SKRIPTA IZ MALOLJETNICKE DELINKVENCIJE
1. MODUL
1
RAZNOLIKOST DEFINICIJA POJMOVA DRUŠTVENO PONAŠANJA I MALOLJETNIČKE DELIKVENCIJE
NEPRIHVATLJIVOG
Vaspitna zapuštenost Sve definicije vaspitne zapuštenosti mogu se svrstati u 3 osnovne grupe: 1. Pod pojmom vaspitne zapuštenosti podrazumjevaju se svi oblici ontidruštvenog ponašanja mladih. Prema nekim autorima, vaspitna zapuštenost ima tri stupnja ili faze, i to: a. vaspitnu ugroženost, b. vaspitnu zanemarenost c. maloljetničko prestupništvo. 2. U drugoj grupi su definicije koje pod vaspitnom zapuštenošću podrazumjevaju samo one oblike ponašanja koji nisu delikvencije, u smislu kršenja krivičnopravnih normi, već znače njen predhodni stupanj, odnosno tzv. Preddelikventno ponašanje. 3. U trećoj grupi su definicije koje vaspitnu zapuštenost određuju kao stanje u kome se nalazi pojedina djeca i omladina. Jedni pod tim podrazumjevaju djecu koja su zaostala u razvoju na nekom ranijem stupnju, tako da su na neki način društven nezrela i neurotična. Drugi pod ovim pojmom misle na stanje lišenosti normalnih uslova za razvoj. Pojam zapuštenost jezički znači zapustiti, zanemariti, ne brinuti, ne njegovati nekoga ili nešto. Dakle, prema jezičkom značenju vaspitna zapuštenost može zančiti samo lišenost mladih vaspitne brige i djelovanja, odnosno odsustvo svjesnog planskog i svrsishodnog utjecaja na njihov razvoj i formiranje.Analizom zakonskih odredbi uočava se da se vaspitno zanemarenim djetetom smatra djete koje narušava opće prihvaćene norme ponašanja kao što su npr.bježanje od kuće i škole itd. Najširi pojam za društveno negativno ponašanje djeteta, jer se pod vaspitno zapuštenim djetetom smatra djete: 1. koje svojim ponašanjem narušava poće prihvačene norme; 2. vrši prekršaje (npr. Javnog reda i mira) 3. vrši krivična djela koja su inkriminisana propisima krivičnog zakonodavstva. Društvena neprilagođenost Pojam društevena neprilagđenost ili socijalna neusklađenost koristi se u više značenja. 1. Pod pojmom društvena neprilagođenost podrazumjevaju se svi oblici devijacije u ponašanju djece i maldih. Tretiranje djece i mladih sa devijantnim ponašanjem, kao društveno neprilagođenih osoba, izdražava se humaniji pristup i oni se manje stigmatiziraju i na taj način izbjegavaju se štete posljedice stigmatizacije. 2. Po drugom shvačanju, a prvenstveno radi izbjegavanja stigmatizacije, pod ovim pojmom se podrazumjevaju samo devijacije koje znače kršenje krivičnopravnih normi. 3. Pod ovih pojmom obuhvataju se samo ponašanja koja u manjoj mjeri odudaraju od uobičajnog ponašanja, tako da na neki način predstavljaju predznak ili predhodni stupanj delikvencije, odnosno preddelikventno stanje. Društvena neprilagođenost, u svom značenju, predstavlja neuspjeh određene osobe ili grupe da se prilagode, odnosno adaptiraju na konkretne društvene prilike i uslove. MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA
2
Historijski gledano, u oblasti krivičnog prava veoma rano je došlo do respektovanja starosnog uzrasta učinitelja krivičnog djela u pogledu njihovog pravnog tretiranja. U suštini se željelo obezbjediti drugačije tretiranje učinitelja krivičnih djela koji se nalaze u procesu razvoja ili drugačije rečeno, u procesu biopsihčkog sazrijevanja i društvenog formiranja. Prodor pedagoških i psiholoških ideja u oblasti krivičnog prava, kada su u pitanju maloljetnici, rezultirao je drugačijim tretmanom maloljetnih učinitelja krivičnih djela i sankcija koje su prema njima primjenjivane. Vremenom se mladi izdvajaju u posebnu kategoriju krivičnopravnih subjekata.Danas je malo zemalja koje nemaju posebne propise o krivičnopravnom položaju maloljetnika. Ovi propisi su najčešće sastavni dio krivičnih zakonika, a savremena zakonodavstva u razvijenim zemljama imaju potpuno odvojene propise o regulisanju krivičnopravnog položaja maloljetnika. Međutim, bez obzira na to da li je maloljetnički status riješen u okviru opšteg krivičnog zakonodavstva ili je regulisan posebnim zakonodavstvom, u oba slučaja moraju se odrediti starosne granice maloljetnika.Pojam maloljetnička delikvencija ima dva konstituivna elementa i to maloljetnike i delikventno ponašanje – delikvenciju, i zato je neophodno da se oba konstituitivna elementa detaljnije obrazlože. a. Maloljetnici – subjekti ponašanja Maloljetnik je osoba određenog starosnog uzrasta, posebnih biopsihičkih osobina, koja se razlikuje od djece i odraslih po stepenu emocionalne i intelektualne zrelosti. Uzrast je veoma je značajan i u građanskom pravu, radnom pravu, socijalnoj zaštiti, ali je na izvjestan način najznačajniji u krivičnom pravu. Prvenstveno je značajan u krivičnom pravu zbog toga što se na osnovu uzrasta određuje da li će neka osoba uopće odgovarati za učinjeno krivično djelo, koje joj se sankcije mogu izreći ukoliko je krivično odgovorna, koji tip krivičnog postupka ćese prema njoj voditi, na taj način će se izvršiti krivične sankcije itd. Savremena krivična zakonodavstva normativno diferenciraju različite starosne kategorije učinitelja krivičnih djela.
1. Djeca-
u zavisnosti od pojedinih krivičnopravnih sistema, predstavljaju učinitelje krivičnih djela starosti do 8 godina ili najčešće do 14,15 i 16, a u nekim slučajevima i do 18 godina.
2. Maloljetnici- odnosno učinitelji krivičnih djela, koji zavisno od krivičnopravnog sistema najčešće imaju od 14 do 18 ili do 21 godinu.
3. posebna kategorija punoljetnih učinitelja krivičnih djela koji prema normativnom stanovištu zakonodavaca još uvijek pripadaju kategoriji mladih u širem smislu, pa se najčešće označavaju kao mlađi punoljetnici ili mlađe punoljetne osobe. Donja starosna granica služi za razgraničenje između djece i maloljetnika, a gornja starosna granica služi za razgraničenje između maloljetnika i odraslih učinitelja krivičnih djela. U savremenima krivičnim zakonodavstvima djeca nisu krivično odgovorne osobe, i zato je važno da se ova donja granica precizira, vodeći pri tome računa da ne bude previše nisko određena.
Većina svaremenih krivčnih zakonodavstava unutar grupe maloljetnika ima dvije podgrupe:
3
1. starije 2. mlađe maloljetnike. Tako donja granica iznosi 14 godina života, što znaći da su osobe koje nisu navršile 14 godina djeca i ona nisu krivično odgovorna za učinjena krivična djela. Gornja starosna granica je 18 godina života, što znači da su osobe uzrasta od navršenih 14 do 18 godina mloljetnici. Unutar grupe maloljetnika postoje i dvije podgrupe i to:
1. mlađi maloljetnici uzrasta od navršenih 14 do 16 godina života, i 2. stariji maloljetnici uzrata od navršenih 16 do 18 godina života. Također, naše zakonodavstvo određuje i kategoriju mlađih punoljetnih osoba , a to su osobe od navršenih 18 do 21. godinu života. b. Delinkventno ponašanje – delinkvencija Nije tačno određeno od kada se koristi izraz delikvencija, ali je sigurno da je njegova prvobitna upotreba bila vezana za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Upravo u tom zančenju je prvobitno upotrebljena terminološka konstrukcija maloljetnička delikvencija. Uprkos brojnim razlikama u shvatanju pojma maloljetničke delikvencije, sa krivičnopravnog aspekta sva shvatanja se mogu svrstati u tri osnovne grupe: 1. U prvoj grupi su shvatanja koja polaze isključivo od opštih krivičnopravnih inkriminacije u određenom društvu i delikventnim smatraju samo ponašanja mladih određenog uzrasta, koja su propisana kao krivična djela i za odrasle članove tog društva. Zapravo, pristalice ovog shvatanja polaze od toga da između maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta odraslih nema suštinske razlike u pogledu prirode djela. 2. Pod delikvencijom podrazumjevaju se pored kršenja općih krivičnopravnih normi podrazumijevaju i ponašanja koja su u sukobu sa drugim zakonskim propisima u određenom društvu. 3. ovdje su svrstane definicije koje prevazilaze zakonske limite, tako da se ona može označiti kao sociološko-kriminološko poimanje pojave prestupništva mladih. DRUŠTVENA I INDIVIDUALNA DEZORGANIZACIJA I MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA Negativne razorne i štetne pojave postoje u svakom društvu, bez obzira da li su ona bogata ili siromašna. Među ovim pojavama najznačajnija su:kriminalitet, prostitucija, alkoholizam skitnja i itd.Sve društveno-negativne pojave podujeljene su u dvije grupe, i to: 1. Društvena dezorganizacija se odnosi na pojmovno na takvo stanje društvenih grupa, institucija i drštava uopšte za koje su karakteristični sukobi unutar društvenih odnosa, poremećaji u ravnoteži snaga, i modela ponašanja, opadanje utjecaja utvrđenih kodeksa i sli. što ih onesposobljava za normalno funkcionisanje. Društvena dezorganizacija pogađa porodicu ( to su stopa razvedenih brakova i napuštanje porodične zajednice), razne organizacije, institucije, lokalnu ili širu zajednicu i ima svoje pokazatelje (a to su: procenat nepismenosti, nezaposlenih, korupcija itd) 2. Lična devijacija ili individualna dezorganizacija obuhvata ponašanja koja u različitim oblicima odstupaju od društvenih standarda i normi i izazivaju određene društvene reakcije. Značajni pokazatelji društvene devijacije su statistički podaci o kriminalitetu uopće, maloljetničkoj delinkvenciji, alkoholizmu, prostituciji, skitnji, prosjačenju, itd. Individualna dezorganizacija može se javiti i kao posljedica nepovoljnih fizičkih sposobnosti ili hendikepa, mentalnih poremečaja ili drugih nedostataka.
4
MALOLJETNIČKA DELIKVENCIJA KAO INDIVIDUALNA I DRUŠTVENA POJAVA U slučaju maloljetničke delinkvencije djela su u suprotnosti sa zakonskim propisima, a učinitelji su osobe od navršenih 14 do 18 godina. Razlika između maloljetničke delikvencije i delikvencije odraslih je samo u godinama života osoba koje su učinile neko djelo, koje se u skladu sa zakonskom regulativom tretira kao krivično djelo. Delikventno ponašanje i kao fenomen ima karakter društvene pojave, prvenstveno zbog toga što je delikventno ponašanje odnos ljudi prema drugim ljudima. Ovaj odnos može biti neposredan i posredan preko društvenih dobara i vrijednost. Također, ovo ponašanje ima negativne posljedice na društvo i društvena dobra i zbog toga ga je društvo označilo kao nepoželjno, prestupničko tj.delinkventno.
2.MODUL ETIOLOŠKE TEORIJE O MALOLJETNIČKOJ DELINKVENCIJI 1. ANTROPOLOŠKA TEORIJA Osnivač ove teorije je italijanski psihijatar i psiholog C.Lombroso (1836.-1909.). U središtu njegove teorije o kriminalitetu je odnos između delinkvencije i fizičkih, odnosno anatomskih osobina delinkvenata. Na osnovu svojih istraživanja on je razvio shvatanje o rođenom atavističkom tipu zločinca. Neke od glavnih fizičkih karakteristika ove vrste zločinca su tetoviranje, izbočena vilica, visoka i šiljata glava, nenormalno velika i nenormalno mala glava, zabačeno čelo, velike uši, crveno obojene nokte, asimetričnost lobanje i tijela, kao i druge degenerativne spoljne crte. Ove crte su stigmati degeneracije. Ako osoba ima jedan stigmat, to je prvi znak mogućeg kriminalnog ponašanja, a ako ih ima više onda je njeno kriminalno ponašanje neizbježno. Lombroso delinkvente dijeli u pet kategorija:
•
rođeni zločinci (moralni ludaci i degenerici),delinkventi epileptičari,delinkventi iz plahovitosti ili strasti,duševno bolesni delinkventi,slučajni delinkventi.
• 2. BIOLOŠKE TEORIJE a. Teorija naslijeđa Osnivačem ove teorije smatra se Lombroso koji je u svojim radovima iznosio niz statističkih podataka o čestoj pojavi zločina, alkoholizma, tjelesnih i duševnih oboljenja, te samoubistava kod predaka zločinaca. Glavna postavka ove teorije je da je ličnost delinkventa određena nasljednim osobinama. Goddard je proveo istraživanje u porodici Kalikak u toku 6 generacija. Jedna grana porodice je vodila porijeklo od braka sa normalnom porodicom, a druga od braka sa slaboumnom djevojkom. Goddard je ustanovio da je u toj grani bio veliki broj moralno defektnih i antidruštvenih osoba.Y.Lange je proveo istraživanja na blizancima smještenim u zatvoru i onima smještenim na psihijatrijskim klinikama i donio zaključak da jednojajčani blizanci vrlo slično reaguju na podražaje koji izazivaju zločinačka ponašanja, a dvojajčani ne iako su rasli u istoj sredini. Takva istraživanja su proveli i Yoshimasu u Japanu i Cristiansen u Danskoj.
5
b. Rasna teorija Glavna postavka ove teorije je da je rasa osnovni kriminogeni faktor, odnosno da pripadnici pojedinih rasa imaju urođene i nasljedne kriminalne dispozicije. Zastupnici ove teorije su Lombroso, Aschaffenburg, Hagemann, Niceforo, Morseli, Louwage, itd. U Evropi je ovo shvatanje bilo zastupljeno u Njemačkoj u doba nacizma. Kriminalne radnje zelenaštva, falsifikovanja isprava i sl. su se vezivale za Jevreje, Rome i Slavene. Ovo shvatanje je također jako izraženo u SAD gdje se kriminalne radnje prvenstveno vežu za crnce i latinoamerikance. c. Endokrinološka teorija U centru ove teorije se nalazi postavka da se kriminalitet javlja kao posljedica smetnji u funkcionisanju endokrinog sistema. Među zastupnicima ove teorije su Max Schlapp i Edward Smith koji su u jednoj publikaciji, oslanjajući se na Lomrosa, iznijeli teoriju da su osobe sa smetnjama u funkciji endokrinih žlijezda predodređeni zločinci. Podolski uvodi termin hipoglikemički kriminal kojim objašnjava da nesposobnost organizma da stvara šećer u krvi ima utjecaj na vršenje krivičnih djela. Neki autori vezuju poremećaj funkcije hipofize i kriminalnih aktivnosti. Međutim, ovu teoriju je kritikovao Young koji je objasnio kako mnoga lica poremećenog endokrinog sistema ne čine delikte. 3. PSIHOPATOLOŠKE TEORIJE Ova teorija vezuje vršenje krivičnih djela za mentalnu defektnost, odnosno smatra da su uzroci socijalnih devijacija ustvari psihički poremećaji, abnormalnosti duševnog stanja i nervnog sistema. Zagovornici ove teorije su Esquirol, Despin, Zilboord, Pinel i dr. Oni polaze od toga da su ponašanje i karakter jedne osobe posljedica nervnog sklopa, urođenih i stečenih dispozicija ličnosti. Tako neke osobe slabije, a neke intenzivnije ispoljavaju emocije i temperament, pri čemu ove koje to rade intenzivnije imaju predispozicije da odstupe od uobičajenog društvenog ponašanja i učine krivično djelo. Međutim, ova teorija je neprihvatljiva jer bi to značilo da je svaki delinkvent ujedno i duševni bolesnik. 4. PSIHOLOŠKE TEORIJE Polazi se od psiholoških karakteristika koje determinišu ponašanje ličnosti i tako dovode u direktnu vezu psihičke poremećaje i delinkventno ponašanje. Postoje dva osnovna učenja u sklopu ove teorije: Integralno učenje po kome se ponašanje ličnosti može sagledavati sa psiholoških osnova, ali ne zanemarujući utjecaj socijalnih i društvenih faktora. Drugo učenje uzima u obzir samo psihološke faktore koji su uzrokovali određeno ponašanje, kao što su motivacija, emocije, inteligencija, itd. Iz ovog učenja su se razvile teorije koje socijalne devijacije objašnjavaju na različite načine. a. Teorija neprilagođenosti Ova teorija delinkventno ponašanje objašnjava kao nemogućnost pojedinca da se prilagodi realnim socijalnim uslovima, odnosno raskorak između ciljeva pojedinca i interesa zajednice. Sigmund Freud i drugi psihoanalitičari su smatrali da zločin nastaje zbog toga što pojedincima koji su inače opterećeni instinktivnim kriminalnim tendencijama ne polazi za rukom da se prilagode. To su istraživali East, Di Tullio i Page.
6
b. Teorija inteligencije U središtu ove teorije je shvatanje da su niska intelignecija i slaboumnost psihički faktori koji uzrokuju delinkventno ponašanje. Prema ovom shvatanju zbog niske inteligencije ličnost nije u stanju da shvati značaj društvene vrijednosti i da se pokorava normativima koji ih štite. Istraživanjem ove teorije su se bavili Ferguson, Burt, Carr-Saunders, Manheim, Bagota, Gibbs i dr. U SAD-u Goddard je uveo Binet-Simonov test inteligencije koji je primijenio u svojim istraživanjima. Ovo i druga istraživanja ukazuju na to da je među delinkventima značajan broj osoba sa niskom inteligencijom. Osnovna zamjerka ovim istraživanjima je što u nekim od njih uopšte nisu primjenjeni testovi za mjerenje inteligencije, već se inteligencija određivala na osnovu subjektivne ocjene osoblja institucija u kojima su ispitanici-delinkventi bili smješteni, i što su istraživanjem bili obuhvaćeni samo otkriveni delinkventi. Istraživanje odnosa obrazovanja i delinkventnog ponašanja ima mnoge nedostatke, prvenstveno zbog toga što se inteligencija delinkvenata često mjeri uspjehom u školi, koji nikako ne može biti pouzdan pokazatelj. Loš uspjkeh u školi može imati mnoge druge uzroke, i ne može se isključivo vezati za nisku inteligenciju. Istraživanje među mentalno retardiranim osobama pokazala su da među njima postoji veliki broj delinkvenata. Među delinkventima veliki broj je onih koji su počinili seksualni delikt. Kod istraživanja o značajnoj povezanosti mentalne retardacije i delinkventnog ponašanja moraju se uzeti u obzir i mišljenja o uzrocima ove povezanosti koje ističu zastupnici ovog stanovništa. Povezanost se u prvom redu ogleda u činjenici što mentalno retardirana osoba ponekad nije u stanju da u cjelini shvati značaqj svog ponašanja, kao ni posljedice koje će propuzrokovati takvo ponašanje u zajednici. c. Psihoanalitička teorija U psihološkim teorijama delinkvencije posebno su raširene psihoanalitičke teorije koje svoje korijene imaju u učenju Sigmunda Freuda i njegove škole. Prema psihoanalitičkim teorijama svaka osoba nosi sa sobom određene podsvjesne impulse i nagone za nedozvoljeno ponašanje i vršenje krivičnih djela. Da li će osoba postati delinkvent ili ne, zavisi od obuzdavanja nagona koje se postiže u procesu vaspitanja. Prema psihoanalitičarima proces nastajanja delinkventnog ponašanja objašnjava se pomoću mehanizma trostepene ličnosti:
Id se javlja sa rođenjem kao neizdiferencirana individua kojom vladaju biološki instinkti i nagoni. Pod utjecajem okoline, ona počinje da bude svjesna svijeta oko sebe a i same sebe. Tako nastaje – Ego u kojoj u početku dominiraju svojstva Ida koji nastoji da zadovolji svoje potrebe. Superego je onaj dio ličnosti na čiji razvoj je značajno utjecala socijalna okolina, vaspitanje, školovanje i prihvatanje društvenih vrijednosti. Ovdje Freud razlikuje SAVJEST i EGOIDEAL. Egoideal djeluje na ponašanje ličnosti tako što postavlja ciljeve kojima pojedinac teži.
7
d. Teorije frustracije Ova teorija delinkventno i neprilagođeno ponašanje objašnjava kao reakciju pojedinca na lišavanja od nečega ili neka iznevjerena očekivanja. Ponekad nije moguće u potpunosti zadovoljiti potrebe i težnje pojedinca tako da može doći do osjećanja inferiornosti, rezignacije i razočarenja, odnosno frustracije. Kao reakcija na frustraciju javlja se potreba za konpezaciju na način da se teži pribavljanju prestiža, privlačenja pažnje na sebe, ili delikventnog ponašanja. Motivacije za delinkventno ponašanje izazvane su frustracijama. Najpoznatiji predstavnik ove teorije je Dollard. Po njemu postoji direktna veza između frustracije i agresije, jer je agresija uvijek posljedica frustracije. Agresija ima dva oblika: 1. Destruktivna agresija- može se ispoljiti otvorenim napadima, povlačenjem u sebe, simboličkim reakcijama, ali u osnovi uvijek ima antisocijalno ponašanje. 2. Konstruktivna agresija- smatra se da nije povezana sa delinkventnim ponašanjem jer osoba nastoji da potrebe zadovolji na društveno dozvoljen način. W. I. Thomas klasifikovao je izvore frustracije pomoću tzv. četiri želje: 1. 2. 3. 4.
Želja za sigurnošću Želja za novim iskustvima Želja za priznanjem Želja za uzvraćanjem
5. SOCIOLOŠKE TEORIJE Sociloška misao o delinkvenciji nastala je iz kritičnog odnosa nekih sociologa i kriminologa prema antropološkim, biološkim i psihološkim shvatanjima.Sociloške teorije ponašanja ličnosti, a shodno tome i delinkventne ličnosti, posmatraju se kroz društvene uzroke koji je formiraju kao takvu. U pogledu pristupa R.Korn i L.W.McCorkle dijele sociološke teorije u dvije grupe: 1. teorije koje povezuju kriminalitet sa društvenom strukturom i 2. teorije o kriminalizaciji pojedinca. U prvoj grupi najpoznatije su teorije anomije i teorije kulturnog konflikta, a u drugoj grupi najpoznatija je teorija diferencijalne asocijacije.
a.
Teorija anomije Osnivač teorije anoije je francuski sociolog Emil Durkheim.On kriminalitet objašnjava kao proes deregulacije, odnono slabljenje utjecaja društvenih normi i reakcija, kao stanje kada ranije norme i standardi više dobijaju karakter preživjelosti i istrošenosti. Po Durkheimu, uzroci kriminaliteta su u prirodi društva, u samom društvu, tj. u međusobnim odnosima ljudi u konkretnom društvu.Stanje anomije posebno je karakteristično za radikalne društvene promjene kada dolazi do poremećaja i kriza u kojima prestaje društvena kontrola i obezvrjeđuju se postojeće vrijednosti. Po Durkheimu, devijantnost je neophodna u društvu, i ona ima dvije važne funkcije.Prvo,devijantnost ima adaptivnu funkciju.Budući da u društvo uvodi nove ideje i izazove, devijantnost ima snagu inovacije i dovodi do promijene.
8
Druga funkcija devijantnosti jeste u održavanju granice između ''dobrog'' i ''lošeg'' ponašanja u društvu.Kriminalni slučaj može izazvati reakciju cijelog kolektiva koja vodi prema većoj grupnoj solidarnosti i kristalizaciji društvenih normi. Drugi predstavnik ove teorije, američki sociolog Robert Merton, u osnovi je prihvatio Durkheimov pojam anomije.Osnovna postavka Mertonovog učenja je da je izvor kriminala utkan u samu društvenu strukturu.On ističe da je kriminalitet posljedica raskoraka između kulture i strukture društva, odnosno između kulturnih ciljeva i mogućnosti njihovog ostvarivanja. Na tenziji koja postoji između društveno prihvaćenih vrijednosti i ograničenih sredstava za njihovo ostvarivanje, merton je razlikovao pet mogućih načina reagovanja:
1. Konformisti prihvataju i opštepriznate vrijednosti i konvencionalna sredstva za njihovu realizaciju, bez obzira da li su u tome uspiješni ili ne.većina ljudi spada u ovu kategoriju.
2. Inovatori nastavljaju da se pridržavaju društveno prihvaćenih vrijednosti ali koriste nelegitimna i nezakonita sredstva da do njih dođu.Primjer ovog tipa predstavljaju kriminalci koji stiču bogatstvo kroz nezakonite djelatnosti.
3. Ritualisti se pridržavaju društveno prihvaćenih standarda iako gube iz vida vrijednosti koje stoje iza tih standarda.Pravila se slijepo poštuju radi njih samih, bez nekog šireg cilja.Ritualisti bi bili oni ljudi koji ostaju privrženi dosadnim poslovima, čak kad ti poslovi ne pružaju nikakve izglede za uspiješnu karijeru, a ni dovoljno beneficija.
4. U kategoriju onih koji se povlače spadaju ljudi koji su potpuno izgubili takmičarski duh, istovremeno odbacujući i dominantne vrijednosti i odgovarajuća sredstva za njihovo ostvarivanje.takvi pojedinci, uglavnom ''napuštaju'' društvo.primjer za ovu kategoriju mogli bi biti pripadnici zajednica koje se same izdržavaju i same su sebi dovoljne.
5. Buntovnici odbacuju i postojeće vrijednosti i sredstva za njihovo ostvarivanje, ali imaju jaku želju da ih zamijene novim i da na taj način rekonstruišu društveni sistem.U ovu kategoriju spadaju članovi radikalnih političkih grupa. Mertonovu teoriju kritikovali su u tri tačke: 1. Teorija ima ograničenu upotrebu ''rastezljivog''okvira.Teoriju je neophodno proširiti i dopuniti. 2. On nije postavio nikakve specifične hipoteze o formiranju prestupničkog ponašanja. 3. Objašnjavanje anomije se odnosi samo na neke odbojne radnje, dok ih veliki dio ne obuhvata.
b. Teorija diferencijalne asocijacije i identifikacije Osnivač teorije diferencijalne asocijacije je američki sociolog i kriminolog E. Sutherland.Prema ovoj teoriji, delinkventno ponašanje nastaje kao posljedica interakcije pojedinca sa drugim osobama u različitim grupama.zapravo, delinkventno ponašanje se stiče
9
učenjem u procesu druženja sa delinkventnim pojedincima, a naročito u delinkventnim grupama, odnosno asocijacijama,koje su delinkventu najbliže. Kroz druženje, odnosno komunikaciju sa delinkventnim pojedincima i grupama stiču se navike i težnje koje su u suprotnosti sa zakonskim propisima, tako da dolazi do privikavanja na delinkventno ponašanje.U ovim interakcijama susreću se dvije vrste kultura.jedna se ispoljava u duhu zakonskih normi, a druga putem kriminalnih normi, što neminovno dovodi do konflikta u odnosu na zakon.Na temelju kritike teorije diferencijalne asocijacije razvila se teorija diferencijalne identifikacije.Mnoge osobe koje su izložene djelovanju delinkventne sredine ne podliježu utjecaju sredine, odnosno ne prihvataju delinkventno ponašanje, dok na druge djelovanje sredine ima snažan utjecaj tako da vrše krivična djela.To znači da pojedinac, a zavisno od svojih motiva, slobodno bira modele sa kojima će se identificirati. Do identifikacije dolazi u procesu interakcije sa drugim osobama, i upravo zbog toga Glaser (1956) se zalaže za prekonceptualizaciju teorije diferencionalne asocijacije.Njegov prijedlog je da se umjesto pojma ''diferencijalna asocijacija'' prihvati pojam ''diferencijalna identifikacija'' koji je, po njemu, mnogo bolji i prihvatljiviji.
c.
Teorija društvene dezorganizacije Pojam društvene dezorganizacije najčešće se upotrebljava kada se želi ukazati na nešto što odudara od normalno uređenog i organizovanog života i izaziva neprilagpđenost i rascjep u jedinstvu ciljeva, čiji krajnji rezultat je remećenje normalnog funkcionisanja pojedinca i grupa, odnosno društva.Sve teorije društvene dezorganizacije, bez obzira na varijante, dovode u vezu delinkventno ponašanje sa većim društvenim promijenama, odnosno disharmonijom, konfliktima, neujednačenim razvojem kulture itd.Ove promijene neminovno dovode do javljanja novih značenja i vrijednosti i one uslovljavaju odsustvo koordinacije u interakcijskim odnosima. Odsustvo koordinacije naziva se ''grupni rascjep'' i za njega je karakteristično iščezavanje jedinstva u ponašanju ljudi i pojava devijacije. Sve društvene promjene onemogućavaju društvenu kontrolu, i u isto vrijeme podstiču pojedinca da zadovoljava svoje interese na račun javne dobrobiti.To stanje Sutherland i Cressey nazivaju stanjem društvene dezorganizacije ili neorganizacije za koje je karakteristično da pojedinci, iz svih društvenih slojeva , teže većoj zaradi i lakšem životu, te da se bogatstvo posebno cijeni i dobija karakter nove društvene vrijednosti uz istovremenu osudu siromaštva koje se smatra sramotom. Po Elliottu, društvena dezorganizacija je takvo stanje društva i grupa, iz kojih je ono sastavljeno, u kome snage razaranja, koje inače postoje u svakom društvu, preovlađuju nad snagama sklada i reda, i u kome stoga vladaju konfliktni odnosi, koji mogu da izbiju na raznim osnovama, tj. u formi kulturnih, političkih, rasnih, idejnih i drugih sukoba, što je posebno karakteristično za periode promjena u sistemu jednog društva i njegovih ustanova. Cohen pod društvenom dezorganizacijom podrazumijeva narušavanje sistema interakcije.Po Cohenu, društvo, odnosno društveni sistem sastoji se iz različitih aktivnosti, koje se javljaju kao red stvari, kao poredak događaja.
d. Teorija kulturnog konflikta i kulturnog raskoraka U središtu ove teorije je shvatanje da su konflikti na području kulture, odnosno kulturnih normi različitih društvenih grupa, glavni uzročnici delinkventnog ponašanja.Pojedine društvene grupe imaju specifične kulture sa svojim vrijednostima i normama ponašanja svojih članova, koje se u većoj ili manjoj mjeri razlikuju od vrijednosti, normi i stavova drugig grupa.Ovoj teoriji se pridaje poseban značaj u objašnjenju kriminaliteta i ostalih socijalno – 10
patoloških pojava, i zastupaju je mnogi američki sociolozi i kriminolozi kao što su Sellin, Sutherland, Young, Neumeyer i drugi.Sellin je u svom djelu ''Kulturni sukobi i zločin'' diferencirao kulturne sukobe na primarne i sekundarne. Do primarnih konflikata dolazi kada dođe do sukoba između normi i vrijednosti različitih kultura.Sekundarni konflikti nastaju unutar iste kulture, i posljedica su stvaranja različitih društvenih grupa koje imaju različita shvatanja društvenih vrijednosti, normi i odnosa. Po Sellinu, ovi konflikti predtavljaju glavni izvor kriminaliteta, jer ta transformacija od homogene i integrisane kulture u heterogenu i dezintegrisanu kulturu uslovljava razne konflikte situacije.
e.
Teorija delinkventnih subkultura
Teorija delinkventnih subkultura nastala je u američkom društvu, i ona se u velikoj mjeri oslanja na shvatanja teorije anomije.Cohen je nastojao da objasni delinkvenciju bandi.Po Cohenu, pojava subkulture, kao što su bande delinkvenata, je posljedica klasne strukture američkog društva.Zbog onemogućavanja uspjeha u američkom sistemu vrijednosti pripadnicima nižih klasa, pojava subkulture je na neki način grupni odgovor i rješenje problema izazvanih ''forsiranjem'' srednje klase. Po Cohenu, postoji veća vjerovatnoća da se kod radničke djece mnogo češće pojavi delinkventno ponašanje u odnosu na djecu pripadnike srednjih slojeva. Ova vjerovatnoća temelji se na činjenici da djeca vremenom postaju svjesna postojanja značajnih razlika između pojedinih slojeva, koje oni osjećaju kako na sebi tako i u svojoj porodici. U svojim radovima Cloward i Ohlin (1960) se slažu sa Cohenom da većina maloljetnih delinkvenata potiču iz nižih slojeva radničke klase.Ono što je karakteristično za delinkventnu subkulturu je činjenica da od svojih pripadnika zahtijeva delinkventno ponašanje ako osnovni uslov za sticanje statusa u toj subkulturi. U literaturi se sreću tri osnovna tipa subkulture:
1. Kriminalna subkultura, za koju je karakteristična zabranjena djelatnost kao što je npr. preprodaja droge ili krađa, a što članovima omogućava postizanje željenih materijalnih uspjeha. 2. Konfliktna subkultura, za koju je karakteristična nasilnost i agresivnost u nestabilnim prelaznim periodima sa namjerom ostvarivanja statusa. 3. Subkultura povlačenja, koju predstavljaju osobe koje nisu primljene ni u kriminalu, ni u konfliktnu subkulturu.
f. Teorija etiketiranja Teorija etiketiranja ili teorija socijalnog iterakcionizma se dosto razlikuje od ostalih socioloskih teorija o etiologiji kriminaliteta, a njini njajznacajniji predstavnici su Howard Becker, Edwin Lemert i Erwin Gofoman. I ovo terija, kao i neke prethodno pomenute,polazi od procesa interakcije, ali je ova interakcija drugacija. Prema ovoj teoriji, interakcija se odvija izmedju onih koji reaguju na to ponasanje i pritom ga ocjenjuju i definisu kao devijantno i kriminalno. Predstavnici ove teorije objasnjavaju devijantnost ne kao skup karakteristika pojedinca ili grupa, vec kao proces interakcije izmedju prestupnika i onih koji to nisu. Etiketa je oznaka drustvene reakcije na kriminalnu radnju, odnosno stigma koja prati njenog izvrsioca, nerjetko i tokom cijelog zivota. Po Beckernovom shvatanju identitet prestupnika stvara se prije kroz etiketiranje nego kroz konkretnu delikventnu aktivnost. Da li je neka konkretna radnja delikventna ili nije zavisni od
11
drustvene radnje. Etiketiranje ne utice samo na to kako drugi vide tog pojedinca, vec i na to kako etiketirana osoba vidi samu sebe, Lemert je razvio model razumjevanja nacina na koji devijantnost postaje dijelom ili osnovom necijeg identiteta. Po njemu je devijantnost potpuno uobicajna pojava koja cesto prolazi nekaznjeno. Lemert je pocetni cin krsenja normi nazvao primarnom devijantnoscu. Ovakve radnje se smatraju „beznacajnim“ za samoidentitet neke osobe – dolazi do procesa u kojem se devijantnost normalizuje. U nekim sl., normalizacija izostaje, a osoba se onda etiketira kao kriminalac ili delikvent. Lemert je koristio izraz sekundarna devijantnost da bi opisao slucajeve kada pojedinci pocnu da prihvataju etiketu koja im se pripisuje i sebe vide kao prestupnike. Veliki broj teorija u medjusobnoj komunikaciji, odnosno nadopunjavanju moze dati znacajan doprinos u boljem rasvetljavanju uzroka nastanka delikventnog ponasanja. Zbog tog nedosttka mnogih teorija, veci broj autora se zalaze za jedan novi, drugaciji pristup u objasnjavanju etiologije delikventnog ponasanja. Polazi od toga da uzroke delikvencije trazi u faktorima koji su razliciti po svojoj prirodi i porjeklom. Ovi pristupi su po svom karakteru pluralisticki ili multifaktorski i usmereni su na ispitivanje povezanosti delikvencije sa razlicitim ciniocima i uticajima koji dolaze kako iz subjektivnog takoi objektivnog podrucja.Najčešći nacin multifaktorskog pristupa u izucavanju i objasnjenju kriminaliteta i prestupnistva je teorija fektora i to njena varijanta „mnogostruke uzrocnosti. Po ovoj teoriji kriminalitet i prestupnistvo seu rezultat djelovanja mnogobrojnih i razlicitih faktora.
IPRIRODNI I SOCIO-KULTURNI UZROCI MALOLJETNICKE DELIKVENCIJE Tu se najcesce spominju: klima i geografski polozaj, katastrofe, ratne i poratne prilike, ekonomske krize i privrednen depresije, siromastvo i nezaposlenost, urbanizacija, i migracija, porodica, skola, slobodno vrijeme i sredstva masovne komunikacije. 1. Klima i geografski položaj Neki istrazivaci su pokusali dovesti u vezu klimu i geografski polozaj zemlje sa kriminalitetom i maloljetnickom delikvencijom. U sredistu ovih istrazivanja bila su nastojanja da se klima, godisnja doba i meteoroloski uslovi neke zemlje dovedu u vezu sa odredjenim delikventima. Singer navodi da su Quetelt, Gerry, Ferry, Ashaffenburg i dr. pokusali statisticki dokazati da se u toplijim predjelima Francuske, Italije, Njemacke, u ljetnim mjesecima cesce cine krivicni delikti. U hladnijim djelovima ovih zemalja i u zimskim mjesecima cesci su imovinski delikventi. Na takvim statistickim podacima Quetelt je utemeljio svoj „termicki zakon delikvncije“. U SAD Dexter je pokusao dokazati suprotno. On je usporedjujuci hapsenja zbog krvnih delikvenata u New Yorku i Denever Colradu, nastojao dokazati kako su ti delikventi cesci u hladnijim nego u toplijim godisnjim razdobljima. Provjeravajuci ovu tezu, Wolfgang je u svojim ispitivanjima ubistva u Philadelphiji u razdoblju od 1948 do 1952. God utvrdio da nema statistickih znacajnih razlika izmedju toplih i hladnih mjeseci. 2. Katastrofe Katastrofe nastaju na dva nacina i to djelovanjem prirodnih sila, privrenih i neprivrednih, a mogu biti i rezultat djelovanja ljudi, iz nehata, nenamjernog ili namjernog djelovanja. U sredistu kriminoloskih istrazivanja, prevenstveno su katastrofe i nesrece koje su rezultat sabotaza ili namjerno izazvanih pozara. Dosadasnja iskustva pokazuju da takva djela obicno cine neuravnotezene osobe radi osvete,ali ih moze uciniti i grupa ljudi zbog ekonomskih ili politickih motiva.
12
Za katastrofe sirih razmjera vjeruje se da imaju kriminogeni ucinak zato sto pospjesuju i ubrzavaju dezorganizaciju drustvenih struktura, a ponekad cak potpuno uklanjaju svaki oblik drustvene kontrole. Pod pojmom katastrofa ovdje razumijemo sve vrste nesreca, teskih ili cak neizvjesnih situacija, koje se pojavljuju iznenada. Katastrofe kod lokalnog stanovnistva izazivaju osjecaj odgovornosti i pojacavaju osjecaj pripadnosti toj zajednici, zato su neki istrazivaci (Barton i Dynes) misljenja da sve kradje i placke koje se dogode na ugrozenom podrucju ucine iskljucivo dosljaci. Oni posebno naglasavaju opasnost koju sa sobom nosi dolazak spasilackih sluzbi, jer postoji mogucnost da osobe sumnjivih motiva bez ikakve kontrole dodju na ugrozeno podrucje. 3. Ratne i poslijeratne prilike Ratni uslovi dovode do javlanje niza pojava koje, na neki nacin, uslovljavaju vrsenje kriminalnih djelatnosti.Po misljenju Hentiga maloljetnicka delikvencija je jedna od najozbiljnijih problema koji se javljajuu ratu. Ona nastaje zbog nepovoljnog nadzora roditelja nad maloljetnikom, jer je otac u ratu,a majka je zaokupljena problemima oko prehranjivanja porodice. Slicna situacija postoji i u vrijeme neosredno po okoncenju rata. Zbog opste iscrpljenosti, razorenosti materijalnih dobara i proizvodnih kapaciteta, suzavanja obima materijalne proizvodnje, u tim periodima cesto se prelazi na racionalizaciju raspodjele potrosnje. 4. Ekonomske krize I privredne depresije Pojava i porast kriminaliteta u literaturi se vrlo cesto dovodi u vezu sa privrednim krizama i depresijama. Privredne depresije dovode do oskudice materijalnih dobara, do velikog i naglog povecanja cijena koje najcesce prolazi granicu kupovne moci vecine stanovnika. Dolazi do otpustenja velikog broja radnika, a gubitak posla tesko pogadja i njihove porodice, tako da se epidemicno siri talas opstog osiromasenja. U takvim uslovima koji su puni neizvjesnosti i opasnosti, posebno za buducnost pojedinca i porodica, dolazi do apatije, razocarenja, licnih kazni, protesta, sukoba. Cijela atmosfera je konfliktna i povoljna za delikventna iskusenja, jer dolazi do naglasenog djelovanja razlicitih faktora, objektivnih i subjektivnih, koji mogu dovesti do neke kriminalne djelatnosti. Belgijanac Quetelt se medju prvim poceo zanimati za ovu problematiku. Tako je on tridesetih god. 19. vijeka ukazao na kriminologeni znacaj velikih privrednih protesta. Lacasange, Mayer i Exner i mnogi dr. takodjer, privrednim krizama pripisuju zancajan kriminogeni utjecaj. Ekonomske krize i privredne depresije karakteristicne su za zemlje u procesu tranzicije, a medju njima su drzave nastale raspadom Jugoslavije i druge bivse socijalisticke zamlje. 5. Siromaštvo i nezaposlenost Siromastvu i njegovom utjecaju na kriminalitet u literaturi se pridaje znacajna paznja. Po jednom shvatanju siromastvo je osnovni kriminogeni faktor, a po drugom, siromastvo nema znacajnog uticaja na kriminalitet. Prvo shvacanje je posebno zastupljeno u kriminoloskoj literaturi, i uglavnom se veze za nize drustvene slojeve. Predstavnici drugog shvatanja ne odbacuju u potpunosti uticaj siromastva na kriminalitet, ali mu ne pridaju znacajnu vaznost, jer smatraju da je njihov uticaj ogranicen, a cesto i nepoznat. Ovo shvatanje podrzavaju Burt, Healy, Bonger i dr. Bijeda i siromastvo su prisutni u svim zamljama bez obzira na njihov privredni razvoj. U visoko razvijenim zemljama postoji najveci kontrast izmedju bogatih i siromasnih. Najbolji primjer ovog kontrasta su siromasne cetvrti svjetskih metropola u kojima zive tzv. socijalno problematicne grupe. U ovim cetvrtima, najcesce stanovnici zive bez osnovnih egzistencijalnih potreba i u njima vladaju bijeda i siromastvo. S
13
truktura stanovnika ovih cetvrti je heterogena i u njima se srecu razne problematicne osob. U raspravlajnju o uticaju siromastva na nastanak delikvencije i kriminaliteta moraju uzeti u obzir i drugi, objektivni i subjektivni faktori, koji imaju snazan uticaj na nastanak ovih pojava. Nezaposlenost ima snazan uticaj na ukupno ponasanje ljudi, a u izvjesnoj mjeri na njihovo kriminalno i socijalno-patolosko ponasanje. Nezaposlenost tesko pogadja u prvom redu pojedinca i porodicu, tako da cesto stvara posebno tesku psihicku situaciju medju clanovima porodice. U literaturi se smatra da postoji kauzalna veza izmedju nezaposlenosti i kriminaliteta, posebno kod mladjih osoba koje nisu uspjele da zavrse skolu, da se profesionalno opskrbe a da pronadju adekvatno zaposlenje. Medjutim, u proucavanju odnosa nezaposlenosti i kriminaliteta mora sae voditi racuna o nizu pitanja kao sto su vrijeme trajanja nezaposlenosti, mogucnost novog zaposlenja itd. Besposlene osobe koje ne posjeduju cvrst karakter, samopouzdanje i druga pozitivna svojstva cesto se pod udarom apatije i razocarenja odaju nekoj socijalno-patoloskoj pojavi. 6. Urbanizacija i migracije Mnoge statističke analize pokazuju da u nizu zemalja uporedo sa industrijalizacijom i urbanizacijom raste stopa delinkvencije i kriminaliteta. Na osnovu brojnih analiza rađenih u nizu uočene su mnoge specifičnosti u pogledu načina javljanja kriminaliteta u gradskim i seoskim sredinama. Jedna od tih specifičnosti je da se kriminalitet maloljetnika mnogo više javlja u gradskim područjima, tako da se i tretira kao pretežno urbana pojava. Industrijalizacija je tijesno, odnosno funkcionalno povezana sa procesom urbanizacije, sa stvaranjem većih koncentracija stanovništva u gradskim područjima, te sa ublažavanjem tradicionalnih razlika između ruralnih i urbanih sredina. Sve ove promjene imale su značajan uticaj i na pojavu kriminaliteta. Stanovništvo koje odlazi iz sela u grad ostavlja svoj dotadašnji sociokulturni ambijent sa susjedskim, prijateljskim, emocionalnim i drugim vezama, kao i iskustvima stečenim u njemu i prelazi u novu sredinu punu neizvjesnosti. U novoj sredini oni se sreću sa novim načinom života, društvenim pogledima, navikama, shvatanjima i normativnim sistemima uopšte, koji su značajno različiti od dotadašnjeg. Stari običaji, tradicije i vrijednosti se gube i zamjenjuju novim. Za kriminološke analize uticaja urbanizacije i urbanog načina života na pojavu kriminaliteta i maloljetničke delinkvencije važno je utvrditi gustoću i kvalitet stanovanja, područja iz kojih su doselili novi stanovnici, motive zbog kojih su doselili, kakav je odnos između njih i starosjedilaca, dužinu boravka, teškoće u adaptaciji, itd.Postoji veća vjerovatnoća da će se kriminalitet urbanih sredina sa većim prilivom novog stanovništva koje se značajno razlikuje po brojnim obilježjima (zemlja porijekla, obrazovni nivo, rasa, običaji, itd.) u odnosu na starosjedioce, značajno razlikovati i po obimu i po strukturi u odnosu na druge homogenije urbane sredine. Migracijska kretanja stanovništva po nekim autorima imaju značajan uticaj na pojavu kriminaliteta, njegov obim, strukturu i teritorijalnu rasprostranjenost. Međutim, osvijetljavanje ovog problema nije moguće bez sagledavanja, u prvom redu, razloga migracije, broja prethodnih migracija, sociokulturnog porijekla migranata itd. Sigurno je da isti uticaj na pojavu kriminaliteta nemaju ekonomski migranti i oni koji su na području iz kojeg su emigrirali već pripadali marginalnim grupama, pa je to i jedan od razloga što napuštaju to područje. 7. Porodica Vrlo često porodica se dovodi u vez sa kriminalitetom i drugim socijalno-patološkim pojavama, Ova patologija može da se ispoljava na području bračnih odnosa, a može da se izražava i u delinkventnom ponašanju djece kao posljedica negativnih porodičnih uticaja.
14
Zato se u literaturi često govori o uticaju negativnog porodičnog okruženja na pojavu maloljetničke delinkvencije. Posebno je značajna transmisiona uloga porodice u socijalizaciji ličnosti. Ova transmisiona uloga ogleda se, prvo, u povezivanju primarnog porodičnog svijeta sa svijetom van porodice, i drugo, u povezivanju vanjskog svijeta sa porodičnim, a na taj način u porodične odnose unose se društveno pozitivne vrijednosti. U procesu socijalizacije lični primjer u porodici igra izuzetno značajnu ulogu, jer se djeca prirodno orijentišu prema svojim roditeljima koji su im „obrasci“ kako za ponašanje tako i za zauzimanje stavova o pojedinim pitanjima sa kojima se susreću u životu. Porodica je prva „pedagoška arena“ i zato se vaspitanje i formiranje mladih članova društva smatra njenom osnovnom socijalnom funkcijom. Porodično okruženje može, pored pozitivnih vršiti i negativne uticaje u procesu formiranja svojih najmlađih članova. To se u prvom redu odnosi na one porodice koje zbog različitih uzroka nisu u stanju da odgovore svojoj zadaći u pogledu pravilnog vaspitanja i socijalizacije svojih najmlađih članova. Zato u nauci s pravom vlada uvjerenje da se objašnjenje delinkventnog ponašanja mladih ne može ni zamisliti bez sagledavanja negativnih uslova i uticaja kojima su oni izloženi u svojoj porodici.U objašnjenju delinkventnog ponašanja mladih u literaturi se posebno ukazuje na: nepotpunost porodice, poremećene porodične odnose, veliki broj djece u porodici, nizak obrazovni i kulturni nivo roditelja, nepovoljne stambene uslove itd. a. Porodice sa poremećenom strukturom Strukturalna cjelovitost porodice predstavlja značajan preduslov njene funkcionalne adekvatnosti. Nasuprot tome, poremećaji u strukturi porodice imaju negativan uticaj na ukupan porodični sistem i njegovo funkcionisanje. Nepotpunost porodice može biti izazvana brojnim činiocima i imati više oblika. Zavisno od toga kojim je činiocima uslovljena, ona ostavlja dosta različite posljedice. Tako razorenost porodice koja je rezultat uticaja koji su van moći porodice, kao što je smrt nekog od roditelja, imaju slabije nepovoljno dejstvo.S druge strane, porodice čija je struktura poremećena pretežno subjektivnim slabostima roditelja, kao što su razvod, vanbračnost i drugi razlozi odvojenog života roditelja, imaju neuporedivo teže posljedice po djecu i njihov razvoj. b. Porodice sa poremećenim odnosima Narušeni porodični odnosi značajno su povezani sa devijacijama u ponašanju mladih. Teoretičari upozoravaju da su porodice sa formalno očuvanom strukturom, ali sa poremećenim porodičnim odnosima, daleko rizičnije za pojavu delinkvencije kod djece. Među brojnim nepovoljnim elementima porodične atmosfere, koji mogu svojim djelovanjem doprinijeti javljanju delinkvencije mladih, najteže posljedice imaju loši međusobni odnosi roditelja prema djeci, kao i njihov negativan odnos prema društvenim vrijednostima i propisima koji te vrijednosti štite, što se izražava preko kriminaliteta i drugih socijalnopatoloških oblika ponašanja roditelja. Stalne konfliktne situacije, alkoholizam i nasilje u porodici mogu ostaviti trajne posljedice na psihu djece. U ovim porodicama često dolazi do odbacivanja djece, koje bez obzira na motive, udaljava djecu od porodice tako da se ona često odaju bježanju, skitnji, agresivnom ponašanju, krađama i drugim oblicima devijantnog ponašanja. c. Kvalitet i način vaspitanja
15
Pitanju kvaliteta i načina vaspitanja djece u kriminološkim i drugim istraživanjima daje se značajno mjesto. Tako su se ovim pitanjima bavili Burt, Mannheim, Glueckovi i mnogi drugi. Burt (1925) je utvrdio da je u uzorku maloljetnih delinkvenata bilo oko pet puta više onih sa manjkavim vaspitanjem nego u kontrolnoj grupu nedelinkvenata. Pod pojmom manjkavog vaspitanja Burt je podrazmijevao strogo i pretjerano popustljivo vaspitanje kao i pomanjkanje vaspitanja. Glueckovi su u svojim istraživanjima utvrdili da postoji razlika između delinkventne djece u odnosu na kvalitet odnosa između roditelja i djece.S pitanjem vaspitanja i porodične kontrole povezano je i pitanje discipline, koje se često tretira kao značajna mjera preventivnog ponašanja. Neki autori smatraju da labava disciplina, a pogotovo odsustvo discipline u porodici predstavlja faktor delinkventnog ponašanja, što dolazi do izražaja naročito onda kada nedostaju drugi neophodni uticaji socijalizacije u porodičnom životu mlade osobe. Međutim, mnoge porodice su razbijene, deficitarne i upropaštene, pa zato nisu ni sposobne da ostvaruju i razvijaju kontrolu i disciplinu, kao faktore pozitivnog usmjeravanja i vaspitanja svojih najmlađih članova. Takva situacija najčešće se javlja u porodicama razvedenih roditelja, kada roditelji ne posvećuju dovoljno pažnje djeci, kada postoji odsustvo kontrole zbog zaposlenosti roditelja, kada djeca provode duže vremena u drugoj sredini koja nije pogodna za vaspitanje itd. d. Socio-ekonomski status U središtu brojnih rasprava i istraživanja o uzrocima kriminaliteta našao se i socio-ekonomski status porodice iz koje potiče delinkvent. Najčešće se socio-ekonomski status jedne porodice određuje u odnosu na visinu prihoda, broja zaposlenih članova, njihovog nivoa obrazovanja, stambenih uslova, predjela u kojem stanuju, itd. Rezultati istraživanja o kauzalnoj vezi socio-ekonomskog statusa porodice i delinkventnog ponašanja dali su dosta oprečne rezultate. Ove razlike u velikoj mjeri posljedica su i razlika u pogledu vremena istraživanja, te razlika koje postoje između zemalja u pogledu specifičnih historijskih i socio-demografskih uslova. Zato se rezultati i zaključci pojedinih istraživanja ne mogu generalizirati i bez kritičkog osvrta primjenjivati u drugim zemljamama e. Stanovanje Problem uticaja stambene krize na pojavu kriminaliteta uglavnom se svodi na rasprave o veličini stambene jedinice u odnosu na broj članova porodice. Neriješeno stambeno pitanje mnogih porodica predstavlja potencijalnu opasnost za loše bračne odnose i za asocijalna i antisocijalna ponašanja. Zapravo, dosadašnje iskustvo mnogih službi pokazuje da neriješeno stambeno pitanje, loši, nezdravi, prenatrpani stanovi negativno utiču na porodične i bračne odnose. Loši stambeni uslovi često dovode do razvoda brakova, odnosno raspadanja porodice, što se posebno negativno odražava na djecu, odnosno njihovo vaspitanje i socijalizaciju. Pored toga, loši stambeni uslovi mogu dovesti do vršenja krivičnih djela, a što je naročito slučaj kada je u istom stanu, u zajedničkim prostorijama smješteno više porodica. U ovakvim stambenim uslovima, posebno tamo gdje je zajednička upotreba kuhinje, kupatila i drugih prostorija često dolazi do svađa i ekscesa, koji u nekim slučajevima dobijaju oblik kriminalne djelatnosti. f. Asocijalne pojave Pojava poremećaja u ponašanju i kriminalitetu djece i maloljtnika često se dovodi u vezu sa asocijalnim ponašanjem odraslih članova porodice. Zapravo, u ovakvim porodicama postoji
16
opravdana opasnost da će se prisustvo socijalnopatoloških oblika ponašanja negativno odraziti na ukupan razvoj djeteta. Prisustvo socijalnog ponašanja članova porodice kao što su alkoholizam, skitnja, nerad, prosjačenje, prostitucija itd.dovodi do narušavanja međuljudskih odnosa i lošeg vaspitanja i razvoja djece. Zapravo, u takvim porodicama često dolazi i do vaspitnog „kvarenja“, kao jednog od najtežih oblika ugoržavanja socijalne adaptacije, koje se ispoljava u obliku navođenja djece na vršenje različitih krivičnih djela i uvlačenje u svoje nemoralne i nezakonite postupke. Zato se s pravom za ovakve porodice kaže da su „kriminogeno porodično ognjište“. 8. Škola Poslije porodice škola je najvažnija društvena grupa sa kojom se dijete susreće i postaje njen član. Mnogadjeca u školi se po prvi put suočavaju sa obavezama, određenim zahtjevima i zadacima koje moraju izvršavati. Također, neka djeca se u školi susreću sa vrijednosnim sistemom koji je znatno različit od vrijednosnog sistema njihovih roditelja, a ponekad je i potpuno suprotan. Polaskom u školu kod jednog broja djece se prvi put uočavaju razvojne poteškoće. Kod ove djece i djece kod kojih su oučene razvojen teškoće i prije polaska u školu, proces privikavanja na nove uslove može da bude dosta težak, ponekad i traumatičan. Pored toga što ima zadatak da mladima obezbijedi što kvalitetnije usvajanje znanja iz različitih oblasti, škola ima zadatak da svoje aktivnosti usmjeri ka tome kako bi se kod mladih formirala i razvila kvalitetna moralna svojstva, kulturne, radne i druge navike i društveni kvaliteti, sa ciljem potpune socijalne integracije u društvu, od posebnog je značaja za vaspitanje i obrazovanje mlade generacije, a sistem obrazovanja često se povezuje sa nastankom maloljetničke delinkvencije. Nedostaci u obrazovanju naročito se ispoljavaju u slučaju kada se ne vodi računa o diferenciranju učenika i određivanju nastavnih planova i programa, u skladu sa intelektualnim i drugim mogućnostima djece i mladih. Zbog nemogućnosti savladavanja školskog gradiva kod djece se mogu ispoljiti različiti emocionalni problemi i različiti oblici individualne neprilagođenosti. Najčešće se to događa kada je školski program preobiman, kada nije prilagođen intelektualnom nivou učenika, kada ne privlači njihovu pažnju itd. 9. Slobodno vrijeme U kriminološkoj literaturi sve više se dovodi u vezu utjecej slobodnog vremena na pojavu maloljetničke delikvencije. Neka istraživanja su pokazala da mladi najveći broj krivičnih djela,kao i drugih oblika društveno negativnih oblika ponašanja,više upravo u slobodnom vremenu.Neki istraživači su došli do zaključka da su svi omladinski zločini počinjeni u dokolici, što je uslovilo dosta široko prihvatanje teze de je delikvencija mladih proizvod zloupotrebe slobodnog vremena. Obim i korištenje slobodnog vremena prvenstveno su uslovljeni materijalnim i socijalno – političkim uslovima u određenom društvu. Činjenica da mladi najviše delikventnih aktivnosti vrše u slobodno vrijeme,istovremeno ne znači da je slobodno vrijeme glavni i jedini uzrok takvim aktivnostima.Po jednom shvatanju delikvencija mladih je zapravo oblik prevazilaženja dosade koju mladi doživljavaju u slobodnom vremenu. Po drugom shvatanju,koje ima dosta dodirnih tačaka sa prethodnim,izvjesni oblici delikventnih aktivnosti mladih predstavljaju oblik zadovoljenja njihove potrebe za igrom.Mladi u želji da zadovolje potrebu za promjenom,avanturom i sličnim motivima ponekad u igri upražnjavaju i takve aktivnosti koje sadrže elemente delikventnog ponašanja ili se vrlo lako mogu pretvoriti u delikvenciju.Na
17
osnovu nekih kriminoloških istraživanja ustanovljeno je shvatanje da pomanjkanje igrališta,klubova,sekcija i drugih sadržaja i uslova za organizovano i svrsishodno korištenje slobodnog vremena na izvjestan način uslovljava dekikventno ponašanje mladih. Posebnu pažnju istraživača koji su se bavili maloljetničkom delikvencijom privukla je pojava neformalnog organizovanja mladih delikvenata.Istina,kod mladih se dosta rano javlja potreba i želja za udruživanjem koja je posebno naglašena u periodu puberteta,i ona se realizuje u slobodno vrijeme. U početku ovo udruživanje,odnosno formiranje grupa vezano je za igru kao zajednički interes.Međutim,vremenom se od tih grupa ili van njih izdvajaju grupe sa specifičnim interesima i afinitetima,tako da neke od ovih grupa mogu prerasti u maloljetničke bande ili gangove.Istraživanjima je utvrđeno da slobodno vrijeme značajno utječe na formiranje i aktivnosti grupa maloljetnih delikvenata.Zapravo,istraživači upozoravaju da su sve ove grupe nastale u slobodno vrijeme,da svoje delikventne aktivnosti vrše,također, u slobodno vrijeme,i zato se uzroci njihove delikvencije moraju tražiti upravo u slobodnom vremenu. U posljednje vrijeme pažnju istraživača sve više privlače različite vrste zabava ( party ) koje mladi organizuju u svojim stanovima ili se organizuju na raznim mjestima van kuće.Ove zabave posebno su karakteristične za djecu iz dobro finansijski stituiranih porodica i porodica koje pripadaju ¨višem¨ društvenom sloju. Po pravilu ove zabave nisu nadgledane i usmjeravane od strane odraslih tako da se ponekad pretvaraju u eksualne i alkoholičarske orgije i / ili narkomanske seanse. 10. Sredstva masovne komunikacije Masovni mediji obuhvataju brojne i različite forme kao što su radio, televizija, film, novine, časopisi, video igre, CD-ovi, a u posljednje rijeme i internet. Nazivaju se masovnim jer dopiru do publike koja obuhvata izuzetno veliki broj ljudi. Zato sr ponekad nazivaju i masovnim komunikacijama,to jest sredstvima masovnih opštenja.Masovni mediji vrše snažan utjecaj u procesu formiranja svake osobe,u pozitivnom ili negativnom pravcu.Pozitivan utjecaj sredstava masovne komunikacije prvenstveno se ogleda u doprinosu širenja ljudske kulture.Posredstvom njih širi se vidokrug ljudskih saznanja,budi interesovanje za nova saznanja iz različitih oblasti,i obogaćuju čovjeka pozitivnim i sadržajnim duhovnim,moralnim i drugim vrijednostima i na taj način orijentišu ga u pravcu stvaralaštva,a u isto vrijeme snažna su prepreka negativnoj orijentaciji. Sredstva masovne komunikacije posebno su značajna za mlade,jer se preko njih prenose informativni,edukativni i zabavni sadržaji i na taj način udovoljava se potrebi i zahtjevu mladih da budu informisani o nečemu i da šire svoja znanja.Međutim,u središtu kriminoloških,socioloških i drugih istraživanja je negativni utjecaj sredstava masovne komunikacije,na način da izazivaju negativna svojstva čovjekove ličnosti,koja mogu,u većoj ili manjoj mjeri biti povezana sa delikventnim ponašanjem ,posebno djece i mladih. FILM-kao oblik umjetničkog izražavanja i sredstvo masovne kulture može izazvati različite reakcije kod gledalaca,posebno mladih.U raspravama o negativnom utjecaju filma na ponašanje mladih postoji dosta spornih pitanja,a među njima je i pitanje koja vrsta filma,odnosno sadržaja izaziva takve reakcije koje se ogledaju u delikventnom ponašanju. Štetnim filmovima treba stoga smatrati sve filmove, bez obzira na vrstu kojoj pripadaju,koji su bez etičkih i umjetničkih poruka.Takvi su filmovi koji ističu u prvi plan razne kriminalne postupke,filmovi koji veličaju parazitizam i ¨lak¨ život,prikazuju seksualne nastranosti i opsesije i sl. RADIO-Kao sredstvo masovnog komuniciranja ima dugu tradiciju i njegovi su sadržaji dostupni ogromnom broju ljudi.S obzirom da radio ima različite sadržaje,vršena su brojan istraživanja o utjecaju pojedinih radio emisija na pojavu delikventnog ponašanja kod mladih.
18
S obzirom da radio nije pogodan prenošenje određenih sadržaja,kao i činjenice da većina radija ima rigorozne selekcije programa,po mišljenju većine istraživača i kad dođe do emitovanja¨spornih ¨ sadržaja,oni ne izazivaju onaj efekat koji bi imali da su saopćeni televiziskom tehnikom,prvenstveno radi izostajanja vizuelnih efekata. TELEVIZIJA-Pojava televizije sredinom prošlog vijeka predstavljala je najvažniji događaj u razvoju medija,a zahvaljujući razvoju nauke i tehnologije ovaj medij se nalazi u stalnoj ekspanziji.Danas je život velikog broja stanovnika nezamisliv bez televizije. Povećanom broju gledanosti doprinosi i razvoj satelitske i kablovske tehnologije.Razvojem ove tehnologije omogućeno je da gledaoci imaju veći izbor televiziskih kanala,i da neke događaje direktno prate.Također,na povećanu gledanost utječe i činjenica da se u mnogim zemljama broj domaćih televizijskih kanala povećao. Kada je u pitanju utjecaj televizije na pojavu kriminaliteta,posebno,kod mladih,vršena su brojna istraživanja.Ovim istraživanjem se željelo utvrditi koliko scene naselja koje se svakodnevno prikazuju na televiziji imaju uticaja na pojavu delikventnog ponašanja kog djece i mladih.Gerbner je sa svojim suradnicima vršio iscrpna istraživanja. Izvjestan značaj na pojavu delikventnog ponašanja daje se pojedinim komercijalnim emisijama,odnosno reklamama.Reklame se dovode u vezu sa pojavom delikventnog ponašanja zbog činjenice da pojedine reklamne emisije gotovo agresivno nameću potrošnju određenih roba i na taj način kod jednog broja mladih mogu formirati nerealne motive koje oni nisu u stanju da zadovolje na dozvoljen način. ŠTAMPA-Problem utjecaja štampe na pojavu delikventnog ponašanja kod mladih aktuelizirao se razvojem štamparske tehnike i tehnologije.Zapravo tehnološkim razvojem u štamparskoj industriji povećala se mogućnost brže i kvalitetnije izrade štampe,i unaprijedilo se vizuelno predočavanje sadržaja putem fotografija i likovnih radova,posebno u ilustrativnozabavnim,porno časopisima i stripovima. Sve ovo dovelo je do enormnog porasta tiraža,a konzumenti su sve više postali mladi.Posebnu zabrinutost izazivali su pojedini sadržaji u ovoj štampi. Kriminolozi i sociolozi posebno upozoravaju na način objavljivanja pojedinih kriminalnih djela u štampi.Ponekad se vijest o nekom kriminalnom djelu objavi na krajnnje senzacionalistički način,sa puno detalja o načinu izvršenja djela i dosta fotografija sa lica mjesta. Ovaj senzacionalistički način u izvještavanju može kod jednog broja mladih izazvati želju za publicitetom tako što će izvršiti neko krivično djelo o kojem će štampa pisati,a na taj način oni će izaći iz anonimnosti. INTERNET-Krajem prošlog stoljeća i njegovo stalno širenje po cijelom svijetu već izaziva rasprave o njegovom utjecaju na svakodnevni život ljudi.Pored toga što nudi uzbudljiva i nova iskustva i istraživanja različitih oblasti,on u isto vrijeme ozbiljno prijeti da iz korijena promjeni međuljudske odnose. III -LIČNOST DELIKVENTA,ENDOGENI FAKTORI MALOLJETNIČKE DELIKVENCIJE Po mišljenju stručnjaka,najaču presudnu ulogu u formiranjudelikventne osobe imaju kriminogeni društveni faktori.Međutim objektivni spoljni faktori,uprkos svojoj snazi,nisu dovoljni za objašnjenje delikventnog ponašanja,a posebno za objašnjenje ličnosti delikventa. Delikventno ponašanje povezano je sa osobinama ličnosti učinitelja krivičnog djela,sa svojstvima koja izražavaju njegovu individualnost,i određuju njegovu ulogu u društvu.Ovdje dolaze posebno do izražaja svojstva na osnovu karaktera, temperamenta, stavovi, motivi, interesi, navike, ideali, emocije i td. Kod društveno adekvatne i pozitivne ličnosti,ovi elementi
19
su najčešće nedekvatni i defektni,može doći do raznih ličnih devijacija i delikvatnog ponašanja.. 1. Struktura ličnosti Svaka osoba ima svoju strukturu ličnosti koja se odlikuje individualno izraženim svojstvima,i to psihičkim,moralnim,kulturnim i drugim ličnim osobinama.Ove lične osobine najčešće su uslovljene i određene utjecajem opštih i posebnih društvenih uslova.Međutim,psihičke osobine ličnosti,koje uslovljavaju ponašanje jedne osobe,izražavaju se uvijek individualno i konkretno. Upravo različitost tih individualnih osobina uslovljava i različiti reakciju na snage koje djeluju spolja,odnosno spoljne stimulanse.Voljne osobine jedne osobe koje se ispoljavaju u formi određenog odnosa prema moralnim vrijednostima jednog društva.Tim putem se stvaraju pozitivna svostva ličnosti kao što su hrabrost,,društvenost,istinoljubivost,itd,ali se stvaraju i negativna svojstva ličnosti koja čine osnovudelikventnog ponašanja. Zvonarević karakter definiše kao ukupnost onih osobina ličnosti koje su povezane sa njenom povezanom stranom,a rezultat su odgoja i djelovanja faktora sredine. Po njemu,te osobine posebno dolaze do izražaja i to u odnosu čovjeka prema: 1. 2. 3. 4.
samom sebi svojim zadacima i postupcima drugim ljudima sa kojim dolazi u kontakte normama ponašanja uže i šire društvene zajednice u kojoj živi.
Temperament obuhvaća grupu,prvenstveno psihičkih osobina čovjeka odnosno onu stranu ličnosti koja je prvenstveno povezana sa emocionalnim doživljajima.Ove osobine najčešće su određene biološkom strukturom čovjeka. Temperament se manifestuje u individualnim dinamikama psihičkih procesa,kao što su:primanje utisaka, karakter osobine, karakter pažnje, motorni nadražaji, emocionalni doživljaji i njihov odnos premapostupcima i td. U psihologiji je poznata podjela temperamenta,koja se propisuje Hipokratu,na četiri tipa: a. b. c. d.
sangvistički, kolerički, flegmatički melaholistički tip.
Psihičke osobine jedne ličnosti povezane su sa raznim drugim,prvenstveno socijalnim osobinama,sa kojima čine jedinstvo.Među socijalnim osobinam jedne ličnosti od posebnog značaja su: opšta shvatanja, stepen kulture, moralni stavovi, društvena usmjerenost itd. Posebna snaga socijalnih osobina je što se pod njihovim utjecajem, u određenoj mjeri mjenjaju crte i svojstva samog temperamenta. 2. Psihološka osnova delinkventnog ponašanja Psihološki mehanizam jedne osobe nije samo receptivan ( primalac ) , već djeluje povratno , odnosno reaguje na izazivanje sa strane . Ova reagovanja mogu biti različitih oblika , a ponekad reakcije psihičkog mehanizma na spoljne izazove mogu imati i karakter delinkventnog ponašanja . Tako neke osobe zbog svojih psihičkih osobina mogu biti pogodnije za reagovanje u negativnom smislu . 1. Tako npr . kod osoba koje karakteriše sangvinički temperament preovladavaju
20
osjećanja nad razumom i voljom . Ove osobe su karakteristične po svojim brzim odlukama i postupcima koje donose , odnosno na koje se odlučuju , bez puno razmišljanja . Smatra se da su ove osobe podložnije negativnim utjecajima , jer su karakteristične po tome što padaju lako , brzo i nepromišljeno pod spoljne utjecaje , tako da može doći i do nekih postupaka koji su inkrimisani zakonom .
2. Osobe koleričkog temperamenta karakteristične su po nedovoljnoj uravnoteženosti , burnim emocijama , brzoj promjeni raspoloženja , teškom preživljavanju uvreda i neprijatnosti . Ove osobe veoma su odlučne u svojim postupcima , a pored toga sklone su i afektivnim stanjima u koja češće zapadaju u odnosu na osobe sa drugim tipovima temperamenata . Ove crte su vrlo pogodne za razvijanje negativnih svojstava ličnosti kao što su grubost , pakost , zavist i tvrdoglavost . 3. Osobe melanholičkog temperamenta su vrlo uzbudljive , brzo i lako se vrijeđaju , teško primaju neprijatna saznanja , ponekad mogu biti inertne i nezainteresovane za sebe . Posebna karakteristika ovih osoba je da teško savladavaju prepreke na koje nailaze , tako da mogu vrlo lako doći u iskušenje da učine neko krivično djelo .
4. Osobe flegmatičkog temperamenta su vrlo odmjerene , staložene i promišljene . Ove osobe zbog svog temperamenta o svojim postupcima donose dobro promišljene odluke i zato , u odnosu na druge osobe , mnogo manje su sklone vršenju inkriminisanih djela. U želji da označe posebnu psihologiju koja je svojstvena samo učiniteljima krivičnih djela , neki , posebno stariji autori , ustanovili su termin kriminalna psiha . Dakle , učinitelji krivičnih djela ne čine neki poseban tip osoba u psihološkkom i fiziološkom smislu , koje se razlikuju od ostale populacije . 3. Motivi delinkventnog ponašanja Delinkventno ponašanje je također svjesni i motivisani proces , jer osoba prije vršenja inkriminisanog djela donosi odluku . Zapravo , svakom delinkventnom ponašanju prethodi određeni psihološki proces pobude , koji je povezan sa interesima , stavovima , potrebama , sposobnostima , emocijama , te drugim ličnim osobinama , jer pojedinac nikad ne postupa automatski , pa i kada su u pitanju spoljni utjecaji sa kriminogenim sadržajem . Među elementima svijesti najznačajniji su motivi , i oni su uvijek vezani za određene ciljeve , interese i želje , i zato imaju izuzetan značaj i utjecaj na ponašanje pojedinaca . Upravo ta povezanost motiva sa ciljevima daje im karakter dinamičkih impulsa , koji pokreću i usmjeravaju aktivnosti jedne osobe u određenom pravcu , i zato se u psihologiji smatra da , kod normalnih osoba , nema nemotivisanih ponašanja . U psihijatriji i psihologiji poseban značaj daje se motivima za izvršenje nekog djela . Shodno tome , krivično djelo koje je nemotivisano , ili ako ne postoje dovoljno jasni motivi za njegovo izvršenje , služi kao indikator postojanja psihičkih smetnji i poremećaja . Upravo na ovoj osnovi izrađena je koncepcija o ¨ nemotivisanom ponašanju¨ , i ona služi za razlikovanje mentalne bolesti i normalnog ponašanja . Postoje različita shvatanja u pogledu objašnjenja karaktera i motiva za određeno ponašanje . Tako Hulleta ( prema : Milutinović , 1976 :347 ) izdvajaju tri viđenja motivacija , i to : instinktivistički , motivacionistički i interakcionistički .
1. Instinktivističko viđenje polazi od unutrašnje strane ličnosti delinkventa , i prvenstveno se oslanja na određene urođene sklonosti za vršenje krivičnih djela . U suštini , to je psihoanalitičko viđenje po kome je ograničavanje na sferu svjesnih motiva veoma usko . 2. Motivacionističko viđenje polazi od toga da se svako ponašanje javlja kao izraz
21
unutrašnjih podstreka na akciju , povezanih sa biloškim nagonima , a koji se na ekstenzivno mijenjaju na bazi iskustva , odnosno u toku procesa kulturalizacije . I ovo viđenje je psihoanalitički orijentisano . Instiktivističko viđenje i motivacionističko polaze od podsvjesnih unutrašnjih impulsa , želja i nagona što potvrđuje njihovu psihoanalitičku orijentaciju .
3. Interakcionističko viđenje polazi od stanovišta da odnosi čovjeka sa drugim osobama u društvenoj sredini služe kao osnova za dinamiku individualnih ponašanja . Ovo viđenje značajno se razlikuje od prethodnih , jer ima sociološki i socijalno – psihološki pristup po kojima se izvor motiva nalazi u samom društvu . U literaturi se sreću različite podjele motiva kriminalnog ponašanja . Po Zvonareviću podjelu motiva kod maloljetnih delinkvenata dijeli u četiri grupe : 1. motivi kompenzacionog karaktera , koji se javljaju zbog težnje za uklanjanjem osjećaja inferiornosti ; 2. motivi iz želje za osvetom , javljaju se zbog neopravdano izrečene osude ili neke druge nanesene nepravde , koja u nekim slučajevima može biti i umišljena .; 3. motivi koji su inspirisani težnjom za održavanjem priznatog statusa u grupi kojoj jedna osoba najčešće pripada , a koji je izgrađen na osnovu mišljenja vršnjaka koje maloljetnici posebno cijene i poštuju ; 4. motivi koji se susreću kod osoba koje zbog nedovoljnog ili pogrešnog vaspitanja , nemaju moralne snage da odole iskušenju da izvrše neko krivično djelo .
4. MODUL Društvena reakcija na maloljetničku delinkvenciju MALOLJETNIČKO PRAVOSUĐE ILI PRAVOSUĐE ZA MALOLJETNIKE Pojam maloljetničko pravosuđe, ili pravosuđe za djecu, najčešće obilježava sistem za djecu za koju se tvrdi, ili je utvrđeno da su učinila neko krivično djelo, i sistem koji u načelu definiše zaštitu i promovisanje prava djeteta na pravedni tretman. Osnovna karaktertistika maloljetničkog pravosuđa je da se ne bavi samo tretmanom djece koja su prekršila neku zakonsku odredbu (koja su u sukobu sa zakonom), već se bavi i uzrocima koji dovode do činjenja prestupa, kao i mjerama prevencije takvog ponašanja. U oblasti maloljetničkog pravosuđa postoje dva osnovna polja djelovanja, i to: -
prevencija i zaštita.
Prevencija ima za cilj da spriječi da djeca dođu u sukob sa zakonom i na taj način uđu u sistem krivičnog pravosuđa. Pretpostavka dobre prevencije je otkrivanje uzroka zbog kojih djeca čine prestupe i tako krše zakonske norme. Uzroci koji maloljetnike dovode do delinkventnog ponašanja su vrlo kompleksni, a često su posljedica istovremenog djelovanja više faktora koji su vezani za ličnost maloljetnika i socijalne uslove, kao što su siromaštvo, razorena porodica, nedostatak roditeljskog staranja, pritisak vršnjaka, nedostatak obrazovnih ustanova, nemogućnost zapošljavanja itd. Za prevenciju uzroka koji dovode do maloljetničke delinkvencije potreban je niz socijalnih i ekonomskih mjera i intervencija koje će se usmjeriti na smanjenje siromaštva, otvaranje radnih mjesta, poboljšanje obrazovanja, pomoć porodici, itd. Rad na području zaštite usmjeren je prema zaštiti mladih koji su već učinili neko krivično djelo i tako došli u sukob sa zakonom. Rad sa ovom populacijom mladih prvenstveno je
22
usmjeren ja njihovom odvraćanju da ponovo krše zakon, i na unapređivanju njihove rehabilitacije i bezbolne reintegracije u društvo.
Programi i projekti koji se koncentrišu na zaštitu, obično uključuju jedan ili više od sljedećih segmenata: -
zalaganje za pravne reforme, kako bi se osigurala harmonizacija zakonodavstva u zemlji sa međunarodnim standardima i smjernicama o maloljetničkom pravosuđu;
-
edukacija i programi usmjereni na veću informiranost o pitanjima maloljetničkog pravosuđa za ključne predstavnike vlasti, organe krivčnog pravosuđa i građansko društvo;
-
projekti preusmjeravanja, s ciljem odvraćanja djece od ulaska u kažnjivu zonu, i rješavanje konflikata u okviru lokalne zajednice;
-
zalaganje za striktno provođenje međunarodnih i, tamo gdje je to relevantno, nacionalnih standarda za tretman djece u sistemu krivičnog pravosuđa, kako bi se osigurao odgovarajući tretman maloljetnika, njihova zaštita i priprema za integraciju u društvo.
Maloljetničko pravosuđe ima za cilj stvaranje, odnosno uspostavljanje pravednog i humanog sistema pravosuđa za djecu koje:
-
je zasnovano na pravima djeteta;
-
primjenjuje principe restorativnog pravosuđa;
-
stavlja najbolji interes djeteta na prvo mjesto;
-
fokusirano je na prevenciju kao primarni cilj;
-
primjenjuje zatvaranje kao posljednju raspoloživu mjeru i u najkraćem trajanju, vodeći računa o učiniocima na žrtvu i zajednicu.
Sistem maloljetničkog pravosuđa sačinjavaju brojne komponente i to: osobe koje su u njega uključene, način rada, procedure, objekti itd. Restorativna pravda Restorativna pravda, odnosno popravljanja štete nanesene pojedincima, prvenstveno je usmjerena na zamjenjivanje tradicionalnog pravosudnog sistema. Najprihvaćeniju definiciju restorativne pravde dao je Marshall. Po njemu, restorativna pravda je proces u kojem se sastaju dvije stranke koje su na bilo koji način dotaknute krivičnim djelom kako bi našle zajednički odgovor na pitanje posljedica krivičnog djela i njegovog učinka na budućnost.Restorativna pravda ima za cilj i zaštitu prava žrtve, odnosno popravljanje štete koja joj je načinjena i uključenje zajednice u proces nadoknade. Posebna vrijednost restorativne pravde je u tome što maloljetni delinkventi ne ulaze u pravosudni sistem, čime se izbjegava stigmatizacija i neželjene posljedice koje ona donosi. Starosna granica krivične odgovornosti
23
Starost učinitelja krivičnog djela je bitna komponenta krivične odgovornosti. Suština određivanja granice krivične odgovornosti je u tome da učinitelj krivičnog djela preko određene starosne granice može krivično odgovarati, kao i da određena starosna dob zahtijeva i neke zakonom normirane posebnosti krivičnopravnog položaja učinitelja krivičnog djela. Određivanje granice krivične odgovornosti zagovara se prvenstveno zbog želje da se zvanično odredi uzrast djeteta do kojeg dijete nije odgovorno za kršenje zakona. Odredbe krivičnog zakona može kršiti svako, bez obzira na starosnu dob, ali istovremeno, svako nije odgovoran za to kršenje. U Pekinškim pravilima u Pravilu 4. se kaže: „ U pravnim sistemima koji poznaju pojam minimalnog uzrasta za krivičnu odgovornost maloljetnika, ta granica neće biti vezana za suviše rani uzrast, imajući u vidu emotivnu, mentalnu i intelektualnu zrelost“. Krivičnopravni položaj maloljetnika Organizacija institucija koje rješavaju konkretne slučajeve maloljetničke delinkvencije svodi se na sljedeće organizaciono-institucionalne modele:
-
Osnivanje posebnih sudova za maloljetnike. Ovi sudovi su potpuno odvojeni od redovnih sudova i imaju kadar koji je specijalizovan za rad sa maloljetnicima.
-
Formiranje porodičnih sudova u čijoj su nadležnosti svi problemi koji proističu iz porodičnih odnosa. U okviru ovih sudova formiraju se posebna odjeljenja za pitanja vezana za probleme učinjenih krivičnih djela od strane maloljetnika.
-
Podjela nadležnosti između sudova i drugih organa van pravosudnog sistema, najčešće socijalnih službi. Na ovaj način se omogućava da se postupak prema maloljetnim učiniteljima krivičnog djela, a zavisno od postojanja određenih uslova, može voditi pred sudom, ili pred specijalnim organom.
-
Formiranje posebnih odjeljenja za maloljetnike u okviru redovnih sudova, ili da u krivičnom odjeljenju redovnih sudova postoji posebno imenovan sudija koji se bavi krivičnim djelima maloljetnika.
Maloljetni učinitelji krivičnih djela u bosansko-hercegovačkom zakonodavstvu imaju poseban krivično-pravni položaj. Savremeni krivičnopravni status maloljetnih delinkvenata nastao je iz uvjerenja da će se kroz izgradnju posebne kriminalne politike prema ovoj kategoriji uspješnije suzbijati njihovo asocijalno ponašanje. Svi krivični zakoni u BiH razlikuju 2 kategorije maloljetnika, i to: mlađe (od navršenih 14-16 godina života) i starije (od navršenih 16-18 godina života). Pored ove dvije kategorije, krivični zakoni u BiH poznaju i kategoriju mlađih punoljetnika (od navršenih 18-21 godine života). Osnovni cilj krivičnog zakonodavstva u BiH je pomoć maloljetnom učinitelju krivičnog djela u vaspitanju, prevaspitavanju, i obezbjeđivanju njegovog pravilnog razvoja. U suštini, maloljetničko pravosuđe prvenstveno je usmjereno na mjere koje će biti mjere socijalizacije bez prinude i ograničavanja slobode. Ovim mjerama se želi pomoći maloljetniku kroz povećanu brigu i nadzor, te otklanjanjem prepreka koje se javljaju u njegovom razvoju. Upravo zbog toga se maloljetničko pravo značajno razlikuje od krivičnog prava koje se primjenjuje za punoljetne učinitelje krivičnog djela. 1. Alternativni oblik reakcije na maloljetničku delinkvenciju Konvencija o pravim djeteta i drugi međunarodni dokumenti i standardi u oblasti maloljetničke delinkvencije i pravosuđa insistiraju na uvođenju jednog novog, alternativnog
24
modela reakcije na delinkvenciju maloljetnika. Suština ovog modela je da maloljetnik ne ulazi u sistem krivičnog pravosuđa uvijek kada je to moguće, i da primjenom mjera koje ne dovode do stigmatizacije utječu na maloljetnika da više ne čini krivična djela. Ovaj model se zove diverzioni model ili model preusmjeravanja. Diverzija daje dobre rezultate naročito kod primarnih učinitelja krivičnih djela, odnosno onih maloljetnika koji su prvi put učinili krivično djelo. Neki primjeri diverzionih mjera u nekim zemljama obuhvataju: -
opomene od strane policije posredovanje, pri čemu se koriste obučeni posjednici savjetovanje, koje obavlja socijalni radnik, te različiti kursevi o životnim vještinama i sposobnostima.
U Bosni i Hercegovini su u krivično zakonodavstva uvedene vaspitne preporuke, kao alternativni oblik reakcije na maloljetničku delinkvenciju. A. Vaspitne preporuke Vaspitne preporuke pojavile su se u krivičnom zakonodavstvu kao izraz potrebe i savremenih nastojanja da se prema maloljetnicima primjenjuju alternativni oblici društvene reakcije bez uvođenja u krivični postupak, tzv.diverzioni model. Ove preporuke u prvom redu su usmjerene na pomoć maloljetniku u vaspitanju, prevaspitanju i boljoj socijalnoj integraciji, uz izbjegavanje stigmatizacije.Također, cilj odgojnih preporuka je da se u reagovanju na delinkventno ponašanje mladih da prednost vansudskim oblicima intervencije u slučajevima gdje se ne radi o teškim krivičnim djelima. Vaspitne preporuke prema maloljetniku može primjeniti tužilac ili sudija za maloljetnike. Da bi se vaspitna preporuka primijenila neophodni su:priznanje krivičnog djela od strane maloljetnika i njegova izražena spremnost za pomirenje sa oštećenim Svrha vaspitnih preporuka je da se ne pokreće krivični postupak, te da se primjenom ovih preporuka utječe na maloljetnika da ubuduće ne čini krivična djela. Vrste vaspitnih preporuka U skladu sa krivičnim zakonima u BiH postoje sljedeće vaspitne preporuke: 1. lično izvinjenje oštećenom, 2. naknada štete oštećenom, 3. redovno pohađanje škole, 4. rad u korist humanitarne organizacije ili lokalne zajednice, 5. prihvatanje odgovarajućeg zaposlenja, 6. smještaj u drugu porodicu, dom ili ustanovu, 7. liječenje u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, 8. posjećivanje vaspitnih, obrazovnih, psiholoških i drugih savjetovališta. Izbor vaspitnih preporuka Kod izbora preporuka tužilac ili sudija za maloljetnike uzeće u obzir sveukupne interese maloljetnika ili oštećenog. Pri tome će se posebna pažnja posvetiti da se primjenjenim vaspitnim preporukama ne dovede u pitanje redovno školovanje maloljetnika ili njegov rad. Vaspitne preporuke mogu trajati najviše godinu dana, i u toku njihovog izvršavanja mogu se zamijeniti drugom vaspitnom preporukom ili ukinuti. Izbor i primjena vaspitnih preporuka vrši se u saradnji sa roditeljem/starateljem i organom starateljstva, odnosno centrom za socijalni rad. Izvršenje vaspitnih preporuka
25
U izvršenju vaspitnih preporuka postoji dosta teškoća. 70% anketiranih tužitelja na području FBiH u četverogodišnjem periodu, od kada su vaspitne preporuke zakonom predviđene, nije izreklo vaspitnu preporuku. Tužitelji i sudije imaju pozitivan stav prema vaspitnim preporukama, ali naglašavaju da se vaspitne preporuke ne izriču zbog nedostatka razrađenih proceduralnih uputstava i potrebne infrastrukture za njihovo provođenje. Jedna od teškoća provođenja vaspitnih preporuka je što zakon nije precizno definisao sprovođenje ovih preporuka, što nije razrađena metodologija njihove primjene i što centri za socijalni rad nisu dobili potrebna uputstva i edukaciju. Posljedica ovih nedostataka je činjenica da centri za socijalni rad nikada nisu bili uključeni u provođenje ove 2. Krivične sankcije prema maloljetnim delinkventima Maloljetnim učiniteljima krivičnih djela prema važećim krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini mogu se izreći sljedeće krivične sankcije: vaspitne mjere, kazna maloljetničkog zatvora i mjere bezbjednosti.Maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 14, a nije navršio 16 godina života (mlađi maloljetnik) mogu se izreći samo vaspitne mjere. Maloljetniku koji je u vrijeme izvršenja krivičnog djela navršio 16, a nije navršio 18 godina života (stariji maloljetnik), mogu se izreći vaspitne mjere pod uslovima predviđenim krivičnim zakonom, a izuzetno mu se može izreći kazna maloljetničkog zatvora. Maloljetniku se mogu izreći i mjere bezbjednosti pod uslovima koje predviđa krivični zakon. Maloljetniku se ne mogu izreći sudska opomena ili uslovna osuda.U BiH kazna maloljetničkog zatvora je krivična sankcija koja se izriče samo izuzetno i to starijim maloljetnicima, uzrasta od 16 do 18 godina života. A. Vaspitne mjere Vaspitne mjere se u prvom redu izriču radi pružanja zaštite i pomoći maloljetnim učiniteljima krivičnog djela, vršenjem nadzora nad njima, njihovim stručnim osposobljavanjem i razvojem njihove lične odgovornosti, sa osnovnim ciljem da se obezbijedi njihovo vaspitanje, prevaspitanje i pravilan razvoj. Okolnosti koje se moraju uzeti u obzir su: uzrast maloljetnika, stepen njegove duševne razvijenosti, njegova psihička svojstva, sklonosti, motivi zbog kojih je izvršio krivično djelo, porodične prilike i sredina u kojoj živi, da li je ranije dolazio u sukob sa zakonom i da li mu je izircana neka od vaspitnih mjera ili kazna maloljetničkog zatvora ako se radi o starijem maloljetniku. Vaspitne mjere su grupisane po svojoj težini u tri osnovne kategorije: 1.) Disciplinske mjere, 2.) Mjere pojačanog nadzora i 3.) Zavodske mjere. 1. Disciplinske mjere Disciplinske mjere su prvenstveno vaspitnog karaktera, i poduzimaju se prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela prema kojem nije potrebno preduzimati trajnije mjere vaspitanja, odnosno prema osobi čije ponašanje nije posljedica većeg stepena vaspitne zapuštenosti.U pogledu vrste disciplinskih mjera postoje određene razlike u KZ BiH i KZ FBiH u odnosu na KZ RS. Tako KZ BiH i KZ FBiH imaju samo jednu disciplinsku mjeru: upućivanje u disciplinski centar. U KZ RS postoje dvije disciplinske mjere, i to: ukor i upućivanje u disciplinski centar. U KZ FBiH koji je važio do 2003.godine, odnosno do stupanja na snagu novog KZ FBiH, postojala je disciplinska mjera ukora koja se često primjenjivala
26
a.) Ukor predstavlja najlakšu vaspitnu mjeru i sastoji se u prijekoru maloljetnika zbog učinjenog krivičnog djela i opomeni da ubuduće ne vrši krivična djela. Sudski ukor se izriče u slučajevima kada prema maloljetniku nije potrebno preduzimati trajnije mjere prevaspitanja, a kada je sredina u kojoj živi maloljetnik takva da ga iz nje ne treba izdvajati, jer ne vrši kriminogeni uticaj. Osnovni cilj ove disciplinske mjere jeste da se maloljetnom učinitelju krivičnog djela u prvom redu ukaže na cjelokupnu štetnost njegovog postupka kao i na posljedice koje mogu proizaći ako se krivično djelo ponovi, prvenstveno u smislu izricanja drugih krivičnih sankcija. Ukor se može izreći svakom maloljetniku za koga se ocijeni da će se ovom mjerom postići željeni cilj, bez obzira da li se radi o mlađem ili starijem maloljetniku i vrsti učinjenog krivičnog djela.Pri izricanju ove mjere veoma je važno da se maloljetniku obavezno ukaže na štetnost postupka kako po njega samog tako i po društvo u cjelini. U praksi u RS ova mjera se često izriče, posebno primarnim učiniteljima krivičnog djela, jer ne zahtijeva angažman nijedne institucije u njenom provođenju. Praksa pokazuje da se ova mjera često izricala i u FBiH do 2003.godine, kada je stupanjem na snagu novog Krivičnog zakona ova mjera izbačena. b.) Upućivanje u disciplinski centar za maloljetnike Sud će izreći vaspitnu mjeru upućivanja u disciplinski centar za maloljetnike kada je potrebno da se odgovarajućim kratkotrajnim mjerama utječe na ličnost i ponašanje maloljetnog učinitelja krivičnog djela. Iako je boravak u disciplinskom centru kratkotrajan, treba biti usmjeren na pedagoški i socijalni rad sa maloljetnikom. Trajanje ova mjere je ograničeno. Tako sud može uputiti maloljetnika u disciplinski centar za maloljetnike: -
na određen broj sati tokom dana blagdana, ali najviše četiri uzastopna dana blagdana,
-
na određeni broj sati tokom dana, ali najduže u trajanju do jednog mjeseca,
-
na neprekidni boravak tokom određenog broja dana, ali ne duže od dvadeset dana.
Pri odlučivanju koji će oblik ove vaspitne mjere primjeniti, odnosno izreći, sud mora da vodi računa o školskim i drugim obavezama maloljetnika, odnosno da zbog njenog izvršenja maloljetnik ne izostane s redovne školske nastave ili posla. 2. Vaspitne mjere pojačanog nadzora Mjere pojačanog nadzora izriču se maloljetnicima prema kojim treba preduzeti trajnije mjere vaspitanja, prevaspitanja ili liječenja. Krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini predviđene su tri vaspitne mjere pojačanog nadzora: a.) Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja; b.) Pojačan nadzor u drugoj porodici; c.) Pojačan nadzor organa socijalne zaštite. a.) Pojačan nadzor roditelja, usvojitelja ili staratelja Mjera pojačanog nadzora od strane roditelja, usvojitelja ili staratelja može se izreći u onim slučajevima u kojima je maloljetnik učinio krivično djelo jer su roditelj, usvojitelji ili staratelj propustili da vrše nadzor nad maloljetnikom, a pri tom su u mogućnosti da vrše nadzor.Shodno zakonskim odredbama za primjenu ove vaspitne mjere odlučujuće su dvije okolnosti, i to: - postojanje krivičnog djela koje je učinio maloljetnik zbog njegove vaspitne zapuštenosti, koja je posljedica nedovoljne brige i nadzora nad njegovim ponašanjem,
27
-
i mogućnost roditelja, usvojitelja ili staratelja da, i pored prethodno propuštenog nadzora i brige, ubuduće vrše nadzor nad maloljetnikom.
Izricanjem ove mjere maloljetnik ostaje u svojoj porodici, a najznačajniju ulogu u izvršenju ove mjere preuzima roditelj, usvojitelj ili staratelj. b.) Pojačan nadzor u drugoj porodici Ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti da maloljetnika pojačano nadziru ili ako se od njih takav nadzor ne može opravdano očekivati, sud će maloljetniku izreći vaspitnu mjeru pojačanog nadzora u drugoj porodici koja je voljna da primi maloljetnika i koja ima mogućnosti da ga pojačano nadzire. Dakle, izricanjem ove mjere maloljetnik koji je izvršio krivično djelo predaje se drugoj porodici da nad njim vrši pojačan nadzor. Porodica u koju se smješta maloljetnik može biti svaka porodica, tako da u obzir mogu doći i srodničke i nesrodničke porodice. Najvažnije je da ova porodica želi primiti maloljetnika i da je u mogućnosti da nad njim vrši pojačan nadzor.Izbor porodice u koju će se smjestiti maloljetnik, sud vrši na osnovu prethodno sprovedenog ispitivanja ličnosti maloljetnika i socio-psihološke strukture porodice, a u cilju ostvarivanja pravilnog prevaspitavanja i pravilnog razvoja maloljetnika. Za vrijeme izvršenja ove mjere maloljetniku se obezbjeđuje održavanje veze s porodicom, ukoliko sud na prijedlog organa starateljstva drugačije ne odluči. Izvršenje vaspitne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici obustavit će se kad roditelji, usvojitelj ili staratelj steknu mogućnost da maloljetnika pojačano nadziru, ili kada prema rezultatu prevaspitanja prestane potreba za pojačanim nadzor c.) Pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite Mjeru pojačanog nadležnog organa socijalne zaštite sud izriče ako roditelji, usvojitelj ili staratelj nisu u mogućnosti pojačano nadzirati maloljetnika, a ne postoje ni uslovi za izricanje vaspitne mjere pojačanog nadzora u drugoj porodici. Primjenom ove mjere maloljetnik i dalje ostaje da živi u svojoj porodici, a pojačan nadzor nad njim vrši ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite. Ovlaštena osoba nadležnog organa socijalne zaštite brine se o školovanju maloljetnika, njegovom zaposlenju, odvajanju iz sredine koja na njega štetno utječe, potrebnom liječenju i sređivanju prilika u kojima živi.Organ starateljstva preuzima ulogu roditelja, usvojitelja ili staratelja koji nisu u mogućnosti da vrše pojačan nadzor nad maloljetnikom, a ne postoje uslovi da se maloljetnik preda drugoj porodici radi pojačanog nadzora. Izricanjem pojačane mjere nadležnog organa starateljstva ne znači da su roditelji, usvojitelj ili staratelj lišeni svijih roditeljskih prava, jer ih oni i dalje vrše. Za izvršenje vaspitne mjere pojačnog nadzora organa socijalne zaštite nadležan je organ socijalne zaštite na čijem području maloljetnik ima prebivalište. Pojačan nadzor nadležnog organa socijalne zaštite može trajati najmanje jednu, a najviše tri godine. Posebne obaveze uz mjere pojačanog nadzora Sud može maloljetniku da odredi naročito ove obaveze: -
da se lično izvine oštećenom, da izmiri štetu u okviru sopstvenih mogućnost, da redovno pohađa školu, da se osposobljava za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, da se uzdržava od uživanja alkoholnih pića i opojnih droga, da posjećuje odgovarajuću zdravstvenu ustanovu ili savjetovalište i
28
-
da se ne druži sa osobama koje na njega štetno utječu.
Navedene obaveze se mogu izreći maloljetniku pri izricanju bilo koje mjere pojačanog nadzora. U suštini svrha ovih obaveza nije samo u tome da drugi pojačaju nadzor nad maloljetnikom koji je učinio neko krivično djelo, već da i ona sam ubuduće povede više računa o svom ponašanju kako ne bi ponovo učinio neko krivično djelo. 3. Zavodske vaspitne mjere Zavodske vaspitne mjere su krivične sankcije institucionalnog karaktera, jer podrazumijevaju smještaj maloljetnog učinitelja krivičnog djela u odgovarajuću ustanovu u kojoj će on ostati određeno vrijeme. Krivičnim zakonima u BiH ustanovljena su tri modaliteta zavodskih vaspitnih mjera, i to: a.) Upućivanje u vaspitnu ustanovu, b.) Upućivanje u vaspitno-popravni dom, c.) Uoućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje. a.) Upućivanje u vaspitnu ustanovu Sud će uputiti u vaspitnu ustanovu maloljetnika nad kojim treba obezbijediti vršenje trajnog nadzora od strane stručnih vaspitača u ustanovi za vaspitanje maloljetnika. Ova mjera se izvršava u ustanovi koja je određena za tu namjenu. U ovoj ustanovi maloljetnik ostaje najmanje šest mjeseci, a najviše tri godine. Po izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje, već će o tome naknadno odlučiti, kako je to regulisano zakonom. Mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu izirče se maloljetnim učiniteljima krivičnih djela čije se vaspitanje i prevaspitanje zbog različitih razloga ne može postići u sredini u kojoj su do tada živjeli. Ova mjera ima dva osnovna polazišta: krivičnopravni osnov, odnosno socijalni i porodičnopravni osnov. Po prvom osnovu, ova vaspitna mjera se može izreći krivično-odgovornim maloljetnicima kojima je potreban stalni nadzor od stran stručnih lica. Po drugom osnovu daje se mogućnost organima socijalne zaštite (organima starateljstva) da i djecu do 14 godina života, koja nisu krivično odgovorna, a koja su učinila krivična djela, kao i djecu i omladinu čiji je razvoj već godinama ugrožen i devijantan, smjeste u ovakav tip ustanove. Po prijemu u vaspitnu ustanovu, maloljetnik se raspoređuje u odgovarajuću vaspitnu grupu, zavisno od uzrasta, završenog razreda škole, psiho-tjelesnih svojstava i stepena njegove vaspitne zapuštenosti. Ova vaspitna grupa obuhvata najviše 10 maloljetnika i ima posebnog vaspitača. b.) Upućivanje u vaspitno-popravni dom Maloljetnika prema kome treba primjeniti pojačane mjere prevaspitanja sud će uputiti u vaspitno-popravni dom za maloljetne učinitelje krivičnih djela. Shodno zakonskoj regulativi upućivanje u vaspitno-popravni dom je mjera koja se može izreći samo maloljetnim učiniteljima krivičnih djela prema kojima je neophodno primjeniti mjere prevaspitanja, zbog većeg stepena vaspitne zapuštenosti, kao i potrebe njihovog izdvajanja iz sredine u kojoj žive. Iz zakonom propisanih uslova za izvršenje ove mjere nema jasnog razgraničenja kad se primjenjuje vaspitna mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu, a kad upućivanje u vaspitnopopravni dom. Ipak, kod mjere upućivanja u vaspitno popravni dom naglašeno je da kod maloljetnika treba primjeniti pojačane mjere prevaspitanja, dok se kod mjere upućivanja u vaspitnu ustanovu naglašava da nad maloljetnikom treba obezbijediti vršenje stalnog nadzora od strane stručnih vaspitača.
29
Kod mjere upućivanja u vaspitno-popravni dom naglašeno je da kod maloljetnika treba primijeniti pojačane mjere prevaspitanja, dok se kod mjere upućivanja u vaspitnu ustanovu naglašava da nad maloljetnikom treba obezbijediti vršenje stalnog nadzora od strane stručnih vaspitača. Vaspitna mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu se po pravilu izvršava u ustanovi socijalne zaštite za vaspitanje djece i omladine, a u koju se mogu smjestiti i djeca koja nisu učinila krivična djela. Međutim, vaspitna mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom izvršava se u namjenskoj ustanovi, i u nju se upućuju isključivo maloljetnici koji su učinili neko krivično djelo i prema kojima se moraju primjeniti pojačane mjere vaspitanja. U vaspitno-popravnom zavodu maloljetnicima se osigurava osnovno i srednje obrazovanje, s tim da mogu sticati stručne kvalifikacije i izvan zavoda, a može im se omogućiti i vanredno školovanje i stručno osposobljavanje. Kvalifikacije koje maloljetnici stiču u vaspitnopopravnim zavodima, za vrijeme izvršenja vaspitne mjere, imaju istu važnost kao i kvalifikacije koje se stiču u odgovarajućim školama i radionicama izvan vaspitno-popravnog zavoda. U svjedočanstvu o stečenom obrazovanju ne smije biti navedeno da je stečeno u vaspitno-popravnom zavodu. U vaspitno-popravnom domu maloljetnik ostaje od 1 do 5 godina. Pri izricanju ove mjere sud neće odrediti njeno trajanje već će o tome naknadno odlučiti, a u skladu sa zakonom. U Bosni i Hercegovini trenutno nema ni jedne ustanove ove vrste. c.) Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje Prema maloljetniku ometenom u psihičkom ili fizičkom razvoju sud može, umjesto upućivanja u vaspitnu ustanovu ili vaspitno-popravni dom, izreći mjeru upućivanja u drugu ustanovu radi osposobljavanja. Maloljetnik ostaje u ustanovi za osposobljavanje dok je to potrebno radi njegovog liječenja ili osposobljavanja, a kad maloljetnik postane punoljetan, ponovo će se ispitati potreba njegovog daljeg zadržavanja u ovoj ustanovi. Vaspitna mjera upućivanja u drugu ustanovu za osposobljavanje je specijalna zavodska vaspitna mjera, koja se izriče malojletnim učiniteljima krivičnog djela kod kojih postoji poremećaj ili zaostalost u psihičkom ili fizičkom razvoju. Tako se ova mjera može izreći maloljetnim učiniteljima krivičnog djela kod kojih postoji veliko oštećenje sluha, vida, kod kojih je psihički razvoj znatno zaostao, ili kod kojih postoje izraziti znaci duševne poremećenosti. Upućivanje u drugu ustanovu za osposobljavanje je specifična zavodska mjera kojoj nije određeno vrijeme trajanja. Maloljetnik u ovoj ustanovi ostaje sve do svog potpunog izlječenja ili osposobljavanja, jer je cilj ove mjere da se kod maloljetnika otklone ili ublaže fizički ili psihički nedostaci. Obustava izvršenja i izmjena odluke o vaspitnim mjerama Kad se poslije donošenja odluke kojom je izrečena mjera pojačanog nadzora ili zavodska mjera pojave okolnosti kojih nije bilo u vrijeme donošenja odluke, ili se za njih nije znalo, a one bi bile od utjecaja na donošenje odluke, izvršenje izrečene mjere može se obustaviti ili se izrečena mjera zamijeniti drugom mjerom pojačanog nadzora ili zavodskom mjerom. U pogledu zavodskih mjera obustavljanje od izvršenja ili zamjenjivanje drugom mjerom vršiće se uz sljedeća ograničenja: -
Mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu prije isteka roka od 6 mjeseci ne može se obustaviti od izvršenja, a do isteka ovog roka se može zamijeniti samo upućivanjem maloljetnika u vaspitno-popravni dom ili drugu ustanovu za osposobljavanje.
30
-
Mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom prije isteka roka od jedne godine ne može se obustaviti od izvršenja, a do isteka ovog roka se može zamijeniti samo upućivanjem maloljetnika u vaspitnu ustanovu ili drugu ustanovu za osposobljavanje.
Mjera upućivanja u vaspitnu ustanovu, odnosno mjera upućivanja u vaspitno-popravni dom može se obustaviti od izvršenja ili zamijeniti nekom drugom mjerom i prije isteka prethodno pomenutih rokova ako posebne okolnosti koje se odnose na ličnost maloljetnika očigledno pokazuju da je postignuta svrha ovih mjera. Ponovno odlučivanje o vaspitnim mjerama U skladu sa krivičnim zakonima u BiH ponovno odlučivanje o vaspitnim mjerama predviđeno je u sljedećim slučajevima:Ako je od pravosnažnosti odluke kojom je izrečena mjera pojačanog nadzora ili zavodska mjera proteklo više od jedne godine, a izvršenje nije započeto, sud će ponovo odlučiti o potrebi izvršenja izrečene mjere. Pri tom sud može odlučiti da se ranije izrečena mjera izvrši, ili ne izvrši ili se zamijeni nekom drugom mjerom. Dejstvo kazne na vaspitne mjere Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne starijem maloljetniku kaznu maloljetničkog zatvora, ova mjera prestaje kad maloljetnik započne izdržavanje zatvorske kazne. Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kanzu maloljetničkog zatvora ili kaznu zatvora najmanje godinu dana, vaspitna mjera prestaje kada ova osoba započne izdržavanje kazne. Ako za vrijeme trajanja vaspitne mjere sud izrekne punoljetnoj osobi kaznu zatvora u kraćem trajanju od jedne godine, sud će u presudi odlučiti da li će se po izdržanoj kazni nastaviti izvršenje izrečene vaspitne mjere i da li će se ta mjera ukinuti. Evidencija o izrečenim vaspitnim mjerama Evidenciju o izrečenim vaspitnim mjerama vode nadležni organi socijalne zaštite na osnovu propisa koje donosi organ nadležan za poslove socijalne zaštite u Federaciji BiH. U RS ovu evidenciju vode nadležni organi socijalnog staranja na osnovu propisa koje donosi ministar zdravlja. Zakon dozvoljava da se podaci o izrečenim vaspitnim mjerama mogu dati samo sudu, tužiteljstvu, organima unutrašnjih poslova i organima socijalne zaštite u vezi s krivičnim postupkom koji se vodi protiv osoba kojima su izrečene vaspitne mjere. B. MALOLJETNIČKI ZATVOR Kažnjavanje starijih maloljetnika U skladu sa krivičnim zakonima u Bosni i Hercegovini kazniti se može samo krivično odgovoran stariji maloljetnik (16 do 18 godina života) koji je učinio krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna teža od 5 godina, a zbog teških posljedica djela i visokog stepena krivične odgovornosti ne bi bilo opravdano izreći vaspitnu mjeru. Jedna od krivičnih sankcija koja se može izreći starijem maloljetniku, učinitelju krivičnog djela, je kazna maloljetničkog zatvora. Kazna malojletničkog zatvora ne može se izreći mlađem maloljetniku. Da bi se izrekla kazna maloljetničkog zatvora u zakonu se traži nekoliko uslova, i oni su kumulativno postavljeni:
- Prvi uslov se odnosi na starost maloljetnika. Zakonom je dozvoljeno izricanje kazne maloljetničkog zatvora samo maloljetnom učinitelju krivičnog djela koji je navršio 16 godina života, a nije navršio 18 godina. - Drugi uslov odnosi se na težinu učinjenog krivičnog djela. To znači da se kazna
31
maloljetničkog zatvora može izreći starijem maloljetniku u slučaju da je učinio krivično djelo za koje je zakonom propisana kazna zatvora teža od 5 godina. -
Treći uslov odnosi se na krivičnu odgovornost. To znači da stariji maloljetnik koji je učinio krivično djelo za koje je propisana kazna teža od 5 godina mora biti krivično odgovoran.
Kod utvrđivanja krivične odgovornosti maloljetnika uvijek se procjenjuje, s obzirom na opšte karakteristike ličnosti maloljetnika, njegova sposobnost da shvati značaj svoga djela i da upravlja svojim postupcima. Kazna maloljetničkog zatvora ne može biti kraća od jedne ni duža od deset godina, a izriče se na pune godine ili na pola godine. Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora Pitanja vezana za izvršenja kazne maloljetničkog zatvora regulisana su Krivičnim zakonom, i Zakonom o izvršenju krivičnih (i prekršajnih) sankcija. Osnovna svrha izvršenja kazne maloljetničkog zatvora je da osuđeni maloljetnici tokom izdržavanja kazne, kroz sistem savremenih vaspitnih mjera, usvoje društveno prihvatljive vrijednosti u cilju lakšeg uključivanja u uslove života na slobodi i da se ponašaju u skladu sa zakonom, te da ispunjavaju građanske dužnosti. Kaznu maloljetničkog zatvora osuđeni maloljetnici izdržavaju u posebnim ustanovama ili u posebnim odjeljenjima za maloljetnike u ustanovama, u kojima mogu ostati do navršene 23 godine života, a ako do tada ne budu izdržavali kaznu, uputit će se u ustanovu u kojoj punoljetne osobe izdržavaju kanzu zatvora. Izuzetno u ustanovi za maloljetnike, odnosno u posebnom odjeljenju za maloljetnike, može ostati osoba koja je navršila 23 godine života, ako je to potrebno zbog završetka njenog školovanja ili stručnog osposobljavanja, ali najduže do navršenih 25 godina života. Ako se nalaze u posebnom odjeljenju, osuđene maloljetne osobe moraju imati odvojene prostorije za boravak od ostalih osuđenih osoba. Za osuđene maloljetnike i mlađe punoljetne osobe koje nemaju završenu osnovnu školu, ustanova je obavezna organizovati nastavu u cilju sticanja osnovnog obrazovanja i nastavu za stručno obrazovanje i osposobljavanje osuđenih, a u skladu sa propisima o osnovnom i srednjem obrazovanju. Osuđene osobe, nakon što završe određenu školu ili steknu kvalifikaciju, u ustanovi dobijaju svijedočanstvo, a iz njega se ne smije vidjeti da je opšte ili stručno obrazovanje stečeno u ustanovi, radi izbjegavanja stigmatizacije i neželjenih posljedica. Za vrijeme izdržavanja kazne maloljetničkog zatvora maloljetna osoba, koja je sposobna za rad, može raditi ukoliko na to pristane. Svrha ovog rada je da osuđene osobe steknu, odnosno održe svoje radne sposobnosti, radne navike i stručno znanje, koje će doprinijeti lakšem i kvalitetnijem uključivanju u zajednicu nakon izdržane kazne. Zakonom je ustanovljeno da se osuđenim maloljetnicima ne može ograničiti dopisivanje sa roditeljima i drugim bliskim srodnicima. Kriteriji za upućivanje osuđenih osoba na izdržavanje kazne maloljetničkog zatvora Kriteriji na osnovu kojih se osuđena osoba upućuje na izdržavanje kazne zatvora su: spol, životna dob, dužina izrečene kazne, ranije izdržavanje kazne zatvora i mjesto prebivališta, odnosno boravišta osuđene osobe. U Federaciji Bosne i Hercegovine pravomoćno osuđeni maloljetnici muškog spola upućuju se na izdržavanje kazne u Kazneno-popravni zavod zatvorenog tipa u Zenici.
32
Pravomoćno osuđene maloljetne osobe ženskog spola upućuju se na izdržavanje kazne maloljetničkog zatvora u posebno odjeljenje Kazneno-popravnog zavoda poluotvorenog tipa u Tuzli i Mostaru, a do otpočinjanja sa radom Kazneno-popravnog zavoda za žene u Ljubuškom Izricanje maloljetničkog zatvora i vaspitnih mjera u sticaju Za izvršenje više krivičnih djela u sticaju maloljetnom učinitelju krivičnih djela sud izriče samo jednu vaspitnu mjeru ili kaznu maloljetničkog zatvora kad su ispunjeni zakonski uslovi za izricanje te kazne i kad sud nađe da je treba izreći.Tako na primjer, ako sud nađe da bi za neko djelo u sticaju starijeg malojetnika trebalo kazniti, a da bi za druga krivična djela trebalo izreći vaspitne mjere, za sva krivična djela u sticaju sud će izreći samo kaznu maloljetničkog zatvora. Zastarjelost izvršenja kazne maloljetničkog zatvora Izvršenje kazne maloljetničkog zatvora zastarjeva, što znači da se kazna maloljetničkog ne može izvršiti ako su protekli određeni rokovi. U skladu sa odredbama zakona kazna maloljetničkog zatvora se ne može izvršiti kad od dana pravosnažnosti presude kojom je kazna izrečena protekne: -
deset godina od osude na maloljetnički zatvor preko pet godina, pet godina od osude na maloljetnički zatvor preko tri godine, tri godine od osude na maloljetnički zatvor do tri godine.
C. MJERE BEZBJEDNOSTI Osnovna svrha izricanja mjera bezbjednosti je otklanjanje stanja ili uslova koji mogu utjecati da učinitelj krivičnog djela i ubuduće čini krivična djela. U mjere sigurnosti koje se mogu izreći maloljetnicima spadaju: -
obavezno psihijatrijsko liječenje; obavezno liječenje od ovisnosti; lišenje predmeta.
Zakonom je predviđeno da se sigurnosna mjera liječenja od ovisnosti ne može disciplinsku mjeru. Sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja izriče se krivičnog djela koji je krivično djelo učinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, smanjene uračunljivosti, ako postoji opasnost da bu uzroci takvog stanja mogli i djelovati na učinitelja da učini novo krivično djelo.
izreći uz učinitelju odnosno ubuduće
Sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može se izreći učinitelju krivičnog djela koji je krivično djelo učinio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti ili opojnih droga, ako postoji opasnost da će zbog te ovisnosti i ubuduće činiti krivična djela. Sigurnosna mjera oduzimanja predmeta izriče se učinitelju krivičnog djela pod uslovom da su predmeti upotrijebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje krivičnog djela ili su nastali izvršenjem krivičnog djela ako su svojina učinitelja. Izricanje krivičnopravnih sankcija punoljetnim osobama za krivična djela koja su učinile kao maloljetniciU praksi se sudovi susreću sa krivičnim predmetima u kojima se kao učinitelj krivičnih djela pojavljuju punoljetne osobe, koje su krivična djela učinile kao maloljetnici. U pogledu suđenja i izricanja krivičnih sankcija ovim osobama postoje vrlo precizna zakonska određenja. Tako se punoljetnoj osobi, koja je navršila dvadeset i jednu
33
godinu života, ne može suditi za krivično djelo koje je učinila kao mlađi maloljetnik. Punoljetnoj osobi, koja u vrijeme suđenja nije navršila dvadeset jednu godinu života, može se suditi samo za krivična djela s propianom kaznom zatvora težom od 5 godina. Dakle, punoljetnoj osobi koja je krivično djelo učinila kao mlađi maloljetnik (između 14 i 16 godina života) može se suditi za to djelo samo ako su ispunjena dva uslova. Prvi se odnosi na starosnu granicu, jer ova osoba ne može biti starija od 21 godine života. Drugi uslov se odnosi na težinu učinjenog krivičnog djela, jer ova osoba mora da bude krivično gonjena za djela za koja je propisana kazna teža od 5 godina zatvora. Za krivično djelo koje je učinila kao stariji maloljetnik, punoljetnoj osobi se može izreći odgovarajuća zavodska vaspitna mjera, a pod zakonom propisanim uslovima koji se odnose na kaznu maloljetničkog zatvora. Dakle, u pogledu suđenja punoljetnoj osobi za djela koja je učinila kao stariji maloljetnik (između 16 i 18 godina života) zakon ne predviđa nikakve uslove. To znači da se, ukoliko nije nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja, ovim osobama može suditi za svako djelo i bez obzira na njihovu starost. Jedino ograničenje postoji u izboru krivičnih sankcija, jer se punoljetnim osobama, za djela koja su učinili kao stariji maloljetnici, može izreći samo neka od zavodskih vaspitnih mjera, a pod uslovima koje propisuju krivični zakoni u BiH i kazna maloljetničkog zatvora. Zakon dozvoljava da u izuzetnim okolnostima punoljetnoj osobi, koja je u vrijeme suđenja navršila 21 godinu života, sud može umjesto kazne maloljetničkog zatvora izreći kaznu zatvora ili uslovnu osudu. Kazna zatvora izrečena u ovo slučaju ima isti pravni učinak kao i kazna maloljetničkog zatvora u pogledu rehabilitacije, brisanja osude i pravnih posljedica osude. Izricanje vaspitnih mjera mlađim punoljetnim osobama Naše krivično zakonodavstvo pored dvije osnovne kategorije maloljetnih i punoljetnih učinitelja krivičnih djela, razlikuje i treću kategoriju ovih osoba, a to su mlađe punoljetne osobe starosti između 18 i 21 godinu života. Ova kategorija je ustanovljena prvenstveno zbog potrebe da se granica između maloljetnih i punoljetnih osoba učini fleksibilnijom i na taj način stvore zakonske mogućnosti da se prema mlađim punoljetnim osobama mogu primjeniti pojedine krivične sankcije koje se izriču maloljetnim delinkventima, iako su krivična djela učinili kao punljetne osobe. Punoljetnim osobama koje su učinile krivično djelo, mogu se izreći zavodske vaspitne mjere ako su ispunjena dva uslova. Prvi uslov odnosi se na starosnu dob učinitelja, a drugi na ostvarivanje svrhe zavodske vaspitne mjere. Zakonom je dozvoljeno izricanje zavodskih vaspitnih mjera samo punoljetnim osobama koje u vrijeme suđenja nisu navršile 21 godinu života ukoliko sud smatra da se ovom krivičnom sankcijom može postići svrha koja bi se ostvarila kaznom. Vaspitna mjera izrečena mlađoj punoljetnoj osobi koja je učinila krivično djelo može trajati najviše dok ne navrši 23 godine života. Efikasnost primjene izrečenih mjera Prema raspoloživim podacima u Bosni i Hercegovini nema sveobuhvatne efikasnosti izrečenih mjera, odnosno krivičnih sankcija prema maloljetnim delinkventima. Naime, postoje sporadični slučajevi evaluacije ovih mjera, odnosno njihovog djelovanja na promjenu ponašanja maloljetnika. Ove procjene najčešće rade stručnjaci centra za socijalni rad koji su uključeni u izvršenje neke od mjera koje je izrekao sud.
34
OSNOVNE KARAKTERISTIKE KRIVIČNOG POSTUPKA PREMA MALOLJETNICIMA Osnovne karakteristike krivičnog postupka prema maloljetnicima:
• • • • • •
• • • •
• • •
• • • • •
postupak se primjenjuje prema osobama koje su učinile krivično djelo kao maloljetnici, a u vrijeme pokretanja postupka, odnosno suđenja, nisu navršile 21 godinu života; ako se u toku postupka utvrdi da maloljetnik, nije napunio 14 godina života, u vrijeme izvršenja krivičnog djela postupak će se obustaviti i o tome će biti obaviješten organ starateljstva; maloljetniku se ne može suditi u odsustvu; prema maloljetniku se mora obazrivo postupati i pritom voditi računa o duševnoj razvijenosti, osjetljivosti i ličnim svojstvima maloljetnika; maloljetnik mora imati branitelja od početka i tokom cijelog postupka; ako maloljetnik ne razumije jezik na kome se vodi krivični postupak, sud će angažovati prevodioca; za maloljetnike se provodi pripremni postupak, umjesto istrage koja se provodi kada se radi o punoljetnim osobama. Pripremni postupak vodi sudija za maloljetnike, koji je naročito važna osoba u ovom postupku; prvo se usmjerava pažnja na maloljetnika kao osobu, pa tek na njegovo krivično djelo; postupak prema maloljetnicima je tajan- javnost je uvijek isključena; u toku postupka organ socijalnog staranja ima veliku ulogu. Organ starateljstva ima pravo da se upozna s tokom postupka, da u toku postupka stavlja prijedloge i da ukazuje na činjenice i dokaze koji su važni za donošenje pravilne odluke pritvor se određuje samo izutetno i traje kraće nego u redovnom postupku (maksimalno 9 mjeseci); postupak je hitan; primjena načela oportuniteta- za krivična djela sa propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom, tužitelj može odlučiti da neće zahtijevati pokretanje krivičnog postupka, iako postoje dokazi da je maloljetnik učinio krivično djelo, kada smatra da ne bi bilo cjelishodno da se vodi postupak prema maloljetniku. za krivična djela s propisanom kaznom zatvora do tri godine ili novčanom kaznom tužitelj je dužan da razmotri mogućnost i opravdanost izricanja odgojnih preporuka; u ovom postupku tužitelj umjesto optužbe podiže obrazloženi prijedlog; sudija za maloljetnike nije vezan za prijedlog tužitelja pri odlučivanju hoće li prema maloljetniku izreći kaznu ili će primjeniti vaspitnu mjeru; kazna maloljetničkog zatvora izriče se presudom, a vaspitne mjere rješenjem; žalba se podnosi u roku od osam dana od prijema presude ili rješenja (u redovnom postupku u roku od 15 dana od dana dostavljanja prepisa presude).
Uloga organa socijalne zaštite (organa starateljstva) u krivičnom postupku prema maloljetnicima
35
Organ starateljstva ima izuzetno značajnu ulogu u krivičnom postupku prema maloljetnicima. U skladu sa zakonskom regulativom, organ starateljstva raspolaže sa veoma značajnim ovlaštenjima i procesnim mogućnostima, kao i brojnim važnim procesnim obavezama, kojim aktivno učestvuje u postupku i daje svoj doprinos donošenju konačne sudske odluke. Funkciju organa starateljstva vrše centri za socijalni rad, a u mjestima u kojima oni ne postoje, ovu funkciju vrše odgovarajuće službe socijalne zaštite nadležne za poslove starateljstva. U krivičnom postupku prema maloljetniku organ starateljstva nije organ ni optužbe ni odbrane. On je samostalni stručni organ koji zastupa socijalne interese s osnovnim ciljem doprinosa donošenju pravilne odluke. Organ starateljstva predstavlja specifičan organizovani oblik pomoćnih službi u sudskom sistemu. Organ starateljstva ima pravo da bude obavješten o pokretanju postupka, da se upozna sa tokom postupka, i da u toku postupka stavlja prijedloge, ukazuje na činjenice i dokaze koji su od važnosti za donošenje pravilne odluke. Tužitelj može zatražiti mišljenje organa starateljstva o cjelishodnosti pokretanja postupka prema maloljetniku. Sudija za maloljetnike može odobriti da radnjama u pripremnom postupku prisustvuje predstavnik organa starateljstva, i on može stavljati prijedloge i postavljati pitanja osobi koja se ispituje, odnosno saslušava. Pored osoba čije je prisustvo obavezno na glavnom pretresu, na glavni pretres pozvat će se i roditelji, odnosno staratelji maloljetnika i organ starateljstva, ali njihov nedolazak ne sprečava sud da održi glavni pretres. U toku glavnog pretresa sudija za malojetnike može narediti da se sa zasijedanja udalje sve ili pojedine osobe, osim tužitelja, branitelja i predstavnika organa starateljstva. Iz prezentiranog se jasno vidi da organ starateljstva ima značajnu ulogu u krivičnom postupku prema maloljetnicima. Procesni položaj organa starateljstva u krivičnom postupku prema maloljetnicima se prema Škuliću izražava kroz: -
posjedovanje određenih procesnih mogućnosti, vršenje određenih procesnih prava, posjedovanje prava čijom se realizacijom omogućava efektivno oživotvorenje procesnih prava i mogućnosti, vršenje opservacionih stručnih aktivnosti, kojima se daje značajan doprinos u upoznavanju ličnosti maloljetnika i uslova sredine iz koje dolazi. Vršenjem ovih aktivnosti organ starateljstva ispunjava osnovne procesne dužnosti.
Organ starateljstva posjeduje sljedeće procesne mogućnosti: 1. On može dostaviti mišljenje tužitelju o cjelishodnosti pokretanja postupka prema maloljetnom učinitelju krivičnog djela. 2. Organ starateljstva može na osnovu naređenja sudije za maloljetnike provoditi nadzor nad maloljetnikom tokom trajanja pripremnog postupka, ukoliko je to potrebno radi izdvajanja maloljetnika iz sredine u kojoj je živio, ili radi pružanja pomoći, zaštite ili smještaja maloljetnika Organ starateljstva ima sljedeća procesna prava: 1. Organ starateljstva ima pravo da se upozna s tokom postupka prema maloljetniku, da stavlja prijedloge, te da ukazuje na činjenice i dokaze. 2. Organ starateljstva ima pravo da ga tužitelj obavijesti o svakom pokretanju postupka prema maloljetniku. 3. Organ starateljstva može dati prijedlog za izmjenu odluke o izrečenoj vaspitnoj mjeri kad su za to ispunjeni uslovi. Organ starateljstva ima sljedeća prava čijom se realizacijom omogućava efektivno oživotvorenje drugih procesnih prava i procesnih mogućnosti:
36
1. Organ starateljstva mora biti pozvan na glavni pretres. 2. Predstavnik organa starateljstva ne može biti udaljen sa glavnog pretresa.
5. MODUL Prevencija maloljetničke delinkvencije Prve misli o prevenciji kriminaliteta javljaju se dosta rano još u vremenu poznatih antičkih mislilaca Platona i Aristotela, koji pokreću pitanje prevencije kriminaliteta. Prema Platonu, zakone treba stvarati tako da oni odvraćaju od izvršenja krivičnog djela. Bentham je prevenciju podijelio na direktnu i indirektnu. Direktna prevencija odnosi se na osobe koje su sklone vršenju krivičnih djela. Indirektna prevencija odnosi se na otklanjanje uzroka koji pojedine osobe dovode do vršenja krivičnih djela. Owen se zalaže za organizovanu prevenciju kroz širenje prosvjete i solidnog vaspitanja mlađe generacije, za uklanjanje okolnosti koje dovode do delinkvencije, i za postizanje većeg blagostanja, kao posebno značajnog faktora u borbi protvi kriminaliteta. Značajan doprinos razvoju shvatanja prevencije dao je i Prins koji zahtijeva širu preventivnu aktivnost protiv „opasnog stanja“ ličnosti, a ona se ostvaruje mjerama urbanzima, izgradnjom stanova, vođenjem borbe protiv siromaštva, donošenjem socijalnih zakona i drugim mjerama. Na Šestom Kongresu Ujedinjenih nacija, koji je održan u Karakasu 1980.godine, preporučeno je posebno zemljama u razvoju da u svoje planove razvoja ugrađuju preventivne mjere protiv kriminaliteta. Osnovni cilj prevencije jeste da se otklone uzroci koji mogu dovesti djecu i mlade do aktivnosti koje su u suprotnosti s pozitivinim zakonskim propisima, ili drugačije rečeno, cilj prevencije jeste da se osigura da djeca i mladi ne dođu u sukob sa zakonom. Podjela prevencije U literaturi postoje različite podjele prevencije, a uobičajena je ona koja je preuzeta iz medicine: primarna, sekundarna i tercijarna.Pored ove susreće se i podjela koja polazi od klasifikacije uzroka i uslova na opšte, posebne i pojedinačne. Zapravo, na osnovu neposrednosti utjecaja pojedinih uzroka, govori se o opštoj ili indirektnoj, i posebnoj i pojedinačnoj, odnosno direktnoj prevenciji. Primarna prevencija ima za cilj da se različitim aktivnostima unaprijed djeluje na moguće uzroke maloljetničke delinkvencije, što nužno pretpostavlja njihovo dobro poznavanje. Najčešće se mjere primarne prevencije izjednačavaju se socijalno-političkim mjerama koje su usmjerene na poboljšanje životnih i radnih uslova svih građana, a posebno djece. Među ovim mjerama od posebnog značaja su određena materijalna davanja i različite vrste pomoći u cilju stvaranja socijalne sigurnosti porodice. Sekundarna prevencija usmjerena je na identifikaciju i kontrolu simptoma, zaustavljanje daljnjeg napredovanja problema, te pomoć u rješavanju nekog problema koji se veći ispoljio. Sekundarna prevencija je u suštini usmjerena na porodice koje nisu u stanju da, zbog različitih uzroka, svoju funkciju obavljaju na društveno poželjan i prihvatljiv način. To su najčešće porodice s niskim i nesigurnim novčanim primanjima, porodice s poremećenim odnosima i strukturom itd.
37
Tercijarna prevencija usmjerena je na tretiranje maloljetnika kod kojih se već ispoljilo delinkventno ponašanje, a u cilju sprečavanja recidivizma.Za sprovođenje uspješne prevencije neophodna je izrada programa prevencije. U literaturi se najčešće pominje izrada programa prevencije u okviru primarne prevencije. Ovi programi prevencije dijele se na opšte i specifične. Opšti program prevencije pokriva cijeli prostor primarne prevencije, a specifični neke pojedinačne dijelove, kao npr. programi usmjereni ka prevenciji školskog neuspjeha, agresivnosti i nasilja itd. Međunardoni standardi u prevenciji maloljetničke delinkvencije Zbog sve većeg značaja koji ima prevencija kriminaliteta, posebno djece, UN su 1990.godine donijele Smjernice za prevenciju maloljetničke delinkvencije, poznate kao „Rijadske smjernice“. Rijadske smjernice sadrže mjere preventivne, sekundarne i tercijarne prevencije. Primarnu prevenciju čine opšte mjere koje su usmjerene na promovisanje socijalne pravde i jednakih mogućnosti. Sekundarnu prevenciju čine mjere koje su usmjerene na pomoć djeci koja su identifikovana kao posebno rizična. Tercijarnu prevenciju čine programi za izbjegavanje nepotrebnog kontakta s pravosudnim sistemom, i druge mjere kojima bi se spriječilo ponovno činjenje prestupa, odnosno recidivizma. Među odredbama koje sadrži Konvencija o pravima djeteta, a koje su u vezi sa Rijadskim pravilima su: pravo na odgovarajući životni standard, obaveza države da interveniše u slučaju kada roditelji ne vode brigu o svom djetetu i preusmjeravanje maloljetnika od zvaničnog pravosuđa kad god je to moguće. Prevencija maloljetničke delinkvencije u Bosni i Hercegovini Prema rezultatima istraživanja u Bosni i Hercegovini nema strategije za prevenciju maloljetničke delinkvencije na državnom, entitetskom i lokalnom nivou. Akcioni plan za djecu u FBiH 2002.-2010., predviđa sljedeće aktivnosti na planu maloljetničke delinkvencije, odnosno prestupništva: -
kontinuirano obavještavanje i zajednički rad različitih nadležnih institucija;
-
pravovremeno otkrivanje, prijavljivanje, istraživanje i dokazivanje djela iz domena maloljetničke delinkvencije;
-
saradnja različitih tijela i institucija;
-
posebno zaduživanje radnika u ministarstvima unutrašnjih poslova referatom maloljetničke delinkvencije.
Pri tome, blagovremeno otkrivanje, prijavljivanje i istraživanje, trebaju biti najvažnije aktivnosti koje su usmjerene na „suzbijanje“ maloljetničke delinkvencije, a osnovni nosilac ovih aktivnosti treba biti policija. Akcioni plan za djecu Republike Srpske predviđa da bi „centri za socijalni rad trebali od Ministarstva unutrašnjih poslova RS tražiti analize o maloljetničkom prestupništvu, da bi se ta oblast adekvatno pratila, i da bi se radilo na njenom suzbijanju uz angažovanje radnika policije“. Uloga lokalne zajednice u prevenciji maloljetničke delinkvencije
38
Brojna istraživanja i iskustva iz prakse pokazala su da lokalna zajednica, posmatrana u funkcionalnom, teritorijalnom i kategorijalnom smislu, objedinjuje većinu najvažnijih potencijalno rizičnih faktora, odgovornih za pojavu niza odstupanja u domenu psihosocijalnog funkcionisanja. U isto vrijeme, lokalna zajednica objedinjuje i niz zaštitnih faktora, čiji je rezultat uspješna prevencija i suzbijanje širenja poremećaja u ponašanju. Postoji set prepoznatljivih karakteristika koje čine koncept pozitivnog razvoja i koje su upotrijebljene u mnogim programima prevencije, a to su: promovisanje pozitivnih veza,podupiranje otpornosti,promocija socijalnih, emocionalnih, kognitivnih kompetencija, te kompetencija ponašanja,podupiranje samoodređenja,podupiranje duhovnosti,podupiranje samoučinkovitosti,podupiranje pozitivnog identiteta,podupiranje vjerovanja u budućnost,briga za prepoznavanje pozitivnih ponašanja prilika i prilika za prosocijalna uključivanja,podupiranje prosocijalnih normi, odnosno zdravih standarda za ponašanje. Preventivna uloga porodice Kao jedna od primarnih društvenih grupa, porodica ima izuzetno važnu ulogu u životu svake osobe. Posebna snaga porodice ogleda se u tome što se u njoj ostvaruju prvi socijalni kontakti i udaraju temelji moralnog, intelektualnog, fizičkog i estetskog vaspitanja, što ima značajan utjecaj na intelektualno i društveno-moralno ponašanje mladih.Utjecaj porodice najveći je u ranom djetinjstvu, ali se on, u većoj ili manjoj mjeri, osjeća tokom cijelog života. Zato se pravilno vaspitanje i formiranje najmlađih članova društva smatra osnovnom socijalnom i funkcijom porodice. Ove i druge funkcije mogu ostvariti samo skladne i harmonične porodice, koje su u isto vrijeme snažna prepreka devijantnom ponašanju njenih članova. U prevenciji prestupništva mladih, porodica ima dvostruku ulogu. S jedne strane, porodica svojim skladnim i adekvatnim funkcionisanjem utječe na pozitivan razvoj mladih članova i na taj način ostvaruje značajnu preventivnu ulogu. S druge strane i porodica mora biti predmet odgovarajuće društvene zaštite i pomoći, kako bi mogla da uspješno izvrši svoje zadatke u pogledu pravilnog vaspitanja djece. Prema rezlutatima istraživanja, problemi s kojima se djeca suočavaju u porodici u našoj zemlji su brojni, a roditelji su posebno istakli sljedeće: -
borbu za preživaljavanje, zbog koje im ostaje malo vremena da se posvete svojoj djeci i da vrše kontrolu nad njima; poremećenu komunikaciju između roditelja i djece, a što za posljedicu ima da se djeca ne povjeravaju roditeljima kada imaju neke probleme; nekvalitetna komunikacija među roditeljima i nedostatak međusobnog poštovanja; nekompletne porodice u kojima sav teret brige o vaspitanju i podizanju djece pada na jednog od roditelja.
Podrška porodici mora biti predviđena u svim planovima i programima za prevenciju maloljetničke delinkvencije. Ova podrška uključuje pored materijalne i druge oblike podrške, kao što su različiti oblici savjetodavnog rada, edukacija roditelja i djece o njihovim pravima i obavezama u skladu sa Konvencijom o pravim djeteta, itd. Preventivna uloga škole Škola kao vaspitno-obrazovna institucija ima posebnu značajnu ulogu u prevenciji maloljetničke delinkvencije, jer sam vaspitno-obrazovni rad u velikoj mjeri predstavlja preventivan rad. Zapravo, škola ima veliku ulogu ne samo u pogledu obrazovanja i kulturnog uzdizanja, već i u pogledu emocionalnog i intelektualnog razvoja i formiranja cjelokupne strukture ličnosti. Zato se poslije porodice, škola smatra najvažnijim društvenom grupom, jer djeca i mladi provode dosta vremena u školi.
39
Da bi škola uspješno odgovorila zadacima koji se od nje očekuju, o posebno, u vezi s prevencijom maloljetničke delinkvencije, mora biti zadovoljeno bar nekoliko sljedećih uvjeta: dobro educirani kadrovi, nastavni planovi i programi prilagođeni uzrastu učenika, veličina razreda koji omogućava veći individualni rad i interaktivno učenje itd. Kao najveći problemi vezani za školu koje su naveli učenici, roditelji i nastavnici su: -
bježanje s nastave i veliki broj neopravdanih izostanaka; nedovoljna saradnja roditelja i škole; nemotivisanost za učenje, nezadovoljstvo izabranom školom; teškoće s učenjem, što za posljedicu ima loš uspjeh; nedisciplina, nepoštovanje školskog reda i pravila ponašanja u školi od strane učenika; loš odnos učenika s nastavnicima; organizacioni problemi u školi, kao što su preobiman nastavni plan i prgoram, veliki broj časova, nestručan kadar itd.
Kao razloge zbog kojih učenici bježe s nastave učenici su naveli sljedeće: -
nenaučena lekcija, izbjegavanje testova i kontrolnih radova;dosadna anstava; loš odnos s nastavnikom;nagovaranje od drugih učenika;isticanje među vršnjacima; neki događaj van škole (utakmica, koncert, itd.).
U pogledu odnosa učenik-nastavnik, učenici su naveli niz problema s kojima se suočavaju u školi, a koji bi se morali prevazići. Među tim problemima posebno su izraženi sljedeći: -
nedostatak razumijevanja od strane nastavnika, neprimjereno ponašanje nastavnika prema učenicima (neki nastavnici viču na učenike),uzajamno nepoštovanje učenika i nastavnika, podređen položaj učenika (uvijek se vjeruje nastavnicima, a njima nikada), nemogućnost iznošenja mišljenja učenika,kažnjavanje učenika.
Smatra se da sljedeći faktori značajno doprinose prevenciji maloljetničke delinkvencije: - dinamičan i iskusan voditeljski tim škole; jasno formulisani ciljevi- poznati i prihvatljivi svima; visokokvalitetno i motivisano nastavničko i drugo osoblje; velika uključenost i podrška roditelja; - poticanje aktivne podrške drugih tijela, kao što su različite organizacije za mlade, sportski klubovi, biblioteke, socijalna služba i zavodi za zapošljavanje; - aktivno uključivanje uspješnih lokalnih poduzetnika i društvenih organizacija u život škole. Preventivna uloga centara za socijalni rad i drugih ustanova socijalne zaštite Centri za socijalni rad u skladu sa zakonskom regulativom imaju sljedeće obaveze: -
otkrivaju i prate socijalne potrebe i probleme građana; predlažu i preduzimaju mjere u rješavanju socijalnih problema; organizuju i sprovode odgovarajuće oblike socijalne, dječije, porodične i zaštite maloljetnih delinkvenata i pružaju posebne usluge; razvijaju i promovišu preventivne aktivnosti; pružaju dijagnostičke usluge, tretmane i stručnu pomoć korisnicima; podstiču, organizuju i koordiniraju stručni i volonterski humanitarni rad; rade na izvršavanju vaspitnih mjera; sarađuju s nevladinim organizacijama i vjerskim zajednicama;
40
-
vode dokumentaciju administracije, poslova i usluga; izvršavaju i druge zadatke prema zakonima i odukama skupštine opštine.
Kada je u pitanju preventivna uloga centara za socijalni rad, po mišljenju mnogih autora, osnovna područja preventivnog djelovanja su: 1. Iniciranje i koordinacija preventivnih aktivnosti u lokalnoj zajednici; 2. Otkrivanje i tretman djece i mladih s početnim devijacijama u ponašanju; 3. Otkrivanje i aktivno učešće u svim fazama postupanja i tretmana maloljetnih delinkvenata; 4. Prihvatanje i pružanje pomoći i podrške maloljetnicima po okončanju institucionalnog tretmana. Uloga policije u prevenciji maloljetničke delinkvencije Uprkos činjenici da je novom organizacijom policije u BiH jedan od njenih zadataka i prevencija maloljetničke delinkvencije, ipak su u praksi njene preventivne aktivnosti ograničene. Istina, kriminalitet, pa i maloljetnička delinkvencija, kao dio ukupnog kriminaliteta, odnosno krivično djelo, policima ima zadatak da ga evidentira i preuzme sve neophodne radnje istraživanja i prikupljanja dokaza u svrhu otkrivanja, procesuiranja i kažnjavanja učinitelja krivičnog djela. Jedna od strategija rada policije je policija u zajednici. Ova strategija je nastala kao rezultat činjenice da u prethodnom periodu nije došlo do smanjenja kriminaliteta i da se policija novom organizacijom udaljila od građana, s jedne strane, i kao rezultat zahtijeva samih građana, s druge strane. Moguće je identifikovati 4 komponente strategije policija u zajednici: 1. Prevencija u lokalnoj zajednici; 2. Razvoj policijskih patrola za interakciju s građanima, bez potrebe intervencije; 3. Aktivno učešće policije u rješavanju različitih problema u zajednici koji nisu kriminalnog karaktera; 4. Kreiranje mehanizama kojima policija dobiva povratne informacije od građana. Nadgledanje susjedstva jedna je od najraširenijih metoda koja se realizuje na istim načelima. Ova metoda temelji se na činjenici da stanovnici određenog područja najbolje poznaju to područje i da su u stanju najbolje uočiti i prepoznati neka neuobičjena događanja i o tome obavijestiti policiju. U literaturi se ističe da postoje 4 osnovna načina na koji policija može raditi na prevenciji maloljetničke delinkvencije; 1.Uklanjanje etioloških faktora i generatora kriminaliteta; 2. Uklanjanje povoljnih prilika za činjenje krivičnih djela; 3. Sprečavanje učinitelja krivičnog djela da ponovo učini novo krivično djelo; 4. Otežavanje uslova činjenja krivičnih djela. U prevenciji maloljetničke delinkvencije, uprkos brojnim problemima, neophodno je uspostavljanje veće saradnje između policije i drugih institucija i ustanova na nivou lokalne zajednice. Uloga nevladinih organizacija u prevenciji maloljetničke delinkvencije Na pitanju maloljetničke delinkvencije, a posebno prevencije, značajan doprinos dala je organizacija Save the Children UK. Tako je ova organizacija u 2002.godini izradila materijale vezane za maloljetnike u sukobu sa zakonom i njihovim pravima. Također, za pripadnike policije urađen je džepni vodič kroz relevatne odredbe međunarodnih instrumenata o
41
pravima maloljetnih delinkvenata.Jedan od značajnijih projekata save the Children UK je Pravda za maloljetnike. Dio ovog projekta u koji je uključen i Centar za socijalni rad u Banja Luci jest projekt Čuka, a odnosi se na maloljetne delinkvente kojima je sud izrekao vaspitnu mjeru pojačanog nadzora organa starateljstva. Projekt je fokusiran na resocijalizaciju maloljetnih delinkvenata kroz različite aktivnosti u vezi sa socijalnim treningom, obrazovanjem, rekreacijom i sportom. U cilju postizanja dugoročnih rezultata neophodan je zajednički rad vladinih i nevladinih organizacija i međuresorske saradnje. Ovaj zajednički rad je nužan, jer je i sam fenomen maloljetničke delinkvencije složen, u pogledu etiologije, fenomenologije, društvene reakcije i prevencije, i zahtijeva saradnju različitih subjekata. 6. MODUL „Tamni broj“ kriminaliteta i maloljetničke delinkvencije „Tamni broj“ kriminaliteta odnosi se na krivična djela čije učinjenje ne samo da nije prijavljeno nego je ostalo i potpuno nepoznato. Tako npr.ubistvo može biti vješto prikriveno i predstavljeno kao priroddna smrt, ili kao samoubistvo. Pored toga, „tamni broj“ kriminaliteta veže se i za činjenicu da jedan broj osoba koje znaju da je učinjeno krivično djelo ne podnosi prijavu. Postavlja se pitanje da li je „tamni broj“kriminaliteta, koji se sastoji od neotkrivenih krivičnih djela i nepoznatih učinitelja otkrivenih krivičnih djela, prepreka za donošenje valjanih zaključaka o kretanju kriminaliteta koja se temelje na poznatom broju prijavljenih, optuženih ili osuđenih učinitelja krivičnih djela. Vrste krivičnih djela Neposredna posljedica ili učinak ostvaren počinjenjem nekog krivičnog djela vrlo često nisu primarni motivi maloljetnika. Iza kriminalnog čina često se skrivaju motivacijski mehanizmi i pokretači kojih malojletnik nije uopće ili nije potpuno svjestan. Dok je kod punoljetnih počinitelja imovinskih delikata prisvajanje protupravne imovinske koristi najčešći temeljni i jedini motiv za krivično djelo, kod maloljetnih osoba to često može biti želja za isticanjem, za uvažavanjem, samopotvrđivanjem, iskušavanjem svojih snaga i mogućnosti, pustolovinom, inatom i tako dalje. Jedna od osnovnih karakteristika fenomenologije kriminaliteta maloljetnika jesu krivična djela protiv imovine i vršenje krivičnih djela sa drugim osobama, odnosno u sudioništvu. Prema podacima MUP-a Kantona Sarajevo (2005.), maloljetnici krivična djela čine sami ili u grupi s drugim maloljetnim ili punoljetnim učiniteljima. U strukturi krivičnih djela koje počine maloljetnici najzastupljenija su krivična djela protiv imovine, najčešće teške krađe i krađe. Krivične prijave protiv maloljetnika nadležnim tužilaštvima podnosi policija zbog postojanja osnova sumnje da su učinili krivično djelo. Policija ima zadatak da po saznanju za učinjeno krivično djelo izvrši uviđaj i sačini službenu zabilješku, te da tužilaštvu dostavi krivičnu prijavu, bez obzira na godine života učinitelja. Dakle, policija dostavlja krivične prijave i protiv maloljetnika mlađih od 14 godina života. Tužilaštvo ima zadatak da utvrdi da li je maloljetnik u vrijeme učinjenja krivičnog djela bio krivično odgovoran.
42
Recidivizamje povrat, odnosno ponovno vršenje krivičnih djela, i on predstavlja posebnu kategoriju u okviru kriminaliteta.U pogledu određivanja pojma recidivizma postoje različita shvatanja i ona se dijele na : krivičnopravno i kriminološko shvatanje. Pored ovih, postoji i penološko shvatanje, pod kojim se podrazumijeva ponovni dolazak u ustanovu u cilju izdržavanja izrečene krivične sankcije. U krivičnopravnom shvatanju postoji šire i uže shvatanje. Po užem shvatanju povratnik je osoba koja je ponovo učinila istovrsno krivično djelo. Vršenje istih krivičnih djela u praksi ponekad se naziva i specijalni povrat. Po širem shvatanju povratnik je osoba koja je učinila bilo koje krivično djelo. Ova vrsta povrata naziva se i opšti povrat. Zajedničko za oba shvatanja jeste da je važno da je poslije pravosnažne presude za jedno krivično djelo učinjeno novo krivično djelo ili više djela u sticaju. Zakonodavstva nekih zemalja poznaju i višestruki povrat (multirecidivizam), koji se odnosi na osobe koje su više puta učinile krivična djela zbog sklonosti vršenju krivičnih djela i bila osuđivana za njih. Kriminološko shvatanje- recidivisti su one osobe koje su učinile više od jednog krivičnog djela, istog ili različitog tipa, nezavisno od postojanja sudske odluke između učinjenih krivičnih djela, izdržavanja kazne za ranije krivično djelo i vremena koje je proteklo između izvršenja jednog i drugog krivičnog djela. Ono što je karakterisitčno za kriminološki pristup recidivizmu jeste analiza uzroka delinkventnog ponašanja, a s osnovnim ciljem otkrivanja psihosocijalnih uzroka. Zato se ovaj pristup najčešće vezuje za ispitivanje određenih osobina ličnosti, prvenstveno za navike i sklonosti za vršenje krivičnog djela. Faktori sredine i ličnosti se moraju uzeti u obzir i kada se radi o ponovnom činjenju krivičnih djela. Brojna istraživanja su pokazala da se recidivizam vrlo često javlja u neadekvatnim porodičnim prilikama, odnosno u porodicama koje karakteriše bijeda i siromaštvo, nezaposlenost članova porodice, loši porodični odnosi itd. Recidivizam se također dovodi u vezu i s efektima izrečenih krivičnih sankcija učiniteljima krivičnih djela. Tako se pojava recidivizma tumači neuspjehom izrečenih sankcija i neadekvatnim tretmanom u toku izvršenja krivičnih sankcija. S psihološkog aspekta, recidivisti se odlikuju određenim osobinama koje su vrlo pogodne za učinjenje delinkventnih aktivnosti, jer je te osobe lakše navesti na aktivnosti koje su suprotne zakonu. Također, recidivisti teško podnose spoljne pritiske i konflikte u svojoj sredini, a mnogi među njima misle da se njima nanosi stalna nepravda. Zato psihoanalitički orijentisani autori izvlače zaključak da su recidivisti uglavnom frustrirane osobe, koje pokazuju manji količnik tolerancije u odnosu na spoljne uticaje, i da se uglavnom radi o fristracijama iz ranog djetinjstva. Međutim, za recidiviste u kriminološkom smislu karakteristične su stečene i izražene sklonosti za hroničnno vršenje krivičnih djela. U pogledu krivičnih sankcija koje su izrečene maloljetnicima za učinjena krivična djela najzastupljenije su vaspitne/odgojne mjere, i to mjera pojačanog nadzora roditelja, usvojitelja ili staratelja, i mjera pojačanog nadzora organa starateljstva. Disciplinska mjera sudskog
43
ukora često je izricana i mlađim i starijim maloljetnicima, ali je ova mjera ukinuta stupanjem na snagu krivičnog zakona FBiH 2003.godine. Kazna maloljetničkog zatvora koja se može izreći jedino starijim maloljetnicima u praksi se dosta rijetko izriče. 7. MODUL Zadaci centara za socijalni rad u zaštiti djece i mladih s delinkventnim ponašanjem S pravnog aspekta nadležnost centra za socijalni rad, odnosno organa starateljstva podrazumijeva sljedeće: - Isključiva nadležnost organa starateljstva odnosi se na djecu mlađu od 14 godina koja su učinila krivično djelo, i protiv kojih se ne može pokrenuti krivični postupak. Pored toga organ starateljstva nadležan je i za maloljetnike učinitelje krivičnih djela protiv kojih nije pokrenut krivični postupak, ili nije izrečena krivična sankcija, te za djecu i mlade koji nisu učinili krivično djelo, ali su evidentirani poremećaji u ponašanju. Nadležnost organa starateljstva u postupku prije donošenja odluke dosta je složena i raznovrsna i zakonom regulisana.Nadležnost organa starateljstva nakon donošenja sudske odluke također je složena i raznovrsna. Organ starateljstva brine se o stvaranju uslova i kontroliše izvršenje vaninstitucionalnih mjera, te neposredno realizuje vaspitnu mjeru pojačanog nadzora organa starateljstva. Također, centar za socijalni rad ima značajnu ulogu u sprovođenju institucionalnih mjera. Otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem Blagovremeno otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem daje veće izglede za uspješnu resocijalizaciju. Zato je jedan od zadataka centara za socijalni rad otkrivanje djece i mladih s delinkventnim ponašanjem, kao i drugim vrstama poremećaja u ponašanju. Izvori podataka o delinkventnom ponašanju se dijele u dvije grupe. U prvu grupu spadaju maloljetnici za čije delinkventno ponašanje znaju samo roditelji, i oni obično traže pomoć od stručnjaka u centru za socijalni rad. Ovi roditelji nisu u stanju da sagledaju suštinu promjena u ponašanju svog djeteta i kao glavne uzroke promjena u ponašanju vide negativni uticaj vršnjaka i okoline. Roditelji najčešće nisu u stanju da objektivno i kritički sagledaju i procijene svoj odnos prema djetetu. Roditelji rijetko prijavljuju svoju djecu za učinjena krivična djela. Oni se najčešće ne odlučuju da prijave svoju djecu zbog straha od krivičnih sankcija prema djetetu i narušavanju vlastitog ugleda u radnoj sredini i susjedstvu. U drugu grupu spadaju maloljetnici čije je delinkventno ponašanje poznato organima MUPa, tužilaštvu, sudu, školi i centru za socijalni rad, ali ne i njihovim roditeljima. Najčešće se radi o maloljetnicima, tzv.akutnim prestupnicima, čije je delinkventno ponašanje uslovljeno određenom situacijom koja je roditeljima nepoznata. Prikupljanje podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnih delinkvenata Prikupljanje podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnika od posebnog su značaja za donošenje konačne odluke o društvenoj reakciji na delinkventno ponašanje. U proučavanju ličnosti maloljetnika moraju se obuhvatiti svi dinamički aspekti ličnosti maloljetnika u njegovim životnim uslovima, od ekonomskih uslova, odnosa u porodici, školi, društvu vršnjaka, do odnosa u susjedstvu. To su objektivni uslovi koji su od naročitog značaja za proučavanje životnog razvoja maloljetnika. Posebna pažnja se posvećuje sljedećem: - porodična sredina (prethodna i nova ako je maloljetnik promijenio ranije mjesto življenja); - ekonomsko i socijalno stanje porodice; - kultura sredine u kojoj živi maloljetnik;
44
- odnosi među članovima porodice i vaspitni postupci; - način i vrijeme ispoljavanja društveno-negativnog ponašanja maloljetnika; - odnos maloljetnika prema učenju i radu; - društvo maloljetnika, njegovo interesovanje i način korištenja slobodnog vremena; - neki istaknuti doživljaji koji bi se mogli dovesti u vezu s pojavom delinkventnog ponašanja. U prikupljanju podataka o životnom razvoju maloljetnika posebna pažnja usmjerena je na događaje i doživljaje iz prošlosti koji imaju utjecaja na sadašnje stanje. Životni razvoj maloljetnika, koji ispoljavaju poremećaje u društvenom ponašanju, u metodološkom pogledu može se proučavati na tri načina: hronološki, retrospektivno i po kompleksima (područjima života). Hronološka analiza najčešće se primjenjuje kod složenih poremećaja u društvenom ponašanju maloljetnika, odnosno onda kada indikacije osnovano ukazuju da je delinkventno ponašanje posljedica stalnog dejstva događaja iz prošlosti. Retrospektivna analiza izučava karakteristične manifestacije psihičkog, fizičkog i socijalnog života maloljetnika. U ovoj se analizi polazi od sadašnjosti, i ide u prošlost, sve dok se u određenoj fazi razvoja ne naiđe na uzročne faktore delinkventnog ponašanja. Retrospektivna analiza koristi se u proučavanju životnog razvoja akutnih (situacionih) maloljetnih delinkvenata, čiji su uzroci takvog ponašanja u akutnoj situaciji ili u bližoj prošlosti. Analiza životnog razvoja maloljetnika po kompleksima ili područjima života usmjerena je prema određenim oblastima života maloljetnika, kao što su: osnovno obrazovanje, srednje školsko obrazovanje, izbor zanimanja, društvo vršnjaka, posebni događaji ili traume. Izvori podataka o maloljetnom delinkventu U prikupljanju podataka o ličnosti i socijalnoj sredini maloljetnog delinkventa mogu se koristiti različiti izvori. U praksi se najčešće kao izvor podataka koristi sam maloljetnik, njegovi roditelji, nastavnici, srodnici, itd. a.) Maloljetnik kao izvor podataka Na osnovu reprodukcije svog života, u mjeri u kojoj je sposoban da to učini, maloljetnik daje podatke neophodne za analizu i otkrivanje uzroka njegovog delinkventnog ponašanja. Ovaj je način prikupljanja podataka nezamjenjiv i posebno značajan, jer i maloljetnik učestvuje u analizi svoje situacije, što ima terapijski značaj. b.) Porodica kao izvor podataka Porodica je značajan izvor podataka o maloljetniku iz najmanje dva razloga. Posjetom porodici i ličnim uvidom u uslove u kojima živi porodica i odnose koji vladaju unutar članova porodice može se utvrditi ekonomsko- socijalno stanje i otkriti izvor delinkventnog ponašanja. Rad sa porodicom značajan je koliko i rad s maloljetnikom, i zato se moraju utvrditi uslovi u kojima živi porodica i otkloniti ili ublažiti eventualni negativni utjecaji drugih članova porodice na maloljetnika. c.) Socijalna okolina kao izvor podataka Prikupljanje podataka iz socijalne okoline maloljetnika u koju spadaju susjedstvo, škola, sportski klubovi, zahtjeva posebnu pažnju i obazrivost socijalnog radnika. U proučavanju podataka o maloljetniku socijalni radnik prvenstveno se interesuje da li je porodica maloljetnika dobro prihvaćena od svoje okoline, da li ostvaruje kontakte s najbližim susjedima, i kakav je kvalitet tih kontakata Socijalna anamneza Pisanje socijalne anamneze ili, kako se u praksi često govori, nalaza i mišljenja, odnosno izvještaja socijalnog radnika, je misaono-kreativni postupak u kome socijalni radnik logičkim redosljedom povezuje odabrane, značajnije podatke i informacije o maloljetniku, analizirajući ih u kontekstu osnovnog- dominantnog problema. Socijalna anamneza ima za cilj ukazati na probleme s kojima se suočava maloljetnik, razloge njegovog delinkventnog ponašanja i predložiti tretman koji bi najviše odgovarao za maloljetnika. Socijalna prognoza
45
Za socijalne radnike važno je da znaju razlike između socijalne dijagnoze i prognoze. Ove se razlike prvenstveno odnose na to što se socijalna dijagnoza prvenstveno bavi činjenicama iz prošlosti i sadašnjosti, a socijalna prognoza bavi se činjenicama iz sadašnjosti i okrenuta je prema budućnosti maloljetnika. Resocijalizacija maloljetnih delinkvenata Resocijalizacija je proces osposobljavanja pojedinca da ponovo prihvati društvene norme i društveno prihvatljive obrasce ponašanja.Resocijalizacija se odnosi na osobe koje ranije nisu bile pravilno socijalizirane, odnosno osobe koje nisu uspjele da izgrade pozitivna shvatanja o vrijednostima, pozitivne stavove, navike i druga lična svojstva, pa su zbog toga učinile neko krivično djelo, ili pokazuju poremećaje u ponašanju. Principi resocijalizacije Resocijalizacija ima svoje principe koji predstavljaju jedinstvenu cjelinu, jer su u direktnom odnosu međuzavisnosti. Postoji osam principa resocijalizacije, i to: 1.) princip naučnosti; 2.) princip poštovanja ličnosti; 3.) princip individualizacije; 4.) princip prirodnosti uslova resocijalizacije; 5.) princip svestranosti; 6.) princip jedinstva- koordinacije; 7.) princip realnosti; 8.) princip čuvanja profesionalne tajne. 1. Princip naučnosti Ovaj princip izražava potrebu naučnog utemeljenja prakse resocijalizacije. Neophodna je primjena naučnih dostignuća, saznanja i naučnih zahtjeva u resocijalizaciji osoba s poremećajim u ponašanju. Ovaj princip podrazumijeva i stvaranje uslova i mogućnosti sopstvene naučne produkcije u oblasti resocijalizacije.S obzirom na činjenicu da se proces razvoja nauke progresivno ubrzava, poštivanje principa naučnosti podrazumijeva stalnu, otvorenu i višesmjernu razmjenu naučnih dostignuća među srodnim disciplinama, što uključuje i potrebu za stalnim educiranjem i razmjenom iskustava stručnjaka koji rade u oblasti resocijalizacije. 2. Princip poštovanja ličnosti Princip poštovanja ličnosti maloljetnika podrazumijeva brigu za trajne interese maloljetnika. Ovaj princip podrazumijeva prihvatanje maloljetnika onakvog kakav on stvarno jeste sa svim njegovim potencijalima i slabostima. Uporedo s otklanjanjem slabosti maloljetnika kroz profesionalan, stručan i korektan odnos treba raditi i na otkrivanju postojećih potencijala maloljetnika s ciljem njihovog aktiviranja i razvoja kako bi proces resocijalizacije dao očekivane rezultate 3. Princip individualizacije Princip individualizacije proističe iz posebnosti svakog maloljetnika. Ovaj princip zahtijeva da se proces, ciljevi i zadaci, tako resocijalizacije kao i vrsta, broj i način primjene metoda i tehnika u toku tretmana stalno prilagođavaju potrebama, mogućnostima i individualnim specifičnostima maloljetnika, a ne obrnuto, tj.da se maloljetnici prilagođavaju, odnosno uklapaju u unaprijed pripremljene programe koji su isti za sve. 4. Princip prirodnosti uslova resocijalizacije Ovaj princip posebno je došao do izražaja poslije brojnih istraživanja koja su upozorila na štetnost dugotrajnog života i rada u uslovima relativne izolacije i segregacije. Zapravo, uspostavilo se da se javlja fenomen socijalizacije na zavodske uslove života, kao i
46
stigmatizacije, što u znatnoj mjeri ometa tok socijalne reintegracije mladih po napuštanju zavoda.
5. Princip svestranosti Polazeći od kompleksnosti pojave maloljetničke delinkvencije, princip svestranosti nalaže i potrebu za kompleksnim programom tretmana maloljetnika. Ovaj princip također nalaže da se u proučavanju, tumačenju i prevazilaženju problema maloljetničke delinkvencije moraju uzeti u obzir svi relevantni aspekti svakog konkretnog slučaja. Došlo se do saznanja da u proces resocijalizacije maloljetnih delinkvenata moraju biti uključeni stručnjaci raznih profila. 6. Princip jedinstva- koordinacije Poštovanje principa svestranosti, odnosno uključivanja stručnjaka različitih profila u rasvjetljavanje i traženje najboljeg načina za uspješno rješavanje problema maloljetničke delinkvencije, u praksi često dovodi do rasparčavanja, parcijalizacije, a nerijetko i potpuno suprotstavljenih nalaza. Zato je neophodno da uključivanje stručnjaka različitih profila i njihove aktivnosti budu sinhornizovane, koordinirane i međusobno usklađene. 7. Princip realnosti Princip realnosti zahtijeva da programi resocijalizacije maloljetnika s poremećajima u ponašanju budu na realnoj osnovi, a to znači da se vodi računa o mogućnostima i ograničenjima svakog pojedinačnog maloljetnika i postojećim društvenim uslovima. Pri odabiru programa resocijalizacije ovome se mora posvetiti posebna pažnja, jer u protivnom resocijalizacija neće dati rezultate koji se očekuju. Zato pri odabiru programa resocijalizacije treba odabrati program koji je ne samo najoptimalniji za konkretnog maloljetnika, već i onaj koji ima najviše izgleda da se realizuje. 8. Princip čuvanja profesionalne tajne Ovaj princip nalaže da je stručnjak dužan da čuva povjerljivost i tajnost informacija do kojih dolazi u radu s maloljetnim delinkventima, odnosno da se ovi podaci mogu koristiti isključivo u profesionalne svrhe i u stručnim profesionalnim kontaktima. Socijalni rad u resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata U literaturi se najčešće tretman dijeli na direktni i indirektni. Direktni tretman usmjeren je ka mijenjanju ličnosti maloljetnika prema sebi i prema socijalnom okruženju, i ostvaruje se u neposrednom radu s maloljetnim delinkventom. Indirektni tretman je posredno djelovanje na maloljetnika na način da se direktno djeluje na njegovu sredinu i životne uslove, a u cilju njihovog mijenjanja i usklađivanje s potrebama i interesima maloljetnika, te promjene stava i odnosa okoline prema maloljetniku. Oba pristupa u planu tretmana moraju biti istovremeno zastupljena i ravnopravno tretirana bez favoriziranja jednog ili drugog. Rad s porodicom maloljetnika Struktura porodice, odnosno potpunost i nepotpunost porodice, u literaturi se često navodi kao jedan od faktora rizika pojave maloljetničke delinkvencije. Međutim, nedostatak jednog roditelja nikako se ne može dovesti u direktnu vezu s pojavom delinkventnog ponašanja, posebno zbog činjenice što se u svakodnevnom životu susreću djeca i mladi bez jednog ili oba roditelja s normalnim, skladnim i primjerenim razvojem i ponašanjem.
47
Za pravilan razvoj djeteta mnogo je važnija atmosfera u porodici, odnosi među članovima porodice, ispunjavanje ulog i podrška, posebno najmlađim članovima porodice. Zapravo, porodice koje su očuvane spolja, odnosno u svojoj strukturi, a iznutra su razorene zbog loših porodičnih odnosa, mnogo su rizičnije za pojavu maloljetničke delinkvencije u odnosu na deficijentne porodice u kojima vladaju harmonični odnosi. Saradnja sa školom Za uspješnu resocijalizaciju neophodna je saradnja sa školom koju pohađa maloljetnik. Ova saradnja je nužna, jer se smatra da školski neuspjeh u mnogim slučajevima dovodi do delinkventnog ponašanja. Zapravo, neuspjeh u učenju i školi uopšte smatra se prvim signalom neprilagođenog društvenog ponašanja. Maloljetnici asocijalnig ponašanja najčešće su ličnosti koje su navikle na doživljaje neuspjeha. S druge strane, oni iskazuju snažnu želju za afirmacijom u svojoj socijalnoj sredini Saradnja sa zavodima za zapošljavanje i preduzećima Zapošljavanje maloljetnika posebno je značajno jer se na taj način postiže njegovo osamostalijvanje, čime se povećava mogućnost njegove trajne i potpune reintegracije, prvenstveno zbog toga što se osjeća korisnim članom društvene zajednice. Slobodno vrijeme Organizacija slobodnog vremena i njegovo ispunjavanje korisnim sadržajima spada među najsloženija pitanja u resocijalizaciji maloljetnih delinkvenata. Zadatak socijalnog radnika jeste da pomogne maloljetniku da organizuje na koristan način svoje slobodno vrijeme. Zato socijalni radnik mora prepoznati maloljetnikove afinitete i želje kako bi mu pomogao da ih ostvari. Evaluacija efikasnosti procesa resocijalizacije Evaluacija je tačno utvrđivanje efikasnosti procesa resocijalizacije maloljetnog delinkventa. Zbog niza faktora koji na različite načine i različitim intenzitetom djeluju na tok procesa resocijalizacije i koji se nalaze u vrlo tijesnoj međusobnoj interakciji, evaluacija efikasnosti programa tretmana predstavlja složen posao. U literaturi se naglašava da jedini kriterij evaluacije kojeg je prividno moguće nešto preciznije utvrditi jeste pitanje recidivizma, odnosno ponovnog činjenja krivičnog djela. Zapravo, recidivizam je očigledni indikator neuspješnosti procesa resocijalizacije maloljetnika. Socijalni rad u resocijalizaciju
resocijalizaciji
maloljetnih
delinkvenata
u
ustanovama
za
Tretman maloljetnika u ustanovama za resocijalizaciju ima nekoliko ključnih faza koje se nadovezuju jedna na drugu i na taj način čine jednu harmoničnu, kontinuiranu cjelinu. Najčešće se izdvajaju sljedeće faze: -
Faza pripreme za smještaj u ustanovu; Faza prijema, adaptacije i klasifikacije; Faza neposrednog rada sa vaspitnom grupom; Faza pripreme za otpust; Faza postinstitucionalnog prihvata.
Priprema maloljetnika za smještaj u ustanovu U fazi pripreme maloljetnika za smještaj u ustanovu posebna pažnja treba se usmjeriti na sljedeće: - Priprema samog maloljetnika; - Priprema porodice;
48
- Priprema sredine u ustanovi; - Organizovanje čina „upućivanja“.
Prijem, opservacija i klasifikacija maloljetnika Prvi susret maloljetnika sa ustanovom je posebno značajan, i zato dobro organizovan prijem u ustanovi predstavlja snažan stimulativni faktor u resocijalizaciji maloljetnika. Za adaptaciju maloljetnika na novonastale uslove važan je taktičan prijem. Zato se traži da maloljetnik po mogućnosti dođe u ustanovu u određeno vrijeme, npr.ujutro, na početku sedmice ili školske godine. Također je poželjno da maloljetnik dođe u ustanovu u pratnji roditelja ili drugih bliskih osoba, a obavezno sa predstavnikom organa starateljstva, kako bi ostvario kontakt i usaglasile obaveze u daljnoj saradnji kako bi resocijalizacija dala očekivane rezultate. Tretman maloljetnika u ustanovi Vaspitna grua predstavlja svojsevrsnu organizaciono-metodičku tvorevinu na kojoj se temelji tretman u ustanovi, odnosno resocijalizacije. Vaspitna grupa ima svoje karakteristike kojim se objašnjavaju njene osobenosti i suština, a to su: formalna organizacija; relativna trajnost; ograničen broj članva- mala grupa; vaspitna grupa je i „životna grupa“. Vaspitna grupa je „životna grupa“ zbog činjenice što štićenici dijele isti prostor, imaju iste aktivnosti u isto vrijeme, imaju istog vaspitača i što ispunjava više različitih funkcija od kojih je najznačajnija vaspitnoterapeutska. Priprema za otpust Priprema za otpust, ili intenzivnija priprema za otpust, obuhvata prvenstveno neposredni savjetodavni rad sa maloljetnikom, koji može biti individualni ili grupni. Ovaj savjetodavni rad usmjeren je prije svega eksponiranju i racionalizaciji štićenikovih očekivanja, strahovanja, ideja i planova koji su vezani za njegovu budućnost. Poseban predmet evaluacije u toku ovih priprema treba da predstavljaju prvi utisci i iskustva, poslije kraćih ili dužih boravaka u domicilnoj socijalnoj sredini. Postinstitucionalni tretman Faza postinstitucionalnog prihvata i tretmana je završna faza u procesu resocijalizacije mladih sa delinkventnim ponašanjem. Ovo je faza u kojoj mogu jasno da se vide rezultati rada u ustanovi sa maloljetnikom. Zapravo, ovo je faza u kojoj se vidi da li su svi prethodno uloženi napori rezultirali promjenom ponašanja i dobrom reintegracijom, ili su napravljeni propusti u radu sa maloljetnikom.
49
