1. Uvod
Ovim seminarski radom dobila sam priliku nešto pobliţe upoznati problematiku vezanu uz informacijski pismenost i njeno susretanje s globalizacijskim fenomenom. Informacijska pismenost nema dugu povijest ali je dovoljno duga da je uz globalizaciju napravila rascjepe unutar društva. Upravo u ovom seminaru promatrat ću i medije kao krivce ali i raspršivače dobrih i loših informacija. IzmeĎu ostalog problematiku nepismenih osoba kao i pojam informacije u različitim vidovima nezaobilazno je uočiti. Kroz seminar takoĎer će se usporeĎivati informacijska pismenost kao znanost s ostalim pismenostima te prve trenutke kada je uspostavljena kao koncept pa sve do današnje problematike nepismenosti diljem svijeta. S obzirom na brz razvoj znanja u svim područjima, studentima se tijekom redovitog školovanja ne mogu pruţiti sva znanja i vještine koja će im biti potrebna u budućem radu. Zato je posebno vaţno da se studenti tijekom svog studija nauče kako samostalno učiti. Informacijska je pismenost osnovna vještina koju treba posjedovati svaki student ako ţeli napredovati kao stručnjak u svom području u današnjem globalnom informacijskom društvu.
2
2. Izvori i polazišta informacijske pismenosti i znanosti Informacijska pismenosti kao oblik znanosti nema dugu povijest, ali ima dugu tradiciju. Ljudi su još od davnina drţali do metoda, tehnika i mehanizama prijenosa, pohranjivanja, čuvanja, pretraţivanja sve u svrhu opetovane potrebe za korištenjem odreĎenih znanja. Ubrzanim razvitkom tehnologije potpomognut je proces prijenosa, pohranjivanja, čuvanja i pretraţivanja informacija. Razvojem industrije znanja, od obrazovanja do masovnih medija, sve veći broj ljudi
zaposlen je u tercijarnom
sektoru. Razlog tome je upravo informacijska znanost koja donosi prihode koji su dovoljni za dostojan ţivot,ali i donose dobit drţavi. „Tehnološki razvoj, „eksplozija“ znanja i industrija znanja doveli su do toga da je informacija postala temeljnim razvojnim potencijalom; organizacija razmjene znanja i dostupnosti znanje, je ako ne vaţniji, a ono bar jednako vaţan razvojni potencijal kao i prirodni resursi: materijalni i energetski.“1 Iz toga jasno
proizlazi da je razvoj kompjuterske tehnologije i industrije
omogućio automatizaciju, robotizaciju i kibernatizaciju koji ne samo da su izmijenili tehnološki proces nego i doveli do globalnih društvenih pomaka. Razvoj informacijske znanosti uvjetovan je tehničko-tehnološkim razvojem opreme za obradu informacija sredinom 20. stoljeća.
2.1.Terminologija i koncept informacijske pismenosti Termin informacijske pismenosti prvi put 1974. godine koristi Paul Zurkowski. Informacijska pismenost definirana je kao korištenje informacija na učinkovit način u kontekstu rješavanja problema. Informacijski pismene osobe definirane su od strane Američkog knjiţničarskog društva (American Library Association: ALA) godine 1989. Kao one koje su naučile : kako je znanje organizirano, kako pronaći informacije, kako ih koristiti na razumljiv okolini način . Za sve navedene osobine zaduţen je proces cijeloţivotnog obrazovanja ili još poznatog pod nazivom LLL (Long Life Learning). Pojam informacijske tehnologije i znanosti ali i termin informatike koristi 1
Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str.3.
3
se u različitim jezicima s različitim značenjima. Pa tako npr. informatika u Francuskoj nastao je od riječi Information i automatique, kao sinonim za automatsku obradu podataka. U Njemačkoj termin Informatik sinonim je za znanost o kompjutorima. Rusija izraz informatika označava kao integralnu znanost o informacijama, odnosno kao disciplinu zaduţenu za proučavanje strukture i svojstva znanstvenih informacija te zakonitosti o informacijsko- dokumentacijskoj djelatnosti. Za razliku od Europe, anglo- američke zemlje informacijsku znanost Information Sciences smatraju kao onu znanost koja obuhvaća sva područja ljudske djelatnosti. Uz termine informacijske znanosti i tehnologije takoĎer se javlja i pojam informatologije. Ona univerzalno označava teoriju i praksu emisije, transmisije, akumulaciju, selekciju i apsorpciju informacija, tzv. E-t-a-k-s-a kompleks.
2.2. Povijest informacijske pismenosti
U ranim 70-ima 20. Stoljeća pod
okriljem napretka informacijske
komunikacije i tehnologije razvila se informacijska pismenost koju danas poznajemo. Na samim početcima definirana je kao učinkovito upotrebljavanje informacije koje rješava probleme. Različiti stručnjaci na području informacijskih znanosti odredili su elemente koje svaka definicija informacijske pismenosti nuţno mora sadrţavati. Prvi element je sposobnost učinkovitog traţenja informacije. Ovakav način zahtjeva aţurnost i već naučene osobine razlikovanja bitnih informacija kao i čitanje s razumijevanjem. Drugi element nadovezuje se izravno uz informaciju kao sposobnost vrednovanja informacije te upućenost pri odabiru. Za razliku od prethodnog elementa osoba učenjem stječe sposobnost razlikovanja bitnih činjenica od onih koje su manje bitne ili pak nebitne. Ovaj element učenici usvajaju pisanjem seminara, eseja prikupljajući graĎu iz različitih izvora od interneta do knjiţnice. S druge strane osoba koja ocjenjuje i vrednuje stečene navike je učitelj koji uočava napredak učenika te potiče učenike na daljnji rad. Treći element predstavlja lakoću i lagodnost korištenja širokog raspona medija. Prema posljednjim istraţivanjima jasno je postavljen Internet kao vodeći medij. Upotreba interneta kao izvora informacija ima svoje prednosti ali i nedostatke. Prednosti su udobnost, komfor koji pruţa okruţenje kuće te vrijeme koje
4
nije ograničeno. Informacija se s interneta moţe pronaći u bilo koje doba dana ili noći. Nedostatci su zapravo gotovo poraţavajući. Vrlo često moţemo pronaći podatke koji su zastarjeli, dakle koji nisu generirani. Osim toga netočne informacije su iznad svega najveća negativnost usvajanja informacije s interneta prilikom čega ljudi vrlo rijetko pokušavaju utvrditi točnost odlazeći u knjiţnice. To je problem novih generacija koje nemaju dovoljno vremena kako bi što više vremena provodile istraţujući u prostorijama knjiţnica kada je na drugoj strani onaj primamljivi komfor kuće i naslonjača. Peti element je učinkovitost prenošenja informacija okolini. Način i učinkovitost prenošenja informacija danas je umnoge razvijeniji no što je to bivalo prije. Televizija, radio, knjige,tisak te Internet postali su vrlo moćan medij prenošenja informacija okolini na pristupačan i jednostavan način. Način na koji se informacije prenose unutar ovih medija je vrlo rasprostranjen i duboko seţe u ljudske ţivotne navike. Svatko odlučuje na koji način i kada ţeli čuti odreĎenu informaciju koje su kao neprovjerene ostale u zraku. Ljudi često poseţu za ovakvim oblicima primanja informacija iako svjesni problema pouzdanosti i vjerodostojnosti kao negativnosti takvog načina prikupljanja informacija.
2.3. Definiranje fenomena informacijske znanosti
Kada je riječ o informacijskoj znanosti jasno moţemo govoriti kao informacijsko znanosti kao definiciji te kao pojmu. Kao definicija ono odreĎuje što neki fenomen jest, a pojam za razliku od definicije usredotočen je na pojam koji upućuje na način gledanja ili interpretiranja nekog fenomena. „Dosadašnje rasprave o definiciji informacijske znanosti nisu dovele do konsenzusa o njezinom predmetu, ali dominira shvaćanje da ona proučava komunikacijske procese ; nisu pojasnile što je to informacija, ali je prihvaćeno da je informacija osnovni fenomen proučavanja informacijske znanosti; nisu usvojile jedinstvenu teoriju za proučavanje informacije u komunikacijskim procesima, ali su usvojile relevantnost kao ključni pojam za interpretaciju tih procesa; konačno ne postoji suglasnost ni oko toga da li je
5
informacijska znanost znanost, ali postoji suglasnost da što prije treba definirati njezine teorijske osnove“2
3. Informacija- fenomen informacijske znanosti
Kada je riječ o informacijskoj znanosti temelji su postavljeni u značenju riječi informacije kao fenomena i komunikacije kao procesa koji se odvija uvjetovano informiranjem. Informacija je postala glavni pojam svih znanosti koje se bavi nekim vidom simboličke komunikacije. Prema tome ona seţe u područja od matematike pa sve do kompjuterskih znanosti, od logike do lingvistike, od elektronike do bibliotekarstva, od humanističke znanosti i umjetnosti do dokumentaristike, od društvenih znanosti do medicine. Tako moţemo jasno doći do saznanja da je upravo informacija postala interdisciplinaran fenomen svih znanosti, što nikada nije dovelo u pitanje kompleksnost informacije kao fenomena. „ Iako traganja za jednoznačnim odreĎenjem informacijskog termina nisu dovela do opće prihvaćene definicije obavijesti, ona su u velikoj mjeri pridonijela konsoldiranju informacijske znanosti. Rezultati te konsoldacije su pokušaji da se sustavno izloţe postojeće definicije informacije, predloţe klasifikacije informacijskih koncepcija te preusmjeri teorijski interes s odreĎivanja definicije na proučavanje pojma obavijesti ( pojmom se nastoji razumjeti i interpretirati sam fenomen, dok se definicijom nastoji odrediti što informacijski fenomen jest)“3
1. Informacija kao fenomen
2 3
Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 11. Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 13.
6
3.1 Informacija osnovni fenomen
„Na odreĎen način najambicioznije su definicije obavijesti kao općeg informacijskog fenomena, jer odreĎen broj znanstvenika zagovara tezu da se informacijska znanost treba baviti informacijskim fenomenom u svim njegovim aspektima. U tom slučaju i informacijska znanost bi trebala biti opća znanost o informacijama.“4 Informacijska pismenost u tom i takvom smislu pronalazi svoje svojstvo u svim informacijama te općoj kulturi koja nas okruţuje. Informacijska znanost s jednog gledišta odnosi se na informacije i svijet informacija a pismenost na tek segment opće ljudske nauke tijekom ţivota. Dakle moglo bi se reći za čovjeka u ovom stoljeću da je onoliko „teţak“ koliko je informiran.
3.2. Informacija kao svojstvo materije
Interpretaciju obavijesti kao kategorije i kao svojstva materije zastupa većina autora već više od dvadeset godina. Osnova njihovih teza je ta da informacija ima tumačenje kao odraz stvarnosti, odnosno kao rezultat spoznaje objektivne stvarnosti. Za razliku od prvotne teze drugi dio autora zaključio je da je informacija ima inherentno dvojstvo : ona je fundamentalno svojstvo i materije i svijesti. Iz takvih razloga razlikuju se dva osnovna pogleda na informaciju prvenstveno kao objektivnu,a zatim kao subjektivnu ili još poznatu pod nazivom idealna informacija. Objektivna informacija predstavlja svojstvo materije dok subjektivna informacija predstavlja odraz individualne svijesti o objektivnoj materijalnoj teoriji. Tako su dvije teze imale djelomično zajednička svojstva jer bit svake od njih leţi u informaciji oko nas.
4
Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str 13.
7
3.3. Informacija kao značenje
Teorija semantičke informacije se zasniva u tome da ona treba biti predmet proučavanja informacijskih znanosti te svoju pozornost treba usredotočiti na primatelja i što točno on moţe naučiti iz informacije jer je bit informacije da je lako prenosiva te ujedno i razumljiva svim iz okoline.
3.4. Informacija kao događaj
Teza informacije kao dogaĎaja razmatra se kao poseban dogaĎaj u komunikacijskom procesu. Teorija u pogledu informacije kao dogaĎaja dijeli se na dva neovisna sustava. Jedan sustav proizlazi od izvora ,svrhe, jezika i medija a rezultira se grafičkim zapisom. On teţi izmijeniti sliku koju prima primatelj. Drugi sustav polazi od primatelja njegovih znanja i poznavanja jezika te medija. Ovaj sustav drţi do toga da je primatelj u procesu komunikacije voljan mijenjati svoje predodţbe i razmišljanja. „U tom kontekstu A. D. Pratt (1977) obrazlaţe sljedeću definiciju: Informacija je promjena predodţbe ( image) do koje dolazi kada se primi poruka.“5
3.5. Informacija kao reducirana neizvjesnost Teorija informacije kao reducirane neizvjesnosti proizlazi iz prethodne Prattove teze o informaciji kao dogaĎaju. TakoĎer kao i prethodna ona se dijeli na dvije teorije što odreĎuju informaciju. Prva teorija govori kako je informacija smanjenje neizvjesnosti posredstvom komunikacijskog procesa. Druga teorija govori kako informacija predstavlja vrijednost podatka za odlučivanje , odnosno ona postaje sredstvom za rješavanje i umanjivanje neizvjesnosti koja nastupa. 5
Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18.
8
„Tako bi informacija bila ona vrijednost podataka koja se očituje u razlici za primaoca prije, odnosno poslije primanja podataka.“6
3.5. Informacija kao znanstvena činjenica
„Teorija o znanstvenim informacijama nastoji operacionalizirati strukturu znanja sljedećim hipotezama : a) informacijska znanost bavi se samo znanstvenim informacijama, b) znanstvene obavijesti mogu se klasificirati prema osnovnim karakteristikama, c) prema sadrţaju, znanstvene se informacije mogu podijeliti na informacije o znanstveni činjenicama, informacije o znanstvenim hipotezama ili teorijama te informacije o osnovama neke znanosti ili discipline; sve tri vrste informacija osnova su za donošenje odluka.“7 Znanstvene informacije u svijetu komunikacijskog procesa te informacijske pismenosti dio su znanosti koja svoje teorije razmatra i donosi u obliku hipoteza. Hipoteze klasificiraju sadrţaj informacije kao i činjenice koje se saţimaju o obliku teorija.
3.6. Informacija kao struktura Informacija se nikako ne moţe promatrati samo kao dogaĎaj ili proces jer je upravo ona rezultatom odreĎenog procesa te se moţe oblikovati u organizaciju ili strukturu koja se kao takva moţe proučavati zasebno. „Informacija pridruţena tekstu je konceptualna struktura modificirana od strane emitera (generator `s ) ( putem svrhe , namjere, znanja o stupnju primaočeva znanja) a njoj je podloga vanjska struktura ( tj. jezik ) teksta.“8
6 7
8
Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18. Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18 Tuđman, M. Teorija informacijske znanosti Zagreb: Informator,1986., str. 18.
9
4. Mediji kao raspršivači informacije Mediji predstavljaju kompleksan pojam koji obuhvaća sve sustave javnog informiranja. Prvenstveno sluţi u namjeni diseminacije vijesti
, audio –
vizualnih sadrţaja sve u svrhu informiranja javnosti, obrazovanja te zabave najširih slojeva društva u zemlji. Oni imaju veliki utjecaj na društvo diljem svijeta. U različitim oblicima medij pronalazi način diseminacije informacije primatelju na što jednostavniji način. Vodeći mediji ovih dana su Internet, televizija i radio te tiskovine. Na taj način pristup informacijama je rasprostranjeniji i omogućen je lak pristup svim ţeljenim informacijama u trenutku kada to osoba ţeli. Svi imaju pravo na informiranje i slobodu govora što je od iznimne vaţnosti. Informacija gledana kao koncept moţe imati mnoštvo značenja od svakodnevnih pa do tehničkih uporaba. Stručnjaci smatraju da je informacija preduvjet za stvaranje informacijsko opismenjenog naroda u informacijskom razdoblju tj. razdoblju znanja. Informacijska pismenost u razdoblju znanja predstavlja odlučujući dio. Upravo ona moţe biti dijelom opće ljudske nauke, opće informiranosti kroz medije ili pak stečenog odnosno naučenog oblika usvojenih informacija. Ponekada mediji manipuliraju informacijama,a primatelju serviraju ono što je potrebno da bi se što lakše informacija prenosila i kako bi ju on što lakše usvojio i pohranio.
4.1. Internet Internet je dio tehnologije koja sve više i ubrzanim ritmom potiskuje zapisanu riječ na listovima papira. Izravan konkurent tiskovinama kao što su časopisi, knjige ali i novine. U jednakoj mjeri dostupna je informacija i na papiru i na internetu. Na internetu se moţe pronaći ono što u tom trenutku ţelimo znati iz udobne stolice ili fotelje u komforu kuće. Dakako koliko god da je Internet znak lake dostupnosti informacija korisnicima i primateljima on je takoĎer i jedan od nepouzdanijih medija. Pojedine stranice mogu ponuditi korisnicima krive ili zastarjele informacije upravo iz razloga što je administrator izvlačio svoj članak iz konteksta nečije izjave ili na
10
temelju vlastitog osvrta na situaciju. Zastarjele informacije uzrok su neodrţavanja stranica te „mrtvih linkova“ koje korisnik nije u mogućnosti otvoriti jer je istekao odreĎeni vremenski rok. Nadalje Internet se moţe smatrati porokom novih generacija koje nemaju dovoljno vremena za pisanje i istraţivanje po knjiţnicama te se upućuju na Internet i uz „copy – paste klikova“ stvore osvrt na zadanu temu. Prednost interneta znatno djeluje primamljivije nego odlazak u knjiţnicu i usporeno traganje po knjigama koje oduzimaju previše vremena.
2. Internet kao najveći utjecaj na razvoj informacijske pismenosti današnjice
4.2. Televizija
Televizija danas predstavlja jedan od najutjecajnijih medija na svijetu. Ona utječe na djecu, mlade i starije. Ljudima daje primjere, uzore ali i širi informacije. Informacije koje gledatelj prima uglavnom su zapisani u zvuku i slici,ali dovoljni da bi ostavili utjecaj na ljude. Sa sociološkog pogleda ona djeluje na emocije kao niti jedan medij. Televizijska slika najpotpunije i najsaţetije prenosi informacije snaţnije od bilo kojega drugog medija djelujući na svijest primatelja. Upravo iz takvih razloga se preporuča da gledatelji vrlo kritički pristupe svakoj informaciji, koje ponekad mogu biti neprovjerene ili netočne. Utjecaj televizije kao medija na najmlaĎe ima i neke negativne strane kao što je nasilno ponašanje zbog neprimjerenih sadrţaja i nasilja koje se prikazuje u obilju. Ako se televizija promatra kao raspršivač informacije ona je
11
vrlo pristupačna i osigurava udobnost doma, no jednako kao i drugi mediji ima svoje negativnosti.
4.3. Radio Jednako kao i televizija djeluje na širu javnost i svoju publiku informira raspršujući im nove vijesti iz zemlje iz svijeta. Radio obiluje subjektivnim viĎenjima voditelja koji je pročitao informacije iz nekog članka te izmeĎu redaka iznosi svoje viĎenje i svoj stav. Na taj način djeluje na svijest slušatelja stvarajući im mišljenje na odreĎenu temu. Kao i svi ostali mediji radio emisije i radio prijenos lako je dostupan. U udobnosti vlastitog kreveta ili automobila moţe se saznati koja su dogaĎanja u svijetu aktualna.
3. Radio kao raspršivač informacije
4.4. Tisak
Tisak je naziv za sva tiskanja izdanja koji podrazumijeva novine, časopise, revije i magazine. Kao i ostatak medija posjeduje moć raspršivanja informacija ali u obliku tiskane riječi na papiru. Ovaj oblik širenja informacija daje pravo novinaru da piše upravo ono što je pretpostavljeno da bi moglo imati najviše interesa u društvu. Oblik informacija koje se pročitaju u novinama i časopisima ne znači nuţno da je točan ili provjeren kao i kod radija i televizije gdje novinske agencije izvještavaju javnost na temelju odreĎenih izvješća koja su ponekad napisana izmeĎu redaka i
12
kontekst koji ne znači nuţno da je istinit. Novinari kao oni koji stvaraju informaciju su informacijski pismene osobe koje su u informacijskom razdoblju shvatile bit informiranja i ţele ga na jednak način prenijet čitateljima u obliku pohranjene informacije na papiru kako bi se potaknula svijest i bit širenja informacije. Čitatelj moţe pročitati informaciju usvojiti ju, upotrijebiti u druge svrhe ili na što jednostavniji način prenijeti ju drugom sugovorniku.
4. Tisak kao pisana informacija na papiru
5. Informacijski pismena osoba
Pismenost je u 21. Stoljeću postalo temeljnim ljudskim pravom, sredstvo za osobni napredak u društvu, a mogućnosti obrazovanja ovisit će sve više o pismenosti. Obrazovanje kao ključan čimbenik razvoja društva odgovorno je za prilagodbu društva na sve veći tehnološki napredak te prilagodbu na informacijsko razdoblje. Kada je u pitanju informatička tehnologija sve više uz njega pronalazimo i pojam informacijske pismenosti. U takvom pogledu ona je uviĎanje potrebe za informacijom te posjedovanje znanja o tome kako pronaći , procijeniti, iskoristiti na najbolji način i što efikasnije uporabiti sve informacije koje su na raspolaganju u svrhu rješavanja odreĎenog problema ili pri donošenju odluka. Informacijski pismena osoba nekoć je morala znati samo čitati i pisati. Danas informacijski pismena osoba mora imati niz sposobnosti osim poznavanja vlastitog jezika i pravilne uporabe gramatičkih i interpunkcijskih osnova. Veliki utjecaj na informacijsku pismenosti ima ispreplitanje informatičke pismenosti jer je sve veća zastupljenost informacija na internetu te je tako stvorena potreba za poznavanjem osnova kompjuterske tehnologije. Osim
13
informatičke pismenosti i medijska pismenost ostavlja veliki utisak na informacijsku pismenost. Putem medija se raspršuje niz informacija i poruka koje mogu biti korisne, ali mogu i djelovati informirajuće za opće ljudsko znanje cjeloţivotnog obrazovanja. Informacijski pismena osoba zna kako prepoznati potrebu za informacijom, analizirati i vrednovati valjano zaprimljenu informaciju. Nakon zaprimanja informacije pismena osoba bi trebala biti sposobna za pohranu informacije te širenje iste na okolini razumljiv i prihvatljiv način. U načelu pismena osoba bi bila osoba koja je naučila kako učiti. Takva osoba je naučila i zna kako je znanje organizirano, kako se koristiti informacijama te kako ih prije svega pronaći, kako informacije iskoristiti i preraditi na način da i drugi mogu na njihovom primjeru učiti. Osoba koja posjeduje takve osobine sposobna je i za cjeloţivotno učenje jer je sposobna pronaći i iskoristiti informaciju na valjan način.
5.1. Nepismenost u Hrvatskoj
Hrvatska kao zemlja u oporavku od ratnih stradanja i neimaštine vrlo malo je imala sposobnosti pobrinuti se za svoje stanovnike i njihovu naobrazbu. Još od prije je poznato da je ţenama bilo onemogućeno obrazovanje jer se ustrojstvo obitelji drugačije rasporeĎivalo. Ţensku djecu se ostavljalo u kući i učilo se kućnim poslovima, a tako su vrlo rijetko mogle doći u kontakt s obrazovanjem. Muška djeca su bila budućnost i stup budućih obitelji te se u njih ulagalo, odnosno obrazovani su jer se smatralo da će oni morati prehranjivati svoje obitelji i predstavljati svoju obitelj u gradu. U pojedinim dijelovima zemlje škole su bile odveć udaljene ili ih nije bilo pa je tako dio stanovništva ostao zakinut. Te posljedice se zamjećuju i danas na postotku stanovnika koji su nepismeni u pogledu čitanja i pisanja. Kroz godine taj se postotak smanjuje jer stanovništvo u većini slučajeva odlazi na osnovno obrazovanje i usvaja sposobnosti pisanja i čitanja. Razvojem tehnologije i medija promijenio se status pismenosti i onoga što on sve podrazumijeva kako su se kriteriji povećali. Prema tome pismena osoba osim što mora znati čitati i pisati te poznavati vlastiti jezik ona mora znati koristiti novu tehnologiju te biti upućena u medijska, kulturna i politička dogaĎanja i kolanje bitnih informacija za društvo uopće.
14
5. Nepismenost je i dalje veliki „neprijatelj“ društva
6. Cjeloživotno učenje ( LLL ) kao kompetencija informacijske pismenost
Koncept cjeloţivotnog učenja zamisao je usustavljivanja učenja u svim ţivotnim razdobljima (od rane mladosti do starosti) i u svim oblicima u kojima se ostvaruje (formalno, neformalno i informalno). Učenje je pritom kontinuirani proces u kojem su rezultati i motiviranost pojedinca za učenje u odreĎenom ţivotnom razdoblju uvjetovani znanjem, navikama i iskustvima učenja stečenima u mlaĎoj ţivotnoj dobi. Uz koncept cjeloţivotnog učenja najčešće se vezuju ciljevi ekonomske prirode ali u posljednje vrijeme i kao kompetencija informacijske pismenosti S druge strane ne smiju se zanemariti jednako vaţni ciljevi koji pridonose aktivnijoj ulozi pojedinca u društvu. Ti su ciljevi poticanje društvene uključenosti, razvoj aktivnoga graĎanstva te razvijanje
individualnih
potencijala
pojedinaca.
Pojam cjeloţivotno učenje često se zamjenjuje izrazom cjeloţivotno obrazovanje, no vaţno je istaknuti da ta dva pojma nisu jednaka. Obrazovanje obuhvaća samo organizirano učenje, a učenje je širi koncept koji uključuje i nenamjerno, neorganizirano i spontano stjecanje znanja te se moţe provoditi cijeli ţivot. U proteklih četrdeset godina cjeloţivotno učenje se od početne ideje razvilo u
15
dominantno načelo i orijentaciju razvoja brojnih nacionalnih obrazovnih sustava. Njegova vaţnost ističe se u nizu meĎunarodnih akcijskih planova, deklaracija, dokumenata i konferencija na primjer Deklaracija UNESCO-ove konferencije. Hrvatska ne zaostaje za ovim trendom te je uključivanjem cjeloţivotnog učenja u strateške dokumente iz područja obrazovanja (na primjer Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju, Plan razvoja sustava odgoja i obrazovanja 2005.-2010., Strategija obrazovanja odraslih, Deklaraciji o znanju HAZU-a) postalo osnovno načelo razvitka hrvatskoga obrazovnog sustava. Cjeloţivotno učenje podrazumijeva: stjecanje i osuvremenjivanje svih vrsta sposobnosti, interesa, znanja i kvalifikacija od predškole do razdoblja nakon umirovljenja. Promicanje razvoja znanja i sposobnosti koje će omogućiti graĎanima prilagodbu “društvu znanja” i aktivnom sudjelovanju u svim sferama društvenog i gospodarskog ţivota te na taj način utjecanje na vlastitu budućnost. U kontekstu cjeloţivotnog obrazovanja uvaţavaju se svi oblici obrazovanja: formalno obrazovanje (npr. tečaj na fakultetu), neformalno obrazovanje (npr. usavršavanje vještina potrebnih na radnom mjestu), i informalno obrazovanje, meĎugeneracijsko učenje (razmjena znanja u obitelji, meĎu prijateljima). Formalno obrazovanje označava djelatnost koja se izvodi prema programima koje je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa radi stjecanja stručnog znanja, vještina i sposobnosti. Nakon završetka takvog programa polaznici dobivaju javnu ispravu. Neformalno obrazovanje označava organizirane procese učenja usmjerene na osposobljavanje i usavršavanje za rad, za različite socijalne aktivnosti te za osobni razvoj. Provodi se u ustanovama za obrazovanje odraslih, trgovačkim društvima, tvrtkama, udrugama, sindikatima, političkim strankama, sportskim društvima, različitim centrima itd. Provodi se neovisno od sluţbenog obrazovnog sustava i ne vodi izdavanju javnih isprava. Informalno obrazovanje obuhvaća aktivnosti u kojima osoba prihvaća stajališta i pozitivne vrednote te vještine i znanja iz svakodnevnog iskustva i raznolikih drugih utjecaja i izvora iz svoje okoline. Ono je prirodna pojava u svakodnevnom ţivotu i za razliku od formalnog i neformalnog obrazovanja ne mora se odvijati svjesno.
16
6.1. Studenti i informacijska pismenost S obzirom na brz razvoj znanja u svim područjima, studentima se tijekom redovitog školovanja ne mogu pruţiti sva znanja i vještine koja će im biti potrebna u budućem radu. Zato je posebno vaţno da se studenti tijekom svog studija nauče kako samostalno učiti. Informacijska je pismenost osnovna vještina koju treba posjedovati svaki student ako ţeli napredovati kao stručnjak u svom području u današnjem globalnom informacijskom društvu, "vještina bez koje se ne moţe preţivjeti.“ Iako je informacijsku pismenost potrebno razvijati na svim razinama obrazovanja, ključno je da takva znanja steknu upravo studenti koji se školuju za buduće nastavnike i profesore u osnovnim i srednjim školama. Kod tih je studenata potrebno ne samo razvijati informacijsku pismenost nego i ukazivati na to što je informacijska pismenost, koje je njezino značenje i kako je razvijati. Na taj će način potaknuti da studenti, kao budući nastavnici, osiguraju razvoj informacijske pismenosti i kod svojih učenika. Nastavnici na visokoškolskim ustanovama trebali bi tijekom predavanja i ostalih oblika rada u nastavi poticati studente na istraţivanje te im pomoći da nauče gradivo, ali i da nauče kako učiti. Jedan od načina za razvijanje, ali i za utvrĎivanje stupnja informacijske pismenosti studenata jest i izrada seminarskih radova. Seminari sluţe za nadgledanje i provjeru napretka studenata u pronalaţenju informacija, njihovoj analizi i vrednovanju te objedinjavanju i objavljivanju kao cjelovitih radova. Pri tome se kao izvor informacija danas više ne koristi samo klasična literatura nego i informacije prikupljene korištenjem suvremenih informatičkih tehnologija, posebno Interneta. Osnovna informatička znanja i vještine koje treba posjedovati informatički pismena osoba stalno se dopunjuju i usavršavaju jer moraju pratiti brz razvoj informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT). Do prije nekih desetak godina ta osnovna znanja uključivala su poznavanje računalne konfiguracije i osnova korištenja operacijskih sustava, elementarnu primjenu programa za obradu teksta, tablične proračune i izradu prezentacija pomoću računala.
17
6.2. E-pismenost
E-pismenost opisuje vrstu "pismenosti" ili spretnost i znanje nuţno za iskorištavanje punog potencijala novih komunikativnih elektronskih medija, kao što sumultimedija, hipermedija, socijalni programi, te virtualni svjetovi. E-pismenost "za digitalne medije što je pismenosti za ispis.". Ona obuhvaća šire kulturne, institucionalne, pedagoške i ideološke implikacije potrebne u tranziciji iz kulture pisane pismenosti u kulturu zasićenu s elektroničkim medijima. "E-pismenost" je termin koji daje ono što je dovelo do ove velike tranzicije koju naše društvo prolazi. Upotreba paralela za "pismenosti": osoba moţe biti pismena ili nepismena, e-pismena ili e-nepismena. E-pismenost povećava i prirodni ljudski potencijal. Ako je pismenost usmjerena na opće vaţeće metodologije znanja, e-pismenost se usredotočuje na pojedinačna stanja uma unutar kojih se odvija znanje. E -pismenost kao svaka definicija o pismenosti u sebi mora sadrţavati sljedeće elemente:
sposobnost učinkovitog traţenja informacija,
upućenost pri odabiru i vrednovanju informacija,
lakoća i lagodnost korištenja širokog raspona medija,
svijest o problemu pouzdanosti i vjerodostojnosti informacija,
učinkovitost prenošenja informacija drugima.
6. E – pismenost –budućnost informacije
18
6.3. Informatička znanja preduvjet za informacijsku pismenost
U današnje doba informatička pismenost bitan je preduvjet za informacijsku pismenost, a posebno je potrebna pri pronalaţenju informacija. Računala omogućuju dostup do informacija u svako doba i sa svakog mjesta te su tako studentima dopuna korištenju knjiţnica na fakultetima s većinom klasičnom tiskanom literaturom. Iako je pronalaţenje informacija samo jedna od sposobnosti koja čini informacijsku pismenost, ipak je taj prvi korak nuţan za prelazak na kvalitetnu analizu i obradu informacija. Zato je vaţno krenuti i s informatičkim opismenjivanjem studenata, ali je bitno napomenuti da se tu ne smije stati. Nije dovoljno studente samo naučiti korištenju računala i računalnih programa koji će im pomoći pri prikupljanju i obradi informacija. Treba ih naučiti ne samo kako da prikupe informacije, na primjer uz pomoć odgovarajućih internetskih programa, nego i kako da ih i iskoriste. Informacijski pismena osoba razumije ulogu računala u procesu traţenja informacija, ali je isto tako svjesna kako uspješno pretraţivanje ovisi najviše o njoj samoj.
7. Informacijska pismenost kao globalna politička i obrazovna odrednica Ostvarivanje informacijske pismenosti danas je zajednička odgovornost mnogih kao što su obrazovne ustanove, kulturne ustanove, profitabilnih organizacija, vlade i gospodarstva. Prva od ustanova koja ističe potrebu razmišljanja o budućnosti je naravno Unesco. Prema njegovim procjenama pristup podatcima informacijskom društvom znatno je osiguran tehnologijom. Pomoću tehnologije društvo je u stanju puno brţe obraĎivati, pohranjivati i raspršivati informacije. Veliki dio dokumenata koji donosi Unesco vezan je za upozorenja o rascjepu koji bi se mogao dogoditi izmeĎu onih koji nisu usvojili osnove upravljanja tehnologijom i onih koji prate sve i uče kroz cijeli ţivot. MeĎu prvima koji su uočili da će se dogoditi rascjep i pokušali
19
premostiti na različite načine razlike koje nastaju su američki knjiţničari.Za razliku od Američkih zemalja i Australije Europa po tom pitanju više nego vidno zaostaje. Ona nije uočila potrebu djelovanja na rascjep ili nema dovoljno stručnih osoba koje bi pokrenule promjene koje bi više nego pomogle smanjiti razliku izmeĎu onih koji su sposobni za cjeloţivotno obrazovanje i onih koji su zaostali. Europa biljeţi tek nekoliko projekata kojima pokušavaju djelovati izravno na problem što se pokazalo poprilično uspješnim. Na globalnost fenomena informacijske pismenosti ukazuje i veliki broj osnovanih institucija te niz dokumenata i strateških smjernica nacionalnih vlada i organizacija diljem svijeta.
7. Globalizacija
20
8. Zaključak
Obrazovanje kao jedan od najvaţnijih čimbenika odgovornih za razvoj društva odgovorno je za prilagodba društva promjenama koje donosi današnje informacijsko doba. Kako bi se te prilagodbe uspješno ostvarile, nije dovoljno promijeniti i osuvremeniti samo sadrţaje učenja. Jednako je vaţno unijeti promjene nastavnih metoda. Informacijski pismena osoba jest ona osoba koja je naučila kako učiti. Ona zna učiti jer zna na koji je način znanje organizirano, kako naći informacije koje su joj potrebne i kako preraditi i koristiti naĎene informacije na način da i drugi mogu učiti iz njih. To je osoba pripremljena za cjeloţivotno učenje jer uvijek moţe pronaći informacije potrebne za bilo koji zadatak ili odluku koju mora biti u stanju donijeti pravodobno i na što efikasniji način. S obzirom na brz razvoj znanja u svim područjima, studentima se tijekom redovitog školovanja ne mogu pruţiti sva znanja i vještine koja će im biti potrebna u budućem radu. Zato je posebno vaţno da se studenti tijekom svog studija nauče kako samostalno učiti te kako se sluţiti informacijama koje su oko nas. Nepismenost i danas predstavlja jednu od velikih briga diljem svijeta. Različite zemlje kao npr. Amerika ili Australija zabrinute situacijom su osmislile program za smanjivanje drušvenih razlika i nepismenosti ne samo u njihovim zemljama.
21
LITERATURA
Knjige: 1. TuĎman, M.:“ Teorija informacijske znanosti“, Informator,Zagreb,1986. 2.Lasić – Lazić J. : „Informacijske znanosti u procesu promjena“, Zavod za informacijske studije, Zagreb, 2005. 3.Lasić – Lazić J., Laszlo M., Boras D., : „Informacijsko čitanje“ , Zavod za informacijske studije , Zagreb,2008.
Internet stranice:
http://edupoint.carnet.hr/casopis/17/clanci/1 http://www.poslovniforum.hr/about02/ob_934.asp Članak: Špiranec S.: Informacijska pismenost - ključ za cjeloţivotno učenje Rujan 2003. / godište III / ISSN 1333-5987
Slike: www.google.hr
22
