Dubravka Oraić Tolić - Akademsko Pismo.pdf

UDŽBENICI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU MANUALIA UNIVERSITATIS STUDIORUM ZAGRABIENSIS

Dubravka Oraić Tolić AKADEMSKO PISMO Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente

Akademsko pismo amen amen.indd 1

5/30/11 11:58:01 AM

BIBLIOTHECA ACADEMICA

Dubravka Oraić Tolić Akademsko pismo Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente

© Naklada Ljevak d.o.o., Zagreb, 2011. Za nakladnika Petra Ljevak Urednica Nives Tomašević Recenzenti dr. sc. Davor Dukić, red. prof. dr. sc. Sanja Nikčević, izv. prof. dr. sc. Josip Silić, prof. emer.

Objavljivanje ovoga udžbenika odobrio je Senat Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 27. svibnja 2011., odlukom broj: 032-01/11-01/25, ur. br. 380-061/004-11-3.


5/30/11 11:58:02 AM

Dubravka Oraić Tolić

Akademsko pismo Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente

Zagreb, lipanj 2011.


5/30/11 11:58:02 AM


5/30/11 11:58:02 AM

Mojoj majci


5/30/11 11:58:02 AM


5/30/11 11:58:02 AM

Sadržaj

Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 I. POVIJEST ZNANOSTI: VRLO KRATAK PREGLED 1. 2. 3. 4. 5.

Znanost do novoga vijeka . . . . . . . . . . . . . Novovjekovna i moderna znanost . . . . . . . . Klizno doba moderne znanosti: Thomas Kuhn Postmoderne kritike znanosti . . . . . . . . . . . Znanost nakon znanosti: Povratak retorike. . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

19 27 54 59 76

. . . . .

. . . . .

. 93 102 113 121 138

II. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO 1. 2. 3. 4. 5.

Termin i definicija znanosti . . . . . . Klasifikacija znanosti . . . . . . . . . . Vrste znanstvene proze . . . . . . . . . Osnovni pojmovi klasične retorike . . Retorika znanosti i akademsko pismo

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

. . . . .

III. STRATEGIJE I TEHNIKE AKADEMSKOGA PISMA 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7.

PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA) . . . . . . . . STRUKTURA I DIJELOVI (DISPOZICIJA). . . . . . ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA) JEZIK I STIL (ELOKUCIJA) . . . . . . . . . . . . . . . . CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA) . . . . . . . . . . DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA) . . . POSLJEDNJI KORACI . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . .

. . . . . . .

153 237 305 369 435 507 631

Literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 663 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 673 Bilješka o autorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 679 7


5/30/11 11:03:58 PM


5/30/11 11:58:02 AM

Predgovor

poticaj za pisanje ove knjige stigao je od voditelja Poslijediplomskoga studija hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Stipe Botice. Kolega Botica pozvao me u jesen 2006. da za potrebe studija zamislim kolegij o pisanju akademskih radova. Tako je sve počelo. Pripreme za predavanja i iskustvo u nastavi rasli su iz semestra u semestar i napokon prerasli u ovaj priručnik. Knjiga se sastoji od triju dijelova. Prvi dio, Povijest znanosti: Vrlo kratak pregled, prati razvoj zapadne znanstvene misli od antičkih temelja do suvremenosti s isticanjem, barem uzgredice, doprinosa istočnih i izvaneuropskih kultura. Poseban je naglasak na postmodernim kritikama znanosti i znanstvenim ratovima na kraju 20. stoljeća, koji su doveli do kraja modernoga tipa znanja, ali i novoga zamaha znanosti na početku 21. stoljeća. Drugi dio, Retorika znanosti i akademsko pismo, osigurava teorijskometodološke pretpostavke knjige. Tu se raspravlja o terminu, definicijama i klasifikacijama znanosti, o znanstvenim žanrovima, o temeljnim pojmovima klasične retorike i suvremenoj retorici znanosti, koja je omogućila definiciju akademskoga pisma i poslužila kao metodički okvir knjige. Treći dio, Strategije i tehnike akademskoga pisma, pragmatične je naravi. To je glavni, najopsežniji dio knjige. Zamišljen je kao tehnička pomoć u rješavanju konkretnih zadaća u procesu znanstvenoga istraživanja i pisanja akademske proze. Podijeljen je u sedam poglavlja, a svako je od njih posvećeno određenomu retoričkom kanonu, dijelu kanona ili tehnikama pisanja. Studentice i studenti ne moraju poznavati ni dugu povijest ni sve tajne 9


5/30/11 11:58:02 AM

klasične retorike, ali ako znaju što su retorički kanoni invencija, dispozicija, elokucija, memorija i izvedba, ako su im poznati modusi argumentacije logos, etos i patos i ako se znaju služiti tehnikama kao što su kairós, stásis i tópoi, sigurno će lakše ovladati zakonima i pravilima akademskoga pisma. U tijeku rada na knjizi morala sam riješiti brojna teorijska i praktična pitanja. Izdvojit ću pet: metodološki okvir, termin akademsko pismo, izbor literature i primjera te pravopis, terminološka pitanja i stil. Kao metodološki okvir odabrane su klasična retorika i suvremena retorika znanosti. Uobičajeno je mišljenje da su retorika i znanost nespojive, poput drvenoga željeza ili kvadrature kruga. Po tome shvaćanju znanost donosi objektivnu istinu, a retorika je isprazan govor („praznoslovlje“). Takvo shvaćanje retorike pripada u temeljne stereotipe moderne kulture. Nakon Francuske revolucije retorika je povezana s propalim društvenim sustavom, a potkraj 19. stoljeća izbačena iz školskih programa i zamijenjena filologijom, teorijom književnosti i stilistikom vezanom uz modernoga pojedinca i njegov individualni izraz. Do obnove klasične retorike dolazi na prijelazu od moderne prema postmodernoj kulturi 1960-ih, a potkraj 20. stoljeća i do pojave nove discipline – retorike znanosti. Retorika znanosti polazi od pretpostavke da je znanost argumentacijski diskurs u kojemu se objektivna istina gradi po određenim zakonima i pravilima. Tim su zakonima i pravilima posvećene stranice ove knjige. Termin akademsko pismo u tome se metodološkom okviru definira u tri osnovna značenja: kao društveni fenomen, kao istraživački projekt i kao tekst. U prvome smislu akademsko je pismo ukupna diskurzivna aktivnost u akademskoj zajednici usmjerena na stvaranje i pisanje teksta bilo kojega oblika, žanra ili vrijednosti radi proizvodnje, širenja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. U drugome smislu akademsko je pismo konkretan istraživački projekt – retorički pothvat koji se poduzima u procesu pisanja određenoga oblika teksta, od zamišljaja ideje i prikupljanja građe do pisanja, izlaganja, objavljivanja ili obrane rada. U trećemu smislu to je rezultat istraživačkoga projekta i retoričkoga pothvata – sam tekst. Na razini teksta izdvajaju se vrste znanstvene 10


5/30/11 11:58:02 AM

proze: znanstveni i stručni radovi te studentsko akademsko pismo – eseji, referati, seminarski radovi, diplomski rad, magistarska teza, doktorska disertacija. Akademski je diskurs osebujan tip argumentacijske naracije. Stoga se uvriježeni termin akademski rad često pojavljuje u obliku sinonima akademska proza. Pojava „nove retorike“ i retorike znanosti dovela je na kraju 20. i početku 21. stoljeća do obnove, a zatim i do procvata školskih predmeta posvećenih teoriji i praksi pisanja na različitim područjima, od poslovne komunikacije i reklama do umjetničke i znanstvene proze. To je izazvalo potrebu za stručnom literaturom i priručnicima. Na angloameričkome govornom području literatura o pisanju ima dugu tradiciju jer se retorika u Americi poučavala u školi i kada je u Europi bila odbačena i zaboravljena. Najslavnija europska knjiga posvećena akademskomu diskursu i danas je Kako se piše diplomska teza Umberta Eca (Come si fa una tesi di laurea, 1977). Nastala je na izmaku prve moderne kada je popustio stereotip o retorici, a još se nije pojavilo virtualno pismo koje će promijeniti kulturu pisanja. U domaćoj literaturi uglavnom je riječ o priručnicima iz empirijskih znanosti (Gačić, Silobrčić, Zelenika, Žugaj i dr.). Ova je knjiga pisana prije svega za područje humanistike, ali kako je riječ i o općim zakonima argumentacijskoga diskursa, može biti korisna i na drugim područjima. Kao poticaj za mnoga tehnička rješenja i predložak za izradu citatnih stilova poslužio mi je priručnik Kate L. Turabian A Manual for Writers of Research Papers, Theses, and Dissertations: Chicago Style for Students and Researchers (2007). Chicaški sam stil odabrala stoga što paralelno nudi inačice obaju osnovnih citatnih stilova, Oxfordskoga i Harvardskoga, tzv. stil autor – naslov i stil autor – godina. Predložena rješenja dopunjena su i usklađena s hrvatskim pravopisnim i bibliografskim tradicijama. Ponuđeni citatni stilovi nisu obvezujući i nalogodavni, nego orijentacijski i savjetodavni. Treći, pragmatični dio knjige protkan je primjerima. Primjeri su s jedne strane stvarni (citati), a s druge izmišljeni. Stvarni su primjeri opskrbljeni citatnicama, a izmišljeni ih nemaju. Donose se primjeri iz književnosti („primarna literatura“) i znanosti o književnosti („sekundarna literatura“). U oba slučaja nastojala sam odabrati neutralne vrijednosti koje pripadaju općoj na11


5/30/11 11:58:02 AM

obrazbi i prihvaćenoj tradiciji. To su na području književnosti prije svega A. G. Matoš i Miroslav Krleža, a na području znanosti o književnosti Zagrebačka književnoznanstvena škola (autori kao Aleksandar Flaker, Ivo Frangeš, Milivoj Solar, Viktor Žmegač i dr.). U citiranju služila sam se Harvardskim stilom, jer se ne raspravlja o književnosti i literaturi (kada bi bile potrebne fusnote), nego samo upućuje na izvore (kada su dovoljne tekstnote). Poseban je problem bio izbor pravopisa. Kao temeljni pravopis odabrala sam Babić-Mogušev pravopis iz 2010. Neka sam rješenja toga pravopisa prilagodila potrebama akademskoga pisma. U slučajevima koje taj pravopis ne razrađuje (npr. pisanje konektora i modalnih riječi) služila sam se pravopisom Badurina-Marković-Mićanović (2007). U stilu sam nastojala slijediti prijedloge i rješenja iz teorije znanstvenoga stila Josipa Silića (2006). Bilo je i drugih problema – primjerice, pisanje grčkih termina i klasičnih imena. Tu sam zahvalna Darku Novakoviću i Petri Šoštarić na primjeni dvaju načela: uvriježeni termini pisani su na uobičajeni način transkripcijom (npr. logos, etos, patos), a nepoznati i manje poznati termini u izvornome obliku, transliteracijom slovo po slovo (npr. kairós, stásis, povremeno tópos, tópoi). Knjiga poput ove nije mogla nastati bez izdašne potpore akademske zajednice. Najširi je okvir nastanka knjige ukupna atmosfera poslijediplomskoga i redovitoga studija – susreti sa studenticama i studentima i njihovim radovima, razgovori na predavanjima i konzultacijama te napokon potreba za ovakvim priručnikom kakva u domaćoj humanistici nije bilo. Zahvalnost dugujem mnogima koji su mi na različite načine pomagali u svladavanju zaprjeka i olakšavali kretanje kroz brojne probleme. To su prije svega svi koji su na bilo koji način sudjelovali u pripremama za pisanje: Volker Bockholdt, Jurica Cimprešak Žigrović, Jasna Horvat, Tanja Ježabek, Virna Karlić, Đuro Kladarić, Slaven Lendić, Sanja Nikčević, Biserka Pešec, Helena Sablić Tomić, Sanja Ščibajlo, Jelena Vrdoljak. U tijeku cijeloga projekta vjerno su me pratile Greta Šimičević i Morana Matković. Greta je zamislila tablicu citatnih stilova i pronašla primjere. Svoju neumornu stručnu i tehničku pomoć Morana mi je pružala u 12


5/30/11 11:58:02 AM

svim fazama rada, od izrade shema do traženja citata i provjere podataka. Petra Šoštarić pomno je pazila na grčke i latinske termine. Knjiga je bila obavijena odobravanjem na mojemu matičnom Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti. Stoga je nezamisliva bez Žive Benčić, Magdalene Medarić, Josipa Užarevića, Jasmine Vojvodić, Danijele Lugarić i Ivane Peruško. U sredini projekta, kada sam stigla do logike i Aristotela, pojavio se Pavel Gregorić s hrpom najnovije literature. Posebna su dionica u stvaranju knjige elektronički razgovori u svako doba (i nedoba). Stipe Botica strpljivo je odgovarao na različita pitanja, Darko Novaković uputio me u tajne citiranja klasičnih izvora, Krešimir Nemec podijelio je sa mnom čitanja Krleže, s Ladom Badurinom raspravljala sam jedne zimske nedjelje o konektorima. Tu su i moji najbliži. Dašak prirodnih znanosti pripada Ivi. Ako knjiga ima logičku čvrstinu, to je utjecaj Benjaminova duha. Ali sve to još nije bilo dovoljno da knjiga poprimi sadašnji oblik. Za to su se pobrinuli Davor Dukić, Josip Silić i Branko Erdeljac. Davor je dubinski pročitao rukopis i prošarao ga kritičkim razmišljanjima i prijedlozima. Najviše sam mu zahvalna na najbolnijim primjedbama. Josipu Siliću najprije sam donijela poglavlje o stilu želeći čuti njegovo stručno mišljenje, a zatim je počela zajednička avantura primjene Silićeve teorije akademskoga stila u tijelu mojega teksta. Nakon svih čitanja, dopuna, promjena i provjera Branko Erdeljac ugradio je u knjigu svoje prokušano lektorsko umijeće. Rad na knjizi oduljio se više nego što sam mogla zamisliti. Nad događajima koji su odgađali ili zaustavljali pisanje budno je bdjela urednica Nives Tomašević. Bez njezine skrbi, povjerenja i razumijevanja ove knjige ne bi bilo.

U Zagrebu 21. ožujka 2011.

D. O. T.

13


5/30/11 11:58:02 AM


5/30/11 11:58:02 AM

I. POVIJEST ZNANOSTI: VRLO KRATAK PREGLED Prvi dio knjige donosi kratku povijest zapadne znanosti od antičkih temelja do suvremenih promjena u shvaćanju znanosti i znanja. Poseban je naglasak na kritikama moderne znanosti koje su dovele do novoga zamaha zapadne znanosti na početku 21. stoljeća. Promjena epistemološke paradigme u posljednjoj trećini 20. stoljeća osjetila se na svim područjima kulture, pa i u pojavi „nove retorike“ i retorike znanosti. Retorika znanosti poslužila je ujedno kao teorijska podloga i metodološki okvir ovoga priručnika.


5/30/11 11:58:02 AM


5/30/11 11:58:02 AM

1. ZNANOST DO NOVOGA VIJEKA . . . . . . . . . . . . . . . . 19 1.1. Znanje i znanost izvaneuropskih kultura i civilizacija . . . . . 19 1.2. Antička znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20 1.3. Znanost srednjega vijeka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22 2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST . . . . . . . . . 27 2.1. Stvaranje moderne znanosti: 14. i 15. stoljeće . . . . . . . . . . 27 2.2. Rano doba modernih znanosti: Od početka 17. do kraja 18. stoljeća. . . . . . . . . . . . . . . . 30 2.3. Herojsko doba modernih znanosti: Od kraja 18. stoljeća do Prvoga svjetskog rata . . . . . . . . . . 36 2.4. Zlatno doba modernih znanosti: Od Prvoga svjetskog rata do šezdesetih godina 20. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . 45 3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI: THOMAS KUHN . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 3.1. Pojam paradigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54 3.2. Normalna znanost i znanstvene revolucije . . . . . . . . . . . . 56 3.3. Pretpostavke za kritiku znanosti: Rođenje nove znanstvene paradigme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 57 4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . 59 4.1. Kritike znanja i znanosti u poststrukturalizmu, dekonstrukciji i postmodernoj filozofiji . . . . . . . . . . . . . 60 17


5/30/11 11:58:02 AM

4.2. Sociološke kritike . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 64 4.3. Ekološke, rodne i multikulturne kritike. . . . . . . . . . . . . . 68 4.4. Znanstveni ratovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 4.5. Kraj znanosti. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74 5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI: POVRATAK RETORIKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 5.1. Što je završilo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 5.2. Što je nastalo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 5.3. Klasična retorika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 78 5.4. Nova retorika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 5.5. Retorika i epistemologija: Umjerena i radikalna retorika znanosti . . . . . . . . . . . . . . 82 5.6. Znakovi epistemološke mijene . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 84 5.7. Novo znanje na starim temeljima . . . . . . . . . . . . . . . . . 85


5/30/11 11:58:02 AM

1. ZNANOST DO NOVOGA VIJEKA U povijesti svjetskih civilizacija poznata su četiri modusa znanja i znanosti: znanje i znanost izvaneuropskih kultura i civilizacija te tri zapadna oblika – antička, srednjovjekovna i novovjekovna, odnosno moderna znanost. Danas smo svjedoci rađanja novoga tipa znanja i znanosti koje često nazivamo suvremeno znanje i suvremene znanosti ili znanje i znanost 21. stoljeća.

1.1. ZNANJE I ZNANOST IZVANEUROPSKIH KULTURA I CIVILIZACIJA 1.1.1. Znanje – sveta mreža Znanje drevnih civilizacija Kine, Indije, Maja, Egipta i Babilona uklopljeno je u mističnu svijest i religiozne predodžbe o svijetu. Čovjek i njegova svijest integralni su dijelovi prirode, nema rascjepa između subjekta i objekta, priroda se shvaća kao sveta mreža u koju je upleten i čovjek. Znanje je odgonetanje prirodnih tajna, a znanost djelatnost bliska mistici i religiji. Znanstvena dostignuća u predracionalnim kulturama nastala su u sklopu posvećenoga prirodnog znanja u procesu rješavanja svakodnevnih potreba i interesa tih društava (pismo i brojevi, kineski izum kompasa, egipatske piramide i sfinge, Semiramidini viseći vrtovi kao vrhunac tadašnje arhitekture, matematički izračuni i konstrukcija solarnoga kalendara, Hamurabijev zakonik).

19


5/30/11 11:58:02 AM

1.1.2. Nezapadne i drevne kulture Historiografija znanosti iznijela je na vidjelo golemu arheologiju nezapadnjačkih znanstvenih kultura, drukčijih, ali ne i manje vrijednih od zapadnoga tipa ovladavanja prirodom. Tako George Sarton u nedovršenoj monografiji Uvod u povijest znanosti (Introduction to the History of Science, 1927–1948) otkriva znanstvene doprinose nezapadnih, uglavnom islamskih kultura. Joseph Needham pokreće 1954. golemi projekt u seriji svezaka o znanstvenoj kulturi Kine. Do općega interesa i prave renesanse drevnih tipova znanosti dolazi tek u posljednjoj trećini 20. stoljeća s krizom modernoga tipa znanja i zapadne znanosti. Tako postkolonijalni studiji razotkrivaju zapadne predrasude o istočnim kulturama. U knjizi Orijentalizam (Orientalism, 1978) Edward Said raskrinkava pojam „Istok“ kao „zapadni konstrukt“, njegovo sjenovito Drugo. U svakodnevnome životu populariziraju se tehnike liječenja akupunkturom i homeopatskim sredstvima, negdašnje se primitivne „bakine“ trave institucionaliziraju u biljne ljekarne, biometeorološka vremenska prognoza na javnoj televiziji postaje početkom 21. stoljeća dio komercijalnoga programa i sl.

1.2. ANTIČKA ZNANOST 1.2.1. Kolijevka zapadne znanosti Zapadno znanje i zapadna znanstvena kultura rođeni su u antičkoj Grčkoj. Znanje se odvaja od mitske sfere i religioznih predodžaba, utemeljuje se u logosu, sređuje po metodama i područjima. Znanosti su stopljene u jednu cjelinu s filozofijom, ali se već u to doba počinju osamostaljivati zasebne znanstvene discipline: matematika, astronomija, fizika, medicina. Tales iz Mileta prvi je izračunao i predvidio pomrčinu Sunca 585. pr. Kr. Pitagora formulira matematički zakon, poznat već u Babiloniji, koji poznajemo kao „Pitagorin poučak“. Demokrit je zamislio najjednostavniju gradbenu jedinicu svemira, atom (od grč. átomos – nedjeljiv), koja 20


5/30/11 11:58:02 AM

će u modernoj kvantnoj fizici postati djeljiva sve do subatomskih čestica. Stvara se znanstvena terminologija, nastaju prve znanstvene institucije: počinje zapadna znanost kao racionalno traženje istine, bilo kao „čisto znanje“ koje samo sebe motri (theōría) bilo kao sustav znanja (epistē´mē).

1.2.2. Platonov idealizam i Aristotelov empirizam Nastaju dva filozofska sustava koja će obilježiti zapadno mišljenje i ukupnu znanstvenu kulturu: Platonova filozofija ideja i Aristotelov empirijski sustav znanja. Oba mislioca osnovala su svoje stilove poučavanja i svoje škole. Bile su to prve znanstvene zajednice s vlastitim tipom znanja i ponašanja. Platon osniva filozofsku školu u svetištu posvećenom heroju Akademu, po kojemu dobiva ime Akadē´meia. Odatle, po načelu citiranja, potječu nazivi renesansnih učenih društava i kasnijih umjetničkih institucija, školskih ustanova (likovna akademija, glazbena akademija) te ime najviših institucija znanja – akademija znanosti i umjetnosti. Platonova ontologija prediskustvenih ideja zasnovala je sve zapadne idealističke filozofije, a njegov dijaloški stil izlaganja, u kojemu je glavni lik Sokrat, bio je Mihailu Bahtinu potvrda za tezu o dugoj tradiciji „dvoglasne“ i „višeglasne“ riječi. Platonov učenik Aristotel naučavao je u hramu boga Apolona Likeja, zvanom Lýkeion. Odatle po istome citatnome mehanizmu potječe naziv za škole licej. Uveo je šetnju kao oblik ponašanja u znanstvenim raspravama, pa je njegova škola dobila naziv peripatetici (od grč. peripatéō – šetam, obilazim). Aristotel je utemeljitelj zapadnoga empirizma, znanstvene terminologije, znanstvenoga diskursa kao logičkoga sustavotvornog znanja i znanstvenih disciplina. Aristotelova Metafizika ishodište je svih zapadnih filozofija, od teologije Tome Akvinskoga iz 13. stoljeća do Derridaove dekonstrukcije s kraja 20. stoljeća. Aristotelove Kategorije zasnovale su metodičnost zapadnoga mišljenja. Fizika je pružila bogatstvo osjetilnoga svijeta i već u srednjemu vijeku potaknula razvoj prirodnih 21


5/30/11 11:58:02 AM

znanosti. Uz Platonovu Državu i Državnika Aristotelova je Politika ishodište društvenih i političkih znanosti, Nikomahova etika dala je ime i predmet znanostima o moralu, Retorika je utemeljila školsku disciplinu po kojoj će se stoljećima poučavati vještine govorništva i pisanja, a spis Poetika osnivački je tekst znanosti o književnosti.

1.3. ZNANOST SREDNJEGA VIJEKA 1.3.1. Dvokulturnost Mihail Bahtin otkrio je u srednjemu vijeku postojanje dviju kultura: službene i pučke, kršćanske i poganske, „visoke“ i „niske“, autoritarne i slobodne, ozbiljnih crkvenih rituala i radosnih pučkih karnevala. Tajnu dugoga života srednjovjekovlja Bahtin je našao upravo u dvokulturnosti – u dijalogu tih dviju kultura. Novovjekovna znanstvena ideologija, okrunjena u prosvjetiteljstvu, proglasila je srednji vijek „mračnim“, pa je taj atribut sve donedavno sprječavao normalnu povijesnu percepciju toga važnoga razdoblja u povijesti zapadne civilizacije. Ono što je Bahtin otkrio kao prešutni dijalog između institucionalne crkvene i karnevalske pučke kulture potvrđuje na drugoj razini srednjovjekovna znanost. Ideološki okvir kršćanske religije bio je toliko nadzemaljski uzvišen i istodobno tako zemaljski širok da nije mogao obuhvatiti i nadzirati sve zone vlastite kulture, pa ni zonu znanja i znanosti. I dok su s jedne strane znanost i umjetnost potvrđivale ideološki okvir u neprestanim varijacijama osnovnoga kršćanskog događaja, s druge su ga strane nadograđivale, pomicale, a uoči renesanse napokon uzdrmale i preoblikovale. Takvi pomaci, koji će omogućiti nastanak novovjekovne znanosti te u bitnim crtama obilježiti cjelokupno moderno znanje, pa stići, barem kao uspomena, i do reforme studija na početku 21. stoljeća, bili su srednjovjekovna rasprava o univerzalijama i srednjovjekovna sveučilišta. 22


5/30/11 11:58:02 AM

1.3.2. Rasprava o univerzalijama Rasprava o univerzalijama (od lat. universalia – opći pojmovi) najvažniji je duhovni događaj srednjega vijeka. U njoj se razvijao i u njoj se slomio srednjovjekovni sustav mišljenja i doživljavanja svijeta. Nastala je unutar samostanskih zidina, među tadašnjom intelektualnom elitom, redovnicima i kršćanskim misliocima. Raspravu je potaknulo djelo Eisagōgē´ Plotinova učenika Porfirija (oko 233. – oko 304), svojevrstan uvod u Aristotelove kategorije (opširnije o povijesti srednjovjekovne znanosti i sveučilišta vidi u: Bazala, 1980). Aristotel razlikuje deset kategorija. Na prvome je mjestu supstancija, a zatim njezini atributi: kvantiteta, kvaliteta, relacija, mjesto, vrijeme, položaj, posjedovanje, djelovanje i trpljenje. Te su kategorije u srednjovjekovnoj raspravi proširene na sve opće pojmove. U dugim razmišljanjima o karakteru takvih pojmova iskristalizirala su se tri stajališta: • pojmovni realizam (opći pojmovi postoje unaprijed u Božjem umu, prije stvari, ante rem; oslonac u Platonu; ishodište idealizma) • nominalizam (realno postoje samo stvari, opći su pojmovi zajedničko ime tih stvari, dolaze nakon stvari, post rem; ishodište u Aristotelu; temelj srednjovjekovnoga materijalizma i empirizma) • konceptualizam, kompromis između prva dva stajališta (pojmovi postoje i prije stvari, i u stvarima, i poslije u njihovim pojmovima: conceptus cum fundamento in re) Rasprava se razbuktala potkraj 11. stoljeća, kada je ekstremni nominalist Roscelin proglasio pojmove praznim zvukovima (flatus vocis) i jedini dignitet pridijelio konkretnim stvarima. Rasprava je doživjela vrhunac u prvoj polovici 14. stoljeća, u filozofiji Williama Occama. Occam zastupa ideju o dvije istine, odvaja filozofiju od teologije i time otvara vrata autonomiji znanosti. U raspravi o univerzalijama srednji se vijek oprostio od svojih apsolutnih istina, a u nominalizmu, koji priznaje samo empirijski provjerljive 23


5/30/11 11:58:02 AM

stvari, pripremio je put u modernu znanost. Nije čudno da se glavni istražitelj zbivanja u srednjovjekovnoj opatiji u Ecovu romanu Ime ruže zove Vilim upravo po Occamu. Roman završava, kao i srednji vijek, u stilu nominalizma. Nakon što knjižnicu i cijeli samostan proguta vatra, pripovjedač zaključuje: stat rosa pristina nomine, nomina nuda tenemus, odnosno u prijevodu: „Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.“ (Eco, 2004: 469, 476)

1.3.3. Srednjovjekovna škola Glavna je institucija srednjovjekovne kulture bila crkva, u sklopu crkve samostani, a u sklopu samostana knjižnice. U knjižnicama se prikupljaju, sređuju, prevode i komentiraju antički i drugi izvori. Knjižnice su rodno mjesto srednjovjekovnoga znanja i znanosti. To je znanje nastalo kao amalgam antičke i judeokršćanske tradicije preko arapskih i islamskih utjecaja, Platonovih ideja i Svetoga pisma, Aristotelova logosa i biblijskoga „Na početku bijaše Riječ“, tj. Lógos. Goleme količine spisa i prijepisa antičkih mislilaca, prikupljenih preko arapskih i drugih izvora u knjižnicama, nisu mogle ostati bez daljnjih učinaka. Zadaća je srednjovjekovnih duhovnih pregalaca, redovnika i mislilaca ne samo stvarno prikupljati i prevoditi antička djela nego i simbolično prevesti antičku tradiciju na jezik kršćanske kulture, poduprijeti temelje kršćanstva antičkim duhom i antičkim idejama. Tako nastaje glavna srednjovjekovna filozofska disciplina – skolastika. Zadaća je skolastike prenošenje antičkoga znanja u kršćanski svjetonazor, legitimiranje kršćanstva uz pomoć antike. Najveću je popularnost stekao Aristotel u filozofiji Tome Akvinskoga, kada uopće nije morao biti citiran poimence, nego samo u citatnoj formuli „Kao što reče filozof “ (Ut philosophus dixit). Albert Veliki preuzima preko islamskih i židovskih izvora Aristotelovu baštinu prirodoslovlja te uzdiže eksperiment do statusa metode: „samo je eksperiment pouzdan u takvim stvarima“ (experimentum solum certificat in talibus). U djelu Opus maius (između 1266. i 1268), adresiranom papi, 24


5/30/11 11:58:02 AM

Roger Bacon tvrdi da ono što se logički zaključuje per argumentum treba provjeriti per experimentum, te da je vještina eksperimentiranja „kraljica svih znanosti“ (usp. Bazala, 1980: 61, 68). Ali to nije bilo sve. Potreba za doslovnim i simboličnim prevođenjem antičke tradicije zahtijevala je instituciju za prihvaćanje i memoriranje goleme građe prikupljene u knjižnicama i arhivima. Tako se u samostanima vrlo rano rađa srednjovjekovna škola. Srednjovjekovna je škola institucija za presađivanje antičke tradicije u biblijski vrt. Odatle kultura učenja preko citata. Srednjovjekovne su škole goleme citatne ustanove u kojima se do bubantstva uči, ponavlja i utvrđuje antičko gradivo kao legitimacija vlastite kulture. Odatle popularni citatni oblici antologije (od grč. ánthos – cvijet) i florilegiji (od lat. flos, floris – cvijet) – zbirke misaonih „cvjetova“ koje su izdvajale i kanonizirale kulturne vrijednosti što ih je srednji vijek trebao prihvatiti. Odatle pomno razrađeni i hijerarhizirani sustav školstva. Srednjovjekovna naobrazba obuhvaćala je sedam slobodnih umijeća (septem artes liberales) raspoređenih u trivij (gramatika, retorika i dijalektika) i kvadrivij (aritmetika, geometrija, astronomija i glazba, poslije i druge kombinacije). Trivij je označivao „niže“ znanosti u hijerarhiji naobrazbe i nije imao pogrdno značenje, kao kasniji termin trivijalan u smislu otrcan, plitak, kojega je pogrdan smisao nastao tek u prosvjetiteljstvu i modernome elitističkom kanonu. U triviju se učilo „za rječitost“ (ad eloquentiam), a u kvadriviju „za mudrost“ (ad sapientiam), što je u cjelini školovanja davalo ukupnost znanja ad eloquentiam et ad sapientiam (usp. Bazala, 1980: 46–47).

1.3.4. Srednjovjekovna sveučilišta Razvojem građanskoga staleža nastaju javne gradske škole koje nastavljaju tradiciju samostanskih škola. Razvijaju se i upotpunjuju trivij i kvadrivij te se u višim školama ujedinjuju u studium generale. Ta je nastava omogućivala višu naobrazbu. Iz toga će se studija razviti studium universale koji će svoj institucionalni okvir dobiti u sveučilištima. Tu će niknuti 25


5/30/11 11:58:03 AM

preobrazbeni pokreti humanizam i renesansa, a s njima novi tip znanja i znanosti. Prvo sveučilište, po kojemu se naziva sveučilišna reforma na početku 21. stoljeća, bilo je u Bologni. Tamošnja visoka škola sa svojim nastavnim programom studium generale dobila je 1158. od cara Friedricha Barbarosse povlastice authentica habita. Bila je to prva službeno priznata autonomija, koju je sveučilište pomno čuvalo. Uslijedila je serija osnutaka sveučilišta: Padova i Pariz 1220., Lisabon 1290., Rim 1303., Firenca 1321., Prag 1348., Krakov 1364., Beč 1365…, Zagreb 1669..., Moskva 1755…, London 1825…, Atena 1837… Termin universitas (univerzitet, sveučilište) nije u početku značio sveukupnost znanja, nego ustanovu za skupno stanovanje i boravak učitelja i đaka. To je zabilježeno u nazivu visoke škole u Bologni: Universitas magistrorum et scholarium. Srednjovjekovno je sveučilište stvorilo i zametke znanstvenih žanrova. Tako je na Pariškome sveučilištu već 1220. postojao popis obveznih udžbenika i traktata – Chartularium Universitatis Parisiensis (usp. Bazala, 1980: 71–73).

1.3.5. Oživljavanje srednjovjekovne tradicije Već i letimičan pogled u povijest srednjovjekovnih sveučilišta otkriva koliko je tradicija srednjovjekovnoga školstva sačuvana unatoč modernim kritikama i reformama. Svi važni nazivi sveučilišnih ustanova i funkcija potječu iz srednjovjekovnoga svjetskog jezika – latinskoga: studij (studium), fakultet (facultas), kolegij (collegium, prvo značenje, kao i kod sveučilišta, odnosilo se na stambenu zgradu za profesore i đake), rektor, dekan, profesor, alma mater, sveučilišna himna Gaudeamus igitur itd. Današnja studijska reforma nosi ne samo naziv bolonjski proces po prvome priznatom sveučilištu nego se i po svojoj strukturi vraća na srednjovjekovnu školsku tradiciju, tj. oživljuje ju u novome kulturnom kontekstu. Struktura studija koja sadržava tri godine preddiplomskoga studija, dvije godine diplomskoga studija te otvara mogućnost za poslijediplomski doktorski studij oslanja se na strukturu srednjovjekovne naobrazbe. To potvrđuju i izravni citati naziva koji se stječu tijekom studija. 26


5/30/11 11:58:03 AM

Prvi dio studija završava diplomom bakalaureat, a student koji je položio diplomski ispit jest baccalaureus, kao i u srednjovjekovnoj organizaciji studija. Dodatne dvije godine završavaju stjecanjem naziva magistar znanosti po uzoru na srednjovjekovni naziv magister artium. Napokon, poslijediplomski studij nakon tri godine kruni akademski stupanj doktor (lat. doctor – učitelj, instruktor; od glagola docēre – poučavati). Tako se potvrđuje da se u memoriji kulture ništa ne gubi, nego samo mijenja s promjenom povijesnoga konteksta. Jedan je od znakova prihvaćanja, ali i promjene tradicije na kraju 20. i početku 21. stoljeća institucionalno uvođenje i kanonizacija rodno korektnih ženskih oblika u akademskim diplomama, dokumentima i oblicima sveučilišnoga života (v. II. 1.5. i III. 4.2.7, Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva). Oživljavanje srednjovjekovne baštine u nazivu reforme, strukturi studija i terminologiji akademskih zvanja svjedočanstvo je koliko reformu sveučilišta na početku 21. stoljeća dugujemo korekturi prosvjetiteljstva i novovjekovnoga ideala znanja i znanstvenosti, za koje je srednji vijek bio „mračno“ razdoblje zapadne povijesti. To je istodobno znak da se u doba nove globalizacije, kada je svjetski jezik engleski, pozivamo na srednjovjekovni globalizam kršćanske civilizacije, kada je službeni jezik bio latinski, te se tako posredno preko latinske tradicije prisjećamo i helenističke globalne civilizacije, kada je svjetski jezik bio grčki.

2. NOVOVJEKOVNA I MODERNA ZNANOST 2.1. STVARANJE MODERNE ZNANOSTI: 14. i 15. STOLJEĆE 2.1.1. Pretpostavke za nastanak novovjekovne znanosti Novovjekovno znanje i novovjekovna znanost, začeti u srednjovjekovnoj raspravi o univerzalijama i srednjovjekovnome školstvu, rođeni su u doba humanizma i renesanse u 14. i 15. stoljeću. Dogodilo se to: 27


5/30/11 11:58:03 AM

• u osjećaju kraja srednjega vijeka i nadolaska novoga doba, • u Kopernikovu obratu od Ptolemejeva geocentričnoga sustava prema heliocentričnomu sustavu, • u Kolumbovu otkriću novoga kontinenta, • u ranim sveučilištima i učenim društvima – akademijama, • u razvoju kapitalističkoga gospodarstva.

2.1.2. Akademije: Od humanizma i renesanse do danas Termin akademija (od Platonove škole Akadē´meia) danas se pojavljuje u tri značenja: 1. kao naziv nekih viših škola koje nisu u sklopu sveučilišta (npr. Akademija likovnih umjetnosti, Akademija kazališne i filmske umjetnosti, Bogoslovska akademija), 2. kao svečana priredba s prigodnim programom i 3. kao naziv najviših institucija znanosti i znanja (npr. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti). U renesansi i ranome novom vijeku akademije su učena društva neovisna o crkvenim autoritetima, najčešće pod zaštitom svjetovnoga vladara i privatnih mecena. To su mjesta rođenja i odrastanja moderne znanstvene misli. Okupljale su istomišljenike te se bavile pojedinim znanstvenim disciplinama ili znanošću i umjetnošću u cjelini. Ističući svoju neovisnost, akademije su njegovale posebne institucionalne oblike ponašanja, stvarale su posebna pravila i titule za članove te često nosile neobična, katkad humoristična imena (npr. u Dubrovniku Akademija Ispraznijeh ili Dangubnijeh, Akademija šturaka). Akademije su vrlo rano počele njegovati narodni jezik i postajati rasadišta narodnoga duha nasuprot srednjovjekovnomu latinskom globalizmu. Ishodište je suvremenih nacionalnih akademija talijanska Accademia della Crusca (od tal. crusca – mekinje), osnovana 1582. u Firenci. Glavna joj je zadaća bila njegovanje talijanskoga jezika, tj. čišćenje od barbarizama („mekinja“). Ta je akademija bila prva institucija za nacionalni jezik, nastala na izdisaju srednjovjekovne latinštine. Po uzoru na tu akademiju djelovala je od 1599. do 1604. u isusovačkome kolegiju u Rimu akademi28


5/30/11 11:58:03 AM

ja za proučavanje i poučavanje hrvatskoga jezika pod nazivom Ilirska akademija (Academia linguae Illyricae). U okrilju te akademije Bartol Kašić napisao je na latinskome prvu gramatiku hrvatskoga jezika pod naslovom Temelji ilirskoga jezika u dvije knjige (Institutionum linguae illyricae libri duo, 1604). U dubrovačkoj Akademiji šturaka, koja je trajala vrlo kratko, latinski je u raspravama bio zabranjen. Iz renesansnih i ranih novovjekovnih akademija razvile su se današnje akademije – najviše znanstvene ustanove pojedinih naroda i kultura. Poseban sjaj akademije su postigle u 19. stoljeću, u doba konstituiranja modernih nacionalnih država. Premda mnogi ugledni znanstvenici i umjetnici nisu postali akademici (članovi Francuske akademije nisu bili Balzac, Baudelaire, Descartes, Flaubert, Proust, Zola), članstvo u akademiji znak je društvenoga prestiža, a akademici zaštitni znak društva i kulture.

2.1.3. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti Zbog duge tradicije i velikoga ugleda akademije znanosti i danas su najviše kulturne ustanove. One su često zrcalo cijelih kultura, njihovih stanja i perspektiva. Na tragu slavenske identifikacije i u duhu ilirskoga preporoda hrvatska nacionalna akademija osnovana je zaslugom biskupa Josipa Jurja Strossmayera 1866. pod imenom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ( JAZU). Pod tim je imenom djelovala do 1941., kada je preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU). Nakon Drugoga svjetskog rata ponovno se zove Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, a od 1991. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Tako je i u povijesti imena najviše znanstveno-kulturne ustanove zapisana politička i društvena povijest. O važnosti djelovanja Hrvatske akademije znanosti svjedoči njezina najstarija edicija: Rad [Jugoslavenske] Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Od pokretanja serije 1867. do jubilarne 500. knjige 2009. u Radu je objavljeno preko 3000 znanstvenih radova, u kojih je nastanku sudjelovalo oko 1600 autora. 29


5/30/11 11:58:03 AM

2.2. RANO DOBA MODERNIH ZNANOSTI: OD POČETKA 17. DO KRAJA 18. STOLJEĆA 2.2.1. Moderna znanost in statu nascendi Ako se vratimo na početak novoga vijeka i pogledamo ideje o znanosti, znanstvena djela i sudbine znanstvenika toga doba, vidjet ćemo kako je nastajala slika o modernoj znanosti i etosu znanstvenika. U ranoj novovjekovnoj znanosti, od početka 17. do kraja 18. stoljeća, slika o znanosti i znanstveniku puni se herojskim crtama, u 19. stoljeću veže se uz ideju napretka, u prvoj polovici 20. stoljeća obuhvaća „veliku znanost“ i učvršćuje znanstveni etos, u posljednjoj trećini 20. stoljeća ljulja se pod teretom kritike i sumnje, a na početku 21. stoljeća ponovno se uzdiže i oživljuje u novome sjaju. Rana novovjekovna znanost bila je priprema za stvaranje najefikasnijega zapadnoga civilizacijskog pogona – modernih znanstvenih disciplina, i najveće društvene institucije zapadne kulture – moderne znanosti.

2.2.2. Autonomija i neutralnost znanosti Teza Nikole Kopernika (1473–1543) da se Zemlja kreće oko Sunca, a ne obratno, kao što se vjerovalo od antičkoga doba, utemeljila je modernu astronomiju, preobrazila ukupnu sliku svijeta te postala okvirom modernoga znanja i modernih znanosti. U obrani te teze, u oštrome sukobu s crkvenom ideologijom i inkvizicijom, nastale su dvije ideje o modernoj znanosti: ideja o autonomiji i ideja o neutralnosti znanja i znanosti. Spaljivanje talijanskoga filozofa Giordana Bruna (1548–1600) na trgu u Rimu zbog naučavanja heliocentrizma svjedočanstvo je o herojskoj borbi pojedinca za znanstvena uvjerenja pod cijenu žrtve života. Talijanski fizičar, astronom i matematičar Galileo Galilei (1564–1642) zauzimao se za heliocentrični sustav, a nakon što ga je Inkvizicija prisilila da se odrekne Kopernikova nauka, navodno je rekao: „Ipak se kreće“ (Eppur si muove). Činjenica da je pri tome izbjegao Brunovu sudbinu govori o slabljenju crkvenoga autoriteta i ostvarenom pravu na autonomiju znanosti. Tako je u raspravi o 30


5/30/11 11:58:03 AM

heliocentričnome sustavu i sukobu s inkvizicijom, u osobnoj žrtvi i požrtvovnosti za znanost, nastala jedna od važnih komponenata ukupne slike moderne znanosti. Protagonisti toga sukoba, Bruno i Galileo, bili su dugi niz godina utjelovljenja znanstvenoga etosa: autonomije i neutralnosti, genijalnosti i heroizma, sve do umjetničkih simbola slobode u opusu Miroslava Krleže i drami Antuna Šoljana Galileovo uzašašće (1965).

2.2.3. Empirizam i humanistički utilitarizam: Metoda indukcije; Znanost – nova religija Francis Bacon (1561–1626), engleski filozof, pisac i državnik, utemeljitelj je modernoga empirizma i pragmatizma. Bacon polazi od prirodnoga ljudskog razuma (lumen naturale) i njegova „prava“ na gospodstvo nad prirodom. Kao što se postmoderni filozof Jacques Derrida na kraju 20. stoljeća služi metodom dekonstrukcije kako bi kritizirao „logocentrizam“ zapadnoga mišljenja i znanja, tako Bacon na početku moderne kulture izlaže kritici sadržaje uma ispunjene skolastičkim znanjima. Središnji dio Baconova djela Velika obnova znanosti (Instauratio magna scientiarum, 1620), Novi instrument znanosti (Novum organum scientiarum) po izvornome Aristotelovu Órganon, sastoji se od dva dijela. U prvome dijelu Bacon oslobađa ljudski razum tradicionalnih zabluda i predrasuda („idola“) kako bi ga tako očišćenoga pripremio za novu znanstvenu metodologiju koju će razviti u drugome dijelu spisa. Bacon razlikuje četiri tipa tradicionalnih zabluda: • idola tribus (zablude osjetila, dio univerzalne ljudske prirode) • idola specus ili zablude špilje (zablude odgoja i tradicionalnih autoriteta) • idola fori ili zablude trga (predrasude ljudske zajednice, tj. javnoga mnijenja) • idola theatri ili zablude pozornice (zablude velikih metafizičkih sustava koje sprječavaju neposrednu iskustvenu spoznaju) 31


5/30/11 11:58:03 AM

Nakon te velike „dekonstrukcije“ tradicionalnoga iskustva i metafizike Bacon utemeljuje znanost na metodi indukcije i eksperimenta namjenjujući joj utilitarnu funkciju poboljšanja ljudskoga života u funkciji ideje o napretku. Indukcija i eksperiment načini su „pokoravanja“ prirodi kako bi se njome moglo zagospodariti (natura parendo vincitur, Bacon, 1964: 117). Oba dijela Novoga instrumenta podnaslovljena su „Aforizmi o prirodi i/ili o kraljevstvu ljudskome“. Sintagma „o kraljevstvu ljudskome“ izraz je sekularizacije novovjekovne znanosti i uloge koju će znanost igrati od početka novoga vijeka do kritike moderne znanosti u posljednjoj trećini 20. stoljeća. Bila je to uloga ovozemaljske religije s pomoću koje čovjek provodi projekt humanističke emancipacije i ostvaruje gospodstvo nad prirodom i svemirom.

2.2.4. Novovjekovni racionalizam i individualizam: Cogito, ergo sum; Znanstvena metodologija: Clare et distincte René Descartes (1596–1650) osnivač je novovjekovnoga racionalizma i otac novovjekovne filozofije. Služeći se metodičkom sumnjom („u sve valja sumnjati“, de omnibus dubitandum est,), nakon redukcije svih sadržaja svijesti, Descartes u djelu Rasprava o metodi (Discours de la méthode, 1637) dolazi do jedine izvjesnosti: individualne ljudske misli. U maksimi „Mislim, dakle jesam“ (Cogito, ergo sum) Descartes je otkrio samouvjerenoga racionalnog pojedinca koji će utemeljiti moderno znanje i znanost, a time i cijelu modernu kulturu. Taj je subjekt monologičan (nastupio je u prvome licu jednine) i apsolutno racionalističan (ne poznaje ništa drugo osim vlastitoga uma). Spoznaja je po Descartesu istina koju Cogito postiže s pomoću jasnih i razgovijetnih pojmova (clare et distincte). Time je formuliran ideal znanstvene istinitosti i postavljeni temelji znanstvene metode: normativna racionalnost zasnovana na matematičkim i formalnologičkim modelima (more geometrico). Descartes je u ontologiji dualist, a u shvaćanju prirode mehanički materijalist. Svijet se sastoji od dvije tvari: res cogitans (misleća tvar, duh, 32


5/30/11 11:58:03 AM

Cogito) i res extensa (protežna tvar, tijelo, priroda). Takav dualizam utemeljio je metodu eksperimenta, koju je inaugurirao Bacon. Priroda i tijelo, shvaćeni kao res extensa, „stroj“ i „automat“ (Descartesovi termini), postali su predmet nad kojim res cogitans obavlja pokuse. Istodobno Cogito povezuje sve znanosti u jedinstvenu cjelinu, pa je i Descartes, kao i svi mislioci ranoga novovjekovlja, univerzalni znanstvenik: filozof je i metodičar znanosti, otkrio je analitičku geometriju i dao niz matematičkih rješenja i poučaka, bavio se fizikom, fiziologijom, medicinom i teorijom glazbe, napisao je djelo o dioptriji i meteorima, secirao je kunića i proučavao ustroj živaca i mišića ljudskoga tijela.

2.2.5. Univerzalnost i cjelovitost znanja: Enciklopedija Klasični ideal univerzalnosti i cjelovitosti znanja, stvoren u davnini i prenesen preko srednjega vijeka, doživio je prvi vrhunac u doba humanizma i renesanse, a drugi u 17. i 18. stoljeću, uoči ili u doba prosvjetiteljstva. Originalno iznašašće prosvjetiteljskoga projekta oslobođenja od skolastike i naslijeđenih znanja, „predrasuda“, zabluda i mitova bila je enciklopedija. Enciklopedija (grč. enkýklios – opći + paideía – naobrazba) pregledni je žanr sveukupnoga znanja, bilo općega (univerzalna enciklopedija) bilo posebnoga u pojedinim znanstvenim područjima (specijalna, stručna enciklopedija). Enciklopedijama se mogu smatrati srednjovjekovna djela pod nazivom Summa theologiae i slične zbirke znanja. Kao specijalni žanr sveukupnoga sređenog znanja u zapadnoj kulturi enciklopedija je proizvod prosvjetiteljskoga duha uoči Francuske revolucije. U tome se obliku Descartesov Cogito, sada utjelovljen u liberalnome građaninu, htio osloboditi svih Baconovih „idola“ iz „mračnoga“ srednjeg vijeka i tako uz pomoć prirodnoga razuma i kritičkoga znanja pripremiti za rušenje feudalnoga sustava i političku pobjedu građanske klase. Termin enciklopedija, blizak današnjemu značenju, prvi je uporabio hrvatski latinist, Zagrepčanin Pavao Skalić (1534–1575) u naslovu svoga djela Znalac enciklopedije ili kruga svetih i svjetovnih disciplina (Encyclo33


5/30/11 11:58:03 AM

paediae, seu orbis disciplinarum, tam sacrarum quam prophanarum, epistemon, Basel, 1559). Prikupljeno znanje prvi je put sređeno abecednim redom u djelu Heinricha Alsteda Enciklopedija razlučena u sedam svezaka (Encyclopaedia septem tomis distincta, 1630). Očevi moderne enciklopedije u današnjemu smislu francuski su prosvjetitelji J. B. le R. d’Alembert i Denis Diderot. Oni su zamislili i uz pomoć istaknutih pojedinaca svoga doba ostvarili najveći prosvjetiteljski projekt u dvanaest knjiga pod nazivom Enciklopedija ili razumski rječnik znanosti, umjetnosti i obrta, sastavljen od udruge učenjaka (Encyclopédie, ou Dictionnaire raisonné des sciences, des arts et des métiers, par une société de gens de lettres). Prvi je svezak objavljen 1751., a posljednji 1772. Znanje je prvi put izašlo iz uskih elitnih krugova i postalo dostupno širim društvenim slojevima. Bila je to prva demokratska veleknjiga – institucija znanja koja je na duhovnome planu pripremila Francusku građansku revoluciju i postala uzorom svih modernih enciklopedija.

2.2.6. Univerzalnost i cjelovitost znanja: Pojedinačni opusi i geniji Ono što je enciklopedija na planu kolektivnoga znanstvenog rada, to su opusi velikih novovjekovnih umova na individualnome planu – vrhunac tradicionalnoga i modernoga univerzalizma. Izdvojit ću četiri primjera, jedan s dominantno filozofskoga, dva s dominantno prirodoslovnoga i jedan s dominantno književnoga područja. G. W. F. von Leibniz (1646–1716), njemački filozof, pravnik, polihistor, teolog, matematičar, fizičar, diplomat, autor poznatoga filozofskog djela Monadologija (1714), napisao je prvi znanstveni rad De principio individui sa sedamnaest godina, predlagao je francuskomu kralju Luju XIV. da prokopa Sueski kanal, s Newtonom je vodio žestoku polemiku oko prvenstva otkrića diferencijalnoga i integralnoga računa, uveo je terminologiju i simboliku infinitezimalnoga računa, otkrio je zakon o održanju energije, bavio se psihologijom podsvijesti i davao mjerodavne gospodarske savjete iz različitih područja. 34


5/30/11 11:58:03 AM

Isaac Newton (1642–1727), engleski fizičar, matematičar, astronom i filozof, otac klasične mehanike, ključna je figura novovjekovne univerzalne znanosti. Otkrio je zakone gravitacije, inercije, gibanja Mjeseca i planeta te iznio teoriju disperzije svjetlosti i boja u raspravi Nova teorija svjetlosti i boja (New Theory about Light and Colour, 1672). Začetnik je diferencijalnoga i integralnoga računa. Napisao je fundamentalno djelo moderne fizike Matematička načela filozofije prirode (Philosophiae naturalis principia mathematica, 1687) u kojemu je postavio i obrazložio tri zakona klasične mehanike (tzv. Newtonovi aksiomi). Premda je to djelo iz fizike i mehanike, dakle pripada području prirodnih znanosti, u naslovu je djela termin „filozofija“, jer su tada sve znanosti još bile u krilu klasične „kraljice znanosti“. Hrvatski znanstvenik svjetskoga glasa Ruđer Bošković (1711–1787), po kojemu je pedesetih godina 20. stoljeća imenovan središnji nacionalni prirodoznanstveni Institut „Ruđer Bošković“ u Zagrebu, jedan je od posljednjih svestranih ljudi humanističke i renesansne tradicije. Fizičar, matematičar, astronom i filozof, Bošković je bio profesor i diplomat, arhitekt, arheolog i pjesnik. Obračunavao se sa skolastičkim zabludama, istraživao je pukotine na kupoli crkve sv. Petra u Rimu i mjerio meridijanske stupnjeve između Rima i Riminija. Izabran je za člana Royal Society u Londonu, ali nikada nije postao članom pariške akademije znanosti, premda je na sjednicama te akademije često držao zapažena predavanja. Smatra se da je to spriječio gremij francuskih fizičara i astronoma na čelu s Laplaceom. Putovao je u Carigrad kako bi promatrao prolazak Venere ispred Sunca, ali je zakasnio na događaj, pa je otputovao u Poljsku, što je rezultiralo putopisom. Držao je katedru za optiku i astronomiju u Milanu te svestrano sudjelovao u izgradnji zvjezdarnice u Breri. Bio je nadzornik optike za francusku mornaricu u Parizu. Glavno mu je djelo Teorija prirodne filozofije svedena na jedinstveni zakon sila koje postoje u prirodi (Theoria philosophiae naturalis redacta ad unicam legem virium in natura existentium, 1758). Kao što je Bošković jedan od posljednjih velikana humanističkoga univerzalizma, tako i njegovo kapitalno djelo prirodu još promatra pod okriljem filozofije. 35


5/30/11 11:58:03 AM

Napokon, ovaj izbor iz humanističke klasike zaokružit ću J. W. von Goetheom (1749–1832). Goethe je ključna figura predromantičnoga „doba genija“ (Geniezeit). U ideji genija moderna je kultura imaginirala apsolutni individualni subjekt: lik nadnaravno talentiranoga umjetnika i genijalnoga znanstvenika. Genijalni je umjetnik čista suprotnost Descartesovu pojmu Cogito. On je stvaralački kaos, iracionalna i nadnaravna energija koja stvara velika neponovljiva umjetnička djela. Genijalni je znanstvenik sve to plus nadnaravna sposobnost da se iracionalna energija pretoči u apsolutni racionalni red. Znanstveni je genij stvaralački kaos i metodički logos, intuitivno otkriće i racionalni dokaz, on je utjelovljenje božanske prirode (natura naturans) na području racionalnosti, stvaratelj velikih kulturnih djela na dobrobit čovječanstva. Goethe je utjelovio oba tipa genijalnoga stvaralaštva. Autor je kanonskih književnih djela Patnje mladoga Werthera (Die Leiden des jungen Werthers, 1774), Faust (I, 1808; II, 1832), Iz moga života: Pjesništvo i zbilja (Aus meinem Leben: Dichtung und Wahrheit, 1811., 1812., 1814., 1833), ali i poznavatelj i istraživač prirodnih zakona. Uveo je termin „svjetska književnost“ (Weltliteratur), pisao je djela iz prirodoslovlja, proučavao je Mjesec i bavio se teorijom boja.

2.3. HEROJSKO DOBA MODERNIH ZNANOSTI: OD KRAJA 18. STOLJEĆA DO PRVOGA SVJETSKOG RATA 2.3.1. Filozofske pretpostavke moderne znanosti: Kant i Hegel S književnikom i univerzalnim genijem Goetheom stigli smo do kraja novovjekovne znanosti, ali ne i do moderne znanosti. Epistemološke pretpostavke moderne znanosti u užem smislu osigurala su dva filozofa. Ono što su za antičku filozofiju i kulturu bili Platon i Aristotel, to su za moderno znanje i modernu znanost Kant i Hegel. Immanuel Kant (1724–1804) otac je njemačkoga klasičnog idealizma i utemeljitelj zapadnoga filozofskog kriticizma. Postavio je četiri pitanja: 36


5/30/11 11:58:03 AM

Što mogu znati? (Kritika čistoga uma), Što trebam činiti? (Kritika praktičnoga uma), Što je umjetnost? (Kritika rasudne snage) i Što je čovjek? (Metafizika ćudoređa). U spoznajnoj teoriji Kant je izveo tzv. „kopernikanski obrat“ – ograničio je kartezijanski novovjekovni racionalizam. Na pitanje „Što mogu znati?“ odgovorio je tezom o granicama ljudske spoznaje. Spoznati možemo samo ono što nam dopušta naš um i samo po zakonima toga uma. Nema apsolutne spoznaje ni apsolutne istine, naše su spoznaje dijelovi ljudskoga iskustva i određene su kategorijama ljudskoga uma. Ding an sich, „stvar o sebi“, ostaje nespoznatljiv, izvan mogućega iskustva. Bio je to epistemološki skepticizam (nema apsolutne istine), ali ne i relativizam (istina postoji unutar ljudskoga iskustva). Kantov „kopernikanski obrat“ utemeljio je moderni individualizam i spoznajni kriticizam. Kantov spoznajni kriticizam pratit će modernu znanost sve do Karla Poppera i metode dekonstrukcije na kraju 20. stoljeća te u novome obliku, zajedno s tradicijom srednjovjekovnoga nominalizma i konceptualizma, utemeljiti postmoderni epistemološki konstruktivizam (v. dolje 4.2.1). Filozof koji je novovjekovni racionalizam doveo do savršenoga sustava i ideje cjelovitosti bio je G. W. F. Hegel (1770–1831). U svojoj filozofiji Hegel je cijeli svijet izveo iz apsolutnoga duha: prirodu, osjetilnost, čovjeka, povijest, umjetnost i kulturu u cjelini shvatio je kao prolazne postaje na proputovanju duha k samomu sebi. To se proputovanje odvija u čaroliji dijalektičke metode: teza (apsolutni Duh), antiteza (sveukupna raznolikost svijeta kao beskrajno Drugo kroz koje Duh prolazi) te napokon sinteza (sve drugosti i suprotnosti pomirene u veličanstvenoj sintezi apsolutnoga znanja, u kojemu je Duh pounutrio suprotnosti i tako pomirio, tj. shvatio samoga sebe preko bogatstva cijeloga svijeta). Hegelova je apsolutna filozofija posljednja točka na kojoj je ideal esencijalne utemeljenosti, cjelovitosti i sustavnosti znanja doživio posljednji sjaj i ujedno kraj. Ostvarivši totalni sustav znanja u filozofiji apsolutnoga duha, Hegel je proglasio da je u njegovu misaonome sustavu filozofija stigla do „kraja“. Nije to bio kraj svake filozofije, nego vrhunac i kraj zapadne metafizike kao objektivne ontologije i logičkoga sustavotvornog znanja koje utemeljuje i okuplja cjelokupno znanje i sve znanosti. Blistavi kraj „kraljice zna37


5/30/11 11:58:03 AM

nosti“ u Hegelovu filozofskome sustavu postao je blistavi početak herojskoga doba moderne znanosti i modernih znanstvenih disciplina.

2.3.2. Odvajanje znanstvenih disciplina i kult znanosti Herojsko doba modernih znanosti počelo je potkraj 18. stoljeća i trajalo je kroz cijelo „dugo 19. stoljeće“ (Hobsbawm) sve do Prvoga svjetskog rata. Obilježila su ga dva fenomena: odvajanje zasebnih znanstvenih disciplina i stvaranje kulta znanosti i znanja. Današnji pojam znanosti, koji je ušao u sve definicije, koji sadržava dva smisla, znanost kao sveukupno znanje i znanost kao pojedine znanstvene discipline, nastao je tek u 19. stoljeću iz raspadnute Hegelove kabanice i simboličnoga „kraja filozofije“ kao „kraljice znanosti“. Pojedina su znanja postojala već i prije, od antičke matematike i medicine do srednjovjekovnoga kvadrivija. Ali sva su pojedinačna znanja bila pod okriljem filozofije kao najviše duhovne djelatnosti koja okuplja sve ostale struke. Isaac Newton i Ruđer Bošković ne pišu znanost o prirodi, nego „filozofiju prirode“. Objektivnost i apsolutnost znanja, savršena i završena u Hegelovoj apsolutnoj filozofiji, preselila se u 19. stoljeću u pojedinačne znanstvene discipline. Svaka je znanost na svome specijalnom području željela biti velika, autonomna i cjelovita poput Hegelova sustava. Proces izgradnje i specijalizacije posebnih znanstvenih područja i disciplina nije ni danas dovršen. Štoviše, u suvremeno virtualno doba svjedoci smo izdvajanja novih znanstvenih disciplina i goleme industrije znanja. Tako suvremena znanost sa svojim širom otvorenim sustavom različitih specijalnih znanja i područja manje nalikuje na moderni humanistički znanstveni univerzum, a više na nepregledni srednjovjekovni arhiv. Jedna od razlika između modernoga i suvremenoga znanja jest u tome što se negdašnji srednjovjekovni kvadrivij proširio do neslućenih razmjera i ispunio najrazličitijim specijalnim znanjima, područjima, poljima i granama s tendencijom sve uže parcelizacije i atomizacije do najtanjih znanstvenih struna. Odatle studijska reforma na prijelomu 20. i 21. stoljeća. 38


5/30/11 11:58:03 AM

Bolonjski je proces s jedne strane citat srednjovjekovnoga školstva (terminološki oslon na prvo legalizirano sveučilište u Bologni), a s druge način da se svlada nezadrživa specijalizacija i lakše povežu raspršene znanosti i znanja (načelo interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti).

2.3.3. Moderna znanost – institucija nad institucijama Ako danas, iz odmaknute perspektive, pogledamo modernu kulturu, vidjet ćemo ono što smo već znali, ali i mnogo toga što je do sada bilo skriveno. Ono što nismo dovoljno jasno vidjeli ni znali, a što upravo otkriva perspektiva povijesti znanja i znanosti, jest činjenica goleme institucionalizacije koja počinje na prijelomu 18. i 19. stoljeća. U to doba nastaju pojedinačne, stvarne i simbolične institucije i mitovi moderne kulture. Zbog njihove „veličine“ ovdje ih donosim velikim slovom, a zbog pripadnosti različitim hijerarhijama abecednim nizom: Genij (veliki protusubjekt Descartesovu pojmu Cogito) Građanin Industrija Moda Muškarac (sin koji je svrgnuo oca) Muzej Nacija Originalnost (u modernoj umjetnosti) Pojedinac Povijest (linearno kretanje naprijed) Progres Roman (veliki književni žanr) Slika (veliki likovni žanr, npr. institucionalizacija Monne Lise Leonarda da Vincija) Velike revolucije Zapad (kao suprotnost Istoku) Znanost Žena („Vječno Ženstveno“) 39


5/30/11 11:58:03 AM

Među tim i drugim velikim institucijama moderne kulture znanost je bila najveća institucija – institucija nad institucijama. Dok je klasična filozofija bila „kraljica“ znanosti i znanja, moderna je znanost postala „kraljica“ zapadne kulture.

2.3.4. Tajna uspjeha modernih znanosti Raspad univerzalnoga znanja na specijalna znanja i univerzalne znanosti na zasebne znanstvene discipline otvorio je put u neviđen razvoj pojedinih znanstvenih područja i specijalnih struka. Taj je razvoj počeo kada su se discipline iz srednjovjekovnoga kvadrivija i druge prirodne znanosti, oslobođene ispod okrilja filozofije, povezale s prvom industrijskom revolucijom. Ono što su znanosti sanjale u intuicijama, tražile u opažanjima, potvrđivale u eksperimentima, obrazlagale matematičkim metodama u dokazima i svečano patentirale u otkrićima to je prva industrijska revolucija počela ostvarivati u svakodnevnome životu. Odvajanje posebnih znanstvenih disciplina udruženo s prvom industrijskom revolucijom rezultiralo je neviđenim napretkom znanosti, njezinim pragmatičkim uspjesima i napokon ustoličenjem u zapadni kulturni mit. Znanost i tehnologija kreću u osvajanje prirode i postaju pogonska sila za ostvarivanje prosvjetiteljskoga projekta čovjekove emancipacije i neograničenoga napretka kulture. Tajna uspjeha moderne znanosti, a napokon i uzdignuća u zapadni mit, bila je u formuli: genijalna intuicija + opažanje + eksperimenti + otkriće + matematičko-logičko izlaganje dokaza + tehničke mogućnosti prve industrijske revolucije + praktična primjena = dotad nezamisliv progres = „kraljevstvo zemaljsko“ Svijet u kojemu danas živimo takvo je „kraljevstvo zemaljsko“ o kojemu je kao o znanstvenome idealu na početku novoga vijeka sanjao Francis 40


5/30/11 11:58:03 AM

Bacon. Ne putujemo kočijama i ne kasnimo na znanstveni događaj kao Ruđer Bošković u Carigrad na susret Venere i Sunca. Ne peremo rublje ribačom na potocima ni posuđe u masnim sudoperima. Ali avion kojim paramo nebo može se zajedno s nama zabušiti u poslovni toranj u New Yorku, ledenjaci se na hladnim zemaljskim polovima povremeno tope, zbog ozonskih rupa i globalnoga zatopljenja lipe ponegdje ne cvjetaju u lipnju, nego u svibnju, a ljepotu romantičnoga potoka u koji se slijevaju otpadne vode kvare mrlje od deterdženta.

2.3.5. Termin znanstvenik Istodobno sa stvaranjem zasebnih znanstvenih disciplina u prvoj polovici 19. stoljeća pojavljuje se termin znanstvenik. Godine 1830. William Whewell uvodi pojam „znanstvenik“ umjesto dotadašnjega pojma „filozof prirode“. Zajedno s terminom „znanstvenik“ stvara se herojska slika znanstvenoga etosa koja će biti dovršena sredinom 20. stoljeća (v. dolje 2.4.4.). Tada, a ni kroz velik dio 20. stoljeća, znanstveni se subjekt ne imenuje imenicama ženskoga roda. Moderna se zapadna znanost, kao što će pokazati rodni studiji s kraja 20. stoljeća, u svim svojim modusima, od tipa mišljenja do institucionalnih oblika, konstituirala kao androcentrična. Takva slika znanosti i znanstvenika zajedno sa simboličnim i stvarnim institucijama ostat će nepoljuljana sve do šezdesetih godina 20. stoljeća.

2.3.6. Prirodne znanosti: Niz otkrića i izuma Na području prirodnih znanosti herojsko je doba obilježeno nizom otkrića i izuma koji će promijeniti lice zapadne civilizacije. Sve je počelo kada je mali James Watt promatrao kako para u tetkinu loncu podiže poklopac, a zatim, kada je odrastao, povezao sliku iz djetinjstva u znanstvenu činjenicu te napokon 1764./65., u vrijeme kada u Njemačkoj počinje „doba genija“, genijalno konstruirao prvi ekonomski iskoristiv parni stroj. Godine 1803. Robert Fulton konstruirao je prvi parobrod, a godine 41


5/30/11 11:58:03 AM

1814. George Stephenson prvu parnu lokomotivu. Željezničke tračnice prošarale su krajolik prvi put 1825. Bučni zvuci lokomotive i gusti klobuci dima promijenili su izgled okoliša i način života, ušli su u književnost i filmove kao simboli moderne civilizacije. Tolstojeva Anna Karenina okončala je život pod kotačima modernoga znanstvenog izuma. U 19. stoljeću i u prvoj polovici 20. stoljeća nastajala je „željezničarska poezija“, koju je poslije proučavao doajen Zagrebačke književnoznanstvene škole Aleksandar Flaker. Još šezdesetih godina 20. stoljeća željezničke su tračnice kultni objekt umjetničkih crno-bijelih filmova. Nema vestern-spektakla bez slike lokomotive, vlaka i raskošnih oblaka dima. Otkriće pare i parni izumi bili su tek početak slave modernih znanosti. Uz pomoć znanosti i novih tehnologija čovjek je počeo dosezati zemaljske rajeve i ostvarivati drevne snove. U fotografiji ostvaren je davni Narcisov san o zaustavljanju vlastite slike. Prve fotografije, dagerotipije (po L. J. M. Daguerreu) i kalotipije (fotografska tehnika W. H. Talbota), nastale su 1839. S izumom telefona novovjekovni je pojedinac mogao razgovarati na daljinu. U automobilu ostvario je san o individualnoj snazi i slobodi kretanja, zapisan još u Zenonovoj aporiji o strijeli koja se kreće tako brzo da stoji (onaj koji se kreće automobilom sjedi za volanom). Na filmu ostvaren je san o totalnoj umjetničkoj mimezi: pokretnim i zvučnim slikama. U zrakoplovu moderni je čovjek ostvario Ikarov san o letenju. Središnje otkriće herojskoga doba modernih znanosti na području biologije bila je Darwinova teorija o postanku života iz jednostavnih oblika i teorija evolucije prirodnom selekcijom, izložena u djelu O podrijetlu vrsta (On the Origin of Species, 1859). U Darwinovoj teoriji života i evolucije moderni je čovjek sebe vidio kao dio prirode koju je u sve specijalnijim pojedinačnim znanostima počeo snažno razotkrivati i iskorištavati. Potvrdila je to u kemiji Mendeleevljeva tablica elemenata. Čovjek nije samo mogao otkriti prirodne elemente, nego je u vlastitim konstrukcijama mogao predviđati još neotkrivene elemente. Dva od budućih elemenata, za koje je autor periodičnoga sustava predvidio mjesto, poslije će utemeljiti atomsko i nuklearno doba. U periodičnome sustavu ruskoga znanstvenika rođen je predviđalački duh modernih znanosti. Napokon, prva Nobe42


5/30/11 11:58:03 AM

lova nagrada za fiziku 1901. pripala je znanstveniku koji je izumio aparat za otkrivanje stanja u najvećoj modernoj bolesti – tuberkulozi. Bio je to W. C. Röntgen, a izum „rendgenski aparat“. Herojsko doba modernih znanosti trajalo je do Prvoga svjetskog rata, kada je jedan od izuma – zrakoplov – pomogao u rušenju svijeta koji je uz pomoć modernih znanosti izgradila prva industrijska revolucija. Ali snaga prosvjetiteljskoga projekta emancipacije i znanosti kao njegova pogona bila je tako nezadrživa i svježa da je takvi detalji (u suvremenoj terminologiji „kolateralne štete“) nisu mogli zaustaviti.

2.3.7. Društveno-humanističke znanosti: Pozitivizam Prirodne znanosti, njihova slika, njihove metode i njihovi uspjesi u herojskome su dobu snažno djelovali na društveno-humanističke znanosti. Na ruševinama Hegelova filozofskoga sustava izrasta po uzoru na prirodne znanosti najveća metodologija u društveno-humanističkim znanostima 19. stoljeća – pozitivizam. Pozitivizam je posljednje utočište univerzalnoga znanja nakon „kraja“ Hegelove apsolutne filozofije. To je neispunjena čežnja za cjelinom znanja o društvenim činjenicama bez jedinstvene ideje koja bi te činjenice mogla okupiti u sustav. Pozitivizam u povijesti književnosti 19. stoljeća (H. Taine u Francuskoj, V. Belinskij u Rusiji), kao i pozitivizam u filozofiji (A. Comte), u to je doba slika i prilika prirodoznanstvenoga empirizma. Pozitivizam u humanističkim znanostima isto je što i realizam u književnosti: križanac između hegelovskoga univerzalizma i scijentizma na tlu kulture i društva.

2.3.8. Pozitivizam 19. stoljeća i znanost o književnosti 20. stoljeća Što je Hegelova filozofija bila za nastanak modernih prirodnih znanosti kao zasebnih disciplina u 19. stoljeću, to je pozitivizam bio za nastanak moderne znanosti o književnosti u 20. stoljeću: točka otklona koja omogućuje stvaranje autonomne discipline. Počevši od ruskoga formalizma 43


5/30/11 11:58:03 AM

dvadesetih godina pa do Zagrebačke književnoznanstvene škole pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća, povijest moderne znanosti o književnosti kao autonomne discipline jest trajna polemika protiv pozitivizma kao univerzalne društvene metode. Da bi mogla postati autonomna disciplina, moderna znanost o književnosti morala se izdvojiti iz književnopovijesnoga pozitivizma 19. stoljeća. Kraj 20. stoljeća donosi mijenu na svim područjima znanja, pa i u znanosti o književnosti. To se osobito jasno vidi u bujanju kulturoloških studija i pristupa. Kulturologija kraja 20. stoljeća znak je kraja modernoga autonomnog znanja. Suvremena znanost o književnosti ne odriče se zakona vlastite discipline što ih je izgradila u 20. stoljeću, ali se okreće prema drugim znanostima, otkriva nova istraživačka područja i na neki se čudan način, kao i znanje u drugim sferama, vraća univerzalizmu – preko kulturnih studija i kulturologije. Suvremena je kulturologija povratak ranomodernomu univerzalizmu znanja na paradoksalan način: preko još uže specijalizacije. Tako suvremena znanost sa svojim sustavom specijalnih znanja i područja manje nalikuje na moderni humanistički znanstveni univerzum, a više na nepregledni srednjovjekovni arhiv. Nove paradigme interdisciplinarnosti i transdisciplinarnosti Arijadnine su niti koje omogućuju povezivanje sve udaljenijih područja i kretanje kroz sve neprohodnija polja i sve razgrananije grane.

2.3.9. Prva velika kritika modernoga znanja: Nietzsche Herojsko doba modernih znanosti nije moglo proći bez svoje mefistofelovske sjene. Prva velika kritika zapadnoga znanja i znanosti stigla je u doba prve velike krize moderne kulture na kraju 19. stoljeća. Dogodilo se to u estetskoj filozofiji Friedricha Nietzschea (1844–1900), njemačkoga filozofa poznatog po tezama o „smrti Boga“, „nadčovjeku“, „posljednjemu čovjeku“, „preocjenjivanju svih vrijednosti“ (Umwertung aller Werte), „volji za moć“ (Wille zur Macht) i stanju „s onu stranu dobra i zla“ (Jenseits von Gut und Böse). 44


5/30/11 11:58:03 AM

Kantov kriticizam Nietzsche je doveo do radikalne negacije zapadne filozofije kao metafizike, a time i do kritike istine, smisla, morala, dakle svih vrijednosti što ih je zapadna kultura gradila preko svoje klasične „kraljice znanosti“, filozofije, od Platona i Aristotela do Kanta i Hegela. Ako je Kant ograničio Descartesov Cogito na mjeru njegova iskustva, onda je Nietzsche u svojoj filozofiji negirao Hegelov apsolutni Um i totalno sustavotvorno znanje. Hegelovoj apsolutnoj znanosti Nietzsche je suprotstavio „vedru znanost“ (fröhliche Wissenschaft), nasuprot Hegelovoj apsolutnoj istini proglasio je da je istina retorička figura i „vojska metafora“, nasuprot apsolutnomu znanstvenom sustavu ponudio je estetizaciju znanstvenoga diskursa. U obračunu sa zapadnom metafizikom Nietzsche je prvi kritizirao najveću instituciju moderne kulture: apsolutno znanje i apsolutnu znanost. Ta će kritika oživjeti u doba postmoderne misli i postati most prema kritikama znanosti koje će se rasplamsati na kraju 20. stoljeća.

2.4. ZLATNO DOBA MODERNIH ZNANOSTI: OD PRVOGA SVJETSKOG RATA DO ŠEZDESETIH GODINA 20. STOLJEĆA 2.4.1. Povijesni okvir zlatnoga doba Nakon Prvoga svjetskog rata moderna se kultura probudila iz ružnoga sna i nastavila ostvarivati svoj zahuktali novovjekovni projekt emancipacije kao da se ništa nije dogodilo. Ali dogodilo se puno toga. Listopadska revolucija u Rusiji ohrabrila je utopijske snove i otvorila perspektive socijalnom utopizmu. Istodobno u poraženoj i poniženoj Njemačkoj budi se nacionalni socijalizam. Početkom tridesetih godina na europskome se kontinentu uspostavljaju dva totalitarna politička režima i dva totalitarna društvena sustava koji će obilježiti povijest 20. stoljeća i utjecati na sva područja kulture. U taj opći povijesni okvir ugrađeno je zlatno doba (zrelost) modernih znanosti. 45


5/30/11 11:58:03 AM

Zlatno doba modernih znanosti trajalo je od Prvoga svjetskog rata do kraja šezdesetih godina 20. stoljeća. Moderna se kultura u to doba nalazi na vrhuncu. Sve je u to doba veliko. To je doba velikih ideologija, velikoga Drugoga svjetskog rata u općoj povijesti i velike podjele na dva ideološka bloka nakon rata. Velikim ratovima, velikim revolucijama, velikim vođama, velikim političkim idejama i velikim ideologijama odgovarale su na drugim područjima kulture velika znanost, velika filozofija i velika umjetnost.

2.4.2. Velika otkrića u prirodnim znanostima, velike filozofije i metodologije u društveno-humanističkim znanostima U zlatno doba, na vrhuncu zrelosti, moderna je znanost na svim područjima bila velika znanost. Prirodne je znanosti obilježio niz fundamentalnih otkrića. Takva su u fizici Einsteinova teorija relativnosti iz 1905. i 1916. te Heisenbergovo otkriće kvantne mehanike 1925. i „načela neodređenosti“ 1927. Ta su otkrića promijenila sliku svijeta, kategorije prostora i vremena, ljudsku osjećajnost, povijest i individualnost. Teorija relativnosti, osim neposrednih učinaka u vlastitoj disciplini, djelovala je na cijelu kulturu svojom idejom o nepostojanju apsolutnoga vremena, a to u širem smislu znači i nepostojanju apsolutne istine, dakle i apsolutnoga subjekta, sustava, filozofije, znanosti, umjetnosti. Na sličan je način djelovala i Heisenbergova teorija o kvantnoj neodređenosti i ovisnosti materije o vizuri promatrača. Objektivni svijet mogao je imati više lica, ovisno o perspektivi iz koje se gleda. Filozofije zlatnoga doba modernih znanosti često su kritike Hegelova apsolutnoga racionalizma, tradicionalne metafizike, moderne znanosti kao nositeljice progresa i modernoga društva u cjelini. Mogu se razvrstati u tri skupine: • fenomenologija i egzistencijalizam (Husserlova fenomenološka metoda, Heideggerova egzistencijalistička ontologija, Jaspersov i Sartreov egzistencijalizam, Gadamerova hermeneutika i dr.); 46


5/30/11 11:58:03 AM

• „analitička filozofija“ – opći naziv za različite misaone orijentacije 20. stoljeća, pretežno na engleskome govornom području, nastale na tradiciji klasičnoga pozitivizma 19. stoljeća, anglosaskoga empirizma i američkoga pragmatizma, s naglaskom na jasnoj argumentaciji i logičkome raščlanjivanju misli, često po modelima formalne logike, analizi jezika te kritici zapadne metafizike; glavna središta u prvoj polovici 20. stoljeća – Beč i Cambridge; ishodišne ideje – „logički atomizam“ Bertranda Russella, logički pozitivizam Ludwiga Wittgensteina, logički empirizam Bečkoga kruga, „kritički racionalizam“ Karla Poppera i dr. (v. dolje 2.4.3); • marksističke i neomarksističke filozofije i ideje (marksizam-lenjinizam kao službena doktrina u Sovjetskome Savezu i bivšim socijalističkim zemljama, ideja utopije i filozofija nade Ernsta Blocha, „kritička teorija“ Frankfurtske škole u kojoj su Max Horkheimer i Theodor Adorno kritizirali Hegelov apsolutni duh kao „vladalački“, Walter Benjamin iznio ideju o gubitku umjetničke aure u doba tehničke reprodukcije, Herbert Marcuse postao idejni vođa studentske revolucije 1968., a Jürgen Habermas početkom 1980ih branio pred postmodernistima modernu kao „nedovršeni projekt emancipacije“) (više o filozofiji 20. stoljeća usp. Anzenbacher, 1994: 32–55; Kalin, 2003: 195–252). Na području psihologije epohalno je bilo Freudovo otkriće podsvijesti. Dogodilo se to na početku 20. stoljeća, ali je ušlo u sve pore kulture tek dvadesetih godina. U zapadnoj kulturi ratio više nije bio primaran ni jedini. Od tada u humanome svijetu izlazi na svjetlo dana njegova sjena, tamne zone ispod ošita, iracionalno, podsvijest, tijelo, „tamni kontinent“ – žena. Freud je ostavio dubok trag u modernoj umjetnosti te preko psihoanalitičara Jacquesa Lacana djelovao na stvaranje i oblikovanje rodnih studija na kraju 20. stoljeća. Sličnu je duhovnu revoluciju početkom 20. stoljeća odigrao u književnoj znanosti ruski formalizam. Osnovna je teza bila: u književnosti i kulturi nije važno „što“, nego „kako“, nije važan sadržaj, nije važna „boja 47


5/30/11 11:58:03 AM

zastave koja se vije na tvrđavi“ (metafora Viktora Šklovskoga). Važni su forma, znak, struktura, funkcija, važno je kako je književna „tvrđava“ napravljena i kakav je njezin odnos prema drugim „utvrdama“, tj. sustavima u kulturi. U doba najveće monologizacije ruske kulture tridesetih godina 20. stoljeća Bahtin stvara teoriju dijaloga koja će postati inspirativna na kulturnome prijelazu šezdesetih i sedamdesetih godina.

2.4.3. Velike teorije znanosti: Logički pozitivizam i kritički racionalizam Iz zlatnoga doba moderne filozofije izdvojit ću dva imena bitna za razumijevanje znanstvene spoznaje i teoriju znanosti 20. stoljeća. To su Ludwig Wittgenstein (1889–1951) i Karl Popper (1902–1994). Moderna se znanost tri puta snažno utemeljila u racionalizmu: prvi put u Descartesovoj metodičkoj sumnji i maksimi „Mislim, dakle jesam“, drugi put u Kantovoj transcendentalnoj filozofiji i Hegelovu apsolutnome racionalizmu, a treći put u idejama Bečkoga kruga i mislilaca bliskih tomu krugu koji će potaknuti razvoj tzv. analitičke filozofije (v. gore 2.4.2). U tome sklopu Wittgensteinova i Popperova teorija znanosti bile su dva vrhunca u razumijevanju prirodoznanstvene racionalnosti i empirijske spoznaje: jedan u logičkoj analizi jezika i korespondencijskoj teoriji istine, a drugi u kritici induktivne metode Bečkoga empirističkoga kruga i teoriji opovrgavanja kao kritičkoj metodi znanstvene spoznaje i napretka u znanju. Wittgensteinovo se filozofsko djelo katkad dijeli u dvije faze: ranu fazu (Wittgenstein I) i kasnu fazu (Wittgenstein II). Svaka od tih faza poklapa se s jednom knjigom. Rani Wittgenstein autor je začudne, strogo komponirane knjižice sastavljene od numeriranih rečenica u kojoj je izložio spoznajnu teoriju prirodnih znanosti – Logičko-filozofski traktat (Tractatus logico-philosophicus, 1921). Polazeći od „logičkoga atomizma“ B. Russella, Wittgenstein u Traktatu gradi teoriju znanosti na razgraničenju dvaju svjetova: izrecivoga svijeta činjenica i neizrecivoga svijeta s onu stranu činjenica. Prva je osnovna ideja Traktata: „Sve što se može izreći može se 48


5/30/11 11:58:03 AM

izreći jasno.“ Svijet činjenica može se izreći na formalno logičan način jednostavnim rečenicama. Takve jednostavne (atomarne) logičke rečenice preslike su stvarnoga činjeničnog stanja. Znanstvena je spoznaja izricanje jasnih rečenica o svijetu činjenica, a znanstvena istina slaganje između rečenica i činjenica. U jasnome i jednostavnome jeziku koji preslikava svijet činjenica Wittgenstein je spojio Descartesovo clare et distincte i moderni empirizam te ih podignuo na razinu formalne logike. Po toj komponenti rani je Wittgenstein „logički pozitivist“, idejni začetnik neopozitivizma Bečkoga kruga (Moritz Schlick, Otto Neurath, Rudolf Carnap) i preteča analitičke filozofije. Jezik znanosti Wittgenstein opisuje metaforom „ljestava“ po kojima se penjemo u spoznaji činjeničnoga svijeta. Istodobno postoji svijet neizrecivoga. Odnos prema tomu svijetu izražava druga osnovna ideja Traktata: „O čemu se ne može govoriti, o tome valja šutjeti.“ Iz te ideje proizlazi Wittgensteinova kritika tradicionalne filozofije i metafizike kao „trabunjanja“ o neizrecivome i gradnje „kula u zraku“. Filozofija je logička analiza jezika kako bi se odredile granice izrecivoga. Svijet neizrecivoga svijet je mističnoga. „Ljestve“ znanstvene spoznaje tu ne pomažu, pa ih valja odbaciti. Stoga se o ranoj Wittgensteinovoj filozofiji može govoriti kao o paradoksalnome logičkome misticizmu. Ako se pak Wittgensteinova teorija o granicama jezika i izrecivoga usporedi s Kantovim određenjem granica znanja i ljudskoga uma (transcendentalni idealizam), onda se o Wittgensteinovu logičkome pozitivizmu s crtama misticizma može govoriti kao o „transcendentalnome lingvalizmu“ (usp. Baum, 2006: 47). U drugoj, posmrtno objavljenoj knjizi Filozofska istraživanja (Philosophische Untersuchungen, 1953) kasni Wittegenstein prenosi filozofiju jezika iz idealne sfere formalne logike u pragmatični svijet „običnoga jezika“ te razvija teoriju jezičnih „igara“ kao različitih jezičnih uporaba. Zadaća filozofije nije stvoriti idealan logički jezik u oprjeci prema metafizici kao u doba Traktata, nego analizirati i razjasniti postojeće uporabe jezika, tj. jezične „igre“. Kasna Wittgensteinova filozofija „običnoga jezika“ snažno je utjecala na analitičku filozofiju, a teorija jezičnih „igara“ na postmoderne mislioce – primjerice, J.-F. Lyotarda (v. dolje 4.1.3). 49


5/30/11 11:58:03 AM

Drugi veliki teoretičar znanosti i znanstvene spoznaje 20. stoljeća Karl Popper bio je blizak empirizmu Bečkoga kruga, ali nije formalno pripadao Krugu. U knjizi Logika istraživanja (Logik der Forschung, 1934) razvio je originalnu teoriju znanosti i traganja za istinom tako što se suprotstavio osnovnoj postavci Kruga. Oslanjajući se na jednu komponentu ranoga Wittgensteina – jasnu logičku spoznaju činjeničnoga svijeta – filozofi Bečkoga kruga zastupali su varijantu empirijskoga neopozitivizma s apoteozom induktivne spoznaje. Osnovna je teza Bečkoga kruga: istiniti su oni iskazi koji se mogu provjeriti u empirijskome iskustvu (metoda verifikacije). Na tradiciji Humeova skepticizma i kritike induktivne spoznaje Popper načelu empirijske provjerljivosti suprotstavlja metodu opovrgavanja (falsifikacije). Induktivist ne može dokazati tvrdnju „Svi labudovi su bijeli“ jer bi za istinitost te tvrdnje morao navesti sve bijele labudove, a ni tada ne bi bio siguran da je tvrdnja istinita. Popperova je teza: za istinitost tvrdnje o bijelim labudovima nije potrebno navoditi sve bijele labudove, jer to ne može dokazati tu tvrdnju. Dovoljno je tvrdnju opovrgnuti jednim crnim labudom. Znanost po Popperu nije provjeravanje induktivnih zaključaka i empirijskih istina, nego neprestano kritičko propitivanje i opovrgavanje. Objektivna istina kao korespondencija iskaza i činjenica postoji, ali samo kao nedostižan ideal kojemu znanstvenici teže. Istina se ne može posjedovati, nego tražiti. Zadaća je znanosti postavljati „drske teorije“ kako bi se one mogle opovrgavati, a povijest znanosti put je prema istini popločen opovrgnutim idejama. Pri tome opovrgnute ideje ne treba odbacivati, a pogotovu ih ne treba imunizirati ni štititi od kritike. I opovrgnute teorije pridonose unaprjeđivanju istine i znanja. Svoju teoriju opovrgavanja znanstvenih ideja i rasta znanja u kritičkome sučeljavanju Popper vidi kao dio kritičke tradicije zapadnoga mišljenja od predsokratika i Sokrata do Kanta. Po vjeri u objektivnu istinu Popper je „kritički realist“, a po ideji i metodi neprestanoga opovrgavanja teorija i nedostižnosti apsolutne istine on je „kritički racionalist“. Isti kritički racionalizam Popper je zastupao u socijalnoj teoriji, na području povijesnih ideja i društvenih oblika. U knjizi Bijeda historicizma (Das Elend des Historizismus, 1944) izložio je kritici teleološke koncepci50


5/30/11 11:58:03 AM

je povijesti koje ljude žele usrećivati umjesto da im pomognu, poput, primjerice, hegelijanizma i marksizma. U knjizi Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji (Die offene Gesellschaft und ihre Feinde, 1945), po kojoj je postao svjetski glasovit, protivio se svim oblicima dogmatizma, zatvorenih sustava i totalitarnih vladavina (usp. Baum i González, 2007).

2.4.4. Institucionalizacija slike znanosti i znanstvenika Istodobno s velikim otkrićima i velikim metodologijama dovršena je konstrukcija i institucionalizacija slike znanosti i znanstvenika. Sve pojedinačne karakteristike znanosti i znanstvenika koje su se izgrađivale u pojedinim opusima i sudbinama, od Bacona i Descartesa do Giordana Bruna i Galilea, od romantičnoga kulta originalnosti i genijalnosti do Mendelova otkrića gena, od Darwinove teorije evolucije do Einsteinove teorije relativnosti, slijevaju se u prvoj polovici 20. stoljeća u jedinstvenu sliku znanosti i znanstvenoga etosa. Konstrukcija slike velike znanosti i velikoga znanstvenika kulminirala je u četiri znanstvene etičke norme Roberta K. Mertona (The Normative Structure of Science, 1942), poznate kao kratica CUDOS od prvih slova engleskoga izvornika: • Zajedništvo (Communalism) – znanstvena otkrića nisu osobno, nego zajedničko vlasništvo svih ljudi. • Univerzalnost (Universalism) – znanstvene se tvrdnje ocjenjuju na temelju općih kriterija valjanosti, a ne rasnih, klasnih, rodnih, religijskih ili nacionalnih predrasuda. • Nesebičnost (Disinterestedness) – znanstvenici postižu satisfakciju u služenju interesima znanstvene zajednice, a ne vlastitim interesima. • Organizirani skepticizam (Organized Skepticism) – znanstvene su ideje predmet stroge kontrole u znanstvenoj zajednici. Mertonova četvrta norma, organizirani skepticizam, proširena je u originalnost i skepticizam, tako da je znanstveni etos dobio pet sastavnica, a 51


5/30/11 11:58:04 AM

kratica CUDOS ostala sačuvana. Slika moderne znanosti i znanstvenika, uokvirena s pet Mertonovih etičkih norma, postala je otvoreni okvir koji se može puniti, ovisno o komunikacijskoj situaciji i aspektima ocjenjivanja znanstvenika i njihova doprinosa, različitim crtama znanstvenoga etosa (ovdje u abecednome nizu): autonomija čestitost dosljednost genijalnost humanost istinitost metodičnost mogućnost predviđanja budućnosti neutralnost objektivnost

praktičnost (korisnost) preciznost primjenjivost progresivnost provjerljivost racionalnost sustavnost točnost itd.

2.4.5. Velika Bomba: Pukotine na slici moderne znanosti i znanstvenika Napokon, najveći događaj zlatnoga doba modernih znanosti, koji je zasjenio sve ostale, bila je konstrukcija, a zatim i uporaba atomske bombe. Sva otkrića i sve teze modernih znanosti prve polovice 20. stoljeća bili su veliki zato što su, svaki na svojemu području, razmicali granice novovjekovnoga racionalizma otvarajući mu neslućene mogućnosti. Jedna od tih neslućenih mogućnosti bila je konstrukcija i uporaba Velike Bombe. Bomba je bila apsolutno „kako“, apsolutni „znak“, apsolutna „struktura“ i apsolutna „funkcija“ moderne zapadne kulture. Ona je odgovorila na pitanje kako spasiti liberalnu demokraciju, ali je istodobno proizvela neslućeno razaranje. Zapadna znanost do Bombe i nakon Bombe više nije bila ista. Prelijepa slika o racionalnosti, univerzalnosti, neutralnosti, humanosti, korisnosti, progresivnosti znanosti počela je pokazivati pukotine poput Wildeove slike Doriana Graya. 52


5/30/11 11:58:04 AM

Bomba je bila vrhunac i kraj zlatnoga doba moderne znanosti. U jednome izumu i jednoj primjeni izuma znanost je sjedinila dobro i zlo: zaustavila je rat, ali i sama proizvela nezamisliva razaranja. Svijet se pedesetih godina 20. stoljeća podijelio na dva mentalna i društvena bloka. Oni su upregnuli sve znanstvene sile da bi dokazali svoju nadmoć na Zemlji i u svemiru.

2.4.6. Spašavanje moderne znanosti: Društveni angažman i apsolutizacija autonomije i neutralnosti Što se dogodilo s prelijepim likom velike, neutralne, autonomne, univerzalne, humane, dosljedne, za sve ljude korisne znanosti koja vodi u „kraljevstvo zemaljsko“? Idealni je znanstveni etos postojao, ali je praksa otkrivala pukotine. Na vrhuncu hladnoga rata pedesetih godina 20. stoljeća znanstvenici, kako prirodni tako i društveno-humanistički, kako na Zapadu tako i na Istoku, potražili su izlaz iz prijetećega raspada herojske slike o znanosti. I jedni i drugi bili su vezani uz društvene sustave u kojima su živjeli i radili. Bio je to moćni ideologizirani svijet. Nitko nije mogao biti izvan toga svijeta. Prirodoznanstvena istraživanja u obama je blokovima financirala država ili vojna industrija. Humanističke metodologije i škole pedesetih i šezdesetih godina, osobito u Istočnome bloku i srodnim zemljama (npr. Zagrebačka književnoznanstvena škola, Tartuška škola), razvijale su se u društvenim institucijama nad kojima je bdio duh velike, tada još vrlo žive komunističke ideologije s crtama vječnosti. I jedni i drugi, prirodnjaci i društvenjaci, kao ljudi i kao znanstvenici, iz takve su situacije potražili izlaz. Bila su to dva načina etičkoga djelovanja. Prvi je način bio društveni angažman (Bertrand Russell s antiratnim prosvjedima i borbom za ljudska prava, Karl Popper s idejom o otvorenome društvu, Sartre sa simpatijama za studentsku revoluciju). Drugi je način bio apsolutizacija autonomije i neutralnosti znanosti. Ti su znanstvenici čvrsto odijelili vanjske i unutarnje okolnosti, struku i uporabu, istraživanja i primjenu, znanost i društveni kontekst, otkrića i posljedice, tekst i 53


5/30/11 11:58:04 AM

ideologiju. Tako se vjera u neutralnost i autonomiju znanosti, s kojom je počela novovjekovna znanost u žrtvi Giordana Bruna i Galileovu „Ipak se kreće“, još jednom vratila da bi zaokružila povijesnu sliku. Jurij Lotman nije bio spaljen u Moskvi kao Bruno u Rimu, ali nakon što se Jan Palach u Pragu 1969. spalio zbog sovjetske okupacije tadašnje Čehoslovačke nije mogao putovati na Zapad sve do pada Zida. Aleksandar Flaker odrekao se svih javnih funkcija i časti kako bi se na krajnjemu rubu Istočnoga bloka, u „nesvrstanoj“ Jugoslaviji, posvetio proučavanju ruske avangarde, zabranjene u tadašnjemu Sovjetskom Savezu. Projekt Aleksandra Flakera Pojmovnik ruske avangarde, koji je od kraja sedamdesetih do pada Zida okupljao u Zagrebu i Opatiji zapadnu slavističku elitu, bio je posljednja moderna oaza neutralnosti i autonomije ostvarena u domaćoj humanistici na polju filologije u grani znanosti o književnosti.

3. KLIZNO DOBA MODERNE ZNANOSTI: THOMAS KUHN Moderna znanost, sa svojom slikom racionalnosti, sustavnosti i univerzalnosti znanja, sa svojim atributima istinitosti i točnosti, sa svojim etosom autonomije i neutralnosti, sa svojim društvenim statusom i uspjesima, trajala je do knjige Thomasa Kuhna Struktura znanstvenih revolucija (The Structure of Scientific Revolutions, 1962). Knjiga je stekla slavu jednoga od najutjecajnijih djela u filozofiji znanosti 20. stoljeća. Prevedena je na dvadesetak jezika i prodana u milijun primjeraka. Tajna uspjeha sastojala se u pojmu paradigme, koji je promijenio koncepciju znanja i znanosti i sam postao nova epistemološka paradigma.

3.1. POJAM PARADIGME Kuhnov pojam paradigme (grč. parádeigma – primjer, uzorak, obrazac) nije filozofski i metafizički, nego sociološki i pragmatični terminus technicus, na kojemu autor utemeljuje tzv. normalnu znanost i razjašnjuje razvoj 54


5/30/11 11:58:04 AM

prirodnih znanosti u revolucionarnim skokovima – kao promjenu paradigma. Kao prirodoznanstveni praktičar, koji se bavio filozofijom i poviješću znanosti, Kuhn se nije trudio jasno definirati svoj pojam. Kuhnovi kritičari, koji su ubrzo udružili napore kako bi pokazali nedosljednosti ili otvorena pitanja u njegovoj koncepciji znanosti, otkrili su u knjizi dvadeset tri značenja pojma paradigme.

3.1.1. Tri značenja pojma paradigme Ipak, u Kuhnovu se sustavu dadu razlikovati tri osnovna značenja pojma paradigme. Generalna paradigma. U prvome, najopćenitijem smislu paradigme su generalne „konstelacije uvjerenja“, sustavi vjerovanja, ideja i teorija koje „nekoj zajednici praktičara neko vrijeme pružaju modele problema i rješenja“, tj. omogućuju spoznaju zbilje (Kuhn, 2002: 10; 184). Znanstvena istina, dosegnuta u sklopu ili uz pomoć paradigme, nije adekvacija zbilji niti spoznaja ontološke biti pojava: „Mislim da ne postoji nikakav od teorije nezavisan način za rekonstrukciju takvih fraza kao što su ,doista ondje’; pojam slaganja između ontologije neke teorije i onoga što joj ‘doista’ odgovara u prirodi izgleda mi u načelu iluzoran“ (214). Istina uz pomoć paradigma društveni je konstrukt, pragmatično „rješavanje zagonetaka“, konsenzus koji se postiže u nekoj struci među istomišljenicima dok postavljaju pitanja i traže na njih odgovore, odnosno rade „pod kišobranom“ određene paradigme: „Znanstvena spoznaja, kao i jezik, po svojoj unutrašnjoj prirodi jest zajednička svojina neke skupine ili ne predstavlja ništa.“ (217) Disciplinarna matrica. U drugome, konkretnijem smislu paradigme se pojavljuju kao „disciplinarna matrica“ – specifičan diskurs pojedine znanstvene zajednice. To su teoremi, pojmovi, prešutno dogovorena pravila i vrijednosti, osebujna „supkultura“ znanstvene zajednice u kojoj ona izgrađuje svoj diskurs, donosi svoje praktične odluke i izlaže svoje primjere u sklopu generalne paradigme. Dok je generalna paradigma I. bila 55


5/30/11 11:58:04 AM

najširi okvir, „kišobran“ za razumijevanje zbilje, disciplinarna je matrica ili paradigma II. jezik i ponašanje akademske zajednice u kojemu ona izgrađuje znanje u sklopu dane paradigme, bira probleme i izlaže ih na primjerima. Nadopunimo li Kuhna, u disciplinarnu bi matricu pripadale znanstvene institucije, časopisi, udruge, nagrade i sve druge manifestacije znanstvene zajednice koje ona gradi kako bi rješavala probleme u sklopu paradigme I. Primjer. U trećemu, najužem smislu paradigme su primjeri i modeli s pomoću kojih znanstvenici rješavaju zagonetke, odnosno odgovaraju na pitanja u sklopu generalne paradigme. Kao primjer ili model, Kuhnova paradigma III. najbliža je paradigmi u leksikografskome smislu. To su pojedinačni slučajevi, uzori na kojima se uči „kako se što radi“ u „normalnoj znanosti“, kako generalna paradigma I. djeluje preko svoje disciplinarne matrice ili paradigme II. u konkretnim slučajevima paradigme III. To su primjeri koji omogućuju stvaranje i funkcioniranje normalne znanosti, koji se studentima „urezuju u mozak“ i koji poslije, u uznapredovalu stanju normalne znanosti, čine temelj njezinih udžbenika i priručnika.

3.2. NORMALNA ZNANOST I ZNANSTVENE REVOLUCIJE 3.2.1. Znanost – rutinski posao Paradigma utemeljuje normalnu znanost. Normalna je znanost rutinski posao, zanatsko rješavanje pitanja u sklopu prihvaćene paradigme. Kada se pojavi paradigma I. kao generalni sustav uvjerenja određene znanstvene zajednice, onda počinje izgradnja njezina metajezika i njezinih institucija (paradigma II) te rješavanje pitanja na primjerima i modelima (paradigma III). U jedinstvu svih triju značenja Kuhnove paradigme normalna je znanost rješavanje zagonetaka u sklopu paradigme I. na način paradigme II. uz pomoć paradigme III. Paradigma i njezina normalna znanost žive su sve dok mogu pronalaziti odgovore na postavljena pitanja ili dok se nerješiva pitanja mogu odgađati bez štete za daljnje primjere i odgovore. 56


5/30/11 11:58:04 AM

3.2.2. Anomalije – uzrok znanstvenih revolucija Kada se pojave takve anomalije na koje normalna znanost u sklopu svoje paradigme više ne može davati odgovore niti ih može odgađati, stara se paradigma i na njoj zasnovana normalna znanost odbacuju. Nastaje pretparadigmatsko stanje – kriza znanosti ili traženje nove paradigme. Nova paradigma nastupa po Kuhnu poput revolucije, kao obrat viđenja u konstelaciji novih pitanja i nove spoznaje o svijetu. Shema znanstvenoga razvoja izgleda ovako: Paradigma – Normalna znanost – Anomalije – Kriza – Revolucija – Nova paradigma…

3.3. PRETPOSTAVKE ZA KRITIKU ZNANOSTI: ROĐENJE NOVE ZNANSTVENE PARADIGME 3.3.1. Kuhnove ideje koje su promijenile sliku znanosti Unutar Kuhnovih pojmova paradigme, normalne znanosti i znanstvenih revolucija krile su se tri ideje koje će ubrzo nakon pojavljivanja knjige promijeniti lice znanja i sliku znanosti. Bile su to: • ideja o konstruiranosti i društvenoj uvjetovanosti istine • ideja o „normalnoj znanosti“ kao zanatskome poslu • ideja o znanstvenim mijenama u nepredvidivim skokovima bez unaprijed zadanoga smisla ili plana Nijedna od tih ideja nije bila apsolutno nova, ali sve su one prvi put bile uklopljene u jednu teoriju znanosti. U tim su idejama bile negirane ove crte moderne znanosti: • pozitivistički ideal objektivnosti i točnosti znanja 57


5/30/11 11:58:04 AM

• romantični mit o genijalnosti i originalnosti znanosti i znanstvenika • znanstveni napredak kao ravnomjerno prikupljanje znanja u sklopu prosvjetiteljskoga projekta emancipacije čovjeka i društva U Kuhnovu pojmu paradigme kao konstruirane istine vrijedne u znanstvenoj zajednici, u ideji o normalnoj znanosti kao rutinskome radu u sklopu paradigme i u znanstvenim revolucijama kada se znanost mijenja pod pritiskom anomalija, a ne zbog dobrobiti čovječanstva, završio je moderni tip prirodnih znanosti i otvorio se put prema promjeni znanstvene, a time i kulturne paradigme. Ta će se promjena odigrati u dvije faze: na prijelomu šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća (od moderne prema postmoderni) i od devedesetih nadalje (post-postmoderna, globalno ili virtualno doba). Tako je Kuhnov pojam paradigme i sam postao paradigma znanstvene i kulturne mijene u posljednjoj trećini 20. stoljeća.

3.3.2. Kritike Kuhna i Kuhnovi odgovori Kuhnova paradigma odmah je doživjela više kritičkih osvrta. Bili su to prigovori o relativnosti i subjektivnosti spoznaje (Karl Popper), monologičnosti paradigme (Paul Feyerabend, „anarhist“ u teoriji znanosti, primijetio je da nikada ne postoji jedna, nego više konkurentskih paradigma), rutiniranosti normalnoga znanja itd. Na sve te prigovore Kuhn je odgovorio u Dodatku svojoj knjizi. Prigovor o relativizmu uklonio je čvrstim pravilima unutar same diskurzivne zajednice. Relativizma nema sve dok znanstvena zajednica uspješno radi u sklopu svoje paradigme. Za razliku od „kritičkoga realista“ Poppera, koji vjeruje u objektivnu istinu kao regulativni znanstveni ideal, Kuhn je konceptualist: paradigma je mentalni okvir u kojemu se odlučuje što je istinito, a što lažno. Strogost i disciplina unutar zajednice tajna su uspjeha znanosti. Jezik zajednice može se prevesti, pa se tako znanje može prenijeti i onima koji ne pripadaju toj zajednici ili ne poznaju njezin jezik. Kao fizičar Kuhn je odrastao u krugu koji je podupirao atomsku bombu 58


5/30/11 11:58:04 AM

(usp. Sardar, 2001: 24), pa mu je bila poznata industrijalizacija znanosti i opasnosti od njezine primjene. Kada je prešao na povijest i filozofiju znanosti, Kuhn je u pojmu normalne znanosti pokušao zaštititi njezinu metodičku strogost, neutralnost i autonomiju, dakle osnovne vrijednosti moderne slike znanosti. Namjera mu nije bila kritizirati znanost, nego – po uzoru na književnoznanstvenu povijest stilova i epoha – razjasniti znanstvenu evoluciju, tj. način na koji se događaju promjene u prirodnim znanostima. Riječ paradigma postala je međutim, kako je sam rekao, „beznadno prekomjerno rabljena“, pa se, kao što je ironično primijetio John Horgan, pojavila 1991. u naslovu gospodarskoga plana administracije Busha starijega „Nova paradigma“ (Horgan, 2001: 66).

4. POSTMODERNE KRITIKE ZNANOSTI Pojam paradigme i pitanja koja je paradigma otvorila ubrzo su prešli okvire Kuhnove knjige i zapalili kritiku znanosti koja se po žestini i kulturnome utjecaju može mjeriti samo sa srednjovjekovnom raspravom o univerzalijama. Kao što se srednji vijek oprostio od samoga sebe u radikalnome nominalizmu koji je poricao postojanje općih pojmova i slavio pojedinačne stvari, tako se moderna kultura oprostila od same sebe u kritici svoje najviše institucije – znanosti. Do Kuhnove paradigme kritike znanosti uglavnom su se odnosile na njezinu izvanjsku stranu – zlu primjenu. Sama slika znanosti i znanstvenika, kako su je gradili moderni mislioci od Giordana Bruna, Galilea i Bacona do Einsteina, Russella, Poppera i Wolfganga Kaysera („oduševljenje“ kao preduvjet za poziv književnoga znanstvenika), ostala je netaknuta. Znanstvenici su vjerovali u neutralnost i autonomiju znanosti čak i kada su radili na atomskoj bombi ili se kretali u tome krugu, poput autora pojma paradigme. Problem se rješavao u skrivenome rascjepu između znanosti kao takve i njezine primjene, između ideala i prakse, između istine i društva, između otkrića i učinaka, između genijalnih znanstvenika i zlih političara. 59


5/30/11 11:58:04 AM

Znanost je postala predmet kritike tek u doba kulturne mijene od moderne prema postmoderni na prijelomu šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća, a do pravih znanstvenih ratova došlo je uoči i u vrijeme milenijskoga prijeloma devedesetih i dvijetisućih godina, kada je već nastajala nova globalna ili virtualna kultura. Kuhnova Struktura pojavila se iste godine kada je počeo Drugi vatikanski sabor (1962–1966). Dvije najveće institucije zapadne kulture, Crkva i Znanost, istodobno su osjetile duh novoga doba i počele se pripremati za kulturnu mijenu. Kuhnova je paradigma bila virus koji je zarazio sva promišljanja o istini i smislu znanja. Kritike znanja i znanosti dolazile su iz širokoga spektra humanistike i društvenih disciplina: postmodernih teorija, sociologije znanja, ekologije, rodnih i postkolonijalnih studija. Sada više nije bila riječ o mogućim štetnim posljedicama znanosti, nego o samoj njezinoj „biti“. U pitanju su bili objektivost, sustavnost, univerzalnost, originalnost, dosljednost, autonomija, neutralnost, poštenje, naprednost, dakle sve bitne crte slike znanosti i znanstvenoga etosa što ih je stvorila i odnjegovala moderna kultura. Tako je promjena znanstvene i kulturne paradigme od moderne prema postmoderni, a zatim dalje prema „drugoj moderni“ (Ulrich Beck), globalnoj ili virtualnoj kulturi na kraju 20. i početku 21. stoljeća, počela upravo s Kuhnovim pojmom paradigme iz ranih šezdesetih.

4.1. KRITIKE ZNANJA I ZNANOSTI U POSTSTRUKTURALIZMU, DEKONSTRUKCIJI I POSTMODERNOJ FILOZOFIJI 4.1.1. Foucault: Teorija moći i diskursa Filozofska kritika modernoga znanja stigla je od utemeljitelja teorije diskursa Michela Foucaulta (1926–1984). Na tragu Hegelova „kraja filozofije“, a kao kontrapunkt Nietzscheovu „nadčovjeku“, Foucault je proglasio „smrt čovjeka“. Zajedno s Gehlenovom tezom o „kraju povijesti“ i Barthesovim esejem Smrt autora iz 1968. Foucault je začetnik postmo60


5/30/11 11:58:04 AM

derne ludističke eshatologije – proricanja kraja ljudske povijesti bez vjere u stvarni fizički kraj. U svome najutjecajnijem djelu Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti (Les mots et les choses: Une archéologie des sciences humaines, 1966) Foucault opisuje povijesni put zapadne kulture od antike do moderne kao izmjenu različitih „epistemoloških poredaka“, tj. paradigma. Sredinom sedamdesetih Foucault povezuje epistemologiju sa sociologijom i antropologijom te razvija tezu po kojoj znanje, jezični diskurs, društvene institucije i subjekt nisu unaprijed dani, nisu kontinuirano stanje, nego su dinamični i promjenjivi proizvodi (konstrukti) posljednje metafizičke sile – moći. Tako je u oslonu na Nietzschea, u atmosferi kada je već prokolala Kuhnova paradigma kao konsenzualna istina, Foucault postao filozofskim utemeljiteljem konstruktivističke epistemologije koja će obilježiti kraj 20. stoljeća.

4.1.2. Derrida: “Kraj logocentrizma“ Središnja je metoda u humanističkim znanostima posljednje trećine 20. stoljeća dekonstrukcija – termin i teorija francuskoga filozofa i teoretičara Jacquesa Derridaa (1930–2004). Termin je originalan neologizam nastao morfološkom igrom s terminima konstrukcija (lat. construĕre – sagraditi, sastaviti, složiti) + destrukcija (lat. destruĕre – rušiti, upropastiti, uništiti). Po morfološkoj tvorbi dekonstrukcija je termin „s dvostrukim licem“, o kakvima je Roman Jakobson govorio u analizi avangardnoga pjesnika Velimira Hlebnikova, te kao takav sjedinjuje i razigrava dva isprepletena značenja: rušenje i građenje, sastavljanje i rastavljanje. U širem smislu dekonstrukcija je oblik krajnjega postmodernog skepticizma, generalna intelektualna strategija kraja 20. stoljeća u kojoj se razotkrivaju protuslovlja zapadnoga „logocentrizma“ i „ontologije prisutnosti“ od Platona i Aristotela do Hegela. U užem smislu to je strategija čitanja tekstova kako bi se u njima otkrile praznine, protuslovlja i odgode značenja te se pokazalo kako ni u jednome tekstu, filozofskome 61


5/30/11 11:58:04 AM

sustavu, djelu, rečenici nema jedinstvenoga logosa, smisla, istine. Svaki je tekst izložen „diferanciji“ (neologizam od De Saussureova termina diferencija, u značenju beskrajnoga, neprekinutoga lanca označivanja) i „diseminaciji“ (doslovno, rasijavanje sjemena, biljnih sjemenaka i sperme; simbolično nemogućnost konačnoga značenja i oplodnje jednoznačnim smislom; istodobno oblik kritike zapadnoga „falogocentrizma“, tj. androcentričnoga logocentrizma – logičkoga mišljenja zasnovanog u muškome rodu). Zapadno je mišljenje po Derridau stvaralo različite oblike utemeljenja i „prisutnosti“ kao što su bitak, supstancija, Platonove ideje, Aristotelovo „prvo nepokrenuto pokretalo“, Bog, Kantov Ding an sich, Hegelov apsolutni duh, odnosno Smisao, Istina, Značenje). Oživljujući i radikalizirajući srednjovjekovnu nominalističku tradiciju, Derrida tvrdi da pojmovi nisu utemeljeni (nisu „prisutni“) ni u samim stvarima ni u našem umu. To ne znači da su oni „odsutni“, da ih nema. Pojmovi su naše “fikcije“ i „iluzije“ s kojima smo se toliko srodili da ih smatramo prirodnima. Tu se Derrida oslanja na prvoga modernog kritičara istine i znanja, Nietzschea, te izvodi poznatu tezu o „kraju“ zapadnoga logocentrizma. U širem smislu bila je to teza o „kraju“ utemeljena i metodički sređena objektivnog znanja, dakle i pojma znanosti kakav je izgradila moderna kultura.

4.1.3. Lyotard: Kraj ‘velikih pripovijesti’ Napokon, iz riznice postmodernih teorija izdvojit ću još samo filozofa koji je termin postmoderne preuzeo iz arhitekture i popularizirao ga u teoriji znanja i sustavu kulture: Jean-François Lyotard (1924–1998). U knjizi Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju (La condition postmoderne: Rapport sur le savoir, 1979) Lyotard dijagnosticira promjenu tipa znanja kao dubinski znak postmodernoga kulturnog „stanja“. U sklopu tada popularne naratologije, a na tradiciji Nietzscheove estetizacije filozofije, Lyotard izlaže teze koje će postati opća mjesta postmodernoga mišljenja: 62


5/30/11 11:58:04 AM

• Znanje je estetska igra – narativni tekst koji ima svoje junake (znanstvene ideje) i svoje postupke vođenja fabule, zapleta i raspleta radnje, tj. izlaganja znanstvene koncepcije. • Moderno znanje počivalo je na „velikim pripovijestima“ (grands récits). Glavne su moderne „velike pripovijesti“ bile pripovijest prosvjetiteljstva o napretku i emancipaciji, Hegelova filozofija apsolutnoga duha, marksistička filozofija povijesti, boljševizam, nacizam i sl. • Te su „pripovijesti“ ili ideje polagale pravo na apsolutnu istinitost i utemeljivale ukupno moderno znanje. Stoga je moderno znanje bilo cjelovito, utemeljeno na paradigmi totalnosti, sustavno i logično. • „Kraj velikih pripovijesti“ označio je kraj moderne i prijelaz u postmodernu. • Postmoderno je znanje zbog izostanka velikih pripovijesti utemeljeno na igri (kasni Wittgenstein) i pluralnosti („male pripovijesti“). Krajnji je oblik postmodernoga znanja – paralogija; krajnji ishod – nema univerzalne istine, nema čak ni „univerzalnoga konsenzusa“. Postoji samo prostrano polje „heteromorfije jezičnih igara“, koje trebaju postati svima dostupne i za koje treba preuzeti odgovornost. Konsenzus je „stanje rasprava, a ne njihova svrha, koja bi prije svega trebala biti paralogija (…) spoznavanje jezičnih igara kao takvih i odluka o preuzimanju odgovornosti za njihova pravila i njihove učinke“ (Lyotard: 2005: 98–99). Tako je u Lyotardovoj dijagnozi postmodernoga „stanja“ završio moderni tip cjelovitoga, na logosu i objektivnoj istini utemeljena znanja. Kuhnov znanstveni konsenzus, koji vrijedi u normalnoj znanosti i određenoj znanstvenoj zajednici, tu je završio u paralogiji i igri. Time su na filozofskoj razini otvorena pitanja o implikacijama spoznajnoga relativizma i estetizacije znanja.

63


5/30/11 11:58:04 AM

4.2. SOCIOLOŠKE KRITIKE 4.2.1. Nova znanstvena paradigma: Epistemološki konstruktivizam Pitanje o statusu znanosti nije se otvorilo sve dok su se tako radikalne teze izlagale na području filozofije znanosti, u sklopu epistemologije i različitih postmodernih teorija. Problem je nastao onda kada se spoznajni konstruktivizam, potaknut arbitrarnošću i konstruktivnošću Kuhnove paradigme, preselio iz filozofije znanosti u društvene znanosti, koje su kao kritičku metu uzele svoju susjedu – prirodne znanosti. Prirodne su znanosti bile idealna realizacija i najuspješniji oblik modernoga znanja – paradigma modernih znanosti, pogon ukupnoga modernog progresa i najuspješniji poznati oblik čovjekova ophođenja sa svijetom. Izložiti kritici statusnu instituciju moderne kulture bio je misaoni pothvat kraja 20. stoljeća. U tome su se pothvatu počele pojavljivati crte novoga tipa znanja i nove znanstvene paradigme. Ta se paradigma može nazvati epistemološki konstruktivizam. Termin spoznajni ili epistemološki konstruktivizam (s naglaskom na spoznajni, za razliku od umjetničkoga konstruktivizma u avangardi dvadesetih godina 20. stoljeća) isplivao je u postkuhnovskim teorijama znanja i znanosti kao krilatica bez autorskoga podrijetla. Jedino se termin „radikalni konstruktivizam“ može, doduše samo post festum, pripisati Ernstu von Glaserfeldu (1917–2010), koji je objavio knjigu Radikalni konstruktivizam: Ideje, rezultati, problemi (Radikaler Konstruktivismus: Ideen, Ergebnisse, Probleme, 1996). Nastao na skepticističkoj tradiciji od predsokratika preko srednjovjekovne rasprave o univerzalijama do Georgea Berkeleya i Kanta, epistemološki je konstruktivizam najsnažniji povijesni učinak Kuhnove Strukture i pojma paradigme. To je takva spoznajnoteorijska pozicija u kojoj se, za razliku od esencijalizma, spoznajnoteorijskoga ontologizma, fundacionalizma ili realizma, pretpostavlja da spoznaja nije otkrivanje ni odraz stvarnosti kako god je nazivali (bit, ideja, Ding an sich, „ono nešto ondje“, „grube činjenice“), nego konstrukt (proizvod) spoznajne i društvene svi64


5/30/11 11:58:04 AM

jesti. Svaki individuum i svaka kultura proizvode znanje kao način shvaćanja i oblikovanja svijeta, pa znanje nije stvarnosna reprezentacija zbilje, nego simbolična reprezentacija ljudi, društva i kulture. Pri tome se mogu razlikovati dva tipa epistemološkoga konstruktivizma: umjereni ili kulturološki i radikalni ili ontološki konstruktivizam (Oraić Tolić, 2005: 62). Umjereni konstruktivizam pretpostavlja da su pojmovi i oblici kao istina, subjekt, nacija, rod, rasa, Istok, Zapad, znanje, znanost – društveni konstrukti stvoreni simboličnim radom kulture. Bit, supstancija, Bog, Ding an sich, „ono nešto ondje“, „grube činjenice“ postoje, ali se stavljaju u zagrade; to nije predmet znanstvene rasprave. Umjereni konstruktivizam postmoderni je oblik srednjovjekovnoga konceptualizma i kantovstva. Tomu konstruktivizmu pripada Kuhnova paradigma, teorija gena Richarda Dawkinsa (geni su entiteti, ali se mogu mijenjati, odnosno do neke mjere konstruirati), ideja nacije Benedicta Andersona, pojam Istoka Edwarda Saida i sl. Radikalni konstruktivizam pretpostavlja da nema ničega što nije i što ne može biti proizvod simboličnoga rada kulture. Svijet se može mijenjati, proizvoditi i nadoproizvoditi sve do pretvaranja fikcija u zbilju i stvaranja nadrealne zbilje. Radikalni je konstruktivizam postmoderni oblik srednjovjekovnoga nominalizma s realističkim pretenzijama. Tu pripada teza Judith Butler o konstrukciji ne samo kulturnoga roda nego i biološkoga spola. Primjeri su takva konstruktivizma ovca Dolly, „lude krave“ kao posljedica konstrukcije mesne hrane za biljoždera, genetski inženjering i sl.

4.2.2. Radikalni sociološki konstruktivizam Kuhnov spontani konstruktivizam, presađen u društvene znanosti, potaknuo je sedamdesetih godina 20. stoljeća stvaranje nove grane na području sociologije – sociologije znanja ili sociologije znanosti. Kao i u općoj svijesti epohe, nastale su dvije sociokulturne epistemološke koncepcije: umjerena i radikalna sociologija znanja, a u njihovu sklopu umjerene i radikalne sociološke kritike modernih znanosti. 65


5/30/11 11:58:04 AM

Ishodišnu ideju postkuhnovskoga sociološkog konstruktivizma iznio je filozof i povjesničar znanosti Jerry Ravetz u knjizi Znanstveno znanje i njegovi društveni problemi (Scientific Knowledge and Its Social Problems, 1971). Daleko od Kuhnove vjere u čistoću znanstvenika i znanstvene zajednice, ali u oslonu na Kuhnovu misao o znanosti kao zanatskome poslu i znanstvenoj zajednici kao mjestu nastanka i prakticiranja paradigme, Ravetz tvrdi da znanost ne „otkriva“ činjenice i istinu, nego da je ono što smatramo činjenicama i istinom rezultat sociokulturnoga konteksta u kojemu se odvijaju, financiraju, prezentiraju i primjenjuju znanstvena istraživanja. Na mjesto modernoga pojma „otkriće“ dolazi postmoderni pojam „konstrukt“, na mjesto pojma „istine“ dolazi pojam „kakvoće“, a u prvi plan znanstvenih istraživanja dolaze etička pitanja kao zaštita od degradacije znanosti i rizika kojima je znanost izložena. Ravetz prepoznaje četiri modusa degradacije znanosti: traljavu znanost, poduzetničku znanost, bezobzirnu znanost i prljavu znanost (usp. Sardar, 2001: 40). U takvim okolnostima, kada se znanost komercijalizira i izručuje industriji, često s nesagledivim posljedicama, Ravetz nalazi izlaz u novome idealizmu – apelativnoj etici i institucionalizaciji etičke kontrole. Tako je kraj spoznajnoga esencijalizma i autoriteta objektivne istine završio u spoznajnome konstruktivizmu i autoritetu kakvoće, a kakvoća je dovela do etičkih apela i etičkih institucija. Kada danas stvaramo etička povjerenstva pri institutima i fakultetima, onda je to znak da znanstvena zajednica želi institucionalizirati mehanizme kontrole svoga rada jer smo daleko od sigurnosti i vjere ne samo u primjenu znanstvenih rezultata, kao u kasnoj moderni, nego i u granice znanstvenih istraživanja u virtualno doba. Znanstveni etos više nije unaprijed dan, nego se mora jamčiti u etičkim apelima i ovjeravati u etičkim institucijama. Vrhunac konstruktivizma u sociologiji znanosti dosegnut je kada su Bruno Latour i Steve Woolgar u studiji Laboratorijski život: Društvena konstrukcija znanstvenih činjenica (Laboratory Life: Social Construction of Scientific Facts, 1979) iznijeli povijest jedne znanstvene činjenice, hormona tirotropina, te ustvrdili da ta povijest pokazuje kako su upitne ne samo pojedine uporabe i eksperimenti s tom „činjenicom“ nego i postojanje 66


5/30/11 11:58:04 AM

dotične tvari. Zaključak je bio da se dojam o stvarnosti kakve činjenice postiže tek samom konstrukcijom činjenice koja se smatra stvarnošću (usp. Sardar, 2001: 43–45). Bio je to povod za izbijanje znanstvenih ratova u kojima će izgorjeti slika i lik moderne znanosti kakvu smo poznavali u posljednja tri stoljeća te iz njihova pepela nastati nova slika i novi lik znanosti kakvu upravo gradimo i u kojoj danas radimo.

4.2.3. Umjereni sociološki konstruktivizam Istodobno s radikalnim sociološkim konstruktivizmom pojavljuje se umjereni sociološki konstruktivizam. Kada je riječ o sociologiji znanosti i znanja, glavni su mu predstavnici pripadnici „Strogoga programa“ Edinburške škole (Barry Barnes, David Bloor i dr.). Edinburška se škola bavila „sociologijom znanstvenoga znanja“, a osnovne su joj teze: 1. znanstveno se znanje ne može odvojiti od društvenih, gospodarskih, političkih i psiholoških uvjeta, 2. sociologija znanja mora jednaku pozornost posvetiti znanstvenim uspjesima i neuspjesima, „točnim“ i „krivim“ prognozama, 3. tumačenje mora biti „simetrično“, tj. ne smiju se „prave“ prognoze predočivati kao rezultat racionalnosti, a „krive“ kao plod društvenih okolnosti i 4. sociologija znanja mora biti primjenjiva i na samu sebe. Osnovni je problem, kao i u radikalnome sociološkom konstruktivizmu, bio znanstvena istina, staro pitanje na što se odnose naši iskazi, tvrdnje, pojmovi, teorije. Upućuju li naše riječi na neku zbilju, supstanciju, bit, Ding an sich, „ono nešto ondje“ ili samo na same sebe i proces proizvodnje? Edinburška škola, kao i svaki umjereni konstruktivizam, ne sumnja u „ono nešto“, tj. realnost „grubih činjenica“. Problem spoznajnoga realizma Edinburška je škola riješila s pomoću pojma „društvenoga finitizma“. Pretpostavke su „društvenoga finitizma“: 1. svi su znanstveni pojmovi otvoreni i promjenjivi, izloženi su „lancima označivanja“ (Barthes), „odgodama značenja“ i „diseminaciji“ (Derrida), 2. znanstvene su klasifikacije arbitrarne (De Saussureova i Kuhnova tradicija), 3. nestabil67


5/30/11 11:58:04 AM

ne su i granice među disciplinama i tipovima znanja (u biometeorološkoj vremenskoj prognozi znanstveno se tumači utjecaj meteoroloških prilika na zdravlje) i napokon 4. znanost je autonomna, svi su problemi „dio projekta same znanosti“, pa se tu moraju i riješiti, kao što je vjerovao i Kuhn (usp. Sardar, 2001: 47–49). Srednjovjekovna rasprava o univerzalijama (pojmovi postoje prije stvari, ante rem – realizam, pojmovi dolaze nakon stvari, post rem – nominalizam i pojmovi se nalaze u samim stvarima, cum fundamento in re – konceptualizam, v. gore 1.3.2), u kojoj se srednji vijek oprostio od samoga sebe, vratila se u novome ruhu u sklopu oproštaja od moderne kulture i moderne znanosti. Radikalni sociološki konstruktivizam oblik je žestokoga postmodernog nominalizma, a umjereni sociološki konstruktivizam oblik je novoga postmodernog konceptualizma. Dok se u radikalnome postmodernom nominalizmu brisala slika moderne znanosti, u umjerenome postmodernom konceptualizmu ta je slika postala najbliža tradicija koje smo postali svjesni kao povijesnoga oblika, pa smo se lagano mogli okrenuti prema drugim izvorima zapadnoga znanja, tj. skoknuti po model bolonjskoga procesa sve do srednjovjekovnoga školstva.

4.3. EKOLOŠKE, RODNE I MULTIKULTURNE KRITIKE 4.3.1. Buđenje ekološke svijesti: Šezdesete Iste godine kada je objavljena Kuhnova Struktura jedna je knjiga otvorila novo viđenje znanja i znanosti. Bila je to knjiga Rachel Carson Šutljivo proljeće (Silent Spring, 1962). Nova je vizura bio uvid u štete za okoliš što ih je izazivala, a da se to do tada nije primjećivalo, sprega znanosti i tehnologije. Knjiga je nadahnula pokret za očuvanje okoliša i pridonijela službenoj zabrani DDT-ija i drugih pesticida.

68


5/30/11 11:58:04 AM

4.3.2. Rodni studiji Važnu ulogu u kritici moderne znanosti odigrali su rodni studiji i feministička epistemologija. Feministička kritika znanosti polazi od toga da su žene bile zakinute u pristupu znanju i bavljenju znanošću do toga da je zapadna znanost u svojoj biti androcentrična. Tako Sandra Harding smatra da je koncepcija znanosti kao racionalističkoga projekta tipičan muški izum te da se i ostale karakteristike znanosti, kao što su pretjerana sklonost apstrakciji, preferiranje matematičkih metoda, sustavnost, metodičnost i pragmatizam, mogu tumačiti kao slike o idealnoj muškosti. Feminističke teoretičarke znanja nisu poput epistemoloških sociologinja tražile ravnomjernu zastupljenost žena u znanosti, nego drugi tip racionalnosti i znanstvenosti, „strogu objektivnost“ (Sandra Harding) i „odgovornu racionalnost“ (Hilary Rose), što znači izlaganje znanosti drukčijim vizurama, društvenim znanostima, autsajderima poput kućanica, pripadnika drugih kultura i sl. (usp. Sardar, 2001: 50–51). Seila Benhabib, odgovarajući na pitanje o konstituiranju ženskoga identiteta, odbija posvemašnju negaciju racionalnosti i zastupa ideju da kartezijanski Cogito, tj. logocentričnu racionalnost, ne treba odbaciti, nego samo „reformulirati“ (usp. Oraić Tolić, 2005: 77). Kamo god pogledali, učinak rodnih studija danas je nemjerljiv. U novome Max Planck Institutu, izgrađenom na bivšemu njemačkom Istoku, u Dresdenu, plan je uprave Instituta zaposliti 50 posto Nijemaca i 50 posto stranaca, a od toga ravnomjerno po 50 posto znanstvenica i znanstvenika. U katalogu Nacionalne knjižnice u Beču na posudbenim karticama stoji isključivo ženski rod – Studentin. Muški rod na taj je način tvorbeno podveden (Student-in) pod ženski. Mnoge suvremene knjige pišu se u ime obaju rodova, pa se, primjerice, govori o autoricama i autorima, čitateljicama i čitateljima (tako je često na stranicama ove knjige), ali ima i onih knjiga u kojima se govori u ime ženskoga roda, primjerice: „Kada netko kaže ‘Budi logična’, ona podrazumijeva ‘Razmisli o stvarima – budi racionalna’“ (Crowley i Hawhee, 2009: 158). Bolonjska je pak reforma donijela rodno korektne nazive akademskih zvanja (v. II. 1.5. i III. 4.2.7, Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva) itd. 69


5/30/11 11:58:04 AM

4.3.3. Postkolonijalni studiji Kao što su rodni studiji otkrili androcentričnost zapadne znanosti, tako su postkolonijalni studiji otkrili da je znanost, za koju se mislilo da je jedna i univerzalna, zapravo eurocentrična. Ne samo da su zatajeni ili nedovoljno isticani egipatski, kineski, arapski i drugi izvori zapadnoga znanja ili prešućivani znanstveni rezultati drugih civilizacija (kompas, kalendar, barut), nego su tuđa znanja kolonizirana i posvajana bez navoda izvornika (npr. kultura krumpira, uvezena iz Južne Amerike). Još na početku postmodernoga obrata islamski znanstvenik Seyyed Hossein Nasr u knjizi Sukob čovjeka i prirode: Duhovna kriza modernoga čovjeka (The Encounter of Man and Nature: The Spiritual Crisis of Modern Man, 1968) piše da osim zapadnjačkoga shvaćanja prirode, logike i vremena postoje i drukčija shvaćanja tih pojmova. Dok Zapad shvaća prirodu kao objekt, a vrijeme kao pravocrtno kretanje, te se služi binarnom logikom ili-ili, istočne kulture zamišljaju prirodu kao mrežu u koju je svatko upleten (kinesko shvaćanje) ili tapiseriju (islamske kulture), vrijeme je ciklično vraćanje, a logika višedimenzionalno i-i povezivanje/razvezivanje (usp. Sardar, 2001: 52–57). U postkolonijalnome manifestu Orijentalizam Edward Said pokazao je da pojam Istoka, izgrađen u zapadnoj kulturi, nije objektivna činjenica, nego zapadnjački izum, fikcija o vlastitome Drugome nastala na opreci racionalnost (Zapad) – iracionalnost (Istok). Ali to nije sve. Na samu postkolonijalnu kritiku Zapada i zapadne znanosti valja primijeniti teorem Edinburške škole po kojemu isto vrijedi i za samu tu kritiku. Naime i sama je kritika znanosti kao zapadnoga konstrukta bila konstrukt nove renesanse istočnih kultura, njihova buđenja i samoosvješćivanja iz dugotrajne potisnutosti i kolonijalnih presezanja. Ako se zapadna kultura pogleda iz post-postkolonijalne vizure, vidjet ćemo da je i na Zapadu od samoga početka postojala snažna kulturna oporba logici ili-ili, koja je utemeljila zapadni tip znanosti. Znao je to već i Mihail Bahtin kada je višeglasnu riječ, polifoniju kao postojanje različitih misaonih pozicija u romanima Dostoevskoga, pronašao već u antičkoj menipejskoj satiri te je od Platonovih sokratovskih dijaloga preko 70


5/30/11 11:58:04 AM

srednjovjekovne kulture smijeha i renesansnoga Rabelaisa doveo do svoje teze o dijalogu. Platon je prognao Homera iz idealne države, jer pjesnici „puno lažu“, ali se i sam, upravo u traženjima istine, služio umjetničkom formom – dijalozima. Zapadna je kultura u različitim svojim oblicima, filozofskim sustavima i misaonim herezama, umjetničkim djelima i svakodnevnim praksama, vjerovanjima i mitovima, od početka nosila u sebi svoje drugo. Logika ili-ili, na kojoj je nastala zapadna kultura i na kojoj se razvijala i institucionalizirala moderna znanost kao osebujan povijesni modus, nije bila jedina, nego dominantna. Naravno, do kraja 20. stoljeća kada je ta logika, suočivši se s nepredvidivim opasnostima i dalekosežnim rizicima, sama uvidjela vlastite granice te se nakon sloma velikih ideologija preko medijske kulture i virtualnoga pisma otvorila prema drugim tipovima znanja.

4.4. ZNANSTVENI RATOVI 4.4.1. Eskalacija sukoba društvenih i prirodnih znanosti Sve kritike znanja i znanosti, od dekonstrukcije i sociologije znanja, do ekoloških, rodnih i kulturoloških kritika, razbuktale su se u posljednjem desetljeću 20. stoljeća u otvorene znanstvene sukobe i simbolične „znanstvene ratove“. Premda su kritike znanosti postojale već od Prvoga svjetskog rata, a osobito nakon Drugoga svjetskog rata i Bombe, te u doba blokovskih sučeljavanja kada je znanost na objema stranama uključena u vojnu industriju i svemirske programe, znanstveni ratovi kao kulturni fenomen počeli su tek u postkuhnovskome razdoblju kasnih šezdesetih godina. Od kraja 1960-ih pa do početka 1990-ih znanstveni su se ratovi vodili unutar same znanosti i znanstvenih zajednica. U to doba, u postmodernoj filozofiji i dekonstrukciji, u ekološkim, rodnim i kulturološkim kritikama društvene su znanosti pokušale razoriti sve bitne crte moderne slike znanosti: njezinu istinitost, točnost, sustavnost, metodičnost, logičnost, androcentričnost, progresivnost, pragmatičnost, europeičnost. 71


5/30/11 11:58:04 AM

Početkom, a osobito sredinom 1990-ih sukobi oko znanosti eskalirali su i postali javni. Napadnuta strana, tj. prirodne znanosti kao utjelovljenje slike Znanosti, uzvratile su udarac. Pisale su se knjige za znanost i protiv znanosti, organizirali se simpoziji o krizi znanosti i protusimpoziji u obranu znanosti.

4.4.2. Skandal Sokal Ipak, ništa nije odjeknulo tako snažno kao „podvala“ Alana D. Sokala, profesora matematike u londonskome University Collegeu i fizike na Sveučilištu u New Yorku. Vodeći američki časopis postmodernih kritičkih teorija Social Text pripremao je 1995. poseban broj o „Znanstvenim ratovima“, kao odgovor na sve oštrije uzvratne udarce koji su prema postmodernim kritičkim teorijama stizali od branitelja znanosti. Sociolozi, feministice i multikulturalisti bili su optuženi kao „neprijatelji znanosti“, pa je Social Text okupio najuglednija imena društvene kritičke scene kako bi odgovorio na protunapade. U posljednji čas pred zaključenje broja stigla je tempirana kulturna bomba – članak Alana D. Sokala pod naslovom Prelaženje granica: Prema transformativnoj hermeneutici kvantne gravitacije (Transgressing the Boundaries: Toward a Transformative Hermeneutics of Quantum Gravity). Autor je zastupao tezu da bi ujedinjenje kvantne teorije neodređenosti i opće teorije relativnosti moglo dovesti do nove postmoderne znanosti. Vrhunac parodije bila je tvrdnja da broj pi nije nikakav opći pojam, nego povijesna kategorija koja ovisi o promatraču, pa je izložena promjeni („odgodama“ i „diseminaciji“) značenja. Članak je bio aranžiran citatima iz postmodernih autoriteta kao što su Derrida, Lacan, Lyotard, te je kao neprepoznata stilizacija postmodernoga relativizma objavljen u časopisu 1996. Sokal je odmah obznanio svoju parodiju. Izbio je skandal o kojemu su brujile svjetske novine i mediji.

72


5/30/11 11:58:04 AM

4.4.3. Postmoderna krajologija Što se još moglo dogoditi u ratu oko najuglednije institucije moderne kulture – znanosti? Dogodilo se ono što je bilo u zraku i samo se trebao pojaviti autor koji će to učiniti: proglašen je kraj znanosti. Preostaje nam stoga pri kraju ove kratke povijesti znanosti osvrnuti se još na fenomen postmoderne krajologije na kraju 20. stoljeća koja vuče korijene iz kršćanske eshatologije (grč. éskhatos – posljednji, krajnji + lógos – riječ, govor = religiozno učenje o posljednjim stvarima kao što su život nakon smrti, „kraj svijeta“ i sl.). Kao kulturni fenomen eshatologija je dio kršćanskoga poimanja vremena. Kršćansko je vrijeme linearno, ima jasan početak, rođenje Kristovo, i daleki kraj, završetak zemaljske povijesti i dolazak kraljevstva nebeskoga. Takva linearna koncepcija vremena pobuđivala je u povijesnim valovima, osobito na većim kalendarskim prijelomima i u doba društvenih prevrata, stvaranje slika o posljednjemu sudu i kraju svijeta, te zamišljanje utopijskih rajeva izvan ili nakon kraja povijesti (biblijska zemlja Kanaan kojom teku med i mlijeko, pučka zemlja dembelija u kojoj nema rada, a zrelo voće pada samo u usta i sl.). Eshatologiji pripadaju milenijski strahovi i iščekivanja na kalendarskome prijelomu iz prvoga u drugo tisućljeće da dolazi kraj vremena, pa kada se to nije dogodilo, europski su se krajolici u znak zahvalnosti okitili ranoromaničkim crkvama. Eshatološke su slike obuzele zapadnu kulturu u 14. i 15. stoljeću, na prijelazu iz srednjega vijeka u novi vijek kada se osjećala snažna kulturna mijena. Eshatologiji pripadaju Hegelova ideja o završetku filozofije i povijesti u njegovu sustavu apsolutnoga duha, Marxova ideja o besklasnome društvu, kao i cijela komunistička utopija izrasla na toj ideji. Napokon, ni kraj 20. stoljeća, a osobito milenijski prijelom u treće tisućljeće nije mogao proći bez eshatologije – zamišljanja kraja nečega. Govor o kraju na kraju 20. stoljeća bio se toliko proširio da se pojavio nov, pomalo ironičan termin – „endizam“ (od engl. the end – kraj). Možemo, isto tako ironično, govoriti o „krajologiji“ ili „krajizmu“. Taj ironijski pomak opravdan je zato što postoji bitna razlika između tradicionalne 73


5/30/11 11:58:04 AM

eshatologije i postmoderne krajologije. Dok je tradicionalna eshatologija teška i smrtno ozbiljna, jer vjeruje u stvarni kraj povijesti, dotle je postmoderna krajologija, barem iz današnje vizure kada je već prolepršala kroz sve kulturne sfere, zapravo laka i zaigrana, jer ne vjeruje u stvarni kraj koji proriče. Postmoderna je krajologija oblik kulturnoga ludizma. Otkako je Arnold Gehlen 1962. – iste godine kada je objavljena Kuhnova Struktura i kada je počeo Drugi vatikanski sabor – još posve ozbiljno proglasio doba kraja povijesti (franc. posthistoire), zapadnu kulturu ne prestaju obasipati različiti više ili manje duhoviti „krajevi“.

4.5. KRAJ ZNANOSTI U nizu svih proglašenih krajeva, od kraja industrijskoga društva (Daniel Bell) i „smrti čovjeka“ (Foucault), kraja subjekta, kraja moderne (Gianni Vattimo), kraja humanizma, kraja arhitekture, kraja povijesti umjetnosti (Hans Belting) do „kraja prirode“ (Bill McKibben) i svih drugih krajeva proglašen je na kraju svih krajeva i – kraj znanosti. Najprije je 1989. održan simpozij pod naslovom The End of Science? s ambivalentnim upitnikom, a poslije se pod istim naslovom, ali bez upitnika, pojavila knjiga Johna Horgana Kraj znanosti (The End of Science, 1996), slično kao što se znameniti članak Francisa Fukuyame The End of History? 1989. najprije pojavio s upitnikom, a zatim se u knjizi upitnik izgubio: Kraj povijesti i posljednji čovjek (The End of History and the Last Man, 1992). U nizu intervjua s prominentnim znanstvenicima kraja 20. stoljeća poput začetnika krize znanosti Thomasa Kuhna, autora teorije superstruna Edwarda Wittena, svemirskih crnih rupa Stephena Hawkinga i teze o inflaciji svemira Andreja Lindea u fizici, DNK uzvojnice Francisa Cricka, teze o „sebičnome genu“ Richarda Dawkinsa u biologiji i dr., ovaj znanstveni filozof propituje „krajeve“ najrazličitijih područja, ideja i teorija: kraj napretka, kraj filozofije, kraj fizike, kraj kozmologije, kraj društvenih znanosti, kraj neurologije, kraj kaokompleksnosti (ironična kovanica od teorije kaosa i kompleksnosti), kraj limitologije, kraj znanosti stroja itd. 74


5/30/11 11:58:04 AM

4.5.1. Dva odgovora: Znanost ima – znanost nema kraj U sveopćoj krajološkoj raspravi iskristalizirala su se dva stajališta o kraju znanosti. Dok jedni znanstvenici misle da znanost nema kraja jer nema konačnoga Odgovora, jer je svijet odviše kompleksan i neodređen da bi ga iscrpila ljudska svijest, a time i znanstvena spoznaja (Albert Einstein, Niels Bohr s tezom o udjelu promatrača u znanstvenim spoznajama, autor teorema o nepotpunosti Kurt Gödel itd.), drugi vjeruju da je znanost konačna, da je moguća Teorija Svega kada će se otkriti tajna materije i tako završiti avantura zvana znanost. Steven Weinberg dijeli vjerovanje da se fizika kreće prema konačnomu Odgovoru, da će taj Odgovor biti vrlo jednostavan i prozaičan, a rezultat tužan jer će svijet ostati bez svoje najljepše „vile“ – tajne. Horgan pripada u drugi niz. Njegova je teza da je znanost završila na ironijski način, zbog prevelikih uspjeha. Nema više velikih otkrića kao što su Darwinova teorija evolucije, Einsteinova teorija relativnosti ili kvantna mehanika. Nove pak teorije poput teorije superstruna u fizici više nisu znanost u normalnome smislu riječi jer se ne mogu dokazati eksperimentima i jer se znanost previše približila umjetnosti. Dvije teze o kraju znanosti među suvremenim prirodnim znanstvenicima korespondiraju s tezama o kraju ljudske povijesti među postmodernim filozofima na području društvenih znanosti. Dok je Lyotard tvrdio da je moderna povijest stigla do kraja jer su završile sve velike pripovijesti, pa je znanju preostalo još samo estetsko polje igara, autor dekonstrukcije, odgode značenja i diseminacije Derrida tvrdio je da znanje i povijest ne mogu završiti, a ako bi se takvo što i dogodilo, trebalo bi „zakasniti na kraj povijesti“. Slično je mislio i Jean Baudrillard kada je uoči milenijskoga prijeloma želio „zakasniti na kraj stoljeća“.

75


5/30/11 11:58:04 AM

5. ZNANOST NAKON ZNANOSTI: POVRATAK RETORIKE 5.1. Što je završilo? Na kraju ovoga kratkog pregleda povijesti znanosti, koji nas je doveo do „kraja znanosti“, postavlja se pitanje: što je završilo? Kao i kod cijele krajologije i kod svih krajeva koji su protutnjili krajem 20. stoljeća, možemo reći ovo: nije završilo svako znanje ni svaka znanost, nego jedan blistavi povijesni oblik znanja i znanosti. Završili su moderno znanje, moderna znanost i moderni znanstvenik. To znanje, ta znanost i taj tip znanstvenika rođeni su na početku novoga vijeka u Kopernikovu obratu prema heliocentrizmu, u Baconovu Novom organonu i Descartesovu pojmu Cogito. Univerzalni opusi genijalnih umova 17. stoljeća, prva prosvjetiteljska enciklopedija D’Alemberta i Diderota te izum parnoga stroja bili su djetinjstvo modernoga znanja. U Darwinovoj teoriji, Mendeleevljevoj tablici elemenata i književnopovijesnome pozitivizmu 19. stoljeća moderno je znanje odraslo u znanost, a u serijama otkrića od fotografije do automobila, zrakoplova i filma proživjelo je herojsku mladost. Velika znanost 20. stoljeća od Einsteina i Heisenberga do Ludwiga Wittgensteina i Karla Poppera bila je zrelo doba moderne znanosti. Thomas Kuhn s pojmom paradigme kao društveno uvjetovane istine i normalne znanosti kao rutinskoga posla navijestio je prve znakove starosti lika i slike moderne znanosti. U postmodernim filozofskim, sociološkim, ekološkim, feminističkim i kulturološkim kritikama 1970-ih i 1980-ih moderna je znanost s ponosnim likom znanstvenika, koji se dosljedno bori za čistu i objektivnu istinu, ostarjela i napokon „umrla“. Osim znanstvenika na kulturnu scenu prvi put izlaze znanstvenice. Tu je i ekološka svijest širokih razmjera. Negdašnja neugledna seoska dvorišta ukrašuju se cvijećem čak i u siromašnim krajevima. U modi su alternativna znanja i običaji. Dok elite danas znaju da je pojam o zapadnome znanju kao izumu grčke antike naš vlastiti konstrukt, iz kojega su izostavljeni utjecaji izvaneuropskih i drevnih kultura, u najširim slojevima društva popularne su alternativna medicina, akupunktura, joga, a na rivama 76


5/30/11 11:58:04 AM

dalmatinskih gradova ljeti svatko može sebi ili svomu djetetu priuštiti tetovažu na preplanulu tijelu, nekoć znak primitivizma i zaostale mitske svijesti. To su samo neke sličice kulturne mijene koja se zbiva pred našim očima, a korijeni su joj u dubokoj promjeni znanja i znanosti koja, često i bez našega znanja, oblikuje našu svijest i naš svijet. Napokon, moderna znanost i moderni znanstvenik pokopani su uz puno simbolične krvi u znanstvenim ratovima koji su bjesnjeli na milenijskome prijelomu. Sokalova parodija nije bila samo „podvala“ u kojoj se prirodni znanstvenik narugao nekompetenciji društvenih i humanističkih znanstvenika. Ona je bila nešto više: simbolična Bomba koja je dovršila znanstvene ratove.

5.2. Što je nastalo? „Smrt“ modernoga znanja i moderne znanosti nije međutim prošla bez „rođenja“ nasljednice. Kao što se moderna kultura potkraj 20. stoljeća obnovila u novome liku „druge moderne“ ili virtualnoga doba, tako se i moderna znanost još snažnije obnovila u – nazovimo ih tako – znanju i znanosti 21. stoljeća. Nova znanost 21. stoljeća, pod kojim god paradigmama nastajala, od „kritičkoga realizma“ do različitih vrsta konstruktivizma, nije mogla proći bez novih teorija znanosti i znanja. Takve se teorije najčešće pojavljuju na tradiciji zapadnoga kritičkog mišljenja (engl. critical thinking) i obnovljene – argumentacijske retorike. Prijepore u mišljenjima moderna je kultura rješavala stvarnim i simboličnim revolucijama i ratovima. Postmoderna je kultura nakon sloma velikih ideologija oživila klasičnu retoriku kako bi prijepore u mišljenjima rješavala kritičkim uvjeravanjem: riječima i argumentima. Lik i slika moderne znanosti, za koje se činilo da su „umrli“, ponovno su uskrsnuli, sada u sklopu kritičkoga mišljenja i nove discipline – retorike znanosti.

77


5/30/11 11:58:04 AM

5.3. Klasična retorika Veza između znanosti i retorike na prvi se pogled čini nemogućom, poput drvenoga željeza ili kvadratnoga kruga. Po uobičajenome shvaćanju retorika je kićen stil ili prazan govor („ljeposlovlje“, praznoslovlje) – u oba smisla čista suprotnost znanosti kao objektivna i istinita znanja. Taj snažni stereotip o retorici potječe od Platona, koji je iz idealne države zajedno s pjesnicima prognao i retore. Platon je razlikovao dvije retorike: „lošu“, manipulativnu retoriku koja zasjenjuje i iskrivljuje istinu (dijalog Gorgija) i „dobru“, dijalektičku retoriku koja pomaže istini (dijalog Fedar). Retorika je u dijalogu Gorgija zavodljivi govor koji se bavi prividom, a filozofija je istinsko znanje – poznavanje biti stvari, tj. ideja. Otac retorike kao znanstvene discipline Aristotel imao je prema retorici u cjelini pozitivan, a u pojedinostima ambivalentan odnos. Retorika je s jedne strane oblik osebujne komunikacijske prakse i osebujnoga logičkog znanja – učenje o vjerojatnosti i uvjerljivoj argumentaciji („sposobnost teorijskoga iznalaženja uvjerljivoga u svakome danom slučaju“, Rhet. I. 2.1355b1). S druge pak strane, kao sofistika, retorika je umijeće zavođenja koje može „slabiji govor učiniti jačim“ (ton hē´ttō lógon kreíttō poieĩn, Rhet. II. 24.1402a11). Znameniti rimski govornik Ciceron pomiruje filozofiju i retoriku u nadahnutoj govorničkoj praksi i teorijskim spisima, u kojima je zastupao jedinstvo sadržaja (res) i forme (verba), isticao važnost retorike u društvu, širinu govornikove naobrazbe i snagu osobnoga izraza (O govorniku, Brut i Govornik) te ponudio jednu od prvih definicija argumenta („racionalno sredstvo za poklanjanje povjerenja čemu prijepornomu“, Topica, 8, usp. Meyer, Carrilho i Timmermans, 2008: 52). Antička retorika usustavljena je u prvome stoljeću nove ere na zalasku svoje slave u Kvintilijanovu Obrazovanju govornika, gdje je na Ciceronovoj tradiciji definirana kao „znanost o dobru izražavanju“ (bene dicendi scientia). U srednjemu vijeku retorika zadržava važnu ulogu u obrazovnome sustavu u sklopu triviuma (gramatika, retorika i dijalektika). Premda je u hijerarhiji kulture, kao i cijeli sustav znanja, podređena teologiji i tumačenju Božje riječi, retorika 78


5/30/11 11:58:05 AM

je kao školski predmet čuvala uspomenu na postojanje ljudskoga izražavanja i ljudske riječi u različitim komunikacijskim situacijama. Do obnove retorike dolazi u doba humanizma i renesanse, kada se u samostanskim knjižnicama otkrivaju zagubljeni ili nedovoljno poznati antički retorički spisi (Ciceron, Kvintilijan) te se uključuju u antropocentričnu sliku svijeta sa središtem u čovjekovu govoru. Vjerski ratovi, reformacija i protureformacija vraćaju retoriku ponovno u okrilje crkve i tumačenja Božje riječi (Erazmova „katolička“ i Calvinova „protestantska“ retorika). Početak kraja retorike kao klasične discipline obilježio je Pierre de la Ramée (latinizirano Petrus Ramus) kada je u djelu Dialecticae institutiones iz 1543. predložio da se logički aspekti retorike presele u dijalektiku te da se retorika poučava samo kao stilska vještina. Taj će prijedlog pridonijeti da se početkom 17. stoljeća jedna od sastavnica retorike – logos – apsolutizira kao čista racionalnost more geometrico u Descartesovoj metodi, koja utemeljuje modernu znanost. Otac moderne filozofije povijesti Giambattista Vico suprotstavio je Descartesovu razumu i geometrijskoj metodi raskošni retorički ingenij, žaleći što je u njegovoj suvremenosti prevagu nad retorikom odnio duh egzaktnih znanosti. U doba Francuske revolucije i stvaranja poetike originalnosti i inovacije u romantizmu sve je bilo spremno za odlazak retorike u povijest. Retorika se povezala s praznom rječitošću dotrajalih društvenih struktura i okoštalim formama izražavanja, izložena je kritici i zamijenjena filologijom. Jedna dimenzija Aristotelova logosa, ratio, nastavila je blistavi put u prirodnim znanostima, a druga dimenzija logosa utjelovljenog u riječ i stil, elocutio, našla je svoje mjesto u teoriji književnosti i stilistici (više o povijesti retorike u: Meyer, Carrilho i Timmermans, 2008; o antičkoj retorici usp. Beker, 1997).

5.4. Nova retorika Izbacivanje retorike iz nastavnih programa moderne škole i snažan razvoj znanosti nisu izbrisali svaki trag klasične retorike u modernome mišljenju, ali su ga uspjeli prikriti sve do kraja 20. stoljeća. U kontinentalnoj filo79


5/30/11 11:58:05 AM

zofiji retorički se trag nazire u Nietzschea, koji je u spisu O istini i laži u izvanmoralnome smislu (1872–1873) uzdrmao tradicionalnu koncepciju znanstvene istine kao adekvacije i sveo je na retoričku figuru – „vojsku metafora“: „Što je dakle istina? Pokretna vojska metafora, metonimija, antropomorfizama. Ukratko: zbroj ljudskih odnosa, koji bivaju poetski i retorički stupnjevani, prevedeni, ukrašeni, te se nakon duge uporabe narodu čine čvrstima, kanonskima i obvezatnima“ (Nietzsche, 1999: 12). U mlađoj nasljednici zapadnoga simboličnog univerzuma, angloameričkoj kulturi, retorika je bila pošteđena negativnoga stereotipa o kićenome govoru, pa se shvaćala kao demokratska vještina uključivanja u društvo i sudjelovanja u izgradnji novoga svijeta na načelu individualnoga govora. Nova retorika rođena je na prijelomu od moderne prema postmodernoj kulturi, neposredno prije Kuhnove Strukture znanstvenih revolucija. Dogodilo se to iste godine u dvjema temeljnim knjigama „retoričkoga obrata“: knjizi Chaïma Perelmana i Lucie Olbrechts-Tyteca Rasprava o argumentaciji: Nova retorika (Traité de l’argumentation: La nouvelle rhétorique, 1958), u kojoj je uveden pojam „nove retorike“, te u knjizi Stephena Toulmina Uporabe argumenata (The Uses of Arguments, 1958). U tim je knjigama došlo do obnove klasične discipline u sklopu kritičkoga mišljenja i teorije argumentacije. Rođenje nove retorike proteklo je 1960-ih neprimjetno jer su pozornost znanstvene javnosti uskoro zaokupile Kuhnova paradigma i njezine posljedice za shvaćanje znanja i znanosti. I tek kada su protutnjili svi oblici postmodernoga mišljenja 1970-ih i 1980-ih, kada je pao Berlinski zid, a s njim bipolarni svijet i velike ideologije, kada su buknuli i splasnuli znanstveni ratovi 1990-ih, napokon, kada je nahrupilo novo virtualno pismo 2000-ih i s njim globalna medijska kultura –kultura ekrana kao nove demokratske agore, tek tada je na površinu isplivala skrivena činjenica – nova argumentacijska retorika. Svoj prvi procvat retorika je doživjela u doba antičkih sofista, kada zapadna kultura nastaje na razmeđu mita i logosa. Do drugoga procvata retorike dolazi u doba humanizma i renesanse, kada se zapadna kultura oprašta od srednjega vijeka uoči utemeljenja moderne kulture i moderne znanosti u Descartesovoj monološkoj, matematičkoj racionalnosti. Napokon, na 80


5/30/11 11:58:05 AM

kraju 20. stoljeća pribivamo trećemu procvatu retorike u doba oproštaja od moderne kulture i moderne znanosti te prvih koraka virtualne kulture koja se utemeljuje u dijaloškoj, kritičkoj racionalnosti. Retorika kraja 20. stoljeća, zasnovana na kritičkome mišljenju, najprije se načelno širi na sva područja ljudske komunikacije, a zatim se primjenjuje i na posebno štićeno područje gdje je u modernoj kulturi retorika bila nezamisliva – na znanost. Prvi zamjetljiv korak u širenju retorike na znanost dogodio se na simpoziju Retorika humanističkih znanosti 1984. na Sveučilištu u Iowi. U zborniku radova s toga skupa (The Rhetoric of the Human Sciences, 1987) Michael C. McGee i John R. Lyne postavili su u naslovu svoga članka duhovito pitanje: Što rade divni ljudi poput vas (tj. znanstvenika) na mjestu poput ovoga? (tj. u retorici) (What Are Nice Folks Like You Doing in a Place Like This?). Simpozij je označio nastup retorike znanosti, koja će pravi procvat doživjeti potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih (Bazerman, 1988; Prelli, 1989; Gross, 1990; Pera, 1992). Termin „nova retorika“ s jedne se strane odnosi na vremensku dimenziju obnove retorike nakon modernoga zaborava klasične discipline i njezina svođenja na stil i stereotip o praznoj elokvenciji. S druge pak strane pridjev „nova“ označuje potragu za drugom vrstom racionalnosti koja nije vezana uz formalnu logiku descartesovskoga tipa. Riječ je o kritičkoj, argumentacijskoj ili dijaloškoj racionalnosti. Ta je racionalnost vezana uz logiku stvarne komunikacijske prakse i kritičkoga mišljenja u kojemu istina nije unaprijed dana u logičkim zakonima, nego je rezultat uvjeravanja sugovornika i njegova pristanka uz argumente navedene u raspravi. U postideološko doba, kada istina nije zajamčena „velikim pripovijestima“ (Lyotard), pa ni pripoviješću o znanosti, retorika se u promijenjenim i prilagođenim oblicima pojavljuje kao tema i akademski predmet na interdisciplinarnim sjecištima, u sklopu povijesti i teorije znanosti, epistemologije, metodologije, kritičkoga ili argumentacijskoga mišljenja te na studijima teorije i prakse kreativnoga i akademskoga pisanja. U svijetu beskrajne medijske i kapitalističke špilje, kojemu nedostaje Platonov tópos noētós, retorika je postala snažan alat za oblikovanje sim81


5/30/11 11:58:05 AM

boličnoga svijeta. Nema dvojbe da je retorika danas, i u svakodnevici i u najvišim teorijama znanosti, prosvjetiteljska disciplina. Kao u drevno sofističko doba, retorika oslobađa ljudske energije i donosi svijet novih sloboda mišljenja i izražavanja, od parlamenta i javnih skupova do reklama, TV showa i internetskoga facebooka. Ono što je dvojbeno i što sama retorika uvijek iznova treba argumentirati, to je stari odnos između ljudskoga govora i onoga o čemu se govori, između TKO govori, ŠTO govori, KOMU govori i ZAŠTO govori. Ta se pitanja postavljaju danas žešće nego ikada prije, jer su diskursi kao nikada do sada izloženi različitim poljima moći. Kada je riječ o retorici znanosti, ključno je pitanje kakav je odnos između znanstvene retorike i „objektivne“ istine, znanstvenoga diskursa i „grubih činjenica“. Većina suvremenih retoričara znanosti slaže se da nema objektivne istine u tradicionalnome smislu, da su znanstvena objektivnost i znanstvena istina proizvodi diskursa, tj. konstrukti kritičkoga mišljenja i znanstvene retorike u najširem smislu. Ne postoji međutim slaganje o naravi veze između znanstvenoga diskursa i onoga o čemu je u znanosti riječ, između simboličnih reprezentacija i onoga što se reprezentira. Nema jedinstva u pitanjima jesu li u znanosti i „grube činjenice“ ljudski konstrukti. Kakva je veza između diskurzivne reprezentacije svijeta i samoga svijeta? Upravo su to pitanja iz kojih suvremena retorika znanosti crpi provokativne odgovore i nosi epistemološke izazove.

5.5. Retorika i epistemologija: Umjerena i radikalna retorika znanosti U posljednjim pitanjima o statusu „grubih činjenica“ suvremena je retorika znanosti dijete epistemološkoga konstruktivizma. Pa kao što možemo govoriti o umjerenome i radikalnom epistemološkom konstruktivizmu, tako i u disciplini znanstvene retorike možemo otkriti dva modusa: umjerenu i radikalnu retoriku znanosti. Umjerena retorika znanosti drži da su znanstvena istina i znanstvena objektivnost proizvodi znanstvenoga diskursa i znanstvene retorike, ali 82


5/30/11 11:58:05 AM

ne sumnja u postojanje „grubih činjenica“ ili barem ne postavlja to pitanje. Takvi su autori tvorci nove retorike Perelman i Olbrechts-Tyteca, Toulmin te autori kao Lawrence Prelli, Charles Bazerman i Marcelo Pera. Ontološki status znanstvene reprezentacije zbilje u umjerenome konstruktivizmu možda nigdje nije tako jasno izražen kao u Perinoj metafori o „putativnoj referenciji“ – nezakonitoj vezi između retoričkih reprezentacija i reprezentirana svijeta. Termin putativan (od lat. putare – misliti; putativus – tobožnji, zamišljen, pretpostavljen) u pravnoj terminologiji označuje brak sklopljen uz skrivene zaprjeke, koji funkcionira kao brak sve dok zaprjeke nisu poznate. Ako se, i kada se, zaprjeke otkriju i ako se ne mogu ukloniti, brak se mora razvrgnuti. Tako je po Peri u znanosti. Ideje i rješenja funkcioniraju dok se ne pojave takve zaprjeke koje više ne mogu davati odgovore na postavljena pitanja. Tada se mora potražiti nova referencija, nova simbolična reprezentacija zbilje, novi znanstveni konsenzus. Slično je razmišljao Karl Popper kada je povijest znanosti zamišljao kao neprestano opovrgavanje. Na sličan je način Kuhn tumačio povijest znanosti kao promjenu znanstvenih paradigma pod teretom nerješivih anomalija. Radikalna retorika znanosti ide korak dalje te tvrdi da je i sam pojam „grubih činjenica“ znanstveni konstrukt nastao radom retoričkoga diskursa. Osnivačem znanstvene retorike kao zasebne discipline smatra se Alan Gross s knjigom Retorika znanosti (The Rhetoric of Science, 1990). Perelman–Olbrechts-Tyteca i Toulmin tvorci su nove retorike kao teorije i prakse opće argumentacije u bilo kojoj vrsti ljudske komunikacije; Gross je otac zasebnoga znanstvenog polja: retorike znanosti kao uvjeravanja u istinu o zbilji na posebnome području komunikacije – u znanosti. Radikalizirajući postkuhnovske epistemološke rasprave o konstruiranosti znanja i primjenjujući ih na polju retorike znanosti, Gross iznosi tezu o retorici kao stvoriteljici znanstvene istine i znanstvenoga diskursa. Retorika je više nego „aranžiranje izloga“ (Gross, 1996: viii); ona ima „ključnu epistemološku ulogu u znanosti, znanost je stvorena interakcijama koje su bitno retoričke“ (x). Objektivnost znanstvene spoznaje sastoji se u snazi argumentacije: „Što god da jesu, ‘grube činjenice’ 83


5/30/11 11:58:05 AM

same o sebi ne znače ništa; samo tvrdnje imaju značenja, i nas valja uvjeriti u istinitost tvrdnja. Ti procesi, u kojima su problemi odabrani i rezultati interpretirani, bitno su retorički: važnost i značenje uspostavljaju se samo u uvjeravanju“ (4); znanost je retorična „bez ostatka“, nakon analize ne ostaje „ništa neretorično, nikakva čvrsta, ‘znanstvena’ jezgra’“ (33); spoznajni realizam i objektivizam u znanosti su tako uvjerljivi da se čini kao da su stvarni, a zadaća je retorike znanosti razotkriti da je ono što se smatra stvarnim i objektivnim znanjem „retorički konstrukt poput svakoga drugoga“ (207). Svijest o retoričnosti znanosti nipošto nije umanjila važnost i dostojanstvo znanosti. Štoviše, čini se da ih je i povećala. Oslobođena tradicionalnoga stereotipa o kićenu govoru i shvaćena kao oblik kritičkoga mišljenja i argumentacije, retorika znanosti kao teorija i kao znanstvena praksa otvorila je novu stranicu u povijesti znanosti i dala snažan poticaj istraživanju znanstvenoga diskursa. Jer ljudi koji su svjesni svoje djelatnosti, koji poznaju zakone svoje profesije i svoje misije, u ovome slučaju znanstvenice i znanstvenici, mogu još bolje djelovati ako te zakone poznaju, kao što i drugi, znanstvena publika i šira javnost, mogu još bolje procjenjivati znanstvene rezultate ako su im poznati mehanizmi njihova nastanka, oblikovanja i prenošenja. Kritičko mišljenje i argumentacijska retorika kraja 20. stoljeća, koje u prvi plan ističu odgovornost za riječ, izvor su nove svijesti o znanosti, novoga znanstvenog razvoja, nove kontrole znanja i novoga povjerenja u znanost.

5.6. Znakovi epistemološke mijene Tako duboke promjene u shvaćanju znanja i znanosti nisu mogle ostati bez materijalnih tragova. Vidljiv je znak burnoga dolaska nove znanstvene paradigme Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Točno na prijelomu tisućljeća, 2000. godine, na Filozofskome fakultetu u Zagrebu počela je pregradnja i dogradnja zgrade. Bio je to stvarni, opipljivi znak kulturne mijene koja je već bila tu i tražila svoj novi tjelesni lik. Na osjetljivim 84


5/30/11 11:58:05 AM

mjestima bivše lepršave modernističke gradnje izgrađeni su potporni stupovi kako se novi katovi ne bi urušili i kako bi staro zdanje moglo izdržati računalnu opremu koja je zatrpala sve prostorije. Promijenjeni su prozori i parketi, uklonjeni klasični radijatori i zamijenjeni radijatorima s klimatskim uređajima. Posivjeli zidovi osuli su se žarkim bojama, umjesto plutanih oglasnih ploča s pribadačama osvanuli su stakleni preklopi za nevidljivo umetanje obavijesti. U dodatku Fakulteta niknula je nova jedinstvena knjižnica, a knjižničarke i nastavno osoblje prolazili su kroz edukaciju kako se služiti jedinstvenim sustavom posudbe i pretraživanja u virtualnim svjetovima. Interdisciplinarnost više nije programatska lozinka ni fraza, nego nova znanstvena stvarnost. Izgradnja, pregradnja i dogradnja Filozofskoga fakulteta u Zagrebu materijalni je dokaz kako nam snažno dolazi nova znanstvena paradigma mijenjajući i preuređujući stvarni prostor svoje fizičke institucije.

5.7. Novo znanje na starim temeljima To ne znači da ništa nije ostalo od staroga znanja i stare slave sada već klasične moderne znanosti. Kao što se po Karlu Popperu opovrgnute teorije ne gube, nego pridonose rastu znanja, tako i moderna znanost ulazi u temelje znanja i znanosti 21. stoljeća. Najžešće kritike znanosti najviše su pridonijele njezinu samorazumijevanju, pa i novomu buđenju u krilu kritičke, argumentacijske retorike. Ne počinje sve iznova. Baš kao dogradnja zgrade Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na prijelomu 20. i 21. stoljeća novo znanje nastaje na starim temeljima. Da bi stari temelji izdržali nove katove, morali su biti dodatno učvršćeni potpornjima i dogradnjama. To se upravo događa u reformi studija, koja se u velikome luku preko moderne znanosti oslanja na klasičnu i srednjovjekovnu tradiciju u svim segmentima – od bolonjske reforme do nove retorike. „Kraj logocentrizma“, proglašen na kraju 20. stoljeća, nije bio kraj svakoga logosa, nego kraj moderne znanosti, njezina monističkoga lo85


5/30/11 11:58:05 AM

gosa i njezinih institucija. Kartezijanski logos, na kojemu je utemeljena moderna zapadna znanost, otvorio se prema retoričkomu, dijaloškomu i uvjeravalačkomu logosu koji je zapadnu filozofiju pratio od grčkih sofista i poput sjene dopratio sve do obnove na kraju 20. stoljeća. Susret između logosa i njegove dijaloške sestre retorike, između istine i uvjeravanja u istinu, između prirodnih i društvenih znanosti – to je inspirativno tlo današnjih znanosti. Stoga pisati akademski rad u novim okolnostima, kao i napisati i obraniti doktorsku disertaciju na početku 21. stoljeća, nije isto kao prije tridesetak godina, u 20. stoljeću. A da sve nije isto, da se povijest još jednom obnovila u drugome ruhu, zorno posvjedočuje fizički lik knjižnice, koja je niknula uz bok Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Znameniti kosi toranj u Pisi zamišljen je geometrijski pravilno, ali se zbog pomicanja tla nakosio. Postao je turistička atrakcija po načelu očuđenja, jer je narušavao racionalne standarde geometrijski pravilne arhitekture. Nova središnja knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu građena je planski ukoso. Takva kosa knjižnica uz bok staroga geometrijski pravilnoga modernističkog zdanja simbol je novoga, virtualnoga, silno specijaliziranoga, konstruiranoga, svima dostupnoga, kritičkoga i dijaloškoga – kosog znanja. Ipak, kada uđete u knjižnicu, više nema kosine: sve je geometrijski pravilno i skladno. Možda će zgrada središnje knjižnice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu postati turistička atrakcija s posve drugoga razloga nego kosi toranj u Pisi: kao simbolično utjelovljenje novoga – nakošenoga znanja 21. stoljeća. To je znanje korigiralo tradicionalnu racionalnost, ali je nije izgubilo, nego – na nov način – preoblikovalo i učvrstilo. Sljedeće stranice ove knjige odnosit će se upravo na takve stare temelje i nove strategijske dogradnje bez kojih se ni danas ne može napisati kvalitetan akademski rad. Znanost je retorička institucija koja ima svoje zakone, svoja pravila i svoje rituale. Ti su zakoni i pravila istodobno trajni i promjenjivi. Trajni su zakoni logičkoga mišljenja. Promjenjive su znanstvene paradigme, akademske institucije, rituali i tehnike.

86


5/30/11 11:58:05 AM

Slika I. 5.7. Nova knjižnica Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, otvorena 11. ožujka 2009. Fotografije Jurica Cimperšak Žigrović.

87


5/30/11 11:58:05 AM

Takvim trajnim logičkim zakonima i promjenjivim retoričkim pravilima posvećena su sljedeća poglavlja ovoga priručnika o znanosti nakon znanosti za znanost koja zna da nije apsolutna ni vječna, koja poznaje svoje zakone i svoje granice, koja je svjesna svoje rizičnosti, ali i etičnosti, svoje logičnosti, ali i dijalogičnosti, svoje djelotvornosti, ali i odgovornosti.

88


5/30/11 11:58:05 AM

II. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO Drugi dio knjige nudi teorijski i metodološki okvir akademskoga pisma. Znanost se u suvremenoj humanistici i srodnim područjima obrađuje na različitim poljima i u različitim granama (filozofija znanosti, spoznajna teorija, povijest znanosti, sociologija znanosti, metodologija znanosti, psihologija znanosti, retorika znanosti itd.). Ovdje se izdvajaju neki aspekti teorije i retorike znanosti potrebni za razumijevanje i praksu akademskoga pisma.


5/30/11 11:58:05 AM


5/30/11 11:58:05 AM

1. TERMIN I DEFINICIJE ZNANOSTI. . . . . . . . . . . . . . . 93 1.1. Termin znanost u ranoj modernoj kulturi: Ivan Belostenec . . . 93 1.2. Termin znanost u nazivu nacionalne akademije znanosti . . 94 1.3. Sinonimija termina znanost i nauka . . . . . . . . . . . . . . . 94 1.4. Kodifikacija termina znanost na milenijskome prijelomu . . 95 1.5. Uvođenje rodnih razlika u akademskim i stručnim nazivima . . 95 1.6. Definicije znanosti u domaćim priručnicima o pisanju znanstvenih radova. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 97 1.7. Definicije znanosti kao povijesni fenomen . . . . . . . . . . 97 1.8. Definicije znanosti u domaćim enciklopedijama, leksikonima i rječnicima. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 1.9. Dopune i promjene u definicijama znanosti na početku 21. stoljeća . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 99 1.10. Interdisciplinarna definicija znanosti . . . . . . . . . . . . . 101 2. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 2.1. Antička klasifikacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 103 2.2. Klasifikacija u srednjemu vijeku . . . . . . . . . . . . . . . . 103 2.3. Klasifikacija u novome vijeku i modernoj kulturi. . . . . . 104 2.4. Suvremene klasifikacije znanosti . . . . . . . . . . . . . . . . 107 3. VRSTE ZNANSTVENE PROZE . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 3.1. Znanstveni radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113


5/30/11 11:58:05 AM

3.2. Stručni radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 115 3.3. Akademski radovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118 4. OSNOVNI POJMOVI KLASIČNE RETORIKE . . . . . . . 121 4.1. Što je retorika? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 121 4.2. Retorika i znanost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 4.3. Modusi argumentacije: Lógos, ẽthos i páthos . . . . . . . . . 122 4.4. Tri klasična retorička žanra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 4.5. Retorički kanon. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 126 4.6. Što je kairós? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127 4.7. Što je stásis? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 4.8. Stásis u klasičnoj retorici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 130 4.9. Što su tópoi? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 131 4.10. Aristotelova teorija toposa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 132 4.11. Opći toposi – univerzalne argumentacijske strategije . . . 133 4.12. Klasična topika i retorika znanosti . . . . . . . . . . . . . . 137 5. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO . . . . . 138 5.1. Termin akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 138 5.2. Definicija pojma akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 139 5.3. Retorika znanosti i znanstveni diskurs . . . . . . . . . . . . 140 5.4. Retorika znanosti i akademsko pismo. . . . . . . . . . . . . 143 5.5. Retorički kanon i metodika akademskoga pisma . . . . . . 147

92


5/30/11 11:58:05 AM

1. TERMIN I DEFINICIJE ZNANOSTI Termin znanost (grč. epistē´me, lat. scientia, njem. Wissenschaft, engl. science, rus. nauka) ima dvije tradicije: kontinentalnoeuropsku i angloameričku. U kontinentalnoj tradiciji znanost je jedinstveni termin za ukupan sadržaj pojma. U angloameričkoj tradiciji science je termin za prirodne znanosti, a za humanističke se znanosti rabi termin humanities.

1.1. Termin znanost u ranoj modernoj kulturi: Ivan Belostenec U hrvatskoj leksikografiji termin znanost zabilježen je vrlo rano, prije konstituiranja modernih znanosti. U latinsko-hrvatskome rječniku Gazophylacium Ivan Belostenec pravi razliku između scientia – znanoszt, znanye; idem quod habitus demonstrativus (Belostenec, 1740: 1:1091) i doctrina – navuk; idem quod disciplina (1:465). Uz opće značenje znanosti kao umfztva Belostenec u hrvatsko-latinskoj verziji rječnika razlikuje 13 znanstvenih disciplina. Bila je to svojevrsna klasifikacija znanosti: 1. znanoszt od Boga, Theologia, doctrina Theologica; 2. znanoszt mudroga premislyavanya, theoretica; 3. znanoszt mudra, philosophia; 4. znanoszt narave, physica; 5. znanoszt nebeszkoga kruga, sphaerica; 6. znanoszt berzoga piszanya, stenographia; 7. znanoszt lagvo-merenya, stereometria; 8. znanoszt vaganya; 9. znanoszt rachunanya, arithmetica; 10. znanoszt zemlye izpiszanya, geographia; 11. znanoszt zemlye merenya, geometria; 12. znanoszt jezikov, litteratura, grammatica; 13. znanoszt ravnanya, politica (2:639).

93


5/30/11 11:58:05 AM

1.2. Termin znanost u nazivu nacionalne akademije znanosti Termin znanost potvrđen je u imenu najviše nacionalne znanstvene institucije, osnovane 1866. pod nazivom Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, danas Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (v. I. 2.1.3). Pod istim nazivom izlazi serija znanstvenih radova Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, danas Rad Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. U prvome svesku rada iz 1867. objavljena su Pravila Akademije potvrđena od Franje Josipa I., čime je termin znanost u nazivu institucije službeno ozakonjen.

1.3. Sinonimija termina znanost i nauka U nazivima drugih znanstvenih institucija, u nazivu same znanosti i u nazivima različitih disciplina susreću se terminološka kolebanja. U 19. stoljeću i u velikome dijelu 20. stoljeća uz termin znanost pojavljuje se kao sinonim termin nauka. Jedna od vodećih institucija Zagrebačke književnoznanstvene škole, Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, osnovana je početkom šezdesetih godina 20. stoljeća pod nazivom Institut za nauku o književnosti. Nakon Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika iz 1967. počinje suvremena jezična standardizacija i terminološka kodifikacija. Potkraj 1960-ih Institut za nauku o književnosti preimenovan je u Institut za znanost o književnosti, a sredinom 1970-ih u Zavod za znanost o književnosti. Današnji pojam znanost o književnosti konstituira se u ključnoj ediciji Zagrebačke književnoznanstvene škole Uvod u književnost u varijanti nauka o književnosti. Termin nauka u značenju znanost rabi se u prva dva izdanja, 1961. i 1969. Termin znanost o književnosti sankcioniran je u trećemu, izmijenjenom izdanju Uvoda u književnost iz 1983. U uvodnoj studiji Znanost o književnosti Zdenko Škreb, koji se u prva dva izdanja i sam služi terminom nauka, kodificira termin znanost pozivajući se na njemački termin Literaturwissenschaft i ruski termin literaturovedenie: „Mi smo njemački naziv preuzeli u obliku znanost o 94


5/30/11 11:58:05 AM

književnosti, taj se naziv udomaćio, pa bi trebalo pri tom i ostati“ (Škreb i Stamać, 1983: 14).

1.4. Kodifikacija termina znanost na milenijskome prijelomu Kodifikacija termina znanost najdulje je trajala u leksikografiji. Tu je konsenzus postignut tek na milenijskome prijelomu. U Anićevu Rječniku iz 2000. znanost je prihvaćena kao standardni termin, a nauka je opisana kao „rus., pov., razg., srp.“. Rječnik hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ i Školske knjige iz 2000. (glavni urednik Jure Šonje) razgraničuje i semantički hijerarhizira termine znanost, nauk i nauka. Za prva dva termina, znanost i nauk, daju se definicije. Znanost jest: 1. „skup metodoloških međusobno povezanih sustavnih spoznaja nekoga područja, ljudskog znanja o prirodi, čovjeku i društvu utemeljenih na opažanju, pokusu i dokazima“ i 2. „pojedina znanstvena disciplina“ (Rječnik hrvatskoga jezika, 2000: 1432). Nauk jest: 1. „a) savjet, pouka b) školovanje“ i 2. „sustav religije, političke ideologije ili filozofske škole; doktrina; kršćanski ~, vjerski ~, filozofski ~, stoički~, socijalistički ~“ (661). Termin nauka nije opisan, nego se upućuje na znanost.

1.5. Uvođenje rodnih razlika u akademskim i stručnim nazivima Na početku 21. stoljeća termin znanost prihvaćen je na svim područjima kulture, od imena same djelatnosti i njezinih nositelja do znanstvenih grana, titula, časopisa, institucija. Tako u klasifikaciji znanosti razlikujemo prirodne i društveno-humanističke znanosti, izrađujemo znanstvene projekte i organiziramo znanstvene skupove, objavljujemo u znanstvenim časopisima znanstvene članke, a kod nakladnika znanstvene knjige, raspravljamo u znanstveno-nastavnim vijećima o znanstvenim zvanjima i znanstvenim stupnjevima, ministarstvo koje financira znanstvenu djelatnost nosi naziv Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, TV emisije nose nazive poput „Znanost i mi“, „Iz svijeta znanosti“ i sl. 95


5/30/11 11:58:05 AM

Nedavno je dovršen još jedan simbolični posao preostao iz moderne znanosti: uvođenje rodnih razlika u stručnim i akademskim nazivima. I dok su se u svakodnevnoj uporabi i dijelu službene komunikacije spontano primjenjivali rodno korektni oblici (učitelj i učiteljica, profesor i profesorica), službeni su dokumenti najčešće nosili samo muške nazive. Žene su, isto kao i muškarci, dobivale diplome s nazivima profesor, pravnik, inženjer, fizičar, biolog. Početkom 2000-ih ženski su se nazivi počeli pojavljivati i u službenim dokumentima. Napokon, u sklopu bolonjske reforme studija rodna je onomastika ozakonjena. Godine 2007. donesen je Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskome stupnju koji kodificira nove rodno korektne nazive (NN 107/07), a 2008. u sklopu toga zakona izrađen je Popis akademskih i stručnih naziva i akademskoga stupnja te njihovih kratica (NN 45/08). U skladu pak sa Zakonom i Popisom fakulteti su donijeli posebne Pravilnike o stručnim i akademskim nazivima s odgovarajućim rodnim razlikama. Tako na Grafičkome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu negdašnji grafički inženjer stječe nakon završetka stručnoga preddiplomskog studija naziv stručni prvostupnik (baccalaureus) inženjer grafičke tehnologije, odnosno stručna prvostupnica (baccalaurea) inženjerka grafičke tehnologije, kratica: bacc. ing. techn. graph. Prijašnji akademski naziv diplomirani inženjer pomorskog prometa smjer tehnološko-lučki zamijenjen je na Pomorskome fakultetu Sveučilišta u Rijeci rodnim dubletama magistar/magistra inženjer/inženjerka pomorskog prometa smjer tehnološko-lučki, kratica: mag. ing. pp. tl., itd. (v. III. 4.2.7, Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva). Diplome na poslijediplomskim studijima danas nose rodno korektne nazive doktor i doktorica iz određenoga znanstvenog polja. Tako smo se i na području akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva vratili u doba prije moderne kulture – do Belostenca koji je, pozivajući se na Apuleja, uz muški naziv doctor – navuchitel poznavao ženski oblik: doctrix – navuchitelicza.

96


5/30/11 11:58:05 AM

1.6. Definicije znanosti u domaćim priručnicima o pisanju znanstvenih radova Ne postoji jedinstvena definicija znanosti. U domaćim priručnicima o pisanju znanstvenih radova taj se problem najčešće rješava na dva načina. Jedan je način da se pretpostavi pojam o znanosti i znanstvenosti, pa se to pitanje ne tematizira te se prelazi na konkretna pitanja znanstvenoga istraživanja, pisanja i objavljivanja znanstvenih radova (Silobrčić, 2003; Gačić, 2001). Drugi je način da se istakne nemogućnost jednoznačna definiranja znanosti. Tada se najčešće navode različite definicije znanosti, pa se među njima izabere najreprezentativnija, nakon čega slijede konkretne analize i upute o metodologiji i tehnologiji znanstvenoga rada (Žugaj, 1989; Zelenika, 2000). Obje su tehnike legitimne dok god smo sigurni da znamo što je znanost ili barem to pretpostavljamo. Kada pojam znanosti više nije intuitivno zajamčen, kada u znanstvenoj zajednici ne postoji konsenzus oko njezine društvene uloge i smisla, kada je znanost izložena unutarnjim prijeporima, a u posljednjoj trećini 20. stoljeća i snažnim kritikama, kada ni u javnosti ne postoji nepodijeljena suglasnost oko slike i ugleda znanosti, tada takve tehnike više nisu dovoljne. Tada je upitan i sam pojam znanosti kojim smo do sada intuitivno raspolagali. Tada pojam znanosti zahtijeva preispitivanje, a to prije svega znači novu definiciju znanosti.

1.7. Definicije znanosti kao povijesni fenomen Postavlja se pitanje: Zašto je teško ili nemoguće definirati pojam znanosti? Odgovor je jednostavan. Teškoće s definicijom znanosti nerješive su zato što je znanost povijesni fenomen. Smisao i „istina“ znanosti nisu uvijek isti, pa su stoga i definicije znanosti različite. Povijest znanosti mogla bi se napisati kao povijest definicija znanja u doba promjene znanstvenih paradigma. Razlika između definicije Francisa Bacona „Znanje je moć“ s početka novovjekovne kulture i kovanice Michela Foucaulta iz druge 97


5/30/11 11:58:05 AM

polovice 20. stoljeća „moć-znanje“ sa spojnicom ili „moć/znanje“ s kosom crtom (engl. power-knowledge, power/knowledge) na prvi je pogled mala. U oba se iskaza pojavljuju dvije iste ključne riječi. Baconova je sintagma izjavna rečenica u kojoj je znanje subjekt, a moć predikat – nešto što se pririče znanju. U Foucaultovoj polusloženici dvije su imenice, moć i znanje, povezane spojnicom ili kosom crtom i tako združene u jedan pojam u kojemu se moć i znanje uzajamno prožimaju i uvjetuju. Bacon je u svojoj rečenici formulirao novovjekovnu vjeru u znanost kao nositeljicu društvenoga napretka i ovladavanja prirodom. Foucault je svojom polusloženicom razbio tu vjeru; izdvojio je moć kao prvi dio termina te razradio takvu teoriju diskursa i sveprisutne moći koja na kraju dovodi u pitanje osnovne pretpostavke moderne znanosti i modernoga znanja – objektivnost, nepristranost i autonomiju.

1.8. Definicije znanosti u domaćim enciklopedijama, leksikonima i rječnicima Većina definicija znanosti u domaćim enciklopedijama, leksikonima, rječnicima i priručnicima ograničuje se na njezinu kognitivnu logiku i metodologiju. Tako Opća enciklopedija definira znanost kao „sistematizirano znanje; cjelina spoznaja organiziranih u područja istraživanja i izvedenih prema racionalno utemeljenim metodama na osnovi opažanja pojava i procesa u prirodi i društvu radi njihova objašnjavanja i ovladavanja njima“ (1982: 8:705). U Filozofijskome rječniku znanost je „skup svih metodički stečenih i sistematski sređenih znanja; također: djelatnost kojom stječemo takva znanja“ (1989: 362). Istu definiciju navodi i Hrvatska opća enciklopedija: „skup svih sustavno metodski stečenih i uobličenih znanja te djelatnost kojom se stječu takva znanja“ (2009: 11:749). U Hrvatskome enciklopedijskom rječniku znanost se definira kao „ukupnost sređenih i uopćenih znanja koja uključuje promatranja, pokuse, istraživanja i objašnjavanje činjenica i pojava u pojedinim dijelovima čovjekova poznavanja prirode i društva“ (2002–2004: 12:176; v. definiciju znanosti u Rječniku hrvatskoga jezika Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ i Školske knjige, gore 1.4). 98


5/30/11 11:58:05 AM

Takve definicije znanosti nalaze se u suglasju s idealnotipskom predodžbom o znanosti kakvu još uvijek imamo ili smo donedavno imali. Te nam definicije međutim ne omogućuju uvid u društveni i pragmatični kontekst u kojemu se proizvode znanje i znanost. Čim pojam znanosti stavimo u povijesni i društveni kontekst, vidjet ćemo upise različitih smislova u svim fazama znanstvene djelatnosti, od izbora činjenica, njihove interpretacije i jezičnoga oblikovanja do prenošenja znanja i primjene znanstvenih rezultata. Udžbenici i priručnici o načinima pisanja znanstvenoga rada nisu studije iz filozofije i sociologije znanosti te zacijelo ne trebaju posebno tretirati epistemološke ili društvene aspekte suvremenih znanosti kao što su sprega znanosti i tehnologije, ugrožavanje okoliša ili korumpirana znanost. Ipak, oni bi trebali osigurati ili barem pretpostaviti takve okvire koji će obuhvatiti ukupan raspon značenja znanosti, od njezine kognitivne logike i diskurzivnih tehnika do institucionalnih okvira i društvenih aspekata. To mi se čini osobito važnim u vremenu kada se mijenja pojam znanja i znanosti, pa se provodi i reforma studija kao stvaranje novoga institucionalnog okvira. Za dobar izbor teme doktorske disertacije nije dovoljno poznavanje metodologije i tehnika akademskoga pisma, koliko god temeljito ono bilo, nego i ukupnoga kulturnog konteksta u kojemu se proizvodi znanje i prakticira znanost. Dakle doktorska disertacija, ili bilo koji akademski rad, bit će kvalitetniji ako vam je poznata povijest znanja i znanosti, pa i suvremeno stanje u kojemu znanost radi i u kojemu pišete akademski rad.

1.9. Dopune i promjene u definicijama znanosti na početku 21. stoljeća Stoga mislim da u priručnicima o strategijama i tehnikama znanstvenoga rada treba uvesti širi, interdisciplinarni pristup znanosti, a to na prvome mjestu znači – širu, interdisciplinarnu definiciju znanosti. Promjene u shvaćanju znanosti, nastale u postmodernim teorijama, filozofiji i sociologiji znanosti kraja 20. stoljeća, u postkuhnovskim raspravama i znanstvenim ratovima, u epistemološkome konstruktivizmu i novoj retorici, 99


5/30/11 11:58:05 AM

nisu ostale bez odjeka u recentnim enciklopedijama i leksikonima prvoga desetljeća 21. stoljeća. O tome svjedoče promjene i dopune u natuknicama o znanosti i znanju koje su se već dogodile ili se upravo događaju u virtualnoj enciklopedistici. Tako se na angloameričkome kulturnom području omekšava tradicionalna dihotomija science – humanities i proširuje opseg pojma znanosti izvan primarnoga područja empirijske znanstvene metode. Wikipedia na engleskome jeziku definira science u standardnome smislu kao prirodne znanosti, ali donosi i mogućnost spajanja s društvenim znanostima u jedinstvenome terminu science: „Šira moderna definicija znanosti može uz prirodne znanosti uključiti društvene znanosti (...) definirajući ih kao promatranje, identifikaciju, deskripciju, eksperimentalno istraživanje i teorijsko tumačenje fenomena. Ipak, druge suvremene definicije ograničuju se na prirodne znanosti (...) kao jedinoga istinskog nositelja znanosti“ (en.wikipedia.org/wiki/Science, 8. ožujka 2009). U širokoj lepezi značenja Merriam-Websterov rječnik donosi značenja science od najopćenitijega preko standardnoga do najširega (kuharstvo kao znanost): „1: stanje znanja: znanje za razliku od neznanja ili nerazumijevanja, (...) 3 a: znanje ili sustav znanja koji obuhvaća opće istine ili djelovanje općih zakona, osobito ako su dobiveni i provjereni znanstvenom metodom, b: takvo znanje ili takav sustav znanja koji se tiču fizičkoga svijeta i njegovih fenomena: prirodna znanost (...), 4: sustav ili metoda koja usklađuje praktične ciljeve sa znanstvenim zakonima (kuhanje je znanost i umijeće)“ (http// www.merriam-webster.com/dictionary/science, 8. ožujka 2009). Uočljive su i promjene u kontinentalnoj enciklopedistici i leksikografiji. Tako njemačka Wikipedia donosi sociološku definiciju znanosti: „Znanost je širenje znanja istraživanjem, njegovo prenošenje poukom, društveni, povijesni i institucionalni okvir u kojemu se organizirano bavi znanjem, kao i ukupnost tako stečenoga ljudskog znanja. Istraživanje je metodička potraga za novim spoznajama te sustavna dokumentacija i objavljivanje u obliku znanstvenih radova. Pouka je prenošenje osnova znanstvenoga istraživanja i pružanje pregleda znanja na određenome istraživačkom polju, aktualnoga stanja istraživanja.“ (de.wikipedia.org/wiki/Wissenschaft, 8. ožujka 2009) 100


5/30/11 11:58:05 AM

1.10. Interdisciplinarna definicija znanosti Kada je riječ o definiciji znanosti na početku 21. stoljeća, valja postupiti interdisciplinarno. Interdisciplinarnost je način za rješavanje složenih problema oko kojih još nema konsenzusa o ključnim pitanjima. Iz vizure suvremenih grana koje se bave znanošću, povijesti znanosti, filozofije znanosti, sociologije znanosti, retorike znanosti i drugih, znanost je kompleksan pojam koji sadržava više različitih značenja. Takav kompleksan pojam ne može se definirati terminima jedne discipline. U doba promjene znanstvenih paradigma, kakvo je naše današnje, klasične definicije znanosti, koje polaze samo od kognitivne logike i metodologije, više nisu dovoljne, pa ih valja dopuniti drugim disciplinarnim vizurama. Takva je i ovdje predložena opisna interdisciplinarna definicija koja uključuje različite vizure, od metodologije i spoznajne teorije do sociologije i retorike znanosti. Opisna interdisciplinarna definicija znanosti, koja čini okvir ovoga priručnika, glasi: Znanost je društvena institucija za stjecanje, unaprjeđivanje i prenošenje znanja (genus proximum) s ovim posebnim obilježjima (differentiae specificae): • oblik racionalnosti i spoznajna djelatnost; u širem smislu skup metodički stečenih i sustavno sređenih znanja; u užem smislu metodički stečena i sustavno sređena znanja na određenome polju, o određenim aspektima zbilje (znanstvene grane) (v. gore 1.8); • oblik argumentacijskoga diskursa ili jezika; znanost se služi određenom metodologijom, raspolaže određenom terminologijom i izlaže svoje spoznaje na određen, normiran način (opće i posebne metode, žanrovi znanstvene proze, tehnike znanstvenoga pisma, načini citiranja i sl.); iz te vizure znanost je retorički pothvat u rasponu od zamišljanja ideja i aranžiranja činjenica do argumentacije, znanstvenoga stila, citatnih tehnika, dokumentacije i objavljivanja pisanoga teksta ili prezentacije u obliku usmenoga izlaganja; 101


5/30/11 11:58:05 AM

• formira se i razvija u znanstvenim zajednicama (pojedini „krugovi“ ili „škole“, npr. Bečki krug, Ruski formalizam, Britanska radikalna znanost, Zagrebačka književnoznanstvena škola); • vezana je uz određene znanstvene i društvene institucije (sveučilišta, instituti, akademije, znanstveni skupovi, časopisi, biblioteke, izdavačka poduzeća) te znanstvene rituale (obrana doktorske disertacije, recenzije i predstavljanje knjiga, dodjela nagrada i sl.); • dio je ukupnoga sociokulturnog konteksta, najuspješnija simbolična reprezentacija zbilje (uloga znanosti i znanstvenika u društvu; znanost kao društveni konstrukt: uloga ideologije, predrasuda i interesa u konstruiranju znanstvenih činjenica; primjena znanosti u tehnologiji i industriji, školstvu i naobrazbi). Tako zamišljena interdisciplinarna definicija znanosti omogućuje nam da razlučujemo, ali i spajamo različite aspekte znanosti: univerzalne karakteristike i specifične disciplinarne razlike, argumentacijski diskurs znanstvene racionalnosti i njegovu primjenu, epistemologiju i sociologiju znanja i znanosti, opću metodologiju i posebne znanstvene metode, znanstvenu logiku i znanstvenu etiku, kritičko mišljenje i retoriku znanosti. To je ujedno okvir za pisanje akademskih radova bilo koje vrste, od eseja na preddiplomskome studiju do doktorske disertacije kao ulaznice u svijet znanosti.

2. KLASIFIKACIJA ZNANOSTI Klasifikacija (od lat. classis – razred, grupa + facĕre – činiti, raditi = razređivanje) znači razvrstavanje stvari, pojava i pojmova na skupine, vrste i tipove s obzirom na njihove opće i posebne karakteristike. Klasifikacija znanosti jest podjela znanosti po nekim načelima ili kriterijima (općim karakteristikama, predmetu, metodi, svrsi, organizaciji rada i sl.). Klasifikacija ovisi o načinu shvaćanja znanja i znanstvenosti te ima veliku te102


5/30/11 11:58:05 AM

orijsku i praktičnu vrijednost. U povijesti klasifikacija znanosti, kao i u povijesti definicija, zapisana je srž povijesti znanosti i znanja.

2.1. Antička klasifikacija Sve do 19. stoljeća univerzalna je znanost bila filozofija shvaćena kao „ljubav prema mudrosti“, a sva su pojedinačna područja bila pod njezinim okriljem. Temeljna zapadna klasifikacija potječe od Aristotela. Aristotel razlikuje tri tipa znanosti: • teorijske znanosti (grč. theōría – gledanje, promatranje); bave se općim pitanjima, a po predmetu se dijele na fiziku, metafiziku (od metà tà physiká, grč. metá = iza, iznad, izvan; u prvotnome smislu Aristotelovo djelo koje je slijedilo iza Fizike; „prva filozofija“) i matematiku; te su se znanosti dalje dijelile na pojedine odjeljke koji će stići do današnjih znanstvenih polja i grana; • poietične znanosti (grč. poíēsis – činjenje); obuhvaćaju vještine – umjetnost i tehniku; • praktične znanosti (grč. praktikós – djelatan; vješt, okretan, uspješan); odnose se na djelovanje pojedinca ili društva – etika, ekonomija, politika. Ta se podjela u različitim oblicima zadržala do danas, mijenjajući se i dopunjujući shvaćanjem znanosti, metodološkim naglascima i promjenama uloge znanosti u društvu.

2.2. Klasifikacija u srednjemu vijeku Srednjovjekovna je klasifikacija nastavak antičkoga shvaćanja u posebnim uvjetima kršćanskoga svjetonazora i arhivarskoga sustava školstva. Filozofija kao najviša znanost, zajedno sa znanjima unutar nje, nalazi se 103


5/30/11 11:58:06 AM

u ambivalentnome odnosu prema dominantnomu duhovnom području, teologiji. Sustav znanosti sadržava sedam slobodnih umijeća (septem artes liberales), koja su raspodijeljena u trivij i kvadrivij. SEDAM SLOBODNIH UMIJEĆA TRIVIJ gramatika retorika dijalektika

KVADRIVIJ aritmetika geometrija astronomija glazba

Ta je klasifikacijska shema utemeljila srednjovjekovni sustav naobrazbe i školstva studium generale, iz kojega će niknuti srednjovjekovna sveučilišta kao studium universale te se na nj nominalno pozvati današnja studijska reforma u bolonjskome procesu (v. I. 1.3.3).

2.3. Klasifikacija u novome vijeku i modernoj kulturi U novome vijeku, a osobito u modernoj kulturi od kraja 18. stoljeća, znanost postaje središnja kulturna institucija – nositeljica projekta emancipacije i ideje napretka. Moderne se znanosti u 19. stoljeću izdvajaju iz filozofije i počinju se konstituirati u zasebne discipline. Istodobno teku dva procesa. S jedne strane opća slika znanosti kao metodičkoga znanja u funkciji humanizacije svijeta i napretka još se više učvršćuje. S druge strane počinje stvaranje zasebnih znanstvenih polja i grana s razvijenim specijalističkim jezicima. Iz povijesti novovjekovne i moderne znanosti izdvojit ću pet općih klasifikacijskih shema. Prve dvije imaju povijesnu vrijednost: jedna jer je obilježila početak novovjekovne znanosti, druga jer stoji na početku institucionalizacije moderne znanosti i modernoga sveučilišta. Preostale su 104


5/30/11 11:58:06 AM

tri svaka na svoj način ušle u suvremene opće i specijalne klasifikacije, pa zaslužuju da ih spomenemo kao prilog povijesti, ali i teorijskim problemima klasifikacije znanosti i znanja. Francis Bacon. Prvu novovjekovnu klasifikaciju dao je Francis Bacon u podjeli znanosti na znanosti memorije (povijest društva i prirode), znanosti fantazije (književnost) i znanosti uma (o prirodi, Bogu i čovjeku). Tu su klasifikaciju dopunili enciklopedisti, pa je poslužila kao most prema suvremenoj općoj klasifikaciji na prirodne i društveno-humanističke znanosti. Immanuel Kant. Slava prve klasifikacije modernih znanosti u užem smislu pripala je Immanuelu Kantu. Uz pojavu opće enciklopedije (demokratski žanr znanja) i teorije genija (nositelj znanstvenih inovacija i moderne umjetnosti) reforma obrazovnoga sustava i sveučilišta na razmeđu 18. i 19. stoljeća bila je prvi znak institucionalizacije moderne kulture, kao što je i današnja bolonjska reforma znak institucionalizacije suvremene kulture koja se katkad naziva post-postmoderna, „druga moderna“, virtualno doba i sl. U znamenitome spisu Svađa fakultetā (Der Streit der Fakultäten, 1798), nastalom nakon Francuske revolucije, Kant predlaže stvaranje četiriju fakulteta na temelju klasifikacijske sheme koja okuplja četiri tipa znanosti: filozofski fakultet (uz najviše rangiranu filozofiju i druge humanističke znanosti tu je i prirodoslovlje u tradicionalnome smislu kao „philosophia naturalis“), teološki fakultet (teologija kao znanost koja se brine za „vječno dobro“), pravni fakultet (društvene i pravne znanosti kojima je cilj „dobro svih građana“) i medicinski fakultet (medicina kojoj je svrha „dobro tijela“). Wilhelm von Humboldt. Obrazovni reformator, lingvist i osnivač najstarijega njemačkog sveučilišta u Berlinu (1810), koje će postati model moderne sveučilišne reforme u Europi, SAD-u i Japanu, Wilhelm von Humboldt autor je prve opće klasifikacije na prirodne znanosti (Naturwissenschaften) i humanističke, odnosno duhovne znanosti (Geisteswissenschaften). To je i danas najpopularnija opća klasifikacija znanosti. Razlika između dvaju tipova znanosti kodificirana je u angloameričkoj 105


5/30/11 11:58:06 AM

tradiciji u terminološkoj razlici između sciences (prirodne znanosti) i humanities (humanističke znanosti). Angloamerička klasifikacija na science i humanities ima prednost u tome što točno luči predmetne i metodološke razlike između dvaju tipova znanja i znanosti, pa se ne mora obrazlagati specifičnost jednoga ili drugoga tipa znanosti. U takvoj se terminološkoj razlici međutim gubi univerzalni pojam i jedinstvo znanosti. Obratno, u kontinentalnoj tradiciji, gdje se jedan termin (Wissenschaft, znanost) odnosi na oba tipa znanstvenosti, jače je istaknuta jedinstvena slika znanosti i znanja, ali se zato uvijek mora raspravljati o razlikama među dvama tipovima znanja i znanstvenosti. Tako je već i na razini najopćenitije klasifikacije znanosti, u terminološkim i pojmovnim varijacijama angloameričkoga i kontinentalnoga pojma znanosti, zapisana razlika između tradicijom bogata kontinentalnoeuropskog i mlađega angloameričkog, tradicijom manje opterećena kulturnog koncepta. Wilhelm Dilthey. Razliku između prirodnih i duhovnih znanosti prvi je obrazložio Wilhelm Dilthey u knjizi Uvod u duhovne znanosti (Einleitung in die Geisteswissenschaften, 1883). Prirodne su znanosti po Diltheyu građene na načelu razjašnjavanja (erklären, traženje objektivnih uzročno-posljedičnih veza), a duhovne na načelu razumijevanja (verstehen, ishodište je subjektivni „doživljaj“ pojava). Tako je nakon raspada Hegelove apsolutne filozofije i vladavine prirodnih znanosti i scijentizma u 19. stoljeću Dilthey u razlici između razjašnjavanja i razumijevanja utemeljio moderne društveno-humanističke znanosti 20. stoljeća. Wilhelm von Windelband. Napokon, Humboldtovu opću klasifikaciju i Diltheyevu razliku između prirodnih i društveno-humanističkih znanosti terminološki je učvrstio Wilhelm von Windelband u rektorskome govoru 1894. Po Windelbandu prirodne su znanosti nomotetične (zakonodavne, proučavaju i daju zakone prirode), a humanističke su znanosti ideografske (opisuju pojedinačno i neponovljivo u njegovoj posebnosti). 106


5/30/11 11:58:06 AM

2.4. Suvremene klasifikacije znanosti Suvremene klasifikacije znanosti sadržavaju neke bitne elemente tradicionalnih klasifikacija od Aristotela do Windelbanda, ali i rješenja što ih izaziva nova slika znanosti, nezaustavljiva specijalizacija, reforma obrazovnoga sustava te virtualizacija i globalizacija znanosti i znanja. Izdvojit ću pet najčešćih suvremenih klasifikacija. Opća klasifikacija znanosti. Moguće su različite klasifikacijske sheme ovisno o kriteriju razvrstavanja: po predmetu i metodama, po ciljevima, po načelima subordinacije i koordinacije itd. Najčešća je opća podjela po predmetu i metodama na prirodne i društveno-humanističke znanosti. To je ujedno i popularna klasifikacija znanosti. Iz te osnovne klasifikacije po različitim se kriterijima za teorijske i praktične potrebe izrađuju različite specijalne klasifikacijske sheme. Specijalna klasifikacija znanosti po znanstvenim područjima, poljima i granama. Ta je klasifikacija vezana uz organizaciju znanstveno-nastavnoga rada na sveučilištu, u znanstvenim institucijama i umjetničkim akademijama. Primjenjuje se u postupku stjecanja naziva nakon završetka studija te pri izboru u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja. Ovisna je o obrazovnome sustavu i praktičnim potrebama te je izložena raspravama i čestim promjenama i dopunama. U društvenim turbulencijama posljednjih desetljeća 20. stoljeća hrvatska je kultura prošla kroz nekoliko obrazovnih reforma, od „Šuvarove“ reforme iz doba kasnoga socijalizma do „Bolonje“ na početku 21. stoljeća. Tako su se mijenjali i klasifikacijski sustavi i nazivi. Do sada je u Hrvatskoj doneseno pet specijalnih klasifikacija znanosti. Prva iz 1979. imala je 5 znanstvenih „oblasti“ i 36 znanstvenih područja. Druga iz 1989. imala je isti broj „oblasti“, 48 područja i 345 znanstvenih disciplina. U trećoj klasifikaciji iz 1994. (konačni tekst 1997. godine) ukupna se društvena promjena osjetila u promjeni naziva, a sve veća specijalizacija znanosti tražila je pragmatičan okvir za institucionalizaciju. Negdašnje „znanstve107


5/30/11 11:58:06 AM

ne oblasti“ postale su „znanstvena područja“, negdašnja „znanstvena područja“ pretvorila su se u „znanstvena polja“, „znanstvene discipline“ postale su „znanstvene grane“, „grane“ su dobile „znanstvene ogranke“, koji zapravo znače predmete ili kolegije. Ta je klasifikacija imala 6 znanstvenih područja, 45 znanstvenih polja i 227 znanstvenih grana (usp. Zelenika, 2000: 85–95). Sljedeća klasifikacija iz 2005. sadržavala je 6 znanstvenih područja, 46 znanstvenih polja i 279 znanstvenih grana. Istodobno uz najvišu diobenu jedinicu – znanstvena područja – sada su se u novome klasifikacijskom sustavu pojavila još dva dodatna područja: interdisciplinarno i umjetničko. Zbog autonomije samih disciplina, ali i otvorenih mogućnosti uzajamnih prožimanja, područje interdisciplinarnosti ostalo je neklasificirano, dok je umjetničko područje dobilo zaseban klasifikacijski broj 7, 4 polja i 15 grana. Napokon, nova klasifikacija, ozakonjena 2008. (NN 78/08 od 7. 7. 2008), ima 9 područja, od toga 6 znanstvenih, 1 umjetničko i 2 interdisciplinarna područja, jedno za znanost, a drugo za umjetnost, kao posebne prostore za uzajamnu suradnju različitih polja i grana: 1. Prirodne znanosti 2. Tehničke znanosti 3. Biomedicina i zdravstvo 4. Biotehničke znanosti 5. Društvene znanosti 6. Humanističke znanosti 7. Umjetničko područje 8. Interdisciplinarno područje znanosti 9. Interdisciplinarno područje umjetnosti

Dok je interdisciplinarno područje umjetnosti ostalo nediferencirano, u interdisciplinarnome području znanosti pojavila su se posebna polja: 8.01. kognitivna znanost, 8.02. socijalna geografija i demografija, 8.03. integrativna bioetika i 8.04. kroatologija. 108


5/30/11 11:58:06 AM

Specijalne klasifikacije po znanstvenim područjima, poljima i granama rade se po modelu Deweyove decimalne podjele (v. dolje Univerzalna decimalna klasifikacija), lako se granaju i dopunjuju, tako da uz male preinake mogu pratiti zbivanja i promjene u znanstvenoj praksi. Na poslijediplomskome studiju primjenjuju se pri određivanju teme i prijave sinopsisa doktorske disertacije. Kako ćete postupiti? Prošetat ćete kroz trenutačno važeću klasifikaciju i odabrati svoje područje, polje i granu. Klasifikacija znanstvenih istraživanja po ciljevima. Kada se kao kriterij podjele uzmu ciljevi, razlikuju se tri vrste znanstvenih istraživanja: fundamentalna ili teorijska, primijenjena i razvojna. Cilj su fundamentalnih istraživanja nove spoznaje koje primarno nisu vezane uz praktičnu primjenu. Po dokumentu UNESCO-a razlikuju se neusmjerena ili slobodna i usmjerena fundamentalna istraživanja. Prva su motivirana individualnom željom za spoznajom, a druga nisu slobodno izabrana i vezana su uz praktični cilj. Ta je distinkcija nailazila na primjedbe i kritike jer razlikovno načelo nije jasno. Primjerice, Mendeleev je predvidio u svojoj tablici periodičnih elemenata uran. To je bilo neusmjereno fundamentalno istraživanje nastalo iz individualne želje za znanstvenom spoznajom. Istim su motivima bili vođeni i prvi istraživači atomske energije pohranjene u uranu. Pa ipak je na kraju od svega toga nastala posve konkretna zastrašujuća primjena – Bomba. Primijenjena ili praktična istraživanja vezana su uz primjenu znanja u praktične svrhe. Takvi su, primjerice, izumi kao fotografija, film, penkala, automobil, avion, televizija, penicilin, Sumamed, proizvodi poput Forda i Mercedesa u automobilskoj industriji, perilice za rublje u kućanstvu i sl. Napokon, razvojna istraživanja odnose se na tehnološko usavršavanje rada i proizvodnje, poboljšanje gospodarskoga, društvenoga, zdravstvenoga stanja (npr. proizvodnja lijekova, razvoj računalne tehnologije). Ta se klasifikacija ne smije miješati s klasifikacijom po znanstvenim područjima i poljima. Svaka znanost i svako polje mogu imati fundamentalna i primijenjena istraživanja. Svako je istraživanje vrijedno ako je obav109


5/30/11 11:58:06 AM

ljeno kvalitetno. Napisati Povijest hrvatske književnosti i izumiti perilicu za rublje nesumjerljive su znanstvene vrijednosti. Klasifikacija znanstvenih istraživanja po subjektima znanstvenoga rada. Tu se razlikuju individualni i timski rad. Do 20. stoljeća dominirao je individualni rad. Univerzalni geniji poput Galilea, Leibniza, Goethea ili Ruđera Boškovića utjelovljivali su cjelokupno znanje i sve znanosti svoga doba. S brzim rastom specijalizacije znanosti raste i potreba za timskim radom. Dok je početkom 20. stoljeća još 82% svih tiskanih znanstvenih radova pripadalo individualnim istraživanjima, taj se postotak u šezdesetim godinama smanjio na oko 33% (usp. Žugaj, 1989: 29). Najprije je timski rad zbog specifičnih laboratorijskih uvjeta i eksperimentalnih metoda bio osobina prirodnih znanosti. Danas je timski rad podjednako cijenjen u društvenim znanostima, prije svega u kolektivnim projektima, simpozijima i zbornicima radova, gdje se oko ideje jedne ili više urednica i urednika okuplja grupa znanstvenica i znanstvenika sa svojim individualnim prilozima. Univerzalna decimalna klasifikacija (UDK). Napokon, predmetno, sadržajno i uporabno najbogatija klasifikacija jest univerzalna decimalna klasifikacija (UDK). UDK je nastala na vrhuncu herojskoga doba modernih znanosti potkraj 19. stoljeća, kada i mnoge ideje, izumi i otkrića koji će obilježiti znanost i tehnologiju 20. stoljeća i dopratiti nas u 21. stoljeće. Ocem UDK smatra se belgijski bibliograf, pacifist i vizionar Paul Otlet (1868–1944). Otlet je 1895. zajedno s nobelovcem Henriem La Fontaineom (1854– 1943) osnovao u Bruxellesu Međunarodni institut za bibliografiju s ciljem izrade univerzalne bibliografije svjetskih znanja. U tu svrhu preuzet je decimalni sustav američkoga knjižničara, stručnoga pedagoga i publicista Melvila Deweya (1851–1931) te dopunjen grananjem arapskih brojeva. Iz spoja Deweyove decimalne klasifikacije i nepreglednoga grananja arapskih brojeva nastao je najplodniji klasifikacijski sustav – UDK. Osnovno je svojstvo UDK mogućnost izražavanja ne samo svih sadržaja znanja nego i odnosa među njima. 110


5/30/11 11:58:06 AM

Prvi institucionalni okvir za promicanje UDK i usklađivanje međunarodne znanstvene dokumentacije, Međunarodni institut za bibliografiju, preimenovan je 1937. u Međunarodni savez za dokumentaciju – FID (Fédération Internationale d’Information et de Documentation) sa sjedištem u Haagu. Potkraj 20. stoljeća FID je imao nacionalne podružnice u više od 65 zemalja te više od 300 pridruženih organizacija i pojedinaca. Godine 1991. FID je u suradnji s izdavačima iz Nizozemske, Engleske, Francuske, Španjolske i Japana osnovao neprofitabilnu nasljednicu – UDK konzorcij (UDCC). Konzorcij je preuzeo vlasništvo nad UDK 1. siječnja 1992. (gotovo istodobno s potpisivanjem Ugovora o Europskoj Uniji u Maastrichtu 7. veljače 1992). Usp. http://www.britannica.com (14. ožujka 2009), http://www.udcc.org/members.htm (14. ožujka 2009) i slične stranice na mreži. Glavne tablice UDK 0. Općenito. Znanost, znanje. Organizacija. Informacije. Dokumentacija. Knjižničarstvo. Ustanove. Publikacije. 1. Filozofija. Psihologija. 2. Religija. Teologija. 3. Društvene znanosti. Statistika. Politika. Ekonomija. Trgovina. Pravo. Uprava. Vojni poslovi. Socijalna skrb. Osiguranje. Obrazovanje. Folklor. 4. Računalstvo (u procesu). 5. Matematika i prirodne znanosti. 6. Primijenjene znanosti. Medicina. Tehnologija. 7. Umjetnosti. Razonoda. Zabava. Šport. 8. Jezici. Lingvistika. Književnost. 9. Zemljopis. Biografija. Povijest. (Univerzalna decimalna klasifikacija, 2005)

111


5/30/11 11:58:06 AM

UDK je pragmatičan, beskrajno otvoren klasifikacijski sustav u kojemu se glavne skupine granaju u podskupine, a podskupine u nove podskupine dodavanjem arapskih brojeva od 0 do 9. Ekspertni timovi u UDK konzorciju kontinuirano rade na usavršavanju, izmjenama i dopunama klasifikacijskoga sustava, kako bi se mogle prihvatiti promjene i novosti na svim područjima, od znanosti i tehnike do umjetnosti i drugih oblika ljudskoga znanja. Konzorcij redovito izdaje priručnik s promjenama i dopunama u klasifikacijskome sustavu. Po tim se promjenama usklađuju klasifikacijske jedinice u nacionalnim knjižnicama, koje imaju i svoje specifičnosti. Tako je, primjerice, broj glagoljice u popisu UDK 003.349.1, a broj hrvatskoga jezika 811.163.42. UDK se danas rabi pretežno u bibliotekarstvu, u užem stručnom krugu. S razvojem računalne tehnologije i stalne edukacije te s virtualizacijom klasičnih knjižnica UDK će postati neizostavan alat u prezentaciji i širenju svekolikih znanja. Velik dio fonda Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu već je na mreži, a nova knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu cijeli je fond, koji je bio podijeljen po odsjecima, ujedinila i stavila na mrežu te ponudila široj javnosti. U virtualnim knjižnicama budućnosti ostvarit će se ono o čemu je sanjao bibliotekarski univerzalist i informatički vizionar Otlet kada je u svojoj posljednjoj knjizi Svijet: Eseji o univerzalizmu (Monde: Essai d’universalisme, 1935) predvidio računalnu eru: Sve u svemiru, i sve o čovjeku bit će registrirano daleko od vremena svoga nastanka. Tako će biti stvorena pokretna slika svijeta, pravo zrcalo memorije. Svatko će s razdaljine moći čitati tekst u najširim granicama željenoga sadržaja, projiciran na individualnome zaslonu. Na taj način svatko će iz vlastitoga naslonjača moći promišljati svijet i u cjelini i u pojedinostima. (http://www.boxesandarrows.com/view/forgotten_forefather_paul_otlet 17. 10. 2006, 11. ožujka 2008)

Poput Mendeleevljeve univerzalne tablice prirodnih elemenata Otletova je UDK univerzalna tablica kulturnih elemenata, tj. svjetskih znanja. Mendeleevljeva je tablica bila univerzalna Knjiga Prirode. Otletov je UDK univerzalna Knjiga svih knjiga – Knjiga Kulture 112


5/30/11 11:58:06 AM

3. VRSTE ZNANSTVENE PROZE Rezultati znanstvenoga rada objavljuju se u različitim oblicima pisanoga teksta. U skladu s teorijama diskursa i novom retorikom znanstveni je tekst oblik argumentacijske proze koja ima svoje moduse i pravila, svoje žanrove i vrste. Po općoj klasifikaciji tekstovi koji obrađuju znanstvene probleme dijele se na znanstvene i stručne. Ta podjela nije kruta niti ju je uvijek lako provesti, pa se katkad rabi i naziv znanstveno-stručni radovi. To su prije svega takvi oblici poput enciklopedija, leksikona, rječnika, udžbenika i bibliografija, koji su utemeljeni na postojećemu znanju, ali zahtijevaju izniman znanstveni trud. Znanstveni i stručni radovi mogu biti akademski ako su nastali za potrebe stjecanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Tako možemo izdvojiti tri osnovne vrste znanstvene proze: znanstvene, stručne i akademske radove.

3.1. Znanstveni radovi U znanstvene radove pripadaju određene vrste članaka i knjiga, znanstveni projekti te jednim dijelom znanstveno-stručni radovi. Za svaku vrstu ovdje se uz hrvatski termin navode nazivi na engleskome (znanstveni jezik virtualne kulture) i njemačkome jeziku (znanstveni jezik Gutenbergove ere). Izvorni znanstveni članak (engl. original scientific paper, njem. Wissenschaftlicher Originalbeitrag) sadržava originalan doprinos problematici, bilo da je riječ o novoj temi bilo novome pogledu na problematiku, novoj metodologiji, eksperimentu ili tehničkome izumu. Izvorni znanstveni rad, da bi bio tako tretiran, treba biti objavljen u primarnim znanstvenim publikacijama ili onima koje imaju taj status, što je kodificirano posebnim Pravilnikom o mjerilima vrjednovanja časopisa i publikacija s međunarodno priznatom recenzijom te s njima po vrsnoći izjednačenih časopisa i publikacija. U takvim publikacijama članak prolazi kroz proces recen113


5/30/11 11:58:06 AM

ziranja u kojemu se provjerava i ocjenjuje njegova sadržajna i formalna izvrsnost. Tako i taj primjer pokazuje da je znanost društvena institucija i retorički pothvat u sklopu znanstvene zajednice koja na propisani način kodificira, prosuđuje i kontrolira znanstveni rad. Prethodno priopćenje ili znanstvena bilješka (engl. provisional communication ili preliminary note, njem. Vorläufige Mitteilung) kratka je bilješka – prva obavijest o početku istraživanja. Sadržava bitne informacije, ali ne i cjelokupnu argumentaciju. Pregledni članak (engl. review article/paper, njem. Übersichtarbeit) dulji je znanstveni tekst između 10 i 49 kartica u kojemu se daje uvid u problematiku, raspravlja o prethodnim istraživanjima te predlažu novi pristupi ili rješenja problema. Osobito je koristan u novim područjima istraživanja te u nastavnoj djelatnosti jer donosi jednostavan, kritički i sažet prikaz građe. Kao žanr vrlo je pogodan za diplomski i magistarski rad. Svaki od tri navedena tipa teksta, ako je bio prezentiran na znanstvenome skupu te objavljen u zborniku radova sa skupa, može biti kategoriziran u posebnu skupinu izlaganja sa znanstvenoga skupa (engl. conference paper, njem. Tagungsbeitrag). Monografija (engl. monograph, njem. Monographie) opsežna je rasprava o užem predmetu ili problemu u obliku kraće knjige ili duljega članka koja temeljito dokumentira dosadašnja istraživanja te daje iscrpnu analizu odabrane teme. Dominantna je vrsta znanstvenoga teksta u 19. stoljeću. Danas je zamijenjena efikasnijim oblikom – zbornikom znanstvenih radova, u kojemu skupina autorica i autora, okupljena oko ideje urednica i urednika, obrađuje odabranu temu ili problem. Piše se za znanstvenu i stručnu publiku. Čest je oblik u klasičnim magistarskim tezama i doktorskim disertacijama u humanistici. Projekt ili studija (engl. scientific project/study, njem. wissenschaftliches Projekt/wissenschaftliche Studie) poseban je žanr znanstvenoga, najčešće 114


5/30/11 11:58:06 AM

kolektivnoga rada koji naručitelj (vlada, ministarstvo, investitori) povjerava specijaliziranim institucijama da se obavi pod znanstvenim nadzorom voditeljica i voditelja istraživanja. Sastoji se od prijedloga projekta, rada na projektu i izvješća, koje pripada u stručne radove. Prijedlog projekta sadržava podatke o vrsti istraživanja (fundamentalno, primijenjeno, razvojno), o glavnome i ostalim istraživačima, o stupnju spoznaja na istraživačkome području, o dinamici rada, ciljevima, očekivanome doprinosu, mogućim korisnicima i sl. Rezultati projekta objavljuju se u zbornicima radova ako je riječ o „neusmjerenim“ fundamentalnim istraživanjima ili nalaze primjenu u praksi ako je riječ o „usmjerenim“ fundamentalnim istraživanjima, primijenjenim ili razvojnim istraživanjima. Znanstvenomu radu pripadaju određeni oblici i aspekti rada na enciklopedijama, leksikonima, rječnicima, udžbenicima i bibliografijama. Urednički rad leksikografskih izdanja pripada znanstvenomu radu ako polazi od nove ideje. Pojedine enciklopedijske bilješke prave su male znanstvene studije (npr. natuknica znanost o književnosti u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“), a kratka forma natuknica katkad dovodi do minijaturnoga preglednog rada ili minimonografija. Bez prethodnoga znanstvenog rada nema ni kvalitetnoga udžbenika, a suvremeni razvoj virtualnih tehnologija zahtijeva i od knjižničarka i knjižničara znanstvena istraživanja.

3.2. Stručni radovi Stručni su radovi važni u širenju znanstvenih spoznaja i edukaciji. Izdvojit ću stručni članak, recenziju, prikaz, izvješće te knjigu i udžbenik. Stručni članak (engl. professional article/paper, njem. fachlicher Beitrag) ne sadržava nove spoznaje, nego na pregledan i informativan način sažima postojeća znanja o temi, problemu ili području radi širenja već poznatih spoznaja ili njihove primjene u praksi. Objavljuje se u stručnim časopisima. 115


5/30/11 11:58:06 AM

Recenzija (engl. peer review, njem. redaktionsinternes Gutachten, danas u uporabi anglicizam) jest odgovorna kritička ocjena znanstvenoga, stručnoga ili akademskoga rada te njegova doprinosa znanstvenomu području, odnosno struci. Piše se kao mišljenje o vrijednosti rukopisa za objavljivanje. Termin i praksu peer review uveo je Henry Oldenburg, osnivački urednik najstarijega redovitog znanstvenog časopisa Philosophical Transactions of the Royal Society, koji uz kraći prekid izlazi u Londonu od 1665. Žanr je zabilježen već u Etici liječnika sirijskoga liječnika Ishaqa bin Ali al-Rahwija (854–931), oca medicinske recenzije. Procedura je ova: urednik časopisa ili institucija šalju rukopis na ocjenu stručnjakinjama i stručnjacima iz područja. Oni, najčešće anonimno, čitaju i ocjenjuju djelo. Ocjenjivači moraju biti istoga ili višega akademskog zvanja od autorica i autora koje ocjenjuju te raditi po najvišim standardima struke, jer o njihovu mišljenju ovisi objavljivanje djela, a time i postizanje znanstvenih zvanja i napredovanje u struci. Recenzija sadržava kategorizaciju rada kao bitan element u vrijednosnoj procjeni, ima čvrstu strukturu, a katkad i formalni model po kojemu se piše. U uvodu se daju osnovni podatci o radu (naslov, opseg, područje), u kratkome opisu navode se dijelovi (poglavlja) rada, u kritičkoj ocjeni prosuđuju se pojedini aspekti djela, a u zaključku se donosi sud te se djelo preporučuje za daljnju proceduru (tisak, status udžbenika), vraća se na doradu ili, u krajnjim slučajevima, odbija. Poznato je u znanstvenoj praksi da su zbog nerazumijevanja ili osobnih animoziteta katkad odbijeni radovi koji su poslije doživjeli društveno priznanje ili da je ocjenjivač plagirao rezultate rada koji je ocjenjivao. Stoga se u novije doba primjenjuje i otvoreni peer review. U tome su modusu imena ocjenjivača poznata, ali takav oblik žanra nije općenito prihvaćen. Prikaz (engl. review, njem. Rezension) u širem je smislu opis i ocjena informacija i stanja na pojedinome znanstvenom području ili u struci. U užem smislu to je analitički i kritički osvrt na djelo (engl. book review), najčešće u određenoj vrsti časopisa. Za razliku od recenzije, koja se piše o neobjavljenome rukopisu, prikaz knjige piše se o objavljenome tekstu. U prvome se slučaju nedostatci mogu ukloniti, u drugome je sud konačan. Recenzije pišu osobe istoga ili višega znanstvenog zvanja, a prikaze knjiga 116


5/30/11 11:58:06 AM

svatko tko je djelo pročitao. Osnovno je pravilo: važno je ocijeniti djelo (sadržaj, argumentaciju, dokumentaciju, stil), a ne izlagati svoje teorije o problematici kojom se prikazano djelo bavi. Izvješće (engl. report, njem. Bericht) ima tri smisla: širi, uži i najuži. U širem smislu izvješća su članci ili dijelovi članaka u kojima se raspravlja o rezultatima znanstvenoga rada. U užem smislu to je institucionalni žanr ocjene magistarskih i doktorskih radova radi stjecanja akademskih stupnjeva te opis djelatnosti znanstvenica i znanstvenika radi napredovanja u akademskim zvanjima. Tu pripadaju, primjerice, Izvješće povjerenstva o temi doktorskoga rada ili Izvješće povjerenstva o izboru u zvanje docenta ili docentice. U najužem smislu izvješće je poseban stručni rad u kojemu se opisuje tijek rada na istraživanju ili projektu za naručitelja ili financijera istraživanja, odnosno projekta. Takva izvješća pišu se po strogim pravilima u kojima se opisuje tijek istraživanja i njegove faze, procjenjuju rezultati te iznose dokazi o uspješnosti ili problemima u istraživanju. Sve vrste izvješća, svako na svoj način, pokazuju, kao i svi ocjenjivački žanrovi, da je znanost društvena institucija i retorički pothvat koji funkcionira po strogim pravilima i ritualima. Knjiga, udžbenik, kartica. Knjiga (engl. book, njem. Buch) po definiciji UNESCO-a jest ukoričeni tekst znanstvenoga, stručnoga, umjetničkoga ili drugoga tipa koji je opsegom veći od 49 kartica. Kartica teksta znači 1800 znakova s razmacima. S obzirom na tehnologije pisma knjiga može biti pisana pisaćim strojem (klasični rukopis), tiskana u Gutenbergovoj tehnici ili u novoj tehnologiji – u elektroničkome obliku (engl. e-book). Temeljni je oblik stručne knjige udžbenik (engl. textbook, njem. Lehrbuch). Udžbenik je didaktičko-metodološki rad u kojemu se na sustavan i funkcionalan način izlaže nastavno gradivo iz predmeta ili struke propisano nastavnim planom i programom odgojno-obrazovnih institucija. Ako udžbenik svojim sintezama ili primjerima upućuje izvan standardnih spoznaja, može se smatrati znanstveno-stručnim radom. 117


5/30/11 11:58:06 AM

3.3. Akademski radovi Akademski (studentski) radovi izrađuju se na stručnim i sveučilišnim studijima radi profesionalnoga osposobljivanja te stjecanja znanstvenih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Ovise o organizaciji studija, pa nisu isti u svim zemljama ni u svim obrazovnim ustanovama. Izdvojit ću šest vrsta studentskih akademskih radova, koji su više ili manje univerzalni za sve visokoobrazovne sustave, pa i za bolonjski proces. Esej (engl. essay, njem. Essay) najjednostavniji je oblik akademske proze, najčešće veličine od 2 do 5 kartica teksta. Pojam je vrlo širok i obuhvaća različite oblike kratkoga članka ili argumentacijske proze, često iz osobne vizure. Eseji mogu biti književni, politički, novinski (kolumne), akademski i sl. Riječ dolazi od franc. essayer – kušati, pokušati, istražiti; essai – ogled, rasprava. Termin je uveo Michel de Montaigne u knjizi Essais (1580) opisujući svoje tekstove kao „pokušaje“ prenošenja misli u pisani oblik. Akademski se esej piše u sklopu nastavnoga procesa na satu, kao domaća ili kao ispitna zadaća. To je analiza predmeta ili mišljenje o temi. Osnovni se tekst, kao i u svih akademskih radova, sastoji od tri dijela: • uvod • tijelo teksta (razrada teme) • zaključak Popularni je oblik argumentacijskoga eseja u SAD-u tzv. five paragraph essay (v. III. 2.3.10, Esej od pet odlomaka). Složeniji je oblik argumentacijski esej od pet dijelova u kojemu se osim navođenja potpore u prilog vlastitoj tezi navode i pobijaju suprotna stajališta. Akademski esej može, ali ne mora imati dokumentacijsku aparaturu. Referat (engl. paper, njem. Referat) oblik je akademskoga rada različite veličine, najčešće od 5 do 10 kartica, u kojemu studentice i studenti obrađuju temu iz nastavnoga programa (npr. Ženski likovi u romanu Miroslava Krleže „Povratak Filipa Latinovicza“). Kao i svi akademski radovi, 118


5/30/11 11:58:06 AM

referat mora imati uvod, razradu teme, zaključak i literaturu. Cilj je referata pokazati razumijevanje problematike te naučiti svojim riječima uz pomoć stručne terminologije izložiti temu. Za razliku od seminarskoga rada u referatu se ne osvrće na metodologiju. Seminarski rad (engl. term paper/paper, njem. Seminararbeit) viši je oblik akademskoga rada, opsegom oko 15 kartica, u kojemu studentice i studenti samostalno obrađuju temu po vlastitu izboru ili na sugestiju nastavnice ili nastavnika. U seminarskome se radu proširuju znanja iz nastavnoga predmeta, upoznaje s metodologijom znanstvenoga rada i svladava tehnologija znanstvenoga pisma u strukturiranju teksta i služenju literaturom. Seminarski rad sadržava sve uobičajene dijelove akademskoga rada i po kvaliteti je srodan stručnomu radu ili stručnomu prikazu. Diplomski rad u klasičnome studiju (engl. diploma essay, njem. Diplomarbeit) stručni je rad koji studentice i studenti pod vodstvom mentorice ili mentora prijavljuju, izrađuju i nakon svih položenih ispita brane pred povjerenstvom kao uvjet za stjecanje diplome i pripadnoga akademskog i stručnog naziva. U bolonjskome modelu klasični je diplomski rad preimenovan i preinačen u završni rad. Završnim se radom na kraju preddiplomskoga studija stječe diploma bakalaureata, u modelu 3 + 2 nakon šestoga, a u modelu 4 + 1 nakon sedmoga semestra. Diplomski je rad u klasičnome sustavu obrazovanja trebao pokazati samostalno rješavanje problema iz struke te neke oblike originalnosti u obradbi teme. Završni rad u bolonjskome sustavu treba prije svega pokazati ovladavanje propisanim znanjima iz struke za koju se obrazuje. Po starome programu opseg diplomskoga rada iznosio je između 20 i 40 kartica. Oblik, opseg i način obrane završnoga rada u bolonjskome sustavu nisu propisani: definiraju se u okviru fakulteta ili odsjeka. Završni rad sadržava sve uobičajene dijelove akademskoga rada: naslovnicu sa žanrovskom odrednicom „završni rad“, praznu stranicu (ocjena i potpisi ocjenjivača), sadržaj, osnovni tekst rada (uvod + razrada teme po poglavljima + zaključak), popis literature, popis priloga (slikovnih, grafičkih, zvučnih i sl.), sažetak i ključne riječi. 119


5/30/11 11:58:06 AM

Izrađuje se u četiri primjerka: jedan za studenticu ili studenta te tri za članove povjerenstva. Magistarski rad ili magistarska teza (engl. M.A./M.S. thesis, njem. Magisterarbeit) u klasičnome je studiju viši oblik akademskoga rada. U bolonjskome sustavu magistarski je rad preimenovan i preinačen u diplomski rad. Klasični magistarski rad i bolonjski diplomski rad razlikuju se po stupnju znanstvenosti i postignutome nazivu. Magistarski rad ili magistarska teza u klasičnome sustavu pripadaju u znanstveno-stručni rad; njima se postizao znanstveni naziv magistrice, odnosno magistra znanosti. Diplomski rad u bolonjskome sustavu stručni je rad; njime se postiže stručni naziv magistrice, odnosno magistra struke. U klasičnoj magistarskoj tezi naglasak je na originalnome znanstvenom doprinosu bilo na području teme, bilo metode, bilo rezultata. U diplomskome radu po bolonjskome modelu treba pokazati stručnu kompetenciju i neke oblike samostalnoga rada. Opseg magistarske teze u humanističkim i društvenim znanostima iznosio je između 80 i 120 kartica. U sklopu bolonjskoga procesa, koji u hodu donosi i kodificira pravila, opseg diplomskoga rada i način obrane nisu strogo propisani te se određuju u sklopu pojedinih akademskih zajednica, fakulteta i odsjeka. Doktorska disertacija (engl. dissertation, doctoral thesis, njem. Doktorarbeit) samostalan je znanstveni rad kojim se postiže naziv doktorice, odnosno doktora znanosti. To je najviši oblik akademske proze kojim se stječe kvalifikacija za znanstveni rad u području iz kojega se dodjeljuje doktorat znanosti. Doktorska disertacija piše se po bolonjskome modelu u sklopu trogodišnjega poslijediplomskog studija. Oblik i opseg disertacije u bolonjskome sustavu nisu strogo propisani te se određuju u sklopu pojedinih studija. Struktura i dijelovi mogu varirati, ovisno o znanstvenome području i temi. U doktorskoj disertaciji originalni su i tema i metodologija i rezultati. Disertacija je nov doprinos znanstvenoj spoznaji na određenome području i vrijedna je objavljivanja. Akademski radovi na preddiplomskome i diplomskome studiju osposobljivanje su za znanstveni rad. Doktorat je priznanje te sposobnosti – licencija za znanost. 120


5/30/11 11:58:06 AM

4. OSNOVNI POJMOVI KLASIČNE RETORIKE Metodološki okvir ovoga priručnika čini retorika znanosti nastala u sklopu „nove retorike“ kraja 20. stoljeća. Taj se metodološki okvir ne može uspostaviti bez poznavanja osnovnih pojmova klasične retorike. Ovdje ću pokušati oživiti neke pojmove klasične retorike koji će nas u susretu s retorikom znanosti dovesti do teorije i prakse akademskoga pisma.

4.1. Što je retorika? Termin retorika stekao je tijekom povijesti različita značenja. U suvremenoj kulturi značenja se pojma retorike kreću od pravila za sastavljanje govora i pisanje teksta do bombastičnoga izražavanja, „retoričkih pitanja“ bez odgovora i političke retorike (npr. u sintagmama „ima dobru“ ili „lošu retoriku“, „trebao bi paziti na retoriku“, „promijenio je retoriku“). Leksikografski i enciklopedijski priručnici najčešće donose četiri osnovna značenja retorike (grč. rhē´tōr, rhētorikós, rhētorikē´ – govornik, govornički, govorništvo): • umijeće ili tehnika argumentacije u komunikacijskoj praksi s ciljem uvjeravanja sugovornika u usmenome (govor) ili pisanome obliku (različiti tipovi teksta na području politike, sudske prakse, povijesti, književnosti) • znanstvena disciplina koja se bavi strategijama i tehnikama uvjeravanja i dokazivanja • jezično-stilske tehnike za učinkovito uvjeravanje i dokazivanje (retorika u užem smislu) • kićeni stil, zavođenje jezikom, praznoslovlje (moderni stereotip o retorici)

121


5/30/11 11:58:06 AM

4.2. Retorika i znanost Klasična retorika izgradila je sustav misaonih i jezičnih oblika uvjerljivoga diskursa na različitim razinama komunikacije, ali ga nije primjenjivala u znanosti. Po Aristotelu retorika je univerzalna metoda uvjeravanja: „sposobnost teorijskoga iznalaženja uvjerljivoga u svakome danom slučaju“ (Rhet. I. 2.1355b1) (v. I. 5.3. i dolje 4.3). Aristotel izdvaja četiri metode logičkoga mišljenja: znanstvenu demonstraciju (polazi od premisa koje su istinite ili prihvaćene od stručnjaka, pa joj nisu potrebni dodatni argumenti ni proces argumentacije), dijalektiku (premise su manje sigurne, pa ih u raspravi treba obrazložiti i dokazati), retoriku (oslanja se na vjerojatne premise koje traže argumentaciju) i neispravno ili lažno zaključivanje (premise su samo prividno točne, pogrješke u argumentaciji). Znanstvene su metode po Aristotelu demonstracija i dijalektika. Retorika je popularna dijalektika koja se služi različitim tehnikama uvjeravanja, pa i logičkom argumentacijom karakterističnom za dijalektiku. Prva rečenica u spisu Retorika počinje: „Retorika je srodna dijalektici“ (Rhet. I. 1.1354a1). Tako je retorika u Aristotela preko logičke argumentacije jednim dijelom svoga bića povezana s dijalektikom, a preko dijalektike posredno sa znanošću. Nova se retorika oslanja na Aristotela i njegovu tezu o retorici kao univerzalnoj metodi uvjeravanja i argumentacije te je širi i na znanstveni diskurs. Iz vizure teorije diskursa i nove retorike kraja 20. stoljeća retorika je persuazivni, odnosno uvjerljivi (lat. persuadēre – uvjeriti) ili argumentacijski diskurs na bilo kojemu području ljudske komunikacije („u svakome danom slučaju“), pa i na onome području gdje je do sada bila nezamisliva – u znanosti.

4.3. Modusi argumentacije: Lógos, ẽthos i páthos Temelj Aristotelove retorike čine dvije klasifikacije argumenata i argumentacije: opća i posebna. U općoj klasifikaciji Aristotel razlikuje „ateh122


5/30/11 11:58:06 AM

ničke“, eksterne ili vanjske dokaze (átekhnoi písteis) i „tehničke“, interne ili unutarnje dokaze. Eksternim ili vanjskim dokazima pripadaju pisani dokumenti, svjedočanstva, ugovori, iskazi i sl. Ti se dokazi ne trebaju izumljivati u diskursu, nego samo pronaći i pravilno uporabiti. Takvi su eksterni dokazi citati autoriteta i navodi iz literature u znanstvenome tekstu. Interni ili unutarnji dokazi retorički su argumenti u užem smislu. Oni se izumljuju i konstruiraju u samome diskursu. Na toj razini Aristotel gradi posebnu klasifikaciju dokaza te razlikuje tri modusa retoričke argumentacije (Rhet. I. 2.1356a2-6): logos, etos i patos (grč. lógos, ẽthos i páthos). Čovjek je po definiciji razumno biće (animal rationale). To ne znači da su logos ili ratio jedina bitna značajka ljudskoga bića. Čovjek je i emocionalno i društveno biće, raspolaže strastima i žudnjama, orijentiran je na sebe i na druge ljude. Polazeći od takvih pretpostavaka, Aristotel je retoriku zamislio kao univerzalnu metodu uvjeravanja (v. I. 5.3. i gore 4.2). Retorika nema određeni predmet, primjenjuje se u svim mogućim situacijama i služi se različitim kombinacijama svih triju modusa argumentacije: logosom, etosom i patosom. Logos (grč. lógos – riječ, govor; razlog, lat. ratio – razum) jest argumentacija s pomoću racionalnoga zaključivanja i dokaza pronađenih u samome predmetu. Dvije su temeljne metode logičkoga mišljenja i zaključivanja: dedukcija (zaključivanje od općega prema pojedinačnomu) i indukcija (zaključivanje od pojedinačnoga prema općemu). Osnovni su oblici dedukcije po Aristotelu silogizam i entimem. Silogizam je misaona shema u kojoj se iz dviju ili više premisa (ishodišna tvrdnja ili iskaz, od lat. praemittĕre – poslati naprijed) dolazi do zaključka. Entimem je skraćeni silogizam u kojemu se neka od premisa pretpostavlja kao poznata, pa se do zaključka dolazi kraćim putem. Termine silogizam i entimem Aristotel je uveo kako bi razlikovao dvije logike: formalnu i neformalnu. Formalna je logika zasnovana na silogizmima, ona je temelj znanosti i djelomice dijalektike. Neformalna je logika zasnovana na entimemima i svojstvena je retorici. Entimemi su ujedno i najčešći oblici logičkoga argumenta u retorici (v. III. 3.1.2, Logos). 123


5/30/11 11:58:06 AM

Etos ili dokazivanje govornikovom osobom (grč. ẽthos – ćud; običaj, navika) jest argumentacija s pomoću govornikova karaktera (v. III. 3.1.2, Etos). Kao i svi dokazi, etička argumentacija može biti interna ili unutarnja i eksterna ili vanjska. U prvome slučaju riječ je o „izumljenom“ etosu, a u drugome o situacijskom etosu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 198). Izumljeni ili diskurzivni etos izražen je u samome govoru, odnosno diskursu. Po Aristotelu u samome se govoru mora vidjeti da je autor osoba koju krase razboritost (phrónēsis), vrlina (aretē´) i dobroćudnost (eúnoia). U kasnoj antici etos se u cijelosti odnosio na stil. Tako je Hermogen iz Tarsa sastavio popis vrlina ili karaktera različitih stilova, poput jednostavnosti, skromnosti, svečanosti, silovitosti itd., koji su se poučavali sve do renesanse (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 199). Situacijski etos dokazna je snaga govornikova društvenog, moralnog i stručnog ugleda. Po Kvintilijanu „ne može osoba govoriti dobro ako sama nije dobra“. U tome su smislu karakteristični američki predsjednički izbori. Oni se uvijek vode u znaku etičke argumentacije. Skladna obitelj i domoljublje glavni su argumenti, a utaja poreza i ljubavne afere glavni protuargumenti u kampanji. Situacijski je etos važan i u znanosti. Od Hipokratove zakletve do današnjih etičkih povjerenstava znanstvenici budno paze na svoj situacijski etos, jer znaju da o njemu ovisi ne samo uvjerljivost njihove argumentacije nego često i njihov opstanak u znanosti i društvu. U doba virtualne kulture i komercijalizacije svega, pa i znanosti, neetičke je postupke lakše počiniti, ali i otkriti i kazniti. To je osjetila i sama znanost kada su na kraju 20. i početku 21. stoljeća pri znanstvenim i sveučilišnim ustanovama počela nicati etička povjerenstva – institucije za nadziranje i ovjeravanje situacijskoga etosa. Termin patos (grč. páthos – doživljaj, iskustvo, nesreća, zlo; strast, uzbuđenje) ne smije se miješati sa suvremenim značenjima riječi patos i patetičan (zanos, žar, uzbuđenost; silna i visoka osjećajnost, tzv. plemeniti patos; pretjerani i neumjereni patos, napuhanost, grandomanija). U kla124


5/30/11 11:58:06 AM

sičnoj retorici páthos je heuristično sredstvo – uz lógos i ẽthos treći modus uvjeravanja (v. III. 3.1.2, Patos). Logički i etički dokazi katkad nisu dovoljni da bi se postigla uvjerljivost, pa valja pobuditi u publici emocije da se tvrdnje prihvate. U retoričkome smislu patos je argumentacija s pozivom na osjećaje publike (izazivanje ljutnje i blagosti, ljubavi i mržnje, straha itd., kako bi se utjecalo na raspoloženje publike i prihvaćanje ili odbijanje ponuđenih tvrdnja). To su već znali antički retoričari. Gorgija i Platon nazivali su retoriku psykhagōgía. Sofisti su emocionalnu argumentaciju u svojim priručnicima uključivali u raspravu o uvodima i zaključcima. To su bila mjesta gdje govornik najviše apelira na publiku. Aristotel je prvi pružio sustavnu raspravu o patosu kao argumentaciji s pozivom na emocije. Retoričar mora poznavati stanje duha svoje publike jer njihove emocije i vrijednosti mogu bitno utjecati na prihvaćanje i odbijanje tvrdnja ili promjenu stajališta. Aristotelova rasprava o patosu smatra se prvom studijom o ljudskoj psihologiji, a ukupna retorička problematika argumentacije s uporištem u publici može se smatrati pretečom teorije recepcije. Činjenica da se patos u povijesti retorike često zlorabio, od sofističke ekvilibristike do totalitarnih vođa u 20. stoljeću, ne umanjuje vrijednost argumentacije s pozivom na publiku, njezine emocije, vrijednosti i očekivanja. Da bismo kupili novi automobil, nije dovoljno racionalno zaključiti da nam je automobil potreban niti je ugled tvrtke dovoljan razlog za izbor automobila. U konačnoj odluci pri kupnji automobila stanoviti će menadžer, reklama, prospekt ili prigodna cijena djelovati na naše emocije i vrijednosti te nas uvjeriti da je određeni model upravo ono što želimo. Sva tri argumentacijska modusa prisutna su u većoj ili manjoj mjeri u svim retoričkim situacijama, neke vrste dokaza dominiraju u pojedinim retoričkim žanrovima, a izostanak jednoga ili svih vrsta dokaza te njihova kriva uporaba dovodi do neuvjerljivosti i pogrješaka u retoričkome diskursu (v. III. 3.1.5).

125


5/30/11 11:58:06 AM

4.4. Tri klasična retorička žanra Klasična se retorika odnosila na govor u sudstvu, politici, književnosti i svakodnevnoj komunikaciji. Aristotel razlikuje tri govorničke vrste vezane uz različite komunikacijske situacije, ciljeve i argumentacije: • Sudski govor – retorička je situacija sudska rasprava. Govornik na sudu uvjerava u istinitost ili lažnost tvrdnja o radnjama i događajima iz prošlosti. Dominira argumentacija etosom, tj. moralnom snagom i autoritetom govornikove osobe. Glavne su teme pitanja zakonitosti, odgovornosti, pravde, nepravde, krivnje. • Politički govor – retorička je situacija politička skupština. Cilj je uvjeravanje u korisnost ili štetnost pojava i stvari od javnoga interesa u budućnosti. Govornik djeluje na raspoloženje slušatelja uz pomoć patosa, tj. pobuđivanjem osjećaja ljutnje, blagosti, ljubavi i mržnje, straha, stida, zavisti, plemenita nadmetanja i sl. Glavne su teme pitanja rata i mira, prihoda i rashoda, porezi, obrana zemlje. • Epideiktički ili svečani govor – retorička je situacija javna prigoda. Govornik dokazuje svoje tvrdnje o osobi ili pojavi u sadašnjosti. Dominantna je argumentacija s pomoću logosa u dvostrukome značenju: logosa kao racionalne argumentacije i logosa kao riječi, oblikovanja argumenata jezikom i stilskim figurama. Glavne su teme vrlina i njezini dijelovi: pravednost, hrabrost, mudrost, razboritost, darežljivost.

4.5. Retorički kanon Klasična je retorika razvila pet metodičkih kanona po kojima su se stoljećima učile i prakticirale govorničke vještine. To su: • Pronalaženje ili otkrivanje (grč. heúresis, lat. inventio) – prikupljanje ideja i argumenata za određenu temu ili sadržaj govora 126


5/30/11 11:58:06 AM

• Raspoređivanje (grč. táksis, lat. dispositio ili distributio) – organizacija ideja i argumenata; struktura i dijelovi govora • Sastavljanje (grč. léksis, lat. elocutio) – jezik i stil, forma izlaganja ideja i argumenata • Pamćenje (grč. mnē´mē, lat. memoria) – učenje govora • Govorna izvedba (grč. hypókrisis, lat. actio) – držanje govora Među brojnim zaboravljenim ili preinačenim pojmovima klasične retorike ovdje ću izdvojiti tri pojma koji će nam biti poticajni u pouci i praksi akademskoga pisma. To su kairós, stásis i tópoi.

4.6. Što je kairós? U antičkoj Grčkoj postojala su dva pojma za vrijeme: khrónos (kvantitativno kronološko ili linearno vrijeme) i kairós (kvalitativno vrijeme zaustavljeno u prostoru, kronotop povoljnoga trenutka kada je najpogodnije poduzeti određenu radnju). U grčkoj mitologiji Kairos je bog sretnoga trenutka. Zamišljao se i prikazivao na različite načine. Najpoznatiji je kao mladić s čuperkom na glavi, za koji ga trebamo zgrabiti ako ne želimo propustiti sretnu priliku. Tako ga prikazuje Lizipov kip iz 3. st. pr. Kr. Kao mladić s čuperkom prikazan je i na reljefu iz 4. st. pr. Kr. koji se čuva u samostanu sv. Nikole u Trogiru. Ta je slika učvršćena u književnosti. Posidipov epigram iz 3. st. pr. Kr. opisuje istodobno Lizipov kip i mitsku predodžbu o Kairosu: – Odakle stiže kipar? – Sa Sikiona. – Njegovo ime? – Lizip. – A ti, tko si? – Kairos, ja prestižem sve. 127


5/30/11 11:58:06 AM

Slika II. 4.6. Reljef Kairosa. Samostan sv. Nikole, Trogir. (http://www.trogir.org/main.php?ln=hr&what=sights&id=17, 8. travnja 2010)

– Zašto hodaš na prstima? – Uvijek sam u žurbi. – Krila na stopalima, čak? – Od vjetra sam brži. – Zašto tako stežeš britvu desnom rukom? – Kako bih upozorio ljude da sam oštriji od oštrice britve. – Zašto ti pramen kose pada niz lice? – Nek’ ga zgrabi svatko tko se nađe na mom putu. – A straga, zašto si ćelav? – Ma koliko velika želja bila, onaj koga preletim uhvatit’ me neće. – Zbog čega te umjetnik stvorio? – Da podsjećam ljude, stranče! S ovog trijema, ja sam opomena svima. (http://bs.wikipedia.org/wiki/Kairos, 23. lipnja 2009)

128


5/30/11 11:58:06 AM

U širem smislu, kao opći pojam, kairós označuje najpovoljnije vrijeme za obavljanje radnje kako bi se postigao najbolji učinak. O tome govore drevne izreke i sintagme poput „sve u svoje vrijeme“, „u pravi čas na pravome mjestu“, „tko prije, njemu dvije“, „tko rano rani, dvije sreće grabi“. O tome je riječ u Starome zavjetu: „Sve ima svoje doba, i svaki posao / pod nebom svoje vrijeme. / Vrijeme rađanja i / vrijeme umiranja; / vrijeme sađenja / i vrijeme čupanja posađenog. / / (...) vrijeme rušenja i / vrijeme građenja. / / Vrijeme plača i / vrijeme smijeha; / / (...) vrijeme šutnje i / vrijeme govorenja (...)“ (Prop 3,1–8). Termin za kairós u engleskome je timing. U užem smislu, kao retorički pojam, kairós znači najpovoljnije vrijeme i prostor za uspješno uočavanje i rješavanje problema. Kairotičan je trenutak iskoristiti priliku u retoričkoj situaciji koja se stvorila oko problema i postaviti pravo pitanje u pravo vrijeme na pravome mjestu pred pravom publikom. Retoričke su situacije promjenjive, pa je stoga važno prepoznati hitan problem i poduzeti retoričku akciju u najpogodnijem trenutku. Kairós je u sofista središnji pojam koji je isticao govornikovu sposobnost da se prilagodi različitim okolnostima te u pravome trenutku ovlada situacijom. U Aristotelovoj Retorici kairós je kronotop za izbor i razvijanje dokaza. Budući da su dokazi dostupni u određenome sklopu okolnosti, iskoristiti kairotični trenutak znači prepoznati te okolnosti i razviti dokaze u najpogodnijemu času na najpogodniji način. Kairós je neizostavna tehnika u pisanju akademskih radova, od trenutka izbora teme ili preuzimanja domaće zadaće do pronalaženja i raspoređivanja argumenata, razvijanja teme i predaje rada. Svaki od koraka u akademskome pismu, ako želite biti uspješni u studiju, mora biti kairotičan – napravljen u pravi čas i na pravome mjestu (v. III. 1.3.7). Moderni je studij bio građen na slobodi pojedinca i njegove odluke kada će i kako pohađati nastavu i izvršavati svoje obveze. Studirati se moglo više godina, po vlastitu izboru. Bolonjski je studij obnova drevne tehnike kairós, jer sve korake vremenski propisuje i međusobno uvjetuje. To je, kao i mnogo toga u suvremenoj kulturi, neobičan spoj srednjovjekovne škole (sve u svoje vrijeme) i kapitalizma (vrijeme je novac). 129


5/30/11 11:58:06 AM

4.7. Što je stásis? Grčki termin stásis (mn. stáseis, od hístamai – stojim; stajanje, stajalište; svađa, ustanak, zastoj) te latinski termin status (položaj, stajalište) ima više značenja. U političkoj povijesti, kod Tukidida, stásis označuje pobunu, u biologiji „doba male ili evolucijski neznatne mijene u modelu punktualnoga ekvilibrija“, u medicini „stanje u kojemu je zaustavljen normalan protok tjelesne tekućine, primjerice protok krvi kroz žile ili hrane kroz probavni trakt“ itd. (usp. Senc, 1910; http://www.meriam-webster.com/ dictionary/stasis, 2. srpnja 2009; http://en.wikipedia.org/wiki/Stasis, 2. srpnja 2009). U retorici stásis označuje s jedne strane zastoj u argumentaciji, kada se sukobljene strane slažu da postoji problem oko kojega se spore, ali rasprava još stoji na mrtvoj točki. S druge strane stásis označuje stajalište o predmetu rasprave, postavljanje ključnih pitanja koja će prijepor pokrenuti s mrtve točke i tako omogućiti kretanje argumentacije. Stásis je univerzalna retorička tehnika za rješavanje kontroverznih pitanja, okvir za argumentaciju u bilo kojoj retoričkoj situaciji kada postoji zastoj u raspravi, kada valja postaviti pitanja i zauzeti stajalište.

4.8. Stásis u klasičnoj retorici Teorija i tehnika stásis odnosila se prvotno na pravni i zakonodavni diskurs. Ocem teorije stásis smatra se Hermagora iz Temna (2. st. pr. Kr.). Hermagora je formulirao četiri pitanja kojima se određuje predmet u sudskoj raspravi: 1. Je li navodni čin bio počinjen? 2. Je li to bio zločin? 3. Je li navodni zločin praćen olakotnim okolnostima? i 4. Je li dotični sud mjerodavan u navodnome zločinu? Preteča su teorije stásis pitanja koja Aristotel u Retorici navodi kao ključne aspekte prijepora u svečanome, političkome i sudskome govoru: Je li se nešto dogodilo? Što je to? Kakvo je to? Što trebamo činiti? (Rhet. III. 17. i 18). Zahvaljujući recepciji Hermagore u latinskih autora poput Cicerona i Kvintilijana, iskristalizirala su 130


5/30/11 11:58:06 AM

se četiri stáseis ili glavna pitanja koja nizom drugih pitanja mogu pomoći u raspravi predmeta: NAGAĐANJE (stásis stokhasmós) – pitanja o činjenicama: Postoji li to? Je li se to dogodilo? Je li to istina? Koje je podrijetlo toga? Što je uzrok tomu? DEFINICIJA (stásis hóros) – pitanja što je to: Kojoj većoj klasi pripada? Koje su dijelovi? Kako su dijelovi povezani? KVALITETA (stásis poiótēs) – pitanja o svojstvima: Kakvi su djelo, stvar ili pojava? Što je ispravno, a što neispravno? Je li to dobra ili loša stvar? DJELOVANJE (stásis metálēpsis) – pitanja o djelovanju ili proceduralna pitanja: Što treba učiniti? Koje su radnje poželjne, a koje ne? Koje su moguće, a koje ne? (Usp. Crowley i Hawhee, 2009: 85-92) Kada je riječ o akademskome pismu, tehnika stásis osobito je plodna pri formulaciji heurističnoga pitanja i izbora teme (v. III. 1.3.8), ali i svaki put u procesu pisanja kada se u argumentaciji pojavljuju prijeporne točke i kada valja odrediti stajalište u raspravi (v. III. 1.3.14).

4.9. Što su tópoi? Termin topos (grč. tópos, mn. tópoi – mjesto, lat. locus communis – opće mjesto) nije jednoznačan pojam. U suvremenim se rječnicima najčešće definira na dva načina: kao retorički i kao književni pojam. Kao književni pojam topos je opća tema ili motiv, književna konvencija ili formula (npr. biblijska zemlja Kanaan kojom teku med i mlijeko, idealni krajolik locus amoenus i sl.). Kao retorički pojam topos je središnja tehnika klasične retorike. Rabi se u kanonu invencije (pronalaženje argumenata, definicija teme i teze) te u kanonu dispozicije i procesu pisanja (raspoređivanje argumenata, razvijanje teme i dokazivanje teze) (v. III. 1.3.12, III. 2.3.10, Retoričke topike i akademsko pismo te III. 3.1.3). 131


5/30/11 11:58:07 AM

Postoji više tradicija pojma i tehnike toposa. Preteča je toposa memorijska tehnika drevnih putujućih pjevača rapsoda. U recitacijama epskoga i lirskoga pjesništva rapsodi su se služili asocijativnim pamćenjem poznatih dijelova stihova ili slika kako bi u bilo kojoj prigodi mogli napraviti prijelaze u sadržaju ili metru. U doba ranih sofista, kada je pismenost postala dostupna širim društvenim slojevima, toposi su bili popisi tema zapisani na svitcima od papirusa. Studenti retorike u sofističkim su školama dolazili do tema tako što bi odmotali svitak papirusa i potražili fizičko mjesto gdje se nalazila tema, a njihovi sofistički učitelji crpili su iz zalihe toposa teme i strukture kojima su mogli ispuniti govor u bilo kojoj situaciji. Toposi su se često predočivali kao duboko skrivena područja ili mjesta koja treba pretraživati u potrazi za dokazima, nešto poput interneta. Još u rimsko doba Kvintilijan opisuje topose kao „skrivena mjesta gdje prebivaju argumenti, odakle ove treba izvlačiti“. Poslije se termin topos rabio u konceptualnome smislu, kao intelektualni izvor ili područje na kojemu se nalaze dokazi za bilo koji diskurs (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 117–119).

4.10. Aristotelova teorija toposa Teoriju toposa Aristotel je razvio u dva spisa: Retorici i Topici. Dok se definicija retorike u Retorici može naći na više mjesta u različitim kontekstima, esencijalne definicije toposa i topike u Topici nema. Implicitna su značenja: toposi su misaona „mjesta“ (strategije, obrasci, opća mjesta i teme u raspravi), a topike su sustavi toposa. Aristotel razlikuje dva tipa toposa: opće (koinoì tópoi) i posebne (ídioi tópoi ili eídē). Opći toposi odnose se na svaki diskurs („pravo, fizika, politika i mnoge druge znanosti“, Rhet. I. 2.1358a21). To su univerzalne metode, strategije i obrasci logičkoga mišljenja koji se primjenjuju u svakome uvjerljivom diskursu. U Retorici opće su topike „sadržajnije“, orijentirane na građu (prošle i buduće činjenice, više i manje, moguće i nemoguće, krupnije i sitnije), a u Topici su „formalnije“ (definicija, podjela, usporedba i kon132


5/30/11 11:58:07 AM

trast, uzrok i posljedica itd.). Što god da je tema rasprave, treba utvrditi je li što postojalo ili nije u prošlosti te može li se ili ne može pojaviti u budućnosti, je li što više ili manje, je li moguće ili nemoguće, pojmove i građu treba definirati, podijeliti, usporediti, pronaći uzroke i posljedice, pozvati se na mišljenje autoriteta i sl. Primjerice, topiku krupnije i sitnije rabite na tržnici kada tvrdite da su sitnije mandarine bolje od krupnijih jer nisu „slamnate“, a topiku usporedbe kada u prodajnom salonu automobila razgledavate izložene modele Citroëna, Peugeota, Renaulta itd., pa argumentirate da Renault ima ljepšu karoseriju od drugih automobila te ćete ga stoga kupiti. Posebni su pak toposi teme, opća mjesta, termini, obrasci i metode koji omogućuju i vode argumentaciju u pojedinim diskursima. Primjerice, osnovna je topika političkoga govora utvrditi korisno i štetno, a posebni su politički toposi „prihodi i rashodi, rat i mir, obrana zemlje, uvoz i izvoz proizvoda i zakonodavstvo“ (Rhet. I. 4.1359b7). Od drevne Atene iz doba Periklove demokracije do suvremenoga Američkoga kongresa i Hrvatskoga sabora to su teme koje zaokupljaju političare pružajući predmet i argumentacijski okvir njihovim raspravama. U sudskome govoru glavne su topike pitanja zakonitosti, pravde i krivnje, a u epideiktičkome ili svečanome govoru vrlina i njezini dijelovi, hrabrost, mudrost i sl. (v. gore 4.4). O posebnim toposima u akademskome pismu v. III. 1.3.12, Posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana.

4.11. Opći toposi – univerzalne argumentacijske strategije Suvremeni udžbenik iz retorike donosi shemu klasičnih općih toposa s njihovim podtoposima:

133


5/30/11 11:58:07 AM

DEFINICIJA A. Rod B. Podjela USPOREDBA A. Sličnost B. Razlika C. Stupanj ODNOS A. Uzrok i posljedica B. Antecedens i konsekvens C. Kontrarnost D. Suprotnost OKOLNOSTI A. Moguće i nemoguće B. Prošlo i buduće SVJEDOČANSTVA A. Autoritet B. Svjedodžbe C. Statistika D. Maksime E. Zakoni F. Precedens (primjer) (Corbett i Connors, 1999: 84–120)

Definicija. U bilo kojoj retoričkoj situaciji i u bilo kojemu području definirat ćete ključne pojmove svoje teme, služiti se kategorijom roda kao premisom u deduktivnome zaključivanju (npr. Svi ljudi su smrtni, dakle Sokrat je smrtan) te nabrojiti dijelove svoga predmeta u svrhu opisa i razjašnjavanja teme ili organizacije građe (npr. A... B... C... kao u gornjoj shemi). Više o topici definicije kao argumentacijskoj strategiji v. u III. 3.1.3, Definicija te Dioba i klasifikacija. 134


5/30/11 11:58:07 AM

Usporedba. Jedna je od temeljnih strategija u argumentaciji i razjašnjavanju usporedba. Uspoređujemo poznato s nepoznatim kako bismo stvari odredili po sličnosti, razlici i stupnju. Ta se strategija prepoznaje po naputcima „Usporedi“, „Odredi sličnosti i razlike“, „Što je veće, a što manje“. Topika usporedbe ključna je u induktivnome zaključivanju: ako je A slično B po C, onda je vjerojatno slično po D ili E. Usporedbom po sličnosti među stvarima koje pripadaju različitim razredima nastaje analogija (npr. u medicinskome se diskursu srce uspoređuje s pumpom). Analogija nije dokaz, ali ima vrijednost uvjeravanja ako se uspoređuju bitni aspekti. Aristotel u Retorici podrobno raspravlja o topici stupnja. Veći broj u razredu istih stvari poželjniji je od manjega broja (npr. sto kuna poželjnije je od deset kuna, cilj je vrjedniji od sredstva, zdravlje je vrjednije od vježbanja koje mu pomaže i sl.) (v. III. 3.1.3, Usporedba i kontrast). Odnos. Poput definicije ili usporedbe uzrok i posljedica temeljni su topos svih jezičnih praksa, od dječjega pitanja „zašto“ do zaključka da je neka pojava uzrok drugoj ili neka pojava posljedica druge (v. III. 3.1.3, Uzrok i posljedica). Osim uzroka i posljedice služimo se u zaključivanju blažim odnosom antecedensa (ono što prethodi) i konsekvensa (ono što slijedi). Ako između antecedensa i konsekvensa utvrdimo odnos uzroka i posljedice, argument je snažniji. Ako uzročnoga odnosa nema, a mi ga tvrdimo, nastaje jedna od najpoznatijih logičkih pogrješaka poznata kao post hoc, ergo propter hoc (v. III. 3.1.5, Logos: Nakon toga, dakle zbog toga). Topos kontrarnosti valja razlikovati od kategorije razlike. Različite su stvari različite po vrsti, a kontrarne su suprotne unutar iste vrste. Stoga je strategija argumentacije iz toposa kontrarnosti ova: ako je jedan od iskaza istinit (npr. dan je sunčan), ne moramo dokazivati da je drugi lažan (pada kiša); ali ako je jedan od iskaza neistinit, drugi nije nužno istinit, te ga trebamo dokazivati (ako dan nije sunčan, ne mora padati kiša, može biti oblačno). Drukčije je kod dokazivanja toposom kontradikcije – s pomoću protuslovnih pojmova. Topos kontradikcije važan je za dokazivanje ili pobijanje istinitosti iskaza preko neistinitosti kontradiktornoga pojma, jer ako 135


5/30/11 11:58:07 AM

je iskaz ili pojam istinit, kontradiktorni je pojam neistinit i obratno (ako je stol od drveta, nije od željeza). Okolnosti. U topici okolnosti argumentacija se odvija u sklopu podtopika moguće i nemoguće te prošlih i budućih činjenica. Ako je jedna od sličnih ili kontrarnih stvari moguća, moguća je i druga (ako je vrijeme promjenjivo, moguće je da dopodne sja sunce, a popodne pada kiša). Ako je moguća teža stvar (popeti se na Mount Everest), moguća je i lakša (popeti se na Sv. Juru na Biokovu). U topici prošlih činjenica valja empirijskim dokazom ili svjedočenjem utvrditi stvarno stanje (npr. u sudskoj raspravi tko je počinio ubojstvo). Ako je nemoguće utvrditi stvarno stanje, zaključuje se dedukcijom po vjerojatnosti (ako se dogodio prirodni antecedens, dogodio se i konsekvens, npr. ako vidimo munju, negdje je puknuo grom). Slično je i u argumentaciji o vjerojatnosti budućih događaja. Primjerice, ako se nastavi s onečišćivanjem atmosfere, vjerojatno će se povećati globalno zatopljenje. Svjedočanstva. Napokon, posljednje topološko područje čine svjedočanstva. Topike definicije, usporedbe, odnosa i okolnosti Aristotel je nazivao „umješnima“ ili tehničkima (éntekhnoi písteis) jer pripadaju samomu retoričkom umijeću. Argumentacija i građa za argumentaciju tu se izvode iz samoga predmeta o kojemu se raspravlja. Tu je riječ o imanentnoj argumentaciji i unutarnjim ili internim dokazima. Za razliku od imanentne argumentacije strategije svjedočanstva pripadaju tzv. atehničkim dokazima (átekhnoi písteis). U topici svjedočanstva argumentacija svoju građu dobavlja izvana. Tu je riječ o izvanjskim ili eksternim dokazima (v. III. 1.3.12, Vanjski ili eksterni toposi). Corbett i Connors razrađuju šest podtopika izvanjske topike svjedočenja. U argumentaciji se često služimo pozivom na autoritet stručnjaka. Ako postoje razlike u svjedočenju stručnjaka, treba se osloniti na kritičko mišljenje te postavljati različita pitanja poput: Ima li nedosljednosti ili protuslovlja u mišljenjima? Jesu li stručnjaci u sukobu interesa? Imaju li predrasude? Jesu li informacije koje nude pouzdane? Svjedodžbe su oblik 136


5/30/11 11:58:07 AM

poziva na autoritet. Pojavljuju se u različitim oblicima kao što su preporuke, reklame, svjedočenja u korist ili na štetu koga, ankete, popisi bestselera itd. To su vrlo jaki argumenti, podložni su manipulaciji i stoga zahtijevaju kritičku prosudbu. Snažna je argumentacijska topika statistika. I tu treba biti oprezan te se čuvati olakih zaključaka. Valja uključiti kritičko mišljenje te postavljati pitanja poput: Koji su izvori statističkih podataka? Tko ih je radio i zašto? Kako se i kada do njih došlo? Ima li protuslovlja sa srodnim statistikama iz drugih izvora? Maksime ili sentencije (pouke, poznate izreke, univerzalne ili očite istine) često tvore premise u zaključivanju. Vrlo su uvjerljive, ali i obilježene ideologijama te otporne na kritiku, pa se i tu treba služiti kritičkim mišljenjem. Topika prava odnosi se na različite pravne dokumente (statute, ugovore, oporuke, zapise i sl.). Pruža vrlo snažne dokaze u bilo kojoj argumentaciji. Kao i u svim izvanjskim dokazima, potrebna je kritička prosudba dokumenata: Je li riječ o autentičnome dokumentu? Ima li dokument autora? Je li dokument promijenjen u tijeku prenošenja? Potvrđuje li ga ili opovrgava drugi dokument? U užem smislu precedens je tehnički termin u pravu (sudbena odluka iz prošlosti na koju se možemo pozvati u sličnim slučajevima). U širem smislu to je općenito primjer na koji se možemo pozvati u sličnu slučaju.

4.12. Klasična topika i retorika znanosti Od Platona i Aristotela do Descartesa i Hegela znanost se shvaćala kao logički diskurs kojemu je osnovni cilj objektivna istina. Retorika kao umijeće uvjeravanja iz takva je diskursa bila isključena. Iz vizure nove retorike kraja 20. stoljeća, zasnovane na kritičkome mišljenju, znanost je argumentacijski diskurs kojemu je glavni cilj objektivna istina, pri čemu objektivna istina nije unaprijed dana činjenica, nego je izborima i odlukama konstruirana u znanstvenome diskursu. Znanstveni se diskurs služi općim toposima u Aristotelovu smislu, tj. univerzalnim strategijama logičkoga mišljenja u funkciji argumentacije. 137


5/30/11 11:58:07 AM

Znanstvenice i znanstvenici koji drže do sebe nikada ne krše pravila formalnoga logičkog mišljenja i logičke argumentacije. Uvijek se služe dedukcijom (zaključivanje od općega prema pojedinačnomu) i u tome sklopu silogizmima i entimemima. Uvijek se služe indukcijom (zaključivanje od pojedinačnoga prema općemu) i u tome sklopu primjerima. Uvijek definiraju pojmove, analiziraju, uspoređuju, traže uzroke i posljedice, razjašnjuju, pozivaju se na autoritet i sl. Isto tako znanstvenice i znanstvenici, kao i svi retoričari, uvijek drže do svoga znanstvenoga etosa, bilo situacijskoga (stvarnoga) bilo izumljenoga (diskurzivnoga), te paze da izazivaju takve emocije i takve učinke kod znanstvene publike da njihove ideje i način izlaganja budu prihvatljivi znanstvenoj zajednici. Postavlja se međutim pitanje što su osim ovih općih topika ili univerzalnih argumentacijskih strategija, svojstvenih bilo kojemu racionalnom diskursu, posebne topike (strategije, teme, ideje, metode) koje čine specifično znanstvenu racionalnost i omogućuju specifično znanstvenu argumentaciju. Što čini specifično znanstveni lógos, ẽthos i páthos? Što je iz retoričke vizure akademsko pismo? Na ta pitanja odgovara suvremena retorika znanosti.

5. RETORIKA ZNANOSTI I AKADEMSKO PISMO 5.1. Termin akademsko pismo Termin akademsko pismo (engl. academic writing – akademsko pisanje) nastao je po analogiji s terminima „žensko pismo“, „ratno pismo“ te na tradiciji Derridaove dekonstrukcije razlike između govora i pisma. Po Derridau zapadna je filozofija, počevši od Platonovih sokratovskih dijaloga, davala prednost govoru kao fonetskomu fenomenu pred pismom kao znakovnim zapisom. Derridaov pojam pisma nalazi se s onu stranu razlike govor (zvučna riječ) – pismo (grafički zapis). Pismo po Derridau nije sustav grafičkih znakova, „mrtvo slovo na papiru“, nego ukupna sim138


5/30/11 11:58:07 AM

bolična proizvodnja značenja izražena bilo kojim tipom znaka (govor, slova, brojevi, slika i sl.). U tome smislu termin akademsko pismo sadržava mnoštvo značenja: značenje glagola pisati (proces pisanja), rezultat pisanja (pisani tekst), vrstu pisanoga teksta (npr. službeno pismo, dopis, molba), rukopis u stvarnome i metaforičkome smislu – napokon, sve učinjeno i napisano u procesu odabira i obradbe građe, pripreme za pisanje, istraživanje građe i literature, ocjenjivanje i sl. (bilješke, komentari, grafikoni, e-mail, izvješća). Kao termin akademsko pismo obuhvaća ukupnu diskurzivnu aktivnost u akademskoj zajednici usmjerenu na stvaranje i pisanje teksta bilo kojega oblika, žanra i vrijednosti.

5.2. Definicija pojma akademsko pismo Kao i u definiciji pojma znanosti, akademsko se pismo ne može odrediti terminima samo jedne znanosti. Potrebna je interdisciplinarna suradnja različitih polja i grana: povijesti znanosti, epistemologije i sociologije znanosti, metodologije znanosti, psihologije znanosti, retorike i dr. Ovdje ću ponuditi interdisciplinarnu definiciju akademskoga pisma s ishodištem u retorici znanosti. Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa – retorički pothvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi širenja i prenošenja, svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Akademsko pismo obuhvaća sve oblike argumentacijskoga diskursa koji se proizvode u akademskoj zajednici. To su znanstveni i stručni članci, sudjelovanje na simpozijima, recenzije, izvješća, protokoli, bilješke i sl., u rasponu od zamišljanja ideje i prikupljanja građe do pisanja, izlaganja na simpozijima i objavljivanja u znanstvenim i stručnim časopisima ili knjigama. Posebna su vrsta akademskoga pisma studentski radovi na preddiplomskome, diplomskome i poslijediplomskome studiju. To su eseji, referati, seminarski radovi, završni i diplomski rad, magistarska teza i doktorska disertacija, u rasponu od izbora teme, prikupljanja literature i izrade bi139


5/30/11 11:58:07 AM

lježaka do pisanja teksta, prezentacije na seminaru i obrane radova pred povjerenstvom. To je ujedno središnji smisao pojma akademsko pismo u ovoj knjizi.

5.3. Retorika znanosti i znanstveni diskurs Jedan od prvih teoretičara retorike znanosti, Lawrence J. Prelli (A Rhetoric of Science: Inventing Scientific Discourse, 1989), spojio je klasičnu retoriku i Kuhnovu teoriju paradigme te analizirao znanstveni diskurs kao osebujan retorički pothvat kojemu je cilj konstrukcija objektivne istine u sklopu znanstvene zajednice i njezinih uvjerenja. Prelli izdvaja pet retoričkih aspekata znanstvenoga diskursa. To su: • simbolično poticanje • retorička situacija • adresiranost • znanstvena racionalnost • izumljenost Simbolično poticanje. Prvi je retorički aspekt znanstvenoga diskursa po Prelliju „simbolično poticanje“ (1989: 83–100). Znanstvenici rade u sklopu određene paradigme – generalnih uvjerenja koja vode znanstveno istraživanje u okviru znanstvene zajednice. Objektivnost znanstvene istine retorički je zadana nizom odluka i izbora. Znanstveno istraživanje i pisanje uvijek je selekcija činjenica i njihova interpretacija u sklopu konstelacije uvjerenja. U „intraparadigmatskoj retorici“, tj. u doba dominacije određene paradigme, znanstvenici potiču jedni druge na rješavanje pitanja u sklopu te paradigme, njezine disciplinarne matrice, njezinih procedura, metoda i termina. U „interparadigmatskoj retorici“, najčešće u doba znanstvenih revolucija, kada nema dominantne paradigme, simbolično poticanje može ići od polemičkoga odbijanja važeće paradigme i isticanja komparativnih prednosti nove orijentacije do složenih prožimanja, natjecanja i suradnje različitih paradigma, orijentacija i disciplina. 140


5/30/11 11:58:07 AM

Retorička situacija. Drugi je retorički aspekt znanstvenoga diskursa povezanost s određenom retoričkom situacijom (Prelli, 1989: 100–109). U klasičnoj retorici svaki je retorički čin utemeljen u stanovitoj situaciji koja zahtijeva argumentirani odgovor na stanovito neodgodivo pitanje ili problem. U znanstvenome diskursu situaciju čine generalna paradigma, koja „određuje što se može ili ne može reći u danoj situaciji“ (100), te različite varijable kao što su dostupnost financijskih sredstava, kvaliteta opreme, interesi kolegica i kolega, politička potpora projektima i sl. U finalnome znanstvenom proizvodu, tekstu, takve su okolnosti „zamućene“, a znanje nastalo u sklopu vladavine paradigme i različitih pragmatičnih okolnosti u životu znanstvene zajednice retorički se prikazuje kao univerzalno i objektivno. Ni znanstveni etos, vrline kao što su univerzalnost, originalnost, zajedništvo, nepristranost, nesebičnost, skepticizam, skromnost, samozatajnost itd., nisu unaprijed dane poput zakona ili formalnih pravila, nego su retorički proizvedene. To su toposi znanstvene vjerodostojnosti ovisni o situaciji u kojoj znanstvenice i znanstvenici djeluju i u kojoj ih zajednica ocjenjuje. Adresiranost. Treći je retorički aspekt znanstvenoga diskursa adresiranost (Prelli, 1989: 109–112). Znanstvenici pišu za profesionalnu publiku – znanstvenu zajednicu s kojom dijele interese, probleme i standarde. Znanstvena publika prihvaća ili ne prihvaća ponuđene argumente, verificira otkrića, ovjerovljuje zakone i teorije. Znanost je „poput poduzeća koje postoji na temelju razmjene znanja“ (110). Problemi i rješenja biraju se s obzirom na očekivanja „najcjenjenije publike“; znanstvena je publika „poput agencije za autorizaciju“ (111). Promatrana u sklopu klasične retorike, adresiranost je oblik patosa, tj. poziva na emocije, u ovome slučaju očekivanja i vrijednosti znanstvene publike. Znanstvena racionalnost. Četvrti je retorički aspekt znanstvenoga diskursa osebujna znanstvena racionalnost (Prelli, 1989: 113–115). Iz vizure klasične retorike riječ je o posebnim toposima (standardima, vrijednostima) koji čine specifičnu znanstvenu racionalnost. To je posebna vrsta retoričke racionalnosti koja je šira od formalne logike i primjenjuje se u 141


5/30/11 11:58:07 AM

polju znanstvene argumentacije. Tu osebujnu „retoričku logiku“ znanosti čine znanstveni standardi koje znanstvenice i znanstvenici stvaraju i očekuju od sebe i od drugih da ih se pridržavaju kada „prave znanost“. Prelli je opće topose znanstvene racionalnosti izveo iz prirodnih znanosti, ali se oni uz manje preinake mogu odnositi na svaki znanstveni diskurs. Takvi se racionalni standardi mogu mijenjati ovisno o paradigmama i posebnim situacijama na pojedinim znanstvenim područjima ili u određenim znanstvenim zajednicama. Oni mogu postati predmetom rasprave, osobito u doba promjene znanstvenih paradigma. Ipak, unatoč razlikama među znanostima i unatoč povijesnim mijenama u shvaćanjima znanosti postoji čvrsta jezgra znanstvene racionalnosti jedinstvena za sve znanosti. Znanstvenu racionalnost čine četiri toposa (v. III. 1.3.12, Opći toposi znanstvene racionalnosti): • rješavanje problema (eksperimentalna i opservacijska kompetencija, originalnost, snaga razjašnjavanja, kvantitativna preciznost, empirijska adekvacija i sl.) • evaluacija (točnost, unutarnja i vanjska konzistentnost, jednostavnost, plodnost) • egzemplarnost (primjeri, analogije, metafore) • znanstveni etos (zajedništvo, univerzalnost, nesebičnost, originalnost, skepticizam i druge vrijednosti, v. I. 2.4.4. i III. 1.7) Svaka znanost, da bi bila znanost, mora uočavati i rješavati probleme, mora ispunjavati određene vrijednosne standarde, mora se služiti primjerima i mora se pridržavati osebujnoga znanstvenoga etičkog kodeksa. Osim tih univerzalnih općih mjesta znanstvene racionalnosti svako pojedino područje, polje ili grana imaju svoja posebna opća mjesta koja utemeljuju njihov posebni diskurs i njihove tijekove argumentacije. Takva pojedinačna opća mjesta karakteristična u pojedinim znanostima čine njihovi specifični termini, teme, metode i postupci. Jednim se terminima i metodama služi ekonomija, drugima biologija, trećima znanost o 142


5/30/11 11:58:07 AM

književnosti itd. Bez univerzalnih općih mjesta znanstvene racionalnosti nema znanosti kao društvene institucije i retoričkoga pothvata ni uvjerljive znanstvene argumentacije, a bez specijalnih općih mjesta nema posebnih terminološki i metodološki usustavljenih znanstvenih diskursa (v. III. 1.3.12, Posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana). Izumljenost. Peti retorički aspekt znanstvenoga diskursa čini izumljenost (Prelli, 1989: 116–119). U tome se aspektu sabiru sve prethodne osobine znanosti i znanstvenosti. Znanstveni je diskurs „izumljen“ (engl. invented od lat. invenire – pronaći, izumiti, izmisliti) ne u smislu izmišljanja retoričkih figura i lijepoga stila, nego u smislu klasičnoga retoričkog kanona inventio (pronalaženje ideja i argumenata). Kako bi došli do svojih ideja i izložili ih znanstvenomu auditoriju na procjenu i prihvaćanje, znanstvenice i znanstvenici uvijek donose retoričke odluke: • odabiru retorički cilj, tj. traže rješenje kakva problema u pravo vrijeme i na pravome mjestu (kairós) • određuju točke prijepora u tome problemu (stásis) • istražuju relevantnu literaturu (vanjski tópoi) kako bi pronašli argumente i uvjerili znanstvenu zajednicu u svoje tvrdnje (opći tópoi ili argumentacijske strategije, posebne topike pojedinih znanstvenih područja)

5.4. Retorika znanosti i akademsko pismo Ako Prellijeve retoričke aspekte znanstvenoga diskursa primijenimo na akademsko pismo, dobit ćemo ove differentiae specificae akademskoga pisma kao osobita oblika znanstvenoga diskursa i retoričkoga pothvata. Akademsko pismo u sklopu „simboličnoga poticanja“. Na preddplomskome i diplomskome studiju nastavnice i nastavnici u sklopu svojih kolegija potiču studentice i studente da pišu različite vrste akademske proze 143


5/30/11 11:58:07 AM

kako bi svladali gradivo iz odabranih kolegija u području za koje se obrazuju. Na nižim stupnjevima akademskoga obrazovanja nudi se prije svega ono što Thomas Kuhn naziva „normalna“ ili „zrela znanost“, tj. znanje u okviru prihvaćene paradigme. Ono što se od studentica i studenata u tijeku studija traži uglavnom je znanstveni trening u sklopu kolegija i prihvaćene znanstvene paradigme. To je uvođenje u konstelaciju uvjerenja o kojima postoji konsenzus znanstvene zajednice i pristajanje na ta uvjerenja. Na tome stupnju obrazovanja glavni su komunikacijski medij udžbenici i njihova objektivistička retorika koja prikazuje znanje u konačnome stupnju znanstvenoga konsenzusa kao da je to znanje dano prirodno, a ne dobiveno dugim raspravama i pregovorima u prethodnome procesu uvjeravanja. Ako postoje anomalije u sklopu paradigme, one se najčešće ne otkrivaju, jer studenti imaju i tako dosta posla oko svladavanja „normalne“ znanosti i „normalnoga znanja“, pa ih s pedagoških razloga ne treba dodatno opterećivati prevladanim dilemama i alternativnim rješenjima (usp. Prelli, 1989: 91). Na višim stupnjevima akademske naobrazbe, a napose na poslijediplomskome studiju, simbolično je poticanje sklonije isticanju neriješenih pitanja i problematičnih mjesta u sklopu „normalne znanosti“. To osobito vrijedi u doba promjene znanstvenih paradigma i „znanstvenih revolucija“. Tada se potiče odabir novih tema i primjena novih metoda, osobito u pisanju doktorskih disertacija, koje su po žanrovskome određenju na svim razinama inovativne. Nastavnice i nastavnici tada upozoravaju na neriješena pitanja i slaba mjesta u postojećem znanju te potiču na prihvaćanje novih oblika znanja. Tako je to, primjerice, bilo u studiju književnosti na hrvatskim sveučilištima na kraju 20. i na početku 21. stoljeća, kada su do tada važeću paradigmu imanentnoga pristupa književnomu djelu zamijenili različiti oblici kulturoloških pristupa. Umjesto terminološke matrice s pojmovima i topikama kao što su dijakronija, funkcija, označeno, označitelj, sinkronija, struktura, sustav iz 1970-ih i 1980-ih poučavali su se i vježbali pojmovi i topike kao identitet, kapital, konstrukt, kultura, reprezentacija, rod, simulakrum. To se osobito jasno vidi u temama i metodologijama doktorskih disertaci144


5/30/11 11:58:07 AM

ja obranjenih na Filozofskome fakultetu u Zagrebu posljednjih tridesetak godina. Tako su na vrhuncu paradigme imanentizma sredinom 1980-ih duboki poticaji stizali od pojma Aleksandra Flakera „stilske formacije“, pa su nastali brojni doktorati o različitim stilskim formacijama o kojima se do tada nije pisalo (npr. o ruskome i engleskome baroku, o hrvatskoj avangardi i sl.). Simbolični pak poticaji za pisanje doktorskih disertacija 2000-ih dolaze iz široke zone nove kulturologije, pa se pišu doktorati o posve drugim temama: o popularnoj kulturi, o konstrukciji nacionalnoga identiteta, o rodnim aspektima, o književnoj antropologiji, o književnoj geografiji i sl. (v. III. 1.2.2, Drugo i treće pravilo za dobar izbor teme). Akademsko pismo i retorička situacija. Studentski su radovi uvijek obilježeni retoričkom situacijom u kojoj se pišu, bilo da je riječ o domaćim zadaćama, prezentacijama na nastavi, ad hoc zadaćama i provjerama znanja, bilo većim radovima za postizanje akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Retoričke situacije mogu biti različite, od socioloških uvjeta pisanja i znanstvenoga stila do znanstvene paradigme u sklopu koje se piše. Nije isto ako se studira uz rad, pa nema uvjeta za kontinuirano praćenje nastave, ili ako se redovito pohađa nastava, raspravlja na seminaru i dolazi na konzultacije. Retorička je situacija drukčija ako nastavnica ili nastavnik preporuče za pisanje rada formalniju „mi“ formu ili manje formalnu „ja“ formu. U većim znanstvenim radovima situaciju čini sama paradigma, tj. konstelacija znanstvenih uvjerenja koju dijeli znanstvena zajednica. Ako se doktorska disertacija radi u sklopu poznate paradigme, pa se samo izolira kakav problem, trebat će manje retoričkoga umijeća da se uvjeri povjerenstvo u ispravnost tvrdnja nego ako se piše u okvirima novoga znanja, koje najprije treba obrazložiti, pa tek onda primijeniti. Kakve god bile situacije, važno je ovladati situacijom i sve što se traži napraviti u pravo vrijeme na pravome mjestu (kairós). Napokon, tu su i etičke situacije. Tko parafrazira tako da svjesno ili nesvjesno prepisuje tuđe riječi, bit će ukoren za plagijat; a tko prepiše tekst s mreže ili plati da mu se napiše rad, bit će osramoćen pred kolegicama i kolegama ili na koji drugi način kažnjen. Oni su prekršili znanstveni etos i propustili kairós – nisu bili dorasli situaciji akademskih građana. 145


5/30/11 11:58:07 AM

Akademsko pismo i adresiranost znanstvenoga diskursa. Kao i svaki znanstveni diskurs, akademsko je pismo upućeno određenoj publici. Ta su publika na nižim stupnjevima studija nastavnica ili nastavnik te znanstvena zajednica određenoga kolegija, kolegice i kolege koji slušaju isti predmet i pišu slične radove. Ocjene u indeksu, prikupljeni bodovi i pljesak nakon prezentacije rada potvrda su i legitimacija rada. Posebni su oblici ovjeravanja rada nagrade i priznanja (npr. rektorova nagrada za najbolji studentski rad iz različitih područja). U radovima na višem stupnju studija (diplomski rad, magistarska teza, doktorska disertacija) publika su mentorica ili mentor te znanstveno povjerenstvo. Ti se radovi pišu pod stalnim stručnim nadzorom, prilagođuju se utvrđenim standardima i brane pred auditorijem kao u sudskoj raspravi. U svim oblicima akademski se rad piše s orijentacijom na stručnu publiku i očekivane znanstvene standarde. Pridržavanje znanstvenih standarda donosi odobravanje publike, uspjeh i dobre ocjene, a kršenje standarda ljutnju i neraspoloženje publike te napokon loše ocjene (pisani oblik klasičnoga patosa). Akademsko pismo i znanstvena racionalnost. Akademsko je pismo medij u kojemu se studentice i studenti uče znanstvenoj racionalnosti: općim i posebnim strategijama znanstvenoga logosa. Racionalnost akademskoga pisma nije formalnologička racionalnost, nego posebna vrsta racionalnosti vezana uz određene standarde – topose znanstvene racionalnosti. Akademski je rad racionalan ako rješava problem ili zadaću na kolegiju ili studiju (eksperiment, analiza, interpretacija teksta), ako iznosi kvalitetne tvrdnje (empirijski točne, jednostavne i konzistentne), ako podastire uvjerljive dokaze (služi se literaturom i primjerima), ako je pisan jednostavnim i jasnim stilom, ako dosljedno primjenjuje citatne tehnike i citatne stilove, ako se drži načela znanstvene etičnosti i znanstvenoga etosa (samostalno pisanje, a ne prepisivanje od drugih kolegica i kolega ili s mreže itd.). Izumljenost akademskoga pisma. Napokon, u cjelini svih aspekata, akademsko je pismo izumljeno, tj. retorički pronađeno i konstruirano. Studentice i studenti, kao i sve znanstvenice i znanstvenici, dokazuju 146


5/30/11 11:58:07 AM

svoj rad u obliku pisanoga teksta, eseja, seminarskoga rada, završnoga i diplomskoga rada, magistarske teze i doktorske disertacije. Pisani je tekst točka u kojoj se sabiru sve razine akademskoga diskursa kao retoričkoga pothvata. U okviru stanovite situacije u procesu obrazovanja, na studiju ili kolegiju, u sklopu nastavnoga programa i svojih obveza, studentice i studenti odgovaraju na neodgodive potrebe i zadaće studija te donose retoričke odluke i izvršavaju ih u pravo vrijeme i na pravome mjestu (kairós). Na poticaj svojih nastavnica i nastavnika, mentorica i mentora oni odabiru temu, izdvajaju neriješeni problem koji će obraditi u akademskome radu, postavljaju pitanja (stásis), prikupljaju građu i istražuju literaturu (eksterni dokazi ili vanjski tópoi), postavljaju i razvijaju tvrdnje u sklopu problematike kojom se bave, primjenjuju određenu terminologiju i metode (opći i posebni tópoi), argumentiraju svoje tvrdnje po logičkim standardima služeći se dedukcijom (silogizmima i entimemima) i indukcijom (činjenicama i primjerima), drže se znanstvenoga etosa i svih standarda koje očekuje znanstvena publika (patos), tj. pišu određenim akademskim stilom, služe se odabranim citatnim tehnikama i dosljedno primjenjuju citatne stilove te izlažu svoje radove na seminarima pred kolegicama i kolegama ili ih brane pred članovima povjerenstva kako bi članove znanstvene zajednice uvjerili u valjanost svojih ideja i postupaka.

5.5. Retorički kanon i metodika akademskoga pisma Tako smo stigli do časa kada možemo donijeti odluku o metodi kojom ćemo u ovome priručniku izložiti osnovne elemente akademskoga pisma. To je prilagođeni retorički kanon. U tome nema ništa neobično. Znanstveni su se tekstovi uvijek pisali i poučavali po retoričkim pravilima, bila ona izrečena eksplicite ili primijenjena implicite. Iz klasičnoga retoričkog kanona preuzet ćemo i potrebama akademskoga pisma prilagoditi četiri dijela: inventio – pronalaženje ideja i argumenata, dispositio – raspoređivanje ideja i argumenata, elocutio – sas147


5/30/11 11:58:07 AM

tavljanje, jezik i stil akademskoga pisma te memoria – pamćenje ideja i argumenata u citatnim tehnikama i stilovima citiranja. U prvome dijelu klasičnoga kanona, invenciji, naglasak će biti na trima tehnikama: kairós, stásis i vanjski tópoi (pronalaženje i uključivanje literature). Kanon dispozicije razmatrat ćemo u dvama dijelovima: kao „veliku“ dispoziciju (raspoređivanje ideja i argumenata na razini strukture i dijelova) i kao „malu“ dispoziciju (strategije argumentacije u odlomcima). U objema dispozicijama klasična retorika nudi tehnike općih toposa i topika, jednom u funkciji izgradnje kompozicije teksta, a drugi put za razvijanje argumentacije. Treći kanon, elokucija, odnosi se na stil akademskoga diskursa. Taj će dio uključiti posebne jezično-stilske, diskursno-retoričke, pravopisno-mehaničke i medijsko-reprezentacijske standarde važne za akademsko pismo. Četvrti kanon, memorija, shvaćen je u širem smislu, kao memorija kulture. Tako shvaćena memorija obuhvatit će strategije i tehnike kao što su citiranje, parafraziranje, sažimanje i citatni stilovi, dakle one strategije i tehnike kojima se prenosi i bilježi pamćenje kulture. U kojemu drugom tipu priručnika mogao bi se primijeniti i peti retorički kanon, izvedba govora. Studentice i studenti često imaju problema s izlaganjem svojih radova na seminarima i pred povjerenstvom, pa im zacijelo treba metodička pomoć i na tome području. Budući da je ovdje riječ o akademskome pismu kao pisanome tekstu, peti retorički kanon, actio, shvatit ćemo kao čin samoga pisanja. Tako će u tome širem smislu, kao izvedba pisanja, i posljednji retorički kanon biti uključen u metodiku akademskoga pisma. Ovaj kratki izlet u klasičnu retoriku i suvremenu retoriku znanosti možemo zaključiti riječima:

148


5/30/11 11:58:07 AM

Akademsko se pismo, kao i znanost i znanstveni rad, ne može „bez ostatka“ svesti na retoriku. Ipak, obnovljena i prilagođena retorika najbolja je metodika za svladavanje strategija i tehnika akademskoga pisma.

149


5/30/11 11:58:07 AM


5/30/11 11:58:07 AM

III. STRATEGIJE I TEHNIKE AKADEMSKOGA PISMA Treći dio knjige pragmatične je naravi: posvećen je strategijama i tehnikama akademskoga pisma. Daju se konkretne upute o koracima i postupcima koji se najčešće rabe u pripremama za pisanje i u pisanju akademske proze. Kao teorijski i metodološki okvir primjenjuju se prilagođeni i dopunjeni retorički kanoni. Teorijska i metodološka pitanja iz retorike znanosti obrađuju se u onoj mjeri koliko je to potrebno u rješavanju praktičnih problema.


5/30/11 11:58:07 AM


5/30/11 11:58:07 AM

1. PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA)

U ovome je poglavlju riječ o pripremama za pisanje – pronalaženju ideja i argumenata za temu, prikupljanju literature, kritičkome čitanju, bilježenju i uključivanju literature te etici znanstvenoga rada. Tu je potrebama akademskoga pisma prilagođen prvi retorički kanon – invencija. Naglasak je na trima strategijama iz kanona invencije: kairós, stásis i tópoi.

153


5/30/11 11:58:07 AM


5/30/11 11:58:07 AM

PRIPREME ZA PISANJE (INVENCIJA)

1.1. ŠTO JE INVENCIJA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 1.1.1. Pred bjelinom papira ili prazninom ekrana . . . . . . . 159 1.1.2. Akademsko pismo: Kratka opisna definicija . . . . . . 159 1.1.3. Istraživački projekt i pisanje/pisani tekst . . . . . . . . 160 1.1.4. Pisanje: Linearno-kružni proces. . . . . . . . . . . . . . 160 1.1.5. Što je invencija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 1.1.6. Kairós, stásis, tópoi i akademsko pismo . . . . . . . . . . 163 1.1.7. Osigurajte prostor i vrijeme . . . . . . . . . . . . . . . . 163 1.2. IZBOR TEME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 1.2.1. Što je tema? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 164 1.2.2. Sedam pravila za dobar izbor teme . . . . . . . . . . . . 165 1.3. PRVI HEURISTIČNI KORACI . . . . . . . . . . . . . . . . 172 1.3.1. Nulta faza invencije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172 1.3.2. Uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga pitanja u znanosti . . . . . . . . . . . . . 173 1.3.3. Uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga pitanja u akademskome pismu. . . . . . 175 1.3.4. Tri vrste istraživačkih pitanja. . . . . . . . . . . . . . . . 176 155


5/30/11 11:58:07 AM

1.3.5. Tehnika kairós i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . 176 1.3.6. Moć pravoga trenutka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 177 1.3.7. Uhvatite Kairosa za čuperak: Iskoristite pravi trenutak . . . . . . . . . . . . . . . . . . 179 1.3.8. Tehnika stásis i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . 180 1.3.9. Proizvedite oluju pitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 1.3.10. Hipoteza i teza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 183 1.3.11. Hodogram projekta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 184 1.3.12. Tehnika toposa i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . 186 1.3.13. Potražite informacije o temi . . . . . . . . . . . . . . . . 188 1.3.14. Proizvedite novu oluju pitanja. . . . . . . . . . . . . . . 190 1.3.15. Definicija teme . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 195 1.3.16. Radni nacrt . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 197 1.3.17. Sinopsis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 1.3.18. Osigurajte potpornu publiku . . . . . . . . . . . . . . . 200 1.4. PRONALAŽENJE IZVORA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 1.4.1. Vrste izvora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 200 1.4.2. Pohod na izvore . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 1.4.3. Radna bibliografija. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 205 1.5. KNJIŽNICA: SREDIŠNJI AKADEMSKI TÓPOS . . . . 206 1.5.1. Usluge . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 1.5.2. Medijski oblici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 207 1.5.3. Oznake. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 1.5.4. Klasični katalozi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 209 1.5.5. Mrežne baze podataka i pretraživači . . . . . . . . . . . 211 156


5/30/11 11:58:07 AM

1.6. UKLJUČIVANJE IZVORA: ČITANJE I BILJEŽENJE . . 212 1.6.1. Tipovi čitanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 213 1.6.2. Strategije kritičkoga čitanja i akademsko pismo . . . . 216 1.6.3. Tehnike bilježenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 217 1.6.4. Bibliografske i lektirne kartice . . . . . . . . . . . . . . . 220 1.6.5. Umna mapa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 222 1.6.6. Kada citirati, parafrazirati, sažimati? . . . . . . . . . . . 225 1.6.7. Izbor i priređivanje citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 227 1.6.8. Kako izbjeći opasnosti od plagiranja? . . . . . . . . . . 228 1.6.9. Kada su bilješke vrijedne?. . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 1.6.10. Bilježenje i rano pisanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 231 1.7. ZNANSTVENI ETOS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232

157


5/30/11 11:58:07 AM


5/30/11 11:58:07 AM

1.1. ŠTO JE INVENCIJA? 1.1.1. Pred bjelinom papira ili prazninom ekrana U tijeku studija naći ćete se u situaciji da napišete kakav oblik akademske proze: esej, referat, seminarski rad, završni i diplomski rad, magistarsku tezu ili krunski dokaz svoje znanstvene kvalifikacije – doktorsku disertaciju. Takva situacija često može biti frustrirajuća: stojite pred bjelinom papira ili prazninom ekrana i ne znate kako ćete početi ni što učiniti. Prije nego što napravite bilo koji korak, dobro je prisjetiti se definicije akademskoga pisma, razlikovati dva značenja termina akademsko pismo, imati predodžbu o činu pisanja te poznavati smisao i tehnike klasičnoga kanona invencije.

1.1.2. Akademsko pismo: Kratka opisna definicija Akademsko je pismo oblik argumentacijskoga diskursa – retorički pothvat koji se poduzima u akademskoj zajednici radi širenja i prenošenja, svladavanja i ovjeravanja znanja te postizanja akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva (v. II. 5.2). Pišući studentsku akademsku prozu, poduzimate znanstveni retorički pothvat: • Radite u sklopu danoga oblika znanja na kolegiju ili studiju (konstelacije uvjerenja ili „paradigme“ na području za koje se obrazujete). • Nalazite se u određenoj akademskoj situaciji (vaš je rad studijska obveza koju morate ispuniti). • Upućujete svoj rad određenoj akademskoj publici kako biste je uvjerili u valjanost svoga znanja (to su vaša mentorica ili mentor i povjerenstvo pred kojim ćete braniti rad). 159


5/30/11 11:58:08 AM

• Od vašega se rada zahtijeva određena znanstvena racionalnost (rješavanje problema, točnost, konzistentnost, navođenje primjera, pridržavanje znanstvenoga etosa i sl.). • Napokon, u cjelini svih relacija, vaš je rad „izumljen“, tj. pripremljen i konstruiran po određenim pravilima i standardima (v. II. 5.4).

1.1.3. Istraživački projekt i pisanje/pisani tekst U pisanju akademske proze valja razlikovati dva značenja termina akademsko pismo: • Akademsko pismo u širem smislu: istraživački projekt (ukupan retorički pothvat koji poduzimate u sklopu studija kako biste napisali traženi rad; svi koraci, od određivanja teme i postavljanja istraživačkoga pitanja preko istraživanja i uključivanja izvora do konačne verzije teksta i izlaganja na seminaru ili pred povjerenstvom). • Akademsko pismo u užem smislu: pisanje akademskoga rada (sam čin pisanja; dio ukupnoga retoričkog pothvata) i pisani tekst (oblik argumentacijske proze; cilj i rezultat istraživačkoga projekta i pisanja).

1.1.4. Pisanje: Linearno-kružni proces Mnoge teškoće u pisanju izviru iz činjenice da je pisanje linearno-kružni proces. Te se teškoće mogu ukloniti ili preobraziti u prednosti ako poznajete neobičnu linearno-kružnu narav pisanja. Iz pragmatičke vizure pisanje je linearno stoga što napredujete prema konačnomu cilju: dovršenomu tekstu. Iz semantičko-kompozicijske perspektive ono je linearno stoga što konačni tekst treba izgledati kao „priča“ koja ima jasan početak i kraj. Pisanje je istodobno kružni tijek. Kružno je stoga što se u svakome času možete vratiti na početak ili bilo koju točku u procesu pisanja, možete tekst dorađivati, mijenjati, a katkad i posve napustiti prvobitnu 160


5/30/11 11:58:08 AM

ideju i plan te napraviti nešto posve drugo. Pri tome ništa što ste radili nije izgubljeno. Sve je prisutno i sve je pridonijelo da ono što se pojavilo u konačnici izgleda kao jedino moguće. Tako je i u akademskome pismu. Ono je linearni proces jer vam je postavljen rok do kojega trebate završiti rad ili ste ga sami sebi zadali. To je istodobno vrtnja u krugu. U tijeku cijeloga projekta istraživanja i u samome procesu pisanja možete promijeniti temu i naslov, možete preurediti strukturu, možete odustati od prvotne teze ako naiđete na argumente koji je pobijaju te postaviti novu, bolje argumentiranu tezu, možete provjeravati podatke i dotjerivati jezik i stil. To vas ne treba zbunjivati. Riječ je o retoričkome pothvatu kojemu je cilj podastiranje što uvjerljivijih dokaza o vašim idejama u što konzistentnijoj i pravilnijoj izvedbi. Ali dokazivanje, provjeravanje i dorađivanje ne može trajati vječno. Pisanje teksta nije perpetuum mobile. U stanovitome času, kada osjetite da ste prikupili dovoljno dokaza, da ste provjerili sve što je bilo potrebno i iznijeli svoje ideje na najbolji mogući način, tekst mora biti dovršen. To će se dogoditi u času kada sve odluke i izbori, koje ste načinili u procesu pisanja, izgledaju tako logično i uvjerljivo kao da drukčije ne može biti. To je onaj čas kada se kružni tijek vašega pisanja pretvara u linearnu priču koja ima početak i kraj. Idealno je da se to poklopi sa zadanim rokom za predaju rada. Ali akademski rad ni tada ne mora biti posve dovršen. Nakon izlaganja na seminaru ili obrane pred povjerenstvom možete prihvatiti primjedbe znanstvene publike, ponovno doraditi rad te ga, osobito ako je riječ o doktorskoj disertaciji, u dijelovima ili cijelosti objaviti. Tek tada se rad može smatrati dovršenim i izložiti sudu znanstvene zajednice. Ali i to je samo privremeni kraj. Završetak jednoga rada najčešće je početak drugoga, u kojemu ćete otkriti nove teme, nove ideje i nova rješenja.

1.1.5. Što je invencija? Svijest o akademskome pismu kao argumentacijskome diskursu i retoričkome pothvatu te predodžba o pisanju kao linearno-kružnome procesu 161


5/30/11 11:58:08 AM

važna je teorijska spoznaja, ali nije dovoljna da biste u praksi uspješno napisali akademski rad. Za tu su svrhu potrebni drugi, profinjeniji alati. Takvim alatima pripada klasični retorički kanon dopunjen novim iskustvima retorike znanosti i prilagođen praktičnim potrebama akademskoga pisma. Klasična retorika razradila je strategije i tehnike argumentacijskoga diskursa na različitim razinama govora i pisanja, razvrstala ih u pet kanona (inventio, dispositio, elocutio, memoria, pronuntiatio ili actio) i stoljećima uvježbavala u obrazovnome programu, počevši od antičkih sofista preko srednjovjekovne škole do gašenja discipline na kraju 19. stoljeća (v. I. 5.3. i II. 4.5). Prvi i najvažniji korak u znanstvenome diskursu čine temeljite pripreme. One su ishodište vašega istraživačkog projekta. Pisanje uvijek ovisi o tome kako su pripreme obavljene, jesu li bile temeljite i primjerene. Te se pripreme velikim dijelom poklapaju s prvim retoričkim kanonom – invencijom. Invencija je umijeće pronalaženja ili otkrivanja ideja i argumenata dostupnih u određenoj retoričkoj situaciji (lat. inventio – od invenire, pronaći, otkriti, grč. heúresis – od heurískein, u istome značenju pronaći, otkriti; odatle uzvik Hēúrēka! – Pronašao sam! Otkrio sam!). Retoričke su situacije različite, ovisno o vrsti rada koji pišete, o tome je li tema zadana ili slobodna, o vašim osobnim sklonostima i praktičnim potrebama na kolegiju ili studiju, o mentorici ili mentoru, o predmetu koji studirate, o prevladavajućoj znanstvenoj paradigmi. Koliko god ishodišne situacije bile različite, opet prije pisanja akademskoga rada morate proći sve ili barem neke heuristične korake. Da biste mogli početi govoriti i pisati, morate prije svega znati o čemu ćete govoriti i pisati. Kada je riječ o akademskome pismu, morate odabrati temu ili obraditi zadanu temu, morate riješiti kakav neodgodiv problem, bilo da je to problem o kojemu raspravljate na kolegiju bilo problem koji ste sami uočili u tijeku studija, morate postaviti (hipo)tezu te prikupiti dokaze kojima ćete akademsku publiku, mentoricu ili mentora i povjerenstvo, uvjeriti u valjanost svoje teze i svojih ideja. 162


5/30/11 11:58:08 AM

1.1.6. Kairós, stásis, tópoi i akademsko pismo Postavlja se pitanje: Kako ćete postupiti? Poslužit ćete se trima drevnim retoričkim tehnikama. Rabit ćete ih simultano u svim fazama projekta, od uočavanja problema i postavljanja istraživačkoga pitanja do rješenja problema i argumentiranoga odgovora na pitanje, tj. do završetka pisanja o određenoj temi. Te su tehnike kairós, stásis i tópos (v. II. 4.6. – 4.9). Stásis je tehnika pogodna za postavljanje hipoteza i izbor glavnoga istraživačkog pitanja, ali i u svakome trenutku kada postoji prijepor u raspravi, pa treba postaviti pitanja i zauzeti stajalište. Tehnika toposa služi za istraživanje izvora, definiciju teme i pronalaženje dokaza u tijeku cijeloga projekta, od njegove zamisli do konačne verzije teksta. Napokon, od prvoga koraka, izbora teme i uočavanja problema, preko pisanja rada do prezentacije na seminaru ili pred povjerenstvom vaš se rad odvija u znaku sretnoga trenutka – kairós. Paradoks je invencije u tome da su sve tri tehnike uzajamno povezane: postavljanje pitanja u tehnici stásis nemoguće je ako ne postoje tópoi, tópoi zahtijevaju stásis, a sve je zajedno isprepleteno kairotičnim trenutcima. Pri tome će kairós dominirati pri izboru teme i uočavanju problema, stásis u određivanju istraživačkoga pitanja i postavljanju hipoteza, a tópoi u definiciji teme i prikupljanju izvora koji će pružiti ideje i premise za vašu argumentaciju.

1.1.7. Osigurajte prostor i vrijeme Osim poznavanja tih teorijskih pretpostavaka na početku svakoga akademskog projekta valja ispuniti i jedan praktični uvjet. Da biste mogli ostvariti svoj istraživački projekt i napisati akademski rad, trebate za to osigurati prostor i vrijeme. Ne možete pisati akademsku prozu na klupi u parku ni na plaži. Trebate otići u knjižnicu, uključiti računalo i odvojiti dovoljno vremena za pisanje rada. Čak i ako imate genijalnu ideju i ukupan plan u glavi, ako vam je u tančine jasno što ćete i kako reći, i tada su vam potrebni prostor i vrijeme da biste uspješno prenijeli svoje ideje na papir, odnosno ekran. Pri tome je važno znati da i najiskusnije autorice 163


5/30/11 11:58:08 AM

i autori u svakome projektu pisanja uvijek nailaze na probleme koji se u početku nisu mogli predvidjeti. Stoga planirajte barem jedan dan više za rad na tjednoj akademskoj zadaći, a barem mjesec dana više kod većih akademskih radova.

1.2. IZBOR TEME 1.2.1. Što je tema? Prije nego što počnete pisati, morate imati temu o kojoj ćete pisati. U leksikografskome smislu tema (grč. théma – stavak, tvrdnja) jest 1. glavna misao rasprave ili govora, 2. predmet rasprave ili umjetničke obradbe, 3. školska zadaća itd. (usp. Klaić, 1990: s. v. „tema“). U akademskome pismu tema je jasno razgraničen i definiran predmet istraživanja. Teme se u znanosti klasificiraju po znanstvenim područjima, poljima i granama. Budući da su znanstvena područja, polja i grane predmetno i metodološki vrlo raznoliki, isto su tako raznolike i teme. U književnosti možete pisati o patuljcima u Ivane Brlić Mažuranić i rodnim stereotipima u Miroslava Krleže, u tehničkim znanostima o željezničkim pragovima, u veterinarstvu o pojilicama za piliće, u meteorologiji o vihorima nad Jadranom, u biologiji o besmrtnosti kvasca, u fizici o svemirskim rupama i inflaciji svemira. U ovome priručniku primjeri tema najčešće su iz humanističkih znanosti, ali je naglasak u obradbi tema na aspektima koji su za sve znanosti zajednički. U akademskome pismu tema može biti zadana, ponuđena i slobodna. Zadane su teme češće na nižim stupnjevima akademskoga obrazovanja, kada treba steći i provjeriti određena znanja. Ponuđene i slobodne teme češće su na višim stupnjevima naobrazbe, u pisanju završnih i diplomskih radova, magistarskih teza i doktorskih disertacija. Ako je tema zadana, heuristični će proces biti jednostavan: odmah ćete postaviti istraživačko pitanje i krenuti u pronalaženje izvora. Ako je tema 164


5/30/11 11:58:08 AM

slobodna, proći ćete sve heuristične korake, a neke možda i više puta ponoviti.

1.2.2. Sedam pravila za dobar izbor teme Ako tema nije zadana, valja je odabrati, bilo iz ponuđenih naslova bilo samostalno. Postoji više pisanih i nepisanih pravila za dobar izbor teme. Izdvojit ću sedam općih pravila. To su: • da tema odgovara vašim interesima, željama i očekivanjima, bilo iz stručnih bilo iz idejnih ili kojih drugih razloga; • da poznajete znanstveno područje, polje ili granu iz kojih ćete pisati akademski rad; • da je tema nova ili malo obrađivana te se može sagledati na djelomice nov ili posve nov način; • da je optimalna opsega, tj. ni preširoka ni preuska; • da vam je dostupna literatura za obradbu teme; • da ste osigurali vrijeme, prostor i materijalne uvjete potrebne za istraživanje i pisanje; • da poznajete strane jezike u onome opsegu koliko zahtijeva vaša tema. Prvo pravilo kaže: Temu ćete lakše obraditi ako vam je zanimljiva ili ako odgovara vašim interesima, željama i očekivanjima. Na kolegiju Kako se piše znanstveni rad na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture na Filozofskome fakultetu u Zagrebu provela sam anketu s nekoliko pitanja iz kanona invencije. Upitnik je pokazao da su sve kolegice i kolege izvrsno poznavali prvo pravilo dobroga izbora teme. Na pitanje Kako ste odabrali (ili ćete odabrati) temu doktorske disertacije? odgovori su bili ovi: 165


5/30/11 11:58:08 AM

stručni razlozi 20%

entuzijazam za temu 30%

razgovor s kolegicama i kolegama 5% pročitana literatura — uz konzultacije 12%

pročitana literatura — bez konzultacija 33% Slika III. 1.2.2. Rezultati upitnika o izboru teme doktorske disertacije. Poslijediplomski studij hrvatske kulture, Zagreb, 2007.

Većina sudionica i sudionika upitnika odabrala je ili će odabrati temu samostalno, najviše na temelju pročitane literature (45%), zbog entuzijazma za temu (30%), iz stručnih razloga (20%) ili u dijalogu s kolegicama i kolegama (5%). O samostalno odabranoj temi deset ispitanica i ispitanika još će se dodatno konzultirati s mentoricom ili mentorom, a nitko ne želi dopustiti da mu se tema predloži ni da mu se nametne. Sapienti sat! Poznavala sam kolegicu kojoj je mentor za magistarski rad odredio temu. Premda joj se tema baš i nije sviđala, pošteno je odradila posao, a kada je donijela rad i pohvalila se da je gotova, jedan je profesor u čudu uskliknuo: „Pa na toj istoj temi upravo je magistrirala moja žena!“ Odnos između mentorice ili mentora i pristupnice ili pristupnika na doktorskome će studiju biti najkorektniji onda kada sami odaberete temu, pa je precizirate u razgovoru s mentoricom ili mentorom. Pri tome je bolje ako mentorica ili mentor nisu u potpunosti upoznati s temom. S jedne strane vi ćete na taj način od samoga početka biti suvereni na svome tematskom području. S druge strane oni će biti više zainteresirani za vaš rad, jer će i sami nešto naučiti kako bi vas mogli pratiti. 166


5/30/11 11:58:08 AM

Drugo i treće pravilo za dobar izbor teme mogu se obraditi zajedno, jer poznavanje znanstvene grane iz koje se piše akademski rad znači ujedno i veću mogućnost da ćete odabrati novu, originalnu temu. To napose vrijedi za temu doktorske disertacije. Ako ste osposobljeni za svoje znanstveno područje, normalno je da ćete lakše naći i formulirati novu temu. To prije svega znači da poznajete problematiku i metodologiju znanosti ili struke, da su vam poznati znanstveni diskurs i terminologija. Rečeno Kuhnovim jezikom, izbor teme, formulacija problema i postavljanje istraživačkoga pitanja uvijek ovise o aktualnoj paradigmi, tj. o skupu ideja i teorija na određenome znanstvenom području. Rečeno jezikom klasične retorike, izbor teme ovisi o općim i posebnim znanstvenim topikama struke. Zadaća je studija upoznavanje s takvim topikama, metodama i paradigmama. Onaj tko poznaje konstelaciju problema i ideja na određenome području, tko je svladao znanstvene topike svoje struke, njezin jezik, terminologiju i metodologiju, može lako odabrati relevantnu temu. Koliko je izbor teme ovisan o vladajućoj znanstvenoj paradigmi i znanstvenim topikama, neka pokaže kratak pogled u Popis doktorskih disertacija iz polja filologije, grana znanost o književnosti, obranjenih na Filozofskome fakultetu u Zagrebu od pedesetih godina 20. stoljeća do početka 21. stoljeća. U posljednjih se pedeset godina na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, kada je riječ o književnoj znanosti i teoriji, mogu izdvojiti dvije generalne paradigme ili, u klasičnoj retoričkoj terminologiji, metodološke topike: imanentizam (unutarnji pristup književnomu tekstu) i kulturologija (književnost u kontekstu kulture). Paradigma imanentizma prevladavala je od kraja pedesetih do kraja osamdesetih, a kulturologija od devedesetih nadalje. Teme doktorskih disertacija u stopu prate stvaranje, razvoj i smjenu tih paradigma i njihovih metodoloških topika. Većina je doktorskih disertacija iz područja književnosti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu od kraja pedesetih do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća obranjena pod okriljem paradigme i topike imanentizma. Primjenjivale su se tri metode: komparatistička, stilistička i strukturalno-semiotička. U središtu je bio sam književni tekst, a tek uzgredice ili nikako društveni kontekst. Početak stvaranja unutarnjega pristupa obilježila je 167


5/30/11 11:58:08 AM

disertacija Aleksandra Flakera 1954. Pravaštvo i ruska književnost. Bila je to komparatistička tema koja je navijestila velikoga slavista širokih interesa i budućega rodonačelnika Zagrebačke književnoznanstvene škole. Društvo i politika tu su okvir, a u prvome su planu neposredne književne veze i stilske analogije između hrvatskih i ruskih pisaca (Pravaški književni krug i ruski pisci Gogol’, Turgenev, Dostoevskij, Tolstoj, Geršin, Čehov). Imanentnoj umjetničkoj komparatistici pripada doktorska disertacija Viktora Žmegača iz 1959. Uloga muzike u stvaranju Thomasa Manna. Teza je budućega teoretičara književnosti, kulturologa i povjesničara glazbe utjecaj glazbe (osobito Wagnera) na sadržajno-misaoni svijet Mannovih djela i dubinsku strukturu njegove proze (postupak „lajtmotiva“). Miroslav Beker doktorirao je 1961. temom o Virginiji Woolf kao kritičarki. Napokon, vrhunac imanentizma Zagrebačke škole dostignut je u doktorskoj disertaciji Krunoslava Pranjića Jezik i stil Matoševe pripovjedačke proze 1966. Sada više nije bilo nikakva društvenog konteksta, ostao je sam Matoš sa svojim jezikom i stilom. Nakon toga vrhunca u čistoj stilistici dolazi do pomaka unutar paradigme i postavljanja novih pitanja. Sredinom sedamdesetih godina 20. stoljeća glavno su pitanje Zagrebačke škole, koja je tada već nadrasla uži pojam stila i stilistike, šira nadnacionalna stilska jedinstva kojima se želi razjasniti književna evolucija. Osnovna je metodološka topika toga doba pojam Aleksandra Flakera „stilske formacije“ iz istoimene knjige 1976. Doktorske se disertacije odmah pišu iz toga tematskog kruga. Tako Živa Benčić doktorira 1983. temom o baroku u ruskoj književnosti, Gordana Slabinac 1984. temom o hrvatskoj književnoj avangardi, a Janja Ciglar Žanić 1986. primjenom pojma barok na englesku književnost. U isto se vrijeme rade klasične monografske disertacije o temama iz hrvatske književnosti, često s primjenom stilistike ili strukturalne analize. Dunja Fališevac doktorira 1983. temom Poezija Dživa Bunića Vučića, a Stipe Botica 1986. temom Književno djelo Luke Botića. Ono što je za stilističke probleme sedamdesetih značila Pranjićeva disertacija o Matoševoj stilematici, to je za strukturalnu problematiku osamdesetih značila tema Josipa Užarevića Kompozicija lirske pjesme (Na korpusu lirike O. Mandeljštama i B. Pasternaka) 1988. Ta je 168


5/30/11 11:58:08 AM

disertacija bila posljednji sjaj paradigme imanentizma i ujedno oproštaj od Zagrebačke škole u užem povijesnom smislu. Već početkom devedesetih Josip Užarević nalazi se u teorijskoj radionici Vladimira Bitija. Ta je radionica 1995. u knjizi Trag i razlika: Čitanja suvremene književne teorije iznjedrila prvu kolektivnu kritiku Zagrebačke škole i imanentnoga pristupa. Tada počinje stvaranje nove paradigme i nove topike u književnoj znanosti – kulturologije. To se odmah osjetilo u izboru tema doktorskih disertacija. Više se ne biraju stilističke, komparatističke i strukturalističke teme, nego teme iz antropologije, autobiografije, autora, rodne problematike, tijela, identiteta, popularne kulture i kulturnih stereotipa. Promjenu topike od imanentizma prema kulturologiji navijestio je Davor Dukić, kada je u magistarskoj tezi Figura protivnika u hrvatskoj povijesnoj epici obradio temu Drugoga (slike o Turcima kao kolonizatorima). Svjetlan Lacko Vidulić doktorirao je antropološkom temom o povijesti ljubavi i ‘postromantičnoj’ ljubavnoj semantici u austrijskoj književnosti 1990-ih. Helena Sablić Tomić doktorirala je 2001. temom Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze, Jasmina Vojvodić 2005. temom Gestikulacijski aspekti u djelu Nikolaja Gogolja, a David Šporer 2006. temom Problem autora: Književnopovijesne i književnoteorijske perspektive nakon strukturalizma, u kojoj kroz nekoliko problemskih slojeva promatra kako su se mijenjali nazori o autoru i shvaćanje autorstva kroz povijest. Maša Kolanović doktorirala je temom iz popularne kulture u hrvatskome romanu od socijalizma do tranzicije, a Danijela Lugarić temom o ruskim bardima – popularnim pjevačima i medijskim atrakcijama u kasnome sovjetskom socijalizmu. Ovaj letimični uvid u teme doktorskih disertacija na polju književne znanosti u posljednjih pola stoljeća na Filozofskome fakultetu u Zagrebu pokazuje s jedne strane koliko izbor teme ovisi o vladajućoj paradigmatskoj topici, njezinim misaonim strukturama i pojmovima, a s druge strane koliko je upravo najviši akademski žanr pogodan za razvoj znanosti, jer na svim područjima, od izbora teme do metodologije i rezultata, mora donijeti nešto originalno i novo. Tako očita vezanost izbora teme doktorske disertacije uz paradigmatske topike može istodobno biti poticaj 169


5/30/11 11:58:08 AM

da prepoznate otvorene probleme na području kojim se bavite, otkrijete svježe metode i izaberete takvu temu koja će dovesti do novih znanstvenih spoznaja i rezultata. Četvrto je pravilo: Tema ne smije biti ni preširoka ni preuska. Tema poput Djelo Miroslava Krleže nije dobra jer je preširoka. Takva se tema ne može obraditi ni u jednome akademskom radu. Krležin opus toliko je žanrovski, stilski, ideološki i civilizacijski razveden da je Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ pokrenuo projekt koji je rezultirao dvama svescima Krležijane i jednim sveskom Bibliografije Miroslava Krleže. Tema poput Lik Jože Podravca u Krležinu romanu „Povratak Filipa Latinovicza“ dobra je za seminarski rad, ali ne za doktorsku disertaciju. Takvom se temom jednostavno ne može ispuniti dvjestotinjak stranica, koliko je predviđen opseg doktorske disertacije iz područja humanistike. Za veći akademski rad, ili možda disertaciju, dobra bi tema bila Ženski likovi u djelu Miroslava Krleže. Premda postoje radovi o pojedinim Krležinim ženskim likovima, ta tema nije sustavno obrađena niti je na cijeli Krležin opus primijenjena rodna metodologija. Peto je pravilo: Ne birajte temu za koju ne postoji dostupna građa ili vi do nje ne možete doći. Stanovita je kolegica sredinom osamdesetih godina željela raditi doktorsku disertaciju o ruskome pjesniku Velimiru Hlebnikovu. Počela ga je prevoditi, bila je već odabrala i temu, ali je na kraju morala odustati. Razlog je bio u tome što nije imala priliku putovati u tadašnji Sovjetski Savez, pa ni istraživati u teško dostupnim arhivima, gdje se u to doba krio opus toga velikog pjesnika ruske avangarde. Ta je kolegica poslije doktorirala posve drugom temom, ali je svojom krivicom, zbog nerazmjera između entuzijazma za temu i nedostupnosti toposa, izgubila dragocjeno vrijeme. Šesto je pravilo: Dobar izbor teme ne ovisi samo o vama, nego o vanjskim uvjetima. To se osobito odnosi na pisanje viših akademskih radova. Da biste temu mogli sustavno obraditi, morate imati za to predviđeno vrijeme i prostor te više ili manje materijalnih sredstava. Umberto 170


5/30/11 11:58:08 AM

Eco (1977) omeđuje vrijeme za izradu diplomske teze u talijanskome sustavu školstva osamdesetih godina 20. stoljeća između šest mjeseci i tri godine. Doktorska disertacija može se napisati za šest mjeseci ako su obavljena sva pripremna istraživanja, dvije godine prosječno je vrijeme trajanja za istraživanje i pisanje normalne teme, a svaki rad koji prelazi tri godine pokazuje da nešto nije u redu ili s temom ili s istraživačicom i istraživačem. Ako je doktorska disertacija iz prirodnih znanosti, morate imati sve laboratorijske uvjete. Ako radite u arheologiji, morate imati mogućnosti za terenski rad. Ako pak pišete tezu iz strane književnosti, morate otići na studijsko putovanje za prikupljanje literature, jer svi izvori još uvijek nisu na mreži. U socijalističkome obrazovnom sustavu poslijediplomski se studij plaćao simbolično, pa su profesorice i profesori radili za simboličan ili nikakav honorar. Danas za poslijediplomski studij morate izdvojiti pozamašnu svotu novca, a vaše su profesorice i profesori plaćeni za svoj rad. Nude se i različiti programi poslijediplomskoga studija, pa možete birati prema svojim interesima. To znači da će nastava i naobrazba, kao i cijeli postupak stjecanja doktorskoga stupnja, biti kvalitetniji. Ali to isto tako znači da morate dobro razmisliti prije izbora poslijediplomskoga studija i teme svoje disertacije, kako se ne bi dogodilo da vam uloženi kapital u znanje zbog kriva izbora teme ili kojega drugog razloga propadne. Napokon, tu je i sedmo pravilo: Zahtjev za poznavanjem stranih jezika. Ako radite u prirodnim znanostima, danas ne možete bez engleskoga jezika, kao što u srednjemu vijeku ne biste mogli bez latinskoga i grčkoga. Isto tako ne možete bez engleskoga ako u humanističkim znanostima pišete temu iz rodnih studija, jer su ti studiji nastali na angloameričkome govornom prostoru, pa je glavnina literature na engleskome. Gotovo je nemoguće raditi doktorsku disertaciju bez poznavanja barem jednoga stranog jezika. Ako ipak želite postati doktorica ili doktor znanosti u području humanistike, a ne znate ni jedan strani jezik, onda morate odabrati domaću temu, konzultirati svu literaturu koja postoji u prijevodu te naučiti barem pasivno (za to danas postoje tehnike učenja) strani jezik na kojemu ima najviše literature potrebne u obradbi teme. 171


5/30/11 11:58:08 AM

1. 3. PRVI HEURISTIČNI KORACI 1.3.1. Nulta faza invencije Imenovanje teme, bilo da je tema zadana bilo samostalno odabrana, nije dovoljno. Da bi se o temi moglo što reći, valja je pobliže odrediti. A da bi se to moglo učiniti, valja uočiti problem (grč. próblēma od probállō – bacam naprijed, predlažem) i postaviti glavno pitanje koje vodi znanstveno istraživanje. Istraživačko pitanje nije bilo koje ni bilo kakvo pitanje. To je pitanje koje vrijedi postaviti i na koje vrijedi odgovoriti. Ono je relevantno za temu, kairotično (postavljeno u pravi čas) i heuristično (dovodi do novih spoznaja). Istraživačko se pitanje najčešće formulira u sklopu niza drugih pitanja. Na ta se pitanja traže preliminarni odgovori, pa se postavljaju hipoteze. Između svih hipoteza bira se ona koja je najuvjerljivija, što dovodi do prvoga strateškog cilja – pobližega određenja ili definicije teme. To su prvi heuristični koraci koji čine nultu fazu invencije, u vašem slučaju priprema za pisanje akademske proze. Pretpostavimo da je vaša tema Ženski likovi u djelu Miroslava Krleže. Nulta faza invencije sastojat će se od pet isprepletenih koraka. Temu ćete smjestiti na pripadno znanstveno područje (humanističke znanosti), polje ( filologija) i granu (kroatistika). Uočit ćete problem (rodni stereotipi) i postaviti niz pitanja. Među različitim pitanjima izabrat ćete glavno istraživačko pitanje (Kako je Krleža gradio ženske likove?). Postavljat ćete različite hipoteze sve dok se ne odlučite za onu koja najviše obećava (Krleža je ženske likove gradio na analizi rodnih stereotipa). Time je završena nulta faza invencije: Vaša je tema definirana i može početi daljnje istraživanje.

172


5/30/11 11:58:08 AM

Znanstveno područje: humanističke znanosti Polje: filozofija; grana: kroatistika Tema: Ženski likovi u djelu Miroslava Krleže Problem: rodni stereotipi Istraživačko pitanje: Kako je Krleža gradio ženske likove? Hipo(teza): Krleža je ženske likove gradio na analizi rodnih stereotipa

Slika III. 1.3.1. Pet heurističnih koraka

1.3.2. Uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga pitanja u znanosti Uočavanje problema u znanosti ovisi o brojnim čimbenicima različita ranga. To mogu biti slučajno opažanje, jaka eidetska slika, razmišljanje, čitanje literature, studij, rad na projektu, praktično iskustvo, pretraživanje na mreži, medijske informacije i sl. Tu se susreću intuicija i logos, emocije i intelekt, želja za znanjem i korist od znanja, osobni interesi i statusni simboli, misaona znatiželja i praktične potrebe, karijera i univerzalno dobro. Uočeni problem formulira se u obliku istraživačkoga pitanja. Formulacija problema i postavljanje istraživačkoga pitanja prvi su znanstveni korak u istraživačkome projektu. 173


5/30/11 11:58:08 AM

Usavršavanje parnoga stroja dugujemo eidetskoj slici iz djetinjstva maloga Jamesa Watta kada je u kuhinji promatrao kako para svojom snagom podiže poklopac na tetkinu loncu. Od te slike i toga opažanja pare u loncu ne bi međutim bilo ništa da se nije pojavio kairotični trenutak i da ga Watt nije sjajno iskoristio te postavio istraživačko pitanje. U prvoj polovici 18. stoljeća moderna je znanstvena tehnologija već bila dokazala snagu pare u prvome nepraktičnome parnom stroju Thomasa Newcomena. Na pomolu je bio prijelaz iz manufakturne proizvodnje u industrijsku proizvodnju, postojala je potreba za novim tehničkim izumima koji bi unaprijedili proizvodnju, pa je tako mladi inženjer i poduzetnik James Watt bio pozvan da popravi Newcomenov stroj koji je služio kao model u nastavi na sveučilištu. Postavljeno istraživačko pitanje glasilo je otprilike: Kako poboljšati Newcomenov izum i učiniti ga primjenjivim u praksi? Odgovor je bio Wattov izum prvoga iskoristivoga parnog stroja koji je izazvao seriju drugih tehničkih izuma na parni pogon (parobrod, lokomotiva) i tako pokrenuo prvu industrijsku revoluciju. Sretan spoj predznanstvene faze uočavanja problema i znanstvene faze postavljanja istraživačkoga pitanja nudi knjiga Thomasa Kuhna Struktura znanstvenih revolucija (1962). Budućega tvorca pojma paradigme mučili su problem i pitanje kako je tako velik um kao Aristotel mogao u Fizici zastupati stajališta nespojiva s modernim i suvremenim shvaćanjima. Odgovor na ta pitanja bila je Kuhnova ideja o povijesti znanosti kao promjeni paradigma. Aristotel nije mogao imati naše današnje shvaćanje o materiji i živim bićima jer tada nisu postojale moderna fizika sa svojim teorijskim pretpostavkama ni Darwinova teorija evolucije i prirodne selekcije koje su omogućile nov pogled na život i svijet. Isto tako ni Kuhnova ideja o promjeni znanstvenih paradigma ne bi bila moguća da on sam nije radio u okružju nuklearne fizike, pa mu je znanstveni mentor, kojemu je i posvećena Struktura, bio jedan od zagovornika atomske bombe, dakle da samomu Kuhnu nije bilo poznato kako se slika znanosti stvara u određenoj znanstvenoj zajednici, a to znači da je i znanstvena istina proizvod takvih zajednica, dakle plod paradigme. Takva retorička situacija s uočenim problemom potaknula je Kuhna da 174


5/30/11 11:58:08 AM

postavi istraživačko pitanje: Kako nastaju znanstvene revolucije? Što uzrokuje promjene u znanosti i znanju? Kuhnov odgovor na to pitanje, koji je promijenio epistemologiju kraja 20. stoljeća, bio je pojam paradigme (v. I. 3.1.1).

1.3.3. Uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga pitanja u akademskome pismu Studentice i studenti često misle da je u akademskome radu dovoljno prikupiti činjenice o temi, prepričati sadržaj ili opisati kakav predmet. To je korisno, ali nije dovoljno. Pravi akademski rad nikada nije nakupina podataka bez selekcije i interpretacije. Da bi se pak selekcija i interpretacija mogle napraviti, treba, kao i u svakome znanstvenom radu, uočiti problem i postaviti istraživačko pitanje. Navedeni primjeri uočavanja problema i postavljanja istraživačkoga pitanja u visokoj znanosti ne trebaju vas zbuniti. Od studentica i studenata ne traži se da dođu do epohalnih otkrića i izuma. Akademsko je pismo specijalan, uz sveučilišnu naobrazbu i studij vezan retorički pothvat u kojemu trebate naučiti kritički misliti i učinkovito pisati argumentacijsku znanstvenu prozu. Ovisno o tome u kojemu žanru radite, od eseja do doktorske disertacije, vaš će akademski rad pokazati poznavanje gradiva i mogućnosti argumentacije u pojedinim slučajevima, možda će pomoći drugima da shvate postojeće probleme i otkriju nove, a sigurno će koristiti vama u pisanju drugih radova na studiju ili bilo kojega tipa argumentacijske proze u budućoj profesiji. Ne trebate izumiti parni stroj poput Jamesa Watta ni novi termin i novu znanstvenu paradigmu poput Thomasa Kuhna. Trebate raditi unutar postojeće paradigme i postojećih okvira znanja. Trebate naučiti kritički misliti, otkrivati probleme, postavljati pitanja i tražiti argumentirane odgovore na postavljena pitanja u sklopu odabrane ili zadane teme. Trebate svladati strategije i tehnike akademskoga pisma i argumentacijske znanstvene proze. A prvi korak u nultoj fazi invencije jest uočavanje problema i postavljanje istraživačkoga 175


5/30/11 11:58:08 AM

pitanja. Problem i istraživačko pitanje ne moraju biti grandiozni, ali u svakoj dobroj akademskoj prozi moraju postojati.

1.3.4. Tri vrste istraživačkih pitanja Istraživačka pitanja, kao i sama istraživanja (v. II. 2.4, Klasifikacija znanstvenih istraživanja po ciljevima), mogu biti: • teorijska: što možemo misliti? • primijenjena ili praktična: što možemo učiniti? • razvojna: što moramo razumjeti da bismo mogli učiniti? U teorijskim pitanjima pitamo se što možemo misliti o danome predmetu ili temi. Svrha je takvih pitanja razjasniti problem i tako omogućiti njegovo razumijevanje. To su ujedno najčešća akademska pitanja. Teorijsko je pitanje, primjerice, Kuhnovo pitanje: Kako dolazi do znanstvenih revolucija i što uzrokuje promjene znanja? U praktičnim ili primijenjenim pitanjima pitamo se kako bismo što napravili ili poboljšali u praksi. Tomu pripada Wattovo pitanje: Kako usavršiti parni stroj i učiniti ga iskoristivim? ili bilo koje pitanje tipa: Kako konstruirati novi model automobila ili perilice za rublje? Kako poboljšati položaj žena u društvu? i sl. Razvojna su pak pitanja ona u kojima najprije postavljamo teorijska pitanja kako bismo razumjeli problem, a zatim pronađena rješenja primijenili u praksi – primjerice, u razvoju lijekova ili računalne tehnologije.

1.3.5. Tehnika kairós i akademsko pismo Prva heuristična tehnika koju trebate svladati u nultoj fazi invencije jest kairós (od grč. Kairós – bog sretnoga trenutka, u grčkoj mitologiji najčešće se zamišljao kao brzonogi mladić s čuperkom na glavi, v. II. 4.6). Kao 176


5/30/11 11:58:08 AM

retorički pojam kairós nije mističan pojam. To je izbor najpovoljnijega trenutka za uspješno postavljanje i rješenje problema u određenoj retoričkoj situaciji. U akademskome pismu kairós znači poduzeti retoričku akciju u pravi čas na pravome mjestu u bilo kojoj fazi istraživanja i pisanja o izabranoj ili zadanoj temi.

1.3.6. Moć pravoga trenutka Kairotični su trenutci vjerni pratitelji znanosti u različitim koracima znanstvenoga istraživanja i pisanja, od prvoga koraka – izbora teme i uočavanja problema – do završetka rada i prezentacije rezultata. Mnoga znanstvena otkrića i izumi praćeni su zgusnutim trenutcima prepunim natjecanja i pretjecanja, sreće i promašaja. Koliku moć ima kairós, možda najbolje pokazuje vremenska stiska oko izuma fotografije. Prvu fotografiju bez kamere, tzv. svjetlopis, napravio je N. Niépce 1825. Pravo hrvanje s povoljnim trenutkom u doba izuma tehnike fotografije zahvatilo je istraživače 1839. Događaji su se nizali i prepletali. Najprije je Francuska akademija znanosti 7. siječnja 1839. navijestila izum Louisa Daguerrea, ali ga nije detaljnije opisala. Odmah nakon toga, 25. siječnja, u Londonu su prikazani „fotogenični crteži“ W. H. Foxa Talbota stari četiri godine, pri čemu je prvi put iskrsnula riječ “photo“ (grč. phõs, phōtós – svjetlo), koja će dati termin fotografija. Prvu izložbu fotografija u osebujnoj tehnici priredio je 24. lipnja 1839. Hippolyte Bayard, ali svoj izum nije na vrijeme opisao ni prijavio Akademiji. Znanstvenik François Arago, koji je radio na promociji Daguerreova izuma, nagovorio ga je da odgodi prezentaciju svoje tehnike Francuskoj akademiji. Napokon, Francuska je akademija 19. kolovoza objavila Daguerreove rezultate, a vlada patentirala izum zaustavljanja slike na kolodijevim pločama, tzv. dagerotipiju. Premda je dagerotipija zbog složenosti tehnike poslije napuštena, premda je Talbot otac pozitivno-negativne tehnike koja je poslije prihvaćena i premda je Bayard autor prve izložbe fotografija, prvenstvo izuma fotografije pripalo je Daguerreu, jer je iskoristio sretan trenutak – 177


5/30/11 11:58:08 AM

prvi je navijestio i patentirao izum. Bayardu je ostala tužna slava njegove najpoznatije fotografije Autoportret utopljenika. Bila je to slika čovjeka koji je propustio kairós.

Slika III. 1.3.6. Hippolyte Bayard, Autoportret utopljenika

Na poleđini fotografije Bayard je napisao: Truplo koje gledate na ovoj slici mrtvo je tijelo H. Bayarda, izumitelja procesa koji ste upravo vidjeli. Koliko znam, ovaj neumorni izumitelj tri je godine bio zaokupljen svojim otkrićem. Kako je vlada bila više nego velikodušna prema gospodinu Daguerreu, te rekla da ništa ne može učiniti za gospodina Bayarda, jadnik se odlučio utopiti. Ah, te nepredvidljive struje ljudskoga života...! Dotični gospodin nalazi se u mrtvačnici već nekoliko dana, ali nitko ga nije prepoznao niti zahtijevao njegovo tijelo. Dame i gospodo, radije produžite dalje zbog moguće uvrede vašega njuha i nosa, jer, kao što možete vidjeti, lice i ruke dotičnoga gospodina počele su trunuti. (http://en.wikipedia.org/wiki/Hippolyte_Bayard, 25. lipnja 2009)

178


5/30/11 11:58:08 AM

1.3.7. Uhvatite Kairosa za čuperak: Iskoristite pravi trenutak Pisanje akademske proze uvijek je vezano uz kairotične trenutke. Oni nisu epohalni, kao u visokoj znanosti, ali vam mogu pomoći da uspješno ispunite svoje zadaće na studiju. Kairotični su trenutci dio retoričkih situacija u kojima se nalazite u studiju. Te su situacije jedinstvene i neponovljive, pune različitih izazova i problema. Akademska proza koju pišete na svim stupnjevima studija uvijek je vezana uz određeno vrijeme, određeni prostor i određenu publiku (semestar, kolegij, nastavnicu ili nastavnika, kolegice i kolege sa studijske grupe). Razmotrite sve okolnosti u kojima trebate pisati svoj rad, interese, argumente, suprotna mišljenja, i stupite u retoričku akciju. Kada nastavnica ili nastavnik zadaju zadaću o kakvu problemu ili pitanju, spremno je prihvatite, istražite problem, razmotrite sve dostupne argumente i odgovorite na postavljeno pitanje kako najbolje umijete. Kada dobijete zadaću napisati seminarski rad za sljedeći tjedan, ne odgađajte posao za zadnji dan, nego ga napravite na vrijeme (npr. prije izleta na Učku ili Marjan). Kada imate originalno pitanje iz teme na kolegiju, zapišite ga i postavite u raspravi na seminaru. Kada čitate knjigu iz stručne literature, napravite bilješke prije nego što knjigu vratite u knjižnicu. Kada vam treba knjiga iz međuknjižnične posudbe, predvidite vrijeme potrebno da knjiga stigne. Kada izlažete svoju tezu, ne oklijevajte s argumentacijom, nego navedite prave dokaze u pravi čas na pravome mjestu. Ako ste upisali poslijediplomski studij i sami birate temu doktorske disertacije, iskoristite sve okolnosti studija, čitajte literaturu, razgovarajte s mentoricom ili mentorom, raspravljajte s kolegicama i kolegama, pišite seminarske radove, kako biste uočili problem, postavili relevantno istraživačko pitanje, definirali temu, pronašli dostupne argumente i riješili problem, tj. dovršili rad na vrijeme. U nultoj fazi invencije kairós znači uočiti pravi problem i postaviti pravo istraživačko pitanje u danoj retoričkoj situaciji. Ne propustite ni u jednoj fazi studija najpovoljniji trenutak da učinite ono što traži i nudi retorička situacija na vašemu kolegiju ili studiju. Zapišite ideju koja vam padne na um dok se uređujete u kupaonici, spremate stan ili se vozite 179


5/30/11 11:58:08 AM

tramvajem. Možda možete otvoriti posebnu datoteku za takve ideje. Bog sretnoga trenutka Kairos vrlo je brz i trebate paziti da vam ne umakne. Ne dopustite da vas snađe Bayardova sudbina! Uhvatite Kairosa za čuperak: iskoristite najpovoljniji trenutak, uočite problem i postavite pravo pitanje u pravi čas na pravome mjestu pred pravom publikom.

1.3.8. Tehnika stásis i akademsko pismo Da biste uočili problem, često je dovoljno iskoristiti sretan trenutak u tehnici kairós. Da biste postavili istraživačko pitanje i formulirali problem, valja uključiti dvije druge tehnike retoričke invencije: tehniku stásis (postavljanje pitanja) i tehniku tópoi (pronalaženje i poznavanje izvora). Glavno istraživačko pitanje nije mistični deus ex machina. Iza svakoga istraživačkog pitanja stoje druga, eksplicite ili implicite postavljena pitanja oko kojih se kristalizira glavno istraživačko pitanje. U fazi postavljanja istraživačkoga pitanja još uvijek ne poznajete cijelu građu ni literaturu jer se nalazite na početku istraživanja. Čak i ako vam padne na um posve slučajno, istraživačko pitanje uvijek je vezano uz poznavanje struke i specifičnih tema, postojeća znanja i nastavno gradivo na studiju, dakle uz topike opće i specijalne naobrazbe. Kada je riječ o postavljanju istraživačkoga pitanja, kairós i tópoi stoje u pozadini, a u prvome je planu stásis. Ta se tehnika u akademskome pismu rabi u svim fazama istraživačkoga projekta i pisanja kada god treba riješiti problem, postaviti pitanja, zauzeti stajalište i pokrenuti proces argumentacije. Osobito je plodna u nultoj fazi invencije, kada ste uočili problem, ali još niste postavili istraživačko pitanje ni definirali temu. U nultoj fazi istraživanja stásis je tehnika postavljanja pitanja i razlistavanja hipoteza kako bi se formulirao problem, odredilo glavno istraživačko pitanje i definirala tema. U svim svojim oblicima, a osobito u nultoj fazi istraživačkoga projekta, stásis je klasičan oblik suvremenoga brainstorminga (engl. brain – mozak + storm – oluja) – slobodne struje ili „oluje ideja“. U vašemu slučaju stásis je „oluja pitanja“. 180


5/30/11 11:58:08 AM

Klasična teorija stásis razvila je tehniku pitanja u četiri kruga: 1. pitanja nagađanja (Postoji li to? tu su najčešće i pitanja Zašto je to? Tko je to učinio? Gdje se i kada to dogodilo? i sl.), 2. pitanja definicije (Što je to?), 3. pitanja kvalitete (Kakvo je to?) i 4. pitanja djelovanja (Što s time?) (v. II. 4.8). Čim uočite problem na bilo kojoj razini istraživanja i pisanja, upotrijebite stásis: postavite pitanja, zauzmite stajalište i krenite u potragu za idejama i argumentima. To osobito vrijedi kada je tema slobodna, pa je birate i definirate sami.

1.3.9. Proizvedite oluju pitanja Pretpostavimo da ste odslušali kolegij Zagrebačka književnoznanstvena škola te da trebate napisati određeni oblik akademske proze u sklopu studija: seminarski, završni ili diplomski rad na redovitome studiju, odnosno doktorsku disertaciju na poslijediplomskome studiju. Pretpostavimo da ste na kolegiju čuli ili sami uočili činjenicu da se Zagrebačka književnoznanstvena škola pojavila pod imenom „Zagrebačka stilistička škola“ te da je taj termin ubrzo napušten, pa se danas rabe termini Zagrebačka književnoznanstvena škola ili, jednostavno, Zagrebačka škola (nešto kao Zagrebačka škola crtanoga filma na području filmske umjetnosti). Ta činjenica govori da postoji problem Zagrebačke škole koji traži neodgodivo rješenje. Pretpostavimo da vas je problem zainteresirao i da o njemu želite napisati jedan od oblika akademske proze predviđen u sklopu vašega studija. Kako ćete postupiti? Proizvest ćete „oluju pitanja“ u tehnici stásis kako biste formulirali svoje istraživačko pitanje i definirali temu svojega akademskog rada. U četiri klasična kruga tehnike stásis postavit ćete niz specifičnih pitanja primjerenih vašoj retoričkoj situaciji: uočenomu problemu, prethodnomu poznavanju građe i literature, žanru u kojemu radite (seminarski, završni ili diplomski rad, doktorska disertacija). Neka se pitanja mogu učiniti naivna, neka neutemeljena, neka nepotrebna. Ne dajte se zbuniti! Među takvim se pitanjima krije vaše istraživačko pitanje, 181


5/30/11 11:58:08 AM

a u njemu vaša (hipo)teza. Svako je pitanje važno jer može pridonijeti konačnoj kristalizaciji istraživačkoga pitanja i izboru (hipo)teze. Takva prva, mala „oluja pitanja“ o problemu Zagrebačke škole u klasičnoj tehnici stásis može izgledati ovako:

PITANJA NAGAĐANJA – Postoji li to? (Tko? Kada? Gdje? Zašto?)

Postoji li Zagrebačka stilistička (književnoznanstvena) škola? Tko su njezini utemeljitelji? Kada je škola osnovana i koliko je trajala? Zašto je nazvana po mjestu svoga osnutka?

PITANJA DEFINICIJE – Što je to?

Što je Zagrebačka stilistička škola? Što je stilistička interpretacija? Na kojoj je teorijskoj i metodološkoj paradigmi zasnovana? Zašto se škola danas najčešće naziva Zagrebačka književnoznanstvena škola ili, jednostavno, Zagrebačka škola?

PITANJA KVALITETE – Kakvo je to?

Što je Zagrebačka škola značila u sklopu moderne znanosti o književnosti? Je li ona unaprijedila studij književnosti? Kakvi su njezini teorijski i metodološki rezultati? Može li se Zagrebačka škola usporediti s kakvom školom toga vremena u svijetu? Može li se usporediti sa Zagrebačkom školom crtanoga filma?

PITANJA DJELOVANJA – Što s tim?

Što bi trebalo učiniti? Je li se već tko bavio tom temom? Može li se o toj temi napisati seminarski, završni i diplomski rad, magistarska teza ili možda doktorska disertacija?

Pretpostavimo da ste postavili ta ili slična pitanja. Pitanja nagađanja vrijedno je postaviti jer se još uvijek ne znaju sve činjenice o Zagrebačkoj školi, pa ih u skladu s odabranim akademskim žanrom valja obraditi (drukčije 182


5/30/11 11:58:08 AM

u monografiji, drukčije u teorijskome radu). Pitanja definicije vrijedno je postaviti jer se tek u novijoj literaturi spominje imanentizam (unutarnji pristup) kao utemeljujuća paradigma, pa to svakako još treba istražiti oslanjajući se na danu literaturu i otkrivajući nove aspekte. Ipak, najzanimljivijim krugom pitanja čine se pitanja kvalitete i evaluacije Zagrebačke škole. Literatura pokazuje da još nije ocijenjena uloga i vrijednost Zagrebačke škole u sklopu moderne znanosti o književnosti. Vaše istraživačko pitanje u takvoj konstelaciji problema bit će stoga: Što je Zagrebačka škola značila u sklopu moderne znanosti o književnosti? Takvo pitanje nitko još nije postavio ili vi za to barem ne znate. Ako naknadno otkrijete da je tko već postavio slično pitanje i na njega odgovorio, vaš će odgovor biti drukčiji, a na prethodno se rješenje problema možete osvrnuti u literaturi. Budući da je vaše pitanje, po svemu sudeći, kairotično (postavljeno u pravi čas) i heuristično (očekuju se nove spoznaje), možete ga izdvojiti iz drugih pitanja i postaviti kao glavno istraživačko pitanje svoje akademske proze.

1.3.10. Hipoteza i teza Postavljanje istraživačkoga pitanja ne umanjuje važnost drugih pitanja koja ste već postavili ili ćete još postaviti. Štoviše, tek ta druga pitanja omogućuju razvijanje središnjega pitanja i otvaraju put prema definiciji teme. Preliminarni odgovor na postavljeno pitanje naziva se hipoteza (grč. hypó – pod + thésis – postavka, tvrdnja). U grčkoj retorici termini hipoteza i teza imali su drukčija značenja i označivali su razliku između teorijskih i praktičnih pitanja na razini općenitosti. Termin hypóthesis označivao je konkretna pitanja koja uključuju stvarne osobe, mjesta i događaje, dok se termin thésis rabio u širem smislu za apstraktna pitanja koja se odnose na političku, etičku ili filozofsku raspravu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 76). Danas je ta razlika izgubljena. Hipoteza je pretpostavka, a teza postavka. Hipoteza je prethodna tvrdnja, sud za koji predmnijevamo da je istinit. Hipoteze se postavljaju u nultoj fazi invencije u tehnici stásis kako 183


5/30/11 11:58:08 AM

bismo odredili ciljeve i predmet istraživanja te se pripremili za definiciju teme i postavljanje teze. Teza je najuvjerljivija hipoteza koju smo odlučili poduprijeti argumentima i dokazati. Najuvjerljivija hipoteza, tj. buduća teza, definira se u daljnjemu tijeku invencije u tehnici toposa (v. II. 4.9. i II. 4.11). Hipoteze mogu biti opće i posebne, nulte, radne, pomoćne (dopunske), ad hoc (to su one koje vam padnu na um u tijeku postavljanja pitanja), fiktivne (izmišljeni primjeri radi lakšega razjašnjavanja), prazne (npr. pretpostavka o heliocentrizmu u antici koja tada nije bila dokazana) (usp. Zelenika, 2000: 419-422). Kakvim se god hipotezama služili, one trebaju biti u funkciji rješavanja postavljenoga problema i ciljeva istraživanja, moraju se moći dokazati, trebaju se oslanjati na postojeća znanja i pridonositi znanstvenoj spoznaji, moraju biti izložene na jednostavan i precizan način te se implicite ili eksplicite pretvoriti u obranjive teze. Uporaba termina hipoteza i teza nije stroga niti to može biti. Ako ste još u potrazi za glavnom idejom svojega rada, govorit ćete o hipotezi i hipotezama. Kada se odlučite koja je hipoteza za vas najuvjerljivija, možete govoriti o tezi. Bitno je da je vaša (hipo)teza uvijek na provjeri u susretu s izvorima. O hipotezi govorimo najčešće u kanonu invencije, dok još nismo sigurni koju ćemo hipotezu odabrati kao najuvjerljiviju. O tezi najčešće govorimo u fazi raspoređivanja argumenata i dokazivanja kada smo u procesu invencije odabrali najuvjerljiviju hipotezu, pa je obrazlažemo i branimo u pisanome tekstu, tj. u kanonu dispozicije. Odatle prijedlog da se svi akademski radovi koji se pišu radi postizanja znanstvenih i stručnih naziva i znanstvenih stupnjeva nazivaju teze: diplomska, magistarska, doktorska i habilitacijska teza (Silobrčić, 2003: 13).

1.3.11. Hodogram projekta U suvremenome kanonu invencije za složenije se akademske radove često izdvaja faza izrade hodograma (grč. hodós – put + grámma – slovo). Hodogram je plan ukupnoga projekta, od časa izbora teme do konačnoga 184


5/30/11 11:58:08 AM

oblika teksta. Hodogram nije potreban u manjim akademskim radovima i ad hoc domaćim zadaćama, ali je efikasan u svim većim akademskim radovima poput završnoga i diplomskoga rada, magistarske teze i doktorske disertacije. Izrađuje se nakon izbora teme. Oblik hodograma ovisi o sklonostima i iskustvu pojedinoga istraživača, o tipu znanstvenoga istraživanja, o temi i žanru akademske proze. Tehnički to može biti jedan ili više listova papira, manja bilježnica ili datoteka. Zapišite sve važne korake koje mislite da treba napraviti kako bi se projekt uspješno odvijao te glavne rezultate u pojedinim fazama rada. Možete planirati vrijeme predviđeno za obavljanje zadaće ili radne faze. Možete voditi dnevnik o cjelini projekta. Opće je pravilo da je efikasnije postupati racionalno i planski nego kaotično, premda će svaki, pa i najracionalniji plan u tijeku istraživanja doživjeti izmjene. Hodogram uključuje ključne korake koje treba uvijek učiniti, ali i puno sporednih radnja koje planirate ili naknadno obavljate za trajanja projekta. Deset ključnih koraka u hodogramu akademskoga pisma čine: • informacije o temi: pronalaženje osnovne literature, razgovori sa stručnjacima • definicija teme • izrada radnoga nacrta; kod doktorske disertacije izrada i predaja sinopsisa • pronalaženje izvora • čitanje i bilježenje • izrada nacrta teksta, raspoređivanje ideja i argumenata • provođenje istraživanja • pisanje prve verzije • pisanje konačne verzije • završno uređivanje i tehnička obradba teksta 185


5/30/11 11:58:08 AM

1.3.12. Tehnika toposa i akademsko pismo Jedna od razlika između klasične retorike i njezine prilagodbe za potrebe suvremenoga akademskog pisma jest i uporaba termina tema. Topike, opća mjesta ili teme u klasičnoj su retorici s jedne strane univerzalne sheme logičkoga mišljenja koje omogućuju i vode argumentaciju (opći toposi) ili teme o kojima se može raspravljati na pojedinim područjima (posebni toposi u sudskome, političkome i svečanome govoru). S druge strane to su građa, podatci, činjenice, ideje koje služe kao dokazi u procesu argumentacije, odnosno „mjesta“ gdje se ti podatci i činjenice nalaze (eksterni toposi) (v. dolje Vanjski ili eksterni toposi). Tema pak u suvremenome smislu jest predmet o kojemu pišete. To je djelić znanja koji ste odabrali u sklopu kakve problematike, koji ćete s pomoću retoričkih topika istražiti, razviti, argumentirati i tako unaprijediti. Kao i svi pojmovi i tehnike klasične retorike, topika se u akademskome pismu može primijeniti u prilagođenu obliku. Studentice i studenti ne moraju biti upućeni u sve tajne klasične retorike, pa ni u tradiciju toposa i topika da bi napisali dobru akademsku prozu. Ipak, poznavanje osnovnih elemenata retorike i njihova prilagodba posebnim potrebama akademskoga pisma može pospješiti ovladavanje strategijama i tehnikama akademskoga pisma. Tako je i s toposima i topikama. U retorici znanosti mogu se razlikovati četiri kruga toposa i četiri topike: • opći retorički toposi • opći toposi znanstvene racionalnosti • posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana • vanjski ili eksterni toposi Opći retorički toposi. To su generalne logičke i argumentacijske strategije imanentne svim diskursima. Tu pripadaju definicija, usporedba, uzrok-posljedica, veće-manje, prošle-buduće činjenice i sl. Te se strategije rabe i u svakodnevnoj komunikaciji i u znanosti. Uvijek kada logički mislite ili što argumentirate, morate definirati pojmove, uspoređivati, tražiti 186


5/30/11 11:58:09 AM

uzroke i posljedice. U akademskome pismu tim se strategijama služite u vrijeme cijeloga procesa istraživanja i pisanja, a osobito u srednjoj fazi pisanja, pri razvijanju teme i razradi dokaza. U najopćenitijemu smislu o tim smo argumentacijskim strategijama govorili u odjeljcima o Aristotelovoj topici te u odjeljku o klasičnoj topici i suvremenoj retorici (v. II. 4.10, II. 4.11. i II. 5.3, Znanstvena racionalnost). O njihovoj primjeni u akademskome pismu nešto ćemo više reći u poglavljima o strukturi i dijelovima te argumentaciji i pisanju odlomka (v. III. 2.3.10, Retoričke topike kao kompozicijske strategije te III. 3.1.3. i III. 3.2.6). Opći toposi znanstvene racionalnosti. To su generalni standardi znanosti i znanstvenosti – strategije i tehnike, metode i vrijednosti znanstvenoga diskursa kao posebnoga tipa mišljenja i izražavanja. Svaka znanost, da bi bila prihvaćena i ocijenjena kao znanost, mora postavljati i rješavati probleme po određenim metodološkim standardima (eksperimentalna i opservacijska kompetencija, originalnost, empirijska adekvacija, ispravno navođenje literature i sl.), mora raditi u skladu s određenim vrijednosnim načelima (točnost, unutarnja i vanjska konzistentnost i sl.), mora se služiti primjerima kako bi svoje ideje učinila dostupnima, mora se držati kriterija znanstvenoga etosa koje postavlja i njeguje znanstvena zajednica. Te strategije i tehnike, metode i vrijednosti čine temeljne standarde i ciljeve svake znanosti. Susreću se u svim fazama rada, od uočavanja problema i određivanja teme do izbora govornoga subjekta, načina citiranja i dosljedne primjene citatnih stilova. Te su strategije i tehnike, metode i vrijednosti temelj izvrsnosti svake znanosti, pa i studentskoga akademskog pisma. Tim je univerzalnim znanstvenim standardima, eksplicite ili implicite, posvećen ovaj priručnik. Posebni toposi pojedinih znanstvenih područja, polja i grana. To su ključni termini i diskurzivne matrice u znanosti za koju se obrazujete, posebne metode i postupci karakteristični za pojedino područje, polje ili granu (v. Aristotelove posebne topose, II. 4.10). U biologiji služit ćete se terminima i temama kao evolucija, gen, genomska karta, mikrotubuli, diobeno vreteno, molekula, stanica i sl. U ekonomiji uvijek ćete rabiti termine 187


5/30/11 11:58:09 AM

i teme kao BDP, burza, devalvacija, dionice, inflacija, likvidnost, monetarna politika, novčani sustav i sl. U književnoj znanosti specijalne će topike i toposi biti teme i pojmovi kao fabula, motiv, književnost, kultura, stih, stil, stilske formacije, žanr i sl. Pisati akademsku prozu u pojedinoj znanstvenoj disciplini znači poznavati njezinu terminologiju i metodologiju te se njima služiti na prikladan način, u skladu sa standardima znanstvene zajednice kojoj pripadate. Vanjski ili eksterni toposi. Ipak, za studentice i studente najvažnija je četvrta topika – vanjski ili eksterni toposi. To su izvori – građa i literatura iz kojih crpite posebne topike iz struke te prikupljate dokaze za svoju tezu i tvrdnje. Izvori su „mjesta“ gdje su pohranjeni podatci za dokazivanje teze i ideje o kojima se može raspravljati i koje mogu poslužiti kao premise za razvijanje teme. Nema znanosti bez istraživanja izvora. Vanjske topose istraživat ćete i rabiti u cijelome procesu pisanja, ali prije svega u prvoj fazi istraživanja – fazi pripreme za pisanje ili invenciji. Upoznavanje s izvorima temeljni je oblik invencije u studentskome akademskom pismu, okvir za izbor i definiciju teme, putokaz za otkrivanje ideja i podataka koji će poslužiti u razvijanju teme i argumentaciji. Stoga su sljedeće stranice ovoga poglavlja o invenciji posvećene različitim koracima koje trebate poduzimati u pronalaženju i obradbi eksternih toposa – „mjesta“ gdje se nalaze podatci i ideje potrebni za vašu argumentaciju.

1.3.13. Potražite informacije o temi Prvo što ćete učiniti nakon izbora teme jest prikupljanje informacija o temi. Iz vizure klasične retorike informiranje o temi prva je faza u potrazi za vanjskim toposima. Do takvih ćete informacija doći konzultiranjem osnovne literature u klasičnim publikacijama, pretraživanjem osnovne literature i natuknica na mreži te u razgovoru (dogovoru) s nastavnicom ili nastavnikom, mentoricom ili mentorom. Razgovor će biti korisniji ako ste već pregledali osnovnu literaturu u klasičnome ili virtualnome obliku, pa možete postaviti relevantna pitanja. 188


5/30/11 11:58:09 AM

Osnovnu literaturu čine opće i posebne enciklopedije, rječnici, udžbenici, monografije, zbornici radova, pregledni članci, bibliografije. Takve su publikacije u domaćoj humanistici, primjerice, Filozofijski rječnik, Uvod u književnost, Leksikon hrvatske književnosti. Na drugim jezicima to su publikacije poput Readings on Popular Culture, Metzler Lexikon Literatur- und Kulturtheorie, knjige kao Gender-Studies i sl. Natuknice i članci u takvim priručnicima često donose izbor iz građe i sažete upute o literaturi, pa mogu biti ishodište u potrazi za daljnjim toposima. Enciklopedijiski su članci izvor stručne terminologije i metodologije, najširi okvir za svladavanje posebnih topika iz struke. Za uvid u aktualno stanje znanja ili proširivanje znanja osobito su korisni zbornici radova, osvrti na nove knjige u periodičnim publikacijama i pretraživanje ključnih riječi (teorijskih i metodoloških topika) na mreži. Mnoge su enciklopedije danas dostupne na mreži i neprestano se dopunjuju i ažuriraju (npr. Britannica). Pojedine enciklopedije postoje samo u virtualnome obliku (Wikipedia na različitim jezicima, Krugosvet na ruskome jeziku). Zbog naravi samoga medija mrežna literatura često nije pouzdana. Stoga se takvom literaturom treba služiti oprezno. Ako je riječ o provjerenim tiskanim izdanjima dostupnima i u virtualnome obliku, mreža može zamijeniti klasičnu knjižnicu. Takvi su znanstveni časopisi Science i Nature koji izlaze paralelno u klasičnome i virtualnome obliku. Takav je projekt njemačkih klasika Gutenberg.de. i slični online dvojnici. Kolegica koja je sredinom osamdesetih godina 20. stoljeća odustala od pisanja doktorske disertacije o ruskome pjesniku Velimiru Hlebnikovu, jer nije mogla putovati u tadašnji Sovjetski Savez, danas bi tu disertaciju mogla solidno napisati u Zagrebu. Hlebnikov danas ima mrežnu stranicu Polje Hlebnikova (citat naslova njegove pjesme i aluzija na prezime), gdje se može pratiti i nadopisivati literatura o pjesniku. Na mreži su dostupna pjesnikova sabrana djela i rječnici neologizama. Nekoć nedostupni stvarni toposi skriveni po arhivima postali su svima dostupan virtualni topos do kojega se stiže jednim klikom „miša“. Već pri prvome susretu s literaturom treba početi voditi bilješke, postavljati pitanja i tražiti odgovore, koliko god se činilo da u toj ranoj fazi 189


5/30/11 11:58:09 AM

još nemate vlastite ideje i stajališta. Informacije prikupljene o osnovnoj literaturi temelj su radne bibliografije, koju ćete dopunjivati i dorađivati u tijeku cijeloga projekta sve do izrade konačne bibliografije ili konačnoga popisa literature. Bilješke i pitanja postavljeni u ranoj fazi informiranja o temi temelj su novih pitanja koja će vas dovesti do pobližega određenja, formulacije i, napokon, do definicije teme.

1.3.14. Proizvedite novu oluju pitanja Ostajemo kod teme Zagrebačka književnoznanstvena škola. Pretpostavimo da ste u nultoj fazi istraživanja, u jednostavnoj kristalizaciji stásis, postavili istraživačko pitanje: Što je Zagrebačka škola značila u sklopu moderne znanosti o književnosti? Prve informacije o temi prikupit ćete u tehnici toposa pregledavanjem i čitanjem osnovne literature kao što su Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije Vladimira Bitija (2000), zbornik Trag i razlika: Čitanja suvremene teorije urednika V. Bitija, N. Ivića i J. Užarevića (1995), čitanjem i pretraživanjem ključnih riječi i pojmova kao što su imanentizam, paradigma, stil, stilske formacije, stilistička interpretacija, strukturalizam, znanost o književnosti i sl. Pregledavanje osnovnih toposa i upoznavanje s njihovim topikama omogućit će vam primjenu složenijih oblika tehnike stásis nego što je to bilo u nultoj fazi uočavanja problema i postavljanja istraživačkoga pitanja. Budući da sada znadete više, da su vam poznate osnovne ideje, termini i metode vezani uz temu, vaša će oluja pitanja biti još snažnija nego u nultoj fazi projekta. Složeniji oblici tehnike stásis osobito su pogodni u pisanju većih akademskih radova na višim stupnjevima studija, kada raspolažete s više informacija o struci i specijalnim znanjima. Jednu od takvih složenih heurističnih tehnika ponudio je retoričar znanosti Lawrence Prelli. Polazeći od klasične retorike, Prelli primjenjuje tehniku stásis na znanstveni diskurs te gradi kategorijalnu shemu od šesnaest vrsta pitanja u znanosti. Kategorijalnu shemu tehnike pitanja, primijenjenu na znanstveni diskurs, čine po Prelliju četiri temeljna klasična stásis, koje naziva subordiniranima, te 190


5/30/11 11:58:09 AM

četiri specijalna znanstvena stásis, koje naziva superiornima (evidencija, interpretacija, evaluacija i metodologija). Superiorni stáseis (mn. od stásis, v. II. 4.7) korespondiraju s četiri „velike funkcije kako se radi znanost“. Subordinirani stáseis

Evidencijski

Interpretacijski

Evaluacijski

Metodološki

Konjunktivni Postoji li to?

Postoji li znanstveni dokaz za tvrdnju x?

Postoji li znanstveno važan konstrukt za interpretiranje dokaza?

Je li tvrdnja x znanstveno važna?

Je li procedura x pouzdan/ primjenjiv znanstveni postupak u tome slučaju?

Definicijski Što je to?

Što taj dokaz znači?

Što taj konstrukt znači?

Što vrijednost z znači?

Što zapravo znači točno primijeniti vrijednost x?

Kvalitativni Kakvo je to?

Koji su empirijski sudovi zagarantirani tim dokazom?

Koje su interpretativne primjene konstrukta y važne?

Koje su tvrdnje važnije, s obzirom na vrijednost z?

Koja istraživanja oprimjeruju pripadnu primjenu procedure x?

Translativni Što s time?

Koji su dokazi pouzdaniji kada je riječ o tome što postoji, a što ne?

Koji su znanstveni konstrukti važniji?

Koje su znanstvene vrijednosti važnije?

Koje procedure uspješnije i bolje vode znanstvene postupke?

Slika III. 1.3.14. Tehnika pitanja: složeni stáseis u znanosti (Prelli, 1989: 146)

Prellijeva shema primarno se odnosi na prirodne znanosti, ali je dovoljno općenita da se može prilagoditi bilo kojemu znanstvenom polju i bilo kojoj znanstvenoj grani, pa i društveno-humanističkim znanostima. U 191


5/30/11 11:58:09 AM

vrijeme informiranja o osnovnoj literaturi u tehnici toposa primijenite na svoju temu Prellijevu tablicu složenih stáseis i proizvedite novu – „veliku“ oluju pitanja. Ako je vaša tema Zagrebačka književnoznanstvena škola, takva bi „velika“ oluja pitanja mogla izgledati ovako: 1. PITANJA NAGAĐANJA – Postoji li to? 1.1. Pripada li Zagrebačka škola modernoj znanosti o književnosti? Je li ona zasnovana na paradigmi imanentizma, tj. unutarnjega stilističkog i strukturalnog pristupa umjetničkomu tekstu? Jesu li časopis Umjetnost riječi te prva dva izdanja Uvoda u književnost (1961. i 1969) dokaz o pripadnosti Zagrebačke škole modernoj znanosti o književnosti i postojanju paradigme imanentizma? – Evidencija 1.2. Je li knjiga A. Flakera Stilske formacije (1976) pružila svojim naslovnim terminom utemeljujući konstrukt za imanentni pristup književnomu tekstu u Zagrebačkoj školi? Kako se može tumačiti Flakerov termin „proza u trapericama“ i njegova istodobna pojava s terminom „stilske formacije“? Je li Flakerova knjiga Proza u trapericama, objavljena iste godine kada i Stilske formacije, značila otklon od paradigme imanentizma? – Interpretacija 1.3. Je li tvrdnja o paradigmi imanentizma u Zagrebačkoj školi znanstveno relevantna? Što je u Zagrebačkoj školi „dekonstruirao“ V. Biti? – Evaluacija 1.4. Je li paradigma imanentizma prikladna za razumijevanje položaja Zagrebačke škole u sklopu moderne znanosti o književnosti? Možemo li u razumijevanju Zagrebačke škole primijeniti suvremene kulturološke pristupe? – Metodologija 2. PITANJA DEFINICIJE – Što je to? 2.1. Što je imanentizam? Kako ga rabi H. R. Jauß u klasifikaciji moderne književne znanosti? Koje su književne teorije 20. stoljeća obilježene paradigmom imanentizma? Jesu li to ruski formalizam, strukturalizam i sl.? – Evidencija 192


5/30/11 11:58:09 AM

2.2. Što je značio Flakerov termin „stilske formacije“ u stvaranju i primjeni paradigme imanentizma u hrvatskoj znanosti o književnosti? – Interpretacija 2.3. Što je značila Bitijeva kritika Zagrebačke škole? Je li to bila „dekonstrukcija“ imanentnoga pristupa? – Evaluacija 2.4. Zašto je jedan od otaca Zagrebačke škole, Zdenko Škreb, imao problema s interpretacijom? Što je značio Flakerov rani interes za popularnu kulturu i slikarstvo? Je li knjiga V. Žmegača Književno stvaralaštvo i povijest društva, objavljena iste godine kada Flakerove Stilske formacije i Proza u trapericama (1976), bila pomak prema kulturološkomu pristupu? – Metodologija 3. PITANJA KVALITETE – Kakvo je to? 3.1. Kako je paradigma imanentizma djelovala na modernu književnu znanost i na Zagrebačku školu? Je li unaprijedila istraživačke procedure? Čime? – Evidencija 3.2. Što znači godina 1976. u povijesti Zagrebačke škole, kada istodobno izlaze tri ključne knjige: Flakerove Stilske formacije i Proza u trapericama te Žmegačevo Književno stvaralaštvo i povijest društva? Je li se te godine dogodio vrhunac i kraj paradigme imanentizma u Zagrebačkoj školi? – Interpretacija 3.3. Je li Bitijeva kritika Zagrebačke škole bila korisna ili štetna? Zašto je bila korisna? Što je ta kritika značila za mladu akademsku generaciju u humanistici? – Evaluacija 3.4. Jesu li „stilske formacije“ vrhunac paradigme imanentizma u modernoj književnoj historiografiji? Može li se u Zagrebačkoj školi govoriti o ranim otklonima od imanentizma i prvim koracima prema kulturološkim pristupima? – Metodologija 4. PITANJA DJELOVANJA – Što s tim? 4.1. Je li fenomen Zagrebačke škole prikladnije obraditi u generacijskome ključu („očevi“, „mlađa braća“, „djeca“), po razvojnim fazama (prva 193


5/30/11 11:58:09 AM

faza 1950-ih i 1960-ih, druga faza 1970-ih i 1980-ih) ili po institucijama (Hrvatsko filološko društvo, časopis Umjetnost riječi, Biblioteka L)? – Evidencija 4.2. Može li se i danas govoriti o Zagrebačkoj školi? Što znači da je i danas glavna odlika akademske proze na Filozofskome fakultetu u Zagrebu analiza književnoga teksta? Jesu li mlade znanstvene novakinje i novaci s početka 21. stoljeća postmoderne „unuke“ i „unuci“ Zagrebačke škole? –Interpretacija 4.3. Kakav je odnos između imanentnoga pristupa u Zagrebačkoj školi i kulturoloških teorija kraja 20. stoljeća? Može li se govoriti o dominaciji imanentnoga pristupa i ranim otklonima prema kulturologiji? – Evaluacija 4.4. Ako je riječ o doktorskoj disertaciji, je li disertaciju bolje zamisliti kao monografiju o Zagrebačkoj školi sa svim važnim predstavnicima, djelima i institucijama ili kao problemsku studiju o paradigmi imanentizma i sudbini te paradigme u kasnim 1980-im i početkom 1990-ih (problemi kao što su interpretacija u Zdenka Škreba, popularna kultura i intermedijalnost u Flakera, književnost i društveni totalitet u Žmegača i sl.)? Je li plodnije primijeniti metodu dekonstrukcije, komparativnu metodu (npr. Zagrebačka škola i Tartuška škola oko J. M. Lotmana), kulturološki pristup itd.? – Metodologija

Ovdje valja još jednom naglasiti da su tri osnovne tehnike invencije, kairós, stásis i tópoi, sveprisutne i uzajamno povezane, te se u praksi ne pojavljuju u linearnome slijedu, kako ih iz pragmatičnih razloga prikazujemo u ovome poglavlju. Te su tehnike u praksi isprepletene i pojavljuju se u različitim oblicima na različitim stupnjevima akademskoga pisma, od invencije i dispozicije do akademskoga stila i dokumentacijskih tehnika. Pitanja koja ste postavili u tehnici stásis nisu mogla biti postavljena bez općih retoričkih strategija ni naobrazbe iz područja u kojemu pišete svoj rad, a to znači bez općih i posebnih topika znanstvenoga diskursa te literature prikladne za vašu temu, tj. izvanjskih toposa. Tehnika je stásis bez toposa prazna, a tehnika toposa bez pitanja slijepa, pri čemu je za ko194


5/30/11 11:58:09 AM

načan uspjeh akademskoga, kao i svakoga retoričkoga pothvata, zaslužan sretno odabran trenutak – kairós.

1.3.15. Definicija teme Tehnike kairós i jednostavni stásis pomogle su vam da otkrijete problem i postavite istraživačko pitanje. Informiranje o temi u tehnici toposa pružilo vam je osnovne teorijske i metodološke topike – ideje, stajališta i postupke koji su važni za vašu temu. Upoznavanje s osnovnim topikama o temi proizvelo je novu oluju pitanja u tehnici složenih stáseis. U toj oluji pitanja kruži velik broj mogućih odgovora – hipoteza. Sve te hipoteze imaju svoje mjesto u pripremama za pisanje i u samome pisanju. Ipak, prava priprema za pisanje, ključni korak u invenciji, bit će izbor najuvjerljivijega odgovora na postavljeno istraživačko pitanje. Takva najuvjerljivija hipoteza vaša je buduća teza. Dokle god su svi odgovori na pitanja ravnopravni, vaša je tema preširoka i neodređena. Stoga temu valja suziti i točno formulirati, a to znači definirati. Definirati temu znači iz oluje pitanja izdvojiti onaj odgovor koji vam se čini najuvjerljivijim za vaše istraživačko pitanje. Preliminarni odgovor na istraživačko pitanje vaša je teza. Teza je jasno i precizno definirana tema. Tek kada imate jasnu i preciznu definiciju teme, odnosno tezu, možete krenuti u daljnju potragu za literaturom. Osnovno je pravilo akademskoga diskursa da se tema definira u jednoj izjavnoj rečenici (Corbett i Connors, 1999: 30). Takva izjavna rečenica, u kojoj se o predmetu što tvrdi ili poriče, naziva se tezna rečenica. Više rečenica uvelo bi dodatnu građu i zamutilo osnovnu misao. Upitne rečenice ostavljaju nesiguran dojam, a usklične unose akademskomu diskursu neprimjerene emocije. Izostanak jasnoga i uvjerljivoga odgovora, tvrdnje, ideje, stajališta, osnovna je pogrješka svakoga diskursa. Tako nikada ništa ne biste rekli ni napisali ili bi rečeno i napisano bilo irelevantno. Morate među brojnim mogućim odgovorima odabrati onaj središnji odgovor koji ćete pokušati obrazložiti i dokazati. Morate svoju temu definirati u 195


5/30/11 11:58:09 AM

jednoj teznoj rečenici. Tko nema teznu rečenicu u tekstu ili se ta rečenica ne može iščitati između redaka, taj nije rekao ništa. Taj, kao što kaže frazeologem, „mlati praznu slamu“. Dobar akademski rad, koliko god bio malen i nezahtjevan, ne smije mlatiti praznu slamu. Mora udovoljiti osnovnomu zahtjevu: imati jasnu ideju izraženu u jednoj eksplicitnoj ili implicitnoj teznoj rečenici. Ostajemo kod teme Zagrebačka književnoznanstvena škola. Prije nego što krenete u ozbiljnije istraživanje literature o toj temi morate imati sud: rečenicu koja o Zagrebačkoj školi što tvrdi ili poriče. Ako je vaše istraživačko pitanje Što je Zagrebačka škola značila u sklopu moderne znanosti o književnosti?, tezna rečenica mogla bi glasiti: Zagrebačka škola bila je vrhunac i kraj paradigme imanentizma u modernoj znanosti o književnosti. Upitna rečenica Je li Zagrebačka škola bila vrhunac i kraj paradigme imanentizma u modernoj znanosti o književnosti? nije tezna rečenica jer ništa ne tvrdi niti negira. Ona znači da još uvijek plovite kroz oluju pitanja u tehnici stásis, da niste definirali temu. Tehnika pitanja, osobito u fazi prikupljanja informacija o temi, pomoći će vam da odaberete najuvjerljiviju hipotezu. Kao što kairós nije dovoljan za razlistavanje pitanja i postavljanje hipoteza, pa se naslanja na stásis, tako tehnika stásis dovodi do kristalizacije pitanja i hipoteza, ali zastaje pred definicijom teme. Pri definiciji teme poslužit ćete se posebnim topikama svojega užeg područja (vladajuća paradigma i njezina diskurzivna matrica s mrežom specijalnih metoda, pojmova, ideja, problema). A da biste to mogli učiniti, trebate imati naobrazbu iz toga područja. Tu vam naobrazbu pruža vaš studij te vanjski toposi – izvori. Tek kada proučite osnovnu literaturu i formulirate teznu rečenicu s glavnom idejom, vi ste pobliže odredili, tj. definirali temu. Tezna rečenica misao je vodilja cijeloga projekta, od istraživanja literature do pisanja prve verzije teksta i dovršetka rada. Kad god osjetite da se gubite u moru literature ili da vam što nije jasno, pogledajte svoju teznu rečenicu. Sve što čitate, bilježite ili pišete mora biti u funkciji tezne rečenice, mora razlozima i dokazima podupirati vašu glavnu ideju. 196


5/30/11 11:58:09 AM

Napokon, tezna je rečenica predložak za izbor naslova teksta. Naslov je najkraća definicija predmeta (sadržaja) teme, a podnaslov je određenje aspekata koji su izdvojeni iz teme i na kojima će biti naglasak istraživanja (v. III. 2.3.1). Stoga u naslovima znanstvenih radova rijetko stoji upitnik. Tako je Francis Fukuyama upitnik iz naslova svoga eseja Kraj povijesti i posljednji čovjek? (1989) izostavio u naslovu istoimene knjige. Naslov Fukuyamine knjige Kraj povijesti i posljednji čovjek (1992) eliptična je inačica tezne rečenice koja se dade iščitati iz njegove knjige: Liberalna je demokracija kraj zapadne povijesti, a Nietzscheov „posljednji čovjek“ subjekt te demokracije. Ako je vaša tema Zagrebačka književnoznanstvena škola, a vaša tezna rečenica Zagrebačka škola bila je vrhunac i kraj paradigme imanentizma u modernoj znanosti o književnosti, naslov vašega rada mogao bi glasiti Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do kulturologije.

1.3.16. Radni nacrt Istodobno s definiranjem teme izrađuje se nacrt teme. Nacrt teme može biti radni (samo za vas i vašu mentoricu ili mentora) i službeni (sinopsis ili plan teme koji se podnosi nadležnim institucijama za prihvaćanje teme). Glavni su dijelovi radnoga nacrta: • naslov • prethodni sadržaj • hipotetični uvod (postavljanje problema, formulacija teze i osnovna argumentacija) • preliminarni zaključak • radna bibliografija U kraćim akademskim radovima dovoljni su naslov i prethodni sadržaj. U duljim akademskim radovima radni nacrt može imati desetak i više 197


5/30/11 11:58:09 AM

stranica. To je otvorena struktura, „priča“ (engl. storyboard) o svim važnim koracima koje poduzimate u tijeku istraživanja i ranoga pisanja. Sadržajne su strategije za izradu radnoga nacrta: • Ako imate osnovnu ideju i ako vam je ona jasna, formulirajte teznu rečenicu i krenite u potragu za izvorima u tehnici toposa. • Ako imate osnovnu ideju, ali vam nije jasna, proširite i produbite svoju potragu za izvorima, kako biste razbistrili ideju i formulirali teznu rečenicu. • Ako nemate ideju, ponovite oluju pitanja u tehnici stásis, postavljajte nove hipoteze i križajte one koje vam se čine pogrješne, sve dok ne dođete do jasne ideje i formulacije tezne rečenice. Sačuvajte sve korake jer se i na krive hipoteze možete osvrnuti i tako pridonijeti bistrenju ideja! Formalne su strategije za izradu radnoga nacrta: • Uzmite malu bilježnicu ili otvorite datoteku. • Ispišite istraživačko pitanje na prvoj stranici radnoga nacrta. • Ispišite teznu rečenicu na poseban komad papira. • Zapisujte razloge i dokaze koji podupiru vaše ideje i (hipo)tezu. • Ostavite dovoljno prostora za izmjene, dopune i komentare. Radni nacrt praktično je imati u stvarnome fizičkom obliku. Možete ga zalijepiti na zid ili policu za knjige stranicu do stranice, na ekran računala u obliku lepeze ili jednostavno držati pri ruci na stolu. Možete preslagivati stranice i mijenjati raspored zamišljenih poglavlja. Radni je nacrt zapis vaših bitnih ideja i prikupljenih argumenata. Svi argumenti moraju biti u funkciji glavne ideje i tezne rečenice. Teznu rečenicu pričvrstite ili zalijepite na prvu stranicu radnoga nacrta kako bi stalnom nazočnošću upravljala ukupnim procesom istraživanja i pisanja. Ona će vas poput Arijadnine niti voditi kroz labirinte vaše teme i osiguravati koherentno 198


5/30/11 11:58:09 AM

napredovanje kroz projekt. Svojom kratkoćom i priručnošću radni vam nacrt pruža stalan nadzor nad logikom i potpunošću argumentacije, otkriva strukturu onoga što ste napisali ili kanite napisati te vam omogućuje da razvijate argumente, po potrebi ih revidirate i suvislo se krećete prema konačnomu cilju – dokazivanju teze.

1.3.17. Sinopsis Sinopsis je službeni plan teme doktorske disertacije. Podnosi se fakultetskomu vijeću poslijediplomskoga studija ili drugim nadležnim institucijama radi odobravanja teme. To je najbolje učiniti kada je radni nacrt već dobio čvrste obrise, ovisno o vašemu osobnom pregnuću, o vrsti znanstvenoga područja i količini građe s kojom ćete se suočiti. Vremenski je to najpogodnije nakon odslušanih kolegija na poslijediplomskome studiju i položenih ispita, jer ćete tada biti uronjeni u šire problemske i metodološke topike, pa će i zona lutanja po vašoj temi biti određenija. Sinopsis se izrađuje po strogo propisanu modelu. U različitim institucijama model sinopsisa može biti različit. Postupit ćete onako kako to od vas traži nadležna institucija. Model sinopsisa na doktorskim studijima na Filozofskome fakultetu u Zagrebu iznosi 5000 znakova. Propisani su razmaci, tip slova, uvlake i proredi. Prijavljuje se zajedno s molbom i kratkim životopisom. Sadržava ove elemente: • teorijsku podlogu rada • uže područje rada • ciljeve i probleme istraživanja • metodološke postupke • očekivani znanstveni i/ili praktični doprinos Struktura i dijelovi rada, čest element u modelima sinopsisa, izostavljeni su iz pragmatičnih razloga, jer ih je u fazi podnošenja plana teme katkad nemoguće točno predvidjeti. 199


5/30/11 11:58:09 AM

1.3.18. Osigurajte potpornu publiku Jedna od strategija uspješnoga svladavanja akademskoga pisma u nultoj fazi invencije jest osiguravanje potporne publike. Osim konzultacija s mentoricom ili mentorom te drugim stručnjacima korisno je okružiti se kolegicama i kolegama koji se nalaze u istoj retoričkoj situaciji, koji i sami pišu sličan akademski rad, pa su zainteresirani za tijek istraživanja i pisanja. Dobro je ako se takva grupa redovito sastaje i razmjenjuje iskustva. To će vas s jedne strane prisiliti na radnu disciplinu. S druge strane činjenica da nekomu morate izložiti što radite omogućit će vam lakše bistrenje problema. Možda ste u glavi već razvili svoje argumente i analizirali dokaze, ali ih još niste do kraja izgradili niti stavili u radni nacrt. Druge oči, koje nisu neposredno uključene u projekt, a zainteresirane su za problem, prije će uočiti strukturu argumentacije, otvorena pitanja i praznine nego vi koji izvodite projekt. Takva potporna publika zamjena je za buduće čitateljice i čitatelje, a kolegijalni dijalog način da u tijeku rada provjerite koliko ste u svojim dokazima i izvedbama uvjerljivi te što i kako možete poboljšati.

1.4. PRONALAŽENJE IZVORA U središtu će našega interesa do kraja ovoga poglavlja biti carstvo kulturne memorije pohranjene u dva glavna izvanjska mjesta. To su: stvarni topos – klasična knjižnica i virtualni topos – mreža (internet). Bavit ćemo se pitanjima poput: Što su izvori i kakvih sve vrsta izvora ima? Kako krenuti u potragu za izvorima? Kako su organizirane knjiga i knjižnica? Kako ćete kritički čitati i bilježiti? i sl.

1.4.1. Vrste izvora Izvori (engl. sources) suvremeni je termin za klasični retorički pojam vanjskih ili eksternih toposa. Iz retoričke vizure izvori su „mjesta“ na kojima 200


5/30/11 11:58:09 AM

se nalaze podatci i ideje o predmetu istraživanja. Dijele se na primarne, sekundarne i tercijarne. Termini primaran, sekundaran i tercijaran relativni su pojmovi. Njihovo značenje ovisi o klasifikacijskim načelima koja se primjenjuju, o pojedinim znanstvenim područjima i tradicijama, o temi i kontekstu u kojima se rabe. Ovdje ću izdvojiti dvije klasifikacije: tradicionalnu dvodiobnu klasifikaciju u društveno-humanističkim znanostima i suvremenu trodiobnu klasifikaciju publikacija u bibliotekarstvu i informatičkim znanostima. Klasifikacija izvora u društveno-humanističkim znanostima. U društveno-humanističkim znanostima izvori se često dijele na primarne izvore (primarna literatura, izvori u užem smislu, građa) i sekundarne izvore (sekundarna literatura, izvori u širem smislu, članci i knjige o primarnoj literaturi ili građi). Primarni izvori donose činjenice i informacije koje se tiču neposredno predmeta istraživanja. Konzultiraju se da bi se prikupili podatci potrebni kao dokazi u argumentaciji. Primarni izvori mogu biti različiti, ovisno o znanstvenome području, polju ili grani iz kojih potječe istraživani predmet. Na područjima kao što su književnost i umjetnost primarni su izvori originalna umjetnička djela koja su stvorili pisci, slikari, glazbenici, filmski umjetnici. To su romani, pjesme, drame, dnevnici, slike, glazbeni zapisi, filmovi. U filozofiji primarni su izvori Platonova i Aristotelova djela, u historiografiji dokumenti, ljetopisi, kronike i sl., u arheologiji pronađeni ostatci zatrpanih naselja, posuđa i nakita. Na područjima poput ekonomije i psihologije primarni su izvori podatci dobiveni anketama, intervjuima i statistikama. Kod književnih i drugih humanističkih izvora razlikuju se izvori iz prve ruke (originali) i izvori iz druge ruke (pseudooriginali, tj. originali preneseni preko posrednika). U višim akademskim radovima, kao što je doktorska disertacija, uvijek se rabe originalna ili kritička izdanja. Ne može se pisati disertacija o Robertu Musilu na temelju prijevoda ni o poeziji Dragutina Tadijanovića po izborima u antologijama. U oba slučaja predmetom istraživanja moraju biti originalna izdanja. Tako prijevodi 201


5/30/11 11:58:09 AM

Roberta Musila mogu biti izvori iz prve ruke za disertaciju o teoriji prijevoda. Isto tako Dragutin Tadijanović u izboru iz različitih antologija može biti izvor iz prve ruke u disertaciji o antologijama kao citatnome žanru za formiranje ukusa i tvorbu kulturnoga kanona. Sekundarni su izvori u toj klasifikaciji knjige i članci koji analiziraju primarne izvore, udžbenici, monografije, rječnici, enciklopedije, leksikoni. Granica između primarnih i sekundarnih izvora često je fluidna. Tako rasprava Pavla Pavličića Književna genologija može biti primarni i sekundarni izvor, ovisno o temi koju obrađujete. Ako proučavate znanstveni opus Pavla Pavličića, ta će knjiga biti primarni izvor ili primarna literatura jer je to autorovo izvorno znanstveno djelo. Ako se pak bavite teorijskom temom kriminalističkoga romana u hrvatskoj prozi 1970-ih, Pavličićeva Književna genologija bit će u toj klasifikaciji sekundarni izvor ili sekundarna literatura. Sekundarni se izvori rabe u ove svrhe: • Proučavajući, komentirajući i citirajući sekundarne izvore, uključujete se u lanac znanstvenih istraživanja, odajete priznanje drugima i postajete dijelom akademske zajednice i institucije znanosti. • Čitanjem sekundarne literature proširujete znanje o vlastitome predmetu istraživanja, upoznajete ideje koje vam mogu pomoći da bolje razumijete probleme, da sami kažete što novo, unaprijedite rješavanje starih pitanja i unesete stvaralačke promjene u postojeće znanje. • U sekundarnim izvorima osobito je važno istaknuti drukčija stajališta od vlastitih, obrazložiti ih i po potrebi pobiti, jer će time argumentacija biti uvjerljivija. • Sekundarni su izvori polje za učenje znanstvenih standarda. Tu ćete se informirati o posebnim topikama iz svojega područja, terminima, metodama i postupcima, obogatit ćete stručni rječnik, saznati u praksi kako se dokumentira i citira te na taj način lakše ovladati strategijama i tehnikama akademskoga pisma. 202


5/30/11 11:58:09 AM

• Sekundarne izvore rabit ćete za citate i podatke samo ako vam nisu dostupni primarni izvori. Pri tome ćete biti vrlo oprezni, jer je mogućnost krivih podataka pri uporabi sekundarnih izvora veća nego kod primarnih. Klasifikacija publikacija u bibliotekarstvu i informatici. Po tipu publikacija izvori se u bibliotekarstvu i informatici dijele na primarne, sekundarne i tercijarne. I u sklopu te klasifikacije značenja mogu varirati, osobito između sekundarnih i tercijarnih publikacija. Primarne publikacije donose obavijesti iz bilo kojega područja ljudske djelatnosti u onome obliku kako su ih zamislili i ostvarili njihovi autori i autorice. Obuhvaćaju rezultate izvornih znanstvenih istraživanja i nove spoznaje o činjenicama i idejama, izvorna umjetnička djela, izvorne dokumente i spise. U primarne publikacije pripadaju: znanstvena i stručna djela (članci u časopisima, knjige, reprinti, magistarske teze i doktorske disertacije, priopćenja sa znanstvenih skupova, patenti, znanstvena i tehnička izvješća, interne publikacije, laboratorijski protokoli), književna i umjetnička djela (romani, pjesme, drame, dnevnici; fotografije, filmska i glazbena djela), muzejski predmeti, pisma i dopisivanje, govori, intervjui, izvorne vijesti i službene statistike, vladini i službeni dokumenti (matične knjige, sudski zapisnici) i sl. Sekundarne publikacije donose obavijesti o primarnim publikacijama ili nastaju obradbom i preradbom primarnih publikacija u posebne svrhe. Sekundarni su izvori bibliografije, enciklopedije, leksikoni, rječnici svih vrsta, priručnici i udžbenici, monografije, biografije (osim autobiografije) i sl. Granice su i tu fluidne. Ako je Hrvatska enciklopedija Leksikografskoga zavoda „Miroslav Krleža“ vaša tema, bit će to u tome slučaju primarni izvor informacija. Tercijarne publikacije donose obavijesti na osnovi primarnih i sekundarnih publikacija te utvrđuju njihovu lokaciju u informacijskim toposima (knjižnicama, informacijskim i dokumentacijskim centrima, mrežnome prostoru). U tercijarne publikacije pripadaju bibliografije bibliografija, 203


5/30/11 11:58:09 AM

katalozi i adresari, zbirke i baze podataka, sažetci i sinopsisi u bibliografskim i citatnim bazama podataka i sl. (usp. Tadić, 1994: 27–29).

1.4.2. Pohod na izvore Izvori se mogu prikupiti na ove načine: • posudbom knjiga u knjižnici • uporabom knjižničnih fondova • kupnjom knjiga • pretraživanjem na mreži • traženjem dokumenata od autora • uporabom privatne knjižnice ili zbirke U anketi provedenoj na Poslijediplomskome studiju hrvatske kulture (v. sliku III. 1.2.2) bila su predložena četiri načina prikupljanja literature: posudba knjiga u knjižnici, pregledavanje časopisa u knjižnici, kupnja knjiga u knjižari i pretraživanje na mreži. Odgovori su bili ovi: kupnja knjiga u knjižari 10%

pregledavanje časopisa u knjižnici 20%

posudba knjiga u knjižnici 40%

pretraživanje na internetu 30%

Slika III. 1.4.2. Rezultati upitnika o načinima prikupljanja literature. Poslijediplomski studij hrvatske kulture, Zagreb, 2007.

204


5/30/11 11:58:09 AM

Podatci su znak duboke kulturne mijene u kojoj se danas nalaze znanje i institucije koje ga proizvode i poslužuju. Klasična je knjižnica s 40% uporabe još uvijek prvi izvor literature. U stopu je s 30% prate virtualni izvori i mrežne knjižnice. Čitanje časopisa u knjižnici zastupljeno je s 20%, a kupnja knjiga u knjižari na posljednjemu je mjestu s 10%. To je znakovit podatak za temu o suvremenome nakladništvu koje prolazi tranziciju. Istodobno to je znak da su klasični načini informacija dobili snažnu konkurenciju te da stojimo na pragu novoga virtualnog doba u kojemu će znamenita stvarna Aleksandrijska knjižnica postati globalna virtualna knjižnica.

1.4.3. Radna bibliografija Prvi je korak u pronalaženju vanjskih toposa sastavljanje radne bibliografije. To je prethodni nepotpuni popis potrebne literature, nastao na temelju prikupljenih informacija o temi. Već u radnoj bibliografiji valja se odlučiti za citatni stil i dosljedno ga primjenjivati. Čitateljice i čitatelji vašim će dokazima vjerovati samo ako ih mogu provjeriti u izvorima. Navode se svi relevantni podatci: prezime i ime autora, naslov, mjesto, nakladnik, godina izdanja knjige ili časopisa (svezak, broj), ovisno o tipu publikacije i odabranu citatnom stilu. Popis se može raditi na klasičan način (s pomoću kartica) ili na računalu u posebnoj datoteci. Jedinice se upisuju abecednim redom, tako da se raspored može lako mijenjati, bilo preslagivanjem kartica u klasičnome modusu bilo ubacivanjem novih jedinica na abecedno mjesto u virtualnoj inačici. Radna će se bibliografija neprestano dopunjivati i tek se na kraju pretvoriti u konačnu bibliografiju. U radnoj bibliografiji mogu postojati različiti izvori koje ćete naknadno isključiti jer nisu bitni za pristup temi, a u konačnu bibliografiju i konačan popis literature ući će samo oni naslovi koji su neposredno vezani uz temu, bilo da ste ih neposredno citirali bilo samo konzultirali. O razlici između bibliografije i literature v. III. 2.3.16. i III. 5.2.4. 205


5/30/11 11:58:09 AM

1.5. KNJIŽNICA: SREDIŠNJI AKADEMSKI TÓPOS Dva su fizička „mjesta“ na kojima se nalaze toposi potrebni u akademskome pismu. To su: • vaša glava i mozak (razmišljanje) • knjižnica (čitanje i bilježenje) Knjižnica je središnji akademski topos u kojemu su pohranjeni izvori potrebni za vaš rad. U doba kada je Umberto Eco pisao svoje znamenito djelo Kako se piše diplomska teza (Come si fa una tesi di laurea, 1977) knjižnice su još bile klasične. Nova računalna revolucija bila je pred vratima, ali se još nije dogodila. Ecova je knjiga posljednja velika oda tradicionalnoj Gutenbergovoj knjižnici uoči rođenja virtualnoga pisma i virtualne knjižnice – mreže. Knjižnice na početku 21. stoljeća kombinacija su klasičnoga i virtualnoga pisma ili se upravo transformiraju prema toj kombinaciji. Ta se kombinacija očituje na svim razinama, od knjižničnih fondova i kataloga do opreme i ponude usluga. Suvremene su knjižnice carstvo čuda u kojemu se isprepleću tradicija i budućnost, realnost i hiperrealnost, opipljiva prašina pod prstima i nadnaravne baze podataka koje možete lako izgubiti jednim klikom miša kao što ste ih lako i dobili. Snalaženje u tome carstvu omogućuju različite klasifikacije i katalozi, postupci i usluge.

1.5.1. Usluge Suvremene klasično-virtualne knjižnice nude četiri osnovne usluge: • posudbu publikacija (knjige i građa koji su namijenjeni za posudbu) • uporabu publikacija u knjižnici (časopisi, priručnici, elektroničke knjige – referentna građa namijenjena isključivo radu u čitaonici) 206


5/30/11 11:58:09 AM

• pristup mreži (uporaba stolnih i prijenosnih računala) • uporabu i posudbu elektroničkih medija (CD-ROM-ovi, videozapisi i sl.) Osim tih temeljnih usluga Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu (NSK) nudi međuknjižničnu posudbu. Naručenu knjigu iz knjižnica s europskoga kontinenta i Velike Britanije dobit ćete za pet do dvadeset dana, a možete je zadržati tri tjedna. Nova knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu nudi međuknjižničnu posudbu na adresi: http://knjiznica.ffzg.hr/mkp. Ako je riječ o člancima iz časopisa, neki su dostupni za nekoliko sati.

1.5.2. Medijski oblici U velikim nacionalnim i sveučilišnim knjižnicama publikacije i druga građa dostupni su u tri medija: • u tiskanome obliku (klasična knjiga), • u elektroničkome obliku (elektronička knjiga, engl. e-book) i • u mrežnome obliku, online na internetu. Nove tehnologije snažno su djelovale na Gutenbergovo carstvo tiska, ali ga nisu srušile. Pojava i moć novih medija nipošto nisu bili kraj tradicionalne knjige. Dobra stara tradicionalna tiskana knjiga još uvijek je najpoželjniji oblik publikacije. O tome svjedoče sajmovi knjiga, od globalnoga Frankfurtskoga do domaćih sajmova Interlibera u Zagrebu i Sajma knjiga u Puli. Virtualne knjige ne mogu zamijeniti materijalizirane, kao što ni virtualni svjetovi ne mogu zamijeniti stvarne. Oba svijeta, stvarni i virtualni, možda nigdje ne žive tako skladno jedan s drugim i jedan pokraj drugoga kao u knjižnicama na početku 21. stoljeća.

207


5/30/11 11:58:09 AM

1.5.3. Oznake Sve publikacije, bilo da su objavljene u tiskanome bilo elektroničkome i mrežnome obliku, imaju svoju oznaku CIP (engl. Cataloging in Publication – katalogizacija u publikaciji). Kataložni zapis izrađuje se u skladu s nacionalnim i međunarodnim pravilima za formalnu i sadržajnu obradbu bibliografskih podataka. U Hrvatskoj ga izrađuje Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu za sve knjige objavljene na hrvatskome jeziku te knjige hrvatskih autora bez obzira na jezik. CIP je međunarodna osobna iskaznica svake publikacije – identifikacijski sustav za razvrstavanje i prepoznavanje građe preko različitih elemenata. Donosi ove podatke: • UDK (Univerzalna decimalna klasifikacija po stručnim područjima pod određenim brojevima, v. II. 2.4, Univerzalna decimalna klasifikacija) • naslov publikacije • imena autora, urednika, ilustratora, fotografa i druge podatke o odgovornosti • podatke o izdanju (nakladniku, mjestu, godini izdanja) te vrsti i dijelovima publikacije (naslov nakladničke cjeline i sl.) • podatke o materijalnom opisu publikacije (broj stranica, ilustracije, visina knjige i dr.), napomene (npr. o prijevodu) • ISBN (International Standard Book Number – međunarodni serijski broj za knjige; oznaka je za Hrvatsku 953, a broj dodjeljuje Hrvatski ured za ISBN u sklopu NSK) • ISSN (International Standard Serial Number – međunarodni serijski broj za periodične publikacije)

208


5/30/11 11:58:09 AM

CIP se izrađuje na temelju publikacije grafički pripremljene za tisak (prijeloma publikacije), a neposredno prije izlaženja (tiskanja) publikacije. Donedavno se donosio na preliminarnim stranicama publikacija u obliku pravokutnika s podatcima, a danas se samo upućuje na broj pod kojim je dostupan u računalnome katalogu nadležne institucije (NSK, British Library i dr.).

1.5.4. Klasični katalozi Tradicionalni su način pretraživanja literature klasični katalozi. Klasični su katalozi: • autorski katalog (građa je raspoređena na bibliotekarske kartice abecednim redom po prezimenima autora) • predmetni katalog (građa je raspoređena abecednim redom po sadržaju, tj. predmetima koji se obrađuju; termin predmetnica ili predmetna odrednica jest ključna riječ ili rečenica kojom se izražava predmet ili sadržaj knjige, odnosno dokumenta) • naslovni katalog (građa složena abecednim redom po naslovima; korisni su ako znadete naslov, a ne znate autorovo ime; nemaju ga sve knjižnice) • stručni katalog (predmetnice su raspoređene po područjima znanja, a unutar područja po strukama i podstrukama; ti su katalozi rađeni po posebnim pravilima i stručna su pomagala bibliotekarima; najpoznatiji sustav koji se rabi u stručnim klasifikacijama jest UDK – Univerzalna decimalna klasifikacija) Za individualno znanstveno istraživanje u knjižnicama na klasičan način najpogodnija su prva dva kataloga. Autorski je katalog praktičan ako već imate popis autora koji su važni za temu, pa želite knjigu posuditi na čitanje, dopuniti podatke ili pogledati 209


5/30/11 11:58:09 AM

i druge autorove naslove. Autorski je katalog jednostavan i pouzdan: ako je autor objavio knjigu, onda se ona sa svim svojim podatcima nalazi u katalogu na svome abecednome mjestu. Predmetni je katalog otkrivalački. Njime ćete se služiti u izradi radne bibliografije tražeći po pojedinim natuknicama zanimljive naslove za svoj predmet. Predmetni je katalog složen i otvoren do te mjere da ćete se morati služiti raznim trikovima kako biste otkrili upravo ono što tražite. Katkad vam ključna riječ ne može otvoriti put prema traženoj temi i potencijalnim autorima. Knjižničarka i knjižničar mogli su vašu temu razvrstati pod koju drugu natuknicu. Ako pišete o umjetničkoj avangardi i istražujete futuristički dinamizam, pa tražite što je naslikano u slikarstvu o temi zrakoplova ili napisano o zrakoplovu, nije vam dovoljna natuknica „avion“ ili „zrakoplov“. Pod tim ćete natuknicama naći samo povijesne podatke o izumu zrakoplova, o vrstama zrakoplova, o građevinama zračnih luka, možda o zrakoplovnim nesrećama. Stoga ćete morati potražiti natuknice „avangarda“, „futurizam“, „talijanski futurizam“ u kojemu je dinamizam bio osobito izražen, „ruska avangarda“ kao jedna od modelotvornih europskih avangarda, „kubofuturizam“ kao pokret koji je razvijao dinamističku poetiku, pa ako ni ondje ne nađete dovoljno uputa za problem koji vas muči i o kojemu želite pisati, onda ćete potražiti poznate dinamističke autore kao što su Marinetti, D’Annunzio, Giacomo Balla, rani Majakovskij itd. Ako sve to, poput autorice ovih redaka, prođete, primjerice, po katalogu Središnje knjižnice (Zentralbibliothek) u Zürichu, sigurno ćete naći nešto jako zanimljivo i korisno. Bit će to knjiga Felixa Philippa Ingolda Književnost i zrakoplovstvo (Literatur und Aviatik, 1978) – iscrpna monografija o zrakoplovu u avangardnoj književnosti i umjetnosti. A tu ćete saznati tako čudesne stvari, od toga tko je i kada pisao pjesme o zrakoplovu do toga kako je na zrakoplovnoj priredbi u talijanskome gradu Bresci u rujnu 1909. akrobacije legendarnoga Blériota doživio Kafka, a kako D’Annunzio. Bila su to dva tako različita doživljaja, kao što su različite njihove poetike i kao što su različita stajališta modernih umjetnika prema tehnici i modernoj civilizaciji. 210


5/30/11 11:58:09 AM

Dok smo u klasičnim katalozima, željela bih vam prenijeti još jedno iskustvo iz Središnje knjižnice u Zürichu s kraja devedesetih godina 20. stoljeća. Kada u klasičnim katalozima ne bih mogla riješiti stanoviti problem, tj. naći literaturu za temu koja me zanima, obratila bih se posljednjemu utočištu – knjižničarkama i knjižničarima na uočljivome mjestu obilježenu blještavim slovom I – Informacije. Tu bih malo pričekala na red i napokon s nelagodom priupitala za informaciju o traženoj tematskoj jedinici. Ono što sam nekoliko puta doživjela bilo je: knjižničarke i knjižničari na klasičnim Informacijama u züriškoj Središnjoj knjižnici bili su više nego ljubazni i susretljivi. Ne samo da su me načelno uputili na pravi put kako ću sama riješiti problem nego su mi doslovno pomogli pretraživati po zaprašenim i požutjelim karticama da dođem do svoje teme.

1.5.5. Mrežne baze podataka i pretraživači Ono što su požutjele stvarne kartice u drvenim kutijama i ormarićima u posebnim prostorima, to su virtualni katalozi i pretraživački alati na računalnim zaslonima. Dok su klasične kataloške kartice postajale sve otrcanije, a informacije o njima sve nježnije i nostalgičnije, kao i svijet koji zajedno s njima odlazi u prošlost, susret s računalnim ekranima i tehnikama pretraživanja može biti vrlo neizvjestan, kao i svijet koji ti katalozi simboliziraju. Sve što smo prošli s ključnom riječju „avion“ ili „zrakoplov“ prebirući po stvarnim karticama možemo proći sjedeći za računalom na treperavu zaslonu s bilo kojom drugom ključnom riječju, naslovom ili autorom. Razlika je međutim velika. Ako se nađete u onoj istoj svjetskoj knjižnici u kojoj smo maločas imaginarno lutali kroz stvarne kataloške kartice i dobili iscrpne ljubazne odgovore i upute o neriješenim pitanjima, tu, u odjelu s računalima, odgovori će na vaše upite biti kratki, strogi i kruto poslovni. Ako ne uspijete prvi put ući u katalog ili naći ono što tražite, online će vas informatorica i informator poslužiti s visine posvećena znalca koji vlada svemoćnom tehnikom koju vi ne poznajete dovoljno ili niste vješti u svim njezinim elementima. To vas 211


5/30/11 11:58:10 AM

ne treba obeshrabriti. Rješenje je nadohvat ruke, u istome prostoru gdje šeću čuvari novoga pisma. Dok su korisnici klasičnih kataloga bili starije dobi, pa ih niste željeli opterećivati pitanjima, susjedi za računalnim ekranima mladi su i radosni ljudi koji će vas rado uputiti u tajne nove tehnologije čim se informatorica i informator udalje. Kada napokon uđete u virtualno carstvo knjižnice, osjećat ćete se toplo i prisno – kao kod kuće. Sve što ste znali o klasičnim katalozima, svi problemi i mogućnosti koje ste ondje poznavali, sada će vas dočekati ljubazno i prijateljski poput klasičnih informatorica i informatora pod slovom I, s jedinom razlikom što će sve informacije treperiti pred vama u beskrajnu umjetnom svjetlu – kao u začaranome zrcalu u zemlji čudesa. I vi ćete znati da ste i dalje u knjižnici, da stari katalozi i stara bibliotečna znanja nisu izgubljeni, samo su prevedeni na novi – zamršeni, ali kada ga svladate, tako jednostavan i efikasan jezik.

1.6. UKLJUČIVANJE IZVORA: ČITANJE I BILJEŽENJE Prvo je i osnovno pravilo: Nema čitanja bez bilježenja i bilježaka! Pročitano, a nezabilježeno za znanstveni je rad izgubljeno. Premda su u znanstvenome postupanju neodvojivi jedno od drugoga, čitanje i bilježenje imaju svoje posebne tehnike i pravila. Tehnike čitanja i bilježenja vraćaju nas ponovno tehnici stásis te općim retoričkim i posebnim znanstvenim toposima (v. II. 4.11. i II. 5.3, Znanstvena racionalnost). Čitat ćete u tehnici stásis tako da neprestano postavljate pitanja tko, što, kada, gdje, zašto, kako, u koju svrhu. Tražit ćete točke prijepora u literaturi, argumente i ideje s kojima se slažete ili ne slažete. U bilješkama ćete definirati pojmove, uspoređivati ideje, generalizirati, komentirati i donositi utemeljene zaključke (opći retorički toposi ili argumentacijske strategije) te se pridržavati svih posebnih toposa i standarda znanstvene racionalnosti (točnost, preciznost, evaluacija, znanstveni etos, osobito u citiranju i parafraziranju). 212


5/30/11 11:58:10 AM

1.6.1. Tipovi čitanja U akademskome se pismu rabe svi tipovi čitanja, ovisno o temi ili fazama istraživanja i pisanja. Četiri su osnovna tipa čitanja: • pregledavanje – prvi susret s tekstom • informativno ili brzo čitanje – opće razumijevanje teksta • kritičko čitanje – analiza i interpretacija teksta • dubinsko čitanje – usredotočenje na pojedine dijelove teksta Pregledavanje. Pregledavanje je prvi, preliminarni susret s tekstom. U kulturi preplavljenoj informacijama i publikacijama ne može se pročitati sve, pa treba napraviti grubu selekciju s obzirom na temu koja vas zanima. Značenje pojma pregledavanje sadržano je u prefiksu pre: to je gledanje prije bilo kakva ozbiljnijega čitanja. Pregledavaju se naslov i podnaslov, sadržaj, sažetak i kazala, tekstovi na koricama i sl. Taj tip čitanja vrlo je važan jer se u njemu odlučuje hoće li se nastaviti čitanje. Koristit ćete se njime na samome početku invencije, prigodom prikupljanja radne bibliografije, ali i svaki put u susretu s novom literaturom kao prvi korak u pronalaženju izvora. Informativno ili brzo čitanje. Informativno ili brzo čitanje drugi je, bliski susret s tekstom u kojemu otkrivate relevantne informacije i stvarate opću sliku teksta. Dvije su osnovne strategije informativnoga čitanja: prelijetanje (engl. skimming) i skeniranje (engl. scanning). Prelijetanje. To je strategija za stjecanje općega uvida u tekst. Nakon pregledavanja, u kojemu ste zaključili da je tekst prikladan za vašu temu, slijedi prelijetanje cijeloga teksta i hvatanje osnovnih informacija i ideja, poput lastavice u letu kada prikuplja hranu (Buzan, 2006). Jedna je od učinkovitih strategija prelijetanja poznavanje strukture djela i tehnike pisanja odlomka. Ako je vaš izvor knjiga, pročitajte uvod (osobito posljednje odlomke, jer su tu najčešće glavna obećanja čitatelju) te 213


5/30/11 11:58:10 AM

završno poglavlje (prve i posljednje odlomke jer su tu zaključci). Ako se vaše ključne riječi pojavljuju u naslovu poglavlja, pročitajte na isti način uvodni i zaključni odlomak u tome poglavlju. Posebno su informativni prijelazni odlomci, jer se u njima sažima što se govorilo u prethodnim odlomcima i najavljuje što će se govoriti u budućnosti. U zbornicima članaka čita se urednički predgovor. Slično je i kod članaka u klasičnim časopisima online. Treba pročitati sažetak, posljednja dva ili tri odlomka uvoda te odlomak naslovljen Zaključak. Ako članak nema posebno istaknute dijelove uvoda i zaključka, čitaju se prvi odlomak i nekoliko posljednjih. U mrežnim je člancima preporučljivo kliknuti na ponuđene poveznice poput O stranici (About Site), Traži (Search) i sl. Skeniranje. To je tehnika za traženje ključnih riječi i ideja. Osobito je učinkovito u izvorima koji imaju kazalo imena i pojmova ili na mreži gdje postoji uputnica Traži. Treba utipkati željenu riječ, i ona će biti pronađena. Pri skeniranju najčešće vam je poznato što tražite (ključna riječ, pojam, ime). Oči klize niz stranicu ili ekran u potrazi za pojedinim riječima. Strategije su skeniranja: traženje pojmova na određenim stranicama, uočavanje različitoga tipa pisma (koso, podebljano), različitih veličina i vrste slova, brojeva, konektora poput prvo, drugo, treće i sl. Informativno ili brzo čitanje najpogodniji je tip čitanja u prvoj fazi invencije akademskoga pisma. Služi kao uvod u kritičko čitanje. Kritičko čitanje. Kritičko je čitanje treći, kreativni oblik čitanja. To je središnji oblik čitanja u akademskome pismu. Sada više nije riječ o pronalaženju informacija o temi, nego o promišljanju i kreativnoj procjeni argumentacije. Kritičko je čitanje, kao što kaže sam termin, utemeljeno na kritičkome mišljenju na kojemu počiva znanstvena retorika. U tome ćete tipu čitanja analizirati ideje i argumente, metode i strukturu teksta koji čitate, prosuđivati ih i komentirati. Postavljat ćete pitanja u tehnici stásis o svim aspektima teksta:

214


5/30/11 11:58:10 AM

• Tko su autorica ili autor? U kojim je okolnostima tekst nastao? Kada? Gdje? Zašto? • Što su glavne ideje i stajališta? Kako su definirani pojmovi? Kako su interpretirane činjenice? Jesu li činjenice pouzdane? • Jesu li autorica i autor uvjerljivo argumentirali svoje ideje? • Ima li rodnih, rasnih i drugih predrasuda? • Koje su metode i postupci upotrijebljeni? • Kako biste ocijenili tekst u kontekstu drugih tekstova? • Kako biste ocijenili tekst u cjelini? • Kakvo je vaše stajalište? Slažete li se ili ne slažete s izloženim idejama i primijenjenim metodama? Kako biste vi postupili? i sl. Cilj je kritičkoga čitanja analizirati i interpretirati tekst, ocijeniti ga, otkriti podatke i činjenice vezane uz vašu temu, osloniti se na ideje s kojima se slažete, pobiti ideje s kojima se ne slažete, zauzeti vlastito stajalište i reći nešto novo o temi. Kritičkim se čitanjem služite u tijeku cijeloga projekta istraživanja i pisanja. Dubinsko čitanje. Napokon, dubinsko je čitanje usredotočivanje na određene dijelove i aspekte teksta koji zahtijevaju dodatno promišljanje. Da biste pronašli problematična mjesta, ponovno ćete se poslužiti tehnikom skeniranja kako biste otkrili ključne riječi i ideje. Kada se usredotočite na problematična mjesta, primjenjujete intenzivno kritičko čitanje. U akademskome pismu dubinskim se čitanjem služite u kasnijim fazama projekta, jer tada bolje poznajete problematiku, pa možete uočiti i riješiti nejasnoće.

215


5/30/11 11:58:10 AM

1.6.2. Strategije kritičkoga čitanja i akademsko pismo Dvije su osnovne strategije kritičkoga čitanja u akademskome pismu: kreativno slaganje i kreativno neslaganje (usp. Turabian, 2007: 37–39). Kreativno je čitanje uvijek dijalog, bilo da se slažemo s pročitanim tekstom bilo da se ne slažemo. Kreativno slaganje. Kreativno se složiti s izvorom znači prihvatiti ponuđene ideje i argumentaciju, ali im istodobno dodati nešto novo. Ako izvor podupire svoju tvrdnju jednim dokazima, vi možete ponuditi druge. Ako izvor primjenjuje svoju tvrdnju na jednome području, vi je možete proširiti i primijeniti na druga područja i sl. Primjerice: Goran Rem i Helena Sablić Tomić s pravom govore o „slavonskome tekstu hrvatske književnosti“. Na sličan bi se način moglo govoriti i o „mediteranskome tekstu hrvatske književnosti“.

Kreativno neslaganje. Kreativno neslaganje još je plodotvornije nego kreativno slaganje. Pronađite protuslovlja i nedostatne ili krive argumente, razotkrijte ih i ponudite bolje dokaze. Ako izvor tvrdi da je što ovakvo, vi možete podastrijeti dokaz da nije tako. Ako izvor tvrdi da je što utemeljeno, vi možete pokazati da nije. Ako izvor raspravlja iz jedne vizure, vi možete odabrati drugu vizuru i sl. Iskoristite strategiju kreativnoga neslaganja za bistrenje pojmova i provjeru svoje (hipo)teze. Primjerice: Zdenko Škreb pretpostavlja da o istoj pjesmi ne mogu postojati dvije jednako legitimne interpretacije. Suprotno od toga Emil Staiger pokazuje da su dvije interpretacije o istoj pjesmi moguće. Interpretacija je građena na subjektivnome pristupu i stoga ne može biti apsolutna. Tako je interpretacija vrlo rano pokazala protuslovlja unutarnjega pristupa književnomu tekstu u Zagrebačkoj školi.

216


5/30/11 11:58:10 AM

1.6.3. Tehnike bilježenja Četiri su osnovne tehnike bilježenja: kartice i bilježnice, podcrtavanje, fotokopiranje i „skidanje“ s mreže te virtualne bilješke. Kartice i bilježnice. Knjiga Umberta Eca Kako se piše diplomska teza (v. gore 1.5) nastala je u posljednjim danima Gutenbergove ere, pa njezin autor ne poznaje virtualne bilješke. Eco navodi različite vrste „kartica“ i „kartičnih“ datoteka kao povlaštenu tehniku znanstvenoistraživačkoga rada. Kartice su zamišljene po modelu knjižničnih kartica: mogu se slagati i preslagivati kao u klasičnim katalozima. Tehniku kartica Eco preporučuje u čitanju sekundarne literature. Poput teorije otvorenoga sustava u semiotici i motiva srednjovjekovne knjižnice u romanu Ime ruže Ecov sustav bibliografskih i lektirnih kartica najljepši je spomenik podignut klasičnomu znanstvenoistraživačkom radu neposredno uoči rođenja novoga virtualnog pisma. Vrlo je česta tehnika vođenje bilježaka u bilježnicama. Bilježnice se podjednako rabe u prirodnim i društveno-humanističkim znanostima. U potrazi za primjerom iz humanistike vrata svoje književnoznanstvene radionice otvorio mi je Josip Užarević. Da bi napisao članak o lirskome “Ja“ u Lermontova, autor je ispisao dvije male bilježnice (o lirskome „Ja“ općenito i o „Ja“ u Lermontova), dva lista papira (sažetak „Ja“ općenito i sažetak „Ja“ u Lermontova) te napokon shemu teme „Ja“ u Lermontova, iz koje je nastao članak u zborniku Romantizam i pitanja modernoga subjekta (Užarević, 2008). Slično je i u prirodnim znanostima (v. sliku III. 1.6.3, Kartice i bilježnice). Svakomu znanstvenom tekstu, bez obzira je li riječ o poeziji ili o diobi stanice, prethodi ozbiljno istraživanje – prikupljanje i priprema dokaza. Nakon svakoga znanstvenog istraživanja ostaje dokumentacija – dokazna građa u argumentaciji: bilješke, protokoli, pročitana i komentirana literatura na temelju kojih se na kraju projekta, bilo individualnoga bilo kolektivnoga, izvodi argumentacija u znanstvenome članku, magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji. U društveno-humanističkim znano217


5/30/11 11:58:10 AM

Slika III. 1.6.3, Kartice i bilježnice. Bilješke asistentice Anett Häse uz tijek eksperimenta Ive Tolić-Nørrelykke na projektu Simetrična dioba stanice: Je li kvasac besmrtan? Max Planck Institut, Dresden, 12. listopada 2006. Kada je došla na posao, asistentica je nacrtala što se dogodilo s pojedinim stanicama tijekom noći, npr. kako se podijelila stanica a u 1. 15 i 7. 17 h. Zatim je zabilježila koliko je „kćeri“ pojedina stanica dobila, odnosno ako nije došlo ni do kakve diobe. U 9.52 uklonila je „kćeri“ mikromanipulatorom i nacrtala novo stanje, a u 10. 39 nastavila s promatranjem.

stima bitno je moći provjeriti svaku tvrdnju, a u prirodnim znanostima ponoviti eksperiment. U tome je znanstvenost znanosti – vrsnoća akademskoga rada. Podcrtavanje. Kao tehniku bilježenja u primarnoj literaturi (romani, pjesme i sl.) Eco preporučuje podcrtavanje. Podcrtavanje je znak osobnoga odnosa prema knjizi. Eco ga dopušta samo u vlastitim knjigama, u određene svrhe, na određene načine i u određenim okolnostima. Preporučuje podcrtavanje u bojama i unošenje različitih kodova koji predložak povezuju s radnim nacrtom: 218


5/30/11 11:58:10 AM

Podcrtavajte u boji, rabite fine, tanke olovke. Povežite svaku boju s predmetom. Istu boju rabite na radnome planu i na različitim karticama. Kada stignete do konačnoga pisanja, bit će prednost znati da se crvena boja odnosi na one dijelove koji pripadaju prvomu poglavlju, a zelena drugomu. (Eco, 2005: 161)

Eco ističe poznata pravila što se i kako ne podcrtava. Ne podcrtavaju se posuđene i raritetne knjige. Ne podcrtava se cijeli tekst; jer ako je sve podcrtano, ništa nije istaknuto (v. sliku III. 1.6.3, Podcrtavanje).

Slika III. 1.6.3, Podcrtavanje. Primjer ex negativo. Francis Bacon, 1964: 120. Knjižnica Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Sign. D-431-E, inv. br. 4299.

Fotokopiranje i „skidanje“ s mreže. Glasoviti semiotičar posebno upozorava na ambivalentnost fotokopija. Fotokopije s jedne strane mogu zamijeniti nedostupnu knjigu, a s druge strane postati „alibi“ za nečitanje: „Postoji puno toga što se upravo zato ne zna, jer imamo neki tekst u fotokopiji; 219


5/30/11 11:58:10 AM

tako nastaje iluzija kao da smo ga pročitali“ (Eco, 2005: 162). Da je Eco u vrijeme pisanja svoje knjige poznavao čari i opasnosti interneta, sigurno bi bio još oprezniji. „Skidanje“ s mreže (copy = kopiraj & paste = zalijepi) može voditi do svjesnoga ili nesvjesnoga plagijata, krađe ideja i tekstova. Kada je međutim riječ o točnosti citata, fotokopiranje i tehnika copy & paste nove su tehnike pamćenja i kontrole citata. Uvijek je bolje citirana mjesta kopirati nego prepisivati, jer se tako citati mogu više puta kontrolirati, što je iznimno važno za točnost citata i etiku citiranja (v. dolje 1.6.8). Virtualne bilješke. Virtualne se bilješke vode u obliku datoteka i mogu se oblikovati po modelu klasičnih kartica. One ne mogu zamijeniti klasične kartice, ali vam mogu pomoći da radite s većega odmaka od teksta, dakle i kritički. Nije udobno čitati knjigu za računalom i simultano raditi bilješke u datoteci, ali je posve zgodno pročitati članak ili knjigu u naslonjaču, pa neposredno nakon dočitavanja cjeline ili svakoga poglavlja promijeniti položaj, sjesti za računalo i ispisati komentare u datoteci. Razlika između klasičnih bilježaka rukom, koje je opjevao autor Imena ruže, i virtualnih bilježaka na osobnome računalu ista je kao razlika između klasičnih i online kataloga. Poput online kataloga virtualne bilješke imaju i druge prednosti: mogu se pohraniti na disketu i CD-ROM. Ali i nešto drugo: mogu se ispisati i tako ponovno dobiti svoj dobri, stari, stvarni oblik. Na taj će se način ukloniti opasnost od brkanja razina i podataka u slučaju da se poremeti dokument, a bilješke će se moći uključivati u radni nacrt na potrebnim mjestima kao opipljivi dio istraživačkoga projekta i ranoga pisanja.

1.6.4. Bibliografske i lektirne kartice Dvije su osnovne vrste kartica: bibliografske kartice i lektirne kartice. Bibliografske kartice. U bibliografskim se karticama bilježe naslovi vezani uz temu sa svim potrebnim podatcima u odabranome citatnom stilu. Oni ulaze u radnu bibliografiju i na kraju dovode do konačne bibliografije. 220


5/30/11 11:58:10 AM

Lektirne kartice. Lektirne se kartice odnose na pročitanu literaturu. Po predmetu lektirne kartice mogu biti: kartice o pročitanim izvornima, tematske kartice, kartice autora, citatne kartice itd. (Eco, 2005: 154). Rade se na različite načine, ovisno o predmetu istraživanja, vlastitim sklonostima i čitateljskim navikama. Mogu biti različitih veličina, u obliku većega ili manjega lista papira, u klasičnome ili virtualnome obliku. To može biti bilježnica s pokretnim listovima. Osnovni je model isti. Svaka je kartica fizički zasebna jedinica koja se može u različitim kombinacijama preslagivati, uvršćivati u radni nacrt, izostavljati ili ponovno pojavljivati u novoj misaonoj i praktičnoj kombinaciji. Stoga je i virtualne bilješke dobro imati u stvarnome obliku te s njima postupati kao da su pisane rukom. Predložak standardne lektirne kartice može se zamisliti na različite načine. Jedan donosimo ovdje (v. sliku III. 1.6.4). U lijevome gornjem kutu upisuje se prezime autorice ili autora i broj stranice, a u desnome

Slika III. 1.6.4. Primjer lektirne kartice. Prilagođeno po Turabian, 2007: 40.

221


5/30/11 11:58:11 AM

kutu ključne riječi. Prezime vodi prema radnoj bibliografiji gdje se nalaze svi podatci, a ključne riječi omogućuju povezivanje bilješke s radnim nacrtom i različitim fazama pisanja. Središnji pak dio kartice donosi u grozdovima sažetu formulaciju glavne ideje pročitanoga teksta, osnovne činjenice, citat ili parafrazu te vlastita pitanja i komentare uz lektirni tekst. Za svaku opću ideju radi se posebna kartica ili stranica. Različiti elementi na kartici pišu se u različitim bojama i obilježuju različitim znakovima. Posebno je važno odijeliti citate i parafraze s jedne strane i vlastite riječi s druge strane. Citati se uvijek stavljaju u navodnike, parafraze se preporučuje označiti vitičastim zagradama, a vlastita pitanja i komentare staviti u uglate zagrade, kako se ne bi moglo dogoditi da se u oblikovanju spisa pobrkaju razine i tako nehotice dođe do plagiranja u kasnijim fazama rada s bilješkama.

1.6.5. Umna mapa Umna mapa (engl. mind map) zrakasti je dijagram koji oslikava ideje i tijek razmišljanja. U središtu je dijagrama osnovna ideja ili tema, a iz nje se na sve strane granaju vijugave crte s natpisima ključnih riječi, rečenicama, crtežima i drugim znakovima koji simbolično prikazuju značenje ideja i razmišljanja. Svojim nelinearnim grafičkim likom umna je mapa vrlo učinkovita tehnika oslikavanja ideja, postavljanja pitanja, pamćenja i rješavanja različitih složenih zadaća u stjecanju i pohranjivanju znanja. Jednu od prvih bilježaka u obliku dijagrama sastavio je Porfirije iz Tira u trećemu stoljeću, kada je slikovito prikazao 10 Aristotelovih kategorija. Obnovitelj klasične mnemotehničke metode i izumitelj modernoga oblika umne mape britanski je psiholog Tony Buzan. Metodu izrade umne mape Buzan je sažeo u deset savjeta. Počinjete ključnom riječju u sredini crteža i radite zrakastu strukturu. U cijelome se dijagramu služite različitim simbolima. Ključne riječi upisujete na crte jednake veličine pazeći da je svaka ključna riječ samostalna, da se značenje na linijama koje izlaze iz ključne riječi odnosi na značenje ključne riječi i da su duljine 222


5/30/11 11:58:11 AM

crta jednake duljini riječi. Pri tome se služite različitim bojama kako biste naglasili ideje i asocijacije. Napokon, možete razviti vlastiti stil izrade umne mape (v. sliku III. 1.6.5.b). Poznati Buzanov primjer umne mape prikazuje samu ideju izrade umne mape.

Slika III. 1.6.5.a. Tony Buzan: Umna mapa s temom umne mape (http://hr.wikipedia.org/wiki/Mentalna_mapa, 25. siječnja 2010)

Bilješka u obliku umne mape vrlo je učinkovit način kreativnoga čitanja i bilježenja. Takav tip bilješke snažna je dinamizacija čitanja, tako da ideje zaustavljene u ključnim riječima postaju gotovo trodimenzionalne i pokretne. Kombinacija slova i crta, riječi i slika, boja i pokreta pretvara bilješku u vijugavu vizualnu priču koja se lako pamti i lako preslaguje u nove kombinacije. Umna je mapa oluja ideja u kojoj sijevaju munje misli i pucaju gromovi pitanja, a sve se na kraju slijeva u jednu tezu iz koje izvire pisanje. Ovdje donosim umnu mapu s temom Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do kulturologije, koja nam je više puta poslužila kao primjer. Bilješka u obliku umne mape vizualizacija je složene tehnike stásis nakon čitanja odabrane literature. 223


5/30/11 11:58:11 AM

ZAGREBAČKA KNJIŽEVNOZNANSTVENA ŠKOLA: OD IMANENTIZMA DO KULTUROLOGIJE

Slika III. 1.6.5.b. Umna mapa Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do kulturologije

224


5/30/11 11:58:11 AM

U središtu je umne mape ime škole i generalna paradigma: imanentni pristup. U zrakastoj strukturi mapa prikazuje povijesni razvoj škole u generacijskome i biološkome ključu te glavne teme, probleme i odstupanja od paradigme imanentnoga pristupa. Tu su četiri generacije koje su sudjelovale u izgradnji i razvoju škole: „očevi“, „mlađa braća“, „djeca“ te „unuke i unuci“. U generaciji „djece“ izdvojen je „kritički sin“. Uz njih se granaju glavne institucije i izdanja škole, ključni termini koji obilježuju različite tematske interese 1960-ih (interpretacija, stil, struktura, stilske formacije, periodizacija) i različiti pomaci od paradigme imanentizma 1970-ih i 1980-ih („proza u trapericama“, intertekstualnost i intermedijalnost, sociologija književnosti) pa sve do novih kulturoloških tema i pristupa nakon 2000-ih (popularna kultura, književna antropologija, rodna problematika, književna imagologija, kulturni stereotipi). Cijeli se dijagram sažimlje u ideji da je Zagrebačka književnoznanstvena škola prešla put od imanentizma (unutarnja stilistička i strukturalna analiza teksta) do kulturologije (književni tekst u različitim kulturnim kontekstima). Tako umna mapa postaje opipljiva slika vaše ideje ili teze.

1.6.6. Kada citirati, parafrazirati, sažimati? Bilješke su software vašega budućega teksta, pa zato već u pripremama za pisanje trebate znati kada ćete citirati, kada parafrazirati i kada sažimati. Što su bilješke, citati, parafraze i sažetci iz literature kvalitetniji, lakše ćete i kvalitetnije pisati. Citirati se ne može i ne treba uvijek. Ne trebate citirati kada je riječ o poznatim i uvriježenim idejama koje su postale opće kulturno dobro. Ne morate svaku raspravu iz poetike počinjati citatom iz Aristotelove Poetike. Citirati treba u ovim slučajevima: • kada tuđe riječi podupiru vaše stajalište o temi • kada tuđe riječi zastupaju suprotno stajalište o temi 225


5/30/11 11:58:11 AM

• kada imaju autora • kada su posve nove Kada tuđi tekst podupire vaše stajalište, to je snažan dokaz u argumentaciji, pa ga valja citirati. Kada tuđi tekst zastupa suprotno stajalište, valja ga citirati kako bi argumentacija bila poštena i stajalište preneseno točno. Ako ideje imaju autora, ali su postale općepoznate, ne morate ih uvijek citirati, nego samo onda kada o njima raspravljate ili je navođenje autorstva ih kojih drugih razloga važno. Ako pišete seminarski rad o realističkim postupcima Ante Kovačića, pa spomenete da je realizam stilska formacija, ne morate citirati autora toga termina Aleksandra Flakera. Ali ako pišete seminarski rad o Povijesti ruske književnosti Reinharda Lauera, pa kažete da se autor poslužio terminom „stilske formacije“, svakako ćete termin uporabiti pod navodnicima i navesti ime njegova autora. Drugi Flakerov termin, „književne vedute“, uvijek ćete pri prvome spomenu staviti u navodnike i navesti autorovo ime, jer taj termin nije postao općepoznat kao stilske formacije. Napokon, kada je ideja posve nova, valja je točno citirati kako bi se spriječilo plagiranje. Ako govorite općenito o poetici romana, ne trebate navesti nikakav izvor, ali ako govorite o „povijesnoj poetici romana“, morate navesti autora knjige Povijesna poetika romana Viktora Žmegača. Parafraziranje i parafraze vrlo su osjetljivo polje bilježenja. Granica prema plagiranju i plagijatu tu je najkrhkija. Nije uvijek lako naći vlastite riječi koje će prepričati tuđe ideje, pogotovo ako su tuđe riječi točno izrazile ideju. Parafrazirat ćete stoga vrlo oprezno, i to samo onda kada tuđe ideje možete izraziti bolje nego što je to u izvorniku. Pri tome nije dovoljno samo zamijeniti nekoliko riječi vlastitima. Treba sve napisati novim riječima, tako da nema nikakve mogućnosti da vam se potkrade nesvjesni plagijat. Ako niste u stanju vlastitim riječima prepričati tuđu ideju, pa čak i bolje od izvornika, nemojte parafrazirati. Radije citirajte. Sažimanje je takav postupak bilježenja u kojemu na najkraći mogući način iznosite ideju tuđega teksta. Rabi se pri općemu pregledu literature ili kada ukratko izlažete odlomak, članak ili cijelu knjigu. Parafraza i sažimanje nisu snažni dokazi kao citati. Parafraza se obilježuje 226


5/30/11 11:58:11 AM

isto kao citat, a sažimanje kraticom usp. i potrebnim bibliografskim podatcima. Više o citiranju, parafraziranju, sažimanju i upućivanju v. III. 5.1.

1.6.7. Izbor i priređivanje citata Prvi korak za ispravno citiranje jest izbor i priređivanje citata. Osnovna su pravila: • Izaberite originalan izvor, a ne izvor iz druge ili treće ruke. Citati citata najlošiji su oblik znanstvene citatnosti. To je izvor širenja pogrješaka i znak neautentičnosti istraživanja. • Citirajte po viđenju (de visu), a ne po sjećanju. To je jedini zakon točnosti citiranja. • Ako izvor ima više varijanata, citirajte uvijek jednu verziju i razjasnite zašto ste izabrali upravo tu verziju. • Ako prepisujete citat iz tiskanoga izvora, više puta kontrolirajte citat. U drugome i trećemu čitanju sigurno ćete naći još koju po grješku. Ne dajte se smesti i uporno kontrolirajte dok potpuno do posljednjega imena, padeža i zareza ne preslikate izvornik. Ako „skidate“ citat s mreže, odaberite samo pouzdane izvore. • Obilježite citat navodnicima. Pažljivo upišite sve potrebne podatke u citatnicu i više ih puta kontrolirajte. Pripazite na brojeve stranica. Tu često popusti koncentracija. • Istom akribijom provjerite sve bibliografske jedinice. Provjerite u konačnoj verziji jeste li bili dosljedni u odabranome citatnom stilu, tj. kombinaciji citatnica i bibliografskih jedinica u bibliografiji i literaturi (v. III. 5.2.4. i III. 5.2.5). • Pazite na pravopisne znakove, razmake i druga pravila iz citatne mehanike. Tu se vrlo često griješi (v. III. 4.3.3). 227


5/30/11 11:58:11 AM

1.6.8. Kako izbjeći opasnosti od plagiranja? Na opasnosti od plagiranja nikada se ne može dovoljno upozoriti (v. III. 5.1.4), osobito ako je riječ o studentskome akademskom pismu u virtualno doba. Četiri su zlatna pravila koja sprječavaju plagiranje i plagijat. O nekima smo već govorili, a sada ih evo u obliku savjeta: • Ne prepisujte dulje citate, nego ih fotokopirajte ili presnimite s mreže (naravno, samo ako su mrežni izvori pouzdani, v. gore 1.6.3, Fotokopiranje i „skidanje“ s mreže; III. 5.1.2, Točnost i Obilježenost te III. 5.2.3, Etički kodeks citiranja elektroničkih medija). Tako ćete pri ugrađivanju citata u tekst biti sigurni da vam se nije omaknula pogrješka. Ne kratite citate u bilješkama, kako poslije pri ugradbi u tekst ne biste promašili smisao. Ako citat poslije rabite u skraćenu obliku, moći ćete uvijek kontrolirati točnost smisla u kontekstu cijeloga citata. Zapišite na fotokopiju ili zapis s mreže naziv izvora i ključne riječi, kako bi se citat kao i sve bilješke mogao kategorizirati i uključiti u argumentaciju. • Rabite različite boje i znakove kako biste vidljivo označili granice između vlastitih i tuđih riječi i tako uklonili opasnost da u bilo kojoj fazi istraživanja i pisanja svoje riječi pomiješate s tuđima. • Nikada ne parafrazirajte preblizu izvoru da vam se tuđe riječi ne bi potkrale među vlastite i tako vas dovele na rub plagiranja ili u plagijat. Za razliku od citata, koji se bilježe de visu, parafraze se rade po sjećanju. Uklonite izvornik i vlastitim riječima sažmite tuđe ideje, a zatim provjerite jesu li sve riječi vaše. • Uvijek navedite upotrijebljeni izvor. Napast nenavođenja izvora osobito je velika pri preuzimanju citata s mreže. Mreža je premrežena mnoštvom često promjenjivih tekstova, ali to ne znači da se tekstovi smiju „skidati“ bez navođenja izvora. Citati u znanosti uvijek imaju izvor. Stoga moraju biti obilježeni.

228


5/30/11 11:58:11 AM

1.6.9. Kada su bilješke vrijedne? Bilješke nisu vrijedne samo po količini informacija, nego po načinu njihove obradbe i uključivanja u projekt. One su vrijedne ako su relevantne za temu, ako unaprjeđuju istraživanje i pisanje. Bilješke su formalno i sadržajno vrijedne: • kada su opskrbljene komentarima i jasno obilježene, pa služe kao vodič za istraživanje i pisanje; • kada su opremljene ključnim riječima, pa se mogu lako preslagivati i kombinirati s radnim nacrtom i ranim pisanjem; • kada donose podatke i ideje važne za tezu; • kada osiguravaju širi kontekst za razumijevanje teze; • kada ne iskrivljuju smisao izvora; • kada točno prenose i obilježuju citate; • kada su parafraze rađene vlastitim riječima i kada su bolje od izvornika. Nije dovoljno fotokopirati ili snimati s mreže gomile tekstova i citata pa ih ostaviti bez komentara i jasnih obilježja. To je korisno za kontrolu točnosti citata. Ali to nije dovoljno. Valja uključiti kritičko mišljenje i čitanje. Opskrbite fotokopije i mrežne citate komentarima na marginama ili poleđini, podcrtajte ključne riječi i podatke različitim bojama kako bi bili jasno uočljivi, napravite sažetak ideja, postavite pitanja i skicirajte vlastite odgovore na pitanja. Sve što pišete o svome izvoru u bilješkama može vam koristiti u radnome nacrtu i pisanju. Upisivanje ključnih riječi u desni kut bilješke formalan je postupak velike vrijednosti. Pri tome valja paziti na količinu i sadržaj ključnih riječi. Ne smiju se prepisivati hrpe riječi iz izvora, koliko god bile važne za sam kontekst. Treba odabrati nekoliko širih pojmova iz topike vašega predmeta koji mogu djelovati ujedinjujuće na različitim razinama. Ta229


5/30/11 11:58:11 AM

kve općenite ključne riječi, toposi vašega znanstvenog područja, mogu u različitim kombinacijama dovesti bilješke u različite kontekste i tako unaprijediti kretanje kroz projekt i pisanje. Bilješke su kvalitetne kada su u njima pohranjeni podatci potrebni kao dokazi u vašoj argumentaciji te izdvojene ideje koje će vam služiti kao potpora za vašu (hipo)tezu, ako se s izvorom slažete, ili kao ishodište za razvijanje drukčije ideje, ako se s izvorom ne slažete, pa ga pobijate. Bilješke će biti još kvalitetnije ako ne komentirate samo glavne ideje i stajališta u svome izvoru, nego ako zabilježite ukupan kontekst u kojemu su te ideje nastale, jer tako osiguravate širi okvir za razvijanje vlastitih ideja. Osobito je korisno zabilježiti povijesni okvir za pojavu ideja, kakav zanimljiv podatak ili anegdotu. Ako pišete o Flakerovu pojmu „stilske formacije“, dobro je osim definicije toga pojma zabilježiti podatak da je autor naveo točan nadnevak i časopis u kojemu je termin prvi put spomenuo (v. III. 4.2.2, Govorni subjekt u prvome licu jednine: Autorsko “ja“) te komentirati autorovu genealogiju pojma kako je do njega došao u raspravama na međunarodnim simpozijima. Takvi su podatci važni ne samo zato što daju živost vašemu tekstu nego i zato što osiguravaju širi kontekst za razumijevanje nastanka Zagrebačke škole, koja se u kasnome socijalizmu razvijala u neposrednu dodiru sa svjetskim zbivanjima u humanistici. Napokon, bilješke su kvalitetne ako točno prenose smisao ukupnoga konteksta iz kojega potječu ideje, a loše su ako taj smisao promaše ili ga iskrivljuju. Ako govorite o genezi Flakerova pojma „optimalna projekcija“, pa sažimate ili parafrazirate mjesto na kojemu on spominje kako je taj pojam susreo u usmenoj komunikaciji s J. M. Lotmanom (Flaker, 1986: 260), nije dobro reći uopćeno da Flaker „citira Lotmana“, jer bi se moglo pomisliti da je pojam već postojao. Dobar je komentar ako precizirate da Flaker „citira“ Lotmanov usmeni iskaz, jer će tako biti jasno da je Flaker bio samo potaknut Lotmanovom sintagmom te da je pojam sam stvorio i oblikovao ga u tumačenju utopijske dimenzije umjetničke avangarde. Ako dva izvora tvrde isto, ali svoje tvrdnje obrazlažu na različite načine, navedite oba konteksta, jer će to pomoći boljemu razumijevanju teme. 230


5/30/11 11:58:11 AM

Aleksandar Flaker i Peter Bürger na isti su način omeđili umjetničku avangardu u vremenu od 1910. do 1935. Ipak, učinili su to na različite načine. Flaker je kao glavna obilježja „stilske formacije“ avangarde istaknuo destrukciju tradicije, konstrukciju novih oblika i optimalnu projekciju u budućnost. Kao osnovne osobine „povijesne avangarde“ Bürger je isticao poetiku novoga, slučaj i negaciju „institucije umjetnosti“. Ako govorite o avangardi, uključite širi teorijski kontekst: navedite i usporedite oba mišljenja.

1.6.10. Bilježenje i rano pisanje Bilješke i bilježenje nisu samo oblik istraživanja izvora. One su i rani oblik pisanja: invencija razloga i dokaza koji podupiru vaše ideje i vašu (hipo)tezu. Nije dobro čekati da završite čitanje i bilježenje, pa da jednoga dana u stanovitome trenutku počnete pisati bilješke o pročitanome. Takva idealnog dana i takva trenutka nema. Čitajte i bilježite, bilježite i komentirajte istodobno. Rano je pisanje često samo parafraziranje i sažimanje. To vas ne treba zbuniti. To je oblik stjecanja znanstvenih topika i građe na vašemu području. Bitno je da idete dalje i razvijate vlastita stajališta i vlastite ideje u susretu s primarnim i u dijalogu sa sekundarnim izvorima. Ako naiđete na nepoznatu ili provokativnu ideju u literaturi, odmah je zabilježite, poduprite je novim razlozima i dokazima ili pobijte, skicirajte protuideju i protuargumente. Rano pisanje nije pisanje cijelih rečenica i odlomaka, nego logičko nizanje ideja, izrada umnih mapa i preslagivanje kostura rada. To je okvir u kojemu će nastati radna verzija vašega teksta. Sve što zabilježite i napišete u fazi invencije možda vam ne zatreba ni u radnoj ni u konačnoj verziji teksta, ali vam sigurno može pomoći da lakše prođete linearno-kružni proces istraživanja i pisanja.

231


5/30/11 11:58:11 AM

1.7. ZNANSTVENI ETOS Sve o čemu smo do sada govorili o istraživanju izvora vraća nas još jednom do posebnoga toposa znanstvene racionalnosti i akademskih standarda – do izvanjskoga znanstvenog etosa i profesionalne znanstvene etike. Ta su pitanja poznata još od Hipokratove zakletve. Osim univerzalnih etičkih pravila svaka kultura ima svoj povijesni modus etičke svijesti i svoja pisana i nepisana pravila ponašanja. Suvremena znanstvena kultura eksplicite postavlja etička pitanja i osniva etičke institucije. Ovdje samo ukratko o razlozima etičke zabrinutosti suvremene znanosti i snažnoj potrebi za profesionalnom etikom. U modernoj su kulturi etička pitanja bila izvan znanosti. Slika o znanosti bila je blistava i čista, a etički su problemi dolazili izvana, iz političkih i tehnoloških primjena. Prvi koji su postavljali etička pitanja o modernoj znanosti i njezinim štetnim uporabama bili su pisci znanstvenih antiutopija poput Evgenija Zamjatina u romanu Mi, Huxleya u romanu Vrli novi svijet i Orwella u 1984. Znanstveni je etos tada bio zaštićen idejom o neutralnosti i autonomiji znanosti. S jedne je strane bila autentična znanost, a s druge strane njezine zloporabe. U doba druge moderne, virtualne ili globalne kulture, etička se pitanja postavljaju na posve nov način. Ono o čemu je pisao Orwell više nije locirano u jednoj državi ili jednome sustavu. To se poput virusa proširilo u sve sfere kulture, pa i u sliku znanosti i njezine institucije. Rizik je danas u samoj znanosti i njezinim sustavima, a ne izvan nje. Moderna je znanost bila znanost niska rizika. Bila je umotana u ideju o beskrajnu napretku i humanizaciji svijeta. Suvremena je znanost suočena s granicama i rizicima unutar sebe same. Stari se problemi vraćaju s novim, katkad strašnijim licem. Tako je i s plagijatom. Uvijek je bilo plagiranja. Ipak, plagiranje nikada nije bilo lakše nego danas. Ne morate se truditi prepisivati citate rukom kao u Ecovim bilješkama. Dovoljno je kliknuti mišem i tuđa će misao uskočiti u vaš tekst. Od programa na računalu do lakoga citiranja i još lakšega 232


5/30/11 11:58:11 AM

prepisivanja tuđih tekstova vodi izravan put. Stoga su navodnici danas potrebniji nego ikada prije. Da bi kultura uopće mogla opstati, mora poštovati granice. U znanstvenome su tekstu to granice između originala i plagijata, između vlastitoga i tuđega teksta. Akademski se rad danas može plagirati lakše nego ikada prije. Doktorsku disertaciju možete kupiti od kakva znalca ili prepisati s malo poznata portala. Semiotičari, pa i autor Imena ruže, otkrili su da je cijela kultura pletivo tekstova. Ali to ne znači da tekstovi nemaju granica. Roland Barthes govorio je o anonimnim citatima. Mi danas trebamo govoriti o citatima s punim imenom i prezimenom. Današnji su plagijati hiperplagijati, stoga besramniji nego ikada. I zato su danas upozorenja o plagiranju i plagijatu potrebnija nego ikada. Kultura interneta, ako želi biti etična, mora biti kultura točnoga citiranja, tj. kultura navodnika. Etičke se granice i danas znaju, isto kao i u biblijsko doba. Nietzsche je te granice prešao kritizirajući prijetvorno građansko društvo. Današnja je virtualna kultura hiperprijetvorna i supermanipulativna. To nam otvara neslućene mogućnosti, ali zahtijeva „strogu odgovornost“. Stoga današnja etička formula nije „s onu stranu dobra i zla“ (jenseits von Gut und Böse) kao u Nietzschea, nego „s ovu stranu dobra i zla“ (diesseits von Gut und Böse) kao u biblijska vremena. Unatoč svim kršenjima i manipulacijama granice između dobra i zla intuitivno se znaju. One postoje na svim područjima, pa i u znanosti. Znadete ih i vi. Zato vam ih ne želim docirati u ozbiljnome stilu, nego u estetskoj igri. U putopisu Kod kuće Antun Gustav Matoš poigrao se biblijskom formom kako bi bez patetike izrazio svoj susret sa zavičajem nakon života u egzilu. Spojio je visoku temu povratka u domovinu s niskom temom krčme u citatnoj formi:

233


5/30/11 11:58:11 AM

Deset zapovijedi krčmara 1. Ja sam krčmar tvoj, ne pij u drugoj krčmi. 2. Ne zovi krčmara uzalud. 3. Spomeni se da svaku nedjelju dođeš k meni piti. 4. Poštuj krčmara i krčmaricu ako hoćeš biti dobro podvoren. 5. Ne bljuj u mojoj krčmi, nego na ulici. 6. Ne pristupaj preblizu k mojim ženskim osobama. 7. Ne kradi moje čaše i flaše. 8. Ne reci manje nego što pojedeš i popiješ. 9. Ne poželi ono što ti ne mogu dati. 10. Ne traži na vjeru, jer vjera je nevjera. (Matoš, 1973: 4:31)

Na sličan ću način završiti ovo poglavlje. Među akademskim žanrovima jedan je krunski dokaz postignutih stupnjeva i profesionalnih standarda. To je doktorska disertacija. Visoka etička načela znanstvenoga rada u najvišemu akademskom žanru sažet ću u citatnoj igri s istom biblijskom formom Deset zapovijedi Božjih. U našemu slučaju bit će to zapovijedi doktorske disertacije. Tri su zapovijedi ljubavi prema znanosti i znanju (prva, treća i četvrta), a ostale su zapovijedi zabrane. To je ujedno formula etosa u svim oblicima akademskoga pisma.

234


5/30/11 11:58:12 AM

Deset zapovijedi doktorske disertacije 1. Ja sam disertacija tvoja i nemaj drugih radova dok mene pišeš (tako ćeš napraviti sve na vrijeme). 2. Ne razmeći se doktorskom titulom uzalud (to je nepristojno). 3. Idi redovito na predavanja i konzultacije, a nakon obrane na znanstvene skupove te objavljuj znanstvene radove (disertacija je samo licencija za budući znanstveni rad). 4. Poštuj mentora i mentoricu kao što oni poštuju tebe (tako će rad na disertaciji biti obostrano ugodno iskustvo). 5. Ne plati drugomu da napiše disertaciju umjesto tebe (tako ćeš dokazati da znanost nije korumpirana). 6. Ne zavidi drugomu na njegovu radu, nego se brini za svoj (tako ćeš sigurno uspjeti). 7. Ne kradi tuđe misli i ideje (to je nepošteno). 8. Ne citiraj lažno, tj. krivo (to je traljavo). 9. Ne citiraj bez navodnika, tj. ne plagiraj (to je besramno). 10. Ne poželi prepisati disertaciju s interneta (to je kraj akademske karijere).

S 235


5/30/11 11:58:12 AM


5/30/11 11:58:12 AM

2. STRUKTURA I DIJELOVI (DISPOZICIJA)

Ovo je poglavlje posvećeno planiranju i izradi strukture akademske proze ili, u terminima klasične retorike, dispoziciji – raspoređivanju prikupljenih ideja i dokaza u koherentnu cjelinu. Ako se poslužimo misaonom shemom veliko–malo, u ovome je poglavlju riječ o velikoj dispoziciji (strukturi i dijelovima, „kosturu“ teksta), dok se sljedeće poglavlje bavi malom dispozicijom (pisanjem odlomka i konektorima, „mesom“ teksta – argumentacijom). U velikoj dispoziciji ili makrostrukturi akademski je tekst veliki argument – argumentacija teze. U maloj dispoziciji ili mikrostrukturi odlomka akademski je tekst niz malih argumenata i male argumentacije koji stoje u funkciji glavne teze i teksta kao velikoga argumenta.

237


5/30/11 11:58:12 AM


5/30/11 11:58:12 AM

STRUKTURA I DIJELOVI (DISPOZICIJA)

2.1. ŠTO JE DISPOZICIJA? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 2.1.1. Tri faze pisanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 2.1.2. Što je dispozicija? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 241 2.1.3. Dispozicija i retorička situacija . . . . . . . . . . . . . . 242 2.1.4. Dijelovi govora u klasičnoj retorici . . . . . . . . . . . . 243 2.1.5. Dispozicija i akademsko pismo . . . . . . . . . . . . . . 248 2.2. REVIZIJA RADNOGA NACRTA I PISANJE RADNE VERZIJE TEKSTA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 2.2.1. Radni nacrt i radna verzija teksta . . . . . . . . . . . . . 249 2.2.2. Kada ćete početi pisati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 249 2.2.3. Kako ćete početi pisati? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 2.2.4. Što je rukopis? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 2.2.5. Planiranje strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 251 2.2.6. Loš plan strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254 2.2.7. Dobar plan strukture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255 2.2.8. Nulla dies sine linea . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256 2.2.9. Upoznajte sebe kao autoricu ili autora . . . . . . . . . . 257 2.2.10. Bolje mijenjati radnu verziju nego konačni tekst . . . . 259 239


5/30/11 11:58:12 AM

2.3. STRUKTURA I DIJELOVI AKADEMSKE PROZE . . . 259 2.3.1. Naslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 260 2.3.2. Posveta (neobvezno). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 263 2.3.3. Moto (neobvezno). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 2.3.4. Sadržaj. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 2.3.5. Popis ilustracija (ako treba). . . . . . . . . . . . . . . . . 266 2.3.6. Popis kratica (ako treba) . . . . . . . . . . . . . . . . . . 267 2.3.7. Predgovor (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 268 2.3.8. Zahvala (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 269 2.3.9. Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 270 2.3.10. Tijelo teksta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 275 2.3.11. Zaključak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 293 2.3.12. Dodatci (neobvezno) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 295 2.3.13. Rječnik manje poznatih riječi (neobvezno) . . . . . . . 295 2.3.14. Popis suradnica i suradnika (ako treba) . . . . . . . . . 296 2.3.15. Bilješke na kraju teksta (neobvezno) . . . . . . . . . . . 296 2.3.16. Bibliografija i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . 296 2.3.17. Kazalo imena i pojmova (ako treba) . . . . . . . . . . . 297 2.3.18. Sažetak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 2.3.19. Ključne riječi. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 300 2.3.20. Životopis pristupnice ili pristupnika (ako je običaj) . . 301

240


5/30/11 11:58:12 AM

2.1. ŠTO JE DISPOZICIJA? 2.1.1. Tri faze pisanja U prethodnome smo poglavlju razlikovali dva smisla pojma akademsko pismo: ukupan istraživački projekt i pisanje u užem smislu. Bavili smo se pripremama za pisanje ili otkrivanjem ideja i argumenata. Sada se moramo suočiti s činom samoga pisanja teksta. Pisanje akademskoga teksta sastoji se od tri faze: • rana faza: istraživačko pisanje u sklopu radnoga nacrta • srednja faza: revizija radnoga nacrta i pisanje prve verzije teksta • kasna faza: revizija prve i pisanje konačne verzije teksta Premda je pisanje linearno-kružni tijek, u konačnome učinku prevladava linearna dimenzija pisanja (v. III. 1.1.4). Tako je i u ovoj knjizi. Rana faza istraživačkoga pisanja uglavnom se poklapa s retoričkim kanonom invencije (III. 1), srednja faza pisanja obuhvaćena je poglavljima o dispoziciji i argumentaciji (III. 2. i III. 3), poglavlja o akademskome stilu i dokumentaciji (III. 4, III. 5. i III. 6) odnose se na sve tri faze pisanja, dok se posljednje poglavlje (III. 7) bavi kasnom fazom izrade konačnoga teksta.

2.1.2. Što je dispozicija? Dispozicija (lat. dispositio, grč. táksis) jest drugi kanon klasične retorike. To je raspored i organizacija argumenata u uvjerljiv govor (diskurs) – bilo usmeni bilo pisani. Nakon što govornica i govornik, autorica i autor u invenciji otkriju što žele reći i pronađu argumente za svoje ideje, moraju 241


5/30/11 11:58:12 AM

učiniti dva koraka: napraviti izbor argumenata i učinkovito ih rasporediti u koherentnu strukturu. U užem smislu dispozicija je učenje o dijelovima govora. U širem smislu to je učenje o strukturi i kompoziciji govora. Kao i u drugim kanonima i tehnikama klasične retorike, postoji više shvaćanja i tradicija dispozicije. Antički sofisti nisu odvajali invenciju i dispoziciju. Aristotel ih je odvajao. Kvintilijan ih je u teoriji odvajao, ali u praksi razmatrao zajedno. Dispozicija je neposredno povezana s invencijom, pa se ne može promatrati u linearnome slijedu, jer se raspoređivanje često događa istodobno s pronalaženjem ideja i argumenata. I obratno, dok raspoređujete građu, možete naići na novi trag koji će promijeniti vaš prvobitni raspored i tijek argumentacije. Ipak, iz pedagoških razloga klasična je retorika raspoređivanje argumenata i dijelove govora najčešće promatrala u zasebnu kanonu.

2.1.3. Dispozicija i retorička situacija Kanon dispozicije u klasičnoj retorici nije bio krut i njegove su se tehnike usklađivale s retoričkim situacijama u kojima su se primjenjivale. Po Kvintilijanu dispozicija je u govoru ono što je vojno vodstvo u ratu. Kao što general mora biti slobodan u svojim odlukama i mijenjati taktike u skladu s razvojem vojne situacije, tako se govornik mora prilagoditi retoričkoj situaciji u kojoj se nalazi. Po Ciceronu četiri su glavna čimbenika koji odlučuju o prikladnoj dispoziciji: • vrsta govora – dispozicija je različita u sudskome, političkome ili svečanome govoru • predmet govora – utječe na količinu i vrstu građe • govornikov etos – njegova osobnost, sposobnosti i ograničenja • narav publike – dob, obrazovna razina, društveni status, trenutačno raspoloženje (Usp. Corbett i Connors, 1999: 256–257) 242


5/30/11 11:58:12 AM

2.1.4. Dijelovi govora u klasičnoj retorici Prvi učitelji retorike, antički sofisti, razlikovali su nekoliko dijelova govora: uvod, narativ (iskaz o predmetu), dokaz i zaključak. Aristotel u Retorici ističe dva glavna dijela: narativ i dokaz. U De inventione Ciceron navodi šest osnovnih dijelova govora: uvod, narativ, raščlambu, potvrdu, opovrgavanje i zaključak. Sličnu kompoziciju nudi i Rhetorica ad Herennium iz 1. stoljeća pr. Kr.: uvod, narativ, podjela, dokaz, pobijanje, zaključak. Česta je klasična kompozicija od pet dijelova. U toj varijanti raščlamba ili podjela ne izdvaja se kao zaseban dio, nego se donosi u uvodu ili raspoređuje unutar drugih dijelova govora. Uvod (lat. exordium). Po Aristotelu svrha je uvoda „učiniti jasnim što je kraj (télos) govora“ (Rhet. III. 1415a) te pripremiti publiku na govornikovu argumentaciju. Tri su glavna cilja uvoda: • pobuditi pozornost i naklonost publike te učvrstiti govornikov etos • dati pozadinske informacije o temi, uključujući različita mišljenja i prijepore • izreći tezu i naznačiti tijek argumentacije Ciceron je upozorio na to da se uvod ne može napisati prije završetka govora/teksta, jer se ne može govoriti o argumentima koji još nisu sastavljeni. Predložio je popis tema kojima se u uvodu može pobuditi pozornost i naklonost publike. Govornik će pobuditi pozornost publike ako istakne da je predmet o kojemu će govoriti važan i neistražen, da se tiče neposredno publike ili svih ljudi te da je od općega interesa za dobrobit zajednice. Naklonost publike govornik će postići tako da učvrsti vlastiti etos (istakne svoje zasluge u zajednici, teškoće s kojima se susreo i sl.), oslabi etos protivnika, iskaže poštovanje prema publici te uzvisi vlastiti slučaj na štetu protivnika. Ako je publika raspoložena neprijateljski, valja dopustiti razlike u mišljenjima. Ako je predmet o kojemu se raspravlja 243


5/30/11 11:58:12 AM

neugodan, to treba priznati. Ako je publika umorna, valja obećati da će govor biti kratak. Narativ (lat. narratio). U klasičnoj retorici narativ je prikaz činjenica, okolnosti i stanja predmeta o kojemu je riječ. U srednjemu vijeku narativ je prikaz stvarnih ili navodnih okolnosti koje su izazvale nastanak dokumenta, te je njihovo poznavanje potrebno za razumijevanje pravnoga sadržaja dokumenta (npr. prikaz prilika u kojima je potpisan mirovni sporazum, savez i sl.). U modernoj teoriji književnosti narativ se odnosi na fikcionalnu prozu, a u postmodernim teorijama na sve vrste diskursa – primjerice, na historiografski diskurs. U Lyotardovoj teoriji moderno je znanje građeno na „velikim pripovijestima“, teorije su „priče“, a ideje „glavni junaci“ u tim pričama (v. dolje 2.3.10, Tijelo teksta i suvremena naratologija). Tako se i na primjeru naracije i narativa vidi koliko se suvremena postmoderna kultura oslanja na starije predmoderne tradicije, pa i na retoriku. Klasični su retoričari isticali da publika voli pročitati ili čuti prikaz okolnosti i stanja predmeta o kojemu je riječ, čak i onda kada ih poznaje. U argumentacijskome diskursu, prije nego što počnete dokazivati tezu ili u tijeku dokazivanja, morate prikazati svoj predmet. Narativ je pogodan za prikaz povijesti ideje o kojoj se raspravlja ili sažimanje literature o danoj temi. Narativ mora biti jasan, kratak i uvjerljiv. Te odlike ovise o predmetu govora i retoričkoj situaciji. Jasnoća se osigurava pravilnim predstavljanjem činjenica (u kronološkome nizu pri povijesnome prikazu, od pojedinačnoga prema općemu, od važnijega prema manje važnomu i sl.). Kratkoća se postiže uklanjanjem svega nebitnoga, a uključivanjem samo onih činjenica koje su neposredno vezane uz predmet. Uvjerljivost ovisi o govornikovu etosu i vjerodostojnosti prikazanih činjenica. Iz vizure tehnike stásis narativi mogu biti činjenični, definicijski, vrijednosni i proceduralni. Ako se vratimo temi Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do kulturologije, narativi mogu biti, primjerice, ovi: 244


5/30/11 11:58:12 AM

Zagrebačka književnoznanstvena škola nastala je u Zagrebu sredinom pedesetih godina 20. stoljeća. Stvorila je svoje institucije (Hrvatsko filološko društvo 1950., časopis Umjetnost riječi 1957. i dr.). Njezinim se osnivačima smatraju Zdenko Škreb, Aleksandar Flaker i Ivo Frangeš. (Činjenični narativ) Zagrebačka škola građena je na paradigmi imanentizma. Imanentizam je unutarnji pristup književnomu tekstu. (Definicijski narativ) Još uvijek nije ocijenjen doprinos Zagrebačke škole modernoj znanosti o književnosti. (Vrijednosni narativ) Valja istražiti doprinos Zagrebačke škole modernoj znanosti o književnosti. (Proceduralni narativ)

U sklopu tih osnovnih tipova narativa u akademskoj se prozi može dati kratka povijest i kontekst predmeta o kojemu se raspravlja, sažetak najvažnije literature o temi ili pregled stajališta na koja ćete se osloniti ili ih opovrgnuti. Raščlamba (lat. partitio ili divisio) jest dio govora u kojemu se daje nacrt glavnih točaka u argumentu ili naglašuje predmet rasprave. Tri su osnovne funkcije raščlambe: imenuje predmet rasprave, najavljuje raspored argumenata kako će se pojaviti i olakšava publici snalaženje u diskursu. Raščlamba je po Kvintilijanu bliska uvodu i pomaže pamćenju govora. Klasični su retoričari navodili iste odlike za raščlambu kao i za narativ: jasnoću, kratkoću, uvjerljivost. Kada se dokazuje samo jedna tvrdnja, raščlamba nije nužna. Tada je dovoljan narativ. U složenijim tekstovima s razgrananom argumentacijom raščlanjivanje ovisi o temi. U predgovoru ili uvodu duljih oblika često se raščlanjuje nacrt poglavljā. Raščlamba se najčešće izvodi prema pitanjima postavljenim u tehnici stásis. Primjerice, ako je riječ o temi Zagrebačka škola, raščlambe mogu biti ove: Za nastanak i razvoj Zagrebačke škole osobito su bile važne institucije, od stvarnih do simboličnih. U prvome ćemo se poglavlju ukratko osvrnuti na ključna izdanja Zagrebačke škole – časopis Umjetnost riječi, priručnik Uvod u književnost i književnoteorijsku Biblioteku L. (Činjenična raščlamba) 245


5/30/11 11:58:12 AM

Zagrebačka je škola građena na paradigmi imanentizma. Najprije ćemo definirati što je paradigma imanentizma, a zatim razmotriti kakva je njezina uloga u Zagrebačkoj školi. (Definicijska raščlamba) Zagrebačka je škola kritizirana (dekonstruirana) devedesetih godina 20. stoljeća. U drugome će poglavlju biti riječ o ocjenjivanju Zagrebačke škole u sklopu moderne znanosti o književnosti. (Vrijednosna raščlamba) U tome će se sklopu istražiti doprinos Zagrebačke škole modernoj znanosti o književnosti. (Proceduralna raščlamba)

Dokazivanje ili potvrda (lat. confirmatio). Dokazivanje ili potvrda središnji je dio svakoga uvjerljivoga govora. U trenutku kada imate jasnu ideju, kada ste u narativu predstavili činjenice, pojave i stanja, a u raščlambi najavili kako ćete argumente rasporediti, trenutak je da u glavnome tijelu teksta podastrete svoje razloge i dokaze prikupljene u invenciji. Tu se jasno vidi koliko su invencija i dispozicija u praksi povezani pojmovi. Dok istražujete izvore i prikupljate dokaznu građu, radit ćete i prethodni raspored građe te ukupnu kompoziciju. Dok čitate i analizirate, istodobno obrazlažete i ocjenjujete. Sada, u kanonu dispozicije, u glavnome tijelu teksta, kada vam je jasno što želite reći, potvrdit ćete svoje ideje razlozima i dokazima. U tome dijelu dispozicija se sastoji u pravilnome izboru i rasporedu prikupljenih argumenata. Kada je riječ o izboru argumenata, ne trebate uzeti sve razloge i dokaze, nego samo one koji su najuvjerljiviji za vašu temu u danoj retoričkoj situaciji. Kada je riječ o rasporedu argumenata, klasična retorika nudi nekoliko pravila. Opće je pravilo: Najjači argument dolazi na kraju, jer će tako ostaviti najsnažniji dojam na publiku. Slabi argument ne dolazi na kraju jer bi mogao oslabiti uvjerljivost jačih argumenata i cijele argumentacije. Ako imate nekoliko podjednakih argumenata, najprije ćete početi s onim što je publici poznato kako bi lakše prihvatila nepoznato. Ako je riječ o nekoliko različitih argumenata, najuvjerljivija je kombinacija: jaki argument – slabiji – najjači. 246


5/30/11 11:58:12 AM

Opovrgavanje ili pobijanje (lat. refutatio). Važan je dio argumentacije opovrgavanje suprotnih stajališta. U tijeku pisanja teksta nema sugovornika ni misaonih protivnika. Stoga ih valja zamisliti i odgovoriti na njihove moguće prigovore, kako bi se preduhitrile sumnje i tako postigla veća uvjerljivost. Pri logičkoj argumentaciji tvrdnje se mogu opovrgnuti otkrivanjem protuslovlja ili pobijanjem dokaza. Pri emocionalnoj argumentaciji treba paziti na osjećaje publike, jer bi se krivom procjenom retoričke situacije mogao upropastiti željeni učinak. Ne možete izaći pred ljude kojima je vlada smanjila plaće i tvrditi da je to bilo nužno, jer ćete tako upropastiti statistički dokaz da je smanjenje plaća pomoglo državnomu proračunu. Katkad valja preduhitriti sumnje u govornikov etos. Ako u TV emisiji nakon različitih suprotnih mišljenja iznesenih u javnosti tvrdite da se treba cijepiti protiv gripe, morate prije navođenja dokaza o korisnosti cijepljenja pobiti prigovor da vas plaća vlada koja je nabavila velike količine cjepiva ili da dobivate proviziju od proizvođača cjepiva. Kao i u drugim dijelovima govora, nema čvrstih pravila kakav je raspored dokaza i protudokaza najprikladniji, pa se odluke donose u skladu s retoričkom situacijom. Ako publika snažno zastupa suprotno stajalište, preporučuje se najprije pobiti suprotno stajalište, pa tek onda iznijeti vlastite dokaze. Zaključak (lat. peroratio). Završni dio govora, zaključak, mjesto je gdje dolaze do izražaja etička argumentacija s pozivom na govornikovu osobu i emocionalna argumentacija s pozivom na osjećaje publike. U završnome dijelu govornik po Ciceronu treba učiniti tri stvari: • sažeti svoje argumente • odbaciti suprotna stajališta • pobuditi kod publike simpatiju prema sebi i vlastitomu slučaju te je potaknuti na djelovanje Govornik može ojačati vlastiti etos u modusu skromnosti. Isticanjem svojih slabosti i priznanjem protivničkih stajališta izazvat će povjerenje 247


5/30/11 11:58:12 AM

i naklonost publike. Svi se klasični retoričari slažu da zaključak treba biti kratak i jezgrovit. Više o dijelovima diskursa u klasičnoj retorici usp. Corbett i Connors, 1999: 256–292 te Crowley i Hawhee, 2009: 292–314.

2.1.5. Dispozicija i akademsko pismo Termin dispozicija ovdje se rabi u oba klasična smisla – kao učenje o dijelovima govora i kao učenje o kompoziciji i strukturi. U užem smislu, kao učenje o dijelovima govora u akademskome pismu, dispozicija obuhvaća strategije i tehnike pisanja općih i specifičnih dijelova akademske proze. Opći su dijelovi akademske proze naslov, uvod, osnovni tekst i zaključak. Specifični su dijelovi akademske proze bibliografija i literatura, tumač kratica, popis ilustracija i sl. U širem smislu, kao učenje o kompoziciji, dispozicija se odnosi na planiranje i strukturu akademske proze, strukturu odlomka, raspoređivanje konektora i sl. U tome širem smislu ovdje ćemo razlikovati veliku dispoziciju (strukturu i dijelove cijeloga teksta kao velikoga argumenta) i malu dispoziciju (strukturu i dijelove odlomka kao maloga argumenta). Ta je razlika poslužila kao načelo raspoređivanja poglavlja u III. dijelu knjige, pa je velikoj dispoziciji i tekstu kao velikome argumentu posvećeno drugo poglavlje, u kojemu se upravo nalazimo (Struktura i dijelovi), a maloj dispoziciji i odlomcima kao malim argumentima sljedeće, treće poglavlje (Odlomak i konektori). Osnovno je pravilo klasične dispozicije: Nema strogih pravila, raspored građe i dijelovi diskursa ovise o pojedinoj retoričkoj situaciji. Tako je i u akademskome pismu. Suvremene studentice i studenti ne moraju poznavati sva učenja i sve tradicije kanona dispozicije niti ga mehanički primjenjivati. Dovoljno je da poznaju osnovne pojmove i modele kako bi stvorili takvu kompoziciju koja najbolje odgovara njihovoj retoričkoj situaciji – određenoj temi i tezi, području, žanru, autorskomu stilu i akademskoj publici. 248


5/30/11 11:58:12 AM

2.2. REVIZIJA RADNOGA NACRTA I PISANJE RADNE VERZIJE TEKSTA 2.2.1. Radni nacrt i radna verzija teksta Radni nacrt i radna verzija teksta slični su po tome što i u jednome i u drugome tipu teksta pišete i što ni jedan ni drugi tip teksta nisu konačni. Razlika je međutim u vrsti i funkciji pisanja. Pisanje je u radnome nacrtu heuristično – vezano je uz tehnike invencije, čitanje i bilježenje. Kao što se računalo puni programima, tako se radni nacrt puni informacijama, podatcima i dokazima za vašu tezu. Radni je nacrt obrazloženje teze i skica argumenata. To je kolaž bilježaka, ideja i komentara, razloga i dokaza bez čvrste strukture i logičke koherencije. Tu još nema jasno razrađene strukture teme ni argumentacijske logike. U radnoj pak verziji teksta pisanje je strukturotvorno – vezano je uz tehnike dispozicije, logičko sređivanje i raspoređivanje građe. Radna je verzija teksta detaljno razrađen radni nacrt s jasno strukturiranom građom prikupljenom u invenciji. Građa prikupljena u invenciji, primjeri, obrazloženja, statistički podatci, citati, prigovori, odgovori na prigovore i druge vrste dokaza tu su raspoređeni u poglavlja i odjeljke. Tu se iz prikupljene građe kristalizira argumentacijska logika teme i pretače u koherentnu logičku strukturu. Radna verzija sadržava sve što i konačna, s jedinom razlikom da se u toj fazi još sve može mijenjati.

2.2.2. Kada ćete početi pisati? Nakon što ste odabrali i definirali temu, izradili radnu bibliografiju i radni nacrt, iščitali literaturu, izradili bilješke i napravili dovoljno pripremnoga pisanja sigurno ste nestrpljivi kada ćete napokon početi pisati svoju akademsku prozu. Pisanje ovisi o temi i osobnim sklonostima. Ali postoji nešto zajedničko svakomu pisanju. Znamenite su dvije „crne rupe“: sindrom „prve re249


5/30/11 11:58:12 AM

čenice“ (kada ne znate kako početi) i sindrom „prazne stranice“ (kada mislite da ništa ne možete napisati). To su ona psihološka stanja u kojima se vaše prirodno računalo, mozak, priprema za pisanje. Ako razvijemo usporedbu, onda je to ona posve normalna faza rada kada ste upalili računalo, ali ono tek prolazi kroz mikroprocesore da bi uključilo svoje programe i otvorilo vam pristup u carstvo beskrajnih mogućnosti. I kao što katkad ne možete dočekati da na ekranu zatrepere svi programi i da napokon otvorite My documents te među njima pronađete datoteku s naslovom svojega rada, tako vam se čini da nikako ne možete doći u fazu pisanja. Uvijek postoji još kakav zanimljiv članak ili knjiga koje bi trebalo pročitati, kakva linija misli koju bi trebalo slijediti. Ipak, u određenome času osjetit ćete da je vaša (hipo)teza odoljela svim kušnjama u susretu s literaturom te da je opskrbljena s dovoljno valjanih razloga i uvjerljivih dokaza. Od toga časa možete govoriti jednostavno o svojoj tezi, o onome odgovoru na istraživačko pitanje koji ćete pokušati dokazati i obraniti. Pretvaranje hipoteze u obranjivu tezu trenutak je kada najčešće počinje pisanje. Radni je nacrt vaš software, bilješke su vaš hardware. I čim sve to još jednom pregledate, prespavate ili možda odete na kraći izlet, pa u najbolje vrijeme koje vam odgovara za rad zauzmete najbolji radni teritorij, vi ste simbolično pritisnuli gumb start – i program je za pisanje aktiviran.

2.2.3. Kako ćete početi pisati? Počet ćete vrlo jednostavno: napravit ćete reviziju radnoga nacrta. Vratit ćete se na početak, tj. proći još jednom sve istraživačke korake koje ste već prošli. Na metaforičkom ekranu vašega uma ubrzo će zasvjetlucati vaša teza sa svojom osnovnom tvrdnjom, izloženim razlozima i prikupljenim dokazima, i vi ćete po svome radnom nacrtu, više ga ili manje mijenjajući i dopunjujući, početi ponovno slagati i preslagivati svoje bilješke, citate, parafraze, sažetke, komentare. Učinit ćete dva simultana koraka: 250


5/30/11 11:58:12 AM

• razmotrit ćete logičku strukturu svojega radnog nacrta, pregledati ključne riječi, još jednom protresti bilješke i • napraviti najlogičniji raspored dijelova koji najbolje odgovara vašoj temi i tezi. U prepletanju tih dvaju koraka nastat će prva inačica vašega teksta – rukopis akademskoga rada.

2.2.4. Što je rukopis? Rukopis je termin kojim se i danas, bez obzira na to što najčešće ne pišemo rukom, obilježuje tekst sve dok je u pripremnoj fazi – prije objavljivanja u tiskanome ili virtualnome obliku. Zadržavajući taj termin, čuvamo uspomenu na tradiciju pisma u izvornome smislu riječi prije treće (tisak) i četvrte komunikacijske revolucije (računalna tehnologija). Kada je riječ o akademskome pismu, kraći seminarski radovi uglavnom su rukopisi, jer se najčešće ne objavljuju. Kod duljih akademskih radova, kao što su magistarska teza i doktorska disertacija, rukopis je vaš znanstveni rad u svim fazama pisanja i uređivanja sve do časa konačne redakcije i obrane pred povjerenstvom. Nakon obrane magistarska teza i doktorska disertacija stječu status primarne znanstvene publikacije i pohranjuju se u matičnim knjižnicama pojedinih fakulteta te u središnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu po načelu jednoga obveznog primjerka.

2.2.5. Planiranje strukture Ishodišna je točka u pisanju radne verzije teksta planiranje strukture. Planiranje strukture počinje u tijeku revizije radnoga nacrta. Sastoji se od ovih koraka: revizije preliminarnoga sadržaja, obrojčivanja i naslovljivanja dijelova. 251


5/30/11 11:58:12 AM

Revizija prethodnoga sadržaja. Prvi je korak u planiranju strukture – revizija prethodnoga sadržaja. Ako radite samo po prethodnome sadržaju (u kraćim radovima) ili ako je vaš prethodni sadržaj dio radnoga nacrta (u duljim radovima), provjerite odgovara li prvi nacrt sadržaja argumentacijskoj logici vaše teme. Ako u sklopu svoga radnog nacrta nemate takvu prethodnu strukturu poglavlja, pregledajte još jednom cijeli radni nacrt, svoju tezu, njezine razloge i dokaze, te napravite takav raspored strukturnih dijelova koji prati argumentacijsku logiku vaše teme. Obrojčivanje strukturnih dijelova: Numeracija. Drugi je korak u planiranju strukture obrojčivanje ili numeracija – obilježivanje strukturnih dijelova brojevima, bilo samostalno bilo u kombinaciji sa slovima, riječima i bjelinama. Dva su osnovna tipa obrojčivanja strukturnih dijelova: • klasična numeracija (različite kombinacije rimskih i arapskih brojeva, velikih i malih slova abecede, riječi i sintagma) • arapska numeracija (samo arapski brojevi u grozdovima)

Klasična numeracija I.

Arapska numeracija I. dio

1.

A.

1.

1.1.

B.

2.

1.2.

II.

II. dio

2.

A.

1.

2.1.

B.

2.

2.2.

C.

3.

2.3.

III.

III. dio

3.

Slika III. 2.2.5. Dva tipa numeracije strukturnih dijelova akademske proze

252


5/30/11 11:58:12 AM

U oba osnovna tipa moguće su različite varijacije i kombinacije. Brojevne oznake katkad su praćene riječima i rečenicama koje sažimaju sadržaj strukturnih dijelova. Koji ćete sustav obilježivanja odabrati, ovisi o vašoj temi, o dogovoru s mentoricom ili mentorom, o standardima na vašemu području i običajima na fakultetu ili odsjeku. Koji god sustav odabrali, bitno je da uspostavite čvrstu hijerarhiju i jasno razlikujete sve strukturne razine: dijelove, poglavlja, odjeljke, pododjeljke itd. Naslovljivanje. Treći je korak u planiranju strukture naslovljivanje dijelova, poglavlja i odjeljaka. Katkad su naslovljeni i pododjeljci. Naslovi dijelova i poglavlja rade se tehnikom eliptičnih rečenica koje izražavaju tezu i glavne ideje. Naslovi odjeljaka i pododjeljaka grade se od ključnih riječi ili kratkih rečenica koje izražavaju ideje toga odjeljka i pododjeljka ili upućuju na dokaze. U konačnoj verziji, kada je postignuta logička koherencija na svim razinama, naslovi se katkad mogu izbaciti. Premda ćete svoj rad potpuno oblikovati tek u konačnoj verziji teksta (v. III. 7.3.2), dobro je već pri planiranju naslova imati na umu osnovna načela oblikovanja dijelova, poglavlja, odjeljaka i pododjeljaka. Dijelovi. Ako se vaš rad sastoji od dvaju ili više velikih dijelova, brojevi i naslovi tih dijelova dolaze na posebnu stranicu. U klasičnoj numeraciji valja paziti da dijelovi i poglavlja nisu obilježeni istim tipom brojeva. Riječ Dio može se i ne mora pisati. Ako je jedan dio obilježen brojem i naslovom, tako trebaju biti obilježeni svi dijelovi. Naslovne stranice dijelova najčešće se ne paginiraju, ali njihov broj ulazi u konačan zbroj. Poglavlja. Svako poglavlje počinje na posebnoj stranici. Numerira se i/ili naslovljuje na vrhu stranice. Riječ Poglavlje može se i ne mora pisati. Brojevi i naslovi poglavlja razlikuju se tipografski od brojeva i naslova viših jedinica, dijelova, i nižih jedinica, odjeljaka i pododjeljaka. Odjeljci i pododjeljci. Poglavlja se katkada dijele u odjeljke, a odjeljci u pododjeljke i još niže jedinice. Ako u manje složenome radu ili u poglavlju imate samo nekoliko odjeljaka, možete ih obilježiti bez brojeva i naslova, jednostavnim tipografskim postupkom – dodatnim proredom, odnosno praznim retkom. Kada se dijelovi označuju samo tipografskim 253


5/30/11 11:58:13 AM

postupkom, tada, ako se prazni redak nađe na kraju ili na početku stranice, u rukopisu koji se priprema za tisak treba rukom naznačiti mjesto praznoga retka. Takva je uputa potrebna likovnom uredniku kako ne bi previdio skrivenu bjelinu. Ako u složenim radovima (duljemu seminarskom radu, diplomskome radu, magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji) imate više odjeljaka, pododjeljaka i još nižih jedinica, možete ih opskrbiti naslovima. Naslovi odjeljaka i pododjeljaka podliježu osobito finoj tipografskoj mehanici. Svaka se razina mora dosljedno razlikovati od drugih razina, a više razine trebaju biti vizualno uočljivije. Ako rabite dvije razine naslova, možete ih jasno razlikovati uporabom podebljanoga pisma (viša razina) i kosoga pisma (niža razina). Naslovi odjeljaka i pododjeljaka mogu biti izdvojeni ili centrirani (tada bez točke na kraju) ili stavljeni na lijevi rub teksta (tada s točkom na kraju). Zbog složene građe u ovome su priručniku (npr. u ovome odjeljku) rabljena tri tipa naslova odjeljaka i pododjeljaka: numerirani, podebljanim pismom i tipografski izdvojeni (prva razina), podebljani na lijevome rubu (druga razina) i kosim pismom na lijevome rubu (treća razina). Ako rabite više od dvije ili tri razine naslova, morate biti oprezni u tipografskome izdvajanju različitih razina kako ne bi došlo do logičkoga kaosa. Stranica nikada ne završava naslovom. Da biste to izbjegli, dodajte potreban prored kako bi se naslov pojavio na sljedećoj stranici.

2.2.6. Loš plan strukture Tri su najčešće pogrješke u planiranju strukture akademske proze (usp. Turabian, 2007: 62–63). To su: Osobna priča o vlastitome istraživanju. Akademska se proza može shvatiti kao oblik argumentacijske naracije u kojoj su ideje glavni „junaci“, a struktura „priča“ o tim „junacima“ (v. dolje 2.3.10, Tijelo teksta i suvremena naratologija). To ne znači da takvu znanstvenu „priču“ možete 254


5/30/11 11:58:13 AM

ispričati na literaran način, kao osobno izvješće. Nastavnice i nastavnici, mentorice i mentori ne žele čuti vaše osobno izvješće o projektu, nego konkretne probleme, tijekove misli i dokaze za vaše ideje. Oni očekuju argumentacijsku prozu, a ne osobnu priču. Stoga nemojte planirati svoj akademski rad kao osobnu priču u kojoj ste vi glavni lik. Glavni lik u akademskoj prozi niste vi, nego vaša teza. Od toga se pravila može odstupiti samo ako postoji kakvo osebujno, za tijek izlaganja važno osobno iskustvo. Kolaž citata i parafraza. Akademska proza ne smije biti kolaž citata i parafraza. Cilj nije pokazati što ste sve pročitali, nego koji ste problem uočili i kako ste ga riješili. Ako citate i parafraze propisno ne obilježite, upadate u opasnu zonu plagiranja i plagijata. Ako ih sve propisno obilježite, ali ih ne povežete u suvislu cjelinu, tekst će djelovati kao nečitka arabeska tuđih misli bez originalne ideje i logičkoga sklada. Stoga nemojte prepisivati bilješke o pročitanoj literaturi ni planirati svoj rad kao zbirku citata i drugih susreta s tuđim tekstovima. Ne pokazujete načitanost, nego argumentirate vlastite ideje. Mehanički raspored. Napokon, loša je struktura mehanički raspored građe. Ako je vaša tema, primjerice, Kulturni stereotipi u A. G. Matoša i Miroslava Krleže, nemojte najprije obraditi Matoševe, pa onda Krležine stereotipe. Radije izdvojite tipove stereotipa (rodni, nacionalni, klasni), pa unutar tih topika usporedite naizmjence oba pisca.

2.2.7. Dobar plan strukture U prirodnim, tehničkim i srodnim znanostima struktura je unaprijed zadana. Sadržava ove dijelove: Uvod – Metode i materijali – Rezultati – Rasprava – Zaključak. Ako radite akademski rad u znanostima gdje postoji takav model strukture, jedini je ispravan plan pridržavati se zadanoga modela (v. dolje 2.3.10, Model IMRAD). 255


5/30/11 11:58:13 AM

Ako radite akademski rad iz humanističkih znanosti, takve zadane strukture nema, pa strukturu trebate zamisliti sami u skladu sa svojom temom i očekivanjima publike. Pri tome učinite ovo: • Naslovite dijelove rečenicama i ključnim riječima iz teze i glavnih tvrdnja te ih rasporedite u skladu s razvojem argumentacijske logike teme i potrebama publike za jasnim logičkim slijedom. • Odredite hijerarhiju među strukturnim jedinicama. • Odaberite tip i veličinu slova u naslovima dijelova. • Odaberite u skladu s temom numeraciju i dosljedno je provedite. Dobar je plan strukture onaj u kojemu sadržajna logika vaše teme odgovara logičkoj strukturi dijelova i potrebama publike. Kako ćete uskladiti te dvije logike: logiku teme i logiku strukture, te sve to povezati s lakim razumijevanjem i uvjerljivošću? Pregledat ćete prethodni sadržaj, bez obzira na to jeste li radili samo po tome konceptu ili ste ga izradili u sklopu radnoga nacrta. Ako ste radili po radnome nacrtu, pregledat ćete cijeli nacrt. Posložit ćete pronađene razloge i dokaze iz bilježaka po predviđenim poglavljima, pretražiti još jednom sve ključne riječi i provjeriti odgovara li raspored poglavlja logičkomu slijedu vaše argumentacije, je li to sve lako shvatljivo i uvjerljivo, što se može promijeniti i popraviti. Još ćete jednom sve promiješati i vidjeti može li se napraviti bolji raspored. Promatrat ćete različite mogućnosti rasporeda i preslagivati radni nacrt dok ne dođete do najboljega rješenja za svoju temu i publiku. Više o strukturi u odjeljku o tijelu teksta u ovome poglavlju, 2.3.10.

2.2.8. Nulla dies sine linea Poznato je iskustvo da se ideje rađaju ili bolje formuliraju u tijeku pisanja. Klasična poslovica kaže Nulla dies sine linea (Nijedan dan bez retka). Pišite dok mislite i mislite pišući. Pisanje je istodobno mišljenje, 256


5/30/11 11:58:13 AM

mišljenje se bistri u pisanju. Nemojte čekati da prva rečenica ili najbolja ideja padnu s neba. One ne padaju s neba, nego dolaze iz glave. Odredite dio dana posvećen pisanju vaše akademske proze, osobito ako je rad dulji i zahtjevniji, poput diplomskoga rada, magistarske teze ili doktorske disertacije. Bolje je pisati u kontinuitetu i s planom nego kampanjski i bez plana.

2.2.9. Upoznajte sebe kao autoricu ili autora Dobar je savjet znati kojemu tipu autorice i autora pripadate. Phyllis Creme i Mary R. Lea analizirale su četiri tipa autorice i autora i nazvale ih metaforički: ronilac, stokrpa, „veliki plan“ i graditelj. Ronilac uroni u problem prije nego što jasno zna što i kako želi reći, istražuje i lovi ideje u mutnim virovima pod vodom, pa tek nakon više pokušaja izroni na površinu s jasnom idejom. Stokrpa će najprije napraviti pojedine dijelove, pa ih naknadno spojiti u cjelinu, dodajući poveznice u tijeku gradnje. Tip „veliki plan“ izgradit će cijeli plan precizno unaprijed, pohraniti ga duboko u svijesti i raditi po tome planu premda cijeli plan nikada nije na papiru. Napokon, graditelj će graditi po unaprijed zamišljenoj strukturi dio po dio, sobu po sobu, sve dok ne nastane cijela skladna građevina. Svaki od tih tipova ima svoje probleme u pisanju, ali svaki u konačnici izađe na kraj s pisanjem i sretno dovrši tekst. Tako ćete i vi. Pojedine autorice i autori pišu brzo, nabacuju rečenice, ne provjeravaju sve podatke, nego puštaju da ih nose ideje i argumentacija. Oni će prvu verziju teksta napisati brzo, ali će zato konačna redakcija trajati dulje. Druge autorice i autori rade svaku rečenicu, svaki odlomak, svaki dokaz i svaki zarez do savršenstva. Oni pišu sporije, ali zato konačna redakcija traje kraće. Upoznajte sebe kao autoricu, odnosno autora. Procijenite kojemu tipu autorice, odnosno autora pripadate kako biste mogli uskladiti svoje pisanje s vlastitim sklonostima. Tako ozbiljan znanstveni rad prestaje biti naporan i težak i postaje radostan i lak. 257


5/30/11 11:58:13 AM

Ronilac

Stokrpa

„Veliki plan“

Graditelj

Slika III. 2.2.9. Četiri tipa autorice i autora. Izvor: Creme i Lea, 1997: 79–83.

258


5/30/11 11:58:13 AM

2.2.10. Bolje mijenjati radnu verziju nego konačni tekst U radnoj verziji teksta sve je moguće – od promjene teze do prikupljanja novih dokaza za tezu. Ruski formalist Viktor Šklovskij utvrdio je da je Tolstoj, pišući Rat i mir, potpuno promijenio radni nacrt romana pod pritiskom dokumentarne građe o napoleonskim ratovima. Ako pišete veći akademski rad poput doktorske disertacije, to je vaš akademski Rat i mir. Držite se radnoga nacrta, ali ga, ako treba, dopunjujte i mijenjajte. Ako vam se dok pišete radnu verziju koja ideja učini nejasnom ili trivijalnom, odbacite je ili revidirajte. Ako vam se koji argument učini slabim i nedostatnim za vašu tezu, dopunite ga novim dokazima i novom potpornom građom. Ako naiđete na novi dokaz, slijedite ga. Ako novi dokazi obore vašu tezu, promijenite tezu. Pisanje akademske proze potraga je za valjanim i snažnim dokazima. To je neprestano otkrivanje novih ideja, novih dokaza i novih mogućnosti razumijevanja svijeta. Uživajte u procesu pisanja kako bi čitateljice i čitatelji (mentorica ili mentor, povjerenstvo i zainteresirana znanstvena zajednica na seminaru ili obrani) mogli uživati u rezultatima vašega rada.

2.3. STRUKTURA I DIJELOVI AKADEMSKE PROZE Od kakvih se glavnih dijelova sastoji bilo koji retorički diskurs, saznali smo u kratkome osvrtu na drugi kanon klasične retorike u prvome odjeljku ovoga poglavlja (v. gore 2.1.4). Sada ćemo vidjeti od kakvih se dijelova može sastojati akademska proza. Ukratko ćemo opisati obvezne i neobvezne dijelove akademske proze te dati osnovne savjete kako postupati u pisanju pojedinih dijelova.

259


5/30/11 11:58:13 AM

Makrojedinice PRETHODNI DIO

Obvezni dijelovi

Neobvezni dijelovi

Naslov

Posveta

Sadržaj

Moto Popis ilustracija Popis kratica Predgovor Zahvala

OSNOVNI TEKST

Uvod Tijelo teksta Zaključak

ZAVRŠNI DIO

Bibliografija

Dodatci

Literatura

Rječnik manje poznatih riječi

Sažetak

Popis suradnica i suradnika

Ključne riječi

Bilješke na kraju teksta Kazalo imena i pojmova Životopis pristupnice ili pristupnika

Slika III. 2.3. Struktura akademske proze: Obvezni i neobvezni dijelovi raspoređeni u tri makrojedinice

2.3.1. Naslov Naslov je prva, najkraća obavijest o temi. To je najvidljiviji i najčitaniji dio znanstvenoga teksta (Silobrčić, 2003: 36). U naslovu dolazi do izražaja autoričina i autorova sposobnost sinteze da u maksimalno sažetu obliku točno odrede sadržaj, katkad i osnovnu ideju ili otkriće svojega rada. Naslov se gradi od ključnih riječi eliminacijom svega nebitnoga ili kraćenjem tezne rečenice. 260


5/30/11 11:58:13 AM

Naslov može biti radni i konačni. Radni je naslov tema u širokome smislu riječi, a konačni je naslov precizno određen predmet istraživanja – „tema u najužem smislu riječi“ (Žugaj, 1989: 368). Radni je naslov vodič za autora, a konačni je naslov vodič za čitatelja. Ako se tema ne može sažeti u naslovu, dodaje se podnaslov. Naslov je definicija predmeta (sadržaja) teme, a podnaslov je određenje aspekata teme na kojima će biti naglasak istraživanja. Naslov je genus proximum, a podnaslov je differentia specifica. Naslov je „prezime“, a podnaslov „ime“ akademske proze. Naslov je važan u svakome susretu s tekstom – od stručnoga opisa do izrade bibliografskih popisa i opisa. Služi kao predložak za obradbu u kazalima i sažetcima te svrstavanje djela u računalne baze podataka. Naslov je ključna informacija u pretraživanju literature. Poznavanje naslova ne može zamijeniti čitanje, ali može presudno utjecati na to hoće li čitateljica i čitatelj posegnuti za vašim radom i kako će ga čitati. Umijeće naslovljivanja pripada u vrhunsku tehniku akademskoga pisma. Nije važno kada ćete smisliti naslov. Najviši akademski rad, doktorsku disertaciju, možete pisati pod radnim naslovom, pa tek na kraju (svakako u vrijeme predaje sinopsisa) nasloviti svoj uradak. Kakav treba biti naslov? • točan • informativan • jasan • jezično besprijekoran • primjereno kratak Što se ne smije rabiti u naslovu? • kratice • žargon 261


5/30/11 11:58:13 AM

Primjeri dobro odabrana naslova doktorskih disertacija: Dubrovačka ranonovovjekovna tragedija u kontekstu europske tragičke dramaturgije: Ishodišta i problemi (signatura: DCD ZG-331300/07)

Tranzicija u izdavaštvu i proizvodnja knjige kao kulturnoga kapitala (signatura: DCD ZG-376594/08) Generiranje atmosferskih vrtloga nad područjem Jadrana (signatura: DCD ZG-481/00) Fenotipske i genotipske odlike zagorskih purana (signatura: DCD ZG-1/03)

Primjeri loše odabrana naslova doktorske disertacije: Suočavanje sa stresnim situacijama izazvanim konfliktom između profesionalne i obiteljske uloge: Uloga stilova suočavanja, samopoimanja i percepcije socijalne okoline (signatura: DCD-ZG-90)

Naslov je predug i stilski nedorađen (dva puta uloga i suočavanje).

Prilog analizi utjecaja promjena korisnih opterećenja grednih mostova (signatura: DCD ZG-169/96)

Naslov je stilski loš: niz genitiva. 262


5/30/11 11:58:13 AM

Citokini i dušik-II-oksid kao čimbenici razaranja beta stanica gušterače i prestanka u autoimunoj šećernoj bolesti miša (signatura: DCD ZG-384/00)

Naslov je nejasan: prestanka čega?

2.3.2. Posveta (neobvezno) Posveta je neobvezni dio. Pojavljuje se u većim akademskim radovima, magistarskim tezama i doktorskim disertacijama. Iz vizure klasične retorike to je argumentacija patosom, apel na emocije publike. Posveta u zapadnoj kulturi ima dugu tradiciju. Pamćenje žanra, zapisano u europskoj humanistici, oduzelo je posveti spontanost i legitimnost. Klasične su posvete bile „skrivene teorije“ (Pavličić, 2006) i metodološke rasprave upućene važnim javnim osobama. Francis Bacon posvećuje utemeljiteljski tekst modernih znanosti Novi organon britanskomu kralju s molbom da ostavi „po strani jezikoslovce“ i založi se za „strogo prirodno i eksperimentalno opisivanje“ (Bacon, 1964: 10). Nakon ideoloških zloraba znanosti u 20. stoljeću posvete su najčešće osobne i privatne (roditeljima, supružnicima, djeci, prijateljima). Tek nakon pada komunizma, u doba kada je grad Osijek bio izložen ratnim razaranjima, Viktor Žmegač osjetio je potrebu da u sklopu predgovora znanstvenoj knjizi iz humanistike ispiše emocionalnu posvetu: Knjiga je posvećena prijateljima iz osječke gimnazije i njihovim sinovima koji su branili svoj grad. (Žmegač, 1993: 9)

Posveta je osjetljivo mjesto patosa u akademskome pismu. Stoga je treba rabiti suzdržano, bez ikakvih privatnih detalja ili ukrasa. U posveti treba izbjegavati obiteljske nadnevke kao što su obljetnice i godine rođenja, vjenčanja i smrti, a u stilu pridjeve, uskličnike i druge emocionalno nabijene znakove. Stranica s posvetom najčešće se ne paginira. Posveta se 263


5/30/11 11:58:13 AM

obično piše bez uvodnih riječi posvećeno ili posvećujem, osnovnim tipom pisma i bez točke na kraju. Najjednostavniji je oblik posvete dativ imena kojemu se posvećuje. 2.3.3. Moto (neobvezno) U akademskim se radovima katkad pojavljuje moto ili epigraf – glasovita izreka ili citat koji imaju značenje za odabranu temu ili za autoricu i autora osobno. Moto dolazi nakon posvete, ako je ima. Može doći na posebnu stranicu ili, ako nema posvete, na jedan od naslovnih listova. U prvome se slučaju paginira, a u drugome je bez paginacije. Ne treba staviti riječ moto. Kod poznatih autora dovoljno je navesti prezime ispod citata bez zagrade. Kod manje poznatih autora navodi se naslov djela, ali bez bibliografskih podataka. Moto se katkad pojavljuje na početku poglavlja. Tada vrijede ista pravila citiranja, tj. ne trebaju potpuni bibliografski podatci. Moto se piše kao izdvojeni citat (v. III. 5.3.2) ili centrirano. Citati se u motu ne stavljaju u navodnike, ali se mogu pisati kosim pismom. Primjerice: Knjiga za svakoga i ni za koga Nietzsche

2.3.4. Sadržaj Svaki akademski rad koji se sastoji od dijelova treba imati sadržaj. Sadržaj je popis dijelova onim redoslijedom kako se pojavljuju u tekstu. Sastavljen je od naslova i podnaslova pojedinih dijelova. Svrha je sadržaja vizualno uprizorenje strukture rada, kako bi se omogućio uvid u logiku kompozicije, a time i snalaženje u građi. Sadržaj se može nalaziti na početku ili na kraju teksta. Postoje različite tradicije. U hrvatskoj kulturi sadržaj danas u pravilu dolazi na početku. To je praktičnije jer čitateljica i čitatelj odmah, već pri prvome susretu s 264


5/30/11 11:58:13 AM

tekstom ili knjigom, imaju uvid u cjelinu, lako mogu steći ukupan pregled građe te doći do onoga dijela koji ih zanima. Struktura i oblik sadržaja nisu propisani, ali postoje opća načela. Sadržaj se naslovljuje riječju Sadržaj (za razliku od Kazala imena i pojmova). U sadržaj ne ulaze stranice koje mu prethode (naslovni listovi, posveta, moto), ali ulaze sve stranice koje slijede iza njega u prednjemu dijelu, osnovnome tekstu i završnome dijelu (v. sliku III. 2.3). Jedinice se u sadržaj obično uključuju do druge ili treće razine. Strukturne razine sadržaja prenose se točno onako kako slijede u tekstu. Prenose se vrste brojeva, velika i mala slova, tipografija. Brojevi stranica obilježuju se na desnome rubu onim brojkama koje se nalaze na samim stranicama (arapskim brojkama u kontinuiranoj paginaciji ili, u diferenciranoj paginaciji, malim rimskim brojkama za uključeni prednji dio, a arapskim brojkama za osnovni tekst i završni dio, v. III. 7.3.2, Obrojčivanje stranica: Paginacija). Navode se samo prvi brojevi, a ne rasponci. Od naslova do broja stranice vodi bjelina ili niz točaka. Primjerice: SADRŽAJ Predgovor Uvod Poglavlje I. Prvi odjeljak Drugi odjeljak Itd.

5 7 15 17 29

Ili: Predgovor . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . v Uvod. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1 Poglavlje I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9 Prvi odjeljak. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11 Drugi odjeljak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23 Itd. 265


5/30/11 11:58:13 AM

2.3.5. Popis ilustracija (ako treba) Ako akademski rad ima manji broj likovnih priloga usko vezanih uz tekst, ne treba izdvojiti popis kao zaseban dio. Ako ima više likovnih priloga (tablica, grafikona, fotografija i sl.) samostalno raspoređenih u tekstu, sastavlja se popis likovnih priloga i stavlja iza sadržaja. Ako vaš akademski rad sadržava samo tablice ili samo slike, naslovit ćete popis Tablice ili Slike. Ako sadržava i tablice i slike, popis se najčešće naslovljuje Ilustracije. Rabe se i izrazi likovni prilozi ili grafike. Odjeljak Ilustracije može biti jedinstven ili diferenciran. U prvome slučaju sve se ilustracije smatraju slikama u širem smislu, pa popis obuhvaća sve likovne priloge bez obzira na njihove vrsne razlike. U drugome slučaju posebno se izdvajaju pojedine vrste ilustracija, pa se unutar odjeljka Ilustracije izdvajaju zasebni pododjeljci naslovljeni Tablice, Slike, Karte i sl. Ako ilustracije nisu usko vezane uz tekst, donose se kao dodatak na kraju rada. Tada se popis, ako treba, nalazi na početku toga dodatka. Ilustracije valja obilježiti – numerirati i opisati. Tablice se opisuju naslovom, a slike potpisom, legendom ili tumačem (v. III. 4.3.2). Dugi naslovi mogu se skratiti. Ilustracije se numeriraju arapskim brojevima. Numeracija može biti jedinstvena kroz cijeli rad ili po poglavljima. Ako se ilustracije u tekstu obilježuju u kontinuitetu kroz cijeli rad, tada se u popis upisuje broj ilustracije, autor (ako postoji) i opis te na desnome rubu broj stranice. Ako se ilustracije numeriraju po poglavljima, upisuje se broj strukturnoga dijela i broj ilustracije. Moguće su i druge kombinacije (v. potpise pod ilustracije u ovoj knjizi). Između naslova i broja stranice dolazi bjelina ili niz točaka, ovisno o tome koje je tipografsko načelo odabrano u prikazu sadržaja. Diferencirani popis različitih likovnih priloga u kontinuitetu kroz cijeli rad izgleda, primjerice, ovako:

266


5/30/11 11:58:13 AM

ILUSTRACIJE Slike 1. Potpis pod slikom 2. Potpis pod slikom 3. Potpis pod slikom Itd.

35 43 47

Tablice 1. Naslov tablice 2. Naslov tablice Itd.

21 25

Popis jednoga tipa ilustracija po poglavljima izgleda, primjerice, ovako: SLIKE 1.1. Potpis pod slikom. . . . . . . . . . . . . . 31 1.2. Potpis pod slikom. . . . . . . . . . . . . . 36 2.1. Potpis pod slikom. . . . . . . . . . . . . . 43 Itd.

2.3.6. Popis kratica (ako treba) U akademskome se pismu, kao i u svim znanstvenim radovima, često rabe kratice za različite izvore, naslove, dokumente, osobe ili druge razine teksta. Ako su kratice opće, ako ih nema puno i ako se mogu razjasniti u tekstu ili u bilješci pod tekstom, ne treba donositi poseban popis. Ako se u tekstu pojavljuje veći broj posebnih ili manje poznatih kratica, sastavlja se popis. Popis se naslovljuje Kratice. Jedinice se nižu abecednim redoslijedom. Popis kratica najčešće dolazi na početku rada iza popisa ilustracija. Kratice i njihov opis smatraju se vizualnim znakom, a ne rečenicom. Stoga na kraju opisa, osim kada to nalaže pravopis u pojedinome slučaju 267


5/30/11 11:58:13 AM

(npr. nakon godine), ne dolazi točka. Kratica i njezin opis mogu se odvojiti bjelinom ili crtom. Primjerice: KRATICE BMBD – Biblioteka Male braće u Dubrovniku DAD – Državni arhiv u Dubrovniku HNP – edicija „Hrvatske narodne pjesme“, I–IX, Matica hrvatska, Zagreb, 1896.–1940. IEF – Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb MH – Matica hrvatska NSK – Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb PSHK – edicija „Pet stoljeća hrvatske književnosti“ RU – Kačić Miošić, Andrija: Razgovor ugodni naroda slovinskoga, prir. T. Matić, „Stari pisci hrvatski“, knj. XXVII, HAZU, Zagreb, 1942. s. – stih SPH – edicija „Stari pisci hrvatski“ (Dukić, 1998)

2.3.7. Predgovor (neobvezno) U nekim se tipovima akademske proze predgovor i uvod ne razlikuju. Predgovor katkad stoji umjesto uvoda, uvod umjesto predgovora, a katkad su oba tipa teksta spojena u jedan. I predgovor i uvod imaju paradoksalan kronotop – dolaze na početku, a pišu se na kraju. Ipak, između predgovora i uvoda postoje načelne razlike. Te su razlike zapisane u samim terminima. Predgovor je općenitiji i kraći. To je govor koji dolazi ispred teksta bez udubljivanja u njegov sadržaj. Uvod je konkretniji i dulji. U njemu se govori pobliže o sadržaju. Predgovor je u magistarskoj tezi i doktorskoj disertaciji neobvezan dio, a uvod obvezan. Predgovor govori o uvjetima nastanka knjige, a uvod o samome tekstu. 268


5/30/11 11:58:13 AM

Ako ste se u svojoj magistarskoj tezi ili doktorskoj disertaciji odlučili napisati predgovor, možete uključiti ove elemente: • istaknuti u najopćenitijim crtama važnost uočenoga problema i specifičnost odabrane teme; • navesti motive koji su vas doveli do izbora teme; • naznačiti ciljeve rada; • ako ste imali teškoća u prikupljanju građe, u terminologiji i sl., predgovor je mjesto da se na to osvrnete; • na kraju predgovora možete zahvaliti institucijama i osobama koje su vam pomogle u radu ili su na neki drugi način zaslužne za vaš uradak. Predgovor se naslovljuje riječju Predgovor.

2.3.8. Zahvala (neobvezno) Ako u vašemu radu nema predgovora ili imate velik popis osoba kojima trebate zahvaliti, možete to učiniti u žanru zahvale predviđenom za tu svrhu. Kao i posveta, zahvala je neobvezan dio akademske proze. Može stajati u prethodnome ili završnome dijelu. To je kraći tekst u kojemu autorica, odnosno autor zahvaljuje osobama i institucijama koji su im tehnički ili savjetima pomogli u izradi diplomskoga rada, magistarske teze ili doktorske disertacije. Zahvala se naslovljuje riječju Zahvala. Zahvala je vrlo česta u radovima iz prirodnih i tehničkih znanosti, jer su oni neizvedivi bez institucionalne i kolektivne potpore. Kao što izdavač pri objavljivanju knjige mora tražiti autorska prava, tako prije nego što u svome radu zahvalite određenim osobama valja te osobe pitati za dopuštenje da im se u tome kontekstu pojavi ime. U zahvaljivanju ne treba pretjerivati ni formalno ni sadržajno. Formalno je pretjerivanje neukusno, a sadržajno može dovesti u bludnju o stvarnome 269


5/30/11 11:58:13 AM

autorskom doprinosu. Zahvala je mjesto gdje dolazi do izražaja vaš znanstveni etos i gdje djelujete na emocije publike argumentom patosa. Stoga u zahvalama, kao i u svim emocionalnim dijelovima akademskoga pisma, treba postupati oprezno i suzdržano. Nemojte zahvaliti majci i ocu što su vas donijeli na svijet i omogućili vam studij ili mužu što je išao na tržnicu dok ste vi pisali doktorsku disertaciju. Ako već želite napisati zahvalu u osobnome tonu, budite svjesni žanra i ublažite apel na emocije. Primjerice: Zahvaljujem mentorici dr. sc. Ines Prici što je strpljivo slušala moje opservacije o ljubavi, što se trudila razumjeti isječke tekstova koje sam joj donosila na čitanje, što je slala razne inspirativne članke i požrtvovno klimala glavom na sve moje nedoumice o smislu života i pisanja, za sve što je činila, a nije u opisu mentora. Hvala ženama iz „dječje sobe“ Instituta za etnologiju i folkloristiku. Posebice dr. sc. Suzani Marjanić, kojoj će se, vjerojatno, malo od toga ovdje napisanoga svidjeti, no koja me – a znam da će me i dalje – obasipala podacima i građom. Hvala ravnatelju istog Instituta dr. sc. Ivanu Lozici što me pustio kući da u miru pišem sve što sam naučila o ljubavi, a što ću se sada usuditi reći. I konačno, hvala mojim prijateljicama Marini, Nives i Saši koje su pomagale na raznorazne načine. (Škokić, 2004)

2.3.9. Uvod Što je uvod? Uvod je prvi dio osnovnoga teksta u kojemu se privlači pozornost publike i ističe važnost teme, daje kontekst istraživanja i prijeporna mišljenja, formulira vlastita teza i po potrebi naznačuje tijek argumentacije (v. gore 2.1.4, Uvod). Po položaju u tekstu uvod može biti: • prvi od tri dijela osnovnoga teksta (uvod, tijelo teksta, zaključak) • dio prvoga poglavlja • dio bilo kojega poglavlja (zaseban uvodni odlomak) 270


5/30/11 11:58:13 AM

• uvod u odlomak (uvodna rečenica kojom počinje odlomak) • uvod kao poseban žanr – primjerice, Uvod u književnost U kraćim akademskim radovima poput argumentacijskoga eseja uvod je najčešće prvi odlomak ili nekoliko uvodnih rečenica u prvome odlomku. U duljim akademskim radovima poput diplomskoga rada, magistarske teze i doktorske disertacije uvod je prvi dio kojim počinje osnovni tekst. Kao poseban dio uvod se naslovljuje riječju Uvod. Optimalan je opseg uvoda oko 10% ukupnoga opsega osnovnoga teksta. Piše se dva puta: u sklopu radnoga nacrta ili radne verzije samo za vas i ponovno u vrijeme ili nakon revizije konačnoga teksta za čitateljice i čitatelje. Nema strogih pravila za pisanje uvoda u akademskoj prozi, ali postoje standardni elementi. Općenito je pravilo: što kraći uvod, to bolje. Standardni elementi uvoda. Četiri su standardna elementa u uvodu kraćih akademskih radova (prilagođeno po Turabian, 2007: 64–65): • kontekst istraživanja • vapijuća praznina i vlastito istraživačko pitanje • važnost i doprinos istraživačkoga pitanja • odgovor na pitanje: tezna rečenica Kontekst istraživanja. Osvrnite se na stanje u svojemu području i osigurajte kontekst istraživanja u koji ćete smjestiti temu. Osnovni je savjet: nemojte navesti sve što ste pročitali ni pokazivati načitanost. Osobito nemojte navoditi pomodne autoritete samo zato što ste ih upravo pročitali ili što ih svi citiraju. Mentorice i mentori, čitateljice i čitatelji to ne cijene, pa ćete postići suprotan učinak. Oni ne žele vidjeti vašu erudiciju, nego koncentraciju na temu. Navedite samo pomno birane izvore strogo vezane uz vašu temu koje ćete u svome radu dopuniti ili korigirati. Vapijuća praznina i vlastito istraživačko pitanje. Postavite istraživačko pitanje u obliku vapijuće praznine koja traži odgovor i izgradite vlastitu nišu u koju ćete smjestiti svoju temu. Stilizirajte istraživačko pitanje kao 271


5/30/11 11:58:13 AM

potrebu za hitnim odgovorom na tu prazninu koju drugi nisu uočili i naznačite u čemu je novost vašega pristupa u odnosu na dosadašnju literaturu. Akademski je stil tu vrlo otvoren. Povežite kontekst i vlastito istraživačko pitanje konektorima (međutim, dakako, bilo kako bilo i sl.) ili pogledajte u praksi kako to rade iskusne znanstvenice i znanstvenici. Važnost i doprinos istraživačkoga pitanja. Odredite doprinos vašega pitanja problematici, što je novo u vašemu pitanju i zašto je bilo vrijedno postaviti to pitanje. Tako ćete svomu istraživanju dati širi obzor i ujedno motivirati čitateljice i čitatelje da vas slijede. Odgovor na pitanje: Tezna rečenica. Napokon, postavlja se pitanje kada ćete, kako i gdje otkriti svoju tezu i jasno nagovijestiti ili izreći teznu rečenicu. Vaša je tezna rečenica prikvačena ili zalijepljena na prvu stranicu radnoga nacrta kao misao vodilja kroz labirinte istraživanja (v. III. 1.3.16). Konzultirani priručnik navodi dvije mogućnosti: da tezu stavite na kraj uvoda i početak zaključka ili je ostavite skrivenu u radnome nacrtu te je stavite tek na početak zaključka, kao kulminaciju istraživanja. Priručnik savjetuje prvu varijantu kao bolju. Ako teznu rečenicu ponudite na kraju uvoda, morate paziti da je na početku zaključka ponovite u novome ruhu. Ako se odlučite teznu rečenicu čuvati do zaključka, kao veliki finale, morate paziti da se iz vašega istraživačkoga pitanja već nazire odgovor. Formulacija teze u uvodu, bilo implicite bilo eksplicite, vodič je za vas kako biste se ograničili samo na potrebne dokaze, ali ujedno i putokaz za čitateljice i čitatelje kako bi vas mogli lakše slijediti. Nemojte kriti svoju glavnu ideju. Navijestite je ili izrecite na kraju uvoda i još jednom, u drugome ruhu, ponovite na početku zaključka. Čitateljice i čitatelji rado će vidjeti vašu glavnu ideju izrečenu u jasnoj teznoj rečenici. Nemojte pretpostavljati da oni znaju za vašu ideju. Oni ne znaju ono što im niste rekli. Stoga kratko i jasno recite ili nagovijestite ono što trebaju znati, a to je prije svega vaša glavna ideja. Ako pišete kraću akademsku prozu o temi Rodni stereotipi u Miroslava Krleže: Ženski likovi u romanu „Povratak Filipa Latinovicza“, standardni uvodni odlomak mogao bi glasiti ovako: 272


5/30/11 11:58:13 AM

Djelo i osoba Miroslava Krleže obrađeni su u literaturi na različite načine. Posebna je pozornost bila posvećena Krležinoj biografiji (Lasić), interpretirala su se pojedina djela (Frangeš, Lasić i dr.), proučavao se Krležin jezik i stil (Kuzmanović, Pranjić), Krležino se djelo istraživalo u europskome kontekstu (Žmegač, Flaker), pronalazile su se intermedijalne homologije sa slikarstvom (Flaker) [kontekst dosadašnje literature]. Ostala je međutim neistražena rodna problematika i stereotipija u Krležinu djelu. Iz rodne vizure postavlja se pitanje: Kako je Krleža vidio i gradio ženske likove? [otkrivanje vapijuće praznine u literaturi, izgradnja vlastite niše i postavljanje istraživačkoga pitanja]. Odgovor na to pitanje omogućit će nam razumijevanje problematike rodnih, ali i drugih (nacionalnih, klasnih) identiteta u Krležinu opusu te nam otvoriti nove mogućnosti u razumijevanju ideologije u estetskim reprezentacijama svijeta [važnost pitanja i motivacija za publiku]. Premda Krležini ženski likovi katkad krše građanske norme (primjerice, Laura Lenbach), roman Povratak Filipa Latinovicza razigrava rodne stereotipe. Rodni stereotipi u Krležinu oblikovanju ženskih likova dio su dublje androcentričnosti moderne kulture [tezna rečenica].

Uvod u doktorskoj disertaciji. Četiri standardna elementa mogu biti različito raspoređena i dopunjena ovisno o znanstvenome području, žanru akademske proze, temi ili osobnim sklonostima. U uvodu doktorske disertacije osim standardnih elemenata pojavljuju se i drugi elementi, prije svega osvrt na metodologiju i naznaka strukture rada. Standardni su elementi uvoda u doktorskoj disertaciji: • Kontekst: Osigurajte kratak pregled dosadašnjih istraživanja i literature. • Vapijuća praznina: Uočite hitan problem, odredite vlastitu nišu u dosadašnjoj literaturi i postavite istraživačko pitanje. • Važnost i doprinos istraživačkoga pitanja: Odgovorite u čemu je novost vašega istraživačkog pitanja, zašto je ono važno i kakav će biti njegov doprinos na vašemu području. • Osvrt na metodologiju: Navedite osnovne metode kojima ćete se služiti u tijeku izlaganja i argumentacije. 273


5/30/11 11:58:13 AM

• Nacrt strukture: Naznačite tijek argumentacije po dijelovima i poglavljima (klasična raščlamba). • Odgovor na istraživačko pitanje: Izrecite (ili barem naznačite) teznu rečenicu, tvrdnju koju ćete u disertaciji potkrijepiti argumentima; čitateljice i čitatelji žele znati (ili barem naslutiti) vašu tezu kako bi lakše mogli pratiti dokazni postupak. Neformalan uvod: Retorički mamci. U manje formalnim esejima, koji mogu biti domaća akademska zadaća, ili u argumentacijskoj prozi iskusnih autora uvod može sadržavati retoričke i stilske mamce čitateljske pozornosti. To mogu biti: • neobični statistički podatci • zadivljujući citati • mišljenje eksperata o problemu koji će biti predmet rasprave • zanimljive anegdote • šokantne tvrdnje ili dojmljive metafore Tako Viktor Žmegač počinje studiju Zbilja kao književni fenomen fiktivnim narativom o izvanzemaljcima koji se nakon nuklearne ili druge katastrofe spuštaju 2300. iz svemira na Zemlju. Neobični posjetitelji nalaze među ostatcima ljudske civilizacije knjige, uglavnom modernističke romane iz doba oko 1900. godine, te na temelju tekstova kao što su U potrazi za izgubljenim vremenom Marcela Prousta i Čarobni brijeg Thomasa Manna pokušavaju rekonstruirati zbilju toga doba. Takvom znanstvenofantastičnom pričom u uvodu ozbiljne studije iskusni je autor privukao pozornost čitateljica i čitatelja te im olakšao pristup složenoj problematici u daljnjemu tijeku rasprave, gdje će dokazati suprotnu tezu: kako je odnos književnosti i zbilje snažno obilježen književnim konvencijama, a ne zrcaljenjem zbilje u književnosti, kao što se često vjeruje (usp. Žmegač, 1982: 81–82).

274


5/30/11 11:58:13 AM

2.3.10. Tijelo teksta Što je tijelo teksta? Glavno tijelo teksta (engl. the main body of the text) ili, jednostavno, tijelo teksta, središnji je dio akademske proze. Uz uvod i zaključak to je najvažniji dio osnovnoga teksta. Tijelo teksta jest mjesto na kojemu se izlaže i razrađuje tema te izvodi argumentacija – navode razlozi, citati, činjenice, statistički podatci i druga građa koji dokazuju glavnu ideju ili tezu. U toj terminologiji osnovni je tekst zamišljen po analogiji s ljudskim tijelom: uvod su autoričine i autorove ruke ispružene čitateljicama i čitateljima, tijelo je teksta trup argumentacije, a zaključak su noge kojima se autorica i autor još jednom čvrsto upiru u dokazanu tezu i predaju je čitateljicama i čitateljima. Ako je uvod obećanje publici, tijelo je teksta ispunjenje toga obećanja. Ništa što je rečeno u uvodu ne smije biti propušteno ni nedorečeno u tijelu teksta. Ako dođe do većih odstupanja, uvod treba uskladiti s tijelom teksta ili ga nanovo napisati. Manje pomake u tijeku argumentacije, do kojih može doći u tijelu teksta, dovoljno je obrazložiti u zaključku. Bitno je da čitateljice i čitatelji ni u jednome segmentu ne budu iznevjereni, tj. da svi dijelovi tijela teksta budu u funkciji obrazlaganja i argumentacije glavne ideje ili teze. Struktura i opseg tijela teksta. Tijelo teksta sastoji se od poglavlja, odjeljaka, pododjeljaka i najmanjih argumentacijskih jedinica – odlomaka. Opseg mu je 80-85% osnovnoga teksta. Dijelovi tijela teksta pišu se po općim i posebnim načelima tehničkoga oblikovanja (v. gore 2.2.5. i III. 7.3.2). Opće je pravilo dobre strukture tijela teksta koherentna podjela građe u dijelove. Dijelovi trebaju odgovarati sadržajnoj logici teme i potrebama publike za jasnim slijedom argumentacije. Koliko će biti dijelova i kakva će biti struktura tih dijelova, za to ne postoje univerzalna pravila. Drukčije će se pisati tekst iz empirijske ili eksperimentalne teme u prirodnim, tehničkim i srodnim znanostima, a drukčije tekst iz teorijske teme u društvenim i humanističkim znanostima (v. dolje 2.3.10, Model IMRAD i Struktura doktorske disertacije). Izbor i raspored dijelova ovise o znanstvenome području i polju, žanru, vrsti teme i očekivanjima publike. Uz opće 275


5/30/11 11:58:13 AM

znanstvene metode svaka se znanost služi vlastitim specijalnim metodama i vlastitim topikama (temama, terminima, metodama), a svaka autorica i autor vlastitim stilom. Stoga su već klasični retoričari, kada je riječ o raspoređivanju građe, manje inzistirali na propisanim dijelovima kanona dispozicije, a više na slobodnu izboru i procjeni u kojoj će retoričkoj situaciji koji raspored građe biti prikladan za temu i publiku (v. gore 2.1.3). Klasična dispozicija i suvremena kompozicija. Klasična retorika stvorila je dva osnovna modela dispozicije: model od šest dijelova diskursa i model od pet dijelova diskursa (v. gore 2.1.4). Shema osnovnoga modela od šest dijelova –uvod, četiri dijela tijela teksta i zaključak – dala bi se prikazati u tehnici postavljanja pitanja i odgovora ovako: 1. Uvod – predstavljanje teme i teze

ZAŠTO?

Tijelo teksta 2. Naracija – pregled literature i kontekst istraživanja

TKO? ŠTO? KADA? GDJE?

3. Raščlamba – nacrt strukture i tijeka argumentacije

KAKO?

4. Potvrda – argumentacija teze

ČIME?

5. Pobijanje – protuargumenti, ograničenje ili pobijanje teze

PA ŠTO ONDA? NIJE, NEGO!

6. Zaključak – sažetak argumenata, teza i argumenti u širem kontekstu

DAKLE STOGA!

Slika III. 2.3.10, Klasična dispozicija i suvremena kompozicija. Shema klasične dispozicije od šest dijelova

276


5/30/11 11:58:13 AM

U drugoj varijanti, dispoziciji od pet dijelova, raščlamba ili podjela nije posebno izdvojena, pa tijelo teksta sadržava tri dijela: naraciju, potvrdu i pobijanje. Klasična dispozicija s oba osnovna modela zadržala se u znanstvenome i akademskome diskursu sve do suvremenosti. Ironijom kulture, upravo u doba progona retorike iz škole na kraju 19. stoljeća i zaborava discipline u velikome dijelu 20. stoljeća, dva su se klasična modela dispozicije presvukla u novo ruho i utjelovila u dva stabilna modela moderne kompozicije u znanstvenome i akademskome diskursu. To su visoki znanstveni model IMRAD i popularni pedagoški model u Sjedinjenim Američkim Državama, tzv. „esej od pet odlomaka“ ili „tema u pet odlomaka“. Model IMRAD. Na kraju 19. stoljeća, u doba institucionalizacije modernih znanosti, stvoren je čvrst model kompozicije teksta u prirodnim znanostima. Model je nastao prilagodbom i preoblikovanjem klasične dispozicije. U suvremenoj terminologiji model je poznat pod kraticom IMRAD. Kratica dolazi od engleskih termina uvod (Introduction) – metode i materijali ili metodologija (Methods and materials, Methodology) – rezultati (Results) i (and) – rasprava (Discussion). Uz uvod i zaključak tijelo teksta u modelu IMRAD čine metode i materijali, rezultati i rasprava. Struktura i opseg toga modela kodificirani su i izgledaju otprilike ovako: Osnovni nacrt

Osnovni opseg

1. Uvod

10%

2. Metode i materijali 3. Rezultati 4. Rasprava

80 – 85%

5. Zaključak

5–10%

Slika III. 2.3.10, Model IMRAD. Struktura i opseg

U sklopu zadane strukture moguće su manje preinake. Primjerice, pregled literature može biti dio uvoda ili zasebna jedinica, materijali i me277


5/30/11 11:58:13 AM

tode mogu biti sjedinjeni u odjeljak o metodologiji, a rasprava i rezultati mogu se stopiti u jednu strukturnu jedinicu. Unatoč mogućim varijacijama model čini čvrstu strukturu i osnovni oblik kompozicije u prirodnim i srodnim znanostima. Taj je model kompozicije utemeljio diskurs prirodnih znanosti, a po načelu analogije proširio se na sve empirijske znanosti, te danas čini temelj strukture svih empirijskih tema u suvremenim znanostima. Tako je klasična retorika preko kompozicije IMRAD položila temelje modernoga znanstvenog diskursa. Esej od pet odlomaka. U Sjedinjenim Američkim Državama, gdje se retorika poučavala i kada je u Europi bila izbačena iz nastavnih programa, 1. Prvi odlomak Uvod

Privlačenje pozornosti/kontekst Vlastito pitanje Važnost istraživanja/teme Teza ili stajalište Tijelo teksta

2. Drugi odlomak

Prva ideja Potpora 1 Potpora 2 Potpora 3

3. Treći odlomak

Druga ideja Potpora 1 Potpora 2 Potpora 3

4. Četvrti odlomak

Treća ideja Potpora 1 Potpora 2 Potpora 3

5. Peti odlomak Zaključak

Sažetak argumenata Teza i argumenti u širem kontekstu Konačni sud i motivacija za djelovanje

Slika III. 2.3.10.a, Esej od pet odlomaka. Shema

278


5/30/11 11:58:13 AM

klasični je kanon dispozicije doživio preobrazbu u popularnom „eseju od pet odlomaka“ (engl. five-paragraph essay) ili „temi u pet odlomaka“. Kao podloga za taj model poslužila je klasična dispozicija u pet dijelova. Razlika je međutim u tome što je esej od pet odlomaka u svome osnovnom obliku pedagoška simplifikacija klasičnoga predloška. Tu nema dijela o tuđim mišljenjima i oporbenim pozicijama, pa argumentacija ide jednostrano: pružaju se dokazi samo za vlastitu tezu i vlastito stajalište. Glasoviti jednostavni esej od pet odlomaka sadržava jedan uvodni odlomak, tri odlomka potpore za vlastitu tezu i zaključak. Taj model čini temelj pouke pisanja u američkoj srednjoj školi i na sveučilištu. U osnovnoj se školi rabi verzija sa slikama, tzv. painted essay. Zbog jednostavne troslojne strukture – uvod, tri odlomka tijela teksta i zaključak – model se popularno naziva „hamburgerski esej“. Metafora je dobila i svoj vizualni oblik.

Slika III. 2.3.10.b, Esej od pet odlomaka. „Hamburgerski esej“: Vizualni prikaz (http://www.sparknotes.com/testprep/books/act/chapter7section3.rhtml, 7. travnja 2010)

Složeniji je oblik esej od pet dijelova, persuazivni ili argumentacijski esej. Duljina mu može varirati od kraćega eseja do poglavlja u knjizi ili cijele knjige. Građen je na klasičnoj dispoziciji koja uključuje i suprotna stajališta: uvod, naracija, potvrda, pobijanje i zaključak. 279


5/30/11 11:58:14 AM

Kako izgraditi tijelo akademskoga teksta? U izradi strukture tijela akademskoga teksta načelno su moguće tri situacije: • kada postoji zadani model strukture • kada postoje smjernice za izradu strukture • kada nema ni modela ni smjernica, pa strukturu morate izumiti sami Ako radite empirijsku temu, od vas se najčešće očekuje izrada strukture po modelu IMRAD, uz mogućnost manjih preinaka i prilagodba vašoj temi. Ako niste upoznati s modelom ili se osjećate nesigurno, dobar je savjet uzeti reprezentativan uzorak iz literature i slijediti ga. Klasični su se retoričari često služili metodom imitacije. Kada je riječ o zadanoj strukturi, imitacija je najbolje rješenje. Katkad nema zadanoga modela strukture, ali vam nastavnice i nastavnici daju smjernice kako ćete razviti temu i rasporediti građu. U tome slučaju obradit ćete temu po danim smjernicama i stvoriti u skladu s njima prikladan model strukture. Ako nastavnice i nastavnici daju zadaću s riječima kao što su „Istraži (analiziraj, izloži) najpoznatije metodologije u znanosti o književnosti 20. stoljeća“, dobili ste jasnu uputu. Temu ćete razviti i građu podijeliti u kategorije kao što su ruski formalizam, američka nova kritika, strukturalizam, Zagrebačka književnoznanstvena škola itd. Ako pak uputa za pisanje glasi „Usporedi Zagrebačku i Tartušku školu“, jasno je da ćete temu razviti po misaonoj shemi sličnosti i razlika. Ako uputa glasi „Nabroji, opiši, navedi osnovne značajke Zagrebačke škole…“, svoje ćete informacije i podatke rasporediti po shemi nabrajanja: prvo, drugo, treće i sl. Svi radovi nemaju zadanu strukturu niti vam nastavnice i nastavnici uvijek daju smjernice kako obraditi temu i rasporediti građu. Kada model strukture ne postoji ili kada niste dobili smjernice, što je često u višim akademskim radovima, morat ćete prikladan raspored dijelova izumiti sami. Već i sama riječ „izumiti“ kaže da između invencije i dispo280


5/30/11 11:58:14 AM

zicije nema oštre granice te da i sama dispozicija može biti čin otkrivanja. Otkrivanje prikladne strukture može djelovati kao nesavladiv problem, osobito u većim radovima s opsežnom građom. Ne dajte se zbuniti. Kao i u mnogim drugim situacijama akademskoga pisma, uvijek postoji rješenje. Potražite pomoć klasične retorike. Ona će vam ponuditi provjerenu metodu za izradu kompozicije i strukture – opće retoričke topike. Retoričke topike i akademsko pismo. Zbog različitih tradicija u dugoj povijesti retorike tópoi i topike nisu jednoznačni pojmovi. Stoga ih svaki put treba razjasniti i prilagoditi kontekstu u kojemu ih rabite. Aristotel je, kao što znamo, razlikovao opće topike, misaona „mjesta“, sheme, strategije i metode logičkoga mišljenja svojstvene svakom uvjerljivom govoru, te posebne topike karakteristične za pojedine vrste govora (kod njega su to bili sudski, politički i svečani govor, a kod vas je to akademsko pismo). Otac zapadne logike pri tome je u općim topikama razlučivao misaone strategije svojstvene samomu govoru (unutarnji tópoi) i one koje dolaze izvan govora i samo se u njemu primjenjuju (vanjski tópoi – svjedočanstva, maksime kao opća mjesta u kolektivnoj svijesti, mišljenje autoriteta i sl., u akademskome pismu to su ideje i dokazi iz vaših izvora) (v. II. 4.10. i II. 4.11. te III. 1.3.12). Koliko ima općih retoričkih topika? To je teško reći. Suvremene retoričarke i retoričari nastoje opće topike svesti na što manji broj (četiri, pet, sedam, deset), najčešće u određenome teorijskom i pedagoškom kontekstu. Termin opće topike pri tome se vrlo često prevodi u termine kao što su „strategije“ za razvijanje teze i organizaciju građe, „metode“, „pristupi“, „misaone sheme“, „konstrukcijski obrasci“, „kompozicijska načela“, „načela organizacije“ i sl. Budući da je ovdje riječ o akademskome pismu kao osebujnu obliku argumentacijskoga diskursa, uz klasičan termin opće retoričke topike rabimo sinonim argumentacijske strategije (v. III. 3.1.3). Retoričkim topikama služite se na različite načine u različitim fazama akademskoga istraživanja i pisanja. Kao što kamenčić, kada ga pod određenim kutom bacite po površini vode, izaziva koncentrične krugove, 281


5/30/11 11:58:14 AM

tako opće retoričke topike, kada ih primijenite u akademskome pismu, služe različitim svrhama: • u invenciji za pronalaženje ideja i argumenata, bilo da argumente sami stvarate u procesu čitanja i razmišljanja uz pomoć općih logičkih topika bilo da ih pronalazite u vanjskim toposima – izvorima, kao citate, parafraze i sl. (III. 1); • u velikoj dispoziciji za raspoređivanje pronađenih ideja i argumenata u tijelu teksta, tj. za obradbu teme i izradu koherentne strukture (III. 2); • u maloj dispoziciji za argumentaciju u tijelu odlomka i izradu strukture odlomka (III. 3). U prvome smo poglavlju govorili uglavnom o prikupljanju i obradbi izvanjskih toposa te o stvarnome toposu knjižnici, jer je to bilo ono što vam je u pripremama za pisanje najpotrebnije. Uporabu pak općih retoričkih topika, logičkih postupaka i argumentacijskih strategija, ostavili smo za poglavlje o strukturi i dijelovima, u kojemu se upravo nalazimo, te za sljedeće poglavlje o odlomcima i njihovim poveznicama – konektorima. Tijelo teksta i suvremena naratologija. Četiri su standardna retorička modusa ili tipa diskursa: naracija, deskripcija, ekspozicija i argumentacija. Ti modusi nisu strogo odijeljeni i često se pojavljuju u kombinaciji, pri čemu jedan tip dominira. Tako je i u akademskome pismu. Akademsko pismo pripada argumentacijskomu diskursu, ali sadržava elemente ekspozitorne proze i ostale diskurzivne moduse u funkciji argumentacije. U argumentacijskome diskursu nije dovoljno ispričati priču o predmetu kao u fikcionalnoj prozi ni prikupiti i opisati činjenice kao u novinskome članku. Valja izložiti tezu, razjasniti je i dokazati navođenjem razloga i činjenica. Klasični narativ kao zaseban dio u strukturi akademske proze samo je jedan aspekt njezina argumentacijskoga diskursa. Ako te osnovne standarde argumentacijskoga diskursa i akademske proze pogledamo iz vizure postmoderne naratologije, dobit ćemo uspo282


5/30/11 11:58:14 AM

redbu koja nam može olakšati primjenu klasičnoga pojma topika u izgradnji tijela teksta. To je usporedba između umjetničke naracije u užem smislu (fikcionalna proza) i znanstvene metanaracije (ekspozitorna i argumentacijska proza). Ta je usporedba zasnovana na vrlo široku pojmu naracije koji obuhvaća sve diskurse. Ovdje ne ulazimo u probleme takve generalizacije, nego samo promatramo o kakvoj je naraciji riječ. Iz vizure suvremene naratologije u akademskome pismu ne postoji samo jedan dio pod imenom narativ, nego je cijeli tekst prožet osebujnom naracijom u funkciji argumentacije. Riječ je o nefikcionalnoj narativnoj logici ili argumentacijskoj naraciji. Po J.-F. Lyotardu teorije su „metapriče“ koje imaju svoje „junake“ – ideje i razvijaju se po vlastitoj narativnoj logici. U takvu shvaćanju naracije i takvoj metaforici vaše su ideje „junaci“, vaša teza – „glavna junakinja“, citati, činjenice, statistički podatci i druga građa – „fabula“, suprotne teze, pitanja i prigovori – „zaplet“, a uspješna argumentacija „rasplet“ i „sretan kraj“. Ta će nam prispodoba sada pomoći da lakše shvatimo značenje općih topika u strukturiranju tijela akademskoga teksta, a zatim, u sljedećemu poglavlju, i tijela odlomka. Ona ujedno razjašnjuje zašto se u ovoj knjizi, osim glavnoga termina akademsko pismo, služimo i pomoćnim terminom akademska „proza“. Akademsko je pismo znanstvena proza građena na nefikcionalnoj – argumentacijskoj naraciji. Retoričke topike kao kompozicijske strategije. Ako je akademska proza građena na argumentacijskoj naraciji, onda je tijelo akademske proze mjesto odvijanja argumentacijske „priče“. Iz vizure naratologije akademska je proza s jedne strane velika priča i veliki argument o vašoj tezi (struktura i dijelovi ukupnoga teksta). Istodobno to je niz malih priča i niz malih argumenata o različitim idejama kojima podupirete glavnu tezu (struktura i dijelovi odlomka). Kako ćete ispričati te dvije uzajamno povezane priče? Kako ćete razviti dva uzajamno srasla tijela: tijelo velikoga argumenta i tijelo malih argumenata? Na obje razine poslužit ćete se općim retoričkim topikama ili argumentacijskim strategijama. U oba slučaja, i u izgradnji ukupne strukture teksta, na makrorazini (velika ar283


5/30/11 11:58:14 AM

gumentacija, velika dispozicija, velika kompozicija), i na mikrorazini, u strukturi pojedinih odlomaka (mali argumenti, mala dispozicija, mala kompozicija), prilagodit ćete opće topike svojoj retoričkoj situaciji. Pri tome će neke topike biti prikladnije u pitanjima ukupne strukture teksta, u velikoj dispoziciji, a neke na razini strukture odlomka, u maloj dispoziciji. Jednom će argumentacijske strategije poslužiti u kompoziciji tijela osnovnoga teksta i razvijanju velikoga argumenta, a drugi put u kompoziciji tijela odlomka i razvijanju malih argumenata. Kada je riječ o kompoziciji tijela osnovnoga teksta, rasporedit ćete svoj veliki argument u gradbene blokove – dijelove, poglavlja i odjeljke. Pri tome ćete se uvijek ponašati slobodno. Birat ćete one strategije koje najviše odgovaraju vašoj retoričkoj situaciji, vašoj temi i vašoj tezi, znanstvenomu području, žanru ili publici. Općim retoričkim topikama služit ćete se u različitim kombinacijama. U jednoj temi ne morate primijeniti sve argumentacijske strategije. Možete odabrati jednu dominantnu, a drugima se služiti kao pomoćnim kompozicijskim alatom. Ako vam ne odgovara jedna strategija, odaberite drugu. Ako vam nijedna strategija ne odgovara, pa ne možete napraviti nikakav suvisao raspored argumenata ni bilo kakvu logičku kompoziciju, možda nešto nije u redu s argumentima. Ako je tako, potražite nove argumente. Ako ni to ne pomogne, promijenite tezu. Budite zaigrani. U takvu kreativnom ponašanju na području kompozicije tijela teksta zacijelo bi vas poduprli i drevni retoričari. Izdvojit ću deset općih retoričkih topika kao kompozicijskih strategija u razvijanju tijela teksta te ih primijeniti na predlošku različitih tema o Zagrebačkoj školi, koja nam je već poznata iz drugih primjera. Kompozicija s pomoću diobe i klasifikacije: Jedni se pojmovi raščlanjuju, a drugi okupljaju. Ako je vaša tema Žanrovi Zagrebačke škole, tijelo teksta možete u strategiji diobe i klasifikacije izgraditi na ovaj način: 1. Teorija i povijest književnosti (Škreb, Flaker, Žmegač) 2. Stilistička interpretacija (Škreb, Frangeš, Pranjić) 3. Filozofija književnosti (Solar) 4. Komparativna književnost (Flaker, Beker, Bašić) 284


5/30/11 11:58:14 AM

5. Usmena književnost (Bošković-Stulli, Kekez, Botica) 6. Lirika (Frangeš, Slamnig, Kravar) 7. Epika (Pavličić, Fališevac) 8. Proza (Flaker, Peleš, Žmegač) 9. Teorija jezika i stila (Katičić, Silić)

Narativna kompozicija: Tema se izlaže u vremenskome slijedu pojava; odgovara se na pitanja što je bilo prije, a što poslije. Ako pišete uvodno poglavlje o Zagrebačkoj školi ili historiografsku monografiju, tijelo teksta možete organizirati u generacijskome ključu. Radi lakše razumljivosti ili privlačnosti možete se poslužiti biološkim metaforama, primjerice: 1. „Očevi“ (Škreb, Flaker, Frangeš) 2. „Mlađa braća“ (Beker, Solar, Žmegač, Pranjić i dr.) 3. „Djeca“ (Fališevac, Nemec, Užarević i dr.) 4. „Kritički sin“ (Biti) 5. „Unuke i unuci“ (znanstvene novakinje i novaci 2000-ih)

Pri tome nije dovoljno samo naslagati imena u kronološkome nizu ni opisati njihove doprinose. Vi ne pišete deskriptivnu, nego argumentacijsku prozu. Stoga u kronološkome nizu treba pratiti glavnu ideju ili tezu. Ako je vaša teza da je unutar Zagrebačke škole došlo do različitih pomaka od imanentnoga pristupa prema kulturološkim pristupima, pratit ćete kod svih autora ima li takvih otklona, gdje su se, kada i kako dogodili, pa ćete, primjerice, uočiti da su se ti pomaci dogodili vrlo rano, već u generaciji očeva (Flaker) i mlađe braće (Solar, Žmegač). Kompozicija s pomoću usporedbe i kontrasta: Traže se sličnosti i razlike. Možete, primjerice, organizirati građu u poglavlja posvećena sličnostima i razlikama između pojedinih članova Zagrebačke škole, između pojedinih razvojnih faza u školi, između Zagrebačke škole i Tartuške škole oko Ju. M. Lotmana, između moderne znanosti i postmodernih teorija. U akademskome pismu nije dobro mehanički obraditi najprije jednoga, a zatim drugoga autora, fazu, školu ili fenomen (v. gore 2.2.6, Mehanički raspored). Bolje je odabrati problem – primjerice, stilističku interpretaci285


5/30/11 11:58:14 AM

ju ili strukturalnu analizu teksta, pa preko toga problema istražiti sličnosti i razlike između ranoga i kasnoga Škreba, između Škreba, Frangeša i Flakera, između Zagrebačke i Tartuške škola, između moderne znanosti i postmodernih teorija. Uspoređivanjem jednoga po jednoga fenomena bez isticanja problema samo biste stvari opisali, a ništa ne biste argumentirali. Ako ste kao temu odabrali Interpretacija u Zagrebačkoj školi, a kao kompozicijsku strategiju topiku usporedbe i kontrasta, tijelo teksta moglo bi imati ova poglavlja: 1. Interpretacija u ranoga i kasnoga Škreba 2. Interpretacija u Škreba, Frangeša i Flakera 3. Interpretacija u Zagrebačkoj i Tartuškoj školi 4. Interpretacija u modernoj znanosti i postmodernim teorijama

Kompozicija s pomoću uzroka i posljedice: Traže se uzroci i analiziraju posljedice. Ako je tema vašega rada Dekonstrukcija Zagrebačke škole, možete promatrati kako je kritika Škole omogućila prodor novih kulturnih teorija sredinom 1990-ih i na taj način uzrokovala lakše uključivanje mlade generacije u nove znanstvene tijekove. Poglavlja u tijelu teksta mogla bi glasiti: 1. Dekonstrukcija I: Vladimir Biti 2. Dekonstrukcija II: Bitijeva teorijska radionica 3. Dekonstrukcija III: Nastup mlade generacije u krilu Zagrebačke škole

Kompozicija s pomoću strategije problem – rješenje: Postavi se problem, pa se traži rješenje. Ako je tema vašega rada ili poglavlja Otkloni od paradigme imanentizma u Zagrebačkoj školi, možete uočiti anomalije u imanentnome pristupu književnomu tekstu, a zatim pokazati do kakvih su rješenja došli sudionici Zagrebačke škole kako bi odgovorili na te anomalije. U toj strategiji tijelo teksta moglo bi se sastojati od tri poglavlja: 1. Intermedijalnost (Flaker) 2. Popularna kultura (Flaker, Solar, Žmegač) 3. Sociologija književnosti (Žmegač) 286


5/30/11 11:58:14 AM

Ako odaberete rodnu problematiku, možete pratiti kako je teklo uključivanje žena u Zagrebačku književnoznanstvenu školu 1970-ih te kakav je njihov doprinos školi. Ako pak odaberete problem centar – periferija, možete istražiti zašto se nešto slično poput Zagrebačke škole nije pojavilo u tadašnjemu državnom centru Beogradu ili zašto je Zagrebačka škola nastala na rubu bivše Jugoslavije, a Tartuška škola na rubu bivšega Sovjetskog Saveza. Kompozicija s pomoću strategije opće – posebno: Otkrivaju se univerzalni zakoni i posebne realizacije. Primjerice, ako je vaša tema Zagrebačka škola i imanentni pristup književnomu tekstu, možete obraditi imanentizam kao generalnu paradigmu u modernoj znanosti o književnosti, pa u tome sklopu, kao posebnu realizaciju, smjestiti svoju temu o Zagrebačkoj školi. U toj strategiji mogli biste izdvojiti dva dijela ili poglavlja, ovisno o žanru u kojemu radite: 1. Imanentizam: Paradigma moderne znanosti o književnosti 2. Zagrebačka književnoznanstvena škola: Vrhunac i kraj paradigme imanentizma

Kompozicija s pomoću prostornoga pristupa: Pojave se promatraju u odnosima gore – dolje, bliže – dalje, veće – manje, desno – lijevo, sjever – jug, istok – zapad. Ako je vaša tema Centri i periferije u Zagrebačkoj školi, možete promatrati članove Zagrebačke škole koji su djelovali u Zagrebu i članove Škole izvan Zagreba, pa na taj način oblikovati tijelo teksta: 1. Zagreb – centar Škole (Škreb, Flaker, Frangeš, Beker, Solar, Žmegač) 2. Zagrebačka škola u drugim gradovima (Brozović – Zadar, Katičić – Beč, Lasić – Pariz/Amsterdam, Suvin – Montreal)

Kompozicija od jednostavnijega prema složenijemu: Strategija orijentirana prema potrebama publike. Čitateljice i čitatelji lakše će shvatiti temu ako je izložite od jednostavnijih pojava prema složenijima. Ako je vaša tema Institucija nagrade i priznanja u Zagrebačkoj školi, bolje je poći od 287


5/30/11 11:58:14 AM

nagrada i priznanja koja su dobivali članovi Škole, pa tek onda prijeći na ideološku i praktičnu važnost nagrada i priznanja: 1. Nagrade i priznanja članovima Zagrebačke škole 1.1. Nagrada grada Zagreba 1.2. Nagrada Božidar Adžija 1.3. Nagrade i priznanja za životno djelo 2. Ideologija nagrade i priznanja 3. Nagrade i priznanja u stvaranju, razvoju i kanonizaciji Zagrebačke škole

Kompozicija od poznatoga prema nepoznatomu: Slična strategija prema potrebama publike. Čitateljice i čitatelji lakše će prihvatiti nepoznato ako najprije vide poznato. Primjerice, ako je vaša tema Ženski diskurs u Zagrebačkoj školi, najprije ćete obraditi ženske generacije u Zagrebačkoj školi, a zatim analizirati ženski znanstveni diskurs, ako takvo što postoji: 1. Ženske generacije u Zagrebačkoj školi 1.1. Prva generacija žena 1.2. Druga generacija žena 1.3. Treća generacija žena 2. Ženski diskurs u Zagrebačkoj školi 2.1. Rodna problematika u znanstvenome diskursu 2.2. Rodna problematika u modernoj i postmodernoj kulturi 2.3. Ženski doprinosi Zagrebačkoj školi

Kompozicija od važnijega prema manje važnomu i obratno: Izdvajaju se važniji i manje važni aspekti teme. Ako pišete rad Izdanja Zagrebačke škole, najprije možete podrobnije obraditi najutjecajnije edicije Zagrebačke škole, a zatim časopis Croatica i zbornike kao što su Hrvatska književnost prema evropskim književnostima ili Hrvatska književnost u evropskom kontekstu, pri čemu je kod posljednjega zbornika zanimljiva njegova politička sudbina kao poseban aspekt teme:

288


5/30/11 11:58:14 AM

1. Izdanja Zagrebačke škole I. 1.1. Časopis Umjetnost riječi 1.2. Uvod u književnost 1.3. Biblioteka L 1.4. Povijest hrvatske književnosti 1.5. Povijest svjetske književnosti 2. Izdanja Zagrebačke škole II. 1.1. Časopis Croatica 1.2. Hrvatska književnost prema evropskim književnostima 1.3. Hrvatska književnost u evropskom kontekstu 1.3.1. Metodološki doprinos 1.3.2. Politička sudbina

Publika načelno više voli čuti najprije ono što je važnije, ali često je uvjerljiviji raspored da važnije teme i argumenti dođu na jako mjesto – na kraj. U navedenoj kompoziciji zadovoljena su oba kriterija: polazi se od važnijih izdanja, ali se na kraju udovoljava sklonostima publike, pa tema o manje važnim izdanjima završava jakim argumentom o oporbenoj funkciji Zagrebačke škole u tadašnjemu društvenom sustavu. Pregled literature i tijelo akademske proze. Kada je riječ o strukturi tijela akademske proze, posebno valja izdvojiti dio posvećen pregledu literature. Pregled literature jest prikaz i interpretacija upotrijebljenih izvora o vašoj temi. U pregledu literature osiguravate kontekst istraživanja tako što: • opisujete, analizirate, sintetizirate i ocjenjujete prethodna djela o temi • istražujete i ocjenjujete različite metodološke pristupe temi • otkrivate prazninu koju će popuniti vaše istraživanje

289


5/30/11 11:58:14 AM

Pregled literature može biti raspoređen na različite načine: • kao dio uvoda • kao poseban, prvi odjeljak u tijelu teksta • kao dio različitih odjeljaka u tijelu teksta • u kombinacijama triju osnovnih mogućnosti Jedinice unutar pregleda literature mogu biti raspoređene na različite načine, ovisno o temi, građi ili svrsi. Poslužit ćete se različitim kompozicijskim shemama (općim topikama), primjerice: • kronološki • po predmetu • po važnosti za vašu temu • po shemi usporedba i kontrast U pregledu literature osobito je važno citirati, parafrazirati i sažimati po najvišim standardima te se dosljedno služiti odabranim citatnim stilom (v. III. 5.2.5). Struktura doktorske disertacije. Sva načelna pitanja oko tijela teksta i strukture akademske proze još se snažnije postavljaju kada je riječ o najvišemu akademskom žanru – o doktorskoj disertaciji. Osim modela IMRAD u empirijskim znanostima obvezujućih modela strukture doktorske disertacije nema. Ipak, nekih općih zakonitosti ima. Ovdje ću prilagoditi šest modela Petera Levina (2005: 83–89) te izdvojiti dva opća modela u empirijskim i dva u humanističkim znanostima. Doktorske su disertacije u empirijskim znanostima najčešće građene po modelu IMRAD. Dva su tradicionalna modela: jednostavna i složena empirijska disertacija.

290


5/30/11 11:58:14 AM

Jednostavna empirijska disertacija

Složena empirijska disertacija

1. Uvod

1. Uvod

2. Pregled literature

2. Pregled literature Praktični kontekst Teorijski kontekst Literatura iz metodologije

3. Metode i materijali (Što je, kada, gdje, na kojim materijalima i kojim metodama rađeno, detaljan opis eksperimenta, mjerenja itd.)

3. Slučaj 1 Istraživanje Rezultati

4. Rezultati Opis rezultata bez tumačenja

4. Slučaj 2 Istraživanje Rezultati

5. Rasprava Tumačenje rezultata

5. Rasprava (Sličnosti i razlike, interpretacija rezultata, razjašnjenje)

6. Zaključak

6. Zaključak

Slika III. 2.3.10.a, Struktura doktorske disertacije. Dva tipa empirijske disertacije

Doktorske disertacije u humanističkim znanostima imaju raznoliku strukturu. Ipak, i tu se mogu izdvojiti dva okvirna modela: tradicionalna tematska studija i argumentacijska rasprava. U oba modela moguće su različite varijante i kombinacije. Ako ni u jednome od tih nacrta ne prepoznate model koji biste mogli prilagoditi svojoj temi, otiđite u Sveučilišnu i nacionalnu knjižnicu u Zagrebu na poseban odjel za disertacije i prelistajte nekoliko novijih disertacija iz svoga područja. U klasičnoj retorici jedna je od metoda učenja bila imitacija uzora. Ne morate (a to i ne smijete) doslovno slijediti nijedan uzor. Ipak, neka od struktura disertacije sigurno će vas potaknuti da lakše i bolje izgradite tijelo svoje akademske proze. 291


5/30/11 11:58:14 AM

Tematska disertacija

Argumentacijska disertacija

1. Uvod

1. Uvod

2. Aspekt 1 Literatura Analiza Interpretacija

2. Literatura


3. Konstrukcija teze Podupiranje: aksiomi i pretpostavke Obrazlaganje


4. Potvrda teze Relevantni dokazi (teorijski i činjenični)

5. Rasprava Pregled aspekata Sinteza opažanja i interpretacija Implikacije

5. Rasprava Pobijanje protivničkih argumenata Zašto je moja teza najbolja?

6. Zaključak

6. Zaključak Slika III. 2.3.10.b, Struktura doktorske disertacije. Dva tipa disertacije u humanističkim znanostima

Dobra i loša struktura tijela teksta. Tijelo teksta može biti dobro i loše građeno. Odlike su dobro građena tijela teksta: • iscrpan prikaz predmeta i metodološka utemeljenost • analiza građe • dokazi i provjerljivost hipoteza • sustavnost izlaganja • primjeren opseg 292


5/30/11 11:58:14 AM

Tijelo je teksta loše građeno: • ako ima previše građe bez koherencije i interpretacije • ako je tema izložena previše općenito, bez analize i dokaza • ako navodite citate bez interpretacije • ako citirate pomodne autore bez neposredna odnosa prema tezi i idejama

2.3.11. Zaključak Kao filozofsko-logička kategorija zaključak (konkluzija) jest misao koja proizlazi iz dvaju ili više sudova (premisa). Kao žanr u znanstvenome tekstu zaključak je završni dio teksta. U akademskoj prozi zaključak je obvezan dio. Uz naslov i sažetak tu se nalaze sve važne informacije o tekstu kojima će se kod magistarskih teza i doktorskih disertacija članovi povjerenstva služiti u ocjeni rada. Zaključak je čest i u znanstvenim člancima. Tada se obično pojavljuje pod skromnijim nazivima kao što su Završne napomene, Umjesto zaključka i sl., ovisno o tome je li riječ o logičkome zaključku u užem smislu ili o slobodnijemu nizu završnih misli. U drugim žanrovima znanstvene proze, autorskim knjigama, udžbenicima, priručnicima i sl., zaključak se najčešće ne izdvaja, nego se ugrađuje u pojedina poglavlja. U akademskome pismu zaključak je samostalna misaona i strukturna cjelina. To je završna, ukupna sinteza cijeloga rada: nova misao i nov oblik. Uvod je pred-tekst, bez obzira na to što se konačna verzija piše na kraju rada. Zaključak je post-tekst. On promatra rad s udaljenosti, izvana, kao svršen čin o kojemu može suditi bilo tko. A prvi koji donose sud upravo su autorica i autor akademske proze. U zaključku se formulira glavna ideja ili teza cijeloga rada. To se čini na dva načina. Ako je tezna rečenica prvi put izrečena na kraju uvoda, u zaključku se iznosi u drugoj formulaciji. Ako se teza prvi put formulira u zaključku, to mora djelovati kao vrhunac spoznaje, katarza istraživa293


5/30/11 11:58:14 AM

nja i pisanja. Čitateljice i čitatelji trebaju vidjeti vašu glavnu ideju kao na dlanu i uvjeriti se da je potkrijepljena s dovoljno dokaza. Zaključak je mjesto gdje učvršćujete svoj akademski etos i u akademskome patosu ostavljate ukupan dobar dojam na publiku. Akademski etos njegujete u tijeku cijeloga pisanja, a sada ga možete posljednji put učvrstiti. Možete to učiniti u modusu iskrenosti – primjerice, isticanjem problema s kojima ste se suočili i postavljanjem pitanja koja ste uočili, ali ih niste riješili, pa ih ostavljate budućim istraživanjima. Akademskim se patosom služite kada se držite znanstvenih standarda i tako pobuđujete odobravanje akademske publike. Ukupan dobar dojam ostavit ćete na kraju teksta ako čitateljice i čitatelji prepoznaju vašu tezu i ako je zaključak kratak i jasan. Zaključak je završni čin argumentacije akademskim patosom. Dvije su vrste zaključka: zaključak-rezime i zaključak-perspektiva. U zaključku kao dijelu akademskih radova najčešće su stopljene obje retoričke vrste. Elementi su zaključka-rezimea: • sinteza istraživanja, podataka i rezultata • komentar kako se rezultati odnose prema zadanim ciljevima • moguća odstupanja od predviđenih rezultata i razjašnjenje zašto se to dogodilo Elementi su zaključka-perspektive: • isticanje važnosti vašega rada u struci i izvan užega područja • implikacije koje rad može imati u spoznajnome i praktičnome smislu i preporuke za eventualnu primjenu rezultata • otvorena pitanja i prijedlozi za daljnji rad Nova misao i nov oblik, kakav je zaključak, traži novi jezik. U zaključku se izbjegavaju iskazi iz sažetka, uvoda i osnovnoga teksta. Zaključak se 294


5/30/11 11:58:14 AM

piše kratko i pregnantno, često pod brojevima ili u odlomcima. Zaključci pod brojevima ne moraju biti formalno povezani, a zaključci po odlomcima moraju. U prvome slučaju riječ je o samostalnome i otvorenome nizu, u drugome o cjelovitome tekstu. Optimalan je opseg zaključka 5–10% ukupnoga teksta.

2.3.12. Dodatci (neobvezno) Dodatci ili prilozi sadržavaju ono što ne pripada u glavni tekst, što bi moglo opterećivati logičko izlaganje i preglednost strukture, a što ipak pridonosi boljemu razumijevanju teksta. To su najčešće dulji izvorni tekstovi, verzije rukopisa, fotokopije i faksimili dokumenata, veće tablice, formulari, upitnici, grafički prilozi, fotomaterijal i sl. Svaki se dodatak mora spominjati u tekstu i biti propisno obilježen. Ako ima više dodataka, na uvodnoj se stranici piše riječ Dodatci i donosi popis dodataka. Pojedini se dodatci najčešće obilježuju riječju Dodatak uz broj ili slova abecede (npr. Dodatak A) i naslovom, bilo stvarnim ili opisnim. Ako pojedini dodatak ima više stranica, ne ponavljaju se naslov ni broj. Ako se u dodatcima pojavljuje vlastiti tekst, piše se istim proredom kao i osnovni tekst. Izvorni tekstovi i verzije rukopisa mogu se pisati bez proreda. Ako se u dodatcima donosi potporna građa u multimedijalnome obliku, navodi se kratak opis građe i lokacija. S dodatcima treba postupati funkcionalno: oni moraju dodatno razjasniti tekst ili dokumentirati tezu. Dodatci se ne smiju natrpavati kao znak temeljitosti i opsežnosti istraživanja. U tome ih je slučaju bolje ne uvrštavati.

2.3.13. Rječnik manje poznatih riječi (neobvezno) Rječnik manje poznatih riječi, pojmovnik ili glosar sastavlja se u radovima u kojima se pojavljuju posebna terminologija ili manje poznati simboli. Stavlja se u prethodni ili završni dio teksta. Ako rječnik manje poznatih 295


5/30/11 11:58:14 AM

riječi stavite u prethodni dio teksta, smjestit ćete ga iza popisa kratica. U tome slučaju upoznat ćete čitateljice i čitatelje unaprijed sa značenjima pojedinih termina i izraza. Ako takav rječnik stavite u završni dio, upućena čitateljica i čitatelj moći će čitati osnovni tekst bez zapreka i dodatnih razjašnjenja, a manje upućeni moći će se informirati u završnome dijelu, ako to žele. Postupit ćete onako kako je običaj na vašemu fakultetu ili odsjeku.

2.3.14. Popis suradnica i suradnika (ako treba) Ako niste uspjeli zahvaliti svima koji su vam pomagali ni u predgovoru ni u žanru zahvale, možete to učiniti u popisu suradnica i suradnika. Takav se popis sastavlja obično u eksperimentalnim istraživanjima kada je veći broj osoba sudjelovao u realizaciji vašega rada ili vam omogućio istraživanja. Postupite po standardima fakulteta ili odsjeka.

2.3.15. Bilješke na kraju teksta (neobvezno) Ako rabite bilješke na kraju teksta (v. III. 5.2.1, Bilješke na kraju teksta), one dolaze nakon dodataka, a prije bibliografije ili popisa literature. Obilježuju se riječju Bilješke ili Napomene. Mogu se razvrstati pod brojevima u kontinuitetu pojavljivanja ili po poglavljima. Izbor dokumentacijskoga sustava u kojemu su bilješke na kraju znači drukčije pisanje osnovnoga teksta. U tekstu će tada uvijek morati stajati osnovni podatci o citiranome djelu kako se ne bi otežavalo praćenje izlaganja, a u bilješci na kraju teksta svi potrebni podatci kako bi informacija bila potpuna.

2.3.16. Bibliografija i literatura U završnome dijelu teksta, ispred kazala, dolaze bibliografija ili literatura. Bibliografija je popis svih relevantnih izvora za temu, a literatura je popis korištenih izvora (v. III. 5.2.4). Naslovljuju se riječima Bibliografi296


5/30/11 11:58:14 AM

ja, odnosno Literatura. Posebni tipovi bibliografije i literature opisuju se posebnim naslovima (npr. Citirana i konzultirana literatura). U monografijama običaj je da se donese kompletna bibliografija. Bibliografija i literatura pišu se u odabranome citatnom stilu (v. III. 5.2.5, Tablica dvaju citatnih stilova: Opći modeli i III. 6). Primjerice: Bibliografija

Literatura

Flaker, Aleksandar. Stilske formacije. Zagreb: SNL, 1976.

Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije. Zagreb: SNL.

Popis bibliografije i literature izrađuje se u tijeku cijeloga projekta, od početne potrebe za pisanjem akademskoga rada i određivanja teme do pisanja i završnoga oblika rada. Konačna verzija bibliografije i literature izrađuje se na kraju pisanja – nakon revizije radnoga nacrta te završnoga uređivanja teksta.

2.3.17. Kazalo imena i pojmova (ako treba) Kazalo imena. Magistarske teze i doktorske disertacije obično nemaju kazalo (indeks) imena. Ako se u radu pojavljuje veći broj imena i ako to autorica ili autor žele, kazalo imena može se napraviti po općim pravilima za taj tip teksta. Naslovljuje se sintagmom Kazalo imena. Imena se razvrstavaju po abecedi: prezime dolazi na prvome mjestu i odvaja se zarezom od imena, a nakon bjeline slijedi niz brojeva stranica odvojenih zarezom. Niz s novim slovom odvaja se dvostrukim proredom. Kada se ime pojavljuje na više od dvije stranice uzastopce, početna i završna stranica pojavljivanja imena spajaju se crtom (ne spojnicom). Kada se raspravlja o osobi, broj stranica ističe se kosim ili podebljanim pismom: Adorno, Theodor W. 12, 31, 48 Aristotel 194, 210–213, 250, 251, 310–320

297


5/30/11 11:58:14 AM

Kazalo pojmova. Kao ni kazalo imena, kazalo pojmova u akademskim radovima nije uobičajeno. Ako se ipak donosi, vrijede pravila za izradu kazala u knjigama. Naslovljuje se sintagmom Kazalo pojmova. Pojmovi se nižu abecednim redoslijedom. Niz s novim slovom odvaja se dvostrukim proredom. Uz svaki se pojam piše broj stranice. Kada se pojam pojavljuje na više od dvije stranice uzastopce, brojke se spajaju crtom. Na mjestima gdje se pojmovi razjašnjuju ili definiraju stranice se pišu kosim ili podebljanim pismom. Manje uobičajeni pojmovi upućuju se na standardne uputnicom vidi ili kraticom v. Primjerice: alegorija 97–99 antologije 325 autori 194, 197 Biblija 81 Bizant v. Carigrad

Kazalo imena i kazalo pojmova često se izrađuju zajedno. Tada vrijede ista pravila: abecedni redoslijed, isticanje stranica na kojima se obrađuju pojmovi ili autori, spajanje stranica crtom pri pojavljivanju jedinica na više od dvije stranice uzastopce. Kada su pojmovi vezani uz ime, nižu se uz ime. Naslovi knjiga i strani termini pišu se kosim pismom. Primjerice: Aristotel 86 čitanje 14, 15, 71 osjetila i splánkhna 40–43, 44–47 De anima 42 Augustin o 53, 204 utječe na skolastiku 85 Arapi proučavaju 207, 208 Bacon, Roger 75, 78–81 bibliografija 352

O načinima kraćenja rasponaka u kazalima v. III. 4.2.6, Pravopisni znakovi i interpunkcija. 298


5/30/11 11:58:14 AM

2.3.18. Sažetak Na anglofonome govornom području razlikuju se dva tipa sažetka: opisni ili deskriptivni sažetak (abstract, descriptive summary) i informativni sažetak (summary, informative abstract). Prvi opisuje sadržaj, drugi se koncentrira na ideje i rezultate. Ta se dva termina često miješaju, što može izazvati zabunu. U nekim se akademskim zajednicama i nekim radovima traže oba tipa sažetka. Tada Abstract dolazi na početku prije uvoda, a Summary na kraju nakon zaključka prije literature. Ovdje će se govoriti samo o jednome tipu sažetka – klasičnome ili informativnome sažetku. Položaj sažetka nije točno propisan, pa valja slijediti upute akademske zajednice u kojoj se piše rad. Na doktorskim studijima na Filozofskome fakultetu u Zagrebu sažetak se donosi na kraju rada iza bibliografije i literature, na hrvatskome jeziku i u prijevodu na strani jezik. Opseg sažetka za magistarsku tezu i doktorsku disertaciju katkad je propisan. Neke znanstvene zajednice točno određuju broj riječi za sažetak u pojedinome tipu teksta, pa svako prekoračenje kažnjavaju kraćenjem. Tako je u publikaciji Dissertations Abstracts International broj riječi sažetka za doktorsku disertaciju ograničen na 350 riječi ili 2450 slovnih znakova s razmacima. Sažetak se naslovljuje riječju Sažetak (engl. Summary, njem. Zusammenfassung, franc. Résumé, rus. Rezjume). Najčešće se piše kao jedan odlomak. Dobar sažetak sadržava: • svrhu istraživanja – zašto je istraživanje poduzeto? • specifičnost predmeta – što je glavni sadržaj istraživanja? • primijenjene metode – na koji je način provedeno istraživanje? • rezultate istraživanja – do kakvih se uvida došlo? • zaključak – glavne točke i originalan doprinos Dobar sažetak ne sadržava: • govor u prvome licu jednine, tj. autorsko „ja“; ne piše se „U disertaciji izlažem…“, nego „U disertaciji se izlaže…“ 299


5/30/11 11:58:14 AM

• nepotrebne detalje o predmetu • citate i primjere • bibliografske bilješke i podatke • pretjerano stručnu terminologiju Kako ćete napisati dobar sažetak? • Pročitajte cijeli rad kada je dovršen. • Izvadite glavne ideje (rečenice) iz svakoga poglavlja. • Složite cjelinu od tako izdvojenih rečenica. • Izbacite sve nepotrebne riječi i informacije. • Skratite do propisana broja riječi, jer tajna je sažetka u njegovu imenu, tj. sažetosti. Zašto je sažetak važan? Sažetak je znanstvena minijatura visoke informativne vrijednosti. Može stajati sam za sebe i poslužiti za razumijevanje cjeline bez čitanja rada u cjelini. Zajedno s naslovom sažetak je glavni i često jedini izvor informacija za opis knjige u stručnim katalozima, bazama podataka i individualnim bibliografijama. Stoga mu, kao i naslovu, treba posvetiti posebnu pozornost. O sažetku ovisi kako će vaš rad biti klasificiran i pohranjen u baze podataka. A to znači tko će se i kako njime služiti.

2.3.19. Ključne riječi U nastavku sažetka katkad se donose ključne riječi (engl. key words). Iz vizure klasične retorike ključne su riječi termini kojima se obilježuju osnovne topike i metode rada na znanstvenome polju. Ključne su riječi važan čimbenik koherencije u tekstu. One se mogu pojavljivati u sinonimima. Pri tome je bitno da se uvijek mogu prepoznati i da služe kao dubinski mostovi koji osiguravaju ukupnu logiku teksta. Kao i naslov, ključne riječi ulaze u različite baze podataka i olakšavaju pretraživanje literature. Stoga ih treba pažljivo birati, primjereno raspoređivati 300


5/30/11 11:58:14 AM

u cijelome tekstu i navesti na propisanu mjestu. Na poslijediplomskim studijima na Filozofskome fakultetu u Zagrebu ključne se riječi navode na kraju sažetka ili kao zasebna jedinica, na hrvatskome i na stranome jeziku.

2.3.20. Životopis pristupnice ili pristupnika (ako je običaj) Ako je na sveučilištu ili u akademskoj zajednici običaj da se uz akademski rad priloži životopis pristupnice ili pristupnika, tada se piše kratak Curriculum vitae. Iz retoričke vizure životopis je žanr u kojemu govornica i govornik predstavljaju svoj situacijski etos. Piše se u klasičnome tekstualnom obliku ili u tabličnome obliku po uzorku Europske Unije. Navode se samo osnovni podatci: mjesto i godina rođenja, privatna ili službena, klasična i elektronička adresa, naobrazba, zaposlenje, boravci na drugim sveučilištima ili na stipendiji, nagrade i priznanja, stručne vještine i poznavanje stranih jezika, objavljeni radovi. U klasičnome životopisu kronologija ide od starijih podataka prema mlađim podatcima. Na taj se način prati kontinuirani razvoj osobe. Po modelu Europske Unije kronologija je obratna: od mlađih podataka prema starijima. Na taj se način ističu najnovija postignuća osobe. Pripazite da životopis bude upućen posve određenoj publici, povjerenstvu vašega studija, a ne bilo komu. Ne treba navoditi sve društvene i tehničke vještine iz europskoga modela životopisa (sportske i umjetničke aktivnosti, vozačku dozvolu i sl.). Ne natječete se za posao, nego predstavljate svoj znanstveni etos. Stil je životopisa kratak, jasan i formalan. Životopis je standardni element u izradi disertacija na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Prilaže se kao dio administrativne dokumentacije kod prijave sinopsisa te donosi na kraju doktorske disertacije.

301


5/30/11 11:58:15 AM

Europass Životopis

Umetnite fotografiju.

Osobni podatci

Prezime(na) / Ime(na) Adresa(e) Telefonski broj(evi) Broj(evi) faksa E-mail

Prezime(na) Ime(na) Kuni broj, ulica, poštanski broj, grad, država Broj mobilnog telefona:

Državljanstvo Datum rođenja Spol

Željeno zaposlenje/zanimanje Radno iskustvo Datumi

Zasebno unesite svako radno mjesto, poevši s posljednjim.

Zanimanje ili radno mjesto Glavni poslovi i odgovornosti Ime i adresa poslodavca Vrsta djelatnosti ili sektor

Obrazovanje i osposobljavanje Datumi Naziv dodijeljene kvalifikacije Glavni predmeti / steene profesionalne vještine Ime i vrsta organizacije pružatelja obrazovanja i osposobljavanja Razina prema nacionalnoj ili međunarodnoj klasifikaciji

Zasebno unesite svaki važniji program obrazovanja ili osposobljavanja koji ste završili, poevši s posljednjim.

302


5/30/11 11:58:15 AM

Osobne vještine i kompetencije Materinski jezik(ci)

Navedite materinski jezik (ako je važno, navedite dodatne materinske jezike, vidi upute)

Drugi jezik(ci) Samoprocjena Europska razina (*)

Razumijevanje Slušanje

itanje

Govor

Pisanje

Govorna Govorna interakcija produkcija

Jezik Jezik (*) Zajedniki europski referentni okvir za jezike

Organizacijske vještine i kompetencije

Opišite kompetencije i navedite gdje ste ih stekli.

Tehnike vještine i kompetencije


Raunalne vještine i kompetencije


Umjetnike vještine i kompetencije


Druge vještine i kompetencije


Vozaka dozvola

Dodatne informacije Dodatci

Navedite posjedujete li vozaku dozvolu te za koje kategorije vozila. Ovdje unesite sve podatke koji mogu imati neku važnost, primjerice, osobe za kontakt, preporuke itd. Navedite dokumente koje prilažete životopisu.

Slika III. 2.2.20. Europski uzorak životopisa

303


5/30/11 11:58:15 AM


5/30/11 11:58:15 AM

3. ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA)

U ovome se poglavlju govori o argumentu i argumentaciji, o odlomku kao diskurzivnome prostoru argumentacije te o tekstualnim znakovima gramatičke kohezije i logičke koherencije – tekstnim konektorima i modalnim izrazima. Iz vizure klasične retorike argumentacija pripada kanonu dispozicije. Ovdje se promatra kao „mala“ dispozicija: raspoređivanje ideja i argumenata na razini mikrostrukture – odlomka.

305


5/30/11 11:58:15 AM


5/30/11 11:58:15 AM

ODLOMAK I KONEKTORI (ARGUMENTACIJA)

3.1. ARGUMENT I ARGUMENTACIJA . . . . . . . . . . . . . 309 3.1.1. Što je argument? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 309 3.1.2. Argumentacijski modusi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 310 3.1.3. Argumentacijske strategije . . . . . . . . . . . . . . . . . . 314 3.1.4. Praktični argument Stephena Toulmina . . . . . . . . . . 326 3.1.5. Pogrješke u argumentaciji . . . . . . . . . . . . . . . . . . 330 3.2. ODLOMAK. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 3.2.1. Što je odlomak? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 3.2.2. Mehanika odlomka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 340 3.2.3. Struktura odlomka. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 341 3.2.4. Odlomci po funkciji u strukturi teksta. . . . . . . . . . . 342 3.2.5. Odlomci po tipu argumenta . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 3.2.6. Odlomci po argumentacijskim strategijama. . . . . . . . 348 3.2.7. Odlike kvalitetna odlomka. . . . . . . . . . . . . . . . . . 354 3.3. KONEKTORI I MODIFIKATORI . . . . . . . . . . . . . . 356 3.3.1. Što su konektori?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 356 3.3.2. Konektori po vrstama riječi i jezičnim konstrukcijama . . 357 307


5/30/11 11:58:15 AM

3.3.3. Konektori iz pragmatičke vizure . . . . . . . . . . . . . . 358 3.3.4. Konektori i modifikatori po argumentacijskim strategijama . . . . . . . . . . . . . 361 3.3.5. Konektori kao stilski postupak . . . . . . . . . . . . . . . 366


5/30/11 11:58:15 AM

3.1. ARGUMENT I ARGUMENTACIJA 3.1.1. Što je argument? U logici argument (lat. argumentum – razlog, dokaz) jest misaona struktura koja služi za dokazivanje ili opovrgavanje tvrdnje. Sastoji se od jedne ili više premisa i konkluzije. Premisa je iskaz (deklarativna rečenica, propozicija, misao) koji podupire ili dokazuje konkluziju, a konkluzija je iskaz dokazan (poduprt) jednom ili s više premisa. Cilj je argumenta uvjeriti sugovornice i sugovornike u istinitost tvrdnje. Tvrdnja je prethodna konkluzija koju treba dokazati. Osnovna je struktura argumenta: Premisa 1 Premisa 2 …………… _________________ Dakle konkluzija

Premise mogu biti logičke i empirijske naravi. Logičke su premise razlozi ili dokazi u širem smislu. Empirijske su premise dokazi u užem smislu (činjenice, primjeri, statistički podatci, citati, parafraze). Po vrsti logičke veze između premisa i konkluzije dokazi mogu biti deduktivni i induktivni (v. dolje 3.1.2, Logos). Argumentacija je suvislo izlaganje argumenata. Poseban dio logike čine pogrješke u argumentaciji (v. dolje 3.1.5). O logici općenito usp. Petrović, 2004; o kritičkome mišljenju i argumentaciji usp. Corbett i Connors, 1999: 27–130; Thomson, 2002; Cottrell, 2005; Vaughn, 2005.

309


5/30/11 11:58:15 AM

3.1.2. Argumentacijski modusi Klasična je retorika imenovala tri opća argumentacijska modusa koji vrijede u svim diskursima. To su lógos – argumentacija s pozivom na razum, ẽthos – argumentacija s pozivom na govornikov karakter i páthos – argumentacija s pozivom na emocije i očekivanja publike (v. II. 4.3). Logos. Dva su osnovna tipa argumenta s pozivom na razum: deduktivni i induktivni. Deduktivni argument polazi od općih premisa prema pojedinačnomu slučaju. Aristotel je temeljni formalni argument nazvao silogizam, a poseban oblik retoričkoga argumenta – skraćeni silogizam ili entimem. Silogizam se sastoji od opće ili velike premise (propositio major), od pojedinačne ili male premise (propositio minor) te od zaključka ili konkluzije (conclusio). Ako se držimo forme silogizma i ako su premise istinite, nužno će biti istinita i konkluzija. Klasičan je primjer logički valjana i istinita kategoričkoga silogizma: Svi ljudi su smrtni (velika premisa). Sokrat je čovjek (mala premisa). ___________________________ Sokrat je smrtan (konkluzija).

Ako je pak forma valjana, a premise neistinite ili neuvjerljive, konkluzija je pogrješna. Primjerice: Svi ljudi su Hrvati. Sokrat je čovjek. ________________ Sokrat je Hrvat.

U logičkome mišljenju ljudi se načelno pridržavaju pravila formalne logike i služe se uvjerljivim premisama kako bi izbjegli pogrješke u zaključivanju i argumentaciji. Oni misle i zaključuju po univerzalnim zakonima: 310


5/30/11 11:58:15 AM

„Ako je istinita premisa a i ako je istinita premisa b, onda mora biti istinit i zaključak c.“ Oni izvode različite vrste silogizama, čak i onda kada nisu svjesni pojedinih modusa ni „logičkoga kvadrata“ iz elementarne logike. U govornoj praksi neke su premise poznate ili se pretpostavljaju, pa ih ne treba posebno navoditi. To mogu biti opće istine, neprijeporne činjenice i zajedničke vrijednosti. Govornici često nemaju ni vremena ni prostora za navođenje svih premisa kojima dokazuju svoje konkluzije, publika često nema ni potrebe ni strpljenja za potpune eksplikacije. Kada govorimo o uzroku Sokratove smrti, ne moramo navesti kategorički silogizam tipa: Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet će. Sokrat je popio otrov od kukute. __________________________ Sokrat je umro.

Budući da znamo da su ljudi smrtni i da je otrov od kukute smrtonosan, u raspravi o Sokratovoj smrti nije potreban kategorički silogizam ni potpuna deduktivna demonstracija. Dovoljan je entimem – retorički ili skraćeni silogizam: Sokrat je popio otrov od kukute, pa je umro.

U tome je entimemu izostavljena velika premisa: „Svi ljudi su smrtni“ ili „Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet će“. U ponekom se kontekstu može izostaviti i konkluzija: „Svi ljudi koji popiju otrov od kukute umrijet će, a Sokrat je čovjek.“ Izostavljanje premisa u svakodnevnome je govoru vrlo često, jer se mnoge istine, vjerovanja, informacije i vrijednosti pretpostavljaju kao poznate, pa ih zbog ekonomičnosti ne treba navoditi. Navoditi radi same logičke forme sve premise s bjelodanim pretpostavkama i poznatim činjenicama bilo bi neuvjerljivo i djelovalo bi groteskno, poput „otkrivanja tople vode“. Induktivni argument postupa suprotno – polazi od pojedinačnih slučajeva prema općemu sudu u konkluziji. Induktivni je argument nužno 311


5/30/11 11:58:15 AM

istinit samo ako su nabrojeni svi pojedinačni slučajevi i ako su svi slučajevi istiniti, a vjerojatan je ako nabrajanje nije potpuno. Budući da je potpuno nabrajanje obično nemoguće, induktivni su argumenti najčešće vjerojatni, a pri prebrzome dokazivanju mogu biti i pogrješni. Klasičan je primjer pogrješne indukcije pri nepotpunome nabrajanju: Prvi labud je bijel. Drugi labud je bijel. Treći labud je bijel. ……………………..… Svi labudovi su bijeli.

Konkluzija je pogrješna jer je izvedena bez poznavanja crnih labudova, koji žive u Australiji. Idealna je induktivna situacija potpuna generalizacija, tj. navođenje svih pojedinačnih slučajeva. To je u praksi teško zamislivo. Stoga se u induktivnome argumentu ne teži potpunoj generalizaciji, pa se argumentira primjerima. Ono što je u deduktivnome argumentu skraćeni silogizam, entimem, u induktivnome je argumentu – primjer. Dokazna moć indukcije nije u navođenju svih pojedinačnih premisa, nego u evidenciji primjera. Ako pišete akademski rad o Matoševu simbolizmu, ne morate analizirati sve Matoševe simbolističke pjesme ili novele. Dovoljne će biti pjesme Đurđic, Maćuhica ili Utjeha kose, a u prozi, primjerice, novela Camao. U deduktivnome argumentu, ako su premise istinite, nužno je istinita i konkluzija. U induktivnome argumentu, upravo zbog empirijskoga beskraja i nemogućnosti potpune generalizacije, argumenti su samo vjerojatni. Deduktivni argumenti mogu biti valjani i nevaljani (po formi) te istiniti i lažni (po sadržaju premisa). Induktivni argumenti mogu biti jaki i slabi, ovisno o jakosti i slabosti primjera. Osnovni je paradoks logičkoga mišljenja i argumentacije u tome što je vjerojatna induktivna logika često uvjerljivija od nužne deduktivne logike. U čistoj dedukciji lako se možemo izgubiti u nedodirljivim načelima i ideologemima (značenja nastala u okviru kakve ideologije). U indukciji svoju argumentaciju uvijek mjerimo primjerima i 312


5/30/11 11:58:15 AM

konkretnim dokazima. Bez deduktivne logike argumentacija je „slijepa“, a bez induktivne logike „prazna“. Deduktivne se logike i formalnih načela logičkoga mišljenja valja držati, ali se na induktivnu logiku i konkretne primjere valja oslanjati. To osobito vrijedi za studentsku akademsku prozu, u kojoj osim formalne logike valja pokazati poznavanje činjeničnih podataka i građe. Stoga se u akademskoj zajednici više cijene dobri induktivni argumenti nego deduktivne spekulacije, osim, naravno, u filozofiji i srodnim znanjima, gdje je dedukcija osnovni modus argumentacije. Etos. Postoje, kao što znamo, dva tipa argumentacije snagom i glasom osobe: interna ili unutarnja i vanjska ili situacijska argumentacija (v. II. 4.3, Etos). Svoj ukupni akademski etos predstavljate u posebnim dijelovima strukture kao što su uvod i zaključak (v. III. 2.3.9. i III. 2.3.11), svoj unutarnji etos gradite u autorskome glasu kojim pišete i akademskome stilu (v. III. 4.2.2), a svoj situacijski ili društveni etos ojačavate u različitim situacijama studija te predočujete u svojemu životopisu – primjerice, u sklopu doktorske disertacije (v. III. 2.3.20). Vaša će akademska proza biti uvjerljivija ako ste sebe dobro predstavili u uvodu i zaključku, ako ste odabrali pravo govorno lice i ako ste dobra studentica ili student, što potvrđuju vaš studij, vaše ocjene, vaše nagrade i vaše stipendije. U akademskome pismu osobito je važan unutarnji etos. Unutarnji su etički argumenti sadržani u informiranosti o predmetu i logičkome zaključivanju, u govornome licu i primjerenome stilu, u dosljednome pridržavanju svih standarda znanstvenoga diskursa. Više ćemo vjerovati autorici i autoru koji dobro poznaju svoj predmet, imaju jasne ideje i podupiru ih dokazima, ispravno rabe govorno lice, pišu konzistentno i pouzdano citiraju relevantnu literaturu nego onima u kojih otkrijemo logičke pogrješke i krive podatke, koji se služe pretencioznim autobiografskim „ja“, razmeću se svime što su pročitali ili citiraju nepouzdano. Patos. Osnovna je argumentacija u akademskome pismu pozivanje na razum. Ali i druga dva tipa argumentacije ugrađena su u različite slojeve vašega akademskog pothvata. Poziv na emocije i očekivanja publike dio 313


5/30/11 11:58:15 AM

je dubinske strukture akademskoga pisma i tiče se pridržavanja akademskih standarda. Akademska se proza uvijek piše s obzirom na vrijednosti i očekivanja stručnjaka koji ocjenjuju vaš rad. Studentice i studenti ne moraju poznavati treći modus retoričkoga uvjeravanja da bi napisali uspješan akademski rad, ali moraju znati da će njihov rad biti pozitivno ocijenjen samo ako se drže očekivanih znanstvenih standarda i norma svoje publike, mentorice ili mentora i povjerenstva. Ako želite napisati dobru akademsku prozu i dobiti pozitivnu ocjenu, ne smijete već na prvoj stranici svoga rada napisati „ćovjek“ ili „mentor“ ako je riječ o ženi. Možete imati genijalnu ideju i savršenu logičku argumentaciju, ali ako kršite pravopis, ako ste rodno nekorektni, ako citirate krivo, ako ne stavite navodnike na pravo mjesto, ako dosljedno ne obilježite odlomke, ako griješite u mehanici teksta, izazvat ćete ljutnju mentorice ili mentora, a u višim akademskim radovima i neraspoloženje cijeloga povjerenstva. Rad će vam biti vraćen na doradu ili odbijen, pa će vam propasti vaša genijalna ideja. Osnovni je zakon trećega modusa retoričke argumentacije: pišite u skladu s obzorom znanstvenih očekivanja, onako kako to traži akademska publika i kako nalažu standardi akademskoga pisma.

3.1.3. Argumentacijske strategije Termin argumentacijske strategije suvremeni je sinonim za klasične opće retoričke topike. Gdje god je logičko mišljenje i izražavanje, tu su i opće topike. O općim retoričkim topikama govorili smo u različitim kontekstima (v. II. 4.10. i II. 4.11. te III. 1.3.12. i III. 2.3.10, Retoričke topike i akademsko pismo). Naglasili smo da se općim topikama služite u različitim fazama i na različitim razinama istraživanja i pisanja: u invenciji za pronalaženje argumenata, u velikoj dispoziciji (na razini makrostrukture) za razvijanje kompozicije tijela teksta te u maloj dispoziciji (na razini mikrostruktura) za izgradnju i razvijanje argumenata u odlomku. Razlikovali smo s jedne strane tekst kao veliki argument u prilog vašoj tezi, a s druge tekst kao niz malih argumenata izgrađenih u pojedinim odlomcima u kojima se odvija potpora velikomu argumentu (v. III. 2.1.5). 314


5/30/11 11:58:15 AM

Ovdje ćemo još jednom govoriti o općim retoričkim topikama, sada iz vizure izgradnje pojedinih argumenata u mikrostrukturama – odlomcima. Argumente nije dovoljno samo pravilno izgraditi, treba ih uvesti u tijelo odlomka, razviti, staviti u kontekst i povezati s drugim argumentima i drugim odlomcima. Kao i kod strategija velike dispozicije u stvaranju cjelovite strukture teksta, tako i kod strategija male dispozicije u stvaranju pojedinih argumenata i pisanju odlomka, nije lako odrediti točan broj argumentacijskih strategija. U poglavlju o strukturi i dijelovima naveli smo deset najčešćih topika za razvijanje tijela teksta kao velikoga argumenta. Sada ćemo odabrati deset najčešćih internih topika kojima se služimo u izgradnji i razvijanju tijela odlomka: definiciju, diobu i klasifikaciju, naraciju, opis, nabrajanje, usporedbu i kontrast, analizu, ocjenjivanje, dopuštenje i pobijanje te jednu eksternu topiku – svjedočanstva i citiranje. Te će nam topike ujedno poslužiti za klasifikaciju odlomaka (v. dolje 3.2.6). Definicija. U akademskome pismu često se javlja potreba za definiranjem i redefiniranjem ključnih riječi i termina. Da biste o pojmu, stvari ili pojavi mogli argumentirano raspravljati, morate ih najprije definirati, osobito ako su manje poznati i neistraženi ili na bilo koji način prijeporni. Kada je poznata definicija postala dvojbena ili kada postoje različite definicije pojma, preciznija definicija i redefinicija pojma služe kao argumentacijska strategija za uklanjanje nesuglasica, otvaranje novoga pogleda na problematiku i promjenu perspektive istraživanja. Definicija se sastoji od pojma koji se definira (definiendum) i pojma kojim se definira (definiens). Postoje različite vrste definicija. Otac je esencijalne ili bitne definicije, kao i tolikih drugih pojmova zapadne znanosti, Aristotel. Bitna definicija određuje narav pojma, tako da se pojam svrsta u rod (genus proximum) i da se navede njegovo posebno obilježje u tome rodu (differentia specifica). Za takvu je definiciju znakovito da subjekt i predikat mogu zamijeniti mjesta, a da se ne izgubi bit definirane pojave. Klasičan je primjer bitne definicije: „Čovjek je razumna životinja.“ Tu se može zamijeniti subjekt i predikat, a da smisao ostane isti: „Razumna životinja je čovjek.“ Čovjek je tu određen po bitnoj osobini – razumnosti. 315


5/30/11 11:58:15 AM

Posve je drukčije u definiciji s nebitnim svojstvima: „Čovjek je dvonožna životinja.“ U toj definiciji subjekt i predikat ne mogu zamijeniti mjesta. Ako to učinimo, pa kažemo „Dvonožna životinja je čovjek“, vidimo da je ta definicija pogrješna jer postoje i druge dvonožne životinje. Bitna definicija katkad nije potrebna, jer je pojam poznat, ili pak nije izvediva, jer je pojam odviše složen. To je osobito važno znati u akademskome pismu, gdje često treba definirati stručne pojmove i složene pojave. Stoga ćete se u akademskome pismu služiti i drugim oblicima definicije kao što su definicija uz pomoć sinonima, opisna definicija, definicija strategijom usporedbe i kontrasta, definicija strategijom klasifikacije i sl. Definicija uz pomoć sinonima česta je u leksikografiji, kada se smisao jednoga pojma određuje njegovim sinonimom – primjerice: „Deskripcija je opis neke stvari ili pojave.“ Opisnom je definicijom u ovoj knjizi određen pojam akademsko pismo (v. II. 5.2. i II. 5.4). Definiranje pojmova katkad se odvija strategijom usporedbe i kontrasta: „Za razliku od narativnoga i deskriptivnoga diskursa znanstveni je diskurs argumentacijski.“ Definicija se može izvesti u postupku klasifikacije: „Postoje četiri osnovna tipa diskursa: naracija, deskripcija, eksplikacija i argumentacija. Akademsko pismo pripada argumentacijskomu diskursu.“ Klasična logika navodi više pravila za dobru definiciju. Definicija treba biti adekvatna, tj. ni preuska ni preširoka (Definitio sit adaequata). Definicija „Čovjek je biće koje kuha“ jest preuska, a definicija „Čovjek je sisavac“ preširoka. U dobroj definiciji pojam definiensa mora biti jasniji i poznatiji od pojma definienduma. Definicija ne smije biti negativna (Definitio ne sit negans). Ako kažete „Žena nije muškarac“, niste ništa rekli o pojmu žene. Negativne se definicije mogu rabiti samo kod negativnih pojmova – primjerice, mrak se može definirati sinonimom tama ili negativnom odrednicom nedostatak svjetla. Definicija ne smije biti kružna (Definitio ne fiat in orbem), tj. definiendum ne može biti svoj vlastiti definiens. Pogrješna je definicija: „Led je zaleđena voda.“ Dioba i klasifikacija. Nemoguće je zamisliti dobru akademsku prozu bez diobe (podjele, divizije) i klasifikacije (razvrstavanja). Za razliku od defini316


5/30/11 11:58:15 AM

cije, kojom se određuje sadržaj pojma, diobom se određuje opseg pojma. Pojam kojega se opseg dijeli naziva se diobena cjelina (totum divisionis). Načelo po kojemu se pojam dijeli diobeni je temelj (fundamentum divisionis ili principium divisionis), a dobiveni pojmovi – članovi diobe (membra divisionis). Klasifikacija je raspoređivanje bića, stvari i pojmova u skupine s obzirom na njihove opće značajke. Budući da se valjano okupljanje pojmova u šire skupine slaže s diobom pojmova, klasifikacija se u logici smatra nizom uzajamno povezanih divizija (usp. Petrović, 2004: 129). Ovisno o broju članova dobivenih diobom govori se o dvodiobi ili dihotomiji, trodiobi ili trihotomiji itd. Ako je predmet diobe pojam koji je i sam dio diobe, riječ je o poddiobi ili subdiviziji u odnosu na prvu diobu. Ako se dijele pojmovi dobiveni poddiobom, govori se o drugoj poddiobi ili drugoj subdiviziji itd. Primjerice, ako studente podijelite na one po starome i one po novome programu, riječ je o dihotomiji. Ako ih podijelite na redovite, izvanredne i „vječne studente“, riječ je o trihotomiji. Ako polaznike Croaticuma, tečaja hrvatskoga jezika za strance, podijelite na one koji su došli u programu razmjene, koji su došli zbog ljubavi, koji su došli zbog posla, koji su došli radi stjecanja novoga znanja, riječ je o tetratomiji. Ako studijske grupe podijelite na kroatistiku, slavistiku, anglistiku, informatiku, fonetiku, psihologiju itd., riječ je o politomiji. Ako pak slaviste podijelite na studente istočnoslavenskih, zapadnoslavenskih i južnoslavenskih jezika i književnosti, riječ je o subdiviziji u odnosu na prvu diobu pojma studijskih grupa, a ako istočnoslavenske studente podijelite na rusiste i ukrajiniste, riječ je o drugoj subdiviziji itd. Naracija. U klasičnoj retorici naracija je poseban dio diskursa: priča o predmetu. Odnosi se prije svega na umjetničku i ekspozitornu prozu, ali se može rabiti i kao argumentacijska strategija, osobito u prikazu povijesti kakve pojave ili ideje te u pregledu literature (v. III. 2.1.4, Narativ). Kao uvod u argument ili kao razjašnjenje dijelova argumenta navedite seriju događaja koji su bitni za predmet rasprave. Ako pišete o koncepciji i postavu izložbe u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu, poslužite se narativom o osnutku Muzeja. Primjerice: 317


5/30/11 11:58:15 AM

Nakon dugogodišnjega nastojanja da se Muzej smjesti u prikladniji prostor, bilo u adaptirano postojeće zdanje bilo u novu zgradu, godine 1998. donesena je odluka o izgradnji novoga muzeja na novozagrebačkoj lokaciji na križanju Avenije Većeslava Holjevca i Avenije Dubrovnik. U ljeto 1999. na nacionalnome arhitektonskom natječaju, koji je raspisalo Ministarstvo kulture RH i Gradsko poglavarstvo Grada Zagreba, a provelo Društvo arhitekata Zagreb, između 85 pristiglih prijedloga izabrano je rješenje arhitekta Igora Franića. (http://www.msu.hr/#/hr/34/, 20. travnja 2010)

Opis. Slično kao i naracija opis služi kao argumentacijska strategija, često kao podloga za analizu. Da biste što mogli analizirati, katkad treba točno opisati analiziranu osobu, mjesto ili stvar: koje je veličine, boje, mirisa, okusa, kakva mu je masa, kojom se brzinom kreće, čemu je nalik, gdje se nalazi i sl. To se osobito odnosi na prirodne i tehničke znanosti, ali se primjenjuje i u društveno-humanističkim znanostima kada treba opisati uzorke, podatke i fenomene. Primjerice, ako pišete o povijesti Leonardove Monne Lise, navest ćete među ostalim da se prije sadašnje lokacije u Louvreu nalazila u Napoleonovoj spavaćoj sobi, da je nakon krađe 1911. neoštećena vraćena na svoje mjesto u muzej, da je 1964. ispraćena iz Francuske s državničkim počastima na crvenome sagu te da je u staklenome kavezu s točno određenom temperaturom prošetala svijetom od SAD-a do Japana i tadašnjega SSSR-a. Ako pak pišete o umjetničkome opusu Josepha Beuysa, opisat ćete od kakvih su se materijala sastojale njegove instalacije (mast, voće, povrće), kakva je u muzeju morala biti temperatura da se ne bi otopila instalacija Masna stolica te kako su se njegova umjetnička djela kvarila i smrdjela. Takav je opis bitan dio argumentacije za tezu o Beuysovoj osjetilnoj kritici suvremene civilizacije kao pokvarljive i propadljive. Nabrajanje. Argumentacijska strategija za nizanje pojedinosti, izlistavanje pojava i serijalizaciju opažanja jest nabrajanje. Tom se strategijom služite u svim diskursima – od svakodnevice do znanosti, kada želite potkrijepiti glavnu ideju nizom drugih ideja, razloga i dokaza, prikazati rezultate ili navesti niz primjera. Ako govorite o New Yorku na filmu, 318


5/30/11 11:58:15 AM

nabrojit ćete kao okvir za argumentaciju ili u sklopu argumentacije niz filmova. Primjerice: Nadrealna scenografija najvećega lego grada koji dječja mašta može zamisliti obilno je uporabljena u povijesti kinematografije, izvorno ili kao studijska replika, od filmova poput staroga King Konga iz 1933. (naravno, druge polovice) do Doručka kod Tiffanyja Blakea Edwardsa (1961), od Taxi Drivera Martina Scorsesea (1976) do Eyes Wide Shut Stanleya Kubricka (1999). I usitnjenije: pojedine četvrti i dijelovi grada, poglavito Manhattan, bilježeni su katkada kao protagonisti ili barem odlučujući kontekst – Manhattan Woodyja Allena (1979) ili potpuno drukčiji pristup istomu u Bad Lieutenant Abela Ferrare iz 1992, Little Odessa Jamesa Graya (1995), Little Italy u Kumu II Francisa Forda Coppole (1974), Brooklyn u Francuskoj vezi Williama Friedkina (1971) ili u Groznici subotnje večeri Johna Badhama (1977), Central Park u Formanovoj Kosi (1979). Još uže: u gradu koji s lakoćom ruši, gradi i preuređuje, pojedine su građevine konzervirane na filmskoj traci – gdje se danas uzdiže Lincoln Center, snimljeni su kadrovi West Side Story Roberta Wisea i Jeromea Robbinsa (1961), Rosmary’s Baby Romana Polanskoga (1968) snimljena je u Dakota Building, zgradi koja i dalje stoji na uglu zapadne strane Central Parka i 72. ulice. Još je poznatija adresa kuće u kojoj je živio i pred kojom je smrtno ranjen John Lennon, a televizijska serija Seinfeld proslavila je posve običan, Tom’s Restaurant, u četvrti Morningside Heights. Sve nabrojeno tek je djelić sveukupne liste ‘New Yorka na filmu’. (Sanja Cvetnić, Ikone grada ikone. http://www.matica.hr/MH_Periodika/ vijenac/1999/145/html/likovna/27.htm, 20. travnja 2010)

Usporedba i kontrast. Jedna je od temeljnih argumentacijskih strategija uspoređivanje pojava po sličnostima i razlikama. Otkrivanjem sličnosti i razlika pojave se bistre u uzajamnome odnosu i tako pružaju snažne razloge u argumentaciji. Kada kažete „Za razliku od jučerašnjega oblačnog dana danas je sunčano, pa ću izaći na šetnju“, kontrast današnjega dana prema jučerašnjemu jak je razlog za šetnju. Ako pišete o rodnim stereotipima u A. G. Matoša i Miroslava Krleže, topika sličnosti i razlika omogućit će vam i kompoziciju vašega rada i razvijanje pojedinih argumenata. Ta će vam strategija otkriti da su se dvojica pisaca različi319


5/30/11 11:58:15 AM

to odnosila prema ženama, pa ćete moći razviti ovaj argument u topici kontrasta: U pjesmama i prozama Matoš često poistovjećuje majku (ženu) i domovinu, a u feljtonima i autobiografskim zapisima s humorom govori o feminizmu i rodnim razlikama. Krležina junaka Filipa Latinovicza razdiru pak sumnje da mu je majka prostitutka, „frajle“ su traumatičan doživljaj, a lik barunice Castelli tipična je femme fatale. Za razliku od Matoša, koji gradi romantičarske rodne simbole ili se igra rodnim stereotipima, Krleža prikazuje ženske likove u realističkim pojedinostima, naturalističkim slikama i postupcima psihoanalize.

U navedenome primjeru razliku između Matoševa i Krležina shvaćanja žena nagovješćuju konektori pak i za razliku od. Argumentacijska strategija sličnosti i razlika može se izraziti i drugim konektorima – primjerice: „S jedne strane Matoš gradi romantične rodne stereotipe ili se igra rodnim stereotipima. S druge strane Krležini su ženski likovi građeni na analizi rodnih stereotipa.“ Osim konektorima usporedba se može izraziti komparativima – primjerice: „Danas je ljepše vrijeme nego jučer, pa ću izaći na šetnju.“ Pri tome valja paziti da formulacija slijedi konvencionalne jezične obrasce i da su oba člana usporedbe jasno izražena. Ne možete govoriti o Matoševu shvaćanju žena u strategiji usporedbe, pa reći: „Matoš je u prikazivanju žena katkad zaigraniji.“ U toj konstrukciji manjka drugi član usporedbe. Poseban je oblik topike sličnosti – analogija. To je usporedba dviju stvari koje pripadaju različitomu rodu, ali su slične po nekim osobinama. Kada argumentirate da je tko „marljiv kao mrav“, služite se analogijom. Analogija nije dokaz u užem smislu, ali ima snagu uvjerljivosti, osim ako nije lažna (v. dolje 3.1.5, Logičke pogrješke: Lažna analogija). Uzrok i posljedica. Ta se strategija često rabi u analizi pojava i rješavanju kontroverznih pitanja, jer daje razloge za prihvaćanje kakva stajališta. Dok definicija odgovara na pitanje Što je što?, uzrok i posljedica odgovaraju na pitanje Zašto je što? Otkrivanje pravoga uzroka pojave snažan je 320


5/30/11 11:58:15 AM

dokaz. Ako je led oštetio vaš auto, dobit ćete naknadu štete od osiguranja na temelju mišljenja stručnjaka koji su očevidom utvrdili udubine od leda na karoseriji, dakle empirijski provjerili i stručno potvrdili stvarni uzrok štete. Katkad posljedica nema samo jedan, nego više uzroka. Tako za pojavu ekspresionizma u likovnoj umjetnosti 20. stoljeća možemo navesti više uzroka: opozicija naturalizmu i impresionizmu, reakcija na akademske standarde toga doba, važnost emocionalnoga doživljaja u doba krize, nove estetske vrijednosti, reakcija na društvenu zbilju. Za koji ćete se uzrok ili uzroke odlučiti, ovisi o vašoj tezi. Argumentacija će se sastojati u odvagivanju važnosti uzroka: je li uzrok adekvatan, je li mogao proizvesti posljedicu, može li se napraviti hijerarhija među uzrocima i sl. U strategiji uzroka i posljedice dokazivati se može u dva smjera – od posljedice na uzrok i od uzroka na posljedicu. Ta su dva smjera argumentacije zapisana u jezičnim strukturama. U strukturi „Budući da je padao led, oštećen mi je auto“ argumentacija ide od uzroka na posljedicu, a u strukturi „Auto mi je oštećen jer je padao led“ argumentirate obratno, od posljedice prema uzroku. Jedna je od najčešćih pogrješaka u strategiji uzroka i posljedice post hoc, ergo propter hoc (v. dolje 3.1.5, Logičke pogrješke: Nakon toga, dakle zbog toga). Analiza. Univerzalna je argumentacijska strategija analiza – rastavljanje složenih pojava i stvari na sastavne dijelove radi njihova boljega razumijevanja. Kao misaona tehnika analiza je poznata još i prije Aristotela, a kao znanstvena strategija obilježje je novovjekovne znanosti počevši od Descartesa. Analiza je povezana s drugim strategijama, osobito s klasifikacijom, usporedbom i kontrastom te uzrokom i posljedicom. Rabi se u svim znanstvenim područjima –od matematike i kemije do logike i znanosti o književnosti, od analize stanice kvasca do analize Homera i Joycea: Pisao je i poeziju – pa i jednu dramu – ali je svjetsku slavu stekao zbirkom pripovijedaka Dablinci (Dubliners) i romanima Portret umjetnika u mladosti (A Portrait of the Artist as a Young Man), Uliks (Ulysses) i Finneganovo bdjenje (Finnegan’s Wake). U tim se djelima može pratiti i svojevrstan razvitak moderne proze: dok u Dablincima prevladava tehnika prijelaza naturalizma 321


5/30/11 11:58:15 AM

u simbolizam, Portret je svojevrsna autobiografija pobunjenika koji ipak sebe nastoji izraziti i naći u umjetnosti, u Uliksu nove su književne tehnike dovedene do nenadmašenog novog oblika obuhvatnog romana, da bi traganje za potpuno novim izrazom u Finneganovu bdjenju završilo takvom igrom jezicima, simbolima, neprozirnim konačnim značenjima i sugestivnim isprepletanjem poezije i proze, u nagovještajima koji čak ruše svaku uobičajenu uporabu jezika, da to običnog čitatelja može ispuniti jedino očajanjem. (Solar, 2003: 289)

Ocjenjivanje (evaluacija). U procesu argumentacije često morate zauzeti stajalište. Da biste to mogli učiniti, morate donositi vrijednosne sudove i ocjene o problemima koji su bitni za raspravu. U raspravi o pušenju na javnim mjestima posve će drukčije ocijeniti zabranu pušenja nepušači, a posve drukčije pušači i ugostitelji. Dok će nepušači navoditi opće tvrdnje o štetnosti pušenja za zdravlje i medicinske razloge u prilog tvrdnji da pušenje treba zabraniti te se služiti statističkim podatcima o oboljelima od kardiovaskularnih bolesti, ugostitelji će navoditi pad prometa u kafićima kao razlog za ukidanje zabrane pušenja, a pušači da su ugrožena njihova prava i da su diskriminirani. Primjerice, snažna je emocionalna argumentacija iz vizure ugostitelja i pušača primijenjena u prilogu na TV dnevniku Treba li zabraniti pušenje u Hrvatskoj? A strah ugostitelja da će ih zabrana otjerati u bankrot sve je veći. Još uvijek se nadaju kako će Vlada imati razumijevanja i prihvatiti njihove prijedloge koji bi trebali spriječiti pad prometa u kafićima bez dima, kao što je to slučaj u drugim zemljama. Ako tako ne bude, najavljuju tužbu Ustavnom sudu. Zbog najavljenog poskupljenja i novog zakona ljubitelji nikotina uskoro bi svoj porok mogli nositi samo kao uspomenu oko vrata. Ugostitelji se trude to izbjeći. Vladi su poslali svoje prijedloge koji bi trebali ublažiti udar na njihovo poslovanje. Između ostalog i da vlasnici manjih lokala sami odluče hoće li biti objekti za pušače ili nepušače. Ljubitelji duhana pozdravljaju taj prijedlog. Ugostitelji kažu da su signali iz Vlade za sada pozitivni, no bude li njihovo povjerenje izigrano, neki, po uzoru na njemačke kolege, najavljuju ustavnu tužbu zbog diskriminacije.“ (http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ugostiteljinajavljuju-ustavnu-tuzbu-ako-se-zabrani-pusenje.html, 18. siječnja 2009) 322


5/30/11 11:58:15 AM

U akademskome pismu s vrijednosnim je tvrdnjama preporučljivo postupati vrlo oprezno. Treba pomno birati razloge i dokaze kojima utemeljujete svoje ocjenjivanje. To mogu biti opće istine i zajedničke vrijednosti (primjerice: „Pušenje je štetno za zdravlje“), vlastito iskustvo („Smeta mi dim u kafiću“) i oslonac na autoritetne izvore („Svjetska zdravstvena organizacija raspolaže statističkim podatcima o štetnosti pušenja“). Poseban je oprez potreban kod osobnoga iskustva i „ja“-iskaza. Argumentacija u ime subjekta u prvome licu jednine može djelovati kao osobna priča i tako izgubiti vjerodostojnost. Na tvrdnju „Smeta mi dim u kafiću“ pušač može odgovoriti „Pa što onda? Ja se, naprotiv, osjećam najbolje upravo u oblacima dima“. Kod vrijednosnih tvrdnja važno je paziti na leksik i stil. Mnoge su riječi i formulacije opterećene konotativnim značenjima, pa u tvorbi vrijednosnih tvrdnja valja poznavati i uzimati u obzir sva značenja. Snažan jezik nije proporcionalan snazi argumentacije. Štoviše, tu vrijedi paradoks: jaki izrazi i jak jezik u vrijednosnoj argumentaciji djeluju manje uvjerljivo nego blaži izrazi i slabiji jezik prošaran modalnim izrazima. Tako uvjerljivost argumentacije Milivoja Solara u znanosti o književnosti leži upravo u njegovu „slabom“, svakomu razumljivom jeziku punom modalnih izraza koji ublažuju apodiktične tvrdnje i nijansiraju ocjenjivanje. Primjerice: Ipak je svima unaprijed jasno da, gledano u cjelini, čovječanstvo živi danas drugačije nego što je živjelo, recimo, prije stotinjak godina. (Solar, 1997: 63)

Dopuštenje i pobijanje (v. dolje 3.1.4, Dopuštenje i pobijanje). Vrlo je snažna argumentacijska strategija dopuštenje i pobijanje. Logička se argumentacija tu isprepleće s argumentacijom karakterom i pozivom na emocije publike. Dopuštenje je znak diskurzivnoga milosrđa i dobroga karaktera, jer velikodušno priznajete protivničko stajalište i upoznajete publiku s prijeporom o kojemu je riječ. Ako želite dokazati da u suvremenoj hrvatskoj književnosti dominira tzv. „stvarnosna proza“, najprije ćete priznati oporbeno stajalište i eventualne prigovore skeptika: „Premda suvremena hrvatska književnost još nije zahvatila sve aspekte tranzicijske zbilje, ipak se može govoriti o rađanju nove stvarnosne proze.“ Pobijanje 323


5/30/11 11:58:15 AM

je pak dio argumentacije s pozivom na emocije publike, jer će publika prije povjerovati u tvrdnje ako navedete i obesnažite oporbene argumente nego ako ih izostavite ili prešutite. Dopuštenje i pobijanje najbolja je obrana od mogućih prigovora: s jedne ih strane predviđa, a s druge uklanja. To je dijaloška tehnika koja osnažuje govornikov etos te pruža mogućnost publici za izravno uključenje u raspravu jer nudi drukčija stajališta i odgovore na ta stajališta. Pobijati se može „slabim“ jezikom, nizom modalnih riječi i konektora dopuštenja, kao što je to u Milivoja Solara: Simbolizam se tako uklapa u značajke razdoblja koje prožima i glasovita parola L’art pour l’art (umjetnost zbog umjetnosti) kao i neko raspoloženje prožeto razočaranjem, koje je nazvano „dekadencija“, a izražavalo se najvećim dijelom u nevjerici prema uvjerenjima kakva su vodila realizam i naturalizam. Pri tome – kako je spomenuto – već se u Zole primjećuje simbolizam, a Ibsen ili Strindberg u kasnijim fazama sve se više priklanjaju tehnici koja upravo u tom smjeru napušta temeljne zamisli naturalizma. No oni ipak nisu pokušali na sceni ostvariti doslovni lirizam koji proizlazi iz simbolističke teorije. (Solar, 2003: 276)

Drugi je oblik pobijanja „jaki“ jezik. Na taj način rodonačelnik Zagrebačke književnoznanstvene škole Zdenko Škreb pobija stajališta Emila Staigera o interpretaciji: Staiger je ustvrdio da se samo darovit čovjek s jakom umjetničkom senzibilnošću može prihvatiti posla interpretacije (…). Odatle proizlazi dvojaka nepreciznost: osjećajni je doživljaj kao reakcija na književno djelo subjektivan (…). Staiger to priznaje, ali ga to ne smućuje; on hladnokrvno priznaje valjanost dviju različitih interpretacija (…). Ako je tako, onda interpretacija kako je shvaća Staiger ne može općenito vrijediti kao sredstvo znanstvene spoznaje. (Škreb, 1983: 635)

Katkad se u pobijanju rabe metafore kao snažan dokaz s pozivom na emocije publike. Tako profesor Škreb u istome kontekstu negira struk324


5/30/11 11:58:15 AM

turalistički pristup književnomu tekstu služeći se metaforom rasječena pileta: „umijeće interpretacije valja [se] prije svega kloniti ubojite prakse da jedinstvenu cjelinu književnoga djela rasiječe na ,razine’ kao što se pečeno pile isiječe na komade“ (638). U prvome primjeru jedan autor (Zdenko Škreb) polemizira protiv drugoga autora (Emila Staigera) koristeći se pri tome jakim jezikom („ali ga to ne smućuje“, „hladnokrvno priznaje“). U drugome slučaju autor polemizira s cijelom metodologijom i pobija njezinu analitičku praksu snažnim metaforama („ubojita praksa“, „pečeno pile rasječeno na komade“). Takav jaki metaforički jezik u pobijanju tuđih mišljenja dopušten je u žanru polemike, ali ne u studentskome akademskom pismu, koje prije svega treba pokazati dobar znanstveni etos i primjeren znanstveni patos. Kao i kod strategije ocjenjivanja, kod pobijanja se u studentskome akademskom pismu valja kloniti jakih riječi jer one često oslabljuju dokaznu snagu. Svjedočanstva i citiranje. Napokon, temeljna je eksterna argumentacijska strategija u akademskome pismu pozivanje na izvanjske dokaze ili svjedočanstva (v. II. 4.11, Svjedočanstva). U svakodnevici svjedočanstvo je, primjerice, iskaz neposrednoga sudionika u prometnoj nezgodi. U akademskome pismu svjedočanstva mogu biti primarni i sekundarni dokazi. Svjedočanstva su primarni dokazi kada uključuju istraživanje, analizu i interpretaciju primarne građe. To mogu biti vlastita opažanja, intervjui, ankete i upitnici, eksperimenti i osobno iskustvo, analiza teksta. Sekundarni su dokazi oni koje ste prikupili proučavanjem sekundarnih izvora, knjiga i članaka o primarnim izvorima. To su citati, parafraze, sažetci i vlastiti komentari sekundarnih izvora (o različitim podjelama na primarne i sekundarne izvore v. III. 1.4.1). Pri tome se valja pridržavati svih standarda citiranja. Svjedočanstva i citati vrlo su snažni dokazi ako se rabe po akademskim standardima, u jedinstvenome prepletu svih triju argumentacijskih modusa – logosa, etosa i patosa.

325


5/30/11 11:58:15 AM

3.1.4. Praktični argument Stephena Toulmina U pouci i praksi akademskoga pisma osobito je koristan „praktični argument“ britanskoga filozofa Stephena E. Toulmina (1922–2009). Za razliku od teorijskoga argumenata, koji je zasnovan na formalnome logičkom zaključivanju, Toulminov je praktični argument zasnovan na obrazlaganju i prosuđivanju. Teorijski je argument monologičan: želi postići apsolutno znanje i apsolutnu izvjesnost. Toulminov je praktični argument dijalogičan: svjestan je svojih ograničenja i postiže svoju uvjerljivost u komunikaciji s publikom. Toulminov praktični argument komunikacijski je razrađeni model Aristotelova retoričkoga silogizma – entimema. Elemente svoga praktičnog argumenta Toulmin je izložio u djelu Primjene argumenata (Uses of Arguments, 1958). Znanstvenu je uporabu pojam stekao u retorici i teoriji komunikacije u Sjedinjenim Američkim Državama 1960-ih, a široku primjenu na kraju 20. i početku 21. stoljeća u priručnicima iz kritičkoga mišljenja i akademskoga pisanja. Toulminov model argumenta podjednako je plodotvoran i u analizi i tvorbi argumenata, i u kritičkome čitanju literature i pisanju akademske proze, i u pouci i praksi akademskoga pisma. Toulminov model argumenta sastoji se od šest elemenata. Prva su tri elementa: tvrdnja, dokazi i pretpostavka. Oni čine bitan dio svakoga argumenta. Druga se tri elementa mogu i ne moraju pojaviti u argumentu. To su potpora, dopuštenje/pobijanje i modifikacija (usp. Toulmin, 1975: 88–98). Postoji više shema i prilagodaba Toulminova modela argumenta. Ovdje donosim jednu od mogućih shema. Tvrdnja (engl. claim). Tvrdnja je središte argumenta, konkluzija koju treba dokazati. Sinonimi su toga termina: teza, glavna ideja, središnja ideja, glavna misao, gledište. Sve se u argumentu mora odnositi na tvrdnju. Tvrdnja odgovara na pitanje: „U što želim uvjeriti publiku?“ Primjerice, ako želite uvjeriti publiku da je dobro ponijeti kišobran, vaša će tvrdnja biti: Danas treba ponijeti kišobran. 326


5/30/11 11:58:15 AM

DOKAZI (data, grounds)

TVRDNJA (claim)

DOPUŠTENJE/POBIJANJE (reservation/rebuttal)

PRETPOSTAVKA (warrant)

KVALIFIKATOR (qualifier)

POTPORA (backing)

Slika III. 3.1.4. Shema praktičnoga argumenta Stephena Toulmina

Dokazi (engl. data, grounds). Dokazi su činjenice i statistički podatci, razlozi, mišljenje autoriteta, osobno mišljenje i iskustvo, citati, primjeri i sl. koji utemeljuju tvrdnju. Sinonimi su toga termina: građa, potporna građa, dokazni materijal. Dokazna građa odgovara na pitanje: „Koje činjenice, informacije i razloge trebam prikupiti da bi publika povjerovala u moju tezu?“ Primjerice, gornju tvrdnju možete poduprijeti racionalnim razlogom: Oblačno je.

Ili znanstvenom činjenicom: Prognoza je da će padati kiša.

Dokazi trebaju biti točni, relevantni, reprezentativni i adekvatni. Dokazi su točni kada potječu iz pouzdanih izvora, kada im značenje nije iskrivljeno i kada su ispravno navedeni. Dokazi su relevantni kada je izvor znanstveno pouzdan, kada su neposredno vezani uz predmet i kada su vremenski novi. Reprezentativni su dokazi kada ravnomjerno izražavaju cijeli predmet i odnose u predmetu. Dokazi su adekvatni kada su važni za temu i potvrđuju tvrdnje za koje se navode. 327


5/30/11 11:58:15 AM

Pretpostavka (engl. warrant). Pretpostavka je iskaz koji ovjerovljuje vezu između tvrdnje i dokaza. Sinonimi su toga termina: načela, jednostavne istine, prihvaćena uvjerenja i zajedničke vrijednosti, opća mjesta kulture (tópoi), konvencije u svakodnevici i znanosti. U terminima klasične retorike pretpostavka može biti utemeljena u logosu (deduktivnom i induktivnom zaključivanju te obrazlaganju), u etosu (povjerenju u kredibilitet osobe), u patosu (poistovjećivanju publike s određenim vrijednostima) ili u različitim kombinacijama tih modusa. Ona odgovara na pitanje: „Dijeli li publika sa mnom opća načela, istine i činjenice koje utemeljuju moju tvrdnju?“ Pretpostavka može biti implicitna ili skrivena i eksplicitna ili prisutna, ovisno o retoričkoj situaciji u kojoj iznosite svoju tvrdnju. Kada vjerujete da publika dijeli s vama određene ideje, načela, činjenice i vrijednosti koje omogućuju vašu tvrdnju, pretpostavku možete izostaviti. Kada mislite da publika nema takvu pretpostavku ili je ne dijeli s vama, morate je izreći. U gornjemu primjeru, ako je vrijeme vrlo tmurno i kiša samo što nije počela padati, vaši ukućani smatrat će vašu tvrdnju legitimnom, pa ne morate navesti njezinu pretpostavku. Ali ako vidite da su oni sumnjičavi prema vašoj tvrdnji, dodat ćete pretpostavku svojega argumenta. Proširit ćete svoj argument generalizacijom koju ste dobili induktivnim zaključivanjem na temelju promatranja više oblačnih dana kada je padala kiša: Često kada je oblačno ljudi nose kišobran.

Potpora (engl. backing). Potpora su dokazi koji podupiru pretpostavku. Sinonimi su toga termina: potkrjepa, utemeljenje, naknadna građa, potvrda, razlozi. Odgovara na pitanje: „Kako mogu učvrstiti svoju pretpostavku?“ Ako vaša pretpostavka nije dovoljno uvjerljiva, pa se bojite da će je publika odbaciti, morate je poduprijeti dokazima – primjerice, podatkom: Tlak u barometru spustio se ispod 1000 hektopaskala.

Dopuštenje i pobijanje (engl. reservation/rebuttal). Dopuštenje (ograničenje) i pobijanje jesu iskazi koji priznaju suprotna stajališta prije nego što 328


5/30/11 11:58:16 AM

ih opovrgnu, otkrivaju nedostatke u protivničkome argumentu, navode i predusreću protuargumente ili donose nove argumente. Dopuštenje i pobijanje odgovaraju na pitanja: „Ima li drukčijih stajališta o predmetu?“, „Kako na njih mogu odgovoriti?“ Signaliziraju ih izrazi kao: osim ako, pod uvjetom da, po nekim mišljenjima, mora se priznati, dobro je uočeno i sl. U prijeporu oko kišobrana mogli biste reći: Danas treba nositi kišobran, osim ako uskoro ne zasja sunce.

Ili: Mora se priznati, danas je bolje ponijeti sklopivi kišobran.

Kvalifikator ili modifikator (engl. qualifier). Kvalifikatori ili modifikatori jesu modalne riječi i fraze koje izražavaju stupanj sigurnosti u tvrdnju, pretpostavke i potporu. Odgovaraju na pitanje: „Kako mogu ublažiti ili pojačati svoju tvrdnju?“ Modalne su riječi i fraze poput vjerojatno, po svoj prilici, čini se, sigurno, zacijelo, doista, moglo bi se reći, moguće, nemoguće i sl. (v. dolje 3.3.3). Veću sigurnost u tvrdnju izrazit ćete, primjerice: Danas doista treba ponijeti kišobran.

Manju pak sigurnost u tvrdnju izrazit ćete: Danas, po svoj prilici, treba ponijeti kišobran.

U suvremenome akademskom pismu, moglo bi se reći, prevladava postapsolutistički jezik. To je jezik koji pretpostavlja da istina nije unaprijed zajamčena činjenica, nego konsenzus postignut u procesu uvjeravanja. Takav se jezik utjelovljuje, među ostalim, u modifikatorima. Stoga se u suvremenome akademskom pismu preporučuje nijansirana uporaba modalnih riječi i fraza. Jezik s nijansiranim modalnim riječima uvjerljiviji je od apodiktičnoga jezika bez takvih riječi. Modalne su riječi mostovi 329


5/30/11 11:58:16 AM

po kojima zajedno s publikom lakše stižete do dijaloške istine. Znakovi manje sigurnosti u akademskome su pismu veća sigurnost da ćete uvjeriti publiku u istinitost svoje tvrdnje i prihvaćanje vaše teze (v. gore 3.1.3, Ocjenjivanje[evaluacija] i Dopuštenje i pobijanje).

3.1.5. Pogrješke u argumentaciji U akademskome pismu, kao i u svakome argumentacijskom diskursu, važno je poznavati ne samo strategije dobre nego i moduse loše argumentacije. Strategije valjane argumentacije trebate poznavati kako biste ih uspješnije rabili, a moduse nevaljane argumentacije kako biste ih lakše izbjegavali. Pogrješke u argumentaciji (lat. fallacia – prijevara, obmana) mogu se klasificirati na više načina. Jednu mogućnost pruža klasifikacija po tri argumentacijska modusa: logičke pogrješke (kršenje zakona racionalnoga mišljenja), etičke pogrješke (pogrješke zasnovane na karakteru osobe) i patetične pogrješke (pogrješke s pozivom na emocije publike). Kao i u valjanoj argumentaciji, ti se modusi često isprepleću, pa klasifikacija slijedi dominantna obilježja pojedinoga tipa pogrješke. Kao što ima bezbroj oblika valjanoga mišljenja i valjane argumentacije, tako ima i mnoštvo nevaljanih misli i nevaljanih argumenata. Ovdje donosim uži izbor. Više o pogrješkama u argumentaciji usp. Corbett i Connors, 1999: 62–71; Petrović, 2004: 108–116 i 189-192; Vaughn, 2005: 155–175. Logičke pogrješke (kršenje zakona racionalnoga mišljenja). Logičke pogrješke u argumentaciji mogu nastati na dva osnovna načina: tako da se krši veza između premisa i konkluzije i tako da se rabe neistinite ili prijeporne premise. U prvome slučaju riječ je o logičkim pogrješkama u užem smislu ili formalnim pogrješkama. Sve te pogrješke pripadaju u non sequitur (ne slijedi). U drugome slučaju riječ je o logičkim pogrješkama u širem smislu, neformalnim, jezičnim, materijalnim i drugim pogrješkama u kojima se krše pravila valjanoga mišljenja. 330


5/30/11 11:58:16 AM

Neraspodijeljeni srednji pojam (non distributus medius). Logičke su pogrješke u užem smislu formalne pogrješke u tvorbi deduktivnih argumenata. Uzroci su im različiti, a jedan je od njih neraspodijeljenost srednjega pojma. Svaki kategorički silogizam sastoji se od tri suda u kojima se pojavljuju tri različita pojma: manji pojam (terminus minor, subjekt konkluzije – u logici se obilježuje slovom S), veći pojam (terminus major, predikat konkluzije, P) i srednji pojam (terminus medius – pojavljuje se u objema premisama, a nema ga u konkluziji, M). Premisa u kojoj se nalazi veći pojam naziva se „velika“, „glavna“, „prva“ ili „gornja“, a premisa koja sadržava manji pojam naziva se „mala“, „druga“, „niža“ ili „donja“ premisa. Srednji pojam ima važnu ulogu u silogizmu, jer omogućuje povezivanje manjega i većega pojma u premisama, te tako omogućuje konkluziju. Silogizam modusa Barbara s valjanom raspodjelom pojmova glasi ovako: Svi ljudi su živa bića. Svi Hrvati su ljudi. _________________ Svi Hrvati su živa bića.

Svi M su P Svi S su M __________ Svi S su P

U navedenoj logičkoj figuri srednji pojam ljudi subjekt je velike i predikat male premise, pa se u konkluziji može uspostaviti logička veza između većega (živa bića) i manjega pojma (svi Hrvati). Pogrješka neraspodijeljenoga srednjeg pojma nastaje kada srednji pojam ne obavlja ulogu posrednika, bilo zato što je u nekoj od premisa izostavljen bilo zato što nije uzet u cijelome opsegu, pa se veza između velikoga i maloga pojma ne može uspostaviti niti bilo što dokazati. Na toj je logičkoj pogrješci građen, primjerice, argument: Svi nacionalisti su ljudi. Svi Hrvati su ljudi. ____________________ Svi Hrvati su nacionalisti.

Svi M su P Svi S su P __________ Svi S su M 331


5/30/11 11:58:16 AM

Pogrješka se sastoji u tome da se srednji pojam (svi nacionalisti) pojavljuje samo u jednoj, velikoj premisi, te u konkluziji, koju je svojim posredništvom među premisama tek trebao omogućiti. Na taj način veza između manjega i većega pojma u premisama nije uspostavljena, konkluzija nije potvrđena, a njezina je teza logički nevaljana. Pogrješke irelevantnosti. Toj podskupini pripada niz pogrješaka u kojima se ne dokazuje teza koju treba dokazati, nego druga, prividno ista. Neke su od tih pogrješaka logičke naravi (tko previše dokazuje, ne dokazuje ništa, prijelaz u drugi rod i sl.), neke su etičke (argumentum ad hominem i sl.), a neke emocionalne (argumentum ad populum i sl.). Ako raspravljate o korupciji u društvu, pa kažete da je svaki čovjek podmitljiv, dokazujete previše. Ako pak tvrdite da je podmićivanje davanje čokolade djetetu, dokazujete premalo. Kada premalo dokazujete, vi imate dokaz, ali on ne dokazuje ono što bi trebalo dokazati. A kada dokazujete previše, ništa ne dokazujete, pa odatle naziv pogrješke: Tko previše dokazuje, ništa ne dokazuje (Qui nimium probat, nihil probat). Pogrješku irelevantnosti možete počiniti i ako dokazujete drugu tezu od one koju bi trebalo dokazati. Ako raspravljate o kandidatima za predsjednika Republike, pa tvrdite da su neki kandidati fizički privlačniji, počinili ste pogrješku prijelaza u drugi rod (grč. metábasis eis állo génos). Čovjek od slame ili strašilo. Jedna je od čestih pogrješaka irelevantnosti kriva interpretacija protivnikova stajališta. Protivnikova se tvrdnja namjerice pojednostavnjuje, radikalizira ili trivijalizira, pa se pobija teza koja nije izrečena. Ako tko tvrdi: „Blagdani su lijepi dani“, a vi počnete dokazivati: „Kad bi svi dani bili blagdani, nitko ne bi ništa radio, proizvodnja bi stala, polja bi ostala neobrađena, promet, trgovine, bolnice prestale bi raditi i ljudi bi umrli od gladi ili bolesti“, počinili ste pogrješku „čovjek od slame“ ili „strašilo“ (engl. straw man) jer ste jednu tvrdnju (“Blagdani su lijepi dani“) pretvorili u drugu tvrdnju („Svi bi dani trebali biti blagdani“). Termin je nastao po analogiji sa srednjovjekovnom viteškom praksom u kojoj se borba vježbala na strašilima za ptice. Iskrivljujući protivnikovo stajalište, ne pobjeđujete pravoga čovjeka, nego „čovjeka 332


5/30/11 11:58:16 AM

od slame“. Ta je pogrješka jedan od najčešćih postupaka znanstveno-argumentacijske manipulacije (iskrivljivanje tuđih argumenata, rasprava s iskonstruiranim polemičkim protivnikom). Postupak se, uzgred budi rečeno, često susreće u političkome nadmudrivanju (primjerice, govori u parlamentu). Pogrješke netočna razloga. Posebnu skupinu unutar logičkih pogrješaka čine pogrješke u kojima su razlozi netočni ili prijeporni. Ako raspravljate o rodnoj problematici, pa pokušavate dokazati da su žene glupe, vaš argument ne vrijedi čak i ako je logička procedura valjana, jer je vaš razlog neistinit. U tome slučaju počinili ste osnovnu pogrješku ili error fundamentalis. Ako želite dokazati da je Dubrovnik najpoznatiji hrvatski grad, pa kao dokaz navedete „Dubrovnik je najpoznatiji hrvatski grad“, izrekli ste tautologiju i počinili pogrješku isto istim (idem per idem). Ako sudjelujete u prometnoj nezgodi, pa policajcu kažete: „Nisam nikada izazvao prometnu nezgodu, pa nisam ni sada“, naveli ste kao dokaz drugu tezu koju bi tek trebalo dokazati, tj. počinili ste pogrješku anticipiranje načela (petitio principii). Kada pak u istoj situaciji kao olakotnu okolnost navedete: „Nisam nikada izazvao prometnu nezgodu. Pitajte moju prijateljicu. Ona ne laže“, vi jednu tezu dokazujete drugom, tj. činite pogrješku kružnoga dokaza (circulus in demonstrando ili circulus vitiosus). Ekvivokacija ( fallacia aequivocationis). Pogrješka ekvivokacije pripada jezičnim pogrješkama ( fallaciae dictionis). Nastaje kada se ista riječ u argumentu rabi u dva ili više značenja. Izvor su ekvivokacije često homonimi ili istozvučnice – riječi koje jednako zvuče, a različito znače. Istozvučnice su u hrvatskome jeziku, primjerice, kosa (oruđe za košenje trave, vlasi na ljudskoj glavi, gorska padina), list (na drvetu, pismo, dio noge, riba, novine) i sl. Takve su riječi često izvor logičkih igara. Primjerice: List je ukusna riba. Poštar je donio list. Dakle poštar je donio ukusnu ribu. Dvosmislica ( fallacia ambiguitatis). Sličan je tip jezične pogrješke dvosmislica ili maskirana istina. Dvosmislica nastaje kada se u argumentaciji riječ, fraza ili rečenica rabi u više značenja. Znamenit je primjer dvosmislice iskaz američkoga predsjednika Clintona o ljubavnoj aferi s Moni333


5/30/11 11:58:16 AM

com Lewinski u Ovalnome uredu: „Nisam imao seksualne odnose s tom ženom.“ Riječ seks tu se rabi u smislu klasičnoga spolnog odnosa, a činjenično je stanje bio oralni seks. Predmet i metodu dvosmislice izražava iskaz: „Nisam lagao. Samo nisam govorio istinu.“ Pogrješka naglaska ( fallacia accentus). Među jezičnim je pogrješkama česta pogrješka naglaska. Može se pojaviti u riječi ili rečenici. Kada tko kaže dvije prividno iste rečenice: „Pao je gra ̏d“ i „Pao je grâd“, pogriješit ćete ako ne uzmete u obzir različite naglaske na samoglasniku a i počnete dokazivati kako su te tvrdnje tautološke. Rečenice nisu tautološke, jer je u prvoj pao led, a u drugoj je osvojen grad. Slično je i s rečeničnim naglaskom. Kada je naglasak: „U ovome su romanu likovi realistični“, vjerojatno je riječ o usporedbi likova u dvama ili više različitih romana. Kada je naglasak: „U ovome su romanu likovi realistični“, govori se o realističkim osobinama likova u romanu za razliku od novela, drame ili filma. Kada je pak naglasak: „U ovome su romanu likovi realistični“, raspravlja se o razlici između realističkih i drugih, primjerice, modernističkih likova. Ako propustite shvatiti gdje se nalazi rečenični naglasak, ne možete razumjeti smisao rečenice, pa ni uspješno sudjelovati u raspravi. Skliska padina. Jedna je od najstarijih opisanih logičkih pogrješaka tzv. skliska padina. Sastoji se u tome da se pojam ili pojava u nizu ispravnih premisa dovede („otklizi“) do neistinite konkluzije. Pogrješku su poznavali i razigravali već drevni sofisti. Po Aristotelovoj podjeli logičke se pogrješke dijele na nesvjesne ili nenamjerne (paralogizmi) i svjesne ili namjerne za zbunjivanje protivnika (sofizmi). Pogrješka skliske padine paralogizam je ako je činite nesvjesno, a sofizam ako je činite svjesno. U prvome slučaju riječ je o logičkoj pogrješci, a u drugome o logičkoj pogrješci s jakim pozivom na publiku. Slavni su sofizmi hrpa i ćelavi. U sofizmu hrpa pogrješka skliske padine sastoji se u „kliženju“ argumentacije od logički ispravnoga pitanja: „Čini li jedno zrno hrpu?“ i logički ispravnoga odgovora: „Ne“ preko niza pitanja: „Čine li dva zrna hrpu?“, „Čine li tri zrna hrpu?“ itd. do pitanja: „Čini li n zrna + jedno zrno hrpu?“ Ako je odgovor: „Da“, sofist izvodi konkluziju da jedno zrno čini hrpu, a ako je odgovor: „Ne“, konkluzija je da hrpa uopće ne postoji jer ne može nastati dodavanjem 334


5/30/11 11:58:16 AM

zrna. Slično je i u sofizmu ćelavi, gdje se istim kliženjem logički ispravnih pitanja „Hoće li čovjek biti ćelav ako mu iščupate jednu dlaku?“, „Hoće li biti ćelav ako mu iščupate dvije dlake?“ itd. dolazi do logički neistinite konkluzije da čovjek postaje ćelav u času kada mu se iščupa jedna određena dlaka ili da uopće ne može oćelavjeti ni kada mu iščupate sve dlake. Predmet su skliske padine pojmovi koji nemaju jasne granice. Takvi nejasni pojmovi mogu biti predmet ozbiljnih društvenih rasprava u kojima argumentacija klizi bez logičkoga rješenja. Primjerice, kada se postave pitanja je li zametak osoba od početka začeća, smije li se pobačaj dopustiti i u kojemu trenutku, kako povući razliku između seksizma i udvaranja, kako odrediti dopustivu količinu alkohola u krvi vozača i sl. Neki pojmovi i neka pitanja doista su „skliski“, pa stoga takva rasprava i ne pripada u pogrješke. Takvi su, primjerice, pojmovi punoljetnost ili promili alkohola u krvi vozača. Katkad se kod takvih nejasnih pojmova granica određuje konvencijom. Primjerice, negdje se punoljetnost stječe s 18, a negdje s 21 godinom. Negdje se bezopasnim za promet smatra 0, negdje 0,3, a negdje 0,5 promila alkohola u krvi vozača. U većini slučajeva kliženje po logičkoj strmini i pad u ponor apsurda može se zaustaviti oslanjanjem na činjenice. Čovjek kojemu je opala kosa ćelav je bez obzira na logičku ekvilibristiku s kojom je dlakom ćelavost nastupila (usp. Petrović, 2004: 109–110; www. hrstud.hr/.../skipte/snz/3.%20pogreske%20relev.%20i%20nacina.pdf, 1. ožujka 2010). Prebrza generalizacija ili prividna općenitost ( fallacia fictae universalitatis). U induktivnim argumentima dokazujete opću konkluziju navodeći pojedinačne primjere. Kako je primjera u praksi obično puno, pa ih ne možete navesti sve, morate se čuvati pogrješke prebrze generalizacije ili prividne općenitosti. Tako na temelju toga što su neki ministri pod istragom zbog korupcije ne možete reći: „Svi su ministri u vladi korumpirani“, jer neki možda i nisu (v. gore 3.1.2, Logos: Induktivni argument). Do prebrze i neispravne generalizacije u znanosti često dolazi zbog neadekvatnosti dokaza. U empirijskim istraživanjima dokazi su neadekvatni ako su pojedinačnosti nevažne za vašu temu, ako niste naveli reprezentativne primjere i ako ih nema dovoljan broj. U teorijskim temama do 335


5/30/11 11:58:16 AM

pogrješne generalizacije može doći ako je autoritet koji navodite pristran ili ima predrasude, ako je nekompetentan i nepouzdan. Pogrješke su u generalizaciji moguće i ako je autoritet besprijekoran, ali ste ga vi krivo rabili, bilo da ste ga netočno citirali bilo da ste ga naveli izvan konteksta i krivo shvatili. Nakon toga, dakle zbog toga (post hoc, ergo propter hoc). Vrlo su česte pogrješke u kauzalnim generalizacijama. Do njih dolazi u obama modusima induktivne argumentacije: od posljedice prema uzroku i od uzroka prema posljedici. U prvome modusu, od posljedice prema uzroku, pogriješit ćete ako posljedici pridružite neadekvatan uzrok ili ako ne uzmete u obzir mogućnost da jedna posljedica može imati više uzroka. U drugome modusu, od uzroka prema posljedici, pogrješka se može potkrasti ako smetnete s uma da isti uzrok može imati različite posljedice. Jedna je od čestih pogrješaka u kauzalnoj generalizaciji argumentacija da slijed jedne pojave za drugom znači istodobno uzročan odnos. Ako tvrdite da je proljeće uzrok ljeta, počinili ste pogrješku post hoc, ergo propter hoc. Lažna analogija. Analogije nisu argumenti u užem smislu, ali mogu imati veliku snagu uvjerljivosti. Takve su analogije, primjerice, frazemi dobar kao kruh ili marljiv kao mrav. Analogija je dokaz od pojedinačnoga na pojedinačno po stupnju sličnosti. Ako su sličnosti između dviju pojava nebitne ili usputne, analogija može biti pogrješna. Kao i snaga analogije, pogrješnost se analogije mjeri stupnjem sličnosti uspoređenih pojava. Tako, primjerice, analogija između sna i smrti nije točna jer se nakon sna budite, a nakon smrti ne budite. Etičke pogrješke (pogrješke zasnovane na karakteru osobe). Tu pripadaju različite pogrješke u kojima narušavate ugled svoje osobe ili u pomanjkanju dokaza nastojite naštetiti ugledu protivnika. Takve se pogrješke mogu nazvati etičkim pogrješkama. Već je Aristotel uvidio da racionalni dokazi nisu dovoljni te da govornik cijelim svojim karakterom stoji iza svojih tvrdnja. Čak i valjani logički argumenti mogu propasti ako publika posumnja u moralni integritet govornikove osobe. Stoga i u akademskome pismu valja paziti na integritet vlastite i tuđe osobe. 336


5/30/11 11:58:16 AM

Argument strahopoštovanja (argumentum ad verecundiam). Pozivanje na autoritete normalna je pojava i u svakodnevnoj i u znanstvenoj argumentaciji. Tvrdnje autoriteta nisu međutim same po sebi jamac valjane argumentacije. Ako raspravljate o elementima secesije u Vlahe Bukovca, pa kao dokaz navedete mišljenje ugledne političarke ili uglednoga političara koji nemaju veze sa slikarstvom, pozvali ste se na lažni autoritet. Ako pak pišete akademski rad o Splitskom akvarelu Ive Tijardovića, pa citirate Foucaulta ili Derridaa bez obzira na predmet rasprave, pozivate se na autoritet na krivi način na krivome mjestu. U oba slučaja počinili ste etičku pogrješku strahopoštovanja pred autoritetima. Ako tvrdite da je teza apsolutno istinita i ne dopuštate drukčije mišljenje, počinili ste pogrješku dogmatizma. Otkrili ste loš govorni karakter, pa vam stoga publika ne može vjerovati. Ako nemate dovoljno razloga i dokaza, pa kažete: „Dalje o tome ne želim raspravljati“, pokazali ste još jednu stranu lošega govornog karaktera i poslužili se argumentom šutnje (argumentum ex silentio). Ako u istome kontekstu raspravljate o krađi olovke u školi i korupciji u vladi, napravili ste etičku pogrješku moralne ekvivalencije. Ako pak tvrdite da u svemiru nema živih bića, premda to još nije dokazano, poslužili ste se argumentom neznanja (argumentum ad ignorantiam). Argument protiv čovjeka (argumentum ad hominem). Napokon, ako kipite od bijesa što ne možete pobiti tvrdnje protivnice ili protivnika, možete počiniti etičku pogrješku i napasti ih pogrdnim riječima: „babetina“, „budala“, „idiot“, „krava“, „konj“ i sl. Iz logičke vizure počinili ste pogrješku irelevantnosti, jer raspravljate o karakteru umjesto o predmetu. Iz etičke vizure riječ je o pogrješci napada na tuđi karakter, u kojoj ujedno oštećujete i vlastiti karakter. Svaka kultura ima svoje etičke norme, pa u skladu s time bira pogrdne izraze. U suvremenoj civilizaciji, kada polemičar više nema nikakvih dokaza, katkad će svoga protivnika oblatiti novim oblikom argumenta ad hominem: „On je fašist!“ Argument je već dobio ime: ad fascistam. Patetične pogrješke (pogrješke s pozivom na emocije publike). Pozivanje na osjećaje publike legitimna je potpora racionalnom uvjeravanju. Ali 337


5/30/11 11:58:16 AM

ako se umjesto racionalnih dokaza neopravdano rabe psihološki učinci, nastaju različite manipulacije osjećajima publike. U pogrješkama s pozivom na emocije publike logičko se uvjeravanje zamjenjuje psihološkim uvjeravanjem: dokazi – osjećajima, racionalna relevancija – psihološkom relevancijom. Te se pogrješke ne čine doslovno, tako da publika prepozna namjere, nego najčešće u privlačnim metaforma i zvučnim frazama. Patetične pogrješke osobito su karakteristične za diskurse koji se obraćaju većim skupinama ljudi – primjerice, u politici i reklami. Od takvih pogrješaka nije imun ni akademski diskurs, pa ih se valja čuvati i u akademskome pismu. Argument za puk (argumentum ad populum). Kada političarka za saborskom govornicom kaže: „Gurnuli su vam u ruke vruć krumpir“, a druga joj političarka odgovori: „Ja ću od svega toga napraviti dobru krumpir salatu“, ili kada političari kažu: „Voda je došla do grla“, „Mi smo u banani“, „A onda gle čuda, pojavio se anđeo koji situaciju drži u rukama“ – sve su to argumentacijski mamci kojima se želi izbjeći ozbiljna rasprava s racionalnim dokazima i umjesto toga pridobiti naklonost publike. Sličnim argumentom za puk služi se kompanija piva koja reklamira svoj proizvod tako da ga skupina nogometnih navijača u bojama nacionalnoga grba ispija izgovarajući molitvu Oče naš ili pjevajući verziju nacionalne himne sa stihovima o izvrsnosti dotičnoga proizvoda. Argument milosrđa (argumentum ad misericordiam). Ako izostanete s nastave, pa umjesto da predočite pravi dokaz, medicinsku dokumentaciju, kažete da su vam mama i tata završili u bolnici, a ni vi se baš ne osjećate dobro, ponudili ste pseudodokaz s namjerom da izazovete sućut publike. Argument sveopćega slaganja (argumentum e consensu gentium). Kada popularna pjevačica na pitanje o svojoj ljubavnoj aferi odgovori: „Svi to rade“, poslužila se emocionalnim pseudodokazom sveopćega slaganja. Pogrješka se sastoji u tome da se onomu što je općeprihvaćeno pripisuje moralna vrijednost. Stoga u akademskome radu ne možete reći: „Kao što svi misle“ ili: „Svi to tvrde“, jer vaše misli i tvrdnje moraju biti dokazane. 338


5/30/11 11:58:16 AM

Argument tradicije (argumentum ad antiquitatem) i argument novotarije (argumentum ad novitatem) dva su suprotna lica iste pogrješke. Pogrješka se sastoji u tome da se ono što je staro ili ono što je novo predstavlja kao dobro. Obje pogrješke imaju veliku emocionalnu uvjerljivost, pa se često pojavljuju u ideološkome i reklamnome diskursu. Kada se proizvod reklamira kao dobar jer je star više od sto godina, riječ je o argumentu tradicije. A kada se izlozi nakon zimske rasprodaje okite novim modelima ljetne kolekcije s novim paprenim cijenama, riječ je o argumentu novotarije. Slično je i u akademskome pismu. Ne smijete svaku raspravu o književnosti počinjati pozivom na Aristotelovu Poetiku, jer ćete počiniti pogrješku argument tradicije, niti smijete citirati Pierrea Bourdieua ili Homi K. Bhabhu bez obzira na kontekst vaše rasprave, jer ćete počiniti pogrješku argument novotarije. Argument batine (argumentum ad baculum ili argumentum baculinum). Kada dijete u društvu kaže nepristojnu riječ, a majka mu zaprijeti šibom umjesto uvjeravanjem da to nije dobro, riječ je o argumentu batine. Od argumenta batine nije imuna ni akademska zajednica. Ako nastavnica ili nastavnik na seminaru zaprijete: „Ne budete li mirni, sutra ćete pisati test“ ili ako vi bez pregledavanja testa i pogrješaka u seminarskome radu kažete: „Ocjena nije pravedna, žalit ću se dekanu“, riječ je o argumentu batine u akademskome ponašanju. Suptilniji je oblik klasičnoga dokaza silom u suvremenoj politici argument mrkve i batine (engl. carrot and stick). Tim se argumentom želi postići prihvatljivo ponašanje na političkoj sceni. Pri tome je mrkva sinegdoha za nagradu, a batina prijetnja silom ako se ne postigne željeno ponašanje. Argument mučnine (argumentum ad nauseam). Ako previše ponavljate jedan te isti dokaz, počinit ćete pogrješku argumentum ad nauseam. Argument mučnine počiva na pogrješnome očekivanju da će publika prihvatiti argument ako se više puta ponavlja. Upravo suprotno: kada svoj dokaz više puta ponavljate, ne izazivate veću uvjerljivost, nego suprotan učinak – izazivate mučninu i tako poništavate uvjerljivost svoga dokaza. Time ću i završiti ovaj uži izbor iz carstva argumentacijskih pogrješaka kako vas ne bih previše opteretila i tako poništila uvjerljivost ovoga izbora. 339


5/30/11 11:58:16 AM

3.2. ODLOMAK 3.2.1. Što je odlomak? Temeljna je tehnika znanstvenoga diskursa na razini mikrosustava odlomak (grč. parágraphos, lat. passus, engl. paragraph, njem. Absatz). Odlomak je količina teksta potrebna da se izrazi ideja ili misaona cjelina. Sastoji se od više uzajamno povezanih rečenica, katkad i od jedne rečenice. Kao prosječna duljina odlomka uzima se pet do petnaest redaka. U tekstualnoj zbilji duljina odlomka nije propisana: ovisi o glavnoj ideji i prostoru koji je potreban za njezino razvijanje i dokazivanje. Odlomci se ulančuju u više cjeline – odjeljke i poglavlja. Pri tome je bitna izmjena duljih i kraćih odlomaka kao formalan znak sadržajne dinamike ideja. Unutarnju koheziju samoga odlomka i vanjsku koheziju među odlomcima osiguravaju tekstna vezna sredstva – konektori i modifikatori (v. dolje 3.3.3). Odlomak je mikrostruktura u kojoj se zrcali makrostruktura teksta. To je diskurzivno polje malih argumenata u prilog glavnoj tezi i tekstu kao velikome argumentu. Svi odlomci u tekstu sa svojim idejama i građom moraju biti u funkciji razvijanja glavne teze teksta i njegove velike argumentacije.

3.2.2. Mehanika odlomka Dvije su osnovne tehnike obilježivanja odlomka: s uvlakom (tri do pet mjesta od početka retka) i bez uvlake. Ako radite uvlake, odlomke ne treba odvajati dvostrukim proredom. Pri tome se prvi redci u svim odlomcima pišu s uvlakama. To je standardni, najčešći način obilježivanja odlomka u akademskome pismu. Shematski: ………………………….. …………………………….. 340


5/30/11 11:58:16 AM

Katkad se prvi redak u prvome odlomku ne uvlači, a ostali se prvi redci u svim drugim odlomcima pišu s uvlakama. To se opravdava činjenicom da se prvi odlomak ne mora grafički odvajati jer je jasno da je riječ o odlomku. Shematski: ……………………………… ……………………………… …………………………… ………………………………

Prvi odlomak Drugi odlomak itd.

Ako radite odlomke bez uvlake, svaki se odlomak od sljedećega odvaja dvostrukim proredom, kako bi se jasno mogla uočiti granica među odlomcima. Shematski: ……………………………. ……………………………. ……………………………..

Tehnika pisanja odlomka, kao i razmaci među znakovima, pripadaju osnovnoj mehanici teksta. U toj se mehanici nepotrebno griješi. Takve pogrješke mogu izazvati neraspoloženje akademske publike i skrenuti pozornost sa sadržaja vašega rada na vanjsku formu, a u konačnici dovesti do vraćanja rukopisa na doradu ili odbijanja. Stoga pazite na mehaniku odlomka. Ne propustite ojačati svoj etos i ne dopustite da se publika koja će ocjenjivati vaš rad ozlovolji na formalnim pitanjima.

3.2.3. Struktura odlomka Osnovna je struktura odlomka ista kao i struktura ukupnoga teksta: • uvod • tijelo odlomka • zaključak 341


5/30/11 11:58:16 AM

Uvod. U uvodu se donosi glavna ideja ili tvrdnja koju želite poduprijeti u tijelu odlomka. Ta se ideja izriče u tematskoj rečenici. Tematska rečenica obično se stavlja što bliže na početak uvoda i povezuje s prethodnim odlomkom. Tijelo odlomka. Tijelo odlomka diskurzivni je prostor za razvijanje i dokazivanje glavne ideje. Tu se donose premise argumenta: logički i empirijski dokazi, razlozi, pretpostavke, činjenice, statistički podatci, parafraze, citati. Glavna ideja odlomka razvija se argumentacijskim strategijama. Daju se definicije i distinkcije, klasificira se i obrađuje građa, analiziraju se i tumače primjeri, navode se pretpostavke za glavnu ideju i podupiru dodatnim razlozima i dokazima, izlažu se i pobijaju suprotna mišljenja. Razlozi trebaju biti poduprti dokazima, a dokazi obrazloženi tako da se jasno vidi kako podupiru glavnu ideju odlomka. U duljim odlomcima glavna se ideja često razvija dodatnim idejama, koje se podupiru novim razlozima i novim dokazima. Sve činjenice i ideje moraju biti u funkciji dokazivanja glavne ideje ili tvrdnje odlomka, a sam odlomak i njegov mali argument moraju biti dio velike argumentacije ukupnoga teksta. Tvrdnje i dokazi koji nisu neposredno povezani s glavnom idejom odlomka ili tezom cijeloga teksta nemaju mjesta u odlomku. Zaključak. Napokon, u zaključku se sažima argumentacija iznesena u tijelu odlomka, obnavlja se glavna ideja i uspostavlja veza sa sljedećim odlomkom.

3.2.4. Odlomci po funkciji u strukturi teksta Po funkciji u strukturi teksta odlomci mogu biti: • uvodni (uvođenje u temu teksta ili poglavlja) • funkcionalni (razvijanje pojedinih ideja, argumentacija) • prijelazni (povezivanje odlomaka, dodatna građa, nastavak argumentacije) • zaključni (sažetak i zaključak rasprave iz prethodnih odlomaka) 342


5/30/11 11:58:16 AM

3.2.5. Odlomci po tipu argumenta Po tipu argumenta odlomci mogu biti: • jednostavni ili jednosmjerni • složeni ili višesmjerni Jednostavni ili jednosmjerni odlomak. To je odlomak u kojemu predočujete razloge i dokaze za pojedinu ideju ili tvrdnju. Iz vizure klasične retorike tijelo takva odlomka čini jednosmjerni argument – potvrda ili dokaz. U terminima Toulminova modela takav odlomak sadržava esencijalni argument sastavljen od tri osnovna elementa: tvrdnje, dokaza, pretpostavke (v. gore 3.1.4). Strukturu takva odlomka čine uvod s glavnom idejom i glavnom rečenicom, tijelo teksta s dokazima i pretpostavkom te zaključak. Pri tome pretpostavka može biti izrečena, ako je publici nepoznata, ili skrivena, ako je općepoznata. Takav je odlomak monologičan: publici se predočuju dokazi za vlastitu tvrdnju. Poslužit ćemo se imaginarnim argumentom s tri razloga i dokaza te prešućenom pretpostavkom. Pretpostavka ili velika premisa u našemu je primjeru prešućena, jer je općepoznata („Kada koja zemlja ima razvedenu obalu i čisto more, sačuvane oblike tradicionalnoga života i bogatu kulturnu baštinu, postaje privlačna za turiste“): [UVOD] Hrvatska je jedna od najprivlačnijih turističkih zemalja Sredozemlja [tematska rečenica s glavnom idejom ili tvrdnjom]. [TIJELO ODLOMKA] Za to postoje tri razloga. Prvo, Hrvatska ima razvedenu obalu i čisto more [razlog 1]. Obala se sastoji od preko tisuću otoka, a snažne morske struje prirodno pročišćuju more [dokaz 1]. Drugo, očuvan je tradicionalni mediteranski život [razlog 2]. U dalmatinskim se mjestima i danas njeguje klapska pjesma i mediteranska kuhinja (ribe na gradele, blitva, fritule i sl.) [dokaz 2]. Treće, Hrvatska ima bogatu kulturnu baštinu [razlog 3]. Mnogi lokaliteti i građevine stavljeni su na popis UNESCO-ove zaštićene kulturne baštine poput Dioklecijanove palače u Splitu, Eufrazijeve bazilike u Poreču, Nacionalnoga parka Plitvička jezera, stare jezgre grada Trogira, grada Du343


5/30/11 11:58:16 AM

brovnika i šibenske katedrale [dokaz 3]. [ZAKLJUČAK] Možemo stoga reći da će i ove godine brojni turisti posjetiti Hrvatsku i uživati u godišnjemu odmoru [glavna ideja u svjetlu dokaza, prijelaz u novi odlomak].

Uvod Uvođenje u odlomak i povezivanje s prethodnim odlomkom Tematska rečenica: glavna ideja ili tvrdnja Tijelo odlomka ARGUMENTACIJA

Razlog 1

Razlog 2

Razlog 3

Pretpostavka (izrečena ili neizrečena) Dokaz 1

Dokaz 2

Dokaz 3

(činjenice, podatci, informacije, primjeri, citati, parafraze) Argumentacijske strategije (definicija, dioba i kvalifikacija, naracija, opis, usporedba i kontrast, uzrok i posljedica, analiza, ocjenjivanje, svjedočanstva, citiranje itd.) Zaključak (konkluzija) Glavna se ideja vraća u svjetlu argumentacije Prijelaz u novi odlomak Slika III. 3.2.5, Jednostavni ili jednosmjerni odlomak. Shema

Složeni ili višesmjerni odlomak. To je odlomak u kojemu osim dokaza i obrazloženja za svoju tvrdnju donosite dodatne potpore svojim pretpo344


5/30/11 11:58:16 AM

stavkama, izražavate odnos prema vlastitoj tvrdnji te dopuštate tuđe mišljenje, analizirate ga i pobijate. Iz vizure klasične retorike takav odlomak uključuje obje glavne argumentativne sekcije – potvrdu i pobijanje. Kada je riječ o Toulminovu modelu, takav je odlomak diskurzivna lepeza svih šest elemenata razvijenog argumenta: tvrdnja, dokaz, pretpostavka + potpora, dopuštenje i pobijanje, modifikatori. Složeni ili potpuni odlomak diskurzivni je prostor dijaloga u kojemu svoju tvrdnju potvrđujete i učvršćujete u razgovoru sa stvarnim ili zamišljenim oporbenim idejama i stajalištima. Dok smo za jednostavni odlomak uzeli idealan imaginarni primjer, složeni ćemo odlomak prikazati na stvarnome primjeru – uvodnome odlomku iz studije Viktora Žmegača Književni sustavi i književni pokreti, u kojoj autor predstavlja književni pokret naturalizam. Studija je objavljena u priručniku Uvod u književnost (1983), pa ima crte znanstveno-stručnoga članka namijenjenog akademskoj naobrazbi iz područja znanosti o književnosti. Takav žanr uvjetovao je razvijanje argumenta i strukturu odlomka. Uvod je nešto dulji jer autor osigurava kontekst u kojemu će pronaći nišu za vlastiti pristup naturalizmu, različit od dosadašnjih. Ako prilagodimo gornju shemu i uvedemo dijelove Toulminova modela argumenta, odlomak se može raščlaniti na ove elemente: [UVOD] O naturalizmu, književnoj koncepciji u drugoj polovici 19. stoljeća, često je rečeno da se dosljedno nadovezuje na realizam, da ga dalje izgrađuje [kontekst]. No to je samo djelomice točno [vlastita niša obilježena konektorom suprotnosti]. Istina [modifikator dopuštenja], i naturalisti daju prednost romanu i pripovijetki – pored drame, koja zauzima istaknuto mjesto; pa ipak [modifikator ograničenja koji priprema prostor za autorovu poziciju] se svijet što ga oni prikazuju bitno razlikuje od onoga u realistâ [praznina u istraživanju]. A to nije samo posljedica vanjskih promjena na svim područjima koje zahvaćaju društveni razvitak, promjena koje proširuju književnu tematiku. Razlozi leže dublje [frazem koji najavljuje ideju odlomka]. Nije slučajnost što se naturalizam javlja upravo u doba kada je građanstvo, pošto je u potpunosti izvojevalo svoju političku pobjedu, počelo i ideološki opravdavati i tumačiti nastalo stanje [glavna ideja – tvrdnja argumenta]. [TIJELO ODLOMKA] Povijest je za građanina učinila svoje, 345


5/30/11 11:58:16 AM

pa ga zato pitanje povijesnoga razvitka više ne zanima [pretpostavka]. Ovakvu raspoloženju odgovara učenje koje sudbinu čovjeka odvaja od društvene, povijesne pozadine, a po kojemu je čovjek proizvod bioloških i geografskih okolnosti: rase, okoline, pa čak i podneblja [potpora]. Na književnost je ovo naziranje utjecalo naročito u obliku u kojem ga je iznio francuski učenjak Hippolyte Taine (1828-1893) [dokaz 1: činjenica]. Istinu o čovjeku i društvu reći će – po mišljenju naturalista – književno djelo onda kad se pisac posluži metodama prirodnih znanosti i sve zbivanje prikaže u svjetlu spomenutih faktora. I naturalisti smatraju da svijetom vlada zakonitost: to je fiziološka ili mehanička kauzalnost zbivanja [dokaz 2: mišljenje autoriteta, ovdje naturalističkih pisaca]. Nije stoga čudo [modifikator isticanja] što će pažnju naturalista privući naročito oni ljudski tipovi i društveni slojevi u životu kojih misle naći potvrdu svojih nazora ili koji izazivaju imanentnu kritiku društvenih odnosa prikrivenih konvencionalnim javnim lažima [pojačavanje tvrdnje]. [ZAKLJUČAK]: Odatle [konektor zaključivanja] prikazi nakaznih strana života u naturalista [povratak tvrdnje u novoj formulaciji] – a ne zbog nekih nerazjašnjivih sklonosti u samih pisaca, kako se to ponekad tvrdi [dodatno pobijanje i učvršćivanje tvrdnje]. (Žmegač, 1983a: 658-659)

Odlomak ima sve odlike potpuno razvijenog argumenta po Toulminovu modelu. U uvodu autor naznačuje kontekst u kojemu se naturalizam istraživao kao nastavak realizma, otkriva da ne dijeli to stajalište te naznačuje vlastitu nišu u kojoj će ponuditi različito shvaćanje naturalizma. Nakon što je osigurao vlastitu poziciju u kontekstu dosadašnjih istraživanja autor postavlja svoju središnju ideju/tvrdnju koju želi dokazati u argumentu o naturalizmu kao književnome izrazu građanskoga društva na kraju 19. stoljeća. Tijelo odlomka sastoji se od razvijanja središnje ideje i argumentacije tvrdnje. Budući da je riječ o udžbeničkome tekstu, namijenjenom akademskoj pouci, autor pretpostavlja da studenticama i studentima koji se služe Uvodom u književnost nisu poznati svi društveno-povijesni uvjeti u kojima je nastao naturalizam. Stoga navodi pretpostavku iz koje je izveo svoju tvrdnju (građanina, nakon osvojene vlasti, povijest više ne zanima). Autor međutim smatra da ni to nije dovoljno za razumijevanje njegove ideje, pa navodi dodatnu potporu za svoju pretpostavku (učenje o rasi, okolini i podneblju). Zatim navodi dva dokaza: činjenični dokaz 346


5/30/11 11:58:16 AM

Uvod Uvođenje u odlomak i povezivanje s prethodnim odlomkom Tematska rečenica: glavna ideja ili tvrdnja Tijelo odlomka ARGUMENTACIJA POTVRDA Razlog 1

Razlog 2

Razlog 3

Pretpostavka (izrečena ili neizrečena) POTPORA Dokaz 1

Dokaz 2

Dokaz 3

(činjenice, podatci, informacije, primjeri , citati, parafraze) Dopuštenje/Pobijanje Prigovor 1

Prigovor 2

Prigovor 3

Protudokaz 1

Protudokaz 2

Protudokaz 3

(dokazi protiv oporbene tvrdnje, pretpostavke, potpore i/ili dokaza) Modifikator (pojačavanje i ublaživanje tvrdnje) Argumentacijske strategije (definicija, dioba i klasifikacija, naracija, opis, usporedba i kontrast, uzrok i posljedica, analiza, ocjenjivanje, svjedočanstva, citiranje itd.) Zaključak (konkluzija) Glavna se ideja vraća u svjetlu argumentacije Prijelaz u novi odlomak Slika III. 3.2.5, Složeni ili višesmjerni odlomak. Shema

347


5/30/11 11:58:16 AM

(Taineovo učenje) i mišljenje autoriteta (samih naturalističkih pisaca). Sve to autoru se još uvijek ne čini dovoljnim u razvoju složenoga argumenta, pa modificira svoju tvrdnju u pojačanome obliku (nije stoga čudo). Tako svoju tezu, izrečenu najprije kao tvrdnja, pojašnjenu pretpostavkom i potporom pretpostavci, te potvrđenom s dva dokaza i modificiranom u pojačanome obliku napokon dovodi do zaključka. U zaključku tvrdnja se pojavljuje u novoj formulaciji obasjana argumentacijom, a kao finale autor se još jednom ograđuje od prethodnih mišljenja i preko pobijanja dodatno učvršćuje svoju poziciju.

3.2.6. Odlomci po argumentacijskim strategijama U akademskoj prozi argumenti se najčešće ne pojavljuju u čistome logičkom obliku, nego uronjeni u informacije, opise i razjašnjenja, komentare i digresije, ponavljanja i primjere. Da biste napisali dobar odlomak, morate razviti glavnu ideju odlomka. A to prije svega znači razviti tijelo odlomka. Ono što je tijelo teksta u velikoj strukturi, to je tijelo odlomka u maloj strukturi: diskurzivni prostor za razvijanje argumentacije. Kao što ste u velikoj dispoziciji, tj. strukturi cijeloga teksta, trebali razviti glavnu tezu te je rasporediti u dijelove, tako u maloj dispoziciji ili strukturi odlomka trebate razviti pojedinu ideju i pojedine argumente. Kao i u razvijanju ukupnoga tijela teksta, za razvijanje ideja u odlomku služite se odabranim općim topikama ili argumentacijskim strategijama (v. gore 3.1.3). Pri tome se neke topike češće rabe u makrostrukturi ukupnoga teksta, a neke u mikrostrukturi odlomka. Razlika je u onome što se razvija. U tijelu teksta razvija se glavna teza kao veliki argument. U tijelu odlomka razvijaju se pojedine ideje kao mali argumenti. Tomu ćete svaki put prilagoditi opće topike. Tijelo odlomka može se razvijati samo u jednoj argumentacijskoj strategiji ili u kombinaciji više strategija. Koje ćete strategije odabrati, ovisi o samoj ideji, o tezi koja se brani, o posebnim metodama koje se primjenjuju na određenome znanstvenom području, o građi na kojoj 348


5/30/11 11:58:16 AM

se ideja provjerava, o žanru akademske proze te o autorskome umijeću i sklonostima. Ako je odlomak razvijen u jednoj strategiji ili ako koja strategija dominira, odlomak se može nazvati po toj strategiji – primjerice, definicijski odlomak, diobeni ili klasifikacijski odlomak, narativni odlomak, odlomak usporedbe i kontrasta. Najčešće se u jednome odlomku primjenjuje nekoliko strategija (daje se definicija pojmova i klasifikacija građe, izlažu se tuđa mišljenja, opisuje se i analizira, stvari i pojave nižu se u vremenskome slijedu, uspoređuje se i sl.) kako bi se ideja provjerila na različitoj građi, osvijetlila sa svih strana i tako dokazala. Bogatstvo građe i prikladno uporabljene argumentacijske strategije tajna su dobro razvijena odlomka, dobro obrađene teme, uvjerljivo obranjene teze, a time i izvrsnosti akademske proze. Ovdje ću odabrati deset vrsta odlomaka po dominantnim argumentacijskim strategijama i navesti standardne formulacije za pojedine tipove. Neke ćemo vrste izostaviti (odlomci s primjerima, odlomak-proces, citatni odlomci i sl.), jer su njihove strategije isprepletene s drugim strategijama ili uključene u druge vrste odlomaka. Kao izvor primjera uzet ćemo temu Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do kulturologije, kojom smo se u tome obliku ili u varijacijama već služili na drugim mjestima. Definicijski odlomak. U odlomku katkad treba definirati i pojasniti ključne riječi i termine. Ako pišete o temi Zagrebačka književnoznanstvena škola: Od imanentizma do kulturologije, posvetite jedan odlomak definiciji pojma paradigme. Pri tome nemojte uzeti Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića, nego pojam paradigme Thomasa Kuhna i primjenu toga pojma na području znanosti o književnosti, u H. R. Jaußa. Poslužite se izrazima kao (je)st, definira se, znači i sl.: Thomas Kuhn definira paradigmu… Paradigma je(st)… [pazite da enklitika ‘je’ ne stoji na naglašenome mjestu, v. III. 4.2.3, Položaj naslonjenica]. H. R. Jauß vidi paradigmu kao… Paradigma se može promatrati kao… Paradigma se definira… Paradigma znači… [nemojte reći „Paradigma predstavlja…“ jer nije riječ o kazališnoj predstavi, nego o definiciji pojma]. 349


5/30/11 11:58:16 AM

Klasifikacijski odlomak. Podijelite i razvrstajte stvari, pojave, ideje u određene skupine i razrede. Primjerice, ako u odlomku govorite o žanrovima Zagrebačke škole, podijelite ih u književnoteorijske rasprave, interpretacije, književnopovijesna djela, stilističke analize, intermedijalne studije, komparatističke studije. Poslužite se izrazima kao dijele se na, pripada u, iz perspektive, s obzirom na… mogu se izdvojiti i sl.: Žanrovi Zagrebačke škole mogu se podijeliti na… Interpretacija je dio… Knjiga Stilovi i razdoblja Z. Škreba i A. Flakera pripada… [a ne „spada“]. Važni su žanrovi Zagrebačke škole… [a ne „Značajni su žanrovi“; leksem ‘značajan’ ima više značenja, pa ga treba rabiti selektivno]. Iz žanrovske perspektive mogu se izdvojiti…

Narativni odlomak. Ispričajte priču o temi odlomka. Koherentna priča često je korisna kao uvod ili okvir za argumentaciju. Primjerice, ako su tema odlomka institucije Zagrebačke škole, ispričajte priču o jednoj od središnjih institucija škole – časopisu Umjetnost riječi. Poslužite se kronološkom topikom i vremenskim konektorima: Časopis Umjetnost riječi osnovan je u Zagrebu 1957. Već u prvim brojevima… Poslije je časopis donosio priloge… U 60-im godinama časopis prati… Sredinom 70-ih časopis je na vrhuncu… Početkom 90-ih Umjetnost riječi proživljava prvu krizu… Napokon, sredinom 2000-ih, s izlaskom na scenu najmlađe generacije novakinja i novaka, časopis se obnavlja…

Opisni odlomak. Opišite fizički ili funkcionalni izgled bića, pojave ili stvari. Možete opisati i mjesto gdje se nalazi. Deskripcija je česta strategija u prirodnim i biotehničkim znanostima, kada treba opisati upotrijebljene „materijale“ i proučavane pojave (veličina, boja, miris, oblik, duljina, težina, brzina, mjesto). Može se primijeniti u društvenim i humanističkim znanostima – npr. za opis uzorka ankete, dokumenta, rukopisa ili knjige. Ako govorite o intermedijalnosti u Aleksandra Flakera, posvetite mali deskriptivni odlomak fizičkomu izgledu njegovih knjiga, jer je to bitno u argumentaciji teze o ranome otklonu od imanentnoga pristupa književ350


5/30/11 11:58:16 AM

nomu tekstu. Poslužite se izrazima kojima se izražavaju svojstva, mjere, analogije (nalik na, sličan) i lokacija (ispred, pod, u, uz i sl.). Primjerice: Flakerove su knjige građene na načelu intermedijalnosti – susretima riječi i slike. Često su neobična formata i bogato opremljene likovnim prilozima. Knjiga Ruska avangarda nalik je slikovnici. Izmjenjuju se slike u boji i crno-bijeloj tehnici. Uz popis pojmova nalazi se popis slika. Na istome su načelu kolažiranja slika i teksta rađene knjige Nomadi ljepote i Književne vedute. U svim trima knjigama pod slikama se nalaze dulji ili kraći opisi. U Književnim vedutama pod slikama se uz opise često susreću citati iz književnosti (Krleža o Miljenku Stančiću i sl.).

Odlomak nabrajanja. Nabrojite primjere kao dokaze za ideju odlomka. Ako govorite o Biblioteci L, u kojoj su članovi Zagrebačke škole objavljivali svoja ključna djela, možete iznijeti tezu o nagradama kao obliku institucionalizacije Škole te u sklopu argumentacije napisati odlomak u kojemu nabrajate nagrade. Pri tome se možete poslužiti konektorima dodavanja: Mnoge knjige članova Zagrebačke škole u Biblioteci L Sveučilišne naklade Liber dobile su 1970-ih nagrade kao znak društvenoga priznanja i etabliranja Škole. Već prva knjiga u biblioteci, Sukob na književnoj ljevici Stanka Lasića, dobila je dvije nagrade, nagradu „Vladimir Nazor“ i nagradu Matice hrvatske. Druga knjiga u biblioteci, Priroda kritike Svetozara Petrovića, dobila je nagradu „Vladimir Nazor“. Slijedile su tri knjige nagrađene nagradom „Božidar Adžija“ ( Josip Badalić: Rusko-hrvatske književne studije, Miroslav Šicel: Programi i manifesti u hrvatskoj književnosti i Rudolf Filipović: Englesko-hrvatske književne veze). Zatim je Milivoj Solar za knjigu Ideja i priča dobio nagradu „Božidar Adžija“ i nagradu Željezare Sisak. Nizu akademskih uspješnica ubrzo se pridružila knjiga Književno stvaralaštvo i povijest društva Viktora Žmegača, nagrađena Nagradom grada Zagreba. Napokon, val priznanja članovima Zagrebačke škole okrunjen je 1976. nagradom „Božidar Adžija“ knjizi Aleksandra Flakera Stilske formacije.

Odlomak usporedbe i kontrasta. Kada u odlomku želite istražiti sličnosti i razlike između pojava i ideja, poslužite se argumentacijskom strategi351


5/30/11 11:58:16 AM

jom usporedbe i kontrasta. U temi o Zagrebačkoj školi izgradite, primjerice, odlomak o sličnostima i razlikama ključnih termina u Z. Škreba i A. Flakera. Primijenite konektore sličnosti i razlike: Za razliku od Zdenka Škreba, koji rabi termin „djelo“, Aleksandar Flaker najčešće rabi termin „tekst“. Dok Z. Škreb govori o „cjelini“ djela i interpretacije, A. Flaker češće se služi terminom „sustav“. I Škreb i Flaker rabe termin „stil“. Međutim, suprotno od Škreba, u kojega je stil individualan izraz pojedinca i njegove osjećajnosti, stil je u Flakera bliži pojmu strukture.

Odlomak uzroka i posljedice. U odlomku građenome na strategiji uzroka i posljedice obrazložite kako se i zašto nešto dogodilo. Ako govorite o nastanku Zagrebačke škole, izgradite odlomak u kojemu razjašnjujete uzroke koji su doveli do stvaranja Škole te posljedice koje su iz toga proizašle. Poslužite se konektorima za uzrok i posljedicu: Zagrebačka škola pojavila se sredinom 1950-ih jer je na svim razinama popustio ideološki pritisak. U skladu s time mogle su se osnivati kulturne udruge i institucije, pa je tako 1950. osnovano Hrvatsko filološko društvo, a 1957. pokrenut časopis Umjetnost riječi. Budući da su stvorene institucije, mogle su se voditi teorijske rasprave, što je proizvelo povoljnu klimu za oblikovanje Škole kao prepoznatljivoga književnoznanstvenog fenomena.

Analitički odlomak. Rastavite ideju odlomka (stvar, pojam, pojavu) na sastavne dijelove i istražite ih radi boljega razumijevanja tvrdnje, dokaza i pretpostavke u vašoj argumentaciji. U temi o Zagrebačkoj školi analizirajte, primjerice, pojam popularne kulture te način na koji su mu pristupali pojedini autori, kako biste pripremili argument o ranim otklonima od paradigme imanentizma: Pojam popularne kulture u modernoj se znanosti o književnosti uglavnom promatrao u opreci „visoka“ i „trivijalna“, „ozbiljna“ i „zabavna“, „teška“ i „laka“ književnost. Pri tome se „visoka“, „ozbiljna“ ili „teška“ književnost ocjenjivala pozitivno, a „trivijalna“, „zabavna“ ili „laka“ nije zasluživala pozornost ili se ocjenjivala negativno. Iznimka su ruski formalisti, koji popu352


5/30/11 11:58:16 AM

larnim oblicima dodjeljuju funkciju pokretača evolucije. Obrat u shvaćanju popularne kulture nastaje u britanskim studijima kulture 1960-ih. Zagrebačka škola, neovisno o toj činjenici, pokrenula je 1964. raspravu o popularnoj kulturi. Potaknut ruskim formalistima i mladom književnošću koja nadilazi opreku visoko-nisko, Aleksandar Flaker piše knjigu Proza u trapericama (1976) u kojoj govori o „civilizacijskim kompleksima“. Bio je to jedan od prvih otklona od paradigme imanentizma.

Vrijednosni odlomak. Zauzmite stajalište, ali budite oprezni da vam se ne potkradu predrasude ili apsolutistički jezik. U temi o Zagrebačkoj školi napišite jedan ili dva odlomka (ovisno u žanru u kojemu radite) o dekonstrukciji kao metodi čitanja i filozofskome skepticizmu na kraju 20. stoljeća. Poslužite se modifikatorima u Toulminovu smislu kako bi vaša kritika bila uvjerljivija: Dekonstrukcija je možda najradikalnija teorija kraja 20. stoljeća. Kao metoda čitanja dekonstrukcija je traženje praznina i aporija u tekstovima. U tome je smislu, čini se, bila plodna. Međutim, kao krajnji filozofski skepticizam, dekonstrukcija se, po svoj prilici, zaplela u nerješiva protuslovlja. Ako nema nikakvoga stabilnog značenja, ako su značenja uvijek „odgođena“, onda ni sama dekonstrukcija zacijelo ne može ponuditi značenja niti biti ono što želi: najradikalnija kritika zapadnoga logocentrizma.

Odlomak dopuštenja i pobijanja. Kao temeljnu strategiju u argumentacijskome diskursu, dopuštenje i pobijanje rabite u različitim kombinacijama u različitim odlomcima. Možete izgraditi i posve samostalan odlomak u toj strategiji. Ako pišete o dekonstrukciji Zagrebačke škole potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih, prenesite bitna stajališta kritičara Škole, navedite u čemu se možete s njima složiti, a zatim iznesite protuargumente kojima pobijate njihove teze. Poslužite se prikladnim modifikatorima i konektorima. Već i letimičan pogled u diskurzivnu matricu Zagrebačke škole otkrit će učestalu uporabu termina kao „cjelina“, „jedinstvo“, „struktura“, „sustav“. Gotovo da nema važnijega teksta u kojemu se ne bi pojavili i varirali ti termini. Sve to 353


5/30/11 11:58:17 AM

zasigurno daje za pravo kritičarima koji su u Školi vidjeli „logocentrizam“. Ta je kritika istodobno otvorila prostor novim metodologijama i tako pripremila nastup mlade generacije u književnoj znanosti početkom 2000-ih. Ipak, glavna teza o logocentrizmu Zagrebačke škole ne stoji, barem ne u svim pojedinostima. Zagrebačka je škola, kao što smo vidjeli, bila otvorena za različite pristupe, a ni njezina središnja paradigma – imanentni pristup – nije bila apsolutna.

3.2.7. Odlike kvalitetna odlomka Odlike su kvalitetna odlomka: • jedinstvo (jedna ideja – jedan odlomak) • isticanje (središnja se ideja formulira u glavnoj rečenici) • koherencija (sve se rečenice ulančuju u logičan niz) • potpunost (primjerena i cjelovita argumentacija središnje ideje) Jedinstvo. Osnovno je načelo kvalitetna odlomka: jedna ideja – jedan odlomak. Granice dobro organizirana odlomka granice su jedne ideje, jedne tvrdnje i jedne misli. Ako uvodite novu ideju ili izričete novu tvrdnju, započnite nov odlomak. Ako je središnja ideja vrlo složena, pa se ne može razviti u jednome odlomku, nastavite je razvijati u sljedećemu – prijelaznome odlomku. Prijelazni je odlomak nastavak argumentacije koja se zbog opsega građe ili izvođenja dokaza nije mogla dovršiti u jednome odlomku. Prijelazni se odlomci izdvajaju kako bi se obradila posebna građa, istaknulo suprotno mišljenje ili čitatelju pružio odmor u procesu dokaznoga postupka. To je logičan nastavak argumentacije, pa prijelazni odlomci, ako su posvećeni jednoj središnjoj ideji, čine jedinstveni nadodlomak. Isticanje. Druga je odlika kvalitetna odlomka – isticanje glavne ideje. To se čini na dva načina: tako da se formulira tematska rečenica u kojoj se izriče ili nagovješćuje glavna ideja i tako da se ta rečenica dopunjuje pomoćnim rečenicama. Glavna se rečenica načelno stavlja što bliže na početak 354


5/30/11 11:58:17 AM

odlomka, kako bi se čitateljica i čitatelj pripremili na izlaganje i argumentaciju ideje. Ako je središnja ideja poticajna i nova, a formulacija tematske rečenice atraktivna i primjerena, takve rečenice mogu postati pogodne za citiranje. To su tada citatne rečenice. Na taj način ideje nastavljaju logički i semiotički lanac značenja u kojemu su i same nastale – postaju izvor drugim autoricama i autorima u izlaganju i argumentiranju njihovih ideja. Koherencija. Odlomak je koherentan ako misli teku lagano i bez zaprjeka, ako su sve rečenice povezane u logičnu cjelinu i ako se na kraju odlomka središnja ideja pojavi u punome sjaju argumentacije. Strategije koherencije. Koherencija se postiže različitim strategijama. Najčešće su ove: • ključne riječi i fraze (omogućuju prepoznavanje glavne ideje i tako pridonose jedinstvu odlomka) • paralelne strukture (pomoćne rečenice variraju glavnu misao te olakšavaju razumljivost; sinonimi izlažu glavnu misao u drugome jezičnom ruhu i tako je povezuju u narativnu cjelinu) • uporaba konektora i modifikatora (vezna sredstva u funkciji verbalnih i logičkih mostova među rečenicama unutar odlomka i među odlomcima unutar teksta) • retorički okvir (dosljedna primjena odabranoga citatnog stila, pravilna mehanika znanstvenoga teksta i sl.) Pogrješke u koherenciji. Važan je čimbenik koherencije primjeren opseg odlomka. Opseg odlomka treba odgovarati središnjoj ideji i potrebi za njezinom razradom i argumentacijom. S opsegom su povezane najčešće pogrješke u koherenciji: • prekratki odlomci (misao se nije mogla razviti) • predugi odlomci (misao se izgubila u digresijama) • prevelik broj odlomaka (usitnjenost i nepreglednost ideje) 355


5/30/11 11:58:17 AM

Potpunost. Odlomak je potpun: • kada je u uvodu predstavljena središnja ideja i kada se odlomak povezuje s prethodnim odlomkom, odjeljkom ili poglavljem; • kada je u tijelu odlomka središnja ideja obrazložena i dokazana odabranim argumentacijskim strategijama u susretu s različitim podatcima, informacijama, tuđim idejama i mišljenjima; • kada se u zaključku glavna ideja još jednom vratila potvrđena argumentacijom; • kada je odlomak osigurao prijelaz prema sljedećemu odlomku (konektorima i modifikatorima).

3.3. KONEKTORI I MODIFIKATORI 3.3.1. Što su konektori? Za semantiku, strukturu te pragmatički efekt odlomka u znanstvenome su i akademskome diskursu bitni konektori (od lat. connectere – svezati, spojiti, u terminologiji diskursnih studija – diskursne oznake). Konektori su riječi, frazemi i konstrukcije koji služe za organizaciju teksta, tj. povezivanje ideja unutar odlomka i među odlomcima. Ono što su veznici u rečenici kao minisintaktičkome sustavu, to su konektori među rečenicama u sklopu odlomka ili u nizu odlomaka kao nadrečeničnim jedinstvima. Konektori su sredstvo kohezije i koherencije argumentacijskoga diskursa. Oni osiguravaju jedinstvo misli i lagane prijelaze unutar odlomka (unutarnja koherencija) i među odlomcima (vanjska koherencija). To su mostovi među idejama, putokazi koji upućuju na slijed misli i tako olakšavaju praćenje argumentacije. Konektori se mogu klasificirati na različite načine (usp. Silić, 1984: 109–132, Velčić, 1987: 30). Za potrebe analize akademskoga diskursa ovdje ćemo konektore klasificirati na tri načina: 356


5/30/11 11:58:17 AM

• po vrstama riječi i jezičnim konstrukcijama • po pragmatičkoj funkciji • po argumentacijskim strategijama

3.3.2. Konektori po vrstama riječi i jezičnim konstrukcijama Konektori mogu biti različite vrste riječi i jezičnih konstrukcija, primjerice: • osobne zamjenice trećega lica: Ničega sličnog nema kod usmenog pjesništva. Ono ne uspostavlja nikakav bitan odnos prema drugim književnim formama (…). (Pavličić, 1983: 550; dalje isti izvor)

• pokazne zamjenice: (…) u umjetničkoj književnosti nema gotovih stilskih formula kao u usmenoj, ali zato postoje konvencionalne stilske situacije (…). Te konvencije određuju kakve će biti digresije i epizode (…). (558)

• veznici: Kod pjevača nema svijesti o tome da to što on radi predstavlja posao sličan pričanju bajki ili smišljanju poslovica (…). A upravo je takva svijest bitna za umjetničku epiku. (550)

• prilozi: S obzirom na viši stupanj kulture ovakvih zajednica kao važne teme pojavljuju se za njih i neka druga pitanja, društvena, filozofska, umjetnička i druga. Tako će se npr. pojaviti alegorijski epovi sa životinjama kao junacima (…). (551)

• čestice: Ipak, uloga kazivača u ostvarivanju umjetničke dimenzije pjesme očito je veoma velika. (545) 357


5/30/11 11:58:17 AM

• izrazi poput dakako, doista, međutim, na primjer, prema tome, stoga itd.: Doista, piscu-stvaraocu epa u kompozicijskim problemima također dolazi u pomoć tradicija. (557)

• frazeologizirani izrazi: Strogo uzevši, svaki ep govori o nečemu drugom (...). (541)

• brojevi (prvo, drugo; u prvom redu, u drugom redu) • slova (a, b, c) Konektivnu funkciju mogu imati i različiti drugi jezični oblici i stilske razine teksta: sintaktička inverzija, paralelizmi, anteponiranost priložnih oznaka i sl. Više o vrstama konektora i različitim signalima kontekstualne uključenosti usp. Silić, 2006: 202–217.

3.3.3. Konektori iz pragmatičke vizure Iz pragmatičke vizure (odnos autorice i autora prema sadržaju teksta, prema publici i ukupnomu komunikacijskom kontekstu u kojemu se događa tekst) konektori mogu biti: • konektori u užem smislu ili tekstni konektori – neutralna vezna sredstva bez odnosa prema sadržaju teksta, prema publici i kontekstu; sredstva kohezije (signali površinskih veza u strukturi teksta); • konektori u širem smislu, modalni izrazi ili, u Toulminovoj terminologiji, kvalifikatori/modifikatori (v. gore 3.1.4) – vezna sredstva obilježena stavom prema sadržaju teksta, publici i kontekstu; sredstva koherencije (signali dubinskih logičko-semantičkih veza ovisnih o kontekstu); 358


5/30/11 11:58:17 AM

• konektori u objema funkcijama – i kao tekstni konektori u užem, površinskom smislu i kao modalni izrazi ovisni o sadržaju teksta i kontekstu. Kada je riječ o konektivnim česticama i izrazima koji ne pripadaju strukturi rečenice u kojoj se pojavljuju (dapače, dakako, doista, međutim, naime, pak, po svemu sudeći, sigurno, svakako i sl.), pragmatička klasifikacija na tekstne konektore u užem smislu i modalne riječi ili modifikatore/ kvalifikatore važna je podloga za pravopisnu distribuciju zareza. U starijoj pravopisno-stilističkoj tradiciji nije postojalo obrazloženje po kojemu bi se kod takvih veznih jedinica stavljao ili izostavljao zarez. To je pravilo predloženo tek u novijim jezično-stilskim istraživanjima, kada je uočena razlika između tekstnih konektora i modalnih veznih sredstava. Tekstni konektori površinska su kohezivna sredstva, koja se ne odnose prema sadržaju teksta. Modalni pak izrazi ili modifikatori dublja su sredstva logičko-semantičke koherencije, koja se odnose prema sadržaju teksta. Pravilo glasi: tekstni konektori kao površinska kohezivna vezna sredstva načelno se ne odvajaju zarezom bez obzira na mjesto na kojemu se u rečenici nalaze, a modalne riječi ili modifikatori kao sredstva koherencije u logičkosemantičkoj funkciji najčešće se odvajaju zarezom (usp. Anić i Silić, 2001: 25–27, Silić, 2006: 208–209, 247; Badurina, 2008: 34–35, 50, 103–107 i passim). Odstupanja od toga pravila mogu imati stilističku funkciju (v. dolje 3.3.5).

359


5/30/11 11:58:17 AM

Tablica III. 3.3.3. Češći konektori i modifikatori s preporučenom pravopisnom razlikom u uporabi zareza

Tekstni konektori: Načelno se ne odvajaju zarezom

Modifikatori: Načelno se odvajaju zarezom

dakle isto tako istodobno k tomu međutim nadalje naime naposljetku na osnovi/na temelju toga na taj način osim toga pak prema tomu s jedne strane/s druge strane stoga sve u svemu tada toliko unatoč tomu u skladu s tim u tome slučaju za razliku od zatim zato itd.

dakako dapače doduše doista drugim riječima/drukčije rečeno ipak načelno na neki način napokon naprotiv naravno navodno nedvojbeno neprijeporno općenito po mojemu/njezinu/njegovu / našemu/njihovu mišljenju po svemu sudeći po svoj prilici svakako sve u svemu ukratko zacijelo zaista itd.

Tekstni konektori: Odvajaju se zarezom bilo kako bilo kao što je (već) rečeno ostavimo po strani

prvo/u prvome redu drugo/u drugome redu što se toga tiče

(Usp. Badurina, Marković i Mićanović, 2007: 61–62 i 65–67)

360


5/30/11 11:58:17 AM

3.3.4. Konektori i modifikatori po argumentacijskim strategijama Tablica III. 3.3.4. Češći konektori i modifikatori s primjerima

Nabrajanje, dodavanje i nizanje (enumerativi, aditivi i sekventivi) Ideja se razvija nabrajanjem, dodavanjem i nizanjem različitih aspekata i podataka; često u podjeli i klasifikaciji, naraciji, nabrajanju, navođenju primjera, analizi

a) b) c), i, isto tako, jedanput… drugi put, jednako tako, još jednom, k tomu, nadalje, na isti način, najprije, napokon, na prvom(e)... drugom(e)... trećem(u) mjestu, opet, osim toga, ponovno, povrh toga, prvo... drugo... treće, također, u drugu ruku, u tome smislu, u tome svjetlu, u svezi s time „Na prvom mjestu morat ćemo ovdje govoriti o književnosti u funkciji spoznavanja (...). Na drugom mjestu morat će biti riječi o književnosti u funkciji izražavanja... Na trećem mjestu govorimo ovdje o književnosti u funkciji vrednovanja (...).“ (Flaker: 1976: 40–42) „Po prvome kriteriju dijelit će se epske pjesme na usmene ili narodne i na pisane ili umjetničke; po drugome kriteriju dijelit će se na duže i kraće ili na epske i epove; po trećem kriteriju dijelit će se na junačke, religiozne, životinjske, pustolovne i druge.“ (Pavličić, 1983: 537–538) „Najprije, valjalo bi razdvojiti ona djela u kojima struktura igra neku važnu kompozicijsku ulogu (...). Nadalje, treba razlikovati djela koja stoje samostalno (…). Napokon, (...) valja razlikovati veće i manje forme, duže i kraće epove.“ (Pavličić, 1983: 539–540) „Osim toga ne treba zanemariti ni činjenicu da je znanost posljednjih desetljeća otvorila neka potpuno nova područja istraživanja (...).“ (Solar, 1997: 71).

361


5/30/11 11:58:17 AM

Vrijeme i prostor (kronotopi) Ideja se izlaže u vremenskome slijedu i/ili prostornome rasporedu (smjer, mjesto); naracija, deskripcija, analiza

do sada, isprva, još dok, nakon što, nakon toga, na početku, napokon, na kraju krajeva, na samom početku, nedavno, prije toga, odnedavno, ponovno, tek nakon toga, tek tada, u posljednje vrijeme, uskoro, već, zatim desno-lijevo, gore (gore je rečeno, vidi gore), dalje (dalje ćemo se pozabaviti), daljnji (u daljnjem istraživanju), dolje (vidi dolje), drugdje, izdaleka, igdje (niti igdje drugdje), nigdje, ondje, ovdje, s udaljenosti, u pozadini „Tek nakon toga pristupa se središnjem zadatku ove knjige, opisu, analizi i tumačenju nekih djela i književnih pojava suvremene književnosti. (...) No prije toga valja ipak utvrditi kako suvremena književnost odgovara suvremenoj stvarnosti. (...). Već smo upozoravali na razlike između modernih romana i romana devetnaestog stoljeća.“ (Solar, 1997: 42, 49) „I ovdje je, ponovo, potrebno napomenuti kako analiza dijelova pjesme, odnosno dijelova umjetničkog djela uopće, sama ne može značiti kritički sud.“ (Frangeš, 1974: 200)

Primjeri i ilustracije (egzemplativi i ilustrativi)

kao ilustracija, kao što je rečeno, na osnovi, na primjer, neka posluži, o tome svjedoči, primjerice, uzmimo, valjalo bi

Uvode se primjeri i otvara analiza

„Neka ovaj put primjer poveže Čarobni brijeg Thomasa Manna s Krležinim Povratkom.“ (Žmegač, 1986: 98)

„Uzmimo Jutro, jednu od najljepših Vidrićevih pjesama.“ (Frangeš, 1974: 172)

362


5/30/11 11:58:17 AM

Sažimanje (sumarativi) Ideja se poopćuje; sažimlju se tuđe misli, komentira literatura

Usporedba (komparativi) i kontrast (kontrastivi) Ideja se razvija uz pomoć sličnosti i razlika

bilo kako bilo, jednostavno, na neki način, nedvojbeno, općenito govoreći, po mišljenju/po uvjerenju, po svemu sudeći, sve u svemu, teško je zamisliti, ukratko, u pravilu, u svakom slučaju, uzimajući u obzir, valjalo bi „Nazor je, odgovarajući Barcu, načeo nekoliko problema koji su, po mome uvjerenju, temeljni za razumijevanje Vidrićeve lirike.“ (Frangeš, 1974: 138) „Bilo kako bilo, tekst, odnosno umjetničko djelo, postaje jednim od glavnih polazišta za većinu zagrebačkih književnoznanstvenih poslenika. (...) Nećemo, čini mi se, pogriješiti ako kažemo da je oblikovanje suvremene hrvatske književne znanosti povezano s osnutkom i djelovanjem Hrvatskoga filološkoga društva kao strukovne organizacije (1950).“ (Užarević, 2002: 119, 120)

dok… dotle, na isti način, kao što, kao što… tako i, poput, s jedne strane… s druge strane, slično tomu, u usporedbi s tim(e), u užem smislu… u širem smislu „Aleksandar Flaker može se, dakle, prije prispodobiti ‘znanstvenoj krtici’ koja u tamnim podzemnim labirintima znanja pronalazi najadekvatniji prolaz (ili čak izlaz) nego ‘znanstvenomu orlu’ koji iz visina, obasjan bljeskom apsolutnoga znanja, teoretizira (...).“ (Užarević, 2002: 136) „Poput Viktora Šklovskoga, i Flaker voli pronalaziti nove riječi, imena, termine.“ (Užarević, 2002: 137) „Već usporedba tih dvaju pokreta jasno pokazuje kolike oprečnosti dijele programatske faze pojava koje inače izviru iz istih ili srodnih društvenih uvjeta. Dok Marinettijev futurizam [istaknuo a.] teži za umjetničkim izrazom koji će odlučno prekinuti sa svakom estetskom tradicijom i crpsti svoj stvaralački zamah iz oblika i tempa suvremene tehničke civilizacije, njemački ekspresionizam [istaknuo a.] prekida s impresionizmom i njegovom profinjenom individualističkom kulturom te naglašava svoju srodnost s epohama ili narodima u kojih su umjetnost i ritualne manifestacije nepomućen odbljesak iskonskih kolektivnih poriva i potreba.“ (Žmegač, 1983a: 666)

363


5/30/11 11:58:17 AM

Uzrok i posljedica (kauzativi i efektivi) Ideja se razvija po načelu uzroka i posljedice, odnosno obratno posljedice i uzroka Pojašnjenje (eksplikativi) Prethodni se sadržaji konkretiziraju ili dopunjuju; katkad su to retoričke figure za ublaživanje tvrdnja i odgodu istine kako bi se olakšao njezin primitak

budući da, jer, imajući na umu činjenicu da, iz jednostavnog razloga što, razlog je u tome, stoga što, uzrok je tomu, zahvaljujući tomu što, zato što, zbog toga što „Uz pomoć epskoga pjesništva progovara samosvijest zajednice kojoj je ono upućeno. (...) Zato ono često barata kozmološkim pojmovima (...). Zato su epski junaci vrlo često polubogovi (...); zato se, napokon, bogovi vrlo često upleću u radnju epskoga zbivanja (...).“ (Pavličić, 1983: 532) „Budući pak da se radi o izvješću, njegov je glavni cilj da izloži cjelinu zbivanja o kojemu govori. Upravo se zato u epskom djelu kazivanje razvija prije svega po logici priče (...).“ (Pavličić, 1983: 534)

drugim riječima, jednostavnije rečeno, naime, na primjer, odnosno, okvirno rečeno, osim toga, primjerice, pri tome se, recimo, tako reći, točnije rečeno, to će reći, to jest, treba imati na umu, u najmanju ruku, valja primijetiti, zapravo „Drugim riječima, pjesnikove slutnje, njegove nedorečenosti, one pjesničke aure koje lebde oko najboljih Vidrićevih stihova i jesu njihova ljepota.“ (Frangeš, 1974: 191) „Matoš zapravo kao da slijedi tradiciju panoramskih veduta s katedralskih visina (...).“ (Flaker, 1999: 180)

364


5/30/11 11:58:17 AM

Dopuštenje (koncesivi) Ideja se osvjetljuje pod određenim uvjetima; priznaju se oporbena stajališta kao razlika u mišljenjima ili kao uvod u pobijanje

Suprotnost (kontrastivi) Ideja se razvija u sklopu suprotnosti; pobijanje suprotnih stajališta

doduše, donekle, ipak, naravno, premda, uglavnom, uostalom, zapravo „Uostalom, ljepota i snaga jedne poezije nije samo, nije isključivo u biranju tema i stvaranju slika.“ (Frangeš, 1974: 143) „Ipak nisam siguran da znanstveni elan pokojnoga profesora Škreba ne bi ovdje definitivno splasnuo!“ (Užarević, 2002: 134) „Često čitamo da je jezik realista ‘jednostavan’, da je stil realizma ‘jasan i svima razumljiv’. Premda to nije netočno, ipak ga time nismo ni približno okarakterizirali.“ (Žmegač, 1983a: 657)

a, ali, bez obzira na, dok, međutim, naprotiv, nasuprot tomu, nego, pak, premda, s jedne strane… s druge strane, suprotno od toga, umjesto da, unatoč tomu, za razliku od toga „Premda se u novije vrijeme pojam književne avangarde (...) sve više širi (...), on još uvijek izaziva brojne otpore, posebno tamo gdje nije potvrđen nacionalnom književnom tradicijom. (...) (...) Međutim, suprotno od Poggiolija, mi vidimo našu zadaću upravo ondje gdje talijanski istraživač nazire samo kaos (...).“ (Flaker, 1976: 199, 201) „Roman, naprotiv, može sve.“ (Žmegač, 1987: 300)

365


5/30/11 11:58:17 AM

Isticanje (emfazivi) i ocjenjivanje (evaluativi) Ideja se naglašuje i ocjenjuje; zauzima se stajalište

Zaključivanje (konkluzivi) Najavljuje se ili pojačava čin zaključivanja

dakako, doista, naravno, nedvojbeno, nema dvojbe, nije slučajno, očito, prije svega, svakako, štoviše, treba istaknuti, upravo, zacijelo „Zacijelo su najljepše plodove svoga stvaralaštva dali romantičari na području lirike [istaknuo a.].“ (Žmegač, 1983a: 654) „Godine 1907. Matoš očito sustaje u ‘razbijanju forme’, započetom u stihovima Mòre.“ (Flaker, 1999: 190) „Treba možda posebno istaknuti da je, u institucionalnome smislu, cjelokupna djelatnost zagrebačkoga književnoznanstvenoga kruga na ovaj ili onaj način vezana s postojanjem i djelovanjem Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.“ (Užarević, 2002: 121)

dakle, možemo zaključiti, napokon, naposljetku, posve je razumljivo, prema tomu, proizlazi da, s obzirom na to, stoga, sve upućuje na zaključak, zato „Od stilistike, dakle, vodit će nas put prema istraživanju makrostruktura, od istraživanja makrostruktura u njihovoj funkciji prema pojedinoj riječi u kontekstu – ovaj krug u književnopovijesnom istraživanju valja uvijek iznova obigrati.“ (Flaker, 1976: 48) „Iz svega toga proizlazi da u realizmu vlada proza [istaknuo a.] (…).“ (Žmegač, 1983a: 657) „I naposljetku: sva su ova razmatranja zacijelo potvrdila mišljenje da složeno shvaćena književna povijest zaista može biti nov izazov.“ (Žmegač, 1983b: 89)

3.3.5. Konektori kao stilski postupak Pravilna i odmjerena uporaba konektora znak je njegovana akademskog stila. U svojoj osnovnoj funkciji – logičkome povezivanju ideja i misli u odlomak, 366


5/30/11 11:58:17 AM

među odlomcima i u cjelini teksta – konektori su snažna tehnika kohezije i koherencije koja omogućuje lakše praćenje znanstvene naracije. Valja međutim naglasiti, ako se konektori rabe mehanički ili u pretjeranim količinama, mogu više štetiti nego koristiti. Tako se i u slučaju konektora potvrđuje spoznaja da je znanstveni diskurs osebujan stilski tip koji ima stroga pravila i zakonitosti, ali i otvorene mogućnosti primjene ovisno o znanstvenim područjima, temama, žanrovima i napokon individualnim sklonostima. U tome svjetlu konektori mogu biti izraz osobnoga znanstvenog stila. Ako čitate autore Zagrebačke književnoznanstvene škole iz posljednje trećine 20. stoljeća, pa naiđete na ponovno oživjeli zastarjeli modifikator „jamačno“, možete biti sigurni da čitate Aleksandra Flakera: Da na liniji tih autentičnih tradicija danas izrastaju nove književne strukture ne sumnjamo, ne sumnjamo ni u to da one izazivaju otpore, ali ako su one zaista nove, a ne samo „podgrijane“ i prema tome epigonske, one jamačno zaslužuju i nov zajednički nazivnik! (Flaker, 1982: 32)

U njegovanu akademskome stilu valja, nadalje, razlikovati tekstne konektore u užem smislu (neutralna vezna sredstva) i modalne izraze ili konektore u širem smislu (obojeni stajalištem o sadržaju teksta i odnosom prema publici). Ta se razlika prije svega očituje u pisanju, odnosno nepisanju zareza. Osim u nekim slučajevima tekstni se konektori najčešće ne odvajaju zarezom, a modalni se izrazi u pravilu odvajaju zarezom (v. gore 3.3.4). To je osobito važno kada je riječ o homonimima, tj. kada se isti izraz pojavljuje u različitim funkcijama, jednom kao tekstni konektor u užem smislu, a drugi put kao modifikator. Ako takav izraz nastupa u ulozi tekstnoga konektora, kao kohezivno vezno sredstvo bez odnosa prema sadržaju teksta, zarez se ne piše; a ako obavlja dubinske logičko-semantičke funkcije, pa izražava stajalište prema sadržaju teksta, odvaja se zarezom ili zarezima. Ako izraze poput dakako ili svakako napišete bez zareza, bit će to neutralna vezna sredstva; a ako ih napišete sa zarezom, bit će to modalni izrazi kojima želite iznijeti svoje stajalište o sadržaju. U prvome slučaju ideja se izlaže neutralno: želimo nešto reći i misao jasno povezati s drugim mislima. U drugome slučaju riječ je o isticanju sadržaja ideje. Tako upravo zarez 367


5/30/11 11:58:17 AM

ili izostanak zareza u pisanju veznih sredstava postaje stilističko sredstvo s profinjenim semantičkim i pragmatičkim značenjem. Završit ću ovo poglavlje odlomkom u kojemu ću primijeniti dva homonimna konektora i modifikatora s preporučenom uporabom zareza te dva neutralna konektora. U prvome dijelu odlomka dakako i svakako tekstni su konektori bez isticanja semantičkoga konteksta, pa nisu odvojeni zarezima. Naglasak je u tim konstrukcijama na glagolima tvrditi i reći. Čestica pak je pak uvijek tekstni konektor, pa se nikada ne piše sa zarezom. Napokon, u drugome dijelu odlomka i u zaključku ponovno se pojavljuju izrazi dakako i svakako, ali sada u funkciji modifikatora koji ističu sadržaj teksta. Naglasak je u tim konstrukcijama na pravopisnome pravilu distribucije zareza, pa su i sami modalni izrazi kojima se ističe to pravilo odvojeni zarezima. Ne želim dakako tvrditi da smo obuhvatili sve probleme pisanja odlomka. Mogu svakako reći da su barem naznačeni neki važniji aspekti argumenta i argumentacije, izgradnje odlomka te pisanja konektora i modifikatora. Pri tome je, dakako, zarez postao pravopisni znak razlike između konektora i modifikatora. To je pak osobito važno kada su konektori i modifikatori istozvučnice, pa kao jedina razlika stilske nijanse ostaje, svakako, pravopisno pravilo pisanja ili nepisanja zareza. 368


5/30/11 11:58:17 AM

4. JEZIK I STIL (ELOKUCIJA)

Ovo poglavlje pruža uvid u retoričke i stilske strategije akademskoga diskursa. Iz vizure postmoderne kritičke lingvistike, retorike znanosti i stilistike diskursa opisuju se i tumače dva aspekta akademskoga diskursa: jezik i stil te retorički okvir. Neki specijalni aspekti akademskoga diskursa obrađeni su na drugim mjestima (konektori u III. 3), a neki se ovdje naznačuju, ali drugdje razrađuju (citatnost i memorijske tehnike u III. 5. i III. 6).

369


5/30/11 11:58:17 AM


5/30/11 11:58:17 AM

JEZIK I STIL (ELOKUCIJA)

4.1. OD ELOKUCIJE I STILA DO DISKURSNIH STILOVA . 4.1.1. Što je elokucija?. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.1.2. Stil i diskurs . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.1.3. Strukturalna stilistika, funkcionalna stilistika i stilistika diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.1.4. Retorička konstruiranost znanstvenoga diskursa . . . . . 4.1.5. Dubinski oksimoron i ontološka funkcija znanstvenoga diskursa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

373 373 376

4.2. JEZIK I STIL AKADEMSKOGA DISKURSA 4.2.1. Jezična normativnost . . . . . . . . . . . . . . 4.2.2. Strategije govornoga subjekta . . . . . . . . . 4.2.3. Glagolsko vrijeme i oblici . . . . . . . . . . . . 4.2.4. Struktura rečenice i leksik. . . . . . . . . . . . 4.2.5. Posebni oblici figurativnosti . . . . . . . . . . 4.2.6. Brojevi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.2.7. Kratice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

. . . . . . . .

377 380 381

. . . . . . . .

. . . . . . . .

383 383 385 393 396 407 410 418

4.3. RETORIČKI OKVIR AKADEMSKOGA DISKURSA . 4.3.1. Verbalne strategije okvira . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.3.2. Vizualne strategije okvira . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4.3.3. Mehanika akademskoga teksta. . . . . . . . . . . . . . .

. . . .

425 425 426 430

371


5/30/11 11:58:17 AM


5/30/11 11:58:17 AM

4.1. OD ELOKUCIJE I STILA DO DISKURSNIH STILOVA 4.1.1. Što je elokucija? Termin elokucija i srodne izvedenice (elokventan, elokvencija, kolokvijalan i sl.) danas znači nešto posve drugo nego u klasičnoj retorici. U retoričkome smislu elokucija (od. lat. loqui – govoriti; grč. léksis – govor, način govorenja, stil) treći je od pet kanona klasične retorike. Dok se invencija bavi pronalaženjem ideja i argumenata, a dispozicija kompozicijom teksta i raspoređivanjem argumenata, elokucija se bavi specijalnom uporabom i redoslijedom riječi. U tome klasičnom smislu elokucija je isto što i stil – uvjerljiva ili osebujna uporaba jezika kako u govoru tako i u pisanome tekstu (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 327). U sklopu trećega retoričkog kanona klasični su retoričari na tradicijama antičkih sofista i Aristotela poučavali studente o vrstama stilova, odabiru riječi, kompoziciji rečenice i rečeničnim dijelovima, tropima i figurama i sl. Razlikovali su tri tipa stila: niski ili priprosti (oratio attenuata, subtilis), srednji ili snažni (mediocris, robusta) i visoki ili kićeni (gravis, florida). Izbor stila ovisio je o temi i publici. U Govorničkom umijeću (Institutio oratoria) Kvintilijan navodi da svaki stil odgovara određenim retoričkim ciljevima: niski stil za pouku (docendi), srednji za ganuće (movendi), a visoki za očaranje (delectandi) (usp. Colbert i Connors, 1999: 21). U središtu su trećega retoričkog kanona četiri odlike uvjerljivoga stila: ispravnost, jasnoća, prikladnost i urešenost. Prve su dvije retoričke odlike u širem, a druge dvije u užem smislu. Prve se tri odlike mogu primijeniti na akademski diskurs, a posljednja se treba prilagoditi posebnim uvjetima akademskoga diskursa.

373


5/30/11 11:58:17 AM

Ispravnost ili „čistoća“ (u grčkome hellēnismós, u latinskome latinitas) jest pridržavanje norma danoga jezika. U standardnome jeziku, pa i u akademskome diskursu to znači pridržavati se gramatičkih norma i pravopisnih pravila jezika kojim pišete. U tekstu pisanom na standardnome hrvatskom jeziku ne možete napisati „kuča“ i „došo“, jer ti oblici krše pravopisno pravilo o dijakritičkim znakovima i gramatičko pravilo o tvorbi glagolskih oblika; ali ako pišete roman, te iste izraze možete uporabiti kao stilsko obilježje iskaza supkulturnoga junaka. Da bi mogli ispuniti normu jezične ispravnosti, studentice i studenti bilo kojega fakulteta trebaju u tijeku studija konzultirati (posjedovati u kućnoj biblioteci) tri priručnika: gramatiku, rječnik i pravopis hrvatskoga jezika. Jasnoća (grč. saphēńeia; lat. perspicuitas, od perspicĕre – vidjeti kroza što) znači govoriti i pisati tako da sve bude kristalno jasno, kao da se „gleda kroz prozor“. Po Kvintilijanu najbolje je stvar nazvati pravim imenom, onako kako je to uobičajeno i kako očekuje publika, osim tada kada bi to moglo publiku uznemiriti ili povrijediti. Stoga za izražavanje opscenosti, nepriličnosti i trivijalnosti predlaže perifraze – zamjenske riječi i opise (grč. períphrasis; lat. circumlocutio – „govor izokola“). Pravilo o jasnoći primjenjivo je i u akademskome diskursu. Seminarski rad ili doktorska disertacija ne piše se u pretjerano dugim rečenicama i prevelikim odlomcima niti se bilješke pod tekstom protežu na više stranica, jer se time gubi jasnoća; a ako se uvodi nov ili rabi nedovoljno poznat termin, takve termine valja definirati i razjasniti. Prikladnost (od grč. tò prépon – prikladno, ono što dolikuje) znači reći ili učiniti ono što je primjereno u danoj retoričkoj situaciji. Ta je odlika vezana uz kairós, temu i vrste stilova te zahtjeve etosa i patosa. Retoričku akciju treba poduzeti u pravo vrijeme i na pravome mjestu, odabrati stil u skladu s temom, pisati po zakonima odabranoga stila, oblikovati svoj glas u skladu s očekivanjima te se držati standarda zajednice kojoj se obraća. Čak i Platon, koji nije bio ljubitelj retorike, vrlo dobro poznaje pravilo o prikladnosti diskursa kada Sokrat u dijalogu Fedar (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 331) kaže da će retor samo onda uspješno pokazati svoje umijeće 374


5/30/11 11:58:17 AM

ako poznaje vrijeme „kada treba govoriti i (kada) prestati i kad opet raspozna kratke i ganutljive i pretjerane govore i sve pojedine vrsti govora, što ih je naučio, i kada im je prikladna zgoda [kairós] i kada nije“ (usp. Platon, 1997: 58). Pravilo prikladnosti uči da će se drukčije pisati poslovno pismo (administrativno-poslovni stil), reklama za pivo (medijski stil), obrazloženje odličja (visoki stil) ili nekrolog (pijetetni stil). Primijenjeno na akademski diskurs, pravilo prikladnosti kaže da ćete drukčije pisati esej o slobodnoj temi, a drukčije diplomski rad po zadanoj formi na fakultetu ili odsjeku, da ćete sudjelovati u raspravama na seminaru i držati se svih standarda pisanja (gramatike, pravopisa, citatnih stilova) i ponašanja (primjerice, neprikladno je na seminaru brbljati i slati SMS–poruke). Urešenost (lat. ornamentum, ornatus – nakit, ures) posljednja je, najvažnija i ujedno najsloženija stilska odlika u repertoaru klasične retorike. Urešeni stil obuhvaća tri velike stilske skupine: jezične figure (lat. figurae verborum), misaone figure ( figurae sententiarum) i trope (grč. trópoi – obrati, preokreti). U dugoj tradiciji retorike i stilistike radile su se brojne klasifikacije i vodile beskrajne rasprave o značenjima i razlikama među vrstama retoričkih uresa. Tako je na početku moderne kulture, kada jača zanimanje za stil, renesansni autor Henry Peacham u djelu Vrt rječitosti (The Garden of Eloquence, London, 1577) opisao 195 vrsta retoričkih figura (http:/ www.rhetoric.byu.edu/.../Peacham.htm, 4. lipnja 2010). Po Kvintilijanu figure su svi izrazi u kojima „svojemu jeziku dajemo oblik drukčiji nego što je očekivan i uobičajen“ (usp. Crowley i Hawhee, 2009: 334). Ta će se definicija varirati i prerađivati te napokon postati opće mjesto moderne stilistike o stilu kao otklonu od standardnojezične norme. Jezične figure uključuju takve oblike kao što su neuobičajen red riječi (apozicija, asindeton) i ponavljanje (sinonimija, anafora, epifora, hijazam). Misaone su figure oštroumne promjene tijeka ideja (razmišljanje u pitanjima i odgovorima, paradoks, oksimoron i sl.). Tropi su pak svaka zamjena jedne riječi drugom, transfer (prijenos) uobičajenoga značenja riječi ili fraze na druge. Tropi su, primjerice, antonomazija, hiperbola, katahreza, metafora, metonimija, onomatopeja, perifraza, sinegdoha itd. Klasični su retoričari poučavali da figure i tropi mogu pridonijeti uvjerljivosti argumenata i jasnoći 375


5/30/11 11:58:17 AM

govora ako su uporabljeni u pravome trenutku, u skladu s temom i stilom, dobrim govornikovim karakterom i potrebama publike. S nastupom moderne znanosti figurativnost je prognana iz znanstvenoga diskursa. Kroz cijelu se modernu kulturu vjerovalo da tropi i figure nisu svojstveni znanstvenomu stilu. Na kraju 20. stoljeća, u sklopu retorike znanosti, kritičke stilistike i postmodernih teorija diskursa, i tu je došlo do obrata, pa možemo govoriti o posebnim oblicima figurativnosti znanstvenoga i akademskoga diskursa (v. dolje 4.2.5).

4.1.2. Stil i diskurs Pojmovi stila i diskursa nemaju čvrsta značenja niti ih je moguće odrediti u esencijalnoj definiciji. Svaki od tih pojmova svojevrstan je terminus technicus kojim se imenuje odnos prema jeziku i jezičnim reprezentacijama svijeta. Već i pogled na etimologiju dvaju termina upućuje na bitne razlike: stil dolazi od latinske imenice stilus – pisaljka, a diskurs od latinskoga glagola discurrere – trčati amo-tamo, raštrkati se, raspršiti se (osobito u vojnoj terminologiji). Tradicionalno shvaćanje o stilu kao otklonu od standardnojezične norme ili poznate definicije poput Buffonove „stil je čovjek“ i Swiftove „prave riječi na pravome mjestu“ svode se na značenje po kojemu je stil ekspresivno izražavanje, prije svega u jeziku, a zatim i ponašanju. Kraj 20. i početak 21. stoljeća obilježeni su novim shvaćanjem jezičnih reprezentacija svijeta, pa i pojavom novoga termina – diskursa. Termin diskurs, kao što kaže njegova etimologija, a potvrđuje suvremena uporaba, širi je i dinamičniji od termina stil. To je izrazito poliseman i pluralan termin koji u različitim uporabnim kontekstima, od kritičke lingvistike i stilistike diskursa do kulturnih teorija i diskursnih studija, otvara (katkad i zamućuje) nove poglede na jezik i simbolične reprezentacije zbilje. U najopćenitijem smislu diskurs je jezik u uporabi (language in use), tekst u komunikacijskome kontekstu. U američkim diskursnim studijima i analizi diskursa susreću se tri isprepletena značenja pojma diskurs: diskurs kao je376


5/30/11 11:58:17 AM

zična praksa (konkretan komunikacijski događaj), diskurs kao rezultat te prakse (tekst) i diskurs u širem smislu kao društveni fenomen (publicistički, politički, feministički, razgovorni, sakralni, akademski diskurs itd.). Ta su značenja zapisana u naslovima dvaju zbornika Teuna van Dijka iz 1997. posvećenih diskursnim studijima: Diskurs kao struktura i proces (Discourse as Structure and Process) i Diskurs kao društvena interakcija (Discourse as Social Interaction). U ovoj se knjizi, ovisno o kontekstima, rabe sva tri značenja pojma diskurs. Tako je termin akademsko pismo s jedne strane definiran kao argumentacijski diskurs u najširem smislu riječi – društveni fenomen komunikacijskoga djelovanja u akademskoj zajednici. To je takav sociolingvistički modus u kojemu se proizvodi, prenosi i razmjenjuje znanstveno argumentirana istina. S druge strane akademsko pismo uključuje dva druga značenja pojma diskurs – ukupnu društvenu i intelektualnu djelatnost vezanu uz proizvodnju teksta (proces zamišljanja ideja, pisanja, sudjelovanja na simpozijima, razmjene ideja u akademskoj zajednici, izvedbe različitih studentskih zadaća u tijeku studija) i tekst kao rezultat te djelatnosti (rezultat pisanja, medij akademske proze s različitim žanrovima, od znanstvenoga članka i knjige do seminarskoga rada i doktorske disertacije) (v. II. 5.1. i II. 5.2).

4.1.3. Strukturalna stilistika, funkcionalna stilistika i stilistika diskursa Pojava termina diskurs, njegova fluidna značenja i njegove raznolike uporabe nisu mimoišle ni modernu nasljednicu klasične retorike – stilistiku ni suvremeno shvaćanje stila. Moderna je stilistika, kao i moderna znanost o književnosti, doživjela vrhunac u strukturalizmu. Predmet je strukturalne stilistike književnost, njezin je cilj traženje značenja pohranjenog u tekstu, a njezina glavna metoda imanentna interpretacija teksta. Paradoks je moderne znanosti o književnosti u tome da se ona, počevši od ruskoga formalizma 1920-ih pa do strukturalizma 1960-ih, razvijala burno i umrla naglo, baš kada je bila na vrhuncu (primjerice, u Zagrebačkoj književnoznanstve377


5/30/11 11:58:17 AM

noj školi 1970-ih). Tako je bilo i s modernom stilistikom. Strukturalna je stilistika bila labuđi pjev: vrhunac i kraj moderne znanosti o književnosti zasnovane na paradigmi imanentizma. To međutim nije bio kraj ni svakoga proučavanja stila ni svake stilistike. Iz strukturalne lingvistike razvila se funkcionalna stilistika, koja jezik i stil promatra u različitim kontekstima i različitim funkcijama. Funkcionalna je stilistika izvela stil iz imanentnoga teksta, jezičnoga standarda i književnosti prema različitim kontekstima i otkrila više funkcionalnih stilova u široku rasponu kulturnih konteksta. Tako su u hrvatskoj lingvistici kraja 20. i početka 21. stoljeća imenovani i sustavno opisani funkcionalni stilovi: znanstveni stil, administrativnoposlovni stil, novinarsko-publicistički stil, književnoumjetnički stil, razgovorni stil (Silić, 2006). Još se radikalniji otklon od moderne stilistike dogodio u postmodernim teorijama diskursa. Tu više nije riječ o širenju funkcionalnih konteksta u kojima se promatra stil, nego o novome shvaćanju jezičnih reprezentacija svijeta vezanih uz pojam diskursa. U podlozi suvremenih uporaba termina diskurs nalazi se Foucaultova ideja po kojoj diskursi ne izražavaju predmete o kojima govore, nego ih „sustavno oblikuju“ (1972: 49). Iz vizure Foucaultova pojma diskursi su mreže konvencija, mentalnih i znakovnih praksa koje određuju percepciju svijeta, a lingvistički sustav, tj. jezik u užem smislu, samo je jedna od takvih praksa. U tradicionalnome smislu jezik i stil shvaćaju se esencijalistički: jezik izražava objektivnu zbilju, a stil je izraz čovjekova odnosa prema zbilji („stil je čovjek“). U postmodernoj lingvistici, postmodernoj naratologiji, sociologiji teksta i filozofiji jezika, koje se oslanjaju na Foucaulta, jezik i stil shvaćaju se konstruktivistički. Diskurs nije izraz unaprijed dane zbilje, nego način reprezentacije – simbolična konstrukcija zbilje. Diskurs je lingvistička (u širem smislu i svaka druga) reprezentacija zbilje, skup jezično-stilskih pravila, retoričkih strategija, žanrovskih i medijskih oblika, konvencija izražavanja i ponašanja kojima se na različitim područjima kulture, u znanosti, umjetnosti, politici, svakodnevici, stvaraju različiti simbolični svjetovi, odvijaju pregovori i vodi borba za značenje, a time i za zbilju. Pravila diskursa određuju na svakome području tko, što, 378


5/30/11 11:58:17 AM

kako, kada, gdje i u ime kojih ciljeva može reći ili napisati, a diskursne prakse govore kako se to ostvaruje u procesu komunikacije i u tekstu kao rezultatu te komunikacije. U tradicionalnim i modernim teorijama stil je izraz koga ili čega: pojedinca, identiteta, objekta, svijeta. U suvremenim je teorijama diskursa obratno: tko i što, pojedinac, identitet, objekt, svijet plod su rada diskursa. To su diskursni konstrukti. Tako je u sklopu „lingvističkoga obrata“ i novih konstruktivističkih shvaćanja jezika obilježenih Foucaultovim pojmom diskursa rođeno novo shvaćanje stila – diskursni stilovi i nova postmoderna stilistika – „stilistika diskursa“ ili „diskursna stilistika“ (usp. Kovačević, 2002; Katnić-Bakaršić, 2003. i 2004; M. Biti, 2004; Badurina, 2008). Stilistika diskursa dinamična je multidisciplina koja izlazi izvan područja književnosti. Njezin su predmet potencijalno svi diskursi (filozofski, ideološki, rodni, kolonijalni, akademski). Njezin je cilj traženje mehanizama kako su značenja u pojedinim diskursima konstruirana. Njezine su metode kontekstualna analiza i dekonstrukcija značenja (odatle i jedan smjer koji se zove „kritička stilistika“). Tu negdje smjestila se i naša analiza jezika i stila akademskoga pisma kao specijalnoga tipa diskursa. Funkcionalna stilistika opisuje standarde znanstvenoga stila na podlozi jezičnoga sustava i drugih funkcionalnih stilova. Diskursna stilistika interpretira te standarde iz različitih vizura: kognitivne, rodne, ideološke, pedagoške. Kada je riječ o diskursnoj stilistici studentskoga akademskog pisma, naglasak je prije svega na upoznavanju sa standardima akademskoga jezika i stila, njegovim oblicima i funkcijama te pridržavanju tih standarda u sklopu inicijacije u svijet znanosti i znanja. U tome smislu ova je knjiga prenošenje znanja o znanosti, oblik metaznanosti kojoj je predmet sama znanost, tj. njezino akademsko pismo u sva tri značenja pojma diskurs: sociolingvistički fenomen, komunikacijski proces u akademskoj zajednici i tekst kao rezultat te komunikacije.

379


5/30/11 11:58:17 AM

4.1.4. Retorička konstruiranost znanstvenoga diskursa Znanstveni je diskurs argumentacijski retorički modus koji pripada mentalnomu polju racionalnosti. Od Platona i Aristotela preko Descartesove maksime clare et distincte do Prellijevih retoričkih aspekata znanstvenoga diskursa (v. II. 5.3) traje izgradnja znanstvenih univerzalija. Znanstvene su univerzalije opći pojmovi kojima se određuju retoričke i stilske kategorije znanstvenoga diskursa. Takvim univerzalijama znanstvenoga diskursa pripadaju: • objektivnost (umjesto subjektivnosti i ekspresivnosti) • apstraktnost (umjesto konkretnosti i kontekstualnosti) • jasnoća i preciznost • sažetost (misao ili informacija iznose se što kraće i ekonomičnije) • logičnost (povezanost pojmova unutar rečenica, rečenica u odlomak, odlomaka u poglavlja) • strukturiranost (jasna podjela na poglavlja, potpoglavlja, odlomke, povezivanje svih elemenata u cjelinu) • ustaljeni izrazi (umjesto stilskih figura i originalnosti) • citatnost i dokumentiranost (misao ili informacija moraju biti praćene izvorima) U klasičnoj kulturi, u Aristotela, znanstveni se jezik nalazi izvan retorike, ali kako je retorika „srodna dijalektici“, tako se posredno dovodi u vezu s retorikom. U modernoj kulturi znanstveni je diskurs prekriven velom tajne. Nakon što je Bacon očistio znanost od tradicionalnih zabluda – idola (v. I. 2.2.3), a Descartes proglasio znanstvenu metodu more geometrico (v. I. 2.2.4), znanstveni se jezik smatrao jednostavnom i prirodnom činjenicom koju ne treba analizirati. Znanstvene su se univerzalije pretpostavljale i shvaćale esencijalistički. Vjerovalo se da znanost svojim jezikom neposredno dohvaća objektivnu istinu o svijetu, da je po svojoj naravi logična i 380


5/30/11 11:58:18 AM

apstraktna, da joj je jezik prirodno statičan, štur i neemocionalan, da je u svojim istraživanjima i interpretacijama neutralna i nedodirljiva. Znanost se promatrala u suprotnosti prema umjetnosti: umjetnost je maksimum stila, a znanost je minimum ili izostanak bilo kakvoga stila. Stoga znanstveni diskurs kao minus-stil i nije bio predmet posebna interesa. Ni najveći autoriteti moderne znanosti često nisu bili svjesni vlastitoga jezika i stila. Postmoderne su teorije, a napose retorika znanosti i diskursni studiji razotkrili da znanstvene univerzalije nisu unaprijed dane činjenice ni prirodna svojstva znanosti, nego mentalni i društveni konstrukti, retoričke strategije koje su od znanosti i njezina diskursa stvorile najmoćniju instituciju, najautoritativniji i najuspješniji jezik u povijesti zapadne kulture. Tako je razotkrivena prva osnovna tajna znanstvenoga diskursa – retorička konstruiranost. To je izazvalo razotkrivanje drugih dviju tajna znanstvenoga diskursa – oksimoroničnosti i ontologičnosti, a zatim i buđenje interesa za znanstveni diskurs na kraju 20. i početku 21. stoljeća.

4.1.5. Dubinski oksimoron i ontološka funkcija znanstvenoga diskursa Činjenica da je znanstveni diskurs na jezičnoj površini štur, da su se od početka moderne znanosti u znanstvenome jeziku strogo odbijale i deklarativno izbjegavale stilske figure, da znanstvenici najčešće nisu bili svjesni svojih retoričkih procedura ne znači da je riječ o stvarnoj šturosti, stilskoj neobojenosti, nefigurativnosti i neretoričnosti znanstvenoga diskursa. Jasne gramatičke strukture, nepostojanje emocionalnih izraza, strogost i preciznost, citatni stilovi i dokumentacijske tehnike nisu prirodno antistilsko stanje znanstvenoga i akademskoga diskursa, nego snažni minus-postupci iza kojih se krije druga osnovna tajna znanstvenoga i akademskoga diskursa: dubinska misaona figura oksimorona. Znanstveni je diskurs „u srži oksimoroničan: skroman u svojim verbalnim sredstvima, a heroičan u svojim ciljevima – ništa manje nego opis zbilje“ (Gross, 1996: 17). Izostanak i izbjegavanje uobičajenih retoričkih sredstava kojima se služe tri klasična tipa govora (sudski, politički i svečani) ne znači da u znanstve381


5/30/11 11:58:18 AM

nome diskursu nema nikakve retorike ni simboličnih reprezentacija zbilje. Riječ je o posebnoj retorici i posebnim stilskim strategijama kojima je cilj pojavljivanje i obznanjivanje objektivne istine o svijetu. „Skrivanje samoga sebe“ (Bazerman, 2000: 14), objektivnost i prirodnost znanstvenoga jezika, bila je tako učinkovita retorička i stilska strategija da je ostala skrivena i samim znanstvenicima i javnosti sve do kraja 20. stoljeća. Svojom šablonskom retorikom i jednostavnim stilom znanost stvara osjećaj da neposredno opisuje zbilju bez obzira na jezične formulacije. Taj stilski efekt da kroz znanstveni jezik progovara priroda sama, da „pisati znanost ne znači pisati uopće, nego jednostavno zapisivati prirodne činjenice“, stvorio je po Bazermanu najuspješniju simboličnu reprezentaciju svijeta „koja nam je pomogla pokretati planine i naučila nas kako se te planine pokreću same“ (2000: 14). Minimum jezičnih i stilskih sredstava retorička je strategija za postizanje maksimalnoga cilja – objavljivanja objektivne istine o svijetu. Ili, riječima Alana Grossa, „u znanosti dispozicija (raspoređivanje) ima epistemološku, a stil ontološku ulogu“ (1996: 18). Tako je razotkrivena treća osnovna tajna znanstvenoga diskursa. Znanstveni je diskurs takva simbolična reprezentacija zbilje u kojoj se pojavljuje objektivna (argumentirana) istina o svijetu. Ogoljivanje triju tajna znanstvenoga diskursa uklopilo se u institucionalnu promjenu i pouku znanja. Ako znanstveni diskurs nije prirodno dan, nego društveno konstruiran i retorički proizveden, onda se on može dekonstruirati, analizirati i poučavati. Odatle na kraju 20. i početku 21. stoljeća bujanje studija pisanja i u tome sklopu akademskoga pisanja/ pisma. Ako su pak jezik i stil znanstvenoga diskursa građeni na oksimoronskome načelu stilskoga minimuma i maksimuma cilja, pa ako je taj cilj objektivna istina o svijetu, onda oni koji su upućeni u zakone toga diskursa postaju vlasnici najmoćnijega i najautoritativnijega jezika što ga je stvorila zapadna kultura. Tako je otkriven smisao klasične krilatice „Znanje je moć“ i Foucaultove inačice „Znanje i moć“ (v. II. 1.7). Tko vlada znanstvenim diskursom, taj posjeduje objektivnu istinu o svijetu; a tko posjeduje objektivnu istinu o svijetu, taj ima autoritet i moć. Odatle na kraju 20. i na početku 21. stoljeća bolonjska reforma studija i u sklopu te reforme 382


5/30/11 11:58:18 AM

bujanje poslijediplomskih studija kao moćnoga mehanizma proizvodnje znanja. Pisanje akademskih radova dio je obreda znanstvene inicijacije na različitim stupnjevima studija. Kao što ne možete postati članom političke stranke bez obreda učlanjenja i prihvaćanja temeljnih načela, tako ne možete studirati bez pisanja akademskih radova i poznavanja standarda akademskoga pisma. Kao i svaka inicijacija, uvođenje u znanost često je bolno. Morate se truditi i natjecati za dobre ocjene kako biste stekli zvanja i akademske stupnjeve te napredovali na ljestvici znanstvene hijerarhije. Morate pisati akademske radove po zadanim normama. Seminarski su radovi stjecanje osnovnih znanja i svladavanje tehnika akademskoga pisma, diploma je znanstveno „krštenje“, magisterij je prva znanstvena „pričest“, a doktorska je disertacija „krizma“ – sveta potvrda kojom dokazujete svoju pripadnost akademskoj zajednici.

4.2. JEZIK I STIL AKADEMSKOGA DISKURSA 4.2.1. Jezična normativnost Okvirna je strategija akademskoga diskursa jezična normativnost – pridržavanje gramatičkih i pravopisnih norma standardnoga jezika. Iz vizure klasične retorike riječ je o temeljnoj odlici svakoga uvjerljivog stila – jezičnoj „ispravnosti“ i „čistoći“ (ne u ideološkome smislu jezičnoga purizma, nego priznatih norma). Književnoumjetnički diskurs najdalji je od jezične norme; znanstveni je diskurs najbliži jezičnomu standardu i normi. Normativnost je snažna retorička strategija kojom se ovjerovljuje autoritet i objektivnost znanstvenoga diskursa. Jezični je standard oslobođen utjecaja konkretnih govornih situacija, maksimalno je objektivan i neutralan, pa je stoga prikladan kao okvir za objavljivanje objektivne istine. Priručnici poput ovoga ne mogu vas naučiti normativnosti standardnoga jezika, ali vas mogu upozoriti na njegovu stratešku važnost u akadem383


5/30/11 11:58:18 AM

skoj retorici. Kao autorice i autori akademskoga pisma trebate biti svjesni da jezična čistoća i gramatička ispravnost vašega teksta pripada u temeljne strategije akademskoga diskursa, da morate svladati jezični standard i znati se njime pravilno služiti (više o jezičnome standardu znanstvenoga stila usp. Silić, 2006: 194–199). Mentorica ili mentor bit će vrlo neraspoloženi ako u prvoj rečenici vašega rada naiđu na nepravilan oblik glagola biti i inverziju koja nije odvojena zarezom, ako niste definirali pojmove i služite se krivim oblicima termina, ako kao znak neodređenosti rabite jedan, ako u akademski tekst uvodite razgovorni stil, ako umjesto ispravnih neodređenih oblika posvojnih pridjeva na -ov, -ev, -in, -ljev rabite određeni oblik, ako uz instrumental sredstva pišete s ili ako ne znate kada se piše s, a kada sa. Primjerice: Kako bi [bih] razjasnila pojam interkulturalne komunikacije [interkulturne komunikacije; termin kulturalan odnosi se na metodu, a kulturan na predmet istraživanja] i naglasila poteškoće s kojima se ljudi u kulturalnom kontaktu [kulturnom kontaktu] mogu susresti [manjka zarez, inverzija] poslužit ću se relevantnom literaturom na stranom jeziku (…). Usredotočit ću se ponajprije na skupinu ljudi koju čine individualni turisti ili ljudi koji jedan duži period [nepravilna uporaba riječi ‘jedan’ u funkciji neodređenosti] provode u stranoj zemlji i rade i žive po pravilima te zemlje u kojoj se nalaze. Oni se iznenada suočavaju s fenomenom interkulturalne komunikacije [interkulturne komunikacije], ne mogu ga izbjeći, a vjerojatno nisu ni očekivali da taj fenomen definitivno nije mala stvar [razgovorni stil]. (...) Naime, odabrano je nekoliko riječi („hotwords“) na koje ispitanici trebaju vezati svoje asocijacije, već prema tome što ta riječ za njih znači u njihovom [njihovu] kulturološkom kontekstu. Bavljenje s interkulturalnom komunikacijom [bavljenje interkulturnom komunikacijom] u pravom smislu te riječi, dakle s autentičnom interakcijom [autentičnom interakcijom] između pripadnika različitih etničkih i kulturnih grupa, relativno je novo polje zanimanja lingvistike. Zato očekujem da ću svojim istraživačkim projektom odškrinuti vrata fenomenu interkulturalne komunikacije [interkulturne komunikacije], pokušati odrediti kako ona funkcionira kada dvije kulture stupe u kontakt i na temelju dobivenih rezultata odrediti osobine interkulturalnog govornika [interkulturnog govornika], koje omogućuju uspješnu 384


5/30/11 11:58:18 AM

komunikaciju sa [s] osobama iz drugih kulturalnih okruženja [kulturnih okruženja]. (Iz radnoga sinopsisa doktorske disertacije na Filozofskome fakultetu u Zagrebu)

Pretpostavka je akademskoga teksta pridržavanje osnovnih gramatičkih i pravopisnih norma. Na višim stupnjevima naobrazbe, osobito na poslijediplomskome studiju, veća količina jezične nekorektnosti može biti vrlo neugodna u komunikaciji s mentoricom ili mentorom. Ne dopustite da vam se to dogodi. Konzultirajte autoritetne priručnike ili dajte svoj tekst na lekturu. Zapišite pogrješke koje ste napravili i naučite pravilne oblike, kako vam se ne bi dogodilo da i u sljedećoj prigodi prekršite osnovno pravilo akademskoga diskursa – jezičnu pravilnost i normativnost.

4.2.2. Strategije govornoga subjekta U akademskome diskursu susreću se tri strategije govornoga subjekta: iskazi bez govornoga subjekta (treće lice jednine i autorsko „se“), govorni subjekt u prvome licu množine (autorsko „mi“) i govorni subjekt u prvome licu jednine (autorsko „ja“). Strategije govornoga subjekta pripadaju u retoričke topose i stilska sredstva za inscenaciju autorskoga glasa. Inscenacijom autorskoga glasa stvara se retorički razmak između govornika i publike kojim se postiže objektivnost, odnosno subjektivnost iskaza. Što je retorički razmak između govornoga subjekta i publike veći, to je iskaz o predmetu objektivniji. I obratno, što je retorički razmak između govornoga subjekta i publike manji, to je iskaz o predmetu subjektivniji. Iskazi bez govormoga subjekta: Treće lice i autorsko „se“. Ta se strategija odnosi na opće tvrdnje u ime trećega lica i bezlične konstrukcije. Funkcija je te strategije prikriti stvarnoga govornika i tako osigurati neutralnost iskaza, kako bi se omogućilo objavljivanje objektivne istine. Govorni subjekt zatomljuje svoj glas, a treće lice i bezlične konstrukcije pružaju zaslon na koji se projicira objektivno znanje. Takvo skrivanje govornoga subjekta stvara mak385


5/30/11 11:58:18 AM

simalan retorički razmak između govornika i publike, pa u prvi plan dolazi sam predmet te se čini kao da činjenice govore same bez utjecaja govornika. Iskazi bez govornoga subjekta temeljni su retorički topos za iskazivanje priznatih istina i objektivnoga znanja. To je središnja strategija samodramatizacije glasa u akademskoj prozi te svim onim žanrovima i situacijama gdje se iznosi općeprihvaćeno znanje ili činjenično stanje – primjerice, u udžbenicima i priručnicima. U akademskim tekstovima najčešće se pojavljuje na jakim mjestima kao što su početak teksta ili odlomka, zaključak i sažetak. Takvom bezglasnom tvrdnjom u ime trećega lica jednine počinje knjiga Viktora Žmegača Povijesna poetika romana: Povijest romana potvrđuje opće iskustvo da u životnoj praksi, u načelu, stvari, pojave, potrebe prethode riječima.“ (Žmegač, 1987: 9)

Objektivnost se može izraziti i trećim licem množine: Osnovne su danas epske vrste umjetničke proze – novela i roman. (Flaker, 1983: 429)

Ako se u općim tvrdnjama nalaze modalne riječi poput dakako, naravno, nedvojbeno, očito, zacijelo, objektivna se istina učvršćuje. Primjerice: Vrijedi to, dakako, i za ostale oblike usmenoga pripovijedanja, a utoliko više za pisanu pripovijest (…). (Flaker, 1983: 430)

Ako se pak nalaze riječi poput doduše, možda, zapravo, istinitost se tvrdnje omekšava. Primjerice: Pisac zapravo uvijek ima nešto priopćiti čitaocu (…). (Flaker, 1983: 435)

Istu funkciju inscenacije neutralnosti i objektivnosti imaju izrazi s autorskim „se“: „U ovome se radu izlaže…“, „U članku se govori o…“, „Pod time se razumijeva…“, „Stoga se može zaključiti…“ i sl. 386


5/30/11 11:58:18 AM

Poseban je slučaj trećega lica jednine personifikacija znanstvenoga teksta, predmeta istraživanja ili same znanosti. Stereotipni su iskazi toga tipa: „Članak je posvećen…“, “Knjiga govori o…“, „Ovaj rad pokušava…“, „Znanost je pokazala…“ i sl. Personifikacija znanosti snažno ističe objektivnost iskaza jer umjesto autora govori sama znanost. Istodobno ona naglašuje autoritet i moć znanosti jer se znanost reprezentira kao živo biće koje djeluje samostalno poput pravoga subjekta (usp. Katnić-Bakaršić, 2004: 193–194). Evo kako se tom retoričkom strategijom kao stilskim sredstvom služi iskusni znanstvenik: U novijem svom razdoblju, poslije preporoda, hrvatska je znanost o književnosti proces koji prati književni razvitak i djeluje na njega. Kao što je i prirodno, ona je svoj instrumentarij, interese i poglede izgrađivala na materijalu vlastite književnosti. (Frangeš, 1987: 413).

Tu kao govorni subjekt ne nastupa autor, nego hrvatska znanost o književnosti kojoj pripadaju autor i njegova knjiga. Odabravši samu znanost o književnosti kao govorni subjekt, autor je vlastito stajalište i stajalište Zagrebačke književnoznanstvene škole o važnosti znanosti o književnosti, a preko nje i takvih knjiga kao što je autorova Povijest hrvatske književnosti, iskazao na usta te iste znanosti. Tako je glasom same znanosti povećan dojam o objektivnosti autorove tvrdnje i izgrađena slika o autoritetu književne znanosti u novijoj hrvatskoj književnosti i kulturi. Govorni subjekt u prvome licu množine: Autorsko „mi“. To je u tradicionalnome znanstvenom diskursu dominantna strategija autorskoga glasa. Kao što podsjeća Andrea Zlatar (1998: 169), u prvome licu množine počinje najznamenitiji književnoteorijski tekst zapadne kulture – Aristotelova Poetika: „Raspravljamo o pjesničkom umijeću samome kao i o njegovim vrstama, kakav učinak ima svaka od njih (…) (Poet. I. 1447a8). Govorna figura „mi“ nije u znanstvenome tekstu „množina veličanstva“ (pluralis majestatis), kao u kraljevskim obraćanjima poput „Mi, Franjo Josip Prvi, milošću Božjom car austrijski, kralj ugarski i češki, (…) dalmatinski, hrvatski, slavonski (…) itd.“. U znanstvenome tekstu riječ je o samodramatizaciji 387


5/30/11 11:58:18 AM

autorskoga glasa u „mi“-obliku. To je „množina skromnosti“ (pluralis modestiae) ili autorsko „mi“. Skromno ili autorsko „mi“ takav je oblik inscenacije autorskoga glasa u kojemu govornik vlastito „ja“ zaogrće u prvo lice množine kako bi svoje ideje podijelio s članovima akademske zajednice i publikom te na taj način pod krinkom skromnosti osigurao prostor za objavljivanje istine kao objektivne i univerzalne. Autorsko „mi“ retorički je topos konsenzualne istine („ne mislim tako samo ja nego i drugi“). Stereotipne oblike autorskoga „mi“ nalazimo u formulama za počinjanje teksta i odlomka, za raščlambu i tijek izlaganja, za argumentaciju, navođenje primjera, naglašivanje, iznošenje vlastitoga stajališta i zaključaka. Evo nekih primjera: „U ovome ćemo radu…“, „A sada ćemo se pozabaviti…“, „Prvo ćemo istražiti…“, „U sljedećem ćemo se poglavlju osvrnuti…“, „To ćemo za sada ostaviti po strani…“, „Po našemu mišljenju…“, „Navodimo primjer…“, „Nakon što smo izložili…“, „Možemo zaključiti…“ itd. Kao retorička strategija prerušenoga autorskoga glasa to se „mi“ može zamijeniti bezličnim konstrukcijama ili „ja“-oblicima: „U ovome će se radu…„ ili „U ovome ću radu…“ itd. Takvih se stereotipnih formula ne trebate bojati. Svojom ponovljivošću i prepoznatljivošću one vam pružaju mogućnost da lakše izložite ideje i iznesete argumente. Isto tako te formule omogućuju publici da lako prepozna žanr akademske proze te se posveti onomu bitnomu, a to su vaše ideje i argumenti. Ipak, s autorskim „mi“ valja postupati oprezno. S jedne strane autorsko „mi“, kao i svi drugi oblici govornoga subjekta, ima u tekstu argumentacijsku, a ne ornamentalnu funkciju. S druge strane valja paziti da se ne prijeđe tanka granica prema kraljevskomu pluralu kako tekst ne bi dobio afektirano visokoparan ton. Iskusni autor može katkad razigravati različite nijanse autorskoga „mi“, od fingirane skromnosti do autoritarnosti. Tako je u ovome primjeru iz Stilskih formacija Aleksandra Flakera: Stilske su formacije za nas, dakle, takva velika književnopovijesna jedinstva (…) koja konstruiramo na temelju analize pojedinačnih književnih djela (…). Pojmom stilske formacije obilježili smo velika, povijesno nastala stilska jedinstva (…). Već smo naglasili da se stilske formacije mijenjaju (…). (Flaker, 1976: 22, 27, 28) 388


5/30/11 11:58:18 AM

Flakerovo je „mi“ u navedenim primjerima prerušeno „ja“ jer znamo da je upravo on tvorac toga termina. Kako je autor i jedan od osnivača Zagrebačke književnoznanstvene škole, u kojoj je pojam „stilskih formacija“ nastao, njegovo je „mi“ istodobno glasnogovornik te akademske zajednice. To je primjer autorskoga „mi“ ex negativo. Vi niste Aleksandar Flaker, niste uveli pojam poput „stilskih formacija“ i ne govorite u ime akademske zajednice. Da ste vi napisali gornje rečenice, autorsko „mi“ trebalo bi pretvoriti u iskaze u ime trećega lica i bezlične konstrukcije: Stilske su formacije, dakle, takva velika književnopovijesna jedinstva (…) koja se konstruiraju na temelju analize pojedinačnih književnih djela (…). Pojmom stilske formacije obilježuju se velika, povijesno nastala stilska jedinstva (…). Već je naglašeno da se stilske formacije mijenjaju (…). (prilagođeno po Flaker, 1976: 22, 27, 28)

Osim autorskoga „mi“ kao izraza skromnosti postoji i stvarno autorsko „mi“, osobito u empirijskim znanostima, gdje je rad često kolektivan. Stvarno „mi“ odnosi se na više autora, može se zamijeniti trećim licem i bezličnim konstrukcijama, ali ne i autorskim „ja“. Za razliku od skromnoga „mi“, koje ima stilsku boju, stvarno „mi“ izražava stvarnu autorsku množinu i nije stilski obilježeno. Govorni subjekt u prvome licu jednine: Autorsko „ja“. Ta se strategija u punome povijesnom sjaju prvi put pojavila u Descartesovoj maksimi „Mislim, dakle jesam“ (Cogito, ergo sum). Prvo lice jednine bila je ishodišna retorička figura mladoga samouvjerenog građanina koji je na početku novoga vijeka svrgnuo sve očinske autoritete te se konstituirao kao samosvojni originalni pojedinac – individuum. Bio je to izrazito racionalističan i monologičan individuum – utemeljio se samo u racionalnome polju i u prvome licu jednine. Cijela je moderna kultura, pa i moderna znanost, zasnovana na tome monološkome racionalističkom pojedincu. U tome je tajna moderne znanosti i njezinih uspjeha, ali i današnja kriza znanosti i traženje nove znanstvene paradigme.

389


5/30/11 11:58:18 AM

Kada je pak riječ o znanstvenome i akademskome diskursu, autorsko „ja“ dugo je bilo u sjeni autorskoga „mi“. Danas to nije tako, pa se „ja“ pojavljuje ravnopravno s „mi“. Pri tome valja razlikovati stručno i autobiografsko „ja“. Stručno „ja“ stilsko je sredstvo samodramatizacije autorskoga glasa kojim se postiže subjektivizacija iskaza. Tu je prije svega riječ o toposu inscenacije subjektivnosti, a ne o stvarnoj subjektivizaciji iskaza. U stručnome „ja“ nema osobnoga sadržaja. Tako je u prvoj rečenici knjige Stilske formacije Aleksandra Flakera. Autor nastupa u prvome licu jednine samouvjereno poput Descartesa: Pojam stilska formacija svjesno sam prvi put upotrijebio u članku O realizmu, objavljenom u časopisu „Umjetnost riječi“ 1958, br. 2, sa željom da se otrgnem od pojmova ‘pravac’ i ‘metoda’, iza kojih su stajale dvije različite koncepcije povijesti književnosti. (Flaker, 1976: 11)

U toj obznani autorstva nad naslovnim terminom knjige nema ničega osobnoga. Autor se tu pojavljuje kao znanstveni autoritet koji opisuje nastanak termina navodeći točne bibliografske podatke o prvoj uporabi pojma i razlog zbog kojega je bio potreban novi pojam. Odmah nakon što je ovjerio autorstvo termina autor napušta prvo lice jednine, pa se u analizi svoga pojma, kao što smo vidjeli, služi različitim nijansama prvoga lica množine kao objektivnijom i univerzalnijom strategijom autorskoga glasa. Kao i u drugim strategijama autorskoga glasa, stručno se „ja“ pojavljuje u stereotipnim konstrukcijama te kao stilski postupak isticanja autorstva i autorskoga doprinosa. Stereotipne konstrukcije stručnoga „ja“ mogu se zamijeniti autorskim „mi“, i obratno. Postoje različita stajališta o uporabi stručnoga „ja“ u akademskome tekstu. Neki ga autori i udžbenici izbjegavaju kao odviše subjektivan i neformalan modus, a neki ga preporučuju kao znak otvorenosti i iskrenosti. O tome koji ćete glas odabrati često ovisi ukupna stilska boja vašega uratka. Kao i kod autorskoga „mi“, s uporabom stručnoga „ja“ valja postupati oprezno, možda još opreznije nego kod „mi“-glasa. Dok su kod „mi“-glasa opasnosti bile dekorativnost i majestetičnost, kod „ja“-glasa opasnosti su egocentričnost i pretencioznost. Ako imate originalnu ideju, izrecite je u „ja“-obliku, ali pazite da vam cijeli 390


5/30/11 11:58:18 AM

tekst ne bude „ja-pa-ja“ kako ne biste ispali umišljena autorica ili umišljeni autor. Rabite „ja“-glas samo onda kada su neka ideja ili postupak doista vaši i kada želite naglasiti autorstvo. Posve je drukčije s autobiografskim ili osobnim „ja“. Autobiografsko „ja“ retoričko je i stilsko sredstvo stvarne subjektivizacije iskaza. Stoga takvo „ja“ ima mjesta samo na rubovima akademske proze, u predgovoru, posveti, zahvali i biografiji, ponekad u pokojoj digresiji, umetnutoj anegdoti ili fusnoti, ali svaki put vrlo oprezno i vrlo odmjereno. U glavnim dijelovima akademske proze, tijelu teksta i zaključku, nema mjesta autobiografskomu „ja“. Naravno, takva se zabrana ne odnosi na žanrove eseja ni na granične oblike između znanosti i umjetnosti. O tome svjedoči znanstvena esejistika književnice i sveučilišne profesorice Julijane Matanović. Julijana Matanović nije samo jedna od najčitanijih autorica autobiografskoga pisma devedesetih godina 20. stoljeća. Ona je autobiografski diskurs iz književnosti preselila na drugo žanrovsko polje – u znanstvenu prozu. Tu više nije riječ o stručnome „ja“ kao kod Aleksandra Flakera. Tu je riječ o neposrednoj estetizaciji znanstvenoga diskursa, o miješanju literature i znanosti, o prelaženju žanrovskih granica. U knjizi Prvo lice jednine Julijana Matanović inaugurirala je pisanje u ime stvarne građanske osobe sa stvarnim ili fiktivnim životnim detaljima koji nemaju neposredne veze ni s metodologijom znanstvenoga istraživanja ni s temom o kojoj govori: Bio je studeni 1991. godine i u vlaku, negdje na pola puta između Osijeka i Našica, jedan mi je osamdesetogodišnji starac izgovarao izlomljenu, emocionalno tešku priču koja se gubila u vremenu svoga odvijanja, ali je ipak čvrsto ostajala vezana uz jedan, njemu sigurno jedino dobro znani i voljeni prostor, uz rodno mu selo nedaleko od Vinkovaca. (Iz nužde, iz srca, iz života: Đuka Begović Ive Kozarca. U: Matanović, 1997: 207)

U knjizi Lijepi običaji: Pogovori autorica je obrazložila svoj znanstveni diskurs kao upisivanje u tekst „vlastite fotografije“ (2000: 8). Glavni iskazni lik postalo je stvarno autobiografsko „ja“: 391


5/30/11 11:58:18 AM

Sjećam li se dobro, bila je sredina srpnja 1989. kada mi je Miro poslao svoj prvi roman. (Pravo na priču o vlastitu životu. Miro Gavran, Kako smo lomili noge. U: Matanović, 2000: 13).

Ili: Onaj tko početkom sedamdesetih nije svoju dnevnu sobu opremio kvalitetnim hrastovim namještajem od punog drveta, kakav se u to vrijeme, a u skladu s interijerskim duhom vremena, našao, a na radost izvoznog odjela, na programu đurđenovačkog kombinata drvne industrije, ili onaj tko je betonske podove svojih stanova prekrio sintetičkim tepisonom (…). (Sveti bunar na vrhu ljestvice. Prilog autobiografiji čitanja: Stjepan Tomaš, Noćni posao. U: Matanović, 2000: 101)

To više nije bila objektivna i apstraktna znanstvena, nego subjektivna i emocionalna literarna proza. Vi međutim niste Julijana Matanović i ne pišete emocionalnu literarnu prozu. Vi pišete akademsku prozu po zadanim standardima. Ti su standardi tipizirani, ali ne i kruti. Trebate ih se držati, ali ih istodobno možete i osobno stilski obojiti. Dobro je pri tome znati: nijedan stilski izbor nije slučajan i cilj je svakoga vašega stilskog izbora – argumentacija. U tome je paradoks i izazov akademskoga diskursnog stila. Kada je riječ o govornome trokutu iskaznih subjekata SE–MI–JA, možemo zaključiti: • Unutar govornoga trokuta SE–MI–JA prijelazi su mogući i legitimni. • Autorsko MI može se pretvoriti u autorsko JA, i obratno. • Autorsko SE obvezno je u sažetku. • Stručno JA normalan je oblik u suvremenome akademskom diskursu, pa se može preporučiti kada je riječ o osobnome stajalištu, metodi ili rezultatu. Budite oprezni – ne budite pretenciozni ni egocentrični. • Jedino su legitimno mjesto autobiografskoga JA paratekstovi – predgovor, posveta, zahvala i biografija. U akademskim radovima nema privatnoga (intimnoga) JA. 392


5/30/11 11:58:18 AM

4.2.3. Glagolsko vrijeme i oblici Znanstveno je mišljenje orijentirano na prostor (kategorija objektivnosti), a ne vrijeme (kategorija subjektivnosti). Stoga je za znanstveni stil nebitno kojim će se glagolskim oblikom izraziti (usp. Silić i Pranjković, 2005: 376; Silić, 2006: 46). Najneutralniji je glagolski oblik za izricanje vremena prezent nesvršenih glagola. To je ujedno temeljni glagolski oblik za izražavanje vremena u akademskoj prozi. Prezent nesvršenih glagola i zamjenski oblici. U akademskoj prozi prezent nesvršenih glagola izražava apstraktnu svevremenost i bezvremenost: ne samo sadašnjost nego i prošlost i budućnost. Istu funkciju imaju i drugi glagolski oblici – primjerice, bezvremeni perfekt i bezvremeni futur. Takvi apstraktni glagolski oblici, neovisni o kontekstu, stilsko su sredstvo za izražavanje objektivnosti znanstvene spoznaje. U takvim se slučajevima bezvremeni perfekt može zamijeniti nesvršenim prezentom: Retorika mitologije, davne i moderne, najbolji je primjer. Međutim, na našu temu može se primijeniti, tako reći, normalno iskustvo. Dugo prije nego što se ustalio naziv ‘roman’ i postao, još kasnije, književnoteorijski termin, pisala su se [pišu se] djela koja se danas uglavnom bez oklijevanja pribrajaju tradiciji romana. (Žmegač, 1987: 9)

Na isti se način nesvršenim prezentom može zamijeniti bezvremeni futur: Na prvom će mjestu [Na prvom je mjestu], i po kronologiji i po značenju, biti Matoš, autor koji u svom životu i stvaralaštvu udružuje bitne impresionističke dispozicije. (Žmegač, 1993: 45)

U akademskoj prozi stilski je obilježena i uporaba subjektivnih i emocionalnih glagolskih oblika poput kondicionala i imperativa. Ako se ti oblici pojave u akademskome diskursu, oni nisu u funkciji pošiljatelja i primatelja poruke, nego same poruke (Silić, 2006: 49). Raspravljajući o knjizi Vladimira Bitija Pripitomljavanje Drugog: Mehanizam domaće teorije (1989), 393


5/30/11 11:58:18 AM

Josip Užarević često se služi kondicionalima. Ti su kondicionali u funkciji sadržaja komunikacije, konstruktivnog dijaloga i postavljanja teorijskih pitanja, a ne pošiljatelja i primatelja poruke: Ako bi naime subjekt i objekt, Ja i stvarnost (drugost) doista jedno drugomu predstavljali nepoznanicu (…), bilo bi onemogućeno bilo kakvo njihovo međusobno suodnošenje. (Užarević, 1990: 156)

Slično je i s imperativom. Ni on ne stoji u svojoj uobičajenoj funkciji zapovijedi, nego u službi retoričke raščlambe i uputa o tijeku argumentacije: Sjetimo se tvrdnje iznesene na početku: da se čini kao da je Matoševa pjesma priprosta i rafinirana u isti mah. (Žmegač, 1993: 66)

U akademskome je diskursu stilsko sredstvo i infinitiv. Kao glagolski način neovisan o licu, infinitiv je osobito pogodan retorički prostor za pojavu neutralnosti. Premda u akademskome diskursu traje neprestana borba za značenje i uvjeravanje u istinitost vlastitih teza i ideja, infinitiv omogućuje dojam neutralnosti značenja i nastupa kao jamac objektivnosti. Kada infinitiv dolazi u frazeologiziranim izrazima poput dobro je znati, nije teško pretpostaviti, važno je napomenuti i sl., tada služi kao tekstni konektor: Lako je zamijetiti da nas ova zadnja rečenica ponovno vraća Maskerati. (Žmegač, 1993: 201)

Položaj naslonjenica. Poseban je problem u glagolskome svijetu akademskoga teksta sintaktički položaj naslonjenica ili zanaglasnica (enklitika). Pravilo je u hrvatskome jezičnom standardu da se naslonjenice drukčije raspoređuju u pisanome, a drukčije u govorenome jeziku. U govorenome jeziku vrijede logičke, a u pisanome tekstu ritmomelodijske zakonitosti (usp. Silić, 2006: 197). Stoga u pisanome tekstu enklitike ne stoje na logičkome, naglašenom, nego na nenaglašenome mjestu. Tako već i sami nazivi ‘naslonjenice’ i ‘zanaglasnice’ nominalno upućuju na položaj enklitika u rečenici: one se naslanjaju na naglašenu riječ, odnosno dolaze iza naglašene riječi. 394


5/30/11 11:58:18 AM

U studentskoj akademskoj prozi, vjerojatno pod utjecajem novinarskopublicističkoga, medijskoga i razgovornoga diskursa, to se pravilo najčešće krši. Ako znamo da je ključni oblik znanstvene naracije vođenje teksta u trećemu licu te da je ključni glagol znanstvene objektivne i istinosne (ontološke) komunikacije biti, onda je osnovni problem pravilne uporabe naslonjenica u akademskome tekstu položaj nenaglašenih oblika glagola biti (je/su) i povratne zamjenice se. Po mojemu iskustvu na redovitome i poslijediplomskome studiju te su naslonjenice u seminarskim radovima čak u devedeset posto slučajeva bile na krivome, logičkome, naglašenome mjestu – primjerice, „Miroslav Krleža je napisao Povratak Filipa Latinovicza…“, „Moderni roman je dominantna književna vrsta…“, „Književne vrste su poezija, proza, drama…“. „Književne vrste se dijele…“. Pravilna je uporaba naslonjenica u pisanome akademskom tekstu staviti ih po ritmomelodijskom osjećaju iza naglašene riječi kako bi s njom tvorile naglasnu cjelinu. U slučaju trećega lica prezenta glagola biti moguća su dva rješenja: prebaciti enklitike je/su na odgovarajuće nenaglašeno mjesto po ritmomelodijskom načelu ili u naglašenoj poziciji rabiti pune oblike jest/ jesu. To je ujedno primjer kako u akademskome tekstu i na takvoj mikrorazini kao što je položaj naslonjenica postoje prostori za slobodu izražavanja i osobni stil. Ta se sloboda ne odnosi na logički slijed iznošenja misli, koji u akademskome tekstu mora biti u funkciji argumentacije, nego na eufonijsko tijelo jezika. Mogućnosti su za pravilnu uporabu navedenih primjera ove: „Miroslav Krleža napisao je Povratak Filipa Latinovicza…“ ili u varijanti „Krleža je napisao Povratak Filipa Latinovicza…“. Katkad je moguće razdvojiti ime i prezime, npr. Miroslav je Krleža. S tim oblikom valja međutim postupati oprezno jer može imati različite konotacije – od ironije do artificijalnosti. U drugim su slučajevma ispravni oblici: „Moderni je roman dominantna književna vrsta…“, odnosno u varijanti “Moderni roman dominantna je književna vrsta…“; „Književne su vrste…„ (ako slijedi nabrajanje bez dvotočja) ili s punim oblikom „Književne vrste jesu:…“ (ako je riječ o nabrajanju iza dvotočja); „Književne se vrste dijele…“, odnosno „Književne vrste dijele se…“. 395


5/30/11 11:58:18 AM

Evo kako to rade iskusni znanstvenici: Ova će arkadična idiličnost pratiti i dalje hrvatsku književnost (…). (Flaker, 1976: 171) Imenovanje i sistematizacija sekundaran su postupak (…). (Žmegač, 1987: 9) Iz tih je nekoliko primjera jasno načelo po kojemu su izgrađeni prostorni oblici u Pasternakovoj lirici (…). (Užarević, 1990: 196)

4.2.4. Struktura rečenice i leksik Struktura rečenice. U akademskome tekstu postoje tri uzajamno povezana argumentacijska prostora: najveći prostor – cjelina teksta, srednji prostor – odlomak i najmanji prostor – rečenica. Strategije strukture u sva su tri prostora iste: logički redoslijed komponenata, potpunost strukture i povezanost dijelova, kako na jezičnoj površini (kohezija) tako i u semantičkoj dubini (koherencija). Logički redoslijed komponenata. Redoslijed rečeničnih komponenata u akademskome tekstu može biti normativan, tipiziran i stilski obilježen. Normativan je redoslijed najprije subjekt, a zatim predikat. Budući da izražava objektivnu istinu, akademska je rečenica apstraktna i u biti dekontekstualizirana, vrijedna sama po sebi. U njoj nema razlike između gramatičkoga (jezičnosustavnoga), obavijesnoga (komunikacijskoga) i logičkoga subjekta (Silić, 2006: 52). Stoga rečenični subjekt u akademskoj rečenici dolazi ispred predikata kao i u logičkome sudu – po formuli S je P: A. G. Matoš [subjekt] središnja je figura hrvatske književnosti [predikat] na prijelazu 19. u 20. stoljeće [priložna oznaka vremena].

Sintaktička strategija subjekt-predikat u akademskome diskursu slijedi put logičkoga mišljenja od danoga i poznatoga (u komunikacijskoj lingvistici 396


5/30/11 11:58:18 AM

obavijesni subjekt ili „tema“, ono o čemu je riječ) prema nepoznatomu i novomu (u komunikacijskoj lingvistici obavijesni predikat ili „rema“, ono što se izriče o danome subjektu). Iz retoričko-stilske vizure to je snažna strategija za izricanje tvrdnja koje će u tijeku argumentacije biti dokazane ili opovrgnute. Položaj ostalih dijelova akademske rečenice može varirati. Najčešće su to tipizirane varijacije bez individualne stilske boje. Tako se priložne oznake mjesta i vremena mogu pojaviti kao predsubjektne sintagme. Tu se u akademskome diskursu, pod utjecajem novinarsko-publicističkoga, medijskoga i razgovornoga diskursa, često griješi u pisanju zareza. Standardno je načelo u hrvatskome pravopisu semantička distribucija zareza. Budući da su rečenice semantičke cjeline, subjekt se od pripadnih dijelova ne odvaja zarezom. Stoga bez obzira na eufonijsku stanku predsubjektne sintagme u standardnome jeziku, kakav je akademski, ne treba odvajati zarezom. Primjerice: Na prijelazu 19. u 20. stoljeće [priložna oznaka vremena kao predsubjektna sintagma, bez zareza] A. G. Matoš [subjekt] središnja je figura hrvatske književnosti [predikat].

Među tipizirane varijacije u rasporedu rečeničnih dijelova pripada anteponiranost rečenica sa zavisnim veznicima dok, premda, iako i sl. Pri tome veznik dok gubi vremensko značenje i postaje suprotni veznik, a zavisna se rečenica pretvara u nezavisnu. Takve tipizirane konstrukcije snažno su sintaktičko sredstvo za izražavanje kontrasta i suprotnosti. Primjerice: Očit kontrast sadržan je, nadalje, u posljednjoj rečenici. Dok je početna rečenica obojena, mogli bismo reći, ironijski, završna iskazuje osjećajnu identifikaciju u kojoj se udružuju sućut i prosvjed. (Žmegač, 1993: 48-49) Premda se Matoš u književnopovijesnim raspravama svrstava među impresioniste, tu karakterizaciju treba uzeti s ograničenjem. (Žmegač, 1993: 56)

397


5/30/11 11:58:18 AM

Potpunost strukture. Rečenica je u akademskome diskursu sadržajno i strukturno potpuna. To znači da u standardnoj akademskoj rečenici nema osamostaljenih dijelova strukture, nominativnih i strukturno nepotpunih rečenica, asindetskih nizova ni ponavljanja kao, primjerice, u književnoumjetničkome diskursu: Govorilo se o davnim mladostima i zabludama, o psima, o mačkama i sluškinjama, o odijelima, o kuhanju i koncertima. O važnosti pasje probave, o psima uopće i vrlo mnogo, a i o tome, kako je služinčad nezahvalna! O bolestima uha i grla, o neshvatljivim slabostima srca, o sljezovim oblozima i dijetama. (Krleža, 1973: 70)

U akademskome diskursu svaka je rečenica u sebi logički dovršen i strukturiran univerzum. Ako se u akademskome diskursu pojave asindetski nizovi i nepotpune konstrukcije, onda to nije u funkciji subjektivne ekspresivnosti, nego ekspresivne logičnosti i argumentacije. Tako su Živa Benčić i Dunja Fališevac naslovile zbornik radova iz književne antropologije asindetskim nizom Čovjek, prostor, vrijeme (2006). Niz samostalnih pojmova povezanih zarezima sintaktički je stilem u funkciji obilježivanja strukture zbornika u kojemu se isprepleću tri naslovom izražena antropološka pojma. Slično je i s ponavljanjem. U akademskome diskursu ponavljanje nema ornamentalnu, nego argumentacijsku funkciju. Tako je u ovoj anafori: Može se raditi o borbi za vlast među plemenima ili unutar jednoga plemena, kao u Pjesmi o Nibelungima; može biti riječi o svjetskim ratovima, kao u Homerovoj Ilijadi (...). Može se govoriti o borbi za ljudsku dušu i njezin spas, kao u Dantea ili Miltona, o borbi za pravu vjeru, kao u Tassa, može biti riječi o osnivanju naroda ili države kao u Eneidi (...). (Pavličić, 1983: 532)

Kao sintaktičko stilsko sredstvo mogu se pojaviti retorička pitanja. U sljedećemu primjeru retorička su pitanja stilski pojačana ponavljanjima, 398


5/30/11 11:58:18 AM

igrom riječima (sudac – sudac – sudom, ovaj ili onaj lik, ovaj ili onaj postupak) i paralelizmima (apozicije on – sudac, on – pisac): Je li nužno podsjetiti da je Desnica pravnik, po zanimanju sudac, i da je to još jedan od razloga koji pridonose relativizmu onoga što on – sudac – zove sudom? što on – pisac – zove opredjeljivanjem za ovaj ili onaj svoj lik, za ovaj ili onaj njegov postupak? To je, svakako, jedno od glavnih svojstava Desnice umjetnika. (Frangeš, 1987: 375)

Takve stilski obojene sintaktičke figure nisu uobičajene u studentskome akademskom pismu, koje se mora držati normativnih standarda na svim razinama, pa i u rečeničnoj i tekstnoj sintaksi. Dobro je međutim znati da su one moguće i legitimne u individualnome stilu iskusnih znanstvenica i znanstvenika. Povezanost dijelova. Napokon, treća osnovna strategija akademskoga diskursa u prostoru rečenice jest povezanost dijelova unutar rečenice (gramatička kohezija) i među rečenicama na razini teksta (logička i semantička koherencija). Vezna su sredstva na razini rečenice veznici, a vezna sredstva među rečenicama na razini teksta – tekstni konektori i modifikatori. Među tekstne konektore pripadaju veznici ako obavljaju tu funkciju (ako, koji, premda, što, tako da itd.), osobne zamjenice (on, ona, ono, oni, one, ona), posvojne zamjenice (njegov, njezin, njihov), pokazne zamjenice (taj, takav, tolik itd.), prilozi (dokle, gdje, kamo, tada, tu itd.), čestice (dakako, doduše, međutim, pak, stoga itd.) i frazne konstrukcije poput lako je opaziti, na sličan način, neovisno o tome, u skladu s time, s obzirom na, teško je reći i sl. (usp. Silić, 2006: 53–55; 202–217). O tekstnim konektorima i modifikatorima govorili smo u prethodnome poglavlju III. 3.3. Ovdje ćemo upozoriti samo na neke sintaktičke figure u funkciji međurečeničnih veznih sredstava. To se prije svega odnosi na anteponiranost zavisne surečenice. Takav položaj zavisne surečenice omogućuje povezivanje i sučeljivanje sadržaja, pa pripada u tipizirana sredstva akademske tekstne sintakse. Za razliku od anteponiranih priložnih ozna399


5/30/11 11:58:18 AM

ka kao rečeničnih dijelova anteponirana se surečenica po načelu inverzije uvijek odvaja zarezom. Primjerice: Da nije posljednje rečenice, koja je u obje verzije jednaka, vrijedila bi u potpunosti konstatacija da je netom navedeni tekst u očitoj stilskoj opreci s načinom za koji se Matoš opredijelio prerađujući svoju pripovijetku. (Žmegač, 1993: 55) Ako se govori o stilskom zajedništvu, osnova kritičkoga suda može biti tipološka srodnost, u načelu bez uzročne veze. (Žmegač, 1993: 60)

U akademskome diskursu neke su se zavisne surečenice s veznikom da osamostalile i postale pravi tekstni konektori s modalnim značenjem: da ne bi bilo nesporazuma, da se ne bi krivo shvatilo, da se razumijemo, da se ukloni svaka sumnja itd. (usp. Silić, 2006: 202). Ulogu tekstnoga konektora imaju i anteponirane participne konstrukcije s glagolskim prilogom sadašnjim ili prošlim. Takvi anteponirani participi tipične su sintaktičke inverzije, pa se, za razliku od anteponiranih priložnih oznaka kao rečeničnih dijelova, uvijek odvajaju zarezima. Primjerice: Opredijelivši se u prvom dijelu Kipa domovine za način oblikovanja koji se u današnjoj naratologiji naziva mimezom, pisac je očito odlučio da završnica bude neka vrsta apoteoze, u kojoj će inicijativu preuzeti komentatorski glas pripovjedačev. (Žmegač, 1993: 54) Imajući na umu glavne misli Matoševa eseja, izdvojit ćemo ovdje jedno od najzanimljivijih književnokritičkih djela onoga vremena, već spomenuti tekst Thomasa Manna Versuch über das Theater, u nas nepoznat. (Žmegač, 1993: 142)

I takve se konstrukcije mogu osamostaliti i preuzeti ulogu konektora u užem smislu: Imajući to na umu..., Strogo uzevši... itd.

400


5/30/11 11:58:18 AM

Jedno je od tipiziranih sintaktičkih sredstava u ulozi konektora permutacija redoslijeda dijelova rečenice. Kao i druga tipizirana sintaktička odstupanja od normativnoga redoslijeda rečeničnih dijelova, takve permutacije nemaju stilska obilježja i pripadaju u sintaktičke standarde akademskoga diskursa. Budući da su to dijelovi iste rečenice, ne odvajaju se zarezom kao ni anteponirane priložne oznake. Primjerice: Konvencije takozvanoga realističkoga pripovijedanja zanemaruje Matoš i po tome što nigdje ne nastoji svoje središnje likove posebno naracijski povlastiti, to jest dati im bogatiju pripovjednu opremu u opisu vanjskoga izgleda, u naznačivanju društvenih i psiholoških silnica, u osvrtima na pretpovijest zbivanja. (Žmegač, 1993: 51)

Kada je riječ o sintaktičkim oblicima u ulozi konektora, valja posebno istaknuti permutaciju priložnih oznaka na početak rečenice. I ta je strategija tipizirana. Pri tome još jednom (v. gore Logički redoslijed komponenata) treba naglasiti da se u hrvatskoj interpunkciji, koja je pretežno logičko-semantička, anteponirane priložne oznake i druge predsubjektne sintagme kao integralni dijelovi rečenice ne odvajaju zarezima bez obzira na veću ili manju eufonijsku stanku. Primjerice: Na prijelomu stoljeća i u prvim desetljećima nakon godine 1900. [nema zareza] hrvatskoj je književnosti svojstven, iako ponekad na skromniji način, cijeli raspon motivskih i stilskih osobina zapadnih i srednjoeuropskih književnosti (...). (Žmegač, 1993: 44) Među velikim Matoševim suvremenicima [nema zareza] znao je Rilke u pojedinim pjesmama ciklusa Die Sonette an Orpheus tako pristupiti sonetu. (Žmegač, 1993: 63)

A kako izgleda niz rečenica povezanih konektorima, modifikatorima i sintaktičkim konstrukcijama u funkciji konektora, neka pokaže odlomak iz istoga izvora:

401


5/30/11 11:58:18 AM

Razmatranje o impresionizmu ne može, dakako [čestica kao modifikator, povezuje novo poglavlje s prethodnim u kojemu je bila riječ o Matoševoj prozi], zaobići liriku. Mijenjamo književnu vrstu, ali ostajemo kod Matoša. Njegovo [posvojna zamjenica u ulozi tekstnoga konektora] je stvaralaštvo karakteristično za impresionističke stilske tendencije i po svome žanrovskom usmjerenju. Jedna od naravi impresionista iskazuje se u tome što je cijeli život ostao vjeran kratkim književnim vrstama: lirskoj pjesmi, noveli, eseju, feljtonu. Tumačenje da je to poetika iznuđena materijalnim brigama, potrebom da se piše brzo, za novine i časopise, ne može zadovoljiti jer je poznato koliko je truda autor ponekad ulagao u dorađivanje i prerađivanje svojih tekstova. I [veznik u ulozi tekstnoga konektora] djela o kojima je ovdje bilo govora primjer su za to. Da nije bilo sklonosti i senzibiliteta [anteponirana zavisna surečenica u ulozi tekstnoga konektora], zacijelo bi štošta u njegovu stvaralaštvu bilo drukčije. (Žmegač, 1993: 62)

Sedam sintaktičkih savjeta. Izdvojit ću sedam savjeta za dobru rečeničnu sintaksu u studentskome akademskom pismu: • Izrazite subjekt rečenice jasno i precizno bez puno dodatnih fraza i nadopuna. • Dođite do predikata što brže i što jednostavnije; subjekt je ono poznato, „tema“, a predikat je ono nepoznato, „rema“; čitateljice i čitatelji žele što prije čuti što vi imate reći o svojemu subjektu – temi; stoga nemojte okolišati da dođete do tvrdnje koju ćete potkrijepiti argumentima. • Nemojte rabiti duge rečenice s puno umetnutih rečenica i dodatnih fraza; razbijte duge rečenice u više manjih; ako niste sigurni, pročitajte duge rečenice naglas; ako se i sami zamorite, još će se više zamoriti čitateljice i čitatelji. • Služite se u sintaksi pretežno normativnim i tipiziranim redoslijedom komponenata, a iznimno, ako to traži vaša tema, stilski obojenim redoslijedom. • Pazite da vaše „skromno mi“ ne postane uzvišeno „kraljevsko mi“. 402


5/30/11 11:58:18 AM

• Pazite da vaše „stručno ja“ ne bude pretenciozno i umišljeno. • Spojite rečenice prikladnim konektorima i modifikatorima u logički povezan, koherentan tekst. Leksik. Gradbene su jedinice rečenice – riječi, a sustav riječi čini leksik. Kakav će biti leksik u pojedinoj znanosti, ovisi o tipovima znanstvene proze. Tipovi su znanstvene proze rasprava, opis, „pripovijed“ (za razliku od umjetničko-fikcijske pripovijesti) i razgovor (Silić, 2006: 194 i 199– 200). Rasprava i opis orijentirani su na predmet i njegova svojstva. Stoga u njima prevladavaju imenice i pridjevi. „Pripovijed“ i razgovor orijentirani su na radnju i okolnosti radnje, pa u njima prevladavaju glagoli i prilozi. Akademsko pismo i akademski diskurs pripadaju tipu rasprave s elementima opisa i „pripovijedi“. Stoga je osnovna značajka akademskoga diskursa i akademskoga leksika nominalnost – dominacija imenica (supstantivnost), pridjeva (atributivnost, kada je riječ o opisu) i brojeva (brojevnost, napose u empirijskim znanostima). Akademski termini. Leksik akademskoga diskursa sastoji se od općejezičnih riječi i od specijalnih znanstvenih termina. Glavnina su akademskoga jezika općejezične riječi, ali je sadržajni naglasak na terminima. Termini su opći pojmovi za izricanje objektivnih znanstvenih istina. Ako se prisjetimo Aristotelove podjele toposa na opće topose i topike (misaone kategorije i strategije svojstvene svim vrstama govora) i posebne topose i topike (teme, opća mjesta i pojmovi u pojedinim vrstama govora, v. II. 4.10), akademske termine možemo podijeliti na dvije glavne skupine: općeznanstvene i posebnoznanstvene termine. Općeznanstveni termini karakteristični su za sve ili za većinu znanosti. To su opći metodološki i predmetni toposi znanstvene racionalnosti. Takvi su pojmovi analiza, cjelina, dio, forma, funkcija, kategorija, kvaliteta (kakvoća), kvantiteta (kolikoća), model, sinteza, struktura, sustav, ustroj i sl. Posebnoznanstveni termini svojstveni su pojedinim znanostima. To su posebni toposi kojima se obilježuju metode i teme u pojedinim znanostima. Takvi su pojmovi u biologiji primjerice evolucija, u ekonomiji BDP, 403


5/30/11 11:58:18 AM

u književnoj znanosti stilske formacije (v. III. 1.3.12). Mogu se izdvojiti i međuznanstveni ili „srodnoznanstveni“ termini (Silić, 2006: 59). To su metodološki i predmetni toposi zajednički srodnim znanostima. Akademski se termini mogu tvoriti na tri osnovna načina: • semantičkim prilagodbama općejezičnih riječi • stvaranjem novih riječi po tvorbenim modelima nacionalnih jezika • uvođenjem ili stvaranjem internacionalnih riječi Termini nastali semantičkim prilagodbama općejezičnih riječi. Tu su moguća dva osnovna modela: model semantičke specifikacije i model figurativnoga prijenosa značenja. Po modelu semantičke specifikacije nastali su, primjerice. termini u teoriji umjetnosti nova stvarnost (u njemačkoj avangardi umjetnički stil Neue Sachlichkeit) ili stvar (rus. vešč’, pojam u teoriji avangarde). Takve općejezične termine valja uvijek pobliže odrediti, to jest osloboditi konotacija vezanih uz uobičajenu uporabu. U drugome modelu, figurativnome prijenosu značenja, kao termini nastupaju tzv. mrtve ili suhe metafore. Takve su demetaforizirane metafore u ulozi termina, primjerice, binarna klopka, glava čavla, krilo zrakoplova, list papira, tijelo teksta itd. To je vrlo živ tvorbeni model u suvremenoj računalnoj terminologiji pri prevođenju termina s engleskoga (web – mreža, web site – mrežna stranica). Neologizmi po tvorbenim modelima nacionalnih jezika. Taj je model plodan kao i demetaforizirane metafore, a praksa najčešće odlučuje o uspješnosti pojedine novotvorbe. Prva institucionalizacija toga tvorbenog modela u hrvatskome se jeziku dogodila u Hrvatsko-njemačko-talijanskome rječniku znanstvenoga nazivlja Bogoslava Šuleka (1874–1875; pretisak 1990). Tu su stvoreni danas općeprihvaćeni znanstveni termini poput dalekozor, kisik, kovine, slitine, toplomjer, tlakomjer, vodik, ugljik i sl. Model je živ i danas. Tako je Aleksandar Flaker uveo neologizme svagdan (rus. byt – tematsko-motivski kompleks svakodnevice u književnome tekstu) i odjuga (rus. ottepel’ – meteorološki jugovina, otapanje snijega, pojam koji označuje poststaljinsko doba u ruskoj kulturi 1960-ih). Nedavno je kao 404


5/30/11 11:58:19 AM

zamjena za opisni metaforički termin „ležeći policajac“ predložena riječ uspornik, koja ima izgleda postati stručni termin u prometu i prometnim znanostima. Za status termina u računalnome leksiku natječe se i neologizam elektroskupnica (za elektroničku poštu „Svima“ u adresaru) kojim je voditelj informatičke službe na Filozofskome fakultetu u Zagrebu Đuro Kladarić u vrijeme studentskih prosvjeda 2009. razveseljivao akademsku zajednicu. Internacionalni termini. Znanstveni su termini, gledano idealno, jednoznačni i oslobođeni svih konotativnih značenja. Leksik živih nacionalnih jezika opterećen je različitim značenjima i konotacijama, pa je tvorba znanstvenih termina otežana. Stoga se u znanstvenoj terminologiji često rabe internacionalni (međunarodni) termini. To su termini koji se rabe u više nacionalnih jezika. Takvi termini mogu biti dvojaki. S jedne strane to mogu biti posuđenice i prilagođenice iz starih ili „mrtvih“ jezika. U ovoj knjizi to su, primjerice, grčki i latinski termini logos, etos, patos, kairós, stásis, topos, invencija, dispozicija, elokucija itd. S druge strane internacionalni termini nastaju na podlozi tvorbenih modela klasičnih jezika grčkoga i latinskoga. Takvi su, primjerice, termini od morfološke osnove tekst. Dodavanjem prefiksa arhi, hiper, inter, meta, para, trans na imenicu tekstualnost nastala je tipologija intertekstualnosti Gérarda Genettea u skladu sa značenjem pojedinoga prefiksa: transtekstualnost (svaka upućenost teksta na tekst, intertekstualnost u najširem smislu), intertekstualnost (stvarna nazočnost tuđega teksta, citat, aluzija i sl.), arhitekstualnost (upute na žanr), paratekstualnost (tekstovi koji obrubljuju glavni tekst, naslovi, predgovori, uvodi, bilješke), metatekstualnost (prefiks metà potječe od naziva za Aristotelovu prvu filozofiju, metafiziku, koja se u korpusu djela nalazila iza Fizike, v. II. 2.1; u svim kovanicama prefiks metà znači svijest ili komentare o tekstu), hipertekstualnost (tekstovi koji nastaju transformacijom tuđih tekstova, npr. stilizacija, parodija, pastiš). Prednosti su internacionalnih termina tvorbena transparentnost, značenjska preciznost i izražajna ekonomičnost. Ti termini nisu opterećeni brojnim značenjima kao riječi nacionalnih jezika, lako su prepoznatljivi 405


5/30/11 11:58:19 AM

i mogu poslužiti kao uporišta u međunarodnoj znanstvenoj komunikaciji. Mana im je što često stvaraju sinonimiju s nacionalnim terminima, koja može povećati entropiju teksta. Sinonimija je opravdana ako postoje razlike u sastavnicama značenja, jer tada omogućuje kretanje teksta i razvijanje argumentacije. Katkad su internacionalni termini homonimi (riječi koje isto zvuče, a različito znače), npr. metar u fizici i poetici. To najčešće nije problem, jer svaka znanost rabi pojam u svome značenju. Problemi se mogu pojaviti kada se uz jedan termin dugom uporabom nakupi više slojeva značenja, pa se ta značenja počnu miješati ili umnažati. Takvi su termini moderan i moderna (od lat. modernus – nov) u različitim znanjima i znanostima, od filozofije i politologije do znanosti o književnosti i mode. Primjerice, u znanosti o književnosti termin moderna može značiti epohu novoga vijeka, modernu književnost u posljednja dva stoljeća, modernu umjetnost od Baudelairea do kraja 60-ih godina 20. stoljeća (na angloameričkome govornom području sinonim modernizam), umjetničko razdoblje na prijelomu 19. i 20. stoljeća (bečka moderna, hrvatska moderna). Kod takvih termina treba uvijek točno odrediti značenje u kojemu se pojam rabi. Poseban je problem u primjeni znanstvene terminologije omjer nacionalnih i internacionalnih termina. Nacionalni su termini temelj svake znanosti jer oni omogućuju znanstveno mišljenje i potiču razvoj znanosti. Internacionalne termine ne treba izbjegavati, ali ni pretjerivati u njihovoj uporabi. Bez nacionalnih termina znanost je prazna, a bez internacionalnih termina slijepa. Jedno je od velikih umijeća postići prikladan omjer jednih i drugih. Poznavanje zakona tvorbe i uloge znanstvene terminologije omogućit će vam da budete svjesni problema. A svijest o problemu ujedno je put u njegovo rješenje. Latinske uzrečice. U akademskome se leksiku uz modalne riječi na nacionalnim jezicima susreću latinske uzrečice – klasične modalne riječi i izrazi na latinskome jeziku. Primjerice: ad hoc – osobito u tu svrhu, s određenom namjerom a priori/a posteriori – prije iskustva/nakon iskustva 406


5/30/11 11:58:19 AM

ergo – dakle in statu nascendi – u zametku ipso facto – samim činom, samim time mutatis mutandis – promijenivši što treba promijeniti, s prijeko potrebnim promjenama non sequitur – ne slijedi nota bene – pazi dobro per traditionem – po tradiciji quod erat demonstrandum – što je trebalo dokazati sapienti sat – pametnomu dosta si licet – ako je dopušteno sui generis – svojevrstan, osobit vice versa – obratno

Kao posuđenice iz stranoga jezika te se riječi pišu kosim pismom. Treba ih rabiti odmjereno, kako tekst ne bi dobio pretjerano formalan ili neprirodan ton.

4.2.5. Posebni oblici figurativnosti Uobičajeno je mišljenje da u znanstvenome diskursu nema stilskih figura i tropa (v. gore 4.1.1, Urešenost). To je samo djelomice točno. Znanstveni je diskurs tipiziran i štur, ali nije nefigurativan. U znanstvenome diskursu nema figurativnih izraza u emocionalnoj ili ornamentalnoj ulozi. Sva jezična sredstva, pa i stilske figure i tropi, moraju biti u funkciji argumentacije. U akademskome diskursu riječ je o posebnoj argumentacijskoj figurativnosti. U seminarskome radu ne možete napisati „Majakovskij se ugnijezdio u futurizmu“. To je ornamentalna metafora koja ništa ne govori o položaju Majakovskoga u ruskome futurizmu. Stoga u formalnome diskursu kakav je akademski treba izbjegavati takve nefunkcionalne stilske urese. Kada govorimo o figurativnosti akademskoga diskursa, zanimljivo je uočiti da na početku zapadne znanosti bijaše – metafora. Riječ je o po407


5/30/11 11:58:19 AM

znatoj Platonovoj metafori špilje, razvijenoj u alegoriju. Svoju filozofiju ideja Platon je izrazio slikom špilje u kojoj su ljudi prikovani lancima za pod, izvan špilje se nalazi osjetilni svijet, a samo kroz mali otvor prodire svjetlo. Stoga oni ne mogu vidjeti prave ideje smještene na idealnome mjestu (tópos noētós), nego samo odraze osjetilnoga svijeta na zidu, tj. sjene sjena. Tako zapadna znanost počinje stilskim paradoksom. Platon, koji je iz idealne države prognao Homera, sam je svoju filozofiju ideja izrazio pjesničkom metaforom. U akademskome se diskursu susreću stilske figure i tropi koji mogu pridonijeti argumentacijskoj logici. Vidjeli smo primjere sintaktičkoga ponavljanja, anaforu i retorička pitanja (v. gore 4.2.4, Struktura rečenice: Potpunost strukture). Slično je i s ostalim stilskim figurama u funkciji argumentacije. Evo kako se argumentacijskom figurativnošću služi književni znanstvenik, poznat kao estet i stilist: Metafora: Kad se Matoš počeo javljati svojim prvim kritičkim prikazima, hrvatska je kritika još uvijek plutala u mrtvim rukavima Markovićeve formalističke estetike. (Frangeš, 1987: 240) Izrazito mediteranski, dapače, otočki (viški) pisac, Marinković nije od svoje zavičajnosti samom sebi načinio klopku. (Frangeš, 1987: 362) Kao i ostali pjesnici njegova kraja, i Pupačić je svjestan prije svega činjenice da je on samo prsten u beskrajnom lancu predaka i potomaka (...). (Frangeš, 1987: 392)

Metafora kao hiperbola: Dok je Mihalić svoj dvoboj s Historijom iskazao modernijom, bogatijom varijantom tradicionalnog jezika naše poezije, Slaviček je to učinio izrazom koji je, naoko, osuđen da svoje usluge ponudi jedino stereotipnoj komunikaciji. (Frangeš, 1987: 395) 408


5/30/11 11:58:19 AM

Hijazam: U proljeće, uoči rata, umiru dva velika nasuprotnika, Matoš i Skerlić, dva „protunošca“ (kako reče prvi od njih), toliko daleki jedan od drugog, toliko vezani jedan uz drugog; lirik jedan, racionalist drugi, boem jedan, znanstvenik drugi; u svemu različiti, u mnogome slični, oni umiru kao protivnici klonuli od silne borbe u kojoj kao da nije moglo biti pobjednika. (Frangeš, 1987: 285)

Ponavljanje (riječi) i aliteracija (ponavljanje suglasnika): Htjeli mi to prihvatiti ili ne, turska je vladavina postala i dijelom naše svijesti: velik dio našeg svijeta primio je islam, još veći živio „pod Turcima“ i s „turcima“; uza sve tragične posljedice turske višestoljetne okupacije, naš se jezik, naše mišljenje, naša kultura nikada neće moći osloboditi „turcizama“, a proces našeg „rasturčivanja“ nije u mehaničkom prihvaćanju dekorativnog prizora iz Mažuranićeve Kobi, nego – najjednostavnije rečeno – u oslobađanju od tuđinske, osmanlijske vlasti, za čime su podjednako težili i podjarmljeni kršćani i domaći muslimani. (Frangeš, 1987: 277)

Oksimoron: I sam veliki meštar Krleža, nakon četiri godine rječite šutnje i sumorna drugovanja sa samim sobom i utješnom bjelinom papira (napisao je pod okupacijom nekoliko tisuća stranica retrospektivne i mislilačke proze), i on je, u programatskom eseju Književnost danas (odmah, 1945. godine) postavio dramatično pitanje: „Kako da se sve to što smo doživjeli izrazi književno?“ (Frangeš, 1987: 354)

Paradoks u obliku hijazma: Bog, draga, domovina, to je njihovo vrhovno pjesničko trojstvo; a njemu, posve prirodno, pripada posvećeno stereotipan (banalno uzvišen ili uzvišeno banalan) pjesnički izraz. (Frangeš, 1987: 356)

409


5/30/11 11:58:19 AM

To su samo neke figure i tropi iz bogatoga osobnog stila književnoga povjesničara Ive Frangeša. Ovdje ih ne navodim kao uzor koji trebate slijediti, nego kao primjer figurativnosti znanstvenoga diskursa. Vi niste Ivo Frangeš i ne trebate se služiti osobnom metaforikom. Ono što trebate znati i čemu vas mogu poučiti navedeni primjeri jest: • Akademskomu su diskursu svojstveni posebni oblici argumentacijske figurativnosti. • Iskusne znanstvenice i znanstvenici mogu razviti osobni stil i osobnu metaforiku. • U studentskome akademskom pismu pri uporabi metaforičkih izraza trebate biti vrlo oprezni kako se ne biste „ugnijezdili“ u pretjeranoj ili neprikladnoj figurativnosti.

4.2.6. Brojevi Brojevi se u akademskome diskursu mogu pojaviti u tekstu i u retoričkome okviru teksta (obilježivanje strukturnih dijelova, nabrajanje, tablice i slike, citiranje i citatni stilovi). Pod brojevima se ovdje misle arapski brojevi, dok se rimski posebno imenuju. Brojevi u tekstu. Zajedno s imenicama (supstantivnost) i pridjevima (atributivnost) brojevi (numerativnost) čine treću komponentu imeničnosti (nominalnosti) akademskoga diskursa (Silić, 2006: 200). Brojevi su središnja simbolična jedinica u znanostima poput matematike, fizike, prirodnih i tehničkih znanosti. Na tim područjima valja primjenjivati pravila o uporabi i pisanju brojeva tih područja. U humanističkim i društvenim znanostima valja se pridržavati općih pravopisnih pravila o pisanju brojeva te posebnih pravila za uporabu i pisanje brojeva na tim područjima. Ako na vašemu fakultetu postoje posebna pravila za uporabu i mehaniku brojeva, slijedite ih. Ako vam mentorica ili mentor savjetuju određeno pisanje brojeva, prihvatite savjet. Ako nai410


5/30/11 11:58:19 AM

đete na situacije koje nigdje nisu opisane, prilagodite postojeća pravila svojemu slučaju. Riječi ili brojke. Najčešće je pitanje iz mehanike brojeva kada brojeve treba pisati riječima, a kada brojkama. Odgovor na to pitanje ovisi o količini brojevnih podataka koje ćete predočiti te o pravilima i konvencijama vašega područja. U društvenim i humanističkim znanostima, ako se donosi malo brojevnih podataka, jednoznamenkasti i dvoznamenkasti brojevi od jedan do sto (jedan, deset, pedeset, devedeset devet) pišu se riječima. Okrugli brojevi petsto, tisuću, milijun itd. pišu se riječima ako dolaze izolirano, a ako se uspoređuju ili pojavljuju u bliskome kontekstu, pišu se radi jasnoće brojkama. Dugi okrugli brojevi mogu se izraziti miješano, brojkama i riječima. Rečenice ne počinju brojevima: Matoševa Sabrana djela objavljena su u dvadeset knjiga. Godina ima 365 dana. Izložbu je vidjelo više od tisuću posjetitelja. Na Filozofski fakultet u Zagrebu upisala su se 2009. na preddiplomski studij 1033, a na diplomski 774 studentice i studenta. Emisiju je gledalo više od 2 milijuna ljudi.

Ako tema zahtijeva veću količinu numeričkih podataka, riječima se pišu samo jednoznamenkasti brojevi, a drugi brojkama: Od 90 dvoraca 10 se obnavlja, a pet je otvoreno za posjetitelje.

Ako se donosi niz numeričkih podataka ili se podatci uspoređuju, svi se podatci pišu brojkama: Usporedili smo podatke za 90 dvoraca: 10 se obnavlja, 5 je otvoreno za posjetitelje, a 75 je preuređeno u druge svrhe. 411


5/30/11 11:58:19 AM

U matematici i mnogim empirijskim znanostima svi se brojevi pišu brojkama, osim na početku rečenice: Most je dug 99 m.

Brojkama se pišu brojevi u postotcima. U humanističkim i društvenim znanostima uz brojku postotka često se piše riječ posto kada se iznosi malo podataka, a znak za postotak % kada se iznosi više podataka ili kada se podatci žele naglasiti. U empirijskim znanostima uvijek se piše znak za postotak. Između broja i znaka za postotak nema razmaka. U anketi je sudjelovalo 70 posto studenata. Od 70% studenata koji su sudjelovali u anketi 40% izjasnilo se za..., a 60% protiv...

Brojkama se pišu decimalni brojevi (0,8), negativni brojevi (–8 °C) i brojevi uz naziv valute (1500 kn, 350 EUR-a). Osobito je profinjena mehanika brojeva u sustavu datiranja. Dan i godina pišu se brojkama, a mjesec brojkom ili riječima. U suvremenome akademskom pismu mjesec se češće piše riječima, bilo da nastupa sam bilo u sklopu nadnevka: Zagreb, 25. lipnja 1991.

Godine su u hrvatskome jeziku redni brojevi, pa se pišu s točkom (v. dolje Pravopisni znakovi i interpunkcija u brojevima godina). Nemojte početi rečenicu brojkom dana ili godine jer brojka ne može stajati na početku rečenice. Neispravno: 25. lipnja 1991. Hrvatska je proglasila neovisnost. 412


5/30/11 11:58:19 AM

Ispravno: Hrvatska je proglasila neovisnost 25. lipnja 1991.

Desetljeća i stoljeća pišu se brojkama ili riječima. Po starijoj tradiciji stoljeća su se u hrvatskome jeziku pisala rimskim brojkama (XX. stoljeće). Danas ih je uobičajeno pisati arapskim brojkama (20. stoljeće) ili riječima (dvadeseto stoljeće). Odlučite se za jedan model i primijenite ga dosljedno. Ako desetljeća pišete brojkama, pišite i stoljeća. Na kraju brojke treba dodati prikladan nastavak s crticom bez razmaka (spojnicom), primjerice: 1930-e, 1930-ih, u 1930-ima itd. Pripazite da ne dodate -te, jer je t već sadržano u osnovi broja. Ako desetljeća pišete riječima, pripazite da je jasno o kojemu je stoljeću riječ ili dodajte stoljeće. Za prva dva desetljeća preporučuje se radi jasnoće uporabiti naziv desetljeća: U hrvatskoj književnosti 1990-ih dominirala je autobiografska proza. Devedesetih godina 20. stoljeća u hrvatskoj je književnosti dominirala autobiografska proza. U prvome desetljeću 21. stoljeća u hrvatskoj je književnosti dominantan žanr roman.

Pravopisni znakovi i interpunkcija. Drugi su važan aspekt mehanike brojeva pravopisni znakovi i interpunkcija. Pojavljuju se unutar brojeva, među brojevima i nakon brojeva. Pravopisni znakovi unutar brojeva. U brojevima od pet ili više znamenaka tisućice i veće jedinice po hrvatskim se pravopisnim standardima odvajaju razmakom ili bjelinom (3 578 000). Pri tome razmak ili bjelina imaju ulogu pravopisnoga znaka. U novčanim iznosima tisućice i veće jedinice najčešće se odvajaju točkama, a decimale zarezom (3.578.000,00 kn). Točka i zarez pišu se bez razmaka. 413


5/30/11 11:58:19 AM

Pravopisni znakovi u rasponcima. Rasponci su brojevi kojima se određuje raspon, npr. stranica ili godina. U raspon se ubraja i prvi i posljednji broj. Raspon se može obilježivati riječima od do ili crtom (ne spojnicom). Ne smiju se miješati obje tehnike: od 85 do 95

ili

85–95

ali ne: od 85–95

Rasponci se do sto ne krate (npr. 85–95). Pravopis Babić-Moguš ne preporučuje kraćenje ni većih rasponaka. U rasponcima godina dopušta se kraćenje samo u pisanju uzastopnih kalendarskih godina, npr. šk. god. 2010./11. (usp. Babić i Moguš, 2010: 110). Skraćivanje rasponaka katkad se primjenjuje u kazalima. Jedan je od sustava kraćenja rasponaka u kazalima ovaj:

1–99

Nema kraćenja

1–5, 51–53, 85–125

100, 1000 itd.

Nema kraćenja

100–105, 1100–1115

101 do 109, 201 do 209 itd.

Drugi se broj krati do posljednje znamenke

101–5, 204–9

110 do 199, 210 do 299 itd.

Drugi se broj krati do posljednje dvije znamenke ili ne krati ako prelazi u novi niz

258–65, 358–412

Ako se u četveroznamenkastome broju promijene tri znamenke, nema kraćenja

3750–3853

(Usp. Turabian, 2007: 327)

414


5/30/11 11:58:19 AM

Pravopisni znakovi i interpunkcija u brojevima godina. U akademskome diskursu poseban je problem pisanje brojeva godina. Godine su u hrvatskome jeziku redni brojevi, pa se iza njih kao razlikovno načelo od glavnih brojeva piše točka. Problem nastaje kada se iza godine pojavljuju drugi pravopisni i interpunkcijski znakovi, što je u akademskome diskursu vrlo često. Kada je riječ o pisanju drugih znakova iza rednih brojeva, u hrvatskome jeziku postoje dvije pravopisne tradicije. Po starijoj tradiciji i po pravopisu Babić-Moguš sljedeći znak ne može zamijeniti točku iza rednoga broja, pa se iza godina, uz točku kao razlikovno načelo za redni broj, piše i svaki sljedeći znak. Primjerice: Antun Gustav Matoš (1873. – 1914.) U lipnju 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost...

Po mlađoj (novosadskoj) pravopisnoj tradiciji te po pravopisima AnićSilić i Badurina-Marković-Mićanović sljedeći znak zamjenjuje točku, pa se piše: Antun Gustav Matoš (1873–1914) U lipnju 1991, kada je Hrvatska proglasila neovisnost...

Pisanje točke iza rednih brojeva u kombinaciji s drugim znakovima jedan je od rijetkih pravopisnih aspekata o kojemu među suvremenim pravopisima nema konsenzusa. To je poseban problem u akademskome pismu, jer se tu u tekstu, a osobito u citatnim stilovima pojavljuje mnoštvo godina koje često dolaze u kombinaciji s drugim pravopisnim i interpunkcijskim znakovima. U medijskome, publicističkome, reklamnome i drugim diskursima godine se pojavljuju u manjim količinama, pa se slijedi starija tradicija i piše točka u dvojnim znakovima: Europsko prvenstvo u vaterpolu (Zagreb, 29. 8. – 11. 9. 2010.)

415


5/30/11 11:58:19 AM

U akademskome diskursu, zbog ekonomije prostora i vizualnosti znakova, tu je tradiciju teško dosljedno provesti. Tako i Babić-Mogušev pravopis dopušta u enciklopedijama i bibliografiji ispuštanje točke iza rednih brojeva kada slijedi drugi znak. Stoga je u ovoj knjizi napravljen kompromis: • U tekućemu tekstu zadržana je dvojna interpunkcija: U lipnju 1991., kada je Hrvatska proglasila neovisnost...

• U retoričkome okviru (godinama izdanja i rasponima događaja u zagradama, citatnicama, bibliografiji i sl.), gdje je godina vizualni znak i gdje bi umnažanje interpunkcije vodilo u redundanciju, sljedeći znak zamjenjuje točku: Sabrana djela A. G. Matoša (1973) objavljena su u povodu stote obljetnice rođenja.

Problem pisanja pravopisnih i interpunkcijskih znakova iza godine morate riješiti prije pisanja prve verzije teksta kako vas to ne bi opterećivalo u pisanju konačne verzije ili proizvelo mehaničku neurednost teksta. Kako ćete postupiti? Možete prihvatiti konvencije koje vladaju na vašemu znanstvenom području ili fakultetu. Možete prihvatiti savjet mentorice ili mentora. Možete odabrati jedno od pravopisnih rješenja. Važno je odlučiti se za jedno načelo i dosljedno ga primijeniti. Brojevi u retoričkome okviru. O uporabi i mehanici brojeva u retoričkome okviru govorili smo (v. gore Pravopisni znakovi u rasponcima) ili ćemo govoriti na mjestima gdje je riječ o strukturama i tehnikama retoričkoga okvira. Za obilježivanje strukture i dijelova brojevima v. III. 2.2.5, Obrojčivanje strukturnih dijelova: Numeracija, za pisanje brojeva u tablicama i slikama v. dolje 4.3.2, za pisanje brojeva u citatnicama i citatnim stilovima v. poglavlja III. 5. i III. 6, a za brojeve stranica v. III. 7.3.2, Obrojčivanje stranica: Paginacija. Ovdje ćemo ukratko uputiti na neka pravila iz mehanike nabrajanja. 416


5/30/11 11:58:19 AM

Nabrajanje (enumeracija) jest tehnika retoričkoga okvira u kojoj se brojevima ističu pojedini aspekti u tekstu. Nabrajanje može biti horizontalno i vertikalno. Horizontalno se nabrajanje rabi ako je popis aspekata kratak i jednostavan. Tada se brojevi donose u zagradi u sklopu rečenice. Više od dva broja odvajaju se zarezima: Možemo zaključiti da je (1)..., (2)... i (3). Ako su aspekti ili struktura rečenice složeniji, jedinice se odvajaju točkom sa zarezom: Nije teško zaključiti da je (1)...; uzevši u obzir takve okolnosti, nameće se kao (2)...; napokon, iz jedinstva tih dvaju aspekata slijedi (3)... Ako ste već rabili brojeve u zagradi u druge svrhe, zamijenite ih malim slovima abecede u zagradama: (a), (b) i (c). Vertikalno se nabrajanje rabi ako je popis aspekata dug ili ako se aspekti žele posebno naglasiti. Tada se na kraju uvodne rečenice stavlja dvotočje te u vertikalnome nizu donosi popis. Brojevi se pišu s točkom bez zagrade. Ako su jedinice potpune rečenice, početna su slova nakon broja velika, a na kraju svake jedinice dolazi točka. Primjerice: Možemo zaključiti: 1. Zagrebačka je škola bila građena na paradigmi imanentizma. 2. Bio je to vrhunac i kraj moderne znanosti o književnosti.

Ako jedinice nisu potpune rečenice, ako se u opisu jednoga aspekta pojavljuje više rečenica ili se nižu riječi i sintagme, na kraju se jedinica, ovisno o njihovu tipu ili retoričkome efektu koji se želi postići, mogu rabiti zarez ili točka sa zarezom uz točku na kraju niza te niz bez interpunkcije, kao čisti vizualni znak. U svim tim slučajevima jedinice počinju malim slovom. Primjerice: Zagrebačka je škola: 1. uvela paradigmu imanentnoga pristupa književnomu tekstu, 2. stvorila književnoznanstvene institucije i 3. uključila hrvatsku znanost o književnosti u europske okvire. 417


5/30/11 11:58:19 AM

Zagrebačka se škola razvijala u dvije faze: 1. od sredine 1950-ih do sredine 1970-ih 2. od sredine 1970-ih do kraja 1980-ih

4.2.7. Kratice U akademskome diskursu često se rabe kratice. Kratice su pokraćene riječi ili termini u funkciji ekonomije iskaza. Akademske kratice mogu biti opće, posebne i pojedinačne. Opće se kratice rabe u svim ili u većini znanosti (kratice za akademske i stručne nazive i akademske stupnjeve, kratice u citatnim stilovima i sustavima, zemljopisni termini, kratice za vrijeme i datume, za mjere, za Bibliju itd.). Posebne se kratice rabe u pojedinim znanostima (matematici, prirodnim i tehničkim znanostima, pravu itd.). Njihova uporaba ovisi o konvencijama koje vladaju na tim područjima i u tim disciplinama. U takvim slučajevima valja slijediti postojeće konvencije ili konzultirati specijalne priručnike. Pojedinačne su kratice one koje se rabe u pojedinome tekstu (kratice imena, posebnih termina, naslova itd.). Pojedinačne se kratice razjašnjuju pri prvome spominjanju u tekstu, bilo u zagradi neposredno nakon prvoga spominjanja bilo u napomeni pod tekstom. Ako se rabi više pojedinačnih kratica, donosi se popis kratica (v. II. 2.3.6). Ovdje ćemo izložiti neka načela o tvorbi i uporabi općih akademskih kratica te donijeti izbor iz dvaju posebnih tipova akademskih kratica: kratica akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva te citatnih kratica. Za slučajeve koji se ovdje ne obrađuju konzultirajte pravopisne priručnike ili se posavjetujte s mentoricom ili mentorom. Tvorba kratica. Po načinu tvorbe kratice mogu biti jednostavne kratice ili sažetice i složene kratice ili akronimi. Sažetice nastaju sažimanjem riječi, tako da se uzme jedno slovo (g. – godina) ili više početnih slova (prof. – profesorica/profesor), da se spoje prvo i zadnje slovo (dr. – doktorica/ doktor) ili suglasnički skup (tzv. – takozvani). Neke su sažetice nastale kao akronimi (itd. – i tako dalje, npr. – na primjer, tj. – to jest). Akronimi na418


5/30/11 11:58:19 AM

staju kraćenjem višečlanih imena država, ustanova, časopisa i sl. na početna slova (češće) ili na početne slogove (rjeđe): EU – Europska Unija, HAZU – Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, RH – Republika Hrvatska. Uporaba kratica. Kratice valja rabiti odmjereno kako tekst ne bi postao nejasan ili odviše tehnificiran. O primjeni kratica u citatnim stilovima v. relevantna mjesta u III. 5.2.5. i III. 6. Oblikovanje kratica. Kratice se načelno oblikuju po općim pravilima. Neka su od tih pravila čvrsta, a u nekima ima iznimaka. Kad god niste sigurni kako se piše, izgovara ili sklanja neka kratica, konzultirajte pravopisne priručnike. Velika i mala slova, izgovor i sklonidba. Sažetice se načelno pišu malim slovima, a izgovaraju i sklanjaju kao izvorne riječi (g. 1991. – godine 1991.). Iznimke su, primjerice, gđa i gđica, koje se pišu bez točke i sklanjaju kao samostalne riječi, te latinske kratice A. D. (anno Domini – ljeta Gospodnjega), N. B. (nota bene – pazi dobro, napomena) ili P. S. (post scriptum – nakon napisanoga), koje se pišu velikim slovima. Akronimi se načelno pišu velikim slovima i izgovaraju na dva načina: kao samostalne riječi (HAZU – hazu) ili kao slova (RH – erha). Najčešće se sklanjaju dodavanjem spojnice i gramatičkoga nastavka (HAZU – HAZU-a) te mogu sudjelovati u tvorbi izvedenica (HAZU-ova). Ako se akronimi osamostale kao imenice, pišu se malim slovima, izgovaraju kao samostalne riječi i sklanjaju bez dodatka spojnice (gulag – gulaga). Pravopisni znakovi i interpunkcija. Sažetice se načelno pišu s točkom, a akronimi bez točke. U akademskome se pismu često griješi u pisanju drugoga znaka nakon točke u kraticama. Tu vrijedi čvrsto pravilo: točku u kraticama ne može zamijeniti sljedeći znak. Neispravno: Ibid: 358. Nav. dj, 27. 419


5/30/11 11:58:19 AM

Ispravno: Ibid.: 358. Nav. dj., 27.

Razmaci. Sažetice se načelno pišu s razmacima (bjelinama) nakon točke. To je osobito važno u pisanju sažetica akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva, gdje se često griješi u razmacima. Neispravno: Dr.sc.Dunja Fališevac, red.prof.

Ispravno: Dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.

Tipografija. Kratice se pišu običnim, a ne kosim pismom. U našim primjerima sažetice su pisane kosim pismom radi isticanja, a ne kao standardan oblik tipografske prezentacije kratice. Neispravno: Ibid.: 358. Nav. dj., 27.

Ispravno: Ibid.: 358. Nav. dj., 27.

Kratice akademskih i stručnih naziva i akademskih stupnjeva. Akademski i stručni nazivi te akademski stupnjevi i njihove kratice razlikuju se u tradicionalnome i bolonjskome studiju. U tradicionalnome studiju završetkom preddiplomskih studija postizali su se stručni nazivi s pripadnim kraticama: diplomirani inženjer – dipl. ing., doktor medicine – dr. 420


5/30/11 11:58:19 AM

med., diplomirani pravnik – dipl. iur., profesor – prof. itd. Završetkom poslijediplomskih stručnih studija postizao se stručni naziv magistar – mr., a završetkom poslijediplomskih znanstvenih studija akademski stupnjevi magistar znanosti – mr. sc., magistar umjetnosti – mr. art. i kao najviši sveučilišni akademski stupanj doktor znanosti – dr. sc. U bolonjskome studiju, koji se u strukturi i nazivima oslanja na srednjovjekovnu tradiciju, pojavili su se novi nazivi s novim kraticama (v. II. 1.5). U svim su akademskim nazivima i akademskome stupnju uvedene rodno korektne dublete (trenutačno se postiže samo jedan znanstveni stupanj, doktorat znanosti, pa je tradicionalna sintagma „akademski stupnjevi“ zamijenjena jedninom „akademski stupanj“). U skladu s važećim propisima (Narodne novine 107/07 i 45/08) završetkom preddiplomskoga studija u trajanju od tri do četiri godine stječe se akademski naziv sveučilišni prvostupnik (baccalaureus)/sveučilišna prvostupnica (baccalaurea) uz naznaku struke, npr.: sveučilišni prvostupnik (baccalaureus)/sveučilišna prvostupnica (baccalaurea) biologije i ekologije mora, kratica: univ. bacc. biol. et oecol. U tehničkim znanostima dodaje se termin inženjer, pa je naziv npr. stručni prvostupnik (baccalaureus)/stručna prvostupnica (baccalaurea) inženjer/ inženjerka grafičke tehnologije, kratica: univ. bacc. ing. techn. graph. Završetkom preddiplomskoga i diplomskoga studija stječe se akademski naziv magistar/magistra uz naznaku struke, npr. magistar/magistra hrvatskoga jezika i književnosti, kratica: mag. philol. croat. Iznimno u studijima medicine, stomatologije i veterine postiže se završetkom preddiplomskoga i diplomskoga studija akademski naziv doktor/doktorica medicine uz naznaku struke: kratica dr. med. Završetkom poslijediplomskoga specijalističkog studija stječe se akademski naziv sveučilišni specijalist/sveučilišna specijalistica određene struke, npr. sveučilišni/a specijalist/specijalistica lovstva, kratica univ. spec. silv. Ako je riječ o poslijediplomskome specijalističkom studiju u medicini, stomatologiji i veterini, akademski je naziv magistar/ magistrica uz naznaku struke, a kratica npr. univ. mag. med. vet. Napokon, završetkom poslijediplomskoga sveučilišnog studija stječe se akademski stupanj doktorice i doktora znanosti ili umjetnosti uz naznaku znanstvenoga, odnosno umjetničkoga polja i grane, kratice: dr. sc. i dr. art. 421


5/30/11 11:58:19 AM

U hrvatskome jeziku kratice za akademske i stručne nazive i akademske stupnjeve pišu se malim slovima s točkom i razmakom nakon točke (v. gore). Kratice za akademske i stručne nazive pišu se iza imena i prezimena (..., dr. med.), a kratice za akademske stupnjeve ispred imena i prezimena (dr. sc. ...) . Kratice u citatnome okviru. Uloga je kratica u citatnome okviru (citatnicama, bibliografskim jedinicama, citatnim stilovima) učiniti tekst kraćim i preglednijim. Rabe se međunarodne kratice iz latinskoga i drugih jezika te kratice na hrvatskome jeziku. Nema pravila hoćete li za više autora pisati latinsku kraticu et. al. ili hrvatsku i dr., hoćete li za lokaciju bibliografskih podataka pisati ibid. ili isto. Odaberite jednu od mogućnosti i dosljedno je primijenite. Ovdje se donosi izbor međunarodnih kratica i kratica na hrvatskome jeziku koje se najčešće susreću u citatnome okviru (usp. Rječnik kratica u: Badurina, Marković i Mićanović, 2007: 185–201). Međunarodne kratice A. C. (anno Christi – godine Kristove, od rođenja Kristova; usp. po Kr.) A. D. (anno Domini – godine Gospodnje, ljeta Gospodnjega; usp. po Kr.) ca i cca (circa – oko) CD, gen. CD-a (compact disc) CD-ROM, gen. CD-ROM-a (compact disc read-only memory) cf. i cfr. (confer – usporedi; usp. usp.) e. c. (exempli causa, primjera radi; usp. npr.) e. g. (exempli gratia – primjera radi; usp. npr.) et al. (et alibi – i drugdje; usp. i dr.) et al. (et alii – i drugi; usp. i dr., i sur.) etc. (et cetera – i drugo, i tako dalje; usp. i dr., itd.) ff. (folgende [Seiten]) – sljedeće [stranice]; usp. i d.) i. e. (id est – to jest; usp. tj.) 422


5/30/11 11:58:19 AM

ib. i ibid. (ibidem – na istome mjestu, isto) id. (idem – isto) l. c. i loc. cit. (loco citato – na navedenome mjestu) MS i ms. (od manus – ruka + scribere – pisati = rukopis; usp. rkp.) n. d. (no date – bez [oznake] datuma, usp. s. a.) N. N., gen. N. N.-a (nomen nescio – ne znam ime, Nepoznat Netko) No. (number – broj; usp. br.) no. (numero – broj; usp. br.) Nr. (Nummer – broj; usp. br.) o. c. i op. cit. (opus citatum – navedeno djelo; usp. n. dj. i nav. dj.) op. (opus – djelo) p. (pagina – stranica) i pp. (paginae – stranice) P. S. (post scriptum – nakon napisanoga) q. v. (quos vide – vidi što, uputa na određeno mjesto u knjizi) s. a. (sine anno – bez [oznake] godine) s. l. (sine loco – bez [oznake] mjesta) s. n. (sine nomine – bez [oznake] imena) s. t. (sine tempore – bez [oznake] vremena) s. t. (sine titulo – bez [oznake] naslova) s. v. (sub verbo – pod riječju [u rječniku]) sq. (sequens – sljedeća [stranica] i sqq. (sequentes, sequentia – sljedeće [stranice], usp. i d.) vol. (volumen – svezak; usp. knj. i sv.) vs. (versus – protiv)

423


5/30/11 11:58:19 AM

Kratice na hrvatskome jeziku ak. (akademski) ak. god. (akademska godina) bibl. (biblijski) bilj. (bilješka) br. (broj) čit. (čitaj) čl. (članak) g. i god. (godina) god. (godište) i d. (i dalje) i dr. (i drugdje; i drugi/druge; i drugo) i sl. (i slično) i sur. (i suradnici) itd. (i tako dalje) itsl. i i t. sl. (i tomu slično) izd. (izdanje) kat. br. (kataloški broj) knj. (knjiga) krat. (kratica) m. s. (među spise) n. dj. i nav. dj. (navedeno djelo) n. e. (nove/naše ere) n. m. i nav. mj. (navedeno mjesto) n. s. (nova serija) nap. (napomena) nap. a. (napisao autor, napomena autora) nap. p. (napisao pisac, napomena pisca)

npr. (na primjer) o. g. (ove godine) o. mj. (ovoga mjeseca) odn. (odnosno) op. a. (opaska autora) op. p. (opaska pisca) op. prir. (opaska priređivača) po Kr. (poslije Krista) pr. g. (prošle godine) pr. Kr. (prije Krista) pr. mj. (prošloga mjeseca) pr. n. e. (prije nove ere) prev. (preveo/prevela) prir. (priredio/priredila) rkp. (rukopis) sl. (slika) st. (stoljeće) str. (stranica) sv. (svezak) šk. god. (školska godina) t. (točka) tabl. (tablica) tj. (to jest) ur. (urednik/urednica) usp. (usporedi) v. (vidi) zb. (zbirka, zbornik)

424


5/30/11 11:58:19 AM

4.3. RETORIČKI OKVIR AKADEMSKOGA DISKURSA Retorički okvir akademskoga diskursa čine prepoznatljive tipizirane strukture i autoreferencijalne strategije kojima akademski diskurs upućuje na samoga sebe, osigurava svoje univerzalije (logičnost, objektivnost, preciznost, ozbiljnost) te ovjerovljuje svoj autoritet i društvenu moć. Među izvorne akademske strategije okvira pripadaju takva formalna retorička sredstva i strukture kao što su citati, bilješke, bibliografija i literatura, sažetci, ključne riječi, grafikoni, sheme i sl. To je ono što je svojstveno svim znanostima, standardizirano je i može se naučiti. Retorički je okvir eksplicitan ili implicitan predmet pouke u pisanju akademskih radova. Tako je i u ovoj knjizi, u njezinu trećemu, pragmatičnom dijelu. O nekim smo strategijama okvira već govorili ili ćemo govoriti. Ovdje ćemo ih razvrstati na verbalne, vizualne i mehaničke, ukratko ih opisati ili uputiti na mjesta gdje se one podrobnije razrađuju.

4.3.1. Verbalne strategije okvira Verbalne su strategije okvira zadana kompozicija teksta, standardizirani dijelovi strukture (bibliografija i literatura, moto, sažetak, ključne riječi), čvrste retoričke procedure u pojedinim dijelovima te sve dokumentacijske tehnike, citati i citatni stilovi. Takav je verbalni retorički okvir, primjerice, kompozicija IMRAD u empirijskim znanostima. Takve su tipizirane retoričke forme uvod, zaključak i sažetak. Te su strategije moćno sredstvo za logičko razvijanje teme i izvođenje argumentacije. O tome smo govorili u III. 2. Dokumentacijske tehnike, citati, bibliografske napomene, bilješke i sl. autohtoni su retorički okvir za pojavu objektivnosti, neutralnosti, autoriteta i moći akademskoga diskursa. O citatima smo govorili u III. 1.6.6. i III. 1.6.7, o bibliografiji i literaturi u III. 2.3.16, a podrobnije o citiranju i citatnim stilovima govorit ćemo u poglavljima III. 5. i III. 6.

425


5/30/11 11:58:19 AM

4.3.2. Vizualne strategije okvira Vizualne strategije okvira obuhvaćaju sve tipove ilustracija koji se mogu pojaviti u verbalnome tekstu ili usmenome izlaganju. Uz termin ilustracije rabe se izrazi likovni prilozi ili grafike. Ilustracije se tradicionalno dijele na tablice i slike. Tablice su rešetke sa stupcima i redcima u kojima se prikazuju kategorije činjenica izražene brojevima ili riječima. U slike pripadaju grafikoni, karte, dijagrami, fotografije, glazbeni primjeri, crteži i druga slikovna građa. Ilustracije su strategije jasnoće i preciznosti. One u akademskome diskursu nemaju ornamentalnu, nego argumentacijsku funkciju. Nije važan estetski dojam, nego argumentacijska snaga vizualnoga okvira. Za izražavanje brojevnih podataka najpogodniji je retorički okvir uporaba tablica i grafika. U tablicama i grafikama brojevi su arapski, ako to nije drukčije propisano. Radi uštede prostora često se rabe kratice i simboli. Tri su osnovna tipa grafika: tablice te stupčani i linijski grafikon. Svaka od tih grafika ima poseban retorički efekt. Tablice su prikladne za isticanje pojedinačnih brojeva i preciznih odnosa među podatcima, stupčani grafikon za isticanje usporedbe među podatcima, a linijski grafikon za isticanje zbivanja u vremenu. Grafike trebaju biti jasne, precizne i relevantne. Suvremeni računalni programi nude velik broj grafičkih modela, ali oni ne mogu odlučiti kada ćete ih i kako rabiti. To možete samo vi u skladu sa svojom argumentacijom. Čitateljice i čitatelji trebaju jasno vidjeti ono što trebaju znati. Ovdje ćemo ukratko prikazati tehnike obilježivanja tablica i slika te navođenja izvora (prilagođeno po Turabian, 2007: pogl. 8. i 26). Za sve specijalne aspekte ilustracija kao što su oblikovanje tablica i grafika, tipovi i struktura grafika, fizička ugradba ilustracija u tekst i sl. konzultirajte posebne priručnike i vodiče. Tablice. Tablice se obilježuju riječju Tablica običnim pismom, brojem i naslovom. Nakon broja dolazi točka, nakon točke razmak i naslov, a na kraju naslova nema točke (v. primjer dolje). Ako je naslov tablice dulji od jednoga retka, drugi se redak u naslovu piše bez proreda (v. III. 7.3.2, Razmaci). 426


5/30/11 11:58:19 AM

Brojevi se tablica nižu po redu pojavljivanja tablica u tekstu i odvajaju se od brojeva slika. Ako ima samo nekoliko tablica, brojevi se nižu u kontinuitetu bez obzira na to je li tekst dulji ili kraći, ima li poglavlja ili nema. Ako ima više tablica i više poglavlja, preporučuje se dvojna numeracija: najprije broj poglavlja, zatim broj tablice u nizu kako se pojavljuje u tome poglavlju. Kao i u svakoj arapskoj numeraciji, između brojeva nema razmaka, npr. Tablica 6.11. Moguće su i druge kombinacije (v. ilustracije u ovoj knjizi). Ako se pozivate na tablicu u tekstu, preporučuje se navesti naziv tablica malim slovom i broj (usp. tablicu 5), a ne samo lokaciju (v. dolje) jer pri oblikovanju teksta tablica može promijeniti mjesto. Ako ima više tablica, donosi se popis tablica samostalno ili u sklopu popisa ilustracija (v. III. 2.3.5). Ako podatke u tablici niste prikupili sami ili ste ih prilagodili svojoj argumentaciji, treba navesti izvor. Izvor se može navesti u obliku bilješke pod tablicom s uvodnom riječju Izvor (kosim pismom i s dvotočjem). Kada je tablica prilagođena, na to se može uputiti riječima Prilagođeno po (bez kosoga pisma). Kao i pri svim tipovima navođenja izvora, postoje različiti citatni stilovi. Ako odaberete ovdje predočene citatne stilove (v. III. 5.2.5. i III. 6), izvore u tablicama možete navesti na dva načina: u stilu fusnote – bibliografija ili u stilu tekstnote – literatura. U prvome slučaju svi su podatci sadržani pod tablicom, pa se ne navode u bibliografiji, a u drugome valja u literaturi navesti sve podatke (v. primjer dolje). Drugi i sljedeći redci pišu se poravnano na lijevome rubu, obično manjim tipom slova i bez proreda (v. III. 7.3.2, Pismo i Razmaci). U tablicama se često pojavljuju različite bilješke. Bilješke mogu biti opće (odnose se na cijelu tablicu) i posebne (odnose se na specijalne aspekte tablice). Opće se bilješke mogu uvesti riječju Bilješka, a posebne se obilježuju u skladu s važećim konvencijama. Primjerice:

427


5/30/11 11:58:19 AM

Tablica 3. Samoocjena pripadnosti gradu/selu, regiji, Hrvatskoj ili Europi Grad/selo Potpuno neprivržen/a

Regija

Hrvatska

Europa

9 3,8%

8 3,3%

9 3,8%

17 7,1%

Ne jako privržen/a

38 15,9%

64 26,8%

35 14,6%

75 31,4%

Srednje privržen/a

90 37,7%

95 39,7%

102 42,7%

114 47,7%

Jako privržen/a*

102 42,7%

72 30,1%

93 38,9%

33 13,8%

Izvor: Prilagođeno po J. Horvat, S. Katavić i H. Sablić, Kulturna industrija kao afirmacija kulturnog identiteta, u: Kulturni stereotipi: Koncepti identiteta u srednjoeuropskim književnostima, ur. Dubravka Oraić Tolić i Ernö Kulcsár Szabó (Zagreb: FFpress, 2006), 327. Ili: Izvor: Prilagođeno po J. Horvat, S. Katavić i H. Sablić, 2006: 327. Bilješka: Podatke u tablici prikupile autorice. Istraživanje je provedeno tijekom akademske godine 2002./2003. na Ekonomskim fakultetima u Osijeku i Splitu primjenom metode „papir i olovka“ u nazočnosti ispitivača. Izražavajući vlastite osjećaje pripadnosti (selu/gradu, regiji, Hrvatskoj i Europi), ispitanici su pokazali najveću razinu pripadnosti državi (81,6%), selu/gradu (80,4%), regiji (69,8%) te Europi (61,5%). * Samoocjene „srednje privržen/a“ i „jako privržen/a“ tretirane su kao „osjećaj pripadnosti“.

Slike (grafikoni, karte, dijagrami, fotografije, glazbeni primjeri, crteži). Za razliku od tablica, koje se naslovljuju, slike se potpisuju. Označuju se riječju Slika običnim pismom, brojem s razmakom i potpisom (legendom ili tuma428


5/30/11 11:58:19 AM

čem) pod slikom. Drugi i sljedeći redci pišu se poravnano na lijevome rubu, obično manjim tipom slova i bez proreda (v. III. 7.3.2, Pismo i Razmaci). Potpisi pod slikama sadržajno su i mehanički raznolikiji od naslova tablica. Dok naslovi tablica uvijek završavaju bez točke, potpisi pod slikama obično se pišu bez točke ako se sastoje od sintagme ili jednostavne rečenice, a s točkom ako se sastoje od više sintagma ili rečenica. Primjerice: Slika 15. Vukovar: Dvorac Eltz Slika 1. Faksimil naslovnice spjeva Judita Marka Marulića, 1521. U naslovu se među ostalim navodi ime jezika kojim je spjev napisan: „istorija svete udovice / Judit / u versih harvacki složena“.

Ako se slika sastoji od nekoliko dijelova, ti se dijelovi opisuju riječima gore, dolje, lijevo, desno, prvi slijeva, u sredini i sl. Ako se opisne oznake nalaze u nepotpunim rečenicama, pišu se kosim pismom kako bi se razlikovale od legende. Ako su opisne oznake uklopljene u cjelovite rečenice, ne pišu se kosim pismom (gore stoji..., dolje lijevo sjede, s desne strane vidi se... u sredini se nalazi i sl.). Primjerice: Slika 17. Vlaho Bukovac, Razvitak hrvatske kulture. Dekorativni pano u Velikoj čitaonici Sveučilišne knjižnice, danas Hrvatski državni arhiv. Pred božicom mudrosti Atenom vila ovjenčava Ivana Gundulića; desno Gaj, Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Vraz i drugi; lijevo Zrinski, Marulić, Medulić, Vlačić, Drašković; u sredini Bošković. Izvor: Prilagođeno po Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987), 278-279.

Ili: ... Pred božicom mudrosti Atenom vila ovjenčava Ivana Gundulića. S desne strane dolaze hrvatski književnici XIX. st.: Gaj, Strossmayer, Mažuranić, Kukuljević, Vraz i drugi; s lijeve strane nalaze se Zrinski, Marulić, Medulić, Vlačić, Drašković; u sredini je Bošković.

429


5/30/11 11:58:20 AM

Slike se mogu obilježivati i malim slovima abecede: Slika 3.11. Dva tipa glazbala sa strunama: a) gusle, b) violina

Brojevi se slika odvajaju od brojeva tablica i nižu redoslijedom kako se pojavljuju u tekstu. Ako se u tekst uključuje samo nekoliko slika i ako se o slikama posebno ne raspravlja, brojevi se izostavljaju. Ako u tekstu ima više slika i više poglavlja, rabi se dvojna numeracija kao i u tablicama: najprije broj poglavlja, zatim broj slike u nizu kako se pojavljuje u tome poglavlju. Između brojeva nema razmaka, npr. Slika 6.11. Moguće su i druge kombinacije (v. ilustracije u ovoj knjizi). Ako postoji popis ilustracija, tablice se i slike u popisu odvajaju (v. III. 2.3.5). Ako je slika preuzeta ili prilagođena, navodi se izvor u istome stilu kao i kod tablica. Razlika je samo u tome što su kod tablica izvori samostalne bilješke pod tekstom, a kod grafika i drugih slika dio su potpisa pod sliku. Dolaze na kraju niza (v. gore sliku 17). Kod fotografija, umjetničkih crteža i mapa umjesto bibliografske jedinice navodi se samo autorovo ime: Slika 15. Matoš u Parizu. Crtež-karikatura Andréa Rouveyrea.

4.3.3. Mehanika akademskoga teksta Mehanika (od grč. mēchanē – stroj, sprava, mašina) znači: (1) dio fizike u kojemu se proučava utjecaj energije i sila na kretanje i ravnotežu materijalnih tijela, (2) znanost o strojevima (strojarstvo) i (3) nebeska mehanika – znanost o kretanju nebeskih tijela; u prenesenom značenju nešto što se odvija mimo ljudske volje; nehotičan, automatski (usp. Klaić, 1990: s. v. „mehanika“). U akademskome pismu mehanika je teorija i praksa fizičkoga izgleda i materijalnih standarda oblikovanja teksta. Ono što su prirodne sile i njihov utjecaj na materijalna tijela u mehanici kao grani fizike, to su društvene konvencije i standardi u mehanici akademskoga teksta. Mehanika akademskoga teksta najširi je retorički okvir normativnosti, 430


5/30/11 11:58:20 AM

dosljednosti, ozbiljnosti, urednosti i autoriteta znanosti i znanstvenosti. Mehaniku akademskoga teksta čine: • mehanika pravopisnih znakova • mehanika fizičkoga lika teksta • citatna mehanika Pojedini fakulteti, odsjeci, mentorice i mentori, časopisi i nakladnička poduzeća imaju razrađena pravila iz mehanike akademskoga teksta. Ako vam se preporuči kakav sustav ili se od vas traži pridržavanje određenih pravila, pisat ćete svoju disertaciju ili koji god akademski rad u pretpostavljenoj mehanici. Ako mehanika teksta ne postoji ili se od vas ne traži, preporučujem šetnju kroz pravila, pitanja i rješenja ponuđena u ovoj knjizi. Mehanika pravopisnih znakova. Tendencija je suvremenih jezičnih zajednica pojednostavnjenje pravopisnih pravila kako bi se olakšala semantička prohodnost teksta, sloboda subjektivnog izraza i lakoća recepcije. To ne znači da se pravila gube, nego da postaju sve funkcionalnija. Mnoga pravila nude različiti računalni programi. Ipak, studentice i studenti moraju poznavati pravopisna pravila kako bi posvjedočili o pravopisnoj kulturi i ispunili osnovni preduvjet akademskoga pisma – jezičnu normativnost (v. gore 4.2.1). Pravopisni znakovi mogu biti interpunkcijski ili rečenični u užem smislu (vezani uz gramatiku, semantiku, ritmo-melodijske zakonitosti) i pravopisni znakovi u širem smislu (čista mehanika). Te se dvije razine katkad ne mogu odvajati. U studentskome akademskom pismu vrlo se često griješi upravo u čistoj mehanici. To se osobito odnosi na razmak ili bjelinu kao pravopisni znak. Pravopisni se znakovi u pravilu pišu bez razmaka s lijeve strane (iza prethodne riječi, slova ili simbola nema bjeline), a s razmakom s desne strane (prije sljedeće riječi, slova ili simbola dolazi bjelina). Iznimke su od toga pravila neki slučajevi u bibliografskim jedinicama, citatima, pisanju brojeva itd. Tako se primjerice dvotočje, točka sa zarezom i kosa crta 431


5/30/11 11:58:20 AM

u CIP-u pišu s razmakom na obje strane, a internetske adrese bez razmaka. O pisanju razmaka ili bjeline kao pravopisnoga znaka usp. Badurina, Marković i Mićanović, 2007: 113–115 i passim (lat. tu i tamo, na različitim mjestima). Često se griješi i u tipografiji pravopisnih znakova. Pravopisni znakovi u pravilu dolaze istim oblikom i veličinom pisma kao riječi, slova i simboli koji im neposredno prethode. Ako se dio upitne rečenice donosi kosim pismom, istim tipom slova piše se i upitnik: Kada i kako poetska funkcija postaje dominantna? To jest: kada se i kako ona pretvara u poeziju? (Užarević, 1990: 94)

Upitnik kao dio naslova piše se kosim pismom kao i naslov: The End of Science? (Nobel Conference, Minnesota: 1989)

Ako se naslov bez upitnika nađe na kraju upitne rečenice, naslov se piše kosim pismom, a upitnik običnim pismom: Što bolje govori o svezama romantičara i Bdijenja od činjenice da su po nekim izdanjima Veglie di Tasso bile popraćene Byronovom pjesmom The Lament of Tasso? (Zlatar, 1998: 87)

Zagrade se pišu onim tipom slova koji sadržava tekst u zagradi. Ako je tekst u zagradi u kosome pismu, u istome su pismu i zagrade: Nakon rečenoga ne bi trebalo zvučati paradoksalno ako ustvrdimo da su u umjetničkome djelu načelno prisutne sve funkcije osim estetske (poetske). (Užarević, 1990: 95)

Ako je dio teksta u zagradama u normalnome pismu, i zagrade su u normalnome pismu: 432


5/30/11 11:58:20 AM

Igranje glembajevskog ciklusa najčešće je uvjetovano provjerom glumačkoga ansambla, kao u predstavama zagrebačkoga HNK (Gospoda Glembajevi, 1994; Leda, 1998; U agoniji, 1998) i jednako tako splitskoga HNK, ali koji je ipak ponudio i drukčiji redateljski koncept (Gospoda Glembajevi i U agoniji, 2001). (Lederer, 2004: 49)

O nekim smo aspektima pravopisne mehanike govorili u ovome poglavlju (pisanje točke iza rednih brojeva, pisanje kratica, obilježivanje tablica i slika, v. gore). O mehanici pravopisnih znakova u citatnim stilovima govorit ćemo u poglavljima III. 5. i III. 6. O drugim pojedinostima iz pravopisne mehanike s kojima se možete susresti konzultirajte pravopisne priručnike. Citatna mehanika. Citatnu mehaniku čine standardi u navođenju literature: pisanje citatnica, bibliografske bilješke, bibliografija i literatura, citatni stilovi i ugradba citata u tekst. Citatna je mehanika središnji retorički okvir akademskoga pisma, strategija memorije kulture, ozbiljnosti i autoriteta akademskoga diskursa. O različitim aspektima citatne mehanike riječ je u poglavlju III. 5. Poglavlje III. 6. u cjelini je posvećno velikoj mehanici dvaju citatnih stilova. Mehanika fizičkoga lika teksta. U mehaniku fizičkoga lika teksta pripadaju svi aspekti računalnoga (nekoć strojnoga) oblikovanja teksta: tip slova, proredi, uvlake, margine, paginacija, izrada naslovnice itd. O tome će biti riječi u poglavlju III. 7.3.2. Osnovno je pravilo mehanike teksta – dosljednost. Nije bitno kojega ćete se pravila pridržavati, gdje ćete se poslužiti vlastitim rješenjima ili kako ćete postupiti u dvojbenim situacijama. Vlastita su rješenja uvijek potrebna jer nema te mehanike koja bi obuhvatila sve pojedinačne slučajeve. Bitno je da uvijek u istim tekstnim okolnostima primjenjujete isto mehaničko i tehničko pravilo, isti sustav i iste verzije odabranoga sustava.

433


5/30/11 11:58:20 AM

Mehanika svakoga teksta, pa i akademskoga, proizvod je određene kulture i istodobno znak visoke kulture teksta. Ona je vrhunski kulturni konstrukt koji omogućuje život teksta. Ili, Aristotelovim riječima, mehanika je „prvo nepokrenuto pokretalo“ (tò prôton kinoûn akínēton) svakoga teksta. A to znači najširi retorički okvir znanstvenoga teksta, u sklopu znanstvenoga teksta –akademskoga pisma, a u sklopu akademskoga pisma – svih vrsta studentskih radova od eseja do doktorske disertacije. Stoga ću ovo poglavlje završiti paradoksom. Kao i u nekim prethodnim poglavljima, učinit ću to u biblijskome citatnom stilu: Ono što bijaše na kraju ovoga poglavlja o jeziku i stilu – a to je Mehanika – neka u vašim akademskim radovima sada i uvijek bude na početku!

434


5/30/11 11:58:20 AM

5. CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA)

U ovome se poglavlju obrađuju tehnike citiranja i mehanika citatnoga retoričkog okvira. Citiranje je, uz parafraziranje i sažimanje, središnji oblik memorije kulture u akademskome pismu, a citatni je okvir osnovna strategija za reprezentaciju te memorije. O nekim aspektima citiranja, parafraziranja i sažimanja bilo je govora u poglavlju o pripremama za pisanje (III. 1), a o bibliografiji i literaturi kao dijelovima strukture u poglavlju o strukturi i dijelovima (III. 2). Ovdje se podrobnije opisuju sadržajne i formalne odlike citata, parafraza i sažimanja, elementi i modusi citatnoga okvira te ugradbena mehanika citata. Tako zamišljeno, ovo je poglavlje oblik klasičnoga kanona memorije primijenjen na citiranje i njegov retorički okvir.

435


5/30/11 11:58:20 AM


5/30/11 11:58:20 AM

CITIRANJE I CITATI (MEMORIJA)

5.1. CITIRANJE, PARAFRAZIRANJE, SAŽIMANJE. . . . . 439 5.1.1. Citiranje i citati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 439 5.1.2. Odlike i mane znanstvenih citata . . . . . . . . . . . . . . 440 5.1.3. Parafraziranje i parafraze . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 444 5.1.4. Grijesi parafraziranja. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 446 5.1.5. Sažimanje i upućivanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 448 5.2. CITATNICE I CITATNI STILOVI . . . . . . . . . . . . . . 449 5.2.1. Citatnice. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449 5.2.2. Bibliografske jedinice u klasičnim izvorima . . . . . . . . 462 5.2.3. Citiranje elektroničkih izvora . . . . . . . . . . . . . . . . 463 5.2.4. Bibliografija i literatura . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 466 5.2.5. Citatni stilovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 469 5.3. UGRADBA CITATA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 484 5.3.1. Mehanika uklopljenih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . 485 5.3.2. Mehanika izdvojenih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . 491 5.3.3. Zakonite promjene u citatima . . . . . . . . . . . . . . . . 497

437


5/30/11 11:58:20 AM


5/30/11 11:58:20 AM

5.1. CITIRANJE, PARAFRAZIRANJE, SAŽIMANJE Tri su osnovna načina uporabe literature: citiranje, parafraziranje i sažimanje.

5.1.1. Citiranje i citati Što su citati? Citati (od lat. cito – navodim) doslovno su preuzeti dijelovi (inteksti) tuđega teksta u sklopu vlastitoga. Kada se citira? Citira se kada tuđe riječi podupiru vaše stajalište, kada mu se suprotstavljaju, kada imaju autora i kada su nove (v. III. 1.6.6). Zašto se citira? Citira se radi priznavanja drugih, zaštite od plagijata, snage argumentacije i širine informacija. Priznavanje drugih. Citiranjem drugih ljudi odajemo priznanje tim ljudima i njihovim idejama, bez obzira na to slažemo li se s njihovim mišljenjem ili ne. Istodobno na taj način priznajemo ukupnu tradiciju znanja te očekujemo da će i naš rad biti citiran, tj. priznat u znanstvenoj zajednici. Zaštita od plagijata. Pravilnim citiranjem štitimo se od nesvjesne ili svjesne krađe. Onako kako citiramo druge možemo očekivati da će i drugi citirati nas. Navodni znakovi oko tuđih riječi najbolja su zaštita od plagijata – etički condicio sine qua non znanstvenoga rada. Snaga argumentacije. Citiramo ne samo radi drugih autorica i autora ni zbog sebe samih nego prije svega radi čitateljica i čitatelja. Citati su građa u argumentaciji. Čitateljice i čitatelji moraju ih moći provjeriti ako to žele i 439


5/30/11 11:58:20 AM

tako se uvjeriti u istinitost pretpostavaka. Ako su vaši citati provjerljivi i točni, onda će i vaše ideje i teze biti uvjerljive. Istina nije unaprijed dana činjenica koja se može naći ili prepisati. Istina je u snazi dokaza i argumentacije, a to velikim dijelom znači u izboru citata i njihovoj uporabi (ne zloporabi). Širina informacije. Citiranjem se ne pružaju samo argumenti za vaše ideje i vašu tezu, nego se preko citata i njihovih izvora ujedno daju šire informacije o problematici iz područja ili struke, pa se tako upućuje na daljnje istraživanje.

5.1.2. Odlike i mane znanstvenih citata Odlike i mane znanstvenih citata ovise o pet osnovnih načela. To su: • referentnost • točnost • obilježenost • funkcionalnost • inkorporiranost Referentnost. Citati su dobri kada se odnose neposredno na temu, a loši kada se navode kao ukras, bez neposredne veze s temom. Ne smije se citirati radi samoga citiranja, da se pokaže koliko ste naobraženi ili što je trenutačno u modi. U suvremenoj humanistici, primjerice, nije dobro citirati Pierrea Bourdieua i Judith Butler samo zato što ste od njih nešto pročitali ili što se često citiraju u struci. Isto tako u biologiji ne smijete citirati Miroslava Radmana i Ivana Đikića samo zato što su to medijske zvijezde hrvatskih prirodnih znanosti. Ako vam nalaže tema, oslonit ćete se na jednoga ili dva-tri pomno odabrana autora, i to samo usko vezano uz vašu temu ili pojedinu ideju. Točnost. Citati su dobri kada su preuzeti točno u onome obliku u kojemu su u izvornome tekstu, a loši kada su preneseni površno i netočno. Ne 440


5/30/11 11:58:20 AM

može se dovoljno naglasiti koliko pozornosti i provjeravanja, poznavanja mehaničkih pravila i etike citiranja zahtijeva ispravno navođenje tuđega teksta. Citate treba preuzimati iz originala po viđenju (de visu), a ne po sjećanju ni iz sekundarnih izvora, kako se eventualne pogrješke ne bi umnažale (v. III. 1.6.7). Ako se ne može doći do izvornika, upućuje se u bilješci na sekundarni izvor (citirano u, cit. u, cit. po, preuzeto iz i sl. (v. III. 6.10). Obilježenost. Citati u akademskome tekstu moraju biti obilježeni navodnicima ili na koji drugi način, tipom pisma, odvojenim odlomcima i sl. Samo su ispravno obilježeni citati – dobri citati. Loši su citati neispravno obilježeni ili neobilježeni citati. Takvi su citati najčešće posljedica nemarnosti i površnosti. Mogu se popraviti kontroliranjem granica teksta i ispravnim obilježivanjem. Loši citati međutim mogu biti i pravo citatno zlo. Riječ je o plagijatu. Plagijat (od lat. plagium – otmica) jest neobilježeni citat koji čitatelju nudimo kao da je naš tekst. Plagijat je najveći – smrtni grijeh citiranja. U kulturi virtualnoga pisma navodnici nisu samo tehnika, oni su i etika akademskoga pisma. Zaštita od nesvjesnoga plagiranja jest pravilno vođenje bilježaka (v. III. 1.6.3. – 1.6.5). Zaštita od svjesnoga plagiranja jest pravilno obilježivanje citata u citatnicama i bibliografskim jedinicama (v. dolje 5.2.1. –5.2.3) te izgrađeni etički kodeks u akademskoj zajednici (v. dolje 5.2.3. i III. 1.7). Funkcionalnost. Dobri su citati oni koji su funkcionalni u argumentaciji vaših ideja, a loši oni koji ne pridonose dokaznomu postupku vaše teze. Po semantičkoj funkciji citati mogu biti: • ilustrativni citati – potkrjepljuju vlastite misli, pa služe kao argumenti za vlastite ideje • polemički citati – predmet su neslaganja i suprotstavljanja, a vlastite ideje služe kao protuargumenti • dijaloški citati – osvjetljuju vlastite ideje u susretu s tuđim tekstovima, pa se razvija rasprava argumentima i protuargumentima 441


5/30/11 11:58:20 AM

Ilustrativni su citati dobri kod navođenja primarnih izvora, jer služe kao dokazi za vlastite teze. Kod sekundarnih izvora ilustrativni su citati dobri ako je riječ o nepoznatu ili nedovoljno proučenu tekstu (npr. nepoznati Ujevićev esej o Krleži), pa se na nj oslonite u izgradnji vlastitoga stajališta te ga ujedno učinite dostupnim za druge. Ilustrativni su citati loši ako se sekundarna literatura uzima kao argument za vlastite ideje. Loše je ilustrativno citirati priznate, osobito suvremene autoritete, a najgore je ako vlastite ideje argumentirate pomodnim autoritetima, jer se tako gubi samostalnost i originalnost vlastitoga rada. Baudrillardove ideje nisu dokaz za simulakrum u romanu Jelene Čarije Klonirana. Taj su dokaz citati iz samoga romana. Polemički su citati dobri uz dva uvjeta: ako pridonose argumentaciji vlastitoga stajališta i ako se rabe korektno. Polemički citati nisu dobri ako se služe argumentima ad hominem, ad politicam, ad sexum i sl. (v. III. 3.1.5, Etičke pogrješke). U akademskome su tekstu osobito dobri dijaloški citati. Priznavanjem tuđega stajališta u dijalogu se osvjetljuju vlastite ideje i istodobno preocjenjuju tuđe, pružaju se argumenti i protuargumenti, pa se tako u procesu citiranja uvjerljivo i dokumentirano dokazuje teza. Inkorporiranost. Napokon, vrsnoća citiranja ovisi o ugrađenosti citata u tijelo teksta. Citati se ugrađuju u vlastiti tekst semantički i formalno. Semantička ugradba citata. Citati su dobri ako su logički ugrađeni u argumentacijsko polje, a loši ako to nisu. Dobri su citati dokazi, a ne ukrasi. Citati se ne „vade“ s interneta i ne „ubacuju“ u tekst, nego se pomno ugrađuju u argumentacijski kontekst. Nije dovoljno uzeti povezne glagole poput piše, tvrdi, prijedlog po, sintagme poput po mišljenju, kao što definira, navodi, obrazlaže i sl., pa nakon toga navesti pozamašan neobrađeni citat. Treba osigurati obzor širega interpretacijskog polja u kojemu će se kretati argumentacija i citat logično uklopiti u obzor vaše teze. Primjer loše ugradbe. Ako analizirate pojam „stilskih formacija“ Aleksandra Flakera, nije dobro navesti integralan citat u prvome licu množine bez ikakve interpretacije i bibliografskih podataka: 442


5/30/11 11:58:20 AM

Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija: „Pojmom stilske formacije obilježili smo velika, povijesno nastala stilska jedinstva kao nadindividualne, a najčešće i nadnacionalne književnopovijesne cjelovitosti, o kojima se, u nedostatku prikladnijega termina, govori ponekad, dakako uvjetno, kao o ‘strukturi strukturâ’.“

Primjer dobre ugradbe. Dobro ćete ugraditi isti Flakerov citat ako ga uklopite u argumentacijsko polje – primjerice, o koncepciji imanentne književne povijesti u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi iz rane stilističke faze. Pri tome se citat može obilježiti na tri osnovna načina: fusnotom, tekstnotom i bilješkom na kraju teksta (v. dolje 5.2.1, Citatnice). Semantički dobro ugrađen citat obilježen fusnotom: U knjizi Stilske formacije Flaker definira pojam stilskih formacija kao „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“7 i primjenjuje ga u analizi teksta i periodizaciji književnosti. Na tome su pojmu utemeljena dva književnopovijesna projekta 1970-ih, Povijest hrvatske književnosti i Povijest svjetske književnosti. F: 7 Aleksandar Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1976), 27.

Semantički dobro ugrađen citat obilježen tekstnotom: U knjizi Stilske formacije Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija kao „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“ (1976: 27) te ga primjenjuje u analizi teksta i periodizaciji književnosti…

Formalna ugradba. Formalna ugradba citata ovisi o fizičkoj veličini citata i njihovu položaju u tekstu. Da bi se mogli ugraditi u vlastiti tekst, citate katkad treba prilagoditi vlastitomu tekstu. Dopustive su samo manje gramatičke i pravopisne promjene, koje ne mijenjaju ni riječi ni smisao. O mehanici ugradbe citata u tekst i zakonitim promjenama v. dolje 5.3.

443


5/30/11 11:58:20 AM

5.1.3. Parafraziranje i parafraze Što su parafraze? Parafraze (od grč. paraphrázein – prepričati) takav su oblik susreta s tuđim tekstovima u kojemu tuđe ideje i argumenti nisu preneseni od riječi do riječi (citati), nego prepričani vlastitim riječima. Kada se parafrazira? Unatoč poststrukturalističkim teorijama, koje su apsolutizirale fenomen citatnosti te proglasile „kraj“ autora i originalnosti, vlastiti tekst i autor i dalje postoje, možda više nego ikada prije. „Ondje gdje je opasnost raste i ono spasonosno“, kaže njemački romantičar Friedrich Hölderlin. Budimo romantični i parafrazirajmo: Ondje gdje su virtualno pismo i copy paste raste i potreba za autorstvom i pravim citatima, odnosno poštenim parafrazama. Akademski se rad uvijek piše vlastitim riječima, a tuđe su riječi samo dokazni materijal u argumentaciji vlastitih ideja. U humanističkim znanostima češće se citira, a u društvenim se i prirodnim znanostima često parafrazira i sažima. Parafrazira se načelno samo u dva slučaja: • kada argumentacija nije neposredno vezana uz izvor, pa nisu potrebne izvorne formulacije ni čvrsti dokazi, • kada tuđe ideje možete bolje formulirati nego što je to u izvorniku (v. III. 1.6.6). Kako se parafrazira? Osnovna su pravila ispravnoga parafraziranja: • Tuđe se riječi potpuno zamjenjuju vlastitima. • Točno se prenosi smisao tuđe ideje. • Parafraze se ne obilježuju navodnicima kao citati jer ne prenose doslovno tuđe riječi, ali se opskrbljuju bibliografskim podatcima u citatnicama, ovisno o tome koji ste citatni stil odabrali, Oxfordski ili Harvardski (v. dolje 5.2.5). 444


5/30/11 11:58:20 AM

• Citatnice u parafrazama dolaze na kraju rečenice. • Pri tome se razlikuje ugradba fusnota od ugradbe tekstnota. Fusnote u parafrazama dolaze na kraju rečenice iza točke (v. dolje prvi primjer parafraze), a tekstnote prije točke (v. dolje drugi primjer parafraze). Osnovni su koraci u tehnici parafraziranja: • Pročitajte s razumijevanjem tekst koji želite parafrazirati. • Odložite tekst na stranu ili ga prekrijte. • Prepričajte vlastitim riječima bitno za svoju argumentaciju. • Ponovno pročitajte parafrazirani tekst i usporedite ga s vlastitim tekstom. • Pažljivo provjerite jesu li u parafrazi sve bitne riječi i sintagme vaše. Kao predložak za parafrazu neka posluži ideja Josipa Užarevića iz teksta Znanost o književnosti i teorija interpretacije (Zagrebački književnoznanstveni krug): Tekst koji se parafrazira: Škrebov primjer dobro pokazuje u kolikoj je mjeri interpretacija (bila) kamen smutnje za književnu znanost. (...) Kada bi se skupili i sortirali svi Škrebovi termini i „termini“, pokazalo bi se da bi se oni, u najmanju ruku, mogli svrstati u dvije skupine. Jednu bi sačinjavali nazivi vezani za pojedine „škole“, „pravce“, „metodologije“ ili „paradigme“ 20. stoljeća (formalizam, strukturalizam, marksizam, teorija recepcije, semiotika, teorija informacije), a u drugu bi upao (vjerojatno neosvješćivan) splet pojmova iz tradicionalne – u prvome redu devetnaestostoljetne – kritike, psihologije i estetike („sklad“, „ljepota“, „osjećaj“, „doživljaj“, „dojam“, „jasnoća“, „umjetnička struktura“, „lirski izražaj“, „intenzivnost“ i sl.). (Užarević, 2002: 127-128) 445


5/30/11 11:58:20 AM

Ako primijenimo tri osnovna načela parafraziranja – prepričavanje vlastitim riječima, točnost smisla i uputu na izvor – korektna parafraza s fusnotom izgledala bi ovako: Kao što je primijetio Josip Užarević, u diskursu Zdenka Škreba znakovito se miješaju dvije skupine termina: jedni koji pripadaju književnomu znanju 19. stoljeća i drugi koji pripadaju teorijama 20. stoljeća iz doba formalizma, strukturalizma i semiotike.3 F: 3 Užarević, Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 128.

Ista parafraza s tekstnotom izgledala bi ovako: Kao što je primijetio Josip Užarević, u diskursu Zdenka Škreba znakovito se miješaju dvije skupine termina: jedni koji pripadaju književnomu znanju 19. stoljeća i drugi koji pripadaju teorijama 20. stoljeća iz doba formalizma, strukturalizma i semiotike (2002: 128).

Budući da se u navedenome primjeru autorovo ime spominje u neposrednome kontekstu, u citatnici je ime izostavljeno (v. dolje 5.2.1, Tekstnote: Posebni slučajevi).

5.1.4. Grijesi parafraziranja Pri parafraziranju nije dovoljno govoriti o pogrješkama. Parafraziranje je najosjetljivije mjesto u argumentaciji: tu je najlakše prijeći granice tuđega teksta i skliznuti u plagijat. Stoga tu, kao ni pri svakome plagiranju, nije dovoljno govoriti o pogrješkama. Tu je opravdano govoriti o „grijesima“. Za grijehe parafraziranja nema oprosta. Oni su jednako neoprostivi ako su počinjeni svjesno ili nesvjesno, zbog površnosti ili zbog prijevare. Tri su osnovna grijeha parafraziranja:

446


5/30/11 11:58:20 AM

• krađa tuđega teksta • simulacija parafraziranja • krađa ideja i metoda Ostajemo kod gornjega primjera. Krađa tuđega teksta: Grijeh I. Ako navodite doslovno, tj. citirate Užarevićeve riječi i rečenice, a nigdje ne spominjete Užarevića, ako na autorove riječi niste stavili navodnike ni koji drugi znak citatne relacije, vi niste parafrazirali, nego ukrali tuđi tekst; vi ste – plagirali: U kolikoj je mjeri interpretacija bila kamen kušnje za Zagrebačku književnoznanstvenu školu, dobro pokazuje Škrebov primjer. Kad bi se sortirali svi Škrebovi termini i „termini“, vidjelo bi se da se oni mogu svrstati u dvije skupine...

Simulacija parafraziranja: Grijeh II. Ako ispravno navodite Užarevića kao izvor, ali preuzimate njegove riječi i sintagme kao da su vaše; ako se ponašate kao da parafrazirate, a zapravo neobilježeno citirate, vi ne parafrazirate, nego simulirate parafrazu, opet ste ukrali tuđi tekst, tj. plagirali: U kolikoj je mjeri za Zagrebačku stilističku školu interpretacija bila kamen kušnje, najbolje se vidi iz Škrebova primjera. Ako sortiramo sve Škrebove termine, vidjet ćemo da se oni mogu svrstati u dvije skupine...7 F: 7 Josip Užarević, Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 128.

Ili: U kolikoj je mjeri za Zagrebačku stilističku školu interpretacija bila kamen kušnje, najbolje se vidi iz Škrebova primjera. Ako sortiramo sve Škrebove termine, vidjet ćemo da se oni mogu svrstati u dvije skupine... (Užarević, 2002: 128)

447


5/30/11 11:58:20 AM

Krađa ideja i metoda: Grijeh III. Napokon, ako se više ne služite Užarevićevim riječima, nego njegovom idejom; ako uz tu ideju ne navedete autorovo ime, nego je predstavljate kao svoju, riječ je opet o krađi ili plagijatu. Jedina je razlika u tome što sada niste ukrali komad tuđega teksta, nego tuđu ideju. Ali krađa je uvijek – krađa: Zanimljivo je da se upravo Zdenko Škreb prvi spotaknuo o kamen interpretacije. Činjenica da se njegovi termini mogu razvrstati u dvije skupine, jednu koja pripada 19. i drugu koja pripada 20. stoljeću, potiče nas na razmišljanje...

5.1.5. Sažimanje i upućivanje Što je sažimanje? Sažimanje je takav oblik susreta s tuđim tekstom u kojemu se ukratko sažima ideja ili argument bez navođenja originalnih formulacija i bez prepričavanja. U nizu triju susreta s tuđim tekstovima – citiranje, parafraziranje, sažimanje – to je najslabiji dokaz. Sažimanje je funkcionalno kao dodatna informacija koja čitatelja upućuje u širi kontekst istraživanja. Kako se sažima? Sažimanje se ne obilježuje navodnicima, jer u njemu nema tuđih riječi. Na sažimanje se međutim obvezno upućuje u citatnicama, jer je riječ o osvrtu na tuđe ideje i metode. Upućuje se u fusnotama ili tekstnotama, ovisno o odabranome citatnom stilu, kraticom usp. Fusnote se ugrađuju na kraju rečenice iza točke (prvi primjer), a tekstnote na kraju rečenice ispred točke (drugi primjer). Ako se osvrćete na Zagrebačku književnoznanstvenu školu, navedeni članak sažet ćete, primjerice, u citatnome stilu s fusnotama: U sklopu problematike interpretacije Užarević je sustavno obradio nastanak, razvoj i glavne ideje Zagrebačke književnoznanstvene škole.15 F:

15

Usp. Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 113–134. 448


5/30/11 11:58:20 AM

Isto sažimanje izgledat će u citatnome stilu s tekstnotama ovako: U sklopu problematike interpretacije Užarević je sustavno obradio nastanak, razvoj i glavne ideje Zagrebačke književnoznanstvene škole (usp. Užarević, 2002: 113–134).

Što je upućivanje? Upućivanje je najopćenitiji poziv na tuđi tekst u kojemu se kratko naznačuje izvor važan za temu. Citatnica dolazi neposredno nakon spominjanja izvora ili na kraju rečenice: Teoriju „stilskih formacija“ Flaker je izložio u istoimenoj knjizi.12 F:

12

Stilske formacije (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1976).

Ili: Teoriju „stilskih formacija“ Flaker je izložio u istoimenoj knjizi (1976).

Kada se upućuje na više izvora, jedinice se grupiraju (v. dolje 5.2.1, Složene fusnote i Tekstnote: Posebni slučajevi).

5.2. CITATNICE I CITATNI STILOVI 5.2.1. Citatnice Što su citatnice? Citatnice (neologizam od lat. cito – navodim, citiranje, citatnost) bibliografske su bilješke u kojima se donose podatci potrebni za identifikaciju citiranih ili konzultiranih izvora. Ovdje ga koristim kao sinonim za termine bibliografske napomene, pozivne bilješke, reference ili uputnice.

449


5/30/11 11:58:20 AM

Vrste citatnica. Po položaju u tekstu citatnice mogu biti: • fusnote, podrubnice ili podtekstne citatnice – bilješke pod tekstom • tekstnote, tekstovnice ili unutartekstne citatnice – bilješke u tekstu • endnote, završnice ili izvantekstne citatnice – bilješke na kraju teksta Fusnote (bilješke pod tekstom, podrubnice ili podtekstne citatnice). Termin fusnota nastao je od njem. Fuss (noga, stopalo) i lat. nota (bilješka) u značenju bilješka pod tekstom ili u podnožju teksta. Sadržaj fusnota. Po sadržaju fusnote mogu biti: • Bibliografske ili dokumentarne fusnote (engl. bibliographic notes, citatnice u užem smislu) – upućuju na literaturu s pomoću punih ili skraćenih bibliografskih podataka. • Objasnidbene ili eksplikativne fusnote (engl. content notes, citatnice u širem smislu) – donose dodatne informacije i komentare o tekstu koje ne pripadaju neposredno u argumentaciju. Forma fusnota. Fusnote se sastoje od brojke iznad dijela teksta na koji se odnosi bilješka,1 od iste te brojke ispisane ispod crte podvučene pod tekstom te od bilješke s bibliografskim podatcima ili drugim informacijama. Prvi se redak bilješke pod crtom piše s uvlakom, a ostali poravnano s tekstom. Raspored bibliografskih podataka i interpunkcija među njima različiti su u različitim citatnim tradicijama i stilovima. Ovdje je prilagođeno pisanje fusnota u Oxfordskome podstilu Chicaškoga citatnog stila po Turabian, 2007 (v. dolje 5.2.5. i III. 6). U fusnotama donosi se ime i prezime u normalnome rasporedu, elementi se odvajaju zarezom, podatci o objavljivanju stoje u zagradama, a na kraju se piše broj stranice bez kratice str.:

1

Za fusnote se katkad rabe i drugi termini, npr. podrubne bilješke, podrubak i sl.

450


5/30/11 11:58:20 AM

Kao što ističe urednik zbornika, ključ je Flakerova doprinosa hrvatskoj znanosti o književnosti u „policentričnosti (ili raznocentričnosti) interesa, djelovanja i struktura“5. F:

5

Josip Užarević, predgovor knjizi Oko književnosti: Osamdeset godina Aleksandra Flakera (Zagreb: Disput, 2004), 7.

O ugradbi fusnota u citatima v. dolje 5.3.1. i 5.3.2. O ugradbi fusnota u parafrazama i sažimanjima v. gore 5.1.3. i 5.1.5 Složene fusnote. Složene su fusnote one koje donose bibliografske podatke o više izvora ili kombiniraju bibliografske podatke i objasnidbene napomene. Ako se u tekstu navodi više izvora o istoj temi, nije ih dobro raspršiti u posebnim fusnotama. Bolje ih je, po prikladnu kriteriju, grupirati u jednoj fusnoti. Jedinice se odvajaju točkom sa zarezom: Godine 1976. u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi jasno se osjetio odmak od imanentne analize književnoga teksta.11 F:

11

Usp. tri knjige objavljene te godine: Aleksandar Flaker, Proza u trapericama (Zagreb: SNL, 1976); Milivoj Solar, Književna kritika i filozofija književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1976); Viktor Žmegač: Književno stvaralaštvo i povijest društva: Književno-sociološke teme (Zagreb: Liber, 1976).

Kada se u tekstu pojavljuju ime i prezime, u fusnoti se piše samo prezime. Sredinom 1970-ih u Zagrebačkoj književnoznanstvenoj školi došlo je do odmaka od imanentne analize teksta. Aleksandar Flaker uvodi pojam „proze u trapericama“, Milivoj Solar povezuje književnu znanost i filozofiju, a Viktor Žmegač promatra književnost u društvenom kontekstu.17 F:

17

Flaker, Proza u trapericama (Zagreb: SNL, 1976); Solar, Književna kritika i filozofija književnosti (Zagreb: Školska knjiga, 1976); Žmegač: Književno stvaralaštvo i povijest društva: Književno-sociološke teme (Zagreb: SNL, 1976). 451


5/30/11 11:58:20 AM

Kada se u fusnoti donose izvor i dodatne informacije ili komentari, najprije se pišu bibliografski podatci, a zatim iza točke informacije ili komentari: Sredinom 1970-ih Aleksandar Flaker objavio je ključnu knjigu Zagrebačke književnoznanstvene škole Stilske formacije.19 F:

19

Flaker, Stilske formacije (Zagreb: SNL, 1976). Iste godine kod istoga izdavača objavljena je autorova knjiga Proza u trapericama u kojoj je došlo do odmaka od imanentne stilističke analize.

Informacije i komentari u fusnotama moraju biti strogo funkcionalni. Ako su važni za temu, bolje ih je uvrstiti u tekst. Ako su rubni u odnosu na temu, valja razmisliti jesu li uopće potrebni. Kada se u fusnoti donosi citat, najprije se navodi citat, a zatim podatci o izvoru iza točke na kraju citata: Viktor Žmegač naglasio je važnost tehničkih medija u povijesti romana.20 F:

20

„Pobjeda romana utemeljena je u epohalnoj preobrazbi cijele kulture Gutenbergovim izumom (…)“. Žmegač, Povijesna poetika romana (Zagreb: GZH, 1987), 19.

Kraćenje fusnota. Jedna je od prednosti fusnota mogućnost kraćenja. U različitim znanstvenim područjima postoje različiti standardi za kraćenje fusnota. Katkad se u fusnotama rabe samo skraćeni podatci, a puni se donose u bibliografiji. Ako standardi za kraćenje postoje, slijedit ćete te standarde. Ako takvi standardi ne postoje, možete primijeniti opća pravila ili ih prilagoditi svojemu području i temi. Osnovno je pravilo: kratiti valja funkcionalno, tako da se cjeloviti podatci mogu pronaći u bibliografiji ili u prethodnoj punoj fusnoti. Fusnote se mogu kratiti na dva osnovna načina: kraćenjem bibliografskih podataka i primjenom latinskih ili domaćih kratica. Dva su osnovna modusa kraćenja bibliografskih podataka: modus samo autor i modus autor – naslov. U modusu samo autor citatnica sadržava 452


5/30/11 11:58:20 AM

dva podatka: autorovo prezime i broj stranice. Ako autor ima više naslova, u tim se jedinicama primjenjuje modus autor – naslov. U modusu autor – naslov citatnica sadržava tri podatka: autorovo prezime, naslov i broj stranice. Naslovi knjiga i časopisa pišu se kosim pismom, a naslovi članaka i dijelova pjesničkih djela pod navodnicima bez kosoga pisma (v. dolje 5.2.5. i III. 6). Dulji se naslovi krate na razlikovne riječi ili nekoliko razlikovnih riječi. 1

Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987), 372. 2 Frangeš, 372.

Ili: 2

Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, 372.

2

Frangeš, Povijest, 372.

Ili:

Drugi je oblik kraćenja u fusnotama uporaba latinskih ili domaćih kratica. Klasične su latinske kratice: • Ibid. (ibidem – na istome mjestu, isto) • Op. cit. (opus citatum – navedeno djelo, hrv. kratice n. dj. i nav. dj.) • Loc. cit. (loco citato – na navedenome mjestu, hrv. kratice n. m. i nav. mj.) Ibid. se odnosi na isti izvor citiran u bilješci neposredno prije i istu stranicu. Kada se u istome nizu citira isti izvor, ali različita stranica, uz ibid. se piše broj stranice. Op. cit. odnosi se na različitu stranicu istoga izvora koji nije citiran neposredno prije. Loc. cit. odnosi se na istu stranicu istoga izvora koji nije citiran neposredno prije. Primjerice:

453


5/30/11 11:58:20 AM

51

Flaker, Stilske formacije, 107. Ibid. 53 Ibid., 183. 54 Žmegač, Književnost i povijest društva, 91. 55 Flaker, op. cit., 295. 56 Žmegač, loc. cit. 52

Taj klasični sustav kraćenja više se uglavnom ne rabi. U suvremenoj akademskoj praksi obično se rabi samo ibid. Ako rabite kraticu ibid., pripazite na mehaniku: ibid. se u citatnicama piše bez kosoga pisma, a kada dolazi s dvojnim znakovima, točka ostaje, jer je dio kratice. Ibid. se ne rabi u citatnicama s više izvora ni na udaljenim stranicama. Umjesto latinske kratice ibid. u domaćim se citatnim stilovima često rabi riječ isto. Pripazite na mehaniku: isto se u citatnicama piše bez kosoga pisma. Nema dvojnih znakova jer to nije kratica, primjerice: 52 53

Isto. Isto, 183.

Fusnote plus bilješke u zagradama. Fusnote se često kombiniraju s bilješkama u zagradama. Bilješke u zagradama dolaze u tekstu kao i tekstnote, ali se od njih razlikuju po vrsti podataka i interpunkciji. Treba paziti da se dva tipa unutartekstnih citatnica ne miješaju (v. dolje Tekstnote plus fusnote). U nekim situacijama, osobito u raspravi ili u kontinuiranoj analizi, fusnote bi opterećivale tekst, pa se uvode bilješke u zagradama. Neki tipovi izvora, kao što su klasična djela, Biblija i druga sakralna djela, starija književnost, novinski članci, pravni dokumenti, izvori u vizualnim umjetnostima i sl., uglavnom se navode u bilješkama u zagradama. Navode se lako prepoznatljivi elementi, a cjelokupni se podatci donose u bibliografiji (v. relevantne dijelove u III. 6). U uklopljenim citatima bilješke u zagradama pišu se ispred točke, zareza i drugih interpunkcijskih znakova, a u izdvojenim citatima iza točke 454


5/30/11 11:58:20 AM

kojom citat završava (v. dolje 5.3.1. i 5.3.2). Puna bilješka u zagradama ista je kao i fusnota skraćena po modelu autor – naslov. Sadržava tri podatka odvojena zarezima: autor, naslov, stranica: „Pojava moderne zapravo je svijest i potreba da se hrvatska književnost izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala pri kraju realizma“ (Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, 231).

Bilješke u zagradama katkad se mogu kratiti. Tri su osnovne mogućnosti kraćenja: samo broj stranice, autor i broj stranice te naslov i broj stranice. U izvorima bez stranica navodi se drugi lokacijski podatak. Kada je iz teksta jasno o kojemu je autoru riječ, kada je djelo predmet kontinuirane analize te kada su neposredno spomenuti autor ili naslov, dovoljno je navesti samo broj stranice. U Povijesti hrvatske književnosti Frangeš ističe da je A. G. Matoš „...“ (238). Nasuprot tomu autor tvrdi da je Krleža „…“ (339–340).

Kada se iz teksta ne razabire o kojemu je autoru riječ i kada se djelo citira jednokratno, navode se autor i broj stranice: Dok u prozi prevladava dokumentarizam, „na pozornicama nacionalnih kazališta u prvoj polovini devedesetih često se igraju povijesne teme“ (Lederer, 113).

Kada se iz teksta razabire o kojemu je autoru riječ i kada se citira više djela istoga autora, navode se naslov i broj stranice: Po Flakeru za avangardu je karakteristična „optimalna projekcija u budućnost“ (Poetika osporavanja, 66).

Kada se djelo citira često, naslov se može skratiti. Kratica se može razjasniti u fusnoti ili bibliografiji iza punih podataka. Oznake su različite: citirano u tekstu kao + kratica, cit. + kratica i sl. Oznaka se navodi u ugla455


5/30/11 11:58:20 AM

tim zagradama, a kratica se piše kosim pismom kao i naslov. Ako se rabi više kratica, izrađuje se popis kratica (v. III. 2.3.6). Ostajemo kod istoga primjera:

Ili:

23

F

Aleksandar Flaker, Poetika osporavanja: Avangarda i književna ljevica (Zagreb: Školska knjiga, 1982), 55 [citirano u tekstu kao PO].

23

Aleksandar, Flaker…. [cit. PO].

Po Flakeru za avangardu je karakteristična „optimalna projekcija u budućnost“ (PO, 66).

U izvorima poput novinskih članaka, službenih dokumenata i sl., gdje autor, naslov i stranica nisu bitni za identifikaciju, navode se drugi relevantni podatci: U rubrici Kultura tjednik Globus (27. rujna 2010) piše o „godini žena“ u hrvatskoj književnosti.

Uporaba fusnota. Fusnote su: • Razlikovno načelo tzv. Oxfordskoga citatnog stila. • Najčešće se rabe u humanističkim znanostima. • Obvezan su oblik citatnica u akademskim radovima iz humanistike. • Budući da donose potpune bibliografske podatke, mogu stajati samostalno, a u chicaškoj verziji Oxfordskoga stila vežu se uz bibliografiju. Fusnote se katkad rabe u umjetnosti. One tada nemaju argumentacijsku, nego estetsku funkciju. Tako je, primjerice, T. S. Eliot u poemi Pusta zemlja (1922) naveo na kraju poeme fusnote s točnim bibliografskim podatcima o citiranim izvorima. Bilo je to avangardno očuđenje citatnoga dijaloga s europskom kulturnom tradicijom. 456


5/30/11 11:58:21 AM

Prednosti fusnota. Fusnote su najstariji i najsloženiji oblik citatnica. Prednosti su fusnota: • Preglednost – čitateljice i čitatelji mogu se lako informirati o literaturi, bez traženja podataka u bibliografiji. • Ekonomičnost – uporabom kratica kod ponovljenih izvora pridonose uštedi prostora bez gubitka informacija. • Informativnost – fusnote su idealan prostor za donošenje dodatnih informacija koje bi mogle opteretiti tijelo teksta, a potrebne su kao širi kontekst razumijevanja i argumentacije. • Osobito su korisne ako je riječ o nepoznatoj literaturi ili novootkrivenoj građi, na koju je vrijedno upozoriti, o terminološkim problemima vezanim uz temu i sl. • Praktičnost – danas se unose lako jer postoje računalni programi za oblikovanje i numeraciju. Mane fusnota. Glavna je mana fusnota – duljina. Nije dobro ako se fusnote protežu na dvije ili više stranica jer to raspršuje pozornost i može biti kontraproduktivno u razumijevanju i praćenju argumentacije. Duge su fusnote opravdane samo u tekstovima iz klasičnih tema, gdje se donosi nepoznata ili skrivena građa (npr. u kritičkim izdanjima Aristotela, u Curtiusovoj knjizi Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje i sl.). Ako imate puno građe i ako vaša argumentacija zahtijeva dulja razjašnjenja, rabite radije bilješke na kraju teksta (v. dolje Bilješke na kraju teksta). Tekstnote (bilješke u tekstu, tekstovnice ili unutartekstne citatnice). Termin tekstnote nastao je po analogiji s terminom fusnote (lat. textus + nota, engl. parenthetical references, in-text references, parenthetical citations, parenthetical notes), lako se uklapa u hrvatski jezik i točno opisuje ono na što se odnosi. U širem smislu tekstnote su sve bibliografske bilješke u zagradama kojima se u sklopu teksta upućuje na citiranu ili konzultiranu literaturu. Razlikuju se dva osnovna tipa tekstnota: tekstnote u Harvardskome 457


5/30/11 11:58:21 AM

citatnom stilu i unutartekstne bilješke u zagradama u bilo kojemu citatnom stilu. Kako bi se uočila ta razlika, ovdje rabim dva termina za dva tipa unutartekstnih citatnica: termin tekstnote za pozivne bilješke ili „uputnice“ u Harvardskome citatnom stilu i termin bilješke u zagradama za druge načine pozivanja i upućivanja na literaturu u tekstu. Tekstnote se razlikuju od bilježaka u zagradama po vrsti podataka i interpunkciji (v. gore Fusnote plus bilješke u zagradama). Budući da je u oba tipa unutartekstnih citatnica riječ o citatnicama u zagradama u tekstu, tekstnote i bilješke u tekstu ugrađuju se u tekst na isti način. Pišu se neposredno iza dijela teksta na koji se odnose. Ovdje je prilagođeno pisanje tekstnota u Harvardskome citatnom podstilu Chicaškoga citatnog stila po Turabian, 2007. (v. dolje 5.2.5. i III. 6). O ugradbi tekstnota u citatima v. dolje 5.3.1. i 5.3.2. O ugradbi tekstnota u parafrazama i sažimanjima v. gore 5.1.3. i 5.1.5. Sadržaj i forma tekstnota. Harvardske tekstnote (dalje tekstnote) sadržavaju tri podatka: • prezime autora ili autorice • godinu • broj stranice Mogu se pisati na različite načine, ovisno o prihvaćenim konvencijama: (Frangeš, 1987: 241) (Frangeš 1987: 241) (Frangeš 1987, 241)

U ovoj je knjizi odabran prvi modus sa zarezom iza imena. Tekstnota se sastoji od tri ravnopravna bibliografska podatka, pa je logično svaki podatak odvojiti interpunkcijom. Posebni slučajevi. Ako dva autora imaju isto prezime, piše se prije prezimena inicijal imena: 458


5/30/11 11:58:21 AM

(S. Novak, 1968: 71) (S. P. Novak, 1997: 171)

Kada je riječ o više od tri autora, piše se prvo prezime i kratica et al. ili i dr. običnim pismom, a sva se imena navode u popisu literature: (Mihanović i dr., 1993: 14)

Ako je isti autor objavio dva ili više naslova u istoj godini, jedinice se obilježuju malim slovima abecede priljubljeno uz godinu: (Pavličić, 2010a: 43) (Pavličić, 2010b: 143)

Kada se autor neposredno spominje u tekstu, tekstnota se piše bez autorova imena: U Povijesti hrvatske književnosti Ivo Frangeš piše… (1987: 391).

Kada se navodi više izvora, imena se nižu abecednim redom, kronološki ili po važnosti te odvajaju točkom sa zarezom. U sljedećemu primjeru sve su knjige objavljene iste godine, a kako su dvojica autora te godine objavila po dva naslova, citirani naslovi obilježeni su prvim slovom abecede: Sredinom 1970-ih Zagrebačku je školu obilježio otklon od stilističke analize (Flaker: 1976a; Solar: 1976a; Žmegač: 1976).

Kada se općenito upućuje na izvor ili sažima, ne navodi se broj stranice: (Žmegač: 2006)

459


5/30/11 11:58:21 AM

Kada se izvor uzastopce citira, iza prve citatnice navodi se samo broj stranice: Po Frangešu Matoš je „…“ (1987: 238), dok je Krleža „…“ (339–340).

O drugim posebnim slučajevima u citatnome sustavu tekstnote – literatura v. III. 6. Tekstnote plus fusnote. Ako se u citatnome stilu s tekstnotama donosi važna informacija ili bitan komentar, rabi se fusnota. Ako se u fusnoti citira ili poziva na izvor, unutar fusnote rabi se tekstnota, a ne bilješka u zagradama. Tekstnote se u istome tekstu ne smiju miješati s bilješkama u zagradama (v. gore Fusnote plus bilješke u zagradama). U sustavu s tekstnotama neispravna je fusnota s bilješkom u zagradama: 25

Flaker je primijetio da se stilske formacije, paradoksalno, najbolje mogu proučavati „na – književnim epigonima“ (Stilske formacije, 24).

Ispravna je fusnota s tekstnotom: 25

Flaker je primijetio da se stilske formacije, paradoksalno, najbolje mogu proučavati „na – književnim epigonima“ (1976: 24).

Uporaba tekstnota. Tekstnote su: • Razlikovno načelo tzv. Harvardskoga citatnog stila. • Česte su u prirodnim i društvenim znanostima. • Mogu se kombinirati s objasnidbenim fusnotama. Tada su primjenjive u akademskim radovima iz humanistike. • Vežu se uz popis literature, gdje se donose svi potrebni bibliografski podatci.

460


5/30/11 11:58:21 AM

Prednosti tekstnota. Prednosti su tekstnota: • Kratkoća – donose se samo bitni podatci. • Nema mogućnosti za raspršivanje u podatcima i informacijama. • Mogu se kombinirati s fusnotama. Mane tekstnota. Mane su tekstnota – nepreglednost i nepraktičnost. Tekst prošaran većom količinom tekstnota može se pretvoriti u nečitku arabesku, a da bi se došlo do punih podataka o literaturi, valja prekinuti čitanje i potražiti podatke u popisu literature. U akademskim se radovima iz humanistike preporučuje uporaba fusnota (v. gore Prednosti fusnota). One omogućuju dodatne informacije o literaturi bez narušavanja čistoće osnovnoga teksta. U kombinaciji s bilješkama u zagradama fusnote su pogodne za kontinuiranu raspravu o tekstu i analizu teksta. Ako u akademskim radovima iz humanistike želite rabiti tekstnote, njihovu uporabu trebate dogovoriti s mentoricom ili mentorom, ovisno o temi i običajima na pojedinome polju. U ovoj knjizi tekstnote su primijenjene s jedne strane zato što naglasak nije na raspravi s pozivima na literaturu, nego na izlaganju utvrđenih retoričkih i akademskih standarda. S druge strane tekstnote su omogućile sažeto upućivanje na izvore iz kojih su uzimani primjeri. Bilješke na kraju teksta (endnote, rubnice, završnice ili izvantekstne citatnice) bibliografske su bilješke koje se, kao što kaže sam termin, nalaze na kraju teksta. Termin endnote (engl. end + note) dolazi iz univerzalnoga jezika virtualnoga pisma – engleskoga. Kao što je termin fusnote znak Gutenbergove ere, tako je termin endnote u malome segmentu dokumentacijske terminologije znak Microsoftove ere. Ne uklapa se u hrvatski jezik, pa ovdje radije rabim termin bilješke na kraju teksta. Sadržaj i forma bilježaka na kraju teksta. Bilješke na kraju teksta isti su tip citatnica kao i fusnote. Jedina je razlika u tome što ne dolaze pod tekstom, nego na kraju teksta. Ako je riječ o knjizi sastavljenoj od samostalnih dijelova, bilješke na kraju teksta mogu doći iza svakoga poglavlja ili na kraju 461


5/30/11 11:58:21 AM

knjige. Naslovljuju se riječju Bilješke ili Napomene (v. III. 2.3.15). U ovome se priručniku o njima posebno ne govori, jer su po svemu, osim po položaju, iste kao i fusnote. Prednosti i mane bilježaka na kraju teksta. Bilješke na kraju teksta spajaju prednosti fusnota i osnovnu manu tekstnota. Mogu donositi i bibliografske podatke i druge informacije, ali do tih podataka i informacija čitateljice i čitatelji ne dolaze na istoj stranici u procesu čitanja, nego moraju listati knjigu i tako prekinuti čitanje. U knjigama sastavljenim od samostalnih dijelova te u zbornicima radova bilješke na kraju teksta standardan su oblik bibliografske dokumentacije. Pogodne su i u tekstovima s puno građe i dodatnih informacija.

5.2.2. Bibliografske jedinice u klasičnim izvorima Što su bibliografske jedinice? Bibliografske jedinice funkcionalan su opis identifikacijskih podataka potrebnih za prepoznavanje i lokaciju tiskanih, rukopisnih i mrežnih izvora: knjiga, članaka, dokumenata, videomaterijala i online materijala. Susreću se na svim razinama znanstvene dokumentacije, od klasičnih bibliotekarskih kataloga do radne i konačne bibliografije ili popisa literature. Bibliografske jedinice i citatnice. Bibliografske jedinice sadržavaju sve podatke potrebne za identifikaciju izvora. Bibliografske napomene ili citatnice (fusnote, tekstnote i bilješke na kraju teksta) bibliografske su jedinice u širemu smislu. One mogu (fusnote i bilješke na kraju teksta), ali ne moraju imati sve identifikacijske elemente (tekstnote). Stoga fusnote i bilješke na kraju teksta mogu stajati samostalno, a tekstnote ne mogu. Bibliografske su jedinice osobne iskaznice svih vrsta izvora – temelj bibliografije i popisa literature. Minimalni podatci u bibliografskoj jedinici. Bibliografske jedinice odgovaraju na pet osnovnih pitanja: 462


5/30/11 11:58:21 AM

• TKO je napisao, uredio ili preveo tekst? • ŠTO je napisao, tj. pod kojim naslovom? • GDJE je to objavio? • TKO je to objavio? • KADA se to dogodilo? Stoga su minimalni podatci u bibliografskoj jedinici: • autor • naslov • mjesto • izdavač • godina Ti su podatci univerzalni, a ono što se od teksta do teksta razlikuje načini su navođenja bibliografskih podataka, broj podataka, njihov raspored u bibliografskoj jedinici te ulančivanje u citatne stilove i podstilove.

5.2.3. Citiranje elektroničkih izvora Uz klasične izvore i klasične bibliografske jedinice danas se sve više susrećemo s elektroničkim izvorima i elektroničkim bibliografskim jedinicama. Dvije su osnovne vrste elektroničkih izvora: mrežni izvori (elektronički tekstovi dostupni na internetu, online) i drugi elektronički mediji (DVD, CD-ROM i sl.). Mrežni izvori. Po načinu pojavljivanja na internetu mrežni se izvori mogu podijeliti u dva tipa: mrežni tekstovi u užem smislu i mrežni izvori u širem smislu (usp. Turabian, 2007: 138–139). Ta je podjela primijenjena i u posebnim slučajevima ovdje predloženih dvaju citatnih stilova (v. III. 6). Mrežni tekstovi u užem smislu virtualni su oblici klasičnih vrsta tiskanoga teksta. Umjesto u tiskanome obliku tekstovi se pojavljuju u vir463


5/30/11 11:58:21 AM

tualnome obliku, pa postoje online knjige, online članci u časopisima, zbornicima i novinama, online doktorske disertacije, online dokumenti i sl. Bibliografske jedinice mrežnih tekstova sadržavaju sve elemente za tiskane tekstove (autor, naslov, izdavač, godina i sl.) uz dodatak novoga elementa bitnoga za elektroničke izvore – lokacijske oznake ili mrežne adrese URL (akronim za engl. Uniform Resource Locator) i datuma pristupa dokumentu. Osnovni su elementi za bibliografske jedinice mrežnih tekstova: • autor • naslov • izdavač

• godina • URL • datum pristupa

Mrežni izvori najčešće imaju naveden URL, pa ga treba samo pažljivo preslikati i unijeti iza standardnih podataka (v. III. 6.1.7, URL i drugi načini lociranja elektroničkih izvora). Ako umjesto URL-a postoji druga identifikacijska oznaka (npr. DOI – Digital Object Identifier), navodi se ta oznaka. Budući da su mrežni izvori nestabilni, obvezno se navodi datum pristupa izvoru. Kako se u bibliografskome opisu elektroničkih izvora mogu pojaviti i druge oznake vremena, datum pristupa izvoru uvodi se natuknicama posjećeno, pristup i sl. Budući da taj podatak uvijek dolazi na kraju niza podataka, u nekim se stilovima radi ekonomije prostora navodi samo datum. Tako je u ovoj knjizi. U mrežne tekstove u širem smislu pripadaju online projekti i baze podataka, institucionalne ili osobne stranice na mreži (web site), elektronička pošta (e-mail) i sl. Ti izvori nemaju uobičajene podatke o publikaciji, pa se uz URL i datum pristupa moraju brižljivo opskrbiti sa što više informacija. Drugi elektronički mediji. Mediji poput CD-ROM-a, DVD-a i sl. stabilniji su nego mrežni izvori. Stoga su i bliži klasičnomu tipu citiranja, najčešće knjiga. Uz uobičajene podatke o publikaciji bibliografske jedinice sadržavaju natuknicu o mediju. 464


5/30/11 11:58:21 AM

Etički kodeks citiranja elektroničkih medija. Kulturna mijena na prijelomu 20. i 21. stoljeća nigdje nije bila tako vidljiva kao u nastupu virtualnoga pisma. Citiranje je u kulturi tiskovnoga pisma bilo pouzdano: postojali su čvrsti izvori iza kojih su stajali autori, izdavači i urednici. Znalo se točno tko citira, koga citira i što citira. Sve se to promijenilo s dolaskom novoga pisma i nove aleksandrijske knjižnice – interneta. Mrežni su izvori lako dostupni. Da biste došli do literature, ne morate se maknuti iz vlastite sobe. Za zlatnim runom ideja možete ploviti na bilo kojemu ekranu: u knjižnici, u internetskom kafiću, na mobitelu. Istodobno, mrežni su izvori vrlo nestabilni. Mogu se lako stvarati, ali i lako mijenjati i brisati. Promjene se odigravaju često bez ikakve naznake da je do njih došlo. Ne postoji standard koji bi točno naznačio opseg promjena. Dokumenti se mogu pojaviti u više verzija bez naznake koja je vjerodostojna. Tekstovi se često pojavljuju bez autorova imena, pa im se i na taj način smanjuje vjerodostojnost, jer nisu pokriveni nikakvim autoritetom. Napokon, ni URL nije stabilan. Može se promijeniti nakon nekoliko mjeseci, tjedana ili čak sljedećega dana. Sve to izaziva tehničke teškoće u citiranju literature, te otvara etička pitanja o mogućnostima manipulacija. Stoga je već danas izgrađen nepisani citatni kodeks elektroničkih izvora. Izdvojit ću sedam osnovnih pravila: • Postupajte vrlo oprezno s mrežnim izvorima. • Ako postoji više verzija, držite se najstabilnijih. • Ako isti tekst postoji u virtualnome i klasičnome obliku, izaberite klasični oblik ili pomno usporedite virtualni i klasični izvor. • Pazite na vjerodostojnost izvora. • Citirajte uvijek samo onu verziju koju ste konzultirali. • Dosljedno primijenite odabrani citatni stil. • Budite svjesni etičkih rizika i posljedica online citiranja. 465


5/30/11 11:58:21 AM

Ne trebate se plašiti novih medija i elektroničkih izvora. Trebate se samo pridržavati etičkoga kodeksa citiranja tih izvora. Internet je vaša Kirka – lako vas može zavesti na krivo citiranje, na svjesnu krađu ili nesvjesno plagiranje. Vi ste međutim Odisej (muškoga ili ženskoga roda). Koristit ćete se svim čarima brzoga pretraživanja literature i njezine božanske dostupnosti, ali ćete pomno paziti na autorstvo i izvornik. Pravilnim citiranjem odoljet ćete prelijepoj Kirki. I vi ćete nakon svih avantura sretno stići na svoju Itaku. To se osobito odnosi na doktorsku disertaciju. S obzirom na ubrzanje vremena umjesto dvadeset godina trebat će vam za pisanje doktorske disertacije oko dvije godine. Ali sve to ne bi imalo smisla da vas na Itaki ne čeka Penelopa – prava poštena znanost. Ta je znanost jamac vašega sretnog putovanja nemirnim morem literature, osobito elektroničke. Toj Penelopi morate biti vjerni.

5.2.4. Bibliografija i literatura Termini bibliografija i literatura djelomični su sinonimi: označuju popis izvora upotrijebljenih pri izradi znanstvenoga rada. Razlikuju se po opsegu i načinu prezentacije građe. Vežu se uz stilove citiranja, pa se i bibliografski podatci pišu na različite načine, ovisno o citatnim stilovima i njihovim varijacijama. U bibliografiji i literaturi titule se ne pišu. Bibliografija i literatura dolaze kao poseban dio strukture teksta u završnome rubu akademskoga rada (v. II. 2.3.16). Što je bibliografija? Bibliografija je širi pojam od literature. To je popis ukupne relevantne literature bez obzira na to jeste li se služili tom literaturom ili niste. Razlikovno je načelo Oxfordskoga citatnog stila s fusnotama (v. dolje 5.2.5). Abecedni niz po autorima. Bibliografija je najčešće popis ukupne relevantne literature složen abecednim redom po autorovu prezimenu. Prezime se od imena odvaja zarezom po načelu inverzije. Ako isti autor ima dva ili više naslova, jedinice se nižu abecednim redom po naslovima. U tome slučaju 466


5/30/11 11:58:21 AM

autorovo se ime može izostaviti i zamijeniti grafičkom oznakom. Jedna je od grafičkih oznaka za izostavljeno ime trostruka crta (usp. Turabian, 2007: 148–149). Žmegač, Viktor, ur. Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, 3 Bde. Königstein i Frankfurt am Main: Athenäum Verlag, 1978–1984. ____. Književnost i zbilja. Zagreb: Školska knjiga, 1982. ____. Krležini evropski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu. Zagreb: Znanje, 1986. ____. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture. Zagreb: Matica hrvatska, 2006. ____. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1987. ____. Težišta modernizma. Od Baudelairea do ekspresionizma. Zagreb: Liber, 1986.

Ako izvor ima više autora, uvršćuje se u abecedni niz po prezimenu prvoga autora. U kolektivnim i anonimnim djelima redalica je naslov. Autorske bibliografije. Autorske bibliografije donose popis radova pojedine autorice ili autora, najčešće po kronologiji ili vrstama radova (knjige, članci u različitim tipovima publikacija, novinski članci, medijski nastupi i sl.). Ako se odabere koji drugi kriterij, to valja u bilješci razjasniti. Kategorizirane bibliografije. U duljim bibliografijama jedinice su često raspoređene u grupe. Kriteriji klasifikacije mogu biti vrste izvora po tipu publikacije ili uporabe (primarna literatura ili izvori u užem smislu, sekundarna literatura i sl., u ovoj knjizi, primjerice, literatura i izvori iz kojih su uzimani primjeri), po područjima i poljima (u složenoj temi Postmoderna izvori se mogu kategorizirati Filozofija, Društvene znanosti, Teorija književnosti, Arhitektura, Likovne umjetnosti i povijest umjetnosti, Glazba, ples i druge umjetnosti), po medijskim oblicima (u bibliografiji kantautorske poezije izdvojiti se mogu rukopisi, tiskane knjige, ploče i sl.). Kategorizirane bibliografije mogu biti jedinstvene s unutarnjom podjelom ili posve 467


5/30/11 11:58:21 AM

odijeljene. Svaka se klasifikacijska jedinica posebno naslovljuje i, ako treba, uvodi razjašnjenjem klasifikacijskoga kriterija. Izostavljanje izvora. Iz bibliografije se mogu izostaviti općepoznati priručnici, enciklopedije i rječnici, Biblija i druga sakralna djela, klasična, srednjovojekovna i ranonovovjekovna djela, novinski članci, osobna komunikacija, tekstovi s mrežnih blogova i elektroskupnica, vizualni izvori, televizijske emisije, javni dokumenti i sl. (v. navedene izvore u III. 6). Što je literatura? Literatura je uži pojam od bibliografije. To je popis isključivo onih djela koja su upotrijebljena u znanstvenome radu, bilo da su citirana bilo konzultirana. U monografijama i višim akademskim radovima (diplomski radovi, magistarske teze, doktorske disertacije) navodi se sva relevantna literatura za temu, uključujući opću literaturu poput enciklopedija, leksikonskih priručnika, rječnika i sl. Kao i u bibliografiji, neki se izvori mogu izostaviti. Literatura je razlikovno načelo i obvezan dio Harvardskoga citatnog stila s tekstnotama (v. dolje 5.2.5). Budući da tekstnote ne donose pune podatke, obvezno se vežu uz popis literature. Literatura je, kao i bibliografija, abecedni niz izvora po autorovu prezimenu. Neka su načela nizanja ista kao u bibliografiji, a neka različita. Načela su nizanja ista kada izvor ima više autora (uvršćuje se pod prezimenom prvoga autora) ili kada nema autora (za kolektivna i anonimna djela redalica je naslov). Budući da u Harvardskome citatnom stilu u literaturi iza autorova imena ne dolazi naslov, nego godina, nizanje se u nekim slučajevima razlikuje od nizanja u bibliografiji. Ako isti autor ima dva ili više naslova, jedinice se nižu po kronologiji. Ako je autor iste godine objavio dva ili više naslova, naslovi se nižu po abecedi, a uz godinu se priljubljuju mala slova abecede: Žmegač, Viktor, ur. 1978–1984. Geschichte der deutschen Literatur vom 18. Jahrhundert bis zur Gegenwart, 3 Bde. Königstein i Frankfurt am Main: Athenäum Verlag. 468


5/30/11 11:58:21 AM

____. 1982. Književnost i zbilja. Zagreb: Školska knjiga. ____. 1986a. Krležini evropski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu. Zagreb: Znanje. ____. 1986b. Težišta modernizma. Od Baudelairea do ekspresionizma. Zagreb: Liber. ____. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. ____. 2006. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture. Zagreb: Matica hrvatska.

Važnost bibliografije i literature. Bibliografija i literatura temeljni su oblik retoričkoga okvira u akademskome pismu. To je moćna strategija memorije kulture i autoriteta akademskoga diskursa. Bibliografija i literatura osobna su iskaznica svakoga znanstvenog teksta. To je vidljiv dokaz o temeljitosti vlastitoga rada, garancija etičnosti citiranja i doprinos struci i njezinu razvoju. Istodobno bibliografija i literatura znak su priznavanja čitatelja, kojemu se pruža uvid u carstvo znanja na određenome području, pa mu se tako pruža prilika da provjeri uvjerljivost argumentacije i sam se uključi u daljnja istraživanja.

5.2.5. Citatni stilovi Što su citatni stilovi? Citatni su stilovi tehnike pisanja citatnica i bibliografskih jedinica. Navođenje literature ima dugu tradiciju na različitim područjima znanja, pa su se razvile brojne tehnike citiranja i brojni citatni stilovi. Najpoznatiji su citatni stilovi: • Oxfordski stil • Harvardski stil

469


5/30/11 11:58:21 AM

Oxfordski citatni stil (fusnote – bibliografija ili autor – naslov) Razlikovni elementi. Razlikovni su elementi Oxfordskoga citatnog stila: • u tekstu fusnote ili podtekstne citatnice • na kraju teksta bibliografija • poredak jedinica u bibliografiji: autor – naslov Frangeš, Ivo. Povijest hrvatske književnosti...

Uporaba. Oxfordski je stil češći u humanističkim znanostima. Akademski radovi iz humanistike načelno se pišu u Oxfordskome stilu ili u kojoj drugoj kombinaciji s fusnotama. Fusnote su idealan prostor za dodatna razjašnjenja i podatke, koji su u humanistici potrebni kako bi se tema razvila bez opterećivanja osnovnoga teksta (v. gore 5.2.1, Prednosti fusnota). Temeljni model. Temeljni je model Oxfordskoga stila: • Bibliografski podatci donose se u fusnotama – citatnicama u podnožju teksta. • Iznad navodnika, koji obilježuju kraj citata, u osnovnome se tekstu upisuje arapska brojka (o mehanici pravopisnih znakova i citatnica v. dolje 5.3.1. i 5.3.2). • Broj fusnote ponavlja se ispod crte u podnožju teksta. • Uz broj bilješke u podnožju teksta ispisuju se bibliografski podatci. • Brojevi se fusnota nižu do kraja teksta. • Ako je tekst velik ili ima veći broj bibliografskih uputa, fusnote se mogu podijeliti po poglavljima. • Treba paziti da niz brojeva u tekstu odgovara broju fusnota pod tekstom. • Na kraju članka, knjige ili studentske akademske proze dolazi bibliografija. 470


5/30/11 11:58:21 AM

• Bibliografske jedinice u bibliografiji počinju autorovim imenom i naslovom. Odatle naziv za citatne podstilove zasnovane na Oxfordskome stilu: autor – naslov. • Treba paziti da su sve bibliografske jedinice iz fusnota uvrštene u bibliografiju. • Postoje brojne verzije Oxfordskoga stila u različitim citatnim podstilovima, ovisno o znanstvenome području, časopisu u kojemu se tekst objavljuje, instituciji, tradiciji i sl. Prednosti. Prednosti su Oxfordskoga citatnog stila s fusnotama: • laka preglednost literature • čistoća osnovnoga teksta • mogućnost uvođenja dodatnih podataka (objasnidbene i proširbene napomene) • skraćivanje teksta zbog smanjenoga fonta pisma, kraćenja podataka i uporabe kratica: ibid., i dr., usp. i sl. • računalni programi koji automatski upisuju fusnote

Harvardski citatni stil (tekstnote – literatura ili autor – godina) Razlikovni elementi. Razlikovni su elementi Harvardskoga citatnog stila: • u tekstu unutartekstne citatnice ili tekstnote • na kraju teksta popis literature • poredak jedinica u literaturi: autor – godina Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti...

Uporaba. Harvardski je stil češći u prirodnim i društvenim znanostima te u žanrovima i tekstovima gdje nema puno osvrta na literaturu (primjerice, 471


5/30/11 11:58:21 AM

u ovoj knjizi). Može se rabiti i u doktorskim disertacijama iz humanistike, ali tada u kombinaciji s fusnotama (v. gore 5.2.1, Prednosti tekstnota). Temeljni model. Temeljni je model Harvardskoga citatnog stila: • Nakon rasprave o literaturi, ključne riječi ili citata u tekstnoti se navode autorovo ime, godina i stranica. Odatle naziv za citatne podstilove zasnovane na Harvardskome stilu: autor – godina. • Moguća je različita interpunkcija u prezentaciji podataka u tekstnoti (v. gore 5.2.1, Sadržaj i forma tekstnota). Ovdje je odabran modus: (Frangeš, 1987: 351)

• Puni bibliografski podatci donose se u popisu literature. • Tekstnote nikada ne dolaze samostalno. Obvezno se vežu uz popis literature, gdje se donose puni podatci. • Ako se autorovo ime spominje neposredno prije citatnice, u tekstnoti se navode samo godina i broj stranice (v. gore 5.2.1, Tekstnote: Posebni slučajevi te dolje 5.3.1. i 5.3.2). Prednosti i problemi. Harvardski stil s tekstnotama: • Pogodan je za onaj tip rada u kojemu nema puno osvrta na literaturu. • U čistome obliku, bez fusnota, neprimjeren je za pisanje akademskih radova u humanistici, jer tu uvijek postoji potreba za dodatnim razjašnjenjima. • Ako se odabere u akademskim radovima iz humanistike u bilo kojoj inačici, kombinira se s fusnotama. • Valja paziti da je ono na što se upućuje u zagradama izloženo sažeto i komentirano vlastitim riječima. • Prije tekstnote treba navesti ključnu riječ ili kraći citat kako bibliografska jedinica ne bi ostala visjeti u zraku kao prazan ukras dvojbene erudicije. 472


5/30/11 11:58:21 AM

• U prirodnim znanostima, gdje je riječ o eksperimentalnim istraživanjima i navođenju brojnih podataka u osnovnome tekstu, Harvardski stil citiranja može učiniti tekst nepreglednim, pa se često primjenjuju varijacije i kombinacije (npr. Vancouverski brojevni sustav u biologiji i medicini, v. dolje). Najpoznatiji citatni stilovi. Mnoga sveučilišta, časopisi i izdavačka poduzeća imaju vlastita pravila za citiranje, koja su obvezna za sve sudionike u znanstvenome pogonu. Snaga znanstvene zajednice očituje se, među ostalim, u postojanju citatnoga stila te u moći da se taj stil prihvati kao obvezan. Dva temeljna citatna stila, Oxfordski i Harvardski, razrađena su u različitim prilagodbama poput: ACS (American Chemical Society style), APA style (American Psychological Association style), ASA style (American Sociological Association style), The Chicago Manual of Style, Harvard referencing, MLA style (Modern Language Association), Vancouver system itd. Vancouver system. Vancouverski je sustav, primjerice, podstil Harvardskoga stila. Rabi se u medicinskim časopisima, biologiji i drugim prirodnim znanostima. Razrađen je u pravilima The Uniform Requirements for Manuscripts Submitted to Biomedical Journals, predloženim 1978. u kanadskome gradu Vancouveru, po kojemu je i dobio ime. U tome stilu citatnice su označene arapskim brojem po redu pojavljivanja u tekstu (1), (2) itd. Ista citatnica u tekstu uvijek ima isti broj. Potpune jedinice sa svim podatcima nalaze se u popisu literature na kraju članka ili na kraju knjige istim redoslijedom kao i u tekstu. Snalaženje u bibliografiji u tome je stilu katkad otežano jer se jedinice pojavljuju pod brojevima, a ne po abecedi. Varijanta je toga stila da se jedinice u tekstu nižu redoslijedom brojeva, a u popisu literature po abecedi. U humanističkim znanostima taj se stil primjenjuje rijetko. Chicago Manual of Style. Gotovo svi citatni stilovi njeguju jedan od osnovnih stilova, Harvardski ili Oxfordski, u specifičnim inačicama i podinačicama. Iznimka je Chicaški stil. Taj je stil demokratičan po temeljnoj ideji. On predlaže dva paralelna citatna podstila u općim i posebnim slučajevima. 473


5/30/11 11:58:21 AM

Prednosti su Chicago Manual of Style: • Donosi oba citatna stila kao dva paralelna razrađena podstila. • Sličan je domaćim tradicijama. • Lako se prilagođuje hrvatskim pravopisnim rješenjima. Upravo zbog te činjenice u ovoj sam knjizi odabrala Chicaški stil kao predložak za izradu dvaju temeljnih stilova citiranja. To su: Stil I. Fusnote – bibliografija ili autor – naslov Stil II. Tekstnote – literatura ili autor – godina Prvi je stil varijanta Oxfordskoga, a drugi varijanta Harvardskoga citatnog stila. Tablica dvaju citatnih stilova: Opći modeli. Ovdje se donosi prva, mala tablica općih modela dvaju citatnih stilova. Tablica je nastala prilagodbom Chicaškoga stila po priručniku Turabian, 2007. Posebni slučajevi i iznimke obrađeni su u drugoj, velikoj tablici (v. III. 6). U stilu fusnote (F) – bibliografija (B) slovo F odnosi se na oblik podtekstne citatnice ili fusnote, a slovo B na oblik bibliografije. Budući da se bilješke na kraju teksta, izvantekstne ili završne citatnice pišu isto kao fusnote, za taj se oblik citatnica ne navode posebni primjeri. Brojevi fusnota u primjerima odabrani su nasumce. U stilu tekstnote (T) – literatura (L) slovo T odnosi se na oblik unutartekstne citatnice ili tekstnote, a slovo L na oblik literature. Tablica prikazuje opće modele za knjige i časopise (tiskane i online). Modeli se sastoje od obrasca i primjera. U obrascima su prikazani vrsta i raspored elemenata, interpunkcija i tipografija. Poveznice i kratice koje se stvarno pojavljuju u citatnicama obilježene su u obrascima zasjenjeno. XX označuje broj stvarno citiranih stranica, a YY raspon stranica cijeloga članka ili dijela knjige. Za više primjera, informacija i razjašnjenja o različitim izvorima konzultirajte tablicu u III. 6. 474


5/30/11 11:58:21 AM

CITATNI STIL I. FUSNOTE (F) – BIBLIOGRAFIJA (B)

CITATNI STIL II. TEKSTNOTE (T) – LITERATURA (L)

KNJIGE 1. Pojedinačni autor ili urednik Pojedinačni autor: F:

Broj fusnote. Autorovo L: Autorovo Prezime, autorovo Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov knjige: Podnaslov knjige (Mjesto: Podnaslov knjige. Mjesto: Izdavač, godina), XX–XX. Izdavač.

B: Autorovo Prezime, autorovo Ime. Naslov knjige: Podnaslov knjige. Mjesto: Izdavač, godina.

T: (Autorovo Prezime, godina: XX–XX)

Primjer: F:

11

Viktor Žmegač, Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture (Zagreb: Matica hrvatska, 2006), 307–309.

B: Žmegač, Viktor. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture. Zagreb: Matica hrvatska, 2006.

L: Žmegač, Viktor. 2006. Od Bacha do Bauhausa: Povijest njemačke kulture. Zagreb: Matica hrvatska. T: (Žmegač, 2006: 307–309)

475


5/30/11 11:58:21 AM

Urednik umjesto autora: F:

Broj fusnote. Urednikovo Ime i Prezime, ur., Naslov knjige…

L: Urednikovo Prezime, urednikovo Ime, ur. Godina…

B: Urednikovo Prezime, uredni- T: (Urednikovo Prezime, kovo Ime, ur. Naslov knjige… godina: XX–XX) Primjer: F:

7

Josip Užarević, ur., Romantizam i pitanje modernoga subjekta…

L: Užarević, Josip, ur. 2008…

B: Užarević, Josip, ur. Romantizam T: (Užarević, 2008: 308) i pitanje modernoga subjekta…

2. Više autora Dva autora: F:

Broj fusnote. Ime i Prezime 1. autora i Ime i Prezime 2. autora, Naslov knjige: Podnaslov knjige (Mjesto: Izdavač, godina), XX–XX.

B: Prezime 1. autora, Ime 1. autora i Ime i Prezime 2. autora. Naslov knjige: Podnaslov knjige. Mjesto: Izdavač, godina.

L: Prezime 1. autora, Ime 1. autora i Ime i Prezime 2. autora. Godina. Naslov knjige: Podnaslov knjige. Mjesto: Izdavač. T: (Prezime 1. autora i Prezime 2. autora, godina: XX–XX)

476


5/30/11 11:58:21 AM

Primjer: F:

13

Ivo Frangeš i Viktor Žmegač, Hrvatska novela: Interpretacije (Zagreb: Školska knjiga, 1998), 157–158.

L: Frangeš, Ivo i Viktor Žmegač. 1998. Hrvatska novela: Interpretacije. Zagreb: Školska knjiga.

B: Frangeš, Ivo i Viktor Žmegač. T: (Frangeš i Žmegač, 1999: 157–158) Hrvatska novela: Interpretacije. Zagreb: Školska knjiga, 1998.

Tri autora: F:

Broj fusnote. Ime i Prezime L: Prezime 1. autora, Ime 1. 1. autora, Ime i Prezime 2. autora, Ime i Prezime 2. autora i Ime i Prezime 3. autora i Ime i Prezime 3. autora, Naslov knjige... autora. Godina...

B: Prezime 1. autora, Ime 1. autora, Ime i Prezime 2. autora i Ime i Prezime 3. autora. Naslov knjige...

T: (Prezime 1. autora, Prezime 2. autora i Prezime 3. autora, godina: XX–XX)

Primjer: F:

53

Nikola Batušić, Zoran Kravar i Viktor Žmegač, Književni protusvjetovi...

B: Batušić, Nikola, Zoran Kravar i Viktor Žmegač. Književni protusvjetovi...

L: Batušić, Nikola, Zoran Kravar i Viktor Žmegač. 2001...

T: (Batušić, Kravar i Žmegač, 2001: 152–153)

477


5/30/11 11:58:21 AM

Više od tri autora: F:

Broj fusnote. Ime i Prezime L: Prezime 1. autora, Ime 1. 1. autora i dr., Naslov knjige... autora, Ime i Prezime 2. autora, (...) i Ime i Prezime posljednjega u nizu autora. Godina...

B: Prezime 1. autora, Ime 1. autora, Ime i Prezime 2. autora, (...) i Ime i Prezime posljednjega u nizu autora. Naslov knjige...

T: (Prezime 1. autora i dr., godina: XX–XX)

Primjer: F:

3

Antun Mihanović i dr., Moja L: Mihanović, Antun, August domovina... Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, August Harambašić, Đuro Arnold i Drago Ivanišević. 1993...

B: Mihanović, Antun, August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, August Harambašić, Đuro Arnold i Drago Ivanišević. Moja domovina...

T: (Mihanović i dr., 1993: 14)

478


5/30/11 11:58:21 AM

3. Autor plus urednik, priređivač ili prevoditelj F:

L: Autorovo Prezime, autorovo Broj fusnote. Autorovo Ime. Godina. Naslov Ime i Prezime, Naslov knjige: knjige: Podnaslov knjige. Podnaslov knjige, uredio, priredio, preveo Ime i Prezime Uredio, Priredio, Preveo urednika, priređivača, Ime i Prezime urednika, prevoditelja (Mjesto: Izdavač, priređivača, prevoditelja. godina), XX–XX. Mjesto: Izdavač.

B: Autorovo Prezime, autorovo Ime. Naslov knjige: Podnaslov knjige. Uredio, Priredio, Preveo Ime i Prezime urednika, priređivača, prevoditelja. Mjesto: Izdavač, godina.


Primjer: F:

11

Gustav René Hocke, Manirizam u književnosti: Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja, preveo Ante Stamać (Zagreb: Cekade, 1984), 203.

B: Hocke, Gustav René. Manirizam u književnosti: Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja. Preveo Ante Stamać. Zagreb: Cekade, 1984.

L: Hocke, Gustav René. 1984. Manirizam u književnosti: Alkemija jezika i ezoterično umijeće kombiniranja. Preveo Ante Stamać. Zagreb: Cekade. T: (Hocke, 1984: 203)

479


5/30/11 11:58:21 AM

4. Broj izdanja F:

Broj fusnote. Autorovo L: Autorovo Prezime, autorovo Ime i Prezime, Naslov knjige: Ime. Godina. Naslov Podnaslov knjige, broj izdanja knjige: Podnaslov knjige. izdanje ili izd. (Mjesto: Broj izdanja izdanje ili izd. Izdavač, godina), XX–XX. Mjesto: Izdavač.

B: Autorovo Prezime, autorovo Ime. Naslov knjige: Podnaslov knjige. Broj izdanja izdanje ili izd. Mjesto: Izdavač, godina.


Primjer: F:

13

Milivoj Solar, Ideja i priča: L: Solar, Milivoj. 1980. Ideja i Aspekti teorije proze, 2., prošireno priča: Aspekti teorije proze. 2., izdanje (Zagreb: Znanje, 1980), prošireno izdanje. Zagreb: 23–27. Znanje.

B: Solar, Milivoj. Ideja i priča: Aspekti T: (Solar, 1980: 23–27) teorije proze. 2., prošireno izdanje. Zagreb: Znanje, 1980.

5. Poglavlje u knjizi F:

Broj fusnote. Ime i Prezime autora poglavlja, „Naslov poglavlja: Podnaslov poglavlja“, u: Naslov knjige: Podnaslov knjige, ur. urednikovo Ime i Prezime (Mjesto: Izdavač, godina), XX–XX.

L: Prezime autora poglavlja, Ime autora poglavlja. Godina. Naslov poglavlja: Podnaslov poglavlja. U: Naslov knjige: Podnaslov knjige, ur. urednikovo Ime i Prezime, YY–YY. Mjesto: Izdavač. 480


5/30/11 11:58:21 AM

B: Prezime autora poglavlja, Ime autora poglavlja. „Naslov poglavlja: Podnaslov poglavlja“. U: Naslov knjige: Podnaslov knjige, ur. urednikovo Ime i Prezime, YY–YY. Mjesto: Izdavač, godina.

T: (Prezime autora poglavlja, godina: XX–XX)

Primjer: F:

21

Maša Kolanović, „Kompleksi popularnog, potrošačkog i medijskog: Od proze u trapericama do danas“, u: Medij hrvatske književnosti 20. stoljeća: Zbornik radova III. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, glavni ur. Branimir Bošnjak (Zagreb: altaGAMA, 2004), 197.

B: Kolanović, Maša. „Kompleksi popularnog, potrošačkog i medijskog: Od proze u trapericama do danas“. U: Medij hrvatske književnosti 20. stoljeća: Zbornik radova III. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, glavni ur. Branimir Bošnjak, 197–214. Zagreb: altaGAMA, 2004.

L: Kolanović, Maša. 2004. Kompleksi popularnog, potrošačkog i medijskog: Od proze u trapericama do danas. U: Medij hrvatske književnosti 20. stoljeća: Zbornik radova III. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem, glavni ur. Branimir Bošnjak, 197–214. Zagreb: altaGAMA. T: (Kolanović, 2004: 197)

481


5/30/11 11:58:21 AM

ČLANCI U ČASOPISIMA 6. Članak u tiskanome časopisu Broj fusnote. Autorovo Ime L: Autorovo Prezime, autorovo i Prezime, „Naslov članka: Ime. Godina. Naslov Podnaslov članka“, Naslov članka: Podnaslov članka. časopisa godište, broj (datum Naslov časopisa godište, objavljivanja): XX–XX. broj (dodatni podatci o datumu objavljivanja): YY–YY. Autorovo Prezime, autorovo T: (Autorovo Prezime, godina: B: Ime. „Naslov članka: Podnaslov članka“. Naslov XX–XX) časopisa godište, broj (datum objavljivanja): YY–YY. F:

Primjer: F:

5

Ivo Frangeš, „Antun Gustav Matoš: ‘Jesenje veče’“, Umjetnost riječi II, br. 3 (srpanj 1958): 112.

B: Frangeš, Ivo. „Antun Gustav Matoš: ‘Jesenje veče’“. Umjetnost riječi II, br. 3 (srpanj 1958): 110–121.

L: Frangeš, Ivo. 1958. Antun Gustav Matoš: „Jesenje veče“. Umjetnost riječi II, br. 3 (srpanj): 110–121. T: (Frangeš, 1958: 112)

482


5/30/11 11:58:22 AM

7. Članak online F:

Broj fusnote. Autorovo Ime L: Autorovo Prezime, autorovo Ime. Godina. Naslov i Prezime, „Naslov članka: članka: Podnaslov članka. Podnaslov članka“, Naslov Naslov časopisa godište, časopisa godište, broj (datum broj (dodatni podatci o objavljivanja), traži pod datumu objavljivanja). „Opisna lokacijska oznaka“, URL (datum pristupa). URL (datum pristupa). T: (Autorovo Prezime, godina)

B: Autorovo Prezime, autorovo Ime. „Naslov članka: Podnaslov članka“. Naslov časopisa godište, broj (datum objavljivanja), URL (datum pristupa).

Primjer: F:

22

Ivana Matas Ivanković, „Kada su prvi put u hrvatskim rječnicima zabilježene imenice za ženska zanimanja?“, Jezik 2006, Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007), traži pod „Podatci o pojavljivanju“, http://hrcak.srce.hr/index. php?show=clanak&id_clanak_ jezik=25190 (10. listopada 2010).

L: Matas Ivanković, Ivana. 2006. Kada su prvi put u hrvatskim rječnicima zabilježene imenice za ženska zanimanja? Jezik Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007). http://hrcak.srce.hr/index. php?show=clanak&id_ clanak_jezik=25190 (10. listopada 2010).

483


5/30/11 11:58:22 AM

B: Matas Ivanković, Ivana. „Kada su prvi put u hrvatskim rječnicima zabilježene imenice za ženska zanimanja?“ Jezik 2006, Vol. 53, br. 1 (01. 01. 2007). http://hrcak.srce.hr/index. php?show=clanak&id_ clanak_jezik=25190 (10. listopada 2010).

T: (Matas Ivanković, 2006)

5.3. UGRADBA CITATA Ugradba citata pripada u mikromehaniku akademskoga teksta. Citati se u tekst mogu ugrađivati na dva načina: unutar rečenice i odlomka ili kao poseban odlomak (engl. block quotations). U prvome slučaju riječ je o uklopljenim citatima, a u drugome o izdvojenim citatima. Na koji će se način citati ugraditi u tekst, ovisi prije svega o njihovoj duljini. Kraći citati (najčešće do pet redaka) pridružuju se vlastitomu tekstu unutar rečenice ili odlomka, a dulji (od pet i više redaka) izdvajaju se iz vlastitoga teksta kao samostalan odlomak. Katkad je potrebno uzeti u obzir i druga mjerila važna za uspostavu odnosa u tekstu. U posebne se odlomke izdvajaju semantički važni citati, citati koji se uspoređuju te stihovi dulji od dva ili više redaka. Citati se načelno ugrađuju u onome obliku kako se pojavljuju u izvorniku. Katkad su potrebne manje promjene kako bi se citat uklopio u tekst. Te su promjene strogo normirane (v. dolje 5.3.3). Svi se citati kod ugradbe propisno obilježuju u odabranome citatnom stilu. Drugi oblici pozivanja na literaturu (parafraze, sažimanja i upućivanja) ne obilježuju se navodnicima, a ugradba citatnica ista je kao i kod citata. O ugradbi drugih oblika pozivanja na literaturu v. gore 5.1.3, Kako se parafrazira? i 5.1.5, Kako se sažima? 484


5/30/11 11:58:22 AM

5.3.1. Mehanika uklopljenih citata Opća pravila. Uklopljeni citati odvajaju se od vlastitoga teksta navodnicima. Uvode se autorovim imenom i riječima poput piše, tvrdi, po, po mišljenju, kao što definira, navodi, obrazlaže i sl. (v. gore 5.1.2, Inkorporiranost): Aleksandar Flaker definira pojam stilskih formacija kao „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“.

Kada se citat uvodi predsubjektnom sintagmom, ne piše se zarez (v. III. 4.2.4, Struktura rečenice: Logički redoslijed komponenata): Po Flakeru stilske su formacije „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“.

Kada se citat uvodi anteponiranom zavisnom surečenicom, ta se rečenica odvaja zarezom (v. III. 4.2.4, Struktura rečenice: Povezanost dijelova): Kao što definira Aleksandar Flaker, stilske su formacije „velika, povijesno nastala stilska jedinstva“.

Ugradba citata unutar rečenice i odlomka zahtijeva vještinu parafraziranja i poznavanje zakona akademskoga diskursa. Parafrazom se osigurava smisao izvornika iz kojega je citat preuzet, a zakonima akademskoga diskursa pravilno uklapanje dijelova tuđega teksta u strukturu vlastitoga. Iz mehanike teksta potrebno je poznavanje odnosa navodnika i drugih rečeničnih znakova te njihove kombinacije u citatnicama. Evo kako je iskusni autor ugradio tri citata – na početku, u sredini i na kraju rečenice: „Narodno plemstvo jest cvijet naroda“, nastavlja Rački i daje usporedbu: ako je narod zdravo tijelo, „to mu je plemstvo kostni sustav“, prilagođujući (i kvareći) Gajev motto: „Narod bez narodnosti, tijelo bez kosti“. (Frangeš, 1987: 174) 485


5/30/11 11:58:22 AM

Citatnice. Uklopljeni citati mogu biti djelomični (citiraju se pojedine riječi, sintagme ili dijelovi rečenice) i cjeloviti (citiraju se potpune rečenice). Mehanika citatnica u tim je slučajevima različita. Sastoji se od položaja citatnice u kombinaciji s navodnicima i drugim interpunkcijskim znakovima. Ovdje ćemo navesti primjere za fusnote i tekstnote. Položaj citatnica u bilješkama na kraju teksta isti je kao u fusnotama, a u bilješkama u zagradama isti kao u tekstnotama. Stoga se primjeri za bilješke na kraju teksta i bilješke u zagradama ne navode. Budući da ne govorimo o fusnotama pod tekstom, nego o mehanici brojevne oznake u tekstu, primjeri se za bilješke pod tekstom ne navode. Kao primjer mehanike citatnica u oba će nam slučaja poslužiti rečenica A. G. Matoša: „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma.“ Djelomični citati. Kod djelomičnih uklopljenih citata (riječi, sintagma ili dijelova rečenice) citatnice se pišu iza navodnika. Ako iza navodnika slijedi drugi znak (točka, zarez, upitnik, zagrada i sl.), citatnica se piše iza navodnika ispred sljedećega znaka. Kada se djelomični uklopljeni citat nalazi na kraju rečenice, broj fusnote dolazi iza navodnika ispred točke: “7. U putopisu Iz Samobora Matoš sažima svoju ideju da je hrvatski krajolik „najbolja škola patriotizma“7.

U istome primjeru iza navodnika ispred točke dolazi tekstnota: “ ( ). U putopisu Iz Samobora Matoš sažima svoju ideju da je hrvatski krajolik „najbolja škola patriotizma“ (1973: 4:99).

Broj sveska (ako postoji) piše se u tekstnoti arapskom brojkom priljubljeno uz broj stranice. Na taj se način obilježuje uska povezanost tih dvaju 486


5/30/11 11:58:22 AM

brojeva (v. III. 6.1.4, Više svezaka u istoj seriji). Budući da se u našemu primjeru autorovo ime spominje u uvodu u citat, ime je u tekstnoti ovdje i na drugim mjestima izostavljeno (v. gore 5.2.1, Tekstnote: Posebni slučajevi). Cjeloviti citati. U cjelovitim uklopljenim citatima (rečenici ili rečenicama) mehanika citatnica ovisi o položaju citata unutar rečenice i načinu uklapanja u tekst. Cjeloviti citati mogu u tekstu zauzimati četiri osnovna položaja: • na početku rečenice • u sredini rečenice • na dva ili više mjesta u rečenici (razlomljeni citati) • na kraju rečenice Ostajemo kod Matoševa citata. Kada se cjeloviti citat nalazi na početku rečenice, točka se na kraju citata ispušta i stavljaju navodnici. Iza navodnika dolazi zarez, a citatnica se piše na dva načina. U fusnotama brojevna oznaka dolazi iza navodnika i zareza: “,7 „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“,7 sažima Matoš u putopisu Iz Samobora svoju ideju o krajoliku.

U tekstnotama zagrade s podatcima dolaze iza navodnika ispred zareza: “ ( ), „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“ (1973: 4:99), sažima Matoš…

Kada se cjeloviti citat nalazi u sredini rečenice odvojen zarezima ili crtama, točka se na kraju citata izostavlja, a citatnice dolaze iza navodnika: 487


5/30/11 11:58:22 AM

…, „…“7 , …

ili:

…, „…“ ( ), …

… – „…“7 – …

ili:

… – „…“ ( ) – …

U spomenutoj izreci, „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“7, Matoš… U spomenutoj izreci – „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma“ (1973: 4:99) – Matoš…

Kada se citat razlama na dva ili više dijelova, dijelovi se odvajaju navodnicima i zarezima, odnosno crtama, a citatnice dolaze na kraju citata. U našemu primjeru naslonjenica je prebačena je u stilski ispravan nenaglašeni položaj i stavljena u uglate zagrade kao znak intervencije u citat (v. dolje 5.3.3, Prilagodbe). Broj fusnote dolazi na kraju citata iza točke i navodnika: „…“, …, „… .“7 „Hrvatska [je] okolica“, sažima Matoš u putopisu Iz Samobora svoju ideju o krajoliku, „najbolja škola patriotizma.“7

Ako se razlomljeni citat nalazi na kraju odlomka, tekstnota se piše iza točke i navodnika: „…“, …, „… .“ ( ) „Hrvatska [je] okolica“, sažima Matoš…, „najbolja škola patriotizma.“ (1973: 4:99)

Ako se razlomljeni citat nalazi u sklopu odlomka, tekstnota se može pisati na dva načina (v. dolje primjer složenoga uklopljenog citata). Kada se cjeloviti citat nalazi na kraju rečenice, postupa se različito, ovisno o tome kako se citat uklapa u strukturu rečenice. Ako se cjeloviti 488


5/30/11 11:58:22 AM

citat sintaktički ugrađuje u vlastiti tekst, veliko se slovo može promijeniti u malo. U doktorskim disertacijama, analizi teksta, citiranju starijih tekstova i kritičkim izdanjima promjena se obilježuje uglatim zagradama kao znakom intervencije u citat. U našemu primjeru naslonjenica je ugrađena je u tekst, a na njezinu se mjestu u citatu nalazi eliptično trotočje kao znak za ispušteni dio (v. dolje 5.3.3, Prilagodbe i 5.3.3, Eliptični citati). Broj fusnote piše se iza navodnika i točke: “.7 U putopisu Iz Samobora Matoš piše da je „[h]rvatska okolica (…) najbolja škola patriotizma“.7

Ako se cjeloviti citat želi sintaktički istaknuti, ugrađuje se iza dvotočja. Fusnota se tada piše iza točke i navodnika: .“7 U putopisu Iz Samobora Matoš sažima svoju ideju o krajoliku: „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma.“7

Tekstnota se piše različito, ovisno o tome gdje se nalazi rečenica s cjelovitim citatom. Ako se rečenica s cjelovitim citatom nalazi na kraju odlomka, tekstnota se piše iza točke i navodnika: .“ ( ) U putopisu Iz Samobora Matoš sažima…: „Hrvatska okolica je najbolja škola patriotizma.“ (1973: 4:99)

Ako se rečenica s cjelovitim citatom nalazi unutar odlomka, postupa se na dva načina, kao u složenim uklopljenim citatima (v. sljedeći primjer). Napokon, cjeloviti se citati katkad sastoje od više rečenica. Takvi složeni citati obično se ugrađuju iza dvotočja na kraju uvodnih riječi. Ostajemo 489


5/30/11 11:58:22 AM

kod Matoša, ali mijenjamo primjer. U složenim uklopljenim citatima broj fusnote dolazi iza točke i navodnika: .“15 Nova rečenica… U feljtonu Ferije Matoš piše: „Još sto godina i čovjek će putovati u zraku brzinom i vještinom orla i albatrosa. Svjetski promet je još uvijek vezan uz tle i uz vodu. Civilizacija već ulazi u eru balona, u eru letenja. Ptica je simbol najmodernije kulture i Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao bi se jednog dana možda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije.“15 Feljton je objavljen 1908…

Tekstnota se može pisati na dva načina. Ako se želi naglasiti cjelina citata, citatnica se piše iza točke i navodnika kojima završava citat. U tome slučaju između citatnice i nove rečenice stoji bjelina: .“ ( ) Nova rečenica… U feljtonu Ferije Matoš piše: „ (…) Ptica je simbol najmodernije kulture i Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao bi se jednog dana možda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije.“ (1973: 11:160) Feljton je objavljen 1908…

Ako se citat želi formalno jače uklopiti u tekst, točka se na kraju citata ispušta po zakonu prilagodbe i prebacuje iza citatnice: U feljtonu Ferije Matoš piše: „ (…) Ptica je simbol najmodernije kulture i Jules Verneov fantastični Put na Mjesec mogao bi se jednog dana možda ostvariti kao neke njegove podmorske fantazije“ (1973: 11:160). Feljton je objavljen 1908…

Navodnici i polunavodnici. Navodnici mogu biti pravi ili dvostruki i jednostruki ili polunavodnici. Uklopljeni se citati obilježuju dvostrukim navodnicima, a citati unutar citata polunavodnicima. Ako sljedeći odlomak iz Matoševa eseja Strossmayerov spomenik navedemo kao uklopljeni 490


5/30/11 11:58:22 AM

citat pod navodnicima, riječi pod dvostrukim navodnicima u Matoševu izvorniku bit će u citatu u polunavodnicima: Matoš piše o Strossmayeru: „Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, ‘Eseker’ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, ‘naša dika’. Kao zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave Đakovštine, tako je njegov jaki glas učio Europu da nas još ima – ‘još Hrvata’.“12 [Ili: (1973: 4:22)]

Kosa crta u stihovima. Ako se u tekstu navode stihovi kao uklopljeni citat, odvajaju se kosim crtama s razmakom na obje strane: Uglazbivši pjesmu Odlazak, Arsen Dedić popularizirao je Ujevićeve stihove „Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga“.

5.3.2. Mehanika izdvojenih citata Proza. Citati u prozi (znanstvenoj i umjetničkoj) od pet i više redaka izdvajaju se kao posebni odlomci. Izdvojeni se citati ne obilježuju navodnicima, nego tipografski. To mogu biti isti tip pisma s manjim proredom, isto pismo u manjemu obliku ili drugi tip pisma. Ako za to ne postoje posebni razlozi, citati se ne obilježuju kosim pismom, jer koso pismo služi u druge svrhe (označivanje naslova u citatnim stilovima, isticanje, pisanje stranih termina i sl.). Citati izdvojeni u odlomke razmiču se od vlastitoga teksta dvostrukim proredom prije i iza citata. Pišu se uvučeno. Ako se izdvojeni citati uvode potpunom rečenicom, na kraju se uvodne rečenice piše dvotočje (v. dolje prvi i drugi primjer). Ako se sintaktički ugrađuju u vlastiti tekst, ne piše se nikakav interpunkcijski znak (v. dolje treći primjer). Ako se izvor navodi u stilu fusnote – bibliografija, broj se fusnote stavlja na kraju citata iza točke, kao u prvome primjeru. Ako se izvor navodi u stilu tekstnote – literatura, tekstnota dolazi na kraju citata iza točke u istome nizu. 491


5/30/11 11:58:22 AM

Izdvojeni citati mogu se ugrađivati na dva osnovna načina: • kao potpuno samostalan odlomak • kao razlomljeni tekst, kojega jedan dio pripada vlastitomu tekstu, a drugi stoji samostalno Ostajemo kod Matoša. Kada izdvojeni citat počinje uvlakom, citira se i uvlaka. Kada ima više odlomaka, citira se svaka uvlaka. Kada se ispušta odlomak ili se citat prekida, stavlja se eliptično trotočje u zagradi (v. dolje 5.3.3, Eliptični citati): U putopisu Kod kuće Matoš zamjećuje: Već na Jelačićevom trgu bijah razočaran. Sve tuđe gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili seljak: sluga božji ili ljudski – sluga, sluga! Zato i čujem sa svih strana p ozdrav: – Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus! Sudeći po tim pozdravima, servilnost i formalna bigotnost su glavne oznake Zagreba (…).12 [Ili: (1973: 4:29)]

Kada je citat razlomljen, pa se dio citata nalazi u sklopu autorskoga teksta, a drugi dio kao samostalan odlomak, pridruženi se dio piše u navodnicima i povezuje s glavninom izdvojenoga citata. Eliptično se trotočje za ispušteni dio ne piše: „Već na Jelačićevom trgu bijah razočaran“, piše Matoš i primjećuje: Sve tuđe gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili seljak: sluga božji ili ljudski – sluga, sluga! Zato i čujem sa svih strana pozdrav: – Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus!12 [Ili: (1973: 4:29)]

492


5/30/11 11:58:22 AM

Kada se izdvojeni citat sintaktički ugrađuje u vlastiti tekst, ne piše se prije citata nikakav interpunkcijski znak. Ako citat počinje velikim slovom, to se slovo zbog kohezije teksta može promijeniti u malo (v. dolje 5.3.3, Prilagodbe): Matoš piše da u Zagrebu vlada [s]ve tuđe gospodstvo, dok je Hrvat tek vojnik, svećenik, činovnik ili seljak: sluga božji ili ljudski – sluga, sluga! Zato i čujem sa svih strana pozdrav: – Sluga! Servus! Sluga najponizniji! Hvaljen Isus! 12 [Ili: (1973: 4:29)]

Kada se u izdvojenim citatima pojavljuju navodnici, oni ostaju dvostruki. Broj fusnote i tekstnota pišu se, kako je i uobičajeno, iza posljednjega interpunkcijskog znaka, u ovome slučaju točke: Matoš piše o Strossmayeru: Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacione snage, „Eseker“ i hrvatski rodoljub, velikaš Crkve i pionir nauke, najomraženiji i najmiliji sin roda, bez sumnje najslavniji, „naša dika“. Kao zvuk katedralnih zvona što zvuči nad salašima i u dubini šuma ubave Đakovštine, tako je njegov jaki glas učio Europu da nas još ima – „još Hrvata“.9 [Ili: (1973: 4:22)]

Poezija. Pjesnički stihovi od dva i više redaka najčešće se navode kao izdvojeni citati. Pišu se uvučeno kao proza ili centrirano. U obje inačice prenosi se fizički lik teksta. Ako se izvor navodi u fusnoti, brojevna se oznaka stavlja uz posljednju riječ; a ako se navodi u tekstnoti, tekstnota se stavlja ispod stihova (prvi primjer dolje). Poezija se citira u svim nijansama svoga fizičkoga tijela: velika i mala slova, interpunkcija, duljina i položaj stihova i sl. (drugi primjer dolje).

493


5/30/11 11:58:22 AM

Noćas se moje čelo žari, noćas se moje vjeđe pote; i moje misli san ozari, umrijet ću noćas od ljepote. 3 [Ili: (Ujević, 1979: 1:113)]

majmunski zidovi kriče čekčekček čekček kriče s g p d l r o a e l v m j a a e m a (Sever, 1989: 57)

Kada se citiraju stihovi dulji od jednoga retka, prenose se u drugi redak uvučeno: Spavati na kovčegu, na cigli, na asuri, na poljskom krevetu, odspavati čislo sekunda, i cijelu noć, i uru devetu. (Ujević, 1979: 2:12)

Pri citiranju poezije na stranim jezicima pjesnički se tekst navodi u izvorniku, a prijevod se donosi na dva načina. Ako postoji kanonizirani prijevod, taj se prijevod navodi u istome obliku kao izvornik: s kosim crtama ako je riječ o citatu unutar odlomka ili ravnopravno uz izvornik ako je riječ o samostalnome citatu. U knjizi Ruska avangarda Aleksandar Flaker citira Blokovu poemu Dvanaestorica na ruskome jeziku i u hrvatskome prijevodu Ivana Slamniga i Antuna Šoljana: 494


5/30/11 11:58:22 AM

Nežnoj postup’ju nadv’južnoj, Snežnoj rossyp’ju žemčužnoj, V belom venčike iz roz – Vperedi – Isus Hristos. Nad mećavom hodom nježnim, I bisernim prahom sniježnim, Na njem vijenac ruža čist – Pred njima je – Isus Krist. (Flaker, 1984: 192–194)

Ako ne postoji kanonizirani prijevod, pjesnički se tekst prevodi doslovno. U tome slučaju prijevod se donosi u zagradama i s kosim crtama. Ako je riječ o izdvojenom citatu, prijevod se obično piše sitnijim slovima ispod izvornika. Tako je sa stihovima Majakovskoga u istoj knjizi: Ty posmotri kakaja v mire tiš’ Noč’ obložila nebo zvezdnoj dan’ju v takie vot časy vstaeš’ i govoriš’ vekam istorii i mirozdaniju. (Pogledaj kakva je u svijetu tišina / Noć je nametnula nebu zvjezdani danak / u takve sate dižem se i govorim / stoljećima povijesti i svemiru.)

(Flaker, 1984: 153)

Drama. Dramski dijalozi od dva i više redaka navode se kao izdvojeni citati. Osobe se izdvajaju od dijaloga velikim slovima ili posebnim tipom pisma. Svaki dijalog počinje u novome retku, a dijalog dulji od jednoga retka prenosi se u drugi redak uvučeno.

495


5/30/11 11:58:22 AM

U Krležinoj drami Aretej apatridi razmišljaju o poeziji: APATRID A: A naši pjesnici, zar nisu dosadni? Oni tada nisu imali smionosti da progovore! Vjerovali su da i mjesečina može da otruje čovjeka. APATRID B: Njih nije trovala mjesečina, nego politika! (Krleža, 1988: 17)

Pisma. Pisma se navode na dva načina: kao uklopljeni i kao izdvojeni citati. Ako se pismo navodi kao uklopljeni citat, navodnici se pišu na početku prvoga retka (najčešće mjesto i nadnevak) te na kraju (najčešće potpis). Odlomci se mogu obilježiti dvjema kosim crtama, stavljanjem navodnika na početak svake uvlake (usp. The Chicago Manual of Style, 2003: 455) i sl.: U pismu bratu Leonu Matoš uspoređuje Beograd i Zagreb: „Ne znam datuma. // Srijeda. [Beograd, listopad 1894.] (…) // Beograd je veći od Zagreba /75000 st./, ali ono, što je Pariz prema Londonu, Zagreb je prema Beogradu. (…) // Servus! // Pozdravljam sve! // Gustl, novi Vlah.“ (1973: 19:281, 285, 287)

Ako se pismo navodi kao izdvojeni citat, prenosi se njegova fizička faktura, pa se tako gubi potreba za obilježivanjem uvlaka. Moto. Moto je citat koji uvodi u temu. Može se pojaviti na početku teksta ili poglavlja. Izdvaja se grafički i stoga ne stavlja u navodnike. Nema citatnica. Navodi se samo autorovo prezime (kod poznatih autora) i naslov djela (kod manje poznatih autora) (v. III. 2.3.3).

496


5/30/11 11:58:22 AM

5.3.3. Zakonite promjene u citatima Citati se načelno prenose onako kako se pojavljuju u izvorniku. Kod ugradbe citata katkad su potrebne manje promjene kako bi se citati uklopili u sintaktički ustroj vlastitoga teksta, upozorilo na pogrješke, dopunile propuštene riječi, razjasnili pojmovi, naglasile ideje i sl. Stariji tekstovi s nestandardnim jezikom i pravopisom te citati u dijalektu načelno se ne mijenjaju. Ako se takvi citati iz bilo kojega razloga mijenjaju, to se mora razjasniti u napomeni ili predgovoru. Zakonite promjene u citatima mogu biti ispravci, prilagodbe, umetanja, isticanja i kraćenja (eliptični citati). Osim tipografskih pogrješaka sve se promjene u citatima obilježuju uglatim zagradama, za razliku od kraćenja koje se obilježuje trima točkama u oblim zagradama. Ispravci. Obične tipografske pogrješke ispravljaju se bez komentara. Ako u izvorniku stoji: s obzorom na činjenice…

pogrješka se prešutno ispravlja: s obzirom na činjenice…

Ispravak u uglatim zagradama. Na pogrješku ili neobičnu pojavu u citatu može se upozoriti ispravkom u uglatim zagradama s uputnicom op. a. (opaska autora), autorovim inicijalima ili dodatkom ispravnoga oblika u uglatim zagradama bez komentara. Citirajući analizu književnoga stanja iz članka Franje Račkoga Naša književnost, Ivo Frangeš prenosi originalan citat i pri tome navodi u uglatim zagradama standardan gramatički oblik: „Jedina ljubav prema svomu narodu može u nas bolje ume [umove] ganuti da od zvaničnoga truda preostavše im vrijeme žrtvuju književnosti.“ (Frangeš, 1987: 172) 497


5/30/11 11:58:22 AM

Uskličnik u uglatim zagradama. Snažniji je oblik upozorenja uskličnik u uglatim zagradama. Citirajući Matošev opis vlastite pripovjedne poetike u pismu Milanu Ogrizoviću, Frangeš upozoruje uskličnikom u zagradama na neobičnu Matoševu žanrovsku odrednicu vlastitih kratkih proznih oblika: „ (…) a da bude senzacija što veća i jača, roman [!] je stisnut u što uži mider (…)“ (Frangeš, 1974: 11)

U sljedećemu primjeru Frangeš uskličnikom u uglatim zagradama upozorava na neuobičajene i nepravilne izraze u citatu iz Dragutina Prohaske koji piše o Matošu. Prvi uskličnik upućuje na emfatičan izraz i gramatičku pogrješku (sredstvo se izražava instrumentalom bez s!), a drugi na neprimjerenu usporedbu: „Dakle njegov artizam, njegov stil! To se ne može demonstrirati s [!] ovim perom, ali se može analizirati, ne po pravilima poetike, nego po primjeru kemičara koji također ne može da prikaže čovječje sline [!], ali ju može da rastvara.“ („Savremenik“, Zagreb, IV/1909, 1, 55) (Frangeš, 1974: 12)

Sic. Vrlo je snažan znak intervencije u citatu latinska riječ sic (tako). Rabi se kao znak tiskarske pogrješke ili neke druge neobične pojave u citatu koju je autor primijetio, pa na nju želi upozoriti. Piše se s uskličnikom (jače upozorenje) ili bez uskličnika (normalna uporaba). Citirajući Antuna Barca, Frangeš znakom sic! upozorava da se književnomu povjesničaru potkrala pogrješka u navođenju naslova antologije Hrvatska mlada lirika iz 1914. Citirani autor zamijenio je mjesta dvaju naslovnih pridjeva: „Čitav taj matoševski kult forme, kako ga je shvatio najveći broj članova ove Mlade hrvatske lirike [sic!], sveo je hrvatsku liriku, – koja je s Nazorom, Nikolićem, Domjanićem i Vidrićem postajala sve življom, slobodnijom i sposobnijom za izražavanje što većih nijansa čuvstva – opet na neko bespuće, s kojega je izvedoše Ivo Andrić i Miroslav Krleža.“ (Frangeš, 1974: 114 ) 498


5/30/11 11:58:22 AM

Sic se piše kosim pismom jer je strani termin. Iza sic ne stoji točka jer nije kratica. S uporabom sic, kao i s uskličnikom, treba biti krajnje suzdržan. Takvi snažni ekspresivni znakovi u akademskome se tekstu mogu rabiti samo u iznimnim situacijama i strogo funkcionalno. Nije potrebno upozoravati na svaku pogrješku ili nekorektnost u citiranome tekstu, nego samo na one koje su doista važne u argumentaciji. Prilagodbe. U mnogim znanstvenim granama i u manje formalnim žanrovima akademske proze citati se mogu neznatno prilagoditi zakonima vlastitoga teksta. Među takvim su dopustivim prilagodbama promjena početnoga slova u veliko ili malo, ispuštanje interpunkcijskoga znaka na kraju citata (npr. točke, zareza ili crte) i slični pravopisno-mehanički zahvati koji ne mijenjaju smisao i sadržaj citiranoga teksta (v. gore 5.3.1, Citatnice: Cjeloviti citati). Primjerice, ako citirate rečenicu Viktora Žmegača „Poetike romana nije bilo.“, možete promijeniti veliko u malo slovo i izostaviti točku na kraju citata: U knjizi Povijesna poetika romana Viktor Žmegač tvrdi da „poetike romana nije bilo“ sve do sedamnaestoga stoljeća (1987: 9).

Uskličnik se i upitnik u citatima ne izostavljaju, jer su dio semantičke strukture teksta ili autorova osobnoga stila. Ako se navodnici nađu unutar navodnika, pretvaraju se u polunavodnike (v. gore 5.3.1, Navodnici i polunavodnici). Primjerice: Uspoređujući Ljubu Babića i Miroslava Krležu – „Babićeva je njujorška veduta ne samo puna boja nego i zvukova i mirisa; New York Babiću ,vonja’ kao Krleži Moskva!“ (1999: 337) – Flaker govori o „slikarevoj književnoj veduti“.

U višim akademskim radovima kao što je doktorska disertacija, u analizi teksta, u citiranju starijih tekstova i kritičkim izdanjima slijedi se izvornik. 499


5/30/11 11:58:22 AM

Tu vrijedi pravilo točnoga citiranja, uključujući i pogrješke i nestandardne izraze. Ako analizirate Krležin roman Povratak Filipa Latinovicza, svaki ćete citat navesti u izvornome obliku, bez obzira na neobične jezične i stilske pojave (v. gore 5.3.1. Citatnice: Cjeloviti citati). Primjerice: Krleža opisuje krizu Filipova identiteta: „Život počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove“ (1973: 29).

Ako u istome citatu zbog koherencije vlastitoga teksta mijenjate veliko i malo slovo, tu ćete promjenu obilježiti uglatom zagradom: Krleža opisuje krizu Filipova identiteta slikom u kojoj „[ž]ivot počeo se u Filipu topiti na sastavne dijelove“.

Ako citiranu rečenicu želite čvršće ugraditi u vlastiti tekst, enklitiku ćete navesti izvan citata na stilski ispravnome mjestu, a u Krležinu ćete citatu na mjestu enklitike staviti eliptično trotočje kao znak kraćenja (v. dolje Eliptični citati): Krleža opisuje krizu Filipova identiteta slikom u kojoj se „život počeo (…) u Filipu topiti na sastavne dijelove“.

Posebno se postupa s citatima u kojima postoje fusnote. Kod manjih se citata broj i sadržaj fusnote mogu izostaviti, ako to nije na štetu smisla izvornika. Fusnote se u većim citatima, osobito ako su važne za razumijevanje teksta, ne smiju ispuštati, pa se mogu donijeti u vlastitoj fusnoti ili navesti u tekstu u uglatim zagradama. Takve je složene citate bolje parafrazirati ili prenijeti u dijelovima bez njihovih fusnota. Umetanja. U citatima katkad treba dopuniti nepotpune ili izostavljene podatke, razjasniti riječi ili slova (npr. inicijale u kritičkim izdanjima), povezati dijelove u eliptičnim citatima i sl. Takva se umetanja obilježuju uglatim zagradama kao znakom intervencije u citat. U sljedećemu primjeru 500


5/30/11 11:58:22 AM

Josip Užarević dopunio je subjekt u eliptičnome citatu – dodao je naslov Galovićeve pjesme u uglatoj zagradi: Solarove inače vrlo relevantne i razložne primjedbe o granicama znanosti o književnosti (posebno o odnosu „činjenica“ i „vrijednosti“; usp. 1968) ne sprečavaju ga da dospije i do ovakvih teza: „odgovor na pitanje zašto su dobri ovi Galovićevi stihovi [Jesenski vetar] valja tražiti u pitanju što nas to uzbuđuje u naletu vjetra“ (Solar 1968: 12) (istaknuo J. U.). (Užarević, 1990: 109)

Isticanja. Ako autorica i autor u citatu žele štogod istaknuti, poslužit će se kosim pismom (kurziv, italic). Na taj se postupak može upozoriti na dva načina: u oblim zagradama u tekstu (frazemi kao kurziv moj, istaknula autorica, odnosno autor, isticanja moja i sl., v. prethodni primjer) ili u fusnoti. Katkad u citatima treba napomenuti da isticanja kosim pismom ne potječu od autora koji citira, nego od citiranoga autora. U tome se slučaju u zagradama može uputiti da isticanja pripadaju citiranomu autoru. Primjerice: Krležin Povratak Filipa Latinovicza „nije impresionistički roman, nego roman o impresionizmu“ (istaknuo V. Ž.). (Žmegač, 1986: 114).

Eliptični citati. Eliptični su citati oni u kojima su ispušteni riječ, fraza, redak, odlomak ili veći dio citiranoga teksta. Pri kraćenju citata potrebna je velika obzirnost i vjerodostojnost, kako ne bi došlo do iskrivljivanja smisla citiranoga teksta. Znak za eliptični citat po hrvatskim je pravopisnim standardima trotočje u oblim zagradama, za razliku od trotočja bez zagrada kao znaka kraćenja vlastitoga teksta. Trotočje za kraćenje vlastitoga teksta: … 501


5/30/11 11:58:22 AM

Eliptično trotočje u citatima: (…) Američki su priručnici razvili sustav eliptičnih točaka kao poseban znak za izostavljeni dio citata. Znak se sastoji od tri razmaknute točke: . . . . Taj je sustav u nekim inačicama vrlo razgranan i značenjski precizan. Ipak, u našemu se slučaju valja držati europske i hrvatske tradicije. Eliptično trotočje u oblim zagradama dovoljno je jednostavno i razlikovno, pa ga treba njegovati. Pri tome treba paziti na mehaniku interpunkcijskih znakova. Elipse u prozi (znanstvenoj i umjetničkoj). Interpunkcijski znakovi ispred i iza eliptičnoga trotočja (zarez, dvotočje, crte i sl.) ne moraju se, ali mogu zadržati, ovisno o tome pridonose li boljemu razumijevanju skraćenoga citata. Vraćamo se Krležinu romanu. Filip razmišlja o sebi: To kontemplativno uništavanje svega što mu dolazi pod ruku ili pred oko pretvara se polagano u ideju što je stala da ga progoni iz dana u dan sve intenzivnije: (…) Njegov vlastiti život negdje se otkinuo od svoje podloge i stao pretvarati u fantom, koji nema nikakva razloga da postoji, i to već prilično dugo traje, a postaje sve teže i sve zamornije. (1973: 29, 30)

Ako se krati jedan ili više odlomaka u izdvojenim citatima, to se kraćenje obilježuje eliptičnim trotočjem na kraju odlomka. Ako se krati i sljedeći odlomak, citat počinje uvlakom kao znakom odlomka i eliptičnim trotočjem kao znakom kraćenja. Tako se može dogoditi da jedan odlomak završava, a drugi počinje eliptičnim trotočjem: Filip promatra ljude na ulici: Sjedi tako Filip u kavani i gleda ljude kako prolaze ulicom i misli o tom, kako je to micanje ulicama zapravo čudno i zagonetno. – Prolaze ljudi i 502


5/30/11 11:58:22 AM

nose u svojim mračnim crijevima skuhane kokošje glave, žalosne ptičje oči, kravlje butove, konjska stegna, a sinoć još te su životinje veselo mahale repom i kokoši kvocale u predvečerje svoje smrti po kokošinjcima (…). (….) Kako samo izgledaju te mase ljudskih ruku što se miču gradskim ulicama? (1973: 25)

Elipse u poeziji. Citati se u pojedinačnim stihovima krate kao u rečenicama, uporabom eliptičnoga trotočja u oblim zagradama. Ako su izostavljeni pojedini stihovi, piše se trotočje u zagradama na početku stiha. Ako je izostavljena cijela kitica, eliptično se trotočje piše na mjestu ispuštene kitice i razdvaja dvostrukim proredima od ostatka citata. U navedenome primjeru posljednje trotočje bez zagrada autorov je znak nedovršenosti niza pjesničkih dojmova: U travi se žute cvjetovi I zuje zlaćane pčele, (…) Krupni se oblaci bijele. (…) A dalje iza tih krovova Zlatno se polje stere, Valovito, mirno i spokojno – I s huma se k humu vere… (Vidrić, 1963: 42)

Kada se ne rabi eliptično trotočje? Tekst ne treba opterećivati eliptičnim trotočjem kada je očito da je citat skraćen. Eliptično se trotočje ne stavlja: Ispred i iza citirane sintagme ili fragmenta kada je jasno da je citat dio ispuštene cjeline. Ako se ispušta dio unutar citiranoga fragmenta, na mjestu ispuštenoga dijela stavlja se eliptično trotočje: 503


5/30/11 11:58:22 AM

Krleža uspoređuje Jožu Podravca i Filipa: „kako je daleko od tih njegovih žuljavih dlanova do Filipova osjećaja tkanine ili svile među prstima! Sjede tu tako dva čovjeka na boku, takav nastrani neurastenik, slikarski sektaš, relativist, fovist, kolorist, i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta!“ (1973: 44)

Ali: Krleža uspoređuje Jožu Podravca i Filipa: „kako je daleko od tih njegovih žuljavih dlanova do Filipova osjećaja tkanine ili svile među prstima! Sjede tu tako dva čovjeka na boku, (…), i govore istim jezikom, a to su zapravo dva jezika i dva kontinenta!“

Ispred i iza potpunih rečenica citiranih u tekstu: Kada začuje riječ „ogenj“, Filip utrčava u zapaljenu štalu i spašava Hitrečeva bika: „Ta stara zaboravljena riječ probudila je u Filipu jak osjećaj panonske podloge.“ (1973: 56)

Dosljednost. Citatni su stilovi znanstvena domaćinstva. Ako je domaćinstvo uredno, suđe oprano, pod pometen i sve je na svome mjestu, smatrat ćemo to posve normalnim. Ali ako je u kući nered, suđe neoprano, mrvice na stolu i na podu, zgrozit ćemo se kako je kuća prljava, a njezina domaćica i domaćin neuredni. Boravak u takvoj kući nije ugodan, pa ćemo drugi put odbiti poziv da dođemo u goste. Slično je i s čitateljicama i čitateljima akademskih radova, a osobito s povjerenstvom pri obrani magistarskih teza i doktorskih disertacija. Ne dopustite da zbog nedosljednosti u primjeni citatnih stilova povjerenstvo odbaci vaš rad ili da vam se obrana teze i disertacije zbog nepotrebnih propusta pretvori u noćnu moru. Postojanje brojnih citatnih stilova i podstilova ne treba vas frustrirati. Ima samo jedan zakon kojega ćete se pridržavati. To je – dosljednost. Odabrat ćete jedan stil, ovisno o znanstvenome području, o instituciji u kojoj radite akademski rad, o izdavaču ili časopisu gdje planirate objaviti svoj rad ili o osobnim sklonostima. Nije bitno koji ćete stil navođenja literature 504


5/30/11 11:58:22 AM

odabrati. Bitno je samo to da vaš izbor bude funkcionalan za temu i područje rada te da ga dosljedno primjenjujete. Nema boljih i lošijih citatnih stilova. Najbolji je citatni stil onaj koji je dosljedno proveden. Završit ću ovo poglavlje u biblijskoj metaforici. Citiranje i citati mogu biti akademski pakao i akademski raj. U akademskome ćete se paklu naći: • Ako niste odabrali niti izgradili citatni stil. • Ako miješate citatne stilove. • Ako ste nepažljivi (neuredni) i griješite u mehanici teksta. • Poput Vergilija, koji Dantea vodi kroz Pakao, mentorica ili mentor provest će vas kroz sve krugove akademskoga pakla: točke, zareze, zagrade, razmake, kratice i sva ostala čuda iz tehnike citiranja i mehanike citatnoga okvira. • I vi ćete posve sigurno izaći iz pakla i stići u akademski raj. A u akademskome raju: • Nema dobrih i loših citatnih stilova. • Svaki je citatni stil dobar ako je dosljedan. • Odaberite jedan stil i pridržavajte se njegovih pravila. • Ako nema pravila u vašemu slučaju ili ako vam se koje pravilo ne svidi, budite kreativni! Primijenite vlastita rješenja i dosljedno ih provedite. • Budite svaki put, u svakome slučaju, na svakome mjestu u tekstu uvijek i ponovno dosljedni, dosljedni i samo dosljedni! 505


5/30/11 11:58:22 AM


5/30/11 11:58:22 AM

6. DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA)

Ovo je poglavlje nastavak prethodnoga. U prethodnome poglavlju, u tablici I, opisana su opća pravila u izgradnji dvaju najčešćih citatnih stilova u humanističkim i društvenim znanostima: stila fusnote – bibliografija (I) i stila tekstnote – literatura (II). U ovome se poglavlju, u tablici II, prikazuju posebni slučajevi u široku rasponu izvora. Do sada smo govorili o važnosti i različitim aspektima mehanike akademskoga teksta – primjerice, o mehanici pravopisnih znakova, citatnoj mehanici i mikromehanici ugradbe citata u tekst (v. III. 4.3.3. i III. 5.3). Ovo je poglavlje u cjelini posvećeno mehanici dvaju citatnih stilova, pa možemo govoriti o velikoj mehanici akademskoga teksta.

507


5/30/11 11:58:22 AM


5/30/11 11:58:22 AM

DVA CITATNA STILA (VELIKA MEHANIKA)

6.1. KNJIGE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517 6.1.1. Autorovo ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 517 6.1.2. Naslov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 535 6.1.3. Izdanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 544 6.1.4. Svezak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 547 6.1.5. Serija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 551 6.1.6. Podatci o objavljivanju. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 553 6.1.7. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji . . . . . . . . . . . 559 6.1.8. Naslovljeni dijelovi u knjizi . . . . . . . . . . . . . . . . . . 565 6.1.9. Pisma i drugi objavljeni komunikacijski izvori. . . . . . . 573 6.1.10. Mrežne (online) i druge elektroničke knjige . . . . . . . 574 6.2. ČLANCI U ČASOPISU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576 6.2.1. Autorovo ime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576 6.2.2. Naslov članka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 576 6.2.3. Naslov časopisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 578 6.2.4. Podatci o izlaženju časopisa. . . . . . . . . . . . . . . . . . 578 6.2.5. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji . . . . . . . . . . . 580 6.2.6. Posebna izdanja i dodatci časopisu . . . . . . . . . . . . . 581 6.2.7. Članci objavljeni na mreži (online) . . . . . . . . . . . . . 582 509


5/30/11 11:58:22 AM

6.3. ČLANCI U ILUSTRIRANIM ČASOPISIMA. . . . . . . . 584 6.4. ČLANCI U NOVINAMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 586 6.4.1. Poseban format izlaženja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587 6.4.2. Posebni tipovi citiranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 587 6.5. DRUGI TIPOVI OBJAVLJENIH IZVORA . . . . . . . . . 589 6.5.1. Klasična, srednjovjekovna i rana nacionalna djela. . . . . 589 6.5.2. Biblija i druga sakralna djela . . . . . . . . . . . . . . . . . 592 6.5.3. Priručnici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 592 6.5.4. Prikazi (recenzije) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 594 6.5.5. Sažetci . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 595 6.5.6. Brošure, izvješća, referati . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 596 6.5.7. Mikrofilmovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 596 6.5.8. CD-ROM ili DVD-ROM . . . . . . . . . . . . . . . . . . 597 6.5.9. Mrežne (online) baze podataka . . . . . . . . . . . . . . . 598 6.6. NEOBJAVLJENI IZVORI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 599 6.6.1. Magistarske teze i doktorske disertacije. . . . . . . . . . . 599 6.6.2. Predavanja i materijali sa sastanaka (konferencija) . . . . 601 6.6.3. Intervjui, razgovori i osobna komunikacija . . . . . . . . 602 6.6.4. Rukopisi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 603 6.7. NEFORMALNI ELEKTRONIČKI IZVORI . . . . . . . . 606 6.7.1. Mrežne (web) stranice . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 606 6.7.2. Članci i komentari na weblogu . . . . . . . . . . . . . . . . 608 6.7.3. Elektronički adresari (mailing lists) . . . . . . . . . . . . . 609 510


5/30/11 11:58:22 AM

6.8. IZVORI IZ VIZUALNIH I IZVEDBENIH UMJETNOSTI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610 6.8.1. Vizualni izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 610 6.8.2. Izvedbe uživo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 612 6.8.3. Televizijski i radijski program . . . . . . . . . . . . . . . . 614 6.8.4. Reprodukcije zvuka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 615 6.8.5. Videoreprodukcije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 618 6.8.6. Mrežni multimedijski izvori . . . . . . . . . . . . . . . . . 621 6.8.7. Tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti . . . 623 6.9. JAVNI DOKUMENTI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 625 6.10. SEKUNDARNI CITATI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 629

511


5/30/11 11:58:23 AM


5/30/11 11:58:23 AM

Izrada tablice Dva citatna stila, stil fusnote – bibliografija (I) i stil tekstnote – literatura (II), pojavljuju se u brojnim inačicama i podinačicama. Po početnim elementima prvi se stil često naziva stil autor – naslov, a drugi stil autor – godina. Ti se stilovi ne razlikuju po broju uvrštenih podataka, nego po rasporedu podataka i rečeničnim znakovima koji odvajaju elemente opisa. Ovdje ponuđena tablica dvaju citatnih stilova nastala je prilagodbom Chicaškoga citatnog stila na predlošku priručnika Turabian, 2007 (v. III. 5.2.5, Tablica dvaju citatnih stilova: Opći modeli). Predložene inačice kombinacija su Chicaškoga citatnog stila, europskih tradicija i hrvatskih pravopisnih rješenja. Chicaški je stil odabran kao predložak zbog komparativnih prednosti: uključivanja obaju citatnih stilova (Oxfordskoga i Harvardskoga), jednostavnosti rješenja, blizine domaćim tradicijama i mogućnosti kombinacije s drugim stilovima. Tablicu je koncipirala i primjere izvela Greta Šimičević. Napomene je prilagodila i rješenja odabrala autorica.

Struktura tablice Tablica se sastoji od sheme dvaju citatnih stilova te od primjera i napomena o primjerima. Dva citatna stila predočuju se paralelno u sklopu iste tablice. To je zato da bi se lakše uočile sličnosti i razlike između dvaju stilova te istodobno upoznala oba. Katkad se ne navode svi oblici, bilo stoga da bi se izbjegla nepotrebna ponavljanja bilo stoga što se ne koriste u pojedinim slučajevima. U napomenama se donose različite informacije i opisuju različiti problemi i aspekti – od tipova autorstva i pisanja imena do kratica, pravopisnih rješenja i mehanike teksta. 513


5/30/11 11:58:23 AM

Građa je podijeljena po tipovima izvora: uobičajeni izvori kao knjige, zbornici, članci u zbornicima, enciklopedijama, leksikonima, časopisima i novinama te različiti specifični slučajevi, objavljeni, neobjavljeni ili u drugim medijima prezentirani izvori. Elektronički se izvori smatraju analognima klasičnim tiskanim oblicima, pa se obrađuju u pripadnim tipovima (knjige, članci u časopisu itd.) ili se izdvajaju zajedno s drugim posebnim slučajevima. Klasifikacija građe preuzeta je iz Turabian, 2007. Primjeri se navode po katalogu Knjižnice Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i iz privatne biblioteke. U stilu fusnote (F) – bibliografija (B) slovo F odnosi se na oblik podtekstne citatnice ili fusnote, a slovo B na oblik bibliografije. Budući da se bilješke na kraju teksta pišu jednako kao fusnote, za taj se oblik citatnica ne navode posebni primjeri. Brojevi fusnota u primjerima odabrani su nasumce. U stilu tekstnote (T) – literatura (L) slovo T odnosi se na oblik unutartekstne citatnice ili tekstnote, a slovo L na oblik literature.

Izbor citatnoga stila Citatni su stilovi konvencije: ne mogu se propisati jednom zauvijek, ne primjenjuju se na isti način u svim strukama i mogu se prilagođivati posebnim potrebama pojedinoga teksta. Načini pisanja citatnica i bibliografskih jedinica, kao i citatni stilovi, beskrajno su raznoliki. Ipak, u određenome času pisanja akademskoga rada, koliko god to bilo teško, morate se odlučiti za jedan sustav i dosljedno ga primjenjivati. Ako u instituciji (fakultetu, odsjeku) ili struci za koju pišetete seminarski ili diplomski rad, magistarsku tezu ili doktorsku disertaciju postoji prihvaćen stil navođenja literature, radit ćete u tome stilu. U medicini ćete, primjerice, odabrati Vancouverski sustav. Ako prihvaćeni stil ne postoji, odabrat ćete citatni stil u dogovoru s mentoricom ili mentorom, u skladu s vašom temom ili po kakvu drugome razumnom kriteriju. 514


5/30/11 11:58:23 AM

Ovdje opisani citatni stilovi nisu nalogodavni, nego savjetodavni. To su smjernice za samostalan izbor vlastitoga sustava citiranja ili za rad u bilo kojemu drugom sustavu. Ako se odlučite za jedan od ovdje predloženih stilova, možete ga prilagoditi potrebama svoje teme i svojega znanstvenog polja. Ako radite u kakvu drugom sustavu, ovdje predložena rješenja bit će vam od koristi pri rješavanju pojedinih slučajeva ili problema u sklopu odabranoga sustava. Općenito je pravilo: odaberite jedan citatni stil, pridržavajte ga se dosljedno u jednome tekstu i – ne možete pogriješiti! Zadovoljit ćete osnovno pravilo citatne mehanike: dosljednost (v. III. 5.3.3, Dosljednost). Dosljednom primjenom jednoga citatnog stila udobrovoljit ćete mentoricu ili mentora i povjerenstvo za obranu vašega rada, pa će i vama i njima proces znanstvene inauguracije proteći u ugodnoj i stručnoj atmosferi, bez zadržavanja na nepotrebnim tehničkim detaljima i mehaničkim pitanjima. Isto tako omogućit ćete čitateljima lakše razumijevanje i praćenje teksta, te će se podatci iz vašega sustava, ako vaš rad bude objavljen, lakše uvrstiti u citatne baze podataka koje su važne za praćenje cjelokupnoga znanstvenog rada. CITATNI STIL II. TEKSTNOTE (T) – LITERATURA (L)

CITATNI STIL I. FUSNOTE (F) – BIBLIOGRAFIJA (B)

Opisnice, poveznice i kratice Osnovna je razlika između američkih standarda i ovdje predloženih stilova pisanje opisnica (opisnih, pomoćnih ili napomenskih riječi), poveznica i pripadnih kratica. Američki standardi nalažu što veću anglizaciju riječi kao ed., edited, in, translated i sl., bez obzira na kojemu su jeziku izvori pisani i kako stoji u naslovu te ostalim podatcima iz izvora. U hrvatskoj pravopisnoj i bibliografskoj tradiciji opisne i povezne riječi te njihove kratice pišu se na tri načina: 515


5/30/11 11:58:23 AM

• na hrvatskome jeziku (i, prev., preveo, u, ur. i sl.) • na latinskome jeziku (et al., etc., ibid., s. a. i sl.) • na drugim jezicima (Bd., ed. by, hrsg. von, pod redakciej i sl.) Opisnice, poveznice i kratice na hrvatskome jeziku. Ako je osnovni tekst pisan na hrvatskome jeziku, osnovne opisnice, poveznice i kratice poput i, u, ur. načelno se pišu na hrvatskome jeziku. Budući da su nizovi podataka u bibliografskim jedinicama dijelovi rečenica, logično je da ih u tekstovima pisanim na hrvatskome jeziku, ako ne postoji razlog za drukčiju primjenu, opisujemo i povezujemo na jeziku vlastitoga teksta. Opisnice, poveznice i kratice na latinskome jeziku. Kratice i opisne riječi na latinskome jeziku mogu se zadržati na latinskome jeziku ili zamijeniti hrvatskim opisnicama. Latinske kratice, koje se u domaćim citatnim stilovima češće pojavljuju na hrvatskome jeziku, ovdje su zamijenjene hrvatskim jednakovrijednicama (npr. et al. – i dr., etc. – itd.), a većina je zadržana (ibid., s. a., s. l. i sl.). Tradicija latinskoga jezika na tim je mjestima vrlo snažna, pa su se te kratice zadržale u gotovo svim citatnim stilovima. U doba novoga globalnog jezika, engleskoga, na taj način čuvamo uspomenu na njegova prethodnika – latinski jezik kao globalni jezik srednjovjekovlja. Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima. Kada se u tekstu pisanom na hrvatskome jeziku citiraju izvori na stranim jezicima, postupa se na različite načine. U bibliografskome se opisu uvijek rabi prijedlog u: odnosno U: na predviđenome mjestu, jer je bibliografska jedinica dio teksta na hrvatskome jeziku. Isto se tako postupa s veznikom i između više autora. Urednik u ulozi autora načelno se prevodi na hrvatski ur. Na taj način bibliografija se pridružuje vlastitomu tekstu koji citira, bez obzira na kojemu su jeziku pisani citirani izvori. Specifične ili sekundarne odgovornosti, koje se pojavljuju unutar bibliografskoga opisa, najčešće se opisuju formulacijama na tim jezicima (Aus dem Kroatischen von…, Ed. by…, Perevod i podgotovka…). Isto tako pri opisu izdanja obično se rabe objasnidbene riječi iz izvorne publikacije (ed., rev., 2. Auflage). U opisu pak časopisa naziv 516


5/30/11 11:58:23 AM

sveska piše se u pravilu onako kako je u izvorniku (Bd., sv., T., Vol.). U svim takvim i sličnim slučajevima važno je odabrati jedno rješenje i dosljedno ga se pridržavati. Kratice suvremenih medijskih oblika poput www, online, CD-ROM, DVD te kratice za lokaciju elektroničkih izvora poput URL, DOI i sl. pišu se na engleskome – jeziku virtualne kulture. Takva uporaba objasnidbenih riječi i kratica zadovoljava načelo sustavnosti i dosljednosti i u ovome složenom pitanju, a pri eventualnome objavljivanju rada na stranim jezicima bit će potrebne tek neznatne prilagodbe jeziku publikacije.

6.1. KNJIGE Knjiga je osnovni tip citatnoga izvora. U knjizi su sadržani gotovo svi elementi i sva pitanja bibliografskoga opisa. Mnogi elementi i pitanja, o kojima se raspravlja u odjeljku o knjigama, vrijede i za druge tipove izvora. 6.1.1. Autorovo ime Stil I. U fusnoti ime i prezime dolaze u standardnome redoslijedu, a u bibliografiji prezime je u inverziji, osim u specijalnim slučajevima pisanja klasičnih i nekih stranih imena (v. dolje Osebujna imena). Prezime u inverziji, kao i svaki drugi oblik inverzije, odvaja se zarezom od pripadnoga imena (Flaker, Aleksandar; Frangeš, Ivo). Prvi je redak u fusnoti uvučen, a ostali poravnani. U bibliografiji drugi su i ostali redci uvučeni.

Stil II. U literaturi prezime je u inverziji kao i u bibliografiji, pa se odvaja zarezom od pripadnoga imena. U tekstnoti dolazi samo prezime. Kada dva autora imaju isto prezime, uz prezime se kao razlikovni oblik pišu inicijali imena (S. Novak, S. P. Novak). V. III. 5.2.1, Tekstnote: Posebni slučajevi.

517


5/30/11 11:58:23 AM

Ako autorovo ime sadržava više inicijala, točke u inicijalima odvajaju se razmacima. Ne piše se E.W. Said, nego E. W. Said. F:

7

L: Flaker, Aleksandar. 1986. Stilske formacije. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber.

Aleksandar Flaker, Stilske formacije (Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1986), 153.

B: Flaker, Aleksandar. Stilske formacije. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber, 1986. F:

2

Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987), 78.

B: Frangeš, Ivo. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987. F:

11

Živa Benčić i Dunja Fališevac, ur., Tropi i figure (Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1995), 253.

B: Benčić, Živa i Dunja Fališevac, ur. Tropi i figure. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 1995.

T: (Flaker, 1986: 153)

L: Frangeš, Ivo. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba. T: (Frangeš, 1987: 78)

L: Benčić, Živa i Dunja Fališevac, ur. 1995. Tropi i figure. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. T: (Benčić i Fališevac, 1995: 253)

518


5/30/11 11:58:23 AM

F:

14

E. W. Said, Orijentalizam, prijevod Biljana Romić (Zagreb: Konzor, 1999), 439.

L: Said, E. W. 1999. Orijentalizam. Prijevod Biljana Romić. Zagreb: Konzor. T: (Said, 1999: 439)

B: Said, E. W. Orijentalizam. Prijevod Biljana Romić. Zagreb: Konzor, 1999. F:

3

Ioannes Paulus II, Autobiografija, izabrala i uredila Justyna Kiliańczyk-Zięba, s poljskog jezika preveo Pero Mioč (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003), 230.

B: Ioannes Paulus II. Autobiografija. Izabrala i uredila Justyna KiliańczykZięba, s poljskog jezika preveo Pero Mioč. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske, 2003.

L: Ioannes Paulus II. 2003. Autobiografija. Izabrala i uredila Justyna KiliańczykZięba, s poljskog jezika preveo Pero Mioč. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. T: (Ioannes Paulus II, 2003: 230)

Više autora. Moguća su načelno dva slučaja: kada se pojavljuju dva ili tri autora i kada se pojavljuje više od tri autora. Dva ili tri autora. Kada je riječ o dvama ili trima autorima, navode se svi autori.

519


6/2/11 9:49:50 PM

Stil I. Imena i prezimena pišu se u fusnoti standardnim redoslijedom. Ako su dva autora, imena i prezimena povezuju se veznikom i. Ako su tri autora, prva se dva imena i prezimena odvajaju zarezom, a treće se povezuje veznikom i. Za razliku od američkih standarda, gdje se i odvaja zarezom, po hrvatskome se pravopisu sastavni veznik u nizu nabrajanja ne odvaja zarezom.

Stil II. U literaturi prvo se prezime donosi u inverziji i odvaja zarezom od pripadnoga imena, a ostala se imena i prezimena donose u standardnome redoslijedu. Posljednje se ime i prezime s prethodnim povezuje veznikom i bez zareza.

U bibliografiji prvo se prezime donosi u inverziji i odvaja zarezom od pripadnoga imena, a ostala se imena i prezimena donose u standardnome redoslijedu. Posljednje se ime i prezime s prethodnim povezuje veznikom i bez zareza.

U tekstnoti dva se prezimena povezuju veznikom i. Ako su tri prezimena, prva se dva prezimena odvajaju zarezom, a treće se povezuje veznikom i bez prethodnoga zareza.

F:

26

Ilja Il’f i Evgenij Petrov, Zlatno tele, prevoditelj Vladimir Gerić (Koprivnica: Šareni dućan, 2003), 334.

B: Il’f, Ilja i Evgenij Petrov. Zlatno tele. Prevoditelj Vladimir Gerić. Koprivnica: Šareni dućan, 2003.

L: Il’f, Ilja i Evgenij Petrov. 2003. Zlatno tele. Prevoditelj Vladimir Gerić. Koprivnica: Šareni dućan. T: (Il’f i Petrov, 2003: 334)

520


5/30/11 11:58:23 AM

F:

18

L: Harahorina, T. O., V. S. Adamenko i T. V. Tkačuk. 2005. Ukrains’ka literatura: Hrestomatija. Redaktor B. P. Žukevyč. Donec’k: TPV VKF „BAO“.

T. O. Harahorina, V. S. Adamenko i T. V. Tkačuk, Ukrains’ka literatura: Hrestomatija, redaktor B. P. Žukevyč (Donec’k: TPV VKF „BAO“, 2005), 847.

T: (Harahorina, Adamenko i Tkačuk, 2005: 847)

B: Harahorina, T. O., V. S. Adamenko i T. V. Tkačuk. Ukrains’ka literatura: Hrestomatija. Redaktor B. P. Žukevyč. Donec’k: TPV VKF „BAO“, 2005.

Više od tri autora. Kada se pojavljuje više od tri autora, navodi se prvo ime i prezime te se povezuje kraticom et al. ili i dr. Stil I. U fusnoti se standardnim rasporedom piše prvo ime i prezime te se povezuje s et al. ili i dr. Formulacija et al. sastoji se od latinske riječi et (i) i kratice od alii (drugi). Budući da se ime i naslov u fusnoti odvajaju zarezom, nakon kratice et al., odnosno i dr. stoji zarez. Točku u kratici ne može zamijeniti drugi znak (v. III. 4.2.7, Oblikovanje kratica: Pravopisni znakovi i interpunkcija).

Stil II. U literaturi se navode sva imena i prezimena na isti način kao i u bibliografiji: prvo je prezime u inverziji odvojeno zarezom od osobnoga imena, a posljednja su dva imena i prezimena povezana veznikom i bez prethodnoga zareza.

521


5/30/11 11:58:23 AM

U bibliografiji se pišu sva imena i prezimena, pri čemu se prvo prezime donosi u inverziji i odvaja zarezom od pripadnoga imena, a druga se imena i prezimena pišu standardnim redoslijedom. Posljednja se dva imena i prezimena povezuju veznikom i bez prethodnoga zareza. Navode se sva imena i prezimena bez obzira na to koliko ih ima; nema kratice et al. ni i dr.

F:

10

Antun Mihanović i dr., Moja domovina, izbor Joža Skok, kolaž i ilustracije Jurica Puhalović (Zagreb: Naša djeca, 1993), 14.

B: Mihanović, Antun, August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, August Harambašić, Đuro Arnold i Drago Ivanišević. Moja domovina. Izbor Joža Skok. Kolaž i ilustracije Jurica Puhalović. Zagreb: Naša djeca, 1993.

U tekstnoti se piše prvo prezime i kratica et al. ili i dr. Kada nakon kratice et al. ili i dr. dolazi zarez, kao u ovdje odabranome stilu, pišu se i točka i zarez, jer točku u kraticama ne može zamijeniti drugi znak (v. III. 4.2.7, Oblikovanje kratica: Pravopisni znakovi i interpunkcija).

L: Mihanović, Antun, August Šenoa, Silvije Strahimir Kranjčević, August Harambašić, Đuro Arnold i Drago Ivanišević. 1993. Moja domovina. Izbor Joža Skok. Kolaž i ilustracije Jurica Puhalović. Zagreb: Naša djeca. T: (Mihanović i dr., 1993: 14)

522


5/30/11 11:58:23 AM

Urednici i prevoditelji uz autora. Ako se u bibliografskoj jedinici uz autorovo ime pojavljuju imena urednika ili prevoditelja, urednikovo se i prevoditeljevo ime upisuje nakon naslova knjige s pripadnim kraticama ili cijelim formulacijama. Ako se pojavljuju i urednik i prevoditelj, imena se nižu onim redoslijedom kako stoje na preliminarnoj ili naslovnoj stranici. Stil I. Formulacije prije urednikova ili prevoditeljeva imena prepisuju se onako kako stoje na preliminarnoj ili naslovnoj stranici, u oba rodna oblika, pojedinačno ili u množini. Stavljaju se puni oblici ili kratice. U fusnotama te se formulacije prenose malim početnim slovom (prev., prevela, preveo, prijevod, priredili, ur., uredile i sl.), a u bibliografiji velikim početnim slovom (Prev., Prevela, Preveo, Prijevod, Priredili, Ur., Uredile i sl.). Ako je riječ o izvorima na stranim jezicima, najčešće se prenose formulacije na tim jezicima, onako kako stoje na preliminarnoj ili naslovnoj stranici:

Stil II. U popisu literature postupa se isto tako kao u bibliografiji u stilu I. U tekstnoti stavlja se samo autorovo prezime, dok se imena urednika i prevoditelja izostavljaju.

Aus dem Kroatischen von…, Perevod i podgotovka…, Translated by… (v. gore Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima).

523


5/30/11 11:58:23 AM

F:

5

Ivo Frangeš, Riječ što traje: Književne studije i rasprave, prir. Dunja Fališevac i Krešimir Nemec (Zagreb: Školska knjiga, 2005), 513.

B: Frangeš, Ivo. Riječ što traje: Književne studije i rasprave. Prir. Dunja Fališevac i Krešimir Nemec. Zagreb: Školska knjiga, 2005. F:

16

Lucius Annaeus Florus, Dvije knjige izvadaka iz Tita Livija o svim ratovima u sedam stotina godina, prev. i prir. Josip Miklić (Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2005), 289.

B: Florus, Lucius Annaeus. Dvije knjige izvadaka iz Tita Livija o svim ratovima u sedam stotina godina. Prev. i prir. Josip Miklić. Zagreb: Izdanja Antibarbarus, 2005. F:

13

Jurij Nikolaevič Tynjanov, Pitanja književne povijesti, preveo Dean Duda, priredio Milivoj Solar (Zagreb: Matica hrvatska, 1998), 101.

B: Tynjanov, Jurij Nikolaevič. Pitanja književne povijesti. Preveo Dean Duda. Priredio Milivoj Solar. Zagreb: Matica hrvatska, 1998.

L: Frangeš, Ivo. 2005. Riječ što traje: Književne studije i rasprave. Prir. Dunja Fališevac i Krešimir Nemec. Zagreb: Školska knjiga. T: (Frangeš, 2005: 513)

L: Florus, Lucius Annaeus. 2005. Dvije knjige izvadaka iz Tita Livija o svim ratovima u sedam stotina godina. Prev. i prir. Josip Miklić. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. T: (Florus, 2005: 289)

L: Tynjanov, Jurij Nikolaevič. 1998. Pitanja književne povijesti. Preveo Dean Duda. Priredio Milivoj Solar. Zagreb: Matica hrvatska. T: (Tynjanov, 2005: 101)

524


5/30/11 11:58:23 AM

Urednici i prevoditelji u ulozi autora. Kada se na naslovnici knjige pojavljuju imena urednika ili prevoditelja u ulozi autora, postupa se kao da je riječ o autorima, ali se iza imena dodaje kratica ur. ili prev. Kratice se mogu pisati u zagradama bez zareza (ur.), (prev.) ili bez zagrada sa zarezom ur., prev., kao što je u ovdje opisanim stilovima. U skraćenim fusnotama (v. III. 5.2.1, Kraćenje fusnota) i u tekstnotama te se odgovornosti ne upisuju. Kada ima više urednika ili prevoditelja, postupa se po načelima o više autora (v. gore Više autora). Pri izdanju na stranim jezicima formulacije i kratice o neposrednoj autorskoj odgovornosti načelno se prevode na hrvatski jezik, za razliku od sekundarnih odgovornosti koje su specifične i najčešće se ne prevode (v. gore Opisnice, poveznice i kratice na drugim jezicima). F:

15

Živa Benčić i Aleksandar L: Benčić, Živa i Aleksandar Flaker, ur., Ludizam: Zagrebački Flaker, ur. 1996. Ludizam: pojmovnik kulture 20. stoljeća Zagrebački pojmovnik (Zagreb: Zavod za znanost kulture 20. stoljeća. Zagreb: o književnosti Filozofskoga Zavod za znanost o fakulteta u Zagrebu i Slon, 1996), književnosti Filozofskoga 372. fakulteta u Zagrebu i Slon.

B: Benčić, Živa i Aleksandar Flaker, T: (Benčić i Flaker, 1996: 372) ur. Ludizam: Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Slon, 1996. F:

29

Irena Lukšić, prev., Nova ruska poezija (Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 1998), 183.

B: Lukšić, Irena, prev. Nova ruska poezija. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo, 1998.

L: Lukšić, Irena, prev. 1998. Nova ruska poezija. Zagreb: Hrvatsko filološko društvo. T: (Lukšić, 1998: 183)

525


6/2/11 9:49:51 PM

F:

34

Mike Featherstone i Roger Burrows, ur., Cyberspace/Cyberbodies/Cyberpunk: Cultures of Technological Embodiment (Thousand Oaks and New Delhi: Sage, 1996), 105.

B: Featherstone, Mike i Roger Burrows, ur. Cyberspace/ Cyberbodies/Cyberpunk: Cultures of Technological Embodiment. Thousand Oaks and New Delhi: Sage, 1996.

L:

Featherstone, Mike i Roger Burrows, ur. 1996. Cyberspace /Cyberbodies/Cyberpunk: Cultures of Technological Embodiment. Thousand Oaks and New Delhi: Sage.

T:

(Featherstone i Burrows, 1996: 105)

Ostali slučajevi autorstva. Ako naiđete na slučaj koji ovdje nije opisan, budite kreativni: primijenite najbliži model. Autorovo ime u naslovu. Ako se autorovo ime pojavi u naslovu ili podnaslovu (sabrana i izabrana djela, autobiografija i sl.), postupa se na različite načine, ovisno o citatnome stilu i kombinaciji autorova imena s drugim autorskim odgovornostima. Stil I. U fusnoti se ispisuje naslov koji sadržava autorovo ime, a ime se zanemaruje. U bibliografiji se pišu i ime i naslov, bez obzira na ponavljanje.

Stil II. U popisu literature pišu se i ime i naslov, bez obzira na ponavljanje. U tekstnoti se navodi autorovo prezime na uobičajeni način.

526


5/30/11 11:58:23 AM

F:

2

Pěsme Antuna Nemčića (Zagreb: Mirko Bogović, 1851), 253.

B: Nemčić, Antun. Pěsme Antuna Nemčića. Zagreb: Mirko Bogović, 1851.

L: Nemčić, Antun. 1851. Pěsme Antuna Nemčića. Zagreb: Mirko Bogović. T: (Nemčić, 1851: 253)

Ako knjiga s autorovim imenom u naslovu ima urednika ili prevoditelja, uvršćuje se pod autorovo ime. F:

47

Puškinova izabrana djela u hrvatskoj knjizi: O stogodišnjici pjesnikova rođenja, uredio Milivoj Šrepel (Zagreb: Matica hrvatska, 1899), LXXII, 392.

L: Puškin, Aleksandr Sergeevič. 1899. Puškinova izabrana djela u hrvatskoj knjizi: O stogodišnjici pjesnikova rođenja. Uredio Milivoj Šrepel. Zagreb: Matica hrvatska.

B: Puškin, Aleksandr Sergeevič. Puškinova izabrana djela u T: (Puškin, 1899: LXXII, 392) hrvatskoj knjizi: O stogodišnjici pjesnikova rođenja. Uredio Milivoj Šrepel. Zagreb: Matica hrvatska, 1899. F:

19

Autobiografija isusovca L: Kašić, Bartol. 2006. Autobiografija isusovca Bartola Kašića u Bartola Kašića u prijevodu i prijevodu i izvorniku: (1575. – izvorniku: (1575. – 1625.), s 1625.). S latinskoga Vladimir latinskoga Vladimir Horvat (ZaHorvat. Zagreb: Školska knjiga. greb: Školska knjiga, 2006), 342.

B: Kašić, Bartol. Autobiografija isusovca Bartola Kašića u prijevodu i izvorniku: (1575. – 1625.). S latinskoga Vladimir Horvat. Zagreb: Školska knjiga, 2006.

T: (Kašić, 2006: 342)

527


5/30/11 11:58:23 AM

Drukčije je kada se govori o urednikovu ili prevoditeljevu radu. Tada se takva knjiga bilježi pod urednikovo ili prevoditeljevo ime, jer se urednik i prevoditelj pojavljuju u ulozi autora. F:

4

L: Maras, Mate, prev. 2007. Komedije Williama Shakespearea. Zagreb: Matica hrvatska.

Mate Maras, prev., Komedije Williama Shakespearea (Zagreb: Matica hrvatska, 2007), 14.

T: (Maras, 2007: 14)

B: Maras, Mate, prev. Komedije Williama Shakespearea. Zagreb: Matica hrvatska, 2007.

Skupni autor. Ako se kao skupni autor pojavljuje organizacija, stranka, komisija, ustanova i sl., kao autor se upisuje ime te organizacije, stranke ili ustanove. Ako je ta organizacija, stranka, komisija, ustanova i sl. ujedno i izdavač, ime se ponavlja na predviđenome mjestu za izdavača. 35

F:

Zagrebački prevodilački susret 2003, Prevođenje kulture, priredila Iva Grgić (Zagreb: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, 2005), 125.

L: Zagrebački prevodilački susret 2003. 2005. Prevođenje kulture. Priredila Iva Grgić. Zagreb: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca.

B:

Zagrebački prevodilački susret 2003. Prevođenje kulture. Priredila Iva Grgić. Zagreb: Društvo hrvatskih književnih prevodilaca, 2005.

T: (Zagrebački prevodilački susret, 2005: 125)

528


5/30/11 11:58:23 AM

F:

27

FDA – Freier Deutscher Autorenverband, Kultur und Wissenschaft als Brücken in Europa: Dokumentation zu den Europatagen 8.–10. Mai 2002 in Lovran (FDA – Freier Deutscher Autorenverband, 2002), 13.

L: FDA – Freier Deutscher Autorenverband. Kultur und Wissenschaft als Brücken in Europa: Dokumentation zu den Europatagen 8. –10. Mai 2002 in Lovran. FDA – Freier Deutscher Autorenverband.

B: FDA – Freier Deutscher Autorenverband. Kultur und Wissenschaft als Brücken in Europa: Dokumentation zu den Europatagen 8. –10. Mai 2002 in Lovran. FDA – Freier Deutscher Autorenverband, 2002.

T: (FDA, 2002: 13)

Pseudonim. Uvriježeni pseudonim ponaša se kao stvarno autorovo ime, pa ga tako valja i navoditi. F:

19

L: Twain, Mark. 1973. Doživljaji Huckleberryja Finna: (Izbor). Preveo s engleskoga Ivo Zalar. Zagreb: Školska knjiga.

Mark Twain, Doživljaji Huckleberryja Finna: (Izbor), preveo s engleskoga Ivo Zalar (Zagreb: Školska knjiga, 1973), 127.

B: Twain, Mark. Doživljaji Huckleberryja Finna: (Izbor). Preveo s engleskoga Ivo Zalar. Zagreb: Školska knjiga, 1973.

T: (Twain, 1973: 127)

529


5/30/11 11:58:23 AM

Kada je stvarno autorovo ime nepoznato, dodaje se iza pseudonima, tj. imena pod kojim autor piše, u uglate zagrade [pseud.]. U stilu II. natuknica [pseud.] ne navodi se u citatnici, nego samo u popisu literature. F:

26

B. Traven [pseud.], Das Totenschiff: Die Geschichte eines amerikanischen Seemannes (Hamburg: Rowohit, 1954), 22.

L: Traven, B. [pseud.]. Das Totenschiff: Die Geschichte eines amerikanischen Seemannes. Hamburg: Rowohit.

B: Traven, B. [pseud]. Das T: (Traven, 1954: 22) Totenschiff: Die Geschichte eines amerikanischen Seemannes. Hamburg: Rowohit, 1954.

Anonimni autor. Ako je autorovo ime poznato, ali je izostavljeno s naslovnice, stavlja se u uglate zagrade na mjesto predviđeno za autora. Ako se o autorstvu samo nagađa, u uglatim se zagradama iza imena stavlja upitnik. F:

7

[Blaž Josić], Elegia festis honoribus illustrissimi ac reverendissimi patris Mariani Šunjić, … episcopi Panadensis et vicarii apostolici Bosnensis, occasione ipsius ad hanc s. dignitatem episcopalem consecrationis (Bosna Srebrenička, 1885).

L: [ Josić, Blaž]. 1885. Elegia festis honoribus illustrissimi ac reverendissimi patris Mariani Šunjić, … episcopi Panadensis et vicarii apostolici Bosnensis, occasione ipsius ad hanc s. dignitatem episcopalem consecrationis. Bosna Srebrenička.

B: [Josić, Blaž]. Elegia festis honori- T: ([ Josić], 1885) bus illustrissimi ac reverendissimi patris Mariani Šunjić, … episcopi Panadensis et vicarii apostolici Bosnensis, occasione ipsius ad hanc s. dignitatem episcopalem consecrationis. Bosna Srebrenička, 1885. 530


5/30/11 11:58:23 AM

F:

11

L: [Kašić, Bartol?]. 1599. [Manuskript bez naslova: Hrvatsko (čakavsko)-talijanski rječnik]. Rim.

[Bartol Kašić?], [Manuskript bez naslova: Hrvatsko (čakavsko)-talijanski rječnik] (Rim, 1599).

T: ([Kašić?], 1599)

B: [Kašić, Bartol?]. [Manuskript bez naslova: Hrvatsko (čakavsko)-talijanski rječnik] Rim, 1599.

Ako su autor, urednik, prevoditelj ili druge autorske instancije nepoznati, ne stavlja se ni Anonimno ni Anon. Jedinica se u abecedni niz uvršćuje pod naslovom. F:

4

L: Godišnja nagrada INE za Godišnja nagrada INE za promicanje hrvatske kulture promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2004. godinu: u svijetu za 2004. godinu: Viktor Žmegač. 2005. Zagreb: Viktor Žmegač (Zagreb: INA i INA i Hrvatski kulturni klub. Hrvatski kulturni klub, 2005), 3.

B: Godišnja nagrada INE za promicanje hrvatske kulture u svijetu za 2004. godinu: Viktor Žmegač. Zagreb: INA i Hrvatski kulturni klub, 2005.

T: (Godišnja nagrada INE […], 2005: 3)

U naslovima na stranim jezicima obično se izostavljaju članovi (A, An, Der, Die, The i sl.), pa se kao redalica u abecednome nizu uzima prva riječ iz naslova.

531


5/30/11 11:58:23 AM

F:

8

Herausforderung Krawatte: Krawatte als kroatischer Beitrag zur Weltkultur (Zagreb: Academia Cravatica itd., 2007), 12.

L: Herausforderung Krawatte: Krawatte als kroatischer Beitrag zur Weltkultur. 2007. Zagreb: Academia Cravatica itd.

B: Herausforderung Krawatte: Kra- T: (Herausforderung Krawatte […], 2007: 12) watte als kroatischer Beitrag zur Weltkultur. Zagreb: Academia Cravatica itd., 2007. F:

5

Nibelungenlied (Njemačka, 1784).

B: Nibelungenlied. Njemačka, 1784.

L: Nibelungenlied. 1784. Njemačka. T: (Nibelungenlied, 1784)

Osebujna imena. Autorovo se ime katkad ne sastoji od uobičajenih dijelova: osobnoga imena i prezimena. Kadikad se pojavljuju složena imena, koja se pišu na različite načine. To je osobit problem kod prezimena, jer se po njima autori nižu u abecedne popise u bibliografiji i literaturi. Strana imena katkad imaju različite dijelove, npr. Abu, de, Ibn, O, y, von i sl. Imena na nelatiničnim pismima često se prenose na različite načine: transliteracijom (slovo po slovo) i transkripcijom (u prilagođenim oblicima). Sve to može izazvati nedoumice u pisanju imena, osobito u abecednim popisima. Stoga u znanstvenim radovima i citatnim stilovima, kad god je to moguće, prednost treba dati transliteraciji (usp. Verona, 1986: I). Ovdje se navode neka načela za abecedizaciju osebujnih imena u bibliografijama te za pisanje tih imena u skraćenim fusnotama i tekstnotama, gdje se pojavljuje prezime. Složena prezimena. Višečlana složena prezimena pišu se i abecediziraju po običajima zemlje iz koje potječu. 532


5/30/11 11:58:23 AM

Hrvatski pravopisi ne propisuju pisanje složenih prezimena, tj. dopuštaju dva načina pisanja: sa spojnicom i bez spojnice. Katkad se prezime piše samo na jedan način, a kadikad se pojavljuju varijacije. Ako je riječ o varijabilnim složenicama, rabit ćete oblik po kojemu se autor najčešće identificira. Muška složena prezimena najčešće se abecediziraju po prvome dijelu složenice. Hansen-Löve, Aage A. Lacković Croata, Ivan Mies van der Rohe, Ludwig

U različitim kulturama ženska složena prezimena pišu se i abecediziraju na različite načine. U starijim oblicima hrvatska su se ženska složena prezimena češće pisala sa spojnicom kao simbolom stopljenoga identiteta (Maja Bošković-Stulli). S pojavom rodne samosvijesti spojnica se kao znak stapanja identiteta počela izostavljati, pa danas žene katkad inzistiraju na djevojačkome prezimenu ili na pisanju dvostrukoga prezimena bez spojnice (Helena Sablić Tomić). Isto se tako pojavljuju slučajevi da se od ženskoga i muškoga prezimena pri sklapanju braka stvori jedinstveno obiteljsko prezime, kako bi se i na taj način posvjedočila ravnopravnost spolova (Svjetlan Lacko Vidulić). Budući da nema čvrstoga pravila, ženska se složena prezimena katkad pojavljuju u oba oblika, sa spojnicom i bez nje, bilo da same žene nisu odlučile kako će pisati vlastito prezime bilo da se varijante pojavljuju bez njihove volje (Ivana Brlić-Mažuranić i Ivana Brlić Mažuranić, Dunja Detoni Dujmić i Dunja Detoni-Dujmić). U takvim slučajevima uzima se oblik pod kojim se autorica identificira ili koji je najčešće zastupljen. Složena prezimena udanih žena stavljaju se u abecedne popise po tradiciji pripadnih jezika i kultura. U hrvatskoj pravopisnoj praksi redalica za složena prezimena udanih žena najčešće je onaj dio složenice kojim se autorica identificira, bez obzira na to piše li se složeno prezime sa spojnicom ili bez spojnice i bez obzira na to je li prvo prezime djevojačko ili muževo. 533


5/30/11 11:58:23 AM

Brlić-Mažuranić, Ivana. Izabrana djela: 2. Uredio Joža Skok. Zagreb: Naša djeca, 1994. Brlić Mažuranić, Ivana. Racconti e leggende della Croazia. Traduzione di Franjo Trogrančić. Le illustr. sono di Giannina Lavarello. Torino: S. A. I. E., 1957. Curie-Skłodowska, Marie. L’isotopie et les éléments isotopes. Paris: Édité par la société „Journal de physique“, 1924. Curie, Marie Radioactivité. Paris: Hermann & Cie, 1935. Detoni Dujmić, Dunja. Ljepša polovica književnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 1998. Detoni-Dujmić, Dunja, glavna urednica. Leksikon hrvatskih pisaca. Zagreb: Školska knjiga, 2001.

Imena na stranim jezicima. Imena s česticama kao de, di, O’, van, von i sl. stavljaju se u abecedni niz po zakonima danoga jezika. Ako su čestice u tradiciji danoga jezika čvrsto vezane uz prezime, one postaju redalica u abecednim popisima. Ako čestice nisu čvrsto povezane s prezimenom, redalica je prezime, a ne čestica. Kada se prezime s česticom pojavi u inverziji ili samostalno bez imena (bibliografija, literatura, tekstnote), američki standardi propisuju pisanje čestice malim slovom. Po hrvatskim pravopisima čestice, koje se u inverziji vežu uz prezime, pišu se velikim slovom i tako određuju mjesto imena u abecednim popisima: Paul de Man De Man, Paul

Simone de Beauvoir Beauvoir, Simone de

Vincent van Gogh Van Gogh, Vincent

Ludwig van Beethoven Beethoven, Ludwig van

Dijelovi imena La, Mc, O’ i sl. pišu se u izvornim jezicima na različite načine, pa ih u skladu s time treba stavljati u abecedne popise: 534


5/30/11 11:58:23 AM

Dominick LaCapra LaCapra, Dominick

Herbert Marshall McLuhan McLuhan, Herbert Marshall

Eugene O’Neill O’Neill, Eugene

Španjolska su prezimena često složenice od očeva i majčina prezimena katkad povezanih veznikom y. Ta se imena stavljaju u abecedne popise pod prvi dio prezimenske složenice: Valera y Alcalá Galiano, Juan

García Márquez, Gabriel

Arapska imena koja imaju čestice al- ili el- dolaze u abecedne popise pod ime uz koje se čestice vežu. Imena koja počinju dodatcima Abd, Abu i Ibn stavljaju se u abecedne popise najčešće pod te riječi: Ahtal (al-) Halladž (-al), al-Husein ibn Mansur

Abu Nuvas Ibn Kuzman, abu Bakr

Kineska i japanska imena uvršćuju se u abecedne popise bez inverzije, onim redoslijedom kako se pojavljuju u izvornome pismu. Ako autor slijedi zapadnu tradiciju pisanja imena i prezimena, abecedna je redalica prezime u inverziji. Ba Jin

Kawabata, Yasunari

6.1.2. Naslov Naslov i podnaslov. Naslov i podnaslov pišu se kosim pismom i odvajaju dvotočjem ‘:’. U bibliografskoj tradiciji podnaslov se piše malim početnim slovom. Ovdje je odabrano veliko početno slovo iz dvaju razloga: jer se podnaslov na knjigama obično donosi u posebnome retku velikim početnim slovom i jer se u nizu s naslovom nakon dvotočja osjeća kao prva riječ u rečenici, koja se po pravopisu piše velikim početnim slovom. 535


5/30/11 11:58:23 AM

F:

12

Miroslav Beker, Od Odiseja do Uliksa (Zagreb: Školska knjiga, 1998), 111.

B: Beker, Miroslav. Od Odiseja do Uliksa. Zagreb: Školska knjiga, 1998. F:

8

Davor Dukić, Sultanova djeca: Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja (Zadar: Thema, 2004), 57.

L: Beker, Miroslav. 1988. Od Odiseja do Uliksa. Zagreb: Školska knjiga. T: (Beker, 1998: 111)

L: Dukić, Davor. 2004. Sultanova djeca: Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar: Thema.

B: Dukić, Davor. Sultanova djeca: T: (Dukić, 2004: 57) Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar: Thema, 2004.

Dva se naslova odvajaju točkom sa zarezom ‘;’. Drugi se naslov piše velikim slovom. Ako u naslovu postoji pravopisna ili kakva druga pogrješka, naslov se prenosi doslovno, a pogrješka se ispravlja u uglatim zagradama ili se navodi u bilješci. F:

37

Ivo Hergešić, Hrvatske novine i časopisi do 1848.; Hrvatske sudbine (Zagreb: Ex Libris, 2005), 137.

B: Hergešić, Ivo. Hrvatske novine i časopisi do 1848.; Hrvatske sudbine. Zagreb: Ex Libris, 2005.

L: Hergešić, Ivo. 2005. Hrvatske novine i časopisi do 1848.; Hrvatske sudbine. Zagreb: Ex Libris. T: (Hergešić, 2005: 137)

536


5/30/11 11:58:23 AM

Posebni elementi u naslovu. Katkad se u naslovu mora grafički intervenirati kako bi se razlikovali pojedini elementi naslova i uspostavio uočljiv raspored elemenata. Datumi u naslovu. Godine i brojevi u naslovima knjiga pišu se onako kako stoji u izvorniku: prenose se pravopisni znakovi, rimski i arapski brojevi te način njihova pisanja. F:

6

Iosif Brodskij, Stihotvorenija 1964–1971 gg., sastavio G. F. Komarov (Sankt-Peterburg: Puškinskij dom, 2001), 434.

T: (Brodskij, 2001: 434)

B: Brodskij, Iosif. Stihotvorenija 1964–1971 gg. Sastavio G. F. Komarov. Sankt-Peterburg: Puškinskij dom, 2001. F:

4

Nikola Milićević i Antun Šoljan, ur., Antologija hrvatske poezije: Od XIV stoljeća do naših dana (Zagreb: Zora, 1966), 27.

B: Milićević, Nikola i Antun Šoljan, ur. Antologija hrvatske poezije: Od XIV stoljeća do naših dana. Zagreb: Zora, 1966.

L: Brodskij, Iosif. 2001. Stihotvorenija 1964–1971 gg. Sastavio G. F. Komarov. Sankt-Peterburg: Puškinskij dom.

L: Milićević, Nikola i Antun Šoljan, ur. 1996. Antologija hrvatske poezije: Od XIV stoljeća do naših dana. Zagreb: Zora. T: (Milićević i Šoljan, 1996: 27)

537


6/2/11 9:49:51 PM

F:

9

Wilhelm Dibelius, Englische Romankunst: Die Technik des englischen Romans im achtzehnten und zu Anfang des neuzehnten Jahrhunderts (Berlin i Leipzig: Mayer & Müller, 1910), 251.

B: Dibelius, Wilhelm. Englische Romankunst: Die Technik des englischen Romans im achtzehnten und zu Anfang des neuzehnten Jahrhunderts. Berlin i Leipzig: Mayer & Müller, 1910.

L: Dibelius, Wilhelm. 1910. Englische Romankunst: Die Technik des englischen Romans im achtzehnten und zu Anfang des neuzehnten Jahrhunderts. Berlin i Leipzig: Mayer & Müller. T: (Dibelius, 1910: 251)

Navodnici u naslovu. Kada se unutar naslova, koji se piše kosim pismom, pojavi drugi naslov pisan kosim pismom, takav se naslov unutar naslova stavlja u navodnike. F:

10

Winfried Baumann, „Davidijada“ Marka Marulića: Veliki ep dalmatinskog latinista, prev. Jadranka Prišlin-Planinc (Split: Logos, 1990), 126.

B: Baumann, Winfried. „Davidijada“ Marka Marulića: Veliki ep dalmatinskog latinista. Prev. Jadranka Prišlin-Planinc. Split: Logos, 1990.

L: Baumann, Winfried. 1990. „Davidijada“ Marka Marulića: Veliki ep dalmatinskog latinista. Prev. Jadranka Prišlin-Planinc. Split: Logos. T: (Baumann, 1990: 126)

538


5/30/11 11:58:24 AM

Ako naslov unutar naslova već stoji u navodnicima, cijeli se naslov zajedno s naslovom unutar naslova pod navodnicima piše kosim pismom. F:

15

Valter Tomas, „Gazzetta di Zara“ u preporodnom ozračju: Prijevodi hrvatske poezije i ostali književni prinosi (Split: Književni krug, 1999), 286.

L: Tomas, Valter. 1999. „Gazzetta di Zara“ u preporodnom ozračju: Prijevodi hrvatske poezije i ostali književni prinosi. Split: Književni krug.

B: Tomas, Valter. „Gazzetta di Zara“ u preporodnom ozračju: Prijevodi hrvatske poezije i ostali književni prinosi. Split: Književni krug, 1999. F:

T: (Tomas, 1999: 286)

48

Stanley Fish, Surprised by Sin: The Reader in „Paradise Lost“ (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1967), 121.

L: Fish, Stanley. 1998. Surprised by Sin: The Reader in „Paradise Lost“. Cambridge, Mass.: Harvard University Press.

B: Fish, Stanley. Surprised by Sin: The Reader in „Paradise Lost“. Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1967.

T: (Fish, 1998: 121)

Termin u naslovu. Kada se u naslovu pojavi termin kosim pismom, naslov se pri navođenju donosi kosim pismom, a termin se piše normalnim slogom za razliku od ostatka naslova u kosome pismu.

539


6/2/11 9:49:51 PM

F:

12

Peter Novick, The noble Dream: The Objectivity Question and the American Historical Profession (Cambridge, Mass.: Cambridge University Press, 1988), 101.

B: Novick, Peter. 1988. The noble Dream: The Objectivity Question and the American Historical Profession. Cambridge, Mass.: Cambridge University Press.

L: Novick, Peter. 1988. The noble Dream: The Objectivity Question and the American Historical Profession. Cambridge, Mass.: Cambridge University Press. T:

(Novick, 1988: 101)

Upitnik i uskličnik u naslovu. Kada se na kraju naslova ili podnaslova nađu upitnik ili uskličnik, iza njih se ne stavlja nikakav drugi znak. F:

13

Stephen J. Bottoms, Albee: Who’s afraid of Virginia Woolf ? (Cambridge: Cambridge University Press, 2000), 204.

B: Bottoms, Stephen J. Albee: Who’s afraid of Virginia Woolf ? Cambridge: Cambridge University Press, 2000.

L: Bottoms, Stephen J. 2000. Albee: Who’s afraid of Virginia Woolf ? Cambridge: Cambridge University Press. T: (Bottoms, 2000: 204)

540


5/30/11 11:58:24 AM

F:

49

N. G. Černyševskij, Čto delat’? Iz rasskazov o novyh ljudjah, pogovor N. V. Vodovozova (Moskva: Gosudarstvennoe izdatel’stvo hudožestvennoj literatury, 1947), 471.

B: Černyševskij, N. G. Čto delat’? Iz rasskazov o novyh ljudjah. Pogovor N. V. Vodovozova. Moskva: Gosudarstvennoe izdatel’stvo hudožestvennoj literatury, 1947. F:

42

Kiril Hristov, Hej, prolet ide! (Sofija: „Zaharij Stojanov“, 2002), 21.

L: Černyševskij, N. G. 1947. Čto delat’? Iz rasskazov o novyh ljudjah. Pogovor N. V. Vodovozova. Moskva: Gosudarstvennoe izdatel’stvo hudožestvennoj literatury. T: (Černyševskij, 1947: 471)

L: Hristov, Kiril. 2002. Hej, prolet ide! Sofija: „Zaharij Stojanov“.

B: Hristov, Kiril. Hej, prolet ide! T: (Hristov, 2002: 21) Sofija: „Zaharij Stojanov“, 2002.

Stari naslovi. Naslovi objavljeni prije modernih autorskih prava, tj. stariji od 18. stoljeća, prenose se što vjernije izvorniku u svim segmentima. F:

5

Libellus alphabeticus Cùm Nonnullis Cathecheticis addito vocabulario brevi latino, illyrico, germanico ([Slavonija?], 1756).

B: Libellus alphabeticus Cùm Nonnullis Cathecheticis addito vocabulario brevi latino, illyrico, germanico. [Slavonija?], 1756.

L: Libellus alphabeticus Cùm Nonnullis Cathecheticis addito vocabulario brevi latino, illyrico, germanico. 1756. [Slavonija?]. T: (Libellus alphabeticus Cùm Nonnullis […], 1756)

541


6/2/11 9:49:51 PM

Ako je naslov predug, može se skratiti. Na mjestu kraćenja stavlja se eliptično trotočje. Pri tome treba paziti da se u naslovu ne izgubi tema te da se lako može pronaći puni naslov. F:

27

Juraj Habdelić, Dictionar: Réchi Szlovenske (…). (Graz, 1670).

L: Habdelić, Juraj. 1670. Dictionar: Réchi Szlovenske (...). Graz.

B: Habdelić, Juraj. Dictionar: Réchi T: (Habdelić, 1670) Szlovenske (...). Graz, 1670.

Naslovi na stranim jezicima. Strani se jezici i druga nelatinična pisma u naslovima znanstvenih tekstova ne kroatiziraju, nego navode u transliteraciji (slovo po slovo). Pri tome se rabe domaći pravopisni priručnici, međunarodni standardi za transliteraciju ili priručnik Eve Verone (1986: I). Ako uz strani naslov navodite hrvatski prijevod, stavite ga nakon izvornoga naslova u uglate zagrade bez navodnika i bez kosoga pisma. F:

38

Boris Grojs, Iskusstvo utopii: Gesamtkunstwerk Stalin; Stat’ji [Umjetnost utopije: Gesamtkunstwerk Stalin; Članci] (Moskva: Hudožestvennyj žurnal, 2003), 22.

L: Grojs, Boris. 2003. Iskusstvo utopii: Gesamtkunstwerk Stalin; Stat’ji [Umjetnost utopije: Gesamtkunstwerk Stalin; Članci]. Moskva: Hudožestvennyj žurnal.

T: (Grojs, 2003: 22) B: Grojs, Boris. Iskusstvo utopii: Gesamtkunstwerk Stalin; Stat’ji [Umjetnost utopije: Gesamtkunstwerk Stalin; Članci]. Moskva: Hudožestvennyj žurnal, 2003.

542


5/30/11 11:58:24 AM

Ako citirate i izvornik i prijevod, navedite najprije onaj izvor koji je bio važniji u vašemu istraživanju. Podatci o sekundarnome izdanju mogu se staviti u uglate zagrade. F:

2

Thomas S. Kuhn, The Structure of Scientific Revolutions (Chicago: The University of Chicago, 1962), 37. Hrv. izd. Struktura znanstvenih revolucija, prevela Mirna Zelić. [2. izd. Zagreb: Jesenski i Turk, 2002.]

L: Kuhn, Thomas S. 1962. The Structure of Scientific Revolutions. Chicago: The University of Chicago. Hrv. izd. Struktura znanstvenih revolucija. Prevela Mirna Zelić. [2. izd. Zagreb: Jesenski i Turk, 2002.]

B: Kuhn, Thomas S. The Structure T: (Kuhn, 1962: 37) of Scientific Revolutions. Chicago: The University of Chicago, 1962. Hrv. izd. Struktura znanstvenih revolucija. Prevela Mirna Zelić. [2. izd. Zagreb: Jesenski i Turk, 2002.] F:

2

Thomas S. Kuhn, Struktura znanstvenih revolucija, prevela Mirna Zelić, 2. izd. (Zagreb: Jesenski i Turk, 2002), 37. Engl. izvornik The Structure of Scientific Revolutions. [Chicago: The University of Chicago, 1962.]

L: Kuhn, Thomas S. 2002. Struktura znanstvenih revolucija. Prevela Mirna Zelić. 2. izd. Zagreb: Jesenski i Turk. Engl. izvornik The Structure of Scientific Revolutions. [Chicago: The University of Chicago, 1962.]

B: Kuhn, Thomas S. Struktura znanstvenih revolucija. Preve- T: (Kuhn, 2002: 37) la Mirna Zelić. 2. izd. Zagreb: Jesenski i Turk, 2002. Engl. izvornik The Structure of Scientific Revolutions. [Chicago: The University of Chicago, 1962.] 543


5/30/11 11:58:24 AM

6.1.3. Izdanje Termin izdanje ima nekoliko značenja, jer se knjiga može pojaviti više puta s različitim izmjenama. Izdanje se može razlikovati po sadržaju i po opsegu. Ako knjiga ima više izdanja, navodi se citirano ili konzultirano izdanje. Način upućivanja na upotrijebljeno izdanje ovisi o vrsti promjena koje su se dogodile u pojedinim izdanjima i o jeziku citiranoga teksta. Promjene se obilježuju brojevima i/ili slovima. Ako je citirani tekst pisan na hrvatskome jeziku, rabe se kratice ili pune formulacije koje izražavaju opis promjena zapisan na naslovnici ili preliminarnoj i naslovnoj stranici. U stranim izdanjima promjene se u pravilu obilježuju izvornim terminima zapisanim na jeziku izdanja. Izmijenjena izdanja. Ako nije bilo nikakvih izmjena, novo se izdanje najčešće obilježuje brojem i kraticom, npr. 2. izd., formulacijama kao drugo izdanje, ponovljeno izdanje i sl. Ako se navodi izdanje u kojemu je došlo do promjena u opsegu, rabe se formulacije kao 2., dop. izd.; drugo, dopunjeno izdanje i sl. Ako su promjene bile sadržajne naravi, bilježe se kraticama ili punim izrazima 2., izm. izd.; drugo, izmijenjeno izdanje i sl. Pri izboru kratica u pravilu se slijede originalne formulacije na naslovnici ili preliminarnoj i naslovnoj stranici. F:

12

Zdenko Škreb i Ante Stamać, L: Škreb, Zdenko i Ante Stamać, ur. 1983. Uvod u književnost: ur., Uvod u književnost: Teorija, Teorija, metodologija. 3., metodologija, 3., prerađeno prerađeno izdanje. Zagreb: izdanje (Zagreb: Grafički zavod Grafički zavod Hrvatske. Hrvatske, 1983), 211.

T: (Škreb i Stamać, 1983: 211) B: Škreb, Zdenko i Ante Stamać, ur. Uvod u književnost: Teorija, metodologija. 3., prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske, 1983.

544


5/30/11 11:58:24 AM

Strani termini za oznaku izdanja pišu se u izvornome obliku – bilo kao cjelovite formulacije bilo kao kratice (2. Auflage, rev. ed. i sl.). F:

34

Friedrich Überweg, Die Philosophie des Altertums. Hrsg. von Karl Prächter, zwölfte, umgearbeitete und erweiterte Auflage (Berlin: Mittler & Sohn, 1926), 87.

B: Überweg, Friedrich. Die Philosophie des Altertums. Hrsg. von Karl Prächter. Zwölfte, umgearbeitete und erweiterte Auflage. Berlin: Mittler & Sohn, 1926.

L: Überweg, Friedrich. 1926. Die Philosophie des Altertums. Hrsg. von Karl Prächter. Zwölfte, umgearbeitete und erweiterte Auflage. Berlin: Mittler & Sohn. T: (Überweg, 1926: 87)

Reprint izdanja. Reprinti su knjige tiskane u drugome formatu ili drugome medijskom obliku. Knjiga može biti ponovno tiskana u popularnome (npr. džepnome) izdanju kod istoga ili drugoga izdavača. Stare raritetne knjige često se ponovno objavljuju kako bi se učinile dostupnima. Klasične knjige danas dobivaju svoje elektroničke sestre. U svim takvim slučajevima, bez obzira na neznatan opseg tehničkih izmjena, citirajte konzultirano izdanje. Kako biste čitatelju pružili uvid u život knjige, navedite obje godine – i godinu citiranoga reprinta i godinu izvornoga oblika. U tome slučaju original stoji na prvome, a citirano izdanje na posljednjemu mjestu u nizu reprint izdanja.

545


5/30/11 11:58:24 AM

Stil I. U fusnoti godina originalnoga izdanja dolazi na početak niza podataka o publikaciji, te se kao zaseban element odvaja točkom sa zarezom. Slijedi termin reprint ili kratica repr. te uobičajeni niz podataka o publikaciji.

Stil II. U literaturi godina originalnoga izdanja stavlja se u uglate zagrade prije godine reprinta ili na kraju niza uz kraticu za originalnu publikaciju.

U bibliografiji godina originalno- U tekstnoti godina originalnoga ga izdanja dolazi kao i u fusnoti izdanja dolazi u uglate zagrade prina početak niza podataka o publi- je godine reprinta ili se izostavlja. kaciji, odvaja se točkom, a termin Reprint ili kratica Repr. pišu se velikim slovom. F:

42

Ivan Kukuljević Sakcinski, Juran i Sofia ili Turci kod Siska: Junačka igra u trih činih, priredili Dražen Budiša i Božidar Petrač (1839; repr. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1989), 113.

L: Kukuljević Sakcinski, Ivan. [1839] 1989. Juran i Sofia ili Turci kod Siska: Junačka igra u trih činih. Priredili Dražen Budiša i Božidar Petrač. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. Ili:

B: Kukuljević Sakcinski, Ivan. Juran i Sofia ili Turci kod Siska: Junačka igra u trih činih. Priredili Dražen Budiša i Božidar Petrač. 1839. Reprint Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1989.

Kukuljević Sakcinski, Ivan. 1989. Juran i Sofia ili Turci kod Siska: Junačka igra u trih činih. Priredili Dražen Budiša i Božidar Petrač. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. [Orig. izd. 1839.] T: (Kukuljević Sakcinski, [1839] 1989: 113) Ili: (Kukuljević Sakcinski, 1989: 113)

546


5/30/11 11:58:24 AM

6.1.4. Svezak Svezak je knjiga unutar imenovane uokvirene serije ili niza knjiga. U američkim standardima svezak unutar serije obilježuje se u obliku vol. 5 of… U hrvatskoj bibliografskoj praksi svezak se navodi iza serije na način Serija, sv… Uobičajeno je da se kratica za svezak prenosi u onome obliku u kojemu stoji u izvornoj publikaciji, pa se rabe sve kratice (Bd. 1, knj. 2, sv. 2, tom 4, vol. 5 i sl.). Broj sveska piše se arapskim brojem. Svezak sa samostalnim naslovom. Ako pojedinačni svezak ima samostalan naslov, donosi se taj naslov. Ako svezak ima urednika ili prevoditelja, njihovo se ime bilježi iza naslova sveska. Ako serija ima naziv, ispred naziva serije piše se u: (malim slovom u nizu podataka u fusnotama) ili U: (velikim slovom u bibliografiji i literaturi). Na taj se način ističe da je svezak dio veće cjeline, kao i u drugim sličnim slučajevima (npr. člancima u zbornicima – v. dolje 6.1.8). F:

5

Antun Gustav Matoš, Vidici i putovi: Naši ljudi i krajevi, ur. Dragutin Tadijanović, u: Sabrana djela, sv. 4. (Zagreb: JAZU, Liber i Mladost, 1973), 87.

B: Matoš, Antun Gustav. Vidici i putovi: Naši ljudi i krajevi. Ur. Dragutin Tadijanović. U: Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost, 1973.

L: Matoš, Antun Gustav. 1973. Vidici i putovi: Naši ljudi i krajevi. Ur. Dragutin Tadijanović. U: Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost. T: (Matoš, 1973: 87)

Svezak bez samostalnoga naslova. Ako se citira pojedinačni svezak bez samostalnoga naslova, u bibliografiji i literaturi navodi se nakon općega naslova djela broj sveska uz odgovarajuću kraticu iz matične publikacije. 547


5/30/11 11:58:24 AM

U citatnicama broj sveska piše se bez kratice te se priljubljenim dvotočjem povezuje s brojem stranice. Izostavljanje razmaka između broja sveska i broja stranice znak je stopljenosti tih dvaju podataka. F:

12

Zvane Črnja, Kulturna povijest Hrvatske, 2., izm. i dop. izd. (Opatija: „Otokar Keršovani“, 1988), 2:391.

B: Črnja, Zvane. Kulturna povijest Hrvatske. Sv. 2. 2., izm. i dop. izd. Opatija: „Otokar Keršovani“, 1988.

L: Črnja, Zvane. 1988. Kulturna povijest Hrvatske. Sv. 2. 2., izm. i dop. izd. Opatija: „Otokar Keršovani“, 1988. T: (Črnja, 1988: 2:391)

Više svezaka u istoj seriji. Ako se u tekstu pozivate na dva ili više svezaka, navodi se ukupan broj svezaka. Ukupan broj svezaka navodi se iza naslova ili urednika kojim se identificira izdanje. Najprije se navodi broj svezaka, a zatim odgovarajuća kratica iz matične publikacije (Bd., knj., sv. i sl.). Iza broja svezaka nema točke, jer nije riječ o rednome, nego o glavnome broju. F:

6

[Augus]Tin Ujević, Odabrana djela, priredio Šime Vučetić, 6 knj. (Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve, 1979), 101.

L: Ujević, [Augus]Tin. 1979. Odabrana djela. Priredio Šime Vučetić. 6 knj. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve.

B: Ujević, [Augus]Tin. Odabrana T: (Ujević, 1979: 101) djela. Priredio Šime Vučetić. 6 knj. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve, 1979.

548


5/30/11 11:58:24 AM

Ako se citira jedan svezak iz serije s više svezaka, navodi se broj citiranoga sveska. U fusnoti, bibliografiji i literaturi broj citiranoga sveska dolazi uz odgovarajuću kraticu iz matične publikacije, a u tekstnoti se piše samo broj sveska s priljubljenim dvotočjem ispred broja stranice. F:

7

[Augus]Tin Ujević, Pjesništvo I: Lelek sebra; Kolajna; Auto na korzu; Ojađeno zvono; Mamurluci i pobješnjela krava; Pjesni razlike, priredio Šime Vučetić, knj. 1 (Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve, 1979), 201.

B: Ujević, [Augus]Tin. Pjesništvo I: Lelek sebra; Kolajna; Auto na korzu; Ojađeno zvono; Mamurluci i pobješnjela krava; Pjesni razlike. Priredio Šime Vučetić. Knj. 1. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve, 1979.

L: Ujević, [Augus]Tin. 1979. Pjesništvo I: Lelek sebra; Kolajna; Auto na korzu; Ojađeno zvono; Mamurluci i pobješnjela krava; Pjesni razlike. Priredio Šime Vučetić. Knj. 1. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve. T: (Ujević, 1979: 1:201)

Svezak s podatcima o individualnoj odgovornosti koja se ne odnosi na cijelu seriju. Ako djelo u više svezaka ima različite razine odgovornosti, npr. individualne autore, urednike, prevoditelje i sl. pojedinih svezaka te urednika ili urednike cijele serije, odgovornost se bilježi tako da se ime individualne odgovorne osobe piše na početku bibliografske jedince, a ime generalnoga urednika ili niza urednika iza naslova ukupne serije u kojoj se nalazi citirani svezak.

549


5/30/11 11:58:24 AM

F:

3

Milorad Živančević i Ivo Frangeš, Ilirizam i realizam, u: Povijest hrvatske književnosti, knj. 4, ur. Slavko Goldstein i dr. (Zagreb: Liber i Mladost, 1975), 502.

L: Živančević, Milorad i Ivo Frangeš. 1975. Ilirizam i realizam. U: Povijest hrvatske književnosti, knj. 4, ur. Slavko Goldstein i dr. Zagreb: Liber i Mladost.

B: Živančević, Milorad i Ivo T: (Živančević i Frangeš, 1975: 502) Frangeš. Ilirizam i realizam. U: Povijest hrvatske književnosti, knj. 4, ur. Slavko Goldstein i dr. Zagreb: Liber i Mladost, 1975.

Svezak u seriji koja je izlazila više godina. Ako je serija izlazila više godina, navode se godine objavljivanja prvoga i posljednjega sveska. F:

13

Selected works of Mao Tse-Tung (Peking: Foreign Languages Press, 1967–1977), 3:518.

L: Mao, Tse-Tung. 1967–1977. Selected Works of Mao TseTung. 5 vols. Peking: Foreign Languages Press.

B: Mao, Tse-Tung. Selected works of T: (Mao, 1967–1977: 3:518) Mao Tse-Tung. 5 vols. Peking: Foreign Languages Press, 1967–1977.

Ako objavljivanje nije dovršeno, navodi se početna godina uz crtu ‘–’ umjesto konačne godine te broj objavljenih svezaka uz napomenu do sada.

550


5/30/11 11:58:24 AM

F:

21

Enciklopedija, opća i nacionalna u 20 knjiga, glavni ur. Antun Vujić, do sada 19 sv. (Zagreb: Pro leksis i Večernji list, 2005–), 4:114.

L: Enciklopedija, opća i nacionalna u 20 knjiga. 2005–. Glavni ur. Antun Vujić. Do sada 19 sv. Zagreb: Pro leksis i Večernji list.

B: Enciklopedija, opća i nacionalna u 20 knjiga. Glavni ur. Antun Vujić. Do sada 19 sv. Zagreb: Pro leksis i Večernji list, 2005–.

T: (Enciklopedija, opća i nacionalna u 20 knjiga, 2005–: 4:114)

6.1.5. Serija Serija je veća cjelina u kojoj se pojavljuje knjiga, a određena je naslovom i uokvirena periodičnošću izlaženja. Podatak o seriji nije obvezan. Navodi se tada kada želimo dati više informacija o citiranome izvoru ili upozoriti na kontekst njegova objavljivanja. Osnovni je podatak o seriji naslov. Za razliku od naslova knjige, koji se piše kosim pismom, naslov serije piše se običnim pismom. Serija numerirana i nenumerirana. Ako serija nije numerirana, naslov serije stavlja se iza naslova citiranoga izvora, a prije podataka o objavljivanju. 30

F:

Poslovice, zagonetke i govornički oblici, prir. Josip Kekez, Stoljeća hrvatske književnosti (Zagreb: Matica hrvatska, 1996), 378.

L: Kekez, Josip, prir. 1996. Poslovice, zagonetke i govornički oblici. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska.

B:

Kekez, Josip, prir. Poslovice, T: (Kekez, 1996: 378) zagonetke i govornički oblici. Stoljeća hrvatske književnosti. Zagreb: Matica hrvatska, 1996. 551


5/30/11 11:58:24 AM

Ako je serija numerirana, broj sveska stavlja se iza naslova serije bez zareza. F:

9

A companion to literature L: Stam, Robert i Alessandra and film, ur. Robert Stam i Raengo, ur. 2006. A Alessandra Raengo, Blackwell companion to literature and Companions in Cultural Studies film. Blackwell Companions 7 (Malden itd.: Blackwell in Cultural Studies 7. Malden Publishing, 2006), 462–463. itd.: Blackwell Publishing.

B: Stam, Robert i Alessandra Raengo, ur. A companion to literature and film. Blackwell Companions in Cultural Studies 7. Malden itd.: Blackwell Publishing, 2006.

T: (Stam i Raengo, 2006: 462–463)

Stare i nove serije. Katkad serije izlaze vrlo dugo, pa se s vremenom mijenjaju. Knjige u novoj seriji obilježuju se kraticom n. s. ili punom opisnicom nova serija. Na sličan se način obilježuju knjige u staroj seriji (s. s., stara serija). Ti se podatci stavljaju prije broja sveska i odvajaju zarezima. Točku iza kratice ne može zamijeniti drugi znak. F:

5

William Shakespeare, San ivanjske noći, prev. Milan Bogdanović, prijevod redigirao Josip Torbarina, prir. Tomislav Brlek, Biblioteka Lektira dostupna svima, n. s., kolo 1, knj. 8 (Zagreb: Sysprint, 2000), 153.

B: Shakespeare, William. San ivanjske noći. Prev. Milan Bogdanović. Prijevod redigirao Josip Torbarina. Prir. Tomislav Brlek. Biblioteka Lektira dostupna svima, n. s., kolo 1, knj. 8. Zagreb: Sysprint, 2000.

L: Shakespeare, William. 2000. San ivanjske noći. Prev. Milan Bogdanović. Prijevod redigirao Josip Torbarina. Prir. Tomislav Brlek. Biblioteka Lektira dostupna svima, n. s., kolo 1, knj. 8. Zagreb: Sysprint. T: (Shakespeare, 2000: 153)

552


5/30/11 11:58:24 AM

6.1.6. Podatci o objavljivanju Podatci o objavljivanju načelno se sastoje od tri elementa: mjesta u kojemu je knjiga objavljena, nakladnikova imena i godine objavljivanja. Položaj godine u nizu bibliografskih podataka bitno je razlikovno načelo dvaju citatnih stilova, pa je i raspored podataka o objavljivanju u dvama stilovima različit. Stil I. Podatci o objavljivanju sadržavaju sva tri elementa u obliku mjesto: nakladnik, godina. U fusnotama podatci se stavljaju u zagrade, a u bibliografiji na kraju niza. Zagrade u fusnoti imaju dvije funkcije: vizualno izdvajaju podatke o objavljivanju i istodobno omogućuju prvu cjelovitu informaciju bez traženja podataka u bibliografiji na kraju knjige. F:

7

Milivoj Solar, Teorija književnosti, 3. izd. (Zagreb: Školska knjiga, 1977), 263.

B: Solar, Milivoj. Teorija književnosti. 3. izd. Zagreb: Školska knjiga, 1977.

Stil II. Budući da godina dolazi nakon autorova imena na početku niza bibliografskih podataka (stil autor – godina vs. stil autor – naslov), podatci o objavljivanju sastoje se u literaturi od dva elementa u obliku: mjesto: nakladnik.

L: Solar, Milivoj. 1977. Teorija književnosti. 3. izd. Zagreb: Školska knjiga. T: (Solar, 1977: 263)

Kada je djelo izdano prije 20. stoljeća, mjesto i ime nakladnika mogu se izostaviti ako nemaju važnu ulogu u citiranju ili ako su nepoznati.

553


5/30/11 11:58:24 AM

F:

28

Antun Radić, Ruska škola (1871), 16.

B: Radić, Antun. Ruska škola, 1871.

L: Radić, Antun. 1871. Ruska škola.

T: (Radić, 1871: 16)

Mjesto objavljivanja. Mjesto objavljivanja najčešće je grad u kojemu je smješten nakladnički ured. Naziv mjesta pojavljuje se na naslovnoj stranici, ali i drugdje u knjizi (na preliminarnoj stranici, u impresumu). Ako je riječ o jednome nakladniku, koji je dislociran na dva ili više mjesta, postupamo različito. Dva i tri mjesta navodimo onako kako stoji u izvorniku ili ih povezujemo na koji drugi način (veznikom i, crtom). Više od tri mjesta možemo obilježiti tako da uz prvo mjesto dodamo latinsku kraticu etc. (lat. et cetera – i tako dalje) ili hrvatsku itd. Berkeley and Los Angeles: University of California Press Frankfurt a. M. itd.: Peter Lang

Ako je riječ o dvama ili o više nakladnika, koji su locirani na različitim mjestima, postupa se po formuli: 1. mjesto: 1. izdavač; 2. mjesto: 2. izdavač. Zagreb: Matica hrvatska; Ljubljana: Cankarjeva založba

Manje poznato mjesto. Ako je ime mjesta nepoznato ili bi moglo izazvati zabunu, američki priručnik preporučuje dodavanje kratice za ime države. U tome slučaju formula je ova: mjesto, oznaka države: izdavač. Cambridge, MA: MIT Press Vinkovci, HR: Privlačica

554


5/30/11 11:58:24 AM

Bez mjesta. Ako mjesto na knjizi nije navedeno, piše se latinska kratica s. l. (sine loco – bez mjesta). Kratica se po općem modelu piše prije nakladnikova imena: malim slovom u fusnoti, a velikim slovom u bibliografiji i literaturi. Točku iza kratice ne može zamijeniti drugi znak. F: … (s. l.: Kraljevska tiskara, 1823), 351. B: … S. l.: Kraljevska tiskara, 1823. L: … S. l.: Kraljevska tiskara.

Ako mjesto objavljivanja nije sigurno, nego se samo pretpostavlja, piše se u uglatim zagradama s upitnikom. F: … ([Zagreb?]: Kraljevska tiskara, 1823), 351. B: … [Zagreb?]: Kraljevska tiskara, 1823. L: … [Zagreb?]: Kraljevska tiskara.

Imena stranih mjesta. U hrvatskoj bibliografskoj tradiciji pisanje mjesta objavljivanja nije kodificirano. Ovdje se preporučuje izvorni oblik imena mjesta, onako kako stoji na knjizi. Wien: Böhlau Verlag, 1995. Sankt-Peterburg: Iskusstvo, 2005.

Nakladnikovo ime. Nakladnikovo se ime donosi u izvornome obliku, onako kako stoji na naslovnici ili u impresumu. Promjene u nakladnikovu imenu. U povijesti pojedinih nakladnika mijenjalo se ili modificiralo ime, a time često i nakladnička politika, koja je utjecala i na objavljivanje citiranoga izvora. Stoga treba registrirati svaku promjenu u nazivu nakladnika, bez obzira na to pojavljuje li se isti nakladnik u vašoj bibliografiji pod različitim imenima: Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti ( JAZU) Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) 555


5/30/11 11:58:24 AM

S. Fischer Fischer Schatzinsel Fischer Taschenbuch, Krüger, Scherz, OW Barth Fischer Theater & Medien Liber Sveučilišna naklada Liber Novi Liber

Kratice i izostavljeni dijelovi nakladnikova imena. U nakladnikovu se imenu krate oznake koje označuju nakladnikov status kao d. o. o., Co., GmbH i sl. Krate se i riječi koje označuju instituciju nakladništva, ako nisu nuždan dio imena. Kod složenih ili osobito dugih imena mogu se radi uštede prostora rabiti kratice od prvih slova, osobito ako je sam nakladnik prihvatio takve kratice. Takve se kratice najčešće pišu velikim početnim slovima (verzalom). Puni naziv

Skraćeni naziv

Matica hrvatska

MH

Matthes & Seitz Verlag GmbH

Matthes & Seitz Verlag Mathes & Seitz

Naklada Ljevak d. o. o.

Naklada Ljevak Ljevak

Suhrkamp Verlag

Suhrkamp

Ako je oznaka za nakladničku djelatnost dio nakladnikova imena, ne može se kratiti. Tako je u sveučilišnih i akademijskih izdavača. Cambridge: University Press Zagreb: FF press Wien: Akademie Verlag 556


5/30/11 11:58:24 AM

Bez nakladnikova imena. Ako nema nakladnikova imena, pišu se oni podatci o objavljivanju koji su poznati (mjesto, godina). Izostanak podatka o nakladniku može se obilježiti latinskom kraticom s. n. (sine nomine – bez imena) u obliku: F: … (Zagreb: s. n., 1889), 231. B: … Zagreb: S. n., 1889. L: … Zagreb: S. n.

Više nakladnika. Dva i tri nakladnika povezuju se veznikom i, kosom crtom ili na koji drugi način. Kod više nakladnika može se dodati latinska kratica etc. (et cetera – i tako dalje) ili hrvatska itd. August Cerasec/Slovo Ljubve HAZU/Ljevak/Školska knjiga HAZU etc.

August Cesarec i Slovo Ljubve HAZU, Ljevak i Školska knjiga HAZU itd.

Godina objavljivanja. Datum publikacije kod knjiga čini samo godina. Godina objavljivanja obično se poklapa s godinom autorskih prava (copyright). Pojavljuje se na preliminarnoj i naslovnoj stranici. Ako je godina objavljivanja istodobno godina autorskih prava, uz godinu stoji kratica copyright ©. Položaj godine u nizu bibliografskih podataka distinktivno je načelo dvaju citatnih stilova. U stilu I. godina se piše u obliku mjesto: godina, izdavač. U bilješkama podatci stoje u zagradama, a u bibliografiji na kraju niza (v. gore na početku odjeljka). U stilu II. godina se u popisu literature piše između imena i naslova. Postoji više grafičkih načina navođenja godine u popisu literature. Osnovna su dva: godina odvojena od imena i naslova točkama i godina u zagradi s različitim pisanjem bjeline ili točke:

557


5/30/11 11:58:25 AM

Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije… Flaker, Aleksandar (1976) Stilske formacije…; Flaker, Aleksandar. (1976) Stilske formacije…; Flaker, Aleksandar (1976). Stilske formacije…

Prednost je prvoga modusa ravnopravnost podatka o godini s ostalim podatcima. Prednost je drugoga modusa i njegovih podvarijanata veća izdvojenost podatka o godini. U ovome je priručniku primijenjen prvi modus jer ističe ravnopravnost podataka i bolje korespondira s oblikom godine u stilu fusnote – bibliografija. U tekstnotama godina se piše na dva načina: sa zarezom nakon prezimena i bez zareza. (Flaker, 1976) (Flaker 1976)

Oba su načina pisanja ovjerena u različitim stilovima. U prvome slučaju naglasak je na dvama ravnopravnim bibliografskim podatcima, a u drugome na vizualnoj uočljivosti. U ovome je priručniku primijenjen prvi modus jer ističe ravnopravnost podataka (v. III. 5.2.1, Sadržaj i forma tekstnota). Više godina. Izmijenjena izdanja i reprinti mogu sadržavati više godina koje se odnose na autorska prava. Najmlađa u nizu pri tome označuje godinu objavljivanja citiranoga izdanja (u navedenome primjeru 1983). Uvod u književnost. ©1962, 1969, 1983.

Bez oznake godine. Ako je godina izdanja nepoznata, na predviđenome mjestu za godinu piše se latinska kratica s. a. (sine anno – bez godine). Ako godina nije navedena, ali pretpostavljate da je znadete, stavit ćete je u uglate zagrade i dodati upitnik. B: Divković, Mirko. Latinsko-hrvatski rječnik. Zagreb, s. a. L: Divković, Mirko. [1910?]. Latinsko-hrvatski rječnik. Zagreb. 558


5/30/11 11:58:25 AM

Budući da je godina objavljivanja vrlo važan podatak, kraticu s. a. treba izbjegavati te barem približno odrediti datiranje objavljivanja. To se čini u uglatim zagradama, tako da se navedu stoljeće i desetljeće, na mjesto nepoznate godine stavlja se upitnik, a cijela se struktura uokviruje uglatim zagradama – primjerice [197?]. U tome slučaju obvezno dolaze uglate zagrade, jer nije riječ o opisnicama, nego o nesigurnim podatcima i subjektivnim procjenama, koji se u bibliografskome opisu moraju signalizirati. „U tisku“. Ako pak želite citirati nešto što još nije objavljeno, ali je kod nakladnika u pripremi za objavljivanje, navest ćete na predviđenome mjestu za godinu u pripremi za tisak ili u tisku. F:

33

Dubravka Oraić Tolić, Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente (Zagreb: Ljevak, u pripremi za tisak).

B: Oraić Tolić, Dubravka. Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente. Zagreb: Ljevak, u pripremi za tisak.

L: Oraić Tolić, Dubravka. U pripremi za tisak. Akademsko pismo: Strategije i tehnike klasične retorike za suvremene studentice i studente. Zagreb: Ljevak. T: (Oraić Tolić, u pripremi za tisak)

6.1.7. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji Broj stranica i druge informacije, kojima se u knjigama upućuje na mjesto pojedinačnoga citata ili konzultiranih dijelova, navode se u citatnicama, dok se u bibliografiji i literaturi izostavljaju. Stranice, poglavlja i brojevi. Citirane stranice obilježuju se arapskim brojevima, osim ako u izvorniku stoje rimski brojevi (npr. u predgovo559


5/30/11 11:58:25 AM

rima). Načelno se bilježe samo u citatnicama. Broj stranica obično je posljednji podatak u citatnicama, pa je već i ta činjenica dovoljan znak raspoznavanja da je riječ o broju stranica. Zbog čvrstoga položaja unutar citatnice, a i radi uštede prostora, u ovdje predloženim stilovima stranice se pišu bez slovčanih kratica str., p. ili pp (lat. pagina, engl. page), S. ili SS (njem. Seite) i sl. F:

11

Miroslav Beker, Suvremene književne teorije (Zagreb: Matica hrvatska, 1999), 121.

B: Beker, Miroslav. Suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska, 1999.

L: Beker, Miroslav. 1999. Suvremene književne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. T: (Beker, 1999: 121)

Raspon stranica. Kada se citat odnosi na više od jedne stranice, navodi se raspon stranica. Između rasponaka piše se crta, a ne spojnica (npr. I–III, 121–127, v. III. 4.2.6, Pravopisni znakovi u rasponcima). F:

23

Wolfgang Welsch, Unsere postmoderne Moderne, 3. izd. (Wien: Akademie Verlag, 1997), vii–xviii.

B: Welsch, Wolfgang. Unsere postmoderne Moderne. 3. izd. Wien: Akademie Verlag, 1997.

L: Welsch, Wolfgang. 1997. Unsere postmoderne Moderne. 3. izd. Wien: Akademie Verlag. T: (Welsch, 1997: vii–xviii)

Dio, poglavlje, ‘knjiga’, odjeljak. Ako se ne citiraju određene stranice, nego upućuje na konzultirani dio knjige ili poglavlje, umjesto broja stranice piše se broj konzultiranoga dijela. 560


5/30/11 11:58:25 AM

F:

8

Umberto Eco, Come si fa una tesi di laurea: Le materie umanistiche, 12. ed. (Milano: Bompiani, 2001), pogl. 2.

L: Eco, Umberto. 2001. Come si fa una tesi di laurea: Le materie umanistiche. 12 ed. Milano: Bompiani.

B: Eco, Umberto. Come si fa una tesi di laurea: Le materie umanistiche. 12. ed. Milano: Bompiani, 2001.

T: (Eco, 2001: pogl. 2)

Posebne lokacijske oznake. U citiranju pojedinih dijelova knjige ili vrste teksta valja navesti posebne lokacijske oznake. Citiranje fusnota. U tradicionalnim europskim citatnim modusima citati preuzeti iz fusnota obilježuju se kraticom f za jednu fusnotu i ff za više fusnota. Ako na citiranoj stranici ima samo jedna fusnota, kratica f piše se uz broj stranice – primjerice, 173f. Ako ima više fusnota, uz citiranu se stranicu i kraticu piše broj fusnote – primjerice, 176f5. Ako se citira više fusnota, nakon broja citirane stranice piše se kratica ff te brojevi citiranih fusnota – primjerice, 179ff5–7. Svi se znakovi priljubljuju jedan do drugoga bez razmaka. F:

14

Ernst Robert Curtius, Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje, s njem. preveo Stjepan Markuš, s izvornikom usporedio i redigirao Tomislav Ladan (Zagreb: Matica hrvatska, 1971), 23f3.

L: Curtius, Ernst Robert. 1971. Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje. S njem. preveo Stjepan Markuš. S izvornikom usporedio i redigirao Tomislav Ladan. Zagreb: Matica hrvatska.

B: Curtius, Ernst Robert. Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje. S njem. preveo Stjepan Markuš. S izvornikom usporedio i redigirao Tomislav Ladan. Zagreb: Matica hrvatska, 1971.

T: (Curtius, 1971: 23f3)

561


5/30/11 11:58:25 AM

Citiranje likovnih priloga. Ako se citiraju likovni prilozi, mogu se rabiti uobičajene kratice kao tabl., sl., pril. ili pak pune oznake (tablica, slika, grafikon, karta itd.) bez kosoga pisma. Broj likovnoga priloga piše se nakon broja stranice i odvaja zarezom. Navodi se samo u citatnicama. F:

17

L: Uspenskij, B. A. 2005. B. A. Uspenskij, Semiotika Semiotika iskusstva: poétika iskusstva: poétika kompozicii; kompozicii; Semiotika ikony: Semiotika ikony: stat’i ob iskusstve stat’i ob iskusstve. Moskva: (Moskva: Jazyki slavjanskoj Jazyki slavjanskoj kul’tury. kul’tury, 2005), 363, sl. 3.

B: Uspenskij, B. A. Semiotika iskusstva: poétika kompozicii; Semiotika ikony: stat’i ob iskusstve. Moskva: Jazyki slavjanskoj kul’tury, 2005.

T: (Uspenskij, 2005: 363, sl. 3)

Citiranje stihova. Pjesme se navode tako da se uputi na citirani redak, odnosno stih. Nakon naslova pjesme dodaje se broj stiha ili raspon stihova. Ako je iz konteksta jasno da je riječ o stihovima, može se rabiti samo broj. F:

2

Dante, „Paradiso“, Canto XXXIII, stih 145.

L: Dante, 2001. „Paradiso“. T: (Dante, 2001: 145)

F:

9

Tin Ujević, „Zelenu granu s tugom žuta voća“, stihovi 1–4.

L: Ujević, Tin. 1979. „Zelenu granu s tugom žuta voća“. T: (Ujević, 1979: 1–4)

Signature, listovi, folije. Knjige iz starijih razdoblja nemaju brojeve stranica, nego signature, listove i folije. U takvim se slučajevima najprije na562


5/30/11 11:58:25 AM

vodi simbol signature, zatim broj lista i napokon kratica r (recto, prednja, neparna, tj. desna strana lista) i v (verso, stražnja, parna, tj. lijeva strana). Ako je riječ o folijama, piše se pojedinačni broj folije s oznakom r za prednju stranu i v za stražnju stranu. Podatci se nižu bez razmaka i bez kosoga pisma. F:

10

Brne Karnarutić, Vazetye Sigetta grada (In Venetia: ad instantia di Rugier d’Alba, 1584), 12r.

B: Karnarutić, Brne. Vazetye Sigetta grada. In Venetia: ad instantia di Rugier d’Alba, 1584.

L: Karnarutić, Brne. 1584. Vazetye Sigetta grada. In Venetia: ad instantia di Rugier d’Alba.

T: (Karnarutić, 1584: 12r)

Ako se citira cijela folija ili više folija, navodi se broj folije ili raspon među folijama (fol. 37, fol. 37–39). Kratica se piše običnim pismom, a broj se od kratice odvaja razmakom. URL i drugi načini lociranja elektroničkih izvora. Ako navodite lokaciju knjige koja je objavljena na internetu, upisujete njezinu mrežnu adresu – URL (o bibliografskim jedinicama te citiranju elektroničkih izvora v. III. 5.2.3, Mrežni izvori). URL je podatak o lokaciji elektroničkoga izvora. URL najčešće počinje kraticom http (HTTP – HyperText Transfer Protocol – protokol za prijenos i prikaz elektroničke građe) i ftp (FTP – File Transfer Protocol – protokol za prijenos datoteka). Obje se kratice pišu malim slovima te odvajaju dvotočjem i dvostrukom kosom crtom. Nakon tih podataka slijedi cjelovita informacija o objavljivanju izvora: naziv izdavačeve domene te druge upute na izvor. Izdavačeva domena i svaki od ostalih podataka odvajaju se najčešće jednostrukom kosom crtom. Svi se znakovi pišu bez razmaka. 563


5/30/11 11:58:25 AM

F:

F:

6

L: Sorokin, Vladimir. 2007. Očered’. http://www.lib.ru/ SOROKIN/ochered.txt (2. studenoga 2007).

16

T: (Hrvatska znanstvena bibliografija, 2007: http://bib. irb.hr/upute_za_autore)

Vladimir Sorokin, Očered’, http://www.lib.ru/ SOROKIN/ochered.txt (2. studenoga 2007). Hrvatska znanstvena bibliografija: Upute za unošenje podataka o (ne)objavljenim radovima, http://bib.irb.hr/ upute_za_autore (2. studenoga 2007).

Ako citirana baza podataka ima koju drugu lokacijsku oznaku – primjerice, digitalni identifikator (DOI – Digital Object Identifier – jedan od standarda za identifikaciju sadržaja na mreži) ili rabi koji drugi sustav, tada se umjesto URL-a upisuje ta lokacijska oznaka. F:

24

Irina Surat, „Too Real“, Russian Studies in Literature 44, no. 2 (Spring 2008): 62–76, doi: 10.2753/RSL1061– 1975440202 (5. svibnja 2008).

L: Surat, Irina. 2008. „Too Real“. Russian Studies in Literature 44, no. 2 (Spring 2008): 62–76. Doi: 10.2753/ RSL1061–1975440202 (5. svibnja 2008).

B: Surat, Irina. „Too Real“. Russian T: (Surat, 2008) Studies in Literature 44, no. 2 (Spring 2008): 62–76. Doi: 10.2753/RSL1061– 1975440202 (5. svibnja 2008).

Datum pristupa. Pri citiranju izvora s mreže unosi se datum pristupa mrežnoj stranici na kojoj je izvor bio dostupan u času citiranja. Elektronički su izvori nestabilni i promjenjivi, pa valja naznačiti točan datum pristupa 564


5/30/11 11:58:25 AM

kako bi se uputilo na autentični izvor. Pristup autentičnomu izvoru bilježi se u zagradama nakon URL-a ili DOI oznakama posjećeno, pristup i sl. Radi ekonomije prostora u praksi katkad stoji datum pristupa bez opisnice. Tako je u ovoj knjizi (v. III. 5.2.3, Mrežni izvori). Opisna lokacija. Elektroničke knjige često nisu numerirane. U tome se slučaju u citatnicama upućuje opisno. Postupa se tako da se naslov poglavlja, početak odlomka, rečenice i sl. iz danoga izvora stavi u navodnike te se uz pomoćne riječi traži pod „...“, vidi pod „...“ i sl. uputi na citirano mjesto. Ta se formula stavlja na mjesto predviđeno za stranice u opisu klasične knjige, prije URL-a i datuma pristupa stranici (v. dolje 6.1.10, prvi primjer). U bibliografiji i literaturi takvi se podatci izostavljaju.

6.1.8. Naslovljeni dijelovi u knjizi Američki priručnici (Turabian, 2007; CMS, 2003) razlikuju pisanje naslovljenih dijelova knjiga u stilu I. i stilu II. U fusnotama i bibliografiji naslovljeni se dijelovi pišu u navodnicima, a u popisu literature bez navodnika. U američkim standardima navodnici se na kraju naslova ne pišu neposredno nakon posljednje riječi, nego nakon znakova koji slijede, npr. nakon točke ili zareza: „naslov.’’ Po hrvatskome pravopisu navodnici se priljubljuju uz naslov na koji se odnose i pišu se prije sljedećega znaka: „naslov’’. Pišite navodnike u naslovima po hrvatskome pravopisu! U konzultiranim američkim priručnicima poveznica in piše se bez dvotočja. U hrvatskoj bibliografskoj tradiciji postoji više rješenja. Po jednome se rješenju nakon veznika u piše dvotočje: u:, odnosno U:. Pravopis kaže da prednaglasnice ne mogu stajati samostalno na naglašenome mjestu, pa se katkad primjenjuje sintagma u knjizi (knj., zborniku, zb.) ili se podatci nižu bez poveznice (usp. Babić i Moguš, 2010: 90). Zbog jasnoće poveznice, radi uštede prostora i lake prilagodbe pri objavljivanju u stranim publikacijama ovdje je odabrano pisanje u:, odnosno U:. Ako se odlučite za koje drugo rješenje, budite dosljedni. 565


5/30/11 11:58:25 AM

Naslov kao dio knjige istoga autora. Ako se citira dio knjige istoga autora, najprije se stavlja naslov toga dijela običnim pismom u navodnicima (stil I) ili običnim pismom bez navodnika (stil II). Iza poveznice u: (fusnota), odnosno U: (bibliografija i literatura) dolazi naslov knjige kosim pismom te raspon stranica cijeloga dijela odvojen crtom (ne spojnicom). U fusnoti i tekstnoti donosi se samo broj citirane stranice. F:

7

Krešimir Nemec, „Neka bude živost (1952. – 1970.)“, u: Povijest hrvatskog romana: Od 1945. do 2000. godine, 25–256. (Zagreb: Školska knjiga, 2003), 133.

B: Nemec, Krešimir. „Neka bude živost (1952. – 1970.)“. U: Povijest hrvatskog romana: Od 1945. do 2000. godine, 25–256. Zagreb: Školska knjiga, 2003.

L: Nemec, Krešimir. 2003. Neka bude živost (1952. – 1970.). U: Povijest hrvatskog romana: Od 1945. do 2000. godine, 25– 256. Zagreb: Školska knjiga. T: (Nemec, 2003: 133)

Naslov uvoda, predgovora, pogovora. Ako se citira dio knjige s naslovima uvod, predgovor, pogovor, proslov i sl., ta se riječ dodaje prije naslova knjige. Piše se bez navodnika i bez kosoga pisma: malim počenim slovom u fusnoti, a velikim u bibliografiji i literaturi. F:

45

Eugenija Barić, predgovor knjizi Rusinski jezik u procjepu prošlosti i sadašnjosti (Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2007), 11.

L: Barić, Eugenija. 2007. Predgovor knjizi Rusinski jezik u procjepu prošlosti i sadašnjosti. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje.

B: Barić, Eugenija. Predgovor T: (Barić, 2007: 11) knjizi Rusinski jezik u procjepu prošlosti i sadašnjosti. Zagreb: Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2007. 566


5/30/11 11:58:25 AM

Ako je autor uvoda, predgovora, pogovora, proslova i sl. isti kao i autor knjige, ne ponavlja se autorovo ime. F:

5

Ivo Frangeš, proslov knjizi Povijest hrvatske književnosti (Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987), 5.

B: Frangeš, Ivo. Proslov knjizi Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba, 1987.

L: Frangeš, Ivo. 1987. Proslov knjizi Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba. T: (Frangeš, 1987: 5)

Ako autor citiranoga dijela knjige nije autor knjige, najprije se piše ime autora toga dijela, dok se ime autora knjige piše prije njezina naslova. F:

11

Pavao Pavličić, „Pogovor u sugovoru“, pogovor knjizi Gordane Slabinac Sugovor s literarnim đavlom: Eseji o čitateljskoj nesanici (Zagreb: Naklada Ljevak, 2006), 205.

B: Pavličić, Pavao. „Pogovor u sugovoru“. Pogovor knjizi Gordane Slabinac Sugovor s literarnim đavlom: Eseji o čitateljskoj nesanici. Zagreb: Naklada Ljevak, 2006.

L: Pavličić, Pavao. 2006. Pogovor u sugovoru. Pogovor knjizi Gordane Slabinac Sugovor s literarnim đavlom: Eseji o čitateljskoj nesanici. Zagreb: Naklada Ljevak. T: (Pavličić, 2006: 205)

567


5/30/11 11:58:25 AM

Naslov kao dio u zborniku radova. Pri citiranju knjiga koje sadržavaju naslove radova više autora (zbornici sa simpozija i sl.) postupa se na različite načine s obzirom na ulogu citiranoga rada u argumentaciji, ulogu cijeloga zbornika ili broj citiranih radova iz zbornika. Citiranje jednoga rada i/ili cijeloga zbornika. Ako je cijeli zbornik važan za argumentaciju, navodi se kao zasebna jedinica i u slučaju kada se posebno citira samo jedan rad, jedno poglavlje, odnosno jedan dio višeautorske cjeline. Ako je naglasak u tekstu samo na jednome radu iz zbornika, posebno se navodi upravo taj rad, tj. citirani dio cjeline. U bibliografiji i literaturi piše se raspon stranica citiranoga rada u zborniku, a u fusnoti i tekstnoti samo citirana stranica određenoga dijela ili poglavlja u zborniku. 7

Catherine Rudin, „Multiple L: Rudin, Catherine. 2007. Multiple Wh-Relatives in Wh-Relatives in Slavic“, u: ForSlavic. U: Formal Approaches mal Approaches to Slavic Linto Slavic Linguistics, ed. guistics, ed. by Richard Compby Richard Compton, ton, Magdalena Goledzinowska Magdalena Goledzinowska and Ulyana Savchenko (Ann and Ulyana Savchenko, 282– Arbor: Michigan Slavic Publica306. Ann Arbor: Michigan tions, 2007), 300. Slavic Publications. Rudin, Catherine. „Multiple T: (Rudin, 2007: 300) Wh-Relatives in Slavic“. U: B: Formal Approaches to Slavic Linguistics, ed. by Richard Compton, Magdalena Goledzinowska and Ulyana Savchenko, 282–306. Ann Arbor: Michigan Slavic Publications, 2007. F:

Više citiranih radova iz istoga zbornika. Ako se citiraju dva ili više radova iz istoga zbornika, primjenjuju se različite tehnike. 568


5/30/11 11:58:25 AM

Stil I. Pri prvome spominjanju citiranoga dijela navode se u fusnoti svi podatci i o citiranome dijelu i o djelu u cjelini. Pri citiranju drugih dijelova cjeline navode se samo autorovo ime i naslov citiranoga dijela, a podatci o cijeloj knjizi donose se u skraćenoj formi. Dalje se krati po općemu modelu za kraćenje (v. III. 5.2.1, Kraćenje fusnota). U bibliografiji se navode posebno podatci za cijeli zbornik te različiti oblici kraćenja za pojedine radove. F:

Stil II. U literaturi se donose potpuni podatci za knjigu u cjelini te skraćeni oblici za pojedine dijelove. Kod pojedinačnih radova navode se autorovo ime, godina izdanja, naslov rada te nakon prijedloga U: skraćeno ime urednika zbornika, godina izdanja i puni raspon stranica citiranoga dijela knjige. U tekstnotama donosi se samo ime autora citiranoga dijela, a ne ime urednika cijeloga zbornika, odnosno knjige.

16

Niklas Luhmann, „Paradigmawechsel in der Systemtheorie: Ein Paradigma für Fortschritt?“, u: Epochenschwelle und Epochenbewusstsein, ur. Reinhart Herzog i Reinhart Koselleck (München: Wilhelm Fink Verlag, 1987), 321. 17

Hans Robert Jauß, “Der literarische Prozess des Modernismus“, u: Herzog i Koselleck, 163. 18

Luhmann, 310.

B: Herzog, Reinhart i Reinhart Koselleck, ur. Epochenschwelle und Epochenbewusstsein. München: Wilhelm Fink Verlag, 1987.

L: Herzog, Reinhart i Reinhart Koselleck, ur. 1987. Epochenschwelle und Epochenbewusstsein. München: Wilhelm Fink Verlag, 1987. Luhmann, Niklas. 1987. Paradigmawechsel in der Systemtheorie: Ein Paradigma für Fortschritt? U: Herzog i Koselleck, 305–322. T: (Luhmann, 1987: 321), a ne (Herzog i Koselleck, 1987: 321)

Luhmann, Niklas. “Paradigmawechsel in der Systemtheorie: Ein Paradigma für Fortschritt?“ U: Herzog i Koselleck, 305–322. 569


5/30/11 11:58:25 AM

Naslov u knjizi koja je dio kolekcije. Ako se citira dio iz knjige koja pripada kolekciji (sabrana djela, zbirke pjesama itd.), postupa se po općemu modelu za citiranje dijelova knjige. Navodi se ime autora te naslov citiranoga dijela običnim pismom u navodnicima (stil I) ili bez navodnika (stil II). Nakon prijedloga u: (fusnote), odnosno U: (bibliografija, literatura) dodaje se naslov kolekcije, broj sveska i urednik. Svezak kolekcije piše se arapskim brojem bez kratice običnim pismom i odvaja zarezima s obiju strana. U bibliografiji i literaturi navodi se raspon stranica citiranoga dijela knjige, a u fusnoti i tekstnoti samo citirane stranice. F:

6

Frano Čale i Mate Zorić, „Talijanska književnost: Usmeno i pučko pjesništvo“, u: Povijest svjetske književnosti, 4, ur. Mate Zorić (Zagreb: Mladost, 1974), 11–12.

L: Čale, Frano i Mate Zorić. 1974. Talijanska književnost: Usmeno i pučko pjesništvo. U: Povijest svjetske književnosti, 4, ur. Mate Zorić, 7–208. Zagreb: Mladost.

T: (Čale i Zorić, 1974: 11–12) B: Čale, Frano i Mate Zorić. „Talijanska književnost: Usmeno i pučko pjesništvo“. U: Povijest svjetske književnosti, 4, ur. Mate Zorić, 7–208. Zagreb: Mladost, 1974.

Više naslova iz knjige koja je dio kolekcije. Ako se citiraju dva ili više priloga iz iste knjige u kolekciji, pri prvome se citiranju u fusnoti daju kompletni podatci o prvome naslovu, dok se drugi naslov navodi u skraćenoj verziji. Pri tome se postupa po općemu modelu za citiranje dijelova knjige: navode se autorovo ime, naslov citiranoga dijela te skraćene informacije o knjizi u kolekciji. Pri daljnjim citiranjima mogu se rabiti različiti načini kraćenja (v. III. 5.2.1, Kraćenje fusnota). 570


5/30/11 11:58:25 AM

U bibliografiji u stilu I. navode se potpuni podatci o cijeloj knjizi te različite verzije skraćenih podataka za individualne dijelove. U popisu literature u stilu II. postupa se po općemu modelu za taj sustav, s tim da se za cijelu knjigu daju puni podatci, a za pojedine dijelove različite skraćene verzije. Podatci u fusnoti i tekstnoti navode se samo za citirani dio knjige, a ne za cijelu knjigu. F:

7

L: Zorić, Mate, ur. 1974. Povijest svjetske književnosti, 4. Zagreb: Mladost.

Frano Čale i Mate Zorić, „Talijanska književnost“, u: Povijest svjetske književnosti, 4, ur. Mate Zorić (Zagreb: Mladost, 1974), 11.

Čale, Frano i Mate Zorić. 1974. Talijanska književnost. U: Zorić, 1974: 7–208.

8

Nikola Milićević, „Španjolska književnost“, u: Zorić, 211.

Milićević, Nikola. 1974. Španjolska književnost. U: Zorić , 1974: 209– 336.

9

Mirko Tomasović, „Portugalska književnost“, u: Zorić, 427.

Tomasović, Mirko. 1974. Portugalska književnost . U: Zorić, 1974: 425–494. T: (Čale i Zorić, 1974: 11) (Milićević, 1974: 211) (Tomasović, 1974: 427)

B: Zorić, Mate, ur. Povijest svjetske književnosti, 4. Zagreb: Mladost, 1974. Čale, Frano i Mate Zorić. „Talijanska književnost“. U: Zorić, 7–208. Milićević, Nikola. „Španjolska književnost“. U: Zorić, 209–336. Tomasović, Mirko. „Portugalska književnost“. U: Zorić, 425– 494.

571


5/30/11 11:58:25 AM

Djelo u antologiji. Pjesma, kratka priča, esej ili koje drugo djelo objavljeno u antologiji navodi se na isti način kao prilog u knjizi s više autora. Naslovi kraćih djela pišu se običnim pismom u navodnicima (stil I) ili bez navodnika (stil II), dok se veća djela pišu u oba stila kosim pismom. Izvorna godina objavljivanja djela u antologiji. Ako je podatak o izvornoj godini objavljivanja djela važan u tekstu koji citira, stavlja se u fusnoti i bibliografiji iza naslova citiranoga djela u uglatim zagradama. U popisu literature i tekstnoti izvorna godina dolazi u uglate zagrade prije godine objavljivanja antologije. F:

3

Jurij Mamleev, „Zadumčivyj killer“, u: Proza novoj Rossii, 2, sost. Elena Šubina (Moskva: Vagrius, 2003), 401. Ili:

L: Mamleev, Jurij. [1989] 2003. Zadumčivyj killer. U: Proza novoj Rossii, 2, sost. Elena Šubina, 397–405. Moskva: Vagrius, 2003.

3

Jurij Mamleev, „Zadumčivyj killer“ [1989], u: Proza novoj Rossii,… B: Mamleev, Jurij. „Zadumčivyj killer“. U: Proza novoj Rossii, 2, sost. Elena Šubina, 397– 405. Moskva: Vagrius, 2003.

T: (Mamleev, 2003: 401) Ili: (Mamleev, [1989] 2003: 401)

Ili: Mamleev, Jurij. „Zadumčivyj killer“. [1989]. U: Proza novoj Rossii…

Odlomak djela iz antologije. Ako se citira odlomak djela iz antologije, navode se prije naslova izrazi kao odlomak iz poeme, proze, eseja i sl.: malim početnim slovom u fusnoti, a velikim u bibliografiji i literaturi. Ako citirani odlomak potječe iz teksta veličine knjige, naslov odlomka piše se kosim pismom. 572


5/30/11 11:58:25 AM

F:

5

Miguel de Cervantes Saavedra, L: Cervantes Saavedra, Miguel de. odlomak iz romana Don Quijote, 1988. Odlomak iz romana u: 100 djela najvećih romana Don Quijote. U: 100 djela najsvjetske književnosti, sastavio većih romana svjetske književAntun Šoljan, 9–12 (Zagreb: nosti. Sastavio Antun Šoljan, Mladost, 1988), 228. 9–12. Zagreb: Mladost.

B: Cervantes Saavedra, Miguel de. Odlomak iz romana Don Quijote. U: 100 djela najvećih romana svjetske književnosti. Sastavio Antun Šoljan, 9–12. Zagreb: Mladost, 1988.

T: (Cervantes, 1988: 228)

6.1.9. Pisma i drugi objavljeni komunikacijski izvori Navodi se ime pošiljatelja i primatelja poruke, mjesto i datum. Termin pismo obično se ne navodi, ali se navode drugi komunikacijski izvori (dopisivanje, telegram i sl.). Zbirke komunikacijskih izvora navode se po općemu modelu za knjige. Fusnote se krate tako da se zadrže imena obojice sudionika u komunikaciji. Umjesto tekstnota podatci se uklapaju u tekst. 17

F:

Matoš Ogrizoviću, Beograd, 22. srpnja 1907, u: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: Pisma II, uredio Davor Kapetanić (Zagreb: JAZU, Liber i Mladost, 1973), 39.

B:

41

Matoš, Antun Gustav. Matoš Ogrizoviću, Beograd, 22. srpnja 1907. U: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: Pisma II, uredio Davor Kapetanić. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost, 1973.

L: Matoš, Antun Gustav. 1973. Matoš Ogrizoviću, Beograd, 22. srpnja 1907. U: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: Pisma II, uredio Davor Kapetanić. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost.

573


5/30/11 11:58:25 AM

F:

12

Antun Gustav Matoš i Milan Ogrizović, Prepiska Matoša s Ogrizovićem, 1906–1909, u: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: Pisma II, uredio Davor Kapetanić (Zagreb: JAZU, Liber i Mladost, 1973), 20–79.

L: Matoš, Antun Gustav i Milan Ogrizović. 1973. Prepiska Matoša s Ogrizovićem, 1906–1909. U: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: Pisma II, uredio Davor Kapetanić. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost.

B: Matoš, Antun Gustav i Milan Ogrizović. Prepiska Matoša s Ogrizovićem, 1906–1909. U: Sabrana djela Antuna Gustava Matoša: Pisma II, uredio Davor Kapetanić. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost, 1973.

6.1.10. Mrežne (online) i druge elektroničke knjige Mrežne se knjige opisuju na isti način kao i tiskane. Razlika je samo u tome što se nakon općih podataka o autoru i naslovu dodaje URL – posebna lokacijska oznaka za elektroničke izvore. URL nije dovoljan. Zbog promjenjivosti i nepostojanosti elektroničkih izvora treba navesti datum pristupa mrežnoj adresi na kojoj je izvor bio dostupan u času citiranja (v. III. 5.2.3, Mrežni izvori i gore 6.1.7, URL i drugi načini lociranja elektroničkih izvora: Datum pristupa). Isto tako treba navesti sve podatke o objavljivanju publikacije, jer oni mogu pomoći da se izvor pronađe i kada se URL promijeni ili nestane. Ako mrežni tekst nema brojeve stranica, na mjestu predviđenome za stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u navodnicima traži pod „…“ , vidi pod „…“ i sl. (v. gore 6.1.7, URL i drugi načini lociranja elektroničkih izvora: Opisna lokacija). 574


5/30/11 11:58:25 AM

F:

25

A. P. Čehov, Živoj tovar (Moskva: Biblioteka Maksima Moškova, 2002), traži pod „Butrov uter rukavom lob“, http://www.lib.ru/LITRA/ CHEHOW/zhivoy.txt (4. studenoga 2007).

L: Čehov, A. P. 2002. Živoj tovar. Moskva: Biblioteka Maksima Moškova. http://www.lib.ru/LITRA/ CHEHOW/zhivoy.txt (4. studenoga 2007).

T: (Čehov, 2002: traži pod „Butrov uter rukavom lob“)

B: Čehov, A. P. Živoj tovar. Moskva: Biblioteka Maksima Moškova, 2002. http://www.lib.ru/LITRA/ CHEHOW/zhivoy.txt (4. studenoga 2007).

Ako se citiraju knjige objavljene u drugim elektroničkim medijima, poput digitalnih knjiga na CD-u, DVD-u itd., navodi se vrsta medija na kojemu se nalaze. F:

43

L: Paul, Richard W. i Linda Elder. 2002. Critical Thinking: Tools for Taking Charge of Your Professional and Personal Life. Financial Times Prentice Hall. Rocket e-book.

Richard W. Paul i Linda Elder, Critical Thinking: Tools for Taking Charge of Your Professional and Personal Life (Financial Times Prentice Hall, 2002), rocket e-book.

B: Paul, Richard W. i Linda Elder. Critical Thinking: Tools for Taking Charge of Your Professional and Personal Life. Financial Times Prentice Hall, 2002. Rocket e-book.

T: (Paul i Elder, 2002)

575


5/30/11 11:58:25 AM

6.2. ČLANCI U ČASOPISU 6.2.1. Autorovo ime Sve što vrijedi za autorovo ime u citiranju knjiga vrijedi i za autorovo ime u citiranju članaka u časopisima (v. gore 6.1.1).

6.2.2. Naslov članka Navode se naslov i podnaslov članka te odvajaju dvotočjem. Za razliku od naslova knjiga, koji se pišu kosim pismom, naslovi članaka u časopisima pišu se običnim pismom. U stilu I. naslov se stavlja u navodnike, a u stilu II. donosi se bez navodnika. Navodnici na kraju naslova stavljaju se uz naslov prije sljedećega znaka (v. gore 6.1.8). F:

44

Lewis Coser, „Intelektualac kao slavna osoba“, Europski glasnik XI, br. 11 (2006): 251.

B: Coser, Lewis. „Intelektualac kao slavna osoba“. Europski glasnik XI, br. 11 (2006): 249–262.

L: Coser, Lewis. 2006. Intelektualac kao slavna osoba. Europski glasnik XI, br. 11: 249–262. T: (Coser, 2006: 251)

Ako se unutar naslova nalazi naslov drugoga djela ili termin koji je pisan kosim pismom, ostavlja se koso pismo. Ako je dio naslova pisan u navodnicima, taj se dio stavlja u polunavodnike (stil I) ili ostavlja u navodnicima (stil II). Nakon upitnika ili uskličnika u naslovu ne dolazi točka.

576


5/30/11 11:58:25 AM

F:

2

Ante Peterlić, „H-8… – nekoć i sad“, Hrvatski filmski ljetopis 11, br. 44 (2005): 131.

L: Peterlić, Ante. 2005. H-8… – nekoć i sad. Hrvatski filmski ljetopis 11, br. 44: 119–140.

B: Peterlić, Ante. „H-8… – nekoć i sad“. Hrvatski filmski ljetopis 11, br. 44 (2005): 119–140. F:

T: (Peterlić, 2005: 131)

3

Hrvoje Turković, „Kako protumačiti ‘asocijativno izlaganje’ (i da li je to uopće moguće)“, Hrvatski filmski ljetopis 12, br. 45 (2006): 19.

L: Turković, Hrvoje. 2006. Kako protumačiti „asocijativno izlaganje“ (i da li je to uopće moguće). Hrvatski filmski ljetopis 12, br. 45: 16–23. T: (Turković, 2006: 19)

B: Turković, Hrvoje. „Kako protumačiti ‘asocijativno izlaganje’ (i da li je to uopće moguće)“. Hrvatski filmski ljetopis 12, br. 45 (2006): 16–23. F:

49

L: Etzioni, Amitai. 2006. Jesu li javni intelektualci ugrožena vrsta? Europski glasnik XI, br. 11: 139–166.

Amitai Etzioni, „Jesu li javni intelektualci ugrožena vrsta?“, Europski glasnik XI, br. 11 (2006): 144.

B: Etzioni, Amitai. „Jesu li javni intelektualci ugrožena vrsta?“. Europski glasnik XI, br. 11 (2006): 139–166.

T: (Etzioni, 2006: 144)

Naslovi na nelatiničnim pismima transliteriraju se po standardu za hrvatski jezik. Ako se naslov na stranome jeziku želi prevesti, stavlja se u uglate zagrade nakon izvornoga naslova kao i kod knjiga (v. gore 6.1.2, Naslovi na stranim jezicima). 577


5/30/11 11:58:25 AM

6.2.3. Naslov časopisa Naslov časopisa dolazi nakon naslova članka, piše se kosim pismom i prenosi se onako kako stoji u izvorniku. Ne rabe se kratice za naslove, osim ako to nije naziv časopisa.

6.2.4. Podatci o izlaženju časopisa U navođenju podataka o izlaženju časopisa američki se standardi razlikuju od standarda koji su uobičajeni u europskoj i hrvatskoj bibliografskoj praksi. To je osobito izraženo u redoslijedu podataka te u pisanju kratica ispred podataka. Godište (volumen), svezak, broj. Američki standardi nalažu formu: Volumen=Vol., Number=no, (mjesec/kvartal/godina): stranice, npr. 12, no 5 (2007): 21–32. Kratice za oznake podataka o izlaženju u američkim se stilovima najčešće ne pišu, osim u slučaju broja (no), koji se obično piše. U hrvatskoj je bibliografskoj praksi uobičajena forma: Godište=God. (godina), broj=br., stranice=str., npr. God. 12 (2007), br. 5, str. 21–23. Kratice za godište, svezak i broj pišu se onako kako stoji na časopisu. To znači: ako je kratica naznačena na predlošku, piše se; a ako nije, ne piše se. Ovdje se donosi verzija citatnih stilova I. i II. dopunjena domaćim pravopisnim pravilima i bibliografskim rješenjima. Podatci o izlaženju slijede nakon naslova časopisa bez ikakva rečeničnog znaka i pišu se normalnim, a ne kosim pismom. Svi brojevni podatci navode se arapskim brojevima, osim kada je podatak o godištu ili volumenu u matičnoj publikaciji naveden rimskim brojem. Tada se može prenijeti rimski broj, ali nije obvezno. Datum objavljivanja publikacije. Datum objavljivanja publikacije donosi se u zagradama nakon broja godišta, volumena ili sveska (ako postoji). 578


5/30/11 11:58:26 AM

Slijedi se praksa časopisa, pa se navodi godina, doba godine ili mjesec, onako kako stoji na časopisu. Ako je članak prihvaćen za objavljivanje u časopisu, ali još nije izašao, stavlja se, kao i kod rukopisa knjige, formulacija: u tisku (v. 6.1.6, Godina objavljivanja: „U tisku“). F:

7

Branimir Glavičić, „Pogled u Marulićev latinski rječnik“, Colloquia Maruliana 4 (1996): 7.

B: Glavičić, Branimir. „Pogled u Marulićev latinski rječnik“. Colloquia Maruliana 4 (1996): 5–9. F:

L: Glavičić, Branimir. 1996. Pogled u Marulićev latinski rječnik. Colloquia Maruliana 4: 5–9. T: (Glavičić, 1996: 7)

22

L: Katavić, Sandra. 2005. Može Sandra Katavić, „Može li li se izmjeriti kulturni se izmjeriti kulturni identitet?: identitet?: Istraživanje Istraživanje percepcije identiteta percepcije identiteta kod kod studenata s namjerom studenata s namjerom mjerenja njihova osjećaja mjerenja njihova osjećaja pripadnosti gradu, regiji, državi pripadnosti gradu, regiji, i Europi“, Kolo 15, br. 2 (2005): državi i Europi. Kolo 15, br. 2: 261. 257–273.

B: Katavić, Sandra. „Može li se izmjeriti kulturni identitet?: Istraživanje percepcije identiteta kod studenata s namjerom mjerenja njihova osjećaja pripadnosti gradu, regiji, državi i Europi“. Kolo 15, br. 2 (2005): 257–273.

T: (Katavić, 2005: 261)

579


5/30/11 11:58:26 AM

F:

12

Pero Mioč, „Tadeusz Różewicz“, Književna republika br. 5–6 (2005): 220.

L: Mioč, Pero. 2005. Tadeusz Różewicz. Književna republika br. 5– 6: 218–221.

B: Mioč, Pero. „Tadeusz Różewicz“. Književna republika br. 5–6 (2005): 218–221. F:

10

T: (Mioč, 2005: 220)

Nikica Talan, „More u portugalskoj i hrvatskoj književnosti“, Književna smotra XXXIX, br. 145(3) (2007): 17.

B: Talan, Nikica. „More u portugalskoj i hrvatskoj književnosti“. Književna smotra XXXIX, br. 145(3) (2007): 15– 27.

L: Talan, Nikica. 2007. More u portugalskoj i hrvatskoj književnosti. Književna smotra XXXIX, br. 145(3): 15–27. T: (Talan, 2007: 17)

6.2.5. Broj stranica i drugi podatci o lokaciji Pri citiranju stranica članka u klasičnome časopisu postupa se isto tako kao i pri citiranju dijelova u knjigama. U citatnicama – fusnotama, tekstnotama i bilješkama na kraju teksta – navodi se samo broj citirane stranice, odnosno stranica, a u bibliografiji i literaturi raspon stranica cijeloga članka. Za razliku od knjiga, gdje se broj stranica odvaja od podataka o objavljivanju zarezom, u člancima se odvaja dvotočjem. Kratica str. najčešće se izostavlja, jer broj stranice ima određeno mjesto, pa ga radi uštede prostora, međunarodne standardizacije i lakoga prijenosa u druge jezične medije ne treba posebno obilježiti. 580


5/30/11 11:58:26 AM

Pri lociranju članka u mrežnome izdanju postupa se kao i kod svih online izvora. Navode se stranice (ako postoje), mrežna adresa URL i datum posjeta članku. Ako članak nema brojeve stranica, na mjestu predviđenome za stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u navodnicima traži pod „…“, vidi pod „…“ i sl.

6.2.6. Posebna izdanja i dodatci časopisu Posebno izdanje časopisa posvećeno je pojedinačnoj temi. Ako posebno izdanje ima naslov i urednika, navode se oba podatka. Naslov posebnoga izdanja može se pisati u navodnicima, kako bi se razlikovao od standardnoga naslova časopisa, koji se piše kosim pismom. F:

11

L: Kolumbić, Nikica. 1970. Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao predmet književno-naučnih ispitivanja. U: „Zbornik radova o Petru Hektoroviću“, ur. Jakša Ravlić. Posebno izd., Kritika sv. 6: 111–133.

Nikica Kolumbić, „Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao predmet književno-naučnih ispitivanja“, u: „Zbornik radova o Petru Hektoroviću“, ur. Jakša Ravlić, posebno izd., Kritika sv. 6 (1970): 111.

B: Kolumbić, Nikica. „Hektorovićevo ‘Ribanje’ kao predmet književno-naučnih ispitivanja“. U: „Zbornik radova o Petru Hektoroviću“, ur. Jakša Ravlić. Posebno izd., Kritika sv. 6 (1970): 111–133.

T: (Kolumbić, 1970: 111)

Ako se posebno izdanje časopisa citira kao cjelina, piše se pod imenom urednika. Izostavljaju se podatci za članke. 581


5/30/11 11:58:26 AM

F:

17

„Zbornik radova o Petru Hektoroviću“, ur. Jakša Ravlić, posebno izd., Kritika sv. 6 (1970): 22.

B: Ravlić, Jakša, ur. „Zbornik radova o Petru Hektoroviću“, ur. Jakša Ravlić. Posebno izd., Kritika sv. 6 (1970).

L: Ravlić, Jakša, ur. 1970. „Zbornik radova o Petru Hektoroviću“. Posebno izd., Kritika sv. 6. T: (Ravlić, 1970: 22)

6.2.7. Članci objavljeni na mreži (online) Kada se citira članak objavljen u mrežnome izdanju, dodaju se nakon svih uobičajenih podataka URL adresa ili DOI. Budući da se URL može promijeniti ili nestati, kod mrežnih je članaka, kao i kod svih online izvora, obvezno navesti datum pristupa mrežnoj stranici, kako bi se uputilo na autentični izvor. Članci na mreži često nemaju brojeve stranica, pa se prije URL adrese, na mjestu predviđenome za stranice, daje uputnica s kratkim citatom u navodnicima traži pod „…“, vidi pod „…“ i sl. Mrežni članci mogu biti sa slobodnim pristupom (prvi primjer) ili iz baze s plaćenim pristupom (drugi primjer).

582


5/30/11 11:58:26 AM

F:

28

Miljenko Jergović, „Ne moći prešutjeti“, Kolo br. 4 (zima 2006), traži pod „O Krleži i Andriću“, http://www.matica.hr/kolo/ kolo2006_4.nsf/AllWebDocs/ Ne_moci_presutjeti (19. studenoga 2007).

L: Jergović, Miljenko. 2006. Ne moći prešutjeti. Kolo br. 4 (zima 2006). htt://www.matica.hr/ kolo/kolo2006_4.nsf/ AllWebDocs/Ne_moci_ presutjeti (19. studenoga 2007).

B: Jergović, Miljenko. „Ne moći T: ( Jergović, 2006) prešutjeti“. Kolo br. 4 (zima Ili: 2006). http://www.matica.hr/kolo/ ( Jergović, 2006: traži pod „O kolo2006_4.nsf/AllWebDocs/ Krleži i Andriću“) Ne_moci_presutjeti (19. studenoga 2007). F:

30

Felix Raskolnikov, „Pushkin and Religion“, Russian Studies in Literature 42, no. 1 (Winter 2005–06): 7– 35, http://search.ebscohost.com/ login.aspx?direct=true&db= aph&AN=20288943&login page=login.asp&site=ehostlive&scope=site (20. studenoga 2007).

B: Raskolnikov, Felix. „Pushkin and Religion“. Russian Studies in Literature 42, no. 1 (Winter 2005–06): 7-35. http://search.ebscohost.com/ login.aspx?direct=true&db= aph&AN=20288943&login page=login.asp&site=ehostlive&scope=site (20. studenoga 2007).

L: Raskolnikov, Felix. 2005–06 Pushkin and Religion. Russian Studies in Literature 42, no. 1 (Winter): 7– 35. http://search.ebscohost.com/ login.aspx?direct=true&db= aph&AN=20288943&login page=login.asp&site=ehostlive&scope=site (20. studenoga 2007). T: (Raskolnikov, 2005–06)

583


5/30/11 11:58:26 AM

6.3. ČLANCI U ILUSTRIRANIM ČASOPISIMA Članci u ilustriranim časopisima obično se citiraju kao članci u standardnim časopisima. Naslov članka navodi se u navodnicima u stilu I, a bez navodnika u stilu II. U oba stila naslov ilustriranoga časopisa piše se kosim pismom. Postoje međutim razlike koje upućuju na to da je riječ o ilustriranome, a ne o standardnome časopisu. Ne navodi se broj godišta, svezak ili broj, čak i ako postoje. Navodi se samo datum, i to bez zagrada. Stranice se u fusnotama odvajaju zarezom, kao u knjigama, a ne dvotočjem, kao u časopisima. U fusnotama i tekstnotama navodi se broj citirane stranice. U bibliografiji i literaturi raspon stranica može se izostaviti, jer ilustrirani časopisi uz stručne članke donose i različite druge materijale koji nisu relevantni za znanstveni rad. F:

10

Stanko Lasić, „Krležina antiteza“, Gordogan, svibanj– lipanj 1987, 36.

B: Lasić, Stanko. „Krležina antiteza“. Gordogan, svibanj– lipanj 1987.

L: Lasić, Stanko. 1987. Krležina antiteza. Gordogan, svibanj– lipanj. T: (Lasić, 1987: 36)

Kolumne i drugi oblici u ilustriranim časopisima. Ako se citira autorska kolumna u ilustriranome časopisu, naslov se ne stavlja u navodnike. Ako se citira anonimna rubrika, nepotpisani komentar i sl., abecedna redalica nije autorovo ime, nego naslov ilustriranoga časopisa. F:

24

Tanja Torbarina, Manjine, Globus, 19. prosinca 2007, 6.

B: Torbarina, Tanja. Manjine. Globus, 19. prosinca 2007.

L: Torbarina, Tanja. 2007. Manjine, Globus, 19. prosinca. T: (Torbarina, 2007: 6)

584


5/30/11 11:58:26 AM

F:

29

Nacional, Otpusno pismo, 17. prosinca 2007.

B: Nacional. Otpusno pismo. 17. prosinca 2007.

L: Nacional. 2007. Otpusno pismo. 17. prosinca. T: (Nacional, 2007)

Ilustrirani časopis na mreži. Kod ilustriranoga časopisa na mreži postupa se isto tako kao kod tiskanih časopisa. Nakon uobičajenih podataka dodaje se URL i datum pristupa stranici. Ako časopis nema brojeve stranica, na mjestu predviđenome za stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u navodnicima traži pod „…“ , vidi pod „…“ i sl. F:

31

Marijana Mikulić, „Sanjarenje knjiga – Balkan u Puli“, DOPmagazin.com, 9. prosinca 2007, traži pod „Stoluje proza“, http://www.dopmagazin. com/file.asp?area=8&pd=20071209_123229&print =print (19. prosinca 2007).

L: Mikulić, Marijana. 2007. Sanjarenje knjiga – Balkan u Puli. DOPmagazin.com, 9. prosinca. http://www.dopmagazin. com/file.asp?area=8&pd=20071209_123229&print =print (19. prosinca 2007).

B: Mikulić, Marijana. „Sanjarenje T: (Mikulić, 2007) knjiga – Balkan u Puli“. Ili: DOPmagazin.com, 9. Prosinca 2007. (Mikulić, 2007: traži pod http://www.dopmagazin. „Stoluje proza“) com/file.asp?area=8&pd=20071209_123229&print =print (19. prosinca 2007).

585


5/30/11 11:58:26 AM

6.4. ČLANCI U NOVINAMA Članci u novinama navode se isto tako kao članci u ilustriranim časopisima. U stilu I. članak u novinama načelno se donosi samo u fusnoti, a u bibliografiji se izostavlja. Ako je članak iznimno važan, može se donijeti i u bibliografiji. U stilu II. mora se donijeti i u popisu literature, jer tekstnota, za razliku od fusnote, ne sadržava sve podatke. Ako je članak anoniman, donosi se umjesto autora naziv novina. Broj se stranice izostavlja jer novine na istoj stranici donose različite materijale i jer se objavljuju u više izdanja, pa se članak može pojaviti na različitim stranicama ili biti ispušten. Stoga je pri citiranju novina, uz puni datum, bitan podatak o izdanju (jutarnje, podnevno, izvanredno i sl.), kako bi se točno locirao izvor. F:

2

Mirko Cvjetko, „Od samostalnosti jezika do jezika samostalnosti“, Vijenac, 6. prosinca 2007.

L: Cvjetko, Mirko. 2007. Od samostalnosti jezika do jezika samostalnosti. Vijenac. 6. prosinca. T: (Cvjetko, 2007)

F:

44

Barbara Matejčić, „Pjesnik koji se nije dao ušutkati: Obilježena sedmogodišnjica smrti Vlade Gotovca“, Vjesnik, 12. prosinca 2007.

L: Matejčić, Barbara. 2007. Pjesnik koji se nije dao ušutkati: Obilježena sedmogodišnjica smrti Vlade Gotovca. Vjesnik. 12. prosinca. T: (Matejčić, 2007)

F:

39

Jutarnji list, Djeca uz glazbu postaju spretnija i okretnija, Jutarnji list, 17. prosinca 2007.

L: Jutarnji list. 2007. 17. prosinca. T: (Jutarnji list, 2007)

586


5/30/11 11:58:26 AM

Kada je riječ o novinama kao izvorima, bibliografski se podatci često ugrađuju u tekst, svode se na minimum, a umanjuje se i opseg citiranja. Primjerice, umjesto cjelovitoga citata i citatnice mogu se uz autorovo ime i podatke o objavljivanju donijeti dijelovi teksta ili parafraze. Neki se od bibliografskih podataka mogu staviti u zagrade, a ni broj i raspored podataka ne moraju biti u propisanoj formi. F:

45

U članku objavljenom 6. prosinca 2007. u Vijencu Ivica Matičević piše o predoziranju u kulturi.

L: U članku objavljenom 6. prosinca 2007. u Vijencu Ivica Matičević piše o predoziranju u kulturi. Ili:

Ili: 45

U članku iz Vijenca o predoziranju u kulturi (2007) Ivica Matičević piše…

U članku iz Vijenca o predoziranju u kulturi (6. prosinca 2007) Ivica Matičević piše…

6.4.1. Poseban format izlaženja Imena novina prenose se onako kako su u izvorniku sa svim osobitostima. Ako postoji više različitih novina istoga naslova ili su novine manje poznate, uz naslov se u zagradama piše ime mjesta. Die Zeit Frankfurter allgemeine Zeitung Brodski list (Slavonski Brod) Times (London)

6.4.2. Posebni tipovi citiranja Osim uobičajenih individualnih članaka mogu se citirati i drugi novinski oblici. Citiranje takvih oblika zahtijeva posebna pravila. 587


5/30/11 11:58:26 AM

Redovite kolumne. Kolumne mogu nositi pojedinačni i opći naslov (nadnaslov). Mogu se citirati oba naslova ili samo nadnaslov. Pojedinačni se naslov u stilu I. stavlja u navodnike, a u stilu II. dolazi bez navodnika. Nadnaslov se u oba stila piše bez navodnika. F:

8

L: Tomić, Ante. 2007. Povratak. Klasa optimist. Jutarnji list, 8. prosinca.

Ante Tomić, „Povratak“, Klasa optimist, Jutarnji list, 8. prosinca 2007.

Ili:

Ili: 8

Tomić, Ante. 2007. Klasa optimist. Jutarnji list, 8. prosinca.

Ante Tomić, Klasa optimist, Jutarnji list, 8. prosinca 2007.

Pisma uredniku. Pismo uredniku navodi se pod žanrovskom odrednicom bez navodnika. F:

7

Tugomir Gverić, pismo uredniku, Slobodna Dalmacija, 6. rujna 2003.

L: Gverić, Tugomir. 2003. Pismo uredniku. Slobodna Dalmacija. 6. rujna.

Članci u dodatku. Članci u dodatcima novina navode se isto kao članci iz ilustriranih časopisa (v. gore 6.3). Članci objavljeni na mreži (online). Pri objavljivanju članaka na mreži postupa se isto tako kao kod članaka tiskanih u novinama. Nakon uobičajenih podataka o autoru i naslovu dodaju se URL i datum pristupa stranici. Ako časopis nema brojeve stranica, na mjestu predviđenome za stranice, odnosno prije URL-a, daje se uputnica s kratkim citatom u navodnicima traži pod „…“, vidi pod „…“ i sl. 588


5/30/11 11:58:26 AM

9

F:

Duško Mandić, „Bio bi to sumrak obrazovane inteligencije“, Vjesnik on-line, 1. prosinca 2007, traži pod „Građevinski tehničari dobili nazive pogonskih inženjera“, http://www.vjesnik.hr/ html/2007/12/01/Clanak. asp?r=sta&c=1 (3. prosinca 2007).

L: Mandić, Duško. 2007. Bio bi to sumrak obrazovane inteligencije. Vjesnik on-line, 1. prosinca. http://www.vjesnik.hr/ html/2007/12/01/Clanak. asp?r=sta&c=1 (3. prosinca 2007).

6.5. DRUGI TIPOVI OBJAVLJENIH IZVORA 6.5.1. Klasična, srednjovjekovna i rana nacionalna djela Djela objavljena prije 18. stoljeća (klasična, srednjovjekovna i rana nacionalna djela) navode se drukčije nego moderni izvori. Ta djela nisu organizirana po stranicama, nego po numeriranim odjeljcima (‘knjige’, pjevanja, stihovi i sl.), što traži poseban tip navođenja. Budući da su u dugu protoku vremena takva djela objavljivana više puta, na različite načine i u različitim verzijama, podatci o izdanju manje su važni nego u modernim djelima nakon uvođenja autorskih prava i institucije nakladnika. Takva se djela stoga navode pretežno u citatnicama. F

17

T

Žene u Platona vole „šareno“, ali mogu biti vladarice isto tako kao i muškarci (Država, 2001: 290; 540c).

Riječ je o Rijku (1951) i I. Husiku. Usp. Top. H3.153a31-b2 i komentar uz 12.14a19–20. 18 Cicero De officiis 1.3.8. 19 Dante Inferno XXIX 133–139.

589


5/30/11 11:58:26 AM

Ako je klasični tekst predmet analize ili ako su varijacije i prijevodi starih izdanja predmet rasprave, takva se djela navode u bibliografiji i literaturi po pravilima za knjige. F:

15

Aristotel, Metafizika, predgovor i prijevod sa sedmojezičnim tumačem temeljnih pojmova Tomislav Ladan, filozofska redaktura Danilo Pejović (Zagreb, Hrvatska sveučilišna naklada, 1992), 22.

L: Aristotel. 1992. Metafizika. Predgovor i prijevod sa sedmojezičnim tumačem temeljnih pojmova Tomislav Ladan. Filozofska redaktura Danilo Pejović. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

B: Aristotel. Metafizika. Predgovor T: (Aristotel, 1992: 22) i prijevod sa sedmojezičnim tumačem temeljnih pojmova Tomislav Ladan. Filozofska redaktura Danilo Pejović. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1992.

Klasična djela. Klasična djela navode se u obliku Autor Djelo Lokacija. Između autorova imena i naslova nema interpunkcijskih znakova, a naslov je u kosome pismu. Odjeljci označeni arapskim brojevima odvajaju se točkama bez razmaka. Ako treba, dodaju se mala slova abecede priljubljena uz broj. Više citata iz istoga djela odvaja se zarezom, a citati iz različitih djela odvajaju se točkom sa zarezom. Ime klasičnoga autora piše se onako kako je uvriježeno u priručnicima i stručnoj literaturi. U citatnicama obično se rabe kratice imena i naslova. Ilijada i Odiseja smatraju se tako posvećenim tekstovima da se često citiraju bez autora: Il., odnosno Od. Kao izvor o kraticama služe rječnici klasične starine.

590


5/30/11 11:58:26 AM

F:

1

Il. 1.1–52, 2.1–47. Arist. Met. E1.1026a24.30; Phys. 243a 17a. 7 Verg. Aen. 3.15–68. 9 Cic. De or. 2.58–71. 5

Srednjovjekovna djela. Srednjovjekovna se djela navode isto tako kao i klasična. T: (Augustinus De doctrinae christiana IV. 6.9–7.21) (Thom. Aquin. ST 1a 12.1c)

Rana moderna književnost. Rana moderna djela na nacionalnim jezicima navode se po modelu klasičnih djela. Navode se naziv kolekcije, naziv ili opis pojedinog dokumenta, a u književnim djelima strukturni dijelovi počevši od većih prema manjima: ‘knjige’, pjevanja, ‘plačevi’; kitice i stihovi; činovi, scene i sl. Kao i kod klasičnih djela, brojevne se oznake mogu navoditi bez opisnih riječi. Budući da su strukturni dijelovi u ranomodernim djelima često specifični, u bilješci treba obrazložiti sustav kraćenja. Elementi se odvajaju zarezima. F:

1

Marulić, Judita, libro 2, stihovi 650–653.

T: (Marulić, Judita, 2:650–653).

Ili: 1

F:

Marulić, Judita, 2:650–653.

2

Hanibal Lucić, „Hlepi Sarce T: (Lucić, „Hlepi Sarce moje“, Skladanja izvarsnih pisan moje“, Skladanja izvarsnih pisan razlicih: pisni ljuvene, stihovi razlicih: pisni ljuvene, stihovi 15–25). 15–25.

591


5/30/11 11:58:26 AM

6.5.2. Biblija i druga sakralna djela Biblija i druga sakralna djela navode se u citatnicama, a ne unose se u bibliografiju i popis literature. Navodi se skraćeni naziv knjige, broj poglavlja i broj stiha. Izostavlja se broj stranice. Sijač Mt 13,3–9; Lk 8,5–8. Proroštvo o Petrovoj zataji Mt 26,31–35; Lk 22,31–34; Iv 13,36–38.

Ako postoje različite verzije u numeraciji, valja u uglatim zagradama dodati o kojemu je izdanju riječ. Sakralna djela drugih religija navode se po prilagođenome modelu za citiranje Biblije.

6.5.3. Priručnici Priručnici i enciklopedije. Poznati priručnici i enciklopedije obično se navode samo u citatnicama. Ne navode se podatci o objavljivanju poput sveska i broja stranica, nego samo naslov članka unutar enciklopedije ili rječnika. Za citiranje jednoga članka rabi se kratica s. v. (lat. sub verbo – pod riječju), a za citiranje više članaka množina s. vv. (sub verbis – pod riječima). Pri citiranju poznatih enciklopedija važno je navesti izdanje, jer se izdanja često ponavljaju i dopunjuju. Ako je riječ o manje poznatim priručnicima ili su priručnici imali važnu ulogu u argumentaciji, mogu se navesti u bibliografiji, odnosno literaturi (tako je u ovoj knjizi). Tada se mogu citirati kao knjige. F:

3

Grand dictionnaire encyclopédique Larousse, Paris: Librairie Larousse, 1982, s. v. „Algérie“.

T: (Grand dictionnaire encyclopédique Larousse, s. v. „Algérie“)

592


5/30/11 11:58:26 AM

F:

F:

12

T: (The new Encyclopaedia Britannica, 15th ed., s. v. „Animal rights“)

22

T: (Bol’šaja sovetskaja énciklopedija, 3. izd., s. v. „Slovo o polku Igoreve“)

The new Encyclopaedia Britannica, 15th ed., s. v. „Animal rights“. Bol’šaja sovetskaja énciklopedija, 3. izd., s. v. „Slovo o polku Igoreve“.

Rječnici. Kod rječnika se postupa kao kod knjiga. Ako je rječnik plod kolektivnoga rada, navodi se pod naslov, a ako rječnik ima individualnoga autora, navodi se pod autorovo ime. Nakon podataka o objavljivanju slijedi latinska kratica s. v. ili s. vv. te naslov navedene natuknice ili se navodi broj stranice kao i za knjige. F:

5

L: Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Školska knjiga.

Rječnik hrvatskoga jezika (Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Školska knjiga, 2000), s. vv. „urlik“, „ushititi“.

T: (Rječnik hrvatskoga jezika, 2000: s. vv. „urlik“, „ushititi“)

B: Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Školska knjiga, 2000. F:

6

Vladimir Anić, Veliki rječnik hrvatskoga jezika, 2. izd. (Zagreb: Novi Liber, 2006), s. v. „desetoboj“.

B: Anić, Vladimir. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. 2. izd. Zagreb: Novi Liber, 2006.

L: Anić, Vladimir. 2006. Veliki rječnik hrvatskoga jezika. 2. izd. Zagreb: Novi Liber. T: (Anić, 2006: 206)

593


5/30/11 11:58:26 AM

Mrežna (online) enciklopedija. Citira se isto tako kao tiskane enciklopedije te se doda URL i datum pristupa stranici. F:

21

Wikipedija: Slobodna enciklopedija, s. v. „citiranje radova“, http://hr.wikipedia. org/wiki/Citiranje_radova# Citiranje_u_samom_tekstu (21. siječnja 2008).

T: (Wikipedija: Slobodna enciklopedija, s. v. „citiranje radova“, http://hr.wikipedia. org/wiki/Citiranje_radova# Citiranje_u_samom_tekstu [21. siječnja 2008]).

6.5.4. Prikazi (recenzije) Prikazi (recenzije) navode se u stilu I. načelno samo u citatnicama, ali katkad i u bibliografiji, ako se želi naglasiti važnost izvora. U stilu II. prikazi se donose u popisu literature, jer je literatura dopuna podataka navedenih u tekstnoti. Iza imena autora prikaza navodi se žanrovska odrednica recenzija ili Recenzija. Slijedi naslov prikazanoga djela i autorovo ime, eventualni prevoditelji, urednici, sastavljači, izvođači i sl. te podatci o časopisu ili novinama po općemu modelu za te vrste izvora. F:

18

Sanja Šoštarić, recenzija knjige: Čovjek s crvenim šeširom Hervéa Guiberta, prevela Marija Paprašarovski, Književna smotra 38, br. 141–142(3–4) (2006): 131.

L: Šoštarić, Sanja. 2006. Recenzija knjige: Čovjek s crvenim šeširom Hervéa Guiberta, prevela Marija Paprašarovski. Književna smotra 38, br. 141– 142(3–4) (2006): 131– 133.

594


5/30/11 11:58:26 AM

F:

37

Mirta Špoljarić, recenzija koncerta Stefana Bolania (klavir) i sastava „I Visionari“, Mala dvorana KD Vatroslava Lisinskoga, Zagreb, Vjesnik, 21. siječnja 2008.

L: Špoljarić, Mirta. 2008. Recenzija koncerta Stefana Bolania (klavir) i sastava „I Visionari“. Mala dvorana KD Vatroslava Lisinskoga, Zagreb. Vjesnik, 21. siječnja.

B: Špoljarić, Mirta. Recenzija koncerta Stefana Bolania (klavir) i sastava „I Visionari“. Mala dvorana KD Vatroslava Lisinskoga, Zagreb. Vjesnik, 21. siječnja 2008.

6.5.5. Sažetci Sažetci članaka, priopćenja sa simpozija, doktorskih disertacija i sl. mogu biti objavljeni na dva načina: u samome tekstu na koji se odnose i/ili u posebnim publikacijama (knjigama i časopsima) koje donose tu vrstu teksta. U stilu I. sažetci se načelno navode samo u fusnotama. U iznimnim se slučajevima mogu uvrstiti u bibliografiju, ako su bili važni u argumentaciji ili često citirani. U stilu II. sažetci se donose u popisu literature. Navodi se žanrovska odrednica. F:

F:

14

Thor Grünbaum, „Action between plot and discourse“, abstract, Semiotica 165, ¼ (2007): 295.

L: Grünbaum, Thor. 2007. Action between plot and discourse. Abstract. Semiotica 165, ¼: 295.

15

T. O’Leary, „Foucault’s turn L: O’Leary, T. Foucault’s turn from from literature“, Continental literature. Continental PhiloPhilosophy Review 41, 1 (ožujak sophy Review 41, 1 (ožujak 2008): 89–110, sažetak u: Ovid 2008): 89–110. Sažetak u: SP: Current Contents, Ovid SP: Current Contents. http://ovidsp.tx.ovid.com/spb/ http://ovidsp.tx.ovid.com/spb/ ovidweb.cgi (12. svibnja 2008). ovidweb.cgi (12. svibnja 2008). 595


5/30/11 11:58:26 AM

6.5.6. Brošure, izvješća, referati Brošure, izvješća, referati i drugi javni dokumenti navode se u stilu I. načelno samo u citatnicama. U iznimnim se slučajevima mogu uvrstiti u bibliografiju, ako su bili važni u argumentaciji ili često citirani. U stilu II. navode se u popisu literature. U oba slučaja postupa se kao s knjigama. Ako ne postoje uobičajeni elementi, kao što su autor ili izdavač, valja navesti što više drugih podataka radi točne identifikacije izvora. F:

26

F. Barušić, Izvještaj o Kr. muš- L: Barušić, F. 1911. Izvještaj o Kr. koj učiteljskoj školi i s njom spojenoj muškoj učiteljskoj školi i s njom vježbaonici u Osijeku: Koncem spojenoj vježbaonici u Osijeku: školske godine 1910/11. (Osijek, Koncem školske godine 1910/11. Tiskara braće Lechner, 1911), 82. Osijek, Tiskara braće Lechner.

6.5.7. Mikrofilmovi Mikrofilmovi se navode kao knjige u bilo kojemu drugome mediju. Nakon podataka o publikaciji određuje se vrsta publikacije (mikrofilm, mikrofilmski svitak i sl.). F:

47

Darko Hušnjak, snimatelj, Prijedlog nove granice zaštite povijesne urbane cjeline grada Zagreba (Osijek: Laboratorij za mikrografiku filmoteke iz Osijeka, 2005), mikrofilmski svitak br. 533.

B: Hušnjak, Darko, snimatelj. Prijedlog nove granice zaštite povijesne urbane cjeline grada Zagreba. Osijek: Laboratorij za mikrografiku filmoteke iz Osijeka, 2005. Mikrofilmski svitak.

L: Hušnjak, Darko, snimatelj. 2005. Prijedlog nove granice zaštite povijesne urbane cjeline grada Zagreba. Osijek: Laboratorij za mikrografiku filmoteke iz Osijeka. Mikrofilmski svitak. T: (Hušnjak, snimatelj, 2005: mikrofilmski svitak br. 533) Ili: (Prijedlog nove granice zaštite povijesne urbane cjeline grada Zagreba, 2005: mikrofilmski svitak br. 533)

596


5/30/11 11:58:26 AM

6.5.8. CD-ROM ili DVD-ROM Navode se najčešće kao tiskane knjige. F:

12

F:

6

Ivana Brlić-Mažuranić, Priče L: Brlić-Mažuranić, Ivana. 2002. iz davnine: 1. dio, urednica Priče iz davnine: 1. dio. Helena Bulaja, PC CD-ROM Urednica Helena Bulaja. PC (Zagreb: Naklada Bulaja, 2002). CD-ROM. Zagreb: Naklada Bulaja. Brlić-Mažuranić, Ivana. Priče iz davnine: 1. dio. Urednica B: Helena Bulaja. PC CD-ROM. Zagreb: Naklada Bulaja, 2002. Kranjčević u 21. stoljeću: Susreti s pjesnikom u našem vremenu, realizacija filma Daniel i Branko Ridički, CDROM (Zagreb: Novena, 2005).

L: Kranjčević u 21. stoljeću: Susreti s pjesnikom u našem vremenu. 2005. Realizacija filma Daniel i Branko Ridički. CD-ROM. Zagreb: Novena.

B: Kranjčević u 21. stoljeću: Susreti s pjesnikom u našem vremenu. Realizacija filma Daniel i Branko Ridički. CD-ROM. Zagreb: Novena, 2005. F:

9

L: Klasici hrvatske književnosti I–III. 2002. Uredio Zvonimir Bulaja. Komplet od 3 CDROM-a. Zagreb: Bulaja.

Klasici hrvatske književnosti I–III, uredio Zvonimir Bulaja, komplet od 3 CD-ROM-a (Zagreb: Bulaja, 2002).

B: Klasici hrvatske književnosti I–III. Uredio Zvonimir Bulaja. Komplet od 3 CD-ROM-a. Zagreb: Bulaja, 2002. 597


5/30/11 11:58:27 AM

6.5.9. Mrežne (online) baze podataka Navode se na isti način kao članci objavljeni u časopisima na mreži (v. gore 6.2.7). Za navođenje disertacija objavljenih na mreži v. dolje 6.6.1. Stil I. Ako se u fusnoti citira baza podataka kao cjelina, navodi se naziv baze normalnim pismom, URL i datum pristupa stranici. Ako je riječ o individualnome članku, navode se autor i naslov (ako postoje) te isti niz podataka po modelu za članak u časopisu na mreži. URL nije dovoljan, jer se može promijeniti ili nestati. Stoga u fusnoti uvijek valja navesti datum pristupa mrežnoj stranici kako bi se uputilo na autentični izvor. F:

25

MasterFile Premier: Academic Search Premier, http://www.emeraldinsight. com/Insight/ac_browse. do?hdAction=link_browse_tit le¤tChar=A&hdBrows erId=0 (21. siječnja 2008).

Stil II. Budući da se u tekstnotama navode sažeti podatci o citiranome izvoru, cjelovita se informacija donosi u popisu literature. Ako se citira baza podataka kao cjelina, navodi se naziv baze, URL i datum pristupa mrežnoj stranici. Ako se citira individualni članak, navode se autor i naslov (ako postoje) te ostali podatci po modelu za članke u časopisima na mreži. L: MasterFile Premier: Academic Search Premier. http:// www.emeraldinsight. com/Insight/ac_browse. do?hdAction=link_browse_tit le¤tChar=A&hdBrows erId=0 (21. siječnja 2008).

Ili:

Ili:

25

William Newmiller, Recall Roster, u: MasterFile Premier: Academic Search Premier, http://web.ebscohost.com/ ehost/pdf ?vid=4&hid=103& sid=301586d5-7b5e-41a8-af 4b-19babe325425%40session mgr103 (21. siječnja 2008).

Newmiller, William. Recall Roster. U: MasterFile Premier: Academic Search Premier. http://web.ebscohost.com/ ehost/pdf ?vid=4&hid=103& sid=301586d5-7b5e-41a8-af 4b-19babe325425%40session mgr103 (21. siječnja 2008). 598


5/30/11 11:58:27 AM

Pri citiranju baze podataka ili dokumenata u stilu II. valja u tekstu navesti dovoljno podataka kako bi se uspostavila veza s cjelovitom bibliografskom jedinicom u literaturi. Postupa se na dva načina: potrebni se podatci navode u tekstnoti ili se dio informacija ugrađuje u tekst. (Newmiller, MasterFile Premier)

Ili: … kao što tvrdi Newmiller (MasterFile Premier: Academic Search Premier), …

6.6. NEOBJAVLJENI IZVORI Neobjavljeni su izvori jedinstveni dokumenti koji se nalaze samo na jednome mjestu. Pri citiranju takvih izvora valja uz uobičajene podatke o autoru i naslovu navesti niz dodatnih podataka o instituciji, žanru, vremenu i mjestu pohrane, kako bi se dokument mogao locirati i identificirati. Ne piše se riječ neobjavljeno, jer je po načinu donošenja podataka to jasno. 6.6.1. Magistarske teze i doktorske disertacije Pri citiranju magistarskih teza i doktorskih disertacija treba navesti ove podatke: autora i naslov, vrstu rada, akademsku instituciju i datum. Za opis rada rabe se kratice mag. rad i mag. teza (engl. master’s thesis) te dok. dis. (lat. dissertatio, engl. PhD diss.).

599


6/2/11 9:49:51 PM

Stil I. Naslov se donosi normalnim pismom u navodnicima, kako bi se rad razlikovao od sličnih objavljenih djela u kojima se naslovi navode kosim pismom. Podatci o vrsti rada, instituciji i datumu stavljaju se u fusnotama u zagrade, kao kod podataka o objavljivanju knjiga. F:

32

Magdalena Medarić, „Ruski romani Vladimira Nabokova“ (dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1984), 22.

B: Medarić, Magdalena. „Ruski romani Vladimira Nabokova“. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1984.

Stil II. Naslov se u literaturi donosi normalnim pismom bez navodnika i kosoga pisma, što omogućuje razlikovanje od sličnih objavljenih djela. Datum dolazi iza autorova imena po redalici za taj stil: autor – godina.

L: Medarić, Magdalena. 1984. Ruski romani Vladimira Nabokova. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Pri citiranju magistarskih teza i doktorskih disertacija dostupnih na mreži navode se uz sve propisane podatke naziv baze podataka, URL i datum pristupa. F:

35

Koraljka Golub. „Predmetno pretraživanje u knjižničnim katalozima s web-sučeljem“ (mag. rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2003), E-LIS, http://eprints.rclis.org/ archive/00003379/01/ Magisterij-hrv.pdf (13. siječnja 2008).

L: Golub, Koraljka. 2003. Predmetno pretraživanje u knjižničnim katalozima s web-sučeljem. Mag. rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2003. E-LIS. http://eprints.rclis.org/ archive/00003379/01/ Magisterij-hrv.pdf (13. siječnja 2008). 600


5/30/11 11:58:27 AM

6.6.2. Predavanja i materijali sa sastanaka (konferencija) Navode se autor i naslov, vrsta izvora (predavanje, materijali), institucija koja je organizirala predavanje ili naziv skupa s kojega potječu materijali, mjesto i datum. Podatci se raspoređuju po pravilima dvaju citatnih stilova. U stilu I. naslovi se pišu pod navodnicima, a u stilu II. običnim pismom bez navodnika. F:

7

L: Schneider, Marijana. 1967. Iz dnevnog života u Hrvatskoj u 17. stoljeću. Predavanje. Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 16. rujna.

Marijana Schneider, „Iz dnevnog života u Hrvatskoj u 17. stoljeću“ (predavanje, Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 16. rujna 1967).

B: Schneider, Marijana. „Iz dnevnog života u Hrvatskoj u 17. stoljeću“. Predavanje. Povijesni muzej Hrvatske, Zagreb, 16. rujna 1967. F:

9

„Pojmovnik ruske avangarde: Totalitarizam“, ur. Aleksandar Flaker i Elvira Ratković (materijali s konferencije Zavoda za znanost o književnosti, Hotel Palace, Zagreb, 1. – 3. svibnja 1992).

L: „Pojmovnik ruske avangarde: Totalitarizam“. 1992. Ur. Aleksandar Flaker i Elvira Ratković. Materijali s konferencije Zavoda za znanost o književnosti, Hotel Palace, Zagreb, 1. – 3. svibnja.

B: „Pojmovnik ruske avangarde: Totalitarizam“. Ur. Aleksandar Flaker i Elvira Ratković. Materijali s konferencije Zavoda za znanost o književnosti, Hotel Palace, Zagreb, 1. – 3. svibnja 1992. 601


5/30/11 11:58:27 AM

6.6.3. Intervjui, razgovori i osobna komunikacija Intervju s jednom osobom. U stilu I. neobjavljeni se intervju načelno navodi samo u fusnoti. U iznimnim se slučajevima može uvrstiti u bibliografiju, ako je bio važan u argumentaciji ili često citiran. Navode se imena intervjuirane osobe i intervjuera, žanr, mjesto i datum intervjua te lokacija transkripata (ako postoji). U kratkoj verziji fusnote piše se prezime intervjuirane osobe uz žanrovsku odrednicu odvojenu zarezom. F:

21

Alida Bremer, intervju vodio Nenad Bartolčić, 21. siječnja 2008. 22

Bremer, intervju.

U stilu II. u literaturi se navode isti elementi drugim redoslijedom, tako da godina stoji iza autorova imena po načelu autor – godina. U tekstnoti se navodi prezime intervjuirane osobe i godina, bez žanrovske odrednice.

L: Bremer, Alida. 2008. Intervju vodio Nenad Bartolčić. 28. siječnja. T: (Bremer: 2008)

Intervju s više osoba. Ako citiramo intervju sa skupinom ljudi, navodimo tu skupinu. Takav se intervju ne uključuje u bibliografiju i literaturu, ali se u tekstu, objasnidbenoj napomeni ili u predgovoru može razjasniti o kakvu je intervjuu riječ i zašto je on važan u argumentaciji. F:

23

Intervju sa znanstvenim djelatnicima, 12. svibnja 2006.

T: (Intervju sa znanstvenim djelatnicima, 12. svibnja 2006)

602


5/30/11 11:58:27 AM

Osobna komunikacija. Elektronička pošta, pisma, telefonski razgovori i sl. navode se samo u citatnicama, objasnidbenim napomenama ili se ugrađuju u tekst. U iznimnim se slučajevima mogu uvrstiti u bibliografiju i literaturu, ako su bili važni u argumentaciji ili često citirani. Navodi se ime osobe s kojom se komuniciralo, vrsta i datum komunikacije. F:

F:

45

T: (Biserka Pešec, 21. siječnja 2008, e-mail poruka autorici)

49

T: U telefonskoj anketi (14. travnja 2008) Jasna Horvat postavila je pitanje…

Biserka Pešec, e-mail poruka autorici, 21. siječnja 2008. U telefonskoj anketi od 14. travnja 2008. Jasna Horvat postavila je pitanje…

6.6.4. Rukopisi Rukopisi ili zbirke rukopisa iz arhivske građe zahtijevaju složene i različite postupke navođenja. Navodi se što više podataka kako bi se dokument mogao locirati i identificirati: autorovo ime, naslov i tip dokumenta, naziv zbirke, datum, broj stranica, mjesto pohrane. Elementi se raspoređuju po općemu modelu za citatne stilove I. i II. Ako rukopis ima autora, navodi se pod autorovim imenom; ako je riječ o skupnome dokumentu ili kolekciji, navodi se pod nazivom dokumenta ili kolekcije. Ako je naziv kolekcije važniji od autora, piše se pod tim nazivom. U stilu I. naslov se piše običnim pismom pod navodnicima, a žanrovska odrednica dokumenta običnim pismom bez navodnika. U stilu II. oba se elementa, i naslov i žanrovska odrednica, pišu običnim pismom bez navodnika. Kada se citira pismo, počinje se imenom pošiljatelja u nominativu uz ime primatelja u dativu, npr. Matoš Ogrizoviću. U skraćenoj verziji u fusnotama, ako je iz konteksta jasno tko je pošiljatelj, navodi se samo ime primatelja pisma, npr. Ogrizoviću. Ako je iz konteksta jasno da je riječ o 603


5/30/11 11:58:27 AM

pismu, odrednica pismo ne mora se navesti. Ostali se komunikacijski oblici imenuju, npr. telegram Dragutinu Tadijanoviću, čestitka, memorandum i sl. Ako je rukopis obilježen jednim datumom, datum se navodi; ako ima više različitih datuma, datum se izostavlja. Kod starijih rukopisa navode se signature i folije, a kod novijih broj stranica, serije, niza i sl. Ako se rukopisi ne čuvaju u bibliotekama ili arhivima, nego u privatnim zbirkama, dodaju se formulacije kao autorovo vlasništvo, iz privatne zbirke, iz obiteljskoga arhiva i sl. U tome se slučaju ne navodi mjesto pohrane. Kratice su za žanr rukopisnih tekstova MS, odnosno ms. (od lat. manus – ruka + scribere – pisati) za jedan rukopis ili MSS, odnosno mss. (za više rukopisa) te rkp. (od rukopis). F:

F:

F.

F

F

4

L: Vrbnički statut. 16. st. MS 1+36 pergameničkih listova. Zbirka rukopisa i starih knjiga. Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu.

7

L: Div. Canc. 2. 10. 1381. MS 25,5. Dubrovački arhiv.

14

L: Arch. civit. Zagr. Narodna straža. 1848–1849. MSS mapa/fascikl XLII. Državni arhiv u Zagrebu.

2

L: Arch. civit. Zagrab. protoc. ad act. pol. 1848. Rkp. br. 1359. Državni arhiv u Zagrebu.

35

L: Acta cons. Rag. Odluka dubr. Malog Vijeća. 24. 1. 1509. Rkp. 51,74 v. Dubrovački arhiv.

„Vrbnički statut“, 16. st., MS 1+36 pergameničkih listova, Zbirka rukopisa i starih knjiga, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Div. Canc., 2. 10. 1381, MS 25,5, Dubrovački arhiv. Arch. civit. Zagr. „Narodna straža“, 1848–1849, MSS mapa/fascikl XLII, Državni arhiv u Zagrebu. Arch. civit. Zagrab. protoc. ad act. pol., 1848, rkp. br. 1359, Državni arhiv u Zagrebu. Acta cons. Rag., „Odluka dubr. Malog Vijeća“, 24. 1. 1509, rkp. 51,74 v., Dubrovački arhiv.

604


5/30/11 11:58:27 AM

F:

12

Pismo Miroslava Krleže Andri Mohorovičiću, 16. svibnja 1967, Rukopisna ostavština Miroslava Krleže, B, A, Korespondencija 1911– 1978, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

L: Krleža, Miroslav. Pismo Andri Mohorovičiću, 16. svibnja 1967. Rukopisna ostavština Miroslava Krleže. B, A, Korespondencija 1911–1978. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

Ili skraćeno:

T: (Miroslav Krleža Andri Mohorovičiću, 16. svibnja 1967, Rukopisna ostavština Miroslava Krleže. B, A, Korespondencija 1911–1978)

12

Krleža Mohorovičiću, 16. svibnja 1967, Rukopisna ostavština Miroslava Krleže, B, A, Korespondencija 1911–1978.

Ili: U pismu Andri Mohorovičiću od 16. svibnja 1967. (Rukopisna ostavština Miroslava Krleže. B, A, Korespondencija 1911–1978) Miroslav Krleža ističe…

F:

22

L: Rukopisna ostavština Miroslava Krleže. Dokumenti i druga građa. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

Rukopisna ostavština Miroslava Krleže, Dokumenti i druga građa, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

B: Rukopisna ostavština Miroslava Krleže. Dokumenti i druga građa. Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb.

605


5/30/11 11:58:27 AM

6.7. NEFORMALNI ELEKTRONIČKI IZVORI Neformalni elektronički izvori često nemaju uobičajene bibliografske podatke, pa citatnice treba opremiti sa što više dodatnih ili opisnih informacija: autor, naslov, URL, datum pristupa. Kao i pri navođenju drugih elektroničkih izvora, URL nije dovoljan, pa su dodatne ili opisne informacije ono što bibliografski podatak čini relevantnim i nakon što se URL promijeni ili nestane. Obvezno je navesti datum pristupa stranici kako bi se uputilo na autentični izvor. 6.7.1. Mrežne (web) stranice Ako je autor nepoznat, kao autor se uzima vlasnik mrežne stranice. U stilu I. naslov stranice piše se običnim pismom u navodnicima, a u stilu II. običnim pismom bez navodnika. F:

6

Knjižnice Filozofskoga fakul- L: Knjižnice Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, „Proteta Sveučilišta u Zagrebu. mjene u korisničkim podacima Promjene u korisničkim za pristup bazama“, Filozofski podacima za pristup bazama. fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Filozofski fakultet Sveučilišta http://www.knjiznice.ffzg.hr/ u Zagrebu. home/novosti/promjena_u_ http://www.knjiznice. korisnickim_podacima_za_ ffzg.hr/home/novosti/ pristup_bazama (6. veljače 2008). promjena_u_korisnickim_ podacima_za_pristup_ B: Knjižnice Filozofskoga fakulteta bazama (6. veljače 2008). Sveučilišta u Zagrebu. „Promjene u korisničkim podacima za pristup bazama“. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. http://www.knjiznice.ffzg.hr/ home/novosti/promjena_u_ korisnickim_podacima_za_ pristup_bazama (6. veljače 2008). 606


5/30/11 11:58:27 AM

Ako tekst nema naslova, a riječ je o osobnim stranicama, kao naslov se može rabiti opis. F:

26

RussianEcho.net E-zine dell’ Associazione Culturale „Eco“, „Marina Cvetaeva: Una breve biografia“, RussianEcho. net E-zine dell’ Associazione Culturale „Eco“, ttp://www.russianecho.net/ contributi/speciali/cvetaeva/ vita1.asp (6. veljače 2008).

L: RussianEcho.net E-zine dell’ Associazione Culturale “Eco“. Marina Cvetaeva: Una breve biografia. RussianEcho.net E-zine dell’ Associazione Culturale „Eco“. http://www.russianecho.net/ contributi/speciali/cvetaeva/ vita1.asp (6. veljače 2008).

B: RussianEcho.net E-zine dell’ Associazione Culturale „Eco“. „Marina Cvetaeva: una breve biografia“. RussianEcho.net E-zine dell’ Associazione Culturale „Eco“. http://www.russianecho.net/ contributi/speciali/cvetaeva/ vita1.asp (6. veljače 2008). F:

27

Nasledie Mariny Cvetaevoj, fotogalereja 1914, http://photo.tsvetayeva.com/ categories.php?cat_id=12 (6. veljače 2008).

L: Nasledie Mariny Cvetaevoj, fotogalereja 1914. http://photo.tsvetayeva. com/categories.php?cat_ id=12 (6. veljače 2008).

607


5/30/11 11:58:27 AM

6.7.2. Članci i komentari na weblogu Weblog (kraći naziv blog) jest periodična publikacija na mreži (webu) koja sadržava zapise, članke i komentare (postove) na mreži u obrnutome vremenskom slijedu – najnoviji članci nalaze se na vrhu stranice. Blog može biti u obliku časopisa, tematski ili osobni. Postovi na weblogu, blogočlanci (b-članci) i blogokomentari (b-komentari) dio su promjenjive blogosfere i mogu se citirati kao i svi drugi elektronički izvori. U stilu I. podatci za weblog navode se načelno samo u fusnotama, a u bibliografiji iznimno, ako su bili važni za argumentaciju ili često citirani. Ako je autor weblogposta, blogočlanka ili blogokomentara ujedno i autor mrežne stranice, postupa se po općemu modelu za navođenje mrežnih stranica. Ako je autor članka ili komentara na weblogu tko drugi, a ne autor mrežne stranice, navodi se ime komentatora, natuknica komentar i predmet komentara, te svi drugi podatci o blogu po općemu modelu za mrežne stranice. Ako je komentatorovo ime pseudonim, iza imena se u uglate zagrade stavlja kratica [pseud.]. Bilježi se datum komentara, a ne vrijeme postavljanja bloga. Posebno se bilježi datum pristupa blogu ili komentaru na kraju niza podataka.

U stilu II. podatci se za weblog navode u popisu literature po općemu modelu za mrežne stranice. Individualni članci i komentari navode se samo u tekstnotama. Navode se autorovo ime, naslov webloga, natuknica komentar ako je riječ o komentaru te datum postavljanja webloga ili komentara. Podatci se odvajaju zarezima. Kako tekstnote ne bi bile pretrpane podatcima, katkad se dio podataka ili svi podatci ugrađuju u tekst.

608


5/30/11 11:58:27 AM

F:

F:

4

L: Blog Lebowskoga Plodovi zemlje. http://www.leb.mojblog. hr/p-ante-tomic-interview/135060.html (6. veljače 2008).

6

T: (Herostrat [pseud.], blog Lebowskoga Plodovi zemlje, komentar objavljen 24. prosinca 2007)

Igor Kokoruš Lebowski, komentar o „Ante Tomić – interview“, blog Lebowskoga Plodovi zemlje, komentar objavljen 21. prosinca 2007, http://www.leb.mojblog.hr/pante-tomic--interview/135060. html (6. veljače 2008). Herostrat [pseud.], komentar o „Ante Tomić – intervju“, blog Lebowskoga Plodovi zemlje, komentar objavljen 24. prosinca 2007, http://www.leb.mojblog.hr/pante-tomic--nterview/135060. html (6. veljače 2008).

Ili: … na osnovi intervjua Lebowskoga koji je vodio s Antom Tomićem (članak objavljen 21. prosinca 2007. na blogu Lebowskoga Plodovi zemlje). Komentari Herostrata (objavljen 24. prosinca 2007) i graMa (objavljen 27. prosinca 2007) potvrđuju…

6.7.3. Elektronički adresari (mailing lists) Navode se ime autora, naziv elektroničkoga adresara i datum slanja elektroničke pošte po adresaru. Ako je pošta spremljena na mreži, navode se URL i datum pristupa stranici. Takva se građa načelno navodi samo u citatnicama. U tekstnotama podatci se katkad ugrađuju u matični tekst kako bi se rasteretile zagrade i ravnomjerno rasporedile informacije. Kada se među podatcima pojave različiti datumi, datum pristupa stranici može se radi jasnoće uvesti riječima posjećeno, pristup i sl. 609


5/30/11 11:58:27 AM

F:

7

Jasmin Klindžić, e-mail „Svima“, 30. travnja 2008, https://webmail.ffzg.hr/src/ webmail.php (posjećeno 30. travnja 2008).

T: ( Jasmin Klindžić, 30. travnja 2008, e-mail „Svima„) Ili: U e-mailu „Svima“ 30. travnja 2008. Jasmin Klindžić čestitao je blagdan rada 1. svibnja uz poruku: „Svi sustavi rade, a Vi, nadam se, ne.“

6.8. IZVORI IZ VIZUALNIH I IZVEDBENIH UMJETNOSTI Navođenje izvora iz vizualnih i izvedbenih (performativnih) umjetnosti vrlo je složeno, s jedne strane zbog njihove medijske i žanrovske raznolikosti, a s druge zato što katkad ne postoje uobičajene informacije za identifikaciju izvora. Navode se načelno samo u citatnicama ili se podatci ugrađuju u tekst. Ako su vizualni izvori važni u istraživanju ili se često citiraju, mogu se navoditi u posebnim popisima, u bibliografiji i literaturi, osobito kada je riječ o znanstvenome radu iz područja likovnih umjetnosti i medija, u intermedijalnim istraživanjima i sl.

6.8.1. Vizualni izvori Slike, skulpture, fotografije i druga umjetnička djela. Pri citiranju slika, skulptura, fotografija i drugih umjetničkih djela navodi se umjetnikovo ime, naziv umjetničkoga djela, datum nastanka, ime institucije koja udomljuje djelo te mjesto. Nazivi slika i skulptura pišu se kosim pismom, a nazivi fotografija običnim pismom pod navodnicima. Ako nije poznat točan datum nastanka djela, ispred vremenske odrednice piše se kratica ca ili cca (od lat. circa), odnosno hrvatski prijevod oko. Podatci se odvajaju zarezima. Umjesto u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst, često u kombinaciji sa zagradama. O vizualnim izvorima na mreži v. dolje 6.8.6. 610


5/30/11 11:58:27 AM

F:

F:

F:

21

Claude Monet, Les villas à Bordighera, 1884, Musée d’Orsay, Paris, France.

T: (Claude Monet, Les villas à Bordighera, 1884, Musée d’Orsay, Paris, France)

Ili s pomoću izraza:

Ili s pomoću izraza:

Monet je tu tehniku prvi put demonstrirao na slici Les villas à Bordighera (1884, Musée d’Orsay, Paris, France).

Monet je tu tehniku prvi put demonstrirao na slici Les villas à Bordighera (1884, Musée d’Orsay, Paris, France).

3

T: (Michelangelo, Pietà, 1498– 1499, bazilika sv. Petra, Rim, Vatikan)

38

T: (Nan Hoover, „Looking No. 1“, 1996, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb)

Michelangelo, Pietà, 1498– 1499, bazilika sv. Petra, Rim, Vatikan. Nan Hoover, „Looking No. 1“, 1996, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb.

Vizualni izvor u drugome izvoru. Ako je vizualni izvor objavljen u drugome izvoru (tiskanome ili online), taj se izvor navodi umjesto institucije udomljenja umjetničkoga djela i lokacije. U stilu I. podatci se o oba izvora donose samo u fusnoti, a u stilu II. u tekstnoti se upućuje na drugi izvor, koji se navodi u literaturi. F:

19

Vincent van Gogh, Suncokreti, 1888, u: Lionello Venturi, Od Giotta do Chagalla (Zagreb: Mladost, 1952), 247.

L: Venturi, Lionello. 1952. Od Giotta do Chagalla. Zagreb: Mladost.

T: (Vincent van Gogh, Suncokreti, 1888, u: Venturi, 1952: 247) 611


5/30/11 11:58:27 AM

Drugi grafički izvori. Drugi grafički izvori (karte, crteži, karikature, reklame itd.) navode se načelno samo u citatnicama. Slijedi se model navođenja umjetničkih djela. Naslov se donosi običnim pismom u navodnicima. Ako iz naslova nije jasno o kakvome je obliku grafike riječ, iza naslova se navodi tip grafike. F:

50

Hrvatska turistička zajednica, „Volim Hrvatsku“, propagandni letak, Glasnik Hrvatske turističke zajednice, br. 18, prosinac 2007, 47.

T:

(Hrvatska turistička zajednica, „Volim Hrvatsku“, propagandni letak, Glasnik Hrvatske turističke zajednice, br. 18, prosinac 2007, 47)

6.8.2. Izvedbe uživo Kazalište, glazba, ples. Izvedbe uživo (kazališne predstave, glazba) navode se načelno samo u citatnicama. Navode se naslov djela, imena sudionika u izvedbi s uputom o njihovoj odgovornosti, institucija izvedbe, mjesto i datum. Naslovi dramskih djela, većih glazbenih kompozicija i predstava pišu se kosim pismom, a naslovi manjih djela običnim pismom u navodnicima. Ako je riječ o individualnoj izvedbi, ime izvođača dolazi u poziciji autora, prije naslova. Umjesto u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst, često u kombinaciji sa zagradama. Ako se izvedbe uživo navode iz drugih medija, navode se ti izvori. Za zvučne zapise v. dolje 6.8.4, za videozapise 6.8.5, a za mrežne izvore 6.8.6. F:

7

Revizor, N. V. Gogol’, režirao Krešimir Dolenčić, Dramsko kazalište Gavella, velika scena, Zagreb, 12. veljače 2008.

T: (Revizor, N. V. Gogol’, režirao Krešimir Dolenčić, Dramsko kazalište Gavella, velika scena, Zagreb, 12. veljače 2008)

612


5/30/11 11:58:27 AM

F:

9

T: (Martina Sačer, violinistica, „Tzigane za violinu i glasovir“, Maurice Ravel, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb, 11. veljače 2008)

Martina Sačer, violinistica, „Tzigane za violinu i glasovir“, Maurice Ravel, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb, 11. veljače 2008. Ili unutar teksta:

Ili unutar teksta:

Izvedba Martine Sačer „Tzigane za violinu i glasovir“ Mauricea Ravela (13. veljače 2008, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb) pokazuje njezino razumijevanje…

Izvedba Martine Sačer „Tzigane za violinu i glasovir“ Mauricea Ravela (13. veljače 2008, Koncertna dvorana Vatroslav Lisinski, Zagreb) pokazuje njezino razumijevanje…

Filmovi. Ako se citira film u obliku kazališne predstave, navodi se naslov filma kosim pismom, ime redatelja, naziv filmske kompanije ili distributera, godina prikazivanja te, ako treba, uputa o sceni. Kao i sve izvedbe uživo, navodi se načelno samo u citatnicama. O filmovima na videu v. dolje 6.8.5, a na mreži 6.8.6. F:

16

Moram spavati, anđele, redatelj Dejan Aćimović, D. A. Film, 2006, otvorena scena.

T: (Moram spavati, anđele, redatelj Dejan Aćimović, D. A. Film, 2006, otvorena scena)

613


5/30/11 11:58:27 AM

6.8.3. Televizijski i radijski program TV i radijski program. Navodi se načelno samo u citatnicama. Uključuje se što više relevantnih podataka: naslov programa, datum gledanja ili slušanja, naslov i broj epizode, imena izvođača te institucija koja emitira program. Ako datum gledanja i slušanja nije identičan datumu prvoga emitiranja, datum prvoga emitiranja navodi se u uglatim zagradama. Naslovi programa pišu se kosim pismom, a epizode običnim pismom u navodnicima. Podatci se odvajaju zarezima. Osim u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst, često u kombinaciji sa zagradama. Ako se TV i radijski program navode iz drugih medija, navode se ti izvori. Za zvučne zapise v. dolje 6.8.4, za videozapise 6.8.5, a za mrežne izvore 6.8.6. F:

F:

45

Univerzum uma, „Drugi mozak: Osjećam, dakle jesam“, epizoda 5, 12. veljače 2008 [prvi put emitirano 11. veljače 2008].

T: (Univerzum uma, „Drugi mozak: Osjećam, dakle jesam“, epizoda 5, 12. veljače 2008 [prvi put emitirano 11. veljače 2008])

Ili unutar teksta:

Ili unutar teksta:

Dokumentarni film Univerzum uma u epizodi pod naslovom „Drugi mozak: Osjećam, dakle jesam“ [emitirano 12. veljače 2008] dočarava…

Dokumentarni film Univerzum uma u epizodi pod naslovom „Drugi mozak: Osjećam, dakle jesam“ [emitirano 12. veljače 2008] dočarava…

42

Pola ure kulture, HRT, 22. ožujka 2007.

T: (Pola ure kulture, HRT, 22. ožujka 2007)

Intervju. Navodi se načelno samo u citatnicama ili se ugrađuje u tekst. Kao autor navodi se intervjuirana osoba, a podatak o intervjueru donosi se 614


5/30/11 11:58:27 AM

u tekstu. Navodi se emisija i datum emitiranja. Neobjavljeni intervju citira se kao rukopis (v. gore 6.6.4). F:

47

Nino Pavić, intervjuirala Mirjana Hrga, 10 do 8, Nova TV, 11. veljače 2008.

T: (Nino Pavić, intervjuirala Mirjana Hrga, 10 do 8, Nova TV, 11. veljače 2008)

Oglasi, reklame. Navode se samo u citatnicama ili se ugrađuju u tekst. Daje se što više potrebnih informacija. F:

43

Kraš, „Dorina“, reklama, emitirana tijekom emisije Latinica, 11. veljače 2008.

T: (Kraš, „Dorina“, reklama, emitirana tijekom emisije Latinica, 11. veljače 2008)

6.8.4. Reprodukcije zvuka Glazbena djela. Ako se citiraju reprodukcije glazbenih djela ili zvučnih izvedaba, navode se zvučni zapisi. Dolaze i u citatnicama i u bibliografiji, odnosno u literaturi. Budući da zvučni zapisi imaju stabilne pisane podatke, navode se po uzorku za knjige uz specifikaciju podataka o različitim vrstama odgovornosti te o mediju na kojemu se zapisi nalaze. Uvršćuju se pod naslov zvučnoga zapisa ili pod ime skladatelja, odnosno izvoditelja ili dirigenta, ovisno o tome koji je autor važniji u istraživanju. Navodi se što više dostupnih podataka kako bi se citirano djelo razlikovalo od drugih sličnih izdanja diskografske kuće, identifikacijski broj, medij te datum prvoga izdanja i/ili proizvodnje (objavljivanja zvučnoga zapisa). Za compact disk rabi se kratica CD, za gramofonske ploče LP i sl.

615


5/30/11 11:58:27 AM

F:

12

Ludwig van Beethoven, Simfonija br. 9 u d-molu, 4. stavak „Oda radosti“, izvodi Great orchestra and choir, dirigent: Alberto Lizzio, CDROM Glazbeni susreti 3. vrste, Profil International, 2000.

L: Beethowen, Ludwig van. 2000. Simfonija br. 9 u d-molu, 4. stavak „Oda radosti“. Izvodi Great orchestra and choir. Dirigent: Alberto Lizzio. CD-ROM Glazbeni susreti 3. vrste. Profil International.

B: Beethowen, Ludwig van. Simfonija br. 9 u d-molu, 4. stavak „Oda radosti“. Izvodi Great orchestra and choir. Dirigent: Alberto Lizzio. CD-ROM Glazbeni susreti 3. vrste. Profil International, 2000. F:

22

Giuseppe Verdi, Rigoletto, 3. čin, 1. stavak „La donna è mobile“, izvodi Coro e Orchestra dell’Accademia di Santa Cecilia, Roma, Philips Classics Production CD stereo DDD, 2004.

L: Verdi, Giuseppe. 2004. Rigoletto, 3. čin, 1. stavak „La donna è mobile“. Izvodi Coro e Orchestra dell’Accademia di Santa Cecilia, Roma. Philips Classics Production CD stereo DDD.

B: Verdi, Giuseppe. Rigoletto, 3. čin, 1. stavak „La donna è mobile“. Izvodi Coro e Orchestra dell’Accademia di Santa Cecilia, Roma. Philips Classics Production CD stereo DDD. 2004.

616


5/30/11 11:58:27 AM

F:

35

Zdenko Runjić, Moj galebe: 100 snimaka 1969.–2002. g., Croatia Records 5 CD, 2005– 2010.

L: Runjić, Zdenko. 2005–2010. Moj galebe: 100 snimaka 1969.–2002. g. Croatia Records 5 CD.

B: Runjić, Zdenko. Moj galebe: 100 snimaka 1969.–2002. g. Croatia Records 5 CD. 2005–2010.

Književna djela i drugi verbalni oblici. Zvučni zapisi književnih djela, predavanja i drugih verbalnih oblika navode se kao glazbena djela. F:

7

Aleksandr Blok, Poéty, čitaju Sergej Žirnov i Aleksandr Kotov, Stradiz 6201, audiokaseta, 1998.

L: Blok, Aleksandr. 1998. Poéty. Čitaju Sergej Žirnov i Aleksandr Kotov. Stradiz 6201. Audiokaseta.

B: Blok, Aleksandr. Poéty. Čitaju Sergej Žirnov i Aleksandr Kotov. Stradiz 6201. Audiokaseta. 1998. F:

1

Dragutin Tadijanović, Prsten: Izabrane pjesme, pjesme govori Dragutin Tadijanović, Jugoton U-MC-6 gramofonska ploča, 1965.

L: Tadijanović, Dragutin. 1965. Prsten: Izabrane pjesme. Pjesme govori Dragutin Tadijanović. Jugoton U-MC6 gramofonska ploča.

B: Tadijanović, Dragutin. Prsten: Izabrane pjesme. Pjesme govori Dragutin Tadijanović. Jugoton U-MC6 gramofonska ploča. 1965. 617


5/30/11 11:58:27 AM

F:

2

Arsen Dedić, Na zlu putu, Croatia Records CD stereo DDD, 2004.

L: Dedić, Arsen. 2004. Na zlu putu. Croatia Records CD stereo DDD.

B: Dedić, Arsen. Na zlu putu. Croatia Records CD stereo DDD. 2004.

6.8.5. Videoreprodukcije Ako se izvedbe uživo (kazališne predstave, televizijski i radijski program, film) citiraju s videozapisa, navode se ti zapisi. Kao i kod zvučnih zapisa, podatci su stabilni, pa se izvori citiraju po uzorku za knjige. Navode se i u citatnicama i u bibliografiji, odnosno u literaturi. Autorska se odgovornost klasificira po važnosti u istraživanju. Ako je riječ o redateljevu opusu, npr. Branku Gavelli, redalica je redateljevo ime. Ako je istraživanje o opusu glumice, npr. Ene Begović, abecedna je redalica ime te glumice. Isto se tako mogu navesti scenaristi, scenografi ili bilo koji drugi pripadnici različitoga autorstva u predstavi, ovisno o tome tko je važan za tekst koji citira. Ne moraju se navesti sva imena. Dodaje se oblik medija (VHS, DVD). F:

3

S. Iveković i D. Martinis, red., Chanoyu: Eksperimentalni film, video-CD (Ljubljana: U-matic, 1983).

L: Iveković S. i D. Martinis, red. 1983. Chanoyu: Eksperimentalni film. VideoCD. Ljubljana: U-matic.

B: Iveković S. i D. Martinis, red., Chanoyu: Eksperimentalni film. Video-CD. Ljubljana: U-matic, 1983.

618


5/30/11 11:58:28 AM

F:

12

M. Begović, „Pustolov pred vratima“, video-CD, red. predstave Ivica Kunčević, Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 1981, na: Klasici hrvatske književnosti – drama i kazalište, ur. Zvonimir Bulaja (Zagreb: ALT F4, 2002).

L: Begović, M. 2002. Pustolov pred vratima. VideoCD. Red. predstave Ivica Kunčević. Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 1981. Na: Klasici hrvatske književnosti – drama i kazalište, ur. Zvonimir Bulaja. Zagreb: ALT F4.

B: Begović, M. „Pustolov pred vratima“. Video-CD. Red. predstave Ivica Kunčević. Dramsko kazalište Gavella, Zagreb, 1981. Na: Klasici hrvatske književnosti – drama i kazalište, ur. Zvonimir Bulaja. Zagreb: ALT F4, 2002. F:

5

P. I. Čajkovskij, komp., Evgenij Onegin: Fil’m-opera, DVD-ROM, red. Roman Tihomirovič (Sankt Peterburg: Lenfil’m, 2001).

L: Čajkovskij, P. I., komp., 2001. Evgenij Onegin: Fil’mopera. DVD-ROM. Red. Roman Tihomirovič. Sankt Peterburg: Lenfil’m.

B: Čajkovskij, P. I., komp., Evgenij Onegin: Fil’mopera. DVD-ROM. Red. Roman Tihomirovič. Sankt Peterburg: Lenfil’m, 2001.

619


5/30/11 11:58:28 AM

F:

17

Vladimir Bortko, Sobač’e serdce, DVD, glume Evgenij Evstigneev i dr. (Moskva: Krupnyj plan, 2005).

L: Bortko, Vladimir. 2005. Sobač’e serdce. DVD. Glume Evgenij Evstigneev i dr. Moskva: Krupnyj plan.

B: Bortko, Vladimir. Sobač’e serdce. DVD. Glume Evgenij Evstigneev i dr. Moskva: Krupnyj plan, 2005. Ili:

Ili: F:

17

Evgenij Evstigneev, Boris Plotnikov, Vladimir Tolokonnikov, Nina Ruslanova, Roman Karcev i dr., Sobač’e serdce, DVD, režirao Vladimir Bortko (Moskva: Krupnyj plan, 2005).

B: Evstigneev, Evgenij, Boris Plotnikov, Vladimir Tolokonnikov, Nina Ruslanova, Roman Karcev i dr. Sobač’e serdce. DVD. Režirao Vladimir Bortko. Moskva: Krupnyj plan, 2005. F:

6

Miro Andrić, Nevenka Nekić, Hrvoje Vrdoljak, Vladimir Mihelčić, „Kornati“, epizoda 4, disk 1, Hrvatsko podmorje, DVD, režiser Miro Andrić (Zagreb: HRT, 2004).

L: Evstigneev, Evgenij, Boris Plotnikov, Vladimir Tolokonnikov, Nina Ruslanova, Roman Karcev i dr. 2005. Sobač’e serdce. DVD. Režirao Vladimir Bortko. Moskva: Krupnyj plan.

L: Andrić, Miro, Nevenka Nekić, Hrvoje Vrdoljak, Vladimir Mihelčić. 2004. „Kornati“. Epizoda 4. Disk 1. Hrvatsko podmorje. DVD. Režiser Miro Andrić. Zagreb: HRT.

B: Andrić, Miro, Nevenka Nekić, Hrvoje Vrdoljak, Vladimir Mihelčić. „Kornati“. Epizoda 4. Disk 1. Hrvatsko podmorje. DVD. Režiser Miro Andrić. Zagreb: HRT, 2004. 620


5/30/11 11:58:28 AM

6.8.6. Mrežni multimedijski izvori Ako se vizualni izvori, izvedbe uživo, televizijski i radijski program, film i drugi multimedijski sadržaji rabe online, navode se mrežne datoteke. Mrežni multimedijski izvori imaju sve potrebne podatke kao i pisani izvori, pa se uvršćuju u bibliografiju i literaturu. Podatci se navode po uzorku za svaki tip izvora. Navode se naslov mrežne stranice, vrsta datoteke, originalno vrijeme nastanka citiranoga izvora prije objavljivanja na mreži, URL i vrijeme pristupa stranici. Kao i pri citiranju svih elektroničkih izvora, URL nije dovoljan, pa se mora dopuniti drugim podatcima, kako bi se uputilo na autentični izvor i nakon što se URL promijeni ili nestane. Ako nema URL datoteke, navodi se URL mrežne stranice. Naslov programa piše se kosim pismom, a naslov epizode ili dijelova normalnim pismom u navodnicima. F:

29

Iskon Internet, „Sudbina“, Dobri slon Archibald, epizoda 200, net.hr webcafe, Macromedia Flash Player datoteka, 1:01, http://www. net.hr/webcafe/archibald/ page/2005/04/01/0003006. html (13. veljače 2008).

L: Iskon Internet. „Sudbina“, Dobri Slon Archibald. Epizoda 200. Net.hr webcafe. Macromedia Flash Player datoteka. 1:01. http://www. net.hr/webcafe/archibald/ page/2005/04/01/0003006. html (13. veljače 2008).

B: Iskon Internet. „Sudbina“, Dobri Slon Archibald. Epizoda 200. Net.hr webcafe. Macromedia Flash Player datoteka. 1:01. http://www. net.hr/webcafe/archibald/ page/2005/04/01/0003006. html (13. veljače 2008).

621


5/30/11 11:58:28 AM

F:

4

George Gershwin, „Summertime“, Porgy and Bess (1935), Videoteka, Macromedia Flash Player datoteka, 3:52, http://www. video.besplatnestvari.biz/ Summertime-by-GeorgeGershwin__8JpPkp1f0So.html (13. veljače 2008).

L: Gershwin, George. 1935. „Summertime“, Porgy and Bess. Videoteka. Macromedia Flash Player datoteka. 3:52. http://www. video.besplatnestvari.biz/ Summertime-by-GeorgeGershwin__8JpPkp1f0So. html (13. veljače 2008).

B: Gershwin, George. „Summertime“, Porgy and Bess. 1935. Videoteka. Macromedia Flash Player datoteka. 3:52. http://www. video.besplatnestvari.biz/ Summertime-by-GeorgeGershwin__8JpPkp1f0So.html (13. veljače 2008) F:

5

L: Nova TV. „Jedna od najvećih krađa umjetnina“. Dnevnik. hr videoteka. Adobe Flash Player videodatoteka. 01:13. http://dnevnik.hr/ bin/video.php?media_ id=101682§ion_ id=10003 (13. veljače 2008).

Nova TV, „Jedna od najvećih krađa umjetnina“, Dnevnik.hr videoteka, Adobe Flash Player videodatoteka, 01:13, http://dnevnik.hr/ bin/video.php?media_ id=101682§ion_id=10003 (13. veljače 2008).

B: Nova TV. „Jedna od najvećih krađa umjetnina“. Dnevnik. hr videoteka. Adobe Flash Player video datoteka. 01:13. http://dnevnik.hr/ bin/video.php?media_ id=101682§ion_ id=10003 (13. veljače 2008).

T: (Nova TV, 01:13)

622


5/30/11 11:58:28 AM

6.8.7. Tekstovi u sklopu vizualnih i izvedbenih umjetnosti Umjetnički katalozi i programi. Katalozi, programi umjetničkih izvedaba te glazbeni izvori navode se kao knjige. Kod kataloga i umjetničkih programa dodaju se u bibliografiji i literaturi podatci o nazivu, mjestu i vrmenu izvedbe. F:

37

Marina Viculin, ur. i pisac predgovora, Marc Chagall. Priča nad pričama, tekst kataloga napisali Jean-Michel Foray i Meret Meyer (Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2007).

L: Viculin, Marina, ur. i pisac predgovora. 2007. Marc Chagall. Priča nad pričama. Tekst kataloga napisali JeanMichel Foray i Meret Meyer. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori.

B: Viculin, Marina, ur. i pisac predgovora. Marc Chagall. Priča nad pričama. Tekst kataloga napisali Jean-Michel Foray i Meret Meyer. Zagreb: Galerija Klovićevi dvori, 2007.

Drame. Poznata dramska djela mogu se navesti samo u citatnicama, često u skraćenome obliku, bez datuma objavljivanja, s uputom na čin ili scenu. Podatci se odvajaju zarezima. F:

9

Miroslav Krleža, Glembajevi, T: (Miroslav Krleža, Glembajevi, čin 3, scena 1. čin 3, scena 1)

Ako je riječ o manje poznatim dramama, prijevodima drama i sl., navode se svi podatci po uzorku za knjige.

623


5/30/11 11:58:28 AM

F:

18

Ivana Sajko, Žena-bomba: Bilješke s odigrane predstave: Monolog za ženu koja ponekad govori (Zagreb: Meandar, 2004), čin 1, scena 5.

L: Sajko, Ivana. 2004. Ženabomba: Bilješke s odigrane predstave: Monolog za ženu koja ponekad govori. Zagreb: Meandar.

T: (Sajko, 2004: čin 1, scena 5) B: Sajko, Ivana. Žena-bomba: Bilješke s odigrane predstave: Monolog za ženu koja ponekad govori. Zagreb: Meandar, 2004.

Glazbena djela (notni zapisi). Objavljena glazbena djela navode se kao knjige, a neobjavljena kao rukopisi (v. gore 6.6.4). 12

Wolfgang Amadeus Mozart, L: Mozart, Wolfgang Amadeus. [1974?]. 4. Horn Concertos: 4. Horn Concertos: Concerto D Concerto D major for Horn major for Horn and Orchestra, and Orchestra. Kalmus Kalmus miniature orchestra miniature orchestra scores. scores, no. 91 (New York: No. 91. New York: Edwin F. Edwin F. Kalmus, [1974?]). Kalmus. B: Mozart, Wolfgang Amadeus. 4. Horn Concertos: Concerto D major for Horn and Orchestra. Kalmus miniature orchestra scores. No. 91. New York: Edwin F. Kalmus, [1974?]. F:

624


5/30/11 11:58:28 AM

6.9. JAVNI DOKUMENTI Javni dokumenti obuhvaćaju sve vrste izvora koje proizvode vlade i različite institucije. Takvi dokumenti obiluju podatcima i informacijama, pa ih treba sve navesti radi točne identifikacije izvora. Dva su osnovna pravila pri navođenju takvih izvora: što više relevantnih podataka i dosljednost u njihovu raspoređivanju. Najčešći su relevantni podatci: • naziv institucije koja je proizvela dokument (država, zemlja, grad, zakonodavno tijelo, komisija, komitet i sl.) • datum objavljivanja • naziv dokumenta ili zbirke dokumenata • ime individualnog autora, urednika ili priređivača (ako postoji) • broj dokumenta ili koji drugi identifikacijski podatak, npr. datum donošenja dokumenta • podatci o objavljivanju: mjesto i nakladnikovo ime, ako se razlikuju od institucije-nositeljice dokumenta • broj stranice i druge lokacijske oznake (članak, stavak, klasa i sl.), ako su bitni Podatci se nižu po navedenome redoslijedu te slijede opća interpunkcijska pravila za dva stila. Donose se i u citatnicama i u bibliografiji, odnosno literaturi. Naslov dokumenta piše se kosim pismom. Tako se pišu i svi dijelovi koji su dio naslova. Ako se dokumenti objavljuju u novinama ili drugim publikacijama, slijedi se uzorak članka. To znači: u stilu I. naslov se dokumenta piše običnim pismom u navodnicima, a u stilu II. običnim pismom bez navodnika. Kosim se pismom piše publikacija u kojoj je dokument objavljen. Ustav i saborski (parlamentarni) dokumenti navode se samo u citatnicama. Ako je riječ o specijalnim istraživanjima u kojima su takvi dokumenti predmet rasprave ili se često 625


5/30/11 11:58:28 AM

citiraju, navode se i u bibliografiji, odnosno literaturi. Osim navođenja u citatnicama podatci se mogu ugraditi u tekst. Često se rabe kratice (čl., st., UN, WTO i sl.). Neobjavljeni javni dokumenti navode se po uzorku neobjavljenih rukopisa (v. gore 6.6.4). Javni dokumenti objavljeni online navode se po uzorku objavljivanja izvora na mreži (v. gore 6.8.6). Ovdje se donose neki primjeri navođenja hrvatskih javnih dokumenata. Zakoni F:

1

Hrvatski sabor, Zakon o obra- L: Hrvatski sabor, Zakon o zovanju odraslih, 2. veljače 2007, obrazovanju odraslih, 2. klasa 011-01/07-01/06, zakon veljače 2007. Klasa 011668, čl. 1, st. 1, NN 17/2007. 01/07-01/06. Zakon 668. Čl. 1. st. NN 17/2007. B: Hrvatski sabor, Zakon o obrazovanju odraslih, 2. veljače 2007. Klasa 01101/07-01/06. Zakon 668. Čl. 1. St. 1. NN 17/2007.

Statuti ustanova F:

3

Statut Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, 17. listopada 2005, klasa 012-01/0501/6, čl. 11, st. 1, točka 6.

B: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Statut od 17. listopada 2005. Klasa 01201/05-01/6. Čl. 11. St. 1. Točka 6.

L: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Statut od 17. listopada 2005. Klasa 01201/05-01/6. Čl. 11. St. 1. Točka 6.

626


5/30/11 11:58:28 AM

Ustav F:

7

Ustav RH (pročiščeni tekst), čl. 45.

L: Ustav RH (pročiščeni tekst), čl. 45.

Rezolucije, odluke, uredbe F:

6

„Rezolucija Vijeća o strategiji Zajednice u promicanju kombinirane topline i energije od 18. prosinca 1997“, 98/C 4/01, 31998Y0108(01), Službeni list Europskih zajednica (8. siječnja 1998): C 4/1–4/2.

L: Vijeće Europske Unije. 1997. Rezolucija Vijeća o strategiji Zajednice u promicanju kombinirane topline i energije od 18. prosinca 1997. 98/C 4/01. 31998Y0108(01). Službeni list Europskih zajednica (8. siječnja 1998): C 4/1–4/2.

B: Vijeće Europske Unije. „Rezolucija Vijeća o strategiji Zajednice u promicanju kombinirane topline i energije od 18. prosinca 1997“. 98/ C 4/01. 31998Y0108(01). Službeni list Europskih zajednica (8. siječnja 1998): C 4/1–4/2.

T: (Vijeće Europske Unije, 1997: C 4/1–4/2)

627


5/30/11 11:58:28 AM

Tijela lokalne uprave F:

8

Primorsko-goranska županija, L: Primorsko-goranska županija, Županijsko poglavarstvo. Županijsko poglavarstvo, Odluka 2007. Odluka o davanju kono davanju koncesije za obavljanje cesije za obavljanje djelatnosti djelatnosti distribucije plina distribucije plina u postojećem u postojećem distribucijskom distribucijskom sustavu na konsustavu na koncesijskom području cesijskom području 1a) Grad 1a) Grad Rijeka, čl. 4 (Rijeka, 13. rujna 2007). Rijeka. Čl. 4. Rijeka. 13. rujna. T: (Odluka o davanju koncesije za obavljanje djelatnosti distribucije plina u postojećem distribucijskom sustavu na koncesijskom području 1a) Grad Rijeka, čl. 4)

B: Primorsko-goranska županija, Županijsko poglavarstvo. Odluka o davanju koncesije za obavljanje djelatnosti distribucije plina u postojećem distribucijskom sustavu na koncesijskom području 1a) Grad Rijeka. Čl. 4. Rijeka, 13. rujna 2007.

Državni i međudržavni ugovori F:

2

„Ugovor između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina“, 5. studenoga 1996, Narodne novine 04/97, čl. 2.

L: Republika Hrvatska. 1996. Ugovor između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina. 5. studenoga 1996. Narodne novine 04/97. Čl. 2.

B: Republika Hrvatska. „Ugovor između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o pravima manjina“. 5. studenoga 1996. Narodne novine 04/97. Čl. 2. 628


5/30/11 11:58:28 AM

6.10. SEKUNDARNI CITATI U akademskome tekstu načelno je ispravno samo citiranje po viđenju (lat. de visu), tj. neposredno konzultiranje izvornika. To je jedini način da citati budu formalno i sadržajno pouzdani. Ako je izvornik nedostupan, može se navesti po drugome izvoru. U tome slučaju uz sekundarni se izvor, iz kojega je citat preuzet, u fusnoti, bibliografiji i literaturi navodi formulacija citirano u: ili kratice cit. u:, cit. po i sl. U tekstnoti pišu se samo podatci za izvornik, jer je iz popisa literature jasno da je riječ o citatu preuzetome iz druge ruke.

F:

9

Neda Pintarić, Fragmenti u komunikaciji (Zagreb: FF press, 2002), 12, citirano u Jasmina Vojvodić, Gesta, tijelo, kultura: Gestikulacijski aspekti u djelu Nikolaja Gogolja (Zagreb: Disput, 2006), 162.

B: Pintarić, Neda. Fragmenti u komunikaciji. Zagreb: FF press, 2002, 12. Citirano u Jasmina Vojvodić. Gesta, tijelo, kultura: Gestikulacijski aspekti u djelu Nikolaja Gogolja. Zagreb: Disput, 2006.

L: Pintarić, Neda. 2002. Fragmenti u komunikaciji. Zagreb: FF press, 12. Citirano u Jasmina Vojvodić. Gesta, tijelo, kultura: Gestikulacijski aspekti u djelu Nikolaja Gogolja (Zagreb: Disput, 2006). T: (Pintarić, 2002: 12)

629


5/30/11 11:58:28 AM


5/30/11 11:58:28 AM

7. POSLJEDNJI KORACI

Posljednje poglavlje obuhvaća tri postupka nakon završetka pisanja: pregledavanje, lekturu i korekturu te oblikovanje i predaju rada. Svaki se retorički pothvat, pa i pisanje akademske proze, u određenome času mora dovršiti. Istodobno završetak jednoga istraživanja i jednoga teksta često je početak novoga istraživanja i novoga teksta. Tako je i u pisanju akademske proze. Sve do završetka redovitoga studija, a nakon doktorske disertacije i u znanstvenoj profesiji, posljednji koraci u jednome tekstu često su prvi koraci u drugome tekstu i novoj avanturi pisanja.

631


5/30/11 11:58:28 AM


5/30/11 11:58:28 AM

POSLJEDNJI KORACI

7.1. PREGLEDAVANJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635 7.1.1. Što je pregledavanje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635 7.1.2. Tehnike pregledavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 635 7.1.3. Pregledavanje i tehnika stásis . . . . . . . . . . . . . . . . . 636 7.2. LEKTURA I KOREKTURA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639 7.2.1. Što su lektura i korektura? . . . . . . . . . . . . . . . . . . 639 7.2.2. Deset najčešćih pogrješaka i stilskih pitanja . . . . . . . . 640 7.2.3. Korekturni znakovi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 650 7.3. OBLIKOVANJE I PREDAJA RADA. . . . . . . . . . . . . . 654 7.3.1. Što je oblikovanje? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 654 7.3.2. Osnovna načela oblikovanja . . . . . . . . . . . . . . . . . 654 7.3.3 Posljednji koraci. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 659

633


5/30/11 11:58:28 AM


5/30/11 11:58:28 AM

7.1. PREGLEDAVANJE 7.1.1. Što je pregledavanje? Pregledavanje ili revizija (od lat. revidere – ponovno vidjeti) jest provjeravanje sadržaja vlastitoga teksta nakon dovršetka pisanja. U određenome času, kada vjerujete da ste glavnu ideju jasno definirali i potkrijepili s dovoljno relevantnih dokaza, da ste građu izložili u prikladnoj kompoziciji, da ste pisali u akademskome jezično-stilskom standardu i dosljedno citirali u odabranome citatnom stilu, da ste u zaključku saželi svoje rezultate i uputili na mogućnosti daljnjih istraživanja, trebat će vlastiti tekst dubinski kritički pročitati.

7.1.2. Tehnike pregledavanja U tijeku pisanja, kao autorica ili autor, bili ste uronjeni u retoričke strategije i tehnike kako biste argumentirali svoju ideju. Cjelina vaše argumentacije bila je zamišljena, ali ne i ostvarena. Nakon završetka pisanja, kao čitateljica ili čitatelj vlastitoga teksta, nalazite se izvan teksta, gledate ga i ocjenjujete izvana. Osnovne su tehnike pregledavanja: • Odložite tekst nastranu da se „ohladi“ i vratite mu se nakon stanovitoga vremena. Tako ćete ga moći promatrati s potrebnoga odmaka. • Pročitajte vlastiti tekst očima Drugoga, kao da ga niste sami napisali. • Pisali ste polazeći od dijelova prema cjelini. Pregledavajte obratno – polazeći od cjeline prema dijelovima. 635


5/30/11 11:58:28 AM

• Postavljajte pitanja u tehnici stásis omjeravajući vlastiti tekst o standarde akademskoga pisma: metodičnost, sustavnost, koheziju (površinsko spajanje dijelova u cjelinu) i koherenciju (dubinski smisao teksta), snagu argumentacije, uvjerljivost dokaza i sl. • Dajte svoj tekst na čitanje kolegicama i kolegama koji se nalaze u sličnoj retoričkoj situaciji poput vas (v. III. 1.3.18). Pažljivo saslušajte njihove primjedbe i prihvatite sve što poboljšava vaš tekst. • Ako postoje dodatna pitanja i dvojbe, obratite se mentorici ili mentoru. Promijenite i dopunite sve što treba. • Čitajte u čvrstoj kopiji, a ne na treperavu ekranu. Tako ćete se moći bolje usredotočiti.

7.1.3. Pregledavanje i tehnika stásis U fazi pregledavanja tekst još nije konačan. Ako treba, može se popraviti. Iskoristite tu mogućnost i poboljšajte svoju akademsku prozu postavljajući pitanja u tehnici stásis. Pregledavanje teksta bit će učinkovitije ako ga provedete nakon rasprave u potpornoj grupi i razgovora s mentoricom ili mentorom. Pregledajte uvod, teznu rečenicu i zaključak. Konačni uvod i zaključak pisali ste na kraju rada. Sada ćete ih provjeriti na početku pregledavanja. Tu se nalazi najširi okvir za vašu argumentaciju. Zanimat će vas jeste li ispunili očekivane standarde pisanja u svojemu posebnom slučaju. Postavit ćete ova i slična pitanja: • Jeste li u uvodu osigurali kontekst istraživanja i dali pregled literature? Je li taj pregled informativan i kratak? • Jeste li u pregledu literature odredili nišu i postavili vlastito istraživačko pitanje? Kako ste obrazložili važnost svojega pitanja i poklapa li se to s rezultatima u zaključku? 636


5/30/11 11:58:28 AM

• Jeste li glavnu ideju u uvodu jasno formulirali ili je čitateljice i čitatelji moraju sami rekonstruirati? Možete li svoju glavnu ideju izraziti na drugi način? • Kojim ste riječima izrazili (nagovijestili) glavnu ideju u uvodu, a kako ste to izveli u zaključku? Je li glavna ideja izrečena u uvodu jednim, a u zaključku drugim riječima? Ako treba, teznu rečenicu iz uvoda možete preformulirati kako bi se bolje uklopila s novim oblikom u zaključku. • Je li zaključak napisan obrnutim redoslijedom nego uvod – od tezne rečenice prema rezultatima? Jeste li još jednom učvrstili svoju tezu, naglasili njezine prednosti i rezultate do kojih ste došli? Jeste li istaknuli pitanja koja ostaju za buduća istraživanja? • Ako ste se u uvodu poslužili mamcima za privlačenje pozornosti, je li to u skladu s običajima na vašemu polju? • Ako ste u uvodu što obećali, a niste to ostvarili, jeste li u zaključku naveli zašto je došlo do odstupanja? Pregledajte tijelo teksta. Pregledavanje tijela teksta sastoji se u provjeravanju funkcionira li tekst u cjelini svoje strukture i kompozicije kao veliki argument za glavnu ideju. Okosnica će provjeravanja biti kohezija (spajanje dijelova u cjelinu na razini strukture i kompozicije) i koherencija (logička smislenost teksta kao velikoga argumenta za vašu glavnu ideju). Postavite ova i slična pitanja: • Ima li vaš rad glavnu ideju i je li ona primjereno razvijena (argumentirana) u tijelu teksta? • Jeste li odabrali strukturu koja odgovara vašemu području i vašoj temi? • Je li vaš rad metodološki utemeljen? Jesu li dokazi izvedeni sustavno? Ima li previše građe, a premalo analize? Ima li previše kronoloških podataka i opisa na štetu analize? Ako ima, smanjite naraciju i deskripciju, a pojačajte analizu i interpretaciju. 637


5/30/11 11:58:28 AM

• Jeste li odabrali prikladnu kompoziciju za izlaganje svoje teme i argumentaciju teze? Odgovara li podjela na dijelove, odjeljke i pododjeljke odabranoj kompoziciji? Provjerite jeste li izbjegli tipične pogrješke: osobnu priču o istraživanju, kolaž citata i mehanički raspored građe? • Ako citirate suvremene autoritete, provjerite jeste li to učinili strogo funkcionalno ili samo zato što su „u modi“. Izbjegnite citiranje pomodnih autoriteta ako nisu strogo vezani uz vašu temu. • Provlače li se kroz cijeli rad ključne riječi koje signaliziraju temu i sudjeluju u argumentaciji vaše teze? Ako ne, vaš rad ne može biti koherentan i ne može dokazati tezu. Potražite slične ili sinonimne riječi i zamijenite ih ključnim riječima kako biste učvrstili logičku strukturu teksta. • Je li vaše izlaganje sustavno i ima li primjeren opseg? Ako vam se koji dio teksta učini neprimjerenim, izrežite ga, ali sačuvajte. Možda će vam trebati u drugome kontekstu. Pregledajte odlomke, rečenice i ključne riječi. Ono što je tijelo teksta za vašu glavnu tezu i glavnu ideju, to su odlomci za pojedine teze i pojedine ideje. Provjerite jesu li odlomci sa svojim rečenicama i ključnim riječima ispunili osnovnu zadaću maloga argumentacijskog prostora u funkciji vašega rada kao velikoga argumenta. Postavite ova i slična pitanja: • Ima li svaki odlomak jasnu ideju? Je li ta ideja izrečena u jasnoj teznoj rečenici? Nalazi li se tezna rečenica na početku ili na kraju odlomka? • Stoji li svaki odlomak sa svojom „malom“ idejom i „malom“ teznom rečenicom u funkciji „velike“ ideje i „velike“ tezne rečenice na razini ukupnoga teksta? • Je li glavna ideja odlomka dovoljno potkrijepljena razlozima i dokazima? Ima li kakvih nejasnoća? Ako su definicije nedovoljne, dopunite ih. Ako su distinkcije mutne, razbistrite ih. Ako otkrijete logičku pogrješku, ispravite je. Ako vam se dokazi učine slabima ili neprimjerenima, ojačajte ih ili pronađite nove dokaze. 638


5/30/11 11:58:28 AM

• Imate li možda previše građe bez interpretacije? Jesu li prijelazni odlomci funkcionalni za građu? Možete li smanjiti narativne i deskriptivne, a pojačati analitičke i interpretacijske odlomke? • Provlače li se kroz svaki odlomak ključne riječi i jesu li zamjenske riječi jasno raspoznatljive? To su, kao i na razini cijeloga teksta, sredstva koherencije. • Je li veza s prethodnim odlomkom jasno uspostavljena? Počinje li svaki odlomak primjerenim veznim sredstvima i jesu li rečenice unutar odlomka povezane? Jeste li pažljivo rabili tekstne konektore (vezna sredstva u službi kohezije poput dakle) i modalne izraze (vezna sredstva u službi smisaone koherencije poput napokon i sl.)? • Kao i kod većih dijelova u strukturi teksta, izrežite nepotrebne odlomke, ali ih sačuvajte. Možda će vam trebati u drugome kontekstu ili ćete ih preoblikovati.

7.2. LEKTURA I KOREKTURA 7.2.1. Što su lektura i korektura? U klasičnome smislu lektura (od lat. legere – čitati, lector – čitač) jest čitanje i ispravljanje jezično-stilske razine rukopisa prije predaje u tisak. Korektura (lat. correctio – popravak ili popravljanje, ispravak ili ispravljanje, corrector – popravljač, osoba koja se bavi korekturom) jest ispravljanje teksta na otisku tipografskoga sloga prije objavljivanja. Lektura je jezično-stilska priprema rukopisa za tisak, a korektura je ispravljanje preostalih pogrješaka na otiscima i priprema za objavljivanje. Budući da vi ne objavljujete klasičan akademski članak ni knjigu, nego predajete akademski rad na ocjenu mentorici ili mentoru i povjerenstvu, lektura i korektura obavljaju se prije predaje teksta na ocjenu. U procesu lekture i korekture provjeravate ukupnu formu teksta – od jezika i stila do mehanike teksta i tipografskih pogrješaka. 639


5/30/11 11:58:28 AM

Prvi je korak u lektoriranju i korigiranju uključivanje računalnoga programa za traženje pogrješaka i provjeru pravopisa (engl. checker). To će sigurno biti korisno, ali nikako dovoljno. Računalni program ne može prepoznati ispravnu riječ na krivome mjestu ili u krivoj sintagmi (prozor – pozor, svijet – svijest, uzorka – uzroka, različiti tipovi – razliti tipovi i sl.). Isto će tako ostati skrivene mnoge finese pravopisne i citatne mehanike. Stoga posvetite pozornost svim razinama akademskoga jezika i stila, mehanici i fizici teksta. Tako ćete izbjeći najneugodniju situaciju u prezentaciji i ocjeni svojega rada: da se pozornost skrene sa sadržaja na mehaniku teksta i, u najgorem slučaju, na tipografske pogrješke. Lekturu i korekturu u manjim akademskim radovima najčešće radite sami. Najbolje je to učiniti nakon primjedaba koje ste dobili od kolegica i kolega, mentorice ili mentora. Ako pišete veći akademski rad poput doktorske disertacije, ako niste sigurni u poznavanje jezičnoga standarda ili ako pišete rad na stranome jeziku koji dovoljno ne poznajete, dajte svoj tekst profesionalnomu lektoru i korektoru, kako bi jezično-stilska forma bila na najvišoj razini.

7.2.2. Deset najčešćih pogrješaka i stilskih pitanja Carstvo akademskoga diskursa beskrajno je kao što su beskrajni jezik i stil. U poglavlju III. 4. govorili smo o različitim osobinama akademskoga jezika i stila, a u poglavljima III. 5. i 6. o citatnoj mehanici. Ovdje ćemo izdvojiti deset jezično-mehaničkih pogrješaka i stilskih pitanja koji se najčešće pojavljuju u studentskim radovima. U studentskim se radovima potkradaju i druge pogrješke i postavljaju različita stilska pitanja, ali ako razriješite tih deset, napravili ste velik korak prema standardu akademske pismenosti na hrvatskome jeziku. Budući da su neke pogrješke i neka stilska pitanja već opisani ili spomenuti, ovdje ih donosim u telegrafskome stilu radi lakšega uočavanja i pamćenja. To su:

640


5/30/11 11:58:28 AM

• Položaj naslonjenica • Posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev • Njen i njezin • „Dugi“ i „kratki“ pridjevski oblici • „Dalikanje“ • Pisanje „jata“ • Pisanje zareza • Pravopisna mehanika • Ugradba citatnica • „Sakanje“ Položaj naslonjenica. Pravila glase: • Položaj naslonjenica ili zanaglasnica (enklitika) različit je u pisanome i govorenome jeziku. • Pisani jezik podliježe ritmomelodijskim, a govoreni jezik logičkim zakonitostima. • U akademskome tekstu kao visoko standardiziranu pismu enklitika ne može stajati na naglašenome mjestu, te se naslanja na prethodnu naglašenu riječ. Neispravno: U ovome poglavlju je riječ o… Ivo Frangeš je autor knjige Povijest hrvatske književnosti.

Zašto? U navedenim primjerima naslonjenica je nalazi se na naglašenome mjestu. 641


5/30/11 11:58:28 AM

Ispravno: U ovome je poglavlju riječ o… U ovome poglavlju riječ je o… Ivo Frangeš autor je knjige Povijest hrvatske književnosti.

Zašto? U ispravljenim rečenicama naslonjenica je stoji iza naglašene riječi.

Posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev. Pravilo glasi: • U hrvatskome standardnom jeziku posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in, -ljev sklanjaju se po neodređenoj sklonidbi. • Pogrješke se pojavljuju u kosim padežima – genitivu, dativu, akuzativu i lokativu jednine. Neispravno: Frangešovog djela, Frangešovom djelu Čehovljevog opusa, Čehovljevom opusu njegovog oca, njegovom ocu

Ispravno: Frangešova djela, Frangešovu djelu Čehovljeva opusa, Čehovljevu opusu njegova oca, njegovu ocu

Posvojne zamjenice njen i njezin. Pravila glase: • Posvojna zamjenica za treće lice jednine koja se odnosi na ženu pojavljuje se u dva oblika: u obliku njen i u obliku njezin. 642


5/30/11 11:58:29 AM

• Oblik njen obilježje je razgovornoga i pjesničkoga stila, a njezin znanstvenoga i stručnoga. • U kosim padežima njezin ide po neodređenoj sklonidbi. Neispravno: U njenu (njenom/e) djelu…

Ispravno: U njezinu djelu…

„Dugi“ oblici u deklinaciji određenih pridjeva. Riječ je o stilskome obilježju: • U genitivu, dativu, akuzativu i lokativu određenih pridjeva susreću se „dugi“ i „kratki“ oblici. • „Dugi“ se oblici rabe u dvama slučajevima: u nizu pridjeva osim zadnjega te kada pridjev završava istim glasom kakvim počinje sljedeća riječ. Stoga se u akademskome stilu preporučuju oblici (usp. Silić, 2006: 196–197): književnoga jezika hrvatskoga književnog jezika suvremenoga hrvatskoga književnog jezika modernoga umjetničkoga genija

• Kao stilsko obilježje akademskoga diskursa „dugi“ se oblici rabe i u dativu i lokativu. Pri tome se, kada je to morfološki moguće, pravi razlika između dativa (nastavak -u) i lokativa (nastavak -e): Tom(u) se problemu može prići… Riječ je o tom(e) problemu. 643


5/30/11 11:58:29 AM

• Lokativ na -u dolazi kada osnova pridjeva završava na palatal. Primjerice: problem, o kojemu je riječ… (osnova koj- ) u našemu slučaju… (osnova naš- )

„Dalikanje“. U hrvatskome standardnom jeziku pitanja se ne postavljaju ovako: Da li vam je tema jasna? Da li ste spremni za test? Da li želite ići na izložbu?

Nego ovako: Je li vam tema jasna? Jeste li spremni za test? Želite li ići na izložbu?

Pisanje refleksa „jata“. Takve se pogrješke mogu vrlo lako ukloniti konzultiranjem pravopisa. Kada god posumnjate u pisanje refleksa „jata“, prolistajte bilo koji pravopisni rječnik. Neispravno: pripovjetka, pripovijedni, spriječava

Ispravno: pripovijetka, pripovjedni, sprječava

Pisanje zareza. U pisanju zareza u akademskoj se prozi vrlo često griješi. Najčešće se krše ova pravila:

644


5/30/11 11:58:29 AM

• Zarezom se ne odvajaju anteponirane priložne oznake (mjesta, vremena, načina) Neispravno: Nakon dugogodišnjega rada u sklopu Zagrebačke škole, Ivo Frangeš piše Povijest hrvatske književnosti.

Ispravno: Nakon dugogodišnjega rada u sklopu Zagrebačke škole Ivo Frangeš piše Povijest hrvatske književnosti.

• Zarezom se ne odvajaju tekstni konektori kao mehanička vezna sredstva (naime, nakon toga, no, pak, stoga, također, u prvom redu i sl.). Neispravno: Krleža, pak, nije pobornik avangarde.

Ispravno: Krleža pak nije pobornik avangarde.

• Zarezom se ne odvaja veznik nego u kombinaciji s ne samo. Neispravno: Aleksandar Flaker nije samo napisao knjigu Ruska avangarda, nego je i vodio projekt „Ruska avangarda“.

Ispravno: Aleksandar Flaker nije samo napisao knjigu Ruska avangarda nego je i vodio projekt „Ruska avangarda“. 645


5/30/11 11:58:29 AM

• Zarezom se odvajaju inverzije. Neispravno: Vrativši se u Zagreb Matoš je...

Ispravno: Vrativši se u Zagreb, Matoš je...

• Zarezom se odvajaju naknadna razjašnjenja prethodnoga sadržaja, osobito nakon izraza to jest, stoga, odnosno i sl. Neispravno: Krleža se nije vezao ni za jedan književni pokret tj. ostao je dosljedan samomu sebi.

Ispravno: Krleža se nije vezao ni za jedan književni pokret, tj. ostao je dosljedan samomu sebi.

Pravopisna mehanika. Pogrješke u pravopisnoj mehanici djeluju ružno jer nisu posljedica složenosti pravila, nego – neurednosti. Ne može se dovoljno naglasiti koliko su takve pogrješke iritantne i koliko mogu pokvariti ukupan dojam o tekstu. • Pravila su pisanja razmaka (bjeline) među pravopisnim znakovima ova: > Znak se priljubljuje uz riječ s lijeve strane bez razmaka. > Znak se odvaja od riječi s desne strane jednim razmakom. > Između pojedinih riječi dolazi jedan razmak.

646


5/30/11 11:58:29 AM

Neispravno: A.G.Matoš Zagreb, 21.1.2009.

Ispravno: A. G. Matoš Zagreb, 21. 1. 2009.

• Modifikacije u razmacima (bjelinama) razlikovno su načelo u pojedinim funkcionalnim uporabama. Primjerice, u e-adresama svi se pravopisni znakovi pišu bez razmaka: [email protected]

• Arapska numeracija – nema razmaka među brojevima: 1.1.1. 1.1.2.

Ugradba citatnica. Pisanje citatnica i bibliografskih jedinica pripada mehanici citatnoga okvira. Kao što je više puta istaknuto u poglavljima III. 4. i III. 5, te se pogrješke u akademskome diskursu ne toleriraju. Ugradba citatnica pripada profinjenoj mikromehanici teksta. Treba je poznavati i pridržavati se pravila (v. III. 5.3.1. i III. 5.3.2). Ovdje navodimo samo najčešća pravila i najčešće pogrješke. • Kada se citira dio rečenice ili sintagma, citatnice se pišu iza navodnika, a prije točke kao znaka za kraj rečenice: “2. “ ( ). 647


5/30/11 11:58:29 AM

Neispravno: Po mišljenju Josipa Užarevića Bitijev Pojmovnik suvremene književne teorije „za hrvatsku književnoznanstvenu zajednicu znači teorijski događaj desetljeća.“2 Znanost o književnosti oblikovala se „tek početkom 20. stoljeća.“ (Užarević, 2002: 172).

Ispravno: Po mišljenju Josipa Užarevića Bitijev Pojmovnik suvremene književne teorije „za hrvatsku književnoznanstvenu zajednicu znači teorijski događaj desetljeća“3. Znanost o književnosti oblikovala se „tek početkom 20. stoljeća“ (Užarević, 2002: 172).

• Kada se citira cijela rečenica, citatnice se načelno pišu iza točke i navodnika: .“4 .“ ( ) Neispravno: Autor zaključuje: „Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bitnih aspekata kulture 20. stoljeća“4. Autor zaključuje: „Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bitnih aspekata kulture 20. stoljeća“. (Užarević, 2002: 173). 2 Josip Užarević, „Summa theoriae: Vladimir Biti, Pojmovnik suvremene književne teorije, Matica hrvatska, Zagreb, 1997.“, u: Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 2002), 170. 3 Ibid. 4 Ibid., 173.

648


5/30/11 11:58:29 AM

Ispravno: Autor zaključuje: „Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bitnih aspekata kulture 20. stoljeća.“5 Autor zaključuje: „Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bitnih aspekata kulture 20. stoljeća.“ (Užarević, 2002: 173)

Ili: Autor zaključuje: „Pred sobom dakle imamo svojevrsnu summu mnogih bitnih aspekata kulture 20. stoljeća“ (Užarević, 2002: 173).

Više o ugradbi tekstnota v. 5.3.1, Citatnice: Cjeloviti citati.

Sakanje. Gotovo u svim suvremenim studentskim radovima pogrješno se rabe oblici s i sa. Previše se „saka“, tj. nepravilno piše sa. Pravilo glasi: s se piše uvijek osim • ispred s, z, š, ž • uz instrumental zamjenice ja: sa mnom • ispred teško izgovorljivih suglasničkih skupova poput ks, ps i sl. – primjerice: Dama sa psetancem Neispravno: sa Frangešovom knjigom sa mentoricom/sa mentorom

Ispravno: s Frangešovom knjigom s mentoricom/s mentorom 5 Ibid.

649


5/30/11 11:58:29 AM

Završit ću ovaj kratki popis najčešćih pogrješaka i stilskih pitanja u s–stilu i sa–stilu: Sa zahvalnošću te s uvjerenjem da ćete sa stečenim znanjima vještije i uspješnije pisati akademske radove mogu samo reći: Bilo mi je ugodno družiti se s vama, kao što je, nadam se, i vama sa mnom.

7.2.3. Korekturni znakovi Što su korekturni znakovi? U klasičnome smislu korekturni su znakovi posebni znakovi kojima se obilježuju ispravci na tiskarski složenome i obrađenome tekstu. Znakovima se u tekstu obilježuje pogrješka, a zatim se ti znakovi ponavljaju na margini. Nakon što je korektura završena, najčešće nakon dva ili tri otiska, urednici daju suglasnost za tisak, tzv. imprimatur (lat. – neka se otisne). U akademskome pismu korekturne znakove trebate poznavati kako biste se njima mogli služiti u lekturi i korekturi svoga računalnog ispisa te pročitati korekturne znakove kojima će mentorica ili mentor i članovi povjerenstva na posljednjoj verziji vašega rada obilježiti svoje opaske i ispravke. Dvije su vrste korekturnih znakova: tekstni i rubni. Tekstni znakovi nemaju određenoga značenja, pa na rubu treba napisati u čemu je pogrješka, kako bi se ona mogla ispraviti. Rubni znakovi imaju određena 650


5/30/11 11:58:29 AM

značenja, pa njihovo ponavljanje na rubu bez ikakve druge upute jasno govori o kakvoj je pogrješci riječ i kako je treba ispraviti. Krivi se ispravak opoziva nizom točaka pod ispravkom u tekstu i precrtavanjem ispravka na rubu. Tekstni i rubni znakovi izgledaju ovako:

Tekstni znakovi

DELEATUR (izbaciti)

Povećati razmak

VERTATUR (okrenuti)

Ukloniti razmak

Ostaviti razmak

Smanjiti razmak

Ukloniti uvlaku

Povećati uvlaku

Izmijeniti redoslijed

Ukloniti uzrok mrljanju

Rubni znakovi

651


5/30/11 11:58:29 AM

652


5/30/11 11:58:29 AM

Slika 7.2.3. Tekst ispravljen korekturnim znakovima. Izvor: Mesaroš, 1981: 118–120.

653


5/30/11 11:58:30 AM

7.3. OBLIKOVANJE I PREDAJA RADA 7.3.1. Što je oblikovanje? Za razliku od pregledavanja (provjeravanje smisla teksta) i lekture/korekture (provjeravanje jezično-stilske forme i mehanike teksta) oblikovanje ili formatiranje (od lat. formare – oblikovati) jest tehničko uređivanje teksta. Fakulteti i odsjeci često daju upute o tehničkome uređivanju i fizičkome liku teksta. Ako takve upute postoje, slijedite ih. Ako ne postoje, slijedite ili prilagodite ovdje opisana načela oblikovanja. Kao predložak za izradu ovdje predloženih načela poslužio je priručnik Turabian, 2007. Prvi dojam o akademskome radu, kao i o svakome rukopisu, upravo je susret s njegovim fizičkim likom. Stoga na tu komponentu tekstne mehanike treba obratiti posebnu pozornost. Fizički lik teksta treba biti tako uređen da se uopće ne zamjećuje. To znači da je sve u najboljemu redu. Lagan i neproblematičan susret s vanjštinom rukopisa prvo je jamstvo za lagan i neproblematičan susret sa sadržajem teksta.

7.3.2. Osnovna načela oblikovanja Načela oblikovanja mogu biti opća i posebna. Opća načela oblikovanja odnose se na tekst u cjelini, a posebna na pojedine dijelove teksta. Posebna načela oblikovanja obrađena su u poglavlju III. 2. te na mjestima gdje je bilo riječi o pojedinim dijelovima. Ovdje obrađena osnovna načela uključuju opća načela oblikovanja teksta i posebna načela za oblikovanje naslovnice i dvaju naslovnih listova, preliminarne i naslovne stranice. Ako se susretnete s problemom oblikovanja koji ovdje ni drugdje u knjizi nije opisan, potražite savjet mentorice ili mentora ili se informirajte na fakultetu i odsjeku. Pismo. Ako na studiju ili u sveučilišnoj zajednici nije drukčije propisano, najčešći je oblik pisma u akademskim radovima Times New Roman, 654


5/30/11 11:58:30 AM

a veličina slova 12 tipografskih točaka (points, pt). Ako su osnovna slova veličine 12 točaka, bilješke pod tekstom i bilješke na kraju teksta obično se pišu slovima veličine 10 točaka. Prije konačnoga oblikovanja rukopisa treba napraviti sustav slova za naslove i podnaslove na različitim razinama teksta. Pravila za koso pismo (kurziv, italic) uglavnom su utvrđena, pa ih se valja pridržavati i dosljedno ih primjenjivati (pisanje termina i stranih riječi, naslovi izvora i sl., v. III. 4.3.3, Mehanika pravopisnih znakova i III. 6). Uporaba podebljanih slova (bold) i razmaknutih (spacionirano) nije propisana. U pisanju podnaslova podebljana slova obično se rabe za više razine, a koso pismo za niže razine. Bitno je da sustav slova, za koji se odlučite, slijedi logiku teme i da ga dosljedno provedete (v. III. 2.2.5, Naslovljivanje). Rubovi (margine). Na vrhu, s desne strane i na dnu stranice ostavljaju se rubovi ili margine (lat. margo, marginis – kraj, rub), obično 2, 5 ili 3 cm. S lijeve se strane ostavlja nešto više prostora za uvez. Unutar rubova dolaze brojevi stranica. Rubovi su potrebni jer se na njih upisuju korekturni znakovi i komentari. Razmaci. Osnovni tekst akademskih radova piše se s jednim i pol ili s dvostrukim proredom, ovisno o običajima akademske zajednice. Takav je prored potreban radi lakšega praćenja teksta, komentara mentorica ili mentora i članova povjerenstva te unošenja korektura. Naslovi se od prvoga retka teksta najčešće odvajaju s dva prazna retka. Tako se odvajaju i izdvojeni citati. Bez praznoga retka, tj. bez proreda obično se pišu: • izdvojeni citati • naslovi tablica i potpisi pod slikama Bez praznoga retka unutar jedinica, ali s praznim retkom između jedinica obično se pišu: 655


5/30/11 11:58:30 AM

• jedinice unutar sadržaja, popisa tablica, slika i kratica • bilješke pod tekstom i bilješke na kraju teksta • bibliografija i literatura Svi dijelovi većega akademskog rada – sadržaj, uvod, poglavlja, zaključak, literatura itd. – počinju na posebnim stranicama. Pri bilo kojoj promjeni u tekstu valja paziti da se razmaci ne poremete, kako naslov poglavlja ne bi ostao na stranici na kojoj završava prethodno poglavlje, izdvojeni se citat spojio s tekstom i sl. Kada se rukopis priređuje za tisak, cijeli se tekst piše s jednim i pol ili s dvostrukim proredom. To se čini stoga da se ne bi poremetili razmaci pri likovnome uređivanju i dizajniranju. Riječi na kraju retka ne smiju se rastavljati ručno kao na klasičnome pisaćem stroju, jer se pri najmanjoj promjeni računalnoga sloga rastavna crtica može naći unutar riječi i tako izazvati pravopisnu pogrješku ili semantičku dvojbu. To je osobito važno pri predaji rukopisa u virtualnome obliku, jer se u procesu oblikovanja teksta razmaci mijenjaju, pa ni rastavljene riječi ne dolaze ondje gdje su bile u rukopisu. Kada u novinskome članku ili časopisu vidimo rastavljenu riječ usred retka, to je znak da je autor predao virtualnu verziju teksta u kojoj je ručno rastavljao riječi, pa su se u procesu novoga oblikovanja poremetili razmaci i rastavljena se riječ našla na mjestu gdje nije trebala biti rastavljena. Uvlake. Prvi redak u odlomku najčešće se piše s uvlakom od tri do pet mjesta (v. III. 3.2.2). Izdvojeni citati u prozi obično se uvlače kao prvi redak u odlomku. Dodatno se uvlače prvi redci koji su uvučeni u izvorniku (v. III. 5.3.2, Proza). Izdvojeni citati u poeziji uvlače se kao i u prozi ili pišu centrirano (v. III. 5.3.2, Poezija). Obrojčivanje stranica: Paginacija (od lat. pagina – strana). Stranice se teksta mogu obilježiti na dva načina: jedinstveno i diferencirano. U jedinstvenoj paginaciji stranice se u cijelome tekstu obilježuju arapskim brojkama. U diferenciranoj paginaciji prethodni se dio teksta 656


5/30/11 11:58:30 AM

(posveta, moto, popis ilustracija, popis kratica, predgovor i zahvala) obilježuje malim rimskim brojkama, a tijelo teksta i završni dio arapskim brojkama (v. sliku strukture akademske proze III. 2.3). Preliminarna i naslovna stranica u oba se sustava ne numeriraju. Pri tome preliminarna stranica ne ulazi u paginaciju, a naslovna stranica ulazi. Neki se elementi (npr. posveta i moto) ne moraju numerirati, ali ulaze u paginaciju. Početne stranice u poglavljima ne treba obilježiti brojem, ali se ti brojevi uračunavaju u konačan zbroj. Jedinstvena i diferencirana paginacija razlikuju se po konačnome zbroju stranica. U jedinstvenoj paginaciji sve stranice počevši s naslovnom stranicom ulaze u konačan zbroj. U diferenciranoj paginaciji stranice prethodnoga dijela teksta, bilo nenumerirane (naslovna stranica, posveta i moto) bilo numerirane rimskim brojkama (posveta, moto, popis ilustracija, popis kratica, predgovor i zahvala), ne ulaze u konačan zbroj stranica. U konačan zbroj stranica ulaze stranice osnovnoga teksta te završnoga dijela (dodatci, bilješke na kraju teksta, bibliografija i literatura, sažetak) označene arapskim brojkama. Kao ilustraciju dvaju sustava paginacije v. primjere Sadržaja u III. 2.3.4. Koju ćete paginaciju odabrati? Odabrat ćete onu koja je uobičajena u vašoj akademskoj zajednici. Takva pravila uvijek imaju prednost. Položaj broja na stranici nije kodificiran. Može biti centriran na dnu, centriran na vrhu ili smješten u vanjski kut stranice. Izgled naslovnice, preliminarne i naslovne stranice. Manji akademski radovi imaju samo naslovnu stranicu ili se naslov stavlja na početak teksta. Veće akademske proze (diplomski rad, magistarska teza i doktorska disertacija) imaju naslovnicu te dva naslovna lista: preliminarnu i naslovnu stranicu. Naslovna stranica je izvanjska stranica (pri tvrdome uvezu korice). Na naslovnici se donose naziv sveučilišta ili visokoškolske ustanove, ime studentice/studenta ili pristupnice/pristupnika, naslov i podnaslov rada, vrsta rada, mjesto i godina. Ako postoji zadani model naslovnice, slijedit ćete taj model. Ako takav model ne postoji, možete prilagoditi opći model. Elementi se u naslovnici najčešće raspoređuju centrirano (v. sliku III. 7.3.2.a). 657


5/30/11 11:58:30 AM

Preliminarna stranica sadržava osnovne podatke o obrani rada (ime i prezime studentice/studenta ili pristupnice/pristupnika, naslov i podnaslov rada, vrijeme obrane, postavljena pitanja i sl.) te predviđeno mjesto za ocjenu i potpise članova povjerenstva. Fakulteti i odsjeci katkad propisuju riječi i oblik preliminarne stranice. Preliminarna se stranica tada oblikuje po zadanome modelu. To je obično prva stranica teksta. Ta se stranica ne paginira i ne ulazi u zbroj stranica. Na naslovnoj se stranici donose svi podatci kao i na naslovnici, s tom razlikom da se u gornjemu dijelu ispod naziva institucije dodaje naziv odsjeka ili studija, a u donjoj trećini, iznad podataka o mjestu, mjesecu i godini izrade rada, podatci o kolegiju, mentorici/mentoru, studentici/studentu ili pristupnici/pristupniku (v. sliku III. 7.3.2.b). Naslovna se stranica ne paginira, ali se njezin broj uračunava u zbroj stranica, bilo u kontinuitetu (jedinstvena paginacija arapskim brojevima) bilo kao prvi u nizu stranica prethodnoga dijela teksta (diferencirana paginacija rimskim i arapskim brojevima). Naziv sveuilišta ili visokoškolske ustanove (pri vrhu stranice) Ime i prezime studentice/studenta ili pristupnice/pristupnika (pri kraju gornje treine stranice)

NASLOV RADA: PODNASLOV (u sredini stranice) Vrsta rada (ispod naslova)

Mjesto, godina (na donjemu rubu stranice)

Slika III. 7.3.2.a. Osnovni model naslovnice

658


5/30/11 11:58:31 AM

Naziv sveuilišta ili visokoškolske ustanove Naziv odsjeka ili poslijediplomskoga studija

NASLOV RADA: PODNASLOV Vrsta rada

Kolegij: Mentorica/mentor: dr. sc. ime i prezime, naziv zvanja Studentica/student ili pristupnica/pristupnik: ime i prezime Mjesto, mjesec godina

Slika III. 7.3.2.b. Osnovni model naslovne stranice

7.3.3. Posljednji koraci Pisaći strojevi i računalna tehnologija. Još posve nedavno akademski su se radovi, kao i drugi tekstovi, priređivali u Gutenbergovoj tehnici – pisaćim strojevima. Doktorske disertacije do početka 1990-ih, pohranjene u Arhivu Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, pisane su pisaćim strojevima Remington, Olivetti, Olympia ili Biser, ispravljane korektorskim lakom i umnažane na tankome pelir-papiru. Razvoj računalne tehnologije i virtualnoga pisma promijenio je priređivanje teksta i njegov fizički izgled. Danas nitko ne treba mijenjati vrpce na pisaćemu stroju, ni paziti da slova budu čista, ni napraviti prvi primjerak (original) na „bankpostu“, pa ga umnožavati na „peliru“. Danas valja poznavati računalne programe za 659


5/30/11 11:58:31 AM

priređivanje teksta. Mnoga pravila mehanike i fizike teksta ugrađena su u računalne programe. Takvi pametni programi traže pametne korisnike. Današnji akademski radovi, osobito doktorske disertacije, pripremljeni su gotovo isto kao i knjige u visokome klasičnom tisku. A to još više nego u doba staroga modernog pisma traži poznavanje prednosti i rizika računalnoga pisanja i priređivanja teksta. Priređivanje elektroničke verzije teksta. Akademski se rad katkad predaje u dvije verzije: u elektroničkome obliku i računalnome ispisu. Pri izradi elektroničke verzije rukopisa morate umanjiti rizike da vam se tekst ne poremeti ili nestane. Kako bi elektronička verzija teksta bila što kvalitetnija i sigurnija, ne propustite učiniti ovo: • Priredite svoj tekst kao jedinstven dokument bez obzira na njegovu veličinu. Tako ćete moći tražiti pojedina mjesta i mijenjati tekst u cjelini, koristiti se programima poput programa za fusnote i sl. • Nazovite tekst jednostavnim i prepoznatljivim imenom. Ako radite više verzija, obilježite svaku verziju datumom kako biste izbjegli zbrku oko različitih verzija. • U tijeku pisanja često spremite dokument da vam se napisano ne bi izgubilo. • Nakon svakoga pisanja dodatno osigurajte svoj trud – spremite dokument na lokalni disk, na izmjenjivi disk ili na mrežu. Nestanak teksta nije nešto što se događa drugima. Može se dogoditi i vama. • Ispišite tekst prije konačne verzije kako vam se upravo u završnici ne bi dogodila katastrofa – da ostanete bez traga svoga truda. Ako vas računalo iznevjeri ili tekst iz bilo kojih razloga nestane, imat ćete dokaz da ste radili te ćete na temelju toga ispisa moći uz više ili manje truda rekonstruirati i dovršiti svoj rad (usp. Turabian, 2007: 404-405). Ispis. Većina se radova predaje u obliku teksta ispisana na računalu. Tekst se ispisuje na jednoj strani papira formata A4. Kao što se nekoć u tehnici 660


5/30/11 11:58:31 AM

pisaćih strojeva moralo paziti na svježinu vrpce i čistoću slova, tako u računalnoj tehnologiji valja paziti na kvalitetu pisača (printera) i boje (tonera). Ispis treba biti visoke kvalitete i jasnih slova kako se mentorica ili mentor i članovi povjerenstva ne bi na tome, ni na bilo kojemu drugome tehničkom detalju, zaustavili i nepotrebno ozlovoljili. Uvez. Uvez je posljednji čin u mehanici i fizici vašega akademskog uratka. Seminarski se radovi ne uvezuju, nego stavljaju u omotnice s mehanizmom ili pričvršćuju spajalicama ručno ili strojem. Diplomski radovi, magistarske teze i doktorske disertacije uvezuju se po pravilima institucije u kojoj se brane. Predaju se u onoliko primjeraka koliko je propisano. Posljednji savjet. Ako imate bilo kakvih nedoumica oko tehničkih ili kojih drugih pitanja iz mehanike i fizike teksta, potražite mišljenje mentorice ili mentora, voditeljice ili voditelja studija te zatražite dodatne informacije u službi za preddiplomski, diplomski ili poslijediplomski studij. Vaš je rad zaslužio besprijekoran tehnički oblik. Zato ne smijete dopustiti ni najmanji mehanički ni formalni propust, kako bi čitanje i ocjena vašega rada protekli u dobru raspoloženju i srdačnu stručnom ozračju. I što reći na kraju? Ništa osim:

Č E S T I T A M! UPRAVO STE NAPISALI IZVRSNU AKADEMSKU PROZU.

661


5/30/11 11:58:31 AM


5/30/11 11:58:31 AM

Literatura

Citirana i konzultirana literatura Agassi, Joseph. 2008. Science and Its History: A Reassessment of the Historiography of Science. Boston Studies in the Philosophy of Science: Springer. Anić, Vladimir. 2000. Rječnik hrvatskoga jezika. Zagreb: Novi Liber. Anzenbacher, Arno. 1994. Filozofija: Uvod u filozofiju. Preveli Dražen Karaman, Kiril Miladinov i Franjo Zenko. Zagreb: Školska knjiga. Aristotel. 1983. O pjesničkom umijeću. Prijevod i objašnjenja Zdeslav Dukat. Zagreb: August Cesarec. ___. 1989. Retorika. Sa starohelenskoga preveo, studiju i komentare sačinio Marko Višić. Zagreb: Naprijed. Babić, Stjepan i Milan Moguš. 2010. Hrvatski pravopis usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. Zagreb: Školska knjiga. Babić, Stjepan i Milena Žic Fuchs. 2007. Rječnik kratica. Zagreb: Nakladni zavod Globus. Bacon, Francis. 1964. Novi organon. Preveo s latinskoga Viktor D. Sonnenfeld. Zagreb: Naprijed. Badurina, Lada. 2008. Između redaka: Studije o tekstu i diskursu. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada; Rijeka: Izdavački centar Rijeka.

663


5/30/11 11:58:31 AM

Badurina, Lada, Ivan Marković i Krešimir Mićanović. 2007. Hrvatski pravopis. Zagreb: Matica hrvatska. Bagić, Krešimir, ur. 2002. Važno je imati stila. Zagreb: Disput. Baum, Wilhelm. 2006. Ludwig Wittgenstein između mistike i logike. Prevela Ksenija Premur. Zagreb: Naklada Lara. Baum, Wilhelm i Kay E. González. 2007. Karl Popper i kritički racionalizam. Prevela Ksenija Premur. Zagreb: Naklada Lara. Bazala, Vladimir. 1980. Pregled povijesti znanosti: Razvoj ljudske misli i obrazovanja. Zagreb: Školska knjiga. Bazerman, Charles. 2000. Shaping Written Knowledge: The Genre and Activity of the Experimental Article in Science. WAC Clearinghouse Landmark Publications in Writing Studies. http://wac.colostate.edu/books/bazerman_shaping/Originally Published in Print, 1988, by University of Wisconsin Press, Madison, Wisconsin. Behmel, Albrecht. 2005. Erfolgreich im Studium der Geisteswissenschaften. Tübingen i Basel: A. Francke Verlag. Beker, Miroslav. 1997. Kratka povijest antičke retorike: S odabranim ulomcima iz antičkih tekstova. Zagreb: ArTresor naklada. Belostenec, Ivan. 1972. Gazophylacium. 2 sv. Zagreb: Liber i Mladost. [Orig. izd. 1740.] Biti, Marina. 2004. Interesna žarišta stilistike diskursa. Fluminensia 16, br. 1–2: 57–169. Biti, Vladimir. 2000. Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije. Zagreb: Matica hrvatska. Biti, Vladimir, Nenad Ivić i Josip Užarević, ur. 1995. Trag i razlika: Čitanja suvremene hrvatske književne teorije. Zagreb: Naklada MD i HUDHZ. Buzan, Tony. 2004. Kako izrađivati mentalne mape. Zagreb: Veble Commerce. ___. 2006. Brzo čitanje: Revolucionarni pristup povećanju brzine čitanja, razumijevanja i općeg znanja. Zagreb: Veble Commerce.

664


5/30/11 11:58:31 AM

The Chicago Manual of Style: The Essential Guide for Writers, Editors, and Publishers. 2003. 15th edition. Chicago i London: The University of Chicago Press [cit. CMS]. Corbett, Edward P. J. i Robert J. Connors. 1999. Classical Rhetoric for the Modern Student. New York i Oxford: Oxford University Press. Cottrell, Stella. 2005. Critical Thinking Skills: Developing Effective Analysis and Argument. New York: Palgrave. Creme, Phyllis i Mary R. Lea. 1997. Writing at University: A Guide for Students. Buckingham: Open University Press. Crowley, Sharon i Debra Hawhee. 2009. Ancient Rhetorics for Contemporary Students. 4th edition. New York itd.: Pearson i Longman. Dunleavy, Patrick. 2005. Kako napisati disertaciju: Kako planirati, skicirati, pisati i dovršiti doktorsku disertaciju. Prevela Maja Grgić Hudoletnjak. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Eco, Umberto. 2005. Wie man eine wissenschaftliche Abschlußarbeit schreibt: Doktor-, Diplom- und Magisterarbeit in den Geistes- und Sozialwissenschaften. Heidelberg: C. F. Müller. Tal. izvornik. Come si fa una tesi di laurea: Le materie umanistiche. [Milano: Bompiani, 1977.] ___. 2004. Ime ruže. Prevela Morana Čale. Zagreb: Globus Media i Jutarnji list. Filozofijski rječnik. 1989. Grupa autora u redakciji Vladimira Filipovića. Treće, dopunjeno izdanje. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Foucault, Michel. 1972. The Archeology of Knowledge. London i New York: Routledge. Gačić, Milica. 2001. Pisanje i objavljivanje znanstvenih i stručnih radova. Zagreb: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijska akademija. Gibaldi, Joseph. 1998. MLA Style: Manual and Guide to Scholarly Publishing. 2nd edition. New York: The Modern Language Association of America. Gross, Alan G. [1990] 1996. The Rhetoric of Science. Cambridge i London: Harvard University Press.

665


5/30/11 11:58:31 AM

Hahn, Hans, Otto Neurath i Rudolf Carnap. 2005. Znanstveno shvaćanje svijeta – Bečki krug. Prevela Nataša Petrović. Pogovor Boran Berčić. Zagreb: Biblioteka Scopus. Hashimoto, Irvin Y., Barry M. Kroll i John C. Schafer. 1985. Strategies for Academic Writing: A Guide for College Students. Ann Arbor: The University of Michigan Press. Horgan, John. 2001. Kraj znanosti. Preveli Rajka Rusan i Ognjen Strpić. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Hrvatska enciklopedija. 1999–2009. 11 sv. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“. Hrvatski enciklopedijski rječnik. 2002–2004. 12 sv. Zagreb: Jutarnji list i Novi Liber. Ivanović, Zoran. 1996. Metodologija izrade znanstvenog i stručnog djela. Opatija: Hotelijerski fakultet. Ivas, Ivan i Ivo Škarić, ur. 2007. Razgovori o retorici: Zbornik radova s IV. znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem „Istraživanja govora“ održanog u Zagrebu od 6. do 8. prosinca 2001. Zagreb: FF press i dr. Kalin, Boris. 2003. Povijest filozofije: S odabranim tekstovima filozofa. 27., prerađeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga. Katnić-Bakaršić, Marina. 2003. Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika. Fluminensia 15, br. 2: 37–48. [Pretisak 2006. Stilističke skice, 255–281. Sarajevo: Connectum.] ___. 2004. Akademski diskurs: Dileme i izazovi. U: Aktualizacija jezikovnozvrstne teorije na slovenskem. Obdobja 22 – Metode in zvrsti, 191-197. Ljubljana. [Pretisak 2006. Stilističke skice, 283–299. Sarajevo: Connectum.] Kiš, Miroslav. 2003. Englesko-hrvatski i hrvatsko-engleski školski informatički rječnik. Zagreb: Ljevak. Klaić, Bratoljub. 1990. Rječnik stranih riječi: Tuđice i posuđenice. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. Kovačević, Marina. 2002. Diskursnoteorijski i diskursnoanalitički okviri stilistike. U: Važno je imati stila, uredio Krešimir Bagić, 117–129. Zagreb: Disput.

666


5/30/11 11:58:31 AM

Kuhn, Thomas S. 2002. Struktura znanstvenih revolucija. Prevela Mirna Zelić. 2. izdanje. Zagreb: Jesenski i Turk. Lasić Lazić, Jadranka, Marija László i Damir Boras. 2008. Informacijsko čitanje. Zagreb: Zavod za informacijske studije. Levin, Peter. 2005. Excellent dissertations! Berkshire: Open University Press. Lyotard, Jean-François. 2005. Postmoderno stanje: Izvještaj o znanju. Zagreb: Ibis grafika. Mesaroš, Franjo. 1981. Tipografsko oblikovanje. 4. izdanje. Zagreb: Viša grafička škola. Meyer, Michel, Manuel Maria Carrilho i Benoît Timmermans. 2008. Povijest retorike od Grkā do naših dana. Uredio Michel Meyer. S francuskoga prevela Vanda Mikšić. Zagreb: Disput. Mihaljević, Milica. 2003. Kako se na hrvatskome kaže www?Kroatistički pogled na svijet računala. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. Nietzsche, Friedrich. 1999. O istini i laži u izvanmoralnom smislu. Preveo i priredio Damir Barbarić. Zagreb: Matica hrvatska. O’Hear, Anthony. 2007. Uvod u filozofiju znanosti. Preveli Tomislav Bracanović i Matej Šušnik. Zagreb: Sveučilište u Zagrebu i Hrvatski studiji. Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda. 1977–1982. 8 sv. Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod. Oraić Tolić, Dubravka. 2005. Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture. Zagreb: Ljevak. ___. 2009. Viktor Žmegač i Zagrebačka škola: Od imanentizma do kulturologije. Umjetnost riječi, br. 3–4: 185–206. Pavličić, Pavao. 2006. Skrivena teorija. Zagreb: Matica hrvatska. Pejović, Danilo. 2002. Veliki učitelji mišljenja. Zagreb: Ljevak. Pera, Marcello. 1992. Scienza e retorica. Roma-Bari: Laterza. Translated into English and revised as The Discourses of Science. [Chicago: Chicago University Press, 1994.]

667


5/30/11 11:58:31 AM

Perelman, Chaim i Lucie Olbrechts-Tyteca. 2004. Die neue Rhetorik: Eine Abhandlung über das Argumentieren. Stuttgart: Friedrich Frommann Verlag – Günther Holzboog. Petrović, Gajo. 2004. Logika. 25. izdanje. Zagreb: Element. Platon. 1997. Fedar. Zagreb: Naklada Jurčić. [Orig. izd. Platonov Phaidros. 1894. Preveo, uvod i bilješke napisao Franjo Petračić. Zagreb: Naklada Matice hrvatske.] Prelli, Lawrence J. 1989. A Rhetoric of Science: Inventing Scientific Discourse. Columbia, South Carolina: University of South Carolina Press. Rječnik hrvatskoga jezika. 2000. Glavni urednik Jure Šonje. Zagreb: Leksikografski zavod „Miroslav Krleža“ i Školska knjiga. Russell, Bertrand. 2005. Mudrost Zapada. Preveli Marija i Ivan Salečić. Split: Marjan tisak. Sardar, Ziauddin. 2001. Thomas Kuhn i ratovi znanosti. Prevela Ljerka Pustišek. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. Senc, Stjepan. 1910. Grčko-hrvatski rječnik za škole: Po Benseler-Kaegijevu grčko-njemačkom rječniku. Zagreb: Kr. hrv.-slav.-dalm. zem. vlada. Silić, Josip. 1984. Od rečenice do teksta: Teoretsko-metodološke pretpostavke nadrečeničnog jedinstva. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. ___. 2006. Funkcionalni stilovi hrvatskoga jezika. Zagreb: Disput. Silić, Josip i Ivo Pranjković. 2005. Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta. Zagreb: Školska knjiga. Silobrčić, Vlatko. 2003. Kako sastaviti, objaviti i ocijeniti znanstveno djelo. Peto, dopunjeno izdanje. Zagreb: Medicinska naklada. Swetnam, Derek. 2000. Writing Your Dissertation: How to plan, prepare and present successful work. 3rd edition. Oxford: Howtobooks. Škarić, Ivo. 2000. Temeljci suvremenog govorništva. Zagreb: Školska knjiga.

668


5/30/11 11:58:31 AM

Škreb, Zdenko i Ante Stamać, ur. 1983. Uvod u književnost: Teorija, metodologija. 3., prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. Tadić, Katica. 1994. Rad u knjižnici. Opatija: Naklada Benja. Thomson, Anne. 2002. Critical Reasoning: A Practical Introduction. 2nd edition. London i New York: Routledge. Toulmin, Stephen. 1975. Der Gebrauch von Argumenten. Kronberg: Scriptor Verlag. Turabian, Kate L. 2007. A Manual for Writers of Research Papers, Theses, and Dissertations: Chicago Style for Students and Researchers. Revised by Wayne C. Booth, Gregory G. Colomb, Joseph M. Williams, and the University of Chicago Press Editorial Staff. 7th edition. Chicago i London: The University of Chicago Press. Univerzalna decimalna klasifikacija. Dio 1: Društvene i humanističke znanosti. 2005. Ur. Lidija Jurić Vukadin. Preveo Zvonimir Baletić i dr. 1. hrvatsko srednje izdanje. Zagreb: Nacionalna i sveučilišna knjižnica. Van Dijk, Teun A. 2006. Ideologija: Multidisciplinaran pristup. Preveo Živan Filippi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. Vaughn, Lewis. 2005. The Power of Critical Thinking. Effective Reasoning About Ordinary and Extraordinary Claims. New York i Oxford: Oxford University Press. ___. 2006. Writing Philosophy: A Student’s Guide to Writing Philosophy Essays. New York i Oxford: Oxford University Press. Velčić, Mirna. 1983. Neutralnost govornika. Dometi 8: 23–34. ___. 1987. Uvod u lingvistiku teksta. Zagreb: Školska knjiga. Verona, Eva. 1986. Pravilnik i priručnik za izradu abecednih kataloga. Prvi dio: Odrednice i redalice. Drugo, izmijenjeno izdanje. Zagreb: Hrvatsko bibliotekarsko društvo/ Posebna izdanja. Zelenika, Ratko. 2000. Metodologija i tehnologija izrade znanstvenog i stručnog djela. Četvrto izdanje. Rijeka: Ekonomski fakultet u Rijeci.

669


5/30/11 11:58:31 AM

Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika. Zagreb: Matica hrvatska. Živković, Daniela. 2001. Elektronička knjiga. Zagreb: Multigraf. Žugaj, Miroslav. 1989. Osnove znanstvenog i stručnog rada. Samobor: Zagreb r. o. za grafičku djelatnost.

Izvori iz kojih su citirani primjeri Dukić, Davor. 1998. Poetike hrvatske epike 18. st. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Flaker, Aleksandar. 1976. Stilske formacije. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. ___. 1982. Poetika osporavanja: Avangarda i književna ljevica. Zagreb: Školska knjiga. ___. 1983. Umjetnička proza. U: Uvod u književnost: Teorija, metodologija, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, 429–484. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. ___. 1984. Ruska avangarda. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber i Globus. ___. 1999. Književne vedute. Zagreb: Matica hrvatska. Frangeš, Ivo. 1974. Matoš, Vidrić, Krleža. Zagreb: Liber. ___. 1987. Povijest hrvatske književnosti. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske; Ljubljana: Cankarjeva založba. Krleža, Miroslav. 1973. Povratak Filipa Latinovicza; Na rubu pameti. Priredio Ivo Frangeš. Sv. 3. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Knj. 93. Zagreb: Zora i Matica hrvatska. ___. 1988. Aretej. U: Izabrana djela Miroslava Krleže. Ur. Enes Čengić. Sarajevo: Nišro „Oslobođenje“; Zagreb: IKRO „Mladost“ i ČGP „Delo“ – OOUR „Globus“. Lederer, Ana. 2004. Vrijeme osobne povijesti: Ogledi o suvremenoj hrvatskoj drami i kazalištu. Zagreb: Ljevak.

670


5/30/11 11:58:31 AM

Matanović, Julijana. 1997. Prvo lice jednine. Osijek: Matica hrvatska, Ogranak Osijek. ___ . 2000. Lijepi običaji: Pogovori. Zagreb: Znanje. Matoš, Antun Gustav. 1973. Vidici i putovi; Naši ljudi i krajevi. Ur. Dragutin Tadijanović. U: Sabrana djela. Sv. 4. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost. ___. 1973. Pisma I. Ur. Davor Kapetanić. U: Sabrana djela. Sv. 19. Zagreb: JAZU, Liber i Mladost. Pavličić, Pavao. 1983. Epsko pjesništvo. U: Uvod u književnost: Teorija, metodologija, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, 531–564. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. Sever, Josip. 1989. Borealni konj. Priredila i uvodni esej napisala Dubravka Oraić Tolić. Zagreb: Mladost. Solar, Milivoj. 1997. Suvremena svjetska književnost. 3., prerađeno i dopunjeno izdanje. Zagreb: Školska knjiga. ___. 2003. Povijest svjetske književnosti: Kratki pregled. Zagreb: Golden marketing. Škokić, Tea. 2004. Društveno kodiranje ljubavi: Primjeri hrvatske etnografske građe XX. stoljeća. Dok. dis., Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Škreb, Zdenko i Ante Stamać, ur. 1983. Uvod u književnost: Teorija, metodologija. 3., prerađeno izdanje. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. Ujević, [Augus]Tin. 1979. Pjesništvo I: Lelek sebra; Kolajna; Auto na korzu; Ojađeno zvono; Mamurluci i pobješnjela krava; Pjesni razlike. Priredio Šime Vučetić. U: Odabrana djela Tina Ujevića. Knj. 1. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve. ____. 1979. Pjesništvo II: Žedan kamen na studencu; Pjesnička proza. Priredio Šime Vučetić. U: Odabrana djela Tina Ujevića. Knj. 2. Zagreb: August Cesarec i Slovo Ljubve. Užarević, Josip. 1990. Književnost, jezik, paradoks. Osijek: Izdavački centar „Revija“ Radničkog sveučilišta „Božidar Maslarić“. ___. 2002. Između tropa i priče: Rasprave i ogledi o hrvatskoj književnosti i književnoj znanosti. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada.

671


5/30/11 11:58:31 AM

___. 2008. „Nadživio sam svoju zvijezdu“ (Problem Ja i lirika Mihaila Lermontova). U: Romantizam i pitanja modernoga subjekta, ur. Josip Užarević, 307-325. Zagreb: Disput. Vidrić, Vladimir. 1963. Pjesme. Zagreb: Matica hrvatska. Zlatar, Andrea. 1998. Autobiografija u Hrvatskoj: Nacrt povijesti žanra i tipologija narativnih oblika. Zagreb: Matica hrvatska. Žmegač, Viktor. 1982. Književnost i zbilja. Zagreb: Školska knjiga. ___. 1983a. Književni sustavi i književni pokreti. U: Uvod u književnost: Teorija, metodologija, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, 643– 679. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. ___. 1983b. Problematika književne povijesti. U: Uvod u književnost: Teorija, metodologija, ur. Zdenko Škreb i Ante Stamać, 37–92. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. ___. 1986. Krležini evropski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu. Zagreb: Znanje. ___. 1987. Povijesna poetika romana. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. ___. 1993. Duh impresionizma i secesije: Studije o književnosti hrvatske moderne. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

672


5/30/11 11:58:31 AM

Kazalo imena

Adorno, Theodor W. 47, 297 Albert Veliki 24 Alsted, Heinrich 34 Anderson, Benedict 65 Anić, Vladimir 95, 415 Anzenbacher, Arno 47 Apulej 96 Arago, François 177 Aristotel 21–24, 31, 36, 45, 61, 62, 78, 79, 92, 103, 107, 122–126, 129–130, 132–136, 137, 174, 187, 201, 222, 225, 242, 243, 281, 297, 298, 310, 315, 373, 380, 387, 403, 405, 434, 457 Babić, Stjepan 414, 415, 416 Bacon, Francis 31–33, 41, 51, 59, 76, 97–98, 105, 263, 298, 380 Bacon, Roger 25 Badurina, Lada 359, 379, 415, 422, 432 Bahtin, Mihail Mihajlovič 21, 22, 48, 70 Balla, Giacomo 210 Balzac, Honoré de 29 Barac, Antun 498 Barbarossa, Friedrich 26

Barnes, Barry 67 Barthes, Roland 60, 67, 233 Baudelaire, Charles 29, 406 Baudrillard, Jean 75, 442 Baum, Wilhelm 49, 51 Bayard, Hippolyte 177–178, 180 Bazala, Vladimir 23, 25, 26 Bazerman, Charles 81, 83, 382 Beck, Ulrich 60 Begović, Ena 618 Beker, Miroslav 79, 168 Belinskij, Vissarion Grigor’evič 43 Bell, Daniel 74 Belostenec, Ivan 91, 93, 96 Belting, Hans 74 Benčić, Živa 168, 398 Benhabib, Seila 69 Benjamin, Walter 47 Berkeley, George 64 Beuys, Joseph 318 Bhabha, Homi K. 339 Biti, Marina 379 Biti, Vladimir 169, 190, 393 Blériot, Louis 210

673


5/30/11 11:58:31 AM

Bloch, Ernst 47 Blok, Aleksandr Aleksandrovič 494 Bloor, David 67 Bohr, Niels 75 Bošković, Ruđer 35, 38, 41, 110 Botica, Stipe 168 Bourdieu, Pierre 339, 440 Brlić-Mažuranić, Ivana 164 Bruno, Giordano 30–31, 51, 54, 59 Buffon, Georges-Louis Leclerc Comte de 376 Bukovac, Vlaho 337 Bürger, Peter 231 Butler, Judith 65, 440 Buzan, Tony 213, 222–223

D’Annunzio, Gabriele 210 Daguerre, Louis J. M. 42, 177–178 Darwin, Charles 42, 52, 75, 76, 174 Dawkins, Richard 65, 74 Demokrit 20 Derrida, Jacques 21, 31, 61–62, 67, 72, 75, 138, 337 Descartes, René 29, 32–33, 36, 39, 45, 48, 49, 51, 76, 79, 80, 137, 321, 380, 389, 390 Dewey, Melvil 102, 110 Diderot, Denis 34, 76 Dijk, Teun A. van 377 Dilthey, Wilhelm 106 Dostoevskij, Fedor Mihajlovič 168 Dukić, Davor 169

Calvin, Jean 79 Carnap, Rudolf 49 Carrilho, Manuel Maria 78, 79 Carson, Rachel 68 Ciceron 78–79, 130, 242–243, 247 Ciglar Žanić, Janja 168 Comte, Auguste 43 Connors, Robert J. 136, 195, 242, 248, 309, 330 Corbett, Edward P. J. 136, 195, 242, 248, 309, 330 Cottrell, Stella 309 Creme, Phyllis 257, 258 Crick, Francis 74 Crowley, Sharon 69, 124, 131, 132, 183, 248, 373, 374, 375 Curtius, Ernst Robert 457 Čarija, Jelena 442 Čehov, Anton Pavlovič 168 D’Alembert, Jean Baptiste le Rond 34, 76

Eco, Umberto 24, 170–171, 206, 217–219, 221, 232 Einstein, Albert 46, 51, 59, 75, 76 Eliot, Thomas Stearns 456 Erazmo Roterdamski 79 Fališevac, Dunja 168, 398 Feyerabend, Paul 58 Flaker, Aleksandar 42, 54, 145, 168, 226, 230–231, 285–286, 350, 352, 367, 388–391, 404, 442, 443, 494 Flaubert, Gustave 29 Foucault, Michel 60–61, 74, 97–98, 337, 378–379, 382 Frangeš, Ivo 286, 410, 497, 498 Franjo Josip I. 94 Freud, Sigmund 47 Fukuyama, Francis 74, 197 Fulton, Robert 41 Gačić, Milica 97 Gadamer, Hans Georg 46

674


5/30/11 11:58:31 AM

Galilei, Galileo 30–31, 51, 54, 59, 110 Galović, Fran 501 Gavella, Branko 618 Gehlen, Arnold 60, 74 Genette, Gérard 405 Glaserfeld, Ernst von 64 Gödel, Kurt 75 Goethe, Johann Wolfgang von 36, 110 Gogol’, Nikolaj Vasil’evič 168 González, Kay E. 51 Gorgija 125 Gross, Alan 81, 83, 381–382 Gutenberg, Johannes 113, 117, 206, 207, 217, 659 Habermas, Jürgen 47 Harding, Sandra 69 Hawhee, Debra 69, 124, 131, 132, 183, 248, 373, 374, 375 Hawking, Stephen 74 Hegel, Georg Wilhelm Friedrich 36–38, 43, 45, 48, 51, 60–63, 73, 106, 137 Heidegger, Martin 46 Heisenberg, Werner 46, 76 Hermagora iz Temna 130 Hermogen iz Tarsa 124 Hipokrat 124, 232 Hlebnikov, Velimir 61, 170, 189 Hobsbawm, Eric 38 Hölderlin, Friedrich 444 Homer 71, 321, 408 Horgan, John 59, 74, 75 Horkheimer, Max 47 Hossein Nasr, Seyyed 70 Humboldt, Wilhelm von 105, 106 Hume, David 50 Husserl, Edmund 46 Huxley, Aldous 232

Ingold, Felix Philipp 210 Ishaq bin Ali al-Rahwi 116 Jakobson, Roman 61 Jaspers, Karl Theodor 46 Jauß, Hans Robert 349 Joyce, James 321 Kalin, Boris 47 Kant, Immanuel 36–37, 45, 48–50, 62, 64, 105 Kašić, Bartol 29 Katnić-Bakaršić, Marina 379, 387 Kayser, Wolfgang 59 Kladarić, Đuro 405 Klaić, Bratoljub 164, 349, 430 Kolanović, Maša 169 Kopernik, Nikola 28, 30, 37, 76 Kovačić, Ante 226 Krleža, Miroslav 31, 164, 170, 173, 255, 273, 319–320, 351, 395, 398, 442, 500, 502 Kuhn, Thomas 54–68, 74, 76, 80, 83, 140, 144, 167, 174–176, 349 Kvintilijan 78–79, 124, 130, 132, 242, 245, 373, 374, 375 Lacan, Jacques 47, 72 Lacko Vidulić, Svjetlan 169, 533 La Fontaine, Henri 110 Latour, Bruno 66 Lea, Mary R. 257–258 Leibniz, Gottfried Wilhelm von 34, 110 Leonardo da Vinci 39, 318 Lermontov, Mihail Jur‘evič 217 Levin, Peter 290 Linde, Andrej 74 Lizip 127 Lotman, Jurij Mihajlovič 54, 230, 285

675


5/30/11 11:58:31 AM

Lauer, Reinhard 226 Lugarić, Danijela 169 Luj XIV. 34 Lyne, John R. 81 Lyotard, Jean-François 49, 62–63, 72, 75, 81, 244, 283

Olbrechts-Tyteca, Lucie 80, 83 Oldenburg, Henry 116 Oraić Tolić, Dubravka 65, 69 Orwell, George 232 Otlet, Paul 110–112

Majakovskij, Vladimir Vladimirovič 210, 407, 495 Mann, Thomas 168, 274 Marcuse, Herbert 47 Marinetti, Filippo Tommaso 210 Marković, Ivan 415, 432 Marx, Karl Heinrich 73 Matanović, Julijana 391–392 Matoš, Antun Gustav 168, 233, 255, 312, 319–320, 486, 490, 492, 498 McGee, Michael C. 81 McKibben, Bill 74 Mendel, Gregor Johann 51 Mendeleev, Dmitrij Ivanovič 42, 76, 109, 112 Merton, Robert K. 51–52 Meyer, Michel 78, 79 Mićanović, Krešimir 415, 432 Moguš, Milan 414, 415, 416 Montaigne, Michel de 118 Musil, Robert 201–202

Palach, Jan 54 Pavličić, Pavao 202, 263 Peacham, Henry 375 Pera, Marcelo 81, 83 Perelman, Chaïm 80, 83 Periklo 133 Petrović, Gajo 309, 317, 330, 335 Pitagora 20 Platon 21–24, 28, 36, 45, 61, 62, 70, 71, 78, 81, 125, 137, 138, 201, 374, 375, 380, 408 Plotin 23 Popper, Karl 37, 47, 48, 50, 53, 58, 59, 76, 83, 85 Porfirije iz Tira 23, 222 Posidip 127 Pranjić, Krunoslav 168 Prelli, Lawrence 81, 83, 140–144, 190–192, 380 Proust, Valentin Louis Georges Eugène Marcel 29, 274

Napoleon I. Bonaparte 318 Needham, Joseph 20 Neurath, Otto 49 Newcomen, Thomas 174 Newton, Isaac 34–35, 38 Niépce, Nicéphore 177 Nietzsche, Friedrich 44–45, 60–62, 80, 233

Rački, Franjo 497 Ramée, Pierre de la (Petrus Ramus) 79 Ravetz, Jerry 66 Röntgen, Wilhelm Conrad 43 Roscelin, Jean ( Johannis Roscellinus Compediensis) 23 Rose, Hilary 69 Russell, Bertrand 47, 48, 53, 59

Occam, William 23–24 Ogrizović, Milan 498

Sablić Tomić, Helena 169 Said, Edward W. 20, 65, 70

676


5/30/11 11:58:32 AM

Sardar, Ziauddin 59, 66, 67, 68, 70 Sarton, George 20 Sartre, Jean-Paul Charles Aymard 46, 53 Saussure, Ferdinand de 62, 67 Schlick, Moritz 49 Senc, Stjepan 130 Silić, Josip 356, 358, 359, 378, 384, 393, 394, 396, 399,400, 402, 404, 410, 415, 643 Silobrčić, Vlatko 97, 184, 260 Skalić, Pavao 33 Slabinac, Gordana 168 Slamnig, Ivan 494 Sokal, Alan D. 72, 77 Sokrat 21, 50, 311, 374 Solar, Milivoj 285, 323, 324 Staiger, Emil 324–325 Stamać, Ante 95 Stephenson, George 42 Strossmayer, Josip Juraj 29 Swift, Jonathan 376 Šimičević, Greta 513 Šklovskij, Viktor 48, 259 Škreb, Zdenko 94–95, 286, 324–325, 352 Šoljan, Antun 31, 494 Šonje, Jure 95 Šporer, David 169 Šulek, Bogoslav 404 Tadić, Katica 204 Tadijanović, Dragutin 201–202 Taine, Hippolyte 43 Talbot, William Henry Fox 42, 177 Tales iz Mileta 20 Thomson, Anne 309 Tijardović, Ivo 337 Timmermans, Benoît 78, 79

Tolstoj, Lev Nikolaevič 42, 168, 259 Toma Akvinski (Thomas Aquinas) 21, 24 Toulmin, Stephen E. 80, 83, 307, 326–327, 343, 345–346, 353, 358 Tukidid 130 Turabian, Kate L. 216, 271, 414, 426, 450, 458, 463, 467, 474, 513, 514, 565, 654, 660 Turgenev, Ivan Sergeevič 168 Ujević, Tin 442 Užarević, Josip 168, 169, 190, 217, 394, 445, 447, 448, 501 Vaughn, Lewis 309, 330 Vattimo, Gianni 74 Velčić, Mirna 356 Verona, Eva 532, 542 Vico, Giambattista 79 Vojvodić, Jasmina 169 Wagner, Richard 168 Watt, James 41, 174, 175, 176 Weinberg, Steven 75 Whewell, William 41 Wilde, Oscar 52 Windelband, Wilhelm von 106–107 Witten, Edward 74 Wittgenstein, Ludwig 47, 48–49, 63, 76 Woolgar, Steve 66 Zamjatin, Evgenij 232 Zelenika, Ratko 97, 108, 184 Zlatar, Andrea 387 Zola, Émile François 29 Žmegač, Viktor 168, 226, 263, 274, 285, 345, 386 Žugaj, Miroslav 97, 110, 261

677


5/30/11 11:58:32 AM


5/30/11 11:58:32 AM

Bilješka o autorici

Dubravka Oraić Tolić književna je teoretičarka, sveučilišna profesorica, pjesnikinja, esejistica i prevoditeljica. Rođena je 1. kolovoza 1943. u Slavonskom Brodu. Filozofiju i ruski jezik s književnošću studirala je u Zagrebu (1962–1966) i Beču (1967–1969). Magistrirala je tezom o pejzažu u djelu A. G. Matoša, a doktorirala tezom o citatnosti u književnosti i kulturi. Od 1971. do 1998. radi u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1998. redovita je profesorica teorije književnosti, najprije na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, a zatim na Odsjeku za istočnoslavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Predavala je kao gostujuća profesorica na sveučilištima u Münchenu (1992) i Göttingenu (2007). Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Amsterdam, Bad Urach, Berlin, Bremen, Budimpešta, Heidelberg, Jena, Pečuh, Petrograd, Rovereto, Veszprém). Uređivala je s I. Frangešom biblioteke Kritički portreti hrvatskih slavista i Enciklopedija hrvatske književnosti, a s K. Nemecom i V. Žmegačem biblioteku „L“ Zavoda za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Uredila je niz zbornika s Ernőom Kulcsárom Szabóm sa sveučilišta iz Budimpešte, surađivala na projektu Aleksandra Flakera Pojmovnik ruske avangarde i Zagrebački pojmovnik kulture 20. stoljeća te objavila stotinjak znanstvenih radova u domaćim i stranim časopisima (Russian Literature, Neohelicon). Pokrenula je projekt i uredila 679


5/30/11 11:03:58 PM

dokumentarnu monografiju na hrvatskome i engleskome jeziku Hrvatsko ratno pismo 1991/92//Croatian War Writing 1991/92. Osim znanstvenim radom bavi se pisanjem poezije i eseja te prevođenjem.

Knjige: 1969. Oči bez domovine. Zagreb: Naprijed i Centar za kulturu Narodnoga sveučilišta grada Zagreba. Prva nagrada Književnoga fonda mladih „A. B. Šimić“. 1980. Pejzaž u djelu A. G. Matoša. Zagreb: Nakladni zavod Matice hrvatske. 1981. Urlik Amerike. Zagreb: Sveučilišna naklada Liber. 1990. Teorija citatnosti. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. 1993. Palindromska apokalipsa. Zagreb: Durieux. 1995a. Književnost i sudbina. Zagreb: Meandar. 1995b. Das Zitat in Literatur und Kunst. Versuch einer Theorie. Preveo Ulrich Dronske. Wien–Köln–Weimar: Böhlau Verlag. 1966a. Matoševa proza. U: Zoran Kravar i Dubravka Oraić Tolić, Lirika i proza Antuna Gustava Matoša. Zagreb: Školska knjiga. 1996b. Paradigme 20. stoljeća. Zagreb: Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. 2000. Dvadeseto stoljeće u retrovizoru. Zagreb: Školska knjiga. 2005a. The American Scream. Palyndrome Apocalypse. Portland: Ooligan Press. Prevela Sibelan Forrester. Nagrada za najbolji prijevod sa slavenskih jezika. 680


5/30/11 11:03:58 PM

2005b. Muška moderna i ženska postmoderna: Rođenje virtualne kulture. Zagreb: Naklada Ljevak. Vjesnikova nagrada za knjigu godine. 2008. Männliche Moderne und weibliche Postmoderne: Geburt der virtuellen Kultur. Preveo Ulrich Dronske. Wien: Peter Lang.

681


5/30/11 11:03:58 PM


5/30/11 11:03:58 PM


5/30/11 11:03:58 PM

Izdavač Naklada Ljevak d.o.o. Palmotićeva 30/I, Zagreb

Likovna oprema Luka Gusić Lektor i korektor Branko Erdeljac Izrada kazala Astrid Pavlović Prijelom i oblikovanje Ram Tisak Tiskara Zrinski d.d., Čakovec

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 769621 ISBN 978-953-303-357-0 Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske


5/30/11 11:03:58 PM

Dubravka Oraić Tolić - Akademsko Pismo.pdf

Recommend Documents