Erica Jong - Sveženski bluz (1).pdf

Naslov izvornika Erica Jong ANY WOMAN’S BLUES

Scan i OCR: zelezni07 Obrada: krista

http://www.crowarez.org/index.php

http://www.bosnaunited.net/index.php

1

Većina je momaka za mene bila naprosto preslaba. Isuviše sam lako njima manipulirala. A mlada žena koja je svjesna svoje spolne moći doista je rijetkost, ali je zato nepobjediva. A ako se sluči da je povrh toga i bistra i talentirana i posjeduje neku trknutu smionost - ne mogu to nazvati samouvjerenošću - kojom su je nadahnuli luda mati i pijani otac, onda je više ništa ne može zaustaviti. A baš sam takva bila ja. Nepotopljiva, nepobjediva, nezaustavljiva.

Scan i priprema: zelezni07 Obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php

2

Erica Yong

SVEŽENSKI BLUZ Preveo: Predrag RAOS (Any Woman’s Blues)

Roman o opsjednutosti

Baci svoje srce pred sebe, pa onda trči za njim. Arapska poslovica

Želio sam obilježiti svoje zemljište, sićušno, ali samo moje. Kako ono još nema imena, nazvat ću ga - bar privremeno - zemljom jebanijom. Henry Miller

U ljubavi nema riječi koje se sriču, ni crta kod kojih se počinje i staje. Anonimni alkoholičari (Velika knjiga)

Depresije su naprosto životna stvarnost. Willie Dixon

3

Posebne zahvale Edu Victoru, Gladys Justin Carr, Williamu Shinkeru, Margaret Kiley, Kenu i Barbari Follett, Shirley Knight, Gerryju Karetskom i Georgesu Belmontu za srdačnu podršku koja nadilazi i zov dužnosti i prijateljstvo. A čvrst zagrljaj i Molly Jong-Fast, najsjajnijoj kćeri na svijetu, kao i Kenu Burrowsu, mom ljubljenom mužu, koji se pojavio baš u trenutku kad sam prestala vjerovati u ljubljene muževe.

4

PREDGOVOR Kako je došlo do toga da uredim ovaj zanimljivi rukopis - i kako je uopće Isadora Wing došla na to da ga napiše samo su dvije od mnogih bizarnih priča što će ih ispričati stranice koje slijede. Nećkam se da knjigu etiketiram kao »beletristiku«, ali i kao »autobiografiju« - jer je Isadora Wing bila upravo jedinstveno genijalna u zamućivanju granice između to dvoje. Osim toga, pri uređivanju Sveženskoga bluza, rukopisa koji je nužno bio i rastrgan i nedotjeran, pojavio se još jedan problem koji je trebalo riješiti: problem, naime, iznikao iz činjenice da je sama autorica, na marginama radnog rukopisa, zajedno sa svojom nedovršenom knjigom, ostavila svoje rasprave sa samom sobom i svojom junakinjom. Stoga sam si uzela slobodu da ih umetnem u tekst - u kurzivu - i to ondje gdje sam pretpostavljala da bi ih umetnula i sama Isadora Wing. Tako smo dobili jedinstven zapis o piscu koji se prepire sa svojim stvorenjem, dapače mu i kvoca - kreativni dijalog koji zacijelo teče u glavi svih romansijera, no koji, u većini slučajeva, nismo povlašteni i vidjeti. Kad je Isadora Wing napisala Sveženski bluz? Pojedini navodi u tekstu čine vjerojatnom pretpostavku da je roman nastao koncem osamdesetih, na repu decenija gramzivosti i ekscesa poznatog pod imenom Reaganovih godina. To se, s druge strane, odlično uklapa u poznate činjenice o životu IsadoreWing - da ona svoje »romane« piše gotovo uvijek kao reakciju na katastrofalne događaje iz vlastita života i da se u kasnim osamdesetim pokušavala osloboditi opsjednutosti mnogo mlađim muškarcem, izvjesnim Berkeleyem Sproulom III., lijepim mladim waspovskimnasljednikom, koji je, međutim, na svoju nesreću, bio ovisnik o alkoholu i drogama. Prvo poglavlje tog »romana« čini mi se jednim od najsjajnijih književnih fragmenata što sam ih ikad pročitala. 5

On je toliko sirov i ranjiv, da se čini da ide do samog ruba književne kontrafobije.Da je Isadora Wing još živa, pitam se kako bi podnijela objavljivanje ovoga djela - jer ono toliko razgolićuje. Čini se, međutim, da je toga i sama bila svjesna, jer bilješka što ju je, na margini posljednje stranice prvog poglavlja, nažvrljala suradnici koja joj je pomagala pri skupljanju građe i diktatu, glasi ovako: Daj, molim te, pretraži kompjuterom i vidi koliko sam puta u ovom poglavlju upotrijebila riječ »kurac«. Kao da se davim u stidnim dlakama - ako je ubode još samo jednom, počet ću vrištati! Možda je tu umnom čitatelju potrebno reći još nekoliko riječi prije nego što se, hoćeš-nećeš, baci u maternički krajolik Sveženskog bluza. Ovaj takozvani roman nije ni pisan ni za čedne ni za ljude osjetljiva srca. On je toliko jebežljiv i uspaljen da će šokirati i najokorjelijeg raspusnika. Pa ipak smatram da ga je vrijedno objaviti - ako ni zbog čega drugog a ono stoga da se pokaže u kakav je mrtvi rukavac skrenula takozvana seksualna revolucija, i koliko su očajne bile takozvane slobodne žene za posljednjih nekoliko godina naše dekadentne epohe. Sveženski bluz je basna za naše doba: priča o ženi izgubljenoj u ekscesima i ekstremizmu - seksoholičarki, alkoholičarki i ovisnici o hrani. Bio je to »roman« na kojem je Isadora Wingbila usred posla kad je njen unajmljeni avion de Havilland Beaver (nad čijim se imenom zacijelo zasmijuljila) - izgubio vezu negdje nad južnim Pacifikom, kraj otočja Trobriand. (Što je bio njen posljednji juriš prema spokojnosti - željela je pobijediti strah od letenja i pošla na južni Pacifik u potragu za utopijom - a čini se da je to bio i nekakav ludi pokušaj da izigrava Gauguina, nakon što je propao pokušaj glumljenja Emme Goldman.) U trenutku pisanja ove preliminarne studije, njegova olupina još nije bila pronađena. Gospođa Wing je već nekoliko godina polazila na satove letenja. Godine 1987. stekla je i pilotsko zvanje, pa je uživala u letenju vlastitim avionom, Bellancom, nebom nad 6

svojom zavičajnom državom Connecticut. Njezin avion - složeni jednomotorac koji, prema gospođi Wing »brzo uzlijeće i na kratko slijeće« - zvao se Amazon I., a ja vjerujem da mu je to ime nadjenula ironično. Poput svih pjesnika, i ona je bila sklona hiru davanja imena i neživim predmetima, pa je tako neko vrijeme vozila i Mercedes na čijoj je registarskoj tablici pisalo QUIM. Na taj svoj posljednji, tragični let, gospođa Wing je pošla sa svojim četvrtim i posljednjim mužem, slavnim dirigentom i skladateljem Sebastijanom Wanderlustom, čovjekom za kojeg se, nakon petnaestogodišnjeg prijateljstva, upravo bila udala. Ne zna se je li avionom upravljala ona ili Sebastian, ali posredni dokazi, temeljeni na njezinim opsežnim dnevnicima, upućuju da je to vjerojatno bila ona. Iza nje su ostali jedanaestogodišnja kći Amanda Ace, dva pastorka, tri sestre, stari (no mladoliki, makar i ucviljeni) roditelji, kao i osam nećaka i nećakinja. Kako je kći Wingove bila još malodobna, ostavinski su izvršitelji sasvim primjereno potražili uglednu znanstvenicu koja će urediti i za tisak prirediti zadnja književna djela gospođe Wing, njezine takorekuć »književne ostatke«. Ta je tužna, ali uzbudljiva zadaća dopala mene. Na mene je prva knjiga pjesama gospođe Wing, Vaginalno cvijeće, ostavila vrlo jak dojam, i u njoj sam odmah prepoznala nešto novo u ženskom pjesništvu, nekakav protuotrov pjesmama smrti i kobi Sylvije Plath i Anne Sexton, pjesnikinju koja vlastito ženstvo grli i slavi s nervom i životnom radošću. Prvi roman Wingove, Candida priznaje, taj succes de scandale koji je od nje stvorio svakodnevno ime, tad još nije bio objavljen, a sama je gospođa Wing tad još radila na pol radnog vremena kao profesorica engleskog na newyorškom gradskom koledžu. Upoznale smo se kao kolegice, feministice, suvremenice, obje odane borbi za ravnopravnost žena i obje, budi mi dopušteno pretpostaviti, Shakespeareove sestre. Sjećam se tople i simpatične plavuše od blizu trideset godina, obdarene surovom, na se usmjerenom duhovitošću, svojevrsnim 7

galgen-humorom malog čovjeka, kao i sklonošću da svoj govor soli jidišizmima, skarednostima i književnim citatima. I smjesta me je privukla. Ali se sjećam i velike tuge u njezinim očima i ranjivosti koja me je i čudila i brinula. Nikad još nisam upoznala nikog tako ranjivog izuzmemo li pjesnikinju Anne Sexton (još jednu autoricu u našem nizu i, zapravo, zvijezdu naše ovogodišnje ponude) pa stoga nisam nikako uspijevala spojiti razmetljivu spisateljsku hrabrost gospođe Wing s njezinom ljudskom ranjivošću. Činilo se kao da se dvije njezine polovice još nisu spojile; i doista, i danas mi je teško povezati tu lomnu mladu spisateljicu što sam je upoznala 1973. sa svjetskom ženom koja je upravljala vlastitim avionom, promijenila mnoge ljubavnike i živjela tvrdo kako je i pisala, preuzevši hemingwayevski ideal romansijera, koji je preotela za čitav ženski spol. Tijekom godina, gospođa Wing i ja sretale smo se ne baš jako često, ali smo se povremeno dopisivale. Nakon njezina tragičnog nestanka, njezin pastorak Charles Wanderlust, i sam ugledni anglist (stručnjak za predromantističko pjesništvo), i njezina sestra Chloe, psihoterapeut u New York Cityju, pozvali su me da pokušam otkriti nekakav red u hrpama papira na stolu gospođe Wing u Connecticutu. Obitelj gospođe Wing u književnu se ostavštinu nije željela miješati, iako je jedan od njezinih bivših muževa zaprijetio tužbom ako se ijedan dio te nove knjige bude bavio njime. To na sreću nikad nije postalo aktualno, jer se njegovo ime jedva pojavljuje i u njezinim notesima. Kad bi se Isadora Wing s nečeg makla, onda bi se makla, i ako su je zaokupljali ikakvi duhovi iz prošlosti, onda su to bili duhovi njezina djeda Samuela Stoloffa, slikara, duh Colette, s kojom je osjećala veliku duševnu srodnost, kao i duh Amelije Earhart, čiju će sudbinu doskora i sama doživjeti. Poznavajući autoričinu sklonost da sve svoje rukopise i bilježnice nosi sa sobom na svoja beskonačna putovanja, bojala sam se da neću pronaći ništa vrijedno, bojala sam se da su njezini rukopisi i bilježnice potonuli zajedno s njom u 8

južni Pacifik. Nasuprot tome, uspjela sam pronaći grub i nedovršen prvopis njezina posljednjeg »romana«, Sveženski bluz; desetak pa i više marmoriranih bilježnica iz Venecije, koje su sezale sve do sedamdesetih, kad je pisala Tintorettovu kćer; fascikl s mehanikom pun novih, neobjavljenih pjesama pod radnim naslovom Uspavanka za Dybbuka; hrpu neobjavljenih eseja (od kojih mnoge nisam ni vidjela); zatim još jedan fascikl u kojem su bili fragmenti rukopisa naslovljenog s Priručnik amazonke, Isadore Wing i Emily Quinn; zatim razne fascikle pune književne prepiske s raznim piscima diljem svijeta; ljubavna pisma od najrazličitijih muškaraca i žena; hrpe knjiga o umjetnosti i antropologiji; novinske izreske o raznim umjetnicama i slično tome. Posebno je zanimljiv sljedeći izvadak iz jedne njezine bilježnice, s nadnevkom listopad 1987., što znači nastale u vrijeme nekih dijelova prvopisa Sveženskog bluza: Već neko vrijeme želim napisati roman u koji bih stavila i građu o kreativnoj hegiri i koji bi već i vlastitim oblikom ili bezličjem ilustrirao proces pisanja knjige - to se napose odnosi na raspravljanje sa samim sobom ili vlastitim likom, i to na marginama rukopisa. Pritom bih željela prenijeti sam kreativni tok, osjećaj života koji se bori s umjetnošću i umjetnosti koja se bori sa životom - sav taj kaos i lomljavu pri iskopavanju romana iz samoga sebe. Uvijek me je iznova duboko dojmljivao Proustov moto (koji je od njega prisvojila Colette): »Ce 'je' qui est moi et qui n'est peut-etre pas moi« (»Onaj 'ja' koji možda jesam, a možda i nisam ja«). Svaki se romansijer hrve s tim paradoksom, zato što znamo da su ne samo naš protagonist, nego i svi likovi u svim knjigama, samo dijelovi onog misterioznog mozaika koji zovemo svojim »ja«.

Baš kao odgovor na tu izjavu, kao i na ostale posredne dokaze u dnevnicima i pismima (među koja ubrajam i bilješke za vlastitu upotrebu, nažvrljane na grubom i nedovršenom prvopisu, a koje pokazuju gdje je željela ubaciti komadiće na marginama ispisane građe), uzela sam sebi slobodu da rekonstruiram posljednji rukopis gospođe Wing u obliku u kojem je ona nedvojbeno željela da se on pojavi. 9

I tako Sveženski bluz, konvencionalni roman a clef o umjetnici koja se zove Leila Sand (i koja se, već na samom početku knjige, istodobno bori i protiv alkoholizma i sadomazohističke opsjednutosti mnogo mlađim muškarcem), postaje razbacanim komentarima popraćeno djelo, isprekidano raspravljanjem Isadore Wing s Leilom Sand (pri čemu autorica raspravlja sa svojim protagonistom - ukratko sa sobom), što sve upućuje na život koji teče paralelno s romanom. Gospođa je Wing, poput mnogih suvremenih žena, očito vjerovala da se tajna sreće ne može otkriti u iluziji o »savršenom muškarcu«, već prije u pronalaženju snage u vlastitoj osobi. Kad se ta snaga jednom pronađe, žena može biti sretna s partnerom ili bez njega. To traganje za unutrašnjom srećom i tvori fabulu Sveženskog bluza. Njegova je tema ženino traganje za izlaskom iz ljubavi koje je postala ovisnicom, i putem za pravom ljubavi prema sebi, koju ne treba brkati s narcizmom. Što je doista tako, ne bi nas smjelo iznenaditi, jer pisac u svom životu neizbježno teži da »u knjizi koju piše supsumira sve sukobe koje u tom trenutku pokušava razriješiti« (Isadora Wing, Intervju, 1987.). Uzdam se da je ovaj moj predgovor jasno ukazao na moje duboko zanimanje za povijest feminističke književnosti, moje štovanje pokojne gospođe Wing, kao i moje mukotrpne pripreme za zastrašujuću zadaću urednika, službenog biografa i izvršitelja književne ostavštine jednog - budi mi dopušteno poslužiti se zvingovskim izričajem - tako feminalnog autora našega doba. Stavila sam si u zadaću da ispravim očite pravopisne pogreške, upustim se u sitnije redaktorske zahvate, kao i da promijenim pojedina imena i opise likova, kako bih zadovoljila pravnike, kako izdavača, tako i književne zaostavštine Isadore Wing. Ako se, unatoč svim mojim nastojanjima da spasim pristojnost, a da pritom ne emaskuliram (efeminiram?) književnost, djelo gospođe Wing i dalje doimlje pomalo prerableovski za ljude slaboga srca, mislim da bismo morali 10

razumjeti da totalna pohotnost uma i tijela nije samo njen odabrani način života već i njezina poruka svijetu. Ona je vjerovala u sjedinjavanje tijela i uma, i možda će je zato utješiti spoznaja da je odjednom izgubila oboje. Leti dalje, Isadoro Wing, ma gdje bila! Leti dalje!

Dr. Caryl Fleishmann-Stanger Predstojnik katedre, Odjel anglistike Sophia College Paugussett, Connecticut

11

1 Šećer u zdjeli

Ja sam žena u raljama opsesije. Sjedim tu kraj telefona (koji možda i ne radi) i čekam da me nazove. Osluškujem i vrebam da čujem kako njegov motocikl razbacuje kamenčiće po zakrivljenoj prilaznoj stazi. Zamišljam njegovo tijelo, njegove podrugljive usne na mojima, njegov zakrivljeni kurac, i pretvaram se u ruševinu žudnje i borbu protiv žudnje. I ne znam što je gore - žudjeti ili protužudjeti. I jedno me i drugo uništava; i u jednom i u drugom izgaram i pretvaram se u pepeo. Ni nacisti ne bi mogli smisliti lukaviji krematorij. To je moj auto-da-fe, moja opsesija, moja ovisnost. Dolaze mi prijateljice i prijatelji, nagovaraju me da ga se okanim, pune mi glavu razlozima, i ja se sa svima slažem. Ali od toga nikakve koristi. Ono što osjećam ne reagira na razloge. Stariji od Pana i mračnih bogova i božica što vire iz sjena iza njih, taj plamen što ga osjećam uistinu je primordijalna svemirska sila. Tko bi mogao objasniti da sam se ja odlučila prikačiti za plavog dječaka-muškarca, koji mi u uši ulijeva laži, baš 12

kao što mi na ono drugo mjesto ulijeva svoje sjeme? Tko bi mogao povjerovati u tu ovisnost, opsjednutost, poniženje, pa čak i ljubav? Samo onaj tko je i sam osjetio njezinu vatru. Samo onaj koji je i sam gorio na toj vatri i kome je koža pucala poput kože srednjovjekovnih martira. Većina žena, međutim, nikad nije imala povlasticu osjetiti tu vatru. Nisam je, zapravo, imala ni ja. U mom budnom životu, ja sam uspješna žena (je li u ovom trenutku važno čime se bavim?), poznata kao tvrd pregovarač, sa okom sokolovim za ugovore, i dobar pregovarač. Ali sve ono što sam u toj drugoj sferi naučilaoživotu, ovdje mi nije baš ni od kakve koristi. Moglo bi se čak reći da od toga postajem još ranjivijom. Jer što sam tvrđa u svom pravničkom uredu, sve to više žudim da budem meka tu, gdje me već sama pomisao na njegov kurac spaljuje u pepeo. Ali dajte da vam pričam o njegovu kurcu. On izgleda kao čaporak, demonski je, pravi parožak. Malo je zakrivljen gdje bi morao biti ravan, i zbog toga zanosi u stranu, i to lijevu. Njegovo pak političko uvjerenje, ako ga uopće ima, zanosi na suprotni kraj. Jer on je fašist, model cipelom u glavu, brutalna životinja. Svi muškarci koje se isplati imati u krevetu bar su djelimice zvijeri. Svi nam mitovi govore upravo to: Pan sa životinjskim nogama i ljudskim ustima; zvijer zbog koje je Ljepotica ostavila oca; i sam vrag, sa svojim divljim vješticama - salemskim bahanticama - koje mu skakuću oko naškubljena šupka. I ljube ga. I baš je to ponižavanje bitan dio zavođenja, ta činjenica da smo stvorenja rođena između govna i pišake, pa se zato u svojim najmračnijim časovima opsesivno prisjećamo te dileme. Kad bi preda me postrojili dvadeset muškaraca u punoj erekciji i s vrećama na glavi i tijelu, svoju bih ljubav (smijem li gatako zvati?) prepoznala po zakrivljenu kurcu. Srdit i crven kad je erektiran, obrezan (ne zbog vjere nego doba u kojem se rodio), izvijen poput bumeranga koji se uvijek vraća svom vlasniku, lijep je samo zato što me ostavlja? Ili me tako začaranom drži samo to što ga smijem 13

posjedovati samo u kratkim interludijima? Bih li ga voljela manje kad bi sa mnom bio stalno? Toga se ne trebam bojati. Jer ja volim trkača. Tek što me nazove svojom vješticom, svom bahanticom, svojom gospom, svojom Ljubavi, i već mora bježati. O, ja vjerujem da nešto od toga postoji u svim muškarcima - bez obzira kako to izražavaju. Ta čežnja da se vrate u maternicu, da ih nešto obuhvati i proguta, da budu sasvim pasivni između golemih sisa božice majke, tako je jaka da moraju pobjeći čim osjete kako popuštaju pred našom praiskonskom silom. Otuda i borba spolova: ona ga želi zauvijek sigurnog među svojim nogama; a on, bojeći se da bi mogao poželjeti tako ostati dovijeka, od nje bježi. Kamo bježi posve je nevažno. U rat. Ured. Na golf. U rudnike soli. Na tenis. U svemir. Dubinsko ronjenje. Košarku. Las Vegas. Drugoj ženi. Sve je to isti bijeg. Muškarac kojeg volim u mojoj je garaži stvorio muzej mačizma. Rastezači. Boksačka vreća. Bicikl. Utezi. Volim ga dijelom i zato što ne mogu ukrotiti to divlje stvorenje što stanuje u njemu. Jer to je još jedan paradoks spolova: ono što volimo u drugom, to pokušavamo i ubiti. Moja ljubav je hohštapler, kauboj, kuronja, ovisnik, umjetnik, sjajni plesač, kicoš. I nema stalnu adresu. Ponekad će dati broj poštanskog pretinca, gdjekad službe telefonskih poruka, ponekad opet broj na koji se nitko ne javlja, a onda opet adresu koju je upravo izmislio. Jednom sam ga čula kako veli svojoj majci da mu može pisati u Pariz, na Hotel Charles de Gaulle. »Ali ti znaš da takav hotel ne postoji«, rekla sam mu ja. »To je aerodrom. Kako to možeš učiniti vlastitoj majci?« »Kad bi je poznavala kao ja, shvatila bi da je to bila čista samoobrana. Što mi je drugo preostalo?« Kad bi je poznavala kao ja i samoobrana. To su ključne riječi. Jer on je siguran (onako kako to može biti samo sasvim mali dečko) da će nas, bez obzira na kojemu kraju svijeta bili, čim počnemo s divljom jebačinom, njegova 14

majka naći i kroz zid ući ravno u naš budoar poput vampira iz filmova četrdesetih. I zato znam da bježeći od mene on zapravo bježi od svoje majke - taj moj vagabund, moj vještac, moj kuronja, moj hohštapler, moj kauboj, moj laktaš, moja lažljiva ljubav. Ali isto tako znam, kad se vrati, da je lojalan, vjeran, izravan, opor i iskren poput onog malog skauta koji također živi u njemu. On bi za mene i moje blizanke dao i život. Prošao bi kroz vatru i plivao kroz led. Sjekao bi džunglu golim rukama, otrovnicama odgrizao glave, gulio kožu armadilima i dikobrazima. Ukratko rečeno, on je moj muškarac, i ja sam postala ovisnica nektara što ga vari u svojim mudima. Kad već ne može biti dobar, bilo bi mi mnogo lakše da je sasvim zao, pa da ga mogu zamrziti. Ali kako da ga mrzim, kad ga baš to zlo u njemu čini dobrim ondje gdje je to jedino važno - u mom krevetu? On stiže, pod kacigom kao Darth Vader, u crnim kožnim trapericama i crnoj kožnoj jakni i crnim čizmama od nojeve kože s prstima ušiljenim u iglu. Na petama mu prave mamuze. Srebrne. Koje zveckaju. Hvata me u zagrljaj, drži me tako jedan trenutak, moje toplo tijelo na vjetrom ohlađenoj glatkoći njegove crne štavljene kože. Od trenutka kad začujem brizganje šljunčića na prilaznoj stazi i jurnjavu motora njegova motocikla, u trku se uključuje i moj motor. Lupa započinje u srcu, pa se širi kroz čitavotijelo kao tam-tam kroz džunglu, izaziva gromoglasnu jeku u tom drugom srcu među nogama, da bi na kraju i navlažila te crvene svilene gege što sam ih stavila baš za tu zgodu. (A to su zaista gege, a ne njihov krotki američki rođak, »gaćice«, jer sam ih kupila u Londonu, gdje je »pohotni vikend« i dalje i pohotan i dobar, i gdje su odjevni predmeti što se za nj proizvode, dosljedno tome, mnogo riskantniji). Tko da opiše požudu kad je tako vruća, tako sočna, tako neodoljiva? Riječi je ne mogu ni dotaknuti. Možda samo glazba može odraziti njezino nadimanje i bubrenje, njezinu toplinu i vibracije. Jednom sam požudu i naslikala (dobro sad, mislim, odala sam se: sad znate čime se bavim). 15

Bilo je to okruglo platno s plamenim središtem punim narančaste boje, prema kojoj su vibrirali valovi crvenog i lavande. (Bilo je to u mom takozvanom apstraktnom razdoblju, koji je uslijedio iza mog takozvanog figurativnog razdoblja, a prethodio mom takozvanom postmodernističkom razdoblju filmskih scena.) Ti valovi crvenog i lavande - futuristička kontuzija - sad su sa mnom, sad su u meni, i on prelazi rukama preko mojih bedara, zavlači ih među prepone, i pronalazi svilasto mjesto gdje se crvene gege razmiču i pretvaraju u čistu tekućinu. Što se potom zbiva, to vam je poznato. To skoro znam i sama, s tom razlikom što tada već silazim s uma od žudnje. Rušimo se na pod predsoblja (široke hrastove daske, učvršćen sag, nekoliko gvala prašine natjeruje se po sobi, kao da su lopte od sasušenog korova iza naših konja pri punom stampedu), i baš tu na drvenom podu pretvaramo se u zvijer s dvostrukim leđima, u kolopletu crne kože i svile, jer odjeću smo skinuli samo koliko je potrebno da se ogole dijelovi tijela sposobni za sjedinjenje. Baš tako - odjeveni, pod kacigom, u jarećoj koži, pod čijim se znakom i sjedinjujemo - svršavamo prvi olujni put. No onkao da nam time samo zagrijava krv za sljedeći, i sad počinjemo skidati barijere svile i kože i metala (moje gege, njegovu crnu kožu, njegovu kacigu), tako da smo doskora goli na širokim daskama poda iz sedamnaestog stoljeća, u kaosu odjeće razbacane na sve strane - naših svjedoka. »Vještice moja«, šapće on. »Ti si moj vrag, ti si moj vještac, Ljubavi moja...« On je opet u meni, i opet tvrd, i zakrivljena palica njegova kurca odgovara iskrivljenoj žudnji koja me tjera, i vršak njegova glavića udara u točku duboko u meni iz koje brizga čista tekućina, vještičji napitak univerzuma. Da nastavim? Kako se dvoje ljudi može tako tucati, pa rastati? Trebali bi ostati združeni zauvijek, sjedinjeni pod podrugljivim Mjesecom što osvjetljava njihova plavičasta tijela, odjevena u nebo. No jedna je od ironičnih stvari u takvom seksu da on buja na daljinu, i da ljubavnici koji se 16

tako vole obično ili ne mogu živjeti zajedno ili se, ako im to uspije, iz njihova združivanja izgubi nekakva magija; samo tako mogu poživjeti zajedno koliko je potrebno da se može skuhati kašica, obojati kuća, usaditi voćka - ili dijete. *** Jednom smo i živjeli skupa, Darth i ja. (Njegovo pravo ime nije daleko od toga: Darton - ime je dobio po nekom dalekom, povijesnom vračaru iz obitelji.) Nikad ga nisam tako zvala. Zvala sam ga Dart: činilo mi se tako prikladnim, jer je živio kurcem, a osim toga je stalno bacao strelice. O, kad sam bila mlađa, znala sam se zabavljati muškim hormonima i svemu što zbog njih rade. Smatrala sam tada da bi se muškarci trebali truditi da postanusličniji ženama (koje su, kako sam tada pretpostavljala, racionalnije), ali danas, u četrdeset četvrtoj, ja znam da slava i sjaj muškoga spola leži baš u njihovoj različitosti od nas - iako nas to, naravno, raspaljuje, baš kako je Narav i htjela, jer je bijes samo jedan vid našeg nagona za stapanjem. Upoznala sam ga na nekakvom turističkom ranču u Wyomingu - zvao se Ranč lijenog C (preokrenutog C, dosta sličnog njegovu kurcu) - i ja sam bila turist a on kauboj. Ne mislim reći da je on bio pravi kauboj. On je bio prestarjeli osnovac s Istoka, koji se preko ljeta igra kauboja, samo što ja to nisam znala. Pod Grand Tetonsom (ili Velikim Cicama, kako ih, tako otvoreno, zovu Francuzi), na travnjaku posutom poljskim cvijećem, stvorenom u zavoju veličanstvene rijeke Snake, jašući na svom kljusetu, izgledao je kao autentični kravar. Ili je bar tako izgledao ovoj kravarki iz newyorških kanjona, kaugerli koja je željela da je pojaše. U taj sam najljepši dio svijeta (Moose, Wyoming) otišla da zaboravim jednu staru vezu, tamo gdje los baca paroške. On je bio strastveni dvadesetpetogodišnjak, a ja još strastvenija trideset - devetogodišnjakinja, koja je flanirala kroz polja runjike, vučike i cmookih maćuhica na svom starom indijanskom poniju. Pogledala sam ga prljavo plava kosa, izubijani kaubojski šešir, poderana 17

kaubojska košulja, te dirljivo ružičaste vjeđe kao u bebe, a ispod njih te penetrirajuće (namjerno se služim tim pridjevom) plave, plave, plave oči - i već sam bila na udici. Potom me je natakao i na nešto drugo, u krevetu. Imao je tek dvadeset pet godina, ali je bio svjestan svoje moći, pa se potrudio da za to i ja doznam. To što je volio to što radim bio je šlag na kurcu, jer je i sam težio postati priznatim umjetnikom, pa mi je ispričao kako je iz gline modelirao motive s Divljeg zapada a la Remington (kad ne bi, svojim rebrom viška, modelirao ženska tijela). Poslije ljeta nastavili smo u SoHou i okrugu Litchfield. Tu je imao nekakvu curu koje sam se morala riješiti (dvadesettrogodišnja guščica, prva od mnogih), ali smo onda počeli živjeti zajedno - najviše zato što nismo mogli podnijeti da makar i jednu noć ne budemo skupa. Spočetka je bilo veličanstveno: suluda i od droge još luđa veza, dani vina i ruža, sinsemile i krizantema, kokaina i kale. Noći divljeg beskonačnog tucanja u kojima zaboravljamo koliko smo to puta obavili zato što to nema ni početka ni kraja. Pogledala bih duž njegova nosa i ugledala vječnost. Noći su mogle trajati eonima, mogle su to biti epohe mjerene geološkim vremenom, no mogle su trajati i tek nekoliko minuta. Tko da to zna? Dok smo se sparivali, planinski su se lanci dizali i spuštali; iz rastaljene su se lave stvarale stijene; iz zemlje su grgorila vruća vrela; ugasli su vulkani ponovno oživljavali. Čitavu godinu nisam ništa radila, a nije ni on. Obilazili smo svijet - od širokog bračnog kreveta do širokog bračnog kreveta. Sva su ta putovanja bila na tuđ račun. Išli smo od Dokumenta do Baselskog umjetničkog sajma, od Whitneyja do Palazzo Grassija, od Düsseldorfa do Münchena, od Venecije do Beča, od Nice do Pariza, od Madrida do Mallorce, od Londona do Dublina, od Stockholma do Osla, od Tokija do Hong Konga i Beijinga. Koga briga gdje smo, samo dok smo u krevetu? Sjećam se, kao kroz maglu, drugih umjetnika, trgovaca umjetninama, kolekcionara, kritičara - sjećam ih se kao duhova u shakespearijanskoj tragediji. Ili su i oni bili pijani i okamenjeni kao i mi, ili smo 18

mi bili pijani i okamenjeni za oboje. S vremena na vrijeme, ja bih se (budući starija, pa po pretpostavci i odgovornija) razbudila i upitala postajemo li pijanice i drogeri, ali u toj gomili, tko bi to znao? Svi umjetnici piju i fiksaju se. Ili sam bar tako mislila. A stvarno sam se uzrujala samo jednom: kad je Dart sinsemilu unio u SSSR - a da mi nije ni rekao. Stigli smo u svoj grand hotel u MOCKBI i baš smo se htjeli srušiti u krevet i potvrditi naše prvo sparivanje (prošlo je, napokon, već punih sedam sati otkako smo se tucali u Copenhagenu, pa smo se oboje nalazili u stanju potpune izgladnjelosti, poznate samo ratnim zarobljenicima), kad mi se Dart nasmiješio onim svojim bojažljivim smiješkom koji je govorio »voli me« smiješkom (a što ga je od djetinjstva prakticirao na majci, dadiljama, sestrama i svim drugim ženama koje bi naletjele) pa iz uloška svojih kaubojskih čizama izvadio dva spljoštena jointa najčišće sinsemile okruga Humboldt. Prisjetila sam se gdje se to nalazimo, pretražila raskošno ornamentiranu pozlaćenu sobu pokušavajući naći skrivene TV kamere i mikrofone, pogledala svog djetinjeg ljubavnika, i krv mi se doslovce sledila. Sve do tada mu nikad nisam rekla nijednu ružnu riječ. »Baci to«, rekla sam. »Hoćeš reći, nećemo ih popušiti?« rekao je moj dječačić glasom punim nevjerice. »Baci ih, i to smjesta.« »Samo jedan dim?« »Niti jedan.« I gledala sam ga kako za njima pušta vodu u sovjetskom veći (ili da ga nazovem Vladimirom?), i dok mu je u kutu bistrog plavog oka blistala suza za drogom, znala sam - što on još nije shvatio - da je to mogla biti naša sibirska putovnica za vječna vremena. Iako sam se na nj ljutila zbog njegove nebrige za moje dobro, njegova neshvaćanja opasnosti, naprosto nisam imala snage da na nj vičem, i to nije bilo samo zato što je soba bila ozvučena. Ozvučeno je bilo i moje srce. Toliko 19

sam se uza nj bila vezala i dušom i tijelom, da bi to bilo kao da vičem na djetešce usebi. Kakva je on bio čudna kombinacija muške snage i dječje lakovjernosti! On je mislio da može naprosto pripaliti joint, pa će nestati svi gulazi! Tog se popodneva nismo tucali. A za par koji bi to uvijek činio čim bi stigao u novu hotelsku sobu, bio je to svojevrsni rascjep, prvi od mnogih. To je zacijelo imalo nekakve veze s drogom, za koju smo mislili da nas spaja, a zapravo nas je razdvajala-što je, naravno, njezin paradoks. *** Povijest Dartova bila je povijest prikraćenog djeteta kao da je odrastao u getu. Odrastao je u bogatstvu, u Philadelphiji, u obiteljskoj gradskoj kući na Rittenhouse Squareu, punoj Chippendale antikviteta, kineskog porculana, termofora na drveni ugljen iz sedamnaestog stoljeća, izlizanih istočnjačkih čilima, sa sobama punim nikad nošenih cipela i hrpa časopisa iz tridesetih godina, sve takvih stvari. Mati mu je pila šeri i pretjerivala sa Seconalom; otac mu je pio burbon i zavodio debitantice. Dadilje su pile džin i zavodile Darta. On se s erekcijom i rodio, uvijek je govorila njegova mati (prateći to mutnim, cugerskim smijehom), i od tada nadalje, nitko tko se o njemu brinuo, nije mu dopustio da ni na trenutak zaboravi kako njegov kurac smatraju najvažnijim organom njegova tijela. Svojedobno sam mislila da je to jako zgodno, ali sam sad pomislila kako je to zapravo jako žalosno da mladića cijene iznad svega po tom privjesku po kojem je jednak svim drugim muškarcima - čak ako je njegov i bio nešto veći i izgledniji. Ponekad kad razmišljam o tome dođe mi da se rasplačem i da Dartu promijenim ime u nešto stvarno možda u Daniel - i stvorim mu stvaran život, onakav kakav bih poželjela svojemu sinu. Ali ja ga nemam. Imam samo blizanke, Michaelu i Edwinu. Dart mi je postao i sin i ljubavnik, što je opasna (i vjerojatno nemoguća) kombinacija. 20

Ta se Wanderjahr nastavila i poslije MOCKBE. Tokio, Taipei, Hong Kong, Canton, Shanghai, Beijing, Bangkok, Borobudur, Singapur, Bombaj, New Delhi, Abu Dhabi, Bagdad, Jidda, Kairo, Atena, Tunis, Nica, Lisabon, Rio - ali život u krevetu po luksuznim hotelima (bez obzira bili to Okura, Ritz, Peninsula, Oriental, Shangri La, Goodwood Park, Cipriani, Bel Air, Plaža Athene ili Vier Jahreszeiten) poprilično je jednak posvuda. Moja prijateljica Emmie jednom je zgodom zamijetila da je luksuzni hotel nalik bolnici, i to kako zbog hrane koju ti na kolicima dovoze i odvoze i cvijeća koje ti uredno šalju poslovni poznanici (a nikad ljubavnici za koje bi željela da ti ih pošalje) i s uljudnim pisamcima i masovno proizvedenim »čestitkama« koje se pojavljuju u nepravilnim razmacima. Posluga je redovito tamnoputa i ne govori tvojim jezikom, i prema tvom se stanju odnose uvijek s istom ravnodušnošću, bez obzira na to ležiš li u krevetu umirući od neke rijetke boljetice ili ginući pod ljubavnikom. Za njih je to jedno te isto: treba promijeniti posteljinu. Istina je, možeš s ljubavnikom krenuti na put oko svijeta, i čitavim putem ne vidjeti ništa do stezanja njegova šupka i siluete njegova kurca. I tako je prošla godina: jedna od najduljih ili najkraćih (ovisno o tome jesam li u tom trenutku bila okamenjena ili nisam) godina mog života. Ali na kraju svi ljubavnici moraju ustati iz kreveta - i tako su počeli naši problemi. Skućili smo se u Roxburyju, u mojoj kući, čija je jezgra bila izgrađena u sedamnaestom stoljeću, da bi joj u osamnaestom i devetnaestom dodali i krila. A bilo je tu i potkrovlje u New Yorku. Trebao mu je, naravno, i automobil, pa sam mu ga i kupila da mi ga dovozi. Znala sam, naravno, da ga on može i odnijeti, ali na početku ljubavne veze čovjek tako ne misli. Za mog Cherija običan automobil nije bio dovoljno dobar, pa sam mu kupila Mercedes. Bila je to prekrasna obnovljena klasika iz 1969., kad je njemu bilo svega trinaest godina: bio je to pravi trinaestogodišnjački san, pa sam mu stoga i stavila tablicu na kojoj je pisalo DART. (O, uvijek sam prema svom 21

ljubavniku zadržala osjećaj humora - čak i kad bi me spaljivao do pepela.) Voljela sam mu kupovati stvari: kaubojsko odijelo od bijelog antilopa i s dugim resama, bijelo-krem čizme od aligatorske kože, te bijeli stetson od deset galona kao krunu kostimu; monogramima urešene ručnike na kojima je pisalo »DVD«; nakit (koji bi obično izgubio); elektronsku opremu (koju bi obično pokvario); džempere od kašmira, mokasine od krokodilske kože, skupe umjetničke monografije, gravirani pisaći pribor, svilene pidžame, svileno donje rublje, hrpu toga. On je bio moja shiksa, pa sam se prema njemu tako i ponašala, baš onako kako se moj bogati engleski stric Jakob iz Odese, krznar iz East Enda, koji je postao ladanjski gospodin u Surreyu, odnosio prema svojoj koristici. Znala sam što je veliki stil, i stoga sam u Dartu odmah prepoznala visoko talentiranog uzdržavanog muškarca. No je li on znao što je to veliki stil? On baš nijednom nije odbio dar. Štoviše, unatoč svem svom veselju kod primanja, donja bi mu se usna uvijek malo napućila kao da hoće reći kako je dar ipak za mrvicu manji od onog što je očekivao. Kad bi mu čovjek dao automobil, on bi se držao kao da želi helikopter. Ako bih mu darovala bijelo kaubojsko odijelo, on kao da je želio i bijeloga konja koji bi mu pristajao. Ako bih mu dala prsten, on kao da je želio i sat. To nikad nije bilo izgovoreno, a da sam ga i upitala, on bi to strastveno zanijekao. Pa ipaksam nekako znala da će ga dar zasititi samo na trenutak, te da će potom na vatru njegove gladi trebati dometnuti još drva. Bio je poput kakvog velikog, gladnog, primitivnog božanstva, halapljivog na djevice, cvjetne vijence, iščupana srca, zaklane volove, kaleže krvi, žrtve paljenice... Veselilo me je sve mu to ponuditi. Što bi vrijedio sav moj uspjeh kad si ne bih mogla priuštiti muškarca tako lijepog i prema smrti prkosnog, kakav je bio Dart? Živjela sam životom muškarca, i prema svojoj se karijeri, ulaganjima, pa čak i trudnoći odnosila baš onako kako bi to činio muškarac (Mike i Ed su se rodile carskim 22

rezom u dan i sat koje sam sama izabrala), pa sam stoga mislila da se na isti način mogu odnositi i prema Dartu. Ali ah - tu je zajeb. Narav nije tako uredila muškarce. I što su zabavniji u krevetu, to su neobuzdaniji. Jer divljanje u krevetu jamči samo divljina u njima. Pan nikom ne kupuje životno osiguranje niti svakog dana dolazi na večeru točno u isti sat. Životno sam si osiguranje mogla kupiti i sama. Ali mi je u životu trebalo ipak malo više spokoja od onog što mi je donosio Dart. No što je s ljubavlju? pitate vi. Gdje tu u jednadžbu ulazi ljubav? Znala sam da me on strasno ljubi. Volio me onako kako nož voli ranu koju zadaje, onako kako ženka tarantule voli mužjaka kojem upravo žvače glavu, onako kako dojenče voli bradavicu što je uzima u zube i grize dok iz nje ne brižne krv pomiješana s mlijekom. On nije bio namjerno okrutan. Bio je to naprosto dio njegove naravi - onako kao što štipavac ubode konja koji ga nosi preko rijeke, (kao u onom drevnom ezopovskom vicu o naravi škorpiona). Tko zna zbog čega, no kad bismo bili zajedno, stvari su se gubile: lisnice, kreditne kartice, nakit. Možda je to bilo zatošto smo često bili okamenjeni, a možda i zato što smo se zajedno popeli na vrtuljak na kojem je kralj bio vrtlog, nakon čega su iz naših života iščezli svaki red i struktura. Sve sam to smatrala dokazima Ljubavi, jer nije li ljubav, napokon, samozaborav? A kome je on potrebniji no nekome tko je čitav život živio za disciplinu, za umjetnost, i - unatoč ženskom srcu - oponašao mušku čvrstinu? Kad sam upoznala Darta, već sam se trideset devet godina uspinjala staklenim brdom sudbine žene-umjetnika - željela sam da mi za promjenu bude malo i lijepo, željela sam nagradu za svo to očajničko uspinjanje, i spočetka se činilo da će mi on sve to i dati. Nije tu riječ bila samo o njegovoj velikodušnosti u krevetu, popraćenoj bolnim ritanjem (za koje sam nekako osjećala da mi pripada, zato što sam doživjela toliki uspjeh), nego i o tome kako me je tetošio. Uselio se u moju kuću i preuzeo brigu i zaštitu nad Leilom Sand. Glumio je tjelohranitelja, kuhara, šefa sale, 23

općeg faktotuma. Odlično je uspijevao zadržati svijet na uzici, otjerati nezgodne obožavatelje, bivše muževe, bivše ljubavnike, potencijalne parazite. On se, ukratko, instalirao kao glavni parazit, dvorska luda, lađa zadovoljstva Njegova Veličanstva, Malik Tintilinić - što je, ako se možda sjećate, samo drugo ime za vraga. Ja sam, sve do Dartove epohe, bila vrlo disciplinirana radnica. Bez toga nijedan umjetnik ne stiže nikamo. U okrugu Litchfield imala sam i atelijer - srebrnasti silos sa svjetlarnikom nalik na opservatorij, odakle sam proučavala svoje ladanjsko imanje - dok sam u New Yorku imala potkrovlje. Draže mi je bilo raditi na ladanju, gdje mi ptičji pjev ne zadire u posao nego ga prati. Ali kad bih se jednom dohvatila nekog velikog projekta, morala bih ostati tu gdje jesam, jer su moja platna u toj životnoj fazi bila pozamašna. Osim toga, čak je i najavangardnija umjetnost u nečemu temeljito konzervativna: voli rasti na jednomu mjestu. Dart se instalirao kao moj majordom, potrudio se da postanem ovisna o njegovim uslugama (onako kao što sebi nikad u životu nisam dopustila da postanem ovisna o ikome), a onda počeo pronalaziti isprike samo da može pobjeći. Baš kad sam počela u sebi gajiti iluziju da sam napokon našla svoj oslonac, svoju kućnu muzu, muža po srcu svojemu, Mauricea Goudeketa za svoju Colette, on je počeo provoditi sve više vremena u New Yorku, u potkrovlju, uvijek uz nekakvu valjanu izliku: Morao se naći s galeristom zainteresiranim za njegov rad. Morao je kupiti materijal. Morao je otići do ljevaonice. Ja sam mu pružila ono o čemu sanja svaki mladi umjetnik - hambar u kojemu može raditi, neograničeno vrijeme i plaćene sve troškove - i baš je tada počeo bježati od mene, ako to nije bježao od samoga sebe. Nikad to nisam doznala. Kamo je odlazio za svih tih izbivanja - kad bi odjurio u automobilu što sam mu ga ja kupila, i kad bi se odbio vezati da će u neko određeno vrijeme doći na večeru, i kad mi ne bi htio reći kamo ide? Moja bi mašta smjesta skočila na najgore odgovore: druge žene, špekuliranje, šverc 24

drogama, kockanje, drugi muškarci. »Nazvat ću te«, rekao bi i uspeo se u krvavocrveni Mercedes (kupljen mojom krvlju), pa bi ponekad i nazvao, a ponekad i ne bi. Kad bih se na to potužila, njega bi spopao bijes, pa bi rekao: »Ali ja se uvijek vraćam kući i tebi.« Ili bi me opet optuživao: »Ti meni nikad ne vjeruješ! Uvijek me nešto ispituješ!« Ti uvijek... ti nikad - jezik muškoga ropstva. *** I tako bih koračala svojim atelijerom-silosom, pokušavajući raditi, razorena duševnoga mira: osluškivala bih čekajući da se javi telefon; osluškivala bih čekajući njegov/moj automobil; pitala bih se hoće li ili neće doći kući na večeru; pitala se da li da ga to pitam ili da se (jer bi od ispitivanja postajao još bjesniji) na to naprosto ne obazirem, i onda bih popila još čašu vina. Počela sam raditi u pripitom stanju. Što još nikad nisam činila. Jer usprkos svem mom odavanju travi, meskalinu, hašišu, kokainu i vinu, nikad ništa od toga nisam miješala s poslom. Posao je bio svetinja. Ali se sada moj silos, taj očiti falusni simbol, koji je prije bio moja sloboda, pretvorio u moju tamnicu. Hodala sam i hodala, vezana uz taj nijemi telefon kao da je on kućno božanstvo, bojeći se da odem jer bi me mogao nazvati, bojeći se sjesti u automobil i odvesti u New York, jer bih ga u svom potkrovlju mogla zateći s drugom ženom, bojeći se nazvati prijateljicu, jer bi se on mogao odjednom pojaviti i poželjeti me samo za sebe, bojeći se pomaknuti, slikati, podići slušalicu i pozvati upomoć. Osjećala sam se kao ona cura u Priči o O, zakovana usnama za svog ljubavnika, da ni na trenutak ne može zaboraviti na svoje ropstvo koje voli iako ga mrzi, jer je zveckanje njezinih lanaca iz nje stvorilo ženu. Je li on svjesno smišljao to moje srozavanje, moje uništenje? Ili je on to radio po instinktu, naučio to ocu na koljenu, tu uzvišenu umjetnost spaljivanja jake žene u pepeo? 25

A onda bi ušao, uvijek kad bih već od svega digla ruke i prestala ga očekivati. I onda bi me uzeo u naručje, nikad ne rekavši grubu riječ. »Moja Ljubavi, vještice moja, moja bakantice, moja Ljubavi«, promrmljao bi, i mekoća bi njegovih riječi zasjekla u mene dublje od bodeža. A onda bi me okrenuo i dao mi moje straga, svojim tvrdim, parožastim, demonskim kurcem. A jabih samo cmizdrila od čistog olakšanja što se vratio, što je na sigurnom, što je duboko u meni, i onda bismo projebali noć, bez ikakvih pitanja, sve do sljedeće zgode.

26

2 Dešifriranje vatre

Dart je bio sladak. Da je bio kiseo ili opak, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Jer bih smjesta pobjegla. Ali on je spočetka rijetko kad i izgovorio išta što nije bilo ljupko, milo i slatko. Govorio je, zapravo, kao Hallmarkova čestika. Samo što su mu riječi u laž utjerivala vlastita djela. Bio je poput nekih glumaca ili političara - pun uvjeravanja i lijepih riječi, no ipak stalno radeći nešto što u tebi stalno izaziva strašno nepovjerenje. »Bit ću uvijek tu s tobom«, govorio je on. Pa ipak je stajala činjenica da ga počesto nisam mogla dobiti ni na telefon. Pokušavala sam smisliti kako da ga zadržim uza se. Na putovanjima je to bilo srazmjerno lako; tu bi uvijek bio uza me (zbog toga i ta naša kompulzivna putovanja). Ali je kod kuće bilo teže. Ako mu nije bio dovoljan atelijer koji sam mu dala - taj prekrasni stari štagalj, sa svjetlarnicima na krovu i sjenicima pretvorenim u balkone za spavanje, s vlastitom malom spavaćom sobom i kuhinjicom - onda ću morati mućnuti glavom da smislim nešto drugo: zajedničke projekte na kojima ćemo surađivati (no što mi nikad ne bi 27

uspjelo, jer bi on bio bogzna gdje - sad sa šokom otkrivam da ga nikad nisam vidjela da nešto slika ili modelira), njegove fotografije i portrete koje ću raditi, ručkove i večere s važnim ljudima koji bi mu mogli pomoći u karijeri. No sve bi to koristilo samo nakratko. On se čvrsto uhvatio toga da bismo trebali raditi zajedno (što je vrlo teško za umjetnike koji imaju vlastite vizije), i ja sam bila spremna na sve, samo da ga zadržim kraj sebe, tako da sam se upustila i u tu glupost. Baš gledam jednu od slika što sam je napravila prema njegovoj zamisli (on je na salveti nažvrljao grubu skicu, a ja sam je, naravno, naslikala), i ne mogu zanijekati da je to čist pobačaj. Uopće nije u mom stilu. Ja sam to naslikala (kao omađijana) prilično sočan prikaz našeg prvog susreta kod Tetonsa: kauboja i kaugerlu kako jašu, u smiraju, kroz cvjetna polja, sliku primjereniju kojoj od onih pseudohipičkih čestitki no izložbi novih radova Leile Sand. No za to i nije bilo opasnosti, jer kad sam pogledala tko je potpisao sliku, nisam na njoj vidjela ni traga od vlastitog imena, već samo »Darton Venable Donegal IV«, ispisano krupnim cinobernim slovima. U ime našeg zajedničkog života otišla sam čak dotle da kupim zgradu u Greene Streetu i osnujem galeriju za nove umjetnike kako bi tu mogao izlagati (jer je bio pasje sreće, rekao je, u traganju za vlastitom galerijom). Radio je upravo đavolski na obnavljanju zgrade, pri postavljanju prve skupne izložbe i lansiranju galerije - nazvane, u čast naše veze, Grand Teton Gallery - ali čim je ona počela pokazivati znake stvarnog uspjeha, on je za nju izgubio zanimanje, baš kao što je na kraju izgubio zanimanje i za sve drugo što mu je obećavalo uspjeh koji je navodno toliko želio. Eto, baš nikako nije uspijevao skupiti dovoljno materijala za svoju projektiranu samostalnu izložbu, iako je to stalno obećavao. (Tvrdio je da ga u tome koči moj uspjeh.) Nije htio ni voditi galeriju, kao što je govorio. Naposljetku sam za taj posao našla zgodan mladi curetak - koji je on na koncu zaveo - ali on na svojoj izložbi nikad nije ni počeo raditi. 28

Pa ipak je ponekad prema meni znao biti tako nježan i tako ljubak. Sjećam se kako je, kad mi je zatrebao nekakav plastelin, pretražio čitav grad. Sjećam se kako je jednom zgodom čekao čitav dan na JFK-u zato što mi je iz Italije dolazila pošiljka potrepština, a znao je koliko me brine hoće li to stići u redu. Sjećam se kako me je tetošio kad sam bila bolesna, kako mi je kuhao čaj, donosio krepke juhe, prepirao se s liječnicima o tome jesam li možda alergična na ovaj ili onaj antibiotik. Sada, dok se ljutim, o tome ne želim ni misliti - no sve se to dogodilo, i ja ne mogu učiniti da se nije. Kad bih samo mogla putovati kroz vrijeme i vratiti se na početak naše veze i obnoviti njegovu slast, za to bih dala vragu hipoteku na vlastitu dušu. A kraj lako otruje početak, kad je čovjek zgrožen svim tim izdajama. Ali na početku, kad se čovjek nada da je našao svoju Jedinu Pravu Ljubav, svijet je pun slasti, i hodaš krilatim korakom, i srce ti je balon punjen helijem na kojem se nikad neće stvoriti rupica. »Ja sam samo tvoje zrcalo«, govorio mi je Dart na ludom, strastvenom početku naše veze, dok smo diljem svijeta projebavali naše noći - ali mi se danas čini da nikad nisam shvatila koliko je to bilo istina. Dart je bio Mjesec kojem je Sunce davalo sjaj. I znao se smiješiti na poseban način - glava zabačena u stranu, s bljeskom u modrim očima, s ustima izvijenim u antikni Mjesečev srp - smiješiti se tako da bi rastopio svačije srce. Na jednom od naših sasvim prvih putovanja, dok smo sjedili jedno uz drugo u sumaglici šampanjca u prvom razredu putničkog aviona, sjećam se kako sam opazila nešto u načinu kako mi se Dart smiješi: smiješak se doimao nekako uvježbano. Kao da mu je netko rekao koliki se šarm krije u tom smiješku, i kao da ga je on potom vježbao pred zrcalom. To sam pomislila na početku naših dana i zato sam to potom, naravno, smjesta zaboravila. Kad sam mu jednom došla u srce, otjerana od razuma neumornošću njegova kurca, na nj više i nisam mogla gledati kritičnim okom - i tako je njegov smiješak postao 29

moj smiješak, njegovi ciljevi moji ciljevi, njegove patnje moje patnje. Kad bih imala ljubavnički vremenski stroj i kad bih se mogla po volji vratiti u prošlost i oživjeti jedno od svojih putovanja, koje bih izabrala? Hong Kong Harbour u smiraju i naše ludo jebavanje u kraljevski širokom krevetu u Mandarinu? Hemingwayevu sobu u Grittiju u Veneciji, dok strasno ljubujemo a iz radija se izlijeva Vivaldi? Onu ruševnu kolibu (napravljenu od američkog bora) na ranču Lijeni C u Wyomingu, gdje smo projebavali naše noći, čudeći se kao pastusi što smo napokon našli svog spolnog partnera? (Dart je bio prvi muškarac što sam ga ikad upoznala lud za seksom koliko i ja, i podjednako nečedan glede okusa i mirisa, isto tako razigran kao štene, isto tako mračan i uzritan i divlji.) Ne - ne bih izabrala nijedan od velikih hotela po kojima smo rasipali naše ručnike i plahte i sluz i sjeme i slinu. Niti bih se vratila na onaj prvi put u onom wyominškom raju, gdje smo se učili letjeti i jahati i uživali u domaćim medenjacima, pastrvi s roštilja i kajgani. Zvuči čudno, ali bih najradije izabrala izlet u Jugoslaviju, na koji smo se jednom otputili da potrošimo sve one blokirane dinare što su se tu skupili od prodaje mojih slika. Vidim ga kako leži na plaži na dalmatinskoj obali (pretpostavljam negdje između Dubrovnika i Splita). Iznad nas je korniša ceste usječene u vapnenac. Ona se mjestimice runi i ruši u komadima, poput odiseje našega života. Ispod nas obalu liže Jadransko more. Plaža je kamenita, pa smo rasprostrli ručnike i deke, na kojima su sad rasute ronilačke maske i oprema kao i ostaci našeg seljačkog piknika, ručka od grožđa, šljiva, sira, kruha i domaćeg crnog vina u kvrgavoj boci od zelenog stakla nevinoj od svake etikete. Plaža je pusta i oboje smo goli (ne obnaženi - jer obnaženost je uljudnija rodica golotinje) na rascvjetalu suncu. U tandemu jedno drugom mažemo tijelo: najprije on meni obrađuje leđa s beskonačnom nježnošću; potom ja to činim njemu. Potom mi obrađuje usne, bradavice, bedra, koljena - a onda mi je uronio svoju 30

slađanu, kovrčavu dječačku glavu među koljena i sad se uspinje, polako mi ližući jednu stranu klitorisa, pa se spušta niz drugu, pa paluca jezikom u tu šupljinu na koju bi se tako rado ponovno uspeo, i dovodi me da gromovito svršavam i svršavam i svršavam i svršavam, prije nego što će se udostojiti podići me na koljena i pojebati me brutalno, skoro bolno, zguzečke, pri čemu vrelina njegova kurca kao da samo ponavlja vrelinu sunca što nas peče. A kad smo gotovi, ostajemo ležati jedno drugom u zagrljaju na toj kamenoj plaži, i moja je glava pod njegovim pazuhom, gdje njušim vonj koji povezuje moj menstrualni ciklus i Mjesec, taj slatki znoj što se drži u drhtavim kapima za mednožute vitice u krivini njegova pazuha. Točno se sjećam svake vitice na suncu, sklonost njegovih dlaka pod pazuhom da se zapliću u čvoriće - koje ću mu kasnije nježno odsjeći škaricama za nokte - blagih spirala pepeljastoplavih dlaka oko bradavica, krivine njegova toplog trbuha (ne tako ravnog kao što je on to želio, kvragu - ali taj je kvragu njegov a ne moj), i opsadnog ovna njegova kurca, tako varljivo pitomogdok se odmara, s ružinim pupoljčićem zakrivljenim ulijevo, dok isplakuje jednu suzu blistave rose. Sjećam se oblika njegovih stegana, plave žile što je pulsirala na mjestu gdje se noga spajala s preponama, zlaćanih dlačica na njegovim listovima, dužine tetiva. A onda se sjećam i pomalo čudnog mirisa, kao napol pojedenog moljcima, njegovih usta - ne baš neugodnog, ali s blagom aluzijom na iskvarenost - »moljcima najeden vonj starog novca«, kako ga je on zvao (jer je znao biti duhovit i na vlastiti račun). Zapazila sam taj vonj odmah na početku i onda ga prestala opažati - da bih ga sad, na kraju, ponovno počela. Provezli smo se kroz Jugoslaviju u sićušnom i jeftinom jugoslavenskom automobilu zvanom zastava - bio je to jedini automobil što smo ga mogli unajmiti. Motor mu je zacijelo bio napravljen od plastike, pa je negdje u makedonskim brdima ispustio dušu. Automobil je zakašljucao i stao na brdskoj cesti u području paklenskih 31

tvornica i rudnika, gdje se činilo da seljaci, s licem od štavljene kože, i u znojem natopljenim šarenim rupcima, kopaju olovo. Jasno da to nije bilo olovo, ali je ono visjelo na nebu poput sivkaste magle, budeći misao na gnome u zemlji Oz i Ev, na podzemne tvornice i područja infernalne tame. U toj paklenskoj zemlji nitko živ nije govorio engleski, a nije bilo ni autoservisa. »Imamo li, lutko, vješalicu od žice?« upitao je Dart nakon što je pogledao pod haubu, pa mi prišao paradnim korakom, kao da se nada Legiji časti. Znala sam da je bolje ne pitati ga što će mu to. Zapravo to nisam baš ni željela znati. Iz svoje skupe torbe od goblena i opšivene kožom, izvadila sam vješalicu kao da sam bolničarka pri kojem od onih abortusa na kuhinjskom stolu iz moje mladosti. Bila sam puna divljenja prema njegovom waspovskom talentuza popravljanje... ja koja sam odrasla u siromaštvu u Washington Heightsu, no sa Židovima koji bi, kad bi se nešto pokvarilo, »pozvali čovjeka« - neizbježno Poljaka, Irca ili Latina, ili kojeg drugog pripadnika tog najnižeg staleža koji postoji samo zato da bi Zidove spasio od manualnog rada. U toj Dartovoj sposobnosti da popravlja stvari, poput žice za davanje gasa, bilo je nešto što me palilo. To kao da je imalo nekakvu seksualnu dimenziju. A zastavu je doista i popravio. Kad smo zapućkali prema jugoslavenskom smiraju, pomislila sam kako sam napokon pronašla svog popravljača: svog pobratima, supstancu o kojoj ću postati ovisnik, svoga gurača, svoju ljubav. Ljubav je najslađa ovisnost. Tko ne bi prodao i dušu za san o dvoje koje su postali jedno, za divotu tucanja na suncu na jadranskoj plaži s mladim bogom pozlaćenih pazuha? Mislila sam da smo pajdaši, ortaci, ljubavnici, prijatelji. Ja, koja sam se uvijek - čak i u braku - držala opsesivno odvojeno, sad sam se opuštala u slatkoći sparivanja, slatkoći ortaštva, dvoje ljudi ujedinjenih protiv svijeta neprijateljskih stranaca. 32

Mora se priznati: slavne žene privlače hohštaplere i kuferaše. Oni bolji muškarci, oni normalni, mnogo su bojažljiviji pa se nećkaju da priđu. I tako se čovjek okrene oko sebe i vidi da je svijet pun Clausa von Bulowsa, Chrisa i Morrisa Townsendsa, ukratko, vidi svijet lovaca na nasljednice, žigolova i grebatora. A fini muškarci, zato što su fini, oklijevaju - a u Ljubavi, kao i u ratu, onaj koji oklijeva, propada. *** Pravi ključ Darta krio se u njegovu ocu, iako sam se punih pet godina opirala da to uvidim. Darton Venable Donegal III bio je protuha stare škole u lovu na obiteljski imetak. Henry James bi ga opisao po zasluzi - a i Dickens. Imao je dva metra,sijedu kosu, rumeno lice, i nikakva dodira s ljudskim osjećajima. Govorio je kao čovjek, izgledao kao čovjek, jeo kao čovjek - ali što ste ga bolje poznavali (što je donekle contradictio in adjecto, jer je on u biti bio nespoznatljiv), sve ste više shvaćali da on samo personificira ljudsko biće, onako kako to čine pojedini zločesti oblici života u masovnoj znanstvenoj fantastici. Moj prvi susret uživo s Dartovim ocem odigrao se na Dan zahvalnosti prve godine Dartovog i mog zajedničkog života. Bili smo pozvani - ne, naređeno nam je da dođemo u palaču starijih Donegalsa u Philadelphiji, da bismo ondje sudjelovati u toj echt američkoj proslavi. Moram priznati da mi je moje židovsko djetinjstvo u Dyckman Streetu ugradilo doživotno divljenje prema starim WASP-ovskim običajima. Jebući se s Dartom, ja se nisam jebala samo s muškarcem; jebala sam se s američkom poviješću, mitom o Mayfloweru, kolonijalnom prošlošću. Dok su moji preci u Ukrajini trgali svoj crni seljački kruh, Dartovi su birali između čitave zbirke srebrnih vilica i pili čaj u Američkim kolonijalnim damama. Ta je usporedba sa stolom bila sasvim primjerena, jer iako je Dartova obitelj bila silazno mobilna (kao što to može biti svaki WASP iz Društvenog imenika), ipak su još imali toliko i srebra i koštanog porculana da bi mogli poslužiti predsjednike i kraljeve - kad bi, što je krajnje nevjerojatno, predsjednici i kraljevi pristali doći. 33

Ali danas im u goste nisu dolazili nikakvi predsjednici i nikakvi kraljevi; došao im je samo njihov dvadesetpetogodišnji sin i njegova trideset devetogodišnja inamorata. Darta je dražila očeva ljubomora na mene (jer je Dartov otac moje radove i poznavao i cijenio). Kad je čovjeku dvadeset pet godina i kad kući dovede ljubavnicu godinama bližu roditeljskoj no svojoj generaciji, to je onda svojevrstan trijumf, vitlanje edipovskim dokazima superiornosti, što mi nije sasvim promaklo. Vidjela sam Dartov ushit kad me je doveo kući na večeru, a vidjela sam i da njegov otac gubi boj, zato što mu je stalno nešto ispadalo iz ruke - hladno srebro, toplo predjelo, pa napokon vinska čaša od baccaratskog kristala, čije je blistave krhotine potom morao i pomesti s rafiniranom uglađenošću. Kuća Dartovih roditelja bila je pretrpana i razdrpana mačkama. Na um su mi došla braća Collyer. Poderane stolice Naugahyde stajale su kraj ovalnih portreta obiteljskih predaka. Antikni Chippendale stajao je rame uz rame s preklopnim stolicama s buvljaka. Platno je na tapeciranom namještaju visjelo u krpama, zahvaljujući djelovanju četiri obiteljska mačka - Catullusa, Petroniusa, Brutusa i Juliusa Caesara (koje su zvali Cat, Pet, Brute, odnosno Julie). Kad smo ušli u dnevnu sobu, Dartov je otac baš klečao pred ognjištem i pipao po vatri (čemu su muški u toj obitelji bili vrlo vješti). Skočio je na noge, i smjesta se vidjelo da je stariji Darton viši i od svog povisokog sina. »Dobro, mladiću«, rekao je i žustro se rukovao sa sinom. »Upoznaj nas.« »Leila Sand«, rekao je Dart, ponosan što jebe javno ime. »Vidi, vidi, vidi«, rekao je stariji Darton. »Kakva čast.« Ja sam sjela kraj vatre u crveni Naugahyde stolac (čiji futer kao da se zaželio svjetlosti dana), a onda su dva Dartona - otac i sin - pošli u kuhinju donijeti piće i 34

predjelo. Ja sam sjedila i privikavala se na ambijent, koji mi je, s obzirom na moje porijeklo, bio egzotičan koliko i dvorci-blizanci sultana od Bruneja. Formalnosti između Dartona III. i Dartona IV., mačjim noktima izgreban namještaj, antikni Chippendale, smrad naftalina i mačje pisače, kojom je sve bilo natopljeno... sve mi je to govorilo o waspizmu - i njegova je esencija na mene djelovala podjednako afrodizijački kao što je vjerojatno na Darta djelovalo moje židovstvo. Dnevna je soba njihove gradske kuće gledala na mali vrt s vodoskokom, na čijem je vrhu stajao Erosov kipić i drhtao od studeni. Svjetlo je bilo zimsko, ali je u sobi bilo toplo. Nedostajao mi je Dart. Naša je tjelesna veza bila tako jaka da bih se, kad bi se on i na trenutak udaljio iz sobe, osjećala kao odrezana. Kad bismo bili zajedno, stalno bismo se držali za ruke, doticali se bokovima, milovali se. Kad bismo se doticali, bilo bi nam kao da smo se vratili na neko praiskonsko mjesto gdje su važni samo dodiri. Bio je to najsnažniji osjećaj što sam ga ikad iskusila, i on je rušio svaku sposobnost zapažanja, svako rasuđivanje, svaki osjećaj za vrijeme. Pojavila se Dartova mati. Iako mi je Dart rekao da je gojazna, ja ipak nisam bila spremna na to što sam ugledala. Bila je to žena širokih ramena, teška možda sto pedeset kila, a njezino maleno, blijedo lice djevojčice gubilo se u podbradcima. Svoju je finu srebrnasto-plavu kosu nosila onako kako ju je vjerojatno nosila i u sedmoj godini života - zakačenu s obje strane lice kopčama kornjačevine - a sve je na njoj stvaralo nedvojbeni dojam djeteta koje je posegnulo u teglicu s bombonima. Nosila je bezličnu haljinu od crnoga krepa, s nizom crnih ahata na ovratniku izrezanom u obliku slova U, a na nogama je imala dječje cipelice od bijele jelenje kože. Kad je sjela na kauč - a učinila je to žurno - pokazalo se da je predebela i da prebaci nogu preko noge i da ih skupi zajedno, pa je tako ostala sjediti širom raskrečena, tako da sam joj vidjela staromodne duge gaće i dio mesnatih stegana. 35

»Mislim, zdravo!« rekla je milozvučnim, salom pridavljenim glasom. U šezdesetoj je godini života izgledala djetinjastije odmojih šestogodišnjih kćeri - kao da se u njoj nešto prepriječilo, pa joj je tijelo ostarjelo dok joj je um bezbrižno, upravo tvrdoglavo, ostao u djetinjstvu. »Baš neću odrasti«, kao da su govorile njezine plave oči. Smjesta sam uočila sličnost između nje i sina, odlučnost da u sebe trpa sve dobro - ako treba i do mučnine - čisto zato da dokaže da može sve što hoće. »Dobro, gdje je moje piće?« upitala je gospođa Donegal kenjkavo. »I gdje je moje predjelo?« Pogledala me. Osjetila sam da bih se morala ispričati. »O, Ven, Ven!« zazvala je, mednim se glasom uspinjući ljestvicom. »O, Ven!« - što je bio nadimak Dartova oca. (Gospođu Donegal su zvali Muffie - od Marthe - a Dart je za svoju obitelj bio Trick, prema nekakvoj etimologiji dječjeg govora, koju baš nisam sasvim razumjela. Židovske obitelji nemaju tih problema s nomenklaturom. U tom sam trenutku sve to nalazila bizarno zanimljivim. »Ven«, »Muffie«, »Trick«: to nisu imena s kojima se često sreće na Washington Heightsu.) Gospodin Donegal je stigao s predjelom, aranžiranim u aluminijske posudice očito ostale od gotove večere, a ove su pak bile položene na vrlo veličajan engleski srebrni pladanj u rokoko stilu. Bile su tu razne poslastice najrazličitije deskripcije, no bili su tu i kavijar, pašteta od guščjih jetrica i dimljeni losos. Time bi se lako moglo nahraniti tucet ljudi. Nad predjelom je predsjedala gospođa Donegal. Očito je bilo da nema posluživanja po želji. »Jeste za malo kavijara, milo?« upitala je gospođa Donegal. I onda mi ga je, i ne sačekavši odgovor, pripravila malo, poprativši to sljedećim komentarom: »Kavijar jedem od treće godine života, kad mi ga je mama prvi put dala. Dječjom sam žličicom dokrajčila čitavu teglicu jesetre. Možete se zamisliti koliko se dadilja ljutila. Ali joj je mama rekla: 'Nemojte je kazniti, dadiljo Frith’-ona je bila moja prva dadilja. ’Nikad nije prerano zavoljeti jesetru.’« 36

Nasmijala sam se, iako pomalo ukočeno. Očito je bilo da je to priča iz konzerve - da su je ispričali već mnogo puta u sličnim okolnostima i zbog istog razloga. Bila je to svojevrsna šifra, i ja sam je brzo razriješila. »Rodila sam se kao bogato, ekscentrično i razmaženo dijete«, govorila je ona, »i nadam se da to nalazite šarmantnim, jer je to sve čime se mogu podičiti. Još sam kao dijete jela kavijar, i još ga jedem, pa sam još dijete.« »Ha ha«, nasmijala sam se. »Ha ha.« Gospođa Donegal kao da i nije opazila koliko je moj smijeh šupalj. Sretna što je dobila novu publiku za stare priče, nastavila je sve dalje i dalje o maminoj sklonosti kavijaru, i svojim debitantskim danima u Stork Clubu, svom bračnom putovanju u Europu s Venom (njihov se Delahaye pokvario u Alpama), i kako je Trick kao mali bio sladak. Svo je vrijeme palila jedan Pall Mall na drugom, trusila martinije, i ubacivala u usta poslasticu za poslasticom. Dart mi je ispričao da njegova mati svakodnevno spava do pet sati, da praktički nikad ne izlazi iz kuće, jer se užasava onog što bi mogla otkriti u vanjskom svijetu, iz kojeg se povukla ubrzo nakon što se rodila. Očekivala sam da će biti čudna, no njezina je neobičnost nadišla čak i moja očekivanja. Ne bi se moglo reći da nije bila ugodna; bila je. Ali se činilo kao da razgovara u pripremljenim slikama, sve redom uigranim. »Čestitke!« rekao je gospodin Donegal. »Zaboravili smo na čestitke!« Poslije čega se povukao u skoro neprolazni solarij (krcat novinama, kutijama, nikad raspakiranim kuhinjskim aparatima i odjećom) da bi odonuda izvukao čitav niz prirodnih kuverata i dvije uvoštene kutije iz cvjećarnice. »O, Ven! Kako lijepo od tebe!« rekla je gospođa Donegal. »Jedna za tebe! I jedna za vas!« rekao je gospodin Donegal i objema damama pružio cvjećarsku kutiju. Ja sam svoju otvorila sa zebnjom, i to ne samo zato 37

što mrzim ukrasne kitice cvijeća, nego i zato što sam na sebi imala haljinu od vrlo tankog šamoa, koju bi igla uništila. U kutiji je bila kitica od ponešto povelih Tropicana ruža, povezanih narančastim i zlatnim vrpcama. »O, hvala vam«, slagala sam. Gospođa Donegal je dobila istu takvu kiticu, i to ju je, izgleda, jako razveselilo. Smjesta je to stavila na sebe, i rep kitice savila prema svojim uzbibanim grudima. »O, prekrasno!« rekla je. »A sad da vidimo karte.« Ja sam se počela igrati svojom kiticom, sve u nadi da nitko neće ni opaziti da je nisam stavila na sebe. Ali nisam bila te sreće. Gospodin Donegal mi je prišao i prikačio mi je na prsa, i tako mi upropastio haljinu, što je sve obavio s brzim i nepogrešivim osjećajem. »’Sretan Dan zahvalnosti mojoj ljubljenoj ženi’«, pročitala je glasno gospođa Donegal. »'Najdraža ženo, ljubljeno biće, / moje ti srce u ovaj dan kliče. / Zbog tebe mi svaki praznik je vesel i mio. / Bez tebe bi život izgubio boje, / stog pozdravljam te, najdraže moje. Sretan Dan zahvalnosti od tvog obožavatelja Vena.’« Na dani znak, gospodin Donegal se naklonio i poljubio svoju imobiliziranu ženu. »O, Ven«, rekla je ona. »Baš prekrasno.« »Ni upola kao ti, Ljubavi moja«, rekao je Ven, kao da naizust recitira pjesmicu. »Kakva smo mi skladna obitelj!« rekla je gospođa Donegal. Po izrazima lica dvojice muškaraca dalo se zaključiti da su tu komediju odigrali već bezbroj puta. Gospođa Donegal je nastavila čitati ostale čestitke svog muža,i sve su one bile podjednako saharinske i na svoj mlin. No nju kao da su istinski veselili ti iskazani sentimenti. Kako još nikad nisam srela ljude koji bi čestitke shvaćali ozbiljno, ostala sam zapanjena. Odrasla sam u svijetu gdje su takvi osjećaji bili povod za bučan smijeh. Za stolom moje obitelji - pa kakav bio da bio - zakon je bio zločesto ismijavanje i satirični kvetch. Uvijek sam se pitala 38

tko kupuje takve čestitke - i sad sam doznala. U jednom trenutku prije početka večere, Dart je nestao u gornjim odajama kuće i onda ga neko vrijeme nije bilo. Ja sam bila ostavljena da s mukom pokušavam nastaviti razgovor s Muffie i Venom. Kod njih je, međutim, najčudnije bilo što su se svi njihovi razgovori ticali tema od prije 1947. Ona je voljela razgovaratioškoli gospođice Porter, o svojoj maturalnoj zabavi i medenom mjesecu - dvogodišnjem razbacivanju novaca po Europi - a on je volio pričati o danima na Princetonu, o klubu u kojem je jeo, i veselim psinama svojih suškolaraca, i kako je na harvardskom pravu skoro uredio Review. Bila je to kuća u kojoj je vrijeme stalo. Zatim bi se smjesta prešlo na gospođicu Havisham, a gospođu Micawber da i ne spominjemo. Nikakvo onda čudo da im je i vlastiti sin nestao u kupaonici da se iz nje, po svemu sudeći, nikad i ne vrati. Srce mi se raznježilo prema Dartu, koji je morao stvoriti život iz takvog roditeljskog materijala koji nije obećavao baš ništa. On je zapravo bio siroče, jer u kući nije bilo nikoga da ga odgaja. Oba su njegova roditelja ostala zarobljena u prošlosti. »Mi smo u obitelji imali mnogo umjetnika«, rekao je gospodin Donegal. »Baš me nimalo ne čudi što se vi i Trick tako dobro slažete. Osim Tricka, bio je tu i stric Wesley zar ne, Muffie? - koji je bio pejsažist, dobro poznat u Vermontu.« Pokazao je na izmučenu studijicu natkritoga mosta što je visjelanad ognjištem. »A bila je tu i tetka Millicent, koja je slikala aktove.« »Ali to nije sve«, rekla je Muffie i s negodovanjem zakolutala očima. »Radila je ona i druge teme.« »Gospođa Donegal očito misli na njezino lezbijsko razdoblje, u kojem je slikala dame u raznim, da tako kažemo, kompromitirajućim pozama«, informirao me je gospodin Donegal. »I dobro si rekao«, rekla je gospođa Donegal. »Gospođa Donegal vjeruje da je oralni seks samo 39

prolazna moda«, rekao je gospodin Donegal i nacerio mi se. »Što vi mislite o tome?« Ja sam pocrvenjela. (Gospođa me Donegal, tko zna zbog čega, podsjetila na rečenicu Enid Bagnold: »U moje su doba samo crnkinje doživljavale orgazam.«) »Mislim, ovaj, on je kroz čitavu povijest imao svojih poklonika. Stari su Grci zapravo...« »Ona je upravo savrrrrrršena kombinacija za Tricka«, rekla je gospođa Donegal. »Ona je, osim njega, jedini meni poznati čovjek koji će u jednom dahu pričati o starim Grcima i oralnom seksu.« A onda se ponovno pojavio Trick (ili Dart), odrvenio kao božična šunka. Što god da je radio u kupaonici, radio je to s nečim kupljenim ispod pulta. »Je li večera gotova, Ven?« upitala je gospođa Donegal. »Ne baš sasvim, dušo«, odgovorio je gospodin Donegal. »Djevojke još prtljaju.« Razgovor je zastajkivao. Kad dvojiš što bi rekla, ne reci ništa, preklinjala sam samu sebe. Iako sam u normalnim prilikama uvijek imala spremnu dosjetku, sad nisam mogla smisliti prokleto ništa da kažem. Vjerojatno je to bilo zbog prožimajućeg vonja waspizma, mačaka, razgovora, ili čiste votke što sam je trošila skavijarom, no na um su mi padale samo svakodnevne banalnosti poput: »Jedan bod na vrijeme, štedi devet zakašnjelih«, ili »na kamenu koji se kotrlja ne skuplja se mahovina«, ili »štedi na kapaljku, rasipa na pipu«. Što je bilo u tim Donegalovima da se osjećam kao da sam u Almanahu sirotog Richarda? (Unatoč tome što sam u jednom trenutku svoje hegire i sama bila udata za waspovskog nasljednika, a bilo je to negdje šezdesetih, kad su se svi jako trudili zamesti svaki trag američke baštine. Danas, u Reaganovim godinama, to se opet shvaća nekako ozbiljno. I što je prilično čudno, za tim sam se i sama povela.) Pojavila se dvorkinja i najavila večeru. Bila je to smrknuta brineta od možda osamnaest godina, odjevena u bijelu najlonsku minihaljinu sa zavijenim porubom. Na 40

nogama su joj bile bijele plastične kaubojske čizme, a u dugoj joj je, spetljanoj kosi bio dugi bijeli rajf. Stvarala je dojam kao da su je nabavili preko ureda za zapošljavanje lokalnog popravnog doma. »Večera je na stolu«, rekla je između dva žvaka kaugume koje su joj bila puna usta. Gospodin Donegal je ustao (sjedio je na uleknutom kauču do svoje žene), i pritom mu je iz džepa sakoa od zelenog baršuna ispao paketić kondoma. »Excita«, tako su se zvali, sudeći po šokantno ružičastim slovima. Ja sam ih vidjela. On je vidio da sam ih vidjela. Pa me pogledao u oči, izazivački, dok ih je stavljao u džep. Bio je to veliki trenutak, kako to vele u kazalištu. Koji bi se aforizam u Almanahu sirotog Richarda našao za ovakvu zgodu? I tako k večeri. Krenuli smo prema pretrpanoj formalnoj blagovaonici, gdje je bio stol, elaborirano postavljen s pravomšumom čaša od brušena kristala, s ošamućujućim mnoštvom raznovrsnih žlica i vilica i dvostrukim srebrnim svijećnjacima okićenim zelenim i crvenim božičnim kuglicama. »Idemo izmoliti zahvalnicu«, rekao je gospodin Donegal, i uhvatio za ruku mene i sina. Drugom sam rukom uhvatila Muffie, a ona je opet držala Dartovu. Pognuli smo glave. »Nebeski oče, daj nam da budemo istinski zahvalni za ono što ćemo od tebe primiti i da uvijek mislimo i na potrebe drugih. Zahvaljujemo Ti na svem blagoslovu kojim si nas obasuo u godini koja je prošla, i kojim ćeš nas obasuti u onoj koja će doći... Amen.« Pomislila sam na kondome. Gospodin Donegal je podigao pogled i zabio mi ga, upravo upalio u oči. Bio je siguran da neću reći ništa. U ovoj kući ljudi nisu ogoljivali duše. Zrak je bio prožet nekakvim nevidljivim plinom, koji je čovjeka priječio da izrazi ikakve uznemirujuće misli. Razgovor je nastavio poskakivati i zastajkivati, dotičući se ukrasnih kuglica, slastica, kruha i maslaca. Gospodin Donegal se vratio na temu umjetnosti, za koju se smatrao 41

znalcem. Upitao me je što mislim o Elisabeth Vigee-Lebrun, Mary Cassatt, Berthi Morisot, Rosi Bonheur. Priznala sam da ih jako cijenim. Upitao me je jesu li žene-umjetnici još diskriminirane. A ja sam mu odgovorila da diskriminacija još postoji, iako je poprimila nove oblike. Dart me gledao s divljenjem i obožavanjem. Kad sam mu osvojila oca, njegova je ljubav postala bezgranična. Osjećala sam se, kao toliko puta u životu, da sam se našla na pozornici, usred nekakve nadrealističke drame. Meni se život počesto čini strahovito čudnim, i onda mi najobičnije stvari - svečana večera na Dan zahvalnosti - znaju biti čudnije od svemirskog putovanja. Ja sam posjetitelj s drugog planeta, koji s čuđenjem i nevjericom promatra ljudske rituale. »Ljubim te«, nijemim mi micanjem usnama rekao Dart preko stola. »Ljubim te«, nijemo sam mu odgovorila. »I onda, mladiću, što mi radiš?« upitao je gospodin Donegal sina. »Osim što usrećuješ Leilu?« To je bilo izgovoreno više kao optužba. Gospodin Donegal je svog sina optuživao da je žigolo, rugao se lonac loncu. Dart se držao zbunjeno i defenzivno baš kako treba. »Pokušavam srediti Leiline poslove«, odgovorio je. »Razmišljamo o tome da na Greene Streetu izgradimo galeriju.« »Pa to je sjajna ideja«, rekao je gospodin Donegal. »Prekrasno, prekrasno. Kad umjetnik ima svoju vlastitu galeriju, onda je stvarno svoj gazda.« »Nisam mislila da ona bude za moje stvari«, rekla sam ja. »Ja već imam galeriju koja prodaje moje slike - to je McCrae Gallery. Nego za Trickove, i drugih mladih umjetnika - galeriju koja će im pomoći da krenu.« »Pa to je prekrasno«, odvratio je gospodin Donegal. »Leila, vi govorite kao prava poslovna žena - što je upravo sjajno, napose kad je riječ o umjetniku.« (Gospodin Donegal je često izgovarao tvrdnje kao da je o njima donosio konačni sud.) »A što biste rekli kad bih vam kazao da za 42

vas imam jednu jako zanimljivu poslovnu ponudu?« »O, ne«, rekla je gospođa Donegal. Ali je gospodin Donegal prpošno nastavio. »Kad biste mi do siječnja povjerili samo pedeset tisuća dolara, vjerujem da bih taj novac mogao utrostručiti.« Dart je zastenjao i ja sam pogledala njegovu majku. Gospođa Donegal je sad bila još bljeđa no obično. »Još jedna kokošji genijalna zamisao koja nas vodi izravno u ubožnicu«, rekla je ona. »Gluposti, dušo. Tako ja samo čuvam tvoj kapital. Ako se iskreno želiš obogatiti, onda se povremeno moraš upustiti i u rizik. Gospođa Donegal vjeruje da one punjene ptice u Morganovoj banci znaju kako se radi s novcem. A, mislim, oni jedva drže korak s inflacijom.« (Sviđalo mi se kako gospodin Donegal izgovara ono »ptice«; dodao bi tome još jedan suglasnik, pa bi se to pretvaralo u »pftice«. Iz glasa mu se upravo cijedio novac - bio je to glas kakav je Gatsby želio imati, ali ga nikad nije uspio kupiti.) »I što biste s tim novcem?« upitala sam. »Mislim, mogao bih ga utrostručiti za samo tri mjeseca, ako ga uložim u terminski posao s loživim uljem, što ću učiniti i s vlastitim novcem...« »Samo preko mene mrtve«, prošaptala je gospođa Donegal da se jedva čulo. »Dosad si ga već izgubio sasvim dovoljno.« »Zar na sam Dan zahvalnosti zaista moramo o novcu?« upitao je Dart molećivim glasom. »Ja, kao prvo, smatram da je to znak u najmanju ruku dvojbenog ukusa.« »Da su brinuli o dobrom ukusu, Židovi se nikad ne bi obogatili«, odgovorio je gospodin Donegal. I pogledao me. »Htio sam reći«, dodao je, »Hebreji.« »’Židovi’ nisu ružna riječ, gospodine Donegal«, odgovorila sam, i večera mi se najednom zalijepila za gušu kao zastala bljuvotina. Željela sam reći gospodinu Donegalu da njegovo trenutno povezivanje Židova s lošim ukusom i gramzljivošću nije samo znak antisemitizma nego 43

i kliše nedostojan njegova intelekta, ali naprosto nisam uspijevala iz sebe istisnuti riječi. U glavi mi se vrtjelo, i osjećala sam da ću se srušiti. Poželjela sam se stvoriti daleko odavde. Bila je to tako poznata dilema: kad bi ljudi ispaljivali antisemitske štosove, ako bih ih ukorila, osjećala bih se tako pompozno, a ako ne bih, dizao bi mi se želudac. I što je bilo rješenje? Pod stolom sam nožnim palcem prešla Dartu preko noge. Gospođa Donegal je dohvatila kristalno zvono i zazvonila gospođici Popravni Dom. Svečana je večera bila u punom zamahu. *** Iza okruglica, u sobu se dokotrljao pregolemi puran. Veče se širilo pred nama kao silna Sahara. Gospodin je Donegal sjekao purana kao da izvodi živu seksualnu predstavu. Batcima je baratao skoro pornografski, gibajući ih u zglobovima i hitro ih poslužujući oštrim nožem. Ne veseleći se onom što se zbiva u sadašnjosti, gospođa se Donegal vratila u četrdesete, posljednje desetljeće u kojem se osjećala udobno, i počela pričati o tome kako se za vrijeme rata slikala za vojnički plakat. »Da«, rekao je gospodin Donegal, »dok sam ja nosio glavu u torbi za domovinu na pacifičkom bojištu, gospođa Donegal je pozirala gola kojekakvim lascivnim umjetnicima.« Pomisao na gospođu Donegal, kako pozira gola, nije se uklapala ni u kakvu lascivnost. »On je samo htio da mu poziram gola«, odgovorila je gospođa Donegal. »Ali ja to nisam i stvarno učinila.« »Da, da, draga«, rekao je gospodin Donegal, glumeći ljubomornog ljubavnika - iako je to činio prilično neuvjerljivo. Gospođa Donegal je podigla nos, potrostručila podbradak, pa se neodoljivo nasmiješila. Gospodin Donegal joj je namignuo parodirajući flert iz filma četrdesetih godina, pa je maločašnja diskusija o loživom ulju bila smjesta zaboravljena. Ritualni jeples njihova braka bio već odavna koreografiran, i bilo je nevjerojatno da će se 44

izmijeniti koliko i rutina u već umornoj, ali vječnoj televizijskoj seriji. Oni su bili pajdaši pri stolu, i kad je trebalo razmjenjivati čestitke, i partneri u samoobmanjivanju. Svaki je dobar brak bar djelimice folie a deux, ludost u dvoje, no ovaj je zaslužio nagradu za životno djelo. Bilo je to kao da se gospođica Havisham sparila s gospodinom Micawberom. Nakon večere, gospodin me Donegal silom htio povesti na obilazak djedovine. Dok je Dart razgovarao s majkom, ja sam se vukla za gospodinom Donegalom kroz sobe i sobe prepune kutija, paučinom obraslih antikviteta, gomila starih novina, izvijenih polica prepunih prašnjavih knjiga, kao i kredenaca što su pucali od najraznovrsnijih stvari koje je bilo nemoguće identificirati. Svaki predmet pred kojim bi gospodin Donegal zastao, trebao je odražavati slavu njegove obitelji. Bila je tu kaciga njegova oca iz Prvog svjetskog rata, ondje pak nasmiješeni vjenčani portret njegove majke Irkinje, ukras s hladnjaka onog znamenitog Delahaya koji je u Alpama ispustio dušu, zračni snimak negdašnje obiteljske zidanice u Philadelphiji (odavno već likvidirane da bi se platile nasljedne takse). Naposljetku smo se uspeli na tavan, memljivu veletrgovinu na vrhu kuće, prepunu prašnjavih nizova odijela. Izgledalo je to kao pravi muzej odijevanja, posvećen svoj rastjelovljenoj odjeći Donegalovih predaka: plisirane haljine, odore iz Prvog svjetskog rata, vjenčanice, frakovi. Da se ta odjeća mogla čarobno napuniti svim iščezlim likovima svih iščezlih Venablea, Donegala i Dartona - kakav bi mrtvački ples nastao! Gospodin Donegal je podigao sivkastu haljinu, koja se presijavala od staklenih kuglica.

plisiranu

»To je od moje majke«, rekao je gospodin Donegal. »Hoćete je probati?« »O, ne, hvala«, odgovorila sam. »Molim vas«, rekao je gospodin Donegal. »Bilo bi mi takvo zadovoljstvo vidjeti nekoga da to nosi.« »Ne vjerujem da će mi pristajati.« 45

»Sigurno hoće«, rekao je gospodin Donegal. »Bila je sitna kao vi - a također i svijetla brineta. Venecijanska plavuša, ticijanske kose, tako je samu sebe zvala. Čast bi mi bila da vam to predam.« On je bio nasrtljiv, a ja sam se bojala da ne budem gruba, i tako sam uzela haljinu, nestala iza vješalice s odjećom, skinula haljinu od šamoa (s cvjetnim ukrasom i svim ostalim), pa oprezno podigla prašnjavu, svjetlucavu tkaninu iznad glave. Toliko sam pazila da ne poderem tu vrijednu baštinu da nisam ni vidjela (ni čula) kako je gospodin Donegal kliznuo uz mene. Prije no što sam i shvatila što se zbiva, jedna mu je ruka već bila na mojim grudima, a drugom mi je milovao prepone. Hitro je ubacio kažiprst pod opšav moga krem čipkastog kombinea i nadražljivo ga povukao preko klitorisa. Ispustila sam sitan krik, ali sam bila imobilizirana kako vlastitim podignutim rukama, tako i brigom za haljinu. »Molim vas!« rekla sam kroz lomno tkanje, no gospodin Donegal se pravio da me ne čuje. Sad se već stiskao uz mene, i osjećala sam mu nadignuće, podjednako čudno iskrivljeno kao i u njegova sina. Ispustila sam haljinu, hrpu prašnjavih stakalaca, i sunula iza druge vješalice, gdje sam stajala imobilizirana, čekajući da gospodin Donegal dođe po svoje. U pamet su mi došli prizori iz lova na lisice, i ja sam bila užasnuta lisica dok čeka da psi nanjuše njen strah. Prošlo je četrdeset sekundi, ali gospodin Donegal nije došao. Dah mi je bio istrzan i brz: smjesa straha i - smijem li to reći? - spolnog uzbuđenja. Čekala samdrhćući u čipkastom kombineu, sve dok napokon nisam shvatila da sam, sama u sobi. Dršćući, ponižena, uspjela sam se vratiti u svoju baršunastu haljinu, pa je obukla, sabrala se i sišla u prizemlje. U dnevnoj sam sobi zatekla hogarthovsku sliku: obitelj Donegal kako udobno čavrlja uz vatru kao da se baš ništa nije dogodilo. Gospodin Donegal je milovao majčinu haljinu, koju je držao u krilu kao kućnog mezimca. Najednom mi je sinulo 46

da je čitava ta obitelj sasvim luda - i to opasno - i da bih smjesta morala pobjeći. Ali sam se, vaj, oglušila na vlastiti instinkt. Kad sam se spustila među njih, gospodin Donegal je ustao i pružio mi svjetlucavu haljinu. »Mala uspomena na naše poznanstvo«, rekao je i potražio moj pogled. »Ne znam da li bih smjela...« »Gluposti«, rekao je gospodin Donegal. »Morate. Jer vam pristaje baš savršeno.« Uzela sam haljinu, osjećajući se kao riba na suhom. Na dugom putu povratka u Roxbury iz Philadelphije, Dart je bio neutješan i prepun kajanja. »Osjećam se bijedno što je od tebe tražio novac«, rekao je Dart. »Ništa ne brini«, odgovorila sam. »Vidim što misliš reći o njemu. Bila je to prava predstava.« »Ne znaš ti ni pola priče«, rekao je Dart. »Kao prvo, on se nikad nije borio na pacifičkom ratištu - to je čisti falsifikat. A kao drugo, znaš li da je bio u zatvoru?« »To me ne iznenađuje«, rekla sam. Ali nakon što sam čula Dartovu priču o zlodjelima njegova oca (pronevjerio je klijentov novac i ostao bez odvjetničke dozvole), nisam mu imala srcaispričati što se dogodilo na tavanu. Skoro sam se i sama upitala je li se to uistinu dogodilo - ili sam sve to samo zamislila, je li to bila halucinacija stvorena prašinom i svjetlucanjem stakalaca. »Želio bih ti biti dobar«, rekao je Dart/Trick, a niz obraze su mu potekle suze. »Ne bih želio biti kao moj otac.« I vjerujem da je to u svakom pogledu bila istina. Ali kad je riječ o muškarcima i njihovim očevima, namjere su zaista peta rupa na svirali.

47

3 Bluz jake žene

Ja nisam oduvijek bila kraljica SoHoa i okruga Litchfield. Odrasla sam u siromaštvu, u Washington Heightsu, s majkom kojoj je ušlo u naviku da se dade hapsiti na krajnje nezgodnim mjestima - u Bijeloj kući, u Ujedinjenim narodima, ruskom konzulatu, na demonstracijama za Rosenbergove - i ocem koji je na Eight Streetu pravio srebrni nakit, koji je bio bitnik i hipi prije no što su te izraze i izmislili, i alkoholičar prije no što je itko znao da piće nije samo dobra, nedužna zabava. Ja sam, ukratko, potekla iz »disfunkcionalne obitelji« da se poslužim trenutno pomodnim jezikom. (Ponekad se pitam postoje li uopće drukčije obitelji. Sasvim je izvjesno da ne poznajem nikoga tko je potekao iz funkcionalne obitelji, bez obzira tko bio kriv za tu anomaliju.) 48

Moj otac je u Villageu i u Provincetownu bio dio inventara još od tridesetih: Dolph Zandberg, rođen 1900., umro 1982. - iste godine kad sam upoznala Darta. Dolph je tridesetih bio marksist, četrdesetih mirotvorac, pedesetih teški ovisnik o travi, alkoholu, meskalinu, a psihodeličkih šezdesetih živa legenda Villagea. Znao je baš svakoga - od Edmunda Wilsona do Kena Keseyja, od Henryja Millera do Jacksona Pollocka. Na margini svakog marginalnog pokreta dvadesetog stoljeća, on je (poput Mel Brookova čovjeka starog dvije tisuće godina) mogao reći za svaku heroinu kontrakulture, od Louise Nevelson do Margaret Mead: »Dušo - hodao sam s njom.« On i moja majka Theda (koja je ime dobila po Thedi Bara, dakako), stupili su u jedan od prvih »otvorenih brakova«. I njihov nije uspio ništa bolje od svih ostalih poslije njega. Držao se na okupu zahvaljujući dvojbenom ljepilu alkohola, marksističke teorije i mene samotne jedinice, rođene u očevoj četrdeset četvrtoj i majčinoj dvadeset devetoj godini, kad je, za svoju generaciju, bila već skoro stara cura. O, znam da su me Dolph i Theda obožavali, baš koliko i ja obožavam svoje dvije blizanke, Edwinu i Michaelu, ali to nije značilo da su zbog toga automatski znali i kako da me svojom ljubavlju dovedu do zdravlja. Ustvari sam sigurna da oni nisu ni znali što je to zdravlje. Onako narcisoidni, zaokupljeni dramom svog olujnog braka, naizmjence su me ignorirali i odnosili se prema meni kao najvećem čudu od djeteta zapadnoga svijeta. Od svoje četvrte godine ja sam samo risala, risala, risala; jedva da se i sjećam trenutka kada to nisam činila. I uvijek sam znala »pogoditi izgled« - kako je to govorio moj otac. I od početka sam pokupila sve njegove trikove: praviti od papira origami kipiće, savijati srebrnu žicu kao da je od karamela, praviti kolaže od tkanine i papira, starih novina, plastike i svile. U trenutku kad sam polagala prijemni za Glazbu i umjetnost u dvanaestoj godini života, bila sam bolji umjetnik od većine učitelja i oni su to znali. Pošla sam na Glazbu i umjetnost u mitsko staro doba, i sjedila sam u 49

klupi s budućim legendama: Charlieom Gwathmeyem, Isadorom Wing i Tonyjem Robertsom. Tu baš nisam bila jako sretna - no tko je sretan u petnaestoj? Isadora: Daj pazi što radiš, mala, pa ne misliš valjda učiniti nečuveno pa u knjigu staviti i mene kao stvarni lik! Leila: Čuj, tko je tu lončar, a tko glina? Isadora: Kad si u dvojbi, citiraj Omara Hajjama! Ali je činjenica da ti znaš, i to prokleto dobro, da si Našoj Junakinji prikrpila izokrenutu verziju vlastitog školovanja. Ti si bila dobra djevojčica, zato ona mora biti zločesta. Svaki će čitatelj ta književna preokretanja vidjeti iz aviona. Morala bi zaista smisliti nešto bolje od toga. Leila: Daj čekaj malo; bit će bolje.

G&U je stajala gore, na vrhu beskućnicima posutog brežuljka na uglu 135th Streeta i Convent Avenue, a u nju sam dolazila ekshibicionistima posutom podzemnom željeznicom iz Dyckman Streeta. Škola je bila obavijena gemütlich sumaglicom marihuane i crnačkog džeza. U G&U sam naučila četiri stvari: da Bessie Smith zna sve što se može znati o ženstvu; da crni imaju tajni ključ američkog srca tame; ta je zemlja Jebanija skupa, ali vrijedna te cijene; te da je umjetnik u buržoaskoj Americi uvijek otpadnik i buntovnik - pa govorili što im drago. U G&U sam se odijevala sva u crno (od čarapa na nogama do vunene čarapaste kape na glavi), pušila Gauloises i imala visokog dečka iz Harlema koji se zvao Snack - bio je to saksofonist, i on me naučio svemu o džezu i travi i seksu. Promijenila sam ime iz Louise Zandberg u Leila Sand (na užas mog oca i radost moje majke - jer je George Sand bila jedna od njezinih heroina), a naučila sam i kako da ocrtavam oči crnilom, kako da stavljam ruž na bradavice (što nipošto ne znači da im je to u petnaestoj godini doista i trebalo), i šišam se u sjajnu kacigu a la Louise Brooks (koja je bila jedan od mojih mladenačkih idola). Boja mi je kose bila prerafaelitski crvena (venecijanska, kako bi to rekla gospođa Donegal), ali je stil bio čisti stil dvadesetih. Bila sam pravo dijete Greenvich 50

Villagea - stalni posjetitelj Peacocka, Bijele kuće, Lion’s Heada - dok bih se stalno vozikala između Dyckman Streeta, gdje mi je živjela mama (u dnevno sve većem kaosu i prljavštini) i Eight Streeta, gdje mi je nad dućanom živio otac. *** Dok sam došla u tinejdžerske godine, Thedina je ludost već odavno otjerala Dolpha. Imao je ljubavnicu koja se zvala Maxine, i koja bi ponekad ostajala s njim iznad dućana, i koja se uzalud trudila da mi se umili pseudomajčinskim osjećajima. Ali sam ja bila neumoljiva, i zacijelo sam joj priredila grozne časove - skoro takve kakve sam priređivala i majci. Bez obzira koliko je mrzila, pred Dolphom i Maxinom sam joj bila upravo divlje lojalna. Mrgodna, šutljiva, sva u crnom, i sparena s crnim dečkom - bila sam tinejdžerka kakvu u crnim snovima vide svi roditelji. Šetala bih Eight Streetom u oblaku dima Gauloisea, stežući primjerak Sartreova Bitka i ništavila pod pazuhom one ruke koja se nije oplela oko Snacka, dok bi on nosio saksofon i skakavac. Snack je imao metar i devedeset (oduvijek sam voljela visoke muškarce), a ja sam tada, kao i sada, imala samo sto sedamdeset dva (kao i Elizabeth Taylor, još jedan moj veliki uzor). Sise su mi bile velike, veliki su mi bili i bokovi, a struk mi je bio tanak skoro kao u Scarlett O’Hare. Iako su me uvijek smatrali seksi malicom, nikad sebe nisam smatrala lijepom, no dečki su se jatili oko mene zato što sam ja očito imala »ono nešto«. Miris je seksa jak afrodizijak, i neke ga djevojke imaju, dok ga druge - čak i neke jako zgodne - vrlo naglašeno nemaju. To ima manje veze s izgledom a više s mirisom, jer su ljudska bića bliža kukcima i svijetu beskičmenjaka no što im to njihova oholost dopušta priznati. Sa svim tim seksepilom od šiparičkih godina pa nadalje, uvijek me je više brinulo kako da se od suprotnog spola obranim nego kako ga da privučem. (O, kad je riječ o Ljubavi, narav je tako okrutno nepravedna.) Bijele sam dečke odbijala opakim sarkazmom i silnim talentom - kojim sam se kočoperila kao kokot - i okretala se 51

buntovnicima, odbačenim ljudima i crncima. Nikad nisam nikome zavidjela na penisu; zaista sam mislila da ga imam. Maturirala sam na G&U 1961., potom otišla na Yale, na umjetničku akademiju, i onda me ljeto 64. (ljeto treće godine studiranja) zateklo u Mississippiju s Goodmanom, Schwernerom i Chaneyjem. To što me nisu ubili ne treba zahvaliti opreznosti nego providnosti ili čistoj glupoj sreći istoj onoj sreći koja me je misteriozno čuvala u danima kad sam pila, drogirala se i vozila. Bogovi su me zacijelo spasili namijenivši mi nekakvu strašnu zadaću, jer sam, što se mog života tiče, bila sasvim sigurno sasvim neodgovorna. Kakva je ta strašna zadaća, ja to još ne znam, no kakva bila da bila, ja ću je i obaviti svojim dvjema sposobnim rukama. Od oca sam naslijedila golemu vještinu pravljenja stvari: ruke obrtnika, oko koje može smjesta uočiti pravi međuodnos oblika i boja. Vjerujem da je sve to urođeno. Tome se ne učimo nego nam to urasta u našu ljudsku bit, ukoliko nam ta bit nije nečim zakočena. Od majke sam naslijedila dar za teatralnosti koji se graničio s ludošću. U srednjoj sam školi bila zločesta, i još zločestija na koledžu. Već sam tada pokazivala nadarenost za samoreklamerstvo. Jednom zgodom, mnogo prije no što je Charlotte Moorman sjela za čelo umotana u rubac, ja sam se umotala u staniol i takva došla na proslavu Noći vještica k jednoj curi iz razreda u G&M-u. A na Yaleu, mnogo godina prije pojave Guerrilla Girlsa, ja sam galamila protiv svijeta umjetnosti pod muškom dominacijom (bilo je to početkom šezdesetih, prije negoli se feminizam počeo i tolerirati, a kamoli da bi bio šik), pa ipak nisam imala ništa protiv toga da se kritičarima umiljavam svojim seksepilom, ukoliko mi je to moglo pomoći u karijeri. Mislila sam već i tada - vjerojatno me na to inspirirao otac koji je zlostavljao majku - da su žene kao klasa toliko diskriminirane, da je u ratu i Ljubavi sve dopušteno. I tako sam se nastavila ponašati sve dok se nije pojavio Dart. Zato što je moj integritet protiv suprotnog spola bio tako jak, tražila sam preosjetljivost. Većina je momaka za 52

mene bila naprosto preslaba. Isuviše sam lako njima manipulirala. A mlada žena koja je svjesna svoje spolne moći doista je rijetkost, ali je zato nepobjediva. A ako se sluči da je povrh toga i bistra i talentirana i posjeduje neku trknutu smionost - ne mogu to nazvati samouvjerenošću kojom su je nadahnuli luda mati i pijani otac, onda je više ništa ne može zaustaviti. A baš sam takva bila ja. Nepotopljiva, nepobjediva, nezaustavljiva. Nakon što sam u srednjoj školi i na koledžu slomila propisani broj srdaca, na sveučilištu sam učinila ono što od mene nitko ne bi očekivao: udala sam se za bogatog nasljednika. Thomas Winslow je bio odvjetak obitelji alkoholizirane kao i moja, samo mnogo bogatije. Studirao je anglistiku na Yaleu, a posebno mu je područje zanimanja bilo romantičko pjesništvo, i ja ni danas ne znam jesam li se za nj udala zato što je bio najviši momak s kojim sam ikad nešto imala (metar i sto) ili zato što je imao plave oči i plavu kosu (pri čemu su mu oči imale boju izblijedjelih traperica) ili zato što je izjavio kako čitavo svoje nasljedstvo kani ostaviti studentskoj nenasilnoj ogranizaciji SNCC-u to je jedna kratica iz prošlosti - ili zato što bi i usred noći znao izrecitirati »Odu slavuju«. (»Srce bolno, ćutila kinji tupost sna, / kao da kukute sok sam pio, / i tupi opijat ispio do dna - Što velite, kakav predosjećaj?) Moglo je to biti zbog bilo kojeg od tih razloga. Ili sam se naprosto umorila od odbijanja muškaraca, i udaja mi se učinila rješenjem. Ona će mi, ako ništa drugo, omogućiti da se koncentriram na svoj posao Thoma i mene njegovi su roditelji smjestili u raskošnu obiteljsku kuću u Southportu, koju smo mi smjesta počeli puniti radikalima, militantnim crncima i mirotvorcima. Prebojali smo prozore crnom bojom, napunili sobe popartom, pa se prihvatili posla da opijanjem i drogiranjem izgubimo sve simpatije zajednice u čijem je krilu Thomova obitelj živjela već skoro čitavo stoljeće. Preuzeli smo velebnu neogrčku palaču i pretvorili je u slam - sve u ime umjetnosti i socijalne revolucije. Jer bili su to dani Beatlesa, Vijetnamskog rata, hepeninga, mirotvornih 53

marševa, Ljeta Ljubavi. Thom, poput skoro svih muškaraca koje sam voljela, za mene je bio preslab, ali se divio mom radu i bio spreman na sve da mi u njemu pomogne. U to je doba moj stil bio u najmanju ruku eklektičan. Pravila sam hepeninge s Yoko Ono (dok je još bila s Tonyjem Coxom, prije nego što je ščepala svoju Bubu) - i pravila prilično dubiozne performanse na kojima su se buržoaski sudionici morali skinuti do gola i puzati kroz platnene cijevi ili skinuti gaće da ih fotografiram kako bleje u staromodne kamere. (Već sam se tada zanimala za filmske scene -koje će kasnije postati tako značajnima u mom odnosu s Dartom, kako ću vam uskoro ispričati.) Thom Winslow mi je pomagao i poticao me u svim tim pothvatima: kad je trebalo kupovati umjetnine, podržavati radikale i njihove pokrete, unajmljivati potkrovlja, financirati sve moje razmetljive, bahate, plitkoumne zamisli. Zato što je bio tako priliježan, prilično sam ga prezirala. Znala sam da je u mene beznadno zaljubljen - i zbog toga sam bila nehajna. Ali šezdesete su bile doista nehajne godine. Svi su znali neprocjenjivost svega i vrijednost ničega. Za razliku od naše mlađe braće jupija, tvrdili smo da preziremo novac - ali smo zapravo prezirali borbu i muku. Očekivali smo da će nam svijet servirati na srebrnom pladnju (makar i prekrivenom grafitima) - a neko je vrijeme tako i bilo. Thom Winslow je dio dobar, krasan, okamenjeni momak. Ja sam bila njegov bijes - pobuna za koju on sam nije imao petlje. Jednom zgodom, prije nego smo se razišli, slučajno sam ga čula kako za društvenom večerom veli nekom trgovcu umjetnina: »Čitav sam život išao u prave škole, u prave klubove, na prave debitantske privatne balove, i onda se oženio Leilom Sand, rođenom Louise Zandberg!« Thom je to izrekao s popriličnim ponosom - to mu je zapravo do tog časa bilo najveće životno postignuće ali sam ja šiznula zato što je odao moje rođeno ime. (A možda sam pritom čula i prizvuk bijesa koji će nas uskoro razdvojiti.) 54

*** Koliko se toga može promijeniti za dvadeset godina! Thom se oženio za debitanticu zašivenih usta, svoje vjere (bezbožni protestantizam) i društvene klase (rentijerski radikali), koja je s njim možda išla čak i u plesnu školu u Southportu. Sad žive u Vermontu i proizvode ekološki zdrave zahode koji govna pretvaraju u kompost za ruže. Unatoč tome što sam mu slomila srce kad sam se spanđala s Elmoreom Dworkinom, apstraktnim ekspresionistom, na kraju ga je ipak uspio pretvoriti u kompost. Bez merdea ne rastu ruže, rekli bi Francuzi. Što nas ponovno vraća na preosjetljivost - na ono što sam tražila kad sam se zaljubila u Elmorea, koji je bilo stariji, daleko etabliraniji, i koji je o kunilingusu znao sve što se uopće može znati (jer se u svojim zelenim danima radu jezika - u oba smisla - učio u Parizu). Upoznala sam Elmorea i zaljubila se u njegove slike i njegov jezik (iako možda ne tim redom). Bilo je to 1974; bila sam već stekla dovoljno umjetničke reputacije da bih mogla pristojno živjeti od svog rada, i da bi o meni pisali The New Yorker i Vogue (People i Architectural Digest doći će kasnije). Nije to bila slava koja te stavlja u svačija usta, ali je zato bila od one otmjenije, diskretnije vrste - slava u umjetničkom svijetu prije no što se on pretvorio u potpuni medijski cirkus. Elmorea sam upoznala na društvenoj večeri u New Yorku na koju Thom nije došao zato što ga je spopala grozna gripa. Kakva sam ja to žena bila! U sedam sam sati ostavila muža samog u Park Avenue, puštajući ga da iskašlje crijeva, a već sam u jedanaest otišla sa zabave s rutavim umjetnikom dvadeset godina starijim od sebe. Do ponoći mi je već izlizao picu da je prela od ekstaze u njegovu potkrovlju u John Streetu. U tri i trideset u noći već sam bila opet u krevetu u Park Avenue, i grlila svog uskoro već bivšeg muža, nemajući ni toliko milosti da osjetim krivicu. U međuvremenu sam se divila, kroz prozore Elmoreova stana, pogledu na nebo koje je u snježnoj mećavi postalo ružičasto kao dječje dupe, a isto 55

sam se tako divila i Elmoreovu kurcu i njegovim slikama. Za jednu sam se večer upoznala s najperspektivnijim mladim umjetnicima newyorške škole, višestrukim orgazmom i sinsemilom iz okruga Humboldt. »Jesi se lijepo provela, dušo?« upitao je Thom, prevalio se i grčevito se nakašljao. »Mmmmmm«, odgovorila sam mu ja i privukla ruku njegovu penisu. Potom smo se pojebali kao mahniti, i naše je sparivanje bilo još strastvenije zbog nedvojbene - makar i sablasne - prisutnosti trećeg čovjeka u našem krevetu. Nikad mi s Thomom nije bilo ljepše. Pa ipak još nisam došla do preosjetljivosti. Moj brak s Elmoreom, rođenje blizanki, naš neizbježan rastanak - sve se to ne može ispričati u nekoliko riječi. Uvijek sam mislila, kad se budući roditelji izuzetne djece upoznaju - pa bilo to na društvenoj večeri, u ljekovitim kupkama, u društvu liječenih alkoholičara, ili gdje li već današnja moda nalaže da se upoznaju mladi u ženidbenoj dobi - anđeli, Parke i sibile (što ih je naslikao Michelangelo, ili bar Tiepolo ili Veronese) lebde nad njima i guraju ih prema najprikladnijem pokrivaču. Čitava narav bjesni od želje da se razmnoži. Zašto ljudi misle da su od toga izuzeti? Elmoreov tavanski stan, Elmoreov jezik i Elmoreove droge (a Thomovu gripu da i ne spominjeno), sve su to bili samo mamci da naše blizanke što prije uzmemo iz etera i dovedemo ih na naš planet. U trenutku kad se nekome začnu djeca, on prestaje biti ego i pretvara se u puku kozmičku cijev, lijevak u bezvremenost. Zbog toga slutim da je donošenje djece na svijet tako ključna stepenica u čovjekovu razvoju. S roditeljstvom nam dolazi prvi okus nestajanja ega, pridruživanja kozmičkom plesu. Od trenutka kad sam otvorila svoja stegna Elmoreu Dworkinu na tom potkrovlju u John Streetu, moj je brak s Thomom Winslowom bio osuđen na propast. Možda bi bio osuđen i bez toga - jer su blizanke umirale da se rode - a one su svog oca odabrale bar koliko i ja. Kad danas, kad je blizankama već deset godina (bile 56

su to moje dvostoljetne bebe, rođene o dvostotoj obljetnici Sjedinjenih Država), pogledam u prošlost, sasvim shvaćam da im je otac morao biti čupavi Židov od moje krvi i mesa još jedan anarhist mračnog pogleda čiji su preci došli iz Ukrajine. WASP-ovu djecu ne bih ni mogla donijeti na svijet, kao što ne bih mogla ni prestati crtati i slikati. Sjećam se kako sam jednom zgodom, dok sam nosila Mike i Ed (te smo godine Elmore i ja živjeli u Toskani, u seoskoj kući u Stradi u Chiantiju), gledala RAI-ev dokumentarac o Auschwitzu, na kojem je bilo prikazano uništavanje židovskih beba sličnih dvjema što sam ih nosila, i kako sam plakala od radosti i bola što obnavljam židovsku rasu. To nikog nije zapanjilo više od cvilidrete o kojoj je riječ - jer nikad nisam bila ni najmanje religiozna (jer je, zapravo, čin moje židovske vjere bio da budem bezvjerac). Ali kad je riječ o djeci, onda kao da propupa sav naš konzervativizam. U drugom sam stanju postala hiperžidovka, hiperumjetnica, hipersenzitivna. Trudnoća je, ukratko, iznijela na površinu moju istinsku budističku narav. Samo sam postala još više ja. Je li moj brak s Elmoreom bio dobar? Na početku nam je bilo kao u raju. Na kraju je to bilo čistilište - ako ne baš čisti pakao. (On će doći kasnije, s Dartom.) Što bi moglo biti ljepše, nego kad dvoje umjetnika živi zajedno, radi svoj posao, odgaja svoje bebe, kuha, voli se, šeće kroz talijanske crkve i umjetničke galerije? Živjeli smo u seoskoj kući nekog prijatelja u Chiantiju, i kroz prozore gledali na polja srebrnastih maslina i loza što su izvijene plesale po obroncima. Sve smo noći spavali zagrljeni - sve dok to nije onemogućila moja trudnoća - a onda smo počeli spavati kao žlice u ladici, s Elmoreovim prsima na mojim leđima i njegovim kurcem na mojim butinama, kojim me je gurao otraga i često me budio ušavši u mene. O, kako je slatka ljubav kad je slatka! Dva slana, oznojena ljubavnika bude se u zajedničkom krevetu isprevrtanom od ljubavi. I kako je to rijetko! U razdobljima svog života kad to imamo, to jedva i znamo cijeniti. I to 57

cijenimo više kad to izgubimo nego kad to imamo - kao što je to slučaj i s toliko toga što mi bezobzirni ljudi imamo, uključujući i naše živote. Sjećam nas se kakvi smo bili tada: Elmore je imao pedeset dvije prema moje trideset četiri godine i bio je opijen mnome kao i ja njime. Puštao je dugu crnu kosu, i dugu prosijedu bradu, a crvene su mu usne bile naškubljene kao pička. (Bradonje često imaju pizdolika usta; možda baš zato vole lizati picu: to je kao da se sami sa sobom ljube u zrcalu.) *** Tu smo godinu živjeli u spletu bedara, povijesti umjetnosti i ekstra-djevičanskog maslinovog ulja. Pili smo vino iz vlastite campagne: prolijevali smo maslinovo ulje na vlastite rajčice. Otpućkali smo do Firence u svom starom fiatu i s rukom pod ruku prošetali se kroz Uffizi, kroz Akademiju, Pitti; jeli smo bistecca ala fiorentina (to zbog beba) i goleme porcine na žaru (to zbog sebe); i slikali smo koliko nam srce želi u istom vjetrovitom atelijeru, dok su iz radija drečali Vivaldi i Monteverdi. Živjeli smo za ljubav, za umjetnost, za krevet, za bebe. Što je lako činiti u Italiji, u zemlji u kojoj su prioriteti u redu - i to, doista, u tom redu. Još se sjećam ushita u Elmoreovim crnim očima dok je ležao na mom trbuhu i osluškivao kao da sluša valjanje mora u nautilusovoj školjci. Naš je posao napredovao, naše su bebe rasle, rasla je i naša ljubav. Naša je pjesma bila »Ljubav će naša vječna biti« - i u to nismo posumnjali ni na trenutak. O, Stjenjak se može smrviti, i pod Gibraltarom more otvoriti (»Jer oni su od zemlje zbiti...«), no ljubav će naša vječna biti. Ili smo bar tako tada mislili. A zapravo će vječne biti samo naše bebe. Sjećam se onog dana u srpnju kad smo u naš fiat natovarili hranu, odjeću, radio i psa, pa krenuli prema Švicarskoj i klinici u Lausanni gdje su se, prema našoj odluci, trebale roditi blizanke. Oboje smo pjevali (što smo oboje često činili). U životu, mislili smo, i nema ničeg ljepšeg - i nismo se prevarili. 58

Da dođemo do Švicarske trebala su nam tri dana. Nismo se utrkivali sa satom, zato što smo već davno bili odlučili da ćemo se u osmom mjesecu moje trudnoće odvesti u Švicarsku i odsjesti u hotelu kraj klinike blizanci su često nedonoščad. (Ja u Italiji mogu i slikati i živjeti, ali ću, kao i Sofija Loren, svoje bebe roditi u Švicarskoj.) Ali je na kraju ispalo tako da sam, možda tjedan dana po dolasku, počela gubiti plodnu vodu, i zbog toga je bilo pametno smjestiti me u kliniku da spasim plod. Elmore i Boner (naš njemački ovčar) skoro su se doselili k meni u kliniku (jer se, kao i obično, slavnima gledalo kroz prste), i Elmore mi je čitao dok smo čekali da vidimo hoću li morati na carski rez ili ću čekati na »prirodne« trudove. Bili su to najsjajniji trenuci mojega života! Ležala sam u krevetu kao kraljica i čekala da na svijet donesem svoje kraljevne (pomoću amniocenteze sam doznala kakvog su zdravlja i kojeg spola), dok je Elmore čitao Blakeove Pjesme nevinosti i Pjesme iskusnosti. Oboje smo imali blokove. I oboje risali. Ja sam imala jedan blok rezerviran za trudnoću i u nj skicirala Elmorea kako mi čita, kako mi osluškuje trbuh, kako slika u svom atelijeru, a on je opet imao blok rezerviran Za trudnoću u kojem sam bila ja na mnogim skicama u raznim fazama trudnoće. (Ja imam oba ta bloka, i držim ih leđa uz leđa - ili trbuh uz trbuh - na polici u svom atelijeru u Connecticutu, i ni danas ih ne mogu gledati a da se u meni nešto ne trzne. Kakvo je to blaženo, ushićeno vrijeme bilo! Kako je moglo nestati?) A počelo je nestajati 1. kolovoza kad smo, zato što je plod bio ugrožen pucanjem amnionske kesice, i mi i naš nadrealistički liječnik - doktor Breton, vjerovali ili ne! zaključili da male slatkice na svijet treba donijeti carskim rezom. U operacijsku sam dvoranu ušla kao umjetnica i ljubavnica, a izišla kao umjetnica i majka. Od trenutka kad su mi u malim ružičastim ručnicima predali te dvije male ružičaste blizanke, svemir se Ljubavi počeo pomicati - i to nepovratno. Ili se možda brak nije počeo runiti samo zato što smo 59

postali roditelji. Možda je to bilo i zato što je moja zvijezda bila u usponu, dok se Elmoreova pomračila. Zahvaćene valom zanimanja za žensku umjetnost, stvorenog ženskim pokretom, moje su slike (koje su u to doba bile erotski prikazi svakodnevnih predmeta - školjaka, cvijeća, kamenja, kostiju, pretvorenih u monumentalne ikone u maniri koja je podsjećala na Georgiju O’Keeffe) počele buditi veliko zanimanje, i to baš u trenutku kad su Elmoreove apstrakcije - slične Hansu Hofmannu - počele djelovati nekako passe. Ili je to možda bilo zbog alkohola, jer je Elmore pio sve više i sve jače. Ili je možda pio kao i uvijek, samo što je sad prešao onu nevidljivu crtu. Teško je reći koji je od ta tri faktora zadao onaj završni, samilosni udarac. Vratili smo se u New York i uredili dom, atelijer i dječju sobu u stanu koji sad Dartu služi za njegove veze, pa se suočili s izazovom uzgoja blizanica, tjerajući karijereblizance, i boreći se u newyorškom umjetničkom svijetu. Najednom sam ja postala umjetnikom koji simbolizira trenutak, iznimkom koja potvrđuje pravilo, čudo dana. Vaginalna je umjetnost bila in, i moji oblici - školjke i kosti, cvijeće i kamenje - postali su najednom ono što se traži. Činjenica da imam dvije prekrasne blizanke nije mi nimalo škodila. Uslikana kao dvostruka madona u svom atelijeru, pred našminkanim usnama fuksije, predstavljala sam savršenu sliku umjetnika vaginalne ere. Ja sam cvala, a Elmore se mrgodio. Sve sam rjeđe i rjeđe osjećala njegov jezik na svom klitorisu i njegov kurac na svojim bedrima. I sve smo manje i manje pjevali »Ljubav će naša vječna biti«. Sve smo češće nalazili izlike da sami odlazimo na društvene večere, sve se češće jedno na drugo žalili prijateljima, sve češće se izdirali u kuhinji, u kupaonici, u dječjoj sobi. *** Tko zna zašto brakovi propadaju? Razlozi su tome nedokučivi koliko i razlozi zbog kojih par uopće i nastaje. Živimo u svijetu u kojem su se drastično promijenila sva pravila o Ljubavi i braku i nastavljaju se mijenjati u sve 60

kraćim ciklusima. Nekad je svrha braka bila rađanje i odgajanje djece; danas je malo brakova sposobnih izdržati pritisak tog događaja. Djeca su nesnosan prekid ovisnosti i narcizma, te dvije sraštene opsesije našeg doba. A ako je jedno dijete prekid - zamislite što su tek dvoje! Jer je činjenica da je narav čovjeka stvorila i kompliciranijim i pametnijim nego što je to za nj dobro. Mi smo stvorenja kojima, da bi uspijevali, pa čak i samo ostati, očajnički trebaju prioriteti, a u modernom su dobu naši prioriteti postali premutni. Ljubav je isuviše promjenjiva da bi se za nju moglo živjeti. A umjetnost je presamotna. Ljubav i umjetnost su dovoljni. Ali ako je jedan umjetnik žena, a drugi muškarac, čiji rad dolazi na prvo mjesto? Muški ego, navala testosterona, i većina društvenih pravila diktiraju da muškarac mora biti glavni, ili će spustiti nos. No što će biti ako, na trenutak, ženin posao bude u usponu? I što ako ona stavlja hranu na stol, baš kao i sisu bebi u usta? Bi li se ona trebala pretvarati, sve zbog njegova ega, da ne radi sve to što radi? Štioče, pokušala sam. Ali nisam mogla održati iluziju. Kad su bebama bile dvije godine, imala sam najuspješniju izložbu u životu, i to iste one godine kad se Elmore posvađao sa svojim trgovcem i otišao iz njegove galerije, i to su bili ti događaji-blizanci koji su našem braku zadali zadnji, samilosni udarac. Elmore se odselio, i ostavio me s mojim uspjehom i groznim dvostrukim blizankama (jer Mike i Ed nisu bile nimalo laka djeca), velikim smeđim standardnim pudlom Bonerom (nazvanom po Michelangelu Buonarrotiju i Rosi Bonheur), i lako dostupnim analgeticima: džinom, votkom, vinom i drogom. Jer baš sam tada počela imati probleme s pićem i drogom. Ostala sam sama sa svojim bebama i poslom, i osjećaj je napuštenosti bio divlji. Osjećala sam da sam kažnjena zbog svog uspjeha (a što je, zapravo, i bila istina). I po prvi put u životu nisam bila dorasla situaciji. Ili, drugim riječima, po prvi sam put u životu, ja (koja sam se smatrala od toga izuzetom) doživjela sudbinu većine žena: počela sam se osjećati kao žrtva. 61

Kako sam mrzila taj osjećaj! Čitav sam život prezirala žene koje su cviljele, žene koje su proklinjale žensku sudbinu, žene koje su tvrdile da je za njih s ljubavlju gotovo. Ja sebe nikad nisam zvala feministicom. Užasavala sam se te etikete. Ali me materinstvo radikaliziralo na čudan i nov način. A to što sam ostavljena s dvije ženske bebe pobudilo je u meni osjećaje tako užasavajuće da nisam ni znala što bih s njima počela. I tako sam se propila. Površinski gledano, život se nastavio. Moj život bi se teško mogao nazvati siromašnim. Imala sam veličanstven tavanski stan, kuću na ladanju, pomoćnicu, dadilju. Ako sam se ja osjećala ostavljenom uz takav sustav podrške, zamislite samo što moraju osjećati druge žene! Netko me udario u samo srce moje ljudskosti. Ja sam ispunila svoje poslanje i kao umjetnica i kao žena, i da me za to kazni, Elmore je otišao. Ali budimo pošteni. Elmore je imao i svojih problema. U platformu ženskih udruženja trebalo bi ugraditi dasku koja govori da muškarci u pedesetoj zaslužuju poseban oprost, a Elmore je već navršio pedeset petu. I mnogo se brinuo. Njegovo srce, njegov penis, njegova karijera, sve je zakazivalo - a tu sam bila ja, u trideset šestoj, i čitav mi svijet ni do koljena (ili se bar tako činilo). On to nije mogao podnijeti, a nisam to, po svemu sudeći, mogla ni ja. I tako smo se, da sve to bude još i gore, razišli. I oboje smo počeli sve više piti. I jebavati se okolo. I od svega smo se toga osjećali samo još gore (iako to vidim tek iz ove perspektive), a bebice su trpjele zbog naše sebičnosti, kako to bebice običavaju činiti. Promijenila sam mnoge ljubavnike - mlađe, starije, vršnjake - ali ništa me od toga nije stvarno diralo. Tražila sam ekstazu, preosjetljivost. Dok je istina da je brak s drugim umjetnikom najveća od svih ekstaza, a ja sam je izgubila. Oplakivala sam smrt - smrt moje krasne male obitelji - koju ništa nije moglo nadomjestiti. Lupala sam tako glavom nekoliko godina, pokušavajući nešto raditi, pokušavajući odgojiti malene, s alkoholom koji je postajao 62

sve veća prepreka (a za koji sam stalno nijekala da je ikakva) - i onda sam srela Darta. *** Dart nije bio samo veliki jebač; bio je to princ na bijelom konju. Pronašao me je kad je moja samouvjerenost bila na samom dnu, i digao me nogom u tur. Digao me kurcem u picu - ili nogom u guzicu; sve je to isto, zapravo, jer mi je ubrizgao pravu injekciju životne snage, koja je iz njega brizgala - kako kroz penis, tako i kroz sve pore. Ja sam ga voljela. O, kako sam ga voljela! One filmske scene rodile su se iz moje Ljubavi prema njemu - baš kao i platna s kaubojskim prizorima. Jer sam zbog obožavanja tog krasnog muškarca učinila isto što i Rembrandt svojoj Saskiji, Wyeth svojoj Helgi i Vinci Mona Lisi: slikala sam ga (i portretirala) i učinila ga svojom slavnom muzom. One filmske scene rodile su se iz moje Ljubavi i žudnje da ga zadržim kraj sebe. Kad bi mi pozirao, barem je bio tu. To je od njega tražio njegov narcizam; tražila je to i moja umjetnost - i sad su našli priliku gdje se to dvoje može složiti, do zadnjeg djelića kao naša tijela. Od trenutka kad sam upoznala Darta, nisam ga prestajala skicirati. On me na to naveo. On me je fascinirao, i to u arhaičnom smislu riječi - bila sam začarana - vezana uza nj čarolijom, i to s ushitom, nevidljivim konopcima zavođenja. Iz tih skica, na kojima je bio on, razvila sam svoja kaubojska platna - goleme gro-planove Darta, ostvarene kombiniranom tehnikom, na kojima je on bio prikazan kao Usamljeni Jahač, kao Roy Rogers, kao Gary Cooper iz Točno u podne. Uzela sam te kulturalne ikone iz djetinjstva i na njih superponirala tog lijepog mladića. Sparila sam tog čovjeka rođenog pedesetih sa slikama svog djetinjstva iz istog desetljeća, i strast s kojom sam to činila nije promakla nikome. Naravno da te slike nisu svi voljeli. Neki su ih i mrzili što je dokaz da su bile žive. Ali se strast nije dala zanijekati - a strast je jezgra umjetnosti, kao i svega drugog u životu. 63

Bez nje umiru i ljudi, i slike, i biljke, i knjige, i bebe. Dart mi je vratio dar života, i zato sam mu željela uzvratiti. Nakon što su ta kaubojska platna bila izložena - i skoro se smjesta prodala - potražila sam druge načine kako da ovjekovječim svog ljubavnika, i to je priča o tome kako sam naletjela na filmske scene. Fotografija me oduvijek fascinirala, nikad je nisam smatrala nižom umjetnošću, nego manipulacijom svjetla na retini, koja ima integritet do zadnjeg svog zrnca kao i uljana slika, rezbarija u drvu ili kip u mramoru. Na umjetničkoj sam akademiji studirala s učenikom Moholy Nagyjem, i on mi je otvorio oči za sve mogućnosti koje ona otvara - pozitive u srebrenom bromidu, pozitive u zlaćanoj platini, kao i za čitav arsenal fotografskih efekata što stoje na raspolaganju umjetniku koji u fotografiji vidi umjetnost. Sve sam te lekcije zgurala negdje u kut mozga, za slučaj da mi zatrebaju u životu - i sad sam ih se sjetila obuzeta strašću da ovjekovječim Darta. Pribavila sam si staromodnu kameru iz otprilike 1910. (vrlo sličnu onoj s kojom sam eksperimentirala u svojim Yoko Ono danima), i počela fotografirati Darta u raznim kostimima, koji su bili metafore njegove mnogostruke ličnosti: Arlecchino u šarenom ruhu dvorske lude; Usamljeni Jahač (ponovno); rock-zvijezda (sa zdjelicom Elvisa Presleyja natrčenom prema kameri); kamiondžija iz pedesetih u majici i s limenkom piva u ruci; mladi WASP s crnom kravatom; sveti Sebastijan izboden strijelama; Hell’s Angel u crnoj koži; Isus s pregačom na križu. Fotografirala sam ga u svom atelijeru (gdje sam mogla savršeno namjestiti i svjetlo i pozadinu), a pozitive sam radila u srebru ili platini, ovisno o dojmu koji sam željela postići. Najbolje sam onda povećavala do natprirodne veličine, tako da su izgledale kao filmski plakati. Ta serija, nazvana naprosto »Dart/Trick Donegal u filmskim scenama« pokazala se još uspješnijom od kaubojskih slika i tako je Dart mojom rukom postao zvijezda. Priča o Pigmalionu mnogo je već puta ispričana i prepričana - ali nikad u njoj umjetnik nije bio žena, a 64

muškarac Galatea! Eliza Doolittle postaje priležnica, ali je na koncu ipak dobra djevojka (»Ja sam dobra djevojka, jesam, jesam!«). Bez obzira bila riječ o Shawovoj verziji (gdje se pobuni protiv Higginsa) ili o verziji Lernera i Loewea, u kojoj ona ostavlja Freddyja Eynsford-Hilla i odlazi očinskom liku Rexa Harrisona, ona na kraju ipak postaje odana jednome muškarcu - te tako, ukratko, označava put svim ženama u društvu. No što se zbiva s našim Pigmalionom kad je stvoritelj žena a njezino stvorenje muškarac? Jednostavno: stvorenje izdaje stvoritelja sa što je moguće više mlađahnih šizika. Ne može se reći da me je Trick/Dart želio izdati. Nego je sada, zahvaljujući tome što sam ga ja ponovo stvorila, postao zvijezda, pa su ga počele opsjedati mlade mudrice. Seksualnost što sam je ja otkrila u njemu izbijala je i iz tih golemih fotografija, iz tih kaubojskih slika, i to su osjećali svi koji su te slike gledali. Dart je postao vlasništvo svijeta, i sve se živo htjelo s njim pojebati. Za što sam si prokleto sama kriva. Kao obožavateljica Bessie Smith, trebala sam biti toliko pametna pa poslušati savjet što ga nudi u svom »Praznokrevetnom bluzu«. Kada nađeš dobrog ševca ne idi okolo i ne laj: brzo će mu druga postaviti guz - ostat će ti samo praznokrevetni bluz...

Ali sam upala u jamu što sam je sama iskopala: umjetnik je u meni bio jači od žene. Žestoki bi ljubavnik svog ljepotana držao zamotanog. Žestoki je umjetnik umjesto toga od njega napravio zvijezdu - i uslijedio je kaos. Umjetnost preoblikuje život još više no što život oblikuje umjetnost. Zamislite što bi bilo kad bi Helga silazila s korica Timea i Newsweeka i padala u zagrljaj svakome mladiću koji jepoželi? Što bi tada učinio Wyeth? Poludio? Odao se drogi i piću? Ali on je bio od žena mažen i pažen i modeliran, uvijek na mekom, njihovo mezimče. A onda se uplelo i vrijeme, koje sve umekšava. On je imao Helgu (u kojem god to smislu bilo), ali je imao i gospođu 65

Wyeth. Ali nije takva i sudbina ženskog umjetnika. Imala sam svoje blizanke, imala sam Darta, a sad su sve te drapačoze počele zivkati i pitati za Darta. I to mi se činilo bar sitnu mrvu nepravedno. Ali dobro, ja sam jaka, pomislila sam. Izvući ću se nekako iz svih tih kriza. Spolno nevjerstvo nije najgora stvar na svijetu. Neka Dart dere te svoje šmrke, samo ako se uvijek vrati kući. Ili sam bar tako mislila. No pokazalo se da je to lakše reći nego učiniti. Što nas vraća na ljeto o kojemu pričam, i u kojem Leila (ja o sebi govorim u trećem licu samo u šali - ili u časovima strašne krize) čeka kraj telefona da se Dart pojavi na svom motorkotaču. Blizankinje su u Kaliforniji s ocem (koji predaje na Univesity of California). A ja sam u Connecticutu, i pokušavam napraviti bar nešto slika za sljedeću izložbu. Ali je moja koncentracija sasvim vjetrom raznesena - moja je muza odletjela iz krletke. Govorim sebi da je moja muza u meni i da bih morala moći raditi, ali ja zapravo samo čekam zvuk Dartova motocikla na pošljunčanoj stazi, i zvonjavu telefona koji će najaviti njegov dolazak. Connecticut je zeleno lijep, kako to samo Connecticut zna biti - a ja sam sasvim u govnima. Sama sa svojim psom u svom silosu-atelijeru, i nema čak ni Mike i Ed da me malo rastresu, i od svega mogu samo čekati da začujem drobljenje šljunka pod kotačima Dartova motorkotača, koji kao da mi prelazi ravno preko srca.

66

4 Izigravanje Penelope

Penelopa je to znala, voleći Odiseja: kad godinama čeka muškarca da se vrati kući, žena poludi. Ja čekam. Ja čekam. I dok čekam, pokušavam slikati. A kako ne mogu slikati, pijem. A kad se napijem, padam u očaj. A kad se on vraća kući, tog je petka već ponoć. U gradu je bio dan, dva, tri dana - izgubila sam svaki osjećaj. A svo sam to vrijeme preživjela jer sam telefonski razgovarala s Emmie, a tim sam se bavila i u tom trenutku. »Vratio se«, velim češući Bonera po trbuhu golim nožnim palcem. (Pas, koji odražava moje raspoloženje, kako to psi običavaju, djeluje potišteno kao i ja.) »I što da radim? I što da radim s pištoljima?« 67

»On ima pištolje?« pita Emmie. »Emmie«, velim ja, »goyim imaju pištolje.« »Mislim, ja nemam«, odgovara Emmie. »Ti za mene nisi nikad bila goyim«, velim ja. »Hvala«, veli Emmie, shvaćajući da je to bio kompliment. »Samo mi obećaj da ćeš mu reći da skloni te pištolje iz kuće. U redu?« Čudno, zar ne, kako se sve veze odmataju unatrag? Kad sam se prije pet godina upoznala s Dartom, on se vozio na motociklu, kojeg je ostavio za volju krvavo crvenog Mercedesa kojeg sam mu ja kupila. A sada, tko zna zbog čega, on se ponovno vozi na motociklu, a Mercedes (DART svoj alter ego) ostavlja u garaži. On se zbog nečeg osjeća strašno krivim - on, koji osjeća toliko malo krivice, u usporedbi s realnim ljudima. Motocikl se zaustavlja uz urlik i puf-puf-pućkanje, i onda čujem cipele kako gaze po pošljunčanoj stazi. Sprejam se Lumireom, kuštram kosu i trčim na vrata. Ne želim da vidi da sam bila pri telefonu s Emmie, koju ne podnosi zato što zna (a svi to muškarci instinktivno znaju) da pričamo o njemu. Da je takav razgovor potreban radi golog opstanka, to nijedan muškarac ne razumije (ili možda i razumiju - i baš zato ih ne podnose: Kako se usuđujemo da ih nadživimo?). Oni znaju samo da mi imamo nešto što oni ne smiju ni dotaći niti u to prodrijeti: sestrinstvo zajedničkih osjećaja, sigurnosnu mrežu koja nas hvata kad nas odbace i mi padamo. »Lutko«, veli Dart, pa skida kacigu a la Darth Vader i hvata me za dupe. »Bok, dragi«, velim ja i podižem pogled očekujući poljubac. Nikakvo »Gdje si to dođavola bio?« ili »Zašto me nisi nazvao?« Ako žena želi imati životinju poput Darta, onda mora biti disciplinirana i pametna, i ne smije nikad odati da je ljubomorna, nikad pokazati posesivnost. No vaj, to je nemoguće. Čak su i žene samo ljudi. 68

Nikakav poljubac ne dolazi. »Radila si?« pita on, kao da zna da mi je sjebao koncentraciju, i kao da mu je zbog toga drago. »Da«, lažem ja. »Na novoj seriji slika.« »Mojih?« pita on, pohlepan da mi bude muza, unatoč tome što više ne poštuje svoju stranu sporazuma. »Naravno, dragi.« »Lažeš mi?« pita on. »Osjećam da mi lažeš. A ti znaš što slijedi kada lažeš, zločesta djevojčice, je li da znaš?« »Da«, velim ja, kao curica, i vrlo uzbuđena. »Idemo u atelijer. Da vidimo što si napravila.« I onda stupa kroz stražnja vrata, i prelazi travu, i ulazi u moj silos-atelijer, i pritom ispušta jareći zapah crne kože i prašine s puta. A u mom atelijeru, sve je u kaosu. Prazna platna poslagana uza zid, odbačene goleme fotografije s izložbe filmskih scena (po nekima sam od njih črčkala akrilikom, i fotografske slike prekrivala warholesknim žvrljotinama), odbačena platna s kaubojske izložbe, jedna slika blizankinja za dvostruki portret nazvan Doppelganger kćeri, koju sam odbacila, ne smatrajući je dovoljno dobrom, kao i uobičajeni autoportreti koje počinjem kad god pri ruci nemam neki drugi model. Kaos u mom atelijeru samo je zrcalna slika kaosa u mojoj glavi - milijun toga započeto i ništa dovršeno - divljeg bacakanja u pokušaju da nadahnuće pronađem u prošlosti, u djeci, u sebi. »I znači — lagala si«, veli on. »I znaš kakva je kazna.« »Znam«, velim ja i silno se uzbuđujem. »Legni na štafelaj«, veli on, »i skini traperice.« Isadora: Ma čisto ne mogu povjerovati da bi Leila učinila tako nešto. Na koncu konca, ona je umjetnica, heroina, feministica. Zašto bi dala tom putzu da je zlostavlja? Leila: Ljubav. Nisi valjda zaboravila na ljubav? Isadora: Pa kakve to veze ima s ljubavlju? Leila: Svakakve. Ovo je priča o onoj tankoj granici između Ljubavi i

69

samouništenja. Ovdje govorimo o preosjetljivosti. Sigurno si je ponekad i sama tražila - ili možda sanjam? Isadora: Čitala sam Priču o O, ali nisam toliko naivna da na ovo nasjednem. Leila: Čekaj malo.

On mi poteže zatvarač, a ja sam, već predviđajući taj trenutak, ispod traperica odjenula bikini od crne čipke. On mi svlači traperice sa zadnjice, ali čipkaste gaćice ostavlja na miru. A onda, nakon što je iz visoke crne kožne čizme izvukao jahaći bič, počinje me draškati lakim ubodima u zadnjicu, pri čemu posebno uživa u činjenici da sam naslonjena na vlastiti štafelaj, na koji je postavljen jedan moj nedovršeni autoportret. Tuča kožnatih zrnaca uzbuđuje me toliko da mu se više ne mogu oprijeti. Poniženje je više mentalno no tjelesno, jer me ne boli toliko bič koliko saznanje da je za sve te dane što ga nije bilo bio s drugom ženom. Dok me ujeda za zadnjicu, ja ga potičem i krikovima i isprikama. (Ja mu se ispričavam za njegov grijeh - kako zaljubljenim ženama i priliči.) Dok me on tako bičuje - isprva lagano, pa sve jače i jače - moja pica počinje patiti za njim, grijati se za nj, bubriti za nj. I ni trenutak prerano on me povlači na pod i preklapa me, crnom kožom na crnu čipku, hladnim metalnim zatvaračem na topli bijeli trbuh, i na koncu mi njegov tvrdi parožasti kurac počinje bosti utrobu, pronalazeći moje središte, pronalazeći svoj dom. »Vještice«, sikće on. »Moj mužjače, moja mjero, moj paru«, stenjem ja. Grizem ga za uho, grizem do krvi, režim, zabijam nokte u njegovu zadnjicu pod bijelom dolčevitom, umazanu ružem, što je nosi ispod motociklističke jakne. A kad se našao duboko u meni, on zastaje, steže me vrlo čvrsto, grize me za vrat, do krvi, i zatim se opet počinje micati u meni. »Vještice moja, moj paru«, mrmlja on, i uranja u mene i još i još i još. I vidim kako mu se, trenutak prije nego će svršiti, izobličilo lice. 70

»Daj mi do kraja, sve, lutko, sve«, ječim ja, i on svršava u meni u grčenju tako jakom da je zadrhtala i slika iznad nas. »Volim te, Leila.« »Znam.« Uzimam mu glavu na dlan, kao bebinu. I znam. Znam da ću uvijek biti njegova gospa, njegova ljubav, njegova Guinevere. Ali hoću li moći podnijeti bol koji uz to ide, ja to ne znam. A neki dio mene - dio koji je još uvijek Louise Zandberg, možda, onaj dio mene koji bi moj psihijatar nazvao zdravim umom - stoji podalje od svega toga, i veli: S tim treba prestati, jer to ne mogu preživjeti. On ostaje sa mnom preko čitavog vikenda. I taj je vikend đavolski divan poput vikenda na početku naše idile. U krevetu provodimo sate i sate i slušamo naizmjence Mozarta i Toma Waitsa, dok nam se pas - više ne onako potišten - gnijezdi pod nogama. Zajedno kuhamo, odlazimo na duge šetnje - ali samo zato da bismo zastali kraj potoka i pojebali se u šumi. Kupamo se u krasnom jezeru kraj mog imanja. Piknikujemo. Razgovaramo. Općimo. Počinjem se opuštati, ponovno se osjećam voljenom, ponovno osjećam da život i nije tako ružan, da ponovno mogu i raditi i osjećati. Ona stisnuta šaka u mojoj svijesti počinje se otvarati. I baš kad se to počinje zbivati, Dart to otkriva svojim šestim ćutilom vješca. Osjeća kako se otvaram prema njemu, kako volim i njega i sebe - i onda on pogleda na zlatni Rolex koji sam mu ja kupila (upravo smo se nježno poševili na kauču u dnevnoj sobi kraj otvorene vatre, i baš je deset sati u subotu uveče), kad on veli: »Lutko, moram ići.« Iščupana iz same sebe, bičevana i izbičevana, ustajem zajedno s njim - a lice mi izobličeno od bola kao njegovo u trenutku svršavanja - i odlazim s njim do kupaonice, gdje ga gledam kako se brije (i divi se vlastitom licu kroz moje oči kojima ga gledam), kako se pljuska Vetiverom (mirisom s kojim sam ga ja upoznala - a koji mu tako dobro pristaje), 71

i zatim ponovno sapinje prepone crnom kožom i odlazi od mene. Ja se ne bunim. Tvrdo sam odlučila otvoriti šaku i pustiti ga da ode, zato što znam da će se, samo ako ga ne držim, možda vratiti po svojoj vlastitoj slobodnoj volji. On čeka da ga počnem preklinjati i moljakati, ali mu neću prirediti to zadovoljstvo. On čeka da ga upitam kamo ide, ali neću. Čeljust mi je stisnuta, obrve su mi skupljene, no ja mu samo pomažem pri toaleti, pomažem mu da se odjene, iako znam da će ga po svemu sudeći skidati netko drugi. Sva se moja poprilična volja i disciplina koncentrirala na to da ga pustim da ode, da ne pokažem bol (iako je za mene potpuna misterija kako bi on to, znajući me koliko me zna, mogao ne opaziti). Boner tuli od bola, kao u moje ime. »Shh, štene«, veli Dart i mazi ga nosom kako bih voljela da mazi mene. Gledam Darta kako bez donjeg rublja ulazi u traperice od crne kože. (»Mrzim donje rublje — kako me sapinje«, rekao mi je jednom zgodom. O, čuvaj se muškaraca koji ne nose donje rublje - mati te je upozorila na takve muškarce!) Gledam ga kako navlači dolčevitu od crne svile (onu zamrljanu ružem ostavio je meni da mu je ja operem). A ja se sabirem na vlastitu hrabrost i pokušavam ga ne sapinjati. Ponekad je pustiti nekoga da ode nešto najteže na svijetu. I onda, u zadnjem mogućem trenutku, kad me već ljubi za rastanak i stavlja kacigu, neki vrag u meni, neko stvorenje ne od moga mesa, neki dybbuk koji me zaposjeo, najednom lane: »Ali, ako te zatrebam, gdje te mogu naći?« Riječi još nisu ni izašle iz mene, i ja se već kajem, i žarko želim da ih mogu vratiti, i očajavam poput prokletnika u Danteovu Paklu, koji neprestano iznova čini fatalno djelo. A on se okreće i skoro ispljune ove riječi: »Ne očekuješ valjda da ćeš me naći nakon što si me izbacila!« 72

I on već odlazi, i daje gas motoru, i ponovno kreće prema New Yorku - ili već prema čemu. Ja si natačem još čašu vina i zovem Emmie. Pištolje sam zaboravila i spomenuti. *** Moja najbolja prijateljica Emily Quinn spasila mi je život već toliko puta da se toga ne volim ni sjećati. Taj produkt samostanskih škola i bogatunskog djetinjstva na Manhattanu i u Virginiji, danas živi od pisanja publicističkih knjiga o pomodnim temama. Sedamdesetih se obogatila Radošću žene. U osamdesetoj joj je pedantno istražena biografija Victorie Woodhull pribavila veliko uvažavanje; a sada, za devedesete, piše prvu golu i ničim ograđenu knjigu o menopauzi. »Jesi li ikad pomislila da ćemo doživjeti da u modu dođe i menopauza?« upitala me prije nekoliko dana - iako mi se čini da su prošle godine. »Živjet ćemo dovoljno da doživimo baš sve«, odgovorila sam joj. Ali sad više nisam tako sigurna. Dartov me odlazak uništio na sasvim nov način. Uvijek sam mislila da sam ja onaj jedini koji preživljava - da se poslužim tom isuviše zlorabljenom frazom. Večeras se pitam. Emmie je opora, ali zna utješiti; ona me kroz taj rastanak s Dartom provodi s beskrajnom nježnošću. Dok joj je zvonio telefon, zamišljala sam Emmie s kestenjastom kosom do ramena i okrunjenu rajfom od crnoga baršuna, njezine zapanjujuće jagodične kosti, vitak stas i krasno visoke grudi. Ona izgleda onako kako bi u pedesetoj trebale izgledati sve žene. Smirena, mudra, vitka, bistra oka, kovrčava taman koliko joj treba da bude ženstvena - i beskonačno blaga. Počesto govorimo kako ćemo se smijati do smaka svijeta. I obje očekujemo da ćemo i u sedamdesetoj raditi, hihotati i ševiti se. Ali Emmie večeras nije kod kuće i ne piše, kao što to tako često čini subotom uveče. (Emmie ima u Parizu oženjenog ljubavnika, grčkog brodarskog magnata koji doplovljava u newyoršku luku dovoljno često da bude 73

sretna i odlazi dovoljno često da ona može pisati - što je novi aranžman ne baš sasvim neprivlačan za profesionalnu ženu s kraja stoljeća.) Telefon zvoni i zvoni. Naposljetku škljocne, i vezu preuzima Emmiena telefonska sekretarica. Grmljavina Bacha i potom: »Dobili ste 798-2727. Molim da nakon onog glupog sitnog cvila ostavite poruku.« »U pomoć!« vrisnula sam u telefon, i onda, malo razmislivši: »U Connecticutu sam!« Spustila sam slušalicu. Ne promiče mi rafinirana okrutnost Dartova odlaska baš u subotu uveče. Baš kao ni koliko je okrutno to što me je pojebao, pa tetošio, pa nestao. Razmišljam o svim krizama što smo ih prepatili za posljednjih šest mjeseci - i sasvim mi je jasno da ću, ako želim preživjeti, morati prekinuti s Dartom, i to sasvim. Bol je prejak. Svaki put kad prihvatim neki njegov stil ponašanja - prošli sam tjedan preko kartice dobila račun za hotel u kojem je odsjeo s nekom drugom curom; tjedan prije toga, sliku nekakve ofucane sitne plavuše nalik na konobaricu iz prčvarnice u kojoj se vrte trećerazredni filmovi; tjedan prije toga ljubavna pisma od riđokose koja je prije radila u galeriji raste mu cijena. Ja znam da sve to dolazi od njegova osjećaja nedoraslosti - stalno je samo model, nikad umjetnik - i da ga upravo on tjera na te ekscese. A znam da me na svoj način voli. Ali to više nije dovoljno. Jer i ja moram voljeti sebe. Dobri brod Leila mora nastaviti plovidbu, no kako da je nastavi kad joj je dolje pod palubom pirat koji joj buši rupe u trupu? Gdje da čovjek povuče crtu između opraštanja i samoobrane? Voljela bih da mi dadu peni za svaku zaljubljenu ženu koja je sebi postavila to pitanje. Sama s nijemim telefonom, svojom bocom, svojim psom i svojim kaosom u atelijeru, naprosto sam se urušila. Kao da sam počela gubiti vlast nad ostatkom svojega života. Kraj takvog razaranja, sav moj uspjeh ne vrijedi ništa. Iz toga čovjeka mogu izvući djeca - ali moja djeca čak ni nisu 74

tu. Razmišljam o Dartu: on je njegova najbolja kreacija. Ako ne zna slikati i kipariti, to je samo zato što su se sve njegove umjetničke sposobnosti istrošile na stvaranje vlastite osobe, što je zamjetan podvig. On stalno izmišlja nekakvog novog sebe - kako da onda izmišlja nešto što je samo slika? Umjetnik mora biti lijevak što vodi od muza do materije. Dart je i muza i vlastito djelo. Ja sam samo fotografirala to što sam vidjela. Protejski, promjenjiv - sad Usamljeni Jahač, sad harlekin, sad Elvis Presley -Dart je bio beskrajno inspirativan, beskrajno začaravajući, beskrajno zavodljiv. I nije tu bila riječ samo o njegovu kurcu - nego i o njegovoj mašti. I kako se uklopio u moju. Najbolji se ljubavnici znaju služiti ne samo kurcem nego i maštom. Pri čemu je potonje mnogo rjeđe od prvog. Rušim se u krevet i ostavljam upaljena sva svjetla - u krevet što ga je tako nedavno pomazao Dart. Razmišljam o svim okrutnostima koje mi je priredio - o nepotrebnim lažima o sitnicama i krupnim lažima o krupnim stvarima. Razmišljam o tome kako sam vidjela njegov motocikl parkiran na kolodvoru onog dana kad je rekao da ide pomoći susjedi pri ličenju kuće. Razmišljam o svim onim zgodama kad bih se javila na telefon, i kad bi mi onaj s druge strane spustio slušalicu čim bi mi čuo glas. Razmišljam o slikama drugih žena što ih je ostavljao po kući, o računima, ljubavnim pismima, doznakama za kreditne kartice. Dart će sljedećeg vikenda navršiti tridesetu. Hoće li onda sve to prestati - ili je to tek početak? Da čekam dok ga to prođe, ili da promijenim brave i dam mu nogu? Tko bi me mogao posavjetovati - tko osim toga glasa u meni? Onaj glas koji Sybille, moja analitičarka, zove glasom zdrave svijesti. »Ali što o tome mislite pri zdravoj svijesti?« uvijek me pita. I ja točno znam na što ona time misli. Ona misli na glas onog strastvenog advokata u meni, na onaj zdravi, centrirani dio mene koji je na mojoj strani, na taj sjajni zlatni grumen ljubavi prema sebi okružen bezdanom tminom. No ja uzalud osluškujem glas svoje zdrave svijesti 75

- jer čuti ga mogu samo na prekide, kroz krčanje svoje opsjednutosti. Pužem u svoj veliki razbacani krevet i navlačim pokrivače. Boner mi se smješta do nogu i ispušta krupan, pseći uzdah. Moj krevet je moje utočište. Spomenik i strasti i celibata. To je bijelo lakirani antikni željezni krevet s kovrčama od željeza i mesinga, i pokriven sjajnim kiltom, proizvodom sekte Amish, s izvezenom kaleidoskopskom zvijezdom, te urešen girlandom jastuka svih veličina u jastučnicama od antikne krem i bijele čipke. Ja se u tom krevetu osjećam sigurnom. Kad se u nj uspnem, počesto pijem. Povukla se u svoj krevet - ja savršeno razumijem osjećaj pribježišta u toj frazi. Pred velikim panoramskim prozorom (probijenim u zidu iz sedamnaestog stoljeća) širi se sanjivi zeleni Connecticut, sad prekriven pokrovom tame. Unutrašnjim okom vidim sisate grbe brda, njegove crvene hambare, njegove srebrene silose, što se gnijezde pod zlatnim Mjesecom u trećoj četvrtini, napol skrivenim oblacima što kraj njega jedre. Ja volim tu državu. I u tim se brdima osjećam sigurno, kao u majčinu krilu. I ovdje volim raditi: dovoljno daleko od čudovišta New Yorka da ne čujem njegovo mentalno krčanje, pa ipak dovoljno blizu da uhvatim njegov gromoviti naboj. Ali ja sam ipak sisanče tih nježnih sisatih brda - pa bila u Toskani ili okrugu Litchfield, Umbriji ili Venetu. Od svega na svijetu od toga mi je draže samo more. Sredozemno, Tihi ocean, Atlantik, Egejsko more, Karipsko more - svako bi more dobro došlo. More, more. Dart i ja smo nekad sanjarili da otplovimo na »sladorne otoke«, kako su ih zvali pirati u osamnaestom stoljeću. Voljeli smo Karibe, i na vrhuncu naše idile počesto bismo znali pobjeći na Barbados, Jamaicu, Tortolu, Sveti Kitts i Sveti Barts. Dart me na Jamaici učio plivati, na bijeloj pješčanoj plaži kraj Port Antonija. Na Tortoli me učio jedriti i roniti s dihalicom. Kad razmišljam o njemu vidim ga kako pliva kao plavokosa muška sirena - veliki visoki plavi WASP (odrastao na tenisu i plivanju i gađanju) i kako sitnu Židovku plamene kose (odraslu na tjelesnom 76

kukavičluku) uči da se ne trza na čekičarku, kako da bude tjelesno hrabra, kako da u prirodi vidi prijatelja i umoru prirodni element; kako da se u vodi širi a ne skuplja od straha. Mnogo me čemu naučio. I mnogo mi toga dao. I to nije bila neravnopravna razmjena. Ja sam mu davala darove, učinila ga zvijezdom, no i on je darivao mene - a od svih je darova najveći bio taj što me vratio iz mrtvih. Ljubavnici jedan drugom daruju život. Zbog toga ljubav i jest tako neodoljiva - pa govorili grintavci što ih volja. Tko da se opre čovjeku koji ti vraća osjećaj da si živ? Tko da se opre soli i spermi i moru i shakti, stvaralačkoj sili prirode? Jer ljubav i nije drugo nego dar života. (Iako je gdjekad moramo platiti životom.) I ako umjetnici vole tako često i tako žestoko, to je zato što je u njima bijesna želja za životom. Pijem svoje vino i plačem. Gubitak mi se Darta čini dubokim, ponornim, smrtonosnim. Da imam broj te male konobarice, ja bih nazvala, ponizila se, ponudila mu sve što želi, samo da se vrati. No hvala Bogu, ja njen broj nemam. Ustajem i stavljam Bessie Smith. I dok ona kriči bluz za bluzom, ja se plačem uljuljavam u san, dok gore sva svjetla.

77

78

5 Zemlja Jebanija (ili Sveženski bluz)

Vratila sam se na Yale - ili je to nekakav križanac Yalea i Glazbe i umjetnosti. Visoko iznad parka u Convent Avenue netko je napravio kavez koji stoji nad prekriženim čeličnim traverzama poput stare uzdignute željeznice na Third Avenue, koja je u djetinjstvu grmjela kraj Bloomingsdale’s-a. Tu, visoko na nebu, stoji posebna soba, nalik na kavez, gdje se susreću ljubavnici koji žele ući u zemlju Jebaniju. I ja sam otišla onamo - markirajući sa svih mogućih satova, i riskirajući da ne testiram godinu - i kad sam stigla, prije svega sam povukla rolete - bili su to venecijanski roleti: a kakve bi druge i imala zemlja Jebanija? I u stanju visokog uzbuđenja sad čekam da stigne moj ljubavnik - Dart. I u snu, vlažna sam, pulsiram, i užasno sam uzbuđena. Nekako znam da o tom sastanku ovisi čitav moj život. On stiže, odjeven ne u crnu kožu nego bijelu svilu. I on je zapravo Elvis Presley a ne Dart - crne kose, dežmekasta, podbula lica, a usne su mu kao na Kewpieovoj lutki, pa se mehanički otvaraju i zatvaraju poput plastičnog doktora 79

Dentonsa. I možda on zaista i jest orijaška Kewpieova lutka a ne čovjek. A ipak ga želim - kako ga želim! Povlačim mu zatvarač na trapericama od bijele svile, raskopčavam mu bijelu svilenu kaubojsku bluzu, grlim ga, milujem ga, mrmljam mu riječi ohrabrenja i Ljubavi. I onda, kad otvaram šlic satenskih traperica, vidim da umjesto penisa ima duboku zasjekotinu, u kojoj pužu gliste, golaći, puževi. Zgađena - no ipak i čudno uzbuđena - pokušavam mu zatvoriti šlic, ali ne mogu. Crvi i golaći migolje van. Jedan puž se polako, ostavljajući sluzav trag, probija niz sjajno bijelu nogavicu. Kad povlačim zatvarač, glistama odsijecam glave. Podižem pogled na Dartovo lice i vidim da mu se odgulilo lice Kewpieove lutke. Ispod nje je praznina - bijela praznina. Bezlične oči, nos, usta, nalik na glavu drvene lutke, ispranu morem. Gorko razočarana, guram tog čovjeka-lutku u stranu i pokušavam naći put iz zemlje Jebanije. Ali vrata nema. Oko mene je samo taj kavez iznad grada - New Yorka? New Havena? - gdje sam zarobljena zauvijek. I čujem majčin glas, kako mi veli: »Louise, ti uvijek misliš da pravila koja vrijede za druge ljude ne vrijede i za tebe!« A moje zdrave svijesti nema nigdje na vidiku. *** Budim se u zelenom, pitomom i dobroćudnom Connecticutu, s dignutim svim roletima i uključenim svim svjetlima i stereom. Pred mojim se panoramskim prozorom njišu jablani i kukute. Pod mojim brdom su crveni hambari i srebreni silosi spokojnog okruga Litchfield. U svojem sam bijelom željeznom krevetu, i plovim kroz kozmos na željeznom brodu, ali zaostali dojam sna ne želi se izgubiti. Protežem se na sredini kreveta i puštam da me san ponovno obuzme. Sad se slike počinju razmatati, onako kao što vuneni rukavi pulovera spadaju s kružnih pletaćih igala. Pokušavam puzati unutar tog sna, makar i samo da ga shvatim - no san je već nestao. Sama sam u krevetu u zelenim brdima Connecticuta, a gdje je Dart, to zna samo Bog. 80

Zamišljam da je moj krevet intergalaktički brod. U tom bijelom željeznom krevetu, u toj bijeloj kući preklopne građe, ja plivam kroz univerzum. Ispod mene, u crnom svemiru žmirkaju zvijezde. Svud oko mene, na asteroidima, ljudi su koji su se dotakli mojega života: moje blizanke, i mašu mi poput dvije male kraljevne koje je nacrtao SaintExupery; moja mati, Theda, maše mi iz svoje intergalaktičke ludnice; moj otac pravi ptice od origamija, i one plove kroz svemir do blizanki (blizanki koje nikad nije vidio, no koje, naravno, vidi). Snack, Thom, Elmore, Dart svi mi oni mašu sa svog asteroida. Emily na svom asteroidu sadi ružičnjak i hvali zapanjujuću energiju postmenopauzalnih žena. Zemlja je, vidim, sićušna spora što jezdi kroz svemir. Sa svog motrilišta na intergalaktičkom krevetu - koji je sad otišao sa Zemlje, pa sam i bez napora plovi kroz kozmos, sa mnom u njemu - ja vidim ne samo sićušnost Zemlje već i njezinu zapanjujuću ranjivost. Zemlja, Mjesec, sve zvijezde mogu se utrnuti u sekundi jednim samo zapuhom kozmičkoga daha. Ja sam u krevetu i jezdim kroz prostorvrijeme, i jedina mi je utjeha moj pas. Samoća je konačno pribježište, što reče neki stari mudri roshi. Pa ipak je to nekakva mnogoljudna samoća, samoća napučena i duhovima i stvorenjima od puti. Sa svog kreveta mašem svima koje sam ikad voljela. I ta me vizija smiruje. Posrćem, ustajem i izlazim iz kreveta, puštam Bonera, i trljam oči. Zatim u kuhinju - i zaustavljam stereo sistem i stavljam još jednu ploču Bessie Smith, Sveženski bluz. Dok Bessie pjeva »Moj mili je otišao«, ja škropoćem loncima i tavama, kuham kavu, stavljam kuhati zobenu kašu, koja mi se uopće ne jede.

81

Dok slušam Bessie Smith sve mi se čini tako jednostavno. Glas ženskoga bola koji proriče mušku nepredvidljivost, i koji kroz pjesmu tvrdi da između muškarca i žene nije ništa novo pod Suncem. Misliš da će ti puknuti srce, misliš da se nitko nikad nije tako osjećao? Pa mislim, tu je Bessie da te podsjeti da su milijuni žena crnih, bijelih, žutih, smeđih - prije tebe tako plakali, i iste te jade pretvarale u bogatu, zvučnu pjesmu. Da li me to tješi? Pa ne baš. U kuhinji, na pultu, čitav red praznih boca koje mi u srcu unose stravu. Jesam li ja popila sve te boce Pomerola, Meursaulta, Pinot Grigia? Čini se jedva moguće. Sigurno smo ih Dart i ja popili zajedno. Ali bubnjanje u glavi i suhoća usta uvjeravaju me da ja s tim praznim bocama moram imati bar nekakve veze. Glava mi pulsira, a koordinacija mi je nikakva. Pijem kavu kao da je eliksir života, a onda posrćem do kupaonice oprati zube. Na putu prolijem kavu po hrastovom podu, zamalo se na njoj okliznem, pa kleknem da je obrišem kupaćim ogrtačem, i nastavljam dalje. Suočavam se s vlastitim licem u kupaonskom ogledalu. I ne sviđa mi se to što vidim. Lice mi je puno bola, podočnjaka, usta su mi napućena i tužna, obrazi podbuli i bijeli. Moje je lice zrcalo mojega života; jednoličnije od većine lica, ono ne skriva ništa. To je lice žene u dubokim 82

jadima. Oduvijek sam izgledala deset godina mlađa od svoje kronološke starosti - ali se sad počinjem pitati. Sad kao da izgledam deset godina starija. Od toga što mi taj čovjek radi, sigurno ne postajem ljepša. Moje je lice kao moja paleta. Znam na njemu svaki palac - svaku uvećanu poru, svaki madež, svaku ovješenu kesicu kože, svako mjesto gdje je izgubilo boju. Moje nekoć kestenjasto-zelene oči otupjele su i postale muljave. Moje ticijanske vitice sad su neopisive kovrče na nekoć ružičastim obrazima. Rastvaram kupaći ogrtač i pregledavam tijelo. Čak su i grudi pobijeđene, i kao da su se ovjesile. Velike ružičaste bradavice, što su ih voljeli i hvalili svi moji muškarci, od Snacka do Darta, kao da su se skupile u porazu. A brazgotina iza carskoga reza, koja je dosad izblijedjela u bijeli patent-zatvarač od puti, smješten iza crvenkastoga grma, opet je ljut i upaljen. Okrećem se da na bedrima vidim crvene natekline. U grudima mi poskakuje srce. Kako sam ih dobila? Toga se ne sjećam. Do nosnica mi dolazi smrad zagorotine. Trčim u kuhinju i nalazim lonac sa zobenom kašom kako se dimi i gori na štednjaku. Prodoran mi miris spaljenih žitarica ispunjava nos. Isključujem štednjak i uz zveket bacam lonac u sudoper. On opako psiće. Natačem u nj hladnu vodu, i nos mi napada oblak zobenog smrada. Ali i kome je do zobene kaše? Zvoni telefon. »Hej, što je bilo?« To je Emmie (koja je, na trenutak, blizu onoliko koliko se i ja mogu približiti glasu zdrave svijesti). ja.

»Zagorjela mi je zobena kaša, pizda joj materina«, velim »Što je to sinoć bilo s Dartom?«

»Otišao je. Prvo me je pustio da se sva opustim i zagrijem i otvorim, a onda je otišao - svinja. Najradije bih mu odrezala kurac i nabila mu ga u usta. Najradije bih ga ubila - sve bih ih pobila. Oni su Marsijanci. Ne mogu nas 83

naprosto jebati. Moraju nas najprije otvoriti, pustiti da ih zavolimo, pojebati nas, i onda otići. Spremna sam za ulazak u lezbijsku komunu. Daj, Emmie - hoćeš mi biti cura?« (Lezbijska je komuna među nama stari štos. Tamo ćemo i poći kad napokon dignemo ruke od muškaraca. Znači uskoro.) »Čekaj malo. Zaustavi se. Reci mi što se zapravo dogodilo.« I ja pokušavam, strpljivo pokušavam objasniti sve što se dogodilo između mene i Darta od njegova dolaska do njegova odlaska. I pričam joj sve, i ispuštam samo crvene masnice na bedrima i paradu praznih boca. Ispuštam, ukratko, sve. »I onda, kako si se osjećala kad si jutros ustala?« pita me ona. »Zašto?« »Daj reci.« »Probudila sam se u panici, nakon svih tih groznih snova. A najprije sam od svega osjetila očaj - čitav mi se moj život učinio lud, pošandrcao, kao da se oteo svakoj vlasti. Osjećala sam se suicidalno. A onda sam se počela sabirati, i onda sam doživjela viziju, u kojoj sam na krevetu lebdjela kroz kozmos...« Počinjem plakati. »Emmie, ja više ne mogu tako. Ne mogu to izdržati. Sve je samo bol, bol, bol.« »A što misliš zašto?« »Zato što je život bol, bol, bol.« »Ali je i prekrasan. On je dar. Blagoslov.« »Poštedi me tih jednostavnih Pollyanninih sranja...« »To je jednostavno, ali to nisu sranja. Jer možeš odabrati kako ćeš gledati na svoj život. Hoćeš li živjeti u Eeyoreovoj čamotinji ili na suncu. Tko to može odabrati, ako ne ti? Što drugo, osim radosti, može biti uzrokom te promjene?« »Sranje.« »Znaš li zašto ljudi vole tvoja djela? Zbog radosti, zbog 84

životne sile koja iz njih izbija...« »Kakva djela? Ja ne mogu raditi, i ne radim. Samo sjedim i mislim na Darta. I pijem.« »Leila, a zašto ne bi prestala? Nije li riječ baš o tome? Želiš li zaista prestati i vratiti se životu?« »Da.« »Daj razmisli malo o ovom. Nikakav ti zakon ne propisuje da se moraš vratiti životu. Možeš i nastaviti kako si počela. Možeš se, ako hoćeš, i ubiti. Nedostajat ćeš mi ali ti na to imaš pravo. Možeš svojim blizankama ostaviti u baštinu još jednog umjetnika koji se ubio, no možeš učiniti i nešto drugo.« »Kako?« »Hoćeš da ti ja pokažem kako? Hoćeš li mi vjerovati?« »A što mi drugo preostaje? Ovdje ne mogu ostati.« »Onda me pričekaj. Sad ću doći.« *** Dok čekam na Emmie, ispijam čitavu bocu Pinot Grigioa. On me spočetka opušta i stvara osjećaj mira i otkačenosti dok slušam Bessie Smith, ali onda, kad zamagljeni osjećaji popuštaju pred bubnjanjem glavobolje, počinjem razmišljati kako da se sredim. Mogla bih si prerezati žile u kadi - i sva bi ta krv bistru vodu pretvorila u mramor. Mogla bih napraviti vlastitu filmsku scenu dok iz mene istječe život. Staviti kameru na autoknips, ući u kadu i... Kad dođu po mene, pronaći će ne samo moje mrtvo tijelo nego i fotografski zapis samoga čina koji me je ubio. Toliko o postmodemističkim vizijama! Ili bih mogla probiti žile i razmazati svježu krv po platnima. Dart otišao, tako bih to mogla nazvati. Ili bih mogla otvoriti pećnicu, pustiti plin i poći tragom Sylvije Plath. (Ali mi je pećnica električna!) Ili bih se mogla umotati u Thedin stari ogrtač od nerca (onaj koji držim u ormaru sve od majčine smrti), sjesti u Mercedes crven kao volovska krv i zvan DART, i nadisati se monoksidnih para kao Anne Sexton (ali je 85

Mercedes kabriolet, tako da bi ugljični monoksid mogao pobjeći!). Kad se vino počinje gubiti iz žila, kljukam se Valiumom i aspirinima. Onda počinjem puzati pod krevetom u potrazi za vrećicom droge iz koje je Dart, kako sam vidjela, pred odlazak motao cigarete. Proklet bio - nije se čak ni drogirao. »Ta se svinja nije čak ni drogirala!« vrištim. Opažam pod krevetom marišku koja se još jedva dade pušiti, pa se prostirem po hrastovu podu i dohvaćam je, no ona mi naprosto bježi pred vršcima izgrizenih nokata. Napokon je nabadam kažiprstom i uspravljam se. Krećem u potragu za šibicom, i pretresam kuću od ognjišta u dnevnoj sobi do kuhinjskog štednjaka na drva. Ja sam jedina stvar u kući koja proizvodi vatru! Bauljam po kući, psujem, ne uspijevam pronaći šibicu, upaljač, ništa - i onda telefon ponovno zvoni. Dart! Sigurno se želi vratiti. On me voli. I žao mu je. Bio je s nekakvom malom drapačozom, i sad mu strašno nedostajem. Otkrio je koliko ja zapravo vrijedim. Jurim do telefona. Možda je to glas moje zdrave svijesti. »Gospođa Sand?« Nepoznat glas. »Da?« »Gospođo Sand, ja sam Wesley Hunnicutt, i predstavnik sam Memorijalnih vrtova Paugussett, Connecticut«. »Čega?« »Memorijalnih vrtova Paugussett. Sad zovemo sve kućevlasnike u okrugu, zato što bismo vas rado upoznali s jedinstvenom prilikom da kupite grobnu parcelu...« »Kupim što?« »Grobnu parcelu za sebe i svoje najbliže i najdraže.« »Otkud vam moje ime?« »Budući da ste kućevlasnik u gradu Roxburyju, do vašeg se imena može doći u gradskoj vijećnici. Ako biste imali trenutak...« 86

»Grobna parcela!« »Mislim, mi smatramo da je to investicija u mir duše, u komadić spokoja.« Silovito spuštam slušalicu. I rušim se na pod jecajući, i pritišćem obraz na toplo drvo poda, na mjesto na kojem smo Dart i ja tako često ljubovali. Dolazi Boner i liže mi lice. Razmišljam o onom zakukuljenom tipu u Amadeusu koji je došao do Mozarta i naručio rekvijem, naviještajući njegovu smrt. I to se baš dogodilo meni. Smrt mi je zakazala sastanak. (I nije rekla kad će se vratiti.) Lupam čelom o pod poput autističnog djeteta. Lupam njime dok se ne raskrvari, i ne osjećam bol. Napokon se bol javlja, a s njim i novo trzanje svijesti. »Bože«, izgovaram glasno. »Ne želim umrijeti. Želim se vratiti životu. O, Bože, vrati mi život.« Kada, dva sata potom, Emmie otvara vrata i ulazi u kuću, ja još klečim na podu predsoblja, s čelom prekritim zapečenom krvlju, a kraj mene leži pas. Isadora: Stvarno si iz Leile napravila beznadan slučaj. Svi će misliti da sam to ja. Svi će reći da i ja tako lupam čelom o pod i bavim se sadomazohističkim glupostima i ponižavam se zbog nekakvog tikvana. Ali meni nikad nije bilo tako gadno. Zašto mora biti tako patetična? Leila: U svakoj se ženi krije taj potencijal. Isadora: Ne u meni. Ne u tebi. Leila: Tvoje je sjećanje vrlo selektivno. Nisi li i ti lupala čelom o pod? Isadora: Nikad. Leila: Niti se opijala do obamrlosti? Isadora: No dobro - jedanput, dvaput. Leila: I podlegla piću, drogama, kurcu? Isadora: Opet ta riječ. Nemoj je, molim te, više nikad izgovoriti. Leila: A kara? Mogu li nastaviti sa svojim karnim pjesmama? Isadora: Znači li tebi išta to što ja govorim? Ti si moje stvorenje, no ti si, kao da si mi dijete, zaživjela i vlastitim životom.

87

Leila: Nisi li baš to i željela? Isadora (uzdahnuvši): Kako malo poznajemo ono za što molimo Boga.

88

6 Iskustvo, snaga, nada

I tako sam, eto, dospjela na svoj prvi sastanak Anonimnih alkoholičara. Zamislite bijelu neoantičku crkvicu u seoskom Connecticutu, u koju nitko ne ulazi na prednja vrata, ali zato sva sila svijeta ulazi na stražnja. (O, vraćanje u crkvu na stražnja vrata!) Jedan je od njih i moj vodoinstalater, gospodin Raffella; zatim je tu neki skovrčani, sjedobradi umjetnik iz New Milforda što sam ga jednom zgodom upoznala na nekoj društvenoj večeri (a za koga se ne sjećam kako se zove); pa knjižničarka iz mjesne knjižnice; nekoliko odrpanih pubescena i nekoliko izribanih i izglancanih; jedan stari crnac s pet-šest zubi; nekoliko solidno izgledajućih purgera, kućanica i ostalog connecticutskog sitnog svijeta u samtastim hlačama i košuljama od madraskog platna. Zašto se tresem? Emmie me vodi u prijemnu prostoriju kripte, kao da su mi dvije godine, i kao da sam prvi put u dječjem vrtiću. Prostorija je intenzivno zadimljena i intenzivno prijateljski 89

nastrojena. Ljudi sjede u stolicama na sklapanje ili stoje uz jedincati stol, pa piju kavu, pale čik na čiku, jedu kekse, grle se, pričaju. Moja je prva želja da pobjegnem glavom bez obzira. Kog ja to vraga radim tu? Moj vodoinstalater kima glavom i veli: »Dobro došli.« Ja sam toliko smetena da ne odgovaram. Ni gospođica Bonton ni njezina suprotnost, moja mati, nisu me naučile što se kaže kad te na sastanku Anonimnih alkoholičara pozdravi tvoj rođeni vodoinstalater. Emmie me vodi do espresa, miješa mi kavu s puno mlijeka i šećera, i odvodi me do stolca pri uličnom zidu prostorije. »Kako si znala da se sastanci održavaju tu? Ti čak ni nisi iz Connecticuta.« »Postoji knjiga sastanaka.« »Djelotvorna si u pičku materinu«, velim ja. Ona me gleda i smješka se. Nježno. »I ja sam, kad sam prvi put došla, umirala od straha. Baš kao i svi ostali.« »I što sad moram raditi?« »Ništa.« »Znaš da je to za mene najteži posao na svijetu.« »Zato sam te i dovela ovamo. Ako se gnušaš, ne moraš više dolaziti.« »Nikada?« Emmie se smije. Na zidovima su natpisi na malim hrastovim pločicama. »EGO=Eto, Gospodin ode.« »Sve po redu.« »Misli.« (Ta je okrenuta naopako.) »Žuri polako.« Banalnosti. Zar ti ljudi ne govore engleski? Tu su i dva pregolema svitka. Jedan je naslovljen s: »Dvanaest stepenica.« A drugi s: »Dvanaest tradicija.« Prvi redak dvanaest stepenica glasi: »Priznali smo da smo pred alkoholom nemoćni - da više ne vladamo svojim životom.« Dalje nisam ni čitala. »To su stepenice - ali prema čemu?« pitam Emmie. »To je tvoje brdo«, veli ona. »Nazovi ga kako hoćeš.« 90

»Mount Leila«, velim ja. »Je li to imenica ili glagol?« »Glagol«, velim ja prpošno da prikrijem užas. Mrzim taj žargon. I očajnički želim otići. »Ja ne spadam ovdje«, velim Emmie. »Pokušaj prevesti prvu stepenicu: 'Otkrila sam da sam pred Dartom nemoćna, da sam izgubila vlast nad svojim životom.’ I tad počni slušati i vidi sviđa li ti se to što čuješ.« Podigla sam korak na prvu stepenicu i umjesto »alkohol« stavila »Dart«. Svojim životom zaista više ne vladam. Moj se život pretvorio... I počinjem plakati. Što nitko kao da ni ne opaža, osim jedne žene koja mi prilazi i grli me. »Na pravom si mjestu«, veli mi ona i na žutom mi papiriću daje svoj telefonski broj. Našavši se u svijetu u kojem je prijaznost pravilo a ne iznimka, najednom želim otići. Počinje sastanak. Nakon što netko izgovara najavu i čita preambulu punu riječi poput »snaga«, »ljubav«, »solidarnost« i »trezvenost«, neka žena, koju predstavljaju kao Fleur iz Bostona, ustaje i počinje govoriti. Ja zaključujem kako bi Fleur iz Bostona, sitna, ustrašena dušica, stara otprilike četrdeset pet godina, mogla savršeno glumiti Blanche DuBois u Tramvaju zvanom Čežnja. Ima paperjastu smeđkastu kosu, daleki pogled u zelenkastim očima, i upravo ptičju mršavost koja djeluje skoro krhko. Zapešća su joj tako lomna, da se čini da bi ih slomio i dodir. »Govori se«, počinje ona, u jakom dijalektu iz Back Baya, »da alkoholičari izobličuju i život ljudi oko sebe. Ja se još nikad nisam zaljubila u čovjeka koji nije alkoholičar, a rijetko kad i pijem, ako to nema nekakve veze s muškarcima koji se pojavljuju u mojemu životu. Oni piju, pa tako pijem i ja. Ja pijem, shvaćate, ne zbog pića, nego zbog Ljubavi.« Zadnje na svijetu što želim čuti jest priča o ženi koja 91

se oslobodila Ljubavi. Užasnuta sam - ali ne mišlju da bi program mogao zakazati, nego da bi možda mogao uspjeti. I gnušam se sve blagosti i sigurnosti u toj prostoriji. Želim da mi se vrati tutnjava: ona tutnjava iznutra. »Probudila sam se u mnogim posteljama ni ne znajući kako sam u njih dospjela, i nagledala sam se mnogih koji su kraj mene hrkali, a da nisam ni znala kako se zovu«, rekla je Fleur. »Isprva su to bili muškarci s kojima sam išla u školu, muškarci iz poznatih obitelji, muškarci čiji su roditelji išli u crkvu, no na kraju su to bili muškarci koji nikad nisu išli ni u kakvu školu, koji više nisu imali nikakvih ni obitelji ni majki, i koji u crkvu nikad nisu ni ušli.« Je li me moj život doista doveo ovamo - u crkvenu kriptu, da slušam banalnosti? Ta ja sam umjetnica. Moj život nije nikad bio kao život drugih ljudi. U ovom sam trenutku u Dubrovniku s Dartom, i tandrkam se kaldrmom u zastavi. Ponoć je. I srpanj. Ne možemo naći hotel. Čitav dan pijemo bocu za bocom domaćeg vina - i kad se auto, nad kojim sam izgubila vlast, počinje okretati na skoro okomitoj ulici, za dlaku promašujemo masivni zid tvrđave. Ja vrištim. »Promašili za dlaku ili milju, lutko, isto nam se piše«, veli Dart. »Kad je stigla policija i pronašla moju curicu«, veli Fleur, »ja sam bila u spavaćoj sobi, bez svijesti...« Dok sam ja bila u Dubrovniku s Dartom, jedna je curica umrla. Mala curica. A ja imam dvije. Trudim se slušati, ali se nikako ne mogu koncentrirati na njezine riječi. Umjesto toga čitam svitak naslovljen s »Dvanaest stepenica«. 1.Priznali smo da smo pred alkoholom nemoćni - da više ne vladamo svojim životom. 2.Povjeruj da nam duševno zdravlje može vratiti Sila veća od nas. 92

3.Odluči da ćeš svoj i život i volju predati brizi Boga onakva kakvoga ga mi vidimo. Možda je, pomišljam, Bog zapravo zdrava svijest. »Drugo su mi dijete uzeli i pronašli mu skrbnika«, veli Fleur. »Mene su poslali u zatvor, gdje sam si tri puta pokušala oduzeti život i onda su me zatvorili u zatvorsku duševnu bolnicu, gdje sam ostala sve dok se napokon nisam rastrijeznila i počela mijenjati svoj život.« Daj stani malo, pomišljam, dok mi niz obraze teku suze. »Zašto baš ja? vikala bih na Boga - i zašto baš moja kći? I godinama nisam uspijevala naći zadovoljavajući odgovor. Pijana, dovodila bih u kuću strance. Isto sam tako mogla ubiti i sebe i svoju djecu i u automobilskoj nesreći ili požaru ili ih slučajno ustrijeliti pištoljem kojim sam se branila od uljeza - uljeza što sam ih sama pozivala u kuću, s ljubavlju kao isprikom.« Želim isključiti Fleurinu priču, baš kao što je želim i dalje slušati. Nervozna sam, u meni nešto bjesni - a opet sam kao prikovana. Između fragmenata Fleurine priče i sanjarenja o Dartu, ja drhtim i vrpoljim se. Ustajem i hvatam šaku keksa, pa se vraćam u svoju preklopnu stolicu. 4.Napravili smo studioznu i neustrašivu moralnu inventuru vlastite osobe. 5.Priznali smo Bogu, sebi, a i drugim ljudima stvarnu narav naših zala. 6.Bili smo sasvim spremni prepustiti Bogu da ukloni sve te pogreške naravi. Potom slijedi duga, dosadna priča o stepenicama Fleurina oporavka, oporavka u kojem je i priča o njezinoj borbi da spasi preostalo dijete - sina koji se, vjerovali ili ne, zove Donegal. Fleur je tako »trijezna« već čitavo desetljeće. 93

Kćer koju je izgubila sad bi imala devetnaest godina. Ona radi u dječjoj bolnici za najnižu plaću i nalazi »posebno zadovoljstvo« brinući se za djevojčice u pubertetu. Javlja kako se već najmanje sedam, a možda i deset godina, sve otkako se rastrijeznila, odriče seksa - daj stani malo! - ali je nedavno »upoznala muškarca koji me voli zbog svega što sam prepatila i zbog mira koji sam našla«. On joj je sa sobom doveo drugu kćer, u kojoj ona sluti šansu »da razbije svoju karmu«. Isuse, kako mrzim Pollyanne. Ali najgore tek dolazi. »Samo zahvaljujući Programu«, veli Fleur, »sretna sam što sam živa. Na početku svakog dana pitam Boga za savjet, a svake večeri idem spavati zahvaljujući mu. Moja je posebna zadaća u bolnici da dajem savjete adolescenticama. Pokušavam im pomoći tako što im objašnjavam da u ljubav spada i ljubav prema samome sebi, i da svaka u sebi ima vrt, i da ne moraju imati muškarca da bi opravdale svoje postojanje. Čini mi se da to djevojke ne znaju čak ni u ovo navodno feminističko doba. One misle da bez muškarca nisu ništa, pa se prinose na žrtvenik romantične Ljubavi, seksualne Ljubavi - i zaboravljaju na Boga, zaboravljaju na božansku ljubav, zaboravljaju na sve osim na slijepu potrebu da se potvrde kroz mušku pažnju. I zato posvuda traže predmet Ljubavi, iako, ukratko, najvrijedniji predmet Ljubavi leži baš tu - u njima samima.« »Idemo odavde u tri pičke materine«, velim Emmie. »Još malo«, veli Emmie. »Nakon svih tih pokušaja samoubojstva«, veli Fleur, »otkrila sam da smrt svoje djevojčice mogu osmisliti samo tako da nastavim živjeti i poslije nje i da svoj život posvetim službi drugim djevojčicama. I u tom sam poslu otkrila trajnu radost - i bol - koji su promijenili sve što sam prije znala i mislila. Ne znam zašto je Bog odlučio da mi pošalje tako gorku pouku, ali sam je vjerojatno sama navukla tolikom svojom krajnjom tvrdoglavošću. Jer vjerujem da mi sami oblikujemo svoje pouke prema vlastitim potrebama.« 94

Njezin govor pozdravlja ošamućena šutnja. A onda, polako, prostorija se počinje vraćati u život. Jedan po jedan, ljudi ustaju i plješću i grle Fleur. Slijedi pet minuta odmora za kavu, a onda počinje rad u grupi. »I takvi su svi sastanci?« pitam šaptom. Emmie se smije. »Nije nijedan. Ovaj je poslan samo za tebe. Program je kao eliksir Mary Poppins: on se pretvara u lijek baš za onu bolest koja te muči. Tražila si lijek za seksualnu ovisnost? Sad ga imaš.« »Ali ja se najmanje od svega želim izliječiti«, velim ja. »Znam«, veli Emmie. »Odupiranje liječenju je prva stepenica prema izlječenju.« »Moram li govoriti?« »Samo ako želiš da ti bude bolje.« Za vrijeme grupnoga rada, ja šmrcam i proučavam stepenice. 7.Smjerno ga zamolismo da ukloni naše mane. 8.Napravili smo popis svih ljudi kojima smo učinili zlo, i odlučili da im svima to nadoknadimo. 9.Izravno smo to učinili svim ljudima gdje god je to bilo moguće, a da pritom ne učinimo zlo ni njima ni drugima. 10.Nastavili smo voditi osobnu inventuru, i kad smo učinili nešto ružno, smjesta smo to priznali. 11.Trudili smo se da kroz molitvu i meditaciju usavršimo našu svjesnu vezu s Bogom kakvim ga vidimo, i molili se da spoznamo Njegovu volju i da smognemo snage da je i izvršimo. 12.Nakon što smo, kroz te stepenice, doživjeli duševno buđenje, pokušali smo tu poruku prenijeti alkoholičarima, a tih smo se načela držali i u čitavom svom životu. 95

Na kraju, nakon što je prošla košarica i malo prije no što će se raspustiti sastanak, Fleur se obraća meni. »Gospođa s crvenom kosom«, veli i pokazuje na mene. Ja gledam Emmie, tražeći savjet. Možda se to govornica zapravo obraća njoj. Ona sliježe ramenima. »Ja sam Leila«, velim ja. »Nisam pila već čitav sat.« »Samo naprijed«, veli Fleur. »Bit će vrijedno truda ako se potrudite.« Sad se skoro svi okreću prema meni i počinju pljeskati, kao da sam nekakva junakinja. *** Poslije sastanka, ljudi još ostaju uz kavu i kekse. Prilazi mi nekoliko žena i daje mi svoje telefonske brojeve. Uzimam svete papiriće i guram ih u svoj Filofax, s namjerom da ih bacim čim stignem kući. Ali ako ih uzmem, onda bar mogu otići odatle. Dok me vozi kući u svom starom srebrenom volvo karavanu, Emmie mi veli: »Znaš li da ja na tim sastancima prvu godinu nisam progovorila ni riječi? Samo sam sjedila straga i virila.« »Ali ja sam morala nešto reći. Iako ni sama ne znam zašto. Najveći dio vremena nisam uopće ni slušala. Buljila sam u 'Dvanaest stepenica’ i razmišljala koliko su slične 'Ljubavnim pravilima’.« »Što su to 'Ljubavna pravila’?« »'Ljubavna pravila’ provansalskih pjesnika su ni manje ni više nego potpuna kodifikacija Ljubavi. I napisana su još pred mnogo stoljeća. Ali se u međuvremenu baš ništa nije promijenilo.« »I što onda misliš o sastanku?« pita me Emmie. »Dosadno«, velim ja. »A moglo bi se reći i još žešće: dosadnissimo.« »Znam što misliš. Neki su sastanci dosadni da umreš. I dim te davi. I banalno - ja velim stalno banalno. Pa ipak to pomaže. Kao što vele, vrijedno je truda ako se potrudiš. Valjda je to ta Milost.« 96

»I koliko ti to već dugo radiš, Emmie? I zašto mi nikad nisi rekla?« »Zato što me nikad nisi pitala.« »Ipak si mi mogla reći.« »Zašto? Ako su te piće i droga još veselili u životu, zašto bi to onda željela doznati? Ti to zapravo i nisi htjela znati, jer da jesi, onda bi me pitala.« »Kako si već dugo član?« »Desetak godina. Uključila sam se u Parizu, dok sam živjela na Boulevard Raspailu. Sjećaš se, za moje orgijastične faze u Parizu? Ah, na prijelazu iz šezdesetih u sedamdesete, prije nego što su droge prešle nas.« Emmie je u Parizu živjela između 1969. i 1979., baš u pravo doba. Tu je napisala i svoju prvu knjigu - knjigu o ženskom spolnom oslobađanju, što je, zapravo, bila knjiga o njezinu vlastitom oslobađanju. U Parizu je upala u orgijastično društvo u kojem su bili svi koji su nešto značili u svijetu intelekta i filma, uživajući do besvijesti u drogama i seksu i rock and rollu. Savršen način proživljavanja sedamdesetih za djevojku odraslu u samostanu. Budući da sam ja tada živjela sasvim drukčijim životom - najprije s Thomom, potom s Elmoreom, a na kraju s Elmoreom i blizankama - viđala sam je samo na svojim rijetkim putovanjima u Pariz. Nisam znala da je ikad bila ovisna o ičemu osim o seksu i čokoladi. (Njezina su krizna zaliha bili Tobleroni od dvadeset pet centimetara.) Ona se sasvim sigurno nije uklapala u moju - ni ičiju - sliku alkoholičara. »I tako si se rastrijeznila, a da mi nisi ni rekla. Jesi li znala da imam problema?« »Znala sam da misliš da možeš upravljati svime u životu. Što je već i samo po sebi problem, zato što ne možemo.« »Misliš li da sam ja alkoholičarka?« »Što ja mislim nije uopće važno. Ali što ti misliš? To je jedna od svega nekoliko teških bolesti koje čovjek može sam dijagnosticirati - baš kao i ljubav. I nije pritom važno što ja - ili itko drugi - o tome misli. Možda si ti samo vrtna 97

sorta ovisnice o ljubavi, i piješ samo s muškarcima. To ja ne znam. Ali zato znam da je meni Program spasio život.« »No daj, Emmie, to je izmotavanje.« »Ne, nije. Činjenica jest da te nikad nisam vidjela tako pijanu da si se jedva držala na nogama, i činjenica jest da kroz život teturaš prilično razborito, i da se pritom brineš o svima - pa i o meni - no kao da te sve to jako ne veseli. I sve to s tvojim krasnim blizankama, s meteorskom karijerom, sa svom tom inteligencijom i vitalnošću i duhom - a spremna si baciti koplje u trnje zbog jednog sasvim oštećenog mladića.« »Čega?« »Darta.« »Ali ja ga volim. Još nikad nisam osjetila...« »Ja znam koliko ga voliš. Ali koliko voliš Leilu?« Pitanje me bode, i smjesta na nj odgovaram. »Ne baš puno.« »Onda tu nešto opako ne štima. Zato što se Leilu može voljeti.« »Može li se?« pitam ja, a suze mi teku potokom. »Može li se zaista?« »O, dušo, a zašto, pobogu, misliš da sam ja svo vrijeme tu - zato što te se ne može voljeti? Čak i uza sve te tvoje šašavosti, ono što ti zoveš svojim mishegossom, ti si ipak najbolji čovjek kojeg znam. Ti daješ i daješ i daješ i daješ. Svakom živom. Osim Leili. I sad je red na nju.« »Ali jesam li ja alkoholičar?« »To ne znam«, veli Emmie. »To upitaj sebe, a ne mene.« *** Lutamo kroz zeleni Connecticut i kupujemo stvari. Kite cvijeća. Rajčice. Češnjak. Špagete. Potom se vraćamo k meni i počinjemo kuhati. Od rajčica pravimo svježi umak za špagete, i potom roštiljamo odreske od sabljarke i klipove kukuruza. Dok se tako vrtimo po kuhinji i oko vanjskog roštilja, apsurdno 98

smo sretne. »A u pet sati«, veli Emmie, »jest ćemo keksiće i piti čaj s medom.« »Udebljat ću se kao svinja.« »Čisto sumnjam«, veli Emmie. I tako, možda jedan sat, dok sjedim s Emmie i psom u zelenilu ranog ljeta u umilnom Connecticutu, u miru sam sa sobom. Poslije ručka, ležimo na obronku i gledamo kako prolaze oblaci, i nadjevamo im imena prema životinjama i pticama kojima sliče. Ali kao da je nešto upravo drastično krivo, kao da nešto nedostaje. »Dart - pitam se kad će mi se javiti Dart.« »Nadam se nikad. Ali sumnjam da se on može ne vratiti.« »Kako to možeš reći?« »Leila, tebi Dart treba koliko i ribi bicikl. Ti si Dartu mnogo potrebnija nego on tebi.« »Ali ako me toliko treba, gdje je onda?« »Negdje vani, da te izaziva. Ako se više ne budeš dala provocirati, onda će on pošandrcati. To između vas je ples. Tebi je potrebna udica na koju ćeš se upecati, a njemu treba netko koga će pecati.« »A seks?« »Što s tim?« »Nikad se ni s kim nisam tako dobro seksala. A istina je ovo: ako počnem o sebi misliti tako dobro, onda više neću biti Dartova krpa, a ako više ne budem Dartova krpa, on me više neće jebati...« »To si ti rekla - ne ja.« »Ja ne vjerujem da je dobar seks uopće moguć bez dominacije i zlostavljanja - to je valjda nekako ugrađeno. Kad ih obožavamo, onda se sasvim predajemo. Sav se moj intelekt buni protiv te misli, ali moj kishkes zna da je to istina. Kad me Dart jebe, osjećam se živa. Kad me ne jebe, sva svenem.« 99

»Jesi li ikad pomislila da misli i činjenice nisu isto?« »Nikad nisam živjela bez muškarca. Treba mi seks kao pogon za moju kreativnost. Treba mi ta preosjetljivost da dođem u dodir sa svojom muzom.« »Za pogon tvoje kreativnosti potrebna si samo ti. A Dart te oduzima samoj sebi. I tvojim blizankama. I tvom poslu. Ako sama sebi postaneš središtem vlastitog života, ako prestaneš davati svoju snagu, privući ćeš drukčije muškarce - sebi jednake, a ne dominirajuće ili mekušce.« »Kao recimo? Thom je bio mekušac. Elmore, usprkos svem svojem hvalisanju o jednakosti, bio je i dominator i mekušac. To je bilo jasno čak i blizankama. Kad sam ih vozila na aerodrom, Ed mi je rekla: ’Mama, zašto moramo ići tati? Tata je velika beba. Ti nas uzdržavaš. Ti se o nama brineš. On samo izigrava gazdu.’ A ja sam rekla: ’On ti je otac, i ti ga voliš’, a Mike je rekla: ’Jesi ti sigurna da nam je on otac?’ ’Apsolutno sigurna’, odgovorila sam. ’U redu, mama’, rekla je Ed, Vjerujemo ti na riječ.’ I one znaju da je on mekušac i slabić. One znaju na koga se mogu osloniti, a na koga ne. Ja ih pokušavam uvjeriti kako je Elmore silan, a one mi se smiju. Deset godina, a već sve znaju. Jednom su me čak upitale jesam li to ikad radila u avionu. ’Da’, rekla sam im. ’Na mokro ili na suho?’ Razmislila sam trenutak pa rekla: ’Suho.’ ’O’, veli Ed, ’mama, to se ne računa. Nego smo razmišljale o Klubu ljubitelja visina.”Otkud vam to, malim pisherkama?’ pitam ih ja. ’Čitale smo’, veli Mike. ’I gledale te tvoje video-kasete’, veli Ed. To me šokiralo, ali se pretvaram da sam mirna. ’Dobro’, velim, ’ako ikad budete htjele doznati nešto o seksu, molim, pitajte mamu. Ne idite nepoznatom, vrijedi?’ 'Vrijedi, mama’, veli Ed, ’ali mi već znamo sve.’ ’Čak i o pantričkom seksu’, veli Mike. ’Hoćeš reći tantričkom’, velim ja, sretna što bar o nečem znam bar dlaku više od njih. ’Rekla sam ti da nije pantrički’, veli Ed Mike. I onda otrče, da se igraju Barbikama.« Emmie se smije i smije. »I što se igraju?« 100

»Vjerojatno kako Barbie ulazi u Klub ljubitelja visina. S blizancima se nikad ne zna - oni vode jedan svoj, sasvim tajan život.« Tijekom večeri, stalno mi se vrača Fleurina priča. Nešto mi se od toga čak počinje činiti logičnim. »Stalno mislim na Fleur«, velim ja, »o ženi koja svojom ljubavlju ne vodi svoju djecu do zdravlja, ukoliko se ona do tog zdravlja ne mogu odvesti ljubavlju prema sebi - znaš što mislim?« »Znam«, veli Emmie. »I zbog toga stalno mislim na Thedu, koja sigurno nije voljela samu sebe - pa ipak sam zahvaljujući njoj stekla tu ludu smionost, to uvjerenje da mogu sve na svijetu. I zahvaljujući Dolphu. Ja sam prava njegova kći. A majčino mi je ludilo u meni na čudan način raspirilo ambiciju. Jer želim iskupiti njezin život i osmisliti njezinu patnju. Da je samo mogla prestati piti.« »Pričaj mi o ’Ljubavnim pravilima’«, veli Emmie. »Daj da nađem knjigu.« Trčim gore na tavan i prekapam po policama na kojima držim knjige iz dana na Yaleu. Evo je, prašnjav, zelenkasti svezak s naslovom Talijanski društveni običaji šesnaestog stoljeća koji sam čuvala sve te godine zato što je to priča o tradiciji galantne ljubavi i njezinu nastavku u renesansi. Vadim knjigu pažljivo kao da vadim kakav drevni smotak, zapečaćen u grobu, zaštićen od svakodnevnog zraka. On se, kao nekakvom čarolijom, otvara na stranici naslovljenoj s ’Ljubavna pravila’. Stojim tako sama na tavanu i čitam u prašnjavu sunčevu svjetlu što dopire kroz mansardne prozore: I. Brak nije isprika da se ne voli. II. Tko nije ljubomoran, taj i ne ljubi. III. Nitko ne može biti vezan dvostrukom ljubavlju. IV. Ljubav uvijek ili raste ili se smanjuje. V. Što ljubavnik uzima od svoje ljubljene protiv njezine volje ne donosi nikakvo blaženstvo. 101

VI. VII. VIII. IX. X. XI. XII. XIII. XIV. XV. XVI. XVII. XVIII. XIX. XX. XXI. XXII. XXIII. XXIV. XXV.

Muškarac može voljeti samo kad dozrije do pune muževnosti. Za mrtvom ljubavlju zaljubljeni neka plače dvije godine. Nikome se, bez obilnih razloga, ne smije uskratiti ljubav. Nitko ne može ljubiti ako ga na to ne prisili uvjeravanje same Ljubavi. Ljubav uvijek izbjegava dom pohlepe. Neprimjereno je ljubiti nekoga s kim bismo se stidjeli vjenčati. Tko iskreno ljubi, ne želi uživati ljubav nikoga osim voljenog bića. Ljubav rijetko kad traje nakon što je razglasimo. Ljubav koju lako stječemo preziremo; ljubav stečenu s mukom privijamo srcu. Svatko tko ljubi problijedjet će kad ugleda ljubljeno biće. Srce onoga koji ljubi drhti kad iznenada ugleda ljubljeno biće. Nova ljubav otjera staru. Samo iskrenost čini čovjeka vrijednim Ljubavi. Ako se ljubav smanjuje, brzo će i prestati i samo rijetko ponovno oživjeti. Tko ljubi, uvijek je krotak. Iskrena ljubav uvijek povećava ljubav. Sumnjičenja ljubavnoga bića uvijek povećavaju gorljivost i osjećaje zaljubljenog. Koga kinje misli na ljubav, taj manje jede i spava. Svaki je čin zaljubljenog vezan mislima za ljubljeno biće. Tko iskreno ljubi, smatra da je dobro samo ono što će se svidjeti ljubljenom biću. 102

XXVI. XXVII.

Ljubav ne odbija ništa Ljubavi. Tko voli, taj se ne može nasititi milosti ljubljenoga bića. XXVIII. I najmanja slutnja sili onoga koji ljubi da sumnja u ljubljeno biće. XXIX. Nije dostojan Ljubavi onaj koga muči pohota. XXX. Onaj koji iskreno ljubi živi u neprekidnom kontempliranju ljubljenoga bića. XXXI. Ništa ne brani ženi da je ljube dva muškarca, niti muškarcu da ga ljube dvije žene. »Ljubav uvijek ili raste ili se smanjuje«, izgovaram glasno. »Za mrtvom ljubavlju zaljubljeni neka plače dvije godine.« I držim se tih misli kao da su to sami stupovi moje zdrave svijesti. Trčim dolje i »Ljubavna pravila« čitam Emmie, i ona ih pažljivo sluša. »Zašto te to podsjeća na 'Dvanaest stepenica’?« pita me ona. »Zato što ljudi imaju potrebu da sve kodificiraju, čak i kucanje srca, čak i očaj. 'Ljubavna pravila’ i ’Dvanaest stepenica’ su paralelni svemiri. Oni su kao plutajuća greda brodolomcu. Tješi te kad znaš da su i drugi već prošli tim putem.« »Hoćeš reći da ti nisi jedini čovjek koji posrče u životu i ljubavi?« pita Emmie, ne bez ironije. »Hoćeš reći da ti smiješ biti nesavršena?« »Upravo tako«, velim, pretvarajući se da sam pri zdravoj svijesti. To je jedno od prvih načela Programa, tako me je naučila Emmie: 'Ponašaj se kao da.’ Čak i ako ne mogu doći do svoje zdrave svijesti, moram se pretvarati da sam je našla. I možda, budem li se dovoljno pretvarala, možda se na kraju budem mogla prestati pretvarati. *** Emmie tu noć ostaje kod mene, i zatim još jednu i još jednu. Prva su tri dana bez cuge teška. Svaki dan u pet ja hlepim za vinom tako žestoko da mislim da ću umrijeti - no 103

umjesto da ga pijem, odlazimo na sastanak, i potom se vraćam kući i davim sladoledima. Ali kao da mi nešto nedostaje u životu. Dani kao da su se triput produžili. Kuća je bez Darta pusta, pusta bez blizanki, bez obreda opijanja. Emmie i ja otpremamo svo vino u spremište u podrumu i zaključavamo ga, pa zakapamo ključ u zemlju negdje kraj silosa. »Ako poželiš piti, morat ćeš zvati bravara«, veli Emmie. »Idealno bi bilo da smo ga prolile - ali možda prirediš zabavu, pa će ti trebati.« »Koliko ću još morati čekati dok prestanem svaki dan u pet žudjeti za vinom?« »Mislim da si ti poput većine žena - da piješ s muškarcima.« »No kako u mom životu više nema seksa, onda više ne trebam ni piti, je li tako?« »Nisam rekla da toga neće biti više nikada...« »O, Emmie, zašto sam ti dala da me ikad odvučeš na taj prokleti sastanak?« »Da te odvučem? Ti si odvukla mene. Misliš da bih prevalila toliki put samo radi sastanka?« *** Četvrtog dana odlazim do svog silosa i počinjem mrtvu prirodu. Emmie je u gostinskoj sobi, prostrta na vodenom krevetu, i čita pol tuceta knjiga o osteoporozi, dok istodobno na oku i nosu drži galone umaka od rajčica što ih pravi u kuhinji. Čitava kuća ima miris talijanskog restorana. Ti me kulinarski mirisi umiruju - baš kao i Emmieno društvo. Kad stižem u svoj silos, počinjem mrtvu prirodu. Pažljivo odabirem elemente: tucet bijelih jaja veličine S u Laliqueovoj kristalnoj zdjeli kojoj po rubu plešu menade, jaje od bistrog kristala, bijeli porculanski vrč za mlijeko u obliku krave, cilindričnu vazu od bistroga stakla s bijelim ružama i kalama, a pod sve to stavljam antikni stolnjak od bijele čipke, kojeg skupljam u nabore da izgleda poput 104

sniježnih Alpa. Kraj te mrtve prirode podižem svoj mali putni štafelaj, stavljam na nj svježe napeto platno, istiskujem uljene boje, umbru, oker, plavu, zelenu i sve nijanse bijele, i počinjem se gubiti u izazovu pronalaženja kaleidoskopa boja što se krije u riječi »bijelo«. Posve sretna, posve zadovoljna, osjećam se kao da mi je opet deset godina i kao da sam ponovno stekla ono istinsko svoje ja što sam ga poznavala prije nego što su ples seksa i plimni valovi hormona zaposjeli moj život. I sretna sam - sretna kako nisam bila već godinama. Stiže i pet sati, a ja ne osjećam potrebu ni za pićem ni za sastankom. Slikam kao u transu, sasvim udubljena u dramu bijelog stolnjaka, lomovima promjenjiva svjetla na kristalu, menada što plešu kako su plesale već stoljećima, ženstvenih jaja, krave pune mlijeka, i oblaka punih kiše na potamnjelu nebu. I sad mi najednom nije važan ni zalazak sunca, jer svoju mrtvu prirodu slikam ne u stvarnom svjetlu, već u svjetlu svoje svijesti. Uključujem snažne reflektore koji mi služe pri fotografiranju i nastavljam slikati. Doline stolnjaka svjetlucaju kao da su posute alpskim snijegom. Na jaju se vide male kalcificirane kvržice, nalik na jajašca koja se spremaju probiti svoje folikule. Kristalno jaje kao da u svojim dubinama krije budućnost. Ruže i kale otvaraju mi se pred očima. U transu slikam i slikam. Glava mi je bistra, srce mi pjeva u grudima, sva sam u ekstazi. Oko jedanaest sati, dolazi Emmie s tanjurom špageta, čašom ledene kamilice s medom i zdjelom iz koje se presipaju narezane breskve. Sjedimo za mojim risaćim stolom, i ona me gleda kako jedem. »Već četiri dana trijezna«, veli ona. »Mazel tov. Sretno ti bilo. I Bijela ti je Božica poslala dar da to proslavimo.« Okrećemo se i gledamo u mrtvu prirodu, naizgled već sasvim gotovu. U njoj je nekakva jasnoća kakvu moji radovi 105

nikad nisu imali. Znam da sam na tragu nečeg novog nečeg onkraj i kauboja i autoportreta, nečeg čistog, jasnog, kompleksnog, što svjetluca kao snijeg. »L’chaim!« veli Emmie i nazdravlja mi čašom kamilice. Kucamo se čašama, pa se smijemo i smijemo. *** Dart zove kasno te noći. Moglo bi biti oko jedan sat, i Emmie već spava. Kad čujem njegov glas u slušalici, srce mi izvodi čudan ples. Mislim da sam čeznula da me nazove, ali sam sad malo izbačena iz sedla. Željela bih sačuvati bistrinu što sam je stekla. »Lutko - što je s tobom?« pita on. »O, samo slikam«, velim. »Kao obično.« »Da li ti nedostajem?« »Naravno.« »I ti meni strašno nedostaješ, lutko«, veli on, a glas mu se lomi. »Nitko ti nije ravan - nijedna nije tako umiljata, divlja i seksi. Lutko, vraćam se kući.« Za četiri sam dana postala kraljica; sad sam ponovno pijun. Kad se pojavi Dart, Leila nestaje. *** Bacam se i prevrćem po krevetu, čekajući da dođe, i ne mogu zaspati. Ustajem i šminkam se, stavljam na se parfem i svilenu spavaćicu, stavljam dijafragmu i vraćam se u postelju. Voljela bih da imam snage reći mu da mi se više nikad ne pojavi na vratima, ali je nemam. Emmie spava u gostinskoj sobi; moje se vlažno platno sjaji u atelijeru. Ležim u krevetu, kao da čekam dybbuka da dođe po mene. Pred mojim prozorom, pun Mjesec s aurom lebdi nad brdima. Puštam da me ponese san, pa se budim i otkrivam da su već tri sata. Ustajem, umivam se, perem zube, stavljam džemper na spavaćicu i odlazim u šetnju padinom. Mjesec je opisao već skoro čitav svoj luk. Aura se izgubila, i on sad leži s druge strane horizonta. Zurim u nj, 106

pa devet puta sagibam glavu, i pokušam zamisliti najveću želju. Uvijek se prije ta želja odnosila na Darta. Ali sad se odnosi na mene: Želim da imam snage zadržati bistrinu koju su mi donijela ta četiri dana. Nisam još pravo ni zaželjela, kad čujem pućkanje Dartova motocikla i brizganje kamenčića po prilaznoj stazi. Pas laje. Spuštam se na koljena na padini i dižem ruke prema Mjesecu. Za što se to molim? Molim se za povratak svoje zdrave svijesti. I baš sam na koljenima, imobilizirana mjesečinom, kad on ulazi u kuću, otvorivši vrata ključem, i juriša prema spavaonici, i traži me, i zatim juriša ponovno, ovaj put u pravcu silosa. Najednom me hvata panika - zbog nečeg sam uvjerena, ugleda li kristalnu mrtvu prirodu, da će je uništiti (jer će mu biti tako jasno da je izgubio mjesto moje muze). Ja trčim za njim, i vičem: »Dart, Dart«, i sustižem ga trenutak prije nego će ući u atelijer. I grlim ga, i odvlačim van, na travnatu padinu. I tu, pod podrugljivim Mjesecom, sparujemo se kao vještica i vještac, pa vrištimo i plačemo u rosnoj travi, i prevrćemo se i prevrćemo i smijemo kao luđaci i čak se kotrljamo niz brdo do kraja mog ha-ha. Tu zastajemo na rubu jarka i opet se jebemo, gonjeni plavom puninom Mjeseca. »Lutko, kako si divlja - divlja«, veli Dart, koji ne zna da je sva ta moja divljina samo zato da ne dođe do moje mrtve prirode, niti da u svom tom mom vrištanju i svršavanju, ja za sebe ipak zadržavam komadić srca - mali zdravi trezveni kutak koji se više nikad neće dati. Odvodim Darta do kreveta, gdje se on ruši, ispuhan, pa me obujmljuje rukama i spava mi na prsima kao beba. Imobilizirana njegovom potrebom, ja ležim budna i gledam kako se iza drveća počinje dizati ružičasto svjetlo zore. S jedne strane moje spavaonice zalazi Mjesec: s druge se diže Sunce. Ja ležim u sredini - Izida s Horusom u naručju, Astarta s Adonisom, Rea sa Zeusom kome je suđeno da je 107

zbaci s prijestolja. No hoćemo li ikad moći s njezina prijestolja zbaciti i Zemlju? Jer Zemlja je tu, pa što god da činili. Trebamo samo skinuti cipele i obnoviti doticaj tabana sa tlom. Dart stenje i okreće se, i ispušta me, i najednom sam slobodna i dišem. Protežem se na leđima, a misli mi lete. Znam da će spavati satima, znam da je on dječačić koji mora puno spavati, a napose poslije seksa. Izvlačim se iz kreveta, navlačim trenirku i papuče, i polako se, na prstima vraćam u atelijer. Je li moguće da je ona mrtva priroda tako dobra kako mi se učinilo? U atelijeru je miris terpentina, i borov, drvenast miris zemlje. Palim svjetlo - i tu, na slikarskom stalku, svjetlucavi je zavjet novoga života. »Hvala ti, Mjeseče«, velim. U bijesu oduševljenja ispirem kistove, čistim paletu, stavljam na stalak novo platno, a prvo stavljam sa strane, da se suši. Premiješam kristalne elemente svoje mrtve prirode i počinjem drugu verziju te albino studije - ova je mnogo fantastičnija i apstraktnija, i tu je i Mjesec koji zalazi iza usplesalih menada i jaja preobraženih u male uzvitlane planete i krave koja brizga mlijeko u zvjezdani univerzum. Ja slikam i slikam - zanesena, sretna, zamišljajući čitav niz slika na tu istu, kristalnu temu, pri čemu svaki od tih predmeta - Mjesec, menade, jaja, krava, mlijeko postaju amblem novoga života za žene, djecu, planet. Nazvat ću to Albino životi I, II, III, i tako do beskraja, a napravit ću čak i velike slike jaja, menada, bijelih ruža uzimat ću stalno tih nekoliko istih elemenata i promatrati ih sa svih motrilišta, u svim veličinama. I vidim novu izložbu, novo stvaralačko razdoblje, nov način odražavanja svog života. U 8.00 ja još slikam tako misli mi galopiraju, srce mi je puno - kad Dart dotetura sa šalicom kave i veli: »Što je bilo, lutko, ne voliš više spavati u mom zagrljaju?« 108

Ja se okrećem i gledam ga, i te ružičaste vjeđe, i ta raskuštrana plava kosa, tih sto osamdeset osam centimetara macho muškosti - i pomalo me gnjavi što me je prekinuo. A pomalo se i bojim. »Što misliš?« velim i pokazujem na novo platno. Dart teturajući odstupi (nije li malo okamenjen?). »Zbilja to želiš znati, lutko?« »Da«, velim, i lažem. »Mislim«, veli on. »Znaš da mislim da si ti najveći slikar poslije Michelangela, ali se ipak sjećam doba kad si po čitavu noć spavala u mom zagrljaju i ništa te ne bi moglo otkinuti.« Potom lijepo pući usne, znajući da osjećam ubod krivice - kao da je sav taj kaos prekinutih spona moje djelo. I on se okreće, i krupnim korakom grabi iz sobe, puštajući me da se divim obliku njegovih lijepih listova.

109

7 Slikarica i žigolo

Emmie i Dart i ja doručkujemo u atmosferi nelagode. Priređuje ga Emmie - prepečeno židovsko pecivo, džem, jaja, svježa kava, breskve. Iako se ne gura između mene i Darta, ja je ipak osjećam, a osjeća je i on. Emmie je na mojoj strani. Ona ništa ne govori, ništa ne čini (ali nam servira prekrasan doručak), pa ipak ona Dartu ide na jetra jer osjeća da mu oduzima vlast nada mnom. Volio bi joj reći da ode, ali to, naravno, ne može učiniti. Kad sam sama kod kuće, i čekam da on dolazi i odlazi kako ga volja, sasvim sam u njegovoj milosti. Ali kad je tu i Emmie, više to nisam. To je paradoks slabog muškarca i jake žene: oni iz nas iscrpe svu snagu u nadi da ćemo tako postati ravnopravni protivnici. Ali kako tu snagu ne mogu apsorbirati, oni pritom obave samo negativni dio posla, pa nas samo ispušu. U društvu koje službenu moć daje muškarcima, granica je između mentalnog i fizičkog zlostavljanja uistinu vrlo tanka. Tko može otkriti gdje prestaje jedna, a počinje druga? Dart me nikad ne tuče (osim u spolnoj igri), niti mi stavlja pištolj na čelo, ali svo to oružje što ga drži po kući, i svi ti njegovi posve nepredvidljivi dolasci i odlasci, 110

ostvaruju isti cilj. Emmie: »I onda, Dart, kako je u New Yorku?« Dart (smrknuto): »Sve isto.« Emmie: »I što si radio?« Dart (zlovoljno): »Malo ovo, malo ono.« Leila: »Dart, ispričaj Emmie o svom novom projektu.« Dart (podižući pogled): »Izložba novih umjetnika? Zgrada što je gradimo?« (Dart uvijek ima tucet projekata, od kojih nikad nijedan ne sazrije, i koji svi traže injekcije kapitala - mog kapitala.) Leila: »O kojoj hoćeš.« Dart: »Mislim - ta zgrada je preteško sranje. Nijedan radnik ne dolazi na vrijeme, građevni inspektori traže sve veća mita, a grad nas gnjavi stalnim pozivima na sud. Lutko, ja to radim samo zbog tebe.« (Pogled koji otvara dušu.) Leila: »Znam - i nemoj misliti da to ne znam cijeniti.« (Ta mi je apsurdna tvrdnja trebala zapeti u grlu, jer znam da je čitav taj projekt samo jedna velika namještaljka: jalov pokušaj da Dartu podignem samopoštovanje.) Emmie: »No nije li uzbudljivo to obnavljanje zgrade?« Dart: »Uzbudljivo tebi, uzbudljivo njoj - zato što vi ne morate biti tamo.« Emmie: »Mislila sam da voliš građevinske radove.« Dart: »Naravno. Baš volim nezahvalan posao...« (Prijekoran pogled - na koji ja, međutim, reagiram s osjećajem krivice. Dart je želio da kupim tu zgradu, zbog koje sad tako gorko prigovara. Na kraju ću ja biti kriva i za njegovu lijenost i za njegov trud, zato što je zvijezda i što je nepoznat, zato što je uspio i što je propao.) Leila: »Ali, dušo, ti to radiš tako dobro.« Dart: »Ja bih ti želio biti najbolji na svijetu, ali ti nikad nisi zadovoljna. Što god da radim, nikad nije dosta - ne mogu pobijediti, ako znam da ću izgubiti!« Leila: »To nije istina.« 111

Dart: »Da, istina je - tako si kritična prema meni. Ti to ne kažeš, ali ja to osjećam. To stalno visi u zraku.« Emmie: »Bit će najbolje da se vratim svojoj osteoporozi.« (Pa šmugne u gostinsku sobu.) Leila: »Za ime Božje, o čemu to pričaš?« Dart: »Stalno ti svime nastojim ugoditi - poziram ti, obnavljam tvoje nekretnine - no ni to nije dovoljno. Nikada. Jer me ti ne shvaćaš ozbiljno. Godinama te već preklinjem da se oženimo, a ti nećeš. Kako ja samog sebe mogu shvaćati ozbiljno ako se ne želiš za mene udati? Odnosiš se prema meni kao prema svom žigolu, a ne svom muškarcu. Nije onda nikakvo čudo da se osjećam kao makro, kao pastuh, kao taj jebeni pratilac. Ti me uškopiš - i onda samo, sve plešući, ideš naslikati još jednu mrtvu prirodu.« Ja ustajem i grlim ga. »Ljubavna pravila« mi grme u glavi: »Neprimjereno je ljubiti nekoga s kim bismo se stidjeli vjenčati.« Kao da sve to čuje, Dart me odguruje od sebe. Dart: »Znaš što mi se jučer dogodilo? Išao sam kroz Harlem, jer sam išao kupiti nekakav građevni materijal« čitaj: drogu - »a onda mi je neki krupni crnac doviknuo: Ti si žigolo, mali, da to ni sam ne znaš. Hej, bijeli dečko - ti si rođeni žigolo!’« Dart to izgovara sa smjesom ponosa i gađenja - što je jedinstvena kombinacija, kojom je ovladao oponašajući oca. Leila: »Ti nisi žigolo, Ljubavi - ti si moj ljubavnik.« Dart (dok mu se niz obraze kotrljaju suze): »Da, jesam, jesam, jesam. Ali ako se ne udaš za mene, ja sam samo tvoj žigolo, tvoja igračka. I svi to znaju - samo ti to ne znaš!« Ali sad sam skoro već i sama sva u suzama. Ja znam da Dart u sebi vidi »žigola«, ali što da radim? Ja mu ne mogu prepraviti sliku o sebi, učiniti ga cijelim, zdravim u tijelu i glavi. On to mora učiniti sam. On me hvata za ruku i odvlači me natrag u spavaonicu. Zaključava vrata. Na bijelom željeznom krevetu, dok sunce preplavljuje prekrivač, on me počinje seksati, i liže me i draška i tako svršavam i svršavam. Moji su orgazmi čudno hladni i lišeni osjećaja. Čisti refleks. 112

Robotika, a ne strast. »Ljubav uvijek ili raste ili se smanjuje«, čujem kako mi govori zdrava svijest. Pokušavam mu uzvratiti, no Dart mi ne dopušta da mu dotaknem kurac. »Ne, lutko - ja držim ruku na upravljačkoj palici.« Nakon čega me dovodi do još jednog svršavanja i još jednog - sve dok to ne postaje skoro bolno, i počinjem ga moliti da prestane. Isadora: Stoj! Leila: Nekad si to voljela. Isadora: Volim kad je to nježno i slatko, a ne samo masaža! Leila: Izgleda da si se promijenila od zadnje knjige!

A onda me diže na koljena, traži da se uhvatim za hrpu jastuka, pa me manijački jebe otraga. Najednom zastaje, jer je svojim tvrdim, zakrivljenim kurcem napipao dijafragmu, pa poseže u mene i vadi je - i baca preko čitave sobe kao plastični »leteći tanjur«. Ja ispuštam krik i pokušavam je uhvatiti, ali me on čvrsto drži, i jebe me i jebe i jebe, dok i on ne svrši u divljem grčenju, puneći me svojim sjemenom. »Lutko, lutko, lutko«, ječi on, i povlači me za sobom na krevet, prekriva me svojim tijelom, mokrim od znoja i sperme. I ležim tako s njim, svladana, uzeta, ispuhana istodobno se nadajući i da ću zanijeti i da neću, jer moja je ambivalencija sad potpuna. Sa svojom novootkrivenom bistrinom opažam da je seks njegovo oružje, ali neki rudimentarni dio mene prihvaća to kao sudbinu ženstva. Dart pada u dubok san, a padam i ja. U snu dajem sisu novorođenčetu, koje na mene podiže pogled, i najednom se pretvara u porculansku kravicu. Kroz san mi plešu elementi moje mrtve prirode - jaja, ruže, ljiljani, menade, kristalna zdjela i krava - i imobilizirana sam pod Dartovom težinom, ne mogu ustati i slikati. To će biti moja verzija pakla, pomišljam: imobilizirana pod nekim muškarcem - da ne mogu ustati i slikati - i tako čitavu vječnost. 113

Plovim u fantastični san o profesoru Maxu Doerneru, čiju je knjigu Umjetnikovi materijali mnogo reklamirao jedan moj profesor na Yaleu - isti onaj koji me upoznao s »Ljubavnim pravilima«. Ali u snu me ne podučava taj profesor, nego sam Max Doerner: »Vafe flike su hista defintegracija«, veli profesor Doerner. »Napuftili ste tefniku starih majftora.« Široko grabi po atelijeru. »Pigmenti! Gips s hepilom! Ftari lan!« uzvikuje on. »Staro mafno vapno odlefalo u jami! Benozzo Gozzoli! Benozzo Gozzoli! Benozzo Gozzoli!« Profesor Doerner je kepec. On otvara šlic i maše kurcem čitavoj klasi. »Staro mafno vapno!« viče. U jednom trenutku te tirade (blistavo mi sunce veli da je zacijelo već skoro podne), ja se budim kraj usnuloga Darta, sve se nadajući da plod sinoćnje lude seksualne borbe neće biti trudnoća. I s blizankama imam sasvim dovoljno posla. Sama pomisao da bih mogla žonglirati Darta, blizanke, još jedno dijete i svoju umjetnost, čista je iluzija. Svako platno što sam ga otela kaosu stvoreno je na račun htonskih božanstava koja kliču tražeći krv, krv, žensku krv, i rađanje pod svaku cijenu. Svaka žena koja uspijeva išta naslikati trebala bi dobivati frontovku plaću jer je to boj koji se odvija na nebu, između Zeusa i Ree. A nikad ne bih abortirala jer, usprkos svim svojim političkim uvjerenjima, ja ipak u svakom jajašcu vidim započeti ljudski život, i ne bih ga mogla uništiti baš kao što ne bih mogla ni razderati vlastito platno. Ali na neki način ipak imam sreće, jer baš nisam strašno plodna žena, tako da me ne muče trudnoće kao neke. Jedina je trudnoća proizvela dvije lijepe kćeri, koje su mi, bar dosad, donosile uglavnom radost i smijeh - iako će uskoro doći i bol, samo se nadam da ću za nj biti spremna. Znam da je boj između života i umjetnosti boj bez prestanka. Pretežak i za muškarca, koji nije zadužen za sam opstanak vrste. Ali za ženu, to je istinska dilema i zezalica, koji se nikad neće razriješiti - sve dok, možda, ne izbore oslobođenje od menopauze, o kojem Emmie toliko 114

priča. Da li joj vjerujem? Emmie, napokon, nije nikad rodila i ne zna kako majčinstvo preobražava srce. No jesam li ja Dartova mati - ili mati svojih blizankinja? Ili majka nekog koga još nisam ni upoznala? Da imam sina, Dart se nikad ne bi toliko zadržao u mom životu. Ta mi se misao počinje vrtložiti po glavi. Prestani, velim samoj sebi, i na trenutak uspijevam zadrijemati, sve se nadajući da će san prekinuti taj veseli ples brige. Kad se Dart budi, već je vrijeme ručku. Užasnuta kakvu je novu psinu smislio za danas, ja se budim naglo, u trzaju strave, obuzeta željom za pićem, za sastankom, za bilo čim, samo da to nije Dart. Dart se okreće i smiješi mi se svojim lažnim modrookim smiješkom. »Lutko, tako si lijepa.« »Zaista.« »Da.« Nosom mi mazi kosu, grudi, pupak. »Bože - boli me glava, usta su mi puna pamuka, i moram oprati zube.« A onda skače u kupaonicu da obavi svoja peruckanja. Razdirana između želje da ga čekam da se vrati i pojebe me i želje da skočim iz kreveta, ja samo ležim, potpuno izgubljena pred samom sobom, i moram priznati da mi je posljednjih nekoliko dana bilo mnogo lakše bez njega nego što mi je bilo većinu dana provedenih s njim. Najednom me obuzima užasna misao: Što kad bi sve žene sebi priznale da muškarci mnogo više gnjave nego što vrijede? Zamislite kako bismo onda bile slobodne! Ali to priznanje otvara takve ponore strave! Ako majka, koja se sama uzdržava, i koja ima djece koliko želi, još uvijek ovisi o muškarcima, onda je ta potreba zacijelo duboka i bezdana. I ta potreba nije samo spolna. Možda je to želja za potvrdom u svijetu u kojem sama činjenica da si žena nije dovoljna potvrda? A kad ćemo mi napokon naučiti da potvrdu tražimo u samima sebi? Dart se vraća u krevet. I baca se pod pokrivače onako kako sam ga često viđala da skače u Karipsko more. I ljubi me u vrat, uši, grudi. I kao da me opet kani 115

tucati, ali se oboje suzdržavamo, kao da smo se dogovorili. Sjećam se kako mi je Dart jednom zgodom rekao: »Ovo ti je na kredit, lutko.« U njegovu se tonu osjetilo prilično žaljenje, kao da je njegov stav »Ne mogu ti dati ništa osim Ljubavi, lutko«, mučio čak i njega. On se seksom uvijek služio kao oružjem, svo vrijeme žaleći zbog činjenice što je to jedino oružje koje mu stoji na raspolaganju. Kad je krevet jedino mjesto gdje jedan odnos sasvim funkcionira, onda oboje na kraju postaje nervozno. A postaju nervozni zato što ne žele nikad ustati iz kreveta. I postaju nervozni zato što moraju ustati iz kreveta. I postaju nervozni zašto što je zemlja Jebanija zemlja u kojoj se gube sve granice. Za preosjetljivošću si žudjela, pa ona te ipak užasava. Dart i ja kao da smo stigli do kraja duga i vijugava puta. Seks počinje blijedjeti. (»Tko voli, taj se ne može nasititi milosti ljubljenoga bića.«) »Lutko«, veli Dart i baca svog posljednjeg jockera, »morali bismo prestati piti i drogirati se. Ja sam spreman poći u AA - a ti?« Mislim, to je tema o kojoj smo Dart i ja pričali s vremena na vrijeme, ali ne baš nedavno. To je kao da je Dart intuitivno osjetio moj razgovor s Emmie i sad je spreman na sve, samo da se nastavi naš mrtvački ples. Samo što ja u svom odgovoru nisam baš tako cinična. »O, Ljubavi«, izgovaram kao robot, »to bi bilo prekrasno!« A tužna je činjenica da to mislim sasvim ozbiljno. *** I eto kako se Dart i Emmie i ja na kraju nalazimo na istom sastanku u onoj istoj neoantičkoj crkvici. Dartu je nelagodno, on sjedi ukočen na stolici, i očajnički se ogledava. I meni je nelagodno, i osjećam se zbog nečeg odgovornom za to kako će reagirati na Program. Što ako mu se sastanak ne svidi? Što ako ode s Programa? Hoću li i ja onda doći u napast da prekinem? Emmie je u pravu. Ja 116

mislim da mogu upravljati svime. Negdje duboko u toj tjeskobi krije se i ključ meteža u koji sam pretvorila svoj život. Kad bih naprosto mogla biti i prestati glodati uvijek istu tužnu staru kost o tome kako sam kriva za svačije osjećaje. Ja zapravo težim predaji. Mislila sam da težim preosjetljivosti; a zapravo težim predaji. Prihvaćanju univerzuma. Prihvaćanju činjenice da tu zapovijeda Bog, a ne Leila. *** Sastanak počinje govornikovom preambulom i uvodom, a govornik je sijedi muškarac pedesetih godina, koji kompulzivno puši i kojem se trza desno oko. Pitam se je li Dart opazio koliko taj čovjek uznemiravajuće sliči njegovu ocu. Dart struže nogom po tlu kao ždrijebac. Kao da ga obuzima strašna tjeskoba. Mislim, zašto ne? Nije li na prvom sastanku isto bilo i sa mnom? Govornik, koji se predstavlja kao Lyle iz New Yorka, počinje svoj monolog. »Ako zaista želite znati kakav sam bio pijan, za razliku od sada, kada sam trijezan, moram vam reći samo to da sam s prvom ženom i sedmero klinaca živio na otoku kraj obale Maine. Na kopno se moglo samo malim gliserom. A mene je najviše zabavljalo da uzmem gliser i nestanem tjednima, i ostavim obitelj nasukanu. Kad bi se moja prva žena počela buniti, obrisao bih njome pod. Nije da se time ponosim, ali bih došao kući, izmlatio sve živo, pa opet na put. Oni su bili moji zatvorenici - shvaćate? -i ja sam mislio da to oni moraju trpjeti, zato što ja plaćam račune. Nimalo se ne ponosim time što sam se prema njima odnosio kao prema svom vlasništvu.« Dart pažljivo sluša, ali se ne mogu domisliti kako na to reagira. Emmie šapće: »Prestani pogađati što Dart osjeća - što ti osjećaš?« »Ljutnju«, velim. »I zgražanje.« 117

Lyle nastavlja svoju sagu o zlostavljanju žene, djece, psihološkom zlostavljanju, mentalnom zlostavljanju. Svijet je tako pun najraznovrsnijeg zlostavljanja. Da sam ja Bog, sve bih to izbrisala i krenula ispočetka. I ljutim se, slušajući sav taj cugolog. Ni sa čim se u njemu ne mogu identificirati. Muškarci u Programu su takvi nasilnici, pomišljam. Žene su žrtve, a muškarci grubijani. A što sam ja? Pomalo i jedno i drugo? Lyleova priča završava rastriježnjenjem u skupoj ludnici, odlaskom od prve obitelji i osnivanjem druge, s deset godina Programa i tome kako ga je on učinio ako ne boljim čovjekom, a ono bar čovjekom koji se više ne opija i ne mlati ženu i djecu. Poslije, u grupi, ostajem zapanjena time koliko muškaraca za sebe tvrdi da se može identificirati s Lyleom. Ja ga mrzim, mrzim njegovu nasilnost, njegovo pravedničko držanje. Ta mržnja je razapinjući osjećaj u atmosferi neosuđivanja što vlada na sastanku. No je li sad, samo zato što je priznao takvo gnusno ponašanje, opet sve u redu? Dart diže ruku. »Ja sam Dart, ovisnik o drogi i alkoholičar«, veli on, »i ovo je moj prvi sastanak. Vaša me priča podsjetila na to kako mi je otac jednom držao glavu pod vodom i pokušao me ugušiti zato što sam mu odgovarao. Pun sam sukobljenih osjećaja, ali mi je drago što sam tu. I svim se srcem želim rastrijezniti.« Ljudi gledaju Darta kao da je njegova ispovijed u njima pokrenula nešto snažno. Koliko se pijanaca u ovoj prostoriji probijalo kroz utapanja i premlaćivanja samo da bi stigli ovamo, u kriptu ove crkve u seoskom Connecticutu? Pomišljam što je sve bilo protiv nas, i oči mi se pune suzama. I grlim Darta. »Ljubavi, tako se ponosim tobom«, velim, i najednom preokrećem mišljenje o Lyleovoj priči. Ako ona može u Dartu izazvati takvu reakciju, onda zacijelo nešto i vrijedi. Čak odlučujem pričekati sa sudom o ljudskom rodu i ne pobiti ga čitavog. Zasad. 118

Isadora: Zapravo mi se ne sviđaju ta poglavlja gdje odlaziš u AA. O AA-u je zapravo nemoguće pisati. To što se ondje zbiva zvuči banalno ali zapravo nije. Grupni se proces ne može baciti na papir. Leila: I što mi onda ti predlažeš? Da ostavim našu heroinu pijanu, očajnu, beznadnu? AA je pomogao meni. Isadora: To znam. Na koncu konca, tamo sam te poslala ja. To je samo jedan od mnogih putova samospoznaje. Čim čovjek shvati da se odgovor krije u... čim čovjek prestane kriviti druge ljude... Leila: Tiho. Ovo je moja priča.

119

8 Bijele noći i poslije

Dart se rastrijeznio do daske - bar za neko vrijeme. Program je postao njegov smisao života. Ostao je na ladanju sa mnom čitav tjedan, i dnevno odlazio na po bar dva sastanka, i stalno govorio samo o Programu, Programu, Programu - poput obraćenika na neku novu religiju - i nije ni pio niti se drogirao. Ali je na račun toga izmuzao sve što se dalo izmusti. U ime tog svog novog »obraćenja« nagovorio je da ga stavim na platnu listu svoje kompanije i to za tisuću dolara tjedno, a i da mu nabavim platinsku kartu American Expressa na njegovo osobno ime. Ne bih mogla reći da me za to zamolio otvoreno – nego sam mu ja, u svom novom deliriju, zbog toga što je zaista tu, sve to sama ponudila, što je on, isprva oklijevajući, i prihvatio. 120

Bila sam sva u ushitu zbog našeg novog života. Zajedno smo odlazili na sastanke, zajedno smo radili, zajedno čitali AA knjige. Ali zato nismo zajedno i spavali. Ili, točnije, zajedno smo spavali, ali se nismo jebali. U trijeznom je stanju Dartov neumorni kurac sasvim omlohavio. U trijeznom je stanju Dart, koji nikad nije bio bez volje (niti bez želje) izgubio i jedno i drugo. U trijeznom je stanju Dart plakao i bjesnio i vrištao i spuštao se u dubine svoje duše, ali nije tucao. Impotentni Dart baš i nije bio lijep prizor. Bio je siguran da je došao na kraj života. Svi se muškarci identificiraju sa svojim kurcem, no u Dartovu je slučaju ta identifikacija bila potpuna. Ležao je u krevetu mlohav kao i njegov organ. I plakao stvarnim suzama. I mene krivio za sve. Pokušala sam sve moguće. Crne haltere s dvodjelnim donjim rubljem; crne haltere bez donjeg rublja. Trikove s jezikom, rad prstiju, ulje za bebe. Erotske filmove, erotske knjige, magazine od Hustlera do Puritana - zaista postoji i takav časopis! - od Penthousea do Screwa. Ništa nije pomoglo. U mojim je ustima Dartov kurac bio mlitaviji od mog jezika. Držala sam svog dječačića u naručju i njihala ga. »Svakom se to dogodi s vremena na vrijeme«, rekla sam, osjećajući kako mi ta nova uloga postaje već pomalo dosadna. »Meni nikada«, odgovorio je Dart, »čak ni kao malom djetetu.« »Dajem ti riječ, to će se popraviti.« »Otkud da ti to znaš?« upitao je Dart čangrizavo. A u srcu sam bila više na njegovoj nego na svojoj strani. Ako bi ga »izliječilo« da kući dovede kakvu guskicu, i to bih mu dopustila. Visio je na meni - nazovimo to tako - čitav tjedan, a na kraju je ponovno nestao na svom motociklu, ponijevši sa sobom platinsku kartu, čekovnu knjižicu i mlitavi kurac. I tad sam zaista pukla. I tad sam se zaista poželjela 121

napiti, baciti se pod kotače vlaka, zapaliti kaubojske slike i filmske scene. Emmie je ponovno došla da me u tome spriječi. »Ne želim više živjeti«, rekla sam joj. »Trezvenost mi je uzela sve do čega mi je bilo stalo: seks, posao, Darta...« »To naprosto nije istina«, veli mi ona. »Samo se sad osjećaš tako. A osjećaji nisu činjenice.« »Emmie, ja mrzim vlastiti život. Moj život je govno. Sasvim sam sjebana. Ili neizjebana. Mrzim te glupe sastanke. Mrzim te trošne, dimljive kripte i ustajale Oreose i kavu iz plastičnih čaša. Najbolje je u Programu bilo što mi je vratio Darta, no sad mi je odnio i njega. Ne mogu to podnijeti. Tako patim.« »Znam da patiš«, veli Emmie. »I ništa ne može izbrisati taj bol, no kad bih ti rekla da će za godinu dana čitav tvoj život biti sasvim drukčiji, bi li mi povjerovala?« »Ne.« »Ali hoće. Mogu te samo zamoliti da nastaviš odlaziti na sastanke i čekaš. Pokušaj živjeti dan po dan. Ne pokušavaj ništa predviđati. Sve će ti to toliko promijeniti život da nećeš ni sama povjerovati. Sjećaš se svojih menada i kristala? Od sada pa nadalje, život će ti biti menade i kristal.« Ali nije bio. Bili su samo uspaljenost i praznina i suze. Osjećala sam se kao siroče. Čitavom sam utrobom osjećala koliko mi Dart nedostaje. On je bio dio mene - možda neodgovoran i lud - ali dio koji je želio trčati, skakati, piti, drogirati se, biti Dona Giovanna, Donna Quixota, ludi lutalica bez stalne adrese i s milijunom lažnih imena. Dart mi je bio dragocjen zato što sam to bila ja. Ili, u najmanju ruku - dio mene koji nisam mogla slobodno izraziti zločesti dečko koji je divljao u meni. Ustajala bih sasvim odjevena i odlazila na sastanke AA, i sjedila tako, s nogom preko noge i u mini suknji, za dobrobit mog vodoinstalatera, stare dame koja je na Route 7 prodavala antikvitete, za bivšu glumicu koja je u gradu vodila trgovinu delikatesa. S čežnjom bih gledala u 122

stamenog tridesetogodišnjeg konjskog veterinara koji je obilazio konjušnice po čitavom okrugu (nadala sam se da će obići i moju pregradu) kao i u proćelavog tipa koji je u željeznariji prodavao čavle te vozača limuzine, s nosom malinske boje, i koji me sad više nije zvao gospođa Sand nego Leila samo zato što smo oboje bili u Programu. I razmišljala bih kako bih se pojebala sa svim tim tipovima, ali bismo umjesto toga otišli na kavu i pričali o Programu. Postala sam redoviti posjetitelj kafića u gradu gdje smo odlazili poslije sastanaka, i čak mi se počeo i sviđati osjećaj da sjedim i razgovaram s muškarcem a da ga pritom ne odmjeravam kao seksualni objekt. Počela sam slušati muškarce, slušati što mi imaju reći o svom životu, o svojim ženama sadašnjim i bivšim, svojim očevima, svojim frustracijama, svojim kurcima. I shvatila, ako prestaneš u muškarcu gledati nekoga tko će te dovesti do orgazma, napraviti ti bebu ili ti spasiti život, da ti onda on može zaista postati prijateljem i da ćeš u njemu otkriti biće ljudsko koliko i ti. Shvatila sam da sam čitavog života u muškarcima viđala samo neprijatelje i plijen - a da toga uopće nisam bila svjesna - i da su stoga i oni na mene morali gledati na isti način. A shvatila sam i da život bez seksa nije najgora stvar na svijetu. To je kao post. Prva su tri dana zaista gnusna, ali nakon toga uspijevaš se iz toga iskobeljati, pa ti se počinje čak i sviđati. Kad sam prestala od muškaraca stalno nešto očekivati, otkrila sam da otkrivam koješta čije postojanje dotad nisam ni slutila. Dobra su raspoloženja bila dobra - ali zato zla gora od zla. Ponekad bih se vozila kroz krajinu u DARTU i pjevala koliko me grlo nosi, a drugom bi se zgodom srušila u krevet osjećajući se kao zadnje govno, i očajnički tražila svoju zdravu svijest, no ne uspijevajući je naći. Gledala bih se tada u zrcalo, štipala se za kožu ispod brade, i zaključivala da prolazim kroz menopauzu i da se sušim od nedostatka dobre jebačine. Ja nisam od onih žena koje žive bez seksa i ne bune se. Neću ja samo tako, mirno otići u tu duboku noć. Tvrd sam kurac uvijek smatrala sredstvom za održavanje ljepote i zdravlja - a sad sam živjela bez glavnog 123

sredstva za njegovanje ljepote, bez najzdravije hrane i uspavljujućeg napitka. Razmišljala sam o samoubojstvu na različite načine - ritualnim samoumlaćivanjem vlastitim slikama, trovanjem ugljičnim monoksidom, ili da se odvezem preko litice u Dartovim kolima. (Nisam to mogla učiniti pilulama za spavanje ili sredstvima za umirivanje, zato što sam bila u Programu!) Ali bih tada unutrašnjim okom vidjela izbezumljen izraz na licu svojih preslatkih blizančica - njihov užas, osjećaj da su izdane, njihovu izgubljenost - pa bih se predomislila. Nema teorije da to napravim mojim curama. Počela sam shvaćati da svi moji postupci imaju posljedice. Shvaćanje posljedica vlastitih postupaka nije isto što i osjećaj krivice. Grižnja je savjesti beskorisna. Baš kao i kad čovjek sam sebe bičuje. Ali shvaćanje da tvoji čini imaju posljedice i da možeš birati, nešto je sasvim drugo. To je ono glavno čemu me Program počeo učiti. Počela sam shvaćati da sam energetsko polje, i da njegovo gibanje odzvanja kroz univerzum. I ja sam za te odjeke počela preuzimati odgovornost - i zaslugu - i shvaćati da nisam nikakva žrtva »sudbine«. Da, Bog, Božanstvo, Viša Sila, Duh Sveti, svi oni djeluju kroz mene; i ja sam ljudska posuda za božansku energetsku silu. Ali biti posuda nije isto što i biti žrtva ili pijun. Kroz mene je tekao život, i zbog toga treba poštovati i moje tijelo i um. To su hramovi duha. I ne može ih se tek tako odbaciti. Isadora: Moram priznati da me počinje moriti svrab čim upadneš u takve priče u stilu Shirley Malarkey o Višoj Sili, Hramovima duha, iscjeliteljskim kristalima und so weiter. Već je i sama seksualna raspuštenost gadna sama po sebi, no sva ta spiritualna stanja još samo stavljaju na ljutu ranu ljutu travu! Leila: Milijuni žena žude da spiritualnim rješenjima u ovom našem poludjelom ovisničkom društvu... Isadora: Drugim riječima, »Tako ti je to, lutko«? Leila: Za nekoga tko je pokrenuo čitavu tu priču, zaista si uskogrudna. Isadora: Oprosti što sam to počela, zaista mi je žao. Mislim da bi

124

nam svima bilo bolje u krinolinama i s pojasevima nevinosti. Leila: Valjda ne misliš... Isadora: Bez komentara. Leila: Mogu li onda nastaviti? Isadora: Svoje duševno traganje za sve novijom i boljom preosjetljivošću? Samo izvoli.

Počinjem meditirati - na svoj način. Sjedim sama na svom obronku (vlati me trave škaklju po koljenima i guzici, a sitni mi mravci bezazleno pužu preko imobiliziranih nogu) i izoštravam pogled negdje na pola puta (na grbavom oblaku, na srebrenom silosu što svjetluca na suncu) i blagoslivljam Boga što mi je dao život. Počinjem opažati što nikad nisam opažala: crvene grmove malina što rastu uz prilaznu stazu; lopoče u mom obraštenom studencu, zlatni lišaj što prekriva kamenje na njegovu rubu. I počinjem zahvaljivati Bogu na lišaju, na malinama, na oblacima. I počinjem ga hvaliti. Jednoga dana, dok sjedim na travi i zurim negdje u nejasnu daljinu, počinjem ponavljati kao mantru: hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti 125

hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti hvala ti, osjećam sve veću i veću zahvalnost, i sve više i više da živim. Znala sam da dah koji hvali Boga živi i izvan mene i bez mene, i da me Bog postavio ovdje zbog svrhe koja mi u ovom trenutku ne mora biti jasna. Moram samo štovati dah u sebi i odaslati ga u univerzum. Kad bih ga uništila, bila bi to hereza velika kao i kad bih uništila svoje slike ili zadavila moje blizanke. Život mi je dan. I tom daru moram samo reći da. A onda se Dart vratio kući. Vratio se okamenjen, i donio mi darove što ih je kupio mojim novcem i mojim kreditnim karticama. Ništa me ne može toliko izbaciti iz ravnoteže. W.H. Auden veli da u moralnom smislu mnogo više zbunjuje kad te namagarči biskup nego trgovački putnik. Ali kad primaš darove za koje će ti uskoro stići računi, onda te to zbunjuje još više i od toga. Dart mi predaje kutijicu iz Tiffanyja, i u njoj zaručnički prsten s velikim safirom, okružen kvadratno brušenim dijamantima. »Udaj se za mene«, veli on, »ili ću opet otići.« Mislim, to baš nije prosidba o kakvoj svaka žena sanja. Bez obzira koliko voljela Darta, bez obzira na to što 126

bez njega ne mogu zamisliti život, ipak znam da bi udati se za nj značilo udati svoj život za jad i zbrku što je sada doživljavam: to je kao zatvorska kazna. Jer sve će uvijek biti ovako - nagli dolasci i bolni odlasci, razbijena spokojnost, mir napet do točke sloma, bez nade za ičim drugim u budućnosti. »Dart, Ljubavi«, velim ja, »hajde da se uzmemo nakon prve godine Programa, vrijedi?« Dart se mršti na mene. »Ti me odbacuješ«, veli on. Što je možda istina. Telefon u kuhinji zvoni. Oboje letimo prema njemu. Ja stižem prva. »Halo?« velim. Netko diše u slušalicu, pa je spušta. Zamišljam onu plavušu sa slike koju sam našla, i na riđokosu čija sam pisma našla, i brinetu čiju sam šminku našla u DARTu. »Tko je bio?« pita Dart. »To ti reci meni. Ja nemam prijatelja koji bi nazvali i onda, kad se javim, spustili slušalicu. A ti?« »Ti mi ne vjeruješ?« drekne Dart i lupajući nogama ode u spavaonicu. »Kako da ti vjerujem kad me ostavljaš danima i onda se vraćaš s mirisom tuđeg parfema, s tuđim ružem na košulji? Kako da ti vjerujem kad mi kupuješ darove za moj vlastiti novac i još očekuješ da ti zahvaljujem, kad bjesniš i lupaš nogama po kući zato što ti nisam zahvalna na takvom ponašanju? Kako da ti vjerujem kad ne zaslužuješ povjerenje?« »To je to!« vrišti Dart. »Zadnja kap! Ne mogu ostati sa ženom koja mi ne može vjerovati - to je tako ponižavajuće! Ja odlazim!« i baca u mene prsten i odlazi (ali ne ostavlja kreditnu karticu). Kao u pandžama navike, bacam se na pod i plačem, i osjećam kako je to zaista kraj života. I slušam kako motocikl pučka po prilaznoj stazi i kako opet odlazi iz mog života. 127

Isadora: Ne bi li jednom za promjenu mogla plakati i u stolcu? Leila: Bi li mogla ti?

Dok ležim tako na podu, a suze mi padaju na hrastov pod, počinje se daniti kroz prvo svjetlucanje zore, i moja zdrava svijest se vraća. Ja ne moram tako živjeti. Ne moram puštati da mi svaki drugi dan netko razbije samopoštovanje, a samo zbog preosjetljivog seksa. Čak se i seks pretvorio u nešto što prije nije bio. Kad počinjem uviđati što to Dart čini sa seksom, on mi postaje sve manje zavodljiv. I vidim u čemu je igra. A s viđenjem dolazi i sloboda. Ustajem s poda, brišem suze i zovem Emmie - koja je, hvala nebesima, kod kuće. »Dart je opet otišao.« »I hvala Bogu«, veli Emmie. »I skoro mi je drago zbog toga.« »Hvala Bogu i na tome«, veli Emmie. »Osjećam se skoro ushićeno. Skoro da želim da se nikad i ne vrati.« »Na to ću te podsjetiti«, veli Emmie, »kad se tome budeš najmanje nadala.« »Znam.« »Vidi - zašto ne dođeš u grad i ne budeš malo kod mene? Činjenica je da ne misliš raditi. Možemo na sastanak otići i u New Yorku, ili otići da nam gataju iz tarota, ili naprosto otići na večeru u gradu...« »No što ako Dart nazove, a mene nema?« »Samo neka zove... To je i za njegovo dobro«, veli Emmie. »No svejedno, umjesto da brineš što je s Dartom, bilo bi ti boljeda činiš ono što je najbolje za Leilu. Budi sama sebi najvažnija stvar na svijetu - ne moraš stalno biti nekom na raspolaganju. Uhvati svoj život. Dart je epizoda i to dosadna. Ti si mu dala svu moć što je nad tobom ima.« Pri pomisli da bih mogla otići u grad i ostaviti telefon, to kućno božanstvo, bez skrbi, najednom me hvata panika. Mogla bih otići i u svoje potkrovlje u gradu, ali se nekako 128

bojim onoga što bih ondje mogla zateći. »No daj«, veli Emmie. »Ako se odvezeš do grada, počastit ću te večerom.« »Neka ti bude«, velim i osjećam da donosim najhrabriju odluku u životu. Stavljam prsten što mi ga je kupio Dart i velim sama sebi: »Udaj se za mene!« To je još jedino rješenje mojih bračnih dilema koje još nisam iskušala. *** Ljeto je u Connecticutu u punom veličanstvenom zamahu, i ja sam preuzela vlasništvo nad automobilom što sam ga kupila za Darta. Sa svojom vanjštinom u boji volovske krvi, i sjedalima od bijele kože, i novom glazbenom linijom, i obnovljenim motorom, on vozi kao erotski san. No Dart je unutra napravio svinjac, kao što svinjac radi iz svega. Na podu pokvareni alat, zdrobljene kutije papirnatih maramica, kore od banana, koštice od bresaka. On s tim automobilom postupa kao njegov otac s kućom na Rittenhouse Squareu: kao s kakvim elegantnim kamionom za smeće. Što je sramota za novac njegove ženske, jer ga nije sam zaradio. Taj me svinjac dovodi do bjesnila, i to mi bjesnilo daje snage da se odvezem do New Yorka. Jezdim prema gradu s Bessie Smith navijenom do daske. (Ja imam dva kompleta Bessie Smith - ploče kod kuće, i kasete za auto.) I pjevam skupa s »Kuharom«, jednu od njezinih najevokativnijih pjesama:

Dok vozim, u glavi mi se bistri, pa počinjem razmišljati o svojoj situaciji - i to, nadam se, iskreno. Želim slobodu da radim svoj posao, i to me dovelo do te samotne situacije. Ostavila sam Thoma da bih s

129

Elmoreom imala djecu, i onda sam ostavila Elmorea zato što bi na kraju objesio nos svaki put kad bih stavila kist na platno. A pustila sam i Darta da mi se skine zato što se nisam više htjela s njim drogirati. I on je našao drugu s kojom će to raditi. Zar je moguće da je to tako jednostavno?

Nitko nije pripremio moj naraštaj žena - nas babyboomere, nas koji smo trudni trbuh na populacijskoj krivulji - na promjene koje su nas zahvatile kao spol. A željele smo imati sve - i ljubav i posao, i slikanje i djecu pa smo to i dobile, ali smo to i skupo platile: platile usamljenošću i izolacijom. A nitko nas na to nije pripremio zato što nitko nije ni znao kako da nas na to pripremi. Jer nas je zahvatio čudan povijesni trenutak. Život naših majki i baka u to se naprosto nije uklapao. Da se to dogodilo godine 1920. ili 1945., ja nikad ne bih ostavila Thoma Winslowa i pošla za svojim blizankama i dvostrukom karijerom u Chianti. I da se to dogodilo 1930. ili 1955., nikad ne bih ostavila Elmorea i splela se s Dartom. Moja je generacija žena eksperimentirala s novim životnim obrascem, obrascem što ga žene još nikada nisu iskušale, u čitavoj ljudskoj povijesti. I nije onda ni čudno da se osjećamo tako izgubljeno, malo kao parije, malo kao pioniri. Jer mi kršimo sve ženske tabue - jer svoj kreativni život, i izražavanje svoje ličnosti, stavljamo pred zahtjeve održanja vrste. Isadora: Gdje je Margaret Mead, sad kad je trebamo? Leila: Što ne odeš na Trobriane i ne daš mi mira? Isadora: Zato što se iz svega ovog bez mene nikad nećeš ispetljati!

Nije nikakvo čudo da osjećamo da smo izdale svoje majke i bake i, počesto, i našu djecu i muškarce. Ali za nas nije bilo rituala. Razbile smo staro, ali nismo izgradile novo. Jer nije bilo obrazaca. Rasplele smo prošlost, ali nismo isplele budućnost. Kako to učiniti? Ah - pitanje stoljeća. A muškarci? I muškarci su bili izgubljeni i sami baš kao i mi. Očekivali su podršku, a dobili nogom u jaja. Očekivali su od nas da budemo topla tijela u postelji, ruka i rukavica, roditeljice djece - a morali su nas slušati kako 130

kvocamo o našoj uništenoj kreativnosti. I željeli su što su željeli odvijeka: topli guz u krevetu. Kako bi mrtva priroda, s menadama i kristalom, mogla ikad zamijeniti topli guz u krevetu? Teorija toplog guza: Čitava se povijest dade svesti na čežnju za toplim guzom u krevetu. Pomislila sam to, i u sebi se smijala i smijala i smijala. Bravo, Leila, bravo, pomislila sam. Ako ništa drugo, barem se smiješ - i to je napredak. Utješno je gledati na svoj život kao dio povijesnog procesa: utješno, a možda čak i istinito. Ja sam djelomice žrtva vlastite ovisnosti, djelomice pak vlastite nadarenosti i slave, ali sam također djelomice i ratna žrtva povijesti: rađa se previše žena i nedovoljno muškaraca, za nas nije bilo nikakvog obrasca po kojem bismo živjele, obitelj se slama i nju zamjenjuje - što? Ništa. Pokušavali smo je nanovo stvoriti grupnom ljubavlju: AA, OA, Al-Anon, terapija. Svi smo mi bili grupa koja se očajnički batrga prema apokalipsi. Tražili smo nove načine da opet postanemo društvene životinje. Trebali su nam novi plemenski identiteti, zato što nas stari više nisu mogli održati. Pokušavali smo ponovno izmisliti ljudsku vrstu po crkvenim kriptama, s kavom umjesto misnim vinom, Oreosima umjesto svetim hostijama. Krv i tijelo: instantkava i keksi s čokoladnom kremom. Kofeinsko-šećerni udar da nas digne prema Bogu. *** Vozim se do SoHoa, parkiram u svojoj garaži, poigravam se mišlju da odem u svoje potkrovlje, pa to odlučujem ostaviti za iza večere. Možda odgađam trenutak hrabrosti, ali oklijevanje nije najgori grijeh na svijetu - sve dok to čovjek uviđa. A onda krećem pješice kroz donji Manhattan da se nađem s Emmie na dogovorenomu mjestu: Da Silvano. Grad je prožet onim veličanstveno prljavim smradom što ga dobiva sredinom ljeta - čista suprotnost zelenom Connecticutu. Kante iz kojih se presipa smeće, žohari što 131

dokono prelaze ulicu kao da je samo njihova, radioaparati navinuti do daske, automobili koji trube, skitnice, prosjaci, ljepuškasti pederi u kratkim hlačama, i silne mlade žene u majicama i minicama koje uzalud, uzalud pokazuju svoje grudi i koljena. I ja sam opijena energijom New Yorka. To je carski grad - Rim na kraju carstva, Pariz na kraju stoljeća, Hogarthov London. To je središte zbivanja, usijano do crvenog, i najednom me živa rijeka New Yorka hrani, nabija, daje mi snagu, a ne crpi je iz mene. Prolazim kraj posebno miomirisne hrpe smeća, i u svom novootkrivenom stanju nalazim je skoro lijepom lijepom kao obronak u Connecticutu. To je zacijelo mudrost Zena, pomišljam, otkriti u smeću ljepotu malinskoga grma. I tu se zacijelo krije velika radost: vidjeti svijet u hrpi smeća kao i u srebrnom silosu. Čitav grad kao da se tali! Iz njega se širi onaj posebni, rastaljeni osjećaj kakav se stvara u neke dane kad se temperatura popne na 37 stupnjava. Sam se zrak pretvara u životinju - razigranu, punu života. Volim taj osjećaj vlažnosti na koži, osjećaj kad mi znoj za leđa lijepi koprenastu bluzu. I taj me dan ne iritira, nego u njemu uživam - što je još jedan dar AA. Svaki je dan dobar dan, čak i onaj loš. Svaki je dan dar. Miris je možda ružan, ali bismo se trebali veseliti što uopće imamo nos. Nitko nam nikad nije obećao nos. Nitko nam nikad nije obećao raj na zemlji. Nitko nam nikad nije obećao ni nos na zemlji. Zurim u hrpu smeća i razmišljam o vrtu. I hrpa je smeća na svoj način lijepa - kante se presipaju svim tim jadnim ostacima našega života: prepolovljene naranče blistaju kao presječena sunca, aluminijske se limenke sjaje kao ukrasi na božičnom drvcu, zgužvane vrećice u svim duginim bojama, pivske boce u svim nijansama zelene trave i smeđe zemlje. A ja taj vrt u hrpi smeća vidim zato što, najednom, taj vrt osjećam u sebi. Prije bih uvijek svoja prsa zamišljala kao zapetljani splet prekinutih vena i presječenih arterija. Uvijek bi prije iz njih tulila praznina, praznina kojoj je 132

trebao kurac da se osjeti cijelom, praznina koja je tražila još jednu čašu vina, još jednu travu, još jedan ludi odlazak u Hong Kong već sljedećim letom. Ali sad sam počela doživljavati taj okus spokojnosti, taj soupon spokojnosti - i on me posve preobražava. No odakle on dolazi? To je valjda Milost. Najednom vidim unutrašnjost svojih prsa, i najednom vidim vrt pun suncokreta što poginju glave, otežale od sjemenki. I cinije u briljantnim nijansama ružičaste, narančaste i crvene. I košare fuksija s ovješenim crvenkasto-purpurastim zvonima, i kaos crvenih ruža, i potkresana stabla bijelih ruža, i mošusne nevene što šikljaju iz zemlje. To je moj vrt, i nitko mi ga ne može uzeti, bez obzira koliko tko izdaje moje tijelo. Taj vrt je samo moj; taj me vrt održava na životu; on raste zato što rastem i ja. Najednom ga želim naslikati. Želim se odvesti ravno kući i smjesta to naslikati. *** Umjesto toga se nalazim s Emmie pa odlazimo na večeru k Da Silvanu. Dok ulazim, prepoznajem i klimam glavom petorici-šestorici ljudi iz mog posla - umjetnicima, trgovcima, dizajnerima kataloga, ljudima koji vise po izložbama i ljudima koji se nadaju da će ih netko zabunom smatrati takvima. Tu je i jedna otmjena plavuša šezdesetih godina kojoj je muž mafiozo, i koja je svoju galeriju na West Broadwayu osnovala kao praonicu novca - no to joj ništa ne smeta da bude glavna faca u New Yorku. Priče o trgovanju umjetninama u New Yorku, o kojima najradije ne bih znala ništa. Dart i njegovo uništavanje kao da su najednom jako, jako daleko. Emmie je sjedila za stolom uz prozor i pila Tab s limunom, i sva se presijavala. »Izgledaš sjajno«, velim ja. (Ili, kako to veli vic, život se dijeli u dvije faze: mladost i »izgledaš sjajno«.) »I ti«, veli Emmie. »S Dartom si izgubila i sve bore od stresa na licu.« 133

»Osjećam se prekrasno«, velim ja. »Najednom mi se čini kao da mi život ne prestaje, nego tek počinje.« »Čudno, zar ne?« veli Emmie i smije se svojim treperavim smijehom. »Sjećaš se kako u Zlatnom notesu dvije žene neprestance ponavljaju: ’Čudno, zar ne?’« »Nisam to čitala već godinama«, velim ja. »Kao srednjoškolka sam se pokušala prisiliti, ali mi je bilo jako teško.« »Pa dobro, pročitaj to sada. To je priča o našem životu. 'Slobodne žene’, u navodnim znakovima, dakako.« »Čudno je da mi to ti veliš, jer sam, vozeći se k tebi, razmišljala o tome kako mi predstavljamo jednu sasvim novu vrstu žena.« »U srednjem su nas vijeku spaljivali kao vještice«, veli Emmie. Naručujemo talijansku večeru koja danas prolazi kao echt newyorški jelovnik - smokve i prosciutto, špagete, teleći odrezak, salata od povrtnice. Zabavlja me kako šarmantni mladi konobar - s konjskim repom i smaragdnom naušnicom u lijevom uhu - dovozi na kolicima specijalitete kao da je na audijenciji za broadwayski mjuzikl. Tako je to u New Yorku, pomišljam, gdje je svaki konobar glumac. U Italiji su konobari konobari. »Možda bismo mogle malo putovati zajedno«, velim, »do Evrope.« »Što? I ostaviti Darta ovdje?« »Jebeš Darta«, velim ja, s razmetljivom hrabrošću koju, u tom trenutku, zaista osjećam. »A što je taj prsten?« pita Emmie. »Baš je prekrasan.« »Zaručila sam se«, velim ja. »Kako, molim?« »Zaručila sam se za Louise Zandberg. Leila Sand se zaručila za Louise Zandberg.« »Mazel tov«, veli Emmie, sa svojim izgovorom iz samostanske škole. »Sretno ti bilo.« 134

Ispijamo svoje Tabove i radosno jedemo svoju hranu, pa se okrećemo po restoranu i klimamo glavom i domahujemo raznim ljupkim stvorovima iz tog skroznaskroz iskvarenog svijeta. Već samo moj dolazak u grad razveselio me i usrećio. Ja ipak pripadam nekamo drugamo, a ne samo podu mog predsoblja, da na njemu plačem. Moja se zdrava svijest vratila, i dobro mi došla! »Ne znam zašto to ne činim češće!« velim ja. »Zato što samuješ u Connecticutu, gdje samo piješ i čekaš kad će doći Dart da te pojebe«, veli Emmie. Potom klaframo o prijateljicama, o Emmienoj knjizi o menopauzi, o tome kako mi se uskoro vraćaju moje blizanke, o mojim novim slikama. Život je ponovno lijep - čak i bez Darta. U jednom trenutku ja ustajem i odlazim na pi-pi. Dok idem prema toaletu opažam, za lošim stolom, u Sibiru rezerviranom za nepoznate i neslavne, lice one ofucane male plavuše čije sam slike našla među Dartovim stvarima. Ona tu sjedi, samodopadno se smješka i čita New York Times. Na stolici do njezine je bijeli laneni sako koji sam kupila Dartu. Srce mi preskače najmanje deset otkucaja. Probija me znoj. Nestaje mi dah. Djevojka podiže oči, na trenutak na meni izoštrava pogled, čini se da me isprva ne prepoznaje, pa se vraća čitanju novina. Pogled na to najednom oživjelo lice s onih fotografija ispunjava me panikom. Gdje je Dart? Zacijelo u muškom toaletu. Odlazim u ženski nužnik, pokušavam piškiti, ali ne mogu, znajući da je on s druge strane zida. Sjedam na školjku i hvatam se za glavu. Odjednom i očajna i sasvim zbunjena, napokon se uspijevam prisiliti da se popiškim, ustajem, popravljam šminku i otvaram vrata. Vani je ona ofucana plavuša, naslonila se na vrata muškog zahoda, i šapće nešto u drvo. I tada me opaža, i ovaj put prepoznaje, pa se okreće i vraća k stolu. Glasno kucam po vratima muškog zahoda. 135

»Znam da si unutra, kukavice - izlazi van!« Nema odgovora. Čuje se samo puštanje vode. »Svinjo jedna!« vrištim. »Prestani se skrivati preda mnom! Izlazi van!« Kvaka se okreće, i iz muškog nužnika izlazi prepadnuti Dart. »Nevolja je s lažima«, izlijeće iz mene, »što te one užasno usamljuju. Slaži jednom čovjeku koji te zaista voli, i više nikom ne možeš vjerovati i više ti nitko neće vjerovati!« Isadora: Govorancija! Govorancija!

On polako uzmiče prema muškom zahodu, taj veliki macho, koji je stalno stavljao na velika zvona kako štiti i mene i moje blizanke. On me gleda molećivo, kao da veli: »Mama, oprosti.« I sliježe ramenima. »Pokušao sam«, veli on. Nevolja je što znam da je to istina. Iza nas se pojavljuje ona cura. »Nadam se da si ga možete priuštiti. Jer je on jako skup«, velim. »Novac nije sve u životu«, odgovara ona, stisnutih ustiju, tako da mi je jasno da joj se tužio na mene, kako na nj premalo trošim. Ha! Za to što sam na nj potrošila mogla bih na jugu Francuske kupiti osrednju vilu! »Svakog dana postaješ sve sličniji ocu«, velim ja. »To je niski udarac«, uzvraća mi cura. »Nizak, no istinit.« Dart ne govori ništa. Neka se oko toga babe čerupaju, veli njegova šutnja. »Tako vas žalim«, veli ona, sa svim prezirom što ga dvadesetpetogodišnjakinja može osjećati prema ženi od četrdeset četiri godine - prezirom rođenim iz blaženog neznanja. »Idemo, mili«, veli ona. I odvodi ga pod ruku do stola gdje ga već čeka odrezak American Expressa - skupa s platinskom kartom čiji računi stižu na moju adresu. 136

»O, nećeš«, velim ja. »Sad sam ti zadnji put platila večeru.« I grabim karticu i razdirem odrezak i bacam komadiće preko glave, kao konfete. »Baš prekrasno«, veli cura i prezrivo pljuje, pa iz otrcanog novčanika vadi Master Card neke banke u Ohiju. »Evo«, veli šefu sale (koji se dosad već pojavio da vidi kakva se to tuča zametnula). »Ovo ja plaćam.« »I još kako ćeš platiti«, velim dok se udaljavam stupajući nogama, da bih ponovno sjela do Emmie za naš stol. »I plaćati i plaćati.« »Što ti se to zaboga dogodilo?« veli Emmie. »Zar nisi čula?« »U susjednoj je sali bila nekakva gužva, ali nisam shvatila što je to bilo.« Ja se znojim i nemam daha. »Upravo sam odigrala svoju posljednju scenu s Dartom«, velim ja. »A sad ću ovo poderati popola i promijeniti brave.« I dajem Emmie kreditnu karticu na kojoj piše: Darton Venable Donegal IV. »Sad je samo naša«, velim. »Zašto da ne napravimo vještičji sabat i spalimo je? A pepelom bismo mogli začiniti naš vještičji lonac...« »Što se dogodilo?« pita Emmie. »Vidiš onaj par?« pitam. »To je Dart i moja zamjena. Nadam se da ima kredita - jer će joj trebati.«

137

9 Smionost i posljedice

Nije zapravo ni važno tko prekida vezu. Bio to on ili ti, bol je isti. Spavaš s nekim skoro pet godina, njušiš mu osjećaš kako se noću o tebe trlja dlakavim nogama, i se vežeš. I njegov odlazak osjećaš kao amputaciju. I izlaziš potražiti drvenu nogu, iako znaš da ti to baš neće pomoći.

znoj, za nj onda ništa

Pritom nije važno znaš li ili ne znaš da ti taj čovjek čini zlo. I nije važno znaš li ili ne znaš da je on zao. Na kraju ljubavne veze, pretplaćuješ se na školu logike Stelle Kowalski: u mraku se između dvoje ljudi događaju stvari zbog kojih im sve ono što se događa na svjetlu izgleda sasvim u redu. Prva je noć bila najgora. Prisilila sam se da spavam sama u potkrovlju, koje je bilo puno Dartovih razbacanih stvari - a i stvari njegove male drapačoze. A i ona je bila priča za sebe. Njezin musavi, žicom napeti grudnjak i zamrljane gaćice bikinija drsko su visjeli prebačeni preko moga sudopera; njezine napol potrošene kontracepcijske pilule bile su na mom kredencu; njezin parfem (Charlie!) 138

bio je na noćnom ormariću. Prošla sam kroz njezine stvari nošena bijesom i radoznalošću. Kroz njezinu prljavu kozmetičku torbicu, punu slomljenih komadića jeftine kozmetike kakvu nikad ne bih stavila na sebe, kroz smotanu zmiju gumenog tuša zataknutu u najlonski džep njezine klupske torbe. Kroz njezin najlonski kućni haljetak, okićen ružičastim i akvamarinskim cvijećem. I njezine izgažene kućne papuče, od prljavog akvamarinskog frotira. Pomislila sam na trenutak da od svih tih pronađenih predmeta (i ranijih fotografija) napravim kolaž i nazovem ga Dartova drapačoza - ali je bol bio prejak, i zato sam pustila da bijes nadvlada umjetnost i sve to pobacala kroz prozor. Veliki je prozor tavanskoga stana trebalo najprije malo podići, pa ga zatim okrenuti u stranu. (Za velik sam ga novac dala napraviti u Njemačkoj i dopremiti ovamo.) Kad bi se otvorio, čovjek bi pomislio da bi mogao skočiti niz svih šest katova - ali sam se othrvala napasti. S tavana sam osjećala vrućinu ulice, slušala pjevanje automobilskih guma na mokrom pločniku (jer je baš zakišilo), ćutjela vabljenje otvorenog prozora. Pobacala sam na ulicu sva ta govna te bezimene drapačoze: kontracepcijske pilule, toaletnu torbicu, kozmetički pribor - sve. Šminka je prsnula i rasula se dolje po ulici, i milijun je komadića smrskanoga zrcala donijelo zlu sreću (njoj, ponadala sam se, ne meni - iako, tko bi to mogao znati?). Toaletna je torbica nekoliko puta poskočila, a onda joj je pukla kesa, i sad je ležala na ulici kao udav koji je progutao ragbijsku loptu. (Mrzim ženske koje stalno dezodoriraju pice; mislila sam da je Dart dovoljno pametan da nema posla s takvima; mislila sam da shvaća vrijednost prirodnih mirisa.) Pobacala sam i sve ostale stvari, pa zatvorila prozor i srušila se na krevet, tako očajna da nisam mogla ni plakati. Nema gore izdaje nego kad ljubavnik u tvoj krevet dovede drugu ženu; sam madrac titra od njihova seksanja i ne da ti spavati; snovi su ti zaraženi njihovim izdajničkim ljubakanjem. I znaš koliko je ključna bila tvoja uloga u 139

njihovoj Ljubavi, koliko si u njoj i sama sudjelovala, i od te ti se misli gruša krv. Nikakva korist od uvjeravanja da se njihova ljubav, prestavši biti tajna, sad razvodnila i oslabila. Nikakva korist od uvjeravanja da sad i oni osjećaju nekakav gubitak. Ležiš na krevetu i ne uspijevaš naći nikakav položaj koji bi te pozvao u san. I leđa, i bok, i trbuh, i drugi bok - sve svrbi od njihova seksa, čitava ti koža vrvi od njega, kao da su ti se buhe naselile u krevet. Oko tebe vrije grad. Veliki, zapareni Rim na kraju Carstva. Vrište policijski automobili, bolnička se kola probijaju kroz ulice, na pločnik bučno padaju poklopci kanti za smeće, boce se lome, jerihonske trube iz geta urlaju beskonačne pjesme o poplavi hormona, krešendo je to testosterona što traži estrogen i estrogena što traži testosteron - kucanje svemirskoga srca. Svatko ima nekoga, a ti si sama. Svi trljaju zdjelicu o zdjelicu, bok o bok, a ti si sasvim sama. Najednom dolazi ljubav i napada te. Želiš pozvati ružne uspomene, ali se sve lijepe vraćaju u poplavi. Željela bi ga mrziti, ali je ljubav još tu, i pulsira kao izvađeno srce. Želiš zaboraviti, ali se stalno samo prisjećaš. Dalmatinska obala ljeti, Dart koji leži na suncu kao mladi bog. Nježne purpurne žile na njegovim vjeđama. Zlato njegovih prsa. Tragovi pukotine na čelu na mjestu gdje ga je jednom zaustavio vjetrobran, u sudaru u okrugu Bucks, u koji ga je gurnula konjska doza kokaina. Dart kako ubija zvečarku, odnijevši joj glavu sačmom. Dart kako te jebe na podu tvoje kuće u Connecticutu. Dart kako baca strelice. Dart kako odlazi. Dart kako se vraća. Dart se, naravno, uvijek vraća. Ali ovaj put dvojim. Hohštapleru treba cilj, da bi se osjećao stvarnim. Pijancu treba piće. Ovisniku igla. Kurcu pica. Kamo su nestale sva moja milostivost i zahvalnost? Ustajem, palim svjetlo, odlazim do bara. I tu, u ozrcaljenom ormariću što ga je, posebno za ovaj stan, kreirao Ettore Sottsass, promatram paradu boca: Chivas Regal, Jack Daniel’s, Stolichnaya, Beefeater, Canadian 140

Club, Pernod, Lillet, Cinzano, Noilly Prat... Boce me tješe svojim jantarnim i kristalnim svjetlom. Te me boce podbadaju i draškaju. I što to mijenja na stvari? pomišljam. Zašto ne? Odčepljujem Chivas (iako skoč nikad nije bio moje piće) i izazivam samu sebe da trgnem jednu na eks. Što i činim. Pa još jednom. Pa još jednom. Čim mi se u glavi počinje mutiti, shvaćam u što sam se uvalila. Izlijevam piće u slivnik i razbijam bocu o pod. Oni su mi sastanci uništili volju za pićem. Prije sam pila, i čekala da mi škljocne u glavi (kako to veli Brick u Mački na vrućem limenom krovu), a sad se gnušam tog muteža u glavi. Istog časa kad se pojavi taj mutež, znam da je sa mnom gotovo: da sam osuđena na tjedan depresije i tuge i gnušanja nad samom sobom. Osuđena na dug i vijugav pad do dna zečje rupe. Bacam se i prevrćem po postelji, i čekam da mi se cuga nekako izvuče iz sustava. Progoni me onaj Dartov ustrašen pogled. Sjećam se kako je ona drapačoza stalno govorila u njegovo ime, pa sam očajna. Željela bih utješiti Darta, a ne ga optuživati. Zbog nečeg znam da je Dart žrtva vlastite slabosti i beznađa - i da je daleko izgubljeniji od mene. On svoju ovisnost mrzi gore nego ja, pa ipak on ne zna živjeti ni na koji drugi način. Moje je stanje pakao jer Darta tako dobro shvaćam. On je moja beba, moja ljubav, moj muškarac, i ja ga želim hraniti i štititi unatoč tome što me kolje. Kad bi Dart napisao svoju stranu priče, što bi on rekao? Da ga je velika, zla Leila kastrirala i da se samo zbog nje osjeća slabim? Da mu je velika zla Leila odnijela sve špekule? Shvaćam problem čovjeka koji je model, a ne umjetnik. Jednom, dok sam bila na umjetničkoj akademiji, pozirala sam jednom prijatelju - figurativnom slikaru koji se zvao Mikhailovich, i koji me slikao čitav mjesec (vjerujem zato što je bio zaljubljen), no na kraju sam ispala kako mi se nije ni najmanje svidjelo. Sjećam se tog osjećaja da sam pod djelovanjem nečijeg uroka, nečije zle magije, a sjećam 141

se i osjećaja da nad time nemam nikakve vlasti. A Dart se stalno tako osjeća. Dart pokušava upravljati mnome tako što u moj stan dovodi tu drapačozu, i što je jebe u mom krevetu. Nemoguće. Palim svjetlo, oblačim se, listam kroz AA knjižicu, pa izlazim u potragu za nekim sastankom koji traje čitavu noć. Omotavši stegna traper-platnom, odvažujem se izaći, u potrazi za utočištem od patnje. Dok koračam, ravnodušna na opasnost, pred očima mi promiču listovi knjige mojega života. Koliko mi je još godina ostalo za slikanje? Mogla bih još danas umrijeti na ulici, no mogla bih poživjeti još jednu, dvije, deset, dvadeset, trideset godina. Potrošila sam već više od polovice života. Kad čitam, mala mi slova već plešu pred očima. Periode su mi već preduge i prekratke. Kad zakiši, već me bole i koljena i zglob u laktu. Nemam kada patiti zbog Darta. Čeka me posao. Pronalazim sastanak (u trošnoj crkvi nekoliko ulica od stana) susrećem se s ljudima - skitnicama, uličarima, beskućnicima. Taj cjelonoćni sastanak, koliko je prilika za molitvu i pronalaženje puta, toliko je i mnogima krov nad glavom. Starcima i staricama koji nemaju što za jesti osim tih šećernih keksa, i ništa za piti osim te bljutave kave ili čaja. Kakva je to otrcana, dronjava hrpa ljudi! Neki nemaju ni zubi, dok drugi razgovaraju sami sa sobom u stražnjem redu izubijanih drvenih stoličica. Žene su možda i kurve, drugi su možda beskućni luđaci, bolesnici, napola živi, napola mrtvi ljudi. New York sve više postaje grad bijede i velikog bogatstva. Ovdje, u Hogarthovu Londonu, velika dama u posebno kreiranoj haljini izražava prezir prema prosjaku koji je salijeće na ulici. Ali u Programu svi smo izjednačeni. *** Sastanak još nije počeo, i ljudi mile okolo, piju kavu i pozdravljaju se. Svi su jedni drugima stranci, ali su povezani prijaznošću i sporazumom da pokušaju biti 142

iskreni. Baš volim AA-ovu slobodu od normi što prevladavaju u ostatku našeg društva. Drugdje su pohlepa i lažnost i egotizam upravo pravilo. Ovdje pak velikodušnost, istinitost, poniznost. Nervozna sam zato što sam večeras pila i što ću to morati reći, ali već samo to što sam u toj sobi na mene djeluje izlječujuće. Ljubav se u ovoj prostoriji naprosto dade opipati. Tu negdje čeka i moja zdrava svijest. Netko mi prilazi i tapše me po ramenu. Isprva uzmičem. Čini se da je to nekakva prosjakinja; lice joj pliva u masti, a oči su joj ukopane u bore. Na glavi joj je crvena pletena kapa na kojoj se ljuljuškaju šljokice, a na tijelu joj je šator od crvenog poliestera. »Louise?« pita ona nesigurno. »Louise?« »Da.« »Ja sam Rivka Landesman, sjećaš se? Glazba i umjetnost?« Gledam je u nevjerici. Ta golema prosjakinja što se valjuška u vlastitom salu, moja je kolegica iz škole nadarena slikarica, koja je prije mene imala svoju galeriju, žena kojoj sam negda zavidjela jer se činilo da je uspjela, dok sam se ja još borila za prvo priznanje kao slikarice. Rivka je bila čudo još u školi. Motala se oko Andyja Warhola, s njim pravila filmove, prodavala svoje stvari važnim kolekcionarima, svi su o njoj pisali - i onda je nestala. O njoj već godinama nisam čula ni riječi. »Kako si ti?« upitala sam je. Pitanje je bilo smiješno. Jer sam vidjela kako je. Gore joj je nego meni. Moja je ljubeznost u njoj oslobodila nešto: poplavu samosažaljenja. »Mislim«, rekla je ona, »kad je propao moj četvrti brak s nekim Talijanom - i kad je on zdimio s čitavom mojom životnom ušteđevinom, zaista sam lupila o dno. Nećeš mi vjerovati, no lani sam izgubila sve što sam imala. Kći mi je otišla u koledž, momak mi je nestao u Italiji s milijun mojih dolara i tri Andyjeve slike, napravili su mi djelomičnu histerotomiju, hormoni su mi svi sjebani, dobila sam 143

trideset kila, umrla mi je mama... I nadam se da će mi AA pomoći. Ne znam kamo bih drugamo pošla. Nikad još nisam bila tako na rubu samoubojstva.« Nešto u meni uzmiče od samosažaljenja. Osjećam da se Rivka sprema u meni zabiti svoje kuke i ne dati mi da odem. Osjećam se zarobljeno, klaustrofobno. Ali kad netko traži pomoć, valja mu pomoći. »Louise«, veli ona, »s kojom si galerijom sada? Misliš li da bi i pogledali moje stvari?« »To ne znam«, velim i najednom osjećam da mi je netko ispraznio džep. »Ja nisam ovdje da ti budem agent. Tu sam zato što sam pijana.« »Naravno«, veli Rivka, »ali ti si tako sretna. Uvijek si imala više uspjeha od mene. Uvijek si bila u pravo vrijeme na pravomu mjestu. Uvijek na vrhuncu vala trenutka.« Pogledala sam je s nevjericom. Ona me istodobno vrijeđa i fila osjećajem krivice. »Pecanje« na sastanku! Može li čovjek pasti još niže! »Ti si tako lijepa. I uvijek si imala muškarce. Kritičari su ti uvijek jeli iz ruke. Ti nemaš pojma kako je meni bilo teško...« A sad mi stvarno struže živce. Želim na nju zavrištati, javno je optužiti zbog cviljenja i bolesnog bavljenja sobom, reći joj da je vjerojatno otjerala svakoga tko joj je htio pomoći, ali onda shvaćam da sam baš zbog takve reakcije i trebala doći na taj sastanak: da u toj ženi vidim svoj odraz da vidim u što bih se mogla pretvoriti ako se ne saberem i ne budem oštra prema sebi, zato da vidim ženu koja rasipa život izigravajući žrtvu. »Rivka«, velim joj blago, »ako želiš da ti pomognem da se rastrijezniš, mogu pokušati. Ni meni ne cvatu ruže. Možda ti i mogu na neki način pomoći - ali me, molim, nemoj vrijeđati pokušavajući mi nabiti kompleks krivice, tako da idem prodavati tvoje slike. To nije svrha Programa, i time ćeš me samo otjerati.« Ona me gleda i ne shvaća. »Ti mi ne želiš pomoći?« 144

»Da, želim ti pomoći, ali ne želim da me vrijeđaš i sa mnom manipuliraš. I ja se hrvem. Noćas sam pila nakon što već čitav mjesec nisam, osjećajući se bolje no ikad u životu. I još pokušavam primati stvari jednu po jednu. Još pokušavam naučiti kako da vodim svoj život. Sav moj uspjeh doveo me do pritiska drukčijeg od onog kojem si ti bila podvrgnuta - no ipak je to pritisak. Mi jedna drugoj ne konkuriramo. Mi smo samo posrnula ljudska bića. Program me doveo do toga da svoj život sagledam u spiritualnim kategorijama, i ja sam ga otpirila - možda zato što zapravo ne mogu podnijeti da mi u životu stvarno bude bolje. Željela sam da se patnja vrati. Napravila sam s Bogom jednu malu pogodbu, ako mi se vrati ljubavnik, da ću se rastrijezniti, i on mi se na trenutak i vratio, i to me zavelo. Ali Bog ne igra po našim pravilima. A mi ne možemo biti kao prkosno dijete pa reći: ’Dobro, ako Bog ne igra po mojim pravilima, ni ja se neću igrati, nego ću se uništiti - i evo!’ Ta nam prilika zaista nije pružena. Mi možemo izabrati da li da živimo ili da umremo - ali ne možemo jahati na ogradi. A ako želimo živjeti, ne preostaje nam drugo nego da se pokorimo - ne našoj volji, nego Božjoj.« »O, Njezinoj«, rekla je Rivka. »Tako je«, odgovorila sam. »Njezinoj. Ili Njegovoj. To nije nimalo važno; čista je taština čak i raspravljati o Božjem spolu. Jer sad govorimo o duhu, o daru života - pa željeli ga potvrditi ili zanijekati. I to je čitava priča.« Jesam li to pokušavala uvjeriti Rivku - ili sebe? Rivkine su oči zažmirkale. Odbljesak intuicije. »Skoro pa da vidim«, rekla je ona. »Naravno da vidiš; pa ti si slikarica.« Zagrlila sam je. Nisam je mogla čak ni obujmiti, pa ipak - zagrlila sam je. Isadora: Ježi mi se koža kad naša heroina počne propovijedi o piću i drogi. Ona je, naposljetku, jedvice trijezna. Leila: Baš oni među nama koji su jedvice trijezni najčešće i najjače propovijedaju. A kad si se stvarno otrgla od ovisnosti, onda nemaš ni potrebu da propovijedaš.

145

Isadora: I nemam pojma kamo si nakanila s tim poglavljem. I već njušim bogojavljenje. Bogojavljenje na Boweryju. Bože - kako ih mrzim. Leila: Pod stare si dane postala tako cinična. U što se to pretvorila ona stara Isadora, koja se bojala letenja, no ipak je letjela? Isadora: Ne pitaj. Za to bi mi trebala još jedna knjiga.

Sastanak je otvorila tajnica, koja je u svojoj crnoj kožnoj mikrominici, crvenim halterom, s golemim crvenim rajfom i crvenim sandalama s usiljenim potpeticama izgledala kao ulična drolja. Teško je bilo odrediti koliko joj je godina. Negdje, slutila sam, između osamnaest i trideset. Ili joj je na licu bio tvrd izraz, izraz što ga ostavlja život na ulici. Znala sam da je, u usporedbi s mojim, njen život bio gadan. Samo to što sam vidjela njezino čilo, vrckavo tjelešce i začula kako samodopadno čita preambulu, natjeralo mi je suze na oči. Bila sam tako sretna što sam se vratila, što sam na sastanku, tako sretna što postoji taj sastanak na koji mogu poći. Govornica je bio predstavljena kao Lenore B. Much, i dočekana bučnim pljeskom. Članovi su je poznavali. Lenore B. je bila vižljasta mala crnkinja pedesetih ili šezdesetih godina, i ispričala nam je priču od koje bi se svima digla kosa na glavi: muž ju je mlatio, sina su ustrijelili na ulicama Harlema, kći joj je imala rak dojke, majka rak pluća, brat AIDS. Neki ljudi dobiju i više od svoje mjere nevolje, i Lenore je bila jedna od njih. U AA-u sam napokon shvatila priču o Jobu i zašto je Bog zadržao pravo da nas skine, da bi nas mogao išibati zbog naše oholosti i zaokupljenosti sobom. Bila je to dobra škola, lekcija koju sam već često mogla shvatiti na sastancima, ali koja bi mi odmah, čim bih otišla s njega, izvjetrila iz glave. I sad, slušajući Lenore, ponovno sam se toga prisjetila. Pitala sam se što misli Rivka. Nije ni važno. Pitala sam se što o tome mislim ja. Lenore je pričala o svom životu, a meni su lutale misli. Gledala sam u svitak s ispisanih Dvanaest stepenica i shvatila da se na svaku od njih može utrošiti čitav život. Mogla sam od tih njihovih ćitaba napraviti 146

konceptualističku kompoziciju - ali nisam željela riskirati, plašeći se prtljanja po magiji. Pustila sam stepenice da mi prođu kroz glavu, i usredotočila se na šestu - nešto o tome kako treba biti »potpuno spreman« da ti Bog ukloni »karakterne nedostatke« - koja je bila predmet večerašnjeg sastanka. Ali što znači to »potpuno spreman«? To znači da trebaš biti spreman otvoriti svoje srce Bogu. To znači da se zaista želiš popraviti. To znači da je gotovo sa samosažaljevanjem. To znači da si potpuno spreman slušati vlastitu zdravu svijest. A jesam li bila? Aposlutno ne. Isuviše sam bila vezana uz vlastitu patnju i samosažaljenje, isuviše vezana uz Darta, isuviše vezana za sebe, tako sličnu Dartu, isuviše vezana uz vlastitu svojeglavost. I, kao što se često zbiva na sastancima, govornik i ja sudarali smo se u valovima. Lenore B. je rekla: »Dok sam gledala kako mi brat umire od AIDS-a, upitala sam se: Vjeruješ ti zbilja u duh, ili se samo pretvaraš? Jer je on u svojoj smrtonosnoj bolesti izgubio vjeru, kao što se skoro dogodilo i meni. Bilo je to grozno: na jezik mu je izbio tumor, smrad da ti pozli, uništeno tijelo. Ja sam ga njegovala, i mnogo mi je puta došlo da se napijem, ali sam još više htjela psovati Boga što mu dade tu boleštinu. I meni moju. I onda me spasila šesta stepenica. Napose dvije riječi u šestoj stepenici. Riječi ’potpuno spreman’. Jesam li sasvim spremna da se odreknem tijela? Nisam bila - sve dok nisam vidjela kako mi bratu trune i otpada put. Mi ne volimo smrt. Mi ne volimo bolest. Jer mislimo, previše smo važni i za smrt i za bolest. I mislimo da smo nešto više od tijela. Ali je tijelo ovdje više za pouku. I kad to jednom shvatimo, onda umremo. I u taj dan, kad mi je Bog uzeo brata Harolda, ja sam blagoslivljala Boga. Blagoslivljala sam dan kad sam ga ugledala da tako leži, kao hrpa kostiju i smrdljiva mesa. Sve do tog dana ja nisam vjerovala da sam smrtna. Ali 147

danas u to vjerujem. I zato sam potpuno spremna. I kad god prestanem biti spremna, Bog mi pošalje podsjetnik...« U dnu se prostorije najednom začuje čudno hripanje. Nekoliko se nas osvrće i vidi starog skitnicu koji se uhvatio za prsa i presavio. Gonjena silom koju nisam shvaćala, ja jurim prema njemu. Starčevo lice postaje kameno i plavo, a onda pada naprijed, i uz glasan tup lupa glavom u stolicu ispred sebe. I ruši se na pod, dok se iz njega širi smrad znoja, pišaline, dreka - smrad propadanja. Glava mu se okreće na stranu, vjeđe mu trepere, i tad vidim da ono što je ostalo od jedinog vidljivog oka postaje oblačno plavo. Usta mu se miču bezubo. Tanki potočić pljuvačke slini mu iz usta i pada na pod. Pomišljam na Darta, koji je oduvijek volio skitnice, koji se s njima identificirao, koji je zapravo želio ići gradom i sve ih pokrivati dekama, poput kakvog ludog lovca u žitu. I pokušavam se uvjeriti da je ta teška gvalja raspadnutog mesa moj prekrasni Dart. Jer on to jest. Crvena rupa usta govori: »Rekao... mu sam... ne idi na jezero... pa je li slušao? Ne, gospodine. Nikad. Rekao... rekao sam mu... splav ga neće držati, no je li slušao? Ne, gospodine. Prošlo... sve prošlo... ljeto prošlo... i zima... i dobra cuga... Rekao sam mu, pokušao uvjeriti...« Njegovo lice škriljave boje najednom dobiva sasvim smiren izraz, i on se vraća u neko zaboravljeno ljeto na nekom zaboravljenom jezeru, nekom svom nikad zaboravljenom drugu. Možda su sad zajedno. I onda mu se opuštaju svi mišići na licu. On je sasvim spreman. I onda mu popušta mjehur, i ja klečim u lokvici pišaline što se širi iz njegovih smrdljivih hlača. Mir na njegovu modrikastom licu, dok se oko njega širi urin, i moči mi koljena i listove, budi u meni misao na malu bebu koja se vraća svojoj mami. Život je za neke ljude tako težak. Oni nikako da se naviknu brinuti o sebi. Smrt je onda sigurno veliko olakšanje. Nema više pretvaranja. Ne 148

moraš se više držati. Topla lokvica krvi na krevetu polako se hladi i lijepi za noge. Povratak mami, povratak velikim sisama. Sad oko nas već stoje sudionici sastanka. Zapanjena brzinom kojom život prelazi u smrt, uspijevam izreći samo: »Bože, Bože.« »Amen«, veli Lenore, koja mi je došla za leđa. Nekoliko sudionika sastanka plače. Netko je otišao pozvati bolnička kola (iako je sasvim jasno da ona našem prijatelju ne mogu pomoći). A Rivka je pobjegla. Jer nije sasvim spremna. Možda jednoga dana bude.

149

10 Tužni bluz

I tako sam promijenila brave. Drugo mi zaista nije preostalo. I nisam to učinila veselo. Kad je stigao bravar, rasplakala sam se. Ali nije bilo teorije da bi ta drapačoza mogla još jednom u moj krevet. Bilo je to nepodnošljivo. Negdje između New Yorka i Connecticuta izgubila sam svoju Leilu, i sad je moram vratiti. Promjena brava bila je prvi korak. A nije bilo lako. Jer ću stalno misliti na Darta. Na njegov kurac. Na njegov umilni napola lupeški smiješak. Na lijepe mišiće njegovih listova. Na nabijena bedra. Na njegov kurac. Ležat ću noću u krevetu i do kostiju osjećati kako mi nedostaje, nedostaje u crijevima, srcu, vršcima prstiju. Kad sam voljela Darta, voljela sam ga tako žestoko da su me često boljele jagodice prstiju, i sad mi nedostaje i njima. One još osjećaju teksturu njegove kože. I nosnicama. Nosnice još osjećaju njegov miris. Nije to lako odreći se istodobno i ljubavnika i cuge. 150

Jedna je ovisnost i sama preteška. Ali što mi je drugo preostalo? Za mene u boci nije više ostalo ništa. Ništa osim potištenosti i patnje. Nisam se mogla obmanuti da će od pića išta postati bolje. Od njega uvijek sve postaje još gore. I tako sam se okrenula pučkoj književnosti. Femme 101. Žene koje vole previše; Muškarci koji mrze žene i žene koje ih vole; Pametne žene, blesav izbor... svim knjigama koje obećavaju izlječenje od ovisnosti o muškarcu. Smislila sam dosjetku o grupama ovisnica o muškarcu, baš kao i o Anonimnim seksoholičarima. U jednom sam ludom trenutku pomislila da odem do Anonimnih seksoholičara da se upoznam s muškarcima, ali se na to nisam mogla natjerati. Već od same pomisli moja bi se zdrava svijest zahihotala. Te su knjige bile nešto, ali samo nešto. One su govorile što sve u tvojoj vezi nije dobro (i pritom jasno aludirale da si si sama za sve kriva), ali nisu govorile i kako ostvariti dobru vezu. Jesi li mazohist? Otirač? Seksoholičar? Jedeš li slatkiše da si ublažiš samotinju? Ili vino? Drogu? Kokain? Mislim, samo pođi tim jednostavnim tucetom stepenica, i sve će biti bolje. Moraš se usredotočiti na vlastiti oporavak. Moraš biti sasvim spremna. Čini se da nitko te knjige ne piše za muškarce. To žene moraju biti sasvim spremne odreći se svojih ovisnosti. Uvijek su žene te koje su zakovane za kopilane bez duše i srca. (Nije li to možda zbog postotaka: sedam milijuna žena više od muškaraca, i zašto bi se onda muškarci morali znati ponašati?) Na trenutke bih pomišljala da su te knjige dio urote autorica, kojima je cilj preoteti drugim ženama muškarce. Jer kad bi sve čitateljice slijedile tvrdoglave naputke u tim knjigama, mnogi bi se muškarci oslobodili i ponovno našli na tržištu. Tako je na trenutak glasila moja teorija - sve dok nisam shvatila da se njom ne da objasniti činjenica da su neke od tih knjiga napisali muškarci! Jesu li oni možda homoseksualci, pa se nadaju da bi mogli osloboditi još nekoliko muškaraca, onih koji su se sad razočarali u čitavom ženskom spolu? I tko bi mogao kriviti muškarce što su se razočarali u 151

čitavom ženskom spolu? Muškarci su tako ranjivi - sva im njihova ranjivost tako golo visi među nogama. Uplašeni svojih majki, vrištavih žena - od nas ne traže ništa nego malo mekoće i nježnosti. Nije čudno da ih užasavaju vojske vrištavih žena u pohodu. Da sam sama muškarac, bih li i ja reagirala bijesom i užasnutošću? U svojoj zdravoj svijesti znala sam da bih. Pokušala sam se malo pobrinuti o poslovima. Za vrijeme smrtne agonije moje veze s Dartom, kad se sve lomilo i gorjelo, i sami možete misliti da baš nisam napravila puno posla. Nakon uspjeha filmskih scena s Dartom/Trickom, koje su ga lansirale u zvjezdano nebo SoHoa - sa svime tome pripadajućim, a napose mariškama i Maricama - svoj rad sam bacila psima. Kako slikati, kad nikad ne znaš kad će ti se ljubavnik - i hoće li se uopće - vratiti kući? Bolje je onda biti Georgia O’Keeffe, koja samuje na svojoj mesi pod oblacima što jedre nebom (a lijepi joj mladi hrvač nosi štafelaj, i lijepi mladi lončar katalogizira djela - nije ona ni blesava). Bolje je živjeti u uzvišenoj izolaciji nego stalno tražiti ljubav, i to uvijek na krivom mjestu, kod trikovima punog Darta, ili na darove pohlepnog Tricka. I tako, sad kad je on otišao, a ja ostala ostavljena na stijeni svoje napol zblesavljene trezvenosti, pokušala sam se vratiti poslu. Kad me je moj trgovac, izvjesni Andre McCrae (iz McCrae Gallery) pozvao na tulum u svoj brlog na Fifth Avenue, ja sam to prihvatila - iako sam u zadnje doba postala nevidljivija od ničega. Andre je bio simptom svega nevaljalog u trgovini umjetnina. On o umjetnosti nije znao baš ništa, a nije imao ni pojma što mu se uopće sviđa. Sviđalo mu se ono što se prodaje, i što se prodavalo skuplje, sve mu se više sviđalo. Ako bi se prestalo prodavati, prestalo bi mu se i sviđati. A ako bi se prodavalo jako dobro, a umjetnik umro, sviđalo bi mu se ponajviše. Za njega je najbolji umjetnik bio mrtav umjetnik - po mogućnosti koji umire na vrhuncu slave. Jednom zgodom, prije nego što sam s njim potpisala ugovor, Andre mi je na nekoj društvenoj večeri u Cormvall 152

Bridgeu rekao kako zaista najviše voli trgovati mrtvim umjetnicima. »Oni te neće čitavog pobljuvati«, rekao je tom zgodom. Trebala sam to shvatiti kao upozorenje, ali nisam. Mislila sam da s njim mogu izaći na kraj - što će samo pokazati kako se teško znam prevariti. *** Jedne vruće srpanjske večeri, u srijedu, povezla sam se iz Connecticuta u DARTU i parkirala u garažu u Carlyle, pa prešla ulicu i stigla u Andreov dvokatni stan na uglu Seventy-fourtha i Fifth Avenue. Riječ je bila o rijetkoj zgodi - ljetnoj zabavi u New Yorku, koju je moguće održati samo u utorak i srijedu uveče; u sve druge noći grad je u pravilu prepušten sirotinji. Bogati su u Hamptonsu, Vineyardu, Newportu, Nantucketu, Mainu, na Capeu, u Toskani, Grčkoj, Veneciji, na jugu Francuske. Andre i njegova žena Sally izmislili su jedinstven plan za spašavanje svog braka: odvojene stanove u susjednim zgradama na Fifth Avenue. Ova se zabava trebala održati u Andreovu, veličanstvenijem od ta dva stana. Odlazak na zabave u mrtvo ledeno trijeznom stanju za mene je bila novost - nova i pomalo jeziva. Jer onda previše vidim, i previše osjećam, isuviše sam svjesna svih laži. Ulazim u drvetom obložen lift i on me ispušta na četrnaestom katu - zapravo trinaestom, samo što je on u ovoj zgradi preskočen, da nekom ne donese nesreću. Stan se zapravo nalazi na trinaestom i četrnaestom katu. Koliko poznajem Andrea, on se sigurno na račun toga izborio za nekakav popust. Andre se nije rodio kao Andre, i otac mu se nije zvao McCrae baš kao što se ni moj nije zvao Sand. Andre McCrae je samostvoreni lik. Rodivši se kao Arbit Malamud dvadesetih ili tridesetih godina u Litvi, život je počeo kao krznar, ali je uskoro otkrio da je u platnima mnogo više pelfa nego u krznima. Svoju je prvu sliku, što voli pričati svakome spremnom da ga sluša (a kad je riječ o Andreu, čovjeku često drugo ni ne preostaje), dobio od svoje prve žene, kad su nakon 153

razvoda dijelili imovinu. Apokrifnih je priča o Andreovu prvom braku bilo u izobilju: pričalo se da se oženio curom iz obitelji Rothschild, Churchill, Vanderbilt, Rockefeller vjerojatno svima odjednom. No u svakom slučaju, bila je bogata, pa je prezrela i kastu i klasu i udala se za tog malog riđokosog židovskog štrebera (sto pedeset osam, čak i na štulama od potpetica), i živjela dovoljno dugo da to stigne i požaliti. Od njega se otkupila jednim Van Goghom (koji još visi u velebnom predsoblju - skupa s drugim, novijim prilozima zbirke). Taj Van Gogh (čija prateća slika visi u Phillips Gallery u Washingtonu) prikazuje javni vrt u Arlesu godine 1888., kroz koji, kroz ljetno zelenilo, prolaze muškarac i žena. Van Gogh je savršen posjed za Andrea, zato što mu je Andre sušta suprotnost. Taj napaćeni umjetnik koji nikad nije prodao sliku - osim, što je bila čista jebačina iz milosrđa, jednu vlastitom bratu - ali ih je zato slikao gonjen nekom unutrašnjom groznicom, predstavlja sve ono što Andre nikad neće imati, pa se stoga nada da će to moći kupiti ili uništiti: unutrašnju vatru, unutrašnju sigurnost, pokretačku silu genija. »Kako si, Tsatskeleh?« veli Andre dok osobno otvara vrata i - sebi svojstveno - ne čeka na odgovor. (Andre afektira Yiddishkeit kako bi šokirao goyima. On to nabacuje lopatom, napose kad su blizu Gettyji, Du Pontovi, Mellonsi, koji ga nalaze šarmantnim. Svojevrsni židovski mezimac.) Sally ulijeće da mi se nagleda haljine. »Nemoj mi reći. Daj da pogodim. Zoran? Karan? Koos?« »Ne. Pogađaj još.« »Krizia?« »Ne.« »Napravila si je sama? Kako si silna.« »To je stara Zandra Rhodes.« »Mogla sam znati.« Sally je tako mršava da bi pala i na prijemnom za Auschwitz. Brak između nje i Andrea je jedan od onih poslovnih brakova tako dragog srcima newyorške novčane elite. Oni umjesto da se jebu, zajedno posjeduju 154

stvari. To je njihov način seksanja. Sally nosi haljine broj dva, i poći s njom u krevet isto je što i spavati s biciklom. Kosa joj je ludo crvena - iako skupo umjetna, nesumnjivo djelo monsieur Marca - a njezin secesijski nakit je uvijek omamljujući. Kosa joj pokriva ključne kosti, koje bi se inače vidjele. Na nogamanabadalicama nosi Scaasijeve cipele, i majstorica je diplomatskog ljubljenja zraka. Ona svoj smiješak pali i gasi kao golu žarulju u jeftinom hotelu. I nikad se ne zna što misli. Andre je transparentniji. Čak i na vlastitoj zabavi, Andreove oči stalno skeniraju prostoriju da vide je li u njoj i netko važniji od onog s kim taj čas priča. Kada je Andre s vama, stalno imate osjećaj da se baš sprema odjezditi od vas, kao strelica. Strelica, Dart. Sve me podsjeća na Darta. »Kako je Dart?« veli Andre. »Otišao«, velim ja. »To je bilo samo pitanje vremena«, veli Andre. »Što piješ...« »Tab, Perrier...« »Roberto će ti ga donijeti«, veli i maše rukom batleru Južnoamerikancu, i ovaj juri na drugi kraj sobe i veli nešto nekoj koja izgleda kao princeza Di, ali nije. Andre ima chutzpah slona, i dužinu koncentracije gnjide. Čitava soba kao da pliva. Svi se ti ljudi smiju bez radosti, i sve te strelice pogleda obrađuju prostoriju. Andreove zabave uvijek imaju nekakav napabirčeno kraljevski štih, nekakvu slutnju Hollywooda, nekog slavnog čovjeka iz medija koji će javljati vijesti, ponekog novinskog vojvodu, wallstreetskog magnata, baruna iz trgovine nekretnina - i svi su oni primjereno spareni sa ženama koje se - poput neke konfekcijske odjeće - pojavljuju samo u veličinama od jedan do osam. Međubrojevi ne dolaze u obzir. Tu su, naravno, i umjetnici, Andreovi umjetnici, no svi su oni pomalo nalik na životinje u zoološkom vrtu kad se ponašaju najbolje što mogu. Na Androvim zabavama, oni uvijek imaju osjećaj da su njihovi podvizi nekako maglovito 155

periferni prema glavnom događaju: kupovini i prodaji. Oni se počesto šutke napiju ili okamene, sruše se u gostinskoj sobi ili se diskretno izrigaju u ženskom zahodu, jer im vjerojatno pozli od tolike blizine beau mondea na koju im je dao pravo njihov uspjeh. Sally me uzima za ruku i odvodi do kokošjega gnjezdašca: do šest žena veličine broj šest koje izgledaju točno kao i ona - samo što imaju drugu boju kose (sve su plavuše, u nijansi koja prelazi iz boje slame u boju zlata), i što su im koščate noge nasađene na tanke potpetice. Prepoznajem imena iz kolumne Liz Smith, i lica iz središnjeg inkubatora: neki plastični kirurg ove godine izbacuje baš takvu bradu. Sve imaju kao britvom odrezan podbradak, kakav narav ne daje ni dvadesetdvogodišnjakinjama. I sve se silno vesele što me vide. Ne prolazi mnogo vremena, i već me vrbuju da dam svoj prilog za razne šik bolesti: AIDS, srčane tegobe, rak: to su trenutno najmodnije pošasti. Jedna plavuša traži crtež za aukciju, druga opet moje društvo za »ekskluzivnu večericu«, na kojoj će mjesto meni i slijeva i zdesna prodati na dražbi, onda još jedna koja traži da održim sat u školi njezine kćeri. Ja bih trebala biti počašćena svim tim njihovim zahtjevima da mi otmjeno orobe džepove, a kad bih ja koju od tih žena zamolila da mi dade svoju dijamantnu ogrlicu, ona bi se užasnula i pozvala policiju. Ali umjetnikovo vrijeme i njegov rad i tako nemaju cijene ukoliko ga, naravno, ne prodaje Andre. Ja sam pristojna. I dajem maglovita obećanja. I tada, opazivši poznatog, prelazim na drugu stranu sobe. To je Wayne Riboud - motociklist iz Nevade koji je postao zvijezda dana zato što je pedantno reproducirao dolarske novčanice, jene, franke, lire, i mijenjao ih za svakodnevne potrepštine poput hrane i odjeće. U New Yorku je sad ušlo u modu vješati po zidovima novac. Nema tu nikakvog tajnovitog simbolizma. Daj pare: to je sve što znaš u životu, i sve što trebaš znati. »Kako je, mala?« veli Wayne i zuri mi niz prorez. 156

»Još sam živa.« »Tako ti je gadno?« »Još gore.« »Mali zdimio?« »Mmmm.« »S kim?« »Zar je to važno?« »Ne«, veli Wayne. »Kraj je uvijek isti: drapačoza, računi, muka. Bože, što su ljudi dosadni. Zašto se za promjenu malo ne vole?« »A možeš li to ti?« »Ne. A ti?« Ja se smijem. »Zaista ne znam, Wayne.« »Hoćeš da se izgubimo?« »Kamo?« »Možemo plesati. Kod Nella - ako već nije zatvorio. Bilo kamo. Mogli bismo napraviti skupljanje smeća oko Manhattana, da čujemo Bobbyja Shorta u Carlyleu.« »Nisi obučen.« »Možemo zdimiti izvan grada. K tebi ili k meni?« Sad Wayne oponaša požudu u stilu Groucha Marxa. »Prije bih malo cirkulirala.« Wayne kima glavom i ide prema zahodu. Ja malo šećem i prilazim Andreovu najboljem prijatelju, Lionelu Schaefferu, koji je takav gruber yung da Andre uz njega izgleda kao Percy Bysshe Shelley. »Leila, maco«, veli Lionel. »Čitavu te vječnost nisam vidio. Što je s tobom?« »A što je s tobom?« Nisam ga smjela to pitati. Lionel počinje recital - što je sve kupio u posljednja dva mjeseca. Dvije kompanije. Jednog starog majstora. Vilu u Beaulieu. Stan u Beijingu. (»Sad je na redu Beijing«, veli Lionel.) Jon Bannenberg 157

prepravlja svoj škuner, Lavlji dio. (Većina muškaraca krsti svoje brodove po svojim ženama i kćerima; Lionel je svoj nazvao po sebi: to je ključ njegove naravi.) »U New Yorku sam samo jedan dan. Sutra idem u Pariz na let balonom znaš već s kim, pa krećem u London na sastanak s Jonom zbog kade« - (što je tobož omalovažavajuće ime za njegovu jahtu) - »pa u Veneciju na nekakav sprcnuti dobrotvorni bal u nekakvom sprcnutom palazzu koji su unajmili neki sprcnuti Lindsayevi prijatelji.« Lionel je sa ženom stekao i njene nežidovske prije. Pokazuje na svoju treću ženu, Lindsay, tridesetpetogodišnjakinju koja se brzo pretvara u repliku njegove druge žene, Lizbeth, i svoju prvu ženu, Shirley: obje su organizatorice dobrotvornih balova i suhe kao metla. (Jesu li baš zbog fotografije anoreksiju počeli izjednačavati s ljepotom? Te su žene dobro ispale, iako užasno sliče mrtvačkim glavama u živo. Zar je imidž postao toliko važniji od onoga na što se odnosi?) Isadora: Da! I nikad nećeš biti dovoljno tanka. Leila: Ili dovoljno bogata.

»Leila!« pjeva Lindsay. »Lindsay!« pjeva Leila i grli gospođu Bones. Lindsay je obuvena u Lacroixove plitke cipele, a odjevena u zvonoliku suknju u boji trešnje, iznad crne podsuknje, i sa zlatnom pletenicom preko čitavog kaputića od crnoga baršuna. Izgleda kao da ju je odjenula Scarlett O’Hara, skrojivši joj ruho od zavjesa sa Tare. Od Lionela je viša za otprilike dvije glave, a on bi se, sa svojim buljavim plavim očima, implantiranom kosom i savršeno skrojenim odijelom, mogao baviti svakim zamislivim poslom - od kokaina do umjetnosti, od izdavaštva do filma i financija. A istina jest da je on svoj imetak stekao na novinama, da je od oca, Izzyja Schaeffera, naslijedio lanac kioska, od oca koji je putovao posvuda s čovječuljkom zvanim Lefty Lifshitz, koji je nosao pištoljčinu. Izzy i Lefty nisu bili 158

nepoznati Meyeru Lanskyju, iako biste, kad ga danas slušate, mogli pomisliti da je Lionelov otac bio koncertni violinist - mit koji je volio održavati, zato što je Izzy svojedobno doista svirao violinu. Lionel daje mnogo novaca Newyorškoj filharmoniji i Metropolitan operi, i svakiput kad se pojavi s novim čekom od milijun dolara, Rogers & Cowan mu za to daju mnogo medijske pozornosti. Lani su ga u Manhattan, Inc. proglasili »Filantropom godine«, u Francuskoj je dobio Legiju časti, a u Engleskoj Red britanskog časnika. Sve to on, u preciznom smislu riječi, i nije kupio, ali zapanjuje koliko su lakovjerni ljudi koji bi ipak trebali nešto znati o motivima filantropije. Lionel i Lindsay kreću se u društvenim krugovima u kojima je dijeljenje milijunskih čekova umjetničkim organizacijama postalo društvenom obavezom koliko i Lacroixova cipela ili Tumbullova i Asserova kravata. Lionel otvara sako da mi nešto pokaže. Unutra, na apstraktnim ornamentom izvezenoj svili, vidim inicijale »LS«, a ispod toga sitnu markicu koja veli, svilom izvezenim slovima, »Turnbull i Chung«. Lionel se smije. »Što veliš? Dao sam u Hong Kongu napraviti trideset sedam kašmirskih odijela, i rekao sam da mi stave te etikete - Turnbull i Chung. Isusek - opirali su se ko sam vrag - ali sam pobijedio.« Potom pravi univerzalnu novčanu gestu, trljajući palac i kažiprst. Ja se smijem i grlim Lionela. On vidi u čemu je igra, i zbog toga mi se sviđa. »Ako se usudiš to pokazati kod principese TavolaCalda u Veneciji, ja ću te ubiti«, veli Lindsay, bivša stjuardesa iz Kansas Cityja, koja niti vidi niti će ikad vidjeti u čemu je igra. »Leila, lutko«, veli Lionel, »ako se ikad otarasiš tog pastuha, ne idi nepoznatim - vrijedi, lutko?« Spušta pogled niz moju haljinu i zadiže obrve. »Mamma mia, kakav poitrine.« On to izvodi pred Lindsay, da joj pokaže njezino mjesto. Ona se pretvara da za to ne haje, ali me ipak, prije no što će odlutati, strijelja pogledom. 159

»Ona to ne podnosi«, veli Lionel. »A znaš mene - nikad mi dosta, maco. Gdje ćeš biti ovo ljeto?« »U Connecticutu. Slikat ću.« »U svom slavnom falusnom silosu?« »Baš u njemu.« »A gdje je pastuh?« »Otišao.« »Čuj me - nazvat ću te kad se vratim iz Europe, vrijedi? Možda uzmem helikopter do tvog kraja šume.« »Nazovi me«, velim ja. I odlazim potražiti Waynea. Možda mi u životu treba baš vulgarni milijuner u odijelima Turnbulla i Chunga. Bi li to moglo biti gore nego s Dartom? A gdje je Wayne? Nisam ga vidjela sve otkako je otišao u zahod. Probijam se kroz prostrani stan, koji je nedavno preuredio neki vrući novi dekorater, jako ovisan o vozikanju Concordeom do Londona i natrag. Predstavljeni su svi najnoviji trendovi: jedna je soba u bidermajerskim voćnim furnirima i impresionističkim slikama; druga je puna važnih komada namještaja, u pozlati i laku, iz sedamnaestog stoljeća, s nizozemskim mrtvim prirodama iz istoga doba, zidova punih mrtvih ptica i voća; sljedeća je soba puna viktorijanizama - naslonjača s leopardovim nogama, svijećnjaka i stolića napravljenih od parožaka i sve takvih stvari, prerefaelitskih slika. Stan je upravo zbrdazdola. Sally se često zeza kako se preselila u susjedstvo zato što se ona i Andre nisu mogli složiti oko dekora. Ona je sva za Bauhaus-minimalistički modernizam, on je svom dušom i tijelom za ekstravaganciju. Njegov krevet, primjerice, na koji sam naišla u glavnoj spavaonici što gleda na razlistali Central Park, nekoć je pripadao Henriku VIII. Magnat veći od Andrea u nj ne bi mogao ni ući. Ali taj odvratni kraljevski tudorski krevet sa stupovima, sad je dobio baldahin s ugrađenim zrcalima, u četiri su stupa ugrađeni stereo-zvučnici, a tu je i televizor što se zloslutno diže s antiknog brodskog kovčega pri dnu kreveta. (Ta je medijska boite nekoć pripadala mornaru iz 160

španjolske armade.) Kad ulazim u spavaonicu, Wayne leži napola gol, protegnut na Andreovu krevetu, miče sliku na televizoru i luđački se cereka. Sobu ispunja slatkasti miris sinsemile. »Hoćeš sa mnom?« »Ti si lud, Wayne. Zvat ću Andrea.« »Samo ga zovi. Ali on od nas i očekuje da se ponašamo kao luđaci. Zato i jesmo ovdje. ’Pohapsi uobičajene sumnjivce’, veli svojoj sekretarici. ’Vidi hoće li se tsatskeleh dovesti iz Connecticuta i motociklist dojezditi iz SoHoa. Mi smo dodatak njegovu Bamumu. Znaš li što je rekao Barnum?’« »Ne. Što je rekao Barnum?« »Nitko još nije bankrotirao zato što je podcijenio ukus američke publike. Eto zašto im prodajem novac. Nekad sam i ja slikao suptilne aktove i mrtve prirode, turnerovski svjetlucava neba, lude polokovske apstrakcije. A sad im serviram nešto čemu već znaju vrijednost - novac. Jebi ih. Od svega mi se toga povraća. Dođi u krevet.« »Neću, Wayne.« »A za kog onda kurca stojiš tu? Dođi u krevet.« »Prtljaj se u krpe, i šaljimo tu jazbinu do miloga vraga.« »Kamo?« »Bilo kamo. Kod Nella. Skupljanje smeća. Connecticut.« »Hoćeš se jebati sa mnom ako stavim gumicu?« »Ne.« »A ako ne?« »Možda.« Wayne se smije i skače iz kreveta. Hoću vidjeti kakav mu je shlong, ali tko to može pod ovakvim okolnostima? »Vidim da gledaš kakav mi je shlong«, veli Wayne. »Aha.« »I..?« 161

»Iskreno govoreći, već sam smlavljena.« »Pičko«, veli Wayne i opet se smije. Vozimo prema Connecticutu, što dalje od grada i u brda Zemlje muškatnog oraščića. Dok izlazimo iz grada, osjećamo kako nam se glava bistri i srce skače. Wayne, gospodin Macho, vozi kao pijan. On zapravo i jest pijan, ali tvrdi da nije i ne prepušta mi volan. Ja mu stalno govorim neka me pusti da ja vozim, a on mi stalno govori ne. Svaki put kad se okrene da mi to kaže, dobijem zapuh pijanoga daha. Čitavo njegovo tijelo zaudara na alkohol i drogu - nešto što prije rastriježnjenja nisam ni opažala, no sad me to ruši s nogu. I tjera na povraćanje. »Wayne, pusti mene da vozim«, velim. »Jebemu, to je moj auto.« »Lutko, sa mnom je sve u redu«, veli on i zamalo se zabija u odbojnik, dok se uspinje rampom mosta Triborough. »Daj mi da ja vozim... Ti si pijan.« »Ja nisam pijan«, veli on pijanim glasom, okreće mi se i zamalo se sudara s naplatnom kućicom. Wayne ima čudne zubiće, do tri četvrtine prekrivene desnima. Kosa mu je riđa, zelene oči priškiljene, a nos mu je irski, spljošten i izvijena vrška. Pijani vilenjak. Mislim na sve one zgode kad bih se s Dartom napila i okamenila da bismo se mogli ludo seksati, i shvaćam da sam sad već izvan tog svijeta, trijeznošću izolirana od muškaraca i seksa. Možda me više nitko nikad i ne opali. Nesnosan mi je smrad tog čovjeka. Iz svih njegovih pora zaudaraju alkohol i droga. Kako da to još nikad nisam osjetila? Nikad nisam obožavala kokain; sinsemila i vino bile su moje omiljene droge. Ma zapravo, ne čak toliko ni sinsemila i vino koliko seks - seks je bio moja omiljena droga. Seks bi preda mnom izbrisao svijet. Seks je bio moj opij, moj analgetik, moj laudanum, moja ljubav. Seksom sam ubijala bol življenja - trava i vino bili su samo moji putovi prema krevetu. Otvori usta i zatvori oči. Raširi noge i skupi vjeđe. Otvori srce i zatvori oči. 162

U misli mi se vraća stih iz pjesme što sam je čitala na koledžu: »Kao vosak prima, kao mramor drži.« Don Juanovo srce. Byronov Don Juan. Dartovo srce. Kao vosak prima, kao mramor drži. Ne želim se više zaljubiti u Don Juana. Zamišljam umjetninu na temelju te vizije, umjetninu napravljenu od mramora - lažnog mramora - i stvarnog voska. Zvala bi se Don Juan, i bavila bi se svim mnogobrojnim mogućnostima te teme. Mramorno srce. Srce od voska. Srce bez srca. Ali ja sam, mislim, donna Giovanna, dok je Dart bio svojevrsna karmička osveta - osveta zbog očijukanja. Živjela sam za seks, za zaljubljivanje u zaljubljivanje, za lomljenje (ili bar skupljanje) srdaca - a Dart je bio osveta bogova. Oko čeg se vrtimo, to nas i pogodi, kako to vele na Programu. Dart je bio vidljiva manifestacija moje ovisnosti. Isuse. Wayne se opet skoro zabio u rasvjetni stup. Otvoreni automobil, pijani vozač... mogao me ubiti! Ili, još gore, mogao me je spljeskati i obogaljiti. A moram odgojiti blizanke, i čeka me posao. »Smjesta stani.« (O, zdrava me svijest još nije sasvim ostavila.) »O, lutko - daj ne davi«, veli Wayne i opet zamalo udara o odbojnik. »Sa mnom je savršeno sve u redu.« Od užasa se grčevito hvatam za sjedalo. Vrludamo s kraja na kraj, pravimo lijene zmije oko bijele crte po sredini ceste. Ja sam kao oduzeta. A tu je taj glas muškog autoriteta koji veli »daj ne davi«. Daj ne davi, Leila. Nekad si u tome uživala. Pijana sam se mnogo puta vozila u automobilu koji je tako šarao cestom, i mislila kako je to super. Ali nije. »Wayne, stani.« »Znam jedan birc«, veli Wayne. »Samo daj da te do njega odvezem.« Automobil nastavlja šarati. Pokušavam mu oteti volan, ali mi ga on istrgne iz ruke. Dok se otimamo, automobil ide 163

s kraja na kraj. Ne znam više sigurno je li opasnije opirati se ili se ne opirati. »Vozi me tamo«, velim. Wayne vozi kao lud sve do Westchestera, gdje pali gumu po sporednim cestama i na koncu pronalazi mali cestovni lokal zakopan u lišće ljetne noći. Parkira automobil pod upravo drskim kutom, stavlja ključeve U džep, hvata me oko pasa i vodi unutra. Jukebox se drelji. Ljudi piju. Kad ulazimo, cure nas za barom odmjeravaju pogledom. »Hej, cure!« veli Wayne slinavo. »Hoćete se pojebati s pravim umjetnikom?« Ne djeluju mi baš impresionirano. Wayne pronalazi barski stolac sred ljepote - između tri mlade djevojke koje, pomišljam uz ubod bola, ni zajedno nemaju moje godine. (Što, naravno, nije istina, ali se, onako trijezna, osjećam kao Stara momarka.) Krećem prema zahodu, a Waynea ostavljam s ljepoticama. Tu najprije piškim, pa se umivam, pa popravljam šminku. Temeljito se razgledavam u zrcalu. Brada mi se počinje pomalo spuštati, a podočnjaci se produbljuju. Osjećam se stara. Moja me smionost provukla kroz mnoge situacije, no sad se počinjem pitati je li to dovoljno. Čeznem za nekim tko bi me malo tetošio. Čini mi se da tako, sasvim sama, skačem već godinama. O, čeznem za muškarcem koji će me tetošiti, za taticom kojem ću moći ispovjediti sve svoje jade - ne bi li to za promjenu bilo baš zgodno? Nekoga tko bi meni kupio Rolex, ili kaubojsko odijelo, ili automobil. Moj tata nije nikad bio takav, čak i dok sam ga još imala. Moje najnježnije uspomene na Dolpha su sjećanja na trenutke kad mi je pravio origami ptice, ili kad je izvlačio srebro kao karamel, pa mi od njega pravio nakit. Kad mi ja mati umrla, pronašla sam jedan od njegovih broševa gdje skuplja prašinu u kutiji za nakit. Moji inicijali, 164

urezani u srebro, ispreplitali su se sa srebrnim srcem. Louise Zandberg, znana i kao Leila Sand. Kao vosak prima, kao mramor drži. Poput uspomene na tatu. O, kako nas naši tatice vežu za sve naše ovisnosti, kad nam u naše sitne djevojačke ručice utisnu paketić vašarske Ljubavi. Tata! On dolazi i odlazi. Pa pobjegne. I ostavi mamu i svoju malu curicu, i ona zauvijek čezne za čovjekom koji znade naprosto ispariti. Van iz toaleta, natrag u bar. Wayne okružen slatkim curicama, i očijuče. Ruka oko pasa osamnaestogodišnje kovrčave riđokose, koja se smije i smije i smije i s njim se kucka čašama, i baš je briga što smrdi na cugu i vozi kao crvena opasnost. Ja skakućem do njih, sjedam za bar, i čujem Waynea kako veli maloj da ga nazove u grad, pa joj onda na vlažni rupčić žvrlja svoj telefonski broj. Druga cura, koja sjedi do nje, gleda me gladno, pa veli: »Hej, vidjela sam vas na TV-u! Niste vi napravili one velike slike svog momka, ili tako nešto?« »Sigurno ste me s nekim pobrkali.« »Ni slučajno. Uvijek pamtim lica. Imali ste tog slatkog dečka, pa ste ga fotografirali. Bila je na televiziji emisija o vama! Hej - pa to je sjajno. Hej, Liza - hej, Jennifer.« Okreće se dvjema prijateljicama. »Ova mačka je zbilja sjajna. Fotografirala je tog tipa u kostimima. I gdje je on sada? Zbilja je sladak.« »Otišao za svim slatkim muškarcima.« »Onda ste to zbilja bili. Isusek. Baš ste sjajni. Kako bih ja voljela biti umjetnica.« Wayneu kao da je pomalo nelagodno što više nije u centru pažnje. »Cure, više me ne volite?« počinje se duriti. »Mogu vas nešto pitati?« Sad govori cura koja se zove Jennifer, s dugom crnom kosom što joj se spušta niz leđa, i u mini haljini od gaze. »Naravno«, velim ja. 165

»Zašto se uvijek zaljubljujemo u svinje? Hoću reći, možda nas pali njihov bezobrazluk?« Ja se smijem. »Prva žena koja na to uspije odgovoriti bit će proglašena sveticom.« »A da li se vi zaljubljujete u svinje?« pita njezina prijateljica Liza, s kosom boje lana i licem skandinavskog anđela. »Baš je to rekla«, prekida je Jennifer. »S njom je isto kao i s nama.« »To jedna moja engleska prijateljica zove 'Velikim pitanjem o muškarcima-svinjama’«, velim ja komično imitirajući engleski izgovor. »’I što su veće svinje, to se mi više palimo’, veli ona.« Djevojke podižu na mene pogled, i čekaju na odgovor. »Pa zar se nikad ne opametimo?« pita Jennifer. »Ovisi o«, velim ja. »Ovisi o čemu?« pita Liza. »O tome jesi li ili nisi napokon shvatila da se Veliki Tata neće vratiti kući i da moraš sama sebi biti Veliki Tata.« Djevojke me gledaju, razrogačenih očiju i pune strahopoštovanja. »A kako ste došli do toga?« pita Jennifer. »Kad do toga dođem, javit ću vam«, velim, pa guram ruku Wayneu u džep i tako opet dolazim do ključeva svog automobila. On misli da ga ja to pipam, pa mu se na licu pojavljuje blaženi izraz. A onda mu sviće da mu ja to samo vadim ključeve. »Moram uzeti nešto iz pretinca za rukavice«, velim ja. »Ili pretinca za fukavice, kako ga ja zovem.« »Dobro, lutko«, veli Wayne, i u tom uvodu sluti nešto seksualno. Ja uzimam ključeve, izlazim iz motela, ulazim u DARTA, pokrećem motor, i sama krećem za Connecticut. 166

Wayne će svoj put kući naći s ljepoticama ili bez njih. To ovisi o njemu. Možda me u životu više nitko ne opali, ali sam bar živa - i u tom mi se trenutku to čini sasvim dovoljno.

167

11 Trezvenjački bluz

Slušajući Bessie Smith i slikajući trijezna kao suza. Brave su promijenjene. Dart je otišao. Ne očekujem da će mi se javiti, a blizanke se ne vraćaju još tjedan dana. U silosu sam sama, gledam kroz prozor na brda Connecticuta i slikam. Da se Dart doveze na motociklu, dobri bi me stari Boner upozorio lavežom. Radim na još jednoj verziji menada i kristala. Ponekad u ushitu, ponekad u beznađu. Samoća umjetnika nešto je što se ne može prenijeti nijednoj drugoj živoj duši. Ja, moj slikarski stalak, pogled na brda, vonj primordijalnog terpentinskog mirisa, okamenjenost vlastitom samoćom i drvenastom aromom otapala, hiperglikemijski ushit što mogu slikati sama i hipoglikemijska depresija zato što znam da bih tako sama mogla ostati do smrti. Ako sam odlučila (a čini se da jesam), da me ne odvlače u postelju Wayneovi ovog svijeta (a koji se, još dok su s tobom, već dogovaraju s drugim curama), da ne pužem pred Dartom i da njegovim drapačozama ne plaćam večere, što mi je onda preostalo osim beskonačne samoće pred 168

slikarskim stalkom? Ja ga volim i ja ga mrzim. Zahvaljujem Bogu što mi je dao da mogu živjeti od tog samotnog blaženstva, i proklinjem Boga zbog samoće koja mi gnječi crijeva. Svuda po svijetu ljudi se zovu telefonima, faksiraju pisma, kruže po koktelima. Kad god pomislim da mi nešto nedostaje, trebam se samo odvesti do New Yorka pa da vidim koliko mi malo toga nedostaje. Na zabavama mi nedostaje ta blažena samoća. Kad sam u svojoj samoći, mislim da mi promiče »Život« zato što ne idem na zabave. Ali što »Život« uopće jest? Moj život, u svom najistinskijem i najčišćem obliku, kao da je i sazdan od tog stajanja pred štafelajem, njušenja terpentinskoga vonja i slaganja nijansi bijeloga na bijelo platno pred zelenim brdima. Mogla bih tu stajati tako čitavu vječnost. A zapravo mi se i čini da tako pred njim i stojim čitavu vječnost. To je tvoj život, Leila Sand, pomišljam, to je tvoje tvojstvo. Kako si sretna što si ga našla, ili mu se vratila prije nego što je prekasno. Doziva duhove umjetnica iz prošlosti - Mariette Robusti, »La Tintorette«, Lavinije Fontana, Rosalbe Carriera, Elisabeth Vigee-Lebrun, Adelaide Labille-Guiard, Angelike Kauffman, Anne Peale, Rose Bonheur, Berthe Morisot, Mary Cassatt, Kathe Kollwitz, Paule ModersohnBecker, Vanesse Bell, Georgije O’Keeffe - da me štite poput redova anđela-čuvara, oslikanih u vlažnom vapnu na kakvom mletačkom stropu. Sva ta tehnika, ljubav, beskonačna sposobnost podnošenja patnje, sva ta kuraža, sva ta srčanost, srce tih žena koje su crtale i slikale usprkos svemu, dolaze mi u bolne prste. O, čežnja da ono teško izgleda tako lako! Željela bih biti poput onih starih slikara fresaka koji su posjedovali takav talent, takvu vještinu, takvo poznavanje čak i kemije, da su mogli nanijeti boju i prije nego se vapno stiglo osušiti, stvarajući dojam sprezzature - tog čudesnog talijanskog ideala da se teško učini naizgled lakim - koji će ostati čitavu vječnost, ili 169

bar pet stotina godina. Razmišljam o sinoćnjem prizoru u baru. Sve su se te mlade ljepotice skupile oko Waynea. Razlika između četrdeset i četvrte i dvadeset druge u ženskom se životu ne svodi samo na izgled. Ja ne izgledam lošije od dvadesetdvogodišnjakinje - nekim muškarcima izgledam čak i bolje - ali ja suviše toga znam. Teže me je opčiniti. I ja ih ne gutam tim žednim očima. Ja ne njušim govno i velim da je ruža. Je li sve to samo pitanje hormona? Estrogen über alles? Narav nam daje trideset godina sljepila na sve muške gluposti kako bismo mogle roditi maksimalan broj beba. A onda se estrogen počinje povlačiti, pa se ponovno vraćamo samima sebi. Vraćamo se blaženstvu što smo ga upoznale u devetoj godini života, kad smo bojale po bojankama. Vraća nam se naš život, naša samostalnost, naša moć. Je li to onaj trenutak kad se pretvaramo u vještice koje treba kamenovati na trgovima? Ne zato što smo ružne, nego zato što previše toga znamo. Dorasle smo njihovoj igri,, a oni to ne vole. »Ja volim svog dečka više nego sebe«, pjeva Bessie, »i da nema mene, nikoga imao ne bi...« Ah, estrogenske priče. Vapaj ženske plodnosti. »Ja volim svog dečka više nego sebe.« Moramo li se mi zaista tako osjećati da bismo ih primile u svoja tijela i rađale djecu, stavljajući tako budućnost vrste nad vlastitu budućnost, spokoj i mir duše? Da, čini se da je tako. Lomim se i plačem. Padam pred noge slikarskog stalka i plačem slane suze, koje mi klize u uglove usana. Prilazi pas i liže mi lice. »Trebala bih si nabaviti ženskog mastifa«, veli Enid Bagnold. Dame izvjesnih godina uvijek na kraju završe na životinji i vrtlarstvu, kao utjehi. Idem li i ja prema tome? Traži li to od mene moja zdrava svijest? Ustajem i koračam. Pomišljam da odem na sastanak i odbacujem tu misao. Pomišljam da prošećem psa, ali to odgađam. Pomišljam na piće, ali si velim da danas ne pijem 170

- odlučujem se tako dan po dan. Telefon. Eto što trebam učiniti - nazvati prijatelje. To je posljednja ovisnost koja mi je još dopuštena. I tako počinjem nazivati. Prijateljicu Mariju u Pariz, gdje je već skoro ponoć i kiši. Prijateljicu Lorelei u Veneciji, gdje je skoro ponoć, i također kiši. Mog bivšeg dečka Stana u New York, gdje je isti i sat i vrijeme kao ovdje. Starog prijatelja Juliana u Los Angeles, gdje je sredina popodneva, gdje je sunčano, gdje je sve puno žutog smoga. Julian se zaključao u svoju kuću na Hollywood Hillsu, i igra se sa sintesajzerom. Kroz svoj Kurzweil, Julian komunicira s glazbom sfera. »Što ljudi jedu?« pita Julian preko kontinentalnog razvoda. »Što ljudi... što?« »Jedu«, veli Julian. »Što jedu?« Pomišljam na Juliana, koji je mršav i sitan, sa sijedom kosom koja mu pada na ramena. Julian ima oči koje zapanjuju - to su oči vanzemaljca, s planeta na kojem svi imaju kvocijent inteligencije 503. »Ne znam što ljudi jedu«, veli on. »Otkako je Christina otišla, živim na samim picama - ali sad bih želio i nekakvu pravu hranu. Ali da me ubiješ, ja ne znam što ljudi jedu. Izdiktiraj mi popis da mogu stvoriti zalihe.« »U redu - imaš olovku? Graham s grožđicama, mlijeko, banane, kava, jabuke, odresci od purana, raženi kruh, majoneza, gorčica, piletina s roštilja, tunina, čajni keksi, čokoladni sladoled, aspirin, Valij, jogurt. To bi te moglo neko vrijeme držati na životu.« »Hvala ti, hvala«, veli Julian, a glas mu zvuči iskreno zahvalno. »Ne znam kako da ti zahvalim.« »Ne brini - smislit ću već nešto«, velim. Na Julianovu planetu postoje astralni opservatoriji, ali ne i robne kuće. »I onda, što je još novog?« pitam Juliana. »Čuj ovo«, veli on. »To je pjesma kvarkova pri parenju.« Uho mi ispunja nezemaljski zvuk. Zvuk Julianova 171

Kurzweila koji sparuje kvarkove. »A za što je to?« pitam. »Za veliki film koji bi se zvao Guranje«, veli Julian. »To si sad izmislio«, velim ja. »I ja bih volio.« U svom sadašnjem raspoloženju, najednom mi dopire do svijesti koliko je čudna ta paučina prijateljstva. Kako smo svi bliski a ipak tako otuđeni - sami u svojim domovima, gdje slikamo ili pišemo ili skladamo ili se zivkamo telefonom preko čitavog svijeta. Svaki od nas živi sam i zaziva kroz kozmos mrežu voljenih prijatelja koje rijetko viđamo. Ponekad, kad se sretnem s dobrim prijateljima, njihova me tjelesna nazočnost vrijeđa. Šokira me što ih vidim u tjelesnom obliku. Naviknuta sam na njihove glasove, no njihova lica izgledaju isuviše napeto, uznemiravajuće napeto. Pripremamo li se svi mi za život u svemirskim kapsulama? Živimo li zbog toga u ljušturama, između kojih se društveni život odvija digitalno? Ljubavne partnere dotičemo i njušimo. Ali prijatelje sve češće »posjećujemo« samo elektronski - čak i kad živimo samo tri kuće dalje. Što to znači? Ljudski se rod priprema za svemir? Pas laje. Dolazi netko stvaran. Nekoliko trenutaka traje samo zanijemjelo očekivanje. Potom, zvuk cipela na šljunku. Potom, kucanje na vrata. (Atelijer-silos nema ni zvonca ni brave.) Trčim dolje otvoriti vrata, i u kuću ulazi Darth Vader, s ružom u ruci. Mogao bi biti i Marsijanac iz svemira, ili neka druga vrsta spielbergovskog vanzemaljca, najavljena jarkim svjetlom i lošim televizijskim prijemom. »Leila«, veli Dart, »pred odlazak za L.A. moram poljubiti nekog tko mi donosi sreću.« Ja ga gledam - taj glupavi smiješak, taj ustrašeni izgled lica, taj čisti chutzpah, da se vraća nakon one scene u restoranu - i obuzima me bijes. »Ja nisam Blamey Stone«, vrištim. »Ja sam žena!« 172

»Leila, lutko«, veli Dart. »Pozvali su me da dođem u L.A. na audiciju za film o mladom umjetniku, i pred polazak te moram poljubiti.« Mislim, to može i ne mora biti istina. Mogla bi to biti Dartova najčišća izmišljotina, no u tome je moglo biti i zrnce istine - poput onoga zrnca što ga japanski lovci na bisere gurnu u školjku da nesretnog mekušca namame na lučenje dragocjenog tjelesnog sjaja. S Dartom se nikad ne zna koliko tu ima bisera, a koliko plastike. »Baš ti se posrećilo«, velim. »Postaješ zvijezda.« »Lutko, oprosti mi«, veli Dart. »Možda jednoga dana sa mnom i bude moguće živjeti.« I stavlja na lice onaj krotki smiješak koji kao da govori: voli me. »Gubi se odavde«, kričim ja. »Ja nisam tvoj amulet, da me diraš da ti donesem sreću! I nisam ti majka! Niti tvoj bankar! Gubi se!« On me gleda kao histerično dijete. (U ovakvom bi trenutku moje blizanke lupile svojom desetogodišnjom nogom i zarežale: »Nije pošteno.«) »Lutko, sve sam pokušao«, veli Dart. »Ja sam bio sjeme, a ti čitava šuma. Nisam mogao rasti u tvojoj sjeni.« »O - za sve sam, znači, ja kriva? Moja je sjena bila prevelika? Kako volim kad me netko svu isprejebe, a onda me za to još i krivi.« Ali je nevolja u tome što znam da u tome što on govori ima i istine. Njegove istine. »Ti si uvijek bila moja umjetnica«, veli Dart, pada na koljena i grli me oko bedara. I plače stvarnim suzama. I moči mi traperice. Razdrta između bijesa i očaja, na trenutak se otimam, želeći ga i želeći da ga ubijem. (Što nije bitno drukčije od onoga što čovjek često osjeća prema vlastitoj djeci - ubiti ili maziti, pitanje je sad.) Rušim se na pod, i plačem obilne slane suze, i tako se grlimo, i oboje plačemo. Dok se tako ljuljamo jedno drugom u zagrljaju, vrijeme kao da stoji. Nikad nisam mislila da postoji toliko suza! Kao 173

da ih napaja čitavo more. One su beskrajne - plimni val rasola što nas vraća u neko prenatalno postojanje u kojem se držimo poput blizanaca što se grle u amnionskoj kesi. On je ja, i ja sam on, i veza je to tako duboka i neslomljiva da me zgromljuje još i sada. Onaj varalica u meni, srcolomac, krivotvoritelj, šarlatan - svi su ti aspekti Leile/Louise utjelovljeni u Dartu, i ja sam ga voljela kao ono nešto djetinje u sebi, djevojčicu koja nikad nije dobivala dovoljno Ljubavi i koja je, da je dobije, bila spremna i lagati i varati i šarmirati, lomiti zbog nje srca, umirati za njom i plakati. Držali samo se tako, činilo se, eone, geološke epohe, svjetlosne godine. Plakali smo zajedno kao što smo se nekad jebali. I tada, bez riječi, ustajemo, razdvajamo se, i Dart se ponovno spušta stepenicama silosa. Dohvaćam kist pa na obrazu menade slikam točkicu svjetla. Suza. Ali samo jedna. I Darta više nema. *** Poslije vidim da je uzeo neke svoje stvari. Bijelu kaubojsku košulju, čizme, šešir, nešto nakita. I nije me briga. Zanima me samo to da je kuća bila zaključana, a da je on ipak u nju ušao, ne ostavivši traga: ni obijene brave, ni otisaka prstiju, nikakva traga. Savršen provalnik. Rođen za to. Ili možda nikad nije stvarno ni postojao. Iznikao iz zemljanog humka, poput patuljka. Malik Tintilinić. Peter Pan. Rogato vještičje božanstvo. I, poput svih vragova, naša vlastita kreacija. *** Darta nema. Neću potanko opisivati tjedan između njegovog konačnog odlaska i dolaska blizanki. Osjećaj potpune amputacije. Kako sam pogledom slijedila svakog pod kacigom i na motociklu, i kako sam se zamalo spljeskala o mnoga različita i drevna bjelogorična stabla; kako su me zivkali beznadni udvarači - moji bivši muškarci, prijatelji sa studija; one prve, sve blatnjave, koji su uteturali za tog prvog postamputativnog tjedna: lakše ranjenike, koji bjesne zbog svojih razvoda, djece u 174

pubertetu, koja su već ovisnici, zbog svojih poslovnih zajutraka... pa iskrenuti na leđa zaplivaju do tvog bara da se posluže tvojom nealkoholnom toplinom. Većinom su dolazili na plač nad sobom i razgovor, sluteći u meni još jednu izgubljenu dušu, kojoj je mrsko u smiraj biti sama, i onda zirkaju u tebe, i ti zirkaš u njih, i mislite seksualne misli, ali zaključujete da je to naprosto prevelika gnjavaža a sve se to zbiva nakon druge ljetne histerije zbog AIDS-a među heteroseksualcima - pa ne znaš da li da im pružiš Kinseyev upitnik ili prezervativ, ili oboje, tako da na koncu ne činiš ništa, nego ih ispratiš do vrata, pa nakon čednog pružanja obraza na poljubac, odlaziš u krevet. Imaš svoj stari i vjerni bijeli plastični vibrator - na koji si, da ostaneš u trendu, navukla prezervativ Excita - a imaš i svoj mramorni kurac u naravnoj veličini, dvadesetpetcentimetarski obrezani primjerak što ti ga je poslao poznati japanski kipar nakon otvorenja tvoje izložbe Dartovih filmskih scena u Tokiju. Mramorni je kurac od bijelog carrarskog mramora, čistog kao Michelangelova rana Pieta - ona u Vatikanu, kojoj je nedavno neki divljak razbio lice. On je hladan u svojoj bijeloj čistoći - napol Brancusijeva ptica, napola Marinijev konjski kurac - pa mu treba čitava vječnost da se zagrije u tvojoj hladnoj ostavljenoj pički. A ti ga griješ i griješ, osjećajući kako se mramor grije na površini, no iznutra ostaje hladan, kao i tvoje srce. Kao vosak prima, kao mramor drži. U tome se i krije užitak toga - u stvaranju tih veza. Seks, pa čak i seks sa samom sobom, svodi se na zatvaranje nekakvoga kruga, na škljocanje sinapsi, nekakvih kozmičkih sinapsi koje ti krajeve živaca povezuju sa zvijezdama. Kako je to teško, i kako je teško uspostaviti vezu s drugim čovjekom, ili sa samim sobom, ili, napokon, s Bogom. Proletjeti kroz zid puti i izletjeti u duh, otvoriti se kozmosu u neonskom bljeskanju orgazma. Moj Bože, moj Bože. Dart, Dart, Dart, Dart. Grčim se oko Michelangelo-Brancusi-Marinijevog mramora, izvikujem Dartovo ime i Božje ime kao da je to isto. Niz 175

obraze mi teku suze. Sva sam se pretvorila u tekućinu. A mramor? Mramor se napokon zagrijao. *** Hvala Bogu da su se blizanke vratile kući i da se mogu izgubiti u majčinstvu. Čitavo im je kućanstvo poteklo ususret - moja koščata pomoćnica, muškarača Natasha, sa svojom crnom, pankerski na četku ošišanom kosom, naušnicama nalik na sigurnosne igle, širokim ramenima, konjskim licem i sjajnim zelenim očima. »Ravnateljica kućanstva«, Lily, koja je nekoć davno bila dadilja, a sad glavna Amazonka u našoj amazonskoj komuni - Škotkinja tihog govora i velike spokojnosti. Čak se i moja psihijatrica vratila iz Europe i najednom postala dostupna - u svojoj slamnatoj kolibici u Cormvall Bridgeu - moja psihijatrica, nevjerojatno briljantna doktorica Sybille Panoff, koja je pravila freudističko-jungovsko-reichovske analize, ali i gatala iz tarota, dijelila zdravstvene savjete i ozdravljujuće kristale. Doktorica Panoff je studirala s Melanie Klein u Londonu, Wilhelmom Reichom u New Yorku i Henryjem Millerom u Big Suru. Bila je, da se najblaže izrazim, eklektik. Neko sam vrijeme vjerovala da bi njezine iscjeljiteljske moći u srednjem vijeku bile jake kao i u dvadesetom stoljeću. Sybille je bila obdarena divljom parapsihološkom snagom, skoro do granice telepatije. U duši pjesnik, ona je primjenjivala oblik analize koja je u dva dijela bila čisti ričet, u jednom metampsihoza, dok je ostatak bio okultna znanost. Sybille je, na što upućuje i njezino ime, bila vještica. To su govorile i njezine crne oči i duga crna kosa. Govorilo je to i njezino ruho u boji šafrana. A govorila je to i njezina kolibica, nasađena na rub slapa i puna mačaka i kristala. Živjela je petnaestak minuta od mene, pod lažnim tudorskim slamnatim krovom negdašnje lažne vodenice na imanju lažnog milijunera. Pod našim se seansama još okretalo mlinsko kolo. Mačke su skakale s naslonjača na naslonjač. Na jednom je naslonjaču bio jastuk na kojem je bilo izvezeno: 176

Eto kakav je psihijatar bila Sybille. *** Vozim se na aerodrom s Lily i Natashom po Mike i Ed. Sve smo jako uzbuđene što ćemo vidjeti cure. Razvedene se mame na kraju eventualno, ili nauče materinsku ljubav - kad su bebe s očevima - na tjedne spremati u frižider, ili polude. Ja sam do sada već dobrano naučila tu lekciju. Kad Mike i Ed nisu kod kuće, ja ih istjeram iz glave - ali ne i iz snova. Naučila sam kako da ih zadržim u blizini, pa ipak daleko. Naučila sam se kako da suspendiram osjećaje. Ta će vještina biti važna u posmrtnom životu, ako ga ima. Jer mi smo, naravno, već u zagrobnom životu: on presijeca naš svijet, uvlačeći se i izvlačeći iz njega kao šećerna nit. Jedan smo dan smireni i sve nam je jasno, drugi pak dan grozničavi i uhvaćeni smrtonosnom petljom. Čini mi se da sam oduvijek bila opsjednuta mitom o Perzefoni, kao da sam nekako slutila da ću živjeti životom u kojem će mi trebati njezina mudrost da mogu izdržati kronične odlaske svojih kćeri. One odlaze i dolaze - do Hada i natrag - a kad se vrate, uvijek je proljeće. Čekam na aerodromu u stisci ljudi - rođaci što se valjaju u obiteljskoj groznici, vozači limuzina što umiru od dosade pa puše i dangube sa staklastim, ravnodušnim očima ljudi koji čekaju neznance. I nose velike papirne lilihipe s imenima tih stranaca. Ali članovi obitelji nose svoju strast i svoja očekivanja: bljesak u očima, aure očekivanja i bijesa - čitave se obiteljske povijesti čitaju u njihovim ushodalim stopalima, njihovim zabrinutim čelima. Aerodromi su me uvijek duboko pogađali, budili u meni želju za plačem. Svi ti odlasci i dolasci, gubici i njihove nadoknade! Svi ti ljudi što odlaze visjeti iznad slabo 177

složenih krhotina svojega života! Toliko slagalica! Toliko odlazaka! U naše je doba putovanje postalo droga. Postoje ljudi koji su se toliko navikli na dolaženje i odlaženje da više ni ne mogu stajati na mjestu. Ako se ne uspinju na avion i nekamo ne odlaze, osjećaju se nekako prikraćenima, poput kockara bez žetona, ili ovisnika bez igle, ili seksoholičarke bez mramornoga kurca. Blizanke! Ulaze kroz izlazna vrata i čine se četiri prsta više no prije dva mjeseca, neuredne, musava lica, s razvezanim vezicama - baš kao dvije desetogodišnjakinje koje su bile kod oca. »Mama! Mama!« Viču to skoro jednoglasno. Prekrasno je gledati radost koja im se u tom trenutku pojavljuje na licu. I moje srce: čini se da lomi svoje opne, da se širi, da se grči oko njihova dolaska. Vode provaljuju brane. Oplaknuta sam suzama, koje potom brišem i skrivam. Moji medeni kolačići, moje velike curice, moje sitno iverje DNA što se kovitla kroz univerzum. Moje dvostruke miljenice, moja dva grumena čokoladnog sladoleda, moja dva slatka šteneta, iz kojih zrači prodorna mošusna aroma nimfi, moje kaugumaške Reebokove bebe, s dvostrukim musavim smiješkom. »Kako je protekao let?« pitam čisto da nešto kažem, kad se nema što reći - već samo grliti. I zato se grlimo. Pa se grlimo i grlimo i grlimo. Čitava se amazonska komuna grli. Pet žena grli jedna drugu. »Hrana je u avionu čista pušiona«, veli Ed. »Aaaagh«, veli Mike, pa se desetogodišnjački pravi da povraća. »Što ste jele?« pita Lily - jer je to njena domena. »Nešto na brzinu, kao obično«, veli Mike. »Aha«, veli Ed. »Uobičajeno misteriozno meso...« »Kako ste samo narasle«, veli Natasha, i čini se da je i sama narasla, čak i u tridesetoj. Sve one, kad odu od mene, kao da narastu četiri prsta, osim Lily koja, poput svih kuma iz bajki, ostaje uvijek umirujuće ista. 178

»Kako je bilo kod tate? Što ste radile?« pitam. Krećemo prema pultu za izdavanje prtljage. »Tata je sa svojom novom curom, koja nas stalno kupa«, veli Ed. »Aha«, veli Mike. »Ko luda je bez kupanja.« Sad, kad je Dart otišao, ta vijest o novoj curi ujeda me u srce. Zar srce nikad ne ozdravlja? »Ko luda bez kupanja?« pitam. Blizanke izgledaju musavo kao i uvijek kad dolaze od oca. U Mikeinoj kestenjastoj kosi ostaci su uljepljene kaugume, a Edina kestenjasta kosa visi mlitavo oko musavog lica. I obje imaju naprtnjače iz kojih se prelijevaju sve stvari koje desetogodišnjakinje smatraju bitnim za život na ovom ili bilo kojem drugom planetu: kaugume, krizna zaliha čokolade, najmilija musava plišana životinja (Mike ima Medu Trapera, Ed pak Williama Shakesbeara), bilježnica u koju bilježi dojmove (»Kalifornija je silna. Fali mi mama«), nekoliko knjiga Judy Blume, Norme Klein i Roalda Dahla, majice s duhovitim izrekama (»Pogled gore, divljačino, dolje nema inteligentnog života.«) »Gdje je Dart?« pita Ed. »On obično dolazi po nas, zar ne, mama?« pita Mike oprezno. O toj strani problema Dartova odlaska još nisam razmišljala. Pa mislim, možda im je najbolje reći istinu. Ja klinkama uvijek kažem istinu — na najblaži mogući način. »Otišao je u Kaliforniju«, velim, »potražiti posao na filmu.« »O«, veli Mike. »Hoćeš reći da je prekinuo s tobom«, veli Ed. »Vidjele smo što se sprema«, veli Mike. »Aha«, veli Ed. »Njemu nisu svi doma.« »Zaslužila si boljeg, mama«, veli Mike. Ja ostajem razjapljenih usta. *** Blaženstvo je kad su one kod kuće. Vozikamo se. 179

Kupujemo. Šetamo kroz naše malinovo grmlje, i beremo blistave crvene bobe što se presijavaju kao mali grozdovi venecijanskoga stakla. A noću se kutrimo u krevetu sred plišanih životinja. Blizanke su se odlučile preseliti u gostinsku sobu da bi bile bliže mami - kao da znaju da ja trebam njih koliko i one mene - a noću se uspinjem na vodenu postelju i liježem između njih, i njušim njihov nimfični miris, i pipam njihova šteneća tijela osjetljivim, novorođenim jagodicama prstiju upravo otriježnjena čovjeka. Dok tako noću ležim s njima, razmišljam o svim trenucima kad sam ih zamalo lišila majke, bjesneći zato što je sama nisam imala, pokušavajući zbog vlastitog samosažaljenja napakostiti Elmoreu ili Dartu ili Dolphu ili Thedi, uvjerena da bi oni jako žalili kad bih se, okamenjena, zabila u drvo. Ali bi me netko ipak žalio: ja. I te dvije dušice što ih držim u naručju. *** Kako je ljuto kajanje tek započetog trijeznog stanja! Kolike protraćene godine! Kolike protraćene noći kad sam bila prepijana da bih svojim netom stečenim jagodicama mogla osjetiti put svojih kćeri. Ja sam im čitala, s čašom u ruci, izigravajući pred njima pajaca dok bih im čitala Roalda Dahla ili Judy Blumeili Normu Klein. I tko je tu bio gubitnik? Nitko drugi nego ja. Protratila sam život. Dok tako ležim, pokušavam zbrojiti sve nestale noći, sve sate, minute, sekunde, izbrisane iz moždanih stanica. Nemoguće. Sad mi je sve tako bistro da mi se svijet na trenutke čini nestvarnim. Svaka sekunda kao da je živa, nastanjena životinjama, biljkama, mineralima, molekulama. Živa! Čitava je Zemlja živa dok tako jezdi kroz kozmos, a ja se ljuljuškam na vodenom krevetu sa svojim kćerima u maternici prostora-vremena. I ne više sama. »Mama, znaš li ti kuhati?« pita Ed. »Zašto?« »Tata veli da ti ne znaš kuhati«, veli Mike. »Naravno da znam kuhati. Gledaj.« Izbacujem ruku iz 180

vodenog kreveta, dohvaćam telefon i zovem piceriju. Blizanke se smiju i smiju. Četrdeset pet minuta potom sve sjedimo na klimavom vodenom krevetu i demoliramo skoro vruću pizzu sa sirom. »Baš smo te se uželjele«, veli Mike. »Aha«, veli Ed. »Ti si najbolja mama na svijetu.« »Hvala«, velim i dižem pogled. I shvaćam što to znači biti dvaput blagoslovljen, dvaput rođen. A Lily dolazi pa nas kori što smo pizzom zasvinjile krevet. *** Ali, u neke dane, stvarnost postaje nepodnošljiva. Sanjam Darta. Jedne noći, on je sa mnom - presijava se njegov zlatni, mišićavi štit prsa. snovima ga vidim i njušim. Tko zna zbog čega, no nosi moje biserje — nisku za niskom. I roni u more. A kad izranja, biseri su izgubili svoj sjaj, i izjedeni su, i u njihovim se srcima pokazuju plastična zrna. »Lutko, žao mi je«, veli on strašljivo. »Ja te volim. Oduvijek si bila žena mog života - ali ja nemam snage da te volim kako treba.« Druge jedne noći, među svojim sam stvarima pronašla Dartovo pismo. Najdraža moja (piše on), ovaj kratki život što nam je dan možemo provesti u mukama ili blaženstvu. Ovisno o perspektivi, život može biti tragičan, čudan ili prekrasan. Njegovo trajanje čini se još kraćim ako ga razložimo na sate. Od dvadeset četiri sata na dan, bar trećinu provodimo spavajući. Još tri do šest sati trošimo na jelo. Dva sata na toaletu, kupanje i odijevanje. Onda gubimo čitav sat (ili više) na seljenje s jednog mjesta na drugo; potom je tu i vrijeme provedeno za telefonom (dva sata), potrošeno na donošenje odluka i upućivanje posluge (jedan sat); i tu negdje, sve onako usput, neočekivano protratimo ili izgubimo još jedan sat. To nam ostavlja tri sata za rad, pisanje, ljubovanje, tjelovježbu, smijanje, boravak s obitelji, bivanje sa samim sobom, istraživanje kakve nove ideje (jesmo li nahranili psa i zalili cvijeće?), promišljanje dnevnih događaja itd.

181

I sada, hoćemo li ta tri dragocjena sata na dan potrošiti na brigu ili strah od najgorega? Daj da uzmemo ta tri sata i nešto s njima isplaniramo. Tri sata puta 365 dana godišnje je 1095 sati. I sad, koliko nam je godina života još preostalo? Možda četrdeset! I onda to pomnožimo s četrdeset i dobivamo 43.800, i kad to podijelimo s dvadeset četiri sata dnevno i dobijemo 1825, to ćemo podijeliti s još 365 dana u godini i dobiti pet. To je pet godina. Pet budnih; pet svjesnih; pet kratkih godina u četrdeset što smo zajedno. O, Ljubavi moja, ja bih s tobom želio provesti čitavu vječnost, a ne pet godina. Sa svom ljubavlju Dart

Počinjem plakati, jer se sjećam čitave vječnosti što smo je imali prije nego smo izgubili svoj raj. I prisjećam se kako je mio i nježan Dart znao biti prije nego što je sve pošlo ukrivo. Trudila sam se svega se toga ne prisjećati, jer mi je bilo mnogo lakše ne prisjećati se. I onda mi u tom pismu nešto upada u oči - rad. Dart je u svom razlaganju dana na sate rad jedva i spomenuo. »Upućivanje posluge« je sve na tu temu. Sve to izgleda kao da je opisao život svog oca. To je pismo ekvivalent Venovih čestitki, veli moja zdrava svijest. »Kad se Dart vraća?« pita me Mike jedan dan, odlazeći u krevet. »Ne znam«, velim ja. »Mi mislimo da ste se opet svađali«, veli Ed. »Ne vjerujem da će se vratiti«, velim ja. »O, mama«, veli Ed. »Baš mi je drago«, veli Mike. »Uvijek sam ga se bojala.« »I ja«, veli Ed. »Sve otkako je njoj skinuo gaće i nalupao je.« »Što je to učinio?« pitam ja. »Kada?« »Prije nego je otišao.« 182

»Zašto mi niste rekle?« »Mama, nismo htjele da se brineš«, veli Mike. »Aha«, veli Ed. »Ti se uvijek samo brineš.« »Znaš, mama, što tebi treba: jedan bogati muž«, veli Mike. »Netko s Porscheom«, veli Ed. »Ili Rolls-Royceom«, veli Mike. »Ili BMW-om«, veli Ed. »Netko bogat«, veli Mike. »Aha«, veli Ed. »Ako su svi oni tudumi, onda ti je najbolje naći nekog s lovom«, veli Mike. »To je glupo«, veli Ed. »Muškarci ne Vole kad ti imaš sav novac«, veli Mike. »Ali što je s oslobođenjem?« pitam ja. »Muškarci to ne vole«, veli Ed. »I oni još uvijek vode stvari«, veli Mike. »Žao mi je, mama, ali tako ti je to u životu«, veli Ed. »Ali mi to moramo promijeniti«, velim ja. »Pusti to, mama, i uzmi im lovu«, veli Mike. »Nađi jednog s Porscheom«, veli Ed.

183

12 Pravi milijuner

Danny Doland iz Dallasa vozio je Porsche. Danny Doland iz Dallasa bio je visok, debeo pedesetih godina, zabavan i apsolutno potkožen. Danny Doland je bio uslišana molitva mojih desetogodišnjakinja. »Udaj se za nj«, rekla je Mike. »Daj, mama«, rekla je Ed. S Dannyjem sam se Dolandom upoznala na sastanku na slijepo. Preko jednog mog starog ljubavnika, Tylera Levinskog, koji se nedavno oženio shiksom godine. (Još jedna: kategorija postaje prenatrpana.) Tyler je bio čio, pedesetih godina, bogat (iako ne bogat kao Danny): trgovao je antikvitetima. Želio me je, zbog praktičnih razloga, vidjeti udanu za kojeg od svojih starih pajdaša, kako bismo mogli putovati u četvero, a on me povremeno posjećivati u krevetu. Nema dvojbe da me baš zbog tog skarednog razloga i upoznao sa svojim partnerom Dannyjem, koji je 184

skupljao sve od Velike umjetnosti i Rijetkih knjiga do Vrijednih antikviteta i Arhivskih vina, pa je bio spreman razmotriti i mene kao novu akviziciju. Nikad nisam opazila ništa neobično u činjenici da se netom otriježnjena osoba uda za vinskog kolekcionara. Ali zašto ne? pomislila sam. Znat ću se othrvati svemu tome što se eufonijski naziva chteaus. I Danny je bio inteligentan, velikodušan, Teksašanin, veliki kozer. Prije nego je postao antiquaire, bio je izdavač u Londonu. (Njegov je novac bio star - bar za Texas - naslijeđen, i još zelen.) I bio je načitan. I duhovit. Objavljivao je nobelovce i smeće, i sjajno je znao oponašati i jedne i druge. (Mogao se recimo, umotat u leopardovski šal i oponašati Jackie Collns. Ili bi znao zapjevavati savršeno kao I. Singer.) Kao da mu sva ta književna priznanja nisu bila dostatna, imao je i veličanstveno imanje u Berkshiresu, koje je nekoć posjedovao prijatelj Edit Wharton talijaniziranu vilu kraj The Mounta, zvanu Lunabella. Lunabella je imala vlastiti zimski vrt, vlastiti zatvoreni plivaći bazen (povezan s vanjskim tajnim prolazom), vlastitu plesnu dvoranu (sa zvjezdanim nebom naslikanim na svodu). Edith Wharton je tu bila pozvala gospodina Fullertona, ali on nikad nije došao. Danny Doland iz Dallasa je bio moja posljednja šansa da se, kao sastavnica para, ukrcam u arku sa srebrninom. Danny Doland iz Dallasa bio je moj posljednji juriš na normalnost. Ako sam zapala u nevolje tražeći svog dybbuka, svog demonskog ljubavnika, onda ću zacijelo biti sigurna s dostojanstvenim i čestitim purgerom, koji odlazi na aukcije u Sotheby’s i odsjeda u Claridgeu, koji organizira društvene večere za osam (u osam), prije kojih Danny Doland doslovce uvježbava svoje viceve, i po kartama, koje određuju mjesto za stolom, piše uvredljive no laskave opise svojih gostiju, kao da voli začikavati slavne. Da ne bude zabune, u Dannyja sam se Donalda bila ludo zaljubila. Niti jesam, niti sam ikad bila, cinični kopač zlata. Kad smo se Danny i ja upoznali na toj prvoj večeri u Berkshiresu, kod Wheatleigha, jedne vruće ljetne večeri, 185

pogledi su nam se spleli, i oboje smo se srušili. Oči su mu bile isprano plave, sitne i sjajne. Bio je zasljepljujuće ćelav, imao je dvostruki podbradak i pozamašan trbuh, koji je, međutim, prikrivala njegova visina - osim u krevetu. Nosio je žute tregere i crvene leptirkravate. Nosio je štap sa srebrnom glavom, a ponekad bi ga i vrtio. Nosio je i svilene bokserice s monogramom »DD« na nogavici. Ponekad bi nosio čak i gamaše. Sve je to, u mojoj uvrnutoj glavi, pretpostavljalo sigurnost. (Nisam bila navikla na muškarce koji uopće nose donje rublje - pa još i krojeno po mjeri.) Već sam u životu imala muškarca-lutku, a Danny Doland nije bio ničija igračka; malo sam shvaćala da i Danny Doland ima volan u svojim rukama, i da ga drži čvrsto koliko i Dart - pa makar i na drugi način. Na toj našoj prvoj večeri, naš žedni razgovor izbrisao je čitav svijet. Danny je volio Italiju, Turnera, Blakea; skupljao je moje filmske scene. Biznis je izgovarao kao »bidnis«, a impresivan »impredivan«. On je već godinama pratio moj rad, a posjedovao je i jednu moju ranu sliku kojoj sam nekako izgubila trag. Bljesnulo mi je kroz glavu da bih je mogla vratiti ako se za nj udam. Ali bih čak i bez toga pala pred njegovim fatalnim šarmom. Jer Danny je bio zabavan; mazan, topao. Kao šalica kakaoa s kojom odlazite u krevet. Nakon pet godina odlaženja u krevet s auto-dafeom, izgledalo je privlačno. Otišla sam na Lunabellu s Dannyjem i pala mu u krevet. Vrući kakao. Čak i slike kojima smo se služili u krevetu, odnosile su se na hranu. »Voljela bih ti preliti kurac čokoladnim sirupom i onda ga polizati«, rekla sam mu. »Ako prva stigneš do njega«, odgovorio je Danny (a da mi pritom ipak nije objasnio kako bi se toliko izvio). *** U dobu muškaraca bez obaveza, Danny je bio nabijen željom da se veže. Već mi je na drugom sastanku darovao nakit (secesijsku kopču - »sad smo se skopčali«, rekao je), na trećem mi ponudio brak, a na četvrtom mi darovao 186

Filofax od slonovske kože, sa svojim imenom (ili inicijalima) ispisanim kraj ručka i večere na svakoj stranici. Planirao je safarije po Keniji i unajmljivanje dvoraca na Rhoni. Kupit će mi piano nobile palaca na Grand Canalu - i motoscofo da do njeg mogu odjuriti. U Lunabelli će mi napraviti nekakvu talijaniziranu ludoriju i dati za atelijer. I kupit će mi klasični Aston Martin da me vozi do njegove ladanjske kuće u Hampshireu i Silverado da me vozi do njegova ranča u Texasu. Slutim da mi ga je poslala moja božica da provjeri moju odlučnost, jer je nakon nevjerojatno dinamične navale, Danny Doland najednom smalaksao. I sad dolazi ono najčudnije: meni to baš i nije bilo jako važno. Impotencija je, napokon, najsigurnija zaštita od side. Osim toga, upoznala sam i odnos utemeljen na razdirućem seksu, i znam da on ne rješava sve probleme. Možda sam u životu imala dovoljno seksa, pa mi je suđeno da svoje silazne godine provedem na aukcijama. Ali Dannyju Donaldu je bilo važno. I bio je smlavljen što sam doznala njegovu spolnu tajnu. I od tog trenutka nadalje, počeo mi je vraćati milo za drago. Spočetka je to bilo suptilno. Još u prvom rumenilu naše kompatibilnosti - na svim područjima osim u krevetu - planirali smo svadbu, renovacije, što ćemo kupiti (jer nije li ljubav u osamdesetima bila samo preludij za kupovinu nekretnina, a u višim klasama, umjetnina?). Danny Doland je angažirao arhitekta da u Lunabelli napravi nekakvu ludoriju, koja je trebala biti moj atelijer. Taj je atelijer izgledao u svakom pogledu kao glavna kuća, samo što je bio skriven u šumarku i nije imao prozora. Što je zacijelo privid. Zacijelo Dolandov arhitekt ne misli da ću slikati u kući bez prozora. Ali je Danny Doland za to imao opravdanja. Svjetlo ću dobivati od svjetlarnika na krovu. A »prozori« će biti mramorne ili vapnenačke kopije prozora. »Ali zašto?« upitala sam. »Zato, šećeriću, da čitava zgrada ostane klimatizacijski kontrolirana. Da bi se bolje čuvale umjetnine.« 187

»Ali ako ne mogu pogledati van i vidjeti nebo i brda, kako da onda stvaram umjetnost?« Danny Doland je na mene spustio pogled svojih sitnih blijedoplavih očiju, u boji oksfordskih košulja. »Slađana«, rekao je, »imat ćemo savršeno sjeverno svjetlo, koje će dozirati posebne, elektronički upravljane rolete. Tako ćemo dolje imati galeriju - tvoje radove i radove tvojih najznačajnijih suvremenika: Gravesa, Bartletta, Schnabela, Shermana, Natkina, Frankenthalera, Twomblyja, Johnsa, svakoga tko se tebi sviđa, bit će to tvoja osobna zbirka - a gore, slikat ćeš u uvjetima koji će osigurati da tvoja djela nikad ne propadnu. Zamisli kako je to lijepo znati, šećeriću!« Pokušala sam zamisliti sebe kako slikam u mauzoleju bez zraka, bez ptičjega pjeva, bez ponekog leptira (ili ose) koji se povremeno spušta na djelo na kojemu radim — i užasnula se. On je, ukratko, želio isključiti život da bi sačuvao umjetnost. A kako da stvaram umjetnost bez života, koji je pokreće? Seksa sam se mogla odreći. No mogu li se odreći i zraka? Isadora: Reci to sada!

»Ljubavi, moram imati bar jedan prozor koji se otvara«, rekla sam. »Razgovarat ću s arhitektom, slađana«, odgovorio je Danny, »ali ti mogu odmah reći da će mi odgovoriti da je to vrlo loša ideja. Jesi li ikad bila u knjižnici Beinecke?« »Naravno, dragi - pa ja sam, ne zaboravi, pohađala Yale?« »Naravno da znam, šećeriću. I onda zacijelo znaš koliko je bitno da zrak bude primjereno kontroliran.« »Ali ja želim nabiti zrak, dekontrolirati ga, natjerati ga da se vrtloži promatraču pred očima, natjerati shakte da iskaču iz slike i promijene život...« »To je tako romantičan način mišljenja, šećeriću. Vidi 188

upravo si izvadila i naslikala svoje srdašce, i sad pusti mene da brinem o čuvanju djela, može?« Pomislila sam na muža Elisabeth Vigee-Lebrun, koji je potrošio sav novac što ga je zaradila kao dvorski slikar Marie Antoinette. Dolazi Francuska revolucija, pa tvojoj najboljoj prijateljici i omiljenom modelu, skupa s obitelji, skidaju glavu, a ti najednom otkrivaš da je tvoj muž potrošio sav plijen! Bez prebite pare, odlaziš 1789. - kakva godina da se ode od kuće bez novčića u džepu! - pa obilaziš dvorove u Italiji, Austriji, Njemačkoj, Rusiji, i tako, slikajući krajolike, ponovno stječeš imetak. U Francuskoj se nastavlja krvoproliće. Tvoj bivši muž, koji se mogao zvati i Danny Doland, okrenuo je jedra prema vjetru, i sad radi za novu vlast kao aukcionar. Vraćaš se kući i odbijaš se upoznati s krvavim malim Napoleonom, pa smjesta krećeš za Englesku, gdje ukusom vremena još vlada sir Joshua Reynolds, koji se udostojuje da te pohvali unatoč tome što si žena. Potom natrag u Pariz, da naslikaš Napoleonov dvor, objaviš svoje Souvenirs, i umreš u osamdeset sedmoj godini života. Kakav život! Ako je Vigee-Lebrun mogla sama za Francuske revolucije, zašto ja letim strmoglavce u naručje Dannyja Dolanda? »Ljubavi«, rekoh, »jesi li ikad čitao memoare Elisabeth Vigee-Lebrun?« »Lebrun, Lebrun? A tko je to uopće?« »Dvorska slikarica Marie Antoinette, a poslije na Napoleonovu dvoru - no bila je to naprosto slikarica koja je živjela od svog kista i preživjela u vrlo burnim vremenima.« »Nije li ona pravila one krasne prekrasne ženske portrete?« »Mmmm«, rekoh, odlučna da dobijem prozore i svježi zrak. »Vidi, šećeriću, daj tog arhitekta prepusti meni, a ti se posveti slikarstvu. Ja znam, šećeriću, što je za tebe najbolje. Nisi li u svom malom životu imala isuviše oluja? Sad ti, medena, treba netko tko će te štititi, preuzeti brigu o 189

poslovima, osloboditi te da možeš stvarati. A ja to, šećeriću, znam. I to će mi stvoriti takvo zadovoljstvo!« Rastapam se od njegova ljubavlju ispunjena tona. Od njegovih sam se riječi, uostalom, uvijek rastapala. Ta čudna kombinacija Dallasa i Londona, bila je prvo u što sam se kod njega zaljubila. U to i njegovu visinu. »Kako bi te muškarac tako visok i tako bogat mogao ne zaštititi?« pita me moja zdrava svijest. »Smislit ću već način«, veli moja opsesija. Što se tiče zaštite, naravno da je želim - ta tko je ne želi? I tko je želi više od kronične skitnice - skakača, kako vele u Engleskoj? Čovjek ne može dovijeka živjeti u previranjima. Čovjek ne može dovijeka ostati sam. Odlazim zagrliti Dannyja Dolanda, no on me odguruje. »Onda dobro, slađana, to smo riješili.« »Sve dok od mene ne budeš tražio da slikam u mauzoleju«, velim ja. »Tko je ikad govorio o mauzoleju?« pita Danny. Ali shvaćam da je on uvrijeđen na neki svoj umilni način, i da je spremio još jednu pritužbu za neku buduću upotrebu. Nakon te neprilike, Danny počinje s potpunom eliminacijom tjelesnog kontakta. A počelo je prilično bezazleno. Opazila sam, kad god bismo Danny i ja zajedno noćili u Lunabelli (a nikad nismo boravili u mojoj kući), ako bih ja spavala pod pokrivačem, on bi spavao na njemu, i ako bih ja bila gola, on bi nosio donje rublje. Sitnica, doista. I na što da se čovjek žali? Bili smo odrasli, sredovječni ljubavnici. Imali smo svoje navike, svoje živote, svoje kuće i djecu. (On je imao jednog sina na Choateu, drugog u Le Roseyu.) Ali je bilo jasno da me Danny Doland ne želi grliti. Melodija »Krasne romanse« stalno mi je svirala u glavi. Jedne ljetne noći, skupila sam hrabrost i upitala ga što je s tim. »Ja ti baš nisam lud za grljenjem«, odgovorio je. »Nemoj 190

me forsirati, šećeriću.« Što je bila nedvojbeno provokativna opaska upućena vlastitoj zaručnici, novoj ljubavnici, najvećoj Ljubavi u životu. Ali sam se prema tome uspjela postaviti zrelo i ne reagirati. »U redu«, rekla sam Dannyju. »Ne moramo srasti bokovima. Sve je u redu, Ljubavi.« I tako sam se okrenula i zaspala i sanjala razdiruće erotične snove s Dartom. (Dok bih spavala s Dannyjem, uvijek bih sanjala Darta.) Kad taj manevar udaljavanja nije uspio, Danny je promijenio tehniku. Jedne je večeri kući donio hrpe erotskih video-filmova (s naslovima poput Pohota u Las Vegasu, Cherry Ready se školuje, i Ludi za kožom) i predložio mi da ih pogledamo. Bila sam za. Još sam imala haltere i sve sprave što sam ih bila kupila kad je trezvenost Darta lišila potencije, i nisam imala ništa protiv toga da ih dopremim u Lunabellu. Nosila sam haltere i kombine od crne čipke još dok su ih moje prije u feminističkoj umjetničkoj kabali smatrale znakom izdaje, pa sada, kad je takva odjeća postala šik, ja ni dalje u njoj nisam vidjela zla. Muškarci reagiraju na vizualne stimulanse, rezonirala sam. Oni su naprosto zaostali za ženama. I tako sam ustala i kurvanjski pokazala crnu čipku, pa smo Danny i ja ukopčali video i pogledali Cherry Ready se školuje - pornić zapanjujuće rediteljske kvalitete, koji je prikazivao propupalu mladu »Cherry« kako to radi s čitavim nizom mlatimudana u Malibuu, Santa Monici, Bel Airu, Beverly Hillsu. Bila sam fascinirana. Mi smo trebali povjerovati da Cherry, mlada starleta, napreduje u karijeri zahvaljujući tome što puši producentima, režiserima i studijskim mogulima (od kojih je jedan podsjećao na Darta), dok mi, naravno, svi znamo da su takva umiljavanja u filmskom biznisu isuviše uobičajena da bi mogla išta doprinijeti ičijoj karijeri. Taj

pornić

je

zapravo

jako

nedužan.

Jer

on 191

pretpostavlja da na svijetu postoji nekakva seksualna pravda. I kad god se scenaristi zaglibe, samo povećaju broj sudionika u krevetu: numerička pogreška. Danny se upalio na Cherry. Ja nisam. Ne baš jako. Ali sam se zato upalila na to što se upalio Danny. Obično bi mi trebala čitava vječnost draškanja jezikom i prstima, slinom i uljem za bebe, da bi mu - koliko-toliko - otvrdnuo. Ali je ovaj put skočio, oran za borbu. I ušao u mene. I pao. Opet Cherry. Opet ulje za bebe. Leđa uz leđa, trbuh na trbuh. Nastavili smo se truditi - sve dok na kraju, iscrpljeni, nismo zaspali. Postala sam stručnjak za porno filmove. Počela sam pomišljati da napravim porno film kao spomenik svojoj ljubavnoj vezi s Dannyjem. Ja se nisam bila spremna predati, no on, čini se, jest. »Zbog tebe, šećeriću, osjećam na sebi takav pritisak«, rekao je on napokon jedne večeri u Lunabelli. »Sve to tvoje inzistiranje na bračnoj idili...« »Što to moje?« »Pa tvoje inzistiranje da se vjenčamo. I sve to tvoje seksualno inzistiranje, šećeriću. Osjećam takav pritisak.« U tom sam se trenutku ja osjetila pod velikim pritiskom. »Danny«, rekoh, »ti si inzistirao na braku, ne ja. I ti si stalno taj seks vješao na velika zvona. A ja sam tobom sasvim zadovoljna. Ja te volim...« »Iako sam manjkav...« »Ja te volim. I ne mislim da si manjkav. Možda to ti tako misliš.« »Daj, šećeriću, nemoj mi samo servirati taj psihološki šmarn.« »Ljubavi«, rekoh, »ne želim se s tobom svađati. Stani. Molim te stani smjesta, prije nego što oboje kažemo nešto što ćemo požaliti.« »Ti misliš, šećeriću, da je seks važan, a ja, sasvim jednostavno, to ne mislim.« Svaki par ima svađu kojoj se 192

stalno vraća. A ovo je bila naša. Otkrili smo je rano, i nikad nismo odstupili. »Mislim, seks jest važan«, rekla sam ja, »ali između dvoje ljudi nije važan samo on. Molim te, nemojmo se svađati.« »Ti, šećeriću, misliš da je seks ono najvažnije između dvoje ljudi. Zaista to misliš. Priznaj. A ja nikad neću biti pastuh na kakve si navikla. Trebali smo se naći kad mi je bilo dvadeset godina.« »Ali, Danny, ja ne želim pastuha na kakve sam navikla. Baš zato sam ga i izbacila.« »Ali ti on nedostaje, šećeriću. Priznaj. Da ti nedostaje.« »Ovaj razgovor postaje smiješan.« »Priznaj, šećeriću.« »Ne da mi se više o tome.« »Priznaj.« Danny je ustao, promijenio kasetu, obukao donje rublje i potonuo na krevet. I samo je ležao tako, pod težinom svog velikog uzbibanog trbuha. Na ekranu se pojavila nova kaseta: Pohota u Las Vegasu. Jedan je od krupjea izgledao kao Dart. Mogla bih se zakleti da je to zaista on. Ali kako bi, za ime Božje, mogao tako brzo lansirati svoju filmsku karijeru? Ali jednog ću dana ja doista ležati u krevetu s kakvim impotentnim Dannyjem i gledati Darta kako ševi drapačoze u porniću. To je neizbježno. Poetska pravda. Gledala sam Pohotu u Las Vegasu kao da mi se radi o glavi. Je li to Dart ili haluciniram? Granada ili Asbury Park? Je l’ ja to ludim? Što se dogodilo s mojom zdravom sviješću? Danny je u međuvremenu počeo masturbirati, služeći se pritom uljem za bebe - a slika Darta (ili njegova dvojnika) služila mu je pritom kao vizualno pomagalo. Krasna romansa, zaista. Što bi iz ovog napravio Fred Astaire? On drka; ona sjedi prikovana za televizijsku sliku svog ranijeg ljubavnika (ili njegovu sliku i priliku); a čitav svijet misli kako su sretni. 193

Danny drka prkosno, kao da veli: Kome ti trebaš? A kad je s tim gotov, podiže pogled prema meni, kao da traži odobravanje. »Sigurni seks«, velim ja i spuštam se u vinski podrum. *** Vinski je podrum pravo čudo. Fotografirao ga je Architectural Digest, badnjevi su osvijetljeni reflektorima i vlažnost je savršeno kontrolirana; on leži ispod Lunabelle kao što je dijamant velik kao Ritz ležao pod mitskim gorskim dvorcem Scotta Fitzgeralda. Ja ulazim u nj, kao Tezej u Labirint, pregledavam nekoliko boca rijetkoga Bordeauxa, pa kao sredstvo za opijanje izabirem Mouton ’45. Dok mi srce leti, otvaram vino onako kako me je Danny bio naučio, uzimam čašu iz bara vinskog podruma, natačem, oplakujem rubinski crvenom smjesom dno čaše, pa njušnem i mljackam vino po mekome nepcu. I sad, trebalo bi reći da ovih tjedana s Dannyjem nisam pila. Pa mislim, ne baš sasvim. Ali sam zato kušala, njuškala, i učila o nosu, bukeu, finišu. (O svojoj vezi s Dannyjem, poslije ću reći: »Dobar nos, loš finiš.«) I nisam išla na sastanke. U piću ću se znati i sama svladavati, zaključila sam. To je ono što u Programu zovu »mišljenjepišljenje«. Ali svi su tako odobravali moju vezu s Dannyjem Andre, moj agent; Sybille, moj psihijatar; blizanke, njihova vilinska pomajka, Lily. Zašto? Zato što je bogat. Zato što je iz Dallasa. Zato što ima palače s obje strane Atlantika (a da razne stanove i ne spominjemo). Zato što mi kupuje dragulje (i porniće). Zato što napokon imam pravog milijunera, kakav i dolikuje mom statusu slavne umjetnice. Nitko ne pomišlja da sam ja pijanac, koji se, radi kamuflaže, zaljubljuje u vinskog kolekcionara. Nitko osim Emmie. Ali nju izbjegavam. Nisam je nazvala sve otkako sam se zaljubila u Dannyja Dolanda. A ona, znajući da se moram na svoj način spustiti do dna, zvala me je povremeno, ali nije njurgala. A skoro da bi mi bilo draže da jest. 194

Samo jedan gutljaj, mislim nosa zabijena u balon čaše Tiffany Bordeaux. I onda još jedan. I još jedan. I potom čitavu čašu. Kakav mu je okus nakon svih tih trijeznih tjedana? Metalan, sladak, kiseo, kao liker djetetu. U glavi mi počinje fini zuj, onaj teški, voćni, predmamurlučki osjećaj, ali nema onog škljocaja. I sad lutam vinskim podrumom i s čašom u ruci čitam etikete. Tu su chateaui iz Pomerola: Petrus, Trotanoy, Lafleur, La Conseillante, Rouget, Le Gay, Bon-Pasteur, Petit-Village, Clos Rene, La Violette, La Croix-de-Gay... A tu su i chateaui iz Margauxa i Medoca: Palmer, La Lagune, Malescot-SaintExupery, La Tour-de-Mons, Paveil de Luze, Camuet... i Gravesa: Haut-Brion, Domaine de Chevalier, Carbonnieux... (Oh, ne opijam se toliko vinom koliko tim ljupkim francuskim imenima koja mi se valjaju po jeziku još pitkiji od vina.) Pa chateaui Pauillaca: Latour, Mouton-Rothschild, Lafite-Rothschild, Pichon-Longueville, Comtesse de Lalande... i Saint-Emiliona: La Tour-Figeac, TroplongMondot, Couvent-des-Jacobins, La Clotte, Ripeau, Villemaurine... (Nisam još izišla ni iz Bordeauxa, a već mi se mota!) Lutam između vinskih etiketa, i razmišljam o prekrasnim francuskim dvorcima, o njezinim zmijolikim rijekama: Loiri, svjetlucavoj Rhone, o suncu što se odražava od mješina u Bordeauxu. Claret, kako ga zovu Englezi, jer daje bistrinu, clarity. In vino veritas, kao da donosi istinu. Ali meni ono donosi samo suze. Plačem i pijem, pa se prostirem po podu podruma, i nastavljam cijediti bocu. Sličica na etiketi poziva me u sunčani svijet dvoraca i svjetlucavih rijeka, hladnih podruma i vrućega sunca. Ali tu na podu, ja lebdim u vremenu, i vidim djeliće svog života nabacane zajedno kao u kaleidoskopu. Srebreni silos. Plisirana haljina sa šljokicama. Dartov kurac. Dartovo pismo o vremenu i vječnosti. Tijela mojih 195

dviju lutkica što mirišu na čokoladu. Dolph, Thom, Elmore, Dart, Danny. Misli mi lete kao što su letjele kad sam bila na travi - jedne bijele budne noći uz Darta nakon mnogo ljubovanja. (Od trave se njemu spavalo, dok je mene razbuđivala - što je paradoks kod tako dobro složenog para.) Je li me tu dovela moja hegira - do vinskog podruma zakopanog negdje u Berkshiresu, da tu pijem klaret i postajem mamurna? Posrćući ustajem i lutam kroz kuću, i pregledavam Dannyjevo skupljeno blago: njegovu umjetničku zbirku (Monet, Modigliani, Warhol, rana Sandova), njegovu zbirku čaša (Lalique, Gali), njegove antikvitete (Queen Anne, Georg, Biedermeier). I razmišljam o svom životu kao dijelu te zbirke. Društvene večere s unaprijed uvježbanim vicevima. Prava zbirka umjetnina. Pravi ljudi. Klimatizacijski kontroliran zrak, vicevi, vino, slike. I mislim ponovno o Elisabeth Vigee-Lebrun, o Francuskoj revoluciji, o godini 1789., o životu do osamdeset sedme! Umjetnici znaju živjeti nevjerojatno dugo. Možda je preda mnom još četrdeset godina slikanja. I kako da to izvedem bez svježeg zraka? Peh, pomišljam. Dolphova se kći vraća kući. *** U halteru i svilenim čarapama, i u svilenoj haljini prebačenoj preko njih i bosih nogu, ja uzlijećem u noć u DARTu, sans vozačke dozvole, sans novaca, sans svega. I jurim kroz berkshirsku ponoć, odjevena u svoje pornoruho, i osjećam svjež ljetni vjetar na vrućim obrazima, i pjevam, koliko me grlo nosi, »Moj mileni ode«... Sve dok ga ne ugledam u retrovizoru. Darth Vader na svom motociklu, čovjek s maskom, moj dybbuk, moj demonski ljubavnik. On uopće i nije otišao u Hollywood. On me slijedi! Baš tu u Berkshiresu, on me kani zaustaviti i učiniti me svojom tu na rubu ceste. Srce mi se diže; pica mi se vlaži. O, Dart, znala sam da ćeš se vratiti! Snop njegova fara probija mi stražnje staklo. A sirena mi probija srce. 196

Sirena? Otkad to Dart ima sirenu? Darth Vader šiša kraj mene i želi me pritisnuti uz rub ceste. Neko se vrijeme igram s njim, veselo se igramo lovice po brdu i dolu, i što sirena glasnije vrišti i vrišti, sve sam uzbuđenija. On me napokon zbacuje s ceste, na meki lakat. »Dart!« kličem, a riječi mi polako zamiru u ustima. Jer policajac na motociklu doista sliči Dartu - baš kao i krupje, baš kao i porno producent. »Vašu dozvolu, gospođo«, veli policajac i gleda u moje oskudno ruho. »Uhhhh«, velim. »Znam da mi nećete vjerovati, ali sam samo pošla u drogeriju, kupiti pampersice za bebu koja ima proljev!« Policajac me ne gleda u oči. »Molim vas, gospođo, pokažite mi svoju vozačku dozvolu«, veli Dartov dvojnik, dok mi pogledom pregledava dekolte. Na um mi dolazi supijana misao da mu potegnem zatvarač i uzmem ga tu i sada. Ili bi se to okvalificiralo kao podmićivanje policije? Isadora: Kako to da Naša Junakinja, svaki put kad se susretne s likom muškog autoriteta, može misliti samo na to kako bi mu sisala kurac? Leila: Tko se sada služi tom riječju? Isadora: Nemoj se izmotavati pričama o vokabularu. Odgovori mi na pitanje. Leila: Zato što se seks nikad ne može odvojiti od policije. Isadora: O, daj se skini s toga. To nije zemlja Jebanija - to je globa za prebrzu vožnju. Leila: Od koje se moja imenjakinja (a tvoj alter ego) želi izvući. Dokle god je žena mladolika i u fertilnoj dobi, i dok je muškarci žele, ona se ne može othrvati napasti da zaigra i na posljednji adut. Isadora: Nije li to ime zaštićeno kopirajtom?

197

Ostalo je historija - ili histerija (kako su običavali govoriti šezdesetih). Privedena u gradiću New Egremontu u Massachusettsu od policije grada New Egremonta, oglobljena zbog prebrze vožnje, nedoličnog odijevanja, pijanstva i drugih puritanskih novoengleskih zločina, oslobođena kaucijom koju su platili Danny i Andre, i poslana, osramoćena, in loco parentis, u rodno mjesto, natrag u svoj silos. Za dlaku sam izbjegla da se pojavim u naslovu New York Posta, zato što je to bio dugi vrući dan na Srednjem istoku, ali sam zato postala Timeova »sitna vijest«. »Privedena zbog vožnje u pripitom stanju u Berkshiresu, poznata je umjetnica Leila Sand priznala da je kriva za upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola.« VAS vožnja u alkoholiziranom stanju, kako to vele u Programu. Vječno antialkoholično stvaranje - to je rizik u koji bih se upustila udajom za Dannyja. Bio bi to samo drukčiji zatvor. Optužnica je prihvaćena, dozvola mi je oduzeta, i tako se vraćam u svoj silos kao u kućni zatvor. Danny nestaje. Emmie se pojavljuje. Ona i Lily i Natasha i Mike i Ed preuzimaju brigu nad mojim životom. I policija se slaže da me, umjesto na preodgajanje, može poslati pod pasku doktorice Sybille Panoff iz Cornwall Bridgea, Connecticut koja, između ostalih kvalifikacija, ima i magisterij iz Obiteljske terapije i Liječenja alkoholizma i ovisnosti. Spašena ponovno, no tko zna zašto? Gdje su sad moje menade i kristal? I gdje je, o gdje je, moja zdrava svijest, sad kad mi je najpotrebnija?

198

13 Spiritus contra spiritum

Sybilleina slamnata koliba, u kojoj se čuo štropot mlinskoga kola, bila je savršen ambijent za Disneyjevu vješticu. Prepuna zbirki kazališnih uspomena - jer je Sybille u mladosti (prije neodređenog broja godina) bila glumica - koliba je izgledala kao kakva ekscentrična novoengleska staretinarnica, gdje je roba izmiješana s vlasnikovom imovinom, tako da baš nije sasvim jasno što je tu za prodaju. »Kava? Čaj?« pita Sybille. »Mouton ’45«, velim ja i smijem se. Sybille mi upućuje uvrnut pogled i odlazi u kuhinju u dugoj crnoj svilenoj haljini. Ja idem za njom. Dok ona klopara čajnikom i šalicama, ja pričam. »Mislim, u Dannyju Dolandu zaista sam se razočarala. Čujem da je otišao u Hampshire, gdje rijetko ima uragana.« »Tebi nije suđeno da se udaš za civila«, veli Sybille. Nije baš jasno služi li se tim izrazom u vojnom ili showbizz 199

smislu. Bez obzira koliko joj drag bio Dannyjev novac, sad se ipak čini da je u njemu vidjela uljeza, zato što se »bavio poslovima«. »Ti to, dušo, još ni sama ne znaš«, nastavlja ona, »no ti si na pragu sasvim novog života. I zato se pri rađanju koprcaš, kao svaka beba. Dart i Danny su tu sporedni.« Ja duboko uzdišem. »Mislim, normalna...«

ode

moja

zadnja

šansa

da

postanem

»Dušo, trgovanje antikvitetima - baš kao i umjetninama - osamdesetih godina ekvivalent je ranijem trgovanju nekretninama. I to može raditi svaki gruber yung gipkog jezika. Oni misle da su jako pametni zato što trguju umjetninama, ali se oni, naposljetku, i dalje bave samo trgovinom. Ali kako se drže! Čovjek bi rekao da su oni to i stvorili. Ali ti ne bi trebala biti dio ničije zbirke. Jer ti si svoja vlastita zbirka.« Sybille mi okreće svoj elegantni profil. Sa svojih sto osamdeset tri centimetra i pedeset pet kila, još bi mogla glumiti Kleopatru ili Gertrudu ili lady Macbeth, i prikovati za sjedala čitavo gledalište. »Sybille, mislim da ću ostatak života provesti sama hoću reći, bez muškarca. Ja ih plašim. A i oni su svi tako ustrašeni.« »Većina, ali ne svi.« »Ali njihovi me strahovi tako rastužuju. Čitav su nas život učili da od njih tražimo vodstvo i podršku. A onda stižemo u srednje godine i shvatimo koliko su oni užasno krhki. To je kozmički tužno. Vidim u čemu je tu igra, i dođe mi da se rasplačem. Ja tražim partnera, a sve što nalazim svodi se na žigoloe i ustrašene sredovječne bebe.« »Sad moraš malo biti sama, sama sa svojim curama. Samoća i nije nešto tako strašno. Vidi mene!« »Mi smo uvijek same. A oni uvijek odu nekoj novoj nimfeti. Nas je naprosto toliko prokleto previše, a njih tako 200

prokleto premalo. I ne smijemo pred njih postavljati nikakve zahtjeve, jer nam pobjegnu. Od nas se očekuje da napravimo sve kompromise. To je prokleta napravda.« »I dobra prilika.« »Ne’š ti prilike!« »To je prilika da pronađeš svoju zdravu svijest«, veli Sybille, »i da joj u sebi uspostaviš mostobran, tako da i kad si sama, nikad nisi sama. Da naučiš razgovarati sama sa sobom blago i nježno, da naučiš samu sebe tetošiti. Bez obzira koliko bila sama, moja zdrava svijest uvijek mi je družica. I željela bih ti to dati.« Bespomoćno gledam Sybille, što je stara navika. Ali počinjem shvaćati što je mislila reći. »Leila, za život je potrebna hrabrost«, veli Sybille, nalijevajući mi čaj. »A da bi se živjelo velikim životom, potrebna je još veća hrabrost. To u što si se ti upustila, nije nimalo lako. Netko te je izdvojio da praviš slike svijeta. U nekom drugom dobu, umrla bi pri porodu, ili bi te kamenovali kao vješticu. A tebi je dan rijedak talent. I ti ga sad moraš zaštititi - čak i kad to najmanje želiš.« »I onda?« »Ti ne možeš živjeti hrabar život bez tih skokova vjere. Ponekad sve izgleda tako sumorno, i ti misliš da znaš konac priče. Ali ga ne znaš. A ako napišeš kraj priče, on ti u izvjesnom smislu postaje suđen. Ili se hipnotiziraš negativnim mislima. A najvažnije što možda možeš naučiti jest to da to ne činiš - već da potvrđuješ pozitivne vrijednosti čak i kad ne znaš ishod. Znaš li što se otkrilo o ljudima izvrsnima na nekom području?« »Ne, što?« »Oni jako dobro podnose neznanje, neodređenost, to što nemaju vlast nad zbivanjima. Jer samo ako možemo podnijeti da nad zbivanjima nemamo vlast, oslobađamo prostor za moguće čudo. Umjetnosti, zaljubljivanju, magiji. Neznanje otvara prozor čudesnog. Neznanje omogućuje spoznavanje.« »A ja bih željela znati hoće li me itko ikad više opaliti.« 201

»Karte vele da«, odgovara Sybille, i smije se. »Ali karte vele i da ćeš za svaki put svom psihijatru morati platiti deset dolara.« Potom dohvaća crvenu limenku za kekse na kojoj piše »Amaretti di Saronno«. »Deset dolara za svaki fuk«, veli ona. »I kad se skupi, idemo to skupa zapiti.« I potom me umata u veliki materinski zagrljaj. *** Vratila sam se sastancima, svom poslu, blizankama. Nema više sastajanja s muškarcima. Nema više traganja za svetim gralom kurca. Bilo je toga i previše. Odbit ću samu sebe od sise ljubavi, osloboditi se seksa, naučiti se sama češati gdje me svrbi ili to prestati osjećati. Transcendirat ću seks i zarediti se. Ništa zato što sam to godinama smatrala životnom silom. Ništa zato što sam mislila da su seks i kreativnost isto. Ne mogu se splesti s muškarcem a da (na kraju) ne poželim i piti, i ako se ne želim propiti, onda se ne smijem splesti s muškarcem. Otišla sam se testirati na sidu, čitav sam tjedan živjela u strahu, i onda osjetila veliko olakšanje kad mi se sestra obratila sa sljedećim eufemizmom: »Vaš nalaz je negativan.« To je taj vrli novi svijet što smo ga sami stvorili - i seks je još jedna žrtva modernizma. Na kraju ćemo i tako svi živjeti u svemirskim kapsulama, komunicirati digitalno, i nositi srebrnaste skafandere u kojima će nam genitalije biti tako daleko od pogleda da ćemo zaboraviti da i postoje. Seks će otići kud i slijepo crijevo i mandule, pa ćemo svi, vjerojatno, biti mnogo sretniji. Taj veliki motor plodnosti i žudnje koji nam je dao Bog, sad će biti predan tehničarima i preveden na kompjuterski jezik. Bitovi umjesto bičenja, input umjesto intimnosti, fajl umjesto fuka. Svi ćemo samo razmjenjivati kataloge i pretvoriti se u trnuće odbljeske na treperavu ekranu. Što smo već ionako. U Božjem kompjuteru zvjezdanog plavetnila. Oplodnja in vitro, središnji 202

inkubatori, skinnerovsko odgajanje djece. Umjesto prirodnih majki, imat ćemo »zamjenske«. Umjesto očeva, imat ćemo »davatelje«. Umjesto djece imat ćemo - što? I tu je kvaka. Ljudska su bića predugo bila premalo. I to je srž naše evolucijske dileme: njezina slava i jad. Za dvadeset pet godina ovisnosti, zacijelo smo stekli neke čudne navike. *** Moje blizanke, u desetoj godini života, bile su tako samodostatne da sam se počesto osjećala kao uljez. (Jedna mi je majka blizanaca jednom zgodom rekla: »Dok ne navrše treću, nećeš stići ni oprati zube; nakon toga se toliko vežu jedna za drugu da im više nisi potrebna.«) Često sam im zavidjela - zavidjela na samodostatnosti, i činjenici da nikad nisu same. Ujedinjene protiv svijeta, one odlaze u školu, na kampiranje, mami i tati. Ujedinjene protiv svijeta, one jašu svoje Appaloosa ponije - Nebo i Hašiš. Ujedinjene protiv svijeta, odlaze brati maline, planinariti, biciklirati. Jedinica je nedjeljiv broj. Ali je jedinica usamljena. Dvojka jedjeljiva, ali se ničeg ne boji. Kao majci, bilo mi je drago zbog te njihove povezanosti. Ali sam tako ostala isključena na nekakav duboko bolan način. Ponekad bih zaželjela da za društvo imam dijete koje se rodilo samo. Dan po dan, u Connecticutu se širilo zeleno ljeto. Drveće je olisnatilo i potamnjelo. Noći je ispunjalo cvrčanje cvrčaka i bas bučnih žaba. Čitam Thoreaua, Lao-tzua, Suzukija. Pokušavam u sebi stvoriti svijest početnika. »Kroz nesavršeno postojanje možemo doći do savršenog postojanja«, rekao je Suzuki. »Trebamo u nesavršenosti otkriti savršeno.« »Moramo se naučiti kako da ponovno probudimo svoje ja i održimo ga budnim, ali ne pomoću mehaničkih pomagala, već pomoću beskonačnog očekivanja zore koja nas ne napušta ni u najdubljem snu«, rekao je Thoreau. »Mudrac svoju osobu stavlja na zadnje mjesto, i ona dolazi na prvo«, rekao je Laotzu. »Prema njoj se odnosi kao prema nečem vanjskom i tako je uspijeva sačuvati. Ne uspijeva li njemu ostvariti svoje osobne ciljeve 203

samo zato što je lišen misli o sebi?« Pokušala sam uvježbati vještinu nedjelovanja. Pokušala sam na život gledati kao na razbibrigu, a ne muku. Pokušala sam ne činiti ništa, zato što je ne činiti ništa najteži posao od svih. Pokušala sam samu sebe naučiti da mirno sjedim. I tako bih sjedila na rubu svog ribnjaka i promatrala mreškanje površine, modrilo neba u zelenilu vode, oblake što jedre preko nabora vode, žabe što skaču kroz nebo, kukce što se utapaju u oblacima. »Vodeno polje izdaje duha koji se krije u zraku«, veli Thoreau. »Ono posjeduje novi život i gibanje. Ono je posrednik između zemlje i neba.« Na rubu svog ribnjaka, na rubu univerzuma, spoznajem da se neka vrata otvaraju samo pred samoćom, i da se neke brave otključavaju samo suzama. Ponekad bi me smrt lipanjskoga kukca potresla duboko kao smrt vlastite majke, pa bih se rasplakala. Ponekad bi mi se ukazao ples molekula, i ja bih mu se pridružila i bez droga, i pijanstvo bi bilo još jače baš zato što sam u to ušla neposredno. Moja ruka, što baca kamenčić u vodu da razbije njezinu nebeskoplavu površinu, postala bi jedno sa zrakom kroz koji se giba, jedno s kamenom što ga drži. Molekule neba, tijela, kamena, sve povezane, što zajedno plešu iskonski ples, što se zajedno kovitlaju u iskonskom kovitlacu. Shvatila sam da su i ruka, i nebo, i kamen sve jedno te isto, da je tijelo nebo i nebo da je tijelo, i da kamen nije ništa krući od vode ili zraka, i da za ničim ne treba plakati, zato što je smrt samo još jedan djelić toga plesa, i da se taj ples nastavlja vječno. Sjedila sam na rubu svog ribnjaka, zurila u površinu vode, u površinu vječnosti, i onda mi se vratila majka. Stigla je kroz prolistalu šumu, gazeći po trulim kladama, a na glavi joj je bio šašavi crveni šešir. Izgledala je kao meshuggeneh iz Singerove priče. »Louise«, rekla je, »ti si nikakva majka i nikakva kći. 204

Kad si mi, jebemu, zadnji put došla na grob? Cvijeće. Ja čak ni ne očekujem nikakvo cvijeće. Ili da me nazoveš. Tako je, nikad me ne nazoveš. Mama, majko, mamice. Te ti riječi nikad ne prelaze preko usana. Odlaziš do Emmie, do Sybille, do Lily. I što, kvragu, misliš, kako se ja zbog toga osjećam? Kao onda kad si otišla onoj tatinoj fifici na Eight Street i njoj pričala o svojim problemima. I što, kvragu, misliš, kako sam se zbog toga osjećala? Ha? Odgovori mi, Louise - pardon, - Leila, gospođa Sand. Sad si postala tako velika marka, da te ne mogu dobiti ni na telefon, nego samo preko sekretarice. ’Stan Leile Sand.’ A sjećam se kad sam ti brisala guzicu!« Sjedimo zajedno u kineskom restoranu kraj Dyckman Streeta. Zmaj srećonoša, tako se zove. Theda postaje sve pijanija i pijanija ispijajući daikirije (stalno ih naručuje uz piletinu s limunom te slatku i kiselu svinjetinu). Cijedi iz mene priču o mom ocu i Max. Ja ne želim odgovoriti. Ne želim se naći između čekića i nakovnja. »Da li se puno svađaju?« pita me ona. A ja samo sjedim i mrgodim se. »Odgovori mi! Da li se svađaju?« »Ne znam, mama.« »Ti pokvareno dijete! Odgovori mi!« »Mama - ali kad ne znam.« (Možda mi je šesnaest godina, jajovodi su mi u stalnom previranju zbog Snacka, moj se život oteo svakoj vlasti negdje između Dyckman Streeta i Eight Streeta, moj je život vožnja podzemnom željeznicom između dva života.) I tada, iz vedra neba, na glavu mi silovitim udarcem spušta svoj notes. Potom baca na pod piletinu s limunom i počinje razbijati tanjure i čaše, i vrištati: »Odgovori mi! Odgovori mi!« Ja ustajem, dohvaćam zelenu školsku torbu i trčim kući, nadajući se da ću stići spakirati stvari prije nego što ona dođe. U svojoj sam sobi, i trpam stvari u putnu torbu, kad se otvaraju vrata i u sobu ulijeće Theda, vitlajući 205

kišobranom. »Oca voliš više od mene!« vrišti ona. »Priznaj! Priznaj!« »Ne volim, mama.« »Priznaj!« viče ona i mlati me kišobranom. »Njega voliš najviše!« »Ja volim tebe, mama«, mumljam ja, »ali me ti ne čuješ!« »Ti me ne voliš!« vrišti ona. »Ti si pokvareno, zlo dijete!« Ja zatvaram torbu, grabim je, i kao bez duše jurim iz kuće. Dolje, u utrobu podzemne željeznice, u usta podzemnog New Yorka, puna vrućih kokica i omota od bombona. Jurnjava vlakova, ljudi što se zajedno njišu u znoju, neoprani, siromašni, ljudi što mrmljaju, bijednici, kao što piše na Kipu Slobode: »zbijene mase svježeg zraka žedne.« Miss Podzemne je kozmetičarka, ali bi željela postati model. To joj nikad neće uspjeti. Blizanke Wrigley nude vam »Dvostruki užitak, dvostruko veselje«. Nude vam brzopis kao rješenje svih problema. I večernje tečajeve u školi Roberta Louisa Stevensona. »Hoću van, van, van«, mrmljam uz truckaranje kotača, u kojemu čujem i majčin glas kako na mene vrišti. Čujem je u lupi kotača, u oceanu, u pljuskanju tekuće vode. I uvijek je čujem - sve do današnjeg dana. »Mama - ja te volim!« vrištim. »Zaista te volim!« I s tim riječima Theda nestaje u središtu mog ribnjaka, kao kamen što stvara beskrajne kolobare. Lice mi je mokro od suza. I one padaju na kamen, na kojemu sjedim, na kojemu svjetlucaju listići liskuna. »Majko!« vrištim u zelenu lisnatu šumu. »Majko!« I jeka mi govori da me je čula. I onda dolazi ono. Zemlja ispod mene - kamenje, tlo, kukci, sve - najednom postaje prozirna, i tako sjedim iznad zvjezdanoga neba. Ispod mene su zviježđa - Orion, Veliki Medvjed, Mali 206

Medvjed, Vlašići. Ispod mene je beskonačna praznina i punina svemira. Nalet krvi u glavu govori mi da sad po prvi put vidim. U mome je miru beskrajna aktivnost; u toj je aktivnosti beskonačan mir. Ja znam da su seks, ples hormona, blistanje puti, odbljesak na grozdu, kap lanenog ulja, suza, terpentin, sve samo male manifestacije tog nepromjenjivog beskraja u stalnoj mjeni. I shvaćam da baš taj beskraj moram vidjeti, i da bez trijeznosti nikad ne bih imala oči. »Kucni u nebo i osluhni zvuk«, veli zenovska izreka. I ja kucam. »Majko!« dozivam je, kao Hamlet duh svog oca. »Majko!« A zeleno mi lišće na drveću šuštanjem odgovara: »Pst, Louise, i ja volim tebe, i nikad neću umrijeti.« I potom tišina. Šuma se opet smiruje do vlastitih zvukova: cvrčak, list, pad lastavice. Iz šume izlazi srna, u pratnji dva mala Bambija. Oni pasu i grickaju niske grane i nježno grmlje, ćule svoje velike uši, i spuštaju svoje nježne papke, pa prilaze sasvim blizu mjestu na kojemu sjedim u svom uvježbanom miru, na rubu ribnjaka. Mama srna dolazi na rub ribnjaka i viri u nj, kao da gleda vlastiti odraz, a onda se i bebe povode za njom, pa nježno sitnim papcima lome suhe grančice. Šuma je oživjela od svakovrsnog života - tu su jeleni, rakuni, gljive, kukci, ličinke, zmije, crvi, leptiri. »Priroda će podnijeti i najpomnjiviji pregled«, veli Thoreau. »Ona nas poziva da prinesemo oči i njezinu najsitnijem listu i pogledamo njezinu ravnicu iz motrilišta kukca.« To je kao da se molekule slažu u razne oblike - sad u srnu, sad u muškarca ili ženu, sad u lišće - reagirajući na nekakvo božansko polje sila, no kao da su svi ti oblici, na neki način, jedno. Dva divlja mala ljudska Bambija iskaču iz šume, i vrište: »Mama!« A srna i njezini Bambiji bivaju prognani, natrag u svjetlucavi zeleni svijet šume, izgubljen u svojim pjegama. 207

»Mama, što to radiš?« pita Ed. »Ništa.« »Zašto?« pita Mike. »Zato što je to najteže od svega.« »Ona je ćaknuta«, veli Mike Ed, »ali draga.« I onda me dolaze zagrliti na rubu univerzuma.

208

14 Ispovijed

Ja se još nikad nisam ispovjedila na sastanku. Vidjela sam kako to rade drugi - i pokušavala ih čuti i ne čuti - ali sam se grozila napraviti taj smok. A sad je Emmie mislila da bih to trebala učiniti. Nisam čak ni čitav mjesec bila trijezna. Ja za to nisam čak ni ispunila uvjete. Pa ipak, jednog sam dana otišla na sastanak u svoju bijelu crkvicu, a onaj koji je taj dan trebao govoriti, nije se pojavio. »Tko bi želio govoriti?« upitao je tajnik sastanka. Moja se ruka digla i bez mog znanja. »Ja!« ispalio je moj zdravi um. I prije nego što sam i shvatila što se zbiva, već sam sjedila za klimavim stolom na nogarima i pred čitavom grupom, i istresala svoju priču zadimljenoj prostoriji. Hoću li se ikad sjetiti što sam to govorila? Ispovijed je na sastanku kao porod, kao zaljubljivanje, kao zemlja Jebanija. Teško se sjetiti što si činio, kako si govorio, plakao. Riječi se samo sipaju iz tebe, pršte ti između usana - i onda se, a da ni sam ne znaš što se dogodilo, čitav tvoj život promijeni. 209

»Rodila sam se u sanduku u radionici kulundžije na Eight Streetu«, počela sam, »od majke alkoholičarke, oca alkoholičara, i tako ušla u život u kojem sam se morala snalaziti vlastitom pameću.« Zastala sam i pogledala lica svojih slušača. Gdje će te, osim ovdje, itko saslušati? Ako voljeti znači slušati, onda sam voljena, iako to ne zaslužujem. »Pritisak zbog tog snalaženja vlastitom pameću bio je tako očajnički težak da sam tu pamet pokušala izbrisati na svaki mogući način - travom, kokainom, drogom - sve dok ne bih sasvim prestala osjećati... sve osim Ljubavi što mi je kroz prste probijala na platno, sve osim bola duše što se diže prema Bogu.« Zatvorila sam oči i nastavila. »Čudno je to, krenuti ni od čega, i izgraditi svoju budućnost sa svojih deset prstiju, svojim očima, svojim umom - iako to, naravno, svi radimo. No zato moramo stalno praviti skokove vjere. I moramo, prije svega, vjerovati u sebe. Ali kako da vjeruješ u sebe kad znaš da si lomno ljudsko biće, kad nikad ne znaš kad će se nadahnuće pojaviti a kad nestati, kad moraš čekati da ti Bog probije kroz jagodice prstiju?« Otvorila sam oči; prostorija je još bila tu. »U svojim najbistrijim trenucima, pala bih na koljena pred slikarskim stalkom, okrenula dlanove i zazvala Boga, Božicu, svoju muzu. Ali je uvijek bilo i dana kad nisam mogla moliti, nisam mogla meditirati, nisam mogla slikati; i tada bih pokušavala raspiriti vatru travom, vinom, kokainom - ili mojom pravom drogom, mojom glavnom drogom: muškarcima.« Samo dalje. Samo dalje. »Umjetnost je veza, ona je zatvaranje krugova, odzivanje univerzumu. I ja, ako želim cvasti, moram osjećati tu vezu, tu tjelesnu vezu. Ili sam bar tako mislila. Trebao mi je muškarac da pokreće moju umjetnost, da je odobrava, da mi daje dopuštenje za oholu želju da budem žena i stvaratelj. A negdje duboko u sebi ja sam osjećala da 210

to dopuštenje nemam. Osjećala sam da svojom smionošću izazivam bogove. I tako bih se hvatala ljubavnika, kao da ta sila dolazi iz njega, i nakon nekog bih vremena povjerovala da je on, a ne ja, stvorio to djelo. I tada, neizbježno, on bi me počeo zlostavljati. Ili bih ja počela zlostavljati samu sebe. Sasvim bih mu se bila predala, povjerovala da je baš on omogućio ostvarenje djela, i kad god bi on otišao, mene bi hvatala opsesija, postala bih nesposobna za rad, za meditiranje, za odnos s djecom i onda, naposljetku, kad bih od sebe odgurnula posao, ako on ne bi bio tu, ne bih više ni bila sposobna za rad. A on, znajući da sam se odrekla sve svoje moći, on bi me ostavio i potražio drugu ženu, koja je žilavija, koja postavlja jasnije granice, i uz koju se stoga osjeća sigurnijim.« Sad sam se već osjećala lijepo. Riječi su tekle. »Moj je alkoholizam moj hobi. Ja sam, kako vi to zovete, ’umjereni’ pijanac. Nikad nisam izgubila sve - svoju kuću, svoj automobil, svoj bankovni, račun, svoju djecu. Nikad se nisam zabila u drvo i završila na intenzivnoj njezi. Ali sam dopustila da me premlate - čak sam to i tražila - a dopuštala sam i da me financijski siluju. Kad u novinama vidim slike premlaćenih žena, ja znam da sam jedna od njih, i da bi, da nije Božje milosti, i moje oči mogle biti tako začepljene oteklinama, da bi i meni usta mogla biti natečena i plava. Ja se osjećam kao premlaćena žena. Ja znam da sam pijana lupala glavom o pod do krvi, iznam da sam, pijana, isključila noću farove u nadi da ću sa sebe zbaciti teško breme življenja. Znam da sam trošila novac kao pijanac, jebala se kao pijanac, i kao pijanac tražila nekog da me zlostavlja. Znam da sam za preosjetljivost, za ekstazu, bila spremna skoro na sve, čak ako bi to dovelo i do samouništenja - kao što ponekad i jest.« Zagledala sam se u plave oči žene čije me je lice uvijek tješilo. »Ja sam u ovom Programu bila nevaljala. Doplovila bih i otplovila. Kad sam prvi put prestala piti, dobila sam velik, velik dar - novi niz slika. A onda je moj ljubavnik ispario, 211

pa sam izgubila tlo pod nogama i pala s ruba svijeta. Nikad nisam uspjela biti trijezna ni čitav mjesec. Nisam uspjela napraviti čak ni prvi korak. Ja stalno niječem svoj alkoholizam, govorim sebi da to mogu i sama, da mi nije potrebna nikakva grupa, nikakav zaštitnik. Čak sam i pošla i zaljubila se u vinskog kolekcionara da samoj sebi dokažem da ne dolazim u napast.« (Smijeh u dvorani.) »Što velite na takvo odricanje? Tako sam zahvalna što ste mi danas dali da govorim, zato što mi ljubav u ovoj sobi govori da sve to neću morati obaviti sasvim sama. Ja čak ni ne zaslužujem ovu ispovijed. Ja sam tek, i to jedvice, na prvoj stepenici.« Zastala sam, spustila pogled i otkrila da su mi dlanovi otvoreni na stolu kao u molitvi. »No dobro«, dodala sam, »mislim da sam se napokon uspela na prvu stepenicu. I priznajem da sam nemoćna, i predajem se.« I potom se prostorijom prolomio glasni pljesak. Vratila sam se sebi iz zemlje transa. Suma uzdignutih ruku ziba se kroz zadimljeni zrak. »Izvolite«, velim razabravši lijevu plavooku ženu u koju sam stalno zurila. »Ja sam Mary, alkoholičarka. I ja se identificiram s pretučenim ženama. Sjećate se slika u novinama - kako se zvala? - koja je pustila ljubavnik na smrt izmlati njezinu djevojčicu? identificiram i s njom.«

uvijek te žene da joj Ja se

Jedna po jedna, uznjihane se ruke pretvaraju u male plotune riječi. Sve ono što sam smatrala najuvrnutijim, najneobičnijim, najsramotnijim u onome što sam ispričala, pripadnici su grupe prihvaćali kao poznat osjećaj. Ništa ljudsko nije strano. Ništa ljudsko nije neoprostivo. Mi nismo ljudska bića koja prolaze kroz spiritualna iskustva; mi smo spiritualna bića koja prolaze kroz ljudska iskustva, da bi odrasla. 212

Pomislila sam na Kristovu poruku o praštanju, na Jobovu poruku ljudskome rodu, na tvrdnju Thomasa Mertona da se najdublji vjerski osjećaji u biti ne daju prenijeti. Nemoguće je prenijeti ono što se zbiva »na sastancima«. Banalnost toga. Transcendentalnost toga. Transcendentalnu banalnost. Pa ipak to daje ploda. Ako se upitate kako i zašto, jezik vam staje u usnoj šupljini i počinjete sipati trivijalnosti. Možda se to, u krajnjem izvodu, svodi na prihvaćanje. Na bezuvjetnu ljubav. Sastanci su jedino mjesto gdje čovjek ljubav ne treba zaslužiti. Zato što nitko od nas zaista nije zaslužio da bude voljen. A svi mi zaslužujemo da budemo voljeni. Voljeni bezuvjetno. *** Ljeto se vuklo dalje - zeleno, lisnato, celibatno. Puno Thomasa Mertona i Lao-tzua, Thoreaua, sastanaka, seansi kod Sybille, i branja malina s blizankama. Pokušala sam slikati, ali nisam imala puno sreće. Motor je nestao. Ljubav me grupe nije mogla pokretati onako kako je to činio Dart. U meni je zavladalo nekakvo zatišje. U mom su se životu muškarci uvijek pojavljivali kao nekakvom magijom. I to lošom. Crnom, ako ne bijelom. Ali sad više ne. Dart nije nazvao. Danny nije nazvao. Silina je moje želje za Dartom posustala. I nisam ga više mogla pukom željom natjerati da nazove. Usput, prva žena koja uspije usavršiti tu tehniku zaslužit će Nobelovu nagradu za žene. Kako stvoriti dinamit golom silom želje. Čekanje kraj telefona - ta stara ženska zabava - postat će najgori od svih jada u suknji. Ono što uništava, to je taj osjećaj nemoći, taj osjećaj da nad nečim nemaš nikakve vlasti. Diši u telefon. Natjeraj ga da zazvoni. Povuci staru pupčanu vrpcu i natjeraj je da pulsira. Naravno da bi ga mogla i nazvati - kad bi znala gdje je. Ali je on otišao u drugu zemlju, u zemlju za koju nemaš vizu, u zemlju žaljenja. I tada, najednom, s ubodom bola, preskočivši jedan 213

otkucaj srca, ti shvaćaš da već dugo vremena nije nazvao još netko - da crveni telefon nije zazvonio, da nisi osjetila izvjesno teško privlačenje k zemlji: da ti kasni mjesečnica. U četrdeset četvrtoj, tvoje mjesečnice i tako nisu bile pouzdane kao nekada. Ti si nekad po njima namještala sat, prema njima vodila putni dnevnik: mjesec dana dugo putovanje mjesečnicom je počinjalo i završavalo - tim tragom crvenog flomastera, tom grimiznom mrljom na bijelim stranicama tvog Filofaxa. »M-l« običavala si pisati za prvi dan. I »O« za znaš već što. (Čudno da nisi pisala »J«. Je li to ostatak stidljivosti?) I potom koliko puta. I potom inicijale dotičnoga kurca. Ali s tim si već odavno prestala, osjećajući da tvoja plodnost nije više tako pouzdana. Pet godina sa spiralom (nakon što si rodila blizanke) iskvarilo te do srži. Seks sa Dartom šest i sedam puta na dan nije trebalo bilježiti. (Tko bi to, uostalom, i mogao zabilježiti? Bilo je toga i previše da bi se o svemu moglo i pokušati voditi evidencija.) A u to doba nitko i nije brinuo o zarazi - iako si možda i trebala, znajući Darta kakav jest. Izbjegla si herpes. Izbjegla si - hvala nebesima - i sidu. Imala si jebenu sreću sretno se jebući. A sad je seks postao nešto tako bivše, da bi sad bila sretna da se imaš zbog čega brinuti. Ali tvoja mjesečnica - tvoje »mjesečno cvijeće«, kako su to zvali u doba Vigee-Lebrunove i Adelaide LabilleGuidard, tvoj »stalni posjetitelj«, tvoj pad s krova - već debelo kasni. I bradavice su ti pomalo meke i nedvojbeno su više smeđe no ružičaste. A iz pupka ti u picu teče blijeda traka smeđkastog pigmenta. Je li moguće da si - u četrdeset četvrtoj - ostala trudna? Mongoloidni blizanci! No jesu li Dartovi ili Dannyjevi? Ili od svakoga po jedan? Jedan plavi Adonis? Drugi ćelavi trgovac umjetnina? U analima opstetricije-ginekologije događale su se i čudnije stvari! Moj Bože! Trudna! Ali si potajno ushićena. U krvi ti se miješaju užas i radost. 214

»Čije je to dijete?« svi će pitati. »Moje«, reći ćeš ti, smješkajući se kao Mona Lisa. Ti čezneš za jednim djetetom, prisnim prijateljem koji će izravnati snage u tom nježnom boju s blizankama - je li moguće da će napokon doći? Jer, znaš, ako nisu mongoloidni blizanci, onda je dečko. Viđala si već majke s dječačićima, i zavidjela im na doživotnoj ljubavnoj vezi. Djevojčice obožavaš - sestrice, ženice, klone tvoje kosti i krvi i uterusa. Ali za dječacima žudiš - za zjenicom oka - za malim penisom što jaši na tvom materinskom koljenu, ukrućenoj muškosti u pelenama - za svojim dječačićem. Sretna. Nema dvojbe koliko si sretna. Maternica, u jedanaestom satu svog života, zvoni kao sat s kukavicom. Ljudi nazivaju. Ne Dart i ne Danny, ali zato Andre, Lionel, stari prijatelj Julian iz Los Angelesa. Nešto te vuče da im kažeš, ali se suzdržavaš. I ne kažeš nikome. Čak ni Emmie. Čak ni Sybille. Niti odlaziš ginekologu. Dobroj staroj dr. Letitiji Hyman, koju u šali zovu lezbijskim ginekologom, a koja prakticira u Bridgewateru. Ona nosi Space Shoes i kovrčastu narančastu kosu. Građena je kao vreća grejpfruta i živi s onkologinjom dr. Eleanor Q. Oliphant. Ti se pitaš što znači onaj Q. Questa, Quintana, Quisling, Quixote? Želiš im puno sreće. I Ljubavi. Dvjema starim damama što žive slobodnim životom u svijetu koji nije stvoren za žene. U životu si stigla u fazu kad se diviš svakoj ženi koja se nije predala u umrla. Koja se nije izopijala do smrti. Koja uzgaja stare ruže (Mošus, Bourbon, Albu) između hibridnih čajeva i živo joj se jebe što svijet misli o njoj i o tome kako provodi svoje noći. Neka lezbijke cvatu! Neka cvate maternica! Kad bi žene vladale svijetom, za svaku bi se rođenu bebu dobivala medalja, kao i za svaki menopauzni miljokaz! (A svakako bi trebalo dijeliti medalje za svaku menopauzu koja nije završila samoubojstvom.) Već je teško i preteško biti dobra curica i lijepa mlada žena - ali pokušaj biti stara i žensko u kulturi koja potonje mrzi još više nego prve. Da živi quixotična Letitia i njezina ljubljena Quintana! Ali se ipak nisam odvezla u Bridgewater. Možda sam slutila ono najgore. 215

I tada, jedne večeri - ustvari sam sutradan očekivala Lionela, da se spusti helikopterom u moj ogranak šume - to se najgore i dogodilo. Stajala sam u silosu, i zurila u skicu svojih blizanki (koje su mrzovoljno pristale pozirati na podu usred krda ponija-igračaka pastelnih boja), kad mi je naglo grčenje u utrobi reklo da se zbiva nešto zlo. Snagom sam volje suzbila grč, ali se on vratio. Otrčala sam do zrcala u kupaonici, skinula suknju i još se jednom zadivljeno zagledala u svoje krupne, okrugle sise smeđih bradavica, u trbuh sa smeđim prugama. A onda sam se slomila i zaplakala. Do 3.00 ujutro sve je bilo gotovo. Sjedila sam na zahodu i krvarila u školjku, i svijetlocrvena arterijska krv miješala se s tamnijim ugrušcima, i suze su tekle s krvlju. Fascinirana, užasnuta, uhvatila sam veliki ugrušak na komadić bijelog toaletnog papira i pogledom potražila svog izgubljenog sina. Stavila sam maksi-uložak i otišla na mjesečinu pokopati svog nikad rođenog muškog nasljednika. Ponovno pun mjesec. Plavi mjesec. Padina što se spušta od silosa, divlja trava što se njiše, kosa neobilježenih grobova. Pri mjesečini kopam malu rupu i zakapam ga između ličinki i golaća. Rodio se i umro, ili se nikad nije ni rodio - u čemu je zapravo razlika, ako je sve jedno? Mjesec je mrtav, pa ipak daje svjetlo. Dolph i Theda su mrtvi, pa ipak oni, kad im se svidi, teškim korakom gaze kroz moju connecticutsku šumu. Čak i svi moji stari psi - Renascence, Robie, Tara za kišnih noći dolaze šmrcati na vrata silosa, i moljakaju me da ih pustim unutra. I živi i mrtvi ovdje su u iskonskom plesu. Vidovnjaci ih vide, vidovnjaci ih čuju. A mi se samo pretvaramo da ih ne čujemo i ne vidimo, kako bismo ostali pri sebi. Previše šumova! Prejaki prijem! I zato otfiltriramo mrtve i grlimo noć. Zbogom. 216

*** Ulazim u sobu svojih blizanki i sjedam na rub Edina kreveta, i promatram kako je disanje miče, i usnama joj pipam vrele obraze. Potom se selim do Mikeina kreveta i nad njezinom usnulom glavom izričem molitvu. I njuškam njen vrat - smeđkast, pretpubertetski, predmenstrualan, kao u šteneta. U nju ulijeće duša njezina mrtvoga brata. Curice moje i kloni, u ovom ćete mi životu i vi biti dosta. Ja vas volim. A onom sparušenom penisu na mjesečini nije suđeno da postoji.

217

15 Lezi, mislim da te volim

(ili, to je dobro pitanje, mlada damo)

Od duševnog razbuđenja do posjeta Lionela Schaeffera - koliko se doslovno može shvatiti fraza »od sublimnog do smiješnog«? Helikopter slijeće. Blizanke, Natasha, Boner, Lily i ja, svi trčimo pozdraviti tu kozmičku pojavu, tog putnika iz druge galaksije - galaksije Molohove! UFO na našoj zemlji! Wall Street dolazi u okrug Litchfield! Zrak se mućka. Mućkalica za jaja se okreće. Bojim se da bi mojim blizankama mogao odsjeći glavu, i zato ih zadržavam. Lionel čilo silazi iz svog helikoptera, odjeven u Turnbull i Chungovo odijelo. Sa sobom nosi rukom rađenu torbu za spise, rad Cellerinija iz Firence. »Maco!« prva je riječ iz njegovih usta. Blizanke se cerekaju i pretvaraju se da se boje. Natasha nateže onu zihericu u uhu. Lily najavljuje da će za ručak, u roku pod petnaest minuta, biti pečeni pilići. A ja 218

stojim zapanjena, odjevena u majicu optočenu staklenim draguljima, kreaciji Lily Farouche, u trapericama pripijenima uz tijelo, i s maksi-uloškom natopljenim krvlju Zandbergovih. »Dođi u silos«, velim i ostavljam Lily i Natashu da tetoše pilota kavom i uštipcima. Blizanke skakućući odlaze, pa hihoćui udaraju se laktovima. Još jedan dilber. Udvarač. One to smatraju strašno smiješnim. A u svojoj zdravoj svijesti, to smatram i ja. I u silos odlazimo. Pozivam Lionela da skine sako i kravatu, no on to odbija učiniti, možda jer želi sačuvati tu formalnost, taj kontrast između Litchfielda i Wall Streeta. Nudim mu da sjedne na viktorijansku sofu presvučenu crvenim baršunom, na kojoj mi inače sjede modeli ili - u prošlosti - lutajući dilberi jebačkog zanata. (Bilo je važno tucati se u studiju - nekad sam tako mislila kako bi mi kreativne vibre ostale energizirane.) Crveni baršun nije bez bijelih tragova, i Lionel to smjesta opaža. »Zločesta curica«, veli on. »To kod mene najviše voliš«, odbijam udarac, iako me boli maternica. »Istina«, veli Lionel! »Dobro vodiš dijalog«, veli. »Pa se pitam jesu li ti usta dobra koliko i jezik.« »Kako u to možeš i posumnjati?« »U redu«, veli Lionel, »pokaži mi svoja najnovija remekdjela.« Počinjem premještati platna - dvostruki portret blizanki, odbačene Dartove filmske scene - pa izvlačim tri najbolje slike iz serije menada i kristala. Čudno je kako mi je, da počnem cijeniti vlastita djela, potreban stranac u atelijeru. Kad sam sama, ja samo trunem u svojoj hrpi kreativnog komposta, ne razmišljajući uopće o svom talentu, pa uživam u samom procesu stvaranja, nesposobna da ocijenim proizvod. Kad mi se u atelijeru nađe stranac, tek onda postajem sposobna osjetiti vrijednost djela. Pokazujem Lionelu menade i kristal, i 219

najednom žalim što mu ne mogu pokazati više. Lionel se odmiče i baca pogled na platna. »Mamma mia«, veli. »Hoćeš li mi odmah prodati jednu, ali da ne kažeš Andreu? No daj, lutko, dam ti sto somova McCrae neće nikad doznati.« »Lionel, on je tvoj najbolji prijatelj - i moj agent. To bi bilo amoralno.« »Kad kažeš ’amoralno’, time samo pokazuješ koliko si stara. Amoralno- schmoral - posao je posao. Andre će uzeti - koliko? Pedeset posto? Ja ti dajem dvije stotine somova zelenih. Možeš ih staviti u bankovni pretinac za crne dane. Ili se možemo trampiti. Tko će znati?« »Znat će Andre kad je objesiš u svom stanu - a znat će i Lindsay.« Lionel lascivno diže obrve. »Lutko - Andreu ću reći da si mi to dala u nastupu strasti. Zar može tražiti pedeset posto sperme? Ha? Ti svoje slike smijes dijeliti kao ljubavne darove, zar ne? A što se tiče Lindsay, jebi je, ili bolje, tko je jebe. Nju brine samo hoće li je pozvati na prijeme s tim njezinim ljubljenim kosturima - gospođom Remson, gospođom Basehoar, tom jebenom lažnom princezom Tavola-Calda... Što me na nešto podsjetilo: imam dvije karte viška za bal Viva Venezia u Veneciji drugi tjedan; hoćeš doći? Kupio sam čitav stol za deset somova - morao sam - jer je Lindsay jedna od predsjedavajućih dama. Dobro bi ti došao jedan mali provod. Susret u gondoli i sav taj džez. Što veliš?« »Mrzim Veneciju«, velim ja. »To me odmah podsjeti na Oscara Wildea i njegovu izreku da je to kao da u lijesu putuješ kroz kanalizaciju...« Lionel se smije. »O, da«, nastavlja on, »slika. Dvjesto pedeset u plavoj kuverti, i Andre zna koliko je i znao. Ili, ako ti je draže, mogu ti dati i dijamant koji vrijedi dvjesto pedeset. No daj, Leila, lutko, što u tome ima zla?« »Nema zla, ali...« 220

Ne mogu reći da ne dolazim u napast. I ne mogu reći da mi ne treba te salate. Porezna mi služba dahće za vrat zbog nekakvih lažnih olakšica na koje me navukao moj stari knjigovođa, a osim toga imam i problema na dohodovnoj strani, onih koje svi umjetnici povremeno osjećaju. A osim toga sam i blokirana u kreativnom smislu. Kao i obično. I ne znam otkud će se stvoriti moje sljedeće platno. Ili moja sljedeća izložba. Lionel mi za sliku nudi dvaput više od mog uobičajenog honorara - i to bez provizije, i uz krasne šanse da zeznem poreznike. I zato dolazim u napast. Pa ipak zbog nečeg ne mogu. Voljela bih reći da je to zbog moralnosti ili patriotizma, ali je zapravo nešto drugo - svojeglavost, tvrdoglavi Zandbergovi geni. Znam da Lionel preko mene želi potući Andrea, da sam još jednom upala u mušku igru moći, i istina je da ne želim Lionelu pružiti to zadovoljstvo. Zlo mi je već od toga kako se muškarci u tim međusobnim borbama služe ženama kao pijunima - i ne želim se dati manipulirati, makar mi to punilo džep. »Hvala, ali ne, hvala«, čujem samu sebe. »Ali ću ulaznice za Viva Venezia uzeti.« »Ljudi, baš si meshuga«, veli Lionel, »ali talentirana. Ali slike su ti grom.« »Nisi ih pravo ni pogledao.« »Tako dobre slike nije ni potrebno gledati«, veli Lionel. A Lily javlja da je ručak na stolu. Ručak je serviran na tratini na rustičnom stolu od klada što ga je Dart napravio na početku naše idile. (Njemu iz površine vire hrđavi čavli - tipična dartovska kreacija - a noge od brezovih kladica još su obložene korom. Promatramo li to kao umjetninu, ona je estetički konfuzna - baš kao Dart - i u tom trenutku, dok sjedim tako s niskim malim milijarderom koji mi ne zagrijava krv, to me samo rastužuje.) Rustična gozba koju nam iznosi Lily upravo je krasna: pečeni pilići s hrskavom kožicom, pire od mrkvice (da natjeram blizanke da jedu povrće), mladi krumpir u kori, 221

svježe rajčice i bosiljak iz našega vrta. Obrok je postavljen na rukom vezene podloške duginih boja, uz njih su i laneni ubrusi u boji zimzelena, a sve je posluženo u francuskom ladanjskom zemljanom sudu urešenom motivima mongolijera, iznad kojih je postavljen moto »Je suis libre« ispisan finim potezima kista. (Te sam tanjure kupila jednom u Francuskoj, kad sam bila puna hrabrosti da se razvedem od Elmorea, i kad mi se učinilo da je u njima utjelovljena sva moja smionost - koja je u međuvremenu pobjegla, jer su moju mongolijeru probušili Dart i droge i alkohol.) Središnja su pojava na stolu plameni plavi različci. Posve sam svjesna, dok Lily slaže gozbu i doziva blizanke i Natashu, koliko sve to zacijelo izgleda idilično napose putniku iz Molohove galaksije. Umjetnik u svom prirodnom habitatu: Georgia O’Keeffe na svojoj mesi, Romaine Brooks s Natalie Barney u Villi Gai u Firenci, Louise Nevelson u Maloj Italiji. A također je tu i želja u meni da svoj život pretvorim u umjetničko djelo - a to je stupica za svakuženu-umjetnika. Zato što bih radije poslužila gozbu nego je naslikala. Sjedamo i žvačemo. Lionel se zeza s blizankama. Najednom se iz rukom rađene firentinske torbe za spise čuje glasan bip bip bip, i Lionel trči do nje, uz škljocaj je otvara, pa vadi mobitel. »Što je bilo?« pita nepoznatog sugovornika. Stanka, pa veli: »Reci tom kopiletu da mu dajemo šezdeset pet dolara po dionici - i ni centa više. I ne bojim se nadigravanja. Ovo je igra živaca, naprosto tako.« Lionel govori dijelom zbog mene a dijelom zbog sugovornika na drugom kraju žice. I on je ovisnik - ovisnik o preuzimanju kompanija. Prepoznajem tu zagrijanost, tu visoku razinu adrenalina; pokušavala sam naučiti kako se živi u drukčijem stanju: umjerenosti, zlatnoj sredini. Meni to izgleda dosadno, no znam da se tu krije tajna života. U društvu koje slavi ovisnost, kako naći život bez nje? 222

Lionel krupno korača, i spušta se nizbrdo s telefonom, pa se okreće i korača natrag. Vidim kako mu se lice grči od bijesa. Baš se bio spremao uživati u ručku - kad ga je nešto povuklo natrag u njegovu ovisnost. Kako je telefon razorno oruđe! Razornije od strojne puške ili volovskoga biča. Gozba se najednom pretvorila u žuč. On sjeda, proždire svoje piliće, ali je posve zaokupljen drugim mislima, i ne osjeća okus ničega. »Što je to nadigravanje?« pita Ed, kojoj ništa ne promiče. »To je dobro pitanje, mlada damo«, veli Lionel, no u tom trenutku telefon ponovno zvoni. On psuje, ustaje, javlja se, i ponovno korača niz tratinu, i nešto mrmlja u slušalicu. Ja ga promatram, i razmišljam kako će taj telefon skratiti njegov posjet, i pitam se je li mi to uopće važno. Jedno sam se vrijeme bavila maštanjem o vezi s Lionelom kao rješenjem svojih problema - no sad vidim da je Lionel, na svoj način, još manje od Darta sposoban sjediti na jednome mjestu, od onog Darta koji mi ponovno nedostaje u vršcima prstiju, u utrobi. Jer je onaj dječak bio njegov - u to sam sigurna. Kad god se prepustim maštanju o muškarcu koji će me štititi, koji će me hraniti, uvijek vidim da je još u goroj nevolji od mene, da je očajniji, grozničaviji, još ispunjeniji spilkima. Dart je stalno nekamo letao. I Danny također, opet na svoj način. A sad Lionel. Morat ću naučiti sjediti sama. Nitko ne zna kako da me tome nauči. Čak i ja - sa svojim šašavim polutrezvenjaštvom - kao da sam spokojnija od svih muškaraca koje znam. Lionel stupa natrag, pa sve nešto mrmlja i psuje. »Ta jebena kopilad veli da dionice vrijede sedamdeset pet dolara po komadu - ma ti su jebeni u glavu...« I vidim u njemu mužjačko ludovanje za pobjedom, pobjedom, pobjedom, i pitam se bi li ijedna žena htjela ili mogla brinuti o tome kao što on brine. Ženama se živo sere za takve pobjede - ili sam bar ja takav slučaj. Ja volim plodove 223

novca kao i svi drugi - kuće, automobile, odjeću, moć, samostalnost - ali se nekako osjećam i slobodnija i sretnija kad ne radim po narudžbi, kad radim za ljubav a ne novac. I sretna sam što sam odbila Lionelovih dvjesto pedeset tisuća. Možda je to ludo, ali je lijepo znati da stjecanje stvari nije prvo na listi mojih prioriteta. Pa ipak znam da se moja strast prema Dartu ne razlikuje baš puno od Lionelove strasti za preuzimanjem kompanija ili Andreove za preuzimanjem umjetnika. Trošite, trošite, trošite. Bezdana jama želja. To su naše vrijednosti, i to je svijet što smo ga mi stvorili. Nikad nam nevezanost nije bila potrebnija nego sada. Lionel juri kroz ručak, s uhom naćuljenim prema telefonu. Kad smo napunili lica, vraćamo se u silos, s uvijek spremnom torbom koja uvijek može zasvirati. Raspoloženje je dana uništeno. Tu, na svom zelenom obronku, osjećam krčanje New Yorka. I osjećam želju da Lionel ode da se mogu vratiti sjedenju na svom ribnjaku, ne radeći ništa i radeći sve. Lionel olabavljuje kravatu, i napokon skida sako. »Lezi, mislim da te volim«, veli grleći me. Ja hihoćem. Sve je to tako šašavo - ponuda za sliku Andreu iza leđa, nadigravanje, obavezno udvaranje. Ja stalno tražim ljubav na sasvim krivim mjestima. »Zašto se smiješ, lutko?« pita Lionel. »Zato što je sve to tako blesavo.« »Što to?« pita Lionel, povrijeđen. »Život.« Razmišljam o tome, kad muškarac i žena zajedno legnu, kako on razmišlja o pobjedi a ona o Ljubavi, i zato to nikad neće štimati. Nikad. Dva bi spola mogla biti i dvije različite vrste. »Reci što ti je u glavi«, veli Lionel. »Samo kako nemamo dovoljno vremena da to obavimo 224

kako treba. Tvoja će torba zapištati. Utrčat će moje blizanke. Treba nam čitav vikend, čitav tjedan.« Lionel me mazi po vratu. Ja razmišljam kao žena. Muškarcima nije ništa draže no pojebati i pobjeći napustiti primordijalnu špilju i vratiti se nadigravanju. Žena je ta koja želi vikend ili čitav tjedan. Lionel me ljubi. Njegov je poljubac začuđujuće vlažan i topao, strastven, dubok. Igra mi se dojkama. »Želio bih ti dati sve«, veli on, »baš sve.« Spušta ruku i počinje otvarati šlic, i tad se torba za spise ponovno oglasi piskom. »Vrag neka ga nosi«, veli bacajući se prema njoj. S jednom rukom na šlicu a drugom na telefonu, on nastavlja svoje nadigravanje. To je svijet što su ga oni stvorili, svijet u kojem seks stalno prekidaju nadigravanja, i oni to vole. On demoralizira čak i ljude poput Darta. Oni žive radi jebanja, pa ipak se zbog ljudi poput Lionela osjećaju kao žigoli. I gdje je odgovor? Tko to zna? »Reci kopiletu da ću mu otfikariti jaja«, govori Lionel, vjerojatno svom advokatu, ili stručnjaku za nadigravanja, ili nekom. Dok govori, erekcija mu se povlači. Fantaziram da mu ga pušim dok govori preko telefona, da postavim žensku moć protiv muške, ali se svladavam - i to ne samo zato što me boli utroba. Zbog nastojanja da ostanem trijezna te su mi igre postale manje privlačne no što su nekad bile. Jer u svojoj seksualnoj igri vidi vlastitu glad za moći i dominacijom. I vidim sebe u Dartu - kao Donnu Juan, kao Donnu Giovannu. Počinjem prozirati vlastite trikove. Lijep je dio seksa čista taština, zar ne? Ti slatki trnci kad navodiš nekoga da se u tebe zaljubi, narcistička želja da te netko želi. Nikad to prije nisam uviđala, ali sad to sasvim sigurno vidim. Kad jebačina uspije, pobjeđuje prirodni narcizam. Još jedna beba za njezinu momčad. Da, momčad. Ali, nadmudrivši nju, vjerojatno smo nadmudrili i sami sebe. Bog je ljudskim bićima dao previše umne snage 225

i nedovoljno mudrosti i suosjećanja - u tome je tužna istina. Otfikarena jaja, doista. Lionel nešto frtlja, pa povlači zatvarač jednom rukom, dok drugom drži telefon. »Budi tamo u roku jedan sat«, gunđa on. »Lutko, moram ići«, veli mi sasvim nepotrebno. »Vidimo se kasnije.« Meni se trbuh grči. Trčim promijeniti uložak, pa ga poljubiti za rastanak i otpratiti do helikoptera. Shvaćam da se u ovakvom stanju i tako ne bih mogla seksati. Koga to pokušavam obmanuti? Lionel se breca na pilota, koji se sunča na travi. On skače poput poluroba, što i jest: »Da, gospodine Schaeffer. Odmah, gospodine Schaeffer.« Pilot je lijepi plavi shagetz, dvaput viši od Lionela. Lionel pred njim očito voli izigravati gazdu. Zacijelo su kozaci koji su mu silovali baku sličili tom pilotu - i on im to nije zaboravio. Rotor se počinje okretati i brutalizirati zrak iznad moje meke zelene padine. »Nazvat ću te sutra!« veli Lionel, izgovarajući staru mušku rečenicu. Zašto se, pitam sebe, uopće trude? Rijetki su oni koji i stvarno nazovu - i obično su to oni koji to nisu obećali. Te noći, i dalje krvareći, pokušavam nazvati Darta. Zovem Los Angeles, i pokušavam najprije s novim brojevima na pozivnom 213, pa potom s novim pretplatnicima u dolini (818). Nemam sreće. U čitavom širem gradskom području Los Angelesa ne uspijevam naći nikakvog Darta, Dartona ili Tricka Donegala. Razmišljam da li da nazovem broj one njegove drapačoze, no onda shvaćam da ga nikad nisam ni imala. Ja zapravo ne znam ni kako se ona zove. Ali da sam imala ikakav broj, ja bih zvala i zvala i zvala do duboko u noć, i čekala da netko digne slušalicu, i 226

da je spusti, pa bih ponovno zvala i ponovno čekala. I napokon, sva očajna, nazivam broj starih Donegala u Philadelphiji. Telefon zvoni i zvoni. U onim vječnostima između signala, pred očima mi Seponovno odigrava čitava naša veza. Napokon se netko javlja. To je Dart i veli »Halo«. Treskam slušalicom i odlazim u krevet, dok iz mene lipti krv.

227

16 Praznokrevetni bluz

Sada, kad znam gdje je Dart, on me počinje opsjedati kao da se nisam nikad od njega ni oslobodila. Pa i nisam. On mi i dalje redovito dolazi u snove. Da spolna strast nije tako silna veza, Bog je ne bi izmislio kao ljepilo između dva bića tako različita kao što su to muškarac i žena. Moj je duševni mir odnijela voda. Dart se vratio u moj život. To se događa iznenadno kao napad u zoru, to je svojevrsni seksualni Pearl Harbor. Samo sam mu čula glas s druge strane žice, i već ne znam za sebe. Vrtim se i bacam po postelji, i razmišljam kako bih lako mogla uskočiti u auto i odvesti se tamo gdje je on. U Phillyju bih mogla biti već za četiri sata, ako bih vozila kao da mi je vrag za petama. I prisjećam se svega lijepog njegovih ljubavnih pjesama, o tome kako se prema meni odnosio divlje zaštitnički kad bi me prepoznali ljudi na 228

ulici, njegove Ljubavi prema blizankama. Lijep pokušaj. A zapravo sam na njih bila strašno ljubomorna, i kako su rasle, sve sam se više bojala da će ih zlostaviti. Ali bilo je zgodno, u mojoj čežnji za njim, na sve to zaboraviti. Moja je zdrava svijest pobjegla iz krletke. Osjećam njegov miris; i vidim vitice dlaka na njegovu trbuhu. Isadora: Oprosti mi, ali ako još jednom spomeneš te proklete vitice, ili taj posrani miris, ja ću... Leila: Zavrištati? Isadora: Znam tu priču o mirisu... Možda sam iz svega toga mogla napraviti knjigu o njuškanju i češkanju i poštedjeti čitatelja besmrtne proze. Leila: Dobra ideja!

Prisjećam se Dartove nježnosti na početku naše veze: dugih popodneva u krevetima diljem svijeta - hotelskih apartmana, kolica sobne podvorbe, kreveta s razbacanim donjim rubljem, krinki, bičeva, hrane, sperme. Pokušavam se sjetiti i svih grozota - njegovih cura, fotografija, računa, okrutnih rečenica od kojih su mu se krivila usta - ali ga ne mogu mrziti. Za veliku je ljubav dovoljan i samo jedan veliki ljubavnik: objekt može biti banalan kao Lolita ili gospodin Fullerton. Samo što ljubavnik mora biti velik. I za ljubav je dovoljan jedan. Jedan koji će davati i jedan koji će primati. A primatelj mora imati izvjestan je ne sais quoi. I ne smije biti sasvim lišen šarma. I ne smije biti sasvim bez poezije. (Dart je tako, primjerice, svoje ljubavne poruke slane na bezbrojnim čestitkama, u maniri njegovih roditelja - potpisivao s D’Artagnan, Darth V. ili g. Darcy.) Priznajem da nikad nisam mogla voljeti muškarca koji je nepismen. Snack bi mi, dok bi me jebao, u uho pjevušio pjesme Bessie Smith, Thom bi citirao Johna Keatsa, Johna Donnea i Johna Miltona, i to na klaftre - sve te Johnove; a on je volio i Browninga i Byrona i znao skoro napamet Childe Harolda i Don Juana i Prsten i knjigu. Elmore je volio Cantos Ezre Pounda. A Dart, Darth, D’Artagnan, Darcy, citirao je 229

Shakespeareove sonete i Nerudine ljubavne pjesme. Što vrijedi ljubav ako se ne može pretočiti u riječi? Opet sam sva u vatri. Ponovno svedena na napršnjak pepela. Ponovno sagorjela. Oprljila me riječ »Halo«. Ako to može učiniti jedna riječ, kako se smijem odvažiti da čujem dvije? Ili tri! Srce mi gori kao Shelleyevo na onoj plaži u Livornu. O, Dart je imao izvjesno je ne sais quoi, to da. Njegov smiješak, njegova nježnost - ili je to bio naprosto njegov kurac? Zaljubljuju li se ženke naše vrste samo zato što ih je netko dobro izjebao? Postupa li narav s nama baš tako? Je li to ona tajna koju Don Juan zna? Počesto se pitam zašto drugi muškarci, fini muškarci, dosadni muškarci, ne nađu malo vremena i daju si truda da prouče Kamasutru i druge raznovrsne tekstove o ljubavnim tajnama. Jesu li oni nesvjesni vrijednih nagrada koje ih čekaju ako ženu dobro izjebu? Ali glavni su obavljatelji ljubavnog umijeća žigoli i grebatori. Kakve su lude fini muškarci kad ne uče od njih! Ili oni preziru goli seks? (Kao da seks ikad može biti »gol«.) Prava će žena muškarca više voljeti zbog njegova kurca nego što bi ga ikad mogla zbog njegova nadigravanja ili bankovnog računa - pa govorili cinici što im drago. Razdirana između želje da ga ponovno nazovem, da se odvezem do Philadelphije ili se čitavu noć okrećem po postelji, ja ustajem, odlazim u svoj silos, i otvaram - kao da sam Pandora što otvara svoju kutiju - kutiju uspomena na Darta, koju sam bila sakrila (od same sebe!) iza kutija s čavlićima za napinjanje platna, krpica, okvira i limenki sikativa. Otvaram je drhtavim prstima. Već samo dizanje poklopca - to je kutija Bendel’sa - izaziva silno lupanje srca. Tu su polaroidne studije za Dartove filmske scene Dart gol, i maše kurcem (taj je dečko bio spreman za sve); Dart u kuhinji, gdje stavlja kurac na panj i diže sataru, tobože da ga odsiječe; Dart gol, s dignutim, sprema se pojebati nevidljivu fotograficu. 230

A onda su tu i sortirane čestitke - pisamca Ljubavi, pa pisamca isprika nakon svađe, zgužvana ukrasna kitica (jedna od kojih je i ona s onog fatalnog Dana zahvalnosti s njegovim roditeljima). Pregledavam te artefakte uzbuđeno i smeteno - ali također i sa sumnjom i nekom novom distancom. U tom je Dartu nešto perverzno i nezdravo. Posebno me uznemiruje polaroid na kojem diže sataru nad kurac. Kao da je spreman na sve, samo da privuče zanimanje. Dok su u kući moje djevojčice, tog čovjeka zaista ne mogu više pozvati u kuću. Dok mi srce puca, uzimam sve te fotografije, razglednice, osušeno cvijeće, pa ih počinjem slagati u kolaž. Kako me sve više obuzima nekakav bijes da tu ljubavnu vezu pretvorim u spomenik, kako groznica raste, dohvaćam škare i ljepilo pa počinjem rezati, lijepiti, pa čak i packati po tim krhotinama i komadićima svog života s Dartom. Pandorina kutija, tako to zovem, dok me sve više obuzima bijes da iz svog života napravim kolaž. Kad bi Dart vidio taj kolaž, bi li ga volio ili mrzio? Teško je to reći. Bi li to potvrdilo naš rastanak ili ga zaliječilo? Dart je toliko narcisoidan da skoro mislim da bi mu se to svidjelo. Prolazi me drhtaj pri pomisli da mi je čak i u tom trenutku više stalo do mojega rada nego do Ljubavi. Kad bih morala birati, draži bi mi bio model od ljubavnika no je li baš tako? I tad zvoni telefon u atelijeru - onaj tajni, onaj od kojeg broj imaju samo Dart i Emmie. Trčim i dižem slušalicu. »Halo?« velim. Škljocaj. To zove Dart. Privučen silom rezuckanja njegovih slika. Crna magija. Duša uhvaćena na komadiću fotografskog filma. Veza uspostavljena. I prekinuta. Škare kojima mašem odsijecaju Dartu kurac. Nehotice? A zatim se vraćam svojoj čežnji. Osjećam bol u jagodicama. U trbušnoj šupljini nekakav čudan osjećaj. Ljubav? Ovisnost? Najednom jedrim ulicom u Dubrovniku. Uzimam ljepilo i Dartu vraćam njegov kurac. 231

O, Bože - hoću li se ikad vratiti sebi? Čeznem da se zaljubim, no ljubav uništava - a ništa manje od toga i ne osjećam kao ljubav! Što je netko gorljivije nezavisan, to više čezne za samouništenjem. Boj se nastavlja. Boj između Ljubavi i ropstva. Ja čeznem da se dadem, da se vratim, da se ponovno dadem. Dok po dasci slažem odrezane komadiće Darta, dok ga slažem i razlažem, vojujem sa samom sobom. Što bih željela više? Vlast ili ljubav? Moć ili ljubav? Zar se to dvoje isključuje? Ili je to tako samo kod mene? Što to znači biti umjetnik koji na sve komadiće svog života gleda - sasvim doslovno - kao na materijal? Je li on zbog toga osuđen na nesreću, ili je to, na koncu konca, jedino blaženstvo? Ne znam odgovor ni na jedno od tih pitanja. Znam samo da pokušavam naučiti voljeti i sama ta pitanja. Jer su ona sve što imam. Dižem slušalicu i zovem - ali ne Darta, nego Juliana u Los Angelesu. Juliana, koji vjerojatno sklada elektronsku glazbu za još jednu svoju .svemirsku operu. Juliana, koji toliko sliči Albertu Einsteinu - sa svojim busom sniježnobijele kose, sa svojim velikim, iskričavim očima - da ga ljudi zaustavljaju na ulici i pitaju ga je li on zaista Einstein. »E=mc2«, uvijek im odgovori Julian, i tako iz zbuni još više. »To će ih naučiti pameti«, šapće mi Julian, i namiguje kao vilenjak. Juliana obožavam već godinama. Julian je moj pajdo, moj duhovni vođa. Velim sebi, ako ne dobijem Juliana, smjesta ću nazvati Darta. Ali je Julian kod kuće. »Kako smo, najljubljenija moja gospo?« pita on. »Najgore. Grozno.« »Što je bilo, lutko?!« »Ja ne znam da li slikam ili živim. Ne znam ubijam li Darta ili sebe. Upravo sam napravila kolaž od krhotina svojega života - i sad sam u kolažu; i ne mogu van.« »Poznat mi je taj osjećaj«, veli Julian. Prepričavam priču posljednjih nekoliko tjedana - Dart 232

otišao, sastanci AA, pravi milijuner, neuspjesi, kako vidim sebe da sjedim na kozmosu, pa posao, život, mutež svega toga. »Isto je to i sa mnom, kad se zaključam u kuću, jer me davi rok. Spavam tri sata, odem pod hladni tuš, pa tri sata prčkam po sintesajzeru. Prčkanje, spavanje, spavanje, prčkanje, sve dok više ne znam što sam - glazbena žica ili čovjek - a to mi nije čak ni važno. To je blaženstvo. To su muke. Pa ipak, tu i ne možemo birati. To je ono što moramo raditi. Ali ti si bar umjetnik. A ja sam samo stara kurva, koja rmbači po sintesajzeru da dobije svoja dva bijedna milijuna godišnje. Dobro plaćena flundra. Ne tako dobra kao zvijezde koje se trzaju na moju glazbu - ali što da radi siroto momče?« Već sam Julianov glas daje mi osjećaj da sam se vratila svojoj zdravoj svijesti. On me razumije - moj rad, moje opsesije. Kakav je blagoslov imati takvog prijatelja. »Leila - morala bi očekivati da ćeš Darta oplakivati bar malo. Pa bila si s njim pet godina.« »’Za mrtvom ljubavlju zaljubljeni neka plače dvije godine’«, velim ja, citirajući »Ljubavna pravila«. »Ali on nije umro, zar ne?« pita Julian. »Ne. To je samo citat iz kodeksa otmjene Ljubavi što su ga u trinaestom stoljeću sastavili trubaduri.« »Vidi vraga«, veli Julian. »Kad ne znaš što ćeš, citiraj trubadure. Eto zašto te volim.« »Julian, hoćeš li mi praviti društvo na balu Viva Venezia?« izleti mi iznenada iz vedroga neba. Mislila sam da to zamolim Darta, ali sad mi je najednom jasno da to moram pitati Juliana. Julian oklijeva. Boji se u to uskočiti, boji se da ću ga povrijediti. Julian se štiti od života svojom duhovitošću, svojim štosovima, svojom kućnom izolacijom, skladanjem. On skoro nikad ne izlazi. »Julian, toliko mi duguješ - u zamjenu za onaj popis potrepština.« 233

»Kakav popis potrepština?« »Onaj koji sam ti dala kad si umirao od gladi jer je otišla Cristina.« »O - to.« »Htjela bih da me zauzvrat povedeš na ples. Mislim to ozbiljno.« »S tobom se zaista teško pogađati«, veli Julian i smije se. »Mislim to ozbiljno. Moraš mi obećati.« »Daj mi da malo razmislim«, veli Julian, »pa ću te nazvati.« Potom svira nekakav sablasni akord, pa spušta slušalicu. *** Vraćam se svom kolažu na temu Darta - Pandorinoj kutiji. Da li mi se to samo pričinja, ili mi Dart zaista namiguje? Zbilja izgleda kao da to čini. »Nazovi me«, kao da govori. »Nazovi me.« *** Što je to u stvaranju što u čovjeku budi istodobnu želju za uništavanjem? Indijci su imali pravo glede Kali koja je stvaralački element i razaralački element sjedinjen u jednoj strašnoj božici majci. Dok rezuckam i lijepim i premećem komadiće svojega života, osjećam se kao Kali. Kad bih se usudila, dodala bih kolažu i krvavi uložak, skupa s Dartovim odrezanim (i vraćenim) kurcem. Kako bi se inače čovjek usudio stvarati, kad se ne bi usudio uništavati? Ludost je ona ista ludost, ta groznica u krvi, ponos zbog stvaranja svijeta ni iz čega. U groznici, izluđena, ja gledam u izreske i komadiće kojima se igram čitav dan, i u glavi mi bubnja. Žile mi se u sljepoočicama trzaju. I boli me grlo. A boli me i vrat. To nije nešto što bi se dalo izliječiti za jednu noć u krevetu s pravim muškarcem. Odlažem škare i odlazim do Rolodexa, i počinjem ga listati. Kakav je to spomenik promjenjivosti! Pola je telefonskih brojeva zastarjelo; oni koji se nisu razveli ili se 234

poženili, u međuvremenu su umrli! Kakvu stopu smrtnosti odražava Rolodex! Uzimam Filofax (gdje držim imena posebnih, prisnih prijatelja: »bliskih osobnih prijatelja« kako to vele u Hollywoodu - kao suprotnost čemu? »neosobnim« prijateljima?) i listam sad kroz to: kroz svoje stare dečke, zaboravljene muževe dobrih prijateljica ili zaboravljene muževe zaboravljenih prijateljica! Sve to ne obećava baš ništa! Pravim mali popis potencijalno jebljivih muškaraca u svom Rolodexu i Filofaxu - i srce mi tone. Koliki se problemi kriju iza svakog od tih imena! Kakve neiskazive dubine straha od prisnosti, od vezanja, straha od padanja, straha od letenja, straha od jebanja! Lijepa prva zajednička večera, pa uzvratni susret, pa kino, kazalište, sigurni kondomirani seks na četvrtom sastanku, bez razmjene tjelesnih tekućina, pa se vraćaju u svoj Filofax, kao da ih polažem među svježe čiste plahte bolničke postelje. Čemu ta gnjavaža? Zašto naprosto ne ostati tu, na ladanju, i pretvarati svoj život u kolaž? Počinjem rad na kompoziciji Seks u doba side, koja se temelji na svim mojim zastarjelim stranicama iz Filofaxa i karticama iz Rolodexa. Na golemoj fotografiji, koji prikazuje Darta kao rock-zvijezdu, počinjem slagati stranice Filofaxa, kartice Rolodexa, stare Playbille, jelovnike, pa zatim ponovno Dartove polaroide. Izrezujem Playbille i jelovnike u senzualne, čak genitalne oblike, razuđujem polaroide, pa čak i u samo središte kompozicije lijepim jedan ružičasto umotani Excita kondom. Prolazim kroz hrpe starih magazina, tražim onaj u kojem je ona zapanjujuća slika žene koja se nedužno masira po vratu vibratorom falusnog oblika. I glasno se smijem tom lažnjaku. Dok mijenjam i premještam izrezane komadiće, sanjam o lijepom mladom pastuhu kojeg bih mogla pozvati onako jednostavno kao što se poziva maser. Kakav bujni posao za marljive kreativne žene! Na sidu testirani pastusi za kreativne žene (ili preposlene direktorice) koji se ne žele emotivno vezati. Ali naravno da to ne bi išlo. Većina žena ne želi pastuhe, ma koliko bili testirani na sidu - jer žele ljubav. I žele romansu. I zbog 235

toga taj posao ne bi nikad upalio. Ne bi upalio ni za mene - bez obzira koliko privlačna bila fantazija. Ja se mogu pretvarati pred samom sobom da želim pastuha, no vaj, ono što želim zastrašujuće je složenije od toga: ja želim ljubavnika, partnera, prijatelja, tatu, bebu. Pastuh bi bio nešto prejednostavno - čak i kad bih imala i najblažeg pojma gdje da ga nađem. I tako nastavljam praviti kolaž, kao opsjednuta, sve se nadajući da će sva strast i energija i požuda ući u papir, da će sva blokirana sperma ući u ljepilo, i da će slike titrati kao orgazam, doživljen lako i istinski. Taj bih kolaž mogla nazvati i Praznokrevetni bluz. I mogla bih ga posvetiti Bessie, Bessie Smith, carici bluza, svojoj heroini.

236

17 Leila i noćni život

O Wayneu Riboudu nije se čulo sve od one večeri kad se izgubio u jatu guskica u onome motelu, negdje u apsurdnim predgrađima New Yorka. I onda, najednom, eto ga na telefonu, kako me salijeće kao da se nikad ništa nije dogodilo. Muškarci koji bi povremeno znali nestati tjednima, da bi se potom ponovno pojavili, nekad su me mistificirali. Sad znam da ili bježe pred intimnostima ili da ganjaju druge ženske - što se, naravno, svodi na isto. A Waynea sam ostavila zato što je bio pijan - no jesam li? Koliko mi se puta u životu dogodilo da je muškarac koji je već pao na mene naprosto zdimio i zaveo drugu ženu — tek toliko da dokaže da se nije dao uloviti? Istina je da sam to činila i sama, i znam kako se zove ta zvijer: strah od prevelikog zbližavanja. Jesam li ostavila Waynea, pitam se, 237

zato što je bio pijan ili zato što je u meni pobudio nešto od čega sam se uspaničila? Nikad to neću doznati. Poslije AA, sve je u mom životu dovedeno u pitanje. I sad ne znam pijem li zato da bih imala ispriku da muškarcima padam u krevet, ili padam muškarcima u krevet da bih imala ispriku da pijem. Ja ne znam jesam li ja ovisnik o cugi ili kurcu - ili i jednom i drugom. A sad me Wayne zove da probančimo u New Yorku. Jesam li dovoljno trijezna da to obavim bez pića? »No daj, Leila - ne viđaju te već tjednima. Umrijet ćeš u tom jebenom silosu. Daj da probančimo - u stilu samog cityja. Nedostaje mi tvoj hihot.« »Kako da kažem ne nekome kome fali moj hihot?« »Nikako, lutko. Osim toga, sve plaćamo iz mog džepa. Bit će bomba.« »Uzeli su mi dozvolu.« »Ha! A mislila si da ja ne znam voziti! Ja ću voziti«, veli Wayne. »O, ne, nećeš. Nikad više.« »Onda sjedni na vlak ili nađi vozača.« »Što da obučem?« »Crnu kožu.« »Samo ne zaboravi da više ne pijem i ne trošim drogu.« »Imam ja i drugih opojnih sredstava, lutko«, veli Wayne. »Ništa se ti ne boj.« *** Ostavljam blizanke s Lily i unajmljujem vozača — vitkog mladog crnca koji se zove Charlie — da projezdim kroz Connecticut u DARTA. Spremamo DARTA u moju garažu, Charlie odlijeće, a ja se nalazim s Wayneom u njegovu potkrovlju na La Guardia Placeu. Ja na sebi imam grudnjak od crne čipke u Madonninu stilu, traperice od crne kože, crne sado-mazo sandale s visokom potpeticom, i crnu motociklističku jaknu što je 238

nekoć pripadala Dartu. Moja je kosa divlje razbarušena vožnjom s ladanja, i ja je ne češljam. Obuzima me onaj ludi, poluhisterični osjećaj, koji mi inače dolazi kad radim kao luda i kad me prekine ono što se smatra normalnim životom. (Kao i obično, ja ne znam slikam li ja ili živim.) »Poljubi me«, veli Wayne. Ja ga ljubim i osjećam vonj cuge. Iako sam se uspalila, to me isključuje. Govorim sebi da još malo krvarim, pa da bi seksanje moglo biti opasno. S obzirom da sam prestala piti, moji mi seksualni signali sporije pale. Moja zdrava svijest kao da sve više i više preuzima komandu. Kakav je crock govana ta trezvenost! Zbog nje sve što je nekad bilo lako, najednom postaje tako teško. Wayne me vodi kroz prometnu ljetnu noć prema East Villageu. Ulazimo u nešto što izgleda kao skladište mesnice, prolazimo kroz dvostruka željezna vrata, i nalazimo se u velikoj prostoriji s preklopnim stolicama. Na svakoj od njih netko sjedi. Wayne i ja stajemo uza zid kraj vrata. Publika je ričet tipova iz East Villagea, periferijskih odijela i inozemnih lovaca na uzbuđenje. Čujem da netko govori japanski i njemački - Osovina je izvršila invaziju na New York. (I pogodite tko pobjeđuje?) Počinje predstava. Čovjek u kožnatoj maski stupa pred publiku, uspinje se na improviziranu pozornicu (pokrivenu ceradama), povlači zatvarač na ustima, i pita: »Tko želi otići prije no što zaključamo vrata?« Nitko ne ustaje da ode. »Daj, idemo«, velim Wayneu. »Tek smo došli«, veli on. »Neće ti biti žao, na časnu riječ. To će te inspirirati.« Gledam mu u žmirkave zelene oči, njušim mu cugu u dahu. Htjela bih piti, mislim. I tad velim sebi: Ti to samo misliš da želiš piti, zato što se bojiš. Osjeti strah - ali ne dopusti da te on natjera na piće. To će proći, kao ružno vrijeme. Osjećaji nisu činjenice. 239

Dvorana se naglo zamračuje, i čujem kako se željezna vrata s treskom zatvaraju i zaključavaju. Počinje. Spušta se tišina. Ljudi se meškolje u stolicama. Upravo njušim strah. Počinje svirka. Elektronska glazba, Moogov sintesajzer ili Kurzweil. Znan-fan zvuk koji je mogao stvoriti i moj prijatelj Julian. A onda svijetla točka pronalazi mladu ženu u crnom, s golemim nosećim trbuhom. A druga svijetla točka pronalazi prijeteći maskirani muški lik koji vitla samurajskim mačem. (Isti čovjek koji je najavio predstavu?) Samurajski mačevalac progoni mladu ženu po pozornici stilizirano plešući, i bičuje zrak svojim mačem. Čini se da je opliće po vratu, gležnjevima, zapešćima - što su sve tek blijede stabljike puti u usporedbi s njezinim nabubrelim, u crno ovitim trbuhom. On uz fijuk spušta mač i pori joj trbuh. Iz njega ispada tucet štakora, koji se hvataju za zrak i skaču po uzdignutom podu pozornice. Šape lupkaju po ceradi. Žena vrišti: »Moje bebe! Moje bebe!« Maskirani muškarac progoni štakore, izvodi nad njima mačevalačke finte, odsijeca jednome glavu (mlaz krvi), a druge probada i odsijeca im udove. Žena vrišti, vrišti visokim krikovima koji probijaju uši. Ja pokrivam oči, želudac mi se grči, crijeva mi se dižu kao da ću povratiti. Publika je skamenjena, nijema. Nitko ne diše. U dvorani postaje vruće, i sve vrelije. Provirujem kroz prste. Pozornica je poškropljena krvlju. Nekoliko se štakora izvija u smrtnim mukama. Još ih nekoliko mrtvih, rasutih crijeva leže na pozornici. Drugi su se razbježali bogzna kamo. Maskirani muškarac stoji nasred pozornice sa štakorom, koji se još previja, u ruci. Povlači zatvarač na maski, otvara usta, i odgriza štakoru glavu. Potom je ispljune, pa škropi ženu štakorovom krvlju. Ja skačem i počinjem lupati po željeznim vratima kao poludjeli klaustrofob. Wayne me pokušava obuzdati, ali ja 240

mlatim rukama, užasnuta da nikad neću pobjeći iz te noćne more. Vrijeme se usporava do puzanja, postaje sporo kao u snu, kao na usporenom filmu, noćna mora devetogodišnjakinje. Nakon, čini se, čitave vječnosti lupanja po željeznim vratima, osjećam kako popuštaju. Waynea i mene puštaju u hladno predvorje kosturnice. Jurim na ulicu. Wayne mi je za petama. »Lutko, lutko, zbilja si podilkila«, veli on i hvata me. »Ne želim živjeti u svijetu u kojem ljudi ovako nešto smatraju zabavom!« Drhtim čitavim tijelom, krvarim iz maternice, koljena mi klecaju. »Mrzim svijet koji smo stvorili! Mrzim ga!« »Lutko, daj, sjedni. Zovem te na piće.« »Piće! To je sve što ti je palo na jebenu pamet. Svijet tako ružan da se čovjek mora anestezirati da bi ga podnio! Ja ne želim živjeti u tom svijetu. Želim se vratiti u Connecticut i sakriti se! Ovo su, u pičku materinu, zadnji dani Rimskog Carstva. Da sam Bog, sve bih pobila i krenula ispočetka.« Wayne me vodi u mali bistro, svojevrsnu špilju gdje je tama optočena mramornim stolićima, a stolice su izvezene stolice pariškoga kafića. Zatim hrpa europskoga smeća u skladu s namještajem, pa debitantice-boemi (što žive od dividenda) i koje se pretvaraju da su umjetnice, pa muški homoseksualni modeli, koji se pretvaraju da su hetero. Wayne za sebe naručuje vino. Ja tražim Diet Coke s limunom. Još plačem i tresem se. Držim se za čašu kao da se utapam. »Ali lutko, to je samo predstava«, veli Wayne. »To su stvarne životinje i stvarna krv i stvarna žena i stvarni muškarac. Sad mi samo nemoj početi srati o scenskoj umjetnosti. Mi dopuštamo takve stvari - ali nas seks sve baca u trans. To je suludo, Wayne, suludo. Ne želim živjeti u takvom svijetu. Želim da ljudi budu blagi i 241

nježni i da se vole. Zašto je sve tako zajebano?« Wayne me obuhvaća. »Nikad te ne bih doveo da sam mislio da će te to tako smutiti. Mislim da onda otpada Madame Ada, inače Domina. To je trebala biti naša sljedeća postaja. Ali ako te to uznemirava, možda bismo još stigli u kino. Možda negdje igra Bambi. Što se mene tiče, može. Samo sam mislio da bi morala ovo pogledati zbog svog stvaranja. To je važno. To je ono što se zbiva po velegradovima. Mislim da to moraš znati.« Gledam ga s čistom mržnjom (napose zbog onog spominjanja Bambija.) »Zašto?« »Zato što je to tajna povijest našega doba. Baš poput mojih novčanica, to dovodi u pitanje naše vrijednosti. Mi smo dio toga, i ukoliko u sebi ne otkrijemo neki tajni dio sebe koji voli takve stvari, protiv terorizma i torture ne ostaje nam ni molitva. Jer moraš mučitelja otkriti u svom srcu. Eto zašto sam te htio upoznati s Madame Adom. Ali ako je to prejako za tvoju krv, zaboravimo to. Poći ćemo nekom drugom zgodom.« Wayne zove konobara, i ovaj žvrlja račun. Wayne iz svog elegantnog novčanika od teleće kože vadi prekrasnu sliku novčanice od sto dolara izrađenu u svim duginim bojama, nalik na novčanicu kakve banana-republike. Konobar, mladi pederčić od možda dvadeset dvije godine, sa strelicom u lijevom uhu i gusarskom zlatnom rinčicom u desnom, samo zuri u novčanicu, pa veli: »Jako mi je žao, gospodine, ali to ne mogu primiti. Mi primamo American Express, Visu, MasterCard...« »Oprosti«, veli Wayne. »Znaš li ti koliko vrijedi ova novčanica?« »Ne, gospodine.« »Rekao bih da vrijedi otprilike sto puta više od svoje nominalne vrijednosti. Ako to prodaš - recimo Leu Castelliju tu niz ulicu, ili Hollyju Solomonu, ili bilo kome 242

možeš u džep strpati čisti profit od devet tisuća devetsto dolara. Znaš li što sve možeš učiniti s devet tisuća devetsto dolara?« »Da, gospodine!« »Glumačka škola za čitavu godinu!« veli Wayne. »Novi auto-pa makar i mali koreanac. Vrijeme. Znaš li koliko vrijedi vrijeme?« »Gospodine - jako mi je žao, ali to ne mogu primiti. Amex, Master, Visa - čak i osobni ček uz valjanu osobnu iskaznicu.« »Koliko vrijedi godina života? Možeš skromno poživjeti čitavu godinu ne radeći ovaj traljavi posao. Koliko ti to vrijedi?« »Gospodine, molim vas«, veli konobar, očito zbunjen. »Kako se zoveš?« pita Wayne. »Bruce«, odgovara konobar. »Bruce Berlinger.« »I čime se baviš?« »Glumac sam, gospodine, u klasi sam Stelle Adler, gospodine.« »Mislim, Bruce, time ćeš moći platiti mnogo satova staroj lihvarki - i sebi kupiti mnogo vremena. Nećeš reći da to ne želiš.« »Hvala vam, gospodine, ali ja to ne mogu prihvatiti.« »Zašto? Možeš si to odbiti od plaće, prodati tu novčanicu svakom boljem trgovcu umjetnina, refundirati novac i razliku spremiti u džep. Bit ćeš bogatiji za devet tisuća devetsto dolara. Kako to možeš odbiti?« »Gospodine«, veli Bruce, »naprosto ne m-m-m-mogu.« »Onda razliku podijeli s gazdom, ako ćeš se od toga bolje osjećati.« »Molim vas, gospodine.« »Mislim, moja je dužnost upozoriti te da se time odričeš godine dana života. A također i da nisi spreman preuzeti rizik, bez čega nema pravog umjetnika. Ako večeras ne možeš donijeti tako jasnu i jednostavnu odluku, 243

kako ćeš onda preživjeti na nemirnome moru umjetnosti? Talent je nešto sasvim obično. Baš kao i lijep izgled. Ali je rijetka spremnost da se preuzme rizik. Rijetka je spremnost da se pođe za talentom do ruba litice, da vidiš znaš li letjeti. Rijetka je spremnost da se za talentom pođe u donji svijet da vidiš možeš li se izbaviti pjevom. Rijetka je spremnost da se za talentom pođe u labirint da vidiš možeš li ubiti Minotaura. Jesi li Ikar? Jesi li Orfej? Jesi li Tezej? Ili si samo Bruce, osuđen da zauvijek ostaneš Bruce?« Bruce se rasplakao. »Amex, Master, Visa«, govori kroz suze. Wayne duboko uzdiše i pruža Bruceu Amexovu karticu. Potom diže ponovno stvorenu stoticu. »Bruce, molim te, obrati pažnju. Ja ovu novčanicu dajem ovoj dami, zato što je ona pravi umjetnik, uvijek spreman upustiti se u rizik. Pazi dobro.« I potom vadi rapidograf, i potpisuje novčanicu s: »Leili s ljubavlju i utrobom i krvlju, Wayne«, pa mi predaje tu stodolarsku umjetninu. Bruce žurno odlazi s Wayneovom Amex karticom. Ja odlučujem da pođem s Wayneom pogledati dominu. *** Madame Ada živi u predratnoj zgradi u West Villageu. Ima i portira. Wayne i ja putujemo sve do razine penthousea, gdje pritišćemo na zvono s doktorskom titulom. Bijela pozivnica na vratima veli: »Institut za psihodramu«. Tišina. »Možda nije kod kuće«, veli Wayne. Meni je od te pomisli odmah lakše. A onda čujemo lupkanje petica po tvrdom podu, i vrata se otvaraju. Vrata nam otvara plavuša slavenskog izgleda i četvrtaste brade, od četrdeset i nešto godina i odjevena u suknju od bijele kože, bluzu od plave svile i s ušiljenim potpeticama na nogama. Čvrsto mi steže ruku, potom ljubi Waynea u oba obraza, u talijanskom stilu. »Zdravo«, veli ona, pa se smješka i istodobno pregriza 244

smiješak. »Ja sam Ada«, veli s jakim ruskim izgovorom, »ili, za svoje robove, Madame Ada.« Smije se. »Uđite, uđite.« U velikoj je dnevnoj sobi samo golemi kožnati kauč bijeli - i nekoliko futurističkih talijanskih lampi. Zidovi su obloženi zrcalima. Nema nikakvih umjetnina. Ali je tu zato golema terasa, s koje puca pogled preko niskih krovova sela prema obrisima newyorškog predgrađa. Ošamućujući pogled. Kakav bi poželio svaki ruski emigrant koji se u New Yorku bori za život. Sjedamo na kožnati kauč, koji usred prazne sobe stvara jedan veliki U. »Dakle...«, veli Ada. »Wayne mi je o vama pričao samo sve najljepše. Veli da smo si jako slične.« »Kako ste se počeli baviti tim poslom?« pitam. Ada se smije. »Svi me pitaju to isto.« Prebacuje nogu preko neobrijane noge, njiše nogu s crnom štiklom, i smije se svojim tremolirajućim muzikalnim smijehom. »Reći ću vam što sam rekla i Philu Donahueu. Kad sam iz Rusije došla u ovu zemlju, jedan me prijatelj Meksikanac odveo u klub u SoHou gdje su izvodili sadomazo stvari. Kazamat, mislim da se tako zvao. Pošla sam iz radoznalosti, baš kao i vi, ne znajući što bih s tim. U klubu sam vidjela ljude vezane i začepljenih usta, rasprostrte i prikovane za stolove, sa kesama sputanima kožnatim uzicama. Vidjela sam i domine u crnoj koži kako ih bičuju, i dopuštaju im da ih poljube u nožni prst - ili čak ni to - pa sam osjetila gnušanje, odbojnost, a sebe silno višom od ljudi koji to rade. Tad sam prvi put naslutila da me to zacijelo privlači. I tada su mi najednom dali mačka s devet repova i upitali me želim li sudjelovati. I sad, nisam osjećala ništa posebno, ni ovako ni onako. Preda mnom je ležala gola muška zadnjica - zadnjica mladog muškarca, mladog i lijepog, tvrda i jedra - i ja sam ga počela mlatiti. I otkrila kako se u meni upalila velika vatra da nastavim. Obuzela me divlja strast da nastavim, i nastavim, i 245

nastavim. Zaista sam željela da ga zaboli, da mu pustim krv, da mu rascijepim meso.« Ada je sve to rekla vrlo precizno, prenaglašavajući svaki suglasnik, a samoglasnike slavenski zapjevajući. Sjedila sam kao prikovana. »I što je tu opasno, ako je išta?« upitala sam. »Ah«, rekla je moja profesorica S&M-a. »Postavili ste pravo pitanje. Takav vas seks može zaista izmučiti. To je droga. On vas odvodi do krajnosti nakon kojih svaki drugi seks, prijateljski seks, djeluje nekako previše pitomo.« »Ta zar prijateljski seks uopće postoji?« pitam ja. Ada se smije kao da zna što mislim. I žmirka tamnomodrim očima. Razgovor kreće drugim tokovima - dohvaća se vegetarijanstva, knjiga, putovanja. (Čini mi se nedosljednim da fetišist tijela ne želi jesti meso - no pustimo sad to. Život je nedosljedan.) Dok tako pričamo, u sobu ulaze dva mlada stvora. Jedan je od njih vitka, dječački plava mlada žena u trapericama i kaubojskoj košulji, drugi je sitan mladić s konjskim repom i avijatičarskim šalom. »Moja dva osobna roba«, veli Ada. »Rolandu su u bedro upalili moje inicijale, a Lavinia nosi moju naušnicu provučenu kroz bradavicu. Možda vam kasnije pokažu.« Lavinia bojažljivo sliježe ramenima; Roland se smiješi. Ja se pogledavam s Wayneom, i on se smije. »Već si se upecala?« »Možda bi se Leila voljela upoznati i s kojom od gospodarica?« veli Ada. »Da, rado.« »Ulovila se«, veli Wayne. »Onda idemo u studio«, veli Ada. Odlazimo iz penthousea, liftom se spuštamo u predsoblje pa, s osobnim robljem u teglju, prelazimo pješice nekoliko blokova West Vilagea i stižemo do uske zidanice od opeke kojoj skoro čitavu fasadu zauzimaju vrata garaže. 246

Ada otvara vrata elektroničkim upravljačem. U garaži su dva automobila, a iza njih još jedna vrata, koja vode u zrcalima obloženu čekaonicu. Tu sjede dva mladića u yarmulkima zgrbljeni, i zure u pod. Jedan nervozno svija payess, drugi lista kroz magazin Maca u čizmama? Lavinia, »osobna robinja«, šapće: »Ovdje nam dolaze mnogi religiozni tipovi. Napose Židovi i rimokatolici.« Blagi Bože - kako bih voljela naslikati ta dva mladića u yarmulkesu što čekaju pred vratima domine, žudeći da je slave. Ne usuđujem se - jer čujem majčin glas: »Nije dobro za Židove.« Ada nastavlja kroz čekaonicu do susjedne sobe, opremljene svojevrsnim stolom za masažu s rupama za lice i genitalije. »To je stol za vezivanje«, veli. »Vidite? Odozdo možete raditi što već treba.« Uvodi me u zrcalima obloženu garderobu, i pokazuje čitavu zbirku kože, gume, fetišnih plitkih i dubokih cipela. »Idemo«, veli. »Voljela bih te upoznati sa Larissom, zvijezdom među gospodaricama.« Idemo dalje hodnikom do još jednih vrata, oprezno kucamo, našto se javlja kultivirani glas: »Pričekajte, molim.« Dva roba ostaju s Wayneom; Ada me uzima za ruku i veli: »Ući ćemo samo nas dvije.« »Uđite!« pjevnim glasom veli Larissa. Ada i ja ulazimo u zamračenu sobu, u kojoj na stolu za vezivanje potrbuške leži okovan muškarac. Mlađahan je i plav kao Dart i ima krasno dupence, prekrasno oblikovane listove dugih mišića, kao i veličanstvena mišićava leđa. Mogao bi to ležati i Dart, s nabreklim kurcem sputanim kožom, s povezom na očima, ruku vezanih iznad glave u položaju preklinjanja. 247

Gospodarica Larissa korača oko stola, i govori mu zapovjednim no milozvučnim tonom. »Kakav si ti zločesti dečko kad si tako brzo svršio. Tako nikad nećeš zadovoljiti ženu. I što imaš za reći?« »Žao mi je, gospodarice«, mrmlja muškarac. »Što je pravedna kazna za tvoj prijestup?« »Ne znam, gospodarice.« »Zločesti dečko«, veli Larissa i ošine ga kočijaškim bičem. On krikne. »Mućni glavom, mazo«, veli ona, koračajući i milujući bič. Larissa je veličanstveno stvorenje - visoka, tamnokosa, bademastih očiju, s prekrasnim glasom, iznimno uspravnog držanja, i govorom tijela koje veli: »Nemoj me dirati.« Svoju dugu kestenjavu kosu nosi skupljenu u konjski rep i vezanu, poput kurca njezine žrtve, kožnatom uzicom. Njezino tijelo dugoga struka i dugih nogu odjeveno je u minicu od crne kože, sa strukom utegnutim uzicama i crnim čizmama sa žnirancima do bedara. Pete su joj, kao i Adine, visoke bar petnaest centimetara. Zapanjena sam da u njima uopće može hodati - pa ipak hoda, i to elegantno kao rasna arapska kobila. »Kazna?« pita ona. »Ili bolje, izvršenje kazne?« »Kako ti želiš, gospodarice.« »Što to reče, dječače? Glasnije.« »Kako ti želiš, gospodarice.« »Mmmm«, veli Larissa, vitlajući kožnatim bičem. »Razmišljam. Da to bude bič, mačak, ili gumena cijev?« »Kako ti želiš, gospodarice.« Ona svojim, lakiranim crnim noktima prelazi preko biča kao da želi provjeriti da li dobro ujeda, pa ga njime ošine. Pa opet. Pa opet. Pa opet. I smiješi se, a crvene joj se usne krive u grimizni polumjesec užitka. On kriči, a lijepa su mu leđa već pokrivena crvenim masnicama. »Ne smiješ kričati, dječače«, veli ona. »Kod svakog 248

udarca moraš reći: 'Hvala ti, gospodarice Larissa«, ili ću potrostručiti broj udaraca. Jesi me čuo, dječače?» »Hvala ti, gospodarice Larissa.« »Onda dobro.« Sad ga počinje lemati baš odzbilje. On potiskuje krikove, i umjesto da kriči, mrmlja: »Hvala ti, gospodarice Larissa. Hvala ti, gospodarice Larissa.« Meni srce lupa sa svakim udarcem. I osjećam kako se vlažim. Larissa, koja je vrlo osjetljiv prijemnik, to i osjeća. Bez riječi mi tura bič u ruku i uzima drugi sa zida. Osjećam se kao da mi je dala svoj kurac. »Sad će mi pomoći još jedna lijepa dama«, veli ona robu. »Hvala ti, gospodarice Larissa«, veli on. Ja mu spuštam bič na zadnjicu, isprva lagano i oprezno, no onda jače. Larissa i ja ujedamo ga naizmjeničnim udarcima, uzajamno reagirajući na pokrete, na ritam. »Ona je rođena«, veli Ada Larissi. Moja zdrava svijest ostaje po strani, i gleda me kako ga mlatim sve žešće i žešće, i zapanjena je što mu nanosim bol (za koji mi zahvaljuje). Jedan dodir i svršila bih, ali ja oklijevam na samom rubu, zapanjena što nalazim zadovoljstvo u stvaranju crvenih masnica na robovim leđima i zadnjici. Rob, gospodar - što to uopće znači? Glava mi se puni zbrkom slika iz moje prošlosti. Ja bičujem Dolpha, Elmorea, Darta, Darta, Darta. Osvećujem se na Andreu, na Dolphu, na svakom kritičaru koji je ikad napao moj rad. I shvaćam zov ovoga mjesta, osjećaja što ovdje izbijaju, njihovu vrelinu. Posvuda drugdje u društvu borba za moć između muškarca i žene ostaje prikrivena. Ovdje je ona gola. Drugdje se ljudi pretvaraju da su civilizirani; ovdje ne. Drugdje se muškarac i žena ljube, tetoše i lažu. Ovdje se bičuju i govore istinu. A istina, koliko god da bila užasna, oslobađa. 249

Isadora: Tko je onda jebač, a tko jebena stranka? Je li to poanta? Leila: Shvatila si, malena. Isadora: S kim se to moram pojebati da izađem iz tog filma? Ja bičujem tog čovjeka sve jače i jače sve dok njegovo mrmljanje zahvale ne postaje nekoherentno. Ja ne znam tko je on - znam samo da je muškarac, i da je bijes što ga osjećam prema njemu bezdan i dubok. Na jedan moj udarac, on samo zastenje, i svršava u bijelom mlazu preko uzica što mu prekrivaju kurac.

»Hvala ti, gospodarice«, mrmlja. I ja se skoro rušim u vlastitom spontanom grčenju. Larissa se ponovno prihvaća mučenja roba, i njezine okrutne grimizne usne zločesto se izvijaju dok visoko diže crnu svijeću. On joj zahvaljuje dok mu je gura u utrobu. Isadora: Mistično vjenčanje muškog i ženskog kod domine! Daj stani malo! Leila: O, vi, slabi u vjeri!

Osjećam da sam stvarno u paklu, posvećena mračnim bogovima, dok ovaj sputani glumi nekakvu svoju privatnu dramu. I svi smo mi ovdje zato što ljubav zbog nečega kod nas nije funkcionirala, zato što nas je napustila naša zdrava svijest, zato što žudimo za čistim seksom, čistom moći. Ja se predajem Kali - ja koja sam nekoć voljela Demetru i Perzefonu. Tko u četrdesetoj nije cinik, taj nikad nije volio ljudski rod. »Larissa još nije oslobodila svog roba«, veli Ada. »Ali ti, mazo moja, ti si rođena za ovakvu psihodramu.« Wayne me gleda i smije se. »Vidi, vidi«, veli on. »Ne mogu reći da me to imalo iznenadilo. Leila se nikad nije bojala svoje mračne strane.« Otvaraju se vrata kupaonice, i kroz njih izlazi onaj plavi mladić. Doista pomalo podsjeća na Darta, ali je on 250

samo još jedan od njemu sličnih ljudi. Svijet ih je prepun! Wayne je imao pravo kad me je doveo ovamo. Baš mi je to trebalo da se napokon oslobodim opsjednutosti Dartom, da to na svoj način shvatim. Tko je to mogao znati? Plavi se mladić sagiba i ljubi Larissu u ušiljeni crni nožni prst. »Hvala ti, gospodarice«, veli on. »Sljedeći utorak u četiri.« »Nestani, mazo«, veli mu ona hladno. »Hvala ti, gospodarice«, veli on i odlazi kući mlatiti ženu ili prijateljicu. Wayne mi hvata pogled. »U jednom trenutku«, veli on, »pronaći ću način kako da iz toga napravim umjetnost. Ali u ovom trenutku još ne znam kako. Ali je jako važno da to netko učini. Želim biti Francis Bacon sado-mazohizma.« »Već je Francis Bacon bio Francis Bacon sadomazohizma«, velim. »Zakasnio si.« Wayne se smije. »Znaš li što je on rekao čovjeku koji ga je intervjuirao, pa zapitao otkud crpi svoje slike užasa?« pitam. »Ne«, odgovara Wayne. »’Samo pogledam janjetinu na svom tanjuru’, rekao je. ’I veći mi užas od toga i ne treba.’« »Konvertit«, veli Wayne. »I to za samo jedno veče.« *** Prostorija je osvijetljena svijećama. Taj »Institut za psihodramu« kao da je izmislio Genet. Gospodarica Ada stoji na sredini pozornice i rukom opipava bič za jahanje. »Dobrodošao«, veli ona svojoj žrtvi. Sitni muškarac u kožnoj masci koja mu pokriva čitavo lice vezan je, i usta su mu začepljena, i pričvršćen je kožnim uzicama za nevidljive kuke u zrcalima obloženom zidu, i stoji tako u raspetoj pozi. Ta mizanscena potiče na 251

ozbiljna razmišljanja. Madame Ada se ne šali. »Ja vas pozivam«, veli nam ona, »da odbacite svoje normalne identitete i pretvorite se u gospodaricu Luisu i gospodara Blainea. I pozivam vas da tu, u susjednoj prostoriji, izaberete kostime, u čemu će vam pomoći gospodarica Larissa.« To je zapovijed. I mi je slušamo. U spavaćoj sobi izabirem crni kožni steznik s desetak podvezica, čizme sa štiklom od crvene kože, i kovrčavu crnu periku. Larissa me uteže u steznik tako da mi se dojke prelijevaju preko vrha. Tako uvezana, počinjem se uzbuđivati. Larissa mi pronalazi par crnih najlonica i pomaže mi da ih pričvrstim halterom. A onda mi uvezuje visoke crne čizme - koje su, gledaj čuda, baš moj broj. Kovrčava je perika prava lavlja griva. Zbog nje se osjećam kao drugi čovjek. Larissa me šminka i pravi mi frizuru. Ruž mi je grimizne boje, sjenilo za oči zeleno, obrazi u boji hrđe. Ružom mi maže bradavice, i uzbuđuje me dok me tako dotiče dugim senzualnim prstima. Gospodar Blaine u međuvremenu preobražava sebe u dublera Errola Flynna. »To sam oduvijek želio biti«, veli on dok navlači pumperice od crne kože, stavlja povoj na oko i kožnati prsluk. O boku mu se njiše sjajan mač, a ona krpica na oku daje mu licu zlokoban izraz. »Ne diraj«, upozorava Larissa. »Samo je ja smijem dirati«, veli ona Wayneu. Prikovala me za zid, i sad mi miluje bradavice skoro do eksplozije. I onda staje. »Lijepo je oklijevati na samom rubu«, veli. »To pojačava kreativnost.« Wayne nas gleda i od toga mu iz sekunde u sekundu postaje sve tvrđi. Na kožnim mu je hlačama čipkasti otvor, na koji se može dodati nakurnjak. Iz njega izranja kurac, dug i lijepo oblikovan. Oči mi zastaju. 252

»’Nije dostojan Ljubavi onaj koga muči pohota’«, prisjećam se iz »Ljubavnih pravila«. »Pođi sa mnom«, veli Larissa. Teturavim korakom ulazim u dnevnu sobu, privikavajući se na čizme. Stegnute su koliko i steznik. Kao gospodarica Luisa, mogu činiti sve što želim. Ponovno sam oslobođena, kao da sam početnik koji je ponovno stekao svoju početničku svijest. Sadomazohistički zen! I glasno se smijem samoj sebi na samu pomisao. Ipak, istodobno pomišljam kako bih to mogla pretočiti u sliku koja bi se zvala Sadomazohistički zen. Već činjenica da sam umjetnik pravo je prokletstvo. Ne možeš više ni potonuti u porok, a da ne razmišljaš kako da taj porok pretvoriš u umjetnost! »Gospodaru Blaine«, veli Ada, »na koljena.« Wayne se pokorava. »Želim da me slijediš na koljenima, da mi pomažeš u svemu što ti zapovjedim. Noćas si moj osobni rob. Velika je čast što sam te izabrala za svog osobnog roba.« »Hvala ti, gospodarice Ada«, veli Wayne. »A ti, Larissa, izvršavat ćeš naredbe strogo kao svaka nevica u samostanu.« »Hvala ti, gospodarice Ada.« Čovjek pod maskom, privezan za zid, miče se na zvuk moga glasa, pa čisti grlo. »Tišina, robe«, veli Ada. »Da, gospodarice«, veli glas koji skoro prepoznajem. Zacijelo sam se zabunila. Atmosfera je kod Ade atmosfera zemlje Jebanije, lagune snova - identiteti se miješaju i stapaju. Prisjećam se kako se otkrilo da onaj plavi muškarac nije Dart. I taj je poznati glas također mentalna fatamorgana. Prevrćem kartice u glavi, pokušavajući ga nekamo smjestiti. Andre? Netko s njegovih zabava? Ali u subotu uveče? Oženjeni svoje domine posjećuju radnim danom! »Luisa, hoću da uzmeš tu crnu svijeću i uvedeš je u 253

utrobu mog vezanog roba.« Potom lašti trideset centimetara dugu svijeću i pruža mi je. Ja uzimam svijeću i guram je. Ja sam muškarac koji deflorira djevicu, gusar koji siluje svoj plijen, otac koji zlostavlja kćer. Markiz de Sade koji penetrira u Justine, Stephen koji penetrira u O. »A sad trljaj bradavice o njegovu zadnjicu«, veli Ada. On stenje. Krv mi se grije do vrelišta, dok tako ulazim sve dublje i dublje. Sad Ada zapovijeda Wayneu da me dira dok ja prodirem u maskiranog roba. On se tome smjesta pokorava, i počinje trljati svoj dignuti kurac o moje butine, i onda se sasvim umiruje. Istodobno žena i muškarac, naprosto sam smlavljena. I najmanji njegov dodir uzbudljiv je kao prodiranje. »Nemoj se micati«, zapovijeda Ada. »I nemoj svršiti. Tko god svrši, žestoko ćemo ga izbičevati.« Nakon tog upozorenja, želja za svršavanjem postaje nesavladiva. Uspijevam se suzdržati samo tako što mislim na svoje blizanke, što sebe zamišljam kao mamu. Zdrava mi svijest visi o niti. Kako to Wayneu uspijeva, uopće mi nije jasno. Ali maskirani nije te sreće. Zabrana ga je uzbudila toliko da je svladala njegovu volju za otporom, i zato on stenje i svršava u mlaznoj bujici koja pogađa ozrcaljeni zid kao sočni briz kojim kakav adolescentski drkadžija gađa ogledalo. »Platit ćeš za to zadovoljstvo«, veli Ada. »Ustani, Luisa. Ustani, Blaine.« Ustajemo i razdvajamo se. Ada svakom daje po jedan jahaći bič, jedan uzima i sama, i pokazuje nam kako da bičujemo maskiranog neznanca. Najprije po stegnima, pa po bedrima, i potom - divljački - po leđima. Dobro naučen, maskirani muškarac zahvaljuje na svakom udarcu, sve dok, sav obliven krvlju, ne počinje cviljeti od muke. »Neka to bude pouka mojim drugim robovima«, veli 254

Ada glasom od kojeg se ledi krv. Maskirani samo stenje. »Razvežite ga«, veli gospodarica Ada Wayneu koji stenje. On izvršava kako mu je rečeno. »Skini mu masku«, veli gospodarica Ada. Wayne poteže zatvarač i skida čovjeku masku. Pred nogama mi, krvav i napol onesviješten, leži Lionel Schaeffer. A u susjednoj sobi, torba za spise radi bip, bip, bip.

255

18 Oproštajni bluz

I tako sam se odrekla Darta i cuge, samo zato da se odam ropstvu i stezi. Kakav napredak! I vraćam se u svoj silos, svom celibatu, svojim blizankama. Taj me doživljaj pokunjio, kao da sam se spustila u pakao i kao da su me ondje usalamurili sumporom. Ada me zove i zove, i htjela bi da nastavim »psihodramu«. Ja nju ne zovem. Priznajem svoju mračnu stranu. Ako to napraviš jednom,onda si egzistencijalist; ako napraviš dvaput, onda si perverznjak«, veli mi moja zdrava svijest. Ali kakav me mamurluk muči! Gori nego poslije cuge! Na dnu svog očaja, samija no ikada, ponovno pokušavam raditi. Kolaži od crne kože i bičeva, sadomazohističke filmske scene, kipovi od cipela i čizama, negvi i lanaca, opsjedaju me neko vrijeme. Odbacujem ih kao prenemaganje i odlučujem, sasvim svjesno, da ne činim ništa. Ležat ču na ugaru, pustiti mislima da plove. Neću slikati, neću se 256

zaljubljivati, neću brinuti o muškarcima, novcu ili poslu. Samo ću biti. Pokušat ću se izvući na svoj način. Jer bez sebe, tko bih ja bila? De pokušajte ukinuti prvo lice jednine. Pokušajte se osloboditi neboderne sjene ta dva slova abecede. Tko je zapravo Leila/Louise/Luisa? Leila može biti ti, baš koliko i ruka koja drži olovku. Njezina kosa, njezine oči, njezino zvanje, njezini muškarci, mogu se promijeniti. Sve je to samo put. Djeca bi joj mogla biti drugoga spola, no Leila je opsjednuta nebodernim likom riječi JA. Leila voli narcise koji ne mogu voljeti, zato što Leila ne može voljeti sebe. Nakon što sam se odlučila okaniti slikanja (zato što je to u tolikoj mjeri plod mog narcizma) i postati pisac, poigravam se pisanjem o svojoj teturavoj borbi da se rastrijeznim, da ispričam svoju egzemplarnu priču, kao upozorenje, kao inspiraciju, drugim ženama, drugim muškarcima. Počinjem s notesom, u koji bilježim dnevne događaje, misli, snove, odlomke razgovora. Među piscima imam dovoljno prijatelja da bih znala da pisanje nije ništa lakše od slikanja. Ali mi to u prvi čas pričinja zadovoljstvo zato što je to svojevrsni praznik od očekivanja, što je to hobi, nešto što nije za prodaju, nešto što Andre ne mora nikom utrapiti. Uzimam malu marmoriranu bilježnicu, što sam je nekoć kupila u Italiji, i počinjem nasumce črčkati, hvatajući odbjegle misli kao pobjegle niti iglom za kukičanje. Što ću time shvatiti? (Ja pišem) zato što ne vidim nikakav drugi smisao tog duševnog preobražaja. Koliko ja znam, na svijetu sam da naučim kako da nastavim, kako da tečem dalje, kako da se pozdravim i kako da odem, ali prije svega da odem, jer život je stalno odlaženje. Vjerujem da sam tu zato da naučim hvaliti. Prije AA nikad ne bih rekla tako nešto. Mislila sam da je moj posao naučiti psovati - mislila sam da je to bit rafiniranosti, satire, umjetnosti, ali sad znam da je zapravo hvala ono rijetko i blagoslovljeno. Sretno srce je vječna gozba.

257

Wayne me je želio odvesti onoj domini tobože zato da mi pokaže bit našega društva, no zapravo zato da sa mnom podijeli svoj cinizam i bol. Perverzija je skiseljena ljubav. Željela bih biti kao Ada, kuja koja zapovijeda muškarcima, ali kad se vratim ovdje na ladanje, ja znam da to nije ono što želim. Ja želim naučiti kako se voli - i bez obzira koliko puta u tome promašila, bez obzira koliko nevrijedni bili objekti, bez obzira koliko puta budem izdana - jer ništa osim Ljubavi nije vrijedno prolaska kroz život. Ali sam ja ljubav definirala isuviše usko. Definirala sam to kao seksualnu ljubav, kao ljubav između muškarca i žene. To jest to, ali i mnogo više od toga. Pisanje u ovu bilježnicu je ljubav, hranjenje mojih blizanki je ljubav, zalijevanje ruža je ljubav, slikanje je ljubav... U Institutu za psihodramu madame Ade vidjela sam djecu kako se igraju moći i bolom, sva očajna zato što ih je izdalo njihovo ograničeno shvaćanje spolne Ljubavi. I to me je zaintrigiralo, uvjerilo, preobratilo na jednu noć. I ja sam vjerovala - nakratko - da je ta uskisla moć ono čemu težim. Krivo. Ljubav ne traži točno uravnoteženu vagu (i ne ljuti se kad su težine nejednake); ljubav ne govori o uzimanju i davanju, o dominiranju, podložnosti, o robu i gospodaru. Krist je govorio o Ljubavi, ali crkva koja nosi njegovo ime bavi se moći. Svaka prozelitska religija na kraju se iskvari baš tako. Jedine su čiste religije privlačenja; pristupamo im kad smo spremni. Najbliža meni dostupna slutnja Ljubavi jest ono što osjećam prema svojim blizankama. Ne procjenjujem cijenu, i ne mjerim. Kad bih tako mogla voljeti sebe, svoj posao, svijet oko sebe, ništa mi ne bi bilo nemoguće. Možda. bih jednoga dana tako mogla voljeti čak i muškarca, ali ako se to i ne dogodi, to će jedva i biti važno, zato što ću transcendirati svoje »ja«. Svi pišu o ovisnosti o alkoholu i kokainu, no nitko o tome ne veli istinu. Danas je u modi preobratiti se na koricama magazina People i vratiti se trijezan. Ali rastriježnjenje je nešto mnogo, mnogo kompleksnije; riječ je doista o oslobođenju. Ta je bolest lukava, zbunjujuća, silna. Velike izjave o trezvenosti zapravo su samo još jedan sloj te bolesti. Tko sebe proglašava »izliječenim« ostaje neizlječiv. Tko sebe proglašava »trijeznim«, taj je zapravo ostao pijan. Tko za sebe kaže da se »oporavio«, taj se nikad neće oporaviti. Ta je bolest kao luk; ima

258

sve te slojeve. Možeš ga vječno ljuštiti, i nikad nećeš doći do dna. Zbog toga je pisanje o rastriježnjenju najveća opasnost - opasnost od pijanstva, opasnost od smrti. Kod trezvenosti je sigurno samo držati jezik za zubima. »Ljubav rijetko kad traje nakon što je razglasimo«, vele »Ljubavna pravila.« Ja to isto mislim o AA. Zbog toga je anonimnost i tako važna. Zapisivanje recepta može razoriti čaroliju. Pa ipak je možda važno da ispričam svoju priču, priču svake žene. A sigurna sam da bih je mogla napisati, sa srcem u grlu, svjesna da ukidam i zadnji tabu, da dovodim u opasnost vlastitu trijeznost, vlastiti život. Sve velike tajne rastu samo u šutnji. Pisati znači odavati najdublje srcu poznate tajne: šutnja je uvijek mudrija od svake riječi. To je zacijelo paradoksalno kad se piše za objavljivanje, kad je to tako čak i kad je riječ o vođenju dnevnika. Umireš za svijet, i samo te šutnja može iskupiti.

Naziva me Wayne. »Opet si nestala«, veli. »Ada je za tebe pripravila još jednu scenu. Tu je prekršila vlastita pravila. Ti je ne poznaješ, no to još nije napravila ni za koga.« »Ne«, velim ja. »Što ti sad znači taj ’ne’?« pita Wayne. »Još nismo pravo ni počeli.« »Učinila sam to«, velim, »vidjela svoju mračnu stranu, uvjerio si me, ja sam popustila. I dosta.« »Ti si se uplašila«, veli Wayne. »Možda. Možda sam se i uplašila. A možda sam i doznala što sam trebala doznati. Ali sad mi je za neko vrijeme dosta.« »Leila, to ne sliči na tebe.« »Odlično.« »Što ti to znači?« »Mislim, možda je ta stara neustrašiva Leila odrasla. 259

Možda mi je bio dovoljan i doživljaj samo radi stjecanja iskustva. Možda je u moju debelu lubanju napokon nešto prodrlo. Dosta. Genug. Basta. Najljepše mi pozdravi Adu. A najljepše pozdravljam i tebe. Dođi me obići na ladanju kad budeš raspoložen. U ovom se trenutku nisam sposobna baktati s New Yorkom.« »Ljudi - to ti je stvarno zdrmalo vijuge.« »Mislim da je baš u tome bit svega - zdrmati vijuge. Ili sam to krivo shvatila?« »Brzo učiš«, veli Wayne. »Ili si se usrala.« »Možda.« »Leila, to ne sliči na tebe.« »To si već rekao.« »Čuj, ako se tim S&M materijalom poslužiš prije mene, ja ću te ubiti.« »Ne brini. Radim na nečem drugom.« »Na čemu?« »Na sebi. Na svojoj zdravoj svijesti.« »Stvarno si poludjela«, veli Wayne. *** Nekoliko dana prije nego što sam trebala poći na bal Viva Venezia i susresti se s Lionelom (čovjekom koji mi je trebao postati ljubavnik, a čija mi je prljava tajna sad poznata) i Julianom (mojim astralnim pajdašem), nazvao me Dart. Nazvao me, a glas mu je zvučao zdravo, odmjereno, kao da ima vlast nad sobom. Predložio mi je da se nađemo na ručku. A ja, osjećajući se dovoljno jakom da budem dorasla tako skromnom zahtjevu, na to sam i pristala. Možda će taj ručak potvrditi da sam se napokon oslobodila opsesije. Sybille i Emmie bile su protiv toga da pođem, i zato sam pošla. *** Ručak. Ručak ljubavnika. Dart i ja nekad smo u šali tvrdili: kad počnete zajedno ručavati, i pritom stvarno jesti, 260

onda je sve gotovo. Kad je sastanak jednom bio dogovoren, počela sam se pripremati. Manikiranje, pedikiranje, maska, svileno donje rublje... Čini se da je susret s Dartom pothvat koji traži novu odjeću, da je to, ukratko, nethoreauvski podvig. Stoga oprez. Nakon AA, počela sam sve mjeriti tim metrom. Domina zahtijeva novu odjeću, bal Viva Venezia zahtijeva novu odjeću, Danny Doland je zahtijevao novu odjeću, ručak s Dartom zahtijeva novu odjeću. Poruka je jasna. Sve bih to trebala izbjegavati. Ali je istina da se još nisam toliko oslobodila. Našli smo se u De Silvanu u New Yorku. (U čemu se krije krasna mala ironija.) On kasni. A ja, iznad svilenog donjeg rublja, nosim po mjeri skrojeni kostim od bijeloga lana s modificiranom minisuknjom. Uzbuđena sam kao kad sam promatrala dominu, a ni osjećaji nisu baš jako drukčiji. On ulazi ošamućujućeg izgleda: plav, plavih očiju (ili su to samo nove plave kontaktne leće?), u novoj plavoj košulji koju mu je zacijelo kupila kakva njime opijena dama (osjećam to u kostima), u okernim kratkim hlačama i tenisicama, s vokmenom. Stežemo ruke. Razgovor plane. Kao da se nikad nismo rastali. Sjedimo za stolom i pričamo, i pogledi su nam prikovani - kao u stare dane. Sve je još tu, ta magija, ta kemija. Da mi dotakne nogu, svršila bih. Dart (naginjući se preko stola, milujući me po podlaktici): »Toliko si mi nedostajala.« Leila: »I ti meni.« Dart: »Volim te; nitko nije kao ti. Nitko me nikad nije volio kao ti. I nitko me nikad neće.« Leila: »To je istina.« Priča mi o onoj svojoj drapačozi, na moj nagovor. 261

»Ona me voli«, veli. Ne: »Ja je volim.« Dart: »Činim isto što i moj otac - ženim se za dividende. Ona je gruba, ima u očima nešto opako. Nije umilna kao ti.« Leila: »Onda zašto?« On na ovo ne zna odgovoriti, ali ja znam: uz njezinu se grubost osjeća sigurnije nego uz moju umilnost. On stalno leti od S do M. Sad je na strani koja dobiva batine. Leila: »Tko je u tom odnosu gazda?« Dart: »Ja.« Ja se smiješim i milujem ga po ruci, jer znam istinu. Dart: »Trebali smo se vjenčati.« Leila: »Ljubavi, mi se već jesmo vjenčali - u našim srcima. Kako bismo se mogli vjenčati više od toga?« On plače. Dart je uvijek bio majstor kad se trebalo rasplakati na dani znak. Dart: »Trebali bismo zajedno nekamo otputovati.« Leila: »Kada?« Dart: »Ne znam - mogli bismo nekako.« Leila: »A što će biti s malom gospođicom Opako Oko? Oprosti. Zove se?« Dart: »Sylvie.« Prisjećam se svih poruka što ih je Natasha primila od Sylvie. Traje to dvije, možda tri godine. U grlu mi se nešto diže. Prebacujem nogu preko noge u sandalama sa štiklama koje Darta obavezno pale. Tu igru mogu igrati i dvoje kao i jedan. Leila: »Ne bi li to Sylvie bilo sumnjivo?« Dart: »Ona mi ostavlja mnogo slobode.« Čini se da baš i nemam izbora. Mmm. Nije to bez šarma, da budem žuđena ljubavnica a ne dama kod koje se živi. Najednom, samo zato što nisam stalno na raspolaganju, ja postajem premija. Dartu se diže pod kratkim okernim hlačama. To pali i mene. Čujem Sybillein 262

glas kako veli: »To je njegova profesija - da mu se diže.« Ali što ona zna o zemlji Jebaniji? Puno, najvjerojatnije. Smišljamo naše mitsko putovanje. Ja znam da je ono mitsko - no zna li on? Reći ću svom pristojnom milijuneru da polazim na istraživačko putovanje (Dart ne mora znati da sam s njim prekinula prije nekoliko tjedana), a on će Sylvie već reći nešto (on nikad ne razbija puno glavu smišljajući isprike), i onda idemo... kamo? Ne možemo se odlučiti. Dart (romantično): »Opet Venecija. Opet Venecija s tobom. Dao bih si odrezati jedno jaje da mogu opet biti u Veneciji s tobom.« Leila (praktično): »To bi nam pokvarilo boravak u Veneciji.« Dart: »Ili Wyoming. Sjećaš se Wyominga?« Leila: »Kako bih ga ikad mogla zaboraviti? Ili Dubrovnik.« Dart (smješkajući se svojim uvježbanim smiješkom): »Hong Kong.« Pričamo o sebi: o tom fiktivnom putovanju, o mom fiktivnom zaručniku, njegovoj (vjerojatno podjednako fiktivnoj) zaručnici, njegovim (po običaju) milijunskim projektima. Zašto se više na nj ne ljutim? Zato što sam svoj bijes istutnjila u kolažu Pandorina kutija? Zato što ga još volim? Zato što sam, prošavši kroz nekakvu unutrašnju barijeru, transcendirala bijes? Ali u svojoj zdravoj svijesti ja mu ne vjerujem. I znam da ne želim s njim spavati. Draškam li to njega ili sebe? Dart: »Tako si lijepa.« Leila (pomišljajući na noćni život): »To je valjda zbog života koji vodim.« Dart: »Kako Program?« Leila: »Imam recidive - ali mi je i promijenio život. Jako sam se ljutila na Program, bunila se protiv njega. Znam da se život ne može svesti samo na crkveni podrum - ali je on i dar. I to me vratilo zenu, Thoreau, meditaciji. Stvarima po 263

kojima sam prtljala davnih godina, ali ih uopće nisam razumjela. A možda tek počinjem...« (Shvaćam da govorim previše, da ga gasim. On je djelimice otišao i zato što sam se ja željela rastrijezniti.) »Bolje da to ostane neizrečeno. A što je s tobom?« Dart: »Tu i tamo trgnem koje pivo.« Leila (znajući da to ne bi trebala pitati): »Odlaziš li na sastanke?« Dart: »Taj mi program diže tlak. Svi ti ljudi koji jednu ovisnost zamjenjuju drugom. S takvim se ljudima ne bih nikad napio - zašto bih s njima bio trijezan?« Leila (mijenjajući temu): »Kako te Sylvie zove?« Dart: »Zove me D.D. ili Darton-Darton... Gdjekad me zove Trick ’n’ Treat.« Leila (sumorno): »Vrlo je duhovita.« Dart (dok mu suza klizi niz obraz): »Sylvie i ja se bar borimo zajedno. A s tobom ja sam uvijek samo sjeme u sjeni tvoje šume. Nikad se nisam osjećao ravnopravnim. To me blokiralo.« Leila (prepoznajući teške gluparije, no ipak osjećajući njegov bol): »Ljubavi, ja shvaćam; ja shvaćam sve.« Što je istina. Znam čak i to da je to, na nekakav čudan način, za nj mnogo teže nego za mene - iako on ima novog partnera, a ja ga nemam, iako je on navodno ostavio mene, iako moji prijatelji govore da me je iskorištavao. Nije istina. Ada me je naučila da smo se mi iskorištavali uzajamno, da smo oboje davali i oboje uzimali, i da smo oboje stvarali psiho-dramu. Što je to poštena razmjena? Tko zna? Kao što često govorim svojim blizankama: »Život nije pošten.« Dart: »Ljudi su tako okrutni. Ljubi im se gledati ljubavne promašaje. Puca mi srce kad naletim na naše stare prijatelje.« Leila: »I meni.« Znam na što misli. Naslađivanje nad propalom 264

ljubavlju gore je i od samog prekida. Svi ti ljudi koji jedva čekaju da ti o tvom bivšem kažu sve najgore. Zar ne mogu držati jezik za zubima? Na rastanku se poljubimo. Ali taj poljubac kao da i nije ono pravo. Kontinenti su se razmaknuli; njihove se obale više ne poklapaju. Dok smo sjedili u restoranu bili smo ludo zaljubljeni - a sad, piff... nestalo. Ja znam da će me on potražiti u Veneciji ili Wyomingu ili Dubrovniku. Ali zašto? Negdje između Sylvie, AA, Pandorine kutije i madame Ade, ja sam ga pustila da ode čak to ni ne znajući, ispustila ga u univerzum. On to zna, i zato mi vjerojatno nudi da se vrati. On zna da ga neću prihvatiti. I ja to znam. Opsjednutosti je nestalo. A u njezinoj pjenušavoj brazdi? Tuga - smlavljujuća tuga - koja poništava čak i požudu koju je on u meni uzmutio. *** Sad sam kod Grittija, i čekam na Juliana, koji stiže za tri dana. I sva sam nikakva. Nisam trebala doći - čak ni na tjedan dana. Najednom me nešto bacilo u prošlost. Dart mi nedostaje u kishkes - da ono dolje i ne spominjemo. Je li to nekakav fenomen fantomskog uda? Nakon što sam ga otjerala, sad ga želim dotjerati? Nakon što sam se dugo borila da ga pustim otići, sad želim da mi se vrati. Nakon što sam se oslobodila, ja čeznem za ropstvom. Bojim se da bih se opet mogla odati piću. Ali je najteže stradalo zapravo srce. Prazno je kao dok nakon što je iz njega izišao prekooceanski brod. Da li mi to nedostaje Dart, ili sam nostalgična prema staroj rupi u srcu? Jesam li samo nostalgična prema vlastitom bolu? Dali su mi istu onu sobu koju smo imali na početku naše idile - Hemingwayevu sobu. Venecija je, kao i uvijek, grad duhova, i iz posjeta u posjet nikad ne znaš hoće li duhovi biti dobroćudni ili zloćudni. Ulazim u tu upravo dvorsku sobu sama, iscrpljena, iscijeđena - kao što je to čovjek uvijek nakon što mu se zbog prekooceanskog leta preslože sve molekule - i tu se raspadam. To je soba u kojoj smo se Dart i ja tucali šest 265

puta u jednoj noći, soba u kojoj smo vrištali i lajali i ispreplitali se kao mladunčad, soba iz koje nikad ne bismo izlazili dok se ne spusti noć - kad bismo izašli i tumarali noćnim ulicama Venecije, i razgovarali o Ruskinu, Byronu, Tintorettu, Shakespeareu, i o tome koliko se volimo - samo zato da bismo se potom vratili u tu sobu i opet se tucali. Dart je otišao, i ja ga pokušavam nadomjestiti meditacijom, grupnom ljubavlju, dominacijom, usamljeničkim radom, pisanjem u bilježnicu, zdravom sviješću. No večeras se čini da ništa od toga nije dovoljno. Dybbuk se vratio, moj se spokoj razletio na komade. Izgubila sam Darta - ili svoju ljubav prema njemu - baš kako sam izgubila svoje zadnje dijete. Izgubila sam ono djetinje u sebi. Čitavo sam ljeto provela u celibatu (ako ne računamo Dannyja i dominu!), i od toga ojačala - ali mi je sad pobjegla sva hrabrost, i hvata me goli očaj. Svileni zidovi kao da su sva naša tucanja upili u svoje niti. Bacam se na krevet, rastrzana, beznadna. Vraća mi se sva tjeskoba hotelskih soba. Sva ona panika i bol za koje sam mislila da ih je Program zauvijek odagnao. (To su najgori trenuci života »slobodne« žene: kad je sama nakon što joj je promjena vremenske zone pobrkala dnevni ritam, sama nakon pobačaja, sama nakon strasne Ljubavi, sama nakon ručka sa starom Ljubavi.) Svatko ima nekog, a ja sam sama! Zašto ne mogu postići da išta potraje? Zašto svoj život moram stalno prekrajati, odšarafljivati i zašarafljivati? Zašto prerastem svakog muškarca s kojim združim život? Ili ja naprosto ljubav odbacujem objema rukama, izvlačeći se na unutrašnji rast? Tuga, bol, očaj. Prekapam prtljagu i pronalazim AA knjižicu, i čitam misao za današnji dan: Božja je pomoć uvijek dostupna; trebamo mu samo osloboditi put do našega života i biti spremni prihvatiti Njegovo vodstvo.

266

Jebeš to! Bacit ću se u lagunu. Umrijeti u Veneciji bilo bi, bar u umjetničkom smislu, sasvim ispravno. Ne odlaze li umjetnici umirati baš u Veneciju? Palim svjetlo, dohvaćam hotelski papir sa zaglavljem, i Dartu žvrljam pisamce.

Savijam pismo, pažljivo ga adresiram na stan u Hobokenu (Hobokenu!) gdje on živi s tom svojom malom drapačozom, usred mojih knjiga, odjeće što sam mu je ja kupila, filmskih scena koje sam mu ja napravila. I velim sebi da ću mu sutra po tekliću poslati poslanicu. Sutra. U međuvremenu, pokušam malo odspavati. Ali me san neće, jer mi je let pobrkao dnevni ritam. Bacam se i prevrćem, masturbiram - polako i čeznutljivo, misleći na nj - i tada, u groznici, ne misleći na nj. Palim svjetlo i počinjem čitati Knjigu o Jobu, prijevod jednog mog prijatelja (a koju sam ponijela sa sobom jer mi 267

odgovara raspoloženju). Kad stižem do retka »Spomeni se: život moj je samo lahor«, lomim se i plačem. U Italiji su tri sata u noći, ali u Hobokenu tek devet prethodne večeri. Okrećem Dartov broj. Bodro, čilo, slušalicu diže automatska sekretarica. Drapačozin nazalni glas. »Ovo je stan Dartona Donegala i Sylvie Slansky. Mi vam se sad ne možemo javiti, ali ako nam ostavite poruku, nazvat ćemo mi vas. Bip!« Kakav je to novi, organizirani Dart? Kad sam ga ja poznavala, nije imao nikakvu stalnu adresu, nikakvu automatsku sekretaricu, nikakav bip. Imao je samo najveličanstveniji kurac u kršćanskom svijetu, najmodrije oči, najumilniji glas, i urođenu nesposobnost da govori istinu o ičemu. Je li Dart odrastao? Spuštam slušalicu i ne ostavljam poruku. Gdje su Dart i njegova drapačoza u subotu uveče, u devet sati, u Hobokenu? Večera i kino? U krevetu, pa se jebu da im iscuri mozak, pa čuju škljocanje sekretarice i shvaćaju istog časa, fizički, da sam to ja, i da zovem s druge strane oceana? Taj zamrljani zvuk na liniji kad zove Europa, ta svojevrsna mećava starih Ljubavi. Gdje su Ljubavi lanjskoga ljeta? Gdje, doista? Ja i dalje dobivam Dartove poništene čekove, pa znam da kod Seamana kupuje namještaj na kredit i plaća bar neke svoje račune. No otkud mu novac? Je li zaista odrastao? I našao stalni posao? *** Na putu, u Veneciji - u laguni snova, i očaju. Hrabrost da pođem sama najednom je otkliznula. Hrabrost je zakazala. Ja sam zakazala. Prilazim prozoru, otvaram ga, i gledam van, na bijeli mjehur Santa Marie dela Salute, u vodu s milijunima tamnih šljokica u svim bojama paklene duge. Venecija zna biti tako sjetna, tako opsjednuta. To nije grad u koji treba doći kad izgubiš ljubav. 268

Dolje, na terasi, dvoje američkih mednomjesečnika sjedi i bulji jedno u drugo. Za njih je Venecija sasvim drukčiji grad. Gledamo u istu crkvu, istu vodu, i osjećam nešto tako dijametralno suprotno - oni su na početku ljubavne priče, ja sam na kraju. Kako je moguće da u istom zraku postoje dva tako suprotna osjećaja? *** Poremećaj na površini vode preko koje obično pučka traghetto - mali trajekt kojim sam se tako često vozila za prvih putovanja s Dartom. U iskričavoj grimiznoj vodi, kao da se pojavljuje jedno lice, pa nestaje, pa se izravnava, postaje staklasto i crno, pa onda odjednom zelenkasto bijelo. Dartovo lice! Dartova ruka maše iznad vode! A onda Dart zaranja pod površinu vode, i veli zbogom. Ja se rušim u bujici suza. »Nema više patnje! Nema više patnje!« mrmljam. Ali čak i dok još zamišljam kako mi maše na pozdrav, ja znam da ja to zapravo mašem njemu. To je još jedno ispuštanje, još jedan kraj opsjednutosti. Koliko to još puta moram ponoviti prije nego što to napravim kako treba? Zdrava svijest: Koliko god treba puta. Zdrava svijest: Molim, opazi da ne piješ - bar ne večeras. U jednom trenutku ustajem i razdirem pismo u konfete. I rasipam ga preko Grittijeve terase - ali ih vjetar podiže i odnosi prema Grand Canalu. I vidim posljednje komadiće svoje čežnje za Dartom - skoro rekoh za Darkom - kako ih odnosi preko grimizne vode. A onda padam u san, iscrpljena vlastitom psiho-dramom. Do jutra, svi su demoni prognani. Budim se i silovito otvaram prozor prema Grand Canalu, i udišem svjetlucanje venecijanskog jutra. Razmišljam o Elmoreu u Chiantiju, dok je naša ljubav bila tek iskovana, o rođenju blizanki, i prisjećam se koliko volim Italiju - ako već ne Veneciju. Veneciju za koju sam mislila da mogu bez nje. Zelena kaljuža. Pohlepni trgovci. Svojevrsni cinični srednjovjekovni 269

Disneyland naseljen znojavim hordama jednodnevnih izletnika. O, za neke je moje prijatelje Venecija zakon, oni tu čak i žive. Moja prijateljica Lorelei u Dorsoduru, a moja stara suškolarka Cordelia Herald slika u trošnoj gotičkoj palači na Grand Canalu. Nikad to nisam mogla shvatiti. Venecija mi je uvijek izgledala tako samosvjesno izvansvjetska. Ali me danas Venecija ošamućuje. Vjerojatno postajem konvertit. *** Italija je, naravno, druga priča - ona je u meni uvijek budila radost, u njoj sam se uvijek osjećala kao žena. Kad god stignem u Italiju, sjetim se popisa poslovica što ih je Emmie jednom zgodom skupila za Amazonski priručnik: Vodič za slobodne žene (no koji, naravno, nikad nismo napisale). Poslovica broj jedan je glasila: »Nisi predebela; samo si u krivoj zemlji.« Broj dva: »Budi vrlo romantična, no nekretnine ostavi na svom imenu.« Dalje nismo ni išle. (A zapravo te i samo ta dva pravila mogu odvesti jako, jako daleko.) Italija. U toj zemlji ne postoji ništa što ne volim: jezik, u kojemu sve zvuči bolje, od »Molim, dajte mi grah« (I fagioli, per piacere) do »Ljubim te« (Te amo). Ljudi, sa svojom ljudskošću, anarhičnošću, ekscentričnošću, pa ipak i velikom vjerom u sve stvari koje su zaista važne: djecu, umjetnost, hranu, obitelj, razgovor, operu, povrtlarenje, cipele. Krajolik, mjestimice topao i majčinski, sa sisatim brdima, a krševit i muževan drugdje, s falusnim vrhuncima. Čitavu talijansku čizmu (a ja ih volim), liže seksualni jezik mora. Od rimskog doba do danas, Italija je bila zemlja u koju su se ljudi zaljubljivali - što je danak svemu što je trajno, ludo, pogansko, veselo, sjetno, istodobno i banalno i božanski, u ljudskom duhu. Što ne znači da ne volim Ameriku. Amerika je moj dom, i zato je podjednako i volim i mrzim, onako kako čovjek voli i mrzi svoje roditelje. I predobro je poznajem. Poznajem njezinu veliku energiju, njezin pragmatizam, ali poznajem i njezine lude propovjednike, njezine korumpirane političare, njezinu ludu ovisnost o novcu. Ono 270

što volim u Americi jest njezin bezgranični optimizam; ono što volim je to što taj optimizam okiva u stezulju puritanstva. Ako imaš X, ne možeš imati Y. Ako imaš Q, ne možeš imati Z. Ako imaš um, to mora platiti tijelo. Ako imaš tijelo, to mora platiti um. Ono što mrzim kod Amerike jest njezina vjera u dualizam - vjera u poštenu razmjenu dok je istina da što više imaš, to sve više imaš, a što više grabiš, da to manje imaš, i da što više daješ, to sve više imaš. Jer je život na svojoj najdubljoj razini potlatch a ne burza: obogatiti se možemo samo davanjem. Samo hranjenjem uma hranimo tijelo. Samo kroz ljubav prema tijelu zaista volimo um. Jer su oni nedjeljivi, ujedinjeni, jedno. Srce Amerike to zna, u svom optimizmu; političko tijelo. Amerike to ne zna. Daj, daj, daj! je krik bogova. Što znači i: Živi, živi, živi! Zbog čega inače i prolazimo kroz ovu sublunarnu sferu? Ne mogu povjerovati da je to samo zato da skupljamo državne obveznice, potvrde o pologu i unosne dionice. Samo se gibaj, samo putuj. Kad putujem znam da sam u svom pravom stanju. Jer što je život nego prolazak? Kad sam bila mlađa, Italija me je tjerala da slikam. Umočila sam nogu u životni izvor krštenja. Zvoni telefon. »Pronto.« »Leila - ovdje Cordelia. Čujem da si u gradu.« Cordelijino južnjačko zavlačenje nije se popravilo ni za dvadeset godina u Italiji. »Kako si to pobogu doznala? Pa tek sam sinoć došla.« Cordelia se smije. »Venecija je jako malen grad, medena. Naprosto znam. Zovem te da te pozovem na piće između šest i trideset i sedam. Bit će još poneko - što voda donese, kako se veli.« »Baš bih voljela.« »Ali sam se preselila, dušo. Sad sam u Palazzo Barbaro. Pitaj recepcionera u hotelu. Svi me znaju. U Veneciji svatko zna svakoga.« 271

»Ideš na bal Viva Venezia?« »Ne, dušo, ako ikako mogu pobjeći. To je događaj sezone, ali ja takve stvarni naprosto mrzim. Previše privatnih balova u mojoj protraćenoj mladosti - dušo, baš sam zbog toga i otišla iz Charlestona. I sad se trudim motati se, kad je god to moguće, s luđacima, ljubavnicima i pjesnicima.« »Dobra stara Cordelia.« »Ali, ako možeš, svakako pogledaj Biennale - ove je godine stvarno dobar.« »Si, šefe.« »I dođi u šest, da stignemo malo popričati prije nego dođu oznojene horde muktaša. Kako ih ti zoveš, dušo?« »Zovem što?« »Muktašte - na jidišu.« »Schnorreri.« Smijem se. »Tako mi fali tvoja ludost, Zandbergova.« »I meni tvoja«, velim ja. Obje se smijemo i spuštamo slušalicu. Prijateljice. Što bih ja bez starih prijateljica? Odijevam se i kroz Veneciju stižem na Biennale. *** Konac ljeta, maglovita nedjelja u Veneciji. Zvone zvona. Prizor kao da ga je naslikao Monet: koprena vlage što omekšava campanile, nebo, vodu. Nije nikakvo čudo da se slikari roje baš tu, gdje se zrak i voda iz trenutka u trenutak metamorfoziraju u kaleidoskop svjetla. Venecija je jedini grad u kojem je tri četvrtine skoro svakog vidika pokriveno nebom. Dok se vaporettom vozim na Biennale, najednom shvaćam svjetlo Venecije, to svjetlo što je privuklo Ruskina, Turnera, Moneta - a prije njih sve velike venecijanske slikare, od Carpaccia, Titiana, Tintoretta i Veronesea do Guardija i Canalletta. Najednom vidim Veneciju, kao da je gledam prvi put. Je li to zbog trijeznosti, trijumfa zdrave svijesti? Zbog mojih menada i kristala? Zato što sam izgubila Darta? Sad vidim trunje svjetla koje 272

je slikao Turner. I razumijem svjetlo kao da sija u mojoj utrobi. Na umjetničkoj sam akademiji studirala kod sjajnog starog učitelja, ruskog slikara i izbjeglice Stoloffa. On je stalno govorio kako se zaista veliko slikarstvo od onog kakvog-takvog razlikuju samo tonom, onim osjećajem da slikar nije naslikao samo predložak nego i zrak između sebe i predloška, i tako taj predložak preobrazio, učinio ga jedinstveno svojim. Nikad nisam stvarno shvatila što je time želio reći, sve do današnjeg dana. Čitava je bit slikarstva uhvatiti zrak - to svjetlo što svjetluca u zraku između tebe i slikarskog plijena. A zašto? Zato što samo tada slikaš ples molekula, onaj ples koji tvori ono što zovemo »stvarnim«. I tu je bit - naslikati taj ples. Ali ga najprije moraš vidjeti. Stoloff bi obično govorio: »Nisi ovamo došla naučiti slikati, nego gledati. Jer ako znaš gledati, slikanje dolazi samo od sebe. Ali je većina takozvanih umjetnika slijepa.« On je mrtav već čitavo desetljeće, ali ja napokon počinjem shvaćati što me to želio naučiti. Kad sam iz svog sustava uklonila alkohol, bilo je to kao da sam dobila novi komplet osjetila: oči, uši, nos - sve to sad radi kao ispod čekića. I mogu to dovesti u rezonanciju s kozmosom bez krčanja; i vidim bez naočala; i mirišim cvijeće bez štipalice na nosu! Ali ono što učim, povrh svega, jest da život ide dalje. Ono što učim jest da, makar i sama, nisam sama. Dok ne naučim da slijedim svoj ushit pa ma gdje da me odveo. Ako to veče u Veneciji nije donijelo ništa drugo, donijelo je bar taj trenutak bistrine. Napokon sam naučila lekciju svog starog učitelja slikara. I sad se, ako želim, mogu i vratiti kući. *** Ali nisam. Umjesto toga sam u šest otišla do Cordelije. *** Cordelia je živjela na najvišem katu Palazzo Barbara, u 273

čijoj je zapanjujućoj knjižnici spavao Henry James kad je počeo rad na Krilima golubice. Stan je bio golem, s kasetiranim stropovima, sa salottom okrenutim Grand Canalu, s jamesovskom knjižnicom obloženom obojenim drvom, s pogledom na venecijanske crijepom pokrivene krovove i vrtove na terasama, i kuhinjom koja je svojedobno Sargentu bila atelijer. Cordelijine slike — monumentalne konjičke figure (nešto kao da je poludjela Rosa Bonheur prešla na apstrakciju) - bile su posvuda, obješene ili naslonjene na zidove. Cordelia me zagrlila. Potom je otkoračila da me znalački pogleda, kako to čine žene izvjesne dobi. Nisam još mrtva. Nisam krenula nizbrdo. Ostalo mi je još nekoliko lijepih ljubavnih veza. (Čudno je kako mi svoje živote mjerimo ljubavnim vezama, onako kako su ih žene drugoga doba mjerile djecom.) Cordelia ima plavu kosu koja joj se spušta do pasa, prodorne zelene oči, veličanstvene jagodične kosti. Visoka je i širokih ramena, tako da je u Armanijevu kostimu i trapericama podjednako elegantna. Grlimo se. »Izgledaš sjajno«, velim ja. »Je li još u igri isti Talijan ili neki novi?« »Vjerovala ili ne, dušo, još je uvijek Guido. Mislim da naša veza preživljava zato što ne možemo biti skupa. Te talijanske veze traju dovijeka. Što reče Dumas: ’Okovi su braka tako teški, da ih mora nositi dvoje - gdjekad i troje.’ Jer, sigurno, da smo se uzeli prije petnaest godina, vjerojatno više ne bismo bili skupa.« »I dalje ludo zaljubljeni?« »Da, dušo. S naglaskom na ludo.« »Živi li on još sa svojom ženom?« »O, naravno. Vidim ga od deset do dvanaest ujutro, i gdjekad od šest do osam uveče. To je više od onog što ima većina bračnih parova. Kako to ono zovu - kvalitetno vrijeme? Nije to loš sistem. A ostalo vrijeme trošim na slikanje.« 274

»Poželiš li ikad s njim i živjeti?« »Naravno. Ali sve manje i manje. Uveče idem u krevet sred hrpa svih tih umjetničkih knjižurina, a to ne možeš kad si s muškarcem - uvijek se bune. Ponekad, prije nego što ću zaspati,poželim nekoga zagrliti. Ali me to onda prođe - i već spavam. A ujutro, on je već tu. A ti?« »Dart Donegal me skoro bacio na koljena - ali sad već polako ustajem. Na trenutke me zahvaćaju refuli slobode koji me zapanjuju, nekakva sreća kakvu sam čekala čitav život.« »Samo se drži tog osjećaja, dušo; postoji i život iza oslobođenja. Kad se prestaneš bojati da bi mogla ostati sama, sve postaje jako jednostavno. Život je bogat, i ima ga puno. To nikad ne bih mogla ni pomisliti, dušo, ali ovo su zaista najljepše godine mog života. Upravo skakućem kroz ulice. I nikad se ne grizem zbog Guida. On se grize zbog mene, siroto moje milo - osjećajući da mu nešto nedostaje, i to je istina. Kad mi dođu gosti od kuće - napose muški - on doslovce zirka, kao špijun. Siguran je da se jebem s nekim drugim, što ja sasvim sigurno ne činim. Talijani su mucho macho - istodobno i despoti i slabići. On misli da mi ima pravo zabraniti da primam goste, ali da ja nemam pravo razmatrati činjenicu da on ide kući svojoj La Belli Barbari. Dušo, ona je naprosto grozna - jedna od onih hladnih, pomodnih manekenki koje izgledaju više kao Švicarke nego Talijanke. La Pizza Plastica, eto kako je zovem. Kune mi se da se već deset godina nisu seksali. Oženjeni se uvijek u to kunu, no u njihovu bi slučaju to moglo biti i istina. No ja ga ipak volim. Naravno da on povremeno gunđa, kad mu najednom prosine da sam zapravo slobodnija od njega. Ali on to smjesta i potisne. Muškost je zaista čudesna, zar ne, dušo? Savršeno nijekanje stvarnosti. U New Yorku bih vjerojatno zbog toga i ja gunđala i željela pravog muža, ali u Italiji to izgleda baš kako treba. Život je ovdje tako ispunjen, tako bogat. Sretna sam već kad kupujem ribu na Rialtu, kad gledam kroz prozor i vidim kako prolaze čamci, kad idem prema traghettu i vidim gondolijera kako mi maše i viče: ’Ciao, 275

Cordelia!’ Ovdje se osjećam kao mještanka. Ne bih znala ni zamisliti ljepši život za slikara - ili ikoga.« »Ja sam ove godine skoro stekla pravog muža. Trgovac starinama. Bilo je grozno. Isprva je, naravno, bilo prekrasno - prave društvene večere, i svi moji prijatelji uzdišu s olakšanjem. Leila, divlja crna vrana, napokon ukroćena, iskobeljala se, našla si par... A onda me prestao dirati. I jebati. I to iz inata, mislim, jer sam ga dirnula u srce. A srce u New Yorku trenutno nije u modi.« »Nije nikad ni bilo. Zato sam i otišla. I tada je za sve okrivio tebe, zar ne, dušo? O, Bože - kad mi prijateljice dolaze iz New Yorka i pričaju o tome što se sve zbiva između muškaraca i žena, onda mi je još draže što sam s Guidom. On je, ako ništa drugo, čovjek. A u New Yorku kao da su sve sami radoholičarski jupiji, čiji dragocjeni tjelesni sokovi otječu u Wall Street! Ti mi reci - je li to zaista tako? Otišla sam, napokon, još 1968.« »Čekaj dok ti ispričam o svojoj noći s dominom.« »Noć s čim?« »Svojoj noći s madame Adom u crnoj koži i o crnoj svijeći zguranoj u guzicu.« »Leila, dušo, krajnji ti je čas da se pokupiš iz New Yorka. Velim ti, u opasnosti si...« Zazvonilo je zvonce i najavilo dolazak prvoga gosta. Kružimo po knjižnici između u kožu uvezanih knjiga, antikviteta, kroz melanž višebojnih gostiju iz Venecije, New Yorka, Londona, Pariza, Hong Konga. To je uobičajeni prijem kod Cordelije, što ga organizira koncem ljeta - onaj u koji iz vedra neba upadam već dvadeset godina. Uvijek isti elegantni pjesnicihomoseksualci (iako su im se redovi tužno prorijedili zbog kuge osamdesetih), isti umjetnici koji žive u Veneciji, isti ekscentrični brodarski magnati, isti pisci koji se oporavljaju od romana koji su propali - ili uspjeli preko svih i najluđih očekivanja - iste dame izvjesnih godina koje traže svoje Guide, iste lijepo odjevene lezbijke i ružno odjevene 276

lezbijke, isti ozbiljni izučavatelji povijesti umjetnosti (ili muzikologije ili renesansnog pjesništva), koji dolaze u Veneciju po prvi put i njuškaju snopove papira u knjižnici Marciana ili Cinijevoj zakladi, zvjezdana pogleda zato što su u Veneciji, okruženi umjetnošću, i ne mogu vjerovati vlastitim očima. I onda, najednom, usred sveg tog starog inventara, jedno novo lice. On pliva prema meni kroz dvoranu punu poznatog podvodnog života, muška sirena, fluidnih pokreta, vitak u bijeloj lanenoj košulji i bež lanenim ljetnim hlačama, dok se smiješi pomalo podrugljivim smiješkom, a jagodične su mu kosti nakošene kao u Pana, a oči tamno zelene sa svijetlim točkicama zlata, srebra, platine, a spletene su mu crnkaste kovrče kao Bakove, a uši mu, kunem se, malo i prešiljate da ne bi pripadale satiru. Spuštam mu pogled na noge, očekujući kopita, ili bar peraje, ali vidim samo mokasine krem boje i bez čarapa. Pogledi nam se sastaju i ne odvajaju. »Ciao, Leila«, veli on, kao da kaže: »Ljubavi, daj se okreni, pa da te sad malo zguza.« Zrak je pun zlata i srebra. Svaki trun prašine blista seksom. »Kako znate kako se zovem?« »Tu sei famosa. Ho visto la sua fotografia molte volte nel giornale. Oprostite, molim - moj engleski je grozan. Ja sam Renzo Pisan.« »Renzo il Magnifico«, velim i gledam mu u morski zelene oči. On mi dotiče kosu. »Imamo istu kovrčavu kosu«, veli on. To je vrlo dobar znak. Poganska kosa. »Mogu li vam iz gondole pokazati grad?« »Kada?« »Sutra, u jedanaest?« Išto sam drugo mogla reći nego »da«? 277

(Zdrava svijest: Probaj, za promjenu, jednom reći i »ne«!)

278

19 »Uzmi dva gondolijera i nazovi me ujutro«

On stiže po mene sljedeće jutro u jedanaest u Gritti, i u jutarnjem svjetlu još više sliči satiru nego u večernjem sumraku. Pućkamo van, prema sredini lagune, gdje žive galebovi, gdje se naginju na krilo i sunovraćuju za ribom, pa potom slijeću na bove i trule grede. Sunce iza nas svo je u sumaglici, raspršeno u nebu, rasprsnuto u atome. Zavaljujem se u čamcu, i sunčam se, znajući da u tom trenutku nema mjesta na svijetu na kojem bih radije bila. Mi plovimo i plovimo. Snovit, svjetlucav dan, dok se Venecija za nama povlači u lagunu. Gledana iz lagune, Venecija najednom izgleda tako mala - svi su se tornjevi i zvonici spustili prema nebosklonu, i sad su kao Zemljina kruna. On baca sidro posred lagune, i moli da ne gledam dok se presvlači iz uredne lanene košulje i hlača u kupaće gaćice. Ja se skidam do kupaćeg kostima, i tako sjedimo 279

pri krmi čamca, dotičući se pa ipak se ne dotičući, onako kako to ljubavnici čine prije eksplozije, kad je odluka da postanu ljubavnici već donesena, no glede toga još ništa nije i poduzeto. On me miluje po obrazu, po grudima; prigiba se i ljubi me, i najednom se već gubimo jedno drugom u ustima, u zemlji zubi i jezika, dok narav, crvenih i pandži i zubi, prijeti da će nas svladati. On me dira, i ja po tome kako me dira - kao da je to dio mene koji žudi za spoznajom vlastitih granica - znam da sad još samo treba odlučiti hoćemo li se ševiti u čamcu ili mom hotelu (gdje bi Julian za dva dana trebao stići iz Kalifornije), ili ćemo pak otići k njemu (gdje on, kako veli Cordelia, živi sa svojom ženom Njemicom, koja je prava, kunem ti se Bogom, principessa). Što god on kaže, ja ću učiniti. On treba samo saviti prst i reći veni, dođi, i ja ću doći. I tako se igramo i igramo, ležimo na suncu, razgovaramo rudimentalno kako to čine ljubavnici - tvoj miris, tvoj dodir, tvoj dodir, tvoj miris - i onda, na kraju, pućkamo natrag, prema njegovoj kući, i ševimo se na divanu u njegovu uredu, s arhitektonskim nacrtima razbacanim po čitavom podu. Njegova je kuća na otočiću (kojega nema ni na jednoj karti) kraj Burana. To je nevelika vila, koju je izgradio neki Palladijev sljedbenik, i okružena vrtovima punim grčkorimskih kipova i čudnog, primitivnog kamenja bagerom izvučenog s dna lagune. Tu nema nikoga, osim krletke pune kanarinaca, koji piste i cvrkuću dok se mi tucamo, kao da u tome i sami uživaju. Spolni čin razara sve granice među nama; pretvaramo se u jednog čovjeka. On u mene ulazi isprva sve malo po malo, stalno ponavljajući: »Apri a me, apri a me« (otvori mi, otvori mi), kao da se sve njegove potrebe svode samo na to da me uzme, ispuni me, dade mi da ga čitavog spoznam. Seks, kad je takav, nije više seks nego sjedinjenje, premoštenje razdvojenosti, ukidanje tijela. I on je tako 280

rijedak, tako zgromljujući. I možeš ga tražiti vječno, i nikad ga ne naći. (Zdrava svijest: Pronalazila si ga i prije, pa ćeš ga pronaći i opet. Leila: Možeš li malo začepiti? Upravo pokušavam navabiti samu sebe da se zaljubim!) Spavamo u spletu znoja i sokova; probudivši se, opet se tucamo; opet zaspemo; opet se budimo i opet tucamo. »Mi smo kao kakav stari par, ali jako zaljubljen«, veli on. I to je istina. Poznajemo se potpuno od prvog dodira. Tucamo se kao na dvanaestu godišnjicu, vrativši se kući, savršeno skladni. Sa svojom kosom od ebanovine i morski zelenim očima, on izgleda kao giovanotto ispod Bronzinova kista. Oko vrata nosi crnu uzicu, s lavom svetoga Marka i Davidovom zvijezdom. On je arhitekt koji po Italiji projektira važne zgrade, i sudjeluje u nekakvom projektu restauracije venecijanskoga geta. Nešto u njemu budi sve moje ženstvo i sve moje židovstvo - što je žestoka kombinacija. U njemu ima nešto koljenovićko, u njemu je nekakva gentilezza, koja mi svraća misli na talijansku renesansu. Ali je u njemu i nešto blago kalkulantski - on je furbo, lukavac - što aludira na iskusnog kazanovu. To je tako teško odrediti. Zgrabljena za ovratnik i ponovno odvučena u zemlju Jebaniju, osjećam da je od mene odbjegla sva rasudna snaga i svaka sposobnost mišljenja. (Zdrava svijest: Upomoć!) *** S Renzom sam zašla duboko u zemlju Jebaniju unatoč tome što je u međuvremenu došao Julian, i što stanuje sa mnom u Grittiju. Popodne nalazim neku ispriku - intervju, fotografiranje, piće s prijateljicom iz Venecije - i čekam na doku na Renza da dođe po mene. On dolazi u dlaku točno u dva, čim uspijeva pobjeći, lomeći popola sveti talijanski sat za ručak. Dolazi po mene u malom motorinu - klasičnoj Rivi - puć, puć, puć - odjeven u hlače od bijelog lana i plavi laneni sako preko prugaste 281

gondolijerske košulje, i tijelo mu je jako vitko i miriše na slatkovodnu i morsku močvaru, ovulaciju i mjesec. Ja ulazim u čamac, koji će me odvesti do sredine lagune, pa pjevamo vulgarne američke pjesme - recimo »Jesi večeras sama?« - dok tako pućkamo prema suncu, bacamo sidro u sredini lagune gdje, izloženi pogledima galebova i niskoletećih aviona, ljubujemo u čamcu, dok Venecija najednom skoro propada ispod crte nebosklona niska i beznačajna, sa svojim hordama turista s Michelinovim vodičima, sa svojom kao kostur mršavom društvenom kremom što se skupila na bal Viva Venezia, svojim prijevarnim nadkonobarima, svojim hotelijerima, trgovcima, gostioničarima i lutajućim homićima, koji sad svi prakticiraju »sigurni seks« pa ma što da to značilo. Renzo i ja ne prakticiramo sigurni seks. U zemlji Jebaniji, ništa nije sigurno. Mi smo izgubljeni u vodenastoj Adantidi posred lagune, gdje komuniciramo kurcem i pičkom, i gdje razgovaramo, služeći se samo najrudimentarnijim engleskim i trogloditskim talijanskim. To nas nepostojanje jezika smlavljuje, ali od toga sve također postaje i mnogo intenzivnije. Renzo priznaje da engleski govori kao Zulu. A moj talijanski, nakon tolikih godina, prikladan je samo za preživljavanje na pustom otoku, koji je fotografirala Lina Wertmuller. Ja njega zovem Carissimo Troglodito (ili Ljubljeni Trog). On mene Piccola Pittrice (Mala slikarica). Taj pridjev ne bih trpjela ni od koga drugog, ali kad dolazi od njega, on zvuči kao kompliment. On me jebe iz svih kutova dok mi na oči ne natjera suze radosnice. A plače i vrh njegova kurca kad mu izroni iz hlača. On ne nosi donje rublje. (Zdrava svijest: Mama te je upozorila na takve muškarce.) »Piange per te«, veli on. Plače za tobom. Pokušava me iscrpiti do daske. O, kako su dragi ti mediteranci u svom shvaćanju svih tih curenja i onoga o čemu je tu zapravo riječ. Mi smo Amerikanci izgubili vezu sa svrhom seksa. A seks je zbog djece. Zemlja Jebanija je 282

samo mamac; Tunel ljubavi vodi u dječju sobu, kroz špilje krvave materničke sluzi i slane sperme. A Julian? Julian čeka u hotelskom apartmanu, i u glavi (i bilježnici) piše simfonije, znajući i ne znajući što ja to radim u laguni. Julian i ja smo duševna braća. Mi shvaćamo jedno drugo do u srce i u dušu, pa ipak se ne jebemo. Oboje smo stranci s dalekog asteroida svijesti, i govorimo istim' jezikom, jezikom hiperprostora. Kad se vraćam, Julian me pita jesam li se našla s gondolijerom. I ja velim »da«, i potom mu opisujem seks u čamcu s tim neodoljivim bezimenim gondolijerom. I Julian bulji u mene, zanijemio, dok mu opisujem svoju avanturu, koja pričanjem postaje još ekstatičnija. U Renzu i Julianu ja imam dva muškarca koji zajedno čine jednog čovjeka - lijek svakoj ženi od depresije! Nevezivanje, govorim samoj sebi. Nevezivanje je ključ čitavog života. Željela bih sve osjetiti, izgubiti se u doživljaju a ipak bih voljela zadržati moć da se iz toga izvučem. Želim se spustiti do dna lagune a da se ipak mogu vratiti. Željela bih dati čitavu sebe, a ipak zadržati komadić pomoću kojeg bih se regenerirala - kao kad hobotnicu razrežu na komadiće pa bace u lagunu da ponovno naraste. Kakav sam to užasan život izabrala za sebe - ili kakav je to život za mene izabrala moja muza! Da stalno ronim i ronim do dna lagune, u potrazi za preosjetljivošću, u potrazi za uništenjem. A ipak sam sretna. Već sam i zaboravila kako čovjek može biti sretan kad seks funkcionira! Već sam i zaboravila što to znači pjevati po ulici i gledati kako se sunce presijava u draganovoj kosi. Jer sam zaboravila... Darta! Dok jurimo preko lagune, dok pjevamo kao šiparci... zaboravila sam čudo novog zaljubljivanja. Kome sad trebaju Ada i njezina crna koža i crne svijeće? Isadora: Dobro da se bar jednom o nečemu slažemo!

283

Nevezivanje. Može li se voljeti, pa ipak živjeti sasvim u sadašnjosti? Ne skače li ljubav uvijek naprijed, u predviđanju? Dok čekam da Renzo nazove, hvata me šiz, ludilo, opsesija - sve ono za što sam se zaklela da više nikad neću osjetiti. Sanjam da s njegovim oceanskim očima dobijem dijete. Počinju me boljeti jajnici. Možeš li se ne vezati dok te bole jajnici? Može li ženka ijedne vrste ikad biti egzistencijalist? Julian i ja pričamo čitavu noć, grleći se rukama i nogama. »Jednoga dana«, veli on, »i mi ćemo se tucati - samo to neće biti zbog seksa, nego zbog Ljubavi, dugo provjeravane, istinske Ljubavi.« O, zemljo obećana! Julian i ja smo prijatelji oduvijek. On je jedini čovjek u koga se mogu pouzdati da će sa mnom vidjeti ples molekula i shvatiti da nisam luda. On je jedini čovjek u koga se mogu pouzdati da će me voditi nakon što sam se srušila kroz prostorno-vremenski kontinuum u Connecticutu i vidjela svoju majku kako gazi kroz šumu. On mi se nije smijao. Kad sam ga nazvala iz Venecije, rekao je: »Uzmi dva gondolijera i nazovi me ujutro.« Da sam ga nazvala iz četvrte dimenzije, vjerojatno bi mi rekao isto. Između Juliana i mene postoji sporazum: uzajamni nam seks nije dopušten. Ne znam baš zasigurno kako je došlo do te odluke ni tko ju je donio. Možda smo isuviše nalik bratu i sestri a da bi tome podlegli. Mazimo se. Skupa smo se istuširali. I goli, u krevetu jedemo jagode. Ali se osjećamo mnogo ljepše dok tako pričamo i sanjarimo grleći se rukama i nogama nego što bi nam ikad bilo da se jebemo. Ponekad pričamo po čitavu noć, trljamo jedno drugom leđa i noge, i lebdimo kroz prostor u svemirskom krevetu. Gdjegod da bili, krevet se pretvara u svemirski brod. Nad nama lebde čudni planeti. Pričamo o nepostojanju vremena, o zamućenoj liniji između tijela i zraka. Uzajamno se liječimo smijehom. Kad zajedno idemo ulicom, ljudi bulje u nas zato što izgledamo kao dva djeteta koja hihoću. Bismo li mogli život provesti 284

zajedno, čak i bez jebanja? To je pitanje koje nas oboje muči. Znam da među ljudima mogu postojati različite veze, i da sve one nisu putene. Budući da se duša i tijelo preklapaju na različite načine, budući da zajedničke točke duše i tijela nisu samo one ispod pupka, Juliana mogu voljeti i bez onog što svijet zove »seksom«, ali s vremena na vrijeme slutim da to njega muči, zato što on sebe mjeri, kao većina muškaraca, krutošću svojega kurca. Jedne smo noći na Piazzi San Marco u jedan sat po ponoći, i slušamo kako glazba na Florianu završava posao. Kao i obično, i sad raštimano sviraju »New York, New York«. Mi se nečemu smijemo, kad najednom ugledamo damu pedesetih godina koja izgleda kao odlutalo pseto. »Idemo je pozvati na piće«, veli Julian. »Vrijedi«, velim ja. Julian ustaje i poziva je da dođe za naš stol. Ona se spočetka skanjuje, ali nam se onda, osjetivši da je sigurno (umiruje je što sam i ja tu), pridružuje. Ona je iz Ohija; zove se Gladys; bila je deset godina učiteljica engleskog u Milanu. I voli Italiju. Da, ponekad je spopadne čežnja za domom. Sa svojim koštunjavim vratom, paperjastom smeđkastom kosom, kljunastim nosićem i zubima zavrnutim prema unutra, od svih je stvorova najsličnija ptici - baš kao što je Renzo sad muška sirena, sad Pan, i kao što je Julian pas (svilasti bijeli maltez), a ja okretna mačka, i kao što je Dart veliki plavodlaki prepeličar labrador (koji se, neočekivano, pretvara u lisicu). »Izgledate mi tako sretni«, veli Gladys. »Koliko ste već u braku?« »O, oduvijek«, veli Julian. »A gdje živite?« »Na Malibuu«, velim ja, »i Connecticutu. Pola godine tu, pola godine tamo.« »I u čemu je tajna vašeg braka?« pita Gladys sjetno. »Što ne spavamo zajedno«, veli Julian. 285

Gladys ga gleda u nevjerici. »Tako je«, veli Julian. »Ja spavam u kutiji, a ona u krevetu. Iznenadili biste se koliko to pomaže očuvanju veze.« »Vi se zezate«, veli Gladys, napol u nevjerici, a napol u želji da povjeruje da netko negdje ima sretan brak, pa ma pod koju cijenu. »Čudno je sve to počelo«, velim ja. »Jednog su nam dana u našu kuću u Malibuu dopremili jako veliki kućanski stroj - mašinu za rublje, mislim, ili je to bila sušilica. A moj suprug, Fred, ovaj tu, tad je rekao: ’Ljubavi, oduvijek sam želio spavati u kutiji - hoćeš li se jako buniti ako pokušam?’« »Vi se zezate«, veli Gladys. »Ne uopće«, veli Julian. »I tako sam u kutiju stavio donju deku, jastuk, plišanoga medu i tako to, i onda je iskušao. Bilo je krasno! I od tada ja spavam u kutiji, a Alice, ova tu, u krevetu...« »To, naravno, nije ista kutija«, velim ja. »Prva se istrošila.« »Sad smo, zapravo, upravo kupili novu kutiju«, veli Julian. »Tajna je našeg braka da imamo mogućnost stalne nabavke novih kutija.« Gladys zbunjeno gleda sad moje, sad njegovo lice, želeći povjerovati, no ipak ne želeći ispasti budala (kao svi mi). »Vi se zezate«, veli. »Ne uopće«, veli Julian. »Brak je težak i bez obaveze da obje stranke spavaju u istom krevetu. Kutija je rješenje.« »Sigurni ste da se ne zezate?« pita Gladys. »Naravno«, velim ja, osjećajući da nam je očuvanje te male fikcije svima nužno. »A kakvim se poslom bavite?« pita Gladys Juliana. »Cipelama«, veli Julian. »Nema posla do posla s cipelama.« »Zanimljivo«, veli Gladys. 286

»Zato stalno i dolazimo u Italiju«, velim ja, »zbog trgovine cipelama. Tu u blizini prave cipele - kraj Padove.« »’Nema posla do posla s cipelama, nijedan koji znam’«, pjeva Julian. Najednom skreće pogled na Gladys. »Je li vam itko ikad rekao koliko ste lijepi?« Ona ga ponovno gleda napol u nevjerici, napol u nadi da je to istina, i onda joj se čitavo lice omekša. Kljunasti nos, paperjasta kosa, kestenjasto smeđe oči postaju, preoblikovani njegovim pogledom, najednom lijepi. I vidim kako ta fikcija, silom Julianove volje, postaje stvarnost. I shvaćam da se čitav naš život može tako preobraziti ako samo imamo dovoljno jaku volju, i držimo je poput laserske zrake Julianovih lijepih očiju na Gladysinom odjednom lijepom licu. *** Sutradan uveče ponovno sam u laguni s Renzom, i vozimo se preko voda, i pjevamo. Laguna je isprugana Suncem na zalasku, a puni se Mjesec diže na drugom kraju neba. Klikću galebovi. Isuviše je savršeno, isuviše magično, previše kliše i, poput mnogih klišea, također je i stvarno. Njišemo se na moru u opalescentnom azurno-ružičastom suncu-mjesečini, bacamo sidro, i dotičemo jedno drugome kožu kao da je koža netom izumljena i kao da smo Adam i Eva koji se upravo spremaju ukrcati na Noinu arku i razmnožiti čitav ljudski rod. Razgovaramo rudimentarnim trogloditskim engleskim i rudimentarnim trogloditskim talijanskim. »Tu sei diavolo«, velim. Ti si jedan vrag. »A ti to voliš«, veli on. »Jer tebe samo vrag može uhvatiti. Amazonku može odnijeti samo centaur.« I tada riječi zakazuju, i mi komuniciramo jagodicama prstiju, jezicima, tarući se nožnim prstima po površini kože. Vani, unutra, Sunce, Mjesec, sve to više nema nikakva značenja, i mi se zibamo, on u mojoj i ja u njegovoj barci, u laguni snova, istodobno i tekućoj i zvjezdanoj, vodenoj pa ipak sazdanoj od treperava svjetla. 287

on.

»Mio troglodite«, velim ja. »Pelle di luce, pella liquida di stelle, occhi di luna«, veli

»Siamo animali«, velim ja. »Anima, animali«, odgovara on. On se zavaljuje u čamac, što miriši na seks, na prvi iscjedak, i vršak njegova kurca vapi za mnom. Ljubimo se, ujedamo, ispreplićemo. »Koja si ti životinja?« pita on. »Sono cane, fedele«, odgovaram iako znam da sam više mačka nego pas. »Non e vero«, veli on. »Tu sei gattina. Vidim ti pandže iako ih skrivaš.« To me pogađa. Je li to istina? Ili samo ljubavna igra? »E tu?« »Ja sam lija, lukava lija«, veli on. (Moja prijateljica Emmie uvijek veli: »Slušaj ih što ti govore na početku ljubavne veze; jer ti govore kako će završiti.«) »Sad spavaj«, veli on i naslanja me leđima, pa otvara drukere mog čipkastog kombinezona, i počinje me jebati vrlo polako iz raznih kutova. Oboje napola ležimo, a meni teku suze niz obraze. On me jebe kao da želi ući u svaki dio mene, otkriti Ameriku. Ne mogu prestati plakati i kričati, a kad počinjem svršavati, on kliče: »Dai, dai, dai« (dalje, dalje, dalje) i »Apri a me, apri a me« (otvori mi se, otvori mi se). Staje i giba se, giba se i staje, pa se opet giba - dok ne svršavam, posve puna njega, jer je on u mene ušao za vječnost, i on svršava sa mnom, puneći me slanim zvijezdama. Ja još plačem, ali kad se vraćam k sebi, vidim kako me gleda, rezervirano, s distance. »Što hoćeš od mene?« pitam. »Il sesso«, veli on. Seks. »I još jedan par blizanaca. Ako 288

dođu, bit ću monogamo.« Ah, obećanja, obećanja. Taj čovjek neće nikad biti uomo monogamo, kao što me ni Julian nikad neće jebati. Ali moj razum je nestao, jer tu, u zemlji Jebaniji, tako nešto i ne postoji. »Možemo li biti pedeset-pedeset?« pita on. »Iako si ti amazonka? Ili četrdeset devet prema pedeset jedan?« Sa seksa smo prešli na moć, napravili taj neizbježni skok. Polažem glavu u njegovo krilo. Nebo se mrači. Pojavljuju se zvijezde. »Imaš tako prekrasno tijelo«, veli on. »I sasvim se opuštaš. Prvi put skoro, drugi put bolje, ovaj put sasvim.« A ja razmišljam koliko se seksa svodi baš na to, na želju muškarca da potpuno uđe u ženu, zaposjedne je i učini svojom. Bez te potrebe za gospodarenjem, posjedovanjem, ne može ni biti animalnog seksa. Postoje intelektualne igre na temu spavanja u kutijama. Postoje i verbalne dosjetke na temu »poslova s cipelama«. Ali bez tog animalnog ulaženja, seks naprosto ne klapa, a u zemlju se Jebaniju ulazi samo ako seks funkcionira upravo tako. Ili se sve, napokon, vrti oko kuraca, i toga da li oni funkcioniraju? Ili se sve vrti oko njihove veličine? Žene vele ne, ne, ne, jer su ih tome dobro naučili muškarci koji se boje da su im kurči premali. Muškarci vele ne, a misle da, jer svo njihovo ponašanje govori da je njima itekako važno kako im radi kurac. Thom, Elmore, Dart, Danny, Lionel, Renzo, Julian - nisam još srela muškarca kome život nije određivala veličina i krutost kurca. A to je jedino što se žene nikad ne usuđuju izgovoriti. To je jedino o čemu mi odlučno lažemo. A zašto? Zato što je to isuviše istinito. Veličina i krutost muškarčeva kurca određuje njegov život. To određuje što će on misliti o sebi. To određuje koliko će se on sam sebi sviđati. Muškarac kojem se sviđa njegov kurac, sviđa se i sam sebi. A muškarac koji se ne može pouzdati u vlastiti kurac ne može se pouzdati ni u sebe. Ili ženu. Ili u ijednog drugog 289

muškarca. Zar je to tako jednostavno? Bojim se da odgovor glasi da. Porno filmovi, ulje za bebe, koža, crne svijeće, sve su to kompenzacije za kurac koji ne funkcionira. Ili funkcionira kapriciozno. Jer kad funkcionira, treba ti samo glazba i mjesečina. Ili tišina i sunce. Ili sumrak, polusvjetlo... i dobro je svako svjetlo (ili mrak). *** Pokrećemo motor i krećemo u potragu za otvorenom trattorijom. Dok motor pučka, gledamo gdje ćemo se vezati. Nigdje mjesta da parkiramo Rivu (kako slično New Yorku!) i nijedna trattoria otvorena (kako slično Connecticutu!). Sjetna sam, jer sam se tako potpuno otvorila. Pokušavam se prisjetiti nevezivanja, ali ne ide. Želim se vratiti svom središtu, svojoj ravnodušnosti, ali me zemlja Jebanija ne pušta. Sasvim zaboravivši da je jedini trenutak ovaj sada, obuzeta sam sanjarijama o nekom budućem životu s Renzom. Napokon negdje nalazimo sendviče i vozimo ih do sredine mjesečinom izbrazdane lagune, gdje ih jedemo u snovitu raspoloženju, slušajući kriku galebova u toj supertišini i gledajući se. Što je Renzova tajna? pitam se. On dio sebe zadržava u rezervi, što bih i ja voljela da mogu. Na trenutke me obuzima jak osjećaj da je on samo talijanski ekvivalent Dartu — samo još jedan Don Giovanni, no ovaj put autentičan: mediteranac, koji svoju ulogu igra dobro. Kao vosak prima, kao mramor drži. Nisam li to samo opet pala na Don Juana? (Zdrava svijest: Da li to pitaš ili mi govoriš?) Isadora: Ja sam s njom! Leila: S kim to? Isadora: S tvojom zdravom sviješću .'Leila: Daj, molim te, usud, i pusti me da uživam!

Ostajemo u laguni, i cijedimo zadnju kap mjesečine. Potom me vozi natrag u hotel, Julianu, i mojoj sjetnoj 290

nutrini. *** »Nemoj se u nj zaljubiti, dušo«, veli Cordelia. U vrtu smo u Corte Sconta, i ručamo, okružene uobičajenim mnogojezičnim hordama koje zaposjedaju Veneciju u tjednu Regatte. »Zaljubiti se u koga?« Cordelia mi pogledomveli da ne serem. »U Renza Pisana, naravno. Dušo, on je Romeo Rialta, Casanova Cannaregija, Don Giovanni Dorsodura, žigolo Palazza del Giglio, a da i ne spominjem Gritti, Bauer Grünwald, i tako dalje. Ona ga pušta koliko mu treba da smoči noge - i ostale ugodne dijelove tijela - a onda tržne konop, pa on trči kući s repom - tako reći - među nogama... Od vlastitog žigola, dušo, gori je samo onaj posuđeni.« »Tko je ona?« »Pogledaj tamo, pa ćeš vidjeti... Zbog toga malo tiše.« Gledam. Za dugim stolom, napol skrivena iza drvene rešetke obrasle lozom, sjedi lijepa plava pojava u svjetlucavoj ljubičastoj haljini i s purpurnim šeširom okićenim purpurnim grozdovima. Na krhkim joj prstima svjetlucaju veliki dragulji; vrat joj blješti od smaragda, koji bi više pristajali svečanoj haljini za Viva Venezia nego ručku u jednostavnom restoranu u Castellu. A kraj nje sjedi Renzo, pravi cavalier servente, i guli joj smokve. Kraljuju za stolom punim pomodnih finocchija i američke društvene kreme. Renzo me ne vidi. »Kakva je njihova priča?« pitam Cordeliju. »Nisam baš sigurna da znam čitavu priču, no oni su u braku od pamtivijeka. Ona je prava pravcata Prinzessin iz Beča - a on Židov iz španjolske židovske obitelji. Njega je od nacista pred sam kraj rata spasila njezina majka, dok je još bio beba, odgojila ga kao prava mamma (baš kao i njegova brata blizanca), ali joj je baš on omilio, pa ga je poslala studirati arhitekturu, oženila ga za svoju kćer, prepisala na nj imanja. Očito su se nekad ludo voljeli, a možda je to tako 291

još i sada. Zamisli samo! Nacistička princeza i židovski mali prosjak! Renzo s kćeri i majkom živi u čudnom menage a trois. Ja ne znam tko koga kod kuće, ali vani tuca kog stigne. A i mamma je priča za sebe. Kad je još bila jako mlada, udala se za grofa od nečega, pa je neki ljudi još zovu ’kontesa kuharica’, zato što je jednom sudjelovala u televizijskoj emisiji Julije Childish na RAI-DUE. Ona se jako zagrijala za projekt da se u getu obnove sinagoge. Iskupljuje se za Hitlera. Ona financira Renzove snove. On joj je potpuno vjeran, na svoj mediteranski način. I briljantan arhitekt. I budi sigurna da znaju sve o tebi, ili će bar doznati, istog časa čim zađeš malo dublje. A on ih nikad neće ostaviti, dušo. Seks je seks, ali novac i položaj, to je zauvijek. Mamma mu je pribavila sve prve velike narudžbe, i on joj je zbog toga lojalan, iako to jedan Amerikanac ne bi bio, nego bi je zauzvrat ostavio. Mi Americani vrlo smo romantični i vjerujemo kako treba ići dalje. Europljani su mnogo praktičniji od nas. I nikad to, dušo, nemoj zaboraviti. A La Mamma je La Mamma. A žena mu je glamurozna - iako pomalo hladna. Dala je da ga slijede. I zna sve.« »A kako ti to znaš?« »Nemoj me vrijeđati, Zandbergova. Ovo je moj grad. Venecija je selo. Vidjela sam kako je zaplivao prema tebi, i nemoj misliti da nitko nije vidio kako ulaziš i izlaziš iz mamine rive, i bez obzira koliko ti inače bila bajna, smijem li izraziti mišljenje da ti nisi prva lijepa strankinja koju je zaveo?« »Je li i..?« »O, prije stotinu godina. Sjećam se krasnog vrćenja bokovima i kurac o kome bih mogla pisati majci - ako bih, naime, imala majku kao što je Teta Mama. Ali je on za moj ukus malo previše reptil. Znam da južnjaci naprosto vole Renza. Ali meni su draži kad su manje lijepi i ozbiljniji. A ti si uvijek imala pik na sirovine, lovce na miraz, žigole i protuhe. I što ako je ovaj Židov. (I Španjolac kao Don Giovanni.) Ipak ga ne možeš dovesti majci!« 292

»Ja nisam uvijek imala protuhe...« »Dobro, ne uvijek. Ali otkako si postala stvarno slavna. Dušo, ja to shvaćam bolje nego itko. Sindrom Chera, kompleks Sunnyja Von Bulowa... mogla bih o tome napisati knjigu. A on je za tucanje majstor. To zna tout le monde. Nekako se maglovito sjećam nadljudske izdržljivosti. Ali se nemoj vezati. A što je s tvojim lijepim Julianom?« »Mi smo prijatelji - ništa više.« »Impotentan?« »Ja više ni sama ne znam što to znači. Julian vibrira s glazbom sfera.« »Neće ili ne može?« »Tko zna? I je li to važno? Mi smo brat i sestra. Nemoj to srušiti. I to ima svoj čudni sjaj. I traje duže nego seks.« »Gospodine Bože, to je nova bolest uspješnih muškaraca: oštećenje žudnje. Ili ga ne mogu ili neće dići ili ga dignu, ali neće svršiti. Odbijaju podleći nedoličnosti orgazma. Štrajkaju protiv ženskog oslobođenja. I to je naprosto strašno, eto što je to.« Pogledavam na Renza, i srce mi preskače nekoliko otkucaja. Možda je ostavi zbog tebe, šapće mi vrag u uho. »Neće«, veli Cordelia, čitajući mi misli. »Zar sam tako prozirna?« pitam ja. »Svatko je takav kad se zateleba. I, budimo pošteni, Venecija je Venecija, a prema Talijanima Amerikanci su Vinko, Hinko i Dinko. Kreću se kao gelirana krema, govore kao Pinot Grigio, i jebu sa svom tom verbalnom pirotehnikom. Prošaptani redovi ili stihovi - popaljeni, ne dvojim, iz libreta Lorenza Da Pontea, još jednog venecijanskog Renza. A ime mi se zbilja sviđa. Renzo Pisan. Lijepo zvoni.« »Nikad mi nije pričao o njoj. Ili mami.« »Ali hoće, čim pogriješiš pa ga zamoliš da provedete noć, ili da te odvede na ručak, ili na vikend u Asolo, ili Porto Ercole. On uvijek dolazi kući u šest. I pretvara se u tikvu, vjeruj mi na riječ. I što mu se dublje zavučeš pod 293

kožu, to će na kraju dalje pobjeći. I to mi možeš vjerovati na riječ. I on se boji obaveza kao i svi ti američki galebovi, ali on kao amortizer ima obitelj. To je talijanski.« »I kakva je onda razlika između tvoje situacije s Guidom i ove?« »Čitav svijet, dušo. Guido i ja smo praktički u braku, Renzo igra igru. I ima bogato polje! Lijepe Amerikanke, Francuskinje, Talijanke, tu na praznicima, i sve umiru da ih zahvati fatalni šarm Italije. Čitaj Luigija Barzinija. Renzo i njemu slični trebali bi od talijanskog ministarstva turizma dobivati apanažu! Ljuljanje u barci, na mjesečini, za svaku lijepu stranieru. Što ih iz godine u godinu vraća u Italiju. Da li znaš da moj prijatelj Luke, inače slikar, ima prijateljicu - udanu damu, seks-terapeuta iz Los Angelesa koja svakog ljeta dolazi na dva tjedna u Danielija samo da bi se jebala s hotelskim gitaristom? On je nikakav svirač, ali očito veliki tucač. Super obdaren, kako čujem.« Gledam Cordeliju, i najednom prema njoj osjećam prezir. Ona je naprosto ljubomorna, pomišljam. Kako bi Renzou moglo ne biti stalo do mene, bar malo? Može li itko tako ševiti, a da mu nije nimalo stalo? Isadora: Čitatelju, ti znaš odgovor. Leila: Prestani sugerirati svjedoku.

I baš u tom trenutku on prilazi s principessom i njezinom svitom. »Slavna slikarica Leila Sand«, veli princezi, koja me prelazi hladnim pogledom, procjenjujući opasnost. A onda mi Renzo ljubi ruku na onaj ošamućujući kontinentalni način pri kojem usne dotiču kožu samo u najdivljijoj fantaziji. Po tome kako me gleda - znajući da ona procjenjuje kako me gleda - vidim da je iskusan u pretvaranju. Kao da gleda kroz mene, kao da ne želi prodrijeti ni u jedan dio mene, u tijelo još manje nego u dušu. Ali trenutak prije nego što će otići, on se okreće da me još jednom pogleda, a oceanske mu oči svjetlucaju. 294

»Leila, apri a me, apri a me, apri a me.« *** Julian i ja ležimo budni u noći, i pričamo kako bismo mogli prekrojiti život. »Idemo na Bali«, veli on, »ili Fiji. Ili Trobriande. Kupit ćemo nekakav otočić.« »Ti zbilja možeš kupovati otoke?« »Apsolutno. Ostatak života možemo proživjeti a da više ne napišemo nijednu notu sablasne svemirske muzike ili ne naslikamo niti jedno platno. Nabavit ću ti dva lijepa mlada Balijca da te služe - pa ćemo piti kokosovo mlijeko, jesti tropsko voće, i čitati Prousta.« »Prekrasno«, rekla sam i propustila naglasiti da sam ja bez slikanja kao luda - i da to ne činim za novac. I da ne želim biti »služena«. Sve to nisam rekla. Rekla sam samo: »Julian, ti zaboravljaš da je sobna podvorba tvoja religija.« »Mogu se prebaciti na kokos«, veli Julian. »Bit je da više nikad neću morati raditi za Hollywood. Pisat ću fuge i simfonije, čak i pjesme... Je li ti poznato da sam, prije nego sam postao hollywoodska drolja, pisao pjesme?« »Mislim da sam znala. Izrecitiraj mi pjesmuljak.« »Dobro - evo jedne što sam je napisao jednom u Firenci, dok sam još bio štene: U sjenama sve dužini jablana na brijegu, Sred redova nevena i zemlje, i kroz labirint živica mi šećemo, zajedno ka koru sumračnih zvona...

»Lijepo. Možeš li mi reći i ostalo?» Julian razmišlja. Njegove se pametne ahatne oči okreću prema nebu. Komunicira s čitavim planetom. E=mc4. 295

»Ne.« »Julian, ja te volim iz dna srca - no znaš li kako pjesnike zanemaruju? Veliš da mrziš Hollywood, ali si se ipak navikao na limuzine, privatne mlažnjake, sekretarice; ti ni ne znaš kako to izgleda kad te naprosto ne opažaju. Za proteklih se trideset godina nisi vozio podzemnom željeznicom. Kladim se da ni ne znaš koliko košta žeton.« »Pedeset dolara?« »Neću ti reći! Istina jest, ti stalno bježiš od svog agenta, svog poslovnog upravitelja, svojih advokata, telefona, telefona, telefona. Ali znaš li kako to izgleda kad ti telefon nikad ne zvoni?« »Telefon nećemo ni imati, imat ćemo palmin list.« »Kad ti nikad ne zvoni palmin list?« »Palmini listovi ne zvone.« »Da - ali ćeš poludjeti što to ne čine.« »Ti si već luda.« »Istina. A kako ćemo školovati blizanke?« »Učitelji, privatni učitelji. Škola je koma. Ona je samo sredstvo da se djeca socijalno indoktriniraju, da im se ukljukaju vrijednosti društvene klase njihovih roditelja. Privatni su učitelji mnogo bolji. Odgojit ćemo ih kao Trobriance - jedine ljude koji znaju savršen odgovor na pitanja Ljubavi i seksa.« »A to je?« »Mislim, djeca su od predpuberteta do otprilike osamnaeste potpuno seksualno slobodna. Međusobno se jebu ko blesava, i tako si iz sustava očiste svu radoznalost. I onda se, u osamnaestoj, žene i ostaju monogamna - osim na godišnjim trodnevnim Svetkovinama jama, kad se skidaju sve brnjice!« »A što ako za svetkovine dobiješ gripu?« »Toga na Trobriandima nema.« »Misliš da bi se, odrastavši u takvoj sredini, Mike i Ed pripremile za civilizirani život?« " 296

»A gdje ti to, molim te, vidiš civilizirani život? U Hollywoodu? New Yorku? Veneciji? A činjenica je da su najbolje curice odrasle bez ispiranja mozga naše kulture. Beryl Markham, primjerice, koja je odrasla s afričkim ratnicima. Civilizacija curice uči samo tome da su inferiorne. Onda je bolje imati palmino lišće i svetkovinu jama. Time ćeš im zaista učiniti veliku uslugu. Razmisli o tome, Leila; ne zezam se.« »Znaš li što je Gandhi rekao kad su ga pitali što misli o zapadnoj civilizaciji?« »Ne.« »To bi bila dobra ideja!« I tako se smijemo, i grlimo i na kraju, i dalje hihoćući i grleći se, padamo u san. U jednom trenutku u noći, zvoni telefon. Prevrćem se na bok i dohvaćam ga. »Leila, lutko«, veli Dart. »Leila, lutko.« Budim se sva izbezumljena. To je kao telefonski poziv iz groba. »Što je bilo?« pitam. »Samo mi nedostaješ, lutko.« »Preživjet ćeš«, velim. »Šetao sam kroz Madison Avenue, lutko, i koga to vidim u izlogu galerije - Usamljenog Jahača! Sjećaš se, lutko, Usamljenog Jahača?« »Kako bih ga mogla zaboraviti?« (Dart aludira na jednu moju filmsku scenu na kojoj je bio odjeven kao Usamljeni Jahač, s pištoljem bestidno zataknutim u hlače, da izgleda kao nabrekli kurac.) »Zahvaljujući tebi«, veli Dart, »svi znaju za moj veliki revolver...« Sad već sasvim razbuđena i uvučena u svijet koji sam odgurnula, ja velim čilo: »Ljubavi - čitav je to svijet znao i prije.« »Samo rijetki odabranici«, veli Dart. 297

»Rijetkih nekoliko stotina tisuća«, velim ja. Dart se smije i protiv volje. Manipulacija nije upalila. »Laku ti noć, Ljubavi«, velim vedro i vraćam se u san. *** Onog popodneva pred početak bala Viva Venezia, ja sam u laguni s Renzom, i tucamo se u Rivi. Toliko sam opijena da mu postavljam zabranjeno pitanje. »Voliš li ti mene bar malo?« On mi stavlja ruku na usta. »Ne pitaj o onom najvažnijem u životu«, veli on.

298

20 Divlje žene ne poznaju tugu

Balu Viva Venezia prethodili su ručkovi, čajanke, večere, za kojih su newyorške žene iz visokog društva, suhe kao kost, sa svojim svinjski ugojenim muževima (ili pomodno vitkim pratiocima) cirkulirale između talijanskih (i austrijskih i francuskih i engleskih) iz visokog društva, suhih kao kost i sa svinjski ugojenim muževima (ili pomodno vitkim pratiocima), i jedna drugoj ljubile zrak kraj obraza. S obzirom na to da se sve to zbivalo u Italiji, zrak su ljubile kraj oba obraza. (Da se sve to zbivalo u New Yorku, zrak bi ljubile kraj samo jednog.) Društvo je vrlo u stilu Town & Country, vrlo u stilu Vanity Unfaira. Markiza od ovoga ljubi principessu od onoga. Pratilac od Park Avenue ignorira pratioca od Via Veneto ili Avenue Foch. Trube se trivijalnosti na tri ili četiri jezika. Da, već smo bili u Veneciji. Ne, ove godine nismo išli 299

ni u Cortinu ni u Gstaad; bili smo u Vailu. Da, u Londonu je bilo zvjerski vruće. Ne, Orient Express za Bangkok još nije još otvoren. Mustique u siječnju? St. Barts u veljači? Jesen u New Yorku? Božić u St. Moritzu? Keniji? Aspenu? Tko je pobjegao sa sinom njezine najbolje prijateljice? Pa baš iz Rosaya? Ta nije valjda ostavila tog divnog Pieroa? A je? A što je s Jamesom? Je li on još ambasador u... koja je to ono zemlja bila? I jesu li još u braku? Dobro, hvala nebesima bar na tome. Ona će to preživjeti – no hoće li on? I tako počinje bal! To je sparno veče na Grand Canalu, a Palazzo PisaniMoretta - golema kućerina iz šesnaestog stoljeća - nekoć poprište duždevskih fešta i intriga, danas je, vaj, pretvorena u Rent-a-Palazzo. Ljudi izlaze iz svojih unajmljenih gondola i motoscafa, i izgledaju upravo skandalozno zadovoljni sobom. Spakirali su se i raspakirali. Napojili se i podijelili napojnice. Napeli su se da nadmaše jedni druge i svoje prijatelje - sirotane koji su još u predvidljivom Hamptonsu ili Litchfieldu, Kennebunkportu, Newportu ili (Bože prosti) Westportu. Venecija je uvijek šik. (Ili bar od prvog do petnaestog rujna.) Prije toga, ne bi me vidjela ni mrtvog. A poslije, mislim, treba paziti da se ne zakasni u New York, London, Los Angeles. I silaze iz svojih čamaca - Lacroix se tare o Givenchy, Ungaro leprša kraj Lagerfelda, Rhodes svjetluca kraj Valentina, Ferre prozuji kraj Saint Laurenta. Darling, darlina, tesoro, ljubavi, milena, najmilija moja, mileno, ti proračunata sitna pičko... I evo nas svih u Italiji, sa svim tih ljudima što ih stalno viđamo u New Yorku! I nećemo s njima pričati ovdje ništa više no što pričamo ondje. Ovdje smo došli da nas se vidi. Mi smo tu zato što je to ciljna crta trke što je trčimo već od druge godine života. (Ali kako smo uopće u nju upali? To nam sasvim sigurno ni samima nije jasno.) Mi smo tu zato što smo tu. Je li to savršeno jasno? 300

*** Budući sam odrasla u Washington Heightsu, ovako bi me nešto moralo dojmiti još više. Što se doista i dogodilo, bar na početku, kad je moje lice postalo vozna karta, moje ime sezame otvori se, a moje slike magična kombinacija koja otvara sve brave. Svijet dobitnika! No zašto su onda svi tako smrknuti? I zašto svi tako zabrinuti, zakinuti, nervozni? Zar bogati ne bi trebali biti veseli'? Čitala sam F. Scotta Fitzgeralda. I znam da su bogataši drukčiji od tebe i mene. Ali oni grizu nokte od nervoze, tako su grozničavi, tako ustrašeni. Možda su dvadesetih i bili veseli. Ali je danas bogatstvo kao posao. Gdje je nestao pridjev »dokon«? Neka hrtica iz visokog društva, tanka kao štanga (s kožom okernom i kao štavljenom, izbočenim bokovima, čeljusti, laktovima, nosom, koljenima) pluta s crvenim Valentinom i rubinima, držeći pod ruku svog služnika rubinskoga nosa. To je gospođa Rentier, znamenita »Tanka« Rentier - znamenita po svojoj vitkosti, svom pratiocu rubinskoga nosa, svom učitelju gimnastike što ga uzdržava na Ninth Streetu, i mužu bankaru koji nikad nikamo ne izlazi. On je sad u svom klimatiziranom brlogu u Park Avenue, gdje gleda kasete starih utakmica za Super Bowl i igra se sa slugom iz Pakistana (Ismailom, starim dvadeset dvije godine). I večeras mi se čini pametnijim od svih tih uznojenih hordi. A evo i gospođe Leventhal, minijaturna društvena dama iz Beekman Placea, Pound Ridgea i Port Antonia. Ona je newyorška kraljica dobrotvorne bolesti - što je vruće željkovani naslov. A tu je sa svojim kreatorom, čiju novu kolekciju financira njezin muž, obljubljeni patuljasti panker Mij Nehoc (Jim Cohen čitan natraške), koji nosi bijelo odijelo kao Nehru, rinčicu u lijevom uhu, smaragdnu kopču za manžetu u desnom, i dimije od smaragdnog satena sa smaragdnim papučama kojima se prsti falusno zavijaju 301

prema gore. Mij Nehocova zadnja kolekcija nadmašila je i svoj uzor Lacroixa. Izveo je modele Maorkinje u košarama umjesto haljina i s polovicama kokosovih ljuski umjesto grudnjaka. Vogue je to nazvao stilom Povratka prirodi i Plemenitog divljaka. (»Nakon i previše sezona frivolnih ishitrenosti, priroda opet izgleda tako užasno svježe, i prirodni su materijali iznijeli pobjedu!«) A tu je i lady Eglantine Brasenose iz Melbournea, udovica brodarskoga kralja s južnog Paficika. Kao i princ i princeza Rupert od Engleske, za čiji se otvoreni brak znade od Kensingtona do Mustiquea i Hong Konga. Kao i Pia Le Quin, pohotna, preplanula, američka glumica koja se umalo udala za Rothschilda. Ali nije. (Karijera je bila prva iako joj je karijera u toaletu, kako to vele u Hollywoodu.) A evo i Renza Pisana sa svojom principessom, koja je i organizirala tu feštu, zajedno sa svojim parom iz New Yorka - vrlo tankom gospođom Rentier, koja djeluje skoro preparirano, kao prava mumija visokog društva! Ali Renzo nije nipošto mumija. "Čak i kad je u »smokingu« iz njega se luči seks, seks, seks: oči su mu napol zatvorene, pique košulja ispod odijela diskretno žmirka antiknim dijamantnim gumbima za manžete, oko vitkog mu je struka široki pojas od sive svile, na zlatnom grlu siva svilena kravata, a »smoking« je skrojen tako da ističe zmijske bokove i široka ramena, dok su mu na nogama sive svilene papuče, da bi mogao plesati, plesati, plesati. (Ballare, ballare, ballare - na talijanskom to zvuči skoro kao ono čemu to najviše sliči.) Principessa je neboderno visoka i dostojanstvena u Ungarovoj dugoj, pripijenoj haljini od žute svile i razuzdano urešena golemim cvjetovima fuksije. U zlatnu su joj kosu upleteni dragulji, koščat, uzdignut vrat plamti jarko žutim dijamantima, ruka joj je zarobljena narukvicama, a prste joj štipa prstenje. On je vodi jednim košćatim laktom, kao mišićavi remorker kad gura Queen Elisabeth II (iako je on više gliser 302

za švercanje cigareta nego tegljač). Kad me ugleda, vjeđe mu počinju palucati kao gušterov rep. Apri a me, vele mi one. Julian i ja plovimo prema njima da pozdravimo principessu i mog »gondolijera«. Ona odmjerava moju haljinu, morsko plavi rad Emanuela iz Londona, s velikim rukavima i prsluk s krutim umetcima koji mi nadiže grudi na Renzovu radost. Julian je u svom hongkonškom smokingu, što mu ga je krojač, koji radi dvadeset četiri sata na dan, sašio posebno za ovu zgodu. Ima grimiznu podstavu, grimizni široki pojas, i odgovarajuću leptir kravatu. Julian se klanja Renzu, onako kako bi se Quasimodo naklonio Pepeljuginu princu. On nema pojma da je ta klizava pojava uskih bokova i s razbarušenim antracitnim kovrčama moj »gondolijer« - koji upravo treperi vjeđama i govori Dai, dai, dai. »Piacere«, veli principessa i pruža manikiranu ruku na kojoj blistaju dragulji. I onda nas već odnosi val mnoštva, što se znoji u svom najotmjenijem ruhu pod tisućom kapavih svijeća. Jara tolikih tijela upravo zapanjuje! Pomišljam na Veneciju šesnaestog stoljeća, kojoj su dezodoransi nepoznati, iz doba kad je taj palazzo bio nov, i nisam baš sigurna da bih, kad bi me pozvali, uzela, kartu za vremeplov koji bi me vratio u tu epohu. A tu je i Andre McCrae, doplavljen plimom, gdje vuče za sobom prekrasan par repova i još me zove »Tsatskeleh!« »Ovo je Julian Silver, skladatelj«, velim Andreu, »moj najbolji prijatelj.« »A što ti radiš tu, Silver?« pita Andre. »Mislio sam da si na Marsu!« »Leila spašava Veneciju, a ja spašavam Leilu«, veli Julian. I naš nas smijeh nosi uza stube pokrivene crvenim sagom. 303

Svijeće plamte, ljudi se znoje, haljine od deset tisuća dolara gaze se i razdiru nogama koje miluju po mjeri rađene cipele. Razmišljam koliko bi sve to bolje izgledalo na društvenoj stranici negoli u životu. U novinskom tekstu neće biti ni znoja, ni klepetanja - samo blistava imena i blistava mjesta da probude zavist u sretnicima koji su ostali kod kuće. Ali zato su i došli, zar ne? Da probude zavist onih koji su ostali kod kuće. Svijet dobitnika koji budi zavist gubitnika (a koji su zapravo, u izvjesnom smislu, dobitnici, zato što su dobili dozvolu da ostanu doma.) O, kako je sve to komplicirano - i kako jednostavno! Stubama se uspinjemo, polako, polako, piano, piano, i čekamo u redu da nas fotografiraju, kako bi nam, kad se fotografije pojave, gubitnici mogli zavidjeti. Hvala nebesima da se na fotografijama ne vidi znoj! A tko je taj ispred mene na stepenici? Čili muškarac u malom smokingu, s blistavom ženom sa šifonom višnjine boje. Ma je li moguće da je to Lionel Schaeffer? I kako da ga pozdravim nakon one noći s crnom svijećom? On se naglo okreće i zuri niza stube, kao da mi je pročitao misao. »Leila!« veli on veselo, kao da gospodarica Ada ne postoji. »Lionel!« kličem i ja veselo, kao da gospodarica Ada ne postoji. Je li to ono što zovemo zapadnom civilizacijom pretvaranje da ne znamo za svoj tajni život? U dvorani što blista od svijeća, ljudi se okreću i okupljaju i razgovaraju i okreću leđa - kao lutke u glazbenoj kutiji, dok izvode svoj repetitivni ples na hoduljama. O, kako je sve to dosadno! Napokon sam s Julianom, tako da mogu reći: »O, kako 304

je sve to dosadno!« On se smije, suglasan, pa mi s bara donosi Bellini. Ja ga odlažem ne otpivši ni gutljaja. Jer znam, ako samo srknem, u glavi će mi početi bubnjati, i neće proći dugo, i zdrava će me svijest ostaviti. »Ne smijem više piti«, velim Julianu. »Onda nemoj«, veli on. »Na Trobriandima ćemo žvakati betel.« »Ne mogu dočekati«, velim ja. A Lionel Schaeffer, i njegova lijepa žena Lindsay, najednom su pred nama u gomili. Lionel otvara sako svog smokinga i pokazuje. »Turnbull i Chung«, veli. Lindsay pravi grozno lice. »Ne smijem ga nigdje dovesti«, veli. Pitam se sluti li ona za postojanje gospodarice Ade, za njegov posjet okrugu Litchfield, za postojanje ikakvog tajnog kutka u Lionelovoj duši. Očito ne. Ali ona nosi ogrlicu Palome Picasso od peridota i dijamanata, a ja ne, i to je onda očito cijena njezina neznanja - a unatoč svem mojemu znanju, moj vrat je gol. Žene su plaćene da okrenu glavu, da ne vide, a ako i vide, da ne govore. Jednog ću dana naslikati nešto na tu temu. O, da sam Hogarth, Goya, Daumier! O, da sam Hogarth... Ovom se kraju stoljeća hoće saritično oko. Poslužio bi čak i Roly-poly Rowlandson! »Julian, Lionel«, velim ja. »Lindsay, Julian.« »Leila, Lindsay«, veli Lionel. »Naravno da se sjećam Leile«, veli Lindsay. »Tko bi mogao zaboraviti tako talentiranu umjetnicu?« »Hvala«, velim. »Nemojte mi zahvaljivati«, veli Lindsay. »Vi zaista imate dara.« Vidim da se njen odnos prema meni promijenio. Kad smo se zadnji put vidjeli, kod McCraesa, htjela me je srezati, da suzbije Lionelovo zanimanje. Sad joj se strategija promijenila. Sad mi se udvara da bi suzbila njegovo zanimanje. Sjećam se kako sam i sama radila nešto slično s 305

Dartovim drapačozama. O, kako je sve to sada daleko! Opsjednutost Dartom prekinula je opsjednutost Renzom! Je li to napredak? To izgleda kao napredak, ali se strašim da je to opet i samo zemlja Jebanija. Odlazim u toalet u svojoj ažurnoj svili. Red dama vijuga oko zaslona. Tu, u Veneciji, baš kao i u New Yorku, damske su prostorije manje primjerene potrebama od gospodskih. Gentlemanski je salon nezauzet. Odlučujem osloboditi gabinetto degli uomini. I ulazim unutra u svojoj golemoj plavoj haljini, i tko baš u tom trenutku izlazi, ako ne Renzo il Magnifico? Trenutak poslije, on se već vraća u muški toalet, pa pritišće vrata i stidno skriva oči dok se ja hvatam umivaonika pa otirem, perem i brišem ruke. I tada, nevjerojatnom brzinom, on pada na svoja lijepa smeđa koljena, zalijeće se pod moju krinolinu, oslobađa mi prepone i svojim mi iskusnim jezikom istjeruje jauke na usta. Sve se to zbiva brzinom sna. (A možda to i jest san? Zdrava svijest: Nadam se.) Ispod svog smokinga on ne nosi donje rublje. Ostalo je tišina, poškropljena uzdasima. Popravljam šminku. On namješta kravatu i široki pojas. On iz muškog nužnika izlazi prvi, čedno oborena pogleda. Potom izlazim i ja. Vani čekaju dva gospodina, i gledaju užasno blazirano, kao da se takve stvari u Veneciji događaju svakodnevno (kao što se i događaju). I vraćamo se na bal! Kad tome dolazi vrijeme, Juliana i mene privode našem stolu. Koji nije baš nešto. Posjeli su nas gore, s prikrpinama, grebatorima i potucalima, da nas dalje od Lionela i nisu mogli staviti. Jesu li se zabunili? Nije li nas bio pozvao za svoj stol? Ili je to Lionelova taktična varka da me zadrži podalje od Lindsay? (Kao da bismo u toj larmi i mogli pričati.) Julian gleda tko je sve za stolom. Jedan stari i gluhi, s umjetnim zubima koji škljocaju. Nekakva neznatna predsjednica neznatnog newyorškog bala, nekakav modni kreator čija je zvijezda već pala, nekakva isprana talijanska glumica - stol bivših veličina na dobitničkom balu! Julian, koji tvrdi da do toga ne drži, na ovo bjesni. 306

»Mi smo prestari«, veli, »i prebogati da bismo tri sata sjedili na tim klimavim zlatnim stolicama!« Potom me grabi za ruku, i vodi kroz zagušljive prostorije, niz crvenim sagom pokrivene stube sve do motoscafa koji nas čeka. »Idemo jesti u Harry’s Bar«, veli, »a onda uzmimo gondolu s tri svirača.« I tako odlazimo do Harryja u smokingu i krinolini, a ja se osjećam zločesto kako zbog toga što odlazim s bala i interludija s Renzom u muškom toaletu (koliko sad dugujem svojoj psihoanalitičarki?), dok se Julian osjeća užasno zadovoljan sobom zato što je protestirao zbog lošeg stola. »Mislila sam da tebi nisu bitni takvi mishegossi kao taj loši stol«, velim Julianu kad smo se ugodno smjestili kod Harryja s acquom minerale, pecivom i maslacem. »Pa baš i nisu«, veli Julian. »Ali nam je preostalo još premalo života da ga potrošimo na sjedenje na tim stolicama, s tim ljudima - ne vidi zlo, ne slušaj zlo, i govori samo zlo.« »Ali ti je važno«, velim ja. »Priznaj da ti je važno.« »Leila, zaista, nije.« »Ali jest.« »Neću se oko toga natezati.« »U redu«, velim ja. Ali sam ljuta. Pozvala sam Juliana na svoj tulum - i sad izgleda kao da je on otišao samo da mi napakosti. Di je naslutio mog gondolijera? Ostavljam se te teme. Život je prekratak. Naručujemo risotto, fegato alla veneziana. Zezamo se i gledamo tko je sve tu. Uobičajeni Venecijanci sa stilom i kričavi Amerikanci. Za šankom uobičajeni žamor. Dva mlada homićka vjetrogonje s usklađenim pankerskim frizurama jedna je crna sa zelenim prugama, druga platinski plava s grimiznim prugama. Jedna engleska dama izvjesne životne dobi, koja je smrtno zvono za Vita Sackville-West. Kineski gentleman rumenih obraza i u staromodnoj svilenoj pidžami. 307

I tada, za stolom u kutu, ugledamo Sretan par. Njoj je četrdesetak, njemu pedesetak. Ili su možda istih godina, samo što je on ostario gore od nje. Nazdravljaju se Bellinijima, drže se pod ruku, zagledaju si duboko u oči. »Sjećaš se Saint-Paul-de-Vencea osamdeset četvrte?« pita on. Ne čujemo što mu odgovara; ali po njezinu smiješku zaključujemo da se sjeća. »Što misliš, jesu li vjenčani?« pitam Juliana. »Ni za milijun godina«, veli on. »Žive u istom gradu. Oboje su u braku, ali s drugim. Viđaju se srijedom popodne i ovako, preko praznika. I tako već dvadeset godina svakog rujna dolaze u Veneciju.« »Kako romantična priča!« velim ja. »Ali ne bolja od spavanja u kutiji, ha?« »Pitam se što je istina...« »Bolje ju je ne znati«, veli Julian. »Želim znati, i zato ću pitati.« Ustajem, ali me Julian zadržava, i poteže me natrag. »Već četrdeset godina živim od uglazbljivanja tih fikcija«, veli Julian. »Ja sam stvorio ono što zovemo romansom. Sve je to stvar rasporeda žica. Neke melodije trzaju žice srca. Vjeruj mi. Bolje je ne znati.« »Za ime Božje, Julian, ja naprosto želim znati jesu li oni vjenčani.« »Ne, ti to ne želiš«, veli on. »Bolje ti je ne znati.« »No što ako jesu?« »Ako jesu, onda ću se tobom oženiti, dovijeka se o tebi brinuti, i kupiti otok na južnom Pacifiku, koji će biti samo tvoj.« Ja ustajem i prilazim Sretnom paru. »Oprostite«, velim ja. »Nešto sam se kladila s prijateljem. Molim vas, ako nije nepristojno - no jeste li vjenčani?« 308

»Da«, veli žena. »Ne«, veli muškarac. Vraćam se Julianu i javljam mu njezin »da«. *** Pjevamo čitavim putem duž Grand Canala, u pratnji harmonikaša, gitarista i guslača. Dok ponovno pjevam u čamcu - ovaj put s Julianom - upravo sam skandalozno sretna. Lelujave palače pozdravljaju nas iskrenute naglavce u predivnoj mjesečini. Mislim na Renza i grlim Juliana, kao što bih mogla grliti Renza, a misliti na Juliana, i onda shvaćam, budem li se mogla držati za samu sebe, imat ću sve što mi treba da do smrti budem zadovoljna. (Zdrava svijest: To si ti rekla - dva muškarca koja zbrojena daju jedno čitavo ljudsko biće! To svaku ženu liječi od depresije!) Usput će se uvijek naći putnih drugova - ili će biti prekrasna samoća. Ali za strah nema izgovora. Dok s Julianom pjevam Grand Canalom, maglovito naslućujem život bez straha. Ali tko ću ja biti bez njega? Hoću li i dalje biti Leila? (Zdrava svijest: Bit ćeš Leila! Ti ćeš biti ti!) Sybille me jednom zgodom natjerala da spremim svoj strah u njezinu metalnu kutiju. »Držat ću ga na sigurnom dok ga ne poželiš natrag«, veli ona. »Vratit ću ti ga kad god zaželiš.« Sybille čuva moj strah; moja zdrava svijest i ja možemo dalje i bez njega. *** Te noći, u Grittiju, Julian i ja pričamo do zore. »Znam da si u vezi s nekim«, veli Julian, »i mislim, to je sasvim u redu. Ali želim da budeš sretna. Možeš mi sve ispričati.« »Ti već znaš za mog gondolijera«, velim ja. »To je više od gondolijera«, veli Julian. »O tome ja ne znam ništa«, velim ja. »Osim toga, kad ti 309

jednom ispričam, nestat će magije.« »Ali ako ne, lagat ćeš šutnjom. A to onda uništava našu magiju.« »Tu je dilema, zar ne?« »Daj mi da ti ispričam jednu priču«, veli Julian, »priču o mom životu koju ti još nikad nisam ispričao, zato što sam je, sve do nedavno, blokirao...« Smještamo se u naš posebni položaj, grleći se nogama. »Kad sam još bio sasvim mali i živio u Torontu«, počinje Julian, »moj otac i mati odlazili bi na vodviljske turneje, i moja starija sestra i ja ostajali bismo dugo sami. Sestri je bilo jedva petnaest, i bila je jako, jako lijepa - a na neki je način bila i najusamljenija djevojka što sam je ikad upoznao. Kad se to dogodilo imao sam desetak godina - i baš počinjao osjećati ono seksualno. Svo sam vrijeme bio tako nadražen da sam iskakao iz kože - i počinjao polutirati - a da sve to uopće nisam shvaćao. Sestrina soba ima staklena vrata pokrivana muslinskim zavjesama, i ona potkraj svakog popodneva ulazi unutra da malo odrijema. To je sigurno bilo subotnje ili nedjeljno popodne, jer nisam bio u školi. Radio sam zadaću u prizemlju, kad sam je najednom morao nešto upitati. Uspeo sam se i pošao hodnikom do njezine sobe, ali zbog nečeg nisam uletio. Rub je muslinske zavjese bio malo gurnut ustranu - bila je to jedna od onih zavjesa s mjedenom šipkom gore i dolje - i tako sam stao jako mirno i s osjećajem krivice povirio unutra. Moja sestra leži na krevetu u svom penjoaru boje breskve, rastvorenom na stegnima. A preko svjetiljke je prebačen svileni rubac iste boje. I čitava se soba kupa u ružičastu sjaju. Gibala je nježnu ruku kraj otvorenog penjoara. Najednom me uhvatio osjećaj potpune dezorijentacije. Srce mi počinje lupati. Penis mi se ukrutio. Čitavo moje biće kao da počinje pulsirati. Znao sam da to ne bih smio gledati, ali ne mogu stati. A onda njezini prsti nestaju u njoj, i onda ih ona s ljubavlju, nježno, uvlači i izvlači. Ja to više ne mogu 310

izdržati. Moj penis i njezini prsti bili su jedno - i svršavam uz eksploziju od koje glasno kriknem. Sestra je podigla pogled, ugledala me, shvatila, i prišla vratima da me pusti unutra. ’Julie’, rekla je - ona me zvala Julie - ’ništa se ne boj.’ Sav sam drhtao. Ona me povela do kreveta. Legli smo i zagrlili se, i isprepleli noge. ’Julie - ako znaš da je to lijepo, onda znaš što znaju samo malobrojni.’ I onda je nježno, nježno, prinijela moju ruku svojoj vagini i pustila me da istražim sve njezine dijelove, govoreći mi što da radim, i kako da je diram, i onda je odmah i ona počela dirati mene. Bio je to najnježniji i najljepši interludij mojega života. Potpuno nedužan, seks u Edenskom vrtu, prije nego se pojavila zmija. A poslije, ležimo skupa, isprepleteni kao sada ti i ja. A sad dolazi dio o kojem ne želim pričati, dio koji sam blokirao četrdeset godina, i vratio ga samo zahvaljujući hipnozi. Dva dana potom, usred noći su je odvezli u bolnicu. Sjećam se samo kako sam stojim pred njezinom sobom i čujem jednog bolničara kako veli drugom: ’Ta kurva neće još dugo biti na ovome svijetu.’ Nikad je više nisam vidio živu.« »Od čega je umrla?« pitam ja šepavo, kao što to činimo kad smo smlavljeni osjećajima i zbog toga pokušavamo utvrditi »činjenice«, kao da nas one mogu spasiti. »Godinama to zapravo nisam znao. Slijepo crijevo, rekli su mi, ali ja sam znao da nije tako. Sad mislim da je to sigurno bila izvanmaternička trudnoća. Naravno da sam bio siguran da sam je ubio.« »Naravno.« Grlim ga. Iz očiju mi suze teku potokom. »Najgore tek dolazi. Moji se roditelji nikad nisu vratili kući. Poginuli su u automobilskoj nesreći negdje na Srednjem zapadu. Ne znam jesu li i doznali za svoju kći. Ja sam ostao s tetkom i bratićem. Jedne sam ih večeri čuo kako raspravljaju o meni. ’Ja ga ne želim’, rekla je tetka. ’Suviše 311

je čudan.’ ’Ni ja ga ne želim’, rekao je rođak. ’Od njega mi se ježi koža.’ Spakirao sam svoje stvari i put pod noge.« »Imao si deset godina?« »Imao sam deset godina. A na neki način, još ih imam.« »Na neki način svi ih imamo«, velim ja. »Eto zašto mislim da ne trebamo lagati o seksu«, rekao je Julian. »Život je prekratak.« »A seks se ne da rastaviti od ostatka života, zar ne? Mislili smo da se može, ali ne može. To je tragedija naše generacije - što smo mislili da nas seks može spasiti.« »Ništa nas ne može spasiti«, veli Julian, »čak ni ljubav. Ali zato jedno drugom možemo svijet učiniti manje usamljenim mjestom - ponekad. A ponekad ne možemo čak ni to.« »Čitav svoj život«, velim ja, »nisam željela ništa drugo nego spojiti seks i prijateljstvo - a čini mi se da sam od toga dalje no ikada.« »I meni«, veli Julian. »Eto zašto me Trobrijandi toliko fasciniraju. Želio bih znati postoji li zaista društvo u kojem su ljudi riješili problem krivice.« »Što ti misliš?« »Ako čitaš Malinowskog, rekao bih da je tako - ali je on već odavno zastario. Otoci Ljubavi, tako su ih zvali dvadesetih godina, ali mislim da je to samo još jedan mit o plemenitom divljaku. Gauguin, Robert Louis Stevenson, Melville, Michener - pomislimo samo na slojeve stvaranja mita. Pa ipak, san o odlasku. Ja sam oduvijek sanjao o odlasku... Želio bih umrijeti tamo, a mjesto na kojem želim umrijeti, mjesto je na kojem želiš živjeti...« »Zaista želiš da ti pričam o gondolijeru?« »Da.« »Mislim, dok sam te slušala kako pričaš o svojoj sestri, postalo mi je jasno da je moj gondolijer, baš poput Darta, samo još jedna verzija nemogućeg ljubavnika - ukratko tate: tabu muškarca, demonskog ljubavnika, dyybuka, 312

incestuoznog inkubusa. On je lijep, ali su prljavi snovi uvijek lijepi. A njega je nemoguće imati. On pripada drugoj, mojoj mami...« »Kao i svi mi«, veli Julian sa snovitim pogledom u očima. »A kad se tucamo, među nama nestaju sve pregrade kao kad ti i ja pričamo. Zašto ne možemo imati i jedno i drugo - i put i riječi?« pitam. »Ah«, veli Julian, »zato što bez toga - zašto bismo onda skladali i slikali? Skladamo i slikamo da uskrisimo pali svijet, i samo zato što je svijet pao, zato mu je potrebna ljepota što je mi stvaramo. U nebu ćemo biti toliko ispunjeni Božjom ljepotom da nećemo morati stvarati.« »Sofizam.« »Ne, zaista. Što je lakše naslikati - raj ili pakao?« »Pakao«, velim. »I što je zanimljivije čitati - Inferno ili Paradiso?« »Inferno.« »Što znači da nam je cijeli svijet dan zato da bi on iz nas izvukao naš ljudski potencijal. U raju bismo svi umrli od dosade.« »A ti ipak želiš otići na južni Pacifik? Želiš li postati Gaugin elektronske glazbe?« »Želio bih o svemu ovom napisati operu«, veli Julian. »A ja sam na svoj način skladatelj koji se posve uživljava. Želio bih početi kako dječačić kroz zavjesu gleda sestru - da potom s odraslim čovjekom zaplovi put Polinezije u traganju za rajem. Želio bih napisati veliku panoramsku operu o čovjekovu traganju za rajem.« »Svi mi tražimo raj«, velim ja. »I kao da nikad ne shvaćamo da ga imamo baš tu, baš sada, dok se ovako grlimo rukama i nogama u ovoj hotelskoj sobi i plovimo kroz svemir...« »Ja to znam«, veli Julian. »Ali raj, po definiciji, je uvijek tamo, a nikada tu. Čak i da se udaš za tog svog savršenog 313

ljubavnika, ne bi prošlo dugo, i oboje biste brinuli o građevnom poduzetniku, ličiocu, roditeljskim sastancima, porezu... Tvoj nemogući on postao bi isuviše moguć. Bolje ti je imati njega za seks, a mene za razgovor.« »Ali ja želim seks i razgovor u jednom čovjeku. I time sigurno ne tražim previše.« »Ja to nikad nisam našao«, veli Julian, »osim u svojim žicama, i zašto bi onda ti?« »Zato što ti u to ne vjeruješ, a ja vjerujem. Tko zna zašto, protiv svih dokaza, ja napokon u to zaista vjerujem. I napokon vjerujem da to i zaslužujem.« »Onda ćeš ga sigurno i imati«, veli Julian, »jednoga dana. Ali to vjerovanje najprije moraš godinu ili dvije vježbati. I, o, da - moraš se riješiti tog gondolijera.« Grlimo se i puštamo da nas odnese san. *** Sutradan, s Julianovim blagoslovom, polazim vodenim taksijem posjetiti Renza na njegovu čudnom otoku u laguni. U kući nema nikoga osim cvrkutavog kanarinca i nevidljive dvorkinje. Dvije su princeze otišle na jedan dan u Milano, da isprobaju zimsku odjeću. Sunce se ulijeva u prozore. Dok vodimo ljubav, voda se lagune ljeska šljokicama. Među nama, tucanje je toliko u sadašnjem trenutku, da je to svojevrsna meditacija. Potpuno fluidan, bez početka i bez kraja, to kao da i nije seks nego putena paradigma nevezivanja. Mi poznajemo jedno drugo, tijelo tijelom i dušu dušom. Znali smo se od prvog trenutka kad smo se sreli i od prvog trenutka ljubovanja. Nikad oko toga nije bilo nikakvog pitanja, nikakve sumnje da će to totalno funkcionirati. Govorili ili ne, jeli ili ne, uvijek smo, uvijek u harmoniji, sjedinjeni, dodirujući se. On mi dotiče prsa. Preko nas se mreška voda i svjetluca u odbljescima sa stropa. Dotičem mu kosu, bradavice. On mi siše donju usnu. I skida lanenu košulju i 314

lanene ljetne hlače. Ja mu ležim u naručju, njuškam mu pod pazuho, sretna što ga grlim, dotičem ga, i ne želim ništa više, ne težim orgazmu. Pod vodom smo, i plivamo kroz svjetlo. Već sam miris njegove kože, dodir njegova baršuna, njegova mošusa, dosta mi je za zadovoljenje. Fluidnost me njegova tijela ushićuje; čitavo je ono za mene, bez interpunkcije, bez točke. Fešta, što se giba poput Venecijinih voda, stalno se mijenjajući i stalno ostajući ista. On mi siše usne, dojke, veli mi da sam njegova Piccola Pittrice; i ne znajući kako, mi smo jedno u drugom i jedno izvan drugog, nogu prekriženih, nogu spojenih, i on govori »piano, piano« i giba se, giba, polako giba u meni da potraje što duže. Kad god počnem svršavati, on staje, pušta me da se posve opustim, tako da mi na kraju nije ni važno hoću li svršiti ili ne, i osjećam ga u sebi, kako je sasvim ušao, kako sam ga sasvim uzela, vratila ga sebi, vratila ga prirodi. To je čudno, zar ne, da se mi ljudi toliko udaljavamo od prirode čak i kad ljubujemo, tako da očekivanje orgazma, njegovo forsiranje, pretvara čak i ljubovanje u nešto teološko, nešto povezano s očekivanjima, tjeskobama, pritiscima. I tako, odlučivši ne činiti ništa nego samo osjećati trenutak, biti u trenutku, moje tijelo, svojom vlastitom nepostojećom voljom, kreće u svoj krešendo. On se giba i giba, staje i staje. A ja sam već počela svršavati i tad vrištim i on mi stavlja ruku na usta (dvorkinja, dvorkinja) i počinje i sam svršavati, napol zatvorivši smaragdne oči, a lice mu je kao u fauna, smeđe, skošeno, nasmijano, ozbiljno na rubu orgazma i onda opet tekuće, opušteno. I ležimo skupa, Pan i Ceres, bog šuma i božica žita, i njušimo svoj vlastiti mošus, naš ljubavni vonj - i onda zvona zazvone, i već je podne i moramo ići, mi dvije dnevne Pepeljuge, pretvorene u bundeve zvonjavom podneva. *** Skidam svoju masku. Leila, Louise, Luisa odlaze, i sad je tu samo žena, koju pokreće nevidljiva muza, dok joj pero škripi po bilježnici, a tijelo je boli od Ljubavi, i srce joj leti i 315

sretno je jer zna da nije učinila ništa da bude tako blažena i jer zna da je božanska ljubav bezuvjetna. Ona je u stanju milosti. Ona bi skakala, kleknula pred Madonu, izmislila skice i slike koje će radost prenijeti ljudima bez radosti, vjeru nevjerniku, ljubav neljubljenima. Ona želi da svatko okuša i proslavi život zato što je on gozba. Tu je da ga uzmemo. A moraš samo otvoriti usta, otvoriti šaku, voljeti bližnjega, zahvaljivati Bogu, i veseliti se. Sveden na najjednostavnije, život je molitva. Mi molimo na mnogo načina. A ovo je moj. Prije nego što ću te večeri zaspati, slikama i riječima prekrivam mnoge stranice i stranice. *** Dok spavam Julianu uz bok, sanjam da na leđima kroz Veneciju nosim bolesnička kolica. Grad je napravljen od sniježnih Alpa i iskrzanih vododerina, a duboko ispod je svjetlucava laguna. A ja nosim ta bolesnička kolica, pod kojima mi pucaju leđa, gore-dolje po ledenim padinama zato što se bojim da jednoga dana neću moći hodati. I psujem njihovu težinu. Baci ta kolica! velim samoj sebi. Ti možeš hodati! Obogaljio te samo tvoj strah. Nespretno se uspinjem u kolica i ludo jurim niz vododerinu. Kolica kao da lete, a zatim se, na dnu, još malo povezu i stanu. Kao čudom, ja ustajem, odjevena u svjetlost, i bacam kolica u lagunu. I budim se. Onako gola, odlazim u kupaonicu i stajem pred zrcalo. Kupam se u sjaju. Srce mi blista. Ah, velim, to je to, to je to. To je ono što trebamo spoznati. Da nikad ne moramo biti sami. Jer smo sazdani oko božanske iskre. Tijelo je samo lekcija. Naučimo je i umremo. I držim se te izvjesnosti čitav dan dok sama istražujem Veneciju. *** Sutradan ujutro odvažujem se poći na izložbu crteža starih majstora na lijepom otočiću gdje paladijska crkva San Giorgio Maggiore stoji sred bazena Svetoga Marka. Sa 316

svojim campanilom pod zelenim klobukom, svojim spokojnim klausterom, sa svojim napuštenim kazalištem, taj je otok najljepše mjesto čitave Venecije. Ostavljam Juliana da prtlja po skladbi u našoj hotelskoj sobi, i skrivam se pred Renzom koji bi u dva trebao svojim čamcem proći kraj terase u Grittiju. (Zapanjena sam što mogu biti tako ravnodušna. Pretvaram li se u muškarca - ili samo u mudru ženu?) Sama i ponesena, odlazim pogledati crteže starih majstora. Crteži za mene imaju neku neposrednost koja slikama nedostaje. Jer tu vidiš proces, umjetnikov um na djelu. U samoj se liniji razotkriva igra uma. Zastajem pred crtežem Domenica Campagnole, koji prikazuje muškarca kako prijeti ženi pod lisnatom topolom. Uzvitlani pramen na čelu, podignuta ruka, podignuto koljeno, njihovo hrvanje u tamnom sjenčanju smeđega pera i tinte, zaudaraju na umorstvo ili grubo zavođenje, ovisno o tome kako se gleda. (Je li to oko, primjerice, uhvatilo bljesak bodeža pod ljetnim stablom? I je li to on bez hlača, ili je to umjetnik samo štedio linije?) I tako će se on jednom i zauvijek spremati da je ubije (ili poljubi). Taj par što se hrve, uhvaćen je jednom i zauvijek trenutak prije nego što muška oštrica probije žensku put. Ljubav ili umorstvo? Sakaćenje ili spajanje? Ne našavši odgovor na to pitanje, odlazim od tog crteža i prilazim sljedećem. Glavosijek svete Katarine zanima me manje, baš kao i paesaggio i karton za Posljednju večeru. Prolazim kraj skiciranih Djevica i skiciranih Sinova, što je zagrijavanje za stropne božice, kraj Abrahama koji žrtvuje Izaka, kraj staraca, vitezova, Bahka - i stižem do Veroneseove nimfe koja bježi, kroz lisnatu šumu (dok joj se pod nogama plete zmajska mladunčad), progonjena od odlučnog satira (koji izgleda, naravno, točno kao moj Renzo). Taj ples seksa - progonjenje, povlačenje - nimfe i satira, fauna i faunice, traje već tisućljećima. I ja teško da 317

sam prva koja ga želi uhvatiti na papir. Dokle god postoji tijelo, uvijek će se naći netko da se digne iz tople gužve u pećini i s mukom se uspravi na koljena - on ili ona - da našara slike - ili riječi - na zid špilje, da udobrovolji - ili ozlovolji - bogove i božice. Mi nastavljamo razotkrivati svoja srca u nadi da ona nikad neće prestati kucati. Isprazna nada! Dokle god živim, znam da ću držati pero koje će iluminirati tog satira, tu nimfu, tu mračnu, zmajevima napučenu šumu. A tu su, prozračni i opušteni nakon Ljubavi, faun i faunica što ih je nacrtao Tiepolo. On je ljubi u vrh ljudskoga čela; ona u ekstazi zatvara kose oči. Njezine su noge dlakave kao i njegove, ali su u nje i ljudska prsa i ljudsko srce, i nju je rastopila, bar na trenutak, zemlja Jebanija. Umjetnik joj je podigao desnicu, pa je išarao, kao da ne zna da li da joj da ili ne da tu moć. Ja u glavi brišem te šarotine. I vadim svoju tekicu s koricama od marmoriranog papira i hitro crtam svoju verziju Tiepolove scene. Moja faunica lješkari opušteno kao i njegova, ali u podignutoj ruci drži crtaće pero. I dok drijema naslonjena na faunovo grubo, dlakavo rame, u crtež prevodi tu prolaznu, vremenitu scenu žudnje, Ljubavi, kako bi je vidjele i neke buduće oči. Otići ću kući i napraviti seriju o nimfama i satirima. I tako si crtanjem probiti put povratka u duševno zdravlje. Odgovor nisu ni Trobriandi s Julianom ni Venecija s Renzom. Ja imam svoj odgovor. Držim ga u ruci.

318

POGOVOR Isadora Wing

Osvrćem se na svoj život, i sve je zbrka. Moji muškarci, moje dijete, moje knjige, moji satovi letenja, moji strahovi, moja kontrafobija, mojih petnaest minuta slave. Moje traženje spokoja. U sredini svog života, umrla sam i ponovno se rodila. U četrdeset petoj, žena ili propadne ili sebe ponovno stvori, kao feniks. Ja sam izabrala potonje. Što da činim s tom knjigom što sam je ostavila iza sebe, tom ljušturom staroga života, ostatkom mene kakva sam nekad bila, i one druge mene, koja je prvoj bacala klipove pod noge? Je li roman zatvoren sustav - ili se on otvara u svijet poput cvijeta što zrači miomirise, cvijeta koji ne postoji dok ga netko ne pomiriše? Zamislimo da otvorite ovu knjigu, a kompjuterski vam čip pusti Bessie Smith i »Sveženski bluz«? Bi li vas to uvjerilo u besmrtnost? Roman je čudna petlja. Pisac i lik tvore svojevrsnu Mobiusovu traku. Roman i čitatelj još jednu. Romansijer piše jer predviđa vlastitu smrt. A ti (čitatelj) čitaš tu knjigu kad je on već mrtav i vraćaš ga u život. A ova me je knjiga vratila u život. Kao što su me tvoje oči i srce vratili u život (skoro sam napisala »vratili u smijeh« - što je također istina.) Bez obzira što vam dr. Caryl Fleishmann-Stanger rekla ili ne rekla o »meni« i mom »zadnjem« romanu, ja nisam mrtva, nego sam se vratila - ja, Isadora White Stollerman Wing, alias Leila Sand, Luoise Zandberg, Candida Wong, La Tintoretta, Antonia Uccello, und so weiter. Kao što jedan drugi pisac reče jednom drugom zgodom: vijest da sam umro ponešto je pretjerana. 319

*** Mir i tišina na Južnim morima nisu baš sasvim upalili. »Sebastian Wanderlust« - alias »Julian Silver« - priredio mi je prekrasne vikende i izlete gondolom po Grand Canalu, ali je i on, budući samo čovjek, imao skriven plan rada. Kad ga čak ni raj nije uspio izliječiti od one bolesti izazvane civilizacijom, on je za sve to, poput »Dannyja Dolanda«, okrivio mene. Nismo mogli spasiti svoje prijateljstvo a niti naš brak poslije toga. Vrativši se iz raja, odlučila sam pisati samo pjesme, molitve, meditacije, da eliminiram »ja«, da izmislim novi književni oblik koji uspijeva uhvatiti bezvremenost postojanja, koji pokušava dohvatiti onkraj riječi, u beskonačni i nepromjenjivi realitet koji je postojao i prije naše brutalne pojave na ovom planetu koji će nas dugo nadživjeti. I tako pitanje jesam li ja Leila, Isadora, Louise, Caryl ili čak i netko deseti, potpuno je i savršeno nevažno. Sve su to samo maske koje mi se na trenutak lijepe za lice, da bi potom otpale, makar pritom ispalo i meso ispod njih. Maske su tu samo zato da nam olakšaju razumijevanje - zato što od najranijeg djetinjstva pa nadalje, najbolje učimo iz humanoidnih lica. Pa ipak su to samo maske, i sva je mudrost baš u toj spoznaji. S obzirom na to da od sada nadalje kanim pisati samo pjesme i psalme, ti, mileni čitaoče, možda više nikad ne pročitaš nijednu moju knjigu - zato što je najdragocjenijim riječima, u jarmu našeg književnog društva, suđeno da ih se najmanje čita. I stoga zbogom. Bili su mi dragi naši zajednički trenuci. Bilo mi je drago što sam te nasmijala i rasplakala. A često sam, pišući, i sama plakala i smijala se. A ja vas zaista sve volim. I zaista vam želim spasiti život. Kao i svoj. Od sada ću pa nadalje pisati samo pjesme jer samo one, postojeći izvan vremena, transcendiraju vrijeme. Kad bih mogla pisati nevidljivom tintom, učinila bih to. Jer svi mi i tako pišemo nevidljivom tintom, i riječi nam lete u nebo kao 320

što pepeo iz pakla leti prema Božjem licu, čiji ih bljesak isparava. Kao Leila, kao Louise, čak i kao Isadora, sad se opraštam s vama, moleći vas da se međusobno volite koliko god to možete, da budete hrabri, živite s Bogom, i borite se protiv lažljivosti kad god se pojavi - ali prije svega u vama samima. *** Stari beletrističar kakav sam bila (a djelomice sam to još i sad) ne može se othrvati tropizmu da priču završi na čitateljevo zadovoljstvo (a i vlastito), i zato sada evo vezivanje slobodnih krajeva, kao u romanima osamnaestog i devetnaestog stoljeća. Kao romansijer sam isuviše dobra curica a da bih mogla ostaviti likove da slobodno vise. Nakon što je »Isadora« prestala objavljivati (i sve duže boraviti u trapističkom samostanu), dr. Caryl FleishmannStanger postala je, zato što narav ne podnosi prazninu, »stručnjak« za njezino djelo i njezin glasnogovornik. Držala je o njoj seminare, pisala učene radove, slala pisma u Times Book Review, pojavljivala se na sastancima Društva za suvremeni jezik i tako dalje, sve u službi stvaranja Isadore Wing koju nikad nije upoznala i koja stvarno nikad i nije postojala. »Sebastian« ili »Julian« se vratio u Los Angeles, sporazumno se razveo od potpisane spisateljice, oženio se nekakvim dragim i mladim curetkom i, žaleći se da zapravo želi pisati opere o ispraznosti ljudskih želja i spiritualnoj transcendenciji, nastavio pisati elektronsku prateću glazbu za Columbiju, Foxa, Universal et alia. Čak je i napisao, producirao i glazbom opremio film Prognan na Papuu (u režiji, kako se sjećate, Leonarda Nimoyja), koji je doživio golem uspjeh, i od tada se cijena njegove filmske glazbe popela na milijun dolara. Uhvaćen u stupicu svog životnog stila i nove žene (koja je za dva blizanca Ferrarija naručila registarske tablice s natpisima ZARAĐUJE i TROŠI), on nastavlja kulučiti za svojim sintesajzerom sve do današnjeg dana, kao impresivni zanatlija, iako očajan zbog takvog života. 321

»Bean/Dart/Trick« također se obreo na području pozivnog broja 213, oženio se starijom glumicom, i nastavio sanjati o svojoj »Leili/Louise/Isadori«, svojoj jedinoj velikoj Ljubavi, glumeći usput sporedne uloge u Rambu V do X. On nastavlja širiti svoje sjeme uzduž i poprijeko južne Kalifornije onako slobodno kao što je to činio i uzduž i poprijeko New Yorka i Connecticuta, i pritom psuje svoju karmu, svog oca, svoje zvijezde, što nije imao petlje odreći se svog kompleksa Casanove zbog jedine žene koju je ikad stvarno volio. Ali kad je riječ o muškarcima i njihovim očevima, namjere su zaista peta rupa na svirali. »Dart« za svoj neuspjeh krivi svoju ženu i u retrospektivi, iz godine u godinu, sve više idealizira »Leilu«. »Emmie« je objavila svoju knjigu o menopauzi i opet zgrnula čitavo malo bogatstvo, dobila za svoj izraz »klimakterični šik« mjesto u Novom Penguinovom rječniku citata, i nastavila cvjetati zato što ima čisto srce - iako ne baš tako čisto (zato što je, napokon, ipak pisac). Ona i dalje voli svog oženjenog Grka, i sretna je kad joj doplovi u grad. »Andre« se također našao pod pozivnim brojem 213, nakon što je prodao galeriju, razveo se od žene, oženio se dvadesetdvogodišnjom glumicom, i postao nezavisni producent i fanatik zdrave hrane. Našu skromnu kroničarku doista zapanjuje da je toliko njezinih likova migriralo pod pozivni broj 213, ali znate već što vele o južnoj Kaliforniji sve što u Sjedinjenim Državama nije prikovano, na kraju otklizi onamo. A što je s »blizankama« ili »Amandom Ace« - djetetom za nju toli važnim da joj se čini dvostrukim, trostrukim, četverostrukim? Nakon majčina nestanka i čudesnog povratka, ona je, u jedanaestoj godini, napisala knjigu koja je postala bestseler. Dječji vodič u život, tako se zvala, i ona je govorila klincima današnjice kako da se centriraju i budu duševno zdravi, čitavi, i čisti od droge, suočeni sa slomom sulude, ovisničke civilizacije svojih roditelja. Nakon što joj je dolazak puberteta na trenutak zaustavio karijeru, »Mike« i »Ed«, znana i kao »Amanda«, sad ide u školu kao i svako klinče njezina uzrasta, ali ima svog 322

agenta, svog voditelja poslova, kao i advokata koji prosijavaju ponude (za TV emisije, filmove, intervjue, ulaganja) što dotječu svaki tjedan. Hoće li se kroz hormonski derbi puberteta probiti bez bar privremenog gubitka smisla za humor, to ćemo tek vidjeti. Ona je, naposljetku, mamina kći, a kad je riječ o majkama i kćerima, namjere su, vaj, peta rupa na svirali. *** I tako sam sad kod kuće. Opet u Connecticutu. Na mojoj padini blistaju javori, kao što u newyorškim kantama za smeće blistaju naranče. Romb svjetla boji strop moje radne sobe. Nad brdima pluta sablasni puni ekvinocijalni Mjesec. Ja pišem. Bessie pjeva. Tu je i moja ljubljena kći. Po prvi sam put u životu uspjela sačuvati osjećaj da pod krilima imam zraka. Napokon letim. I ne znam reći je li to zbog muškarca, zbog knjige, ili zbog Mjeseca. Mogu vam samo reći da sam se oslobodila tamnice vlastite duše i da kroz svijet plovim bez straha. To ima nekakve veze s trijeznošću, koja ima svaku moguću vezu sa slobodom. I nekakvu vezu s milošću. Connecticut, Venecija, New York, California, Južna mora... je li sve to imalo važno ako ti je Bog u srcu i svaka ti je riječ meditacija, čin hvale? *** Ne mogu reći da sam tu stigla bez vrludanja. Kao prvo, priznajem da sam opet počela piti. Ali je očito čak i to bilo nužno - jer sam zahvaljujući tome shvatila da nisam stvarno lupila u dno, da s predajom samo očijučem, ali da se nisam i stvarno predala. Jer nisam bila sasvim spremna. Predaju je zapravo izazvao moj posljednji oženjeni muškarac. Zvao se Marcus. Upoznali smo se na nekakvoj društvenoj večeri u tavanskom stanu u SoHou - bio je to jedan od onih ispunjenih skupim umjetninama - Jasperom Johnsom, Cyem Twomblyjem, Helenom Frankenthaler - i po narudžbi rađenim namještajem. I ljudi su bili rađeni po mjeri. Eurosmeće. Debitantice besposličarke što žive od rente. Vrijedan nakit iz Vie Condotti i Old Bond Streeta. 323

Dvorci na Rajni i ladanjske kuće u Orvietu. Cipele Azzedine Alaa. Chanelova odijela. Bože blagoslovi modu, jer u nama održava spremnost za promjenu - i trivijalnost, kad težimo biti duboki. Imao je srebrenu kosu, kestenjaste oči, svjetlucave čekinje na bradi izrasle do pet popodne. Džemper ispleten rukama irskih ribarskih žena. Kravatu što su je otkali kostarikanski hipici. Mokasine od kože nerođenog odojka - ili Winnie-the-Pooha. I on je bio u trgovini umjetnina - kao savjetnik. Dvonožac: New York i London. Ma jako velika stvar. Ali mi je otopio srce jer je govorio jidiš. Već mi se povraćalo na eurosmeće i čeznula sam za Brooklynom. A njemu je Brooklyn bio u srcu. Kao tati. Između nas su sijevnule iskre. Zing. Zing. Bim. Bam. Krc. Pobjegli smo. Do njegove srebrne limuzine sa zacrnjenim staklima i faksom. Posisala sam mu kurac, pa pobjegla, znajući da su muškarci spremni na sve samo da te dobiju čak i kad se pretvaraju da te ne žele kad ti zaključiš da želiš njih. (O, taj misterij muškaraca i žena: zašto nas progone tako neumorno, kad se na kraju skamene od pomisli da bismo im mogle prestati bježati?) Počeli smo jednu vezu punu češnjaka, bluza i maslaca. I sperme. I opet sperme. Bio je inteligentan, zanimljiv, obdaren parapsihološkim sposobnostima (no i bez toga bi mi mogao pročitati misli). Imao je oči kao i moja baka. I za dva sam se mjeseca beznadno zaljubila. A on je bio beznadno oženjen. I sjedio tako na dvije stolice, poput čitavog ostatka muškog spola, i beznadno nesposoban da postupi drukčije. On me volio; treperio je oko mene. Želio se brinuti o meni, no budući da je bio muškarac, bio je slab kad je trebalo donijeti odluku. I tako ih ne moraju donijeti puno, zar ne? Bar kad je riječ o ženama. Naprosto im nedostaje prakse. Jednoga vikenda, sama, izišla sam s nekim starim šarmerom čisto da prekinem trans. Taj stari šarmer bio je pijanica. Znanac iz alkoholnih dana. I tako smo pili. Pili smo u Roxburyju, u Cornwallu, u Bethelu, u Reddingu, i u Darienu. Pili smo u Ryeu i 324

Harrisonu i Bedfordu. On je povratio. Ja sam otplovila. Romantično, ha? Ujutro sam se probudila u nepoznatom krevetu, pod hrpom kaputa. Iz susjedne se sobe čula svirka. Tanka je mlada Indijka pred zrcalom namatala i razmatala svoj sari. Kraj mene je na krevetu spavao blijedi mladić. Panika. Očaj. U glavi bubnja. Suha usta. Ne mogu se maknuti. Dolazi atomski rat i financijski slom. Rak, sida, paraliza. Kontaktne mi se leće lijepe za vjeđe. Budim se jecajući. Ali bez suza. Najednom shvaćam sa su svi moji dani i mjeseci na suhom bili uvjetni: Bože, neću piti ako se pobrineš da ova knjiga doživi uspjeh. Bože, neću piti ako mi daš tog muškarca. Bože, neću piti ako mi nabaviš ljubav, požudu, plijen. Naravno da nisam ni pomišljala da se cjenkam s Bogom. Ali evo dokaza. Trud uložen u ljubavnu vezu me je unekoliko razočarao, i ja sam se u bijesu opet napila. Prtljam se iz kreveta i padam na koljena. I tresem se. Suze mi teku niz lice. Želim se rastrijezniti zato što se želim rastrijezniti, govorim. Želim to zato što želim. Više od knjige. Ili muškarca. Više od svega. Želim to zato što to želim. Zato što to želim kao sam život. Ja sam potpuno spremna. S tim je izbojem došla i nekakva lakoća koju nikad nisam poznavala i svjetlo koje nikad nisam vidjela, kao da mi je Bog uzeo srce i bacio ga kao dječji disk preko Mjeseca. Kao da je čitavo moje tijelo napravljeno od svjetlosti. I od tada više nisam pila. Niti petljala s oženjenima. *** Da, moj četvrti muž i ja doista smo otišli letjeti na južni Pacifik, i avion se doista tu i srušio, ali to nipošto nije i kraj priče. Dok smo letjeli iznad atola i koraljnih grebena, i silina ZemIjine kore izbijala kroz ljuskave vode, shvatila sam da je na nama, zato što smo prva civilizacija koja je vidjela oblake s obje strane - doslovce leteći - i posebna odgovornost. Bliži smo Bogu od ljudi iz drugih epoha, pa ipak smo od njega dalji. Ja ovo zovem Ikarovim dobom. Dobom voštanih krila. I 325

nije onda čudo da mi tu našu prazninu pokušavamo ispuniti drogama, hranom, seksom. Mi čeznemo za spiritualnim vrijednostima, pa se u zabludi okrećemo spiritualnim. Mi čeznemo za Bogom, i stoga se u zabludi okrećemo čovjeku. Mi sebe možemo izbaciti iz jedne kulture i ubaciti u drugu - brže, zapravo, no što to naša svijest stiže registrirati. Iz kamenog doba u svemirsku eru. Za nas se vrijeme sabilo. Sva doba postoje istodobno. Ono što nikad neću zaboraviti o Južnom Pacifiku jest njegova vlažnost, osjećaj vlage na koži. Vlastito sam tijelo ondje osjećala sasvim drukčije. Znala sam da je sazdano od vode. I zraka. I taj miris južnog Pacifika: frangipani, kopra, sago, mulj i krv. I taj žamor kukaca u noći. I potpuna tama u selima. I zov kulture kamenoga doba - što živi izvan vremena, listajući sa Suncem. Liježući s Mjesecom. Dani su dugi eone. A eoni samo dane. Ti zvuci tropske prašine - žamor cvrčaka. Novine u Port Moresbyju: Nu Gini Tok Tok. Je li taj pidžin jezik budućnosti? Smjesa jezika. Nazubljena brda na pozadini modroga neba. »Žene i djeca ne nose koplja.« *** Kad se avion srušio u Solomonsko more (a nije bio, vaj, Beaver, nego Grumman Goose), nisam se uplašila. Stalno sam predviđala strah - a kad se avion srušio, bila sam mirna. Upadanje u kovit. Okretanje. Visinomjer koji se odvija. Kule od oblaka. Krčanje u radiju. Moj se muž smije. Kao kamen propadamo prema moru. Modre vode. Vrijeme staje. Moj život. Svemir. Jedinstvo tog dvoga. Otkrila sam u sebi mir onkraj mira - kao da sam otišla do pakla i vratila se pjevajući. Adrenalin preuzima vlast - stari animalni dio mozga. Sasvim mirno, oslobađam se olupine. Sasvim mirno, guram vrata. Sasvim mirno, plivam kraj morskih pasa. Kao i poroda, tako se i ovog jedvice sjećam. Ali sam učinila baš ono pravo. I živa sam. 326

Kad sam prolazila kroz gradove u oblacima između Port Darwina i Port Moresbyja, bilo mi je sasvim jasno da prolazim teritorijem Amelije Earhart. Kule od oblaka što ih je ona opisala - pune maglenih likova, nalik na garguje, što se cere ženi toliko drskoj da izaziva nebesa - nadvisuju 'čudne kamene otoke što kamenim prstima upiru u nebo. Žena koja je u ruci držala palicu, u ležernoj harmoniji s voljom vjetra - tako to izgleda sve dok se vjetar ne okrene nema se čega bojati od ijednoga muškarca. »Želim to činiti zato što to želim činiti«, napisala je Amelia Earhart svom mužu sa svog, kako će se pokazati, zadnjeg leta. »Žene moraju pokušati učiniti sve što su pokušali i muškarci. I kad u tome ne uspiju, njihov neuspjeh mora biti izazov drugima.« Izazov drugima! Te su mi riječi zvonile u ušima dok sam se okretala i propadala kroz kule od oblaka, a centrifugalna me sila zakiva za pojas, a brojčanici se giroskopa okretali kao pomahnitali. Moj muž se smijao. Oduvijek je želio umrijeti smijući se što se u ovom dijelu svijeta zove kuru - i bio je zbog toga sretan i presretan. I nije se želio spasiti. To je nešto što još nisam rekla o »Julianu« ili »Sebastianu« (nazovite ga kako hoćete): očajnički je želio umrijeti prije nego što orone. To je bio jedan od razloga zbog kojih ga je južni Pacifik vabio, ono što ga je neumoljivo privlačilo lovcima na glave i kanibalima. I zbog čega se jako razočarao kad nas nitko nije pojeo. On se nadao smrti, nadao da će je dostići prije nego ona dostigne njega. Njegova opera o traganju za rajem bila je najčistija isprika: nije on tražio nikakvu operu, nikakav film; tražio je zadnji treperavi light-show svojega života. »Pusti ga!« kriknuo je kad smo upali u kovit. I pokušao mi otrgnuti ruku s palice, nadajući da će me tako spriječiti da ponovno steknem vlast nad avionom. Suludo se smijući, dok mu je vjetar zabacivao sijedu kosu, počeo je iz aviona izbacivati stvari, pojase za spasavanje, hranu, gorivo. I tada me, i samo tada, uhvatila panika. Da sam bila 327

sama, mogla bih to podnijeti - ali da će me muška ludost upropastiti, to je bilo previše. Jednim silnim zamahom (i sasvim sigurno jedinim za koji mi je sudbina još ostavila vremena) spustila sam na Julianovu snježnobijelu glavu tešku bateriju i - gle čuda - upokojila ga! On je nešto mrmljao i drijemao i sanjao dok sam ja izvlačila avion iz kovita trenutak prije čeonog sudara s iskošenom vodom - no prekasno da spriječim i sraz. Pljusnuli smo, kliznuli, počeli tonuti. Iskobeljala sam se na vrijeme. Sebastian/Julian, protiv svih svojih želja, dopustio mi je da ga izvučem u more. Nevoljko je shvatio da tu odlučuje Bog, a ne on. Otplivali smo od aviona, kutkom oka ga gledajući kako tone, i nastavili plivati sve dok nam koralji nisu zagrebali koljena i izrezali nožne prste. Pred nama je blistao otok. Je li to fatamorgana? Ili moj sunčani proplanak? Ili baš sve? Da. Devet mjeseci potom, spasio nas je neki američki milijarder i njegova žena poljskoga porijekla, koji su plovili škunerom punim slavnih ljudi, svojevrsnim brodom luđaka, na kojem su nas dočekali dobrodošlicom, kao na jednu od zabava »Anda McCraea«. Možete si zamisliti kulturni šok nazdravljati iz Tiffanyjevih šampanjskih čaša punih Kruga '61, i slikati se pritom za People i Time, nakon što smo, čitavo desetljeće - bar nam se tako činilo - jeli golače i ličinke, sirovu ribu i trulo korijenje. (U kamenom se dobu gubi osjećaj za vrijeme.) Pri čemu nisu trebali samo maniker i pediker, nego i zubar. I tada sam neumoljivo shvatila zašto dugovječnost nije bila svojstvena životu prvih ljudi. (Iako i tako nije nikakva velika sreća nadživjeti svoje zube.) *** Sad živim svoj život kao ratnik. Sad znam da je život zabava, a ne tegoba; igra, a ne posao. Vrativši se u jesenski Connecticut, na rub vječnosti, vrativši se svom djetetu, svojim (usnulim) ružinim pupoljcima, svome psu, svojim pjesmama, svom kuhinjskom vrtu i travama i mirodijama, sasvim mi je jasno da sam 328

posve blagoslovljena. I da nisam sama. Gibam se prema svjetlu. Lepršajući krilima kao moljac, makar samo da umrem u bljesku. Pišući, slikajući, moleći se, ljubujući, umirući u prekidima između svjetla. Kao što reče Leila: »Dokle god postoji tijelo, uvijek će se naći netko da se digne iz tople gužve u pećini i s mukom se uspravi na koljena - on ili ona - da našara slike - ili riječi - na zid špilje, da udobrovolji - ili ozlovolji - bogove.« Moja priča nema kraja: poput kineskih kutija u kutiji, poput ruskih lutaka u lutkama, poput luka kome se ljušti kora, mi nastavljamo razotkrivati svoja srca u nadi da nikad neće prestati kucati. Isprazna nada! Jer u ovim riječima kuca moje srce. Ja (pa štogod da to bilo) zamišljam Leilu, koja zamišlja tebe, mileni štioče, koji tražiš dom, mir, majku, oca, Boga, Božicu, a nadaš se da ćeš među koricama ove knjige naći spokoj. Kao što sam ga našla ja, pišući je. Uzmi pero ili kist i naslikaj se iz svog vlastitog ugla. Udahni, izdahni. Sjedi mirno. Ja ću ti pomoći. Jer ovo je i molitva i moje ljubavno pismo tebi.

329