Linda Holeman - Miris šafrana

GIGA

Linda Holeman Miris šafrana

Naslov izvornika: THE SAFFRON GATE

GIGA

"No donosi zvijezde kao što nam tuga otkriva istine." Philip James Bailey

http://www.crowarez.org/

2

GIGA

Mojoj sestri Shannon koja je donijela radost u moj život.


3

GIGA

PRVO POGLAVLJE Gibraltarski tjesnac Travanj 1930. ULOVIO NAS JE LEVANT. ula sam tu rije dok se mala grupa Španjolaca skupljala na palubi, upirala prstima i odmahivala glavama. Viento de Levante, glasno je izjavio jedan od njih, potom pljunuo i tolikom žestinom izbacio neku rije koja je mogla biti samo psovka. Poljubio je križ koji mu je visio oko vrata. Španjolci su se odmaknuli od ograde, nuli oslonivši se na pete, le a okrenutih prema palubnoj ku ici, dok su rukama zaklanjali male, motane cigarete pokušavaju i ih upaliti. Zrak je iznenada bio pun vlage i guste magle. Zaklju ila sam da je rije o zloslutnim predznacima. "Oprostite", rekla sam sredovje nom muškarcu koji je stajao kraj mene uz ogradu. ula sam kako se na engleskom obratio jednom od nosa a dok smo se ukrcavali na brod te znala da je, poput mene, Amerikanac. Njegovi podbuhli, rumeni obrazi i nabrekle o i ukazivale su na život pun ekscesa. Bili smo jedini Amerikanci na malom trajektu. "Što to govore? Što je levante?" "Levant", rekao je zakop avaju i lagani kaput. "Levante je španjolska rije za istok. Levant zna i uzdizati se. To je strašan vjetar koji dolazi s istoka." Poznati su mi bili široko i mistral, vjetrovi koji su harali Sredozemnim morem. Ali nikad nisam bila ula za levant. "Do avola", rekao je muškarac, a odmah potom, "oprostite. To može potrajati. Možda emo se morati vratiti ako ga ne prestignemo." Usprkos vjetru osjetila sam njegovu kolonjsku vodu, previše cvjetnog i intenzivnog mirisa. "Presti i ga? Zar ne e samo pro i preko nas?" "Ne znam. Ovdje, na zapadnoj strani tjesnaca, postiže svoj maksimum." Njegov šešir iznenada je poletio, pokušao ga je zgrabiti, no nestao je u zraku nakon što se na tren zavrtio pred nama. "Do avola, još jedanput!" uzviknuo je, glave nagnute unazad dok je pretraživao nisko, tmurno nebo. "Oprostite mi, g ice...?" "O’Shea. G ica O’Shea", odgovorila sam. Ogrta mi se napuhao i po eo vrtjeti oko mene kao da sam plešu i derviš; stisnula sam ga uz prsa jednom rukom dok sam drugom držala šešir. Pri vrš en s ak nekoliko ukosnica, pusteni šešir nemirno se podizao kao da e u svakom trenutku odletjeti s moje glave. Nisam mogla do i do zraka, dijelom zbog vjetra, a dijelom zbog straha. "Može... može li se brod... prevrnuti?" Nisam mogla izgovoriti rije potonuti.


4

GIGA

"Oprostite još jedanput zbog mojeg ponašanja, g ice O’Shea. Prevrnuti?" Pogledao je iznad mojih ramena prema krmi. "To se više ne doga a esto. Uzimaju i u obzir snažne strojeve kojima su opskrbljeni današnji trajekti." Kimnula sam, iako me njegove rije i nisu umirile koliko sam se nadala da ho e. Nedavno sam iz newyorške luke krenula prema Marseilleu, zatim iz Marseillea nastavila prema najjužnijoj to ki Španjolske, ne doživjevši ništa strašnije od nekoliko dana uzburkanih valova na Atlantiku. Nisam ni pretpostavila da bi ovaj kratki put mogao biti najgori. "Klima je nepredvidiva", nastavio je muškarac, "ponekad i pobješnjela. Levant naj eš e traje tri dana i ako kapetan odlu i da ne emo nastaviti put, morat emo se vratiti u jedan od strašnih, malih španjolskih lu kih gradova i pri ekati do subote." Subota. Bila je srijeda. Ve sam previše vremena izgubila u Marseilleu. Iako sporo, svakim danim rasla je u meni panika od posljednjeg susreta s Etienneom. Dok mi je vjetar puhao slanu vodenu prašinu u lice, trljala sam o i rukavicama, djelomice kako bih bolje vidjela, a djelomice kako bih izbrisala sliku svog zaru nika. Gdje god bio u tom trenutku. Muškarac je dodao: "Bilo bi bolje da u ete. Ova vodena prašina. .. uskoro ete biti mokri od mora i zraka. Ne želite se razboljeti prije dolaska u Tanger. Sjeverna Afrika nije mjesto u kojem želite biti bolesni." I dalje me je promatrao. "Sjeverna Afrika je mjesto na kojem stalno morate biti na oprezu." Njegove rije i nisu me utješile. Prisjetila sam se kako sam prije deset dana, u groznici i slaba, ležala na uskom krevetu u Marseilleu. Posve sama. Muškarac me i dalje promatrao. "G ice O’Shea? Imate li pratioca?" "Ne", viknula sam kad je vjetar naglo zvižduknuo. "Ne, putujem sama." Sama. Jesam li to rekla previše glasno? "Poznajete li Tanger?" Zaklju ila sam koliko smiješni moramo biti Španjolcima pokušavaju i nadglasati vjetar. Djelomi no zašti eni izbo inom, uspjeli su zapaliti cigarete. Pušili su usredoto eno, stisnutih o iju promatraju i nebo. Bilo je o ito da njima levant nije bio nepoznanica. "Da", viknuo je muškarac, "da, bio sam nekoliko puta. Po imo sada, po imo." Dodirnuvši mi le a, usmjerio me je prema vratima. Kad smo ušli u uzak hodnik koji je vodio do glavnog salona, vrata su se zalupila za nama, a ja sam osjetila olakšanje pobjegavši od vjetra. Maknula sam kosu s lica i namjestila ogrta . "Možete li mi preporu iti smještaj u Tangeru? Za no , dvije; moram sti i do Marakeša. Nisam sigurna... itala sam razne izvještaje o ruti izme u Tangera i Marakeša, ali sve su informacije bile pomalo zbunjuju e." Prou avao mi je lice. "Hotel Continental u Tangeru bio bi prikladan izbor, g ice O’Shea", rekao je usporeno. "Najotmjeniji je; nai i ete uvijek na nekoliko pristojnih Amerikanaca ili Britanaca. Omiljen je me u bogatim europskim putnicima. Smješten je unutar starih zidina, ali sigurno je uto ište."


5

GIGA

"Sigurno uto ište?" ponovila sam. "Zasigurno ete biti malo na oprezu u Tangeru. Sve te uske, zavojite ulice i uli ice. Dosta zbunjuju e. I ljudi..." Zaustavio se, a potom nastavio. "Ali Continental je zadržao stari kolonijalni duh. Da, najsrda nije bih ga preporu io. Oh", rekao je kao da se sjetio ne ega važnog, "i, na svu sre u, nema Francuza. Ako nemaju obitelj kod koje mogu odsjesti, okupljaju se u Cap de Cherbourgu ili Mille d’Islesu." Nisam reagirala, no on je nastavio. "U salonu u Continentalu živahno je gotovo svake ve eri. Piju se kokteli, esto se pjeva. Ako vam se to svi a", rekao je promatraju i me i dalje. "To nije mjesto za mene, ali ini mi se da bi vama odgovaralo." Kimnula sam. "Rekli ste da idete u Marakeš?" upitao je. "U duboku unutrašnjost?" Ponovno sam kimnula. Posko ile su mu obrve. "Ali sigurno ne sami. ekaju vas prijatelji u Tangeru?" "Nadam se da u i i vlakom", rekla sam ne odgovorivši na pitanje, no nakon što mu se promijenio izraz lica, dodala sam: "Postoji vlak za Marakeš, zar ne? itala sam..." "Ne poznajete Sjevernu Afriku, pretpostavljam, g ice O’Shea," Nisam poznavala Sjevernu Afriku. Sad je bilo posve jasno da nisam poznavala ni Etiennea. Nakon što mu nisam odgovorila, nastavio je: "To nije putovanje za bojažljive. Osobito ne za ženu koja putuje sama. Strankinje u Sjevernoj Africi..." zaustavio se. "Ne bih vam to preporu io. Dug je put do Marakeša. Prokleta zemlja. Nikad ne znate što vas eka. U vezi s bilo im." Progutala sam pljuva ku. Iznenada mi je postalo prevru e. Prigušeno svjetlo u hodniku pretvorilo se u blještavo bijelo dok su se gubili zvuk vjetra i lupanje motora. Nisam se smjela onesvijestiti. Ne ovdje. "Nije vam dobro", rekao je muškarac glasom koji je bio prigušen mojom vrtoglavicom. "Do ite, sjednite." Osjetila sam njegovu ruku pod svojim laktom, gurao me prema naprijed dok su mi se stopala kretala nesvjesno. I kad je more bilo mirno, hodanje brodom predstavljalo mi je problem zbog noge, a u ovom slu aju pokazalo se još zamršenijim. Drugom rukom oslanjala sam se o zid, a kako se ne bih spotaknula u jednom sam se trenutku naslonila na vrstu muškar evu ruku. Osjetila sam vrsti stisak na ramenu i tvrdo sjedalo poda mnom. Nagnula sam se naprijed, ruke prekrižila preko želuca, zatvorila o i i po ela duboko disati osjetivši kako mi se krv tutnjaju i vra a u glavu. Kad sam se naposljetku uspravila i otvorila o i, vidjela sam da smo u uskom, zadimljenom salonu punom redova metalnih stolaca pri vrš enih za pod. Bio je napola pun onih koje se, prema crtama lica i odje i, lako moglo identificirati kao Španjolce ili Afrikance, i onih koje nisam mogla imenovati samo prema njihovu fizi kom izgledu. Muškarac je sjedio


6

GIGA

kraj mene. "Hvala vam. Osje am se bolje." "Niste jedina kojoj je loše u ovim uvjetima", rekao je. Postala sam svjesna stenjanja oko sebe i pla a djece te shvatila da mnogi putnici pate od strašnog ljuljanja broda. "Pitali ste za vlak", rekao je. "U pravu ste, postoji vlak za Marakeš. Tra nice su postavljene prije nekoliko godina — ali nepouzdane su i u najboljim uvjetima. Osim toga, ne kre e iz Tangera. Prvo biste trebali sti i do Feza ili Rabata i ukrcati se u jednom od tih dvaju gradova. Ne preporu ujem vam odlazak u Fez. Daleko je u unutrašnjosti i izvan puta; Rabat je sigurniji izbor. No ipak ete morati unajmiti auto i voza a kako biste stigli do Rabata. Zašto ne ostanete ondje, u Rabatu, ako želite napustiti Tanger i vidjeti Maroko?" "Ne. To mora biti Marakeš. Moram oti i u Marakeš", ponovila sam i pokušala ovlažiti usne. Usta su mi bila suha; odjednom sam bila jako žedna. "Iskreno, ne bih se pouzdao u vlak od Rabata do Marakeša, g ice O’Shea. Nepouzdan je, kao što sam rekao: tra nice se stalno pomi u, ili su blokirane devama ili tim vraškim nomadima. Najbolje je unajmiti auto i odvesti se do Marakeša. Tu su i te proklete staze koje smatraju cestama — Francuzi su ponosni na njih, ali na nekim mjestima nezamislivo su izolirane i neravne." Trepnula sam, uspravila se i pokušala zapamtiti sve te detalje. Pritom negativne. "Nai i ete na probleme i na cesti, biti prisiljeni i i starim rutama, jednostavnim putevima za deve i magarce. Slušajte", rekao je, "kao što sam rekao, ima gradova koji su bliži Tangeru. I trebali biste ostati bliže moru, zbog vjetra koji rashla uje. Vrhunac ljeta je blizu, strašna vru ina tako er. Ako inzistirate na odlasku iz Tangera, kao što sam rekao, ostanite u Rabatu. Ili idite ak do Casablance. Puno je civiliziranije od..." "Hvala vam na informacijama", rekla sam. Pokušavao je pomo i, ali nije mogao razumjeti koliko mi se žuri da stignem do Marakeša. "Nema na emu. Ali doista, g ice O’Shea, Marakeš. Pretpostavljam da imate ro ake ondje. Ili barem prijatelje. Nitko ne ide u Marakeš ako ga ondje netko ne eka. Ondje su samo Francuzi, znate. Imate nekoga u Marakešu?" "Da", odgovorila sam nadaju i se da sam zvu ala uvjerljivo jer nisam znala govorim li istinu uop e. Odgovor u dobiti tek kad stignem u Marakeš. Iznenada više nisam htjela slušati ni odgovarati na pitanja. Umjesto da me uvjeri kako mogu i ho u — putovati prostranstvima Sjeverne Afrike posve sama — ovaj razgovor inio me još nesigurnijom i plašljivijom. "Molim vas, nemojte se osje ati obaveznim sjediti sa mnom. Dobro sam, doista. I hvala vam još jedanput", rekla sam pokušavši se osmjehnuti. "U redu", odgovorio je, ustavši. Jesam li vidjela olakšanje u njegovim o ima? Kako li me doživljava — jako samom, neinformiranom, jako... o ajnom? Jesam li djelovala ajno?


7

GIGA

Dok je odlazio ugledala sam španjolsku obitelj s troje male djece koja su mi sjedila nasuprot. Imala su goleme i tamne o i, a njihova su uska lica bila ozbiljna dok su me prou avala. Najmanja — djevoj ica — podignula je si ušnu lutku kao da mi je želi pokazati. Preplavila me neobjašnjiva bol. Uvjeravala sam se da je to od že i i brige. LEVANT JE PUHAO SVE SNAŽNIJE, a zbog uzburkanog mora nisam mogla odrediti jesmo li krenuli natrag, kao što je Amerikanac rekao da bismo mogli, ili nastavili planiranim putem. Trajekt se provla io me u valovima visokim zbog levanta, a mi smo se dizali i spuštali u jednoli nom ritmu od kojeg mi je bilo još mu nije. Ni ostalima nije bilo bolje; neki su jurili prema palubi gdje su se, pretpostavljala sam, naginjali nad ogradom kako bi povra ali. Bez ikakva upozorenja, mala se španjolska djevoj ica nagnula naprijed i ispraznila želudac na pod. Majka je rukom obrisala djetetova usta, smjestila je u krilu i po ela je gladiti po kosi. Smrad u salonu bio je sve gori, vru ina je rasla. Rukavom sam prešla preko lica, zahvalna što nisam jela cijeli dan. Da sam se barem sjetila ponijeti bocu vode, kao ve ina putnika. Svi su bili mirni, tijela su se dizala i spuštala s brodom, i za razliku od ranije kakofonije glasova kad smo napuštali Španjolsku, svi su bili tihi. ak su i najmla i bili tihi, osim djevoj ice u maj inim rukama koja je tiho plakala. Opet sam pomislila na prevrtanje broda. I opet sam shvatila u kakvom sam se položaju našla ne razmišljaju i o vlastitoj sigurnosti. Kad se brod snažno zaljuljao i bacio me na prazan stolac pokraj mene tako da sam udarila laktom o tvrdu površinu i izvrnula kuk, nesvjesno sam kriknula, kao i ostali. No i dalje nitko nije govorio; samo su se uspravili i nastavili sjediti posve mirno. Stavila sam ruku na usta, po ela ubrzano gutati kako bih zadržala užarenu žu koja mi se penjala grlom, naslonila se i prepustila valovima. Zatvorila sam o i, pokušala duboko i smireno disati, ignorirati zavijanje vjetra koji je zviždao oko prozora na palubi i ne udisati miris smrdljive lokve na podu. Zatim se, isprva toliko polagano da nisam toga ni bila svjesna, ljuljanje broda smanjivalo. Uspravila sam se i shvatila da kroz prozore više ne mogu vidjeti more kako se diže i spušta. Tlo pod mojim nogama opet je bilo vrsto i poznato, a i želudac mi se bio smirio. Preplavio me osje aj olakšanja, a u tom je trenu jedan od Španjolaca s palube otvorio vrata i viknuo: "Tanger. Ya llegamos! "i za uo se tih mrmor olakšanja. Pretpostavila sam da je ugledao grad, ili da smo mu se približavali. Dakle, uspjeli smo preduhitriti levant, ostaviti vjetar da hara središtem tjesnaca. Zatvorila sam o i puna zahvalnosti, a kad sam ih opet otvorila nekolicina djece otr ala je do prozora. Žamor razli itih jezika po eo je kao mrmljanje koje je raslo dok nešto poput blage euforije nije ispunilo zagušljivu prostoriju. Svi su ustajali, rastezali se, avrljali dok su sakupljali djecu i prtljagu, kao i obitelj koja mi je sjedila nasuprot, s lijeve strane. Majka je nosila malu djevoj icu koja je još uvijek stiskala lutku. I ja sam ustala, no opet uz osje aj vrtoglavice i mu nine koji


8

GIGA

je možda bio rezultat ljuljanja broda, že i i manjka hrane, ili nedavne bolesti. Sjela sam. "G ice O’Shea? Šteta što niste izašli na palubu kako biste pratili naš dolazak. arobno, sa suncem... oh. Ali još uvijek vam je loše", rekao je Amerikanac mršte i se, a ja sam znala da mi je lice znojno i blijedo. "Mogu li vam pomo i da na ete..." Odmahnula sam glavom. "Ne, ne." odgovorila sam prekinuvši ga. Iako je ponuda bila primamljiva, bilo mi je neugodno zbog slabosti. "Odmorit u se još trenutak, a zatim u biti dobro. Hvala vam, bili ste jako ljubazni. Ali, molim vas, krenite svojim putem, inzistiram." "U redu", odgovorio je. "Ali pripazite na touts. Puno ih se mota oko dokova. Uzmite un petit taxi ili, ako ih nema, kola. I platite samo pola od onoga što traže. Pola, Ispri at e vam pri u o svojoj gladnoj djeci, bolesnoj majci, ali ostanite vrsti. Nemojte platiti više od pola", ponovio je. Kimnula sam i poželjela da ode kako bih opet mogla zatvoriti o i i zaustaviti vrtoglavicu. "Dovi enja, g ice O’Shea. Želim vam puno sre e. Trebat e vam, ako doista kanite putovati sami do Marakeša." Njegovi koraci bili su usporeni i teški dok je odlazio. Nakon nekoliko trenutaka, slušaju i samo prigušeno vikanje izvan broda, nesigurno sam ustala u praznom salonu. Navukla sam rukavice i izašla na palubu, na toplu sun evu svjetlost. im sam prošla kroz vrata, glava mi se razbistrila; zrak je bio svjež, mirisao je na more i na još nešto, nešto kiselkasto, možda citruse. Bio je to svjež, ist miris. Duboko sam udahnula, osje aju i se snažnijom sa svakim udisajem. Pogledala sam što mogu vidjeti od Tangera. Pogled je uistinu bio veli anstven kao što je Amerikanac rekao. Bijele ku e uzdizale su se iznad dokova, medu palmama oblikuju i amfiteatar. Minareti su se uspinjali visoko iznad dok je sunce obasjavalo njihove tornjeve. Okruživala me neobi na ljepota, nimalo nalik na industrijske dokove New Yorka ili Marseillea. Stajala sam i gledala u lagano ljuljanje palmina liš a. Zatim sam, odmaknuvši pogled od grada, pogledala ljude koji su se kretali palubama. Vidjela sam samo muškarce - gdje su žene? - i na trenutak pomislila da su posvuda redovnici... no kako je to mogu e? Zar Tanger nije bio grad muslimana? U sljede em trenutku shvatila sam svoju pogrešku: to su bile halje s kapulja om koje su nosili muškarci. Kako su se zvale? Nisam se mogla sjetiti. Ali pretpostavljala sam da nose kapulja e zbog vru ine, ili je to možda bio obi aj. Kapulja e su se s obje strane lica spuštale nadolje. Iz neobjašnjivog razloga, jednostavna stvar poput halje s kapulja om koja je skrivala lica muškaraca ispunila me iznenadnim zloslutnim osje ajem. Ovdje sam bila stranac kojemu nitko nije poželio dobrodošlicu.


9

GIGA

SPUSTILA SAM SE MOSTI

EM,

drže i se za debeo, upavi konopac s obje strane.

Nije bilo uvara, ni carinika. Znala sam da je Tanger slobodna luka, otvorena zona zvana me unarodni protektorat, i nije bilo ograni enja vezanih za dolaske i odlaske. Kad sam stigla do dna mosti a, ugledala sam svoju prtljagu, mokru od palube, sa zamrljanim i razmazanim oznakama od krede. Ostala su samo moja dva usamljena kov ega; bila sam posljednji putnik koji je napustio trajekt. Dok sam im se približavala pitaju i se kako u smo i snage i podignuti ih, nizak, tamnoputi muškarac s prljavim bijelim turbanom nalik na gnijezdo na glavi približavao mi se vode i upava sivog magarca privezanog za kola. Obratio mi se a ja sam odmahnula glavom na nepoznati jezik. Zatim me je na francuskom pitao kamo želim i i. "Hotel Continental, sil vous plait", rekla sam mu jer nisam znala nijedno drugo ime. Kimnuo je jedanput, ispružio ruku s dlanom prema gore i rekao svoju cijenu u francuskim suima. Sjetila sam se upozorenja krupnog Amerikanca: Sjeverna Afrika je mjesto na kojem stalno morate biti na oprezu. Sto ako ovaj muškarac, koji kima toliko brzo, nema namjeru odvesti me do hotela? Što ako me odvede na neko tajno mjesto, ostavi me, odveze se s mojim novcem i prtljagom? Ili još gore. Golemost onoga što sam u inila — doputovala ovamo gdje nemam nikoga kome bih se mogla obratiti u slu aju da mi zatreba pomo - opet me je preplavila. Pogledala sam muškarca, a potom mnoštvo ostalih muškaraca u pokretu. Neki su me gledali izravno, drugi su prolazili pokraj mene spuštenih glava. Jesam li imala izbora? Ovlažila sam usne i navela cijenu upola manju od one koju je muškarac bio zatražio. Udario se u prsa, namrgodio, odmahnuo glavom, po eo govoriti nepoznatim jezikom, zatim naveo iznos izme u svoje prve ponude i moje na francuskom. Nije me pogledao u i, a ja nisam znala je li to zbog toga što je stidljiv ili lukav. Opet sam pomislila na rizik uzdam li se u njega i iznova se po ela raspravljati sama sa sobom. Vrtjelo mi se od vru ine i znala sam da ne u mo i nositi prtljagu sama. Posegnula sam u torbu i izvadila novac. Kad sam ga spustila na muškar ev dlan, otkrila sam, trznuvši se od iznena enja, prljavštinu ispod noktiju. inilo se da je ovaj tamni kontinent postao dio mene i prije mojih prvih koraka na njegovu tlu. Muškarac je s iznena uju om lako om podignuo moje torbe na otvoreni dio kola. Pokazao je na sjedalo kraj njegova, i ja sam se popela. Nakon što je lagano pucnuo uzdama po magar evim le ima a kola se pokrenula uz trzaj, još sam jedanput duboko udahnula. "Hotel Continental", rekao je muškarac kao da želi potvrditi kamo idemo.


10

GIGA

"Oui. Merci", odgovorila sam, pogledala njegov profil te potom nastavila zuriti naprijed. Stigla sam u Sjevernu Afriku. ekali su me još brojni kilometri putovanja, ali barem sam stigla dovde — do po etka posljednjeg dijela dugog putovanja. Bila sam u Tangeru. Arhitektura, lica ljudi, njihov jezik i njihova odje a, liš e, mirisi, sam zrak — bili su mi strani. Ništa me nije podsje alo na dom — moj tihi dom u Albanyju u sjevernom dijelu države New York. I dok sam gledala trajekt, znala sam da mi ništa nije ostalo ni u Americi — ništa i nitko.


11

GIGA

DRUGO POGLAVLJE R ENA SAM PRVOG DANA novog stolje a, 1. sije nja 1900. Majka mi je dala ime Sidonie prema svojoj baki iz Quebeca. Ocu se više svi alo ime Siobhan, u sje anje na njegovu majku odavno pokopanu u Irskoj, ali prihvatio je maminu želju. Osim vjerskog uvjerenja koji su dijelili, moji su roditelji bili neobi an par; moj vitki irski otac i si ušna francusko-kanadska majka. Došla sam kasno u njihov život; nakon osamnaest godina braka, kad je majka imala trideset osam godina, a otac etrdeset. Nisu o ekivali da e biti blagoslovljeni djetetom. Majka je svakodnevno zahvaljivala na mojem dolasku, u svojim me molitvama nazivala udom. Kad smo bile same, razgovarale smo na francuskom; kad bi došao otac, prebacile bismo se na engleski. Voljela sam razgovarati na francuskom; kao dijete nisam znala objasniti razliku izme u francuskog i engleskog, ali majka mi je rekla da sam kao dijete upotrebljavala rije kovr av kad sam htjela objasniti kako se francuske rije i kotrljaju mojim jezikom. Kao dijete doista sam se smatrala udom. Moji su roditelji hranili uvjerenje da ne mogu u initi ništa pogrešno i da se sve što poželim jednog dana može ostvariti. Materijalno mi nisu imali puno toga za ponuditi, ali osje ala sam se voljenom. I vrlo posebnom. TIJEKOM CIJELOG neobi no toplog prolje a 1916. - netom poslije šesnaestog ro endana - zamišljala sam da sam zaljubljena u Lukea McCallistera, dje aka koji je radio u prodavaonici sto ne hrane u Ulici Larkspur. Sve djevojke u razredu u školi Holy Jesus and Mary brbljale su o njemu otkad je prije nekoliko mjeseci stigao u naše susjedstvo. Raspravljale smo o tome kojoj e se od nas prvoj obratiti, koju e pozvati u šetnju ili s kojom e podijeliti svoj sladoled. "To u biti ja", rekla sam Margaret i Alice Ann, svojim najboljim prijateljicama. Bezbroj sam puta zamišljala tu scenu u glavi. Sigurno e me uskoro primijetiti. "Navest u ga na to da me primijeti. Vidjet ete." "Samo zato što uvijek imaš najve i broj plesnih partnera ne zna i da eš dobiti svu pozornost koji želiš, Sidonie", rekla je Margaret podignute brade. Osmjehnula sam joj se. "Možda ne. Ali..." Prstima sam maknula kosu s lica, otr ala nekoliko koraka naprijed, okrenula se prema njima ruku oslonjenih o bokove. "Ali vidjet emo", dodala sam. "Sje ate se Rodneyja? Niste mi vjerovale kad sam rekla da e me odvesti na veliki kota na prošlogodišnjem sajmu. Ali jest, zar ne? Nije odabrao nijednu drugu djevojku. Vozili smo se dvaput." Alice Ann slegnula je ramenima. "Samo zato što je tvoja majka prijateljica njegove. Kladim se da e Luke razgovarati s Margaret. Osobito ako odjene svoju ruži astu haljinu. Lijepa si u ruži astom, Margaret", rekla je.


12

GIGA

"Ne, ti eš biti ta, Alice Ann", rekla je Margaret o ito zadovoljna Alice Anninim komentarom. "Mislite što god želite", rekla sam smiju i se. "Mislite što god želite. Ali on e biti moj." Smijale su se sa mnom. "O, Sidonie", rekla je Alice Ann. "Uvijek govoriš budalaštine." Zatim su me ona i Margaret sustignule, uhvatile smo se za ruke i naslonile jedna na drugu dok smo hodale uskom ulicom, a naši bokovi i ramena dodirivali su se pri svakom uskla enom koraku. Bile smo najbolje prijateljice od prvog razreda i uvijek su ra unale na to da u ih zadirkivati i iznena ivati. IMALA SAM NIZ RAZLOGA za šetnju niz Ulicu Larkspur, o ekuju i da e Luke baciti pogled u mojem smjeru dok o itom lako om prebacuje goleme, teške vre e žita. Vježbala sam što u mu re i, komentirati koliko je snažan jer se inilo da su vre e napunjene perjem. Kriomice sam bacala poglede u njegovu smjeru, zamišljaju i kako bi bilo dodirivati njegove sjajne miši e, osje ati ih na svojem tijelu. S predavanja sestara u školi Holy Jesus and Mary znala sam da su požude tijela zlo i da se moramo boriti protiv njih, no ipak se inilo da ih ne mogu zaustaviti kao što ne mogu promijeniti ni predvidljivost godišnjih doba. JEDNE SPARNE NEDJELJE po etkom lipnja, u crkvi Gospa od Milosti snažno sam se molila Djevici Mariji da se Luke zaljubi u mene. Iznenada me preplavio neobi an osje aj kako napuštam svoje tijelo. Vrat mi je bio uko en tog jutra kad sam se probudila, glava me je boljela toliko da mi je želudac bio sav uzburkan. Molila sam majku da ostanem doma, ali nije popustila. Nije bilo neuobi ajeno da se pokušam izvu i od odlaska u crkvu. Dok smo pješa ile tri kilometra do crkve, majka me nekoliko puta opominjala da požurim, no inilo se kao da hodam kroz vodu, da mi struja otežava kretanje. im sam ušla u mra nu crkvu, svjetlost koja je ulazila kroz obojeno staklo pretvarala se u prelijep svjetle i vir gdje god bih pogledala. Moje tijelo, ina e lagano i hitro, bilo je teško i nezgrapno dok sam kle ala kraj majke sklopljenih ruku. I tad je iznenada sve postalo zbunjuju e: rozarij koji je zveketao me u nabreklim prstima moje majke pretvorio se u bezbroj malih stvorenja u pokretu, miris tamjana bio je toliko snažan da je pove avao moj osje aj mu nine, a psalmi oca Cecila bili su iskrivljeni kao da ih izgovara na stranim jezicima. Osjetila sam bol u potiljku spuštaju i bradu pri molitvi pa sam zurila u svece na zidovima, pobožne i mu eni ke u svojim uskim nišama. Njihova mramorna koža sjajila se poput alabastra i bisera, a kad sam pogledala Svetu Majku vidjela sam suze, nalik na staklo, na njezinim obrazima. Usne Djevice su se razmaknule i ja sam se nagnula naprijed, s bradom na rukama oslonjenim o klupu ispred mene i koljenima umrtvljenim na kamenom podu. Da, Majko, da, molila sam, reci mi što da u inim. Reci mi kako navesti Lukea da me zavoli. Što mogu u initi kako bi me poželio? Preklinjem te, Sveta Majko. Reci mi.


13

GIGA

Morala sam zatvoriti o i zbog iznenadne blistave svjetlosti u crkvi, ali s unutarnje strane kapaka vidjela sam kako Djevica Marija pruža svoje ruke prema meni. Tad sam bez imalo truda, poletjela prema njoj. Vinula sam se iznad la e i ispovjedaonice, redova klupa, ministranata, svije a. Ondje su bili otac Cecil za propovjedaonicom, sa svojim pomalozgrbljenim le ima ispod halje, i spuštene glave kongregacije. Zatim sam ugledala vlastito tijelo, neobi no nagnuto u jednu stranu. Crkva je blistala u blaženstvu, bijela i svjetlucava. Znala sam da je Sveta Majka ula moje molitve i odlu ila da zaslužujem ispunjenje svoje želje. Uslišit e moje molitve. Dopustila mi je da vidim Lukeovo lice. Više nisam letjela nego padala, bez straha, jer moje je tijelo bilo slobodno poput latica divlje ruže koje je nosio ve ernji vjetar. Padala sam polako poput dijamanta kroz mirne vode ili zvijezde koja je ostavljala trag na mra nu i blistavu nebu. Padala sam prema Lukeu koji je ispružio ruke kako bi me uhvatio, s blagim osmjehom na prelijepim ustima. Osmjehnula sam mu se, usne su mi se rastvorile kako bi dodirnule njegove. Boje, vru ina i svjetlost postali su jedno. Preplavio me dotad nevi eni zanos. PROBUDILA SAM SE U svojoj maloj sobi. Svjetlo je još uvijek bilo previše intenzivno; i su me bdjele kad sam pokušala trepnuti, usredoto iti se. Žena u bijeloj haljini stajala je kraj prozora i pjevušila moju omiljenu uspavanku. Nisam je ula od djetinjstva. Dodo, l’enfant, do. Spavaj, djetešce, spavaj. Mislila sam da je to još jedno privi enje Djevice Marije, koja pjeva francusku pjesmu koju mi je pjevala majka kako bi me umirila, ali žena se odmaknula od prozora i nagnula se nada mnom. Uo ila sam, pospana i iznena ena, da je to samo moja majka. Ali nešto nije bilo u redu s njezinim licem; izgledala je druga ije, puno starije. Na trenutak sam pomislila da sam spavala mjesecima, godinama. "Ah. Ma petite Sido", rekla je, a njezin glas bio je nepoznat kao i njezino lice. Bio je promukao kao da govori kroz flanel. Pokušala sam rastvoriti usne, ali bile su zalijepljene. Majka ih je blago obrisala vlažnom krpom te približila slamku mojim ustima. "Bois", rekla je, i ja sam pila teku inu koja je bila toliko hladna i nekako mirisna, kao da nikad prije nisam okusila vodu. Ali gutanje je zahtijevalo toliko truda da sam morala zatvoriti o i. Zasigurno sam opet zaspala jer kad sam sljede i put trepnula, svjetlo u sobi bilo je druga ije, blaže, tamnije, i ja sam mogla bolje vidjeti. Majka je još uvijek — ili opet — bila nagnuta nada mnom, ali ovaj je put, posve neobi no, moj otac stajao iza otvorenog prozora i gledao unutra. "Tata?" šapnula sam. "Zašto si vani?" Lice mu se nabralo, a brada mu je drhtala na najneobi niji na in. Odjednom sam shvatila da pla e. Stavio je ruku na elo gestom koja je ukazivala na poraz. "Što nije u redu?" upitala sam, pažljivo prelaze i pogledom od majke prema ocu, da


14

GIGA

bi ga naposljetku zaustavila na njemu. "Dje ja paraliza, moja djevoj ice", odgovorio je. Pokušala sam shvatiti njegove rije i. Nisam više bila dijete. Razumjela sam rije paraliza, i iako sam se naježila od užasa, bila sam previše slaba i zato sam samo zatvorila o i. EPIDEMIJA POLIOMIJELITISA tog je ljeta 1916. harala državom New York. Iako su je lije nici mogli dijagnosticirati, inilo se da ne postoji na in prevencije ni lijek. Ve inom su bila zaražena djeca mla a od deset godina: neki, poput mene, bili su stariji. Nitko nije znao odakle je došla, iako sam naposljetku ula da su mnogi vjerovali kako su je donijeli doseljenici. Mnogi su umrli. Roditelji su mi rekli da sam ja jedna od sretnika. To je još jedno udo, šapnula mi je majka u uho prvog dana kad sam shvatila što mi se zaista dogodilo.Još jedno udo, kao ti, Sidonie. Moramo se moliti i zahvaljivati. Poliomijelitis je bila zarazna bolest; držali su me u karanteni. Majka je ostala kraj mene jer je bila sa mnom kad sam se zarazila. Ali moj otac tjednima nije ušao u ku u; morao je zadržati posao šofera kod jedne bogate obitelji koja je živjela diljem države. Margaret, Ann Alice i drugi prijatelji ostavljali su mi male darove - knjigu, slatkiše, vrpcu za kosu — na trijemu, na dnu vrata ozna enu državnim spisom na kojemu se upu ivalo na karantenu. Majka je tih prvih tjedana govorila da u se oporaviti, da e se snaga vratiti u moje noge. To je bilo samo pitanje vremena, govorila je. Slijedila je preporuke bolni arke iz zdravstvene službe s kojima se složio lije nik koji me je posjetio. Svakodnevno mi je prala noge u bademova brašnu. Pripremala je bezbroj obloga od kamilice, crvenog brijesta, gorušice i drugih smrdljivih ulja, i stavljala te vru e meleme na moje noge. Masirala mi je bedra i listove. Kad bih smogla snage i uspravila se na nekoliko trenutaka, ona bi odgurala moje neobi no teške noge do ruba kreveta, rukom me obavila oko struka i pokušala me podignuti, ali moje noge kao da više nisu pripadale meni. Više me nisu htjele poduprijeti. Plakala sam od bijesa i frustracije. "Kad u prohodati?" pitala sam uvijek iznova, o ekuju i da u se jedno jutro probuditi, zbaciti pokriva e i protr ati sobom kao neko . Majka bi promrmljala: "Uskoro, Sido, uskoro. Sjeti se kako si tr ala dvorištem kao dijete pretvaraju i se da si princeza poput onih u tvojim knjigama? Kako si se vrtjela i kako se tvoja haljina nadimala oko tebe poput prelijepa cvijeta, udo moje." Vjerovala sam joj jer bi joj se pritom navlažile o i. Prvih nekoliko mjeseci esto sam plakala — to su bile suze nestrpljenja, suze razo aranja, suze samosažaljenja. Moji roditelji bili su dobrohotni i inili su sve što su mogli — rije ima i djelom — kako bih se bolje osje ala. Prošlo je puno vremena prije negoli sam shvatila koliko su se pritom trudili: imali su pozitivan izraz lica i držanje,


15

GIGA

iako su zasigurno bili slomljeni i žalosni koliko i ja. Nakon nekog vremena umorila sam se od suznih o iju i glavobolja, i jednog sam dana jednostavno prestala plakati. Nakon ukidanja karantene po eli su me posje ivati prijatelji jer sam se osje ala dovoljno dobro. Bio je po etak nove školske godine i tijekom prvih posjeta, kad je moj život nalikovao na neobi an i uznemiruju i sumrak iz kojeg se nisam mogla posve probuditi, slušala sam njihove pri e, kimaju i i zamišljaju i se s njima u školi. Majka je svaki petak odlazila po zada e u Holy Jesus and Mary i vra ala ih sljede i petak. Pomo u udžbenika uspijevala sam riješiti tjedne zadatke i testove. Jednog petka majka mi je, uz uobi ajene zadatke, predala pismo od jedne sestre koja me je neko pou avala. Kad sam otvorila pismo, na pokriva je pala mala sveta slika obrubljena zlatom. Sestrin rukopis bio je gotovo ne itljiv, slova mala i uska kao da je svako crno slovo bilo bolno progurano kroz vrh pera. Moja draga Sidonie, itala sam, ne smiješ o ajavati. To je Božja volja. Bila si predodre ena za ovaj test. To je jednostavno test tijela; Bog je vidio da oskudijevaš i odabrao je tebe. Drugi su umrli, ali ti nisi. To je dokaz da te je Bog odabrao iz nekog razloga i dao ti to breme koje eš nositi do kraja života. Na taj na in pokazao ti je da si mu posebna. Kao bogalja, Bog e te nositi i upoznat eš Ga tolikom snagom kao nitko drugi zdrava tijela. Moraš se moliti i Bog e odgovoriti. I ja u moliti za tebe, Sidonie. Sestra Marie-Gregory RUKE SU MI SE TRESLE dok sam presavijala pismo i stavljala ga zajedno sa svetom slikom natrag u omotnicu. "Što je, Sidonie? Problijedjela si", rekla je majka. Odmahnula sam glavom, pažljivo spremaju i pismo medu stranice udžbenika. Kao bogalj, napisala je sestra. Do kraja života. Iako je i sestra Marie-Gregory napomenula da sam posebna Bogu, znala sam, uz mu an udarac stvarnosti, da to ne zna i, kao što mi je rekla majka, da e mi On ponovno dopustiti da hodam. Ali znala sam i to da poliomijelitis nije bio test poslan od Boga, kao što je spomenula sestra. Samo sam ja znala zašto sam se zarazila. To je bila kazna za moje grešne misli. Od dolaska Lukea McCallistera u Ulicu Larkspur prestala sam se moliti za oprost za svoje prijestupe. Prestala sam slati blagotvorne misli drugima u našoj zajednici koji su bili bolesni ili umirali. Prestala sam se moliti za naše de ke koji su bili u strašnom ratu, ili za kraj rata. Prestala sam se moliti za djecu u dalekim zemljama. Prestala sam se moliti za maj ine ruke kako bi je prestale boljeti ili za oca kako bi mogao spavati bez starih no nih mora o brodu nalik na sanduk koji ga je doveo u Ameriku. Umjesto toga molila sam se da me jedan dje ak zagrli, da prisloni svoja usta uz moja.


16

GIGA

Molila sam se da otkrijem tajnu muškog tijela uz svoje. Istraživala sam vlastito tijelo i njegove neobjašnjive strasti i želje, zamišljala da su moje ruke one Lukea McCallistera. Po inila sam jedan od sedam smrtnih grijeha — bludnost — i zato sam bila kažnjena. TJEDAN DANA NAKON sestrina pisma opet me posjetio lije nik. Ovaj put bila sam budna, za razliku od njegova prvog posjeta, te pro itala na njegovu licu da je u prekratkom vremenu vidio previše oboljelih od poliomijelitisa. Otvoreno iscrpljen govorio je uzdišu i i rezignirano, te se složio s predvi anjem sestre Marie-Gregory nakon što je pomaknuo moje noge, provjerio moje reflekse i izveo nekoliko jednostavnih vježbi. Rekao mi je, dok su moji roditelji stajali iza njega lica sivih od tuge, da više nikad ne u hodati, i da je najbolje emu se mogu nadati život u invalidskim kolicima. Rekao mi je da mogu biti zahvalna što je bolest napala samo moje noge i da sam prošla bolje od mnoštva djece koje je ostalo živo, ali potpuno paralizirano od epidemije. Nakon lije nikova posjeta nastavila sam se moliti. Ali ovaj put to nije imalo veze s Lukeom McCalIisterom. Nebeski O e, milostiva Majko, ponavljala sam iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, ako mi dopustite da prohodam, više nikad ne u imati ne iste misli. Više se nikad ne u prepustiti željama tijela. TIJEKOM PRVE, duge godine bila sam prisiljena ostati u krevetu, poduprta jastucima; mogla sam sjediti samo nekoliko minuta zbog bolova u le ima. Margaret i Alice Ann i dalje su me posje ivale, ali to više nije bilo kao prije. Po ela sam uo avati da su — djevojke s kojima sam se neko smijala, dijelila tajne i snove — u nekoliko mjeseci narasle i postale živahnije dok sam se ja smanjivala i postajala sve blje a. Slušala sam ih, ali umjesto da me razvesele, njihove pri e otkrivale su mi da propuštam život. Uskoro je postalo jasno da to osje aju i one jer su po ele pri ati opreznije, zaustavljale se usred anegdote o tome što je netko u školi u inio ili rekao, ili pri e o nadolaze em plesnjaku, ili tko se svi ao komu, kao da su i one iznenada shvatile da me samo podsje aju na život koji više nije bio moj. Koji više nikad ne e biti moj. Dolazilo je do neugodnih trenutaka tišine u kojima bi se one pogledale, a ja bih u njihovim o ima vidjela kratke bljeskove o aja ili nestrpljenja, ili jednostavno dosade. Nakon nekog vremena po ela sam se brojiti kucanja na ulaznim vratima. Nisam željela vidjeti kako majka prebrzo ska e na noge, njezin osmijeh pun nade dok je odlazila prema vratima. Bilo mi je neugodno kako se vrpoljila, donosila kuhinjske stoke u sobu za djevojke, te ubrzo potom pladanj s ašama limunade i tanjurom punim kola a i kola a. Prvi put bilo mi je neugodno zbog njezina glasa s teškim naglaskom — previše bu nim — dok je pokušavala ugoditi mojim gostima, ili ih možda ohrabriti da ostanu duže i do u opet. Više je s njima razgovarala nego ja; nisam imala o emu pri ati. Moj se život sada sastojao od zidova moje sobe. Posjeti su se postupno prorijedili. Iako znam da je to majku rastužilo, ja sam osjetila


17

GIGA

olakšanje što se više ne moram brinuti o usiljenim posjetima nakon što mjesec dana nitko nije pokucao na ulazna vrata. SVAKI TJEDAN NAKON što bi pokupila zada e, majka bi posjetila osam blokova udaljenu knjižnicu u Ulici Weatherstone. Podignula bi etiri, maksimalan broj, knjige za mene. Nije me bilo briga koje bi odabrala; itala sam ih sve. Otac mi je kupio kutiju s vodenim bojama, kistovima i glatkim papirom te knjigu s fotografijama cvije a koje je raslo na sjeveru države New York, te me ohrabrivao da slikam. Pri ao je o tome kako sam obe avala kao dijete, kako je jedna moja u iteljica rekla majci i njemu da imam dobro oko za boje, dizajn i perspektivu. Nisam dotad znala što je rekla u iteljica. Bila sam iznena ena. Iako sam uživala u slikanju tijekom sata likovnog, nikad nisam bila strpljiva, radije sam vani provodila vrijeme. Roditelji su mi kupili ma e bakrenaste boje. Nazvala sam je Cinnabar i uskoro shvatila da je gluha jer se nije osvrtala ni na jedan zvuk, koliko god tih ili glasan bio. Ali to mi nije smetalo; možda sam je zbog toga voljela još i više. Zvuk predenja i njezino toplo krzno pod mojim prstima tješili su me dok sam itala ili samo ležala, zurila u mali prozor s druge strane sobe i prisje ala se kakav je to osje aj hodati, tr ati. Roditelji su mi kupili i gramofon i fonografske cilindre Griegove suite Peer Gynt, s dvije etverostava ne suite. Otac je puštao jedan cilindar svako jutro dok se spremao za posao, a ja sam se budila uz zvukove "Anitrina plesa" ili "Na dvoru gorskoga kralja" ili Solvejgine pjesme. U jednom je trenutku majka naredila ocu da s trijema donese ležaj i da ga stavi u kuhinju kako bi tijekom dana mogle biti zajedno dok ona šije na kuhinjskom stolu. Svako jutro, prije negoli je odlazio na posao, otac bi me odnio do ležaja. Moja majka stavila bi mali stol s gramofonom i cilindrima pokraj kreveta; mogla sam ga dosegnuti poželim li slušati Griegove skladbe. Na stolu su bile i moje knjige i slikarska oprema, te Cinnabar na krevetu. Zatim bi privukla uspravan drveni stolac do stola gdje je radila na ru nom šiva em stroju, prišivala džepove, dodavala rukave i porubljivala muške sakoe za jedno malo poduze e. Ja sam itala i slikala, i igrala se sa Cinnabar. Nakon nekog vremena po ela sam prošivati umjesto nje, parati nepravilne šavove. Tako je uspijevala dovršiti više poslova. Kad gramofon nije svirao, majka je pjevala dok je radila. Francuske pjesme koje je nau ila kao dijete u Quebecu. Ponekad bi me zamolila da joj itam naglas. Nakon što je moje itanje postala rutina, trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako su knjige koje mi je donosila iz knjižnice bile knjige koje bi ona itala da je imala vremena. Neke su bile na francuskom. Morala sam itati glasno kako bih nadglasala ritmi ko kuckanje šiva eg stroja, a kako bih to u inila ugodnijim, po ela sam se koristiti razli itim glasovima za razli ite likove. Ponekad, kad bih itala neku osobito dirljivu, uzbudljivu ili smiješnu scenu, maj ine bi se ruke zaustavile, pogledala bi me glave nagnute u jednu stranu, ponekad iznena ena, zabrinuta ili zadovoljna izraza lica, ovisno o romanu. "Imaš prekrasan glas, Sidonie", rekla je jednoga dana. "Toliko izražajan i melodi an.


18

GIGA

Mogla si postati..." naglo se zaustavila. "Sto sam mogla postati?" upitala sam, pažljivo spustivši knjigu u krilo. "Ništa. Nastavi, molim te. Nastavi itati." Ali iznenada više nisam mogla nastaviti. Fraza "mogla si postati" pogodila me i protresla golemom snagom. Mogla si postati. Što je namjeravala re i? Je li se sjetila da sam kao desetogodišnje dijete objavila da u postati poznata glumica i da e me do i vidjeti na broadwayskim pozornicama? Pomislila na stare planove koje smo Margaret, Alice Ann i ja kovale: kako emo se možda preseliti u New York, živjeti zajedno u stanu bez dizala i zaposliti se u Saksu na Petoj aveniji, prodavati otmjene kožnate rukavice ili božanske parfeme lijepo odjevenim damama koje su šetale širokim prolazima robne ku e. Margaret je s majkom redovito odlazila u New York, i ona mi je otkrila broadwayske predstave i robne ku e. Ali sada se naravno ti snovi više nisu mogli ostvariti. Ne djevojci koja se ne može di i iz kreveta. ak i ako ta djevojka postane žena u invalidskim kolicima. Nikad ne u mo i živjeti u zgradi bez dizala. Nikad ne u mo i živjeti u ku i sa stubama. Nikad ne u mo i stajati iza pulta i prodavati rukavice ili parfeme. Što u biti? Sto u postati? Mali, hladni glas ušao je u mene; nalikovao je na crna, stisnuta slova sestre Marie-Gregory, koja su me nazvala bogaljem. Iznenada sam shvatila da e se moj život možda svesti na ovaj ležaj, na ovu kuhinju, na ovu ku u i dvorište. Cijeli sljede i tjedan govorila sam majci da me boli glava i da ne želim izlaziti iz svoje sobe. Rekla sam joj da navu e zavjese jer me o i bole od svjetlosti i da mi glazba probada uši. Sjela je kraj mene i spustila ruku pomalo zgr enih prstiju na moje elo. "Da pozovem lije nika? Što je, Sidonie? Bole li te opet le a?" Odmaknula sam se od nje. Od ega sam bila bolesna? Samo od injenice da za mene ne postoji budu nost. Samo to. Odjednom sam je krivila za to što me u inila svjesnom toga, i to sa samo tri rije i; mogla si postati. Hladan, bezosje ajni glas koji sam ula u svojoj glavi govorio mi je sad da gotovo ništa nema smisla; prestala sam slikati govore i da me više ne zanima. Prestala sam pomagati majci govore i da je teško parati šavove; da mi je možda vid oslabio od polija. Prestala sam joj itati rekavši joj da me od toga boli grlo. Odmaknula sam pogled, ozbiljno i razborito. Bila sam svjesna toga da to nije njezina krivnja. I nisam htjela da sazna istinu. Nisam je htjela dodatno povrijediti i re i da me slu ajno navela na to da pogledam istini u o i. Ionako bih uskoro i sama pogledala istini u o i — možda sljede i tjedan, ili sljede i mjesec. Ali nisam. Ona me je navela na to i zato sam bila ljuta na nju.


19

GIGA

KAD BI MAJKA dva puta na dan skidala pokriva e i masirala mi noge, guraju i ih u pozicije za vježbu koje joj je pokazala bolni arka, ja sam zurila u strop. Ona bi savijala i potezala, savijala i potezala. Znala sam da to ne vodi ni emu, ali vidjela sam da ona nalazi smisao u tome što pokušava sprije iti atrofiju mojih nogu. Njezina vrsto stisnuta usta i artriti ne ruke — koje su je sigurno boljele još više zbog dodatne aktivnosti — kao da su u tome pronalazile novu snagu. Kad bih joj rekla da mi treba metalna posuda ispod kreveta, te uz njezinu pomo i moje pokušaje podignula noge iznenadne i frustriraju e težine, više je nisam mogla gledati u o i. Mislila sam da vidim sažaljenje u njezinim o ima, lažnu vedrinu, kao da je nije briga za to što mora isprazniti odurnu posudu. Zamišljala sam kako to ini ostatak svojeg života. Naposljetku sam se vratila na svoje mjesto u kuhinji jer sam od dosade u svojoj sobi htjela po eti vrištati od frustracije. Rekla sam joj da se opet osje am dobro i vratila se staroj rutini pomažu i i itaju i joj, jer je to bilo bolje od ležanja u sobi. Ne znam jesu li moji roditelji shvatili da se nešto promijenilo, da se nešto možda slomilo u meni. Nije bilo promjene u njihovu ponašanju. Kad bi se otac vratio nave er i sjeo s majkom za kuhinjski stol, o iš en od šiva eg stroja, hrpe sakoa, rukava i džepova, ja bih ve eru jela s pladnja u krilu. Ali sada, umjesto da Cinnabar dajem male komadi e hrane ili sudjelujem u razgovoru, tiho bih ih promatrala. Pogledala bih o evu sjedokosu glavu, pomalo nagnutu nad tanjur, i znak na potiljku gdje je kruti ovratnik njegove šoferske uniforme ostavio tamnu, crvenu crtu. Ostatak vrata djelovao je osjetljivo zbog tamnog obruba na koži. Majka je nož i vilicu držala neobi no zbog nateklih, vorastih zglobova. Kao i uvijek, razgovarali su o malim stvarima, lokalnim tra evima i cijeni svinjetine ili aja. Razgovarali su i o aktualnim strahotama Velikog rata i strahu da bi mu se i naši de ki uskoro mogli pridružiti. Kad bi me pokušali uklju iti u razgovor, pitaju i me što itam ili koje sam prijatelje vidjela, odgovarala sam im u najkra im slogovima ili frazama. Razgovarali su kao da je svijet ostao isti kao i prije poliomijelitisa. Prije mojeg poliomijelitisa. Zar ne vidite? Htjela sam viknuti. Kako se možete pretvarati kao da se ništa nije dogodilo? Kako možete sjediti, razgovarati i jesti kao da je posve obi an dan? Moj život više nikad ne e biti isti. Nikad više ne u tr ati našom tihom ulicom dok za mnom vijori moja kosa. Više nikad ne u sjesti na svoju ljulja ku iz djetinjstva u stražnjem dvorištu, podignuti se visoko u nebo, osjetiti ugodan prodor zraka i aroban osje aj vrtoglavice nakon što zatvorim o i i zabacim glavu. Više nikad ne u izvoditi piruete pred ogledalom u lijepim cipelama s visokim potpeticama. Više nikad ne u prošetati živahnom ulicom sa svojim prijateljicama, zaustavljati se pred izlozima i planirati naše živote. Više nikad ne u plesati obgrljena dje kim rukama. Ne u živjeti normalnim životom, no otac i majka pretvarali su se da o tome ne razmišljaju. Pretvarali su se da ignoriraju injenicu kako sjedim poput poduprte lutke u kutu kuhinje, i zato sam bila bijesna na njih.


20

GIGA

Znala sam da me vole i da ine sve kako bi mi život u inili što ugodnijim. Ali nisam imala nikoga drugoga na koga bih mogla biti bijesna. Nisam mogla biti bijesna na Boga; trebala sam ga na svojoj strani. Zato sam tajno bila bijesna na njih, svaki put kad bi se smijali, kad bi se okrenuli prema meni i osmjehnuli mi se. Svaki put kad bi mi majka pokazala uzorak i pitala me želim li da mi sašije novu haljinu. Svaki put kad bi otac držao jednu od mojih slika blizu prozora, odmahivao glavom i govorio kako ne zna odakle mi takav talent. ak ni slikanje više mi nije pružalo zadovoljstvo. Po ela sam voljeti osje aj kista u rukama, na in na koji je debeli papir upijao svijetle boje, na in na koji sam uspijevala stvarati sjene i svjetlost laganom promjenom pritiska. Voljela sam osje aj postignu a nakon što bi se slika iz moje glave preselila na ruku i ostvarila se na praznom papiru. Sad sam zadovoljstvo osje ala samo kad bih mazila Cinnabar, šaputala joj i držala je uz prsa kao da je malo dijete, a ja njezina majka. Još jedan od onih mogla si postati. Nikad ne u zibati svoje dijete. Do kraja prve godine postala sam nova Sidonie, ona koja je napustila sve nade i snove. Zamišljala sam ih kao sjajna, pulsiraju a svjetla nad kojima se zatvarao poklopac drvene škrinje. Poklopac je bio vrst i tvrd, nepomi an.


21

GIGA

TRE E POGLAVLJE PROŠLA JE I DRUGA GODINA. Polagano su došle i promjene. Kona no sam se mogla podignuti u sjede i položaj bez i ije pomo i, te krevet zamijeniti invalidskim kolicima. To mi je dalo neku vrstu slobode; nakon niza pokušaja i promašaja nau ila sam se dovu i do ruba kreveta i prebaciti se u kolica bez pomo i. Više nisam morala ekati maj inu pomo kako bi mi donijela metalnu posudu ili me okupala; mogla sam se odvesti do kupaonice i kuhinje. Mogla sam jesti s roditeljima za stolom. Kad bi gurnuli kolica preko visokog praga, mogla sam sjediti na trijemu za lijepa vremena. Tako mi je raslo i raspoloženje. Jedne tople ve eri na trijemu nasmijala sam se Cinnabar jer je naglo poletjela u zrak ugledavši velikog cvr ka koji joj je presko io šape. Moji roditelji došli su do veže i ja sam im ispri ala pri u o Cinnabar i cvr ku. Otac je otvorio vrata, prišao, zaustavio se iza mene i spustio ruku na moje rame stisnuvši ga. "To je prvi put da te ujemo kako se smiješ otkad..." rekao je, zastao, naglo se okrenuo i ušao u ku u. U tom sam trenutku shvatila koliko su moji roditelji željeli — i ekali — tu najjednostavniju ljudsku reakciju: smijeh. Shvatila sam kako su ekali da se osmjehnem, razgovaram o obi nim stvarima, slikam sa straš u. Željeli su me vidjeti sretnu. Znala sam koliko su toga u inili za mene. Imala sam sedamnaest godina. ak i ako nikad ne prihvatim ono što mi je sudbina uru ila, mogla sam se pretvarati, za njih, da još uvijek uživam u životu. Barem to sam im dugovala. Dan poslije pitala sam majku da me nau i koristiti se šiva im strojem kako bih joj pomogla kad se umori. Zadrhtale su joj usne, prekrila ih je rukom, zgr enim prstima. Iznenada sam uo ila da joj je kosa posve sijeda; kad se to dogodilo? Opet sam u ruke uzela kistove i zamolila majku da mi iz knjižnice donese knjige o vrtovima i biljkama. Nakon nekoliko mjeseci nau ila sam nešto dragocjeno: da isforsirano ponašanje u jednom neodre enom trenutku može prerasti u nesvjesno ponašanje. PJEVALA SAM ZAJEDNO S majkom dok smo sjedile za kuhinjskim stolom. Ja sam šivala jer su je ruke previše boljele. Usprkos tomu uspijevale smo po komadu zaraditi dodatni novac. Uvijek je sjedila kraj mene, pratila kako moja lijeva ruka gura tkaninu ispod igle, a desna pokre e kota . Sad je ona meni ponekad itala naglas. Razgovarale smo o Velikom ratu i našim de kima ondje, donosila bi mi novosti o onima koje poznajem iz škole — i koji su bili poslani u prvom valu. Do kraja te druge godine, dokazala sam lije niku — i sestri MarieGregory — da su bili u krivu. Možda je bila rije o nekoliko faktora: nepromišljenoj prognozi iscrpljenog lije nika, snazi i otpornosti mojega tijela, beskrajnim vježbama s majkom, mojoj odlu nosti da se dignem iz tih omrznutih kolica i, možda, govorila sam si, samo možda,


22

GIGA

mojim molitvama. Stavili su mi teške metalne kop e od gležnja do bedara. Zarezivale su mi se u kožu, ali tako mi se noge nisu mogle svijati. Mogla sam se podignuti iz kolica uz pomo štaka. Isprva sam samo vukla noge za sobom. Ruke su mi postale tvrde i miši ave, pazuha su bila puna žuljeva jer sam na štakama nosila svu svoju težinu. No naposljetku sam uspjela pokretati noge iz bokova, prebaciti težište na dno stopala. Moja desna noga sad je bila kra a od lijeve. Dobila sam nezgrapne cipele s jednim podignutim potplatom. Sve to više je nalikovalo na parodiju no na hodanje, ali opet sam bila uspravna, mogla sam se kretati, iako samo vrlo sporo. Stajala sam, hodala sam. Moje molitve bile su uslišane. No ostao je hladan glas koji je pustio korijenje u meni. Tijelom sam više bila nalik na staru Sidonie. Ali u mojoj unutrašnjosti više je nije bilo. život se promijenio na još jedan na in. Nisam htjela napustiti dvorište. Nikad nisam obnovila svoja stara prijateljstva, jer sada, dvije godine kasnije, ususret mom devetnaestom ro endanu — sve djevojke s kojima sam išla u školu napustile su Holy Jesus and Mary. Iako ni Margaret ni Alice Ann nisu otišle u New York kao što smo neko planirale, Margaret se školovala za u iteljicu a Alice Ann je prodavala šešire u otmjenoj trgovini. Ostale su se djevojke školovale za bolni arke ili tipka ice, a neke su se ve udale. Veliki rat je završio i neki su se momci vratili u Albany. Neki nisu. Iako sam sada uživala u slikanju, svakodnevno satima crtaju i biljke, nisam završila svoju posljednju školsku godinu, iako su se profesori ponudili donijeti mi ispite i nadgledati me dok ih ne ispunim. Jednostavno sam izgubila zanimanje za školske zadatke. Osim toga, govorila sam si, kakvog bi to imalo smisla? Nikad ne u oti i van u svijet — ak ni na glavne ulice Albanyja. Moj otac bio je zaprepašten kad sam mu rekla da me nije briga za srednjoškolsku diplomu. "Nisam došao u ovu zemlju — gotovo poginuvši zatvoren u smrdljivu, kolerom zaraženom brodu — kako bi moje dijete odbilo obrazovanje koje mu je bilo na raspolaganju. Da sam ja imao tu mogu nost. .. zar ne želiš postati nešto, Sidonie? Mogla bi nau iti koristiti se pisa im strojem i raditi u uredu. Ili biti telefonska operaterka. Ili, Bog zna, mogla bi raditi u tekstilnoj tvornici. Sjajno barataš šiva im strojem. Postoje mnogi poslovi pri kojima ne moraš hodati ili stajati dugo. U inila bi majku ponosnom kada bi izu ila neki obrt. Zar ne, majko? Zar te ne bi u inila ponosnom?" Pogledala sam je. Nije odgovorila, ali kratko se i ohrabruju e osmjehnula, kvrgavih ruku sklopljenih u krilu. "Mogla bi biti štogod poželi", rekla je. vrsto sam stisnula usne. Naravno da nisam mogla biti što god poželim. Nisam bila dijete, nego bogalj. Je li i dalje mislila da joj vjerujem? Otvorila sam usta kako bih joj se suprotstavila, ali otac je nastavio. "Dok se ne udaš, naravno", rekao je.


23

GIGA

Namrštila sam se. Udam? Tko bi se oženio mnome s mojim teškim, crnim cipelama, jednom višom za tri centimetra, i bu nim šepanjem? "Ne, ne želim raditi u tvornici tekstila ili biti sekretarica ili telefonska operaterka." "Što želiš? Zar nemaš snove? Svi mladi ljudi trebali bi imati snove. Vile, dvorci, sre a i smijeh; uspavanke, snovi i vje na ljubav", citirao je. Imao je toliko klišeja o životu, toliko bespotrebnih irskih poslovica. Nisam rekla ništa, podignula sam Cinnabar i zakopala svoje lice u gusto, bakreno krzno oko njezina vrata. Koji je bio moj san? "Više nemaš izlika, Sidonie", rekao je i ja sam podignula lice sa Cinnabarina krzna i po ela zuriti u njega. "Iako ne kao prije, možeš se kretati. Ne postoji razlog zbog kojeg trebaš ostati zatvorena unutar dvorišta. Znam da Alice Ann ve eras organizira zabavu. Dok sam se vra ao ku i vidio sam sve te mlade ljude na njezinu trijemu kako se smiju i razgovaraju. Nije prekasno. Zašto ne odeš, Sidonie? Otpratit u te dotamo. Nije u redu što sjediš u ku i sa svojim bojama i slikama." Naravno da nisam bila pozvana kod Alice Ann na zabavu; nisam razgovarala s njom gotovo dvije godine od onih neugodnih posjeta. No da sam i bila pozvana, duboko sam se stidjela zbog na ina na koji sam morala namještati noge pri svakom koraku. Kop e su nagovještavale moj dolazak glasnim zveketom. Štakom bih ponekad udarila u namještaj ili bi one skliznule na podu bez tepiha. Nisam više bila u toku; više nisam znala kako razgovarati s ljudima. Nisam mogla zamisliti oti i na zabavu. Odjednom sam se osjetila starijom od svojih roditelja. Kako u se ikad više zanimati za glupe šale i tra eve ? "Jednostavno ne želim, tata", rekla sam i okrenula se. "Nemoj živjeti s teretom žaljenja na ramenima, djevoj ice moja", rekao je tada. "Mnogi su u puno goroj situaciji od tebe. Mnogi. Dobila si novu priliku. Nemoj je prokockati." "Znam", rekla sam, ohrabruju i se jer sam bila sigurna da e po eti sa svojom starom pri om o gladi u Irskoj, leševima naslaganima poput trupaca, kuhanju posljednjih komada odje e kojima su se pokrivali kako bi imali nešto za žvakati. "Znam", ponovila sam i, još uvijek drže i Cinnabar, otišla u stražnje dvorište, sjela na staru ljulja ku s ma kom u krilu, dokono se snažnijom nogom po ela ljuljati naprijed natrag i prisjetila se vrtoglavice kad bih se vinula visoko u zrak. Sad više nije bilo vrtoglavice; jednostavno sam se ljuljala nekoliko centimetara naprijed-natrag. Nagnula sam glavu unazad kako bih gledala zvijezde. Jesenska no bila je prohladna, a zvijezde, koje su se pojavljivale na ve ernjem nebu, bile su nalik na vrhove noževa, tvrdi i oštri.


24

GIGA

TO JE BIO PO ETAK bezbrojnih rasprava koje u imati s ocem sljede ih nekoliko godina. "Trebala bi oti i u svijet, Sidonie", rekao mi je više no jedanput. "Stanovati sa svojim starim roditeljima, to nije nikakav život za mladu djevojku." "Svi a mi se ovdje, tata", odgovorila bih mu, i to bih doista i mislila. Nakon nekog vremena po ela sam hodati ne potežu i noge za sobom. Bila sam spora i nespretna, i dalje sam se koristila štakama, naginjala se prema naprijed uko enih nogu od kop i. Naposljetku sam omrznute štake zamijenila štapovima. Nakon dvije godine nošenja kop i, moje su noge o vrsnule, dobila sam male metalne kop e oko gležnjeva koje sam gotovo mogla sakriti ispod visokih kožnatih cipela. Lijeva noga bila mi je prili no vrsta, no nisam mogla hodati bez šepanja, bez potezanja desne noge. Znam da sam se neko sažalijevala, stidjela se zbog nesre e i, kao što je bio rekao moj otac, bila puna žaljenja do granice ogor enosti. Ali ti su osje aji nestali. Prihvatila sam svoj mali, tihi život. Odgovarao mi je; svi su me poznavali u susjedstvu, nisam morala ništa objašnjavati. Bila sam Sidonie O’Shea: preživjela sam poliomijelitis i pomagala majci u održavanju ku e u Ulici Juniper, njegovala trajnice toliko arobne da su se ljudi zaustavljali i puni oduševljenja zurili u njih. Voljela sam našu malu ku u koju smo unajmili od prvih susjeda, g. i g e Barlow. Imala je ljudske osobine: vodena mrlja na stropu moje sobe nalikovala je na lice stare žene otvorenih usta dok se smije; grane lipe strugale su o prozor dnevnog boravka i proizvodile zvukove nalik na mekane cipele koje plešu po pjeskovitu tlu; podrum u kojemu smo držali krumpire, luk i drugo povr e za zimu imao je bogat i humozan miris. Kako je artritis i dalje onesposobljavao majku, preuzela sam brigu oko ku e. Kuhala sam i pekla, prala rublje i peglala te istila ku u. Prestala sam šivati nakon što se u predgra u Albanyja otvorila nova tvornica za šivanje. Iako sam znala da je to zna ilo manjak prihoda, potajno sam osjetila olakšanje jer mi je šivanje postalo strašno dosadno. No ipak me veselio stari šiva i stroj jer sam njime po ela šivati svu svoju novu odje u. Otac je još uvijek morao posu ivati kamionet g. Barlowa kako bismo otišli po tkaninu i šiva i pribor, ali barem nisam morala odlaziti u trgovine odje e u kojima sam mogla nai i na mlade žene koje sam neko poznavala — za vrijeme kupnje ili dok poslužuju kupce. Na jesen sam o istila vrt od mrtvih i od mraza pocrnjelih listova i peteljki, nabacuju i sjeno na osjetljivije korijenje biljaka zbog nadolaze e zime. Posadila sam još lukovica i gomolja, pripremaju i se za nadolaze e prolje e. Zimi sam prou avala knjige o vrtovima, slikaju i zamišljeni izgled vrtova koji su sada zauzimali ve inu prednjeg i stražnjeg dvorišta. im se otopio posljednji snijeg u prolje e, hodala sam pošljun anim stazama koje je napravio moj otac, dive i se prvim šafranima i visibabama, a zatim i zumbulima, tulipanima i sunovratima, poti i prve si ušne ruži aste izdanke božura da se vinu prema toplom zraku. Na ljeto sam opet prisilila oca da posudi kamionet g. Barlowa kako bi me odvezao do mo vara obližnje šume Pine Bush gdje sam skicirala biljke i životinje kako bih mogla


25

GIGA

naslikati akvarele od skica nacrtanih ugljenom. Držala sam se svojega sve anog obe anja sve to vrijeme. U svojim beskrajnim molitvama obe ala sam da ne u imati ne iste misli ako ponovno prohodam. Nakon što je prošlo nekoliko godina od prve molitve, znala sam da sam se oporavila ve im dijelom zbog svoje fizi ke snage i odlu nosti, no mali dio mene bio je dovoljno praznovjeran da misli kako u na neki drugi na in morati platiti ako prekršim svoje obe anje. Uspjela sam utihnuti tjelesne požude, no to nije bilo lako. Htjela sam upoznati muškarca, znati kakav je to osje aj biti dodirnuta i voljena. Znala sam da nikad ne u upoznati nekoga ako i dalje nastavim živjeti na ovaj na in, ali nisam bila sigurna kako to promijeniti. A nije da su muškarci dolazili pred vrata naše ku e u Ulici Juniper i tražili Sidonie O’Shea. NETOM POSLIJE MOJEGA dvadeset tre eg ro endana, majka se razboljela. Prvo od bronhitisa, a zatim od snažne upale plu a koja se povukla, ali potom opet pojavila. Brinula sam se o njoj kao što se ona bila brinula o meni, hranila sam je, ešljala joj kosu, nježno masirala ruke i noge kako bih joj ublažila bol, podizala je na metalnu posudu, radila obloge za njezina prsa. Ponekad, onih dana kad bi lakše disala, pokušavala je pjevati svoje francuske pjesme, promuklim, dubokim glasom. Tad se otac i ja nismo mogli ni pogledati. Moj otac opet je donio ležaljku s trijema, no sada je moja majka ležala na njoj poduprta jastucima. Promatrala me je dok sam pripremala jelo i uživala u tome kako režem uzorke za novu odje u. Nakon jednog strašnog napadaja bronhitisa, lije nik nam je rekao da je sad bilo samo pitanje vremena kad e umrijeti; njezina plu a to više nisu mogla podnijeti. Moj otac i ja ostali smo kraj nje te no i nakon što je otišao lije nik. Otac je razgovarao s njom, iako mu nije mogla odgovarati, ali po njezinu pogledu bilo je jasno da ga razumije. Njezina su se prsa dizala i spuštala uz bolno šuštanje nalik na gužvanje papira. Otac je ponekad pjevušio približivši se što više njezinu uhu. A ja — što sam ja inila? Hodala sam po njihovoj sobi, hodala i hodala, osje ala da mi se plu a pune teku inom, da se utapam kao i majka. Teško sam gutala zbog stalne, odvratne boli u grlu. Boljela su me usta. Boljele su me o i. Tad sam shvatila. Moram plakati. Nisam plakala osam godina, nakon što sam kao šesnaestogodišnjakinja ronila suze zbog šoka od bolesti. Više nisam znala kako se pla e. Toliko silan i jak bio je osje aj u mojim o ima, na mojim usnama, u grlu i prsima da sam bila sigurna kako nešto mora popustiti, eksplodirati. Moja glava ili moje srce. Otišla sam do kreveta, sjela kraj majke i podignula njezinu izobli enu ruku. Prisje ala sam se kako su me njezine ruke njegovale i tješile. Spustila sam joj ruku na pokriva , ali sam je zadržala u svojim rukama. Otvorila sam usta, pokušala izbaciti bol iz svojega grla. Ali ništa nije izašlo, bol je i dalje rasla.


26

GIGA

Otac mi je dodirnuo ruku. Pogledala sam ga, vidjela kako suze slobodno teku niz njegove obraze te mu šapnula prigušenim glasom, "Tata", žele i da mi pomogne. Moja je majka umirala, a ja sam tražila pomo . Približio je svoj stolac i prebacio ruku oko mojih ramena. "Pla i, Sidonie. Kiša suza potrebna je za žetvu razumijevanja", rekao je uz izobli en osmijeh. Još jedan od njegovih irskih citata, ali trebao mi je u tom trenutku. "Tata", ponovila sam pla nim glasom. "Tata." "Reci joj", rekao je kimnuvši mojoj majci. "Reci joj." Tad sam znala što trebam u initi. Legla sam kraj nje i stavila glavu na njezino rame. Dugo sam tako ležala. Njezino disanje bilo je mu no i polagano. Moje je bilo brzo i bolno. Dok sam tako ležala i o ajni ki željela zaplakati, pitala sam se zašto majci nikad nisam rekla da je volim. Zašto nikad nisam cijenila ono što je u inila za mene — ne samo kao dijete, ili kad sam bespomo no ležala u krevetu, ili ak kasnije kad sam oporavila ali se i dalje oslanjala na nju? Zašto joj nikad nisam rekla da znam kako su moja nesre a i ponašanje utjecali na nju? Jesam li jednostavno pretpostavljala da e razumjeti ? Ja sam bila njezino udo. Bila je puna nade za mene, puna nade da u oti i u svijet. Da u riskirati i nau iti nove stvari. Da u prona i zadovoljstvo u nekom poslu, pomažu i drugima ili njeguju i prijateljstva. Da u se udati i imati djecu. Umjesto toga, ono što mi se dogodilo uzela sam i okrenula protiv sebe. Bila sam njezino udo, a ipak sam postala zatvorena i tiha. Nisam riskirala. Kad sam joj po ela šaptati sve što sam joj morala re i, grlo mi se opustilo. Naposljetku sam plakala. Plakala sam i šaptala joj dok nije preminula, odmah poslije pono i. Nakon toga nisam mogla prestati plakati. OTAC I JA TUGOVALI SMO svaki na svoj na in; ja s ispadima nekontroliranog jecanja koje sam pokušavala prigušiti u svojoj sobi dok me je Cinnabar tiho gledala s ruba kreveta. Moj otac tugovao je u tišini, esto sjede i na stražnjim stubama jednostavno zure i u ogradu. Jedanput kad sam izašla i sjela kraj njega, kao da sam ga prekinula usred tijeka misli, rekao je: "Željela je kreirati haljine, znaš. Ali umjesto toga udala se za mene, napustila dom i sve što je dotad poznavala." Podignuo je iverak sa stuba i po eo ga prou avati kao da sadrži neku tajnu. Nisam znala za taj njezin san. "Toliko si nalik na nju, Sidonie. Osjetljiva, maštovita, i odlu na." inilo se da me sve može rasplakati. Plakala sam zbog ljepote sunca koje je sjalo kroz Cinnabarine gluhe uši. Plakala sam kad bi mladi par prolazio kraj trijema guraju i dje ja kolica. Plakala sam kad sam pronašla si ušni kostur pti a u razmrskanoj ljuski ispod lipe. Plakala sam kad bismo ostali bez brašna.


27

GIGA

Plakala sam svaki dan sljede a tri mjeseca. Plakala sam svaki drugi dan još dva mjeseca. Plakala sam svaki tjedan sljede a dva mjeseca, zatim sam plakala svaki drugi tjedan, i naposljetku sam prestala plakati, a godini je došao kraj. MOJ JE OTAC BIO BLAG MUŠKARAC, prelijepa vedra irska glasa, ali nakon maj ine smrti pri ao je sve manje. Lako smo pronašli utjehu jedno kraj drugog. Otac i ja stvorili smo novu rutinu koja nam je oboma odgovarala: kretali smo se kroz ku u kao da smo obla i dima koji se nikad ne dodiruju, ali ipak su otmjeni u svojoj harmoniji. itali bismo svaku ve er nakon ve ere: dnevne novine i knjige. Nastavila sam itati romane, a on biografije i povijesne knjige. Ponekad bismo razgovarali o onome što smo pro itali, komentirali neku novost ili odre eni oštroumni odlomak iz knjiga. Jedno drugom bili smo sve. No smrt moje majke oslabila je oca ne samo emocionalno nego i fizi ki. inilo se da postaje manji i neodlu an u svojim pokretima. A zatim je — zbog refleksa ili vida, ak i s nao alama — ubrzo postalo o ito da njegov vid nije dovoljno dobar kako bi mogao nastaviti šofirati. Prva, neznatna nesre a koja mu se dogodila bila je kad se o ešao o stup pokušavaju i parkirati skupocjeni, sjajni automobil svojeg poslodavca, no ubrzo potom udubio je prednji dio automobila o vrata garaže. Nakon toga poslodavac mu je rekao da ga ne može zadržati na poslu. Moj je otac to razumio. Kakve koristi od voza a koji ne može voziti sigurno? No poslodavac je bio ljubazan muškarac, bilo mu je žao što mora otpustiti oca. Dao mu je iznena uju e visoku otpremninu. Živjeli smo skromno, ali snalazili smo se. Otac je obožavao voziti, imao je Ford Model T iz 1910. Rekao mi je da su istinski znakovi uspješnog života u Americi komad zemlje i automobil. No ak i uz težak rad i siromašan na in života, moji roditelji nikad nisu uspjeli kupiti komad zemlje ili ku u, i otac je esto spominjao kako je ljubazno od Mikea i Nore — g. i g e Barlow — što su dopustili da živimo u ovoj ku i za malu stanarinu. Iako je, dok je još bio zaposlen, kupio Model T na dražbi, auto nije bio u voznom stanju i nikad nije bilo dovoljno novca da popravi motor. Moj otac dugo je sanjao da e ga jednog dana voziti. No to se nikad nije dogodilo; kad mu je vid po eo slabjeti, odavno je ve bio odustao od ideje da provoza Model T. No ipak ga je držao u spremištu iza ku e i svake subote, za lijepa vremena, uzeli bismo kante pune sapunaste vode, krpe i semiš, i o istili ga od haube do tankih guma. Za ljetnih mjeseci ponekad bi nave er sjedio unutra i pušio lulu; i ja bih bila unutra i itala. Njegov gladak, drveni volan i topla kožnata sjedala bila su nekako utješna. Otac je jednog dana iz brija nice donio staro izdanje asopisa Motor Age. Po eo je pri ati o svojoj ljubavi prema automobilima; vidjevši ga entuzijasti nog nakon toliko dugo vremena, kupila sam mu najnoviji broj asopisa Motor Age sljede i put kad sam išla u trgovinu namirnicama. Zajedno smo ga prolistali sjede i jedno kraj drugog na sofi. Iz nepoznatog razloga uživala sam gledati lijepe, sjajne nove automobile koji su se proizvodili.


28

GIGA

Zatim je pronašao Boyce Moto Meter znak negdje me u korovom i ispolirao ga dok se nije sjajio. Nakon nekoliko tjedana pojavio se s Boyce Moto Meter poklopcem za hladnjak koji je pronašao u nekoj staretinarnici. To je postao naš hobi; subotom ujutro odlazili bismo u Albany, pretraživali trgovine sa starom opremom i raspitivali se u garažama. Zajedno smo listali asopise za automobile, traže i priliku da nabavimo sjajne Boyceove znakove ili poklopce za hladnjake. Ponekad bismo naru ili jedan uz priloženu malu svotu novca. Kolekcija je rasla. Jedanput na mjesec izvadila bih ih iz vitrine od borovine u dnevnom boravku i polirala ih, stavljaju i ih na kuhinjski stol. Otac bi sjedio s druge strane stola, gledao i ponekad uzeo jednog da ga prou i još jedanput. Zajedno smo odlazili na dražbe automobila samo kako bismo sudjelovali u uzbu enju vezanom za sve te automobile i ludilo dražbovanja. Opet smo se po eli smijati. Godine su prolazile. Godišnja doba dolazila su i odlazila, moj otac i ja starjeli smo. Malo se toga promijenilo sve do jednog ožujskog dana 1928. kad je zapuhao ledeni vjetar s istoka i zauvijek nestalo sve ono što sam poznavala.


29

GIGA

ETVRTO POGLAVLJE DOK SAM EKALA KLJU svoje sobe na recepciji hotela Continental u Tangeru, shvatila sam da ga je Amerikanac na brodu precizno opisao; ostali gosti bili su otmjeno odjeveni na savršen i formalan na in, a sam hotel bio je lijep — kombinacija europskih i arapskih utjecaja. Otišla sam do metalne plo e na zidu u blizini recepcije na kojoj je pisalo da je Alfred, sin kraljice Viktorije, jedan od prvih pokrovitelja. Dok sam prstima prelazila preko plo e, iznova sam uo ila prljavštinu pod noktima. Do sobe me je odveo mladi s fesom kestenjaste boje; tkanina je bila umrljana na rubovima uz glavu, a ki anka pomalo otrcana. Kimnuo je i široko se osmjehnuo nakon što je spustio moje torbe. "Omar", rekao je potapšavši se po prsima. "Omar." Dala sam mu nekoliko centima. "Hvala, Omare. Mogu li negdje nešto pojesti u ovo doba dana?" upitala sam ga i dok mi je pažljivo pratio usne kao što to ine oni koji pokušavaju razumjeti jezik koji im nije posve poznat, nastavio je kimati glavom. "Mange", ponovila sam i dodirnula usta. "A, oui. Dolje, madame, dolje", rekao je povla i se, i dalje kimaju i i osmjehuju i se. Iznenada je osmijeh nestao s njegova lica. "Ali, molim vas, madame, ne i i na krov", rekao mi je na iskvarenom francuskom. "Krov loš." "Oui, Omare", rekla sam. "Ne u i i na krov." Nakon što je izašao, otišla sam do uskih prozora. Gledali su na luku i tjesnac u kojemu su se ukrštali Atlantski ocean i Sredozemno more. Tjesnac je bio širok možda samo petnaestak kilometara, ali razdvajao je dva kontinenta, ocean i more. Kao da je Tanger bio negdje na pola puta, ne pripadaju i ni europskoj Španjolskoj ni afri kom Maroku. Iznenada sam zadrhtala, preplavljena melankolijom i nekom hladno om, iako je zrak koji je ulazio kroz prozore bio blag i mirisao je na more. Taj osje aj izoliranosti bio je neo ekivan. Nisam voljela gužve, izbjegavala sam situacije u kojima u morati voditi jednostavne, nevažne razgovore, no sada nisam htjela ostati sama u sobi. I, štoviše, morala sam razgovarati s nekim o unajmljivanju auta i voza a koji bi me odvezao do Marakeša. Vratila sam se zavojitim stubištem do predvorja, prisjetivši se salona kraj kojega sam prošla. Zastala sam na ulazu u salon. Stari osje aj nelagode pri upoznavanju stranaca pojavio se dok sam promatrala mra nu prostoriju. Bilo je ljudi za razli itim stolovima, neki su stisnutih glava sjedili u kutovima dok su se drugi glasno smijali za šankom. Duboko sam udahnula i ušla. Nikad prije nisam ušla u salon. Sjela sam za manji okrugli stol. Gotovo odmah naklonio mi se muškarac u kratkom bijelom sakou, spustio pladanj s ašom crvenkaste


30

GIGA

teku ine i karaf pun gazirane vode na stol. ak i uz prigušenu svjetlost koja je ulazila kroz poluotvorene kapke, mogla sam vidjeti tri crna kukca u vodi. "Non, non monsieur"., rekla sam odmahnuvši glavom. Željela sam naru iti mineralnu vodu. "Campari, madame", odgovorio je nepokolebljivo kao da sam ga pitala što je to ili ekivala da mi to donese. Pokazao je na crtu na komadu papira koji mi je uru io i žele i izbje i daljnju raspravu s njim, potpisala sam se. Potom je otišao. Zurila sam u vodu, promatraju i kukce koji su pokušali iza i iz karafa. Jedan je bio na pola puta do vrha, o ajni ki se držao za staklo, dok su ostala dva hodala plivaju i, iako vrlo sporo kao da je voda bila melasa. Sigurno e sva trojica uskoro nestati. Nitko me nije primje ivao, a ja sam, pokušavaju i izgledati opušteno kao da je ovo uobi ajena situacija za mene, duboko udahnula, naslonila se i popila gutljaj Camparija. Bio je gorak i gotovo je podsje ao na lijek. Pomislila sam da bi se njegov snažni okus ublažio gaziranom vodom, ali nisam bila sigurna što u initi s kukcima. Sjena je pala preko karafa dok je jedna žena prošla kraj mojeg stola. Hodala je dugim, ležernim koracima u ravnim kožnatim cipelama i nosila prili no mušku košulju uguranu u jednostavnu suknju. Imala je kratko ošišanu kosu koja se kovr ala na potiljku. Pogledala me je, a zatim se okrenula. Gledala sam je kako se zaustavlja kraj jednog stola i pridružuje grupi od etvero ljudi — ženi i trojici muškaraca. Svi su je pozdravili izljevom oduševljenja. Ona je nalikovala na ženu koja e sigurno znati kako unajmiti automobil. Vrhovima prstiju dodirnula sam usne; pekle su me od Camparija. Ustala sam i otišla do grupe, svjesna da su se okrenuli i gledali dok sam se približavala. Lagano sam se spotaknula o teške tepihe u ovoj prostoriji s visokim stropom, osvijetljenoj duga kim zrakama svjetlosti koje su ulazile kroz zaobljene prozore. Svi su utihnuli kad sam se zaustavila kraj koštunjave žene. "Oprostite", rekla sam. "Da?" Bilo je ne ega pomalo neljubaznog u njezinu stilu. Otvoreno je promatrala moju kosu i moje lice. Pogled joj je zastao na ožiljku na mojem obrazu. Susprezala sam se od toga da podignem ruku i sakrijem ga. "Tek... tek sam stigla u Tanger. Zapravo, prije nekoliko sati. A moram unajmiti automobil. Pomislila sam da biste mi možda vi mogli pomo i." Dok sam to govorila, njezino se držanje promijenilo. "Pa, zdravo", rekla je ispruživši ruku kao da smo muškarci. Odgovorila sam tako što sam stavila svoju ruku u njezinu; bila je velika i snažna. vrsto mi je stisnula prste, a zglobovi su me zaboljeli nakon što mi je jedanput snažno protresla ruku i zatim je pustila. "Elizabeth Pandy", rekla je i dodala: "Iz Newporta u Maineu. A ti?" "Ja sam Sidonie O’Shea." "O’Shea. Hmmmm. Bostonski O’Shea? Poznavala sam starog Robbieja. I njegovu


31

GIGA

er Piper." "Ne, ne", ponovila sam odmahnuvši glavom. "Dolazim iz Albanyja." Promucala sam posljednju rije svjesna toga da me svi gledaju. elo mi se oznojilo. Sad se osmjehnula. Imala je kra u gornju usnu i vidio joj se ve i dio desni. "Dakle. New York. Ne bih bila..." zaustavila se. "Slušaj, kad sam te ugledala, mislila sam da si Francuskinja. Ti..." zaustavila se drugi put. Znala sam zašto je to pomislila. Ali zbog na ina na koji je govorila - osobito njezin ton — shvatila sam da je bolje da joj ne govorim o maj inu porijeklu. "Pridruži nam se, hajde, i popij pi e." "Oh, ve imam jedno, hvala. ašu..." pogledala sam svoj stol. " ašu Camparija." Opet sam dotaknula usne koje su me pekle. "Iako je nisam naru ila." Kimnula je puna razumijevanja. "Ne znam zašto ti prokleti momci misle da svaki stranac u Tangeru pije Campari. Hajde, popij pravo pi e s nama." Podignula je bradu prema jednom od muškaraca koji je odmah ustao i dovukao stolac susjednog stola do nje. Elizabeth Pandy bez sumnje je bila žena koja je naviknula govoriti ostalima što da ine. "Ja..." Okrenula sam se i pogledala izlaz iz salona. Kako mogu oti i i ne ispasti neljubazna? Ali ti samosvjesni muškarci i žene izazivali su mi toliku nelagodu i inili me toliko svjesnom toga da moj život nije nimalo nalik na njihov. Da se ne uklapam. "Doista... nadam se da u unajmiti automobil što prije. I voza a, naravno. Pitala sam se znate li možda nešto o tome. Moram i i u Marakeš. Rekli su mi..."pomislila sam na Amerikanca, "da je najbolje najprije oti i do Rabata." Elizabeth Pandy na moje je pitanje odmahnula rukom. "Marakeš? Ne budi budalasta. Sigurna sam da se ondje nema što vidjeti. Hajde, sada", zahtijevala je, "popij pi e. Marcuse, naru i g ici O’Shea whiskey sour. Zar nije divno biti daleko od dosadne prohibicije kod ku e? Sveg tog budalastog skrivanja. Toliko zamaraju eg." Nisam mogla oti i i ne ispasti strašno neuljudna prema g ici — ili g i Pandy? Dok sam se spuštala na stolac, ona je spustila pogled. "Jesi li iš ašila gležanj na ovim strašnim ulicama? Uo ila sam da jako šepaš." "Ne", odgovorila sam. "Ne, nisam. To je..." zaustavila sam se nesigurna kako da nastavim. "Sjedni i opusti se. Vidi, stiglo je i tvoje pi e." ELIZABETH PANDY predstavila me svima, iako je jedino ime koje sam zapamtila bilo Marcus. Njegova kosa umjetne, tamnocrvene boje bila je zalizana sjajnim uljem. Svi, uklju uju i Elizabeth, bili su u razli itim stadijima pijanstva, i inilo se, zbog njihova me usobnog ležernog opho enja, da to nije bila neuobi ajena situacija.


32

GIGA

Jedan od muškaraca pitao me koju sam sobu dobila, a žena — u kratkoj nabranoj suknji i prugastom puloveru, s frizurom sli nom Elizabethinoj — prekinula ga je, pitaju i uobraženim glasom koliko planiram ostati, ali nisam imala vremena odgovoriti jer je razgovor krenuo drugim smjerom. aša je stajala preda mnom; nakon što sam probala viski odlu ila sam da je ukusniji od Camparija te sam ga povremeno pijuckala. Razgovor i smijeh postali su sve glasniji, a nakon nekog vremena sve se pretvorilo u blebetanje prekidano životinjskim rikanjem. U glavi mi je tutnjalo, a kad sam shvatila da mi je aša prazna, kona no sam ustala u namjeri da krenem. Alkohol mi je udario u glavu; nisam bila naviknula na to i na trenutak mi se u inilo da sam opet na moru, da se ljuljam i pokušavam ostati na nogama. Elizabeth me zgrabila za ruku. "Nemoj i i. Još nismo saznali ništa o tebi. Doma a, svježa krv uvijek je dobrodošla", rekla je usta otvorenih u bezvu an smijeh. A ja sam pomislila na razdražljivo zijevanje neke velike, afri ke zvijeri. Opet sam sjela, dijelom jer mc Elizabeth povla ila za ruku, a dijelom jer sam se bojala da u se srušiti. "Pa?" Pitala je. "Što te dovelo u Tanger? Nitko ne dolazi u Tanger bez pri e." Opet njezina otvorena usta. Nit pljuva ke rastezala se izme u njezina o njaka i donjih zuba. I ostali su se smijali, previše glasno, previše glasno. "Pri e?" ponovila sam kad me preplavio iznenadan osje aj panike jer su sve o i bile uprte u mene. "Da, da", ohrabrivao je Marcus. "Koja je tvoja pri a, g o O’Malley?" "O’Shea. G ica O’Shea", odgovorila sam mu. inilo se da nije uo ispravak. "Hajde. Što te vodi u Tanger?" Pogledala sam ga, a zatim Elizabeth. Ostala lica pretvorila su se u blijede krugove i izvrnute trokute. "Idem u Marakeš." "Rekla sam ti, draga, to je besmislica. Nema smisla i i tamo dolje. Ostani ovdje; u Tangeru trenuta no ima puno gostiju, ali i dalje je intrigantan. Ili barem idi u Casablancu", rekla je Elizabeth. "Marakeš, pa, on je sasvim izvan puta. U njemu nema ni ega zanimljivog, sigurna sam u to", ponovila je. "Iako, tko je to ono bio — Matisse, mislim — koji je radio ondje prije nekoliko godina. Ondje je i nekoliko ekscentri nih umjetni kih tipova — slikara, pisaca i tako dalje, koji, ini se, pronalaze inspiraciju daleko od civilizacije. Ali sve u svemu, Tanger može ponuditi puno više što se ti e zabave. Postoje sve vrste ljudi — koji se bave najrazli itijim stvarima", prekinuo ju je netko svojim plahim mrmljanjem, "jer ne podliježe nikakvim zakonima." Pridružili su mu se i ostali uz bu an izraz odobravanja. "Ne. Moram. Ja..." zaustavila sam se. U tom kratkom trenutku tišine Marcus je pucnuo prstima i pojavio se dje ak s pladnjem. Marcus mu je nešto šapnuo u uho.


33

GIGA

"Tražim nekoga. U Marakešu", rekla sam, posve nepotrebno. "A, tako dakle", rekla je Elizabeth, na što su joj posko ile obrve. "Otišao je i ostavio te, zar ne? Možda je špijun. Je li on špijun, g ice O’Shea? Zemlja je preplavljena njima, znaš. Špijunima i toutsima. Svi traže nekoga ili nešto." Naglo sam ustala, odgurnuvši stolac jednim naglim pokretom tako da je udarila konobara u prolazu. Kratko i iznena eno je zacvilio, ali nastavio je hodati. "Ne. Ne. Nije on špijun. Ni..." "Tout, draga. Znaš, bezbroj torbara koji te ne žele pustiti na miru. Stanovnici Tangera dosta su prodorni. Svi nešto žele od tebe", ponovila je. "Moramo biti vrsti." "Da", rekla sam. "Pa, hvala. Na pi u", dodala sam te potom krenula van osjetivši kako svi gledaju moje šepanje, sigurno još izraženije zbog neobi nog osje aja alkohola koji se vrtio u mojem želucu. LEŽALA SAM NA KREVETU U osvježavaju oj sjeni dok je moja glava i dalje turnjala od viskija, a ja sam se zamarala zbog svojega idiotskog nastupa pred Elizabeth Pandy i ostalima. Nisam znala kao oni ležerno se družiti i otvoreno razgovarati. Sjetila sam se kako sam tek nedavno stajala na palubi broda koji me je vodio od New Yorka do Marseillea i sli nog osje aja koji me je preplavio. Bila mi je potrebna sva mentalna i fizi ka snaga da ostanem smirena dok se brod udaljavao od dokova. Gledala sam dolje mnoštvo koje je mahalo, smijalo se, uzvikivalo bon voyage i sretan put onima koji su, poput mene, plovili u inozemstvo. Uo ila sam i nekoliko ozbiljnih lica u mnoštvu: ženu s maramicom pred ustima, mladi par koji se podupirao dok je izbrazdanih ela gledao nekoliko uplakane djece. Ali atmosfera oko dokova u cjelini bila je puna radosti zbog odlaska na godišnje odmore ili u uzbudljive pustolovine. A ja sam, dok sam stajala na daskama prekrivenoj palubi promatraju i lica pratitelja koja su nestajala, osje ala samo paniku. Nisam ni sanjala da u ikada stupiti na brod. Nisam mislila da u ikad napustiti Ameriku. Nikad nisam bila izvan države New York. Bila sam tridesetogodišnjakinja tjeskobna kao dijete na prvi dan škole. Paniku je zamijenio iznenadan osje aj straha. Udaljenost izme u broda i doka zjapila je poput bezdana. To je bio osje aj gubitka, gubitka svega onoga što znam, što je bilo poznato. Ali znala sam da moram i i. Brod se polako udaljavao od dokova. I dalje sam mogla vidjeti ruke koje su mahale i otvorena usta, ali zvukovi su nestali. Srce mi je usporilo. Postala sam svjesna nekoga kraj mene; starije žene i njezinih ruku u žu kastim, heklanim rukavicama koje su se držale za ogradu. "Jeste li prvi put na brodu?" pitala je na nesigurnom engleskom, a ja sam se pitala je li se to što osje am doista jasno vidjelo na mojem licu.


34

GIGA

"Oui", odgovorila sam prepoznavši njezin naglasak. "La premiere fois." Osmjehnula se i pokazala velike, neravne zube. "A, govorite francuski, iako ne moj francuski. Pariz je moj dom", rekla je. "Produžujete li u Pariz nakon Marseillea?" Odmahnula sam glavom, ali nisam odgovorila kamo idem. Uo ila sam kako gleda moje ruke bez rukavica, oslonjene na ogradu. "Imate obitelj u Francuskoj?" Opet sam odmahnula glavom. "Putujete kako biste se sreli s ljubavnikom?" upitala je uz osmijeh koji je bio prepreden. Na to sam trepnula, otvorila usta, ali ostala sam bez rije i. Kimnula je zadovoljna sobom. "Da, vidim to. Idete se na i s ljubavnikom." UKO ENO SAM JE GLEDALA na trenutak, a zatim, iznenadivši samu sebe, rekla: "Pa, da. Putujem kako bih... pronašla nekoga." Žena je kimnula prou avaju i me. O i su joj zastale na mojem obrazu, a zatim se spustile niz moje tijelo. To jutro, dok sam ešljala kosu drhtavih ruku ispred ogledala, uo ila sam da mi je lice upalo. "A. La passion grande. Naravno, draga moja. Žena uvijek mora slijediti ono neoborivo. I ja sam proživjela nekoliko strasnih ljubavi." Sad joj je osmijeh bio vragolast — nagnula je glavu u stranu i spustila bradu. Usprkos puderu u naborima njezinih dubokih bora oko o iju i tankih usana koje su otkrivale zube, znala sam da je, dok je bila mnogo mla a, bila privla na muškarcima. I da, sigurno je u njima rasplamsavala strasti. Bilo joj je o ito jasno da ja nisam takav tip žene. Pristojno sam joj se osmjehnula i ispri ala se, otišla u svoju kabinu ne gledaju i kako Amerika — moj dom — postaje sve manja u daljini. Boravila sam u svojoj si ušnoj kabini ve i dio tjedna, ne osje aju i se dovoljno dobro kako bih jela ili šetala palubom, ne žele i razgovarati ni s kim i puna bojazni da u opet sresti stariju gospo u koja bi zahtijevala odgovore na svoja pitanja. Nisam imala nikakvih odgovora, samo pitanja. DOSTAVLJALI SU MI jednostavne obroke u kabinu, a ja sam provodila vrijeme spavaju i ili itaju i. Nisam uspijevala u tome; bila sam previše rastresena za dubok san ili usredoto eno itanje. Osjetila sam snažno olakšanje kad smo uplovili u Marseille. Obe ala sam da nema povratka nakon što preplovim Atlantik. Govorila sam si da sam zahvaljuju i odlu nosti stigla dovde. Ne želim upotrijebiti rije o aj. Ali sada, u Tangeru, nisam željela razmišljati o Marseilleu, ni o bilo emu što se dogodilo prije toga. Nisam mogla.


35

GIGA

Naglo sam ustala i na trenutak prstima pritisnula sljepoo nice. Popila sam ašu flaširane vode s toaletnog stoli a, i zatim, usprkos upozorenju, otišla u hodnik u potrazi za stubama koje su vodile do krova. Željela sam vidjeti Tanger odozgo; doživljaj, dok sam se s osje ajem mu nine i dezorijentiranosti vozila uskim ulicama od dokova, bio je nalik na promatranje novog svijeta kroz nekakav tunel. Kao da sam imala nao njake koje je nosio magarac vuku i kola i koji nije mogao gledati ni ulijevo ni udesno, samo ravno naprijed. Pronašla sam stube na kraju hodnika, iza zatvorenih vrata s jednostavnom kvakom. Stubište je bilo strmo, bez ograde. Takve stube ina e su mi predstavljale problem, ali ipak sam krenula, zahvalna što je prolaz bio toliko uzak jer sam se s obiju strana mogla oslanjati o zid. Odnekud je dolazio snažan smrad kanalizacije, ali kad sam stigla do vrha i izašla na zasljepljuju u svjetlost, nestali su smrad i mrak, i mogla sam udahnuti more. Ostala sam bez daha, morala sam se nagnuti, nasloniti ruke na koljena. No kad sam se uspravila, ono što sam ugledala oduzelo mi je dah. S jedne strane ljuljalo se more i svjetlucalo na suncu, a s druge strane ugledala sam planine. Slavno gorje Rif koje je zalaze e sunce obojilo u krvavo crvenu boju. Stoje i sama na ugodnom povjetarcu, okruživao me je Tanger, kao i njegove zasljepljuju e bijele gra evine na kasno poslijepodnevnom suncu. Nepoznata stabla pernatih i širokih listova, kao i palme, stajali su išarani razli itim nijansama zelene boje. Boje su bile toliko jasne dok se svjetlost igrala s njima da sam morala pomisliti na najsavršenija slikarska platna — to nisu bile plava, crvena, žuta i zelena boja, nego plavetna, indigo, cinober i grimizna, jantarna i boja šafrana, zelenkasto žuta i maslinasta te boja limete. Boljela me noga; potražila sam mjesto da sjednem, ali tu je bio samo uzak rub krova. Shvatila sam upozorenje; jedan krivi korak može dovesti do katastrofe. Je li se tko, možda netko kao iz društva Elizabeth Pandy, popeo ovamo gore nakon previše aša alkohola i strmoglavio se u sigurnu smrt? Zatvorila sam o i i ponovno ih otvorila, osjetivši svaki put kako me obuzima uzbu enje. Pomislila sam na Pine Bush, mo varu nekoliko kilometara od mojega doma, ili obližnjeg jezera, ili jednostavnog krajolika okruga Albany. Provela sam toliko vremena u tim krajevima, še i i skiciraju i biljke i životinje. Pomislila sam na svoje botani ke akvarele, prigušene zelene boje paprati koje su voljele sjenu i mahovinu, nježnu boju lavande, stidljivu, uspavanu ruži astu boju gospine papu ice, skromne kozlace. Ali ovdje! Znala sam da moja kutija boja, spremljena na policu u maloj ku i s one strane oceana, ne bi mogla stvoriti takve boje. Kad je bol u nozi nestala, polagano sam otišla do drugog kraja krova i pogledala dolje u sjenoviti labirint ulica, nedvojbeno medinu, najstariji dio grada. Ondje su mnoštva mahnito miljela naokolo; uli su se povici i usklici, rzanje magaraca i lajanje pasa te povremena rika deva. Zatim se za uo zvuk koji dosad nisam ula; visok no ipak prodoran glas koji je dolazio odnekud iza mene. Okrenula sam se i ugledala vrh minareta i shvatila da je to


36

GIGA

mujezin koji poziva muslimane na molitvu. Iznenada mu se pridružio još jedan glas pa zatim još jedan, glasovi iz razli itih minareta pozivali su iz svih dijelova Tangera. Stajala sam na tom krovu, okružena zvonkim, ritmi kim frazama koje su zvu ale poput Allahu Akbar, gledaju i grimizne planine. uje li i Etienne ove glasove? Gleda li u nebo, u planine, u more? Razmišlja li o meni, u ovaj osamljeni sat, kao što ja razmišljam o njemu? Morala sam zatvoriti o i. Nakon što je jeka glasova utihnula pojavila se iznenadna tišina. Otvorila sam o i i upila osje aj kojim su nepoznate molitve nekako ušle u mene. Ne razmišljaju i, prekrižila sam se na stari, refleksni na in. Potom sam krenula uskim, smrdljivim stubama prema dolje. Bila sam neizmjerno gladna. Vratila sam se u predvorje i prošla kraj ulaza u salon. Zbog smijeha i bu nih glasova bilo je o ito da su Elizabeth i njezini prijatelji još uvijek ondje. Salon se inio mra nim i zamagljenim, bezobli nim i bezbojnim nakon blistave ljepote koju sam vidjela. Poput molitve, osjetila sam da su me boje duboko dotaknule i da e, dok ulazim, Elizabeth, Marcus i ostali prestati piti i tra ati, utihnut e i zuriti puni enja. Za to kratko vrijeme na krovu inilo mi se da sam postala dio mozaika Tangera, fragment zvuka i boje. No dok sam prolazila kraj salona, nitko me nije uo io. Vani na prostranoj terasi — posve praznoj — s palmama koje su se blago ljuljale i drvenim namještajem i pogledom na luku, naru ila sam lon aja od metvice i pastilu, odnosno neku vrstu ptice, prema objašnjenju konobara — nisam razumjela je li rekao jarebica ili golub — pomiješanu s rižom i sjeckanim jajima me u slojevima najtanjeg tijesta. Dok sam ekala naslonila sam glavu na visok naslon stolca, slušaju i udaljeno, prigušeno brbljanje nepoznatih jezika, gugutanje g ice u blizini, te još tiši šum palminih listova na toplom, ranove ernjem povjetarcu. Tanger je bio aroban, iako, kao što sam saznala iz knjiga i od bu ne Elizabeth Pandy, tako er i opasan i bez kontrole, slobodna luka, pod ni ijom vlaš u. Bila sam iscrpljena i preplavljena osje ajem nehaja koji nije bio neugodan. Ali ne u — i ne mogu — ostati i odmarati se u Tangeru. Ustala sam i odbacila tromost koja se pojavila. Sutra u prona i voza a koji e me odvesti do Rabata, kao što je preporu io Amerikanac s broda. Nakon što je spustio pladanj preda me, konobar je podignuo mali mjedeni ajnik. Ulijevao je aj u širokom, jantarnom mlazu, drže i ajnik visoko iznad male ukrašene aše u srebrnu drža u. Pretpostavljala sam da e aj s te visine po eti prskati na sve strane, ali on je ašu ispunio pjenastom teku inom ne prolivši ni kap. Potom ju je vratio u ajnik, ponovno je ulio, te ponovio cijeli proces tre i put. Naposljetku je spustio ajnik, podignuvši ašu s obje ruke i pružio mi je uz blag naklon. "Tres chaud, madame", rekao je. " ekajte, molim vas, da se ohladi."


37

GIGA

Kimnula sam, uhvatila ašu za srebrni držak i približila ga nosu. Miris metvice bio je neodoljiv. Popila sam gutljaj, bio je izrazito sladak i nimalo nalik na ajeve koje sam dotad pila, ali bio je izvrstan. Pomislila sam na svoj dom u predgra u Albanyja. Na vrtove i tišinu u ovo doba ve eri. Ako ne bih izašla van na Ulicu Juniper, danima ne bi vidjela ni razgovarala ni s kim. Pomislila sam na duge, mra ne zimske no i. Sve se inilo toliko dalekim. Bilo je daleko, zemljopisno, naravno. Ali nije bila rije samo o udaljenosti, ve o onome što mi se dogodilo tih dana, tih beskrajnih, tihih dana kad sam mislila da e moj život zauvijek ostati takav. Kad se moj život sastojao od malih, odre enih dijelova ve e, ali u osnovi jednostavne slagalice. Kad sam bila sigurna da znam gdje pripada koji dio.


38

GIGA

PETO POGLAVLJE DVIJE GODINE RANIJE — 1928. — moj je otac primio pismo od odvjetnika. "Pro itaj mi ga, draga", rekao je s izrazom tjeskobe na licu. "Ne znam što sam to mogao zgriješiti." "To ne zna i da si nešto zgriješio, tata", rekla sam, otvorila pismo i brzo ga preletjela pogledom. "Hajde. Što u njemu piše?" Pogledala sam ga. "Tata, g. Harding je preminuo." "Pa", rekao je moj otac. "Jadnik. Znao sam da je bolestan ve neko vrijeme." G. Harding bio je posljednji poslodavac mojega oca, onaj koji je bio jako ljubazan kad ga je nakon etrnaest godina morao otpustiti. "Zašto mi odvjetnik piše o tome?" upitao je. Navlažila sam usne pokušavaju i ne brzati. Naravno da mi je bilo žao što je g. Harding preminuo, ali imao je devedeset dvije godine. "Sje aš se njegova auta", izjavila sam. "Kojeg? Imao je cijelu flotu", rekao je moj otac. "Tata. Onog koji si najradije vozio. Uvijek si pri ao o njemu." Podignuo je bradu osmjehnuvši se. "A, da, prelijepi Silver Ghost, zar ne? Kakav ljepotan. Voze i ga inilo se da lebdiš na oblacima." Znala sam za Rolls-Roycea iz 1921., s upravlja em na desnoj strani, pokretnim kožnatim krovom, okruglim farovima i cjevastim branicima. "Duga ka, sjajna bijela karoserija s tamnocrvenom opremom", nastavio je, osmjehuju i se nesvjesno. Podignuo je lulu i lupkao njome o pepeljaru; grumen baguša ispao je iz glave. "Volio sam voziti tu veli anstvenu stvar", rekao je. "Tata?" ustala sam ne mogavši više skriti osmijeh. "G. Harding ti ga je ostavio. Tako piše u oporuci, tata. Auto je tvoj." Glas mi se povisivao zbog uzbu enja. Ali otac je postajao sve tiši dok sam govorila. smijeha, nešto, ali on se nije ni pomaknuo.

ekala sam nešto - uzvik, ispad

"Zar nisi sretan zbog toga, tata? Upravo si rekao..." Kimnuo je. "Znam, djevoj ice moja. Znam što sam rekao." "Zašto onda ne..." Opet me je prekinuo. "Prekasno je, Sidonie. Prošlo je vrijeme za to da posjedujem takav auto. Znam da se ne mogu pouzdati u vlastite o i."


39

GIGA

"Još uvijek bi ga mogao voziti danju, kad je sun ano", obrazložila sam. Pogledao me je. "Ne. Ne, Sidonie. Znam da ak i s nao alama ne mogu vidjeti dovoljno dobro." Sjela sam. Prstima sam prelazila preko reljefnog zaglavlja. "Ali, tvoj je", rekla sam. "Što u s njime?" Uspravila sam se. "Ja bih ga mogla voziti, tata. Mogao bi me nau iti i ja bih ga mogla voziti za tebe. Kamo god želiš i i", govorila sam brzo, uzbu ena zbog same zamisli. "Zamisli, tata. Mogli bismo i i kamo god želimo." Uslijedila je tišina. "Tata? Ja bih ga mogla voziti", ponovila sam. "Ne, Sidonie", odgovorio je, pune i glavu lule. "Kako to misliš, ne?" Gledala sam ga kako palcem nabija duhan u okruglu glavu. "Naravno da mogu nau iti voziti. Ne može biti toliko teško." "Za to je potrebna koordinacija ruku i nogu. Nogu, Sidonie. Moraš upotrebljavati pedale — gas, ko nice i kva ilo. Moraš savijati koljena. Ne mislim..." pogledao je podignut potplat moje cipele. Iskrivila sam usta. "Mogu nau iti", rekla sam glasno. "Želim to. Želim taj auto." Otac se inio iznena enim. "Pa, rijetkost je uti takav ton od tebe." Znala sam da sam bila glasna. Ali uzbu ivala me pomisao na vožnju. Shvatila sam da mi toliko dugo ništa nije bilo izazov. Zapravo, nisam se mogla sjetiti kad sam posljednji put nau ila nešto novo, osjetila se ponosnom zbog vlastitog dostignu a. Spustila sam bradu i pokušala prilagoditi glas. "Rije je o tome... da ti je darovan, tata. Ako ga ti ne želiš, ja u ga uzeti." Odmahnuo je glavom. "Kao što sam rekao, ne bi mogla..." "Mogla bih. I ho u. Vidjet eš", rekla sam. Iznenada sam pomislila na majku i kako joj sve do samrti nisam rekla koliko cijenim sve što je u inila za mene. "I, tata?" Opet se bavio lulom, no zaustavio se i pogledao me. "Zar ne mogu to u initi za tebe? Voziti te kamo želiš? Vidjeti te kako uživaš biti vani u prelijepu automobilu? Proveo si ve inu svojeg života voze i druge ljude. Proveo si cijeli život ine i stvari za mene. Sad te ja mogu voziti. Dopusti mi da te vozim, tata", rekla sam. "Molim te, dopusti da nešto u inim za tebe." Nije odgovorio, ali izraz se njegova lica promijenio, ublažio, i tad sam znala da e Silver Ghost biti moj.


40

GIGA

AUTO JE BIO DOSTAVLJEN U naše dvorište i otac me je nau io voziti. Bila sam ponosna jer je bio iznena en koliko sam brzo svladala vožnju. No bio je pravu, imala sam odre ene probleme jer mi desna noga nije bila dovoljno snažna, a nisam je mogla ni saviti u koljenu. Uo io je da sve to mogu svladati, no i dalje je bio zabrinut zbog mojih slabih refleksa. Odmah sam otkrila da obožavam voziti Silver Ghosta. Kad sam se prvi put vozila sama, obuzeo me osje aj mo i koji dotad nikad nisam iskusila. Za upravlja em bih zaboravila da šepam. Spuštena krova i raspuštene kose doživljavala bih gotovo zaboravljen užitak brzog kretanja. Možda me to pomalo podsje alo na tr anje. ESTO SAM SE TOG LJETA vozila u središte grada gdje me ljudi nisu poznavali. Auto je privla io pozornost, a ja sam se na nov i pomalo ponosan na in osmjehivala i kimala onima ije bi o i zastale na sjajnim linijama auta, a zatim na meni. Neosporno je da sam se osje ala ponosnom jer ga posjedujem i vozim toliko besprijekorno, i iznenada više nisam bila samo Sidonie O’Shea, žena koja šepa i koja živi s ocem na rubu grada.

U jeku sparna ljeta znala sam se voziti duboko u unutrašnjost. Mahala bih djeci koja bi hodala izbrazdanim, prašnjavim sporednim cestama okruga Albany. Ostavila bih auto uz rub ceste i skitala se zapletenim guštarama i mo varama sve do mnogobrojnih ribnjaka na tom podru ju. Sjela bih uz rub vode i skicirala visok šaš i divlje bilje. Promatrala bi dabrove u punom jeku rada, vjeverice i ze eve kako se probijaju kroz šipražje, ptice kako se obrušavaju i grade gnijezda. Žabe su glasno gutale, a kukci zujali oko moje glave. Otkrivala sam nove biljke, divlje bilje kojem nisam znala ime. Skicirala sam ih na brzinu kako bih ih pronašla na stranicama sve ve e hrpe botani kih knjiga u mojoj sobi. Na povratku do automobila, odje a mi je bila mokra, ci zakva eni za rubove odje e, a moja kosa vlažna i raš upana od vlage. Žurila sam se ku i kako bih nacrtala ono što sam skicirala. Tog su ljeta moja platna bila druga ija. Vožnja je opustila moje zglobove, prste i ramena. Potezi mojega kista bili su slobodniji. Boje koje sam odabirala bile su življe i intenzivnije. Nakon što sam naslikala vrap arku na njezinu gnijezdu od blata i mahovine, odmaknula sam se od platna i po ela ga prou avati. Toliko me se dojmilo ono što sam vidjela da sam podignula Cinnabar i zavrtjela se. Mislim da sam plesala. Znam da sam bila sretna. KAD JE PAO prvi gusti snijeg, bilo je previše teško izvu i auto iz dvorišta, i morala sam se odre i vožnje tih dugih, tmurnih mjeseci. Provela sam zimu žude i za promuklim klopotom motora, laganim vibriranjem upravlja a pod rukama i novootkrivenom slobodom koju mi je podario Silver Ghost. Sanjala sam o tome da ga opet vozim.


41

GIGA

PRED SAM KRAJ ZIME otac mi je rekao da ide na dražbu automobila u susjedni okrug. Rekao je da e i i s g. Barlowom. "Ne, ja u te odvesti", rekla sam, naglo ustala i osjetila kako mi osje aj uzbu enja izranja na površinu. "Snijeg se dovoljno otopio; jutros sam pogledala dvorište i znam da mogu izvesti Ghosta. Prošli tjedan skinula sam ceradu, upalila motor i pustila ga upaljena neko vrijeme. Spreman je za vožnju, tata." "Nema potrebe, Sidonie. Mike je rekao da e me povesti u svojem kamionetu, a ceste su prekrivene ledom nakon ju erašnje kiše i poledice. S tvojom nogom..." "Prestani dosa ivati s mojom nogom. I ja želim i i. Mjesecima nismo bili na dražbi." Nisam spomenula svoju želju za vožnjom. Kasnije, kad sam postala svjesnija svega, shvatila sam da je zamisao kako u se opet na i za upravlja em bila nalik na osje aj požude. Obukla sam kaput, pogledala se u ogledalu iznad kredenca i sredila kosu. "Ja u te odvesti, kraj pri e. Bit e zabavno, tata", dodala sam. Stvari su se promijenile; imala sam samopouzdanje. Otac je odmahnuo glavom, stisnuo usne, obukao kaput i galoše. Nisam htjela da krenemo loše raspoloženi, obgrlila sam ga rukama, stisnula, odmaknula se i osmjehnula. "Stavi šal, tata", rekla sam. "Nijedan ovjek nema šal topao kao ruke svoje k eri oko vrata"., citirao je, a ja sam se opet osmjehnula. Ovaj put uzvratio mi je osmijehom, kimnuvši. OBOJE SMO LOPATAMA istili ostatke bljuzgava snijega s prilaza. Zajapurena od vru ine skinula sam kaput i bacila ga me u nas. "Sidonie, prehladit eš se." "Tata", rekla sam odmahnuvši glavom uz cerek. "U i." Ništa nije moglo pokvariti moje uzbu enje. Iako je bilo predivno opet voziti Silver Ghosta, nikad prije nisam vozila po opasnu vremenu, osim za ljetne ili jesenske kiše. Kao što je predvidio moj otac, ceste su bile skliske i kad bih previše ubrzavala, tanke gume automobila skrenule bi u jednu stranu, iznenadile me i navele da naglo okrenem upravlja u drugu stranu kako bih izravnala auto. Otac nije rekao ništa, ali ula sam kako zubima zagriza vrat ugašene lule. TIJELO MI SE RASHLADILO, postalo mi je hladno, ramena su mi se uko ila. Bilo mi je žao što sam skinula kaput, ali to nisam htjela priznati. Polagano sam mijenjala brzine i svako toliko ulo bi se struganje. Svaki put kad bi se to dogodilo, vidjela sam kraji kom oka kako otac naglo okre e glavu prema meni, ali ignorirala sam ga. Iako je tek prošlo podne kad smo izlazili iz grada, nebo je ve bilo mutno.


42

GIGA

Bilo je lake upravljati autom na opustošenoj, šljun anoj cesti. Mokra polja prostirala su se s obiju strana, a ja sam se pokušavala opustiti spustivši ramena i olabavivši stisak oko drvenog upravlja a. "Upali svjetla, Sidonie", rekao je otac i uzeo moj kaput. "Zaustavi auto uz cestu, obuci kaput i upali svjetla." Odmahnula sam glavom napeta zbog koncentracije koja mi je bila potrebna. "Nije mra no, tata", odgovorila sam s prizvukom dosade u glasu. Kasnije u se sjetiti da su moje posljednje rije i upu ene njemu bile izre ene pomalo kreštavim tonom. "To je zbog tvojih o iju." "Ali, sve je maglovitije." "Nema drugih automobila na cesti", rekla sam, pogledala ga i vidjela kako uz prsa drži moj kaput. Iznenada mu se promijenio izraz lica. Mislila sam da je to ljutnja, te sam odmahnula glavom. "Sposobna sam..." "Sidonie!" viknuo je i ja sam opet pogledala na cestu. S druge strane iz mraka je izranjao kamion poput fantoma, a njegova iznenadna pojava toliko me iznenadila da sam zaustavila dah i naglo okrenula upravlja u drugu stranu. Kad bi uvijek iznova proživljavala taj djeli sekunde i svoju reakciju u nadolaze im danima i tjednima, shvatila sam da za to nije bilo potrebe; kamion je bio na svojoj strani ceste, a mi na svojoj. Ja ga nisam vidjela jer sam gledala u oca, a moja reakcija bila je instinktivna zbog iznena enja. Okolina je nestala u magli, auto se okrenuo oko vlastite osi dok sam ga pokušala držati pod kontrolom. "Nemoj ko iti", viknuo je otac. "Smanji brzinu! Smanji brzinu!" Pokušala sam, ali moja desna noga s teškom cipelom skliznula je s kva ila. Upravlja se vrtio pod mojim rukama. Nakon nevjerojatnog osje aja letenja uslijedio je potpuni mrak. Ne znam koliko je vremena prošlo prije nego što sam otvorila o i. Pogled kroz vjetrobran bio je neobi an. Treptala sam pokušavaju i shvatiti što gledam. Naposljetku sam uo ila da auto leži na boku, a moj obraz na prozoru. "Tata?" šapnula sam i okrenula glavu. Za ulo se udno hrskanje pod mojim licem, na što sam osjetila tupu bol na obrazu; podignula sam ruku i osjetila nešto nepoznato, nešto zabijeno u obraz. Izvukla sam to i osjetila samo lagani ubod, te tupo pogledala u duga ki komad stakla prekriven krvlju. "Tata", ponovila sam, ispustivši staklo, traže i ga. Nije bio na suvoza kom sjedalu. Nakratko sam pomislila da je možda otišao po pomo , ali nakon što su mi se razbistrile misli, vidjela sam da je njegova strana vjetrobrana bila posve smrskana. Krhotine stakla bile su prekrivene krvlju. Pokušala sam se uspraviti. Boljela me jedna strana glave, ali to je bilo samo tupo tutnjanje. Kako bih izašla iz auta, morala sam prije i preko mjenja a, donji dio tijela odvu i preko suvoza kog sjedala i otvoriti vrata


43

GIGA

okomito prema nebu. Kad sam je napokon uspjela otvoriti, izvukla sam se, nekooperativni donji dio mojeg tijela podsjetio me na dane poliomijelitisa. Uzverala sam se te potom pala kroz otvorena vrata na tlo. Auto je bio napola na cesti, a napola u plitkoj udubini koja je vodila prema smrznutom strništu. U sjede em položaju zurila sam u uperke tanke magle. "Tata!" dozivala sam ga tihim i promuklim glasom. Ustala sam i otišla do sredine ceste. Ugledala sam nepomi nu, malu, tamnu životinju pred sobom; kad sam se približila vidjela sam svoj kaput. "Tata!" kriknula sam i polagano se okrenula oko vlastite osi, "gdje si?" Tad sam uo ila izbo inu na izoranu polju nekoliko metara od auta i znala da je to moj otac. Kad sam stigla do njega, kleknula sam pokraj njega ponavljaju i tata, tata, tata, glade i mu krvavo lice. Ležao je na le ima, jedne ruke preba ene preko glave, ali osim široke duboke rane na elu i mnoštva krvi, izgledao je kao netko tko tiho i smireno spava. Snop grube, mokre zimske trave virio mu je iz ovratnika. Izvukla sam ga i spustila obraz na njegova prsa. Bila su topla i osjetila sam kako se dižu i spuštaju, polagano. Tek tad sam zaplakala uvjerivši se da je živ. "Sve e biti u redu, tata. Sve e biti u redu", ponavljala sam i plakala dok je hladan, vlažan zrak strujao oko nas. NEŠTO ME PROBUDILO i podignula sam glavu uz iznenadan napadaj nade. Moj otac još je uvijek nepomi no ležao u bolni kom krevetu. U sljede em trenu shvatila sam da me je probudilo bolno tutnjanje u obrazu. Podignula sam ruku i dodirnula ga. Osjetila sam gazu i flaster. Istražila sam ga nekoliko sekundi, samo djelomi no radoznala, te potom opet uzela o evu ruku kao što sam u inila kad su mi dopustili da u em u sobu. Koža njegove ruke bila je tanka poput papira. Vene, tanke i plave, stvarale su razgranate mreže pod potamnjelim to kama. Kad je moj otac toliko ostario? Na trenutak je prestao disati, a ja sam mu stisnula ruku i pogledala ga u lice. Gr je prešao preko njegova lica, ali trenutak kasnije njegovo lice i disanje opustili su se, a ja sam se opet naslonila. Usta su mi bila suha. Podignula sam metalni vr s vodom sa stoli a pokraj kreveta i ugledala svoj iskrivljeni odraz: kosa mi je zamršeno visjela oko lica, o i su bile udna oblika na metalu, vidjela sam svoje guste obrve, bijeli zavoj na obrazu, usne rastvorene kao da želim postaviti pitanje. Vratila sam vr na stol. "Tata", rekla sam tiho. "Tata. Molim te." Molim te što? Probudi se? Nemoj umrijeti? Oprosti mi? Opet sam mu uzela ruku i prislonila je uz svoj zdravi obraz. "Trebali biste se odmoriti dok on spava", rekao je glas, a ja sam tupo pogledala preko ramena. Ondje je stajao muškarac, lije nik. Pretpostavila sam. Zbog stetoskopa oko vrata. Spustila sam o evu ruku i ustala. "Možete li mi išta re i?" upitala sam. "Što... ho e li se oporaviti?" Lije nik je pogledao oca pa mene. "Ima niz ozljeda. Unutarnjih." Bilo je ne ega


44

GIGA

poznatog — možda je prava rije utješnog — u glasu tog muškarca. "I zbog godina... ice... g ice O’Shea, zar ne? Morate se pripremiti." Sjela sam. "Pripremiti se?" "Zar ne biste htjeli oti i ku i na neko vrijeme? Muškarac i žena koji su dovezli vas i oca — poznajete li ih? Možete li ih nazvati da vas odvezu ku i?" Odmahnula sam glavom. Samo sam se mutno sje ala automobila koji se zaustavio, muškarca koji je oca smjestio na stražnje sjedalo, ženu koja je pritisnula maramicu uz moj obraz i ogrnula me kaputom. "Ostat u kraj njega." Lije nik je zastao na trenutak. "Je li netko nazvao vašu majku?" upitao je. "Ili možda brata, sestru... samo recite bolni arki i ona e ih nazvati. Imate li obitelj, nekoga..." "Ostala sam samo ja", prekinula sam ga tupim glasom. "Samo ja", ponovila sam. "Lijekovi", rekao je. "Jesu li pomogli?" Pogledala sam oca. "Ne znam." "Ne", rekao je. "Vaše lice. Boli li vas jako?" Podignula sam ruku kako bih dodirnula zavoj kao prije nekoliko trenutaka. "Ne. Ja... ja se ne sje am..." "Zbog duboka reza, g ice O’Shea. Bilo je puno malih komada stakla. Izvadio sam ih i zašio ranu." Iznenada sam primijetila njegov naglasak i male gramati ke pogreške, i shvatila što je na njemu djelovalo toliko poznato; njegov engleski nalikovao je na maj in. Prisjetila sam se; probadaju i dezinfekcijski miris, lice ovog muškarca blizu mojega, povla enje mojeg mesa koje je hladno i bez osjeta. "Ne", odgovorila sam. "Ne boli." Zašto govori o mojoj nevažnoj ozljedi? Morao bi se brinuti za mojeg oca. "Zar ne možete nešto u initi? Zar ne možete obaviti neku operaciju, nešto... nešto što bi mu pomoglo?" Lije nik je odmahnuo glavom. Njegovo lice odražavalo je nešto - je li to bila tuga? "Žao mi je", rekao je i bilo je jasno da je to rekao iskreno. "Sad možemo samo ekati." Pogledao je u okrugao sat koji je izvukao iz džepa ogrta a. "Moram i i, ali vratit u se za sat-dva." Kimnula sam. Imao je zabrinut izraz lica bez obzira na svoju profesionalnost. Možda ak i ljubazan. A njegov glas... opet sam pomislila na majku i osjetila se usamljenijom no ikad prije u životu. Nisam željela da taj ovjek ode; u tom bi mi trenutku i stranac pružio utjehu. "g ice O’Shea. Bolje je da odspavate. Sjedite ovako ve satima. A lijekovi za bol — za vaše lice — umorili su vas." Pomislila sam na lije nika koji se brinuo o meni kad sam imala dje ju paralizu, o lije niku koji je došao vidjeti majku nekoliko dana


45

GIGA

prije njezine smrti. Ti muškarci zasigurno su bili na kraju svoje karijere; djelovali su toliko staro, istrošeno, kao da su cijeli život prenosili tužne vijesti. "Ja sam kriva", rekla sam iako mi nije bilo jasno zašto sam imala potrebu ispovjediti se ovom lije niku. Imao je visoko i inteligentno elo i rumene obraze. Sigurno je tek odnedavno lije nik; bio je samo malo stariji od mene. "Rekao mi je da ne vozim." Nije odgovorio, ali i dalje je gledao u mene, s rukama u džepovima kao da eka da nastavim. Opet sam podignula o evu ruku, ovaj put stisnuvši je uza svoje elo. "Ja sam dr. Duverger", rekao je muškarac, "ako želite razgovarati sa mnom o ocu ili svojem licu, pitajte bolni arku za mene. Dr. Duverger", ponovio je usredoto eno me gledaju i. Ali ja sam iznenada bila toliko umorna, nadja ana, da sam samo kimnula i okrenula se prema ocu. MOJ OTAC UMRO je netom prije zore. Nije došao k svijesti, nije mi oprostio. Bila sam u sobi, pokraj njega, ali sam u trenutku njegove smrti spavala. Bolni arka koja je ušla otkrila je da više ne diše. Probudila me tako što mi je spustila ruku na rame. "Žao mi je, g ice O’Shea", rekla je kad sam po ela zuriti u oca, a zatim u nju. "Više se ništa ne može u initi." I dalje sam gledala u nju kao da govori nepoznatim jezikom. "Otišao je, mila", rekla je ruke još uvijek na mojem ramenu. "Do ite. Do ite, idemo po šalicu aja." Nisam mogla shvatiti kako se to moglo dogoditi na ovaj na in. Toliko tiho i neprimjetno. Zar moj otac nije zaslužio više od ovoga, od života, od mene ? "Do ite", ponovila je, ja sam ustala i slijedila je pogledavaju i o evo tijelo. Sje am se kako sam sjedila u maloj prostoriji sa šalicom aja u ruci i mladim lije nikom — kako je rekao da se zove? — koji je razgovarao sa mnom. Ali nisam ga mogla razumjeti. Izašla sam iz sobe, lije nik me slijedio te mi stavio nešto — malu posudu — u ruku. Zatim je prebacio kaput preko mojih le a. Namirisala sam oca, miris duhana i zateturala na trenutak. Lije nik me uhvatio za zglob kako bi me pridržao. "Morate staviti mast na obraz", rekao je. "Mast — ovu u vašoj ruci. Stavljajte je svaki dan. I ist zavoj. Do ite za tjedan dana. Kako ete i i ku i?" upitao me, a ja sam pogledala njegovu ruku na svojem zglobu pa potom njegovo lice. "Tko e vas odvesti ku i, g ice O’Shea?" upitao je. "Imate li koga tko e vas odvesti, tko e biti s vama tako da niste sami?"


46

GIGA

Nisam mogla jasno razmišljati. "Ku i? Ne... ne znam. Auto... moj auro... je li... gdje je?" pitala sam kao da bi on to mogao znati. "Ne znam za vaš automobil, ali mislim da je bolje da ne vozite. Prona i emo nekoga... vrlo je rano... gdje stanujete, g ice O’Shea?" upitao je. "Ulica Juniper", odgovorila sam tupo. "Prona i u nekoga da vas odveze", rekao je. "Morat ete malo pri ekati." Stajala sam tako i pokušavala obraditi njegove rije i. Bio je ljubazan. "Ne", rekla sam dolaze i k sebi. "Moj susjed, g. Barlow. Mike Barlow. On e do i po mene. On e me odvesti ku i." "On ima telefon?" Kimnula sam. Sve što sam htjela bilo je napustiti ovo mjesto i beživotno tijelo mojeg oca. "Da", odgovorila sam. Iznenada mi je bilo hladno. Drhtala sam. "Ali... ne mogu se sjetiti broja. Ne mogu se sjetiti", rekla sam prekrivši usta rukom. "Znam ga", rekla sam kroz drhtave prste. "Znam ga, ali ne mogu..." Lije nik je kimnuo prebacivši svoju ruku od mojeg zgloba prema mojem ramenu. "To je zbog šoka, g ice O’Shea. Molim vas. Sjednite ovdje. Mike Barlow u Ulici Juniper? Prona i u njegov broj", rekao je. Sjela sam gdje mi je rekao. Škrgutala sam zubima i gledala u njegova le a dok je odlazio do obližnjeg stola kako bi se obratio jednoj ženi. Pogledala me je, kimnula, a zatim me i on pogledao. "Obucite kaput, g ice O’Shea", rekao je glasom koji je dopro do mene s te male udaljenosti. "Utoplite se."


47

GIGA

ŠESTO POGLAVLJE VOZILI SMO SE KROZ BLAGU, ranojutarnju svjetlost. Nebo je bilo isto, a izlaze e sunce sjalo je blago kao da nije bilo sigurno u sebe. G. Barlow otvorio je prozor. Ušao je ugodan miris nadolaze eg prolje a. Iznenada je naglo po elo tutnjati u mojem obrazu i ja sam zatvorila o i. "Jesi li dobro, Sidonie?" upitao je g. Barlow. Otvorila sam o i, pogledala njegovo neobrijano lice i sjetila se kako su me u djetinjstvu njegove crvenkasto žute obrve podsje ale na gusjenice. Sad su bile prošarane sijedim dlakama, iako su i dalje bile guste i ekinjave. "Jesi dobro?" ponovio je, a ja sam kimnula okrenuvši se od njegova pogleda kako bih zurila kroz vjetrobran. Tad sam ga ugledala. Prelijepog Silver Ghosta, prevrnutog. Obavijao ga je nevjerojatan osje aj tuge. Ležao je poput goleme, nespretne bijele zvijeri, izudarane i svladane, usred blatnjava šljunka. Sunce se odražavalo od njegova bo nog retrovizora. Istog trena me zaslijepilo. Rukama sam prekrila o i. "Tvoj otac bio je dobar ovjek, Sidonie", rekao je g. Barlow. I ja sam ga ubila. Ja sam ga ubila, pomislila sam. G. BARLOW ME TRI TJEDNA kasnije odvezao u bolnicu. Došao je na moja vrata vrte i šešir u rukama. "Nora kaže da imaš telefonski poziv. Trebala si oti i u bolnicu. Rekli su da nisi došla na dogovoreni termin." "Termin? Za što?" upitala sam drže i Cinnabar uz prsa. G. Barlow se nakašljao. "Vjerojatno zbog lica, Sidonie", odgovorio je dodirnuvši svoj obraz. G. i g a Barlow bili su dobri prema meni posljednjih nekoliko tjedana. Pomogli su mi oko priprema za pogreb i g a Barlow svaki mi je dan donosila nešto za jelo. Ponekad bih to pojela, ponekad ne bih, a ponekad ne bih znala jesam li pojela ili nisam. G. Barlow me odveo u odvjetni ki ured u Albanyju i bio kraj mene dok je odvjetnik objašnjavao da je otac ostavio jednostavnu oporuku. Uspio je uštedjeti malu koli inu novca koju je ostavio meni. Gledala sam g. Barlowa dok smo odlazili. "Je li to dovoljno za stanarinu?" upitala sam ne mogavši, u tom trenutku, shvatiti o kojem je iznosu rije . "Ne brini se za to, Sidonie", rekao je. "Bit e dovoljno za neko vrijeme. Ali..." zaustavio se. "Ne brini se za stanarinu", rekao je, a ja sam kimnula. "Morat eš otvoriti vlastiti ra un u banci", dodao je i ja sam opet kimnula. Ništa nije imalo smisla tih prvih tjedana.


48

GIGA

Povremeno sam pokušala itati, ali nisam se mogla usredoto iti; pokušala sam slikati, ali boje su bile jednoli ne, a potezi kistom beživotni. Odlu ila bih skuhati kavu, stavila vodu da prokuha i potom zaboravila na nju dok ne bih posko ila zbog prodornog zvižduka, te zatim zaklju ila da ne želim piti aj. Uzela bih olovku kako bih zapisala što moram kupiti u trgovini, zastala bih s njom u zraku ne mogavši se sjetiti što sam namjeravala zapisati. Pitala sam se ak i zašto me Cinnabar prati cijeli dan sve dok nisam uo ila, puna grižnje savjesti, da su joj posude za hranu i vodu prazne. Ku a bez oca bila je tiha. Kad je umrla majka, žalovala sam. Žalovanje je bilo pasivno, razmišljala sam o njoj i plakala za njom. Kad je umrla majka još sam uvijek imala svojega oca. Ali zbog njegove odsutnosti nisam mogla žalovati, nisam mogla sjediti i plakati. To je bio druga iji osje aj. Umjesto žalovanja bilo je to tugovanje, i to aktivno. Imala sam previše energije, ali bila je loše usmjerena. Morala sam se nastaviti kretati, prona i na ine kako biti zaposlena. Nedostajale su mi naše potrage za ukrasima i epovima za hladnjake tijekom vikenda. Nedostajalo mi je njegovo zviždanje dok se ujutro brijao. Nedostajalo mi je peglanje njegovih košulja i njegov izraz zadovoljstva kad bi uvukao ruke u svježe, mirisne i uštirkane rukave. Otišla sam do skladišta i obrisala zimsku prašinu sa starog Modela T. Izvadila sam sve ukrase i epove za hladnjake iz kredenca od borovine i ispolirala ih bezbroj puta. Izvukla sam o eve iste, ispeglane košulje iz ormara i oprala ih. Kad su se osušile, skinula sam ih s konopa i ispeglala ih, pegla je tutnjala, a para se dizala i vlažila mi lice. Ali više od svega nedostajali su mi razgovori s ocem; shvatila sam da je on bio objekt mojih misli. U bilo koje vrijeme svakog dana sljede ih nekoliko tjedana, tih prvih mjeseci, spontano bih otvorila usta kako bih ga dozvala i rekla mu nešto nevažno kao da sam, primjerice, u zidovima tijekom no i ula miševe kako glo u. Tada bih shvatila da je otišao, otišao zauvijek i da više nikad ne emo dijeliti nešto maleno poput miševa u zidovima ili veliko poput krize u svijetu. No ipak nisam mogla plakati. Osje ala sam krivnju. Nisam mogla zaboraviti što sam mu u inila. Kad sam plakala, plakala sam zbog sebe kako bih se umirila i utješila. Mislila sam da ne zaslužujem utjehu. ISKUSILA SAM neku vrstu epifanije jedne no i dok sam sjedila na prednjim stubama i gledala u zvijež e. Onkraj nejasnih obrisa golih krošnji preko puta ulice, no no nebo bez oblaka inilo mi se poznatim. Predvidljivo. Mjesec je bio si ušan srp usred razbacanih zvijezda. Pronašla sam Orion i Kasiopeju, Sjevernja u, Velikog Medvjeda. Uvijek su bili tu, stari prijatelji, kad je nebo bilo isto. Prou ila sam konstelacije, zapamtila njihove oblike i forme sa stranica knjige te prve, davne godine pune nade, zatim gor ine i odbojnosti, i naposljetku rezignacije. Te godine nije se vidjelo no no nebo kroz prozor moje sobe, a zvijezde su bile tada samo konstelacije na papiru.


49

GIGA

Tad mi je pala na um misao da sam i ve inu svojeg života provela me u stranicama knjiga. Da sam možda i ja samo lik na papiru. Isje ak ili silueta. Plosnata. Uvijek sam mislila da poznajem formu svojeg života. Naravno da sam mislila da znam što je život, da znam sve što trebam znati — ili želim — znati. No ipak, poput pukotine ostavljene nakon pada zvijezde, neo ekivana rupa ostala je ondje gdje je neko postojalo vrsto uporište razumijevanja. što sam planirala za sebe nakon što ostanem sama? Iako je smrt mojeg oca došla prerano, ona je, naposljetku, bila neizbježna. Kakvu sam budu nost zamišljala za sebe nakon što on ode i više ne treba moju brigu? Jesam li mislila da je moj tih, siguran život nalik na nit koja prolazi kroz mene i drži me povezanom sa zemljom? Da u nastaviti sa svojom rutinom — brinuti se o ku i i vrtu, slikati biljke, itati za mra nih zimskih no i kad bi puhao sjeveroisto njak, ljeti šetati kroz prirodu — sigurno i predvidljivo kao što je sunce izlazilo svaki dan? Da e ta nit ostati vrsta i nepobjediva? Sad sam znala da je nit bila naglo prekinuta. Preplavila me golema, mra na žudnja. Sjede i pod hladnim zvijezdama, shvatila sam da zbog smrti prepoznajem život, postojanje ili možda nepostojanje vlastitog bi a. Iznenada sam znala što mi je otac pokušavao re i godinama prije o odlasku u svijet. Uo ila sam da je moj život toliko malen — ne, si ušan — sitan poput jedne od milijardi zvijezda koje ine magli astu traku Mlije nog puta. Ili je možda bilo drsko gledati na život kao na jednu si ušnu zvijezdu; možda je bilo prikladnije smatrati ga esticom prašine razbacane po nebeskom svodu. Opet sam se sjetila o evih želja za mene — braka, obitelji. Iako je odavno odustao od zamisli da u jednoga dana imati zaposlenje, po eo je zamornu tiradu netom poslije maj ine smrti o tome kako izme u muškarca i žene postoji veza koju ne može zamijeniti prijateljstvo ni obiteljske veze. Njezina snaga postaje o ita tek nakon što se ta veza prekine zbog smrti. "Želim da to znaš, Sidonie", rekao bi previše puta da bih to mogla zaboraviti. I svaki put osjetila bih mješavinu ljutnje i zbunjenosti; ljutnje prema njemu jer me gnjavi i zbunjenosti jer nisam bila sposobna re i mu da ne shva a kako me nikad nijedan muškarac ne e oženiti. Dok sam sjedila na stubama i prisje ala se njegovih rije i, svjetla u domu Barlowih ugasila su se i najedanput sam se sjetila kako mi je g. Barlow, nakon što smo izašli iz odvjetnikova ureda, rekao da se ne brinem za stanarinu. Ušla sam unutra i izvadila pismo, koje sam tog dana donijela ku i, iz ladice u kredencu. Zurila sam u iznos ostavštine, shvativši tek tad koliko je mala. Podsjetila sam se koliko tjedno trošim na namirnice. Na ugljen za pe zimi. Opremu za slikanje. Ne bi ostalo puno novca za nešto drugo. Usprkos velikodušnosti g. i g e Barlow da živim u ku i i ne pla am stanarinu, što u raditi za nekoliko godina kad novca više ne bude? Tad sam shvatila da je otac želio da na em sre u, ali da se i brinuo o tome što u kad njega više ne bude. Kako u živjeti. Želio je znati da u biti osigurana jer se inilo da nisam napravila ništa kako bih se pobrinula za sebe.


50

GIGA

Ispunio me osje aj tihe panike. Popela sam se na krevet, još uvijek u kaputu, i stisnula Cinnabar uza se. No ak i nakon što je postala nemirna i željela se osloboditi jer joj je postalo prevru e pod pokriva em, držala sam se za nju kao da je ona moja veza s obalom dok plutam u malom amcu. etiri dana poslije g. Barlow došao je pred moja vrata kako bi me odveo u bolnicu. JOŠ JE UVIJEK STAJAO onako sa šeširom u rukama. "Sidonie?" rekao je, a ja sam posko ila, izgubljena u svojim mislima. "Oh. Da, oprostite. Kad bih trebala oti i u bolnicu?" Slegnuo je ramenima. "Nora mi to nije rekla. Rekla je samo da nisi došla na dogovoreni termin i da bi trebala oti i. Mogu te odvesti danas." Spustila sam Cinnabar — imala je trinaest godina i bila je teška - i skinula kaput s vješalice iza vrata. Dok smo izlazili na proljetno sunce, stavila sam ruke u džepove i napipala nešto u lijevom džepu. Malu bo icu i presavijen papir. Nosila sam kaput od nesre e — na pogreb, u crkvu, u odvjetnikov ured, kad sam sjedila na trijemu, kad sam odlazila u trgovinu — ali nisam ih otkrila. Jesam li ih napipala bez imalo radoznalosti da ih izvadim ili da ih pogledam, ili nisam stavila ruke u džepove? Bo ica je bila puna masti koju mi je dao lije nik kad je umro otac, a na papiru su bile upute da je upotrijebim triput na dan. Mogla sam dobiti još ako bude potrebno. Na papiru je bio zapisan i datum kad bih ponovno trebala oti i do lije nika. Shvatila sam da sam to trebala napraviti prije dva tjedna. Na vrhu lista papira bilo je malo zaglavlje: Dr. E. Duverger, MD. Vozili smo se u tišini. Kad sam izašla, g. Barlow dotaknuo mi je ruku. ekat u te", rekao je. Kimnula sam i popela se stubama do bolnice. No zaustavila sam se pred vratima, pomislila na no kad je otac umro, te na sljede e jutro kako pod blagom jutarnjom svjetlosti odlazim do kamioneta g. Barlowa. Prožeo me val mu nine. Nisam ponovno mogla pro i kroz ta vrata; okrenula sam se i po ela se spuštati stubama. Ali g. Barlow ve je parkirao automobil. Mogla sam vidjeti stražnji dio njegove glave kroz prozor. Nisam mogla dopustiti da me vidi toliko slabu, nisam se mogla vratiti k njemu i zamoliti ga da me odveze ku i, priznati mu da me je strah u i u bolnicu. Duboko sam udahnula, okrenula se i ušla. Želudac mi je krulio, tražila sam toalet, ali nisam ga našla. Na recepciji sam rekla svoje ime na što su me odveli u manju prostoriju. Nakon kratkog ekanja ušao je lije nik. Dr. Duverger. Zapamtila sam njegove rumene obraze. Njegova kosa bila je jako tamna, kao i njegove o i. Nalik na moje. "Dobar dan, g ice O’Shea", rekao je s osmijehom; vrlo malim osmijehom dok me je prou avao. Osmijeh je nestao u sljede em trenutku, a me u njegovim obrvama pojavila se bora. "Zvao sam vašeg prijatelja — broj koji ste mi dali kad ste išli ku i — jer sam


51

GIGA

pogledao kartone svojih pacijenata i uo io da se niste vratili kako bih vam izvadio konac", rekao je. Stajao je nada mnom, a ja sam gledala gore u njega. Još sam uvijek pokušavala stišati bol u abdomenu. "Trebali ste se vratiti na vrijeme. g ice O’Shea — zar niste vidjeli što se dogodilo?" "Dogodilo", ponovila sam mlako. "Na što mislite?" "Meso je zaraslo iznad šavova i rana je postala..." šap i je rekao nešto na francuskom, previše tiho da bih raspoznala rije i. Zatim je na engleskom rekao: "Keloid. Postao je keloidan." Podignula sam ramena. "Što je to?" "Tkivo — raste prebrzo. Pogledajte", rekao je izvukavši okruglo ogledalo iz stola. Držao ga je tako da sam mogla vidjeti vlastito lice, a njegovi prsti pratili su crven ožiljak. "Ova je izbo ina formacija vlaknastog tkiva ožiljka. Vaše se tkivo nekontrolirano množilo, raslo je brzo. Previše brzo. Mogli smo ga zaustaviti. Zar niste osjetili svrbež ili zategnutost?" Odmahnula sam glavom. "Nema veze." Zurio je u mene i nešto me u njegovu pogledu posramilo. Rukom sam prekrila ožiljak. Bilo je vru e. "Moj otac... pogreb i... i sve. Ja... Ja sam zaboravila. Ili... ne znam", rekla sam naposljetku ne žele i priznati promjene koje su mi se dogodile nakon eve smrti. Izraz se njegova lica smekšao, sjeo je na stolac nasuprot meni. "Razumijem. Ovo je teško vrijeme. I ja sam izgubio roditelje", rekao je, i nakon tih rije i, izre enih od tog ovjeka, o i su mi po ele gorjeti. Nisam mogla plakati na pogrebu, ni poslije kad su susjedi iz ulice i o evi stari prijatelji navratili, kad su me žene grlile, a muškarci stiskali ruku ili me tapšali po ramenu. Ostala sam snažna posljednja tri tjedna. Ostala sam snažna dok sam prala Model T i polirala ukrase, dok sam peglala o eve košulje, vlažila kremu za brijanje s etkom i udisala pjenu, kad sam stavljala njegovu lulu me u usne i osjetila blagu gor inu duhana, kad sam ležala na njegovu krevetu i ugledala jednu sijedu dlaku na njegovu jastuku. Ostala sam snažna govore i da ne smijem plakati zbog svoje tvrdoglavosti, zbog svoje fatalno pogrešne procjene. Kakvu je mo imao ovaj ovjek zbog kojeg sam nenadano osjetila potrebu da naslonim glavu na njegova prsa i zapla em? Da me obgrli rukama? Gutala sam i treptala, osje ala olakšanje jer su mi o i ostale suhe. "Vi ste u redu, g ice O’Shea?" upitao je. "Vidim... Trebao bih vam re i da do ete drugi put, možda. Ali ve je predugo zbog vašeg lica. Dajte da opet pogledam." Podignula sam bradu. Opet mi se približio i prstima nježno prou io obraz. Namirisala sam dezinfekcijsko sredstvo i možda, ispod toga, dašak duhana. Opet sam pomislila na oca. Lije nikovi prsti bili su vrsti i nježni.


52

GIGA

"Vi ste Francuz", dodala sam i odmah se osje ala budalastom. Nisam imala pojma zašto sam izrekla tu o itu stvar. Ali on se samo naslonio, stavio nao ale i pogledao u moj karton. "Oui", odgovorio je, itaju i. "Moja je majka bila Francuskinja. Ne iz Francuske. Iz Kanade." "Je sais", promrmljao je, još uvijek itaju i. "Znate?" upitala sam iznena eno. Stavio je karton na stol i skinuo nao ale. Opet se osmjehnuo tim malim, pomalo nesigurnim osmijehom. "Ne zbog majke. uo sam kako se molite na francuskom ove zemlje. I pjevate. uo sam francusku pjesmu." "Pjevam?" pitala sam ponovno iznena ena. "Dodo, l' enfant, do. One no i... kad vam je umro otac. Kad sam prolazio pokraj vrata, uo sam kako pjevate ovu... kako zovete no ne pjesme za djecu?" "Uspavanku", rekla sam. "Da. I meni je majka pjevala uspavanke. Jako tradicionalno", rekao je nesvjesno se osmjehnuvši, toplo i iskreno. U sljede em trenutku osmijeh je nestao. "G ice O’Shea. Želite da vaše lice bude bolje?" Podignuo je malo ru no ogledalce i pružio mi ga drugi put. Uzela sam ga i pogledala se. Ožiljak je bio upaljen i crven, izbo en i namreškan, protezao se vertikalno od jagodi ne kosti do brade. Zapanjila me njegova ružno a. Zašto ga dosad nisam doživljavala takvim? Sigurno sam se gledala u ogledalo kad sam pažljivo prala lice izbjegavaju i bolnu ranu, ili kad sam ešljala kosu te je potom splela i pri vrstila na potiljku. Dr. Duverger opet je lagano dodirnuo ožiljak vrhom kažiprsta, ali nisam osjetila ništa. "Ako izvedem mali kirurški zahvat, mogu to popraviti. Opet e se šivati rana, ali ostat e manje uo ljiv ožiljak. Sitan i ravan. Želite li da to napravimo?" Nakon što nisam odmah odgovorila, dr. Duverger je rekao: "G ice O’Shea ?" i ja sam skrenula pogled sa svojeg odraza na njega. "To nije skup zahvat." Spustila sam ogledalce. "Ako je to razlog vašeg oklijevanja." Zurila sam u njega. "Ne." Bilo je o ito da ga je moja reakcija zbunila. Pogledala sam dolje u svoju torbu koju sam još uvijek držala u krilu, te se po ela igrati remenjem. "Ne razumijem. Što vas onda u tome spre ava? Bojite li se operacije? Ali nema potrebe. Jednostavna je i ne e biti komplikaci..." zaustavio se, a ja sam ga, još uvijek


53

GIGA

drže i torbu, pogledala. "Možda biste željeli odabrati nekog drugog lije nika?" Izraz lica mu se promijenio. Nije mogao vidjeti veliki osje aj krivnje koji sam nosila u sebi. Bio je težak. I ružan poput ožiljka. "Mogu preporu iti kolegu. Kako biste dobili i drugo mišljenje. To je prirodno, g ice O’Shea." Nisam željela biti tu. Antisepti ki miris bolnice, zvuk gumenih potplata bolni arki na podovima, povremeni tihi krik iza vrata... bilo je previše stvarno. Više nikad nisam htjela do i ovamo. Samo sam željela oti i ku i i ostati na sigurnom izme u svoja etiri zida. "Nije me strah", rekla sam. Previše glasno i previše brzo. Je li me uo i znao da lažem? Osjetila sam da je vrlo pronicav. "Samo ne znam je li vrijedno — vremena i energije — da se zamaram s tim. Meni je svejedno, i svima ostalima je sigurno svejedno. Nisam tašta, uvjeravam vas, dr. Duverger." Posko ile su mu obrve. "Mislite da toga niste vrijedni, g ice O’Shea?" ekao je odgovor, ali ja nisam rekla ništa. Zatim je slegnuo ramenima. "Ako je tako, naravno da je to vaše pravo." Ustao je. "Samo mi je žao što toliko malo držite do sebe. Nije nužno zauvijek nositi taj ožiljak." Zatim je otišao, a ja sam ostala sjediti. Nakon nekog vremena opet sam podignula ogledalce i prou ila svoj odraz. Naposljetku sam ga spustila na stol i otišla do kamioneta g. Barlowa. Nije postojao na in na koji bih lije niku mogla objasniti da sam se dijelom bojala — ne boli, nego strašnih sje anja i osje aja koje je bolnica budila u meni. Ali važnije je bilo, mislila sam, to što e ožiljak biti podsjetnik. Podsjetnik na to kakva sam osoba i što je izazvala moja tvrdoglavost. Bilo je nužno nositi ga.


54

GIGA

SEDMO POGLAVLJE PROVELA SAM tjedan dana u Tangeru. Bilo je jasno da informacije putuju brzo kroz zavojite ulice i živahne soukove, jer osim Elizabeth Pandy samo sam Omaru — momku koji mi je nosio torbe u sobu na dan mojeg dolaska u Tanger — otkrila da tražim nekoga s automobilom tko bi me mogao odvesti u Rabat. Gotovo odmah pojavio se beskona an niz muškaraca pred ulazom hotela Continental. Zaustavio ih je portir jer nisu smjeli u i u veliko predvorje. ekali su da me pozovu i da se ja spustim k njima. Ve ina se odmah pokazala neprikladnom jer nije imala automobil. Pretpostavljali su da u ga ja imati, ali objasnila sam im na francuskom ili na arapskom, zahvaljuju i Omarovu prevo enju, da ne želim prona i auto i kupiti ga. Potrebni su mi bili i auto i voza , isticala sam iznova. Tih prvih dana nau ila sam puno o sjevernoafri koj osobini uvjeravanja. Neki su govorili da imaju ro aka s autom, drugi su govorili da e ga prona i. Jedan je istaknuo da ne zna voziti, ali da e sigurno to shvatiti kad u e u auto. Nekoliko njih imalo je auto, ili su ga barem posudili. Ali kad bi mi ga pokazali, uvijek uz odre enu mjeru ponosa, zahvalila bi im se ljubazno i odlu no i odbila ih. Neki su auti bili toliko hr avi da gotovo više nisu imali pod, ve ina nije imala vrata ili krov. Gume su na svim autima bile opasno ispuhane. Jedan poduzetan momak zavezao je dva magarca za auto bez motora. Rani ljetni dani bili su topli i mirisni, posvuda nas je okružio miris naran inih cvjetova. Ali ja sam bila preplavljena osje ajem frustracije i zabrinutosti. Svaki dan koji sam provodila u Tangeru bio je još jedan izgubljen dan, i kad više ne bih mogla podnijeti sobu ili predvorje, odvratila bih pozornost odlaskom na Le Grand Socco — veliki trg. Vratar mi je rekao da danju nije opasno hodati glavnim ulicama, ali da ne odlazim sama u soukove, i da izbjegavam odlaske iz hotela nakon zalaska sunca. Upozorio me da se držim podalje od Le Petit Socco, koji je, zaklju ila sam prema njegovu namrštenu licu i prezirnu frkanju nosom dok je govorio o lošim ženama, bio središte prostitucije ili barem nemoralnih poslova. Le Grand Socco danju je vrvio ljudima — ve inom su to bili Europljani, Amerikanci i Britanci — jer tu su stranci provodili vrijeme u Tangeru. Otmjeno odjeveni sjedili su pod novim platnenim krovovima ili na terasama kavana, jeli i pili tamnozeleni apsint ili vino boje cinobera iz malih aša. Žene su pušile cigarete ili male, tamne cigare s ukrasnim cigaršpicom, a muškarci su imali svoje cigare ili usnike spojene za zavojite cijevi koje su izlazile iz golemih staklenih posuda punih mjehuri a, koje su stajale na podu — zvali su ih šiša. Mnogi su pušili kif s osobitim slatkastim mirisom trave koji ih je opijao i davao im snovit izraz zadovoljstva. Trgovine na trgovima imale su znakove na kojima su nudile svoju robu na engleskom, francuskom i španjolskom, a posjetitelji su kupovali precijenjene predmete koje e ponijeti ku i. Vladala je atmosfera godišnjih


55

GIGA

odmora i, kao što je navela Elizabeth, laissez-fair stava me u muškarcima i ženama koji su došli u Tanger iz vlastitih razloga: osje aja da je ovdje sve prihvatljivo. Vidjela sam žene u odje i koja je bila znatno odvažnija od bilo ega što sam dotad vidjela, a ponekad bih nehotice uo ila kako su naslonjene na muškarce — ili druge žene — na ulazima. Uvijek bih odvratila pogled, no ipak sam ih željela gledati dok mrmljaju ili se dodiruju toliko otvoreno na javnim mjestima. I više no jedanput naišla sam na muškarce koji su se držali za ruke ili ljubili na ulicama. To je ono što sam vidjela. Mogla sam samo zamisliti što se doga a u hotelskim sobama i stražnjim prostorijama u kavanama. Pitala sam se što stanovnici Tangera misle o tim drskim strancima. Bilo je jasno da se oni radije zadržavaju u uskim, tamnim soukovima koji su vodili s osvijetljenih i živahnih trgova; tu se odvijao istinski život Tangera, jer soukovi su bili srce arapskog života. Više no jedanput sa zanimanjem sam slušala kaoti no bubnjanje i željela u i barem nekoliko koraka u soukove, no ipak sam ostala na sigurnom, svjesna vratareva upozorenja i vlastite nesigurnosti u ovom novom svijetu. Provodila sam puno vremena i na krovu Continentala. S pozivima na molitvu koji su odzvanjali oko mene, promatrala sam golemo gorje Rit, zalaze e sunce koje bi ga zacrvenjelo svake ve eri. Negdje, daleko onkraj gorja, u srcu zemlje, bio je Marakeš. A u Marakešu je bio Etienne. Bila sam sve nestrpljivija i nervoznija. Morala sam što prije oti i tamo. IAKO SAM REDOVITO nailazila na Elizabeth Pandy, Marcusa i ostale Amerikance, pokušavala sam ih izbje i. Njihovo stalno pijan evanje, glasni glasovi i glasan smijeh bili su mi iscrpljuju i. Jednog poslijepodneva sjedila sam u praznom salonu, dijelom skrivena iza visoke klupe pijuckaju i mineralnu vodu dok sam pokušavala prou iti grubu kartu Maroka koju sam bila kupila na Grand Soccou. Popila sam vodu i presavila kartu, no prije negoli sam imala priliku ustati ula sam kako ulaze Elizabeth i njezino društvo. Stigli su s Rue de la Plage, gdje su Elizabeth i još jedna žena izazvale divlje valove Atlantika i bacile se u ledenu vodu. arobno osvježavaju e", glasno je rekla Elizabeth. O ajni ki sam željela iza i, ali nisam željela da me vide jer bih se morala zaustaviti i razgovarati s njima. Ponovno sam rastvorila kartu i nastavila je prou avati nadaju i se da e popiti jedno pi e i oti i. Pokušala sam ih ignorirati, ali nisam se mogla usredoto iti; naposljetku sam se naslonila i dokono slušala njihovo nezanimljivo brbljanje i tra anje. Ali uko ila sam se kad sam za ula svoje ime. "Pitam se je li ve našla na in da ode u Marakeš", rekao je Marcus. "Odlu na je, ini se, ako ništa drugo. Naposljetku, ima i neki problem s hodanjem." "Posve udna, i dosta obuzdana, zar ne ? Nije neatraktivna, bez obzira na ožiljak i starinsku odje u, i, Bože, one cipele, i tugaljiv izraz lica", rekla je Elizabeth. "Ne volim biti njuškalo, ali željela bih saznati. Takva udna mlada žena", ponovila je. "Zaista ne


56

GIGA

znam što misli tim odlaskom u Marakeš." "Oh, slijedi muškarca. Ne postoji drugi razlog, zar ne? I ini se da se doživljava kao tragi na heroina vlastite pri e, koja god to pri a bila", rekla je druga žena. Obuzeo me val vru ine zbog prizvuka podmuklosti koji se uo u njezinu glasu. Jesu li me tako doživjeli? Kao udan lik vrijedan sažaljenja? Znam da su me u Albanyju doživljavali kao nekonvencionalnu osobu. Svi su znali da sam žena koja živi povu eno, koja ponekad luta pustopoljinama i sprudovima, koja je odlu ila brinuti se o ocu. Iako nisam bila konvencionalna osoba, mislila sam da nisam dovoljno neobi na kako bi se o meni raspravljalo na takav negativan na in. Htjela sam se vratiti u svoju sobu. Napola sam se dignula i preko klupe ugledala Elizabeth koja je ustala i uzela svoju torbu. Opet sam sjela i ekala da ode. Ako se ona spremala na odlazak, uskoro e i ostali krenuti i ja u mo i pobje i u svoju sobu. Ali u tom je trenutku Elizabeth zaobišla klupu i zastala kad me je ugledala. "Pa, zdravo, Sidonie", rekla je, a ja sam pocrvenjela. "Zašto sjediš ovdje sama? Idem u zahod. Upravo samo raspravljali o tebi?" "Stvarno?" rekla sam ne mogavši je pogledati u o i. "Pridruži nam se. Vra am se odmah", rekla je. "Ne. Hvala, ali... ali moram i i u sobu." Ustala sam. Slegnula je ramenima. "Kako ho eš", rekla je, a potom dodala, "Jesi li ve uspjela prona i auto i voza a?" Odmahnula sam glavom. "Danas sam razgovarala s jednim britanskim momkom u kavani Red Palm. Rekao mi je da je upravo stigao iz Casablance i da se voza sutra vra a na jug." Otvorila je torbu i po ela pretraživati. Naposljetku je izvukla zgužvan komad papira i dala mi ga. "Tu je zapisano njegovo ime. Pitaj Jednog od momaka da ga locira; odsjeo je negdje u medini. Ako ga prona eš, unajmi ga da te odveze sve do Marakeša. Prema onome što sam ula, možda eš danima morati ekati na vlak u Rabatu. To nost i nije neka odlika Afrikanaca." Nisam znala kako reagirati. Usprkos njezinoj bezobzirnosti i manjku osje ajnosti, Elizabeth Pandy upravo mi je dala ono što sam ekala. Uzela sam papir i otvorila ga. Mustafa. Visok. Crven prsluk, žut Citroen, bilo je na kano na njemu. "Hvala, Elizabeth", rekla sam nesigurno. "Moramo se držati zajedno, zar ne?" rekla je i pozdravila me podignuvši ruku. Kimnula sam i osmjehnula se, izašla iz salona i zaustavila se kod Omara na putu kroz predvorje. Naposljetku se nešto doga alo.


57

GIGA

MUSTAFA MI SE predstavio sljede e jutro na verandi. Osjetila sam olakšanje nakon što sam otkrila da natuca francuski. Kao što je pisalo na poruci, bio je visok i nosio je nesumnjivo prljav, crveni prsluk iznad isto toliko prljava, neko bijelog ogrta a, otrcana na rubovima, koji je visio iznad špi asta vrha njegovih pletenih sandala. Vrlo nizak muškarac sa spuštenom kapulja om dželabe i malom, okruglom, bijelom kapom na vrhu glave stajao je kraj njega. Zurio je u mene jednim sme im okom, dok je s druge strane imao uznemiruju e praznu šupljinu, pomalo naboranu. Mustafa je pokazao na dva muškarca koja su stajala na dnu stubišta. Obojica su imali navu ene kapulja e dželabe i nisam mogla dobro vidjeti njihova lica. "Moji..." obratio se Omaru. Omar je razmislio na tren, namrštio se, a potom razvedrio. "A. Da. Doveo je prijatelje da kažu kako je ist", rekao je Omar. ist?" "Da. On je ist ovjek." Tad sam shvatila da mi je Omar pokušao re i da je Mustafa doveo osobe koje su garantirale za njega. Pogledala sam ih na što su mi oni okrenuli le a. "Ne pri ati sa ženama", rekao je Omar i sišao stubama. Dok je razgovarao s muškarcima, Mustafa je potapšao niskog muškarca po ramenu. Prašina se digla s dželabe. "Mon cousin, madame", objasnio je. "Aziz. On uvijek sa mnom." Kimnula sam. Nije imalo smisla ispravljati Mustafu zbog titule. Svi arapski muškarci oslovljavali su neafri ke žene s madame. Nisam željela gajiti nadu jer sam vidjela previše muškaraca nalik na Mustafu i Aziza. No ipak ih je preporu io Britanac kojega je upoznala Elizabeth. Osmjehnula sam mu se, iako se njegov izraz lica nije promijenio. "Mogu li vidjeti auto, Mustafa?" pitala sam i nadala se, beznadno, da ne e biti nalik na one koje sam dotad vidjela. "O da, madame, vrlo dobar auto. Vrlo dobar." inilo se da mu se prsa pod crvenim prslukom nadimaju dok govori. "Ja, vrlo dobar voza . Vrlo dobar. Pitaj. Svi kažu Mustafa vrlo dobar. Auto vrlo dobar." "Sigurna sam da je... dobar", rekla sam budu i da je bilo o ito kako je to Mustafina omiljena rije . "Ali, molim vas. Moram ga prvo vidjeti." "Koja cijena madame platiti?" "Moram i i sve do Marakeša, ne samo do Casablance. I prvo moram vidjeti auto, Mustafa." Bila sam blaga i osmjehivala se, znaju i, nakon tjedan dana provedenih u Sjevernoj Africi, da e imati problem s tim što mu žena daje upute. "Mogu li pogledati vaš auto?" Rukom je mahnuo dolje prema ulici, upiru i prstom u Citroen boje limuna. Bio je prekriven prašinom, a gume su mu bile obložene blatom. ak i s te male udaljenosti inilo se da je auto bio pod vodom neko neodre eno vrijeme, i potom vra en na


58

GIGA

površinu. Bio je hr av i pun udubljenja, pomi ni krov razderan, ali u usporedbi s ostalim autima inio se upotrebljivim. Slijedila sam Mustafu i pogledala unutrašnjost auta. Bila je prljava i puna ostataka trule hrane. Prastara, pljesniva, crveno-crna isprugana dželaba bila je preba eno preko suvoza eva sjedala. Osjetio se poseban smrad — gori nego od same dželabe — kad sam se nagnula kroz prozor. Bila su tri sjedala; tre e je bilo smješteno na sredini u stražnjem dijelu auta. Sje am se da sam vidjela takav auto u jednom od o evih asopisa za automobile. Kako se zvao taj auto s neobi nim tre im sjedalom koji je prisiljavao tre eg putnika da smjesti svoje noge izme u dvaju prednjih sjedala? Na podu kraj stražnjeg sjedala nalazila se hrpa kožuha. Komadi osušena mesa još uvijek su visjeli s donje strane, a hrpa je bila prekrivena muhama. Taj Citroen bio je Trefle. Clover Leaf, najedanput sam se sjetila. Poslužit e. Ovaj e auto poslužiti. Nisam željela djelovati previše zabrinuto ili previše uzbu eno. Aziz se pojavio kraj mene. "Što misliti, madame? Odgovara?" upitao je obrativši mi se prvi put. Glas mu je bio neobi no dubok za tako niska ovjeka, bolje je govorio francuski od Mustafe. "Imam dva velika kov ega." Bacila sam pogled na kožuhe. "Ho e li biti dovoljno mjesta?" "Mi napraviti mjesta, madame", rekao je Aziz i obratio se Mustafi na arapskom. "Vrlo dobar auto, oui, madame?" ponovio je Mustafa. "Da, Mustafa. Da. Želim da me vi vozite. Odvest ete me sve do Marakeša?" "Inšallah", odgovorio je Mustafa. Fraza — ako Bog da — ve mi je bila poznata. Uo ila sam da je Afrikanci sa sjevera neprestano rabe, za vrijeme i hranu i svoje zdravlje. Ako Bog da, pomislila sam, i kimnula Mustafi. Zatim je po ela neizbježna igra cjenkanja oko cijene. KRENULI SMO SLJEDE E JUTRO. Aziz je bio stisnut odostraga izme u mojih kov ega. Ne znam zašto ih Mustafa nije stavio u prtljažnik; jednostavno je odmahnuo glavom kad sam mu to predložila gestikuliraju i, i umjesto toga neusiljeno ih je ugurao u stražnji dio auta. Iako auto ni približno nije bio ist, uklonio je svu trulu hranu i poslušno pri vrstio kožuhe za krov automobila dugim dronjcima. Prije nego što smo krenuli, Mustafa i Aziz obišli su auto, dodiruju i ga i mrmljaju i puni strahopoštovanja. "Auto ima ve baraka", rekao je Aziz. "Puno je putovao. Bez problema. Ima puno baraka." "Baraka? Što je to?" upitala sam. "Blagoslov. Dobar auto, vrlo dobar", odgovorio je Mustafa. Umalo sam zaklju ila da je to bilo sve što je znao re i na francuskom. "I ja dobar voza ."


59

GIGA

"Oh da, madame", rekao je Aziz. "Najbolji. Teško, jako teško voziti auto, madame. Vrlo teško za muškarac, nemogu e za žena." Uspravio se, ali još je uvijek bio niži od mene. Pogledala sam upravlja i znala kakav bi osje aj bilo imati ga pod prstima. Potom sam stisnula šake i sakrila ih me u nabore suknje. Sve ano sam obe ala da više nikad ne u držati upravlja automobila u rukama.


60

GIGA

OSMO POGLAVLJE Dok SAM NAPUŠTALA TANGER S Mustafom i Azizom, a izlaze e je sunce bojilo bijele zgrade razli itim nijansama ruži aste i crvene, duboko i nesigurno sam izdahnula. Bila sam na putu za Marakeš. Došla sam dovde. Došla si dovde, govorila sam si gledaju i kroz izgrebeni i zamrljani vjetrobran. inila si to. Dopustila sam da me preplavi osje aj olakšanja, no odmah potom upitala sam se znam li doista što radim sjevši u stranoj zemlji u auto s dvama muškarcima o kojima nisam znala ništa osim da imaju auto i znaju voziti. Povjerila sam svoj život nepoznatim muškarcima na temelju na kane poruke koju je Elizabeth Pandy dobila od stranca. Nitko ih ne bi znao identificirati — osim Omara — i iako su Elizabeth i njezini prijatelji bili svjesni da idem u Marakeš, nisam ih vidjela kad su mi torbe bile odnesene dolje dok sam sre ivala ra une, i tako joj nisam rekla da doista odlazim. No ipak... no ipak... nekako sam imala, možda pogrešan, predosje aj da e sve biti u redu. Da u ja biti u redu i da u otkriti ono što moram na i. Ili je to možda više bio osje aj pun vjere — možda nove, neo ekivane vjere u samu sebe. Zar nisam prešla Atlantik, snašla se u Marseilleu, preživjela tjesnac Gibraltar usred levanta i uspjela unajmiti ove muškarce da me odvezu do moje krajnje destinacije? Ja, koja nikad nisam napustila Albany, koja se nikad nisam ni igrala mišlju da živim na nekom nepoznatom mjestu? Nesigurnom. Njih dvojica razgovarali su na arapskom dok smo kretali, a ja sam poželjela da ih mogu razumjeti. Obojica su bih u istoj odje i koju su nosili ju er, iako je umjesto okrugle bijele kape na Azizovoj obrijanoj glavi bio crven pusteni fes. Skinuo je sandale i smjestio gola stopala izme u Mustafe i mene. Pogledala sam mu nožne prste i pomislila na Etienneova stopala: duga ka i uska, s iznena uju e mekanom kožom na vrhu. Dok smo napuštali grad neravnom makadamskom cestom koju su izgradili Francuzi, istaknuti vrhovi gorja Rif bili su s naše lijeve strane, dok je plavi Atlantik svjetlucao s desne strane. Povjetarac s morske strane bio je osvježavaju i i ohrabruju i, i zbog ranojutarnjih sati nebo je prekrivala sedefasta sumaglica. Vidjeli su se nejasni obrisi galebova koji su nisko letjeli nad oceanom u potrazi za doru kom. Nije bilo puno automobila na cesti, iako bi na toj uskoj cesti povremeno prošao jedan toliko blizu da sam napeto iš ekivala kako e se o ešati bo ne strane automobila. eš e su prolazile karavane dromedara, niskih, jednogrbih deva koje su vodile ogrnute pojave. Životinje su bile nakrcane robom, ili su žene, prekrivene od glave do pete samo s prorezom za o i, balansirale na njima. Cesto je dijete virilo kroz nabore ženske halje. Iako smo sporo vozili, željela sam se zaustaviti, iza i i zuriti u te karavane. Znam da je to bilo nemogu e jer bi to smatrali neotesanim potezom strankinje, no moje su o i željele vidjeti više od onoga što im je bilo dopušteno.


61

GIGA

Kao i u Tangeru, nisam o ekivala da e me te nove slike toliko dirnuti. Ili, napuštaju i Albany, nisam razmišljala o tome što u vidjeti i kako e to djelovati na mene. Razmišljala sam samo o Etienneu. Vozili smo se zavojitim i krivudavim cestama, nekoliko kilometara izgubili bismo pogled na ocean da bi se iznenada opet pojavio pred nama iznad neke dine ili rukavca. Ovaj dio Maroka nalikovao je na morski raj s duga kim površinama pješ anih plaža, isprekidanim iznenadnim gajevima maslinovih stabala ili ravnim obradivim površinama. Prošli smo pokraj bezbroj si ušnih sela. Sva su bila ogra ena zidom i imala minaret iji vrh se uzdizao iznad ograda. Kad smo se naposljetku zaustavili nekoliko sati vožnje daleko od Tangera i izašli iz auta, zrak je bio druga iji. Bio je gust, gotovo mlije an; sun eve zrake pržile su iako su prodirale kroz zrak koji me podsje ao na zimsku maglu kod ku e — ali ovo je u svojoj biti bila vru a magla. Istezala sam se stoje i vani, a njih dvojica otišla su do malih palmi s jedne strane ceste iji su listovi ispuštali metalni zvuk od vjetra koji je dolazio s mora. Radoznalo sam ih promatrala, no kad su okrenuli leda prema autu, brzo sam skrenula pogled shvativši što ine. To je i mene zabrinjavalo posljednjih sat vremena, iako mi je bilo previše neugodno razgovarati o tome s ova dva neobi na muškarca. Ali nakon što su se Mustafa i Aziz vratili do auta, Aziz je pokazao na palme i rekao, "Allez, madame, allez", i ja sam u inila ono što mi je rekao. Otišla sam do guste skupine stabala nadaju i se da e sa uvati svoje dostojanstvo. BILO MI JE STRAŠNO NEUGODNO dok sam se vra ala do auta. Pitala sam se kako u im pogledati u o i, no Mustafa i Aziz bili su naslonjeni na auto prekriženih ruku i razgovarali povremeno pokazuju i na cestu pred nama. Shvatila sam da me moj ameri ki osje aj stidljivosti uznemiravao u ovoj divljoj zemlji; njih su dvojica bili posve opušteni. Prije nego što sam ušla u auto ugledala sam siluetu na planinama, friz u pokretu, taman u odnosu na svjetliju vegetaciju. To je bila još jedna karavana, ali ovaj put magaraca ili konja natrpanih paketima i si ušnim obrisima djece koja su tr ala uz nju. Odakle su ti ljudi dolazili, kamo su išli? Pokušala sam zamisliti život u neprestanom pokretu pun promjena. Moj je donedavno bio pun duboke tišine. KAD SMO SE OPET ZAUSTAVILI, ovaj put na periferiji sela koje je Aziz nazvao Larache, otvorila sam vrata. No Aziz je odmahnuo glavom. "Ne dama i i", rekao je. "Loše za damu." Rukom je ocrtao krug oko svojega lica, a ja sam znala da ne bi bilo prikladno u i u selo neprekrivenoga lica. "Ostati u autu", rekao je. "I paziti djeca ne uzmu kože." Pokazao je na krov automobila. "Mustafa i ja i i po hranu. Vratiti brzo." Morala sam se zadovoljiti pogledom kroz otvorenu kapiju usred zidina koje su okruživale grad. Sve zgrade bile su obojene sjajnom plavom bojom i imale su crvene


62

GIGA

krovove od terakote. Grad je odisao šarmom španjolskoga planinskog sela. Magarci su bili zavezani izvan zidina i stajali spuštenih glava u sjeni. Dok sam tako sjedila, mali dje aci, ne stariji od osam, devet godina, polagano su se skupljali ispred otvorene kapije, i potom, kao da su se me usobno ohrabrivali, napustili sigurnost zidina i po eli se približavati. Bili su odjeveni u otrcane halje, imali obrijane glave i bosa stopala. Naposljetku su se skupili oko auta. Me usobno su se dodirivali rukama, tiho zurili u mene i otvoreno prou avali moje lice. Pomislila sam na dje ake koji su se skupili oko Silver Ghosta u ulicama Albanyja, znatiželjni i puni divljenja. Možda su dje aci posvuda isti, zaklju ila sam, jer pokazuju znatiželju za ono što dotad nisu vidjeli, iskazuju enje i izvode sitna juna ka djela. Možda sam bila prva bjelkinja koju su vidjela ta djeca. Osmjehnula sam im se, ali oni su i dalje imali ozbiljne izraze lica. Naposljetku je jedan stariji dje ak u inio korak bliže autu, neo ekivano ispružio ruku i kažiprstom dodirnuo moje rame. Prije nego što sam mogla reagirati, povukao se kao da se spržio i ispružena prsta po eo se ponosno ceriti ostalima. Svi su ga pogledali mješavinom strahopoštovanja i iznena enja, te se povukli korak unatrag. Jesam li izgledala toliko neobi no? Ispružila sam ruku kroz prozor dlana prema gore, osmjehuju i se kako bi ih ohrabrila da se približe i uvjerila da me se ne moraju bojati, ali za uo se iznenadan uzvik na što su se dje aci raštrkali ostavivši za sobom oblak prašine. To su bili Mustafa i Aziz koji su se vra ali. "De ki su loši?" upitao je Aziz gledaju i za malom skupinom koja je protr avala kroz kapiju, a ja sam odmahnula glavom. "Ne, nisu loši. Samo... de ki", rekla sam. "Samo de ki", ponovila sam shvativši koliko je to to no. Poželjela sam vidjeti njihove sestre i majke. Njihove o eve. Željela sam ih vidjeti unutar zidina. Uzela sam debeli okrugli aromati ni kruh i masni papir s mekanim, bijelim sirom, ljepljive smokve u papirnatom stošcu i ša icu indijskih oraš a koje mi je dao Aziz. Nisam bila gladna, ali pojela sam sve, polizala prste sa zadnjim ostacima sira i smokvi, te po ela grickati oraš e koje sam držala u krilu kad smo nastavili put. Morala sam ostati snažna i biti na oprezu. Morala sam biti spremna za Marakeš i za potragu za Etienneom. VOZILI SMO SE CESTOM koja je povremeno vodila dublje u unutrašnjost tako da više nisam mogla vidjeti ni namirisati more. Povremeno bismo prošli kraj skupine stabala koje nisam poznavala, pa sam pitala Mustafu kako se zovu. Pokazao je na nekoliko indijskih oraš a koje sam još uvijek držala u krilu. Boljela su me le a od sjedenja i vožnje po neravnim cestama. Pokušala sam ne misliti na ve er: gdje emo se zaustaviti? Gdje emo spavati? Bila sam prekrivena prašinom; ho u li se mo i okupati? Ako nisam mogla u i u Larache zbog nepokrivena lica, kako e me primiti u drugim mjestima? Opet sam pomislila na širom otvorene o i dje aka koje su me prou avale kroz otvoreni prozor automobila. Na to me obuzeo


63

GIGA

iznenadan osje aj samo e, osje aj da sam stranac. U Tangeru je sve bilo druga ije; to je bio grad koji je rado primao one izvana, grad koji je bio pun najrazli itijih naroda; Afrikanaca i Španjolaca, Francuza, Nijemaca, Amerikanaca, Britanaca i mnogih drugih ije jezike i na in odijevanja nisam mogla klasificirati. Pomislila sam na Elizabeth koja ga je nazvala melezom, ispunjenim raznovrsnom mješavinom ljudskih priroda. Ali ja sam napustila Tanger i brzo se pokazalo da usred Maroka ne u biti samo još jedna žena sa Zapada. Ovdje sam anomalija, autsajder, netko tko vrlo lako može uvrijediti ili izazvati odvratnost. Kako e se prema meni odnositi u Marakešu? Moji, na brzinu doneseni planovi za ovo putovanje bili su, shvatila sam dok smo se vozili prašnjavim cestama, usmjereni samo na jednu stvar — pronalaženje Etiennea. Željela sam ga sad. Željela sam se osjetiti sigurnom. Željela sam osjetiti da pripadam nekomu, da nisam sama. Željela sam se ponovno osje ati kao neko s Etienneom. Dok sam mijenjala položaj, razgibavala ramena i istezala vrat, osjetila sam jedva zamjetnu promjenu mirisa u zraku. Osje ala sam da bih trebala znati o emu je rije . Teren se postupno mijenjao, planine se više nisu vidjele. Prolazili smo pokraj guste šume. Kora drve a bila je oguljena do visine koju može dosegnuti ispružena ruka ovjeka, tako da je dno stabla bilo sme e boje i glatko, a ostatak bjelkast i grudast. "Kako se zovu?" upitala sam Aziza pokazuju i na stabla, a on je odgovorio "Plutnjak. Šuma Mamora", i ja sam shvatila što sam bila namirisala. Me u stablima vozili smo se uzbrdo prema uzvisini, a ispred nas rasprostirali su se žuta zemlja i neuredni obrisi nekog grada i onkraj njega, magloviti plavi obrisi Atlantika. "Došli u grad Sale, i rijeka — Boug-Regreg", rekao je Aziz. Nagnuo se prema naprijed kako bi bolje vidio oslonivši ruke o sjedala. "Na druga strana rijeke, Rabat", dodao je. "Sale i Rabat kao..." dodirnuo je Mustafino rame, "ro aci. Ili bra a." Dok smo se približavali gradu, prepoznala sam stabla smokve i maslina. Sale, bijeli grad poput Tangera bio je ozidan, terasast i šiljast od minareta. U daljini s južne strane nalazio se drugi grad, koji je imao istu siluetu sa svojim zidinama na ranove ernjem nebu, iako su sve njegove zgrade bile žuto-sme e boje: Rabat. "Odvesti do ku e, ti jesti i spavati", rekao je Aziz. Ku a. Je li mislio na hotel? "Koliko ima do Marakeša od Salea?" upitala sam ga. "Sutra do i po vas, voziti kraj Casablanca, jedna no u Settat. Sutra, Marakeš. Inšallah", rekao je. "Do i po mene? Kako to mislite? Ne ete odsjesti sa mnom u ku i?" osje ala sam se još usamljenijom, prestrašena idejom da e me jedine dvije osobe koje znam ostaviti na nepoznatu mjestu.


64

GIGA

Odmahnuo je glavom. "O ne, madame." Prošli smo kroz golem nadsvo eni ulaz u grad, kraj tržnice pod sjenom stabala, kad sam ugledala grubu, bijelu vunu kako visi s drevnih tezulja na tronožnim postoljima. U sljede em souku bilo je štandova punih lubenica, smokava i maslina, žarkocrvenog i zelenog papra te ljubi astog luka. ulo se i cvr anje, i osje ao miris mesa koje se kuhalo. Prekrivene žene ispred štandova raspravljale su s prodava ima, kriještale, vjerojatno zbog bezobraznih cijena. Sigurno je to bio dio igre marokanske kulture jer su žene doista kupovale tu robu, a prodava i, iako su odmahivali glavama parodiraju i bijes i razo aranje, pružali kupljenu robu. Gledala sam niz uske uli ice, uo avala si ušne niše u kojima su ali mladi momci, pleli lijepe prostira e i košare, ili krupne trgovce koji su avrljali dok se njihova roba s kuka ljuljala iznad njihovih glava. Nagnuta kroz prozor zurila sam u trgovce, i tad mi je jedan uzvratio pogled pun neprijateljstva, namrštio se, napu io usne i ispljunuo svjetlucaju u kuglu prema autu. Odmah sam povukla glavu unutra, povukla se što više unatrag kako bih sakrila profil. Opet me ispunio osje aj tjeskobe. Iako je Rabat bio doista povelik grad, nisam vidjela nijednog stranca — ni muškarce ni žene. Niti sam vidjela nešto što bi moglo barem djelomi no nalikovati na hotel. Dok sam se zamarala time, Mustafa se zaustavio ispred ispucane, zaklju ane kapije, Aziz je izašao i gestikuliraju i pokazao da i ja iza em. Odnio mi je torbe do kapije te spustio jednu kako bi dlanom lupio po vratima. Ako je to bio hotel, onda nije bio sli an nijednom koji sam dotad vidjela. Kroz mali otvor s rešetkama za ulo se žensko mrmljanje, a Aziz je odgovorio kroz te metalne rešetke. Uslijedio je promrmljani odgovor, a vrata je otvorila žena u crnom prekrivena lica i oborena pogleda. "I i unutra", rekao je Aziz, i ja sam u inila kao što je rekao. Slijedio me je u poplo eno dvorište nose i moje torbe. Za razliku od otrcanih, neobojenih vrata, dvorište je bilo arobno, puno ružinih gredica i stabala naran e. "Žena je Lalla Huma", rekao je Aziz spustivši moje torbe na poplo eni pod. "Ona dati hrane, ti spavati, dati joj samo jedan franak", a zatim se okrenuo kako bi otišao. "Kada ete do i po mene?" viknula sam. Nisam znala što sam o ekivala, ali ispunio me novi val straha što ostajem ovdje, sama, sa šutljivom ženom. "Vrijeme za polazak, madame", odgovorio je i obratio se ženi. Ona je podignula moje kov ege — bila je manja od mene, ali podignula ih je o itom lako om — i po ela se penjati stubama s vanjske strane zgrade. Kad se kapija zatvorila uza zveket, stajala sam sama u dvorištu. Zatim sam požurila za ženom uza stube. Tu no provela sam u si ušnoj sobi na drugom katu ku e s jednim bogato ukrašenim prozorom koji je gledao na ulicu. U sobi nije bilo ni ega osim tvrde slamarice na podu s debelim, tkanim pokriva em uredno složenim na sredini. Na dnu kreveta bila je posuda prekrivena drvenim poklopcem za koju sam pretpostavljala da je no na posuda. Na prozorskoj dasci stajala je svije a u malenu, ukrašenom loncu; a pokraj njega kutija


65

GIGA

drvenih šibica. Nisam imala vremena ni zapitati se što u raditi — kako u komunicirati s Lallom Huma — kad je ona otvorila vrata i donijela veliku kerami ku zdjelu punu vru e vode i duga ak komad iste tkanine. im je izašla skinula sam cipele i arape i po ela otkop avati haljinu kako bih se okupala, no zaustavila sam se kako bih otišla do vrata i zaklju ala ih. Ali nije bilo lokota. Brzo sam se oprala i obukla jer nisam imala pojma što se o ekuje od mene. Lalla Huma ubrzo je potom opet otvorila vrata i ušla. Ovaj put nosila je poslužavnik s tanjurom od gline, s neodre enim, isjeckanim mesom i duga kim komadima kuhane mrkve te vr em aja od metvice. Vr je bio napravljen od neke vrste kostiju. Uzela je zdjelu s vodom i vlažnu krpu te izašla. Nisam joj vidjela lice, a ona nijedanput nije podignula pogled s poda dok je sve to obavljala. Jela sam i pila. Kapci su mi bili teški. Obukla sam spava icu, legla na usku slamnja u i pokrila se teškim pokriva em. Bilo je tiho vani na ulici, no kad je po eo padati mrak ula sam pozive na molitvu s minareta — Allahu Akbar — Bog je velik. Od svojeg dolaska u Sjevernu Afriku naviknula sam se na njih. No, taj meni ve poznati zvuk samo je pove avao moj osje aj usamljenosti. "Etienne", šapnula sam u tamu. U zoru me probudio prvi poziv na molitvu. Ustala sam i pogledala kroz prozor s rešetkama. Parkiran dolje, na tihoj ulici, bio je prašnjavi Citroen, a kraj njega, ela pritisnuta o tlo bili su Mustafa i Aziz. Brzo sam se obukla i, ne ekaju i na aj od metvice od Lalle Huma koja je tiho otvorila vrata kad je za ula moje korake na poplo enom podu, požurila do auta. Mustafa i Aziz opet su bili u autu. Spavali su i hrkali u tandemu. Pomislila sam da sam možda pogriješila. Možda se nisu molili. Mustafa je ležao na le ima glave smještene ispod upravlja a i nogu koje su virile kroz prozor. Bio je prekriven crveno-crnom ispruganom dželabom. Aziz je ležao bo no na stražnjem sjedalu. Rukama je obgrlio sam sebe, a noge savio uz trbuh. Na podu su bile vre ice i torbe; možda hrana za ostatak putovanja. Nakon što su me ostavili kod Lalle Huma, pretpostavljala sam da e i i do Mustafine ku e u Rabatu, no sad sam se pitala jesu li prespavali no u autu. Pokucala sam na krov automobila — kožuha više nije bilo — i Mustafa je naglo podignuo glavu udarivši se u upravlja . "Non, non, madame", rekao je uz grimasu trljaju i se po glavi, a Aziz je promrmljao, "Prerano vrijeme za polazak." Obojica su se opet opustila, a ja sam se vratila u ku u i popila aj uz sad ve poznati okrugli beskvasni kruh i gusti džem od smokve. ekala sam sedam sati kad su ulice ve bile bu ne od ljudi i ru nih kolica, deva i magaraca, i dje aka koji bi kucnuli guske kratkim štapovima kako bi se nastavile kretati, te opet krenula do auta. Nisam mogla vjerovati da Mustafa i Aziz mogu spavati uz ovakvu kakofoniju. Kad sam ih kona no uspjela probuditi, obojica su se uspravila mrzovoljnih izraza lica, ali Mustafa je uzeo moje torbe i opet ih smjestio kraj Aziza koji je, iako uspravan, imao još uvijek zatvorene o i. inilo se da je tijekom no i posve


66

GIGA

zarastao; pomislila sam da e do Marakeša imati pravu bradu. Kad smo krenuli pitala sam Aziza jesu li prespavali u autu. "Neko vrijeme, madame", odgovorio je. "Prvo prodati kožuh. Uzeti benzin, jesti, posjetiti prijatelje. Dobar no ", rekao je. "Lalla Huma dobra? No dobra?" "Da", odgovorila sam uz osmijeh. "Da, hvala, Aziz." Uspjela sam skinuti ve inu prašine i prljavštine, pojela obilan obrok i dobro spavala. Bila sam usamljena i tužna, ali tako sam se osje ala svaku no od posljednje koju sam provela s Etienneom. "Gdje živi tvoja obitelj, Aziz?" upitala sam ga. "Settat", odgovorio je. "Isto Mustafa." Nisam znala koliko je velik Settat i pitala sam se ho u li i ondje prespavati u ku i nalik na onu Lallinu ili kod njegove ili Mustafine obitelji. "Danas vidjeti žene, djecu. Nisam vidio mjesec dana. Vozim na puno mjesta s Mustafa." Zar je rekao žene? Je li mislio na ženu, ili žene? Etienne mi je rekao da muslimani mogu imati do etiri žene. "Koliko djece imate?" upitala sam ga. Ponosno se osmjehnuo. "Šest. žena druga. Još imati, inšallah."

etiri od žena prva. Dva od žene druga. Ali mlada,

"A Mustafa?" upitala sam, skrenuvši pogled s Aziza prema voza u. "Mustafa? Imate dvije žene?" Mustafa je shvatio što sam pitala, odmahnuo glavom, izvrnuo usne nadolje i podignuo kažiprst. "Mustafa loše sre e. Nema novac za ženu drugu. Ali sudbina možda da novu ženu." Zatim se obratio Mustafi na arapskom na što se on iskrivljeno osmjehnuo. "Vaš muž", obratio mi se zatim Aziz, "zašto samu pusti ženu u Marakeš?" "Nemam muža", odgovorila sam. Namrštio se i odmahnuo glavom. "Quoi?" rastegnuo je rije ne vjeruju i mi. "Sto?" ponovio je. "Zašto nemati muž?" Duboko sam udahnula. "Možda... možda loša sre a, kao Mustafa", odgovorila sam. Nitko mi dotad nije izravno postavio to pitanje. Aziz je tužno kimnuo. "To nije dobro. Moliti za vas, madame. Moliti za muž za vas. Želite da odvedemo u svetište ? Pro i svetište do Marakeš." "Ne. Hvala, Aziz", rekla sam i okrenula glavu kako bih gledala kroz prozor. Aziz je shvatio gestu, naslonio se i prestao pri ati.


67

GIGA

SPUŠTALI SMO SE od sela strmom cestom do izvora rijeke gdje sam ugledala nešto što je nalikovalo na privezan parobrod. "Morati prije i Boug-Regreg", rekao je Aziz. Dok smo se približavali pristaništu promatrala sam mnoštvo koje se skupilo kako bi prešlo rijeku do Rabata. Tu su bile uobi ajene skupine deva, magaraca i gusaka, kao i mnoštvo žena u svojim prostranim haljinama, djeca koja su virila preko njihovih le a ili prsa, mala djeca koja su se držala za maj ine suknje. Veliki muškarac u sjajnoj tamnocrvenoj i plavoj halji od svile sjedio je na magarcu koji je bio daleko premalen za njegovu težinu, a visok muškarac crne, sjajne kože u jednostavnoj bijeloj halji držao je uzde. Kad je trajekt bio toliko nakrcan da više nije bilo mjesta ni za ovjeka, pa ak ni za gusku, krenuli smo sme om rijekom. Kratko putovanje bilo je bu no zbog žamora, životinjske rike, roktanja, njakanja i meketanja pomiješanih s pla em djece, visokim, snažnim glasovima žena i niskim tutnjanjem muškaraca. Samo smo mi imali auto na trajektu, a u mene su, kao i u Laracheu, otvoreno zurili. Jedna žena se nagnula kako bi pogledala kroz prozor, prosiktala je nešto kroz veo spuštena pogleda. Povukla sam se, stisnula uz jednu stranu kako bih se odmaknula od prozora i bila bliže Mustafi. "Što je rekla?" upitala sam Aziza. "Žene misli da vi loši, pokažete lice svim muškarcima", odgovorio je. Nakon toga gledala sam samo ravno naprijed i osjetila olakšanje kad smo stigli na drugu stranu rijeke i krenuli cestom do Casablance. GORJE RIF NESTALO JE prije negoli smo stigli u Sale, no sad sam na zapadnoj strani u daljini mogla vidjeti drugo. "Atlas", rekao mi je Aziz. "Ali ne veliki Atlas. Mali. Veliki kasnije, blizu Marakeša. Visoki Atlas", dodao je. Cesta se protezala uz Atlantik. Gledala sam kako sunce pleše na vodi, a galebovi se obaraju. Moglo se vidjeti više maslinika i stabala naran e, okruživali su nas svježi i isti mirisi. Ravnice su se inile plodnima. "Ho emo li u i u Casablancu?" upitala sam, a Aziz je odmahnuo glavom. "Nema ku a. Preveliko, previše ljudi, teško voziti", odgovorio je. "Cesta pokraj grada." Prošli smo uz sam ocean kraj Casablance, bijele, goleme i veli anstvene, pune šiljastih tornjeva, kula i bedema. Napustili smo veli anstveni grad, udaljili se od njega i oceana spremni da krenemo u unutrašnjost prema mojoj destinaciji, Marakešu. SAT VREMENA NAKON CASABLANCE zaustavili smo se kraj zidina si ušna sela sagra ena od blata. "Mi jesti", rekao je Aziz i gestom mi pokazao da iza em iz auta. Tek tad sam uo ila malu gra evinu s limenim krovom. Dva muškarca stajala su nad


68

GIGA

roštiljem; približivši se ugledala sam jaja kako klju aju u dubokoj masti na pocrnjeloj tavi. Oblaci plavih muha letjeli su opasno blizu vatre. U blizini je na svojim žuljevitim koljenima sjedila stara deva i gledala nas izrazom bahate uzvišenosti, povremeno mrmljaju i i pljuju i. Njezin miris bio je snažniji od mirisa pe enih jaja. Stajala sam kraj Mustafe i Aziza, držala limeni tanjur i umakala tvrdu koru beskvasnog kruha u maš u natopljena jaja. Mustafa je otišao do auta i donio vre icu ljepljivih smokava i još jednu punu suhih maslina. Muškarci s roštiljem napravili su nam aj od metvice; popila sam ga iz ulubljene limene šalice. Potom smo se opet našli u autu. inilo se da su Mustafa i Aziz uživali u gozbi. Tapšali su se po trbusima i podrigivali. Ja se nisam mogla riješiti okusa masti iako sam pojela sve svoje masline i smokve. "Tri sata, možda etiri, mi u Settat", rekao je Aziz s osmijehom. Znala sam koliko želi vidjeti svoju obitelj. Ali nekoliko kilometara dalje od sela u kojem smo ru ali, makadamskoj cesti naglo je došao kraj. Bila je blokirana hrpama iš upanih, trulih kaktusa i hr avih ba vi. Iza blokade cesta se bila urušila, a razbacani komadi makadama sezali su unedogled. "Aaaaaa", izdahnuo je Aziz. "Nije dobro. Cesta je slomljena", rekao je, a zatim s Mustafom nastavio govoriti na arapskom. Mustafa je naglo okrenuo upravlja prema jednostavnim otvrdnulim stazama koje su se udaljavale od makadama. Staze su bile napravljene od pjeskovite zemlje pomiješane s nekom vrstom otporne vegetacije. Bez rashla uju eg povjetarca s oceana, vru i vjetar prolazio je kroz auto kao da smo otvorili vrata pe nice, prekrivaju i nas tankim slojem prašine. Mustafa je pokazivao na uske tragove koji su vodili prema ne emu nalik na prazno platno koje su inili zemlja i nebo. "Piste, madame", rekao je. Okrenula sam se prema njemu. "Pardonnez-moi?" rekla sam. "Piste, piste. Nema cesta. Piste." Kimnula sam i pogledala Aziza. "Vozio piste", rekao je. "Tragovi karavana. Cesta nije dobra, vozimo piste kroz bled. Možda opet cesta, možda ne." "Bled?" ponovila sam. "Bled", rekao je. "Bled, madame. Nema grad. Zemlja. Velika." Kimnula sam i pomislila na to koliko imam sre e što Aziz govori francuski, što mi može opisati osobine krajolika i re i mi, na najjednostavniji na in, gdje smo i što planiramo dalje. Drndali smo se neravnom pisteom. Krajolik je povremeno bio išaran kolibama od blata s krovovima od isprepletena rogoza, izgra enima u krug. Tu se uvijek nalazio i


69

GIGA

izvor te obor neke vrste — ogra en niskim živicama od kaktusa ili bodljikava šiblja — sa stotinama ubogih meke ih koza. Pod sjenom sjedila je skupina umotanih likova; pretpostavljala sam da su muškarci jer nije bilo djece. Ova sela, rekao je Aziz, zovu se nourwal. Kad smo nekoliko kilometara dalje niz cestu prošli kraj nekoliko desetaka šatora napravljenih od tamne dlake — kozje ili devine — na stjenovitoj uzvisini, Aziz je rekao douar. Nakon što su se još nekoliko puta pojavljivali razli iti oblici nastambi koje je Aziz uvijek imenovao, shvatila sam da su ta sela, izgra ena od blata, trajne nastambe, s izvorima i drevnim stablima, dok su šatori od kože, s djecom koja su uvala male skupine deva i koza, bila nomadska sela. Kad smo krenuli pistama inilo se da je krajolik ravan. No pogriješila sam. Piste bi iznenada strmo krenule prema dolje, pa opet strmo prema gore. To je trajalo beskrajno dugo. Držala sam se za šofersku plo u svjesna da mi je rub kose i ovratnika vlažan od znoja i pun pijeska. Želudac mi se kotrljao zajedno s krajolikom. inilo se kao da sam opet na moru, da se dižem i spuštam na valovima. Je li ova zemlja nekada bila pod vodom? Jesmo li se doista vozili dnom nekog drevnog oceana? Zatvorila sam o i te pravila grimase dok mi se želudac dizao. Osjetila sam masna jaja u grlu. Naposljetku sam otvorila o i i okrenula se prema Mustafi, pustila šofersku plo u, uspravila se i nakašljala. Nisam željela da ovi muškarci pomisle da sam slaba. Ve su me žalili što nisam udana. "Mustafa", rekla sam, "ho emo li se uskoro vratiti na cestu? Kako bismo stigli u Settat prije mraka?" Mustafa nije odgovorio. "Predaleko od ceste sada", rekao je Aziz. "Bolje ostati na pistei. I ve eras, spavati u bled." "Ovdje?" upitala sam gledaju i u prazno prostranstvo. "Spavati u bled", jednostavno je ponovio, a ja sam nastavila zuriti naprijed pokušavaju i smiriti želudac. Pomislila sam koliko razo arani moraju biti Aziz i Mustafa jer su toliko blizu, a ipak ne mogu oti i ku i nakon mjesec dana razdvojenosti od svojih obitelji. Ali i ja sam razmišljala o dugoj, marokanskoj no i u malom autu s dva muškarca, usred ni ega.


70

GIGA

DEVETO POGLAVLJE BLED se i dalje prostirao golemim praznim prostorom, no ipak sam po ela uživati u kasno poslijepodnevnom suncu na osušenu tlu, stijenama i iznenadnim skupinama zakržljalih palmi. Naposljetku sam zaboravila na svoj želudac i prestala se brinuti o nadolaze oj no i jer ionako nisam mogla ništa u initi. Umjesto toga po ela sam pozornije gledati ono za što sam mislila da je gola zemlja, otkrivaju i stvari ondje gdje sam mislila da nema ni ega. Nekoliko puta kraj nas je prošla olupina od automobila; jedan od nas morao je skrenuti s piste kako bi drugi prošao. I ostale automobile vozili su Arapi, a Mustafa i Aziz mahali bi im i glasno ih pozdravljali, na što bi i ostali odreagirali na isti na in. Nisam znala poznaju li se, ili je to jednostavno obi aj piste u Maroku. Gledala sam u bijelu uzvisinu u daljini, za koju sam, prema Azizovim ranijim uputama, znala da su grobovi svetaca pred kojim su se nomadi zaustavljali i molili — Aziz me je želio odvesti do jednoga kako bih se molila za muža. Povremeni grobovi razbijali su monotoniju pustih površina crvene zemlje i kamenog tla koji su se prostirali u svim pravcima. Kad smo iznenada zaronili, a ja izgubila pogled na bijeli prostor pred nama, auto je zahvatio rupu i odsko io ulijevo. Mustafa je viknuo, okrenuo upravlja , ali auto je skliznuo s piste u duboku pješ anu brazdu. Motor je tutnjao dok nas je Mustafa pokušao izvu i iz pijeska. Zatim su obojica izašli iz auta, po eli hodati ukrug oko auta i sva ati se na arapskom. Mustafa mi je gestikuliraju i pokazao da i ja iza em, a zatim je opet sjeo za upravlja . Stajala sam sa strane dok je Mustafa stisnuo gas a Aziz gurao odostraga. Viknuo je nešto Mustafi i on je ugasio motor. Izvadili su moje kov ege i ponovili sve još jedanput. Kota i su se vrtjeli u pijesku i tonuli još dublje. Otišla sam do stražnjeg djela auta, stavila ruke na Citroen pokraj Azizovih i po ela gurati dok je motor opet tutnjao, bacao pijesak i prašinu u moje o i i uši. Mogla sam ih osjetiti na jeziku. Zatvorila sam o i i okrenula glavu u stranu. No auto se nije pomaknuo. Ostavivši motor upaljen, Mustafa je izašao ruku na bokovima i procijenio situaciju. Zatim je posegnuo u auto, izvukao pljesnivu dželabu i razderao je na dva dijela. Stavio ju je pod prednje kota e i opet se obratio Azizu, na što su zamijenili mjesta. Ni to nije ništa pomoglo. ak i dodatna sila trenja od tkanine nije pomogla. Aziz je ugasio motor, izašao i stao kraj nas. "Trebati više snage", rekao je. Navlažila sam usne. "Ja u voziti, a vas dvojica gurajte", rekla sam. Zurili su u mene. "U redu?" upitala sam.


71

GIGA

Mustafa je odmahnuo glavom i obratio se Azizu dugom, ljutitom frazom. "Moj ro ak bojati kad žena voziti auto", rekao je. "Uzeti baraka." "Znam voziti", rekla sam. "Vozila sam auto. U Americi." Aziz se obratio Mustafi uvjerljivim tonom. Mustafa je naposljetku digao ruke uvis i odšetao, mrmljaju i. Hodao je nekoliko trenutaka oblikuju i sve manje krugove po tlu, potom se vratio i pogledao me. "U redu, voziti. Idemo", rekao je i ja sam sjela za upravlja . Spustila sam ruke na njega, okrenula klju te polako stisnula gas i kva ilo. Na tren sam zatvorila o i zbog neo ekivana užitka koji me preplavio drže i upravlja i osjetivši drmusanje auta pod sobom. Pomislila sam na Silver Ghosta. Usprkos tragi nom završetku, auto nije bio znatnije ošte en. Nakon što su bili zamijenjeni razbijeni prozori, ispravljena udubljenja i prefarbane ogrebotine, g. Barlow ga je prodao. Više ga nikad nisam željela vidjeti. Dobila sam iznena uju e puno novca za njega. Kad mi je g. Barlow donio debelu omotnicu, odmahnula sam glavom. "Ne želim ga", rekla sam i pogledala omotnicu kao da se u njoj nalazi nešto otrovno. Taj je novac za mene bio prljav novac, otrovan. "Možete ga zadržati za stanarinu", rekla sam mu, ali on je odmahnuo glavom. "Molim te, Sidonie, ne znaš što govoriš. Moraš misliti na budu nost", rekao je i ostavio omotnicu na kuhinjskom stolu. Sljede ih nekoliko dana široko sam zaobilazila kuhinjski stol, kao da je omotnica neko živo stvorenje koje bi moglo sko iti i ugristi me ako joj se približim. No naposljetku sam je uzela i sakrila u ormaru, osjetivši olakšanje jer je više ne moram gledati i razmišljati o tome što predstavlja. Tek nakon što su banke krahirale nekoliko mjeseci kasnije u listopadu te godine, pomislila sam na novac koji je bio na sigurnom iza moje kutije sa šeširom. Sada sam s tim novcem i ostatkom koji je bio na bankovnom ra unu platila ovo putovanje. "Idemo, madame", viknuo je Aziz i ja sam prebacila u prvu brzinu dok se auto drmao poda mnom u ritmu tutnjanja motora. Na trenutak su se kota i pomaknuli nekoliko centimetara prema naprijed. Ja e sam stisnula gas. Mogla sam uti Maustafu i Aziza kako gun aju i stenju dok su gurali auto svom snagom. Zatim su prednji kota i zahvatili komad šljunkovitog pijeska, auto je trznuo i posko io prema naprijed. Stisnula sam pedalu do kraja, brzo prebacila u drugu brzinu i vratila auto na tvrdu piste. Mislila sam zako iti i ubaciti u ler, ali nisam. Umjesto toga nastavila sam voziti. Ne znam zašto, ali kao da je snaga ve a od mene moje ruke zadržala na upravlja u, a nogu na gasu. Nastavila sam voziti. Iza sebe mogla sam uti pani ne uzvike dvojice muškaraca. Nisam pogledala u razbijen retrovizor, ali znala sam da Mustafa i Aziz jure za mnom, mašu rukama usta otvorenih od šoka. Nastavila sam voziti kao da sam napustila svoje tijelo, iako sam bila svjesna automobila koji je tutnjao, zapinjao i pravio buku. Nije bilo nimalo sli no besprijekornoj vožnji i baršunastom predenju Silver Ghosta, ali vratio mi se osje aj slobode, lako e i nade, zbog kojeg sam zaboravila na svoje tijelo i nezgrapni


72

GIGA

na in hoda. Ubrzala sam i prebacila u tre u brzinu ne žele i se odre i starog osje aja veselja. Brzine i pedale sura ivali su. inilo mi se da mogu voziti zauvijek. Pogledala sam u retrovizor, ali ovaj put samo u svoj odraz. Osmjehivala sam se. Kad sam se posljednji put osmjehnula na ovakav na in? Ali odraz mojega nasmiješenog lica prekrivenog prašinom i razbarušena kosa dozvali su me pameti: što to radim? Smjesta sam smanjila brzinu i na sljede em, širem dijelu piste, prebacila u rikverc i okrenula auto. Potom sam se polagano odvezla do Mustafe i Aziza koji su hodali prema meni. Kad sam stigla do njih, zaustavila sam se i izašla iz auta. Lica obojice bila su prekrivena znojem i tankim slojem prljavštine, a jedno Azizovo oko titralo je. "Ti uzeti dobar auto", viknuo je Mustafa, zure i u mene otvoreno sumnji avo. "Ti voziti le fou — ludo. Ti luda? Ti lopov?" Rukom sam obrisala usta i napipala pijesak na usnama. Vidjela sam koliko je bijesan. "Žao mi je Mustafa. I Aziz. Žao mi je", ponovila sam shvativši da sam izdala povjerenje koje su imali u mene. "Nisam ga htjela ukrasti. Samo sam se... vozila." "Ali zašto?" upitao je Aziz razumnijim glasom. "Zašto voziti daleko od nas?" "Ne... ne znam", odgovorila sam. "Volim voziti. To je sve. Volim voziti." Pogledala sam Aziza pa Mustafu, pa opet Aziza. Nadala sam se da e im moj glas i izraz lica pokazati koliko mi je žao. "Zaista mi je žao. Pogriješila sam, znam. Ali... to je bio dobar osje aj." Mustafa je zatim nešto rekao Azizu. Aziz je kimnuo, okrenuo se prema meni i ispružio ruke. "Sad je problem, madame. Sad moj ro ak misliti ti ne ludi lopov nego puno gore. Možda ti džinija." "Džinija?" "Zao duh. Žena. Ponekad džinija pretvarati da lijepa žena. Prevariti muškarac. Mustafa kaže ti prevariti njega i ukrasti auto." Pogledala sam Mustafu. "Još jedanput, žao mi je, Mustafa. Nisam džinija. Ne želim tvoj auto. Samo želim do i do Marakeša. Molim te, oprosti mi", ponovila sam, najiskrenije mogu e, ne znaju i koliko me razumije. Spustila sam pogled shvativši da e biti još bjesniji bude li ga izravno gledala žena nepokrivena lica. Shvatila sam koliko je idiotska bila moja mala ekshibicija. Možda sam ih posramila, povrijedila njihovu cast. Mustafa je progun ao nešto Azizu. "Mustafa ne željeti voziti te više do Marakeša", rekao je Aziz. Polizala sam usne. "Ali... usred ni ega smo", rekla sam. "Što... što u sad? Molim te, Mustafa", rekla sam, ali gledao me s toliko bijesa da sam se prestrašila. Bila sam posve ranjiva, nemo na pred njegovim hirovima. Lakše mi je bilo komunicirati s Azizom. "Aziz? Ti razumiješ da nisam htjela uznemiriti Mustafu? Reci mu. Objasni mu da me ne može ostaviti ovdje. Ti me ne bi ovdje ostavio, zar ne, Aziz?" Instinktivno sam


73

GIGA

ispružila ruku kako bih dodirnula njegovu ruku, no odmah sam shvatila da bi to bilo pogrešno, možda ak i uvredljivo, pa sam je opet spustila. Obojica su nastavili mrmljati i naposljetku, uz ljutito gun anje, Mustafa je otišao do auta. Aziz me nije pogledao niti mi se obratio, nego je i on krenuo prema autu. Požurila sam za njim i, kad je otvorio suvoza ka vrata i sjeo na stražnje sjedalo, ušla što sam brže mogla, sretna što opet sjedim na svojem sjedalu. Nisam znala što e se sad dogoditi, ali barem sam bila u autu; na trenutak sam zamislila kako odlaze bez mene i ostavljaju me s kov ezima kraj piste gdje su ih maloprije ostavili. inilo se da smo jako dugo sjedili tako u autu. Znala sam da je najbolje da ništa ne govorim, ali uznemiravali su me ta tišina i muk. Muhe su jednoli no i monotono zujale oko mene i spuštale se na moju vlažnu kožu. Znala sam da u ih uvrijediti ako im ponudim još novca; nije bila rije o novcu, nego o asti. Ja sam bila žena — strankinja — koja ih je uvrijedila. Zurila sam ravno naprijed. Situacija je bila nevjerojatno složena. Nisam imala pojma gdje smo. Krajolik je bio posve jednoli an; crvena, kamenita zemlja ogoljena i pusta, i nekako deprimiraju a. Koliko emo dugo ovako sjediti? Iako nisu djelovali kao nasilnici, prijetnja da e me izgurati iz auta bila je opipljiva. Mogu uzeti sav moj novac i ostaviti me ovdje, samu na pistei, i odvesti se. Sto ih je spre avalo u tome osim vlastitih na ela — kakvi god bili. Sto sam ja znala o na inu funkcioniranja arapskog uma? Još sam se više zastrašivala. Polako sam iz torbe na podu izvadila mali blok za crtanje i olovku. Povukla sam nekoliko linija po papiru zamišljaju i da u nacrtati stabla ili kaktuse koje sam vidjela kako bi se smirila. No umjesto toga vršak drvenog ugljena crtao je ljudske oblike. Muškarca. Pa još jednog. Nikad nisam pokušala crtati ljude, ali doimalo se laganim. Kad sam završila, ispostavilo se da sam nacrtala Mustafu u njegovu prsluku iznad halje i Aziza s naherenim fesom. Stajali su jedan kraj drugog. Osjetila sam da sam ovim kratkim potezima uspjela uloviti bit njihovih izraza lica i njihovo držanje. Pitala sam se zašto dosad nikad nisam crtala ljude nego samo prirodu. Podignula sam pogled s crteža, zagledala se u bled kroz mušicama prekriven i prljav vjetrobran, instinktivno istrgnula list papira i pružila ga Mustafi. Pogledao ga je, prou io i zatim ga uzeo iz moje ispružene ruke. I dalje ga je gledao te ga potom predao Azizu. Tišina je potrajala još nekoliko minuta. Aziz je tad tiho rekao nekoliko re enica Mustafi na arapskom te mu vratio crtež. Mustafa je odgovorio s nekoliko guturalnih glasova. "Moj ro ak kaže u redu, možda ti ne džinija. Ali ne voziti opet." "Ne, ne, naravno da ne", rekla sam gledaju i Mustafu. "Sukran. Hvala, Mustafa." Prignula sam glavu u znak poštovanja. Željela sam da zna da cijenim njegovu odluku. Još me uvijek nije htio pogledati. Pažljivo je presavio list papira i ugurao ga u svoju halju. Upalio je motor i vratio se do mojih kov ega kraj piste. Izašao je i ugurao ih kraj Aziza tresnuvši ga njima. Aziz je promrmljao nešto i odgurnuo kov ege. Zatim je Mustafa ušao u auto i po eo zuriti u mene.


74

GIGA

"I i u Marakeš", rekao je uvrije enim tonom. "Inšallah", odgovorila sam. PRIJE NO ŠTO JE PAO MRAK, Mustafa je zaustavio auto ispod skupine palmi uz piste. Dok su oni otvarali prtljažnik, ja sam izašla pokušavaju i se riješiti bolova u bokovima i le ima. Izvukli su stare prostira e, odnijeli ih do manjih palmi i nekako napravili sklonište pomo u jednog prostira a na tlu i dva koja su inila krov. "Ti spavati", rekao je Aziz, i ja sam mu se zahvalno osmjehnula jer ne u morati spavati u autu. Sjela sam na prostira . Gledala sam ih kako vade svjetiljku i limenu kutiju iz prtljažnika. Aziz je bacio kutiju na pjeskovito tlo; u njoj je bio ugljen. Zatim je Mustafa izvukao kantu s piskom i ulio dio sadržaja u razlupani ajnik. Sad sam shvatila zašto moje kov ege nisu stavili u prtljažnik; bio je pun njihovih potrepština za put. Nakon što je iznenada pao mrak jer je sunce nestalo iza udaljenih planina, upalili su petrolejku i skuhali aj od metvice. Pod osvijetljenim krugom žvakali smo komade usoljena, suhog mesa, jeli kruh, smokve i masline te pili aj. Oni su ostali kraj užarenog ugljena, a ja sam se vratila u svoje sklonište. Smjestila sam se kod otvora i ula njihovo tiho mrmljanje. Nebo nije bilo nalik na ono ku i, na moru, u Marseilleu ili Tangeru. Legla sam na le a i podignula pogled prema zvjezdanom svodu iznad sebe. Sjetila sam se vremena kad sam zurila u no no nebo sa stuba na trijemu i razmišljala o svojem životu kao pukom komadi u prašine usred Mlije nog puta. A ovdje... sam se osje ala druga ije zbog ovoga veli anstvenog neba. Zvijezde su se doimale toliko blizu u toj apsolutno tihoj no i da mi se inilo kako mogu uti njihov dalek, prigušeni žamor, nalik na zvuk koji ispušta školjka blizu uha. Mislimo da ujemo ocean u školjci; a u pustinji sam mislila da ujem nebo. Vidjela sam tri zvijezde padalice. Osjetila sam neobi nu silu teže, kao da me zvjezdano nebo gura u utrobu zemlje. Zatim se za uo tih, ritmi ni ton, nekakvo gacanje, pljuskanje. Pokušavala sam otkriti što je to. "Kakav je to zvuk?" naposljetku sam viknula u tamu. "Samo divlji deve, madame", uo se Azizov glas. "Hodati, hodati, tražiti nas i mirisati nas." Osmjehnula sam se zamislivši tog usamljenog stvora kako kruži oko našeg auta i skloništa sa zanimanjem, a možda i enjem, sa svojim naoko nespretnim stopalima toliko sigurnim na pjeskovitu tlu. Zatim sam se pokrila jednim rubom prostira a te nastavila gledati zvijezde dok nisam zaspala. SLJEDE

I DAN, nakon

jutarnjeg aja i kruha, krenuli smo dalje.

"Ovaj dan gotov mi u Marakeš, madame", rekao je Aziz. Glasno sam progutala pljuva ku. Ovaj dan gotov mi u Marakeš. Ve eras emo sti i u Marakeš. Stigla sam sve dovde kako bih pronašla Etiennea. Zar ne bih trebala biti


75

GIGA

uzbu ena, osjetiti olakšanje? No umjesto toga spopao me neobi an osje aj nelagode. Nisam razumjela zašto. Dug je bio taj posljednji dan. Samo smo se kratko zaustavili u jednom selu zbog harire — guste juhe od le e — a potom je slijedila gotovo beskrajna piste. Dok je sunce gubilo intenzitet u kasno poslijepodne, vidjela sam nešto u daljini kako svjetluca usred valova vru ine nalik na udo. Najprije mi se inilo da je to samo jedan ljudski obris, ali dok smo se približavali, raspoznala sam plavi ogrta . Lepršao je poput zastave koja je signalizirala nešto važno, iako nepoznato. Kad smo stigli još bliže, vidjela sam da je to muškarac. Ali dok smo se vozili ravno prema njemu, nije se pomaknuo u stranu kako bismo prošli. Nastavio je hodati prema nama i prisilio Mustafu da zaustavi auto. Aziz je nešto promrmljao Mustafi. Muškarac je pred nama stajao uspravno i nepomi no. Od vrata do gležnjeva bio je prekriven svojim duga kim, svijetloplavim ogrta em, a oko glave je imao tamnoplavi turban kojim je pokrio i nos i usta. Na stopalima je imao otvorene kožnate sandale. Mustafa je izašao i stao pred njega; razgovarali su. Zatim se Mustafa vratio do auta i rekao nešto Azizu. Aziz je posegnuo u torbe kraj svojih nogu i dao Mustafi okrugao komad kruha. Mustafa ga je dao muškarcu, a on je nešto gurnuo u Mustafinu ruku. Kad se Mustafa vratio, muškarac u plavom prošao je s moje strane auta zure i u mene. Vidjela sam samo njegove o i i orlovski hrbat nosa, ali zadrhtala sam na tren. Njegove tamne o i bile su izražajne i nekako izazovne, mješavina otmjenosti i opasnosti. Zastao je na trenutak i rekao nešto ne skrenuvši pogled s mene. Mislila sam da razgovara sa mnom; je li mislio da ga mogu razumjeti? Govorio je tiho, a glas mu je bio dodatno prigušen dijelom turbana koji mu je prekrivao donji dio lica. Naposljetku sam morala spustiti pogled jer više nisam mogla gledati u njegove o i. Muškarac je opet nešto rekao, a ovaj put odgovorio je Aziz, na što sam ja opet pogledala muškarca. Zurio je u mene još jedan dug trenutak, te zatim nastavio niz cestu iza nas, uspravno i otmjeno, gotovo oholo. Mustafa je bacio nešto na pod kraj mojih nogu. Prekrasno ukrašenu plo icu, oslikanu apstraktnim geometrijskim dizajnom u zelenim i plavim bojama. Htjela sam uti što je muškarac rekao Azizu o meni. "Prelijepa je", rekla sam, podignuvši plo icu. "Ti uzmi ovaj zellij", rekao je Aziz, nagnuvši se naprijed. "To samo za kruh. Uvijek l’Homme Bleu dati nešto za trgovinu." "Plavi muškarac? Zovete ga tako zbog njegova ogrta a?" pitala sam prou avaju i plo icu. Zellij, rekao je Aziz. Bila je topla; zasigurno ju je držao uz tijelo. Prstima sam prešla preko njegove glatke površine, oštrih rubova. "Pleme je Blue Man. Njegovo..." Aziz je zavrnuo rukav i protrljao podlakticu. "Ovo. Ova.." "Koža", rekla sam.


76

GIGA

Aziz je kimnuo. "Cijeli život nositi ogrta i turban plavi od indigo biljka. Nakon puno godina indigo u njihova koža. Et voila! Oni plav." Nagnula sam se kroz prozor te gledala za Plavim muškarcem i njegovim uspravnim le ima dok je hodao cestom. "Oni su Arapi?" "Non. Berberi. Ali razli it Berberi: Tuareg. Nomadi, iz Sahara. Govoriti kao mi, ali i svoj jezik. Imati karavane deve, nositi robu. Sol, zlato, rob. Hodati uvijek u pustinji. Hodati cijeli Maroko, više Afrika. Daleko. Do Timbuktu." "I oni su muslimani?" Aziz je slegnuo ramenima. "Neki, ali puno ne mariti musliman. Žene pokazati lice, muškarac sakriti lice. Oni..." pokušavao je prona i pravu rije , "kao obrnuto musliman. Plavi ovjek i žena raditi što žele. Oni pustinja ljudi. Nemati kralj, ponekad Bog, ponekad ne Bog. Pustinja ljudi", ponovio je. Bilo mi je žao što nisam vidjela tog muškarca bez turbana koji mu je pokrivao ve i dio lica. Željela bih naslikati muškarca nalik na njega, pomislila sam, drže i plo icu u rukama i zamišljaju i crte njegova lica. Plavi muškarac. I DALJE SAM RAZMIŠLJALA o njemu kad je Mustafa nakon sat vremena skinuo jednu ruku s upravlja a i pokazao prema naprijed. "Madame, Marakeš", rekao je i ja sam se nagnula prema naprijed vire i kroz vjetrobran prekriven prljavštinom. Zatim sam se nagnula kroz otvoreni prozor. Vru vjetar mrsio mi je kosu. Ispred nas uzdizao se crven zid. Iznenada sam po ela ubrzano disati, srce mi je snažno, ubrzano lupalo, udaralo o prsa. Naslonila sam se, pritisnula rukama prsa pokušavaju i usporiti disanje. Stigla sam. U Marakešu sam, u gradu u kojemu u, nadala sam se, na i odgovore koje tražim. U kojem u, nadala sam se, na i Etienea.


77

GIGA


78

GIGA

DESETO POGLAVLJE Dva MJESECA NAKON što je dr. Duverger sa mnom razgovarao o ožiljku, a ja mu odgovorila da ne želim i i na operaciju, inilo mi se da sam ga ugledala na ulici dok sam išla u kupnju namirnica. Zadržala sam dah shvativši da ne želim da me vidi. Ali kad je muškarac pogledao u izlog, a ja vidjela njegov profil, opet sam bila iznena ena svojom reakcijom: ovaj put razo aranjem. To nije bio on. Nisam željela da me vidi jer sam znala kako izgledam. No na neobi an i opre an na in, željela sam ga vidjeti. Više no jedanput posljednjih nekoliko mjeseci pomislila sam na dr. Duvergera i to kako je dodirnuo moje lice. Znala sam da je ožiljak strašan i da me je nagr ivao više od šepanja. Naravno da je privla io pozornost; ljudi bi ga pogledali, pa se naglo okrenuli, puni nelagode jer su zurili s osje ajem odbojnosti. Nikad nisam željela privla iti pozornost, a sad sam je privla ila namjerno. Kao što sam rekla dr. Duvergeru, nisam bila tašta, a ipak sam nedavno jednog jutra uo ila kako izbjegavam pogledati svoj odraz jer me uznemiravao. Jesam li željela i i kroz život ovakva? Da, ožiljak je bio strašan podsjetnik na ono što sam u inila ocu, ali sad sam se pitala je li morao biti ovako o it. Istinsko optere enje osje ala sam u sebi. Nosila sam ga kao da je teška glinena posuda puna vode. Morala sam se pažljivo kretati iz dana u dan kako se voda ne bi prelila. To je bio moj teret koji se nije morao dijeliti sa svima koji bi me pogledali. Te ve eri promotrila sam svoje lice u ogledalu u kupaonici. Zamišljala sam reakciju svojeg tijela dok prolazim kroz bolni ka vrata. Još su mi se uvijek sušila usta i gr io želudac na tu pomisao, no zatim sam opet pomislila na prste dr. Duvergera koji su nježno istražili mrtvo tkivo ožiljka. Pomislila sam na zabrinutost u njegovim o ima i na na in kojim me uvjeravao da zna kako se osje am, dok sam uznemirena sjedila u njegovu uredu, dodavši da je i on izgubio roditelje. Razmišljala sam o njegovim crvenim obrazima i glatkom elu. Sljede i dan s telefona Barlowih dogovorila sam termin kako bih se s dr. Duvergerom konzultirala oko operacije. Kad sam se sastala s njim tjedan dana kasnije obukla sam svoju najljepšu haljinu — od mekane zelene svile sa širokim pojasom od tkanine — i posebno uredila kosu. Govorila sam si da sam bedasta. On se zanimao samo za moj ožiljak i samo e njega primijetiti. Ja sam jednostavno bila samo jedna od njegovih pacijentica; sigurno se prema svima odnosio na taj na in. Ali bez obzira na uvjeravanje, moje su se ruke znojile od nervoze kad smo se rukovali, a usne drhtale kad sam se osmjehnula. Nadala sam se da to ne primje uje. "Dakle. Promijenili ste mišljenje?" rekao je uzvrativši osmijehom i pokazao mi da sjednem. "Da", odgovorila sam. "Trebalo mi je vremena, pretpostavljam, da razmislim."


79

GIGA

Nije odgovorio. "Osim ako... nije ve prekasno? Jesam li ekala predugo?" Odmahnuo je glavom. "Ne, ali biti složenije, bojim se, jer ekali toliko dugo", odgovorio je. "I morati razumjeti, g ice O’Shea, zauvijek imati ožiljak. Ali kao što sam prvo rekao, može biti blaži, i nakon vremena gladak i bez... te boje. Mrlje." Po eo je govoriti o zahvatu, ali ja sam ga zaustavila. "Ne zanima me", rekla sam uz malen, pokajni ki osmijeh. "U inite ono što možete kako biste ga smanjili." Naru io me je za tri tjedna, i tog sparnog lipanjskog dana obavljena je operacija. Nisam se gotovo ni ega sje ala zbog etera kojim su me uspavali. KAD SAM SE PROBUDILA imala sam debeo zavoj na obrazu i dr. Duverger mi je rekao da do em za deset dana kako bi mi izvadili konce. "Ovaj put sigurno u se vratiti", rekla sam još uvijek nateknuta jezika dok je stajao kraj mojega kreveta nakon što sam se probudila. Osmjehnuo se; i ja sam se pokušala osmjehnuti, ali utrnulost od lijekova popuštala je i boljeli su me šavovi. Deset dana kasnije opet sam bila u bolnici u svojoj najljepšoj haljini, pitaju i se opet zašto se ponašam kao bedasta školarka. G. Barlow je inzistirao da me odveze. "Idite ku i", rekla sam mu kad me je ostavio pred bolnicom. "Željela bih se prošetati ku i. Prekrasan je dan." "Jesi li sigurna? To je dug put", rekao je. "Da", odgovorila sam i mahnula mu dok je odlazio. Dok sam ekala dr. Duvergera, izvadila sam olovku i mali blok za skiciranje koji sam uvijek nosila u torbi te radila na svom crtežu leptira Kamer Blue. Živjeli su u Pine Bushu, bili su ugrožena vrsta i vrlo rijetko ih se moglo susresti. No naposljetku sam prošlo ljeto ugledala jednog; to je bio o aravaju e lijep mali leptir s rasponom krila od samo dva i pol centimetra. Bio je mužjak, jer gornja mu je strana krila bila iste azurno plave boje. Znala sam da su ženke bile tamnije, sive boje. Život im je ovisio o divljoj lupini, tako er plavoj s cvjetovima nalik na grašak. Moj je cilj bilo nacrtati Karner Blue na divljoj lupini, leptir i cvijet u razli itim, ali snažnim nijansama plave boje, ali nisam uspijevala. Kad je ušao dr. Duverger, spustila sam blok i olovku na stolac pokraj sebe. "Sad emo, g ice O’Shea", rekao je, "vidjeti rezultat." Kimnula sam i navlažila usne. "Ne brinuti. Mislim da ete biti sretni." Pažljivo je skinuo gazu i približio se kako bi izvadio konce. Nisam znala gdje gledati s njegovim licem toliko blizu mojem. Stavio je nao ale i mogla sam vidjeti svoj odraz u njima. Jedanput je skrenuo pogled s obraza na moje o i, a ja sam odmah spustila pogled, zbunjena jer bi mogao pomisliti kako zurim u njega. No gdje sam mogla gledati


80

GIGA

s našim licima toliko blizu jedan drugom? Ovaj put nisam namirisala dezinfektant ili duhan, samo blag miris njegove iste košulje i kruta ovratnika. Iznenada sam pomislila da bi mogao biti oženjen te pogledala u njegovu lijevu ruku. Dok je dr. Duverger skidao šavove, uz kratak zvuk reckanja osjetila sam pomalo bolno potezanje na što bih se povremeno trznula. Na to bi svaki put posve nesvjesno promrmljao pardon. Nakon što je izvadio posljednji šav, odmaknuo se i promotrio moje lice, prstima pomi i moju bradu na lijevu pa desnu stranu. Bile su suhi i topli. Sad sam mogla vidjeti da ne nosi prsten. Zašto me to zanimalo? "Oui. C’est bon", rekao je i kimnuo, a ja sam primijetila kako je to nesvjesno rekao na francuskom. "Dobro je?" ponovila sam. "Da", odgovorio je, opet kimnuo i ovaj me put pogledao u o i. "Bilo uspješno, g ice O’Shea. Dobar uspjeh. I zarasti s vremenom, nakon godine bit e manji; izblijedjeti. I možete ga pokriti..." oklijevao je, "puderom ili što žena nosi na lice. Pogledajte. Vidite." Pružio mi je okruglo ogledalce. "Hvala vam puno", rekla sam pogledavši se na trenutak i vrativši ogledalce, "na zahvatu. I na... vašem prijedlogu. Bili ste u pravu." "Sretan što se slažete", rekao je ustavši. I ja sam ustala. Stajali smo licem uz lice, jedno uz drugo. Pogledao me je, ne samo obraz, nego nekako dublje. To je potrajalo samo trenutak, ali ipak nelagodan, na što mi se iznenada zgr io želudac. Ali to nisu bili mu ni gr evi koje sam imala kad sam se vratila u bolnicu. Ovo je bilo druga ije. "Pa dobro", rekla sam žele i prekinuti istodobno neugodnu i uzbudljivu tišinu, a dr. Duverger je u isti trenutak rekao eh bien, ponovivši moje rije i. Oboje smo se osmjehnuli, a zatim je dr. Duverger rekao: "Tako. Lijep dan, mademoiselle. Molim vas, nazovite ako imate pitanja, ali mislim da e i i dobro sada." Odmah je ponovio: "Ali, molim vas, ako imate pitanje... ili bol... nazvat ete, oui?" "Oui", složila sam se. Izašla sam iz bolnice i pješice krenula ku i pod toplom, kasnojutarnjom sun evom svjetloš u, razmišljaju i o tome kako je lije nik djelovao na mene. Pokušala sam shvatiti senzacije u sebi dok sam stajala blizu njega u bu noj bolnici. Nisam osjetila ništa sli no od... zaustavila sam se. Jesam li se ikad tako osje ala? Prisjetila sam se puberteta i maštarija koje sam imala o Lukeu McAllisteru. Ali tad sam bila mlada i bedasta djevoj ica, a ne žena koja živi prakti nim i tihim životom u kojemu nije bilo mjesta za hirovite maštarije. Sve to zbivalo se samo u mojoj glavi. Dr. Duverger me nije pogledao trenutak predugo, i nije osjetio istu neobi nu zbunjenost kao ja. Sve to zbivalo se samo u mojoj glavi.


81

GIGA

SLJEDE U VE ER otvorila sam ulazna vrata kako bih pustila Cinnabar van te ugledala auto koji se zaustavljao pred ku om. Iz njega je izašao dr. Duverger. To je bilo toliko neo ekivano da nisam imala vremena razmisliti kako se osje am. Dok se približavao ku i, vidjela sam da drži moj blok. "Ostavili ste ovo", rekao je penju i se stubama. "Pogledao adresu u vašem kartonu, i vidio da u pro i u blizini zbog jednog pacijenta, pa sam pomislio da ga vratim." Pružao mi ga je. "Hvala vam puno", odgovorila sam i uzela ga. "Da, da, jutros sam ga tražila. Nisam se mogla sjetiti gdje sam ga ostavila... radim na jednoj slici, ali ne uspijevam i..." govorila sam previše brzo, možda sam ak i brbljala. "Pa, hvala vam", ponovila sam. "Više je no ljubazno što ste se potrudili da mi ga vratite." "Pogledao sam vaš rad", rekao je naglo spustivši pogled. Cinnabar se motala oko njegovih nogu. Zatim je opet pogledao mene. "Dobar je. Rad." "Hvala, ali to su samo skice", rekla sam, zbunjena no vesela zbog pomisli da je prelistavao blok. "Ali vi to voljeti. Da..." zaustavio se. "Moj engleski", rekao je, a zatim ovlažio usne, "da crtate. Vaš... vaš... talent za crtanje je o it." "Hvala", odgovorila sam, osje aju i se bedasto što stalno ponavljam hvala dok je moj mozak pokušavao smisliti nešto drugo što bih mogla re i. Da je govorio o mojem licu, osje ala bih se opuštenije. Ali nije, a u meni je rasla uznemirenost i zbunjenost dok sam prstima prelazila po rubu bloka. "Želite li u i i popiti šalicu kave?" pitala sam kad više nisam mogla podnijeti tišinu. im su te rije i izašle iz mojih usta, željela sam ih povu i. Što sam to napravila? Bit e još neugodnije nakon što prona e razlog i pristojno odbije. Ili... ako ne odbije. "Da. Volio bih popiti le cafe. Merci", odgovorio je, a ja nisam imala puno izbora pa sam otvorila vrata i ušla. Nakon njegova odlaska, sjela sam na trijem i po ela zuriti na ulicu. Imala sam dvadeset devet godina i ovo je bio prvi put u mojem životu da sam u ku i bila sama s muškarcem koji nije bio moj otac ili susjed. Dok me je dr. Duverger slijedio kroz dnevni boravak u kuhinju, srce mi je zbunjeno, ubrzano lupalo u grlu. Ali nakon što je sjeo za kuhinjski stol, a ja po ela kuhati kavu, shvatila sam da je dr. Duverger danas bio druga iji. Nakon nekoliko trenutaka shvatila sam da je profesionalan i smiren u bolnici — mjestu kojemu pripada — a na mojem trijemu i u mojoj kuhinji osje ao se nelagodno, lošije je govorio engleski, a lice mu je bilo izraženije. Kao lije nik, s kartonima i stetoskopom imao je sve pod kontrolom. Ali izvan bolnice uo ila sam neku nesigurnost, kao da je nesiguran u sebe, poput mene nekad kad bih napustila Ulicu Juniper. Shvativši to, osjetila sam nešto što do tada nisam osjetila, neku malu samouvjerenost. On je lije nik, ali je i samo muškarac, govorila sam si.


82

GIGA

Postavio mi je još pitanja o mojim skicama u bloku, bore i se s rije ima, na što sam mu rekla da govori na francuskom ako želi. "Razlikuje se od francuskog kojim smo se koristile moja majka i ja", rekla sam mu, "i nisam ga govorila ve šest godina otkad je umrla pa u ja odgovarati na engleskom, ali vrlo bih ga rado slušala." Kimnuo je osmjehuju i se dok je pijuckao kavu. "Hvala", rekao je na francuskom. "Iako svaki dan govorim engleski, i obi no sam opušten, ponekad... u nekim okolnostima... ne uspijevam", rekao je, i ak mi je od tog malog priznanja raslo samopouzdanje. Je li bio nervozan zbog mene, kao ja zbog njega, i ako je bilo tako, zašto? Razgovarali smo o mojem slikanju. Pitala sam iz kojeg kraja Francuske dolazi, a on mi je odgovorio da je studirao medicinu u Parizu. Ve pet godina živi u Americi, dodao je. Nakon pola sata i dvije šalice crne kave, ustao je. "Hvala vam na kavi", rekao je. Otpratila sam ga do ulaznih vrata. Otvorio ih je, zastao na trenutak i pogledao me. Zastao mi je dah. "Drago mi je što ste se odlu ili za operaciju", rekao je naposljetku. "Sad ete opet biti lijepi." Prije negoli sam mogla odgovoriti, krenuo je ususret sumraku. Nakon što je otvorio vrata automobila, okrenuo se i pogledao me. "Možda emo opet popiti kavu", viknuo je, a ja prema njegovu tonu nisam znala je li to pitanje ili izjava, pa sam samo tupo kimnula. Kasnije sam se zapitala zašto se nisam veselo osmjehnula, rekla, da, naravno, kao da sam naviknula na to da me francuski lije nici pozivaju na kavu. Gledala sam u njegova stražnja svjetla dok nisu nestala iz Ulice Juniper i zatim sjela na najvišu stubu dok je oko mene padao mrak. Lijepa, rekao je. Sad ete opet biti lijepi. Zamislila sam njegov izraz lica dok je to govorio, i nisam ga se mogla sjetiti, ili ga možda nisam mogla procijeniti. Sigurno je to govorio kao lije nik — ne kao muškarac, nego kao lije nik — zadovoljan s radom na svojem pacijentu. Sigurno, jer ja nikad nisam bila lijepa. Ušla sam u ku u i upalila svjetlo iznad ogledala u kupaonici. Gledala sam se i prstima prelazila po ruži astoj, ali glatkoj i užoj crti novog ožiljka. Je li rekao možda emo opet popiti kavu na nonšalantan na in, znaju i da nikad ne emo? Ili je doista mislio ozbiljno? Ugasila sam svjetlo. Moj odraz u ogledalu sad je bio samo nejasna, ovalnog oblika. Nisam imala pojma kako se interpretiraju rije i ili postupci muškaraca.


83

GIGA

SLJEDE A ETIRI DANA bila sam nemirna. Nisam odlazila u trgovinu namirnicama kako bih bila kod ku e ako nai e dr. Duverger. Svaki dan nosila sam jednu od svoje dvije najljepše haljine — zelenu svilenu ili onu boje šljive koja je isticala moj struk — i redovito provjeravala je li mi kosa uredna. Prekrila sam stol u blagovaonici lijepim ru no izra enim stolnjakom. Napravila sam kola za injen mirodijama. Stalno sam odlazila do prozora, misle i da sam ula zatvaranje vrata automobila, misle i da sam ula korake na stubama trijema. Petog dana toliko mi je dojadila vlastita glupost — naravno da dr. Duverger nije mislio ozbiljno kad je rekao da bismo opet mogli popiti kavu zajedno — da sam razrezala osušeni kola i bacila ga pticama. Skinula sam stolnjak, baratala s njim grublje nego ina e dok sam ga slagala te ga vratila u kuhinjski ormar. Obukla sam radni ki kombinezon koji je bio prljav na koljenima i staru o evu majicu te zavrnula rukave. Napravila sam laganu pletenicu, otišla u stražnji vrt i po ela vaditi korov; na sparnoj ljetnoj vru ini sve je raslo puno brže. Vrt je bio isprepleten korovom nakon što sam ga tjednima zanemarivala. Sjekla sam i istila, napadala grube kaljeve i zapleteni hladolež. Sunce je grijalo moje gole ruke. Bilo je ugodno prekopavati zemlju dok je zeleno raslinje popuštalo pod mojom motikom. Bila sam bijesna na dr. Duvergera jer se pretvarao da doista želi do i još jedanput, ali i bijesna na sebe jer sam bila izgubila etiri dana na sanjarenja. Protresla sam glavu kako bih prekinula tok misli, i umjesto toga zamislila nježna krila Blue Kamera, kako u g. Barlowa zamoliti da me uskoro odveze do Pine Busha, kako moram kupiti još oker boje. Zastala sam, naslonila se na motiku i shvatila da sam razmišljala o drugim stvarima a ne o o evoj smrti. Još uvijek je bila tu, ali ta silna bol bila je gurnuta u stranu, barem si ušan dio nje, nakratko. Nastavila sam upati korov. "Pokucao sam, ali nitko nije odgovorio." "Posko ila sam, okrenula se i ugledala dr. Duvergera kako stoji uz rub vrta. Govorio je na francuskom." "Zao mi je ako sam vas preplašio, g ice O’Shea. Kao što sam rekao, kucao sam... zatim sam uo zviždanje." "Zviždanje?" htjela sam odgovoriti na francuskom, ali nisam. Bila sam sigurna da mi je francuski zahr ao i da je toliko razli it od njegova. Toliko manje obrazovan. "Mislim da je to bio Grieg. Solvejgina pjesma, zar ne?" Nisam bila svjesna da sam zviždala. Mislim da nisam zviždala od o eve smrti. "Mademoiselle O’Shea? Vidim da sam vas uznemirio." "Ne, ne, dr. Duverger. Samo sam..." spustila sam rukave ugledavši mrlje prljavštine na podlaktici i dlanu. "Nisam vas o ekivala." Samo netom prije ljutila sam se na njega,


84

GIGA

ali sad, kad je bio tu, bilo mi je drago. Bila sam uzbu ena. "Znam da je nepristojno samo tako navratiti. Imao sam dodatne smjene ovaj tjedan, ali danas sam neo ekivano dobio nešto slobodnog vremena. Nazvao sam vaše susjede kako bi ih zamolio da vas pozovu, ali nitko nije podignuo slušalicu. Tako sam riskirao..." Glasno sam progutala pomislivši na svoju razbarušenu kosu i bezobli ni kombinezon. Prešla sam rukom preko ela; znojila sam se na vru ini. Dr. Duverger izgledao je svježe sa svojom istom košuljom i laganim lanenim sakoom. "U redu je, da. Samo moram oprati ruke i presvu i se", rekla sam. Pokazao je na dva Adirondack stolca u sjeni pod širokim listovima lipe. "Nema potrebe. Možemo sjediti ovdje vani. Molim vas, ostanite kakvi jeste. Izgledate jako..." nagnuo je glavu na jednu stranu. "Opušteno. Jako opušteno i, ako mi dopustite, vrlo šarmantno. Izuzevši posljednji put kad sam došao, vidio sam vas samo u manje sretnim okolnostima. O", dodao je, "jesam li previše izravan? inite se iznena enom." Pokušala sam se osmjehnuti, još uvijek svjesna zatezanja u obrazu. Opet sam pokušavala djelovati kao da muškarci redovito zalaze u moj vrt i govore mi da sam šarmantna, kao da je osmjehivanje opet nešto posve prirodno za mene. "Kao što sam rekla, uhvatili ste me nespremnu. Nisam... nisam o ekivala..." zaustavila sam se, znaju i da se ponavljam. "Hajdemo onda", rekao je, zamahnuvši prema stolcima. "Ostat u samo nekoliko trenutaka. Ali arobno je ovo vrijeme. Drago mi je što sam izvan bolnice, iako samo na sat vremena." Sjela sam na rub jednog Adirondack stolca, a on je sjeo meni nasuprot. "Mogu li skinuti sako?" pitao je. "Da. Doista jest arobno poslijepodne", odgovorila sam i pomaknula se malo unatrag. Nakon prikradanja kukcima Cinnabar se pojavila i sko ila mi nezgrapno u krilo. "Kako se zove vaša ma ka?" upitao je, prebacivši sako preko naslona stolca. Uo ila sam njegova široka ramena. "Cinnabar", odgovorila sam. "Gluha je", dodala sam, bespotrebno. "Dobro ime", rekao je dr. Duverger nasmiješeno, a ja sam kimnula, sakrivši lice u Cinnabarino krzno kako ne bi vidio kakvo je djelovanje njegov osmijeh imao na mene.


85

GIGA

JEDANAESTO POGLAVLJE SVIJET JE POSTAO druga ije mjesto. Ja sam postala druga ija osoba. Tijekom sljede ih mjesec dana zaljubila sam se u Etiennea Duvergera. Posje ivao me je dvaput na tjedan. Dan i vrijeme ovisili su o smjenama u bolnici, ali dolazio je u dogovoreno vrijeme ako ga ne bi zadržali zbog hitnih slu ajeva. Prva dva tjedna sjedili smo u stražnjem dvorištu, na trijemu, u dnevnom boravku ili kuhinji i razgovarali. Sljede a dva tjedna otišli smo dvaput na ve eru u Albany i jedanput u kazalište. Uvijek je odlazio u deset sati; tek nakon etvrtog susreta, uzeo mi je ruku prije odlaska i poljubio je. Nakon mjesec dana zagrlio me je dok smo stajali na prednjim stubama i poljubio. Znala sam što e se dogoditi prema izrazu njegova lica i na inu na koji mi se približavao dok smo se pozdravljali. Drhtala sam od uzbu enja i želje. To je bio moj prvi poljubac, i bilo mi je neugodno zbog toga. Nisam htjela da on to zna. Toliko me svladao osjet njegovih usana na mojim, mojeg tijela uz njegovo, da sam po ela drhtati još više. I dalje me je držao nakon poljupca. "U redu je, Sidonie", rekao je i ja sam naslonila glavu na njegova prsa. ula sam kako njegovo srce kuca, polako, pravilno, za razliku od mojeg koje je treperilo poput latica na vjetru. "U redu je", ponovio je stisnuvši me ja e uza se i tada sam zaklju ila da vjerojatno zna da sam neiskusna u odnosima izme u muškaraca i žena. Ali taj je poljubac probudio moje tijelo. Shvatila sam da je spavalo svih tih godina; prisilila sam ga na hibernaciju svojim pubertetskim molitvama zbog oporavka, a kasnije je bilo lakše živjeti u celibatu ne dovode i ga u pitanje. Nakon što je otišao te ve eri nakon poljupca, sjedila sam na krevetu u mraku, ponovno proživljavaju i taj trenutak. Željela sam zadržati taj osje aj enja, ali bila sam pomalo i zabrinuta. Dr. Duverger je bio zgodan. Bio je pametan i duhovit, rado se smijao. Imao je uzbudljivu karijeru i živio svoj život širom svijeta. Nisam razumjela zašto želi provoditi vrijeme sa mnom. Sa mnom, s mojom divljom kosom i tamnim o ima i kožom. Sa mnom, s medicinskom cipelom zbog šepanja, s trajnom, iako manje uo ljivom brazgotinom na licu. Sa mnom, i mojim malim i ograni enim životom, i manjkom iskustva u mnogim podru jima. NARAVNO DA SAM ZNALA O svijetu itaju i novine i knjige. Svako jutro palila sam radio kako bih slušala vijesti. Ali iz samog života... pokušavala sam sakriti koliko malo znam o ovom svijetu — svijetu izvan Ulice Juniper i Albanyja — stoga sam prepuštala


86

GIGA

Etienneu da pri a o sebi. Svojim beskrajnim pitanjima i potpunom tišinom dok je odgovarao na njih. Imao je egzoti no porijeklo. Iako je bio ro en u Parizu i stekao svoje medicinsko obrazovanje ondje, pri ao mi je kako je ve i dio svojeg mladenaštva proveo s obitelji u Maroku, u Marakešu. Kad je rekao Maroko, pokušala sam zamisliti stranicu u atlasu, ali nisam uspjela. Bilo mi je neugodno što ne znam gdje je to no smješten. Jedina stvar koja mi je pala na pamet kad sam ula rije Maroko bio je lijep kožnati uvez jedne skupe knjige. Što se ti e Marakeša, nisam ni približno znala kako se piše. "Ali zašto?" upitala sam ga kad mi je rekao prvi put. "Zašto su tvoji roditelji živjeli u Maroku?" Na njegov zahtjev, po ela sam pri ati francuski s njim. Moj kanadski francuski bio je provincijalan i nimalo otmjen, uklju uju i, zaklju ila sam, mnoge kolokvijalne izraze. Tako sam od samog po etka pokušavala oponašati njegov pariški francuski. Primijetio je to, osmjehivao se i govorio mi da mu je to dirljivo. "Francuski protektorat. Preuzeli su vlast u Maroku po etkom stolje a pa se mnoštvo Francuza preselilo u Maroko. Moj je otac bio lije nik i bio je vezan za Maroko i prije okupacije. Dolazio je i odlazio morskim putem, pomagao je u otvaranju klinika. Rekao mi je da se sjevernoafri ka medicina temelji na vra anju, antitezi racionalnoj znanosti." Osmjehnuo se. "Ali Marokanci su se nekako snalazili i bez Francuza." Uzvratila sam osmijehom i podignula ruku kako bih prekrila obraz. To je bila moja nesvjesna navika prije operacije, a Etienne bi me povremeno podsje ao da to radim i dalje. "Ne bi to trebala initi, Sidonie", rekao mi je. "Molim te", dodao je. "Govorim ti da nema potrebe. Lijepa si." zaustavio se. "Imaš melankoli nu ljepotu. Zapravo", rekao je, ispruživši ruku kako bi maknuo moju s lica, "zbog ožiljka izgledaš pomalo opasno. Kao da si živjela život pun intriga." Život pun intriga. Nije bilo nikakvih intriga u mojem životu. Nimalo opasnosti, rizika, posljedica s kojima bih se trebala suo iti. Poznavala sam duboku tugu, ali ne i vrtoglavu radost. Smijala sam se. "Etienne. Uop e ne opisuješ moj život. Molim te. Nastavi, pri aj mi o Maroku." Kimnuo je, svojih ruku još uvijek na mojima. "Dobar si sluša , Sidonie. Uperiš o i u mene, a lice ti je posve mirno. Mislim... Vjerujem da si naviknula pomno slušati tišinu oko sebe." Kimnula sam. "Zato volim odlaziti do mo vare — pri ala sam o njoj — Pine Bush. Zato volim raditi u vrtu i slikati. Ili sjediti na trijemu, kasno nave er kad ulica spava. Tišina mi dopušta da razmišljam." Osmjehnuo se. "Nema tišine u Marakešu." "Kako to misliš?" "To je grad toliko pun boja, zvukova i pokreta koji se slijevaju u jedno. Meni je je stalan žamor, ispod svega toga, utješan na na in na koji tišina nije. Gotovo je nalik na


87

GIGA

bubnjanje, vibraciju, ispod nogu. A sunce..." pogledao je prema prozoru; sjedili smo u dnevnom boravku. On je pio burbon — donio je bocu — a ja limunadu. "Sunce ima intenzitet koji ovdje nema. ak je i zrak druga iji. Moja prva zima u Americi..." snažno se zatresao. "Naravno da sam proveo bezbroj zima u Parizu, ali ovdje zrak postaje toliko tanak, toliko je teško disati. Miris snijega je nalik na metal. Poput okusa krvi u ustima. Ali marokansko nebo, sunce..." Njegovo je lice oživjelo, obrazi su mu se zarumenjeli. "Kad si posljednji put bio ondje?" Izraz lica mu se promijenio i nije odgovorio na moje pitanje nego se nadovezao na naš prethodni razgovor. "Nakon što je proglašen protektorat, moj je otac dobio stalno mjesto u Marakešu, i naravno da smo se tada ondje i preselili kao obitelj. Ja sam bio još dje ak. Moj je otac lije io samo Francuze jer su se Marokanci držali svojih lijekova. Osobito žene u haremima." "Jesu li zaista puni stotinama lijepih žena? Haremi?" pitala sam pokušavaju i ne pokazati koliko sam impresionirana neobi nim životom ovog muškarca. I time što mi je pri ao o njemu. Etienneu su posko ile obrve. Opet se osmjehnuo. Kad je govorio o Maroku, njegovo lice i njegov glas bili su puni strasti, znala sam da duboko voli tu zemlju koja je bila njegov dom ve i dio njegove mladosti. "Ve ina zapadnjaka zamišlja hareme na temelju izrazito romanti arskih prikaza iz romana i sa slika. Ali haremi su u Maroku jednostavno dijelovi ku e u kojima obitavaju žene. Rije harem potje e od arapske rije i haram", rekao je, "što zna i sramotan ili ak grešan. Ali u svakodnevnom govoru jednostavno zna i zabranjeno. Nijedan muškarac ne smije u i u ženske odaje, osim supruga i sinova, bra e i o eva." "Dakle... vide samo one muškarce s kojima su u vezi, krvnoj ili bra noj?" Kimnuo je. "Žene iz viših slojeva ne smiju ak ni iza i iz ku e, bez obzira na odre ene tradicije. Imaju težak život; ovisno o muškar evu uspjehu, on može imati do etiri supruge. To je muslimanska konvencija." Zasigurno mi je lice otkrivalo koliko sam bila iznena ena. "Nama teško shvatljivo, znam. Moj je otac govorio da su žene ponekad bile prisiljene na nešto što bismo mi nazvali vra anje, i to iz nužde kako bi pokušale biti nadmo ne, regulirale ponašanje svojih muževa i održale svoj status me u drugim ženama." "Što podrazumijevaš pod vra anjem? Što ine?" Pogledao je u svoju ašu. "Za mene su to nazadnja ke besmislice", rekao je pogledavši me. Na licu mu se više nije mogao vidjeti entuzijazam. "Vjeruju u okultno, pokušavaju pridobiti mo za sebe, ili odbiti zle mo i nekoga drugog." Sad je njegov glas zvu ao gotovo klini ki. "Rade napitke za koje vjeruju da e proizvesti odre ene okolnosti, pozitivne ili negativne: ro enje, bolest, ljubav, ak i smrt — ili kako bi se zaštitili od zlih duhova za koje vjeruju da vrebaju posvuda. Velika koli ina neznanja i praznovjerja vlada njihovim životima." Glas mu je postao tvrd. "Sami sebe izlažu opasnostima", rekao je, "iako, tako er..." zastao je.


88

GIGA

Nakon trenutka tišine, kada je Etienne ispio svoje pi e, rekla sam: "Naravno", kao da znam o emu govori, iako je sve što sam znala o Maroku dotad bilo to da sam ga locirala u atlasu, na vrhu Sjeverne Afrike, te pronašla u povijesnoj knjizi nekoliko informacija o francuskom osvajanju Maroka 1912. Iako su esto opisi njegova života bili veseli i otvoreni, ponekad sam ula oklijevanje u njegovu glasu kao da je Etienne prebirao po svojim sje anjima i odabirao samo one koje želi podijeliti. Kao da je namjerno nešto izbjegavao. "Dakle, muškarci svoje žene drže odijeljenima", nastavio je i nato io si još jednu ašu burbona, "a ipak im je posve prihvatljivo da imaju i konkubine — chikhas — ako si ih mogu priuštiti", rekao je s nestrpljenjem. "Zemlja je paradoks. Postoji ekstremna duhovnost, ali i razbludnost koja joj prkosi." "Planiraš li se uskoro vratiti? Je li tvoja obitelj još uvijek ondje?" "Ne. Ne", ponovio je, a ja nisam znala je li odgovorio na jedno ili oba pitanja. "Ondje više nema ni ega za mene. To je mjesto puno tuge; moji roditelji i moj brat Guillame pokopani su ondje. Svi su umrli u roku od tri godine. Jedan, dva, tri", rekao je te na trenutak ostao sjediti u tišini. "Guillame... je li on bio tvoj jedini brat?" "Bio je mla i tri godine od mene. Nismo bili sli ni; on je bio..." zastao je, a potom nastavio. "Utopio se u Essouriji, na marokanskoj obali. To je bilo strašno vrijeme. Nakon toga majka mi je naglo ostarjela." Prisjetila sam se maj ina lica kako se saginje nada mnom dok sam bolovala od dje je paralize. O eva lica na prozoru; njegove bespomo nosti. "Otac je bio bolestan ve neko vrijeme. Ali roditelje uvijek promijeni smrt djeteta, bez obzira na to koliko ono ima godina, zar ne? Neprirodan slijed." Uslijedila je tišina; znala sam da nije još gotov. Sjedila sam tiho i ekala. "Nekoliko godina živio sam pun žaljenja", nastavio je. "Nisam proveo dovoljno vremena s njim — s Guillameom. Divio mi se, a ja..." Opet je zastao, a zatim ubrzano i bezbojno nastavio, kao da što prije želi prekinuti razgovor. "Godinu dana nakon što je umro Guillaume umrla je majka, a zatim godinu dana poslije i moj otac. Ne", rekao je zaklju no. "Ne postoji više ništa — i nitko — za mene u Marakešu. Ništa osim tužnih uspomena. Ništa me ne bi moglo navesti na to da se vratim." inilo mi se da je bolje ne postavljati više pitanja; Etienneov glas bio je tih i mra an, i sva je svjetlost nestala s njegova lica. Ali usprkos tomu bila sam fascinirana time što sam saznala nešto o svijetu meni posve nepoznatom, i svaki put kad bi došao, imala sam još pitanja.


89

GIGA

KAD ME JE ETIENNE prvi put pitao za slike biljaka i ptica na zidovima u ku i — sljede i put kad je došao nakon prvog poljupca — priznala sam, pomalo nervozno, da su moje. "Nakon što sam vidio skice u tvojem bloku, naravno da sam se pitao jesi li naslikala sve ovo. Jako su dobre." "To je samo hobi", rekla sam. "Ho eš li mi pokazati još crteža?" Ustala sam sa stolca te smo zajedno otišli do studija — nekadašnje spava e sobe mojih roditelja. Bila sam svjesna bra nog kreveta pokraj stražnjeg zida. Poludovršene slike ležale su na stolu; dan prije sam po ela crtati leptira Karner Blue, bio je pri vrš en za slikarski stalak blizu prozora. Otišao je do njega i nagnuo se bliže prou avaju i ga. "Ne slikaš ništa osim prirode?" "Slikam što vidim oko sebe. U šumama, ribnjacima i mo varama", rekla sam. "Naravno da su jako lijepe", rekao je i zatim nježno kažiprstom i srednjim prstom prešao preko mojega ela. Željela sam nasloniti glavu na njegove prste, željela sam da me nastavi dodirivati. "Mislim da ovdje gore ima puno više toga", rekao je pritisnuvši prstima moje elo. "Razumiješ što mislim, zar ne? Ti vidiš druge stvari. Ovdje gore." Zatvorila sam o i nadaju i se da e ostaviti svoje prste na mojem elu. "Da. Ali... ove — biljke i ptice — slikam oduvijek." Podignula sam ruku, primila njegovu te je polagano spustila do svojeg ožiljka. Nisam mogla otvoriti o i; iznenadila me vlastita odvažnost. "Zašto ne slikaš stvari iz svoje glave?" rekao je tiho, ali nisam imala odgovor na to. Ostali smo tako nekoliko trenutaka, moja ruka iznad njegove, a zatim me zagrlio drugom rukom i stisnuo me uza se. "Zar je to dovoljno?" šapnuo mi je u uho. "Za ženu poput tebe, ženu s divljim srcem, da živi život u osami i slika samo ono što vidi pred sobom?" Zar me je tako doživljavao? Kao ženu s divljim srcem? Tog sam se trenutka možda zaljubila u njega. Željela sam da me opet poljubi, ali nije. Još uvijek s jednom rukom oko mene, podignuo je prikaz troprstog djedica na crnom hrastu. "Moje podru je uvijek je bila znanost", nastavio je, "imam ograni eno znanje o umjetnosti. Ali uvijek sam cijenio ljepotu", dodao je pustivši me i približivši se prozoru sa slikom u rukama. "Jer u središtu je ljepote misterij", dodao je. "Misterij?" rekla sam dok mi je srce još uvijek snažno lupalo od osje aja njegova tijela uz moje. "Ali, kao lije nik, zar doista vjeruješ u misterije? Zar ne vjeruješ u injenice?"


90

GIGA

Spustio je sliku i opet se okrenuo prema meni. "Bez misterije ne bi bilo potrage ni otkrivanja injenica." Trenutak smo gledali jedno u drugo. "Ti si misterija, Sidonie", rekao je, spustivši sliku. ula sam vlastito disanje, bilo je previše glasno i previše ubrzano. Zagrlio me je, a ja sam podignula lice kako bi shvatio koliko želim da me poljubi. I jest. Ovaj put nisam drhtala, ali moje je tijelo iznenada bilo toliko teško i lagano, nestalno, da sam osjetila slabost u nogama. Ljube i me, nježno me je natraške vodio dok stražnji dio mojih koljena nije dodirnuo krevet mojih roditelja. Spustila sam se odvojivši usne od njegovih. Sjeo je kraj mene, ali kad me je po eo nježno spuštati, odmaknula sam se, uspravila i popravila kosu. Bila sam previše svjesna svega: slatkog mirisa burbona u njegovu dahu, tvrdo e njegovih prsa, reakcije mojega tijela. Ali i toga da smo na krevetu mojih roditelja, krevetu koji su dijelili otkad znam za sebe, krevetu u kojem je umrla moja majka. Ustala sam. "Ispri avam se", rekao je Etienne ustavši i popravljaju i prsluk. "Ponio sam se neumjesno, Sidonie, žao mi je. Teško je biti s tobom i ne..." zastao je i pogledao me, a temperatura u mojem tijelu i dalje je rasla. "Skuhat u kavu", rekla sam jer nisam znala što drugo da kažem ili u inim. Ruke su mi se toliko tresle da su šalice i tanjuri i zveckali dok sam ih vadila iz kredenca. "Uzrujao sam te", rekao je Etienne primivši porculan i spustivši ga na stol. "Možda bih trebao oti i." Odmahnula sam glavom, prstima dodiruju i jednu šalicu. "Ne. Ne, nemoj i i. Nisi me uzrujao. Nije u tome stvar." Nisam ga mogla pogledati, ali on je spustio ruke na moje obraze i pogledao mi lice. "Ne emo napraviti ništa što ne želiš, Sidonie", rekao je. "Bio sam nespretan. Žao mi je." Maknuo je ruke i okrenuo se. Bila mi je potrebna sva snage volje da ne krenem za njim, stavim svoje lice uz njegovo i kažem mu da ovaj put ne prestane. ZAR NISAM BILA MORALNA? Naravno da jesam. Znala sam da bi bilo pogrešno primiti Etiennea u svoj krevet kao neudata žena. No ipak... imala sam dvadeset devet godina. On je bio prvi muškarac koji je obratio pozornost na mene, pokraj kojeg sam se osje ala lijepom i poželjnom. I nije me prisiljavao ni na što. Ja sam mu dala do znanja što želim. Ja sam ga, sljede i put kad je došao da me odvede na ve eru, gurnula kroz ulazna vrata, stisnula se uz njega, ljubila ga, izvla ila mu ruke iz jakne, gurala ga do spava e sobe. Zaustavio me i rekao: "Sidonie, ne o ekujem — " Spustila sam prste na njegove usne i šapnula: "Znam. Ja to želim", te stavila njegove ruke na svoje grudi, pomaknula mu prste prema dugmadi na mojoj haljini.


91

GIGA

Naravno da je znao da mi je to prvi put; rekla sam mu i istaknula da ne znam što trebam initi i da želim da mi pokaže. Njegovo je tijelo bilo snažno i mršavo, a njegova koža uz moju vru a i glatka. Nisam osje ala ni strah ni tjeskobu, samo puko uzbu enje zbog iš ekivanja, gledaju i ga kako me drži i kako njegove usne blizu mojih mrmljaju: "Jesi li sigurna..." I ja sam kimnula. Volio me. Nikad ne bi u inio nešto što bi me povrijedilo. Osje ala sam se sigurnom i paženom kao nikad prije. "Reci mi što da inim", ponovno sam šapnula i spustila ruke na njegove bokove, a on mi je pokazao. KASNIJE KAD SAM ležala glave naslonjene na njegova prsa, plakala sam, a on je to krivo shvatio, miluju i me po golim ramenima govore i, žao mi je, žao mi je, Sidonie, povrijedio sam te, nisam trebao... Ali ja sam ga prekinula. "Ne. Nisi me povrijedio. Ne znam zašto pla em, ali ne zbog kajanja. To nije krivnja. To je..." zastala sam. "To je sre a, Etienne. Sretna sam. Usre io si me. Ne znam što sam u inila da zaslužim ovu sre u. Da zaslužim tebe." Šutio je trenutak. "Sidonie", rekao je tada s usnama u mojoj kosi. "Predivna si. Toliko snažna, toliko sigurna u sebe, žena koja može živjeti kao što ti živiš. Radoznala si i samosvjesna. Ali postoji i ta ranjivost. .. Želio bih da se možeš vidjeti kao što te ja vidim. Ponekad... ponekad tu battre mon coeur." Slamaš mi srce. Nakon što je otišao, pogledala sam se u ogledalo. Je li ijedna žena bila toliko sretna kao ja, toliko zaljubljena kao ja u tom trenutku? Je li igdje postojao muškarac koji je bio toliko pun ljubavi, pažljiv i iskren kao Etienne Duverger? ETIENNE I JA prepustili smo se doga ajima; sljede ih nekoliko mjeseci, od jeseni sve do prosinca, provodili smo njegove slobodne ve eri - ponekad jedanput na tjedan, ponekad dvaput — u mojoj ku i, ili u Albanyju, ve eraju i vani, odlaze i na koncerte ili predstave, ili samo še i ulicama i razgledavaju i izloge. Prespavao bi kod mene, iako bi nekad morao oti i ranije, još dok je bila no , kako bi otišao ku i da se presvu e za posao. Živio je u ku i sa sobama za iznajmljivanje — pomalo sumorno mjesto blizu bolnice, rekao mi je — ali prikladno za to koliko je vremena provodio u njemu. Kad bih se ujutro probudila sama nakon zajedni ki provedene ve eri, ležala bih nakratko u krevetu, mazila Cinnabar i osje ala dosad nepoznat apetit za životom. Ustala bih s nestrpljenjem i neizmjerno gladna. Pripremila bih velik doru ak s jajima, slaninom i tostom, i popila tri šalice kave. Stavila bih o eve plo e i pjevušila peru i su e. Glazba je sad imala posve novo zna enje za mene, kao i knjige koje sam itala. Kao i sun eva svjetlost koja je ulazila kroz prozor, i vjetar koji je šaputao u krošnjama. Sve što bih ula, pro itala ili vidjela — ak i moje slike — bile su vezane za moju novu i neo ekivanu radost.


92

GIGA

Naravno da ono što smo Etienne i ja po eli nije bilo konvencionalno, ali ja i nisam bila konvencionalna žena, zar ne? Znala sam da je moje ponašanje, u odnosu na društvo i moju religiju bilo grešno, ali nije me morila krivnja. Osje ala sam se dobro i, osim toga, iako nismo pri ali o ljubavi ili budu nosti, znala sam da me Etienne voli kao i ja njega. Žena zna takve stvari. Bila sam sigurna da e me zaprositi, da emo se oženiti i da e grijeh biti poništen. Kao školarka zapisivala bih svoje novo ime na papiru koje bih kasnije spalila u kaminu: a Etienne Duverger. Sidonie Duverger. Zvu alo je predivno. NAŠI RAZGOVORI postali su još zanimljiviji. Nikad prije nisam vodila intelektualne rasprave; iako smo otac i ja vodili duge razgovore o doga ajima u svijetu, ipak nismo raspravljali. Jesmo li se u svemu slagali? Nisam se mogla prisjetiti. Ili je to bilo zbog mojega strastvenog odnosa s Etienneom. I strast bi se budila kad bismo razgovarali, na isti na in kao kad bismo se dodirivali. Naše debate bile su zabavan izazov za mene. Njegovi argumenti bili su zahtjevni, ali slušao je moja gledišta otvoreno i prihva ao moja stajališta. Njegova o ekivanja ukazivala su na inteligenciju koju smo dijelili. To mi je laskalo. Sjedili smo jedno kraj drugog na sofi jedne prosina ke ve eri u sumrak. Cinnabar je sko ila u moje krilo i ja sam je mazila, odsutno prelaze i rukom preko njezina tijela. "Ro ena je gluha?" pitao je i ja sam kimnula. "Pretpostavljam. Imam je otkad je ma e, i uvijek je bila gluha." "Nadam se da joj nisi dopustila da se pari." Pogledala sam je. "Nije se parila. Ali kako to misliš, nadam se?" "Jer ne bi trebala." Zurila sam u njega, zbunjena. "Njezina gluho a. Bilo bi pogrešno dopustiti joj da se okoti i prenese to na svoje mlade." Popio je gutljaj burbona. Pio je odmjereno tih ve eri sa mnom, i inilo se da to ne utje e na njega. "Ona je, naposljetku, aberacija. A problem s aberacijom jest taj da može oslabiti vrstu ako joj dopustimo da se razmnoži." Etienne je bio fasciniran ljudskom genetikom i kad bi pri ao o toj temi postao bi živahniji. Uspijevao je istraživanje gena u initi intrigantnim. "Sje aš se kad sam ti pri ao o Mendelovoj jedinici naslje a? Da je svako živo bi e napravljeno od polovice o evih gena i polovice maj inih gena?" "Da", odgovorila sam. "Dakle, posve je jednostavno. Samo oni snažni, savršeni, trebali bi imati potomke. Misli, Sidonie. Zamisli mogu nosti svijeta bez slabih. Bez bolesnih, psihi ki ili fizi ki ošte enih."


93

GIGA

Zastao mi je dah. Zar nije shva ao da sam jako osjetljiva na tu temu? Da sam ja jedna od ošte enih o kojima pri a? Odmaknula sam pogled. "Zar ne misliš da nešto s pogreškom može biti privla no?" Previše me dobro poznavao. "Sidonie", rekao je i dodirnuo mi obraz tako da sam ga opet pogledala. Blago se osmjehnuo. "Bila si bolesna. To nije genetika. I ti si postala ja a zbog nje, ne slabija. Znam da si meni lijepa u svakom pogledu." Uvijek je uspijevao da se kraj njega osje am dragocjenom i željenom. Spustila sam glavu na njegovo rame. "Ali tvoja je ma ka", nastavio je, dok mi je njegov dah, iznad uha, mrsio kosu, "druga ija. Pravilom inteligentnog parenja spajaju se najbolji iz vrste kako bi se osiguralo najja e i najpametnije potomstvo —

stvarala bolja vrsta putem parenja vrste. Zato je dobra stvar što nakon Cinnabarine smrti ona za sobom ne e ostaviti potomstvo kojemu je prenijela tu kobnu slabost." Nije mi se svi alo što tako govori o Cinnabar. "Ali pro itala sam u jednoj knjizi koju si mi posudio... ne sje am se više kojoj", rekla sam, "govorila je o preživljavanju, o tome da ne prežive najja i, ni najinteligentniji, nego oni najprilagodljiviji promjenama. Slažeš se?" "Ne", odgovorio je i istovremeno nježno maknuo kosu s mojeg obraza i poljubio ožiljak. "Ali nemojmo sad pri ati o tome", promrmljao je. Iako sam htjela nastaviti raspravu, nisam željela da mi prestane ljubiti obraz. "U redu", šapnula sam jer je moje tijelo stalno žudjelo za njim. Znala sam da bi moglo pro i etiri ili pet dana prije negoli ga opet vidim. "U redu", ponovila sam i okrenula se tako da su nam se usta gotovo dodirivala, te odgurnula Cinnabar s krila.


94

GIGA

DVANAESTO POGLAVLJE "MADAME? Marakeš, kao što željeli", rekao je Aziz zbunjeno. "Niste sretni što do i u Marakeš?" Nisam ga mogla pogledati ni razgovarati s njim. Zurila sam ravno naprijed dok smo se približavali periferiji grada. Veli anstvene datuljine palme nizale su se uz cestu i prostirale dalje. Mustafa je vozio usredoto eno i odlu no iako je, kao i ve ina ostalih voza a, stalno trubio — iz ne znam kojeg razloga — s naoko divljom indignacijom. "Kamo ideš?" upitala sam ga. "Mustafa? Kamo me vodiš?" Nisam mu dala nikakve upute, a on je i dalje odlu no vozio. To me tješilo jer nisam imala pojma gdje u odsjesti u Marakešu. Budu i da su se on i Aziz pobrinuli za sve ostalo, nadala sam se da e to u initi i sada. "Aziz?" rekla sam nakon što me Mustafa ignorirao. "Kamo idemo?" "Idemo u Francuska etvrt, madame, La Ville Nouvelle. Tamo hoteli za strance u novi dio grada." Zidine Marakeša od zalaze eg su sunca poprimile toplu nijansu crvene boje. Nisam imala nikakvu sliku Marakeša u glavi. Znala sam samo da je veliki dio gra evina bio napravljen od tamne crveno-sme e zemlje i da postoji noviji dio grada koji su izgradili Francuzi — u kojemu je živio Etienne — kao i stolje ima stari grad unutar zidina. Francuski je bio službeni jezik u La Ville Nouvelle, dok je arapski, naravno, bio jezik staroga grada. Posvuda je bilo stabala: maslina, limete, šipka, badema i naran i. Iako uznemirena, uo ila sam da La Ville Nouvelle daju dašak ljepote i zelenila, uz široke bulevare i male taksije koji su se provla ili izme u magaraca i njihovih kolica te bijelih konja visoka kasa koji su vukli otvorene ko ije. Blistavi cvjetovi fuksije padali su niz zidove vrtova. Etienne mi je rekao da je prije nekoliko stolje a bila izgra ena podzemna mreža vodovoda i cisterni jer je grad bio važna baza za kontrolu regije i središte trgova kih ruta koje su ga povezivale sa sjevernim Marokom pa potom i Španjolskom. Zurila sam u stabla i cvjetove od straha da bih iznenada mogla ugledati Etiennea pogledam li lica ljudi. Znam da je bilo bedasto zamišljati kako u ga ugledati tih prvih nekoliko trenutaka u Marakešu, ali moje srce i dalje je lu ki lupalo. Mustafa je zaustavio auto ispred impresivna, elegantnog hotela okružena visokim, njišu im palmama. Hotel de la Palmeraie, pro itala sam s diskretnog natpisa urezanog u kameno izbo enje iznad širokih, dvostrukih ulaznih vrata. Hotel je bio ure en u maurskom stilu, no ipak, kao i Hotel Continental u Tangeru, bio je i europski. Tamnoputi muškarac u usku crvenom kaputi u sa zlatnim obrubom i crvenim fesom sa zlatnom ki ankom stajao je u stavu mirno ispred vrata.


95

GIGA

Mustafa je isko io iz auta i otvorio mi vrata, duboko se naklonio i zamahnuo rukom prema zgradi kao da je iznenada otkrio nov na in vladanja. "Hotel de la Palmeraie, madame", rekao je i dok sam izlazila iz auta, Aziz je izvukao moje kov ege i spustio ih na tlo. Muškarac u crvenom i zlatnom požurio je prema njima, uzeo ih i naklonio mi se. "Bienvenu, madame", rekao je, "dobro došli u Hotel de la Palmeraie", i odnio moje kov ege uza stube u hotel. Otvorila sam torbu i izvadila dogovoreni iznos kao i nekoliko dodatnih franaka. Stavila sam ih u Mustafinu ruku, a zatim izvadila nekoliko dodatnih franaka i dala ih Azizu koji je stajao pokraj otvorenih suvoza evih vrata. "Hvala ti, Aziz. Cijenim tvoju pomo ", rekla sam mu, a on je prignuo glavu. "De rien, madame, nema na emu. Dovi enja, madame." Dok se okretao kako bi sjeo na suvoza ko sjedalo kraj Mustafe, koji je lagano stiskao papu icu za gas tako da je upaljeni motor brundao u ritmu, stvarnost me lupila u glavu. Opet u biti sama u neobi nu gradu. Sli ni su bili i moji dolasci u Marseille i Tanger, ali znala sam da u u tim gradovima ostati samo nakratko, sve dok ne organiziram nastavak puta do finalne destinacije. Ove, Marakeša. "Ho ete li ostati ve eras u Marakešu?" upitala sam ne znaju i zašto. Ja u odsjesti u ovom otmjenom hotelu u francuskoj etvrti, dok e oni odsjesti negdje drugdje, možda u starom gradu. "Ne, madame. Opet voziti. Možda sti i ku i, u Settat, ujutro. Mislim da cesta dobra odavde." "Vozit ete cijelu no ?" "Da, madame", odgovorio je Aziz ulaze i u auto i zatvaraju i vrata. "Dovi enja, madame", rekao je drugi put. Odmaknula sam se od auta. "U redu. Pa, da, onda. Dovi enja, Aziz, dovi enja, Mustafa", rekla sam. "Hvala vam. Sretan put ku i." "Inšallah", promrmljala su obojica. Okrenula sam se, udarila dlanom o suknju kako bih stresla prašinu te pokušala urediti kosu ukosnicama. Kad sam podignula pogled žele i im mahnuti na odlasku, auto je ve bio na dnu prilaza. Podignula sam ruku, ali auto je u tom trenutku skrenuo u prometnu aveniju i nestao mi iz vida. VRATAR — nizak muškarac iji je osmijeh djelovao prefrigano zbog zlatnog prednjeg zuba koji bi sijevnuo — gledao me je dok sam išla prema recepciji. Njegove i spuštale su se od moje kose niz haljinu, sve do cipela. "Dobro došli, madame", rekao je iako njegov glas nije bio osobito srda an. "Želite odsjesti kod nas?" "Da. Molim vas."


96

GIGA

Okrenuo je knjigu gostiju i gurnuo je niz širok, sjajni stol. "Naravno, madame, naravno. Molim vas, potpišite se ovdje", rekao je i razmetljivo mi pružio olovku. Dok me je gledao kako se potpisujem, ispravio se, a obrve su mu posko ile. "A. Mademoiselle. To je... o... žao mi je. Kako je vaše ime?" "O’Shea", rekla sam. "Mademoiselle O’Shea." "Došli ste vlakom?" "Ne. Dovezli su me iz Tangera." Kimnuo je, a obrve su mu posko ile još više. "Težak put, siguran sam", rekao je i pogledao mi kosu. Iznenada sam bila svjesna toga koliko sam prljava. Bila sam u istoj odje i posljednja dva dana, spavala u njima u bled bez mogu nosti da se operem. Posve sam bila svjesna utjecaja vjetra na moju kosu. "Da." "I koliko ete dugo odsjesti kod nas, mademoiselle?" Pogledala sam svoj potpis i na stranici uo ila cijenu no enja u hotelu. Znatno je premašivala moje mogu nosti. A nisam znala gdje bih ina e odsjela. "Ne... ne znam", odgovorila sam. Njegovo lice nije odavalo nikakvu reakciju. "Kako želite, mademoiselle, kako želite. Dobrodošli ste u Hotelu de la Palmeraie koliko god želite. Molim vas, javite mi ako bilo što zatrebate. Naš je cilj da naši gosti ne oskudijevaju ni u emu. Mogu li vam rezervirati stol za ve eru? Poslužuje se do devet sati." Jesam li željela ve erati? Jesam li bila gladna? Jesam li namjeravala požuriti van na ulicu i naslijepo po eti svoju potragu? Nisam znala što osje am. Otvorila sam usta kako bih opet rekla, ne znam, no tad sam shvatila da moram jesti i spavati. Kako bih sa uvala snagu. "Hvala vam, da", odgovorila sam. "Ve erat u." "U sedam sati? Osam? Koje vam vrijeme odgovara?" ekao je s olovkom iznad neke druge knjige. "Ja... sedam sati", rekla sam. Zapisao je i kimnuo. "Siguran sam da sada želite i i do svoje sobe, opustiti se i osvježiti nakon naporna puta." "Da", ponovila sam. Podignuo je ruku i glasno pucnuo prstima nekoliko puta. Smjesta je dotr ao žilavi dje ak u istoj uniformi kao i muškarac koji mi je otvorio ulazna vrata, te je pokupio moje kov ege. Slijedila sam dje aka po sjajnim, debelim tepisima u predvorju i osje ala se još udnije i deplasiranije nego što sam se osje ala od odlaska iz Albanyja prije mjesec dana. Moja soba bila je raskošna, sa zidovima ukrašenim drvenim površinama i uljima na


97

GIGA

platnu s planinama i marokanskim znamenitostima u debelim pozla enim okvirima. Bijeli pokriva na krevetu bio je ukrašen uzorkom napravljenim od ružinih latica. Podignula sam jednu, osjetila dodir satena me u prstima i približila je nosu. Krevet prekriven ružinim laticama. Nisam mogla ni zamisliti takvo što. Otišla sam do kupaonice i pronašla srebrnu posudu punu ružinih latica na rubu kade. Tu su bili i mekani bijeli ru nici složeni u obliku cvjetova i ptica, par papu a od bijele, mekane kože i bijeli svileni ogrta . Brzo u morati na i jeftiniji smještaj. No nisam se sada mogla baviti time; prespavat u ovdje i sutra vjerojatno biti bistrije glave. Napunila sam kadu, ulila ulje slatkasta mirisa iz jedne posudice sa staklene police iznad umivaonika i zatim dodala ružine latice. Posvuda je bilo ogledala, ak i oko kade. Ušla sam u kadu i naslonila se. Moje ruke i zglobovi bili su tamniji od ostatka tijela; okrenula sam glavu i pogledala se u ogledalima prekriven zid pokraj sebe. U odrazu sam vidjela da su mi i lice i vrat bili isto toliko tamni; moj je ten nakon trodnevnog putovanja na suncu i vjetru poprimio nijansu koja mi je bila posve nepoznata. Opet sam se naslonila i pogledala svoje tijelo. Bedrene kosti su mi stršile, a koljena bila kvrgava. Trbuh mi je bio ravan pod toplom, mirisnom vodom. NAKON ŠTO SAM oprala kosu, pri vrstila sam je ukosnicama iako je još uvijek bila vlažna. Obukla sam svoju najbolju haljinu, jednostavnu tamnozelenu od svile sa si ušnim bijelim gran icama, koju sam nosila kad sam otišla u Etienneov ured. Sezala je do sredine listova i imala nabrane rukave. Pokušala sam istresti bezbroj nabora i izvadila drugi par cipela iz kov ega: iako su bile ružne, crne, s desnim podignutim potplatom, barem nisu bile pune crvene prašine. Spustila sam se do prigušeno osvijetljena predvorja; u sredini je bila golema fontana u kojoj je blago prskala voda. Ružine latice plutale su na vodi. Drvene plo e u nijansama od blijedo zla ane boje do tamne boje mahagonija prekrivale su zidove u zanimljivim uzorcima. Blijedo su sjajile pod blagim svjetlom svije njaka. "Madame?" dje ak, visok i mršav s prvim naznakama brkova, pojavio se kraj mene. Nosio je hotelsku crveno-zlatnu uniformu i bijele rukavice. "Želite u blagovaonicu?" "Da, molim vas", odgovorila sam i on je ispružio ruku. Ja sam ga uhvatila pod ruku. Krenuo je dosta brzo, prirodnim korakom za visokog, dugonogog mladi a, ali nakon što je osjetio moje oklijevanje, zaustavio se i pogledao mi cipele. Zatim je gotovo neprimjetno prignuo glavu, u znak razumijevanja ili ispri avanja, i nastavio sporije kako bih mogla držati korak s njim. Zaustavio se na ulazu u blagovaonicu, obratio tihim glasom maitre d', još jednom zgodnom mladi u. Njegova kosa bila je zalizana briljantinom, nosio je frak s duga kim repom, širok pojas tamnocrvene boje i bijele rukavice.


98

GIGA

"Vaše ime, madame?" pitao je; nakon što sam mu ga rekla, kimnuo je dje aku iju sam ruku još uvijek držala. im sam ušla u veli anstvenu prostoriju, znala sam nisam prikladno odjevena. Muškarci su bili u tamnim odijelima ili smokinzima, dok je ve ina žena nosila duga ke ve ernje haljine od satena i ipke, imala kratke i kovr ave ili dotjerane podignute frizure, te sjajne dragulje oko vrata i zglavaka. Stajala sam na ulazu u svojoj zgužvanoj zelenoj svilenoj haljini, vlažne kose koja je stršala izvan ukosnica oko ovratnika i ušiju, osje aju i se neotmjeno znaju i da je sve u mojem izgledu pogrešno. Ali mladi za iju sam se ruku držala prelijepo mi se osmjehnuo pod svojim novim brkovima, govore i: "Do ite, molim vas, madame", i njegov osmijeh ohrabrio me je da podignem bradu i pro em kroz prostoriju s njim. Zurila sam ravno naprijed u potamnjelo nebo kroz duga ke, otvorene prozore. Na svu sre u, dje ak me nije odveo u sredinu blagovaonice, nego do malog stola za jednu osobu kraj prozora koji je gledao na vrtove. Izvukao je stolac za mene, a ja sam sjela na široko, baršunasto sjedalo tamnocrvene boje. Prostorija je bila ispunjena tihim smijehom i avrljanjem, zveckanjem srebrnoga jeda eg pribora i porculana, te nježnim tonovima harfe koji su dolazili iz jednog ugla. No usprkos ovoj formalnoj i vrlo usiljenoj atmosferi, bila sam svjesna dalekoga, prigušenog zvuka ritmi kog udaranja u bubnjeve negdje onkraj vrtova. Pijuckala sam mineralnu vodu koja mi je odmah bila poslužena i odabrala jednostavan ratatouille iz bogatog menija koji su ruke u rukavicama držale preda mnom, te zatim pogledala kroz prozor. U sumraku sam mogla razabrati redove i redove stabala i visokih, rascvjetanih grmova te staze me u njima. Na stražnjem kraju vrta bio je visok zid prekriven bugenvilijom. I onkraj zida imala sam pogled koji je nalikovao na uljano platno u mojoj sobi, sa snijegom pokrivenim planinama: Atlas. ula sam ve ernje ptice pjevice na mirisnu zraku. To je bila pozadina nevjerojatne ljepote da sam na trenutak zaboravila zašto sam stigla u Marakeš. Vratila sam se u stvarnost kad je poslužitelj promrmljao: "za po etak, madame. Bon appetite", te spustio tanjur sitna millefeuille lisnatog tijesta. Stavila sam jedan u usta i osjetila nešto što me podsje alo na pastillu u Tangeru. Nisam mogla raspoznati povr e. Zvukovi izvana - daleko tutnjanje, ustaljeno i ritmi no, poput lupanja srca — bili su sve brži. Promotrila sam prigušeno osvijetljenu, mirisnu prostoriju, ali inilo se da toga nitko nije bio svjestan. "Oprostite", rekla sam naposljetku paru za susjednim stolom. "Kakav je to zvuk?" Muškarac je spustio nož i vilicu. "Glavni trg u medini — starom dijelu Marakeša", odgovorio je s britanskim naglaskom. "D’jemma el Fna. Posebno mjesto", rekao je. "Pretpostavljam da ste tek stigli u Marakeš?" "Da."


99

GIGA

"Svakako tijekom svojeg posjeta morate posjetiti medinu. Ovaj dio Marakeša u kojemu smo — La Ville Nouvelle — posve je razli it od starog dijela grada. Nov je, izgra en kad su Francuzi preuzeli vlast. Ali D’jemma el Fna, pa", pogledao je u moj stol postavljen za jednu osobu, a potom opet u moje lice, "Pretpostavlja se da je najveli anstveniji souq u Maroku, više stolje a star. Ali ne bih vam preporu io da idete tamo — ili še ete po starom gradu — bez pratnje. Dopustite mi da se predstavim, i moju suprugu." Ustao je, blago i dostojanstveno naklonio se od struka. "G. Clive Russel", rekao je. "I g a Russel." Ispružio je ruku prema visokoj, mršavoj ženi kože boje alabastera koja mu je sjedila nasuprot. Tanak niz sjajnih rubina uokvirenih zlatom isticao se na njezinu duga ku i savršenu vratu. I ja sam se predstavila, a g a Russell je kimnula. "G. Russell je u pravu. Medina je zastrašuju a. I trg — o, strašno odvažan. Ondje sam vidjela stvari koje nigdje nisam. Zmije i arobnjake, agresivne majmune, guta e vatre i stakla. Jezovite prosjake koji vas potežu. I kako muškarci zure u vas... naježila sam se. Jedanput je bilo dovoljno, ak i s g. Russellom kraj mene", rekla je. "Njezin naziv — D’jemma el Fna — zna i Skup mrtvaca ili Kongregacija preminulih — nešto sli no strašno", nastavio je g. Russell, sjeo te okrenuo stolac kako bi nastavio razgovarati sa mnom. "Neko su izlagali odrubljene glave na trgu kao neku vrstu upozorenja. Francuzi su to zabranili kad su stigli." "Hvala Bogu", dodala je g a Russell. "Jeste li ve dugo ovdje — u Marakešu?" upitala sam. "Nekoliko tjedana", odgovorio je g. Russell. "Ali previše je vru e. Odlazimo sljede i tjedan. U Essouriju, gdje možemo uživati u morskom povjetarcu. Jeste li ve bili ondje?" Odmahnula sam glavom. Na ime grada neugodno sam se trznula; ondje, u Essouriji, utopio se Etienneov brat u Atlantiku. "Dražestan gradi kraj mora. Dražestan", dodala je g a Russell. "Poznat po thuya rezbarijama i namještaju. Miris drva može ispuniti cijelu ku u. Nadam se da emo prona i mali stol koji u poslati ku i. Svi a li vam se dizajn ovdje? Osje am se kao da sam u pala i nekog paše." "Niste li možda, otkad ste ovdje, naišli na dr. Duvergera?" pitala sam ne odgovorivši na pitanje g e Russell. Hotel je o ito bio pun bogatih stranaca; možda je i Etienne bio ovdje. Ili jest ovdje, sada. Srce mi je duboko i snažno kucnulo, a ja sam opet na brzinu pregledala prostoriju. "Kako se zvao lije nik kojeg smo sreli u vlaku?" ula sam kako g a Russell pita svojega supruga, a ja sam ponovno gledala u njih. G. Russell je odmahnuo glavom. "To je bio dr. Willows. Žao mi je. Ne poznajemo dr. Duvergera. Ali trebali biste pitati na recepciji ako mislite da je ovdje." "Hvala vam", rekla sam. "Ho u." Nisam se sjetila toga da bih mogla pitati


100

GIGA

pompoznog monsieura Henrija je li dr. Duverger bio ovdje nedavno. Zašto se nisam sjetila tako jednostavnog pitanja? No bila sam u šoku kad sam došla. Možda sam još uvijek. "Vrt..." mahnula sam rukom prema prozoru. "Neko davno bio je park", rekla je g a Russell prije negoli sam imala priliku komentirati ga. "Ima dražesnih vrtova poput ovog širom Marakeša, izvan zidina medine. ito je bio obi aj da vladaju i sultan svojim sinovima pokloni ku u i vrt izvan medine, kao vjen ani dar. Mnogi francuski hoteli podignuti su usred tih kraljevskih vrtova. Ovaj je velik nekoliko hektara. Morate se kasnije prošetati jer cvije e nave er kad se povu e vru ina miriše ja e. Ogra en je zidom pa tako siguran." Kimnula sam, "Da. Ho u." "Predlažem vam da za desert probate Napoleona. Prekrasno izgleda; hotel ima vrlo talentirana slasti ara", rekao je g. Russell i gotovo neprimjetno okrenuo stolac kako bih znala da je razgovor završen. "Uživamo ovdje, zar ne, draga?" rekao je g i Russell. NAKON ŠTO SAM pojela ve eru, koja mi je opteretila želudac iako je bila lagano pripremljena, išetala sam kroz golema staklena vrata u vrt. Mnogi gosti ve su plesali u jednoj od plesnih dvorana kraj koje sam prošla, a prazne vrtne staze bile su osvijetljene bakljama. Okruživali su me stabla naran e i limuna i tisu e ružinih grmova punih žarko crvenih ruža. Sjetila sam se latica u svojoj sobi. Slavuji i grlice gnijezdili su se u palmama s obje strane staza. Bilo je i mnoštvo miomirisnih mimoza i biljaka koje su bile neo ekivano sli ne onima iz mojeg vrta: geraniji, matiole, zijevalice, vodenice, salvije, ma uhice i vrtni sljez. Iznenada su se moja sje anja na dom — i moj život ondje — inila toliko dalekima. Kao da žena koja je živjela taj jednostavni život, toliko odvojen od svijeta onkraj Ulice Juniper, nikako nisam mogla biti ja. Pod novim nebom ja više nisam bila ona Sidonie O’Shea. Otkad sam napustila Albany, stvari koje sam vidjela, koje sam ula i namirisala, dodirnula i okusila, bile su neo ekivane, nepredvidljive. Neke su bile lijepe, neke zastrašuju e. Neke divlje i uznemiruju e, neke mirne i dirljive. inilo se kao da su sve nove scene bile fotografije u albumu, fotografije koje sam snimila unutar svoje glave. Mogla sam ih gledati kao da polako okre em stranice. Pažljivo sam prelistala slike hotelske sobe u Marseilleu. Bilo je prerano da ih se prisje am. Jako prerano. A golemost mojega finalnog izazova — zbog kojeg sam doputovala ovamo — još je uvijek bio preda mnom. Pomisao na to kako u se suo iti s njim, možda ve sutra, ispunio me tolikim nemirom da sam morala sjesti na jednu od klupa. Ubrzo potom pogledala sam u no no nebo i po ela osluškivati tiho šuštanje njišu ih palmi na miomirisnom no nom povjetarcu i daleke, no postojane zvukove s trga.


101

GIGA

Skup mrtvaca. Iznenada me obuzeo mra an predosje aj. Zadrhtala sam na toplom zraku. Zatim sam jurnula stazama natrag prema hotelu žele i se vratiti u sigurnost svoje sobe.


102

GIGA

TRINAESTO POGLAVLJE P ETKOM VELJA E, jedanaest mjeseci nakon što je umro moj otac, shvatila sam što se dogodilo. Etienne i ja ve smo pet mjeseci ljubavnici. Pri ekala sam još tjedan dana prije negoli sam podijelila tu vijest s Etienneom. Nisam znala kako e reagirati; obe ao mi je da se ne moram brinuti o posljedicama seksualnih odnosa. Razumjela sam. On je lije nik; znao je kako to sprije iti. Ali nekako, usprkos obe anjima, njegove mjere opreza bile su neu inkovite. Bila sam uzbu ena i nervozna, željela sam prona i pravi trenutak da mu priop im tu neo ekivanu vijest. Ležali smo u krevetu okrenuti jedno prema drugom. Tijela su nam još uvijek bila vru a, iako je naša disanje poprimilo normalan ritam. To je bio savršen trenutak, trenutak pun otvorenosti i osje aja. Osmjehivala sam se i rukom prelazila gore dolje po Etienneovim golim prsima, te rekla : "Etienne. Moram ti nešto re i." Nagnuo se i poljubio me u elo, mrmljaju i pospano. "Što je, Sido?" Navlažila sam usne, a on se, možda zbog mojega oklijevanja, naslonio na lakat i po eo prou avati moje lice. "Sto mi imaš re i takva izraza lica? Izgledaš zadovoljno, no ipak stidljivo." Kimnula sam i uzela njegovu ruku u svoju. "Neo ekivano je, znam, Etienne, ali..." Jedva sam to mogla izgovoriti od radosti i za enosti. "Dijete, Etienne. O ekujem dijete." Zadržala sam dah ekaju i njegovu reakciju. Ali nije bila ona koju sam o ekivala. Pod blijedim tragovima hladna, zimskog mjeseca, koji su ulazili kroz prozorsko staklo, njegovo lice postalo je bezizražajno. Njegova koža poprimila je teksturu i boju izblijedjela fosila. Izvukao je svoju ruku iz moje, uspravio se i pogledao me blago otvorenih usta. "Etienne?" rekla sam i uspravila se. "Sigurna si?" upitao je. Cinnabar, još uvijek neo ekivano okretna usprkos svojim godinama, sko ila je na krevet pokraj Etiennea; on ju je odgurnuo neobi no naglim zamahom ruke. ula sam blag tutanj kad je sletjela na tepih i znala da e ljutita zavrnuti rep i odšuljati se pod krevet. Kimnula sam. "Ali koristio sam... što... la capote, gumicu, prezervativ", rekao je. "Uvijek ga koristio." Još uvijek je bio zastrašuju e blijed i, zbog posve neobjašnjiva razloga, po eo pri ati engleski. Bila sam zaprepaštena. "Etienne?" rekla sam napokon dok je strašan osje aj rastao u meni. "Etienne? Zar nisi... zar ne..." zastala sam ne znaju i kako da nastavim. Sad je preko moje glave zurio u prozor i mrak, kao da ne može podnijeti gledati me u


103

GIGA

lice. "Jesi posjetiti lije nika?" Ne pri ekavši odgovor, okrenuo se na drugu stranu i posegnuo za bo icom s tabletama na stolu kraj kreveta; rekao je da ga boli glava i da ne može spavati. Mrzila sam što uzima tablete za spavanje. Samo ih prve dvije no i koje je proveo sa mnom nije uzeo i, iako oboje nismo vrsto zaspali, mislila sam da je to zbog toga što nismo naviknuli spavati zajedno. Bila sam toliko svjesna njegova dodira i puna strahopoštovanja što ga imam kraj sebe da sam uživala u osjetu njegova tijela kraj mojeg kad bi se pomicao i okretao u mojem uskom krevetu. Nakon što je drugi put popio tablete te spavao vrstim, ispraznim snom, nije se pomicao osim što je napinjao eljust i škrgutao stražnjim zubima. Osje ala bih se usamljenom ak i kraj njega, za tih tabletama induciranih no i. Otvorio je bo icu i izbacio tri tablete u dlan. One su za glavobolju; ne e sad uzeti tabletu za spavanje, sigurno, ne sada kad sam mu ovo rekla. Ubacio ih je u usta i zalio ostatkom burbona u aši. Nisam znala je li gore kad gleda u mene ili kad je zabavljen tabletama i pi em. "Pitao sam, jesi posjetiti lije nika?" ponovio je i okrenuo se prema meni, no opet je po eo gledati iznad moje glave kroz prozor i nastavio govoriti svojim uko enim engleskim. "Ne. Ali znam da jesam, Etienne. Poznajem svoje tijelo i znakovi su jasni." Naposljetku me pogledao. Osjetila sam težak, tupi udarac u trbuhu. "Ne. C’est impossible. Možda drugi razlozi za simptome. U etvrtak — jedna dan poslije sljede i dan — imam kasnu... kako se zove... smjenu. Uzeti te ujutro, u kliniku ja znam, u sljede i... sljede i grad, okrug... i pregledat e te", rekao je dok mu se jezik zaplitao pri svakoj rije i. inilo se kao da je zaboravio govoriti ispravnim i formalnim engleskim kojim se koristio dok nije prešao na francuski. "Ne u moju bolnica." Mislila sam da e mi pozliti od njegova neobi na na ina pri anja i gotovo prazna pogleda. Ovo nije bilo ono što sam o ekivala dok sam stotine puta ovih nekoliko tjedana zamišljala kako u mu re i tu zna ajnu vijest. On je bio muškarac — jedini muškarac — s kojim sam podijelila svoje najintimnije misli. Moj život bio je isprepleten s njegovim. Dok Etienne nije ušao u moj život, pretpostavljala sam i prihvatila da u svoj život provesti sama. Naravno da sam shvatila da je moje pubertetsko obe anje Bogu i Djevici Mariji da u ostati edna bilo upravo to — mladena ko, naivno obe anje dano iz o aja. A u životu koji sam izgradila za sebe rijetko bi se mogla ukazati prilika da upoznam muškarca za kojeg bi se zainteresirala. Nikad prije nisam ni pomislila da bih mogla biti privla na nekom muškarcu. Sve do Etiennea. Dao je novu dimenziju mojemu životu, za koju nisam ni znala da postoji. Sad sam — svoj prijašnji život — doživljavala kao sumrak, prazan i bezbojan. Kad sam shvatila da sam trudna... jedino što smo mogli u initi jest oženiti se. On je bio pouzdan muškarac, pun integriteta. Ni na trenutak nisam pomislila da me ne e odmah zaprositi i da se ne emo smjesta oženiti. Sve to sam zamišljala u svojoj glavi


104

GIGA

posljednjih nekoliko tjedana, s osje ajem ekstaze koji gotovo nisam mogla sakriti: iselit e se iz svoje sobe i preseliti se k meni. Kupit emo novi, ve i krevet i preseliti se u ve u spava u sobu. Moja stara soba postat e dje ja soba; mo i u postaviti slikarski stalak u uglu u kuhinji. Ali sad... glasno sam gutala i, iako je bila gotovo pono , znala sam da e mi pozliti kao posljednjih jutara. Odjurila sam iz sobe i uvijek iznova pokušavala povra ati u kupaonici. Kad sam bila gotova, drhtavim rukama oprala sam lice i isprala usta, i vratila se u sobu. Etienne je ve bio obu en, sjedio je na krevetu i

vezao cipele.

Pogledao me tolikim nejasnim izrazom lica da me preplavio osje aj straha. Opet mi se želudac uzburkao, ali sad je bio prazan. Rukom sam prekrila usta. Ustao je. "Žao mi je, Sidonie", rekao je na francuskom. "To je... to je zbog šoka. Moram razmisliti. Nemoj biti povrije ena." Nemoj hiti povrije ena?. Kako da ne budem povrije ena njegovom reakcijom? "Zar ne eš ostati kraj mene ve eras? Molim te?" rekla sam. Trebao mi je njegov zagrljaj. Drhtala sam, djelomice jer mi je bilo hladno u laganoj spava ici, a djelomice zbog osje aja tjeskobe. Ali nije. Stajala sam na vratima, a on blizu kreveta. Razdvajalo nas je samo nekoliko metara, a meni se inilo da su to kilometri. "Do i u u etvrtak ujutro, u devet sati, i odvest u te u kliniku. Radi stru nog mišljenja", rekao je. "Ali... ali ti si stru njak." "To nije isto", odgovorio je. "Lije nik ne lije i svoje... ne bi trebao pregledavati one s kojima je blizak." Prišao mi je; nije mogao iza i iz sobe jer sam stajala na vratima. Nisam se pomaknula u stranu kako bi prošao. "Etienne", rekla sam i stavila svoje ruke na njegove. Pokušala sam ne zabiti svoje prste u njegove ruke. Trebala sam ga kraj sebe, željela sam ga zadržati. Tad me je stisnuo uza se, stavio moju glavu na svoja prsa. ula sam otkucaje njegova srca, ubrzane, kao da je tr ao. Previše se brzo odmaknuo od mene, pogladio me po kosi i otišao. OSTATAK TE DUGE NO I i cijela srijeda bili su beskrajni, zbunjuju i i puni tuge. Nisam htjela razmišljati o tome da sam pogriješila u procjeni Etienneovih osje aja prema meni. Nisam mogla. Nisam mogla biti toliko u krivu. VOŽNJA DO KLINIKE U potpunoj tišini — gdje su potvrdili moju trudno u — bila je dovoljna strašna, ali kad smo se po eli približavati periferiji Albanyja, više to nisam mogla podnijeti. "I, Etienne ?" ekala sam o ajni ki da me utješi. "Znam da je to iznena enje. Za


105

GIGA

oboje. Ali možda bismo to trebali nazvati sudbinom." Zurio je ravno naprijed i toliko snažno stiskao upravlja da su mu zglobovi prstiju pobijeljeli. Zatim je rekao; "Zna i li to da vjeruješ u sudbinu, Sidonie?" "Nisam sigurna, Etienne. Ali... bez obzira na to što se ovo dogodilo iznenada... Etienne, takve stvari se doga aju." Nisam znala što drugo re i. Naravno, znala sam kakvu reakciju želim od njega, što želim uti od njega. Željela sam da mi se osmjehne, da podijeli sa mnom veselje zbog djeteta. Željela sam da mi odmah kaže; Udaj se za mene, Sidonie, udaj se za mene i provest emo život zajedno. S našim djetetom. S našom djecom. Proteklih nekoliko tjedna, nakon što sam bila sigurna da sam trudna, zamišljala sam scene za koje sam mislila da nikad ne e biti dio mojega života. Etienne i ja igramo se s našim djetetom na travnatom humku jednoga ljetnog dana. Boži , s ukrašenim drvcem i veselo umotanim darovima; obojene lutke ili drveni konji i, lijepe haljine s naborima ili mali prsluci i hla e. Nesigurni, si ušni koraci, ro endanske zabave, prvi dan škole. Stvorila sam portret same sebe kao tradicionalne žene sa suprugom i djecom. Ja, supruga lije nika, majka. Ta slika bila je golema i nadohvat ruke. U tišini automobila shvatila sam, gotovo o ajni ki, kako — taj dar — želim više no što sam ikad željela išta u životu. Iznenadno sam pomislila na leptira Karner Blue kako se treperavih krila lagano spušta na divlju lupinu. Etienne je zaustavio auto uz rub ceste i po eo zuriti kroz vjetrobran. Snijeg je padao lagano, rubovi ceste ispred nas i tamne, gole grane stabala s obje strane poprimili su meke, zamagljene obrise. "Žao mi je, Sidonie", rekao je nejasnim tonom. "Znam da se ne ponašam kao što si priželjkivala." Pogledala sam kroz prozor i ugledala duga ku, mrtvu travu uz rub ceste kako strši, krhka i žuta, kroz snijeg. Bila sam zbunjena. Zar ne želi obitelj? Željela sam to re i, pitati ga: Zar ne želiš dijete, Etienne?Dijete sa mnom. Zar se ne želiš oženiti mnome, biti suprug i otac? Toliko emocija: šok, tuga i razo aranje, i, da, bijes, pomiješani u vrtlogu tamnih boja. Opet sam ga pogledala. "Sto emo napraviti, Etienne ?" Govorila sam sporo, jasno, tihim i sabranim glasom. "Znam da to nismo planirali. Ali... ali ja želim ovo dijete. Želim ga više nego bilo što drugo", ponovila sam glasnije i zatim zatvorila usta prije negoli kažem još nešto, jer željela sam re i Želim tebe više nego bilo što drugo. Želim da me ti želiš na isti na in. Nisam ga željela moliti. Tad me pogledao prvi put nakon što smo izišli iz klinike, i iz nepoznatog razloga, osjetila sam nešto poput suosje anja. Iznenada sam znala kako je izgledao kad je bio dje ak, nesiguran i prestrašen. Pomislila sam da je tako izgledao kad je uo za bratovu šokantnu smrt. Zbog tog pogleda mogla sam govoriti racionalnije no što sam se osje ala nekoliko sekundi ranije. "Ništa mi ne duguješ, Etienne", rekla sam tiho. "Nisi me zaveo. Znala sam što


106

GIGA

radim." Srce mi je snažno lupalo dok sam izgovarala sljede e rije i: "Možeš slobodno oti i, ako to želiš." Bile su to hrabre, lažne rije i. Ne one vezane za zavo enje — taj dio bio je istinit. Blefirala sam kad sam mu dala slobodu, rekla mu da ne mora ostati kraj mene, da se ne mora oženiti mnome. Taj blef bio je golem rizik. Što ako kaže: da, da, u pravu si, Sidonie, razdvojit emo se. Sigurno je to najbolje. Što u tada u initi? Nisam znala apsolutno ništa o djeci. ak nikad nisam ni držala dijete u rukama. I što s mojim sve siromašnijim bankovnim ra unom? Kako u uzdržavati to dijete? Zamislila sam se pognutu nad šiva i stroj, kao svoju majku. Pomislila sam kako svojem djetetu ne u mo i dati stvari koje mu trebaju. U tih nekoliko trenutaka tišine pokušala sam zamisliti svoj život u ku i u Ulici Juniper s nezakonitim djetetom. Vidjela sam pustinjaka koji stari, tamnu mrlju u životu kreposne zajednice zbog djeteta bez oca. Ho u li mo i podnijeti da se moje dijete tretira s prezirom zbog mojih grijeha? Naposljetku je progovorio. "Zar zaista misliš da imam toliko bijedan karakter, Sidonie?" Podignuo mi je ruku koja je ležala izme u nas na sjedalu. Njegovi prsti bili su hladni dok su se lagano savijali oko mojih. Pogledala sam dolje u njegovu ruku koja je držala moju na toliko neprirodan, uko en na in. "Naravno da emo se oženiti", rekao je hrapavim glasom kao da mu je grlo bilo stisnuto. Zatim mu se izraz lica ublažio. Drugom rukom podignuo mi je bradu. "Naravno, ma chere, Sido", i na to mi je jecaj zapeo u grlu. Suze su mi po ele te i, suze olakšanja, i on me stisnuo uza se. Plakala sam po njegovu reveru. Ipak me voli. Oženit e se mnome. To nije bila prosidba koju sam zamišljala, ali sve e se posložiti. DOK ME JE PRATIO do vrata, rekao mi je da e do i za tri dana — njegov sljede i slobodan dan — kako bismo mogli raspravljati o planovima. Oženit emo se u gradskoj vije nici za nekoliko tjedana, rekao je, jer e previše dugo potrajati organiziranje svadbe u crkvi i ekanje na poziv za sklapanje braka — oboje smo bili katolici. Osmjehnuo se; to je bio nesiguran osmijeh, ali iznenada su nestali svi moji strahovi. "Želiš li zaru ni ki prsten, Sidonie?" upitao me. "Da te iznenadim i izaberem jedan?" To je bio on, stari Etienne, moj Etienne. To je samo bilo zbog šoka, kao što je rekao. "Ne. Vjen ani prsten je sve što trebam." Uzvratila sam mu osmijehom. Spustio je ruku na moj trbuh, kroz moj debeo kaput. "Pjevat eš mu. Dodo, l'enfant, do. Mogu te zamisliti kao majku. Mogu uti kako pjevaš uspavanku našem djetetu." Zagrlila sam ga i opet prislonila glavu na njegova prsa dok su mi se o i drugi put punile suzama. Naše dijete, rekao je. Naše dijete.


107

GIGA

ETIENNE NIJE DOŠAO tri dana kasnije. O ekivala sam da e do i odmah poslije doru ka. ekala sam do ranog prijepodneva, zatim sam otišla do g. Barlowa i pitala ga je li zvao dr. Duverger. Nije. Uvjeravala sam se da ima hitan slu aj u bolnici. Naravno, što bi ga drugo moglo sprije iti? ekala sam cijelu ve er. Svakim jesatom u meni rastao strah. Naposljetku sam se skinula i otišla u krevet, ali nisam mogla zaspati. Sto ako je imao prometnu nesre u na putu do mene? Sjetila sam se stiskanja volana, osje aja da letim kroza zrak. Vidjela sam oca kako leži u polju kukuruza, a zatim se njegovo tijelo pretvorila u Etienneovo. Bi li me netko iz bolnice obavijestio ako je ozlije en? Ili bolestan? Je li nekome u bolnici pri ao o meni ? Bacala sam se, prevrtala, bilo mi je prevru e, pa prehladno. Cinnabar nije htjela ležati na krevetu, pa sam se naposljetku i ja dignula i po ela hodati ku om. Pozlilo mi je nekoliko puta, iako nisam znala je li to zbog djeteta ili zabrinutosti. Jutro je bilo mra no i snjegovito. U osam sati opet sam bila kod susjeda. "Zao mi je, Sidonie", rekla mi je g a Barlow, "ali linija je mrtva. Veza se prekinula ju er nave er. Zbog obilnog snijega." Kimnula sam s olakšanjem. To je bilo objašnjenje. Etienne me cijelu ve er pokušavao nazvati kako bi mi objasnio što ga je sprije ilo da ode sa mnom u Albany zbog vjen anja, ali nije uspio. "Zašto ne ostaneš i popiješ šalicu kave?" upitala je g a Barlow. "Izgledaš iscrpljeno, draga. Jesi li dobro?" Želudac mi se uzburkao. "Hvala, ali idem ku i. O ekujem... o ekujem poziv od dr. Duvergera. Kad telefoni prorade, i on nazove, ho ete li do i po mene?" Sjedila sam kraj prozora u dnevnoj sobi. Nisam mogla itati, nisam mogla slikati. Promatrala sam ulicu u slu aju da se pojavi Etienne. Snijeg je prestao padati i izašlo je sunce. Nekoliko automobila s mukom se probijalo kroz snijegom prekrivenu cestu; svaki put kad bih ugledala jedan, jurnula bih do ulaznih vrata, izašla na ledeni trijem ekuju i Etiennea. Ali on je danas u bolnici, govorila sam si. Ju er je imao slobodan dan. Danas ne e mo i do i. Naposljetku, negdje nakon dva sata, g. Barlow je došao k meni i rekao da su proradile telefonske linije. "I... je li bilo poziva za mene?" Odmahnuo je glavom, a ja sam, i ne uzevši kaput, otišla s njim do ku e, preko naših stražnjih dvorišta, do ulaza u kuhinju. G a Barlow sjedila je za stolom, i zglavkom odmicala pramen sijede kose sa svojega ela. Njezine su ruke bile bijele od brašna. "G. Barlow kaže da telefoni opet rade", rekla sam. Kimnula je. "Nismo sigurni otkad; Mike je podignuo slušalicu prije nekoliko


108

GIGA

minuta", rekla je i kimnula prema g. Barlowu koji je skidao izme. Nisu bili sigurni kad je proradio? Zar nisu shvatili koliko mi je to važno? Pokušala sam sakriti svoj bijes; znala sam da to nije njihova pogreška, ali bila sam toliko izvan sebe. "Mogu li ga nakratko upotrijebiti — telefon?" "Naravno", rekla je g a Barlow. U kuhinji je bilo toplo i mirisno. Zdjela prekrivena kuhinjskom krpom stajala je na stražnjem djelu štednjaka, te još jedna runda tijesta na brašnjavoj dasci na stolu. "Radim slatki kruh s grož icama. Nekoliko hljebaca ve je gotovo. Uzmi jedan, draga", rekla je mijese i tijesto. "Hvala", rekla sam, podignula slušalicu i izvadila broj telefona bolnice iz džepa haljine. Kad mi se javila centrala pitala sam za dr. Duvergera. Uslijedila je tišina, a zatim je žena rekla; "dr. Duverger više nije bolnici. Mogu li vas spojiti s drugim lije nikom?" "Nije više... kako to mislite?" Okrenula sam leda g i Barlow. Za uo se tup tutanj kad je bacila tijesto na dasku. Zujalo mi je u ušima. Nakašljala sam se. "Prebacujemo njegove pacijente dr. Hilroyu ili dr. Laneu, gospo o. Ho ete li ugovoriti termin s jednim od njih?" Stajala sam tako s crnom slušalicom stisnutom uz uho, usana uz zaobljenu slušalicu. "Gospo o?" Spustila sam slušalicu, ali nisam se okrenula. Jedva sam bila svjesna beskrajnog lupanja g e Barlow. "Sidonie? Nemoj zaboraviti uzeti jedan..." Izašla sam ih kuhinje i tiho zatvorila vrata za sobom.


109

GIGA

ETRNAESTO POGLAVLJE Ve SAM BILA U kaputu i izmama kad se nekoliko trenutaka kasnije g a Barlow s kruhom pojavila na stražnjem ulazu. Hljebac, koji je mirisao na kvasac i vo e, bio je umotan u istu kuhinjsku krpu. "Željela sam ti ga dati dok je još topao. Oh", rekla je kad mi ga je pružila, "ideš nekamo?" Kimnula sam, ali g a Barlow upitala me: "Je li sve u redu, Sidonie?" "Da", odgovorila sam, a zatim odmahnula glavom. "Ne baš. Etienne — dr. Duverger — trebao je ju er do i ovamo." "Pa", rekla je. "Lije nici su zaposleni ljudi. Sigurno je imao razlog." Odmahnula sam glavom. "Brinem se je li mu se što dogodilo." "Zašto bi to pomislila? Zato što nije došao kad je rekao da e do i? Nema smisla da se brineš, draga. Pri ekaj još dan-dva." Nisam joj htjela re i što sam upravo ula na telefonu. Stajala sam pred njom i gledala kruh koji je još uvijek držala. Spustila ga je na stol i potapšala me po ruci. "Daj mu vremena, Sidonie. Najvjerojatnije e do i im stigne", rekla je, okrenula se kako bi otišla, a zatim dodala: "O, Bože. Sve više nalikuješ na svoju majku." BILO MI JE NEUGODNO pitati g. Barlowa da me odveze do bolnice znaju i da me g a Barlow smatra nerazumnom jer se brinem zašto Etienne nije došao kad je rekao da ho e. Ali, naravno, nije joj bila poznata cijela pri a. Nešto mu se dogodilo. Ne bi obe ao da e do i, ako ne e. Osobito ne zbog ne ega toliko važnog kao što je naše vjen anje. Išla sam pješice do bolnice. Trebalo mi je dobrih sat i pol vremena, ali nakon što je pao gust snijeg, bilo je iznena uju e toplo za velja u. Kad sam stigla do bolnice ve mi je bilo vru e. Na recepciji sam pitala za dr. Duvergera. Nekako sam mislila da e se pojaviti zbog moje prisutnosti u bolnici. Kad sam dobila isti odgovor, da više nije zaposlen u bolnici, zamolila sam ih mogu li razgovarati s jednim od njegovih kolega. Pokušala sam se sjetiti imena dvojice kolega s kojima je radio. "Dr. Hilroy ili dr. Lane", rekla je žena. "Da. Da, bilo koji od njih. Mogu li razgovarati s jednim od njih?" Žena je pogledala nekoliko listova pred sobom. "Treba li vam termin? Morat ete pri ekati tjedan dana. Mogu vas upisati za sljede i ponedjeljak, u podne." "Ne treba mi termin. Imam jedno pitanje. Ništa medicinsko."


110

GIGA

Žena je podignula pogled s knjige i namrštila se. "Imam jedno pitanje", ponovila sam, uznemirena jer želi obrazloženje. "Sjednite, molim vas. Dr. Hilroy je skoro gotov sa smjenom. Kad završi, razgovarat e s vama." Sjela sam, skinula kaput i obrisala elo rukavicama. Doista sam se osje ala bolesno; bila sam mokra i osje ala sam mu ninu. inilo mi se da ekam cijelu vje nost. Napokon se iza krilnih vrata pojavio visok, sijedi muškarac. "Ja sam dr. Hilroy", rekao je nakon što je razgovarao sa ženom na recepciji. "Mogu li vam pomo i?" Ustala sam i objasnila mu da sam o ekivala poziv od dr. Duvergera. "Pretpostavljam da ste njegova pacijentica. Ali ne trebate se brinuti. Dr. Lane i ja preuzet emo vaše kartone." Odmahnula sam glavom i nakašljala se. "Zapravo..." polizala sam usne, "iako sam bila njegova pacijentica, sad... sam prijateljica dr. Duvergera. Dobra prijateljica", istaknula sam. "Zabrinuta sam za njega. Kao što sam rekla, o ekivala sam poziv od njega i sad se bojim da mu se nešto dogodilo." Nadam se da nisam djelovala toliko šokirano i zbunjeno kao što sam bila. "Posve je shvatljivo da sam zabrinuta." Lije nik se namrštio. "Siguran sam da je dobro." "Mislite da mu se što moglo dogoditi? Je li se tko uo s njim?" "Pa, ne znam, ali nije bilo razloga za sumnju... slušajte, otišao je mjesec dana ranije, ali bio je iskren." "Mjesec dana ranije? Kako to mislite?" Dr. Hilroy izgledao je kao da je rekao previše pa je odmahnuo glavom. "Je li... kad o ekujete da e se vratiti?" upitala sam. "Ho ete li sjesti, g ice...?" "Ne. Ali nije nalik na Etiennea — dr. Duvergera — da u ini tako spontanu stvar, zar ne? Oti i. Tako naglo", dodala sam. "Sigurno je u pitanju još što." Dr. Hilroyu je bilo još više neugodno. Govorila sam si da ponekad imam takav inak na ljude ak i u normalnim okolnostima. "Kao što sam ve rekao, otišao je samo mjesec dana ranije no što mu je istekao godišnji ugovor. Kao gostuju eg kirurga." Trepnula sam. "Trebao je oti i sljede i mjesec? Kamo?" "Zaista ne znam ništa o njegovim planovima nakon jednogodišnjeg ugovora. Ali iskreno, nitko od nas nije dobro upoznao dr. Duvergera. Nikad prije nije spomenuo svoju obitelj, iako pretpostavljam da su u Francuskoj." Kimnula sam, tupo, pokušavaju i zapamtiti sve što je govorio dr. Hilroy. Etienneova obitelj? Ali... oni su svi mrtvi. "Otišao je u Francusku?"


111

GIGA

Sad je dr. Hilroy djelovao pomalo ljutito, okre i se i pogledavaju i na sat. "Zaista vam ne mogu pomo i. Rekao je da jednostavno više ne može ostati ovdje zbog obiteljskih okolnosti i da se mora vratiti ku i." Vratiti ku i. Obiteljske okolnosti. Mislila sam da to ponavljam samo u svojoj glavi, ali izgovorila sam to naglas jer je lije nik rekao: "Da. Dovi enja, g ice... gospo ice." "Dakle... ne možete do i do njega? Sigurno je... je li ostavio adresu? Kako bi ga se moglo kontaktirati?" pitala sam ne mare i više djelujem li o ajno. Nije bilo važno što taj muškarac misli o meni. Dr. Hilroy najedanput je pogledao prema dolje, a ja sam slijedila njegov pogled. Ugledala sam svoje ruke kako vrsto stiš u njegove. Pustila sam ih i napravila korak unatrag. Sad se ljuljao, gotovo neprimjetno, na prstima. "Bojim se da ne", rekao je, a ja sam vjerojatno ispustila neki zvuk, možda tihi krik. Ili sam naglo udahnula dok sam zurila u dr. Hilroyeve o i. Vidjela sam svoj si ušan odraz u njima. Odjenula sam prvu haljinu koju sam dohvatila u ormaru, a moja kosa... jesam li po ešljala kosu? Sjetila sam se kako je bezbojno i upalo moje lice bilo prošle no i. Sigurno sam djelovala kao lu akinja. "Žao mi je", rekao je. "Možete li mi još što, bilo što, re i?" ula sam preklinju i ton svojega glasa. "Što je s... možete li mi dati adresu na kojoj je živio? Neka ku a sa sobama za iznajmljivanje. Znam toliko." Znam toliko. Rije i su samo isticale koliko sam malo znala. Dr. Hilroy se namrštio. "Mislim da ne bih trebao davati takve informacije." "Ja sam g ica O’Shea", rekla sam i pokušala se uspraviti. Znala sam da ovako ne mogu nastaviti; bilo je o ito da sam uznemirila dr. Hilroya. Govorila sam smirenije. "G ica Sidonie O’Shea. Možete provjeriti u kartonu. Vidjet ete da sam prošle godine bila pacijentica dr. Duvergera. Ne znam kako bi moglo biti pogrešno da mi sad kažete adresu. Ako je dr. Duverger doista napustio Albany, više nije važno, zar ne?" Promotrio me još jedan trenutak. "Molim vas", rekla sam gotovo šap i, a on je odmahnuo glavom, inilo se samom sebi, i otišao od mene te tiho nešto rekao ženi na recepciji gledaju i u mene. Zatim me je pozvao, no otišao je prije negoli sam došla do recepcije. Žena mi je pružila komad papira. SOBE KOJE JE ETIENNE UNAJMIO bile su udaljene deset dugih blokova od bolnice. Govorila sam si da je Etienne još uvijek ondje; da nije napustio Albany. Etienne me ne bi ostavio na ovakav na in, osobito ne sada. Rekao je da emo se oženiti. Rekao je naše dijete. Ne bi otišao u Francusku ne razgovaraju i sa mnom, ne kazavši mi što se


112

GIGA

dogodilo — o kakvim je obiteljskim okolnostima rije . I kad e mi se vratiti. Ku a je bila visoka i uska, crvena cigla dobro održavana, a kremasta boja oko prozora i vrata o ito svježa. Na jednom od prednjih prozora bio je rukom napisan znak: namještene sobe za iznajmljivanje. Govorila sam si da ima puno soba u ku i; da se znak ne mora odnositi na Etienneove sobe. Pokucala sam na vrata, otvorila ih je starija žena u uredno ispeglanoj sme oj ku noj haljini s bijelim, ipkastim ovratnikom. "Oprostite", rekla je odmah. "Sobe još nisu posve o iš ene. Ako možete do i za nekoliko dana, mogla bih vam pokazati..." "Ne", rekla sam prekinuvši je i udahnuvši duboko. "Zapravo, ja sam prijateljica dr. Duvergera." "On više ne stanuje ovdje", rekla je i po ela zatvarati vrata, ali ja sam stavila ruku na njih i zaustavila je. "Znam", rekla sam dok me hvatala još ve a panika nego u bolnici. "Znam", ponovila sam, "ali..." zurila sam u njezino lice. "Ali zamolio me da vidim je li ostavio crnu kožnatu torbu." Nisam znala odakle mi ta re enica, ali željela sam — morala sam — oti i do Etienneove sobe. Morala sam zbog sebe vidjeti da je otišao. "Kožnata torba?" "Da. Crna. S mjedenom kop om. Draga mu je; zamolio me... kao što sam vam rekla, da navratim i provjerim." Dok sam govorila još sam ja e gurala vrata, a zatim sam ušla u hodnik. Osjetio se blag miris kuhane govedine. Etienne je doista imao takvu torbu; vidjela sam je na stražnjem sjedalu auta kad me je odvezao u kliniku. Barem je to bila istina. "Pa, ne bih se iznenadila da je lije nik nešto zaboravio. Otišao je u žurbi." "Za as u pogledati, samo mi pokažite njegove sobe", rekla sam zure i u ženine o i. "Prepostavljam da ne može škoditi." Okrenula se i otvorila ladicu kredenca u hodniku te mi pružila klju . "Gore, prva vrata lijevo. Dvije povezane sobe." "Hvala", rekla sam i popela se stubama. "O", rekla sam i okrenula se prema ženi. "Je li se dr. Duverger sjetio ostaviti vam adresu kako bi mu se mogla poslati pošta?" Borila sam se zvu ati ležerno, ali ula sam lupanje srca u ušima. "Ne. Iako je dobio samo jedno ili dva pisma dok je stanovao ovdje. Iz inozemstva." Kimnula sam, no im sam zakoraknula, dodala je; "Dobio je jedno nekoliko dana prije odlaska." Pogledala sam je. Ona je kimnula. "S istim stranim poštanskim markama." Ne odgovorivši joj popela sam do vrha stubišta. Morala sam se zaustaviti, izvan vidokruga žene, nasloniti se na prva vrata i pokušati prodisati. Naposljetku sam se uspravila i otklju ala vrata.


113

GIGA

Zastor na prvom širem prozoru bio je navu en, a u sobi je bilo zagušljivo. Soba je bila jednostavno namještena kitnjastim kau om i malim stolom s dva stolca uspravna naslona, te masivnim stolom i uredskim stolcem. Na stolu je bila hrpa papira. Zatvorila sam vrata i prešla sobu, kratko potegnuvši rojtu. Blijeda svjetlost preplavila je sobu, a estice prašine letjele su medu tmurnim zrakama. Pokušala sam podignuti okvir prozora i uspjela ga otvoriti dovoljno kako bi ušlo nešto svježeg zraka koji je podignuo stranice papira i unio svježe mirise. Kroz otvorena vrata susjedne sobe vidjela sam uredno napravljen krevet s pamu nim pokriva em. Sjela sam na stolac ispred stola. Prsti su mi drhtali dok sam pregledavala papire. Ali to su bili samo isprintani listovi istraživanja o grloboljama. Otvorila sam ladicu s desne strane stola. U njoj su bile samo nao ale. Podignula sam ih i prstima prešla preko tankih okvira. Zamislila sam Etiennea kako sjedi ovdje i jednim prstom nesvjesno tapka po krilcu dok ita. "Etienne", šapnula sam u praznu sobu. "Gdje si? Što se dogodilo s tobom?" Spustila sam nao ale na stol i polako otvorila ostale ladice. U njima nije bilo ni ega osim uobi ajenih stvari: nekoliko spojnica, poluprazna bo ica tinte, nekoliko olovaka izgriženih krajeva. Pogledala sam ispod stola; kanta za sme e. U njoj je bio zgužvan list papira i mala bo ica za tablete. Izravnala sam papir, ali to je samo bio omot od kutije bombona od metvice. Bo ica za tablete imala je natpis duga i teško izgovorljiva imena oxazolidinedione, koje su bile propisane Etienneu. Poznavala sam bo ice s tabletama za njegove glavobolje — jednostavan analgetik, rekao je — i nesanice. Imao je još jednu s tabletama koje je uzimao kad je odlazio ujutro iz ku e. Kako bih ostao budan cijeli dan koji je preda mnom, rekao je na neusiljen na in. Ali ovo je bila bo ica koju dosad nisam vidjela. Stavila sam nao ale i praznu bo icu u svoju torbu. Bilo mi je potrebno nešto — bilo što — Etienneovo. Zatim sam se naslonila i zatvorila o i zbog iznenadne iscrpljenosti i aja. Željela sam oti i ku i, ali znala sam da najprije moram oti i u drugu sobu. Ovdje je dašak hladna vjetra puhao tihim, ustaljenim zviždukom kroz prorez u zastoru na prozoru. U sobi su bili samo krevet, komoda i ormar. I ove sam ladice otvorila. Nije bilo ni ega u njima. Ormar je bio prazan kao i ladice, ali kad sam se okrenula kako bih izašla, na dnu sam uo ila knjigu. To je bila knjiga o slavnim ameri kim akvarelistima koju sam Etienneu poklonila za Boži . Više no jedanput rekao je da mu manjka znanja o drugoj strani života, onoj nasuprot znanosti, i da želi znati nešto više. Iz nekog razloga, nakon što sam vidjela knjigu — ostavljenu — preplavila me nemjerljiva tuga. Spustila sam se na koljena i po ela zuriti u nju. Podignula sam je i prešla rukom preko korica. Rub papira, oznaka za knjigu, pretpostavljala sam, virio je s gornje strane na samom po etku knjige. Otvorila sam knjigu kod savijenog lista papira, toliko tankog da su se kroz njega mogla vidjeti slova.


114

GIGA

Još uvijek na koljenima, gurnula sam knjigu s krila na pod i otvorila list papira; bio je pun pregiba kao da ga je ve netko zgužvao pa opet izravnao. Tankim perom i stisnutim rukopisom napisano pismo na francuskom ukazivalo je na žensku ruku, kao i pažljivo ispisana slova. Moj pogled poletio je prema potpisu — imenu — na samom dnu. Držala sam list objema rukama. Kao i na stubama, po elo mi je tutnjati u ušima. Zure i u papir bila sam svjesna svojega plitkog disanja koje, kao da je dolazilo samo iz grla. Bila sam znojna ispod pazuha i na le ima, vuna s moje haljine lijepila mi se za kožu, iako je u sobi bilo prohladno. 3. studeni 1929. Marakeš Moj najdraži Etienne, Opet ti pišem. Iako nisi odgovorio na moja prethodna pisma. Još jedanput, u još ve em o aju, usrdno te molim da nas ne napustiš Nikad nisam izgubila nadu da eš nakon toliko vremena — prošlo je više od sedam godina otkad si bio kod ku e — u svojem srcu - svojem dobrostivom srcu punom ljubavi — prona i na in da mi oprostiš Ne u odustati, moji dragi brate. Molim te, Etienne. Vrati se ku i, i meni, i Marakešu. Manon GLATKI PAPIR U mojim rukama snažno se tresao. Manon. Vrati se ku i, rekla je, u Marakeš. Opet sam pogledala pismo. Moj dragi brate, napisala je. Prošlo je više od sedam godina. Manon je njegova sestra... ali... kad sam ga pitala za obitelj, rekao je da je imao samo brata Guillaumea, zar ne? Ne postoji nitko i ništa, rekao je, u Marakešu. Previše tajni. Previše toga nisam razumjela. Je li mislio na ovo kad je obavijestio bolnicu da mora oti i zbog obiteljskih okolnosti? Je li me ostavio bez rije i — napustio me, poput knjige — zbog svoje sestre? "Jeste li pronašli torbu?" upitao je neki glas, a ja sam se okrenula i ugledala vrste cipele s vezicama. Podignula sam pogled. Žena u sme oj haljini zurila je u mene. vrsto drže i pismo, uspjela sam se dignuti na noge. "Ne", odgovorila sam i prošla kraj nje. Dok sam se šepaju i spuštala niz stube, drže i se za ogradu, viknula je za mnom, "Kako ste rekli da se zovete?" Nisam odgovorila. Ulazna vrata ostavila sam otvorena.


115

GIGA

ak ni sad ne razumijem koliko sam o ajni ki željela do i ku i. Jurila sam kao da su mi psi traga i za petama. Znala sam samo da želim biti na sigurnom, u svoja etiri zida. Ondje u izvaditi pismo, pro itati ga bezbroj puta i pokušati otkriti neki smisao u svemu tome. Pismo je bila moja jedina spona s Etienneom. Etienne. Sve više osje ala sam da ga nikad nisam istinski upoznala.


116

GIGA

PETNAESTO POGLAVLJE REAKCIJA ZBOG GUBITKA NEKE OSOBE uvijek je nepredvidiva. Kad mi je umrla majka osje ala sam tihu, sjetnu tugu koja je bila nepromjenjiva, ali shvatljiva. Znala sam da u nastaviti svoj život kao i prije, brinuti se o ku i i ocu. To je bila neizbježna smrt, a instinktivno sam znala da e se tuga s vremenom smanjivati, rastezati i blijedjeti. Kad mi je umro otac, osjetila sam nešto drugo, ludilo puno krivnje i o aja. Neprekidno sam iznova proživljavala trenutke u kojima sam inzistirala na tome da ja vozim, u kojima sam trenutak predugo odvratila pogled s ceste, u kojima sam okrenula upravlja nekoliko centimetara previše. To je bila duboka žalost puna kajanja jer nisam imala šansu da mi oprosti, da se pozdravim s njime. Uslijedila je puka samo a zbog njegove tragi ne, neo ekivane odsutnosti. Ali sada... ono što sam osje ala nakon povratka u Ulicu Juniper kasno poslijepodne bilo je šokantno surovo u svojoj snazi. Preplavljivalo me u valovima poput kotrljaju e težine koja me inila slabom. Noge me više nisu slušale, morala sam uzeti taksi. Bila sam neizmjerno zbunjena. Ležala sam na krevetu, zurila u rastegnute sjene. Znala sam da me Etienne voli. Želio je biti sa mnom i s našim djetetom. Bezbroj puta proživjela sam naše zajedni ke trenutke, pokušavaju i prona i nešto što mi je promaknulo. Jasno sam mogla vidjeti kako me je gledao, kako je razgovarao sa mnom, kako se smijao zbog ne ega što sam rekla. Kako me je dodirivao. Pomislila sam na posljednji put kad smo se vidjeli, kad je rukom obgrlio moj struk i govorio o tome kako u pjevati našem djetetu. Ne. Uspravila sam se u mraku. Nikad se prema meni ne bi ponio toliko bijedno. Nikad me ne bi napustio na ovakav na in. Nešto mu se dogodilo, nešto što je bilo izvan njegove kontrole. Sigurno je imalo veze s nekom tajnom, ili možda više no s jednom. Ništa što jest ili nije u inio nije neoprostivo. Sve bih mu oprostila. Mora to saznati. Sljede eg jutra probudila sam se uko ena, prozebla i s glavoboljom, kao da se ne mogu posve probuditi iz uznemiruju e no ne more. Bila sam tjeskobna, nemirna kao kad je umro otac. Cijeli dan šetala sam svojim malim sobama ispunjena neobi nom i nemirnom energijom znaju i da moram nešto initi, ali ne uspijevaju i otkriti kojim putem moram krenuti. U mojem studiju, ispunjenom ustaljenim zrakom, bilo je vlažno i hladno. Nisam slikala mjesec dana; previše sam bila usredoto ena na svoj novi život i misli o budu nosti s Etienneom. Cinnabar se kradomice prišuljala, progurala se izme u mojih lanaka te sko ila na stol s mojim slikarskim priborom. Spustila se, sakrila prednje šape i po ela zuriti u mene širokim o ima boje topaza. Uo ila sam koliko je ostarjela po njezinim oslabljenim


117

GIGA

bedrima i maloj kralježnici punoj kvrgavih kralježaka. Njezino neko sjajno krzno boje bakra sad je bilo zagasito sme e. Posljednje slike koje sam napravila bile su pri vrš ene za zid. Bile su pomno injene i pristojne, naslikane — kao što je Etienne jedanput istaknuo — preciznom, postojanom rukom. Svaki i najmanji potez kistom bio je pažljivo smišljen i siguran. Iznenada sam postala razdražljiva zbog svojega rada, razdražljiva zbog same sebe jer sam bila žena koja jednostavno dopušta da joj se život dogodi. Tko je mogao zamisliti da e takav si ušan komad zemlje, manji od vrška igle na zemljinoj površini, biti dovoljan da je zadrži cijeli život. Cinnabar je bila pospana, o i su joj bile napola zatvorene, a brada naslonjena na šape. Evo me, pomislila sam, promatraju i staru ma ku. Niti sam obrazovana niti rje ita. Iako me Etienne nazvao lijepom, nisam se zavaravala svojim izgledom. Imala sam mršavo lice i tijelo, velike i radoznale o i ispod gustih zaobljenih obrva, kovr avu kosu koju je bilo teško pripitomiti kako bih poprimila kultiviran i profinjen izgled koji sam primje ivala na drugim ženama. Tvrdoglavo sam odbila skratiti je po posljednjoj modi. S trideset više nisam bila mlada. Zapravo, u nekim bi me društvima ve smatrali starom. Oni koji su me poznavali u Albanyju vjerojatno su me ve smatrali usidjelicom. Ostavila sam slike i otišla do kupaonice kako bih se pogledala na zamrljanom ogledalu iznad umivaonika. Moj ina e taman ten imao je pepeljast odsjaj, usne su mi bile udne svijetloljubi aste boje kao i podo njaci. Nekoliko pramenova kose bilo je svjetlije boje oko sljepoo nica. Nisu bili sijedi ili bijeli, ali inilo se kao da je uobi ajeni bogati crni sjaj moje kose izblijedio. Jesu li se pojavili tek nedavno ili ih jednostavno nisam vidjela? A ono što sam vidjela u svojim o ima bilo je jednostavno: ništa. Boja je izblijedjela u nešto neodre eno. Tajanstvene, nazvao ih je Etienne jedanput. Tvoje su i tajanstvene, Sidonie, bio je rekao. Tajanstvene, i, poput tebe, neuhvatljive kao rana magla. Jesam li samo zamišljala da je neko tako razgovarao sa mnom? "I što sad?" rekla sam glasno, a iza mene se za uo neprimjetan zvuk. Okrenula sam se; Cinnabar me bila slijedila, a sad je stajala kraj vrata. Gledala je u mene kao da pita: Zar ne eš sjesti? Zar se ne eš zaustaviti na jednom mjestu kako bih se ja odmorila? Otišla sam do prozora u dnevnom boravku. Iza stakla samo je bio mrak i tiho, uporno kuckanje grana lipe. Ve eras kuckanje nije nimalo nalikovalo na ples, kao što sam neko mislila; ve eras je to bilo otkucavanje vremena, koš at prst na ramenu. Bilo mi je mu no od vlastite predvidljivosti i vlastitoga malog kompasa. Opet sam pogledala svoj odraz, ovaj put u prozorskom staklu, taman i mutan kao da sam i sama duh. Podignula sam torbu sa sofe gdje sam je bacila dan ranije, i odnijela je u kuhinju. Izvadila sam sve što sam uzela iz Etienneove sobe: njegove nao ale, bo icu s tabletama,


118

GIGA

i pismo. Stavila sam ih na stol, sjela te zurila u njih. Pro itala sam pismo još triput; nije bilo razloga da ga i dalje itam jer sam ga znala napamet. Pogledala sam bo icu s tabletama, ustala, otišla do police s knjigama u dnevnom boravku i izvadila debeli medicinski priru nik kraj rje nika i atlasa. Odnijela sam ga u kuhinju i otvorila indeks. Bio je zabilježen. Oxazolidinedione. To je bio lijek za neurološke patologije, pro itala sam, i propisivao se za spre avanje epilepti nih napadaja i paralize. Ali Etienne sigurno nije bio epilepti ar. Nikad nije imao napadaj kad je bio sa mnom. I nije imao nikakve znakove paralize. Ponekad je bio pomalo nespretan, udario bi u komad namještaja ili se spotaknuo o rub saga. Sjetila sam se kako je istio piletinu koju sam skuhala za ve eru i kako je nož iznenada trznuo u jednu stranu. Etienne ga je ispustio i pogledao ga kao da je posve nepoznat predmet, zatim mi je okrenuo leda, otišao do sudopera i oprao ruke, nekoliko puta. Nisam se zamarala time, ali sad sam se sjetila kako su ga ti naoko bezna ajni doga aji uzrujali, i kako je neuobi ajeno ljutito reagirao na njih mrmljaju i sebi u bradu i jasno odbijaju i moja pitanja ili brigu. Nisam znala što u initi s tim propisanim lijekom. Da je Etienne bolestan, ja bih to znala. Zar ne? Podignula sam nao ale i opet prstom prešla po njima. Spustila sam ih i opet uzela pismo. Ta žena, njegova sestra Manon, imala je veze s tom tajnom: tajnom za koju je Etienne mislio da mi ne može re i. Zato je otišao. Ali nije shvatio da mogu prihvatiti sve što mi kaže. Morao je to znati. Morao je znati da ga volim dovoljno i da me nije briga za njegovu prošlost. Da e ga naša budu nost o istiti od svega što ga je morilo. Ali prona i ga... jedino što sam imala krsno je ime njegove sestre - žene koju nikad nije spomenuo — i grad u kojem živi. Ondje gdje je odrastao Etienne. Oti i u tamo. Prona i u ga u Marakešu i re i mu to. Je li to spontana i budalasta odluka? Da. Jesam li ikad prije djelovala iz impulsa? Da, kad sam Etiennea pustila u svoju ku u, u svoj krevet. U svoj život. Bila sam žena koja je neko reagirala racionalno, oprezno. Vlastita prošlost inila mi se neobi no dalekom kao da sam lik iz romana, knjiga koju sam stavila u stranu, napola nepro itanu jer me taj lik malo zanimao. Ali možda je bilo važnije razmišljati o ženi koja sam mislila da sam sada: žena koja reagira nagonski, sluša svoje srce. Pomislila na svoje srce koje sam neko smatrala nezgrapnom tvari boje jetre koje tromo lupa. Ali pojavio se Etienne i ubrzo se pretvorilo u bogatu zdjelu grimiznih cvjetova, koja je pulsirala žarkom toplinom. Bojala sam se da mi je srce u opasnosti da postane opet ono što je bilo, samo organ, miran i nezahtjevan kao teme na mojim akvarelima, ako ne saznam što se dogodilo Eteinneu. I, još važnije, sad je postojalo još jedno srce — toliko si ušno. "PUTUJEM

U INOZEMSTVO,

ice Barlow", rekla sam joj stoje i u kuhinji. "Idem...


119

GIGA

zastala sam. Nisam željela re i u potragu za dr. Duvergerom ili pokušati ga na i. Bilo bi previše složeno pokušati objasniti joj da sam sigurna da želi biti sa mnom. Ja mu moram re i da je sve u redu. Voljet u ga, bez obzira na sve. "Putujem u inozemstvo", ponovila sam, pomalo neuvjerljivo. "Inozemstvo?" rekla je g a Barlow podignutih obrva. "Kako eš to izvesti?" Glasno sam progutala. Prošlo je tjedan dana otkad sam donijela tu odluku, a odonda sam samo planirala i djelovala. Ve sam u inila sve kako bih dobila putovnicu. Odnijela sam u banku hrpu novca od prodaje Silver Ghosta i kupila franke. Podignula sam gotovo sve s bankovnog ra una i otišla u putni ku agenciju u Ulici Drake i kupila kartu za brod koji za dva tjedna kre e iz New Yorka za Marseille. Do tada u dobiti svoju putovnicu. Kupila sam dva kov ega. "Sve je organizirano", odgovorila sam. "I kad se vra aš?" "Još ne znam", odgovorila sam. "Ali možete li vi i g. Barlow paziti na ku u dok me nema? I Cinnabar. Možete li uvati Cinnabar za mene?" a Barlow stisnula je usne. " ekaj, Sidonie. Ti nisi tip osobe koji otputuje i potroši sav svoj novac na šašavo putovanje. Reci mi ako sam u krivu, ali mislim da to ima veze s tvojim nestalim lije nikom." Nisam odgovorila. Gledala sam platno s tri šljuke na rogozu na zidu iza njezine glave. Dala sam im ga prošle godine. "Jer ako ga ideš uvjeriti da se vrati... pa, ne možeš prisiliti muškarca da napravi nešto što ne želi, Sidonie. Ako ne želi biti tu s tobom, odlazak na drugi kraj svijeta kako bi ga navela da se vrati ne e to promijeniti." Glas joj je bio druga iji, neosu uju i i ton glasniji nego obi no. "Zar ne bi bilo lakše otpustiti sve to i nastaviti sa svojim životom? Nema smisla raspravljati s muškarcem o ne emu ako je ve odlu io. Znam to." "Ali nešto mu se dogodilo, g ice Barlow. Moram mu re i... moram..." zastala sam ne znaju i kako nastaviti. "Samo moram oti i i razgovarati s njim, g ice Barlow." " Što mu se dogodilo?" Maknula sam kosu s lica. "Nešto se nenadano dogodilo. S njegovom obitelji." "Ali... zašto nisi razgovarala s njim dok je još bio tu? Zar ga ne možeš nazvati? Imaju telefone ondje gdje je otišao, zar ne? Ne razumijem, Sidonie..." Naravno da nije razumjela. Nisam mogla zamisliti da je g a Barlow za g. Barlowa ikad osjetila ono što ja osje am za Etiennea. Ako i jest, više se ne sje a nakon svih tih godina. "G o Barlow, molim vas. Moram oti i." "Ideš li dakle onda u Francusku?" Kimnula sam. To i nije bila laž; prvo u i i u Marseille. I osjetila sam golemu potrebu da ne pri am previše o tome. Morala bih joj pri ati o pismu žene zvane Manon.


120

GIGA

Iznenada su mi zadrhtali usne i brada. Rukom sam prekrila usta i okrenula se u stranu. "Osim toga. Moraš uzeti u obzir svoje... stanje." Pogledala sam je. Kimnula je i pogled joj je skliznuo do mojeg trbuha. Maknula sam ruku s usta. "Kako znate?" Nagnula je glavu u jednu stranu. "Žena može vidjeti takve stvari, ako gleda. I mislim da ne e pro i puno vremena kad e to biti uo ljivo. Dakle, kako eš putovati, žena, sama, bez prstena na ruci i s trbuhom poput visoko podignute zastave kako bi ga svi vidjeli ? Kako bi svi znali kakva je to žena?" a Barlow nikad prije nije razgovarala sa mnom na taj na in. Nakašljala sam se. "Ne zanima me što netko misli o meni. Znate to. Nikad me nije zanimalo." ni kapci spustili su joj se, gotovo neznatno. "Možda bi bilo bolje da te zanima, Sidonie. Možda se onda ne bi našla u stanju u kojem si sada. Bože, da te majka može vidjeti kako dovodiš muškarca u ku u s kojim si se spetljala..." "Savjeti mi sada više ne trebaju, g o Barlow", rekla sam, odlu no i glasno. "Moja majka odavno je mrtva. I to nije vaša stvar." a Barlow se povukla kao da sam je ošamarila, znala sam da sam je povrijedila. Ali bila sam bijesna na nju jer je ono što je rekla bilo to no. "Žao mi je, g o Barlow", rekla sam brzo. "Uvijek ste bili dobri prema nama. Prema meni." Nisam željela razmišljati o injenici da g. Barlowu mjesecima nisam platila stanarinu, kao što je rekao da ne moram nakon o eve smrti. Nisam znala je li g a Barlow upoznata s tom injenicom. "Ali ja... ja ga volim, g o Barlow. I on mene voli. Znam to." Na to me g a Barlow zagrlila. "Uvijek glume da im je stalo kad nešto žele, Sidonie." Uzdahnula je, i ja sam se naslonila na nju. "Ti znaš toliko malo o svijetu, djevoj ice moja", rekla je. "I o muškarcima", dodala je. "Od samog po etka predvidjela sam ove probleme. Vidjela sam ih, Sidonie, ali još si uvijek žalovala za ocem, i ja sam pomislila, slušaj Nora, pusti djevojku da uživa." Odmaknula se od mene. "Ali nema užitka bez boli, Sidonie. Nema užitka bez boli", ponovila je. "Ra unaj na to kao što možeš ra unati na prvi mraz svake godine." DAN PRIJE nego što sam napustila svoj dom, otišla sam do spremišta. Stari T Model još je uvijek bio ondje, prekriven vrstom ceradom. Povukla sam je i rukama prešla preko haube automobila, ali nisam ušla. Pomislila sam na oca kako sjedi unutra i puši lulu. Pomislila sam na majku kako sjedi za kuhinjskim stolom pred šiva im strojem. Pomislila sam na Etiennea kad je rekao naše dijete. Prekrila sam auto. Prošetala sam sve do ribnjaka kako bih ga pogledala još jedanput. Bio je prvi tjedan


121

GIGA

ožujka, topao dan, posvuda se uo zvuk vode koja kapa u sinkopiranom ritmu. Led na sredini ribnjaka topio se i ve je bio probijen na rubovima. Blag vjetar mreškao je vodu koja je klizila. poput tankih jezi aca uz oštre rubove zemlje. Kasno poslijepodnevno sunce bljeskalo je na vodi, a u zraku je bio miris prolje a, svjež i pun obe anja novih po etaka. Stavila

sam

ruke

na


trbuh

koji

je

bio

neznatno

ispup en.

122

GIGA

ŠESNAESTO POGLAVLJE Morala sam prespavati U Marseilleu; brod za Tanger isplovljavao je kasno sljede e poslijepodne. Bila sam neobi no umorna nakon tjedna plovidbe iz New Yorka, iako sam najviše ležala na svojem uskom krevetu i dvaput na dan sama šetala palubom. Tupo sam gledala luku dok su mi utovarivali kov ege u taksi koji nas je kroz ulice odvezao do hotela preporu enog na brodu. U hotelu me portir pitao za ime, a ja sam nakon oklijevanja odgovorila, "Madame Duverger." Nisam namjeravala re i to, nisam imala razloga lagati. "Koliko dana?" "Samo no as. Sutra kasno poslijepodne ukrcavam se na brod za Tanger." Nisam sigurna ni zašto sam morala otkriti svoje planove ovoj nenasmiješenoj, strogoj ženi. Na oznaci pri vrš enoj za bluzu pisalo je madame Buisson. Ispružila je ruku. "Želite li da platim unaprijed?" Odmahnula je glavom. "Vaša putovnica, madame. Držimo vašu putovnicu dok ne otputujete." Glasno sam progutala. "To sigurno nije nužno", rekla sam. "Nužno je", odgovorila je i još uvijek imala ispruženu ruku. "Vaša putovnica", ponovila je. Posegnula sam u torbu i dala joj krutu knjižicu u crvenom uvezu. Otvorila ju je i pogledala fotografiju. Izraz njezina lica mijenjao se dok je pogledom prelazila stranicom na kojoj su pisali moje ime, datum ro enja i bra ni status: Sidonie O’Shea. 1. sije nja 1900., Albany, New York. Neudana. ak i ako nije znala engleski, madame Buisson mogla je uo iti da ime koje sam joj rekla nije bilo ono otisnuto u putovnici. Ja nisam bila madame. Nije rekla ništa, okrenula se i ušla u malu prostoriju iza recepcije s mojom putovnicom. Kad se vratila, dala mi je velik metalni klju na kožnatom remenu. "Soba 267, madame", rekla je. Bila sam zahvalna što posljednju rije nije izgovorila sarkasti no. "Mladi e vam ubrzo donijeti prtljagu." "Merci", rekla sam, duboko udahnula i polagano krenula stubama do drugog kata. SOBA JE BILA MALA, ali ista, te je imala luksuz pripadaju e salle de bain. Sjela sam na rub kreveta kako bih pri ekala torbe, razodjenula se i spremila za krevet. Nisam željela pobliže istražiti Marseille. Dokovi su bili prljavi, puni hrpa sanduka i pošiljki, tamnoputih muškaraca mutnih pogleda bilo je posvuda. Tijekom vožnje do hotela vidjela sam previše zapuštene djece i raspadaju ih, ruševnih ostataka visokih zgrada.


123

GIGA

U jednom trenutku povijesti obitelj moje majke došla je iz Francuske; francuska krv tekla je mojim venama. Otac mojeg djeteta potjecao je iz ove zemlje. Naše dijete bit e tri etvrtine Francuz. im su ostavili torbe na podu kraj ormara, izvadila sam spava icu. Tek je bilo sedam sati, ali morila me neobi na, ustrajna bol u le ima. Trebao mi je termofor. Legla sam u uzak, tvrdi krevet s uzdahom olakšanja, i usprkos bolovima u le ima odmah zaspala. Tijelo me probudilo u pono . Bol se proširila na moj abdomen, savila sam se još više u klupko pokušavaju i zaustaviti sve ja u bol. Pomislila sam da bi mi pomogla topla kupka. Polako sam maknula pokriva e, a kad sam ustala, niz noge mi je potekla teku ina. Užasnuta, pogledala sam mokru tminu oko gležnjeva. S rukama na trbuhu, otišla sam do kupaonice i upalila svjetlo. Pozlilo mi je od blještave boje krvi - ne zbog pogleda na nju, nego zbog njezina zna aja. "Ne!" kriknula sam u praznoj kupaonici i ula kako mi glas odzvanja. Nisam mogla iza i iz sobe i oti i do portira; savladali su me gr evi i krv koja je curila. Koga da nazovem? "Etienne", rekla sam naglas jer nije bilo nijednog drugog imena koje sam mogla izgovoriti. "Etienne", ponovila sam tiho, ali samo se moj glas odbijao sa zidova i stropa. inilo se da ne mogu u initi ništa, ništa što bi sprije ilo istjecanje života iz mene. Nakon toga legla sam postrance na ru nik na tvrdim plo icama kupaonice i skvr ila koljena. Glava mi je tutnjala od silnog plakanja; bila sam toliko žedna, ali nisam imala dovoljno energije da se dignem i popijem vode iz slavine. Ležala sam tako, na podu, dok kroz prozor i otvorena vrata kupaonice na moje lice nije pala tanka jutarnja zraka sunca. Zurila sam u svjetlost koja je prelazila preko kreveta i zida. ula sam lagano kucanje na vratima, ali nisam odreagirala. Nisam mogla ustati i nisam mogla zatvoriti o i. inilo se da mi je tijelo nekooperativna, krhka školjka, a um stisnuta, vrsta šaka u kojoj pulsira jedna okrutna re enica. Tvoje dijete je mrtvo. Tvoje dijete je mrtvo. Kroz djelomi no otvoren prozor za uli su se povici, zatim dje ji glasovi, neprekidan lavež jednog psa. Netko je snažnije pokucao na vrata i za uo se ženski glas, "Madame'! Madame, moram istiti sobu." Kvaka je zveketala. Na to sam duboko i nesigurno udahnula i uspjela podignuti ruke do lica. Obrazi su mi bili mokri. Kvaka je prestala zveketati. Svaki pokret bio mi je bolan; boljeli su me zglobovi kao da me hvata gripa. Nesigurno sam se podignula u sjede i položaj i pogledala krvave ru nike na podu oko sebe. "Etienne", šapnula sam. Što da sad u inim? Što da sad u inim? Ustala sam drže i se za umivaonik, napunila kadu i polako se okupala. Stavila sam istu spava icu i strpala krvavu u koš za sme e. Bila sam previše slaba da pokušam isprati krv i tkivo iz ru nika. Ostavila sam ih u lokvi tamnoruži aste boje u kadi prije negoli sam se vratila u krevet. Ležala sam tako ne mogavši više plakati.


124

GIGA

Nastavila sam dodirivati abdomen; bilo je teško shvatiti da više nije bilo one si ušne stvari koju smo stvorili Etienne i ja. MISLIM DA SAM bila u šoku; nisam mogla razmišljati ni o emu osim o smrti toga malenog bi a. Znam da sam u jednom trenutku sklopila ruke i po ela moliti za njegovu dušu. Ne znam koliko je vremena prošlo, ali kad sam sljede i put ula klaparanje kabala te potom kucanje na mojim vratima, odazvala sam se. "Molim vas", rekla sam najglasnije što sam mogla. "Zamolite madame Buisson da do e do moje sobe. Recite joj da do e. Bolesna sam." Kad je došla, otklju ala vrata, zastala i pogledala me na drugom kraju sobe, rekla sam joj izravno da sam se no as razboljela i da bih htjela vidjeti lije nika. Sjedila sam na uskom krevetu s pokriva ima nemarno preba enim preko nogu. Kimnula je neodre enog izraza lica kao i dan prije, ali kad joj je pogled pao na otvorena vrata kupaonice, vidjela sam kako su joj se nadula prsa. Pratila sam njezin pogled. Ostavila sam jedan krvavi ru nik na podu. Otišla je do kupaonice i pogledala unutra, zatim snažno zatvorila vrata, gotovo zalupila njima. Pogledala me, odmahnula glavom gotovo neprimjetno i otišla. Mislim da sam zaspala, a ona se nakon, prema mojem dojmu, jako malo vremena vratila sa sredovje nim muškarcem gustih brkova i previše nauljene kose. Nosio je crnu torbu i imao ispucanu kožu na prstima. "Mademoiselle O’Shea", rekla je madame Buisson dodavši, "Amerikanka koja je tek stigla", kao da je o ekivala nešto neugodno. Lije nik mi je kimnuo. Dakle, recepcionarka me sada zvala imenom iz putovnice, posebno naglašavaju i mademoiselle. Ostala je u sobi, kraj vrata, skrštenih ruku. Lije nik se zanimao — pitala sam se zašto se nije obratio meni — za prirodu mojeg posjeta. Žena je vrlo tiho odgovorila da sam izgubila nešto krvi tijekom no i. Upotrijebila je frazu, de pertes de sange, gotovo šap i kao da je jako sramotno izgovoriti te rije i. Podignuvši obrve pokazala je da je upu ena u slu aj. "Ah", rekao je lije nik i bacio pogled na mene. "Le fausse couche?" "Gotovo sigurno. Sve ukazuje na poba aj, lije ni e", odgovorila je, inilo se, s nekim neobi nim zlobnim zadovoljstvom. Bacivši pogled na mene, lije nik je brzo nastavio. "Sama je?" upitao je okrenuvši se prema ženi, i na temelju njegova tona bilo je jasno da i sam zna odgovor. Potom je pitao recepcionarku zašto sam u Marseilleu, a ona mu je odgovorila da idem u Tanger. Pogledao me i odmahnuo glavom. "C'est impossible. Oh, ali to nije mogu e, mademoiselle", rekao je nezgrapnim engleskim, glasno rastegnuvši rije i kao da sam jako


125

GIGA

gluha ili zaostala. "Ne smijete putovati", rekao je, i tada sam shvatila zašto me ignorirao i razgovarao samo s recepcionarkom o mojoj situaciji. Ona je naglasila da sam Amerikanka. Nije znao da govorim francuski, a ona mu to nije rekla. Opet je prešao na francuski kad se okrenuo prema recepcionarki. "Ne e uspjeti do i do tamo, sama, nakon poba aja." "Ona je i bogalj", rekla je žena pogledavši me preko lije nikovih leda. Bila sam previše slaba da odreagiram na takvu beš utnost. Lije nik je odmahnuo glavom. "Pa, tako je još o itije da nije tip osobe koji može otputovati do takve opasne destinacije. I trebat e joj neko vrijeme da se oporavi. Recite joj da se vrati u Ameriku im bude sposobna." "Monsieur le Docteur", rekla sam na francuskom, "Razumijem. Molim vas, obra ajte mi se izravno." Zarumenjeli su mu se obrazi, ali brzo se sabrao, nakašljao i izravnao svoj ve besprijekoran rever. "Ispri avam se." Pogledao je madame Buisson. "Nisam znao da govorite francuski." Maknula sam svoju raš upanu kosu s lica. "Moram nastaviti put. U Sjevernu Afriku", rekla sam. "Moram sti i u Tanger što je brže mogu e. Što mislite, kad u mo i nastaviti put?" "O, mademoiselle", rekao je. "Ne mogu vam preporu iti putovanje. Imate li prijatelja u Marseilleu? Ili negdje drugdje u Francuskoj, kako biste odsjeli kod njih neko vrijeme? Dok vam se tijelo ne oporavi." Odmahnula sam glavom. "Ne. Moram i i", pokušavala sam re i odlu nim glasom, no nisam uspjela. Bio je slab, a usne su mi drhtale. "Ako inzistirate, mogu vam samo re i da potražite nekoga tko e vas pratiti. Kako bi vas... možda zaštitio kad stignete tamo. Moje namjere nisu bile nimalo podcjenjiva ke kad sam to istaknuo ranije. Ali bit e vam potrebna fizi ka snaga kao i sposobnost prilago avanja novim uvjetima. Uvjetima koji mogu biti uvredljivi dami poput vas, o ito dobre i osjetljive prirode. Jedne koja je doživjela ovakav gubitak." Gorjele su mi o i, ali brzo sam trepnula. "Ne postoji razlog za to da se ne oporavim brzo, zar ne?" upitala sam. "Mademoiselle. Kao što sam rekao, morate mirovati i dopustiti svojem tijelu da se oporavi. U kojem ste mjesecu trudno e bili?" "Tre em", odgovorila sam. Pogladio je brkove svojim palcem i kažiprstom, zatim podignuo svoju torbu, otvorio je, pretražio i izvukao usku zelenu bo icu te je spustio na stolac kraj kreveta. "Jeste li prestali krvariti?" "Skoro."


126

GIGA

"I poba aj je bio dovršen?" "Ne razumijem. Ne... Ne znam." "Mislite li da se vaše tijelo oslobodilo svega?" Glasno sam progutala. "Mislim da jest." "Želite li i i u bolnicu? Nedaleko je mala bolnica koja se brine o strancima. Mogao bih naru iti auto da..." "Mislim da to nije potrebno." "U redu. Ako se pojave dodatni simptomi, morate i i u bolnicu. Ina e, ostanite u krevetu sljede ih nekoliko dana i nemojte se naprezati ni na koji na in. Ostavit u vam nešto", pokazao je na bo icu, "što pomaže u takvim situacijama. Uzmite dvije žlice ujutro, u podne i nave er sljede ih nekoliko dana. Imat ete gr eve. Ako poba aj nije dovršen, ovo e vam o istiti utrobu." Nakon tih posljednjih rije i golemost onoga što mi se dogodilo preplavilo me opet, osjetila sam bol toliko snažnu da sam rukama morala prekriti o i. Tijelo mi je drhtalo, zubi su mi cvokotali. Znala sam da moram postaviti pitanje koje je raslo u mojoj glavi. Nisam znala kako u podnijeti odgovor. Maknula sam ruke s o iju i pogledala lije nika u lice. "Jesam li možda Ja kriva?" upitala sam. "Zbog putovanja brodom iz Amerike posljednjih tjedan dana? Ili... Jako sam bila zabrinuta u posljednje vrijeme." Dugo, uzdrmano sam izdahnula. "Možda nisam dovoljno dobro jela. Imala sam problema sa spavanjem. Jesam li ja to uzrokovala? Jesam li ja kriva za smrt mojega djeteta?" "Mademoiselle", rekao je lije nik, ljubaznije no prije. Prišao je bliže krevetu. "Ponekad je to jednostavno djelovanje prirode. Ne možemo biti sigurni." Potapšao me po ruci. "Ali ne smijete kriviti sebe. Pokušajte se odmoriti. Madame Buisson, neka joj donesu još jedan pokriva i juhu. Morate sakupiti snage. I, molim vas, kao što sam rekao, ako se pojave bolovi ili neki problemi, morate oti i u bolnicu. Obe avate li da ete tako postupiti, mademoiselle'?" Njegova iznenadna blagost bila je previše za mene u tom trenutku. Prekrila sam lice objema rukama. Plakala sam, ljuljala se naprijed-nazad dok su lije nik i recepcionarka tiho izlazili iz sobe. SLJEDE IH NEKOLIKO SATI pokušavala sam spavati, ali nisam uspijevala. Zdjelica vru e juhe koju je na stoli kraj kreveta stavila krupna, crvenokosa djevojka, koja me letimice pogledala pa se okrenula, ohladila se. Prekrila sam se dodatnim pokriva em, legla na le a te zurila u strop. Opet sam stavila ruke na trbuh i pogledala ovješeni bijeli zastor kako lagano pleše na kasnoposlijepodnevnom povjetarcu. Zamišljala sam što je dijete moglo postati, i zamišljala njega — ili nju — sa sjajnom, tamnom kosom, gustom i ravnom, nalik na Etienneovu. Iste visine, s istim inteligentnim


127

GIGA

elom i pomalo zabrinutim pogledom izme u obrva. S punim usnama moje majke. Da se rodila djevoj ica, nazvala bih je Camille ili Emmanuelle. A dje ak, Jean-Luc. Obavila bih te male prste oko kista, kupila bih ma e da ga voli. Zajedno bismo šaputali molitve prije spavanja na francuskom. Gledala sam zastor, hipnotizirana na inom na koji se dizao i spuštao. Govorila sam si da je lije nik možda u pravu. Možda bih se trebala vratiti u Ulicu Juniper — vratiti se ku i, gdje u biti na sigurnom. Ho u li ostati ondje zauvijek? Zamislila sam kako stojim kraj slikarskog stalka, pognuta, sjedokosa. Moje ruke pune stara kih pjega drže kist, a moj su prsti osušeni štapi i ili nabrekli od vode. Sama sam. To je sve što sam mogla vidjeti; dijete koje više ne postoji i sumornost do kraja života bez Etiennea. Bez djeteta. Obrisala sam lice rukavima spava ice i ustala, polako otišla do prozora, odmaknula zastor kako bih mogla gledati preko krovova Marseillea. Dje ji uzvici još su uvijek odzvanjali. Negdje je još uvijek lajao onaj isti pas. Krenula sam na ovo putovanje kako bih pronašla Etiennea, a sad — iako našeg djeteta više nema — bio mi je potreban više nego ikad. Zurila sam u krovove, zatim niže u konope pune robe koja se sušila izme u uskih zgrada. Ako odlu im nastaviti putovanje do Marakeša, znala sam da ne postoji garancija da u prona i Etiennea, ili samo njegovu sestru. A ipak nisam mogla odustati. Dok se u sobi smra ivalo, znala sam da se ne mogu vratiti svojem nekadašnjem životu prije negoli dovršim ono što sam po ela, bez obzira na krajnji ishod.


128

GIGA

SEDAMNAESTO POGLAVLJE NAKON PRVE NO I U MARAKEŠU provedene u nestalnom snu bez obzira na mekani krevet koji je mirisao na ružine latice, odjenula sam se brzo i rastreseno, te odmah otišla do recepcije. Pitala sam monsieura Henrija je li dr. Etienne Duverger — bio — gost u Hotelu de la Palmeraie. Uo ila sam kako bolno savijam prste, a kad je monsieur Henri odmahnuo glavom, spustila sam ramena i razdvojila ruke. "Sigurni ste?" upitala sam, a monsieur Henri zurio je u mene trenutak predugo. "Uvjeravam vas, mademoiselle, zaposlen sam ovdje od otvaranja hotela prije pet godina, i imam izvrsno pam enje." Spustila sam pogled na knjigu gostiju. "To se moglo dogoditi u posljednje vrijeme. Možete li, molim vas, provjeriti? Možda je netko drugi radio na recepciji kad — ako je unajmio sobu, ili..." Monsieur Henri zatvorio je veliku knjigu polaganim, odlu nim potezom, dovoljno snažno kako bi dašak toplog zraka završio u mojem licu. "To nije potrebno. Poznajem naše goste kao što sam vam rekao, mademoiselle O’Shea. Neki žive ovdje ve posljednjih nekoliko godina jer više vole udobnost i luksuz hotela od složenih birokratskih procedura pri kupnji ku e u Francuskoj etvrti." Nisam odgovorila. "Uvjeti za kupnju zemlje ili ku e u Maroku dosta su zastarjeli i apsurdni", dodao je, a zatim, pogledavši me još jedanput pobliže, rekao: "Nadam se da sam vas uvjerio, mademoiselle, da dr. Etienne Duverger nikad nije bio gost ovdje." "Hvala vam", rekla sam tiho, okrenula se kako bih otišla, no potom opet pogledala monsieura Henrija. "A Manon Duverger?" upitala sam. "Mislim da živi u Marakešu, sigurno ovdje, u La Ville Nouvelle. Poznajete li je?" Opet je odmahnuo glavom. "Ne poznajem Duvergere. Ali..." "Da? Rekla sam, možda previše gorljivo, i približila se recepciji." "Pokušajte u Uredu za statistiku u Rue Arles. Oni imaju spisak vlasnika ku a u Marakešu." Izvukao je malu, savinutu brošuru ispod stola. Nisam bila sigurna zašto je iznenada uslužniji. "Ovo je karta francuske etvrti; pomo i e vam pri snalaženju." "Hvala vam, moniseur Henri", rekla sam. "Cijenim vašu pomo ." Kratko, nadmeno je kimnuo, i po eo puniti svoje pero. Na putu prema van uo ila sam nekoliko akvarela na zidu u predvorju. Htjela sam prije po eti potragu, ali letimi no sam ih pogledala dok sam prolazila kraj njih. Autori su bili francuski umjetnici koje nisam poznavala. Ali neki su uspjeli uloviti osobitu bit svjetlosti u, što se doimalo, svakodnevnim situacijama u Maroku. Nekoliko platna


129

GIGA

prikazivala su Berbere u njihovim selima od gline i nomadskim šatorima. Pomislila sam na Plavog muškarca s piste. TOLIKO SAM BRZO hodala ulicom da me je zaboljela noga. Morala sam usporiti. No osje aj da se moram žuriti bio je toliko intenzivan da nisam mogla ostati smirena i hodati uobi ajenim tempom. Misli su mi jurile glavom, no ipak sam primje ivala što se doga a oko mene. Svi natpisi na trgovinama i prometni znakovi bili su na francuskom. Povremeno s manjim arapskim natpisima ispod francuskih. Ve ina nearapa na ulicama bili su Francuzi koji su živjeli i radili u La Ville Nouvelle. Muškarci u odijelima i sa šeširima nosili su aktovke pod rukama i žurili se prema odre enom cilju. Francuskinje koje su šetale drže i se pod ruku, neke s vre icama, nosile su lijepe ljetne haljine i visoke potpetice, šešire i rukavice. Nakon samo nekoliko trenutaka uo ila sam marokanske muškarce koji se odmah zaustavljaju i pozdravljaju im nai u na Francuze i Francuskinje. Više su me puta u nedoumici Marokanci pogledali u lice, te potom nastavili. Nije bilo arapskih žena na ulicama francuske etvrti; nisam vidjela nijednu od svojeg dolaska u Marakeš. Brzo sam pronašla Rue Arles i pri ekala službenika koji je tražio ime Duverger. "Da", rekao je, a ja sam se nagnula bliže njemu. "Duvergeri su imali ku u u Rue de les Chevalaux. Ali..." oklijevao je, žmirkaju i dok je slijedio prst. "Ne", rekao je. "Prodana je prije nekoliko godina. Sad je u posjedu obitelji Mauchamp." Podignuo je pogled. "To je sve što imam zabilježeno. Nema naznaka da je ijedan Duverger vlasnik ku e u francuskoj etvrti." Zahvalila sam mu se i izašla na ulicu. Kakve su bile moje opcije? Ovo nije mogao biti kraj potrage. Netko mora poznavati Etiennea Duvergera. On je živio ovdje; njegovi roditelji su preminuli i pokopani ovdje, kao i njegov mla i brat Guillaume. I netko je sigurno uo za Manon Duverger. Prou avala sam malu kartu koju mi je dao monsieur Henri dok sam lutala zavojitim ulicama i ulazila sve dublje u francusku etvrt. Uo ila sam crvene bedeme koji su okruživali medinu. To su bili vrsti, netaknuti zidovi, izuzevši neobi ne okrugle rupe na vrhu. Iako sam ula povike i dozivanja s druge strane, nisam znala kako se ulazi u grad. Sve ostale zgrade nadvisivala je golema, crvena džamija, etverokutna, bez zašiljenog munara i s tri ulaza. Krenula sam prema njoj kao da je zvijezda vodilja; ovako dominantna gra evina sigurno igra zna ajnu ulogu u ovom niskom gra u. No prije negoli sam došla do nje, našla sam se pred širokim otvorenim ulazom s visokim portalima. Portali su bili ukrašeni arapskim pismom. Znala sam da je to glavni ulaz u stari dio grada, u medinu Marakeša. Zaustavila sam se kraj ulaza i pogledala unutra. Posvuda su bili afri ki muškarci i dje aci, neki su vodili magarce i niske konje koji su vukli kola puna najrazli itije robe.


130

GIGA

Lica muškaraca fascinirala su me zbog svoje raznolikosti. Ovdje je mješavina rasa bila još rasprostranjenija nego u Tangeru ili Saleu, ili u selima u bledu. U Marakešu je bilo toliko svjetloputih koji su nalikovali na Europljane ili Semite, dugih, uskih lica, svijetlosme ih ili crvenkastih brada, glava prekrivenih turbanom. Tu su bili i Berberi iz pustinje, naj eš e visokih jagodi nih kostiju i izboranih i tamnih lica od sunca. A bilo je i onih tamnih sjajnih lica nalik na ebanovinu ije su glave bile prekrivene sitnim kovr ama. Robovi ili potomci robova. Sjetila sam se svoje reakcije kad mi je Etienne pri ao o robovima u Maroku. im je protektorat bio izglasan, francuska vlada ukinula je trgovanje robovima", rekao je, "ali Marokanci ih još uvijek posjeduju. Mnogi su potomci Afrikanaca iz subsaharskog podru ja koji su stolje ima bili transportirani rutama karavana iz zapadne Afrike. Marakeš ih je pun." "Jesi li rekao robovi?" upitala sam nadaju i se da e re i ne. "Mi smo imali sluge. Arape", odgovorio je kratko, a zatim promijenio temu. To je bio još jedan slu aj kad mi je dao do znanja da sa mnom ne želi raspravljati o odre enim aspektima svoje prošlosti. Razmišljaju i o tom razgovoru zaklju ila sam da nema smisla tražiti Etiennea u medini; ondje su živjeli samo Marokanci. Prije negoli sam se okrenula ispod portala kako bih otišla, za ula sam madame! Okrenula sam se u smjeru iz kojeg je dopirao glas, ugledala nekoliko lakih ko ija s konjima poredanim uz alke koja je vodila u medinu. Vidjela sam ih u francuskoj etvrti. Marokanski voza i tjerali su klopo e konje dok su francuski muškarci ili žene sjedili na stražnjim sjedalima. Jedan voza jurnuo je prema meni. "Madame! Madame, un caleche. Molim vas, do ite i voziti se u mojoj caleche, pokazati vam Marakeš. Voziti po itav Marakeš." Ispružio je ruku dok mi se približavao, cere i se na pretjerano ljubazan i prisan na in. Odmahnula sam glavom i povukla se. Iznenada se jedan marokanski dje ak, možda petnaestogodišnjak, sudario sa mnom i gotovo me srušio. Pala mi je torba. Vlasnik caleche viknuo je na njega, ja sam se sagnula, podignula torbu i uspravila se. Tad sam uo ila da dje ak zuri u mene. Prestrašio me njegov pakostan pogled. Nije ništa rekao, vidjela sam kako mi e ustima i, poput muškarca na tržnici u Saleu, pljunuo me je. Pljuva ka je pogodila vrh moje cipele. Opet sam se sjetila prekrivene žene koja je siktala na mene kroz otvoreni prozor auta dok sam prelazila rijeku s Mustafom i Azizom. Voza caleche jurnuo je na dje aka, pljusnuo ga, zatim se naklonio i opet me nagovarao da do em do njegove caleche. Usprkos snažnu udarcu, dje ak je ostao na nogama. Našla sam se u stupici. S jedne strane gledao me dje ak pun iznena uju e mržnje, a drugi pun oprezna o ekivanja.


131

GIGA

Žena na trajektu prezirala me jer me smatrala promiskuitetnom i nemoralnom ženom. No je li me, poput muškarca u Saleu i dje aka ovdje, mrzila i zato što me smatrala Francuskinjom koja je došla u njihovu zemlju i prisilno je podjarmila? Opet sam odmahnula glavom, otvorila usta kako bih nešto rekla, ali ništa nije izašlo. Potom sam otišla što je brže bilo mogu e. PRETRAŽIVALA SAM LA VILLE NOUVELLE puna tri dana, ali svaki put kad bih izgovorila ime Duverger, svi bi me pogledali praznim pogledom. Satima sam lutala njegovim širokim bulevarima, promatrala vile iza ograda u vrtovima punim palmi i stabala naran e, dok mi je u nozi i boku tutnjalo od beskrajnog hodanja. Ulazila sam u svaku kavanu, raspitivala se o Etienneu u Polyclinique du Sud, maloj francuskoj medicinskoj klinici, sjedila na glavnom trgu i pogledom slijedila svakog europskog muškarca koji je prolazio. Vidjela sam nekoliko muškaraca koji su s le a sli ili Etienneu; širokih, uspravnih ramena, tamne kose s kovr ama na ovratniku, samouvjerena hoda. Svaki put na trenutak bih osjetila slabost te zatim jurnula za muškarcem i samo nekoliko koraka udaljena shvatila da nije Etienne. Jedanput sam bila toliko uvjerena da sam dodirnula rukav muškarca, a kad se okrenuo, zabrinuto se namrštio. "Da, madame?" rekao je. "Kako vam mogu pomo i?" Bila sam toliko razo arana da sam samo odmahnula glavom i povukla se. Nadu — i prikladan osje aj tjeskobe — da u prona i Etiennea sad je zamijenila tupa bol puna o aja. Ali mora biti ovdje, u Marakešu. Pismo... Toliko sam puta izvadila savinuti list papira iz torbe i ponovno ga pro itala da je ve bio prljav i razderan u pregibima. Tako je bilo i kad bih se raspitivala za Manon Duverger, ali zaklju ila sam da ne znam ni kako izgleda ni je li se udala i ima novo prezime. Zbog odsjedanja u luksuznom Hotelu de la Palmeraie, koli ina novca smanjivala se alarmantnom brzinom. Znala sam da moram na i jeftiniji smještaj. No ipak, na kraju dana, kad bih se vratila vru a i iscrpljena, više nisam imala snage tražiti novi hotel i preseliti se. ETVRTI DAN MOJE POTRAGE nalikovao je na prvi, drugi i tre i. U podne, nakon što sam izra unala vremensku razliku izme u Maroka i Albanyja, otišla sam do poštanskog ureda i zamolila operatera da me pokuša spojiti s jednim brojem u Albanyju. Nakon pola sata ekanja, pozvali su me do telefona. Na liniji je bio g. Barlow.

"G. Barlow", rekla sam glasno. Veza je bila loša. "G. Barlow, Sidonie kraj telefona." "Sidonie", rekao je. "Odakle me zoveš?" "U Maroku sam."


132

GIGA

Tišina. "Gdje je to?" "Sjeverna Afrika." Još jedanput tišina. "Jesi li dobro?" "Da. Dobro sam. Zanima me... je li stigla kakva pošta za mene?" "Pošta? Pa, moram pitati Noru. Trenutak." ula sam kako g. Barlow zove Noru, a potom žamor. Noktima sam kuckala po stolu. Požurite, požurite, g o Barlow. Bojala sam se da e se veza prekinuti. "Sidonie, jesi li to ti? Zašto si u Africi? Rekla si da ideš u Francusku. Kad se vra aš?" "G o Barlow", rekla sam ne odgovorivši ni na jedno pitanje svjesna sve lošije veze. "Kako ste?" "Dobro sam. Iako je bilo previše kiše i..." Prekinula sam je. "Je li stigla pošta za mene otkad sam otišla? Ima li pisama?" "Pisama?" Pokušavala sam biti strpljiva. "Od dr. Duvergera. Ili... bilo što sa stranim poštanskim markama. Je li stiglo nešto?" "Ne. Ali... nisi ga pronašla ? Zašto se onda nisi vratila ku i ? I... ono drugo. Znaš. Kako to ide?" Nisam odmah odgovorila. Smetnje na vezi bile su sve ve e. "Sidonie? uješ li me?" Glas g e Barlow bio je slabašan i dalek. "Da. Je li Cinnabar dobro?" gotovo sam viknula. "Pa, ona je..." po ela je, a zatim se veza prekinula. "G o Barlow?" viknula sam u slušalicu, ali nakon tišine za ula sam ubrzano, opetovano pucketanje. Otišla sam do blagajne i platila za razgovor, a potom sam se, iscrpljena i malodušna, vratila u hotel i sjela, pomalo tupo, u predvorje. G. Russell zaustavio se ispred mene. "Ne vi amo vas, g ice O’Shea", rekao je. " ak ni u dvorani za ve eru." Osmjehnula sam se usiljeno. "Da. Bila sam... zauzeta. Jela sam u sobi ili..." Tada sam shvatila da nisam jela dovoljno. "G a Russell i ja kre emo sutra za Essouriju, ali planirali smo poslijepodne posjetiti Majorelle Garden", rekao mi je. "U sjeverozapadnom je dijelu grada. Jeste li uli za njega?"


133

GIGA

Odmahnula sam glavom. "Jeste li pogledali ova platna?" pitao je pokazuju i na akvarele na zidu. "Na prodaju su; puno ljudi koji odsjedaju ovdje rado odnose ku i slike Maroka. Une passion Marocaine, kao što kažu. Postižu prili nu visoku cijenu. Neke je naslikao Jacques Majorelle", nastavio je. Nisam komentirala jer me nije zanimala diskusija o slikarstvu s g. Russellom. Ali on je bio razgovorljiv. "On je prosje an umjetnik; naslikao je nekoliko poprili no pristojnih orijentalnih akvarela. I, kao što sam rekao, mnogim turistima u Maroku svi aju se takve stvari. Ali Majorelle je navodno prije nekoliko godina došao na ideju da izgradi aroban javni vrt. Kupio je nekoliko hektara zemlje u gaju s palmama u tadašnjoj periferiji grada. Zasadio je impresivan broj kaktusa, sukulenata, bambusa, banana, drvolikih paprati, i tako dalje. Pretpostavljam da uvozi desetke vrsta palmi. Dio vrta još se uvijek ure uje; pokušava donijeti svako stablo i svaku biljku koja može preživjeti u ovoj klimi." Tijekom iznenadne tišine, osjetila sam da ne mogu biti nepristojna prema g. Russellu koji je stajao nada mnom kao da eka nešto. "Zar monsieur Majorelle više ne slika?" G. Russell živahno je odmahnuo rukom, kao da odgovor na moje pitanje nije važan. ini mi se da on nije umjetnik od velikog zna aja, jama no. Nitko izvan Marakeša ne zna previše o njemu. Ali, molim vas, g ice O’Shea, slobodno nam se pridružite. Opustit ete se." "O, ne. Ne bih trebala..." po ela sam, a zatim se zaustavila. Zamisao o šetnji kroz prekrasan vrt umjesto obilaženja prometnih ulica na sparnoj vru ini inila se privla nom, a znala sam da danas više nemam snage nastaviti potragu. Možda e biti ugodna promjena nekoliko sati razmišljati o ne emu drugom osim o Etienneu. "Da. Hvala vam. Voljela bih vam se pridružiti." ODVEZLI SMO SE do vrtova calecheom s konjima koju je unajmio g. Russell. Izvukao je cigaru iz džepi a na prsima dok smo se vozili zelenim ulicama La Ville Nouvelle, bogatim zelenim površinama punim drve a i cvjetnih gredica. G a Russell nije govorila puno, a gotovo odmah nakon što smo se smjestili u kožnatim sjedalima lake ko ije spuštena krova, g. Russell je nastavio govoriti o Jacquesu Majorelleu kao da je naša prethodno po eta diskusija još uvijek u tijeku. "Pri a se da ima studio i zna ajan broj razli itih ptica. Majorelle je odlu io da e njegov vrt biti oaza tihe, miomirisne ljepote u središtu bu nog, prometnog grada." Podrezao je vrh cigare malim metalnim reza em, zapalio šibicu i ispuštao dim dugim, zadovoljnim pu kanjem. Dim se dizao iznad njegove glave. Opet je nastavio razgovor, ali ovaj put uspjela sam isklju iti njegov glas. Dok smo se vozili prema sjeverozapadnom dijelu grada, voza calechea vitlao je bi em iznad svoje glave oblikuju i u zraku vrte e arabeske; znao je pucnuti tankom kožom naprijed-nazad iznad le a dvaju konja koja su vukla caleche ne dodirnuvši ih nijedanput.


134

GIGA

Promatrala sam dim cigare g. Russella koji se kovitlao i spirale koje je bi oblikovao iznad naših glava koje su presijecale plavo nebo. NAJUPADLJIVIJE U LE JARDIN MAJORELLEU bile su sjene, svjetlost koja se probijala i boje mnogih lukova i golemih posuda od terakote sa zasa enim biljkama. Bile su ukrašene zelenom, žutom i plavom bojom. Plava boja bila je jarka i gotovo eli no plava. Pokušala sam prona i ime za nju; možda kobaltno plava, možda nijansa azurne ili lapis lazuli, možda pruska ili plavetna. Ali nijedno nije bilo precizno. inilo se da ova plava ima svoja posebna svojstva. A boje u vrtu pristajale su blistavima nijansama Marakeša. G. Russell gotovo me odmah predstavio muškarcu u bijelu slamnatom šeširu — monsieuru Majorelleu — a on nam je prijazno poželio dobrodošlicu. "Drago mi je što posjetiteljima mogu pokazati svoju viziju", rekao je na francuskom. G. Russell pomalo je govorio francuski i prevodio g i Russell. Monsieur Majorelle vodio nas je niz sjenovitu stazu utabane crvene zemlje. Križala se i s drugim stazama. Sun eva svjetlost koja se probijala kroz visoko, njišu e liš e oblikovala je ritmi ke uzorke na našim licima. Bilo je nekoliko mladih marokanskih muškaraca u bijelom koji su kopali i sadili. "Vrt je moj na in izražavanja; za mene on ima misti nu snagu. Namjeravam stvoriti dizajn — onaj koji vidim ovdje", rekao je kuckaju i po sljepoo nicama, "s biljnim oblicima i formama. Obožavam biljke", zaklju io je. Bilo je jasno da dizajn vrta ima odre enu kompoziciju i pozicioniranje boja u svojoj strukturi i odabiru biljaka koja je nalikovala na slikarsko platno. Pogledala sam plitak poplo eni bazen u blizini; šarani i zlatne ribice vijugali su kroz istu vodu i doimali se plavo-zelenima zbog plo ica. Prepoznala sam lopo e i lotuse, ali bilo je i drugih, meni nepoznatih, vodenih biljaka. "Što je to, monsieur Majorelle?" upitala sam pokazuju i na visoke peteljke koje su završavale velikim resama. "Papirus", odgovorio je. "Želim dovesti vrste koje predstavljaju kontinente i održivi život. Molim vas. Uživajte. Proše ite." Pozdravili smo se. G. Russell želio je fotografirati Brownie kamerom koju je nosio oko vrata. "Prošetat u sama", rekla sam njemu i g i Russell. "Voljela bih istražiti neke skupine biljaka." Razdvojili smo se i dogovorili da emo se za sat vremena na i na ulazu. Lutala sam ugodnim stazama dodiruju i raskošne žuto-crvene bugenvilije koje su se ispreplitale iznad rešetki. Prošla sam kraj muškaraca u bijelom. Lupanje i grebanje motika po crvenoj zemlji proizvodilo je jednoli ne, glasne zvukove u usporedbi s visokim i arobnim pti jim pjevom odozgo. Iako je vrt bio lijep, nije mi podignuo raspoloženje. Nije bilo puno ljudi osim arapskih radnika, ali uo ila sam krhku, postariju ženu kako sjedi na klupi ispod stabla


135

GIGA

banane. Držala je si ušna psa pernatog, zlatnog krzna s vrstom ruži astom vrpcom oko paperjasta vrata. Stara žena mazila je psa kvrgavim prstima koji su bili ukrašeni prstenjem s razli itim draguljima. Pomislila sam na Cinnabar i umiruju i dodir njezina krzna. Klupa u sjeni bila je primamljiva. "Bonjour, madame", rekla sam. "Imate jako slatkog psa. Smijem li ga pomaziti?" "Bonjour", odgovorila je na profinjenom francuskom, drhtavom glavom zbog starosti kad me radoznalo pogledala. "Poznajem li vas? Moje o i... Više ne vidimo dobro." "Ne, madame. Ne poznajete me. Ja sam mademoiselle O’Shea", odgovorila sam i sjela kraj nje. "Ja sam madame Odette. Ovo je Loulou", dodala je i mali je pas podignuo pogled prema njoj blago otvorene njuške, s vibriraju im ruži astim jezikom zavrnutim na kraju dok je dahtao od vru ine. "Uživate li u vrtovima?" upitala sam je. Osmjehnula se gotovo veselo. "Oh, da, moja draga. Dolazim svaki dan. Sin me doveze nakon ru ka u podne i pokupi u pet. Je li uskoro pet?" "Mislim da da, madame. Živite li u blizini?" Ispružila sam ruku prema Loulou, ali ona je podignula jedan kraj si ušne njuške kao znak upozorenja, i ja sam povukla ruku. "Ve nekoliko godina živim u Marakešu. Stanujem kod sina i snahe. Moj suprug bio je u Legiji stranaca, znate. Preminuo je prije mnogo godina." Zastala je i pogledala u daljinu. Loulou je zijevnula i namjestila se u krilu starice. Madame Odette opet se usredoto ila na mene. "Ali ona je neugodna, moja snaha. Svaki dan donosi neke neprilike. Iscrpljena sam od slušanja kako mojem sinu govori što da radi, i kako se žali na ovo i ono. Zato dolazim ovamo i uživam u vrtu." Pogledala je prema skupini bambusa. "Moj me sin dovede ovamo", ponovila je. "Nitko me ne zamara i ne moram slušati glas svoje snahe. Loulou i ja provodimo sate i sate me u stablima i cvije em." Kimnula sam i sagnula se kako bih podignula cvijet bugenvilije te pogledala njezino intenzivno crveno središte. "A vi, mademoiselle? I vi živite u Marakešu?" upitala je madame Odette. Podignula sam pogled i odmahnula glavom. "Ne." "U posjetu ste obitelji?" Bradom sam dodirnula baršunastu površinu cvijeta. "Pokušavam nekoga prona i, ali..." opet sam posegnula za Loulou. Ovaj put dopustila mi je da joj pogladim jedno uho. Zatim sam spustila ruku na njezina le a. "Bojim se da e to biti jako složeno." "Niz godina živim u Marakešu", ponovila je. "Vru ina u Africi godi mojim kostima, iako hladno a moje snahe nije dobra za moje srce. Ali poznajem mnoštvo francuskih


136

GIGA

obitelji. Moj suprug je bio u Legiji stranaca. Bio je jako zgodan u uniformi." Nije gledala mene nego moju ruku koja je klizila gore-dolje niz mala pse a le a. "Koji je danas dan?" upitala je iznenada me pogledavši. "Utorak je", odgovorila sam. "Ho e li sutra padati kiša?" Njezine o i bile su mlije no plave boje i mutne od mrene. Odmahnula sam glavom. "Ne vjerujem, madame. Ljeto je. Ljeti rijetko pada kiša u Marakešu, zar ne?" "Živim ovdje ve niz godina. Stara sam", rekla je. "Zaboravljam." Potapšala sam Loulou po glavi i ustala. "Sigurna sam da e vaš sin uskoro do i po vas, madame Odette." "Koliko je sati?" "Skoro pet", ponovila sam joj. "On stiže u pet. Do i e ovamo po mene. mi. Uvijek ga ekam njega."

ekaj pod stablom banane, maman, kaže

"Dobro, onda. Dovi enja, madame. I Loulou", dodala sam, dodirnuvši posljednji put svilenkasto uho psa. Trznula se, ljutito, kao da se muha spustila na uho. "Koga tražite, mademoiselle'?" upitala je tada madame Odette podignuvši pogled. Lice joj je bilo u sjeni listova. "Duvergerove, madame", odgovorila sam ne o ekuju i da odgovorom.

e uzvratiti logi nim

"Marcel i Adelaide?" upitala je, neo ekivano, a ja sam otvorila usta, potom ih zatvorila i sjela opet kraj nje. "Da, da, madame Odette. Obitelj Marcela Duvergera. Poznavali ste ih?" pitala sam ne žele i još uvijek gajiti nade. Kimnula je. "Marcel i Adelaide, o da. I sin... Sje am se tragedije. Sje am se prošlosti, mademoiselle. Sje am se prošlih dana, ali esto ne i današnjeg. Imali su sina. Dogodila se tragedija", ponovila je. "Imam sina." "Guilamme je bio njihov sin. Da, utopio se." Promatrala me glavom nagnutom na jednu stranu, o ima koje su iznenada bile živahnije iako su zjenice bile prekrivene sjenom zbog mrene. "Imali su i starijeg sina." "Etienne. Poznajete Etiennea?" Glas mi je sad bio ubrzan, napadan. "Sje am se ne ega u vezi s njim. Pametan mladi . Otišao je u Pariz." "Da. Da, to je on, madame Odette. Jeste... jeste li ga vidjeli? Nedavno?" Pogladila je psa po prsima. "Ne. Ali ja ne izlazim, osim ovamo. Sin mi ne dopušta da


137

GIGA

izlazim", rekla je. "Stara sam. Zaboravna", ponovila je i odmahnula glavom. "Preminuli su prije nekoliko godina, Prvo Adelaide, a zatim jadni Marcel. Više nema Duvergera u La Ville Nouvelle. On je bio lije nik." "Da. Da, Etienne je lije nik", rekla sam i kimnula, ohrabruju i je. "Ne. Marcel. Mnogi lije nici radili su za tajnu službu", rekla je. "Nakon što smo preuzeli Maroko, francuski lije nici pokazali su se osobito u inkovitima kao agenti za preuzimanje Maroka", rekla je glasom koji se pretvorio u promukli šapat kao da su je neprijatelji prisluškivali skrivaju i se u stablima i grmlju oko nas. "Suprug mi je ispri ao mnoštvo pri a o špijunaži. O da", rekla je, "nisu sudjelovali samo lije nici." Naslonila sam se; toliko sam joj se bila približila da sam namirisala i zadah njezina zubala te puderasti miomiris jorgovana, iako nisam bila sigurno dolazi li iz njezina prsluka ili od psa u njezinu krilu. Preplavio me osje aj razo aranja. Na trenutak sam zaklopila o i. Nije me bilo briga što je Etienneov otac u inio ili nije u inio desetlje ima ranije. "Osoba koju tražite, moja draga", rekla je, a ja sam otvorila o i. "Da?" "Je li žena ili muškarac?" "Muškarac. Pokušavam prona i Etiennea Duvergera." "I on želi biti prona en?" Pustila sam da se njezine rije i slegnu na trenutak. "Želi?" Starica se osmjehnula, neobi nim osmijehom. "Ponekad... pa, ako se nekoga ne može prona i, to je zato što se taj netko skriva. Suprug mi je ispri ao mnoštvo pri a o onima koji ne žele biti prona eni." Znam da sam odbijala razmišljati o tome, iako sam, otkad sam stigla, tu misao poput si ušnoga, stegnutog vora imala u podsvijesti: da je Etienne doista u Marakešu i da me je vidio, ali mi nije prišao jer, kao što je rekla madame Odette, nije htio biti prona en. "Madame Odette", rekla sam, ne žele i razmišljati o Etienneu koji se skriva od mene. "Što je s k eri? I ona je otišla?" Sad se madame Odette namrštila. "K i?" "Manon. Manon Duverger", rekla sam, ali starica je odmahnula glavom. "Ne sje am se k eri." "Možda sada ima muževljevo prezime." "A njezino je ime Marie ?" "Manon." Madame Odette je kimnula. "Poznajem Manon Albemarle", rekla je, a ja sam otvorila usta, nagnula se iznova i kimnula. "Dosta je mlada. Možda ima oko pedeset pet godina.


138

GIGA

Dob mojega sina." Spustila sam ramena. "To ne može biti ona. Manon Duverger je puno, puno mla a. Bila sam sigurna da živi ovdje u La Ville Nouvelle." "Zaboravila sam puno toga", rekla je madame Odette. "Puno stvari." Psi je opet zijevnuo i škljocnuo svojim si ušnim zubima zatvaraju i eljust. "Ma cherie", promrmljala je madame Odette i snažnije pogladila psa. "Ne sje am se te Manon. Mislite da živi ovdje, u Marakešu?" "Prije nekoliko mjeseci jest", odgovorila sam i pomislila na složeno pismo u torbi koje sam stalno nosila sa sobom. "I posve sigurno stanuje u La Ville Nouvelle?" "Pret... pretpostavljam. Naposljetku, ona je Francuskinja." "Postoji više no jedna vrsta Francuskinja u Marakešu, mademoiselle." Nisam razumjela. Pogled madame Odette iznenada je postao plah. "Možda je postala Arapkinja i preselila se u medinu k Maurima." Unijela mi se u lice. "Neke to ine. Više no jedna Francuskinja izgubila je razum jer ju je namamio muškarac." "Mislite da je mogu e da živi u medini? Ne mislim..." Zastala sam. Nisam znala ništa o Manon. "Pokušajte ondje, medu Marokancima. Doseljenici žive izvan zidina. Pravi stanovnici Marakeša ne žive u La Ville Nouvelle. Siromašni, bogati, svi žive u starom gradu; ak i sultani i aristokrati imaju svoje otmjene domove i svoje hareme, rijade s veli anstvenim vrtovima, unutar zidina medine." Unutar zidina medine. Pomislila sam na D’jemma el Fna. "Medina je velika, madame Odette. Odakle da krenem?" "Da. Medina je velika i morate prolaziti soukovima i malim ruševinama koje se protežu u svim smjerovima. Vrlo zbunjuju e ulice — više nalik na uli ice, uske i mra ne. Ku e nemaju prozore s vanjske strane zidina. Ljudi vjeruju da su upadljivi eksterijeri vrlo loš prizor. Poput žena, muškarci skrivaju svoja bogatstva." Duboko je udahnula. "Orijentirajte se uvijek prema minaretu La Koutoubije. Najve e džamije, odmah kraj izlaza iz medine. Koutoubia zna i prodava knjiga. Neko su prodava i knjiga izlagali svoju robu uz džamiju." Prestala je pri ati i gladiti Loulou, zatvorila je o i kao da se umorila od objašnjavanja. Znam da je govorila o impozantnoj crvenoj džamiji koju sam vidjela. "Kad izgubite iz vida La Koutoubiju, lako se možete izgubiti. Gotovo je nemogu e prona i izlaz ako ste duboko unutar medine. Ja sam se jedanput izgubila." Otvorila je i. "Koji je danas dan?" Spustila sam ruku na stari inu nadlakticu. "Utorak je, madame Odette." "Godinama nisam otišla u medinu. Sin ne voli kad izlazim. Stara sam", ponovila je još jedanput.


139

GIGA

"Hvala vam, madame Odette", rekla sam stoje i. "Hvala vam na pomo i." Žena je pogledala nebo. "O, ne smijete sada i i u medinu; previše je kasno. Nije pametno šetati sama medinom po mraku." "Da, u redu. Hvala vam, madame", ponovila sam. "Znate da imam sina, mademoiselle", rekla je madame Odette. "Dolazi po mene u pet. Imate li vi sina?" viknula je za mnom, i te etiri rije i žarile su se u mene poput etiri oštra uboda.


140

GIGA

OSAMNAESTO POGLAVLJE JUTRO POSLIJE po drugi sam put stajala i kroz visoku kapiju gledala u sunce koje se probijalo kroz medinu. Govorila sam si da stari grad ne djeluje toliko prijete e. Bacivši još jedan pogled preko ramena na ulice francuske etvrti, vrš e sam stisnula torbu i prošla ispod visokog portala, nadaju i se da izgledam odlu no kao žena koja zna svoj cilj, a ne kao žena koja se samo pretvara da je nije strah. Napokon sam ugledala marokanske žene, ali kao i drugdje širom zemlje, mogle su se vidjeti samo njihove o i iznad vela. Tijela su im tako er bila posve prekrivena bijelom tkaninom — znala sam da se zove haik — od glave pa sve do da. Pod haikom su nosile svoju dnevnu odje u, lepršaju u haljinu zvanu kaftan. Vidjela sam prugaste kaftane, vrsto opasane širokim remenom oko struka u nekoliko izloga trgovina u francuskoj etvrti. Pretpostavljam da su ih neke francuske žene nosile iz hira, ili možda jer su bile lagane i udobne za nošenje kod ku e. Ve ina marokanskih žena u medini nosila je velike, pletene torbe preba ene preko ramena, neke su imale djecu umotanu u tkaninu, dok su druge mala djeca vrsto držala za halju, gegaju i se ubrzano kako bi držala s njima korak. Zatim sam uo ila da je ispred ili iza svake žene hodao muškarac ili stariji dje ak. Nijedna žena nije bila bez pratnje. Odmah sam postala svjesna uko enih pogleda muškaraca te na ina na koji su me izbjegavale žene. Naravno da sam opet pomislila na g. Russella koji me je upozorio da ovamo ne do em sama, no on i g a Russell rano ujutro krenuli su u Essouriju. Ali ak i da nisu, ne bih odabrala g. Russella da me prati. To bi zna ilo da mu moram objasniti zašto tražim ženu imena Manon Duverger u starom dijelu grada. Nisam željela ni s kim razgovarati o svojoj situaciji. Gledala sam ravno naprijed, gurala se kroz gomilu u prepunim, uskim ulicama. Nisam znala kamo idem, ali rekla sam si da u odlu iti koji e mi biti sljede i korak nakon što u em u medinu. Na prvoj ulici u medini, svaki centimetar pod pohabanim krovom od slame ili tkanine, izblijedjelim i stoga gotovo bezbojnim, bio je pretrpan stolovima ili izlizanim komadima tepiha na tlu koji su bili prekriveni svim mogu im zamislivim stvarima — kao i onima koji su, barem meni, bili nezamislivi. Bilo je ženskih kaftana i bezbroj dželaba svih boja i svih vrsta tkanina. Na drugim štandovima bilo je stotine babouches — kožnatih papu a bez remena obojenih u nijanse žarko žute, naran aste i crvene boje — koje su visjele gore na kukama. Bilo je ajnika od devinih kostiju, crvenih pustenih fesova i redova parfema; od jasmina, mošusa i sandalovine. Prolazila sam kraj pladnjeva punih slatkiša, so nih datulja i smokvi te živih kokoši i


141

GIGA

golubova u kavezima. Gusti rojevi muha zujali su i spuštali se, podizali se i spuštali. Potom sam se iznenada našla na golemu, otvorenom trgu sa štandovima i kioscima uz njegove rubove. Zasigurno je trg imao površinu gotovo tri gradska bloka. Ljudi su miljeli uokolo, i dok sam promatrala kako se namještaju štandovi na sredini, znala sam da sam došla do trga D’jemma el Fna. Muškarci su razvijali tepihe i skidali prekrivene košare sa stražnje strane kola koja su vukli magarci. Drugi su gradili piramide od naran i na drvenim pladnjevima ili ubacivali hrpe puževa iz kipu ih lonaca u pletene košare. Nisam se usudila prošetati središtem trga; osje ala sam se previše upadljivom i nesigurnom. Umjesto toga hodala sam uz rubove trga. Morala sam zaobi i muškarca nagnuta nad drvenu plo u u svojem krilu koji je pisao na tankom listu papira dok je mladi suznih o iju ao ispred njega i govorio tihim glasom. Kraj muškarca koji je pisao bio je mali etvrtasti komad pamu ne tkanine i nekoliko kovanica na njemu. Mladi je obrisao lice rukavom dželabe i spustio kovanicu na tkaninu; muškarac mu je pružio list papira. Pisar, pomislila sam, koji sigurno piše pismo za mladi a. ak se i uz rubove trga skupljala gomila. Gurkali su me i odgurivali naj eš e jer bih se našla usred meteža, ali povremeno mi se inilo da su se namjerno sudarali sa mnom. Odbijala sam slušati glas u glavi koji mi je govorio da su ovo predznaci, da me ovdje ne žele i da moram oti i. Ali nisam imala izbora. Sve opcije bile su iscrpljene u francuskoj etvrti. Ostat u u medini i pokušati nekako otkriti živi li Manon ovdje. Nisam imala plan osim da se raspitam o Duvergerima. Za ula sam glasan, autoritativni glas koji je govorio na arapskom, pogledala preko glava ostalih i ugledala neobrijana muškarca divljih o iju na sanduku kako maše rukama. Bio je odjeven u raskošnu halju od sme eg i plavog baršuna, toliko razli itu od ostatka muškaraca na trgu u svojim jednoli nim dželabama. Nekoliko muškaraca alo je oko njega i promatralo njegovo lice otvorenih usta. Ostali su stajali, ali svi su bili hipnotizirani i tihi. Muškarac na sanduku govorio je i govorio, kovao rije i dok je gestikulirao, mahao glavom i kimao, i tad sam, prema pauzama i vatreno izgovorenim rije ima, po ela shva ati da on pri a pri u. Ispred njega ležao je kvadrat od tamna pamuka na kojima su svjetlucale kovanice, kao i pokraj pisara. Profesionalni pripovjeda pri a. Kasnije sam naišla na muškarca koji je sjedio na tlu s komadom tkanine, s iš upanim zubima pred sobom. Bilo je najrazli itijih veli ina, trulih i zdravih, s duga kim i zašiljenim korijenjem. Podignuo je par hr avih kliješta kad je vidio da gledam u njegovu kolekciju. Kliještama je kucnuo po vlastitim zubima, otvarao i zatvarao metalni instrument. Zubi su mu bili groteskni, i ja sam odjurila dalje. Vidjela sam dovoljno na D’jemma el Fna. Krenula sam niz jednu od ulica koje su vodile s trga poput žbica kota a. Stigla sam do soukova, pogledala naprijed pa natrag i pokušala prona i znakove koji bi mi pomogli pri povratku na trg. Ovdje je bilo bezbroj štandova i si ušnih trgovina, a ispred svakog


142

GIGA

po jedan muškarac. Trebalo mi je samo nekoliko trenutaka kako bih uo ila da su soukovi organizirani po obrtima, prodava i odje e bili su u jednoj uli ici, a srebrnari u drugoj. Bilo je i trgovaca tepisima i prodava a parfema. Vidjela sam stožaste hrpe za ina svih nijansi crvene, žute, naran aste, zelene i sme e boje iji su se mirisi miješali. Muškarci su se neprestance posje ivali, pozivali se, a ponekad se obra ali i meni mrmljaju i: Madame, venez, madame. U ite, madame. Namjeravala sam zaustavljati žene i pitati ih za Manon Duverger, ali od prvih trenutaka u medini bilo je o ito da e to biti nemogu e. Žene su žurno prolazile kraj mene, ponekad razgovaraju i s drugom ženom pod velom u pratnji. Svojim tamnim ima gledale su me na neki okrivljuju i na in, pokazuju i mi da sam autsajder. Zastala sam, pogledala naprijed pa natrag; jesam li skrenula lijevo ili desno na zadnjem uglu? Podignula sam pogled u nadi da u ugledati La Koutoubiju, ali vidjela sam samo prorez plavetnog neba kroz potrgane krovove od trstike. Ho u li se uspjeti vratiti istim putem? Okrenula sam se u svim pravcima. Iznenada su pogledi svih muškaraca bili upereni u mene; žene su se proguravale kraj mene, udarale me po ramenima ili bokovima u znak upozorenja. Maknula sam se sa sredine prometnih, uskih ulica bliže prema štandovima. Povremeno bi neki vlasnik živnuo, po eo brbljati na arapskom ili francuskom pokušavaju i mi prodati šal ili ukrašeno ru no ogledalce ili zavežljaj osušenih ružinih latica ili vre icu metvice za aj. Svaki put pitala bih za Duvergerove. Neki bi slegnuli ramenima jer nisu poznavali Duvergerove ili nisu govorili francuski ili jednostavno nisu htjeli odgovoriti ako ne kupim nešto kod njih. Neki bi odmahnuli glavom. Ve ina je jednostavno ignorirala moje pitanje i nagovarala me da nešto kupim. Morili su me prevelika vru ina, vru ina i že ; bila sam ošamu ena. Bilo je pogrešno do i ovamo i neorganizirano tražiti nepoznatu ženu. Pomisao na moju tihu sobu u hotelu nalikovala je na viziju; morala sam se vratiti u sigurnu francusku etvrt. inilo se da svaki muškarac i svaka žena zure u mene. Opet sam se zaustavila, okrenula se u krug, pokušala se orijentirati. Iznenada me netko povukao za suknju, silovito, i ja sam dahnula. Troje malene djece — ne starije od etiri ili pet — stajalo je oko mene i malim, prljavim prstima pokazivalo na otvorena usta vrište i manger! Manger, madame! Otvorila sam torbicu kako bih im dala nekoliko kovanica. Na taj potez onaj najmanji sko io je kao da je želi zgrabiti. Stisnula sam torbu uz prsa, a dijete je viknulo tužno: Bonbon, madame, bonbon! ekaj, ekaj", rekla sam. "Nemam slatkiša." Bacila sam nekoliko sua na tlo jer je bilo nemogu e dati im kovanice u ruke dok su me držali za suknju i skakali gore-dolje. Kad su se sagnuli kako bi pokupili kovanice, oslobodila sam se i odjurila, ali iznenada je bilo još djece koja su tr ala za mnom i hvatala me za suknju. Pokušala sam ih ignorirati jer sam imala samo još dva sua u torbici — nisam sa sobom uzela previše novca.


143

GIGA

"Non, non", ponavljala sam i pokušavala se osloboditi njihovih ruku. I iznenada, kad sam stigla do kraja uli ice, ponovno sam se našla na trgu D'jemma el Fna. Ali djeca su bila uporna i, dok sam odgurivala njihove male ruke, osjetila sam komešanje kraj uha i težinu na ramenu. Šokirana, okrenula sam glavu i ugledala si ušno namršteno lice kraj svojeg. Nesvjesno sam vrisnula, na što je mali stvor tako er uzvratio vriskom toliko glasnim da me na tren zaglušio. To je majmun, govorila sam si, samo majmun. A djeca su me još uvijek molila, skupljala se oko mene, potezala za suknju. Majmun me vukao za kosu. Nisam mogla do i do zraka, viknuti. Za uo se glas koji je viknuo nešto na arapskom i djeca su se razbježala. Stajala sam, drhtala preznojena lica s majmunom još uvijek na svojem ramenu. "Madame, o madame, ovo je stvarno sre a", rekao je muškarac koji je otjerao djecu. Držao je dug lanac, a on je vodio do kožnatog remena oko majmunova vrata. "Ja sam Muhamed, a moj majmun Hasi odabrao je vas", rekao mi je. "Ako date jedan su, samo jedan su, madame, vaša e se sre a utrostru iti. O, blagoslovljen je dan jer je Hasi odabrao vas. Odabrao vas jer zna da imate dobru dušu. Hasi to zna. On ide samo dobrima." Znala sam da e majmun sko iti na svakoga koga mu Muhamed pokaže. Hasi se spustio niz moju ruku i pogledao me. Vidjela sam kako se remen urezuje u njegov mali vrat na kojemu je krzno bilo izlizano a koža gruba. Pokazao je svoje zašiljene zube napravivši grimasu i osmjehnuvši se. Ispružio je si ušnu ruku dlana prema gore. "Madame", usrdno je molio Muhamed. Imao je male i umiljavaju e o i. "Sigurno vam treba sre a. Samo bi budala odbila takvu priliku. Reci dobroj dami, Hasi, reci joj da ne smije propustiti ovu priliku." Hasi se tužno zahihotao pa me prstima — ne ve ima od drvenih šibica — po eo vu i za rukav. Posegnula sam u torbicu, spustila su na tu si ušnu, gotovo ljudsku ruku i bila nagra ena vriskom koji para uši. Hasi se popeo uz moju ruku do ramena i jednim dugim skokom vratio se na Muhamedova prsa. Noktom nožnog prsta ogrebao me je po vratu. Uvježbanom rutinom, ubacio je kovanicu u džep prsluka koji je Muhamed nosio iznad halje. Zatim je Hasi priljubio svoje zube uz Muhamedovo uho, napravio grimasu i zahihotao se. Muhamed je ozbiljno kimnuo. "Madame, Hasi me obavijestio da e do i do promjene u vašem životu. Zna ajne promjene. Prona i ete je ovdje, u Maroku." Znala sam da govori besmislice, ali nisam si mogla pomo i. Vrat me je pekao od Hasijeva nokta. "Kakva vrsta promjene?" Muhamed je trljao palac i kažiprst. "Hasiju treba još jedan su kako bi odao što zna", odgovorio je, a ja sam posegnula u torbu i predala posljednji su tim si ušnim crnim prstima. Brzinom munje kovanica je završila u Muhamedovu džepu. Opet je uslijedilo hihotanje kraj Muhamedova uha.


144

GIGA

"A, ovo je pri a koju dosad nisam uo od Hasija, madame. Važna pri a. Došli ste u Marakeš kako biste nešto pronašli. Nešto ste izgubili, nešto zna ajno. Jesam li u pravu? Prema izrazu vašeg lica vidim da Hasi govori istinu." Nisam odmah odgovorila. Odmahnula sam glavom, sigurna da Muhamed svim strancima ispri a tu pri u, ne žele i da sazna kako je kod mene pogodio. " Vraiment? Zaista, madame? Pori ete to? Hasi mi je rekao da ste tužni, ali to e se uskoro promijeniti. Vrlo uskoro. Pod Južnim križem shvatit ete da ono što tražite može poprimiti druga iji oblik. Možda to ne ete prepoznati." "Južnim križem?" Muhamed je žmirnuo i pogledao u nebo. "Sazvijež e, madame. Ovdje, u Africi. Južni križ. Potražite ga na no nom nebu. Ispod njega prona i ete ono za ime tragate. Ali zapamtite, madame, ovdje su i Drugi, džinovi. Prerušavaju se u ljude. Budite oprezni. Budite jako oprezni i pomno birajte." Hasi je kriještao, poskakivao gore dolje. Zvuk mi je probadao bubnji e. Zatvorila sam o i. Pojavile su se nepovezane slike: Hasijeva nevesela grimasa, njegova otvorena usta i zašiljeni zubi, zatim otvorena usta prosja ke djece. Iš upani zubi i nacereni starac sa svojim kliještima. Otvorila sam o i i ugledala niz oderanih glava; jedan stravi an trenutak pomislila sam na glave na kolcima koje je spomenuo g. Russell. Želudac mi se zgr io kao da e mi pozliti. Instinktivno sam se prekrižila. U sljede em trenutku shvatila sam da nisu ljudske nego oderane kozje glave, plave i pune zuje ih muha, netaknutih, izbo enih iju. Tvorile su niz na niskom stolu. Muškarac u poderanoj dželabi pozivao me k njima kimaju i. Otišla sam klecavih koljena. Ne mogu se ovdje onesvijestiti, pasti na ovo prljavo tlo. Što e mi se dogoditi ako do e do toga? "Vratite se, madame", vikao je Muhamed za mnom. "Za samo još jedan su, Hasi e vam re i još; re i e vam nešto od iznimnog zna aja, nešto što trebate kako biste se zaštitili od Drugih. Samo jedan su, madame." Nastavila sam hodati, spoti i se tu i tamo. Dodirnula sam bolni rez na svojem vratu i uko eno pogledala krvavu mrlju na prstima. Kad sam ugledala visoki minaret džamije Koutoubia, zadržala sam pogled na njoj znaju i da e me odvesti do izlaza iz medine. Hodala sam najbrže što sam mogla, vrsto držala torbu uz prsa, kosa mi je ispadala iz ukosnica a stražnja strana haljine upijala znoj od vru ine i mojega iznenadnog i neobjašnjivog straha. Vukla sam svoju nekooperativnu nogu; da sam mogla, potr ala bih.


145

GIGA

DEVETNAESTO POGLAVLJE PROVELA SAM VE ER uvjeravaju i se da u se vratiti u medinu i da me ne e istjerati neljubazni pogledi i nedobrodošli dodiri ili slike i zvukovi koji su me šokirali. Ja sam snažna, govorila sam si. Osim toga, nisam imala izbora. SLJEDE E JUTRO opet sam krenula prema ulazu koji je vodio u medinu. Pogledala sam uvis u La Koutoubiju, i zatim, duboko udahnuvši, prošla drugi put ispod portala. Ovaj put nisam se zaustavila, ignorirala sam povike djece prosjaka i zvonjavu zvona nosa a vode sa svojim visoko zaobljenim šeširima, mjedenim šalicama i mijehom punim hladne vode. Prošla sam kraj starca sa zubima, progurala se kroz mnoštvo mladih muškaraca koji su se okupili oko krotitelja zmija sa svojom frulom i košarama punim svijaju ih, penju ih zmija, i otrgnula se kad sam osjetila ne iju ruku na svojoj nadlanici, ne okrenuvši se kako bih pogledala tko me dodirnuo. Požurila sam s trga u soukove, išla od štanda do štanda govore i Duverger, Duverger, poznajete li Duvergerove? Naposljetku je jedan muškarac raširio ruke, podignuo par žarko naran astih babouches i promotrio me. "Ove e vam cipele pristajati, madame", rekao je na francuskom. "Dobre cipele; prodajem samo najbolje cipele u Marakešu. Govorim francuski, španjolski i engleski", rekao je. "Posvuda sam putovao. Odakle ste ? Iz Engleske ?" "Amerike", odgovorila sam i on je kimnuo. "A, Amerika. Neko sam imao prelijepu ameri ku dragu. Ona je bila moja tre a žena. Ali vratila se ku i." Kimnula sam iako nisam bila sigurna vjerujem li njegovoj pri i. Bjeloo nice su mu bile žute i jako je zaudarao na ešnjak. "Dobro, dobro", rekla sam. "Ali Duvergerovi... poznajete li ih?" "Poznavao sam monsieura le docteura", odgovorio je. "Da? Poznavali ste ga? Dr. Etiennea Duvergera?" rekla sam smireno. Instinktivno nisam željela da ovaj ovjek bude svjestan važnosti svojih rije i. "A što je s babouches, madame? Ho ete li ih kupiti?" Uzela sam naran aste papu e iz njegovih ruku. "Da, da, kupit u ih. Ali molim vas, što znate o dr. Duvergeru?" Slegnuo je ramenima. "Prvo moramo dogovoriti koliko ete platiti. Popit emo aj i razgovarati", rekao je mahnuvši rukom po zraku. Odmahnula sam glavom, ali dje ak, od svojih desetak godina, pojavio se kraj mene. Muškarac je rekao nešto na arapskom i dje ak je otr ao. "Donijet e aj. Sjednite, sjednite, madame", rekao je podignuvši hrpu obojenih babouches s niske klupice. "Izvolite. Sjednite, popit emo aj i razgovarati o


146

GIGA

cijeni." Sve što sam željela jest da mi odgovori na pitanje, ali shvatila sam da prvo moram odigrati igru. Sjela sam. Trgovina je bila duga ka otprilike samo tri metra, a široka metar; miris obojene kože bio je prodoran. "Molim vas, monsieur. Što se ti e dr. Duvergera." "Poznavao sam monsieura le docteura Duvergera", ponovio je. "Dolazio je u soukove kako bi kupovao kif kožnate predmete. Dolazio je na moj štand jer govorim francuski. Naravno, to je bilo prije. Poslije..." podignuo je ruke, "nitko ga nije vidio." "Kako to mislite, poslije?" "Njegove bolesti. Nije izlazio iz ku e." "Kakve bolesti?" "Madame, to je sve što znam. Pitali ste poznajem li Duvergerove. Ja sam odgovorio da sam poznavao starog Duvergera koji je imao bolest." Okus razo aranja koji sam osjetila u grlu bio je kiselkast poput ešnjaka koji se osje ao u muškar evu dahu. "Stari?" upitala sam. "Zar ne sin? Zar ne Etienne?" "Pronašao sam za njega kif koji je tražio dok je još mogao šetati soukovima. Popili smo aj. Sad emo vi i ja popiti aj. Uskoro e se vratiti moj ne ak s njim. Možda ete kupiti dva para babouches. Jedan za vašeg supruga. Možda tri para. Tri para u vam dati za dobru cijenu. Najbolje babouches u Marakešu; najbolje cijene. Moj brati prodaje kaftane, najbolje kaftane u Marakešu. Želite kupiti kaftan? Svilen? Baršunast? Kakav kaftan želite? Pozvat u brati a nakon aja; on e vam pokazati lijepi kaftan. Kupite od njega; ima najbolje. Ne slušajte ostale muškarce. Njihovi kaftani nisu kao oni kod mojeg brati a." Nije bilo zraka u majušnoj trgovini; kosa mi je bila zalijepljena za mokro elo. Želudac mi se prevrtao od mirisa boje i muškar eva daha koji je zaudarao na ešnjak. Papu e su bile mekane na dodir. "Možda... k i?" upitala sam. "K i? Kakva k i?" "Manon." Na ubio je usnice. "O kome govorite? Tko je Manon?" "Manon Duverger. Možda više nema to prezime. Možda se udala i ima druga ije prezime. Ali ona je k i starog Duvergera, Manon. Mislim da još uvijek živi ovdje u Marakešu. Možda unutar medine." "Manon?" ponovio je kao da se želi uvjeriti. "Pitate me za k i Marcela Duvergera? Tu Manon?" "Da, da", kimnula sam. U glasu mi se mogla uti nada, ali vlasnik trgovine iznenada je djelovao tajnovito ili mrzovoljno. Pogledao je iznad moje glave, posegnuo gore i


147

GIGA

izravnao babouches na policama. "To sam i rekla, monsieur. Manon Duverger." "Pogriješili ste, madame. Manon za koju pitate nije Duverger. Ona se zove Manon Maliki." "To je njezino vjen ano prezime?" Sad je muškarac na licu imao izraz ga enja. "Ha!" rekao je. Ignorirala sam njegov kriti ki ton, borila se da mi glas ostane smiren, a lice bezizražajno. "Ali... sigurni ste da je ona k i monsieura Duvergera?" Sad je gurnuo svoj zapleteni turban na jednu stranu i obrisao svoju obrijanu glavu. "Siguran sam." "Možete li mi onda re i gdje živi?" polizala sam usne. Bila sam toliko blizu. Još je uvijek zurio u mene. "Sharia Zitoun." "Kako je mogu prona i? Je li blizu? Molim vas, monsieur?" "Nalazi se iza uli ice s bojarima. C’est tout", odgovorio je, pljesnuvši dlanovima kao da se želi riješiti prašine. "To je sve što vam mogu re i. Predugo ste me zadržali." Naglo je nestala njegova po etna ljubaznost. Od trenutka kad je bilo jasno da tražim Manon Duverger, njegovo se držanje promijenilo. "Žao mi je ako sam vam smetala, monsieur", rekla sam. "Ja... koliko želite za ove?" Podignula sam naran aste babouches. "Koliko god želite, monsieur. Bili ste jako uslužni. I... i uzet u dva para kao što ste predložili." Ali on ih je otresito uzeo iz mojih ruku. "Ne trebate ništa kupiti. To ne e biti dobar posao; nestala je baraka. Umjesto toga ja u vam dati nešto. Dat u vam to besplatno. Sljede e: nemojte tražiti Manon Maliki. Iz toga se ne može roditi ništa dobro. Ugodan dan, madame." Okrenuo se i stavio babouches na drugu policu. Bilo je jasno da više ne e razgovarati sa mnom. "Merci, monsieur", rekla sam njegovim le ima i napustila štand. Prošla sam kraj dje aka — ne aka — koji se žurio ulicom s limenim pladnjem i dvije aše vru eg aja. Zaustavio se, uko eno me pogledao, ali ignorirala sam ga. SAD SAM SVE KOJI BI ME POGLEDALI pitala za put do uli ice s bojarima, ili za Sharia Zitoun. Povremeno bi neki muškarac pokazao iza mene ili ispred mene. Nisam imala pojma jesu li razumjeli moje pitanje, a ako jesu, daju li mi uistinu prave informacije. Ulice su krivudale poput rijeke ispod mojih stopala. Ponekad bih upala u uleknu e na sredini uli ice. A zatim, nakon skretanja, više nije bilo štandova, a ja sam se našla izvan soukova. Stajala sam u uli ici s nizom pro elja bez prozora nalik na one koje mi je opisala madame Odette. Visoki zidovi i ulazi, a iza zaklju anih ulaza živjeli su stanovnici Marakeša. Mnoštvo male djece pojavljivalo se iz sjenovitih uli ica koje su


148

GIGA

vodile iz one u kojoj sam bila ja. Skakali su oko mene kao na trgu D’jemma el Fna, navla ili su me za suknju i brbljali na arapskom. I poput djece na trgu, jedine francuske rije i koje su uzvikivali bile su bonjour, madame, i bonbon; prosili su, ali ja sam samo odmahivala glavom. Sharia Zitoun, ponavljala sam, ali oni su se samo smijuljili i tr ali ispred i kraj mene. Bilo je previše izgladnjelih ma aka; sjedile su na zidovima, šuljaju i se ulazile i izlazile iz sjenovitih kutaka. Ocrtavala su im se rebra, uši su im bile izgrižene a krzno zaprljano ili šugavo. Svako toliko prošla bih kraj dvije koje su ljutite puhale i siktale dok su se borile za mrvicu hrane, da bi potom pobjednik trijumfalno odvukao svoju nagradu u mra an ugao. Što sam dublje zalazila to je postajalo tiše; zvukovi iz soukova odavno su zamrli. Zatim sam ostala sama. Nije bilo ni djece ni ma aka. Nikoga. Spokojan mir ove uli ice bio je olakšanje nakon neprekidne buke i niza boja, robe i mile ih ljudi. Zaustavila sam se, naslonila na zid, rukavom obrisala elo i gornju usnu. Kaldrma se protezala preda mnom, sjenovita i mra na, samo s ulazima i neprekidnim zidinama. Nisam mogla odrediti gdje jedna ku a po inje a druga završava, osim po razli itim kapijama. Uli ica je bila toliko uska da bih se morala stisnuti uza zid u slu aju da nai em na magarca koji vu e kola. Govorila sam si da se moram vratiti onuda otkud sam došla — ako prona em put — i ostati u prometnim soukovima, ih ak usred freneti ne, divlje atmosfere trga, te saznati to an put do Sharije Zitoun. Trebala bih biti me u ljudima; iako se nisam osje ala osobito sigurnom u mnoštvu, ali ovdje, potpuno sama, hvatao me osje aj panike. Bila sam beznadno smetena, ulovljena u labirint medine. Pomislila sam na rije i madame Odette o izgubljenosti i kako je nemogu e prona i put. Vidjela sam da medina nije bila samo vijugavi labirint uli ica, nego i mreža arterija koje su vodile u orsokake i cul de sacove. Otvorila se jedna kapija i izašao je muškarac. Zastao je kad me ugledao, krenuo prema meni zure i u mene kao da sam nešto nepredvidivo i opasno. Instinktivno sam spustila pogled i on je prošao. Otišla sam do kraja uli ice, pogledala ulijevo pa udesno. Približavale su se tri žene; bez muškarca u pratnji. "Mesdames?" rekla sam ugledavši da su ruke koje su stiskale nabore bijelih haika preko njihovih lica bile crne. Možda su ropkinje, pomislila sam, i zato ih nije pratio muškarac. "Mesdames", ponovila sam, ali prošle su kraj mene kao da sam nevidljiva. Izgubila sam pojam o vremenu. Povremeno bih naišla na nekoga i izgovorila rije i Sharia Zitoun. Neki su okretali lica od mene ne žele i razgovarati s nepokrivenom strankinjom, drugi su zurili ali nisu odgovarali. Lutala sam dublje i dublje kroz probijene uli ice; inilo se kao da sam satima hodala vru im uli icama. Boljela me je noga, povremeno bih se naslonila na zid kako bih se odmorila. Shvatila sam da se posljednji komad neba iznad mene zatvarao zbog sve užih prolaza. Borila sam se s


149

GIGA

panikom koja me sad stalno pratila ispod same površine. ula sam lagano pljuskanje vode u dvorištima iza visokih zidina ili jeku polaganog kloparanja kopita po kamenu u nekoj drugoj uli ici. Zaobilazila sam naslage koje su za sobom ostavili konji, magarci i koze, kao i oluke s kojih je kapalo. Na vrhu hrpe trulih ljuski povr a ležalo je mrtvo tijelo ma ke, izvaljeno kao da ga je netko neusiljeno bacio ondje. Ovdje je bilo još hladnije zbog visokih kamenih zidina i sunca koje svojim dugim prstima nije moglo dosegnuti toliko uske prolaze. Shvatila sam zašto su ulice bile izgra ene na taj na in. Skrenula sam u drugu ulicu i iznenada za ula, iz neposredne blizine, stalno mehani ko zujanje. Slijedila sam zvuk i ušla u ulicu s nizom si ušnih niša. U svakoj je bio starac pogrbljen nad prastarim šiva im strojem koji je ru nim kota em pokretao iglu. Pomislila sam na svoju majku. Dakle, ulica kroja a. U sljede oj uli ici bili su muškarci koji su u svojim nišama obra ivali drvo. Ovi muškarci nisu bili stari kao kroja i, rabili su razli it alat, neki golim stopalima. Mirisi su bili aromati ni i svježi. Kad sam sljede i put skrenula, našla sam se na malom trgu. Iznad cijelog trga, s prekriženih konopa pri vrš enih izme u krovova, visjeli su golemi svežnjevi vune: strop pun boja. Ulica bojara. Svežnjevi su bili grimizni, boje mandarina, žuti kao suncokreti, duboke zelene boje poput oceana i svijetli poput mladih listova, ljubi aste i plave boje, sjajne i zagasite. Na trenutak sam stajala puna strahopoštovanja i gledala gore. Zatim sam uo ila da su svi bojari de ki, neki tek dvanaestogodišnjaci ili trinaestogodišnjaci. I oni su sjedili u si ušnim nišama prekriženih nogu na podignutim platformama dok su miješali boje u ba vama u koje su uranjali grubu sivo-bijelu vunu. Njihove ruke, kojima su držali drvena vesla, bile su do zglobova umrljane prljavom, neodre enom bojom. Gledali su me dok sam prolazila, ali nisu prekidali svoje beskrajno miješanje. Para se dizala iz ba vi. Mogla sam zamisliti intenzivnu vru inu u tim si ušnim, nadsvo enim prostorima. Sharia Zitoun je odmah poslije ulice bojara, rekao mi je trgovac babouches u souku. Zaustavila sam se kraj zida na dnu ulice; mogla sam skrenuti samo desno ili lijevo. Na zidu je bio si ušan znak, ali na arapskom. Skrenuvši lijevo, krenula sam niz ulicu, i gotovo odmah troje malene djece potr alo mi je u susret. "Madame", vikali su i na njihove uzvike otvorila se kapija, a jedna krupna žena proturila je glavu kroz vežu drže i bijelu pamu nu maramicu ispred lica. Viknula je na djecu i ona su se razišla. "Pardon, madame", rekla sam joj. Pogledala me iznad maramice odlu nim, neljubaznim, uko enim pogledom. "Je cherche Sharia Zitoun", rekla sam. Njezin uko eni pogled pomalo se promijenio. "Parlez-vouz francais, madam?" pitala sam. "Sharia Zitoun", ponovila sam sporije. Žena je kimnula i pokazala na do. Pogledala sam dolje ne shvativši dok nije rekla, "Sharia Zitoun."


150

GIGA

"A. Ici? Ovo je Sharia Zitoun?" Žena je opet kimnula. "Molim vas, madame", rekla sam, "Pokušavam prona i madame Maliki." Na to je žena napravila korak unatrag. "Manon Maliki", rekla sam iznova, kimnuvši ljubazno. Tad je žena napravila neobi nu stvar. Posegnula je unutra u kaftan i izvadila malu kožnatu vre icu vrsto je drže i. Znala sam da je to amajlija koja štiti od džinova; Aziz je nosio jednu. Ono što nisam znala je drži li je kako bi se zaštitila od mene ili zbog toga što sam izgovorila Manonino ime. Zatim je podignula drugu ruku, zamahnula njome u zraku i pokazala prstom iznad mojega lijevog ramena. Okrenula sam se i pogledala plavu kapiju koju je pokazivala. "C’est la?" pitala sam. "Ondje živi?" Na to je žena samo ugurala amajliju u kaftan, povukla se unutra i zalupila kapiju. Otišla sam do kapije koju mi je pokazala. Bila je sjajne tirkizno plave boje, kao i mnoga druga vrata, jer sam sada ve znala da je plava bila boja koja štiti od zla pogleda džina. Na njoj je bila velika, zagasita, mjedena alka u obliku ruke: hamsa. I taj znak bio mi je poznat. Vidjela sam bezbroj istih alki, koje su dodatno štitile od nadnaravnog, i na ostalim vratima. Stajala sam pred kapijom i duboko disala. Jesam li doista pronašla Manon? Podignula sam ruku kako bih uhvatila alku, no potom sam je opet spustila. Što ako pokucam i Etienne otvori vrata? Zar se nisam tomu nadala? Nisam li otišla na ovo strašno teško putovanje sve do Marakeša, iz tog razloga, zbog ovog trenutka? Zar me nije bilo strah i zar se nisam osje ala usamljenom? Nisam li se, više no jedanput, zapitala ho u li ikad sti i do Marakeša, i ako stignem, ho u li doista prona i Etiennea? Stigao je i taj trenutak. I ja sam bila užasnuta. Što ako me samo pogleda, namršti se, odmahne glavom, kaže da odem, da nemam pravo biti ovdje. Da odem, da me ne želi. Što ako mu — nakon što pokušam razgovarati s njim, pokušam re i da nema veze što me je napustio, da mu mogu oprostiti, da ono što skriva od mene ne može biti toliko strašno — on jednostavno zatvori vrata pred mojim nosom? Ne. Etienne mi ne bi to u inio. Ne bi. Što ako Manon otvori vrata? Što ako je nepodnošljivo ono što mi ima re i o bratu? Nisam mogla do i do zraka. Glasno mi je zujalo u ušima, a plava vrata postala su sve svjetlija i svjetlija dok se nisu pretvorila u svjetlucaju u sjajnu svjetlost. Naslonila sam se jednom rukom, ali previše sam se tresla pa sam morala nasloniti rame i zatvoriti o i.


151

GIGA

Nisam željela biti ovdje, ne sada. Trebalo mi je više vremena. Do i u sutra kad budem sabranija. Ovo je bilo dovoljno za jedan dan — prona i mjesto na kojem živi Manon. Trebao mi je još jedan dan, još jedan kako bih se suo ila s njom. Ili s Etienneom. Naposljetku sam otvorila o i. U ušima mi više nije zujalo. Uspravila sam se, pogledala vrata posljednji put, okrenula se i krenula. Zaustavila sam se na pola puca niz ulicu. Krenula sam iz Albanyja prije više od mjesec dana. Imala sam dovoljno vremena. Nisam bila kukavica; dokazala sam si to puno puta otkad sam napustila Ulicu Juniper. Vratila sam se istim putem i opet stala pred kapiju. Instinktivno sam prislonila uho uz kapiju, ali nisam mogla uti ništa. Zatim sam uhvatila tešku hamsu, podignula je iznad plavog drveta i spustila je jedanput, dvaput, triput uz vrst, glasni tutanj.


152

GIGA

DVADESETO POGLAVLJE S DRUGE STRANE VRATA nije dopirao nikakav zvuk. Opet sam pokucala, ovaj put ja e, tresnula sam hamsu o drvo s više snage. Kona no sam ula korake, vrata su se otvorila uz škripu. Žena koja je držala kako bi prekrila lice na meni ve poznat na in, provirila je kroz uski otvor. Imala je duga ke i tamne o i, ubrzano je treptala kao da je iznena ena što me vidi. U jednoj ruci držala je metalno vjedro. U njemu je bio štap oko kojeg je bila zamotana krpa. Bijela teku ina kapala je s krpe na do. Pretpostavljala sam da je služavka. "Bonjour, madame", rekla sam u nadi da govori francuski. "Tražim madame Maliki." Osjetila sam svjež miris bjelila. Nije odgovorila, pretpostavila sam da ne razumije. Pozdravila sam je na arapskom — selam alejkum — mir s vama — i zatim polako ponovila Manonino ime. Još me je uvijek pažljivo promatrala o ima koje su se sada inile neobi no prostima nakon što je nestala svjetlost iz njih. Bila sam zahvalna što nije izvadila amajliju kao žena iz ulice. Možda je, zapitala sam se na tren, prostodušna. No iako je šutjela, imala je inteligentne o i kojima je pozorno promatrala moje lice. Pomaknula se i spustila vjedro. U tom je trenutku mogla biti bilo koja pokrivena žena kraj kojih sam prošla uli icama Marakeša od svojega dolaska. "Madame Maliki", rekla sam tre i put i pokušala prikriti razdraženost u glasu. "Zašto je tražite?" upitala je na savršenom francuskom, glasom koji je bio blago prigušen zbog haika. Odmah sam ispravila ramena. "Oh", rekla sam pomalo iznena ena vrstim i gotovo melodi nim tonom njezina glasa. Kako sam, samo nekoliko sekundi ranije, mogla pomisliti da je možda prostodušna? "Došla... došla sam kako bih razgovarala s njom", odgovorila sam ne žele i otkriti složen razlog stoje i u zamra enoj uli ici. "Zbog nekih neprilika?" upitala je, a mene je opet potaknuo odmjeren ton njezina glasa, ali i nervirao jer je marokanska služavka o ekivala osoban razgovor. "Madame Maliki nije u neprilikama", rekla sam. "Oprostite, madame, ali uložila sam puno truda kako bih je pronašla. Ako je kod ku e, vrlo bih rado razgovarala s njom. Možete li oti i po nju, molim vas?" Žena je prešla rukom po prednjoj strani haika. Imala je duge prste, a polumjeseci na njezinim ovalnim noktima bili su izrazito bijeli. "Do ite", rekla je i još malo otvorila kapiju, a ja sam zadržala dah kad sam prekora ila kabao s bjelilom i ušla u dvorište. O i su mi preletjele svaku površinu, svaki ugao. Što sam o ekivala? Da u ugledati Etiennea kako sjedi ovdje? Ili možda neki znak: poznati sako, knjigu s odloženim nao alama.


153

GIGA

Ali nije bilo takvih znakova. U tijeku je bilo iš enje ku e jer je u dvorištu bilo razbacanog namještaja — tapecirani otomani, stolci i duga ki uski madraci prekriveni šarenim tkaninama koje se, znala sam, rabilo danju za sjedenje a no u za spavanje. U sredini poplo enog dvorišta bila je fontana, ali umjesto vode u njoj je bilo samo mrtvo, suho liš e i malo, uko eno tijelo žute ptice ije su si ušne crne nožice bile savijene uz prsa. U nekoliko velikih glinenih posuda bile su zaprljane geranije. Nekoliko strmih, uskih poplo enih stuba vodilo je do drugog kata s kapcima zatvorenim prozorima, koji su gledali na dvorište. Žena me još uvijek pozorno promatrala. "Zatvorite kapiju", rekla je gledaju i me dok to inim. Zatim se okrenula i polako prešla dvorištem dok joj se tijelo njihalo ispod haika. Nisam bila sigurna trebam li je slijediti ili ostati kraj kapije. Dijete, možda od etiri ili pet godina, istr alo je u dvorište iz ku e. "Maman", viknulo je, ali žena ga je ignorirala i sjela na madrac. Zatim se djevoj ica pojavila na vratima. Imala je deset ili jedanaest godina i kožu boje bijele kave. Bila je pretjerano mršava u svojoj jednostavnoj haljini od muslina. Koljena i laktovi doimali su se prevelikima u odnosu na njezine noge i ruke, a njezina eljust previše uska. Desna ruka bila joj je prekrivena modricama, imala je podljev ispod jednog oka i nate en kapak. Rubac s cvjetnim uzorkom bio je zavezan oko njezine glave, a njezina kosa — iste boje kao i njezina koža — visjela je u duga kim, zapletenim kovr ama. Držala je štap za bijeljenje i otvoreno zurila u mene. Nisam mogla odrediti je li mla e dijete dje ak ili djevoj ica; gusta crna kosa bila je pravocrtno odrezana oko potiljka, kao i ela, gotovo skrivaju i velike o i koje su bile crne kao kosa. Djetetova koža bila je blijeda. Nosilo je malen naborani odjevni predmet koji je bio preduga ak za košulju, a prekratak za haljinu, i pamu ne hla e odrezane na koljenima s vise im nitima. Bilo je boso. "Tko je dama, maman?" viknulo je dijete. "Tko je ona?" Poput maj ina, djetetov francuski bio je savršen. Stalo je ispred mene, nagnulo unatrag svoj vrati , dug i nježan, kako bi mi gledalo lice. "Molim vas, madame", pozvala sam ženu. "Molim vas. Možete li zamoliti madame Maliki da do e u dvorište?" Srce mi je snažno lupalo. Dok sam govorila, shvatila sam da je Etienne možda uo moj glas ako je u ku i. Pogledala sam u prozore na drugom katu, ali kapci su ostali zatvoreni. "Kako se zovete, madame?" pitalo me dijete bez imalo sramežljivosti. "Mademoiselle O’Shea", odgovorila sam odsutno još uvijek gledaju i ženu. Zašto ne ini ono što sam je zamolila? "Ja sam Badou." Kao i vanjština, ime nije otkrilo djetetov spol; francusko ime za dje ake i djevoj ice. "Kre imo zidove unutra. Ja pomažem", rekao je Badou ponosno. "Pomaknuo sam namještaj s Falidom." Žena je rekla nešto na arapskom, a Badou i djevoj ica — koja je spustila štap — polako su i s naporom odgurali težak stolac od plutnjaka do mjesta nasuprot ženi. Na


154

GIGA

trenutak sam pomislila kako je Etienneova sestra ljubazna žena jer služavki dopušta da živi s djecom. Ili je to možda bio marokanski obi aj, žena i djeca koja rade zajedno. Nisam znala ništa o tome. "Sjednite", rekla mi je žena polagano pokazavši na stolac od plutnjaka. Badou se popeo na njezino krilo, naslonio se, ali ona na to nije obratila pozornost. Djevoj ica — pretpostavljala sam da je to Falida — otišla je do vrata i podignula štap i dalje zure i u mene. Iz minute u minutu bila sam sve uznemirenija i gubila strpljenje s ovom ženom. Nekoliko sam je puta zamolila da ode po gospodaricu, i bilo je o ito da se ne žuri kako bi ispunila moju želju. Coknula sam. "Madame, molim vas. Voljela bih da odete po madame Maliki. Je li kod ku e?" pitala sam sjede i uko eno na stolcu. "Ili... ili je netko drugi ovdje? Je li..." zaustavila sam se. Žena me je sada gledala vrlo oštro, iako joj je donji dio lica još uvijek bio prekriven haikom. "Madame Maliki", ponovilo je dijete piskavim glasom, motaju i komad vrpce oko prstiju i oblikuju i male pletene uzorke. "Badou Maliki", reklo je šaptom, više za sebe. "Zašto je tražite?" iznova je pitala žena, kao i prije na vratima. "To je osobne prirode i samo za uši madame Maliki", rekla sam usporeno. Iznenada sam bila jako umorna i žedna. Na to je žena spustila ruku kojom je držala haik i otkrila lice. Imala je ravan nos i lijepo oblikovana usta. O i su joj bile tamne poput mojih, ali bila je blje a. Imala je nekoliko sitnih bora na vanjskom uglu oka; nešto u izrazu njezina lica bilo je beskrajno umorno. Definitivno je bila starija od mene. Imala je tužno i nježno lice. Bilo je o ito da je u jednom trenutku bila jako lijepa. Iako je sada djelovala izmu eno, još je uvijek bila senzualna. Shvatila sam da, osim nekoliko berberskih žena, nisam vidjela nijedno lice ispod pokrivala otkad sam stigla u ovu zemlju. Kad i na to nije odgovorila, rekla sam. "Molim vas, madame. Moram vidjeti madame Maliki. Kao što sam rekla više puta." U dvorištu je bilo toliko vru e. Jedan cvr ak vrištao je i taj mi je zvuk probadao uši. "Ja sam ona", rekla je žena mirno. Morala sam lagano protresti glavu. Vrisci cvr aka zaglušili su njezin glas. Sigurno sam pogriješila. "Oprostite", rekla sam, "ali možda vas nisam dobro ula. Zar ste rekli da ste vi madame Maliki?" Kimnula je, a na to sam ustala. "Ne", rekla sam. "Oh, ne." Stražnja strana haljine bila mi je mokra od znoja. "Oprostite, madame. Pogriješila sam. Tražim nekoga drugog." Izdahnula sam puna frustracije i dodatnog razo aranja. Nakon tolikog nadanja, i uznemirenosti, moja potraga medinom bila je besmislena. Prodava babouches u souku dao mi je pogrešne informacije. S tolikom sigurnoš u rekao mi je da je Manon Maliki i Marcela Duvergera. Ali ovo nije bila Etienneova sestra. Ovo je bila marokanska


155

GIGA

služavka. Što sada? Što još mogu u initi da prona em Etiennea? "Tražite nekoga drugog?" pitala je žena. "Ali došli ste u potrazi za Manon Maliki. Ja sam ta." "Ne. Žena koju pokušavam prona i je..." zaustavila sam se, pažljivo odabiru i rije i. "Dali su mi pogrešnu informaciju." Pogledala sam plavu kapiju i koraknula prema njoj. "Oprostite što sam vas uznemiravala." "Zašto tražite tu ženu?" Ruke žene, duga ke i elegantne, ležale su dlanova prema gore s obje strane djeteta, kao da ne žele dodirnuti to malo tijelo. "Ona je sestra jednog... jednog prijatelja." ija sestra?" Uznemiravala su me njezina izravna pitanja. Samo sam željela oti i, ali ova me je žena primila u dvorište. Nisam je mogla ignorirati. "Manon koju tražim k i je Marcela Duvergera", odgovorila sam. "Netko u souku rekao mi je da je Manon Maliki ta žena." Sjedila je ne pomaknuvši se. Dijete se još uvijek igralo vrpcom i gledalo me svojim velikim tamnim o ima. Djevoj ica je otvorenih usta ala nepomi no na vratima i gledala me. Cvr ci su opet vrištali. "To no. Ja sam k i Marcela Duvergera." "Ali... ako ste vi Manon... oprostite, madame", rekla sam. "Samo što ja... ja..." Zar nije preda mnom sjedila Marokanka? "Manon koju tražim sestra je dr. Duvergera", rekla sam naposljetku. Žena na trenutak nije rekla ništa, a potom, "Odakle poznajete Etiennea?" Zbog na ina na koji je rekla Etienne, s tolikom prisnoš u, zastao mi je dah. Nisam bila izgovorila njegovo ime. "Vi ste njegova sestra?" ponovila sam i opet tromo sjela na stolac. Kimnula je. U dvorištu je bilo previše vru e, iako sam bila u sjeni. Vrisci cvr aka nisu prestajali. Pokušala sam otvoriti usta i nastaviti, ali usne su mi bile zalijepljene. Pokušala sam ih polizati, ali nisam imala dovoljno pljuva ke. "Je li... je li on ovdje? S vama?" kona no sam uspjela izgovoriti. "Je li Etienne ovdje?" Zurila sam u nju i željela da kimne, da kaže da, da ovdje je. Žena je podignula ruke i do kraja skinula haik s glave tako da sam joj mogla vidjeti kosu, dugu i tešku, kako pada oko lica i na ramena. Tamna i valovita, poput moje, ali s nekoliko sijedih. Nosila je tamno-ljubi asti kaftan ispod haika. "Vi ste Engleskinja? Ili Amerikanka? Ne mogu odrediti prema vašem akcentu", rekla je. Opet sam pokušala polizati usne. "Amerikanka", odgovorila sam. "Donesi našoj goš i vode, mon cher garcon", rekla je Manon djetetu — dakle bio je


156

GIGA

dje ak — i on je skliznuo s krila, lagano protr ao kroz prolaz u ku u i u prolazu spustio ruke na rame djevoj ice. "Falida. Idi i pomozi mu", rekla je Manon, a djevoj ica je sko ila na noge i nestala. Promatrala sam svoje ruke, stisnute u krilu, i ula kuckanje aša i prskanje vode. Trenutak poslije dje ak se vratio, prešao dvorištem polako i jako pažljivo, nose i objema rukama limenu ašu pred sobom. Nije prosuo ni kap i ponosno mi ju je pružio. Pila sam; bila je hladna i osvježavaju a, s tragom limuna. Badou je ekao meni nasuprot; dala sam mu praznu ašu, on ju je uzeo i vratio se u ku u. Dok sam gledala kako odlazi, razmišljala sam o tome koliko se Manon Maliki doimala starom za tako malo dijete; sigurno nije imao više od pet godina. A zatim sam pomislila koliko bih staro ja izgledala kad moje dijete... zaustavila sam misli. "Tražite Etiennea ve neko vrijeme?" Kimnula sam i zatvorila o i na tren. "Tražila sam ga u Marakešu - u francuskoj etvrti - nekoliko dana." "A prije toga?" Namrštila sam se i bacila pogled još jedanput na ku u. Zašto je oklijevala? Opet sam ustala, ne mogavši više sjediti mirno. "Madame. Je li Etienne ovdje u Marakešu? Molim vas. Moram znati. Moram, madame." "Maliki", rekla sam, glasnije i s natruhama oštrine. Nešto me na toj ženi zabrinjavalo. Nije mi se svi ala, shvatila sam, iako je poznajem samo nekoliko trenutaka. "Ponavljam vam da sam došla iz Amerike kako bih ga pronašla. Putujem i tražim ve više od mjesec dana." Manon je bila jako tiha. Falida i Badou su se vratili. Badou se opet popeo u maj ino krilo. Naslonio se na njezina prsa i, kao i ranije, majka ga nije dodirnula. Njegovo malo lice imalo je smiren, blag izraz. Slutila sam da nije nalik na majku; usprkos njezinoj mirno i u ovom trenutku, inilo mi se da ispod smirene vanjštine buja snažna vatra. "Zašto djelujete toliko uznemireno?" pitala me malo nagnute glave djeluju i radoznalo. " ini se da vam je vru e, a možda ste i malo bolesni. Nije vam dobro, mademoiselle... kako ste rekli da se zovete?" Njezine o i iznenada su napustile moje lice i jurnule niz moje tijelo. Duboko sam udahnula. "O’Shea. Sidonie O’Shea", rekla sam osjetivši bol u prsima jer sam u tom trenutku shvatila da ne zna tko sam. To je zna ilo da Etienne doista nije ovdje ili, ako jest, da me nije spomenuo. "Strašno želim prona i Etiennea", rekla sam. "Ta vidite — koliko to strašno želim." Jesam li pretpostavljala da je Etienne došao ovamo, k svojoj sestri i rekao joj za ženu u Americi koju je... koju je što? Volio? Napravio dijete s njom? "Vi ne znate tko sam ja", rekla sam i potvrdila ono što je bilo ito. "Kako bih znala? Vi ste strankinja, iz Amerike, koja se pojavila pred mojim vratima, neo ekivano i nenajavljeno, i pri a o mojem bratu."


157

GIGA

Glasno sam progutala. "Ja sam Etienneova..." kako da se nazovem? "Ja sam njegova zaru nica", rekla sam. "Trebali smo se vjen ati", dodala sam, nepotrebno. Na to se Manonin izraz lica promijenio. Više nije djelovala radoznalo. Nekakva sjena prošla je preko njezina lica, jedanput je stisnula ruke i otpustila ih. Sad je ona duboko udahnula. Kad je izdahnula, dijete je okrenulo glavu i pogledalo je. Na arapskom je rekla nešto Falidi. Badou se dignuo bez pitanja i Falida ga je uhvatila za ruku. Prošli su kroz kapiju i zatvorili je za sobom uz zveket. "Dakle, vi ste Etienneova ljubavnica?" upitala je Manon bezbojna glasa. "Rekla... Rekla sam da sam njegova zaru nica." Stisnula je usne i nekakav neobi an izraz prešao je njezinim licem kao trenutak ranije. Iako je nisam poznavala, inilo se da je to bio bijes. Pomislila sam na njezine šake koje je stisnula na djeli sekunde. "I zašto se došli k meni, Sidonie O’Shea?" Izvukla sam list papira, djelomi no rasparan na sitnim pregibima, iz svoje ru ne torbe. "Zbog vašeg pisma Etienneu." Bacila je pogled na papir u mojoj ruci, a zatim opet na moje lice. "Napisano kada?" "Prije šest mjeseci." "Muškarac vas napusti, vi prona ete staro pismo i otputujete toliko daleko da ga prona ete?" Nisam izravno bila rekla da me je napustio, iako je to bilo o ito. Iznenada sam shvatila koliko glupi dojam ostavljam. Mislila sam da me Manon gleda kao i ostali u hotelu u Tangeru. Tragi na heroina vlastite pri e. Bila sam posramljena dok sam tako sjedila pred tom impozantnom ženom. Spustila sam pogled na tanki list papira. "To je... to je bilo više od toga." "Mademoiselle. Za ženu je to uvijek više od toga." Sjedile smo u tišini. Bilo je silno vru e; gotovo sam mogla uti vru inu kako leprša, poput jata si ušnih ptica, ili možda leptira, oko mojih ušiju. Kona no sam opet pogledala Manon. "On nije ovdje?" Odmahnula je glavom. "Znate li gdje je?" Na to me toliko dugo promatrala — tišina se širila i širila — da sam osjetila kap znoja koja je klizila niz moje sljepoo nice i uz bradu. Naposljetku je kimnula. Duboko i drhtavo sam udahnula. "Je li ovdje, u Marakešu?" Opet stanka, a zatim je slegnula ramenima. "Možda." Što joj je? Je li igrala neku budalastu igru sa mnom? Ustala sam i napravila nekoliko koraka do nje. Pogledala sam dolje u nju. "Madame Maliki", rekla sam oštrim tonom.


158

GIGA

"Shva ate li koliko je važno da prona em Etiennea?" I ona je ustala. "Nemogu e je da vam kažem, upravo sada, gdje je. Nemogu e", rekla je. Odmahnula sam glavom. "Ali... upravo ste rekli da znate gdje je." Govorila sam sve glasnije. "Zašto je to nemogu e? Zašto jednostavno ne možete..." "Rekla sam možda. Možda znam. A današnji dan nije najbolji izbor", prekinula me je. "Zvijezde mi danas nisu naklonjene. Trenuta no više ne mogu razgovarati s vama." Zurila sam u nju. "Morat ete oti i", rekla je. "Ali... ne. Ne mogu oti i prije negoli mi kažete nešto o Etienneu. Toliko sam daleko putovala..." Na to je stala ravno ispred mene. Stajala sam rastvorenih usana ne mogavši dovršiti re enicu. Bile smo iste visine. Lice joj je bilo dovoljno blizu da joj vidim zjenice koje su se širile pa smanjivale dok se nisu pretvorile u dvije tvrde, tamne to ke. Osjetila sam lagan miris nekog za ina, možda kumina, možda šafrana, u njezinu dahu. "Oti i ete. Ovo je moj dom, i oti i ete kad vam kažem da odete. Nemate pravo biti ovdje." Osjetila sam kako je njezino stopalo dotaknulo moje i instinktivno u inila korak unatrag, ali ona je spustila svoju ruku na moju nadlakticu. Koža ispod mojeg rukava odmah je po ela gorjeti. "Madame Maliki", rekla sam tiho i odmaknula se. Bilo je jasno da me želi isprovocirati, izazvati me ili zastrašiti. Tako er je bilo jasno da mi sada ne e re i ništa. "Možda je sutra bolji dan za ovakav razgovor. Do i u opet sutra. Odgovara li vam više ujutro? Recite mi kad želite da do em?" Bila sam u pravu. Izraz lica malo joj se promijenio, a ja sam znala da je to zbog mojega mole iva tona. Namjerno sam postala ponizna, strpljiva, i to joj se svidjelo. "Sutra možda ne e biti prikladno", rekla je. "Da razmislim." Stajale smo tako. Gledala je iznad moje glave kao da se konzultira s nekim nevidljivim kalendarom, a ja sam susprezala želju da vrisnem, da je udarim. Uživala je u ovome. U ovom trenutku sve je ovisilo o njoj. Znala sam to, i na njezinu licu vidjela sam da i ona to zna. Iz nekog nepoznatog razloga morala je imati vlast nada mnom, a ja nisam imala izbora osim da se priklonim njezinim željama. Naposljetku me pogledala u o i. "U redu. Možete do i u dva sata. Ne prije. Razumijete? Ne prije dva." Polagano sam kimnula, prošla kroz kapiju i krenula niz uli icu. Kad sam stigla do kraja, netko je slabim glasom rekao, "Mademoiselle." Zavirila sam u mra ni prorez u duga kom zidu i ugledala Badoua i Falidu kako u niši sjede na tlu. Oboje su držali ma a. Prošla bih pokraj njih da Badou nije progovorio. Zastala sam, pogledali su me ne trepnuvši.


159

GIGA

"Da?" Ali inilo se da nema što re i. Podignuo je ma

a.

Kimnula sam, okrenula se i napravila nekoliko koraka. Ali nešto me nagnalo na to da se okrenem. "Koliko imaš godina?" "Six ans", odgovorio je. Mislila sam da nema više od pet godina; imao je sitne kosti i bio krhak. "A tvoja sestra?" upitala sam i pogledala je. "Koliko ti imaš godina, Falida?" Nije odgovorila, ali Badou je rekao: "Ona nije moja sestra." "Oh", rekla sam. "Ona je naša služavka." Pogledala sam modrice na rukama djevoj ice i nate eno oko s podljevom. "Ovdje uvijek ima ma a", rekao je Badou. "Mame ma ke žive ovdje unutra." Pokazao je rupu na dnu zidu. "Igramo se s njima kad iza u." Nježno je ma a pogladio po le ima. On je bio Etienneov ne ak. Jesam li vidjela nešto Etienneovo u njemu? Možda duga ak vrat i ozbiljan izraz lica. Pomislila sam na svoje dijete i pitala se bi li on ili ona nalikovali na ovog malog dje aka. "Volite ma e?" upitao je, a ja sam opet kimnula. Zatim sam duboko udahnula i napustila Shariju Zitoun.


160

GIGA

DVADESET PRVO POGLAVLJE MOŽDA, REKLA JE, Manon, možda je Etienne ovdje, u Marakešu. Prošla sam trg s bojarima, a zatim ulicu drvodjelaca i ulicu kroja a. Sad mi je bilo jasno da sam hodala u krug dok sam tražila Shariju Zitoun jer mi je bilo poznato nekoliko uglova, obojenih kapija i nadsvo enih okruglih kamenih otvora. Na jednom zidu bila je otisnuta plava ruka. Znak svijetložute boje. Slušala sam zvukove unutar soukova, radila mentalne bilješke rute kako bih sutra znala put do Sharije Zitoun. Naposljetku sam ugledala impozantan šiljasti toranj La Koutobije i krenula u njegovu smjeru kroz D’jemmu el Fna. Kretala sam se polako od ošamu enosti; pronašla sam Manon. Još uvijek nisam znala puno o tome gdje se nalazi Etienne, ali i i u k njoj sutra. Ne u joj dopustiti da izbjegava odgovoriti na moja pitanja. Napustila sam medinu i krenula prema hotelu promatraju i svakog europskog prolaznika. Naravno da sam to inila od dolaska u Marakeš misle i da u Etiennea možda sresti na ulici, ali sada, nakon što sam upoznala Manon, taj osje aj bio je još naglašeniji. Tražila sam poznati hod, odre eni oblik ramena. Kad sam stigla do Hotela de la Palmeraie, tresla sam se. Otišla sam u svoju sobu i naru ila laganu ve eru, ali nisam mogla jesti. Rano sam otišla u krevet nadaju i se da u smjesta zaspati i da se ne u buditi do sljede eg jutra. Ali naravno da nisam dobro spavala, vrtjela sam se cijelu no u toj vru oj sobi. Jutro je bilo beskrajno dugo. Previše rano krenula sam iz hotela i stigla do D’jemme el Fna u podne. Dok sam hodala rubovima trga kako bih izbjegla gužvu u sredini, muški glasovi penjali su se i padali, pjevali sve glasnije. Iznenada sam naišla na njih — niz od dvanaestak muškaraca. Sjedili su na tvrdom tlu pod suncem, ramena su im se dodirivala dok su se kao jedan ljuljali naprijed-natrag. Svi su bili stari i odrpani, ve ina je bila bezuba, svi slijepi. Jedni su imali prazne o ne šupljine, drugi ozlije ene o ne jabu ice, fiksirane ili kotrljaju e. Pjevali su zajedno, neki su udarali svojim štapovima za hodanje kako bi držali ritam. Gledala sam te slijepce kako pjevaju i zara uju za život kao što sam vidjela pisara koji je pisao za one koji to nisu znali i pripovjeda a pri a koji svojim znanjem oboga uje život ostalih. Kad je pjesma utihnula, marokanski muškarac koji je stajao ispred njih podignuo je ruku prvog slijepca u redu i gurnuo kovanicu u nju. Slijepac je kovanicu približio ustima, zagrizao je i izgovorio nešto — sigurno nekakav blagoslov jer sam ula rije Alah — ovjeku koji mu je dao kovanicu. Zatim je predao kovanicu drugom slijepcu koji ju je tako er zagrizao, i tako su kovanicu dodavali dok je zadnji muškarac nije zagrizao i stavio u torbicu oko vrata. Muškarci su otpjevali još jednu pjesmu, a nakon toga još je nekoliko marokanskih muškaraca pružilo kovanice i bilo blagoslovljeno. Lica slijepaca bila su puna bora i


161

GIGA

ožiljaka, a ak ni njihove padaju e halje nisu mogle skriti njihove bolno tanke noge. Pomislila sam na lijepi Hotel de la Palmeraie u kojem sam odsjela i siromaštvo ovih slijepaca. Pomislila sam na Etiennea kako živi ovdje. Kako se vladao prema Marokancima? On je ipak bio nepozvan u ovoj zemlji i lan vladaju eg naroda. Kao i ja. Iznenada posramljena, izvadila sam su iz torbe i stavila ga na dlan prvom muškarcu u redu. Dok su se prsti zatvarali oko kovanice, drugom rukom zgrabio je moju i opipao je — dlan, prste, a zatim i nokte, kimaju i. Njegovi prsti bili su tvrdi, nokti žuti i duga ki, puni brazda. Kad je pustio moju ruku, izgovorio je istu re enicu na arapskom koju je izgovorio i Marokancima koji su mu dali kovanicu. Nisam odgovorila. Potom je rekao "Merci, madame", a ja sam odgovorila de rien, nema na emu. "Žene Maroka bile bi oskvrnute nakon što bi nas dotaknule", rekao je na iznena uju e ispravnom francuskom. "A vaša ruka nije ruka Francuskinje. To je ruka koja zna za rad. Vi niste ni Marokanka ni, mislim, Francuskinja, ali blagosiljam vas, madame. Siromašni ulaze u raj prije bogatih. Kad darujete siromašnima, kupujete, od nas, malen komadi raja." "Merci", rekla sam jer nisam znala kako druga ije reagirati. Gledala sam kako je zagrizao kovanicu koju sam mu dala i dodao sljede em u nizu. Manon mi je rekla da ne do em do ku e u Shariju Zitoun prije dva, ali nisam više mogla ekati. Bilo je deset minuta do jedan kad sam hamsom pokucala na vrata. Teška vrata otvorila je Falida. Kimnula sam, a ona je refleksno spustila glavu na podre en na in. Sad kad sam znala da nije Manonina k i, bila sam iznena ena što sam to pomislila ju er; bilo je o ito da je nasljednik robova o kojima mi je pri ao Etienne. Ali, naravno, ju er sam bila posve nesigurna i obeshrabrena; ništa se nije doimalo jasnim. Danas dvorište nije bilo puno razbacanog namještaja, nego su uredno bili poredani duga ak ležaj s debelim pokriva em jarkih boja, nekoliko stolaca od plutovca i nizak, okrugli stol. Badou je hodao rubom prazne fontane ispruženih ruku zbog ravnoteže. im je Falida zatvorila tešku kapiju, sko io je dolje i došao do mene. "Bonjour, Badou", rekla sam, a on je kimnuo takvom ozbiljnoš u da je djelovao puno stariji. "Bonjour, mademoiselle", rekao je i ispružio svoju malu ruku. "Venez. Do ite. Maman je unutra." Pogledala sam dolje u njegovu ruku iznena ena tom neo ekivanom gestom. Primila sam je i zajedno smo prešli dvorište. Njegovi prsti bili su mali, ali snažni, suhi i topli. Zastali smo na ulazu i prva stvar koje sam bila svjesna bio je intenzivan, slatkasti miris i zadimljenost. Trepnula sam pokušavaju i se sna i u zadimljenom prostoru nakon blještave sun eve svjetlosti u dvorištu. "Mademoiselle O’Shea." Manonin glas bio je oštar. "Eksplicitno sam navela da ne


162

GIGA

dolazite prije dva dva sata. Uranili ste. Ovo nije prikladno vrijeme." Mogla sam je vidjeti u zatamnjenoj sobi. "Madame Maliki. Molim vas. Ne u ostati dugo; sve što želim je da mi..." "Badou. Rastvori kapke", prekinula me, a Badou je ispustio moju ruku i otr ao kako bi otvorio jedan od duga kih kapaka koji su gledali na dvorište. Svjetlost koja je ušla kroz proreze osvijetlila je duga ku, usku prostoriju namještenu ležajevima, otomanima s pokriva ima od devine dlake i niskim stolom od raskošno izrezbarenog drveta u sredini. Debeo, bogati tepih crvene, plave i crne boje bio je na podu, velika ogledala visjela su na dva zida. Visoki strop bio je napravljen od ulaštenog drveta. Kamin, hladan i mrtav usred ljetne vru ine, bio je u uglu. Prostorija je vodila u još jednu sobu; mogla sam vidjeti pocrnjele lonce i nizak žeravnik, i sudoper s jednom pipom. Prevladavao je još uvijek svjež miris bjelila. Tad sam ih ugledala: platna na jednom zidu. Bilo ih je barem desetak, ulja na platnu bez okvira u razli itim veli inama. Sva platna bila su nacrtana snažnim bojama, ne obra aju i pozornost na detalje kao da su slike izravno prešle s palete na platno bez strukture ili pomnog razmišljanja. A ipak su sadržavala neku sirovu ljepotu koju može stvoriti samo netko s prirodnim talentom. "Nisam o ekivala takvu nesmotrenost", rekla je Manon, a nakon izgovorenih rije i uslijedio je dubok uzdah. Sjedila je ispod platna na zelenom baršunastom ležaju s duga kom, zavrnutom cjev icom u jednoj ruci. Bila je pri vrš ena za posudu nalik na šiše koje sam vidjela u Tangeru. Izdahnula je i duga ka, ravna crta dima izašla je iz njezinih usta. Badou se odmaknuo od prozora i sjeo kraj nje. "Ispri avam se, madame Maliki", rekla sam. "Ali sigurno shva ate moju potrebu da prona em Etiennea. Sigurno", ponovila sam. Srce mi je jako lupalo, trljala sam ruke, nisam mogla sakriti nestrpljenje. Pozorno sam promotrila sobu, kao i dvorište dan prije nadaju i se da u otkriti nešto, neki znak o Etienneovoj prisutnosti. Ali u ovoj sobi nije bilo ni ega muškog: babouches u blizini vrata, dželabe ba ene na madrac za sjedenje. A Manonin suprug? Pokušala sam zamisliti za kakvog je muškarca bila udana. "Bilo mi je teško ekati, kao što ste tražili od mene, ali sad sam tu. Recite mi gdje ga mogu na i. Ili..." zaustavila sam se. "Ili bilo što o njegovom privremenom boravištu." Spustila je cjev icu s pljesnivim usnikom, i ja sam joj pristupila. Lice joj je imalo blag pepeljasti sjaj i bilo je blje e no što sam zapamtila. Nosila je kaftan od zelene i naran aste svile, i još jednu vrstu marokanske gornje haljine — dfinu. Bila je nježne zelene boje i imala proreze sa strane kako bi se vidjela suknja kaftana. Bez haika bilo je o ito da je vitka ispod tankih slojeva haljine. Nikad nisam vidjela marokansku ženu bez haika; iako sam vidjela kaftane kako lepršaju na vješalicama u soukovima, nisam shva ala koliko su lijepi na ženskom tijelu. Bilo je o ito da se ne e dignuti pa sam sjela na ležaj njoj nasuprot. Falida se bešumno pojavila — nisam ula kad je ušla — i ugurala tvrde, punjene okrugle jastuke


163

GIGA

izme u zida i mojih le a. Ali ja nisam došla kako bih se opustila; nagnula sam se prema naprijed i uko eno gledala Manon. Platna iznad njezine glave — divlje i razuzdane slike - udahnjivala su život ovoj prostoriji, inila je svjetlijom i toplijom. "Molim vas, odlazite, mademoiselle O’Shea", rekla je Manon. "I, odi mi po torbu, Badou." Ostala sam stajati na mjestu dok je dijete otr alo do komode prislonjene uza zid i vratilo se s ukrašenom platnenom torbom. Dao ju je majci i sjeo prekriženih nogu na pod kraj njezinih stopala. Manon je zurila u mene, ali ja se nisam pomaknula. Zatim je nonšalantno slegnula ramenom, a ja sam znala da sam pobijedila u ovoj maloj bitki. Izvukla je ešalj, ogledalo i nekoliko bo ica iz torbe. U tišini je ešljem prolazila kroz duga ku, sjajnu kosu i ostavila je raspuštenu. Stavila je ruž na obraze i usne. Zatim je izvadila malen komad drveta iz torbe, protrljala njime zubno meso i obojila ga ne ime s drveta. Njezino blijedo ruži asto zubno meso postalo je crvenkasto sme e i isticalo njezine bijele zube. Još jedanput posegnula je u torbu i izvadila, kao što sam znala iz trgovina u francuskoj etvrti, drveni merroud s kohlom. Unutrašnja strana jednog obraza boljela me od griženja. Željela sam viknuti na Manon, protresti je, nekako je prisiliti da mi kaže nešto o Etienneu. Ali znala sam da to ne bi pomoglo. Ustvari, mogla bi odbiti odgovoriti. Re i e mi što želi, kad želi. "Moj kohl je poseban", rekla je Manon, s merroudom u jednoj ruci i ogledalom u drugoj. Ocrtala je o i. "Stavljam ga samo u no ima mladoga mjeseca. Upotrebljavam ugljen od spaljena korijenja oleandra. Malo muškatnog oraha i aloe. I — najvažnije — malo devine žu i. Ali ne e uspjeti bez utjecaja mjeseca." Odbijala sam pitati što time misli. Manon, gledaju i se u ogledalu dok se šminkala, po ela je pjevati tihim i punim glasom. " i u pretvoriti u mjesece na mra nom nebu. Izludjet u muškarce od želje; jednog ili više. Svi e me željeti." Odmaknula je pogled od odraza i pogledala me izravno u o i. Usprkos toploj sobi, koža na potiljku stegnula mi se kao da sam na propuhu. Pokušala sam ne drhtati. Pomislila sam na Etienneove pri e o ženama u Marakešu i njihovim arolijama i kako ih je smatrao potpunim besmislicama. Manon je još uvijek zurila u mene, a ja sam se i dalje osje ala nemirnom. Bilo je jezovito; uz malo boje Manon se iz zgodne, iako starije žene, pretvorila u putenu ljepoticu. Sad je bila zanosna, poput ruže netom nakon doba cvata koja je i dalje bila iznimno zavodljiva. Ona je bila egzoti no bi e ove zemlje. Ništa na njoj nije upu ivalo na to da je Etienneova sestra. Jedina francuska stvar na njoj bio je njezin savršen izgovor. "Je li ikad ijedan muškarac bio lud od želje za vama, mademoiselle O’Shea", upitala je. Glas joj je imao sarkasti an prizvuk.


164

GIGA

Nisam odgovorila. Rekla sam joj da sam Etienneova zaru nica. Je li bilo toliko nemogu e da povjeruje kako me je želio? "A vaš suprug, madame Maliki? On je na poslu?" upitala sam, dijelom jer sam bila bijesna na nju, a dijelom jer sam nekako znala — instinktivno — da joj se ne e svidjeti što je ispitujem. Bila sam u pravu. Manonin izraz lica opet se promijenio, stisnula je o i. "Vaš suprug?" ponovila sam, ali sad me Manon ignorirala, vratila se svojoj šminki u torbi, podignula bradu pa zatim i obrve i pogledala Badoua. "I?" pitala ga je. "Tako si lijepa, maman", rekao je na izvježban na in. Falida koja je još uvijek stajala kraj mojega ležaja, sagnula je glavu. " Tres belle, ma dame." Zatim me Manon pogledala istim izrazom lica. Znala sam da eka na moj kompliment. Bilo je o ito da je Manon Maliki bila žena naviknuta na komplimente. Nisam rekla ništa. Manon je potegnula vrpce torbe jednim brzim, bijesnim trzajem i bacila je na jastuk kraj sebe. Falida ju je pokupila i vratila u komodu. Zatim je sjela, prekriženih nogu na pod kraj Badoua. Manon je pogledala dolje u njih, a potom u mene. Podsjetila me na kraljicu sa svojim podanicima. "Ne u moliti — zahtijevati — još jedanput da odete", rekla mi je. "Možete se vratiti za sat vremena. I smatrajte se sretnicom što u vas uop e primiti bez obzira na to koliko ste me razbjesnili." "Madame Maliki", rekla sam razdraženo. "Kako sat vremena može znatno mijenjati stvar? Zar ne možete jednostavno..." "Manon?" Svi smo se okrenuli prema vratima. Ondje je stajao muškarac; bio je toliko visok da je turbanom okrznuo gornju gredu. Bio je odjeven u tamnoplavu pamu nu dželabu sa žutim uresom oko vrata. Tamni ljubi asto-plavi turban bio je omotan oko njegove glave i vrata, a jedan kraj prekrivao je njegov nos i usta. Nisam mogla vidjeti njegove o i zbog svjetlosti iza njega. Nosio je košaru preko jedne ruke. Odmah sam se sjetila muškarca na piste. L’homme bleu. Badou je otr ao do njega, prvo poljubio njegovu ruku što je bila arapska gesta kojom se iskazivalo poštovanje prema starijima, a onda je rukama obgrlio jednu njegovu nogu. "Stri e Aszulay", rekao je. Stric, pomislila sam. Ali Etienne je njegov stric. Zašto je i ovog muškarca zvao stricem? Sigurno je brat Manonina supruga. Letimice sam pogledala Manon; osmjehivala se muškarcu na koketan na in. Iznenada sam shvatila da me Manon ne želi ovdje jer je ekala ovog muškarca.


165

GIGA

Je li to bio njezin suprug? Ne, Badou ga je nazvao stricem, ali na in ha koji je gledala u njega nije na in na koji se pozdravlja suprug, ali... pomislila sam na Etiennea pred svojim vratima u Ulici Juniper. Manon je gledala u njega kao da joj je ljubavnik. "Salem alejkum, Badou", rekao je muškarac, pozdravio Badoua na arapskom, toplo mu se osmjehnuo i pogladio ga po kosi. Spustio je košaru i pogledao nas. Manon, koja se više nije osmjehivala, rekla je neuljudno: "Ovo je mademoiselle O’Shea. Upravo je na odlasku." Nisam se pomaknula s ležaja. Visoki muškarac promotrio me na trenutak, a zatim dostojanstveno prignuo glavu. "Dobar dan, mademoiselle O’Shea", rekao je na dosta razgovijetnom francuskom, ali sa snažnim naglaskom svojega materinskog jezika — arapskog, pretpostavljala sam. "Dobar dan, monsieur..." oklijevala sam. "Ja sam Aszulay, mademoiselle", rekao je nenapadno. Izuo je babouches prije negoli je ušao u sobu i, prešavši prag, spustio jedan kraj turbana i otkrio lice. Zatim ga je odmotao s glave, spustio ga tako da je ostao oko njegova vrata. Nije imao obrijanu glavu kao ostali arapski muškarci koje sam susretala u soukovima, nego je bila gusta i valovita, izrazito crna. Sad je stajao usred zrake svjetlosti koja je ulazila kroz otvorene kapke. Imao je za uju e plave o i. Badou se držao za rub muškar eve halje i na hitar i o ito rutinski na in Aszulay ga je podignuo i smjestio u pregib svoje ruke. Badou je muškarca obgrlio rukama oko vrata. "Falida", rekao je Aszulay, "odnesi hranu u kuhinju i pripremi stol." Djevoj ica je uzela tešku košaru i odvukla je. "Pridružit ete nam se za jelom, mademoiselle?." pitao je Aszulay. "Ne", rekla je Manon, "ne e ostati. Ona odlazi. Možete se vratiti kasnije kao što smo se dogovorile", rekla mi je stoje i. I ja sam stajala okrenuta licem prema njoj. "Ali madame..." "Razgovarat emo kasnije. U dva sata." "Molim vas. Samo mi recite gdje..." "Ne!" rekla je Manon povišenim tonom i prodornim glasom. "Kad vam kažem dva sata, onda i mislim dva sata." Zaobišla je stol i povukla me za rukav. "Idite, mademoiselle. Zapovijedam vam da napustite moju ku u. Zar ne razumijete?" "Manon", rekao je Aszulay odlu no. Pogledala sam ga nadaju i se da intervenirati, ali nisam mogla pro itati izraz njegova lica jer više nije rekao ništa.

e

Nisam imala izbora nego oti i. ula sam njegov glas, tih i ispituju i, te Manonine odgovore, prodorne i svadljive. Pri ali su na arapskom. Nisam razumjela ništa.


166

GIGA

DANGUBILA SAM U obližnjoj uli ici, šetala gore-dolje dok nije prošlo sat vremena. To no u dva sata vratila sam se u Shariju Zitoun i pokucala. Nitko nije došao. Viknula sam, prvo Manonino ime, zatim Badouovo. Zvala sam Falidu. Ali s druge strane plave kapije ula se samo tišina. Što sam mogla u initi? ekala sam kraj kapije još sat vremena, naslonjena na zid, prebacivala težinu s jedne noge na drugu. S druge strane nije se mogao uti nikakav zvuk. Rekla sam si da u ekati dok se ne vrate, ak i ako bude kasno i padne mrak u medini. ekat u. Ali kad je svjetlost, koja se probijala dolje u uske uli ice, potamnjela, a ja osjetila miris kuhanog mesa koji je strujao kroz ulicu, znala sam da ne mogu ostati. Snažno šepaju i, vratila sam se u hotel u još jednu nemirnu no , još jednu no u kojoj nisam bila nimalo bliže pronalaženju Etiennea nego dvadeset etiri sata ranije.


167

GIGA

DVADESET DRUGO POGLAVLJE MOJ PRVI INSTINKT nakon bu enja jutro poslije bio je da odjurim u Shariju Zitoun. No bila sam obeshrabrena zbog ju erašnjeg dana i prestrašena da e me opet do ekati tišina. Što ako je Manon otišla negdje, negdje gdje je ne mogu prona i kako bi izbjegla razgovor o Etienneu? Sto ako sam propustila šansu? Što je skrivala? Kako bih nekoliko sati odvratila pozornost, neko sam vrijeme lutala francuskom etvrti. Ušla sam u trgovinu za slikarski pribor nadaju i se da e mi miris boja i osjet kista skrenuti pozornost od ekanja. Razmišljala sam o platnima na zidovima hotelskog predvorja i sjetila se skice Mustafe i Aziza koju sam napravila na pistei. Ve je bilo podne kad sam stigla do Sharije Zitoun. Pripremila sam se na tišinu, ali približavaju i se, za ula sam Badouov glas s druge strane kapije. Položivši ruku na prsa i udahnuvši duboko i s olakšanjem, pokucala sam i viknula njegovo ime. Otvorio je. "Zdravo, mademoiselle O’Shea", rekao je osmjehuju i mi se kao da mu je drago što me vidi. Pokušala sam mu uzvratiti osmijeh, ali nisam uspjela. Aszulay je bio ondje — opet, ili još uvijek. Došao je do ulaza. "Mademoiselle O’Shea, vratili ste se." Osmjehnuo se gotovo kao Badou. "Da. Kad sam se ju er vratila nitko nije reagirao na moje kucanje ili dozivanje." Namrštio se. "Ali nakon što sam otišao, nešto prije dva sata, Manon mi je rekla da vas o ekuje." "Nije bila ovdje. ekala sam jako dugo." "Molim vas. Sjednite. Manon se odmara", rekao je. "Uskoro emo jesti. Želim da nam se pridružite." Na trenutak sam zatvorila o i ne žele i da se nastavi ova šarada. Što ako se, kad me Manon ugleda, nastavi ponašati prema meni kao ju er? "Ispri avam se za Manonino ju erašnje ponašanje. Ponekad ima glavobolje." Pomislila sam na Etiennea. "Pati i to je pretvori u... ono što ste vidjeli ju er. Danas morate ostati. Gostoprimstvo je marokanski na in, mademoiselle. Uvreda je odbiti ga." Kimnula sam i sjela na jedan od niskih stolaca od plutovca koji nije bio prikladan za moju nogu. Ispružila sam je ravno ispred sebe. Kad sam se smjestila, Aszulay je prekriženih nogu sjeo na ležaj, a okrugli stol ostao je izme u nas. Badou se popeo na njegovo krilo i, za razliku od Manon koja nikad nije dodirivala svojega sina, Aszulay je zagrlio ovoga malog dje aka. L’homme bleu. Opet sam pomislila na muškarca na pistei u plavoj halji, koji se


168

GIGA

pojavio niotkuda i zamijenio plo icu za kruh. Kako me je intrigirala njegova visina i izravan pogled, polagan hod pun dostojanstva i otmjenosti, na in na koji je nestao na prašnjavoj pistei kao što se misteriozno i pojavio. "Zamolit u Falidu da nam napravi aj", rekao je Aszulay, a ja sam kratko posko ila shvativši da zurim u njega. "Jest emo ovdje gdje je hladnije." Maknuo je Badoua s krila i ustao. "Badou, idi i reci maman da se spusti i jede s nama. Molim vas, opustite se", rekao mi je. "Vra am se odmah." Badou je otišao uza dvorišne stube i ubrzo sam ula blage zvuke njegova glasa odozgo. Toliko sam željela vidjeti Manon, uti što mi ima za re i, no istovremeno sam se plašila susreta s njom. Bilo je ne ega okrutnog i izopa enog u njoj, izraz uživanja na njezinu licu bio je o it kad me je navela da molim i ekam. Nije skrivala nezainteresiranost za svojega sina, i znala sam kako se okrutno ponaša prema služavki. Kako se ta žena mogla toliko razlikovati od Etiennea? Aszulay se vratio s Falidom; on je nosio tajin iz kojeg se pušilo - veliku okruglu glinenu posudu s rupom na vrhu stožasta poklopca kako bi izlazila para. Falida je nosila okruglast mjedeni pladanj s hrpom okrugla, tankog kruha u plitkoj zdjeli, ajnik, tri oslikane aše s limenim drža ima i etiri male porculanske zdjele s vodom i kriškom limuna koja je plutala u svakoj. Sve je spustila na okrugli stol, a zatim ulila aj u aše. Prvu je pružila Aszulayu, drugu meni, te se potom odmaknula od stola i utr ala u ku u. Ostavila je tre u ašu, pretpostavljala sam, za Manon. "Molim vas. Pijte", rekao je Aszulay. Kimnula sam, pažljivo popila gutljaj — ve poznata metvica i toliko še era, kao uvijek — i spustila ašu. Bilo je znatno prevru e za takav napitak. Žudjela sam za ašom vode. Aszulay je šutio, doimao se opuštenim dok je pijuckao svoj aj. Ali tišina je za mene bila previše teška; pokušala sam se sjetiti ne ega što bih mogla re i. Što se kaže Plavom muškarcu? Bilo mi je silno neugodno. Nakašljala sam se dvaput prije nego što sam rekla: "Cime se bavite u Marakešu?" kona no sam pitala. Progutao je gutljaj aja i rekao: "Kopam." "Kopate?" ponovila sam ne posve sigurna jesam li dobro razumjela rije . Aszulay je kimnuo. "Kopam i sadim drve e i cvije e." Uzeo je još jedan gutljaj aja, a ja sam promatrala njegove usne uz rub aše. "Oh. Vrtlar. Radite li za neku odre enu obitelj?" pitala sam iako posve nezainteresirana jer nisam mogla podnijeti tišinu. "Radio sam u vrtovima mnogih ve ih rijada u medini i nekim vrtovima i parkovima u La Ville Nouvelle. Trenuta no radim ondje." Kimnula sam. "Odsjela sam u Hotelu de Palmeraie. U La Ville Nouvelle", dodala


169

GIGA

sam, bespotrebno. Ni sad me nije zanimao ovaj dokoni razgovor. "Bien entendu", rekao je Aszulay. "Naravno, jako je... luksuzan." Kimnula sam. "Radim u vrtu monsieura Majorellea", rekao je. "Ali esto donosim ru ak Manon i Badouu." "Bila sam ondje jedanput, u Le Jardin Majorelleu." Aszulay je spustio ašu. "Da. Vidio sam vas." "Vidjeli ste me?" osjetila sam tra ak radoznalosti. "Prošli tjedan. Radio sam dok ste prolazili. Vidio sam kako razgovarate s madame Odette. Dolazi svaki dan; ona je poprili no tužna žena", rekao je, a ja sam osjetila mali ubod srama. Nisam obratila pozornost na muškarce koji su radili po vru ini. "Nema puno stranaca u ovo doba. Dolaze tijekom hladnijih mjeseci", rekao je kako bi objasnio, pretpostavljam, zašto me je uo io. Jesam li djelovala bahato ili nezainteresirano dok sam šetala stazama? "Bit e predivan kad se dovrši", rekla sam, previše brzo. "Sigurna mirna oaza koju monsieur Majorelle priželjkuje. Oduvijek volim vrtove", rekla sam. Aszulay me je promatrao, još uvijek opušten, ruku na bedrima. Njegove o i bile su toliko plave; kako je to mogu e? Iz nekog razloga, njegov me izravan pogled, bezazlen i nezašti en, uznemiravao više nego tišina. "Imam vrt kod ku e. U Americi", dodala sam. "Uvijek sam u potrazi za ravnotežom — redom, ali uz odre ene divlje utjecaje — u svojim biljkama. Što se ti e cvije a, pa, tako er..." zastala sam. Bila sam dosadna na bedast i nesuvisao na in. Upravo sam namjeravala re i da crtam botani ke slike. Zašto bih ovom muškarcu rekla više o sebi nego što sam otkrila bilo kome od odlaska iz Albanyja? "Zanimaju me biljke", zaklju ila sam. Aszulay je kimnuo. "Morate opet posjetiti Majorelleov vrt", rekao je samopouzdano. Iznenada se okrenuo. "O, stižeš." Ustao je i pogledao stube. "Zašto je ona ovdje?" upitala je Manon, namrštivši se. Badou je provirivao kraj nje. Aszulay je otišao do Manon, popeo se stubama i ispružio ruku. "Do i. Mi smo gostoljubivi, Manon. Kad do e gost ponudimo ga ajem i hranom." Rekao je to strpljivo kao što bi to u inio s Badouom. "Do i", opet ju je požurivao uhvativši je za ruku. Na to se osmjehnula, iako neznatno. Uo ila sam da je opet našminkala lice i ovaj put odjenula nešto drugo, lijepu purpurnu i svijetloljubi astu svilu. Na stopalima je nosila tamnocrvene satenske papu e izvezene blijedožutom vinovom lozom. Njezina je kosa lepršala, gusta i bogata preko ramena. Dok je silazila stubama, do mene je dopirao miris parfema. Bila je nalik na veli anstven cvijet koji je k sebi pozivao sve kako bi gledali i duboko


170

GIGA

udisali, udili se njezinoj ljepoti. Sjedila sam s rukama u krilu u svojoj jednostavnoj plavoj haljini od organdija i teškim crnim cipelama. Kao i obi no, kosa mi se izvukla iz ukosnica na vru ini i sparini. Jedan gusti pramen visio mi je ispred obraza i možda sakrivao moj ožiljak. "Sjedni ovdje", rekao je Aszulay i držao je za ruku dok nije sjela gdje je on dotad sjedio, na ležaj. "Badou, uzmi stolac i sjedni kraj mademoiselle O’Shea", dodao je kao da je doista gospodar ku e. Uo ila sam koliko je ležeran bio s Manon. Stavio joj je jastuk iza leda kako bi joj bilo udobno, nježno je gurnuo unazad kako bi se smjestila, razbarušio Badouovu kosu i kratko ga pogladio po malom obrazu. Aszulay nije bio nalik ni na jednog marokanskog muškarca kojeg sam dosad bila vidjela u Marakešu. Zapravo, nisam vidjela nikakav oblik kontakta izme u marokanskog muškarca i žene. Shvatila sam da su muškarci i žene koje sam vi ala u soukovima i uli icama bili pripadnici radni ke klase. Muškarci su prodavali svoju robu; gurali su ili vukli kola kroz ulice; nosili su teške vre e na le ima; vozili su taksije i caleches, zajedno su pili aj oko malih stolova kojih je bilo posvuda po uli icama. Oni nisu bili aristokrati i sultani Maroka. A prekrivene žene koje su kupovale dnevne potrepštine bile su ili žene tih muškaraca, u pratnji o eva ili sinova, ili služavke za dame iz harema, onih iz viših slojeva marokanskog društva, koji su rijetko napuštali svoje izolirane ku e i dvorišta. Nisam znala gdje u taj svijet spadaju Aszulay i Manon. Aszulay je imao živahan i otvoren pogled muškarca u svojim najboljim godinama, koji nije bio privla an samo zbog izgleda nego i nutrine. I od trenutka kad me je upoznao nije prema meni imao nimalo radoznao ili neodobravaju i stav kao ostali muškarci u Maroku koji su buljili u mene ili me ignorirali. Ophodio se prema meni i, uvjerivši se, prema Manon, na europski na in. Njegov francuski bio je formalan, gotovo savršen. Manon je promatrala Aszulaya pogledom koji sam mogla nazvati jedino strastvenim. Pomislila sam na rije i pjesme koju je bila pjevala o muškarcima ludima od želje za njom, dok je ju er ocrtavala o i. Osjetila sam, na tren, razo aranje. Razo aranje jer je muškarac nalik na Aszulaya osje ao toliku privla nost prema ženi nalik na Manon. Ali, debatiraju i sa sobom, na neobi an na in podsje ao me i na Manon, kao da je bio uhva en negdje izme u ta dva svijeta. Ona je djelovala posve marokanski, iako je bila Francuskinja po ro enju. On je bio Plavi muškarac Sahare, vrtlar koji je govorio i držao se profinjeno. Neznatno sam protresla glavom ljutita što sam se uop e bavila tim mislima. Bila sam ljutita što moram sjediti ovdje, doista jesti, piti i glumiti pristojnoga gosta. ekati da mi Manon udijeli informacije kad i ako osjeti da je za to došlo vrijeme. Usprkos sjenovitu dvorištu, još je uvijek bilo jako vru e, a moj želudac bio je uznemiren zbog živaca. Znala sam da ne u mo i jesti. Samo sam htjela da mi Manon kaže nešto o Etienneu. Ali morat u pri ekati. Nije obra ala pozornost na mene, osim što sam osje ala


171

GIGA

njezin o it i zatomljen bijes. Aszulay je pružio Manon njezinu ašu aja. Nije posegnula za njom, ali odmahnula je glavom i lagano izdahnula. "Opet tvoje glavobolje?" upitao je, a ona je proizvela mali, tužni zvuk. Na to je Aszulay primaknuo ašu njezinim usnama, a ona je pijuckala zatvorenih iju. Nisam joj vjerovala; sigurno je glumila bespomo nost zbog njegove pažnje. Maknuo je poklopac s tajina i pokazao na njega pogledavši me. Piramida couscousa s duga kim komadima mrkve i zelenog povr a — tikvica? — sa svih strana. Vreli komadi piletine izvirivali su iz couscousa. ak i ako se prisilim, znala sam da u mo i pojesti samo nekoliko zalogaja iz uljudnosti. Ali znala sam i da e ru ak biti gotov što prije po nem jesti. Aszulay bi se vratio na posao, a ja bih saznala istinu od Manon. Ovaj put ne u joj dopustiti da ignorira moja pitanja. Danas u saznati sve o Etienneu. "Molim vas", rekao mi je Aszulay. "Kao iskaz po asti gostu. Po nite." Nije bilo jeda eg pribora ni tanjura za hranu. "Mogu li jesti, oncle Aszulay?" upitao je Badou. "Jako sam gladan." Aszulay me je pogledao; sigurno sam bila vidljivo zbunjena. "Ne, Badou. Znaš da moramo ekati gosta." "Molim te, Badou", rekla sam, "molim te, jedi." Aszulay me opet pogledao. Zatim ga je Badou letimice pogledao, a on je kimnuo. Mali je dje ak prstima desne ruke zagrabio dio couscousa, gnje io ga dok nije napravio malu loptu, a zatim ga stavio u usta. Aszulay je razlomio tanak okrugli kruh na dva dijela, presavio ga i upotrijebio ga kako bi zagrabio couscous i stavio ga u usta. Slutila sam da je shvatio da ne znam jesti na marokanski na in pa mi je htio pokazati. Bila sam mu zahvalna što me izvukao iz još jedne potencijalne neprilike. Uzela sam komad kruha i upotrijebila ga kao Aszulay Usprkos uvjerenju da ne u mo i jesti, couscous je bio izvrstan, a shvatila sam da danas nisam ništa jela, a dan prije premalo. Iznenada sam bila jako gladna pa sam zagrabila još couscousa.. Kad je Aszulay prstima uzeo batak od piletine, posegnula sam u vru i couscous i izvukla zabatak. Ali posegnula sam previše duboko u vru u masu i opekla prste. Ispustila sam zabatak, smeteno. Zatim sam ga uhvatila vrhovima prstiju i spustila ga na rub tajina. "Marokanci ne trebaju vilicu", rekao je Aszulay, a ja sam ga pogledala, još uvijek zahvalna na njegovu razumijevanju. Primijetila sam da Manon otvoreno zuri u mene puna antagonizma. Nije joj se svi alo što obra a pozornost na mene. Bila je ljubomorna. "Manon", rekao je Aszulay okrenuvši se prema njoj. "Hajde. Jedi. Ti obožavaš les courgettes."


172

GIGA

Manon je pogledala duga ke kriške tikvica i blago odmahnula glavom. "Ne mogu", šapnula je i zatvorila o i kao što je u inila ranije. "Ne osje am se dobro danas. Ovo nije dobar dan za mene." Opet je uzdahnula, pretjerano. "Obe aj mi da eš jesti kasnije?" Kako nije primje ivao koliko je prozirno njezino ponašanje? "Da, Aszulay", odgovorila je sladunjavo, nimalo nalik na izravnu i živahnu ženu koja me imala u šaci dan ranije i dan prije toga. Uzela sam ohla enu piletinu i zagrizla je. Koža je bila hrskava i mirisala je na šafran. Kad smo završili, isprali smo ruke u hladnoj vodi s limunom, Badou je otišao do fontane i pažljivo prošetao njezinim rubom ispruženih ruku zbog ravnoteže. Aszulay je pogledao moju još uvijek punu ašu i nalio si aja. Pila sam aj koji više nije bio vru . "Dakle", rekla je Manon kona no me pogledavši. "Kako vam se svi a moj Tuareg ?" Prstom sam prešla preko ruba aše. Aszulay nije rekao ništa. "Znate za Tuarege? Napuštene od Boga. Tako ih zovu Arapi jer im nitko ne može nametnuti svoju volju. Ne drže se nikakvih zakona u pustinji. Aszulay se nigdje ne podvrgava zakonima, zar ne?" upitala ga je. Nije odgovorio ni ovaj put, a lice mu je bilo ne itljivo. "Njegovo ime varijanta je berberskog imena Amazigh. U prijevodu zna i muškarac plavih o iju. Dosta su neobi ni, zar ne?" nastavila je i dalje zure i u mene. Što da joj odgovorim? Uslijedila je tišina, moglo se uti samo zujanje muha i blago disanje Falide koja je opet ala na vratima i promatrala nas. "I za razliku od mnogih u ovoj zemlji i izvan nje, oni poštuju svoje žene", rekla je. "Zar ne, Aszulay? Žene Tuarega imaju dostojanstvo i slobodu. Nisu pokrivene i muškarci su ponosni na njih. Ne skrivaju svoju ljepotu. Porijeklo — i naslije e — prenosi se putem žena. Zašto našem gostu ne ispri aš nešto o vašim ženama, Aszulay?" Nije mi bilo jasno zašto ga gnjavi. Ali on ju je ignorirao. "Manon je izbjegavala re i zašto ste došli u Marakeš", rekao je Aszulay, "Odakle poznajete Manon, mademoiselle?" Navlažila sam usne, letimice je pogledala i spustila praznu ašu. "Došla sam ovamo u potrazi za Manoninim bratom", odgovorila sam. Aszulayevo se lice umirilo. "Manon?" rekao je, a na in na koji je izgovorio njezino ime ispunio me zlom slutnjom. Opet je pogledao mene. "Vi... vi ste u potrazi za Etienneom?" Ustala sam toliko naglo da mi je rub haljine oborio ašu na plo ice u dvorištu. Razbila se u komade. "Poznajete ga?" upitala sam vrzmaju i se oko stola. Ustao je; morala sam podignuti pogled kako bih pro itala nešto na njegovu licu. "Poznajete


173

GIGA

Etiennea? Je li on ovdje? Gdje je? Molim vas, gdje je Etienne?" "Mademoiselle O’Shea", rekao je. "Jeste li..." Sad je ustala i Manon. "Ostavi nas same, Aszuiay", rekla je glasno i odlu no. Iznenada je bila posve druga ija od slabašne, priljubljene žene kojom se doimala tijekom jela. "Želim da odeš. Sad u razgovarati s njom o tome." O tome, rekla je. Ne o njemu. "Mademoiselle O’Shea", ponovio je Aszuiay. "Etienne..." Opet ga je prekinula Manon. "Aszuiay!" rekla je oštrim tonom. "Ovo je moj dom. init eš što ti ja kažem." Dakle. Obra a mu se kao što se bila obratila meni. Otvorio je usta kao da e se usprotiviti, ali zatim ih je zatvorio. Zgrabio je duga ak komad indigo plave tkanine s kraja ležaja — svoj turban — i dugim koracima prešao dvorište, a plava halja bljeskala je za njim dok je prolazio kroz kapiju. Zatvorila se za njim uz tresak. "Falida. Pokupi su e i operi ga. Badou, pomozi joj", naredila je Manon. Ja se nisam pomaknula s mjesta. Kad su djeca odnijela sude i aše, Manon je rukama lupnula nekoliko puta po ležaju. "Do ite. Sjednite kraj mene", rekla je neo ekivano ljubazno, i to me prestrašilo više nego njezino neljubazno ponašanje. Nisam se pomaknula. "Do ite", ponovila je uz osmijeh. "Sjednite ovdje sa mnom", rekla je, "kako bih vam mogla re i gdje možete na i Etiennea." Progutavši pljuva ku, u inila sam ono što je rekla, i im sam sjela kraj nje, uzela je moju ruku. "Tako mala", rekla je i pogladila je. "Ruke mi govore da ste radili, ali ne jako teško, ha, Sidonie?" Uo ila sam kako se koristila mojim krsnim imenom. Izgovorila ga je s toliko prisnosti, kao da ima pravo na to. Zatim je objema rukama uhvatila moju i bolno stisnula moje prste. Pokušala sam je izvu i, ali ona mi to nije dopustila. Šokirala me njezina snaga. Bila sam na oprezu. "Oduvijek radim", rekla sam rastreseno pomislivši na pranje rublja, ku ne poslove, kuhanje i vrtlarenje. "Niste radili poput mene. Niste radili poslove koje sam ja obavljala kako bih preživjela", rekla je glasom koji bi u drugim okolnostima opisala kao plah. Pomislila sam na ono što mi je Etienne rekao o svojem odrastanju. "Ali... kad ste bili mladi, sa svojom bra om... Etienne je uvijek govorio da je vodio privilegiran život." Nakon što nije reagirala, rekla sam: "Imate i ovu ku u. Živjeti ovako... vaš život sigurno ne može biti toliko težak..." Jezikom uz nepce proizvela je zvuk i ušutkala me, a ja sam zašutjela. "Ne živim


174

GIGA

oduvijek u luksuzu ovakvog doma", rekla je zbunivši me. Sad je prstima prešla preko ispup enja na mojem srednjem prstu i preko žulja na dlanu o koji se moj kist trljao tolike godine. Iako se žulj smekšao i gotovo nestao, i dalje je gladila izbo inu. "Od ega je ovo?" upitala je. "Od kista", odgovorila sam. Odmahnula je glavom još uvijek se osmjehuju i na taj strašan na in. "Ovo postaje sve zanimljivije." "Molim? Kako to mislite?" Nakon još jednog beskrajnog trenutka rekla je; "Vidjeli ste moje slike." Trebao mi je trenutak kako bih shvatila. "U ku i? One slike... naslikali ste ih vi?" Glas mi je porastao za pola tona. "Ne vjerujete mi?" rekla je lijeno dok joj osmijeh nije silazio s lica. "Ne. Mislim, da, naravno da vam vjerujem. Samo što..." glas mi se izgubio. Još jedna zagonetka. Etienne je odrastao sa sestrom koja slika, a nikad nije spomenuo tu injenicu dok je gledao moje slike i govorio koliko malo zna o umjetnosti. "Kako ste nau ili slikati na taj na in? U Francuskoj? Jeste li imali u itelja?" "U Francuskoj, Sidonie?" Manon je ispustila kreketav zvuk koji je možda trebao biti smijeh. "U Francuskoj?" ponovila je kao da se zabavlja. "Mislite da sam studirala u Francuskoj?" "Ali Etienne — njegovo obrazovanje iz medicine. I Guillaume... da, pretpostavljala sam da ste i vi..." Opet mi je utihnuo glas kad sam vidjela Manonin izraz lica. Više nije bila zabavljena nego ljutita. "Naravno da nisam studirala u Francuskoj." Tonom je pokazala da me smatrala idiotom. A potom se opet neo ekivano osmjehnula. Drhtala sam. "Recite mi sad nešto o vašim slikama." "Molim vas. Mogu li..." "Ali inzistiram. Vodimo ugodan, prijateljski razgovor. Recite mi ono što želim znati, a zatim u vam ja re i ono što vi želite znati." Na trenutak sam gricnula ranjeni dio s unutarnje strane obraza. "Ne slikam poput vas. Rabim vodene boje. Slikam biljke. Ptice." Manon je na trenutak zurila u mene pogledom koji nisam mogla protuma iti. "Dakle Etienneu se svidjelo što njegova mala ameri ka souris radi lijepe slike?" U njezinu glasu uo se podrugljiv prizvuk. Željela sam se izderati na nju: Ja nisam miš! Kako se usu ujete? Umjesto toga, onoliko mirno koliko je bilo mogu e u tim okolnostima, rekla sam; "Da. Etienneu su se svi ale moje slike." Nisam je smjela razdražiti još više. Znala sam koliko se brzo zna


175

GIGA

zatvoriti i potom me otpraviti bez odgovora. "Rekao vam je to? Da mu se svi aju vaše slike? Mislite da su mu se svi ale takve pitome teme? Što mislite da je rekao za moje slike?" Odmahnula sam glavom. "Ne znam. I ne znam zašto ste tako ljuti na mene. sam vašeg brata sretnim, madame. Zar ne želite da bude sretan?"

inila

Još uvijek drže i me za ruku i zure i u moje lice zastrašuju im intenzitetom, Manon je rastvorila usne i približila svoje lice mojem da sam na tren pomislila da e me poljubiti. Instinktivno sam okrenula glavu kako bih izbjegla njezina usta, a Manon je spustila svoje usne na moje uho. "Etiennea više nema", šapnula je. Ili možda to nije bio šapat, ali imala sam problema s razabiranjem njezinih rije i. Odmaknula sam se od njezina daha na mojem obrazu. "Što? Što ste upravo rekli? Kako to mislite?" Manon se naslonila, opustila stisak ruke, no nije je ispustila, a njezin se glas vratio u normalu. "Rekla sam da Etiennea više nema, Sidonie. On nije živ. Pokopan je na groblju iza Eglise de Saints Martyrs." Usprkos prostoru me u nama, namirisala sam nešto kiselkasto i trpko u njezinu dahu, nešto što je dolazilo duboko iz nje. Od toga me zabolio želudac. Progutala sam pljuva ku. "Ne mislite ozbiljno, Manon." Izgovorila sam njezino ime ne razmišljaju i. Brzo sam pomaknula glavu s jedne na drugu stranu kao da u tim pokretom izbrisati njezine rije i. Naglo sam istrgnula svoju ruku iz njezine. "To nije istina. To nije istina", ponovila sam prodrmavši je. "Recite mi da Etienne nije mrtav!" Kimnula je ne osmjehuju i se više, nego zure i u mene o ima ocrtanim kohlom. Nisam mogla odvratiti pogled. Nisam mogla disati; hvatala sam zrak koji je dolazio u velikim kotrljaju im valovima, a Manonin se lik smanjivao i treperio. Zurila sam u nju guše i se dok je ona samo sjedila i kimala, pogledom uperenim u mene.


176

GIGA

DVADESET TRE E POGLAVLJE Ne SJE AM SE kako sam pronašla put natrag u Hotel de la Palmeraie. Moja osjetila nisu funkcionirala, uli ice, soukove i trgove vidjela sam i ula kroz neku neprozirnu maglu boje i zvukova. Maramicom sam prekrila usta i nos dok sam jurila kroz zbunjuju e ulice medine — koliko mi je vremena trebalo? Jesam li se izgubila? Sje am se drmusanja u taksiju i kako sam naposljetku bila na sigurnom u svojoj sobi. Legla sam na krevet i dalje pritiš i maramicu uz lice. On je mrtav, pomislila sam, uvijek iznova. Etienne je mrtav. On je mrtav. Sjetila sam se iste scene nakon poba aja i rije i koje su odzvanjale u mojoj glavi. i, grlo i glava boljeli su me i inili moje tijelo slabim dok sam razmišljala o djetetu koje sam izgubila i mogu nosti da Etiennea više nikad ne vidim. Snažni dio mene vjerovao je da e me Etienne još uvijek željeti kad ga prona em. ak i da nije tako... znala bih da postoji. I ve bi to bila neka mala, neobi na utjeha. Možda sam se usu ivala misliti da u i nakon što me odbije u Marakešu, jednog dana u Albanyju otvoriti vrata — kao i prvi put kad je došao u Ulicu Juniper — i vidjeti ga kako sjedi vani u autu. Vidjela sam njegov osmijeh, njegove prste kako se zatvaraju oko mojih. Nikad više. Nikad... Ispružena na le ima, njišu i se s rukama oko sebe, spontano sam ispustila tih krik. U sobi je bilo mra no i strašno vru e. ula sam daleku buku s D’jemme el Fna. Sad su me boljela i prsa i glava, imala sam teško a s disanjem. Kako je umro Etienne? Je li uzviknuo moje ime dok je umirao, ili je umro toliko brzo da nije bilo vremena da mu ijedna rije prije e preko usana? Sad nikad ne u saznati zašto me je napustio. Ponovno sam proživljavala sate kad sam se u krevetu u Marseiileu borila s opcijama nakon posjeta lije nika: ho u li krenuti za Marakeš ili se vratiti ku i. Ali odlu ila sam da u do i i pokušati prona i neke odgovore. I sad jesam. Imala sam odgovor. Ne na pitanje zašto me je napustio. Ali to je bio odgovor, strašan i posve neo ekivan odgovor. To nije bilo pravedno: prvo dijete, a sad i Etienne. Pokušala sam usporiti disanje i zaustaviti zastrašuju i osje aj. Ali ispunio me golem i nezaustavljiv osje aj panike, srce mi je lupalo toliko snažno da sam pomislila da e puknuti, što me je još više strašilo. Uspravila sam se na vru ini, daš i. Jesam li imala neku vrstu napadaja? Ho u li umrijeti ovdje, kao Etienne? Ne umireš, Sidonie. Ne umireš. Prestani. Željela sam oti i do prozora, nagnuti se i pokušati do i do daha; nije bilo zraka u


177

GIGA

sobi. Ali mali zadatak odlaska do prozora bio je prevelik. Opet sam legla i rukama pritisnula bolno mjesto na prsima. Opet sam pomislila na svoje nero eno dijete, kako su on ili ona mogli izgledati i kakav bi osje aj bio držati ga u rukama. Iznenada sam vidjela Badouovo lice pred sobom. Njega i njegovo prihva anje okrutne majke koju mu je dodijelila sudbina, kako je njegova mala ruka uzela moju, pun povjerenja. Držala sam o i zatvorene, uzimala kratke udisaje dok se napokon opet nisam uspravila. Naglo sam rastvorila haljinu, izvukla se iz nje, pa iz kombinea i ga ica. Razvezala sam cipele, bacila ih na pod uz glasan tutanj, a zatim skinula arape. Udahnula sam zbog neke nove boli i ugledala razderana koljena i osušenu krv zalijepljenu za rastrgane arape. Nisam imala pojma što se dogodilo s njima. Gola, srušila sam se u golemi krevet i opet po ela plakati ne mare i ho e li me netko iz prostranog i luksuznog hodnika uti. NISAM MISLILA DA U ZASPATI, ali probudilo me jutarnje sunce na licu. Ležala sam nepomi no samo nekoliko sekundi, treptala u svjetlost prije negoli mi se uz snažan zamah vratilo sje anje na ono što se dogodilo prethodnog dana. "Etienne je mrtav", rekla sam naglas. "Etienne je mrtav." Mrtav. U glavi mi je tutnjalo. Odgurnula sam pokriva i ugledala svoje tijelo. Nikad prije nisam spavala bez spava ice, ak ni s Etienneom. Pomislila sam na svoje histeri no ponašanje ve er prije. Je li me doista toliko boljelo u prsima da sam pomislila kako e mi puknuti srce, kako e iz klijetki i aorte pote i krv i usmrtiti me isti tren? Koliko bi me glupavom smatrao Etienne. Etienne, uvijek smiren i obuzdan. Nisam ga druga ije mogla zamisliti. ak i kad smo imali prvi hladan razgovor o djetetu, kad je on mucao na engleskom i inio se kao stranac, nije posve bio izgubio svoju usredoto enost. Ali zatim sam se sjetila jednog trenutka u autu kad ga je lice izdalo, kad sam ga vidjela nesigurnog i prestrašenog. Ispod njegova gotovo savršenoga vanjskog sloja, vrebalo je nešto krhko i tajnovito. Što je skrivao? Koji je dio njega bio nezašti en i zašto ga je prekrivao teorijom i distanciranjem? Cijeli dan ležala sam u krevetu i gledala sunce kako se pomi e po sobi. Ostala sam tako, nisam se kupala, nisam pila ni jela. Jedanput je netko pokucao na moja vrata, a ja sam poviknula da odu. Gledala sam sjene kako se rastežu i pretvaraju u mrak. KAD JE SUNCE OPET ZASJALO kroz prozor, iznenada sam bila beskrajno žedna. Poželjela sam svježi sok od naran e. Uhvatila sam kombine koji je ležao negdje kraj mene na krevetu i odjenula ga. Dižu i se s kreveta osjetila sam probadaju u bol u koljenima; pogledala sam ih, i blijedo se prisjetila da su bila krvava kad sam se bila skidala. Sad su bila prekrivena krastama i okružena tamnim i sve ve im modricama. Povukla sam uže za zvono kako bih pozvala nekoga od posluge.


178

GIGA

Unutar nekoliko minuta za ulo se kratko kucanje na vratima. Zagrnuvši se pokriva em, otvorila sam vrata kako bih zamolila dje aka da mi donese vr soka od naran e. Ali pred vratima nije bio jedan od dje aka koji su radili u hotelu. Pred vratima je bio monsieur Henri. "Mademoiselle", rekao je i izgledao, po prvi put otkad ga poznajem, uzrujano. "Dogodila se jako nezgodna situacija." "Sto je?" "Dolje. U predvorju", rekao je kao da nije siguran kako nastaviti. "Da, da, monsieur Henri. Molim vas. Jako sam umorna i želim se vratiti u krevet." "Dolje je muškarac", rekao je. "Muškarac koji kaže da vas poznaje." Iznenada mi se u inilo da gubim tlo pod nogama. Dogodila se pogreška, ili strašna, jezovita psina. Etienne nije bio mrtav. Bio je živ i ekao me u lobiju. "Monsieur Duverger?" uzviknula sam i spustila ruku na rame monsieura Henrija. Okrenuo je obraz, blago, a ja sam shvatila da sam ga uvrijedila zgrabivši ga. Maknula sam ruku. "Oprostite", rekla sam, "ali, je li on tu? Etienne Duverger?" Sad je monsieur Henri podignuo bradu, blago. inilo se kao da mu se i nos podignuo. "Uvjeravam vas, mademoiselle O’Shea, da to nije monsieur Duverger o kojemu pri ate. To je muškarac... Arapin, mademoiselle. Arapin sa svojim djetetom." Trepnula sam. "Arapin?" "Da. S nekim imenom iz Sahare. Ne sje am se. I doista, mademoiselle, uvjeravao sam ga da mi, u Hotelu de la Palmeraie, nemamo obi aj puštati neeuropske muškarce u hotel, a kamoli u sobe. Inzistirao je da porazgovara s vama. Bio je..." zastao je. "Prijete i je inzistirao. ini se, mademoiselle", nagnuo se prema meni i ja sam osjetila cvjetni miris, možda jasmin, "da vam je nešto donio. Hranu." Povukao se. "To je posve neprihvatljivo. Rekao sam da ete naru iti nešto s našega bogatog menija kad ogladnite. Ali on je i dalje stajao ondje — i stoji ondje, siguran sam, dok vodimo ovaj razgovor — s pladnjem i djetetom. Dijete nosi masne slastice na travci. Zbog hrane se, bojim se, predvorjem širi neugodan miris masti. I iako na svu sre u, u ovo doba dana, ve ina naših gostiju nije tu, doista želim da taj muškarac i dijete odu prije negoli..." "Možete ih poslati gore, monsieur Henri", rekla sam, a on je razroga enih o iju pogledao moju kosu, pa pokriva oko mene. Znala sam da se vidi jedno golo, krastavo koljeno tamo gdje su krajevi pokriva a bili razmaknuti, ali nije me bilo briga. "Jeste li sigurni, mademoiselle? Sigurnost naših gostiju od najve e je..." Opet sam ga prekinula. "Da. I ja sam gost. Uvjeravam vas da nema ni najmanjeg razloga za brigu. Molim vas, dopustite im da do u u moju sobu. Pošaljite i vr sa sokom od naran e." To nije bio moj glas. Pripadao je nekome drugom, nekome s kojim se ne zbijaju šale. Monsieur Henri stisnuo je nosnice. "Kako želite, mademoiselle", rekao je i zatim se


179

GIGA

bez ljubaznog pozdrava okrenuo i krenuo niz hodnik uko ena držanja kao da je progutao eli nu šipku. Podignula sam haljinu s poda gdje je ležala zgužvana i odjenula je. Ugurala sam gola stopala u cipele, nisam ih zavezala niti sam imala energije po ešljati se. Nakon samo nekoliko trenutka opet se ulo kucanje na vratima. Otvorila sam ih Aszulayu i Badouu. Kao što mi je rekao monsieur Henri, Aszulay je nosio tajin dok je Badou držao duga ak i vrst zeleni konac s pola tuceta mirisnih beigneta posutih še erom. "Aszulay. I Badou", rekla sam kao da ne znaju svoja imena. "Sto... Zašto ste došli?" Aszulay me promotrio drže i pladanj jednom rukom. Znala sam kako izgledam, o i su mi bile crvene i nate ene, kosa odvratno razbarušena. Maknula sam pramen s obraza gdje je bio zalijepljen zbog znoja. "Donijeli smo vam nekoliko beigneta", rekao je Badou. "Ali što je s vašim o ima? One..." Aszulay je spustio svoju slobodnu ruku na Badouovu glavu i dijete je odmah zašutjelo. "Mislio sam možda..." rekao je Aszulay i zatim zastao kao da ne zna kako nastaviti. "Ju er mi je Badou ispri ao... rekao mi je da ste ju er kriknuli i srušili se. Prišao vam je, ali vi ste samo zurili u njega nijemo. Zatim ste se dignuli i... rekao je da niste mogli hodati i da ste opet pali, pa napustili dvorište. Tad sam znao da vas je Manon duboko uznemirila. Žao mi je što vam je to morala re i. O Etienneu", dodao je. "Kao što sam rekao, Manon ne govori i ne ponaša se uvijek na najprikladniji na in." Uslijedila je tišina. Kriknula sam, pala? Sad sam znala što mi se dogodilo s koljenima. Naposljetku sam pogledala tajin i rekla: "Hvala vam. Ali... mislim da je bolje da sam sama. Ali, hvala vam, Aszulay", ponovila sam. "I hvala tebi, Badou." Aszulay je kimnuo. Još je uvijek držao ruku na Badouovoj glavi. Skinuo ju je i spustio tajin na pod odmah kraj vrata. Širio se divan miris - janjetine i marelica. Ružmarina. "Hajde, Badou, daj mademoiselle O’Shea beignete i idemo." Primila sam prsten malih krafni koju mi je nijemo pružio Badou. Prema na inu na koji je duže zadržao svoju malu ruku na zelenom koncu, znala sam da je o ekivao da e podijeliti ovo jelo — i užitak - sa mnom. ak i nakon kratkog boravka u Maroku uo ila sam njihovu gostoljubivost, te koliko sam neuljudno — bez obzira na moje raspoloženje, ak i malom djetetu — morala djelovati. Željela sam se vratiti u krevet, zamotati u pokriva i ostati sama sa svojim mislima. ekajte", rekla sam kad je Badou pustio krafne i kad su obojica krenula van. "Ne, ne. Naravno, morate u i i jesti sa mnom." U taj se trenutak iza njih pojavio dje ak s karafeom soka od naran e i ašom na srebrnom pladnju. Pogledao je Aszulaya trenutak predugo.


180

GIGA

"Možete spustiti sok na stol i donesite još dvije aše za moje goste", rekla sam mu. Kimnuo je, spustio pladanj i otišao. "U ite", rekla sam Aszulayu i Badouu, "u ite i sjednite." Podignula sam tajin i stavila ga kraj soka na stol. Kroz otvoreni prozor ulo se blago neprekidno njakanje magarca. Aszulay i ja sjeli smo na stolce, a Badou u Aszulayevo krilo. Podignula sam poklopac s tajina. Para i miomiris širili su se zrakom. "Molim vas, jedite... Ne znam ho u li i ja mo i", rekla sam, a Aszulay i Badou zagrabili su prstima jelo i jeli. Ja sam samo sjedila znaju i da ne u mo i zadržati hranu ako nešto pojedem. Opet mi je bilo neugodno zbog tišine, no Aszulay i Badou su jeli, i inilo se da toga nisu ni svjesni. Dje ak se vratio s dvije aše i spustio ih na stol. Opet je letimice pogledao Aszulaya, a Aszulay mu je kimnuo. Dje ak je spustio glavu u znak poštovanja. Kad se naposljetku Badou najeo do sita couscousa, janjetine i marelica, pojeo je dva mala beigneta. Kad je posegnuo za tre im, Aszulay mu je uhvatio ruku i stavio je u svoju. "Dosta je, Badou", rekao je. "Boljet e te želudac. Sjeti se kako ti je bilo posljednji put." Badou je poslušno kimnuo, ali o i mu se nisu pomaknule s preostalih beigneta. "Danas imam samo nekoliko sati — jednostavnog posla — u vrtu. Povest u Badoua sa sobom", rekao je Aszulay. Kimnula sam zbunjeno. "Možda biste nam se željeli pridružiti?" "Ne", odgovorila sam odmah. Nisam mogla zamisliti izlazak na bu nu ulicu, probijanje kroz automobile, konje, magarce i gomilu ljudi. Zar Aszulay nije shva ao što proživljavam? "Monsieur Majorelle nabavio je nove vrste ptica. Mislio sam da bi vas to moglo zanimati." Pri ao mi je kao što bi to inio s Badouom, zavodio me kao što bi zavodio dijete i to mi je smetalo. Sjetila sam se kako je razgovarao s Manon na taj na in kako bi je smirio. "Rekla sam ne, Aszulay. Ne želim... ne..." Navirale su mi suze. Okrenula sam se kako ih ne bi vidio. "Teško vam je. Razumijem", rekao je ustavši. "Žao mi je što ste prešli sav taj put kako biste bili razo arani. Idemo, Badou." Ispružio je ruku prema djetetu. "Njegova smrt puno je više od razo aranja", rekla sam tiho. Na to je Aszulay naglo okrenuo glavu. "Njegova smrt?" ponovio je. Podignula sam pogled prema njemu i zbog ne ega u izrazu njegova lica zastao mi je dah. "Da", rekla sam još uvijek zure i u njega.


181

GIGA

"Ali... mademoiselle O’Shea", rekao je. "Etienne... on nije mrtav. Zašto to govorite?" Nisam mogla disati, nisam ga mogla pogledati. Uko eno sam gledala u tajin, sok od naran e, aše. Pulsirali su kao da su živi. "Ali..." rukom sam prekrila usta, zatim je maknula i pogledala Aszulaya. "Manon... rekla je", zastala sam. "Rekla je da je Etienne mrtav. Pokopan, na groblju. Rekla mi je da je mrtav", ponovila sam. Aszulay i ja zurili smo jedno u drugo u tišini. "Nije istina?" naposljetku sam šapnula, a kad je Aszulay odmahnuo glavom, ispustila sam zvuk, zvuk koji nije bio nalik ni na jedan koji sam ikad proizvela. Morala sam prekriti usta, ovaj put objema rukama kako bih ga zaustavila. "Ona vam je zaista to rekla?" pitao je Aszulay. Stisnuo je usne, no nije rekao više ništa. "Recite mi istinu, Aszulay. Samo mi recite što se onda dogodilo s Etienneom. Ako nije mrtav, gdje je?" Jedan duži trenutak Aszulay nije rekao ništa. "To nije moja stvar", rekao je naposljetku. "To je izme u vas i Etiennea, vas i Manon. Izme u Manon i Etiennea. To nije moja stvar", ponovio je. "Ali to daje Manon..." nije dovršio re enicu. Posegnula sam iznad stola i spustila ruku na njegovu podlakticu. Bila je tvrda i topla pod plavim rukavom. "Ali zašto? Zašto bi Manon to u inila, lagala mi tako? Zašto me mrzi toliko da me protjera iz Marakeša na tako strašan na in? Nisam joj ništa u inila. Zašto ne želi da budem s Etienneom — zašto bi otišla toliko daleko — i proglasila ga mrtvim? Zašto je puna tolike mržnje prema meni?" ponavljala sam se i pri ala previše ubrzano. Bilo je previše zbunjuju e, previše nezamislivo. Aszulay je tad pogledao Badoua, a potom i ja. Lice malog dje aka bilo je pažljivo, njegove o i inteligentne, pune života. Ali tako er pune i ne ega drugoga. Vidio je i uo previše, znala sam. Ne samo danas, nego cijeli svoj kratak život. "Ona je duboko nesretna u sebi", rekao je Aszulay. "Samo ona zna razloge. Ne znam zašto vam je to rekla." "I što je onda istina? Gdje je Etienne? Vidite da mi ne može re i. Razumijem... u sli nom smo položaju, zar ne?" Ja sam — bila... jesam.. . više ne znam — Etienneova ljubavnica, vi ste Manonin ljubavnik. "Položaju? Ne znam na što mislite. Ali Etienne je bio ovdje, u Marakešu. Ostao je kod Manon dva tjedna. Zatim je otišao. Napustio je Manon i napustio Marakeš." "Je li se vratio u Ameriku?" Jesam li prošla kraj njega, jesam li se mimoišla s njim dok je on putovao u jednom smjeru, a ja u drugom? Traži li me u Albanyju? Ovo je bio materijal za šekspirijansku dramu, gr ku tragediju. "Ne. Rekao je da e ostati u Maroku, sad kad..." zastao je i opet pogledao Badoua. "Je li to sve? Ne možete mi re i više ništa?" "Možda možemo o tome razgovarati drugom prilikom."


182

GIGA

"Kad?" "Drugom prilikom", ponovio je. Uzeo je Badoua za ruku i otišao. OSTATAK DANA prošao je u nekom neobi nom stanju sumraka. Ili sam ležala na krevetu ili sjedila za stolom i gledala kroz prozor. Željela sam jurnuti natrag k Manon, suo iti se s njom, zahtijevati od nje da mi kaže istinu. A ipak sam bila ispunjena nekom udnom iscrpljenoš u, nisam mogla napraviti više od nekoliko koraka. Zbunili su me moji osje aji. Samo prije nekoliko dana nakon što sam pronašla Manon bila sam puna nade da u prona i Etiennea. Zatim mi je Manon rekla da je mrtav i ja sam tugovala i ajavala. A sad... ako je ono što mi je rekao Aszulay — i naravno da sam mu vjerovala više nego Manon — da Etienne nije mrtav, nego živ negdje u Maroku istina... Nisam bila ništa bliže pronalaženju Etiennea, ništa bliže shva anju zašto je u inio ono što je u inio — napustio me ne kazavši mi zašto. Ali nešto se promijenilo. Nešto vrlo malo. Oplakivala sam Etiennea uvjerena da je mrtav. Nešto se u meni ohladilo. Nedostajalo je. I nije se vratilo nakon što sam saznala da je živ. Razmišljala sam o svemu tome, pokušavala shvatiti. Gurala sam hladne komade janjetine u usta i lizala mast s prstiju. Popila sam ostatak soka od naran e. O istila sam koljena, pogledala ogrebotine i modrice. Pao je mrak, opet sam skinula odje u i legla gola na mekani krevet osje aju i vru no ni zrak na svojem tijelu. UJUTRO SU MUHE bile zalijepljene za ostatak tajina. Pripremila sam kupku i skupila kosu. Odjenula sam novu haljinu, bacila ostatak hrane, otišla van na ulicu i pozvala taksi da me odvede do ulaza u medinu. Bilo je vrijeme da se suo im s Manon. Iako je više nikad nisam željela vidjeti, nisam mogla dopustiti da sve završi na ovaj na in. Ne u joj dopustiti da pomisli kako me je otjerala. I ostat u dok je ne navedem na to da mi kaže gdje mogu prona i Etiennea.


183

GIGA

DVADESET ETVRTO POGLAVLJE KAD SAM STIGLA do Manonine ku e odmah poslije devet sati, Badou je bio u dvorištu i igrao se sa žutim štenetom koji je imao bijele šape i jedno izgriženo uho. "Bonjour, Badou", rekla sam nakon što me Falida pustila unutra i vratila se tromom metenju dvorišta metlom od isušene etke s kratkim drškom. "Gdje ti je mama?" upitala sam ga. "Spava", odgovorio je zibaju i malog psa na prsima. Grickao je nježno njegove zglobove prstiju, a on mu se osmjehnuo, potom i meni. "Pogledaj mojeg psa." Sjela sam na širok rub fontane. "Je li tvoj, doista?" upitala sam, a Badou je odmahnuo glavom. "Non", priznao je, tužno. "Pripada Aliju, s druge strane ulice. Ponekad mi Ali dopusti da se igram s njim. Ali želio bih da je moj. Želim psa." Pomislila sam na Cinnabar i utjehu koju mi je pružila, iako sam bila deset godina starija od Badoua kad je ušla u moj život. "Znam", rekla sam. "Možda e ti maman jednog dana nabaviti psa." Na to je Badou još jedanput odmahnuo glavom. Spustio je psa i stao ispred mene. "Maman je rekla ne. Rekla je da pas donosi neprilike. Rekla je da nikad ne u imati jednoga i da prestanem zapitkivati." Nije to govorio o ekivanim dje jim razo aranim tonom, nego opet kao odrastao stoik, što me je dirnulo. "Ali dobro je što se možeš igrati s ovim psi em", rekla sam. Pas je plesao oko njega, poskakivao i natezao Badouov rukav. "Sidonie, ne svi a mi se tvoj dar", rekao je ignoriraju i psa. "Ne svi a ti se moja ku a?" upitala sam. Ve su mi bile poznate osnovne arapske rije i. "Da. Ne svi a mi se", ponovio je. "Prevelika je i ima previše ljudi. I oni te ne vole", dodao je, ozbiljno. "Vole? Tko, Badou?" upitala sam, zbunjena njegovim izjavama, njegovim mrzovoljnim izrazom lica. "Tvoja obitelj. Svi ti ljudi u tvojoj velikoj ku i", inzistirao je, i tad sam shvatila. "Ne vole te", ponovio je. "O, Badou, to nije moja ku a. To je hotel", rekla sam i shvatila, dok sam govorila, da ne razumije tu rije . "A... da, velika ku a. Ali nije moja ku a. Odsjela sam ondje samo na neko vrijeme. I ti ljudi nisu moja obitelj." "Tko su oni?"


184

GIGA

Slegnula sam. "Ne poznajem ih. Stranci." "Živiš sa strancima?" Još je više razroga io o i. "Ali, Sidonie, kako možeš živjeti bez svoje obitelji? Zar nisi usamljena?" Pogledala sam ga. Nakon što nisam odgovorila — jer nisam bila sigurno što re i — nastavio je. "Ali... gdje su oni? Gdje je tvoja majka, i tvoj otac? Gdje su tvoja djeca?" Badou je ve shva ao marokanski zna aj obitelji. Usprkos maj inoj hladno i, pri ao je o ljubavi. Možda je nešto pro itao, neku malu i jedva zamjetljivu stvar, u izrazu mojeg lica. Zatim je dodao, toliko ležerno, ali ipak s tolikom težinom, kao dijete koje zna previše o svijetu, prerano: "Mrtvi?" Samo se na jedan na in moglo odgovoriti djetetu poput Badoua. Kimnula sam, polagano. "Da. Svi su mrtvi." a

Tad mi je Badou prišao, popeo se u moje krilo kao što je to inio s majkom i Aszulayem. Kle i, prislonio je svoj obraz uz moj. Osjetila sam njegovu vru u kožu, namirisala prašinu u njegovoj gustoj kosi. Odsutno sam pomislila da mu treba kupka. Nisam mogla ništa re i, samo sam rukama obgrlila njegova sitna le a. Pomicala sam prste i osjetila njegova rebra, a zatim i lagana ispup enja njegove ki me. Opustio se nakon mojih dodira, toliko jednostavno. žu kasto štene smjestilo se uz moja stopala leže i na boku na glatkom, toplom kamenju. Pomalo mu je izvirivao ruži ast jezik, a on je treptao svojim okom kako bi odbijao muhe. Falida je i dalje tromo mela, zvuk mekane etke podsje ao je na ritmi no uspavljivanje. Sjedili smo pod prošaranim svjetlom u dvorištu, Badou glave naslonjene ispod moje brade, i ekali da se probudi Manon. NAPOSLJETKU JE MANON glasno pozvala Falidu promuklim i svadljivim glasom kroz otvoren prozor na gornjem katu. Falida se popela stubama i vratila gotovo odmah krenuvši u ku u. Badou je ostao u mojem krilu. Za još nekoliko trenutaka uli su se koraci niz dvorišne stube; skupljala sam snagu kako bih se suo ila s Manon. Ali to nije bila Manon. Muškarac, tamnoplave kose neuredno preba ene preko ela i lica tamnijeg od izrasle brade, bio je iznena en što me vidi kao što sam bila i ja. Bio je prili no zgodan i nosio dobro skrojeno, iako zgužvano laneno odijelo krem boje te šešir širokog oboda. "O, Madame", rekao je i zaustavio se na pola puta na stubama. "Dobar dan." "Dobar dan", uzvratila sam. "Manon eka na svoj jutarnji aj. Mislim da nije svjesna da ima gosta", rekao je. "Da joj kažem..." "Ne", prekinula sam ga. Previše se stvari vrtjelo u mojoj glavi. Ovaj je muškarac ito proveo no ovdje. Je li on bio njezin suprug? Ne. Nije mogu e, zar ne? Letimice


185

GIGA

sam pogledala Badoua; dok se muškarac spuštao stubama, Badou je sko io s mojega krila i naglašeno mazio psa le ima okrenutim prema muškarcu. I što je s Aszulayem? "Ovdje u je pri ekati", rekla sam. "Kako želite", rekao je, lagano se poklonivši i otišavši iz dvorišta. Posve je ignorirao Badoua. Dok se zatvarala kapija, pitala sam se gdje no u spavaju Falida i Badou, pitala sam se emu su bili izloženi. Badou je otr ao gore. ula sam njegov visok, jasni glasi kako obavještava mamu da sam dolje u dvorištu. "što želi?" odgovorila je Manon hirovitim glasom. "Ne znam, maman", odgovorio je. "Maman, njezin tata i mama, njezina djeca, svi su mrtvi." ulo se šuškanje. "Ona ne zaslužuje obitelj", rekla je Manon i šokirala me ne samo zbog otvorene odbojnosti prema meni nego zato što je to bilo strašno re i djetetu. Pomislila sam na skladnu zaobljenost Badouove glave dok je bio naslonjen na mene. "Manon!" viknula sam i dignula se s ruba fontane prije negoli je mogla re i još nešto. "Moram razgovarati s vama." ekat ete dok ne budem spremna", odgovorila je istim iritantnim glasom koji je koristila s Falidom i Badouom. Iznova, nisam imala izbora nego sjesti i ekati dok se ne pojavi na vrhu stuba. Naposljetku je polagano sišla kao da ima sve vrijeme svijeta. Nosila je samo ležeran, gotovo proziran kaftan; jasno sam mogla vidjeti vitke no ipak oble obrise njezina tijela kad bi je zahvatila svjetlost. Njezine grudi još su uvijek bile uspravne i vrste. Kosa joj je bila nepo ešljana, a kohl razmazan oko o iju. Usne su joj bile nate ene kao od udaraca. Dok sam je gledala kako se spušta stubama na toliko bahat na in, s toliko izvježbane nonšalantnosti, poželjela sam jurnuti prema njoj, odgurnuti je kako bi pala niza stube, povu i je za kosu i ošamariti je. Poželjela sam vikati da je lažljivica i prijetvorna osoba koja nije zaslužila svojega prekrasnog malog sina, ovaj dražestan dom. Ni svojeg ljubavnika — svojega drugog ljubavnika — Aszulaya koji je bio iznimna pojava, koji se odnosio prema njoj i Badouu s toliko uvi avnosti i odanosti. Je li znao da ga vara kao i mene, iako na druga iji na in? ALI NISAM U INILA ni rekla ništa. Ostala sam kraj fontane, stisnutih ruku i usana nalik na tanku crtu. Smjestila se na dnevni ležaj i još jedanput oštro pozvala Falidu, a djevoj ica je izjurila nose i pladanj s ajnikom i jednom ašom, okruglim kruhom i zdjelicom ne ega što je nalikovalo na tamni pekmez. Falida je sve to spustila na niski stol. Badou, koji se


186

GIGA

gotovo neopaženo kretao, sišao je niza stube te sjeo kraj svoje majke. "Jesi li vidjela mojeg muškarca, Sidonie? Šarmantnog Oliviera? Poseban je, zar ne?" Nisam odgovorila zure i u nju. Što želi od mene? Da se složim oko kvaliteta još jednog ljubavnika? "Izgledaš loše, Sidonie", rekla je Manon kao da joj je to godilo. "Blijedo i rastreseno. Nimalo dobro." Na usnama joj se nazirao osmijeh. Prvo je popila gutljaj aja, zatim žli icom vo ne tvari premazala kruh i zagrizla. Nisam uop e o ekivala da e mi nešto ponuditi. Ali nije ponudila ništa ni svojem sinu. Gledao je kako njegova majka jede i pije. "Kako bih trebala izgledati nakon onoga što ste mi rekli?" Nisam pokušavala skriti bijes u svojem glasu. "Manon. Jeste li mislili da ne u razotkriti vašu laž? Da u vam jednostavno povjerovati, tiho spakirati stvari i napustiti Marakeš poput poraženog psa?" Naravno da bih to u inila da mi Aszulay nije rekao istinu. "Kakvu ste okrutnu igru igrali sa mnom? I zašto?" Manonina usta bila su zabavljena kruhom i pekmezom. Progutala je. "Puno sam toga morala preživjeti u životu. Puno toga", ponovila je. "Moja razina nesre e daleko nadmašuje bilo što što biste vi mogli osje ati." Podignula je bradu i ekala ho u li se odvažiti pobiti je, te zatim pogledala Badoua. "Odlazi", rekla mu je. Nestrpljivo sam odmahnula glavom, još uvijek stiskala ruke kako ne bih jurnula prema njoj i udarila je u lice. Nikad u životu nisam nekoga udarila. Ali željela sam to, toliko jako, u tom trenutku. Badou je prešao dvorište, izašao kroz kapiju i po eo coktati dozivaju i štene. "Što god ste morali pro i, Manon, nema veze s ovim. Ne postoji razlog zbog kojeg biste lagali na taj strašan na in. Zašto mi jednostavno niste rekli da nije ovdje kad sam prvi put došla i raspitivala se o njemu? Kakvo ste izopa eno zadovoljstvo osjetili kad ste me vidjeli tako..." zastala sam. Nisam se željela sjetiti njezina izraza lica dok me gledala kako sam kriknula, pala nakon što mi je rekla da je Etienne mrtav. Manon je lijeno podignula jedno rame. "Etienne se ne bi oženio vama, znate to", rekla je. "Nikad se ne bi oženio vama", ponovila je. "Zato sam mislila da je jednostavnije da ga smatrate mrtvim. Tad ne biste imali razloga da se i dalje nadate. Otišli biste ku i i izbacili glupave snove iz svoje glave." Nije me zavarala. Nikad ne bi pomislila na to da mi olakša situaciju, da u ini ono što je u inila iz izopa ene ljubaznosti. "Kako znate da se ne bi oženio mnome? Kako znate što je vaš brat osje ao za mene, ili što bi u inio?" Znala sam da nije s njom razgovarao o meni jer bi ina e znala tko sam kad sam joj prvi put došla pred vrata. Na trenutak sam pomislila da u joj re i za dijete, ali odbacila sam tu zamisao. "Etienne je previše sebi an da se oženi nekim", rekla je.


187

GIGA

"Vi to ne znate. Niste ga vidjeli sa mnom." "Nisam ni morala. Znam ga jako dobro, Sidonie." "Poznajete ga samo kao brata. Ne možete vidjeti neke stvari kad ste s osobom u krvnom srodstvu. Odnos izme u brata i sestre nije isti kao izme u muškarca i žene", suprotstavljala sam se i dok sam pri ala, nešto se pomaknulo u Manoninu izrazu lica, nešto jako maleno i nepostojano. "Ne bi se oženio jer ne želi postati otac", rekla je, i opet sam ga ugledala, taj izrazito obeshrabruju i pogled. Progutala sam, sretna što nisam spomenula svoju trudno u. "Zašto to govorite?" Sad se naslonila i osmjehnula. Si ušan komadi crvenog pekmeza ostao je u kutu njezinih usana; liznula ga je. Jezik joj je bio jako ruži ast i zašiljen. "Majoun", rekla je, nagnula se naprijed i uzela punu žlicu pekmeza iz zdjele. "Volite li majoun, Sidonie?" upitala je sa žlicom u zraku. "Ne znam što je to, i ne zanima me", odgovorila sam. "Ponekad me od dima kifa zaboli grlo. Ovo je bolje, kanabis skuhan s vo em i še erom te za inima", rekla je i pojela punu žlicu ne zamaraju i se kruhom. "Dajem ga Badouu kako bi zaspao. Kad mi je važno da spava", dodala je a ja sam pomislila na to kako je zabavljala muškarca no prije. Toliko mi se smu ila da sam ustala. "Došla sam danas nadaju i se, na neki jadan na in, da ete mi re i istinu o tome gdje mogu na i Etiennea. I da ete možda otkriti razlog vašeg ponašanja prema meni", rekla sam. "Trebala sam znati da ne postoji objašnjenje. Vi ste jednostavno pakosna i zlobna žena." "Mislite da me je briga za vaše mišljenje?" Proizvela je zvuk nalik na smijeh. "Ne znate što mi je dao život, vi s vašom jednostavnom egzistencijom, vašom ku om i vrtom, slikanjem kao hobijem da vam pro e vrijeme, igranjem sa svojom starom ma kom. Cijeli život radili ste samo ono što ste htjeli." Majouna više nije bilo. Manon je podignula zdjelu i gledaju i me preko ruba pažljivo polizala posljednje ostatke pekmeza od hašiša svojim malim, zašiljenim jezikom. Zurila sam u nju. Nije znala da imam ku u i ma ku. Nisam joj rekla te stvari. Kratko sam razgovarala s Aszulayem o vrtu, ali Cinnabar. .. nikad je nisam spomenula. "Kad znate što je doista život — kad ste doista živjeli izvan svojega malog, sigurnog kruga — onda možete dovoditi u pitanje moje ponašanje." Ustala je i pogledala me. "Lagala sam vam jer mogu. Jer sam uživala gledaju i vas kako ste kriknuli, kako ste slabi. Vi i Etienne bili ste dobar par. On je slab poput vas. Nije vam ni rekao, zar ne, za svoju bolest?" To nije bilo pitanje nego izjava. "Svoju bolest?" Ali njegov je otac bio taj koji je bio jako bolestan. Glasno, veselo se nasmijala. "Etienne je bio previše slab da vam kaže istinu i previše posramljen da ga vidite onakva kakav doista jest. Samo ja znam dubine njegovih


188

GIGA

nedostataka. Samo sam ga ja vidjela u najlošijem izdanju." "Kakva bolest?" ponovila sam. Manon je opet sjela, nalila još jednu ašu aja, opet se naslonila i polagano prebacila nogu preko druge. Popila je aj jednim dugim, te nim gutljajem i zatim uzviknula na arapskom. Falida se pojavila sa sisom i stavila je ispred Manon. Bavila se njome, otvorila je, izvukla kremen i zapalila komad duhana, zatim opet sklopila sišu i pružila usnik Manon. "Niste vidjeli dokaze?" upitala je s usnikom uz svoje usne. Trepnula sam pokušavaju i na i odgovor na njezinu licu. "Imao je samo najranije simptome, ali možete li sami sebi doista re i da ih niste vidjeli ? Isti trenutak kad sam ga vidjela, kad je stigao ovamo, znala sam. Bio je obuzet na isti na in na koji je to bio naš otac. Jeste li doista toliko tupoglavi? Toliko slijepi?" Zamislila sam Etiennea u bolnici, a potom kod ku e. Kad bismo izašli na ve eru, kad bi vozio svoj automobil, u mojem krevetu. Male, nevažne slike prolazile su mi kroz glavu: na in na koji bi mu ponekad ispali nož ili vilica s neo ekivanim zveketom na stolu, njegovo povremeno zapinjanje za rubove tepiha. Iznenadan trzaj i posrtanje dok mi se jedne no i približavao u spava oj sobi, kad sam pretpostavljala da je samo umoran od dugog dana u bolnici ili da je nebrojeno aša burbona koje je pio nakon ve ere ja e utjecalo na njega nego ina e. Pomislila sam na prazne bo ice za tablete koje sam pronašla u njegovoj sobi, lijekove koji se uzimaju protiv paralize. "Etienne je naslijedio sve od našeg oca", rekla je. "Meni nije ostavio ništa. Ali sad mi je drago jer je osim imu nosti Marcel Duverger svojem sinu ostavio još nešto." Napipala sam stolac iza sebe i spustila se na nj. "Naš otac ostavio je Etienneu i džinove koje je nosio u svojem tijelu", rekla je. "Bolest koja ga je ubila sad e ubiti i Etiennea. Ali ne brzo. Prvo e Etienne patiti kao što je patio naš otac." Mirno i polagano se osmjehnula te neznatno nagnula glavu kao da je ula glazbu iz daljine, glazbu koju je poznavala i voljela. "Je li mi žao zbog o eve patnje? Ne. Moj otac platio je za svoje ponašanje prema meni." Njezin osmijeh naglo se pretvorio u grimasu, a glas joj je bio pun gor ine. "Ovu ku u", mahnula je jednom rukom ispred sebe, "kupio mi je Etienne prije negoli je otišao u Ameriku. Ali to nije dovoljno. Nikad ne e biti dovoljno za izravnavanje ra una. Bilo mi je drago kad je otac preminuo, i sad mi je drago da e Etienne patiti na isti na in. Naslije e ga je srda no do ekalo i sad e živjeti s tim dok ne umre, plakat e i puniti ga e poput djeteta." Što je to bilo? Što je mislila pod džinovima u njegovu tijelu? "Džinovi prelaze s roditelja na dijete", dodala je i zatim ponovila, "roditelja na dijete. S oca na sina." Bolest je bila genetska. Pri ala je o genetici. Sje ala sam se Etienneova zanimanja za


189

GIGA

genetiku. Badou se vratio u dvorište sa psi em. Opet je sjeo pokraj majke i držao psa oko struka. Kratke noge si ušnog stvorenja stršile su ravno naprijed. Badou je posegnuo prema okruglom kruhu još uvijek na tanjuru letimice pogledavši majku. Nakon što nije reagirala, uzeo je kruh, razlomio ga u male komade i hranio njime psa. Potom je ostatak utrpao u svoju usta. "Ali... ako je Etienne u Maroku", rekla sam Manon, "sigurno e se vratiti u Marakeš. Kako bi vidio vas i Badoua", izjavila sam i pogled mi je s nje pao na dijete. Tih dvoje ljudi bili su njegova jedina obitelj. "Kad e opet do i, Manon? Ako je to no to što govorite... još je važnije da ga vidim" Opet je slegnula ramenima, duboko udahnula na usnik, zatim malo razdvojila usne i ispustila tanak trag dima koji se penjao gore u nepomi an, topli zrak.


190

GIGA

DVADESET PETO POGLAVLJE HODALA SAM SATIMA. Ako je ovaj put Manon govorila istinu — da Etienne pati od bolesti od koje e umrijeti na jezovit na in — možda sam pronašla odgovor koji sam tražila. Etienne me napustio jer nije želio da se udam za muškarca koji e ostatak svojega života provesti hodaju i s om om oko vrata, om om koja e svaki mjesec, svaku godinu, biti sve uža. Napustio me jer me je volio previše da mi to u ini. Ali nije shva ao dubinu mojih osje aja. Ne bih mogla zamisliti druga ijeg Etiennea od onoga kojega sam posljednji put vidjela, snažnog i punog ljubavi. Kakav god oblik bolest poprimila — kakvi god bili džinovi koje je spominjala Manon — ja bih se uhvatila u koštac s njom. Mogla bih se brinuti o njemu kad naposljetku oslabi, kao što sam se brinula o svojoj majci. VRATILA SAM poslijepodneva.

SE

u Shariju Zitoun i pokucala na kapiju; bila je sredina

Nije se uo nikakav zvuk s druge strane. Opet sam pokucala, provjerila polugu, ali kapija je bila zaklju ana. Dlanom sam udarila o plavu boju. "Manon!" dozivala sam. "Badou. Badou, jesi li tu?" Za uo se jedva ujan zvuk; gola stopala na plo icama. "Badou?" rekla sam opet, ustima prislonjenima uz procjep izme u kapije i zida kroz koji je ulazilo malo svjetlosti. "Ja sam, Sidonie. Mademoiselle O’Shea. Možeš li, molim te, otvoriti kapiju?" Nakon udnog zvuka struganja unutarnje poluge kapija se odškrinula prema unutra. Badou je podignuo pogled prema meni. "Maman je rekla da nitko ne smije u i", rekao je. "Ali to sam ja, Badou. Mogu li u i samo na tren?" Prou io mi je lice, a zatim ozbiljno kimnuo, koraknuvši unatrag. U dvorištu je bila ba va s vodom na kojoj su plutali štapovi. Badou je otišao do ba ve i po eo gurati jedan štap kao da je brodi . "Maman spava?" upitala sam ga. Odmahnuo je glavom. "Otišla je do hamama da se okupa", odgovorio je ne pogledavši me. "A Falida? Gdje je Falida?" "U soukovima, u nabavi hrane." Pogledala sam ku u. "Sam si ovdje?" upitala sam. "Da. Velik sam de ko", rekao je, žustro vadio štapove iz vode i namještao ih u redove na podu u dvorištu te kle i njima oblikovao razli ite likove. "Maman kaže da


191

GIGA

sam velik de ko i da mogu paziti na sebe." Na trenutak sam zašutjela a potom rekla, "da, da, ti si velik de ko, Badou." Promatrala sam njegove crte lica dok je bio usredoto en na štapove. Opet sam vidjela Etiennea: taj izraz intenziteta baš tog trenutka. Inteligentno elo pod gustom kosom. Duga ak, tanak vrat. Pomislila sam opet na to kako je moglo izgledati naše dijete. "Jesi li tužna, Sidonie?" upitao je Badou, a ja sam shvatila da je prestao namještati štapove te je gledao u mene. Nije me nazvao mademoiselle, kao obi no. Moj prvotni poriv bio je da kažem: O, ne, naravno da nisam tužna i da se pokušam osmjehnuti. Ali kao i ranije, nisam mogla biti neiskrena prema tom ozbiljnom djetetu. "Da. Danas sam malo tužna." Kimnuo je. "Ponekad sam i ja tužan, Sidonie. Ali zatim nakratko razmislim i postanem opet sretan." Bio je iskren. "I o emu to razmišljaš, Badou, kad si tužan? O emu razmišljaš kako bi opet mogao biti sretan?" "Jedanput davno, moja je majka napravila kola od limuna", rekao je a usne su mu po ele oblikovati osmijeh. " Un gateau citron. O, bio je tako sladak, i tako žut. Kad mislim na taj kola , sretan sam. U glavi zamislim sliku. Smjestim kola na plavo nebo kraj sunca. Sunce i kola od limuna. Poput dva sunca, ili dva kola a. Dva su uvijek bolja od jednog." Ustao je. "Mama je nekad slikala za mene. Zamolio sam je da mi nacrta tu sliku, s dva kola a, ali nije. Želio sam je staviti na zid kraj kreveta. Tad bih uvijek mogao biti sretan jer bih mogao gledati u nju kad god poželim." Iznenada su mi se o i napunile suzama. Je li bilo normalno da šestogodišnjak govori na taj na in? Nisam znala. "Sidonie? Sad moraš razmišljati o ne emu što te ini sretnom kako bi otjerala tužne stvari." Spustila sam se na koljena, trgnula od boli zbog pritiska na njih tako ranjena, i zagrlila ga. Pritisnula sam njegovu glavu o svoja prsa. "O emu razmišljaš?" upitao me je prigušenim glasom. Odmaknuo je glavu i opet me pogledao. "O ne em veselom?" Nisam mu mogla odgovoriti. Njegov mekan obraz, njegova gusta kosa. Pogledala sam njegove goleme o i. Bio je toliko tih, kao uvijek, i gledao me je. I, toliko pametan. "Možeš misliti na kola e od limuna, Sidonie", rekao je kona no, izvukao se iz mojeg zagrljaja i opet po eo skupljati štapove osmjehuju i POLA SATA KASNIJE vratila se Manon s dva vjedra puna razli ita alata. Kad me je ugledala, bijesno je pogledala Badoua, a on je zurio u nju ranjenim pogledom.


192

GIGA

"Nemojte se ljutiti na njega", rekla sam joj. "Nagovorila sam ga da mi otvori." Manon je spustila svoje kablove. Navlažila sam usne. "A što je s vama, Manon? Imate li i vi tu bolest?" "Ne", odgovorila je i ja sam poželjela da je to istina pogledavši Badoua. Nisam mogla podnijeti misao da u tom malom, savršenom tijelu postoji nešto opasno i pogubno. "Kako dirljivo", nastavila je Manon s primjesama sarkazma u glasu, "da se brinete za moje zdravlje." Nisam odgovorila odmah. "Želim znati ili gdje je Etienne ili kad e se vratiti u Marakeš. Sad je još važnije da mu kažem da..." zastala sam iznenada shvativši da ne bi bilo mudro otkriti ovoj ženi još štogod. "Kao što s vama nije dijelio svoje slabosti, Etienne o ito s vama nije dijelio ni svoje snove. Kao što je to inio sa mnom", rekla je Manon ne odgovorivši mi na pitanje. "Sanjao je o lije ni koj slavi i ugledu. Želio je otkriti na in kojim se spre ava prenošenje džinova." Još je uvijek zurila u mene. "I jest", dodala je te zašutjela. "I?" kona no sam je potaknula. "Što je otkrio Etienne?" "Da ne e biti slave. Da postoji samo jedan na in zaustavljanja bolesti. Samo jedan. Bio je jako o ajan, Sidonie, kad je došao ovamo." "Naravno", zaklju ila sam. "Shvatio je kako e mu izgledati budu nost." "Da. Ali još nešto. Rekao mi je da je napravio pogrešku." "Napravio pogrešku?" "Pri ao mi je o vama. Znam sve, Sidonie." Trepnula sam i sjetila se kako je spomenula moj život u Albanyju, injenice koje nije mogla znati. Dakle, Etienne je pri ao o meni, pri ao njoj o meni, i ona je znala tko sam kad sam se prvi put pojavila pred njezinim vratima. Ali zašto se poigravala sa mnom? Zašto se pretvarala da ne zna ništa o meni? Glumila je nevinašce kad sam se predstavila. Manon Maliki bila je izvanredna glumica. Svaki put kad bih je vidjela to je postajalo sve jasnije. "Rekao mi je za dijete." "Instinktivno sam spustila ruke na trbuh, a slijedile su ih njezine o i." "O ito ste lagali kako biste ga pokušali prisiliti da se oženi vama. Toliko stari zamoran trik, Sidonie. Ali ja bih i o ekivala takvo što od žene poput vas." Opet se osmjehnula onim polaganim osmijehom koji sam mrzila. "Na prvi pogled vidjela sam da ne postoji dijete. Budalasta ženo. Kako ste mu mislili objasniti to ako ga prona ete? Još jednom laži, ovaj put o tome da ste ga izgubili?" Nisam mogla dopustiti da uo i kako njezine rije i utje u na mene. Gledala sam je u i ne mijenjaju i izraz lica.


193

GIGA

"Željeli ste da se Etienne oženi vama i zato ste mu lagali kako biste ga ulovili. Ali sami ste se ulovili u klopku. Izgubili ste ga zbog svoje laži. Došao je ovamo jer sam željela da do e. Za razliku od vas, mogla sam narediti Etienneu što da u ini. Ali vi ste ga ionako potjerali. Jedini siguran na in na koji e džinovi umrijeti, rekao mi je kad je stigao", opet je zastala, pažljivo prešavši srednjim prstom po obrvi prije negoli je nastavila, "jest taj da oni koji ga posjeduju nemaju potomstvo. Nestali bi unutar jedne generacije. Samo jedne generacije, Manon, rekao mi je. To je sve." Svjetlost je u blagim zrakama padala kroz liš e, ljeskala se na Manoninu licu kao da valovi prelaze po njemu. Njezine zjenice bile su goleme, možda zbog kifa ili majouna. Iznenada se kapija naglo otvorila uz tresak, a Falida je ušla s pletenom torbom u objema rukama i tre om preba enom preko vrata tako da je visjela niz njezina le a. Zbog težine hodala je zgrbljena do poda. Manon joj je prišla i zgrabila jednu torbu. Pogledala je unutra, pretražila je i ispitivala Falidu na arapskom. Falidin glas bio je slab, pun straha, a zatim ju je Manon udarila po glavi. Falida je pala. ula sam snažan udarac lakta i boka o plo ice. Naran e su poispadale iz torbe na njezinim le ima, masline iz druge. Badou je potr ao kako bi pokupio naran e, skupljaju i ih u svojoj dželabi. Falida nije zaplakala. Skinula je torbu koju je nosila oko vrata, sakupila masline i umotala ih u papir. Jedna naran a dokotrljala se do mojih stopala. Podignula sam je. Manon se vratila k meni kao da se mala, bijedna scena nije ni dogodila. "Dakle, Sidonie, zapravo..." Maknula sam pogled s djece te pogledala nju, "vi ste otjerali Etiennea kad je pomislio da nosite dijete koji možda ima džinove. Zato što je shvatio da je licemjer." Stiskala sam namreškanu koru naran e i razmišljala o Etienneovu licu kad je saznao da sam trudna. O izrazu lica — za koji sam pretpostavljala da je samo šok — ali nakon Manoninih povjerljivih rije i, iznenada sam pomislila da je to mogla biti panika. Pomislila sam na dijete koje smo stvorili i koje je bilo pola ja i pola on. Pokušala sam progutati, ali usta i grlo bili su mi posve suhi. Etienne je znao da je postojala šansa da je prenio gen, kao što je to u inio njegov otac. Zamišljao je dijete koje smo stvorili kao aberaciju, pogrešku. "Vi ste mu samo bili zabava, igra ka na neko kratko vrijeme", rekla je Manon. "Nije imao ozbiljne namjere. Sam mi je to rekao." Morala sam se sabrati na tren. Opet sam pogledala Badoua koji je i dalje pomagao Falidi da sakupi hranu. Letimice me je pogledao i zatim došao i uzeo naran u iz moje ruke. "Etienne je odlu io da e biti sa mnom", rekla sam, "i... rezultat. .. je bio nepredvi en za oboje. Postojalo je dijete, Manon. Izgubila sam ga — prije dolaska u Tanger." Nije me bilo briga vjeruje li mi ili ne. "Ako ga je to doista toliko morilo, pitanje potomstva, ne bi bio sa mnom. Nitko ga nije prisilio na to." Mrzila sam što sam promucala posljednju re enicu.


194

GIGA

Mahnula je rukom po zraku u znak odbijanja. "Bio je muškarac, Sidonie. Nedostajala mu je žena i postupio je impulzivno. Planirao je podvrgnuti se postupku koji je bio jedini odgovoran — sterilizaciji — nakon godinu dana prakse u bolnici u Americi. Ali postao je nestrpljiv. Znao je da ste siguran odabir, naivna i neiskusna. Ne biste stvarali neprilike." Ali Etienne nije bio tip muškarca kojega je ona opisivala. Volio me je i želio. "Ne vjerujem vam. Ne možete mi govoriti takve stvari." Manon me je gledala prazna izraza lica. "Mogu re i štogod poželim, Sidonie. Mogu re i štogod poželim", ponovila je. Stajale smo okrenuta jedna prema drugoj. Djeca su uzela torbe i nestala u ku i. inilo se da se više nema što re i. VRATILA SAM SE u Hotel de la Palmeraie. Stajala sam kraj prozora i gledala Visoki Adas uz plavo nebo. ula sam podnevni poziv s minareta u medini i osjetila miris jakarande, jorgovana. Pokušala sam se prisjetiti Etienneova mirisa, njegova neobi nog, polaganog osmijeha. Pokušala sam vratiti sje anje, sje anje na nas kako razgovaramo, jedemo, padamo u san, budimo se zajedno. Ali mogla sam misliti samo o izrazu njegova lica kad sam mu rekla za dijete, i kako je iznenada postao stranac. Znala sam da ne mogu ra unati na to da e mi Manon re i istinu. Etienne me štitio. Željela sam mu re i da sam dovoljno snažna; mogla bih živjeti s njegovom boleš u. Udat u se za njega i ostati kraj njega. Može zaboraviti svoje strahove. Nije bilo razloga da se vratim u Shariju Zitoun. Završila sam s Manon. Ona bi samo nastavila lagati i zbunjivati me. Ne bi mi rekla ništa o Etienneovu povratku. Postojala je samo još jedna osoba u Marakešu koja bi mi sad mogla pomo i. Uzela sam caleche do Le Jardin Majorellea. Nadala sam se da u ondje prona i Aszulaya kako radi. Ako i ne bude ondje, mogu pitati monsieura Majorellea kad e se vratiti. Ugledala sam tri muškarca odjevena u bijelo koji su kopali po cvjetnoj gredici blizu ulaza. "Pardonnez moi", viknula sam i prepoznala o ajanje u vlastitom glasu. Sva trojica su se uspravila. Onaj u sredini bio je Aszulay. "Aszulay", rekla sam s olakšanjem kao da sam ga tražila godinama. "Aszulay", ponovila sam približivši mu se. Znala sam da govorim preglasno, ali nisam mogla stišati glas. "Molim te. Mogu li popri ati s tobom? U vezi s Etienneom. Ja... ja trebam..." zaustavila sam se i zatvorila usta. Što mi je trebalo? Ostala dvojica gledala su Aszulaya kako prelazi preko hrpa crvene zemlje i približava mi se. "Molim vas, mademoiselle O’Shea", rekao je, "idite i sjednite ondje, u hlad. Uskoro u biti gotov. ekajte me", ponovio je. NAKON meni.

NEKOG VREMENA

ostavio je svoju lopatu zabijenu u hrpu zemlje i došao k


195

GIGA

Ustala sam. "Moram vas pitati..." Ali prekinuo me podignuvši ruku. "Molim vas. Ne emo razgovarati ovdje." Shvatila sam da sam se ponijela neprikladno pojavivši se na njegovu radnom mjestu. "Mogu oti i, ali ne smijem se previše zadržati. Hajdemo. Idemo k meni." Kimnula sam nijemo i slijedila ga kroz vrt van na ulicu. Nije mi bilo sporno što idemo k njemu. "Ne možete dugo hodati po ovoj vru ini", rekao mi je pogledavši me u lice. Opet sam samo kimnula. Pozvao je caleche, popeli smo se u nj. Zurila sam u svoje cipele dok smo se drmali i ljuljali, te podignula pogled tek kad smo se zaustavili. Aszulay je izašao i uhvatio me za ruku kako bi mi pomogao. Ušli smo u medinu, ali nismo prešli preko D’jemme el Fna; o ito je bilo i drugih ulaza u stari dio grada. Nisam znala kamo idemo i koliko daleko kroz uske uli ice. Kona no je Aszulay izvukao velik klju iz halje i otklju ao kapiju. Ruke su mu bile crvene od blata. Pogledala sam mu lice; bilo je ostataka blata na njegovu vratu i bradi. Njegova bijela odje a — halja i ležerne pamu ne hla e te turban na kojima je monsieur Majorelle sigurno inzistirao da ih svi vrtlari nose u vrtu — tako er je bila prekrivena sitnim prahom crvene zemlje. "Oprosti što sam te prekinula u poslu", rekla sam. "Ali Aszulay. .. Aszulay, moram s nekim razgovarati o Etienneu. Moraš mi re i što znaš. Manon kaže..." zaustavila sam se. Nisam željela govoriti o svojem djetetu. Je li možda ve znao? Jedan muškarac prošao je kraj kapije otvoreno zure i u mene. Aszulay mi je glavom dao znak. "U ite." Opet sam ga slijedila; uo ila sam samo da prolazimo kroz neko dvorište. Kad se zaustavio, zaustavila sam se i ja. Izuo je babouches i pokazao na otvorena vrata. Oklijevala sam i shvatila da je nepristojno ostati u cipelama kad se ulazi u ne iji dom. A ipak... letimice sam pogledala svoje cipele i pomislila na to koliko bi trajalo njihovo skidanje - kako bih šepesala kroz sobu bez podignute potpetice. "Molim vas", rekao je i prema na inu na koji je ispružio ruku pozivaju i me da em, znala sam da ne o ekuje da skinem cipele. im smo ušli, pokazao je na jedan ležaj i ja sam sjela na sam rub. On je nestao a ja sam lice prekrila rukama. Nakon nekoliko trenutaka ula sam šuškanje tkanine, podignula pogled i ugledala stariju ženu kako nosi pladanj s ajnikom i dvije aše. Spustila je pladanj, nalila ašu i pružila mi je. Primila sam je, rekla shukran, a zatim je spustila na stol. Žena je nalila još jednu ašu, stavila je na stol kraj moje, i otišla. Zurila sam u dvije aše aja ne znam koliko dugo. Tad se pojavio Aszulay; još je uvijek bio u radnoj odje i, ali oprao je ruke i lice i skinuo turban. Kap vode visjela je s njegove lijeve ušne rese poput dijamanta: kosa mu je bila vlažna i kovr ava oko


196

GIGA

ovratnika. "Što želite znati o Etienneu?" pitao je i uzeo aj. "Kad ste došli u hotel, kad sam mislila... kad mi je Manon lagala... rekli ste da emo opet razgovarati o njemu. Moram dobiti neke odgovore." Aszulay me pogledao u lice s prstima oko aše. "Bila sam njegova... trebali smo se oženiti." Iznenada je to bilo teško re i s Aszulayevim intenzivnim plavim o ima na meni. "Tako je nenadano napustio Ameriku." Nisam rekla napustio me, a ipak sam zamislila kako Aszulay uje neizgovorene rije i. Borila sam se da ne spustim pogled. "Njegov nagli odlazak... nismo imali priliku razgovarati o... o važnim stvarima. Došla sam ovamo kako bih ga pronašla, pokušala shvatiti..." Glas mi je zapinjao. Zašto sam se pred tim muškarcem osje ala poniženo? Nije napravio ništa; samo me je gledao i dopustio mi da ispri am dio pri e koji sam željela da sazna. Duboko sam udahnula kako bih se smirila. "Ponovno sam razgovarala s Manon", nastavila sam. ekala sam da mu se promijeni izraz lica na spominjanje imena njegove ljubavnice. Ali i dalje nije reagirao. "I saznala više. Znam za njegovu bolest. Sad vjerujem da znam zašto je otišao. Ali moram ga na i i re i mu... moram ga opet vidjeti. Moram zbog njegove budu nosti. Zbog naše budu nosti. Moram znati gdje je." Aszulay me još uvijek promatrao. Nisam mogla procijeniti izraz njegova lica, ali inio se pomalo distanciranim kao da debatira sam sa sobom. "Znam da mi možete re i više nego što Manon želi. Jasno je da skriva stvari od mene." Aszulay nije probao aj, ali još je uvijek držao ašu, malu u njegovoj ruci. "Manonine tajne su samo njezine", rekao je. "Nemam vam puno za re i, osim nešto o Etienneovu ponašanju kad je bio tu. Ponašanju kojemu sam svjedo io." Kimnula sam i nagnula se naprijed. "Da, da, u redu. Recite mi onda." Aszulay je gledao iznad moje glave kao da me ne želi gledati dok govori. "Spomenuo je da ne može spavati, da nije spavao puno no i. Patio je od tjeskobe; vidio sam da uzima tablete iz neke bo ice." "Uvijek ih je uzimao", rekla sam ohrabruju i Aszulaya. "Posljednju ve er koju sam ga vidio", rekao je Aszulay, "popio je bocu apsinta, cijelu, jednu ašu za drugom. Pušio je kif, više kifa no što je dobro. Uzeo je još tableta. No nije mogao na i mir. Hodao bi, pa sjeo, hodao pa sjeo. Ruke su mu drhtale." "Razumijem. Pomisao na bolest... ne znaju i koliko e pro i dok..." zastala sam. Nisam željela re i Aszulayu da je Etienne bio uznemiren i zbog toga što me je napustio. "Etienne je samo tako otišao? Sigurno je rekao nešto o tome kamo ide. Ili kad e se vratiti." Sjedili smo u tišini. Naposljetku je Aszulay rekao: "Spomenuo je i Casablancu i Rabat."


197

GIGA

Razmišljala sam o tim gradovima punim ljudi, prisje ala se vožnje s Mustafom i Azizom kroz Sale. Razmišljala sam o problemima koje sam imala u pronalaženju Manon ak i u manjem gradu s francuskom etvrti u kojoj sam bila okružena velikom zajednicom Europljana, u kojoj sam mogla govoriti na meni poznatom jeziku i stanovati na sigurnom mjestu. Pokušala sam zamisliti kako bih se snašla u Casablanci ili Rabatu traže i muškarca kojeg nitko ne zna, koji možda i nije ondje. Rukom sam prekrila o i shvativši koliko je to bilo nemogu e, a Aszulay je rekao kao da je itao moje misli: "To nisu dobri gradovi u kojima bi žena trebala biti sama, mademoiselle O’Shea. Strankinja ili doma a, žene ne hodaju unaokolo same." Zaustavio se i ja sam spustila ruku. "On e se vratiti u Marakeš." "Da?" rekla sam previše nadobudno. "Što bi bilo bolje? ekati? Ali kad?" uspravila sam se. "Kad, Aszulay? Kad e se vratiti?" "Možda e se vratiti sljede i mjesec. Zbog Badoua. Kako bi vidio Badoua." "Sljede i mjesec", ponovila sam. "Zamolio me da se brinem o njemu — o Badouu — na bilo koji na in dok ga nema. Ali... ja sam se uvijek brinuo o Badouu." "Jer je Manon previše nepouzdana da se brine o njemu kako treba", zaklju ila sam i ekala da je po ne braniti. Branit e je kao njezin ljubavnik, zar ne ? Za uo se poziv za kasnoposlijepodnevnu molitvu, ali Aszulay nije kleknuo i spustio elo na pod. Samo je ustao i rekao: "Sad se moram vratiti u vrt, na svoj posao. Predugo sam odsutan." "Naravno. Oprosti. Hvala ti, Aszulay što... što si sa mnom razgovarao o Etienneu. Sad kad znam da e se sigurno vratiti u Marakeš, ekat u ga." Na to je odmahnuo glavom, gotovo neprimjetno. "Otpratit medine", rekao je i obuo bahouches.

u vas do izlaza iz

Dok smo prelazili dvorištem na putu prema van, postala sam svjesna koliko sam bila zaokupljena sobom, koliko izravna, pojavivši se na Aszulayevu poslu i prekinuvši ga. A on je bio krajnje obazriv i odveo me u svoj dom. Izašli smo iz medine i našli se u francuskoj etvrti. Aszulay mi je dodirnuo rame, vrlo lagano. "Mislim da je bolje da odete ku i, mademoiselle", rekao je. "Da. Uzet u taksi do..." "Ne. Mislim ku i, u Ameriku." Namrštila sam se. "Kao što sam vam rekla, ekat u ovdje dok se Etienne ne vrati. Sad je to još važnije. Želim... želim mu pomo i." Aszulay je zaklopio o i samo tren duže no što je potrebno za treptaj. "Mademoiselle O’Shea. Vidim da ste odlu na žena. Ali..." "Ali što?" Pogledao me je kao da želi re i još nešto, ali samo je podignuo ruku i taksi se


198

GIGA

zaustavio ispred nas. Aszulay se okrenuo i nestao u gomili. Tijekom vožnje natrag u hotel, razmišljala sam o njegovu pogledu kad mi je rekao da bih se trebala vratiti u Ameriku. Nisam

ga


mogla

pro itati.

199

GIGA

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE Skinula sam manji kov eg s vrha police u ormaru i iza podstave izvukla putovnicu, otvorene povratne brodske karte i omotnicu s preostalim novcem. Prebrojila sam nov anice iz sve manjeg svežnja znaju i da ne e dugo potrajati ako nastavim živjeti ovim stilom. Sjela sam za stol s novcem, putovnicom i povratnim kartama razmišljaju i o Aszulayevim o ima, toliko intenzivnim, dok su gledale u moje pokušavaju i me uvjeriti u nešto svojim plavim odrazom. Dok se no blago širila, slatkast miris grmlja ruža i stabala naran i lebdio je zrakom ulaze i kroz prozor. Bio je travanj, ljeto u Marakešu. U Albanyju bi stabla bila tek u cvatu, zemlja bi još uvijek bila previše hladna za sadnju. Padala bi kiša, nebo bi bilo sivo, ali osjetio bi se i proljetni povjetarac. Razmišljala sam o Aszulayevu savjetu. O odlasku ku i. Zamišljala sam kako otvaram ulazna vrata i kako me pozdravlja pljesniv miris, miris predugo zatvorenih soba. Kako odlazim do susjeda, Barlowih, po Cinnabar. Poznat mi je bio svjež miris njezina krzna i meko a njezinih šapa. Bila sam opet u svojoj ku i, pristavljala ajnik dok se Cinnabar mota oko mojih nogu i prede. Željela sam oti i u svoj studio i pogledati slike još uvijek obješene o zid. Sjetila sam se Manoninih slika i divlje slobode koju su izražavale. Zatim sam se zamislila u svojem krevetu te prve no i, sama, kako promatram obrise starice na svojem stropu. Zamišljala sam kako jutro poslije odlazim u tvornicu šivanja i prijavljujem se za posao, kako potom kupujem nekoliko namirnica za jednostavnu ve eru. Nakon jela, obukla bih debelu majicu, sjela na trijem i pokušala itati, podizala pogled kad bi povremeno cestom prošao neki automobil podižu i prašinu za sobom, ili, ako je prethodno padala kiša, ostavljaju i tragove u blatu. Možda bih ušla unutra, uzela kist i stala pred stalak. Što bih slikala? Pomislila sam na nadolaze e ljeto, na rano dizanje i odlaženje na posao te povratak ku i nakon opetovanoga zamornog posla koji ne o ekuje ništa od mene. Brinula bih se o vrtu. Možda jedanput ili dvaput pitala bih g. Barlowa da me odveze do Pine Busha kako bih mogla šetati kroz mo varu, tražiti Blue Karner i promatrati divlju prirodu. Zatim bi se pojavili prvi znakovi jeseni, guske visoko na nebu, raj ica koja se savija i tamni od mraza. ula bih snažno, hladno zavijanje sjeverozapadnjaka kroz prozore, koji doziva dugu i oštru zimu, nakon koje bi slijedilo još jedno prolje e puno kiše toliko snažne da bi savijala stabla. A potom još jedno vlažno ljeto. Naravno da su to bila samo godišnja doba, promjene u godini, ni bolje ni lošije nego u drugim mjestima. Ali nisu mi se prsa stezala samo zbog pomisli na godišnja doba dok sam sjedila za stolom u hotelskoj sobi u Marakešu.


200

GIGA

Po eti iznova život koji sam poznavala prije Etienneova dolaska, prije putovanja oceanom i dolaska u ovu zbunjuju u, intrigantnu i esto zastrašuju u zemlju. Prije negoli su moje o i vidjele boje i ule zvukove koje nisam ni zamišljala. Prije negoli sam udahnula miris nepoznatih biljaka i vjetrova, prije negoli su novi okusi eksplodirali na mojem jeziku. Prije negoli sam upoznala užasnu tugu zbog gubitka djeteta i, prvi put u životu, osje aj držanja djeteta, miris njegove kose i osje aj njegova tijela kraj mojeg. Znala sam to no kakav e oblik poprimiti moj život nakon povratka u Albany, ne samo nadolaze i mjesec ili godinu, nego ostatak mojega života. Imala sam trideset godina. Ho u li mo i nastaviti takvim životom sljede ih trideset godina ili više ? Podignula sam putovnicu; bila je tvrda, nesavitljiva na mojem dlanu. Povratak ku i nije donosio nikakvu žrtvu. Ali ni nagradu. Nisam željela taj život. Usamljen. Opet sam pomislila na udan pogled na Aszulayevu licu kad sam mu rekla da želim ostati i prona i Etiennea te mu pomo i s njegovom boleš u. Kako bi on to uop e mogao shvatiti? Otišla sam do prozora i pogledala vrt pun palmi s obrisima niza stabala. Zvijezde su pulsirale gore, jarke, a tama onkraj svjetala hotela bila je ispunjena bukom: povicima na arapskom i drugim nepoznatim jezicima, bubnjanjem s trga, zvucima doma ih životinja. Ali bliže se uo iznenadan šum krila no ne ptice, brzo, mekano lepršanje šišmiša, jedva ujno brujanje i zujanje insekata. Ho u li poslušati Aszulaya i oti i ku i? Ili u poslušati srce i ostati ovdje, ekati Etiennea? Pro i e mjesec dana. Mjesec dana do njegova dolaska prema Aszulayevim ekivanjima. Kao i toliko puta ranije, pokušala sam dozvati toplinu Etienneova osmijeha, dubinu njegovih tamnih o iju. Bilo je teško; blijedio je kao da blistava sun eva svjetlost Marakeša prolazi kroz njega, ine i njegov lik tanjim i nekako manje zna ajnim. To me strašilo. Nisam željela da Manonine rije i o tome koliko je Etienne slab i kako me je samo iskoristio, utje u na mene. Nisam željela misliti na Aszulaya, na zabrinutost u njegovim o ima kad mi je rekao da odem ku i. Oboje — Manon i Aszulay — iako zasigurno iz razli itih razloga, nisu željeli da ekam Etiennea. Ali moram, zar ne? Dokazat u da su oboje u krivu. Dokazat u im da me Etienne voli i da me treba na isti na in na koji ja volim i trebam njega. Ostat u. Prona i u na in. "Inšallah", šapnula sam u blagi no ni zrak. Sljede e jutro rekla sam monsieuru Henriju da više ne u odsjedati u Hotelu de la Palmeraie. Bio je pristojan i skrio svoje olakšanje, iako se, nakon što je pustio Aszulaya


201

GIGA

i Badoua u moju sobu, vladao prema meni još hladnije. "Odlazite iz Marakeša, mademoiselle O’Shea?" "Ne", odgovorila sam. "Ali vratit u se za nekoliko sati i platiti ra un." "Kako želite, mademoiselle", rekao je. Nisam uspjela zaspati, bacala sam se po mekanom krevetu gotovo do izlaska sunca. A tada, kada su prve blijede zrake svjetla ušle kroz prozor, promotrila sam luksuznu sobu, zamišljaju i poslijepodneva u kojima sjedim pod palmama u dvorištu s ostalim strancima koji su pili previše koktela i razgovarali o nevažnim stvarima. Osim g. Russella i g e Russel, koji su ve napustili Marakeš, nitko mi nije ponudio prijateljstvo. Sjetila sam se na ina na koji su Aszualay i Badou bili tretirani kad su došli pružiti mi utjehu, i govorkanjima koja su me slijedila nakon njihova posjeta. Nisam si mogla priuštiti tako raskošno mjesto, niti sam se uklapala u Hotel de la Palmeraie. Ako u ostati u Marakešu, to ne e biti u ovom hotelu. Otišla sam na ulicu i unajmila sobu u malom, jeftinom hotelu daleko od glavne ulice u La Ville Nouvelie. Mjesto je bilo otrcano i nimalo isto. Morat u dijeliti kupaonicu s ostalim gostima, ali postojala je i mala zajedni ka kuhinja u kojoj u mo i kuhati za sebe i više ne u morati pla ati svaki obrok. Nije bilo vrta. Ali poslužit e dok ekam na Etienneov povratak. Dva dana nakon što sam se smjestila u mali hotel, vratila sam se u Le Jardin Majorelle. Bilo mi je neugodno ponovno tražiti Aszulaya, ali morala sam mu re i da više nisam u Hotelu de la Palmeraie. Kad se Etienne vrati, Aszulay mu može re i gdje me može prona i; bila sam sigurna da Manon bratu ne bi prenijela tu informaciju. Ovaj je put Aszulay, o ito gotov s poslom, hodao prema ulazu dok sam ja ulazila. "Mademoiselle O’Shea", rekao je s izrazom... ega? Kakav je bio izraz njegova lica? Nisam mogla odgonetnuti što vidim, ali nekako mi je bilo toplije od njega. Je li mu bilo drago zbog mojega iznenadnog pojavljivanja? Ako je bilo tako, glas mu to nije otkrivao. "Dakle, još ste uvijek u Marakešu?" "Da." Pomaknula sam se u hlad gustih strše ih grana, a zatim je i on stao pod stablo. "Promijenila sam hotel i došla vam re i to. Znam da ete re i Etienneu kad se vrati gdje me može potražiti. U hotelu Nord-African, na Rue..." "Poznat mi je", prekinuo me Aszulay. "Oh. Dobro. Re i ete mu to kad se vrati?" upitala sam. "Da." "I... što je s Badouom? Je li dobro?" upitala sam. Iznenadilo me koliko sam puta pomislila na tog dje a otkad sam ga vidjela posljednji put. "Badou je dobro", potvrdio je. "Prolazio sam kraj Sharije Zitoun ju er." Gutao je više


202

GIGA

slogova nego što je bilo uobi ajeno. Pitala sam se kako Manon uspijeva sprije iti slu ajne susrete svojih ljubavnika. Koliko ja znam, ona je imala više muškaraca od Aszulaya i Francuza. Olivier, tako ga je zvala. "A Badouov otac, monsieur Maliki", rekla sam iznenada, ne znaju i da u izgovoriti te rije i prije negoli su izašle iz mojih usta. "Gdje je on? Dolazi li ikad u posjet sinu, pomaže li mu?" Opet se promijenio Aszulayev izraz lica. "Ne postoji monsieur Maliki." "Ali... Manon je madame Maliki", pobijala sam ga. "Ona je mademoiselle Maliki" "Mademoiselle?" Shvatila sam da je nitko nije oslovio s madame. Samo ja jer sam pretpostavljala da je to njezino vjen ano prezime. "Kako to? Ako nije udana... zašto nije mademoiselle Duverger?" Aszulay je rukavom prešao preko lica. Opet sam ugledala blato iz vrta na njegovim rukama i zglobovima, nježnu crvenu prašinu na njegovoj tamnoj koži. "Aszulay, ne pitam vas kako biste mi otkrili neke tajne. Pokušavam razumjeti Manon kako bih razumjela Etiennea. Manon je Etienneova sestra, ali... zbunjuju e je. Sve više stvari nemaju smisla. Njezina mržnja prema ocu; ak i njezin bijes prema Etienneu. Je li to samo zbog toga što nije dobila svoj dio kad joj je umro otac? Je li zbog toga toliko ogor ena i puna bijesa?" "Kako to ne vidite, mademoiselle O’Shea?" rekao je tada Aszulay namrštena pogleda. inilo se da je nekako uznemiren zbog mene. Znala sam da ga ne bih trebala dalje ispitivati, da bih trebala oti i. Ali nisam željela. Željela sam i dalje razgovarati s njim. "Zašto me to pitate?" upitao me je. Namrštila sam se. "Što to..." Odmahnuo je glavom. "Sigurno je tako i u vašoj zemlji. Svugdje je isto. Muškarac ima suprugu. I muškarac ima još jednu ženu. Tu su djeca." ekala sam. "Manonina majka — Rachida Maliki — bila je služavka u domu Marcela Duvergera. Monsieur Duverger i ona..." zaustavio se. "Dugo su bili zajedno. Manon mi je rekla da je monsieur Duverger došao u Marakeš i vratio se u Francusku na nekoliko godina prije negoli su Francuzi po eli vladati ovom zemljom, i ona je bila ro ena u to vrijeme. Ali nakon što su Francuzi preuzeli Maroko, monsieur Duverger doveo je madame, Etiennea i Guillamea iz Pariza i ostao živjeti s njima u Marakešu. Rachida Maliki je i dalje radila u ku i Duvergera." Zaustavio se. To je bio prvi put da sam ula Aszulaya da govori toliko dugo. Shvatila sam da zurim u njega, promatram njegove usne. Imao je senzibilne usne, pomislila sam


203

GIGA

iznenada. Njegov francuski s arapskim naglaskom stvarao je ritam koji je zvu ao gotovo kao melodija. Kucnuo se po sljepoo nici. "Žena esto posumnja. Ali da je madame Duverger znala za Rachidu, ne bi joj dopustila da ostane služavka u njezinoj ku i. Bila je blaga prema Rachidi, pa ak i Manon." "Poznavala je Manon?" "Baka se brinula o Manon kad je bila mala, ali kad je odrasla, majka ju je esto vodila sa sobom u veliku ku u, u ku u Duvergera kako bi joj pomogla oko posla. Manon mi je rekla da joj je madame Duverger davala darove i odje u koju više nije željela. Manon je znala tko joj je otac. U Marakešu, u medini, svi su znali tko je otac djeteta. To nije tajna u medini. U francuskoj etvrti jest, ali u medini nije. Kad je Manon pomagala majci, ponekad se igrala s Etienneom i Guillameom. Ali znala je da ne smije govoriti o tajni: da je Etienneov i Guillameov otac i njezin otac jer bi ina e loše prošla njezina majka. Izgubila bi posao i luksuznu robu koju je dobivala od monsieura Duvergera." "Dakle. Etienne... tada nije znao?" Aszulayev izraz lica neznatno se promijenio. "Nije znao godinama. Manon je bila samo služavkina k i. Ali Manon je jako snažna, jako odlu na. Obrazovala se. Nau ila je govoriti francuski kao da joj je materinski jezik. Ona je bila — jest — kao što vidite — jako lijepa. Jako..." odmahnuo je glavom frustrirano i rekao neku arapsku rije . "Ne mogu se sjetiti prikladne rije i. Ali uvijek je uspijevala privu i muškarce, željeli su je. Od svoje petnaeste godine Manon je uvijek imala muškarce koji su se brinuli o njoj." Znala sam koju je rije tražio. Senzualna. Poželjna. Vidjela sam to u njezinu koketnom ponašanju s Aszulayem. Vidjela sam i da zna koliku mo posjeduje. Poznaje li Aszulay Manon toliko dugo? Od njezine petnaeste godine? Je li je volio svih tih godina? "Manon nikad nije željela postati podre ena marokanska žena, zatvorena u ku i, dvorištu, pod krovom", nastavio je Aszulay. "Željela je francuskog supruga, muškarca koji e postupati s njom kao što se postupalo s francuskim ženama. Imala je francuske muškarce, mnoge." Opet sam pomislila na Oliviera kako napušta njezinu sobu. "Ali nijedan je nije želio oženiti; za njih je bila ono što doista jest." Aszulay je zastao na trenutak. "Manon nije ni posve Arapkinja, ni posve Europljanka. Nije jedina; mnoge žene nalik na Manon žive diljem Maroka. Ali uspijevaju voditi pristojne živote. Manonina propast sastoji se u tome što je tako er žena koja se daje previše slobodno. Nije željela biti ni marokanska žena, a ipak nije željela biti ni chikha — konkubina. To je legalna profesija ovdje." Toliko pitanja, toliko pitanja na koje je teško bilo odgovoriti. To je bila komplicirana mreža: Manon, Aszulay, Olivier. Etienne.


204

GIGA

"Umjesto toga", rekao je Aszulay, "Manon je tražila ljubav. Uvijek je u potrazi za ljubavlju, Manon se uvijek prstima hvatala za nju, a ipak, nažalost, nije mogla shvatiti zašto joj je ono što je mislila da je Ijubav uvijek bilo oduzeto." Gledala sam njegovo lice; je li jedanput preklinjao Manon da se uda za njega? Je li ga odbila jer je on Tuareg, a on ju je i dalje volio? "Ali... kad je Etienne saznao da je Manon njegova sestra?" pitala sam. Na to je Aszulay izašao iz sjene i pogledao u sunce. "Moram i i", rekao je. Ostala sam na mjestu ne žele i da ode. Pri a i njegov glas hipnotizirali su me. Okrenuo se prema meni. "Imam informaciju koju želite da predam Etienneu, mademoiselle O’Shea", rekao je. "Moje ime je Sidonie", rekla sam ne znaju i to no zašto. Kimnuo je. Željela sam da ga izgovori. Željela sam uti kako izgovara moje ime. Ali okrenuo se i otišao. Dok sam stanovala u hotelu Nord-African, ponekad bih izdaleka znala ugledati muškarca u jednom od vanjskih kafi a u francuskoj etvrti i pomisliti da je to Etienne. U drugim prilikama spazila bih na as visokog Tuarega u plavom kako kraljevski hoda ulicom te pomislila da je to Aszulay. Ponekad sam sanjala Etiennea: uznemiruju e i tjeskobne snove u kojima bi on bio izgubljen ili ja. Snove u kojima bih ga pronašla, ali on me ne bi prepoznao. Snove u kojima bih ga vidjela u daljini, i u kojima bi postajao sve manji dok sam mu se približavala da bi naposljetku posve nestao. Snovi u kojima sam se gledala u ogledalu ne prepoznaju i se dok su mi se crte lica pomicale, mijenjale. Kad bih se probudila nakon takvih no nih mora, pokušavala bih se umiriti razmišljaju i o vremenima punim ljubavi koje smo imali u Albanyju. Ali bilo je sve teže sjetiti se nježnih trenutaka, misliti na izraz njegova lica dok sam mu se približavala. Jedno jutro, dok sam ležala u krevetu i slušala jutarnji poziv na molitvu, ispružila sam ruku prema stoli u kraj kreveta i uzela plo icu od Plavog muškarca s piste. Prešla sam prstima po izrazito plavom i zelenom uzorku; plo ica je bila glatka i hladna pod mojim jagodicama. Kako je opekar uspio stvoriti takve duboke boje? Pomislila sam na divlja Manonina ulja na platnu i usporedila ih s bolnom usredoto enoš u svojih finih prikaza, svojih pažljivih, savršenih cvjetova nježnih nijansi. Mojih opreznih, si ušnih poteza kistom pri slikanju pti jih gnijezda, leptirovih krila. Da, to su bili lijepi cvjetovi, lijepe ptice i leptiri, prave replike, ali što sam osje ala pritom? Koji sam dio sebe unosila u te kreacije? Opet sam se vidjela u svojoj staroj sobi u Albanyju kako držim kist i pokušavam uhvatiti malu, tihu sliku. Ali znala sam da te slike više nisu dio mojega života — ne ovog svijeta, ovoga novog svijeta.


205

GIGA

Opet sam pomislila na putovanje s Mustafom i Azizom, i žarkim usidrenim brodovima uz Atlantik, žuto nebo na kraju dana, osvijetljeno kruže im galebovima. Pomislila sam na oprezne i gladne pse pod stolovima trgovaca mesom u selima, koji su svaki dan ekali na sklizavu kašu kozjih, ov jih i janje ih iznutrica koju su muškarci bacali na pod. Pomislila sam na palme s obje strane glavne ceste La Ville Nouvelle i bogatstvo biljaka koje su raskošno i isprepletene rasle u vrtovima. Zatvorila sam o i, i na kapcima vidjela titranje marokanskih boja koje su bile posvuda: na tkaninama, na odje i, plo icama, zidovima, kapcima, vratima i kapijama. Boje toliko jarke da su me gotovo boljele o i, boje toliko blage, nježne i eteri ne da sam željela ispružiti ruku i zahvatiti ih kao što se želi uhvatiti oblak. Uspravila sam se. Najedanput sam poželjela naslikati sve to: brodove, nebo i ptice — slobodne galebove i zarobljene ljepotice u kavezima na tržnicama. Željela sam naslikati Marakešove mršave ma ke, ak možda i strašne dekapitirane glave koza, ili zapuštenu osamljenost muslimanskoga groblja. Željela sam uhvatiti serpentinaste labirinte soukova, prepune složeno pletenih košara i strahopoštovanja vrijednih uzoraka na tepisima, svjetlucaju ih dragulja u nakitu, sjaja ajnika od srebra i babouches duginih boja. Željela sam kopirati hladne sivo-bijele — napravljene od luga — obijeljene zidove; željela sam stvoriti bogatu i neobuzdanu izložbu hrpa za ina na D’jemmi el Fna; željela sam kopirati Majorelleovu veli anstvenu plavu boju. Nisam imala pojma mogu li proizvesti ijednu od tih slika s najmanjom autenti noš u. Ali morala sam pokušati. Otišla sam do trgovine sa slikarskim priborom kraj koje sam prošla puno puta, kupila vodene boje, papir, stalak i kistove razli itih veli ina. Kupnja je još smanjila broj mojih nov anica i kovanica, no toliko sam snažno osjetila potrebu za slikanjem da sam to morala u initi. Vratila sam se u hotel i postavila stalak blizu prozora i provela ostatak dana eksperimentiraju i. Kistovi su savršeno pristajali mojoj ruci. Moji potezi bili su sigurni i snažni. Kad sam uo ila da nestaje svjetlosti i da su mi vrat i ramena uko eni, zaustavila sam se i promotrila ono što sam napravila. Pomislila sam na akvarele u predvorju Grand Hotela de la Palmeraie, i usporedila svoje s njima. Pala mi je na um zamisao. Možda apsurdna.


206

GIGA

DVADESET SEDMO POGLAVLJE Nekoliko dana kasnije dok sam na papiru pokušavala uhvatiti pogled marokanske žene, zastala sam i otišla do ogledala. Zavezala sam jednu od svojih bijelih lanenih maramica oko brade. Obu em li haik i ostavim otkrivene samo tamne o i i obrve, ne e me se mo i razlikovati od drugih žena u soukovima. Iako sam dotad upoznala D’jemmu el Fna i neke druge tržnice, još sam uvijek s nelagodom ulazila u medinu. Tijekom tih nekoliko posjeta hodala sam pognute glave od straha da e zuriti u mene, da e me napasti male bande zahtjevne djece, da e me pozivati svi prodava i kako bih kupila njihovu robu, da e me kradomice dodirivati. Izašla sam i zaustavila se kako bih pogledala skupe svilene kaftane u izlozima francuske etvrti, a potom otišla u medinu i pronašla souk u kojem su se prodavali za samo mali dio te cijene. Opipala sam najjednostavniji kaftan i kona no kupila jedan nakon dugotrajnog cjenkanja. Bio je napravljen od proste pamu ne tkanine s malim crvenim cvjetovima na žutoj pozadini. Kupila sam duga ak, širok komad grube bijele tkanine — haik — i veo. Odnijela sam sve u hotelsku sobu i obukla se. Dugo sam zurila u sebe pa se potom skinula i dovršila sliku. Sljede i dan, odjevena kao marokanska žena, izašla sam iz hotela i otišla do D’jemme el Fna. Polako sam hodala trgom i gledala oko sebe. Ina e bih projurila, pazila da ne gledam muškarce u i, pazila da ne privu em pozornost. Ovaj put bilo je posve druga ije. Postala sam nevidljiva. I s nevidljivoš u je došla i sloboda. Nitko me nije gledao — ni francuski muškarci ili žene, ni marokanski muškarci ili žene. Mogla sam i i kamo god poželim. Mogla sam gledati i slušati. Bilo je toliko lakše u iti stvari, razumjeti, kad ne moraš biti svjestan sebe. Vidjela sam Muhameda s majmun em š urenim na njegovu ramenu; nije me pogledao. Zaustavila sam se kako bih gledala krotitelja zmija, uo ivši da su zmije najživahnije kad je sunce najblistavije. Vidjela sam djecu koja su se okupila oko jednog europskog para koji je pokušao pobje i kao i ja neko . Jedan niži dje ak u maloj skupini podsje ao me na Badoua, i na to me preplavila želja da ga opet vidim. Nadala sam se da u imati priliku kad se vrati Etienne; kad Manon vidi da me je Etienne primio, ona ne e imati izbora nego prihvatiti me. Možda joj se to ne e svidjeti, ali morat e to prihvatiti. Na kraju prvog tjedna provedenog u malom hotelu, uzela sam akvarele, obukla svoju zelenu svilenu haljinu i otišla u Hotel de la Palmeraie. Kad me je monsieur Henri vidio kako se približavam recepciji, crte lica su mu se napele. "Bonjour, monsieur", rekla sam. "Kako ste?" "Dobro. Dobro, mademoiselle. Kako vam mogu pomo i?" Pogledao je nosim li sa sobom svoj kov eg. "Željela bih razgovarati o ne emu." "Ne želite odsjesti kod nas?"


207

GIGA

"Ne", rekla sam i osmjehnula se pokušavaju i sakriti nervozu. Ovaj je trenutak bio toliko važan. "Ne, ne u više odsjesti ovdje." Razmotala sam akvarele. "Ali nedavno sam dovršila ove slike i pitala se jeste li zainteresirani za to da ih objesite kraj ostalih za komisionu prodaju." Promotrio ih je i zatim me pogledao. "Kažete da ste ih naslikali, mademoiselle? " Kimnula sam. "Zar se ne slažete da bi pristajale uz ostale koje ste izložili?" ponovila sam s istim stisnutim osmijehom na licu pokušavaju i djelovati poslovno i ne previše nadobudno. Kako ne bi vidio moj o aj. Ako budem ostala u Marakešu i ekala Etienneov povratak, bio mi je potreban novac. Ovo je bila moja jedina opcija. Nije rekao ne, ali nagnuo je glavu na stranu. "Naravno, o tome ne odlu ujem ja. Imamo kupca za robu — umjetni ka djela i nakit — koja se prodaje u hotelu." "Sigurna sam da biste mogli iskoristiti svoj utjecaj", rekla sam. "Muškarac poput vas, s izrazito dobrim ukusom." Progutala sam. Svidio mu se kompliment, crte lica su mu se opustile, a potom se doista osmjehnuo. "Vidjet u što mogu u initi", rekao je. "Nedavno smo prodali nekoliko, možda bi izlaganje novog umjetnika bilo zanimljivo." Osjetila sam toliko olakšanje da mi je trebao trenutak da odgovorim. Ništa nije bilo sigurno, ali barem me nije odbio. "U redu", rekla sam. "Da, u redu. Ostavit u ih kod vas i vratiti se za nekoliko dana da provjerim ho e li ih hotel uzeti. "Imam ih još", rekla sam. Dovršila sam još dvije, a jednu po ela tog jutra. "Hvala vam, mademoiselle", rekao je monsieur Henri, lagano se poklonivši, a ja sam podignula bradu i uzvratila mu otvorenim, zahvalnim osmijehom. Dok sam izlazila iz hotela, razmišljala sam o njegovim rije ima o novom umjetniku, te nastavila hodati žustrije njišu i rukama. Kad mi se osmjehnuo stariji muškarac i podignuo šešir dok sam prolazila kraj njega, shvatila sam da se još uvijek osmjehujem. Nekoliko dana kasnije bila sam u souku srebrnara i gledala prsten s etvrtastim topazom uokvirenim fino izra enim srebrom. Tog jutra otišla sam u Hotel de la Palmeraie i monsieur Henri rekao mi je da je osoba odgovorna za donošenje odluka o tome što e hotel prihvatiti, bila zadovoljna mojim radom. Uzet e oba platna. Ako budu pobudile zanimanje, uzet e ih još. Podignula sam prsten do razine ramena dive i se na inu na koji se svjetlost prelamala na njegovim plohama pokušavaju i otkriti kako mogu pomiješati boje i dobiti tu nijansu. Dok sam vra ala prsten vlasniku štanda, za ula sam poznat glas i okrenula se. Bila je to Falida s velikom, otrcanom maramom oko glave i pletenom košarom preba enom preko ramena. Držala je Badoua za ruku. Srce mi je posko ilo. "Badou", viknula sam, a on je pogledao unaokolo. Shvatila sam da me nije prepoznao. Razvezala sam krajeve haika i ponovila njegovo ime, i ovaj put zurio je u mene na trenutak te zatim pustio Falidinu ruku i dotr ao do mene, obgrlio rukama moje noge kao što sam vidjela da ini Aszulayu. Kleknula sam i obgrlila ga


208

GIGA

rukama. inio se jako mršav. Njegova kosa bila je preduga ka, padala mu je preko o iju zbog ega je stalno morao zabacivati glavu kako bi dobro vidio. "Nisam vas dugo vidio, mademoiselle Sidonie", rekao mi je, napravio korak unatrag i promotrio me. "Sada ste druga ija dama." "Nedostajao si mi", rekla sam mu. Pridružila nam se Falida. Imala je tamnoljubi astu modricu sa žutim obrubom na jagodi noj kosti. Suosje ala sam s njom. Iako je Badou bio neuhranjen i prljav, barem nije bilo dokaza da ga je Manon tukla. Još ne, pomislila sam. "Jesi li u nabavci, Falida?" pitala sam je. Odmahnula je glavom namrštena. "Kamo idete?" Nije odgovorila nego uhvatila Badoua za ruku. ekajte", rekla sam kad su krenuli, a Badou je preko ramena gledao u mene. Slijedila sam ih. "Idem s vama." Krenuli su u suprotnom smjeru od Sharije Zitoun. U ovom gradu stranaca iznenadilo me koliko je dobar osje aj bilo vidjeti nekoga — ak i ovo dvoje djece — koga poznajem. Falida je slegnula ramenima kao da nije važno ho u li ih slijediti ili ne. Hodali smo uskim prolazima koje još nisam bila otkrila, a potom je Falida otvorila nezaklju anu kapiju. Morala sam se sagnuti kako bih prošla ispod kamene grede, a kad sam se uspravila, otkrila sam da smo izašli iz medine. Marokanske groblje nalazilo se ispod niskoga raspadaju eg zida. Na zidu je bio izlizan znak s arapskim i francuskim natpisom: Interdit Aux Non Muslemans. Zabranjeno nemuslimanima. Zaustavila sam se. Ali Falida se popela na zid i posegnula dolje kako bi prebacila Badoua. Prolazili su izme u razbacanih humaka. Nije bilo stabala, ni cvije a, ni nadgrobnih plo a, osim nekoliko nagnutih, slomljenih plo ica na vrhu i dnu nekolicine novijih grobova. Uokolo je bilo razbacano sme e. To je bilo sumorno i samotno mjesto. ekajte", viknula sam iznova i prebacila se preko zida. Nije mi se svi ala ideja da Badou dolazi na ovakvo mjesto. Falida je tražila nešto, zaustavljala se kraj humaka i zagledala se u njih. Ostala sam kraj njih ne shva aju i što ini. Badou nije rekao ništa, ali vrsto je držao djevoj inu ruku. A zatim, kraj jednog plitkog groba, spustila je košaru i izvukla svoju ruku iz Badouove te nula. Badou je prišao bliže meni, a ja sam instinktivno izvukla ruke iz nabora haika. Badou je stisnuo moju ruku promatraju i Falidu kao i ja. Kad sam shvatila što ini, bila sam užasnuta. Grob je bio prekriven nasumce nabacanom rahlom zemljom, a ona je kopala objema rukama po njemu. "Falida", rekla sam, ali ona me ignorirala. Kad je odgrnula još više nabacane zemlje, ugledala sam rubove trulog mrtva kog pokrova od muslina. Okrenula sam Badoua tako da mu je lice


209

GIGA

bilo naslonjeno na mene, a ja sam rukama stisnula njegova ramena. "Falida", rekla sam strože, ona je prestala kopati i podignula pogled. "Što to radiš?" "Nabavljam za svoju gospodaricu", odgovorila je. "Nabavljaš što?" "Ona treba", rekla je. "Što treba odavde?" pitala sam. Ali tad je Falida ugurala ruke u zemlju opipavaju i. Dok je pomicala zemlju, ugledala sam lubanju, umotanu u mrtva ki pokrov, stisnutu u uskom otvoru. Ležala je postrance. Progutala sam drže i Badouvo lice uz svoj haik. Željela sam zaustaviti Falidu, ali kretala se polako, iako odlu no i pouzdano trgaju i stari plašt koji se raspadao na njezin dodir. A zatim je, na moje zgražanje, izvukla izblijedjelu, lomljivu kost, osmjehuju i se. "Samo iz staroga groba", rekla je podignuvši je. "Vru e pe ene kosti." Kost je bila zaobljena. Stavila ju je u košaru. "Još jednu", rekla je vrativši ruke pod zemlju. "Ho e li nas uloviti Aisha-Quandisha?" upitao je Badou prigušenim glasom. Drhtao je. Zašto ga je Falida dovela na ovo jezovito mjesto da gleda njezino strašno ponašanje? Je li Manon odobrila ovo? "Ne ako si dobar de ko", rekla je Falida gledaju i uokolo i trzaju i glavom širom otvorenih o iju. Pomislila sam da je osoba koju je spomenuo Badou mogao biti uvar groblja. "Gdje je on?" "Ona. Žena, ali noge deve. Zao demon. O i kao..." zastala je. "Vatra. Dolazi na groblja no u, lovi muškarci. Voli muškarci." "Vodim Badoua ku i", rekla sam ne mogavši podnijeti njegovo drhtanje. Uhvatila sam ga za ruku i kad sam namjeravala prekora iti uski grob, Falida je vrisnula. Zastala sam drže i nogu u zraku. "Ne, ne madame", rekla je djevojka sumnji avim glasom. "Ne koraknuti." Spustila sam stopalo. "Koraknuti iznad groba, beba ne raste tebi", rekla je potapšavši se po trbuhu. Pogledala sam njezino usko lice s masnicom, njezin zabrinut izraz lica. S Etienneom, iznenada sam pomislila, više ne e biti prilike za dijete. Ne e dopustiti da se to dogodi. Zašto se toga prije nisam sjetila? Razmišljala sam samo o tome da se brinem o Etienneu, da ga volim dok se bolest širi. Ali ovdje, na ovom sumornom mjestu, Falida me upravo podsjetila na to da nikad ne u biti majka. Nikad ne u držati svoje dijete, gledati ga kako raste. Prije no što sam upoznala Etiennea i zatrudnjela, prihvatila sam život bez supruga i djece kao dio svojega naslije a i nikad se nisam prepustila bilo


210

GIGA

kakvoj dubokoj žudnji ili želji. Ali kad sam doživjela toliko kratak, si ušan trenutak sna o maj instvu, bilo je puno teže vratiti se, potisnuti žudnju. Stoje i uko eno usred turobnoga groblja, zurila sam u Falidu koja se vratila kopanju. Badouovi mali prsti vrsto su se ovili oko mojih, dlan mu je bio vlažan. Zaobišla sam s njime grob s donje strane. Toga je trenutka Falida izbacila mali usklik veselja. "Imam!" rekla je, ovaj put visoko drže i zub s dugim, zašiljenim dvostrukim korijenom. Žu mi se dizala u grlu. "Zub najbolji", rekla je Falida cere i se. "Sada gospodarica sretna s ja." Zajedno smo se vratili u Shariju Zitoun. Zaustavila sam se u uli ici drvorezaca i kupila Badouu mali izrezbareni brod pokušavaju i mu odvratiti misli od onoga što je upravo bio vidio. Bilo je zastrašuju e i uznemiruju e za mene; što je on osje ao? Kad sam ušla kroz plavu kapiju s Falidom i Badouom, Manon je posko ila otvorenih usta. S njom je u dvorištu bio Francuz, Olivier, u lanenim hla ama, ali bez sakoa, s rukavima bijele košulje zavrnutim do lakata. Pušili su iz Manonine šiše, a otvorena boca konjaka i dvije aše bile su na niskom stolu. Kao i obi no, bila je odjevena u veli anstven kaftan s prozirnom dfinom iznad. Kosa joj je bila posebno sre ena, a šminka savršena. Namrštila se i promotrila moj haik dok sam stajala jedne ruke naslonjene na kapiju. "Zašto si još uvijek ovdje?" upitala je osorno. "Što radiš u Marakešu?" Nisam odgovorila. Falida joj je dodala košaru. "Iver i zub, gospodarice", rekla je. "Neošte eni?" pitala je puna nade. "Odnesi ih u ku u", rekla je Manon previše brzo i letimi no pogledavši muškarca. Ustao je i uzeo sako. "Ne moraš još i i, zar ne, Olivier?" rekla je spustivši svoju tanahnu ruku na njegovu. Odvrnuo je rukave. "Vratila su se djeca. I, osim toga, stiglo ti je društvo", rekao je i podignuo bradu pokazavši na mene. "Ona nije dobrodošla", rekla je Manon. "Mogu djecu opet poslati van. Reci da eš ostati još malo, Olivier", rekla je sladunjavo. Ali Francuz je odmahnuo glavom. "Ionako se moram vratiti na posao." "Kad eš opet do i, mon cher?" "U isto vrijeme sljede i tjedan", odgovorio je. Dok mi je dolazio u susret, koraknula sam u stranu kako bi prošao. Manon ga je slijedila i stavila svoju ruku u njegovu. "Nastavit emo razgovor sljede i put, oui?" upitala je, on se zaustavio, pogledao je i nadlanicom joj prešao preko obraza.


211

GIGA

"Da", rekao je i kimnuo s naznakom osmijeha na licu. "Da." Kad se za njim zatvorila kapija, Manon je brzo okrenula lice prema meni. "Zašto ste došli? Prekinuli ste važan razgovor", rekla je. "Nema razloga da budete ovdje — ovdje, u mojem domu, ili u Marakešu. Gubite vrijeme", rekla je žestoko izgovorivši te rije i. "Allez. Idite. Ne želim vas ovdje. Nemamo više o emu razgovarati." Badou je gurao svoj novi brod uz rub fontane promatraju i nas. Uo ila sam da je mrtva ptica još uvijek bila ovdje. Sad je bila gotovo posve istrunula, o i su joj bile izjedene, tijelo spljošteno i gotovo bez perja. Manon se okrenula i ušla u ku u dok su kaftan i dfina lepršali za njom. Otišla sam. Što sam i o ekivala nakon što sam se vratila u Shariju Zitoun s Badouom i Falidom? uli su se povici na dnu ulice; etiri dje aka napucavala su loptu u zid. Badou me slijedio, vrsto držao brod dok je stajao kraj mene te zurio u dje ake. Dvojica su bila viša od njega, jedan gotovo iste visine, i jedan neznatno niži. Niži je oklijevao, samo je povremeno nogom naciljao loptu ako bi posko ila u njegovu smjeru. "Jesu li to tvoji prijatelji?" upitala sam ga. Podignuo je pogled prema meni i odmahnuo glavom. "Poznajem Alija. Ima šest godina, kao ja. Živi ondje." Pokazao je na kapiju nasuprot njegovoj. "Zašto se ne ideš igrati s njima?" "Maman kaže da ne smijem jer su samo Arapi", rekao je opet promatraju i dje ake i ugrizavši se za donju usnicu. "Kaže da je bolje da joj pomažem. Ona kaže da sin uvijek mora pomo i svojoj majci." Pomislila sam na to kako provodi dane u ku i i dvorištu, pomaže Falidi i donosi stvari svojoj majci. Nikad ga nisam vidjela s nekim djetetom u Shariji Zitoun, nikad ga nisam vidjela da se igra i im osim svojim komadima konopca ili drva, posu enim štencem prije neki dan, i danas brodom koji sam mu ja kupila. "Ja sam sin", ponovio je. "Ho eš li opet do i k nama, mademoiselle?" upitao je. "Ne znam, Badou. Možda... možda kad se vrati oncle Etienne. Znaš li... vra a li se uskoro? Ili je ve posjetio maman?" upitala sam vedro, iako duboko posramljena zbog svojeg ponašanja. Ispitivati malo dijete radi informacija. Možda je ve stigao, a Aszulay toga nije svjestan, govorila sam si. "Ne", rekao je Baou. "Sad se moram vratiti unutra jer e se maman naljutiti." "U redu, Badou." Instinktivno sam se sagnula i zagrlila ga. Uzvratio mi je zagrljajem, brzo i prirodno, stisnuvši me svojim malim rukama oko vrata. Otad sam stalno nosila kaftane, haik i veo, mimo obavljala dnevnu kupnju nose i pletenu torbu. Novim o ima promatrala sam strankinje u francuskoj etvrti, one koje su


212

GIGA

samozadovoljno sjedile sa svojim pi em i cigaretama. Promatrala sam ih na D’jemmi el Fna ili u šankovima, kako se cjenkaju oko tepiha ili ajnika, kako ignoriraju prosjake ispruženih ruku i njihove povike bakšiš, bakšiš: molim, dajte. Shvatila sam koliko se ranjivo doimaju te žene, svi su mogli pro itati izraze na njihovim licima, tijela su im bila ocrtana uskom odje om, koža njihovih ruku i nogu otkrivena tako da su, iznenada sam pomislila, djelovale gotovo gole. Iako je prošlo samo nekoliko tjedana, inilo se da sam nekad davno bila jedna od tih žena, izložena i osjetljiva, daleko od sigurnosti i prisnosti europske enklave. Iznenada je bilo iznena uju e važno da se ne doživljavam kao jedna od tih žena koje su zaokupljene samo vlastitim malim željama. Opet sam prebrojila svoj novac jednog jutra to no mjesec dana nakon što je Aszulay rekao da bi se Etienne mogao vratiti. Ako ne jedem gotovo ništa, mogu ostati još dva tjedna. To je bilo to. Nijedna moja slika nije se prodala; provjeravala sam svakih nekoliko dana. Nacrtala sam još tri, ali ostala sam bez papira i nekih boja koje si više nisam mogla priuštiti. Ali Etienne bi mogao sti i svaki as. I tada e biti sve u redu. Kao i obi no tog sam jutra otišla dolje do ispucale hotelske recepcije i pitala ima li poruka za mene. Muškarac koji je naj eš e bio iza recepcije — bilo ih je tri ili etiri koji su radili ovdje — letimice je pogledao u pretince iza sebe i odmahnuo glavom. "Ne danas", rekao je kao što su on ili drugi uvijek govorili, a ja sam kimnula. "Hvala vam", rekla sam, ali prije negoli sam stigla oti i, rekao je: "Mademoiselle", i blago pocrvenio. "Znam da ste Amerikanka. Ali ostali gosti..." zastao je. "Neki su mi spomenuli da odsjedaju ovdje jer je to hotel za posjetitelje Marakeša. Posjetitelje iz Francuske, Njema ke, Španjolske i Britanije. I iz Amerike, poput vas." ekala sam. elo mu se sjajilo od znoja. "Žao mi je, mademoiselle. Nije prikladno da se odijevate kao muslimanka dok odsjedate ovdje. To uznemiruje ostale. Bilo je pritužbi, razumijete. Ako inzistirate da se i dalje odijevate tako, morat u vas zamoliti da napustite hotel." "Razumijem", rekla sam trepnuvši, okrenula se i izašla na vru e sunce. Aszulay je bio ondje, stajao je na ulici ispred hotela u svojoj plavoj halji i donjeg dijela lica prekrivenim rubom turbana. Gledao je niz ulicu pa sam vidjela njegov dijelom prekriven profil, i ostala bez daha.


213

GIGA

DVADESET OSMO POGLAVLJE Prišla sam mu. Ostala sam bez daha, nesumnjivo, jer ugledavši ga, znala sam da ima vijesti o Etienneu. Na zvuk mojih koraka, letimice me je pogledao pa se opet okrenuo. Izgovorila sam njegovo ime, opet me je pogledao, rekao nešto na arapskom, neko pitanje prema tonu glasa. Maknula sam veo s nosa i usta, a on je uzmaknuo, neznatno. "Mademoiselle O’Shea", rekao je prigušenim glasom. Potom je rekao: "Ali zašto ste..." "Imate li nekih novosti? Novosti o Etienneu? Je li stigao?" "Manon je dobila pismo", rekao je skinuvši dno turbana, razotkrivši donji dio lica poput mene. Zaboravila sam kakve bijele zube ima. Koža mu je bila tamnija zbog rada na intenzivnom ljetnom suncu, a o i još plavije. Približila sam mu se. "Pismo od Etiennea?" Kimnuo je. "Stiglo je ju er." ekala sam, ali prema izrazu njegova lica znala sam, prije negoli mi je rekao, što e mi re i. "Zao mi je. Napisao je da ne može do i ovaj tjedan. Možda za nekoliko tjedana, mjesec dana, pisalo je u pismu." Progutala sam. Još nekoliko tjedana, mjesec. Nisam mogla ostati toliko dugo; nisam imala dovoljno novca. "Ali onda..." rekla sam sjetivši se tog trena. "Poštanska marka... otkrit e grad, ili sigurno... sigurno je rekao Manon svoju adresu kako bi ga mogla kontaktirati. To ima smisla, Aszulay", rekla sam podignuvši pogled prema njemu. "To ima smisla. Mogla bih oti i do njega, gdjegod je u Maroku. Ne bih ga morala ekati ovdje." Aszulay me gledao u tišini. "Je li spomenuo gdje je?" pitala sam. "Je li na omotnici..." "Nije mi je pokazala, Sidonie", rekao je. "Samo mi je rekla da još ne dolazi, još nekoliko tjedana ili mjesec dana." "Ali oti i u do nje i pitati je. Ili ne, vi odite, vama e re i ako je pitate. Ne e re i meni, Aszulay, ali re i e vama." Odmahnuo je glavom. "Trenuta no nije ovdje", rekao je, i iznenada je zrak postao prevru , a sunce bijeli, goru i disk na mojem licu. "Nije ovdje?" ponovila sam. "Kako to mislite?" "Otišla je na odmor. Tjedna dana, ili dva, s..." zastao je, a zatim nastavio, "s prijateljem."


214

GIGA

Znala sam da je Manon otišla s Francuzom. Olivierom. Sigurno je to znao i Aszulay. "Je li povela Badoua?" Nisam ga mogla gledati, zurila sam u plo icu na zidu iza njega. "Ne. Ostavila ga je s Falidom." "Ona je samo djevoj ica", rekla sam. "Oni su samo djeca." "Ona ima jedanaest godina. Mogla bi se udati za dvije-tri godine", rekao je. "Odlazit u u Shariju Zitoun svakih nekoliko dana, odnijeti hrane i provjeriti jesu li dobro", dodao je. Kimnula sam i prekrila glavu haikom kako bih se zaštitila od sun evih zraka. Manon nije samo otišla s drugim muškarcem, nego je o ekivala da se Aszulay brine o njezinu djetetu. Zar uop e nema savjest? I zar Aszulay nije imao ki mu? Pogledala sam ga. Znala sam da je ovjek pun dostojanstva, iskrenosti. Kako može dopustiti Manon da ga tako iskorištava? Kako i dalje može biti s njom kad mu pokazuje toliko malo poštovanja? Nije zaslužio da ga se tako tretira. "Dakle, i dalje ete ga ekati?" rekao je Aszulay s nekim udnim prizvukom u glasu. "Ostat ete u Marakešu i ekati ga — Etiennea — bez obzira na to koliko dugo to može potrajati?" Ovlažila sam usne. "Ja..." zastala sam jer mi je bilo nelagodno re i da ne znam kako u to uspjeti u initi. "Da." "Sidonie, mislim... možda više ne biste trebali ekati. Možda biste se trebali vratiti svojem životu." "Svojem životu?" Još uvijek nije shvatio. I kako bi? Kako bi mogao shvatiti da za mene nije bilo ni ega u Albanyju? Iznenada sam postala ljuta na njega, na Aszulaya, zbog izjave da više ne bih trebala ekati. Bila sam ljuta na Manon jer je osjetila moje napore da prona em Etiennea. Ali možda sam najviše ljuta bila na Etiennea. Bilo mi je vru e i bila sam gladna; nisam jela ništa od prethodnog dana. "Kao što vi ekate?" rekla sam mu glasnije, snažnije. Uko eno sam ga gledala u o i. Lagano je odmahnuo glavom. " ekam što?" "Nju. Manon." Nisam mogla prekriti otrovan prizvuk dok sam izgovarala njezino ime. " ekat ete je, izvršavati njezine zapovijedi dok je ona negdje s drugim muškarcem?" Slegnuo je ramenima. "To je zbog djeteta", rekao je kao da je iznena en, ali to me nije zadovoljilo. "Vidim da me smatrate budalom što ekam da mi se Etienne vrati", rekla sam. "Hajde. Recite mi da me smatrate budalom. A zatim u ja vama re i da vas smatram budalom jer ekate Manon. Iskorištava vas kako biste joj se brinuli o sinu. Kako možete dopustiti da vam radi takvo što?" Nisam željela re i te stvari; Aszulay je uvijek bio ljubazan prema meni. Što se dogodilo sa mnom? Zašto mi je bilo stalo do toga kako ga


215

GIGA

tretira Manon? Zašto mi je smetalo što mu je toliko stalo do nje? Stisnuo je nosnice. "Možda na isti na in na koji vi dopuštate Etienneu da vam radi ono što radi." Zurili smo jedno u drugo. Njegove su me rije i ubole. Što Etienne radi meni. Najedanput ga više nisam mogla gledati, spustila sam glavu kao da štitim lice od sunca. Umjesto da ga posramim, kao što sam pokušala, on je postidio mene. Iznenada sam shvatila što misli o meni, dok beskrajno dugo ekam muškarca koji... vrtjelo mi se. Sunce je bilo prejako; zbog njega je sve bilo previše jasno, previše prozirno. Još uvijek pognute glave rekla sam: "Žao mi je Aszulay. Nemam pravo govoriti ti što bi trebao u initi. Žao mi je", ponovila sam. "Uz... uzrujana sam. Sve to ekanje. I sada..." "Razumijem", rekao je i ja sam ga opet pogledala. Je li, doista? Glas mu je bio pomalo uko en kao i izraz lica. "Ima još nešto", rekla sam jer sam znala da im ode ne u znati kad u ga vidjeti sljede i put. Sad sam znala da moram još nešto promijeniti kako bih ostala u Marakešu. "Da?" "Moram prona i neki smještaj. Ne u... ne u više ostati u hotelu. Pitala sam se... možete li mi pomo i?" "Ali hoteli u La Ville Nouvelle namijenjeni su strancima. Ljudima poput vas. Zašto i dalje ne ostanete ondje?" "Više mi ne odgovara", rekla sam mu. "Ne odgovara vam?" "Ne mogu nositi ovu odje u. Ne svi a im se to." Nisam mu željela re i da mi je ostalo tako malo novca. "Ali... nosite onda svoju ameri ku odje u. Zašto uop e nosite to?" "Na ovaj na in", pokazala sam na svoje tijelo i haik, "mogu se slobodnije kretati gradom." Odmahnuo je glavom. "Ne razumijem. Kako želite da vam pomognem?" Bilo mi je teško ne biti posve iskrena s njim. "Istina je, Aszulay, da si više ne mogu priuštiti boravak u hotelima u francuskoj etvrti. Možda negdje postoji mjesto, mjesto koje znaš, koje je jeftino. U medini." Izgledao je zapanjeno. "Ali medina nije dobra za vas. Ondje su samo Marokanci. Trebali biste biti sa svojim ljudima." Bez razmišljanja rekla sam: "Svi a mi se medina." Da, shvatila sam, svi ala mi se. Otkad sam se po ela odijevati kako bih se stopila s okolinom, osje ala sam se živa kao


216

GIGA

nikad dosad. "Nema hotela u medini", rekao je. "Kad Marokanci iz drugih gradova dolaze u posjet, stanuju kod rodbine ili prijatelja." "Sve što mi treba je soba. Jedna soba, Aszulay." "To je nemogu e", ponovio je i odmahnuo glavom. "Nemogu e? Zbog jedne sobe? Sama u se brinuti o svemu. Ne u..." "Morate razumjeti zemlju", rekao je. "Žena, nasarini, sama, u muslimanskoj ku i. To nije prikladno." Nasarini. Nazarenac, krš anin, ime kojim su ih zvali Marokanci. ula sam ga i prije u soukovima, upoznaju i sve više arapski jezik. Nisam pomislila na to kako bi moja prisutnost mogla donijeti neprilike ku i u medini. "Ali ina e više ne mogu ostati u Maroku. Sve ovo — moj dolazak ovdje, sve — bit e uzalud. Toliko sam blizu, Aszulay", rekla sam. "Znam da mislite da ne bih trebala ekati, ali..." Stajali smo tako dok su nas ljudi obilazili na ulici ispred hotela. "Molim vas", rekla sam naposljetku. "Ne mogu oti i ku i. Ne još. Molim vas, shvatite koliko je ovo važno za mene. Zar niste nikad. .." zastala sam. Namjeravala sam re i zar niste nikad voljeli nekoga toliko da biste u inili sve za njega, ali to je bilo preintimno pitanje. Što sam ja znala o tom ovjeku i njegovim osje ajima? "Vidjet u što mogu u initi", rekao je, ali izgledao je zabrinuto. "Hvala vam", rekla sam i, zbog osje aja olakšanja, nagonski dodimula njegovu nadlanicu kao izraz zahvalnosti. Spustio je pogled, ja tako er; moji prsti bili su mali na njegovoj ruci. Povukla sam prste, a onda me je pogledao. Bilo mi je žao što sam bila toliko nagla. O ito sam u njemu izazvala veliku nelagodu. Tek kasnije sjetila sam se da me je nazvao Sidonie. Muškarac odumrle ruke prekrivene rukavom dželabe nije se doimao sretnim kad me je Aszulay dva dana kasnije odveo do ku e u Shariji Soura. Aszulay je rekao da još ništa nije bilo dogovoreno, ali ovaj muškarac — njegov prijatelj — možda e dopustiti da ostanem ovdje neko kratko vrijeme. Bila je rana ve er i dok smo stajali u dvorištu — moje je lice prekriveno izuzevši o i — muškarac je zurio u mene. Odmah sam pogledala u pod znaju i da tako ne u djelovati odvažno. Kad sam podignula pogled, muškarac je odmahivao glavom. Aszulay je razgovarao s njim. Prepirali su se, tiho, na arapskom. Shvatila sam da je to uobi ajeno cjenkanje. Osim što je ovaj put bila rije o meni. Aszulayev ton ostao je isti, miran i vrst, i naposljetku je muškarac dignuo ruke uvis, inilo se, iz rezignacije. Aszulay mi je rekao cijenu sobe kao i obroka za tjedan dana; to


217

GIGA

je bio samo mali dio onoga što sam pla ala za jednu no u jeftinijem hotelu. Kimnula sam, Aszulay je uzeo moje kov ege i ušao u ku u. Nosila sam svoj slikarski pribor u pletenoj torbi i stalak u drugoj ruci. Slijedila sam ga; nakon osvijetljena dvorišta, uzak prolaz kojim smo prolazili inio se gotovo mra nim, i na trenutak sam se osje ala poput jednog od slijepaca na D'jemmi el Fna. Penjala sam se stubama iza Aszulaya, fiksiraju i pogledom njegove pete u žutim babouches. Stube su bile uske i strme, boljela me desna noga od napora zbog visokog podizanja pri svakoj plo icama obloženoj stubi. Aszulay je otvorio vrata i spustio moje kov ege na sredini sobe. Okrenuo se i pogledao me. "Je li u redu?" upitao me i ja sam kimnula i prije negoli sam imala vremena pogledati prostor jer ionako nisam imala izbora. U sobi je ugodno mirisalo, na drvo i isto u. "Da. Da, jako je dobro, Aszulay. Hvala." "Postoje dvije žene. Dat e ti aj i kruh ujutro, obrok u podne i nave er. Dolje, nasuprot kuhinji, je zahod." Kimnula sam. "Ali morate razumjeti da se ovdje ne možete kretati kao u hotelu; ne možete napustiti ku u bez muške pratnje. Iako moj prijatelj zna da niste muslimanka, ako želite ostati ovdje, morate se ponašati kao muslimanska žena, ili e on biti osramo en. Ima dva sina. Jedan e vas pratiti kad budete htjeli iza i. I, ako dopuste, možete ženama pomo i u poslovima oko ku e, iako mislim da e vas odbiti." "Zašto? Nisam..." "Gledat e vas kao suparnicu, kao potencijalno novu suprugu. Nije važno što im kaže suprug, one mu ne e povjerovati. Njegova druga supruga preminula je prije nekoliko mjeseci; ovo je bila njezina soba. Znaju da traži još jednu. Mi ite im se s puta, osim ako vas pozovu da im se pridružite. Darra marra kif defla", rekao je. "Uzre ica je za supruge da je dolazak nove žene u dom gorak poput oleandra. Smisle razli ite na ine kojima pokušavaju sprije iti dolazak nove supruge. Ako suprug ude dok ste sa suprugama, okrenite lice prema zidu kako vas ne bi mogao gledati. ini ovo jer mi duguje uslugu, ali nije sretan zbog toga. Zato morate initi sve kako im ne biste bili na putu i kako ne biste izazvali neke neprilike." Zaustavio se. "Pri uvjeravanju je pomoglo to što kaže da ne nalikujete na strankinju. Na taj na in mo i e re i susjedima da ste daleka ro akinja njegove mla e supruge." "Hvala", rekla sam. "Na tome što ste mi nabavili ovu sobu. I na..." željela sam re i još nešto. "Hvala", ponovila sam. Stajati s njim sama u maloj, zamra enoj sobi nije bilo isto kao stajati s njim vani na suncu. "Ho u li vas opet vidjeti?" pitala sam osje aju i se još povezanijom s njim zbog ove sobe. Osje aju i ga prijateljem. Pogledao me u lice, otvorio usta kao da želi nastaviti, no samo je kimnuo i nos i usta


218

GIGA

prekrio krajem turbana. Otišao je i vrsto zatvorio vrata za sobom. Soba je imala toliko nizak strop da sam podignuvši ruku gore mogla prisloniti dlan uz njega. Zidovi su bili napravljeni od hladna, tvrdog materijala. Pobliže pogledavši mjesto na kojemu je otpao mali komad žbuke, vidjela sam da su zidovi bilo jednostavno napravljeni od neke vrste blata. Zasigurno je to bila zemlja iz Marakeša jer je bila crvena, i inilo se da je bila stu ena dok nije otvrdnula i poravnala se te bila premazana žbukom. Na podu je bilo nekoliko malih obrubljenih tepiha. Imali su neuskla ene uzorke i izblijedjele boje, ali i dalje su bili prelijepi. Podignula sam ugao jednoga i vidjela da su ispod bile drvene daske. Ispustila sam tepih i instinktivno skinula cipele, pa zatim i arape. Gurnula sam nožne prste u tepihe. Bez obzira na to što su bili stari, još su uvijek bili debeli i podatni dok sam gurala prste još dublje. Kraj madraca za spavanje bio je mali ukrasni stol, a na zidu nasuprot izrezbaren drveni stol od laganog drveta. SA stola je dolazio svjež miris i zapitala sam se je li to thuya koju je spomenuo g. Russell i istaknuo da je ima u izobilju oko Essourije. Naslonjeno na zid kraj stola bilo je duga ko ogledalo s okvirom napravljenim od sjajnih staklenih komadi a u boji. Pogledala sam kroz visok, uski prozor dolje na dvorište. Kroz prozor nije ulazio ni dašak zraka. Skinula sam haik i kaftan te preko glave navukla jednostavni pamu ni kombine. To je bila moja prva no u medini, u si ušnoj zemljanoj sobi s veli anstvenim tepisima i mirisom šume. Madrac je bio prekriven mekanim pamu nim pokriva em na plave i bijele pruge. Pogledala sam ga. Pokušavala sam ne misliti na nesretnu ženu; je li umrla u krevetu? Raspakirala sam ostale kaftane koje sam nedavno kupila, i nekoliko toaletnih potrepština. Ostavila sam sve haljine složene u kov egu. Objesila sam kaftane i haik na avli e sa stražnje strane vrata, stavila toaletne potrepštine na stol, i plo icu od Plavog muškarca s piste — koja je ono bila arapska rije — zellip — na stolac pokraj kreveta. Ostavila sam sklopljeni stalak kraj ogledala. Sjela sam na duboko uvu en prag prozora le ima okrenuta prema jednom zidu — zasigurno je bio širok od etrdeset pet do šezdeset centimetara — i stopalima na drugom. Dan je gubio na vru ini koja je naglo jenjavala i naposljetku je zrak postao blaži i mirniji, hladniji. Pogledala sam dolje na sve mra nije dvorište, stabla u lon anicama i velike glinene posude s biljkama te geometrijski dizajn plo ica koje su prekrivale tlo. Osim dalekog bubnjanja s trga, nije bilo drugih zvukova. Ma ka — sad sam mogla razabrati da je crvenkasto sme a — kradomice se šuljala dvorištem, te se zaustavila, na oprezu, ispred jedne lon anice. Pomislila sam na Cinnabar. Probudila me ulica koja se po ela buditi s druge strane dvorišta. Škilje i sam pogledala na sat; tek je bilo prošlo sedam sati, ali ve je vladala buka. Ustala sam iz kreveta i pogledala kroz prozor; dvorište je još uvijek bilo prazno. Ali kopita su kloparala po uskim ulicama poplo enim kaldrmom s one strane kapije, a muški glasovi tjerali su magarce. Zazvonilo je zvonce bicikla, a ja sam namirisala svjež kruh. Zatim se


219

GIGA

ulo ritmi ko pljeskanje rukama i dje ji glasovi koji su pjevali. Glasovi i pljeskanje postali su sve glasniji a zatim iš eznuli; djeca su zasigurno prolazila ulicom na putu u školu. Plakala su. Ispod mene u ku i jasno se ulo kako se netko iskašljava i kašljuca, a nakon toga obilato pljuje. Vratila sam se u krevet i pokušala zaspati, ali to je bilo nemogu e. Dok sam tako ležala, shvatila sam da sam no as bila utonula u dubok san bez snova. Nisam razmišljala o Etienneu otkad sam ju er stigla ovamo. ula sam muški glas i ustala kako bih opet pogledala dvorište. Bio je to suprug; razgovarao je s nekim koga nisam mogla vidjeti te potom izašao kroz kapiju. Znaju i da je otišao, prekrila sam lice i spustila se dolje. Pronašla sam kuhinju i ušla. Tri žene pripremale su hranu; jedna srednjih godina a druga mla a, kao i jako stara i izborana crna žena. Sve su nosile jednostavne kaitane s malo šarenijim dfinama. Lica su im bila otkrivena; prestale su raditi i pogledale me. "Salem alejkum", rekla sam. Stara služavka napu ila je usne i vratila se miješanju ne ega u crnom loncu. Starija žena okrenula je le a i vještim, odzvanjaju im udarcima nastavila sje i debeo komad mesa. Samo me mla a žena — bila je mla a od mene — pogledala u o i i rekla slema. Nije mi bila poznata ta rije , ali zvu ala je poput pozdrava, pa sam kimnula i osmjehnula se. Znala sam da ne vidi osmijeh pod velom, ali nadala sam se da mi o i otkrivaju da sam zahvalna na njezinoj ljubaznosti. Imala je uzorak si ušnih to kica istetoviran na elu. Otišla sam u zahod i opet prošla kroz kuhinju; nijedna me ovaj put nije pogledala. Izašla sam na dvorište i sjela na drvenu klupu. Pojavila se ma ka. Pucnula sam prstima i ispustila šaputav zvuk. Došuljala se, ponjušila mi prste, ali zatim odjurila. Naposljetku mi je mla a žena donijela tanjur s debelim, beskvasnim kruhom, medom i mekanim bijelim sirom te kriškom svijedozelene lubenice; vratila se unutra i iznijela aj od metvice. Opet je otišla i ja sam maknula prekrivalo za lice. Dok sam ustima prinosila komad sira, razmišljala sam o onome što mi je rekao Aszulay: da e žene initi što mogu kako bi zastrašile drugu ženu. Pomislila sam na Falidu koja je iskopavala kosti i zube s groblja za Manon, a zatim na Manon koja mi je rekla da sama izra uje kohl sa sastojcima od kojih e muškarci poludjeti od požude. Sigurno e upotrijebiti kost i zub za arolije o kojima mi je pri ao Etienne. To sje anje na Etiennea inilo se toliko starim: sjedim u svojoj ku i u Albanyju, slušam njegove pri e o arobnim mo ima i demonima u zemlji prekrivenoj beskrajnim suncem dok je hladan zimski vjetar zavijao oko mojih prozora. inilo se kao da je to scena iz knjige koju sam pro itala. I evo me sad ovdje, u sparnom dvorištu kako gledam u komad sira i pitam se je li hrana koja mi je servirana bila za arana kostima pretvorenim u prah ili komadi em zuba ili nekom drugom arolijom. Potom, govore i si da postajem praznovjerna kao prava Marokanka, duboko sam udahnula i zagrizla te ga prožvakala i oprezno progutala. Bio je gladak, kremast i slastan. Pojela sam svu hranu s tanjura i popila aj. Ostala sam sjediti u dvorištu ne znaju i to no što da inim dalje. Znati da ne mogu ustati i oti i


220

GIGA

iz ku e kad poželim, bio je udan osje aj. Zapitala sam se uhvati li žene, koje su živjele na ovaj na in cijeli svoj život, klaustrofobija. Naposljetku sam ula ženske glasove odozgo i pogledala uvis. Nisam vidjela ništa, ali mogla sam razaznati barem tri razli ita glasa, nesumnjivo s krova. Prekrila sam lice, popela se stubama kraj sobe, zatim još jednim stubama, a ženski glasovi postali su sve glasniji. Nakon mraka u stubištu, jutarnja svjetlost bila je jaka kad sam izašla na krov. Glasovi su utihnuli. Tu su bile dvije supruge i služavka; sjedile su prekriženih nogu oko hrpe zlatnog zrnja žita. Aszulay mi je rekao da im se ne pridružujem ako nisam pozvana, ali kad su sve odvratile pogled i nastavile trijebiti zrnje, izbacivati komadi e blata i prebacivati isto zrnje na duga ak komad jute, sjela sam na udaljeni rub krova. Ostavila sam lice prekrivenim; nekako sam se osje ala sigurnijom jer me nisu mogle promatrati, i možda vidjeti nesigurnost koju sam osje ala. Što im je suprug rekao o meni? Što su mislile o meni, ženi samoj u zemlji u kojoj žena bez muškarca nije ništa? Sigurno sažaljenje. Možda odbojnost. Nisam mogla razabrati. Ostala sam na dalekom kraju krova, odvojena od njih, a one su nastavile razgovarati jedna s drugom, povremeno bacivši letimi an pogled u mojem smjeru. Ja sam povremeno gledala u njih, a povremeno u grad. Gore su se obrušivale lastavice. Poželjela sam da razumijem što govore. Okruživali su me ravni krovovi ostalih ku a, neki malo viši, a neki niži od ovog. Minareti su dodatno isticali tu ravninu. Sezali su uvis, etvrtasti i vrsti, no ipak vitki, poput raseljenih svjetionika. Adas je blistao; žmire i se inilo da ga mogu dotaknuti. Sjetila sam se kako sam stajala na krovu hotela u Tangeru, i toga kako sam se osje ala poput žene uhva ene izme u dva svijeta. A ovdje, u kaftanu i prekrivena lica s malo stvari dolje u sobi, osje ala sam da je neka crta bila prekora ena. Nastanjivala sam ovaj svijet, u ovom trenutku. Na mnogim susjednim krovovima bile su žene i djeca; nigdje nije bilo muškaraca, i bilo je jasno da krovovi ženama predstavljaju slobodu. Ovdje nisu nosile velove i mogle su biti ono što jesu. Nisu bile nijeme figure nalik na sjene koje su klizile kraj mene u uli icama i prolazima medine. Smijale su se i avrljale dok su rasprostirale mokru odje u kako bi se osušila, dojile svoju djecu i šivale. Jedna je žena glasno raspravljala s mladom; naslutila sam da su majka i k i prema njihovoj prisnosti. Neka starica ležala je otvorenih usta na le ima pod suncem. Mala djeca igrala su se posvuda, penjala se preko svojih majki ili odgrizala kruh u rukama. Nakon nekog vremena inilo se da su žene na mojem krovu zaboravile na mene. Smijale su se i kimale dok su im snažne ruke brzo i sigurno trijebile zrnje velikom brzinom bez imalo napora, a ja sam im iznenada zavidjela na bliskosti, na njihovu prijateljstvu. Izbjegavala sam sve ponude prijateljstva u Ulici Juniper, ali sada, zbog razloga


221

GIGA

nepoznatih ak i meni, željela sam postati dio ove male skupine. Željela sam da mi šake pune zlatnog zrnja klize kroz prste, i da, bez obzira na to što nisam razumjela razgovor, strane rije i lebde oko mene i smještaju se na ramenima poput laganog plašta.


222

GIGA

DVADESET DEVETO POGLAVLJE Prošla su tri dana otkad sam se doselila U Ulicu Sharia Soura. Nisam se nijedanput srela s glavom obitelji iako bi ujutro i nave er ula njegov glas i vidjela ga u dvorištu s prozora. Cesto je bio u društvu dvaju dje aka od etrnaest ili petnaest godina; zasigurno su to bili njegovi sinovi koje je spomenuo Aszulay, blizanci — obojica iste visine i stasa — visoki i štrkljasti, no širokih ramena. Starija supruga i služavka su me ignorirale, ali bilo je o ito da je mla a supruga radoznala i da pokazuje zanimanje za mene. Nije bilo na ina da komuniciramo, ali cijenila sam njezine osmijehe koji su bili sve u estaliji nakon prvog dana. Predstavila mi se kao Mena i smijala se dok je pokušavala izgovoriti Sidonie. Imala je visok i ugodan glas te okruglo, blijedo lice koje je bilo visoko cijenjeno medu marokanskim muškarcima. Vjerojatno nije imala više od dvadeset godina. Kad bih pokazala neki predmet, Mena bi ime izgovorila na arapskom. U kratko vrijeme nau ila sam mnoštvo rije i i jednostavnih fraza. Željela je pokušati i razgovarati sa mnom; doimala se usamljenom iako je stalno bila u društvu ostalih dviju žena. Brbljala je bez prestanka i pokazivala mi kako se radi couscous i valjala je i oblikovala navlažen durum i premazivala ga sitno mljevenim pšeni nim brašnom prije kuhanja na pari. Gledala sam je dok radi hariri, juhu od le e, slanutka i janjetine. Kad bih joj pokazala da želim pomo i pri pripremi ostalih jela, u ila bi me kako rezati meso i povr e i koliko ih dugo kuhati, ponekad me nestrpljivo hvatala za ruku i snažnije i brže miješala hranu u loncu. Ignorirala je neodobravaju e letimi ne poglede prastare služavke, ali kad bi starija supruga — Nawar — ušla u kuhinju, Mena bi zašutjela. etvrti dan postala sam nemirna i tjeskobna, više nisam mogla biti zatvorena u ku i, na krovu ili u dvorištu. Objasnila sam Meni da želim iza i. Konzultirala se s Nawar koja se doimala pomalo zlovoljnom, ali ipak je viknula ime — Najeeb — i jedan od dje aka pojavio se iz stražnje sobe. Rekla mu je nekoliko re enica, podignula bradu u mojem smjeru i Najeeb je otišao do kapije, zaustavio se ekaju i me. Pokrila sam se i slijedila ga kroz zavojite ulice. Promatrala sam njegove gole pete dok je hodao preda mnom; bile su rožnate. Prepoznala sam nekoliko ulica i shvatila da smo prošli kraj Sharije Zitoun na putu do soukova. Vidjela sam nišu u zidu — s ma ima — gdje su odlazili Badou i Falida kad bi ih Manon poslala van. Nakon što me je Najeeb odveo do soukova jer je, bila sam sigurna, o ekivao da u i i u kupnju, pretekla sam ga pogledavši ga, a on me je slijedio. Kroz D’jemma el Fna otišla sam do francuske etvrti i sve do Hotela de la Palmeraie, svako toliko letimi no pogledavši Najeeba. Gestikuliraju i sam ga zamolila da me pri eka dok sam ulazila u hotel skidaju i haik i veo. Odmah je okrenuo leda. U predvorju me monsieur Henri vidio kako ulazim. Namrštio se zbog mojeg kaftana, ali potom i kimnuo. "A, mademoiselle. Da. Sjajne vijesti. Obje vaše slike su prodane, i kupci su i dalje zainteresirani. Rije je o mladom paru koji ure uje dom u Antibesu, i


223

GIGA

žele barem još etiri slike istog stila." Ispunila me neobi na vru ina. Nisam imala pojma da u se tako osje ati nakon ove vijesti; da su moje slike tražene. "Mademoiselle? Rekli ste da imate još slika. Par odlazi sljede i tjedan, i željeli bi imati priliku pogledati ih prije toga." Kimnula sam. "Da. Da", ponovila sam. "Donijet u ih. Sutra." "Dobro. A sad, da vidim", rekao je, okrenuo se kako bi otvorio ladicu u ormari u iza recepcije. "Da. Izvolite. Hotel je uzeo uobi ajenu proviziju od pedeset posto. Detalji o prodaji zabilježeni su ovdje." Uzela sam omotnicu od njega i dalje kimaju i. "Hvala vam, monsieur Henri", rekla sam. "Hvala vam", ponovila sam. "Vidimo se onda sutra", rekao je i okrenuo se jasno pokazavši da smo obavili posao. Krenula sam van prema Najeebu i pokrila se kako ga opet ne bih dovela u neugodnu situaciju. Nisam mogla ekati, razderala sam omotnicu. Uz tipkanu priznanicu bio je ek s iznosom koji nisam o ekivala. Zurila sam u njega misle i da sam ga možda krivo pro itala. Ali nisam. Iznos koji sam primila za svoje dvije slike ispunio me euforijom. Prvi put u životu zaradila sam novac. Za nešto. im sam ugurala ek natrag u omotnicu, Najeeb je krenuo ulicom prema medini, ali ja sam izgovorila njegovo ime i opet mu pokazala da me slijedi. Otišla sam u banku i rekla da želim otvoriti ra un. Bankovni blagajnik me pogledao. "Morate imati neku legitimaciju, mademoiselle", rekao je, a ja sam kimnula. "Vratit u se s putovnicom, sutra", rekla sam i potom pustila Najeeba da me vrati do Sharije Soura. Sljede i dan sam opet pokazala da moram i i van, na što je Nawar iznova reagirala zlovoljno, iako je pozvala Najeeba. Prvo sam otišla do Hotela de la Palmeraie i ostavila monsieureu Henriju ostale etiri slike koje sam bila dovršila. Zatim sam se vratila u banku i otvorila ra un, uzela novac koji sam trebala i poslije toga otišla do trgovine za slikarski pribor. Nabavila sam još papira i boja. Iz hira sam kupila drvenu kutiju s tubama uljanih boja, nekoliko platna i razli itih kistova. Razmišljala sam o tome koliku dubinu mogu posti i slikanjem uljanim bojama. To je posve nova tehnika, ali željela sam je isprobati. Na putu natrag, iz souka u souk, lutala sam kroz buku i boje, zaustavljala se tu i tamo, ispipavala tkanine, drvene rezbarije i srebrninu. Najeeb je uvijek stajao tik iza mene i držao moju kupljenu robu. Kupila sam veliku vre icu indijskih oraš a za njega. Odmah sam htjela isprobati uljane boje; slikala sam u sobi, ali u ovo doba dana nije bilo dovoljno svjetlosti. Odnijela sam stalak dolje u dvorište, postavila platno i istisnula boje na paletu.


224

GIGA

Mena je izašla, privukla stolac i po ela me gledati svojim bistrim o ima i pomalo zarumenjenih, ina e blijedih, obraza dok se dvorište polako pojavljivalo potezima kistova. Okrenula sam se prema njoj, pokazala na njezino lice i opet spustila kist na platno. Ali dok sam slikala njezin lik, ona je poviknula, spustila ruku na moju i odmahivala glavom govore i la la. Ne. "Što nije u redu?" upitala sam je, a ona si je uzela truda s rije ima i gestama i ja sam razumjela dovoljno kako bih shvatila da je ne smijem slikati. Zarobit u joj dušu u platnu. Kimnula sam i pitala Menu, na svojem jednostavnom arapskom, mogu li naslikati muškarca. Razmislila je na trenutak i potom kimnula. S muškarcem je to bilo u redu. Duh muškarca bio je dovoljno snažan da ne bude oduzet, shvatila sam prema njezinim rije ima i gestama. Ali nisam smjela nacrtati ženu ili dijete. Sjedile smo u prijateljskoj tišini; Mena me je gledala dok radim kad je Nawar izašla na dvorište. Zastala je, zatim došla i pogledala sliku. Odmahnula je glavom stisnutih usana i izbacila bujicu rije i Meni te odjurila tako da joj je kaftan snažno zalepršao za njom. Gledala sam kako nestaje u ku i, a zatim pogledala Menu. Mena je polako odmahnula glavom i nakon nekoliko re enica znala sam da ne smijem slikati u dvorištu. Nawar je mislila da u tako privu i zle duhove. Dan poslije bila sam na krovu s Menom i Nawar kad je stara služavka viknula nešto s dvorišta. Mena se nagnula preko ruba, javila se i zatim pogledala u mene. "Aszulay je ovdje", rekla je; posko ila sam, možda malo prebrzo, i otišla do stuba. "Sidonie", viknula je Mena za mnom i kad sam je pogledala, stavila je ruku preko nosa i usta kao da me želi podsjetiti na to da moram prekriti lice. Kimnula sam, ali nisam mogla objasniti da to nije potrebno, te krenula niza stube. Aszulay je stajao u dvorištu i držao Badoua za ruku. "Zdravo", rekla sam pomalo bez daha zbog žurbe, pogledala Aszulaya i zatim Badoua. "Je li Etienne u Marakešu?" upitala sam. Aszulay je podignuo rame; imala sam dojam da je tim malim pokretom pokazao da ga je ljutilo moje pitanje. "Ne." "Zar... zar više ne smijem ostati ovdje?" upitala sam i progutala. "Jesi li mi to došao re i?" "Ne. Razgovarao sam s prijateljem. I dalje smiješ ostati ovdje." Kimnula sam s olakšanjem što u ostati ovdje još neko vrijeme, ali i uznemirena jer je vrijeme prolazilo bez vijesti o Etienneu.


225

GIGA

Duboko sam izdahnula. "Hvala. Kako si, Badou?" upitala sam i pogledala dijete. Osmjehnuo se, a meni je bilo drago što mu je kosa bila podšišana i sjajna i što su mu dželaba i pamu ne hla e iste. "Idemo vidjeti kornja e", rekao je. "U vrt", objasnio je Aszulay. "Završio sam ranije danas pa u odvesti Badoua tamo. Bili smo u blizini pa sam mislio da nam se možda želite pridružiti." Rekao je to u ležernom tonu, ali i pomalo oklijevaju i. "O", rekla sam iznena ena. "I i eš s nama, Sidonie?" upitao je Badou. Shvatila sam koliko želim iza i. Toliko esto sam tog tjedna znala pomisliti koliko je Nawarin i Menin život ograni en. "Da", odgovorila sam. "Idem po veo i haik." Dok sam se penjala u sobu, naišla sam na Menu kako se skriva na stubama. O ito je ula što govorimo, ali nije razumjela naš francuski. Podignula je obrve kao da pita što se doga a. Tražila sam arapsku rije za izlazak te zatim izgovorila Aszulayevo ime. Stisnula je usne na isti na in kao što bi to u inila Nawar kad je bila nezadovoljna mnome. Ne rekavši ni rije , okrenula se i vratila se na krov. U sobi sam uzela veo, ali prije negoli sam njime prekrila donji dio lica, pogledala sam se i srednjim prstom izravnala obrve kao što sam vidjela da to ini Manon. Prije izlaska iz medine, zaustavili smo se kako bismo kupili slatkiše za Badoua. Aszulay je spustio nekoliko centima na dje akov dlan. Badou je otr ao k prodava u sa stolom punim hrpa poše erenih kockica želea u bojama dragog kamenja. "Idem pogledati noževe", rekao je Aszulay i otišao do obližnjeg štanda. Promatrala sam kako Badou sam obavlja kupnju, uo ivši kako je ponosno podignuo bradu dok je govorio arapski s muškarcem pružaju i mu centime na dlanu svoje ruke. Muškarac je uzeo kovanice, stavio slatkiše u papirnati stožac i pružio ga Badouu, kazavši mu nešto i kimnuvši. Vratio se k meni, pogledao me, pa zatim i Aszulaya koji je palcem prelazio preko oštrice noža. Uzeo je kockicu želea iz stošca i gurnuo je u usta. Zatim je stožac pružio meni. "Muškarac je rekao da svoje slatkiše moram podijeliti s ocem i majkom", rekao je, a zatim se osmjehnuo. "Jako je smiješan, zar ne?" "Da", odgovorila sam uzvrativši mu osmijehom i uzela jednu poše erenu kocku. IM SMO IZAŠLI iz medine, odvezli smo se u Le Jardin Majorelle u stražnjem dijelu kola koja je vukao magarac. "Oti i emo do jednog ve eg jezera", rekao je Aszulay kad smo stigli u vrt. "Ondje


226

GIGA

su kornja e najve e." Otišli smo do jezerca s kojeg se odbijala svjetlost, i dok je tr ao do njegova ruba, spustila sam haik na kamenu klupu i skinula veo s lica. Monsieur Majorelle prošao je kraj nas, pozdravio Aszulaya, zastao i pogledao u mene. "Bonjour, monsieur Majorelle", rekla sam. "Mademoiselle O’Shea. Upoznala sam vas prije nekog vremena kad sam bila ovdje s g. Russellom i g om Russell." Doimao se iznena enim. "A, da. Prilago avate se životu u Marakešu, ini se." Letimi no je pogledao Aszulaya na ispitiva ki na in, ali Aszulay je jednostavno stajao ondje. "Vidimo se sutra, Aszulay. Stigle su neke nove lon anice." Badou je nuo kraj nepomi ne vode u kojoj se odražavalo nebo, uko enih ramena zure i u ravnu površinu posutu listovima ljiljana. Aszulay mu se obratio na arapskom, Badou je spustio prste u vodu i micao njima amo-tamo razbivši staklastu površinu. Gotovo odmah izvirila je glava kornja e samo nekoliko centimetara daleko od Badouovih prstiju. Badou je posko io unatrag, zinuo od uda, pogledao nas i po eo se smijati. "La tortue", rekao je još uvijek se osmjehuju i. "Uplašila me je." Opet je spustio prste u vodu. "Želim da to u ini još jedanput."

nuo i

Kornja a mu se približavala nadaju i se vjerojatno hrani. Ponovno je podignula svoju okruglu glavu, ovaj put otvorivši svoja bezuba usta, a zatim brzo pljusnula pod vodu. Badou se opet nasmijao, oduševljen. Bio je druga iji dje ak bez uobi ajenog ozbiljnog izraza lica. "Prvi put ujem kako se smiješ", rekao je Aszulay. Pokrila sam usta rukom nesvjesna da sam se bila nasmijala zajedno s Badouom. Aszulay me promotrio. "Zašto izgledate kao da vam je žao što ste se smijali?" Trepnula sam. "Nisam sigurna." Pomislila sam na dijete, na Etiennea, na sve što se dogodilo posljednjih nekoliko mjeseci. Shvatila sam da se nisam smijala otkad me je napustio Etienne. Jesam li mislila da nemam pravo na smijeh? Na sre u? Pogledala sam dolje u Badoua koji je pomicao prste u vodi. Na kratak trenutak pod suncem uspio je u tome da zaboravim na težinu svojega života. Letimice sam pogledala Aszulaya. Nije me gledao, ali imala sam jasan dojam da me žali. Nisam željela da me ovaj muškarac žali. Ustala sam s klupe i nula kraj Badoua. "Pozovimo opet kornja u", rekla sam i prstima lagano prešla preko površine vode. Dok smo izlazili iz vrta, Aszulay se obratio Badouu na arapskom. Slušao ga je otvorenih usta i sjajnih o iju. "Da, oncle Aszulay, da, kad emo i i?" "Za tjedan dana. Sedam dana", rekao je i podignuo Badoua u kola koja su nas ekala.


227

GIGA

Badou je pogledao svoje prste. Usne su mu se pomicale dok je brojio. "Svakih nekoliko mjeseci idem u posjet svojoj obitelji", dodao je Aszulay okrenuvši se prema meni. "Badou rado ide sa mnom. Voli se ondje igrati s djecom." Njegovoj obitelji. "O. Imaš djecu?" upitala sam pomalo iznena ena. Nekako... uznemirena. Zašto? Shvatila sam da sam pretpostavljala da nema ženu, ni djecu, ve im dijelom zato što sam vidjela samo stariju ženu koja me je poslužila ajem u njegovu domu. Je li to bilo i zbog njegove veze s Manon? Zbog toga što sam mislila da je iznad onih koji uz brak imaju ljubavnicu? "Ne", odgovorio je, napadno se okrenuo prema Badouu i po eo razgovarati s njim o kornja ama. Nakon što smo sišli s kola, Aszulay i Badou otpratili su me do Sharije Soura. Badou je upitao: "Sidonie, ideš li s nama u bled?" "Ne", odgovorila sam zaustavivši se pred kapijom. "Ali nadam se da ete se dobro provesti." Okrenula sam se i pokucala. ekali smo, a zatim je Aszulay rekao: "Želite li i s nama?" Pomislila sam da je to rekao samo iz ljubaznosti. Ali to je bila moja pretpostavka: ameri ka pretpostavka. To nije bio Aszulayev na in. Dodao je: "Ne e nas biti dva dana." Kapiju je otvorio Najeeb. To je zna ilo da emo preno iti. Kao da mi ita misli, Aszulay je rekao: "Imaju i žensku nastambu." Sjetila sam se no i u bledu s Mustafom i Azizom: zvijezda, tišine, divlje deve. Opet sam pomislila na rije obitelj. Aszulay je rekao da nema djecu, ali ima li ondje suprugu? Dvije, ili ak tri? "Imam une camionette", rekao je. "I i emo njime." "Kamionet? Vlastiti kamionet?" Kimnuo je. Nekako sam bila iznena ena. Zamišljala sam ga kako hoda niz prašnjavu piste, poput prvog Plavog ovjeka kojega sam vidjela. Ili kako sjedi na devi. "To vam je udno?" Osmjehnula sam se. "Ne. Zapravo ne." "I? Želiš i i s nama?" "Da", odgovorila sam. "I i u. Osim..." zastala sam. Osim ako Etienne ne do e do tada. "Osim...?" upitao je. "Ništa", odgovorila sam.


228

GIGA

"Do i u po tebe za sedam dana, nakon doru ka", rekao je. "Ho eš li nam sutra donijeti hrane, oncle Aszulay?" upitao je Badou pogledavši ga. Aszulay je stavio ruku na dje akovu glavu. "Sutra moram odraditi previše sati. Ali ostavio sam vam hrane. Falida e je skuhati za tebe", rekao je. "Ho e li se maman uskoro vratiti ku i?" potom je upitao Badou. Aszulay je kimnuo. "Uskoro." Pogledala sam Badoua i zatim Aszulaya. "Ja bih mogla oti i u Shariju Zitoun i provjeriti jesu li Badou i Falida dobro", rekla sam. "Da. Do i u moju ku u, Sidonie", rekao je Badou. "Kako želiš", rekao je Aszulay. "Vidimo se onda sutra, Badou", rekla sam mu, a on je kimnuo. Aszulay

je

uhvatio

Badoua


za

ruku,

a

ja

sam

ušla

kroz

kapiju.

229

GIGA

TRIDESETO POGLAVLJE Sljede e jutro s košarom punom kruha i loncem kefta — mljevene, za injene janjetine koju sam napravila — otišla sam u Najeebovoj pratnji do Sharije Zitoun. Bilo je skoro jedanaest sati kad sam pokucala na kapiju. Najeeb se naslonio na vanjski zid, i ja sam znala da e me ekati bez obzira na to koliko se zadržim. Morala sam dva puta pokucati prije negoli se javila Falida, oprezno, i pitala tko je. Kad sam joj odgovorila, polagano je otvorila kapiju. "Moja gospodarica nije ovdje", rekla je širom otvorenih o iju. "Znam. Ali donijela sam nešto hrane i želim vidjeti Badoua." Kimnula je i pustila me u dvorište. Badou je silazio stubama; opet sam uo ila da mu je kosa bila po ešljana, a lice oprano. "Sidonie", rekao je, pogledao lonac, a onda opet mene. "Pogledaj", rekao je gurnuvši jezik iza prednjeg zuba. "Smiješan mi je zub." Osmjehnula sam se i pogledala ga pobliže. "Ubrzo e ispasti", rekla sam. "I izrast e novi." "Ho e li boljeti?" "Ne. Ili samo jako malo." "Dobro", rekao je pun povjerenja, i ponovno pogledao u lonac. "Voliš li kefte?" upitala sam, on je kimnuo i potr ao ispred mene u ku u. Slijedila sam ga u kuhinju, a Falida je slijedila mene. Kuhinja je blistala. "Brines se jako dobro o svemu, Falida", rekla sam, a ona me je pogledala otvorenih usta kao da je iznena ena. Zatim se osmjehnula. Osmijeh je transformirao njezino lice; iako je bila jako mršava i imala tamne kolute ispod o iju, uskoro e biti jako zgodna. "Falida me kupa svaki dan kad maman nije tu", rekao je Badou. "Vidim", rekla sam i osmjehnula se Falidi. Spustila je glavu kao da joj je neugodno. Podijelila sam hranu i svi smo odnijeli tanjure u dvorište. Ja sam sjela na ležaj dok je Badou odabrao pod i stavio tanjur na stol ispred sebe. Falida je ostala kraj vrata. "Do i", rekla sam joj. "Jedi s nama." Odmahnula je glavom. "Ne smijem", odgovorila je. Pogledala sam je. "Danas smiješ", rekla sam, a ona je sramežljivo prišla i sjela na pod kraj Badoua. Prije negoli sam otišla, obe ala sam Badouu i Falidi da u do i i sutra. Na povratku u Shariju Soura u dvorištu sam zatekla Menu. Bila je šutljiva ve er


230

GIGA

prije, nakon što sam se vratila iz vrta s Aszulayem i Badouom. Pitala sam se je li joj loše. Nisam je vidjela to jutro prije negoli sam otišla u Shariju Zitoun, ali sad, im sam ušla, podignula je suprugove cipele koje su stajale kraj kapije. Pokazala je na njih, a zatim na mene. Isprva nisam razumjela, ali ona je i dalje pokazivala na babouches drže i ih uz prsa, da bi njima zatim pokazala na moja prsa. Naposljetku je rekla rajul, arapsku rije za muškarca. Pitala me je gdje mi je suprug. Pokušavala sam joj objasniti, pokazuju i prema kapiji. Ondje vani, htjela sam joj re i. Muškarac koji e biti moj suprug je ondje vani, negdje u Maroku. Zatim je izgovorila Aszulayevo ime ispitiva kim tonom. Odmahnula sam glavom. "Aszulay, sadeeq." Aszulay, prijatelj. Ali Mena se namrštila odmahuju i glavom. "La, la", rekla je. Ne, ne. Pokazala je na sebe i rekla imra’a, žena, pa rajul. Potom sadeeq, la. Znala sam to no što govori: žena i muškarac, prijatelji, ne. Razumjela sam da to nije bilo mogu e u njezinu svijetu. Naravno da sam razumjela. No ipak... kako bih ina e opisala Aszulaya? "Sadeeq, Mena, na'am. Prijatelj, Mena, da", rekla sam opet pogledavši u kapiju i razmišljaju i o Aszulayu. Pitala sam se što radi i zamišljala ga u Le Jardin Majorelle kako s lako om podiže golemu glinenu urnu. Ali podsjetila sam se da bih trebala razmišljati o Etienneu. Kad sam sredinom jutra sljede eg dana krenula u Shariju Zitoun, Najeeb je nosio moje uljane boje, stalak i platno. Prije toga zaustavila sam se u jednom od soukova i kupila jednostavnu knjigu za djecu na francuskom za Badoua. Falida je napravila pirjanu kozletinu i opet smo jeli svi zajedno. Opet sam uo ila koliko je sposobna i koliko druga ije djeluje — i izgledom i temperamentom — bez Manonine prijete e prisutnosti. Dok su ona i Badou prelistavali knjigu, glasno se nasmijala zbog jedne fotografije i bocnula ga laktom. I on ju je bocnuo i po eo se smijati s njom. Manon e se sigurno vratiti za koji dan. Nisam mogla podnijeti pomisao na to da e nastaviti zlostavljati tu djevojku. Ali što sam mogla u initi osim re i Manon što mislim o njezinu ponašanju prema Falidi. Iako sam znala da to ne e pomo i. itala sam im knjigu s Badouom u krilu i Falidom kraj sebe. Potom sam postavila stalak i platno ispod hlada jakarande u dvorištu. Zamolila sam Badoua da mi otvori kutiju s bojama. Spustio je kutiju na tlo, usredoto ena je pogleda otvorio uz škljocaj i pun poštovanja otvorio poklopac kao da otvara neku svetu posudu. Promatrao me dok sam istiskivala boju iz tuba na paletu. Nakon nekog vremena sjeo je uz moja stopala i


231

GIGA

opet po eo prelistavati knjigu. Stavljao je prst ispod svake jednostavne rije i, pri ekao da spustim pogled i izgovorim rije , na što bi je on ponovio. Nakon tri ponavljanja znao je sve rije i iz knjižice. Boja je bila sjajna na platnu. Uljane boje davale su slobodu. Vodene boje zahtijevale su puno više tanko utnosti, svaki potez morao je biti precizan. Ali s uljanim bojama mogla sam crtati odvažnijim, slobodnijim potezima. S lako om sam mogla prekriti svoje pogreške. Ruka mi je bila opuštenija; slikala sam više iz ramena nego iz ruke. Tad se za ulo kucanje na zaklju anoj kapiji, i ja sam posko ila. "Badou, to je Aszulay." Badou je ustao i otr ao da otvori kapiju. Kad je ušao Aszulay nose i vre u, pogledao me kako stojim za stalkom. "Znao sam da si tu kad sam ugledao Najeeba", rekao je. "Došao sam za podnevnu pauzu i donio još hrane." Predao je vre u Falidi. Kimnula sam. "Falida je napravila pirjanu kozletinu, mi smo ve jeli. Jesi li gladan?" Kimnuo je, a ja sam pogledala Falidu. Ušla je u ku u. Aszulay je prišao i stao kraj mene. Iznenada me obuzela samosvijest; pokušavala sam naslikati na in na koji su sun eve zrake sjale kroz listove jakarande, a sada je to u mojim o ima djelovalo amaterski. "Slikaš", ustvrdio je. "Da. Donijela sam ovamo pribor jer prva supruga u Shariji Soura ne želi da slikam u dvorištu, a svjetlost u mojoj sobi prikladna je samo nekoliko sati. Ali nisam navikla slikati na ovakvoj žegi." Blebetala sam. "Ni rabiti uljane boje. Obi no slikam vodenim bojama; uvijek sam slikala vodenim bojama u Albanyju", rekla sam letimi no ga pogledavši postrance. "Mojem domu. Ali boje ovdje — toliko su sjajne i živahne, i slike zahtijevaju ve u dubinu, više snage. Ne mogu ih vodenim bojama uloviti na na in koji želim. I, naravno, potrebna je posve nova tehnika, a ja je nisam uop e svladala. Trebat e mi neko vrijeme." Spustila sam kist i obrisala ruke o kaftan. "Ruke su mi znojne, i kist klizi." "Je li ikad ovako vru e u tvojem dijelu Amerike?" upitao je. "Albany. Gdje je to?" "Blizu New York Cityja. U državi New York." Aszulay je kimnuo. "Kip slobode", rekao je, a ja sam se osmjehnula. "Ondje ljeta znaju biti jako vru a i vlažna. Ali nimalo nalik na ova. I zime su duge i oštre. Ima snijega. Previše snijega. Hladno je. Sve je bijelo i nekako nedodirljivo", rekla sam promatraju i svoj prikaz marokanskog sunca. "Samo želim re i da nije... da nije kao ovdje. Toplo i svijetlo." "Nedostaje U ti? Tvoj dom u New Yorku?" upitao je Aszulay ne gledaju i u mene


232

GIGA

nego platno. Nisam odgovorila. Je li mi nedostajao? "Zanimaju me gradovi", dodao je. Pomislila sam kako je Aszulay više no samo radoznao. Bio je znatiželjan. Radoznalost je podrazumijevala pasivnost, enje. Ali ništa u vezi s Aszulayem nije bilo pasivno. Tad sam pomislila da on ne bi samo pogledao svijet nego ga promotrio. Suptilna razlika, ali ipak je imala druga ije posljedice. "Uvijek sam bio zadivljen kako..." Aszulay je zašutio. ekala sam. Je li tražio prikladnu francusku rije ? Izgledao je napeto hipnotizirano zure i u platno. I tad sam ula te shvatila zašto je tako naglo zašutio. Pti ji pjev, blago cvrkutanje s debelih grana stabla koje je bacalo svoju sjenu na nas. Aszulay nije podignuo pogled traže i si ušna stvora odgovorna za prelijepu melodiju, nego je pogled držao fiksiran za platno gotovo, pomislila sam, nesvjesno, jer se inilo da se posve usredoto io na pjesmu. Otvorila sam usta — trebam li što re i, neki non sequitur o pjesmi, pitati koja ptica ispušta taj aroban cvrkut? Zvuk je nestao i ja sam zatvorila usta. Aszulay je trepnuo, i nastavio, kao da se nije dogodila ta kratka stanka u njegovu govoru. "Kako u Americi ima životinja koje grade svoj dom u snijegu." Mislim da se u tom trenutku — dok sam gledala tog visokog plavog muškarca, njegovo lice koje se sjajilo na suncu, njegove podlaktice rebraste od nedavnog kopanja, kako se zaustavio da bi poslušao, nekako pun poštovanja, pjev ptice — nešto slomilo u meni. To nije bilo bolno slamanje, nego polagano, pažljivo lomljenje. Falida je donijela tanjur pirjane kozletine Aszulayu. Sjeo je na stolac u blizini, jeo i gledao me kako slikam. Kad sam se nekoliko sati kasnije vratila u Shariju Soura, popela sam se na krov. Mena je bila ondje s još jednom ženom. U Meninu krilu sjedilo je malo dijete; beba koju je dojila druga žena. Zašutjele su kad sam došla, istovremeno izgovorile slema, odnosno pozdrav za nemuslimane, kojim se poželi blagostanje na ovoj zemlji. Pozdravila sam ih i otišla na drugi kraj krova. Gledala sam preko krovova medine kao uvijek, ali i slušala Menu i njezinu prijateljicu. Prepoznala sam nekoliko fraza, i znala da razgovaraju o suprugovoj majci, zatim o jelu s patlidžanima, te potom o bolesnom magarcu. Malo je dijete kriknulo, iznenada, i ja sam se okrenula. Mena se smijala i držala ga, njihala amo-tamo, te stavila komad kruha u njegova usta blaga i topla izraza lica. Nisam znala koliko je dugo udana, i zapitala sam se zašto još nema djecu. Druga je žena rekla nešto, kimnula djetetu iji je pla utihnuo, a Mena je odgovorila. Ovo su bili njihovi životi. Brinuli su se o svojim obiteljima. I zato ja nisam bila dio njihova svijeta, možda i više od same injenice da sam strankinja. Nikad me ne bi mogli smatrati ženom nalik na njih.


233

GIGA

Val tuge stropoštao se na mene, nov i snažan, neo ekivan. Sjetila sam se samo e nakon o eve smrti. Zatim se pojavio Etienne, i, iako smo dijelili najintimniji in izme u muškarca i žene, možda, iznenada sam uvidjela, uvijek ostaje neka praznina. On mi se nikad ne e posve predati. Znala sam sada za njegovu tajnu — bolest — koju je skrivao od mene. Promatraju i dijete na ženinoj dojci, sjetila sam se neobjašnjive radosti koju sam osjetila saznavši za dijete. Val je prijetio da e me sti i, ali ovaj put iz drugog razloga. Prema vlastitom izboru bila sam izolirana, zašti ena, zaokupljena sobom. Izuzevši poliomijelitis, bila sam kreator vlastitog života. I sad sam vidjela što sam sve propustila: daljnje obrazovanje, prijateljstva, sudjelovanje u radu crkve i životu zajednice, pružanju pomo i drugima. Napredak u slikanju, možda uz poduku. Susret s muškarcem s kojim bih dijelila život. Sramila sam se jer sam bila uvjerena u nešto što sam zvala ponos: ponos u prihva anju ne ega što se svodilo na usamljen, prili no besmislen život. Dok se malo dijete spuštalo s Menina krila i gledalo me, ja sam mu se osmjehnula i pomislila na Badoua. On nije mogao utjecati na sudbinu koja mu je dodijelila majku bez prirodnog instinkta brižnosti. Pomislila sam na Manonino bahato odbacivanje njega i njegovih malih briga oko prijatelja, ili šteneta — malih jer on je bio malo dijete. Ali te e brige rasti poput njega. I kad bude sposoban brinuti se o sebi, Manon, zaokupljena svojim ljubavnicima i samozadovoljnim navikama, davat e još manje od ovih sitnica — nemarnog osmijeha, grubog dodira — koje mu je udjeljivala. što se ti e Aszulaya — bilo je o ito da je drag i brižan prema Badouu, ali koliko e dugo podnositi Manon? Što e se dogoditi s Badouom kad Aszulay više ne bude u vezi s njom? Zamislila sam Badoua s mirisom kruha u njegovu slatkastom dahu i klimavim zubom. Nakon što se se Aszulay vratio na posao, a ja spremila svoje boje, podsjetila sam Badoua da emo s Aszulayem uskoro oti i na bled. "A Falida?" upitao je pogledavši je. "Ho eš li biti usamljena kad odemo?" "Falida?" upitala sam okrenuvši se. "Gdje je tvoja obitelj?" Odmahnula je glavom. "Moja majka služavka za gospodaricu. Kad imala devet godina, majka umre, a ja oti i na ulicu." Pomislila sam na djecu koja prose na trgovima. "Gospodarica me vidjeti, kaže, ja i i u Shariju Zitoun, raditi za nju, ona meni dati hranu." "Nemaš nikoga?" Odmahnula je glavom. "Alijeva maman je dobra prema njoj", rekao je Badou. Falida je kimnula. "Najviše dobra gospodarica. Jedanput dati mi hrane."


234

GIGA

Podignula sam torbu. "Hajdemo, oboje. Idemo u soukove s Najeebom. Idemo se po astiti", rekla sam. "Možda i slatkišima. Bi li željela novu maramu, Falida?" Pogledala me je na trenutak, pa spustila glavu. "Da", prošaptala je. "Ti si jako dobra, Sidonie. Poput Alijeve maman", rekao je Badou ozbiljno, a ja sam ga zagrlila i vrsto stisnula. U tom trenutku osjetila sam da me treba. Falida me treba. Ležala sam na le ima na krovu. Zrak je svijetlio, a nebo je bilo iste plave boje. Sunce na licu ispunjavalo me neobi nom, sporom, istom vru inom. Opet sam pomislila na Badoua i Falidu, i nešto se u meni pomaknulo. Isprva to nisam prepoznala. To je bio smisao. Bila sam ispunjena smislom.


235

GIGA

TRIDESET PRVO POGLAVLJE Mena mi je prišla dan poslije i obratila mi se na sporom arapskom. Razumjela sam dovoljno: danas, hamam, ideš sa mnom. Živjela sam u Shariji Soura ve dva tjedna i dok sam se kupala toplom vodom u ulubljenoj kadi u svojoj sobi, žudjela sam za pravom kupkom. Znala sam da muškarci i žene u Marakešu odlaze u hamame, javna kupališta, svaki tjedan, ali nisam znala ništa o ritualima vezanima uz to. Kad sam kimnula, Mena mi je pružila dva limena vjedra. I ona je nosila dva. Unutra je bilo nekoliko grubih tkanina koje je zvala kese i koje su služile za trljanje, kao i složene, velike plahte — fota — od koje je Mena jednu zamotala oko sebe kako bi mi pokazala njezinu svrhu. Znala sam da muslimani vjeruju da je grešno gledati tu e golo tijelo, pa sam pretpostavljala da emo ih morati nositi i u kupalištu, te osjetila olakšanje. Znala sam da e kupalište biti odvojeno, ali nisam znala kako u se osje ati u javnom kupalištu. Sigurno je bilo još debelih tkanina za sušenje. Mena je podignula posudu punu ljepljive, crne mase i stavila mi je pod nos. Namirisala sam neobi nu kombinaciju maslinova ulja i ruža, a ona je gestikuliraju i pokazala kako pere ruke: sapun. Nose i vjedra u Najeebovoj pratnji, Mena i ja prolazile smo medinom. Nakon deset minuta zaustavili smo se ispred neozna enog ulaza i popeli kamenim stubama, udubljenim u sredini od generacija stopala koje su prelazile njima. Došli smo do napola skrivenih vrata koja su bila toliko uska da sam, slijede i Menu, udarila vjedrima o okvir. Unutra je bilo mra no, osjetio se snažan miris eukaliptusa. Zrak je bio vru i vlažan. Prišla nam je nepokrivena žena u jednostavnom, bijelom kaftanu. Mena joj je dala dvije kovanice i žena je uzviknula. Dvije žene s fotama, zavezanim oko prsa, koje su im sezale sve do ispod koljena, prošle su kroz vežu i krenule prema nama. Kosa im je bila skrivena ispod bijelih rubaca zamotanih na vrhu glave. "Tayebe", rekla je Mena, a ja sam pomislila da su pomaga ice ili pomo nice. Slijedile smo ih kroz labirint mra nih, poplo enih soba. Tu i tamo naišli bismo na nekoliko goru ih svije a koje su cijeloj atmosferi davale neki nestalan, podzemni ugo aj. Zidovi su bili mokri od vodene pare, bili smo okruženi zvukovima kapanja i pljuskanja, a od vlage mi je curio nos. Prošli smo kraj jedne sobe kad me je pogodio udar vru eg zraka; provirila sam unutra, ali mogla sam razabrati samo nejasne figure koje su suhim palminim liš em podržavale vatru. Odveli su nas u prostoriju punu drvenih kocaka, neke su bile prazne, a neke pune ženske odje e. Mena se odmah po ela skidati, prvo je skinula haik, zatim dfinu pa kaftan i stavila ih u jednu od drvenih kocaka. Ispod je imala bijelu pamu nu podsuknju; svukla


236

GIGA

ju je i ostala stajati u potkošulji dugih rukava i s debelim vre astim hla ama ukrašenima ipkom na rubovima. Nisam imala pojma da marokanske žene nose toliko slojeva odje e; kako su podnosile vru inu? Mena mi je okrenula le a pridržavaju i fotu kako bi se skrila dok skida ostatak odje e. U inila sam što i ona, zamotala se u fotu i zavezala je iznad prsa na isti na in kao i tayebe koje su ekale na nas. Zatim smo Mena i ja opet krenule za dvjema ženama s vjedrima u rukama. Ušle smo u veliku, maglom ispunjenu prostoriju s visokim spremnicima za vodu na jednom kraju. Bila je puna žena, ve ina je sjedila na kamenom podu i ribala se ili bila ribana od tayeba. Jako mala gola djeca puzala su ili se gegala i gacala mokrim podom. Vidjela sam dijete staro možda šest mjeseci kako sjedi u kablu kraj svoje majke, smije se i kloko e dok ga je majka polijevala vodom. Moja tayeba požurivala me prema jednom spremniku, potom uzela jedno moje vjedro, napunila ga vodom i izlila ga na mene. Dahnula sam jer je bila vru a više no što sam o ekivala. Ponovila je to nekoliko puta dok nisam bila posve mokra. Potom je vjedro opet napunila vru om vodom i otišla do slobodnog mjesta kraj zida na suprotnoj strani. Pod se koso spuštao prema spremnicima i sva voda s poda slijevala se u uske žlijebove na dnu spremnika. Tayeba mi je pokazala da sjednem na pod. Koža mi je bila skliska od vode i pare. im sam sjela, tayeba me po ela trljati grubim kese koji je izvukla iz mojega praznog vjedra. Zadržala sam dah; boljelo je. Trljala me i trljala, podizala ruke kao da sam malo dijete, gurala glavu prema naprijed kako bi mogla dosegnuti vrat. Trljala me dok nisam vidjela slojeve mrtve kože koja nestaje s mojih ruku i nogu i ostavlja za sobom zacrvenjenu kožu. Polijevala me vodom dok je radila; trljala me i polijevala, trljala i polijevala, i punila vjedra kad bi ih ispraznila. Naposljetku je sjela meni nasuprot, zgrabila moje lijevo stopalo i stavila ga u krilo, te izvadila kamen nalik na ciglu negdje iz nabora svoje fote. Po ela je strugati moju petu toliko snažno da sam ustuknula. Kad je završila, uhvatila mi je desno stopalo, i usporedila ga s lijevim. Kad je po ela s desnim stopalom, strugala je manje žustro kamenom, zaustavila se nakon nekoliko sekundi, letimice me pogledala i rekla nešto ispitiva kim tonom. Mogla sam samo pretpostaviti da me pita boli li me struganje na ovoj kra oj nozi. Odmahnula sam glavom, ona se nagnula nad nju i po ela strugati s ve im žarom. Svjetlo je bilo toliko mutno — samo je nekoliko si ušnih lampi svjetlucalo na zidovima — da nisam mogla raspoznati ostale figure u prostoriji, iako sam mogla vidjeti da žena kraj mene stavlja neku vrstu kašaste smjese na pazuha koja odmah zatim ispere. Zaklju ila sam da ta smjesa uklanja dla ice. Kona no je moja tayeba zagrabila šaku crnog sapuna od maslinova ulja i ruže koji sam donijela i nasapunala me. Imao je strukturu muljevitog toplog maslaca; zatvorila sam o i, opustila se i uživala u osjetu njezinih ruku koje su ga posvuda utrljavale, posegnuvši i ispod fote kako bi došle do bedara. Nasapunala bi me pa isprala, uvijek iznova, od glave do pete. Kad više nije ostalo tragova sapuna, stala je iza mene. Osjetila sam njezine ruke na svojoj mokroj kosi kad mi je po ela trljati glavu. Posegnula sam gore i osjetila zrnatu smjesu poput gline razmazanu po glavi. Pomirisala sam komadi e na prstima; lavanda i opet ruža. Kad ju je isprala, dodala mi je vjedra i odvela me u drugu prostoriju te me ostavila ondje.


237

GIGA

U ovoj prostoriji bilo je vru e kao i u prvoj, ali ne toliko vlažno. Ovdje su žene, zamotane u svoje fote, ljen arile na podu, avrljale i tiho se smijale. Tad sam shvatila da hamam nije samo ritualno kupalište; bio je nalik na krovove gdje su žene mogle biti ono što jesu. U ovoj kulturi, u kojoj su se žena i muškarci kretali u razli itim sferama, i u kojoj se od žena o ekivalo da se tiho kre u izvan svojih domova i stapaju s pozadinom, ovdje je vladala sloboda i drugarstvo. Pronašla sam kutak uza zid i prostrla plahtu iz vjedra na topao kameni pod te sjela na njega, ispružila noge ravno ispred sebe, maknula mokru kosu s o iju i pogledala žene oko sebe. Boja koža varirala je od blijede preko žuto-sme e do tople sme e i zasi ene boje kave. Vidjela sam duboke ožiljke, neobi ne izrasline, madeže i ekceme razli itih površina. Svako tijelo, inilo se, imalo je znakove koje je život ostavio na njima. Pogledala sam dolje u svoje tijelo i iznenada mi se — možda prvi put — svidjela topla nijansa moje kože. Uo ila sam da je zasi ena i besprijekorna u teksturi; nikad nisam primijetila da ima vlastitu ljepotu. Uvijek sam mislila da je previše tamna, neprivla na u odnosu na sedefastu, mlije no bijelu boju i alabastrenu put Saksonaca s kojima sam se uvijek uspore ivala u Albanyju. Prešla sam rukom po svojim bedrima i divila se svilenkastoj teksturi nakon intenzivnog trljanja. Zatim sam dlanovima prešla preko ruku i ostavila ih na ramenima. Nitko nije obra ao pozornost na mene, ak i s mojom kra om nogom i uo ljivim šepanjem. Ja sam bila samo još jedna žena u uzbibanom moru ženskih osoba, samo još jedna žena ije je tijelo otkrivalo da je živjela. Pojavila se Mena i sjela kraj mene. Osmjehnula sam joj se i ona mi je uzvratila osmijehom. Pogledala mi je noge, pokazala na desnu i po ela pri ati. Nisam znala kako joj objasniti polio osim arapskim rije ima: Ja sam dijete, jako bolesna. Kimnula je, podignula kosu sa stražnje strane vrata i pokazala mi dubok, loše zarastao ožiljak. Razumjela sam rije otac, ali ponavljala je još jednu rije koju nisam razumjela, mršte i se, ali nisam shvatila što mi pokušava re i o tome što joj se dogodilo. Zatim je po ela micati rukama kao da ljulja dijete, podignula je ramena i kimnula u mojem smjeru, a ja sam shvatila da me pita imam li djece. Pogledala sam je i potom, ne znam iz kojeg razloga, kimnula, stavila ruke na trbuh i pokazala prema gore, nadaju i se da e razumjeti što pokazujem. Razumjela je. U inila je isti pokret i podignula tri prsta u zrak. Troje? Pobacila je tri puta ili joj je umrlo troje djece? Ali bila je toliko mlada. Instinktivno sam spustila svoje ruke na njezine i stisnula ih. Kad je uzvratila stiskom, suze su mi se pojavile u o ima i po ela sam plakati. Svoj gubitak nisam podijelila ni s kim — osim s Manon kojoj sam hladnokrvno rekla da sam izgubila dijete ije je postojanje ona negirala. A sad, iako nisam mogla rabiti rije i kako bih opisala svoju tugu, ona se pojavila, nanovo, s Menom. Znala sam da razumije što osje am, a ja sam znala što ona osje a. O i su joj se punile suzama, nastavila je kimati i stiskati moju ruku. Vidjela sam da joj je stalo do mene, a iznenada sam i ja po ela mariti za nju.


238

GIGA

Pomislila sam na sredovje nog muškarca s jednom rukom, njezina supruga, kako joj dolazi no u. Pomislila sam na dane provedene pod budnim okom stroge Nawar u ku i kojom je vladala prva supruga i u kojoj mla a i ljepša supruga sigurno nije bila dobrodošla. Gdje je Menina obitelj? Voli li svojeg supruga ili su je jednostavno prodali i dogovorili brak? Kako je zadobila duboki ožiljak sa stražnje strane vrata? Zašto je izgubila tri djeteta? Ho e li ih imati još? Naposljetku je pustila moje ruke, potapšala me po podlaktici, a ja sam obrisala lice jednim krajem fote. Sjedile smo jedna kraj druge. Ramena su nam se dodirivala. Osjetila sam dubok mir nakon plakanja. Kako udno, pomislila sam, da u proputovati gotovo pola svijeta i prona i prijateljicu — mladu marokansku ženu — prvu nakon svojih tinejdžerskih prijateljstava. U meni se širio mir; od dana kad sam Etienneu rekla za dijete, bila sam preplavljena, toliko nesigurna, sve je bilo zbunjuju e, zastrašuju e, a ponekad i opasno putovanje. Ali sad je to nestajalo. Pomislila sam kako se taj novi osje aj, osje aj da se nešto osloba a u meni, pojavio dok sam gledala Aszulaya kako sluša pticu, pa kasnije kad sam ležala na krovu pod suncem razmišljaju i o Badouu i Falidi i njihovim izrazima lica kad sam im kupila darove — još jednu knjigu za Badoua i maramu za Falidu. Pomislila sam na Aszulaya koji me je promatrao dok sam se smijala u Le Jardin Majorelleu i bjelinu njegovih zuba na tamnom licu. Opet sam zamislila izraz njegova lica dok je slušao veli anstveni pjev ptice u dvorištu u Shariji Zitoun. Bila sam pospana, prepustila sam se miru, privukla koljena i stavila ruke na njih. spustila glavu na ruke i zatvorila o i. Mislim da sam zaspala. Nakon nekog vremena Mena je nešto rekla, a ja sam podignula pogled. Pozvala me da krenem s njom, otišle smo do vrata koja su vodila kroz neki prolaz; pretpostavljala sam da e nas odvesti do mjesta na kojemu smo ostavili odje u. Ali tu je bila još jedna prostorija u kojoj su žene ležale ili sjedile prekriženih nogu dok su druge trljale njihovu kožu, pritiskivale i mijesile ih kao što sam ja mijesila tijesto kad bih radila kruh. Mena me kretnjom pozvala da legnem na trbuh, zatim je pokazala na mene, pa na sebe, i ja sam zaklju ila da to zna i da emo to raditi jedna drugoj. Moja instinktivna reakcija na to bio je stid, odmahivanje glavom i rije i la, la, shukran — ne, ne, hvala — a ipak... nisam to u inila. To je bio prirodan poredak stvari u hamamu: trljanje i iš enje, prostorija puna pare za opuštanje, i potom masaža. Rasprostrla sam plahtu i legla potrbuške na topli pod, ruku ispod glave kao i ostale žene. Mena je kleknula kraj mene i po ela mi gnje iti ramena. ekivala sam da u biti šokirana — ako ne šokirana, barem ispunjena neugodom — na dodir ženskih ruku na tijelu, ali postalo mi je jasno da je sve to prirodno u hamamu. Opet sam zatvorila o i. Prošlo je — koliko? Ra unala sam u glavi — gotovo pet mjeseci otkad je moje tijelo


239

GIGA

bilo dodirnuto: od sije anjskog jutra kad sam Etienneu rekla za dijete. Pokušala sam se sjetiti kako smo se Etienne i ja zbližili, pokušala sam nanovo osjetiti njegove dodire. Menine snažne, spretne ruke koje su masirale moja ista, vlažna leda, pa bokove i zadnjicu kroz fotu, i naposljetku moja bedra, listove i stopala, omamile su me. I dalje sam razmišljala o Etienneovim rukama na sebi, o njegovu tijelu na mojem, dopuštala svojoj mašti da stvara slike pune intimnosti. Kad mi je Mena dodirnula rame, znala sam da sam ja na redu da joj uzvratim uslugu, otvorila sam o i, trepnula i vratila se mirisnoj toplini hamama. Kad sam kleknula kraj Mene i po ela joj polagano trljati ramena, shvatila sam da uop e nisam bila razmišljala o Etienneu. Ruke i cijelo koje sam zamišljala na svojem bili su plavi asti. Kona no smo se vratile u svla ionicu, obrisale se i odjenule, te zatim nose i vjedra s mokrim tkaninama za trljanje i plahtama krenule natrag u Shariju Soura s Najeebom koji nas je, kao uvijek, slijedio kao sjena. Dok smo u tišini prolazili ulicama, bila sam svjesnija svojega tijela, vlažnog, istog i slobodnog pod kaftanom, nego ikad prije. inilo se kao da je svaki živac bio probu en i, iako sam disala usporeno, srce mi je kucalo malo brže no ina e. Osje ala sam ugodu koju nisam prepoznala. Nisam mogla prestati razmišljati o neo ekivanim maštarijama o Aszulayu, uvjeravaju i se da su one bile samo reakcija na situaciju, senzualnu prirodu Kamama. To je bilo samo to. Ništa više, pokušavala sam se uvjeriti. Željela sam posjetiti Badoua i Falidu tog poslijepodneva. Zajedno s Najeebom — ili možda njegovim bratom blizancem jer ih nisam razlikovala — otišla sam do Sharije Zitoun. Pokucala sam i viknula, osmjehivala se i ekala Falidu ili Badoua. Ali Manon je otvorila kapiju. Udahnula sam; iako sam znala da se može vratiti u svakom trenutku, nekako nisam ekivala da u vidjeti nju. "Što ho eš?" upitala je. Podignula sam košaru koju sam nosila. "Donijela sam nešto hrane. Za Badoua", odgovorila sam znaju i da je bolje da ne spominjem Falidu. "Ne trebaš hraniti moje dijete. Mogu to i sama", odgovorila je. "Znam. To je samo zato što te nije bilo, a Aszulay..." zaustavila sam se. Znala sam da je bolje da Manon govorim što manje o Aszulayu. O svemu. Nisam mogla biti sigurna u to što bi ona mogla re i ili u initi. "Dakle, ti i Aszulay ste se sprijateljili. O tome je rije ?" pitala je zure i u mene. Još sam uvijek stajala na ulazu. "Sve dok si ti kod ku e ne u se brinuti o Badouu." "Nemaš razloga — ni pravo — da se brineš o mojem djetetu", rekla je. "U i. Ne


240

GIGA

volim kad susjedi mogu sve vidjeti." Bacila sam pogled na praznu ulicu te zatim ušla. Zatvorila je kapiju za mnom i povukla zasun. "Gdje je Badou?" upitala sam. U dvorištu i ku i bilo je tiho. "Poslala sam ga s Falidom u soukove", odgovorila je. "Što si donijela?" Uzela mi je košaru iz ruku i podignula krpu, te zatim skinula poklopac s lonca s pirjanim couscousom i povr em. "Kuhaš marokansku hranu?" upitala je. "Idem onda, i, kao što si rekla, ne trebaš hranu." Posegnula sam za drškom košare, ali je ona nije pustila. "Badou mi je rekao da ideš u unutrašnjost s njim i Aszulayem", rekla je bez prizvuka u glasu. Još je uvijek držala košaru rukom koja je bila udaljena samo nekoliko centimetara od moje. "Zašto ideš tamo? Jedino što možeš vidjeti su berberi i njihove deve. Prašinu i prljavštinu. Mene ne bi mogla odvu i tamo." Nisam odgovorila. "Znaš da ima ženu", rekla je s podmuklim osmijehom i spustila palac na moje prste stisnuvši ih oko drške košare. Potresle su me njezine rije i. Mislila sam da sam se uvjerila kako je nema. Nisam razmišljala o Aszulayu sa ženom kad sam samo nekoliko sati ranije maštala o njemu u hamamu. Manon je lagala kao što je lagala da je Etienne umro. "Stvarno?" rekla sam. "Bila sam u njegovoj ku i. Nisam vidjela suprugu." Iako joj nisam imala namjeru re i da sam bila u Aszulayevu domu, Manon me je razbjesnila na inom na koji je rekla znaš da ima ženu, ekaju i na moju reakciju. Kao da je meni važno ima li Aszulay ženu ili nema, kao da je znala — ili slutila — koje su se slike nedavno vrtjele u mojoj glavi. Sad je osmijeh s njezina lica nestao onoliko brzo koliko se brzo i pojavio, a pritisak njezina palca na mojim prstima rastao je. "Bila si u njegovoj ku i", ustvrdila je. Pogledala sam je, ali nisam namjeravala maknuti prste. "Nisam vidjela ženu", ponovila sam. "što si radila ondje?" "To je moja stvar." uspravila sam se. Vidjela sam da sam izazvala reakciju u njoj. Mogla sam se suprotstaviti ovoj ženi. Nije mi mogla nauditi svojim rije ima. "Naravno da je nisi vidjela ondje. Ona ne živi u gradu." Što je Aszulay bio rekao, to no? Pokušala sam se sjetiti našeg razgovora kad me je pozvao da se pridružim njemu i Badouu. Svakih nekoliko mjeseci idem u posjet obitelji. Izvukla sam prste ispod njezina. "I? Pa što ako ima suprugu?" "Ona je prava seoska djevojka. Pod injena njemu", rekla je s prezirom. "Nomadska glupa a. Ostaje ondje gdje joj je mjesto, okružena svojim kozama."


241

GIGA

"Oh?" rekla sam hinjenom nezainteresiranoš u. "Još uvijek želiš i i u BLED?. Želiš i i i vidjeti Aszulaya s njegovom ženom?" "Zašto bi mi to smetalo?" upitala sam uznemirena igrom koju smo igrali. Pokušavala me u initi ljubomornom. Iznenada više nisam željela nastaviti ovaj razgovor. Možda ne u oti i s Aszulayem u unutrašnjost. Ali to bi zna ilo da je Manon pobijedila. Pitala sam je jednolikim glasom: "Zašto ti se toliko ne svi a?" Naravno da sam znala zašto govori o njoj na taj na in. Ona je bila ta koja je bila ljubomorna — na suprugu. I na mene, jer mi je Aszulay posvetio pažnju. Ali ona je imala Oliviera. I imala je Aszulaya, usprkos njegovoj ženi. Zar to nije bilo dovoljno? Koliko Aszulaya je Manon željela i trebala? Lagano sam potegnula ru ku košare i ona je kona no popustila. "Idem sada", rekla sam i okrenula se prema kapiji. "Oh, molim te, Sidonie, molim te, ekaj", rekla je Manon ljubaznim tonom koji dotad nisam bila ula. "Mislila sam ti nešto dati. Odmah se vra am." Bilo mi je to previše sumnjivo; Manon se nikad prema meni nije ponašala ljubazno. Ali bila sam radoznala. Požurila je uza stube i trenutak poslije spustila se s ne im u ruci. "Ovo su pisaljka i tintarnica", rekla je. "Antikni primjerak koji su rabili nekadašnji pisari." Pružila mi ih je. Posudica od srebra jajolikog oblika ukrašenih strana. "Pogledaj. Ovdje je pisalo", rekla je pritisnuvši jedan kraj posudice na što je izašao duga ak metalni dodatak. Nešto tamno — tinta? — svjetlucalo je na njegovu vrhu. Željela ga je spustiti na moj desni dlan, ali vrh se zabio u meso ostavivši mali urez na koži. Instinktivno sam je trznula unatrag, a kapljica krvi pojavila mi se na dlanu. "Oh, oprosti", rekla je, polizala prste i spustila ih na krv. S prstima na porezotini, nešto je promrmljala jako tiho. Prošla me jeza. "Što si rekla?" upitala sam je, povukla ruku i prešla dlanom po haiku. Pogled joj je bio intenzivan. "Samo sam rekla koliko sam nespretna", odgovorila je, ali znala sam da laže. Nešto u njezinu pogledu govorilo mi je da gotovo osje a zadovoljstvo. Pogledala sam pisalo i tintarnicu koju je još uvijek držala. "Ne želim ih." Okrenula sam se, povukla zasun kapije i izašla ne zatvorivši je i ne pogledavši je. Razboljela sam se za ve erom. Suprug i sinovi bili su posluženi, i sad sam ja sjedila na jastucima za niskim stolom u dnevnoj sobi s Menom. Nawar je još uvijek bila u kuhinji, ekali smo je. Ali dok sam zurila u hranu na stolu, sve je postalo mutno. Boljela me je ruka, pogledala sam je. Dlan mi je bio nate en, a mala rana nabrekla i tamnocrvena oko rubova.


242

GIGA

Željela sam le i. Pokušala sam stati na noge odguruju i se lijevom rukom o stol. Mena me zbunjeno pogledala, pitala me nešto, ali glas kao da je dolazio izdaleka. "Bolesna", rekla sam na arapskom, bespotrebno, i Mena je ustala i prišla mi. Lice mi je bilo mokro od znoja, obrisala sam elo nadlanicom desne ruke. Mena je spustila ruku na moj ru ni zglob i pogledala dlan. Držala ga je trenutak predugo. Razumjela sam njezino pitanje na arapskom: što je ovo? Sad sam ve drhtala. Kakve je to imalo veze? Željela sam le i i pokušala izvu i ruku, ali Mena ju je vrsto držala ponovivši pitanje. Kako sam joj to mogla objasniti s toliko malim znanjem arapskog? Žena, rekla sam slabašno. Ozlijedila me. "Sikeen?" upitala je, a ja sam odmahnula glavom ne razumjevši je. Drugom rukom podignula je nož sa stola. "Sikeen", ponovila je i pokazala na moj dlan. Odmahnula sam glavom i drugom rukom na inila kretnju kao da pišem. Koja je bila arapska rije za pisalo i zašto se Mena uzvrpoljila oko ne eg toliko nevažnog kad sam se osje ala toliko loše? "Qalam?." rekla je brzo i ovaj put sam kimnula. "Da. Qalam. Pisalo. Samo me ubola pisalom", promrmljala sam iako sam znala da ne razumije moj francuski. Opet sam pokušala osloboditi ruku, ali Mena ju je vrsto držala i pozvala Nawar i služavku. Obje su došle u kuhinju, a Mena je ubrzano govorila pokazuju i na moju ruku. Stara služavka ispustila je jauk i prebacila prega u preko lica. Nawar je širom otvorila o i i po ela izbacivati mnoštvo arapskih rije i kao da moli. Mena mi se opet obratila ponavljaju i jednu rije , zatim se okrenula prema Nawar, a ja sam ula kako izgovara Aszulayevo ime. U sobi je bilo previše vru e, previše svijetlo. Menin glas i Nawarine molitve pomiješale su se s kukanjem stare žene, a zvukovi su se pretvorili u nerazumljivo brbljanje, demonske krikove. Prostorija se naginjala, a pod se podizao sve do mojeg obraza.


243

GIGA

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE MIRIS je bio prodoran, gorjele su mi nosnice, pa sam okrenula glavu na drugu stranu. Od pokreta me je zaboljelo elo, a kad sam otvorila o i, sve je bilo mutno. Trebao mi je trenutak da shvatim kako ležim na ležaju u glavnoj prostoriji i kako mi Mena pred licem maše malom, tkanom vre om iz koje je izlazio dim. "Besmellah rahman rahim", ponavljala je. Pogledala me je u o i i rekla nešto, i ovaj put razumjela sam rije džin. Htjela sam odmahnuti glavom, re i ne, to nije džin, nije zao duh. Zasigurno ima veze s ne im što sam pojela ranije tog dana, nešto što mi nije prijalo. Željela sam da prestane mahati vre om iz koje je izlazio dim, ali nisam se mogla sjetiti nijedne arapske rije i osim la. Ne. Tad sam ugledala Aszulaya. Pojavio se iza Mene i razgovarao s njom. I dalje odvra ena lica spustila je maramu i prekrila cijelo lice, te sve glasnije odgovarala brzim, kratkim re enicama, vrsto drže i moj desni ru ni zglob koji je opet podignula. Aszulay je rekao jednu re enicu i ona je otišla. nuo je kraj mene. "Mena kaže da je neka zla žena bacila ini na tebe." Pokušala sam se osmjehnuti na takvu apsurdnost, ali inilo mi se da lebdim, da sam u nekom bolnom snu. Je li Aszulay doista bio ovdje, ili sam ga samo zamišljala kao u hamamu na po etku dana? "Ne. Samo sam... bolesna. Možda hrana..." glas mi je iš eznuo. Podignuo mi je ruku. Njegovi prsti bili su toliko hladni oko mojih. Lice mi je gorjelo, tutnjalo mi je u obrazima, a ja sam pritisnula njegovu nadlanicu uza svoj obraz i zatvorila o i zbog hladno e. Zatim sam usnama dodirnula njegovu kožu, disala, pokušala namirisati indigo. "Što ti se dogodilo s licem, Sidonie?" Njegov glas bio je blag. Nije povukao ruku. Otvorila sam o i i najedanput crte njegova lica vidjela toliko jasno, toliko blizu, da sam shvatila što radim. To nije bio san. Pustila sam njegovu ruku, prstima prešla preko svojeg ožiljka pa shvatila da gleda moj drugi obraz. Pomaknula sam prste kako bih ga dodirnula; inio se nateklim. "Izgubila sam svijest. Vjerojatno sam pala na lice", rekla sam posramljeno. "Oprosti što su te doveli ovamo." Pokušala sam se uspraviti, ali bila sam preslaba. "Sutra u biti dobro. Nakon sna." "Tko je žena o kojoj si pri ala Meni?" tad je pitao Aszulay i nježno pritisnuo moje rame, a ja sam opet legla. "Manon. Otišla sam vidjeti je li sve u redu s Badouom i Falidom ranije", odgovorila sam. "Nisu bili ondje. Samo Manon." "I? Što se dogodilo s tvojom rukom?"


244

GIGA

Izbacila sam neki tihi zvuk kao da se pokušavam nasmijati. "Ništa. Željela mi je dati neki dar. Ne znam zašto; ne voli me, zar ne?" Sjedio je posve mirno. "Neko staro pisalo i tintarnicu. Pružila mi ga je, a ja sam se ubola na vrh pisala. To je sve." Nešto se promijenilo u njegovu izrazu lica. "Možda bih te trebao odvesti u kliniku u francuskoj etvrti", rekao je. "Molim? Ne", rekla sam. "Imam neku mast u svojoj sobi. Možda e to pomo i." Cvokotala sam zubima; više nisam bila grozni ava, nego sam se tresla od hladno e. Aszulay je okrenuo glavu i viknuo nešto, zatim opet podignuo moju ruku, približio je svojem licu i promotrio. Vidjela sam da mi je dlan bio još više nate en, a rez gnojan. Pokušala sam saviti prste, ali nisam mogla. Lice stare služavke pojavilo se iznad Aszulayeva ramena; obratio joj se i ona je otišla. "Donijet e ti pokriva . I rekao sam joj da pošalje jednog od dje aka do moje ku e", rekao je. "Trebaš više od blagoslova i zapaljenih trava." Njegove o i napustile su moje lice, spustile se niže, a zatim je ispružio ruku. "Ili amajlija." Pogledala sam što drži u ruci: krug s okom na zlatnom lancu. Bio je Menin; vidjela sam ga kad se skidala u hamamu. Zasigurno ga je stavila na mene ve eras. Aszulay je ispustio amajliju i ustao dok se služavka približavala mrmljaju i i nose i pokriva u ispruženoj ruci. Aszulay ga je uzeo i pokrio me njime. Drijemala sam i budila se neko vrijeme svjesna da Aszulay sjedi kraj mene na niskom stolcu. Osjetila sam kako mi je opet uzeo ruku. Bilo mi je teško otvoriti o i, ali ipak jesam i ugledala sam njegovu glavu nagnutu nad moju ruku i nešto što je držao izme u palca i kažiprsta. Osjetila sam iznenadan, dubok ubod, pokušala sam povu i ruku, ali on ju je vrsto držao. Jaukala sam dok sam osje ala kako ne im vru im i oštrim probada i kopa po mojem dlanu. Mrmljao je nešto na arapskom, nešto utješnog tona kao da mi govori da e uskoro prestati ili da mu je žao. Zadržala sam dah. Kona no je podignuo glavu i ja sam ispustila tih krik olakšanja jer je bol nestala. "Imam ga", rekao je, ali nisam razumjela na što misli, niti me bilo briga. Ruka me je odmah po ela pe i, naglo sam udahnula i podignula glavu kako bih vidjela što se doga a. Aszulay mi je polijevao dlan ne im što je mirisalo na dezinfektant. "Boli", rekla sam, a on je kimnuo. "Znam. Uskoro e prestati." Zamotao mi je ruku istom gazom. "A sad, pij", rekao je i približio ašu mojim ustima. U njoj je bio neki sirup iako se nije mogla skriti gor ina. "Uklonit e bol i pomo i ti oko groznice." Sve sam popila i opet legla. Strašno mi je tutnjalo u ruci. Aszulay je sjeo kraj mene,


245

GIGA

nijemo, i u jednom trenutku — nisam imala pojma koliko je vremena bilo prošlo — shvatila sam da je bol nestala na što me je obuzeo sneni mir. "Više ne boli", promrmljala sam. "Dobro", rekao je Aszulay i rukom me pogladio po elu. Znala sam da padam u san. "Mislila sam danas na tvoje ruke", šapnula sam, "u hamamu", a poslije toga više se nisam sje ala ni ega. Kad sam se probudila jutro poslije, ostala sam ležati nekoliko minuta trep i pitaju i se zašto nisam gore u svojoj sobi.

i u tami

Podignula sam ruku i ugledala je uredno zamotanu u gazu. Mena je ušla s ašom aja i ja sam se pokušala uspraviti. "Kayf al-haali" pitala me pružaju i mi ašu. Nespretno sam je primila objema rukama paze i na dlan. "Dobro sam", odgovorila sam na arapskom na njezino pitanje. Doista sam bila dobro, više nisam bila grozni ava, a ruka mi je samo još malo bila osjetljiva i uko ena. Pomislila sam na Aszulaya kako se naginje nada me. "Aszulay?" upitala sam. "Je li ovdje?" "La", odgovorila je Mena odmahuju i glavom. Ve za sat vremena osje ala sam se dovoljno dobro da odem u svoju sobu, promijenim odje u i o ešljam kosu, iako sam bila pomalo slaba, a moji pokreti nespretni zbog zamotane ruke. Modrica na obrazu bila je tamnoruži asta, i boljela me je samo na dodir. Sjedila sam u dvorištu i ubrzo potom pojavio se Aszulay. Stidljivo sam ga pogledala; koliko se toga stvarno dogodilo protekle no i, a koliko se zbilo u mojoj glavi? Sje anja iz no i prije pomiješale su se s mojim mislima o njemu u hamamu. Ali on mi se osmjehnuo i ja sam mu uzvratila osmijehom. "Izgledaš puno bolje", rekao je kimaju i. "Ostao sam do rano ujutro, ali kad sam uo io da više nemaš groznicu i da je oteklina manja, otišao sam." no je ispred mene i uzeo moju ruku nježno odmataju i gazu. "Da, pogledaj. Bit eš dobro. Otrov je otišao." "Otrov?" upitala sam i pogledala svoju okrenutu ruku koja je lagano ležala na Aszulayevoj. Dlan mi je opet bio normalne veli ine, osim što je ostala mala rana u sredini. Odjednom sam se sjetila da sam pritisnula usne na njegovu ruku no prije. Ali znao je da sam deliri na i da ne mogu biti odgovorna za svoje poteze. Aszulay je zamotao gazu. "Ostavi gazu još danas kako bi ruka ostala ista", rekao je. "Do sutra e zacijeliti." "Otrov?" ponovila sam. "Kakav otrov?" Ustao je i odvratio pogled. "Izvadio sam komadi ne ega iz rane. Kost. Neka starija


246

GIGA

pisala imala su vrhove izra ene od zašiljenih kostiju." Sjetila sam se Falide na groblju. Njezine lešinarske potrage za onim što je željela Manon. Protresla sam se kao da se osje aj hladno e od prethodne no i vratio. "Ali zašto bi stara kost izazvala infekciju?" Pogledao me je. "Stare kosti ne bi same po sebi. Možda... ako su bile uronjene u neku tvar..." zastao je. "Nisam posve siguran." "A da ga nisi izvadio? Da Mena nije poslala po tebe?" "Za dva dana vodim Badoua u unutrašnjost", rekao je posve o ito promijenivši temu razgovora, ne žele i odgovoriti na moje pitanje. "Želiš li još uvijek po i s nama?" Kimnula sam shvativši da više ne e razgovarati o tome što se dogodilo mojoj ruci. Nisam ga mogla pitati misli li — kao što sam ja sada mislila — da mi je Manon namjerno pokušala nauditi. Znala je da odlazim s Aszulayem i njezinim sinom, htjela me zaustaviti. Manon mi nije željela darovati pisalo i tintarnicu. Ono što je u inila, u inila je namjerno, a to je bilo jezivo i zastrašuju e. Nisam je više nikad željela vidjeti. Nisam željela razmišljati ni o Badouu i Falidi koji su bili sami sa ženom koja je sposobna za takvo zlo. Dva dana kasnije Aszulay je s Badouom došao u Shariju Soura. Badou je pri ekao na ulici dok je Aszulay ušao u dvorište. Stavljala sam haik na glavu kad je Aszulay rekao: "Sidonie", na na in zbog kojeg sam zastala s napola namještenom maramom. "Da?" upitala sam. Izgledao je udno. Možda mu je bilo nelagodno. Nikad nisam vidjela Aszulaya s izrazom nelagode. "Sigurna si da želiš i i?" Kimnula sam. "Da. Zašto?" "Kod Manon..." zastao je pa nastavio. "Kad sam otišao po Badoua..." "Ne", rekla sam i on je zašutio. Zamislila sam razgovor koji su sigurno vodili. Aszulay je sigurno spomenuo ono što je Manon u inila. Zasigurno su se sva ali. Sad mi je Aszulay htio re i što je rekla Manon, ili objasniti njezine postupke. Znala sam da je pitala Aszulaya idem li s njima. O ekivala je da joj odgovori ne jer sam bolesna. Nije htjela da provodim vrijeme s Aszulayem; naravno da je bila ljubomorna na mene. A kad je saznala da ipak idem... u najmra nijem dijelu sebe bilo mi je drago zamisliti njezin bijes zbog toga što mi nije uspjela nauditi. Željela sam da misli da sam snažnija od nje. "Što god se dogodilo kod Manon, ne želim znati", rekla sam. "Želim ostaviti za sobom sve misli o Manon i Shariji Zitoun. Barem dva dana, Aszulay. Molim te, nemoj mi govoriti ništa o njoj."


247

GIGA

Dug trenutak gledao je u mene kao da debatira sam sa sobom, a zatim je, gotovo protiv svoje volje, kimnuo. Izašli smo kroz kapiju i on, Badou i ja prošli smo uskim ulicama medine koje još nisam bila otkrila. Osje ala sam se posve zdravom. Nosila sam tkanu torbu. Aszulay je imao dvije platnene vre e preba ene preko ramena. Kad smo prošli kroz natkriveni souk i ispod visokog luka u zidu medine, odmah je došlo do male promjene atmosfere. Ljudi su bili druga ije odjeveni, a mnoge žene, iako su imale marame na glavi, nisu bile pokrivene. Zgrade su bile više i uže, vrata bogatije ukrašena. "Gdje smo, Aszulay?" upitala sam. "Mallah", odgovorio je. "Židovska etvrt." Pogledao me je. " ula si za marokanske Židove?" Odmahnula sam glavom. Etienne ih nikad nije spomenuo. "Melh zna i sol. Nakon bitki — u drevna vremena u Maroku — Židovi su imali zadatak soliti glave neprijatelja. Glave su se stavljale na gradske zidine, što je bio obi aj." Namrgodila sam se i pomislila na genezu imena D’jemma el Fna. "Danas su Židovi — osobito Židovke — važni imu nim marokanskim ženama. Obavljaju niz poslova za žene koje ne mogu napustiti svoje domove, donose im visoko kvalitetnu odje u, izra uju vlastitu, pokazuju im uzorke nakita koji se može kupiti. Dobrodošle su u haremima." Promotrila sam grad unutar grada, a uho mi je otkrilo novi jezik. Dok smo prolazili kraj otvorene kapije, skupina malih dje aka sjedila je rame uz rame na gruboj, drvenoj klupi u dvorištu. Držali su male knjige i njihali se naprijed-nazad i visokim glasovima proizvodili žagor recitiraju i. "Pogledaj, oncle Aszulay, l’ecole", rekao je Badou i vukao me za ruku kako bih se zaustavila. "Ti de ki su u školi." Aszulay nije usporio, i dok sam nagovarala Badoua da krenemo, pustio je moju ruku i po eo tr ati uz Aszulaya. "Uskoro u ja i i u školu, da, oncle Aszulay?" Aszulay nije rekao ništa. Badou je i dalje gledao gore u Aszulaya dok smo hodali. "Zašto on ne ide u školu?" upitala sam. "Ima dovoljno godina, zar ne?" Pomislila sam na dje ake koje smo vidjeli, nimalo starije od Badoua, kako hodaju, u troje ili u etvero dok ih starija bra a drže za ruku, kroz krivudave uli ice medine. Neka djeca u židovskoj školi djelovala su ak i mlade od Badoua. Ali Aszulay je odmahnuo glavom, gotovo neprimjetno, i ja sam shvatila da ne bih trebala dalje govoriti. "Idemo ovim putem", rekao je i oštro skrenuo u taman, uski prolaz. "Parkirao sam kamionet izvan zidina Mellaha." Naposljetku smo prošli kroz nekoliko kapija i Aszulay je otklju ao široka dvostruka vrata. Unutar ogra enog prostora bilo je vozilo u obliku sanduka. Bilo je prašnjavo i


248

GIGA

ulubljeno, i, poput svih vozila koje sam vidjela u Maroku, inilo se da dugo nije bilo u uporabi. Aszulay ga je otklju ao i stavio vre e u stražnji dio koji je bio prekriven platnom. Obišla sam kamionet i rukama prešla preko branika. "Kakvo je ovo vozilo? Ne prepoznajem ga", rekla sam. Aszulay me je pogledao preko haube automobila. "Fiat la Camionnette. 1925." "Ah. Fiat", rekla sam kimnuvši. "Nisam dosad vidjela kamionet Fiat iako sam itala o njima. Mi smo imali..." zastala sam. Htjela sam spomenuti Silver Ghosta. "Imala sam auto", rekla sam. "Imaju li svi u Americi automobile?" "Oh, ne", rekla sam. "Ne svi." "Hajde, Badou", rekao je, "uska i." Badou se uzverao na voza ko sjedalo, i na koljenima zgrabio upravlja te ga po eo snažno okretati s jedne na drugu stranu. "Pogledaj me, Sidonie, pogledaj! Vozim", rekao je cere i se. Njegov lijevi prednji zub držao se još samo za jednu nit. Uzvratila sam mu osmijehom i smjestila torbu uz noge. Badou je kliznuo do mene na drugu stranu dok je Aszulay ulazio. Spustio je kraj turbana na nos i usta i okrenuo klju . Uz snažan kašalj i grmljavinu, Fiat je oživio. Zaustavili smo se u predgra u Marakeša; Aszulay je otišao do jednog štanda i vratio se sa sandukom u kojem su bile etiri žive kokice. Stavio je sanduk u stražnji dio kamioneta koji je od sjedala bio odvojen platnenom zavjesom. Kokice su kvocale i kriještale. Nakon što smo napustili Marakeš i sišli s ceste na pisteu, pitala sam Aszulaya koliko e potrajati vožnja do ku e njegove obitelji. "Pet sati, ako ne bude problema", odgovorio je prigušenim glasom zbog turbana. "Idemo na jugoistok, u dolinu Ourika. Udaljena je samo sedamdeset kilometara, ali teško je voziti pistama." Pogledala sam ga na trenutak uživaju i u pogledu Plavog muškarca iz Sahare koji vozi drndaju i kamionet umjesto da vodi devu. "Moja obitelj ondje živi, u malom selu." Poslijepodne je bilo plavo, crveno i bijelo; nebo je bilo isto i veliko iznad nas, zemlja oko nas u svojoj upe atljivoj boji i snijegom pokrivene planine uzdizale su se u daljini. Aszulay je otkrio usta i po eo pjevati arapsku pjesmu dubokim i bogatim glasom, a Badou je pljeskao rukama u ritmu i pridruživao mu se kod refrena. Što bi Etienne mislio o meni da me sad vidi? Više nisam bila žena koju je poznavao u Albanyju. Isto tako, ni on nije bio muškarac kojeg sam mislila da poznajem. Nisam željela razmišljati o Etienneu. Pridružila sam se Badouu u pljeskanju. Drmusaju i se kamionetom na uskoj stazi, pomislila sam da bih se mogla osje ati


249

GIGA

nevažnom, okružena ovim beskrajnim prostorom. A ipak se nisam osje ala malom; umjesto toga, veli anstvenost neba i planina ispunila me je ne im što je gotovo, govorila sam si, bila ista suprotnost. PISTAMA SE , kao što je rekao Aszulay, teško vozilo, ak i nesigurnije nego onima kojima sam putovala s Mustafom i Azizom. Bilo je blagih i oštrih zavoja i dijelova gdje je šljunak nestajao kroz niža predgorja Atlasa. Morali smo izbjegavati magarce, konje i deve. Ponekad smo poskakivali i ljuljali se, a Badou je klizio izme u nas, katkada smo se smijali zbog pogleda na Badoua koji bi posko io pa se zatim opet spustio nakon što bi udarili u posebno visoku izbo inu. Nakon otprilike tri sata zaustavili smo se kraj skupine visokih stabala pernatih listova. Tu je bio plitak, brz izvor koji se dizao u mjehuri ima iz hridi, a muškarac i žena — Berberi, jer njezino lice nije bilo pokriveno — ali su uz rub vode i punili mješine. Dva magarca s natrpanim košarama od sijena na le ima nestrpljivo su tapkali na mjestu svojim kratkim, snažnim nogama i njakali dok ih nisu odveli do izvora kako bi pili iz njega. Troje male djece — djevoj ica i dva dje aka, jedan je tek prohodao — prskalo je u plitkoj vodi, smijalo se, i dok sam spuštala Badoua, vidjela sam kako ih promatra. Ostavila sam haik i veo u kamionetu. Uhvatila sam ga za ruku i otišla s njim do izvora, nula, zagrabila vodu i pila, a Badou je napravio istu stvar. Mokrom rukom prešla sam preko njegova lica; bilo je prašnjavo od vožnje. Tad sam uo ila da se Aszulay udaljava velikim koracima. Penjao se laganom uzvisinom te nestao. Badou i ja sjeli smo kraj vode, izvadila sam kruh, sir i orahe iz tkane torbe i, dok smo jeli, Badou je ozbiljno gledao djecu. Najedanput je jedan od njih, stariji dje ak Badouovih godina, potr ao prema nama i obratio se Badouu na arapskom. Badou je odmahnuo glavom. Dje ak je otr ao do magaraca i posegnuo u jednu od košara te izvukao naran u. Vratio se k Badouu, nuo ispred Badoua i po eo guliti plod. Kad je bilo gotovo, podijelio ju je na dva dijela i Badouu dodao polovicu. Badou je pogledao u nju pa u mene. "Uzmi je, Badou", rekla sam i on ju je uzeo iz dje akove prljave ruke. "Reci mu hvala", rekla sam i Badou je nešto promrmljao dje aku. Stavila sam šaku oraha u Badouovu ruku pokazuju i na dje aka. Badou mu ih je dao i dje ak ih je sve najedanput ugurao u usta te rekao nešto pijuckaju i; Badou je opet odmahnuo glavom, a dje ak je otr ao i pridružio se svojem bratu i sestri. "Ne želiš se igrati s njima?" upitala sam znaju i da ga je to pitao dje ak, a Badou je odmahnuo glavom. Nije pojeo polovicu naran e nego ju je držao u šaci. Sok je curio izme u njegovih prstiju. Djeca su skupljala kamenje s ruba izvora, bacala ih visoko u zrak i gledala ih kako padaju u izvor prskaju i. Badou je stajao, odvajao komadi e naran e i jeo ih, jedan po jedan, te zatim podignuo kamen koji je ležao kraj njegovih nogu. Oponašao je djecu, bacio kamen visoko u zrak i promatrao kako udara o površinu. Ponovio je to približivši se djeci. Srce mi je ubrzano kucalo; toliko sam željela da se Badou oslobodi


250

GIGA

straha, pridruži im se, i igra se poput obi nog dje aka. Kona no je ugazio u vodu do koljena, zaustavio se kraj djece i po eo bacati kamen e poput njih. Ustala sam, zadovoljna, i produžila uz rub izvora saginju i se i podižu i glatke, mokre kamen e koji su svjetlucali na suncu. Okrenula sam se i pogledala Badoua koji je još uvijek stajao u vodi, ali sada je promatrao najmanje dijete. Otišao je od svojega starijeg brata i starije sestre te slijedio majku i držao se za rub njezine halje dok se kretala. Pitala sam se kamo je otišao Aszulay. Badou se nastavio igrati; za nekoliko trenutaka majka ih je glasno pozvala, i oba su djeteta potr ala van iz vode do hrane koju je pripremila za njih. Badou me je potražio, zatim gacao uz rub izvora osmjehuju i se dok je jezikom gurao svoj labavi zub tako da se klimao. Kad se zaustavio preda mnom, zastala sam i zagrlila ga; osjetila sam val ponosa za Badoua, za njegov mali hrabri podvig. Mirisao je na naran e. "Pomozi mi prona i lijepe kamen e", rekla sam mu, ali nije. Umjesto toga, dok sam ja polagano hodala uz obalu izvora, on je ostao iza mene i držao me za rub kaftana. Badou i ja sjedili smo u hladu ispod drve a. Obitelj je završila s objedom i otac je ležao na le ima i spavao na suncu. Majka je sjedila le ima naslonjena uz stablo i držala najmanje dijete uza se; zaspalo je na njezinu ramenu. Ostalo dvoje sjedilo je prekriženih nogu okrenuto jedno prema drugom slažu i male stijene. Nisu se uli nikakvi zvukovi osim laganog pljuskanja izvora, šuškanja duga kih, tankih listova na laganom povjetarcu i struganja magar evih zubi. Badou se ispružio i stavio glavu u moje krilo; vidjela sam sjenu njegovih duga kih trepavica na obrazima kad je zatvorio o i. Tako smo sjedili kad se vratio Aszulay. "Spava", rekla sam, tiho, ruke na Badouovoj glavi. "Ho eš li jesti nešto?" Odmahnuo je glavom. "Uskoro moramo krenuti kako ne bismo stigli previše kasno", rekao je pogledavši u nebo. inio se rastresen, možda pomalo distanciran. Poprskao je lice i vrat vodom, zagrabio još vode i smo io kosu. Bila je sjajne plavo-crne boje pod suncem, si ušne kapi drhtale su na gustoj kosi. Zatim je sjeo kraj nas. "Pitala si kad e Badou krenuti u školu", rekao je i pogledao dolje u dje aka. "Ali to nije mogu e." "Zašto?" "Majka ga nije u inila muslimanom. On je nevjernik, zato ne može u i u džamiju ili medresu — školu — kako bi u io Kuran", odgovorio je. "I nije mu dopušten upis u francuske škole u La Ville Nouvelle jer Manon ne može potvrditi potpuno francusko porijeklo. Badou nigdje ne e biti dobrodošao za u enje." "Ali... Manon sigurno želi da bude obrazovan", rekla sam. "Zašto ga barem ona ne


251

GIGA

podu ava? Ona je inteligentna žena, ako ništa drugo." Nisam htjela biti toliko o ito sarkasti na, ali tako je ispalo. Uvijek, uvijek sam bila svjesna da je Aszulay sigurno zaljubljen u nju, usprkos njezinoj okrutnosti i prijetvornoj prirodi. Aszulay me je samo pogledao, spustio ruku na Badouovo rame i lagano ga protresao. "Nastavljamo put", rekao je, Badou se pospano podignuo na noge i svi smo se vratili do kamioneta. Dok smo se udaljavali, penju i se istom uzvisinom kao i Aszulay prije toga, prošli smo kraj groblja. Zašto je bio tu, u osami bleda? Mala zašiljena kamenja koja su stršila uvis na blago povišenoj površin podsje ala su me na neravne redove škrbavih zubi. Željela sam pitat Aszulaya za njegovu suprugu; shvatila sam da sam bila sve uznemirenija što smo se vozili dalje. Što e misliti o meni, ženi koja je došla s njezinim suprugom i djetetom druge žene ? Iznenada sam poželjela da nisam krenula. Trebala sam poslušati svoj instinkt kad mi je Manon objavila da on ima suprugu. "Sti i emo za manje od sat vremena", rekao je Aszulay. Kimnula sam dok sam gledala kroz bo ni prozor.


252

GIGA

TRIDESET TRE E POGLAVLJE "Dolina Ourika", ubrzo potom rekao je Aszulay dok smo se vozili kroz vrtove i parcele obra ene zemlje. Bilo je gajeva datulja, omamljuju eg mirisa metvice i oleandra. Prepoznala sam marelice, šipkove i smokve; to je bila zelena dolina. Obronci doline uzdizali su se ponad mnoštva polja na dnu doline, a zeleni usjevi valovito su se gibali na blagom povjetarcu. I na obroncima planina koji su se spuštali s Visokog Atlasa bili su zaseoci izgra eni od usitnjene crvene ilova e iz zemlje pomiješane sa sijenom: pise, zvao ih je Aszulay. Sa svih strana vijugavih pista, u blizini malih sela, mogli smo vidjeti žene koje su se vukle s vre ama ili zavežljajima šiblja na le ima, esto s djecom u povojima na bokovima ili uz prsa. Glasno sam gutala i glava me pomalo boljela. Rukom sam opipala elo i Aszulay me je pogledao. "To je zbog visine", rekao je. "Pij vode." Uzela sam vre icu od kozje kože s vodom iza sjedala i popila malo, dala je Badouu i ponudila Aszulayu na što je on odmahnuo glavom. Dolina je postajala sve uža, ali je i blago rasla. Došli smo do kraja piste. Dok smo izlazili iz kamioneta, za ula sam glasno obrušavanje vode. Aszulay je uzeo vre e sa stražnje strane kamioneta i prebacio ih oko jednog ramena, balansiraju i sanduk s kokošima na drugom. Dao mi je znak da uzmem svoju torbu. "Ovdje ne trebaš svoj haik ili veo", rekao je, a ja sam ih opet stavila u kamionet i odjevena samo u kaftan slijedila ga prema zvuku vode drže i Badoua za ruku. Stjenovita strmina vodila je do sela u podnožju. Oprezno smo po eli put prema dolje koji je bio utaban kopitima i stopalima. Smjesta sam shvatila da ne u mo i održati ravnotežu pa sam podignula duga ak, vrsti štap s ruba staze. Badouove male crvene habouches glatkih potplata klizile su po šljun anoj padini. Zaustavio se i uhvatio se za moj kaftan. Aszulay se okrenuo i pogledao nas; ve je bio skinuo svoje babouches i bacio ih dolje spuštaju i se bos. ekajte", rekao je i u polutrku se spustio do dna obronka. Stavio je vre e i sanduk na do. Sagnuo se, uzeo komadi zemlje i stavio ga na jezik. Gledala sam ga radoznalo. Nisam znala zašto kuša blato, ali nekako me to ipak dirnulo; tako je pokazao svoju povezanost s ovom crvenom zemljom. Vratio se po nas, podignuo je Badoua i smjestio ga u pregib ruke, a on je rukom obgrlio Aszulaya oko vrata. Aszulay je ispružio ruku prema meni, ja sam stavila svoju u njegovu, iako sam drugom i dalje držala štap. Polagano smo sišli niz neravnu stazu. Aszulayevi prsti mogli su posve obaviti moju ruku; bili su topli i suhi. Znala sam da su moji vlažni od nervoze ne samo zbog održavanja ravnoteže nego i zbog onoga što nas eka pri ulasku u selo. Na dnu obronka ispustio mi je ruku, spustio Badoua i opet podignuo vre e i sanduk. Selo koje se neplanski dizalo uz obronak brda bilo je jedno od terasastih naseobina pise, ku a s ravnim krovovima. Brdo i ku e bili su iste crveno-sme e boje zemlje, i ku e su se vrsto držale za zemlju kao da su bile izdubljene iz samog brda. Bilo je ne ega kameleonskog u njima.


253

GIGA

Na podnožju brda bio je krug šatora od isprepletene životinjske dlake. Nisam ga vidjela dok smo se približavali; poput sela, šatori se nisu mogli raspoznati od zemlje. Deve su sjedile na koljenima u prašini, zurile pred sebe svojom uobi ajenom mirno om. Magarci su njakali, a pijetlovi kukurikali. Pješa ke staze vijugale su se gore u terasasto selo. Nekoliko djece na putu dolje iz sela pozdravilo je Aszulaya uzvicima prepoznavanja. Promatrala sam Badoua dok su se djeca spuštala prema nama i, kao na izvoru, povukao se i ostao kraj mene. Penjali smo se, prolazili kroz selo, a ljudi su izlazili i pozdravljali Aszulaya. Stalno je spuštao svoju prtljagu, pozdravljao muškarce, ljubio ih tri puta u obraz dok su se grlili prsa uz prsa. Svi su zurili u mene, a meni je bilo nelagodno. Žene su nosile duga ke, skromne haljine, ali nalikovale su na jata šarenih ptica; rubovi, rukavi i izrezi oko vrata bili su urešeni te svjetlucali zbog komadi a srebrnog nakita. Neke haljine na ramenima bile su zakva ene mjedenim ili srebrnim kop ama koje sam vidjela i u soukovima i otkrila da se zovu fibule. Žene neprekrivenih lica nosile su marame preko glave koje su, iako ve inom crne, bile ukrašene uzorcima i cvjetovima žarkih boja. Detaljno izra eni srebrni i jantarni nakit nosile su oko vrata i zglavaka. Sve su bile bose, a stopala i ruke bile su im urešene kanom. Pokušala sam ne zuriti u njih, ali bilo je divno gledati ih. Neke su na licu imale nacrtane pruge od šafrana, ili plave uzorke tetovirane na bradama ili na sredini ela. Pomislila sam na Menine tetovaže i zaklju ila da potje e iz planina. Mnoge tetovaže na elu sastojale su se od dvije paralelne crte koje su se presijecale na vrhu. Druge su imale crte koje su se ravno protezale od donje usne do kraja brade s granama, nalik na one sa stabala, koje su se ra vale u svim smjerovima. Ve ina tetovaža imala je geometrijske oblike. Mogla sam samo pretpostavljati da, uz to što predstavljaju ukras, ukazuju i na plemensku pripadnost. Nastavili smo se penjati blagim usponom duž vijugave staze. Aszulay se kona no zaustavio pred jednom ku om, spustio sanduk i vre e, poviknuo, i izašla je starija žena s dvije mla e. Dok su dvije mla e nosile iste ukrašene haljine, marame i nakit kao ostale žene iz sela, njihova lica nisu bila istetovirana, a starija žena nosila je jednostavnu plavu halju i maramu. Aszulay je spustio vre e i sanduk i zagrlio stariju ženu. Pogledao me je i rekao joj nešto, ali ne na arapskom; nisam prepoznala ništa što je rekao. Zatim me je pogledao i rekao, "Ma maman." Kimnula sam, uznemirena, nesigurna ho u li se osmjehnuti. Njegova majka radoznalo me pogledala i obratila se Aszulayu ispitiva kim tonom. Odgovorio je, kratko, pokazao na Badoua, i što god je rekao, zadovoljilo je njegovu majku jer je promrmljala nešto nekoliko puta, nešto što sam pretpostavljala da je: Da, vidim. Posegnula sam u torbu i izvadila mali ajnik od mlije nog stakla. Dosad sam saznala dovoljno o marokanskim obi ajima da donesem dar prilikom posjeta. Dala sam ajnik Aszulayevoj majci. Uzela ga je, okretala ga u rukama kimaju i ozbiljno. "I moje sestre", rekao je pokazavši na druge dvije žene koje su morale biti u svojim


254

GIGA

dvadesetima. "Rabia i Zohra." ekivala sam da je jedna od njih njegova supruga. Njegove sestre pogledale su me i ja sam rekla, "Ismi Sidonie", predstavivši se, a potom sam dodala uljudno: "Selam alejkum, mir s vama." Nisam znala ho e li razumjeti arapski pozdrav, ali obje su odgovorile tihim i prili no sramežljivim tonom, mir s vama: Alejkum selam. I jednoj i drugoj dala sam malu ukrašenu kerami ku posudu. Badou je stajao kraj mene; žene nisu obra ale pozornost na njega. Bile su sli ne: mršave, potamnjela lica s visokim jagodi nim kostima, tamnih svjetlucaju ih o iju namazanih kohlom i snažnih bijelih zubiju. Zohra, mlada sestra, imala je jamicu na lijevom obrazu što je njezin osmijeh inilo šarmantnim. U naborima Rabijine haljine koprcalo se dijete o iju ocrtanih kohlom; provirilo je. Zurilo je u Badoua; imalo je plave o i, kao Aszulay. "Dijete, Badou", rekla sam kao da ga nije prepoznao. Ali bila sam napeta, nisam znala kako se ponašati, a na ovo sam se mogla usredoto iti. "Je li dje ak ili djevoj ica, što misliš?" Slegnuo je. Naslutila sam da se osje a sli no kao i ja, iako je dolazio ve ovamo. Aszulayeva majka potapšala ga je po ramenu, obratila mu se, a on se osmjehnuo, malim, uko enim osmijehom. "Moj ne ak Izri", rekao je Aszulay odgovorivši mi na pitanje. "Osam mjeseci. Rabijino etvrto dijete. Zohra ima dvije k eri." Razvezao je vre u i izvadio komade tkanine te dvije ogrlice od srebra i jantara koje je pružio sestrama. Iz druge vre e izvukao je za majku velik mjedeni lonac za kuhanje. Sve su kimnule, mrmljale i gledale darove, zahvalno se osmjehuju i Aszulayu. Zatim su opet pogledale mene. Aszulayeva majka mi se obratila. "Moja majka ti želi dobrodošlicu", rekao je Aszulay. "Selo priprema posebno jelo u ast ostalih gostiju, onih dolje u šatorima. Potje u iz dalekog sela, ali putovali su kako bi posjetili lanove svoje obitelji koji sada žive ovdje. Došli smo u dobro vrijeme." "Shukran", rekla sam i pogledala Aszulayevu majku. "Hvala vam." Opet nisam znala razumije li išta što sam joj rekla, ali nisam mogla šutjeti. Pitala sam se i kad u upoznati Aszulayevu suprugu. Te žene — njegova majka i sestre — djelovale su iznena uju e smireno i uvažavale su moju prisutnost. "Jezik kojim se govori u selu — njegovi stanovnici su Imazigeni — zove se tamazight. S majkom razgovaram na našem starom jeziku Sahare, tamašeku, tuareškom jeziku. Mještani razumiju samo malo arapskog, osnovne fraze. Izolirani su, ne vide puno neznanaca." Stoje i kraj Aszulaya, stiš i svoju tkanu torbu, bila sam svjesna toga da nisam samo neznanka nego i strankinja. Kimnula sam na sve što mi je rekao.


255

GIGA

"Složeno je. Ali ne brini se. Nau io sam Zohru nešto francuskog. Ona je u enjak u obitelji." Osmjehnuo se mladoj ženi i ispri ao joj o ito što je rekao jer je ona dlanovima prekrila obraze kao da se crveni, a zatim ga zaigrano udarila po ruci. Bilo je o ito da su seljani bili neformalni i opušteni jedni s drugima na na in koji dosad nisam vidjela me u ljudima u marokanskim gradovima. Aszulayeva majka potapšala me po ruci sli no kao što je Badoua potapšala po ramenu, i ovaj put sam joj se osmjehnula. Mala skupina djece pridružila se Aszulayu, Badouu i meni dok smo šetali selom. Sve su ku e bile iste, imale su male, priljubljene vanjske zgrade: štagljeve za životinje i skladištenje, i zahode. Dok su dje aci tr ali kraj nas, djevoj ice su bile plahe, kradomice su me gledale i odmah okretale glavu kad bih ih pogledala. Naposljetku su nas napustili, pobjegli kako bi lovili jedan drugog, uzvikuju i i smiju i se. Psi su se bacali na njihova koljena i lajali. Stado crnih koza iza bodljikave ograde pratilo ih je jednoli nim meketanjem. Kraj male rijeke koju su stvarali vodopadi, neke su žene prale odje u, udarale su njome o stijene, a neke druge vodom su punile tobolce od kozje kože. "Jesi li ovdje odrastao?" upitala sam Aszulaya kad smo se zaustavili kako bi gledali djecu koja su se igrala. "Ne", odgovorio je. "Nismo živjeli u selu. Kao Plavi narod živjeli smo na drugoj strani Visokog Atlasa, onkraj prolaza Tizi-n-Tichka, na jugozapadu Sahare koja grani i s Mauritanijom. Žene su živjele u šatorima dok su muškarci trgovali širom Sahare." "Ali zašto je tvoja obitelj sada ovdje?" "Otac mi je umro kad sam imao dvanaest godina", rekao je. "Gotovo je nemogu e da nomadska žena živi bez supruga. Prisiljena je osloniti se na dobrotu drugih nomada, a u teškim vremenima još je gore. Kao i posvuda u Maroku, ne poštuje se ženu koja je sama." Znam da nije mislio na mene, ali ipak, pitala sam se kako me doživljavaju ovdje. "Tako smo moja majka i ja te moje sestre — tad su bile jako male i zaboravile su tuareški jezik — došli ovamo. Ali bilo je teško; ja sam bio muškarac u obitelji, ali još uvijek mlad." Zastao je kao da se prisje a. "Trebalo je vremena da nas prihvate." Pogledao je uokolo. "Ali usprkos tomu, bilo je bolje mjesto za nas od pustinje", rekao je. "I kasnije, kad sam otišao, uvijek sam znao gdje su i mogao sam im donijeti što trebaju ako je to bilo mogu e. Ina e nikad ne bih znao gdje su; nomadske obitelji znaju se ne vidjeti godinama, znaju pro i jedni kraj drugih udaljeni samo nekoliko kilometara ne znaju i to. Mogli smo izgubiti jedni druge." Najedanput sam ga pokušala zamisliti kao dijete. Je li bio nalik na nomadsku djecu koju sam danas vidjela, zamršene kose i odrpane odje e, snažnih nogu, koljena i lakata krastavih od igranja na grubom šljun anom tlu, veseli dok su lovili jedno drugo i igrali se glasno? Kako je od života u šatoru od kozje dlake, putovanja u karavani deva, bez obrazovanja postao muškarac koji je savladao francuski jezik i europske manire?


256

GIGA

Pogledala sam dolje u Badoua koji je uvijek bio u mojoj blizini. Iako sam u Marakešu pomislila da sli i ve ini gradske djece, ovdje se isticao svojom sjajnom kosom i istom dželabom te pamu nim hla ama i žarkim bahouches. Ali njegovo lice nije odražavalo bezbrižno veselje te berberske djece. Držao se podalje iako im se o ito htio pridružiti, no nije iz straha. Aszulay je viknuo i jedna od starijih djevoj ica — od osam ili devet godina — prišla mu je. Lica okrenuta od mene slušala je što joj govori Aszulay. Zatim je Badoua uhvatila za ruku i odvela ga do ostale djece. Badou je isprva hodao uko eno kao da ne želi i i s djevoj icom, ali ona je nešto brbljala i on ju je gledao širom otvorenih o iju. "Je li tvoj jezik — tam... oprosti, kako se ono zove?" "Tamašek." "Da. I onaj drugi, berberski jezik koji ljudi govore — pou ava li se u vašim školama?" Aszulay je spustio pogled prema meni i blago se osmjehnuo. "Berberi nemaju škola", rekao je. "Jezici se samo govore, ne zapisuju se." "Dakle... morao si nau iti arapski kad si otišao u Marakeš?" "Ve sam ga znao, s ruta karavana. Morali smo znati trgovati s mnogim narodima." "Razumije li on što druga djeca govore?" upitala sam Aszulaya promatraju i Badoua s djevoj icom, našto je Aszulay odmahnuo glavom. "Naši posjeti previše su neredoviti. Ali djeca se razumiju i na druga ije na ine", odgovorio je. "Djeca su posvuda djeca." Djevoj ica je odvela Badoua u sjenu ku e gdje je pas ležao na boku. Podignuo je glavu dok su mu se približavali i kad se djevoj ica sagnula, životinja je prijete i podignula jedan kut njuške. Ali djevojka nije obratila pozornost na to i dok se uspravljala, vidjela sam da drži si ušno štene. Pažljivo ga je spustila Badouu u ruke, a kuja se uspravila i gledala ga budno. Badou je pogledao štene i spustio lice kako bi protrljao lice o paperjasto krzno malog psa. Prebacio ga je tako da je štene na le ima ležalo u pregibu njegove ruke, po eo ga maziti drugom rukom, podizati mu šapice i istraživao si ušne uške. Djevoj ica je sada zapovjednim tonom i kimaju i rekla nešto Badouu i pokazala na kuju, uzela štene iz Badouovih ruku i vratila ga ženki koja ga je onjušila i o ito zadovoljna, opet legla, spustila glavu na mekanu zemlju dok se štene njuškom uguralo opet me u svoju bra u i sestre. Djevoj ica je Badoua opet uhvatila za ruku i ovaj ga put odvela do ostale djece i, dok sam ga promatrala, Badouovo lice se opustilo, osmjehnuo se nesigurno, a zatim se pridružio i po eo bacati kamen e u nešto što je nalikovalo na koncentri ne krugove nacrtane na tlu. "Sad je u redu", rekao je Aszulay. "Tih nekoliko mjeseci nedolaženja zaboravi kako


257

GIGA

je igrati se s drugom djecom." Pomislila sam na Badouovu suzdržanost da se pridruži nomadskoj djeci kraj izvora i prisjetila se kako je promatrao de ke koji su se igrali loptom u ulici dok je njemu bilo zabranjeno da im se pridruži. Tad nam je prišla Zohra i obratila se Aszulayu. Pogledao me je. "Zohra e te ukrasiti kanom, ako želiš", rekao je. Pogledala sam dolje u svoje osun ane ruke. "To je gesta prijateljstva. Prihva anja", rekao je Aszulay tada, a ja sam se postidjela zbog svojega oklijevanja. "Naam", rekla sam i pogledala Zohru. Da. NADNUSELA, u sredini kruga šatora bila je vatra. Nad njom je visio golem, crni kotao koji je klju ao. Vrlo niska stara žena lica prekrivena mnoštvom bora i vlažnog od znoja, stajala je jedne ruke na boku i redovito miješala što god je bilo u loncu štapom koji je bio visok gotovo kao i ona. Druge žene okupljale su se oko nas dok smo sjedile na ulazu jednog šatora; Aszulay je otišao popiti aj s ostalim muškarcima. Žene su sjedile graciozno, prekriženih nogu, haljina preba enih preko koljena. Nisam mogla sjediti na isti na in zbog nefleksibilnosti desne noge pa sam je morala ispružiti ravno preda se. "Ti dolje", rekla je Zohra na francuskom, a ja sam se namrštila ne razumjevši je. Dodirnula je vezice na mojim cipelama. "Dolje", ponovila je i ja sam shvatila da mi želi re i da skinem cipele. "Napraviti kana stopala." Odmahnula sam glavom. "Ne mogu hodati bez cipele", odgovorila sam, a ona me zbunjeno pogledala. Kucnula sam po povišenoj potplati moje desne cipele, povukla kaftan do koljena i dodirnula nogu, a ona je naposljetku kimnula. "Možeš ukrasiti moje ruke", rekla sam ispruživši ih. Osmjehnula se, razvila malo klupko tkanine i uzela tanak, zašiljeni štapi . "Stylo", rekla je s osmijehom, o ito ponosna jer je upotrijebila francusku rije za pisalo. Zatim je spustila pisalo u krilo, uzela moje ruke, okrenula ih, promotrila i promrmljala nešto drugim ženama. Po na inu na koji su micale glavama i prema tonu njihovih glasova, znala sam da raspravljaju o tome koji uzorak bi bio najbolji. Dvije male djevoj ice su nas gledale, gurale se oko Zohre i kad se jedna pokušala popeti Zohri na le a, druga ju je žena odmaknula. Pretpostavljala sam da su djevoj ice Zohrine k eri. Naposljetku je Zohra podignula štapi u zrak i sve su utihnule. Netko je spustio malu glinenu posudu sa zelenom smjesom i Zohra je vrh štapi a umo ila u nju. vrsto drže i moju desnu ruku ispred svojih prsa s dlanom prema gore, sagnula se i po ela umakati i crtati, pomno ali vješto prekrivaju i moj dlan zamršenim uzorkom geometrijskih virova. Vrh drveta lagano je dodirivao moju kožu kao da kukac prelazi mojim dlanom; smjesa


258

GIGA

je bila hladna. Kad je prekrila cijeli dlan i sve prste, okrenula mi je ruku i izradila druga iji uzorak na gornjoj strani. Ruka mi se umorila jer sam je držala toliko mirno razdvojenih prstiju, a kad je lagano zadrhtala, jedna je žena nježno pridržala moj zglavak. Zohra je završila s desnom rukom i krenula s lijevom. Zamijenila je uzorke tako da je dlan jedne ruke i gornji dio druge imao isti uzorak. Kad je bila gotova, gestikuliraju i mi je objasnila da ruke držim mirno; druga žena donijela je crnu žeravicu s užarenim ugljenom. Zohra mi je objasnila da ruke držim iznad posude kako bi se smjesa osušila. Zatim je one dvije djevoj ice uhvatila za ruke i otišla dok sam ja ostala sjediti na tlu s nekoliko ostalih žena. Ostale su kraj mene, razgovarale i vezle. Boljela me desna noga zbog neobi nog položaja. Sve je više žena odlazilo u sredinu, naizmjence miješalo velik lonac i smještalo druge lonce uz rub vatre. Moje ruke bile su tople nad žeravicom. Sirio se ugodan miris kuhanog mesa i ja sam shvatila da sam jako gladna. Nadala sam se da je Badouu dobro s ostalom djecom. Kona no se Zohra vratila s loncem punim tople vode. Pokazala mi je da ustanem, ali meni je bilo neugodno; zbog noge nisam mogla ustati ne odupiru i se rukama o tlo, a nisam htjela uništiti uzorak. Jedna žena rekla je nešto drugoj pa je ona stala iza mene, stavila ruke ispod mojih pazuha i prili no mi negraciozno pomogla da se dignem. Osmjehnula sam se, napravila neku vrstu grimase zbog svoje nezgrapnosti, ali žena mi se otvoreno osmjehnula i rekla nešto ljubaznim tonom. Smjesa je bila crna, i dok ju je Zohra lagano istila i gulila, pojavljivao se uzorak sada tamne crveno-sme e boje, istan an. Ispružila sam ruke i okrenula ih dive i se. "C'est magnifique, Zohra", rekla sam, a ona se osmjehnula, ponosno, a zatim rekla, pokazuju i mi ovaj put da odem s njom jesti: " Manger, manger." Cijelo selo i njihovi gosti okupljali su se sada oko vatre. Badou se pojavio sa starijom djevoj icom i sjeo kraj mene; Zohra i njezine dvije djevoj ice sjele su kraj mene s druge strane. Nisam vidjela Aszulaya; sigurno je sa svojom ženom, govorila sam si. Jedna od starijih žena snažno je pomiješala hranu u loncu, a zatim golemom metalnom lopaticom izvukla veliku kozju glavu. Pomislila sam na glave koje sam vidjela na D’jemmi el Fna. Mislila sam da ne u mo i jesti. Male djevoj ice dodavale su nam posudice s toplom vodom, prali smo ruke i brisali ih o komade tkanine zavezane oko struka djevoj ica. Promatrala sam prizor va enja dodatnih glava iz vode i spuštanja na velike mjedene pladnjeve, a zatim guljenje mekanih, mesnatih dijelova. Barem nije bilo o nih jabu ica. Dok su žene skidale vru e, blijedožuto meso, za injale su ga ne im što je nalikovalo na sol i mljevenu papriku. Dodavale su manje, glinene tanjure mesa s kuhanom le om i rižom. Uzela sam tanjur; vidjela sam da djeca jedu s maj inih tanjura, i tako sam uzela nekoliko komada mesa, puhnula u njih kao što su to inile ostale žene i stavila ih Badouu u usta. Poslušno je žvakao i otvarao usta jer želi još, te me podsjetio na pti icu.


259

GIGA

Stavila sam tanjur u krilo i pokazala mu da se posluži, a zatim, duboko udahnuvši, stavila komadi mesa u usta. Bio je slan i malo žilav, ali iznena uju e je bilo to što nisam imala nikakvih prigovora; okus nije bio nalik ni na što posebno, ali je bio zanimljiv. Badou i ja pojeli smo meso, le u i rižu na tanjuru te završili obrok, kao svi diljem Maroka, slatkim ajem od metvice. Sunce je iznenada naglo nestalo iza planina, a dok je nebo tamnjelo i temperatura padala, vatra je postajala sve svjetlija i ve a. Nisam uo ila kad se Aszulay vratio, ali dok su žene sakupljale prazne tanjure, vidjela sam kako sjedi s nekoliko muškaraca. On i nekoliko njih držali su duga ke instrumente koji su nalikovali na flaute ili frule. Bilo mi je drago što se vratio. Pogledala sam žene oko sebe. Njihove misli bavile su se ritmom godišnjih doba i time kako e ta godišnja doba utjecati na njihove živote — ho e li biti suše ili previše kiše, ho e li životinje biti zdrave. Nosile su u sebi strah ho e li mo i nahraniti svoju djecu ili e ih morati slušati kako pla u od gladi, ili gledati kako umiru od jednostavnih bolesti. Željela sam misliti da mogu biti poput njih, snažna i sposobna. Pomislila sam na to koliko sam daleko stigla, koje sam odluke bila donijela. Badou je ustao, otr ao do Aszulaya i smjestio se kraj njega. Jedan je muškarac u ravnomjernu, sporom ritmu udarao u glineni bubanj u obliku pješ anog sata iji je vrh bio prekriven ne im što je nalikovalo na rastegnutu i nauljenu kozju kožu, koji je držao medu nogama. Ostali su pljeskali rukama u razli itim taktovima. Tad su Aszulay i ostali muškarci ustima približili frule i po eli svirati melodi ne note sjetne tužaljke. Pridružila sam se pljeskanju promatraju i svoje ruke. Bile su prelijepe kao da nosim ruži aste ipkaste rukavice. Pljeskala sam i pljeskala, micala ramenima u ritmu te poželjela da znam rije i pjesme koju je pjevao ostatak sela. Njihovi glasovi, neki harmoni ni i sigurni, drugi nestalni i falš, dizali su se u nebo koje se polako punilo zvijezdama. Vatra je ispaljivala iskre u mrak. Aszulay je približio usnik frule Badouovim ustima i poticao ga da proba. Badouovi obrazi nadimali su se dok je puhao, a Aszulay je držao dva dje akova prsta iznad dviju rupica. Glazba je stala i žene su poslužile još aja. Svuda oko mene vodili su se razgovori. Badou je otišao od Aszulaya i opet sjeo kraj mene te naslonio glavu na moju ruku. Tad se za ulo bubnjanje bubnja, pa još jednog. Jedan muškarac zagrijao je bubanj iznad vatre, testirao ga, i ja sam zaklju ila da e vru ina na kozjoj koži promijeniti ton koji e ispuštati. Drugi su opet uzeli svoje frule, ali ovaj put nisu svirali prethodne, prili no zvonke tonove, nego živahan, ritmi an takt. Neki su muškarci ustali; Aszulay tako er. Njegovo elo i donji dio lica bili su prekriveni naborima tamnoplavog turbana. Po eli su plesati, okretati se jedan oko drugog, njihove halje nadimale su se kao kod derviša. Žene i djeca su ih gledala, pljeskala i ispuštala zvukove: škljocala su i pjevuckala, proizvodila neobi no visoke, stalne vibriraju e tonove svojim jezicima.


260

GIGA

Muškarci su plesali, i plesali; vatra se uzdizala, a gore su pulsirale zvijezde. Zatvorila sam o i i pustila zvukove da me preplave. Osje ala sam se kao kad sam se vra ala iz hamama. Tijelo nije bilo moje, nego lagano i brzo, neoptere eno mojim teškim cipelama. Željela sam ustati i vrtjeti se medu berberskim muškarcima; osjetila sam ritam i takt u sebi, pomicala naprijed-nazad gornji dio tijela, proizvodila svoje zvukove ustima i pljeskala rukama ukrašenima kanom. Otvorila sam o i. Svi su bili zaokupljeni veseljem no i te muzike i plesa. Kao ja. Odjednom sam se vidjela, izdaleka, kao ženu u marokanskoj haljini koja jede hranu ove zemlje, sjedi oko vatre pod sjevernoafri kim nebom i plješ e rukama ukrašenima kanom. Shvatila sam što zna i voljeti, tugovati zbog gubitka onih koji su zna ili najviše. Osjetiti radost i osjetiti tugu. Shvatila sam život, onaj u Albanyju i ovaj u Africi. Ponovno sam zatvorila o i, podignula lice prema nebu i pustila da me preplavi radost. Kad sam ih otvorila, jedna žena, koju dotad nisam vidjela, sjedila je kraj Aszulaya. Gledao je njezino tetovirano lice, razgovarao zaokupljeno, kimao. Ona mu je odgovorila, i što god da mu je rekla, on je na to zabacio glavu unazad i nasmijao se na na in koji dotad nisam vidjela: radostan i pun života. Žena je bila mlada i privla na na odvažan, nomadski na in, s lagano spletenom kosom, nekoliko srebrnih ogrlica na tamnoj koži i narukvicama oko tanahnih zapeš a. Smijala se s Aszulayem, uzela mu frulu i prislonila je svojim usnama. Gledala sam ih preko vatre ija je toplina bacala nestalne sjene na njihova lica. To je dakle bila ona: Aszulayeva supruga. Iznenada sam bila svladana, zastrašena i zbunjena vlastitim osje ajima. Nisam mogla podnijeti gledati ih, ali nisam mogla ni odvratiti pogled. Nestalo je uzbu enje koje sam osjetila nekoliko trenutaka ranije, i lijepa je ve er bila nekako uništena. Ja sam željela sjediti kraj Aszulaya. Ja sam ga željela nasmijati kao što ga je nasmijavala njegova žena. Nikad mu nisam rekla nešto pametno ili duhovito. Samo sam ga prisiljavala na to da bude ozbiljan, da mi pomogne. Da pazi na mene, kao što pazi na Badoua.


261

GIGA

TRIDESET ETVRTO POGLAVLJE Badou je, kao i ve ina mla e djece, zaspao, sklup an na hladnom pijesku kraj mene. Zohra je podignula svoju zaspalu k er i dala mi znak. Ustala sam i podignula Badoua; bio je opušten i iznena uju e težak. Polako sam slijedila Zohru; bilo je teško hodati neravnim tlom nose i Badoua. Nebo je bilo obasjano zvijezdama, mladi mjesec ocrtavao se u no i. Dok smo hodali do šatora, Zohra se zaustavila i pokazala mi malu konstelaciju koja je nalikovala na zmaja s repom. Izgovorila je nešto na tamazightu; a ja sam odmahnula glavom. Sklopila je o i, usredoto ena, pa ih otvorila izgovorivši: "La croix." "Križ?" Kimnula je, a ja sam se sjetila Muhameda, njegova majmuna Hasija, i njihova pretkazanja. Muhamed je bio izbacivao klišeje o tome kako u prona i nešto ispod Južnog križa, vjerojatno je, mislila sam tada, istu pri u pri ao svim strankinjama dovoljno budalastim da za to daju su ili dva. No ipak, stoje i pod pulsiraju im nebom, iznenada je bilo važno da se precizno sjetim njegovih rije i. Pod Južnim križem shvatit ete da ono što tražite može poprimiti druga iji oblik. Možda to ne ete prepoznati... i zatim nešto o džinovima. Badou se pomaknuo, a ja sam ga, još uvijek gledaju i u Južni križ, stisnula ja e. Njegovo tjelešce, ak i na prohladnom ve ernjem zraku, bilo je toplo i mirisalo je na zemlju. Pomislila sam na Aszulaya kako je pojeo komadi crvene zemlje. Odvratila sam pogled od neba i pogledala Badoua. Njegova gola stopala bila su prekrivena osušenim blatom s obale rijeke — gdje su mu babouches? — a izraz lica zadovoljan. Okrenuo je glavu tako da mu je nos bio stisnut uz moje rame. Zohra je preklop šatora povukla ustranu. Djeca su unutra spavala na hrpama pokriva a i koža. Nekoliko je njih zakašljalo; zrak u šatoru bio je topao zbog svih tih tijela. Starija žena s preba enim ukrašenim šalom sjedila je u kutu i budno pazila na zaspalu djecu. Zohra je spustila svoju k er i dala mi znak da stavim Badoua kraj nje. Zatim ih je oboje vrsto umotala u pokriva . Badou je nešto promrmljao. Nagnula sam se bliže; opet je nešto rekao na mješavini francuskog i arapskog. Razumjela sam samo le chien, pas. Potom je utihnuo dišu i duboko i pravilno. Slijedila sam Zohru natrag do vatre. Zrak je bio hladan; zadrhtala sam i prekrižila ruke ispred prsa. Kad sam sjela uživaju i u toplini vatre, opet sam ugledala Aszulaya koji je sada ozbiljno razgovarao s jednim muškarcem. Žena više nije bila pokraj njega i, iako sam znala da e joj se kasnije pridružiti, bilo mi je lakše zbog injenice što nije odjurio da bude s njom. Što se doga alo sa mnom?


262

GIGA

Bio je skinuo turban, a na svjetlu vatre uo ila sam da su mu elo i obje strane lica bili isprugani tamnom nijansom; njegova koža, vru a od plesanja, povukla je boju s turbana. Iznenada sam poželjela udahnuti miris njegova lica. Mirisao bi na dim od drva i indigo. Tad sam shvatila da e Aszulay uvijek biti takav: kombinacija onoga što je bio i onoga što je danas. Bez obzira na to govori li odli an, službeni francuski, arapski ili složenu varijantu tamazighta, je li odjeven u bijelo i drži lopatu u vrtu monsieura Majorellea ili vozi kamionet uz pisteu u plavom, on je bio obje strane kovanice. Razlu iv, a ipak nerazdvojiv. Ubrzo je Zohra opet ustala, dala mi znak, i ja sam podignula torbu i krenula za njom. Nosila je malu, zapaljenu baklju, ali bez obzira na mjesec i festival zvijezda iznad nas, bilo je mra no. Zaustavila se, okrenula se pogledavši me i ispružila mi ruku. Uhvatila sam se za nju, zahvalna, dok smo zaobilazili vatru. Kad smo prošli kraj muškaraca, Aszulay je podignuo pogled prema meni. Uzvratila sam mu pogled i zbog ne ega na njegovu licu, zbog na ina na koji me je pogledao, otvorila sam usta kao da nisam imala dovoljno zraka. To nije bio letimi an pogled, ni pogled dok se smijao sa svojom ženom uz plešu u svjetlost. Bio je druga iji, dubok i hipnotiziraju i, vrtjele mi se od njega kao da se groznica od prije nekoliko dana bila vratila. Spotaknula sam se o korijen, Zohra se zaustavila i pridržala me. Kad sam opet uskladila korak s njom, trenutak je ve bio prošao, a ja nisam imala hrabrosti opet pogledati Aszulaya. Nekoliko trenutaka kasnije nešto je izronilo preda mnom. Kad je Zohra spustila glavu, ja sam u inila isto. Ušli smo u jedan od šatora gdje su se, pod treperavim svjetlom baklje, vidjele tamne hrpe ljudi stisnute jedna uz drugu i prekrivene grubim pokriva ima. Neki oblici ležali su nepomi no, kao da su u dubokom snu. Iz jednog ugla ulo se djevoja ko šaputanje i hihotanje; ovo je nedvojbeno bio šator za neudane žene. Zohra me odvela do jedne skupine i otišla. vrsto sam držala torbu koju sam pomno spremila u Marakešu, ali znala sam da je previše hladno da se skinem i obu em spava icu. Samo sam skinula cipele i u kaitanu se uvukla pod pokriva . Djevojke su utihnule i disale duboko i ravnomjerno. Mlada žena pokraj mene primaknula mi se, le a okrenutih prema mojim prsima. Vidjela sam ovaj oblik bliskosti širom Maroka. Muškarci su se gurali jedni uz druge u soukovima; Mena, Nawar i stara služavka sjedile su blizu jedna drugoj na krovu, ramena i bokovi dodirivali su im se dok su radile. Pomislila sam na žene u hamamu koje su se me usobno prale i masirale. Možda su bliskost i tjelesna toplina stvarah neki oblik pripadnosti. ak je i mali Badou volio bliskost neprestano se penju i u maj ino, Aszulayevo ili moje krilo. Europljani, Britanci i Amerikanci u Sjevernoj Africi bila su puka suprotnost. Svi smo se držali na pristojnoj razdaljini; ispri avali se zbog nehoti nih dodira. Leže i tako u potpunom mraku, ula sam mrmljanje muškaraca oko vatre i daleko meketanje koze. Djevojka se priljubila još bliže uz mene. Mirisala je na ulje za kuhanje, znoj i još nešto, meni nepoznati za in. Pokušala sam umiriti misli, ali one su bile živahne i kovitlale se zbog onog što sam


263

GIGA

doživjela pod no nim nebom. Zbog na ina na koji me je pogledao Aszulay. Zamislila sam ga kako se penje terasastom stazom i ulazi u jednu od ku a od blata, podiže pokriva ili kožu i liježe pokraj žene. Misli o tome kako se ona okre e prema njemu, kako je grli rukama, proletjele su mi glavom, pa sam rukom prekrila o i kako ih ne bih vizualizirala. Ali isto tako nepozvane, glavu su mi preplavile slike Etiennea kako leži kraj mene u krevetu u Ulici Juniper. Upoznala sam samo jednog muškarca u svojem životu, i to samo nakratko. Zbog sje anja na to kako je imati muškar evo tijelo kraj svojeg, postalo mi je prevru e, a istovremeno me obuzeo osje aj samo e i žudnje. Okrenula sam se na bok, le a okrenutih prema djevojci, i pokušala na i utjehu u tvrdoj postelji, nadaju i se snu kako bih mogla pobje i iznenadnim željama svojega tijela. Etienne. Što sam sada osje ala za njega znaju i o njemu to što znam? Kakav bi bio moj život da je ostao sa mnom u Albanyju i oženio se mnome? Kakav bi bio moj život da nisam izgubila dijete i da sam jednog dana postala majka? Kakav bi bio moj život da nikad nisam došla u Maroko? Ali... zar nisam i dalje željela da se Etienne oženi mnome? Nakon što se vrati u Marakeš, a ja ga uvjerim u to da me njegova bolest ne e sprije iti da ga i dalje volim, sigurno e se složiti i oženiti se mnome. Pokušala sam se sjetiti kako je bilo voditi ljubav s Etienneom. Ali umjesto toga, misli su mi bile zaokupljene Aszulayem i njegovom ženom. Kakav bi bio osje aj voditi ljubav s Aszulayem. Njegovim senzualnim usnama. Njegovim rukama. Nisam mogla zaspati. Ustala sam i uzela težak pokriva s kreveta. Prebacila sam ga preko ramena i izašla van na no ni zrak. Vatra se ugasila, iako je žeravica još uvijek tinjala. Bez visokih plamenova i plamsaja baklji lakše je bilo hodati pod zvjezdanim nebom. Bosih stopala, odšepala sam samo nekoliko metara od šatora iz straha da u se izgubiti ako odem dalje. Zrak mi je hladio tijelo, a ja sam duboko disala. Tad sam uo ila da je jedan usamljeni lik još uvijek sjedio ispred vatre. Jesam li samo željela da je to Aszulay, ili je to zaista bio on? Sjedio je na mjestu na kojem sam posljednji put vidjela Aszulaya, ali to nije zna ilo ništa. Jesam li samo zamislila da sam prepoznala njegova ramena, dužinu njegove kose? Dok sam gledala, muškarac se zamotao u pokriva i legao kraj tinjaju eg žara. Vratila sam se u šator, nekako utješena. Bilo je pogrešno osjetiti zadovoljstvo razmišljaju i o tome da Aszulay možda nije želio biti sa svojom ženom. Ali ipak sam to osjetila. Bilo mi je drago.


264

GIGA

Probudila sam se u jednom trenutku tijekom no i, uko ena i prozebla. ula sam njuškanje — devu, kozu, psa — što je to bilo? — s vanjske strane šatora. Možda me to probudilo. Drhtala sam, stiskala zube kako ne bih škrgutala njima, a mjehur me je bolio od hladno e i aja. Ali nisam se mogla prisiliti da ustanem iz kreveta, iza em iz šatora i nem iza njega u pijesak. Stisnula sam se uz djevojku kraj mene zbog topline; zvuk njezina pomalo neravnomjerna disanja stao je, a ona se uspravila i po ela kašljati. A potom, toliko iznenadno da nisam imala vremena za uditi se, osjetila sam prodor zraka i miris životinje te veliku težinu na sebi. Odmah mi je bilo toplije. ulo se još neko šuškanje, djevojka se priljubila uz mene, a za nekoliko minuta i njezino ravnomjerno disanje. Probudio me, zagrijanu i opuštenu, zvuk prebacivanja pokriva a koji je visio na ulazu u šator i ista jutarnja svjetlost koja je preplavila šator. Jako velik pokriva od kozje kože bio je preba en preko mene, i iako je djevojka kraj mene ve bila otišla, bila sam joj zahvalna na tome što me je pokrila kad je osjetila da drhtim tijekom no i. Izvan šatora žene su sjedile oko velikog mjedenog kotla i limene posude, naizmjence izlijevaju i svježu vodu iz kotla u posudu kako bi pljusnule lice vodom. I ja sam to inila; zatim je jedna izvadila malo ogledalce i pružila mi ga. Zahvalila sam joj osmijehom, podignula ogledalce i po ela se mrštiti i tresti glavom zbog neuredna odraza. Rabia mi je prišla odostraga, spustila se na koljena, po ela mi ešljati kosu i plesti je prstima poletnim poput ptice. Isplela je jednu veliku pletenicu i zavezala je ne im. Posegnula sam unatrag i opipala je, povukla je preko ramena i vidjela da je pletenica bila zavezana isprepletenom kozjom dlakom. Zatim mi je došla s prednje strane, opet kleknula, podignula duga ak, tanki štapi , pokazala svoje o i, a zatim moje. Kohl. Željela je ocrtati moje o i kohlom. Nikad se nisam šminkala, ali kimnula sam. Lijevom rukom pridržala mi je bradu i ocrtavala o i štapi em koji je držala u desnoj. Kad je završila, kimnula je i osmjehnula se. Slijedila sam je stazom do ku e u kojoj su živjeli ona, njezina majka i sestra te njihovi supruzi i djeca. Kad sam ušla u prostoriju bez prozora osvijetljenu samo svjetlom koje je ulazilo kroz ulaz, nisam mogla vidjeti gotovo ništa. Namirisala sam nešto mesnato i ula cvr anje posude na vatri. Naposljetku sam prepoznala hrpe tepiha s prelijepim berberskim uzorcima na zidovima i podu; oni naslagani u kutu koristili su se kao kreveti. Prepoznala sam uzorak na svojim rukama na jednom od njih. Na sredini poda bila je vatra ogra ena kamenjem, a dimnjak od cijevi izlazio je kroz otvor na krovu. Muškarci su sigurno ve otišli; u šatoru su bili samo Aszulayeva majka i Zohra te nekoliko djece razli ite dobi. Aszulayeva majka sjedila je prekriženih nogu kraj skupine lonaca i miješala nešto u jednom. Badou je potr ao prema meni; nisam ga odmah prepoznala me u djecom koja su miljela naokolo po prostoriji. Kosa mu je stršala u svim smjerovima, a usta su mu bila umrljana ne im što je nalikovalo na med. Opet je nosio svoje crvene babouches.


265

GIGA

"Bonjour, Badou. Jesi li dobro spavao?" upitala sam ga, nije odgovorio nego ispružio svoj dlan. Na prljavom dlanu ležao je njegov zub. "Badou", rekla sam i podignula obrve, a on mi se nacerio i pokazao mali prazni prostor u ustima. uvaj ga za mene kako bih ga pokazao Falidi", rekao je, dao mi ga i ja sam ga spremila na dno torbe. Jedna djevoj ica uhvatila ga je za ruku, i on je izašao iz kolibe s njom. Danas je bio druga ije dijete. Gledala sam kako odlazi te zatim pogledala Zohru. "Bonjour", rekla sam, a ona se nasmijala na prekrasan na in, uzvratila mi pozdravom i dala mi znak da sjednem. Sjela sam na predivan prostira , a ona mi je dodala glinenu posudu. Pojela sam za injenu kobasicu i nešto što je nalikovalo na pala inku napravljenu od ne ega zrnatog. Bilo je slasno. im sam pojela, za ula sam Aszulaya kako izgovara moje ime. Okrenula sam se i ugledala ga na ulazu. Nisam mogla re i ni rije . Nisam mogla dopustiti da mi na licu vidi o emu sam razmišljala no prije. Slike koje sam imala o njemu i meni, stvarima koje smo radili... Nije se osmjehnuo, shvatila sam da promatra moje o i ocrtane kohlom. Zatim je rekao: "Pogledat u neke usjeve. Povest u Badoua. Kre emo poslije." Mogla sam samo kimnuti. Sljede ih nekoliko sati provela sam sa Zohrom i njezinim k erima. Isprva su djevoj ice bile sramežljive, ali naposljetku su mi se po ele obra ati ispitiva kim tonovima. Gledala sam u Zohru, ali nije mi mogla ništa prevesti. Otišle smo do rijeke, Zohra je na glavi nosila košaru s odje om, gledala sam kako ona i djeca udaraju odje om o stijene. Ponudila sam im pomo , ali Zohra je odmahnula glavom. avrljala je s ostalim ženama, a ja sam sjedila na stijeni i promatrala terasasta brda. Svjetlost je bila ista, inilo se da vidim treperave slike promatraju i talasaju e zelenilo polja. Tu i tamo ugledala bih muškarce koji su hodali uokolo; nisam ih mogla razlikovati jer su bili predaleko, ali znala sam da je jedan od njih Aszulay. Prizor je bio magi an, razumjela sam kako seoski mještani žive posve druga iju stvarnost od one koju sam ja poznavala. Vratili smo se u ku u ostavivši mokru odje u da se suši na stijenama. Aszulayeva majka sjedila je na suncu le a naslonjenih na zid, sortiraju i masline u košari. Kad nas je ugledala, ustala je i ušla unutra, vratila se s prelijepim šalom iji su rubovi bili ukrašeni delikatno izra enim isprepletenim viticama i višebojnim cvjetovima. Pružila mi ga je. Pogledala sam ga i rukama prešla preko uzoraka. "Jako lijepo", rekla sam znaju i da me ne razumije, ali sigurna da shva a prema mojem osmijehu i gestama.


266

GIGA

Gurnula ga je prema meni. "Prendez", rekla je Zohra. "Uzmi. Un cadeau — dar." Odbiti je zna ilo uvrijediti je. Primila sam ga iz ruku starije žene, stisnula ga uza se i osmjehnula se. Zatim sam ga prebacila preko glave i ramena, i ona je kimnula, zadovoljna. Aszulay je izašao iz kolibe. Zastao je, promotrio me, i kimnuo isto kao i njegova majka s naznakom osmijeha na licu, i taj mali nagovještaj zadovoljstva oko njegovih usta pobudio je u meni neobi an osje aj. Smjesta sam si rekla da ne smijem misliti na njegova usta. Bio je oženjen iako mi nije predstavio suprugu, mladu ženu s tanahnim ru nim zglobovima koja je sjedila pokraj njega oko vatre. Samo no prije zamišljala sam njihova vru a tijela ispod pokriva a i životinjske kože te njega kako joj šapu e dok se približavaju jedno drugom. Na in na koji me je držao kad je bilo gotovo. Ne, držao nju, pomislila sam. Držao svoju ženu, ne mene. Naravno da to nije bio on koji je spavao kraj vatre. Okrenula sam le a njegovu osmijehu. "ASZULAY?" Napustili smo selo i vozili se u tišini ve više od sat vremena. Nešto se promijenilo medu nama otkad smo došli u selo. Na in na koji me je Aszulay pogledao kraj vatre, u moje kohlom ocrtane o i, i dok sam stajala zamotana u šal koji mi je dala njegova majka... Znala sam, posve sigurno, da nisam samo ja osje ala tu promjenu. Nestao je ležeran na in komunikacije koji smo vodili. Željela sam re i nešto, ali nisam znala što. Željela sam da on kaže nešto. Badou se popeo na stražnji dio kamioneta, odvojen od nas otvorenom zavjesom od platna. Ponijela sam još francuskih slikovnica i dala ih Badouu. Polako je listao stranice jedne od njih. Aszulay me je kona no pogledao kad sam izgovorila njegovo ime. Više nisam mogla izbjegavati razgovor o njoj. "Tvoja žena. Vidjela sam kako sjedi kraj tebe oko vatre. Jako je zgodna." Nešto je preletjele njegovim licem i pretvorilo se u nešto udno, neki nejasan izraz. Stisnuo je eljust i odjednom me je bilo strah da sam, nesvjesno, pogriješila izgovorivši tu jednostavnu re enicu. "Oprosti, Aszulay. Zar sam... jesam li rekla nešto krivo?" Odvratio je pogled s piste i pogledao me. "Ta žena — ona je samo jedna žena iz sela. Poznajem je niz godina." Vidjela sam kako mu se pomi e grlo dok guta. "Nemam


267

GIGA

ženu", rekao je. Otvorila sam usta. "Ali Manon... Manon mi je rekla da imaš ženu. Rekla mi je to... kad sam je posljednji put vidjela." Opet dugo nije rekao ništa. Zatim je izjavio: "Manon se igrala rije ima." To je bila udna izjava, nisam je razumjela. "Oh." inilo se da se više nema što re i pa smo se nastavili voziti u tišini. Ono što sam osjetila no prije bila je ljubomora. Nisam bila ponosna na to, ali nisam to mogla ni zanijekati. Zar sada, kad je opisao ženu samo kao mještanku te izjavio da nema ženu, ne bih trebala osjetiti nešto poput zadovoljstva? Ali moja reakcija bila je posve suprotna. Zabrinjavao me je Aszulayev odgovor. Njegovo lice, njegov glas, njegovo iznenada uko eno držanje upravlja a, govorili su mi da ima još nešto. Nekako sam ga uznemirila. Zaustavio se kraj piste, isklju io motor, izašao iz kamioneta i skinuo jedan od velikih metalnih kontejnera s gorivom s krova. Koriste i lijevak, ulio je gorivo u spremnik. Kad je ušao u kamionet, okruživao ga je miris goriva. "Nismo trebali krenuti ovako kasno. Danas brzo nestaje svjetlosti; zbog prašine", rekao je. Kimnula sam. "Imao sam djecu", rekao je potom. "Dvoje." Zrak u kamionetu iznenada je postao težak nakon što je izgovorio rije imao. Kao da više nema kisika. Pogledala sam u kraj pokriva a na kojem sam sjedila dok sam me u prstima vrtjela izvu enu nit. "Groznica. Ona je ubila moju djecu, i moju ženu. Iliani", rekao je jednostavno. "Mnogi su preminuli od te groznice. Preminuo je Rabijin prvi sin." Odjednom sam pomislila na to kako je nestao kad smo se zaustavili kraj izvora prije doline Ourika i groblja kraj kojeg smo prošli. "Tvoja žena i djeca", rekla sam. "Pokopani su na groblju kraj kojeg smo prošli ju er?" Kimnuo je, prekrio donji dio lica turbanom, upalio motor i nastavio voziti duž piste. Sjetila sam se Manon i njezina podmukla osmijeha kad mi je rekla da Aszulay ima ženu. Letimice sam pogledala Aszulaya, ali on više nije rekao ništa. Unutar pola sata nebo je postalo neobi no, blijedožuto. Više nije bilo sunca, pojavio se vjetar koji je puhao toliko snažno da je Aszulay morao vrsto držati upravlja kako bi kamionet zadržao na cesti. Odjednom nije bilo razlike izme u zemlje i neba; okruživao nas je pravi zid prašine. No inilo se da Aszulay ipak zna kuda treba i i. Zamislila sam ga za pješ anih oluja u pustinji, i kako je osje aj za smjer kretanja sigurno dio njegova nomadskog instinkta. Možda i dio njegove genetske gra e koju njegovi preci nose ve stolje ima. Sjetila sam se što Etienne nosi od svojega oca.


268

GIGA

Podignuli smo prozore im je po eo puhati vjetar, no još je uvijek zavijao kroz pukotine i ubacivao pijesak. Naposljetku je Aszulay naglo okrenuo upravlja i zaustavio kamionet. Badou je kleknuo iza nas i pogledao kroz vjetrobran. Vjetar je toliko divlje hu ao oko auta da se ak i ljuljao, lagano. Ništa nismo mogli vidjeti. "Ne svi a mi se, oncle Aszulay", rekao je Badou usta iskrivljenih prema dolje kad je po eo nepravilno disati. "Jesu li to džinovi?" O i su mu se napunile suzama. To je bio prvi put da vidim Badoua kako pla e. "Ho e li nas pojesti?" Posegnula sam natrag i pogladila ga po obrazima kako bih ih obrisala. "Naravno da ne, Badou. To je samo vjetar. Samo vjetar", ponovio je Aszulay. "Ne može nam nauditi. Samo moramo ekati da prestane puhati kako bismo opet vidjeli piste." "Ali..." nagnuo se naprijed i šapnuo nešto Aszulayu u uho. "Mora iza i", rekao je Aszulay s rukom na kvaki. "Ja u ga odvesti", rekla sam jer sam i ja morala iza i. "Ne. Vjetar je toliko snažan. Ja u..." "Molim te, Aszulay. Dopusti mi da ga ja odvedem", rekla sam, Aszulay je kimnuo shvativši, a Badou se prebacio preko sjedala u moje krilo. "Drži se jednom rukom za kamionet cijelo vrijeme", rekao je Aszulay kad smo otvorili vrata i izvukli se van na vjetar. Badou je odmah okrenuo lice prema kamionetu i podignuo dželabu. "Idem samo do stražnje strane kamioneta, Badou", rekla sam mu glasno u uho. Jedne ruke na kamionetu kao što je savjetovao Aszulay, otišla sam odostraga gdje sam se borila s kaftanom koji se vrtio oko mene na vjetru. Trebalo mi je samo nekoliko trenutaka, i kad sam se vratila do suvoza ke strane, Badoua više nije bilo ondje. Otvorila sam vrata i popela se unutra, zagladila kosu i protrljala o i. "Gdje je on?" upitao je Aszulay, a ja sam se okrenula prema njemu trep

i.

"Kako to misliš?" Popela sam se na koljena, razmaknula platnenu zavjesu, ali Aszulay je ve bio otvorio vrata. "Ostavila sam ga samo na tren... mislila sam da se vrat..." "Ostani unutra", viknuo je Aszulay nadglasavši vjetar. "Ne, idem i..." "Rekao sam da ostaneš unutra", uzviknuo je još jedanput i zalupio vrata. Sjedila sam uko eno i zurila kroz vjetrobran. Badou je sigurno samo otišao do prednje strane


269

GIGA

kamioneta. Ili ga možda nisam vidjela dok sam se oprezno vra ala bo nom stranom. Sigurno je ao kraj kota a. Aszulay e ga vratiti za tren. Ali Aszulay se nije odmah vratio u kamionet s Badouom. Srce mi je snažno lupalo. Kako sam mogla ostaviti Badoua, pa ak i na tren? Bila sam toliko kriti na prema Manoninu manjku brige, a što sam ja upravo u inila? Rukama sam prekrila usta. Potom sam zatvorila o i, isprepletenih prstiju pred licem, i po ela se njihati naprijednazad govore i: "Samo da ga na e, samo da ga na e, samo da ga na e." Badou. Ali nisu se vratili. U kamionetu je bilo sve mra nije. Plakala sam, molila se, udarala glavom o prozor. Bila sam budala, idiot. Može li Badou preživjeti u ovoj prašini makar i nakratko, ili e se ugušiti? I Aszulay. Zamislila sam ga kako luta, doziva Badoua, kako mu vjetar trga ime s njegovih usta. Tek mi je bio rekao da je izgubio dvoje svoje djece. Sad... Nisam to mogla podnijeti. Stavila sam ruku na vrata. Iza i u i prona i Badoua. Bila sam odgovorna za ovo, i ja u ga prona i. Ali kad sam posegnula za kvakom, pomislila sam na Aszulaya i kako je viknuo da ostanem unutra shvativši da je u pravu. Bila bih još ve a budala da iza em iz kamioneta i po nem sama lutati uokolo. Približila sam sat bliže licu pod slabim svjetlom, pokušala se sjetiti u koje smo doba napustili selo, koliko smo se dugo vozili, koliko dugo ekam ovdje. Vrijeme mi nije reklo ništa. Sve što sam znala je da je prošlo previše vremena, previše. Aszulay nije pronašao Badoua.


270

GIGA

TRIDESET PETO POGLAVLJE Prestala sam se nadati. Sjedila sam tako u kamionetu koji se blago ljuljao i zurila u ništa onkraj vjetrobrana. Nisam željela pogledati na sat, ali naposljetku se više nisam mogla suzdržati. Prošlo je gotovo sat vremena. Opet sam rukama prekrila lice; opet sam plakala. I tad su se voza eva vrata naglo otvorila, Aszulay je ugurao Badoua unutra, popeo se za njim i zalupio vrata. Zgrabila sam Badoua i povukla Aszulayev turban. Badouova glava i torzo bili su zamotani njime. Otkrila sam njegovo malo lice; zurio je u mene. Na obrazima su mu bile zalijepljene pruge osušenog pijeska. "Sidonie. Izgubio sam se. Nisam se držao rukom za kamionet." "Znam, Badou", rekla sam pla

i i ljuljaju i ga stisnutog uz mene.

"Pokušao sam ga na i", rekao je. "Znam. Ali sad si na sigurnom. Na sigurnom si", ponovila sam, "opet si u kamionetu." Pogledala sam Aszulaya iznad njegove glave puna bojazni što u vidjeti, koliko e biti ljut, znaju i da me mora smatrati budalom. Na Aszulayevu licu nije bilo ni ega osim znakova iscrpljenosti. Imao je zatvorene i kad je naslonio glavu. Njegova kosa, obrve i trepavice bile su prekrivene prašinom tako da više nisu bile crne nego udne crvene boje. I njegove nosnice bile su pune prašine. "Jesi li... ti si dobro, Aszulay?" upitala sam zamuckuju i zbog suza. "Daj mi vode", rekao je, a ja sam pomaknula Badoua, sagnula se preko stražnjeg sjedala i zgrabila kožu s vodom. Od epila sam je i približila Aszulayevim ustima. Pio je i pio, pustio da mu te e niz bradu i vrat. Kad je bio gotov, i dalje sam držala kožu kraj Aszulaya, ali njegove su o i i dalje bile zatvorene. Prišla sam mu bliže, naslonila otvor na njegove usne i kad ga je dotaknuo, pio je i dalje ne otvaraju i o i. Kad je podignuo ruku da odmakne kožu, vodom sam zalila kraj njegova turbana i obrisala mu o i pokušavaju i skinuti što više grubog pijeska. Uzeo je mokru tkaninu i trljao njome lice dok nije kona no otvorio o i. "Oprosti", šapnula sam. Nije odmah odgovorio. "Pronašao sam ga nedaleko od kamioneta. Ali nisam mogao riskirati i ne vratiti se, odlutati u pogrešnom pravcu. Sklonili smo se u malu izbo inu zemlje koju je podignuo vjetar. ekao sam i kona no je vjetar dovoljno promijenio smjer kako bih ugledao kamionet." Spustio je pogled prema Badouu. "Pretvorio sam te u malog Plavog ovjeka, zar ne?"


271

GIGA

Badou je kimnuo i sišao s mojega krila kako bi se stisnuo uz Aszulaya. Aszulay je prebacio ruku oko njega. Vrijeme je prolazilo. Aszulay je po eo pjevušiti u jednom trenutku drže i Badoua kraj sebe jednom rukom. To je bila tiha, tužna melodija nalik na onu koju je odsvirao na fruli — rekka, kako sam saznala da se zove. Zamislila sam ga kako tako drži vlastitu djecu i pjevuši im kako bi ih umirio. Okrenula sam glavu i po ela zuriti u vrtloge prašine i pijeska osjetivši da svjedo im ne emu previše osobnom. Nakon nekog vremena prestao je pjevušiti, i ja sam ga opet pogledala. Badou je zaspao naslonivši glavu na Aszulayeva prsa. "Ho e li se vjetar uskoro zaustaviti?" "Ne znam. Ali provest emo no ovdje. ak i ako se vjetar zaustavi, previše je mra no za vožnju pisteom. Ve i dio bit e prekriven pijeskom." Kimnula sam. Bilo je gotovo posve mra no u kamionetu, zbog prašine i nadolaze e ve eri. Aszulay je posegnuo ispod sjedala i izvukao svije u i kutiju drvenih šibica. Zapalio je svije u i ugurao je u mali otvor na plo i s instrumentima. Sjedili smo pod blagim svjetlom. "Aszulay", rekla sam. "Tako mi je žao. Ne znam kako..." "Gotovo je", prekinuo me. "On je dobro. Bilo ga je samo strah." "I mene", rekla sam drhtavih usana. "Ne mogu ti ni re i koliko me je bilo strah." "Ova zemlja može biti zastrašuju e mjesto", rekao je. "Poznajem sve njezine trikove jer je moj dom. Ne o ekujem od onih koji ovdje nisu ro eni da je poznaju na isti na in." Govorio mi je da razumije, i ja sam mu bila zahvalna. Udahnula sam i ispružila ruku prema njemu. "Hvala", rekla sam. Spustio je pogled na moju ruku ukrašenu kanom, uhvatio je i opet podignuo pogled. Pomislila sam na pogled koji smo razmijenili no prije i morala spustiti glavu zure i u naše spojene ruke ne usudivši se pogledati ga u lice. Palcem mi je prešao preko dlana i nježno dodirnuo zaraslu ranu. Kona no sam podignula glavu. Još me je uvijek gledao. Pod treperavim svjetlom svije e bila je istaknuta krivulja njegove visoke jagodi ne kosti. Htjela sam je dodirnuti. Nagnuo se bliže meni i pogledao dolje u Badoua. "Zaspao je", šapnula sam ne žele i da stane zbog djeteta. Ali Aszulay se naslonio, a ja sam osjetila snažan ubod razo aranja. "Možda mi možeš ispri ati pri u kako bi nam prošlo vrijeme", rekao je blago. Njegova ruka ja e je stisnula moju. "Pri u o Americi. O ameri koj ženi." Bilo mi je teško disati. Odmahnula sam glavom. "Ti", rekla sam. "Prvo mi ti pri aj o sebi."


272

GIGA

"Nema se puno toga za re i", rekao je. "Samo kako bi prošlo vrijeme, Aszulay", rekla sam. "Kao što si rekao. Tvoja pri a, a onda moja." Pogladio je Badoua po kosi drugom rukom. "Kad sam imao trinaest godina, MONSIEUR Duverger kupio me kako bih radio za Manoninu majku", rekao je. udahnula sam. "Bio si rob?" "Ne, Nisam rob. Ja sam Tuareg. Ti to znaš." "Ali... kupio te?" Slegnuo je. "Djeca esto odlaze iz sela u grad kako bi radila. Djeca ; dobri su radnici. Ne žale se i ne govore mnogo." "Ne vidim razliku." "Dugo su se dovodili robovi iz drugih dijelova Afrike. S ocem sam u karavani ponekad transportirao sol, ponekad zlato, ponekad jantar i nojeva pera. Ponekad crne robove, iz Malija ili Mauritanije. Ali to s mladim Marokancima iz unutrašnjosti nije ista stvar. Obitelji se daje dogovoreni iznos, a djeca postaju služin ad. Dobivaju malu pla u i nekoliko puta na godinu, ako znaju gdje im je obitelj, mogu je posjetiti. Ako im lan obitelji do e u grad, dopušteno im je da se vide. Kad dijete sluga dosegne odre enu dob, može oti i ako želi. Neki to i u ine, vrate se u BLED ili se zaposle negdje drugdje u gradu, ali neki ostaju i rade za obitelj niz godina. Za neke obitelj kod koje žive i za koju rade postaje više njihova obitelj nego ona u BLEDU ili na selu." Kamionet se i dalje blago njihao, naprijed-nazad. Naprijed-nazad. Ali uz svjetlo svije e s Aszulayem, mojom rukom u njegovoj i Badouom koji spava izme u nas, to je bilo ugodno. "Rekao sam ti da mi je otac umro kad smo živjeli kao nomadi", rekao je. "S dvanaest godina bio sam premlad da sam vodim karavanu kroz pustinju, a nisam se želio pridružiti drugoj grupi. Znao sam da mi ostali muškarci ne e iskazivati poštovanje kao dje aku. Moja je odluka bila da prodam deve i kažem majci da idem tražiti posao u Marakešu. Ona to nije željela. Ali ja sam znao da e tako dobiti novac za mene i da u se nakon toga mo i brinuti o njoj i sestrama. I da e one biti na sigurnom, u selu." "Prodaju li se djeca Francuzima ili Marokancima?" "Oboma, iako Francuzi esto ne žele nomadsku djecu zbog jezika i razlika u kulturi. Ali to nije bio loš život, Sidonie. Radimo teško u pustinji i BLEDU, radimo teško u gradu. Rad je rad. Ali u gradu smo uvijek imali hrane. To nije uvijek bilo tako u mojem drugom životu. Kad bi deve uginule ili kad koze ne bi davale mlijeka, ponekad nismo imali dovoljno za jelo." Sjetila sam se mladog dje aka u Hotelu de la Palmeraie koji je donio sok od naran e u moju sobu kad su Aszulay i Badou bili ondje i kako je prisno pogledao Aszulaya. Sjetila sam se puno starijih dje aka i mladi a koje sam vidjela kako rade u SOUKOVIMA,


273

GIGA

guraju kola, nose teške terete prepunim ulicama medine ili kako voze taksije i CALECHE u francuskoj etvrti. Pretpostavljala sam da su sinovi marokanskih muškaraca koji su bili vlasnici tih trgovina. Sad sam znala da možda i nisu; možda su bili mladi i kao Aszulay, prodani da rade. "Kao što sam rekao, MONSIEUR Duverger kupio me je za Manoninu majku, kako bih bio glava ku e. Želio je da Rachidin život bude lakši pa me je dao njoj, i ja sam obavljao teže poslove. Manon je godinu dana mla a od mene, i postala mi je prijateljica. Bila je ljubazna prema meni." "Manon? Manon je bila ljubazna prema tebi?" Vjetar je popuštao. svjetlo svije e treperilo je po Aszulayevu licu. "Nau ila me pravilno govoriti francuski. Pokazala mi je kako se ita i piše. Nisam znao kako je ona to nau ila. Bila je i arapske žene, nije bilo škola za nju. Ali znaš koliko je pametna", rekao je i zastao. Na mojem se licu sigurno vidjelo gnušanje koje osje am prema njoj. "Nastavi", rekla sam. "Odmah smo se sprijateljili", rekao je. "I odrastaju i postali više od prijatelja." Dakle to se zbivalo sve vrijeme; otkad su bili djeca. Bili su ljubavnici koliko godina... "Ponašali smo se kao brat i sestra", nastavio je Aszulay, a ja sam ispustila nekakav zvuk. Pogledao me je. "Brat i sestra?" Kimnuo je. "Pazili smo jedno na drugo. Oboje smo bili usamljeni. Meni je nedostajala obitelj. Ona... ne znam što joj je nedostajalo. Ali okruživala ju je neka usamljenost, uvijek." "Ali... to zna i..." zastala sam. Navlažila sam usne. "Sve ovo vrijeme, mislila sam, pa, pretpostavljala sam, da ste ti i Manon... da ste ljubavnici." Zurio je u mene. "Manon? Ali zašto si to mislila?" "što sam drugo mogla pomisliti?" rekla sam. "Kako bih druga ije ocijenila vaš odnos? A Manon — vidjela sam kako se ponaša kad si ti u blizini." "Manon si ne može pomo i. Kad je prisutan muškarac, uvijek se ponaša na isti na in, iz iste navike. Ali... misliš li da je Manon tip žene s kojom bih mogao biti?" pitao je tad, tiho, o iju još uvijek fiksiranih na mene, a ja sam tad morala spustiti pogled na Badoua. Nisam odgovorila, iako sam željela re i: Ne, nisam željela misliti da je želiš, i da je trebaš. Mrzila sam što sam mislila da ti je Manon ljubavnica, da si se spetljao s takvom prora unatom, zlom ženom. Ti si iznad nje u svakom pogledu. Ali samo sam nastavila


274

GIGA

gledati Badoua i pokušavala držati svoje disanje pod kontrolom. "Pomagao sam joj u prošlosti zbog života koji smo dijelili, a sada... je to zbog ovog malenog. Vezan sam za Manon samo zbog Badoua." Aszulay je pustio moju ruku. Skinuo je Badouove BABOUCHES i prstima obgrlio mala, gola stopala. "Zato poznajem i Etiennea i Guillaumea", nastavio je. "Ponekad sam Manon pratio do Duvergerove ku e. Nisu me primje ivali jer im nisam bio važan, bio sam samo dje ak sa sela koji je obavljao teške poslove za Manoninu majku. Ali promatrao sam ih i upoznao ih zbog onoga što sam vidio." Pokušala sam si predo iti mladog Aszulaya kao slugu, kako gleda bogate francuske dje ake i njihove živote pune ugode. Zamislila sam ga kao starijeg Badoua, budnih iju i ozbiljna izraza lica. Najedanput sam se po ela sramiti zbog Etiennea, zbog toga kako se odnosio — ili jednostavno ignorirao — prema Aszulayu. Etienne koji je imao sve i Aszulay koji nije imao ništa. A sada... tko je imao više? "Kasnije kad smo svi odrasli", nastavio je Aszulay, "Manon nije mogla prestati govoriti o Etienneu i Guillaumeu. Bila je bijesna na njih, nisu joj više bili dragi jer su imali ono što ona nema. Željela je njihov život. Kad su otišli u Pariz, molila je MONSIEURA Duvergera da i nju upiše u dobru školu kako bi studirala umjetnost. Molila ga je, rekla mi je, ali on je rekao ne. Dat e dovoljno novca njezinoj majci za dom, hranu i za mene kako bih joj pomagao, ali ne i Manon. Rekao joj je da ve ima dobar život, da ve uživa pogodnosti. Rekao joj je da sinovi imaju jedno mjesto u njegovu srcu, a ona drugo. Da ona to mora prihvatiti. Ali Manon to nikad nije prihvatila. To nije Manonina priroda, prihvatiti nešto što joj se ne svi a." Naravno. "Postalo je teže i za Manon; preminula joj je majka, a MONSIEURA Duvergera uništavala je njegova bolest, bio je posve izgubljen. Više joj nije davao novac i prodao je ku u koju je kupio Rachidi. U to vrijeme Manon je ve bila mlada žena; morala je prona i posao. Zaposlila se kao služavka u jednoj francuskoj ku i kao njezina majka. Uvijek je bila bijesna; bila je... ne sje am se francuske rije i... nije mogla prestati razmišljati o Etienneu i Guillaumeu, govoriti o njima i tomu koliko je to bilo nepravedno. inilo se da je to posve preuzelo njezine misli." "Opsesivna?" "Da. Bila je opsesivna. Govorila je o tome kako želi da MONSIEUR Duvergerovi sinovi pate kao što je patila ona. Ali što je mogla u initi ? Tad su ve im dijelom živjeli u Parizu. Potom se Guillaume vratio jedno ljeto i utopio se u moru kraj Essourije. Etienne je doputovao u Marakeš radi bratova sprovoda, ali ostao je samo nekoliko dana. Sljede e godine opet je došao zbog maj ina sprovoda; umrla je iznenada kad ju je izdalo srce. A godinu poslije preminuo je MONSIEUR Duverger i to je bio posljednji put da je došao ku i. Prije više od sedam godina. Manon je otišla na sprovod. Ondje je vidjela Etiennea."


275

GIGA

"A zatim?" "Manon je kroz godine postala gruba i neljubazna. Da, uvijek je bila malo neljubazna i, da, uvijek je prvo mislila na sebe. I uvijek je bila lijepa i koristila se tom ljepotom s muškarcima." Kimnula sam. Lako mi je bilo zamisliti Manon, mladu i upadljivu, svjesnu mo i koju ima nad muškarcima. Ali ogor enu. Znala sam da je gor ina koju je pokazivala bila duboko u njoj. "Vidjela je Etiennea na o evu sprovodu. A potom?" ponovila sam. Aszulay nekoliko trenutaka nije rekao ništa. "Zatim je Etienne otišao u Ameriku", rekao je. Uslijedila je tišina, moglo se uti samo Badouovo tiho disanje. "C’EST TOUT. To je sve", rekao je Aszulay. Ali znala sam da to nije sve. Nešto je prešutio. "Je li mu tad Manon rekla da je njegova polusestra? Nije bilo razloga da to ne u ini; njezina je majka bila mrtva, kao i svi iz Etienneove obitelji. Je li mu to rekla da ga povrijedi, da ima niže mišljenje o svojem ocu?" Mogla sam zamisliti Manon kako Etienneu šapu e, bijesno no ipak trijumfalno da dijele istu krv. "Ostatak je pri e, dio o Etienneu, Manonin", rekao je Aszulay. "Ne mogu je ispri ati." "Ali ostao si Manonin prijatelj sve ovo vrijeme", rekla sam. "Bili smo razdvojeni nekoliko godina. Kad je preminula njezina majka, i kad je ona otišla živjeti s francuskom obitelji kod koje je radila, otišao sam iz Maroka." "Otišao si? Kamo?" "Na mnoga mjesta. Bio sam mlad i snažan. Uštedio sam što sam mogao i dao to svojoj majci. Onda sam najprije otišao u Alžir, kasnije u Mauretaniju i Mali. Kad sam bio mla i, rado sam se selio iz mjesta u mjesto. Ja sam u srcu nomad", rekao je i nasmijao se. Pogledala sam svije u i njezin odraz na vjetrobranu. "Nakon toga otišao sam u Španjolsku", rekao je. "Španjolsku?" okrenula sam se prema njemu. Kimnuo je. "Prvo sam živio u Malagi, pa u Sevilli i, naposljetku, u Barceloni. Lako sam nau io španjolski; ne razlikuje se puno od francuskog. Kad sam živio u Barceloni, esto sam prelazio granicu i boravio u Francuskoj. To je bilo dobro vrijeme za mene. Otkrio sam toliko toga o svijetu. I o ljudima. Dogovorio sam s jednim prijateljem u Marakešu da novac koji šaljem da mojoj majci i sestrama. Zaradio sam više novca u Španjolskoj nego što bih uspio skupiti u Maroku nakon više godina rada. Bilo je puno posla ondje." Mogao je pro i kao Španjolac sa svojom gustom, valovitom crnom kosom, uskim nosom i snažnim bijelim zubima, sa svojom tamnom kožom. Zamislila sam ga u europskoj odje i.


276

GIGA

Postalo je jasnije tko je on kakva ga poznajem. "Koliko si dugo živio ondje?" Šutio je i to je potrajalo. "Živio sam ondje pet godina", odgovorio je. "To je puno vremena. Jesi li ikad pomislio da eš ostati zauvijek?" Posegnuo je prema naprijed i prstima prešao preko vrha plamena. "Bio sam dvije godine u zatvoru u Barceloni." Nisam reagirala. "Bio sam tvrdoglav. Sudjelovao sam u tu i sa skupinom muškaraca. Jedan s druge strane bio je teško ozlije en", rekao je, bez emocija, još uvijek prate i ruku kako prolazi preko plamena. "Ne znam tko je najja e udarao; to je bila strašna i besmislena tu a, kao kad mladi muškarci izgube kontrolu. Ali svi smo završili iza rešetaka zbog povreda nanesenoj žrtvi." "Dvije godine", ponovila sam. "U zatvoru imaš vremena za razmišljanje. Kad sam bio ondje, samo sam razmišljao o tome da se vratim u Maroko. Mislio sam, ako budem preživio i vidio svoju domovinu, vratit u se u pustinju i opet se pridružiti karavanama, i živjeti u šatoru. Život je jednostavan u pustinji, govorio sam si. Želio sam samo taj jednostavni život nakon onoga što sam doživio u zatvoru. Znao sam da majka ne zna što se dogodilo sa mnom; nitko nije znao. Mrzio sam pomisao na to da me zamišlja mrtvog. Bio sam pun krivnje zbog svojega protra enog života — tih dviju godina." "I kad su te pustili... to si i u inio?" Kimnuo je. "Prvo sam otišao u selo. Vidio sam majku, sestre i njihove obitelji. Onda sam se vratio u Saharu, kao što sam bio obe ao." "Ali..." rekla sam jer sam to ula u njegovu glasu. "Vratio sam se iz Španjolske bez novca. Nisam si mogao priuštiti vlastitu karavanu i deve, a bilo mi je teško raditi pod drugim vo om karavane. Naravno da više nije bilo onako kao kad sam bio dijete, s ocem. Previše sam se bio promijenio. Nakon jedne duge i nezadovoljavaju e karavane do Timbuktua, vratio sam se u selo. Imao sam potrebu i želio sam se — smiriti. Želio sam svoju obitelj, trajni dom. Oženio sam se s Ilianom, i nakon tri godine imali smo dvoje djece. Sina i k er." Zastao je, iznenada, kao da mu je glas bio odsje en. ekala sam. Pro istio je grlo. "Volio sam svoju ženu i djecu, ali dogodila se ista stvar kao kad sam želio po eti novi život u pustinji; nije me bilo previše dugo. Poznavao sam život u gradovima i previše vidio za mojih putovanja. Trudio sam se prihvatiti život na selu, rad s drugim muškarcima na polju, ali nisam pripadao takvom tipu života. Nije bila rije o poslu; radio bih bilo koji posao. Bila je rije o izolaciji. Iako je — kao što si vidjela — prelijepo, i ljudi su ljubazni, sve me na neobi an na in podsje alo na zatvor. Imao sam osje aj da su planine zidovi. Nisam mogao vidjeti iznad njih ni pokraj njih. Razgovarao


277

GIGA

sam s Ilianom o preseljenju u Marakeš, o podizanju djece ondje, ali ona se bojala te zamisli; oduvijek je živjela u dolini Ourika. Pomirio sam se s tom odlukom i pokušao izgraditi dobar život za nas tih nekoliko godina. Ali nakon..." opet je zastao, pa nastavio. "Nakon što sam izgubio Ilianu i djecu više nije bilo razloga da ostanem u selu. Ondje za mene više nije bilo sre e." Sjedili smo u tišini nekoliko trenutaka, slušali vjetar koji je sad samo još šumio. "Vratio sam se u Marakeš i pronašao posao. Naravno da sam vidio Manon i život koji je izabrala. Napustila je francusku obitelj i živjela na ra un darežljivih muškaraca." Mogla sam zamisliti kako je u to vrijeme gledao na Manon. Žene su postajale supruge ili konkubine, prostitutke pod drugim imenom. Nije bilo ni ega izme u toga. Nije bilo imena za ženu poput Manon. "Ali ni ona nije mogla prona i sre u", nastavio je. "Tada smo oboje bili nesretni, ali kod mene je to bilo zbog tugovanja. Znao sam da e tugovanje jednog dana prestati, ili se barem smanjiti i ne biti svakodnevna i duboka bol." Bilo je teško gledati Aszulaya kako pri a; nikad prije njegovo lice nije izgledalo ovako. Uvijek je bilo iskreno, ali sad je bilo ranjivo, previše ranjivo. "Manon je bila nesretna na druga iji na in od mene; kod nje je to bilo zbog bijesa. Osje ala je da joj je bio oduzet sretan život i nije znala kako ga prona i ili napraviti — za sebe. Zato Manon nešto nedostaje u njoj samoj. Držala se starog osje aja srdžbe — da joj nije bilo dano ono što je zaslužila — sve dok je nije osakatio." Aszulay je nesvjesno uporabio rije osakatio; o ito me nije doživljavao na taj na in, niti je znao da me poga a ono što govori, da me navodi na razmišljanje o vlastitom životu. Vlastitoj srdžbi. "Ali kad je dobila Badoua — nešto što nije o ekivala ili, mislim, nikad željela — vidio sam kako se mijenja." "A njegov otac? Badouov otac?" Odvratio je pogled od plamena i pogledao me. "Sto s njim?" "Nije pronašla sre u s njim?" upitala sam. Aszulay je odmahnuo glavom. " inilo mi se da je Badouovim ro enjem Manon postala još o ajnija. Nije bila mlada, a imala je dijete bez oca. Bilo joj je teško biti majka. Ona ga jednostavno tolerira, ali mu ne nanosi zlo." Promatraju i Badouova prsa kako se dižu i spuštaju dok je disao, tiho, u snu, pomislila sam na Falidu i njezine modrice. "Ignorira ga. Ponekad je gladan i prljav", rekla sam jer mi se nije svi alo kako Aszulay brani Manon i njezino opho enje prema Badouu. "Mislim da Manon nije sposobna voljeti kao što bi žena trebala i prirodno — voljeti svoje dijete", rekao je. "Kao što sam ti rekao, nešto nedostaje u njoj. Kad pomislim kako je moja..." Zastao je, a ja sam pretpostavila da se prisjetio svoje supruge s djecom. Još je


278

GIGA

uvijek dje akova stopala držao u svojim velikim rukama, a ja sam pogledala njegove ruke koje su toliko nježno držale Badouova mala stopala. Badou je sigurno ispunio mali dio praznine nakon gubitka vlastite djece. Vjetar je promijenio smjer, šapnuo podmuklo kroz mali prorez na vrhu prozora i naglim zviždukom ugasio plamen svije e. "A sad ti", rekao je Aszulay. "Ja?" ponovila sam. Ništa nisam vidjela u mraku. "Tvoja pri a", rekao je. "Ispri ao sam ti svoju pri u. Sad ti ispri aj svoju." "Ali... moja nije nimalo zanimljiva", rekla sam. "Baš ništa. U usporedbi s tvojom..." "Zašto to misliš?" "Živjela sam... mali život." Uslijedio je zvuk šuškanja, sjedalo izme u nas spustilo se kad je položio Badoua na njega. Rukama sam dodirnula dje akovu kosu. Nježno sam podignula njegovu glavu u svoje krilo. Zamislila sam kako mu Aszulay još uvijek drži stopala, kako je djetetovo tijelo most me u nama. Prekrila sam Badoua pokriva em sa sjedala. "Nijedan život nije malen", rekao je Aszulay tihim glasom. "Život ptice zna ajan je koliko i život kralja. Samo druga iji." Zatim sam osjetila neko kretanje u zraku i Aszulayevo lice kraj svojeg. Ispružila sam ruke i osjetila njegove jagodi ne kosti pod mojim prstima, i njegove usne na svojima. Badou se pomaknuo, a mi smo se razdvojili. "Ispri aj mi svoju pri u", šapnuo je Aszulay u mraku. Utihnula

sam


na

trenutak,

pa

po ela.

279

GIGA

TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE Polako sam se budila uko ena vrata zbog neugodna položaja. Okretala sam glavu s jedne strane na drugu dok sam gledala kroz vjetrobran. Vjetar se bio ispuhao, jutro je bilo mirno. Aszulay i Badou sjedili su oko male vatre; crn limeni lonac iz kojeg je izlazila para stajao je na hrpi goru ih gran ica. Izašla sam iz kamioneta svjesna nove intimnosti koju smo podijelili Aszulay i ja. Nije bila rije samo o poljupcu, nego više o detaljima iz naših života koje smo si ispri ali za duge no i. "Ve smo doru kovali", rekao je Aszulay gledaju i me dok sam prilazila vatri. "Sjedni i jedi." Obra ao mi se uobi ajeno, ali na in na koji me je gledao govorio mi je nešto drugo. "Ponio si hranu?" upitala sam osmjehnuvši se i po ela se spuštati na do, nespretno, zbog noge, ali Aszulay je pokazao na veliki kamen. Složio je pokriva na njega. Otišla sam do njega zahvalna zbog njegove pažljivosti. "Ljudi iz Maroka nikad ne vjeruju vremenu", rekao je osmjehnuvši mi se kao da dijelimo neku šalu. Prisjetila sam se kako su Mustafa i Aziz nosili zalihe u prtljažniku Citroena. S pomo u kraja turbana, Aszulay je podignuo lonac s plamena i nagnuo ga nad limenku u kojoj su bili zdrobljena metvica i še er. Zatim, još uvijek rabe i turban, spustio je limenku na do ispred mene. "Badou, daj Sidonie malo kruha." Badou mi je pružio debelu poga u koju je držao u krilu. Otrgnula sam komad i umo ila ga u aj kako bih ga omekšala. Odjednom gladna, pojela sam je cijelu, a dotad se aj dovoljno ohladio. Badou se igrao oblucima, slagao ih i rušio. Kad je podignuo pogled prema meni, osmjehnula sam mu se dovršavaju i svoj aj. "Zar ti nije vru e na stopalima, Sidonie?" pitao me i ja sam pomislila na Zohru, radoznalu poput njega. "Ponekad", odgovorila sam. "Zašto uvijek nosiš tako velike cipele? Zašto ne nosiš bABOUCHES?" "Moram. Ova noga", rekla sam i dodirnula koljeno, "ne hoda kako treba bez cipele." Pokazala sam na povišen potplat. "Treba mi jer mi je noga ina e previše kratka." Kimnuo je promatraju i visoku cipelu. "Brahim, dje ak na kraju ulice, isto ima kra u nogu. Ali ipak može tr ati brzo, napucavati loptu." Nagnuo je glavu na stranu. "Izgledaš kao MAMAN", rekao je. "Stvarno", rekla sam i pokušala sakriti to da me ta izjava uznemirila. Manon je putena i lijepa.


280

GIGA

"OUI", rekao je, ozbiljno. "Da. Izgledaš kao "Sidonie sad izgleda kao MAMAN."

MAMAN.

ONCLE Aszulay!" viknuo je.

Aszulay je zemljom zatrpavao vatru. Letimi no me je pogledao, ali nisam mogla otkriti što misli. "Hajdemo. Spremni smo za polazak", viknuo je. Dok se Badou penjao u kabinu kamioneta, a Aszulay smještao iza upravlja a, zastala sam ruke na suvoza evim vratima. "Aszulay", rekla sam. "Mogu li voziti kamionet sve do Marakeša?" "Ali... ispri ala si mi sve o nesre i. S tvojim ocem. Rekla si..." "Znam. Ali danas se osje am druga ije", rekla sam. "Danas mislim da je vrijeme da opet po nem voziti." "Oprostila si samoj sebi", rekao je, i ja sam trepnula. Je li bio u pravu? Jesam li željela voziti — ne samo sebe kao onih nekoliko nerazboritih trenutaka na PISTEI kad sam odjurila u Mustafinu autu — nego i s Aszulayem i Badouom jer više nisam osje ala nepodnošljivu težinu onoga što se dogodilo kad sam posljednji put vozila nekoga koga volim? Pomislila sam na oca, i prvi put nisam osjetila duboku bol. Možda je Aszulay bio u pravu. Možda sam pronašla mir. "Voziti kamionet nije isto što i voziti auto", rekao je Aszulay kad nisam odgovorila. "I kao što sam rekao prošle no i, PISTE e ponegdje biti pokrivene. Ne e biti lako. "Vjerojatno ne e. Ali mogu pokušati. Sigurna sam da eš mi pomo i ako budem imala teško a." Podignula sam bradu i osmjehnula mu se. Sišao je s voza kog mjesta i stao kraj mene. "Pa, izgleda da e me kroz BLED voziti Amerikanka", rekao je, pomalo nesigurno, ili možda pomalo zadovoljno. Zatim mi se nacerio, sagnuo glavu i pogledao u kabinu. "Mislim da e ovo biti dobro iskustvo. Što ti misliš, ha, Badou? Svi a ti se što e nas voziti Sidonie? Možemo se nasloniti i prepustiti joj sav posao." "OUI", odgovorio je Badou, ozbiljno. "Sidonie može obaviti sav posao." Sjela sam za upravlja , smjestila ruke na nj i stopala na pedale. Okrenula sam klju i kad se motor upalio, pogledala sam Aszulaya i osmjehnula se. On mi je uzvratio osmijehom. Stigli smo u Marakeš negdje odmah poslije podneva i ostavili kamionet na periferiji grada. Ovo je definitivno bila teška vožnja, ali snašla sam se te samo jedanput skliznula s PISTE, odmah preusmjerila auto i vratila se na usku stazu. Dopustila sam Badouu da trubi u tišini pustog BLEDA, a on se nije prestao smijati. Ušli smo u medinu, ali umjesto da me ravno odvede u Shariju Zitoun, Aszulay nas je odveo niz drugu uli icu, pa još jednu, i ja sam shvatila, kad se zaustavio i po eo vaditi velik metalni klju iz nabora svoje plave halje, da smo pred njegovim domom. Kad je otklju ao kapiju i otvorio je, starija žena koja me poslužila ajem posljednji put ustala je s poplo enog dvorišta s krpom u ruci. Kaftan joj je bio preba en preko


281

GIGA

remena kako bi mogla raditi. Aszulay joj se obratio na arapskom, ona je kimnula i ušla u ku u, spustivši kaftan dok ju je slijedio Aszulay. Drže i Badoua za ruku, pogledala sam oko sebe i shvatila da, kad sam prvi put bila ovdje da ispitam Aszulaya o Etienneu, nisam bila prisutna mislima kako bih jasno pogledala Aszulayev DAR. Ali ovaj put bilo je druga ije. Sve sam htjela vidjeti. Dvorište je bilo arobno, tlo je bilo prekriveno uzorkom od malih plo ica u obliku dijamanata plave i zelene boje. Vanjski zid ku e tako er je bio prekriven plo icama; u druga ijem uzorku zlatne, zelene i crvene boje. U malim nišama — tako er prekrivenim plo icama — bile su smještene svije e. Ulaz u ku u imao je svod, a tanka bijela zavjesa lepršala je pred ulazom. Oslikani lonci smješteni u razli itim uglovima podsje ali su me na one u vrtu MONSIEURA Majorellea; u dio velikih bila su zasa ena mala stabla, a u skupine manjih cvije e i biljke penja ice. Na jednom zidu bilo je veliko ogledalo, a na drugom je visio prostira posebno tkan i ukrašen apstraktnim uzorkom. Boje su sezale od suptilnih zemljanih tonova do blistave boje šafrana i zlata. Napustivši tek nedavno zabito selo koje se držalo za obronak brijega, vidjela sam razliku izme u Aszulayeva života ovdje i onoga koji bi vjerojatno vodio u dolini Ourika. Badou je izvukao ruku iz moje i po eo tr ati dvorištem. Skinula sam HAIK i veo kad je Aszulay izašao s velikom limenom kadom nalik na onu koju je služavka u Shariji Soura rabila za pranje odje e u dvorištu. Aszulay je napunio kadu vo om iz cisterne smještene u jednom uglu dok je razgovarao s Badouom na arapskom. Odjednom je zastao. "Oprosti. Ponekad, nakon što se vratim iz BLEDA, zaboravim govoriti LE FRANCAIS." "Ne brini se. Ionako sad razumijem više arapskog. Razumjela sam te, rekao si Badouu da miriše kao štene i da se mora okupati. Mena me pou ava", rekla sam. Aszulay se sagnuo nad kadom i oprao lice, vrat i ruke tvrdim komadom sapuna. Poprskao je kosu vodom i prešao prstima kroz nju. Zavrnuo je rukave halje i oprao ruke do lakata. Zatim je ispraznio kadu u plitku udubinu blizu cisterne i opet napunio kadu. "Do i, Badou", rekao je i skinuo Badouovu dželabu, pamu ne hla e i BABOUCHES, po ignuo ga i smjestio u kadu. Polijevao je malog dje aka vodom, a Badou se smijao. "Voda je topla od sunca", rekao je Aszulay rabivši krpu i sapun kako bi skinuo prljavštinu. "Zatvori o i, Badou", rekao je, nasapunao pa isprao Badouovu kosu. Pogledavala sam suncem prošarano dvorište, prelijepe kerami ke plo ice, i odjednom sam ih htjela osjetiti. Razvezala sam vezice na cipelama i skinula ih. Potom arape. Plo ice su, kao što sam i zamislila, bile tople i glatke. Bile su neumrljane zbog nedavnog iš enja. Polako sam hodala dvorištem, znaju i da jako šepam bez cipele, ali nije me bilo briga. Hodala sam, uživala u veselju svojih golih stopala na prelijepim plo icama. Bez cipela vani nisam hodala od pojave polija, dok sam prije ljeti esto bosa tr ala dvorištem. Aszulay i Badou nisu obra ali pozornost na mene, zaokupljeni Badouovim


282

GIGA

kupanjem. Tad sam ugledala svoj odraz u velikom ogledalu. Vidjela sam cijelo svoje tijelo. Moja koža potamnjela je još više od sunca i vjetra u posljednja tri dana. Moja kosa, uredno spletena od Aszulayeve sestre prije negoli smo napustili njihov kamp, rasplela se od vjetra i spavanja u kamionu te je visjela preko mojih ramena. Moje o i, još uvijek ocrtane, sada razmazanim kohlom, isticale su se i bile ve e no ikad prije. Ukrasni šal koji mi je dala Aszulayeva majka bio je preba en preko mojega kaftana. Zurila sam u sebe, od glave do golih stopala, te shvatila što mi je rekao Badou. Iz daljine sam neo ekivano sli ila na Manon. Sli no ovalno lice, iste široke tamne o i i kovr ava kosa. Nisam to nikad prije primijetila. "Plo ice i uzorci su veli anstveni", rekla sam, odvratila pogled od odraza i pogledala Aszulaya. Plo ice u Manoninu i Meninu dvorištu bile su puno prozai nije: lijepe, ali s ograni enim uzorcima i prigušenim bojama. "Postoji niz tradicionalnih uzoraka ZELLIJA — plo ica", rekao je Aszulay pogledavši Badoua pa mene. O i je usmjerio prema mojim stopalima, zurio u njih samo na tren, ali tijekom te kratke sekunde osje ala sam se kao da sam razgolitila svoje grudi. Dah mi je zastao u grlu; bilo je neobi no eroti no — za mene — jer je Aszulay vidio moja stopala. Nikad nisam Etienneu dopustila da ih vidi. Bili smo intimni samo ujesen i tijekom zime, a ja sam uvijek nosila arape. Kad smo bili u krevetu, uvijek sam gola stopala držala pod pokriva em i obla ila arape kad bih ustala iz kreveta. Pomislila sam kako je Aszulay držao Badouova stopala no prije. "Što je ovo?" upitala sam, brzo se okrenula i pokazala na jedan crno-bijeli uzorak. "Kokošji zubi", rekao je, na što se Badou po eo smijati. "Kokosi nemaju zube, ONCLE Aszulay." "A ovaj niz okruglih?" upitala sam. Opet je odvratio pogled od Badoua. "To je mali tamburin. Redovi iznad predstavljaju razdvojene suze." "Što zna i razdvojene?" upitao je Badou. Aszulay nije odgovorio. "Kad je jedna stvar podijeljena na dva dijela", rekla sam. Pomislila sam na Aszulaya i kako sam vidjela obje njegove strane: pustinjskog i gradskog muškarca. Badou je drhtao. Aszulay ga je podignuo iz kade i umotao u duga ak komad flanela, po eo ga tapšati kako bi mu se osušila koža i prolaziti prstima kroz Badouovu mokru kosu. Otresao je prašinu s dje akove dželabe i hla a te obrisao BABOUCHES vlažnim krajem flanela. Dok sam promatrala kako na Badouova stopala stavlja BABOUCHES, zamislila sam ga kako se brine o vlastitoj djeci. "Sad izgledaš dobro i osmjehnuvši se.

MAMAN

ne e biti ljuta", rekao je, a Badou je kimnuo ne

"Mogu li duže ostati ovdje, u tvojoj ku i,


ONDE

Aszulay?" upitao je. "Ne želim i i. I

283

GIGA

Sidonie može ostati." Aszulay je odmahnuo glavom. "Moraš i i k MAMAN, Badou. I moramo zajedno odvesti Sidonie ku i", rekao je Aszulay. Ku i. Znala sam da je upotrijebio rije samo u doslovnom zna enju, no ipak me je potaknula na razmišljanje. Je li moja niska soba pod afri kim nebom bila moj dom? Izlio je vodu, ali je kadu napunio tre i put. "Do i", rekao mi je, a ja sam zurila u njega. "Tvoja stopala", rekao je. "Tvojim e stopalima biti ugodno u vodi." Prišla sam kadi. Skupivši kaftan oko koljena jednom rukom i spustivši drugu na Aszulayevu nadlanicu, prekora ila sam rub kade. Voda je bila topla, kao što je rekao. Micala sam prstima i osmjehivala mu se. Privukao je niski stolac do ruba kade. Zatim je podignuo komad sapuna. Znala sam što e u initi. Spustila sam ruku na njegovo rame zbog ravnoteže, dok je on nježno podignuo moje desno stopalo i oprao ga do gležnjeva. Spustio ga je, i kad je po eo podizati moje lijevo stopalo, morala sam se vrš e uhvatiti za njegovo rame kako bih zadržala ravnotežu na kra oj desnoj nozi. Njegovo je rame pod mojim rukama bilo snažno i tvrdo. Držala sam se prstima za njega još nekoliko dodatnih sekundi nakon što je oprao moje lijevo stopalo, a ja sam ostala stajati objema stopalima na dnu kade. Zatim je uzeo moju ruku dok sam iskora ila i pokazao mi da sjednem na stolac. nuo je ispred mene i uzeo moja stopala, jedno po jedno, te ih osušio. "Donesi Sidonieine arape i cipele", rekao je Badouu, a dje ak je potr ao, pokupio ih i donio Aszulayu. Aszulay mi je navukao arape, obuo cipele i zavezao ih. Sve sam vrijeme gledala vrh njegove glave dok je bio nagnut nad moja stopala. Htjela sam ispružiti ruku i dotaknuti njegovu kosu, rukom prije i niz stražnji dio glave, dodirnuti krajeve njegovih ušiju, njegov vrat. Držala sam ruke sklopljene u krilu dok nije završio. Prolazili smo malim, živahnim SOUKOM nedaleko od Sharije Zitoun. Aszulay i ja hodali smo jedno kraj drugog, a Badou nekoliko metara ispred nas. Bila sam svjesna Aszulayeva plavog rukava koji bi se povremeno okrznuo o moj. Letimice sam ga pogledala. Što sam željela da mi kaže? Znala sam da osje a ono što i ja osje am. Znala sam da me želi koliko ja želim njega. "Moram dovršiti tri platna ovaj tjedan", rekla sam kona no i prekinula ugodnu šutnju. "Odnijela sam jedno platno u hotel i rekli su mi da e ga uzeti na komisiju, kao i još nekoliko akvarela", osmjehnula sam mu se, ali on je i dalje šutio i zurio ravno ispred sebe kao da se usredoto uje na nešto drugo. "Aszulay?" rekla sam i nakon što me i ovaj put nije pogledao, slijedila sam njegov pogled. Tamnokosi muškarac, mršavih i zaobljenih ramena ispod lanene jakne, skrenuo je na uglu ispred nas. Samo letimice uspjela sam vidjeti njegov blijedi profil. Ali znala sam.


284

GIGA

Ovaj put sam znala. Nije bilo kao ina e kad bih pomislila da sam ugledala Etiennea u Marakešu. Zastala sam na tren i zatim, ispustivši torbu, po ela se probijati kroz gomile na trgu, skrenula za isti ugao kao i on, ali iza je bila široka ulica, s trgovinama s obje strane, prepuna ljudi i životinja. "Etienne", viknula sam u vrve e mnoštvo. Strgnula sam veo s lica kako bi mi glas bio jasniji. "Etienne!" Glave su se po ele okretati, ali nisam mogla vidjeti Etiennea. Probijala sam se kroz gužvu, uzvikuju i Etienneovo ime, ali glas mi je bio izgubljen stapaju i se s ostatkom buke. Daš i sam se naposljetku zaustavila nasred ulice, spuštenih ruku, zure i u more ljudi i životinja koji su miljeli oko mene. S ceste su vodile uli ice u svim smjerovima; Etienne je mogao krenuti bilo kojom od njih. Aszulay je dodirnuo moju ruku. Podignula sam pogled prema njemu. "To je bio Etienne", rekla sam. "Vidio si ga. Znam da jesi. On je ovdje, Aszulay. On je u Marakešu." Povukao me za ruku, odveo u stranu gdje smo stali u zaklon pod nadstrešnicu jedne zaklju ane kapije, gdje buka nije bila toliko intenzivna. "Badou", rekao je, posegnuo u nabore svoje halje i izvukao nekoliko kovanica, "Molim te, odi i kupi kruh. S onog štanda ondje", rekao je. Badou je uzeo novac i otr ao. "Moram ti nešto re i", rekao je Aszulay. Odsutno sam uo ila da je moja torba bila na njegovu ramenu. Kimnula sam razmišljaju i samo o Etienneu. Bio je ovdje, u Marakešu. "Kad sam došao po tebe prije našeg puta u unutrašnjost..." Aszulay je oklijevao. "Trebao sam ti to re i, iako si me zamolila da ne govorim ništa. Sidonie. Pogledaj me. Molim te." Još uvijek sam zurila niz ulicu. "Re i što?" upitala sam, okrenuvši se prema njemu. "Kod Manon, kad sam otišao po Badoua prije nego što sam došao do tebe", letimice je pogledao Badoua koji je ekao na kruh. "Etienne je bio ondje." Posljednje tri rije i izgovorio je ubrzano. Otvorila sam usta, a onda ih zatvorila. "Trebao sam ti re i", rekao je. "Iako si mi rekla da ne govorim više o Manon i Shariji Zitoun. Trebao sam ti re i." Naslonila sam se na kapiju. "Etienne je kod Manon?" upitala sam. Kimnuo je. "A nisam ti rekao jer..." ekala sam i promatrala njegova usta. "Jer sam želio da ideš s nama u BLED. Sa mnom. Znao sam da ne eš po i ako saznaš da je Etienne tu. I... i još nešto." I dalje sam samo tako stajala. Šutio je, a ja sam upitala tihim glasom: "Što još?"


285

GIGA

"Nisam želio da se sama suo iš s Manon i Etienneom. Nisam htio napustiti Marakeš znaju i..." "Znaju i...?" Badou je dotr ao s kruhom pod rukom. Spustila sam pogled prema Badouu, a on je pogledao prvo mene pa Aszulaya. "Zna li? Zna li da sam ovdje?" upitala sam Aszulaya. Aszulay je kimnuo. "Ali ne zna gdje sam", ustvrdila sam radije nego pitala. Aszulay je opet kimnuo. "Nisi mu rekao." Nije odgovorio. "Ali... ako je znao da sam ovdje, sigurno je pitao tebe, ili Manon, za mene, kako sam. Gdje sam. Zar me ne bi pokušao prona i ovih posljednjih nekoliko dana?" inilo se da Aszulay ni sad nije znao odgovor. Nikad prije nisam ga vidjela ovakva. "Aszulay. Je li me tražio?" "Ne znam, Sidonie." Duboko je udahnuo. "Govorim istinu. Ne znam." "Idemo, ONCLE Aszulay", rekao je Badou. "Kupio sam kruh za MAMAN." "Trebao si mi re i", rekla sam Aszulayu, ignoriraju i Badoua. "Dopustio si da idem s tobom, znaju i sve vrijeme da je to — da je Etienne — razlog zbog kojeg sam u Marakešu. A ipak si... iznevjerio si me, Aszulay." Bila sam podignula glas. "Ne, Sidonie. Nisam te iznevjerio." Rekao je to tihim glasom i neodre enim izrazom lica. Možda tjeskobom. "Želio... želio sam te zaštititi." Povukla sam torbu, a on je pustio da klizne s njegove ruke. "Zaštititi me od ega?" pitala sam glasnije no što je bilo nužno. Prebacila sam torbu preko ramena, naglo se okrenula i sama krenula prema Shariji Soura. Otišla sam u svoju sobu I legla na krevet. Etienne je ovdje; mogla bih se suo iti s njim za sat vremena ako želim. Ali zašto me više hvatao osje aj straha od osje aja uzbu enja? Kao što sam netom rekla Aszulayu, zbog toga sam došla u Marakeš. Zbog toga sam ekala sve ovo vrijeme. Zašto sam bila toliko bijesna na Aszulaya? Je li to doista bio bijes ili nešto drugo? Dignula sam se i pogledala se u ogledalo. Opet sam uo ila koliko sli im na Manon. Sad je sve bilo druga ije. Bilo je toliko komplicirano. Ono što se upravo razvilo izme u Aszulaya i mene... Nisam još mogla oti i u Shariju Zitoun. Trebalo mi je samo još malo vremena, još


286

GIGA

jedna no kako bih se pripremila za susret s Etienneom. Naravno da uop e nisam mogla zaspati. Misli su mi se vrtjele oko Aszulayeva poljupca, na ina na koji mi je dodirivao stopala, Etiennea i onoga što u mu re i. Što e on re i meni. Bacala sam se amo-tamo te beskrajne no i i bila sretna kad sam kona no ula jutarnji poziv na molitvu. Okupala sam se u kadi u svojoj sobi i oprala kosu. Izvukla sam najljepšu haljinu — onu svilenu zelene boje bez rukava — iz kov ega i obukla je. Po ešljala sam vlažnu kosu unazad u uobi ajenom stilu, pri vrstila je ukosnicama i promotrila se u duga kom ogledalu. Haljina mi uop e nije pristajala, bila je jako zgužvana i udno je visjela na meni. Iako nisam mogla djelovati blijedo zbog svoje tamne kože, izgledala sam izmu eno, kao da sam se tek oporavila od neke iscrpljuju e bolesti. A s kosom po ešljanom straga, lice mi je djelovalo previše strogo, previše uglasto. Sjela sam na krevet. Skinula sam ukosnice iz kose i osjetila guste valove kako mi padaju niz ramena. Skinula sam haljinu i odjenula kaftan. Uzela sam veo i HAIK i krenula dolje. Pitala sam Menu za kohl i ocrtala o i. Zatim sam pozvala Najeeba i krenula prema Shariji Zitoun.


287

GIGA

TRIDESET SEDMO POGLAVLJE Zurila sam u HAMSU na plavoj kapiji. Zatvorila sam o i i pokucala. Za tren je Falida viknula i pitala tko je. "MADEMOISELLE O’Shea", odgovorila sam blago. Otvorila je vrata. Stajala sam ne mogavši se pokrenuti. "MADEMOISELLE?" rekla je Falida. "Vi u i?" Kimnula sam, duboko udahnula i ušla u dvorište. uli su se glasni glasovi iz ku e, iako nisam razumjela što govore. Badou je sjedio na najnižoj stubi vanjskog stubišta. "BONJOUR, Sidonie", rekao je ne pomaknuvši se, ne tr

i mi u susret kao obi no.

"BONJOUR, Badou. Falida, je li MONSIEUR Duverger kod ku e?" Kimnula je. "Molim te, odi i red mu da je stigla MADEMOISELLE O’Shea", rekla sam. Ušla je i glasovi su naglo utihnuli. Stajala sam, blago drhte i, i odjednom ga ugledala. Etienne. Moj Etienne. Moja prva reakcija bila je šok zbog njegova izgleda; bio je puno mršaviji no što sam ga se sje ala, a ramena još upadljivije uska nego ju er. Lice mu je bilo nekako podbuhlo i jako blijedo. Je li uvijek bio tako blijed, ili sam sada bila naviknuta na tamnije lice? Zurio je u mene. Pokušala sam se sjetiti da sam ga voljela. Ali gledaju i ga kako stoji ondje toliko... bezizražajan, nisam osjetila ništa nalik na ljubav. Osjetila sam mržnju. Pomislila sam na sve ono što sam prošla došavši ovamo, traže i ga, bore i se s Manon. ekaju i na njega. Nisam mislila da e biti ovako. Zamišljala sam ga kako pruža ruke i kako mu ja tr im u susret. Ili kako ja pla em, ili on, kako jedno od nas pla e, ili oboje. Oh, stvorila sam toliko slika. Umjesto toga, samo smo stajali tako i gledali jedno drugo. Približio mi se nekoliko koraka. Držao je ašu u jednoj ruci; ak i na toj udaljenosti izme u nas mogla sam osjetiti alkohol u njegovu dahu. Ravnodušno sam pomislila da mu je lice podbuhlo možda od previše alkohola. "Sidonie?" rekao je, namrštio se i naborao elo. Sjetila sam se svojih no nih mora u kojima sam stajala pred njim, a on me nije prepoznao. Skinula sam HAIK i veo. "Da", rekla sam. Mislila sam da e mi glas možda biti nesiguran i slab, ali nije. Prestala sam drhtati. "Da, ja sam. Zar me ne prepoznaješ?" pitala sam. Otvorio je širom o i. "Izgledaš... druga ija si."


288

GIGA

"Kao i ti", rekla sam. "Manon mi je rekla da si u Marakešu. Nisam mogao vjerovati. Prešla si sav taj put." Spustio je pogled niz moje tijelo skriveno ispod ležernog kaftana. Sigurno mu je Manon rekla da djeteta više nema. "Ali... kako. I..." Nije izgovorio zašto. Ali ja sam ga ula. "Da", ponovila sam. "Prešla sam sav taj put. I izgubila sam dijete. U Marseilleu. Ako ti Manon nije rekla. Ako si se zapitao." Rije i su izašle tako jednostavno, s toliko malo emocija. Znala sam da e Etienne osjetiti olakšanje. Bio je toliko pristojan i odmahnuo glavom. "Jako mi je žao. Sigurno ti je bilo jako teško", rekao je. "Žao mi je što nisam bio kraj tebe." Ali nije mu bilo žao. Mogla sam to vidjeti; to JE bio samo njegov uobi ajeni na in op enja. Uvijek je znao što treba re i. Znao je što mi treba re i svaki put kad bi me vidio u Albanyju. I na to je nešto grubo i nesmiljeno proletjelo mnome, nešto što je moglo biti marokanski džin, i ja sam pojurila prema njemu. Ošamarila sam ga, snažno, s jedne pa i s druge strane. aša mu je ispala iz ruke, tresnula o plo ice i eksplodirala u komadi e. "Nije ti žao. Nemoj govoriti da ti je žao s tim glupavim cerekom na licu", rekla sam glasno. Samo sam maglovito bila svjesna šuštanja tkanine iza mene, tihog tapkanja golih stopala na plo icama. Badou, ili Falida, pomislila sam, ali to je bila samo sjena misli. Etienne je koraknuo unatrag, ruke na obrazu. Na usnici mu je bila krv; udarila sam ga dovoljno snažno da je zubom rasjekao usnicu. "Zaslužio sam to", rekao je i zurio u mene trep i. Zatim je odmahnuo glavom. "Ali Sidonie, ne znaš sve." "Znam da si pobjegao unutar nekoliko dana nakon što sam ti rekla da sam trudna. Napustio si Albany i ne nazvavši me. Nisi ostavio pismo. Ništa. To je sve što trebam znati." "Dakle prešla si sav ovaj put da mi to kažeš?" Odjednom se nagnuo u jednu stranu, zaustavio se i nezgrapno spustio na stolac. "Da me ošamariš?" "Ne. Došla sam ovamo da te na em, jer..." Tad se Manon pojavila na vratima. "Jer nije mogla ne do i", rekla je. "I pogledaj kako se ponašaš", rekla mi je i odmahnula glavom, ali s izrazom zadovoljstva na licu. "Kako zovu takvo ponašanje u Americi, ha? Ženi je u injena nepravda?" Pogledala je iza mene. "U što vas dvoje zurite?" rekla je, a ja sam se okrenula i ugledala Badoua stisnuta uz Falidu nedaleko od kapije. Zagrlila ga je kao da ga pokušava zaštititi. "Van", rekla je Manon. Falida je uhvatila Badoua za ruku, potr ali su kroz kapiju ostavivši je otvorenom. "Znam da nisi dobro", rekla sam dišu i s naporom. "Manon mi je rekla. Što je to? Kakvi su to džinovi o kojima govori?" "Više ne mogu biti lije nik", rekao je i podignuo ruku gledaju i je kao da mu je neprijatelj. "Ne mogu se više pouzdati u sebe kad mi netko povjeri svoj život." Pogledao


289

GIGA

me je s mu eni kim izrazom lica. "Mogu samo biti savjetnik. Na neko vrijeme. Moj je život svršen. Vidio sam što se dogodilo mojem ocu. Sad e se to dogoditi meni. To je Huntingtonova bolest." Naziv mi nije govorio ništa. Napravila sam korak bliže njemu. "Žao mi je zbog tvoje bolesti, Etienne. Ali trebao si mi re i", rekla sam. "Nisi me trebao tako ostaviti. Shvatila bih." "Shvatila bih", ponovila je Manon oponašaju i me visokim i luckastim glasom ispod kojeg se krilo nešto mra no. "Možemo li oti i nekamo?" rekla sam, letimice pogledavši nju pa Etiennea. "Negdje gdje možemo razgovarati, nasamo? Samo ti i ja? Zar mi nemaš ništa za re i? O nama? O našem vremenu provedenom zajedno u Albanyju?" "To je gotovo, Sidonie", odgovorio je. "Ti i ja u Albanyju. To je gotovo." Nisam htjela da Manon uje išta više; nisam htjela da svjedo i onome što si Etienne i ja imamo za re i. "Manon, molim te", rekla sam grubo. "Odi u ku u. Zar nas ne možeš pustiti same na trenutak?" "Etienne?" upitala je polagano izgovorivši njegovo ime. "Želiš - da odem?" Pogledao ju je. "Mislim da bi to bilo dobro." Zašto se ophodio s njom s tolikom obazrivoš u? Ovo nije imalo nikakve veze s njom. Otišla je, svileni kaftan šuškao je oko nje. im je nestala, sjela sam nasuprot Etienneu. Niski stol na kojem je bio mjedeni pladanj s Manoninom ŠIŠOM stajao je izme u nas. "Mislim da razumijem, Etienne. Nisam dok mi Manon nije rekla za bolest koja se prenosi s roditelja na djecu. Ta... kako si je nazvao?" "Huntingtonova", rekao je tiho zure i u svoja koljena. "Huntingtonova bolest. Pojavljuje se u odrasloj dobi, naj eš e nakon tridesete, tako da roditelji ne znaju za nju dok ona ili on ve nisu dobili djecu. Postoji pedesetpostotna šansa da se prenese s roditelja na dijete." Sjedili smo u tišini. Tragovi mojih šamara potamnjeli su njegove obraze pepeljaste boje. "Paranoja, depresija", nastavio je. "Nekontrolirano trzanje. Problemi s ravnotežom i koordinacijom. Nejasno izgovaranje rije i. Napadaji. Demencija. Naposljetku..." Rukama je sakrio lice. Zurila sam u vrh njegove glave kao što sam zurila i u Aszulayevu, samo dan prije. Val sažaljenja prošao je kroz mene; bez obzira na sav moj bijes, nisam bila od kamena. "Žao mi je, Etienne", rekla sam. "Ali sada znam da si me zbog toga napustio. Jer nisi želio da te gledam kako patiš. Znam da si mislio da to nije život za suprugu. Za naše dijete. Ali ljudi to rade. Ljudi koji se vole. Brinu se jedno o drugome, bez obzira na sve."


290

GIGA

Podignuo je glavu i pogledao me u lice. Njegove o i bile su toliko tamne, beživotne. Željela sam znati što misli. Je li njegovo lice uvijek bilo ovoliko zatvoreno? "Ali oti i bez ijedne rije i, Etienne. I ne razmotriti mogu nost da mi objasniš. To ne razumijem." Glas mi je sad bio smiren. Logi an. Spustio je pogled. "To je bilo kukavi ki", rekao je, a ja sam kimnula, gotovo ohrabruju e. Sto sam željela da mi kaže? "I toliko uvredljivo spram tebe. Znam, Sidonie. Ali..." ALI ŠTO? RECI DA SI TO U INIO KAKO BI ME ZAŠTITIO. RECI DA SI TO U INIO IZ LJUBAVI PREMA MENI. Ali dok su mi dolazile te misli, iznenada sam znala da postoje osobe koje su dovoljno estite da zaštite nekoga koga vole, a Etienne nije bio jedan od njih. On nije bio estit. On je, kao što je netom priznao, bio kukavica. "Prešla sam sav ovaj put do Sjeverne Afrike, Etienne, kako bih te pronašla. Toliko sam tada vjerovala u tebe. U tebe i sebe. Morala sam te prona i, pokušati razumjeti..." zastala sam. Njegovo lice i dalje je bilo zatvoreno, nije me htio pustiti k sebi. Željela sam ga opet ošamariti. Osjetila sam da me dlanovi svrbe. Stiskala sam prste. "Toliko sam te voljela, neko ", rekla sam. ula sam prošlo vrijeme. VOLJELA. "Zar je sve bila samo igra za tebe?" pitala sam iznenadivši se i pomislivši na Manonine rije i. "Jesi li samo ubijao vrijeme sa mnom, a ja... ja sam bila toliko naivna, toliko slijepa da sam povjerovala da ti je stalo do mene onoliko koliko je meni stalo do tebe?" "Sidonie", rekao je, "kad sam te upoznao... privukla si me. S tobom sam zaboravio na svoje brige. Bila si dobra za mene. Saznao sam, netom prije negoli sam te prvi put vidio, da sam izgubio na genetskom ruletu. Znao sam što me eka u budu nosti. Nisam želio razmišljati o tome... Bilo mi je potrebno da ne mislim o tome. Da..." zastao je. "Odvratiš pozornost?" Nisam prepoznala vlastiti glas. Opet sam ponovila Manonine rije i. "Naravno. Kao što sam ti rekla. Nikad te nije volio." To je bila Manon, kraj vrata. Krenula je prema Etienneu. "Zar ne vidiš o ito?" Pogledala sam je, a zatim Etiennea. "O ito?" Etienne je odmaknuo lice od mene. "Manon, ne na ovaj na in", rekao je i opet me pogledao. "Da sam znao gdje si u Marakešu, došao bih k tebi. Nisam znao gdje si, Sidonie", ponovio je. "Želio sam razgovarati nasamo s tobom. Ne..." zastao je, a Manon se nasmijala. Okrutnim, hladnokrvnim smijehom. "Oh, Etienne. Zaboga, reci ženi jednostavnu istinu." Prišla mu je, spustila ruku na njegovu nadlanicu, zgrabila njegov rukav prstima lakiranih noktiju, nalik na kandže. "Ona to može podnijeti. Možda djeluje krhko, ali u dubini je jaka kao elik. Reci joj istinu. Ili u joj ja re i." Naslonila se na njega i poljubila ga. Dugo, u usta. Bila sam previše šokirana da odreagiram. Etienne se odmaknuo od nje i pritisnuo drhte im prstima elo. Ne pogledavši me,


291

GIGA

napustio je dvorište i izašao kroz otvorenu kapiju. Ostala sam sjediti na mjestu, zapanjena i nijema. "Pa", rekla je Manon. "Sad znaš." Proizvela je zvuk pun razo aranja. "Toliko slab, jadan ovjek. A ne može ništa napraviti protiv bolesti. Uvijek je bio takav." "Znam što? O emu govoriš?" Jesam li samo umislila da ga je poljubila? "Toliko mu je teško zbog svega. Zbog pokušaja da se pomiri s istinom." Sjela je kraj mene, zapalila lulu i duboko povukla dim. Namirisala sam KIF. "Jednostavno ne može prihvatiti injenicu da je u inio ono što je rekao da ne e." Gledala sam u njezine usne kako usisavaju zrak kroz usnik. Upravo je poljubila Etiennea. Ne kao sestra. "Da", nastavila je. "Rekao je da ne e dopustiti da se džinovi šire dalje. Da ne e prenositi svoju bolest", rekla je. Otvorila sam usta. Sve je bilo zbunjuju e, pogrešno. "Ali... on zna... više nema djeteta..." Glas je djelovao daleko u mojim ušima. Manon je slegnula ramenima kao da nije previše zainteresirana. "Ali ima", rekla je i skinula usne s usnika na trenutak. Odmahnula sam glavom. "Kako to misliš?" Spustila je usnik, zadržala dim. Naposljetku ga je ispustila uz dug, polagani izdah, zure i u mene. "Badou", odgovorila je. Vrijeme je prolazilo. Samo sam zurila u nju. Manon je naposljetku opet podignula usnik od lule. "Navela sam ga da me poželi. To je sve. Nakon sprovoda njegova oca, kad je još uvijek mislio da sam služavkina k i, zamolila sam ga da mi pomogne pri nekom malom, nevažnom zadatku. Zbog kojeg e se osje ati snažnim, kao da sam ja slabašna žena koja treba pomo muškarca." Osmjehnula se na to sje anje ružnim osmijehom. "Slu ajan dodir, malo previše dug pogled... za mene je to bila samo igra." Opet je pušila spuštenih kapaka. "Bilo je jednostavno, Sidonie. Nisam morala u initi puno da bih ga bacila na koljena." Pucnula je prstima. "Kao kad loviš ribu so nim crvom. Kad sam ga vidjela na o evu pogrebu, odlu ila sam da u ga kona no kazniti onako kako je zaslužio da bude kažnjen. Navest u ga da me poželi, dopustiti mu da me dodiruje i okusi, a zatim... puf." Opet je pucnula prstima. "Otjerat u ga. Izludit u ga. To sam radila i drugim muškarcima. Za mene je užitak gledati ih kako se vrpolje na udici, i potom ih pustiti. Ali više ne mogu plivati kao neko . Oni su ošte eni." Lice joj je sjalo. "Otrovani željom za mnom." Pomislila sam na iver i zub od leša. Kako me je ubola otrovanim komadi em kosti. "Naravno da sam ga prisilila da eka. Navela sam ga da me poželi toliko snažno da je izgubio razum. A potom, naposljetku, popustila sam znaju i da e se vratiti. Vra ao mi se uvijek iznova. Nikad nije upoznao ženu poput mene. Nije me se mogao zasititi." Pokušala sam ne uspore ivati, pokušala sam ne misliti kako smo se Etienne i ja


292

GIGA

sjedinjavali svaki put. Je li bilo takve vatre, takve vrste strasti o kojoj je Manon pri ala? "Vjerojatno je bilo onako kako je bilo izme u našeg oca i moje majke. Naš otac bio je hipnotiziran mojom majkom. Pisao joj je izjave pune Ijubavi. Zadržala sam ih nakon njezine smrti. itala sam kako je volio uživati u njoj u susjednoj sobi dok je njegova žena itala ili zabavljala prijatelje. Uživao je znaju i da mu je žena bila na domašaj glasa: ta ga je tajnovitost uzbu ivala. Tako je bilo i s Etienneom. Navela sam ga da me obljubi i ondje gdje bi nas mogli otkriti, gdje bi bio ponižen ako ga ulove s k eri služavke." "Nemoj", šapnula sam osje aju i mu ninu od njezinih slika. "Nakon što smo postali ljubavnici, navela sam ga da mi kupi ovu ku u i stavi je na moje ime. Navela sam ga da sastavi pravni dokument prema kojem u svaki mjesec dobivati velikodušnu naknadu, zauvijek. Zauvijek", ponovila je. "Zauvijek e me morati uzdržavati. Naravno, to je bilo kad je još uvijek mislio da ga volim, da želim samo njega, da emo uvijek biti zajedno. Obe ao je da e ostati u Marakešu i raditi kao lije nik u La Ville Nouvelle. Dogovorili smo se da ne emo imati djece. Nije mi ponudio brak. Naravno da nije. On, veliki francuski lije nik, da oženi priprostu marokansku služavku? Oh, ne. Ja bih zauvijek ostala njegova konkubina. Vjerujem da je u srcu mislio kako nijedna žena nije vrijedna da se oženi njome. Žena za druženje, za seks, OUI. Za brak, ne." Ja sam o ekivala da e se oženiti mnome. "Ali kad sam dobila ku u, i bila osigurana, rekla sam mu. Kad sam znala da sam u njegovoj glavi, neizbrisivo, da su sve njegove misli opsjednute mnome, rekla sam mu. ekala sam savršen trenutak dok je njegovo lice bilo nad mojim, a on duboko u meni." "Manon", rekla sam, "molim te." Zašto nisam ustala i otišla? Zašto sam sjedila kao da sam za arana i slušala njezinu prljavu pri u? "Gledali smo se u o i, njegove pune želje, ljubavi, i rekla sam mu. JA SAM TVOJA SESTRA, rekla sam. Morala sam to ponoviti. Nije razumio što mu govorim." Opet se osmjehnula onim strašnim pobjedni kim osmijehom. "Ali kad sam to rekla tre i put, otrgnuo se od mene kao da je moje tijelo plamen koje je uzelo sav njegov kisik. Etienne, kakav ve jest, izazvao me je i pitao me za dokaze. I tad sam mu pokazala pisma moje majke od našeg oca." Pozlilo mi je zamišljaju i tu scenu. Vidjela sam njezino lice, kako uživa u svakom trenutku, a mogla sam vidjeti i Etiennea. Užas i šok. Etienne, uvijek pod kontrolom, onaj s odgovorima, koji zna re i pravu stvar u pravom trenutku. "Pozlilo mu je, preda mnom. Bjesnio je, plakao. A potom je otišao. Zato je otišao u Ameriku. Jer više nije mogao biti u Marakešu. Više nije mogao biti ni na ovoj strani oceana, toliko blizu mene, a ne mo i me više posjedovati." "Manon", disala sam, odmahivala glavom. "Manon." Nisam znala što drugo re i. "Ali bilo je lako u i mu u trag. Naravno da imam puno utjecajnih prijatelja


293

GIGA

džentlmena u francuskoj zajednici. I kad sam shvatila da me je Etienne ostavio trudnom — puka slu ajnost, kao i s tobom, ha? — razmišljala sam o tome da se riješim djeteta. Bilo bi lako; zar ne znam dovoljno o tim stvarima? Riješila sam se i druge." Zurila mi je u o i. "Ali nešto mi je govorilo da je bolje da zadržim dijete; kao još jednu policu osiguranja. Pisala sam Etienneu redovito tijekom godina, pri ala mu o tome da sam majka, pri ala mu o djetetu. Ali nisam ga optuživala. Nikad nije odgovorio. A onda, prošle godine, porasle su moje potrebe, Sidonie. Pisala sam mu da mi je žao što sam ga iskoristila, da sam se promijenila, da se želim pokajati. I da postoji duboka tajna koju mu mogu otkriti samo licem u lice. Naravno da je slutio o emu se radi pa se zbog mojeg navaljivanja — i kako bi pobjegao od tebe — vratio u Maroko." Spustila je bradu i pogledala me gotovo koketno. "Nisi li se zapitala zašto je Etienne — muškarac poput Etiennea, pametan i rje it — poželio ženu poput tebe, Sidonie?" Trepnula sam. "Molim? O emu to govoriš?" Manonino lice bilo je puno prezira. "Idiotkinjo. Zar ne vidiš ništa? Etienne nikad nije prestao sanjati o meni, željeti me. Mene voli, ne tebe. Kad se gledaš u ogledalo, zar ne vidiš ono što ja vidim? Zar nisi otkrila da je Etienne u tebi vidio nešto što ga je podsje alo na mene? Na ženu koju voli? ak i injenica da si slikala, pa..." Slegnula je ramenima. "Izabrao je sjenu jer nije mogao imati žarku svjetlost. To je sve što si bila za njega. Blijeda kopija žene koju istinski voli, ali ne može je posjedovati; bio je s tobom jer si ga, izgledom, dovoljno podsje ala na mene. Znao je da te lako može posjedovati. Nikad ne e mo i posjedovati mene, ali tebe — zar ne vidiš? Svaki put kad te je držao, svaki put kad je vodio ljubav s tobom, Sidonie, sanjao je o meni, zatvarao o i i vidio mene. Nikad mu nisi ništa zna ila. Ništa." Ustala sam i prevrnula mjedeni pladanj; udario je o poplo eni pod uz zvonki zveket. U jeki koja se stišavala ula sam Manonine rije i, uvijek iznova, kao da držim ogledalo pred drugim ogledalom, dok se odrazi stapaju jedan u drugi. Ništa.


294

GIGA

TRIDESET OSMO POGLAVLJE Sjela sam na krevet i ugledala se u ogledalu na drugoj strani sobe. Bila sam iscrpljena. Nakon svih tih mjeseci ekanja i nadanja, bilo je gotovo. Ono što mi je ispri ala Manon nije bilo nepojmljivo. Da nisam vidjela Etiennea, vidjela ga s njom, svjedo ila njegovoj nesposobnosti da joj se odupre, možda joj ne bih povjerovala. Ali vidjela sam to vlastitim o ima. Za uo se poslijepodnevni poziv na molitvu, pogledala sam u prozor, pokupila Pomislila sam na Aszulaya i sjetila se njegova dodira dok mi je prao noge.

ZELLIJ.

Rekao mi je da ne ekam Etiennea u Marakešu. Nakon zajedni kog odlaska u BLED rekao mi je da ne želi da budem sama tijekom susreta s Etienneom u Shariji Zitoun. Znao je za Etiennea i Manon, i mislio da u biti shrvana, šokirana. Brinuo se za mene. Bila sam šokirana, da. Ali nisam bila shrvana. Kad sam ugledala Etiennea, pogledala sam ga kao da je stranac. Postao je stranac kojeg sam vidjela u svojoj spava oj sobi svih tih dalekih mjeseci u Albanyju. Je li se nešto promijenilo, ili je stvar bila u meni? Više nisam bila ona žena iz Ulice Juniper. Došla sam u Marakeš kako bih pronašla Etiennea. Pronašla sam ga. Shvatila sam zašto me je napustio. Bilo je jednostavno: nikad me nije volio. Nisam znala puno toga o Etienneu. Nikad nisam upoznala stvarnog muškarca. Otkrio je samo ono što mu je odgovaralo. Moje kratko vrijeme provedeno s njim bila je maštarija. Možda je ono što sam zamislila kao ljubav tako er bilo dio maštarije. Kakva prastara pri a, jedna koju svaka žena može vidjeti izvana. Ali teško je vidjeti kad si unutar te pri e, sa svim njezinim maštanjima, hirovima i nadama. Sad je bilo gotovo. Pri a je doživjela svoj kraj. Opet sam bila sama. Ali ne na na in na koji sam bila sama prije Etiennea, prije upoznavanja muškarca, prije pomisli o vlastitom djetetu. Otišla sam do stola gdje je moja posljednja slika — stabla jakarande u Shariji Zitoun — bila naslonjena na zid. Pomislila sam na Badoua kako mi otvara kutiju s bojama, ponosno i pun poštovanja u dvorištu, te spustila šaku na prsa. Badou. Kao Etienneovo dijete, je li nosio poguban gen u svojem malom, savršenom liku? Pomaknula sam šaku na svoja usta razmišljaju i o toplini njegova tijela dok sam ga držala. Sjetila sam se neizdržive zabrinutosti kad sam mislila da se izgubio u oluji. Osje aja olakšanja i radosti kad ga je vratio Aszulay. No i u kamionetu, i onoga što sam osje ala. Sjetila sam se Muhamedovih rije i, i njegova majmuna, na D’jemmi el Fna. Rekao mi je da u na i ono što tražim pod Južnim križem. Muhamed je bio u pravu. Pronašla sam nešto.


295

GIGA

Ali nisam to mogla zadržati. Aszulay je bio Plavi ovjek iz Sahare. Badou je bio dijete tu e žene. Zaljubila sam se u ovu zemlju, njezine boje, zvukove, mirise i okuse. Njezine ljude. U jednog visokog muškarca, jednog malog dje aka. Pomislila sam na svoje prijateljstvo s Menom. Zaštitni ke osje aje prema Falidi. Badouovu ruku u mojoj. Opet, Aszulaya. Najbolje što sam mogla u initi jest vratiti se u Albany i sje ati ih se svojim bojama. Ali ak ni ondje, usred hladne zime, ne u slikati Maroko s objektivnim pogledom turista, pukog promatra a. Više nisam bila promatra , nego sudionik u ovom životu. Ali to nije tvoj svijet, ponavljala sam si. C’EST TOUT. To je sve. Pri a je gotova. Nisam mogla jesti. Mena me pitala jesam li bolesna. "Ne. Tužna sam. Uskoro idem ku i", odgovorila sam joj, na arapskom. "Zašto? Ne svi a ti se Sharia Soura? Nawar ti se ružno obra a?" Odmahnula sam glavom, slegnuvši ramenima. Bilo je previše iscrpljuju e pokušati to objasniti, na mojem jednostavnom arapskom. Navlažila je usne i nešto joj je preletjelo licem. "Moj suprug? Povrijedio te je?" "Ne. Ne, nikad ga i ne vidim." Lice joj se opustilo. "Ali Aszulay?" upitala je. "Mislim da je on dobar ovjek." "NAAM", odgovorila sam. Da. "Nisu svi muškarci dobri", dodala je i nesvjesno podignula ruku te dodirnula stražnji dio vrata, a ja sam pomislila na ožiljak. Kako je Manon poljubila Etiennea. Ležala sam na svojem krevetu u mraku, još uvijek u kaftanu, kad sam za ula muške glasove iz dvorišta. Prepoznala sam glas Menina supruga, obojice sinova, i zatim... bio je to Aszulayev glas. Dignula sam se, hitro, i jurnula prema prozoru. Došao je, sjedio s njima, pio aj. Razgovarali su kao da je rije o prijateljskom posjetu. Popili su aj, suprug i sinovi su ustali. Aszulay je rekao još nešto i suprug je podignuo pogled. Odmaknula sam se od prozora, ali trenutak poslije ulo se tiho kucanje na mojim vratima. Otvorila sam. To je bila Mena. "Aszulay je ovdje", rekla je. "Želi te vidjeti. Stavi veo preko lica, Sidonie", rekla je namrgodivši se. "Moj je suprug kod ku e." inila sam kao što me zamolila. Sišla je stražnjim stubištem, stubištem kojim su se koristile žene kako bi izbjegle dvorište u slu aju da je ondje muškarac. Ja sam otišla do dvorišta. Aszuly je stajao ondje.


296

GIGA

"Jesi li dobro?" pitao je. "Jesam", odgovorila sam. "Ali vidjela si Etiennea", ustvrdio je. "Otišao sam ranije ve eras u Shariju Zitoun. Manon mi je rekla da si bila ondje. Rekla mi je..." zastao je, i ja sam ga pogledala. "Razumiješ li sada zašto ti nisam odmah rekao za Etiennea? Razumiješ li što sam mislio kad sam rekao da te želim zaštititi? Znao sam da te ne mogu sprije iti u otkrivanju istine i Manon bi se pobrinula da saznaš sve — ali želio sam... Oprosti. Bio sam sebi an. Želio sam da imaš još nekoliko dana... Želio sam..." Sjela sam na klupu. Nije rekao više ništa i sjeo je. Naposljetku sam rekla: "Razumijem, Aszulay. Ovo poslijepodne nije bilo nimalo lako." Kad sam izgovorila te rije i, odjednom sam se sjetila Badoua. Posljednju stvar koju je vidio bila je kako šamaram Etiennea, vrištim na njega. Rukom sam prekrila o i, zamislila nemir i strah na njegovu licu kad je otr ao do Falide; izraze njihovih lica kad su pobjegli iz dvorišta. Ne e me smatrati ništa boljom od Manon. Smatrat e me ženom koja vrišti i udara. "Sidonie?" rekao je Aszulay i ja sam spustila ruku. "Sjetila sam se Badoua", rekla sam. "Jadno dijete." "Nije mu lako", rekao je. "Ipak, toliko djece u Maroku... u mnogim mjestima... on ima krov nad glavom, i hranu", rekao je. "Pokušavao sam mu život u initi boljim." Kimnula sam. "Drago mi je što ima tebe. Ne mogu podnijeti misao kako odrasta s Manon. I ono što mi slama srce", rekla sam, strgnuvši veo, ne mare i za Menina supruga tog asa, "jest pomisao na ono što bi mogao nositi." "Nositi?" "Znaš. Bolest. Huntingtonova bolest. Znam da Manon nije briga; sigurno misli kako e, kad on postane muškarac i bolest se po ne manifestirati, ona ve biti mrtva. Zašto bi je bilo briga?" "Ne razumijem", rekao je Aszulay. Zurila sam u njega. "Što ne razumiješ?" ini se da je Manon nema. Zašto bi je imao Badou?" "Ali... Etienne. Etienne je ima." "On je njegov polustric, ali bolest se prenosi s roditelja na dijete. Zar ne? To mi je rekla Manon." Odmahnula sam glavom. "Aszulay. Ti to ne znaš? Manon ti nikad nije rekla da je Badou Eteinneovo dijete?" Aszulay se naslonio. "Manon ne zna to no tko mu je otac." Progutala sam. "Ali zna. Rekla mi je da je to Etienne kad je govorila o njihovoj vezi. Danas poslijepodne. Da je Badou rezultat toga."


297

GIGA

Aszulay je ustao i jedanput ubrzano prošetao dvorištem kao da pokušava suzbiti bijes. Zatim se vratio i sjeo meni nasuprot. Odmahnuo je glavom, zure i u zid iza mene. Poznavala sam ga dovoljno dobro kako bih shvatila da se smiruje. Naposljetku me je pogledao u lice. "Manon je bila s Etienneom prije njegova odlaska u Ameriku, da. Ali u to je vrijeme bila s još dva muškarca: Židovom iz Feza i Španjolcem iz Tangera. A Badou je ro en deset mjeseci nakon Eteinneova odlaska u Ameriku. Otac mu je Židov ili Španjolac." ula sam tiho gugutanje goluba s visokog zida iza Aszulaya. "Ali..." Aszulay je opet odmahnuo glavom. "Sidonie. Manon kaže ono za što misli da e poslužiti njezinoj namjeri. Ispri ala ti je i druge laži, a još joj uvijek vjeruješ." "Namjeri?" "Namjera joj je povrijediti te. Od prvog dana kad sam te ugledao — i vidio kako se Manon ophodi prema tebi — znao sam što ini. Isprva je bila ljubomorna zbog glavnog razloga, ali vidio sam kako postaje sve više jer nisi samo privukla Badouovu pozornost, nego i..." zastao je. "Glavnog razloga?" upitala sam kad nije nastavio. "Kako to misliš?" "Ljubomorna je jer se boji da te je njezin brat doista volio. ak i ako ga više nije željela nakon što je ostvarila svoj cilj, nije mogla podnijeti pomisao da voli nekog drugog. Želi sve njegovo obožavanje." Naslonio se le ima na zid. "Manon je takva. Sigurno si to uo ila." Promatrala sam njegova usta dok je govorio. "Ne može podnijeti biti drugorazredna; kaže da su je prisilili da se tako osje a dok je odrastala. I sada... mora biti najvažnija žena svakom muškarcu u svojem životu. Ne želi suparnika, ak ni za svojeg sina." Napravio je stanku. "Ne želi dijeliti nikoga s tobom. Nikoga. Imaš dokaz", nagnuo se naprijed, uzeo moju ruku, okrenuo je i palcem prešao preko si ušnog znaka na dlanu. "Što ti je u inila kad je saznala da sam odlu io provesti vrijeme s tobom. Kako te je ozlijedila." Još SAM UVIJEK BILA usredoto ena na injenicu kako je Aszulay rekao da se Manon boji da me je Etienne volio. "Bio je tako slab", rekla sam pokušavaju i odagnati neprijateljski ton iz glasa. "Da me je doista volio, kao što ona sumnja, ne bi me napustio na na in na koji jest." Rida ma ka došuljala se u dvorište, zastala i po ela zuriti u nešto u grmlju trzaju i repom. "Rekla je Etienneu da je Badou njegov kako bi joj dao više novca", rekla sam. Aszulay je kimnuo. "To bi moglo biti to no. Željela je da se bolje pobrine za nju — u Badouovo ime, naravno. Ali mislim da se na po etku samo htjela igrati s njegovom savješ u, pitati ga za novac jer je Badouov stric."


298

GIGA

Sjetila sam se kako je rekla da nije pobacila jer bi joj dijete osiguralo jednostavnu budu nost. "Ali kad je pri ao o tebi — bio sam ondje — o ženi iz Amerike koja nosi njegovo dijete, potpuno je pobješnjela. Rekao je da ne zna što u initi; da se s time ne može suo iti. Tad mu je rekla da je Badou njegov sin. Kao i ti, vjerovao je Manon; nije mu palo na pamet da bi mogla lagati u vezi s Badouom. Nije znao da je bila s drugim muškarcima dok je bila s njim; nije znao to an datum Badouova ro enja. Za njega su okolnosti i vrijeme bili precizni. uo sam je i znao što ini." Govorio je glasnije, srdito. "Nije htjela biti drugorazredna. I ovaj put u odnosu na tebe, Sidonie. Nije željela da mi je stalo do tebe, a znala je da jest. A kad je ula da nosiš Etienneovo dijete — siguran sam da je u tom trenutku, nakon što je to ula, njezina ljubomora postala toliko golema da te je željela — morala — nadmašiti." Otvorila sam usta. "Dopustila je da zbog svoje ljubomore i svoje nesigurnosti stvori takvu udovišnu laž?" "Kad mu je rekla, bio sam strašno bijesan na nju. Otvorio sam usta kako bih joj se suprotstavio, kako bih Etienneu rekao istinu, da ona laže. Ali sve se dogodilo toliko brzo. Etienne je posko io; rekao je da je njegov cilj bio pokušati zaustaviti bolest ne prenose i je na sljede u generaciju. A ipak to nije u inio samo jedanput, nego dvaput; ve je napravio jedno dijete — tvoje dijete, Sidonie — a sad je otkrio da je napravio i drugo. Badoua. Lice mu je bilo posve bijelo dok je stajao i tresao se. Zgrabio sam ga za ruku, govore i mu; NE, EKAJ, ETIENNE, ali on je odjurio u no ." Mogla sam zamisliti tu scenu. "Prepirao sam se s Manon i rekao da Etienneu mora re i istinu. Ali ona je tvrdila da on zaslužuje biti osramo en i ponižen. Da u svijetu nema dovoljno sramote za Etiennea; da e možda sad znati kako se ona osje ala kad ju je izdao njihov otac." Zastao je. "Manon i Etienne su sli ni, Sidonie, po onome što misle o sebi. To je njihova zajedni ka osobina." Znala sam da je u pravu. "Unato tomu, ostao sam ondje cijelu no ", nastavio je, " ekao da se Etienne vrati, usprkos Manoninom bijesu. Vidio sam kako ini puno stvari koje ne odobravam, ali nisam joj mogao dopustiti da u ini ovo. Iako Etienne ima mana, nije bilo fer nanositi mu dodatnu bol. Patit e dovoljno zbog svoje bolesti. Namjeravao sam mu re i istinu, to da Badou nije njegov sin." vrsto je stisnuo ruke. Ugledala sam ispup ene, isprepletene vene na unutarnjoj strani. To su bile ruke koje su mogle upotrebljavati lopatu s tolikom snagom i držati dijete s tolikom nježnoš u. "Ali nije se vratio. Jednostavno se nije pojavio. Ostavio je svoju odje u, svoje knjige, ak i svoje nao ale. Nekoliko tjedana kasnije poslao je Manon pismo — ono za koje sam ti rekao — u kojemu je rekao da je imao dovoljno vremena za razmišljanje i da e preuzeti odgovornost za svoje dijete. Dolazit e i posje ivat e ga svakih nekoliko mjeseci. Rekao je da e se tako barem


299

GIGA

pobrinuti da djetetu ništa ne nedostaje." Kimnula sam. Manon je mislila da je pobijedila. Na taj je na in i dalje mogla tražiti od Etiennea što želi. A on e joj to omogu iti, zbog osje aja krivnje. Sjedili smo u tišini koju je razbijalo samo povremeno gugutanje goluba. "I — jesi li mu rekao?" Aszulay je odmahnuo glavom. "Kad sam otišao po Badoua prije našeg odlaska na selo, on je bio ondje, kao što sam ti rekao. Ali to nije bio pravi trenutak. Badou je bio prisutan, a Manon nas je požurivala. Rekao je da e ostati neko vrijeme. Znao sam da u mu re i nakon što se vratimo s BLEDA. Otišao sam ve eras tamo kako bih razgovarao s njim o tome, ali Manon je rekla da je vani. Ali ona zna što namjeravam u initi, i sprije it e me bilo kojim na inom koji joj je na raspolaganju. Rekla mi je da više nisam dobrodošao; da se ne vra am u Shariju Zitoun." Je li Etienne doista još u Marakešu? Sjetila sam se kako je otišao ovo poslijepodne i zapitala se je li opet pobjegao, kao što je pobjegao u Ameriku kad je otkrio da je žena koju voli njegova polusestra. Kao što se vratio u Maroko kad sam mu rekla da sam trudna. Kao što je odjurio u neki drugi grad kad mu je Manon rekla da je Badou njegov. Etienne je na taj na in rješavao stvari s kojima se nije želio suo iti. Bijegom. "Samo se još mogu nadati da u ga, nekako, sresti i re i mu istinu. Ali to e biti teško. Manon e se pobrinuti za to." Sjedili smo u tišini. "A sad, Sidonie?" pitao je. "Sad?" "Što kaniš u initi?" "Ja... više me ništa ne drži ovdje. U Marakešu." Pogledala sam ga ekaju i da mi kaže ono što želim uti. Sto mi je bilo prijeko potrebno da mi kaže. OSTANI, SIDONIE. ŽELIM DA OSTANEŠ. OSTANI I BUDI SA MNOM. Dugo nije rekao ništa, niti me je pogledao. Vidjela sam kako mu se mi e grlo dok guta, a potom je rekao; "Razumijem. Ovo je zemlja koja se toliko razlikuje od onoga na što si naviknula. Trebaš slobodu. Ovdje bi bila zatvorenik." "Zatvorenik?" Kona no me opet pogledao. "Ovdje žena... to nije kao u Americi, u Španjolskoj. U Francuskoj. U svim zemljama svijeta u kojima žena poput tebe može initi što želi. Sto joj odgovara." Željela sam ga pitati što misli pod ŽENA POPUT TEBE. Pomislila sam na svoj život u Albanyju. Jesam li bila slobodna? "Nisam se ovdje osje ala kao zatvorenik", rekla sam. "Da, isprva je bilo teško. Bilo me je... strah. Ali to je bilo dijelom zato što sam bila sama


300

GIGA

i došla s misijom koja možda... u koju možda nisam bila sigurna, iako sam se uvjeravala da jesam. Ali otkad znam... otkad sam postala dio Marakeša, živim ovdje, u medini, još uvijek sam nesigurna u svoje poteze, ali nisam nesigurna u ono što osje am. Osje am se živom. ak su i moje slike druga ije. Žive su na na in na koje nikad nisu bile." "Ali, kao što si rekla, razlog zbog kojeg si došla u Marakeš više nije važan." "Da. Etienne mi više nije važan." Odvratila sam pogled od Aszulaya i po ela zuriti u plo ice na podu. Zar ne zna što želim da kaže? Zar me nije izabrao, pozvao me u vrtove, k svojoj obitelji na selu? Zar nije pokazao brigu za mene kad je saznao da je Etienne u Marakešu? Upravo je bio rekao da je Manon ljubomorna jer zna da mu je stalo do mene. Jesam li ga posve krivo procijenila? Ali vrijeme koje smo proveli u BLEDU... na in na koji me je pogledao. Na in na koji smo si me usobno ispri ali svoje živote. Na in na koji je dodirnuo moja stopala. Njegova usta na mojima. Ali nije me zamolio da ostanem. Jesam li bila toliko u krivu? "Možda... možda u ostati dok ne dovršim posljednje platno za hotel", rekla sam i prisilila se da ga opet pogledam. Kimnuo je. Htjela sam da kaže još nešto. Ali nije. Ustao je i otišao do kapije. Dignula sam se, otišla za njim i spustila dlan na njegovu ruku. "Zna i li ovo zbogom, Aszulay? Ho emo... je li ovo posljednji put da se vidimo?" Jedva sam izgovorila te rije i. Nisam se mogla pozdraviti od njega. Nisam. Spustio je pogled prema meni, o i su mu bile tamne usprkos njihovoj svijetloj boji. "Želiš li to?" ASZULAY! Željela sam viknuti. Prestani biti toliko... toliko pristojan. To je bila jedina rije koje sam se mogla sjetiti. Odmahnula sam glavom. "Ne. Nije. Ne želim se pozdraviti s tobom." Nije mi se približio. "I... misliš li... da li bi zaista mogla živjeti u mjestu poput ovog? Živjeti, Sidonie. Ne posjetiti, ostati na neko kra e vrijeme. Ne lutati SOUKOVIMA, ili sanjati u vrtovima. Mislim, doista živjeti." Zastao je. "Podignuti djecu." Opet je zastao. "I podnijeti razlike izme u svijeta koji si neko poznavala i ovog svijeta." Nisam mogla progovoriti. Pitao me je previše pitanja, ali ne i ono pravo. "Možeš li jasno vidjeti ovaj život?" pitao je tada, a ja sam opet bila zbunjena njegovim rije ima i samo ga gledala u o i. Zatim sam otvorila usta. Da, namjeravala sam odgovoriti. DA, DA, MOGU GA VIDJETI S je prvi progovorio.

TOBOM, ali on

"Nemaš odgovor", utvrdio je. "Razumijem više nego što misliš." Okrenuo se, izašao iz dvorišta i tiho zatvorio kapiju.


301

GIGA

Sjela sam na klupu ne posve svjesna toga što se upravo dogodilo. Rida ma ka prišla mi je prvi put i protrljala se o moje noge. Sko ila je na klupu pokraj mene, spustila se na šape i po ela zuriti u mene. ula

sam

kako


joj

titra

grlo,

kako

prede.

302

GIGA

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE Sljede ih nekoliko dana radila sam ono što sam rekla Aszuiayu. Dovršila sam svoje posljednje platno, donijela ga MONSIEURU Henriju i pokupila novac za ostala koja su bila prodana. "Vaši radovi postali su popularni u jako kratkom vremenu, MADEMOISELLE", rekao je. "Vlasnik galerije na Rue Quest spomenuo je da želi razgovarati s vama." Dao mi je posjetnicu. "Možete mu se javiti kad vam odgovara." Sjedila sam u prohladnom predvorju, gledala u omotnicu i tiskanu posjetnicu. Usu ujem li se pomisliti na to da bih se mogla uzdržavati slikanjem u Albanyju? Bih li ondje naišla na zanimanje za moje radove kao ovdje? Ali nisam mogla podnijeti razmišljanje o Albanyju, o Ulici Juniper. Polagano sam se vratila u medinu, naravno, u pratnji Najeeba. Kad smo prolazili kraj Sharije Zitoun, instinktivno sam pogledala, kao uvijek, u nišu na zidu. Ondje sam ih vidjela prvi i posljednji put, Badoua i Falidu, kako se skrivaju s ma ima. Ali sad sam uo ila ne iju sjenu. Prišla sam bliže. To je bila Falida s malim sivim ma

em u krilu.

"Falida", rekla sam, a ona je posko ila. Podignula je pogled prema meni o ima koje su bile prevelike za njezino tanko lice. Djelovala je potreseno. "Što je? Što nije u redu, Falida?" i su joj svjetlucale. Iako sam vidjela kako je zlostavlja Manon, nisam je vidjela kako pla e. "Opet sam na ulici, MADEMOISELLE", odgovorila je. "Manon te je izbacila?" "Svi su otišli." "Otišli? Kako to misliš?" "Moja gospodarica i muškarac. Otišli. I Badou. Ne želim biti na ulici. Prestara sam. Za djevojku nije dobro biti na ulici. Dogodit e mi se loše stvari. Bojim se, MADEMOISELLE." Podignula je ma a k svojem licu kao da želi sakriti suze od mene. Ali njezina tanka ramena su zadrhtala. Nagnula sam se i spustila ruku na njezinu nadlanicu. "Falida. Reci mi što se dogodilo." Podignula je lice. Usne su joj bile suhe. Zapitala sam se kad je posljednji put jela. "Moja gospodarica i muškarci. Sva ali su se." "S Etienneom? Sva ala se s MONSIEUROM Duvergerom?" "Sa svim muškarcima. MONSIEUROM Olivierom, Aszulayem i MONSIEUROM Etienneom.


303

GIGA

Uvijek sva aju. Badou je jako tužan. Strah ga je. Samo pla e." Navlažila sam usne koje su iznenada bile suhe kao Falidine. "Ali... kamo su otišli? I tko? Manon, Badou i Etienne? Jesu li otišli negdje?" Falida je odmahnula glavom. "Drugi. MONSIEUR Olivier. Rekao da e uzeti moju gospodaricu, ali ne i Badoua. On ne željeti Badoua. Moja gospodarica rekla da ga dati MONSIEURU Etienneu. Ali Aszulay razgovarao s MONSIEUROM Etienneom, onda MONSIEUR Etienne sva ati se s mojom gospodaricom, oti i i ne vratiti se. Moja gospodarica... toliko bijesna. Badou i ja se sakrili. Bojati se. Ona loša kad je bijesna; udarila nas. Sakrili se ovdje, ali došla no , i ja ne znam što napraviti. Badou gladan, plakati sve više. Vratiti ga gospodarici, ona mi dati papir i torba s Badouovom odje om. Rekla mi odvesti ga kod Aszulaya i dati Aszulayu papir." "I... jesi li?" Falida je kimnula. "Aszulay ne biti kod ku e. Ostavila Badoua sa služavkom. Ona mi rekla ja oti i." Falida je naslonila lice na ma a i opet su suze zasjale na njezinim obrazima. "Kad se to dogodilo?" upitala sam. "Dvije no i ja na ulici", odgovorila je. "Znaš li na koliko je dugo ovaj put otputovala Manon? S MONSIEUROM Olivierom?" Falida je odmahnula glavom. "Po i sa mnom", rekla sam; spustila je ma primila za ruku.

a u rupu na zidu i ustala, a ja sam je

Vratili smo se u Shariju Soura. Dala sam joj kruha i tanjur piletine te COUSCOUSA, ignoriraju i Nawarine prodorne poglede. Služavka je zagrijala vodu, i nakon što je Falida jela, okupala se u mojoj sobi i dala sam joj svoj kaftan. Kad sam išla provjeriti kako je, ve je spavala dišu i duboko i iscrpljeno. Dok se mra ilo u mojoj sobi, ležala sam kraj nje zatvorenih o iju. Probudila sam se tijekom no i. Falida je bila stisnuta uza me. Stavila sam ruku oko nje i nastavila spavati. Jutro poslije po ešljala sam Falidu, napravila dvije duga ke pletenice i dala joj doru ak. Kao i dan ranije, bila je tiha i sve je vrijeme imala spušten pogled. Iako je bila jako mršava, uo ila sam da je kaftan bio prikladne dužine; bila je visoka gotovo kao ja. Kad smo pojeli doru ak, pozvala sam Najeeba. "Možeš li me odvesti do Aszulayeve ku e?" pitala sam Falidu. Nisam bila sigurna da bih je mogla na i od Sharije Soura. Kimnula je i, s Najeebom koji nas je slijedio, prošli smo medinom dok nisam prepoznala Aszulayevu ulicu. Otišla sam do kapije i pokucala.


304

GIGA

Aszulay ju je otvorio s Badouom kraj sebe. "Falida!" rekao je Badou ushi eno i nacerio mi se. "Još se jedan zub klima, Sidonie", rekao je i pokazao mi jedan s donje strane pomi i ga naprijed-nazad svojim kažiprstom. Falida je kleknula i obgrlila ga rukama. Kratko ju je zagrlio, odmaknuo se i u lice joj uzbu eno izbacio zbrku rije i. "Tražili smo te ju er. Pogodi? ONCLE Aszulay rekao je da kad sljede i put odemo u BLED mogu sa sobom ponijeti štene. Nau it emo ga da lovi štap kao i Alijev pas. I ti nam možeš pomo i, Falida. Zar nije tako, ONCLE Aszulay?" "Da", odgovorio je Aszulay i pogledao mene umjesto djece. Bio je u jednostavnoj tamnoplavoj dželabi. Nije se osmjehnuo. "Povedi Falidu u ku u i daj joj malo lubenice koju smo pripremili za ru ak, Badou." Gledala sam kako djeca napuštaju dvorište. Ruke su mi blago drhtale. Nisam znala mogu li pogledati Aszulaya, nisam znala što re i. "Jadna stvorenja", rekla sam još uvijek na ulazu u dvorište. "Što se dogodilo? Falida je rekla da je Manon otišla s Olivierom." "Sidonie", rekao je i zbog na ina na koji je rekao moje ime morala sam ga pogledati. "Nisam znao trebam li..." zastao je, njegovo lice toliko mirno, toliko ozbiljno. Toliko lijepo. Željela sam ga dodirnuti. Letimice je pogledao Najeeba koji je još uvijek stajao iza mene. "Ho eš li ostati malo? Ne volim razgovarati na ovaj na in, na vratima." Izraz lica još mu je uvijek bio ne itljiv. Kad sam kimnula, si ušan miši njegova obraza trznuo se. Obratio se Najeebu, i dje ak je otišao. Aszulay me uhvatio za ruku, povukao unutra i zatvorio kapiju. Odjednom me uhvatila slabost, naslonila sam se na nju. "Rekao sam Etienneu istinu", po eo je Aszulay. "Otišao sam tamo jutro nakon što sam tebe vidio u Shariji Soura i rekao mu da Badou nije njegov sin." ekala sam promatraju i Aszulayevo lice. "Osjetio je olakšanje, naravno. Rekao je da e odmah napustiti grad; ak i kao strica, nije ga istinski zanimao dje ak. Ne e se vratiti u Marakeš." Još uvijek sam šutjela. "Pitao me je... želio je da ti kažem da mu je žao. Zbog boli koju ti je nanio. Želi ti sve najbolje i nada se da eš mu jednog dana oprostiti." Spustila sam pogled. Nisam znala što osje ati, nisam željela razgovarati o Etienneu s Aszulayem. Stajali smo u tišini. "A Manon?" rekla sam kad sam ga kona no opet mogla pogledati. "Manon napokon ima ono što je oduvijek željela. Ostavila mi je pismo. Ugovorila je da joj se proda ku a i otišla je u Francusku.


305

GIGA

S Olivierom. Ne znam koliko e dugo biti zaslijepljen njome; ima mo nad njim kao što je imala nad svim muškarcima, barem na po etku. Ali ako se pokaže kao ostali, umorit e se od njezinih raspoloženja i zahtjeva. Ubrzo e izgubiti svoju privla nost." "A onda e se vratiti?" Slegnuo je ramenima. "Tko zna? Ali ovdje više ne e biti ni ega za nju. Bez ku e, bez sina, bez prijatelja — više je ne mogu smatrati prijateljicom, ne nakon njezinih posljednjih poteza — ne e imati... koji je to izraz? Kad se više ne možeš vratiti ku i?" Nisam odgovorila na njegovo pitanje. "Ali... Badou. Samo ga je tako ostavila?" Pogledao je preko svojega ramena u ku u. "U pismu je napisala da sada mogu preuzeti odgovornost za Badoua nakon što sam se pokazao toliko zabrinutim za njega, i nakon što sam se upleo i uništio njezine planove da Etienne uzme Badoua. Više nije imala koristi od njega. Odbacila ga je kao što je u inila svima koji joj više nisu bili od koristi." Stajao je preda mnom, gledao dolje u mene, potom se približio i stavio dlan na moj obraz sakrivši stari ožiljak. "Ali naravno da mi to nije teško." Zastao je. "Volim to dijete." Pokušavala sam smisliti nešto što bih mogla re i, ali bila sam previše svjesna njegove ruke na svojem obrazu, koliko blizu stojim kraj njega. Osjetila sam toplinu njegovih prstiju i pitala se ho e li ostaviti blag plavi trag kad ih odmakne. "Dva puta sam otišao u Shariju Soura kako bih razgovarao s tobom", rekao je. "Oba puta rekli su mi da nisi ondje." "Ali Mena mi nije..." "Oni misle da smo nepopravljivi. Ti i ja, Sidonie. Ne odobravaju to." Osmjehnuo se blago kao što je to i rekao. ekala sam. "Ja sam iskren muškarac", rekao je. "Tuarezi se drže koda iskrenosti i hrabrosti. "Znam", šapnula sam. "Bio sam iskren prema tebi, one ve eri kad sam ti rekao da razumijem više nego što misliš. Razumijem što želiš. Želiš ostati. I od one no i kad sam došao u Shariju Soura nakon što te je Manon povrijedila, i kad si usnama dotaknula moju ruku i rekla da si razmišljala o mojim rukama... od te no i više nisam mogao skrivati osje aje od sebe. Ti si druga ija od svih žena koje sam upoznao, Sidonie." Promatrala sam mu usta. "Spremna si osjetiti strah, prihvatiti strah i kretati se s njime. Ali prestrašila si i mene, Sidonie. A ja toliko dugo nisam osjetio strah. To me ispunilo sumnjom. Ako te pitam ho eš li ostati sa mnom, bojao sam se..." Zastao je.


306

GIGA

"Bojao ega?" rekla sam ili možda šapnula. "Mislio sam da e biti lakše ako kažeš ne. Ali ako kažeš da, bojao sam se da s vremenom više ne eš biti sretna i da eš poželjeti svoj nekadašnji život. ak i sa svojim slikanjem, Badouom i Falidom, i s... s našom djecom. Da ono što u ti mo i pružiti ne e biti dovoljno. Naši životi bili su toliko razli iti, toliko..." Približila sam mu se. Osjetila sam slatkast miris lubenice na njegovim usnama. "Mogu zamisliti svoj život ovdje, s tobom", rekla sam. Ptica je zacvrkutala na grani. "Možeš ga zamisliti? I dovoljan je?" upitao je blago o ima fiksiranim za moje. ekala sam dok ptica nije dovršila svoj pjev. "Da", odgovorila sam. "Dovoljno je." Inšallah, pomislila sam. Inšallah.

Svršetak



307

Linda Holeman - Miris šafrana

Recommend Documents