke a Poljak Klement iz Wislice za latinske tekstove. Od rariteta Stojković iz Carigrada donosi primjerak grĉkih i latinskih tekstova o islamu, u koji su ukljuĉeni prijevod Kur'ana i dva polemiĉka spisa o Muhamedu i njegovu religioznom sustavu, koje su 1142/43. s arapskog preveli Herman Dalmatin i njegov engleski kolega Robert od Kettona. Stojkovićevo zanimanje za Muhameda i islam podudara se s vremenom u kojem se zbog latentne turske opasnosti u Evropi ponovno javlja zanimanje za protuislamsku apologetsku literaturu. Izuzetno je zanimljiva sudbina Atenagorine Apologije i poslanice Ad Diognetum (2. stoljeće) iz Stojkovićeve ostavštine. Ta dva bisera starokršćanske literature i još neki Pseudo-Justinovi spisi prepisani su u 14. stoljeću u zajedniĉki kodeks, koji je tko zna kako 1436. došao u posjed anonimnog trgovca ribom u carigradskoj ribarnici. Trgovcu je papir kodeksa trebao posluţiti kao ambalaţa za prodanu ribu, ali ga je pukim sluĉajem zapazio Talijan Tommaso d'Arezzo, student grĉkog jezika, koji ga je otkupio za neznatnu svotu i uz naknadu troškova kasnije ustupio magistru Stojkoviću. Povijest kodeksa se nastavlja tako da je ovaj preko baselskih dominikanaca i humanista Reuchlina dospio najprije u Pforzheim u Njemaĉkoj a zatim u Strasbourg, gdje je konaĉno nestao u poţaru gradske biblioteke u noći 24/25. VIII. 1870. za prusko-francuskog rata.
IZABRANA LITERATURA Misao i djelo Ivana Stojkovića (1390/95-1443), Zbornik radova s MeĊunarodnog simpozija u Dubrovniku, 26-28. V. 1983 (priredio F. Šanjek), Zagreb, 1986, 407 str. A. TUILIER, Hrvati i pariška intelektualna sredina u 14. i 15. stoljeću, Croatica christiana periodica, X (1986) 17, str. 74-91. I. TOMLJENOVIĆ, Uz 500. obljetnicu smrti hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića (1420/30-1484), CCP, VIII (1984) 14, str. 203-211. N. KLAIĆ, O podrijetlu hrvatskog dominikanca Andrije Jamometića (1420/30-1484) znamenitog borca za reformu, CCP, XI (1987) 19, str. 1-8. F. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 377-387. TURĈINOVIĆ, Ivan Stojković u sluţbi zajedništva Crkve, CCP, XIV (1990) 25, str. 211-220.
HRVATSKA U OZRAĈJU BRATOVŠTINA Pod imenom bratovštine (lat. confraternitas, fraternitas, schola; ĉakavski: brašćina, skula) podrazumijeva se društveno i religiozno udruţivanje svjetovnjaka (laika) na staleškoj osnovi. Ovaj oblik udruţivanja s naglašenim religioznim i socijalnim ciljevima javlja se još u ranome srednjem vijeku. Bratovštine se razvijaju u vrijeme aktivnog djelovanja laika u crkvenom ţivotu, što se na poseban naĉin oĉituje prilikom liturgijskih sveĉanosti, u javnim vjerskim manifestacijama (hodoĉašćima i procesijama), pri izboru biskupa i ţupnika, u administraciji crkvenih dobara itd.
Poput današnjih sindikata Preko odgovarajućih staleških korporacija bratovštine od 13. do 16. stoljeća obuhvaćaju gotovo dvije trećine aktivnoga gradskog stanovništva i predstavljaju osnovni pokretaĉ u organiziranju ţupnih zajednica ne samo u gradovima i trgovištima nego i u seoskoj sredini. Crkvene vlasti redovito ne sudjeluju u osnivanju i organiziranju bratovština, koje osim religiozne imaju naglašenu i socijalnu komponentu, jer poput današnjih sindikalnih udruţenja nastoje odgovoriti ţivotnim potrebama ondašnjeg društva. Uz ljudsku solidarnost, koju istiĉu siromašniji pojedinci ili ekonomski ugroţeniji slojevi društva, i u gradskoj i u seoskoj sredini, bratovštine pruţaju svojim ĉlanovima odreĊenu duhovnu i materijalnu sigurnost: pomoć u bolesti, utjehu u smrtnom ĉasu, organiziranje pokopa, pomoć obitelji preminulog bratima, posebno u odgoju i školovanju pokojnikove djece. Preminuli ĉlanovi bratovštine, kao i svi dobroĉinitelji crkvenih ustanova, imaju udio u duhovnim zaslugama Crkve. Treći redovi ili svjetovna bratstva dominikanaca i franjevaca imaju izrazito molitveni karakter. Utemeljeni su s namjerom da ĉovjeka oslobode tjeskobe pred smrću i odgovore na najvaţnije pitanje ljudske egzistencije-ţivot onkraj groba. Neka poboţna udruţenja traţe od svojih ĉlanova strogu askezu, javne pokorniĉke procesije s biĉevanjem, katkad i do pretjeranosti. Iako vjerski nedovoljno pouĉeni ti flagelanti (lat. flagellare, biĉevati) odgovaraju duhovnim aspiracijama srednjovjekovne
Bratovštine u Hrvata U Hrvatskoj se prva staleška korporacija spominje u jednom zadarskom dokumentu iz 1056. godine, u kojem se uz ostale darovatelje crkve sv. Grizogona spominju i domaći »ribari (...) Supana, Petulel, Podboi i njihovi drugovi«, koji su spomenutoj crkvi obećali davati dio od ulova riba. Već u 12. stoljeću zadarski zlatari imaju svoju bratovštinu (confraternitas), kojoj najvjerojatnije pripadaju Aristodij i Matej, sinovi apulskog doseljenika Zorobabela, vrsni umjetnici i dobri poznavatelji latinskog i hrvatskog jezika, koji oko 1200. pred splitskim nadbiskupom Bernardom odgovaraju za propagandu krivovjernih doktrina na relaciji Split—Bosna (Toma ArhiĊakon). Udruţenje zadarskih zlatara u Bratovštinu sv. Kriţa (1176) vezano je uz crkvu sv. Stjepana (sv. Šimuna). Od 1203. u Zadru djeluje i Bratovština sv. Jakova, koja zajedno s istoimenom bratovštinom iz Šibenika i drugih naših primorskih gradova povezuje hodoĉasnike razliĉitih krajeva i organizira hodoĉašća u galicijsko svetište Santiago de Compostela i drugdje. Od 13. stoljeća u našim krajevima, većim dijelom uz jadransku obalu a mnogo manje u kontinentalnoj unutrašnjosti, nastaju bratovštine s izrazito religioznosocijalnim obiljeţjima: Bratovština Gospe od MilosrĊa u Šibeniku (1208), Svetoga Duha u istom gradu (oko 1220), Blaţene Djevice Marije u Splitskoj na otoku Braĉu (1228), sv. Mihovila u Gruţu (oko 1290), sv. Marka u Dubrovniku (1306), svetih anĊela u Splitu (1342), Tijela Gospodinova u Šibeniku (1356), Majke Boţje u Zagrebu (Bratovština Kalendinum prebendarskog zbora, prva polovica 14. stoljeća), Bratovština dobre smrti u Zagrebu (1380) itd. U našim su krajevima vrlo raširene bratovštine s imenom zaštitnika lokalne crkve. Tako imamo bratovštine sv. Kristofora u Rabu, sv. Duje u Splitu (1359), sv. VlahaBlaţa u Dubrovniku, sv. Kvirina u Krku (1348), sv. Tripuna u Kotoru itd. Uz hrvatski gostinjac sv. Jeronima u Rimu djeluje Bratovština sv. Jurja i sv. Tripuna (Schuola dei Schiavoni).
Pod bratimskom zastavom Bratovština svete krunice ili presvetog ruţarija, koju oduševljeno propagiraju hrvatski dominikanci nakon bitke kod Lepanta (1571), nije kako se obiĉno misli u izravnoj vezi sa sv.Dominikom (1171/73-1221), utemeljiteljem Reda braće propovjednika, nego s propovijedanjem njegovih duhovnih sinova koji potkraj srednjeg vijeka organiziraju kruniĉarska bratstva i promiĉu krunicu kao sredstvo okupljanja i razmišljanja o Kristovu otkupiteljskom djelu. Bratovštine sv. Nikole nesumnjivo su najraširenije staleško udruţenje u Hrvatskoj. Nalazimo ih u gotovo svim većim mjestima uz jadransku obalu: Split (1349), Kotor (1352), Ston (1389), Bol na Braĉu (14. stoljeće) i drugdje. Kao izrazito staleško udruţenje pomoraca i ribara, bratovština sv. Nikole štiti profesionalne interese svojih ĉlanova, utvrĊuje meĊusobne poslovne odnose, rješava sporove i zastupa bratime pred graĊanskim sudovima i vlastima. Kod crkvenih i graĊanskih sveĉanosti bratimi sv. Nikole nastupaju kao zajednica, u posebnoj odjeći i pod zastavom bratovštine. Tako će npr. ĉlanovima krĉke Bratovštine sv. Ivana Krstitelja (1323), zbog tunike s kukuljicom (cappa), napravljenom od bijeloga domaćeg platna, do danas ostati naziv kapari. Pravila bratovštine ravnaju se prema statutima ili matrikulama. Od latinskih najzanimljiviji su statuti (matrikule) Bratovštine sv. Mihovila u Gruţu (1290), sv. Kriţa u Kotoru (1298), sv. Marka u Zadru (1321), sv. Nikole u Splitu (1349), Bratovštine dobre smrti u Zagrebu (1380) itd., dok se meĊu najstarije hrvatsko-glagoljske statute ubraja onaj Bratovštine sv. Marije Goriĉke u Baški na Krku (1425).
Biĉevalaĉka bratstva Flagelanti (biĉevaoci) spadaju medu najstarije laiĉke bratovštine u nas. Iako su organizirani po uzoru na sliĉne zajednice na Apeninskom poluotoku, ĉini se da su naši flagelanti statutarno potvrdeni prije svojih talijanskih uzora. MeĊu prvim biĉevalaĉkim bratstvima uz našu obalu spominju se bratovštine sv. Silvestra u Zadru (1214), Svih svetih u Dubrovniku (1215), sv. Kriţa u Kotoru (1298), svih svetih u Korĉuli (1301) itd. Flagelanti dolaze do izraţaja osobito u vrijeme epidemija, gladi i drugih društvenih zala, kad organiziraju javne pokorniĉke procesije
Hodoĉasniĉke bratovštine Hodoĉašće, hod ili putovanje prema odreĊenom svetom mjestu, simbolizira mimodramu ljudskog ţivota koja ĉovjeka dovodi k spoznaji onoga što ga tek oĉekuje u susretu s Bogom. U kršćanskom shvaćanju hodoĉašće ima tri ĉina: polazak, putovanje i boravak u svetome mjestu. Neovisno o motivu koji ga pokreće, hodoĉasnik polazi na put radi Boga. Dugaĉak i mnogo puta krajnje neizvjestan put poduzima on za oĉišćenje duše. Taj je put ispunjen molitvom i vjerom u oproštenje grijeha. Zato je hodoĉašće vjeţba u ovozemnom ţivotu, koja ĉovjeka ţivo podsjeća na njegov konaĉni cilj prema kojem je usmjeren. Hodoĉašće kao škola kreposti dolazi do izraţaja u 15/16. stoljeću zbog opće nesigurnosti na putovima, uvjetovane ratom na Sredozemlju i općenito u Prvi zapisi o hrvatskim hodoĉašćima datiraju iz 9. stoljeća. Ĉedadski evanĊelistar sadrţi imena hrvatskih uglednika koji su tamo hodoĉastili: gospodin Trpimir, Bribina, Trpimirov sin Petar, knez Branimir i ţena mu kneginja Maruša itd. Hrvati imaju i zavjetni oltar u Aachenu, prijestolnici Karla Velikog. Zadrani, Dubrovĉani, Šibenĉani i drugi naši luĉki gradovi prevoze hodoĉasnike na Istok, u Svetu Zemlju. Predstavništva Dubrovaĉke Republike i hrvatski franjevci u Jeruzalemu, o ĉijoj prisutnosti svjedoĉe sv. Nikola Tavelić (umro 1391) i njegovi drugovi fra Ivan Dalmatinac i fra Martin iz Slavonije, dragocjena su pomoć hodoĉasnicima iz hrvatskih krajeva, isto kao i gostinjac sv. Jeronima u Rimu (utemeljen 1441) za brojne Hrvate koji su hodoĉastili na grobove apostolskih prvaka. U mnogim našim gradovima u kojima su se poboţni putnici okupljali ili su bili na prolazu za hodoĉasniĉka odredišta izvan Hrvatske, organizirane su bratovštine za prijem romeja (hodoĉasnika koji su išli u Rim), palmiera (Jeruzalem) i pelegrina (Santiago de Compostela). Uz spomenutu Bratovštinu sv. Jakova u Šibeniku, koja je u izravnoj vezi s drugim sliĉnim bratovštinama diljem Evrope, na našem prostoru sigurnost hodoĉasnika osiguravaju bratovštine za gradnju mostova i sigurnost putova (tzv. fratres pontis).
Uzajamna solidarnost Najstariji statuti i uzakonjeni obiĉaji naših bratovština naglašavaju njihov religiozni karakter. Ipak se na prvome mjestu istiĉu duţnosti uzajamnog pomaganja, osobito u sluĉaju nesreće ili smrti, kada su ĉlanovi svake pojedine bratovštine obvezni pomoći udovici preminulog bratima oko obrade zemlje, odgoja i podizanja njegove djece. Isti se vrlo aktivno zalaţu za društveni, kulturni i politiĉki napredak svoga grada: pomaţu u odrţavanju javnog reda, posreduju u sporovima, organiziraju plaćanje voditelja humanistiĉkih škola, administriraju crkve, izdrţavaju hospicije i prihvatilišta za siromahe, materijalno pomaţu sirotinju, napose prigodom velikih kršćanskih svetkovina Boţića, Uskrsa i proslave mjesnog zaštitnika. U vrijeme turskih ratova neke naše bratovštine organiziraju otkup ratnih zarobljenika. Bratovštine paze na moralan ţivot svojih ĉlanova, bore se protiv lihve i kraĊa, pomaţu svoje gradove u javnim potrebama, napose u vrijeme elementarnih nepogoda i epidemija. Preko bratovština u javnom ţivotu naših gradova afirmira se puĉki sloj graĊanstva, što je pridonosilo napretku komunalnog ţivota i boljem razumijevanju meĊu lokalnim stanovništvom. U ozraĉju bratovština nastaje naša najstarija duhovna knjiţevnost na narodnom jeziku, recitirana u obliku dijaloga od koje se postupno razvija crkveno skazanje i drama. Najstarija hrvatska crkvena pjesmarica, pisana ĉakavskim dijalektom, pripada Bratovštini Svih svetih u Korĉuli (15. stoljeće). IZABRANA LITERATURA K. VOJNOVIĆ, Bratovštine i obrtne korporacije u Republici dubrovaĉkoj od 13. do konca 18. stoljeća, sv. I—II, Zagreb, 18991900. Hrvatska enciklopedija, III/1942, str. 247-252. E. HERCIGONJA, Društveni i gospodarski okviri hrvatskog glagoljaštva od 12. do polovine 16. stoljeća, Croatica, II 1971) 2, str. 7-100. J. KOLANOVIĆ, Prilog povijesti šibenskih hodoĉašća u kasnom srednjem vijeku, CCP, VI (1982) 9, str. 13-36. ŠANJEK, Crkva i kršćanstvo u Hrvata, Zagreb, 1988, str. 353-376.
CRKVA I KNJIGA U HRVATA U DOBA HUMANIZMA Od prvih poĉetaka ljudske povijesti ĉovjek pokazuje odluĉnost da svoje misli ovjekovjeĉi pismom. U najrazliĉitijim stranama svijeta ono se kroz stoljeća nevjerojatnom upornošću utiskuje u drvo i metal, kamen i peĉenu glinu, vosak, papirus, pergamenu, svilu i papir. Pojavom tiska (1455) knjiga postaje osnovnim prenositeljem izvanredno bogatoga kulturnog razvoja Evrope u doba renesanse i humanizma. Knjiga je najsigurniji popularizator i vrlo uspješan prijenosnik politiĉkih i religioznih zbivanja. U to reformno vrijeme razlike postaju još izraţenije, katkad i neizbrisive, ako se stavovi pojedinaca i skupina prenose posredstvom tiskane rijeĉi. U vremenu kad je izašla iz tiskarske radionice prva hrvatskim jezikom tiskana knjiga, glagoljski misal »po zakonu rimskoga dvora« (1483), Evropa već raspolaţe sa stotinjak tiskara u desetak razliĉitih zemalja, meĊu koje najvjerojatnije treba ubrojiti i Hrvatsku.
Zanimanje za knjigu Paţljivom analizom fondova crkvenih knjiţnica i privatnih zbirki rukopisa i tiskanih knjiga mogu se danas s priliĉnom sigurnošću pratiti kulturni i znanstveni tokovi u humanistiĉkoj preobrazbi Hrvatske. Katedralna knjiţnica u Zagrebu, današnja Metropolitana, imala je već tada lijep broj srednjovjekovnih kodeksa i prvotisaka, dok je u isto vrijeme knjiţnica dubrovaĉkih dominikanaca raspolagala s 242 kodeksa i 318 prvotisaka. Osobna zbirka »oca hrvatske knjiţevnosti« Marka Marulića ima 1521. nešto više od 150 svezaka, uglavnom tiskanih djela. Njegov suvremenik, trebinjski biskup Juraj Kruţić, ostavlja na poĉetku 16. stoljeća dubrovaĉkim dominikancima i franjevcima svoju privatnu zbirku od 600 knjiga koje je, kako sam izjavljuje, »s mnogo mara i tijekom dugih godina uspio nabaviti« da mu budu »ţivotnom utjehom«. Saĉuvani inventari javnih knjiţnica, u ono doba iskljuĉivo vlasništvo crkvenih ustanova (kaptola,
MeĊu najvećim knjiţnicama u Evropi Poĉeci knjiţnice dubrovaĉkih dominikanaca seţu u 13. stoljeće, kada je navedena redovniĉka zajednica za potrebe samostanskog studija poĉela nabavljati tada najaktualnija teološka i druga literarnoznanstvena djela, tako da je ova knjiţnica u doba renesanse i humanizma zauzimala prvo mjesto u Hrvatskoj po broju srednjovjekovnih kodeksa, inkunabula i drugih tiskanih djela. Knjiţnica će se s vremenom proširiti i postati jednom od najvećih ne samo u Redu braće propovjednika nego i u Evropi u razdoblju od 15. do 17. stoljeća, dakle u vremenu kad je samostalna Dubrovaĉka Republika bila u zenitu moći i novĉano pomagala razvoj umjetnosti i znanosti na svojem podruĉju. Izdašnom pomoći Republike sv. Vlaha dubrovaĉki su dominikanci izmeĊu 1494. i 1520. izgradili novu prostranu knjiţnicu sa dva reda od po dvadeset dvije stalaţe s više od tisuću svezaka. Velik dio kodeksa i inkunabula bio je stranog podrijetla, a donijeli su ga redovnici-povratnici sa studija u najpoznatijim evropskim sveuĉilištima. Najveći dio knjiţnog fonda dolazi iz kulturnih središta Italije (Bologna, Padova, Rim), Francuske (Lyon, Pariz, Strasbourg) itd. Znatan broj inkunabula i knjiga tiskan je u Veneciji, zatim u njemaĉkim gradovima Nurnbergu, Augsburgu, Beĉu i drugdje. S obzirom na sadrţaj rukopisnih kodeksa, dubrovaĉki dominikanci posjeduju uglavnom sve ono što se moţe naći u knjiţnicama dominikanskih studija širom Evrope. Najzastupljeniji autor je Toma Akvinski, a njega slijede poznati dominikanski pisci: Moneta iz Cremone, Albert Veliki, Petar iz Verone, Jakov de Voragine, Ivan iz Fribourga itd. Klasiĉna i patristiĉka djela manje su zastupljena, ali su prisutni Aristotelovi filozofski spisi, Ciceronovi Orationes, Porfirijev Isagoge, Abu Ma'sharov Introductorium in astronomiam, Avicenini tekstovi o logici i metafizici itd. Od crkvenih otaca najĉitaniji su bili Jeronim, Augustin, Bazilije, Ivan Damašćanski, Grgur Veliki, Izidor Seviljski i ugledna imena srednjovjekovne znanosti na Zapadu: kanonist Gracijan, teolozi Alain de Lille, Petar Lombardski i drugi.
Knjige zabranjenih autora Mnogo je raznolikiji fond inkunabula i tiskanih djela iz humanistiĉkog razdoblja. U samo šest godina (1495-1500) samostan nabavlja trideset šest razliĉitih izdanja Savonarolinih govora i teoloških spisa. Dominikanski »ratio studiorum« naglašava da, istina, »jedino spoznaja Krista, a ne neko drugo umijeće ili znanje, dovodi do blaţenstva«, ali ne zaboravlja istaknuti da je i »svako drugo umijeće« (aliqua ars alia) prijeko potrebno za spoznaju Boga i uravnoteţeni ljudski ţivot. Na to »drugo umijeće« odnose se gramatika, retorika, dijalektika i pjesništvo, ali i egzaktne znanosti poput aritmetike, geometrije i astronomije. Ova posljednja stavlja ĉovjeka »pred prizor stvaranja i omogućuje mu otkriti ili barem nazrijeti neizmjernost i svemogućnost Boţju«. Budući da su ljudske znanosti »putokazi u svjetlu kojih ĉovjek upravlja svoj hod prema višoj mudrosti«, dubrovaĉki su dominikanci u vrijeme otkrića tiska popunili svoju knjiţnicu vrijednim izdanjima profanih djela s podruĉja klasiĉne literature, humanistiĉkih i prirodnih znanosti. Povijesna znanost zastupljena je djelima antiĉkih historiĉara (Herodot, Tit Livije, Diodor Sicilski itd.) i srednjovjekovnim autorima (Vinko iz Beauvaisa, Antonin Firentinski i drugi). Ima i knjiga zabranjenih autora kao što je Picco della Mirandola, što upućuje na Inkviziciju koja zasjeda pod istim krovom a bavi se preteţno cenzurom knjiga.
O »duši svijeta« Prisutnost Platonovih, Aristotelovih, Aviceninih i Abu Ma'sharovih spisa u knjiţnici podjeća na kozmogonijske i prirodnoznanstvene rasprave u samostanskoj školi, gdje se raspravlja o odnosu izmeĊu razuma i vjere, postojanja i bivstvovanja, uzroka i naravi stvari. Za sljedbenike Alberta Velikog i Tome Akvinskog, koji dopuštaju mogućnost vjeĉnosti svijeta, boţanska objava ne iskljuĉuje svjetlo razuma, što u praksi znaĉi da izgradnja »Boţje drţave« ne proturjeĉi izgradnji ljudskog ovozemaljskoga društva, koje nadahnjuje i vodi prirodno pravo. O duši svijeta raspravlja i dubrovaĉki dominikanac Grgur Budisaljić (1550), koji u raspravi Sylvanaturae rezimira Albertove prirodoznanstvene spise o flori, fauni i mineralima te o njihovoj primjeni u medicini i ljekarništvu. »Magister Georgius Ragusinus«, kako se obiĉavao potpisivati, promatra fiziĉki svijet ili prirodu kao splet sila koje uzdrţavaju svemir i pomaţu ĉovjeku da mu ovozemaljski ţivot bude kvalitetniji. Dubrovaĉki dominikanski studij odgojio je plejadu uĉenih redovnika, vrsnih predavaĉa na raznim evropskim sveuĉilištima, koji su svoj matiĉni samostan i školu obogatili vrijednim teološkim i drugim znanstvenim djelima, kao od humanista toliko slavljeni Ivan Stojković i ne manje poznati profesori »artium« i teologije: Blaţ Constantini, Donat ĐorĊić, Luka i AnĊeo Martinušić, Ambroz i Klement Ranjina, Petar Guĉetić i drugi.
Privatne zbirke U 15. i 16. stoljeću mnogi obrazovani pojedinci prikupljaju i umnoţavaju literarna i znanstvena djela antike i srednjega vijeka i na taj naĉin pridonose širenju humanistiĉke kulture u Hrvatskoj. Bogatoj Stojkovićevoj zbirci rariteta iz klasiĉne i patristiĉke epohe treba pridodati privatne knjiţnice ne malog broja hrvatskih humanista kao što su Marulić, Vlaĉić, Petrić i toliki drugi. Privatne zbirke Ivana Viteza od Sredne, kancelara kralja Matije Korvina, papinog legata Nikole Modruškog, Lutherova prijatelja Matije Vlaĉića Ilirika (1520-1575) i filozofa Franje Petrića (1529-1597) krase danas vitrine knjiţnica u Ostrogonu, Rimu, Wolfenbuttelu i Escorialu. U eri tiska knjiga u Hrvata ne predstavlja više monopol tek neznatnog broja privilegiranih, što posvjedoĉuju brojne privatne zbirke tzv. »obiĉnih« graĊana kao što su Šibenĉani Jakov Ziliavić, Petar Ivanov, Antun iz Spilimberga i Rafael Fero, Splićanin Petar Petronja ili zadarski trgovac Mihovil,vlasnik Danteova rukopisa, pokazuju zanimanje pojedinaca ne samo za odreĊena znanja nego i zavidan literarni ukus. Vrlo je zanimljiv inventar Marka Marulića (1521), koji svojih stotinu pedeset preteţno tiskanih knjiga dijeli na »libri ecclesiastici« i »libri zentilium«, tj. na biblijskoteološka i profana djela. Ova posljednja dijeli opet na pjesniĉka, povijesna, zemljopisna, na spise o astronomiji, poljodjelstvu i na gramatiku odnosno knjiţevnost.
U duhu renesanse i humanizma Renesansni razvoj knjiške umjetnosti u Hrvatskoj slijedi minijaturno slikarstvo. Svjetsku slavu na torn podruĉju stekao je Juraj Julije Klović »Croata« (1498-1578). Renesansno crkveno graditeljstvo u nas zastupljeno je crkvom Svetog Spasa u Dubrovniku, katedralom u Hvaru i Osoru te proĉeljem i gornjim dijelovima šibenske katedrale. Od hrvatskih umjetnika istiĉu se: Nikola Boţidarević, Ivan Duknović (umjetnik na dvoru Matije Korvina), Feliks Petanĉić (minijaturist), Petar Andrijić (graditelj Svetog Spasa u Dubrovniku) i drugi. Nakon pojave humanizma u većini naših krajeva knjiga se više ne promatra kao predmet odreĊene umjetniĉke vrijednosti, nego prije svega kao djelotvorno sredstvo komunikacije meĊu ljudima. Knjizi se pridaje sve veće znaĉenje, jer je postala vrlo uspješno sredstvo ne samo u kulturnom i znanstvenom razvoju zemlje nego i u razmjeni iskustava s drugim evropskim narodima na poĉetku modernog vremena.
IZABRANA LITERATURA H. MOROVIĆ, Povijest biblioteka u gradu Splitu, Zagreb, 1971, str. 59-71 o knjiţnici Marka Marulića. A. STIPĆEVIĆ, Struktura biblioteĉnih fondova u Hrvatskoj u 15. i 16. stoljeću, Slovo, 34/1984, str. 269-282. F. ŠANJEK, Knjiga u Hrvata u vrijeme otkrića tiska; Croatica christiana periodica, VIII (1984) 14, str. 213-224. Ţ. DADIĆ, Egzaktne znanosti hrvatskog srednjovjekovlja, Zagreb (Globus), 1991.
MARULIĆEVE IDEJE O EVROPSKOM KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU Prenaglašenim isticanjem religiozno-teološke komponente u Marulićevu ţivotu i njegovu literarnom opusu nerijetko se zaboravlja da je »otac hrvatske knjiţevnosti« prije svega humanist, ljubitelj antike i oduševljeni renesansni stvaralac, ĉija brojna i izuzetno vrijedna djela ulaze u povijest modernog razdoblja evropske civilizacije. U znanstvenom svijetu danas se s pravom apostrofira Marulićev humanizam i sa zahvalnošću se naglašava njegova miroljubivost, smisao za mjeru, pouzdanje u ĉovjekovu dobrotu i duhovne vrline. Ne zaboravlja se pritom da je Marulić pred gotovo pet stoljeća nastojao oţivjeti ideju o jedinstvenoj kršćanskoj zajednici evropskih naroda kao baštinici mediteranske civilizacije, utemeljenu na jednakosti i uzajamnom poštivanju društvenih, kulturnih i religioznih aspiracija ljudi na pragu vremena koje nazivamo modernim.
Marulić i Erazmo
»Devotio moderna« »Modernom poboţnošću« u Hrvatskoj najprije se oduševljavaju preteĉe humanizma, hrvatski studenti koji se s idejama pokreta susreću na evropskim sveuĉilištima. Idejni pokretaĉ »moderne poboţnosti« u Hrvata bio je Istranin Petar Pavao Vergerije Stariji (1370-1444), koji u Govoru za obnovu i jedinstvo u Crkvi i raspravi O plemenitom vladanju i slobodnim studijima u mladosti preporuĉuje vjeţbanje u krepostima, samodisciplinu i umjerenu askezu. Sliĉnim se problemima bavi i njegov uĉenik Ivan Vitez od Sredne (1400. do 1472), koji naglašava osobni integritet (ĉast) kao neophodnu komponentu za postizanje duševne ravnoteţe. Temeljne odrednice »moderne poboţnosti« u nas najjasnije su izraţene u djelima Marka Marulića Splićanina. Ne samo u hrvatskoj redakciji Kempisova Od naslidovanja Isukarstova (1500), koji »otac hrvatske knjiţevnosti« pogrešno pripisuje kancelaru pariškog sveuĉilišta Jeanu Gersonu, nego i u drugim svojim djelima, latinskim i hrvatskim, Marulić se zalaţe za ideje pokreta te postaje jedan od nosilaca programa evropske laiĉke duhovnosti u doba humanizma i poticatelj duhovne obnove kršćanskog Zapada u vremenu katoliĉke restauracije (16/17. stoljeće). Pouke za ĉestit ţivot po primjerima svetaca (De institutione bene vivendi, 1506) smatraju se najdotjeranijim Marulićevim djelom spomenute orijentacije. Izvorno pisano latinski, djelo je u 16/17. stoljeću prevedeno na nekoliko evropskih jezika (talijanski, njemaĉki, francuski, španjolski, portugalski i ĉeški) i objavljeno u pedesetak razliĉitih izdanja. Naţalost, na integralnu hrvatsku verziju trebat će ĉekati do 1986! Taj svojevrsni evropski bestseler otkriva u Maruliću izvrsnog poznavatelja Svetog pisma, klasika kršćanske starine i verziranog tumaĉa skolastiĉke i humanistiĉke duhovnosti. Pun osjećaja za duhovna kretanja vremena kojemu i sam pripada, Marulić svoja literarna nadahnuća stavlja u »sluţbu etiĉkih doumljivanja i praktiĉnih uputa u skladu sa svojim osnovnim teološkim polazištima i religiozno-moralnim shvaćanjima« (D. Šimundţa). U Evandelistaru i Parabolama Marulić popularizira kršćanske kreposti, dok u spisu O poniznosti i slavi Kristovoj apelira na ĉitatelja da smisao vlastitog ţivota potraţi u Kristovu otkupiteljskom djelu. Temeljeći svoje filozofsko-teološke reminiscencije na izvješćima evanĊelista, Marulić naglašava kako
Kao i nešto mlaĊi Erazmo iz Rotterdama (1469-1536), s kojim ga se danas sve ĉešće usporeĊuje, humanist Marulić je kao izvrstan poznavalac intelektualnih prilika svoga i vizionar modernog vremena ostavio neizbrisiv peĉat na svoje suvremenike i bio jedan od zaĉetnika duhovnih zbivanja u ono prijelomno doba evropske povijesti. I humanist iz Splita, kao i Erazmo, duguje svoj duhovni odgoj pokretu »devotio moderna«, s ĉijim se aspiracijama Marulić upoznao za studija u Padovi, a Lutalac (Erazmo, Homo viator) iz Rotterdama u školi Braće zajedniĉkog ţivota u Deventeru u Nizozemskoj. Obojicu povezuju zajedniĉka ljubav prema kulturi i humanistiĉka teţnja za istinom, koju otkrivaju u grĉko-rimskom stvaralaštvu, svijetu Biblije i kršćanskoj literaturi. Njihova djela odišu iskonskom ĉovjekovom teţnjom za mirom i slobodom, što ipak neće smetati jednom Erazmu, autoru Spisa protiv rata (1521), da svoje suvremenike pozove u boj »protiv Turaka, koji se pobjedniĉki pribliţuju srcu Evrope iskljuĉivo zbog nesloge kršćana« (Parafraza na Psalam 83, 1533), dok Marulić, koji istu tematiku dotiĉe u nekoliko svojih spisa, travnja 1522. posebnom predstavkom apelira na papu Nizozemca Hadrijana VI, a radi osloboĊenja svoje domovine Hrvatske i cijele Evrope od Turaka, jer »zajedniĉku opasnost treba odbiti zajedniĉkim oruţjem«. Nije poznato da bi se Marulić i Erazmo osim preko knjiga i osobno poznavali. Splitski humanist u »prvaku svih humanista« otkriva literarni genij najslavnijeg Dalmatinca Jeronima iz Stridona, a ni uĉenom Nizozemcu nisu nepoznati Hrvati, jer svoje Komentare i Parafraze sastavlja na temelju dragocjenih grĉkih i sirskih kodeksa, koje je Dubrovĉanin Ivan Stojković donio iz Carigrada (1437). Marulićev i Erazmov »moderan« pristup Bibliji, tj. u duhu pokreta »devotio moderna«, nadahnjuje se na motivima oltarnih retabla poboţne Nizozemske (Erazmo) i novozavjetnim prizorima koje je Andrija Buvina vješto urezao u vrata stare splitske katedrale (Marulić).
POKRET »MODERNE POBOŢNOSTI« Utjecaj na evropsku duhovnost Filozofsko-teološke odrednice Marulićeva i Erazmova humanizma temelje se na ljubavi prema klasiĉnom stvaralaštvu antike i kršćanskom shvaćanju ljudskog društva. U tom kontekstu oni svoju literarnu aktivnost uzimaju kao preludij u prouĉavanju Svetog pisma, koje ĉovjeku otkriva tajnu raspetog Krista, koji palu ljudsku prirodu ponovno dovodi u prvotni sklad i vodi je blaţenstvu i sreći. Marulić neobiĉno snaţno utjeĉe na evropska intelektualna strujanja u 16/17. stoljeću. O tome najbolje svjedoĉanstvo nalazimo u njegovih suvremenika Jeana Heidenberga (Trithemiusa), Konrada Gesnera, Graessea, Le Mirea i drugih koji u svojim bibliografskim izdanjima neizostavno spominju Marulića, istiĉu njegovu erudiciju i društveno-etiĉko znaĉenje Pouka, EvanĊelistara, Parabola i drugih spisa našeg humanista. Marulić je najprisutniji u susjednoj Italiji, zatim u Francuskoj i zemljama uz Rajnu, u kojima su mu još za ţivota tiskani Pouke i EvanĊelistar. Popularnosti splitskog humanista pridonosi i poĉetni uspjeh Druţbe Isusove u kojoj su Pouke ili Institucija odabrane kao svagdanje štivo za duhovnu izgradnju pojedinih ĉlanova i zajednice. Monumentalna Bibliotheca missionum svjedoĉi o prisutnosti tog Marulićeva djela u isusovaĉkim misijskim središtima na Dalekom istoku, od Indije do Japana i Kine. Više svjedoka poznaje Marulićev Liber exemplorum (naslov Pouka o kolnskom izdanju iz 1531), od kojeg se Franjo Ksaverski (15061552) nikada neće odvajati na svojim dalekoazijskim putovanjima. Kad su se u drugoj polovici 16. stoljeća Pouke našle na popisu knjiga »koje treba proĉistiti« u duhu dokrinarnih smjernica nove protuprotestantske teologije, jer je Marulić zastupao da se moţe koristiti neistinom u iznimnim okolnostima, ako je u pitanju slava Boţja i opće dobro, isusovci ne napuštaju svog omiljenog autora uz klauzulu da se »najprije proĉisti ono što je trebalo proĉistiti«. Pismom od 4. XI. 1567. Petar Kanizije preporuĉuje bavarskim katolicima Pouke i EvanĊelistar kao vrlo korisna djela za duhovni nauk. Na francuski su prevedeni Nauk Kristov (Charles Didyer) i Pouke (Paul Dumont). Ovaj posljednji predstavlja francuskom
Kontemplativna duhovnost srednjovjekovne mistike, kao što su npr. djela magistra Eckharta (1260-1327), ne odgovara obiĉnom ĉovjeku i kršćaninu, jer on nalazi malo duhovne koristi u apstraktnim meditacijama o raĊanju Boţje Rijeĉi u ljudskoj duši, stoga laiĉki uĉitelji 14/15. stoljeća predlaţu jednostavniji sustav duhovnosti poznat pod nazivom »moderna poboţnost« (devotio moderna). Utemeljitelj pokreta Gerd Groote (1340-1384) iz Deventera u Nizozemskoj zajedno s prijateljem Florentom Radewijnsom osniva Braću zajedniĉkog ţivota, organizirano laiĉko bratstvo koje prakticira duhovnost utemeljenu na evanĊelju i kršćanskim klasicima, koje oni marljivo prevode i ĉitaju na narodnom jeziku. Ĉlanovi bratstva i dalje nastavljaju svoj profesionalni rad, posebno oni koji sudjeluju u proizvodnji knjige: pergamenari, proizvodaĉi papira, sitnoslikari, kopisti itd. Kad je Radewijns 1391. otvorio prvu školu, namijenjenu laiĉkom i duhovnom odgoju siromašne omladine, bio je to poĉetak naglog uspona Braće zajedniĉkog ţivota i pokreta »devotio moderna« u cijeloj Evropi. Pojedina bratstva imaju vlastite skriptorije. Za osobnu i zajedniĉku meditaciju prepisivaĉi (kopisti) sastavljaju tzv. rapiaria, izbore mudrih izreka u kojima prevladavaju citati iz Biblije i djela Aurelija Augustina, Bernarda iz Clairvauxa, Ivana Fidanze (sv. Bonaventura) i drugih. Najpoznatije djelo ove vrste je Nasljeduj Krista (De imitatione Christi) Tome od Kempena, poznatijeg pod latiniziranim imenom Thomas a Kempis, kojim »devotio moderna« prodire i meĊu najkultiviranije pojedince. O njegovu znaĉenju u Hrvatskoj govore mnoge saĉuvane inkunabule i prijepisi te Marulićev prijevod Od naslidovanja Isukarstova (1500).
IZABRANA LITERATURA M. MARULIĆ, Pouke za ĉestit ţivot s primjerima, preveo i protumaĉio B. Glaviĉić, izd. Zagreb (Globus), 1986 (s uvodnim raspravama); Split (Knjiţevni krug), 1986-1987 (u dvije knjige). M. MARULIĆ, EvanĊelistar, izd. Splitski knjiţevni krug, sv. I—II, Split, 1985. M. MARULIĆ, O poniznosti i slavi Kristovoj, izd. Splitski knjiţevni krug, Split, 1989. F. ŠANJEK, Marko Marulić i duhovna gibanja u doba Restauracije (16/17. st.), zbornik Dani hvarskog kazališta, izd. Splitski knjiţevni krug, Split, 1989, str. 63-73. M. TOMASOVIĆ, Marko Marulić Marul, Zagreb, 1989.
HRVATI OTKRIVAJU LJUDSKA PRAVA U vrijeme otkrića Novog svijeta (1492) Katoliĉka Crkva pokazuje iznimno zanimanje za stanovnike novootkrivenih prostranstava Amerike, Afrike i krajeva uz Indijski i Tihi ocean. Papa Aleksandar VI. bulom »Inter caetera« (1494) obvezuje vladare Portugala i Španjolske na slanje misionara i financiranje propovijedanja evanĊelja tamošnjim starosjediocima. Katoliĉki kler u novootkrivenim zemljama redovito ide u suprotnom pravcu od konkvistadora, koje zanima jedino zlato i profit. Desetak godina nakon Kolumbova dolaska na Haiti, u Santo Domingu dominikanci Antonio de Montesinos i Pedro de Cordoba uskraćuju odrješenje bijelim doseljenicima koji Indijance drţe kao besplatnu radnu snagu i s njima neljudski postupaju. Dominikancima će se koju godinu kasnije pridruţiti Bartolome da Las Casas (1484-1566), legendarna figura i simbol borbe za dostojanstvo i slobodu crvenih stanovnika Amerike i svih prognanika našeg planeta.
Zao i nemoralan sustav Las Casas pripada povijesnom trenutku kad je bijeli ĉovjek prvi put obišao Zemlju i proglasio se njezinim gospodarom. Dok dominikanci i franjevci na terenu »zakonima iz Burgosa« (1512) nastoje ublaţiti nevolje Indijanaca, Las Casas energiĉno traţi ukidanje encomiende i repartimienta, zemljišnih posjeda s pripadnim starosjedilaĉkim stanovništvom kao besplatnom radnom snagom, kao sustava koji je u sebi zao i nemoralan. Išao je tako daleko da je španjolskom kralju i budućem caru Karlu V. preporuĉio da je »bolje izgubiti sve prekomorske posjede nego da se u njegovo ime ĉine tolike i tako strašne nepravde« (1516). Uz podršku dominikanskih teologa sa Sveuĉilišta u Salamanci, Las Casas će kao dominikanac i zastupnik Indijanaca u kraljevskom »Vijeću za Indije« (danas bismo rekli Ministarstvu kolonija) od kralja i skupštine iznuditi tzv. »nove zakone« (1542) koji ukidaju encomiende a Indijance priznaju slobodnim podanicima španjolske krune. U nastojanju oko naseljavanja i evangelizacije ameriĉkog kontinenta Las Casas je, ne bez poteškoća, na obalu Cumana (Venezuela) doveo nekoliko desetaka obitelji kastiljskih seljaka, koji će domorodaĉko stanovništvo pouĉavati u uzgajanju razliĉitih poljoprivrednih kultura i dati im primjer kršćanskog ţivota. Nešto sliĉno pokušat će u 17/18. stoljeću isusovci s Guarani Indijancima na graniĉnom podruĉju Brazila i Paragvaja (tzv. Paragvajske redukcije).
Teorija o pravu naroda Kao dominikanac (1522) Las Casas ima svesrdnu podršku profesora Sveuĉilišta u Salamanci. Francisco de Vitoria (utemeljitelj prava naroda), Bartolome de Carranza, Melchior Cano i Domingo de Soto ne samo da ne odobravaju rat protiv stanovnika Zapadnih Indija (tj. Amerike) nego dokazuju da papina darovnica (Inter caetera, 1494) vrijedi iskljuĉivo na duhovnom polju, tj. daje prednost Portugalu i Španjolskoj u evangelizaciji starosjedilaca u zemljama koje otkriju, ali im ne daje nikakvih prava u prisvajanju i raspolaganju s tim krajevima i njihovim stanovnicima. Vrhovni uĉitelj (general) dominikanaca Toma iz Gaete (Kajetan) zastupa stavove svoje subraće. U Komentaru na »Sumu teologije« Tome Akvinskog (II—II, g. 66, a. 8) Kajetan razlikuje tri vrste nevjernika: jedni su pravno i ĉinjeniĉno podanici kršćana i ţive pod vlašću kršćanskih vladara (Ţidovi, Mauri); drugi su pravno, ali ne i ĉinjeniĉno podanici kršćana jer silom otimaju kršćanske krajeve (Turci); treći ni pravno ni ĉinjeniĉno nisu podanici kršćana (Indijanci). Kajetanov je zakljuĉak da s drugima (tj. s Turcima) treba postupati kao s neprijateljima, dok su treći (tj. Indijanci) zakoniti gospodari svojih zemalja i njih se moţe obratiti samo blagošću. I Vitoria u svojim »Predavanjima o Indijancima« (1539) drţi da »jedini razlog zbog kojega Mauri, Turci i svi ostali nevjernici ne ţele prigrliti katoliĉku vjeru leţi u tome da ono što kršćani predlaţu rijeĉima opovrgavaju svojim vladanjem«. Domingo de Soto još je oštriji kritiĉar kad tvrdi: »Naše je oruţje ljubav i kršćanska bi vjera svima postala odvratnom kad bismo je naviještali uz pomoć oruţja« (1553). Miroljubivu evangelizaciju stanovnika novootkrivenih zemalja potvrĊuje bula Sublimis Deus pape Pavia III. istiĉući da »Indijanci i svi narodi koje će kršćani ubuduće upoznati, paĉe ako i ţive bez vjere u Krista, ne smiju biti lišeni ni svoje slobode ni posjedovanja svojih dobara (...) Ne moţe ih se natjerati na ropstvo, a Kristovoj vjeri moţe ih se pozvati propovijedanjem Boţje rijeĉi i primjerom ĉestita ţivota« (2. VI. 1537). Dominikanski teolog i papa Pio V. traţi od svog nuncija
Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca Teoretsko pitanje o upotrebi sile protiv starosjedilaca Zapadnih Indija pokrenuo je pravnik iz Cordobe Juan Gines de Sepulveda. U polemiĉkoj raspravi »Democrates alter sive de iustis belli causis« (Rim, 1535) Sepulveda istiĉe da preventivni rat protiv Indijanaca nije samo dopušten nego i preporuĉljiv, jer su ovi »krivobošci, barbari i po svojoj prirodi robovi«, pa će njihovo podĉinjavanje misionarima olakšati posao i ubuduće sprijeĉiti obredna ţrtvovanja tisuća nevinih. Las Casas istiĉe da se podjela svijeta na barbare i civilizirane ne moţe postavljati na razini etniĉkih, kulturnih i religioznih razlika, nego na ljude koji slobodu i prirodna prava naroda obešĉašćuju i na one koji ih poštuju. Ĉvrsto je uvjeren da »na svijetu nema naroda, bio on grub, neobrazovan, surov i barbarski, a da ga se ne bi moglo civilizirati i oplemeniti, ako se pritom slijedi ljudima vlastit i prirodan put blagosti, ljubavi i susretljivosti. Svi ljudi imaju razum, volju i slobodu izbora, jer su stvoreni na sliku Boţju. Svaka je rasa zasebna jedinka a svi su ljudi sliĉni gledom na postanak i narav. Nemoguće je dakle da cijeli jedan narod bude potpuno nesposoban i toliko nedostatne razumnosti da nije sposoban sobom upravljati i biti pouĉen u vjeri i kakvoj plemenitoj moralnoj doktrini« (polemika sa Sepulvedom, 1551). Korĉulanin Vinko Paletin (1508-1573) traţi srednji put izmeĊu suprotstavljenih stavova Sepulvede i Las Casasa. U španjolskoj i latinskoj redakciji iscrpne rasprave »O pravu i opravdanosti rata što ga španjolski kraljevi vode protiv naroda Zapadnih Indija« (1557/58) Paletin rezimira stavove konkvistadora (Indijanci su idolopoklonici, barbari i nesposobni za rasuĊivanje, pa im se mogu oduzeti njihova dobra i sloboda) i njihovih protivnika (Indijanci su »plemeniti divljaci protiv kojih se ni po kakvom pravu ne moţe povesti rat) izabirući srednji put izmedu dviju skrajnosti: Indijanci su skloniji manama (izdajstvo, laţ, grijesi protiv prirode, obredno ţrtvovanje nevinih ljudi itd.) negoli kreposnom i civiliziranom ţivotu, ali ih se s oruţjem i silom moţe zauzdati i privesti kršćanskoj uljudbi.
Odveć smiono predviĊanje Vinko Paletin je potomak ugledne korĉulanske obitelji koja se zbog ekonomskih poteškoća preselila u susjedno Ţrnovo. Još kao dvadesetogodišnjak otiskuje se u svijet. Kao mornar iz Španjolske odlazi u Novi svijet, »ţeljan da ondje vidi razliĉite i gotovo nevjerojatne stvari« (iz predgovora u talijansko izdanje knjige o navigaciji Pedra de Medine, Venecija, 1554). Za desetogodišnjeg boravka u Americi sudjeluje u pacifikaciji Yucatana (1536-1541). U Meksiku (1542/43) postaje dominikanac, a nakon povratka u Evropu (1546) studira teologiju (Bologna, 1546-1552), sastavlja kartu Španjolske (1550), prevodi na talijanski »L'arte del navegar« Pedra de Medine, sastavlja danas izgubljenu raspravu »De la institucion del buen govierno« (pr. 1560) i kratki opis Yucatana. Više puta obnaša sluţbu starješine u korĉulanskom samostanu. Profesor je matematike i kozmografije na Akademiji u Vicenzi (1560), penitencijar u bazilici sv. Petra u Rimu i brat Kongregacije sv. Jeronima u Vjeĉnom Gradu (1563). Mnogo putuje. Zanimljiva su mu zapaţanja o ĉovjekovoj sposobnosti da se snagom inteligencije izdigne iznad zemlje, koja je njegova prirodna sredina, te ovlada morem i zrakom, odnosno da od suhozemnog postane vodeno, a na neki naĉin i zraĉno biće, što je za njegovo vrijeme odveć smiono predvidanje (iz predgovora knjizi o navigaciji). Svojim najvaţnijim djelom smatra traktat »O pravu rata«, koji unatoĉ svim dozvolama i pozitivnom mišljenju Inkvizicije nikad nije tiskan. U pismima španjolskom kralju Filipu II. i ministru kolonija Franciscu de Erasu (1565) Vinko Paletin istiĉe da gornjim djelom brani i opravdava interese Španjolske u Americi. Paletinova je rasprava svojevrsni prosvjed protiv Las Casasova »Kratkog izvješća o uništenju Indija« (1552). Taj konkvistadore poistovjećuje s najvećim zloĉincima ĉovjeĉanstva, a Paletin u njima otkriva najplemenitije izdanke ljudskoga roda, izjednaĉujući njihove podvige s mitovima o antiĉkim herojima i djelima biblijskih junaka.
PALETINOVO IZVJEŠĆE O YUCATANU Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana Iako je danas nezahvalno braniti društveno prevladani mehanizam konkviste i pretjeranosti konkvistadora, zahvalni smo Vinku Paletinu na preciznim podacima o pretkolumbovskim spomenicima na Yucatanu, koje, u duhu onoga vremena, dovodi u neposrednu vezu s Kartaţanima, koji su, pretpostavlja se, davno prije Kristofora Kolumba doplovili u predjele Srednje Amerike. O podrijetlu velebnih zdanja civilizacije Maya iz Chicen-Itze naš se sunarodnjak raspitivao kod starosjedilaca Yucatana. Pozivajući se »na vrlo staru predaju«, oni su ga uvjeravali da su u spomenute krajeve došli Evropljanima sliĉni »bradati ljudi, koji su utemeljili one gradove i u njima ţivjeli«, ali kako novi nisu više pristizali, starosjedioci su ih »ratom i glaĊu izmorili, pobijedili i uništili«, tako da su oni gradovi »ostali pusti i još uvijek stoje tako razrušeni i trošni od dugog vremena«.
Vinko Paletin je kao vojnik pod zapovjedništvom Francisca de Monteja MlaĊeg sudjelovao u »pacifikaciji« Yucatana. Tom se prigodom zanimao za spomenike te drevne srednjoameriĉke civilizacije, o kojoj je napisao jedan kraći, danas izgubljeni, spis. Saĉuvao se tek fragmentarni opis iz Paletinove rasprave »O pravu rata« (1557/58), s naznakom da je rijeĉ o graĊevinama Kartaţana, koji su prije Kolumba stigli u Novi svijet. Paletin, zaĉudo, ne koristi argument rimske pobjede nad Kartagom (146. pr. Krista) u potvrdu španjolskih prava na ameriĉke posjede (Karlo I. je kao njemaĉki car Karlo V. bio i car »Svetog Rimskog Carstva«), ali je njegov opis Yucatana prvorazredno svjedoĉanstvo o pretkolumbovskim monumentalnim graĊevinama, reljefima, zidnom slikarstvu i pismu Maya u Srednjoj Americi. »Poluotok Yucatan ima nekoliko pokrajina. Jedna je Zacatlan, udaljena od mora nešto manje od dana hoda, sa starom graĊevinom od lijepo klesanog kamena i visokom kulom. U sredini je hram na kojem su se prinosile ţrtve idolima, a Indijanci ga zovu cu (hram u obliku piramide)... Druga pokrajina naziva se Ciciniza (Chichen—Itza) gdje je, mislim, osnovana Nova Salamanca. Indijanci su nas uznemirivali i morali smo napustiti to mjesto u kojem se još vide ostaci starih graĊevina. Vidi se i sedam kula (tornjeva), a u njima Indijanci ne stanuju. Po svim tim zgradama i tornjevima ima likova pješaka i naoruţanih vojnika, bradatih i s oklopom, kacigom i drugim predmetima; imaju oštre maĉeve, koplja i sjekire, kao i Amazonke, a sve je naslikano poput vojske u pokretu. Na tim su kulama bila dva reda slova, ali ih nitko od naših nije uspio razumjeti. Nisu bila ni latinska, ni grĉka, ni hebrejska. Koliko mi se ĉini ta su slova iz Afrike, iz Kartage. Još se i danas nalaze tamo, a Vaše Veliĉanstvo (Paletin svoju raspravu naslovljava na Filipa II, kralja Španjolske, op. a.) moţe utvrditi kojem jeziku pripadaju. Tik do te kule teĉe prekrasan izvor, dok je naokolo bilo mnogo starih voćaka. Neki od nas, oni znatiţeljniji, diveći se tim gradevinama, više su se puta u Indijanaca raspitivali ĉemu su sluţile dotiĉne zgrade, ovi stari i razrušeni gradovi
IZABRANA LITERATURA
REFORMACIJA I KATOLIĈKA OBNOVA U HRVATSKOJ
F. ŠANJEK, Korĉulanin Vinko Paletin istraţivaĉ Yucatana i teoretiĉar španjolske "conquiste" u 16. stoljeću, Croatica christiana periodica, II (1978) 2, str. 83-130 (Uz Mihojevićev prijevod Paletinove rasprave »O pravu i opravdanosti rata što ga kraljevi Španjolske vode protiv naroda Zapadne Indije«, str. 102-127). Kapi krvi, kapi mora (romansirani Paletinov ţivot, prijevod njegove rasprave i Krasićev tekst »Korĉulanin Vinko Paletin. Neobiĉan ţivotni put jednog znanstvenika«), Globus, Zagreb, 1979. Bartolome de Las Casas, Kratko izvješće o uništenju Indija, Globus, Zagreb, 1982 (uz uvodni tekst o suprotstavljenim koncepcijama Las Casasa, Sepulvede i Paletina).
Saksonski augustinijanac Martin Luther (1483-1546), kao redovnik, svećenik i profesor, s puno dobre volje ali nesmirena srca, raznovrsnim samoodricanjem i asketizmom nastoji doseći Boga. U Svetom pismu otkriva izvor svjetla i mira. Na tjeskobno pitanje: Kako milosrdni Bog moţe istodobno biti i pravedan? — Luther nalazi prosvjetljenje u Poslanici Rimljanima: »Smatramo zaista da se ĉovjek opravdava vjerom bez djela Zakona (Rim 3, 28), pa zakljuĉuje da se kršćanin prepoznaje kao »uvijek grešnik, uvijek pravednik i uvijek pokajnik«. U Luthera se »sigurnost po vjeri« protivi »sigurnosti koja proizlazi iz EvanĊelja«.
Temeljni spisi reformacije »Afera Tetzel« potaknut će Luthera da prema ustaljenom sveuĉilišnom obiĉaju na vratima wittemberške dvorske kapele istakne devedeset pet »teza protiv oprosta« (31. X. 1517), uz napomenu da vjernike »treba poticati kako je bolje ići u nebo preko mnogih patnja i stradanja, nego se oslanjati na laţnu sigurnost oprosta«. Iako nipošto ne ţeli raskinuti s Crkvom, Luther se oglušuje na poziv kard. Kajetana ne odstupajući od nauke »o opravdanju vjerom bez djela« i prizivom na »autoritet Svetog pisma« u odnosu na »crkveno uĉiteljstvo i tradiciju«. U raspravi s Eckom (1519) zastupa Husovo uĉenje da »Crkva ima samo jednog voĊu—Krista«. Javno spaljuje bulu »Exurge Domine« pape Lava X (25. XII. 1520). U tri za protestante temeljna spisa reformacije Luther iznosi svoje reformistiĉke stavove: u »Manifestu njemaĉkom plemstvu« (kolovoz 1520) obrazlaţe tezu o sveopćem svećeništvu kršćana i obnovi Rimske kurije, u raspravi »O kršćanskoj slobodi« (rujan 1520) definira Crkvu kao nevidljivu zajednicu s ĉlanstvom koje ţivi od vjere, dok u spisu »O babi- lonskom suţanjstvu« (listopad 1520) govori o sakramentima, opredjeljujući se za krštenje, pokoru i Zadnju veĉeru, uz priĉest pod obje prilike. Luther na njemaĉki prevodi Bibliju, sastavlja prve
Protestanti u Hrvatskoj Još od 12/13. stoljeća u Hrvatskoj je aktualna obnova religioznih struktura i ustrojstvo kršćanskog zajedništva u duhu Pracrkve (usp. poglavlje o Crkvi bosanskoj), za koju će se dva stoljeća kasnije na širem evropskom prostoru neumorno zalagati hrvatski teolozi Ivan Stojković i Andrija Jamometić (usp. poglavlje »Hrvati u evropskim reformnim gibanjima«). Lutherov i Calvinov apel za povratak evanĊeoskom idealu zajedništva i njihovo zauzimanje za narodni jezik u Crkvi podudaraju se sa stoljetnim nastojanjima Crkve u Hrvata, što je nesumnjivo poticaj širenju reformistiĉkih doktrina na hrvatskom nacionalnom prostoru. Pa ipak, unatoĉ navedenim ĉinjenicama i nekim istaknutim duhovnim osobnostima iz Hrvatske, vrlo aktivnim u širenju protestantizma, on nije uhvatio dubljeg i trajnijeg korijena u hrvatskom narodu:Hrvati naime još iz prvog tisućljeća kršćanstva posjeduju solidan prijevod Biblije i liturgijskih tekstova, pa ih u tome Luther i ostali reformatori nisu imali ĉemu poduĉiti. Slobodnom širenju protestantskih ideja u Hrvatskoj nisu pogodovale ni društveno-politiĉke prilike onoga vremena, jer su Hrvati zbog latentne turske opasnosti više razmišljali kako da opstanu kao narod u ozraĉju zapadne kršćanske uljudbe. Lutherov reformni pokret prodire u hrvatske krajeve iz Njemaĉke, preko Kranjske i Koruške, posredstvom trgovaca i vojnika. Boljem poznavanju hrvatskog protestantizma nedostaju još uvijek »izvori iz prve ruke neposrednih propagatora Reformacije, onih koji pridobivaju vjernike i stvaraju prve nukleuse protestantske organizacije u našim krajevima« (N. Crnković). Fenomenom protestantizma u nas bavili su se preteţno jezikoslovci i povjesniĉari knjiţevnosti, ali bi više svjetla u tu problematiku unijelo sustavno prouĉavanje inkvizicijskih arhiva, kanonskih vizitacija, izvješća biskupa, kanonskih pohoditelja Svete Stolice i zapisa puĉkih misionara iz potridenskog razdoblja. U Istri i na Kvarnerskim otocima luteranizam ima odreĊena uporišta. Odatle su Matija Vlaĉić Ilirik (1520-1575), »Ahil ĉistog protestantizma« (E. Nacinovich), uĉeni Petar Pavao Vergerije ml. (1498-1565), neslomljiv i u muĉeništvu postojan Baldo Lupetina, pisac i prevodilac Stjepan Konzul (1521. do 1568), prevodilac i
U sjeni graĊanskog rata, uvjetovanog sukobom Ferdinandovih i Zapoljinih pristaša, u Hrvatskoj i Slavoniji tridesetih godina 16. stoljeća djeluju luteranski i kalvinistiĉki propovjednici. Prvi u navedena podruĉja dolaze iz Štajerske i Kranjske, dok se kalvinizam infiltrira iz Ugarske. Zagrebaĉki biskup Šimun Erdody javlja papi Klementu VII. da se »energiĉno i bezobzirno opire luteranizmu«, jer bi u protivnom »veći dio svećenstva njegove (tj. zagrebaĉke) biskupije već bio zaraţen torn nadasve pogubnom sljedbom« (11. III. 1534). Problem širenja protestantizma drţi da će uspjeti riješiti u zajedništvu sa zagrebaĉkim klerom na sinodi zakazanoj za 15. VIII. 1535. Na podruĉju zagrebaĉke biskupije propovijedaju domaći protestanti: luterani Ivan Drugnić iz kriţevaĉke ţupanije i Grgur Vlahović iz Ribnika kod Ozlja, kalvini Mihovil Buĉić i Benedikt Blaţeković iz Zagreba itd. Protestantizam ima, ĉini se, najviše uspjeha u Slavoniji, posebno u okolici Valpova i Vukovara, dakle na podruĉju gdje je u prethodnom razdoblju prisutan husitizam. U tim je krajevima 1544-1551. osnovano stotinu dvadeset protestantskih crkvenih općina, pod vodstvom Mihaela Sztaraija iz Baranje, a 17. V. 1551. u Tordincima je odrţana prva protestantska sinoda u nas. Hrvatski protestanti nalaze oslonac i podršku u zapovjedniku Hrvatsko-slavonske krajine barunu Ivanu Ungnadu, utemeljitelju tiskare za propagandu protestantizma na slavenskom jugu (Urach, 1556), ali i politiĉko-gospodarski motivirano razumijevanje nekih hrvatskih velikaša (npr. Nikole Zrinskog Sigetskog). Etiketom protestantizma obiljeţeni su i neki hrvatski humanisti kao Rabljanin Markantun de Dominis (15601624), splitski nadbiskup i pisac povijesno-teoloških djela s reformistiĉkim prizvukom (»De republica ecclesiastica«, London, 1617), koji je zbog svojih proturimskih stavova došao u inkvizicijski zatvor, gdje se razbolio i umro 8. IX. 1624. Posmrtno je osuĊen i spaljen na trgu Campo dei fiori u Rimu 21. XII. iste godine.
Potridentska obnova u Hrvatskoj Hrvatski episkopat, brojan i aktivan u radu Općeg crkvenog sabora u Tridentu (tal. Trento), oduševljeno se zalaţe za provedbu reformnih saborskih zakljuĉaka u svojim biskupijama i na širem nacionalnom podruĉju, napose s obzirom na organizaciju kvalitetnije izobrazbe klera i duhovnog odgoja vjernika. Juraj Drašković, koji na Tridentskom saboru zastupa cara i ugarsko-hrvatskog kralja Ferdinanda I, kao zagrebaĉki biskup (1563-1578) dao je poticaj korjenitoj obnovi Crkve u Hrvata. Na dvjema biskupijskim sinodama, odrţanim 1570. i 1574. u Zagrebu, biskup Drašković zalaţe se za opći preporod Crkve na hrvatskom sjeveru. Utemeljenjem sjemeništa nastoji intelektualno i moralno preporoditi kler, koji bi primjerenim ţivotom i kvalitetnijim propovijedanjem trebao prednjaĉiti u stvaranju nove duhovne klime u Hrvatskoj. Iz saĉuvanih vrela vidljivo je da je liturgijski dio prve sinode (1570) odrţan na latinskom i na hrvatskom jeziku, što ukazuje na znatan broj glagoljaša koji u ono vrijeme pastoralno djeluje u granicama zagrebaĉke biskupije. Sinodalna se konstitucija nije saĉuvala, ali se zna da je pisana latine, schlavonice et croatice tj. latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Jedna od znaĉajnijih odluka odnosi se na obvezno osnivanje škola uz svaku ţupnu crkvu, što će uz brojne poteškoće materijalne prirode i neshvaćanje roditelja nesumnjivo pridonijeti narodnoj pismenosti i pospješiti uvoĊenje katekizama (Bellarminova, Kanizijeva i drugih) u religiozni odgoj Crkve u Hrvata. Druga sinoda (1574) ţeli sprijeĉiti daljnje širenje luteranstva i kalvinizma na hrvatskom prostoru. I u drugim biskupijama u banskoj Hrvatskoj, mletaĉkoj Dalmaciji i na podruĉju Dubrovaĉke Republike biskupijske i pokrajinske sinode aktualiziraju program potridentske obnove u nas: Zadar (1563, 1566, 1579), Šibenik (1564, 1574), Trogir (1565, 1579), Dubrovnik (1565, 1574/75), Pula (1576), Krk (1579), Split (1579), Rab (1579), Poreĉ (1580), Hvar(1586) itd. Osobito su djelotvorne sinode odrţane osamdesetih godina 16. stoljeća pod vodstvom papina pohoditelja (vizitatora) Augustina Valiera, koji inzistira da se u Dalmaciji propovijeda i katehizira na hrvatskom jeziku, pa i sam prevodi katekizam na hrvatski, odrţava pouke omladini i katehizira djecu. Za obnovu crkvenog i religioznog ţivota u duhu reformnih zakljuĉaka Tridentskog sabora (1563) traţi se mnogo solidnija intelektualna i teološka izobrazba klera. U tu svrhu obnavljaju se
Isusovci i kapucini Isusovci dolaze u Hrvatsku kao propovjednici (1560) i nosioci potridentske obnove. Njihove rezidencije u Dubrovniku (1604), Zagrebu (1606), Varaţdinu (1633) itd. ţarišta su intelektualnog, kulturnog i religioznog ţivota. Sustavnom vjerskom poukom, u okviru puĉkih misija, isusovci daju ton potridentskoj duhovnoj obnovi u nas. Uz Kašićev rad na sastavljanju prve hrvatske gramatike (1604) i tiskanje liturgijskih priruĉnika (Rimski obrednik), znaĉajan prinos religioznoj obnovi dali su Aleksandar Kumulović (»Nauk krstianski za slovinjski narod«, 1582; prijevod Bellarminova katekizma, 1603), Juraj Mulih (»Posel apoštolski«, 1742) itd. Kapucini grade prve samostane u Rijeci (1610), Zagrebu (1618), Splitu (1691), Varaţdinu (1701) itd. Odluĉni da nasljeduju Krista u strogoj franjevaĉkoj tradiciji, hrvatski se kapucini orijentiraju na apostolat s odbaĉenima (zatvorenicima!) i najsiromašnijima. Zagrepĉanin Stjepan Matija Marković (1669-1742), u knjiţevnosti poznat kao Stefan Zagrebec, objavio je pet svezaka kajkavskim narjeĉjem (idiomate croatico) pisanih propovijedi u duhu potridentske obnove: »Hrana duhovna ovĉic keršĉanskeh« (Zagreb, 1715-1734). Potridentsko razdoblje u Hrvatskoj sa ţupnim i samostanskim školama pogoduje razvoju pismenosti. U raznolikom i bogatom literarnom stvaralaštvu, izraţenom u tri narjeĉja i trima pismima, zavidno mjesto pripada religiozno-didaktiĉkoj literaturi. Uz već navedena djela spomenimo još Glavinićev »Cvit svetih« (1628, 1657, 1702), Divkovićev bosanĉicom pisan »Nauk krstianski« (1616), Baĉićevu »Istinu katoliĉansku« (1732), Gasparottijev »Cvet szveteh« itd.
Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok) Intelektualne i religiozne rasprave u 15/16. stoljeću odraţavaju se i na razvoj sakralne umjetnosti. Umjesto renesansnog racionalizma, koji-po nekima-dovodi do reformacije, na Apeninskom poluotoku i u zemljama vjernim Rimskoj Crkvi javlja se barok (port. »barroco«, nepravilni biser). Reprezentativnost i raskoš oblika novog umjetniĉkog stila katoliĉke restauracije usmjereni su k ĉovjekovim osjećajima te umjesto na razum hoće djelovati na srce. Renesansne razumski jasne i samostojne oblike u baroku se pomoću malih zakrivljenih mostova povezuju u skladno »jedinstvo u mnoštvu«, a da pritom pojedinost ne gubi od svoje osobnosti, nego samo dobiva na vrijednosti u sklopu velike cjeline (A. Badurina). Hrvatski se barok odlikuje brojnim i vrijednim ostvarenjima, više u kontinentalnom dijelu (nakon osloboĊenja od Turaka) negoli uz jadranski prostor, a za njegovo su promicanje posebno zasluţni isusovci, kapucini i pavlini. Od baroknih novogradnji i starijih romaniĉkih i gotiĉkih graĊevina, pregraĊenih prema novim prostornim i dekorativnim koncepcijama, najzanimljivije su crkve: Sv. Katarina u Zagrebu, Sv. Marija u Varaţdinu (isusovci), Trški Vrh kod Krapine, Marija Snijeţna u Belcu, pavlinske crkve Sv. Marije u Lepoglavi i Sv. Petra u Šumi (barokizirane), Sv. Vid u Rijeci, Sv. Vlaho u Dubrovniku itd. U duhu potridentske obnove u Hrvatskoj, zagrebaĉki biskup Juraj Drašković osnovao je 1578. u Zagrebu sjemenište s humanistiĉkom školom i uĉilištem moralnog bogoslovlja. Lepoglavski pavlini uz gimnaziju (1582) organiziraju filozofskoteološki studij, koji bulom Klementa X (3. IV. 1671) i reskriptom cara Leopolda I (23. I. 1674) postaje »studium generale« s prerogativima visokoškolske ustanove. Nastavnu osnovu pavlinskog studija u Lepoglavi ĉine trogodišnji studij filozofije (s predavanjima iz logike, matematike, fizike, metafizike i etike) i ĉetiri godine teologije (dogmatsko i moralno bogoslovlje, uvod i tumaĉenje Svetog pisma, a od 1774. kontroverzistika, kanonsko pravo, pastoralno bogoslovlje, katehetika i liturgika). Zagrebaĉki teološki studij oţivljen je 1633/34. kad je u isusovaĉkom kolegiju na Griĉu utemeljena katedra za moralnu teologiju. Ĉetiri godine kasnije osnovana je i katedra za filozofiju. Na molbu rektora kolegija Filipa Kaušića, car Leopold I (23. IX.
RELIGIOZNA KARTA EVROPE NAKON. AUGSBURŠKOG UGOVORA (1555) Nakon Augsburškog ugovora (1555), koji sankcionira podjelu Njemaĉkog Carstva na protestantske i katoliĉke drţave uz primjenu naĉela »cuius regio, illius religio«, tj. da se podanici prilagode religiji vlasti, katolicizam zadrţava ĉvrste pozicije u juţnim i zapadnim krajevima, dok protestantizam dominira na sjeveru. Od Rima se odjeljuju Prusija, skandinavske i baltiĉke zemlje, u kojima se organiziraju nacionalne luteranske crkve, dok Nizozemska i Škotska postaju tvrĊavom kalvinizma. Švicarska je pod utjecajem zwinglijevstva, Ĉeška i Ugarska pod prismotrom kalvinizma, dok u Hrvatsku luteranizam dolazi iz Kranjske i Koruške (Istra) a kalvinizam iz Ugarske. Francuski hugenoti, sljedbenici Jeana Calvina, imaju uspjeha u Pikardiji, uz rijeku Rhonu i na jugozapadu (Cevennes). Irska borba protiv anglikanizma istodobno je i borba protiv engleske hegemonije. Rimskom katolicizmu odani su Portugal, Španjolska, Italija i većina zemalja habsburške krune. Hrvatski sabor (1604) izglasava zakon po kojem je jedino Katoliĉka Crkva priznata kao dopuštena na hrvatskom tlu. Geografski promatrano, reformacija u Evropi ne podlijeţe nikakvom pravilu, jer je protestantizam u svom zaĉetku izrazito vjerskog karaktera. Za poţaliti je da nije obnovio Crkvu iznutra, kao što je bilo pokušaja u 11/12. i 15. stoljeću. Bila je to ţelja za povratkom na izvorno kršćanstvo, na ţivljenje evanĊelja koje u svojim zaĉecima nije negativno, kako to neki povjesniĉari preĉesto naglašavaju. Duhovnost onih koji su traţili reformu Crkve usredotoĉena je na rijeĉ Boţju, koja se suĉeljava s društvenom stvarnošću. Katoliĉkom svećeništvu reformatori suprotstavljaju sveopće vjerniĉko svećeništvo. U oĉima reformatora katoliĉko jedinstvo predstavlja besplodnu samotvornost (monolitizam), dok oni ţele pripadati Crkvi koja se mijenja: »Ecclesia reformata semper reformanda.« Nakon reformacije odnosi katolika i protestanata su više-manje neprijateljski. U Evropi, kao i u novootkrivenom svijetu, sukob je pojaĉan neprijateljstvom protestantske Engleske i »papistiĉke« Francuske. Još u 19.
IZABRANA LITERATURA M. MIRKOVIĆ, Matija Vlaĉić Ilirik, Zagreb, 1960. J. ADAMĈEK, Reformacija u hrvatskim zemljama, Susreti na dragom kamenu, Zagreb, 1985 , str. 61-78. N. CRNKOVIĆ, Protestanti i "protestanti" u Istri i na Kvarnerskim otocima u 16. i 17. stoljeću, Croatica christiana periodica, IX (1985) 16, str. 47-62. M. VANINO, Isusovci i hrvatski narod 1, Zagreb, 1969. T. J. ŠAGI—BUNIĆ, Bogoslovni fakultet u Zagrebu u 300. godišnjici Hrvatskog sveuĉilišta, Svesci, 16/1969, str. 66-70. A. HORVAT -R. MATEJĈIĆ-K. PRIJATELJ, Barok u Hrvatskoj, Zagreb, 1982. Kultura pavlina u Hrvatskoj 1244-1786, Zagreb, 1989 (osobito ĉlanak dr. F. E. Hoška o pavlinskim srednjim i visokim školama, str. 301-311).
HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI POLUMJESECA Tursko prodiranje na Balkan u 14/15. stoljeću iz temelja će promijeniti odnose kršćanske ekumene u jugoistoĉnoj Evropi. U navedenom razdoblju teokratsko-islamski Turski Imperij ovladat će ne samo Grĉkom, Bugarskom, Makedonijom, Albanijom, Srbijom, Crnom Gorom i Bosnom i Hercegovinom nego i podruĉjima juţne Ugarske, Srijema i Slavonije. Posljedice osvajanja porazne su osobito za katolicizam, jer je velik broj biskupskih sjedišta na ovim podruĉjima utrnuo, dok su mnoge biskupije ostale bez biskupa ili ih se imenovalo tek fiktivno, tj. da se oĉuva vladarsko pravo ingerencije pri izboru biskupa bez ikakve mogućnosti da on posjeti i vodi njemu povjerene vjernike.
Masovna seoba i pravoslaviziranje Do osnutka rimske Kongregacije za širenje vjere (Congregatio de propaganda fide ili jednostavno Propaganda, 1622) u mnogim krajevima gotovo i nije bilo svećenika koji bi podrţavali vjeru u narodu. Osim toga, poloţaj katolika u Turskom Carstvu bio je oteţavan i ĉinjenicom da je Rim, središte zapadnog kršćanstva, bio glavni animator otpora i organizator ratova za osloboĊenje kršćanskih zemalja. Brojni nameti i podreĊeni poloţaj katolika prouzroĉio je masovnu seobu Hrvata Bosne i Hercegovine u slobodnu Hrvatsku, na teritorij mletaĉke Istre, u Gradišće (Austrija), Molise (Italija), oko Poţuna (Bratislave) itd. ili se pravoslavizirao kao npr. u Srijemu i istoĉnoj Bosni. Istina je da su pravoslavci bili u povlaštenijem poloţaju u odnosu na katolike, jer su predstavnici njihovih crkava ostali na turskom podruĉju i otomanske suih vlasti priznale kao predstavnike naroda i sabiraĉe poreza, ali su i oni prelazili na kršćansku stranu, pa se na nekadašnjem katoliĉkom tlu s obje strane granice oblikovao širok pravoslavni pojas. Nakon eksodusa kosovskih Srba s patrijarhom Arsenijem III. Crnojevićem (1690), »srpski hijerarsi ĉesto vrše pritisak na katoliĉko stanovništvo, osobito zahtijevanjem poreza, što znatno
Pravni i stvarni status katolika Teokratska islamska drţava priznaje legalnu egzistenciju »narodima svetih knjiga« (Ahl' el-Kitab), tj. Ţidovima i kršćanima. Djelomiĉna tolerantnost turskih vlasti prema kršćanima temelji se na »Omarovu zakonu«, kaji sadrţi odredbe o nemuslimanskom ţivlju u islamskoj drţavi. Tekst sadrţi i restriktivne i diskriminantne propise s obzirom na Ţidove i kršćane prema muslimanima, uz vrlo osjetljive razlike u poreznim obvezama za jednu i drugu skupinu. Za bosanske je katolike najnepodnošljiviji bio »porez u krvi« (devširma) u ime kojeg se svake tri do ĉetiri godine iz odreĊenog kraja uzimalo tristo do tisuću djeĉaka i mladića, izmeĊu 10/12 i 20/25 godina, koji su prevedeni na islam, odnaroĊeni i otpremani na daljnje izuĉavanje ratnih vještina ili religioznih disciplina. Nakon pada Bosne (1463), na Milodrškom polju kod Kiseljaka, Mehmed II. Osvajaĉ izdaje fra AnĊelu Zvizdoviću, junaĉkom kustodu franjevaca Bosne Srebrene, Ahd-namu, tj. carsku povelju da ti »bosanski duhovnici... budu slobodni, sigurni i da se bez straha povrate i nastane u zemljama (turskog) Carstva u svojim samostanima... Neka ih nitko ne napada niti ugroţava njih, njihov ţivot, imetak ili crkve.« Unatoĉ Ahd-nami, koju su u više navrata potvrdili Mehmedovi nasljednici, »franjevice i katoliĉki narod u Bosni i udrugim našim krajevima pod turskom upravom pritiskivale bi ĉeste i teške ucjene da se pojedinci iskupe iz tamnica a ponekad i s kolca i od konopca« (K. Draganović, CCP, 11/ 1983, str. 56), jer su »turski upravitelji, suci i samozvani nasilnici bili vrlo potkupljivi i uvijek gladni Rimpapinih i fratarskih cekina« (ibid.). Nasilnici su uvijek nalazili nove naĉine da globe i ucjenjuju fratre. Do samostana je bio gostinjac (musafir-hana) u kojem su se okupljali turski siledţije i zlostavljali fratre ako ih ovi ne bi primili i dostatno pogostili, ali su dovitljivi fratri smanjivali okvir vrata da se i na taj naĉin oslobode neţeljenih »gostiju«.
Nasilni pokušaji islamizacije U poĉetku turske vladavine u našim krajevima nije bilo nasilne islamizacije. Na islam se uglavnom prelazi zbog oĉuvanja društvenog ugleda i gospodarskog poloţaja. Val nasilne islamizacije Bosne i susjednih hrvatskih podruĉja najjaĉi je u poĉetku 17. stoljeća. Isusovac Bartol Kašić, koji 1613/14. obilazi Slavoniju, Srijem i dio Bosne, piše da su se mnogi kršćani u navedenim krajevima »poturĉili«, tj. da su prešli na islam. Kašićevu izjavu potvrĊuje Petar Mazarek (1624), koji je kao apostolski vizitator, izmeĊu ostalog, pohodio Srijem, Slavoniju i Bosnu do Olova, naglašavajući da je samo »na podruĉju (Kraljeve) Sutjeske minulih godina od (katoliĉke) vjere otpalo šest do sedam tisuća duša«. Nagli pad broja katolika posvjedoĉuju izvješća bosanskih biskupa Franje Baliĉevića (1612) i Jeronima Luĉića (1637), franjevaĉkih provincijala (Nikole Brajkovića, Martina Brguljanina), zapisi povjesniĉara (Filip Lastrić) itd. Jedan anonimni turski izvor (1585) potvrĊuje da je kršćanski narod u Bosni teško podnosio porez »dţizju« (glavarinu) i druge šerijatske daće, pa su mnogi odlazili sa stoljetnih ognjišta, što je turska administracija iz ekonomskih razloga nastojala zaustaviti. Tako je kršćanima savjetovano da će se osloboditi »dţizje« ako iz svakog sela po jedan muškarac primi muslimansko ime i jednostavno svoje (kršćansko) ime prevede u tursko: tko se zvao Ţivko, ubuduće će nositi ime Jahija; Vuk će se nazvati Kurt itd. Ĉim su se prozvali muslimanskim imenima, spomenuti je porez ukinut. Tako su u Bosni nastale tri vrste vjernika: jedni su se »poveli za svjetlorn Boţjim i postali muslimani«, drugi su ostali »u propasti bezvjerja«, tj. nastavili su ţivjeti kao kršćani, a treći-bojeći se represalijabili su naizgled muslimani, ali su u skrovitosti obavljali (kršćanske) obiĉaje svojih oĉeva, pa se i »danas zovu poturi«, tj. napola kršćani a napola Turci (muslimani). Uzimanje turskog (muslimanskog) imena znaĉilo je zapravo postati muslimanom, o ĉemu svjedoĉi narodna izreka iz okolice Visokog: »Hajdemo ĉaskom u Visoko promijeniti ime« (M. Batinić, Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini, II/1883, str. 13).
Povijesne zasluge franjevaca Crkvena organizacija na hrvatskom podruĉju pod turskom vlašću nije sasvim utrnula. Zaslugom ponajviše Bartola Kašića i zauzimanjem rimske Propagande vjernike ovih podruĉja zastupaju osim bosanskog takoĊer i biskupi koji rezidiraju u Makarskoj i u Beogradu. Bosanske biskupije imenuje Rim u dogovoru s tamošnjim franjevcima. Franjevaĉka provincija Bosna Srebrena imala je jednu od najistaknutijih uloga u povijesti hrvatskog katolicizma. Uz goleme ţrtve, franjevci su obnovili Katoliĉku Crkvu i saĉuvali hrvatski nacionalni identitet katolika ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u Slavoniji, Srijemu i drugim »turskim« podruĉjima nastanjenim Hrvatima. U općoj nestašici klera u Bosni, Hercegovini i dalmatinskim podruĉjima pod turskom vlašću, franjevci nalaze podršku u popovima glagoljašima, koji su liturgijski i kulturno nastavljali tradiciju srednjovjekovnih hrvatskih glagoljaša.Sluţe se rimskim obredom i crkvenoslavenskim jezikom, uz upotrebu glagoljskog pisma i mnogo praktiĉnijom bosanĉicom. Pod pokroviteljstvom dalmatinskih biskupa (Zmajević, Bianković, Bizza) budući se glagoljaši školuju u Italiji (Fermo, Loreto) i u domovini (Priko kod Omiša, Zadar) uz financijsku podršku Propagande i materijalnu pomoć svojih obitelji i rodbine. Njihovo teološko znanje nije uvijek na visini intelektualnog odgoja potridentskog klera, jer se uglavnom temelji na asimilaciji Bellarminova i Kanizijeva katekizma i teološkim priruĉnicima poput Kadĉićeva »Boggoslovja dillorednog« ili Dobretićeve »Moralne bogoslovicze«, ali su cijenjeni kao revni i poboţni svećenici. Zbog skromnog znanja (nazivaju ih »jezgrašima«, koji poznaju tek osnove kršćanskog nauka) glagoljaši su cijelog ţivota bili neka vrsta niţih kapelana, vezanih uz rodno mjesto, iako su u krizno doba nestašice svećenika dobro dolazili kao pomoć redovniĉkom kleru. Nije lako rekonstituirati duhovni profil hrvatskog katolicizma u krajevima pod turskom vlašću. Vrhovne norme bile su izraţene u odredbama Tridentskog sabora, modeli u kršćanstvu zapadnih romanskih naroda, a njihova primjena u rukama apostolskih vikara i ostalog (uglavnom) franjevaĉkog klera. Iako je pastoralni naglasak na katehizaciji, moţda i više nego u zapadnim kršćanskim zemljama, u kršćanskoj svijesti naroda »turske Hrvatske« susreću se relikti »pretkršćanskog doba, orijentalni islamski osjećaj ţivota, katoliĉka konfesionalna etika i kršćanska nada« (S. M. Dţaja,
Svjetionici nade Iako misionari i apostolski pohoditelji (vizitatori) općenito hvale vjeru i moralno ponašanje vjernika, u narodu vlada veliko neznanje o vjerskim istinama. U Bosni i Slavoniji se od davnine u vrijeme posta uzdrţavaju ne samo od mrsnih jela nego takoĊer od mlijeĉne hrane i jaja, ali zato mnogi ne znaju Oĉenaš, Zdravomariju i Vjerovanje. Krštenje i sakramenti dijele se po kućama, a u nedostatku svećenika priĉešćuju svjetovnjaci, nerijetko i s neposvećenim hostijama. Praznovjerje sa srednjovjekovnim ordalijama zastupljeno je u svim predjelima »turske Hrvatske«. Unatoĉ neznanju i negativnostima, neizbjeţnim posljedicama »snalaţenja« u dugotrajnom sluţenju osvajaĉu, Crkva i kler u hrvatskim krajevima pod Turcima bili su svjetionici nade, inspiratori i voĊe naroda u borbi za osloboĊenje. Dovoljno je podsjetiti na popa Marka Mesića (1640-1713), ţupnika u Brinju i borca za osloboĊenje Like, i franjevca Luke Imbrišimovića Sokola (1620-1698), voĊe ustanka za osloboĊenje Slavonije.
Zapis glagoljaškog popa Martinca u (drugom) Novljanskom brevijaru o krbavskoj tragediji (1493) I k tomu budući mi v skrbi i priobiţden misliju vsagda bih za rati velike i nemirija jaţe prikljuĉiše se v vrimena naša, juţe dvigoše Turci (...) proti vsej vseljenej zemalj. I obujamši vsu Grĉiju i Bulgariju, Bosnu i Rabaniju, nalegoše na jazik hrvatski posilajući zastupi velike; vojvode silne tvorahu brani mnogije s plkom hrstjanskim, pobijajući se na poljih i na pasih i na brodih vod. Tagda ţe robljahu vse zemlje hrvatske i slovinske do Save i Drave daţe do Gore Zaprte, vse ţe deţele kranjske daţe do mora robeće i harajuće i domi Boţje paleće ognjem i oltari Gospodnje razdrušujuće, prestarih ţe izbijajuće uruţijem, junoti ţe, devi i vdovi, daţe i kvekajućija ĉeda, plk Boţji peljajuće v tuze usilija svezani sući ţelezom na i prodajući je na trţišćih svojih jakoţe skotu obiĉaj jest. I ošće izide baša Rumanije i Vrhbosne i porobiv Posavje pade pod Modrušu. I poĉe rvati Modrušu, poţga ţe ognjem burge okrstnije i kloštri ošće i crkve Gospodnje. Tagda ţe gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu njim, boj zastupni v polji velijem Krbavskom. I tu boriše se braniju velijeju. Tagda ţe pobeţdena bisi ĉest krstjanska, tagda ţe uhitiše bana hrvatskoga ošće ţivuća, tagda ţe ubiše kneza Ivana Frankapana, tagda otpeljaše kneza Mikulu Frankapana, tagda ţe ubiše bana jajaĉkoga. Tagda ţe padoše krepci vitezi i boritelji slavni v premoţeniji jih veri radi Hrstovi. Ošće ţe i pišci izabrani boritelji tu umriše, obstrti zastupi v plĉine polja tu ţe semrt prijaše veri radi jakoţe druţba svetago Mavricija. Takmo ţe knez Brnardin Frankapan izide ot sredi boja s malimi. I tagda naĉeše cviliti rodivšije i vdovi mnoge i proĉi ini. I bisi skrb velija na vseh ţivućih v stranah sih, jakoţe nest bila ot vremene Tatarov i Gotov i Atele neĉistivih. Let Gospodnjih 1493.
TUMAĈ RIJEĈI: skrb — nevolja, briga zastupi — ĉete plk - puk na brodih vod — na prijelazima voda junote — mladići kvekajućija ĉeda — djeca koja krneĉe vseljenaja (zemalj) — vasiona (kugla zemaljska) baša — paša burg — gradina, (utvrdeni) grad ošće — još, i pobeţdena bisi — bila je pobijeĊena, v premoţeniji jih — u njihovu porazu plĉina — puĉina, širina s malimi — s malim brojem ljudi proĉi ini — i ostali, drugi Atela — Atila priobiţden — oţalošćen bran — bitka na pasih — na gorskim prijelazima Gora Zaprta — Moslavina deţele — krajeve devi — djevojke usilije — nasilje juţe — koju (tj. vojnu) obujamši — zauzevši Rabanija — Albanija rvati — ratovati, napadati, boriti se okrstni — okolnji boj zastupni — boj ĉeta ĉest — dio, strana pišci — pjeĉaci obstrti — okruţiti, opkoliti takmo — samo rodivšije — rodilje bisi skrb — bila je nevolja
Iz Marulićeve "Molitve suprotiva Turkom" (1522) Svemogi Boţe moj, kim svaka postaju, odvrati jur gnjev tvoj, ter pomiluj naju. Ostavi zlu volju, pozri na virni puk, gdi trpi nevolju svak ĉas od turskih ruk. Luge, sela, grade popliniv s'ţegoše, muţe, ţene, mlade svezav povedoše. Ubiše junake, koji se rvihu, a ine nejake u sinţir vedihu. Oni nas tiraju, veţu, biju, deru, za te se ne haju, ni za tvoju vjeru, sloţiti pod noge ku su odluĉili; moćju sile mnoge svih su jur skljuĉili. Li kako no plami, kad pada u gori, ostade crn kami, i brez listja bori, ionako t' ne ostaju gradi tere mista, ka no opušćaju, plinujuć sva lita. Boj su bili š njimi Hrvati, Bošnjaci, Grci ter Latini, Srbli ter Poljaci. Pokaţ', Gospodine, da kako srdţba tva za naše krivine nas u nevolju da, onako smiljenjem da nas moţ obranit, tere s utišenjem slobodu nam povratit; Turke sve podvratit za blud njih nevere, njih silu pokratit, ka nas koljuć dere. Evo plaĉne tebi majke tuţne hode, da ne plode sebi, jer njih plod odvode. Niki su prognani iz baštine svoje, a niki prognani u suţanstvo stoje. Taj plaĉe diĉicu, taj muţa, taj ţene, plaĉe brat sestricu, a sestra bratca nje. Jur dopre do tebe vapaj i suze njih, ne daj da povede neviran Turak svih.
IZABRANA LITERATURA J.BUTURAC, Katoliĉka crkva u Slavoniji za turskoga vladanja, Zagreb, 1970, (ACC, 1). S. M. DŢAJA, Katolici u Bosni i Hercegovini na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće, Zagreb, 1971 (ACC, 2). K. JURIŠIĆ, Katoliĉka crkva na biokovsko-neretvanskom podruĉju u doba turske vladavine, Zagreb, 1972 (ACC, 3). K. DRAGANOVIĆ, Biskup fra Jeronim Luĉić (1575-1643) i njegovo doba, Croatica christiana periodica, VII (1983) 11, str. 33-79.
UNIJATSKA CRKVA I PRAVOSLAVLJE U HRVATSKOJ Nekako istodobno s prvim protestantima na hrvatskom se prostoru pojavljuju i predstavnici grko-istoĉnih preteţno slavenskih crkava. Grĉki, morlaĉki i srpski prebjezi, koje mletaĉke i austrijske vlasti naseljavaju na nesigurnom podruĉju uz tursku granicu, narušavaju dotadašnje crkveno i etniĉko jedinstvo u Hrvatskoj. Morlaĉki i srpski pravoslavni ţivalj »znat će odrţati veze sa svojim sunarodnjacima onkraj turske granice i bit će u stalnom doticaju s hijerarhijom Srpske pravoslavne crkve kako na podruĉju Turskog carstva tako i na podruĉju Habsburške monarhije« (N. Crnković, CCP, 24/1989, str. 123). Poznato je da pravoslavna hijerarhija u dosluhu s turskim vlastima nameće svoje poreze i katolicima. U našim krajevima pećka patrijaršija, koju 1557. obnavlja Mehmed Sokolović namjestivši za patrijarhu roĊenog brata Makarija, traţi godišnje deset dukata za svakog katoliĉkog svećenika i još sto za njihova biskupa (prema izvješću makarskog biskupa Marijana Lišnjića rimskoj Propagandi 1672), tzv. »bradarinu«, tj. pristojbu za dozvolu da katoliĉki svećenici mogu brijati bradu itd. Katolici trebinjske biskupije plaćaju pravoslavnom vladiki šest razliĉitih vrsta nameta. Kod nesmiljenog utjerivanja takvih nameta, kojima se htjelo nametnuti priznavanje jurisdikcije grĉko-pravoslavne hijerarhije nad katolicima u Bosni i Hercegovini i u Slavoniji, katoliĉki vjernici i njihov kler bili su prisiljeni braniti se i pred turskim sudovima. Poznati su tragiĉni dogaĊaji iz 1635. u vezi s vladikom Jevremom i njegovim vikarom Radojicom, koji su katolike u (Slavonskoj) Poţegi htjeli podrediti jurisdikciji pećkog patrijarha (K. Draganović, Biskup Luĉić i njegovo doba, CCP, 11/1983, str. 66-67).
Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj Unionistiĉki pokret na osnovama Firentinskog »sabora jedinstva« (1439) javlja se u Istoĉnoj Evropi potkraj 16. stoljeća. Plod tog natojanja je sjedinjenje grkoistoĉnih Ukrajinaca s Rimom (Brest—Litovsk, 1596). I pećki patrijarh pokazuje zanimanje za prisnije odnose s papom Klementom VIII, ali je to nastojanje efemernog karaktera (1597). Dio doseljenih pravoslavaca u Banskoj Hrvatskoj, uglavnom »prebjega« i »uskoka« s turskih podruĉja na teritorij karlovaĉkog i varaţdinskog generalata, stupio je 1611. u uniju s Katoliĉkom Crkvom. Za njih je u Hrvatskoj uspostavljena svidniĉko-marĉanska eparhija sa sjedištem u Marĉi kod Ivanića, dobru zagrebaĉkih biskupa, na ĉelu s vladikom Šimunom »Vratanjom« (1611-1630). Novoosnovana eparhija ima oko šezdeset tisuća vjernika. Vladika Gabrijel Mijakić (1663-1670) postaje nekom vrstom sufragana zagrebaĉkog biskupa i odriĉe podloţnost pećkom patrijarhu. Zagrebaĉki biskupi nisu meĊutim za svidniĉko-marĉanske vladike imali dostatnog razumijevanja. Njih je, osim feudalno-ekonomskih odnosa, muĉio i strah da će ih prevesti na latinski obred i polatiniti. Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj postao je ugroţen u trenutku kad je srpski patrijarh Arsenije III. Crnojević s episkopima i ne malim brojem naroda 1690. prešao Savu i pod zaštitom austrijske vojske naselio tek osloboĊena podruĉja juţne Ugarske (Srijem, Banat i Baĉku). Tom seobom znatno su se prorijedili starodrevni srpski krajevi, u koje će se naseliti islamizirani Albanci, što će znatno promijeniti etniĉko-konfesionalnu sliku tih krajeva (J. Turĉinović, Katoliĉka crkva u juţnoslavenskim zemljama, Zagreb,1973,str.30).
Silom vraćeni u pravoslavije Car Leopold I. izuzima srpske doseljenike iz nadleţnosti feudalnih gospodara i teritorijalnih vlasti a njihovoj hijerarhiji, baš kao i Turci, priznaje crkveno-politiĉku vlast nad svim doseljenim pravoslavcima, katkad, naţalost, i nad unijatima. Unatoĉ tim koncesijama (1708, 1713), Unijatska Crkva u Banskoj Hrvatskoj odrţala se pod zaštitom austrijskih careva, koji su je najviše htjeli i podrţavali. Nakon osloboĊenja Slavonije, car Leopold I. imenovao je vladikom u Hopovu (Srijem) Longina Raića (1688), koji priznaje srijemskoga rimokatoliĉkog biskupa. Njegov nasljednik Petronije Ljubibratić (1694-1703) prisiljen je iz Srijema preseliti se u Pakrac (1699), a njegov brat Ivan, koji ga je imao naslijediti, sklanja se u Vlašku jer ga je iz Pakraca protjerao patrijarh Arsenije. Na taj su naĉin unijati u Slavoniji i Srijemu silom vraćeni u pravoslavlje. Kad su protivnici crkvenog jedinstva unijatima oteli Marĉu (1735), grkokatoliĉki vladike nastanjuju se u Pribiću kod Ţumberka. Napuĉen preteţno "uskocima", poslije mira u Madridu (1617), Ţumberak ostaje najkompaktniji grkokatoliĉki kraj u Hrvatskoj. Potkraj 18. stoljeća grkokatoliĉki vladike podiţu sjemenište u Zagrebu. S vremenom im se jurisdikcija protegla i na sve hrvatske krajeve izvan turske vlasti. Godine 1777. ukinuta je svidniĉkomarĉanska eparhija i mjesto nje osnovana kriţevaĉka grkokatoliĉka biskupija, koja 1852. postaje sufragan zagrebaĉkoj nadbiskupiji. Kriţevaĉkoj se biskupiji povjeravaju sjedinjeni Ukrajinci i Rusini, koji su se na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće doselili u Baĉku, Srijem i Slavoniju, jednako kao i oni koji potkraj 19. stoljeća dolaze u Bosnu, a od 1923. pripojeni su joj i makedonski grkokatolici koje su s Rimom sjedinili francuski lazaristi (1860). Unijatski pokret u Dalmaciji nakon mnogih peripetija završava u pravoslavlju.
Srpska pravoslavna Crkva i turske vlasti Suvremeni srpski crkveni povjesniĉari trude se da Srpsku pravoslavnu Crkvu poslije propasti srednjovjekovne srpske drţave prikaţu u ulozi »majke-udovice«, koja je »silom okolnosti došla na ĉelo nacije u najteţim ĉasovima srpske istorije« (D. Kašić, Srpska crkva pod Turcima, Beograd, 1969, str. 139), prelazeći preko ĉinjenice da je ona pod otomanskom vlašću zadrţala »gotovo sve svoje posjede i prihode što ih je imala u prethodnom razdoblju i k tome staru meĊu suparništva i antagonizma izmeĊu istoĉne i zapadne kršćanske crkve znatno pomaknula na zapad i sjever, proširivši svoju jurisdikciju do krajnjih granica Turskog carstva na ovim stranama... turski porazi u sukobu s katoliĉkim zemljama, a osobito bune kršćanske raje, oslabit će i napokon 1776. posve razbiti spregu Srpske pravoslavne crkve s turskom imperijalnom vlašću. Najteţi, ali i najblistaviji ĉasovi srpske povijesti poĉinju od tih vremena« (N. Crnković, CCP, 24/1989, str. 125). Na podruĉju izmeĊu Drave i Save, koje tijekom 16. stoljeća dolazi pod tursku vlast, djeluje srijemska eparhija kao jedina vjerska oblast za naseljeno pravoslavno stanovništvo koje ĉine Vlasi, Maurovlasi i Srbi. U vrijeme prijelaza pećkog patrijarha Arsenija III. Crnojevića u juţnu Ugarsku (1690) srijemskom eparhijom upravlja unijat Longin Raić (1688— 1694). Istina je da je još za turske okupacije Slavonije, a nakon obnove pećke patrijaršije (1557), imenovan jedan episkop za pravoslavce u poţeškom i pakraĉko-cerniĉkom sandţakatu sa sjedištem u Poţegi. Duhovnim središtem pravoslavlja u istom je razdoblju na tom podruĉju manastir Orahovica. Pod utjecajem mitropolita Vasilija, koji se tijekom rata za osloboĊenje Slavonije nastanjuje na teritoriju varaţdinskog generalata, u Bansku Hrvatsku prelazi dio pravoslavaca s turskog podruĉja.
Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom prostoru Sustavna pravoslavna crkvena organizacija u sjevernoj Hrvatskoj provodi se nakon 1690, kad je patrijarh Arsenije zajedno s drugim episkopima preveo velik broj srpskih obitelji (37.000) u tek osloboĊene krajeve juţne Ugarske (današnje Vojvodine) i Slavonije. Narodno-crkveni sabor u Krušedolu (1708) odreĊuje da središte ugarsko-hrvatskih mitropolita bude istoimeni manastir, ali ga naredni sabor (1713) premješta u Srijemske Karlovce. Poslije odstupa unijatskog vladike Ljubibratića, patrijarh Arsenije šalje u Pakrac svog slavonskog egzarha. Nakon efemerne severinskolepavinske eparhije (1734-1749) i kostajniĉko-severinskog vladiĉanstva (1771) pravoslavci varaţdinskoga generalata dolaze pod jurisdikciju pakraĉkog episkopa, dok doseljeni pravoslavni ţivalj Karlovaĉke krajine i goransko-primorskog podruĉja potpada pod karlovaĉko-senjsko-primorsku i kostajniĉko-zrinopoljsku (1713), odnosno pod gornjokarlovaĉku eparhiju (1771). U krajevima srednjovjekovne Hrvatske i Dalmacije, koji potkraj 15. stoljeća dolaze pod tursku vlast, doseljeni pravoslavci (Grci, Vlasi i drugi) potĉinjeni su filadelfijskom arhiepiskopu u Veneciji, zapravo katoliĉkim nadbiskupima i biskupima u Dalmaciji kad je taj prihvatio uniju s Rimom. Nakon obnove pećke patrijaršije (1557) doseljenim Srbima u Dalmaciji upravlja dabrobosanski mitropolit, koji sebe naziva dabrobosanskim, kliškim i liĉkim (18. stoljeće). Tek za Francuske uprave uspostavljena je samostalna dalmatinska eparhija (1808) sa sjedištem najprije u Šibeniku a zatim u Zadru (1841). Episkopija za Boku Kotorsku i Dubrovnik (1870), sa sjedištem u Kotoru, ulazi 1874. u sastav novoutemeljene bukovinskodalmatinske mitropolije. U srpsko-pravoslavnu patrijaršiju 1920. ulaze sve dotadašnje samostalne oblasti na cjelokupnome jugoslavenskom prostoru, kojoj od 1931. pripada i zagrebaĉka (danas zagrebaĉko-ljubljanska) mitropolija (J.Kolanović, Pravoslavna crkva, Enciklopedija hrvatske povijesti i kulture, Zagreb, 1980, str. 488-490).
Katoliĉko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj U Hrvatskoj je stoljećima prisutno zanimanje za sjedinjenje kršćanskog Istoka i Zapada. Hrvatski biskupi i teolozi-sudjeluju u pripremama i odvijanju Baselskog (1431-1438) i Firentinskog sabora (1439). Za sjedinjenje odijeljenih slavenskih nacionalnih crkava s Rimokatoliĉkom zalaţu se dominikanci Ivan Stojković (1392-1443) i fra Benjamin (15/16. stoljeće). Ovaj posljednji, podrijetlom iz primorske glagoljaške sredine, kao savjetnik novgorodskog arhiepiskopa Genadija sudjeluje u prevoĊenju Biblije i zapadnih teološkoznanstvenih djela na ruski jezik. Njegov će posao nastaviti Karlovĉanin Juraj Kriţanić (1618-1683), teolog i uĉenjak, inicijator dijaloga o sjedinjenju Ruske pravoslavne Crkve s Rimskom. Za miroljubiv i otvoren dijalog zalaţe se svojim neposrednim akcijama i pisanim djelima (»Bibliotheca schismaticorum«,Rim, 1656). Za jedinstvo na našem prostoru zalaţu se pripadnici katoliĉke hijerarhije (Vicko Zmajević, Matej Karaman i drugi) i teolozi (Krsto Pejkić, Ivan Šimunić itd.) Godine 1747. na isusovaĉkoj Akademiji (sveuĉilištu) u Zagrebu osnovana je katedra za kontroverzistiku sa svrhom da se znanstveno prouĉavaju sporna pitanja izmeĊu Istoĉne i Zapadne Crkve, što je, nesumnjivo, uvjetovano prisustvom znatnog broja pravoslavaca u Hrvatskoj. Sliĉno je na pavlinskom filozofsko-teološkom studiju u Lepoglavi (1774) i drugim, napose franjevaĉkim, uĉilištima diljem Hrvatske.
IZABRANA LITERATURA
KRIŢANIĆEVO POIMANJE JEDINSTVA ISTOĈNE I ZAPADNE CRKVE Juraj Kriţanić (1618-1683), svećenik i svestrano izobraţen uĉenjak, jedan od prvih koji na zbliţavanje istoĉnih i zapadnih kršćana gleda s ĉisto evandeoskih pozicija, bez predrasuda i optuţivanja »onih drugih«. Ivan Golub, profesor Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i svjetski priznati »kriţanićanolog«, koji s Kriţanićem prijateljuje već više od ĉetvrt stoljeća, u bibliofilskom izdanju »Kriţanić« (Zagreb, 1987) iznosi njegove »ekumenske poglede« po kojima je nag uĉenjak daleko ispred svog vremena. a) U ţelji da pomogne odijeljenim Slavenima, Kriţanić se daje na studij grĉkog i kontroverzistiĉke teologije. Svoju namisao da poĊe u Rusiju podastire 1641. Francescu Ingoliju, tajniku Propagande. U temelje predstavke utkao je svoje osobno uvjerenje: »Ja ne drţim Moskovljane niti krivovjercima, niti raskolnicima (jer njihov raskol nije nastao iz oholosti, pravog korijena raskola, nego iz neznanja), već ih drţim za kršćane koji su jednostavno zavedeni u zabludu. I tako mislim da ići medu njih i razgovarati s njima ne znaĉi ići propovijedati im vjeru (pothvat koji se ja nikad ne bih usudio preuzeti), već znaĉi ići poticati ih na vrline, na znanost, na slobodna umijeća. Kad ovo bude uvedeno, bit će poslije lako pokazati im njihovu laţnost i prijevaru, što će biti djelo drugih, punih kreposti i duha«.., »Moskovljani su mnogo bolji i mnogo podobniji da prime Boţju milost nego heretici, samo su zavedeni od Grka, zbog ljubavi za precedencije i zbog sporova s Rimskom crkvom: a to je više stvar jurisdikcije nego vjere, i manje je uznosito nego ići propovijedati hereticima, što danas mnogi ĉine, ne bez ploda. Nadalje, ispunja me nadom i to da oni veliki postovi, poniznost i strpljivost jednostavnih ljudi mogu kod Boţjeg Veliĉanstva nadomjestiti nedostatak tih svojstava kod poticatelja.« b) Nakon mnogih peripetija, na pragu Rusije, Kriţanić obrazlaţe smisao svoje misije: »Ne zasluţujem ja toga da bih se usudio nadati kako će se preko mene moći zbiti obraćenje moskovskog naroda. Ali ne dvojim o ovome: kao što je knjiţevnom izobrazbom poganskih filozofa na latinskom i grĉkom jeziku bio utrt put svetim ocima za raspravljanje o stvarima vjere, tako bi se takoĊer, u nejednakom razmjeru, knjiţevnom
J. ŠIMRAK, Borba za vjersko i crkveno jedinstvo. Apologija Pavia Zorĉića, Zagreb, 1932. J. ŠIMRAK, Arsenije Crnojević i unija, Zagreb, 1935. J.TURĈINOVIĆ, Misionar Podunavlja Bugarin Krsto Pejkić (1665-1731), Zagreb, 1973 (ACC, 5). M.BOGOVIĆ, Katoliĉka crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletaĉke vladavine, Zagreb, 1982 (ACC, 14). N.CRNKOVIĆ, Povijesne zablude knjige M. Jaĉova "Venecija i Srbi u Dalmaciji u 18. veku", Croatica christiana periodica, XIII (1989) 24,' str. 116-136.
CRKVA U HRVATA U RAZDOBLJU PROSVJETITELJSTVA I JOZEFINIZMA Kontrast izmeĊu velikog zanimanja za religiozna pitanja u evropskom kršćanstvu potridentskog razdoblja (16/17. stoljeće) i naglašenoga vjerskog indiferentizma »prosvijećenih« duhova (18. stoljeće) iznenaĊuje već na prvi pogled. Do »krize savjesti« dolazi pod utjecajem engleskog deizma i slobodnog zidarstva. Kao pokret izgraĊen na prosvjetiteljskim idejama, sa svojim mistiĉkim inicijacijama i obredima, slobodno zidarstvo dolazi u sukob s Katoliĉkom Crkvom. Osude papa Klementa XII (1738) i Benedikta XIV (1751) nisu ozbiljno shvaćene ĉak ni na podruĉju crkvene (papinske) drţave.
Protuteţa rimskom centralizmu Hobbesov materijalistiĉki senzualizam, Lockeovo »razumsko kršćanstvo« i Spinozin pozitivistiĉki racionalizam imaju odjeka u cijeloj Evropi. Izjavom da »ateizam nuţno ne vodi ćudorednoj pokvarenosti« Pierre Bayle (1647-1706) suĉeljava se s tisućgodišnjom katoliĉkom apologetikom. Na stvaranje protucrkvenog mnijenja utjeĉu Voltaireova ironizacija kršćanstva (nadaleko je poznata njegova huškaĉka parola »Ecrasez l'infame!«, tj. uništite Katoliĉku Crkvu), Diderotov idejni skok od prirodne religije k ateizmu i Holbachova izjava da »materija ne treba nikakvog posebnog pokretaĉa jer djeluje svojim vlastitim silama«. Svojom inertnošću i konzervativizmom Crkva i nehotice potpomaţe sekularizaciju i dekristijanizaciju evropskog društva. Bulom Unigenitus (1713) Klement XI. osuĊuje latentni jansenizam, ali Bernard Van Espen (»Ius ecclesiasticum universum«, 1700) i njegov uĉenik Nicolaus von Hontheim (Fehronius, »De statu Ecclesiae«, 1763) oţivljuju koncilijarizam i organiziranje nacionalnih crkava kao protuteţu centralizmu Rimske kurije, uz afirmaciju da je ekumenski sabor iznad pape i da je svaki biskup papa u svojoj biskupiji. Redovništvo je u opadanju. Mnogi afirmirani redovi nemaju podmlatka. U nas se osjeća veliki nesklad izmeĊu materijalnog stanja nekih redova i progresivnog starenja njihovih zajednica. Prosvijetljeni despoti 18. stoljeća ţele tu akumulaciju materijalnih dobara usmjeriti k općoj dobrobiti društva. U katoliĉkom dijelu
Crkva i Monarhija Najveća opasnost katoliĉkom jedinstvu u doba prosvjetiteljstva prijetila je od francuskog galikanizma, njemaĉkog Aufklarunga i jozefinizma. Jozefinizam ima sliĉnosti s galikanizmom. Ime je dobio prema vladaru Josipu II (1780-1790), koji nastoji unaprijediti zemlje habsburške krune i u tom nastojanju iskoristiti intelektualne i materijalne prednosti Katoliĉke Crkve i njezinih sluţbenika. Odgojen u strogo katoliĉkom duhu, car Josip II. je kao i njegova majka carica Marija Terezija (1740-1780) izigravao ulogu »izvanjskog biskupa« i pokušavao organizirati drţavnu crkvu koja će sluţiti interesima Monarhije. Marija Terezija je reorganizacijom srednjeg i visokog školstva (1752) ostvarila pretpostavke za pojaĉanu drţavnu kontrolu nad katoliĉkim znanstvenim zavodima i sveuĉilištima. Ukinuta je prevlast isusovaca na Beĉkom sveuĉilištu i otvoren put profesorima iz inozemstva i školskim priruĉnicima s prizvukom jansenizma. U program teoloških studija ulaze patristika, biblijske znanosti, pastoralna teologija i crkvena povijest. S obzirom na reorganizaciju monaških redova i redovniĉkih druţbi objavljena su dva dekreta: 1. nitko ne moţe polagati redovniĉke zavjete prije navršene 21. godine (1770); 2. redovnici se ne smiju udaljavati iz samostana i napuštati ţupsku sluţbu ako im je ona povjerena (1771). Kada je postao carem (1780), Josip II. je nastavio s reformom crkvenih institucija u zemljama Habsburške Monarhije. Postupno ukida sve muške i ţenske redovniĉke ustanove koje se neposredno nisu bavile školstvom, zdravstvom ili strogo znanstvenom djelatnošću (29. XI. 1781). Time je pogoĊeno više od 38.000 redovnika i redovnica u više od 700 samostana i redovniĉkih zajednica: 300 u germanskim pokrajinama, 140 u Ugarskoj i 260 u slavenskim zemljama. Tako su neki redovi i mnogi samostani u Hrvatskoj zatvoreni, pojedini nakon gotovo tisućgodišnje djelatnosti. Najviše su pogoĊeni benediktinci i pavlini, jedni od graditelja hrvatske pismenosti i kulture, dok su nešto bolje prošli prosjaĉki redovi (dominikanci i franjevci). Od
Za društveni i duhovni preporod U duhu prosvjetiteljskih ideja, kojima se zanosi kao student na sveuĉilištima u Beĉu i Bologni, Vrhovac je htio unijeti nove odnose u hrvatsko društvo, poglavito u vezi s ukidanjem kmetstva, uvoĊenjem vjerske tolerancije, podizanjem prosvjetne i gospodarske razine širokih narodnih slojeva, povezivanjem i osvješćivanjem naroda iz svih povijesno hrvatskih krajeva, a kao biskup zalagao se za duhovni preporod ne samo njemu povjerenih vjernika nego i cijele Hrvatske. Prosvjetiteljska usmjerenost biskupa Vrhovca najoĉitije se pokazuje u njegovu zalaganju za širenje knjige u hrvatskom narodu. Saĉuvani inventar Vrhovĉeve knjiţnice svjedoĉi o širokom rasponu njegova zanimanja za najrazliĉitija podruĉja ljudskih znanosti. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj domovini«, Vrhovac predlaţe Hrvatskom saboru (1808) da se njegova knjiţnica otvori javnosti i inzistira da se Hrvatskoj vrate knjiţnice Zagrebaĉke i Poţeške akademije (J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana Vrhovća, HZ, 37/1984, str.34). Njegova briga o širenju knjige kao sredstvu narodnog prosvjećivanja najviše se oĉituje u pothvatu oko nabave tiskare. Zanima se za djela starih hrvatskih pisaca, religioznih i profanih, prikuplja dokumente o drţavnopravnim vezama Banske Hrvatske s ostalim krajevima nekadašnje Trojednice, zalaţe se za cjeloviti hrvatski prijevod Biblije, organizira skupljanje narodnog blaga (narodnih pjesama, mudrih izreka i poslovica), tiska »Obrednik zagrebaĉke biskupije« ne samo na udomaćenom kajkavskom nego jednim dijelom i na štokavskom dijalektu.
»Trajan poticaj za dalji napredak« Biskup Vrhovac istinski se zalaţe za preporod svoje biskupije. U tu svrhu posebnu paţnju posvećuje intelektualnom i moralnom odgoju klera. Kao profesor teologije na zagrebaĉkoj Kraljevskoj akademiji, kasniji rektor centralnih sjemeništa u Zagrebu i Budimu, napokon i kao biskup trudi se da odgoj klera bude usmjeren prosvjetiteljski. Vrhovac odluĉno ustaje protiv posvjetovnjaĉenog ţivota svećenika i inzistira na savjesnosti i zauzetosti za pastoralni rad. Obnovu zagrebaĉkog sjemeništa (1790) i nastavni plan zagrebaĉkoga Bogoslovnog fakulteta (Facultas regia theologica!) usmjeruje prema odgoju bogoslova i trajnoj svećeniĉkoj izobrazbi. U tu svrhu nareĊuje da se najmanje dvaput godišnje odrţavaju sastanci sa svećenicima po dekanatima na kojima će zajedniĉki pretresati pitanja dogmatske i moralne teologije, izdaje priruĉnik asketike za svećenike (Memoriale vitae sacerdotalis, Zagreb 1803) od kojih traţi da se ugledaju u Krista u svoma ţivotu i radu (J.Kolanović, CCP, 7/1981, str. 17). Odrţava sastanak (sinodu) svećenstva na kojoj raspravlja kako doskoĉiti nestašici aktivnih i zbrinjavanju nemoćnih svećenika. U pastoralnom djelovanju klera inzistira na kontaktu sa svim vjernicima. Osobno je u više navrata prešao svu biskupiju (1792-1794, 1801-1805, 1822-1824) dijeleći sakramenat potvrde, pri ĉemu je od ţupnika traţio da starci i djeca ne dolaze u ţupnu crkvu, već je sam išao k njima, pa u tom smislu i od ţupnika traţi da nedjeljne i blagdanske mise odrţavaj u vrijeme koje je najpogodnije za vjernike, ne samo u ţupnim crkvama nego i u seoskim kapelama. Posebno naglašava pouku vjernika kroz katehezu, homilije i propovijedi. Svim svećenicima toplo preporuĉuje da njeguju narodni jezik u svojim propovijedima, pa u tu svrhu pokreće biblioteku za propovjednike-Prodeko knjiţnicu. Nabavljanjem tiskare htio je svećenstvu pribaviti korisne i potrebne knjige, što će "njemu i ljubljenom mu stadu i domovini biti trajan poticaj za dalji napredak", jer je tiskara »najprikladnije sredstvo za širenje crkvene knjiţevnosti« (J. Kolanović, CCP, 7/1981, str. 18).
MAKSIMILIJAN VRHOVAC I SLOBODNI ZIDARI Zbog optuţbi da je »liberalni biskup i slobodni zidar«, u ĉiju se pravovjernost sumnjalo, u hrvatskoj se historiografiji osjeća odreĊena suzdrţanost s obzirom na iznimnu liĉnost zagrebaĉkog biskupa Maksimilijana Vrhovca. Liberalni povjesniĉari veliĉaju Vrhovĉeve jozefinistiĉke i slobodarske nazore, masonski usmjereni povjesniĉari uporno naglašavaju njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu, dok katoliĉki nastoje pronaći opravdanje za odreĊene Vrhovĉeve stavove ili barem dovode u pitanje njegovo opredjeljenje za jozefinizam kao i njegovu pripadnost slobodnom zidarstvu. Studija dr. Josipa Kolanovića (Jedna sporna epizoda iz ţivota Maksimilijana Vrhovca, Croatica christiana periodica, 7/ 1981, str. 1-30) nepobitno dokazuje da je Vrhovac bio slobodni zidar (framason). Njegovo ĉlanstvo u zagrebaĉkoj slobodnozidarskoj loţi moţe se utvrditi za godine 1778-1785, dakle neposredno nakon dolaska iz Bologne pa sve do odlaska za ravnatelja centralnog sjemeništa u Budimpeštu. Ne moţe se meĊutim govoriti o Vrhovĉevoj pripadnosti slobodnom zidarstvu za vrijeme dok je bio zagrebaĉki biskup. S obzirom na stav slobodnog zidarstva prema religiji, valja razlikovati tip anglosaksonskog i njemaĉkog slobodnog zidarstva, koje u sebi ne nosi antireligiozno obiljeţje, od onoga u romanskim zemljama, koje je bitno protucrkveno usmjereno. Naše slobodno zidarstvo bilo je u Vrhovĉevo vrijeme najtješnje povezano s njemaĉkim loţama. J.Kolanović, CCP, 7/1981, str. 8, 13-14, 19 i prilozi na str. 29-30.
»ZA POTREBE SVEGA ILIRSKOG NARODA« »Od Trattnera sam nabavio nekoć Zagrebaĉku tiskaru poglavito s nakanom da se ponajprije mogu tiskati brojna ilirska djela, i to na korist i za potrebe kako studentske mladeţi tako i svega ilirskog naroda, a zatim za rad i uzdizanje svećenstva moje biskupije. Ne bez razloga nadao sam se time postići bogat plod ne samo knjiţevnosti i dobrih umijeća, već i kulture svega naroda. Tada mi je prvi cilj bio da izdam i Stullijev Rjeĉnik, te djela drugih uĉenih ljudi u domovini napisana o bogatstvu i razliĉitosti dijalekata.« J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca na povezivanju hrvatskih zemalja, Historijski zbornik, 37/1984, str. 35.
IZABRANA LITERATURA H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. V. Crkva u doba apsolutizma i prosvjetiteljstva, Zagreb, 1978. J. KOLANOVIĆ, Jedna sporna epizoda iz ţivota Maksimilijana Vrhovca, Croatica christiana periodica, V (1981) 7, str. 1-30. J. KOLANOVIĆ, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca na povezivanju hrvatskih zemalja, Historijski zbornik, 37/1984, str. 31-60. J. ŠIDAK, Hrvatske zemlje u Vrhovĉevo doba 1790--1827, uvodna rasprava uz izdanje prvog sveska Vrhovĉeva »Dnevnika«, Zagreb, 1987, str. IX—LXXIX.
ODJECI REVOLUCIJE U HRVATSKIM ZEMLJAMA Na spomen francuske revolucije u crkvenim se krugovima obiĉno podsjeća na vrijeme terora, progon svećenika i redovnika, polaganje zakletve na ustavne odredbe iz 1795, rastavu Crkve i drţave, uspostavu kulta razuma itd. Ako je francuska revolucija i ustala protiv Crkve, klera i religije, ipak to nije bila prvotna namjera njezinih voĊa. Revolucionari i oni koji su izgubili vjeru u Objavu, vjeĉnu nagradu ili kaznu, za koje je jedini ţivotni cilj poboljšanje ovozemaljskog ţivota, nisu bili na ĉelu hajke koja se digla protiv vjere i institucija Katoliĉke Crkve u Francuskoj a kasnije i u drrugim evropskim zemljama. Sasvim je proizvoljna tvrdnja da su se protiv Crkve digli drţavnici i politiĉari. Ne bi se htjelo zaboraviti da su revolucionarne teorije o smanjenju ugleda religije i ulozi katolicizma uglavnom nastale u glavama crkvenih ljudi i teologa. Uoĉi same revolucije svi francuski biskupi pripadnici su plemstva, a polovica ih redovito ţivi izvan svojih biskupija—najĉešće u sjeni kraljevskog Avora—i ne bavi se svojom pastirskom sluţbom. Niţi kler, naprotiv, ĉini ono što je u njegovoj moći. U ono nemirno i prevratno vrijeme bilo je mnogo primjera odvaţnosti, istinske dobrote i visokog morala. Ĉesto se zaboravlja da Katoliĉka Crkva u Francuskoj u predveĉerje revolucije bez ikakve drţavne pomoći brine o bolesnicima, sirotinji i nacionalnoj prosvjeti. Sliĉno je bilo i u drugim katoliĉkim zemljama, ukljuĉujući i Hrvatsku.
Nove granice hrvatskih biskupija Hrvati i francuska revolucija Nakon okupacije Istre i Dalmacije (1805) i ukidanja Dubrovaĉke Republike (1808), Francuzi u našim krajevima uz jadransku obalu ne provode nikakvu »bezboţniĉku propagandu«, ali budnim okom prate rad biskupa, upliću se u unutrašnju crkvenu organizaciju (izbor kanonika itd.) i ţivot redovnika. Francuska uprava nastavlja mletaĉku proturedovniĉku politiku (1767) usmjerenu reduciranju velikog broja samostana i ograniĉenju broja kandidata monaških i prosjaĉkih redova uz hrvatsku obalu od Istre do Kotora. Tu za hrvatsko redovništvo poraznu politiku nakon pada Napoleona (1815) nastavit će austrijske vlasti. Ukidanjem stoljetnih bratovština, oduzimanjem njihovih prostorija, prelijevanjem u novac zlatnih i srebrnih predmeta iz bratimskih riznica i pretvaranjem dominikanskih i franjevaĉkih samostana u bolnice i kasarne, Francuzi su, unatoĉ podizanju škola, izgradnji komunikacijske mreţe i općem ekonomskom uzdizanju gospodarski zapuštenih krajeva, u Dalmaciji neprestano nailazili na otpor i nezadovoljstvo. Na takvo (ne)raspoloţenje najviše je utjecao katoliĉki kler, koji-pod vodstvom zagrebaĉkog biskupa Vrhovca, karlovaĉkog mitropolita Stratimirovića i narodnog tribuna franjevca Andrije Dorotića-izraţava »ţivu ţelju da (Dalmatinci) budu sjedinjeni s narodima i s Kraljevinom Hrvatskom, s kojom su prije bili, kao pridruţena strana, sjedinjeni s krunom i kraljevstvom Ugarske« (prema J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca, HZ, 37/1984, str. 45). Odlaskom Marmontovih trupa za Wagram (1809), u cijeloj Dalmaciji, napose u Šibeniku i Trogiru, rasplamsat će se ustanak, ali će Napoleonova pobjeda proširiti francusku upravu i na tzv. Ilirske pokrajine u koje je ukljuĉena i Banska Hrvatska sve do Karlovca. Povratak francuske vojske u Dalmaciju obiljeţen je krvavim represalijama u kojima je najviše nastradao Skradin. Opće mnijenje u Dalmaciji i Hrvatskoj nije naklonjeno idejama francuske revolucije. Mnogi u "jakovljevcima" (jakobincima) gledaju "neprijatelje vire". Dok su oni malobrojni u "novotarijama iz Francuske" otkrivali ideje slobode, bratstva i jednakosti pred zakonom, drugi su ogorĉeno proklinjali cara Josipa II. jer je kmetovima dao slobodu, što će u Hrvatskoj više od pola stoljeća kasnije provesti ban Josip Jelaĉić. Iz »Uspomena« petrinjskog ţupnika (1809) razabire se da su francuski revolucionari »pogazili sakramente iste; kakti spoved, za
Usporedo s oslobaĊanjem hrvatskih krajeva od Turaka obnavlja se i Katoliĉka Crkva. Velik dio osloboĊene Slavonije (1683) vraća se zagrebaĉkoj biskupiji. Iz nekoć cvatućih gradova i naselja nestale su crkve i samostani. Neki od njih predani su doseljenim pravoslavcima (Srijem). Stanovništvo se popunjavalo kolonizacijom, preteţno iz Like. U istoĉnoj Slavoniji i Srijemu obnovljene su srijemska (1678) i bosanska (1703) biskupija, pod Klementom XIV. objedinjene u jedinstvenu bosanskosrijemsku biskupiju (1773), koja je obuhvatila krajeve izmeĊu Save, Drave i Dunava od granica zagrebaĉke biskupije do Zemuna, izuzev Baranje, koja je pod jurisdikcijom biskupa u Peĉuju (Pecs). U Baĉkoj se takoder našla skupina bunjevaĉko-šokaĉkih Hrvata katolika. Oslobodilaĉkim ratovima u 17/18. stoljeću povećan je prostor hrvatskih biskupija uz granicu s Turskom (Dubrovnik, Makarska, Split, Zadar, Senj i Zagreb). Najopseţnije crkvenoorganizacijske promjene nastaju za druge austrijske uprave u Istri i Dalmaciji. Bulom »Locum beati Petri« Lava XII. od 30. lipnja 1828. cijela Dalmacija ujedinjena je u jednu crkvenu pokrajinu sa sjedištem u Zadru. Zadarska metropolija obuhvaća podruĉne (sufraganske) biskupije od Šibenika do Kotora. Tisućljetna splitska metropolija postaje biskupijom, a pridruţuje joj se podruĉje ukinutih biskupija u Trogiru i Makarskoj. Ukinute su i druge stare biskupije: ninska je prikljuĉena zadarskoj nadbiskupiji, ukinuta je skradinska, a zagorske ţupe trogirske biskupije pridodane su šibenskoj. Ukida se i dubrovaĉka nadbiskupija, a njoj su pridruţena podruĉja ukinute stonske i korĉulanske biskupije. Od barske je nadbiskupije izdvojena kotorska i pripojena zadarskoj metropoliji. Tako je novoosnovana dalmatinska crkvena pokrajina sa sjedištem u Zadru, koji postaje središtem austrijske vlasti u Dalmaciji, obuhvaćala ove biskupije: šibensku, splitsku, hvarsku, dubrovaĉku i kotorsku.
Uspostava zagrebaĉke nadbiskupije (1852) Bulom Lava XII. provedena je i reorganizacija Crkve u Istri i Hrvatskom primorju. Rapska i osorska biskupija pridruţene su krĉkoj, koja je podreĊena metropoliji u Gorici (1830). Spomenutoj metropoliji podredena je i sjedinjena poreĉko-pulska biskupija, dok su ukinute pićanska i novigradska biskupija pripojene tršćanskokoparskoj, kojoj pripadaju takoĊer pazinski, buzetski i roĉki dekanat. Na taj je naĉin goriĉka metropolija postala središtem za istarsku crkvenu pokrajinu a time i ĉimbenik latiniziranja hrvatske glagoljaške tradicije na tom prostoru. Na tlu sjeverne Hrvatske dolazi do bitnih crkvenih promjena nakon burne 1848. godine. Najvaţniji je dogaĊaj uspostava zagrebaĉke nadbiskupije. Nakon dvostoljetnih nastojanja i odluĉnim zauzimanjem bana Jelaĉića papa Pio IX. je bulom »Ubi primum placuit« (11. XII. 1852) zagrebaĉku biskupiju uzdigao na razinu nadbiskupije. Zagreb postaje i metropolitansko središte novoosnovane crkvene pokrajine s podruĉnim biskupijama: Ċakovaĉkom (sluţbeno bosansko-srijemskom), senjsko-modruškom i kriţevaĉkom (grkokatoliĉkom). Od svih krajeva nastanjenih Hrvatima najteţe su za turske okupacije prošle Bosna i Hercegovina. Nakon hercegovaĉkog ustanka (1875) i prestanka turske vlasti nad Bosnom i Hercegovinom (1878), u tim je podruĉjima uspostavljena redovita crkvena uprava. Papa Lav XIII. bulom »Ex hac augusta« 1881. osniva novu crkvenu pokrajinu s vrhbosanskom metropolijom u Sarajevu i sufraganskim biskupijama banjaluĉkom i mostarskotrebinjskom. Povratak dijecezanskog klera u Herceg—Bosnu olakšat će posao franjevcima u njihovoj višestoljetnoj ulozi pastira, prosvjetitelja i simbola nacionalnih vrijednosti, ali i uzrokovati poneku napetost uobiĉajenu u hodu prema zajedniĉkom cilju.
DVIJE KOMPONENTE HRVATSKOG KATOLICIZMA »U povijesti hrvatskog katolicizma kohezivno su kroz svu povijest djelovale uglavnom dvije ĉinjenice: glagolizam, odnosno liturgija na narodnom jeziku, i redovništvo. Povijest poĉetka našega glagolizma nije jasna, ali je on duhovno povezivao krajeve od Trsta do Dubrovaĉke republike i granica zagrebaĉke biskupije, sa središtem u frankopanskoj drţavini. Svuda kruţe isti tekstovi, duh i osjećanje. U starini su mu nosioci benediktinci, zatim pavlini, franjevci-trećoreci i kroz svu povijest svjetovni niţi kler, prepušten redovito sam sebi — kao da su stoljećima postojale dvije Crkve: tuĊa hijerarhijska i domaća narodna. Nije bilo uvjeta za velika djela, ali je bila vjeĉna glad za nuţnima. Trajna duhovna veza naših krajeva bill je, zahvaljujući svojoj egzempciji, i redovništvo, etapno se zamjenjujući, najprije benediktinci s više od stotinu samostana širom zemlje, zatim od 13. st. prosjaĉki redovi dominikanci i franjevci, pavlini, a od poĉetka 17. st. isusovci, kapucini i drugi. Pored dušobriţništva (franjevci), propovijedanja, puĉkih misija (isusovci), redovnici su bili nosioci knjiţevnog stvaranja, njegovanja hrvatskog knjiţevnog jezika i školstva.« J. Turĉinović, Katoliĉka crkva u juţnoslavenskim zemljama, Zagreb, KS, 1973, str. 39-40.
IZABRANA LITERATURA H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. VI/1. Crkva izmeĊu Revolucije i Restauracije, Zagreb, 1987. S. ANTOLJAK, Odjeci i posljedice Francuske revolucije (1789) u hrvatskim zemljama, Radovi, 22/1989, str. 211 do 264. Đ. KOKŠA, Uspostava redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini 1881, zbornik »Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću«, Sarajevo, 1986, str. 21-60.
CRKVA U HRVATA U NARODNOM PREPORODU U razdoblju katoliĉke restauracije (17. stoljeće) i prosvjetiteljstva (18. stoljeće) Crkva u Hrvata organizira niz zapaţenih akcija radi kulturno-prosvjetnog uzdizanja najširih slojeva naroda. Barokna sakralna umjetnost, koje su nosioci isusovci, pavlini i ostale redovniĉke zajednice na hrvatskom prostoru, svojim sjajem i likovnim bogatstvom doĉarava vjernicima susret s nadzemaljskom stvarnošću.
Kulturno pregalaštvo Crkve Prva hrvatska gramatika isusovca Bartola Kašića (1604) i pravopis dubrovaĉkog dominikanca Rajmunda Dţamanjića (1639) predstavljaju poĉetak intenzivnih nastojanja oko stvaranja zajedniĉkog hrvatskoga knjiţevnog jezika. Bilo je naime jasno da dioba na dijalekte slabi narodnu uzajamnost, suradnju i povezanost, usprkos ĉinjenici da je pisana hrvatska rijeĉ podjednako zastupljena u štokavskom, kajkavskom i ĉakavskom dijalektu. U stvaranju jedinstvenoga knjiţevnog jezika predvodnici hrvatskoga narodnog preporoda odluĉit će se za štokavski dijalekt, koji su svojedobno franjevac Franjo Glaviniĉ (1586-1650) i biskup Ivan Tomko Mrnavić (15801637) predlagali kao »bosanski (jezik) koji je (u Hrvata) najopćenitiji«. Bogatstvu hrvatskog jezika pridonosi trajno nastojanje oko usavršavanja crkveno-liturgijskih evanĊelistara, misala, obrednika, brevijara i molitvenika, tiskanih latinicom, glagoljicom i bosanĉicom. Nad liturgijskim knjigama stoljećima bdije plejada jeziĉnih i crkvenih entuzijasta od Kašićeva Obrednika (1647), pisanog »bosanskim jezikom... koga moţe svak lašnje razumiti«, preko Vrhovĉeva puĉkog Molitvenika na štokavskom narjeĉju (1804) do posljednjeg Parĉićeva izdanja glagoljskog Misala (1905). Kulturno pregalaštvo Crkve u Hrvata najbolje se
Pravo Hrvatske na Dalmaciju Idejni zaĉetnik preporoda Zagrebaĉki biskup Maksimlijan Vrhovac (1787-1827) jedan je od idejnih zaĉetnika hrvatskoga narodnog preporoda. Vrhovĉeva prosvjetiteljska usmjerenost najjaĉe je izraţena u njegovu neumornom zalaganju na prikupljanju nacionalnog duhovnog blaga i širenju knjige u hrvatskom narodu. On sam nabavlja sve što bi moglo pridonijeti duhovnom probitku naroda i razvoju znanosti u Hrvata. VoĊen »ţarkom ljubavlju prema svojoj dragoj domovini«, biskup Vrhovac 1808. predlaţe Hrvatskom saboru da se njegova knjiţnica otvori javnosti. Poznato je da je nabavljao djela francuskih enciklopedista. Optuţen da tiska liberalna izdanja, Vrhovac je prisiljen nabavljenu tiskaru ustupiti sestrinu muţu Novoselu, ali i dalje vodi cjelokupnu izdavaĉku djelatnost nekadašnje Trattnerove Zagrebaĉke tiskare. Vrhovĉeva zamisao o promicanju »kulture svega naroda« objašnjava njegovu povezanost sa širokim krugom ljudi iz svih hrvatskih krajeva. Zanima ga kako tu problematiku rješavaju drugi slavenski narodi. Dopisuje se s »ocem slavistike« Dobrovskym, Slovencem Kopitarom, Vukom Karadţićem i drugima. Dobrovskom je Vrhovac obećao poslati Stullijev »Rjeĉnik«, hrvatske pisce 14-17. stoljeća, dubrovaĉke poslovice, narodne pjesme, a izvještava ga takoĊer o prevodenju Svetog pisma na hrvatski jezik. Na Kopitarov je poticaj zagrebaĉki biskup 1813. objavio svoju »poslanicu o prikupljanju narodnog blaga«. Biskupa Vrhovca zanimaju djela starih hrvatskih pisaca i crkvenih tekstova iz naših krajeva izvan Banske Hrvatske kao i spomenici koji dokazuju da ti krajevi jeziĉno i kulturno pripadaju hrvatskom etnikumu. Posredstvom Dubrovĉana Frane Sladića (Dolci) i Miha Vilenika Vrhovac 1789. prima hrvatski pisane evanĊelistare i epistolare. Vilenik mu obećaje poslati »Vocabolario italiano-latino-illirico« Ardelija Della Belle. Dubrovaĉki pjesnik i prevodilac Duro Ferić posvećuje mu svoje djelo »Psalmorum pa raphrasis« (1791) i moli da ga biskup preporuĉi u »Zagreb i u gornjoj Hrvatskoj«. Već spominjani Frano Sladić pribavlja mu knjiţevna djela i dokumente koji su imali opravdati drţavno-pravne veze Hrvatske s Dubrovnikom i bili Vrhovcu potrebni da bi potkrijepio svoje zalaganje oko sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom.
Svoj »Ricoslovnik illirskoga, italianskoga i nimacskoga jezika s jednom pridpostavlienom grammatikom ili pismenstvom« (1893) Istranin Josip Voltić preporuĉuje Vrhovĉevoj »mudrosti, dobrohotnosti i revnosti u promicanju narodnog jezika«. U predgovoru »Ricoslovnika« Voltić istiĉe da zagrebaĉki biskup »gori od ţelje da unapriedi ilirski jezik«, naglašavajući da je on »podigao tiskaru, otvara javnosti svoju golemu knjiţnicu, njeguje znanosti i umjetnosti, a veliku svoju razboritost pokazuje u skupštinama na hrvatskom i ugarskom saboru. Gotovo sve svoje dohotke namjenjuje napretku domovine, ostavljajući daleko za sobom svoje predšasnike« (J. Kolanović, Djelatnost Maksimilijana Vrhovca, HZ, 37/ 1984, str. 37). Biskup Vrhovac 1789. u Beĉu osobno, traţi dokumente o pravima Hrvatske na Dalmaciju. Šibenski kanonik Stjepan Juranović priznaje Vrhovcu da je on »prvi koji je svoj (hrvatski) narod potaknuo da se (mletaĉka Dalmacija) preda caru dok se jog ništa nije znalo o pregovorima u Campo Formio«, što će 31. V. 1797. potvrditi austrijski poslanik u Veneciji izvješćujući ministra Thuguta kako »gospoda u Dalmaciji... poduzimaju korake da se predaju caru i s Hrvatskom sjedine staru Liburniju, pod kojim je imenom, zajedno s mletaĉkom Albanijom, postojala u srednjem vijeku« (J. Kolanović, ibid., str. 43). Vrhovca, koji se podjednako zanima za sve hrvatske krajeve, neće obeshrabriti austrijski pokušaji da se onemogući sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, pa će i dalje poduzimati sve što je u njegovoj moći za »drage sunarodnjake«, kako on naziva Dalmatince, i nastaviti prikupljati dokumente za pravno obrazloţenje pripadnosti Dalmacije Hrvatskoj. Ako je osnovna misao »ilirskog« pokreta ili hrvatskoga narodnog preporoda bilo okupljanje hrvatskih krajeva u jednu jeziĉnu, kulturnu i politiĉku zajednicu, onda zagrebaĉkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu s pravom pripada naslov idejnog zaĉetnika i jednog od pokretaĉa nacionalnog osvješćenja Hrvata.
Preporod i svećenstvo Ilirski pokret 1835-1848. teţi nacionalnom, jeziĉnom i kulturnom preporodu i politiĉkom sjedinjenju stoljećima razjedinjene Hrvatske. Pod okriljem ilirskog imena (u Evropi se sluţe sliĉnim starim imenima, npr. Britanija, Belgija) mislilo se na šire okupljanje Juţnih Slavena protiv germanizacije i maĊarizacije. Pokret je »omogućio prevladavanje feudalizma, u korist društvene integracije, koja zajedno s jeziĉnom, literarnom, kulturnom i politiĉkom predstavlja cjelinu hrvatske narodne integracije« (F. E. Hoško, Zagrebaĉki bogoslovi u vrijeme Preporoda, CCP, 4/1979, str. 173). Poĉetak ilirskog pokreta obiljeţen je pojavom »Novina Horvatskih« i »Danice«. Osnivanjem Matice ilirske (kasnije Matica hrvatska) i Gospodarskog društva ilirci su stekli velike zasluge za razvoj nacionalne kulture.
Kolo mladih rodoljuba VoĊe ilirskog pokreta (Gaj, Drašković, Maţuranić, Mihanović, Preradović, Livadić i drugi) nailaze na podršku u kleriĉkim redovima. U preporodnom duhu zagrebaĉki bogoslovi osnivaju Kolo mladih rodoljuba (1835, kasniji Zbor duhovne mladeţi), knjiţevno društvo za njegovanje narodnog jezika, izdavanje knjiga i prouĉavanje nacionalne povijesti i kulture, i Skladnoglasje (1836, kasniji Vijenac), s kojima se ukljuĉuju u kulturne tokove hrvatskoga narodnog preporoda. Programi Zbora i »Skladnoglasja« bili su u funkciji narodnog osvješćivanja i kulturnog napretka. Bogoslovi prikupijaju narodne pjesme, oduševljeno ih uĉe i pjevaju, a kasnije kao ţupnici aktivno sudjeluju u prosvjećivanju i nacionalnom uzdizanju vjernika. U preporodnim gibanjima uz bogoslove su i svećenici. MeĊu najistaknutijima su Pavao Štoos (1806— 1862) i Josip Juratović (1796-1872). Prvi se javlja s elegijom »Kip domovine« (1831), u kojoj se tuţi da »vre i svoj jezik zabit Horvati, ter drugi narod postati hoće«, dok se drugi istiĉe na glazbenom podruĉju. Štoos je jedini svećenik u Bukovĉevu »Hrvatskom preporodu«. Gaj će nakon posjeta zagrebaĉkim bogoslovima 1839. izjaviti da se »ne
"Popi Arvati" Budući da je ilirski pokret u Hrvatskoj pod utjecajem liberalne graĊanske inteligencije, nadahnute jozefinistiĉkoprosvjetiteljskim duhom, koja nastoji Crkvu podrediti drţavi a od svećenika uĉiniti lojalnoga drţavnog sluţbenika i pribliţiti ga ţivotu laika (zahtjev za ukidanjem celibata 1848!), neminovno je došlo do nesuglasica sa sluţbenom Crkvom, zabrane rada bogoslovskih društava i zatvaranja sjemeništa (1848/49). Da odgovori na sve ĉešće napadaje na Crkvu, biskup Haulik 1849. pokreće tjednik »Katoliĉki list«, koji će u duhu pomirljivosti i tolerancije iznositi crkvene stavove. Zanimanje zagrebaĉkih bogoslova za opća društvena zbivanja oţivjet će nakon pada Bachova apsolutizma (1860). Za ilirski pokret oduševljavaju se i juţnohrvatski krajevi. U Zadru, politiĉkom i upravnom središtu austrijske Dalmacije, pokrenut je ĉasopis »Zora dalmatinska« (1844). U preporodnom duhu djeluju brojni svećenici: Mato Vodopić, Šime Ljubić, Mihovil Pavlinović i drugi. U vrijeme narodnog preporoda ţupnici glagoljaši, »popi Arvati« ili »Harvaćani« u ĉijim crkvama odzvanja domaća narodna rijeĉ, predstavljaju nepremostiv bedem pred nadiranjem tuĊinskih jezika. Svoj su jezik nazivali »arvacki« ili »slovinski«, ali nikad »ilirski«, Hrvatski narodni preporod u Istri vezan je uz ime Jurja Dobrile (1812-1882), biskupa, prosvjetitelja i borca za jezik i politiĉka prava istarskih Hrvata. Svoj visoki poloţaj, do kojeg se uzdigao iz skromne seljaĉke sredine, iskoristio je na najbolji naĉin za boljitak svog naroda, ĉije je interese zastupao u istarskom Saboru i u beĉkom Parlamentu. Bio je duboko socijalan. Za godina gladi 1852/53. prikupija pomoć. Podupire škole, stipendira siromašne uĉenike. Kao ĉlan Društva sv. Jeronima u Istri pokreće kalendar »Istranin« (1869) i »Našu slogu« (1870). Za religiozne potrebe istarskih Hrvata sastavija molitvenike »Oĉe budi volja Tvoja« (1854) i »Mladi bogoljub«. Prijatelj je velikog mecene hrvatske kulture Josipa Jurja Strossmayera.
IZABRANA LITERATURA
»Po jeziku narodi vjekuju« Uz Dobrilu, u preporodu istarskih Hrvata i njihovu povezivanju s Hrvatskom sudjeluju i drugi svećenici. Petar Studenac dopisnik je Gajevih novina. Zaslugom istarskih ţupnika utemeljeno je Slavjansko društvo (1848). Uz Strossmayerovu pomoć u Puli je osnovano Društvo sv. Ćirila i Metoda. Za politiĉki uspjeh zasluţni su Matko Laginja, Matko Mandić i svećenik Vjekoslav Spinĉić, koji se nakon osnutka Slavenskog narodnog kršćanskog saveza (1897) zalagao za njegovo povezivanje sa strankama u Hrvatskoj. Biskupu Ivanu Antunoviću (1815-1888) pripadaju zasluge za oĉuvanje i jaĉanje narodne svijesti Bunjevaca i Šokaca u Baĉkoj i Baranji. Od velikog su znaĉenja »Bunjevaĉko-šokaĉke novine«, »Bunjevaĉko-šokaĉka vila« (1875), mjeseĉnik »Neven« (Baja, 1884-1914), »Subotiĉka danica« te »Narodne« ili »Kršćanske ĉitaonice«, otvarane uz hrvatske katoliĉke ţupe, u kojima se cijene izdanja zagrebaĉkog Društva sv. Jeronima i Matice hrvatske. Hrvati Bosne i Hercegovine preporodne ciljeve pretpostavljaju nacionalnom osloboĊenju. »Glas Hercegovca« (19.XII. 1891) obraća se »bosanskim i hercegovaĉkim Hrvaticam« s pozivom na obranu narodnog jezika, koji je »prorok slave... za koji se (Hrvat) i oruţja hvatao, vojevao i umirao«, jer ako »zatareš narodni jezik, zatro si narod; po jeziku narodi vjekuju i gospoduju: kad im ga otmeš, sluguju« (A. Nikić, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca, Mostar 1986, str. 25). I tu su neprocjenjive zasluge stekli predstavnici klera: franjevci Grgo Martić, Paškal Buconjić, Didak Buntić i drugi. U ozraĉju općeg hrvatskoga nacionalnog buĊenja javlja se i religiozni preporod, obiljeţen restauracijom već postojećih i pojavom novih redova i kongregacija. Zalaganjem biskupa Haulika 1845. iz Tirola u Zagreb dolaze sestre milosrdnice sv. Vinka Paulskog. Sluţbenice milosrda razvijaju svoju aktivnost u Dubrovniku (1853), dok uršulinke postaju najbrojnijom druţbom (1856) ne samo u Hrvatskoj nego i u »turskoj« Bosni (1871). Na poziv biskupa J. J. Strossmayera (1868) iz Švicarske u Đakovo dolaze sestre sv. Kriţa. Nekoliko godina kasnije u Bosnu dolaze klanjateljice predragocjene krvi Isusove (1879) i, na poziv sarajevskog nadbiskupa J. Stadlera, kćeri Boţje ljubavi (1882). Nadbiskup Stadler utemeljuje sluţavke malog Isusa (1890), koje svoj apostolski ţar usmjeruju prema siromašnoj djeci, starcima i
J. BUTURAC, Povijest Zbora duhovne mladeţi zagrebaĉke, Zagreb, 1937. A. NIKIĆ, Djelovanje hercegovaĉkih franjevaca, Mostar, 1986. Katoliĉka crkva u Bosni i Hercegovini u 19. i 20. stoljeću, zbornik simpozija o 100. obljetnici ponovne uspostave redovite hijerarhije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1986. S. KOVAĈIĆ, Glagoljanje i glagoljaši u srednjoj Dalmaciji za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda 1835-1848, Prilozi sa znanstvenog skupa »Dalmacija u narodnom preporodu 1835-1848«, Zadar, 1987, str. 351365.
U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I SLOGU« (J. J. STROSSMAYER) Osoba i djelo Josipa Jurja Strossmayera (1815-1905) podsjećaju nas na pola stoljeća zbivanja koja su oblikovala modernu hrvatsku drţavotvornu naciju. Biskup i teolog, humanist i vizionar, politiĉar i kulturni radnik, pokrovitelj Jugoslavenske akademije i utemeljitelj Hrvatskog sveuĉilišta, Strossmayer sve svoje intelektualne i fiziĉke sposobnosti ugraĊuje u crkveno, kulturno i politiĉko jedinstvo hrvatskog naroda i šire juţnoslavensko i evropsko zbliţavanje. Napajajući se na sirmijsko-ćirilometodsko-slavenskoj duhovnoj baštini i na bosansko-hrvatsko-slavonskoj prošlosti, biskup Strossmayer će nastupom na Prvome vatikanskom saboru (1869/70) svojoj Ċakovaĉkoj biskupiji i Crkvi u Hrvata utisnuti duh ekumenizma i otvorenosti. Velebnu neoromaniĉku katedralu u Dakovu (1866-1882) posvetit će »jedinstvu crkava« (Ć. Kos).
»Za vjeru i dom« Svojim geslom "Za vjeru i dom" Strossmayer je prije svega mislio na Hrvatsku i Zagreb, što nije bila prepreka da svoju dareţljivu ruku iskreno pruţa svim juţnoslavenskim narodima. U svojim ekumenskim shvaćanjima bio je vrlo otvoren i tolerantan, zastupajući nama bliska shvaćanja. Bio je za pomirenje i dijalog Istoka sa Zapadom, ali svoja plemenita nastojanja nije mogao provjeriti u praksi. Srpska pravoslavna Crkva nije odgovorila njegovu pozivu bojeći se »pokatoliĉenja«.
Poput Kriţanića (1618-1683) i Strossmayer ĉesto puta naglašava da je raskol djelo Grka, u kojem Slaveni pravoslavne vjere nemaju nikakve odgovornosti. Njegova pastoralna, kulturna i politiĉka djelatnost na najbolji naĉin svjedoĉe o ţivotu posvema istrošenom u otklanjanju zapreka koje dijele Istoĉnu i Zapadnu Crkvu. U ekumenskom kontekstu treba shvatiti njegovo nastojanje oko štovanja slavenskih apostola Ćirila i Metoda, osobito encikliku »Teška sluţba« (Grande munus, 1880) pape Lava XIII, na ĉijoj redakciji aktivno sudjeluje. Glede općih crkvenih prilika u Hrvatskoj biskup Strossmayer se zalaţe za studij teologije na latinskom. Svom prijatelju i bliskom suradniku Franji Raĉkom 2. rujna 1874. piše: »Tkogod je uĉio te (tj. teološke) nauke na tuĊem jeziku, pak poslije morao propovijedati puku, zna koliko ga je truda i muke to stalo upravo stoga, što ga škola nije jur privikla našem jeziku. Ja barem ispovijedam, da sam s te strane osobite muke oćutio i pretrpio. « Strossmayeru je na srcu ureĊenje Katoliĉke Crkve u Bosni i Hercegovini. Zauzima se za njezinu integraciju s Crkvom u Hrvatskoj, a za sarajevskog nadbiskupametropolitu predlaţe ĉovjeka otvorenih vidika. Pohvalno se izraţava o bosanskim franjevcima i njihovoj povijesnoj misiji na tom prostoru. Drţi vaţnim da se njihovi bogoslovi školuju u Zagrebu a ne u Budimpešti. Borba protiv germanizacije i maĊarizacije sastavni je di Strossmayerovih politiĉkih akcija. Upravo jer prema Srbima i Srpskoj pravoslavnoj Crkvi gaji osobne simpatije i izuzetn razumijevanje, teško doţivljava s koliko se mrţnje i prez neki njihovi predstavnici odnose prema Katoliĉkoj Crkvi Hrvatima. Raĉkog u pismu od 16. listopada 1892. upozora na dvoliĉnost vladike Nikanora Ruţiĉića: »Šoven pako srpski i mrzitelj hrvatskoga naroda i katoliĉke crkve, htio bi se poĉetkom predstaviti kano prijatelj Hrvata i kano prijatelj katoliĉke crkve, ali kako mu je srce puno mrţnje prema Hrvatstvu i Katolištvu, tako mu ta mrţnja i nehotice, osobito kad se malo ugrije, prekipi, i tada je ĉuti ruţnih stvari. Ovdje je jedan put pri mojemu stolu tako prekipio, ali je tada od mene i ĉuo, što po svoj prilici dosele ĉuo nije.« VoĊen naĉelom »Prosvjetom k slobodi«, biskup
Crkva i politika Strossmayerov politiĉki uspon podudara se s usponom Narodne stranke nakon pada Bachova apsolutizma. Na Carevinskom vijeću 5. oţujka 1860. Ċakovaĉki biskup, predstavnik Slavonije, i ilirac Ambroz Vraniczany iznose zahtjev za ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Kao središnja liĉnost Narodne stranke Strossmayer se zauzima da se nacionalno heterogena Austro-Ugarska Monarhija konstituira na federalnim naĉelima, jer samo »podpuna federacija (kadra je) svakomu narodu ravnim naĉinom prava podieliti«. Pobornik je ujedinjenja hrvatskih zemalja i zalaţe se za duhovno i knjiţevno jedinstvo Juţnih Slavena, koje bi trebalo utrti put »grupiranju oko Hrvatske onim juţnim krajevima slavenskim... kojih puĉanstvo nazrieva osjeguranje uvjeta narodnog ţivota u tješnjem zajedniĉkom ţivotu sa Trijednom kraljevinom« (Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, 1968, str. 22 i 104). Strossmayerova jugoslavenska ideja nalazi odjeka medu klerom u Dalmaciji, Istri i Baĉkoj. Đakovaĉki biskup svoje politiĉke poglede dijeli s biskupima Dobrilom i Antunovićem, svećenikom Pavlinovićem i mnogim drugim pripadnicima klera. U pitanju politiĉke pripadnosti Bosne i Hercegovine Strossmayer, Pavlinović i bosansko-hercegovaĉki franjevci zastupaju uvjerenje da one, po historijskom pravu, pripadaju hrvatskoj drţavi. Mnogi od crkvenih politiĉara dosljedno brane uvjerenje o etniĉkom jedinstvu Juţnih Slavena i njihovoj zajedniĉkoj drţavnoj budućnosti, ali još odluĉnije naglašavaju misao o narodno-drţavnom individualitetu Hrvata.
Liberalizam i kler Liberalizam hrvatske inteligencije »ilirske« orijentacije oko sredine 19. stoljeća stvara napetosti u odnosima s Crkvom. U obranu društvenih i religioznih stavova hrvatskog katolicizma zagrebaĉki biskup Haulik osniva »Katoliĉki list« (1849) i Društvo sv. Jeronima (danas Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda). Ono okuplja katoliĉke intelektualce koji nastoje širim narodnim slojevima pruţiti dobru gospodarsku, knjiţevnu, povijesnu i vjersku knjigu. Do sukoba izmeĊu klera i liberalnoga graĊanstva dolazi na podruĉju niţeg školstva i novinstva. Naime, nakon Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868) školstvo je stavljeno u nadleţnost Sabora, a novim zakonima (1874) Crkvi je oduzet stoiljetni nadzor nad osnovnim školama, osim kompetencije glede vjeronauka. Nezadovoljstvo klera, koji je tijekom godina podrţavao Narodnu stranku i pomogao joj u usponu na vlast, donekle je ublaţeno zakonom iz 1888. koji podupire suradnju uĉitelja i kateheta. Zbog politiĉkih nesuglasica biskup Haulik zahvalio se na ĉasti banskog namjesnika uz prijedlog da se spomenuta ĉast povjeri osobi koja će zastupati hrvatske interese. Zbog lijeĉenja u Beĉu nije mogao prisustvovati ustoliĉenju bana Jelaĉića, pa je ta ĉast pripala pravoslavnom patrijarhu Josifu Rajaĉiću (1848).
Crkva i radništvo Zbog svoje feudalno-zemljoposjedniĉke strukture Crkva u Hrvata ne pokazuje osobito zanimanje za probleme radništva i gradskog proletarijata. U propagiranju socijalistiĉkih ideja u hrvatskim krajevima Crkva vidi »ateizam u religiji, demokratski republikanizam u drţavi, kolektivizam u narodnom gospodarstvu... materijalizam u metafizici, razriešenje porodiĉne i braĉne veze u kući, drţavni odgoj« (M. Mataušić, Odnos Katoliĉke crkve prema novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, BS, 55/1985, str. 208-prema » Katoliĉkoj Dalmaciji« 28/1897, str. 62). U Zagrebu od 1855. Kolpingovo Katoliĉko djetićko društvo okuplja obrtniĉke nauĉnike. Zagrebaĉki »Katoliĉki list« (24/1873, str. 7) priznaje da »socijalno pitanje postaje od dana u dan sve to zamašnije i mi ga pratimo napetom pozornošću«. Isti list (24/1873, str. 15) za socijalnu bijedu radniĉkog proletarijata u Engleskoj okrivljuje liberalne kapitaliste injihovo bezobzirno bogaćenje, dok u isto vrijeme naša glasila jedva dotiĉu socijalne probleme u Hrvatskoj i nesnosno stanje domaćih seljaka koji su izloţeni lihvi i siromašenju. Najkonkretniji u borbi sa socijalnom bijedom su istarski svećenici, jer na najvećem hrvatskom poluotoku socijalni su problemi najuţe povezani s nacionalnim pitanjem. List »Naša sloga« poduĉava istarske i primorske seljake ne samo u obradi zemlje nego im pomaţe da doĊu do najpovoljnijih kredita. Istim putem krenuo je i vukovarski »Sriemski Hrvat«, koji predlaţe putove rješavanja socijalnih problema u nas na temelju »okruţnice sv. oca pape Lava XIII« (J. Mataušić, ibid., str. 209). Enciklika »Rerum novarum« (1891) poticaj je domovinaški orijentiranom kleru da pod pokroviteljstvom zagrebaĉkog nadbiskupa Posilovića realizira Hrvatsku samostalnu radniĉku stranku i list »Glas naroda«, koji se u svom prvom broju izjašnjava za pravaštvo i poziva na opću slogu svih radniĉkih organizacija i stranaka: »Valja nam raditi o tom da pridignemo, ojaĉamo, preporodimo seljaka, obrtnika i radnika (jer) dok to ne uĉinimo, badava nam (je) deklamovati, badava klicati velikoj i ujedinjenoj Hrvatskoj« (Što hoćemo? GN, 1/1899, str. 1; M. Mataušić, ibid., str. 212). Iduću etapu u odnosima Crkve i radništva predstavlja Hrvatski katoliĉki pokret.
STROSSMAYER, SRBI I PRAVOSLAVLJE »Nedavno sam Vašoj Preuzvišenosti priopćio da sam smatrao svojom duţnošću ĉestitati novom kralju Srbije (Aleksandru Obrenoviću, 1889-1903) na njegovu odliĉnom naslovu, koji su on, njegovi prethodnici i njegov slavni narod, skoro neizmjernim ţrtvama, zasluţili. Utjeha mi je Vašoj Preuzvišenosti priopćiti odgovor što sam ga nedavno primio od novoga kralja. Bit će uistinu drago Svetoj Apostolskoj stolici i Vašoj preuzvišenosti... da novi kralj prihvaća moje usluge s obzirom na sklapanje konkordata sa Svetom Stolicom, kako bi se katolicima u Srbiji osigurale sloboda vjere i bogoštovlja... Naskoro ću posjetiti Beograd da povjerljivije raspravim o sklapanju ugovora sa Svetom Apostolskom stolicom... Ovom dodajem da sam posljednjih dana iz Harkova u Rusiji dobio neki štampani spis, nazvan 'protuenciklika', u kojem bezimeni autor pokušava pobiti encikliku Svetog Oca (Grande munus) skupa s mojim komentarom... Moj je sud o ovom spisu slijedeći: u njem se ne nalazi apsolutno nikakav trag kritiĉnog suda i razbora, koji su potrebni da se pravilno sudi o vjerodostojnosti i neiskvarenosti starodavnih povijesnih dokumenata... Ono što se nalazi u toj 'protuenciklici' odista je nešto odvratno, slijepa i okorjela mrţnja protiv Svete Apostolske stolice.« Iz Strossmayerova pisma beĉkom nunciju Vannutelliju, 18. travnja 1892.
IZABRANA LITERATURA J. OBERŠKI, Govori Strossmayera biskupa Ċakovaĉkog na Vatikanskom saboru 1869-1870, Zagreb, 1929. M. IVŠIĆ, Razvitak hrvatskog društva u drugoj polovici 19. stoljeća, Zagreb, 1936. J. ŠIDAK itd., Povijest hrvatskog naroda 1860-1914, Zagreb, 1968. V. KOŠĆAK, J. J. Strossmayer-F. Raĉki. Politiĉki spisi, Zagreb, 1971. M. MATAUŠIĆ, Odnos Katoliĉke crkve prema novijim idejnim strujanjima u hrvatskim zemljama 1848-1900, Bogoslovska smotra, 55/1985, str. 196-215. Socijalni dokumenti Katoliĉke crkve, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991.
HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET Poĉetak Hrvatskog katoliĉkog pokreta (HKP) kao organiziranog laiĉkog društva »odozdo« dovodi se u vezu s inicijativom Lava XIII (1878-1903) i Pia X (1903-1914) da se u najširim slojevima katoliĉkih vjernika, posebno meĊu intelektualcima, oblikuje svijest o njihovoj ulozi u ţivotu Katoliĉke Crkve. Prvom javnom manifestacijom katoliĉkog laikata u nas smatra se Prvi hrvatski katoliĉki kongres odrţan na poĉetku rujna 1900. u Zagrebu. Uz svećenike Krapca i Bauera, u organizacijskom su odboru istaknuti javni i kulturni radnici Milan Amruš, Aleksandar Bresztjensky (pokretaĉ ĉasopisa "Balkan jedinstvu i bratskoj slozi", 1896-1901), Tadej Smiĉiklas, Fran Vrbanić i drugi.
Za kršćanske ideale Pokrenut na inicijativu krĉkog biskupa Antuna Mahnića (1896-1920), HKP je katoliĉki odgovor na postupnu dekristijanizaciju hrvatskog društva iz kojeg liberalizam i materijalizam nastoje istisnuti religiozne vrednote. Cilj pokreta je uprisutnjenje kršćanskih ideala u vremenu kad se hrvatsko društvo upoznaje s novim idejama i strujanjima, koje pristiţu sa Zapada. HKP je usmjeren k duhovnom i intelektualnom obrazovanju mladih, napose buduće inteligencije, naglašeno je prisutan u širenju prosvjete i buĊenju kršćanske svijesti u najširim slojevima hrvatskog puĉanstva, zauzima se za izgradnju novog i pravednijeg društva, proţetog kršćanskim vrijednostima. U tom pogledu oslanja se na uzore u drugim zemljama: Katholischer Verein (Njemaĉka), Ligue catholique (Francuska),Catholic Union (Engleska), Associazione cattolica per la liberta della Chiesa (Italija) itd. Enciklika »Rerum novarum« (1891) pape Lava XIII. daje poticaj katolicima da se zainteresiraju za radniĉko pitanje i organiziraju kršćanske sindikate, socijalne pokrete, zadrugarstva, omladinske saveze i sliĉno. Na Prvom hrvatskom katoliĉkom kongresu u Zagrebu
Katoliĉki seniorat Mahnićev »Studentski pokret« Krĉki biskup Antun Mahnić, urednik »Rimskog katolika« (1888-1896) i suradnik Janeza Kreka, na poĉetku našeg stoljeća šalje na Beĉko sveuĉilište bogoslova Ivana Butkovića s namjerom da okupi hrvatske studente i organizira jezgru hrvatskog katoliĉkoga gibanja. Godine 1903. u Beĉu je osnovano udruţenje naših studenata pod imenom »Hrvatska«, a dvije godine kasnije studentsko glasilo »Luĉ«. Prvog urednika Butkovića uskoro zamjenjuje Ljubomir Maraković. Glasilo HKP-a i njegov idejni voditelj bio je ĉasopis »Hrvatska straţa« (1903). Taj apologetsko-filozofski ĉasopis staje u obranu katoliĉkog nauka od suvremenih zabluda i poziva mladeţ na poţrtvovan rad za duhovni preporod naroda. Mahnić 1913. pokreće knjiţevni ĉasopis »Hrvatska prosvjeta«, koji s vremenom postaje ţarište hrvatske katoliĉke knjiţevnosti i moćan ĉimbenik u našem kulturnom ţivotu. Godine 1906. u Zagrebu je osnovan Hrvatski katoliĉki akademski klub »Domagoj«, koji postaje središtem hrvatskoga Ċaĉkog i studentskog pokreta, a preko njega i sveg kasnijega katoliĉkog pokreta u Hrvatskoj. Mahnićeva je nakana da tu djelatnost protegne i na seljaĉku i radniĉku omladinu po uzoru na kršćansko-socijalne pokrete u zapadnom svijetu, napose da se radništvu priznaju prava i ljudsko dostojanstvo. HKP se zalaţe za demokraciju i izgradnju pravednijeg društva u Hrvatskoj. Akademski klub »Domagoj« organizira srednjoškolsko katoliĉko društvo u gradovima i većim mjestima gdje postoji neka škola. Unutar samog pokreta nije bilo razlika izmeĊu predstavnika graĊanskih škola i sjemeništa, intelektualaca laika i svećenika. HKP ne ovisi o hijerarhiji Crkve niti se ona miješa u organizaciju pokreta. HKP je prisutan i u bogoslovnim sjemeništima. Aktivna su kleriĉka društva kao Zbor duhovne mladeţi (Zagreb), »Milovan« (franjevci), »Akvinac« (dominikanci) itd. Na kongresu hrvatskoga katoliĉkog Ċaštva 1909. u Splitu, u prisustvu više od osamsto sudionika, odluĉeno je da se u Zagrebu osnuje Hrvatski katoliĉki Ċaĉki savez (1910), kao kulturnoprosvjetno društvo Hrvata katolika, po uzoru na njemaĉki »Volksverein« i austrijski »Volksbund«. Uz zajedniĉko Ċaĉko glasilo »Luĉ«, neposredno pred poĉetak prvoga svjetskog rata u Hrvatskoj izlazi dvadesetak
Da se osigura jedinstvo HKPa i usmjere njegove djelatnosti, jer je Ċaštvo dobni sloj koji završava studijem i postizanjem diplome, godine 1912. osnovan je Katoliĉki seniorat. Seniorima, kao već formiranim ĉlanovima pokreta, pripada vrhovna nadleţnost HKPa. Seniori su inicijatori novih pothvata na kulturnom, socijalnom i vjerskom podruĉju, brinu se o njegovu idejnom usmjeravanju i neposrednom razvoju. Po uzoru na sliĉne organizacije u svijetu, hrvatski Katoliĉki seniorat proširuje svoje djelatnosti na izvanĊaĉka podruĉja, kao što su selo, radništvo, tisak itd. U Zagrebu je 1918. osnovana Hrvatska puĉka stranka (HPS ), koja na izborima 1920. ima 46.599 glasova i devet zastupnika. HPS se zalaţe za federalno ureĊenje jugoslavenske drţave, a kao stranka s kršćanskim svjetonazorom inzistira da javni ţivot bude ureĊen prema kršćanskim naĉelima. Njezin predsjednik Stjepan Barić prihvaća ministarsko mjesto u Korošecovoj vladi nakon ubojstva hrvatskih prvaka u beogradskoj Skupštini (20. VI. 1928). Od 1919. HKP pomaţe progonjenim istarskim Hrvatima, organizira zadruţne saveze, prima štedne uplate i daje povoljnije zajmove, širi i promiĉe zadrugarstvo kao zaštitu od kapitalistiĉkog iskorištavanja, a sudjeluje i kod osnivanja orlovskih društava, inovacije u hrvatskom katoliĉkom pokretu koja dolazi iz Ćeške i Slovenije.
U uvjetima Šestojanuarske diktature Hrvatski orlovski savez (HOS) Orlovstvo je prvi masovni katoliĉki pokret u Hrvatskoj. Na konstitutivnoj skupštini HOS-a u prosincu 1923. prisutni su i predstavnici Ċaĉkih i omladinskih društava. Orlovska se organizacija vezuje uz sveĉane nošnje i tjelovjeţbu, gimnastiĉke nastupe i sletove koji privlaĉe mladeţ, ali-prema rijeĉima tajnika HOS-a dr. Merza — »Hrvatsko orlovstvo nije samo nekakova gimnastiĉka organizacija, već je ono jedan katoliĉki prosvjetni omladinski pokret, koji imade u svom programu i tjelesni odgoj omladine, a do u tanĉine provodi smjernice koje Sveta Stolica daje tako zvanoj Katoliĉkoj akciji« (B. Nagy, Tko je Ivan Merz?, Zagreb, 1980, st. 55). Orlovstvu, koje u svoje redove regrutira omladinu iz svih slojeva hrvatskog društva, potrebni su voĊe s katoliĉkim odgojem, izobrazbom i kulturom. Da doĊe do budućih kadrova, HOS nastoji u svoje redove integrirati mlade intelektualce još kao Ċake i studente. Unatoĉ energiĉnim protestima seniorata, dr. Ivo Protulipac, predsjednik HOS-a, uspio je nakon Krapanjske rezolucije (1925) privući dio domagojskog Ċaštva i studentske omladine. Nakon podjele, uz domagojstvo ostaju uglavnom primorske Ċaĉke organizacije s bogoslovima iz Zagreba i Splita, franjevcima, dominikancima i sestrama milosrdnicama, dok se orlovstvo oslanja na Sarajevo, dio svjetovnog klera, franjevce konventualce i isusovce. Tako su se ostvarila predviĊanja Petra Rogulje, jednog od prvaka HKP-a, o »dva sistema u borbi za prvenstvo u Crkvi« (v. uokvireni tekst str. 354).
Manifestom kralja Aleksandra I. KaraĊorĊevića 6. I. 1929. ukinut je Vidovdanski ustav, djelatnost politiĉkih stranaka i svih slobodnih udruţenja, osim Jugosokola. Katoliĉki episkopat, koji se od 1919. sastaje u Zagrebu, sve ĉešće protestira kralju i ministrima zbog protucrkvenih postupaka pojedinih predstavnika vlasti. Ţalbe biskupskih konferencija odnose se na vjersku obuku u školama, imenovanje vjerouĉitelja, školske udţbenike koji vrijeĊaju religiozne osjećaje, prikraćivanje Katoliĉke Crkve u drţavnom budţetu itd. Cenzurirani tisak daje meĊutim vrlo malo uvida u rad biskupskih konferencija i sadrţaj ţalbi. Povremeno bi biskupi preko svojih poslanica pozivali vjernike na vjernost Bogu i odanost Crkvi. U uvjetima Šestojanuarske diktature domagojsko Ċaštvo nastavlja svoje djelovanje pod nazivom Apostolat sv. Ćirila i Metoda, a orlovstvo pod imenom Kriţarskog bratstva. Novine »Narodna politika« izlaze od 1. VII. 1929. kao nestranaĉki i nepolitiĉki dnevnik pod nazivom »Hrvatska straţa«. Hrvatski se katolicizam manifestira u organiziranju euharistijskih kongresa i sveĉanim proslavama Papina dana. Studentska omladina sve više paţnje posvećuje socijalnoj problematici, pa je u Zagrebu pokrenuta Moderna socijalna knjiţnica (MOSK). Prvi broj posvećen je enciklici Quadragesimo anno, kojom Pio XI. katolicima doziva u pamet socijalni stav Crkve izraţen u enciklici Rerum novarum Lava XIII (1891— 1931). Dr. Juraj Šćetinac organizira Hrvatski socijalni tjedan. U socijalnom duhu odabrana su i gesla novih organizacija: Apostolat sv. Ćirila i Metoda (ex-domagojci) svrstava se pod geslo »Bog—hrvatski narod—socijalna pravda«, dok zadrţavaju orlovsko geslo »Ţrtva— euharistija—apostolat«.
Katoliĉka akcija Enciklikom Ubi arcano Pio XI. je jog 1922. definirao novi oblik udruţivanja katolika pod imenom Katoliĉka akcija (KA), koja pretpostavlja sudjelovanje laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve. KA kao pokret »odozgo« iskljuĉivo je laiĉki pokret, u koji se ne mogu uĉlaniti pripadnici klera, a djeluje po uputama episkopata i ima izrazito vjersko-moralnu svrhu, što znaĉi da ne obuhvaća djelatnosti s ovozemaljskim ciljevima: zadruge, sindikate, politiĉke stranke i sliĉno. Na Prvoj sinodi zagrebaĉke nadbiskupije (1925) nadbiskup Bauer poziva svećenike da sudjeluju u Katoliĉkoj akciji, ali ne govori o organizacijskoj formi te akcije. Svom koadjutoru Stepincu povjerava zadatak da provede KA i prema njezinim naĉelima koordinira dotadašnje oblike HKP-a za koje će hijerarhija preuzeti vrhovno vodstvo i odgovornost. U boţićnoj poslanici 1934. iznijeta su naĉela katoliĉkih društava muţeva, ţena, mladića i djevojaka, okupljenih u svojim središnjim savezima, rašĉlanjenim u dijecezanska okruţja i ţupska bratstva. Istaknuto je takoĊer da su svećenici duhovni voĊe organiziranih laika, ali ne i njihovi »drugovi«, dakle kao pripadnici klera ne upisuju se u društva KA. Unutar KA u posebne se saveze organizira radniĉka (KROM), seljaĉka (SKOM) i graĊanska (GROM) mladeţ. U katoliĉkom tisku naglašava se depolitizacija društava KA, dok se domagojsku i orlovsku stranu optuţuje za politizaciju i liderstvo. Zimi 1936/37. nadbiskup Stepinac od katoliĉkih javnih radnika traţi da mu odgovore na tri pitanja u vezi s ujedinjenjem katoliĉkih organizacija u jedinstvenu KA. Pitanja su se odnosila na uklanjanje dvostrukih organizacija na istom podruĉju, prihvaćanje naĉela suradnje i podlaganje vodstvu hijerarhije koja namjerava reorganizirati ĉitav HKP. Nakon neuspjelih pregovora zagrebaĉki se nadbiskup odluĉuje provesti tzv. "ĉistu" KA nasuprot domagojstvu i kriţarstvu. »Ĉista« KA, koja je u meĊuvremenu provedena i u drugim hrvatskim biskupijama, nije poboljšala opće stanje u HKP, jer će uz dvije postojeće sada nastati i treća grana meĊu organiziranim katolicima u Hrvatskoj. Skori rat i dogaĊaji u vezi s njim prekinut će svaku daljnju akciju koja bi vodila jedinstvenom HKP-u, ali je, nesumnjivo, ispunio jednu prazninu, potrebu ondašnjeg vremena u nacionalnom, intelektualnom i vjerskom ţivotu Hrvata. HKP je hrvatskoj mladeţi iz svih slojeva društva otvorio nove poglede na ţivot i zajedništvo, omogućivši joj da aktivno uĊe u javni ţivot i preuzme dio odgovornosti za
Pomirljivi i nepopustljivi (Razmišljanja Petra Rogulje o Hrvatskom katoliĉkom pokretu, »Luĉ« 1916/17, str. 134-135) »Po mom nekompetentnom sudu... dva (su) sistema koja su u raznim formama i nijansama uvijek egzistirala i borila se za prvenstvo u Crkvi. U vjerskim su principima obje struje odluĉno katoliĉke, samo su u taktici kod provoĊenja tih naĉela prva oprezna i pomirljiva, druga nasrtljiva, odbojna i nepopustljiva. Radi sadašnjih prilika u Hrvatskoj, katoliĉka je omladina pomirljiva prema protivnicima, jer se radi o narodnoj slozi... Druga grupa naglasuje nasuprot tomu integritet katoliĉkih naĉela, jer misli da bi se pomirijivom taktikom mogle izbrisati razlike izmeĊu katolika i liberalaca, pa je kritiĉna i negativna. Nazovimo prema tome jednu grupu nacionalnom a drugu integralistiĉkom... Svakako je glavna razlika, koja karakterizira te dvije škole, u rješavanju nacionalnoga pitanja; teoretski npr. o dopustivosti revolucije, o veliĉini vladarske vlasti, o iredentizmu itd. Uz skupinu nacionalaca jesu uz domagojce sva akademska društva i bogoslovski zborovi osim sarajevskoga zbora svjetovnih bogoslova, svi ferijalni klubovi i društva, svi seniorati osim slavonskoga, velik dio klera osobito franjevaĉkoga, napose sav mladi kler; organi su im 'Luĉ', 'Hrvatska prosvjeta', 'Novine', a simpatiziraju s njima listovi koji su u franjevaĉkim rukama i 'Katoliĉki list'. Integralistiĉka skupina ima u sebi slavonski seniorat, isusovce, sarajevski zbor svjetovnih bogoslova, pa ljude oko 'Dana', 'Vrhbosne' i 'Hrvatskog dnevnika'. Neutralan je voĊa pokreta dr. Mahnić, uglavnom još 'Hrvatska straţa' i 'Svećeniĉka zajednica'. U politici se integralistiĉka skupina priklanja frankovaĉkoj stranci.«
IZABRANA LITERATURA A. PILEPIĆ, In aedificationem; Split, 1938 (kao rukopis). B. PEROVIĆ, Hrvatski katoliĉki pokret—moje uspomene, Rim, 1976. B. NAGY, Tko je Ivan Merz?, Zagreb, 1980. J. BUTURAC, Hrvatski katoliĉki pokret, Marulić, XVIII (1985) 5, str. 553-564. I.. VINCETIĆ, Organizirani katolicizam—moderni katoliĉki pokret, Kana, 5/1986-4/1987. J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929— 1941, Croatica christiana periodica, XIII (1989) 23-24, str. 141-200 i 143-201. Josip Stadler. Prilozi za prouĉavanje duhovnog lika prvog vrhbosanskog nadbiskupa (zbornik), Sarajevo, 1989.
HRVATSKI KATOLICIZAM U MEĐURATNOM RAZDOBLJU Otklonivši poziv austro-ugarskog suverena Karla I (1916—1918) da sudjeluje u preobraţaju Monarhije u saveznu drţavu samostalnih naroda, Hrvatski sabor raskida drţavno-pravne odnose s Austro-Ugarskom (29. X. 1918) i pristupa novoj drţavnoj zajednici juţnoslavenskih naroda, Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca (1. XII. 1918).
Hrvatska Crkva u Kraljevini SHS Poslije burnih stoljeća svoje novovjeke povijesti Crkva u Hrvata strukturira se u novoj drţavi SHS kao jedinstvena crkvena zajednica na ĉelu s nacionalnim episkopatom. Rapallskim ugovorom (1920) iz Hrvatske Crkve iskljuĉeni su Istra s Rijekom, Zadar te otoci Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruţa, koji su pripojeni Kraljevini Italiji, kao i dio baĉko-baranjskih Bunjevaca, koji u sastavu peĉujske (Pecs) biskupije ostaju pod Madarskom. Đakovaĉkog biskupa Antuna Akšamovića Apostolska Stolica imenovala je administratorom dijela peĉujske biskupije, koji je ostao u granicama SHS (1. XII. 1923), dok je na podruĉju nekadašnje kaloĉko-baĉke nadbiskupije u Vojvodini osnovana Baĉka'apostolska administratura sa sjedištem u Subotici (10.II.1923), kojom upravlja biskup Lajĉo Budanović. Nakon uspona fašizma (1922) istarski su se katolici našli u nezavidnom poloţaju. U, vrlo teškoj borbi za jeziĉni i nacionalni identitet istarskih Hrvata prednjaĉi domaće svećenstvo na ĉelu s mons. Boţom Milanovićem. Zadarska nadbiskupija za talijanske okupacije odnosi se na grad Zadar, dok su ţupe u zaleĊu pod upravom šibenske biskupije. Grad Rijeka, koji od 1786. pripada senjskoj biskupiji, 31. V. 1925. postaje zasebnom biskupijom s dekanatima Jelšane, Volovsko (tršćanska biskupija) i Trnovo (ljubljanska biskupija). Konkordatom izmeĊu Apostolske Stolice i Kraljevine Srbije (24. VI. 1914) Beograd je trebao postati sjedištem
»Ţuti pokret« Po završetku prvoga svjetskog rata odreĊeni broj katoliĉkih svećenika u Hrvatskoj traţi reformu ustrojstva crkvene organizacije. Iako je i prije rata bilo nagovještaja nezadovoljstva, ono je javno izraţeno tek u poratnim godinama (1919—1924). Uoĉeno je nekoliko razvojnih etapa u teţnji za ostvarenjem ciljeva tog pokreta, koji će na kraju dovesti do raskida s Katoliĉkom Crkvom i osnivanja Hrvatske starokatoliĉke Crkve (v. Z. Matijević, Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog svećenstva u Hrvatskoj, Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90). MeĊu inicijatorima pokreta bili su svećenici Stjepan Menziger, Rikard Korytnik i Stjepan Zagorac. Dosta prašine u kleriĉkim redovima izazvao je solinski natpop Niko Petrić brošurom »Rane u Katoliĉkoj crkvi« (1917) u kojoj istiĉe da je Katoliĉkoj Crkvi kroz povijest najviše štete nanio farizeizam ili formalizam, liberalizam i celibat. Odjek brošure u hrvatskoj javnosti bio je dvojak: katolici, s izuzetkom manjeg broja Petrićevih simpatizera, osuĊuju knjiţicu, dok se liberalni dio javnosti slaţe s njezinim sadrţajem. Svoja neslaganja sa stavovima sluţbene Crkve svećenici (najĉešće anonimno) izraţavaju na stranicama ĉasopisa »Hrvatska njiva« (u Kraljevini SHS »Jugoslavenska njiva«). Svoje ţelje u vezi s ukidanjem celibata i obvezom ĉasoslova »reformatori« upućuju Prvoj konferenciji jugoslavenskog katoliĉkog episkopata u Zagrebu (27-29. XI. 1918), koje biskupi stavljaju »ad acta«. OdreĊeno razumijevanje nalaze oni kod prvaka Hrvatske puĉke seljaĉke stranke, Stjepana Radića i Vlatka Maĉeka, a na sastanku u Zagrebu (10. II. 1919) traţe »sanaciju socijalnih nepravdi koje pritišću sav niţi kler«. Rezolucija i priopćenje sa sastanka u Zagrebu objavljeni su u knjiţici ţutog omota pod naslovom »Suvremene ţelje katoliĉkog niţeg klera drţave SHS« (Bjelovar, 1919), po ĉemu je i sam pokret prozvan »ţutim«.
Hrvatska starokatoliĉka Crkva Ĉlanovi pokreta traţe da se konkordatom Crkvi zajamĉi potpuna vlast u pitanju vjere i crkvene discipline, da se na Sveuĉilištu i u bogoslovskim školama osnuju katedra i odsjeci za komparativnu teologiju i socijalno-karitativni rad, da se više paţnje posveti zbliţavanju Istoĉne i Zapadne Crkve itd. Zalaţu se za fakultativno moljenje ĉasoslova i ukidanje obveze uzdrţljivosti (celibata), da se odobri crkvenoslavensko bogosluţje i narodni jezik u obredima, da se svećenici uz duhovno mogu baviti i laiĉkim zanimanjima, da se ukinu crkvena odliĉja, titule i nošenje svećeniĉkog odijela izvan sluţbe itd. Glede crkvene autonomije traţi se osnivanje bogoštovnih općina, slobodno staleško udruţivanje ţupnika i kapelana (sindikati), cikliĉko odrţavanje biskupskih sinoda svakih deset godina. Nakon neuspjelih pregovora s nadbiskupom Bauerom i konferencije hijerarhiji lojalnog klera (7. X. 1919), dio reformista Memorandumom (1920) najavljuje osnutak Udruţenja hrvatskog katoliĉkog klera sa zacrtanim programom, koji ukljuĉuje osnivanje Hrvatske katoliĉke Crkve (15. IX. 1923) sa sjedištem u Zagrebu. Udruţenjem rukovode Stjepan Zagorac (urednik »Preporoda«), Ante Donković, Boţo Milošević i Jeronim Tomac s uporištima u Zagrebu, Rijeci, Karlovcu, Sisku, Kriţevcima, Bjelovaru i Koprivnici. Pripadnike novoutemeljene Hrvatske katoliĉke crkve, koji sebe smatraju nasljedovateljima slavenskih apostola Ćirila i Metoda, Grgura Ninskog, Andrije Jamometića i biskupa Strossmayera, na Boţić 1921. nadbiskup Bauer iskljuĉuje iz Katoliĉke Crkve. Da bude priznata u okvirima zakonodavstva Kraljevine SHS, disidentska Hrvatska katoliĉka Crkva prikljuĉuje se Utrechtskoj uniji sjedinjenih starokatoliĉkih crkava. Posredstvom Austrijske starokatoliĉke Crkve (29. XI. 1923) i sluţbenim priznanjem Ministarstva vjera Kraljevine SHS (24.XII.1923), Hrvatska katoliĉka Crkva postaje narodna samostalna Hrvatska starokatoliĉka Crkva. Na prvoj sinodi, odrţanoj 21-22. I. 1924. godine u
Novinstvo, knjiţevnost i znanost
Konkordat i "Krvava litija" u Beogradu Od nekatoliĉkih zemalja, koje 1918. konstituiraju drţavu SHS, Apostolska Stolica sklopila je konkordate s Crnom Gorom (1886) i Srbijom (1914). Iako se Srpska pravoslavna Crkva rezolutno protivila konkordatu, on je srpskoj Vladi bio potreban »ne zbog meĊunarodnog ugleda Katoliĉke crkve, nego radi privlaĉenja katolika izvan Srbije srpskoj drţavi« (izjava Stojana Novakovića, prema I. Muţić, »Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji«, Split 1978, str. 21).U Kraljevini SHS (Jugoslaviji) od 1929. vode se više puta prekidani pregovori o konkordatu. Tekst je dovršen 1935, ali tek u srpnju 1937. iznijet pred Skupštinu i prihvaćen s 166 za i 129 glasova protiv. Pošto je Srpska pravoslavna Crkva izrekla crkvenu kaznu protiv narodnih zastupnika koji su glasali za konkordat i poslije burnih uliĉnih prosvjeda (»Krvava litija« u Beogradu), s neprimjerenom mrţnjom na Katoliĉku Crkvu i katolicizam, Vlada odustaje od nauma da ga predloţi Senatu na ratifikaciju. Na taj naĉin Katoliĉka Crkva u predratnoj Jugoslaviji ostaje jedinom vjerskom zajednicom koja nema zakonski ureĊen odnos s drţavom, što se na poseban naĉin odraţava u progonima protiv Hrvata katolika u Baĉkoj i grkokatolika u Bosni i Makedoniji. Tisak u Hrvatskoj nerijetko poistovjećuje protivnike konkordata s protivnicima ravnopravnosti hrvatskog naroda. Predstavnici Crkve i tadašnji hrvatski politiĉki krugovi ne pokazuju odveć veliko zanimanje za konkordat, koji je ionako sklapan bez sudjelovanja zakonitih predstavnika hrvatskog naroda (J. Buturac, Hrvatski katoliĉki pokret, Manilić, 18/1985, str. 562). »Hrvatska straţa« (1929-1941), dosad jedine dnevne novine katoliĉke orijentacije na našem prostoru, nepristran su pokazatelj i svojevrstan kroniĉar idejnih kretanja, kulturno-religioznih i društveno-politiĉkih zbivanja u hrvatskom narodu i u Crkvi u Hrvata izmeĊu dva svjetska rata. U nastojanju da istinitim informiranjem kod ĉitatelja podrţava katoliĉku vjersku i hrvatsku narodnu svijest, spomenuti se dnevnik suĉeljava s religioznim indiferentizmom i ateizmom, politiĉkim unitarizmom, centralizmom i šovinizmom, usmjerenim protiv hrvatstva i
Hrvatski katoliĉki pokret podrţava razvoj katoliĉkog novinstva i katoliĉke knjiţevnosti. Domagojska strana Katoliĉke akcije nastoji u Hrvatskoj okupiti i odgojiti sposobne novinare, publiciste i literarne stvaraoce. Njihov se rad oĉituje preko Hrvatskog knjiţevnog društva sv. Jeronima, »Hrvatske prosvjete« (urednik Lj. Maraković, suradnici Nazor, Domjanić) itd. Širenju kršćanskog svjetonazora pridonose »Kuća dobre štampe« (Rijeka), »Pijevo društvo«, brojni »Glasnici« (Srca Isusova i Marijina, sv. Josipa, sv. Ante, Gospine krunice itd.), kalendari (Danica), organiziranje euharistijskih kongresa, predavanja, religiozna zborovanja, glazbeni i pjevaĉki nastupi, predstave kulturno-religioznog sadrţaja i film. Hrvatska bogoslovna akademija (1922), utemeljena zalaganjem don Frane Bulića, Frana Barca i Julijana Jelenića, potiĉe napredak crkvenih i teoloških znanosti te uz samostalna znanstvena izdanja objavljuje i dvije struĉne revije-»Bogoslovsku smotru« i povijesni ĉasopis »Croatia sacra«. U HBA aktivno suraduju mnoga ugledna imena hrvatske i svjetske znanosti: A. Bauer, S. Zimmermann, F. Zagoda, A. Sović, K. Doĉkal, D. Kniewald, S. Ritig, M. Barada, S. Bakšić, J. Marić, A. Ţivković i drugi, ali i suradnici iz svih hrvatskih krajeva: U. Talija, S. K. Sakaĉ, H. Bošković, I. Boţitković, K. Balić, D. Mandić itd. Religiozno-liturgijske potrebe Crkve u Hrvata potpomaţu moderna strujanja u hrvatskoj arhitekturi i likovnoj umjetnosti. U crkvenom graditeljstvu i sakralnoj umjetnosti u meĊuratnom razdoblju u Hrvatskoj istiĉu se V. Kovaĉić, L. Horvat, S. Podhorski, I. Meštrović, J. Kljaković, I. Rendić, Lj. Babić i drugi.
Liturgijski i cecilijanski pokret Poĉetak liturgijske obnove u Hrvatskoj vezan je uz izdanje »Rimskog obrednika« (1921). Zaĉetnici hrvatskog liturgijskog pokreta jesu hvarski biskup Miho Pušić i svećenik (danas benediktinac) Josip Kirigin, koji diljem Hrvatske organiziraju liturgijske kongrese i pokreću ĉasopis »Ţivot s Crkvom« s prilogom »Sveta misa«. Ugledni i u svijetu priznati liturgiĉar D. Kniewald prevodi Kimski misal« za vjernike, isusovac M. Pavelić izdaje liturgijski molitvenik »Isus prijatelj malenih« i prevodi liturgijske himne, a ĉitav pokret zdušno podrţava I. Merz. Uporedo s liturgijskim gibanjem javlja se i cecilijanski pokret. F. Hajduković, M. Novak i F. Dugan, utemeljitelji Cecilijanskog društva i osnivaĉi ĉasopisa »Sveta Cecilija«, zauzimaju se za gajenje gregorijanskog i polifonijskog pjevanja. Na njihovu inicijativu intenzivno se prouĉava razvoj hrvatske glazbe i crkvenih popijevki. Rezultati se odrazuju u »Hrvatskoj pjesmarici« (1919), »Hrvatskom crkvenom kantualu« (1934) i plejadi skladatelja religioznih motiva i vrsnih orguljaša kao što su F. Dugan, F. Luĉić, K. Kolb, V. Ţganec, B. Širola, A. Canjuga i drugi. Prouĉavanjem hrvatske glazbene baštine bave se A. Zaninović, A. Vidaković itd. (J. Soldo, Pregled povijesti hrvatske Crkve, Zagreb—Frankfurt, 1976, str. 133-136).
CRKVA I NAROD »Specifiĉnost je kršćanstva, da Crkva... mora nastupati u funkciji sluţenja, a ne gospodovanja. Ona pripomaţe stanovništvu da izraste do naroda, ali nikako ne smatra svojim pravom, a još manje duţnošću, da zauzme vodstvenu ulogu u formiranju naroda, a pogotovo ne moţe preuzeti takvu ulogu u prelaţenju naroda u naciju. Da se razumijemo: moţe se dogoditi da takvu ulogu zauzme kakav znaĉajan crkveni funkcionar, bar se to moglo dogoditi u prošlosti, a ne moţe to uĉiniti u ime Crkve kao Crkve. Jer u tom bi sluĉaju Crkva prestala biti putnica koja ima domovinu u nebesima, a pokušala bi stvoriti svoje carstvo na zemlji. Narod i domovina na zemlji, unutar povijesti, po samom pojmu, ukljuĉuju solidarnost onih koji su u povijesti, baš ukoliko su u povijesti, a ne ukoliko su po nadi već u eshatonu. Drugim rijeĉima: narod i domovina jesu stvar i vjernika i nevjernika. Zajedniĉka je briga, i zajedniĉka duţnost, što boljeg ostvarivanja onoga što se kaţe rijeĉima narod i domovina u ovom vijeku, unutar povijesti, tako da to bude za što veći prostor aktivne slobode za sve.« T. J. Šagi Bunić, Katoliĉka crkva i hrvatski narod, Zagreb, KS, 1983, str. 102.
IZABRANA LITERATURA J. RADIĆ, Liturgijska obnova u Hrvatskoj, Makarska, 1966. J. BUTURAC, Iz povijesti Hrvatske bogoslovne akademije 19221945, Croatica christiana periodica, I (1977) 1, str. 3-22. I. MUŢIĆ, Katoliĉka crkva u kraljevini Jugoslaviji, Split, Crkva u svijetu, 1978. Z. MATIJEVIĆ, Reformni pokret dijela niţeg katoliĉkog svećenstva u Hrvatskoj, Povijesni prilozi, 8/1989, str. 1-90, J. BUTURAC, Katoliĉki dnevnik "Hrvatska straţa" 1929. do 1941, CCP, XIV (1989) 23-24.
U VRTLOGU RATA (1941-1945) Svjedoci smo sve ĉešćih jednostranih i razumski neprihvatljivih rasprava o zbivanjima vezanim uz tragiĉne dogadaje 1941-1945. na ovom našem povijesnom raskriţju, kao i astronomskih uvećavanja broja nevinih ţrtava ratnih razaranja i terora u prilog neke od ratom zavaĊenih strana. Javnosti je poznato besprimjerno progresivno umnoţavanje jasenovaĉkih ţrtava povjesniĉara Vladimira Dedijera, ĉiji broj dosiţe totalitet ne samo ţrtava rata nego i predviĊeni ratom uvjetovani »manjak« svejugoslavenskog stanovništva koji-prema proraĉunu statistiĉara Vladeta Vuĉkovića- iznosi 1,700.000. Taj broj pravoslavni svećenik i profesor dr. Ĉedomir Drašković pripisuje samo jednom narodu: »MeĊu ubijenim muĉenicima ima milijun i sedamsto tisuća muškaraca, ţena i djece, meĊu kojima su ĉetiri biskupa, 549 duhovnika, koji su svoju srpsku nacionalnost pravoslavlje platili cijenom ţivota« (Ĉ. Drašković, Orthodoxie heute, Wien, Herder and Co., 1960, str. 143; v. A. Beljo, YuGenocid, Zagreb-Toronto, 1990, 5).
Neutemeljene optuţbe Razumljiva je teţnja svakog naroda, pa i hrvatskog, da ţivi u drţavi koja se naziva njegovim imenom. Nepobitno je meĊutim da hrvatski narod u drţavi sa svojim imenom (NDH) osuĊuje nacionalnu, rasnu, ideološku i vjersku diskriminaciju prema pripadnicima drugih naroda, a mnogi će Hrvati upravo iz solidarnosti prema progonjenima i svojih slobodarskih opredjeljenja izabrati oruţani otpor reţimu koji ih osobno (bar u poĉetku) nije uznemirivao. U povodu 40. obljetnice poĉetka drugoga svjetskog rata, 7. VI. 1979, papa Ivan Pavao II. u nekadašnjem nacistiĉkom logoru Oswiencim (Auschwitz) naglasio je da za rat nisu odgovorni samo »oni koji ga potiĉu već i oni koji ne poduzmu sve što je u njihovoj moći da ga sprijeĉe«. U tom kontekstu autor feljtona »Vatikanska istraga protiv Stepinca« (Vjesnik, 25. II - 11. III. 1982) ukazuje
Glas protiv rasnih progona Predstavka hrvatskih biskupa Paveliću Stepinac će 17. XII. 1945. o svojim stavovima i svojoj djelatnosti izjaviti: »Na sve optuţbe, koje su izravno ili neizravno upravljene na nas, moţemo kazati: nemamo si što predbacivati. Savjest nam je ĉista i mirna pred Bogom, koji je najvjerniji svjedok i pravedni sudac sviju naših koraka. Savjest nam je ĉista i mirna pred Svetom Stolicom, koja će jednom na temelju izvjesnih dokumenata ocjenjivati sve naše djelovanje. Savjest nam je ĉista i mirna pred katolicima ove drţave, koji mirno i trijezno prosuĊuju dogaĊaje, savjest nam je konaĉno ĉista i mirna pred hrvatskim narodom, kome krvnim vezama, voljom Boţjom pripadamo, pa mu po svom poloţaju svom dušom sluţimo, bez obzira na razna politiĉka gledanja i politiĉke stranke« (v. posl. biskupa Salis-Sewisa, generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije, u povodu Stepinĉeva uhićenja. Usp. B. Petranović—M. Zeĉević, Jugoslavenski federalizam 2, Beograd, 1987, str. 289). Nepobitno je da Stepinac kao zagrebaĉki nadbiskup ne samo da osuĊuje progone Srba, Ţidova, Cigana isvih ideoloških i politiĉkih oporbenjaka vlasti i reţima NDH nego se u zajedništvu s hrvatskim biskupima i klerom aktivno i na bezbroj naĉina zauzima za ţrtve progona od poĉetka rata: energiĉno prosvjeduje protiv krvoprolića u Glini (14. V. 1941), s propovjedaonice oštro osuĊuje progon Srba u Hrvatskoj i njihovo nasilno prevoĊenje na katolicizam (29. VI. 1942). Nadbiskup Stepinac 20. XI. 1941. podnosi dr. Paveliću, poglavniku NDH, zajedniĉku predstavku hrvatskih biskupa u kojoj stoji: »Episkopat smatra dogmatskim naĉelom, da rješidba svih pitanja, koja se tiĉu crkvenog prelaza grkoistoĉnjaka (tj. pravoslavnih) na katoliĉku vjeru, spada iskljuĉivo u kompetenciju katoliĉke crkvene hijerarhije... Neka se najstroţe zabrani svaki protuzakoniti postupak protiv osobne slobode i svojine grkoistoĉnjaka... U prvom redu neka se najstroţe kazni svaka privatna akcija rušenja grkoistoĉnih crkava, kapela i otuĊivanja njihova vlasništva... Crkva (katoliĉka) mora sa stanovišta EvanĊelja osuditi zloĉinstva i ispade neodgovornih... te zahtijevati puno poštovanje ĉovjeĉje liĉnosti bez obzira na dob,spol, vjeru, narodnost ili rasu...«
U propovijedi na Krista Kralja 1942. nadbiskup Stepinac se suprotstavlja rasizmu: "Svaki narod i rasa, kako se odrazuje danas na zemlji, imade pravo na ţivot dostojan ĉovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili Crnci ili Evropejci, bili omraţeni Ţidovi ili ponosni Arijci, imadu jednako pravo da govore: 'Oĉe naš, koji jesi na nebesima' (Mt 6,9)" U pismu dr. Paveliću (6.III.1943) zagrebaĉki nadbiskup diţe glas protiv rasnih progona, osuĊuje strijeljanja pokatoliĉenih pravoslavaca, ustaje protiv odvodenja nevinih ljudi u koncentracione logore, izraţavajući bojazan da »kršenje prirodnih zakona u ime naroda i drţave ne urodi osvetom protiv istih«. Nadbiskup Stepinac je stalno na meti ustaškog tiska, a vlada NDH u razdoblju 1943-1945. barem u tri navrata od Rima nastoji ishoditi njegovo uklanjanje iz Zagreba. O njegovu neprijateljskom stavu prema ustaštvu i nepovjerenju prema Poglavniku u svibnju 1943. njemaĉka tajna sluţba izvještava Himmlera. Na sudskom procesu 1946. htjelo se nadbiskupa Stepinca uĉiniti odgovornim za djela koja nova komunistiĉka vlast pripisuje kleru i katoliĉkim organizacijama na cijelom podruĉju NDH tijekom minulog rata, iako je svima poznato da crkveno pravo ne daje ni nadbiskupu kao ni predsjedniku biskupske konferencije nikakvih nadleţnosti izvan njegova dijecezanskog podruĉja. Sud optuţuje zagrebaĉkog nadbiskupa zbog 1)pruţanja pomoći »kriţarima«, 2) suradnje s okupatorom i vlastima NDH, 3) u vezi s prisilnim pokatoliĉenjem pravoslavnih Srba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, 4) zbog duhovne asistencije ustaša u svojstvu vrhovnog vojnog vikara, 5) pomoći koju je polusluţbeni »Katoliĉki list« nadbiskupije zagrebaĉke pruţao ustaškoj i okupacijskoj propagandi i 6) zbog pohrane arhiva Ministarstva vanjskih poslova NDH u nadbiskupskom dvoru. Sve navedene optuţbe su prihvaćene i Stepinac je 11. X. 1946. osuĊen na šesnaest godina prisilnog rada i pet (daljnjih) godina gubitka graĊanskih prava.
Stepinĉev »dossier« u obranu progonjenih U procesu nadbiskupu zagrebaĉkom povjesniĉar ne nalazi elemenata koji bi ga uvjerili u utemeljenost optuţbe. Štoviše,otkriva neutvrĊenost prituţbi na koje će ukazati zastupnici obrane (npr. o neosnovanosti optuţbe da je Stepinac podrţavao »kriţare« i sakrio arhiv Ministarstva vanjskih poslova NDH). Jedino sporno pitanje odnosi se na dokument, upućen Svetoj Stolici s nadnevkom 24. V. 1943, u kojem nadbiskup Stepinac uzima u obranu ustaške vlasti. Sadrţaj dokumenta iznio je drţavni tuţitelj na suĊenju 2. X. 1946. Zastupnik obrane dr. Politeo okarakterizirao je sporni dokument »ustaškim falsifikatom«. Tom prigodom obrana podastire sudu pismo kard. Maglionea od 17. VI. 1943. u kojem papin drţavni tajnik zahvaljuje zagrebaĉkom nadbiskupu na izvještaju o njegovoj »aktivnosti u prilog Ţidova i Srba u Hrvatskoj«. Osporavani dokument od 24. V. 1943. sadrţi za korespondenciju sa Svetom Stolicom neuobiĉajenu frazeologiju, nije potpisan i bez peĉata je, sastavljen je na talijanskom, dok su sva Stepinĉeva pisma i izvještaji Svetoj Stolici na latinskom, a osim svega pisan je bez sluţbenog papira s nadbiskupovim memorandumom, što potvrduje vatikanski »L'osservatore romano« od 11. X. 1946. U 9. svesku »Akata i dokumenata Svete Stolice o drugom svjetskom ratu« (Actes et documents du Saint—Siege relatifs a la Seconde guerre mondiale, Citta del Vaticano, 1975) nema Stepinĉeve »Predstavke papi« (Memoire au pape), nego nadbiskupov izvještaj kard. Maglioneu o prilikama u Hrvatskoj. Dokument, datiran 31. V. 1943, na papiru s nadbiskupskim memorandumom, brani hrvatski episkopat od srpskih optuţbi u Vatikanu da naši biskupi nisu prosvjedovali protiv postupaka ustaškog reţima. Nadbiskup Stepinac podastire kard. Miglioneu dossier s 34 dokumenta koji sadrţe usmene intervencije i protestna pisma protiv ustaških pokolja, rušenja pravoslavnih crkava, postupaka prema Ţidovima i pravoslavnima u logorima, pisma u kojima se traţi oslobaĊanje zarobljenih itd.
Nadbiskup Stepinac osuĊuje pritiske i nasilja 1. Intervencija zagrebaĉkog nadbiskupa protiv strijeljanja srpskih talaca izvršenog prvih dana nakon uspostave hrvatske drţave. 2. Protestno pismo Poglavniku protiv strijeljanja 260 osoba u Glini (14. V. 1941). 3. Okruţnica u vezi s obraćenjem pravoslavaca: usrdna preporuka kleru da se pristup u Katoliĉku Crkvu dopusti samo iskrenim, dostatno pouĉenim i u mogućnosti da ţive po naĉelima katoliĉkog morala (15. V. 1941). 4. Pismo ministru unutrašnjih poslova, u ime hrvatskih biskupa, u kojem se traţi da se zakonske odredbe glede Ţidova i Srba izvršavaju u skladu s poštivanjem ljudske osobnosti (22. V. 1941). 5. Pismo ministru unutrašnjih poslova u kojem se preporuĉuje jednak postupak prema katolicima ne-arijcima. 6. Poglavniku dostavlja pismo beogradskog nadbiskupa u kojem se traţi prestanak progona Srba u Hrvatskoj (9. VII. 1941). 7. Kod vlade podupire pismo svećenika koji su se sastali u Ţaţini i koji traţe obustavu deportiranja u Srbiju »pravoslavnih elemenata koji su prešli na katolicizam«. 8. Pismo Poglavniku u kojem se traţi humaniji postupak prema ne-arijcima i Srbima pravoslavcima odvedenim u koncentracione logore (21. VII. 1941).
Protesti i zahtjevi Poglavniku 9. Okruţnica nadbiskupske kurije kleru (19. X. 1941) glede obraćenja Ţidova i pravoslavnih Srba: neka se ne ĉine niikakvi pritisci, ali neka se i ne odbijaju ako su iskreni i duboko uvjereni (u svoju odluku). Posebno se inzistira na neophodnoj i temeljitoj katoliĉkoj pripravi. 10. Pismo Poglavniku za odobrenje da se prilikom Boţića pruţi pomoć i ohrabrenje zatoĉenicima u Jasenovcu i Loboru (6.XII 1941.) 11. Sloţivši se s molbom beogradskog nadbiskupa, (Stepinac) intervenira kod ministra unutrašnjih poslova u korist srpskih interniraca i zatvorenika, moleći da budu osloboĊeni i da mogu primati poštanske pošiljke iz Srbije. Opat Marcone se pridruţuje molbi (29. XII. 1941). 12. Iz zapisnika biskupske konferencije 18. XI. 1941: Biskupi su odluĉili intervenirati kod Poglavnika kako bi se Ţidovima obraćenim na katolicizam osigurala graĊanska prava i mirno posjedovanje dobara te da se katoliĉkim svećenicima dozvoli duhovno asistirati katolike ne-arijce. 13. Pismo generalnog vikara zagrebaĉke nadbiskupije graĊanskim vlastima Nove Gradiške: opravdava postupak svećenika toga kraja koji nisu htjeli zapoĉeti s vjerskom poukom »pravoslavcima« dok to oni spontano ne zatraţe od crkvenih vlasti (8. II. 1942). 14. Na molbu senjskog biskupa nadbiskup protestira protiv rušenja pravoslavnih crkava (10. II. 1942). Vlasti obećavaju da će ono biti najstroţe zabranjeno. 15. Nadbiskupova okruţnica kleru, u kojoj preporuĉa najveći oprez kod primanja u Katoliĉku Crkvu: neka se dobro ispitaju motivi prijelaza i neka se ne prihvate ako nisu iskreni (2. III. 1942). 16. Nadbiskupovo pismo ministru unutrašnjih poslova (7. III. 1942) zbog glasina koje kruţe u vezi s budućim racijama protiv Ţidova. Traţi da se poštede neduţni. 17. Osobno intervenira kod Poglavnika da se iz koncentracionog logora izbavi gosp. Stevan Ćirić, nekoć ministar, brat jednog pravoslavnog biskupa.
Nepristrano drţanje 18. Intervenira kod Poglavnika da postigne oslobaĊanje pravoslavaca iz Pakraca, obraćenih na katolicizam, laţno optuţenih da su u dosluhu s buntovnicima-partizanima (17. IX. 1942). 19. Intervenira da olakša iseljenje gosp. Bogdana Bojkića, pravoslavca, nekoć šefa odjela Banovine Hrvatske, kojemu je dao pomoć od 20.000 kuna. Pomoći Ţidovima od 30.000 kuna (IX. 1942). 20. Pismo nekog »pravoslavnog« trgovca nadbiskupu, u kojem se istiĉe nepristrano i dobrotvorno drţanje Svetog Oca i nadbiskupa u sadašnjim prilikama (23. X. 1942). 21. Nadbiskupovo pismo, poslano u ime hrvatskih biskupa sluţbi javnog reda, u kojem se traţi da katoliĉki svećenici mogu duhovno i materijalno pomagati katolicima u koncentracionim logorima (21. XI. 1942). 22. Pismo Poglavniku (26. V. 1942): pošto je doznao da će puĉanstvo Korduna morati napustiti sela, traţi da se humano postupa s djecom. 23. Izvještaj ţupnika iz Grubišnog Polja (7. XII. 1942): 1) ĉetniĉki zloĉini u selu, 2) nikad nije ĉinio pritisak na ljude glede prelaza na katoliĉku vjeru, 3) beskorisno je branio Srbe kod ustaša, 4) slao je ţiveţne namirnice interniranima bez razlike na narodnost i vjeru. 24. Ponovljeni nadbiskupovi uspješni interventi u spašavanju ţivota na smrt osuĊenih i za oslobaĊanje politiĉkih zatvorenika iz zatvora (12. X. 1942). 25. Na molbu beogradskog nadbiskupa Stepinac i opat Marconi interveniraju kod hrvatske Vlade da zatvorenom srpskom pravoslavnom biskupu Savi Trlajiću isposluju dozvolu da vidi staru majku. 26. Nadbiskup otklanja laţne optuţbe pravoslavaca glede toboţnje ravnodušnosti katoliĉkih biskupa u vezi s barbarskim postupcima prema Srbima i Ţidovima u Hrvatskoj.
27. Nadbiskupovo pismo Poglavniku (6. III. 1942). Protest protiv programiranog poništavanja brakova izmeĊu osoba razliĉitih narodnosti i krutog postupka prema Srbima i Ţidovima u koncentracionim logorima.
Protiv rasistiĉkih teorija 28. Izvještaj nadbiskupova tajnika: zauzimanjem nadbiskupa Stepinca 29. III. 1943. postignuto je da se moglo snabdjeti hranom 1.800 Ţidova iz Grĉke poslanih za Njemaĉku. Isto je ponovljeno 24.IV. za kompoziciju od 2.000 Ţidova iz Grĉke. 29. Prijepis ĉetniĉkog proglasa: nastavak borbe do posljednje kapi krvi protiv Nijemaca, ustaša i Talijana (V. 1943). 30. Pismo nadbiskupa zagrebaĉkog, predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, Poglavniku u vezi s obraćanjem pravoslavaca: nadbiskup osuĊuje uĉinjene pritiske i pitanje ponovno stavlja pred episkopat (20. XII. 1941). 31. Govor (V. 1942) o pretpostavkama mira. Naglasak na poštivanje ljudske osobe. 32. Govor na blagdan sv. Petra i Pavla (1942). Na str. 3 izriĉit spomen karitativnog drţanja Katoliĉke Crkve prema disidentima i napori da ih se zaštiti od zlostavljanja. Na str. 5 su odgovori na optuţbe protiv Svete Stolice i njezina neprijateljskog drţanja prema hrvatskoj »naciji«. Na str. 6 osuĊuje zabranu objavljivanja govora što ga je Sveti Otac odrţao prigodom svog biskupskog jubileja. 33. Govor za blagdan Krista Kralja (X. 1942). Jasni prosvjedi protiv rasistiĉkih teorija (str. 2) i protiv nasilja izvršenih u ime rasistiĉkih i nacionalistiĉkih teorija (str. 3). 34. Govor uz ĉetvrtu obljetnicu krunjenja Svetog Oca (14. III. 1943): jasno isticanje neotuĊivih prava ljudske osobe (str. 3), prava manjina (str. 4-5) i osude nasilja izvršenih u ime rasistiĉkih teorija (str. 3).
PROPISI O PRELAŢENJU NA KATOLICIZAM »U posljednje vrijeme javlja se kod pojedinih ţupnih ureda mnogo osoba, koje bi ţeljele prijeći u katoliĉku Crkvu... U vezi s navedenom ĉinjenicom javlja se vlĉ. kleru slijedeće: 1. Pristup u katoliĉku Crkvu moţe se dopustiti samo onim osobama, za koje postoji osvjedoĉenje, da to ţele uĉiniti iskreno i s uvjerenjem o istinitosti naše svete vjere i o njenoj potrebi za spas duše. Vjera je unutarnja stvar slobodne savjesti te stoga na podruĉju vjerskog opredjeljenja treba da budu iskljuĉeni svi neĉasni motivi. 2. Osobe, koje stupaju u katoliĉku Crkvu treba da budu dobro pouĉene u katoliĉkim vjerskim istinama... 3. U katoliĉku Crkvu mogu stupiti samo one osobe, koje mogu prema katoliĉkim naĉelima ţivjeti... 4. Osobe, koje hoće da stupe u katoliĉku Crkvu, a ţive u braku, koji se moţe konvalidirati u katoliĉkoj Crkvi, mogu biti primljene u Crkvu samo onda, ako se obveţu, da će svu djecu, koja će se roditi, krstiti i uzgajati u katoliĉkoj Crkvi... 5. Ako je neka osoba otpala od Crkve zbog ţenidbe, tj. zato da se u drugoj crkvi uzmogne vjenĉati i tamo se uistinu vjenĉala, treba navesti, gdje i kad je vjenĉana... 6. Upozorava se dušobriţno svećenstvo, da u ovim delikatnim pitanjima ljudske duše postupa strogo po naĉelima katoliĉke Crkve ĉuvajući njezino dostojanstvo i ugled, te 'a limine' odbija one, koji bi u Crkvu htjeli ući bez ispravnih motiva traţeći u njoj samo zaštitu svojih materijalnih interesa i egoistiĉnih ciljeva. S druge opet strane treba imati mnogo razumijevanja osobito za one, koji su kroz 20 godina pod direktnim ili indirektnim pritiskom vlasti, koja je pogodovala inovjerce (naroĉito pravoslavlje) na svakom koraku—u ĉasovima slabosti nanijeli silu svome boljemu vjerskom uvjerenju te za volju ĉasti, karijere i drugih osobnih interesa otpali od katolicizma...« Ovaj tekst je pod naslovom »Okruţnica« br. 4104/1941, u rubrici »Crkvene vijesti«, objavljen u Katoliĉkom listu br.
KARD. STEPINAC STRADALNIK I MUĈENIK »Ako smo uzbuĊeni, nije to stoga što se sumnja u dio katoliĉke hijerarhije. Ako smo se odluĉili prosvjedovati zbog sudbine jednog nadbiskupa, nismo htjeli podleći predrasudama. Ali kad smo proĉitali neke izvještaje i prikupili odreĊena svjedoĉanstva, došli smo do uvjerenja: Zagrebaĉki nadbiskup, osuĊen na šesnaest godina tamnice, nevin je... Netoĉno je da je suraĊivao s ustašama i da im je pomagao. Nije, naprotiv, prestajao suprotstavljati im se, prosvjedovati protiv vrbovanja hrvatske mladeţi i, javno u svojoj katedrali, protiv pogubljenja talaca i proganjanja Ţidova... Javno se suprotstavljao nasilnom pokatoliĉavanju kojim su zaslijepljeni nesretnici opterećivali pravoslavne Srbe. Zbog njegovih prosvjedovanja policija je motrila nadbiskupski dvor, pa mu je u više navrata bio zabranjen izlazak... Sve se objašnjava, prisjetimo li se da je 8. rujna 1946. zagrebaĉki nadbiskup, prvi od hrvatskih biskupa, odbio prekinuti s Rimom. U tom je srţ problema... Nadbiskup Stepinac je stradalnik zbog jedinstva (Crkve), jedan od muĉenika za jedinstvo kršćana Istoka i Zapada, a ne samo za jedinstvo s Rimom... Zagrebaĉki je nadbiskup 1944. napisao: »'Kad je rijeĉ o zaštiti prava pojedinca, Katoliĉka se Crkva ne boji nikakve sile na zemlji.' Tko će ubuduće govoriti ako kršćani zašute? Ako budu šutjeli, 'kamenje će vikati' (Lk 19,40)!« Francuski akademik Francois Mauriac u pariškom dnevniku »Le Figaro«, 2. XI. 1946.
KATOLIĈKE ŢUPE POUNJA I LIKE NESTALE U DRUGOME SVJETSKOM RATU
Ime ţupe ZAGREBAĈKA NADB. Zrinj BANJALUĈKA BISK. Gumjera Kunova Novi Martinac Rakovac Stara Dubrava Šibovs ka Krnjeu ša Miljev ac RIJEĈKO-SENJSKA NADB.
Palanka Graĉac Boriĉev ac Rudopolje Kaluderovac Udbina Bunić
Stanje1939.
Stanje nakon rata
753ţupljana
Uništena u ratu
1240 ţupljana 1520 ţupljana 3750 ţupljana 1964 ţupljana 629 ţupljana 1670 ţupljana 1244 ţupljana 630 ţupljana 15 ţupljana 1200 ţupljana 2000 ţupljana 550 ţupljana 900 ţupljana 1600 ţupljana 350 ţupljana
Uništena u ratu Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena 1941. Raseljena
Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena Raseljena/srušen
a
Podaci prema šematizmima Katoliĉke Crkve iz 1939. i 1974.
IZABRANA LITERATURA A. BENIGAR, Alojzije Stepinac — hrvatski kardinal, Rim (ZIRAL), 1974. M. LANDERCY, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovo, 1989. V. NIKOLIĆ, Stepinac mu je ime. Zbornik uspomena, svjedoĉanstava i dokumenata, sv. I—II, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1991 (reprint prema izdanju »Knjiţnice Hrvatske revije«, Barcelona 1978).
»AGGIORNAMENTO « CRKVE U HRVATA Po završetku drugoga svjetskog rata (1945) Crkva u Hrvata gotovo dva desetljeća traţi djelatni prostor u malo pogodnim prilikama. Tek potkraj šezdesetih godina, nakon izbora pape Ivana XXIII (1958), koji saziva opći crkveni sabor u Vatikanu (1962) i najavljuje »aggiornamento« Crkve, stvari su krenule novim tokom. Na Drugom vatikanskom saboru (1962-1965), u ĉijim pripremnim radovima i saborskoj diskusiji sudjeluju svi hrvatski biskupi, ali i neki naši teolozi, velik odjek u svijetu imaju interventi zagrebaĉkog nadbiskupa—kasnijeg kardinala prefekta Kongregacije za nauk vjere—o religioznoj slobodi i dijalogu s nevjernicima (ateistima). Splitski nadbiskup Franić predlaţe osnutak Sekretarijata za dijalog s nevjernicima.
U duhu razumijevanja U sjeni saborskih promjena, 25. VI. 1966. potpisan je Protokol izmedu Svete Stolice i Jugoslavije. Akt se sastoji od: a) izjave jugoslavenskih vlasti koja sadrţi pravno-politiĉka naĉela poloţaja vjerskih zajednica u skladu s jugoslavenskim Ustavom i zakonima, b) izjave Svete Stolice da će katoliĉki kler u Jugoslaviji djelovati u vjerskim okvirima i da Crkva osuĊuje svaki akt nasilja, c) izraţava se obostrana spremnost da se obje strane savjetuju u pitanjima od znaĉenja za razvoj meĊunarodnih odnosa, te d) razmjene predstavnika, iako diplomatski odnosi tada još nisu uspostavljeni. Poboljšanju odnosa pridonosi posjet predsjednika Tita u oţujku 1971. papi Pavlu VI. U ozraĉju Drugoga vatikanskog sabora u Hrvatskoj Crkvi dolazi do izraţaja jaĉanje svijesti katoliĉkog laikata, koji je sve aktivniji u obrani svojih vjerskih prava u društvu i prisutan u »aggiornamentu« Crkve u hrvatskom narodu. Brojne koncilske tribine i instituti za teološku kulturu laika pridonose širenju teološke kulture u općem kontekstu. Zapaţena je zajedniĉka suradnja teologa i laika na prijevodu Biblije na hrvatski jezik (Zagreb, 1968), na ĉijoj redakciji sudjeluju najpoznatiji jeziĉni i literarni struĉnjaci, teolozi i bibliĉari. U duhu otvorenosti i razumijevanja Crkva u Hrvata uspostavlja mostove kršćanskog zajedništva na jugoslavenskom tlu. Ta se otvorenost manifestira u molitvi i suradnji s pripadnicima drugih
Liturgijska obnova (1965) U duhu Sabora provedena je liturgijska obnova, koja u Hrvatskoj Crkvi ima velik odjek. Kad je na prvu korizmenu nedjelju 1965. u Hrvatskoj stupila na snagu saborska odluka o uvoĊenju ţivoga narodnog jezika u liturgiji, ironijom sudbine s istog prostora nestaje tisućgodišnja glagoljaška tradicija koja je stekla ne malih zasluga za oĉuvanje hrvatskoga nacionalnog identiteta u Istri, Hrvatskom primorju, Dalmaciji i drugim krajevima Lijepe naše. Kanonizacija Hrvata Nikole Tavelića (21. VI. 1970) i Leopolda Mandića (16. X. 1983) te javne masovne manifestacije vjere u Solinu (1976), Ninu (1979) i Mariji Bistrici (1984), snaţan su poticaj obnove hrvatskog katolicizma u našem vremenu.
Organizacija Crkve u Hrvata (1969) Bulom Pavia VI. »Qui Vicariam« (29. VII. 1969) splitskomakarska i rijeĉko-senjska biskupija postaju nadbiskupije i metropolitanska sjedišta. Na taj naĉin katoliĉka Crkva hrvatskoga jeziĉnog podruĉja ima ĉetiri crkvene pokrajine, uz zadarsku nadbiskupiju, koja ostaje izvan navedenih okvira. 1. Zagrebaĉka metropolija obuhvaća zagrebaĉku nadbiskupiju (najveća u Jugoslaviji po broju vjernika, a s 461 ţupom peta u katoliĉkom svijetu-poslije Milana, Beĉa, Utrechta i Montreala), Ċakovaĉko-srijemsku biskupiju (173 ţupe) i kriţevaĉku eparhiju (obuhvaća sve grkokatolike u Jugoslaviji u 50 ţupa). 2. Splitska metropolija sastoji se od splitsko-makarske nadbiskupije (173 ţupe) i sufraganskih biskupija sa sjedištima u Dubrovniku (65 ţupa), Hvaru (45), Kotoru (29) i Šibeniku (72). 3. Rijeĉku metropoliju saĉinjavaju rijeĉko-senjska nadbiskupija (169 ţupa), krĉka (50) i poreĉko-pulska (139) biskupija. Apostolskim pismom »Prvih godina 19. stoljeća« (17. X. 1977) papa Pavao VI. ujedinio je podruĉja pazinske apostolske administrature s poreĉko-pulskom
Prevladavanje teološko-kulturne krize Katoliĉki tisak Djelovanju Crkve u poratnoj Jugoslaviji najviše je nedostajao tisak. Osim efemernog ćirilo-metodskog tjednika »Gore srca« koji je kratko vrijeme tiskan u Zagrebu, od 1948. izlazi jedino »Đakovaĉki (biskupijski) vjesnik«. Njemu se dvije godine kasnije pridruţio »Dobri Pastir«, glasilo bosansko-hercegovaĉkih franjevaca. U vrijeme »aggiornamenta«, 4. X. 1962, pojavio se »Glas Koncila«, ciklostilom izdavani informativni bilten o saborskim zbivanjima, koji se od 29. IX. 1963. tiska u novinskom formatu i izlazi dvotjedno. Nakon »Glasa Koncila« pojavljuju se nekad ugledni ili novoosnovani ĉasopisi i zbornici: »Bogoslovska smotra« (1963), »Crkva u svijetu« (1966), »Kaĉić« (1967), »Obnovljeni ţivot« (1971), »Croatica christiana periodica« (1977), »Nova et vetera«, »Jukić« i drugi.
U vrijeme kad je najavljen Drugi vatikanski sabor Crkva u Hrvata nalazi se u teološko-kulturnoj krizi. Zategnuti odnosi izmeĊu Crkve i drţave u procesu uvoĊenja i razvijanja socijalistiĉkoga društvenog poretka onemogućavali su teološko-kulturnu komunikaciju s katoliĉkim Zapadom, a jednako tako i tiskanje teoloških tekstova u zemlji. U svijetu se, naprotiv, baš u to poslijeratno vrijeme razmahao ţivahan teološki razvitak, koji je znaĉio idejnu i duhovnu pripremu za budući Sabor. Sam Sabor ţeli dati odgovor Crkve na više gorućih pitanja koja se postavljaju javnosti još od francuske revolucije. Koncil i pokoncilska obnova aktualiziraju problem teološke kulture na hrvatskom jeziku, jer je trebalo brzo nadoknaditi ono što je našoj sredini nedostajalo, kako bi se i sam Sabor mogao razumjeti i istinski prihvatiti. U tom crkveno-povijesnom kontekstu nekoliko profesora Katoliĉkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu (V. Bajsić, T. Šagi-Bunić, J. Turĉinović itd.) pokreće ĉasopis »Svesci—Kršćanska sadašnjost« (1966), koji bi trebao biti glasilom za promicanje ideja Drugoga vatikanskog sabora u hrvatskom narodu i šire. Iz te je inicijative nastao »Centar za koncilska istraţivanja, informacije i dokumentaciju« (1968). U nizu Dokumenti objavljen je tekst enciklike Pavla VI. »Populorum progressio« (1967), svešĉić »Nada koja je u nama« (kratak prikaz katoliĉkog nauka Sekretarijata za nevjernike), »Ekumenski direktorij« itd. Ne mali doprinos pokoncilskoj obnovi u nas predstavlja izdavanje saborskih »Dokumenata« (1970). "Centar za koncilska istraţivanja", poznatiji pod imenom Kršćanska sadašnjost«, u suradnji s domaćim i inozemnim izdavaĉima, razvija bogatu i vrlo razgranatu izdavaĉku djelatnost koja će hrvatski narod u domovini i inozemstvu obogatiti najosnovnijim liturgijskim, teološkim i vjersko-pouĉnim priruĉnicima i publikacijama, a mnogostrukim će biblijskim izdanjima uvelike pripomoći osnovnim religioznim potrebama albanskog, makedonskog, poljskog, ruskog, ukrajinskog i drugih naroda u Istoĉnoj Evropi. U iznimno teškim politiĉkim prilikama i za katoliĉkog
Zanimanje za iseljeništvo Osim navedenoga, u pokoncilskoj aktivnosti Crkve u Hrvata osnovana je »Pastoralno-katehetska sluţba Kršćanske sadašnjosti« (PAKS), koja je usredotoĉena na izdanja pastoralnog i katehetskog sadrţaja, audiovizualne programe, organiziranje teĉajeva za sustavnu obuku pastoralnih radnika, kateheta i katehistica. Od izuzetnog je znaĉenja za ovo podruĉje djelatnost sestara najrazliĉitijih druţbi i redovniĉkih instituta u domovinskoj i iseljenoj Hrvatskoj. Naše redovnice, onemogućene u prosvjetnosocijalno-zdravstvenim aktivnostima nakon drugoga svjetskog rata, nalaze svoje puno religiozno osmišljenje u liturgijskoj i pastoralnoj misiji Crkve u Hrvata u duhu odrednica Drugog vatikanskoga crkvenog sabora. Od posebnog je znaĉenja film religioznog sadrţaja. Na tom je podruĉju nezamjenljiv rad dr. Josipa Turĉinovića, autora filmova: »Katoliĉka Crkva u Hrvata« (1971), »Marija Bistrica« (1971), »Vjeĉni smo tvoji putnici« (1979), rapsodije o Bogorodici u kulturi i ţivotu Hrvata itd. Društvo sv. Jeronima, nakon rata prekršteno u »Hrvatsko knjiţevno društvo sv. Ćirila i Metoda«, izdaje ĉasopis »Marulić«, kalendar »Danica« itd. U naše vrijeme domovinska Crkva pokazuje iznimno zanimanje za iseljenu Hrvatsku, osobito za one koji su na privremenom radu u zapadnim zemljama. O njezinu kulturnom, pastoralnom i socijalnom djelovanju svjedoĉi monumentalna monografija »Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine« (Zagreb, 1980). *** Crkva i katolicizam »konstitutivno su dobro hrvatske kulture i hrvatskog društva u cjelini«, jer »Crkva ne moţe djelovati u nekom apstraktnom vremenu i prostoru, nego u odreĊenom narodu« (T. Šagi-Bunić). Nad ovaj naš »prostor za susrete i dijalog«, kako za nj optimistiĉki reĉe papa Pavao VI, nadvili su se oblaci nerazumijevanja i prijetnje avetima prošlosti. Nadajmo se da će kršćanstvo nadvladati sumnje i evanĊeoskim optimizmom potaknuti na mir i slogu, jamce bolje i svjetlije budućnosti.
IZABRANA LITERATURA T.J.ŠAGI—BUNIĆ, Deset godina Kršćanske sadašnjosti, Svesci—Communio, 34/1979, str. 2-26. Branimirova godina od Rima do Nina 879-1979 (monografija), Zagreb, 1980. Katoliĉka Crkva i Hrvati izvan domovine (monografija), Zagreb, 1980. T.J. ŠAGI—BUNIĆ, Katoliĉka crkva i hrvatski narod, Zagreb, 1983. (napose prilozi: Interesi Katoliĉke crkve u pitanjima hrvatske nacije; Uspostava hrvatske crkvene samostalnosti; Diplomatski odnosi izmeĊu Svete stolice i Jugoslavije i Katoliĉka crkva u Hrvatskoj; Crkva i iseljenici itd.). Jeke jednog Koncila. Radovi Bogoslovske tribine o 20. obljetnici Drugog vatikanskog sabora, Zagreb, KS, 1984. Štovanje Bogorodice u Hrvata u 19. i 20. stoljeću. Radovi Desetog meĊunarodnog mariološkog kongresa u Kevelaeru 1987 (priredio A. Rebić), Zagreb, KS, 1990.
SADRŢAJ Predgovor ........................................................... »Povijest Crkve u Hrvata« ili »Povijest Hrvatske Crkve« ...........................................
KRŠĆANSTVO U ZAPADNOM ILIRIKU PRIDE DOLASKA HRVATA .......................................... Dva smjera propovijedanja .................................... Najstarija biskupska sjedišta ....................................... Srednjovjekovni pokušaji obnove sisaĉke biskupije ..................................................................... Izabrana literatura ....................................................... POĈECI KRŠĆANSTVA U HRVATA ................... Hrvati dolaze na Jadran kao pogani ....................... Papa Ivan IV. Dalmatinac (640-642) ......................... Pokrštenje Hrvata u svjetlu arheoloških nalaza ....... Porfirogenetovo svjedoĉanstvo ....................................... Hrvati u zajednici evropskih kršćanskih naroda ...... Ilirik u odnosima Istoĉne i Zapadne Crkve .......... Izabrana literatura ....................................................... ĆIRILOMETODSKA BAŠTINA U HRVATA ....... Slavenski apostoli u Hrvatskoj? ................................. Ćirilometodska liturgijska tradicija u Hrvata ............. Glagoljica u hrvatskoj knjiţevnosti ............................ Papa Ivan VIII (872-882) o slavenskom jeziku ..... Ćiril i Metod suzaštitnici Evrope ........................... Izabrana literatura ....................................................... BENEDIKTINCI — GRADITELJI HRVATSKE KULTURE ............................................................................ Na Trpimirovu dvoru ............................................ Društvena, kulturna i religiozna središta srednjovjekovne Hrvatske .......................................... Remek-djela knjiške umjetnosti i sakralnoga graditeljstva ........................................................... Utemeljitelj kao uzor .............................................
1 3 4 5 6 13 14 15 15 17 17 18 23 24 25 26 28 28 29 31 32 33 34 34 37 40 44
Izabrana literatura ................................................ KULTURNI I RELIGIOZNI PROSTOR HRVATSKOG GLAGOLJAŠTVA ......................... Tisućljetna tradicija ............................................... Glagoljaši ĉuvaju domaću hrvatsku rijeĉ .................. Propovijedati hrvatskim jezikom .............................. Besplatno za siromašnu hrvatsku mladeţ ................ Vaţnije pretpostavke o podrijetlu glagoljice ........ Izabrana literatura ................................................ »EPISCOPUS CHROATENSIS« — BISKUP HRVATA Ukidanje ninske biskupije ..................................... Trostruko ishodište hrvatske crkvenosti ................... Crkva u Hrvata izmedu Rima i Akvileje ............... Nestanak »biskupa Hrvata« i zagrebaĉka biskupija ....... Papa Ivan VIII. knezu Branimiru (oko 880) ........ Izabrana literatura ................................................. DMITAR ZVONIMIR (1075-1089) I GRGUROVSKA OBNOVA ....................................................... Reformna gibanja na Zapadu ..................................... Grgurovska obnova u Hrvatskoj ............................ Između Rima i Carigrada ....................................... Otvoreni sukob ................................................. Zvonimirova »zavjernicaK i hrvatski suverenitet ....... Izabrana literatura ................................................ ŢENA, OBITELJ I CRKVA U HRVATSKOM SREDNJOVJEKOVLJU ........................................ Religioznost hrvatske ţene ..................................... Brak, obitelj i odgoj ............................................ Na strani ţene ................................................. Ţena u politiĉkom i kulturnom ţivotu srednjovjekovne Hrvatske .................................................... Lijepo odijevanje i otmjeno ponašanje .......... Tragiĉne sudbine obespravljenih ropkinja ...... Izabrana literatura .......................................... HRVATI, ARABOISLAM I ŢIDOVSTVO .......... »Charwati« u popisu naroda iz Knjige Postanka
45 46 46 48 50 52 54 56 61
Hrvatska u araboislamskim vrelima ....................... 91 93 Hrvati u Andaluziji .......................................... 94 Dalmatinac Dauhar (911 992) graditelj Kaira ........... 97 Izabrana literatura ............................................... HRVATI I ZNANOST U EVROPSKOM SREDNJOVJEKOVLJU HERMAN DALMATIN (oko 1110. — ps. 1154.) ..................................................... 98 Uzbudljivo putovanje od Pariza do obala Eufrata i Sredozemljem do Španjolske ...................... 100 Hermanov znanstveni rad ............................. 101 Hermanova prevodilaĉka tehnika .............. 104 Izabrana literatura ..................................... 106 HRVATI I KRIŢARSKI POKRET ................ 107 Poziv pape Urbana II. ................................ 107 Osam kriţarskih vojni ................................ 109 Kriţari i Hrvatska ..................................... 112 Razaranje Zadra (1202) .................................. 113 Viteški redovi u Hrvatskoj ......................... 115 Izabrana literatura ...................................... 116 POZIV NA OBNOVU DRUŠTVENOG I RELIGIOZNOG ŢIVOTA ............................. 117 Osporavatelji »u ime evanđelja« ................... 117 Laiĉka bratstva u Hrvata ............................. 119 Sveĉano obećanje ............................................ 120 Traţenje »znakova vremena« ......................... 121 Rjeĉnik heterodoksnih sljedbi ....................... 122 Izabrana literatura ......................................... 124 CRKVA BOSANSKO—HUMSKIH KRSTJANA 125 Heterodoksne zajednice uz hrvatsku obalu ...... 125 Krivovjerje u Bosni ....................................... 126 Crkva bosanska ............................................. 129 Crkvena organizacija i nauk bosansko-humskih krstjana ..................................................... 131 Djed krstjana biskup Crkve bosanske ............ 132 Biblija bosansko-humskih krstjana ................... 133 Ideal evanđeoskog siromaštva .................................. 134 -
s=.
6 1 62 64 65 67 69 70 70 71 72 73 75 78 79 79 82 82 83 86 87 89 90 90#0
137 ' Crkva bosanska u historiografiji INKVIZICIJA ............................................................................ 141 141 Stay prema otpadnicima ......... 142 Biskupska inkvizicija ............ 144 Rimska inkvizicija ............... 144 Španjolska inkvizicija ............ 147 Ţrtve inkvizicijskih postupaka 147 Inkvizicija u Hrvatskoj ........ 150 Inkvizicija i praznovjerje ..... 150 Postupci protiv vještica ........ 153 Inkvizitori i tortura .......... 154 Osuda u odsutnosti ................................................................ 154 Izabrana literatura
PROSJAĈKI REDOVI, DOMINIKANCI I FRANJEVCI, I CRKVA SIROMAŠNIH U HRVATSKOM SREDNJOVJEKOVLJU 1 5 5 Ustanove kršćanske solidarnosti ............ Siromaštvo kao evanđeoski ideal ........... 155 Dominikanci ili Red braće propovjednika 158 161 Franjevci ili Red male braće Dominik de Guzman i Franjo Bernardone, 1 6 3 utemeljitelji prosjaĉkih redova Izabrana literatura ....................................... 167 BISKUP KAŢOTIĆ — ORGANIZATOR VIŠEG ............................................................... 168 ŠKOLSTVA U HRVATSKOJ Biskup blizak narodu .............................................. 169 Predaja o »ĉudotvornoj.......................................................... lipi i zdencu« ......... 169 Utemeljenje katedralne škole u Zagrebu ..... 171 Nadarenost i sposobnost kao odgojni kriteriji 174 Prvo sveuĉilište u Hrvatskoj 176 Izabrana literatura 179 DUHOVNI ŢIVOT HRVATA U SREDNJEM .... 1 8 VIJEKU 1 186 186 188 190 192
Umjetnost usmjeruje k Bogu ................................. 194 195 Nova duhovnost .................................................... 197 Odanost Bogu i domovini .................................. 198 Izabrana literatura ................................................. ABECEDARIJ KRŠĆANSKOG NAUKA JURJA IZ SLAVONIJE (1355/60-1416) ........................................ 199 Student i profesor Pariškog sveuĉilišta ..................... 199 »Alphabetum charwaticum« ................................................ 201 Kršćanstvo je religija rijeĉi ................................................ 203 Propovijed sv. Franje ........................................................... 204 205 »Zdravomarija« Jurja iz Slavonije ............................................................... 206 Izabrana literatura HRVATI U EVROPSKIM REFORMNIM GIBANJIMA 207 Dvije snaţne liĉnosti ............................................................ 207 Stojkovićevo poimanje crkvenog jedinstva 208 Jamometićevo oţivljavanje Baselskog koncila Stojković 210 bibliofil Izabrana 2 1 3 214 literatura HRVATSKA U OZRAĈJU BRATOVŠTINA .......... 218 Poput današnjih sindikata ......................................... 218 Bratovštine u Hrvata ............................................ 219 Pod bratimskom zastavom ................................... 221 Biĉevalaĉka bratstva .................................................. 223 Hodoĉasniĉke bratovštine ......................................... 224 Uzajamna solidarnost ........................................... 225 Izabrana literatura ................................................ 227 CRKVA I KNJIGA U HRVATA U DOBA HUMANIZMA .................................................................... 228 Zanimanje za knjigu ............................................. 228 ........................... 230 .................................................. 231 Među najvećim ...................................................................... 233 knjiţnicama u ...................................................................... 234 236 Evropi Knjige zabranjenih autora O »duši svijeta« 237 Privatne zbirke
U duhu renesanse i humanizma ........................... Izabrana literatura ...............................................
Vaţnost sakramenata ........... Hrvatske crkvene igre .............. U zrcalu ţivota narodnih vladara Redovnici, klerici i svjetovnjaci ..
MARULIĆEVE IDEJE 0 EVROPSKOM KRŠĆANSKOM ZAJEDNIŠTVU ............................... »Devotio moderna« ............................................. Marulić i Erazmo ...................................................... Utjecaj na evropsku duhovnost ............................ Pokret »moderne poboţnosti« ............................. Izabrana literatura ...................................................... HRVATI OTKRIVAJU LJUDSKA PRAVA ............ Zao i nemoralan sustav ............................................. Teorija o pravu naroda .......................................... Korĉulanin Vinko Paletin i prava Indijanaca ........... Odveć smiono predviđanje ....................................... Hrvat o pretkolumbovskim spomenicima Yucatana Paletinovo izvješće o Yucatanu ............................. Izabrana literatura ....................................................... REFORMACIJA I KATOLIĈKA OBNOVA U HRVATSKOJ ................................................... Temeljni spisi reformacije ......................................... Protestanti u Hrvatskoj .............................................. Potridentska obnova u Hrvatskoj ............................. Isusovci i kapucini ................................................ Umjetnost i katoliĉka restauracija (barok) ............... Religiozna karta Evrope nakon Augsburškog ugovora (1555) ..................................................... Izabrana literatura ....................................................... HRVATSKI KATOLICIZAM U SJENI POLUMJESECA ................................................................. Masovna seoba i pravoslaviziranje ............................ Pravni i stvarni status katolika ................................... Nasilni pokušaji islamizacije ....................................... Povijesne zasluge franjevaca ........................................... Svjetionici nade .......................................................... Zapis popa Martinca o krbavskoj tragediji (1493) Iz Marulićeve (1450-1524) oMolitve suprotiva Turkom« ..................................................................... Izabrana literatura .....................................................
238 238 241 243 245 246 247 247 248 250 252 254 256 258 259 259 260 264 266 268 272 274 276 276 278 280 282 286 288 290 292
UNIJATSKA CRKVA I PRAVOSLAVLJE U HRVATSKOJ .................................................. 293 Unionistiĉki pokret u Hrvatskoj ............................... 294 Silom vraćeni u pravoslavlje ...................................... 295 Srpska pravoslavna Crkva i turske vlasti .................. 296 Pravoslavna crkvena organizacija na hrvatskom prostoru ........................................................... 297 Katoliĉko-pravoslavni odnosi u Hrvatskoj ................. 298 Kriţanićevo poimanje jedinstva Istoĉne i Zapadne Crkve .......................................................................... 299 Izabrana literatura ....................................................... 301 CRKVA U HRVATA U RAZDOBLJU PROSVJETITELJSTVA I JOZEFINIZMA ................ 302 Protuteţa rimskom centralizmu ................................ 302 Crkva i Monarhija ............................................ 303 Za društveni i duhovni preporod .............................. 305 »Trajan poticaj za dalji napredak« ......................... 306 Maksimilijan Vrhovac i slobodni zidari ................ 308 »Za potrebe svega ilirskog naroda« ..................... 309 Izabrana literatura ...................................................... 310 ODJECI REVOLUCIJE U HRVATSKIM ZEMLJAMA ..................................... 311 Hrvati i francuska revolucija ...................................... 311 Nove granice hrvatskih biskupija ............................... 313 Uspostava zagrebaĉke nadbiskupije (1852) ................. 316 Dvije komponente hrvatskog katolicizma ............ 319 Izabrana literatura ..................................................... 320 CRKVA U HRVATA U NARODNOM PREPORODU ............................. 321 Kulturno pregalaštvo Crkve .................................. 321 Idejni zaĉetnik preporoda .......................................... 322 Pravo Hrvatske na Dalmaciju .................................... 324 Preporod i svećenstvo ............................................... 326 Kolo mladih rodoljuba .......................................... 326 » Popi Arvati« ................................................................... 328 »Po jeziku narodi vjekuju« .................................... 330
Izabrana literatura ...................................................... 332 U HRVATA GAJITI »VJERU, ISTINU I SLOGU« U. J. STROSSMAYER) ........................................ 333 » Za vjeru i dom« .................................................. 333 Crkva i politika ..................................................... 336 Liberalizam i kler ....................................................... 338 Crkva i radništvo .................................................. 340 Strossmayer, Srbi i pravoslavlje .............................. 343 Izabrana literatura ...................................................... 344 HRVATSKI KATOLIĈKI POKRET ....................... 345 Za kršćanske ideale ............................................... 345 Mahnićev »Studentski pokret« ............................... 346 Katoliĉki seniorat ....................................................... 348 Hrvatski orlovski savez (HOS) ................................. 350 U uvjetima Šestojanuarske diktature .......................... 351 Katoliĉka akcija .......................................................... 352 Pomirljivi i nepopustljivi ...................................... 354 Izabrana literatura ...................................................... 355 HRVATSKI KATOLICIZAM U MEDURATNOM RAZDOBLJU ....................................................................... 356 Hrvatska Crkva u Kraljevini SHS ......................... 356 »Ţuti pokret« ............................................................. 357 Hrvatska starokatoliĉka Crkva .............................. 358 Konkordat i »Krvava litija« u Beogradu ................... 359 Novinstvo, knjiţevnost i znanost .......................... 361 Liturgijski i cecilijanski pokret .................................. 363 Crkva i narod ................................................. 364 Izabrana literatura ...................................................... 365 U VRTLOGU RATA .......................................... 366 Neutemeljene optuţbe .......................................... 366 Predstavka hrvatskih biskupa Paveliću ..................... 367 Glas protiv rasnih progona ....................................... 368 Stepinĉev »dossier« u obranu progonjenih ............. 370 Nadbiskup Stepinac osuđuje pritiske i nasilja ........... 373 Protesti i zahtjevi Poglavniku ................................... 373 Nepristrano drţanje .............................................. 375
Protiv rasistiĉkih teorija ............................................ Propisi o prelaţenju na katolicizam ...................... Kard. Stepinac stradalnik i muĉenik (F. Mauriac) .... Katoliĉke ţupe Pounja i Like nestale u drugom svjetskom ratu ................................................ Izabrana literatura ...................................................... »AGGIORNAMENTO« CRKVE U HRVATA ........ U duhu razumijevanja ........................................... Liturgijska obnova (1965) ......................................... Organizacija Crkve u Hrvata (1969) ............................ Katoliĉki tisak ............................................................ Prevladavanje teološko-kulturne krize ..................... Zanimanje za iseljeništvo ........................................... Izabrana literatura ...................................................... KRONOLOŠKI PREGLED ZBIVANJA ................. KAZALO ETNIĈKIH OSOBNIH I ZEMLJOPISNIH IMENA ....................................... PREDMETNO KAZALO ....................................... SADRŢAJ ..............................................................................
376 377 379 380 381 382 382 383 384 386 387 390 393 395
,
511 542 559
