Dr.tihomir Domazet Novi Model Za Razvoj i Ekonomsku Politiku, HDE 2011

Zbornik radova 19. t radicionalnog savjetovanja HDE, Opatija 2011.

UDK: 330.43 : 338.2 JEL: E22, G01

Izvorni znanstveni članak

*

Tihomir Domazet

NOVI MODEL ZA RAZVOJ I EKONOMSKU POLITIKU Sažetak Ekonomski rast Hrvatske mjeren BDP-om, bruto domaćim proizvodom, u razdoblju 1990. - 2010. realno je iznosio svega 3,7% (u PPP), PPP), a Hrvatska je u krizi jer je pad realnog BDP bio u 2009. 6% i 2010. godini 1,2%. Iako su i druga, odnosno slična gospodarstva pogođena krizom (Poljska praktički nije

bila u krizi), Hrvatska je još u krizi i nema nikakvih naznaka kada bi mogla dosegnuti predkriznu razinu razvijenosti. Ako se tome doda da je hrvatski BDP/s (PPP) 1989. godine u odnosu na EU iznosio 76,9%, a 2010. godine 54,1% ili smanjenje od 22,8 postotna poena, onda se može zaključiti da rezultati ekonomske politike u razdoblju 1990. - 2010. poražavajući. Posljedice su još teže: promijenjena je ekonomska struktura koja ne osigu rava rast, nestale su kompanije i cjelokupne industrije, prodan je znatan dio državne imovine (prihod svega oko 20 mlrd. eura), a danas je zaposleno *

Dr. sc. Tihomir Domazet, predsjednik, Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb.

81

Zbornik radova 19. tradicionalnog savjetovanja HDE, Opatija 20 11.

preko 250.000 manje nego prije 20 godina. To ukazuje na dubinu ekonomske krize, odnosno depresije i ujedno potrebu da se poduzmu ozbiljne mjere da se zaustave negativni trendovi i utemelji potpuno drukčija, odnosno održiva

ekonomska politika. Međutim, ekonomski uvjeti u širem okruženju također su nepovoljni. Europska unija je u dužničko j krizi, a monetarna politika (eurozona) i zajedničke osnove fiskalne politike nemaju zasada odgovore na negativna kretanja, a u vezi sa skorim članstvom Hrvatske u EU nema relevantne analize o utjecaju konvergencije i budućih kretanja EU. Neovisno o rješenjima koja će poduzi mati EU, odnosno njene članice, hrvatskom gospodarstvu je nužna održiva ekonomska politik a. Može se ocijeniti da je potrebna cjelovita nova ekonomika na makro i mikro razini

koja će utrti put održivog rasta i razvoja te odgovoriti na neizvjesnosti i izazove. Hrvatskoj je također potrebna odgovarajuća strategija dugoročnog razvoja za razdoblje do 2020. ili 2025. godine.

smislu rješavanja krize i utemeljenja održivog rasta i razvoja je jasno definiranje uzroka krize , odnosno Velike recesije. Ocjenjuje se da su već uglavnom prihvaćeni glavni pogrešan prijelaz na na novi društveno društveno -ekonomski uzroci u Hrvatskoj i to: (1) pogrešan sustav (tajkunska privatizacija), (2) neodgovarajuća ekonomska politika Conditio sine qua non daljnjoj aktivnosti u

temeljena na neoliberalizmu, (3) prelijevanje svjetske krize, (4) korupcija i

(5) neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici. Ovdje se poseban naglasak stavlja na znanje koje je, ocjenjuje se, ključni element ekonomskog modela, odnosno razvoja i ekonomske politike, dakle

nove ekonomske paradigme. Međutim, jednako važan ili važniji je način ostvarenja ciljeva nove ekonomske paradigme i primjene znanja, dakle implementacija putem planiranja, odnosno koordiniranja procesa i aktivnosti.

Jednako važna je kontrola ostvarenja ciljeva i uloga svih dijelova društva u tome.

Ključne riječi: kriza, ekonomska politika, politekonomska analiza, makroekonomska, mikroekonomska, nova paradigma ekonomske politike, znanje, znanost i tehnologija, planiranje i koordiniranje.

82


preko 250.000 manje nego prije 20 godina. To ukazuje na dubinu ekonomske krize, odnosno depresije i ujedno potrebu da se poduzmu ozbiljne mjere da se zaustave negativni trendovi i utemelji potpuno drukčija, odnosno održiva

ekonomska politika. Međutim, ekonomski uvjeti u širem okruženju također su nepovoljni. Europska unija je u dužničko j krizi, a monetarna politika (eurozona) i zajedničke osnove fiskalne politike nemaju zasada odgovore na negativna kretanja, a u vezi sa skorim članstvom Hrvatske u EU nema relevantne analize o utjecaju konvergencije i budućih kretanja EU. Neovisno o rješenjima koja će poduzi mati EU, odnosno njene članice, hrvatskom gospodarstvu je nužna održiva ekonomska politik a. Može se ocijeniti da je potrebna cjelovita nova ekonomika na makro i mikro razini

koja će utrti put održivog rasta i razvoja te odgovoriti na neizvjesnosti i izazove. Hrvatskoj je također potrebna odgovarajuća strategija dugoročnog razvoja za razdoblje do 2020. ili 2025. godine.

smislu rješavanja krize i utemeljenja održivog rasta i razvoja je jasno definiranje uzroka krize , odnosno Velike recesije. Ocjenjuje se da su već uglavnom prihvaćeni glavni pogrešan prijelaz na na novi društveno društveno -ekonomski uzroci u Hrvatskoj i to: (1) pogrešan sustav (tajkunska privatizacija), (2) neodgovarajuća ekonomska politika Conditio sine qua non daljnjoj aktivnosti u

temeljena na neoliberalizmu, (3) prelijevanje svjetske krize, (4) korupcija i

(5) neuvažavanje znanja u ekonomskoj politici. Ovdje se poseban naglasak stavlja na znanje koje je, ocjenjuje se, ključni element ekonomskog modela, odnosno razvoja i ekonomske politike, dakle

nove ekonomske paradigme. Međutim, jednako važan ili važniji je način ostvarenja ciljeva nove ekonomske paradigme i primjene znanja, dakle implementacija putem planiranja, odnosno koordiniranja procesa i aktivnosti.

Jednako važna je kontrola ostvarenja ciljeva i uloga svih dijelova društva u tome.

Ključne riječi: kriza, ekonomska politika, politekonomska analiza, makroekonomska, mikroekonomska, nova paradigma ekonomske politike, znanje, znanost i tehnologija, planiranje i koordiniranje.

82


1. UVOD Danas gotovo svi govore ili "znaju" o krizi, a do prije nekoliko godina velika većina te osobito nosioci ekonomske politike odbacivali su bilo kakvu mogućnost nastanka krize. N o, to nije pobjeda nekolicine analitičara

koji su predviđali krizu, među njima i autor ovoga teksta, nego je velika opasnost da se ekonomska aktivnost i ukupan život podredi kriznom načinu života, nečim što je među nama. To je najopasnije , te stoga to treba razumnim aktivnostima što prije prevladati i napustiti. Ekonomski podaci ukazuju da je od III. tromjesečja 2008. godine do II. tromjesečja 2011., dakle za 11 kvartala, bruto domaći proizvod - BDP realno pao za 11,4%. U tom je razdoblju izgubljeno oko 140 000 radnih mjesta, a od 1990. oko 250 000. Industrijska proizvodnja je od listopada 2008. do lipnja 2011. pala za oko 13%, odnosno u razdoblju 1990. - 2010. godine 27,8%, a poljoprivredna poljoprivredna proizvodnja 22,9%. 22,9%. Ti podaci ukazuju na dubinu krize, koja je zapravo depresija, odnosno na neuspjeh ekonomske politike.

Danas najugledniji ekonomisti svijeta ukazuju na promašaje ekonomske politike tranzicijskih zemalja, ono što je nekolicina odavno ukazivala u Hrvatskoj. " Ne iznenađuje, ljudi u zemljama u razvoju postali su sve manje uvjereni da je pomoć Zapada bila motivirana altruizmom. Oni sumnjaju da retorika je slobodnog tržišta - "Washington konsenzus", znan u stenogramu - bio samo pokriće za stare komercijalne interese. Licemjerje Zapada jača sumnju. ... Privatizacija" je značila da stranci mogu kupovati rudnike i naftna polja u zemljama u razvoju po niskim cijenama. To je ujedno značilo da mogu žeti velike profite od monopola i kvazi -monopola, kao što su telekomunikacije. "Liberalizacija financijskog i tržišta kapitala" značila je da strane banke mogle dobiti visoke povrate na svoje zajmove, a kada zajmovi postanu loši, MMF ih prisiljava na socijalizaciju gubitaka, znači da će cijelu populaciju prisiliti da to plate stranim bankama."1 Ako je pad Berlinskog zida 1989. godine označio kraj političkog i ekonomskog sustava koji su primjenjivali SSSR i njegovi sateliti, kolaps američke banke Lehman Brothers 2008. godine označio je kraj ili početak kraja svjetskog sustava, odnosno hegemoniji temeljenoj na financijskom kapitalu. 1

Joseph E. Stiglitz, Freefall: America, free markets, and the sinking of the world economy, W. W. Norton & Company, Inc., 2010, str. 99.

83


Međutim, najrazvijeniji svijet je u dubokoj krizi unatoč navedenim i drugim pokušajima da spasi sustav. G7 ili slične neformalne skupine najrazvijenijih u ekonomici bezidejno traže novoga Keynesa da bi se međunarodna ekonomska arhitektura uredila u korist istih najrazvijenijih.

Neki odgovor na ova pitanja traže u tzv. društvenoj evoluciji. Thorstein Veblen je 1898. postavio pitanje: Zašto ekonomika nije evolucijska znanost (implicirajući da bi trebala biti)?. Joseph Schumpeter okarakterizirao je kapitalizam kao "evolucijski proces" (Kapitalizam, socijalizam i demokracija ). U pokušaju da se ob jasni ekonomska, odnosno društvena evolucija, F. Hayek je pod utjecajem biološke metafore evolucije (za razliku od L. Walrasa, koji je bio inspiriran primjenom "ravnoteže" u fizici), a Darwin je govorio o opstanku najjačih, tako da je socijalni darvinizam slično tvrd io da bi nemilosrdna konkurencija s ciljem opstanka najjačih ekonomskih jedinica značilo stalno poveća nje efikasnosti gospodarstva. Međutim, prirodna selekcija ne bira najbolje tvrtke ili institucije, odnosno to ne može dovesti do ekonomske efikasnosti. Ekonomski subjekti, koji su na tržištu , sve više shvaćaju da se moraju vratiti novoj, društ venoodgovornoj ulozi kapitala i novoj ulozi rada, a da su znanje i inovativnost motor održivog i dugoročnog rasta i razvoja.

Živimo, dakle, u međurazdoblju, u vremenu nastanka novog društva, novih odnosa i novoga svijeta. U stvaranju tog novoga sudjeluju svi, neovisno o svojoj veličini, pa je stoga i primjereno da Hrvatska uredi na odgovarajući

način svoje društvo za budućnost i svoj mjesto u svijetu budućnosti. Cilj je ovoga rada ukazati na neke neke propuste i promašaje promašaje u prošlosti prošlosti te ukazati na na nužnost i mogućnost ekonomskog i društvenog razvoja, utemelje nog na znanosti, na novim dostignućima znanja i na prirodnim resursima i spo sobnostima ekonomije i društva u cjelini.

2. EKONOMSKA ANALIZA KRIZE Hrvatsko društvo je u krizi, što je posljedica ekonomske krize, koj a se ne rješava ili neodgovarajuće rješav anje ne donosi ekonomske rezultate. Uobičajeni pokazatelji krize jesu realni pad BDP-a, smanjenje zaposlenost, povećanje zaduženosti, zaduženosti, pogoršanje stanja tzv. realnog sektora i d oista su ovi indikatori nepovoljni u razdoblju nastanka krize, ali gotovo i od 1990. 84


godine. Time se može zaključiti da je se radi o depresiji, odnosno dubljoj krizi, a ovako nepovoljna ekonomska kretanja nema niti jedna zemlja u EU

niti zemlja s kojima se Hrvatska često uspoređuje. Usto treba dodati da je u razdoblju 1990. - 2010. realni rast BDP-a (u PPP) iznosio svega 3,7%, dakle rasta praktički nije bilo, a tako izračunani BDP po stanovniku 1989. godine u odnosu na EU iznosio je 76,9%, a 2010. godine 54,1% ili smanjenje od 22,8 postotna poena.

Zaduženost je veliki problem hrvatsk og og gospodarstva. Državni dug je od prosinca 2008. do travnja 2011. povećan za 44%, a prema procjenama Međunarodnog monetarnog fonda, MMF -a, državni dug (47,4%) i ukupna državna jamstva (13,3%) 2011. godine prijeći će 60% BDP -a. Istovremeno, stanje inozemnog duga na kraju 2010. godine iznosi preko 100% BDP-a, s time da je u razdoblju 2000. - 2010. bruto inozemno zaduženje iznosilo 87,6 mlrd. eura, a u cijelom dosadašnjem razdoblju pro dan je znatan dio državne imovine, s prihodom svega oko 20 mlrd. €. Dakle, glavno je obilježje ekonomske politike da se gospodarska aktivnost velikim dijelom odvija zahvaljujući financiranju iz inozemstva, što upot -

punjuje podatak da je deficit na tekućem računu bilance plaćanja stalan i značajan te da je to kroničan ekon omski problem. Ovu potonju, iznimno ozbiljnu ocjenu, oslikava podatak da potreba za inozemnim financiranjem, prema procjenama MMF-a, u 2011. godini iznosi 15,5 mlrd. € , odnosno preko 33% BDP-a. Unatoč tome, rast BDP -a u 2011. godini, ako ga bude bilo, bit će minimalan, ocjenjuje se oko 0,5%, dok samo obveze za kamate iznose oko 3% BDP-a, koje se moraju platiti, a znatan dio otplate duga se obično reprogramira . Ovisno o inozemnom zaduživanju gospodarstvo se izlaže rizicima refinanciranja i zaraze te je suoče no s valutno induciranim kreditnim rizikom.

Poseban i kronični problem Hrvatske je nedostatna nacionalna štednja da se financiraju investicije. Dakle, investicije su stalno veće od nacionalne štednje. Nastankom krize, dakle od 2008. godine , investicije su smanjene 2009. godine 11,8%, a 2010. godine za daljnjih 11,3% (u strukturi BDP-a investicije u fiksni kapital 2008. godine iznosile su 27,7%, 2009. g. 24,9%, 2010. g. 21,6%, a 2011. su ispod 20%). Budući da su investicije glavni izvor

rasta, to je začarani krug: manje investicije znači manji BDP, koji opet generira manje izvore rasta i manje porezne prihode. 85


Ocjenjuje se da je Hrvatska suočena s ozbiljnim gospodarskim problemima , te osobito da su strukturalne poteškoće i niska konkurentnost proizvoda i usluga prepreka za održivi rast, dok veliki inozemni dug i pogoršanje javnih financija ukazuju na veliku ranjivost. S druge strane, to implicira potrebu da se otvori prostor za makroekonomsko upravljanje u uvjetima krize. Ova sažeta financijska ocjena , odnosno nastavak ovakvih kretanja ukazuju da se Hrvatska suočava s dužim razdobljem stagnacije i/ili niskoga rasta i

povećanih rizika od pritisaka na tekući račun bilance plaćanja. Nasuprot fiskalnoj politici, koja je najviše izložena kritikama stručne i ukupne javnosti, monetarna politika tek je u posljednje vrijeme predmet pažnje, na primjer zbog valutne klauzule korisnika bankovnih kredita. Ciljevi ekonomske politike nisu bili rast i povećanje zapos lenosti nego

stabilnost tečaja i cijena, što se često, iako pogrešno, ocjenjivalo kao makroekonomska stabilnost. U okviru navedenog valja dodati da je

nominalni tečaj kune od 1995. do 2010. aprecirao 14,2 postotna poena (indeks tečaja korigiran potrošačkim cijenama 1995/2010 = 85,1). Na primjer, nominalna aprecijacija kune prema US dolaru u 2006. godini iznosila je 11,7%, u 2007. godini 11,9% i u 2009. godini 1,9%, dok je kuna

također prema US dolaru deprecirala 2008. godine 3,3% i 2010. godine 8,3%. U razdoblju 2005. - 2010. kuna je ukupno aprecirala prema US dolaru za 12,8%. Tečaj na politika, promatrana kroz realni tečaj u razdoblju od 2000. godine do danas, kao važan dio monetarne politike, može se vidjeti u Grafikonu 1.

86


Grafikon 1. Realni efektivni tečaj kune uz potrošačke cijene

2000. - 2011.

101,0 99,0

Realni tečaj HRK - indeks

97,0 95,0 93,0 91,0 89,0 87,0 85,0

2 0

2 0 0

2 1

0

0

2 2

0

0

2 3

0

0

2 4

0

0

2 5

0

0

2 6

0

0

2 7

0

0

2 8

0

0

V

V 2

I

0 II

IX

X

X

0 1

0

2

II 0

1

II

0 9

2 0

1

0 0

1

0 0

0

1

2

X

I

I

2

II

IV

V

1

1 1

0

I

II 1

0 1

2

2

0 1

0 1

2 0

0

2

2 1

1

2 1

0 1

0

Kao posljedica neodgovarajuće i izostale ekonomske politike promijenjena je gospodarska/ekonomska struktura hrvatskog gospodarstva: udio prerađivačke industrije u bruto dodanoj vrijednosti danas iznosi oko 17%, 1995. godine iznosio je 22,5%, a početkom 1990-ih znatno više; udio financijskog sektora u BDV danas iznosi oko 28%, 1995. godine iznosio je 21,5%, a početkom 1990 -ih znatno manje; udio javnog sektora u BDP-u danas iznosi nešto iznad 50%, što je povećanje s početka 199 0-ih za oko 17 postotnih poena. Promjena ekonomske strukture odvijala se pod domaćim političko-ekonomskih utjecajem i utjecajem izvana (konvergencija), zajedno

s pravnim i političkim okvirom, a danas je očito prepreka razvoju i funkcioniranju ukupnog društva. Ekonomska struktura uzrok je krize i prepreka daljnjem razvoju. Naime, razvoj materijalne egzaktne proizvodno-

uslužne strukture nekog društva pod stalnim je utjecajem razvoja tehnologije, osobito u uvjetima globalizacije, što čini ekonomsku strukturu društva. To su objektivni materijalni uvj eti, koje treba mijenjati i prilagođivati. Dakle, na te materijalne uvjete trebaju se dodati gospodarske 87


mjere, prije svega znanje i upravljanje privredom na svim razinama od pojedinca, preko kompanije, do makroekonomije, odnosno države. Stoga, osobito se ukazuje na potrebu korištenja znanja i stručnosti, jer i dobre namjere mogu imati negativne posljedice, što je , očito je, bio slučaj u pret hodnom razdoblju hrvatskoga gospodarstva. Ekonomska politika i njeni učinci u gotovo cijelom 20 -godišnjem razdoblj u

mogu se sažeti u nekoliko najvažnijih ekonomskih pokazatelja: (1) u razdoblju 1990. - 2010. BDP (PPP) je realno povećan svega 3,7%, (2) indus trijska proizvodnja realno je smanjena 27,8%, (3) poljoprivredna proizvodnja realno je smanjena 22,9%, (4) broj zaposlenih je smanjen za oko 250 000 a broj umirovljenika je od 1989. godine s 569 000 povećan na oko 1 200 00 na kraju 2010. godine. Definiranje krize odnosno njenih uzroka je conditio sine qua non bilo kojim daljnjim aktivnostima u smislu rješavanja k rize, te su u nastavku se daju uzroci krize i to: 1. pogrešan prijelaz na novi društveno-ekonomski sustav (tajkunska privatizacija),

2. neodgovarajuća ekonomska politika temeljena na neoliberalizmu, 3. prelijevanje svjetske krize, 4. korupcija i

5. neuvaž avanje znanja u ekonomskoj politici. S obzirom da ekonomska politika, definirana kao drugi najvažniji uzrok krize , odnosno nije imala za cilj rast, razvoj, zaposlenost ljudskih i materijalnih kapaciteta, već je glavni cilj (bila) tzv. makroekonomska stabilnost, koja se

mjeri(la) stabilnim tečajem kune i stabilnim cijenama (niskom inflacijom), a da su ostali uzroci krize raspravljani u stručnoj javnosti, posljedice ovakve ekonomske politike mogu se sažeti u sljedećem i to: 1. vanjska neravnoteža: nacionalna štednja nije dovoljna za financiranje investicija te se koristi inozemna; deficit na tekućem računu bilance pla ćanja je kroničan problem, a kreće se u pravilu od 5 do 10% BDP-a 2. unutarnja neravnoteža: domaća potražnja (potrošnja) je veća od ponu de (proizvodnje), što se rješava inozaduživa njem. Vanjski dug je veći od 88


BDP-a, međutim, uz ovakvu ekonomsku politiku ne može se smanjiti. Time se ne zapošljavaju domaći kapaciteti te je po sljedica toga niska zaposlenost 3. neravnoteža između tradable i non-tradable sektora: non-tradable sektor, u pravilu, ima nižu proizvodnost, a u tim uvjetima dodatno zaostaje za tradable sektorom, što je izvor poremeć aja (npr. sektor graditeljstva) 4. financijski sektor nije u funkciji rasta ukupnog gospodarstva: jedini ima financijski suficit, dok ostali sektori imaju deficite (stanovništvo, poduzeća i država). S druge strane , u uvjetima recesije manje kredita se odobrava i manje ulaže u realni sektor, što pojačava krizu i ima obilježje spekulacije či me se povećava insolventnost/nelikvidnost 5. monetarna i fiskalna politika jedino zajednički rade na financiranju sustava, odnosno pronalaženju izvora za financiranje deficita pri čemu

ovise o međunarodnom kapitalu, jer fiskalna politika nema dovoljno kapaciteta za ispunjenje toga cilja, a i sama nije održiva 6. razvoj kao i antirecesijska politika prepušteni su mikroekonomiji, koja to dijelom rješava proizvodnošću i efikasnošću, ali uglavnom ne uspijeva jer zbog ovakvog cilja, neodgovarajuće politike financijskog sektora (visoke kamate) i fiskalne politike (visoko porezno opterećenje) nije konkurentna na inotržištu, a na domaćem tržištu smanjena osobna potrošnja prepreka je rastu, što je "začarani krug” problema realnog sektora. Premda danas nema relevantnih čimbenika ko ji osporavaju postojanje krize,

važno je ukazati da objašnjenja ekonomske krize i navedeni ekonomski pokazatelji ukazuju na neusklađenost, nekoordiniranost, stihijnost, nekritič nost i nedostatak znanja i umješnosti u vođenju ekonomske politike. Umje sto daljnjeg objašnjenja prethodno navedenoga, ukazuje se da je posljednju encikliku Papa posvetio krizi, te iako se socijalni nauk (katoličke) crkve teško može uzeti za objašnjenje i rješavanje ekonomske krize , ocjenjuje se primjerenim razmotriti ove ocjene, k ako je navedeno, društvene krize. «Složenost i težina sadašnje ekonomske situacije s pravom nas zabrinjavaju, stoga moramo usvojiti realistični pristup te trebamo prihvatiti nove odgovornosti s povjerenjem koje od nas zahtijeva budućnost svijeta, koji treba duboku kulturnu obnovu, svijet koji treba ponovno otkriti temeljne

89


vrednote na kojima treba graditi bolju budućnost ."2 U ovoj osobito se

naglašava da (1) profit ne može biti jedini cilj gospodarstava, te da je (2) potrebno humano tržište. Za rješavanje krize ne trebaju se primjenjivati samo ekonomske mjere, već se trebaju uključiti aktivnosti da se istaknu socijalne i civilne kompetencije građana. Edukacija za razvoj demokracije građana i ljudskih prava može pomoći da se otklanjaju brojni problemi u druš tvima gdje postoje sukobi, pogrešni postupci ili čak neodgovarajući pravci razvoja. U Hrvatskoj postoje različita mišljenja o tome koliko i u kojoj je mjeri svjetska kriza utjecala na krizu hrvatskog gospodarstva, iako ima vrlo malo stručnih i znanstvenih radova o tome.

3.

POLITEKONOMSKA ANALIZA POSTOJEĆE KRIZE

3.1. Politekonomska analiza imperfektnosti tržišta Mnogi su poznati ekonomisti pokušavali dokazati da je (samo) tržište racionalno i perfektno. Međutim, po znato je da tržište, odnosno ponuda i potražnja ne reguliraju cijenu , već samo privremeno fluktuiraju tržišne cijene, dakle tržište objašnjava zašto cijene odstupaju od vrijednosti neke robe. O racionalnosti tržišta pisali su mnogi, pa je tako tvrdio i Irving Fisher3, kojeg se naziva i ocem modernog Wall streeta, koji je ipak ukazao da u nekoj točki tržište prestaje djelovati racionalno te je tako pokušao objasniti nastanak Velike depresije 1929.

Valja podsjetiti da su početkom XIX. stoljeća postojale dvije glavne škole mišljenja (u SAD-u). Prva je Adama Smitha putem neoklasične ekonomike, koje je vidjela ekonomiku kao studiju racionalnih pojedinaca koji maksimiziraju svoje bogatstvo (I. Fisher je također pripadao toj školi mišljenja). Druga škola više je koristila matematički okvir umjesto laissez fair pristupa, a nositelj je bio Alfred Marshall, koji je 1890. napisao knjigu Načela ekonomike (Principles of Economics ), u izdanju Sveučilišta Cambridge. 2 3

Caritas in veritate, Enciklika pape Benedikta XVI, Vatikan 2009 ., str. 10.

Najveći Američki ekonomist prve polovine XIX. stoljeća, poznat po stavovima da su cijene dionica 1929. dostigle "permanentno visok plato". Njegov je rad ujtecao na moderne financije.

90


Perfektnost tržišta, uz uspone i padove, najviši stupanj doživljava 1960 -ih godina, kada je hipoteza efikasnosti tržišta dostigla mit, doprinosom i utjecajem Sveučilišta Chicago i njegovog glavnog pro tagoniste Miltona Fridmana4. On je bio poticatelj ulaganja milijardi dolara, inspiracija za kreiranje i rast indeksa fondova i veliko novo tržište deri vata. Ova teorija u

suštini smatra da odluke milijuna ulagača, sva traženja informacija i težnja na kraju se neizbježno svodi na racionalno , odnosno perfektno (savršeno) tržište. Danas se smatra da je ova teorija povijest. Ova teorija, koja se često naziva mit racionalnog tržišta, može se najjednostavnije opisati kao vjerovanje na što se financijsko tržište može osloniti da će ovdje i ovim putem ostvariti svoje ciljeve, što je fetišizacija tržišta . Samo usput se napominje da se ovdje pojmovi teza efikasnog tržišta i teorija racionalnog tržišta koriste s istim značenjem. Međutim, uporedno s rastom i utjecajem ove teorije, pojavljuju se suprotna mišljenja. Tako dolazi do mišljenja i teorijskih spoznaja da investitori nisu racionalni ili da tržište nije uvijek u pravu. Robert Shiller, profesor ekonomike na Sveučilištu Yale, SAD, ustvrdio je da teorija efikasnog tržišta "predstavlja najznačajniju pogrešku u povijesti ekonomske misli". Danas ova teorija daje nove hipoteze ponašanja tržišta koje proizlaze iz psihologije, fizike, evolucijske biologije i čak tradicionalne ekonomike. Iako tržište nije uvijek savršeno, tržište dionica, kao dio financijskog tržišta, koristi informacije i brzo obrađuje čak i vrlo loše vijesti uglavnom uredno. Isto se može reći i za organiziranu trgovinu derivatima, kao što su opcije i futures . Tržišta izvan razmjene za hipotekarne vrijednosne papire i za netržišne derivative nisu razvili pravila i obilježja za nepredviđene planove dobro uspostavljenih razmjena, već su očekivali da će ob avljati iste funkcije. Kada su ova tržišta pogođena krizom u ljeto 2007, mnoga od tih tržišta u SAD su zaustavila rad u cijelosti. To je, više nego bilo što drugo, pretvorilo financijske probleme u krizu.

Odlučivanje o financijama i financijska regulacija su promijenjeni posljednjih nekoliko desetljeća osobito oko tržišne cijene. Ako tržišne cijene i formule izgrađene oko tržišne cijene, kažu jedno, o nda netko, kao npr. A. 4

Vodeća osoba Čikaške poslijeratne škole. Monetarna teorija Irving Fishera pomogla je ekonomistima te škole da razumiju teoriju, dakle ne podatke, koja je poto m postala vodeća teorija slobodnog tržiša. Dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiku 1976.

91


Greenspan ( bivši prvi čovjek FED-a) ne može ustvrditi da su te cijene pogrešne. To je bila suspenzija sustava, odnosno nefunkcioniranje

perfektnosti tržišta. To se može primijeniti također na spašavanje banaka u SAD-u. Ako je sustav postavljen na perfektnosti tržišta, država SAD i središnja banka nisu smjeli intervenirati da se spase banke, jer je to protivno sustav samoregulacije.

Potom se dolazi do duboke iracionalnosti tržišta. Nekoliko aspekata ponašanja ekonomije čini se doista nedosljednim s bilo kojim modelom racionalnosti koji pokušava izgraditi model utemeljen na racionalnosti da objasni takvo ponašanje . To je gotovo sigurno osuđeno na neuspjeh. Kada se objašnjava (ne)racionalnost tržišta, nužno je razumjeti raspon od toga da je teško pobijediti tržište (teorija slučajnog hoda, eng l. random walk theory) do tvrdnje da je tržište savršeno. Ovaj raspon , odnosno skok objasnio je Eugene Fama, koji je najbolje objasnio teoriju slučajnog hoda, tvrdeći da će sofisticirani trgovci atakirati na sve ne -slučajne promjene cijena i stjecati novac na predvidivo kretanje cijena. No, da bi se to moglo primijeniti, potrebna je bila odgovarajuća teorija, te je kreiran model određivanja cijena kapitalne imovine ( capital asset pricing model, CAPM ). Ovaj je model razvila skupina autora, William Sharpe i Merton Miller, a tu je bio i Eugene Fama i drugi. Rezultati su pokazali da je balansiranje

između rizika i nagrade (trade off) složenije nego što objašnjava teorija. Ekonomika kao znanost se već temeljila na racionalnom čovjeku, a Franco Modigliani i Merton Miller5 postavili su racionalnog čovjeka kao kamen temeljac u teoriju financija. Nastavak prethodno navedenoga je utemeljenje Modigliani-Miller teorema, koji objašnjava zašto povećanje zaduženosti nije

bitno, a uz stečaj, visoke troškove duga, banke potiču daljnje i veće zaduživanje, jer im to daje veći prihod na kapital. Oni su tvrdili da vrijednost neke tvrtke ovisi isključivo o vrijednosti povrata koje ono daje, a 5

Franco Modigliani dobio je Nobelovu nagradu za ekonomiku 1985. godine, a Merton Miller 1990. Jedan od najpoznatijih radova Franca Modigliania and Mertona Millera bio

je "Trošak kapitala, korporativne financije i teorija ulaganja" ("The Cost of Capital, Corporation Finance and the Theory of Investment"), AmericanEconomic Review, vol. 48, no. 3 (1958), pp. 261 – 297. Oni su tvrdili da nema razlike ako tvrtka isplati dividene

ili zadrži dionice. Oni su ignorirali utjecaj oporezivanja, što je kasnije nazvano kao paradoks dividende. Prema njihovoj teoriji tvrtka može smanjiti zbrojni porez na dobit i porez na dohodak kupovanjem natrag dionica, umjesto isplate dividendi.

92


nije bitno ostvaruju li se povrati kao dug (s obzirom na fiksna plaćanja, neovisno o razini profita) s preostatkom kapitala ili većino m kao kapital.

Modigliani i Miller su zanemarivali mogućnost stečaja i troškove vezane uz to te činjenicu da sve veće zaduživanje povećava vjerojatnost bankrota. "Modigliani i Miller su zaključili da je irelevantno gdje je tvrtka dobila svoj novac, izdavanjem obveznica, prodajom dionica, ili reinvestiranjem dobiti.

Njihov "dokaz" ovog zaključka je da ako dvije tvrtke imaju istu zaradu, ali različitu strukturu kapitala, a nisu dale istu tržišnu cijenu ", investitor može kupiti i prodati dionice i obveznice na takav način da se razmjenjuje jedan tok dohotka za drugi tok, identičan u svim relevantnim aspektima, ali se prodaje po nižoj cijeni. Ako bi investitori tražili racionalni profit od ekonomske teorije, to se jednostavno ne može dogoditi. No, Modigliani i Miller su vjerovali da su investitori racionalni, ili barem dovoljno racionalni za svoje potrebe."6 Pristup konkurentske ravnoteže u mikroekonomici pružio je solidne temelje makroekonomici. Ova se škola , koja se temelji na neoklasičnom modelu , ponekad naziva "Nova klasična" škola, ili "Čikaška škola".

3.2. Politekonomska analiza krize u svijetu i u Hrvatskoj Ekonomska analiza ili analiza ekonomskih kretanja, ocjenjuje se da ne može biti potpuna bez politoekonomske analize krize. Kriza koje je počela 2007. godine u najrazvijenijem dijelu svijeta i koja je dobila epitet globalna ili svjetska, jer je zahvatila veći dio svijeta kao i većinu zemalja tranz icije, među kojima i Hrvatsku , danas se naziva Velika recesija, još nema pravu, odnosno preciznu dijagnozu. Prije svega radi se o analizi i razumijevanju promjena, koje su ekonomske, evolucijske i epohalne. Analiza i definiranje stanja vremena u kojem se odvija svjetska epohalna

promjena kao i procjena ekonomske odnosno društvene evolucije, ocjenjuje se da je najvažniji zadatak suvremene znanosti na globalnoj pa tako i na nacionalnoj razini.

6

Justin Fox, The Myth of the Rational Market , A history od risk, reward, and delusion on Wall Street, HarperCollins Publishers Inc., 2009., str. 81.

93


Politička ekonomija je, izvjesno je, jedina znanost koja treba i koja mora biti u stanju analizirati najvažnije u ovim velikim promjenama kao što je kreativno sudjelovanje živog rada u novim uvjetima u stvaranju novih vrijednosti. Ocjenjuje se stoga da je nužna potreba za intenzivno, organizirano i znanstveno analiziranje odnosno proučavanje dostignuća i budućeg razvoja. Politička ekonomija odnosno društvena i humanistič ka znanost imaju snagu i obvezu analiziranja, proučavanja i predviđa nja fundamentalnih promjena koja se diljem svijeta upravo odvija, što je jedno od obilježja globalizacije. U ovim globalnim promjenama, premda ima stanovitih otpora, evolucijske se promjene prihvaćaju kao dokaz spektakularnog napretka i stvaranje novog svijeta, te su u tim uvjetima

urušavanje velikih tekovina kulture i civilizacije kao što su nacionalna država, suverenitet, standardni jezik i slično, prihvaća kao dio promjene, kao dio razvojnog progresivnog procesa. Slijedom navedenog u nastavku se daju neke naznake uzroka ove globalne krize, koja se može nazvati na jvećom u povijesti čovječanstva jer su promjene koje donosi - najveće. 1. Neuspjeh ekonomike kao znanosti

Premda oduvijek postoji određena sumnja u ekonomiku kao znanost, odnosno njenu sposobnost za rješavanje problema kao što je nastanak krize,

barem kod dijela društva, ipak ekonomika kao znanost mora pretrpjeti određene kritike jer je gospodarstvo 2008. dospjelo u krizu, što se doduše ponovilo kao i 1929. godine. Ekonomika je znanost, a kao znanost mora biti u stanju predviđati ekonomska događanja. Međutim , većina ekonomskih modela , odnosno ekonomista, praktično od Velike depresije, nisu uspijevali predvidjeti najvažnije ekonomske događaje. S druge strane, dok tzv. vodeći modeli nisu opravdali svoje postojanje i ciljeve, posljednjih 25-30 godina ipak su izrastali pokušaji

da se (a) pruži uvid u ono što se dogodilo, (b) pruže alternativne politike u odnosu na krizu i (c) pruže druge , odnosno bolje teorije. Problemi su zapravo počeli negdje prije 35 godina u pokušaju da se pomiri makro i mikroekonomika, što je naravno pogrešno. Postojala su dva pristupa: 1. primijeniti standardni mikro model, odnosno konkurentsku

94


ravnotežu (competetive equilibrium ) i 2. obnoviti mikroekonomiku da se pomiri s makroekonomskim ponašanjem . "Do Velike depresije, većina ekonomista prianjala je uz viziju kapitalizma kao savršenog ili gotovo savršenog sustava. ...romantiziranu i dezinficiranu viziju gospodarstva dovelo je većinu ekonomista da ignoriraju sve što može poći po zlu. On su zatvorili oči na ograničenja ljudske racionalnosti koja

često vode do napuhavanja i ispuhavanja; na probleme institucija koje podivljaju; na nesavršenost tržišta, osobito financijskog tržišta, koji mogu uzrokovati da poslovni sustav gospodarstva može doći Jedan od ekonomista koji je ukazivao svakako na dolazak krize je Robert Shiller, profesor na

sveučilištu Yale u SAD. Nažalost, teoretičari financija nastavili su vjerovati da su njihovi modeli ispravni i da se mogu donositi odluke na temelju tih

modela, što je, pokazalo se kasnije, bilo pogrešno. Jednako tako i nositelji ekonomske politike u Hrvatskoj nisu prihvaćali postojanje krize kada su to već ukazivali i statistički p odaci. Treba dodati da su neki analitičari, među koje spada i autor ove studije , na vrijeme7 predvidjeli nastanak ekonomske krize.8 2. Kolaps Breton-Woodsa i nedemokratsko ponašanje najrazvijenijih u uvjetima globalizacije

Kao uzrok nastanka svjetske krize na jčešće se navodi kriza hipotekarnih kredita u SAD-u 2007. i potom bankrot banke Lehman brothers 15. IX.

2008. Naravno, da je objašnjenje prejednostavno. Ocjenjuje se da je izvorište ove krize kolaps Breton Woods sustava na početku 1970 -ih. Naime, svjetski ekonomski sustav odnosno svjetski ekonomski poredak obično se naziva - Bretton Woods sustav (mjesto u SAD-u gdje je dogovaran 1944.), prema kojem se svaka zemlje obvezuje da

usvoji monetarnu politiku da održava tečaj svoje valute u okviru fiksne vrijednosti - plus minus jedan posto - mjereno u zlatu i sposobnost MMF-a 7

8

Dr. Tihomir Domazet, Neuspjesi sadašnje i model ekonomske politike za sljedeće razdoblje, HDE, Zbornik radova, Opatija, 2006., str. 130.:"Negativne posljedice ekonomske politike koje mogu prerasti u depresiju i krizu" (podnaslov).

Dr. Tihomir Domazet, Uklanjanje prepreka održivom rastu i razvoju, HDE, Zbornik radova, Opatija, 2007., str. 283., "S obzirom n a mogućnost nastanka krize potrebno je definirati politiku izlaska iz ovog stanja."

95


da privremeno premosti neravnotežu plaćanja. Izvorno, Bretton Woods je imao za cilj pospješivanje međunarodne robne razmjene i uravnoteženje bilance plaćanja. Tom je cilju bilo podređeno i financijsko tržište odnosno tržište kapitala. Glavni kreator Bretton Woods bio je John Maynard Keynes, koji je čak predlagao uvođenje svjetske valute - bancor. Međutim, zbog financijsk ih ograničenja, inflacije, krize i neefikasne alokacije akumulacije i kapitala taj je sustav 1971. godine došao u krizu. Kolaps je zapravo nastao jednostranom odlukom SAD-a da napusti konvertibilnost dolara u zlato, što je izazvalo ogroman financijski stres u svjetskom gospodarstvu, a dolar je time postao svjetska rezervna valuta. Kolapsu sustava Bretton Woodsa prethodila je inflacija zbog rata u Vijetnamu početkom 1970 -ih, kada je SAD prvi put u 20. stoljeću imao

trgovinski deficit. Ključna je bila 1970. godina kada je promjenjivost dolara u zlato smanjena s prijašnjih 55% na svega 22%, a to je prema stajalištima neoklasičnih ekonomista predstavljao prag kada su posjednici dolara izgubili vjeru u sposobnost SAD-a da smanji proračunski i trgovinski deficit. Posljedica toga je bilo sve više štampanje dolara (1971 .) radi podmirenja državnih izdataka za vojsku i socijalne programe. Nixon, predsjednik SAD-a, je 15. kolovoza 1971. donio odluku o 90-dnevnoj

kontroli plaća i cijena, zatim 10% dodatno opterećenje na uvoz i, što je najvažnije, napuštanje direktne konvertibilnosti dolara u zlato (osim na otvorenom tržištu). Ova je operacija nazvana - Nixonov šok. Bretton Woods II, kako se popularno naziva, je sustav, gdje više nema konvertibilnosti dolara u zlato, već tečaj fluktuira , odnosno pliva, a dolar je svjetska rezervna valuta. Od 1976. godine sve su glavne valute fluktuirale

odnosno tečaj nije više bio glavna metoda kojom su države upravljale svoju monetarnu politiku. Trgovanje valutama s fluktuirajućim tečajem na deviznom tržištu je ključni dio sustava Bretton Woods II, koji je nastao poslije 1971. 9 U evolucijskom procesu potom je nastala globalizacija kao dominantan

oblik međunarodnih ekonomskih odnosa. Globalizacija zahtijeva drukčije djelovanje, barem od onih koji sudjeluju u svjetskim ekonomskih aktivnostima, kao što su tr govanje, investiranje, poslovanje i drugo, dakle 9

Dr. Tihomir Domazet, Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija, Zbornik radova,

Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatski inst itut za financije i računovodstvo, Zagreb, 2009, str. 43 -44.

96


globalno ponašanje. Međutim, glavni globalni igrači , odnosno najrazvijenije zemlje, prije svih SAD, nastavile su djelovanje kao i ranije, kao da

globalizacija ne postoji. Najrazvijenije zemlje su čak utemeljile neformalnu skupinu "G7" s ciljem promoviranja svojih ekonomskih i drugih ciljeva u

globalnim uvjetima. Isto tako zemlje G7 imaju veći utjecaj u svjetskim financijskim institucijama kao što su MMF, Svjetska banka, WTO, iako im realno ne pripada tolika moć. Postoje i druga, manje više poznata, ponašanja ekonomski najrazvijenijih zemalja, što se ne uklapa u demokratske okvire i pravila kakva su donesena na kraju II. svjetskog rata. Ocjenjuje se da je Velika recesija je teža i opasnija od Velike depresije i tako je treba rješavati. "Ali, to je više nego da je u pitanju "polaganje": propusti u našem financijskom sustavu su simbolični šireg neuspjeha u našem ekonomskom sustavu, a neuspjeh našeg ekonomskog sustava odraz je dubljih problema u našem društvu . Mi smo počeli s upumpavanjem novca bez jasnog saznanja kakav financijski sustav želimo na kraju, a rezultat su oblikovale iste političke snage koje su nas je dovele u nered. Nismo promijenili naš politički sustav , tako da se možda ne trebamo čuditi bilo čemu. Pa ipak, postoji nada da je promjena moguća. Ne samo moguće , već nužna. Da će se promjene desiti, kao rezultat krize, izvjesno je. Nema povratka u svijet prije krize. No, pitanja su, kako duboke i fundamentalne će promjene biti? Hoće li još biti u pravom smjeru? Izgubili smo osjećaj hitnosti, i ono što se dogodilo do sada ne značiti dobro za budućnost ."10 Ova kriza naziva Velika recesija manje je svjetska, jer znatan dio azijskih

zemalja, kao što su Kina, Indija, Vijetnam, potom Turska, te Poljska, praktički nisu bile u krizi. Danas mnogi utjecajni i poznati ekonomisti ukazuju na ozbiljnost i težinu ove krize. Joseph Stiglitz11 ukazuje na nužnost rješavanja ekonomskog rasta, kao preduvjet svim drugim aktivnostima i raspravama. Ukazuje da sadašnja neizvjesnost ima posebno negativan utjecaj na banke i davanje zajmova.

Čak su i mala i srednje velika poduzeća gladna financijskih izvora. Ekonomski rast daje nove i veće poreze, nova radna mjesta i mogućnost za smanjenje duga, a bez toga je sve negativno i loše. 10

11

Joseph E. Stiglitz, Freefall: America, free markets, and the sinking of the world economy, W. W. Norton & Company, Inc., 2010, str. 123. Financial times, Eurozone’s problems are political, not economic , 20.07.2011.

97


Paul Krugman12 ukazuje da je najveći problem SAD -a nezaposlenost, a ne deficit. To jasno signalizira tržište. Krugman smatra da treba brinuti o slaboj ekonomiji, a ne o deficitu. Za slabu ekonomiju i niske kamatne stope i nedostatak poslovnih mogućnosti znači da državne obveznice postaju atrak -

tivne čak i s vrlo niskim prinosom. Nouriel Roubini13, ukazuje da kompanije gomilaju kapital i profit uz izgovor

da nema potražnje na tržištu pa nemaju niti razloga za nove investicije i zapošljavanja. Također ističe da je tijekom krize došlo do još veće redistri bucije bogatstva od stanovništva u komp anije i njihove vlasnike. "Mislili smo da tržište funkcionira. No, ne funkcionira. Pojedinac može biti racionalan. Kompanija, da preživi i opstane smanjuje troškove rada sve niže i niže, ali to je nečiji prihod i nečija potrošnja. Zato je to samouništava jući proces."

Jeffrey Sachs14 ocjenjuje da je uzrok krize neuspjeh gospodarske strategije i upravljanja SAD-om i vodećih zemalja Europe, kao i gubitak povjerenja

tržišta u tim gospodarstvima te optužuje da se njihove zemlje i lideri nisu u stanju nositi s realnostima globalnog tržišta kapitala niti konkurentnošću kompanijama iz Azije. On smatra da transatlantske ekonomije moraju una prijediti fiskalnu politiku i to: 1. povećati ulaganja u ljudski kapital i infra strukturu, 2. smanjiti vojnu potrošnju (Irak, Afganistan) i 3. u srednjem roku

postići uravnoteženi državni proračun. 3. Kupovina po nižoj cijeni i prodavanje po višoj ne stvara bogatstvo , a sustav bez profita i akumulacije dolazi u krizu

Obično se smatra da k upovina po nižoj cijeni i prodavanje po višoj donosi profit i stvara bogatstvo. Međutim, to je krivo. U konkurentnoj tržišnoj ekonomiji kojim dominira kapital, općenito govoreći, vlasnici ne mogu povećavati svoje bogatstvo jednostavnim kupovanjem po nižoj cijeni i prodavanjem po višoj. Uostalom tako ne posluju velike kompanije kao što su Boeing, General Electric i Microsoft , odnosno tako ne generiraju svoje

ogromno bogatstvo. Ukratko, veličina vrijednosti koje vlasnik kontrolira (i stoga iznos novca kojeg vlasnik stvara) u tržišnoj ekonomiji kojim dominira 12 13

14

New York Times, The Hijacked Crisis, 11.08.2011. http://europe.wsj.com/video/nouriel-roubini-karl-marx-was-right/68EE8F89-EC2442F8-9B9D-47B510E473B0.html?KEYWORDS=nouriel+roubini Finacial Times, The great failure of globalisation, 17.08. 2011.

98


kapital generira se iz viška vrijednosti. Višak vrijednosti je izvor profita. Budući da bez profita i akumulacije kapitala sustav usporava, ne može funkcionirati, što dovodi do krize. 4. Hiperprodukcija ili prekapacitiranost dovode do krize

Obrazac nastanka krize obično se svodi na dva oblika i to: nemogućnost da vlasnik izvuče dovoljno viška vrijednosti i nemogućnost da se ostvari višak

vrijednosti. Individualni vlasnici često imaju problema s jednim ili oba oblika nastanka krize. Međutim, kada je gospodarstvo u cjelini pogođeno krizom, glavni uzrok nastanka krize je zbog fenomena zvan hiperprodukcija

ili prekapacitiranost. Kriza koja proizlazi iz nemogućnosti da se izvuče dovoljno viška vrijednosti ima tendenciju pada profitne stope. 5. Hiperprodukcija u jednoj industriji može uzrokovati krizu hiperproduk cije u ostalom dijelu gospodarstva

U vrijeme opće hiperprodukcije u nekim sferama ona je uvijek rezul tat, posljedica hiperprodukcije vodećih komercijalnih artikala. U današnjem gospodarstvu svijeta, "vodeći komercijalni artikli" jesu čelik, automobil ili računalo, a ne kišobran. Ako postoji hiperprodukcija u tim vodećim industrijama, oni će imati gubitak ako ne budu mogli sve prodati. Tada moraju proizvode staviti u zalihe. Akumulacija kapitala u toj industriji ima poteškoća , a oni mogu kupiti manje konstantnog i varijabilnog kapitala. Sve druge industrije koje ovise o ponudi tih vodećih industrija sada imaju hiperprodukciju, odnosno prekomjernu proizvodnju. Rezultat toga je da se prekida lanac za plaćanje obveza (nelikvidnost i nesolventnost), s određenog datuma prenosi se na stotinu mjesta. Kriza se može potom odvijati kao spirala. 6. Banke za vrijeme krize ne investiraju te time dodatno potiču krizu

Uobičajeno je da se profit, odnosno akumulacija investira da bi se stekao novi, veći profit. Međutim, često se dešava da u financijskom sektoru, prije svih banke odnosno njeni vlasnici spekuliraju i zadrže novac tijekom krize. Slično i kompanije. G odine 2002., na primjer, Microsoft je imao oko 5 milijardi dolara u gotovini (cash). Ovaj se fenomen objašnjava na sljedeći način: "tijekom kriza, nakon nastanka panike, tijekom mirovanja industrije, novac je imobiliziran u rukama bankara bill- brokera [špekulanti], a baš kao 99


što jelen vapi za svježom vodom, za novcem se vapi radi zapošljavanja koji se može realizirati kao kapital ". Drugim riječima, tijekom krize novac je ograničen upravo u trenutku kada je najpotrebniji. Stoga vlasnici odbijaju investirati, pa se tako manje kupuje konstantnog i varijabilnog kapitala. Kriza se opet može odvijati kao spirala. 7. Do sada u Hrvatskoj uglavnom nije bilo sukoba na relaciji (novi) vlas nik - radnik

Domaći novi vlasnici, koji se najčešće nazivaju tajkuni (premda izvorno japanska riječ, taikun znači nešto posve drugo od domaćih koji su taj epitet stekli tijekom pretvorbe) nalaze se pred izazovima nove financijske krize.

Naime, domaći su vlasnici, odnosno poduzetnici (kapitalisti) do sada uglavnom bili usmjereni na koncentraciju kapitala, odnosno na stjecanje imovine, a ne na stjecanje profita. Stjecanje profita je, inače, primarni cilj svakog poduzetnika. Općenito govoreći, zato do sada uglavnom nije bilo sukoba na relaciji (novi) vlasnik - radnik , već su sukobi, ako se mogu tako nazvati sporadični ispadi sindikata, uglavnom bili na relaciji država - radnik, jer je to bio odnos vlasnika i zaposlenika i jer su tim putem uglavnom nestajala radna mjesta. 8. Dužnička kriza najrazvijenijih je pun o više od toga

Najrazvijenije zemlje svijeta izvješćuju da je u posljednjih godina došlo do naglog zaduživanja svih sektora gospodarstva, a to se stanje opisuje kao dužnička kriza. Prema podacima McKinsey Global Institute15 ukupna zaduženost svih sektora n ajrazvijenijih zemalja je sljedeć a:

15

Redni broj

Država

Ukupan dug svih sektora u odnosu na BDP (%)

1

Velika Britanija

495

2

Japan

492

3

Francuska

397

McKinsey Global Institute, Debt and Deleveragning: The global credit bubble and its economic consequences, Januar 2010.

100


4

Španjolska

370

5

Italija

315

6

Švicarska

314

7

Južna Koreja

306

8

SAD

288

9

Njemačka

262

9

Kanada

261

Međutim, sve ove države izvješćuju da je njihova nacionalna štednja veća od investicija (S > I). Može se zato zaključ iti da je tako formirana nacionalna št ednja napuhana, odnosno umjetna, koja se postiže putem svojih banaka i derivata s ciljem da se (a) ostvari dominacija nad zemljama i kompanijama zajmoprimcima i (b) financirati svoja (pre)zaduženost. To je ujedno strategijski pristup ovih država . Ove se ocjene mogu potkrijepiti na

sljedeći način. Navedene države (osim Španjolske i Južne Koreje) jesu ujedno G 7, a samo državni dug tih zemalja iznosi oko 35.000 mlrd. US $ ili oko 120% BDP-a. Ako je u nekoliko posljednjih godina dug povećan za oko 15.000 mlrd. US $, toliki iznos domaće štednje (akumulacije) nisu imale već su to najvećim dijelom emitirale putem derivata odnosno putem svojih banaka. Zato ove države moraju učiniti sve da se spase njihove banke, u čemu je najveći problem dužničke krize EU i najrazvijenijih. Usput se navodi da ukupan iznos derivata u svijetu iznosi oko 500 tisuća milijardi mlrd. US $ (u posljednjih nekoliko godina izdano je 250 tisuća mlrd. US $) koji se na jvećim dijelom odnosi na najrazvijenije, dok svjetski BDP iznosi oko 60 tisuća milijardi US $, što je dakle odnos 8:1.

101


Zemlje BRIC, prema istom izvoru, imaju znatno nižu zaduženost: Redni broj

Država

Ukupan dug svih sektora u odnosu na BDP (%)

1

Kina

158

2

Brazil

142

3

Indija

129

4

Rusija

71

9. Najrazvijenijima prijeti kriza sustava

Različite škole ekonomskog mišljenja imaju i različite poglede oko toga gdje se stvara nova vrijednost. Međutim, sve škole prihvaćaju da se nova vrijednost stvara u materi jalnoj proizvodnji ili kako se često naziva realnom sektoru. Premda cilj ovog rada nije istraživanje u kojim se sektorima stvara nova vrijednost, treba dodati da je u vezi s nekim uslugama suvremena marksistička ekonomija promijenila mišljenje tako da je "...prekinut stari stav da vrijednost stvara samo materijalni rad i utemeljen je novi stav da rad koji proizvodi materijalne i nematerijalne mentalne robe, također stvara vrijednost "16. Prema tom promijenjenom stavu produktivan

rad je, na primjer, u području obrazovanja, društvenih i prirodnih znanosti, kulture, tehnologije, literature i umjetnosti, emitiranja, filma i televizije,

uključujući nematerijalne robe ili usluge rada kao što su predavanja i izvođenje predstava. Radi boljeg razumijevanja daje se pregled modernih teorija faktora proizvodnje.

16

Enfu Cheng, Four Theoretical Hypotheses of Modern Marxist Political Economy, 2010, prema: Cheng Enfu, "Promote the ‘New Monistic Living Labor Theory of Value’" in Guangming Ribao, 17 July, 2001.

102


Teorija(e) tri faktora proizvodnje - teorijske hipoteze Moderna ekonomika Zapada

Moderna ekonomika Istoka

(Građanska politička ekonomija):

(Marksistička politička ekonomija):

Teorija faktora proizvodnje koji stvaraju vrijednost

Nova teorija živog rada koji stvara

1.

Teorija posve sebičnog ekonomskog čovjeka

Teorija samozainteresiranog, ali i

2.

Teorija inverznog odnosa jednakosti i efikasnosti

Teorija uzajamnog jačanja i razmjernog odnosa jednakosti i efikasnosti

3.

Teorija ograničenih resursa i neograničene potražnje

Teorija dvostrukog ograničenje resursa i

vrijednost

altruističnog ekonomskog čovjeka

potreba

Prethodno je navedeno stoga jer su velike multinacionalne kompanije, radi stjecanja profita, otišle u Kinu. Istovremeno, potrošači na Zapad u su se zadovoljavali s jeftinim i nedovoljno kvalitetnim proizvodima iz Kine, a izgubljena radna mjesta na Zapadu zamijenjena su onima iz usluž nog sektora. Dakle, Kina je jačala svoj materijalni sektor, a Zapad uslužni sektor. Time je Zapad omogućio da se potkopaju temelji svojih ekonomija, a takva "podjela rada" prije ili kasnije izazvat će sukobe. Danas su sukobi na relaciji SAD - Kina oko aprecirane kineske valute renminbi (yuan), nefunkcioniranje WTO-a, MMF-a i sličnih međunarodn ih institucija. Zanimljivo je da te institucije koriste termine kao što su "globalna neravnoteža" (ne može postojati globalna neravnoteža) da bi iskazali deficite najrazvijenijih. Proces "deindustrijalizacije" odvijao se i u Hrvatskoj, udjel prerađivačke industrije i ukupnog tzv. realnog sektora stalno se smanjuje, a raste udjel sektor usluga, osobito financijskog sektora. 10. Domaćim (novim) vlasnicima prijeti nova kriza

Domaći novi vlasnici svoju su imovinu stjecali iz pozajmljenog inozemnog financijskog kapitala. Međutim, ako je izvor tog inozemnog financijskog kapitala uobičajena inozemna nacionalna štednja , svi rizici jesu uobičajeni, od kamata do rizika otplate. Međutim, ako izvor tog inozemnog financijskog kapitala nije uobičajena inozemna nacionalna štednja, već 103


umjetno generirana akumulacija temeljena na derivatima i drugim financijskim instrumentima, kao što je prethodno objašnjeno, predstoje veliki rizici prelijevanja, odnosno zaraze (engl. contagion ) krize od tih zemalja. Dakle, to nije nacionalna štednja ili akumulacija, već štednja uglavnom bez pokrića, dakle iz papirnatog novca koji je CDS (engl. credit default swaps) ili sličnog derivata, to je u krajnjem želja davaoca toga zajma da ostvari viša k vrijednosti, odnosno svoju dodatnu akumulaciju, putem i

načinom koji je suprotan od uobičajenih financijskih odnosa. Nažalost, tom putu i načinu pomažu domicilne države zajmodavatelja svojim sustavom i infrastrukturom.

3.3. Zaključne ocjene u vezi s Velikom recesijom Često se i ova kriza, koja je izbila 2007. u SAD-u, objašnjava kao dio ciklusa koji karakterizira kapitalistički način proizvodnje odnosno da je nastala u okviru normalnog ciklusa hiperprodukcije roba i prekomjerne akumulacije kapitala. Zagovornici teorije o ciklusima ne mogu objasniti zašto u razdoblju od 1945. do 1960. nije bilo krize, na bazi poslovnog ciklusa. Međutim, ova kriza odnosno Velika recesija i ekonomski pad bili su

odgođeni nekoliko godina velikim povećanjem zaduženosti kućanstava, poduzeća i države radi održavanja potražnje, budući da su realne plaće radnika već bile smanjene. Može se čak pretpostaviti da su ključni igrači (npr. FED) već vidje li nastanak krize, te su pokušali nekim mjerama odgoditi njen nastanak, umanjiti utjecaj i potom preusmjeriti težišt e na druge. To daje potpuno drugu sliku na neoliberalni kapitalizam, jer su i prije djelovali kao dio državne intervencije, koja nije uspjela (ili nisu uspjeli prevaliti sav teret na druge). Navedeni ogromni dug najrazvijenije zemlje Zapada, prije svih SAD, koristile su ujedno kao "pumpanje" financijskih instrumenata koji su i spekulativni. Naime, vrijednost te imovine ne bi se nikada mogle realizirati. Najrazvijenije zemlje su se dosada nosile s ciklusima, međutim Velika recesija na vidjelo je donijela strukturni problem odnosno da je predominantni financijski sektor (banke), ujedno nedovoljno reguliran, na

nacionalnoj i međunarodnoj razini, glavni uzrok nedaćama.

104


Međutim, nezavisno od navedene ocjene brojne zemlje, među njima i članice EU suočene su s dužničkom krizom, koja se na drukčiji način sagledava u Tablici 1. Tablica 1. Dinamika državnog duga odabranih zemalja (% BDP -a)

Primarni

Nominalni rast BDP 2011.-12. minus prinos na

Državni dug -

državne obveznice

(ponderirani prosjek)

saldo 2011. procjena

Neto dug (bruto dug = obveze minus plasmani)

Irska

-2,2

70,0

-13,8

6,3

Grčka

2,6

124,8

-19,3

6,8

Portugal

0,6

75,5

-16,7

5,9

-0,9

45,7

-3,2

6,2

2,3

100,6

-2,5

7,1

Njemačka

..

50,2

2,0

5,7

Mađarska

0,2

54,2

-0,3

3,5

J. Koreja

-0,1

-38,1

2,7

3,7

0,3

80,8

0,5

6,3

proračunski

Španjolska Italija

Belgija

godine

dospijeća

Izvor: Economist, London, Why Italy ought to be okay, 12. VII. 2011.

Podaci ukazuju na vrlo težak ekonomski i financijski položaj Grčke, Irske i Portugala, jer je nominalni rast njihovog BDP-a znatno niži od prinosa na

državne obveznice, što upućuje na neodrživost duga. Istovremeno, položaj Italije i Španjolske nije tako loš, iako je njihov neto dug 100,6%, odnosno 45,7%, ali nominalni rast BDP-a umanjen za prinos na državne o bveznice je negativan i iznosi -2,5%, odnosno -3,2%. S obzirom da je glavna pozornost Velike recesije i daljnjeg produbljenja krize usmjerena na EU, odnosno eurozonu, treba ukazati da je dužnička

državna kriza, kako se službeno naziva, posljedica što su države preuzele dugove banaka. Pored toga, države dužnici zapravo su prenijeli svoj suverenitet na dvije najjače države, Njemačku i Francusku te na ECB. U 105


tom smislu treba razumjeti spašavanje Grčke, koja je praktično u kolapsu, te se spašavaju vjerovnici odnosno banke, najvećim dijelom iz Francuske i Njemačke. Nadalje, očito se pokušava da Grčka bude pilot projekt rješenja EU-a, jer slične probleme imaju Irska, Portugal i Španjolska, a ako bi Italija pala u dublju krizu, to bi moglo utjecati na suštinsku promjenu koncepta EU, odnosno, eurozone. Tome treba dodati da je financijski kapital SAD-a

znatnim je dijelom ušao u London, kao svjetski centar nereguliranog offshore bankarstva, s ciljem zajedničkog utjecaja na druge zemlje i gospodarstava. Međutim, EU se suštinski ne mijenja. Najveći ekonomisti također ukazuju da opasnost da veći dio zemalja EU padne u još veću krizu, koja se može preliti i na veći dio svijeta, u koji spada i Hrvatska. "Ne vidim nikakav znak da su europske političke elite spremni preispitivati svoju dogmu o teškom novcu i štednji. Dio problema može biti da te političke elite imaju selektivno povijesno pamćenje. Vole razgovarati o njemačkoj inflaciji ranih 1920-ih, no to nema veze sa današnjom situacijom. No, oni gotovo nikad ne govori o mnogo važnijem primjeru: politika Heinrich Brüninga, njemačkog kancelara (1930 . - 1932.), čije je inzistiranje na uravnoteženom proračunu i očuvanju zlatnog standarda dovelo da je Velika depresija čak bila gora u Njemačkoj nego u ostatku Europe, što se mora znati. Sada ne očekujem ništa loše što bi se dogodilo u 21. stoljeću u Europi. Međutim, postoji veliki raskorak između onoga što treba napraviti da euro preživi i što su europski lideri spremni učiniti, ili čak govoriti da se učin i. S obzirom na taj raskorak, teško je naći osnovu za optimizam."17 S obzirom da se teško može očekivati smanjenje državnog duga najrazvijenijih zemalja, povećanje poreza, smanjenje vojnih izdataka ili fiskalno jedinstvo eurozone, a provode se programi štednje (austerity) u zemljama EU pod utjecajem Njemačke i Francuske odnosno središnje banke (ECB, European Central Bank) i MMF-a, ocjenjuje se da to ne može osigurati rast, ekonomski oporavak, već produbljenje i proširenje krize. Hrvatska se stoga treba suočiti i najozbiljnije pripremiti se za ovaj vrlo opasan scenarij.

17

Paul Krugman, Euro zone death trip, New York Times, 26. 09. 2011.

106


4. HRVATSKI MODEL ZA RAZVOJ I EKONOMSKU POLITIKU Riječ model ovdje treba razumjeti mnogo šire, kao okvir razvoja i ekonomske politike da se postignu ciljevi kao i da se oblikuju ekonomski i društveni ciljevi. Da kle, dobri su oni modeli koje potvrdi vrijeme, tvrdi Philippe Aghion (Sveučilište Harvard, SAD) , dok Brad DeLong (Sveučilište California, Berkley, SAD) smatra da nisu važne pretpostavke, već onaj koji ima kvalitetu predviđanja, a takvim smatra Friedmanov "F-Twist". Suprotno tome misli Anatole Kaletsky da ekonomisti trebaju model širokog spektra ljudskog ponašanja , koji zahtijeva ponovno ispitivanje različitih pretpostavki na kojima se model temelji, a George Akerlof smatra da je dobar model koji daje odgovore na specifična pitanja i korespondira sa svakim problemom koji nastane. Treba znati da modeli nisu bili priznata kategorija u raspravama o metodologiji kasnog 19. stoljeć a, a postali su središte e konomike u vrijeme Velike depresije odnosno 1930-ih godina, dok je kreiranje modela bila je glavna metodologija ekonomike 20. stoljeća. "Modeli su kompleksni ciljevi

izgrađeni iz mnogih resursa, koji su nastali iz različitih izvora i služe kao mjerni instrumenti", tvrdi Marcel Boumans u svojoj knjizi How Economists Model the World into Numbers (2005), a Mary Morgan i Margaret Morrison u knjizi Models as Mediators (1999) tvrde da "modeli su autonomni agenti koji posreduju između teorija i realnog svijeta ". Analiza povijesnog razvoja kreiranja modela kao i programski pristupi njihovih utemeljitelja podržavaju tri različite funkcije modeliranja: (1) za prihvaćanje određene teorije, (2) za teoretiziranje i (3) kao instrument istraživanja.18 James Galbraith (Sveučilište Texas, Austin, SAD) tvrdi da ekonomika treba ići dalje od modeliranja, koja može poslužiti za rješenje u evoluciji ekonomske znanosti i vjerski kult autističnih znanstvenik a. Na osnovi prethodno iznesenog, a osobito (1) ekonomske analize krize u Hrvatskoj, (2) politekonomska analiza postojeće krize, Velike recesije i (3) 18

Morgan, Mary S. "models." The New Palgrave Dictionary of Economics. Second Edition. Eds. Steven N. Durlauf and Lawrence E. Blume. Palgrave Macmillan, 2008. The New Palgrave Dictionary of Economics Online. Palgrave Macmilla, 26. rujna 2011. doi:10.1057/9780230226203.1112.

107


sažetog objašnjenja uloge ekonomskog modela, u nastavku se daje Hrvatski model za razvoj i ekonomsku politiku. a. Napomene o razvojnoj ekonomici od 1950-ih do danas Razvojna ekonomika je potiskivana u uvjetima sve većeg jačanja uloge tržišta i njegovog fetišizirana, što je velikim dijelom dovelo do Velike recesije. Budući da je teorijski dokazano da tržište ne djeluje savršeno i korektno te da ljudi nisu racionalni, realno je koristiti suvremeni model planiranja da bi se postigli vrlo visoki ciljevi i ujedno usmjeravale i koordiniranje aktivnosti. To je nužno prim ijeniti u okviru razvojne ekonomike, naravno u današnjim uvjetima, koje određuje globalizacija. Treba se sjetiti da su ranije postojale rasprave je li za nerazvijene zemlje najbolje da se industrijaliziraju tako da uvoze neke robe ili da se specijaliziraju u izvozu poljoprivrednih proizvoda. 1970-ih mišljenje je promi jenjeno, jer su nove teorije omogućile ekonomistima da izgrade formalne modele. Stiglitz je tako pokazao udjel u smanjivanju prinosa od žetve (share-cropping ), gdje najmoprimac plaća vlasniku zemlje dogovoreni

dio žetve, te se može preferirati da se novac da odnosno pozajmi budući da smanjuje rizik kojim se sreće najmoprimac. Djelokrug ekonomske teorije također je proširen i te su tehnike razvijene da se objasne ekonomski problemi primijenjeni na probleme izvan tradicionalnih područja. Gary Becker je postao poznat jer 1950-ih primijenio standardne ekonomske tehnike na discipline kao što su diskriminacija i obrazovanje. Obrazovanje je, na primjer, oblikovano na

način koji je paralelan odluci tvrtke da investira u strojeve, kao što je akumulacija radnika "ljudski kapital". On se 1960-ih okrenuo problemima koji se tradicionalno smatraju da spadaju u području sociologije, kao što su brak, razvod i kriminal. Oko 1960. godine, nekoliko se ekonomista (Mancur Olson, Gordon Tullock, James Buchanan i Anthony Downs) okrenulo problemima donošenja netržišnih odluka, što nije povezano samo s

analizom socijalnih problema, već također političkih procesa (izbori, kampanje, lobiranje) i ponašanje birokracije, neovisno jesu li u državnom ili privatnom sektoru. Becker i drugi ekonomsti su bili skeptični li se "javni izbor",kao studij ponašanja u okviru javnog sektora, treba smatrati kao ekonomika ili se treba smatrati sastavnim dijelom te discipline. To je osobito značajno za ekonomsku poli tiku, jer zajedno s neuspjehom tržišta 108


uzrokovano problemima kao što je javno dobro, imperfetkna konkurencija ili ograničena informacija, nužno je uzeti u obzir neuspjeh države uzrokovan činjenicom da su političari i birokrati bili sami sebi dovoljni i koji se brinu za svoje bogatstvo.

Sljedeći korak važan u razvojnoj ekonomici jesu promjene u ekonometriji i korištenje formalnih statističkih metoda za analiziranje ekonomskih podataka. J. Robbins je inzistirala da su ekonomisti bili više nego ikad spremni da izjednače ekonomiku ka o znanost izbora. Dok razdoblje stalnog rasta i niske inflacije Ben Bernanke (FED) naziva "velika umjerenost" (‘the great moderatio n’) i ukazuje na neke pogreške ( kao na primjer, model DSGE, dinamička stohastička opća ravnoteža, dynamic stochastic general equilibrium), Paul Krugman ocjenjuje da je svijet "...u mnogo većoj opasnosti nego priča o implikaciji velike umjerenosti. Nakon financijske krize 2007/2008 pokazano je da je svijet doista postao opasno mjesto, mnogi ekonomisti zaključili su da je makroekonomska teorija služila da se prikriju, a ne identificiraju mogući problemi. "19

Sažimajući prethodno izneseno može se zaključiti da kapitalizam ne može više funkcionirati ako privatne koristi ne budu povezane s koristima društva. Za ostvarenje nove vizije, vizije nove globalne budućnosti, potreban je novi ekonomski model, održivost će zahtijevat i manji naglasak na materijalnim

dobrima za one koji prekomjerno troše i pomak u smjeru inovativnih aktivnosti. Na globalnoj razini, previše je svjetskih inovacija us mjereno na smanjenje rada, a premalo na štednju prirodnih resursa i zaštitu okoliša, te ne čudi da cijene ne odražavaju nedostatak tih prirodnih resursa. Bilo je toliko uspjeha u uštedi rada, da u većem dijelu svijeta stalno postoji problem nezaposlenosti. Može se reći da je Veliku depresiju uvelike pogoršala, ako ne i uzrokovala ekonomska politika 'susjed prosjak'. Kasnih 1920-ih i 1930ih, diljem svijeta države su se pokušavale zaštiti ti od ekonomske krize postavljanjem trgovinskih barijera i devalvacijom svoje valute. Svaka je zemlja vjerovala će nekako uspjeti zaštititi svoje gospodarstvo, dok su sva

19

The Puzzle of Modern Economics, Science or Ideology?, Roger E. Backhouse, University of Birmingham and Erasmus University Rotterdam, Cambridge University Press, str. 134.

109


druga u susjedstvu tonula. Velika depresija je dokazala da takav sustav (više) ne može funkcionirati . b. Razvoj Hrvatske do 2025.

Polazeći od sadašnjeg stanja hrvatskog gospodarstva i društva u cjelini, ocjenjuje se da Hrvatska treba donijeti strategiju razvoja za razdoblje do

2025 godine, a glavni elementi toga razvoja mogu se sažeti u sljedećem: (1) dinamičan ekonomski rast, (2) demografski razvoj, (3) zaštita okoliša, (4) socijalna pravednost da se smanje nejednakosti, (5) participacija kao

politička i socijalna involviranost, (6) neovisnost odnosno bez utjecaja eksterne dominacije, (7) veća zaposlenost, osobito mladih, (8) povećanje standarda stanovništva i zaštita standarda umirovljenika, (9) povećanje efikasnosti gospodarskih subjekata i povećanje konkurentnosti određenih proizvoda i usluga, osobito onih za izvoz, (10) uloga države i javnih financija u novom modelu razvoja, (11) razvoj regija u Hrvatskoj i (12) razvoj Hrvatske u EU i razvoj u uvjetima globalizacije.

Može se zaključiti da je ovo općeprihvaćeni okvir razvoja, kao rezultat interakcije društvenih potreba, u proteklom razdoblju iskazanih kritika i uopće potreba za razvojem. Ovako definiran strategijski razvoj nije potpun. Za kvantificiranje razvojnih ciljeva potrebno je izgraditi ekonometrijski model.

Ako je razvojni cilj da Hrvatska dostigne prosječnu razinu razvijenosti EU do 2025. godine, odnosno za 14 godina, tada stopa rasta BDP/s treba biti 4,49 indeksnih poena viša od EU -a, te ako stopa rasta EU-a u tom razdoblju

iznosi 2,0% prosječno godišnje, ukupni ekonomski rast Hrvatske treba biti 6,49 prosječno godišnje. Prilikom postavljanja razvojnih ciljeva, treba razumjeti da Hrvatska nikada nije imala razinu razvijenosti kao EU,

odnosno kao Europa, a također je teško zamisliti da jedna članica ima dugogodišnji ekonomski rast oko 6,5%, a ostatak EU -a znatno niži. U drugom razvojnom scenariju, ako je cilj da Hrvatska dostigne razinu razvijenosti u odnosu prema EU, kakav je odnos bio 1989. godine i to za 10

godina, tada stopa rasta BDP/s treba biti 3,58 indeksnih poena viša od one EU-a, odnosno, ako je stopa rasta EU-a 2,0% prosječno godišnje, ukupni ekonomski rast Hrvatske treba biti 5,58 prosječno godišnje.

110


Zaposlenost, odnosno niska zaposlenost je najveći ekonomski, politički i

društveni problem. Opće je poznato da se za rješenje problema zaposlenosti trebaju ispuniti više drugih uvjeta, od kojih je samo jedan rast BDP -a. Nadovezujući se na prethodni pristup, pristup upravljanja odnosno koordiniranih aktivnosti, sadašnje grube analize ukazuju da bi za dostizanje prosječne razine zaposlenosti, kakva je danas u EU, trebalo zaposlenost u Hrvatskoj povećati za oko 250 000, odnosno 2,4% prosječno godiš nje u razdoblju od 7 godina. Pritom treba ukazati da je ovaj zadatak iznimno složen i težak jer je u razdoblju 2002 . - 2005., dakle u razdoblju velike investicijske aktivnosti i visokog rasta BDP-a, rast zaposlenosti u tom

razdoblju iznosio 1,6% prosječno godišnje. c. Ekonomska politika u novom modelu

Najvažnija je postavka novog modela da svi elementi ekonomske politike, dakle, fiskalna politika, monetarna politika, politika dohodaka, politika cijena, politika ekonomskih odnosa sa svijetom i regionalna politika budu

isključivo u ostvarenju postavljenih ciljeva, da se mogu modificirati i ne smije niti jedna zasebno djelovati. Ovdje se stoga ne iznose pojedini dijelovi, na primjer, fiskalne ili monetarne politike, već se ističu novi elementi ekonomske politike , koji dosada nisu

djelovali ili nisu djelovali zajedno i koordinirano. U tom smislu najvažniji su dijelovi ekonomske politike jesu (1) jačanje nacionalne štednje i (2) uključivanje znanja u model rast a, (3) investicijska politika. Kao dodatni elementi ovog modela odnosno ekonomske politike zasebno se obrađuju (4) planiranje i (5) kontrola ciljeva i obveza. d. Politika nacionalne štednje i investicija (odnos S - I)

Najvažniji dio ekonomske politike vezan je za ostvarenje ciljeva politike nacionalne štednje i investicija (odnos S - I), efikasnosti investicija uključujući i marginalnu stopu investiranja . Naime, jedan od ključnih elemenata odnosno uzroka krize je nedostatak nacionalne štednje za financiranje investicija, a s druge strane korištena inozemna aku mulacija da se nadoknadi nedostatna nacionalna štednja nije bila u funkciji rasta BDP -a i po toj osnovi stvaranja nacionalne štednje, kao osnovi za novi razvoj. Dakle, umjesto da inozemna akumulacija odnosno inozemno zaduživanje bude osnova za rast BDP-a i po toj osnovi rast zaposlenosti, štednje, poreza, 111


dosadašnja ekonomska politika proizvela je suprotne rezultate, inozemni dug je rastao brže od BDP-a, rasla je nezaposlenost, a državni proračun je stvarao deficite. Na mikro razini gospodarski subjekti su stvarali gubitke i

postajali sve manje konkurentni na domaćem i inozemnom tržištu. Tablica 2. govori o kroničnom problemu Hrvatske , odnosno o stalnom

nedostatku domaće štednje da se financiraju investicije, što se također naziva i vanjska neravnoteža. Tablica 2. Nacionalna štednja i investicije (S - I) % BDP-a 2007

2008

2009

2010

2011

Štednja (S)

23,8

23,9

23,4

23,7

23,9

- u tome država

3,7

3,2

0,0

-1,5

-2,5

- u tome nedržavni sektori

20,1

20,8

23,4

25,2

26,5

Investicije (I)

31,0

32,8

28,7

25,0

26,0

S minus I (S - I)

-7,2

-8,9

-5,3

-1,3

-2,1

Izvor: IMF Country Report No. 11/159, lipanj 2011.

Za dokaz da inozemna akumulacija nije bila usmjerena na rast BDP-a mogu poslužiti podaci iz Tablice 3. gdje se vidi da uz stalni negativni odnos štednje i investicija (S-I), odnosno salda na tekućem računu, vanjski dug i državni dug su stalno rasli. Još jednostavnije, investicije nisu bile produk tivne i većim je dijelom inozaduživanje kao i zaduživanje države bilo korišteno za potrošn ju.

112


Tablica 3. Štednja i investicije (S -

I), vanjski i državni dug 2000. -2010.

% BDP-a 2000.

2001.

2002.

2003.

2004.

tekućem računu)

-5,38

-4,08

-9,69

-9,90

-6,96

Vanjski dug

52,32

52,29

53,41

65,46

68,69

Državni dug

42,21

43,79

43,25

43,38

43,13

S-I (saldo na

2005.

2006.

2007.

2008.

2009.

2010.

-8,35

-10,14

-10,43

-12,14

-7,65

-2,66

72,13

74,79

77,72

86,71

102,35

101,17

45,41

42,18

40,74

40,92

49,97

57,44

Izvor: Bilteni HNB. Napomena: Saldo na tekućem računu uključuje i neto pogreške i propuste; državni dug sadrži i jamstva .

Ekonomska politika sljedećeg razdoblja ove odnose i trendove mora promijeniti da nacionalna štednja postane veća od investicija (S>I), dakle da zaduživanje mora biti u funkciji rasta, zaposlenosti i većih poreza i stvaranje uvjeta za mikroekonomsku efikasnost i konkurentnost. Za ostvarenje ovih ciljeva koji trebaju biti nacionalni ciljevi, treba koristiti

suvremeno planiranje. Operativno izvođenje i upravljanje ciljevima ostvaruje se ekonometrijskim modelom planiranja i kontrolom ostvarenja postavljenih ciljeva i zadataka. e. Znanje kao faktor rasta i znanje kao opće dobro

Od klasičnih ekonomskih škola mišljenja do današnjih dana nije se promijenio stav da nove vrijednosti stvaraju kapital i rad (i zemlja), dakle to su faktori proizvodnje i ekonomskog rasta odnosno BDP-a. Međutim, današnji rad koji koristi mnoga suvremena znanja teško je uspoređivati s

onim, uglavnom fizičkim, od prije pedeset, sto ili više godina. Budući da se ekonomsko znanje izvodi na različite načine, gdje svi nešto nude i ograničavaju, rezultati proizlaze iz izgrađenog teorijskog ili 113


praktičnog modela, uvijek se trebaju podržavati ocjenama i informacijama, za koje nema preciznih pravila. Tendencija da se ne posvećuje dovoljno pažnje na neformalne procese kojima se različite vrste ekonomskih znanja ocjenjuju je nastavljena u negativnom smjeru, iz jednostavnog razloga, što uvježbavanje u ekonomici koristi samo tehničke aspekte. Na fakultetima se uči kako konstruirati i manipulirati formalnim modelima u ekonomskoj teoriji i ekonometriji, međutim postupci prema kojima se ti modeli koriste nisu u cijelosti artikulirani. Na fakultetima se ne uče modeli kao skup pravila, već se izučavaju primjeri uspješnih kompanija. Ekonomsko znanje ne nastaje mehanički i neumitno od korištenja formalnih tehnika, već se zahtijeva neformalno balansiranje dokaza i prosuđivanja. Zapad, odnosno odgovarajuće ekonomske škole mišljenja odranije su davali značenje znanju odnosno znanosti i tehnologije kao faktoru proizvodnosti rada i povećanju vrijednosti, međutim i suvremena marksistička škola 20 promijenila je mišljenje i prihvatila ne tako davno skoro isti postulat u smislu važnog utjecaja subjektivnih uvjeta na proizvodnost rada. Može se stoga politekonomski zaključiti da se znanju odnosno znanosti i tehnologiji danas daje veće značenje nego ikada ranije. Ako se prihvati stajalište da egzistira dominacija kapitala nad radom, onda je oslobođenje rada u smislu odgovarajućeg i sve većeg utjecaja znanja na rast i razvoj izazov i preduvjet budućeg funkcioniranja globaliziranog svijeta. U cijeloj ljudskoj povijesti, čovjek je posvećivao većinu svoje energije za iznalaženje hrane, smještaja i odjeće. Međutim, napredak znanosti i tehnologije označio je da se te osnovne potrebe mogu osigurati za svega nekoliko sati rada tjedno. Na primjer, manje od 2 posto američke radne snage proizvodi svu hranu čak za prekomjernu potrošnju, čak zemlja postaje pretila te može dovoljno osigurati svojoj naciji za prehranu i biti glavni izvoznik pšenice, kukuruza, i soje. Keynes se brinuo što će se učiniti s plodovima tih naprednih zemalja. Gledajući kako u Engleskoj gornja klasa provodi svoje vrijeme, on je s pravom bio zabrinut.

20

Enfu Cheng, Four Theoretical Hypotheses of Modern Marxist Political Economy, 2010:

"Općenito uzevši, važan faktor koji uvjetuje promjene proizvodnosti rada je napredak znanosti i tehnologije, koji ističe složenost, umješnost i intenzitet rada, stoga povećava veličinu vrijednosti robe i potom ukupnu sumu društvene vrijednosti".

114


Ekonomika kao znanost trebala bi biti i znanost predviđanja. Ako je tako, a tako doista treba biti, Čikaška škola mora računati i na neuspjehe, no nije uspjela predvidjeti krizu. Objašnjenje je jednostavno: kako ova škola može predvidjeti krizu kada ne prihvaća pojmove kao što su nadimanje (bubbles) i nezaposlenost. Čikaška se škola temeljila na monetari zmu odnosno na stavu da je najvažnije imati stabilne cijene, a najbolji način za držanje stabilnih cijena (niska inflacija) bilo je povećanje ponude novca po fiksnoj stopi, po stopi ekspanzije realne proizvodnje. Budući da je ciljana inflacija sastavni dio ove škole, sadašnja je kriza označila kraj simplificirane ciljane inflacije, iako iz drugog razloga. Središnji bankari su naivno vjerovali da je niska inflacija nužna i dovoljna za ekonomski napredak. Ovaj ekonomski pad nije samo diskreditirao makroekonomsku školu " perfektnog tržišta", već je oživio Novu keynesijansku školu . Oko 1960-ih dominantna teorija u ekonomici bila je konkurentski eikvilibrij (engl. competitive equilibrium ), te je tada vladao optimizam da je pronađen teorijski okvir za ekonomiju u cjelini. Naravno da taj optimizam danas ne postoji. Značajan doprinos razvoju moderne ekonomike je teorija igara 21,

koja analizira strategijske interakcije, osobito između malih skupina "igrača". Teoriju igara su u ekonomiku primijenili austrijski ekonomski von Neumann i Oskar Morgenstern (The Theory of Games and Economic Behavior , 1944). Međutim, teorija igara se u ekonomici nije sustavno primjenjivala sve do 1960-ih i 1970-ih, kada je primijenjena prvo u

industrijskoj ekonomici, a potom i u drugim područjima, od međunarodne trgovine do makroekonomike. Teorija igara posebno pomaže u analiziranju nekonkurentnosti tržišta. Međutim, ta je teorija također korisna u objašnjenju postojanja diskriminacije. Čak one koji možda nemaju rasne predrasude drugi mogu kazniti ako odstupaju od diskriminatorske norme, a one koji izbjegu kaznu mogu biti kažnjeni. Potom slijedi promjena , odnosno razvoj koji se odnosio na informatiku i njenu ulogu u ekonomici.

21

Vidjeti Dilip Abreu, "On the Theory of Infinitely Repeated Games with Discounting,"Econometrica, vol. 56, no. 2 (03/1988), str. 383 – 396, i George A. Akerlof, "Discriminatory, Statusbased Wages among Tradition-Oriented, Stochastically Trading Coconut Producers," Journal of Political Economy, vol. 93, no. 2 (04/1985), str. 265 – 276.

115


George Akerlof i Joseph Stiglitz (oboje s MIT-a) 1970-ih su ukazali na

problem asimetrične informacije (asimetrična informacija može uzrokovati da se tržišta ne ponašaju kao model konkurentske ponude i potražnje) i 30 ak godina kasnije dobili su Nobelovu nagradu za ekonomiku. Mishael Spence, koji je obrazovanje stjecao na Harvardu, razvio je teoriju signaliziranja (theory of signallin). Na primjer, radnici mogu izabrati

edukaciju iako im ne povećava njihove vještine, ali oni signaliziraju poslodavcima da imaju veće obrazovanje nego je prosječno raspoloživo. Teorija signaliziranja može biti primjenjiva u drugom kontekstu, na primjer ako tvrtka koristi dividende (skupno, zbog utjecaja poreza), ali signalizira da

je tvrtka profitabilna. Te promjene znače da su ekonomisti primjenjivali matematičke modele formalno na rješenje različitih problema. Slijedi zaključak da nije efikasno ograničiti korištenje znanja. Troškovi takvih ograničenja osobito su veliki u slučaju temeljnih znanosti. Međutim, ako se znanje slobodno prenosi, država mora preuzeti odgovornost za financiranje njegove proizvodnje. To je odgovor zašto država preuzima ključnu ulogu u promicanju znanja i inovacija. To je također odgovor na pitanje zašto bi proizvodnja znanja prema kriterijima tržištima mogla biti vrlo neučinkovita. U nekim se slučajevima čak i to može uspjeti (npr., putem sustava patenata), ali društveni troškovi korištenja tržišnog mehanizam mogu biti veliki. Brojni znanstvenici, kao što je Robert Lucas22, pokušavaju "braniti" ekonomiku kao znanost i znanstvenike da se kriza nije mogla predvidjeti, jer

da ekonomska teorija takve događaje ne može predviđati. Takve refleksije dovode do hipoteze efikasnog tržišnog, koja tvrdi da je raspoloživo znanje već ugrađeno u cijenu vrijednosnih papira. Ova teza je u biti ispravna. Mogućnosti za rast kompanija kao što su Apple i Google, problemi Grčke i eurozone, ogledaju se u cijenama dionica, obveznica i valuta. Pogreška je ignorirati učinkovite hipoteze efikasnog tržišnog, a također pogrešno je to uzeti suviše ozbiljno. Tržišne cijene uključuju mnogo informacija, ali ne nužno točno ili potpuno. Tu su obično široke i stalne razlike u vjerovanjima, i različite percepcije neizvjesne budućnosti. Stoga 22

Profesor ekonomike na Sveučilištu Chicago i dobitnih Nobelove nagrade za ekonomiku za doprinos makroekonomici i ponuđenih odgovora na ekonomska pitanja 2009.

116


Stiglitz spravom uporno traži da ekonomika mora opravdati epitet znanosti da može predviđati takva ekonomska kretanja kao što su krize. Znanje treba sustavno dobiti najveće značenje nove paradigme raz voja i ekonomske politike, koje se dosada najčešće objašnjavalo kao uloga tzv. trećeg faktora u proizvodnoj funkciji. Današnja uloga znanja je mnogo šira, dublja i veća, a između ostaloga uključuje: (1) sustav inovacija, (2) potpora poduzetnicima za rast i razvoj, (3) znatno podizanje edukacije i vještine stanovništva, uključujući i veća razina obrazovanosti institucija radi revitalizacije zajedništva, (4) investicije u tradable sektor, (5) kombinacija efikasnosti investicija i realne kamatne stope kao bitan element razvoja i (6) novi odnosi rada i kapitala.

Na važnost znanja "već" je 1971. godine ukazao Vladimir Stipetić. 23 Kod nas nema ocjena koliko znanje doprinosi ukupnom rastu, no ocjenjuje se da se može prihvatiti da u razvijenom svijetu investicije dop rinose ukupnom rastu oko 40%, rad oko 10%, a ostatak od 50% pripada znanju "trećem faktoru". Stoga se u nastavku daju samo neke okvirne naznake i to: 1. Sustav inovacija je možda najvažniji dio "trećeg faktora ", a čine ga nove tehnologije, novi procesi, nove ideje i drugi noviteti, koje čine konkretnu proizvodnju i gospodarstvo konkurentnijom. Dok su najrazvijenije zemlje svijeta svoj razvoj temeljile na znanju i novim tehnologijama, danas posustaju jer druge zemlje sustavno i bolje razvijaju inovacije. Takođe r multiplikativni faktor produktivnosti

(MFP) rasta vezan je za inovacije i poboljšanje efikasnosti. Inovacije su jednako važne za oporavak gospodarstva i kompanija od ekonomskog pada (krize), što je preduvjet sudjelovanja u današnjoj visokokonkurentnoj i povezanoj globalnoj ekonomiji. Dakle, inovacije

treba razumjeti kao motor razvoja i nezaobilazni čimbenik za zapošljavanje i rast produktivnosti putem znanja i njegove kasnije primjene i prenošenja. 24

23

24

Vladimir Stipetić, Investici je u poljoprivredno obrazovnje i njihova efikasnot, Zbornik "Ekonomska znanost kao proizvodnja snaga društva", Fakultet ekonomskih nauka Sveučilišta Zagreb, 1971. OECD, Ministerial report on the OECD Innovation Strategy, Innovation to strengthen growth and address global and social challenges. Paris, svibnja 2010.

117


2. Sustav potpora poduzetnicima mora biti sastavni dio nove paradigme da štednja (kod kompanija povećanje dobiti) bude kao cilj u okviru

postavljenih uvjeta. Dakle, država svojom ekonomskom politikom mora aktivno djelovati i doprinositi razvoju poduzetništva u smislu transfera znanja putem uvježbavanja, savjetovan ja menadžmenta, pomoć pri postavljanju novih poslova i projekata i drugih inicijativa. 3. Znanje se mora primijeniti i na stanovništvo, putem podizanja edukacije i vještine kao i većom razinom kvalitete obrazovanih institucija. 4. Investicije u tradable sektor je model koji daje održivost ubrzanog rasta. Naime, za visoki i brzi rast proizvodnosti moderne aktivnosti

jesu uglavnom tradable proizvodi, a u okviru tradable pretežno industrijski proizvodi (premda tradable usluge očito postaju također važne) odnosno tako se nerazvijene zemlje mogu razvijati.25 5. Efikasnosti investicija je također dio sustavnog znanja kao i realne kamatne stope kao bitan element razvoja. Poznato je da su kamatna

stopa i marginalna efikasnost investicija različiti u dinamičnoj ekonomiji za poslovni subjekt (kompaniju) i za gospodarstvo u cjelini, no kombinacija efikasnosti investicija i realne kamatne stope dio su sustava ekonomskog znanja, koji je dosada kod nas bio zanemariv. 6. Treba razumjeti današnje nove odnose rada i kapitala, a njihov o

zanemarivanje također je uzrok krize. Politološki, to je najveće prepreka rješavanju krize, jer rad ima danas potpuno drukčiju ulogu nego prije 50-ak godina, a u konačnici u mjeri u kojoj se bude uspostavio novi odnos rada i kapitala, bit će moguće postići održivi i dinamičan razvoj. Nova paradigma se temelji na procjeni da će rastu BDP -a kapital doprinositi oko 50%, rad oko 25%, a treći faktor , odnosno znanje oko 25%, s time da će do 2025 . taj odnos biti 35:20:45. Znanje je posebna disciplina koja treba povezivati makro i mikroekonomiku, a to već sada mogu biti Triple Helix model i 3T sustav. Ocjenjuje se da je sada u Hrvatskoj utjecaj znanja u rastu proizvodnje mali, a

25

Dani Rodrik, Harvard Kennedy School, Growth after the crisis, 2009.

118


ekonomsku politiku treba kreirati na povezivanju sveučilišta, industrije i vlade tak o da na ekonomski rast sve više utječe znanje i sustav inovacija. Triple Helix model osobito ističe ulogu industrije , odnosno gospodarstva da procijeni na koji način i u kojoj mjeri će se internacionalizirati aktivnosti i

funkcije istraživanja i razvoja, R&D. Sveučilišta imaju posebnu ulogu i pozicije na tržištima, i regionalno i globalno. Nove industrijske politike moći će biti uspješne ukoliko se mogu predvidjeti i/ili slijediti trendovi prema dinamici novih tehnologiji u različitim fazama. Najvažniji dio politike konkurentnosti je pokretanje nacionalnih sustava inovacija. Međutim, budući da je veća konkurentnost proizvoda i usluga preduvjet za Europu i u globalnom tržištu, ovdje treba "otkriti" nužnost utemeljenja 'sustava regionalnih inovacija'. Regionalni inovacijski sustav treba se razviti izvan nacionalnog inovacijskog sustava, jer su tvrtke ove

regije uglavnom na nižoj razini konkurentnosti u odnosu na razvijene globalne korporacije. Regionalni sustav inovacija je novi pristup kako bi se bolje razumjela organizacijska mikrostruktura inovacija i procesa koji se

odvijaju unutar regije jugoistočne Europe i povezanosti s vanjskim svijetom. 3T, uključuje tehnologiju, toleranciju i talent. Tehnologija znači da su tehnologija i inovacije kritičke komponente ili najvažniji dio koji donose ekonomski rast. No, da bi društvo i organizacija bili uspješni, oni moraju transferirati znanje odnosno istraživanje, ideje i inovacije u tržišno prihvatljive i održive proizvode. Tolerancija znači odgovornost država za tolerantne odnose u društvu. Talent znači da je kreativni talent također bitan izvor rasta i razvoja.

Prethodno izneseno u vezi uključivanja znanja, kao bitnog elementa ekonomske politike, nije potpuno. Pojednostavljeno, nije dovoljno utemeljiti think-tank uglednih znanstvenika (što je također potrebno), već je potrebno izgrađivati sustav znanja koje će biti opće dobro (engl. knowledge commons). Dakle, umjesto razvoja elita s visokom razinom znanja, treba

sustavno razvijati znanje kao opće dobro, što će u krajnjem moći koristiti svi članovi društva. Budući da je izgradnja znanja kao zajedničkog dobra novost, ne samo kod nas, treba razumjeti i kriterije njegova procjenjivanja i priznavanja. "Kriteriji evaluacije (procjene) omogućuju ocijeniti ishode koji su p ostignuti kao i vjerojatan skup ishoda koji bi se mogao pod alternativnim mjerama ili 119


institucionalnim aranžmanima. Kriteriji evaluaciije primjenjuju se na ishode i na interakcije među sudionicima koje vode do ishoda. Iako postoje mnogi potencijalni kriteriji evaluacije, neke od najčešće primjenjivanih jesu: (1) povećanje znanstvenog znanja, (2) održivost i prezervacija (očuvanje), (3) standardi participacije, (4) ekonomska efikasnost, (5) jednakost putem fiskalne jednakosti, i (6) redistributivna jednakost. Jedan od glavnih kriterija procjene znanstvenih istraživanja mora biti u kojoj mjeri oni vode do

povećanja znanja koja se evidentiraju i postaju raspoloživi učenicima, studentima i javnosti u cjelini"26

Da bi znanje postalo zajedničko dobro, potreban je s ustavan i planski pristup, a neki elementi i etape mogu se osobito istači i to: zahtjevi prihvaćanja upravljanja u pružanju infrastrukture kao složenog sustava, pružanje informacija, djelovanje u sukobima, poticanje poštovanje pravila, pripremljenost za promjene.

Navedeno je područje koje može obuhvatiti znanstvenike različitih disciplina kao što su zemljopis, ekologija, regionalno planiranje, ekonomika, politička znanost i druge. Tijekom proteklog desetljeća razvijani su različiti modeli za razumijevanje i predviđanje promjena, uključujući statističke i ekonometrijske modele, koje sada treba staviti u funkciju. f. Investicijska politika

Sljedeće je područje investicijska politika i u okviru toga efikasnost investicija odnosno marginalna stopa investiranja. Ako je razdoblje 2002. 2005. pouzdano za analizu, s obzirom na relativno visoke stope rasta, proizlazi, u tom je razdoblju prosječna godišnja stopa neto investicija iznosila 8,9% i osigurala stopu rasta BDP-a 4,7% prosječno godišnje. Nadalje, ako se primijeni stopa neto investicija u razdoblju 2002. - 2005.,

proizlazi da bi za stopu rasta od 7,25% prosječno godišnja stopa neto investicija trebala iznositi 13,73%. Istovremeno, koristeći odnose iz razdoblja 2002. - 2005., stopa investiranja odnosno udjel bruto investicija u BDP-u trebao bi iznositi 40,2 %.Naravno da slijedi analiza i potreba

pronalaženja rješenja za veću efikasnost investiranja, tim više jer bi bilo vrlo teško osigurati odgovarajuću razinu nacionalne štednje za financiranje 26

Understanding Knowledge as a Commons, From Theory to Pr actice, edited by Charlotte Hess and Elinor Ostrom, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2007, str. 62.

120


investicija, navedenih 40.2%, budući da je nacionalna štednja u 2010. godini iznosila 23,7% BDP-a, znači taj gap (S - I) u visini 16,5% treba rješavati

iznimnim ekonomskim znanjem i umijećem. Poseban je problem definiranje politike amortizacije i zamjenskih troškova, jer postoje ocjene da je znatan dio imovine nerealno vrednovan, da amortizacija ne osigurava prostu reprodukciju i da je u dijelu gospodarstva u proteklom razdoblju bilo dezinvestiranje, što samo pojačava značaj investicijske politike. g. Planiranje - usmjeravanje i koordiniranje aktivnosti

Ocjenjuje se da je potrebno prihvatiti sljedeće: 1. Ekonomski model koji je u Hrvatskoj primjenjivan u cijelom proteklom razdoblju od 1990-ih doživio je neuspjeh, dakle eventualne preinake i dopune postojećeg modela ne mo gu omogućiti realan izlaz iz krize i održivi razvoj , te stoga dosadašnji model treba napustiti i izgraditi novi. Političkih pritisaka iz vana, ako ih je bilo, radi prihvaćanja takvog modela, sada nema osnova za njih jer su i najrazvijenije zemlje uglavnom u krizi. "Politika Washington konsenzusa i odnosna ideologija tržišnog fundamentalizma su mrtvi. U prošlosti bi mogle biti rasprave o tome je li postoji neka razina povezanosti između razvijenih i manje razvijenih zemalja, no sada nema takve debate. Siromašne zemlj e jednostavno ne mogu vratiti svoja poduzeća na način kako to rade bogate, a to mijenja rizike koji mogu nastati. Te su zemlje vidjele rizike globalizacije, koji su loše upravljani. No, nada za reforme o tome kako se globalizacija treba upravljati, čini se da je na dalekom horizontu."27 2. Stanovništvo Hrvatske postaje sve starije, a veliki je demografski problem jer je već dulje mortalitet viši od nataliteta. Hrvatska je na 11. mjestu u svijetu po najsporijem rastu, odnosno padu stanovništva. 3. U Hrvatskoj i diljem svijeta dokazano je da je tržište nesavršeno te

treba napustiti dosadašnje fetišiziranje tržišta, međutim niti država nije uspjela u definiranju svoje uloge u idućem razdoblju do 2025. za što se koristi pojam, "država za 21. stoljeće ". 27


121


4. Usponom monetarizma i laisses-faira, kao glavnog elementa u ekonomskim modelima i ekonomskoj politici posljednjih 30-ak

godina, kod većine zemalja zapuštena je primjerena uloga države u razvoju, odnosno planiranju i usmjeravanju ekonomskih aktivnosti. 5. Hrvatska i slične z emlje moraju se pripremiti i na druge izazove budućnosti, jer "globalizacija i nove tehnologije otvaraju mogućnosti novih globalnih monopola s bogatstvom i snagom kao nikad dosada, o kojima baroni 19. stoljeća ne bi mogli niti sanjati"28. 6. Dok je svijet 19. stoljeća bio kapitalizam odnosa vlasnika i radnika, što se protezalo i na 20. stoljeće, današnje je glavno obilježje , odnosno

distinkcija da su konačni vlasnici interesne skupine (engl. stakeholders ), jednom su to građani koji djeluju kroz različite javne agencije, a drugi put su građani koji djeluju kroz različite financijske posrednike, kao što su mirovinski i uzajamni fondovi, koje oni obično imaju malo kontroliraju. 7. Postoje procjene da će za oko 10 -ak godina Kina veličinom BDP -a prerasti SAD i postati prva ekonomska sila svijeta, međutim, ocjenjuje se da će glavno obilježje ovog desetljeća biti neizvjesnost s ekonomskim usponima i padovima. Dodatno će to stanje opteretiti okolnost da će nacije diljem svijeta sve više gubiti povjeren je u politički i ekonomski model zapadnog svijeta. Tome treba dodati da će se kriza EU-a, odnosno eurozone nastaviti do pronalaženja novog ekonomskog i političkog rješenja, te mnogi predviđaju "...da će eurozonu pogoditi ekonomski pad punom snagom i bez obrane. Ako se to dogodi, kriza eurozone će se pretvoriti u strašno stanje "29. 8. Dosadašnji mode l privatizacije treba napustiti jer mu to nije bila svrha i bio je pogrešan. O na državna imovina, odnosno ekonomski subjekti koji nemaju ekonomske i financijske perspektive trebaju se prodati,

podijeliti ili napustiti. Međutim, brojne tvrtke trebaju osmišljene programe i sposobne menadžere, kao i drukčiju ekonomsku politiku u vezi s time. U svakom slučaju prodaja državne imovine ne bi trebala 28

29


Financial Times, The worst of the euro crisis is yet to come, Wolfgang Münchau, 4. rujna 2011.

122


biti prihod državnog proračuna, odnosno treba s priječiti da se ti prihodi preliju u potrošnju. 9. Uz novu ulogu industrije u razvoju, koja se često naziva reindustrijali zacija, osobito mjesto zauzima poljoprivreda30, koja je također zahtijeva nov i suvremen razvoj.

Način ostvarenja ciljeva je jednako važan kao i sami ciljevi , a za ostvarenje i povezivanje ciljeva potrebno je suvremeno planiranje. Planiranje treba razumjeti kao interventnu aktivnost koja se bavi s transformativnom akcijom koja oblikuje društvo budućnosti kroz višegodišnje rekreacije svojih struktura i institucija. U tom smislu, nastoji koristeći rekonstruirati socioekonomsku i strukturu zaštite okoliša kolektivni kapacitet za ljudsko djelovanje unutar neizbježnog multirazličitog društva, a njegove intervencije su neupitno političk e (Harvey, 2000; Tewdwr-Jones, 1999). To znači da planiranje nije samo sredstvo društvene i ekološke akcije restrukturiranja, već također vrijednost obuhvaćena političk im djelovanjem u okviru kojeg se kolektivni i interaktivni procesi pregovora odvijaju "između osoba koje traže promijeniti jedni druge i svijet, kao i njih same." Ekonomsko planiranje podrazumijeva da država usmjerava

ili planira ekonomske aktivnosti radi postizanja određenih ekonomskih ili društvenih ciljeva. Suvremena teorija planiranja treba doprinijeti većoj socijalnoj pravdi, te se stoga ukazuje na konceptualni teorijski pristup Bourdieua i Foucaulta, koji obrađuju analitiku planiranja 31. Teorija planiranja nije nova disciplina. Ona je bila glavni oslonac kod Čikaškog programa krajem 1940 -ih i početkom 1950. Kasnije se teorija razvijala, a sada je potrebna suvremena teorija

planiranja u uvjetima povezivanja tržišta i nove uloge države odnosno u uvjetima globalizacije.

30

Akademik Vladimir Stipetić, Kriza u poljoprivredi – prioritetnoj djelatnosti budućeg gospodarstva Hrvatske, Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za

društvene znanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, 31

(2009), str. 17-39. Ricardo Cardoso, Context and Power in Contemporary Planning Towards Reflexive Planning Analytics, Development Planning Unit, University College London 9 Endsleigh Gardens, London, 2005. Working Paper No. 128 ISSN 1474-3280, str. 15.

123


Na primjer, neku vrstu planiranja ima Velika Britanija, koju predviđa unaprijediti. "Reforma planiranja je ključ našeg gospodarskog oporavka... Budući da je sustav planiranja utemeljen 1947., on je neumitno postao kompliciraniji. Između 2005. i 2010., Whitehall je izdao oko 3250 stranice uputa. ... Cilj politike nacionalnog planiranja je jednostavan. Nacrt sadrži politiku i načela koja usmjeravaju odluke o tome kako naša zemlja trebala rasti. Okvir smanjuje politiku s više od 1.000 stranica na manje od 100, š to će utrti put za brže i jasnije odluke. U posljednjih nekoliko godina, planiranje je bilo kao alat za reći "ne" za rast, kao sredstvo za odlaganje i blokiranje. Ova vlada će to promijeniti. Umjesto zaustavljanja razvoja, želimo podržati pravi razvoj. U srcu Nacionalnog planiranja je "pretpostavka u korist održivog razvoja "32 Malezija primjenjuje seriju makroekonomskih planova za razvij svoju

mješovite ekonomije, Singapur i Južna Koreja također imaju ekonomiju koja se temelji na ekonomskom planiranju s aktivnom državnom politikom tijekom ubrzanog razvoja. Međutim, planiranje kod Južne Koreje može se opisati kao intervencionizam budući da država intervenira u gospodarstv o. h. Ekonometrijski model

Osobito se ističe potreba izgradnje odgovarajućeg ekonometrijskom modela ovakvog ekonomskog okvira, koji je u funkciji postavljanja, ostvarenja i kontrole ciljeva. i. Kontrola sustava i sustavna kontrola

Treba prihvatiti ocjenu da nadzorni odbori trgovačkih društava, osobito koji su imenovani putem Vlade i vladinih tijela, nisu opravdali svoje postojanje niti ulogu. Ocjenjuje se da zakonodavno uređena tijela nadzora i kontrole

odnosno institucije kao što su HANFA, državna revizija, komercijalna revizija pa i tzv. interne kontrole i revizije nisu značajnije doprinijele sprječavanju i otkrivanju raznih kriminalnih radnje s ogromnim financijskim iznosima. Brojne inspekcije, nadzori i druge vrste kontrole također nisu doprinijeli sprječavanju i otkrivanju raznih nezakonitih radnji. 32

Financial Times, Planning reforms boost local power and growth, Eric Pickles and George Osborne, 4. 09. 2011.

124


Hrvatskom gospodarstvu treba potpuno novi kvalitetan i suvremen sustav kontrole. Novi sustav kontrole treba biti ex-ante i ex-post. Efikasan, odgovoran i transparentan sustav kontrole preduvjet je ostvarenju ciljeva održivog razvoja te osobito kontrola ostvarenja ciljeva i modela planiranja.

Jedan od ključnih elemenata daljnjeg razvoja je upravljanje investicijama. S time je povezana druga, paralelna veličina, nacionalna štednja. Dakle, jedan je od primarnih ciljeva ekonomske politike stjecanje domaće nacionalne štednje koja će u srednjem roku biti dostatna za financiranje investicija. Premda se uobičajeno iznose ocjene da o privatnim investicijama odlučuje vlasnici te akumulacije, važno je da država ekonomskom politikom potiče investicije koje donose veći ekonomski rast i veću zaposlenost. Isto tako je važno da država svojim djelovanjem ne onemogućuje privatne investici je kao što je kod zaduživanja na domaćem tržištu, tzv. crowding -out efekt. Što se tiče javnih investicija, one moraju biti rezultat stručnih analiza, a ne političkih odluka. Potrebno je reafirmirati ulogu marginalne stope investiranja. Za efikasno i transparentno vođenje javnih investicija ocjenjuje se da je potrebno

imenovati neovisno stručno tijelo koje će davati suglasnost odnosno ocjenu za svaku investiciju koja se financira iz državnog proračuna.

5. ZAKLJUČAK U razdoblju 1990. - 2010. ekonomskog rasta praktički nije bilo, dok je u posljednje dvije godine toga razdoblja pad realnog BDP-a iznosio preko 7%,

a u 2011. godini kriza nije riješena. Međutim, ako se podatku o kretanju realnog BDP-a doda da u razdoblju 2000. - 2010.

bruto inozemna

zaduženost iznosi 87,6 mlrd. €, a da je samo u posljednje tri godine izgubljeno više od 140 000 radnih mjesta, treba prihvatiti da je to kriza, odnosno depresija kao posljedica neuspjeha ekonomske politike. Ako postoje oni koji tvrde da su uzroci nepovoljnih kretanja kod nas prelijevanje svjetske krize, onda time upućuj u kritike na dosadašnji pristup liberalizaciji i deregulaciji. Međutim, važno je prihvatiti ocjene da je Washington Consensus u cilju interesa "velikih" i razvijenih, a ne zemalja na koje se odnosio, a tzv. privatizacija je okvir da se najrazvijeniji domognu resursa tzv. tranzicijskih zemalja.

125


Napuštanje postojeće ekonomske politike, stoga je nužnost, ali je veći izazov kakvu ekonomsku politiku postaviti za sljedeće razdoblje. Naime, ekonomska politika mora osigurati ekonomski rast, zaposlenost, veći životni standard, što su uobičajeni zadaci, međutim, njihovo ostvarenje otežava postojeće stanje , odnosno kriza, neizvjesnost u okruženju i opasnost od nove i teže krize. Ovakav zadatak ekonomska politika još nije imala. S ekonomsk og stajališta postoje dvije mogućnosti: prvo, razviti odgovarajući državni intervencionizam tako da se fiskalnim poticajima poveća potražnja i po toj osnovi proizvodnja, zaposlenost, porezi odnosno da se gospodarstvo oporavi i postavi na put održivog rasta i razvoja. To je u skladu s Keynesijanskom teorijom. Takav put podržavaju mnogi, na primjer nobelovci, J. Stiglitz, P. Krugman, a SAD su početkom rujna 2011. najavili državnu intervenciju u iznosu 447 mlrd. US $. S druge strane, Njemačka, koja predvodi ekonomsk u politiku zemalja EU, odnosno eurozone, protivi se fiskalnim poticajima, te zahtijeva i od ostalih članica EU da provode mjere štednje radi konkurentnosti gospodarstva , odnosno njihovih kompanija. "Nezavisno od uloge koje može imati tržište u kataliziranju državne dužničke krize u eurozoni, nesporna je činjenica da prekomjerna državne potrošnje dovodi do neodržive razine duga i deficita koji sada prijeti našem ekonomskom blagostanju. Tražiti sada rješenje kroz veći dug sada će spriječiti razvoj, a ne dugoročno stimulirati rast. Države unutar eurozone kao i izvan nje ne samo da trebaju preuzeti obvezu da provedu fiskalnu konsolidaciju i poboljša ju konkurentnost - one trebaju sada početi realizaciju navedenoga.... Samo ovaj smjer akcije može dovesti do održivog rasta , nasuprot kratkoročnog volatilnog naglog skoka ili dugoroč nog gospodarskog pada. ...Povećanje potroš nje i povjerenje investitora te smanjivanje nezaposlenosti u srednjoročnom će razdoblju poništiti bilo koji kratkoročni pad u potrošnji."33 Ova dva pristupa, dvije škole mišljenja, fiskalni poticaj ( engl. stimulus) ili smanjenje troškova, štednja ( engl. austerity) jesu dvije opcije koje su teorijski i praktični izazov za sve zemlje pogođene krizom. Hrvatska akademska, odnosno znanstvena zajednica dosada nije posvetila pažnju ovoj dilemi, koja u 33

Wolfgang Schäuble, Njemački savezni ministar financija, Zašto je štednja j edini lijek za eurozonu (Why austerity is only cure for the eurozone), Financial times, 5. rujna 2011.

126


mnogočemu određuje budućnost. Može se očekivati da će Hrvatska na neki način biti pod utjecajem da provodi politiku štednje (austerity), na kojoj inzistira Njemačka i EU. Hrvatska također mora kreirati ekonomski model kojim će sudjelovati u globalizaciji i imati odgovarajuću nacionalnu politiku, te stoga Stjepan Zdunić s pravom ukazuje da "naš specifičan problem je, dakle, u tome, što je izostala orijentacija, barem u odgovarajućoj mjeri, prema tzv. nacionalnom ekonomskom sustavu, s nacionalnim razvojnim ciljevima. Takva

orijentacija bila je moguća, jer je ekonomski (osobito monetarni!) suverenitet bio dosta širok. Veće korištenje toga suvereniteta ne bi značilo odstupanje od općeg opredjeljenja integracije u europski ekonomski prostor. "34 Ocjenjuje se da radi ostvarenja navedenih ciljeva Hrvatskoj ekonomski odgovara ekonomska politika temeljena na fiskalnom poticaju, ali uz uvjet da

su fiskalni poticaji usmjereni na domaću proizvodnju i domaću zaposlenost, a ne inozemnu. To se može postići na dva načina. Prvo, da se odgovarajućim mehanizmima osiguraju poticaji sektorima koji imaju pozitivan odnos s inozemstvom i drugo, što se ovdje podržava, da se provodi restrukturiranje gospodarstva tako da domać a ponuda bude veća od potražnje, odnosno da se eliminira trgovinski deficit. Izvjesno je da se ovako velike promjene mogu ostvariti jedino suvremenim planiranjem i koordiniranjem aktivnostima.

Ako se pokažu točne procjene da će rea lni rast hrvatskog BDP-a u 2011. godini iznositi 0,5%, treba uz to dodati barem dvije napomene. U 2011. za plaćanje kamata po inozemnim zajmovima potrebno je oko 3% rasta BDP-a, što znači da dolazi do preraspodjele u korist inozemnog sektora. S druge strane, ocjenjuje se da će realni rast od svih sektora imati jedino financijski sektor , odnosno banke. Drugim riječima, rastu BDP -a doprinijet će najviše ili jedino financijski

sektor. Budući da su banke gotovo u cijelosti u vlasništvu stranaca, može se zaključiti da će i takav rast BDP u najvećem dijelu ići u korist inozemnih vlasnika, a ne domaćeg korporativnog sektora ili stanovništva. Stoga je ovim radom definiran novi model za razvoj i ekonomsku politiku. Ciljevi razvoja, recimo do 2025. godine, ne mogu biti sporni, kao što su

povećanje blagostanja stanovništva, povećanje konkurentnosti, demografski 34

Prof. dr. Stjepan Zdunić, Kriza, Posebnosti hrvatske monetarne politike, Zbornik

radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, (2009), str. 117.

127


razvoj, zaštita okoliša, što se treba ostvariti rastom BDP -a, većom zaposlenosti. Dakle, ekonomska politika za sljedeće razdoblje mora biti tako postavljena da ostvari postavljene ciljeve. Jedan od ključnih elemenata ekonomske politike za ostvarenje ciljeva je da nacionalna štednja postane veća od investicija. To se naglašava osobito kod korporativog sektora i kućanstva. Najvažniji element ekonomske politike, i to na dugoročnoj osnovi, mora biti da znanje postane najveći ponder ekonomskog rasta . Investicije moraju biti efikasne, odnosno marginalna stopa investiranja, osobito kod javnih investicija, mora biti jedan od bitnih elemenata donošenja odluka. Istovremeno , na makro razini treba osigurati da nacionalna štednja bude veća od investicija. To se treba postići cjelovitim sustavom inovacija, suvremenim sustavom edukacije i sustavnim razvojem. Znanje, dakle, treba povezivati makro i mikroekonomiku. Ocjenjuje se da to mogu biti Triple Helix model i 3T sustav, tehnologija, tolerancija i talent. Novi model, koji se ovdje daje, osobito ističe način ostvarenja ciljev a, a to je suvremeno planiranje, bez kojeg nije moguće ovakve ciljeve i promjene postići. Paralelno s uvođenjem ovakve ekonomske politike i načina ostvarenja utemeljuje se novi suvremeni sustav kontrole, koji je uvjet ostvarenja ciljeva, utjecaja društva i razvoj demokracije. Osim toga potrebno je izgraditi i ekonometrijski model. Prethodno navedeno je nova ekonomska paradigma razvoja i ekonomske politike.

Literatura 1.

Domazet, dr. Tihomir: Kriza - uzroci i rješenje, Okrugli stol, Eko nomski i društveni razvoj Hrvatske, HAZU - Razred za društvene znanosti i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, preze ntacija,

Zagreb, 10. veljače 2011. 2. Domazet, Ostojić, Stipetić, The Region of South East Europe, Recently development, Crisis and Exot Strategy, Brijuni 2009, presented to ECPD of UN. 3.

Domazet, Ph.D. Tihomir, Facing the future of economic policy, Causes of the crisis from the political economy point of view, Facing the Future

128


of South East Europe, Symposia book of Croatian insitute of finance and accounting, Zagreb, 2010. 4.

Domazet, Tihomir, New paradigm of SEE countries economic policy; Macroeconomics Focusing On Managing Saving And Investment Balance, Microeconomics Aiming Global Competition By Triple Helix Model and Innovation System, SEE Management forum, South - East Europe and European union, Croatian economic association, Opatija, 2011.

5.

Domazet, Tihomir, Kriza, ekonomska politika i izlazna strategija,

Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i rač unovodstvo, Zagreb, 2009.

6.

Domazet, Tihomir, Level of economic development of the Balkan countries and achievement of the goal: Freedom from want, National reconcilation, inter-ethnic and inter confessional tolerance in the Balkans, ECPD UN, 2009.

Domazet, Tihomir, Neuspjesi sadašnje i model ekonomske politike za sljedeće razdoblje, HDE , Zbornik radova, Opatija, 2006. 8. Domazet, Tihomir,Uklanjanje prepreka održivom rastu i razvoju, HDE, 7.

Zbornik radova, Opatija, 2007. 9.

Enfu Cheng, Four Theoretical Hypotheses of Modern Marxist Political Economy, 2010, prema: Cheng Enfu, "Promote the ‘New Monist ic

Living Labor Theory of Value’” in Guangming ribao, 17 July, 2001. 10. Ferguson, Niall, The Ascent of Money, A Financial History of the World, The Penguin Press New York, 2008. 11. Financial times, novine, London, razni brojevi. 12. Fox, Justin, The Myth of the Rational Market, A history od risk, reward, and delusion on Wall Street, HarperCollins Publishers Inc., 2009. 13. Leydesdorff, Loet, The Tripple model and the study of knowledgebased innovation systems, University of Amsterdam, 2005. 14. McKinsey Global Institute, Debt and deleveragning: The global credit bubble and its economic consequences, Januar 2010.

129


15. Mesarić, Milan ,XXI. Stoljeće, Doba sudbonosnih izazova, Prometej, Zagreb, 2008, 16. Minqi Li, The End of the "End of History”: The Structural Crisis of Capitalism and the Fate of Humanity, Science & Society, Volume: 74, Issue: 3, 2010, Capitalism and Crisis in the 21st Century. 17. OECD, Ministerial report on the OECD Innovation Strategy, Innovation to strengthen growth and address global and social challenges. Paris, svibnja 2010. 18. Ricardo Cardoso, Context and Power in Contemporary Planning Towards Reflexive Planning Analytics, Development Planning Unit, University College London 9 Endsleigh Gardens, London, 2005. Working Paper No. 128 ISSN 1474-3280. 19. Rodrik, Dani, Harvard Kennedy School, Growth after the crisis, 2009. 20. Stiglitz, Joseph, Freefall: America, free markets, and the sinking of the world economy, W. W. Norton & Company, Inc., 2010. 21. Stipetić, Vladimir (2005), Laissez - faire kao ekonomska politika Hrvatske?, Zbornik radova HDE, Opatija. 22. Stipetić, Vladimir, Investicije u poljoprivredno obrazovnje i njihova efikasnot, Zbornik "Ekonomska znanost kao proizvodnja snaga druš tva", Fakultet ekonomskih nauka Sveučilišta Zagreb, 1971. 23. Stipetić, Vladimir, Kriza u poljoprivred i - prioritetnoj djelatnosti budućeg gospodarstva Hrvatske, Zbornik radova, Kriza i okviri eko -

nomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, 2009. 24. Stipetić, Vladimir, Povijest hrvatske ekonomsk e misli I, Golden marketing, Zagreb 2001. 25. Sundać, Dragomir and Fatur Krmpotić, Irena, Knowledge Economy Factors and the Development of Knowledge-based Economy, Croatian Economic Survey : Vol. 13 : No. 1 : April 2011 : pp. 105-141. 26. The Economist, časopis, London, razni brojevi. 27. The Puzzle of Modern Economics, Science or Ideology?, Roger E. Backhouse, University of Birmingham and Erasmus University Rotterdam, Cambridge University Press. 130


28. Understanding Knowledge as a Commons, From Theory to Practice, edited by Charlotte Hess and Elinor Ostrom, The MIT Press, Cambridge, Massachusetts, London, England, 2007. 29. Zdunić, Stjepan, Kriza, Posebnosti hrvatske monetarne politike,

Zbornik radova, Kriza i okviri ekonomske politike, Razred za društvene znanosti HAZU i Hrvatski institut za financije i računovodstvo, Zagreb, 2009. 30. Zdunić, Stjepan, Relativne cijene, tečaj i konkurencija hrvatskog gospodarstva, uz deset godišnjicu stabilizacijskog programa, HDE , Zbornik radova, Opatija, 2006. 31. Zdunić, Stjepan, Tranzicijska kriza i politika izlaza - Ekonomsko politička prosudba, Ekonomski pregled, 9-10, Zagreb.

131

Dr.tihomir Domazet Novi Model Za Razvoj i Ekonomsku Politiku, HDE 2011

Recommend Documents