OPROŠTAJNI UDARAC
S francuskoga preveo Mile Pešorda , Zagreb, 2000.
Naslov izvornika, izvornika, MARGUERITE VOURCENAR , LE COUP DE GRACE © Editions Gallimard 1939 pour Le Coup de grace Bilo je pet sati ujutro, kišilo je, a Eric von Lhomond, ranjen nadomak Zaragoze, liječen na liječen na nekom talijanskom brodu-bolnici, čekao čekao je, u bifeu željezničkoga kolodvora željezničkoga kolodvora u Piši, vlak za Njemačku. Njemačku. Lijep, unatoč četrdesetim četrdesetim godinama, okamenjen u nekoj vrsti krute mladosti, Eric von Lhomond je svojim francuskim precima, baltičkoj bal tičkoj majci majci i ocu Prusu dugovao svoj uski profil, blijedoplave oči, oči, visoki stas, drskost svojih rijetkih osmijeha i ono udaranje potpeticama, koje mu je odsada uskraćivalo slomljeno stopalo cijelo u zavojima. Spuštao se onaj sivi sumrak kada se senzibilni ljudi povjeravaju, kada zločinci priznaju, zločinci priznaju, kada se čak i i najšutljiviji pričama najšutljiviji pričama i i uspomenama bore protiv pospanosti. Eric von Lhomond, koji je uvijek tvrdoglavo stajao na desnoj strani barikade, pripadao je onoj vrsti ljudi koji su 1914. bili suviše mladi te su samo okrznuli opasnost, ljudi koje su neredi u poslijeratnoj Europi, osobni nemir, istodobno nesposobnost da se zadovolje i smire, preobrazili u vojnike pustolove u službi svih napola izgubljenih ili napola dobijenih stvari. Sudjelovao je u različitim pokretima koji su u središnjoj Europi završeni dolaskom Hitlera; vidjeli su ga u Chacou i u Mandžuriji, a, prije službe pod Francovim zapovjedništvom, zapovijedao je jednom dragovoljačkom dragovoljačkom postrojbom postrojbom koja je sudjelovala u antiboljševičkoj bitci antiboljševičkoj bitci u Kurlandiji. Njegova ranjena noga, uvijena poput djeteta, odmarala se poprečno na stolici, dok je on govoreći govoreći rastreseno premetao starinsku narukvicu od golemoga zlatnog sata tako lošega ukusa da mu se samo moglo diviti što ju, kao neki dokaz odvažnosti, nosi na svojoj ruci. Kadikad bi, trzajem koji je svaki put prodrmao njegovu dvojicu drugova, udario o stol, ne šakom, već dlanom već dlanom svoje desne ruke opterećene teškim rećene teškim prstenom pečatnjakom, pečatnjakom, a zveket čaša neprestano čaša neprestano je budio talijanskoga konobara, bucmasta i kovrčava, usnulog kovrčava, usnulog iza šanka. Više puta morao je prekidati svoju priču da priču da bi se ljutilo obrecnuo na starog kočijaša jednoga kočijaša jednoga bijednoga fijakera, po kojem je kiša lila kao iz kabla, koji mu je stalno u nezgodan čas, svakih čas, svakih četvrt sata, četvrt sata, dolazio predložiti noćnu noćnu vožnju do Kosoga tornja; jedan od dvojice ljudi koristio se tom diverzijom da naruči još naruči još jednu crnu kavu; čulo se čulo se lupkanje tabakere - a Nijemac je, odjednom skrhan, odgodivši za tren beskonačnu beskonačnu ispovijest koju je u stvari ispredao sebi samom, svijao ramena naginjući se naginjući se nad svojim upaljačem. Jedna njemačka balada njemačka balada kaže da mrtvi idu brzo, ali i živi također. Sa također. Sa petnaest godina udaljenosti, i sam se slabo sjećam svih sjećam svih tik zbrkanih epizoda antiboljševičke borbe antiboljševičke borbe u Livoniji i u Kurlandiji, cijelog toga kutka građanskoga rata građanskoga rata s njegovim neočekivanim zamasima i podmuklim komplikacijama, sličnim onima sličnim onima nepotpuno ugašene vatre ili neke kožne bolesti. Svaki kraj, uostalom, ima svoj specifični specifični rat: to je lokalni proizvod, poput raži i krumpira. Deset najispunjeni-jih mjeseci moga života prošlo je u zapovijedanju u tome zabačenom okrugu zabačenom okrugu čija ruska, čija ruska, letonska ili germanska imena nisu ništa budila u duhu čitatelja novina čitatelja novina u Europi i drugdje. Brezove šume, jezera, polja s repom, ružni gradići, prljava gradići, prljava sela gdje bi naše ljude katkad iznenada usrećila koja svinja za klanje, stare vlastelinske nastambe iznutra opljačkane, izvana opljačkane, izvana okrznute tragovima metaka što su usmrtili vlasnika i njegovu obitelj, lihvari Zidovi rastrzani između želje između želje za bogaćenjem bogaćenjem i i straha od uboda bajunete; vojske koje su se razvlačile u razvlačile u bande pustolova, a svaka je imala više časnika časnika nego vojnika, s nekolicinom
neizbježnih zanesenjaka i manijaka, kockara i pristojnih ljudi, dobrih momaka, grubijana i alkoholičara. Što alkoholičara. Što se okrutnosti tiče, crveni tiče, crveni krvnici, posebno specijalizirani Letonci, usavršili su vještinu mučenja mučenja koja ]e služila na čast čast velikim mongolskim tradicijama. Kazna kineskom rukom posebno je bila namijenjena časnicima časnicima zbog njihovih legendarnih bijelih rukavica, koje su bile samo uspomena u stanju bijede i prihvaćenoga prihvaćenoga poniženja u kojemu smo svi živjeli. Da biste stekli predodžbu o rafiniranosti ljudske raspomamljenosti, recimo tek da pacijenta tu pljuskaju kožom njegove vlastite na živo oderane ruke. Mogao bih navesti i drugih još užasnijih pojedinosti, no takve priče kreću se između između sadizma i jeftina uživanja. Najgori primjeri okrutnosti samo služe da u slušatelja otvrdnu još koju žilicu više, a kako je ljudsko srce već mekano kao kamen, mislim da nije nužno raditi nešto u tome smislu. Naši ljudi sigurno nisu zaostajali u domišljatostima, no ja sam najčešće najčešće sam se zadovoljavao smrću smrću bez fraza. Okrutnost je luksuz danguba, poput droga i svilenih košulja. U pogledu ljubavi, također sam sam na strani jednostavne savršenosti. Osim toga, makar kakve da su opasnosti s kojima se odlučio suočiti, pustolov suočiti, pustolov (a to sam postao) se često osjeća osjeća nesposobnim za potpuno predavanje mržnji. Možda uopćavam ovaj uopćavam ovaj sasvim osobni slučaj nemoći: od nemoći: od svih ljudi koje poznajem najmanje sam spreman tražiti ideološke poticaje osjećanjima osjećanjima mržnje ili ljubavi koje u meni mogu izazvati meni slični; pristao slični; pristao sam izložiti se opasnostima samo za stvari u koje nisam vjerovao. Prema boljševicima sam njegovao staleško neprijateljstvo, prirodno u vremenu kada se karte nisu miješale tako često kao često kao danas, niti pomoću tako pomoću tako spretnih trikova. Nesreća Nesreća bijelih bijelih Rusa tek me je neznatno zanimala, a sudbina Europe nikada mi nije poremetila san. Zahvaćen baltičkim zupčanikom, najčešće najčešće sam se zadovoljavao da tu igram ulogu metalnoga kotača, kotača, a što je moguće moguće manje ulogu zgnječenoga zgnječenoga prsta. Sto je drugo preosta-jalo mladiću čiji čiji je otac ubijen pred Verdunom, ostavivši mu u nasljedstvo samo željezni križ, titulu koja mu je u najboljem slučaju mogla slučaju mogla osigurati brak s nekom Amerikankom, dugove, napola ludu majku koja je provodila život u čitanju budističkih čitanju budističkih evanđelja i evanđelja i pjesama Rabindranatha Tagora? Na tim životnim stranputicama, Conrad je bar bio čvrsta točka, čvor, srce. čvor, srce. On je bio Balt s ruskom krvi, ja Prus s baltičkom i baltičkom i francuskom krvi; ukrštale su nam se nacionalnosti. U njega sam prepoznao onu, kod mene istodobno odnjegovanu i potisnutu, sposobnost da mu ni do čega ne čega ne bude stalo, da istodobno u svemu uživa i sve prijezire. Ali prestanimo s psihološkim objašnjenjima onoga što je samo spontana jednodušnost jednodušnost naravi, karaktera, tijela, uključujući tu uključujući tu i onaj nerazjašnjeni komad mesa koji nema drugo ime do srce, a koje je u nama zadivljujuće skladno zadivljujuće skladno kucalo, premda nešto slabije u njegovim nego u mojim grudima. Njegov otac, koji je bio naklonjen Nijemcima, umro je u koncentracijskom logoru u okolici Dresdena, gdje je nekoliko tisuća tisuća ruskih zarobljenika trunulo u melankoliji i gamadi. Mojemu ocu, ponosnom na naše prezime i naše francuske korijene, rascopao je lubanju, u rovu u Argonnei, neki crni vojnik u službi Francuske. Takvi su mi nesporazumi kasnije zauvijek ogadili svako uvjerenje osim osobnog. Na sreću, godine sreću, godine 1915. rat pa čak i žalost samo su nam se ukazali u obliku ljetnoga odmora. Izmakli smo zadaćama, ispitima, svakoj pomutnji mladosti. Kratovice su bile na granici, u svojevrsnoj slijepoj ulici, gdje su naklonosti i obiteljske veze, u to vrijeme kada je već popuštala već popuštala ratna stega, katkada brisale pečat pečat iz putovnice. Zbog njezina pruskog udovištva, moju majku, iako Baltkinju i rođaku rođaku grofova de Reval, ne bi ponovno prihvatile ruske vlasti, ali su dugo zatvarale oči pred oči pred prisutnošću prisutnošću jednoga šesnaestogodišnjega šesnaestogodišnjega dječaka. Moja mi je mladost služila kao propusnica za život sa Conradom na tom zabačenom zabače nom imanju, gdje sam bio povjeren brizi njegove tetke, gotovo sla-boumne usidjelice koja
je predstavljala rusku stranu obitelji, i vrtlara Michela, koji je imao instinkte odličnoga psa odličnoga psa čuvara. Sjećam se Sjećam se kupanja u blagoj vodi jezera, j ezera, ili u slanoj vodi zaljeva u zoru, naših istovjetnih otisaka stopala na pijesku ubrzo izbrisanih temeljitim plakanjem mora; popodnevnih počinaka u počinaka u sijenu kada bismo raspravljali o problemima vremena ravnodušno žvačući duhan žvačući duhan ili slamčice, sigurni slamčice, sigurni da činimo mnogo činimo mnogo bolje od naših starijih i ne sumnjajući sumnjajući da smo mi određeni za drugačije drugačije katastrofe i ludosti. Iznova vidim duga klizanja na ledu, zimska poslijepodneva provedena u onoj neobičnoj igri neobičnoj igri anđela, u anđela, u kojoj se bacaš na snijeg pokrećući ruke pokrećući ruke tako da na tlu ostanu otisci krila; ugodne noći noći teške pospanosti u glavnoj dvorani letonskih majura pod najboljom perinom seljanki, koje su, u onim vremenima oskudne prehrane, istodobno raznježivale i zastrašivale naše apetite šesnaestogodišnjaka. šesnaestogodišnjaka. Čak ni djevojaka nije nedostajalo u tome sjevernom Edenu izoliranome usred rata; Conrad bi se rado zakačio za zakačio za njihove šarene suknje da ja nisam prezirao te zanose; on je pripadao obzirnim i tankoćutnim tankoćut nim ljudima koje prijezir dira u srce, koji posumnjaju u svoje najdraže sklonosti čim vide čim vide da se tomu ruga neka ljubavnica ili prijatelj. Glede ćudoređa, razlika ćudoređa, razlika između mene između mene i Conrada bila je potpuna i suptilna, poput razlike između mramora između mramora i alabastra Conradova mekoća me koća nije bila samo pitanje dobi: on je bio od onih naravi koje primaju i zadržavaju svaki nabor s maznom podatnošću lijepoga podatnošću lijepoga baršuna. Lako ga je bilo zamisliti u tridesetoj godini kao maloga zatuplje-nog ladanjskog plemića plemića koji juri djevojke ili mladiće s majura; ili kao mladoga časnika gardista, časnika gardista, elegantnog, bojažljivog i dobrog jahača; ili jahača; ili kao poslušnog činovnika činovnika pod ruskim režimom; ili, pak, u za to pogodnome poslijeratnom dobu, kao pjesnika po berlinskim barovima koji se povodi za T. S. Eliotom ili Jeanom Cocteauom. Uostalom, razlikovali smo se samo u moralu; u fizičkom pogledu fizičkom pogledu bili smo slični, vitki, slični, vitki, tvrdi, okretni, iste preplanule boje i očiju iste očiju iste nijanse. Conradova kosa bila je blijede plave boje, ali to je nevažno. Po selima svijet nas je smatrao braćom, smatrao braćom, što što je bilo dostatno objašnjenje za sve one koji nemaju smisla za strasna prijateljstva; kada bismo protestirali, pokrenuti strašću strašću za doslovnom istinom, najčešće najčešće bi pristali da malo olabave to tako očito očito srodstvo, i nazivali nas bratićima. Ako bratićima. Ako mi se dogodi da noć, koja noć, koja je mogla biti posvećena snu, posvećena snu, uživanju, ili jednostavno samoći, izgubim samoći, izgubim u čavrljanju na čavrljanju na terasi kavane s intelektualcima obuzetim očajem, očajem, uvijek ih začudim začudim tvrdnjom da sam upoznao istinsku, autentičnu sreću, neuništiv zlatnik koga je moguće moguće razmijeniti za šaku krupnih sua ili svežanj poslijeratnih maraka, ali koji ipak ostaje isti, i kojega ne pogađa ne pogađa nikakva nikakva devalvacija. Takva uspomena liječi od liječi od njemačke filozofije; njemačke filozofije; zahvaljujući njoj zahvaljujući njoj život je jednostavniji, njegova suprotnost također. A također. A malo je važno je li ta sreća zračila iz zračila iz Conrada ili jedino iz moje mladosti, jer su moja mladost i Conrad umrli zajedno. I pored okrutnosti vremena i užasnoga grča mišića mišića koji je izobličio lice izobličio lice tetke Prascovie, Kratovice su bile neka vrsta velikoga mirnog raja bez zabrane i bez zmije. A djevojka, ona je bila ružno počešljana, nevažna, počešljana, nevažna, Idjukala se knjigama koje joj je pozajmljivao neki mali židovski student iz Rige, i prezirala dječake. Dođe ipak vrijeme kada sam morao šmugnuti preko granice radi odsluženja vojne Dođe obuke u Njemačkoj, u Njemačkoj, u strahu da ne izgubim ono što je bilo najčišće u najčišće u meni. Obuku sam obavljao pod nadzorom dočasnika oslabljelih dočasnika oslabljelih od gladi i trbušnih bolesti, koji su samo mislili na prikupljanje bonova za kruh, okružen drugovima od kojih su neki bili ugodni, i koji su se već već spremali za poratnu gužvu. Još samo dva mjeseca, i popunjavao bih rupu koju je u našim redovima otvorilo savezničko savezničko topništvo, a možda bih sad, u ovome času, bio času, bio tiho stopljen s francuskom zemljom, s francuskim vinima, s kupinama koje će će brati francuska djeca. No stigao sam baš na vrijeme nazočiti nazočiti potpunom porazu naših vojski i propuštenoj pobjedi onih preko puta.
Započela su lijepa vremena primirja, revolucije i inflacije. Razumljivo, ostao sam bez ičega i dijelio sam sa šezdeset milijuna ljudi potpuni nedostatak budućnosti. Bilo je to pravo doba da se zagrize u sentimentalni mamac desne ili lijeve doktrine, međutim ja nisam nikada mogao gutati tu gamad od riječi. Rekao sam vam da jedino ljudske odrednice djeluju na mene, u najpotpunijoj odsutnosti izgovora: moje odluke su uvijek bile određene tim i tim licem, tim i tim tijelom. Ruska kotlarnica pripremljena za eksploziju širila je po Europi dim ideja koje su smatrane novim; u Kratovicama se smjestio stožer Crvene armije; veze između Njemačke i baltičkih zemalja postajale su sve slabije, a Conrad je uostalom bio od onih koji ne pišu. Sebe sam smatrao zrelim, bila je to moja jedina mladenačka iluzija, a u svakome slučaju, samo je od sebe jasno da sam, uspoređen s mladićima i starom luđakinjom, predstavljao iskustvo i zrelo doba. Budilo se u meni potpuno obiteljsko osjećanje odgovornosti do te mjere da sam tu zaštitničku brigu prenosio čak na djevojku i na tetku. Unatoč svojim mirotvornim naklonostima, majka mi je odobtava-la što sam se priključio dobrovoljačkoj postrojbi barona von Wirtza, koji je sudjelovao u antiboljševičkoj borbi u Estoniji i Kurlandiji. Jadnica, tamo je imala imanja ugrožena posljedicama boljševičke revolucije, s kojih su sve nesigurniji prihodi bili jedino jamstvo da ne spadne na sudbinu glačarice ili hotelske sobarice. Točno je međutim da su komunizam na Istoku i inflacija u Njemačkoj došli u pravi čas da joj omoguće sakriti od svojih prijateljica da smo mi propali mnogo prije nego što su Kaiser, Rusija ili Francuska povukli Europu u rat. Bolje je bilo važiti za žrtvu katastrofe, nego za udovicu čovjeka koga su drolje operušale u Parizu, a krupijei u Monte Carlu. U Kurlandiji sam imao prijatelje; poznavao sam zemlju, jezik, pa čak i neke mjesne dijalekte. Usprkos svim mojim naporima da što prije stignem u Kratovice, ipak sam izgubio tri mjeseca da predem stotinjak kilometara koji su ih dijelili od Rige. Tri vlažna ljetna mjeseca, s maglom poput vate, s brujanjem ponuda trgovaca Zidova koji su došli iz New Yorka da u povoljnim prilikama pokupuju nakit od ruskih emigranata. Još tri mjeseca stroge stege, stožerskih tračeva, nedovršenih vojnih operacija, duhanskog dima i nemira potmulog i žestokog poput zubobolje. Početkom desetoga tjedna, blijed i očaran poput Oresta već od prvoga stiha Racineove tragedije, ugledah kako se ponovno pojavljuje Conrad, stasit u odori na koju je sigurno otišao jedan od posljednjih tetkinih dijamanata, s malim ožiljkom na usni, zbog kojeg je izgledao kao da gricka ljubičice. Zadržao je djetinju bezazlenost, djevojačku blagost i onu mjesečarsku neustrašivost koju je nekada ulagao penjući se na leda bika ili vala; njegove večeri prolazile su u sastavljanju loših stihova u duhu Rilkeovom. Na prvi pogled ustanovih da se njegov život zaustavio dok sam bio odsutan; teže mi je bilo, makar se tako ne činilo, priznati da je isto važilo i za mene. Daleko od Conrada živio sam kao što se putuje. Sve kod njega ulijevalo mi je potpuno povjerenje, koje nikada poslije nisam mogao podariti nekomu drugom. Pokraj njega, duh i tijelo mogli su samo biti spokojni, umireni tolikom jednostavnošću i iskrenošću, a samim tim slobodni da praznuju s najvećom djelotvornošću. Bio je idealan ratni drug, kao što je bio idealni drug iz djetinjstva. Prijateljstvo je, prije svega, sigurnost, a baš ga to razlikuje od ljubavi. Ono je također poštovanje i posvemašnje prihvaćanje drugoga bića. Da mi je moj prijatelj do posljednjega novčića isplatio svote poštovanja i povjerenja koje sam zapisao na njegovo ime, dokazao mi je svojom smrću. Con-radu bi njegove različite sposobnosti, bolje nego meni, omogućile da se izvuče iz neprilike u manje očajnim okolnostima nego što su to revolucija ili rat; njegovi stihovi bi se dopali; njegova ljepota također; mogao bi trijumfirati u Parizu kod žena pokroviteljica
umjetnosti, ili izgubiti se u Berlinu u tamošnjim kojekakvim društvima. U ovoj baltičkoj zbrci, gdje su sve šanse bile na zloslutnoj strani, angažirao sam se samo radi njega; uskoro je bilo jasno da se on tu zadržao samo radi mene. Od njega saznah da su Kratovice bile izložene kratkotrajnoj crvenoj okupaciji, iznimno bezopasnoj, zahvaljujući možda prisutnosti malenoga Židova Grigorija Loewa, sada obučenog u poručnika boljševičke vojske, a koji je nekada, kao ttgovački pomoćnik u jednoj knjižari u Rigi, susretljivo svjetovao Sophie u njezinim lektirama. Otada se dvorac koji su preuzele naše trupe nalazio usred bojišnice, izložen iznenađenjima i puškostrojničkim napadajima. Za vrijeme posljednje uzbune, žene su se sklonile u podrum odakle je Šonja — kako smo je neukusno nazvali — zahtijevala, s luđačkom od-važnošću, da iziđe kako bi u šetnju izvela svoga psa. Prisutnost naših trupa u dvorcu zabrinjavala me koliko i blizina crvenih, jer neizbježno je morala iscrpsti posljednja sredstva moga prijatelja. Upoznao sam već naličja građanskoga rata u vojsci koja se raspada; očito najpametniji smjestit će se zimi u naselja privlačna po gotovo netaknutim zalihama vina i djevojaka. Nisu ni rat ni revolucija razarali zemlju, već njezini spasitelji. Nisam za to mnogo mario, no Kratovice su mi bile važne. Dadoh do znanja da moje poznavanje topografije i bogatstva toga kraja mogu biti od koristi. Poslije beskrajnih vrludanja, ugledali smo na koncu ono što je bilo očito, a zahvaljujući suradnji jednih i oštroumnosti drugih dobio sam zapovijed da pođem na jugoistočni sektor zemlje reorganizirati tamošnje dragovoljačke postrojbe. Bijedna zapovijed, koju Conrad i ja pri-mismo u još bijednijem stanju, blatnjavi do kostiju i toliko neprepoznatljivi da su za nama lajali psi u Kratovicama, kamo smo stigli tek na kraju jedne preguste noći. Da se uvjerimo u moje poznavanje topografije, do zore smo gacali po barama, na dva koraka od crvenih predstraža. Naša braća po oružju ustala su od stola — još su tu bih — te nam velikodušno dadoše da ogrnemo dva kućna haljetka, koji su u boljim vremenima pripadah Conradu, a koje smo zatekli prošarane mrljama i rupama od žara cigareta. Od velikog uzbuđenja pogoršalo se grčenje mišića tetka Prascovie: njezine grimase unijele bi nered u neprijateljsku vojsku. Sophie je izgubila onu mladenačku punašnost; bila je lijepa, pristajala joj je kratka kosa po tadašnjoj modi. Njezino mrzovoljno lice obilježavala je gorka bora u kutu usana; nije više čitala, a večeri je provodila u bijesnom podjarivanju vatre u salonu, uz uzdahe dosade ibzenovske junakinje site svega. No ja govorim preuranjeno, a bolje bi bilo točno opisati onu minutu povratka, ona vrata koja je otvorio Michel smiješno odjeven u livreju preko svojih vojničkih hlača, onaj stajski fenjer koji je visoko uzdignuo u predsoblju u kome više nisu palili svijećnjake. Pločice od bijelog mramora još su uvijek imale onaj ledeni izgled koji je podsjećao na zidnu dekoraciju Luja XV. urezanu u sami snijeg u nekome eskimskom domu. Kako zaboraviti izraz tronute blagosti i dubokoga gađenja na Conradovu licu prigodom njegova povratka u ovu kuću upravo dostatno netaknutu da mu je svako oštećenje bilo ravno uvredi — od nepravilne velike zvijezde što ju je hitac napravio na ogledalu počasnoga stubišta do tragova prstiju na vratima? Obje žene živjele su gotovo zatvorene u budoaru na prvome katu. Vedri zvuk Conradova glasa navede ih da bojažljivo dođu do praga. Ugledah kako se na vrhu stubišta pomalja raščupana, plava glava. Sophie se skhznu niz stubišnu ogradu, u pratnji psa koji joj je lajao za petama. Baci se bratu u zagrljaj, zatim meni, uz smijeh i radosne skokove: - Ti si? Vi ste? - Tu sam! — reče Conrad. - Ne, nisam, tu je princ de Trebizonde! I uhvati sestru da s njom zapleše valcer u predvorju. Skoro odmah je ostavi da bi se, ispruženih ruku, bacio prema jednom drugu, a ona se zaustavi preda mnom, crvena
kao na kraju nekoga bala: - Eric! Kako ste se promijenili! - Zar ne? - rekoh. — Ne-pre-poz-nat-ljiv. — Ne - reče ona odmahnuvši glavom. - U zdravlje rasipnoga brata! - uzviknuo je mali Franz von Aland stojeći na pragu blagovaonice, te sa čašom rakije u ruci stade juriti djevojku. — Hajde, Sophie, samo kapljicu! - To vi mene zafrkavate? - reče podrugljivo djevojka i naglo šmugnu ispod ispružene ruke mladoga časnika, nestade kroz odškrinuta staklena vrata koja su vodila u ostavu i viknu: - Naručit ću vam nešto za jelo! Za to je vrijeme tetka Prascovie, nalakćena na ogradu prvoga kata, blago razmazujući lice suzama, zahvaljivala svim pravoslavnim svecima što su uslišili njezine molitve za nas, i gugutala poput stare bolesne grlice. Njezina soba, koja je zaudarala na vosak i smrt, bila je prepuna ikona pocrnjelih od dima svijeća, a jedna od njih, veoma stara, imala je srebrne vjede pod kojima su prije bili smaragdi. Za vrijeme kratke boljševičke okupacije, neki je vojnik izvadio drago kamenje pa je tetka Prascovie sada molila pred slijepom zaštitnicom. Za koji tren Michel se vratio iz razizemlja sa zdjelom sušene ribe. Conrad je uzalud zvao svoju sestru, a Franz von Aland nas uvjeri, shježući ramenima, da se ona neće ponovno pojavljivati tijekom večeri. Večerasmo bez nje. Ponovno je vidjeh sutra kod njezina brata; svaki put ona bi našla načina da šmugne gipkošću mlade podivljale mačke. Ipak, u prvom uzbuđenju zbog našega povratka, poljubila me u usta, te nisam mogao a da s nekom melankolijom ne pomislim da mi je to prvi djevo jački poljubac te da mi otac nije dao sestru. Razumljivo je da sam u mogućoj mjeri prihvatio Sophie. Život je u dvorcu išao svojim tijekom u intervalima rata, s osobljem svedenim na staru sluškinju i na vrtlara Michela, ometan pnsutnošću nekolicine ruskih časnika pobjeglih iz Kronstadta, kao i uzvamcama na neki dosadni lov koji nikako da se završi. Dva-tn puta, probuđeni udaljenom pucnjavom. nastojali smo skratiti te beskonačne noći igrajući sve troje bridž s jednim mrtvacem, a na toga hipotetičnog mrtvaca mogli smo skoro uvijek staviti prezime i ime nekog od naših ljudi nedavno ubijenih neprijateljskim metkom. Sophijina zlovolja mjestimice je kopnjela, ne oduzimajući joj od njezine preplašene i divlje ljupkosti, slično onim predjelima koji, čak po povratku proljeća, zadržavaju zimsku strogost. Obzirna i usmjerena svjetlost svjetiljke preobražavala je u zračenje bljedilo njezina lica i njezinih ruku. Sophie je bila upravo mojih godina, što je moralo biti znak upozorenja, ali unatoč punoći njezina tijela, osobito sam bio zapanjen njezinim izgledom ranjene mladosti. Očito, samo dvije godine rata nisu bile dostatne da izmijene svaku crtu toga lica u pravcu tvrdoglavosti i tragičnosti. Doista, u dobu za bijele balove, morala je upoznati pogibaone pucnjave, grozne priče o silovanjima i mučenjima, katkada glad, uvijek tjeskobu, ubojstvo svojih rođaka iz Rige, koje je uza zid njihove kuće pribio jedan crveni odred, a napor koji je uložila da bi se priviknula na prizore tako različite od njezinih djevojačkih sanja bio je dostatan da joj bolno raširi oči. No, ili se ja jako varam, ili Sophie nije bila nježna: ona je samo bila beskrajno plemenita srca; često brkamo simptome ovih dviju srodnih bolesti. Osjećao sam da se u njoj zbilo nešto bitnije od burnih previranja u njezinoj zemlji i u svijetu te sam napokon počeo shvaćati što su morali predstavljati ti mjeseci promiskuiteta s muškarcima izvan sebe od alkohola i neprestane prenape-tosti opasnošću. Grubijani, koji bi prije dvije godine za nju bili samo plesači valcera, vrlo su je brzo poučili stvarnosti skrivenoj ispod lju bavnih riječi. Koliko udaraca noću po vratima njezine sobe, koliko ruku što je stišču
oko struka ili mladih grudi, a kojih se trebalo silovito osloboditi gužvajući pri tome bijednu već izlizanu haljinu... Imao sam pred sobom dijete povrijeđeno samom slutnjom žudnje; i cijelim dijelom svoga bića kojim se najviše razlikujem od banalnih ženskara željnih pustolovina, kojima je svaka prilika da ugrabe žensko dobra, mogao sam potpuno prihvatiti Sonjin očaj. Napokon, jednoga jutra, u parku gdje je Michel vadio krumpire, doznao sam svima znanu tajnu, o kojoj su ipak naši drugovi do kraja dostojanstveno šutjeli tako da Conrad za nju nije nikada doznao. Sophie je silovao neki litvanski narednik, poslije ranjen i poslan u pozadinu. Čovjek je bio pijan, a sutradan je došao u veliku dvoranu i kleknuo pred trideset osoba cmizdreći i tražeći oproštaj. Taj je prizor morao djetetu biti još gnusniji od ružnih trenutaka prethodne noći. Tjednima je djevojka živjela s tom uspomenom i strahom od moguće trudnoće. Ma koliko da sam kasnije mogao biti blizak sa Sophie, nikada nisam imao hrabrosti aludirati na tu nesreću: to je medu nama bio uvijek dalek i uvijek prisutan problem. Pa ipak, začudo, ta me je priča njoj približila. Savršeno nevina ili savršeno očuvana, Sophie bi u meni samo pobudila osjećanja neodređene dosade i potajne nelagodnosti, kakva su u meni u Berlinu izazivale kćeri prijateljica moje majke; okaljana, njezino iskustvo je bilo srodno mojemu, a epizoda s narednikom na čudan je način pravila ravnotežu s mojom jedinom gnusnom uspomenom na neku javnu kuću u Bruxellesu. Poslije se činilo da je, zaokupljena gorim patnjama, sasvim zaboravila taj incident kojemu se moja misao neprekidno vraćala, a jedna tako duboka diverzija možda mi je jedina isprika za muke koje sam joj zadao. Moja i bratovljeva prisutnost pomalo joj je vraćala ugled gospodarice kuće, koji je bila u toj mjeri izgubila da se kod kuće osjećala samo kao ustrašena zatvorenica. Pristade kod objeda biti na čelu stola s nekom vrstom dirljive smionosti; časnici su joj ljubili ruku. U hipu, njezine oči dobiše svoj iskreni sjaj, koji nije bio drugo do zračenje jedne kraljevske duše. Potom se njezine oči, koje su mi sve govorile, ponovno zamutiše, i samo sam ih još jednom vidio kako blistaju ptekrasno prozračne, u okolnostima kojih se isu-više dobro sjećam. Zašto se žene zaljubljuju baš u muškarce koji im nisu suđeni i tako im jedino ostavljaju izbor da se izopače ili da ih mrze? Drugi dan po mojem povratku u Kratovice, Sophijina tamna crvenila, njezina iznenadna iščezavanja, onaj kosi pogled koji je tako slabo pristajao njenoj čestitosti, uvjeriše me u potpuno prirodnu uzbudenost djevojke naivno privučene dolaskom novoga muškarca. Poslije, obaviješten o njezinoj zloj sreći, naučio sam pravilnije tumačiti te simptome smrtnoga poniženja koji bi se također javljali u nazočnosti njezina brata. Ali ja sam isuviše dugo bio zadovoljan ovim drugim objašnjenjem, koje je bilo ispravno; dok su svi u Kratovicama nježno i rado pričali o Sophijinoj ljubavi prema meni, ja sam još uvijek vjerovao u mit o ustrašenoj djevojci. Bili su mi potrebni tjedni da opazim kako njezini obrazi, čas blijedi, čas rumeniji, to lice i te ruke istodobno drhtave i ukroćene, i te šutnje, ta bujica naglih riječi, znače nešto drugo nego sram, pa čak više nego žudnju. Nisam uobražen: to je prilično lako muškarcu koji prijezire žene i koji je, da bi se učvrstio u mišljenju koje ima o njima, odlučio pohoditi samo najgore. Imao sam sve pretpostavke da se prevarim u Sophie, utoliko više što su njezin blagi i hrapavi glas, njezina ošišana kosa, njezine bluzice, njezine goleme cipele uvijek pokrivene skrućenim blatom činili od nje u mojim očima brata njezina brata. U tome sam se varao (poslije uvidjeh svoju zabludu) sve do dana kada sam napokon u samoj toj zabludi otkrio jedini dio bitne istine koju sam zagrizao u svome životu. Čekajući, i povrh svega, njegovao sam prema Sophie lagano prijateljstvo kakvo muškarac ima prema dječacima kada ih ne voli. Ovaj lažni stav bio je utoliko opasniji što je Sophie,
rođena istoga tjedna kad i ja, i zavjetovana istim zvijezdama, bila daleko od toga da mi bude mlada, već starija sestra u nesreći. Počevši od određenoga trenutka, ona je bila ta koja je vodila igru; a igrala je utoliko oštrije što je ulagala svoj život. Osim toga, moja je pomnja bila nužno razdvojena; njezina potpuna. Za mene je postojao Conrad, i rat, i neke ambicije potom odbačene. Za nju uskoro nije bilo nikoga osim mene samog, kao da se cijelo čovječanstvo oko nas pretvorilo u rekvizite tragedije. Pomagala je služavci u kuhinjskim poslovima i oko živine - da se ja najedem - a ljubavnike je uzimala samo zato da mene rasrdi. Sudbinski sam bio određen da gubim, čak i ako to nije išlo u prilog njezinoj radosti, a sva moja tromost nije bila dovoljna da odolim težini jednoga bića koje se cijelo predavalo na vlastitoj nizbrdici. Suprotno većini imalo promišljenijih muškaraca, nisam vičniji sa-moprijeziru nego li samoljublju; preveć osjećam da je svaki čin potpun, neophodan i neizbježan, premda neočekivan u trenutku koji prethodi i prevladan u trenutku koji slijedi. Uhvaćen u nizu odluka od kojih je svaka bila konačna, nisam imao vremena, ništa više od životinje, biti problemom u svojim vlastitim očima. No ako je mladost razdoblje neprilagođenosti prirodnomu poretku stvari, doista sam ostao mladi i neprilagodeniji nego što sam mislio, jer je otkriće te jednostavne Sophijine ljubavi izazvalo u meni zaprepaštenost koja je išla do sablazni. U okolnostima u kojima sam se nalazio, biti iznenađen značilo je biti u opasnosti, a biti u opasnosti znači skočiti. Trebalo bi da mrzim Sophie; ona nikada nije ni slutila koliko sam sam zaslužan što je nisam mrzio. No svaki prezreni ljubavnik zadržava izvjesnu povlasticu ucjene koje dosta nisko spušta naš ponos: naše samozadovoljstvo i zaludenost što vidimo kako nas smatraju onakvima kakvi smo se uvijek nadali da jesmo pridonose tome rezultatu, tako da se pomirimo s igranjem uloge Boga. Moram također reći da je So-phijina zaludenost bila manje bezumna nego što se činilo: nakon toliko nevolja, napokon je pronašla čovjeka iz svoje sredine i iz svoga djetinjstva; a svi romani koje je pročitala između svoje dvanaeste i osamnaeste godine podučavali su je da se prijateljstvo prema bratu završava ljubavlju prema sestri. Ta tamna računica instinkta bila je točna, jer se nije moglo prigovoriti da ne vodi računa o nepredvidljivoj neobičnosti. Pristojnoga podrijetla, dosta lijep, dostatno mlad da bih opravdao sva nadanja, bio sam stvoren prikupiti sve težnje jednoga djevojčeta do tada zatočenog medu nekoliko nevažnih grubi-jana i najzavodljivijeg brata na svijetu, ali kojega priroda kao da nije obdarila nikakvom željom za rodoskrvnućem. A da samo rodoskrv-nuće ne izostane, magija uspomena preobražavala me u starijega brata. Nije moguće ne igrati kada sve karte imaš u ruci: mogao sam izvesti samo jedan trik, a to opet znači igrati. Ubrzo se između Sophie i mene uspostavila bliskost žrtve i krvnika. Okrutnost nije bila moja, za to su se pobrinule okolnosti; nije sigurno da u tome nisam uživao. Sljepoća braće ravna je sljepoći muževa, jer Conrad nije ni u što sumnjao. On je bio jedna od onih sanjarskih naravi koje, po najsretnijem od svih nagona, zanemaruju razdražujuću i izopačenu stranu stvarnosti, i svom svojom težinom naliježu na očitost noći, na jednostavnost dana. Siguran u svome bratskom srcu, kojemu nije morao istraživati zakutke, spavao je, čitao, riskirao svoj život, preuzimao telegrafsko dežurstvo, škrabao stihove koji su i dalje bili samo otužan odraz jedne ljupke duše. Tjednima je Sophie prolazila kroza sve strahote zaljubljenih žena koje misle da su neshvaćene, i očajavaju što je tako; potom, razdražena onim što je smatrala mojom glu-pošću, zamorila se situacijom koja ne zamara samo romaneskne uobrazilje, a u nje nije bilo više takve uobrazilje nego u noža. Dobih priznanja koja je smatrala potpunim, a koja su bila čudo od prikrivenih misli. — Kako nam je ovdje lijepo! — govorila je smjestivši se sa mnom u neku od kolibica u parku, u jednom od rijetkih kratkih susreta nasamo koje bismo uspjeli sebi priuštiti
lukavstvima što su obično svojstvena samo ljubavnicima; i odsječnim pokretom istresala je oko sebe pepeo iz svoje kratke seljačke lule. - Da, lijepo - ponovio sam, zanijet tom svježom nježnošću kao uvođenjem glazbene teme u moj život, i nespretno dotaknuo te jedre ruke ispružene preda mnom na vrtnom stolu kao što bih pomilovao lijepa psa ili konja kojega bih dobio na dar. - Imate povjerenja? - Ni dan nije čišći od dna vašega srca, draga prijateljice. - Eric, - i svom težinom je naslonila podbradak na svoje prekrižene ruke - draže mi je odmah vam reći da sam se u vas zaljubila... Kad budete htjeli, vi razumijete? Pa čak ako nije ozbiljno... - S vama, Sophie, uvijek je ozbiljno. - Ne - reče ona - vi mi ne vjerujete. I, zabacivši natrag svoju prkosnu glavu s izazovnim pokretom koji je bio ugodniji od svih milovanja: - Ipak, nemojte misliti da sam tako dobra prema svakome. Oboje smo bili premladi da bismo bili sasvim jednostavni, a u Sophie je postojala neka zbunjujuća čistoća koja je uvećavala mogućnost pogreške. Stol od jelovine koji je mirisao na smolu dijelio me od toga bića koje se bez okolišanja nudilo, a ja sam nastavljao ucrtavati tintom na izlizanome vojnome zemljovidu sve nesigurniju isprekidanu crtu. Kao da želi otkloniti i samu sumnju da u meni traži sudionika, Sophie je izabrala najstariju haljinu, lice bez šminke, dvije drvene klupice i blizinu Michela koji je cijepao drva u dvorištu. U trenu kada je mislila da je dosegla vrhunac bestidnosti, njezina prostodušnost bi očarala svaku majku. Takva iskrenost bila je uostalom najspretnije lukavstvo: da sam volio Sophie, bilo bi toga zbog tog izravnog udarca što mi ga je zadalo biće u kome sam volio vidjeti ono što je suprotnost ženi. Uzmicao sam pomoću izgovora koji su mi prvi pali na pamet, našavši po prvi put neki odvratni okus u istini. Da se razumijemo: istina je bila odvratna upravo zato što sam lagao Šonju. Od toga trenutka mudro bi bilo izbjegavati djevojku, ali ne samo što bijeg nije bio lagan u našem životu opsjednutih, nego sam uskoro bio nesposoban lišiti se tog alkohola, kojim sam inače čvrsto odlučio da se ne opijam. Slažem se da takva slabost prema sebi samomu zaslužuje batine, ali Sophijina ljubav nadahnula me je prvim dvojbama u ispravnost mojih pogleda na život; njezino potpuno darivanje sebe učvršćivalo me, naprotiv, u mome muškom dostojanstvu ili taštini. Komično je u tome svemu bilo to što su upravo moja hladnoća i moja odbijanja učinili da me zavoljela: ona bi me užasnuta odgurnula da je u mojim očima opazila za naših prvih susreta onaj blijesak, kao što je sada umirala jer ga ne vidi. Osvrnuvši se na sebe samu, što lako čine čestite naravi, pomislila je da je izgubljena zbog smjelosti vlastitoga priznanja: znači, nije slutila kako ponos zna biti zahvalan kao i tijelo. Sada je otišla u drugu krajnost i opredijelila se za usilje-nost poput nekadašnjih žena što junački stežu vezice svoga steznika. Pred sobom sam sada imao samo lice napetih mišića, koje se grčilo da ne zadrhti. U hipu je dosezala ljepotu pelivana, mučenika. Dijete se jednim skokom uzdiglo do uske platforme ljubavi bez nade, bez pričuva i pitanja; zacijelo se ona neće tu dugo zadržati. Ništa mi nije tako dirljivo kao hrabrost: jedno tako posvemašnje žrtvovanje zasluživalo je s moje strane najpotpunije povjerenje. Ona nikada nije vjerovala da bih joj ga mogao udijeliti, ne naslućujući dokle ide moje nepovjerenje prema drugim bićima. Iako ne izgleda tako, ne žalim što sam se Sophie predao koliko god sam mogao: od prvoga pogleda vidio sam u njoj nepromjenljivu narav, s kojom se može sklopiti pakt isto tako opasan i siguran kao s nekim elementom: može se imati povjerenja u vatru pod uvjetom da se znade kako je njezin zakon umrijeti ili gorjeti.
Nadam se da je naš život jedno pored drugog ostavio u Sophie nekoliko uspomena isto toliko lijepih kao što su moje. Uostalom, nije važno, budući da ona nije živjela dostatno dugo da bi pokopala svoju prošlost. Snijeg pade već na Svetog Mihovila; dođe jugovina, zatim nove sniježne padavine. Noću, kada se ugase sva svjetla, dvorac je sličio napuštenoj lađi uhvaćenoj medu santama leda. Conrad je radio sam u tornju, ja sam se usredotočio na brojeve razastrte po mome stolu; Sophie je ušla u moju sobu s opreznošću slijepca. Sjela je na postelju i njihala nogama s gležnjevima toplo umotanim u debele vunene čarape. Iako je sigurno zločinom smatrala što se ogriješuje o uvjete našega sporazuma, Sophie je bila manje kadra ne biti ženom nego što su ruže u stanju ne biti ružama. Sve je u njoj vapilo za žudnjom koja joj je bila potrebnija duši nego tijelu. Sati su sporo odmicali; razgovor bi slabio ili se pretvarao u uvrede; Sophie je izmišljala izgovore samo da ne napusti moju sobu; sama sa mnom, nehotice je tražila one okolnosti koje dovode do silovanja žena. Ma kako me to razdraživalo, volio sam tu vrst iscrpljujućega mačevanja u kojem je moje lice bilo prekriveno krinkom, a njezino golo. Hladna i zagušljiva soba, uprljana smradom škrte sobne peći, preobražavala se u dvoranu za tjelovježbu u kojoj su se mladić i djevojka stalno na oprezu nadraživali za borbu sve do zore. Prve svjetlosti dana vraćale su nam Conrada, umorna i zadovoljna poput djeteta koje izlazi iz škole. Drugovi spremni za odlazak sa mnom do predstraža pomolili bi glave kroz odškrinuta vrata i tražili da popiju s nama prvu jutarnju rakiju. Conrad je sjedio blizu Sophie da bi je, usred općega smijeha, podučio zviždati nekoliko taktova jedne engleske pjesme, a drhtanje njezinih ruku pripisivao je alkoholu. Često sam sebi govorio da je možda Sophie primila s potajnim olakšanjem moje prvo odbijanje, a da je u njezinu nuđenju bio znatan dio žrtvovanja. loš je bila dosta blizu svoje jedine loše uspomene da fizičkoj ljubavi prinese više odvažnosti, ah isto tako i više strahova od drugih žena. Štoviše, moja je Sophie bila bojažljiva, to je bio razlog njezinim nastupima smjelosti. Bila je premlada da bi naslutila kako život nije sastavljen od naglih uzleta i tvrdoglave postojanosti, već od nagodbi i zaborava. U tome pogledu, ona bi uvijek ostala odveć mladom pa čak kada bi umrla u šezdesetoj godini. Ali Sophie je uskoro prošlo razdoblje u kojem je darivanje sebe čin strasne volje, da bi došla do stanja kada je, da bi se živjelo, dati se isto tako prirodno kao disati. Otada sam ja bio odgovor koji je ona sebi davala, a njezine prijašnje nevolje činile su joj se dostatno objašnjene mojom odsutnošću. Prije je patila zato što se još ljubav nije pojavila u vidokrugu njezina života, a taj nedostatak svjetlosti činio je još neudobni-jim loše putove kojima ju je otisnula nevolja vremena. Sada, kada je voljela, uklanjala je jedna za drugim svoja posljednja oklijevanja, s jednostavnošću promrzloga putnika koji na suncu svlači mokru od jeću, i stajala preda mnom naga kao što to nikada nijedna žena nije bila. A možda nije mogla, pošto je posve odjednom istrošila sve svoje užase i opiranja protiv muškaraca, pružiti svojoj prvoj ljubavi ništa do čarabnu slast ploda koji se jednako nudi ustima i nožu. Takva strast pristaje na sve, a zadovoljava se malim: bilo je dostatno da uđem u njezinu sobu pa da Sophijino lice odmah poprimi onaj smireni izraz kakav se ima u postelji. Dok sam je dodirivao, imao sam dojam da se sva krv u njezinim žilama pretvara u med. Najbolji med s vremenom se užegne: nisam slutio da ću stostruko platiti svaku svoju grešku i da će mi pomirenost s kojom ih je Sophie prihvaćala biti posebno uračunata. Ljubav je stavila Sophie u moje ruke kao rukavicu od tkanine istodobno mekane i čvrste; kada bih je ostavio; događalo mi se da je kojih pola sata poslije nađem na istome mjestu poput napuštena predmeta. Prema njoj sam naizmjence osjećao drskost i blagost, što je sve težilo jednom cilju — da ona još više voli i pati - a taština je iskvarila moj odnos prema njoj kao što bi to i
žudnja učinila. Kada mi je, kasnije, počela nešto značiti, prestao sam biti blag. Bio sam siguran da Sophie nikomu neće priznati svoje patnje, ali se čudim što Conradu nije povjerila naše rijetke radosti. Sigurno se medu nama već stvorilo prešutno sudioništvo, budući da smo se oboje ponašali prema Conradu kao prema djetetu. O tragedijama se govori kao da se odvijaju u praznome prostoru: ipak su one uvjetovane vlastitim dekorom. Naš dio sreće ili nesreće u Kratovicama uokvirivali su oni hodnici sa zamračenim prozorima u kojima smo se stalno spoticali, salon iz kojega su boljševici jedino odnijeli kompletnu kinesku vitešku opremu i gdje nas je portret neke žene probušen ubodom bajunete gledao visoko sa zida kao da ga zabavlja ta nezgoda; vrijeme je tu igralo svoju ulogu zbog nestrpljivo očekivane ofenzive i neprestane mogućnosti da se umre. Umjesto prednosti koje drugim ženama daje toaletni stol, došapta-vanja s frizerom ili s krojačicom, igre zrcalima u životu unatoč svemu različitom od života muškaraca, a često čudesno zaštićenom Sophie je imala neugodni promiskuitet u kući pretvorenoj u vojarnu, donju odjeću od ružičaste vune koju je morala pred nama krpiti pod svjetlom lampe, naše košulje koje je prala domaćim sapunom što joj je nagrizao ruke. Ta neprekidna trenja u životu i stalni oprez ostavljali su nas načetim i ogrubjelim istodobno. Sjećam se večeri kada je So phie uzela na sebe da za nas zakolje i operuša nekoliko mršavih pilića. Nikada nisam vidio na jednom tako odlučnome licu odsutnost sličnu okrutnosti. Otpuhnuo sam paperje zastalo u njezinoj kosi; neki bljutavi miris krvi širio se s njezinih ruku. Vraćala bi se s takvih poslova teško vukući svoje čizme za snijeg, bacala bilo gdje vlažni ogrtač, odbijala jesti, ili se proždrljivo bacala na užasne palačinke koje nam je uporno pripremala od pokvarena brašna. Od takvoga režima je mršavila. Njezin žar protezao se na sve nas, no jedan osmijeh bio je dovoljan da me podsjeti kako ona ipak služi samo mene. Sigurno je bila dobra, jer je neprekidno propuštala prigode da me muči. U koštacu s neuspjehom, koji žene ne praštaju, učinila je ono što čine hrabre duše dovedene do očaja: tražila je o sebi samoj najgora objašnjenja da bi se time sramotila; sudila je o sebi onako kako bi to učinila tetka Prascovie da je tetka za to bila sposobna. Smatrala se nedostojnom. Pred takvom čistoćom treba pasti na koljena. Osim toga, ni jednog trena nije pomislila opozvati to darivanje sebe same, za nju toliko konačno kao da sam ga ja prihvatio. Bila je to jedna crta te gorde naravi: nije uzimala natrag milostinju koju je odbio neki siromah. Siguran sam da me je prijezirala, a nadam se u njezino ime da je tako bilo, no sav prijezir svijeta nije ju spriječio da mi, u Ijubavnome zanosu, ne poljubi ruke. Željno sam očekivao neki ljutiti pokret, zasluženi prigovor, bilo koji potez koji bi za nju bio jednak svetogrđu, ali se ona neprestano držala na razini onoga što sam tražio od njezine apsurdne ljubavi. S njezine bi me strane pomanjkanje ukusa u njezinu srcu istodobno ohrabrilo i razočaralo. Pratila me je u mojim ispitivanjima po parku, sigurno su za nju to bile šetnje osuđenika. Volio sam hladnu kišu na našim potiljcima, njezinu kosu prilijepljenu kao i moju, njezin kašalj koji je prigušivala dlanom, njezine prste dok viju neku trsku duž glatkoga i pustoga jezera, u kojem je toga dana plutao les jednoga neprijatelja. Iznenada, naslonila bi se na stablo te bih je četvrt sata pustio da mi govori o ljubavi. Jedne večeri, potpuno pokisli, morali smo se skloniti u ruševinu lovačke kućice; svukli smo se, stisnuti u tijesnoj sobi na kojoj se još nalazio krov: bilo je prkosa u mome postupanju s ovim protivnikom kao s prijateljem. Ogrnuta konjskim pokrivačem, sušila je na netom zapaljenoj vatri moju odoru i svoju vunenu haljinu. Na povratku morali smo se više puta bacati na zemlju da bismo izbjegli metke; uzimao bih je oko pasa, poput ljubavnika, da je silom polegnem pored sebe u jarku, pokretom koji je pokazivao kako ipak ne želim da ona umre. Usred tolikih patnji, ljutilo ine što vidim kako se u njezinim očima neprekidno uzdiže neka zadivljujuća
nada: postojala je u njoj ona vjera u vlastitu dužnost koje žene čuvaju čak u mučeništvu. Takva patetična odsutnost beznađa daje za pravo katoličkoj teoriji koja duše koje su skoro nevine stavlja u čistilište, ne strmoglavljujući ih u pakao. Od nas dvoje, za nju bi se našlo smilovanja, pripadao joj je bolji dio. Ona je tu zastrašujuću osamljenost bića koje voli pogoršavala jer je mislila različito od svih nas. Sophie je jedva skrivala svoje simpatije za Crvene: duševna kao što jest, očito je smatrala vrhunskom otmje-nošću dati za pravo neprijatelju. Priviknuta misliti protiv sebe, možda je u opravdavanje protivnika unosila istu plemenitost kao u to da mene oslobodi krivnje. Te Sophijine sklonosti potjecale su iz njezinih mladih dana; Conrad bi ih dijelio da nije otprve usvajao moje poglede na život.Taj mjesec listopad bio je jedan od najužasnijih u gradanskome ratu: gotovo potpuno napušteni od von Wirtza koji se zabio u unutarnjost baltičkih pokrajina, održavali smo, u uredu kratovičkoga nadstojnika, tajne brodolomničke sastanke. Sophie je nazočila tim seansama, leđima naslonjena na vratnice; zacijelo se borila da održi svojevrsnu ravnotežu između uvjerenja koja su nakon svega bila njezino jedino dobro i drugarstva prema nama koje joj nije davalo dovoljno slobode. Vjerojatno je više puta poželjela da bomba okonča naše stožerske govorancije, a njezina želja, često, zamalo se nije ispunila. Uostalom ona nije bila osobito nježna, jer je, bez riječi protesta, gledala kako strijeljaju crvene zarobljenike pod njezinim prozorima. Osjećao sam da svaka odluka donijeta u njezinoj nazočnosti izaziva u njoj unutarnju eksploziju mržnje; u sitnicama praktične prirode davala je, naprotiv, svoje mišljenje poput ptave bistre seljanke. Nasamo bismo raspravljali o tijeku ovoga rata i budućnosti marksizma, sa žestinom u kojoj je, s obje strane, bila potreba za alibijem. Nije mi skrivala svoje naklonosti; još jedino to strast nije načela u njoj. Znatiželjan da vidim dokle će ići Sophijina poniznost koja je bila uzvišena, budući da je bila zaljubljena, pokušao sam više puta navesti djevojku da protuslovi svojim načelima, ili radije, idejama koje joj je Loew utuvio. Teže sam u tome uspijevao nego što bi se moglo misliti; ona bi ozlojeđeno protestirala. Imala je neku neobičnu potrebu mrziti sve što predstavljam ja, osim mene sama. Ali time nije okrnjeno njezino povjerenje u me, koje ju je dovodilo dotle da mi daje kompromitirajuća priznanja koja nikomu ne bi dala. Jednoga sam je dana uspio natjerati da na leđima odnese tovar strjeljiva sve do bojišnice; željno je prihvatila tu prigodu da umre. Nasuprot tome, nikada nije htjela pucati na našoj strani. Šteta, u svojoj šesnaestoj godini pokazala je izvanrednu točnost u ciljanju prilikom hajki. Tražila je suparnice. U tim ispitivanjima, koja su me razdraživala, možda je bilo više znatiželje nego ljubomore. Poput bolesnika koji se osjeća izgubljenim, nije više tražila lijeka koliko je i dalje tražila objašnjenja. Zahtijevala je imena, ali nisam bio toliko mudar da ih izmislim. Jednoga me dana uvjeravala da bi se lako odrekla u korist žene koju volim; što znači da je samu sebe slabo poznavala; da je ta žena postojala, Sophie bi je proglasila nedostojnom mene i pokušala bi me nagovoriti da je ostavim. Romantična predožba o nekoj ljubavnici ostavljenoj u Njemačkoj ne bi bila dovoljna prema ovoj intimnosti dana, ovoj bliskosti noći; s druge strane, u našem životu za bavljenim samim sobom, sumnje su se mogle odnositi jedino na dva-tri stvorenja čija naklonost ne bi ništa razjasnila, a nikoga nije mogla zadovoljiti. Priredila mi je besmislene scene povodom neke ridokose seljanke koja nam je pekla kruh. Takve jedne noći bio sam toliko grub da sam rekao Sophie da bi ona, kada bih osjetio potrebu za ženom, bila posljednja koju bih potražio, što je bila istina, ali sigurno ne zbog pomanjkanja ljepote, nego zbog nečega drugog. Bila je u dostatnoj mjeri žensko da pomisli samo na taj tazlog; vidjeh je kako posrče poput krčmarice koju je šakom
udario pijanac. Iziđe trčeći, uspe se stubištem pridržavajući se za ogradu; čuo sam je kako jeca i spotiče se o stube. Sigurno je provela noć nagnuta nad zrcalom s bijelim okvirom njezine djevojačke sobe, pitajući se mogu li se uistinu njezino lice i njezino tijelo svidjeti samo pijanim narednicima i štete li njezine oči, njezina usta, njezina kosa, ljubavi koju nosi u srcu. Ogledalo joj odrazi djetinje i anđeoske oči, široko, pomalo bezoblično lice koje je bilo zemlja sama u proljeće, predio, blaga polja kojima teku potoci suza; obraze boje sunca i snijega; usta od čije bi potresne ružičaste boje čovjek gotovo zadrhtao; i plavu kosu poput kruha koga nismo više imali. Užasnu se od svih tih stvari koje su je odavale, koje joj nisu bile ni od kakve koristi pred voljenim čovjekom, i uspoređujući se s fotografijama Pearl White i Ruske Carice obješenim na sobnom zidu plakala je do zore ne upropastivši ipak svoje dvadesetogodišnje vjede. Sutradan spazih da po prvi put nije na spavanje krenula s onim navojcima, s kojima je, tijekom noćnih uzbuna, sličila Meduzi s glavom prekrivenom zmijama. Prihvativši jednom zauvijek ružnoću, junački se pomirila s tim da se preda mnom pojavljuje glatke kose. Pohvalih tu ravnu frizuru; ona se, kao što sam predviđao, ponovno osokoli, ali ostatak straha zbog svoga tobožnjeg pomanjkanja privlačnosti samo joj je dao novu sigurnost, kao da je, ne strahujući više ucjenjivati me ljepotom, utoliko više uzimala sebi za pravo da bude uvažavana kao prijateljica. Krenuo sam u Rigu raspitati se o okolnostima sljedeće ofenzive vodeći sa sobom dvojicu drugova epileptičnim fordom iz američkih komičnih filmova. Kratovice su trebale poslužiti kao baza za operacije te je Conrad ostao na licu mjesta da bi obavio pripreme s onom smjesom živahnosti i ravnodušnosti koje sam samo u njega opazio, a što je našim ljudima ulijevalo povjerenje. Pod pretpostavkom da se sva Ako u budućnosti ispune, on bi bio idealan Bonapartin po bočnik (što ja nisam namjeravao biti), jedan od onih idealnih učenika bez kojih je nemoguće shvatiti učitelja. Tijekom dva sata klizanja kotača po zaleđenim putovima izvrgli smo se svim oblicima iznenadne smrti kojoj se izlaže automobilist koji svoje božične blagdane provodi u Švicarskoj. Bio sam ogorčen obratom i u ratu i u svojim intimnim poslovima. Sudjelovanje u antiboljševičkoj obrani u Kurlandiji nije značilo samo smrtnu opasnost; potrebno je reći da su računi, bolesnici, telegraf i teška ili podmukla prisutnost naših drugova postupno trovali moje odnose s prijateljem. Ljudskoj nježnosti potrebna je samoća i minimum mira u nesigurnosti. Slabo se vodi ljubav u prepunoj vojničkoj sobi između dva bunjišta. Mimo svakoga očekivanja, bunjište je tada bio moj život u Kratovicama. Jedino se Sophie dobro držala u tom ozračju tužne i doista ubitačne dosade, a prirodno je nesreća, bolje nego njezina suprotnost, odolijeva gnjavažama. Ali upravo sam bio riješio otići u Rigu da bih pobjegao od Sophie. Grad je, po tome studenom vremenu, bio udobniji nego ikada. Jedino se sjećam napetosti koju su u nama izazvala von Wirtzova odgađanja i groznog šampanjca kojeg smo pili u nekome ruskom kabareu pored jedne autentične Židovke iz Moskve i dvije Mađarice koje su se izdavale za Francuskinje i čiji me pariški naglasak dovodio do bijesa. Već sam mjesecima bio daleko od mode, teško mi je bilo priviknuti se na smiješne ženske šešire duboke do očiju. Oko četiri sata ujutro nadoh se u sobi jedinoga podnošljivog hotela u Rigi u društvu s jednam od Mađarica, taman toliko lucidan da pomislim kako bih ipak više volio Židovku. Recimo da je u tome predavanju užicima bilo devedeset osam posto želje da se ne izdvajam od svojih drugova a ostatak je izazova upućen samome meni: najveće samosvladavanje nije uvijek u znaku vrline. Namjere jednoga muškarca prave tako
zamršeno klupko da ne mogu, sa sadašnje distance prema tome vremenu, zaključiti jesam li se nadao tako približiti Sophiji zaobilaznim putom, ili je uvrijediti izjednačavanjem najčistije žudnje na svijetu sa trideset minuta provedenih na nespremljenoj postelji u naručju prve koja je naišla. Nešto se od moga gađenja nužno moralo prenijeti na nju te sam možda počeo osjećati potrebu da se učvrstim u prijeziru. Ne krijem kako je dosta prizeman strah da se sasvim angažiram doprinosila mojemu oprezu u odnosu na djevojku; uvijek sam se plašio da se ne obrukam, a koja je to žena s kojom se čovjek neće obrukati? Ta pjevačica po budimpeštanskim kavanicama bar nije težila da se upleće u moju budućnost. Treba ipak reći da se, tijekom ta četiri dana, zakvačila za me žilavo poput hobotnice, na koju su podsjećali njezini dugi prsti u bijelim rukavicama. U tim srcima otvorenim svemu dolazećem uvijek ima jedno prazno mjesto pod ružičastim sjenilom kamo one očajnički nastoje smjestiti bilo koga. Napustih Rigu pun nekoga zlovoljnog olakšanja govoreći sebi da nemam ništa zajedničko s tim ljudima, tim ratom, tom zemljom, ništa više nego s nekim rijetkim užicima koje je izmislio čovjek da bi se razonodio u životu. Pomislivši prvi put na sutrašnjicu, skovah planove o iseljavanju u Kanadu zajedno s Conradom, o životu na farmi, na obali velikih jezera, ne vodeći računa da na taj način žrtvujem dosta onoga što voli moj prijatelj. Conrad i njegova sestra čekali su me na peronu, pod staklenom nastrešnicom na kojoj topovske salve od prošloga ljeta nisu ostavile netaknutim nijedno staklo tako da su njezine prazne čelične pregrade sličile golemom mrtvom i oguljenom listu od kojega su ostale samo žilice. Kiša je tekla kroz nadstrešnicu, a Sophie je na glavi svezak rubac poput seljanke. Oboma je bilo naporno zamjenjivati me u mojoj odsutnosti: Conrad je bio sedefasto blijed; i moja strahovanja za njegovo zdravlje, za koje sam znao da je slabašno, učiniše da te večeri zaboravim na sve ostalo. Sophie je naredila da se za nas iznese jedna od posljednjih boca francuskoga vina skrivenih u smočnici. Moji drugovi, raskopčavši šinjele, sjedoše za stol prepričavajući anegdote o onome što su za njih bili lijepi dani u Rigi; Conrad je podizao obrve zabavljena i uljudna, iznenađena izraza; skupa sa mnom iskusio je on takve večeri koje su muškarcu otpor protiv sebe sama, a jedna Mađarica više ili manje nije ga čudila. Sophie se ugrize za usne spazivši da je prolila malo burgundca dok je nastojala napuniti moju čašu. Iziđe potražiti spužvu te unese toliko brižnosti u otklanjanje te mrlje kao da je ona trag nekoga zločina. Iz Rige bijah donio knjige: te večeri, pod sjenilom improviziranim pomoću ručnika, vidjeh Conrada kako je usnuo djetinjim snom u susjednoj postelji unatoč šumu koraka tetke Prascovie, koja se šetala tamo-amo dan i noć na gornjem katu mrmljajući molitve kojima je pripisivala našu relativnu zaštitu. Između brata i sestre, Conrad je, paradoksalno, najviše odgovarao predožbi koju stvaramo o djevojci kojoj su preci prinčevi. Suncem opaljeni Sophijin potiljak, njezine ispucane ruke što stišću spužvu odmah su me podsjetili na Karla, mladog slugu na farmi zaduženog da timari ponije u našem djetinjstvu. Nakon namazanog, naprašenog i ispljeskanog lica moje Mađarice, ona je istodobno bila slabo njegovana i neusporediva. Pustolovina u Rigi ranila je Sophie, ali je nije iznenadila; prvi put sam se ponio prema njezinu očekivanju. Moja bliskost s njom time nije bila umanjena; naprotiv, povećala se; uostalom gotovo su nera-zorive te slabo definirane veze. Bili smo razuzdano iskreni jedno prema drugome. Treba se prisjetiti da je moda toga doba iznad svega nalagala posvemašnju iskrenost. Umjesto da govorimo iz ljubavi, raspravljali smo o njoj, zavaravajući pomoću riječi nemir, kojeg bi se netko drugi riješio djelima, a kojemu mi zbog okolnosti nismo mogli izmaći bijegom. Sophie je prepričavala bez ikakva zatajivanja svoje jedino ljubavno iskustvo, ipak ne priznajući da nije bilo
dragovoljno. Sa svoje strane, nisam skrivao ništa, osim bitnog. To namršteno djevojče pratilo je s gotovo grotesknom pomnjom moje priče o kurvama. Vjerujem da je počela uzimati ljubavnike samo zato bi naspram mene dosegla onaj stupanj zavodljivosti koji je pripisivala droljama. Tako je mali razmak između posvemašnje nevinosti i pot punoga pada da se ona odmah spustila do te razine čulne niskosti kako bi se svidjela te ja vidjeh kako se pred mojim očima zbiva preobrazba čudnovatija nego na ikakvoj sceni, a opet isto tako konvencionalna. Prvo su to bili, u prevelikoj naivnosti, patetični detalji: pronašla je način pribaviti šminku, otkrila svilene čarape. Te oči za-mazane bojom za trepavice, koja im nije trebala da bi izgledale poput crnih krugova, te zažarene i istaknute jabučice nisu me od toga lica odbile više no što bi to učinili ožiljci mojih vlastitih udaraca. Smatrao sam da ta usta božanski blijeda ne lažu baš mnogo dok se trude da izgledaju kao da krvare. Mladići, i Franz von Aland između ostalih, pokušavali su uhvatiti toga velikog leptira koga je pred njihovim očima proždirao neki neobjašnjivi plamen. Ja sam, puno više zaveden otkako su to i drugi bili, pogrešno pripisujući svoja oklijevanja obzirima, gotovo sam požalio što je upravo Sophie sestra jedinoga bića prema kojem sam se osjećao vezan svojevrsnim ugovorom. Ne bih je, ipak, pogledao dvaput da nije za me imala jedine oči koje nešto znače. Instinkt žena tako je kratkog domašaja da je pred njima lako igrati ulogu zvjezdoznanca: taj promašeni mladić nastavi prašnjavim putom junakinja tragedije; ona potraži zaborav u pustoj zabavi. Čavrljanja, osmijesi, divlji plesovi uz zvuk škripavoga gramofona, smione šetnje u područje gdje se pucalo nastaviše se s mladićima koji su se time umjeli okoristiti bolje od mene. Franz von Aland je prvi iskoristio to razdoblje tako neizbježno u zaljubljenih i nezadovoljnih žena kao što je razdoblje nemira u paralitičara. Vezao se za Sophie ljubavlju gotovo isto tako uslužnom poput one koju je djevojka osjećala prema meni. S užitkom je pristao biti prihvaćen u nedostatku boljeg: jedva da su dotle dosezale njegove ambicije. Franz je, nasamo sa mnom, uvijek izgledao kao da mi želi pružiti bljutave isprike poput izletnika koji se otisnuo na neku privatnu stazu. Sigurno se Sophie osvećivala njemu, meni i sebi samoj neiscrpno mu govoreći o našoj ljubavi: zbunjena Franzova potčinjenost nikako nije bila stvorena da me pomiri s idejom o sreći koju donose žene. I dalje mislim s nekom vrstom suosjećanja na ono njegovo držanje psa koji jede šećer koji mu je, unatoč svemu, u obliku uljudnosti, udjeljivala prezirna, očajna i dobroćudna Sophie. Taj naivni zlosretni mladić, koji je u svome kratkom životu uspio skupiti sve nedaće, od koledža iz kojeg su ga otpustili zbog nepočinjene krade do ubojstva njegovih koje su počinili boljševici 1917., pa sve do teške operacije upale slijepoga crijeva, bio je zarobljen nekoliko tjedana poslije, a njegov les po-gubljenika pronađen je sa crnkastom ranom oko vrata koju je napravio dugi gipki izgoreni fitilj. Sophie je tu novost doznala iz mojih usta, sa svim mogućim ublaženjima, a nije mi bilo krivo kad sam vidio da je tu užasnu sliku samo pridodala tolikim drugim, bez trunke tuge. Bilo je novih tjelesnih epizoda rođenih iz iste potrebe da se na tren ušutka taj nepodnošljivi ljubavni monolog koji se nastavljao u dnu nje same, sramežljivo prekinutih nakon nekoliko nespretnih zagrljaja, a sve zbog iste nesposobnosti da zaboravi. Najmrži od svih tih pustih prolaznika bio mi je neki ruski časnik, izbjeglica iz boljševičkih zatvora, koji je medu nama boravio osam dana, da bi potom otputovao u Švedsku zadužen nekom tajnom i iluzornom misijom kod jednoga od velikih vojvoda. Već prve večeri čuo sam od toga pijanca nevjerojatne priče o ženama s pomno prikazanim detaljima, koji su mi i te kako pomogli zamisliti što se događalo između Sophie i njega na kožnome divanu u vrtlarovoj kući. Otada ne bih mogao
podnijeti djevojčinu blizinu da sam, makar jedan jedini put, pročitao na njezinom licu nešto što bi bilo nalik sreći. No ona mi je sve priznavala; njezine su me ruke opet dodirivale kratkim uplašenim pokretima, koji su prije bili sljepačko pipanje nego milovanje, a svako sam jutro pred sobom imao ženu očajnu jer čovjek kojeg je voljela nije bio onaj s kojim je netom bila u postelji. Jedne večeri, otprilike mjesec dana nakon moga povratka iz Rige, radio sam u tornju s Conradom, koji se trudio što je bolje znao pušiti dugu njemačku lulu. Upravo sam se vratio iz sela gdje su se naši ljudi upinjali da pomoću oblica koliko toliko učvrste naše rovove od blata; bila je to jedna od onih umirujućih noći s gustom maglom, kada su se, zbog iščeznuća protivnika, prekidala neprijateljstva na obje strane. Moja mokra vojnička košulja dimila se na peći koju je Conrad punio groznim vlažnim trijeskama, žrtvujući jednu po jednu s tužnim uzdahom nekoga pjesnika koji vidi kako gore njegova stabla, kad ude narednik Chopin predao mi neku poruku. Već u okviru vrata njegov crveni i brižni lik dade mi znak iznad pognute Conradove glave. Krenuh za njim na trijem; taj Chopin, u građanstvu bankovni službenik u Varšavi, bio je sin poljskoga intendanta grofa de Revala; imao je ženu, dvoje djece, zdrav razum i nježno je obožavao Conrada i njegovu sestru koji su ga prihvaćali kao brata po mlijeku. Početkom revolucije vratio se u Kratovice, gdje je otada igrao ulogu časna čovjeka. Šapnu mi da je prolazeći prizemljem našao Sophie potpuno pijanu za velikim stolom u kuhinji, uvijek pustoj u te sate, i da una toč svojim, vjerojatno nespretnim, navaljivanjima nije uspio uvjeriti djevojku da ode u svoju sobu. — Napokon, gospodine — reče mi on (a zvao me je gospodine) — pomislite na sram koji bi je sutra obuzeo kad bi je netko spazio u takvome stanju. Čestiti mladić još je vjerovao u Sophijinu stidljivost, a najčudnovatije je da se nije varao. Spustili se zavojitim stubama, pazeći da na stubama ne škripe moje loše namazane čizme. U toj noći primirja nitko u Kratovicama nije bdio; neodređen šum hrkanja dizao se iz velike sale na prvome katu, gdje je tridesetak momaka na izmaku snaga spavalo kao jedan. Sophie je sjedila u kuhinji kraj velikog stola od mekoga drveta; mlohavo se klatila na nejednakim nogama stolice, čiji je naslon pravio s podom zabrinjavajući kut, šireći na moje oči noge u svilenim čarapama boje karamela, koje su više bile noge mladoga boga nego noge mlade božice. Boca s ostatkom alkohola njihala se u njezinoj lijevoj ispruženoj ruci. Bila je nevjerojatno pijana i pokazivala je na svjetlosti sobne peći lice osuto crvenim mrljama. Položih ruku na njezino rame; prvi put ona na moj dodir ne zadrhta onim svojim strašnim i prekrasnim drhtajem ranjezine ptice; od omamljenosti konjakom bila je imuna na ljubav. Okrenu prema meni lice odsutna pogleda i reče mi glasom zamućenim kao i njezine oči: - Poželite laku noć Texasu, Eric. On leži u uredu. Užgah upaljač da krenem u kutak gdje sam se spoticao o hrpe proklijalih krumpira. Smiješni psić ležao je ispružen pod pokrovom nekih starih dječjih kolica; poslije sam doznao da je Texasa ubila eksplozija bombe zakopane u parku, a koju je on pokušao iskopati vrhom svoje srcolike njuške kao da se radi o nekoj gomoljači. Pretvoren u kašu, bio je nalik psiću mješancu koga je pregazio tramvaj u nekoj velegradskoj aveniji. Pomnjivo podigoh odvratni paket, uzeh kopaču i izidoh u dvorište iskopati rupu. Kiše su otopile površinu zemlje; zakopah Texasa u to blato u kome se on za života valjao s očitim užitkom. Kad se vratih u kuhinju, Sophie je baš iskapila konjak; hitnu bocu na žeravicu, gdje se staklo raspuknu uz mukli prasak, nespretno ustade i, oslanjajući se na moje rame, reče mlitavim glasom: — Jadni Texas... Ipak je šteta. Jedino me je on volio...
Usta su joj vonjala po alkoholu. Već na stubištu izdadoše je noge pa je pridržah na stubama po kojima je ostavila trag bljuvotina; imao sam dojam kako neku izletnicu koju je spopala mučnina pratim u njezinu kabinu. Ona se sruči u naslonjaču u svojoj nespremljenoj sobici, dok sam se ja prihvatio raspremanja posrelje. Ruke i noge bi jahu joj sledene. Nabacah po njoj pokrivače i jedan kaput. Nalakće-na, nastavila je povraćati ništa ne razabirajući, otvorenih usta, poput statue nekoga vodoskoka. Naposljetku se opruzi u ulegnuću postelje, nepokretna, bez živosti, mlitava paput mrtvaca; kosa joj je, slijepljena na obrazima, srvarala na licu zlatne brazgotine. Njezino bilo klizilo je pod mojim prstima, istodobno ludo uzburkano i gotovo neosjetljivo. Sigurno je na dnu sebe sačuvala onu lucidnost pijanstva, straha i bunila, jer mi ispriča da se cijele te noći osjećala kao da putuje saonicama ili u toboganu po ruskim planinama, sva u trzajima, hladnoći, s fijukom vjetra i udarima arterija, kao da pada nepokretna i punom brzinom u ponor kojega se čak više ne plaši. Poznajem to osjećanje smrtnoga ubrzanja koje alkohol daje srcu što popušta. Stalno je vjerovala kako je to bdjenje dobroga Samarićanina pokraj uzglavlja njezine ukaljane postelja ostavilo u meni najružnije uspomene u mome životu. Nisam joj mogao reći da su to bljedilo, te mrlje, ta pogibao, to predavanje potpunije nego u ljubavi bili utješni i lijepi; i da me to nezgrapno opruženo tijelo podsjećalo na tijelo mojih drugova njegovanih u istome stanju, na Conrada samog... Zaboravio sam napomenuti da sam, skidajući s nje odjeću, opazio u visini lijeve dojke dug ožiljak od uboda nožem koji je samo površinski zaparao meso. Kasnije mi ona priznade kako je to od nespretna pokušaja samoubojstva. Je h to bilo u moje vrijeme ili u vrijeme litvanskoga pohodjivca? To nikada nisam mogao doznati. Koliko god je moguće, ne lažem. Narednik Chopin nije se prevario: Sophie je poslije toga ispada pokazala smušenost gimnazijalke koja je prekomjerno popila šampanjca na svadbenoj gozbi. Nekoliko dana sam uživao u melankolično razboritoj prijateljici čiji svaki pogled kao da je htio reći hvala ili tražiti oproštaj. Bilo je slučajeva tifusa u barakama; htjela je pošto poto njegovati oboljele; pustih na koncu tu, čini se, pravu luđakinju da umre na moje oči. Ni tjedan nije prošao, a ona već leže u postelju; mislili smo da je bolesna. No ona je jedino patila od iscrpljenosti, malodušja, zamorenosti ljubavlju koja je neprestano mijenjala oblik, poput živčane bolesti koja danomice pokazuje nove simptome, a istodobno od nedostatka sreće i od neumjerenosti. Na mene je došao red da svako jutro ulazim u njezinu sobu u čik zore. Svi u Kratovi-cama smatrali su nas ljubavnicima, što joj je, pretpostavljam, laskalo, a i meni je odgovaralo. Brižno sam se raspitivao o njezinom zdravlju poput kućnoga liječnika; sjedeći na njezinoj postelji ponašao sam se smiješno bratski. Da je moja blagost bila uperena na još više ranjavanje Sophie, uspjeh ne bi bio potpuniji. Koljena podignutih pod pokrivačem, s podbratkom u rukama, upinjala je u me krupne začuđene oči pune nepresušnih suza. Te pomnje, ta nježnost, ta milovanja rukom što dotiče kosu - prošlo je doba kada bi Sophie uživala u tome mirne duše. Sjećanje na seksualne odnošaje prethodnih mjeseci budilo je u njoj želju da pobjegne bilo gdje izvan sebe same, tako blisku nesretnicima koji više sebe ne podnose. Pokušavala se podići iz svoje postelje poput bolesnika koji će uskoro umrijeti. Ponovno bih je spustio; zamotavao sam je u zgužvane plahte u kojima će se, znao sam, očajnički prevrtati poslije mog odlaska. Ako sam slijegao ramenima izjavljujući da nijedna od tih fizičkih igara nema učinka, zadavao sam njezinu samoljublju najljuću ranu, sve pod izgovorom da umirim njezinu grižnju savjesti. I nečemu dubljem, mnogo hitnijem od samoljublja, kao što je nejasno poštovanje koje tijelo ima za sebe samo. Na svjetlu te nove blagosti, moje grubosti, moja odbijanja, pa i moja prijeziranja postala su joj iskušenja čiju važnost nije
dovoljno shvaćala, ispit koji nije uspjela položiti. Poput iscrpljena plivača, ona je vidjela samu sebe utopljenu na dva zamaha od obale, u trenutku kada bih je možda počeo voljeti. Da sam je uzeo, sada bi plakala od užasa sjećajući se kako nije imala hrabrosti da me čeka. Upoznala je sve muke preljubnica kažnjenih blagošću, a taj očaj još su otežavali rijetki lucidni trenuci kada se Sophie prisjećala da mi poslije svega nije morala sačuvati svoje tijelo. Pa ipak, bijes, odvratnost, raznježenost, ironija, neodređen žal s moje strane, a s njezine mržnja u začetku, sve te suprotnosti priljubljivale su nas jedno uz drugo poput dvoje ljubavnika ili plesača. Ta tako žudena veza istinski je postojala medu nama i najgore je Sophie bilo što ju je osjećala istodobno tako teškom i neopipljivom. Jedne noći (jer, napokon, sve su moje uspomene na Sophie noćne, izuzevši posljednje, koja ima blijedu boju zore), dakle, jedne noći za zračnoga bombardiranja spazih tračak svjetlosti na Sophijinu balkonu. Taj oblik napada bio je dotle rijedak u našem ratu barskih ptica; prvi put u Kratovicama smrt nam je pala s neba. Nevjerojatno je bilo da Sophie želi privući opasnost ne samo na sebe već i na svoje i na sve nas. Stanovala je na drugome katu u desnome krilu zgrade; vrata su bila zatvorena, ali ne i zaključaka. Sophie je sjedila za stolom, u krugu svjetlosti velike petrolejke obješene o strop. Otvorena staklena vrata uokviravala su svijetli pejzaž ledene noći. Moji napori da zatvorim krila nabrekla od nedavnih jesenskih kiša podsjetiše me na prozore u žurbi zabarikadirane, olujne večeri u planinskim odmaralištima iz moga djetinjstva. Sophie me je gledala srdita izraza. Napokon mi reče: — Eric, bit će vam krivo ako umrem? Mrzio sam te promukle i nježne modulacije koje je usvojila od kada se ponašala kao drolja. Prasak bombe poštedi me odgovora. Bilo je to na istoku, u blizini jezera, što mi uli nadu da se oluja udaljava. Sutradan doznah da je granata pala na obalu, a pokošene trske nekoliko su dana plovile po vodi, zajedno s bijelim trbusima mrtvih riba i krhotinama uništenoga čamca. - Da - nastavi ona polagano, tonom nekoga tko pokušava nešto shvatiti — strah me je, a zbilja je to čudno. Jer, trebalo bi mi biti svejedno, zar ne? - Kako vam drago, Sophie - grubo odgovorih - ali ona nesretna starica stanuje u sobi na dva koraka od vaše. A Conrad... - Oh! Conrad - reče ona beskrajno umornim tonom, te se uspravi oslanjajući se objema rukama na stol, poput žene bogalja kojoj se ne ostavlja vlastita naslonjača. U njezinom glasu bilo je toliko ravnodušnosti za bratovljevu sudbinu da sam se pitao je li ga zamrzila. Međutim, ona je jednostavno zapala u ono stanje tuposti gd)e više ništa ne vrijedi, a za spas svojih prestala se brinuti istodobno s divljenjem Lenjinu. - Često mislim - reče prilazeći mi - mislim da je loše nemati strah. Ali kad bih bila sretna - nastavi ona, a dobila je onaj glas odjednom grub i blag koji me uvijek uzbuđivao kao niske note violončela — čini mi se da mi ni smrt ne bi više ništa značila. Pet minuta sreće bilo bi kao znak koji mi je Bog poslao. Jeste li vi sretni, Eric? - Da, sretan sam - nerado rekoh odmah uvidjevši da sam izrekao laž. - Ah! ne izgledate baš tako - uzvrati ona podsmješljivim tonom u kome se nazirala nekadašnja učenica. - I budući da ste sretni, nije vam teško umrijeti? Sa svojim crnim rupcem preko flanelske košulje (kakve se obično nose u internatima) bila je slična sluškinjici naglo probuđenoj ponoćnom zvonjavom. Nikada neću znati zašto sam napravio taj smiješni i nedolični postupak: ponovno sam otvorio prozorske rebrenice. Sječa stabala, koje je Conrad oplakao, ogoljela je pejzaž; bilo je vidl|ivo sve do rijeke gdje se, kao i svih tih noći, razlijegala neprekidna i besmislena pucnjava. Neprijateljski avion još je kružio na zelenkastom nebu, a tišina je bila puna toga
strašnog brujanja motora, kao da je cijeli prostor bio soba po kojoj nespretno kruži dosadna osa. Povukoh Sophie na balkon kao ljubavnik po mjesečini; gledali smo kako dolje golemi snop svjetla lampe treperi na snijegu. Nije bilo vjetra, jer se odbljesak jedva micao. S rukom oko Sophijina struka, imao sam dojam da slušam njezino srce; to prenapeto srce je oklijevalo, potom opet kretalo, u ritmu hrabrosti, a moja jedina misao, koliko se sjećam, bila je kako sam, ako umremo te noći, ipak izabrao poginuti pored nje. Iznenada se silan prasak razliježe veoma blizu nas; kao da je ta buka bila strasnija od smrti, Sophie zapuši uši. Granata je ovaj put pala na udaljenosti manjoj od dometa bačenoga kamena, na krov konjušnice od valovita lima: te noći dva naša konja platiše za nas. U nevjerojatnoj tišini koja nastade, čulo se kako se beskrajno dugo ruši zid od opeka i grozno rzanje umirućega konja. Iza nas, prozor je odletio u komadiće; vraćajući se u sobu gazili smo po smrskanome staklu. Utrnuh lampu, kao što je ponovno užižemo nakon vođenja ljubavi. Krenula je za mnom u hodnik. Tamo je bezazlena noćna svjetiljka gorjela pred jednom od pobožnih slika tetke Prascovie. Sophie je ubrzano disala; lice joj je bilo blistavo blijedo, što mi je bio znak da me je razumjela. Proživio sam sa Sophieom i tragičnijih trenutaka, ali nijedan svečaniji, ni bliži razmjeni prisegi. Njezin sat u mome životu bio je baš taj. Ona podiže ruke na kojima je ostao trag hrđe s ograde na koju smo se minutu ranije zajedno naslanjali i baci se na moje grudi kao da je toga trena ranjena. Najčudnije je da sam prihvatio taj postupak, za koji joj je bilo potrebno deset tjedana da ga napokon napravi. Sad kada je mrtva i kada sam prestao vjerovati u čuda, zadovoljan sam što sam bar jednom poljubio ta usta i tu grubu kosu. Sjećam se točnog stupnja topline koju je toga dana imala njezina pljuvačka i mirisa njezine žive kože — te žene, slične nekoj velikoj osvojenoj zemlji u koju nisam kročio. Ako sam ikada mogao voljeti Sophie u svoj jednostavnosti čula i srca, bilo je to baš u tome trenutku kada smo oboje imali nevinost uskrslih. Treperila je uza me i nikakav susret sa ženskom, bilo s prostitutkom bilo slučajni, nije me pripremio na ovu silovitu, na ovu strašnu slast. To tijelo istodobno opušteno i ukrućeno radošću težilo je na mojim rukama težinom tako misterioznom kakvom bi zernl|a težila da sam koji sat ranije bio usmrćen. Ne znam u kojem se trenu užitak okrenu na užas, pokrećući u meni sjećanje na morsku zvijezdu koju mi je, nekoć, majka silom stavila u ruku, na plaži Schevenin-guea, i tako u meni izazvala napadaj grčenja na najveće zaprepaštenje kupača. Otrgnuh se od Sophie tako divlje da se to moralo činiti surovim tomu tijelu koga je sreća ostavila bez obrane. Ona ponovno rasklopi očne vjede (koje je bila zatvorila) i ugleda na mome licu nešto nedvojbeno nepodnošljivije od mržnje ili strave, jer uzmače, prekri lice podignutim laktom poput udarena djeteta, i tada sam je posljednji put vidio kako preda mnom plače. Sa Sophie sam imao još susreta bez svjedoka prije no što se sve svršilo. Ali od te večeri se sve odvijalo kao da je jedno od nas dvoje već mrtvo: ja, što se nje ticalo, ili ona, u onome dijelu nje same koji je, od silne ljubavi, imao povjerenja u mene. Na monotone faze jedne ljubavi najviše nalikuju čestim, neumornim i uzvišenim, ponavljanjima Beethovenovih kvarteta. Tijekom tih mračnih tjedana došašća (tetka Prascovie, umnogostručujući svoje dane posta, nije nas puštala da išta zaboravimo iz crkvenoga kalendara) život se kod nas nastavljao sa svojim uobičajenim postotkom nevolja, razdraženosti i katastrofa. Vidjeh ili doznah za smrt nekolicine mojih rijetkih prijatelja; Conrad je bio lagano ranjen; od sela, uzimanog i preuzimanog po tri puta, ostalo je tek nekoliko kostura od zidova zatrpanih snijegom. Sophie je bila mirna, odlučna, uslužna i nepristupačna. Negdje u to vrijeme Volkmar se za zimu smjestio u
dvorcu, s ostacima puka koje nam je poslao von Wirtz. Nakon smrti Franza von AJanda, naša se mala njemačka ekspedicijska postrojba raspadao iz dana u dan, zamjenjivan nekom mješavinom baltičkih i bjeloruskih elemenata. Volkmara sam znao po tome što sam ga zamrzio u petnaestoj godini kod profesora matematike komu su nas slali tri puta tjedno tijekom zimskih mjeseci provedenih u Rigi. Bio mi je nalik kao što karikatura sliči modelu: bio je korektan, suhoparan, ambiciozan i koristoljubiv. Pripadao je onomu tipu ljudi istodobno glupih i rođenih da uspiju, koji vode računa o novim činjenicama zavisno od toga koliko od njih imaju koristi, i temelje svoje računice na konstantama života. Da nije bio rat, ne bi dobio Sophie; on ugrabi tu priliku. Već sam znao da žena osamljena u punoj vojarni stječe nad muškarcima upliv koji sadrži nešto operetsko i tragično. Nas su smatrali ljubavnicima, što je bilo potpuno pogrešno; nije prošlo ni petnaest dana a njih već nazvaše zaručnicima. Bez patnje sam podnosio susrete napola somnabulne Sophie s momcima koji bi joj priuštili trenutke zaborava. Veza s Volkmarom me zabri-nu, jer ju je skrila od mene. Ona nije ništa prikrivala; jednostavno mi je oduzela pravo da se miješam u njezin život. I zaista, bio sam manje grešan spram nje nego na početku našega saveza, no čovjek uvijek bude u krivo vrijeme kažnjen. Sophie je ipak bila toliko plemenita da ostane prema meni srdačno pažljiva, možda utoliko više što je počela o meni suditi. Varao sam se dakle o kraju te ljubavi, kao što sam se prevario o njezinom početku. Kadikad i dalje vjerujem da me je voljela do svoga posljednjeg daha. No suzdržavam se od mišljenja kad je do te mjere moj ponos u pitanju. Sophie je bila dosta dobrog zdravlja koje joj je dopuštalo sve ljubavne oporavke: katkad je zamišljam udanu za Volkmara, domaćicu okruženu djecom, koja stez-nikom od ružičastoga lasteksa priteže svoj punački stas žene četrdesetih godina. Ovaj pogled pobija činjenica da je moja Sophie umrla baš u ozračju i svjetlu naše ljubavi. U tome smislu mi se čini, kako se to govorilo u ono vrijeme, da sam dobio rat. Da se manje gnusno izrazim, recimo jednostavno da su moje dedukcije bile točnije nego Volk-marove računice i da je između mene i Sophie postojala posebna srodnost. No tijekom toga božičnoga tjedna, Volkmar je imao sve adute. I dalje mi se događalo da noću pokucam na Sophijina vrata da bih se ponizio uvjeravajući se da nije sama; nekada, to jest mjesec dana prije, u istim okolnostima, lažni i izazovni Sophijin smijeh ohrabrio bi me gotovo onoliko koliko i njezine suze. No otvorila su se vrata; sledena korektnost toga prizora odudarala je od staroga nereda razbacanoga rublja i boca likera; Volkmar mi je odsječnim pokretom pružio svoju tabakeru. Najmanje podnosim da budem pošteđen; kliznuo sam zamišljajući šaputanja i bljutave poljupce koji će se nastaviti po mome odlasku. Uostalom, pričali su o meni i imao sam pravo u to ne sumnjati. Volkmar i ja tako smo se usrdno mrzili da se na trenutke pitam nije li on na Sophie bacio oko samo zato što smo za cijele Kratovice bili kao jedno. Možda sam strastvenije držao do te žene nego što to vjerujem budući da mi je toliko teško priznati da ju je taj kreten volio. Nikada nisam vidio radosnije Božićne večeri od one u Kratovi-cama za vrijeme te ratne zime. Razdražen smiješnim Conradovim i Sophijinim pripremama, izvukao sam se pod izgovorom da moram napraviti neko izvješće. Oko ponoći me znatiželja, glad, buka smijeha i pomalo promukli zvuk jedne od mojih najdražih ploča dove-doše u salon u kome su se plesači okretali na svjetlosti vatre od drva i dvadesetak nejednakih svjetiljki. Još jednom sam imao dojam da ne sudjelujem u radosti drugih, i to svojom vlastitom voljom, no to nije ublažilo gorčinu. Zakuska s pršutom, jabukama i viskijem bila je pripremljena na jednom od bočnih, bogato pozlaćenih stolova; kruh je ispekla
Sophie osobno. Golema široka pleća liječnika Paula Rugena skrivala su mi polovicu sobe; s tanjurom u krilu, taj div je halapljivo jeo svoj dio hrane, žureći kao i uvijek vratiti se u svoju bolnicu smještenu u negdašnjim spremištima kraljevića Petra; oprostio bih Sophie da je njemu, a ne Volkmaru, dala mig. Chopin, koji je prema društvenim igrama njegovao osobitu sklonost osamljenika, upinjao se da u razbijenome grliću boce napravi zgradu od komadića žigica. Uobičajeno nespretan, Conrad je porezao prst kada je pokušao isjeći pršut na tanke kriške; s rupčićem zamotanim oko kažiprsta, koristio je silhuetu svoga zavoja da mijenja na zidu sjenke koje je crtao s obje ruke. Kadikad bi prestajao gestikulirati da stavi novu ploču na gramofon. La Palama je ustupila mjesto nekakvim hunjkavim novtosima; Sophie je mijenjala partnera za svaki ples. Plesati je još najbolje znala: vrtjela se poput plamena, gibala poput cvijeta, a klizila poput labuda. Nosila je haljinu od plavoga tila po modi iz 1914., jedinu balsku haljinu u svome životu, a koliko znam odjenula ju je samo dvaput. Ta istodobno demodirana nova haljina bila je dostatna da pretvori u junakinju romana našu jučerašnju kolegicu. Pošto su jedine gošće na svečanosti bile mnoštvo djevojaka u plavome tilu odražemh u zrcalima, ostali momci su morali međusobno formirati parove. Istog jutra, unatoč bolesnoj nozi, Conrad se po svaku cijenu htio popeti na vrh hrasta da se dokopa busena imele; ta dječačka nerazboritost izazvala je prvu od dvije jedine prepirke koje su mi se ikada dogodile s mojim prijateljem. Ideja za taj busen potekla je od Volkmara; obješen o tamni svijećnjak kojega nitko od nas nije vidio upaljena još od Božića našega djetinjstva, busen je služio kao izgovor momcima da poljube svoju plesačicu. Svaki od tih mladića naizmjence bi priljubio svoje usne uz usne Sophie, ponosite, zabavljene, popustljive, do broćudne ili nježne. Kada sam ja ušao u salon, red je bio na Volkmaru; ona se poljubi s njim poljupcem za koji sam znao da je jako različit od ljubavnoga poljupca, no koji je nedvojbeno značio radost, povjerenje, sklad. Conradovo »Oh! Eric, samo smo tebe čekali!« nagna Sophie okrenuti glavu. Stajao sam u okviru vrata daleko od svakoga svjetla, pokraj salona za glazbu. Sophie je bila kratkovidna; ipak me prepoznade, jer napola sklopi oči. Ona nasloni ruke na one odvratne epolete koje bi katkad Crveni prikovali na tijelo zarobljenih bijelih časnika, te drugi poljubac dan Volkmaru bješe poljubac izazova. Njezin je partner nagnuo nad njom svoje lice raznježeno i zažareno u isti mah; ako je taj izraz izraz ljubavi, žene su lude što nam se ne sklanjaju, a moje nepovjerenje prema njima nije bezrazložno. Ramena obnaženih u svojoj plavoj haljini, zabacujući natrag svoju kratku kosu koju je spržila u pokušaju da je navije, Sophie je tome postotku davala najzamamnije i najneiskrenije usne koje je neka filmska diva ikada ponudila škiljeći prema filmskoj kameri. To je bilo previše. Ščepah je rukom i pljusnuh. Udarac ili iznenađenje bijahu tako jaki da ona uzmaknu, okrenu se oko sebe same, spotaknu se nogom o stolicu i pade. Krvarenje iz nosa jače istaknu komičnost te scene. Volkmar je toliko bio zaprepašten da mu je trebalo malo vremena prije nego se bacio na mene. Rugen se umiješa i mislim da me je silom posjeo u volterijansku naslonjaču. Zamalo što boksačka tuča nije završila svečanost; u općoj gužvi Volkmar je promuknuo tražeći da mu se ispričam; mislili su da smo pijani, što je sredilo stvar. Sutradan smo išli u opasnu misiju, a čovjek se ne tuče s drugom na Božić, i to za ženu koju ne želi. Natjeraše me da Volkmaru stisnem ruku, a činjenica je da sam bio bijesan samo na sebe. Što se tiče Sophie, ona je iščezla uz veliki šum zgužvanoga tila. Otrgnuvši je od njezina plesača, prekinuo sam kopču njezine tanke niti perli o vratu, a koju joj je, na dan njezine krizme, dala njezina baka Galitzine. Beskorisna igračka
vukla se po zemlji. Prignuh se i makinalno je stavih u džep. Nikada nisam imao priliku vratiti je Sophie. Često sam je, u jednom od mojih razdoblja oskudice, namjeravao prodati, no perle su požu-tjele pa ih nijedan draguljar ne bi htio. JoŠ ih imam, ili radije, još sam ih imao u svome kovčegu koji mi je ukraden ove godine u Španjolskoj. Ima stvari koje čovjek čuva ne znajući zašto. Te noći su se moji koraci od prozora do ormara podudarali s hodanjem tetke Prascovie. Bio sam bosonog te nije bilo opasnosti da probudim Conrada koji je spavao iza zastora. Kod desetog povratka, tražeći u mraku svoje cipele i jaknu, odlučih otići Sophie u njezinu sobu, jer sam bio siguran da ću je tamo ovaj put naći samu. Pokrenut smiješnom potrebom za jasnoćom jedne jedva zrele glave, i dalje sam se pitao volim li tu ženu. I zaista, do sada je toj ljubavi nedostajala provjera kojom se najneprostiji od nas služe da bi potvrdili izvornost ljubavi, a Bog zna da sam pri tom bio ljut na Sophie zbog svoje neodlučnosti. Ali nesreća te djevojke, svima prepuštene, bila je što se čovjek mogao obvezati prema njoj jedino za cijeli život. Govorio sam sebi da će, u takvome vremenu kada se sve raspada, bar ta žena biti postojana poput zemlje na kojoj se može graditi ili ležati. Lijepo bi bilo iznova stvoriti svijet s njom u osamljenosti brodolomnika. Znao sam da sam sve dotle živio samo u svojim granicama; moj je položaj morao postati neodrživ; Conrad će ostarjeli, ja također, a rat neće uvijek moći poslužiti kao isprika za sve. Pred ormarom s ogledalom, odbijanja ne baš sasvim prostačka ponovno su imala prednost prihvaćanja ne baš sasvim plemenitih. S prividnom hladnokrvnošću sam se pitao što učiniti s tom ženom, i zaista nisam bio spreman smatrati Conrada za šurjaka. Tko će napustiti, zbog dvojbene intrige s vlastitom mu sestrom, božanski mladoga prijatelja, dvadesetogodišnjaka. Potom, kao da me je moje kretanje amo-tamo dovelo do drugoga kraja njihala, opet sam neko vrijeme postao ona osoba koja se znatno rugala mojim osobnim nevoljama, a koja je zacijelo vjerno sličila na sve one meni slične koji su prije mene tražili zaručnice. Taj mladić jednostavniji od mene treperio je kao bilo tko na spomen bijelih dojki. Nešto prije časa izlaska sunca, ako je ono uopće izlazilo za tih sivih dana, začuh blagi šum priviđenja što ga pravi ženska od jeća drhteći na vjetru na nekome trijemu, grebanje kućne životinje koja traži da joj njezin gospodar otvori, i ono uzburkano disanje žene koja je trčala do konca svoje sudbine. Sophie je govorila tiho, usta priljubljenih uz vrata od hrastovine, a četiri-pet jezika koje je dobro znala, uključujući francuski i ruski, služili su joj da varira one nespretne riječi, koje su u svim zemljama najobeščašćenije i najčišće. - Eric, jedini moj prijatelju, preklinjem vas da mi oprostite. - Sophie, draga, spremam se otputovati... Budite ujutro u kuhinji u vrijeme odlaska. Moram vam reći... Oprostite mi. - Eric, oprostite vi meni... Onaj tko tvrdi da se sjeća svake riječi nekoga razgovora uvijek mi se čini lažljivcem ili mitomanom. Stalno mi ostaju samo mrvice, tekst pun rupa, poput isprave koju su nagrizli crvi. Ne razumijem svoje vlastite riječi, čak u trenu dok ih izgovaram. A što se riječi nekoga drugog tiče, izmiču mi, i jedino se sjećam giba usta na domak mojih usana. Sve ostalo samo je proizvoljna i iskrivljena konstrukcija, što se također odnosi na druge razgovore kojih se ovdje pokušavam sjetiti. Ako se gotovo bez pogreške sjećam bijednih trivijalnosti koje smo izmijenjali te noći, nedvojbeno su razlog tomu te posljednje nježne riječi što mi ih je Sophie rekla u svome životu. Odustao sam od toga da bešumno okrenem ključ u bravi. Čovjek misli da oklijeva, ili da se odlučio, no neznatni razlozi, zbog kojih se na koncu i odlučuje, daju obilježje tajnim mislima. Moje kukavištvo ili moja odvažnost nisu išli dotle da Conrada sučele s
nekim objašnjenjem. Conrad je bio toliko naivan daje u mome postupku prethodne noći vidio samo protest protiv neumjesnog ophođenja gotovo nepoznatog čovjeka prema njegovoj sestri: još ne znam bih li mu ikada priznao da sam ga četiri mjeseca svakodnevno nehotice lagao. Moj se prijatelj prevrtao u snu, s nesvjesnim jecajima kada bi mu se bolesne noge očešale o plahtu; vratih se da se ispružim na svojoj postelji, s rukama pod zatiljkom, trudeći se da ne mislim ni na šta drugo do na sutrašnju ekspediciju. Da sam one noći imao Sophie, vjerujem da bih požudno uživao u toj ženi koju sam malo prije obilježio u očima sviju kao stvar koja pripada samo meni. Sophie, napokon sretna, vjerojatno bi bila nedohvatljiva za udarce koji su nas uskoro zauvijek razdvojili; od mene bi dakle fatalno potekla inicijativa za raskid. Poslije nekoliko tjedana razočaranja ih bunila, moj porok bi me, u isti mah očajnički i neophodan, ponovno obuzeo; a taj porok, što god se o tome mislilo, daleko je vise samoća nego ljubav prema mladićima. U samoći nema mjesta za žene, jer je one unište ako ništa ono zbog napora da od nje načine vrt. Opet bi prevladalo biće koje me, uza sve to, čini najneizbježnije osobnim te bih, htio to ili ne, napustio Sophie, kao što šef države napušta pokrajine suviše udaljene od metropole. Volkmarov Čas neizostavno bi ponovno zazvonio za nju, ili bi, u nedostatku toga, bio čas za prostituciju. Ima čistijih stvari od ovoga niza razdora i laži koje podsjećaju na idilu trgovačkoga putnika sa služavkom, te i danas vjerujem da nesreća nije loše sredila stvari. Ali to nimalo ne umanjuje istinu da sam vjerojatno izgubio jednu od svojih životnih prilika. No također postoje prilike koje, unatoč nama, naš nagon odbija. Oko sedam sati izjutra sišao sam u kuhinju, u kojoj me je Volkmar spreman čekao. Sophie je podgrijala kavu, pripremila namirnice od ostataka jela od prethodne noći; bila je savršena u tim brigama vojničke žene. Oprosti se s nama u dvorištu, otprilike na onome mjestu gdje sam jedne noći u studenom zakopao Texasa. Ni jednog trena nismo bili sami. Spreman vezati se već od svoga povratka, ipak nisam želio staviti između svoje izjave i sebe rok koji će možda imati pro-stranost smrti. Sve troje kao da smo zaboravili sinoćne ispade; ovo bar prividno zacijeljivanje bilo je odlika našega života kojega je neprekidno čeličio rat. Volkmar i ja poljubismo ispruženu ruku, koja nam je i iz daleka mahala — znak koji je svaki od nas primao za sebe. Naši su nas ljudi čekali kod tabora, čučeći oko vatre koja je tinjala. Sniježilo je, što će put učiniti još napornijim; ali možda i zaštititi od iznenađenja. Mostovi su bili otišli u zrak, no zamrznuta rijeka bila je sigurna. Naš je cilj bio doći do Munaua gdje se Brusarov nalazio blokiran u situaciji opasnijoj od naše i štititi, ako bude neophodno, njegovo povlačenje na našu bojnu crtu. Telefonske veze su već nekoliko dana bile prekinute između Munaua i nas, a da mi nismo znali je li to djelo oluje ili neprijatelja. Zapravo, selo je uoči Božića palo u ruke Crvenih; nemilosrdno izloženi ostatak Brusarovljevih trupa bio je smješten u Gourni. Sam Brusarov bio je teško ranjen; umro je tjedan kasnije. U odsutnosti drugih šefova, na mene pade odgovornost za povlačenje. Pokušao sam izvršiti protunapad na Munau, s nadom u dobijanje zarobljenika i ratnoga materijala, a to nas je samo još više oslabilo. Brusarov je, u lucidnim trenucima, uporno tražio da ne napustimo Gournu, čiju je stratešku važnost preuveličavao; inače, uvijek sam smatrao nesposobnjakovićem toga takozvanog heroja iz ofenzive 1914. godine protiv naše Istočne Pruske. Bilo je neophodno da jedan od nas ode po Rugena u Kratovice te da zatim ide podnijeti von Wirtzu točan prijavak o situaciji, bolje rečeno, dva izvještaja, Brusarovljev i moj. Volkmara sam izabrao za taj zadatak samo zato što je on jedini znao da se spretno ophodi prema glavnome zapovjedniku, a i da nagovori Rugena da nam se pridruži; jer, nisam rekao da je jedna od Paulovih osobenosti bila u tome što je prema časnicima carske Rusije gajio odbojnost iznenađujuću čak i u našim redovima,
premda su oni gotovo isto toliko mrzili emigrante koliko i same boljševike. Štoviše, na temelju neke neobične profesionalne deformacije, Faulova požrtvovnost prema ranjenicima nije prelazila zidove njegove ambulante; Brusarov na samrti u Gournu zanimao ga je manje nego bilo koji od bolesnika koje je prethodne noći operirao. Da se razumijemo: ne bih htio biti optužen za veću perfidnost od one na koju sam sposoban. Nisam se pokušao osloboditi suparnika (ta je riječ smiješna) šaljući ga na opasan zadatak. Otići nije bilo opasnije nego ostati, a ne mislim da bi Volkmar bio ljut na mene što ga izlažem većem riziku. On je to možda i očekivao; da mu se ukazala prilika, i sam bi isto tako postupio sa mnom. Drugo rješenje bi bilo da sam odem u Kratovice, a da Volkmaru prepustim zapovjedništvo u Gourni, gdje se više nije računalo na Brusarova na umoru. U tome trenu, Volkmar mi je zamjerio što mu dodjeljujem manju ulogu; s obzirom na dalji tok stvari, možda mi je poslije bio zahvalan što sam na sebe uzeo goru odgovornost. Također nije točno da sam ga poslao u Kratovice kako bih mu pružio posljednju priliku da me konačno zamijeni kod Sophie: sve su to one finese kojima se čovjek tek naknadno sumnjiči. Moje nepovjerenje prema Volkmaru možda nije bilo normalno između nas: mimo svakoga očekivanja, pokazao se dobrim momkom tijekom tih nekoliko dana koje smo proveli zajedno. U tome, kao i u dosta drugih stvari, nisam bio pronicljiv. Vrline Volkmarova dru-garstva nisu bile, pravo govoreći, hipokritski plašt, nego neka vrst vojničkih manira, koji se s odorom prima i ostavlja. Treba također reći da je on njegovao prema meni neku staru životinjsku, a ne samo koristoljubivu mržnju. U njegovim sam očima bio predmet sablazni i vjerojatno odvratan kao pauk. Možda je svojom zadaćom smatrao da Sophie pobuni protiv mene; još mu moram biti zahvalan što nije prije odigrao tu kartu. Slutio sam da se izlažem opasnosti sučeljavajući ga sa Sophieom, pod pretpostavkom da mi ona puno znači, no nije bilo vrijeme za razglabanja takve vrsti, a u svakome slučaju moj bi mi ponos priječio da to uzmem u obzir. U pogledu ogovaranja mene kod von Wirtza, uvjeren sam da to nije učinio. Taj Volkmar je bio, kao i svi, do neke točke častan čovjek. Nekoliko dana poslije stiže Rugen, zakriljen oklopnim kamionima i jednim ambulantnim vozilom. Pošto se nije moglo dugo zadržavati u Gourni, uzeh na sebe da silom odvedem Brusarova, koji umrije na putu, kao što se moglo predvidjeti, a smetao je mrtav isto kao i dok je bio živ. Napali su nas uzvodno uz rijeku i samo sam Šačicu ljudi uspio dovesti u Kratovice. Moje pogreške tijekom toga minijaturnoga povlačenja poslužile su mi nekoliko mjeseci poslije u akcijama na poljskoj granici, a zahvaljujući svakomu od tih mrtvih iz Gourne poslije sam uštedio dvanaestak života. Nije važno: pobijedenici nisu nikad u pravu, i zaslužio sam sve prijekore koji se sručiše na mene, osim onoga što se nisam pokorio naređenjima jednoga bolesnika čiji se mozak već rastvarao. Faulova me smrt posebno uznemiri: nisam imao drugoga prijatelja. Svjestan sam da izgleda kao da ova tvrdnja proturječi svemu onomu što sam do sada rekao: ako se imalo o tome razmisli, ipak je lako pomiriti ta proturječja. Prvu noć po mome povratku provedoh u taboru, na jednoj od onih slamarica što su vrvjele od buha, koje su našim rizicima pridodavale pjegavi tifus, a mislim da sam tu spavao kao klada. Nisam promijenio odluku u pogledu Sophie, a nisam, uostalom, imao vremena misliti na nju, no možda nisam želio odmah kročiti ponovno u zamku, u koju sam pristao biti uhvaćen. Sve mi se te noći činilo gnusno, beskorisno, zaglupljujuće i sivo. Sutradan, po mutnome prijepodnevu s rastopljenim snijegom i zapadnim vjetrom, predoh kratku udaljenost između tabora i dvorca. Da bih se popeo u Conradov ured, iskoristih svečano stubište, zatrpano slamom i razvaljenim sanducima, umjesto stubišta za poslugu, koje sam gotovo uvijek koristio. Nisam bio umiven, ni obrijan, a
u stanju potpune inferiornosti u slučaju scene prigovaranja ili ljubavi. Bilo je mračno na stubištu, osvijetljenom jedino kroz malenu pukotinu na spuštenim prozorskim rebrenicama. Između prvoga i drugoga kata nadoh se oči u oči sa Sophieom koja se spuštala stubama. Nosila je svoj gunj, čizme za snijeg, mali vuneni šal preko glave, nešto poput svilenoga rupca kojim se ove godine kite žene na morskim kupalištima. U ruci je držala paket zamotan u kuhinjsku krpu svezanu u čvor, ali ja sam je često viđao kako nosi slične stvari kada bi posjećivala ambulantu ili vrtlarovu ženu. Ništa od svega toga nije bilo novo, a jedino bi me njezin pogled mogao opomenuti. No ona izbjegne moje oči. - Kako to, Sophie, da izlazite po ovome vremenu? - našalih se pokušavajući je uhvatiti za ruku. — Odlazim — reče ona. Po njezinu glasu shvatih da je to ozbiljno i da ona doista odlazi. — Gdje idete? — To se vas ne tiče — reče ona oslobodivši svoju ruku naglim pokretom, a njezino grlo dobi ono lagano ispupčenje koje podsjeća na vrat golubice, a koji pokazuje da je netom progutan jecaj. - A može li se znati zašto odlazite, draga moja? - Dosta mi je svega - ponovi ona s grčevitim trzajem usana koji na tren podsjeti na onaj tetke Prascovie. - Dosta mi je svega. I, prebacivši iz lijeve u desnu ruku svoj smiješni smotuljak koji joj je davao izgled otpuštene služavke, ona jurnu kao da se želi izvući, a samo je uspjela spustiti se za stubu niže, što nas je, njoj usprkos, približilo. Tada, oslanjajući se leđima o zid, da bi tako medu nama ostavila najveći mogući prostor, po prvi put digne prema meni oči pune užasa. — Ah — reče - svi mi se gadite... Siguran sam da riječi koje je poslije nasumce izustila nisu izlazile iz nje, a nije teško pogoditi od koga ih je pozajmila. Bilo je to kao česma iz koje bljuje blato. Lice joj je dobilo izraz seljačke prostote: vidio sam u narodskih cura te eksplozije ozlojeđene bestidnosti. Nevažno je bilo jesu li te njezine optužbe opravdane ili ne; sve što se govori u tome stanju lažno je, jer čulne istine izmiču jeziku, a stvorene su samo za tepanja. Situacija se rasvjetljavala: doista sam nasuprot sebe imao protivnicu, a budući da sam u Sophijinu odricanju uvijek naslućivao mržnju, imao sam više povjerenja u svoju oštroumnost. Možda bi je potpuno povjeravanje s moje strane spriječilo da tako prede neprijatelju, no to su razmišljanja isprazna isto kao ona koje ustanovljuju moguću Napoleonovu pobjedu kod Waterlooa. — A Volkmar vas je, pretpostavljam, podučio tim bestidnostima? - Oh, taj - reče ona s izrazom koji mi ne ostavi nikakvu dvojbu o njezinim osjećanjima prema njemu. Sigurno nas je ona u tome trenu sjedinila u istom prijeziru, a s nama i ostale muškarce. — Znate što me čudi? To što vam te krasne ideje nisu već prije pale na pamet - rekoh što je moguće ležernijim tonom, pokušavajući je uvući u jednu od onih rasprava u kojima bi se dva mjeseca ranije izgubila. - Jesu - odgovori ona rastreseno. - Jesu, no to nije važno. Nije lagala; ženama nije ništa važno osim njih samih, a svaki drugi izbor smatraju kroničnom ludošću ili prolaznom zabludom. Baš sam je htio ljutilo upitati što je onda za nju važno, kad ugledah njezino lice i njezine oči kako se izobličuju i drhte usred novoga napadaja očaja kao pod dubokim naletom migrene.
- Uza sve to, nisam mogla pomisliti da ćete Conrada u sve to umiješati. Ona lagano okrenu glavu, a njezini se blijedi obrazi zapališe kao da je sram od takve optužbe suviše velik a da se ne bi na nju spustio. Tada shvatih da je Sophijina ravnodušnost prema najbližima koja me je sablažnjavala bila samo lažni simptom, lukavstvo instinkta da ih drži izvan bijede i odvratnosti gdje je ona mislila da je pala i da je njezina nježnost prema bratu i dalje izvirala u strasti za mene, nevidljiva poput izvora u slanoj vodi mora. Štoviše, ona je Conrada darivala svim prednostima i svim vrlinama kojih se ona odricala, kao da je taj krhki mladić bio njezina nevinost. Pomisao da je njega uzimala u obranu protiv mene dimu me u najosjetljiviju točku moje nečiste savjesti. Svi bi odgovori bili dobri osim ovog, te ja posrnuli, razdražen, bojažljiv, u žurbi da je zauzvrat ranim. Ima, duboko u dnu svakoga od nas, neki tupi bezobrazni prostak, a baš on uzvrati udarac: — Nije na droljama da preuzimaju ulogu policije za moral, draga prijateljice. Pogleda me iznenađeno, kao da se ipak tomu nije nadala, i ja prekasno shvatih da bi ona radosno prihvatila neko osporavanje, a da bi priznanje izazvalo u nje samo potok suza. Nagnuta naprijed, namrštena, tražila je odgovor na tu malu rečenicu, koja nas je razdvajala više od laži ili opačine, nade u ustima samo malo pljuvačke koju mi pijunu u lice. Naslonjen na ogradu, tupo sam gledao kako se spušta stubištem istodobno otežalim i hitrim korakom. Stigavši dolje, nepomnjom zakvači svoju bundu na zahrđali čavao nekoga sanduka, povuče i iskinu cijeli komad vidrina krzna. Trenutak poslije začuh kako se zatvaraju vrata u predvorju. Obrisao sam lice rukavom prije ulaska kod Conrada. Poput strojnice i šivaćeg stroja praskao je telegraf s druge strane odškrinutih vrata. Conrad je radio leđima okrenutim prema prozoru, nalakćen na golemi obrađeni hrastov stol, usred te sobe u kojoj je djed manijak nagomilao grotesknu kolekciju lovačkih suvenira. Smiješni i otužni niz malih životinja punjenih slamom stajao je u redu na policama i sjećat ću se uvijek jedne nakićene vjeverice s kaputićem i tirolskom kapom na svome krznu koje su nagrizli moljci. Nekoliko najkritičnijih trenutaka u svome životu proveo sam u toj sobi koja je vonjala na kamfor i naftalin. Videći kako ulazim, Conrad jedva pridigne svoje blijedo lice, upalo od premorenosti i brige. Zamijetili da je rjeđi postao pramen plave kose koji mu je uporno padao na čelo, i manje sjajan nego ikada; bit će proćelav u tridesetoj godini. Conrad je bio ipak dostatno Rus da bude jedan od Brusarovljevih gorljivih pristaša; nije mi dao za pravo, možda utoliko više što je od već strepio za mene. Prekide me već kod prvih riječi: — Volkmar nije mislio da je Brussarov smrtno ranjen. — Volkmar nije liječnik — rekoh, a šok od toga imena razli po meni svu mržnju koju protiv osobe deset minuta prije nisam osjećao. -Paul je odmah ocijenio da Brusarov ne ostaje ni četrdeset osam sati,.. — A kako Paula nema više, ostaje samo da ti se vjeruje na riječ. - Reci odmah kako bi ti bilo draže da me ne vidiš tu. - Ah! gadite mi se svi! — reče on uzimljući glavu medu svoje malene ruke, a ja se zapanjih istovjetnošću ovoga krika s krikom bjegunice. Brat i sestra bili su podjednako čisti, netolerantni i neukrotivi. Moj prijatelj mi nikada nije oprostio gubitak toga nerazboritog i loše obaviještenoga starca, ili u javnosti je do kraja podržavao taj moj postupak koji je u sebi smatrao neoprostivim. Stojeći pokraj prozora, slušao sam Conrada ne prekidajući ga, štoviše, jedva sam ga čuo. Neki mali lik što se isticao na pozadini snijega, blata i sivoga neba, obuzeo je moju pozornost, a jedino sam se bojao da Conrad šepesa-jući ne ustane i dođe i on baciti pogled prema oknu. Prozor je gledao na dvorište, a povrh stare pekarnice nazirao se zavoj što vodi u selo Marba, na drugoj obali jezera. Sophie je
koračala teško, s naporom dižući teške čizme, koje su za njom ostavljale goleme tragove; prig-nula je vrat, vjerojatno zaslijepljena vjetrom, a njezin mali zavežljaj činio ju je izdaleka sličnom putujućoj trgovkinji. Zaustavih dah sve do trenutka kada je njezina glava zamotana rupcem zaronila iza maloga trošnog zida koji se protezao uz put. Prihvaćao sam ukore što ih je Conradov glas nastavljao sručivati na mene u zamjenu za opravdane prigovore koje bi mi mogao uputiti da je znao kako sam pustio Sophie da ode sama, i bez nade u povratak, u nepoznatu pravcu. Siguran sam kako je toga trena imala samo toliko hrabrosti da ide pravo naprijed ne osvrćući se; Conrad i ja lako bismo je stigli i silom vratili, a upravo to nisam htio. Prvo iz gnjeva, i zato što nisam, nakon onoga što se između mene i nje zbilo, mogao podnijeti da se medu nama ponovno uspostavi i traje ona ista napeta i jednolična situacija. Iz znatiželje također, pa bilo to samo zato da se događajima dadne prilika da se odvijaju sami od sebe. Barem je jedno bilo jasno: sigurno se nije išla baciti u Volkmarovo naručje. Suprotno pomisli koja mi je tada pala na pamet, taj napušteni put za vuču nije ju vodio do crvenih predstraža. Isuviše sam dobro poznavao Sophie a da ne bih znao da je više nećemo vidjeti živu u Kratovicama, ali unatoč svemu bio sam siguran da ćemo se sučeliti jednog dana. Čak i da sam znao u kakvim okolnostima, mislim da ne bih ništa učinio da joj se ispriječim na putu. Sophie nije bila dijete, a ja, na svoj način, dostatno poštujem ljudska bića a da bi ih sprečavao preuzeti njihovu odgovornost. Ma kako se to čudno činilo, tek je nakon nekih trideset sati primijećen Sophijin nestanak. Kako se moglo i očekivati, Chopin je digao uzbunu. Susreo je Sophie prethodnog dana, oko podne, na mjestu gdje se put za Marbu odvaja od obale i zaranja u jelovu šumicu. Sophie je od njega zatražila cigaretu, a budući da više nije imao, s njom je podijelio posljednju iz kutije. Sjeli su jedno pored drugoga na staru klupu, koja je ostala tamo kao klimav svjedok jednoga razdoblja kada je cijelo jezero bilo uključeno u park, a Sophie se raspitivala za Chopinovu ženu, koja se netom porodila u jednoj varšavskoj klinici. Na rastanku, svjetovala mu je da šuti o ovome susretu. — Pazi, bez brbljanja, jesi li razumio? Znaš, stari moj, Eric me šalje. Chopin se bio naviknuo da ona za mene nosi opasne poruke, što mi je samo potajno zamjerao. Pa ipak me sutradan upita jesam li djevojku zadužio nekim zadatkom tamo prema Marbi. Samo sam slegnuo ramenima; zabrinuti Chopin bio je uporan: nije mi ostalo nego slagati i izjaviti da nisam vidio Sophie od svoga povratka. Bilo bi možda razboritije priznati da sam je susreo na jednoj stubi stubišta, ali gotovo uvijek lažemo sami za sebe, nastojeći potisnuti neku uspomenu. Sljedećega dana, novopridošle ruske izbjeglice u Kratovice spome-nuše neku mladu seljanku u bundi koju su sreli duž puta, pod nadstrešnicom jedne kolibe gdje su se odmarali za vrijeme snježnoga vihora. Razmijenili su s njom pozdrave i šale ometane njihovim nepoznavanjem dijalekta, a ona im je ponudila kruh. Na pitanja koja joj je jedan od njih postavio na njemačkom, odgovorila je odmahujući glavom, kao da samo poznaje mjesno narječje. Chopin nagovori Conrada da u okolici organizira potrage, koje su ostale bez uspjeha. Sva imanja na toj strani bijahu napuštena, a osamljeni tragovi na koje smo naišli u snijegu mogli su isto tako pripadati nekoj skitnici ili vojniku. Sutradan je, zbog lošeg vremena, Chopin morao odustati od potrage, a novi napad crvenih prisilio nas je da se zabavimo nečim drugim, a ne Sophijinim nestankom. Conrad mi nije dao svoju sestru na čuvanje, a, na kraju krajeva, nisam hotimice gurnuo Sophie na put. Pa ipak, tijekom tih dugih noći, slika djevojke koja gaća po smrznutome blatu oblijetala je moju besanicu isto tako uporno kao da se radi o nekoj
sablasti. I doista, mrtva Sophie nije me nikada proganjala kao što je to u ono vrijeme činila iščezla Sophie. Od silnog razmišljanja o okolnostima njezina odlaska nabasah na trag koji sam čuvao za sebe. Već sam duže vremena naslućivao da preuzimanje Kratovica od Crvenih nije potpuno prekinulo veze između Sophie i nekadašnjega trgovačkog pomoćnika u knjižari — Grigorija Loewa. No, put za Marbu vodio je isto tako u Lilienkron, gdje je majka Loew obavljala dvostruki i unosni posao babice i krojačice. Njezin muž, jacob Loew, obavljao je gotovo isto toliko služben i još unosniji posao lihvarenja, dugo vremena bez znanja svog sina (u to želim vjerovati), a zatim uz najveće njegovo gađenje. Tijekom represalija koje su činile antiboljševičke trupe, otac Loew je ubijen na pragu staretinarnice, i sada je u malenoj židovskoj zajednici u Lilienkronu zauzimao interesantno mjesto mučenika. Što se žene tiče, iako sumnjiva u svakome pogledu, budući da joj je sin bio zapovjednik u boljševičkoj vojsci, uspjela se sve do tada održati u tome kraju, a tolika vještina ih niskost nije mi govorila njoj u prilog. Sve u svemu, viseća svjetiljka od porculana i salon u grimiznom ripsu obitelji Loew bili su Sophijino jedino osobno iskustvo izvan Kratovica, i budući da nas je napustila, mogla se samo njima obratiti. Znao sam da je tražila savjet od majke Loew kada je mislila da joj prijeti bolest ili trudnoća nakon onog silovanja koje je bilo njezina prva nesreća. To što se već jednom povjerila toj izraelskoj matroni, djevojci kao što je ona bilo je razlogom da joj se ponovno povjeri, i uvijek. A morao sam biti dostatno pronicljiv da bih uočio, unatoč svojim najdražim predrasudama, kako je na licu toga staroga stvorenja utopljenoga u salu bila utisnuta neka nezgrapna dobrota. U vojar-ničkom životu koji smo nametnuli Sophie, između njih dvije uvijek je trajala ženska masonerija. Izgovarajući se ratnim nametima, otputovah za Lilienkron vodeći za sobom nekolicinu ljudi u starome oklopljenom kamionu. Drnda-vo vozilo zaustavi se na pragu napola seljačke napola gradske kuće, gdje se majka Loew bavila sušenjem rublja na veljačkom suncu i koristila priliku razgrnuti ga u zapuštenome vrtu svojih evakuiranih susjeda. Preko njezine crne haljine i pregače od bijeloga platna pre poznah kratku rasparanu Sophijinu plišanu bundu, u kojoj je njezin debeli starački stas bio smiješno stegnut. Premetačina samo otkri očekivani broj emajliranih zdjela, šivaćih strojeva, antiseptika i oštećenih brojeva berlinskih modnih listova starih petšest godina. Dok su moji vojnici isprevrtali ormare pune prnja što su ih seljanke bez novca ostavile u zalog babici, majka Loew dade mi sjesti na crveni divan u blagovaonici. Odbijala je objasniti mi kako je došla do Sophijine bunde, uporno moleći da popijem bar šalicu čaja, s nekom mješavinom odvratne poniznosti i biblijske gostoljubivosti. Takva mi se pretjerana uslužnost na kraju učini sumnjivom te stigoh u kuhinju baš na vrijeme spriječiti da desetak poruka dragoga Grigorija proguta plamen koji je lizao samovar. Majka Loew je, iz majčinskoga praznovjerja, čuvala te kompromitirajuće papire, od kojih je posljednji nosio nadnevak od prije najmanje petnaest dana, pa me prema tome, nisu mogli uputiti u ono što mi je bilo važno. Pošto je dokazano da je surađivala sa Crvenima, staroj Židovki je prijetilo strijeljanje, makar su na tim pocrnjelim komadima papira bili samo nedužni dokazi sinovske ljubavi - no možda se radilo o nekoj šifri. Bilo je to ipak više nego dostatno da opravda takvu presudu u očima same okrivljenice. Kada smo ponovno sjeli na kauč prekriven crvenim rip-som, starica se naposljetku odluči na kompromis između šutnje i priznanja. Prizna da se iscrpljena Sophie kod nje odmorila u četvrtak uvečer; put je nastavila usred noći. U pogledu ciljeva toga posjeta, najprije ne dobih ni najmanje razjašnjenje. - Htjela me je vidjeti, i to je sve - zagonetnim glasom reče stara Židovka nervozno trepćući očima koje su ostale lijepe unatoč natek-lim vjedama.
- Bila je trudna? Nije to bila samo bezrazložna grubost. Čovjek u nedostatku izvjesnosti ide daleko u područje pretpostavki. Ako je jedna od posljednjih Sophijinih pustolovina imala posljedice, djevojka bi vjerojatno bježala od mene točno onako kao što je i učinila, a rasprava na stubištu mogla je poslužiti za prikrivanje tajnih razloga toga odlaska. - Slušajte, gospodine časnice, osoba kao što je mlada grofica ipak nije neka od onih seljanki. Na kraju ona priznade kako je Sophie došla u Lilienkron s namjerom da pozajmi mušku odjeću koja je pripadala Grigoriju. - Isprobala ju je na mjestu na kojem ste vi sada, gospodine časnice. Ipak joj to nisam mogla odbiti. Ali odjeća joj nije odgovarala: ona je bila prekrupna. Doista se sjetih da je Sophie, već sa šesnaest godina, bila za cijelu glavu viša od slabunjavoga knjižarskoga pomoćnika. Komično je bilo zamisliti je kako nastoji navući Grigorijeve hlače i kaput. Majka Loew joj je ponudila odjeću seljanke, no Sophie je ostala pri svome pa su joj na kraju pronašli donekle prikladnu mušku odjeću. Osigurali su joj takodet jednog vodiča. - Tko je on? — Nije se vratio - jedino odgovori stara Židovka, a debeli obješeni obrazi počeše joj drhtati. - A zato što se nije vratio, niste ovog tjedna dobili pismo od vašega sina. Gdje su oni? - Kad bih znala, mislim da vam ne bih rekla - reče ona s određenom otmjenošću. - No pod pretpostavkom da sam to znala prije nekoliko dana, dobro znate da bi moje vijesti bile zastarjele već u ovome trenu. Bila je to zdrava prosudba, a toj debeloj ženi, koja je i protiv svoj volje pokazivala sve znake fizičkoga straha, nije nedostajalo potajne hrabrosti. Njezine ruke prekrižene na trbuhu grčevito su se tresle, no bajunete joj isto tako ne bi ništa mogle kao ni majci Maka-bejaca. Već sam odlučio ostaviti živu glavu toj starici koja je, napokon, samo ušla u mračni igru koju smo Sophie i ja igrali jedno protiv drugoga. Ništa nije time riješeno, jer su staru Židovku nekoliko tjedana kasnije dotukli vojnici, ali što se mene ticalo, mogao bih isto tako zgaziti gusjenicu kao tu nesretnicu. Pokazao bih manje blagosti da je Grigori ili Volkmar stajao preda mnom. — A gospođica de Reval vam je nedvojbeno već odavno povjerila svoju nakanu? - Ne. Bilo je o tome riječi prošle jeseni - reče, s onim bojažljivim pogledom koji želi proniknuti je li sugovornik obaviješten. - O tome mi nije više govorila. — Dobro - rekoh ustajući, istodobno stavljajući ugljenasti paket Grigorijevih pisama u jedan od svojih džepova. Jedva sam čekao da napustim tu sobu u kojoj me je Sophijina bunda, bačena na kraj sofe, rastuživala poput prisutnosti psa bez gospodara. Sve do svoje smrti ostat ću uvjeren da ju je stara Židovka zahtijevala kao plaću za svoje usluge. — Znate kakvim ste se opasnostima izložili pomažući gospođici de Reval da ode neprijatelju? - Moj mi je sin rekao da budem na usluzi mladoj grofici — odgovori mi babica, koja je, čini se, jako malo marila za frazeologiju novih vremena. - Ako je uspjela doći do njih - dodade kao protiv svoje volje, a glas joj se nije mogao suzdržati a da oholo ne zako-kodače — mislim da su se moj Grigori i ona vjenčali. To bi olakšalo situaciju. U kamionu koji me je vraćao u Kratovice glasno sam se smijao svojoj brizi za mladu gospodu Loew. Doista, najvjerojatnije bi se So-phijino tijelo našlo u ovome trenu ispruženo u nekome jarku ili iza grma, savijenih koljena, kose uprljane zemljom,
slično mrtvoj jarebici ili fazanu koga je upropastio lovokradica. Od dvije mogućnusti, naravno, bio sam skloniji potonjoj. Conradu nisam skrio nijednu od obavijesti dobijenih u Lilienkro-nu. Vjerojatno sam imao potrebu s nekim podijeliti njihovu gorčinu. Bilo je jasno da se Sophie pokorila impulsu koji goni zavedenu djevojku ili napuštenu ženu, makar nesklonu krajnjim rješenjima, otići u samostan ili bludilište. Jedino mi je Loew nešto pokvario taj odlazak promatran na taj način, ali u to sam doba imao već dostatno iskustvo da bih znao kako čovjek ne bira uzgrednike u svome životu. Ja sam bio jedinom preprekom da se u Sophie razvije revolucionarna klica; čim je iz sebe iščupala tu ljubav, ona se mogla do kraja posvetiti samo putu usmjerenom lektirama iz mladih dana, uzbudljivim druženjem s malenim Grigorijem i odvratnošću koju duše bez iluzija njeguju prema sredini u kojoj su rasle. No Conrad je imao tu psihičku manu da nikada nije mogao prihvatiti činjenice onakve kakve jesu, bez dodatnih mutnih objašnjenja ili pretpostavki. I sam sam trpio od istoga nedostatka, ali bar se moja nagađanja nisu, kao kod njega, pretvarala u mit ili proživljeni roman. Što je više Conrad razmišljao o tome tajnom odlasku, bez pisma, bez oproštajnoga poljupca, sve više je mislio da je Sophie nestala iz sumnjivih motiva koje je bilo bolje ostaviti u sjenici. Ta duga zima u Kratovcima napravila je od brata i sestre potpune strance, kakvima jedino uspiju tako savršeno postati jedno prema drugome dva člana iste obitelji. Od moga povratka iz Lilienkrona Conrad je doživljavao Sophie samo kao uhodu čija je nazočnost medu nama objašnjavala naše nezgode, pa čak i moj nedavni poraz u Gourni. Bio sam siguran i u Sophijino poštenje i u njezinu hrabrost pa te glupe optužbe otvoriše pukotinu u našem prijateljstvu. Uvijek sam nalazio neku niskost u ljudi koji tako lako povjeruju u nedostojnost drugih. To je umanjilo moje poštovanje prema Conradu, sve dok jednoga dana nisam shvatio da je pretvarajući Sophie u neku Mata Hari s filma ili iz popularnoga romana, moj prijatelj možda, na naivan način, ukazivao čast svojoj sestri, pripisivao tomu licu sa širokim divljim očima onu uzbudljivu ljepotu koju mu je njegova bratska zaslijepljenost onemogućavala da u njima prepozna. Još gore: Chopinova ozlojeđena zapanjenost bila je takva da je prihvatio bez pogovora romaneskna i kriminalistička Conradova objašnjenja. Chopin je obožavao Sophie; razočaranje je bilo odveć jako, a da bi on mogao išta drugo učiniti nego pljunuti na tu boginju koja je prešla neprijatelju. Od nas trojice, sigurno sam bio najmanje čista srca, a ipak sam jedini ukazivao povjerenje Sophie, i jedini joj već pokušavao izreći oslobadajuću presudu, koju je Sophie, potpuno pravedno, mogla izreći sama sebi u času svoje smrti. Jer, čista se srca lako priviknu na znatnu količinu predrasuda, čiju odsutnost cinici možda nadoknađuju odsutnošću skrupula. Istina je također da sam jedini ja više dobio nego izgubio u događaju, i nisam sebe mogao spriječiti, kao toliko puta u svome životu, da sudionički namigujem nesreći. Tvrdi se da sudbina bolje nego itko umije stegnuti omču oko vrata osuđenika; koliko znam, osobito je vješta u kidanju konaca. Naposljetku, htjeli mi to ili ne, ona nas izvlači iz neprilike oslobađajući nas svega. Počevši od toga dana, za nas je Sophie bila do te mjere konačno pokopana kao da sam iz Lilienkrona vratio njezin lijes probušen metkom. Praznina izazvana njezinim odlaskom bila je nesrazmjerna s mjestom koje se činilo da ona zauzima medu nama. Dostatan je bio Sophijin nestanak da u toj kući bez žena (jer je tetka Prascovie bila jedino kao priviđenje) zavlada mir kao u samostanu ili grobu. Naša sve manja i manja skupina vraćala se velikoj tradiciji strogosti i muževne odvažnosti; Kratovice su ponovno postajale ono što su bile u vremenima za koja smo vjerovali da su prošla, straža Teutonskoga reda, izbočena tvrđava Vitezova Mačonosaca. Kada, unatoč svemu, mislim na Kratovice kao na neki pojam sreće, sjećam se toga razdoblja isto
toliko kao svoga djetinjstva. Europa nas je izdala; vlada Llovda Georgea favorizirala je Sovjete; von Wirtz se vratio u Njemačku konačno ostavljajući ruskobaltičku gužvu; Dorpatski pregovori izgubili su već odavno svaku legalnost, i gotovo svaki smisao našoj tvrdoglavoj i beskorisnoj jezgri otpora; na drugoj strani ruskoga kontinenta, Wrangel, zamjemvši Denikma, uskoro će potpisati kukavnu Sevastopoljsku deklaraciju, otprilike kao kad čovjek potpisuje svoju smrtnu presudu, a dvije pobjedničke ofenzive u svibnju i kolovozu na poljskoj fronti još nisu stigle pobuditi nadanja brzo uništena primirjem u rujnu i porazom na Krimu koji je slijedio. No ovaj sažetak koji vam predočavam napravljen je naknadno, kao i historija; a pored svega, tih nekoliko tjedana živio sam tako oslobođen briga kao da ću sutradan umrijeti ili uvijek živjeti. Opasnost iz ljudske duše izvlači najgore, ali i najbolje. Kako općenito ima više goreg nego boljeg, ratno ozračje je, kada se sve zbroji, najodvratnija moguća. Međutim, ne bih zbog toga bio nepravedan prema rijetkim veličajnim trenucima koje je ona mogla sadržavati. Ako je ozračje u Kra-tovicama bilo pogubno mikrobima niskosti, vjerojatno je to zbog toga što sam imao povlasticu tu živjeti pored bića suštinski čistih. Naravi poput Conradove su krhke i ne osjećaju se nigdje tako dobro kao unutar oklopa. Prepuštene svijetu, ženama, poslovima, laganim uspjesima — njihovo me prijetvorno raspadanje uvijek podsjećalo na odvratno uvenuće perunika, tih tamnih cvjetova u obliku koplja čija je ljepljiva agonija suprotna junačkom venuću ruža. Upoznao sam gotovo sva niska osjećanja, svako bar jedanput u svome životu, i ne mogu reći da sam otporan na strah. Što se straha tiče, Conrad je bio apsolutno netaknut. Postoje tako bića, a često su najslabija od svih, koja ugodno žive u smrti kao u svome rodnom elementu. Cesto se govori o takvoj vrsti povlastice tuberkuloznih ljudi kojima je suđeno da umru mladi; no katkad sam u mladića određenih za nasilnu smrt vidio tu lakoću koja je istodobno njihova vrlina i njihova božanska povlastica. Tridesetoga travnja, po danu cijelom u bjeličastoj magli i blagoj svjetlosti, melankolično napustismo Kratovice, koje više nije bilo moguće braniti, s njihovim tužnim parkovima poslije pretvorenim u igrališta za sovjetske radnike, i njihovim opustošenom šumom, po kojoj su sve do prvih godina rata tumarala jedina krda dinosaura preostala iz prethistorije. Tetka Prascovie odbila je otputovati te smo je prepustili brizi stare služavke. Poslije sam doznao da je ona nadži-vjela sve naše nedaće. Put je bio odsječen iza nas, nadao sam se da ću se priključiti antiboljševičkim snagama na jugozapadu zemlje i, doista, uspio sam pet tjedana poslije priključiti se poljskoj vojsci koja je još bila u pravoj ofenzivi. Računao sam na revolt tamošnjih seljaka iscrpljenih glađu kao na pomoć u izvršavanju toga beznadnoga proboja; i nisam se prevario; ali ti nesretnici nisu bili u stanju da nas opskrbe hranom, a glad i tifus odnijeli su svoj udio prije našeg dolaska u Vitnu. Maloprije sam rekao da su Kratovice od početka rata bile Conrad, a ne moja mladost; isto tako je moguće da je ta smjesa bijede i veličine, usiljenih pohodnji i kosa tužnih vrba zamočenih u polja poplavljena nabujalim rijekama, pucnjave i naglih tišina, zavi janja u trbuhu i zvijezda koje su u blijedoj noći treperile kao što ih nikad poslije nisam vidio treperiti, bila za mene Conrad, a ne rat, pustolovina na rubu izgubljene stvari. Kad pomislim na te posljednje dane života svoga prijatelja, automatski se sjetim jedne slabo poznate Rembrandtove slike koju sam, jednoga dosadnog jutra sa sniježnom olujom, slučajno otkrio nekoliko godina poslije u galeriji Frick u New Yorku, kada mi se pričinila kao priviđenje što nosi redni broj i nalazi se u katalogu. Taj mladić uspravan na blijedome konju, to lice u isti mah tankoćutno i divlje, taj pejzaž očaja u kome uzbuđena životinja kao da njuši nesreću, a Smrt i Ludilo beskrajno nazočniji nego na starome njemačkom bakrorezu, jer, da bismo ih osjetili sasvim bliskim,
nemamo potrebe za njihovim simbolom... U Mandžu-riji sam bio osrednji, a sam sebi laskam da sam u Španjolskoj samo igrao najbeznačajniju moguću ulogu. Moje odlike vode potpuno su se istaknule tek tijekom toga povlačenja, i to prema šačici ljudi s ko jima me je jedino povezivao moj ljudski sporazum. Uspoređen s tim Slavenima koji su za života tonuh u nesreću, predstavljao sam geometrijski duh, stožerski zemljovid, red. U selu Novgorodno napala nas je jedna postrojba kozačke konjice. Conrad, Chopin, pedesetak ljudi i ja našli smo se odsječeni na groblju, odvojeni od glavnine naših trupa utaborenih u zaseoku sa širokom uvalom nekako sličnom dlanu ruke. Uvečer, posljednji neprijateljski konji nestadoše u poljima raži, a Conrad je, ranjen u trbuh, umirao. Bojao sam se da mu neće dostati hrabrosti za tu lošu četvrtinu sata dužu od cijeloga njegova života, one iste hrabrosti koja se iznenada rada kod onih koji su dotle drhtali. Ali kad mi je napokon bilo moguće da se njime bavim, on je već prešao s one strane demarkacijske linije gdje nema više straha od smrti. Chopin je strpao na ranu jedan od onih paketa zavoja koje smo tako brižljivo štedjeli; za lakše rane koristili smo osušenu mahovinu. Spuštala se noć: Conrad je slabašnim dječijim glasom tražio svjetlost, kao da je mrak ono najgore u smrti. Užegoh jedan od metalnih fenjera koje u tome kraju drže nad grobovima. Ta noćna svjetiljka, vidljiva iz daleka, mogla je u vedroj noći navući na nas hice, malo sam za to mario, kao što možete pomisliti. Toliko je patio da sam ga u više mahova htio dokrajčiti; nisam to učinio jedino iz kukavištva. Kroz nekoliko sati gledah ga kako mijenja dob, a gotovo i stoljeće; naizmjence je sličio na ranjenoga časnika iz pohoda Karla XII., nekoga srednjovjekovnog viteza ispruženoga u grobu, naposljetku, na bilo kojeg samrtnika bez oznake kaste ili epohe, na mladog seljaka, na nekog brodara iz onih sjevernih pokrajina odakle je potekla njegova porodica. Umro je u zoru, neprepoznatljiv, gotovo bez svijesti, napijen rumom kojim smo ga Chopin i ja zalijevali: smjenjivali smo se da bismo u visini njegovih usana držali čašu punu do vrha i tjerali od njegova lica pomamni roj komaraca. Svitalo je, trebalo je otići, ali ja sam divljački nastojao da mu pružim neku vrst pogreba; nisam mogao da ga vidim zatrpanoga kao psa u nekome opustošenom kutu toga groblja. Ostavio sam Chopina pored njega i prešao red grobova saplećući se u neizvjesnu osvitu o druge ranjenike. Pokucao sam na vrata župnoga dvora, koji se nalazio na drugome kraju vrta. Svećenik je prenoćio u podrumu, strahu jući svakog trena od obnavljanja pucnjave. Bio je zabezeknut od užasa; vjerujem da sam ga odatle istjerao udarcima kundaka. Nešto ohrabren, pristao je ići za mnom sa svojom knjigom u ruci; ali čim je ponovno stupio na svoju dužnost, to jest na molitvu, dogodi se nesumnjiva milost, kratko odrješenje grijeha bilo je dano dostojanstveno kao u koru neke katedrale. Imao sam neobičan osjećaj da sam Conrada doveo u mirnu luku: ubijen od neprijatelja, blagoslovljen od svećenika, ulazio je u onu kategoriju sudbine koju bi njegovi preci odobrili: izbjegao je sutrašnjicama. Osobna žaljenja nemaju ništa zajedničko s ovim mišljenjem koje sam danomice iznova potpisivao ovih posljednjih dvadeset godina, a budućnost me vjerojatno neće nagnati da promijenim mišljenje o sreći koju predstavlja ta smrt. Poslije, osim kada se radi o čisto strateškoj pojedinosti, postoji rupa u mome pamćenju. Mislim da u svakome životu ima razdoblja kada čovjek stvarno postoji, i drugih kada je on samo smjesa odgovornosti, umora i, za slabe glave, taštine. Noću sam, jer nisam mogao oka sklopiti, čitao ispružen na vrećama u nekoj žitnici, nepotpuni svezak Retzovih Memoara uzetih u kratovičkoj knjižnici, pa ako je potpuni nedostatak iluzija i nada ono čime se odlikuju mrtvaci, ta se postelja nije bitno razlikovala od one na kojoj se Conrad počeo rastakati. No dobro znam da će između mrtvih i živih uvijek ostati tajanstveni razmak, čija priroda nam nije poznata, i da
najobavješte-niji medu nama o smrti znaju gotovo isto koliko usidjelica o ljubavi. Ako je čin umiranja neka vrst napredovanja, ne osporavam Conradu tu prednost po rangu. Što se Sophie tiče, potpuno mi je bila izišla iz glave. Kao što žena ostavljena nasred ulice gubi svoju individualnost što se više udaljuje, i iz daleka nije više do prolaznica poput ostalih, osjećanja što mi ih je ona priuštila tonula su s vremenom u beznačajnu banalnost ljubavi; od toga mi je ostala samo jedna od onih bezbojnih uspomena na koje slegnemo ramenima kada ih posve vratimo u svoje sjećanje poput fotografije suviše nejasne ili snimljene pri slabu svjetlu za vrijeme neke zaboravljene šetnje. Poslije je sliku izoštrilo potapanje u kiselinu. Bio sam iscrpljen; mjesec po mome povratku u Njemačku prošao je u spavanju. Cijeli kraj ove priče za mene protječe u ozračju koja nije ni snivanje, ni mora, nego teška pospanost. Spavao sam stojeći, poput umorna konja. Ni najmanje se ne nastojim braniti kao neodgovoran; zlo koje sam mogao učiniti Sophie već davno je učinjeno, a ni najodlučnija volja ne bi tu mogla nešto osobito dodati. Sigurno je da sam u cijelome tom posljednjem činu bio samo somnabulni statist. Reći ćete mi da je u isto tako romantičnim melodramama bilo tih nijemih i vidovitih uloga krvnika. Ali imam veoma jasan dojam da je Sophie u jednome određenom trenutku uzela u ruke kormilo svoje sudbine, a znam da se ne varam budući da sam nekoliko puta bio toliko bijedan da sam zbog toga patio. Možemo joj, jer ništa drugo nije ni imala, bar pustiti inicijativu za njezinu vlastitu smrt. Sudbina isplete svoju petlju u selcu Kovo, na ušću dvaju rijeka čija je imena nemoguće izgovoriti, nekoliko dana prije dolaska poljskih trupa. Rijeka se, nakon velikih proljetnih povodanja, bila izlila iz svoga korita pretvarajući to područje u raskvašeni i blatni otočić, gdje smo bar donekle bili zaštićeni od svakoga napadaja sa sjevera. Gotovo sve neprijateljske trupe smještene u tim predjelima bile su pozvane natrag na zapad da bi se suprotstavile poljskoj ofenzivi. Uspoređena s tim krajem, okolica Kratovica bila je bogata. Gotovo bez teškoća zauzesmo selo, čije su tri četvrtine bile ispražnjene glađu i nedavnim smaknućima, kao i zgrade male željezničke stanice neupo-trijebljene od kraja Prvoga svjetskog rata, gdje su drveni vagoni trunuli na zahrdalim tračnicama. Ostaci jednoga boljševičkog puka, koji je bio desetkovan na poljskoj fronti, bili su smješteni u nekadašnjim radionicama predionice koju je prije rata u Kovou utemeljio neki švicarski industrijalac. Gotovo bez streljiva i namirnica, ipak su toga dostatno imali da bi nam njihove zalihe poslije pomogle izdržati do spasonosnoga dolaska poljske divizije. Warnerova predionica se nalazila usred poplavljenoga predjela; još vidim onaj red veoma niskih žitnica spram mutnog neba, žitnica koje su već lizale mutne vode rijeke čiji je povodanj iza posljednjih oluja navještavao katastrofu. Više naših ljudi utopilo se u tome blatu, u koje smo tonuli sve do pojasa poput lovaca na divlje patke u nekoj močvari. Žilava obrana Crvenih popustila je tek kad je ponovni uspon vode odnio dio zgrada porušenih petogodišnjim nepogodama i zapuštenošću. Naši se ljudi razbjesniše kao da im je tih nekoliko žitnica zauzetih na juriš pomoglo da izravnaju neki stari račun s neprijateljem. Grigori Loew bio je jedan od prvih leševa na koje sam naišao u hodniku Warnerove tvornice. On je i u smrti i dalje sličio na bojažljivoga studenta i preko mjere uslužnoga trgovačkoga pomoćnika, što ga nije priječilo da ima svoje dostojanstvo, koje ne nedostaje gotovo nijednom mrtvacu. Bilo mi je suđeno da prije ili kasnije pronađem svoja dva jedina osobna neprijatelja u beskrajno postojanijim situacijama od moje, a koje su uništile gotovo svaku pomisao na osvetu. Volkmara sam ponovno vidio tijekom svoga putovanja u Južnu Ameriku: predstavljao je svoju zemlju u Caracasu; imao je pred sobom blistavu karijeru, a, kao s namjerom da svaku želju za osvetom
učini bezumnijom nego ikada, on je zaboravio. Grigori Loew je još više bio izvan domašaja. Zapovjedih da mu pretraže džepove, u kojima ne nađoše nikakav papir iz kojeg bih nešto doznao o Sophijinoj sudbini. Ali zato je imao uza se primjerak Rilkeove Knjige ura, koju je i Conrad volio. Taj Grigori vjerojatno je bio jedini čovjek u toj zemlji i u toj epohi s kojim bih mogao ugodno čavrljati četvrt sata. Treba priznati da je ta židovska manija da se izdigne iznad očinske staretinarnice stvorila u Grigoriju Loewu one lijepe psihološke plodove kakvi su odanost jednoj stvari, sklonost lirskoj poeziji, prijateljstvo prema strastvenoj djevojci i, naposljetku, nešto banaliziranu povlasticu na lijepu smrt. Šačica vojnika još se držala na sjeniku smještenom iznad štaglja; duga galerija na klimavoj drvenoj gradi, koja se klatila pod pritiskom vode, stropošta se napokon s nekoliko ljudi koji su se uhvatili za jednu debelu gredu. U situaciji da biraju između utapanja i pogubljenja, preživjeli su se predali bez iluzija o sudbini koja ih je čekala. Ni jedna ni druga strana nije više držala zarobljenike, uostalom, kako ih vući sa sobom u tome pustošenju? Jedan po jedan, šest-sedam ljudi sišlo je pijanim korakom niz strme ljestve koje su iz sjenika vodile u žitnicu, pretrpanu denjcima pljesniva lana, a koja je nekada služila kao spremište. Prvi, mladi plavi div ranjen u bok, posrnu, promaši prečku i sruši se na tlo, gdje ga je netko dotukao. Iznenada, na vrhu stuba prepoznah zamršenu i blještavu kosu, sličnu onoj koju sam prije tri tjedna vidio kako iščezava pod zemljom. Stari vrtlar Michel, koji me je nekako slijedio u svojstvu služaka, podiže svoju glavu otupjelu od tolikih događaja i premorenosti, i glupo uzviknu: — Gospođice... Doista, bila je to Sophie, koja mi uputi ravnodušan i rastresen znak glavom kao žena koja nekoga prepoznaje, ali ne želi da joj se pristupi. Odjevena i obuvena kao i ostali, sličila je na nekoga veoma mladoga vojnika. Dugim gipkim korakom prođe kroz neodlučnu skupinu skupljenu u prašini i polumraku, priđe mladomu plavom gorostasu ispruženom pri dnu Ijestava, baci na njega onaj isti tvrdi i blagi pogled kojim je jedne studene večeri pogledala psa Texasa, i kleknu da mu sklopi oči. Kada se pridignu, njezino lice ponovno je imalo onaj njezin prazni, monotoni, mirni izraz koji je podsjećao na obrađena polja pod jesenskim nebom. Natjerali smo zarobljenike da pomognu u prenošenju zaliha streljiva i namirnica do stanice u Kovou. Sophie je išla posljednja, opuštenih ruku; izgledala je nehajno kao dječak koji je netom izmaknuo nekom poslu i fućkala je Tipperarj. Chopin i ja slijedili smo je uzastopce na nekoj udaljenosti, a naša dva utučena lica mora da su bila nalik licima rodbine na nekome pogrebu. Šutjeli smo, a svaki od nas, želeći u tome trenutku spasiti djevojku, sumnjao je da će se drugi suprotstaviti njegovoj nakani. Chopina je barem ta kriza blagosti brzo prošla, jer je nekoliko sati poslije bio isto tako odlučan za najveću strogost kao što bi to Conrad bio na njegovu mjestu. Da bih dobio na vremenu, stao sam ispitivati zarobljenike. Zatvorili su ih u vagon za stoku zaboravljen na pruzi i dovodili mi jednog po jednog u ured voditelja stanice. Prvi ispitanik, maloruski seljak, nije m riječi razumio od pitanja, koja sam mu postavljao forme radi, onako tup od prevelikog umora, rezignirane hrabrosti, ravnodušan na sve. Bio je trideset godina stariji od mene i nikada se nisam osjetio mladim nego u prisutnosti toga ratara koji mi je mogao biti ocem. Zgađen, otpustih ga. Potom se pojavi Sophie između dvojice vojnika koji su isto tako mogli biti lakeji zaduženi da je najave u tijeku nekoga večernjega prijama u otmjenome svijetu. U hipu pročitah na njezinu licu onaj posebni strah koji nije ništa drugo do strah od nedostatka hrabrosti. Ona pristupi stolu od mekoga drveta, na koji sam se nalaktio i veoma brzo reče:
- Ne očekujte od mene obavijesti, Eric. Neću ništa reći, i ništa ne znam. — Nisam vas pozvao radi obavijesti - rekoh, pokazavši joj stolicu. Oklijevala je, zatim sjela. — Onda, zašto? — Radi nekih razjašnjenja. Znate da je Grigori Loew mrtav? Ona svečano nakloni glavu, bez tuge. Tako je izgledala u Kratovicama na glas o smrti onih od naših drugova koji su joj istodobno bili indiferentni i dragi. — Vidio sam njegovu majku u Lilienkronu prošloga mjeseca. Tvrdila mi je da ste se udali za Grigorija. - Ja? Quelle idee! - reče ona na francuskom, a bio je dostatan zvuk te fraze da me vrati u Kratovice od prije. - Ipak, spavali ste zajedno? — Quelle idee! - ponovi ona. - To je isto kao i s Volkmarom. Vi ste umislili da smo se zaručili. Dobro znate da sam vam sve rekla -reče, sa svojom mirnom djetinjom jednostavnošću. I pridoda poučnim tonom: - Grigori je bio netko. — Počinjem u to vjerovati - rekoh. - A onaj ranjenik kojim ste se maloprije bavili? - Da - reče. - Mi smo ipak ostali veći prijatelji nego što sam mislila, Eric, budući da ste pogodili. Zamišljeno sklopi ruke, a pogled joj zadobi onaj nepomični i neodređeni izraz, koji mimoilazi sugovornika, a koji je svojstven kratkovidnima, i isto tako osobama obuzetim jednom idejom ili jednom uspomenom. - Bio mi je jako dobar. Ne znam kako bih prošla bez njega - kaže ona tonom lekcije bukvalno naučene napamet. — Tamo vam je bilo teško? - Ne. Dobro mi je bilo. Sjetih se da je i meni također bilo dobro tijekom toga turobnog proljeća. Spokojstvo kojim je zračila bilo je ono spokojstvo koje se nikada ne može potpuno oduzeti biću koje je upoznalo sreću u njezinim najelementarnijim i najsigurnijim oblicima. Je li ga našla pored toga čovjeka, ili je ta mirnoća proizlazila iz blizine smrti i navi-knutosti na opasnost? Bilo kako bilo, nije me više voljela toga trena: nije se više brinula kakav će dojam na mene ostaviti. — A sada? — upitah i pokazah joj na otvorenu kutiju s cigaretama na stolu. Ona pokretom ruke odbi. — Sada? - reče iznenađeno. — Imate rodbinu u Poljskoj? - Ah! namjeravate me vratiti u Poljsku. Je li to isto tako Conra-dova zamisao? - Conrad je mrtav - rekoh što sam mogao jednostavnije. — Žalim, Eric - reče ona blago, kao da se taj gubitak samo mene ticao. - Toliko vam je stalo da umrete? Iskreni odgovori nikada nisu jasni, ni hitri. Razmišljala je, mršteći se, i poprimajući tako bore kakve bi imala za dvadeset godina. Nazočio sam onomu tajanstvenom vaganju na koje se Lazar odlučio vjerojatno prekasno, nakon svoga uskrsnuća, u kome strah služi kao protuteža umoru, očajanje odvažnosti, a osjećanje posvemašnje zasićenosti želji da se pojede još koji obrok, prespava još koja noć, i vidi još koji osvit dana. Dodajte tomu tuceta sretnih ili nesretnih uspomena, koje nam, zavisno od naravi, pomažu da se održimo ili nas strmoglavljuju u smrt. Napokon progovori, a njezin je odgovor bio najuljudniji mogući:
- Što ćete učiniti s ostalima? Nisam odgovorio, a time sam sve rekao. Ona ustade, izgledajući kao netko tko nije zaključio neki posao, ali koga se taj posao osobno ne tiče. — Što se vas tiče — rekoh, i sam ustajući — znate da ću učiniti sve što mogu. Ne obećajem ništa više. — Toliko ne tražim od vas — reče ona. I, napola se okrenuvši, napisa prstom na zamagljenome prozorskom staklu nešto što je odmah izbrisala. — Ne želite mi ništa ostati dužni. - Ne radi se čak ni o tome — reče ona tonom koji nije više mario za razgovor. Napravio sam nekoliko koraka prema njoj, unatoč svemu očaran tim stvorenjem u mojim očima zaogrnutim dvostrukim ugledom — žene pred smrt — i vojnika pred smrt. Da sam se mogao prepustiti svomu porivu, mislim da bih prošaptao nesuvisle riječi nježnosti, koju bi ona sigurno s prijezirom odbacila. Ali gdje pronaći riječi koje ne bi bile odavno izvitoperene i tako postale neuporabljive? Inače, priznajem da je sve ovo točno samo zato što je u nama postojalo nešto nepopravljivo tvrdokorno što nam je smetalo povjerovati ri ječima. Istinska ljubav još nas je mogla spasiti, nju od sadašnjosti, mene od budućnosti. No ta istinska ljubav dogodila se Sophie tek s mladim ruskim seljakom, koga su maloprije dotukli u štaglju. Nespretno stavih ruke na njezine grudi, kao da se želim uvjeriti je h joj još srce kuca. Ostalo mi je samo ponoviti: - Učinit ću što budem mogao. — Ne pokušavajte više, Eric — reče, oslobodivši se, a nisam mogao znati je li se to odnosilo na moj ljubavnički kret ili na moje obećanje. - To vam ne priliči. I, približivši stolu, zazvoni zvoncem zaboravljenim na stolu voditela stanice. Jedan vojnik se pojavi. Kada je izišla, opazih da je dignula moju kutiju s cigaretama. Sigurno nitko nije spavao te večeri, Chopin manje od ostalih. Navodno je trebalo da dijelimo skučeni otoman voditelja stanice; svu noć sam ga gledao kako hoda po sobi, šećući za sobom po zidu svoju sjenku debela čovjeka skrhana silnom nevoljom. Dva-tri puta zaustavi se pored mene, stavi ruku na moj rukav, kimnu glavom, zatim teškim korakom nastavi svoje rezignirano kretanje tamo-amo. Znao je kao i ja da bismo se nizašto osramotili da smo našim drugovima predložili da poštede tu jedinu ženu, i to ženu za koju su svi znali da je prešla neprijatelju. Chopin uzdahnu. Okrenuh se prema zidu da ga ne vidim; teško bih se suzdržao da ga ne izgrdim; ipak, najviše sam s njim suosjećao. Sto se Sophie tiče, nisam mogao pomisliti na nju, a da ne osjetim u želucu svojevrsnu mučninu od mržnje zbog koje sam skoro njezinoj smrti rekao pa dobro. Javio se otpor, te sam udario glavom u neizbježnost kao zatvorenik u zid ćelije. Nije me toliko užasavala Sophijina smrt koliko njezina upornost da umre. Osjećao sam da bi neki čovjek bolji od mene pronašao krasan izlaz, ali nisam nikada sebe zavaravao o vrlinama svoga srca. Nestanak Conradove sestre bar bi me riješio moje protekle mladosti, srušio posljednje mostove između ove zemlje i mene. Napokon, prisjećao sam se drugih smrti kojima sam prisustvovao, kao da bi Sophijino smaknuće bilo opravdano prethodnima. Potom, misleći na malu cijenu ljudskoga življenja, rekao sam sebi da pravim mnogo buke oko jednoga lesa žene nad kojim bih se jedva raznježio da sam ga ohlađena našao u hodniku tvornice Warner. Sutradan ujutro, Chopin me preteknu na zaravni između stanice i općinskoga štaglja. Zarobljenici, skupljeni na sporednome kolosijeku, bili su krepaniji nego prethodnog dana. Naši ljudi, koji su se smjenjivali da bi ih čuvali, iscrpljeni tim dodatnim poslom, kao da su isto tako bili na kraju snaga. Predložio sam da se pričeka do sva-nuća;
