UVOD S obzirom na kompleksnost tematike, nužno je ograničiti područje rada jer o Augustinu se dadne pisati mnogo više no što bi vjerojatnošću stalo i u jednu knjigu. Dakle, prvenstveno slijedi prikaz života Aurelija Augustina jer je važno prikazati kako se Augustinova misao temeljito promijenila tijekom njegova života, bitno je obratiti pozornost što se događalo u njegovu životu i što je utjecalo na njega pa tako i na njegovu teološku misao. Nakon toga slijedi pregled pregled pisanih pisanih djela Augustina. Augustina. Augu Augustin stin je bio jedan od najplodnijih i najutjecajn najutjecajnijih ijih pisaca pisaca kršćanskog i zapadnog svijeta. Uzevši u obzir širinu područja kojima se Augustin bavio čini se najpraktičniji kroz pregled njegovih djela u sažetim crtama iznijeti teme koje su okupirale njegovu misao. Na koncu slijedi kratki pogled na njegovu filozofiju i teologiju stvaranja. 1. Život Život Aur Aurel elija ija Au Augu gust stin inaa Među latinskim Ocima, i šire među crkvenim piscima, pa i generalno gledano, Aurelije Augustin je jedna od najdominantnijih ličnosti čovječanstva. Osoba koja je zaokupila zapadnu misao sve do 13. stoljeća, a čak ni utjecaj aristotelistički usmjerenog Tome Akvinskog nije zasjenio ostavštinu Augustina, kojom nas je zasvagda zadužio. U razdob razdoblju lju djelov djelovanja anja Aug August ustina ina realizi realiziraju raju se dva pov povijes ijesno no bitna bitna dog događa ađanja. nja. Prvanstveno Konstantin je 313. godine izdao Milanski edikt kojim je dopušteno ispovijedanje kršćansta, da bi ga potkraj istog stoljeća car Teodizije, ediktom Cunctos populos, proglasio državnom religijom. 392. čak je zabranio sve poganske religije u carstvu. U takvim povijesnim okolnostim rođen je Aurelije Augustin 13. studenog 354. godine u Tagasti, u provinciji Numidiji, na obali sjeverne Afrike. Otac mu je poganin Patricius, gradski službenik, i ne baš imućan. Majka mu, sveta Monika, bila je pobožna kršćanka. Prema tadašnjim obićajima Augustin nije bio kršten, već samo upisan u katekumene. Kao dječak je učio latinski, aritmetiku, i ne baš drag mu, grčki, u rodnom mjestu. Sa sedamnaest godina, 365. godine, odlazi u Madauru kako bi nastavio obrazovanje, te je stekao osnove znanja latinske literature i gramatike. Navodno mu je tada, sa 16 godina, ponestalo novaca te se morao vratiti u Tagastu, a tu je upao u nevaljalo društvo nekih izgrednika. Iako je njegova majka uspjela ostaviti pečat kršćanstvau njemu, Madaura je bila veliko pogansko mjesto koja je vjerojatno učinila svoj početni utjacaj prema sve većoj ravnodušnosti vjeri njegove majke. 370./371. godine umire mu otac, koji je i sam prešao na kršćanstvo te je kršten neposredno prije smrti. Iste godine Augustin odlaz odlazii u Kartagu gdje je započeo započeo svoj studij retorike. Kartaga je u to vrijeme bila velika trgovačka luka u kojoj je nesumljivo cvao razuzdan život. Augustin je tu imao priliku biti pod utjecajem raznih obreda koji su pristigli s istoka, a razvratna narav cijele atmosfere koja je vladala u Kartagi u spoju sa Augustinovom južnjačkom naravi učinila je posljednji korak u njegovu raskidu s kršćanskim mentalitetom. Tada uzima ljubavnicu, s kojom je dvije godine kasnije imao i sina, Adeodata. Tada je imao osamnaest godina i iako je vodio raskalašen život u studijima nije imao nikakvih problema. Hortensius koji U tom vremenu, sa devetnaest godina, susreo se sa Ciceronovim djelom Hortensius je učinio preokre preokrett za Augustina Augustina i potaknuao potaknuao ga ga da kroz filozofiju filozofiju traži istinu. istinu. Problematika Problematika koja koja se tada očitovala očitovala sastojala se u metodi metodi traženja istine. Na vagi su bili vjera ili razum. Kako mu Biblija nije bila bliska srcu, što zbog hrapavog jezika, što zbog nezgrapnog latinskog prijevoda, gdje se najvjerojatnije radilo o Vetus italici, tu su nastajale dvojbe. Problematika je bila i u tome što Augustin jest prihvaćao Krista, ali ne i Crkvu. U okviru svega toga on se 374. godine pridružuje pridružuje manihejskoj manihejskoj sekti. Oko devet devet godina godina proveo proveo je kao slušač (auditores) (auditores) među mahinejcima. Problematika koja je mučila najviše Augustina je bila teodicejskog porijekla. S obzirom da kršćanstvo objašnjava da je Bog dobar i stvorio je dobar svijet, kako je onda mogu moguće će da post postoj ojii zlo. zlo. Au Augu gust stin in je u tome tome vidio vidio nelo nelogi gično čnost st koja koja je bila bila razr razrije iješe šena na u manihejskom dualizmu. Ono je naučavalo kako postoje dva suprotna načela: dobro i zlo. Ta dva
načela su vječna, a svijet i čovjek sam su nastali iz njihova sukoba. Ono što je vrlo bitno u ovakvu shvaćanju za Augustina jest da je čovjek promatran kao spoj svijetla, dio kojeg je duša, i tame kojoj pripada tijelo. S obzirom na Augustinovu sklonost potpadanju strastima i čulnim slabostima, ovaj materijalistički nauk logički mu je objašnjavo takove njegove porive. Vraća se u Tagastu gdje predaje latinsku književnost i gramatiku, a iste godine odlazi u Kartagu gdje otvara vlastitu školu retorike. Tamo živi sa svojom ljubavnicom i sinom. Njegova majka je molila i oplakivala sina, bojeći se da će ga velegradski Rim još više uništiti, a domaći biskup ju je tješio govoreći kako „dijete tolikih suza ne može propasti“. 1 U razdoblju pred odlazak u Rim, 383. godine, već su se počela javljati neka pitanja na koja mu čak ni manihejski biskup nije mogao dati zadovoljavajuće odgovore. U poljuljanoj vjeri on odlazi u Rim u potrazi za poslušnijim studentima i boljim prilikama za vlastitu karijeru. U Rimu otvara školu retorike, no ovaj put mu probleme ne stvara ponašanje studenata već njihova sklonost da mijenjaju školu u vrijeme isplate predavača. Kako je dobio mjesto predavača retorike u Milanu on 384. odlazi tamo. Zahvaljujući propovjedima svetog Ambrozija, milanskog biskupa, u svojoj poljuljanoj vjeri u maniheizam, počinje biti blagonaklon kršćanstvu. Ambrozijeve propovjedi i razgovori s njime utjecali u mnogo na Augustinovu vjeru. U međuvremenu je raskinuta veza s Aedodatovom majkom. Njegova vlastita majka je navaljivala da se oženi, no on je umjesto toga uzeo novu ljubavnicu, iako ni ta veza nije potrajala. U to vrijeme se susreće s neoplatonizmom koji ga oslobađa vezanosti uz materijalistička objašnjenja svijeta. Smislena mu se čini također i predodžba zla u smislu nekog nedostatka odnosno lišenosti, jer jedan od glavnih problema koje je Augustin i vidio u kršćanstvu dolazio je od nemogućnosti logičnog objašnjenja postojanja zla. Ova shvaćanja su ga potaknula da ponovno počne čitati Novi zavjet. Čitanje poslanica svetog Pavla je sada vršilo svoj utjecaj, i ukazivalo na život u poniznoj mudrosti u Kristu. Svećenik Simplicijan mu govori o primjerima ljudi koji su se i u starijoj dobi preobratili i preokrenuli svoj život. To izrazito utjeće na Augustina, ali je još uvijek u borbi. Njegove južnjačke strasti konastantno su mu stvarale problem, jer ih se nikako nije mogao u potpunosti osloboditi i pronaći traženi spokoj. Silno je tražio mir samoće kako bi mogao razumijeti unutarnja previranja koja su se dešavala u njegovoj duši, stoga se povukao u vrt svoje kuće u Milanu. Ovdje je plačući zazivo Boga za pomoć i uto začuo dječji glasić kako mu govori: „Tolle, lege! Tolle lege!“ – uzmi i čitaj.2 Uzeo je Bibliju i tekst koji je otvorio i počeo čitati bio je iz Poslanice rimljanima: "Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!" (Rim 13,12-14). Ovo je bio odlučan trenutak za Augustinovo konačno prepuštanje vjeri i Bogu. 386. godine napustio je stoga učiteljsku službu, pod izlikom plućne bolesti, i povukao se u samoću u Cassiciacum, imanje njegova prijatelja Verekunda, kako bi se pripremio na krštenje. U ovom razdoblju piše djela Contra Academicos, De Beata Vita, De Ordine, te započinje djela Soliloquia i De Musica. 3 Kada se vratio u Milano krstio ga je sam sveti Ambrozije, kao i njegova sina Adeodata i prijatelja Alipija, na Veliku subotu 387. godine. U međuvremenu je njegova majka stigla u Italiju te doživjela dan krštenja svog sina kao najsretniji dan u životu, a Augustin je konačno pronašao traženi mir. U jesen 387. godine zaputili su se u domovinu Afriku, no putem, u Ostiji Monika umire, te se Augustin zadržao u Rimu oko godinu dana. U tih godinu dana piše De libero arbitrio, De Quantitate Animae, De moribus ecclesiae Catholicae et de moribus 1
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost, str. 240. Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavačko-grafički zavod, str. 48. 3 Usp. isto, str. 49. 2
Manichaeorumi.4
Iduće godine, 388., odlazi za Afriku te u Tagasti osniva malu monašku zajednicu. Iako je postojan u tome da raskrsti sa ženama, i odlučuje da se neće nikada ženiti, nije se odlučio zarediti. U potrazi za mjestom za samostan došao je u Hipon gdje ga je biskup iz Hipona odredio za svećenika 391., što je bilo pomalo protiv njegove volje, no dobio je dozvolu od biskupa i osnovao samostan u Hiponu. U tom monaškom razdoblju napisao je De Genesi contra Manichaeos, De Magistro, De Vera Religione, a dovršava i De Musica. 5 U postojanosti svoje vjere sada piše i protiv mahinejaca – De utilitate credendi, De duabus animabus, Disputatio contra Fortunatum, Fide et Symbolo, te protiv donatista piše Psalmus contra partem Donati. 6 395./396. godine bio je posvećen za pomoćnog biskupa, a kada je biskup Valerije umro Augustin ga naslijeđuje. Čitavo zaređenje, od svećeničkog do biskupskog, predstavljalo je za Augustina više žrtvu nego radost jer se morao odreći kontemplativnog monaškog života i podrediti svoje djelovanje crkvenoj zajednici. Sa biskupstvom dolazi i fokusiranje na teološke teme te praktičnu crkvenu djelatnost i organizaciju. Kako donatizam i pelagijanizam uzimaju sve većeg maha, Augustin se žustro borio protiv njihova utjecaja. Uza svo djelovanje u Crkvi i teološke borbe, on i dalje ostaje veoma plodonosan pisac. 411. – 415.godine izdani su carski edikti kojima je donatskim crkvama zabranjeno okupljanje i bogoslužje, što je omogućilo Augustinu da svoje borbene snage usmjeri na pelagijanizam. Piše mnoga djela u antipelagijanskom duhu. 413. počinje pisati De civitate Dei contra Paganos, u dvadeset i dvije knjige iznosi jedno od naj utjecajnijih djela zapadne civilizacije. U daljnjim polemiziranjima objavljuje (415.) Ad Orosium, contra Priscillanistas et Origentas, De Gestis Pelagii, De Gratia Christi etpeccato originali (418.).7 418. godine napokon je osuđen i pelagijanizam. Brojnost Augustinovih djela bit će detaljnije predočena u slijedećem poglavlju, no bitno je napomenuti da u ovom razdoblju dovršava svoje djelo De Trinitate, a djelo De civitate Dei dovršeno je 426. godine. Te iste godine Augustin sebi izabire bikupa pomoćnika kako bi se pobrinuo da ima valjana nasljednika – duhovnika Eraklija, jer je počeo predosjećati da neće živjeti još dugo. Nastavio je pisati sve do kraja, a borio se i protiv arijanizma. Ipak, nije uspio doživjeti Efeški sabor, treći ekumenski sabor, na koji je bio pozvan a koji je bio održan 431. Aurelije Augustin umro je 28. kolovoza 430. godine u svojoj sedamdeset i šestoj godini života, kada su vandali već tri mjeseca okupirali Hipon. 2.
Literalno stvaralaštvo svetog Augustina8
Spisateljska plodnost u Augustinu je zaista iskazala svoju darežljivost. Njegov opus je širok i sestran, a njegova djela možamo raspodijeliti u autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, polemićka protiv hereza, egzegetska, moralno-asketska te pisma i govore. 9 2.1.
Autobiografska djela U njegova autobiografska djela ubrajamo Retractationes (Preispitivanja), gdje kroz dvije knjige potanko prolazi svoj intelektualni razvoj, te pritom kritički pretresa svako saznanje. Djelo je nastalo 412. pa su u njemu dakle preispitana i njegova dotadašnja djela. U autobiografska djela spadaju još i Cofessiones (Ispovijesti), kao jedna od najutjecajnijih knjiga 4
Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavačko-grafički zavod, str.49. 5 Usp. isto. 6 Usp. isto, str. 50. 7 Usp. isto, str. 52. 8 cijela podjela Augustinovog spisateljskog djelovanja bazirana je na podjeli koja se iznosi u djelu: Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost. 9 Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost,str.242.
u povijesti zapada. Sastoji se od trinaest knjiga, koje dijelimo na dva dijela. U prvom dijelu, koji obuhvaća knjige od prve do devete, govori o svojoj mladosti, zabludama u kojima je nekada živio, opisuje svoj život i put ka obraćenju, sve do smrti njegove majke Monike. A drugi dio, od desete do trinaeste knjige, govori o stvaranju s naglaskom na knjigu Postanka. U ovom djelu možemo dobiti zaokruženu sliku Augustinove osobe. 2.2.
Filozofska djela Augustinova filozofska djela obuhvaćaju: Contra Academicos, gdje kao friški obraćenik kroz tri knjige pobija skepticizam akademika. Nadalje, De vita beata (O blaženom životu) gdje kroz jedan razgovor Augustin dokazuje da se prava sreća nalazi u spoznaju Boga. U spisu De ordine (O redu) raspravlja o svom velikom problemu – zlu u svijetu i njegovo mjesto u providosnom redu. Solliloquia (Monolog) govori o epistemologiji transcendencije te o besmrtnosti duše. U De immortalitate animae (O besmrtnosti duše) proširuje dokazivanje besmrtnosti duše iz Monologa temeljem vječnosti istine. U spisu De musica (O glazbi) sadrži šest knjiga u kojima govori o metrici i ritmu. U De quantitate animae (O veličini duše) raspravlja o problematici duše i tijela te pomalo aristotelovski određuje dušu nadležnu u upravljanju čovjekovim tijelom, psihom, moralom te religioznosti. U De libero arbitrio (O slobodnoj volji) gdje kroz tri knjige, od kojih je prva nastala prije zaređenja, a druge dvije za vrijeme svećeništva, obrađuje antropološki vid slobode. Uviđa da je i porijeklo zla u čovjekovom slobodnom odlučivanju. A zahvaljujuć ovom djelu sintagma libertum arbitrium proširila se kroz zapadnu misao. Spis De magistro (Učitelj) naziv učitelja u biti pridaje Bogu, u smislu da Augustin smatra kako se u dubini svakog čovjeka nalazi istina pa je stoga učiteljeva uloga stimulirati proizlaženje istine.
2.3.
Apologetski spisi Apologetski spisi uključuju: De vera religione (Prava religija), spis koji objašnjava kako je kršćanska vjera ona prava, dana božanskim milosrđem za knanjanje Presvetom Trojstvu. De utilitate credendi (O korisnosti vjerovanja) je prvo djelo koje je napisao po zaređenju, a u njemu objašnjava sukladnost razuma s kršćanskim vjerovanjem. De divinitate daemonum (O božanstvu demona) govori o lažnim prproštvima i predskazanjima. Questiones expositae contra paganos razlaže šest pitanja protiv pogana. De civitate Dei (O državi Božjoj) kao jedno od najvažnijih djela kršćanske literature, ali i književnosti općenito, imala je prvenstveno velik utjecaj na srednjovjekovnu misao. 410. Vizigoti su osvojili Rim, a kao krivac tome smatralo se kršćanstvo. Kao odgovor na te optužbe Augustin je 413. započeo pisati ovo kompleksno djelo koje sadrži dvadeset i dvije knjige. Prvih deset knjiga predstavlja apologiju kršćanstva protiv pogana razotkrivanjem njihovih manjkavosti u odnosu na kršćanstvo. Drugi dio predstavlja obrambeno izlaganje kršćanstva. U ovom dijelu on razrađuje i govor o dvije države koji se temelji na sukobu između države Božje koja je civitas dobra, te je kroz judeokršćanstvo, prikaz služenja drugima i ljubavi prema Bogu, te civitas zla koja kroz poganstvo okreće ljubav prema sebi. „Među ovim carstvima vodi se borba koja nikad ne prestaje i providnost Božja vodi onaj dio čovječanstva koji pripada Božjem carstvu, do konačne pobjede u vječnosti.“ 10 Djelo je istovremeno namijenjeno i poganima i kršćanima. Kršćane želi umiriti argumentirajući neutemeljenost poganskih optužbi. Prema Augustinovoj eshatologiji svakog čovjeka odmah poslije smrti čeka pojedinačni i posljednji sud. Bitno je to naglasiti jer su u to vrijeme bile plodne razne reinkarnacijeske varijante pod utjecajem platonizma. 11 U drugom dijelu tumači stvaranje s 10
Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost, str. 244. Usp. Kraljik, Dalibor: Pregled središnjih tema eshatološke misli Augustina Hiponskoga, Kairos: Evanđeoski teološki časopis, 5 (2011), 1 11
naglaskom na anđele čija podjela ukazuje na začetak dviju država. Borba između dobra i zla odražava se i na ljude u tri stvari: problem zla, koje se razumijeva kao privacija dobra, a koje se pokazuje kada ljudski slobodni odabir ne izabire Dobro; problem moralne i fizičke smrti te problem istočnog grijeha. Kroz posljednje knjige pretresa se razriješenje, ali do konačnog suda teško ih je razlikovati. 12 Djelo je završio 426. godine. 2.4.
Dogmatski spisi Dogmatski spisi uključuju De fide et symbolo (O vjeri i simbolu) u kojem piše o detaljnim tumačenjima simbola vjere izlaganih na koncilima u Africi. De diversis quaestionibus tribus (Kniga posvećena izlaganju 83 pitanja) . De diversis questionibus ad Simplicianum (O različitim pitanjima Simplicijanu) je prvo djelo Augustina biskupa, upućeno kolegi biskupu Simplicijanu u Milanu u raspravi o milosti i predestinaciji. De Trinitate (O Trojstvu) predstavlja jedan teološki temeljac za teologiju Presvetog Trojstva. Djelo je pisao dvadesetak godina, a sadrži petnaest knjiga. Prve četiri govore o Biblijskom utemeljenju nauka o Trojstvu, s naglaskom na Ivanovo evanđelje; peta, šesta i sedma knjiga objašnjavaju bitnost božanskog djelovanja i njegova doživljavanja u kršćanskoj povijesti, te obranjuju dogme potpomognute naukom Otaca. Nakon što je obradio Biblijsko dokazivanje Trojstva, u osmoj knjizi započinje s uvodom u mističnu spoznaju Boga potpomonuom razumom, te traži slike Boga u stvorenom. U knjigama od devete do četrnaeste razvija psihološku analogiju sa smislom da je potrebno, ali i moguće, okrenuti se čovjekovu umu (mens) kako bi se pronašlo vestigia Trinitas – tragove Trojstva, u stvorenju. Jer u čovjeku postoji trijadična struktura koja svoje utemeljenje ima u Božjem bitku: mens, notitia, amor (um, spoznaja, ljubav). Posljednja, petnaesta knjiga donosi sažetak i zaključak. Djela poput ovoga drže zasluge za današnje razumijevanje pojma osobe, koje je tada bilo bitno za objašnjavanje respodijele osoba u Trojstvu. Vrlo je bitno u ovom djelu naglasiti i Augustinovo poimanje Duha Svetoga kao Ljubavi koja ujedinuje Oca i Sina. 13 De fide et operibus (O vjeri i djelima) objašnjava kako nije dovoljan samo fideizam, potrebuju se i djela. De fide, spe et caritate (O vjeri, nadi i ljubavi) govori o povijesti spasenja i o milosti Božjoj.
2.5.
Polemička djela Polemička djela su brojna jer je Augustin bio strastveni borac protiv krivojvjerja i heretika. 2.5.1. Pisao je protiv Manihejaca, među kojima je i boravio devet godina kao mlađi. Uvidjevši da je njihovo dualističko učenje lažno te otkrivši da je izvor zla u biti u čovjekovom odabiru istoga on piše brojna protumanihejska djela, poput De Genesi contra manichaeos, Manichaei discipulum, Contra Faustum manichaeum i druga. 2.5.2. Ad Orosium contra priscillianistas et origenistas liber (Oriziju, knjiga protiv proscilijanista i origenista) sadrži savjete upućene njegovu učeniku Oroziju oko 414. kako se ponašati s ovim krivovjerjima. 2.5.3. Protiv donatizma se bori kroz koncile, javne rasprave i spise, i to prvenstveno po pitanju sakramenata. Donatisti su „temeljili valjanost sakramenata na osobnoj svetosti i integritetu onih koji su dijelili sakramente ili presjedali ređenju.“ 14 Neki od spisa su: Psalmos contra partem 12
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost , str. 245 Usp. Domazet, Anđelko: Sveti Augustin Trojstvo, Služba Božja, 50 (2010), 2 14 Glazier, M., Hellwig, K.M., (2005), Suvremena katolička enciklopedija,sv.1, Split, Slobodna Dalmacija d.o.o., str. 221 13
Donati, De baptismo (contra donatistas) libri VII . Po
pitanju zadnjeg spisa bitno je naglasiti kako je po pitanju krštenja Augustin smatro da je valjano i ono podijeljeno od heretika.
2.5.4. Protiv pelagijanizma se bori prvenstveno po pitanjima milosti. Pelagijanizam pridaje preveliku važnost, odn. mogućnost čovjekovom samostalnom iskupiteljskom djelovanju te zanemaruje učinke darovane mu milosti. U okviru ove problematike piše: De natura et gratia, De gratia Christi et de peccato originali liber II, De gratia et libero arbitrio, De dono perseverantiae, te još neka. Pelagijanizam je bio osuđen na saboru u Kartagi 418. godine.
2.5.5. Protiv arijanizma polemizira jer arijanizam naučava neistovjetnost naravi osoba Presvetog Trojstva, paktički niječući božanstvo Sina. Ta problematika je razriješena na drugom ekumenskom saboru (Prvi carigradski sabor) 381. godine. Sabor je utvrdio nauk da je Duh Sveti homoousios, istovjetne naravi sa Ocem i Sinom. 15 Piše: Contra sermonem arianorom, Collatio cum Maximino arianorum apiscopo. 2.6. Egzegetska djela Augustin se koristio latiskim prijevodom Biblije, jer hebrejski nije znao. Piše prvi udžbenik biblijske egzegeze – De doctrina christiana libri IV (O kršćanskom učenju), te pri tome precizno utvrđuje, kasnije i prihvaćen, Kanon Svetih knjiga. Njegove egzegeze Starog zavjeta obuhvaćaju: De Genesi adversus Mnichaeos (O stvaranju protiv manihejaca); De Genesi ad litteram libri XII (O doslovnom tumačenju knjige Postanka) u kojem piše o teologiji stvaranja; Enarrationes in psalmos (Izlaganja o Psalmima). Egzegeze Novog zavjeta obuhvaćaju: De consensu evangelistarum (Oskladu evanđelista); Tractatus in Johannis evangelium (Rasprave na Ivanovo Evanđelje), ovo se djelo svojom sveobuhvatnošću „može smatrati najboljim komentarom četvrog evanđelja u cjelokupnoj patristici“16 Nisu navedena apsolutno sva djela koja obrađuju egzegezu i Starog i Novog zavjeta, već nekolicina onih koja djeluju kao najvažnija za njegovo egzegatsko djelovanje. 2.7.
Moralno-asketska i pastoralna djela U ovu skupinu ubrajamo: De agone christiano (Okršćanskoj borbi), jedan spis napisan jednostavnijim govorom kako bi šira populacija mogla razumijavti opisana pravila kršćanskog života, uključujući tu i vjerovanje i moral. De bono coniugali (O dobrima bračnog života), De continenatia (O uzdržljivosti), De sancta virginitate (O svetom djevičanstvu) koja predstavlja poticaj i obranu djevičanstva. De opere monachorum (O radu monarha) koja je odgovor na zamolbu savjetovanja o pravilnom životu u samostanima. Augustin preporuča rad kako bismo ostali čisšći od mana i lijenosti. De catechizandis rudibus (O poučavanju neupućenih) predstavlja svojevrstan priručnik za katehetsku poduku.
2.8.
Pisma i traktati Sačuvana Augustinova pisma, nastala između 386. i 425. godine, važna su za detaljnije upoznavanje Augustina kao osobe, načina njegova razmišljanja i djelovanja. Neka od dvjestotinjak pisama su bitna za spomenuti, kao što je na primjer njegovo jedanaesto pismo u kojem još na početku svog obraćenja raspravlja s prijateljem Nebridijem o usklađivanju Utjelovljenja s jedinstvom Trojstva. Njegovo dvadeset i prvo pismo pokazuje nam upravo kako je Augustin sebe doživljavao i bit njegove osobe. Pismo je upućeno njegovu vlastitu biskupu Valeriju, kojeg je on trebao naslijediti na biskupskoj stolici, no Augustin se smatrao nedostojnim te zadaće te je molio Valerija da mu dopusti vrijeme samotnog povlačenja u kojem bi se mogao pripremiti za takvu zadaću. Dvjestojedanaesto pismo upoznaje nas, u vrijeme kada 15 16
Usp. isto, str. 273 Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost, str. 251
je već bio iskusan biskup, sa organizacijskim sustavima u samostanima onog doba kao i sa činjenicom da su i onda postojale ženske monaške zajednice. Njegovih govora, prema suvremenim istraživanjima, ima oko petstotinjak, a dijele se na govore o pitanjima Svetog pisma Starog i Novog zavjeta, govore prigodom različitih blagdana u crkvenoj godini, govore za spomen svetaca te govore u različitim prilikama, a naročito u pitanjima moralne prirode. Tu se mogu ubrajati i njegove Rasprave ( Tractatus) koji su pisani na način razumljiv za narod. 17 3. Filozofija Augustin u svojoj filozofskoj nauci teži za saznanjem prave sreće illi baženstva. Zbog toga kaže da za znanjem treba težiti, jer čovjek usebi samome osjeća i teži za onim što je veće od njega samoga, a saznanje je funkcija, način kojim ćemo stići do istine koja će nam pružiti blaženstvo. Pitanje koje se javlja kod Augustina je logično: kako je moguće da mi u svojoj kontingentnosti spoznamo ono suštinski i nepromjenjivo istinito što nas transcendira? To pitanje stoji u izravnoj vezi s dokazivanjem Božje opstojnosti. U tom pogledu on u djelu Contra Academicos ističe kao jednu od sigurnosti načelo kontradikcije. U skladu s čime u De libero arbitrio ustvrđuje sigurnost barem nečega što je postojano istinito: čovjek zna da postoji, zna da živi i zna da upravo on to zna. Osjetilni predmeti su i tako bili za Augustina samo polazna točka na putu prema Bogu, pa odnosi naših čula nisu ključan problem. Ali, iako unutarnja spoznaja putem duše ima onu pravu vrijednost, Augustin ne niječe bitan utjecaj čulnog svijeta na našu spoznaju, pa makar on bio promjenjiv i nestalan. Duša prožima cijelo tijelo, ali povećanjem aktivnosti na nekom dijelu tijela ona fokusira djelovanje osjetila. Poanta takvog gledišta je u tome da se čovjekova duša približava istini u sebi i posebi, no osjetilima i materijalistički one ne može spoznati valjanu istinu. Božanska inteligibilna svijetlost osvjetljava ljudsku dušu kako bi omogućila spoznaju. U ovom dijelu Augustinovskog nauka osjeća se veoma utjecaj neoplatonizma, jer govori o Ideji Dobra kao onoj koja osvjetljava inteligibilne predmete. U usporedbi možemo vidjeti kako, prema neoplatonističkom gledištu, Sunčeva svijetlost osvjetljava materijalni svijet i čini ga oku vidljivim, tako i božanska iluminacija čini duhu vidljivima vječne, nepromjenjive istine. 18 Pa tako i „u djelu De Ideis objašnjava da su božanske ideje određene arhetipske forme ili postojani i nepromjenjivi razlozi stvari, koji sami nisu stvoreni već postoje vječno u božanskom duhu i uvijek su isti.“ 19 Vječnost i nepromjenjivost Božja omogućava cijelo naše djelovanje, odlučivanje, usmjeravanje. Samo je nepromijenjivi i vječni bitak onaj istinit. 4. Stvaranje Zastupao je nauku o stvaranju svijeta ex nihilo slobodnim Božjim činom, a uprovo stoga što je to bio slobodan čin on upućuje na to da je sve stvoreno dobro. Iz ovoga proizlazi i Augustinova nauka o zlu, koje je promatrano u obliku lišenosti dobra, privacije, pa stoga i postoji u okviru dobra, iako ne savršenog Dobra. U stvaranju, vrhunac predstvalja čovjek za kojeg Augustin izlaže da ima dušu, kao nematerijalno počelo koja prožima materijalno tijelo. ZAKLJUČAK U ovakvim osnovnim crtama jedva da se može i započeti govoriti o Augustinovu utjecaju na teologiju kršćanstva i na cjelokupno razmišljanje zapadnog svijeta. Augustin je 17
Usp. Pavić, J., Tenšek, Z.T., Patrologija, (1993), Kršćanska sadašnjost , str. 253 Usp. Koplston, F., Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, (1989), Beogradsko izdavačko-grafički zavod, str. 69 19 Isto, st. 78 18
uspio u svojim brojnim djelima rastumačiti i razriješiti mnoga pitanja i probleme koji su nastajali u tim još početnim kršćanskim vremenima. Njegovo suštinsko razumijevanje kršćanske misli, a velikim djelom i njegova južnjačka borbena strast, pomogli su pročistiti kršćanski nauk od krivovjerstva u koje su zapadali i veoma učeni ljudi njegova doba. Svojim zalaganjem za učenjem, djelovanjem, pisanjem sve do svog posljednjeg daha zadužio nas je sveti Aurelije Augustin za dignitet osobe u današnjem svijetu, za teološku misao kojom su bile nadanjivane i inspirirane brojne generacije.
Literatura Donat, Anđelko: Sveti Augustin Trojstvo, Služba Božja, 50 (2010) 2, 239-244. Glazier, Michael; Hellwig, K.,Monika: Suvremena katolička enciklopedija, sv.1, Split, Slobodna Dalmacija do.o., 2005.
Koplston, Frederik: Istorija filozofije, Srednjovjekovna filozofija, Beograd, Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1989. Kraljik, Dalibor: Pregled središnjih tema eshatološke misli Augustina Hipanskog, Kairos: Evanđeoski teološki časopis, 5 (2011) 1, 105-120. Kušar, Stjepan: Srednjovjekovna filozofija, Zagreb, Školska knjiga, 1996. Pavić, Juraj; Tenšek, Tomislav Zdenko: Patrologija, Zagreb, Kršćanska sadašnjost, 1993.
