Princ Magle

Carlos Ruiz Zafon

Princ Magle prevela sa španjolskog Silvana Roglić

scan i obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php

Fraktura

Za mog oca

Dragi čitatelju,

Princ Magle prvi je roman koji sam ikada objavio i označio je početak moje spisateljske karijere 1992. Čitatelji upoznati s mojim kasnijim djelima, poput Sjene vjetra i Anđelove igre, možda ne znaju da su moja prva četiri romana prvotno izdana kao "knjige za mlade". Iako su ponajprije namijenjeni mladima, nadao sam se da će privlačiti čitatelje bez obzira na godine. Stvarajući te knjige, pokušao sam napisati romane kakve bih i sam bio volio čitati u djetinjstvu, ali koji bi mi ostali zanimljivi i u dobi od dvadeset tri, ili četrdeset, ili osamdeset tri godine.

Prava na te knjige godinama su bila "zarobljena" u pravnome sporu, ali sada u njima napokon mogu uživati čitatelji diljem svijeta. Nasreću, ta moja ranija djela od prvih su izdanja dobro prihvatili mladi, ali i oni ne toliko mladi. Volim vjerovati da pričanje priča nadilazi ograničenja koja nameće nečija dob, te se nadam da čitatelji mojih romana za odrasle neće odoljeti iskušenju da istraže ove priče pune čarolija, tajni i pustolovina. I na kraju, nadam se da ćete i vi, novi čitaoci, uživati u ovim knjigama kada se otisnete u vlastite pustolovine u svijetu knjiga.

Sretan put!

Carlos Ruiz Zafon, prosinac 2009.

Prvo poglavlje

Morat će proći još mnogo godina prije nego što Max

zaboravi ljeto kad je otkrio, gotovo sasma slučajno, magiju. Bila je 1943. i vjetrovi rata neumitno su vukli svijet nizbrdo. Sredinom lipnja, na dan kad je Max navršio trinaest godina, njegov otac, urar i u slobodno vrijeme izumitelj, okupio je obitelj u salonu te objavio da je to njihov posljednji dan u kući koju su posljednjih deset godina nazivali svojim domom. Obitelj se seli na obalu, daleko od grada i rata, u kuću na plaži u malenom selu na obalama Atlantika. Odluka je bila konačna: kreću sutradan u svitanje. Dotad moraju spakirati sve stvari i pripremiti se za dug put do novoga doma. Obitelj je primila vijest bez iznenađenja. Gotovo su svi naslućivali da se zamisao o napuštanju grada u potrazi za prikladnijim mjestom već neko vrijeme motala po glavi dobroga Maximiliana Carvera; svi osim Maxa. Za njega je ta vijest polučila isti učinak kao ulazak pobjesnjele lokomotive u dućan s kineskim porculanom. Zastao je bez riječi, sa širom otvorenim ustima i odsutnim pogledom. Tijekom toga kratkog transa njegovom je glavom prošla užasna izvjesnost da će čitav njegov svijet, uključujući prijatelje iz škole, ekipu iz ulice i dućan sa stripovima na uglu, ubrzo nestati zauvijek. U hipu. Dok su ostali članovi obitelji bili usredotočeni na to da se počnu ravnodušno pakirati, Max je ostao nepomičan promatrajući oca. Dobri je urar kleknuo pred sina i položio

mu ruke na ramena. Čitao je Maxov pogled bolje od knjige. "Sad ti se čini kao da je kraj svijeta, Max. Ali obećavam da će ti se svidjeti mjesto kamo idemo. Steći ćeš nove prijatelje, vidjet ćeš." "To je zbog rata?" upitao je Max. "Zato moramo otići?" Maximilian Carver zagrlio je sina pa, i dalje se smiješeći, izvukao iz džepa jakne sjajan predmet koji je visio na lancu te ga stavio u Maxove ruke. Džepni sat. "Napravio sam ga za tebe. Sretan rođendan, Max." Max je otvorio sat izrađen od srebra. Svaki je sat na brojčaniku bio označen crtežom mjeseca koji je rastao i opadao u ritmu kazaljki oblikovanih kao zrake sunca, koje se smiješilo u sredini ure. Na poklopcu, ugravirano krasopisom, stajalo je: "Maxov stroj za vrijeme". Toga dana, i ne znajući, dok je promatrao svoju obitelj kako baulja gore-dolje s kovčezima i držao sat koji mu je otac darovao, Max je zauvijek prestao biti dijete.

*** U noći svoga rođendana Max nije oka sklopio. Dok su drugi spavali, čekao je sudbonosni dolazak one zore koja će obilježiti konačni oproštaj od malenog univerzuma koji je stvorio tijekom godina. Proveo je sate u tišini, ispružen na krevetu, s pogledom izgubljenim u plavim sjenama koje su plesale na stropu njegove sobe, kao da je očekivao da će u njima vidjeti proročanstvo koje može ocrtati njegovu sudbinu od toga dana. Držao je u ruci uru koju je njegov

otac napravio za njega. Mjeseci koji su se smiješili sjali su u noćnom polumraku. Možda oni kriju odgovor na sva pitanja koja je Max počeo gomilati toga popodneva. Napokon, prva je svjetlost praskozorja pukla nad plavim obzorom. Max je skočio iz kreveta i zaputio se u salon. Maximilian Carver sjedio je u naslonjaču, odjeven, i držao knjigu uz svjetlost petrolejke. Max je vidio da nije samo on proveo besanu noć. Urar se nasmiješio i zatvorio knjigu. "Što čitaš?" upitao je Max pokazujući na debeli svezak. "To je knjiga o Koperniku. Znaš li tko je Kopernik?" upitao je urar. "Idem u školu", odvratio je Max. Njegov mu je otac običavao postavljati pitanja kao da je pao s Marsa. "Što znaš o njemu?" bio je uporan. "Otkrio je da se Zemlja okreće oko Sunca, a ne obratno." "Tako nekako. Znaš li što je to značilo?" "Probleme", odgovorio je Max. Urar se široko osmjehnuo i pružio mu debelu knjigu. "Izvoli. Tvoja je. Pročitaj je." Max je proučavao tajanstveni svezak uvezan u kožu. Činilo se kao da ima tisuću godina i kao da pruža utočište duhu kakvoga staroga genija zatočena stoljetnim urokom na njegovim stranicama. "No", rekao je njegov otac, "tko će probuditi tvoje sestre?"

Max je, ne dižući pogled s knjige, pokazao glavom da mu prepušta tu čast da izvuče Aliciju i Irinu, njegove sestre od petnaest i osam godina, iz duboka sna. Onda, dok se njegov otac spremao probuditi čitavu obitelj, Max se smjestio u naslonjač, nasumce otvorio knjigu i počeo čitati. Pola sata nakon toga čitava je obitelj posljednji put prešla prag prema novom životu. Počelo je ljeto.

*** Max je jednom u nekoj od očevih knjiga pročitao da se određene slike iz djetinjstva usijeku u mentalni album poput fotografija, poput prizora kojima se ma koliko vremena prošlo čovjek uvijek ponovno vraća i prisjeća ih se. Max je shvatio smisao tih riječi onoga časa kad je prvi put ugledao more. Proveli su već više od pet sati u vlaku, kad se iznenada, nakon što su izašli iz mračnoga tunela, beskrajna ploča svjetlosti i bistrine poput prikaze pružila pred njihovim očima. Blještava modrina mora koje je sjalo pod podnevnim suncem urezala se u njegovu mrežnicu poput nadnaravne utvare. Dok je vlak nastavljao put svega nekoliko koraka od mora, Max je provukao glavu kroz prozor i prvi put na svojoj koži osjetio vjetar natopljen mirisom salitre. Ponovno je pogledao oca, koji ga je promatrao iz kuta kupea, uz tajanstveni osmijeh kimajući na pitanje koje Max nije ni stigao oblikovati. U tom je trenutku znao da više nije važno kakva je sudbina toga putovanja ni na kojoj će se postaji vlak zaustaviti, od toga dana nikad više neće živjeti na mjestu s kojeg ne može svako jutro vidjeti buđenje toga plavog i zasljepljujućeg

svjetla koje se penjalo prema nebu poput magične i prozirne pare. Bilo je to obećanje koje je dao sam sebi. ***

Dok je Max gledao s perona seoske stanice kako se vlak udaljava, Maximilian Carver ostavio je na nekoliko minuta svoju obitelj s prtljagom pred uredom šefa stanice kako bi s nekoliko mjesnih prijevoznika pogodio razumnu cijenu za prijevoz sanduka, osoba i ostalih drangulija do njihova odredišta. Prvi Maxov utisak o selu i prizoru koji su nudile stanica i prve kuće čiji su se krovovi sramežljivo pomaljali iznad orezanih stabala bio je da to mjesto nalikuje na maketu, na jedno od onih sela izrađenih u minijaturi za kolekcionare električnih vlakova, u kojima čovjek ako se odvaži otići dalje nego što bi trebao može pasti sa stola. S tom idejom Max je počeo razmišljati o zanimljivoj inačici Kopernikove teorije o svijetu, kad ga je majčin glas, tik uz njega, istrgnuo iz njegovih kozmičkih sanjarenja. "I? Prolaz ili pad?" "Još je rano reći", odgovorio je Max. "Izgleda kao maketa. Poput izloga dućana s igračkama." "Možda to i jest", nasmiješila se majka. Dok je to činila, Max je na njezinu licu mogao vidjeti blijedi odraz svoje sestre Irine. "Ali nemoj to reći ocu", nastavila je. "Evo ga, stiže." Maximilian Carver vratio se u pratnji dvaju snažnih prijevoznika u sličnoj odjeći umrljanoj uljem, čađom i nekim tvarima koje je bilo nemoguće razaznati. Obojica su

imala bujne brkove i mornarsku kapu kao da im je to uniforma. "Ovo su Robin i Philip", objasnio je urar. "Robin će odvesti kovčege, a Philip nas. Dobro?" I ne pričekavši pristanak, dva su se snagatora zaputila do brda sanduka te promišljeno digla najveći bez i najmanje natruhe napora. Max je izvukao sat i promatrao brojčanik s nasmiješenim mjesecima. Kazaljke su pokazivale četrnaest sati. Stari sat na stanici pokazivao je dvanaest i pol. "Sat na stanici ne ide dobro", promrmljao je Max. "Vidiš?" odgovorio je otac razdragano. "Tek smo došli, a već imamo posla." Majka se blago nasmiješila, kao što je uvijek činila pred izljevima optimizma kojim je zračio Maximilian Carver, ali Max je u njezinim očima uspio pročitati sjenu tuge i onu čudnu svjetlost koja ga je još od djetinjstva tjerala da vjeruje da njegova majka naslućuje u budućnosti ono što drugi nisu mogli naslutiti. "Sve će biti dobro, mama", rekao je Max, i osjetio se glupo već sekundu nakon što je izrekao te riječi. Majka ga je pomilovala po obrazu te mu se nasmiješila. "Naravno, Max. Sve će biti u redu." U tom je trenutku Max bio siguran da ga netko promatra. Brzo je skrenuo pogled i vidio kako ga među željeznim šipkama s jednog prozora stanice pozorno gleda veliki tigrasti mačak kao da čita njegove misli. Mačak je trepnuo i u jednom skoku, koji je odražavao neslućenu pokretljivost za životinju te veličine, bio to mačak ili neka druga životinja, došao do malene Irine te leđima okrznuo

bijele gležnjeve Maxove sestre. Djevojčica je kleknula kako bi pomazila životinju, koja je tiho mijaukala. Irina ga je uzela u naručje, a mačak se umiljato prepustio ljuljuškanju ližući nježno prste djevojčice, koja se smiješila opčinjena mačjim čarima. Irina je s mačkom u naručju došla do mjesta gdje je čekala obitelj. "Tek smo došli, a ti si već našla neku živinu. Tko zna što nosi na sebi", odrezala je Alicia, očito uzrujana. "Nije živina. To je mačak i napušten je", objasnila je Irina. "Mama?" "Irina, nismo ni do kuće došli", počela je njezina majka. Malena je napravila sažaljivu grimasu, kojoj je mačak pridonio nježnim i zavodljivim mijaukanjem. "Može biti u vrtu. Molim te..." "To je debeo i prljav mačak", dodala je Alicia. "Pustit ćeš je da opet istjera svoje?" Irina je uputila starijoj sestri prodoran i žučljiv pogled koji je obećavao objavu rata ako ova ne zatvori usta. Alicia je izdržala pogled nekoliko trenutaka, okrenula se uz bijesan uzdah te se stala udaljavati prema mjestu gdje su prijevoznici tovarili prtljagu. Putem je naišla na oca, kojemu nije promaknulo Alicijino rumenilo. "Već smo se posvađali?" upitao je Maximilian Carver. "Što je to?" "Sam je i napušten. Možemo ga uzeti? Bit će u vrtu i ja ću ga čuvati. Obećavam", požurila je objasniti Irina. Urar je nijemo pogledao mačka pa svoju ženu. "Ne znam što će reći tvoja majka..."

"A što ti kažeš, Maximiliane Carveru?" odvratila je žena uz osmijeh koji je pokazivao da se zabavlja dilemom koju je prebacila na muža. "Dobro. Trebalo bi ga odvesti veterinaru i osim toga..." "Molim te..." cviljela je Irina. Urar i njegova žena izmijenili su sudionički pogled. "Zašto ne?" zaključio je Maximilian Carver, ne želeći da ljeto počne obiteljskim sukobom. "Ali ti ćeš se brinuti o njemu. Obećavaš?" Irinino se lice ozarilo, a mačje su se šarenice sužavale sve dok nisu postale poput igle na zlatnom i svijetlom krugu njegovih očiju. "Idemo! Hajde! Prtljaga je utovarena", rekao je urar. Irina je nosila mačka u naručju trčeći prema kamionetima. Mačak, s glavom naslonjenom na djevojčičino rame, prikovao je oči uz Maxa. "Čekao nas je", pomislio je. "Nemoj samo stajati, Max. Idemo!" bio je uporan otac dok je hodao prema kamionetu držeći pod ruku njegovu majku. Max je išao za njima. Tad ga je nešto natjeralo da se okrene i ponovno pogleda pocrnjeli brojčanik sata na stanici. Pozorno ga je promotrio i uočio da nešto nije u redu. Max se savršeno dobro sjećao da je kad su došli na stanicu sat pokazivao dvanaest i pol. Sada su kazaljke pokazivale deset do dvanaest. "Max!" začuo se glas njegova oca iz kamioneta. "Idemo!"

"Evo", promrmljao je Max za sebe, i dalje gledajući brojčanik. Sat nije bio pokvaren; savršeno je radio, ali imao je jednu posebnost: išao je unatrag.

Drugo poglavlje

Nova kuća Carvera bila je smještena na krajnjem sjeveru duge plaže koja se širila pred morem poput bijele i svijetle pješčane ploče, s malenim otocima trave koja se njihala na vjetru. Plaža je bila produžetak sela koje se sastojalo od malenih drvenih kuća s ne više od dva kata, većinom obojenih ugodnim pastelnim tonovima, s vrtom i bijelom, ljupko poredanom ogradom, pojačavajući tako utisak grada od kućica igračaka koji je Max imao nedugo nakon dolaska. Putem su prošli selo, glavnu ulicu i trg ispred vijećnice dok je Maximilian Carver objašnjavao divote sela sa žarom mjesnoga vodiča. Mjesto je bilo mirno i obavijeno onom istom svjetlošću koja je očarala Maxa kad je prvi put ugledao more. Većina seljana rabila je bicikl kao prijevozno sredstvo ili jednostavno hodala. Ulice su bile čiste, a jedina buka koja se čula, osim pokojega motornog vozila, bio je zvuk blagog udaranja valova na plaži. Dok su prolazili selom, Max je uspio vidjeti kako lica svakoga člana obitelji odražavaju misli koje je u njima budio prizor onoga što će predstavljati poprište njihovih života. Malena Irina i njezin mačji saveznik promatrali su uredan niz ulica i kuća sa smirenom znatiželjom, izgledalo je da se osjećaju kao kod kuće. Alicia, zadubljena u neprobojne misli, doimala se kao da je kilometrima daleko, što je potvrđivalo ono u što je Max već bio siguran, da malo ili ništa zna o starijoj sestri. Majka je promatrala selo s ravnodušnim prihvaćanjem, ne gubeći isforsirani smiješak kako ne bi pokazala uznemirenost, koja ju je obuzimala iz nekog Maxu nedokučivog razloga. Na kraju, Maximilian Carver pobjedonosno je promatrao

svoj novi dom upućujući poglede svakom članu obitelji, a oni su mu redom uzvraćali osmijehom prihvaćanja (zdravi razum kao da je govorio kako bi bilo što drugo moglo slomiti srce dobrog urara, uvjerena da je svoju obitelj doveo u novi raj). Pri pogledu na one ulice okupane svjetlom i spokojem Max je pomislio da je duh rata dalek i čak nestvaran te da je njegov otac možda imao genijalnu slutnju kad se odlučio preseliti ovamo. Kad su kamioneti krenuli putem koji je vodio do njihove kuće na plaži, Max je već izbrisao iz misli sat sa stanice i nemir koji je novi Irinin prijatelj u početku izazivao u njemu. Pogledao je prema obzoru i učinilo mu se da razaznaje obris broda, crn i zašiljen, kako poput aveti plovi između plovaka koji su prekrivali površinu oceana. Nakon nekoliko sekunda nestao je. *** Kuća je imala dva kata i uzdizala se nekih pedeset metara od ruba plaže okružena skromnim vrtom omeđenim bijelom ogradom, koja je pod hitno tražila jednu ruku boje. Sagrađena od drva i, osim tamnoga krova, obojena u bijelo, bila je u solidnom stanju ako se uzme u obzir blizinu mora i propadanje kojem ju je vlažni vjetar natopljen salitrom svakodnevno podvrgavao. Putem je Maximilian Carver objasnio obitelji da je kuća sagrađena 1928. za obitelj doktora Richarda Fleischmanna, uglednoga kirurga iz Londona, i njegovu ženu Evu Gray kao ljetnikovac na obali. Kuća je svojedobno predstavljala ekscentričnost u očima seljana. Fleischmanni su bili bračni par bez djece, osamljeni i, čini se, ne odveć skloni druženju

sa seljanima. Za prvoga je posjeta doktor Fleischmann jasno naredio da materijal kao i radnici moraju biti dopremljeni izravno iz Londona. Taj je hir pretpostavljao gotovo trostruko veći trošak gradnje, ali kirurgovo je bogatstvo to dopuštalo. Stanovnici su tijekom zime 1927. sumnjičavo i nepovjerljivo gledali dolazak i odlazak nebrojenih radnika i transportnih kamiona dok se kostur kuče na kraju plaže polagano dizao, iz dana u dan. Napokon, u proljeće iduće godine ličioci su nanijeli zadnji sloj boje na kuću i nekoliko tjedana nakon toga bračni se par uselio u nju kako bi ondje proveo ljeto. Kuća na plaži ubrzo je postala talisman koji je trebao promijeniti sudbinu Fleischmanna. Kirurgova žena, koja je, navodno, u nekoj nesreći prije mnogo godina izgubila mogućnost da začne, zatrudnjela je te prve godine. Dana 23. lipnja 1929. Fleischmannova je žena, uz muževu pomoć, pod krovom kuće na plaži rodila dječaka koji će nositi ime Jacob. Jacob je bio blagoslov s neba koji je promijenio ogorčeno i osamljeničko držanje Fleischmanna. Ubrzo su se liječnik i njegova žena počeli družiti sa seljanima te su postali popularni i uvaženi tijekom sretnih godina koje su proveli u toj kući na plaži, do tragedije 1936. Jednoga jutra u kolovozu te godine maleni se Jacob utopio dok se igrao na plaži pred kućom. Sva radost i svjetlo koje je željeno dijete donijelo bračnom paru ugasli su toga dana zauvijek. Tijekom zime 1936. Fleischmannovo se zdravlje postupno pogoršavalo i ubrzo su liječnici znali da neće dočekati ljeto 1937. Godinu dana nakon tragedije udovičini su odvjetnici oglasili prodaju kuće. Godinama je ostala prazna i bez kupca, zaboravljena na rubu plaže.

Tako je, sasvim slučajno, Maximilian Carver saznao za njezino postojanje. Urar se vraćao s puta na kojem je kupovao dijelove i alat za svoju radionicu, kad je odlučio prenoćiti u selu. Tijekom večere u malenome mjesnom hotelu zapodjenuo je razgovor s vlasnikom, kojemu je Maximilian izrazio svoju vječnu želju da živi u selu poput toga. Vlasnik hotela govorio mu je o kući, i Maximilian je odlučio odgoditi povratak te je sutradan posjetiti. Na povratku kući njegov je mozak premetao brojke i mogućnost da otvori urarsku radnju u selu. Trebalo mu je osam mjeseci da priopći vijest svojoj obitelji, ali duboko u srcu već je odavno odlučio. *** Prvi dan u kući na plaži ostat će u Maxovu sjećanju kao zanimljiva zbirka neobičnih slika. Za početak, čim su kamioneti zastali pred kućom i čim su se Robin i Philip bacili na iskrcavanje prtljage, Maximilian Carver neobjašnjivo se spotaknuo o nešto što je izgledalo kao stara kanta i nakon što je prošao vrtoglavi put pun udaraca, srušio je više od četiri metra bijele ograde prizemljivši na nju. Incident je završio prikrivenim smijehom članova obitelji i čvorugom u žrtve, ništa strašno. Dva su snažna prijevoznika odnijela sanduke s prtljagom do trijema kuće i, smatrajući da je njihov zadatak gotov, nestala prepuštajući obitelji čast da odnese sanduke uza stube. Kad je Maximilian Carver svečano otvorio kuću, ustajali zrak izmigoljio je kroz vrata poput duha koji je godinama bio zatočen među njezinim zidovima. Unutrašnjost je bila ispunjena blagom izmaglicom prašine i tanašnoga svjetla koje je prodiralo kroz zatvorene kapke.

"Bože moj", promrmljala je za sebe Maxova majka zbrajajući tone prašine koje je trebalo očistiti. "Divota!" požurio se objasniti Maximilian Carver. "Rekao sam vam." Max je susreo ravnodušni pogled svoje sestre Alicije. Malena je Irina zabezeknuto promatrala unutrašnjost kuće. Prije nego što je ijedan član obitelji uspio išta izgovoriti, Irinin je mačak skočio iz njezina naručja i glasno mijaučući odjurio uza stube. Sekundu nakon toga, slijedeći njegov primjer, Maximilian Carver ušao je u nove obiteljske dvore. "Barem se nekomu sviđa", učinilo se Maxu da čuje Alicijino mrmljanje. Prvo što je Maxova mama naredila bilo je da ritualno širom otvore vrata i prozore te prozrače kuću. Zatim se, u idućih pet sati, čitava obitelj posvetila tomu da novi dom učini useljivim. Točno poput specijalizirane vojske svaki je član obavljao određenu dužnost. Alicia je spremala sobe i krevete. Irina, s peruškom u ruci, tjerala je čitave kule prašine iz njihova skrovišta, a Max, slijedeći njezin trag, brinuo se da ih pokupi. Za to vrijeme majka je raspoređivala prtljagu i bilježila u mislima sve poslove koji će ubrzo morati biti obavljeni. Maximilian Carver usmjerio je svoje napore na to da cijevi, struja i druge mehaničke naprave u kući ponovno prorade nakon mrtvila zbog godina neupotrebe, što se nije pokazalo lakim zadatkom. Naposljetku, obitelj se okupila na trijemu te se sjedeći na stubama svoje nove kuće, zasluženo odmarala promatrajući zlaćanu boju koju je poprimalo more dok se spuštala večer.

"Za danas je dosta", popustio je Maximilian Carver, potpuno prekriven čađom i tajanstvenim tvarima. "Nekoliko tjedana rada, i kuća će biti useljiva", dodala je majka. "U gornjim sobama ima paukova", objasnila je Alicia. "Ogromnih." "Paukova? Opa!" uzviknula je Irina. "Kakvi su?" "Isti ti", odvratila je Alicia. "Nemojmo počinjati, može?" prekinula ih je majka trljajući korijen nosa. "Max će ih ubiti." "Nema razloga da ih ubijamo; dovoljno će biti da ih skinemo i stavimo u vrt", priklopio je urar. "Uvijek mene zapadnu junački podvizi", promrmljao je Max. "Može li istrebljenje čekati do sutra?" "Alicia?" uplela se majka. "Ne kanim spavati u sobi punoj paukova i bogzna kojih još životinja", izjavila je Alicia. "Milostiva", odrezala je Irina. "Čudovište", odgovorila je Alicia. "Max, prije nego što počne rat, uništi te paukove", rekao je Maximilian Carver umornim glasom. "Da ih ubijem ili da im samo priprijetim? Mogu im zavrnuti jednom nogom..." predložio je Max. "Max", prekinula ga je majka. Max se protegnuo i ušao u kuću s namjerom da uništi bivše podstanare. Krenuo je stubama koje vode na gornji

kat sa sobama. S najgornje stube sjajnim ga je očima pozorno, netremice promatrao Irinin mačak. Max je prošao kraj mačka, koji kao da je poput stražara čuvao gornji kat. Čim je ušao u jednu sobu, mačak je pošao za njim. Drveni je pod tiho škripao pod njegovim nogama. Max je počeo loviti i uhićivati paukove u sobama koje su gledale na jugozapad. S prozora se moglo vidjeti plažu i silaznu putanju sunca prema zapadu. Pomno je pregledao pod u potrazi za malenim dlakavim i brzim stvorenjima. Nakon seanse čišćenja drveni je pod ostao razumno čist i Maxu je trebalo nekoliko minuta da nađe prvoga člana obitelji paukova. Iz jednoga kuta promatrao je kako pozamašan pauk ide ravnom linijom prema njemu kao da je riječ o ubojici kojeg je poslala njegova vrsta ne bi li ga natjerala da se predomisli. Bio je gotovo palac dugačak i imao osam nogu sa zlatnom pjegom na crnom tijelu. Max je pružio ruku prema metli naslonjenoj na zid i pripremio se za katapultiranje pauka u drugi život. "Ovo je smiješno", pomislio je za sebe dok je oprezno rukovao metlom kao ubojitim oružjem. Baš kad je počeo odmjeravati smrtonosni udarac, Irinin se mačak sasvim iznenada bacio na pauka pa ga otvarajući svoje minijaturne lavovske ralje proždro i snažno sažvakao. Max je spustio metlu i nijemo pogledao mačka, koji mu je uzvratio zluradi pogled. "Vidi ti mačka", prošaptao je. Životinja je progutala pauka i izašla iz sobe, vjerojatno u potrazi za nekim članom obitelji netom pojedenog aperitiva. Max je otišao do prozora. Njegova je obitelj i

dalje bila na trijemu. Alicia mu je uputila ispitivački pogled. "Ja se ne bih brinuo, Alicia. Sumnjam da ćeš ugledati ijednoga pauka." "Uvjeri se u to", bio je uporan Maximilian Carver. Max je kimnuo i zaputio se prema spavaonicama na stražnjoj strani kuće, prema sjeverozapadu. Čuo je mačka kako mijauče negdje u blizini i pretpostavio da je još jedan pauk pao u pandže mačka istrebitelja. Sobe na stražnjoj strani bile su manje od onih na glavnom pročelju. S jednog prozora promatrao je panoramu koja se vidjela odande. Kuća je imala maleni stražnji vrt s kućicom za alat ili čak kakvo vozilo. Veliko stablo, čija se krošnja uzdizala iznad krovnih prozora, nalazilo se u sredini dvorišta i Max je po izgledu pretpostavio da ondje stoji više od dvjesto godina. Iza dvorišta, obrubljeno ogradom koja je okruživala kuću, širilo se polje divlje trave, a nekoliko stotina metara dalje uzdizalo se nešto što je izgledalo kao maleni prostor okružen ogradom od bjelkasta kamena. Vegetacija je osvojila to mjesto i pretvorila ga u malenu džunglu iz koje je izranjalo nešto što se Maxu činilo kao figure: ljudske figure. Posljednje su sunčane zrake padale na polje i morao je napregnuti vid. Bio je to napušten vrt. Vrt s kipovima. Max je hipnotizirano promatrao prizor kipova zarobljenih korovom i zatvorenih u onom prostoru koji je podsjećao na maleno seosko groblje. Vrata od metalnih kopalja zaključana lancima priječila su prolaz u unutrašnjost. Na vrhu kopalja uspio je nazreti grb koji je činila šestokraka zvijezda. U daljini, tamo iza vrta s kipovima, uzdizao se

rub guste šume, koja se doimala kao da se prostire još miljama. "Jesi li što otkrio?" majčin glas iza leđa probudio ga je iz transa u koji ga je taj pogled uronio. "Mislili smo da su paukovi savladali tebe." "Jesi li znala da je ondje iza, uz šumu, nekakav vrt s kipovima?" Max je pokazao prema kamenom dvorištu, a majka je provirila kroz prozor. "Pada mrak. Otac i ja idemo u selo po nešto za večeru, dok sutra ne kupimo namirnice. Ostajete sami. Pripazi na Irinu." Max je kimnuo. Majka ga je ovlaš poljubila u obraz i sišla stubama. Ponovno je prikovao pogled uz vrt s kipovima, čije su siluete tonule u magluštinu sutona. Povjetarac je već počeo osvježavati. Zatvorio je prozor te se zaputio u druge sobe da učini isto to. Malena mu se Irina pridružila u hodniku. "Jesu li bili veliki?" upitala je opčinjeno. Max je oklijevao sekundu. "Paukovi, Max. Jesu li bili veliki?" "Kao šaka", odgovorio je Max uzvišenim tonom. "Oooo!"

Treće poglavlje

Sutradan, malo prije svitanja, Max je čuo kako mu lik

obavijen noćnom maglom šapće nekakve riječi na uho. Naglo se dignuo, uza snažno lupanje srca i isprekidan dah. Bio je sam u sobi. Lik te mračne siluete iz sna koja šapuće u polusjeni nestao je u nekoliko sekunda. Pružio je ruku prema noćnom ormariću i upalio lampu koju je Maximilian Carver popravio prethodnoga popodneva.

Kroz prozor se prvo jutarnje svjetlo probijalo iznad šume. Magla je lagano prelazila poljem divlje trave, a lahor otvarao rupe kroz koje su se nazirali obrisi dvorišta s kipovima. Max je uzeo svoj džepni sat s noćnog ormarića i otvorio ga. Brojčanik s nasmiješenim mjesecima svijetlio je poput zlatne ploče. Nekoliko minuta do šest. U tišini se obukao i sišao stubama, oprezno, ne želeći probuditi ostatak obitelji. Zaputio se prema kuhinji, gdje su ostaci sinoćnje večere stajali na drvenom stolu. Otvorio je vrata koja su vodila u stražnje dvorište i izašao. Hladan i vlažan jutarnji zrak grizao je kožu. Tiho je prošao do vrata ograde, zatvorio ih za sobom pa zašao u maglu u smjeru vrta s kipovima. *** Put kroz maglu učinio mu se duljim nego što je zamišljao. S prozora njegove sobe činilo se kao da se kameno dvorište nalazi na kakvih sto metara od kuče. Ipak, dok je hodao kroz divlju travu, Max je imao osjećaj da je

prošao više od tristo metara kad su iz magle izronila ulazna vrata od kopalja vrta s kipovima. Zahrđali lanac okruživao je pocrnjele metalne šipke, zapečaćen starim lokotom čija je boja s vremenom postala beživotna. Max je naslonio lice na koplja na vratima i proučavao unutrašnjost. Korov je godinama polagano osvajao zemljište i davao tomu mjestu izgled napuštenoga zimskog vrta. Pomislio je da vjerojatno nitko već dugo nije kročio na to mjesto i da je čuvar toga vrta s kipovima davno nestao. Pogledao je oko sebe i našao kraj vrtnoga zida kamen veličine svoje šake. Očistio ga je i nekoliko puta snažno udario u lokot koji je spajao dva kraja lanca, sve dok dotrajali prsten nije popustio pred udarcima kamena. Lanac se oslobodio ljuljajući se preko šipaka poput pletenica metalne kose. Max je snažno gurnuo vrata i osjetio kako se lijeno otvaraju prema unutra. Kad je procjep između vratnica bio dovoljno širok da može proći, načas je zastao pa ušao u ograđeni prostor. Kad je ušao, zapazio je da je to mjesto veće nego što je u početku zamišljao. Na prvi pogled bio bi se zakleo da ima dvadesetak kipova sakrivenih među biljkama. Učinio je nekoliko koraka i ušao u divlji vrt. Figure su naizgled bile poredane u koncentrične krugove i Max je tek tada shvatio da sve gledaju prema zapadu. Kipovi su, čini se, tvorili dio iste cjeline i predstavljali nešto slično cirkuskoj troupe. Dok je hodao među njima, razabirao je likove krotitelja, fakira orlovskoga nosa s turbanom, kontorzionistice, snagatora i čitavu galeriju likova odbjeglih iz avetinjskoga cirkusa. U sredini vrta s kipovima počivala je na prijestolju velika figura koja je predstavljala nasmiješenoga klauna

nakostriješene kose. Ruka mu je bila ispružena i činilo se da šakom uronjenom u nerazmjerno veliku rukavicu udara neki nevidljivi predmet u zraku. U njegovu podnožju Max je nazreo veliku kamenu ploču na kojoj se dao naslutiti crtež u reljefu. Kleknuo je, razmaknuo korov koji je prekrivao hladnu površinu i otkrio veliku šestokraku zvijezdu upisanu u krug. Max je prepoznao simbol, istovjetan s onim nad vratima od kopalja na ulazu. Proučavajući zvijezdu, shvatio je da je ono što mu se u početku činilo kao koncentrični krugovi u koje su smješteni likovi zapravo replika šestokrake zvijezde. Svaki lik u vrtu uzdizao se na točkama križanja linija koje su tvorile zvijezdu. Uspravio se i promatrao avetinjski prizor oko sebe. Preletio je pogledom preko svakoga lika, obavijenog stabljikama divlje trave koja se lelujala na vjetru, dok nije ponovno zastao na velikom klaunu. Srsi su mu prošli čitavim tijelom i ustuknuo je. Ruka figure koju je prije nekoliko sekundi vidio zatvorenu u šaku sad je bila otvorena s ispruženim dlanom, pozivajući. Max je u sekundi osjetio da mu hladan jutarnji zrak pali grlo i srce kako mu kuca u sljepoočnicama. Polagano, kao da se boji da ne probudi kipove iz njihova vječnoga sna, ponovno je krenuo prema ogradi dvorišta neprestano gledajući iza leđa. Kad je prošao vrata, učinilo mu se da je kuća na plaži veoma daleko. Ne razmislivši dvaput, potrčao je, ali ovaj se put nije osvrtao sve dok nije došao do plota stražnjega dvorišta. Kad je to ipak učinio, vrt s kipovima ponovno je bio utonuo u maglu.

*** Miris maslaca i prepečenca preplavio je kuhinju. Alicia je nevoljko gledala svoj doručak dok je mala Irina točila malo mlijeka svome posvojenomu mačku u tanjur, koji se on nije udostojio ni taknuti. Max je proučavao prizor misleći da su gastronomske preferencije te životinje usmjerene na drugu stranu, kao što se uvjerio jučer. Maximilian Carver pridržavao je šalicu iz koje se pušila kava i razdragano promatrao svoju obitelj. "Jutros rano prekapao sam po garaži", počeo je poprimajući ton a sada dolazi ono tajanstveno, kojim se koristio samo kad je želio da ostali pitaju što je saznao. Max je dobro poznavao urarovu taktiku, pa se katkad pitao tko je tu otac, a tko sin. "I što si našao?" popustio je Max. "Nećeš mi vjerovati", odgovorio je njegov otac, dok je Max pomislio "Ma sigurno hoću." "Dva bicikla." Max je instinktivno podigao obrve. "Malo su stari, ali uz malo ulja po lancima mogu se pretvoriti u bolide", objasnio je Maximilian Carver. "Bilo je još nešto. Sigurno ne znate što sam još našao u garaži." "Mravojeda", promrmljala je Irina i dalje gledajući svojega prijatelja mačka. Sa samo osam godina kći Carvera razvila je razornu taktiku za moral svojeg oca. "Ne", odgovorio je urar, očito uzrujan. "Nitko ne želi pogađati?"

Max je krajičkom oka uočio kako njegova majka promatra prizor i, kako nitko nije bio zainteresiran za detektivske podvige njezina muža, krenula ga je spasiti. "Album sa slikama?" predložila je Andrea Carver najnježnijim tonom. "Blizu, blizu", odgovorio je urar, ponovno osokoljen. "Max?" Majka ga je pogledala ispod oka. Max je kimnuo. "Ne znam. Dnevnik?" "Ne. Alicia?" "Predajem se", odvratila je Alicia, očito odsutna. "Dobro, dobro. Pripremite se", počeo je Maximilian Carver. "Našao sam projektor. Kinoprojektor. I kutiju punu filmova." "Kakvih filmova?" upala je u riječ Irina odvajajući pogled od mačka prvi put u petnaest minuta. Maximilian Carver slegnuo je ramenima. "Ne znam. Filmova. Nije li to očaravajuće? Imamo kino." "Ako projektor radi", rekla je Alicia. "Hvala na poticaju, kćeri, ali podsjećam te da tvoj otac zarađuje za život popravljajući pokvarene naprave." Andrea Carver položila je obje ruke na muževa ramena. "Drago mi je što to čujem, gospodine Carver", rekla je, "jer bi bilo lijepo da netko porazgovara s kotlom u podrumu." "Prepusti to meni", odgovorio je urar dižući se od stola.

Alicia je slijedila njegov primjer. "Gospođice", zaustavila ju je Andrea Carver, "prvo doručak. Nisi ga ni taknula." "Nisam gladna." "Ja ću ga pojesti", predložila je Irina. Andrea Carver odlučno je odbacila takvu mogućnost. "Ne želi se udebljati", prošaptala je zlobno Irina svomu mačku. "Ne mogu jesti dok to nešto ovuda miče repom i pušta dlake", prekinula ju je Alicia. Irina i mačak pogledali su ju jednako prijezirno. "Milostiva", odrezala je Irina izlazeći sa životinjom na dvorište. "Zašto joj uvijek dopuštaš da istjera svoje? Kad sam ja bila njezinih godina, nisi mi dopuštala ni pola toga", bunila se Alicia. "Opet ćemo početi s tim?" rekla je Andrea Carver mirnim glasom. "Nisam ja počela", odgovorila je starija kći. "Dobro. Oprosti." Andrea Carver pogladila je Alicijinu dugu kosu, a ona je nagnula glavu izmičući se pomirljivome milovanju. "Ali pojedi doručak. Molim te." U tom trenutku metalni je prasak zaječao pod njezinim nogama. Svi su se međusobno pogledali. "Vaš otac na djelu", promrmljala je Andrea Carver ispijajući svoju šalicu kave. Onako rutinski, Alicia je počela žvakati prepečenac, dok je Max pokušavao izbiti iz glave onu ispruženu ruku i

izbuljene oči klauna koji se smiješio u magli vrta s kipovima.

Četvrto poglavlje

Bicikli

koje je Maximilian Carver spasio iz limba u malenoj dvorišnoj garaži bili su u boljem stanju nego što je Max očekivao. Činilo se, dapače, kao da uopće nisu voženi. Oboružan s nekoliko krpica od jelenje kože i posebnom tekućinom za čišćenje metala koje je majka uvijek nosila sa sobom, Max je otkrio da su ispod sloja prljavštine i gljivica bicikli novi i sjajni. Uz očevu pomoć nauljio je lanac i zupčanike te napumpao gume. "Vjerojatno ćemo morati promijeniti zračnice", objasnio je Maximilian Carver, "ali zasad su dobre za vožnju." Jedan je bicikl bio manji i Max se čisteći ga neprestano pitao je li doktor Fleischmann prije mnogo godina kupio te bicikle u nadi da će se voziti s Jacobom putem uz plažu. Maximilian Carver pročitao je u sinovljevu pogledu sjenu krivnje. "Siguran sam da bi stari doktor bio oduševljen da voziš bicikl." "Ja nisam tako siguran", promrmljao je Max. "Zašto bi ih ostavili ovdje?" "Prate te ružne uspomene, a nema potrebe da ih nosiš sa sobom", odgovorio je Maximilian Carver. "Pretpostavljam da ih više nitko neće upotrebljavati. Da vidimo, penji se. Idemo ih isprobati." Spustili su bicikle na tlo i Max je namjestio visinu sjedala isprobavajući istovremeno zategnutost žica kočnice.

"Morali bismo staviti nešto ulja na kočnice", predložio je Max. "I mislio sam", potvrdio je urar pa se bacio na posao. "Čuj, Max." "Da, tata?" "Ne vrti te bicikle previše po glavi, dobro? To što se dogodilo toj jadnoj obitelji nema nikakve veze s nama. Ne znam jesam li vam to trebao reći", dodao je urar sa sjenom zabrinutosti na licu. "Nema veze." Max je ponovno stisnuo kočnice. "Sad je savršeno." "Vozi onda." "Ne ideš sa mnom?" "Popodne, ako još budeš htio, potući ću te do koljena. Ali u jedanaest se moram sastati s nekim Fredom u selu, iznajmit će mi lokal za radnju. Moram razmišljati o poslu." Maximilian Carver počeo je skupljati alat i čistiti ruke krpicom. Max je promatrao oca pitajući se kakav je bio Maximilian Carver u njegovim godinama. Svi su u obitelji obično govorili da su slični, ali isto je tako bio običaj da govore kako je Irina nalik na Andreu Carver, što je bilo samo jedno od onih općih mjesta koje su bake, tete i čitava galerija nepodnošljivih rođaka koji dolaze na božične ručkove ponavljale iz godine u godinu poput kokoši nesilica. "Max u jednom od svojih transova", komentirao je Maximilian Carver smiješeći se.

"Jesi li znao da se pokraj šume iza kuće nalazi nekakav vrt s kipovima?" natuknuo je Max i iznenadio sam sebe što je to uopće pitao. "Vjerujem da ovdje ima još mnogo toga što nismo vidjeli. Garaža je krcata kutijama, a jutros sam vidio da je podrum s kotlom poput muzeja. Mislim da ako prodamo antikvaru svu kramu koja se nalazi u ovoj kući, neću ni morati otvarati radnju; živjet ćemo od rente." Maximilian Carver uputio je sinu znatiželjni pogled. "Čuj, ako ne isprobaš taj bicikl, ponovno će ga prekriti prljavština i pretvorit će se u fosil." "Već jest fosil", rekao je Max okrećući prvi krug pedalom na biciklu koji Jacob Fleischmann nikad nije uspio isprobati. Max se vozio putem uz plažu u smjeru sela, prolazeći kraj dugačkoga niza kuća sličnih rezidenciji Carvera koji je vodio točno do ulaza u maleni zaljev s lukom za ribare. Moglo se pobrojiti jedva četiri ili pet brodica usidrenih na starim molovima, a većina plovila bili su maleni drveni čamci koji nisu bili duži od četiri metra i kojima su se mjesni ribari koristili za istraživanje obale starim mrežama na stotinjak metara od plaže. Max je na biciklu izbjegavao labirint barki na popravku posloženih na molu i redove drvenih kutija mjesnoga skladišta. S pogledom uprtim u maleni svjetionik zaputio se zakrivljenim nasipom koji je zatvarao luku u obliku polumjeseca. Kad je došao do kraja, naslonio je bicikl na svjetionik i sjeo da otpočine na jedan od velikih kamena s druge strane doka nagrizena naletima mora. Odatle je mogao promatrati ocean kako se širi prema beskraju poput ploče zasljepljujućega svjetla.

Sjedio je tako svega nekoliko minuta pred morem, kad je ugledao drugi bicikl, koji je vozio visok i vitak mladić koji se približavao molom. Momak, kojemu je Max davao kakvih šesnaest ili sedamnaest godina, vozio je bicikl prema svjetioniku i ostavio ga kraj Maxova. Onda je polagano sklonio gustu kosu s lica i došao do mjesta gdje se Max odmarao. "Bok. Ti si iz obitelji koja se uselila u kuću na kraju plaže?" Max je kimnuo. "Ja sam Max." Momak, izrazito preplanule puti i prodornih zelenih očiju, pružio mu je ruku. "Roland. Dobro došao u grad dosade." Max se nasmiješio i prihvatio Rolandovu ruku. "Kakva je kuća? Sviđa vam se?" upitao je momak. "Mišljenja su podijeljena. Otac je oduševljen. Ostatak obitelji na to gleda drukčije", objasnio je Max. "Upoznao sam tvog oca prije nekoliko mjeseci, kad je došao u selo", rekao je Roland. "Učinio mi se kao zabavan tip. Urar, jel?" Max je kimnuo. "Zabavan tip", potvrdio je Max, "katkad. Katkad si zabije u glavu ideje poput te da se doselimo ovamo." "Zašto ste došli u selo?" upitao je Roland. "Rat", odgovorio je Max. "Moj otac misli da nije dobar trenutak za život u gradu. Vjerujem da ima pravo."

"Rat", ponovio je Roland spuštajući pogled. "Mene će regrutirati u rujnu." Max je zanijemio. Roland je uočio njegovu šutnju i ponovno se nasmiješio. "Ima to dobrih strana", rekao je. "Možda je ovo moje posljednje ljeto u selu." Max mu je sramežljivo uzvratio osmijeh razmišljajući da će za nekoliko godina, ako rat ne završi, i on dobiti poziv da se pridruži vojsci. Čak i za blještava dana poput ovoga nevidljivi duh rata obavijao je budućnost mračnim plaštem. "Pretpostavljam da još nisi vidio selo", rekao je Roland. Max je odmahnuo glavom. "Dobro, novajlijo. Uzmi bicikl. Počinjemo turistički obilazak na kotačima." *** Max se morao pomučiti kako bi pratio Rolandov ritam, i nakon što su prešli svega dvjesto metara od vrha nasipa, počeo je osjećati kako mu prve kapi znoja klize niz čelo i leđa. Roland se okrenuo i uputio mu prepredeni osmijeh. "Nemaš prakse, ha? Od života u gradu nisi u formi", vikao je ne smanjujući tempo. Max je slijedio Rolanda preko šetališta koje je obrubljivalo obalu, a onda su zašli među seoske ulice. Kad je Max počeo zaostajati, Roland je smanjivao brzinu sve dok nije stao kraj velike kamene fontane u središtu trga. Max se dovezao donde i spustio bicikl na pod. Iz fontane je izvirala ukusna hladna voda.

"Ne bih ti to savjetovao", rekao je Roland čitajući mu misli. "Nadut ćeš se." Max je duboko udahnuo i gurnuo glavu pod mlaz hladne vode. "Ići ćemo polakše", popustio je Roland. Max je ostao pod otvorom fontane nekoliko sekundi, zatim se naslonio na kamen dok mu je s glave kapalo na odjeću. Roland se smiješio. "Iskreno, nisam očekivao da ćeš toliko izdržati. Ovo je", pokazao je oko sebe, "središte sela. Trg s vijećnicom. Ova je zgrada sud, ali više se ne upotrebljava. Nedjeljom je tu tržnica. A u ljetnim noćima na zidu vijećnice projiciraju filmove. Obično stare i s pogrešno poredanim trakama." Max je blago kimnuo dok je povraćao dah. "Zvuči očaravajuće, ha?" smijao se Roland. "Imamo i knjižnicu, ali neka mi odrežu ruku ako ima više od šezdeset knjiga." "Što se može ovdje raditi?" uspio je izgovoriti Max. "Osim voziti bicikl." "Dobro pitanje, Max. Vidim da počinješ shvaćati. Idemo dalje?" Max je uzdahnuo i obojica su se vratila na bicikle. "Ali sad ja određujem ritam", zahtijevao je Max. Roland je slegnuo ramenima i počeo okretati pedale.

***

Nekoliko sati Roland je vodio Maxa amo-tamo po malenom selu i okolici. Promatrali su litice na samome jugu, gdje mu je Roland otkrio da je to najbolje mjesto za ronjenje, kraj staroga broda potopljenog 1918. koji se sad pretvorio u podmorsku džunglu sa svom silom čudnih alga. Roland je objasnio da se tijekom jedne užasne noćne oluje nasukao na opasne stijene koje su se prostirale nekoliko metara ispod površine. Furija nevremena i noć koju su jedva osvjetljivali praskovi munje bile su zaslužne što su se svi članovi posade broda utopili u brodolomu. Svi osim jednoga. Tragediju je preživio jedino inženjer koji se, u spomen providnosti, koja je htjela da on spasi život, nastanio u selu i sagradio veliki svjetionik na vrhu strmih vrleti brda koje je svjedočilo događajima te noći. Taj čovjek, sada starac, i dalje je bio svjetioničar i bio je ni manje ni više nego Rolandov "zamjenski djed". Nakon brodoloma jedan je seoski bračni par odveo svjetioničara u bolnicu i njegovao ga dok se nije sasvim oporavio. Nakon nekoliko godina oboje je poginulo u automobilskoj nesreći i svjetioničar je preuzeo brigu o malenom Rolandu, koji je imao jedva godinu dana. Roland je živio s njim u kući uz svjetionik, no većinu vremena provodio je u kolibi koju je sam sagradio, podno litica. Svjetioničar je bio njegov pravi djed u svakom pogledu. Rolandov je glas odavao određenu gorčinu dok je pripovijedao te događaje, koje je Max slušao u tišini i bez pitanja. Nakon priče o brodolomu išli su seoskim ulicama do stare crkve, gdje je Max upoznao neke mještane, srdačne ljudi koji su mu poželjeli dobrodošlicu u selo.

Napokon je Max, onako iscrpljen, zaključio da ne mora upoznati selo u jedno jutro i da će, kako se čini, u njemu provesti idućih četrdeset godina, a vrijeme će otkriti njegove tajne, ako ih uopće ima. "I to je istina", popustio je Roland. "Čuj, ljeti gotovo svako jutro ronim kraj potopljenog broda. Ideš sutra sa mnom?" "Ako roniš kao što voziš bicikl, utopit ću se", rekao je Max. "Imam naočale i peraje viška", objasnio je Roland. Ponuda je zvučala primamljivo. "Dobro. Moram li što ponijeti?" Roland je odmahnuo glavom. "Ja ču sve ponijeti. No... kad bolje razmislim, ponesi doručak. Pokupit ću te u devet kod tvoje kuće." "Devet i pol." "Nemoj prespavati." Kad je Max krenuo natrag prema kući na plaži, crkvena zvona najavljivala su petnaest sati, a sunce se počelo skrivati iza plašta crnih oblaka koji kao da su najavljivali kišu. Dok je odlazio, Max se na sekundu osvrnuo. Stojeći kraj bicikla, Roland mu je mahao.

*** Oluja se sručila na selo poput zlokobnog prizora putujućeg sajma. U nekoliko minuta nebo se preobrazilo u olovni svod, a more je poprimilo metalnu i neprozirnu boju poput beskonačne bare od žive. Prve munje bile su popraćene jakim vjetrom koji je gurao oluju s mora. Max je snažno okretao pedale, ali potop ga je dohvatio kad mu je preostalo još kakvih petsto metara do puta prema kući na

plaži. Kad je došao do bijeloga plota, bio je mokar kao da je upravo izronio iz mora. U trku je ostavio bicikl u garaži i ušao u kuću na stražnja vrata. Kuhinja je bila pusta, ali primamljiv miris lebdio je zrakom. Na stolu je Max zatekao pladanj sa sendvičima s mesom i vrč domaće limunade. Kraj nje je bila poruka napisana stiliziranim krasopisom Andree Carver. Max, ovo ti je ručak. Otac i ja bit ćemo u selu čitavo popodne i rješavati nešto oko kuće. Neka ti NE padne na pamet koristiti se gornjom kupaonicom. Irina je s nama. Max je spustio poruku i odlučio ponijeti pladanj u svoju sobu. Jutrošnji biciklistički maraton potpuno ga je iscrpio i izgladnio. Kuća je djelovala prazno. Alicia nije bila doma ili se zaključala u svoju sobu. Max se zaputio ravno u svoju, presvukao i ispružio na krevet kako bi uživao u jako ukusnim sendvičima koje mu je ostavila majka. Vani je kiša snažno lupala, a okna su podrhtavala od grmljavine. Upalio je malenu svjetiljku na noćnom ormariću i uzeo svezak knjige o Koperniku koju mu je darovao Maximilan Carver. Počeo je četvrti put čitati isti ulomak, kad je otkrio da umire od želje da sutra ode roniti kraj potopljenog broda s novim prijateljem Rolandom. Proždro je sendviče u manje od deset minuta pa zatvorio oči slušajući samo lupkanje kiše po krovu i prozorima. Volio je kišu i zvuk vode koja se spušta niz oluk što je slijedio rub krova. Kad bi padala jaka kiša, Max bi imao osjećaj da je vrijeme stalo. Bilo je to poput stanke u kojoj bi čovjek mogao prestati raditi ono što bi u tom trenutku radio pa

jednostavno prići prozoru i satima promatrati prizor te neizmjerne zavjese suza iz neba. Ponovno je odložio knjigu na ormarić i ugasio svjetlo. Sasvim polagano, obavijen hipnotičkim zvukom kiše, predao se snu.

Peto poglavlje

Probudili su ga glasovi obitelji s donjega kata i Irinino

trčkaranje gore-dolje. Već se bilo smračilo, ali Max je uspio vidjeti kako je oluja prošla ostavljajući za sobom tepih zvijezda na nebu. Bacio je pogled na svoj sat i ustanovio da je spavao oko šest sati. Baš se uspravljao, kad su nečiji članci pokucali na vrata. "Vrijeme je za večeru, uspavana ljepotice", galamio je razdraganim glasom Maximilian Carver s druge strane. Max se na sekundu pitao zašto je njegov otac tako veseo. Ubrzo se sjetio kino predstave koju je obećao toga jutra za doručkom. "Odmah silazim", odvratio je osjećajući još uvijek u ustima ljepljiv okus sendviča s mesom. Iako nije bio ni najmanje gladan, Max je sišao u kuhinju i sjeo za stol kraj ostatka obitelji. Alicia je zamišljeno gledala svoj tanjur, nije ga ni taknula. Irina je s užitkom proždirala svoju porciju i mrmljala nerazumljive riječi svome odurnomu mačku, koji ju je netremice gledao pod nogama. Mirno su večerali dok je Maximilian Carver objašnjavao da je našao sjajan lokal u selu u kojem će otvoriti radnju i pokrenuti novi posao. "A što si ti radio, Max?" upitala je Andrea Carver. "Bio sam u selu." Ostatak obitelji gledao ga je kao da očekuje pojedinosti. "Upoznao sam jednoga momka, Rolanda. Sutra idemo roniti."

"Max je već našao prijatelja", uzviknuo je Maximilian Carver pobjedonosno. "Vidite što sam vam govorio?" "Kakav je taj Roland, Max?" upitala je Andrea Carver. "Ne znam. Simpatičan. Živi s djedom, svjetioničarom. Pokazao mi je gomilu stvari u selu." "Kamo ono idete roniti?" upitao je njegov otac. "Na južnu plažu, s druge strane luke. Roland tvrdi da su ondje ostaci davno potopljenog broda." "Mogu li ja ići?" prekinula ga je Irina. "Ne", upala joj je u riječ Andrea Carver. "Nije li to opasno, Max?" "Mama..." "Dobro", popustila je Andrea Carver. "Ali budi oprezan." Max je kimnuo. "Ja sam kao mladić bio dobar ronilac", počeo je Maximilian Carver. "Nemoj sad, sunce", odrezala je njegova žena. "Nisi li nam htio prikazati film?" Maximilian Carver slegnuo je ramenima i razmetljivo se dignuo. "Pomozi ocu, Max." Na sekundu, prije nego što je učinio ono što se tražilo od njega, Max je ispod oka pogledao svoju sestru Aliciju, koja je šutjela sve vrijeme večere. Njezin odsutni pogled kao da je vrištao koliko je daleko odande, ali iz nekoga razloga, koji Max nije uspio shvatiti, nitko drugi nije to

uočavao ili radije nije htio uočiti. Alicia mu je načas uzvratila pogled. Max joj se pokušao nasmiješiti. "Hoćeš li poći sutra s nama?" ponudio joj je. "Svidjet će ti se Roland." Alicia se slabašno osmjehnula i bez riječi kimnula, a u njezinim tamnim i beskrajnim očima upalila se nit svjetla.

***

"Sve je spremno. Gasi svjetla", rekao je Maximilian Carver pričvršćujući kolut s filmom za projektor. Aparat je izgledao kao da potječe iz doba samoga Kopernika i Max je dvojio radi li ili ne. "Što ćemo gledati?" upitala uspavljujući Irinu na rukama.

je

Andrea

Carver

"Nemam blagoga pojma", priznao je urar. "U garaži se nalazi kutija s desecima filmova bez ikakvog natpisa. Uzeo sam ih nekoliko nasumce. Ne bih se čudio da se ništa ne vidi. Celuloidna se emulzija veoma lako oguli, a nakon svih ovih godina najvjerojatnije se odvojila od filma." "Što to znači?" prekinula ga je Irina. "Nećemo ništa vidjeti?" "Postoji samo jedan način da to otkrijemo", odgovorio je Maximilian Carver dok je uključivao projektor. Za nekoliko sekunda zvuk staroga motocikla oživio je iz aparata i blještavi snop svjetla iz objektiva prošao je sobom poput koplja od svjetlosti. Max je usredotočio pogled na pravokutnik projiciran na bijeli zid. Bilo je to kao da gleda u čarobnu svjetiljku, ne znajući sasvim sigurno kakve

vizije mogu pobjeći iz tog izuma. Zadržao je dah i za nekoliko časaka zid su preplavile slike. Bilo je dovoljno nekoliko sekunda da Max shvati da taj film ne potječe iz skladišta kakvoga staroga kina. Nije bila riječ o kopiji nekog poznatog filma, čak ni o izgubljenom kolutu kakvoga nijemog serijala. Mutne i vremenom izgrebene slike otkrivale su amaterizam snimatelja. Bio je to film kućne izrade koji je vjerojatno prije mnogo godina snimio stari vlasnik kuće doktor Fleischmann. Max je pretpostavio da se to odnosi i na ostatak kolutova koje je njegov otac našao u garaži, zajedno s trošnim projektorom. Svi snovi Maximiliana Carvera o privatnom kino klubu srušili su se u manje od minute. Film je nespretno prikazivao šetnju nečim što je nalikovalo na šumu. Vrpca je bila snimljena dok je autor polagano hodao između stabala i slike su tekle uz spoticanje, naglu promjenu svjetla i fokusa, koji su jedva dopuštali da se prepozna mjesto gdje se odvijala ta tako čudna šetnja. "Ma što je ovo?" uzviknula je Irina, očito razočarana gledajući oca, koji je zabezeknuto promatrao čudan i tijekom prve minute projekcije neopisivo dosadan film. "Ne znam", promrmljao je Maximilian Carver pokislo. "Nisam očekivao ovo..." Max je također počeo gubiti zanimanje za film, kad mu je u kaotičnoj kaskadi prizora nešto privuklo pozornost. "A da pokušaš s drugom rolom, dušo?" predložila je Andrea Carver pokušavajući spasiti od brodoloma suprugove snove o navodnom kinematografskom arhivu iz garaže.

"Čekaj", presjekao ju je Max prepoznajući poznati obris u filmu. Sad je kamera izašla iz šume i približavala se nečemu što je izgledalo kao dvorište zatvoreno visokim kamenim zidovima s velikim ulaznim vratima načinjenim od kopalja. Max je prepoznao mjesto; bio je ondje jučer. Opčinjen, Max je proučavao kako kamera polagano posrće pa ulazi u vrt s kipovima. "Čini se kao groblje", promrmljala je Andrea Carver. "Što je to?" Kamera je prešla nekoliko metara po vrtu s kipovima. U filmu to mjesto nije izgledalo napušteno kao što ga je on zatekao. Nije bilo ni naznake divlje trave, a površina kamenog poda bila je čista i uglačana, kao da se neki pažljivi čuvar i danju i noću besprijekorno brine o održavanju toga dvorišta. Kamera je zastajala na svakom od kipova položenih na glavnim točkama velike zvijezde koja se jasno mogla razabrati podno figura. Max je prepoznao lica od bijeloga kamena i njihovu odjeću putujućih cirkusanata. Bilo je nešto uznemirujuće u napetosti i položaju koji su zauzela tijela tih avetinjskih figura i u teatralnoj grimasi njihovih lica zamaskiranih iza nepokretnosti koja je djelovala prividno. Film je prikazivao članove cirkuske trupe bez tjednoga reza. Obitelj je promatrala tu avetinjsku viziju u tišini u kojoj se čulo samo nezadovoljno pucketanje iz projektora. Napokon, kamera se zaputila prema sredini zvijezde ocrtane po površini vrta s kipovima. Slika je u protusvjetlu otkrila siluetu nasmiješenoga klauna, prema kojemu su bile usmjerene sve druge statue. Max je pozorno promotrio crte

toga lica i ponovno osjetio onu jezu koja mu je prostrujala tijelom dok ga je gledao pred sobom. Bilo je u toj slici nešto što se nije podudaralo s onim čega se Max sjećao iz vrta s kipovima, ali loša kvaliteta filma onemogućivala ga je da si jasno predoči cijeli kip, što bi mu pomoglo da shvati o čemu je riječ. Obitelj Carver ostala je u tišini dok su posljednji metri filma prolazili pod snopom svjetla iz projektora. Maximilian Carver zaustavio je aparat i upalio svjetlo. "Jacob Fleischmann", promrmljao je Max. "To su kućni filmovi Jacoba Fleischmanna." Otac mu je kimnuo u tišini. Kino predstava je završila i Max je na nekoliko minuta osjetio kako nazočnost onoga nevidljivoga gosta koji se prije gotovo deset godina utopio na nekoliko metara odande, na plaži, ispunjava svaki kutak te kuće, svaku stubu stubišta te ga je nagnala da se osjeti kao uljez. Bez ijedne riječi Maximilian Carver počeo je rastavljati projektor, a Andrea Carver uzela je Irinu u naručje i odnijela je uza stube kako bi je stavila spavati. "Mogu li spavati s tobom?" upitala je Irina grleći majku. "Pusti to", rekao je Max ocu. "Ja ću to spremiti." Maximilian se nasmiješio sinu i kimajući ga potapšao po ramenima. "Laku noć, Max." Urar se okrenuo prema kćeri. "Laku noć, Alicia." "Laku noć, tata", odgovorila je Alicia promatrajući oca kako se umorno i razočarano penje stubama na kat.

Kad su se urarovi koraci izgubili, Alicia je netremice gledala Maxa. "Obećaj mi da nikomu nećeš reći ono što ću ti ispričati." Max je kimnuo. "Obećavam. O čemu se radi?" "Klaun. Onaj iz filma", počela je Alicia. "Vidjela sam ga prije. U snu." "Kad?" upitao je Max osjećajući da mu se puls ubrzava. "Noć prije dolaska u ovu kuću", odgovorila mu je sestra. Max je sjeo pred Aliciju. Bilo je teško čitati osjećaje na tom licu, ali Max je naslutio sjenu straha u djevojčinim očima. "Objasni mi to", zamolio ju je Max. "Što si točno sanjala?" "Čudno, ali u snu je bio, ne znam, drukčiji", rekla je Alicia. "Drukčiji?" upitao je Max. "Na koji način?" "Nije bio klaun. Ne znam..." odgovorila je sliježući ramenima, kao da pokušava omalovažiti tu činjenicu, iako je drhtavi glas odavao njezine misli. "Misliš da to nešto znači?" "Ne", lagao je Max, "vjerojatno ne." "Vjerojatno ne", potvrdila je Alicia. "Vrijedi li ono za sutra? Odlazak na ronjenje..." "Naravno. Da te probudim?"

Alicia se nasmiješila mlađem bratu. Bio je to prvi put u nekoliko mjeseci da je Max vidi kako se smiješi, možda i u nekoliko godina. "Bit ću budna", odvratila je Alicia odlazeći u svoju sobu. "Laku noć." "Laku noć", odgovorio je Max. Max je čekao da se zatvore vrata Alicijine sobe pa sjeo u naslonjač u salonu, kraj projektora. Odande je mogao čuti roditelje kako poluglasno razgovaraju u svojoj sobi. Ostatak kuće utonuo je u noćnu tišinu, remećenu tek zvukom mora koje je udaralo o plažu. Max je vidio kako ga netko gleda sa dna stubišta. Žute i sjajne oči Irinina mačka netremice su ga promatrale. Max je mačku uzvratio pogled. "Gubi se", naredio mu je. Mačak je izdržao pogled nekoliko sekundi pa se izgubio u sjenama. Max se uspravio te počeo pospremati projektor i film. Razmišljao je da vrati napravu u garažu, ali zamisao da izlazi usred noći nije mu djelovala primamljivo. Ugasio je svjetla u kući i popeo se u svoju sobu. Provirio je kroz prozor prema vrtu s kipovima, neraznatljivom u crnini noći. Ispružio se na krevet i ugasio svjetiljku na noćnom ormariću. Sasvim suprotno od onoga što je Max očekivao, posljednja slika koja je prošla njegovom glavom te noći prije nego što je usnuo nije bila zloslutna kinematografska šetnja vrtom s kipovima, nego onaj neočekivani osmijeh njegove sestre Alicije prije nekoliko minuta u salonu. Bila je to prividno beznačajna gesta, ali iz nekog razloga koji nije uspijevao shvatiti Max je naslutio da je otvorio vrata

između njih i da od te noći svoju sestru više nikada neće vidjeti kao neznanku.

Šesto poglavlje

Malo

nakon svitanja Alicia se probudila i otkrila iza stakla svoga prozora dva duboka žuta oka koja su je budno promatrala. Naglo se digla, i Irinin se mačak, sasvim polagano, povukao s prozorske daske. Mrzila je tu životinju, njezino oholo držanje i onaj prodorni miris koji joj je prethodio i odavao njezinu nazočnost prije nego što bi ušla u sobu. Nije to bio prvi put da ju je iznenadio krišom je proučavajući. Od onoga trenutka u kojem je Irina donijela mrsku mačku u kuću na plaži, Alicia je vidjela da životinja često ostaje nepokretna minutama, motreći, uhodeći pokrete pojedinih članova obitelji s praga ili sakrivena u sjeni. Alicia se potajno nadala da će ga spaziti kakav pas lutalica tijekom njegovih noćnih šetnja.

***

Vani je nebo gubilo purpurnu boju koja je uvijek pratila zoru i prve zrake jakoga sunca probijale su se nad šumom koja se prostirala iza vrta s kipovima. Još je nedostajalo barem nekoliko sati do vremena kad će Maxov prijatelj doći po njih. Ponovno se ušuškala u krevet i iako je znala da više neće zaspati, zatvorila je oči i slušala udaljeni zvuk mora kako udara o plažu. Nakon sat vremena Max je člancima prstiju blago pokucao na njezina vrata.

Alicia je sišla na vrhovima prstiju. Max i njegov prijatelj čekali su vani, na trijemu. Prije no što je izišla, zastala je na sekundu u predvorju i mogla čuti dečke kako čavrljaju. Duboko je uzdahnula i otvorila vrata. Max, naslonjen na ogradu trijema, okrenuo se i nasmiješio. Kraj njega je bio momak tamne brončane puti i slamnate kose koji je bio barem za dlan viši od Maxa. "Ovo je Roland", uskočio je Max. "Roland, moja sestra Alicia." Roland je srdačno kimnuo i skrenuo pogled prema biciklima, ali Maxu nije promaknula igra pogleda koja se u desetinki sekunde odvila između njegova prijatelja i Alicije. Nasmiješio se u sebi i pomislio da će biti zabavnije nego što je mislio. "Kako ćemo?" upitala je Alicia. "Samo su dva bicikla." "Mislim da te Roland može voziti na svome", odgovorio je Max. "Zar ne, Rolande?" Roland je prikovao pogled uz tlo. "Da, naravno", promrmljao je. "Ali ti onda nosiš opremu." Max je rastezljivim uzetom pričvrstio ronilačku opremu koju je Roland ponio na prtljažniku iza sjedala svoga bicikla. Znao je da je još jedan bicikl u garaži, ali ideja da Roland vozi njegovu sestru silno ga je zabavljala. Alicia je sjela na šipku bicikla i primila se Rolandu oko vrata. Max je primijetio da se Roland uzaludno trudi da se ne zarumeni ispod preplanule kože. "Spremna", rekla je Alicia. "Nadam se da nisam preteška." "Idemo!" odrezao je Max i počeo okretati pedale po putu uz plažu, a pratili su ga Roland i Alicia.

Ubrzo ga je Roland pretekao i Max je opet morao nagaziti kako ne bi zaostao. "Je li ti dobro?" upitao je Roland Aliciju. Alicia je kimnula promatrajući kako se kuća na plaži gubi u daljini.

***

Plaža je od krajnjega juga do druge strane sela tvorila rastegnut i pust polumjesec. Nije to bila pješčana plaža, nego je bila prekrivena malenim oblucima koje je uglačalo more te gomilom školjaka i morskih ostataka koje su valovi i plima ostavljali da se osuše na suncu. Iza plaže, uspinjući se gotovo okomito, uzdizao se zid od nasutoga kamenja na čijem se vrhu, tamnom i osamljenom, uzdizao svjetionik. "To je svjetionik moga djeda", pokazao je Roland dok su spuštali bicikle na jedan od puteljaka koji su među stijenama silazili do plaže. "Obojica živite tu?" upitala je Alicia. "Tako nekako", odgovorio je Roland. "S vremenom sam sagradio malenu kolibu ovdje dolje, na plaži, i moglo bi se reći da je to moj dom." "Tvoja vlastita koliba?" zapitala je Alicia pokušavajući je naći pogledom. "Odavde je nećeš vidjeti", objasnio je Roland." Zapravo, to je bilo staro napušteno ribarsko sklonište. Uredio sam ga i sad ne izgleda loše. Vidjet ćete."

Roland ih je poveo do plaže i skinuo sandale kad su došli onamo. Sunce se dizalo na nebu, a more je sjalo poput lijevanog srebra. Plaža je bila prazna, a povjetarac natopljen salitrom puhao je s oceana. "Pazite na ovo kamenje. Ja sam navikao, ali lako padneš ako nemaš prakse." Alicia i njezin brat slijedili su Rolanda preko plaže do njegove kolibe. Bila je to malena drvena koliba obojena u plavo i crveno. Koliba je imala maleni trijem i Max je uočio zahrđali fenjer koji je visio na lancu. "To je s broda", objasnio je Roland. "Izvukao sam gomilu stvari odozdo i donio ih u kolibu. Što kažete?" "Fantastična je", uzviknula je Alicia. "Spavaš ovdje?" "Katkad, pogotovo ljeti. Zimi, ako i zanemarimo hladnoću, ne volim ostavljati djeda gore samoga." Roland je otvorio vrata kolibe i propustio Aliciju i Maxa. "Naprijed. Dobro došli u palaču." Unutrašnjost Rolandove kolibe izgledala je poput jednog od onih starih sajmova mornarskih antikviteta. Plijen koji je dječak godinama otimao moru blistao je u polusjeni kao u muzeju tajanstvenog blaga iz legendi. "To su obične tričarije", rekao je Roland, "ali skupljam ih. Možda i danas izvučemo nešto." Ostatak kolibe sastojao se od starog ormara, stola, nekoliko stolaca i ležaja nad kojim se nalazila polica s nekoliko knjiga i uljanica. "Bio bih presretan da imam kuću poput ove", promrmljao je Max.

Roland se skeptično nasmiješio. "Primam ponude", šalio se, očito ponosan na utisak koji je koliba ostavila na njegove prijatelje. "Dobro, a sad u more." Pratili su Rolanda do ruba plaže, a kad su došli donde, Roland je počeo raspetljavati smotuljak s ronilačkom opremom. "Brod je na kakvih dvadeset pet ili trideset metara od obale. More je na ovoj plaži dublje nego što se čini; na oko tri metra više ne možeš dotaknuti nogama dno. Olupina je na desetak metara dubine", objasnio je Roland. Alicia i Max izmijenili su pogled koji je govorio za sebe. "Da, nije preporučljivo da prvi put idete do dna. Katkad nastanu struje i može biti opasno. Jednom sam se nasmrt preplašio." Roland je pružio Maxu naočale i peraje. "Dobro. Imam samo dva kompleta opreme. Tko ide prvi?" Alicia je pokazala na Maxa ispruženim kažiprstom. "Hvala", prošaptao je Max. "Ne brini se, Max", umirio ga je Roland. "Samo treba krenuti. Prvi put kad sam sišao, zamalo da me nije strefilo. U jednom dimnjaku bila je ogromna murina." "Ogromno što?" skočio je Max. "Ništa", odgovorio je Roland. "Šala. Dolje nema životinja. Časna riječ. I to je čudno jer obično su potopljeni brodovi poput akvarija u zoološkom vrtu. Ovaj nije. Ne

sviđa im se, pretpostavljam. Čuj, nećeš se valjda sad preplašiti, ha?" "Preplašiti?" rekao je Max. "Ja?" Iako je Max obuvao peraje, promatrao je kako Roland rendgenskim pogledom proučava njegovu sestru dok je skidala pamučnu haljinu i stajala u bijelom kupaćem kostimu, jedinom koji je imala. Alicia je ušla u more do koljena. "Čuj", šapnuo mu je, "to je moja sestra, ne kolač. Dobro?" Roland mu je uputio sudionički pogled. "Ti si je doveo, ne ja", odgovorio je s mačjim osmijehom. "U more", presjekao ga je Max. "Dobro će ti doći." Alicia se okrenula i promatrala ih onako nakinđurene kao ronioce, uz posprdnu grimasu. "Kakav prizor!" rekla im je ne susprežući osmijeh. Max i Roland pogledali su se preko ronilačkih naočala. "Još nešto", dodao je Max, "ja to nikad nisam radio. Ronio, mislim. Plivao sam u bazenima, naravno, ali nisam siguran hoću li znati..." Roland je zakolutao očima. "Znaš li disati pod vodom?" upitao ga je. "Rekao sam da ne znam roniti, ne da sam glup", odgovorio je Max. "Ako znaš držati dah pod vodom, znaš roniti", razjasnio je Roland.

"Oprezno", dodala je Alicia. "Čuj, Max, siguran si da je to dobra ideja?" "Sve je u redu", tvrdio je Roland, okrenuo se Maxu i potapšao ga po ramenu. "Poslije vas, kapetane Nemo." ***

Max je prvi put u životu zaronio pod more i otkrio kako se pred njegovim nijemim očima otvara univerzum svjetlosti i sjena koji je nadmašivao sve što je zamišljao. Snopovi sunčeva sjaja probijali su se u magličastim zavjesama svjetlosti koje su se polagano lelujale, a površina se pretvorila u nepropusno i titravo zrcalo. Zadržao je dah još nekoliko sekunda i ponovno izronio po zrak. Roland, na nekoliko metara od njega, pozorno ga je promatrao. "Sve u redu?" upitao je. Max je razdragano kimnuo. "Vidiš? Lako je. Plivaj uz mene", rekao mu je Roland prije nego što je ponovno zaronio. Max je uputio posljednji pogled prema obali i vidio kako ga Alicia pozdravlja smiješeći se. Uzvratio joj je pozdrav i žurno zaplivao prema prijatelju, ususret pučini. Roland ga je odveo do točke s koje se činilo da je plaža daleko iako je Max znao da je udaljena jedva tridesetak metara od obale. Na površini mora udaljenosti su rasle. Roland ga je taknuo po ruci i pokazao prema dnu. Max je uzeo zrak i uronio glavu u more namještajući gumicu ronilačkih naočala. Njegovim je očima trebalo nekoliko sekunda da se naviknu na blagu podmorsku polusjenu. Tek

se tad mogao diviti prizoru potopljene brodske olupine, izvaljene na boku i obavljene čarobnom avetinjskom svjetlošću. Brod je bio dugačak sigurno pedesetak metara, možda i više, i imao je otvoren procjep od pramca do korita. Otvoreni procjep na olupini činio se poput crne rane bez dna nanesene oštrim kamenim kandžama. Na pramcu se pod bakrenastim slojem hrđe i alga moglo pročitati ime broda, Orpheus. Orpheus je izgledao kao da je svojedobno bio stari teretnjak, ne putnički brod. Raskalani čelik broda bio je izbrazdan malenim algama, ali, kao što je rekao Roland, oko olupine nije bilo ni jedne jedine ribe. Dva su ga prijatelja proučavala s površine, zaustavljajući se svakih šest do sedam metara kako bi pozorno promotrila ostatke brodoloma. Roland je rekao da se brod nalazi na desetak metara dubine, ali odande se Maxu ta udaljenost činila beskonačnom. Pitao se kako je Roland uspio prikupiti sve one predmete koji su visjeli u njegovoj kolibi na plaži. Kao da čita njegove misli, prijatelj mu je dao znak da pričeka na površini pa zaronio, snažno udarajući perajama. Max je promatrao Rolanda, koji se spuštao sve dok nije taknuo Orpheusovu konstrukciju vršcima prstiju. Kad je došao donde, čvrsto se primivši za ispupčenja na brodu, otpuzao je do platforme koja je svojevremeno bila zapovjedni most. Sa svoga položaja Max je još mogao razabrati kormilo i druge instrumente unutra. Roland je otplivao do vrata mosta, koja su ležala skršena, i ušao u brod. Max je osjetio ubod nemira kad je vidio kako njegov prijatelj nestaje u potopljenom brodu. Nije odvajao pogled od tih vratašca dok je Roland plivao u unutrašnjosti mosta pitajući se što bi mogao učiniti ako se što dogodi. Za nekoliko sekunda Roland je ponovno izronio iz mosta i brzo se digao do njega ostavljajući za sobom vijenac

mjehurića. Max je izvukao glavu na površinu i duboko disao. Rolandovo se lice pojavilo na metar od njegova s osmijehom od uha do uha. "Iznenađenje!" uzviknuo je. Max je shvatio da nešto drži u ruci. "Što je to?" upitao je Max pokazujući na čudan metalni predmet koji je Roland izvukao iz mosta. "Sekstant." Max je dignuo obrve. Nije imao pojma što njegov prijatelj govori. "Sekstant je naprava koja se rabi za izračunavanje položaja na moru", objasnio je Roland isprekidanim glasom nakon napora da gotovo minutu zadrži dah. "Idem se ponovno spustiti. Pridrži mi ga." Max se počeo buniti, ali Roland je ponovno zaronio ne dajući mu vremena ni da otvori usta. Duboko je udahnuo i ponovno zagnjurio glavu kako bi pratio Rolandovo ronjenje. Ovaj je put njegov prijatelj plivao duž olupine sve do krme broda. Max je mahao perajama prateći Rolandovu putanju. Promatrao je prijatelja kako se približava okruglom prozoru i pokušava gledati u unutrašnjost broda. Max je zadržao dah dok nije osjetio da mu pluća gore pa je ispustio sav zrak, spreman ponovno izroniti i udahnuti. Ipak, u posljednjoj sekundi njegove su oči otkrile nešto od čega se smrznuo. Kroz podmorsku izmaglicu treperila je stara trula i iskidana zastava pričvršćena za jarbol na Orpheusovoj krmi. Max ju je pozorno promatrao i prepoznao gotovo izblijedjeli simbol koji se ipak još mogao nazreti na njoj: šestokraka zvijezda upisana u krug.

Osjetio je kako ga prolaze srsi. Vidio je već tu zvijezdu na vratima od kopalja vrta s kipovima. Rolandov sekstant iskliznuo mu je iz ruke i potonuo u tamu. Obuzet neobjašnjivim strahom, Max je navrat-nanos otplivao do obale.

***

Pola sata nakon toga, dok su sjedili u sjeni trijema kolibe, Roland i Max promatrali su Aliciju kako skuplja stare školjke među kamenčićima na obali. "Siguran si da si prije vidio taj simbol, Max?" Max je kimnuo. "Katkad pod vodom stvari izgledaju drukčije nego što jesu", počeo je Roland. "Znam što sam vidio", odrezao je Max. "Dobro?" "Dobro", popustio je Roland. "Vidio si simbol koji je, navodno, i na tom nekom groblju iza vaše kuće. Pa što?" Max se dignuo i okrenuo svom prijatelju. "Pa što? Da ti ponovno ispričam čitavu priču?" Max je proveo posljednjih dvadeset minuta objašnjavajući Rolandu što je sve vidio u vrtu s kipovima, uključujući i film Jacoba Fleischmanna. "Nije potrebno", odgovorio je Roland suho. "Onda? Kako je moguće da mi ne vjeruješ?" napao ga je Max. "Misliš da sam sve to izmislio?"

"Nisam rekao da ti ne vjerujem, Max", rekao je Roland smiješeći se blago Aliciji, koja se vratila iz šetnje obalom s vrećicom punom školjaka. "Jesi li imala sreće?" "Ova je plaža muzej", odgovorila je Alicia zveckajući vrećicom s plijenom. Max je nestrpljivo zakolutao očima. "Dakle vjeruješ mi?" presjekao ju je prikovavši oči uz Rolanda. Prijatelj mu je uzvratio pogled i šutio nekoliko sekunda. "Vjerujem ti, Max", promrmljao je skrećući pogled prema obzoru, nemoćan da sakrije tužnu sjenu na licu. Alicia je primijetila promjenu na Rolandu. "Max kaže da je tvoj djed putovao tim brodom one noći kad je potonuo", rekla je stavljajući ruku na mladićevo rame. "Je li to istina?" Roland je neodređeno kimnuo. "Samo je on preživio", odgovorio je. "Što se dogodilo?" upitala je Alicia. "Oprosti. Možda ne želiš razgovarati o tome." Roland je odmahnuo glavom pa se nasmiješio bratu i sestri. "Ne, nema veze." Max ga je gledao pun iščekivanja. "Ne kažem da ne vjerujem u tvoju priču, Max. Ovo nije prvi put da mi netko spominje taj simbol." "Tko ga je još vidio?" upitao je Max zinuvši od čuda. "Tko ti je govorio o njemu?" Roland se nasmiješio.

"Djed. Kad sam bio dječak." Roland je pokazao prema unutrašnjosti kolibe. "Osvježilo je. Uđimo; ispričat ću vam priču o tom brodu." *** U početku je Irina mislila da čuje majčin glas s donjega kata. Andrea Carver često je razgovarala sama sa sobom dok je tumarala kućom i nijedan član obitelji nije se čudio majčinoj navici da ozvučuje svoje misli. Ipak, sekundu nakon toga Irina je kroz prozor vidjela kako njezina majka ispraća Maximiliana Carvera dok je urar odlazio u selo u društvu jednog od onih prijevoznika koji su im prije nekoliko dana pomogli da dopreme prtljagu sa stanice. Irina je shvatila da je u torti trenutku sama u kući i da je stoga onaj navodni glas sigurno iluzija. Sve dok ga ponovno nije čula, ovaj put u sobi, poput šapta koji prolazi zidovima. Činilo se da se glas čuje iz ormara i zvučao je kao udaljeno mrmljanje čije je riječi bilo nemoguće razaznati. Prvi put otkad su došli u kuću na plaži, Irina je osjetila strah. Prikovala je oči uz tamna zatvorena vrata ormara i uvjerila se da je ključ u ključanici. Ne razmišljajući ni časa, odjurila je prema ormaru i nespretno okretala ključ dok vrata nisu bila čvrsto zaglavljena. Odmaknula se nekoliko metara i duboko udahnula. Onda je ponovno začula taj zvuk i shvatila da to nije jedan glas, nego nekoliko glasova koji istovremeno šapću. "Irina?" pozvala ju je majka s donjega kata. Topli glas Andree Carver spasio ju je iz transa u koji je utonula. Obuzeo ju je mir.

"Irina, ako si gore, dođi mi načas pomoći." Mjesecima Irina nije bila toliko voljna pomoći majci, ma kakva je zadaća čekala. Baš je krenula da se sjuri stubama, kad su se, nakon što je osjetila kako joj ledeni povjetarac miluje lice i iznenada prolazi sobom, vrata sobe s treskom zatvorila. Irina je potrčala prema njima i hrvala se s kvakom, koja se, čini se, bila zaglavila. Dok se bezuspješno borila da otvori ta vrata, mogla je čuti kako se iza njezinih leđa ključanica na ormaru lagano okreće, a oni su se glasovi, koji kao da su dolazili iz dubine kuće, smijali. *** "Kad sam bio dječak", objašnjavao je Roland, "djed mi je toliko puta pripovijedao ovu priču da sam je godinama sanjao. Sve je počelo kad sam došao živjeti u ovo selo, prije mnogo godina, nakon što sam izgubio roditelje u automobilskoj nesreći." "Žao mi je, Rolande", prekinula ga je Alicia, koja je naslućivala da je unatoč prijaznom osmijehu njezina prijatelja i njegovoj spremnosti da im ispriča tu priču o djedu i njegovu brodu, prekapanje po tim uspomenama mnogo teže nego što je htio pokazati. "Bio sam veoma malen. Jedva da ih se sjećam", rekao je Roland izbjegavajući Alicijin pogled, koju ta sitna laž nije mogla zavarati. "Što se onda dogodilo?" navaljivao je Max. Alicia ga je prostrijelila pogledom.

"Djed se brinuo o meni i smjestio sam se s njim u kućici uz svjetionik. On je bio inženjer i već je godinama svjetioničar na ovom dijelu obale. Općina mu je doživotno dodijelila to mjesto nakon što je gotovo golim rukama sagradio taj svjetionik 1919. To je zanimljiva priča, vidjet ćete. Dana 23. lipnja 1918. moj se djed ukrcao u luci Southampton na Orpheus, ali inkognito. Orpheus nije bio putnički brod, nego teretnjak na veoma lošem glasu. Njegov je kapetan bio pijani Nizozemac pokvaren do srži, koji ga je iznajmljivao najboljem ponuđaču. Omiljeni su mu klijenti bili šverceri koji su željeli prijeći La Manche. Orpheus je bio na tako zlu glasu da su ga njemački razarači poznavali i iz samilosti ne bi potopili kad bi naletjeli na njega. Kako bilo, krajem rata posao je počeo opadati i lutajući Holandez, kako ga je nazivao moj djed, morao je tražiti još mutnije poslove kako bi otplatio kockarske dugove koji su se nagomilali posljednjih mjeseci. Čini se da je jedne od tih noći kad ga nije pratila sreća, a takva je bila većina, kapetan izgubio i gaće u partiji s nekim misterom Cainom. Taj je mister Cain bio vlasnik putujućega cirkusa. Kao naplatu duga mister Cain je tražio od Nizozemca da čitavu cirkusku troupe ukrca i inkognito prebaci na drugu stranu Kanala. Ali naravno da je mister Cain skrivao još nešto osim jednostavnih šatora i htio je to što prije ukloniti, naravno ilegalno. Nizozemac je pristao. Kojeg je izbora imao? Morao je to učiniti, ili bi odmah izgubio brod." "Samo malo", prekinuo ga je Max. "Kakve je veze imao tvoj djed sa svim tim?" "Sad prelazim na to", nastavio je Roland. "Kao što sam rekao, taj mister Cain, iako mu to nije bilo pravo ime, krio

je mnogo toga. Moj ga je djed pratio već neko vrijeme. Imali su neraščišćene račune i moj je djed mislio da će ako mister Cain i njegovi pomagači prijeđu Kanal, mogućnost da ih ulovi ispariti zauvijek." "Zato se ukrcao na Orpheus?" upitao je Max. "Kao slijepi putnik?" Roland je kimnuo. "Nešto ne razumijem", rekla je Alicia. "Zašto nije javio policiji? Bio je inženjer, ne žandar. Kakav je neriješeni račun imao s tim misterom Cainom?" "Mogu li dovršiti priču?" upitao je Roland. Max i njegova sestra istovremeno su kimnuli. "Dobro. U svakom slučaju, ukrcao se", nastavio je Roland. "Orpheus je isplovio u podne i trebao stići na odredište u gluho doba noći, ali situacija se zakomplicirala. Nakon ponoći digla se oluja i vratila brod na obalu. Orpheus se zabio u stijene litice i potonuo u nekoliko minuta. Moj se djed spasio jer je bio skriven u čamcu za spašavanje. Ostali su se utopili." Max je progutao slinu. "Hoćeš reći da su njihova tijela još dolje?" "Ne", odgovorio je Roland. "Sutradan u svitanje magla se satima vukla obalom. Mjesni su ribari našli djeda bez svijesti na ovoj plaži. Kad se magla razišla, nekoliko ribarskih brodica pregledalo je mjesto brodoloma. Nikad nisu našli nijedno tijelo." "Ali onda..." prekinuo ga je Max tiho. Roland mu je pokretom pokazao neka ga pusti da nastavi.

"Odveli su moga djeda u seosku bolnicu i ondje je bio u deliriju nekoliko dana. Kad se oporavio, odlučio je da će u znak zahvalnosti za to kako su se ponijeli prema njemu, sagraditi svjetionik na vrhu litice kako bi spriječio da se takva nesreća ponovi. S vremenom je postao čuvar svjetionika." Troje je prijatelja ostalo u tišini gotovo pet minuta nakon što su čuli Rolandovu priču. Napokon, ovaj potonji izmijenio je pogled s Alicijom i onda s Maxom. "Rolande", rekao je Max trudeći se naći riječi koje neće povrijediti njegova prijatelja, "nešto u toj priči ne klapa. Mislim da ti djed nije sve ispričao." Roland je nekoliko sekunda šutio. Onda je, uz blagi osmijeh na usnama, pogledao brata i sestru te kimnuo, veoma polagano, nekoliko puta. "Znam", promrmljao je. "Znam." ***

Irina je osjetila kako joj ruke trnu dok je pokušavala nasilu okrenuti kvaku, bez ikakva rezultata. Bez daha se okrenula i svom snagom nasrnula navrata sobe. Nije mogla, a da ne prikuje pogled za ključ koji se okretao u ključanici ormara. Napokon, ključ je zastao i poguran nevidljivim prstima pao na pod. Vrlo polagano vrata ormara počela su se otvarati. Irina je pokušala vrisnuti, ali osjetila je da nema zraka ni da šapne.

Iz polusjene ormara javila su se dva sjajna i poznata oka. Irina je uzdahnula. Bio je to mačak. Bio je to samo njezin mačak. Na sekundu je pomislila da će joj srce stati od silne panike. Kleknula je kako bi podigla mačka i tad je uočila da je iza njega, u dnu ormara, još netko. Mačak je otvorio ždrijelo te ispustio mukli i prodorni pisak, poput kakve zmije, pa se opet zavukao u tamu, sa svojim gospodarom. Dašak svjetla upalio se u tami i dva su se oka, blistava poput sjajnoga zlata, prikovala uz njezine oči dok su oni glasovi zajedno izgovarali njezino ime. Irina je vrisnula svom snagom, bacila se na vrata, koja su popustila pod njezinim pritiskom, i pala na pod hodnika. Ne časeći ni časa, stuštila se stubama osjećajući hladan dah onih glasova za vratom. U djeliću sekunde Andrea Carver oduzeto je promatrala svoju kćer Irinu kako skače s vrha stuba dok joj je lice preplavljeno panikom. Viknula je njezino ime, ali bilo je prekasno. Malena se svom težinom skotrljala do zadnje stepenice. Andrea Carver pohitala je prema malenoj i uzela joj glavu u ruke. Kapljica krvi prolazila je čelom. Opipala joj je vrat i osjetila slab puls. Boreći se protiv histerije, Andrea Carver podigla je kćerino tijelo i pokušavala smisliti što bi trebala učiniti u tom trenutku. Dok je najgorih pet sekunda u njezinu životu beskrajno sporo prolazilo pred njezinim očima, Andrea Carver podigla je pogled prema vrhu stuba. S najviše ju je stube pozorno promatrao Irinin mačak. Izdržala je djelić sekunde okrutna i podrugljiva osmijeha životinje pa se, osjećajući kako joj kćerino tijelo podrhtava na rukama, trgnula i odjurila na telefon.

Sedmo poglavlje

Kad

su Max, Alicia i Roland došli do kuće na plaži, liječnikov je auto još bio ondje. Roland je uputio Maxu upitni pogled. Alicia je skočila s bicikla i otrčala do trijema, svjesna da nešto nije u redu. Maximilian Carver, sa staklenim očima i blijedim licem, dočekao ih je na vratima. "Što se dogodilo?" promrmljala je Alicia. Otac ju je zagrlio. Alicia je dopustila da je ruke Maximiliana Carvera obgrle i osjetila njihov drhtaj. "Irina je imala nezgodu. U komi je. Čekamo kola Hitne pomoći da je odvezu u bolnicu." "Mama je dobro?" zacviljela je Alicia. "Unutra je. S Irinom i liječnikom. Ovdje se više ništa ne može učiniti", odgovorio je urar šupljim, umornim glasom. Roland, tih i nepokretan podno trijema, progutao je slinu. "Hoće li biti dobro?" upitao je Max, misleći kako pitanje zvuči glupo u tim okolnostima. "Ne znamo", promrmljao je Maximilian Carver, bezuspješno im se pokušavajući nasmiješiti, pa ponovno ušao u kuću. "Idem vidjeti treba li tvoja majka što." Troje prijatelja ostalo je ukopano na trijemu, tiho poput grobova. Nakon nekoliko sekunda Roland je prekinuo šutnju. "Žao mi je..." Alicia je kimnula. Ubrzo su se na putu pomolila kola Hitne pomoći i približila kući. Liječnik im je krenuo

ususret. Za nekoliko minuta dva su bolničara ušla u kuću i izvukla Irinu na nosilima, umotanu u deku. Max je u prolazu uhvatio pogledom lice mlađe sestre, blijedo kao kreč, i osjetio kako mu je želudac skliznuo u noge. Andrea Carver, sa zgrčenim licem te natečenim i crvenim očima, uspela se u kola Hitne pomoći i uputila posljednji, očajan pogled prema Aliciji i Maxu. Bolničari su otrčali na svoja mjesta. Maximilian Carver prišao je djeci. "Ne sviđa mi se ideja da ostanete sami. U selu ima mali hotel; možda..." "Sve će biti u redu, tata. Ne brini se zbog toga", odgovorila je Alicia. "Nazvat ću poslije iz bolnice i ostavit ću vam broj. Ne znam koliko nas neće biti. Ne znam ima li..." "Idi, tata", upala mu je Alicia u riječ grleći oca. "Sve će biti u redu." Maximilian Carver iscijedio je posljednji smiješak između suza i popeo se u kola. Troje je prijatelja u tišini promatralo svjetla vozila koje se gubilo u daljini dok su posljednje zrake sunca umirale na purpurnom platnu sumraka. "Sve će biti u redu", ponovila je Alicia za sebe.

***

Nakon što su pribavili suhu odjeću (Alicia je posudila Rolandu stare očeve hlače i košulju), iščekivanje prvih vijesti bilo je beskonačno. Nasmiješeni mjeseci na brojčaniku Maxova sata pokazivali su nekoliko minuta do

dvadeset tri sata kad je zazvonio telefon. Alicia, koja je sjedila između Rolanda i Maxa na stubama trijema, ustala je u skoku i utrčala u kuću. Prije nego što je telefon odzvonio drugi put, digla je slušalicu pa kimajući pogledala Maxa i Rolanda. "Dobro", rekla je nakon nekoliko sekunda. "Kako je mama?" Max je mogao čuti mrmljanje očeva glasa preko telefona. "Bez brige", rekla je Alicia. "Ne. Nema potrebe. Da, bit ćemo dobo. Nazovi ujutro." Alicia je zastala i kimnula. "Hoću", potvrdila je. "Laku noć, tata." Spustila je slušalicu i pogledala brata. "Irina je na promatranju", objasnila je. "Liječnici su rekli da ima potres mozga, ali još je u komi. Kažu da će se oporaviti." "Sigurno su to rekli?" upitao je Max. "A mama?" "Možeš zamisliti. Ondje će prespavati. Mama ne želi ići u hotel. Nazvat će opet ujutro u deset." "A što sad?" upitao je stidljivo Roland. Alicia je slegnula ramenima i pokušala namjestiti umirujući smiješak na licu. "Je li tko gladan?" upitala je dječake. Max se iznenadio kad je otkrio da je gladan. Alicia je uzdahnula i uputila im umoran smiješak.

"Mislim da će nam svima dobro doći večera", zaključila je. "Je li tko protiv?" Za nekoliko minuta Max je pripremio sendviče dok je Alicia cijedila limune za limunadu. Troje je prijatelja večeralo na klupici na trijemu, pod blagom svjetlošću žućkastoga fenjera koji se njihao na noćnom povjetarcu obavijen titravim oblakom noćnih leptira. Pred njima se puni mjesec uzdizao nad morem i davao njegovoj površini izgled beskonačnoga jezera od ražarena metala. Povečerali su u tišini, promatrajući more i slušajući mrmor valova. Kad su smazali sendviče i limunadu, troje je prijatelja izmijenilo sudionički pogled. "Sumnjam da ću večeras oka sklopiti", rekla je Alicia uspravljajući se i promatrajući obzor na moru. "Sumnjam da će itko od nas moći", potvrdio je Max. "Imam ideju", rekao je Roland s mangupskim osmijehom na usnama. "Jeste li se kad kupali noću?" "Ti se šališ?" napao ga je Max. Bez ijedne riječi Alicia je, sjajnim i tajanstvenim očima, pogledala dvojicu dječaka i mirno se zaputila prema plaži. Max je nijemo promatrao sestru kako stupa na pijesak i ne osvrćući se skida haljinu od bijeloga pamuka. Alicia je zastala nekoliko sekunda na rubu mora, s blijedom kožom i sjajnim očima pod iščezavajućom i plavičastom svjetlošću mjesečine, i onda, sasvim polagano, njezino je tijelo uronilo u onu neizmjernu baru od svjetlosti.

"Ne dolaziš, Max?" upitao je Roland prateći Alicijine stope u pijesku. Max je u tišini odmahnuo glavom, promatrajući kako njegov prijatelj zaranja u more, i začuo sestrin smijeh između šapata mora. Stajao je ondje u tišini pokušavajući shvatiti rastužuje li ga ta opipljiva električna struja koja kao da vibrira između Rolanda i njegove sestre, ta veza koja je izmicala svakoj definiciji i iz koje je on bio isključen. Dok ih je gledao kako se igraju u vodi, Max je znao, vjerojatno prije nego što su sami to shvatili, da se među njima gradi bliska veza koja će ih toga ljeta povezati poput neumitne sudbine. Razmišljajući o tome, u misli su mu došle sjene rata koji se odvijao tako blizu, a ipak tako daleko od te plaže, rata bez lica koji će veoma brzo pozvati njegova prijatelja Rolanda, a možda i njega. Razmišljao je i o tome što se događalo tijekom toga dugog dana, od fantazmagorične vizije Orpheusa ispod mora preko Rolandove priče u kolibi na plaži do Irinine nezgode. Daleko od Alicijina i Rolandova smijeha, duboki nemir ovladao je njegovom dušom. Osjećao je da, prvi put u njegovu životu, vrijeme teče brže nego što želi i da više ne može pobjeći u san iz prethodnih godina. Kolo sreće počelo se okretati, ali ovaj put on nije bacio kockice. Malo poslije, uza svjetlost improvizirane lomače u pijesku, Alicia, Roland i Max prvi su put razgovarali o onome što im se svima već satima motalo glavom. Zlaćano svjetlo plamena odražavalo se na vlažnu i sjajnu Alicijinu i Rolandovu licu. Max ih je pozorno promatrao i odlučio progovoriti.

"Ne znam kako da to objasnim, ali mislim da se nešto događa", počeo je. "Ne znam što, ali previše je slučajnosti. Kipovi, taj simbol, brod..." Max je čekao da mu počnu proturječiti ili da ga umire razumnim riječima koje on nije uspijevao naći te ga uvjere da je njegov nemir samo plod predugog dana u kojem se dogodilo previše toga što je on shvatio previše ozbiljno. Ipak, ništa se od toga nije dogodilo. Alicia i Roland kimnuli su u tišini, ne odvajajući pogled od vatre. "Ti si sanjala toga klauna, zar ne?" upitao je Max. Alicia je kimnula. "Ima nešto što vam nisam rekao", nastavio je Max. "Sinoć, kad ste svi otišli spavati, opet sam pogledao film koji je Jacob Fleischmann snimio u vrtu s kipovima. Prije dva dana bio sam ondje. Kipovi su bili u drugom položaju, ne znam... Kao da su se pomaknuli. Ono što sam vidio nije ono što se vidi u filmu." Alicia je pogledala Rolanda, koji je omamljeno gledao ples plamičaka u vatri. "Rolande, djed ti nikad nije govorio o tome?" Dječak je djelovao kao da nije čuo pitanje. Alicia je položila ruku na Rolandovu i on je podigao pogled. "Sanjam toga klauna svako ljeto, od svoje pete godine", rekao je tanašnim glasom. Max je pročitao strah na prijateljevu licu. "Mislim da ćemo morati porazgovarati s tvojim djedom, Rolande", rekao je Max. Roland je blago kimnuo. "Sutra", obećao je gotovo nečujnim glasom. "Sutra."

Osmo poglavlje

Malo prije svitanja Roland je ponovno sjeo na bicikl i

odvezao se do kuće kraj svjetionika. Dok se vozio cestom uz plažu, blijeda je jantarna svjetlost počela bojiti svod s niskim oblacima. Njegove su misli gorjele nemirom i uzbuđenjem. Ubrzao je do granica svojih mogućnosti, uz uzaludnu nadu da će tjelesna kazna ublažiti tisuću pitanja i strahova koji su ga udarali iznutra. Kad je prošao zaljev s lukom i nakon što je krenuo prema puteljku koji se uspinjao k svjetioniku, Roland je zaustavio bicikl i povratio dah. Na vrhu litice snop svjetlosti iz svjetionika kroz maglu je poput vatrenoga noža rezao posljednje noćne sjene. Znao je da je djed još uvijek ondje, da čeka u tišini, i da neće ostaviti svoje mjesto dok noć potpuno ne uzmakne pred svjetlošću zore. Godinama je Roland živio s tom bolesnom starčevom opsjednutošću ne preispitujući ni razlog ni logiku njegova ponašanja. Bilo je to jednostavno nešto što je prihvatio kao dijete, još jedna strana njegova svakodnevnog života, i naučio je ne pridavati mu važnost. Ipak, s vremenom je Roland počeo shvaćati da starčeva priča ne drži vodu. Ali nikad do toga dana nije tako jasno shvaćao da mu je djed lagao ili barem da mu nije rekao istinu. Nije ni trenutka sumnjao u starčevo poštenje. Zapravo, djed mu je s godinama polako otkrivao komad po komad te čudne slagalice, čije je središte sad bilo tako jasno: vrt s kipovima. Neki put riječima izgovorenima u snu-, drugi put, mnogo više, nepotpunim odgovorima na pitanja koja je Roland postavljao. Na neki je način

naslućivao da njegov djed drži tu tajnu po strani kako bi ga zaštitio. Ipak, činilo se da to blaženo doba dolazi kraju, a trenutak suočavanja s istinom bio je sve bliže. Ponovno se počeo kretati dok je načas pokušao odagnati tu temu iz svojih misli. Bio je predugo budan i njegovo je tijelo počelo odavati umor. Kad je došao do kućice kraj svjetionika, naslonio je bicikl na ogradu i ušao u kuću ne trudeći se upaliti svjetlo. Uspeo se stubama do svoje sobe i svom se težinom srušio na krevet. S prozora sobe mogao je vidjeti svjetionik, koji se uzdizao kojih trideset metara od kuće, i nepomični djedov obris kako se nazire kroz staklo promatračnice. Zatvorio je oči i pokušao zaspati. Događaji od toga dana prolazili su mu glavom, od spuštanja pod more i Orpheusa do nesreće Alicijine i Maxove malene sestre. Roland je mislio da je čudno i istovremeno utješno shvatiti kako ih je samo nekoliko sati druženja toliko povezalo. Kad je u samoći svoje sobe pomislio na brata i sestru, osjetio je kao da su mu od toga dana oni najbliskiji prijatelji, drugovi s kojima će dijeliti sve svoje tajne i nemire. Uvjerio se da mu sama pomisao na njih ulijeva sigurnost i osjećaj da nije sam te da kao odgovor na to osjeća odanost i zahvalnost zbog toga nevidljivog pakta koji kao da ih je povezao te noći na plaži. Kad je napokon umor savladao uzbuđenje nagomilavano čitavoga dana, posljednje Rolandove misli dok je padao u dubok i okrepljujući san nisu bile povezane s tajanstvenom nesigurnošću koja se nadvila nad njih ni mračnom mogućnošću da te jeseni bude pozvan u vojsku. Te noći Roland je blaženo zaspao u naručju vizije koja će

ga pratiti do kraja života: Alicia, obavijena tek mjesečinom, uranjala je svoju bijelu kožu u more od srebrne svjetlosti. Danje počeo pod plaštem od tamnih i prijetećih oblaka koji su se širili s one strane obzora, propuštajući slabašnu i izmagličastu svjetlost koja je podsjećala na hladan zimski dan. Naslonjen na metalnu balustradu svjetionika, Victor Kray promatrao je zaljev pod svojim nogama i pomislio kako su ga godine u svjetioniku naučile da prepozna čudnu i tajanstvenu usahlu ljepotu tih olovnih dana odjevenih u nevrijeme koji su nagoviještali rađanje ljeta na obali. S promatračnice svjetionika selo je poprimalo neobičan izgled makete koju je pomno sagradio neki kolekcionar. Tamo dalje, prema sjeveru, plaža se širila poput neprekidne bijele linije. Za dana jakoga sunca s mjesta s kojeg je sad promatrao Victor Kray jasno se pod morem mogla nazreti olupina Orpheusa, kao da je posrijedi ogromni mehanički fosil nasukan u pijesku. Toga se jutra more ipak zibalo kao tamno jezero bez dna. Dok je proučavao neprobojnu površinu oceana, Victor Kray pomislio je na posljednjih dvadeset pet godina provedenih u tom svjetioniku koji je sam sagradio. Kad se osvrnuo, osjetio je svaku tu godinu kao tešku ploču na svojim ramenima. S vremenom ga je potajna tjeskoba zbog toga beskrajnog iščekivanja nagnala da pomisli kako je sve možda bila iluzija i da ga je njegova tvrdokorna opsjednutost pretvorila u čuvara pred prijetnjom koja je postojala samo u njegovoj mašti. Ali, još jedanput, snovi su se vratili. Napokon, duhovi prošlosti probudili su se iz obamrlosti dugih godina i ponovno su prolazili hodnicima

njegovih misli. A s njima se vratio i strah da je odveć star i slab da se suoči sa starim neprijateljem. Već je godinama spavao jedva malo više od dva ili tri sata dnevno; ostatak vremena provodio je gotovo sam u svjetioniku. Njegov unuk Roland običavao je nekoliko noći tjedno spavati u svojoj kolibi na plaži i nije bilo čudno da katkad, gotovo danima, jedva da su provodili nekoliko minuta skupa. To udaljavanje od vlastitog unuka, na koje se Victor Kray samovoljno osudio, omogućivalo mu je barem malo duševnoga mira jer je bio siguran da je bol koju osjeća što te godine mladićeva života ne može provesti s njim cijena koju mora platiti za buduću Rolandovu sigurnost i sreću. Unatoč svemu svaki put kad bi s tornja svjetionika vidio kako dječak zaranja u more zaljeva kraj olupine Orpheusa, osjećao je da mu se ledi krv. Nije htio da Roland sazna ono te je još od njegova djetinjstva na njegova pitanja o brodu i prošlosti odgovarao pokušavajući ne lagati i istovremeno mu ne reći pravi tijek događaja. Jučer, dok je promatrao Rolanda i njegovo dvoje prijatelja na plaži, pitao se je li možda strašno pogriješio. Te su ga misli zadržale u svjetioniku mnogo dulje nego što je jutrima običavao ostati. Obično bi se vratio kući prije osam. Victor Kray pogledao je na svoj sat i uvjerio se da je već prošlo deset i pol. Spustio se niz metalnu spiralu tornja i zaputio prema kući kako bi iskoristio one rijetke sate sna koje mu je tijelo dopuštalo. Putem je ugledao Rolandov bicikl i shvatio da je dječak onamo došao spavati. Kad je ušao u kuću, pokušavajući ne bučiti kako ne bi ometao unukov san, otkrio je da ga Roland čeka sjedeći u jednom od onih starih naslonjača u blagovaonici.

"Nisam mogao spavati, djede", rekao je smiješeći se starcu. "Spavao sam nekoliko sati kao klada i onda sam se iznenada probudio i više nisam mogao zaspati." "Znam kako je to", odgovorio je Victor Kray, "ali znam nepogrešiv trik." "Koji?" upitao je Roland. Starac je pokazao svoj lupeški smiješak, od kojeg je izgledao sedamdeset godina mlađi. "Kuhanje. Jesi li gladan?" Roland je razmislio o pitanju. Činjenica je da mu je prizor prepečenca s maslacem, marmeladom i jajima na oko izazivao golicanje u želucu. Kimnuo je bez mnogo razmišljanja. "Dobro", rekao je Victor Kray. "Ti ćeš biti pomoćnik. Idemo!" Roland je pratio djeda do kuhinje i počeo slijediti starčeve upute. "S obzirom na to da sam inženjer", objasnio je Victor Kray, "peći ću jaja. Ti pripremi prepečenac." Za nekoliko minuta djed i unuk uspjeli su ispuniti kuhinju dimom i natopiti kuću neodoljivim mirisom tek pripremljenog doručka. Onda su sjeli sučelice za kuhinjski stol i nazdravili svaki sa svojom čašom svježega mlijeka. "Doručak za ljude koji moraju rasti", našalio se Victor Kray napadajući hinjeno pohlepno svoj prvi prepečenac. "Jučer sam bio na brodu", gotovo je promrmljao Roland spuštajući pogled.

"Znam", rekao je te se nastavio smiješiti i žvakati. "Ima li kakvih novosti?" Roland je dvojio sekundu, spustio čašu mlijeka i pogledao starca, koji je pokušavao zadržati nasmiješeni i bezbrižni izraz. "Mislim da se događa nešto ružno, djede", rekao je napokon, "nešto što ima veze s kipovima." Victor Kray osjetio je kako mu se stvara čelična knedla u želucu. Prestao je žvakati i ostavio prepečenac napola pojeden. "Taj moj prijatelj Max nešto je vidio", nastavio je Roland. "Gdje živi tvoj prijatelj?" upitao je starac mirnim glasom. "U staroj Fleischmannovoj kući na plaži." Victor Kray polagano je kimnuo. "Rolande, reci mi sve što ste ti i tvoji prijatelji vidjeli. Molim te." Roland je slegnuo ramenima i ispričao sve slučajnosti u posljednja dva dana, otkad je upoznao Maxa do noći koja je upravo završila. Kad je završio svoju priču, pogledao je djeda pokušavajući mu pročitati misli. Starac mu je sasvim ravnodušno uputio umirujući osmijeh. "Dovrši doručak, Rolande", rekao mu je. "Ali..." pobunio se dječak.

"Poslije, kada dovršiš, otiđi po svoje prijatelje i dovedi ih ovamo", objasnio je starac. "Moramo porazgovarati."

***

U 11.34 toga jutra Maximilian Carver nazvao je iz bolnice kako bi djeci javio posljednje novosti. Malena Irina polagano se oporavljala, ali liječnici se još nisu usuđivali reći da je izvan opasnosti. Alicia se uvjerila da je očev glas odražavao određeni spokoj te da je najgore prošlo. Pet minuta nakon toga telefon je ponovno zazvonio. Ovaj je put bio Roland, koji je zvao iz seoske kavane. U podne će se sastati u svjetioniku. Kad je Alicia poklopila slušalicu, zadivljeni pogled koji joj je Roland uputio prethodne noći na plaži vratio joj se u misli. Nasmiješila se sama sebi i izašla na trijem kako bi Maxu priopćila novosti. Nazrela je obrise brata kako sjedi u pijesku s pogledom uprtim u more. Na obzoru su prvi odsjevi električne oluje zapalili iskru svjetlosti na nebeskom svodu. Alicia je otišla do obale i sjela kraj Maxa. Hladan jutarnji zrak grizao joj je kožu i poželjela je da je ponijela debelu vestu. "Zvao je Roland", rekla je Alicia. "Njegov nas djed želi vidjeti." Max je kimnuo u tišini, ne odvajajući pogled od mora. Zraka sunca koja je pala na ocean prepolovila je liniju neba. "Sviđa ti se Roland, ha?" upitao je Max igrajući se šakom pijeska među prstima. Alicia je nekoliko sekunda razmatrala bratovo pitanje.

"Da", odgovorila je. "Mislim da se i ja sviđam njemu. Zašto, Max?" Max je slegnuo ramenima i bacio šaku pijeska prema crti do koje su dolazili valovi. "Ne znam", rekao je Max. "Mislio sam na ono što je rekao o ratu i sve to. Da će ga možda nakon ljeta regrutirati... No, svejedno. Pretpostavljam da to nije moja stvar." Alicia se okrenula mlađemu bratu i potražila njegov neodređeni pogled. Dizala je obrve jednako kao i Maximilian Carver, a njezine su sive oči odražavale, kao i uvijek, gomilu živaca zakopanih tik ispod kože. Alicia je obgrlila rukom Maxova ramena i poljubila ga u obraz. "Idemo unutra", rekla je otresajući pijesak koji joj se zalijepio za haljinu. "Ovdje je hladno."

Deveto poglavlje

Kad

su došli do podnožja puta koji je vodio do svjetionika, Max je osjetio da su mu mišići nogu u sekundi postali poput maslaca. Prije polaska Alicia se ponudila da uzme drugi bicikl, koji je još počivao u sjeni garaže, ali Max je odbacio ideju nudeći se da je poveze kao što ju je Roland vozio jučer. Kilometar nakon toga Max je počeo žaliti zbog svojega junačenja. Kao da je naslutio njegovu patnju tijekom dugačkoga puta, njegov prijatelj Roland čekao je na biciklu na samom početku puta. Kad ga je ugledao, Max je zastao i pustio sestru da siđe. Duboko je disao pa izmasirao mišiće, zgrčene od napora. "Mislim da si se skupio za četiri-pet centimetara", rekao je Roland. Max je odlučio da neće trošiti dah odgovarajući na šalu. Alicia se bez riječi uspela na Rolandov bicikl pa su ponovno krenuli. Max je čekao nekoliko sekundi prije nego što je počeo ponovno okretati pedale uzbrdo. Znao je na što će potrošiti prvu plaću: na motocikl. *** Malena blagovaonica kuće kraj svjetionika mirisala je po svježe skuhanoj kavi i duhanu za lulu. Pod i zidovi bili su od tamnoga drva i osim ogromne police za knjige i nekoliko pomorskih predmeta, kojima Max nije mogao

odrediti namjenu, jedva da je bilo ikakvih uresa. Kamin za loženje drva i stol prekriven plaštem od tamnoga velura okružen starim naslonjačima od izblijedjele kože bili su jedini raskošni predmeti kojima se Victor Kray okružio. Roland je pokazao prijateljima da sjednu u naslonjače pa se smjestio na drveni stolac između njih. Čekali su pet minuta, ne prozborivši ni riječ, dok su se starčevi koraci čuli s gornjega kata. Napokon se stari svjetioničar ukazao. Nije izgledao onako kako ga je Max zamišljao. Victor Kray bio je srednje visine, blijede puti i bujne srebrnkaste kose koja je uokvirivala lice koje nije odavalo njegovu pravu dob. Zelene i prodorne oči polagano su prešle licima brata i sestre, kao da im pokušava pročitati misli. Max se nervozno nasmiješio pred starčevim ispitivačkim pogledom. Victor Kray uzvratio mu je prijaznim osmijehom, koji mu je osvijetlio lice. "Vi ste moji prvi gosti u mnogo godina", rekao je svjetioničar sjedajući u jedan od naslonjača. "Oprostite mi na manirama. Kad sam bio klinac, mislio sam da je sve to s ljubaznošću nenadmašiva glupost. I dalje to mislim." "Mi nismo klinci, djede", rekao je Roland. "Svi mlađi od mene su klinci", odgovorio je Victor Kray. "Ti si sigurno Alicia. A ti Max. Ne trebam biti posebno lukav da to zaključim, ha?" Alicia se toplo nasmiješila. Nije ga poznavala ni dvije minute, ali starčevo lupeško držanje bilo joj je očaravajuće. Max je pak proučavao čovjekovo lice pokušavajući ga zamisliti desetljećima zatvorena u tom svjetioniku, kako čuva tajnu Orpheusa.

"Znam što mislite", objasnio je Victor Kray. "Je li istina sve što smo vidjeli posljednjih dana ili mislimo da smo to vidjeli? Zapravo, nikad nisam ni pomišljao da će doći trenutak kad ću s nekim razgovarati o toj temi, čak ni s Rolandom. Ali uvijek se dogodi suprotno od onoga što očekujemo, nije li tako?" Nitko mu nije odgovorio. "U redu. Prijeđimo na stvar. Prvo mi recite sve što znate. Kad kažem sve, mislim sve. Uključujući i pojedinosti koje vam se mogu činiti beznačajne. Sve. Jasno?" Max je pogledao drugove. "Da ja počnem?" predložio je. Alicia i Roland su kimnuli. Victor Kray dao mu je znak da počne s pričom.

*** U idućih pola sata Max je bez stanke pripovijedao sve čega se sjećao, pod pozornim pogledom starca, koji je slušao njegove riječi bez imalo nevjerice i, kao što je Max očekivao, bez imalo čuđenja. Kad je Max dovršio priču, Victor Kray uzeo je lulu i pažljivo je pripremio. "Nije loše", promrmljao je. "Nije loše..." Svjetioničar je zapalio lulu, i oblak slatkastoga dima preplavio je sobu. Victor Kray polagano je povukao dim posebnoga duhana te se opustio u svojem naslonjaču. Onda je, pogledavši u oči troje djece, počeo govoriti...

*** "Ujesen ću napuniti sedamdeset dvije godine i iako mi ostaje utjeha da ne izgledam tako, svaku od tih godina osjećam kao ploču na leđima. S godinama vidiš neke stvari. Na primjer sad znam da je čovjekov život u osnovi podijeljen na tri razdoblja. Prvo, kad čovjek i ne razmišlja da će ostarjeti, ni da vrijeme prolazi, ni da od prvoga dana, kad se rodimo, kročimo prema jedinom kraju. Kad prođe prva mladost, počinje drugo razdoblje, u kojem čovjek počinje shvaćati krhkost vlastitog života, i ono što je u početku samo nespokoj raste u nama poput mora nedoumica i nesigurnosti koje nas prate ostatak života. I konačno, na kraju života, počinje treće razdoblje, prihvaćanje stvarnosti te kao posljedica toga pomirenost i iščekivanje. Tijekom svoga postojanja upoznao sam mnogo ljudi koji su ostali čvrsto vezani uz neko od tih razdoblja i nikad ih nisu uspjeli prevladati. To je nešto užasno." Victor Kray uvjerio se da ga troje djece pozorno i u tišini promatra, ali svaki od tih pogleda kao da je pitao o čemu on govori. Zastao je kako bi povukao dim iz lule i nasmiješio se svojoj malenoj publici. "To je put koji svatko od nas mora naučiti proći sam, moleći Boga da mu pomogne da ne skrene s njega prije nego što dođe do kraja. Da smo svi na početku svoga života u stanju shvatiti ovo što se čini tako jednostavno, dobar dio jada i muka na ovome svijetu nikad se više ne bi ponovio. Ali i to je jedan od velikih paradoksa univerzuma, ta nam je milost udijeljena tek kad je prekasno. Kraj lekcije. Pitate se zašto vam objašnjavam sve to. Reći ću vam. Katkad, u jednome od milijun primjera, dogodi se da netko veoma mlad shvati da je život put bez povratka i odluči da

ta igra nije za njega. Kao kad odlučiš varati u igri koja ti se ne sviđa. U većini te slučajeva otkriju, i varanje je gotovo. Ali u nekim slučajevima varalica istjera svoje. A kad se umjesto kockama i kartama igra životom i smrću, taj varalica postaje veoma opasan. Prije mnogo vremena, kad sam bio vaših godina, život je spojio moju sudbinu s jednim od najvećih varalica koji je kročio na ovaj svijet. Nikad nisam saznao njegovo pravo ime. U siromašnoj četvrti u kojoj sam živio sva su ga djeca poznavala kao Caina. Drugi su ga zvali Princ Magle jer je, kako se naklapalo, uvijek izranjao iz guste magle koja je prekrivala noćne uličice i prije svitanja ponovno nestajao u mraku. Cain je bio mlad i naočit mladić čije porijeklo nitko nije znao objasniti. Svaku je noć u jednoj od uličica četvrti Cain okupljao odrpanu djecu prekrivenu prljavštinom i čađom iz tvornica i predlagao im pakt. Svatko je mogao poželjeti želju i on će je ostvariti. Zauzvrat Cain je tražio samo jedno: apsolutnu odanost. Jedne noći Angus, moj najbolji prijatelj, odveo me na jedno od tih Cainovih okupljanja s djecom iz četvrti. Taj je Cain bio obučen kao gospodin iz opere i uvijek se smiješio. Oči kao da su mu mijenjale boju u polumraku, a glas mu je bio težak i odmjeren. Djeca su tvrdila da je Cain čarobnjak. Ja, koji nikad nisam vjerovao ni riječ od svih tih priča koje su u našoj četvrti kolale o njemu, te sam se noći bio spreman narugati navodnom čarobnjaku. Ipak, sjećam se, pred njim se svaka naznaka poruge raspršila u zraku. Čim sam ga ugledao, prvo sam osjetio strah i, za svaki slučaj, pazio sam da ne progovorim ni riječ. Te noći mnogi su dječaci iz ulice izrekli svoje želje Cainu. Kad su svi bili gotovi, Cain je uputio svoj ledeni pogled prema kutu u

kojem smo stajali moj prijatelj Angus i ja. Upitao nas je imamo li kakvu želju. Ja sam ostao ukopan, ali Angus je, na moje iznenađenje, progovorio. Njegov je otac toga dana izgubio posao. Ljevaonica u kojoj je radila velika većina odraslih iz četvrti otpuštala je radnike i mijenjala ih strojevima, koji su radili dulje i nisu otvarali usta. Prvi su na ulici završili najsvadljiviji predvodnici među radnicima. Angusov otac zadovoljavao je sve kriterije. Od toga popodneva podizanje Angusa i petorice njegove braće, koji su se stiskali u bijednoj kući od opeke trule od vlage, bilo je nemoguće. Angus je tanašnim glasom iznio Cainu svoju želju: da njegova oca ponovno prime u ljevaonicu. Cain je kimnuo i, kao što su mi prethodno rekli, ponovno se zaputio prema magli, nestajući. Sutradan je Angusov otac sasvim neobjašnjivo opet pozvan na posao. Cain je održao riječ. Dva tjedna nakon toga Angus i ja vraćali smo se noću kući nakon što smo bili na putujućem sajmu koji se smjestio u okolici grada. Kako ne bismo odveć zakasnili, odlučili smo krenuti prečacem i pratiti stare napuštene tramvajske tračnice. Hodali smo po mjesečini tim zlokobnim predjelom, kad smo otkrili da iz magle izranja silueta omotana plaštem sa zlatnom šestokrakom zvijezdom upisanom unutar kruga i hoda prema nama sredinom mrtve pruge. Bio je to Princ Magle. Skamenili smo se. Cain nam se približio pa se uz uobičajeni smiješak obratio Angusu. Objasnio mu je da je došao trenutak da mu vrati uslugu. Angus, očito užasnut, kimnuo je. Cain je rekao da je njegova molba jednostavna: maleno podmirivanje računa. U to vrijeme najbogatiji čovjek u četvrti, jedini zapravo bogat, bio je Skolimoski, poljski trgovac koji je imao dućan s hranom i odjećom u kojem je kupovalo čitavo susjedstvo. Angusov je zadatak bio

zapaliti dućan Skolimoskoga. Posao je trebalo obaviti iduće noći. Angus se pokušao pobuniti, ali riječi mu nisu doprle do grla. Bilo je nešto u Cainovim očima po čemu je bilo sasvim jasno da nije spreman prihvatiti ništa drugo osim apsolutne poslušnosti. Čarobnjak je otišao kako je i došao. Trčali smo natrag i kad sam ostavio Angusa na vratima njegove kuće, od prestravljenoga pogleda koji je ispunjao njegove oči stegnulo mi se srce. Sutradan sam ga tražio po ulicama, ali nije mu bilo ni traga. Počeo sam se bojati da je moj prijatelj naumio ispuniti kriminalni zadatak koji mu je povjerio Cain, i kad je pala noć, odlučio sam stražariti pred dućanom Skolimoskoga. Angus nije došao i te zore Poljakov dućan nije izgorio. Osjećao sam se krivim jer sam posumnjao u prijatelja i pretpostavio sam da bi bilo najbolje da ga smirim jer, dobro ga poznajući, znao sam da se sigurno krije u kući i trese u strahu od moguće odmazde sablasnoga čarobnjaka. Idućega jutra zaputio sam se njegovoj kući. Angusa nije bilo. Sa suzama u očima njegova mi je majka rekla da ga nije bilo čitavu noć te me zamolila da ga potražim i dovedem natrag kući. Sa zgrčenim želucem prošao sam čitavu četvrt uzduž i poprijeko, pregledavši svaki smrdljivi kutak. Nitko ga nije vidio. U sumrak, iznuren i ne znajući gdje da ga više tražim, obuzela me mračna slutnja. Vratio sam se na staru željezničku prugu i pratio trag tračnica koje su blago svijetlile na mjesečini u mračnoj noći. Nisam morao predugo hodati. Našao sam svoga prijatelja ispružena na pruzi, na istome mjestu gdje je prije dvije noći Cain izronio iz magle. Htio sam potražiti puls, ali moje ruke nisu na tom tijelu našle kožu. Samo led. Tijelo moga prijatelja pretvorilo se u grotesknu figuru od

plavoga i zadimljenog leda koji se polagano topio na napuštenim tračnicama. Maleni medaljon oko vrata pokazivao je onaj simbol koji sam vidio otisnut na Cafnovom plastu, šestokraku zvijezdu opkoljenu krugom. Ostao sam uz njega dok crte njegovog lica nisu zauvijek nestale u lokvi suza smrznutih u mraku. Te iste noći, dok sam užasnuto shvaćao sudbinu svoga prijatelja, dućan Skolimoskoga izgorio je u strašnom požaru. Nikad nikomu nisam rekao što su toga dana vidjele moje oči. Dva mjeseca nakon toga moja se obitelj preselila na jug, daleko odande, i vrlo brzo, dok su mjeseci prolazili, počeo sam vjerovati da je Princ Magle samo gorka uspomena na mračne godine koje sam proživio u sjeni tog siromašnog, prljavog i nasilnoga grada svoga djetinjstva... Sve dok ga nisam opet vidio i shvatio da je to bio tek početak."

Deseto poglavlje

Moj idući susret s Princem Magle dogodio se jedne noći

kad nas je moj otac, koji je promaknut u tehničkoga voditelja tekstilnoga pogona, sve poveo u zabavni park podignut na drvenome molu koji je ulazio u more poput kristalne palače obješene na nebu. Kad je pala noć, prizor raznobojnoga svjetla s atrakcija na moru bio je očaravajući. Nikad nisam vidio nešto tako lijepo. Moj je otac bio razdragan: spasio je obitelj od onoga što je izgledalo kao bijedna budućnost na sjeveru, i sad je imao položaj, bio uvažen i imao dovoljno novca da njegova djeca uživaju u istoj zabavi kao bilo koje dijete iz glavnoga grada. Rano smo večerali pa nam je tata dao svakomu po nekoliko novčića da ih potrošimo na ono što nas najviše veseli dok su on i moja majka šetali ruku pod ruku, gurkajući se s mještanima u odijelima i uparađenim turistima. Bio sam opčinjen ogromnim kotačem koji se neprestano okretao najednom kraju mola, a čiji se odraz mogao vidjeti na nekoliko milja duž čitave obale. Otrčao sam u red za kotač i dok sam čekao, spazio sam na nekoliko metara odande jednu kućicu. Među tombolama i kolibama s metama za gađanje jaka purpurna svjetlost osvjetljavala je tajanstvenu kućicu nekoga doktora Caina, vrača, čarobnjaka i vidovnjaka, kako je već stajalo na natpisu na kojem je trećerazredni crtač uobličio Cainovo lice, koje je prijeteći gledalo znatiželjnike što su se okupljali oko nove jazbine Princa Magle. Natpis i sjene koje je purpurni fenjer bacao na kućicu davali su mu jezovit i zloslutan izgled. Zavjesa sa šestokrakom zvijezdom izvezena u crnome priječila je ulazak.

Začaran tim prizorom, izašao sam iz reda za kotač i otišao do ulaza u kućicu. Pokušavao sam nazreti unutrašnjost kroz uski procjep, kad se zavjesa iznenada razmaknula i žena odjevena u crno, kože bijele poput mlijeka i tamnih i prodornih očiju, pozvala me da uđem. Unutra sam mogao razabrati onoga čovjeka kojega sam dobro upoznao daleko odande pod imenom Cain, kako sjedi iza stola pod svjetlošću petrolejke. Veliki tamni mačak zlatnih očiju oblizivao se pod njegovim nogama. Ne razmislivši dvaput, ušao sam i zaputio se prema stolu, gdje me nasmiješen čekao Princ Magle. Još se sjećam njegovoga glasa, teškog i odmjerenog, kako izgovara moje ime preko potmulog mrmora hipnotičke glazbe iz vergla nekog vrtuljka koji kao da je bio veoma, veoma daleko odande..."

***

"Victore, dragi prijatelju", prošaptao je Cain. "Da nisam vrač, rekao bih da nam sudbina želi ponovno ukrižati putove." "Tko ste vi?" uspio je izgovoriti mladi Victor promatrajući krajičkom oka onu avetinjsku ženu koja se povukla u sjenu prostorije. "Doktor Cain. Piše na natpisu", odgovorio je Cam. "Zabavljate se s obitelji?" Victor je progutao slinu i kimnuo.

"To je dobro", nastavio je čarobnjak. "Zabava je poput laudanuma; diže nas iz bijede i boli, iako samo kratkotrajno." "Ne znam što je laudanum", odgovorio je Victor. "Droga, sinko", odgovorio je Cain umorno, skrećući pogled prema satu koji je stajao na polici desno od njega. Victoru se učinilo da kazaljke idu u suprotnome smjeru. "Vrijeme ne postoji, zato ga ne možemo gubiti. Jesi li smislio svoju želju?" "Nemam nikakvu želju", odgovorio je Victor. Cain se nasmijao. "Hajde, hajde. Svi imamo ne samo jednu želju, nego stotine. A kako nam samo rijetko život pruža priliku da ih ostvarimo." Sažaljivo je pogledao tajanstvenu ženu. "Nije li tako, draga?" Žena, kao kakav beživotni predmet, nije odgovorila. "Ali ima sretnika, Victore", rekao je Cain naginjući se preko stola, "poput tebe. Ti možeš ostvariti svoje želje, Victore. Znaš već kako." "Kao Angus?" podbo ga je Victor, koji je tad postao svjestan čudne činjenice koju nije mogao odagnati iz misli: Cain nije trepnuo, ni jedan jedini put. "Nesreća, dragi prijatelju. Nemila nesreća", rekao je Cain poprimajući ojađeno-preneraženi ton. "Pogrešno je misliti da se snovi ostvaruju, a da mi ne ponudimo ništa zauzvrat. Ne čini ti se, Victore? Recimo da ne bi bilo fer. Angus je htio zaboraviti određene dužnosti, a to je nedopustivo. Ali što je bilo, bilo je. Razgovarajmo o budućnosti, tvojoj budućnosti."

"To ste vi učinili?" upitao je Victor. "Ostvarili svoju želju? Postali to što jeste? Što ste morali ponuditi zauzvrat?" Cain je izgubio svoj gmazovski osmijeh i prikovao pogled uz Victora Kraya. Momčić se načas pobojao da će se taj čovjek sručiti na njega, raskomadati ga. Napokon, Cain se ponovno osmjehnuo i uzdahnuo. "Pametan mladić. To mi se sviđa, Victore. Ipak, moraš još ponešto naučiti. Kad budeš spreman, dođi ovamo. Znaš kako me možeš naći. Nadam se da ćemo se ubrzo vidjeti." "Sumnjam", odgovorio je Victor uspravljajući se i hodajući prema izlazu. Žena, poput potrgane marionete kojoj je netko iznenada dignuo konce, počela je ponovno hodati želeći ga ispratiti. Na nekoliko koraka od izlaza Cainov se glas opet začuo iza njegovih leđa. "Još jedna stvar, Victore. Što se tiče želja. Razmisli. Ponuda stoji. Ako tebe ne zanima, možda netko iz tvoje blistavo sretne obitelji ima kakvu skrivenu neispovjedivu želju. Takve su mi specijalnost..." Victor nije zastao da mu odgovori i ponovno je izašao na svježi noćni zrak. Duboko je uzdahnuo te se brzim korakom zaputio u potragu za obitelji. Dok se udaljavao, smijeh doktora Caina izgubio se iza njegovih leđa poput hijenina pjeva zamaskirana glazbom s vrtuljka. Max je do toga trenutka začarano slušao starčevu priču ne usudivši se postaviti nijedno od onih tisuću pitanja koja su mu ključala u glavi. Victor Kray kao da je pročitao njegove misli, pa je u njega uperio prijeteći prst.

"Strpljenja, mladiću. Svi će djelići sjesti na svoje mjesto u svoje vrijeme. Zabranjeno prekidanje. Jasno?" Iako je upozorenje bilo upućeno Maxu, troje je prijatelja istovremeno kimnulo. "Dobro, dobro..." promrmljao je za sebe svjetioničar. *** "Te sam se noći odlučio zauvijek maknuti od te spodobe i pokušati izbrisati iz glave bilo kakvu misao vezanu uz njega. A to nije bilo lako. Ma tko on bio, doktor Cain imao je onu rijetku sposobnost da se čovjeku zabije poput ivera koji ti se to dublje zariva u kožu što se više trudiš izvući ga. Nisam mogao ni s kime razgovarati o onome, osim ako nisam htio da me počnu smatrati luđakom, i nisam mogao otići na policiju jer nisam znao odakle da počnem. Kao što je u takvim slučajevima mudro, pustio sam da prođe vrijeme. Dobro nam je išlo u novom domu i imao sam priliku upoznati osobu koja mi je mnogo pomogla. Bio je to velečasni koji je predavao matematiku i fiziku u školi. Na prvi se pogled činilo da je vječno u oblacima, ali njegova se inteligencija mogla usporediti samo s dobrotom koju je pokušavao sakriti iza veoma uvjerljivog utjelovljenja seoskoga ludog znanstvenika. Poticao me da temeljito učim i otkrijem matematiku. Nije čudno da je, nakon nekoliko godina pod njegovom paskom, moja sklonost prirodnim znanostima bivala samo sve jasnija. U početku sam htio krenuti njegovim stopama i posvetiti se poučavanju, ali velečasni me snažno ukorio i rekao da moram ići na fakultet, studirati fiziku i postati najbolji

inženjer koji je kročio našom zemljom. Ili to, ili mi više nikad neće ni riječ uputiti. On mi je isposlovao stipendiju na sveučilištu i usmjerio moj život onamo kamo sam mogao stići. Umro je tjedan dana prije moje diplome. Više se ne stidim reći da me njegov odlazak zabolio jednako kao očev ili čak više od njegovog. Na fakultetu sam imao priliku družiti se s onim tko će me ponovno odvesti do doktora Caina, mladim studentom medicine koji je pripadao skandalozno bogatoj obitelji (ili se meni barem tako činilo), a zvao se Richard Fleischmann. Da, s budućim doktorom Fleischmannom, koji će nakon mnogo godina sagraditi kuću na plaži. Richard Fleischmann bio je živahan mladić veoma sklon pretjerivanju. Bio je navikao čitav život da sve ispadne onako kako on želi, a kad bi nešto, ma koji bio razlog, ispalo protivno njegovim očekivanjima, raspalio bi se na cijeli svijet. Životna nas je ironija htjela sprijateljiti: zaljubili smo se u istu ženu, Evu Gray, kćer najnepodnošljivijega tiranina na katedri za kemiju u kampusu. U početku smo obično izlazili sve troje i išli nedjeljom na izlete kad god to ljudožder Theodore Gray ne bi spriječio. Ali taj sklad nije dugo trajao. Najzanimljivije je to što smo Fleischmann i ja, daleko od toga da smo postali suparnici, postali nerazdvojni drugovi. Svaku večer kad bismo vratili Evu u ljudožderovu špilju, skupa smo se vraćali znajući da će, prije ili poslije, jedan od nas ispasti iz igre. Dok nije došao taj dan, proveli smo najbolje dvije godine u mom životu. Ali sve ima kraj. Kraj naše nerazdvojne trojke došao je one noći kad smo diplomirali. Iako sam dobio sve moguće pohvale, moja je duša bila

shrvana zbog gubitka moga starog tutora, i Eva i Richard odlučili su, iako nisam pio, da me te noći moraju napiti i svim sredstvima odagnati sjetu iz moje duše. Uopće ne treba naglasiti da je ljudožder Theodore, iako je bio gluh kao top, sve to čuo kroza zidove, otkrio plan, i Fleischmann i ja završili smo sami pijani kao deve u nekoj smrdljivoj krčmi, gdje smo se posvetili veličanju svoje neostvarene ljubavi Eve Gray. Te iste noći, vukući se natrag prema kampusu, nekakav je lutajući sajam izronio iz magle uz željeznički kolodvor. Fleischmann i ja, uvjereni da će vožnja na vrtuljku biti nepogrešiv lijek za naše stanje, zašli smo na sajam i završili na vratima doktora Caina, vrača, čarobnjaka i vidovnjaka, kao što je i dalje stajalo na onom zloslutnom natpisu. Fleischmann je imao genijalnu ideju. Ući ćemo i pitati vrača da nam otkrije tajnu: koga će Eva izabrati? Unatoč omamljenosti ostalo mi je dovoljno zdravoga razuma da ne uđem, ali ne i dovoljno snage da zadržim svoga prijatelja, koji je odlučno uronio u kolibu. Pretpostavljam da sam izgubio razum, jer se baš ne sjećam idućih sati. Kad sam došao svijesti, uz agoniju zbog strahovite glavobolje, Fleischmann i ja ležali smo na staroj drvenoj klupi. Svitalo je, a cirkuska kola već su bila nestala kao da je čitav onaj univerzum svjetala, buke i svjetine od prethodne noći bio samo iluzija naših alkoholom omamljenih mozgova. Uspravili smo se i promatrali sunčanu pustoš oko sebe. Upitao sam prijatelja sječa li se čega od noćas. Uz veliki napor Fleischmann mi je rekao da je sanjao da ulazi u kolibu nekog vrača i da je na pitanje koja je njegova najveća želja odgovorio da želi ljubav Eve Gray. Onda se nasmijao izrugujući se gadnome mamurluku kojim smo bili kažnjeni, uvjeren da se ništa od toga nije dogodilo.

Dva mjeseca nakon toga Eva Gray i Richard Fleischmann vjenčali su se. Nisu me pozvali na vjenčanje. Neću ih vidjeti dugih dvadeset pet godina." *** "Jednoga kišnoga zimskog dana neki čovjek umotan u mantil slijedio me od ureda do stana. S prozora blagovaonice mogao sam vidjeti da je neznanac još uvijek dolje, da me motri. Oklijevao sam nekoliko sekunda i izašao na ulicu želeći raskrinkati tajanstvenog uhodu. Bio je to Richard Fleischmann, tresao se od hladnoće, a lice mu je bilo ostarjelo. Imao je oči čovjeka kojeg čitav život progone. Pitao sam se koliko mjeseci moj stari prijatelj nije spavao. Pozvao sam ga da se popne u stan i ponudio ga vrućom kavom. Ne usuđujući se pogledati me u lice, upitao me za onu davno zaboravljenu noć prije mnogo godina u kolibi doktora Caina. Bez ikakve želje da budem uglađen, upitao sam ga što ga je Cain tražio u zamjenu za ostvarenje želje. Fleischmann, s licem ispunjenim strahom i stidom, kleknuo je pred mene i u suzama me preklinjao da mu pomognem. Nisam se obazirao na jadikovke, nego sam zahtijevao da mi odgovori. Što je obećao doktoru Cainu kao naknadu za usluge? 'Naše prvo dijete', odgovorio mi je. 'Obećao sam mu naše prvo dijete...'

***

"Fleischmann mi je priznao da je godinama svojoj ženi, bez njezinog znanja, davao lijek koji ju je sprečavao da začne. Ipak, nakon toliko godina Eva Fleischmann zapala je u duboku depresiju i izostanak tako željenog potomstva pretvorio im je brak u pakao. Fleischmann se bojao da će Eva ako ne začne, ubrzo poludjeti ili utonuti u tako duboku tugu da će se njezin život ugasiti poput svijeće bez zraka. Rekao mi je da se nema komu uteći i preklinjao me da mu oprostim i pomognem. Napokon, rekao sam da ću mu pomoći, ali ne zbog njega, nego zbog spone koja me još uvijek vezivala uz Evu Gray i u spomen na naše staro prijateljstvo. Te sam noći izbacio Fleischmanna iz svoje kuće, ali s drukčijom namjerom od one koju je naslućivao čovjek kojeg sam nekada smatrao prijateljem. Slijedio sam ga po kiši i prešao grad za njim. Pitao sam se zašto to činim. Od same pomisli da Eva Gray, koja me odbila kad smo oboje bili mladi, mora predati svoje dijete onomu bijednom vraču zgrčio mi se želudac i to mi je bilo dovoljno da se ponovno suočim s doktorom Cainom, iako je moja mladost isparila i bio sam sve svjesniji da ću možda u toj igri nadrljati. Fleischmannovo lutanje dovelo me do nove jazbine moga starog znanca Princa Magle. Lutajući cirkus bio je njegov novi dom i, na moje iznenađenje, doktor Cain odustao je od svoje titule vrača i vidovnjaka te prihvatio sasvim novu osobnost, skromniju, ali u većem skladu s njegovim smislom za humor. Sad je bio klaun koji je glumio s licem obojenim u bijelo i crveno, iako bi njegove oči promjenjivih boja otkrile njegov identitet i iza tuceta slojeva šminke. Cainov cirkus imao je šestokraku zvijezdu

na vrhu motke, a čarobnjak se okružio opakom družinom pomagača koji su, činilo se, pod krinkom lutajućih zabavljača skrivali nešto mračnije. Dva tjedna uhodio sam Cainov cirkus i ubrzo otkrio da istrošeni žućkasti šator krije opasnu bandu prevaranata, kriminalaca i lopova koji su otimali gdje god su stigli. Saznao sam i to da je doktor Cain odabirući svoje robove, s ono malo elegancije ostavljao za sobom uočljivi trag zločina, nestanaka i krađa, koji nije izmicao mjesnoj policiji, koja je izbliza njušila zadah pokvarenosti što se širio iz tog fantazmagoričnog cirkusa. Naravno, Cain je bio svjestan situacije i stoga je odlučio da on i njegovi prijatelji moraju neodgodivo nestati iz zemlje, ali neupadljivo i, po mogućnosti, zaobilazeći naporne policijske formalnosti. Na taj način, iskoristivši kockarski dug koji mu se pružio na pladnju zbog nespretnosti nizozemskoga kapetana, doktor Cain uspio se te noći ukrcati na Orpheus. I ja s njim. Ono što se dogodilo te olujne noći ni ja ne mogu objasniti. Užasno nevrijeme povuklo je Orpheus natrag na obalu i bacilo ga na stijene, čime je otvorilo put u unutrašnjost broda moru, koje je potopilo brod u nekoliko sekunda. Ja sam bio sakriven u jednom od čamaca za spašavanje, koji je izletio kad se brod nasukao na stijenu te su ga valovi izbacili na plažu. Samo sam se tako uspio spasiti. Cain i njegovi pomagači putovali su na dnu broda, skriveni pod kutijama u strahu od moguće vojne kontrole u kanalu tijekom plovidbe. Kad je ledena voda preplavila unutrašnjost broda, vjerojatno nisu ni shvatili što se zbiva..."

*** "Svejedno", prekinuo ga je napokon Max, "tijela nisu pronađena." Victor Kray odmahnuo je glavom. "Često u takvom nevremenu more povuče tijela sa sobom", naglasio je svjetioničar. "Ali onda ih vrati, makar to bilo nakon nekoliko dana", odvratio mu je Max. "Čitao sam o tome." "Nemoj vjerovati svemu što pročitaš", rekao je starac, "iako, u ovom slučaju, to je istina." "Što se onda moglo dogoditi?" upitala je Alicia. "Godinama sam imao teoriju u koju ni sam nisam vjerovao. Sad se čini kao da joj sve ide u prilog..." ***

"Samo sam ja preživio brodolom Orpheusa. Ipak, kad sam se osvijestio u bolnici, shvatio sam da se dogodilo nešto čudno. Odlučio sam sagraditi svjetionik i ostati živjeti ovdje, ali taj dio priče već znate. Znao sam da ta noć ne znači nestanak doktora Caina, nego samo pauzu. Zato sam ostao ovdje sve ove godine. S vremenom, kad su Rolandovi roditelji umrli, ja sam preuzeo brigu o njemu, a on mi je zauzvrat bio jedino društvo u mom egzilu. Ali to nije sve. S godinama sam učinio još jednu fatalnu pogrešku. Htio sam stupiti u vezu s Evom Gray. Pretpostavljam da sam htio znati je li sve što mi se dogodilo imalo ikakvoga smisla. Fleischmann me preduhitrio i kad je saznao gdje sam, došao me posjetiti.

Objasnio sam mu što se dogodilo i to kao da ga je oslobodilo svih duhova koji su ga mučili godinama. Odlučio je sagraditi kuću na plaži i ubrzo nakon toga rodio se maleni Jacob. Bile su to najbolje godine Evinog života. Do djetetove smrti. Onoga dana kad se Jacob Fleischmann utopio, znao sam da Princ Magle nije nikad otišao. Stajao je u sjeni, strpljivo čekajući da ga neka sila ponovno donese u svijet živih. A ništa nema takvu snagu kao obećanje..."

Jedanaesto poglavlje

Kad je stari svjetioničar završio svoju priču, Maxov sat pokazivao je nekoliko minuta do sedamnaest sati. Slabašna je kišica počela padati nad zaljevom, a vjetar koji je dolazio s mora ustrajno je lupao kapcima prozora na kući kraj svjetionika. "Približava se oluja", rekao je Roland promatrajući olovni obzor iznad oceana. "Max, morali bismo se vratiti kući. Tata će ubrzo nazvati", promrmljala je Alicia. Max je ne baš previše uvjerljivo kimnuo. Trebao je pomno razmisliti o svemu što je iznio starac i pokušati uklopiti djeliće slagalice. Starac, koji kao da je od napora da se prisjeti svoje priče uronio u bezvoljnu tišinu, odsutno je gledao u prazno iz svoga naslonjača. "Max..." bila je uporna Alicia. Max se uspravio i uputio starcu tihi pozdrav, a on mu je uzvratio jedva primjetnim kimanjem. Roland je nekoliko sekunda promatrao staroga svjetioničara pa ispratio prijatelje. "Što sad?" upitao je Max. "Ne znam što da mislim", rekla je Alicia sliježući ramenima. "Ne vjeruješ u priču Rolandovog djeda?" upitao je Max. "Nije lako povjerovati u tu priču", odgovorila je Alicia. "Mora postojati drugo objašnjenje." Max je uputio Rolandu upitni pogled.

"Ni ti ne vjeruješ djedu, Rolande?" "Iskreno?" odgovorio je momak. "Ne znam. Hajde. Ispratit ću vas prije nego što nas uhvati nevrijeme." Alicia se popela na Rolandov bicikl te su bez riječi obojica krenula natrag. Max se načas okrenuo kako bi promotrio kuću kraj svjetionika i pokušao je zamisliti jesu li možda godine samoće na toj litici nagnale Victora Kraya da izmisli tu zlokobnu priču, u koju je, čini se, tvrdoglavo vjerovao. Pustio je da mu hladna kišica natopi lice i spustio se nizbrdo na svom biciklu. Priča o Cainu i Victoru Krayu motala mu se po glavi dok je vozio cestom uz rub zaljeva. Okrećući pedale pod kišom, Max je počeo sređivati događaje na jedini način koji mu se činio prihvatljivim. Pod pretpostavkom da je sve što je starac rekao istina, što i dalje nije bilo lako prihvatiti, situacija je ostala nejasna. Moćni čarobnjak utonuo u dugotrajnu obamrlost kao da se polagano vraćao u život. Sukladno tomu kao da je smrt malenoga Jacoba Fleischmanna bila prvi znak njegova povratka. Ipak, bilo je nešto u čitavoj toj priči što je svjetioničar dugo krio, a što se Maxu nije uklapalo. Prve munje bojile su nebo u purpurnu boju i vjetar je počeo snažno bljuvati krupne kapi kiše na Maxovo lice. Ubrzao je iako se njegove noge još nisu oporavile od jutarnjega maratona. Još mu je ostalo nekoliko kilometara puta do kuće na plaži. Shvatio je da neće biti u stanju jednostavno prihvatiti starčevu priču i pretpostaviti da to sve objašnjava. Avetinjska blizina vrta s kipovima i događaji prvih dana u selu dokazivali su da se pokrenuo neki opasni mehanizam i da nitko nije mogao predvidjeti što će se dogoditi od toga

trenutka. Uz Rolandovu i Alicijinu pomoć ili bez nje, Max je odlučio da će ustrajno do kraja tragati za istinom, počevši od onoga što se činilo da vodi izravno u središte te tajne: filmova Jacoba Fleischmanna. Što je više prevrtao tu priču, to je bio uvjereniji da im Victor Kray nije rekao cijelu istinu. Ni približno.

*** Alicia i Roland čekali su pod trijemom kuće na plaži kad je Max, natopljen kišom, ostavio bicikl u garaži i utrčao kako bi se sklonio od snažnoga potopa. "Ovo je već drugi put ovaj tjedan", smijao se Max. "Ako nastavi tako, stisnut ću se. Ne kaniš se sad vratiti, zar ne, Rolande?" "Bojim se da kanim", odgovorio je on promatrajući gustu vodenu zavjesu koja je bijesno padala. "Ne želim ostaviti djeda samoga." "Barem uzmi kabanicu. Dobit ćeš upalu pluća", rekla je Alicia. "Ne treba mi. Navikao sam. Osim toga ovo je ljetna oluja. Brzo će proći." "Glas iskustva", šalio se Max. "Tako nekako", odvratio je Roland. Troje prijatelja razmijenilo je poglede u tišini. "Mislim da bi bilo najbolje da ne razgovaramo o ovome do sutra", predložila je Alicia. "Pošteno prospavana noć pomoći će nam da sve vidimo mnogo jasnije. Tako se barem uvijek kaže."

"A tko će uopće večeras spavati, nakon onakve priče?" protisnuo je Max. "Tvoja sestra ima pravo", rekao je Roland. "Moš mislit", presjekao ga je Max. "Promijenimo temu, sutra sam kanio opet roniti oko broda. Možda nađem sekstant koji je nekomu jučer ispao..." objasnio je Roland. Max je smišljao razorni odgovor kako bi jasno izrekao da ne misli da je dobra ideja ponovno roniti oko Orpheusa, ali Alicia ga je pretekla. "Doći ćemo", promrmljala je. Šesto čulo reklo je Maxu da je ta množina čista uljudnost. "Do sutra, onda", odvratio je Roland gledajući blistavim očima Aliciju. "Ovdje sam", rekao je Max pjevušeći. "Do sutra, Max", rekao je Roland već na putu prema biciklu. Brat i sestra gledali su Rolanda kako odlazi u oluji i ostali na trijemu dok njegova silueta nije nestala na cesti uz plažu. "Trebao bi odjenuti suhu odjeću, Max. Dok se ti presvlačiš, ja ću pripremiti nešto za večeru", predložila je Alicia. "Ti?" probo ju je Max. "Ti ne znaš kuhati." "Tko je rekao da kanim kuhati, mladi gospodine? Ovo nije hotel. Ulazi!" naredila je Alicia sa zlobnim osmijehom na usnama.

Max je odlučio slijediti sestrin savjet i ušao je u kuću. Irinina odsutnost i odsutnost njegovih roditelja samo su naglašavale onaj osjećaj da je uljez u čudnom domu koji mu je kuća na plaži ulijevala od prvoga dana. Dok se uspinjao stubama prema svojoj sobi, postao je svjestan činjenice da već nekoliko dana nije vidio Irinina odbojnog mačka. Nije to doživio kao velik gubitak i kako mu je ta pomisao pala na pamet, tako ju je i zaboravio.

*** Držeći se svoje riječi, Alicia nije u kuhinji gubila ni sekundu dulje nego što je bilo potrebno. Pripremila je nekoliko kriški raženoga kruha s maslacem i marmeladom te dvije čaše mlijeka. Kad je Max uočio pladanj s navodnom večerom, izraz njegova lica govorio je sam za sebe. "Ni riječi", zaprijetila je Alicia. "Nisam došla na ovaj svijet kako bih kuhala." "Nemoj biti tako sigurna", odgovorio joj je Max, koji ionako nije bio previše gladan. Večerali su u tišini, iščekujući da svaki čas zazvoni telefon s vijestima iz bolnice, ali poziva nije bilo. "Možda su zvali prije, dok smo bili u svjetioniku", palo je Maxu na pamet. "Možda", promrmljala je Alicia. Max je na njezinu licu pročitao zabrinutost.

"Da se nešto dogodilo", argumentirao je Max, "ponovno bi nazvali. Sve će biti u redu." Alicia mu se slabašno osmjehnula, potvrđujući Maxu da ima urođenu sposobnost da druge tješi argumentima u koje ni sam ne vjeruje. "Vjerojatno", potvrdila je Alicia. "Mislim da idem spavati. A ti?" Max je ispio mlijeko i pokazao na kuhinju. "Odmah ću ići, ali prije ću još nešto pojesti. Gladan sam", slagao je. Čim je začuo kako se vrata Alicijine sobe zatvaraju, Max je spustio čašu i zaputio se u garažu u potrazi za filmovima iz osobne zbirke Jacoba Fleischmanna.

*** Max je okrenuo prekidač projektora, i snop svjetla preplavio je zid mutnom slikom nečega što je izgledalo kao skup simbola. Sasvim polagano prizor je dobio veću jasnoću i Max je shvatio da navodni simboli nisu ništa drugo doli brojevi posloženi u krugove te da vidi brojčanik sata. Kazaljke na satu bile su nepomične i bacale savršeno preciznu sjenu preko brojčanika, zbog čega je pretpostavljao da je prizor sniman na sunčevoj svjetlosti ili pod snažnim snopom svjetla. Film je nekoliko sekunda pokazivao brojčanik sve dok, u početku sasvim sporo, a onda sve brže, kazaljke sata nisu počele ići u suprotnom smjeru. Kamera se povukla, i gledateljevo oko moglo se uvjeriti da taj sat visi na lancu. Još metar i pol odmaka otkrivao je da lanac visi s bijele ruke. S ruke nekoga kipa.

Max je odmah prepoznao vrt s kipovima koji se već pojavio u prvom filmu Jacoba Fleischmanna što su ga gledali nekoliko dana prije. Još jedanput raspored kipova bio je drukčiji nego što se Max sjećao. Kamera se opet počela kretati preko figura, bez rezova i pauza, kao u prvom filmu. Svaka dva metra objektiv kamere zastajao bi pred licem nekoga kipa. Max je pregledavao jedno po jedno smrznuto lice te zloguke cirkuske bande čije je članove sad mogao zamisliti mrtve u apsolutnome mraku skladišta Orpheusa dok im je ledena voda oduzimala život. Napokon, kamera se polagano približavala figuri koja je stolovala u središtu šestokrake zvijezde. Klaun. Doktor Cain. Princ Magle. Kraj njega, pod nogama, Max je prepoznao nepomičnu figuru mačka koji je ispružio naoštrenu šapu u zrak. Max, koji se nije sjećao da ga je vidio prilikom posjeta vrtu s kipovima, bio bi se kladio na sve ili ništa da uznemirujuća sličnost kamenog mačka s ljubimcem kojeg je Irina prigrlila prvoga dana na stanici nije plod slučajnosti. Promatrajući te prizore dok je kiša udarala po oknima, a oluja se udaljavala u unutrašnjost, bilo mu je lako povjerovati u priču koju im je svjetioničar ispričao toga popodneva. Zloslutna nazočnost tih prijetećih silueta bila je dovoljna da utiša svaku sumnju ma kako razumna bila. Kamera se približila klaunovu licu, zastala je na jedva metar od njega i ostala ondje nekoliko sekunda. Max je bacio pogled na traku i uvjerio se da je film pri kraju te da ga ima jedva još koji metar. Jedan pokret na platnu privukao je njegovu pozornost. Kameno se lice jedva primjetno pomicalo. Max se uspravio i krenuo prema zidu na kojem se projicirao film. Zjenice tih kamenih očiju raširile su se, a usne polagano izvijale u okrutan osmijeh

sve dok nisu otkrile dugačak niz dugih i zašiljenih zuba kao u vuka. Osjetio je kako mu se stvara knedla u grlu. Nekoliko sekunda nakon toga slika je nestala i Max je začuo buku vrpce projektora koja se vrti u prazno. Film je bio gotov. Ugasio je projektor i duboko udahnuo. Sad je vjerovao u sve što je Victor Kray rekao, ali nije se zbog toga osjećao bolje, nego upravo suprotno. Uspeo se u svoju sobu i zatvorio vrata za sobom. Preko prozora, u daljini, mogao je nazreti vrt s kipovima. Silueta kamene ograde opet je bila utonula u gustu i neprobojnu maglu. Te noći, ipak, titrava tama nije dolazila iz šume, nego se činilo kao da zrači iz njegove nutrine. Nekoliko minuta nakon toga, dok je pokušavao usnuti i odagnati misli od klaunova lica, Max je zamislio da ta magla nije ništa drugo doli ledeni dah doktora Caina, koji je smiješeći se čekao trenutak svoga povratka.

Dvanaesto poglavlje

Idućega jutra Max se probudio s osjećajem da mu je glava puna želatine. Ono što se naziralo s njegova prozora obećavalo je bistar i sunčan dan. Lijeno se uspravio i s ormarića uzeo svoj džepni sat. Prvo što je pomislio bilo je da je pokvaren. Prinio ga je uhu i uvjerio se da mehanizam savršeno dobro funkcionira, a onda da je on taj koji je izgubio smjer. Bilo je podne. Skočio je iz kreveta i sjurio se stubama. Na stolu u blagovaonici nalazila se poruka. Uzeo ju je i pročitao sestrina usiljena slova.

Dobro jutro, uspavana ljepotice, kad budeš ovo čitao, ja ću već biti na plaži s Rolandom. Posudila sam tvoj bicikl, nadam se da ti ne smeta. S obzirom na to da si sinoć bio "u kinu", nisam te htjela buditi. Tata je zvao rano jutros i kaže da još ne znaju kad će se moći vratiti kući. Irinino je stanje nepromijenjeno, ali liječnici kažu da će se vjerojatno probuditi iz kome za nekoliko dana. Uvjerila sam tatu da se ne brine zbog nas (što nije bilo nimalo jednostavno). Usput, nema ništa za doručak. Bit ćemo na plaži. Ugodni snovi... Alicia

Max je triput pročitao poruku prije nego što ju je opet spustio na stol. Jurnuo je niza stube i na brzinu se umio. Obukao je kupaće gaće i plavu košulju pa se zaputio u garažu kako bi uzeo drugi bicikl. Prije nego što je došao do puta uz plažu, njegov je želudac vrištao za svojom jutarnjom dozom. Kad je došao u selo, sišao je s puta i skrenuo prema pekarnici na glavnome gradskom trgu. Mirisi koji su se širili pedeset metara od lokala i onda kruljenje odobravanja iz njegova želuca potvrdili su mu da je ispravno odlučio. Nakon tri muffina i dva lisnata tijesta s čokoladom zaputio se cestom prema plaži s blaženim osmijehom utisnutim u lice.

***

Alicijin bicikl bio je naslonjen na nožicu podno puta koji je vodio prema plaži gdje je Roland imao kolibu. Max je ostavio bicikl kraj sestrina i pomislio da, iako selo nije izgledalo kao okupljalište lopova, ne bi bilo loše kupiti nekoliko lokota. Zastao je, promatrao svjetionik na vrhu litice pa se zaputio prema plaži. Stao je nekoliko metara prije kraja puteljka s visokom travom koji je vodio u maleni zaljev. Na obali, kojih dvadeset metara od točke na kojoj se nalazio Max, Alicia je ležala na pola puta između mora i pijeska. Nagnut nad njom, Roland, koji je držao ruku na boku njegove sestre, približio se Aliciji i poljubio je u usta. Max je ustuknuo za metar i sakrio se iza trave nadajući se da ga nisu vidjeli. Ostao je ondje nepomičan nekoliko sekunda pitajući se što da sad radi. Da došeta kao nasmiješena budala i poželi im dobro jutro? Ili da otiđe u šetnju?

Max nije bio uhoda, ali nije mogao suspregnuti nagon da pogleda između divljih stabljika prema svojoj sestri i Rolandu. Mogao je čuti njihov smijeh i vidjeti kako Rolandove ruke sramežljivo prelaze Alicijinim tijelom, i to uz drhtaj koji je govorio da se prvi ili drugi put nalazi u takvoj situaciji. Pitao se je li i Aliciji to bio prvi put i, na svoje iznenađenje, shvatio da nije u stanju naći odgovor na tu nepoznanicu. Iako su čitav život živjeli pod istim krovom, sestra Alicia bila mu je nepoznanica. Vidjeti je ondje kako leži na plaži ljubeći Rolanda bilo mu je uznemirujuće i potpuno neočekivano. Otpočetka je osjetio da između Rolanda i nje postoji nešto više, ali jedno je nešto zamišljati, a nešto sasvim drago vidjeti to vlastitim očima. Nagnuo se još jedanput da pogleda i iznenada osjetio da nema pravo biti ondje te da taj trenutak pripada samo njegovoj sestri i Rolandu. Nečujno se vratio istim putem do bicikla i udaljio od plaže. Dok je to činio, pitao se je li možda ljubomoran. Možda je samo riječ o tome da je tolike godine proveo misleći da je njegova sestra velika djevojčica, bez ikakvih tajni i da se, naravno, ne ljubaka okolo s drugima. Na sekundu se nasmijao svojoj naivnosti i malo-pomalo počeo se veseliti onomu što je vidio. Nije mogao predvidjeti što će se dogoditi idući tjedan ni što će donijeti kraj ljeta, ali toga dana Max je bio siguran da je njegova sestra sretna. A to je bilo mnogo više nego što se godinama moglo reći za nju. Ponovno je vozio bicikl do središta sela i zaustavio ga kraj zgrade općinske knjižnice. Na ulazu je bio stari stakleni ormarić u kojem su bili oglašeni rasporedi i drage obavijesti, uključujući i mjesečni raspored jedinoga kina u krugu od nekoliko kilometara i kartu sela. Max se

usredotočio na kartu i pozorno je proučio. Oblik sela odgovarao je manje-više modelu koji je stvorio u glavi. Karta je detaljno prikazivala luku, središte sela, sjevernu plažu, na kojoj su Carveri imali kuću, zaljev s Orpheusom i svjetionik, sportska igrališta kraj stanice i mjesno groblje. Zaiskrilo mu je u glavi. Mjesno groblje. Zašto se toga ranije nije sjetio? Pogledao je na sat i vidio da je četrnaest i deset. Uzeo je bicikl i krenuo glavnom seoskom ulicom, prema unutrašnjosti, u smjeru malenoga groblja. Očekivao je da će tamo naći grob Jacoba Fleischmanna.

*** Seosko je groblje bilo klasični pravokutni ograđeni prostor koji se uzdizao na kraju dugog uzlaznog puta omeđenog visokim čempresima. Ništa posebno originalno. Kameni zidovi bili su umjereno ostarjeli, a mjesto je nudilo uobičajeni izgled malenoga seoskoga groblja gdje su, osim nekoliko dana na godinu, ako ne računamo lokalne pokope, posjetitelji bili rijetki. Ograda je bila otvorena, a metalni natpis prekriven hrđom najavljivao je vrijeme posjeta od devet do sedamnaest ljeti i od osam do šesnaest zimi. Ako je i postojao kakav čuvar, Max ga nije vidio. Putem onamo nagađao je da će zateći mračno i zloslutno mjesto, ali blistavo sunce početka ljeta davalo mu je izgled malenoga klaustra, mirnog i pomalo otužnog. Naslonio je bicikl na vanjski zid i ušao u groblje. Groblje je izgledalo kao da je napučeno skromnim mauzolejima, koji su vjerojatno pripadali obiteljima s

najduljom tradicijom u selu, a okolo su se uzdizali nedavno sagrađeni zidovi s nišama. Pretpostavio je da su možda Fleischmanni svojevremeno radije pokopali malenoga Jacoba daleko odande, ali intuicija mu je govorila da ostaci nasljednika doktora Fleischmanna počivaju u njegovu rodnom selu. Maxu je trebalo gotovo pola sata da nađe Jacobov grob, na jednome kraju groblja, u sjeni dvaju starih čempresa. Bio je to maleni kameni mauzolej kojemu su vrijeme i kiša dali nekako zapušten i zaboravljen izgled. Građevina se uzdizala u obliku uske kuče od pocrnjela i prljava mramora s vratima iskovanim od željeza, obrubljenim kipovima dvaju anđela koji su uzdizali tugaljiv pogled prema nebu. Među zahrđalim šipkama vrata još je stajao očuvani buket suhoga cvijeća iz prastarih vremena. Max je osjećao da to mjesto širi oko sebe ganutljivu auru i iako je bilo očito da ga dugo nitko nije posjetio, odjeci boli i tragedije još su bili vidljivi. Krenuo je malenim puteljkom od ploča koji je vodio do mauzoleja i zastao na pragu. Vrata su bila pritvorena, a iznutra je izbijao snažan ustajali zadah. Oko njega apsolutna tišina. Uputio je posljednji pogled prema kamenim anđelima koji su čuvali grob Jacoba Fleischmanna i ušao, uvjeren da će ako pričeka još minutu, odjuriti s toga mjesta. Unutrašnjost mauzoleja bila je uronjena u polusjenu i Max je mogao razabrati trag uvenula cvijeća na podu koji je završavao kod ploče na kojoj je bilo reljefno uklesano ime Jacob Fleischmann. Ali bilo je tu još nešto. Ispod imena simbol šestokrake zvijezde unutar kruga dominirao je pločom koja je čuvala djetetove ostatke. Max je osjetio neugodne trnce na leđima i prvi se put upitao zašto je došao sam na to mjesto. Činilo se da sunce

iza njegovih leđa lagano blijedi. Izvukao je sat i pogledao ga razmatrajući besmislenu pomisao da se možda predugo zadržao i da je čuvar groblja zatvorio vrata ostavljajući ga zatočena unutra. Kazaljke sata pokazivale su petnaest sati i nekoliko minuta. Duboko je uzdahnuo i umirio se. Bacio je posljednji pogled i nakon što se uvjerio da ondje nema ničega što bi dalo novo svjetlo priči o doktoru Cainu, okrenuo se da otiđe. U tom je trenutku shvatio da nije sam u mauzoleju i da se tamna silueta kreće po stropu, oprezno prilazeći poput kakvoga kukca. Max je osjetio kako mu sat klizi od hladnoga znoja na rukama i podigao pogled. Jedan od kamenih anđela koje je vidio na ulazu hodao je naglavce po stropu. Figura je zastala, promatrajući Maxa, pokazala pseći osmijeh i uprla zašiljeni optužujući prst u njega. Sasvim polagano crte toga lica preobrazile su se i poznata fizionomija klauna iza kojeg se krio doktor Cain izbila je na površinu. Max je u njegovu pogledu uspio pročitati gorući bijes i mržnju. Htio je otrčati prema vratima i pobjeći, ali njegovi udovi nisu reagirali. Nakon nekoliko trenutaka utvara je nestala u sjeni i Max je ostao paraliziran dugih pet sekunda. Nakon što je povratio dah, otrčao je do izlaza ne zastajući da se osvrne sve dok se nije uspeo na bicikl i odmaknuo petsto metara od grobljanske ograde. Neumorno okretanje pedala pomoglo mu je da postupno povrati kontrolu nad živcima. Shvatio je da je bio predmet klopke, jezovite manipulacije vlastitih strahova. Ipak, ideja da se vrati onamo po svoj sat zasad nije dolazila u obzir. Kad se smirio, ponovno je krenuo prema zaljevu. Ali ovaj put nije tražio svoju sestru Aliciju i Rolanda, nego staroga svjetioničara, za kojega je čuvao nekoliko pitanja.

Starac je s najvećom pozornošću saslušao što se dogodilo na groblju. Na kraju izlaganja ozbiljno je kimnuo i pokazao Maxu da sjedne kraj njega. "Mogu li iskreno razgovarati s vama?" upitao je Max. "Nadam se da hoćeš, mladiću", odgovorio je starac. "Izvoli." "Imam utisak da nam jučer niste iznijeli sve što znate. Ne pitajte me zašto to mislim. Predosjećam to", rekao je Max. Svjetioničarevo je lice ostalo nepokolebljivo. "Što još misliš, Max?" upitao je Victor Kray. "Mislim da će taj doktor Cain, ili ma tko to bio, učiniti nešto. Ubrzo", nastavio je Max. "I mislim da su sve ovo što se događa posljednjih dana samo predznaci onoga što mora doći." "Onoga što mora doći", ponovio je svjetioničar. "Zanimljivo se izražavaš, Max." "Gledajte, gospodine Kray", presjekao ga je Max, "upravo sam se nasmrt prestrašio. Već nekoliko dana događaju se veoma čudne stvari i siguran sam da smo moja obitelji, vi, Roland i ja u opasnosti. Zadnje što sam sad spreman podnositi jesu nekakvi misteriji." Starac se nasmiješio. "To mi se sviđa. Izravno i čvrsto", smijao se Victor Kray neuvjerljivo. "Znaš, Max, jučer sam vam iznio priču o doktoru Cainu ne zato da vas zabavim ni da se prisjetim starih vremena. Učinio sam to zato da znate što se događa i da budete oprezni. Ti si zabrinut nekoliko dana; ja sam dvadeset pet godina proveo na ovome svjetioniku s jednim

jedinim ciljem: da motrim tu zvijer. To je jedini smisao moga života. I ja ču biti iskren prema tebi, Max. Neću upropastiti dvadeset pet godina života zato što se nekakav novopridošli dječarac odlučio igrati detektiva. Možda vam ništa nisam trebao reći. Možda bi bilo najbolje da zaboraviš sve što sam ti rekao i makneš se od tih kipova i mojega unuka." Max se htio pobuniti, ali svjetioničar je dignuo ruku upozoravajući ga da ne otvara usta. "Rekao sam vam više nego što trebate znati", rekao je Victor Kray. "Ne budi nasrtljiv, Max. Zaboravi Jacoba Fleischmanna i još danas spali te filmove. To je najbolji savjet koji ti mogu dati. A sad, mladiću, briši odavde." *** Victor Kray promatrao je kako se Max udaljava nizbrdo na biciklu. Uputio je grube i nepravedne riječi dječaku, ali u dubini duše bio je uvjeren da je to najmudrije što je mogao učiniti. Dječak je bio pametan i nije ga mogao prevariti. Znao je da krije nešto od njih, ali i tako nije mogao shvatiti razmjere te tajne. Događaji su se počeli odvijati i, nakon pet petoljeća, strah i tjeskoba zbog novoga dolaska doktora Caina utjelovili su se pred njim na zalasku života, kad se osjećao najslabiji i najosamljeniji. Victor Kray pokušao je odagnati iz misli gorku uspomenu na čitav jedan život povezan s tim zlosretnim likom, od prljavoga predgrađa svoga djetinjstva do zatočeništva u svjetioniku. Princ Magle oteo mu je najboljeg prijatelja iz djetinjstva, jedinu ženu koju je volio i, napokon, ukrao mu svaku minutu duge starosti pretvarajući ga u svoju sjenu. Tijekom beskrajnih noći u

svjetioniku obično bi zamišljao kako bi izgledao njegov život da sudbina nije odlučila staviti na njegov životni put toga moćnog čarobnjaka. Sad je znao da će uspomene koje su ga pratile posljednjih godina života biti samo fantazije u biografiji koju nikad nije proživio. Svu je svoju nadu sad polagao u Rolanda i čvrsto obećanje koje je dao sam sebi da će mu pružiti budućnost daleko od te more. Ostalo je još malo vremena i njegova snaga nije bila poput one koja ga je držala prije toliko godina. Za jedva dva dana navršit će se dvadeset pet godina od noći kad je Orpheus doživio brodolom tek nekoliko metara odande, i Victor Kray mogao je osjetiti kako Cain sa svakom minutom koja prođe smaže sve veću snagu. Starac je prišao prozoru i promatrao mračnu siluetu olupine Orpheusa uronjene u plave vode zaljeva. Ostalo je još nekoliko sati sunca prije nego što se smrači i padne ono što je mogla biti njegova posljednja noć na promatračnici svjetionika.

*** Kad je Max ušao u kuću na plaži, Alicijina poruka još je bila na stolu u blagovaonici, što je upućivalo na to da se njegova sestra još nije vratila i da je još uvijek s Rolandom. Čamotinja koja je vladala kućom sjedinila se s onom koju je u tom trenutku osjećao. U glavi su mu još odzvanjale starčeve riječi. Iako ga je zaboljelo kako se svjetioničar ponio prema njemu, Max nije osjećao nikakvu gorčinu. Bio je sasvim siguran da taj čovjek nešto krije; ali bio je siguran i da ako je ustrajao u tome, ima snažan razlog.

Uspeo se u sobu i ispružio na krevet razmišljajući kako nije dorastao toj stvari i da se iako su djelići tajne na pomolu, osjeća nemoćnim da nađe načina da ih uklopi. Možda je trebao poslušati savjet Victora Kraya i sve zaboraviti, makar na nekoliko sati. Pogledao je noćni ormarić i vidio da je knjiga o Koperniku još ondje, nakon nekoliko dana zanemarenosti, poput razumnoga protuotrova za sve enigme koje su ga okruživale. Otvorio je knjigu ondje gdje je stao s čitanjem i pokušao se usredotočiti na istraživanja o smjeru kretanja planeta u svemiru. Vjerojatno bi mu Kopernikova pomoć izvanredno došla za raščišćavanje zapleta toga misterija. Ali, još jedanput, bilo je očito da je Kopernik izabrao pogrešno vrijeme da provede praznike na ovome svijetu. U beskrajnom univerzumu bilo je previše stvari koje su izmicale ljudskom razumijevanju.

Trinaesto poglavlje

Nakon nekoliko sati, kad je Max već bio večerao i bilo mu je ostalo još svega deset stranica do kraja knjige, do njegovih je ušiju dopro zvuk bicikala koji ulaze u prednji vrt. Max je čuo mrmor Alicijina i Rolandova šapta na trijemu još gotovo sat vremena. Oko ponoći je opet spustio knjigu na noćni ormarić i ugasio svjetiljku. Naposljetku je čuo Rolandov bicikl kako se udaljava putem za plažu i Alicijine korake kako se isprekidano penju stubama. Sestrini koraci zastali su načas pred njegovim vratima. Nakon sekundu-dvije produžili su nekoliko metara, do njezine sobe. Max je čuo kako se njegova sestra pruža na krevet i spušta cipele na drveni pod. Sjetio se prizora kako Roland ljubi Aliciju toga jutra na plaži i nasmiješio se u polumraku. Prvi put bio je siguran da će njegovoj sestri trebati mnogo više nego njemu da zaspi. *** Idućega jutra Max je odlučio uraniti prije sunca i u zoru je vozio bicikl prema seoskoj pekarnici s namjerom da kupi ukusan doručak i izbjegne da mu Alicia sama nešto pripremi (kruh s marmeladom i maslacem te mlijeko). Ujutro je selo bilo utonulo u mir koji ga je podsjećao na nedjeljno jutro u gradu. Jedva nekoliko tihih prolaznika razbijalo je narkotično stanje ulica u kojem su čak i kuće, sa zatvorenim kapcima, izgledale uspavano. U daljini, tamo iza izlaza iz luke, rijetke su ribarske brodice koje su tvorile lokalnu flotu okrenule pramce

prema pučini i neće se vratiti do sumraka. Pekar i njegova kći, debeljuškasta djevojka rumenih obraza od koje je mogao napraviti tri svoje sestre Alicije, pozdravili su Maxa i dok su mu posluživali iznimno ukusan pladanj tek ispečenih lisnatih savitaka, raspitivali su se za Irinino stanje. Vijesti su letjele i čini se da seoski liječnik za kućnih posjeta nije samo stavljao toplomjere. Max se uspio vratiti u kuću na plaži s još toplim neodoljivim slasticama za doručak koje su se dimile. Bez ure nije pouzdano znao koliko je sati, iako je pretpostavljao da je nekoliko minuta do osam. Pred nimalo poželjnom idejom da čeka Aliciju da se probudi i tek onda doručkuje odlučio se poslužiti lukavštinom. Tako je, s izlikom da je doručak još topao, pripremio pladanj s plijenom iz pekarnice, mlijeko i nekoliko salveta pa se uspeo do Alicijine sobe. Kucao je člancima prstiju na vrata dok sestrin sneni glas nije odgovorio nerazumljivim mrmljanjem. "Posluga u sobu", rekao je Max. "Mogu li ući?" Gurnuo je vrata i ušao u sobu. Alicia je bila zabila glavu pod jastuk. Max je bacio pogled po sobi, odjeća prebačena preko stolaca i galerija Alicijinih osobnih stvari. Ženska soba oduvijek je predstavljala očaravajući misterij za Maxa. "Brojit ću do pet", rekao je Max, "a onda ću početi doručkovati." Lice njegove sestre promolilo se ispod jastuka njušeći miris maslaca u zraku. .

*** Roland ih je čekao na rubu plaže, obučen u stare hlače s odrezanim nogavicama koje su glumile kupaće gaće. Kraj njega je bila malena drvena barka, ne dulja od tri metra. Izgledala je kao da je provela trideset godina nasukana na suncu na plaži i drvo je poprimilo sivkastu boju, koju je nekoliko mrlja plave što se još nisu odlijepile jedva uspijevalo prikriti. Ipak, Roland se divio svom brodiću kao da je posrijedi raskošna jahta. I dok su brat i sestra izbjegavali kamenje na plaži u smjeru obale, Max je uspio razaznati da je Roland napisao na pramcu ime plovila, Orpheus II, još svježom bojom, vjerojatno tog jutra. "Otkad ti imaš barku?" upitala ga je Alicia pokazujući na rahitični čamac u koji je Roland ukrcao opremu za ronjenje i nekoliko košara tajanstvena sadržaja. "Od prije tri sata. Jedan je ribar htio rascijepati lađu kako bi napravio drva za loženje, ali nagovorio sam ga da mi je daruje u zamjenu za uslugu", objasnio je Roland. "Uslugu?" upitao je Max. "Mislim da si mu već učinio uslugu." "Možeš ostati na kopnu", odgovorio je Roland podrugljivim tonom. "Idemo, svi na ukrcaj!" Izraz "ukrcaj" bio je malo neprikladan za dotično plavilo, ali nakon petnaest metara Max se uvjerio da se njegova prognoza trenutačnog brodoloma nije ostvarila. Zapravo, čamac je čvrsto plovio na komandu svakoga zamaha vesala, koje je Roland energično zabadao. "Donio sam maleni izum koji će vas iznenaditi", rekao je Roland.

Max je pogledao jednu od prekrivenih košara i podigao pokrov za nekoliko centimetara. "Što je to?" promrmljao je. "Podmorski prozor", objasnio je Roland. "Zapravo, to je kutija s kristalnim dnom. Ako je prisloniš na površinu vode, možeš vidjeti dno, a da ne zaroniš. Poput prozora." Max je pokazao na svoju sestru Aliciju. "Barem ćeš nešto podrugljivim tonom.

moći

vidjeti",

natuknuo

je

"Tko ti je rekao da kanim ostati ovdje? Danas ja idem dolje", odgovorila je Alicia. "Ti? Ne znaš roniti!" uzviknuo je Max pokušavajući razbjesniti sestru. "Ako zoveš ronjenjem ono što si ti radio neki dan, ne znam", našalila se Alicia ne prihvaćajući ratnu sjekiru. Roland je nastavio veslati ne dolijevajući ulje na vatru u raspravi između brata i sestre te je zaustavio barku na nekih četrdeset metara od obale. Ispod njih se tamna sjena olupine Orpheusa protezala po dnu poput velike psine izvaljene na pijesku, kao da čeka. Roland je otvorio jednu košaru i izvukao zahrđalo sidro svezano za debelo, očito istrošeno uže. Kad je vidio toliku opremu, Max je pretpostavio da su sve te pomorske naprave došle sa zgoditkom koji je Roland dogovorio kako bi spasio jadni čamac od dostojnoga kraja, priličnoga njegovu stanju. "Pazi, poprskat ču te!" viknuo je Roland bacajući u more sidro, čija je čitava težina okomito potonula i digla

maleni oblak mjehurića odnoseći za sobom gotovo petnaest metara užeta. Roland je pustio da struja odnese barku nekoliko metara i svezao uže od sidra za maleni prsten koji je visio s pramca. Čamac se blago zibao na vjetriću i uže se zategnulo, od čega je kostur barke zaškripao. Max je bacio sumnjičavi pogled na spojeve olupine. "Neće potonuti, Max. Vjeruj mi", tvrdio je Roland vadeći podmorski prozor iz košare i naslanjajući ga na površinu. "To je rekao i kapetan Titanica prije nego što je isplovio", odgovorio je Max. Alicia se nagnula kako bi pogledala kroz kutiju i prvi put vidjela Orpheusovu olupinu kako počiva na dnu. "Nevjerojatno!" prizorom.

uzviknula

je

pred

podmorskim

Roland se zadovoljno nasmiješio te joj pružio naočale za ronjenje i peraje. "Pričekaj da ga vidiš izbliza", rekao je stavljajući opremu na sebe. Prva je u more skočila Alicia. Roland, sjedeći na rubu čamca, uputio je Maxu umirujući pogled. "Ne brini se. Pazit ću je. Ništa joj se neće dogoditi", tvrdio je. Roland je skočio u more i pridružio se Aliciji, koja je čekala nekoliko metara od čamca. Pozdravili su Maxa i nakon nekoliko sekunda nestali pod površinom.

***

Pod morem je Roland uzeo Aliciju za ruku i polagano je vodio iznad ostataka Orpheusa. Temperatura mora lagano se podigla od posljednjeg puta kad su ondje ronili i što su dublje išli, zahladnjenje je bilo osjetnije. Roland je bio navikao na taj fenomen koji se katkada događao tijekom prvih dana ljeta, osobito kad bi hladne struje s pučine snažno tekle ispod šest ili sedam metara dubine. Kad je shvatio situaciju, Roland je automatski odlučio da toga dana neće dopustiti ni Aliciji ni Maxu da rone s njim do Orpheusove olupine, bit će već dana do kraja ljeta da pokušaju. Alicia i Roland plivali su duž potonulog broda. Zastali bi katkad da izrone po zrak i u miru promotre brod koji je ležao u avetinjskoj polusjeni dna. Roland je naslućivao Alicijino uzbuđenje pred tim prizorom i nije skidao oka s nje. Znao je da ako želi roniti s gustom i u miru, to mora činiti sam. Kad je ronio s nekim, pogotovo s početnicima na tom polju, kao što su to bili njegovi novi prijatelji, nije mogao, a da ne preuzme ulogu podmorske dadilje. Ipak, posebno mu je zadovoljstvo pružalo dijeljenje toga čarobnoga svijeta, koji je godinama pripadao samo njemu, s Alicijom i njezinim bratom. Osjećao se kao vodič nekog začaranog muzeja koji prati posjetitelje u očaravajućem obilasku potonule katedrale. Podzemna je panorama ipak nudila i druge draži. Volio je promatrati kako se Alicijino tijelo kreće pod morem. Sa svakim zamahom mogao je vidjeti kako se mišići njezina torza i nogu napinju i njezina koža poprima plavkasto

bljedilo. Zapravo, osjećao se mnogo lagodnije proučavajući je dok nije primjećivala njegov nervozni pogled. Ponovno su izronili kako bi povratili dah i shvatili da su čamac i Maxova nepomična sjena na njemu udaljeni više od dvadeset metara. Alicia mu se razdragano nasmiješila. Roland je uzvratio osmijehom, ali je pomislio kako bi bilo bolje da se vrate u barku. "Možemo li se spustiti do broda i ući?" upitala je Alicia kroz isprekidani dah. Roland je vidio da su se djevojčine ruke i noge naježile. "Danas ne", odvratio je. "Vratimo se u barku." Alicia se prestala smiješiti osjećajući sjenu zabrinutosti kod Rolanda. "Je li sve u redu, Rolande?" Roland se mirno nasmiješio i kimnuo. Nije sad htio razgovarati o podmorskim strujama od pet stupnjeva. U tom trenutku, kad je Alicia učinila prve zamahe prema čamcu, osjetio je kako mu je srce poskočilo. Mračna sjena kretala se dnom zaljeva, pod njegovim nogama. Alicia se okrenula da ga pogleda. Roland joj je pokazao da nastavi i ne zastaje pa zagnjurio glavu kako bi pregledao dno. Crna silueta, poput siluete velike ribe, krivudavo je plivala oko Orpheusove olupine. Na sekundu je Roland pomislio da je riječ psini, ali drugi mu je pogled omogućio da shvati kako griješi. Nastavio je plivati za Alicijom ne odvajajući pogled od toga čudnog oblika koji kao da ih je slijedio. Silueta se zmijoliko kretala u sjeni Orpheusove olupine, ne izlažući se izravno suncu. Sve što je Roland uspio razabrati bilo je izduljeno tijelo, slično nekoj velikoj zmiji, i čudna treperava svjetlost koja ga je obavijala poput

pokrova od prigušenih odraza. Roland je pogledao prema čamcu i shvatio da ga još uvijek dijeli više od deset metara od njega. Činilo se kao da sjena pod njegovim nogama mijenja smjer. Pregledao je dno i shvatio da taj oblik izlazi na svjetlo i sasvim se polagano uspinje prema njima. Moleći Boga da ga Alicia ne vidi, zgrabio je djevojku za ruku i svom snagom počeo plivati prema čamcu. Alicia ga je prestrašena gledala ništa ne shvaćajući. "Plivaj prema brodu! Brzo!" zavikao je Roland. Alicia nije shvaćala što se događa, ali Rolandovo je lice odražavalo takvu paniku da nije zastala kako bi razmislila ili raspravljala te je učinila ono što joj je naredio. Rolandov je krik uzbunio Maxa, koji je promatrao kako njegov prijatelj i Alicia očajnički plivaju prema njemu. Sekundu nakon toga ugledao je mračnu sjenu kako se penje pod morem. "Bože moj!" promrmljao je, oduzet. Još u moru, Roland je gurao Aliciju sve dok nije osjetio da je djevojka dotaknula konstrukciju čamca. Max je žurno primio sestru ispod pazuha i povukao je prema gore. Alicia je snažno zamahnula perajama i tim je odrazom uspjela pasti na Maxa u barci. Roland je duboko udahnuo i spremao se učiniti isto. Max mu je pružio ruku s ruba, ali Roland je na prijateljevu licu uspio pročitati užas pred onime što je iza njega. Osjetio je kako njegova ruka klizi niz Maxovu podlakticu i naslutio da neće živ izaći iz mora. Polagano, hladan stisak šćapio ga je za noge i s nezadrživom snagom povukao u dubinu.

*** Nakon prvih trenutaka panike Roland je otvorio oči i promatrao što ga to odvlači sa sobom prema tami dna. Načas je pomislio da halucinira. Ono što je vidio nije bio čvrst oblik, nego nekakva neobična silueta koju je tvorilo nešto poput veoma guste tekućine. Roland je promatrao tu nemirnu pokretnu skulpturu od vode koja je neprekidno mijenjala oblik i pokušao se osloboditi njezina mrtvačkoga zagrljaja. Vodeno se stvorenje izvinulo i sablasno lice koje je vidio u snovima, klaunovo lice, okrenulo se prema njemu. Klaun je otvorio ogromno ždrijelo ispunjeno dugim i zašiljenim očnjacima poput mesarskih noževa, a oči su mu se povećavale dok nisu poprimile veličinu čajnoga tanjurića. Roland je osjetio kako mu ponestaje zraka. To stvorenje, ma što ono bilo, moglo je oblikovati svoj izgled kako je god htjelo, a njegove su namjere bile jasne: vuklo je Rolanda prema unutrašnjosti potopljenog broda. Dok se Roland pitao koliko će dugo moći zadržati dah prije nego što klone i udahne vodu, shvatio je da je svjetlost oko njega nestala. Bio je u utrobi Orpheusa i tama oko njega bila je apsolutna.

*** Max je gutao slinu dok je stavljao ronilačke naočale i pripremao se skočiti u vodu u potrazi za prijateljem Rolandom. Znao je da je pokušaj spašavanja potpuno besmislen. Za početak, on jedva da je znao roniti, a sve i da je znao, nije htio ni zamisliti što će se dogoditi ako onaj

neobični vodeni oblik koji je ščepao Rolanda krene za njim kad se spusti pod more. Ipak, nije mogao mirno sjediti u barci i pustiti prijatelja da umre. Dok je navlačio peraje, mozak mu je iznosio tisuću razumnih objašnjenja onoga što se upravo dogodilo. Roland je osjetio grč; promjena temperature u moru izazvala je napadaj... Svaka je teorija bila bolja od toga da prihvati da je ono što je zgrabilo i odvuklo Rolanda u dubinu bilo stvarno. Prije nego što je zaronio, izmijenio je posljednji pogled s Alicijom. Na sestrinu licu jasno se mogla pročitati borba između želje da spasi Rolanda i panike da ista takva sudbina ne snađe njezina brata. Prije nego što ih je zdravi razum oboje odvratio od toga, Max je skočio i zaronio u kristalno bistro more zaljeva. Pod njegovim nogama Orpheusova olupina prostirala se sve donde gdje se maglio vid. Max je zaplivao prema pramcu broda, prema mjestu gdje se posljednji put pod morem izgubila Rolandova silueta. Učinilo mu se da kroz pukotine potonule konstrukcije vidi treperava svjetla koja kao da se probijaju u slabašnomu mlazu sjaja koji je zračio iz procjepa koji su načinile stijene na brodskom koritu prije dvadeset pet godina. Max je krenuo prema tom otvoru u brodu. Činilo se kao da je netko zapalio stotine svijeća u Orpheusu. Kad se nalazio okomito iznad ulaza u brod, izronio je na površinu da uzme zrak i ponovno zaronio ne zaustavljajući se sve dok nije došao do olupine. Spuštanje tih deset metara ispalo je mnogo teže nego što je zamišljao. Na pola puta počeo je osjećati bolni pritisak u ušima i pobojao se da će mu bubnjići prsnuti pod morem. Kad je došao do hladne struje, mišići čitavoga tijela napeli su se kao čelična užad i morao je udarati perajama svom snagom kako bi spriječio da ga struja odnese poput suhoga lista. Čvrsto se držao za rub olupine i s naporom smirivao živce. Pluća su mu

gorjela i znao je da je na korak od panike. Pogledao je prema površini i vidio sićušnu konstrukciju čamca, beskonačno daleko. Shvatio je da se ako ne bude odmah djelovao, uzalud spuštao dovde. Svjetlost kao da je dopirala iz skladišta i Max je pratio onaj trag koji je otkrivao sablastan prizor potopljenog broda što je izgledao kao jezovita podmorska katakomba. Prošao je hodnikom, u kojem su se krpe od istrošene tkanine lelujale obješene poput meduza. Na drugom kraju hodnika razabrao je odškrinuta vratašca iza kojih kao da se krio izvor te svjetlosti. Zanemarujući odbojno milovanje trule tkanine po koži, primio je ručicu vratašca i povukao svom snagom koju je uspio skupiti. Vratašca su vodila u jedno od glavnih spremišta skladišta. U sredini se Roland borio kako bi se izvukao iz zagrljaja onoga vodenog stvorenja, koje je sad poprimilo izgled klauna iz vrta s kipovima. Svjetlost koju je Max vidio izbijala je iz njegovih okrutnih i za to lice nerazmjerno velikih očiju. Max je upao u dubinu skladišta i to je stvorenje diglo glavu i pogledalo ga. Osjetio je neodoljivi nagon da pobjegne što brže može, ali pogled na sapetog prijatelja prisilio ga je da se suoči s tim pogledom ludoga bijesa. Biće je promijenilo lice, i Max je prepoznao kamenog anđela s mjesnoga groblja. Rolandovo tijelo prestalo se izvijati i ostalo je nepomično. Stvorenje ga je pustilo i Max je, ne čekajući njegovu reakciju, otplivao do prijatelja te ga primio za ruku. Roland je bio u nesvijesti. Ako ga ne izvuče na površinu u nekoliko sekunda, izgubit će život. Max ga je odvukao do vratašca. U tom trenutku stvorenje u obliku anđela s licem klauna i dugim očnjacima hitnulo se na njega pružajući svoje zašiljene kandže. Max je ispružio

šaku i prošao kroz lice tog bića. To je bila samo voda, toliko hladna da je samo kontakt s kožom izazivao gorući bol. Doktor Cain još je jedanput pokazivao svoje trikove. Max je povukao ruku i utvara je nestala, a s njome i svjetlost. U žurbi zbog ono malo zraka što mu je ostalo, povukao je Rolanda hodnikom skladišta do ruba konstrukcije. Kad su stigli onamo, njegova pluća samo što se nisu raspuknula. Nije bio u stanju zadržati dah više ni sekunde i ispustio je sav zrak koji je imao. Zgrabio je Rolandovo besvjesno tijelo i zaplivao prema površini misleći da će svakog časa izgubiti svijest zbog nedostatka zraka. Samrtna borba tih zadnjih deset metara uspona trajala je vječno. Kad je napokon izronio, ponovno se rodio. Alicia se bacila u more i plivala prema njima. Max je nekoliko puta duboko udahnuo boreći se s probadajućim bolom u prsima. Nije bilo lako uspeti Rolanda u čamac, a Max je vidio da je Alicia dok se borila da digne mlohavo tijelo ogrebla kožu na rukama na iverasto drvo barke. Kad su uspjeli ukrcati Rolanda, smjestili su ga potrbuške i nekoliko mu puta pritisnuli leđa prisiljavajući njegova pluća da izbace vodu koju su udahnula. Alicia, prekrivena znojem i raskrvarenih ruku, primila je Rolanda za ruke i pokušala ga natjerati da diše. Napokon je duboko udahnula zrak i začepivši dječakove nosnice, snažno upuhala sav taj zrak u Rolandova usta. Morala je ponoviti taj postupak pet puta, sve dok Rolandovo tijelo nije uz nagli trzaj reagiralo, počeo je bljuvati morsku vodu i grčiti se dok ga je Max pokušavao držati. Naposljetku je Roland otvorio oči i njegova je žućkasta koža počela polagano poprimati boju. Max mu je pomogao da se uspravi i malo-pomalo povrati normalno disanje.

"Dobro sam", probuncao je Roland dižući ruku u pokušaju da umiri prijatelje. Alicia je pustila ruke da joj padnu i briznula u plač, cvileći onako kako je Max nikada dotad nije vidio. Pričekao je nekoliko minuta dok se Roland nije mogao sam pridržavati, uzeo vesla i krenuo put obale. Roland ga je promatrao u tišini. Spasio mu je život. Max je znao da će ga taj očajni pogled pun zahvalnosti pratiti zauvijek. ***

Brat i sestra polegli su Rolanda na krevet u kolibi na plaži te ga pokrili dekama. Nijedno od njih nije osjećalo želju da razgovara o onome što se zbilo, barem zasad. Prvi je put prijetnja Princa Magle bila tako bolno opipljiva i bilo je teško naći riječi koje bi mogle izraziti nemir što su ga osjećali u tim trenucima. Zdravi razum nalagao je da se prvo pobrinu za osnovne potrebe, pa su tako i učinili. Roland je u kolibi imao malenu kutiju prve pomoći, iz koje je Max uzeo što mu je trebalo da dezinficira Alicijine rane. Roland je zaspao za nekoliko minuta. Alicia ga je promatrala s uzrujanim licem. "Bit će dobro. Iscrpljen je, to je sve", rekao je Max. Alicia je pogledala brata. "A ti? Spasio si mu život", rekla je Alicia, čiji je glas odražavao veliku nervozu. "Nitko ne bi bio u stanju učiniti ono što si ti učinio, Max." "On bi to učinio za mene", rekao je Max, koji je radije izbjegavao tu temu. "Kako si?" bila je uporna njegova sestra.

"Iskreno?" upitao je Max. Alicia je kimnula. "Mislim da ću se ispovraćati", nasmiješio se Max. "Nikad se u životu nisam osjećao gore." Alicia je snažno zagrlila brata. Max je ostao nepokretan, sa spuštenim rukama, ne znajući je li riječ o izljevu sestrinske ljubavi ili o izrazu užasa koji je njegova sestra doživjela nekoliko minuta prije toga, dok su pokušavali oživiti Rolanda. "Volim te, Max", šapnula mu je Alicia. "Jesi li me čuo?" Max je smeteno šutio. Alicia ga je oslobodila sestrinskog zagrljaja i okrenula se prema vratima kolibe, leđima prema njemu. Max je shvatio da njegova sestra plače. "Nikad to nemoj zaboraviti, braco", promrmljala je. "Sad malo spavaj. I ja ću." "Ako sad zaspim, nikad se više neću dići", uzdahnuo je Max. Pet minuta nakon toga troje je prijatelja u kolibi na plaži spavalo dubokim snom i ništa ih na svijetu ne bi moglo probuditi.

Četrnaesto poglavlje

Kad je pao sumrak, Victor Kray zastao je sto metara od

kuće na plaži gdje su Carveri savili novi dom. To je bila ona ista kuća u kojoj je jedina žena koju je stvarno volio, Eva Gray, rodila Jacoba Fleischmanna. Ponovni pogled na bijelo pročelje kuće u njemu je iznova otvorilo rane za koje je mislio da su zarasle zauvijek. Svjetla u kući bila su ugašena i mjesto je izgledalo pusto. Victor Kray pretpostavljao je da su djeca još uvijek u selu s Rolandom. Svjetioničar je prešao put do kuće i prošao bijelu ogradu koja ju je okruživala. Ista vrata i isti prozori kojih se savršeno sjećao bliještali su pod posljednjim zrakama sunca. Starac je prešao vrt do stražnjega dvorišta i zašao u polje koje se širilo iza kuće na plaži. U daljini se uzdizala šuma i na njezinu rubu vrt s kipovima. Već dugo nije išao onamo i ponovno je zastao da ga pogleda izdaleka u strahu od onoga što se krije iza njegovih zidova. Gusta magla širila se u smjeru kuće preko tamnih šipaka ograde vrta s kipovima. Victor Kray bio je uplašen i osjećao se staro. Strah koji mu je nagrizao dušu bio je isti onaj koji je osjetio prije toliko desetljeća u uličicama onog industrijskoga predgrađa gdje je prvi put čuo glas Princa Magle. Sad, na zalasku života, taj krug kao da se zatvarao i u svakom sljedećem potezu starac je osjećao da više nema asova za završni krug. Svjetioničar je čvrstim korakom hodao do ulaza u vrt s kipovima. Ubrzo ga je magla koja je izbijala iznutra prekrila do pasa. Victor Kray zavukao je drhtavu ruku u

džep kaputa i izvadio stari revolver, koji je pomno napunio prije nego što je krenuo, i jaku svjetiljku. S pištoljem u ruci ušao je u ograđeni prostor i osvijetlio unutrašnjost vrta. Snop svjetla otkrio je neuobičajeni prizor. Victor Kray spustio je pištolj i protrljao oči misleći da halucinira. Nešto je pošlo po zlu ili, u najmanju ruku, to nije bilo ono što je očekivao da će vidjeti. Pustio je da snop iz svjetiljke opet presiječe maglu. To nije bila iluzija: vrt s kipovima bio je prazan. Starac se približio te uznemireno promotrio prazna i napuštena postolja. Dok je pokušavao srediti misli, Victor Kray uspio je čuti udaljeno mrmljanje nove oluje koja se približavala te je podigao pogled prema obzoru. Prijeteći pokrov od mračnih i mutnih oblaka rasprostro se nebom poput mrlje boje u jezeru. Jedna je munja rasparala nebo na pola i odjek groma došao je do obale kao upozoravajuće bubnjanje prije bitke. Victor Kray čuo je žalopojku nevremena koje je počinjalo na pučini i, napokon, prisjetivši se da je taj isti prizor vidio kad se ukrcao na Orpheus prije dvadeset pet godina, shvatio je što će se dogoditi.

***

Max se probudio mokar od znoja i trebalo mu je nekoliko sekunda da shvati gdje se nalazi. Osjećao je kako mu srce lupa poput motora kakvoga starog motocikla. Na nekoliko metara od sebe prepoznao je poznato lice: Aliciju kako spava kraj Rolanda; i onda se sjetio da je u kolibi na plaži. Bio bi se zakleo da je njegov san trajao jedva nešto dulje od minute, iako je zapravo spavao gotovo sat

vremena. Oprezno se dignuo i izašao u potrazi za svježim zrakom dok su likovi iz tjeskobne i zagušljive more u kojoj su on i Roland bili zatočeni u olupini Orpheusa polako nestajali iz njegove glave. Plaža je bila pusta i plima je odnijela Rolandov čamac na pučinu, odakle će ga ubrzo odnijeti struja i maleni će se čun nepovratno izgubiti u neizmjernosti oceana. Max je otišao do obale te natopio lice i ramena hladnom morskom vodom. Onda je otišao do zavoja koji je oblikovala malena uvala i sjeo na stijene, s nogama umočenima u more, nadajući se da će povratiti mir, koji mu san nije priskrbio. Naslućivao je da se iza događaja od posljednjih dana krije neka logika. Osjećaj neminovne opasnosti ćutio se u zraku i ako bi zastao i razmislio o tome, mogla bi se povući uzlazna linija u broju pojavljivanja doktora Caina. Sa svakim satom koji je prolazio njegova je nazočnost mogla poprimiti veću moć. U Maxovim očima sve je bilo dio zakučastoga mehanizma koji je sklapao svoje dijelove, jedan po jedan, i čije se središte okretalo oko mračne prošlosti Jacoba Fleischmanna; od tajanstvenih posjeta vrtu s kipovima koje je vidio u filmovima iz garaže do onoga neopisivog stvorenja koje samo što ih nije usmrtilo toga popodneva. Sabirući sve što se dogodilo toga dana, shvatio je da si ne mogu priuštiti taj luksuz da ponovno čekaju susret s doktorom Cainom kako bi krenuli u akciju; bilo je nužno preduhitriti ga i pokušati predvidjeti njegov idući korak. Za Maxa je postojao samo jedan način da to sazna: slijediti trag koji je Jacob Fleischmann ostavio prije toliko godina u svojim filmovima. Ne trudeći se probuditi Aliciju i Rolanda, sjeo je na bicikl i zaputio se prema kući na plaži. U daljini, iznad

linije horizonta, mračna je točka izronila niotkuda i počela se širiti poput oblaka smrtonosnog dima. Oluja je počinjala. *** Kad se vratio do kuće obitelji Carver, Max je namotao rolu filma na kolut projektora. Temperatura je osjetno pala dok se vraćao biciklom, a padala je i dalje. Prvi odjeci nevremena mogli su se čuti između povremenih nasrtaja vjetra koji su udarali kapcima na kući. Prije puštanja filma brzo se uspeo stubama i obukao suhu odjeću. Ostarjela drvena konstrukcija kuće škripala je pod njegovim nogama i činila se ranjivom pri napadajima vjetra. Dok se presvlačio, uočio je s prozora svoje sobe da se približava oluja i prekriva nebo tamnim plaštem, koji je ubrzao dolazak noći za nekoliko sati. Dobro je zatvorio prozore i ponovno sišao kako bi upalio projektor. Još su jedanput slike oživjele na zidu i Max se usredotočio na projekciju. Ovom prilikom kamera je prolazila poznatim okruženjem: hodnicima kuće na plaži. Max je prepoznao sobu u kojoj se u tom trenutku nalazio, dok je gledao film. Ukrasi i namještaj bili su drukčiji i kuća je odisala raskoši i izobiljem pred kamerom koja je lagano kružila pokazujući zidove i prozore kao da je otvorila vrata u vremenskoj varci koja mu je omogućivala da vidi kuću otprije gotovo deset godina. Nakon nekoliko minuta na donjem katu film je selio gledatelja na gornji kat. Kad se našla na rubu hodnika, kamera se počela približavati zadnjim vratima koja su vodila u sobu, u kojoj

je sve do nesreće bila Irina. Vrata su se otvorila i kamera je ušla u sobu utonulu u polusjenu. Soba je bila prazna i kamera je zastala pred ugrađenim ormarom. Prošlo je nekoliko sekunda filma, a da se ništa nije dogodilo i da kamera nije zabilježila nikakav pokret u praznoj sobi. Iznenada, vrata ormara snažno su se otvorila i udarila o zid ljuljajući se na šarkama. Max je napeo oči kako bi razabrao što se nazire u mračnom ormaru i ugledao kako ruka obavijena bijelom rukavicom izranja iz sjena pridržavajući sjajan predmet koji je visio s lanca. Pretpostavio je što će se dogoditi: doktor Cain izašao je iz ormara i nasmiješio se kameri. Max je prepoznao brojčanik koji je Princ Magle imao u rukama; bio je to sat koji mu je darovao otac i koji je izgubio u mauzoleju Jacoba Fleischmanna. Sad je bio u rukama čarobnjaka, koji je na neki način odnio sa sobom njegovu najdražu stvar u avetinjsku dimenziju crno-bijelih likova koji su izvirali iz staroga projektora. Kamera se približila satu i Max je uspio jasno vidjeti kako se kazaljke na njemu okreću nevjerojatnom i sve većom brzinom sve dok ih nije bilo nemoguće razabrati. Ubrzo se brojčanik počeo dimiti i iskriti te je na koncu sat buknuo. Očarano je promatrao taj prizor i nije bio u stanju odvojiti pogled od sata u plamenu. Trenutak nakon toga kamera se naglo preselila na zid sobe i usredotočila na staru komodu iznad koje se vidjelo zrcalo. Kamera mu se približila i zastala kako bi sa stopostotnom jasnoćom na kristalnoj površini otkrila sliku onoga tko je držao kameru. Max je progutao slinu; napokon se našao licem u lice s osobom koja je prije toliko godina snimila te filmove, u toj istoj kući. Uspio je prepoznati ono djetinje i nasmiješeno lice koje je snimalo sebe. Imao je nekoliko godina manje,

ali crte lica i pogled bili su isti kao oni koje je prepoznavao posljednjih nekoliko dana: Roland. Vrpca je zapela u projektoru i zaglavljeni fotogram pred lećom počeo se polagano topiti na platnu. Max je ugasio projektor i stisnuo šake kako bi zaustavio drhtanje koje je obuzimalo njegove ruke. Jacob Fleischmann i Roland bili su ista osoba. Svjetlost munje na djelić je sekunde preplavila sobu u polumraku i Max je nazro kako neki lik udara člancima prstiju o prozor pokazujući da želi ući. Upalio je svjetlo u boravku te prepoznao mrtvački blijedo i prestravljeno lice Victora Kraya, koji je, sudeći prema izrazu njegova lica, vidio utvaru. Max se zaputio prema vratima i pustio starca. Morali su ozbiljno porazgovarati.

Petnaesto poglavlje

Pružio je starom svjetioničaru šalicu čaja i čekao da se starac ugrije. Victor Kray se tresao i Max nije znao da li da to stanje pripiše onomu hladnom vjetru koji je donosio oluju ili strahu koji starac više nije mogao skrivati. "Što ste radili vani, gospodine Kray?" upitao ga je Max. "Bio sam u vrtu s kipovima", odgovorio je starac pribravši se. Victor Kray otpio je malo čaja iz šalice iz koje se pušilo te je odložio na stol. "Gdje je Roland, Max?" upitao je napeto starac. "Zašto vas to zanima?" odvratio je Max tonom koji nije prikrivao nepovjerenje koje je u njemu izazivao starac u svjetlu njegovih posljednjih otkrića. Svjetioničar kao da je osjetio njegovu sumnjičavost i počeo je mahati rukama kao da pokušava objasniti, a ne može naći riječi. "Max, nešto će se užasno dogoditi noćas ako to ne spriječimo", rekao je napokon Victor Kray, svjestan da njegova izjava ne zvuči odveć uvjerljivo. "Moram znati gdje je Roland. Život mu je u velikoj opasnosti." Max je šutio i promatrao starčevo preklinjuće lice. Nije vjerovao ni riječ od onoga što je svjetioničar upravo izgovorio.

"Koji život, gospodine Kray, Rolandov ili život Jacoba Fleischmanna?" upitao je očekujući reakciju Victora Kraya. Starac je zakolutao očima i ponizno uzdahnuo. "Mislim da te ne razumijem, Max", promrmljao je. "Ja mislim da me razumijete. Znam da ste mi lagali, gospodine Kray", rekao je Max prikovavši optužujući pogled uz starčevo lice. "Znam tko je Roland zapravo. Lažete nam otpočetka. Zašto?" Victor Kray uspravio se, otišao do prozora te se navirio van, kao da očekuje dolazak kakvoga gosta. Novi je grom protresao kuću na plaži. Oluja je bila sve bliže obali i Max je mogao čuti zvuk valova kako riču u oceanu. "Reci mi gdje je Roland, Max", inzistirao je opet starac, i dalje gledajući van. "Ne smijemo gubiti vrijeme." "Ne znam mogu li vam vjerovati. Ako želite da vam pomognem, prvo ćete mi morati reći istinu", zahtijevao je Max, koji nije bio spreman dopustiti da ga svjetioničar opet ostavi na pola puta. Starac se okrenuo prema njemu i strogo ga pogledao. Max je čvrsto izdržao pogled pokazujući mu da ga se ni najmanje ne boji. Victor Kray kao da je shvatio situaciju, slomljeno se sručio u naslonjač. "Dobro, Max. Reći ću ti istinu ako to želiš", promrmljao je. Max je sjeo nasuprot njemu i kimnuo, spreman da ga ponovno sasluša. "Gotovo sve što sam vam rekao neki dan u svjetioniku istina je", počeo je starac. "Moj stari prijatelj Fleischmann

obećao je doktoru Cainu da će mu dati prvo dijete u zamjenu za Evu Gray. Godinu dana nakon vjenčanja, kad sam već izgubio vezu s oboje, Fleischmanna je počeo posjećivati doktor Cain podsjećajući ga na prirodu njihovog pakta. Fleischmann je pokušavao pod svaku cijenu izbjeći to dijete, do te krajnosti da zamalo da nije upropastio svoj brak. Nakon brodoloma Orpheusa osjećao sam dužnost da im pišem i oslobodim ih kazne koja ih je tijekom godina unesrećila. Mislio sam da je prijetnja doktora Caina ostala zauvijek zakopana pod morem. Ili sam, u najmanju ruku, bio toliko nerazuman da samoga sebe uvjerim u to. Fleischmann se osjećao krivim i mojim dužnikom te je pokušavao da nas troje, Eva, on i ja, opet postanemo prijatelji, kao u studentsko doba. To je bilo besmisleno, naravno. Dogodilo se previše toga. Svejedno, spopao ga je hir da sagradi kuću na plaži, pod čijim će se krovom ubrzo nakon toga roditi njegov sin Jacob. Maleni je bio blagoslov s neba koji im je oboma vratio volju za životom. Ili je barem tako izgledalo, jer već te noći kad se rodio, znao sam da nešto nije u redu. Te sam iste zore ponovno sanjao doktora Caina. Dok je maleni rastao, Fleischmann i Eva bili su toliko zaslijepljeni srećom da nisu bili u stanju prepoznati prijetnju koja se nadvila nad njih. Oboje su se posvetili tomu da usreće dijete i udovolje svim njegovim hirovima. Nijednom djetetu na zemlji nitko nije toliko ugađao i razmazio ga kao što je to bilo s Jacobom Fleischmannom. Ali malo-pomalo znakovi Cainove nazočnosti bili su sve opipljiviji. Jednoga dana, Jacob je imao pet godina, maleni se izgubio dok se igrao u stražnjemu dvorištu. Fleischmann i Eva tražili su ga očajni nekoliko sati, ali nije mu bilo traga. Kad je pala noć, Fleischmann je uzeo svjetiljku i zašao u šumu strahujući da se maleni izgubio u gustišu i doživio nesreću. Prisjetio se

da je kad su sagradili kuću, šest godina prije toga, na rubu šume postojao ograđen i pust prostor koji je nekada davno bio stara štenara, srušena početkom stoljeća. Bilo je to mjesto gdje su zatvarali životinje koje su trebale biti ubijene. Te je noći intuicija nagnala Fleischmanna da pomisli kako je maleni ušao onamo i ostao zatočen. Njegova je slutnja bila djelomično točna, ali ondje nije našao samo svoga sina. Ograđeni prostor, koji je nekoć bio pust, sad je bio napučen kipovima. Jacob se igrao između figura kad ga je otac našao i izvukao odande. Nekoliko dana nakon toga Fleischmann me posjetio u svjetioniku i sve mi objasnio. Natjerao me da se zakunem da ću se ako se njemu što dogodi pobrinuti za malenoga. To je bio tek početak. Fleischmann je krio od žene neobjašnjive događaje oko djeteta, ali u dubini duše znao je da nema izlaza i da će prije ili poslije Cain ponovno zatražiti ono što mu pripada." "Što se dogodilo one noći kad se Jacob utopio?" prekinuo ga je Max naslućujući odgovor, ali i priželjkujući da starčeve riječi dokažu neopravdanost njegova straha. Victor Kray pognuo je glavu i zastao nekoliko sekunda prije no što je odgovorio. "Toga dana, kao i danas, dvadeset trećega lipnja, istoga dana kad je Orpheus potonuo, stravična oluja zavladala je morem. Ribari su pohitali privezati svoje barke, a ljudi u selu zatvorili su vrata i prozore, kao i u noći brodoloma. Selo se pretvorilo u avetinjsko mjesto pod nevremenom. Bio sam u svjetioniku i spopala me strašna slutnja: dječak je u opasnosti. Prošao sam puste ulice i što sam brže mogao, došao ovamo. Jacob je bio izašao iz kuće i hodao plažom prema obali, gdje su se valovi bijesno lomili. Padao je snažan pljusak i vidljivost je bila gotovo zanemariva, ali

uspio sam nazreti sjajnu siluetu kako izranja iz mora pružajući djetetu dvije dugačke ruke, poput pipaka. Jacob je hodao kao hipnotiziran prema toj vodenoj figuri koju gotovo da nisam uspio vidjeti u mraku. Bio je to Cain, u to sam bio siguran, ali činilo se kao da su se jedan jedini put svi njegovi identiteti stopili u tu nestalnu siluetu... Teško mi je objasniti što sam zapravo vidio..." "Vidio sam taj oblik", prekinuo ga je Max te tako poštedio starca opisa bića koje je on vidio prije jedva nekoliko sati. "Nastavite." "Pitao sam se zašto Fleischmann i njegova žena nisu ondje, zašto ne pokušavaju spasiti dijete, i onda sam pogledao prema kući. Banda cirkuskih figura, koje su izgledale poput pokretnih kamenih likova, držala ih je na trijemu." "Kipovi iz vrta", potvrdio je Max. Starac je kimnuo. "U tom sam trenutku samo razmišljao kako da spasim dijete. Ono nešto uzelo ga je u naručje i vuklo u more. Bacio sam se na to stvorenje i prošao kroz njega. Ogromna vodena silueta nestala je u tami. Jacob je potonuo. Zaronio sam nekoliko puta, sve dok nisam napipao tijelo u mraku, uspio ga spasiti i ponovno izvući na površinu. Vukao sam dijete po pijesku, daleko od valova, i pokušao ga oživiti. Kipovi su bili nestali s Cainom. Fleischmann i Eva trčali su prema meni kako bi pomogli djetetu, ali kad su došli, više se nije osjećao puls. Unijeli smo ga u kuću i sve pokušali, no uzalud: dijete je bilo mrtvo. Fleischmann je bio izvan sebe i izašao u oluju vrišteći i nudeći Cainu svoj život u zamjenu za djetetov. Nakon nekoliko minuta, sasvim neobjašnjivo, Jacob je otvorio oči. Bio je u šoku. Nije nas

prepoznavao i nije se sjećao ni svog imena. Eva je utoplila dijete pa ga odnijela gore, gdje ga je polegla. Kad se vratila dolje, nakon nekoliko trenutaka, prišla mi je i veoma mirno rekla da je djetetov život u opasnosti ako ostane s njima. Molila me da se pobrinem za njega i odgojim ga kao vlastitoga sina, kao sina koji je, da je sudbina krenula drugim putem, mogao biti naš. Fleischmann se nije usudio ući u kuću. Prihvatio sam ono što je Eva Gray tražila od mene i vidio u njezinim očima da se odrekla jedinoga što je davalo smisao njezinom životu. Sutradan sam odveo malenoga sa sobom. Nikad više nisam vidio Fleischmanne." Victor Kray dugo je šutio. Max je imao osjećaj da starac pokušava zadržati suze, ali Victor Kray sakrio je lice među bijelim i ostarjelim rukama. "Čuo sam nakon godinu dana da je on umro kao žrtva čudne infekcije koju je dobio nakon ugriza divljeg psa. Još uvijek ne znam živi li Eva Gray negdje na zemlji." Max je proučavao starčev shrvani izgled i pretpostavio da ga je pogrešno osudio, iako bi mu bilo draže da se uvjerio da je zlikovac te da se ne mora suočiti s onim što su otkrivale njegove riječi. "Vi ste izmislili priču o Rolandovim roditeljima, čak ste mu izmislili ime..." zaključio je Max. Kray je kimnuo priznajući pred trinaestogodišnjim dječakom, kojeg je vidio jedva nekoliko puta u životu, najveću tajnu svoga života. "Dakle Roland ne zna tko je on zapravo?" upitao je Max.

Starac je nekoliko puta odmahnuo glavom i Max je vidio suze bijesa u njegovim očima, kažnjenim predugim godinama motrenja s vrha svjetionika. "Tko je pokopan u grobu Jacoba Fleischmanna, na groblju?" upitao je Max. "Nitko", odgovorio je starac. "Taj grob nikad nije sagrađen niti je obavljen sprovod. Mauzolej koji si vidio neki dan pojavio se na groblju tjedan dana nakon oluje. Seljani vjeruju da ga je Fleischmann dao sagraditi za sina." "Ne razumijem", odvratio je Max. "Ako to nije učinio Fleischmann, tko ga je sagradio i zašto?" Victor Kray gorko se nasmiješio momčiću. "Cain", odgovorio je naposljetku. "Cain ga je smjestio onamo i otad ga čuva za Jacoba." "Bože moj", promrmljao je Max shvaćajući da je potrošio dragocjeno vrijeme prisiljavajući starca da mu prizna svu istinu. "Moramo smjesta izvući Rolanda iz kolibe..." ***

Udarci valova koji se lome na plaži probudili su Aliciju. Već je pala noć i, sudeći po snažnom bubnjanju vode po krovu kolibe, snažna se oluja sručila na zaljev dok su oni spavali. Alicia se uspravila, još uvijek omamljena, te se uvjerila da Roland i dalje leži na krevetu mrmljajući nerazumljive riječi u snu. Max nije bio ondje i Alicia je pretpostavljala da je njezin brat vani, da promatra kišu na

moru; Max je bio opčinjen kišom. Zaputila se prema vratima te ih otvorila bacajući pogled prema plaži. Gusta plavičasta magla gmizala je s mora prema kolibi poput prijeteće utvare i Alicia je uspjela razabrati nekoliko tuceta glasova koji kao da su šuškali iz njezine unutrašnjosti. Snažno je zatvorila vrata i naslonila se na njih odlučna u namjeri da se ne prepusti panici. Roland, uplašen udarcem vrata, otvorio je oči i teškom se mukom uspravio ne shvaćajući baš dobro kako je dospio onamo. "Što se događa?" uspio je promrmljati. Alicia je rastvorila usne kako bi odgovorila, ali nešto ju je zadržalo. Roland je osupnuto gledao kako gusta magla prodire kroz sve pukotine kolibe i obavija Aliciju. Djevojka je vrisnula, a vrata na koja je bila naslonjena izletjela su van, iščupana iz šarka nekom nevidljivom silom. Roland je skočio s ležaja i potrčao prema Aliciji, koja se udaljavala prema moru obavijena tom pandžom koju je tvorila koprenasta magla. Nekakva mu se figura ispriječila i Roland je prepoznao vodenu sablast koja ga je odvukla u dubine. Klaunovo se vučje lice osvijetlilo. "Bok, Jacobe", promrmljao je glas kroz želatinozne usne. "Sad ćemo se zabaviti." Roland je udario vodenastu tvorbu, i Cainova se silueta raspršila u zraku ostavljajući za sobom litre i litre vode. Požurio je van, gdje ga je udarila snaga oluje. Velika kupola gustih purpurnih oblaka stvorila se iznad zaljeva. S njezina vrha zasljepljujuća je zraka pala na jedan vrh litice i pretvorila u prah tone kamenja raspršujući kišu usijanih niti nad plažom. Alicia je vrisnula boreći se da se izvuče iz smrtonosnog stiska koji ju je držao zatočenom i Roland je potrčao preko

kamenja do obale. Pokušao je dohvatiti njezinu ruku, ali srušio ga je snažan udarac mora. Kad je ponovno stao na noge, čitav je zaljev podrhtavao pod njegovim nogama i Roland je začuo zaglušnu riku iz dubina. Mladić je ustuknuo boreći se da održi ravnotežu i uspio vidjeti kako divovska svijetla tvorba izranja sa dna mora prema površini, dižući valove od nekoliko metara u svim smjerovima. Na sredini zaljeva Roland je prepoznao obrise jarbola koji izranja iz vode. Polagano, pred njegovim zapanjenim očima, olupina Orpheusa izašla je na površinu, obavijena avetinjskom aureolom. Na mostu je Cain, omotan u svoj plašt, podigao srebrni štap prema nebu i nova je zraka pala na njega obavijajući blistavom svjetlošću čitavu konstrukciju Orpheusa. Odjek okrutnoga čarobnjakova grohota preplavio je zaljev dok je sablasna šapa držala Aliciju u njegovu podnožju. "Tebe želim, Jacobe", šaptao je Cainov glas u Rolandovoj glavi. "Ako ne želiš da umre, dođi po nju...

Šesnaesto poglavlje

Max je okretao pedale na kiši, kad ga je prestrašio bljesak munje i otkrio pogled na Orpheus, koji je uskrsnuo iz dubina natopljen hipnotičkom svjetlošću što je izbijala iz samoga metala. Stari je Cainov brod ponovno plovio po pobjesnjelu moru zaljeva. Max je vrtio pedale dok nije izgubio dah, bojeći se da će kada dođe do kolibe biti prekasno. Ostavio je za sobom staroga svjetioničara, koji nikako nije mogao pratiti njegov ritam. Kad je došao na rub plaže, skočio je s bicikla i potrčao prema Rolandovoj kolibi. Otkrio je da su vrata izvaljena iz šarki i na obali razabrao paralizirani obris svojega prijatelja kako opčinjeno gleda utvaru broda što reže valove. Max je zahvalio nebesima i otrčao da ga zagrli. "Jesi li dobro?" vikao je protiv vjetra koji je šibao plažu. Roland mu je uzvratio pogled pun panike, poput ranjene životinje koja ne može pobjeći od svoga progonitelja. Max je u njemu vidio ono dječje lice koje je držalo kameru pred zrcalom i osjetio jezu. "Drži Aliciju", rekao je Roland napokon. Max je znao da njegov prijatelj ne shvaća što se zapravo događa i naslutio je da bi objašnjavanje samo još više zamrsilo situaciju. "Ma što se dogodilo", rekao je Max, "makni se od njega. Jesi li me čuo? Makni se od Caina." Roland je zanemario njegove riječi i ulazio u more sve dok mu valovi nisu pokrili struk. Max je krenuo za njim i

primio ga, ali Roland, jači od svoga prijatelja, lako se otrgnuo te ga blago gurnuo prije nego što je zaplivao. "Čekaj!" viknuo je Max. "Ne znaš što se događa! Traži tebe!" "Znam", odgovorio je Roland ne dajući mu vremena da izgovori još jednu riječ. Max je vidio svoga prijatelja kako se baca u valove pa nakon nekoliko metara izranja i pliva prema Orpheusu. Mudra polovica njegove duše vrištala je da otrči natrag u kolibu i sakrije se pod prostirku dok sve ne prođe. Kao uvijek, Max je poslušao drugu polovicu i bacio se za svojim prijateljem, siguran da se ovaj put neće živ vratiti na kopno. Dugi Cainovi prsti obavijeni rukavicom stegnuli su Alicijino zapešće poput kliješta i djevojka je osjetila kako je čarobnjak vuče preko skliske površine Orpheusa. Alicia se pokušala osloboditi kandže snažno se opirući. Cain se okrenuo i dižući je u zrak bez ikakva napora, približio svoje lice na nekoliko centimetara od Alicijina, tako da djevojka nije mogla vidjeti zjenice tih očiju kako se šire od bijesa i mijenjaju boju od plave do zlatne. "Neću ponavljati", zaprijetio je čarobnjak metalnim i beživotnim glasom. "Miruj, ili ćeš se pokajati. Jasno?" Čarobnjak je bolno povećao pritisak svojih prstiju i Alicia se pobojala da će ako ne zastane, Cain smrviti njezine kosti kao da su od suhe gline. Djevojka je shvatila da je beskorisno pružati otpor, te je nervozno kimnula. Cain je popustio pritisak i nasmiješio se. Nije bilo suosjećanja ni ljubaznosti u tom osmijehu, samo mržnje. Čarobnjak ju je pustio, i Alicia je ponovno pala na palubu, udarila je čelom o metal. Opipala je kožu i osjetila oštro

žarenje porezotine od pada. Ne davši joj ni trenutka predaha, Cain ju je ponovno primio za zgnječenu ruku i povukao prema utrobi broda. "Digni se", naredio joj je čarobnjak gurajući je kroz hodnik koji se širio preko Orpheusova mosta i vodio prema kabinama na palubi. Zidovi su bili pocrnjeli te prekriveni hrđom i žitkim pokrovom od tamnih alga. U Orpheusu se nalazio pedalj muljevite vode iz koje se širila para što je izazivala mučninu. Deseci trupala plutali su i zibali se pri snažnim zamasima broda među valovima. Doktor Cain zgrabio je Aliciju za kosu i otvorio vratašca koja su vodila u kabinu. Oblak plinova i ustajale vode zatočen unutra dvadeset pet godina ispunio je zrak. Alicia je zadržala dah. Čarobnjak ju je snažno povukao za kosu i odvukao do vrata kabine. "Najbolji apartman na brodu, draga. Kapetanova kabina za moju počasnu gošću. Uživaj u društvu." Cain ju je divljački gurnuo unutra i zatvorio vrata za njom. Alicia je pala na koljena i pipala zid iza sebe u potrazi za kakvim osloncem. Kabina je bila gotovo potpuno utonula u mrak, a jedina svjetlost koja se uspjela probiti dolazila je kroz usko okruglo okno koje su godine pod morem prekrile debelom poluprozirnom korom od alga i organskih ostataka. Neprestani trzaji broda u oluji bacali su je na zidove kabine. Alicia se primila za zahrđalu cijev i proučavala polumrak boreći se da odagna iz misli onaj prodorni zadah koji je vladao tim mjestom. Nakon nekoliko minuta oči su joj se navikle na minimalnu količinu svjetla i omogućile joj da promotri ćeliju koju je Cain sačuvao za nju. Nije uspjela nazreti nijedan drugi izlaz osim vratašca koja je čarobnjak zatvorio izlazeći. Očajnički je tražila kakvu metalnu šipku ili čvrst predmet

kojim bi provalila ta vratašca, ali nije ništa uspjela naći. Dok je pipala u mraku, u potrazi za kakvim alatom koji bi joj pomogao da se oslobodi, njezine su ruke napipale nešto što je bilo naslonjeno na zid. Prestrašeno se odmaknula. Neprepoznatljivi ostaci kapetana Orpheusa pali su joj pod noge i Alicia je shvatila na koga je mislio Cain kad je govorio o društvu. Sudbina nije išla naruku starom ukletom Holandezu. Gromot mora i oluja ugušili su njezine krikove. ***

Za svaki metar koji je Roland osvajao putem prema Orpheusu bijes mora vukao bi ga dolje i vraćao na površinu na prelomljenom valu obavijajući ga vrtlogom pjene, s čijom se snagom nije mogao boriti. Pred njim se brod borio sa zidinama valova koje je oluja bacala na njegovu konstrukciju. Kako se primicao brodu, silina mora sve mu je više otežavala kontrolu smjera u kojem ga je struja valjala i Roland se bojao da će ga iznenadni udar valova zabiti u konstrukciju Orpheusa te će od toga izgubiti svijest. Ako se to dogodi, more će ga proždrljivo progutati i više ga nikad neće vratiti na površinu. Zaronio je kako bi izbjegao krestu koja se nadvila nad njega i ponovno izronio vidjevši kako se val udaljava prema obali puneći uvalu mutnom i uzburkanom vodom. Orpheus se uzdizao na manje od desetak metara od njega, i dok je promatrao zid od čelika obojen ražarenim svjetlom, znao je da se neće moći popeti do palube. Jedini je prohodan put bio kroz otvore koje su stijene načinile u njegovoj konstrukciji i izazvale potonuće broda prije

dvadeset pet godina. Otvor se nalazio u razini mora te se pojavljivao i nestajao pod morem sa svakim udarcem valova. Otrgnuti metalni komadi trupa broda koji su okruživali crnu rupu nalikovali su na ždrijelo velike morske zvijeri. Roland se užasavao same pomisli da se uvuče kroz tu klopku, ali to je bio jedini način da dođe do Alicije. Borio se da ga ne povuče idući val i kad je kresta prošla preko njega, bacio se prema rupi u trupu pa ušao u njega poput ljudskog torpeda u tamu.

*** Victor Kray bez daha je prošao divlje trave koje su odvajale zaljev od puta prema svjetioniku. Kiša i vjetar snažno su tukli i zaustavljali njegovo napredovanje poput nevidljivih ruku koje su zapele da ga maknu s onoga mjesta. Kad je uspio doći do plaže, Orpheus se uzdizao u sredini uvale ploveći ravno prema liticama, obavijen aurom natprirodne svjetlosti. Pramac broda probijao je valove koji su meli palubu i podizao oblak bijele pjene sa svakim novim udarcem oceana. Sjena očaja sručila se na njega: njegovi su se najgori strahovi obistinili i nije uspio; godine su oslabile njegov um i Princ Magle još ga je jednom nadigrao. Samo je molio nebesa da ne bude prekasno da spasi Rolanda od sudbine koju je čarobnjak čuvao za njega. U tom trenutku Victor Kray rado bi dao svoj život kad bi to osiguravalo Rolandu ma i najmanju mogućnost bijega. Ipak, mračan predosjećaj tjerao ga je da posumnja da je iznevjerio obećanje koje je dao dječakovoj majci. Victor Kray zaputio se prema Rolandovoj kolibi uzaludno se nadajući da će ga naći ondje. Nije bilo ni traga Maxu i djevojci, a pogled na vrata kolibe izvaljena na plažu izazvao je u njemu najcrnje slutnje. Iskra nade

upalila se kad je vidio da ima svjetla u kolibi. Svjetioničar se požurio unutra zazivajući Rolandovo ime. Lik bacača noževa od blijeda i živa kamena izašao mu je ususret. "Malo prekasno za žaljenje, djede", rekao je i starac je prepoznao Cainov glas. Victor Kray zakoračio je unatrag, ali netko je bio iza njegovih leđa, i prije nego što je uspio reagirati, osjetio je tupi udarac u zatiljak. Spustio se mrak. *** Max je uočio da Roland ulazi u Orpheus kroz rupu u trupu i osjećao kako ostaje bez snage sa svakim novim udarcem valova. Nije bio nikakav plivač u usporedbi s Rolandom i jedva da bi se dulje uspio održavati na površini usred one oluje, osim ako ne bi našao način da se popne na brod. S druge strane, izvjesnost da ih u utrobi broda čeka opasnost bila je u svakom trenutku sve veća i shvatio je kako ih čarobnjak navlači na svoj teren poput muha na med. Nakon što je čuo zaglušnu buku, Max je vidio kako se neizmjeran vodeni zid uzdiže nad krmom Orpheusa i veoma brzo približava se brodu. U nekoliko sekunda udarac vala gurnuo je brod do litica i pramac se zabio u stijene izazivajući divlju trešnju čitave konstrukcije. Jarbol, koji je nosio svijetle znakove na brodu, tresnuo je pored broda, njegov je kraj pao na nekoliko metara od Maxa i zaronio u more.

Max je teškom mukom otplivao donde, primio se za jarbol i počinuo nekoliko sekunda kako bi povratio dah. Kad je podigao pogled, vidio je da mu srušeni jarbol nudi most do palube broda. Prije nego što ga novi val iščupa odande i odnese zauvijek, počeo se penjati prema Orpheusu, ne opažajući da ga, naslonjena na ogradu desnoga boka, čeka nepomična silueta. ***

Nalet struje gurnuo je Rolanda preko poplavljenog dna Orpheusa i dječak je rukama zaštitio lice kako bi izbjegao udarce koje mu je jamčio prolazak među ostacima brodoloma. Zibao se na milost i nemilost mora sve dok ga tresak u konstrukciji broda nije bacio na zid, gdje se mogao primiti za metalne ljestve koje su vodile do gornjega dijela broda. Uspeo se uskim ljestvama i prošao grotlo koje je vodilo do mračne strojarnice u kojoj su se nalazili uništeni motori Orpheusa. Prošao je kraj ostatka strojeva dok nije došao do hodnika koji se uspinje na palubu pa je brzo prešao hodnik s kabinama do mosta broda. Uz neki čudni osjećaj prepoznavao je svaki kutak te prostorije i sve predmete koje je toliko puta promatrao roneći pod morem. S te točke gledišta imao je potpuni pregled prednje palube Orpheusa, na kojoj su valovi meli površinu i gasnuli na platformi mosta. Iznenada je osjetio da je nezaustavljiva sila gurnula Orpheus prema naprijed i nijemo promatrao kako pramac broda među sjenama uranja u litice. Udarit će o stijene za nekoliko sekunda.

Pohitao je da se primi za kotač kormila, ali noge su mu se poskliznule na film od algi koji je prekrivao pod. Kotrljao se nekoliko metara dok nije udario o stari radioaparat i njegovo je tijelo osjetilo strahovit udar konstrukcije o litice. Kad je prošao najgori trenutak, uspravio se i začuo nekakav zvuk u blizini, ljudski glas u tutnjavi oluje. Zvuk se ponovio i Roland ga je prepoznao: to Alicia negdje u brodu vrišti upomoć. ***

Tih deset metara koliko je Max morao puzati po jarbolu do Orpheusove palube učinilo mu se kao više od stotinu. Drvo je bilo gotovo trulo i tako naglodano da su mu kad je napokon došao do ruba broda, ruke i noge bile prepune malenih rana koje su snažno žarile. Procijenio je da je mudrije ne obazirati se na rane i pružio ruku prema metalnoj ogradi. Kad se čvrsto primio, nespretno je skočio na palubu i pao potrbuške. Mračni oblik stao je pred njega i Max je podignuo pogled nadajući se da će ugledati Rolanda. Cainova silueta razmotala je ogrtač i pokazala mu zlatan predmet koji se njihao na kraju lanca. Max je prepoznao svoj sat. "Tražiš ovo?" upitao je čarobnjak klečeći uz momka i ljuljajući pred njegovim očima sat koji je Max izgubio u mauzoleju Jacoba Fleischmanna. "Gdje je Jacob?" upitao je Max ignorirajući podrugljivu grimasu, koja kao da je bila pričvršćena za Cainovo lice poput voštane maske.

"To je nagradno pitanje", odgovorio je čarobnjak, "a ti ćeš mi pomoći da nađem odgovor." Cain je sklopio šaku oko sata i Max je mogao čuti krckanje metala. Kad je čarobnjak ponovno pokazao otvoreni dlan, od dara njegova oca ostala je samo neprepoznatljiva hrpica zgnječenih vijaka i matica. "Vrijeme, dragi moj Max, ne postoji; to je iluzija. Čak bi i tvoj prijatelj Kopernik to znao da je imao upravo toga vremena. Ironično, zar ne?" Max je računao u glavi kakve su mu šanse da skoči preko ograde i pobjegne od čarobnjaka. Bijela Cainova rukavica stegnula se oko njegova vrata prije nego što je uspio udahnuti. "Što ćete učiniti sa mnom?" cvilio je Max. "Što bi ti učinio da si na mome mjestu?" upitao je čarobnjak. Max je osjetio kako mu Cainov smrtonosni stisak presijeca disanje i cirkulaciju u glavi. "To je dobro pitanje, zar ne?" Čarobnjak je spustio Maxa na palubu. Udarac hrđava metala o njegovo tijelo zamaglio mu je na nekoliko sekunda pogled i savladala ga je mučnina. "Zašto progonite Jacoba?" probuncao pokušavajući dobiti vrijeme za Rolanda.

je

Max

"Posao je posao, Max", odgovorio je čarobnjak. "Ja sam odradio svoj dio dogovora." "Kakvu vama važnost može imati život jednog dječaka?" upitao je Max. "Osim toga osvetili ste se ubivši doktora Fleischmanna, zar ne?"

Lice doktora Caina osvijetlilo se kao da mu je Max upravo postavio pitanje na koje je žarko želio odgovoriti još otkad su počeli razgovor. "Kad se ne vrati pozajmica, moraju se platiti kamate. Ali to ne poništava dug. Takav je moj zakon", prosiktao je čarobnjak. "To je moja hrana. Jacobov život i život mnogih poput njega. Znaš li koliko godina hodam svijetom, Max? Znaš li koliko sam imena imao?" Max je odmahnuo glavom zahvaljujući Bogu na svakoj sekundi koju je čarobnjak gubio u razgovoru s njim. "Recite mi", odgovorio je tanašnim glasom, hineći strahopoštovanje pred sugovornikom. Cain se razdragano nasmiješio. U tom se trenutku dogodilo ono čega se Max bojao. U tutnjavi oluje odjeknuo je Rolandov glas koji je dozivao Aliciju. Maxov i čarobnjakov pogled susreli su se; obojica su ga čula. Smiješak je nestao s Cainova lica i brzo je povratio mračni izgled gladnog i krvoločnog progonitelja. "Veoma lukavo", promrmljao je. Max je progutao slinu pripremajući se na najgore. Čarobnjak je izvukao ruku pred njim i Max je skamenjeno promatrao kako se svaki prst počinje pretvarati u dugačku iglu. Na nekoliko metara odande Roland je ponovno viknuo. Cain se okrenuo kako bi pogledao iza leđa, a Max se bacio prema ogradi broda. Čarobnjakova se kandža stisnula oko njegova vrata i polagano ga okretala prema sebi dok nije stajao licem u lice s Princem Magle. "Šteta što tvoj prijatelj nije ni upola lukav kao ti. Možda bih trebao sklopiti posao s tobom. Drugi put", izbljuvale su

čarobnjakove usne. "Doviđenja, Max. Nadam se da si naučio roniti od posljednjeg puta." Snažno poput lokomotive čarobnjak je bacio Maxa u zrak, natrag u more. Dječakovo je tijelo ocrtalo luk veći od deset metara, palo na valove i potonulo u snažnu ledenu struju. Max se borio da izbije na površinu i svom snagom udarao rukama i nogama kako bi pobjegao od smrtonosne usisne snage koja kao da ga je vukla prema crnoj tami dna. Plivajući naslijepo, osjećao je kako pluća samo što mu ne prsnu i napokon je izronio na nekoliko metara od stijena. Udahnuo je zrak i boreći se da ostane na površini, uspio je da ga valovi malo-pomalo odnesu do ruba stjenovita zida, gdje se uspio primiti za nekakvu izbočinu, uspeti se i doći na sigurno. Rubovi zašiljenih stijena grizli su mu kožu i osjećao je kako mu se otvaraju malene rane u udovima tako obamrlima od hladnoće da jedva da je osjećao bol. Boreći se da se ne onesvijesti, uspinjao se nekoliko metara dok nije našao uleknuće u stijenama daleko od dosega valova. Tek se tad mogao ispružiti na tvrdi kamen i otkriti da ga je užas toliko preplavio da nije u stanju vjerovati da si je spasio život.

Sedamnaesto poglavlje

Vrata kabine polagano su se otvorila i Alicia, skutrena u

sjenovitu kutu, ostala je nepomična i suspregnula disanje. Sjena Princa Magle protegnula se prostorijom i njegove oči, upaljene poput žeravica, promijenile su boju, od zlatne do duboke crvene. Cain je ušao u kabinu i prišao joj. Alicia se borila da sakrije drhtaj koji je ovladao njome i uputila je posjetitelju drzak pogled. Čarobnjak je pred takvom ohološću pokazao pseći osmijeh. "To je nešto u obitelji. Svi imaju potrebu biti junaci", komentirao je ljubazno čarobnjak. "Počinjete mi se sviđati." "Što hoćete?" rekla je Alicia prožimajući svoj drhtavi glas svim prijezirom koji je uspjela skupiti. Cain se doimao kao da razmatra pitanje te je oprezno skinuo rukavice. Alicia je opazila da su mu nokti dugi i oštri poput vrha bodeža. Cain je upro jedan u nju. "Ovisi. Što mi ti predlažeš?" ponudio je čarobnjak blago, ne odvajajući oči od Alicijina lica. "Nemam vam što dati", odgovorila je upućujući krišom pogled prema otvorenim vratima kabine. Cain je odmahnuo kažiprstom čitajući njezine misli. "To ne bi bila dobra ideja", upozorio ju je. "Vratimo se svojoj temi. Zašto se ne bismo dogovorili? Pakt između odraslih, da tako kažemo."

"Kakav dogovor?" odgovorila je Alicia trudeći se izbjeći Cainov hipnotički pogled, koji kao da je usisao njezinu volju s nezasitnošću duševnog parazita. "To mi se sviđa, da razgovaramo o poslu. Reci mi, Alicia, bi li voljela spasiti Jacoba, oprosti, Rolanda? On je naočit mladić, rekao bih", rekao je čarobnjak, neizmjerno tankoćutno uživajući u svakoj riječi svoje ponude. "Što hoćete zauzvrat? Moj život?" odgovorila je Alicia, kojoj su riječi izlazile iz grla ne dajući joj vremena da razmisli. Čarobnjak je zamišljeno prekrižio ruke i izvio obrvu. Alicia je uočila da nikad ne trepće. "Imao sam nešto drugo na umu, draga", objasnio je čarobnjak gladeći donju usnu jagodicom kažiprsta. "Što kažeš na život svoga prvorođenca?" Cain joj je sasvim sporo prišao i približio svoje lice djevojčinu. Alicia je osjetila kako iz Caina izlazi snažan slatkasti zadah, koji ju je tjerao na povraćanje. Suočivši se s njegovim pogledom, Alicia je pljunula čarobnjaku u lice. "Idite k vragu", rekla je susprežući bijes. Kapi sline isparile su kao da ih je bacila na ploču od usijana metala. "Draga djevojčice, od njega i dolazim", odgovorio je Cain. Suzdržano, čarobnjak je pružio golu ruku prema Alicijinu licu. Djevojka je zatvorila oči i na čelu načas osjetila ledeni dodir njegovih prstiju te dugih i šiljatih noktiju. Čekanje joj se učinilo beskrajnim. Naposljetku je čula kako se njegovi koraci udaljavaju i vrata kabine ponovno zatvaraju. Zadah po truleži razišao se kroz

spojeve grotla kabine poput pare iz parnog ventila. Alicia je osjetila želju da zaplače i udara po zidovima dok ne ublaži gnjev, ali uložila je napor da ne izgubi kontrolu i održi mozak bistrim. Morala je izaći odande, a nije imala baš mnogo vremena. Otišla je do vrata i pipala rub u potrazi za pukotinom ili nekim procjepom kroz koji bi ih mogla razvaliti. Ništa. Cain ju je zatvorio u sarkofag od zahrđalog aluminija u društvu s kostima staroga kapetana Orpheusa. U tom trenutku snažan je udarac protresao brod, i Alicia je pala potrbuške na pod. Za nekoliko sekunda iz utrobe broda začuo se prigušeni zvuk. Alicia je naslonila uho na vrata i pozorno poslušala; bilo je to nepogrešivo siktanje vode koja je prodirala. Velike količine vode. Alicia, obuzeta panikom, shvatila je što se događa: trup je poplavljivao i Orpheus je ponovno tonuo, počevši od skladišta. Ovaj put nije mogla zatomiti užasnuti vapaj. *** Roland je bezuspješno prošao čitav brod u potrazi za Alicijom. Orpheus se pretvorio u labirintsku podmorsku katakombu s beskrajnim hodnicima i zaglavljenim vratima. Čarobnjak ju je mogao sakriti na desetke mjesta. Vratio se na most i odlučio da će pokušati zaključiti gdje je mogla biti zatočena. Od udarca koji je prošao brodom izgubio je ravnotežu te pao na vlažan i sklizak pod. Iz sjena mosta pojavio se Cain kao da je njegova silueta izronila iz kalavog metala poda.

"Tonemo, Jacobe", oprezno je objasnio čarobnjak pokazujući oko sebe. "Nikad nisi znao odabrati trenutak, zar ne?" "Ne znam o čemu govorite. Gdje je Alicia?" zahtijevao je Roland, spreman da se baci na suparnika. Čarobnjak je zatvorio oči i skupio dlanove ruku kao da će početi molitvu. "Negdje u brodu", odgovorio je mirno Cain. "Ako si bio dovoljno glup da dođeš dovde, nemoj sad sve pokvariti. Želiš li joj spasiti život, Jacobe?" "Zovem se Roland", prekinuo ga je mladić. "Roland, Jacob... Svejedno koje ime", smijao se Cain. "Ja ih imam nekoliko. Koja je tvoja želja, Rolande? Želiš spasiti prijateljicu. To je, zar ne?" "Gdje ste je ostavili?" ponovio je Roland. "Proklet bio! Gdje je?" Čarobnjak je protrljao ruke kao da je hladno. "Znaš li koliko brodu poput ovoga treba da potone, Jacobe? Nemoj mi reći. Najviše nekoliko minuta. Neobično, zar ne? Reci to meni", smijao se Cain. "Želite Jacoba ili kako već želite da se zovem", potvrdio je Roland. "Imate ga; neću bježati. Pustite je." "Kako originalno, Jacobe", odrezao je čarobnjak prilazeći mladiću. "Istječe ti vrijeme, Jacobe. Minuta." Orpheus se počeo polagano naginjati na desni bok. Voda koja je plavila brod rikala je pod njegovim nogama, a već oslabjela metalna konstrukcija snažno je podrhtavala pred bijesom kojim si je more probijalo put kroz utrobu broda poput kiseline na kartonskoj igrački.

"Što moram učiniti?" preklinjao je Roland. "Što očekujete od mene?" "Dobro, Jacobe. Vidim da se urazumljujemo. Očekujem da ispuniš dio dogovora koji tvoj otac nije bio u stanju ispuniti", odgovorio je čarobnjak. "Ništa više. I ništa manje." "Moj je otac poginuo u nesreći, ja..." počeo je očajnički objašnjavati Roland. Čarobnjak je očinski spustio ruku na dječakovo rame. Roland je osjetio metalni dodir njegovih prstiju. "Pola minute, momče. Malo je prekasno za obiteljske priče", presjekao ga je Cain. Voda je snažno udarala o palubu na kojoj se držao most i Roland je uputio čarobnjaku posljednji pogled pun zaklinjanja. Cain je kleknuo pred Rolanda i nasmiješio se momku. "Može dogovor, Jacobe?" prošaptao je čarobnjak. Suze su navirale na Rolandove oči i dječak je lagano kimnuo. "Dobro, dobro, Jacobe", promrmljao je Cain. "Dobro došao kući..." Čarobnjak se uspravio i pokazao prema jednom od hodnika koji je kretao od mosta. "Zadnja vrata u ovom hodniku", pokazao je Cain. "Ali poslušaj savjet. Kad ih uspiješ otvoriti, već ćemo biti pod vodom i tvoja prijateljica neće imati ni trunčice zraka. Ti si dobar ronilac, Jacobe. Znaš što moraš učiniti. Ne zaboravi dogovor..."

Cain se nasmiješio posljednji put i nestao u tami omatajući se plaštem dok su se nevidljivi koraci udaljavali od mosta i ostavljali tragove udubljena metala u konstrukciji broda. Momak je ostao oduzet nekoliko sekunda, povraćajući dah, dok ga novi trzaj broda nije gurnuo na okamenjeni kolut kormila. Voda je počela plaviti razinu mosta. Roland se bacio prema hodniku koji mu je čarobnjak pokazao. Voda je kapala s ljestava koje su vodile gore i plavila hodnik dok je Orpheus postupno tonuo u more. Uzalud je lupao šakama po vratima. "Alicia!" povikao je iako je bio svjestan da ga ona jedva može čuti s druge strane debelog čelika. "Ja sam, Roland. Zadrži dah! Izvući ću te odatle!" Zgrabio je kolut vrata i pokušao ga okrenuti svom snagom, ranjavajući u tom pokušaju dlanove, dok mu je ledena voda prekrivala struk i nastavljala se penjati. Kolut je popustio za jedva nekoliko centimetara. Roland je duboko udahnuo i ponovno pokušao otvoriti. Uspio ih je polagano otvoriti dok mu je ledena voda pokrivala lice i napokon preplavila čitav hodnik. Tama je ovladala Orpheusom. Kad su se vrata otvorila, zaronio je u mračnu kabinu pipkajući naslijepo u potrazi za Alicijom. U jednom užasnom časku pomislio je da ga je čarobnjak prevario i da ondje nema nikoga. Otvorio je oči pod morem i pokušao razabrati nešto u podmorskoj tami boreći se protiv žarenja. Naposljetku su njegove ruke dohvatile komad tkanine s Alicijine haljine; divlje se borila protiv panike i utapanja. Zagrlio ju je i pokušao umiriti, ali djevojka nije mogla znati tko ili što ju je dohvatilo u mraku. Svjestan da mu je

ostalo još svega nekoliko sekunda, obgrlio ju je oko struka i povukao prema hodniku. Brod se i dalje nesmiljeno strmoglavljivao u dubine. Alicia se bezuspješno hrvala, a Roland ju je vukao prema mostu preko hodnika kroz koji su plutali ostaci što ih je voda izvukla iz najvećih dubina Orpheusa. Znao je da ne mogu izaći iz broda sve dok konstrukcija ne dotakne dno jer bi ih u suprotnome usisna snaga neizbježno povukla u podmorsku struju. Ipak, znao je i da je prošlo barem trideset sekunda otkad je Alicia posljednji put udahnula te da je dosad u naletu panike sigurno već počela udisati vodu. Uspon prema površini vjerojatno bi za nju bio put u sigurnu smrt. Cain je pomno isplanirao svoju igru. Čekanje da Orpheus dotakne dno bilo je beskonačno i osjetio je udarac kada se dio krova mosta odlomio nad Alicijom i njime. Snažni se bol uspinjao njegovom nogom i Roland je shvatio da mu je metal zaglavio zglob. U svoj svojoj veličini Orpheus je polagano nestajao u dubinama. Roland se borio protiv probadajućeg bola koji mu je čupao nogu i u polusjeni potražio Alicijino lice. Djevojka je imala otvorene oči i bila na rubu utapanja. Više nije mogla ni sekunde zadržati dah i zadnji mjehurići zraka pobjegli su između njezinih usana poput bisera koji nose posljednje trenutke života koji je gasnuo. Roland ju je primio za lice i nastojao da ga Alicia pogleda u oči. Njihovi su se pogledi susreli u dubinama i ona je u trenutku shvatila što on namjerava. Odmahnula je glavom pokušavajući ga odmaknuti od sebe. Pokazao joj je zglob zatočen u smrtonosnom zagrljaju metalnih krovnih greda. Alicia je otplivala kroz ledenu vodu prema srušenoj gredi i pokušala osloboditi Rolanda. Razmijenili su očajničke poglede. Nitko i ništa nije moglo pomaknuti tone

čelika koje su držale Rolanda. Alicia je doplivala do njega i zagrlila ga osjećajući kako gubi svijest zbog nedostatka zraka. Ne čekajući ni trenutka, Roland je uzeo Alicijino lice i pritišćući svoje usne uz djevojčine izdahnuo u njezina usta zrak koji je čuvao za nju, baš kao što je Cain predvidio na samome početku. Alicia je udahnula zrak s njegovih usana i snažno stisnula Rolandove ruke, spojena s njim u tom poljupcu spasa. Mladić joj je uputio očajni pogled za rastanak i gurnuo je protiv njezine volje s mosta, odakle se Alicia lagano počela uspinjati prema površini. To je bio posljednji put da je vidjela Rolanda. Nakon nekoliko sekunda djevojka je izronila nasred zaljeva i mogla vidjeti kako se oluja udaljava prema pučini, odnoseći sa sobom sve nade koje je polagala u budućnost. ***

Kad je Max ugledao kako se Alicijino lice pomalja na površini, ponovno se bacio u more i žurno zaplivao prema njoj. Njegova sestra jedva da se mogla održavati na površini i buncala je nerazumljive riječi, snažno kašljući i bljujući more koje je progutala uspinjući se sa dna. Obgrlio joj je ramena i vukao je sve dok nije mogao stajati, nekoliko metara od obale. Stari je svjetioničar čekao na plaži i potrčao da im pomogne. Skupa su izvukli Aliciju iz mora i polegli je na pijesak. Victor Kray tražio joj je puls na zapešću, ali Max je blago povukao starčevu drhtavu ruku. "Živa je, gospodine Kray", objasnio je Max milujući sestrino čelo. "Živa je."

Starac je kimnuo i prepustio Aliciju Maxovoj njezi. Teturajući poput vojnika nakon dugačke bitke, Victor Kray otišao je do obale i zalazio u more sve dok mu voda nije pokrila struk. "Gdje je moj Roland?" mrmljao je starac okrećući se prema Maxu. "Gdje mi je unuk?" Max ga je promatrao u tišini, gledajući kako se starčeva duša i snaga koja ga je držala sve one godine na vrhu svjetionika gube poput šake pijeska među prstima. "Neće se vratiti, gospodine Kray", odgovorio je napokon mladić sa suzama u očima. "Roland se više neće vratiti." Stari ga je svjetioničar promatrao kao da ne može vjerovati njegovim riječima. Onda je kimnuo, ali ponovno je skrenuo pogled prema moru, iščekujući da njegov unuk izroni i pridruži mu se. Polagano, more je povratilo mirnoću i niska zvijezda zapalila se na obzoru. Roland se nikada nije vratio.

Osamnaesto poglavlje

Dan nakon oluje koja se sručila na obalu one duge noći 23. lipnja 1943. Maximilian i Andrea Carver vratili su se u kuću na plaži s malenom Irinom, koja je bila izvan opasnosti, iako će se sasvim oporaviti tek za nekoliko tjedana. Snažni vjetrovi koji su šibali selom do malo prije svitanja ostavili su za sobom mrežu srušenih stabala i električnih stupova, barke izvučene iz mora sve do šetnice i razbijene prozore na dobrom dijelu seoskih pročelja. Alicia i Max čekali su u tišini, sjedeći na trijemu, i istoga trenutka kad je Maximilian Carver izašao iz auta, koji ih je dovezao iz grada, uspio je vidjeti na njihovim licima i izderanoj odjeći da se dogodilo nešto užasno. Prije nego što je uspio postaviti prvo pitanje, Maxov pogled nagnao ga je da shvati da će objašnjenja, ako ih ikad i bude bilo, morati još malo pričekati. Ma što da se dogodilo, Maximilian Carver shvatio je, onako kako nam malo puta u životu bude dano da shvatimo, bez potrebe za riječima ili razlozima, da se iza tužnih pogleda njegovo dvoje djece krije kraj jedne etape u njihovim životima koja se nikad neće vratiti. Prije nego što je ušao u kuću na plaži, Maximilian Carver pogledao je u rupu bez dna Alicijinih očiju. Odsutno je gledala liniju obzora kao da očekuje da će ondje naći odgovor na sva svoja pitanja; pitanja na koja ni on niti itko drugi više neće moći odgovoriti. Iznenada, i u tišini, shvatio je da je njegova kći odrasla i da će jednoga dana, ne tako dalekoga, krenuti novim putem u potrazi za vlastitim odgovorima.

*** Željeznički kolodvor bio je uronjen u oblak pare koji je ispuštao stroj. Zadnji su se putnici žurili da se popnu u vagon te se oproste od obitelji i prijatelja koji su ih dopratili do perona. Max je promatrao stari sat koji mu je poželio dobrodošlicu u selo i uvjerio se da su ovaj put njegove kazaljke stale zauvijek. Nosač je prišao Maxu i Victoru Krayu s ispruženim dlanom i jasnom nakanom da dobije napojnicu. "Kovčezi su u vlaku, gospodine." Stari mu je svjetioničar pružio nekoliko novčića i momak se udaljio brojeći ih. Max i Victor izmijenili su osmijehe kao da im je ta anegdota bila zabavna i kao da je to rutinski oproštaj. "Alicia nije mogla doći jer..." počeo je Max. "Nije potrebno. Razumijem", svjetioničar. "Pozdravi je. I čuvaj je."

prekinuo

ga

je

"Hoću", odgovorio je Max. Šef stanice zazviždao je u zviždaljku. Vlak samo što nije krenuo. "Nećete mi reći kamo idete?" upitao je Max pokazujući na vlak koji je čekao na tračnicama. Victor Kray nasmiješio se i pružio dječaku ruku. "Ma kamo otišao", odgovorio je starac, "nikad neću moći otići odavde." Ponovno se začuo zvižduk. Samo je još Victor Kray morao ući u vlak. Kondukter je stajao na vratima vagona.

"Moram ići, Max", rekao je starac. Max ga je snažno zagrlio i starac ga je obgrlio rukama. "E, da, imam nešto za tebe." Max je uzeo malenu kutiju iz svjetioničarevih ruku. Blago ju je protresao; u njoj je nešto zveckalo. "Nećeš je otvoriti?" upitao je starac. "Kad otiđete", odgovorio je Max. Svjetioničar je slegnuo ramenima. Victor Kray zaputio se u vagon i kondukter mu je pružio ruku kako bi mu pomogao da se uspne. Kad je svjetioničar bio na najgornjoj stubi, Max je brzo potrčao prema njemu. "Gospodine Kray!" uzviknuo je Max. Starac se okrenuo i zainteresirano ga pogledao. "Drago mi je što sam vas upoznao, gospodine Kray", rekao je Max. Victor Kray nasmiješio se posljednji put i blago udario kažiprstom po prsima. "I meni, Max", odgovorio je. "I meni." Vlak je sasvim sporo krenuo i njegov parni trag zauvijek se izgubio u daljini. Max je ostao na peronu sve dok više nije bilo moguće razabrati tu točku na obzoru. Tek je tada otvorio kutiju koju mu je starac dao i otkrio da je u njoj svežanj ključeva. Nasmiješio se. Bili su to ključevi svjetionika.

Epilog

Posljednji tjedni ljeta donijeli su nove vijesti o onome ratu

čiji su dani, prema svima, bili odbrojeni. Maximilian Carver otvorio je urarsku radnju u malenom lokalu blizu trga s crkvom i ubrzo nije bilo nijednog seljanina koji nije posjetio maleni dućan čuda Maxova oca. Malena Irina sasvim se oporavila i činilo se da se ne sjeća nesreće koju je doživjela na stubištu kuće na plaži. Ona i njezina majka običavale su ići u duge šetnje plažom u potrazi za školjkama i malenim fosilima, kojima su začele zbirku što će najesen izazivati zavist njezinih novih prijateljica u razredu. Max, odan ostavštini staroga svjetioničara, svaki je dan u sumrak dolazio biciklom do kuće kraj svjetionika i palio zraku svjetla koja će voditi barke do novoga svitanja. Popeo bi se na promatračnicu i odande gledao ocean kao što je Victor Kray činio gotovo čitava života. Tijekom jednoga od tih popodneva u svjetioniku otkrio je da Alicia često dolazi na plažu na kojoj se uzdizala Rolandova koliba. Došla bi sama i sjela tik uz obalu bludeći pogledom po moru i provodeći sate u tišini. Nikad više nisu razgovarali kao onih dana koje su dijelili s Rolandom i Alicia nikad nije spomenula ono što se dogodilo te noći u zaljevu. Max je od prvoga trenutka poštovao njezinu šutnju. Kad su došli posljednji rujanski dani, koji su nagovještavali početak jeseni, sjećanje na Princa Magle kao da je konačno iščeznulo iz njegova pamćenja poput sna na dnevnoj svjetlosti.

Promatrajući svoju sestru Aliciju dolje na plaži, Max se često prisjećao Rolandovih riječi kojima mu je prijatelj otkrio svoj strah da će to ljeto biti njegovo posljednje u tom selu ako ga regrutiraju. Iako su brat i sestra jedva zborili o tome, Max je sada znao da će uspomena na Rolanda i na to ljeto u kojem su zajedno otkrili magiju ostati u njima zauvijek ih povezujući.

Carlos Ruiz Zafon rođen je 25. rujna 1964. u Barceloni.

Pohađao je isusovačku školu Sarria. Taj je gotički dvorac u njegovu rodnom gradu, s tornjevima i tajnim hodnicima, budio njegovu dječju maštu i želju za pripovijedanjem priča. Radio je u reklamnoj agenciji. Godine 1993., kao dvadesetdevetogodišnjak, za svoj je prvi roman Princ Magle (1996.) primio književnu nagradu i ubrzo je objavio romane Ponoćna palača, Rujansko svjetlo i Marina. Od 1994. živi u Los Angelesu, radi kao scenarist i piše za španjolske dnevne novine El Pais i La Vanguardia. Godine 2002. u Španjolskoj je postao književnom senzacijom, a njegov roman Sjena vjetra, čija se radnja odvija u Barceloni 50-ih godina 20. stoljeća, proglašen je knjigom godine. Dosad je preveden na više od četrdeset jezika te prodan u desecima milijuna primjeraka. Nastavak Sjene vjetra, roman Anđelova igra, u Španjolskoj je objavljen na Svjetski dan knjige 23. travnja 2008., a u studenom 2011. pojavio se roman Zatočenik neba, treći do pentalogije o Groblju zaboravljenih knjiga.

scan i obrada: krista http://www.crowarez.org/index.php http://www.bosnaunited.net/index.php